U početku Bog stvori nebo i zemlju. Zemlja bijaše bezoblična i pusta. Tama se prostirala nad bezdanima; duh Božiji lebdio je nad vodama. I Bog reče: „Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; tad Bog odvoji svjetlost od tame. I Bog svjetlost nazva dan a tamu noć. Tako bude večer, pa jutro: prvi dan. I Bog reče: „Neka bude svod posred voda, neka brana bude među vodama!” I Bog načini svod i razdvoji vode ispod svoda od voda iznad. I bi tako. I Bog nazva svod nebom. Tako dođe večer, pa jutro: drugi dan. I Bog reče: „Neka se skupe vode pod nebom na jedno mjesto, da se kopno ukaže!” I bi tako. I Bog nazva kopno zemljom, a skupljene vode morem. I vidje Bog da je dobro. I Bog reče: „Neka iz zemlje niknu biljke i trava, što sjeme donose, blagorodna stabla na zemlji i neka svako po svojoj vrsti plod donosi što u sebi sadrži sjeme!” I bi tako. I nikne iz zemlje trava i bilje što sjeme donose po svojoj vrsti; stabala što plodove rađaju i sjemena daju po vrsti svojoj. I Bog vidje da je dobro. Tako dođe večer, pa jutro: treći dan. I Bog reče: „Neka budu svjetla na svodu nebeskom da se razlikuju dan i noć te neka služe kao znakovi za određivanje vremena, dana i godina, i neka bude svjetlost na svodu nebeskom da zemlju obasjava!” I bi tako. I Bog stvori dva velika svjetla, veće da vlada danju i manje da vlada noću: uz njih i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da zemlju obasjavaju i da danju i noću vladaju i dijele svjetlost od tame. I Bog vidje da je dobro. Tako dođe večer, pa jutro: četvrti dan. I Bog reče: „Neka u vodama vrvi mnoštvo živih bića i neka ptice lete iznad zemlje, svodom nebeskim.” I Bog stvori velike životinje morske i sva živa bića što se kreću, kojih je mnoštvo u vodi, po njihovoj vrsti, uz to stvori svakojakih ptica krilatih po vrsti njihovoj. I Bog vidje da je dobro. I Bog ih blagoslovi govoreći: „Plodite se i napunite vode morske i neka se ptice na zemlji množe!” Tako dođe večer, pa jutro: peti dan. Bog reče: „Neka zemlja rađa živa bića po vrsti njihovoj, stoku, gmazove i životinje zemaljske, po vrsti njihovoj!” I bi tako. I Bog stvori životinje zemaljske po njihovoj vrsti i stoku po njihovoj vrsti i sve gmazove po njihovoj vrsti. I Bog vidje da je dobro. I Bog reče: „Stvorimo čovjeka po svojoj slici, nama sličnog. Neka vlada ribama morskim i pticama nebeskim, i nad stokom, zemljom cijelom te svim gmazovima što puze zemljom.” Tako Bog stvori čovjeka po svojoj prilici, po slici Božijoj On ga stvori; stvori ih kao muško i žensko. I Bog ih blagoslovi, i reče: „Plodite se i množite, zemlju napunite, sebi je potčinite; i vladajte ribama morskim i pticama nebeskim, i svim živim što se miče na zemlji!” Zatim Bog reče: „Gle, dao sam vam sve bilje što sjeme nosi, što raste na cijeloj površini zemaljskoj, sva stabla koja nose plodove pune sjemenja. Neka vam to služi kao hrana. Svim životinjama zemaljskim, svim pticama nebeskim i svim gmazovima, svemu u čemu je dašak života, dadoh kao hranu bilje zeleno!” I bi tako. I Bog vidje sve što je stvorio i gle, bijaše veoma dobro. Tako dođe večer, pa jutro: šesti dan. Tako budu dovršena nebesa i zemlja sa svom svojom vojskom. I do sedmog dana Bog dovrši djelo koje načini. I sedmog se dana odmarao od cijelog djela koje je stvorio. I Bog blagoslovi sedmi dan i posveti, jer se tad odmarao od sveg svoga djela koje učini. Ovo je povijest nebesa i zemlje, što postaše u vremenima kad ih je Gospod Bog načinio. Kad još ne bijaše izrasla ni jedna slamka na zemlji, niti bilo koja biljka na polju, jer Gospod Bog još ne bijaše pustio da kiša padne na zemlju, niti je bilo ljudi da zemlju obrađuju, a magla se nadvijala nad zemljom i vlažila svu površinu zemaljsku. Tad Gospod Bog stvori čovjeka od praha zemaljskog i dah života mu udahnu u nozdrve, i tako čovjek posta živo biće. I Gospod Bog zasadi jedan vrt u Edenu, na istoku, i čovjeka kojeg je stvorio postavi tamo. I Gospod Bog načini da izraste mnoštvo stabala iz zemlje, ljupka izgleda a dobra za hranu, i stablo života usred vrta i stablo spoznaje dobra i zla. Rijeka je izvirala iz Edena da navodnjava vrt; tu se dijelila na četiri glavna toka. Prvi se zove Pišon; to je onaj što teče oko čitave zemlje havilske u kojoj ima zlata. I zlato ove zemlje je dobro; odatle dolaze bdelija i oniks. Drugi tok se zove Gihon, on teče oko cijele zemlje Kuš. Treći tok se zove Tigris, to je onaj što teče istočno od Ašura. A četvrti tok je Eufrat. I Gospod Bog uze čovjeka i postavi ga u edenski vrt da bi ga obrađivao i čuvao. I Gospod Bog naredi čovjeku: „Sa svakog stabla smiješ jesti, ali sa stabla spoznaje dobra i zla ti je zabranjeno jesti; jer onog dana kada okusiš njegov plod zasigurno ćeš umrijeti!” I Gospod Bog reče: „Nije dobro da čovjek bude sam: želim mu stvoriti odgovarajuću pomoćnicu!” I Gospod Bog dovede sve životinje polja i sve ptice nebeske koje je od zemlje stvorio, čovjeku, da vidi kako će ih zvati. I onako kako čovjek nazove živa bića, tako će se zvati. Tad čovjek svoj stoci i svakoj ptici nebeskoj te životinjama polja nadjene ime; ali za čovjeka se ne nađe pomoćnice koja će mu odgovarati. Tad Gospod Bog pusti da dubok san padne na čovjeka i dok je spavao izvadi mu jedno rebro a ranu zatvori mesom. I Gospod Bog oblikova rebro, što ga je čovjeku izvadio, te od njega načini ženu i dovede je njemu. Tad reče čovjek: „To je napokon kost moje kosti i meso moga mesa! Neka se zove žena; jer od čovjeka je uzeta!” Zbog toga će čovjek napuštati majku svoju i oca da prione uz ženu i da budu jedno tijelo. I oboje bijahu goli, čovjek i žena njegova, i ne stidješe se. Ali zmija bijaše prepredenija no sve životinje što ih stvori Gospod Bog. Ona reče ženi: „Zar je Bog stvarno rekao da ne smijete jesti plodove sa stabala u vrtu?” Tada žena odgovori zmiji: „Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti; ali za plod stabla usred vrta Bog kaza: ‘Ne jedite ga i ne dirajte da ne biste umrli!’” Tada zmija reče ženi: „Nipošto nećete umrijeti! Nego Bog zna da će vam se onoga dana kada ga budete jeli oči otvoriti i da ćete postati poput Boga te spoznati šta je dobro a šta zlo!” I žena vidje da je stablo dobro za jelo, da mami oči i da je primamljivo jer daruje mudrost, uze plod sa njega i pojede ga, te dade ploda i mužu, koji je bio s njom, i on je jeo. Tad im se otvoriše oči i oni shvatiše da su goli. Spletu lišća smokve i naprave sebi pregače. I čuše glas Gospoda Boga, koji je šetao vrtom u hladovini dana. I čovjek i žena se sakriše pred licem Božijim između stabala u vrtu. Tad Gospod Bog pozva čovjeka i upita: „Gdje si?” A on odgovori: „Čuo sam tvoj glas u vrtu te se prepadoh jer sam go, zato sam se sakrio!” A On reče: „Ko ti je rekao da si go? Jesi li to jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio da jedeš!” Tada čovjek odvrati: „Žena koju si postavio do mene dade mi ploda sa stabla pa sam jeo!” Tad Gospod Bog reče ženi: „Zašto si to uradila?” Žena odgovori: „Zmija me zavela i ja sam jela!” Tada Gospod Bog reče zmiji: „Pošto si to učinila, bit ćeš prokleta više no sva stoka i životinje polja! Na stomaku ćeš puzati i prašinu jesti čitavog života. I neprijateljstvo ću posijati između tebe i žene, tvoga sjemena i sjemena njenoga! On će ti glavu razdrobiti a ti ćeš ujedati za petu!” A ženi reče: „Muke trudnoće tvoje groznima ću učiniti; u mukama ćeš djecu rađati. Žudnja će te mužu tjerati a on će vladati nad tobom!” A čovjeku On reče: „Zato što si se pokorio glasu žene svoje i jeo sa stabla, iako sam ti naredio: ‘Ne smiješ jesti sa njega!’ Neka je prokleta zemlja zbog tebe! Mučno ćeš se hraniti od nje život cijeli. Trnje i korov će ti rađati a ti ćeš jesti bilje polja. U znoju lica svoga hljeb svoj ćeš jesti, dok se opet ne vratiš prahu zemaljskom, jer iz njega si uzet, jer prah si i prahu ćeš se vratiti.” I čovjek svojoj ženi dade ime Eva; zato što je ona majka svih živih. I Gospod Bog načini Adamu i njegovoj ženi odjeću od koža i obuče ih. I Gospod Bog reče: „Evo, čovjek je postao poput nas jer je spoznao zlo i dobro; ali bi on sada mogao ruku ispružiti i jesti sa stabla života i vječno živjeti!” Zato ga Gospod Bog istjera iz vrta Eden, i posla da obrađuje zemlju iz koje je uzet. I On protjera čovjeka i pusti da istočno od vrta Eden logoruju kerubini i plameni mač koji se okretao k svakoj strani, kako bi čuvali put k stablu života. I Adam spozna svoju ženu Evu a ona zatrudnje i rodi Kajina, pa reče: „Dobila sam muško dijete s Božijom pomoći!” Zatim rodi njegovog brata Abela. Abel posta pastir a Kajin zemljoradnik. I desi se nakon određenog vremena, da Kajin Gospodu prinese žrtvu od plodova zemlje. A i Abel prinese žrtvu od prvine svojih ovaca i njihova loja. I Gospod pogleda Abela i njegovu žrtvu; ali ne skrenu pogleda na Kajina i njegovu žrtvu. Tada se Kajin strašno naljuti i pognu svoje čelo. I Gospod reče Kajinu: „Zašto si tako ljut i zašto je spušteno čelo tvoje? Zar nije ovako: Kad dobro činiš onda smiješ uzdignuti lice svoje? Ako li ne činiš dobro, onda grijeh vreba pred tvojim vratima i njegova požuda je uperena protiv tebe; ali ti treba da nad njim vladaš!” I Kajin je razgovarao sa svojim bratom Abelom, ali desi se kada su bili na polju, da Kajin skoči na svoga brata Abela te ga ubi. Tada Gospod upita Kajina: „Gdje je tvoj brat Abel?” A on odgovori: „Ne znam! Zar sam ja čuvar brata svoga?” Ali On nastavi: „Šta si učinio? Slušaj! Krv tvoga brata me doziva iz zemlje! I neka si sada proklet na zemlji, koja usta svoja otvori da primi krv tvoga brata iz ruke tvoje! Kada zemlju budeš obrađivao, ona ti neće davati svoj plod; lutalica i skitalica ćeš na zemlji biti!” I Kajin odvrati Gospodu: „Moja kazna je preteška za me! Gle, danas me tjeraš sa zemlje i moram se od tebe skrivati, lutalica i skitalica na zemlji biti, i ko god me nađe može me ubiti” Tada progovori Gospod: „Ne! Ko ubije Kajina sedam će puta težom kaznom biti kažnjen!” I Gospod stavi znak na Kajina da ga ko, našavši ga, ne ubije. I Kajin se udalji od lica Gospodnjeg te se nastani u zemlji Nod istočno od Edena. I Kajin spozna svoju ženu te ona zatrudnje i rodi Henoka. I on podiže grad i nazva ga po imenu svoga sina Henok. Henoku se pak rodi Irad, a Iradu se rodi Mehujaela; Mehujael zače Metušaela, a od Metušaela poteče Lamek. Lamek pak uze dvije žene. Jedna se zvala Ada a druga Sila. Ada rodi Jabala; on posta otac onih što stanuju u šatorima i pastira. A brat mu se zvao Jubal. On posta otac svih što sviraju liru i sviralu. Sila rodi Tubal-Kajina, praoca svih zanatlija što rade s bakrom i željezom. Tubal-Kajinova sestra zvaše se Naama. I Lamek reče svojim ženama: „Ada i Sila, počujte moj glas! Vi žene Lamekove, čujte moju besjedu! Jednog čovjeka ja ubih, jer me ranio, mladog čovjeka, jer me udario! Jer za Kajina je osveta sedmerostruka a za Lameka sedamdeset i sedam puta!” I Adam ponovo spozna svoju ženu te ona rodi sina i nazva ga Šet. Ona reče: „Bog mi umjesto Abela dade drugo dijete, jer ga je Kajin ubio.” I Šetu se rodi sin koga on nazva Enoš. Tada se počelo zazivati ime Gospodnje. Ovo je povijest Adamova roda. Kada je Bog stvorio čovjeka, On učini da bude Njemu sličan; kao muško i žensko ih stvori; blagoslovio ih i dao im ime „čovjek”, na dan kada ih je načinio. Adamu je bilo stotinu i trideset godina kada je dobio sina, sebi sličnog, po svojoj prilici, i nazvao ga Šet. Nakon što mu se rodio Šet, Adam je živio još osam stotina godina i imao još sinova i kćeri. Čitav Adamov životni vijek iznosio je devet stotina i trideset godina, a potom je umro. Šetu je bilo stotinu i pet godina kada mu se rodio Enoš; Nakon što mu se rodio Enoš, Šet je živio još osam stotina i sedam godina i imao još sinova i kćeri. Šetov životni vijek iznosio je devet stotina i dvanaest godina, a potom je umro. Enošu je bilo devedeset godina kada mu se rodio Kenan; Nakon što mu se rodio Kenan, Enoš je živio još osam stotina i petnaest godina i imao još sinova i kćeri, i Enošov životni vijek je iznosio devet stotina i pet godina. Potom je umro. Kenanu je bilo sedamdeset godina kada mu se rodi Mahalel; Nakon što mu se rodio Mahalel, Kenan je živio još osam stotina i četrdeset godina i imao je još sinova i kćeri. Kenanov životni vijek iznosio je devet stotina i deset godina. Potom je umro. Mahalelu je bilo šezdeset i pet godina kada mu se rodi Jered. Nakon što mu se rodio Jered, Mahalel je živio još osam stotina i trideset godina i imao još sinova i kćeri. Mahalelov životni vijek je iznosio osam stotina devedeset i pet godina. Potom je umro. Jeredu je bilo stotinu šezdeset i dvije godine kada mu se rodi Henok. Nakon što mu se rodio Henok, Jered je živio još osam stotina godina i imao još sinova i kćeri. Životni vijek Jeredov je iznosio devet stotina šezdeset i dvije godine. Potom je umro. Henoku je bilo šezdeset i pet godina kada mu se rodi Metušalah; Nakon što mu se rodio Metušalah, Henok je hodio s Bogom tri stotine godina i imao još sinova i kćeri. Životni vijek Henokov iznosio je tri stotine šezdeset i pet godina. I Henok je hodio s Bogom. Onda ga ne bijaše više, jer ga je Bog uzeo. Metušalahu je bilo stotinu osamdeset i sedam godina kada mu se rodi Lamek. Nakon što mu se rodio Lamek, Metušalah je živio još sedam stotina osamdeset i dvije godine i imao još sinova i kćeri. Životni vijek Metušalahov je iznosio devet stotina šezdeset i devet godina. Potom je umro. Lameku je bilo stotinu osamdeset i dvije godine kada mu se rodi sin. On mu dade ime Noa, govoreći: „Ovaj će nam utjehu stvarati od posla i muke ruku naših što izvire iz zemlje koju je Gospod prokleo!” Nakon što mu se rodio Noa, Lamek je živio još pet stotina devedeset i pet godina i imao još sinova i kćeri. Životni vijek Lamekov je iznosio sedam stotina sedamdeset i sedam godina. Potom je umro. Noa je imao pet stotina godina kada mu se rodiše sinovi Šem, Ham i Jafet. Kada se ljudi počeše razmnožavati po zemlji i kad im se rodiše kćeri, tad opaze sinovi Božiji da su kćeri ljudske lijepe, i za žene uzeše one koje su im se dopadale. Onda reče Gospod: „Moj duh neće vječno ostati u čovjeku, jer on je samo meso, neka mu životni vijek bude stotinu i dvadeset godina!” Tih dana su Nefilimi bili na zemlji, i kasnije, sve dok su sinovi Božiji odlazili kćerima ljudskim i dok su im one rađale djecu. To su oni od davnina po moći znameniti ljudi. Ali kada je Gospod vidio da je čovječija zloba na zemlji ogromna i da mu je sva žudnja u mislima i u srcu vazda samo zlo, Gospod se pokaja što je čovjeka stvorio na zemlji i rastuži Mu se srce. I Gospod reče: „Želim ljude koje stvorih izbrisati sa lica zemlje, sve od čovjeka do stoke, preko gmazova do ptica nebeskih: jer se pokajah što ih stvorih!” Ali Noa pak nađe milost u očima Gospoda. Ovo je povijest Noina: Noa, pravednik, bijaše bezgrešan među svojim suvremenicima: Noa je hodio s Bogom. Noi su se rodila tri sina: Šem, Ham i Jafet. Ali zemlja bijaše iskvarena pred Bogom i ispunjena nepravdom. I Bog pogleda zemlju i vidje da je bila iskvarena: jer sve živo na zemlji bijaše izopačilo svoje puteve. Tad Gospod reče Noi: „Odlučio sam da načinim kraj svim bićima; jer kroz njih je zemlja ispunjena nepravdom, i gle, zajedno sa zemljom Ja ću ih uništiti! Napravi sebi lađu od smolastog drveta; podijeli je na pregrade i obloži smolom s vanjske i unutarnje strane. A ovako ćeš je praviti: neka lađa bude trista lakata dugačka, pedeset široka, a trideset visoka. Otvor načini na lađi za svjetlo, neka bude jedan lakat od vrha. Vrata lađe izradi bočno; neka ima donji, srednji i gornji sprat. Jer gle, ja ću pustiti vodenu bujicu na zemlju kako bi sve živo, što dašak života u sebi ima, uništio pod cijelim nebom; sve što je na zemlji mora nestati. Ali s tobom ću sklopiti savez; a ti ćeš ići u lađu, ti, tvoji sinovi i tvoja žena, te žene tvojih sinova. A od svega što živi, od svih bića, po dvoje uvedi u lađu, da s tobom ostanu u životu, i to neka budu po jedan mužjak i jedna ženka; od svih vrsta ptica i svake vrste životinja i od svih glista zemaljskih po njihovoj vrsti, od svih stvorenja neka po dvoje krene s tobom, kako bi u životu ostali. Ti pak uzmi svakojake hrane i čuvaj je kod sebe, da tebi i njima služi kao hrana!” I Noa učini tako; on učini sve onako kako mu je Bog naredio. Onda Gospod reče Noi: „Uđi u lađu sa cijelom svojom porodicom! Jer tebe jedinog nađoh pravednog u ovom vremenu. Uzmi od svih čistih životinja po sedam parova, ženki i mužjaka; a od nečistih životinja uzmi samo po jedan par, mužjaka i njegovu ženku; I od ptica nebeskih uzmi po sedam parova, mužjaka i ženku, da na cijeloj zemlji potomci prežive. Jer ću za sedam dana pustiti kiše da padaju po zemlji, četrdeset dana i četrdeset noći, i sve što postoji, sve što stvorih, izbrisat ću sa lica zemljina.” I Noa učini sve što mu je Gospod naredio. Noi je bilo šest stotina godina kad vode potopa navališe na zemlju. Tad se Noa sa svojim sinovima i ženom, i sa ženama svojih sinova, skloni u lađu pred vodama potopa. Od čistih životinja i od onih nečistih, od ptica i od svega što puže zemljom, mužjaci i ženke uđoše u Noinu lađu, onako kako Bog bijaše naredio Noi. I nakon sedam dana vode potopa stigoše na zemlju. U šeststotoj godini Noina života, na sedamnaesti dan drugog mjeseca, izliše se svi izvori bezdana i prozori nebesa se otvoriše. I kiša je lila po zemlji četrdeset dana i četrdeset noći. Istog dana Noa uđe u lađu sa Šemom, Hamom i Jafetom, svojim sinovima, sa svojom ženom i s tri žene njegovih sinova, s njima i svim divljim životinjama, po svojim vrstama, i sa stokom, po svojim vrstama, s gmazovima i svime što puže zemljom, po svojim vrstama, pticama nebeskim, po svojim vrstama, svim pernatim pticama. I uđoše u lađu s Noom, dvoje po dvoje, sve živo što je u sebi imalo dašak života. I oni što uđoše, mužjaci i ženke, od svih bića, dođoše kako im je Bog naredio. I Gospod zatvori za njima vrata. I potop ostade četrdeset dana na zemlji, i vode nadođoše i podigoše lađu visoko iznad zemlje. I vode postaše tako silne i toliko nabujaše da je lađa zaplovila po površini. Vode toliko navališe da prekriše sva visoka brda pod cijelim nebesima, i vode se popeše još petnaest lakata iznad poplavljenih planina. Tad uginu sve što živi, sve što se micalo na zemlji: ptice, stoka i divlje životinje, sve što se kretalo po zemlji, i svi ljudi: i umrije sve što je imalo dašak životni na zemlji suhoj. On istrijebi sve što je postojalo na zemlji: čovjeka, stoku, gmazove i ptice nebeske – sve sa zemlje izbrisa; samo Noa ostade i ono što je bilo s njim u lađi. I vode stajahu nad zemljom još stotinu i pedeset dana. Onda se Bog sjeti Noe, svih životinja i stoke što bijaše u njegovoj lađi i pokrenu vjetar nad zemljom i vode se povukoše. I izvori bezdana se zatvoriše uz prozore nebesa, i kiša sa nebesa prestade. I vode se počeše povlačiti sa zemlje i nakon stotinu i pedeset dana opadoše. I lađa se spusti na brdo Ararat, sedamnaestog dana sedmog mjeseca. I vode se sve više povlačiše do desetog mjeseca; prvog dana desetog mjeseca se nazreše vrhovi planina. I nakon četrdeset dana Noa otvori prozor koji je napravio na lađi, i posla gavrana, a on je odlijetao i dolijetao sve dok se nije isušila voda na zemlji. Zatim posla golubicu da ispita da li se voda povukla sa zemlje. Ali golubica ne nađe mjesto nogama te se vrati njemu u lađu; jer bijaše još voda na cijeloj površini zemlje. Tad on pruži ruku te uhvati golubicu i vrati je kod sebe u lađu. I čekao je još sedam dana te ponovo pusti golubicu sa lađe. I golubica se predvečer vrati i gle, u kljunu je nosila svjež maslinov list! Tad Noa dozna da su se vode povukle sa zemlje. I sačeka još sedam dana pa ponovo pusti golubicu, a ona mu se više ne vrati. I šest stotina i prve godine, prvog dana prvog mjeseca, vode se sa zemlje potpuno isušiše. I Noa skloni krov sa lađe i pogleda, kad gle, površina zemaljska bijaše suha! I drugog mjeseca, dvadeset i sedmog dana, bijaše zemlja sasvim suha. Tad Gospod reče Noi: „Izađi iz lađe, ti i tvoja žena, sinovi tvoji i žene njihove s tobom! Sve životinje koje su kod tebe, sva živa bića: ptice, stoka i svi gmazovi što zemljom pužu – neka izađu s tobom i neka zemljom vrve i neka se plode, neka se zemljom šire!” Tako Noa izađe sa svojim sinovima i ženom te ženama njegovih sinova. Sve životinje, svi gmazovi i ptice, sve što se kretalo na zemlji, po svojoj vrsti, napusti lađu. A Noa tad izgradi Gospodu žrtvenik, uze od svih čistih životinja i ptica, te žrtvova paljenice pred njim. I Gospod osjeti prijatan miris i reče u svome srcu: „Nikada više neću zemlju proklinjati zbog čovjeka, iako je žudnja čovjekova srca zla već od njegove mladosti: niti ću ikada više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. Sve dok zemlja postoji, sjetva i žetva, studen i vrućina, dan i noć, prestajati neće.” I Bog blagoslovi Nou i njegove sinove te im reče: „Plodite se i množite i zemlju napunite! Neka sve životinje zemaljske i ptice nebeske pred vama obuzima strah i trepet, sve što gmiže zemljom i sve ribe morske: vašim rukama ih predajem! Sve što se miče i živi, neka vam bude hrana: poput zelenog bilja što sam vam darovao. Samo ne smijete jesti meso dok je njegov život, krv njegova, još u njemu! Za vašu ću krv tražiti račun, od svake zvijeri i od čovjeka ću ga zahtijevati, pa i od brata njegova ću tražiti račun za život ljudski. Ko krv čovjekovu prolije, njegova će krv od ljudi biti prolivena: jer je na sliku Božiju stvoren čovjek. Vi se rađajte, množite se i širite zemljom, da brojni postanete na njoj!” I Bog reče Noi i sinovima njegovim: „Gle, savez ja sklapam s vama i s potomcima vašim poslije vas, sa svim živim bićima kod vas: s pticama, stokom i svim životinjama zemaljskim kraj vas, sa svime što izađe iz lađe, sa svim stvorenjima na zemlji. I utemeljit ću svoj savez s vama, da ubuduće nikada više živa bića ne budu istrijebljena od voda potopa, i da nikad više neće potop zemlju opustošiti.” I Bog reče: „Ovo je znak saveza koji uspostavljam između mene i vas, svih živih bića uz vas, za sva buduća pokoljenja: Svoju dugu ja postavljam u oblake, neka je ona znak saveza između mene i zemlje. Kada oblake skupim nad zemljom i duga se pojavi u njima, tada ću se prisjetiti svoga saveza, između mene i vas, i svega živog, da ubuduće vode ne prerastu u potop. Neka zato duga bude u oblacima, da je vidim i da se prisjetim vječnoga saveza između Boga i svih živih bića na zemlji!” I Bog poruči Noi: „To je znak saveza koji sam sklopio između mene i svega živog što je na zemlji.” Tri Noina sina koja izađoše iz lađe bijahu, Šem, Ham i Jafet. Ham je praotac Kanaanaca. Ovo su trojica Noinih sinova. Od njih je sva zemlja naseljena. Noa posta zemljoradnik i zasadi vinograd. Ali kada je kušao vina, opio se i razgolitio u svome šatoru. I Ham, praotac Kanaanaca vidio je razgolićenog oca te to ispriča svojoj braći vani. Tada Šem i Jafet prebace haljine preko svojih ramena, i natraške se približe ocu i prekriju njegovu golotinju. Skretali su svoj pogled da oca ne vide golog. Kada se Noa probudi i od vina otrijezni, sazna što mu je uradio najmlađi sin, pa reče: „Neka je proklet Kanaan! sluga slugama neka bude braći svojoj!” Zatim nastavi: „Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Šemov, neka je Kanaan njegov sluga! Neka Bog razmnoži Jafeta, neka stanuje u šatorima Šemovim, Kanaan neka mu bude sluga.” Noa je poslije potopa živio još tri stotine i pedeset godina. Noin životni vijek je iznosio devet stotina i pedeset godina. Potom je umro. Ovo je povijest Noinih sinova: Šema, Hama i Jafeta, kojima se poslije potopa rodiše sinovi. Jafetovi sinovi bijahu: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak i Tiras. Gomeru se rodiše: Aškenaz, Rifat i Togarma. Javanovi su sinovi: Eliša, Taršiš, Kitijci i Dodanci. Od ovih se raširiše narodi po otocima u zemljama svojim – svaki po svom jeziku, po plemenu svome i narodu. A ovo su sinovi Hamovi: Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. I sinovi Kuša: Seba, Havila, Sabta, Rama i Sabteka, te sinovi Ramini: Šeba i Dedan. A Kuš zače i Nimroda; taj bijaše prvi moćnik na zemlji. On je bio silni lovac pred Gospodom; zato se kaže: „Silan lovac pred Gospodom kao Nimrod”. I početak njegova kraljevstva bijaše Babilon, Erek, Akad i Kalne, u zemlji Šinearu. Iz ove on zemlje pođe u Ašur i izgradi Ninivu, Rehobot Ir i Kalah, i Resen između Ninive i Kalaha – velikog grada. Misrajim pak zače Ludijce, Anamijce, Lehabijce, Naftuhijce, i Patrušane i Kasluhijce – od kojih potekoše Filistejci – i Kaftorce. Od Kanaana potječe Sidon, njegov prvorođeni sin i Het. Potekoše dalje i Jebusejci, Amorejci i Girgašani, pa Hivijci, Arkijci, Sinijci, Arvađani, Semarjani i Hamaćani. Kasnije se raširiše plemena Kanaanska I područje Kanaansko se prostiralo od Sidona u pravcu Gerara, sve do Gaze, te prema Sodomi i Gomori, Admi i Sebojimu, sve do Leše. To su sinovi Hamovi, po plemenima svojim i jezicima, po svojim zemljama i narodima. I Šemu se rodiše sinovi, njemu, ocu svih sinova Eberovih, Jafetovu starijem bratu. Šemovi sinovi bijahu Elam, Ašur, Arpakšad, Lud i Aram. A Aramovi sinovi: Us, Hul, Geter i Maš. Arpakšad pak dobi Šelaha, i Šelahu se rodi Eber. Eberu se pak rodiše dva sina: jedan se zvao Peleg, jer se zemlja razdijelila za vrijeme njegovog života: Njegov brat se zvao Joktan. Joktanu se rodiše sinovi: Almodad, Šelef, Hasarmavet, Jerah, te Hadoram, Uzal i Dikla, Obal, Abimael i Šeba, pa Ofir, Havila i Jobab. Sve su ovo sinovi Joktanovi. I njihova se naselja rasprostirahu od Meše sve do Sefara, do istočnih planina. To su sinovi Šemovi, po plemenima i jezicima svojim, po svojim zemljama i narodima. To su plemena sinova Noinih po porijeklu u svojim narodima. Od njih se poslije potopa raširiše narodi po zemlji. I čitava je zemlja imala jedan jezik i riječi iste. A kad ljudi pođoše na istok, nađoše ravnicu u zemlji Šinear i tu se nasele. I rekoše jedni drugima: „Hajdemo da pravimo opeku i da je dobro ispečemo!” I koristiše opeku umjesto kamena i katran namjesto žbuke. Zatim rekoše: „Hajde da sagradimo grad i kulu, čiji će vrh doticati sama nebesa, da ime za se steknemo i da se ne raspršimo po zemlji cijeloj!” Tad Gospod siđe da vidi grad i kulu koju gradiše sinovi čovječiji. I Gospod reče: „Gle, oni su jedan narod, i svi govore jednim jezikom. To je tek početak njihova nastojanja! Sad ih ništa neće sprječavati da čine sve što naume. Hajde, da siđemo dolje i da pomutimo njihove jezike da jedan drugog više ne razumije.” Tako ih Gospod raštrka s tog mjesta po zemlji cijeloj i prestadoše graditi grad. Zato mu dadoše ime Babilon, jer tamo Gospod zamrsi jezike zemlje cijele, te ih raštrka svud po zemlji. Ovo je povijest Šemovih potomaka. Kada je Šemu bilo stotinu godina, a to bijaše dvije godine nakon potopa, rodi mu se Arpakšad. Poslije rođenja Arpakšadova, Šem je živio još pet stotina godina i imao još sinova i kćeri. Arpakšadu je bilo trideset i pet godina kada mu se rodio Šelah. Poslije rođenja Šelahova, Arpakšad je živio još četiri stotine i tri godine i imao još sinova i kćeri. Šelah je imao trideset godina kada mu se rodio Eber. Poslije rođenja Eberova, Šelah je živio još četiri stotine i tri godine i imao još sinova i kćeri. Eber je imao trideset i četiri godine kada mu se rodio Peleg. Poslije rođenja Pelegova, Eber je živio još četiri stotine i trideset godina i imao još sinova i kćeri. Peleg je imao trideset godina kada mu se rodi Reu. Poslije rođenja Reuova, Peleg je živio još dvije stotine i devet godina i imao još sinova i kćeri. Reu je imao trideset i dvije godine kada mu se rodi Serug. Poslije rođenja Serugova, Reu je živio još dvije stotine i sedam godina i imao još sinova i kćeri. Serug je imao trideset godina kada mu se rodi Nahor. Poslije rođenja Nahorova, Serug je živio još dvjesta godina i imao još sinova i kćeri. Nahor je imao dvadeset i devet godina kada mu se rodi Terah. Poslije rođenja Terahova, Nahor je živio još stotinu i devetnaest godina i imao još sinova i kćeri. Terah je imao sedamdeset godina kada mu se rodiše Abram, Nahor i Haran. I ovo je povijest Terahova. Terahu su se rodili Abram, Nahor i Haran. Haranu se pak rodio Lot. I Haran umre još za života svoga oca u zemlji u kojoj se rodio, u Uru Kaldejskome. Abram i Nahor uzeše žene. Abramova žena se zvala Saraja, a Nahorova Milka. Ona bijaše kćerka Harana, oca Milkinog i Jiskinog. Saraja je bila nerotkinja. Nije imala djece. I Terah povede sina svoga Abrama, uz to Lota sina Haranova, unuka svoga, te Saraju, snahu svoju, i zajedno pođoše u zemlju Kanaan iz Ura Kaldejskog. Ali kada dođoše do Harana, ostaše tamo. I životni vijek Terahov bijaše dvjesto pet godina. Potom umrije u Haranu. I reče Gospod Abramu: „Napusti zemlju svoju i rod svoj, te izađi iz doma oca svoga, i pođi u zemlju koju ću ti pokazati! Veliki ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te i uzvisiti ime tvoje, i ti sam ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagosiljaju i proklinjat ću one što tebe proklinju; i neka u tebi budu blaženi svi rodovi na zemlji!” Tad pođe Abram kako mu je Gospod naredio, i Lot pođe s njim. Abram je imao sedamdeset i pet godina kada je napustio Haran. I Abram povede svoju ženu Saraju i Lota, bratića svoga, uze svu imovinu koju stekoše, i sve ljude koje pridobiše u Haranu; i krenuše u zemlju Kanaan. Naposljetku stigoše u zemlju Kanaansku. I Abram prođe zemljom sve do mjesta Šekema, sve do hrasta More. Ali tad u zemlji bijahu Kanaanci. Tad se Gospod ukaza pred Abramom i reče: „Tvom ću potomstvu ovu zemlju darovati!” I on, Gospodu što mu se ukazao, tamo izgradi jedan žrtvenik. Odatle on pođe u gore istočno od Betela i šator svoj razape tako da je Betel bio zapadno, a Aj je ležao istočno od njega. I tu izgradi Gospodu žrtvenik te je zazivao ime Gospodnje. Poslije toga Abram je putovao sve dalje k Negebu. A kako je glad harala zemljom, Abram pođe dolje u Egipat, da tamo boravi. A gorka glad je vladala zemljom. I kada se približio Egiptu reče ženi svojoj Saraji: „Gle, ja znam da si žena ljupka izgleda. Kada te sada spaze Egipćani, oni će reći: ‘To je njegova žena!’, te će mene ubiti, a tebe u životu ostaviti. Zato ti kaži da si mi sestra, da me dobro snađe zbog tebe i da mi tebe radi život poštede.” I kada je Abram stigao u Egipat, tad Egipćani vidješe da je žena jako lijepa. I kada je vidješe faraonovi plemići, hvališe je pred faraonom. Tad ženu uvedoše u dvore faraonove. I Abrama dobro snađe zbog nje: on dobi ovce, goveda i magarce, sluge i služavke, magarice i kamile. Ali Gospod sruči na faraona i dom njegov nevolje goleme zbog Saraje, Abramove žene. Tad faraon pozva Abrama i reče: „Što si mi učinio! Zašto mi nisi rekao da je to tvoja žena? Zašto si kazao: ‘To je sestra moja’, kako bi je ja za ženu uzeo! I gle sada, ovo je tvoja žena: povedi je i odlazi!” I faraon posla ljude, koji otpratiše njega, ženu njegovu i sav njegov imetak. Abram sa ženom svojom i sa svime što je posjedovao pođe iz Egipta gore u Negeb. I Lot je bio s njim. Abram je bio vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom. I on pođe dalje od Negeba do Betela, do onog mjesta gdje je prije razapeo šator, između Betela i Aja, na mjesto svoga žrtvenika, kojeg tamo ranije izgradi; i Abram je tu zazivao ime Gospodnje. Ali je i Lot, koji je hodio s Abramom, također imao ovce, goveda i šatore. I zemlja nije izdržala da borave zajedno, jer njihova baština bijaše prevelika, i nisu mogli ostati jedan kraj drugog. Dolazilo je do svađe između pastira Abramove stoke i pastira Lotove stoke. U to vrijeme u zemlji stanovahu i Kanaanci i Perižani. Abram reče Lotu: „Neka ne bude svađe između mene i tebe, između mojih i tvojih pastira! Jer mi smo braća! Zar nije za te otvorena sva zemlja prostrana? Odvoji se od mene! Odeš li lijevo, ja ću pak desno; a ako odeš desno, ja ću poći lijevo!” Potom Lot podigne pogled te ugleda dolinu Jordan, svuda dobro natopljenu, poput bašče Gospodnjeg, poput zemlje egipatske u pravcu Soara. Ovo bijaše prije no što Gospod uništi Sodomu i Gomoru. Zato Lot za se izabra svu dolinu Jordana i pođe na istok. Tako se braća odvojiše. Abram je stanovao u zemlji Kanaan, a Lot je živio po gradovima u dolini i šatore svoje razapinjao sve do Sodome. Ali ljudi Sodome bijahu opaki i grozni grješima svojim mrskim Gospodu. Nakon rastanka od Lota Gospod poruči Abramu; „Podigni pogled svoj i pogledaj, s mjesta na kojem sada stojiš, na sjever i na jug, na istok i na zapad, jer svu zemlju koju vidiš zauvijek ću darovati tebi i potomcima tvojim. Potomstvo ću tvoje učiniti kao prah zemaljski, tako ako ko mogne prebrojiti prah zemljani i tvoje će potomstvo moći prebrojiti. Ustaj, pođi zemljom uzduž i poprijeko, jer tebi ću je darovati!” Tako Abram izmjesti šator svoj i dođe kod hrasta Mamre, što je kraj Hebrona, i tamo Gospodu podigne žrtvenik. Za vrijeme Amrafela, kralja Šinearskog, Arioka, kralja Elasara, Kedor-Laomera, kralja Elama, te Tidala, kralja Gojima, dogodi se da oni povedu rat protiv Bere, kralja Sodome, te protiv Birše, kralja Gomore, i protiv Šinaba, kralja Adme, Šemebera, kralja Seboima i kralja Bele, to jest Soara. I ovi udruže snage u dolini Sidim, gdje je sada Slano more. Bijahu dvanaest godina poslužni Kedor-Laomeru, ali u trinaestoj godini postaše otpadnici. Zato se u četrnaestoj godini diže Kedor-Laomer i kraljevi što ostaše uz njega i potukoše Refaimce u Ašterot-Karnajimu, i Zuzijce u Hamu, Emijce u dolini Kirjatajimu, i Horijce na uzvišici Seira, sve do El-Parana, koji leži uz pustinju. Poslije toga se vratiše i dođoše u En-Mišpat, to jest Kadeš, te poharaše i porobiše sve krajeve Amalećana i Amorejce što življahu u Haseson-Tamaru. Tad pođoše kraljevi Sodome, Gomore, Adme, Seboima i Bele, to jest Soara u boj, i postrojiše se za bitku u dolini Sidim, protiv Kedor-Laomera, kralja Elama, Tidala, kralja Gojima, Amrafela, kralja Šinearskog, te Arioka, kralja Elasara – četiri kralja protiv pet. Dolina Sidam je bila prekrivena jamama punim prirodnog katrana; i kraljevi Sodome i Gomore bijahu tu potučeni i tu ih snađe smrt, a preostali pobjegoše u brda. I ovi uzeše svu imovinu Sodome i Gomore, svu njihovu hranu i otputovaše. I Lota povedoše sa sobom, sina brata Abramovog – jer je živio u Sodomi – i otiđoše. Međutim, tad stiže jedan odbjegli, rođak Eškolov i Anerov, a oni bijahu saveznici Abramovi, i donese vijest Abramu Jevreju, koji je živio kod hrastova Amorejske Mamre. Kada je Abram čuo da su mu bratića zarobili, naoruža svojih tri stotine i osamnaest iskušanih momaka, rođenih u njegovu domu, i krene u potjeru, sve do Dana. U noći razdijeli svoje snage i napadne ih sa svojim slugama te ih potuče i protjera sve do Hobe, što leži sjeverno od Damaska. I svu imovinu povrati, i Lota bratića svoga i imetak njegov, zajedno sa ženama i ostalim ljudima. Pri povratku, nakon poraza Kedor-Laomera i kraljeva koji bijahu uz njega, u susret mu pođe kralj Sodome, u dolinu Šaveh, to jeste, kraljevsku dolinu. Ali Melkisedek, kralj Salema, donese hljeba i vina. Bio je svećenik Boga, Svevišnjeg. I on ga blagoslovi govoreći: „Neka Bog, Svevišnji, onaj čija su nebesa i zemlja, blagoslovi Abrama! Neka je hvaljen Svevišnji Bog, koji ti neprijatelje predade u ruke tvoje!” I Abram mu dade desetinu od svega. I kralj Sodome reče Abramu: „Ljude mi daj, a imovinu ostavi za se!” Ali Abram odgovori kralju Sodome: „Ruku ja svoju uzdižem Gospodu Bogu, Svevišnjem, onom čija su nebesa i zemlja, da neću uzeti ni konca ni kaiša sandale od onoga što je tvoje, da ne kažeš: ‘Ja sam obogatio Abrama!’ Ništa za me! Samo za ono što su mladići jeli i dio što pripada Aneru, Eškolu i Mamreu, koji pođoše sa mnom – neka imaju svoj udio!” Poslije ovih zbivanja riječ Gospodnja se ukaza Abramu: „Ne boj se Abrame, ja sam tvoj štit; nagrada će tvoja biti velika!” Abram odgovori: „O Gospode Bože, hoćeš li dopustiti da bez potomaka iščeznem? Da je nasljednik kuće moje Eliezer Damašćanin?” I Abram nastavi govoriti: „Gle, nisi mi podario potomke i nasljednik mi treba biti sluga, rođen u domu mome!” Ali riječ Gospodnja mu stiže: „Taj neće biti tvoj nasljednik, već onaj što je od tijela tvoga potekao, on će biti nasljednik.” I On ga izvede te mu kaza: „Gle, pogledaj nebesa i izbroj zvijezde ako možeš!” I tad mu reče: „Takvo će ti potomstvo biti!” I Abram je vjerovao Gospodu, i to mu On kao pravednost zaračuna. I On mu reče: „Ja sam Gospod, koji te iz Ura Kaldejskog poveo da ovu zemlju svojim vlasništvom učiniš.” Abram odgovori: „Gospode, o Bože, kako da prepoznam da ću je ja zaposjesti?” I on reče: „Dovedi mi trogodišnju kravu, kozu od tri godine, ovna starog tri godine, grlicu i jednog golubića!” I on sve donese, raspolovi, i svaki dio položi jedan prema drugom. Ali ptice nije raspolovio. Tad ptice grabljivice navališe na leševe, ali ih Abram rastjera. I dogodi se, kad je sunce počelo zalaziti, da dubok san obori Abrama, a onda ga spopadnu grozota i tmina. Tad On progovori Abramu: „Sigurno znaj da će ti potomci biti tuđinci u zemlji koja im ne pripada, tamo će ih slugama učiniti i ponižavati četiri stotine godina. Ali ja ću ukoriti i narod kojem budu služili: nakon toga će se s imovinom velikom iseliti. A ti ćeš se u miru sjediniti sa očevima svojim, i bit ćeš pokopan u lijepoj starosti. Oni će se u četvrtom koljenu ovdje ponovo vratiti, jer mjera grijeha amorejskih još nije prevršila.” I dogodi se kada je sunce zašlo i kad pade noć – gle, pojavi se zadimljena peć užarena i baklja goruća koja je prolazila između dijelova. I tog dana Gospod sklopi savez s Abramom i reče: „Tvom potomstvu poklanjam ovu zemlju, sve od Rijeke u Egiptu do velike rijeke Eufrata; Kenijce, Kenižane, Kadmonce, Hetite, Perižane, Refaimce, Amorejce, Kanaance, Girgapšane, Jebusejce.” I Saraja, žena Abramova, mu nije rodila djecu. Imala je sluškinju iz Egipta koja se zvala Hagara. I Saraja reče Abramu: „Gle, Bog mi nije dao da rađam. Idi mojoj sluškinji, možda mi se kroz nju daruju potomci!” I Abram posluša riječ Sarajinu. Tako, nakon što je Abram živio deset godina u zemlji Kanaanskoj, Saraja, žena njegova darova mu za ženu Hagaru, Egipćanku, sluškinju svoju. I on uze Hagaru, te ona osta trudna. Kada je vidjela da je trudna, s prezirom poče gledati gospodaricu. Tad Saraja reče Abramu: „Neka nepravda koja mi se nanosi pogodi tebe! Sluškinju sam prepustila tvome zagrljaju. Ali sada, kada osjeti da je trudna, s prezirom na mene gleda. Neka Gospod sudi i meni i tebi!” Abram odgovori Saraji: „Gle, sluškinja je u rukama tvojim, postupaj s njom kako hoćeš!” I Saraja je s njom postupila oštro tako da ova od nje pobježe. Ali anđeo Gospodnji je nađe kraj bunara u pustinji, na putu k Šuru, te je upita: „Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i gdje ideš?” Ona odgovori: „Pobjegla sam od svoje gospodarice Saraje!” I anđeo Gospodnji joj reče: „Vrati se gospodarici i pokori joj se!” I anđeo Gospodnji nastavi: „Gle, potomstvo tvoje ću toliko raširiti da se neće moći izbrojiti.” Dalje joj anđeo Gospodnji poruči: „Gle, trudna si i sina ćeš roditi, daj mu ime Išmael, jer je Gospod počuo tvoje vapaje. On će biti čovjek neobuzdan, poput magareta divljeg, ruku će dizati na svakog i svačija ruka dizat će se na njega: i pred licem braće svoje stan će sebi podići.” I ona zazva ime Gospoda, koji je s njom zborio i reče: „Ti si Bog koji me vidi”! I još kaza: „Zaista, vidjela sam onog koji pazi na me.” Zato nazva bunar „Bunar živućeg koji me vidi”. Eno ga između Kadeša i Bareda. I Hagara rodi Abramu sina. I Abram svom sinu, koga rodi Hagara, dade ime Išmael. Abram je imao osamdeset i šest godina kada mu je Hagara rodila Išmaela. Kada je Abram imao devedeset i devet godina, ukaza mu se Gospod i reče: „Ja sam Bog, Svemogući. Koračaj ispred Mene i budi besprijekoran! Da savez sklopim s tobom i razmnožim te preko mjera svih.” Abram pade ničice dok je Gospod govorio dalje: „Gle, Ja sam taj koji je u savezu s tobom; i postat ćeš otac naroda mnogih. Zato se više nećeš zvati Abram nego neka je Abraham tvoje ime; jer sam te učinio ocem mnogih naroda. I učinit ću te jako plodnim i narodima ću te načiniti, i kraljevi će od tebe poteći. I savez Svoj ću sklopiti između tebe i Mene, i s potomcima tvojim, s koljena na koljeno kao savez vječan, da budem Bog tvoj i tvoga potomstva poslije tebe. I tebi i potomcima tvojim za sva vremena dajem zemlju u koju si se doselio, naime onu u kojoj si tuđinac, svu zemlju Kanaan, i Ja ću biti njen Bog.” I Bog je dalje govorio Abrahamu: „Zato sada čuvaj Moj savez, ti i potomci tvoji s tobom, s koljena na koljeno! Ovo je Moj zavjet koji trebate čuvati, između Mene i vas i potomstva vašeg poslije vas: Svako muško među vama treba biti obrezano. I obrezujte meso vaših kožica. To neka je znak saveza između Mene i vas. Neka se obrezuje svaki vas muški potomak kad navrši osam dana, bez obzira da li je u domu rođen ili za novac kupljen od tuđinca koji nije tvoj potomak. Ko se u domu tvome rodi ili bude novcem kupljen, neka se obavezno obreže. Neka je tako Moj savez na vašem mesu, savez vječiti. A neobrezan čovjek, čovjek koji nije obrezan na mesu svoje kožice, neka se odstrani iz svoga roda, jer je prekršio Moj savez!” I Bog poruči Abrahamu: „Ženu svoju više ne zovi Saraja. Zovi je imenom Sara. Blagosloviti je želim i od nje ti želim pokloniti sina. Blagoslovit ću je, i od nje će narodi postati i kraljevi nad narodima će od nje poteći.” Tad Abraham pade ničice te se nasmija u svome srcu: „Zar stogodišnjaku da se rodi dijete? Zar da Sara, kojoj je devedeset godina, rodi?” I Abraham reče Bogu: „Ah, da Išmael živi ispred tebe!” Tad Bog reče: „Ne, nego će ti Sara, tvoja žena, roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isak: jer s njim želim sklopiti savez, kao vječni savez, za potomstvo njegovo. A za Išmaela sam te također uslišio. Gle, silno sam ga blagoslovio. Plodnim ću ga učiniti i mnogo razmnožiti. On će začeti dvanaest plemića, i načinit ću ga narodom velikim. Ali savez Svoj ću sa Isakom sklopiti, njega će ti Sara roditi sljedeće godine u ovo vrijeme!” I kada je završio besjedu Gospod odstupi od Abrahama. Tada Abraham uze svoga sina Išmaela i sve u domu rođene sluge, i sve koje je za novac kupio, sve što bijaše muško u domu njegovom, i istog dana obreza meso njihovih kožica, kako mu je Gospod naredio. I Abrahamu je bilo devedeset i devet godina kada obreza meso svoje kožice. Išmael, sin njegov, imao je trinaest godina kada ga obrezaše. Istoga dana se obrezaše Abraham i Išmael; i s njim se obreza sve što je bilo muško u njegovoj kući, rođeno u domu ili novcem kupljeno. I Gospod mu se ukaza kod hrasta Mamre, dok je sjedio na ulazu svoga šatora, dok dan bijaše najtopliji. I on podiže pogled, i pred sobom spazi tri čovjeka. A kada ih je vidio, on jurnu sa ulaza svoga šatora te pade pred njima na zemlju, pa reče: „Gospode, ako li sam milost našao u Tvojim očima, onda ne prođi kraj sluge svoga. Neka donesu malo vode da noge saperete, pa se odmorite ispod stabla, te ću donijeti zalogaj hljeba da srce svoje okrijepite: poslije toga možete putovati dalje, zato dođoste do svoga sluge.” Oni rekoše: „Čini kako si kazao.” I Abraham hitro pođe u šator Sari i reče: „Brzo uzmi tri mjere finog brašna, zamijesi ih i ispeci pogače.” Abraham odjuri govedima, izabra tele mlado i blago, i dade slugi da ga brzo pripremi. Zatim uzme masla i mlijeka, te gotovo tele, i stavi pred njih. I stajao je do njih, ispod stabla, dok su jeli. Tad ga oni upitaše: „Gdje ti je žena Sara?” A on odgovori: „Unutra u šatoru.” Tad Gospod reče: „Zaista ću sljedeće godine u ovo vrijeme ponovo doći. Tvoja će žena Sara imati sina.” Sara je prisluškivala kraj ulaza u šator koji bijaše iza nje. Ali Abraham i Sara bijahu stari, u poodmaklim godinama. U Sare ne bijaše više onoga što biva kod žena. Zato se nasmijala u svome srcu i rekla: „Nakon što sam uvehnula da me snađe blaženstvo? Moj gospodar je također starac!” Tad Gospod reče Abrahamu: „Zašto se Sara smije i govori: ‘Zar da zaista ja rodim, ovako stara?’ Zar je za Gospoda nešto isuviše teško? U određeno vrijeme ću ponovo tebi doći, i Sara će imati sina!” A Sara je odbijala: „Ne, nisam se smijala!”, jer se uplašila. Ali Gospod reče: „Ne, smijala si se!” Tad krenuše muževi i odoše k Sodomi. I Abraham pođe s njima da ih otprati. Tad progovori Gospod: „Zar da pred Abrahamom krijem što sam naumio učiniti? Od Abrahama će zaista postati narod silni i veliki, i svi narodi na zemlji trebaju biti blagoslovljeni njegovim blagoslovom. Jer njega sam predvidio da pouči djecu svoju i dom svoj da poslije njega čuvaju Gospodnje staze tako što će pravičnost i pravdu činiti, kako bih učinio Abrahamu ono što sam mu obećao.” I Gospod reče: „Vika nad Sodomom i Gomorom je velika, i grijeh je njihov pretežak. Zato želim sići i pogledati da li su se zaista svi povodili tako kako veli tužba koja stiže do mene. A ako nisu: Ja ću to saznati.” I muževi okrenuše svoja lica odatle te pođoše Sodomi; ali Abraham još stajaše pred Gospodom. I Abraham priđe bliže te reče: „Zar i pravednike želiš uništiti sa bezbožnicima? Možda ima pedeset pravednika u gradu, zar njih želiš uništiti a ne poštedjeti mjesto zbog njih pedeset u njemu? Neka je to daleko od Tebe da takvu stvar učiniš i da pogubiš pravednika zajedno sa bezbožnikom, da pravednika izjednačiš sa grešnikom. Daleko bilo od Tebe! Zar ne treba Sudija cijele zemlje pravedno suditi?” A Gospod odgovori: „Ako nađem pedeset pravednika u Sodomi, čitav grad ću poštedjeti zbog njih!” A Abraham odgovori: „Ali gle, usudio sam se govoriti sa Gospodom iako sam samo prah i pepeo! Možda ima pet manje od pedeset pravednika, zar ćeš zbog tih pet grad uništiti?” A Gospod odgovori: „Ako u gradu nađem četrdeset i pet, neću ga uništiti!” A Abraham nastavi s Njim razgovarati te reče: „Možda ih se nađe četrdeset.” A Gospod odvrati: „Ako ih nađem četrdeset, neću ga zbog tih četrdeset uništiti.” A onda Abraham reče: „Ne srdi se, Gospode moj, što dalje besjedim! Možda ih se nađe trideset.” A Gospod reče: „Ako ih nađem trideset, ništa im nažao neću učiniti!” Tad Abraham dodade: „Ah gle, usudio sam se govoriti sa Gospodom: Možda ih se nađe dvadeset u gradu.” A Gospod kaza: „Neću ga uništiti zbog tih dvadeset!” A Abraham će opet: „Ah, ne srdi se, Gospode moj, zbog toga što ću još samo ovaj put govoriti: Možda ih se nađe deset.” A Gospod odgovori: „Neću ga uništiti zbog tih deset!” I Gospod ode kad dovrši govor s Abrahamom, a Abraham se vrati na svoje mjesto. I dva anđela stigoše predvečer u Sodomu. Lot je pak sjedio u Sodomi ispod kapija. Kada ih je spazio, pođe im u susret te im se nakloni licem k zemlji pa reče: „Gle, gospodo! Svratite u kuću sluge svoga, ostanite da noćite i noge operete: potom možete ujutro rano ustati i poći svojim putem!” A oni rekoše: „Ne! Noć ćemo provesti vani.” A on ih je uporno navraćao. Tad svratiše k njemu i uđoše u kuću. On im je spremio jelo, ispekao pogaču, te oni jedoše. Ali prije no što legoše, opkoliše muškarci grada kuću, svi ljudi Sodome, mladi i stari, iz svih dijelova grada, te povikaše Lotu: „Gdje su muškarci koji dođoše večeras tebi? Izvedi ih da s njima općimo!” Tad Lot izađe k njima i zatvori vrata za sobom, pa im reče: „Ah, braćo, ne griješite! Gle, ja imam dvije kćeri koje još nisu poznale muškarca, njih ću vam izvesti da s njima činite ono što smatrate dobrim u očima svojim; samo ovim muškarcima ne činite ništa, jer oni dođoše pod zaklon moga krova!” A oni odvrate: „Odstupi! Jedini tuđinac ovdje i želi izigravati sudiju! Sad ćemo s tobom postupiti gore nego s njima!” I oni silno navališe na Lota i pokušaše vrata razbiti. Tad ona dvojica ispružiše ruke te uvukoše Lota u kuću i zatvoriše vrata. A ljude pred kućom zaslijepiše, stare i mlade, tako da se umoriše tražeći vrata. A ova dvojica upitaše Lota: „Imaš li još koga ovdje? Sinove ili kćeri? Sve ih izvedi iz grada! Jer ćemo ovo mjesto uništiti, jer je tužba i povika o njima velika pred Gospodom; i Gospod nas je poslao da uništimo ovo mjesto!” Tad Lot izađe i kaza svojim budućim zetovima: „Ustajte, pođite iz ovog mjesta; jer će Gospod uništiti ovaj grad!” Ali u očima svojih zetova izgledaše da on zbija šalu. Kada se pojavi jutarnja rumen, navališe anđeli na Lota i rekoše: „Pođi, uzmi ženu svoju i obje kćeri koje su ovdje, da ne stradaš u kazni ovog grada!” A on poče oklijevati. Oni ga uzeše za ruke, njegovu ženu i kćeri njegove, jer ih je Gospod naumio poštedjeti. Izvedoše ih i ostaviše ispred grada. Kad ih izvedoše jedan reče: „Spasi svoju dušu! I ne gledaj natrag, ne zadržavaj se okolo! Bježi u brda da ne nastradaš!” Ali Lot odgovori: „Ah ne, Gospode! Gle, Tvoj sluga u očima Tvojim nađe milost i veliko si mi milosrđe pružio time što si mi dušu sačuvao u životu. Ali se u brdima ne mogu spasiti; nevolja bi me mogla stići da poginem. Gle, onaj grad tamo je tako blizu i tako mali, mogao bih pobjeći tamo. Ah, dopusti da tamo pobjegnem! Zbilja je malen? Samo da mi duša ostane u životu!” Tad mu On odgovori: „Gle, i u ovoj sam te stvari poslušao, i neću uništiti grad o kojem govoriš. Požuri, tamo se spasi: jer ništa ne mogu učiniti dok tamo ne stigneš!” – Zbog toga se taj grad zove Soar. I sunce izađe nad zemljom kad Lot stiže u Soar. Tad Gospod pusti sa nebesa da plamen i sumpor padaju na Sodomu i Gomoru, i On uništi gradove i čitavu okolinu, sve stanovnike i sve što je na zemlji raslo. A Lotova žena išavši iza njega pogleda unazad, tad se pretvori u stup soli. A Abraham pođe u rano jutro na mjesto gdje je stajao pred Gospodom. I on pogleda nadolje, na Sodomu i Gomoru i na svu zemlju u okolini, te dobro razgleda i vidje kako se dim diže sa zemlje kao iz kakve peći. Kada je Gospod uništavao gradove u dolini, prisjetio se Abrahama i izveo Lota prije propasti iz mjesta u kojim je živio. I Lot ode iz Soara naviše i osta sa kćerima u brdima, jer se plašio ostati u Soaru. Živio je sa svojim kćerima u pećini. Tad starija reče mlađoj: „Naš otac je star i nema više muškaraca na zemlji da legnu s nama, kao što je običaj u svijetu cijelom. Hajde onda, da ocu damo vina da se napije pa da uz njega legnemo, kako bismo sačuvale njegovo potomstvo!” Tako iste noći dadoše ocu da pije vina. I starija leže sa ocem svojim, i on je ne prepozna, ne znade ni kada je legla ni kada je ustala. Ujutro starija reče mlađoj: „Gle, jučer sam legla sa našim ocem; napijmo ga i noćas vinom, pa da ti pođeš i legneš s njime, kako bi imale njegovo potomstvo.” Tako i te noći oca napiše vinom. I mlađa pođe i leže s njim, i on je ne prepozna, ne znade ni kada je legla ni kada je ustala. Tako obje Lotove kćeri ostanu trudne s ocem. I starija rodi sina, nazva ga Moab. On je praotac današnjih Moabaca. Mlađa također rodi sina, nazva ga Ben-Ami. On je praotac današnjih Amonaca. Odatle Abraham pođe k Negebu te se nastani između Kadeša i Šura. Dok je boravio u Geraru kao stranac za svoju ženu Saru reče: „Ona je moja sestra.” Tad Abimelek, kralj Gerara, posla po Saru. Ali Gospod se ukaza Abimeleku u snu te mu reče: „Vidi, valja ti mrijet zbog žene koju si sebi uzeo, jer je ona žena drugog čovjeka!” Abimelek joj se još nije bio približio te reče: „Gospode, zar ćeš i pravedne ljude pogubiti? Zar mi nije kazao: ‘Ona je moja sestra?’ i čak je i ona sama rekla: ‘On je moj brat!’ Ovo sam učinio pravedna srca i nevinih ruku!” I Gospod mu u snu reče: „Znam, da si sve ovo učinio čista srca; zato sam te i sačuvao kako ne bi protiv mene griješio i zato ti nisam dopustio da je dodirneš. Sad čovjeku vrati njegovu ženu, jer je on vjerovjesnik; i neka se za tebe moli, tako ćeš ostati u životu. A ako li je ne vratiš, onda znaj da ćeš sigurno umrijeti, sa svima svojima!” Tad Abimelek ustade rano, pozove sve svoje sluge i ispriča im sve ovo. Oni se prepadoše. I Abimelek pozva Abrahama te mu reče: „Zašto si nam ovo učinio, šta smo ti skrivili pa da izložiš mene i moje kraljevstvo tako velikom grijehu? Nisi se prema meni odnosio kako valja!” I Abimelek upita Abrahama: „Koja ti je bila namjera kad si tako učinio?” Tad Abraham odgovori: „Mislio sam da nema straha Božijeg u ovome mjestu, zato mišljah da će me zbog moje žene ubiti! A ona zaista i jeste moja sestra, jer je kćer moga oca, ali nije kćerka moje majke, tako je postala moja žena. I kada me Gospod izveo iz doma moga oca, rekoh joj: To moraš učiniti zbog mene – da svugdje gdje stignemo kažeš za mene: ‘on je moj brat!’” Tad Abimelek uzme ovaca i goveda, služavki i sluga te ih sve pokloni Abrahamu, i vrati mu njegovu ženu Saru. I Abimelek reče: „Evo, moja ti zemlja stoji na raspolaganju, gdje ti se svidi tu se naseli.” Ali Sari on reče: „Vidi, tvome bratu dadoh hiljadu srebrenjaka, to je koprena na očima svih. Pred svima si opravdana.” Abraham se tad pomoli Bogu i On izliječi Abimeleka, ženu njegovu i služavke, tako da su nanovo mogle rađati. Jer Gospod je bio zatvorio sve utrobe majčinske u kući Abimelekovoj zbog Sare, žene Abrahamove. I Gospod posjeti Saru kako je i obećao te učini Sari onako kako je kazao. I Sara osta trudna, rodi Abrahamu sina, u kasnim godinama, u vrijeme određeno, kako mu je Bog i obećao. I Abraham svom sinu, kojeg mu rodi Sara, dade ime Isak. I Abraham obreže Isaka kada imaše osam dana, kako mu je Bog zapovjedio. Abrahamu bijaše stotinu godina kada mu se rodi Isak. I Sara reče: „Gospod mi je poklonio osmijeh; svako ko čuje će se nasmijati!” I ona reče: „Ko bi rekao Abrahamu da će Sara djecu dojiti? Ipak mu rodih sina u njegovoj starosti.” A dijete naraste i prestade dojiti. Kada ga prestaše dojiti, Abraham napravi veliku gozbu. A Sara vidje da se sin Hagare, egipatske služavke, kojeg rodi Abrahamu, podrugljivo smije. Tad reče Abrahamu: „Otjeraj ovu služavku zajedno s njenim sinom, jer sin ove služavke neće biti nasljednik zajedno s mojim sinom Isakom!” Ove riječi ne bijahu drage Abrahamu sina njegovoga radi. Ali Bog reče Abrahamu: „Ne žali zbog služavke i dječaka! U svemu slušaj što ti Sara kaže, na glas njen pazi! Jer će kroz Isaka biti nazvano tvoje potomstvo. Ali i sina služavkina želim učiniti narodom, jer je tvoj potomak.” Tad Abraham ustade rano ujutro, uze hljeba i mješinicu vode te dade Hagari i spusti je na njeno rame; dade joj dječaka i otprati je. I ona ode, lutala je u pustinji Beer Šebe. Kada joj nesta vode, dječaka ostavi pod jedan grm, i ode te sjede naspram njega, toliko koliko luk može dobaciti, te reče: „Ne mogu gledati kako mi dijete umire!” I jaukala je i plakala sjedeći naspram njega. Tad Gospod ču plač dječaka, i anđeo Gospodnji pozva Hagaru sa neba i reče: „Što je s tobom Hagaro? Ne boj se, Bog je čuo glas dječaka, otud, gdje leži. Ustani, uzmi dječaka i čvrsto ga drži rukama svojim, jer od njega želim učiniti narod ogromni!” I Gospod joj otvori oči, tako da spazi bunar. Ona priđe i napuni mješinu vodom i dade djetetu da pije. I Bog bijaše uz dječaka; on naraste u pustinji i postade izvrstan strijelac. Živio je u pustinji Paran, i majka za njega izabra ženu iz Egipta. I dogodi se u isto vrijeme da je Abimelek u pratnji svog vojskovođe Fikola pričao s Abrahamom i rekao: „Bog je s tobom u svemu što radiš. Zato se sada Bogom zakuni da nećeš ni mene, ni djecu moju ni unučad moju varati. Da ćeš se prema meni i prema zemlji u kojoj kao stranac živiš, prijateljski odnositi kao što sam se ja odnosio prema tebi.” Tad Abraham reče: „Kunem se!” Tad Abraham ispita Abimeleka oko bunara kojeg Abimelekove sluge uzeše na silu. Abimelek odgovori: „Ništa ne znam o tome; ne znam ko je to učinio? Nisi mi ništa kazao, i nisam ništa o tome čuo, sve do danas.” Tad Abraham uze ovce i goveda te ih dade Abimeleku, i njih dvojica sklopiše savez. Zatim Abraham izdvoji sedam janjaca. Tad Abimelek upita Abrahama: „Što će ovih sedam janjaca koje si ovdje izdvojio?” A Abraham mu odgovori: „Sedam janjaca trebaš uzeti iz mojih ruku da posvjedoče da sam ja iskopao ovaj bunar!” Zbog toga se to mjesto zove Beer Šeba, jer se njih dvojica tu zakleše. Kada sklopiše savez u Beer Šebi, odoše Abimelek i Fikol, njegov vojskovođa, te se vratiše nazad u zemlju Filistejaca. U Beer Šebi Abraham zasadi jednu tamarisku i tamo zazove ime Gospoda, Boga Vječnoga. I Abraham je dugo boravio kao tuđinac u zemlji Filistejaca. Poslije ovih događaja je Bog kušao Abrahama. Zovnu ga: „Abrahame!” On odgovori: „Ovdje sam.” A Gospod naredi: „Uzmi svoga sina jedinca, Isaka kojeg ljubiš, i pođi u zemlju Moriju pa ga prinesi kao žrtvu paljenicu na jednom od vrhova kojeg ću ti pokazati!” Abraham usta u rano jutro te osedla magarca; i sa sobom povede dvojicu slugu i sina Isaka. Nasječe drva za paljenicu, te pođe na mjesto koje mu je Bog pokazao. Trećeg dana Abraham podiže pogled te iz daljine ugleda mjesto. Tad Abraham reče svojim slugama: „Ostanite ovdje s magarcem, ja i dječak ćemo poći tamo da se molimo i onda ćemo se opet vama vratiti.” I Abraham uze drva za paljenicu i natovari ih na svoga sina Isaka. I on uze u svoje ruke kremen i nož te tako pođoše zajedno. Tad Isak prozbori ocu svome: „Oče!” A Abraham odgovori: „Ovdje sam, sine moj!” Pa Isak upita: „Gle, ovdje su vatra i drva a gdje je janje za paljenicu?” Na to mu Abraham odvrati: „Sine moj, Bog će providjeti za janje!” I obojica pođoše dalje. A kad stigoše na mjesto koje mu je Bog obznanio, Abraham tamo podiže žrtvenik, složi drva na njega, sveza svoga sina Isaka i položi ga na žrtvenik, po drvima. I Abraham ispruži ruku i dohvati nož da zakolje sina. Tad poviče anđeo Gospodnji sa neba: „Abrahame! Abrahame!” I on se odazva: „Tu sam!” On reče: „Ne spuštaj ruku na dječaka i ništa mu nažao ne čini, sada znam da se Boga bojiš, jer jedinoga sina nisi poštedio zbog mene!” Tad Abraham podiže pogled i gle, iza njega bijaše ovan koji se rogovima sapleo u grm. I Abraham ode i uzme ovna te ga prinese kao paljenicu umjesto sina svoga. I Abraham nazva to mjesto: „Gospod proviđa” tako da se i danas govori: „Na brdu Gospodnjeg proviđenja.” I anđeo Gospodnji sa nebesa pozva Abrahama po drugi put, te reče: „Sobom se zaklinjem, kaza Gospod: pošto si ovo učinio i sina jedinca nisi poštedio, želim te obilato blagosloviti i potomke tvoje silno razmnožiti, poput zvijezda na nebu i pijeska na pučini morskoj, neka potomci tvoji zauzmu kapije svojih neprijatelja, i u potomstvu tvome neka su blagoslovljeni svi narodi na zemlji, jer si me poslušao.” Zatim se Abraham vrati svojim slugama pa se zajedno uputiše do Beer Šebe; i Abraham se nastanio u Beer Šebi. Poslije ovih zbivanja obavijestiše Abrahama: „Vidi, i Milka je tvome bratu Nahoru rodila sinove: Usa, prvorođenoga i Buza, brata njegova, te Kemuela, oca Aramova, Keseda, Haza, Pildaša, Jidlafa i Betuela.” Betuel bijaše otac Rebekin. Njih je osam rodila Milka Nahoru, bratu Abrahamovu. Prilježnica njegova, Reuma, rodila je Tebaha, Gahama, Tahaša i Maaku. I Sara napuni stotinu dvadeset i sedam godina, to bijaše njen životni vijek. I Sara umre u Kirjat Arbi, to jest u Hebronu, u zemlji Kanaan. Tamo Abraham pođe da nariče zbog Sare i da je oplakuje. Potom se Abraham digne od svoje mrtve žene, te se obrati sinovima Hetovim: „Iako sam kod vas stranac i bespravni useljenik: podajte mi zemlje za grob, da ženu svoju mogu sahraniti daleko od lica moga.” A Hetiti odgovoriše Abrahamu: „Poslušaj nas, gospodine. Ti si plemić Božiji među nama! Pokopaj svoju pokojnicu u najboljem od naših grobova. Niko ti od nas neće uskratiti svoj grob kako bi umrlu ženu svoju pokopao unutra!” Tad se Abraham diže te se pokloni narodu te zemlje, pred Hetitima. Razgovarao je s njima i kazao: „Ako je vaša volja da svoju pokojnicu pokopam daleko od svoga lica, onda me saslušajte i za me zamolite Efrona, sina Soharova, da mi ustupi pećinu Makpelu, koja njemu pripada i koja se nalazi na kraju njegove njive; neka mi je u prisustvu vašem za punu cijenu proda, u vlasništvo za sahranjivanje!” A Efron je sjedio usred Hetita. Tad odgovori Hefron, Hetit, Abrahamu pred sinovima Hetovim, pred onima, koji kroz kapiju njegova grada ulaziše i izlaziše, govoreći: „Ne, gospodine, poslušaj me! Poklanjam ti njivu a uz nju i pećinu, i poklanjam ti je pred mojim narodom: pokopaj svoju pokojnicu!” Tad se Abraham pokloni narodu ovom, i obrati se Efronu ispred naroda i govoreći: „Ako hoćeš, saslušaj, dajem ti novac za polje, primi ga kako bih pokopao svoju pokojnicu tamo.” Efron odgovori Abrahamu: „Gospodine, čuj me: polje vrijedi četiri stotine srebrenjaka: što je to već tebi i meni? Slobodno sahrani svoju ženu!” I Abraham posluša Efrona, izmjeri toliko srebra koliko Efron bijaše kazao pred Hetitima, to jest četiri stotine srebrenjaka po mjerama trgovaca. Tako polje Efronovo kraj Makpela, što leži nasuprot Mamre, dakle, polje sa pećinom koja leži na njemu, kao i sva stabla unutar njegovih granica, potvrdiše Abrahamu kao vlasništvo pred očima Hetita i sviju koji uđoše na kapiju njihova grada. Poslije toga Abraham sahrani svoju ženu Saru u pećini Makpel, naspram Mamre u Hebronu, u zemlji Kanaan. Tako polje i pećina budu potvrđeni Abrahamu od Hetita kao vlasništvo za sahranjivanje. I Abraham bijaše star i bogat danima, Bog ga je blagoslovio u svemu. Abraham reče najstarijem sluzi njegova doma, što bijaše upravitelj njegove imovine: „Ruku svoju stavi ispod moga bedra, da se zakuneš Gospodom, Bogom neba i zemlje da mome sinu nećeš uzeti ženu od kćeri Kanaanaca, među kojim živim, nego da ćeš otići u moju domovinu, rodbini mojoj, i da ćeš odatle mom sinu Isaku izabrati ženu!” Tad mu sluga odgovori: „Možda žena neće poći za mnom u ovu zemlju – da li da ti onda sina vratim u zemlju iz koje iselismo?” A Abraham mu odvrati: „Dobro pripazi da moga sina ne odvedeš ponovo tamo! Gospod, Bog nebesa, koji me izveo iz doma moga oca i iz zemlje moga rođenja, koji je govorio sa mnom i koji mi se zakleo i kazao: ‘Tvojim potomcima ću ovu zemlju dati!’ On će poslati svoga anđela ispred tebe kako bi sinu mome ženu doveo odatle. Ali ako žena ne želi poći s tobom, onda te oslobađam zakletve kojom si mi se zakleo; samo sina moga ne vraćaj ponovo tamo!” Tad sluga stavi ruku na bedro Abrahama, njegovog gospodara, i zakle mu se oko ovih stvari. I sluga uzme deset kamila i svakojakih dobara svoga gospodara i pođe u Mezopotamiju, k Nahorovom gradu. Tad ostavi kamile ispred grada kraj jednog bunara, u vrijeme kada su djevice obično išle po vodu. I on reče: „O Gospode, Bože moga gospodara Abrahama, podari mi uspjeh danas i milost iskaži mome gospodaru Abrahamu! Gle, ja stojim ovdje kod bunara, i kćerke ljudi ovoga grada će izlaziti po vodu. Kada dođe djevojka pa joj kažem: ‘De, spusti svoj krčag da se napijem!’ a ona odgovori: ‘Pij! A i tvoje kamile želim napojiti!’ – neka je to onda ona koju si odredio svome sluzi Isaku. Po tome ću znati da si mome gospodaru iskazao milost!”. I prije no što izreče ovo pojavi se Rebeka, kćerka Betuelova, Milkinog sina, žene Nahorove, što bijaše brat Abrahamov. Nosila je krčag na ramenu. Ona bijaše izuzetno lijepa djevojka, djevica, koju još nije dotaklo muško; i ona siđe do bunara, napuni krčag pa krenu uzbrdo. Tad joj sluga pođe u susret i reče: „Daj da se napijem vode iz tvoga krčaga!” I ona reče: „Pij, gospodine! I spusti krčag na ruke i dade mu da pije.” A kada mu je dopustila da se napije, reče: „I tvojim ću kamilama vodu zahvatati, sve dok se dobro ne napoje!” Hitala je i sipala vodu u korito, trčala k bunaru te je nanijela vode za sve kamile. I čovjek joj se čudio, ali je šutio da bi saznao da li je Gospod učinio njegovo putovanje uspješnim. Onda, kada su kamile napile, čovjek uzme zlatni prsten, težak pola šekela, i dvije narukvice za njene ruke, teške po deset šekela zlata, te reče: „Reci mi, čija si kćer? Da li ima mjesta u domu tvoga oca da prenoćimo?” A ona mu odvrati: „Ja sam kćerka Betuelova, sina Milkinog, kojeg je rodila Nahoru.” Te dodade: „Puno je sijena i hrane kod nas te dovoljno mjesta da se prenoći!” Tad se čovjek saže i pred Gospodom pomoli, govoreći: „Neka je hvaljen Gospod, Bog moga gospodara Abrahama, koji nije uskratio milosti i vjernost svoju mome gospodaru, jer Gospod me vodio putem do doma braće moga gospodara!” I kćerka otrča i sve ovo ispriča u kući svoje majke. Rebeka je imala brata koji se zvao Laban. I Laban brzo otrča čovjeku kraj bunara. Jer, kad je vidio prsten i narukvice na rukama svoje sestre te još čuo riječi svoje sestre Rebeke, koja reče: „Tako mi je čovjek kazao!”, pođe čovjeku i gle, stajao je kod kamila kraj bunara. I on reče: „Uđi, ti što si blagoslovljen od Gospoda, zašto stojiš vani? Kuću sam raščistio i za kamile napravio mjesta!” Tako čovjeka povede u svoj dom, rastovari kamile i dade im sijena i hrane, te vode kako bi noge svoje oprao i noge onih što bijahu s njim, i pred njih stavi hrane da jedu. Ali sluga reče: „Ne želim jesti dok ne iznesem svoju stvar.” A ovaj odvrati: „Govori onda!” A on reče: „Ja sam sluga Abrahamov. Gospod je moga gospodara obilato blagoslovio tako da je postao velik, jer mu je podario ovce i goveda, srebro i zlato, sluge i služavke, kamile i magarce. Uz to je Sara, žena moga gospodara, u svojoj starosti gospodaru rodila jednog sina; njemu je sve podario što je imao. I gospodar moj me zakleo, reče mi: ‘Sinu mome nemoj uzeti ženu Kanaanaca, u čijoj zemlji ja živim nego idi u dom oca moga i mome rodu: odatle mome sinu dovedi ženu!’ Međutim, ja odgovorih gospodaru: ‘Šta ako žena ne želi poći sa mnom?’ Tad mi on reče: ‘Gospod, pred kojim hodim, poslat će svoje anđele s tobom i tvoj će put učiniti uspješnim, kako bi mome sinu izabrao ženu iz roda moga i iz doma oca moga. Zakletve ćeš biti oslobođen samo u slučaju da dođeš u moju rodbinu a oni ti je ne dadnu; tad si oslobođen zakletve kojom si mi se kleo.’ Tako danas dođoh na bunar i rekoh: ‘O Gospode, Bože moga gospodara Abrahama, učini uspješnim putovanje, na kojem se nalazim!’ Gle, stojim ovdje kraj bunara kada jedna djevica izađe, a ja joj rekoh: ‘Daj mi da se napijem vode iz tvoga krčaga!’ Ona mi odgovori: ‘Pij, i tvojim kamilama ću vode nanijeti!’ Neka je to žena koju je Gospod odredio za sina moga gospodara! Prije no što sam riječi ove izgovorio u srcu svome, dođe Rebeka sa krčagom na ramenu i poče vaditi vodu iz bunara. Tad joj rekoh: ‘Daj mi da se napijem!’ A ona odmah spusti krčag sa ramena i reče: ‘Pij, i tvoje ću kamile napojiti!’ I tako sam se napio, a napojila je i moje kamile. I ja je upitah: ‘Čija si kćerka?’ Ona odgovori: ‘Ja sam kćerka Betuelova, sina Nahorova, kojeg mu rodi Milka.’ Tad prsten položih na njen nos i narukvice na ruke. Zatim sam kleknuo i pomolio se pred Gospodom, i slavio sam Gospoda, Boga moga gospodara Abrahama, koji me vodio putem pravim da sinu njegovom uzmem kćer brata moga gospodara. Ako li sada mome gospodaru želite iskazati ljubav i vjernost, to recite; a ako ne želite, isto kažite, da mogu krenuti desno ili lijevo!” Tad Laban i Betuel odgovoriše: „Ova stvar je došla od Gospoda, zato ne možemo ništa protiv tebe reći, niti loše niti dobro! Gle, Rebeka je pred tobom! Uzmi je i idi, kako bi mogla postati žena sina tvoga gospodara, onako kako je Gospod rekao!” Kada je sluga Abrahamov počuo njihove riječi, ničice je pao na zemlju pred Gospodom. I sluga izvadi srebrene i zlatne darove i haljine te ih dade Rebeki; i bratu i majci njenoj on pokloni vrijedne darove. Poslije su jeli i pili, on i ljudi koji bijahu s njim, i ostaše tamo noćiti. A ujutro, pošto ustadoše on reče: „Pustite da pođem svome gospodaru!” Ali brat i majka njena rekoše: „Daj, ostavi djevojku još nekoliko dana kod nas, barem deset, pa onda pođi!” Tad im on odgovori: „Ne zadržavajte me, jer je Gospod učinio put moj uspješnim; pustite da odem svome gospodaru!” Tad mu oni odvrate: „Pozovimo djevojku i pitajmo šta ona misli!” I pozvaše Rebeku te je upitaše: „Želiš li poći s ovim čovjekom?” A ona odvrati: „Da, želim poći s njim!” I tako puste Rebeku, sestru svoju, da pođe sa svojom dojiljom, Abrahamovim slugom i njegovim ljudima. Blagosloviše Rebeku te joj kazaše: „Sestro naša, postani hiljadama hiljada, neka tvoji potomci zauzmu kapije neprijatelja!” Tako Rebeka i sluškinje njene zajašu kamile te pođu za čovjekom. I sluga uze Rebeku i odvede je. I Isak pođe od „Bunara živućeg koji me vidi” – jer je živio u Negebu. Predvečer izađe na polje da se pomoli i on podiže pogled – i gle: kamile dolaze. I Rebeka podiže oči i ugleda Isaka. Tad siđe s kamile i reče: „Ko je onaj čovjek na polju koji nam ide u susret?” A sluga odgovori: „To je moj gospodar!” Tad ona uze veo te se pokri. I sluga ispriča Isaku sve što je učinio. Tad je Isak odvede u šator svoje majke Sare i uze sebi za ženu, te je zavoli. Tako se Isak utješi nakon smrti svoje majke. I Abraham je uzeo još jednu ženu, zvala se Ketura. Ona mu rodi Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. A od Jokšana se rodiše Šeba i Dedan. Dedanovi potomci bijahu: Ašurci, Letušci i Leumci. Sinovi Midjanovi su: Efa, Efer, Hanok, Abida i Eldaa. Sve su to potomci Keturini. I Abraham sav svoj imetak dade Isaku. A sinovima koje je imao od prilježnica dade poklone i posla ih, dok je još bio živ, od svoga sina Isaka u istok u zemlju Kedem. Ovo je broj Abrahamovih godina koje je proživio: stotinu sedamdeset i pet godina. I Abraham preminu u dubokoj starosti, star i nauživši se života, i bude pridružen precima svojim. I sinovi njegovi Isak i Išmael, sahrane ga u pećini Makpel, na njivi Efronovoj, sina Soara Hetita, naspram Mamre, na polju, koje je Abraham kupio od Hetita. Tamo budu pokopani Abraham i njegova žena Sara. I nakon smrti Abrahamove, Bog blagoslovi njegova sina Isaka. I Isak je živio pokraj „Bunara živućeg koji me vidi.” Ovo je povijest roda Išmaelova, sina Abrahamova, koga Hagara, Sarina egipatska služavka rodi Abrahamu. I ovo su imena sinova Išmaelovih, po redu rođenja njihova: Prvorođeni Išmaelov Nebajot, Kedar, Adbeel, Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma. To su sinovi Išmaelovi sa svojim imenima, u naseljima svojim i taborištima, dvanaest plemića po svojim rodovima. I Išmael napuni stotinu trideset i sedam godina. Umrije i bude pridružen svojim precima. Potomstvo mu se naselilo od Havile sve do Šura, koji je istočno od Egipta, idući prema Ašuru, te se nastaniše naspram braće svoje. Ovo je povijest Isaka, sina Abrahamovog. Abrahamu se rodio Isak. I Isaku bijaše četrdeset godina kada je Rebeku uzeo za ženu, kćer Betuelovu, Aramejca iz Padan Arama, sestru Aramejca Labana. Isak je molio Gospoda za svoju ženu, jer je bila neplodna. Gospod je uslišio njegove molitve i njegova žena Rebeka zatrudni. No, djeca su se u njenoj utrobi gurkala. Tad ona reče: „Ako je tako, zašto da živim?” Te ode da pita Gospoda. I Gospod joj reče: „Dva naroda su u utrobi tvojoj, i dva plemena će iz tvoga krila poteći; i jedan će narod biti moćniji no drugi, i stariji će služiti mlađem.” Kada dođe vrijeme da se trebala poroditi, kad gle – blizanci bijahu u njenoj utrobi. Prvi koji se pojavio bijaše crven, sav prekriven dlakom kao ogrtačem, i dadoše mu ime Ezav. Poslije mu se pojavi brat i rukom držaše Ezava za petu. Zato mu dadoše ime Jakov. I Isak imaše šezdeset godina kada mu se rodiše. I kada dječaci odrastoše, Ezav postade vješt lovac, čovjek polja; A Jakov bijaše čovjek krotak, koji je ostajao kraj šatora. I Isak je volio Ezava jer se gozbio njegovim ulovom, a Rebeka je voljela Jakova. Jakov je spremao obrok, tad Ezav dođe sa polja umoran. I Ezav reče Jakovu: „Daj mi da jedem tog crvenog jela jer sam izgladnio!” Zato ga prozvaše Edom. Tad mu Jakov odvrati: „Prodaj mi najprije tvoje prvorodstvo!” I Ezav odgovori: „Gle, ja umirem, što će mi prvorodstvo?” A Jakov na to dodade: „Zakuni mi se prije!” I on se zakle, i tako Jakovu prodade prvorodstvo. Tad Jakov dade Ezavu hljeba i čorbe od sočivice. A on je jeo i pio te ustao i otišao. Tako Ezav prezre svoje prvorodstvo. Ali glad zavlada u zemlji, pored ranije gladi koja je vladala za vrijeme Abrahama. I Isak se odseli u Gerar Abimeleku, kralju Filistejaca. Tad mu se ukaza Gospod i reče: „Ne silazi u Egipat, nego ostani u zemlji koju ću ti ja pokazati! Stranac budi u toj zemlji, i Ja ću biti s tobom i blagosloviti te: jer tebi i tvome pokoljenju želim pokloniti sve ove zemlje, i želim ispuniti zavjet koji sam obećao tvome ocu Abrahamu. I potomstvo tvoje želim umnožiti poput zvijezda na nebu, i njima ću darovati svu zemlju, i potomstvom tvojim blagosiljati sve narode na zemlji, jer je Abraham bio poslušan glasu Mome, čuvao je Moje pravo, zapovijedi, zavjete i zakone!” Tako je Isak živio u Geraru. A kada ga ljudi toga mjesta upitaše za njegovu ženu, on reče: „To je moja sestra.” Jer se plašio da kaže: „To mi je žena”. Mislio je da ga mještani zbog Rebeke mogu ubiti, zato što je jako lijepa. I kada se duže tu zadržao Abimelek, kralj Filistejaca, pogleda kroz prozor i primijeti kako se Isak sa svojom ženom Rebekom prisno šali. Tad Abimelek pozva Isaka i reče: „Gle, to je tvoja žena! Kako si mogao reći: ‘To je moja sestra’?” Isak odvrati: „Mislio sam da će me možda ubiti zbog nje.” A Abimelek na to doda: „Zašto si nam to učinio? Lahko je neko od naroda mogao leći s tvojom ženom; tada bi krivnju na nas svalio!” Tad Abimelek naredi cijelom narodu rekavši: „Ko ovoga čovjeka ili ženu dodirne, sigurno će umrijeti.” I Isak je sijao u zemlji i iste godine požnjeo stostruko, jer ga je Gospod blagoslovio. I on postajaše sve bogatiji i bogatiji, dok nije postao izuzetno imućan. Imao je velika stada ovaca i goveda te puno sluga. Zato su mu zavidjeli Filistejci. Zbog toga Filistejci zatrpaju i napune zemljom sve bunare što iskopaše sluge oca njegova, u vrijeme Abrahamovo. Potom Abimelek poruči Isaku: „Odseli se od nas, postao si suviše moćan!” Tada Isak ode odatle i šator svoj postavi u gerarskoj dolini, i tu se nastani. I Isak naredi da se bunari, koji bijahu iskopani za vrijeme njegova oca i koje Filistejci zatrpaše nakon smrti Abrahamove, ponovo raskopaju. Zvao ih je imenima koje im je dao njegov otac. A Isakove sluge su kopale u dolini i tamo nađoše bunar sa živom vodom. Ali se pastiri gerarski posvađaše sa Isakovim pastirima te rekoše: „Ova voda je naša!” Tada on nazva bunar Esek, jer su se tamo svađali. Uz to iskopaše još jedan bunar te su se i oko njega svađali. Zato ga nazva Sitna. Ode odatle i iskopa još jedan bunar. Oko njega nije bilo svađe, zato ga nazva Rehobot i reče: „Sad nam je Gospod podario prostranstvo da se na zemlji umnožimo!” Odande pođe gore u Beer Šebu. I Gospod mu se ukaza te noći i reče: „Ja sam Bog tvoga oca Abrahama. Ne boj se, jer Ja sam uz tebe, blagosloviti te želim i potomstvo tvoje umnožiti, zbog Abrahama, sluge Moga!” Tad on izgradi žrtvenik i zazva ime Gospodnje. Tamo raširi svoj šator, a Isakove sluge tu iskopaju jedan bunar. I Abimelek mu dođe iz Gerara s Ahuzatom, njegovim prijateljem, te s Fikolom, vojskovođom. A Isak im reče: „Zašto mi dolazite kada me prezirete i kada ste me otjerali od sebe?” A oni odgovoriše: „Jasno smo vidjeli da je Gospod s tobom, zato smo sebi rekli: Neka bude zakletva između nas i tebe, i savez jedan želimo sklopiti s tobom, da nam nepravdu ne učiniš, kako i mi tebe nismo dirali, i kako smo ti samo dobro činili i pustili te da se u miru iseliš. Jer ti si blaženik Gospodnji!” Tad im on spremi obrok pa su jeli i pili. Ujutro ustadoše rano i zakleše se. Tad ih Isak pusti da pođu, i oni u miru otputovaše. Istoga dana dođoše Isakove sluge i rekoše mu za bunar koji su iskopali: „Našli smo vodu!” I on ga nazva Šeba. Zato se to mjesto do dana današnjeg zove Beer Šeba. Kad Ezavu bijaše četrdeset godina, on uze Juditu za ženu, kćer Berija Hetita, i Basematu, kćer Hetita Elona, i one Isaku i Rebeki doniješe mnogo jada. Kada je Isak već bio ostario i kad mu se oči pomutiše, tako da nije više vidio, pozove Ezava, svoga starijeg sina, i reče mu: „Sine moj!” A on odgovori: „Tu sam!” I Isak reče: „Gle, star sam i ne znam dan svoje smrti. Zato uzmi svoju opremu, tobolac svoj i luk, te pođi u polje i ulovi divljač, i spremi mi ukusno jelo, kao što ja volim, i donesi mi da jedem, da te duša moja blagoslovi prije no što umrem!” Rebeka je slušala dok je Isak ovo govorio Ezavu. I Ezav izađe na polje da bi ulovio divljač i donio ocu. Tad Rebeka reče svome sinu Jakovu: „Gle, ja sam čula kako tvoj otac kaza bratu tvome Ezavu: ‘Donesi mi divljač i spremi ukusno jelo da jedem i kako bi te blagoslovio pred licem Gospoda prije nego što umrem!’ Poslušaj me sada, sine moj, pažljivo me slušaj i uradi kako ti kažem: Otiđi do stada i dovedi mi dva dobra jareta da ocu tvome napravim jelo ukusno, onako kako on voli. To ćeš ocu svome odnijeti; kako bi jeo i kako bi te blagoslovio prije svoje smrti!” A Jakov odgovori svojoj majci Rebeki: „Vidi, moj brat Ezav je čovjek dlakav, a ja sam bez dlaka! Možda me moj otac dotakne. Tada bi u očima njegovim ispao lažov; tako bi prokletstvo na sebe navukao, a ne blagoslov!” Tad mu majka reče: „Neka tvoje prokletstvo na mene padne, sine! Samo se pokori mome glasu, otiđi i dovedi mi ih!” Tad on ode i dovede ih majci svojoj i ona spremi ukusno jelo, onako kako otac voli. Rebeka uzme i najbolje haljine svoga starijeg sina Ezava, koje je imala u kući svojoj, i odjene u njih Jakova, svoga mlađeg sina. A kože jareće mu obavi oko ruku i oko golog djela vrata. Zatim dade u ruke svoga sina Jakova ukusno jelo i hljeb koji je spravila. I on ode svome ocu i reče: „Oče moj!” A on odgovori: „Ovdje sam! Koji si ti, sine?” A Jakov reče ocu svome: „Ja sam Ezav, tvoj prvorođeni sin; učinio sam kako si rekao. Sad ustani, pa sjedi i jedi od mog ulova da bi me duša tvoja blagoslovila!” Ali Isak reče sinu svome: „Sine, kako si tako brzo uspio?” A on odgovori: „Gospod, tvoj Bog, bio je milostiv!” Ali Isak reče Jakovu: „Priđi bliže sine, da te dotaknem, da vidim jesi li stvarno moj sin Ezav, ili nisi!” I Jakov priđe svome ocu Isaku, i kada ga dotače reče Isak: „Glas je Jakovov, ali su ruke Ezavove!” Ali on ga ne prepozna, jer mu ruke bijahu dlakave kao ruke brata njegova Ezava. I on ga upita: „Da li si stvarno moj sin Ezav?” A Jakov odgovori: „Jesam!” Tad reče: „De, donesi mi divljač da jedem, pa da te duša moja blagoslovi!” A on mu prinese jelo i vino te on pi. I Isak, otac njegov, mu reče: „Priđi, sine moj, i poljubi me!” I on priđe te ga poljubi. I kada osjeti miris njegove odjeće, blagoslovi ga te reče: „Gle, miris sina moga je miris polja koje Gospod blagoslovi! Neka ti Bog podari rosu nebesku i svu plodnost zemlje, žita obilato i vina. Neka ti narodi služe, i narodi neka se klanjaju pred tobom. Gospodar budi braći svojoj, i neka se sinovi majke tvoje klanjaju pred tobom. Neka su prokleti oni koji te proklinju, a blagoslovljeni oni koji te blagosiljaju!” I samo što je Isak blagoslovio Jakova, a Jakov tek izašao od oca svoga, vrati se njegov brat Ezav iz lova. I on spremi jelo ukusno i odnese ocu te reče: „Ustani, moj oče, i jedi od divljači sina tvoga, kako bi me duša tvoja blagoslovila.” Tad mu odgovori otac njegov Isak: „Ko si ti?” A on reče: „Ja sam tvoj prvorođeni sin, Ezav.” Tad se Isak silno užasnu i reče: „Ko je onda lovac koji je divljač ulovio i meni već donio? Jeo sam prije no što si došao, onoga sam blagoslovio i blagoslovljen će ostati.” I kad Ezav ču riječi oca svoga, vrisnu te gorko zaplaka, i reče: „Blagoslovi i mene, moj oče!” Ali on reče: „Tvoj brat je došao s prevarom i oteo ti blagoslov!” Tad on reče: „S pravom se on zove Jakov, jer me do sada dva puta prevario! Moje prvorodstvo mi je oduzeo i gle, sada mi uze i blagoslov. Zar nisi i za me sačuvao blagoslov?” Tad odvrati Isak Ezavu: „Gle, učinio sam ga tvojim gospodarem i svu mu braću kao sluge darovao; blagoslovio sam ga žitom i vinom. Šta sad mogu učiniti za tebe, sine moj?” A Ezav reče ocu: „Zar samo jedan blagoslov imaš, oče?” I Ezav jeknu i zaplaka. Tad mu Isak, otac njegov, reče: „Gle, daleko od plodne zemlje dom će tvoj biti i daleko od rose odozgo s neba. Od mača svoga ćeš živjeti i bratu svome služiti; ali kada se pobuniš jaram ćeš njegov s vrata svoga zbaciti.” I Ezav poče mrzjeti Jakova zbog blagoslova kojim ga otac blagoslovi; i Ezav pomisli u srcu svome: „Nije daleko vrijeme, kada će oca moga oplakivati, tad ću Jakova, brata svoga, ubiti.” Tad Rebeki to jave. I ona pozva Jakova, svoga mlađega sina, te mu reče: „Pazi, tvoj ti se brat Ezav želi osvetiti i ubiti te!” A sada poslušaj mene, sine moj: „Pođi i bježi mome bratu Labanu u Haran, i ostani tamo neko vrijeme dok se srdžba tvoga brata smiri, i dok se gnjev njegov skine s tebe i on zaboravi što si mu učinio. Tada ću poslati po tebe i odande te dovesti. Zašto da vas u jednom danu obojicu izgubim?” I Rebeka reče Isaku: „Meni je život dojadio zbog ovih Hetitkinja. Ako se i Jakov oženi od kćeri Heta, kao što su ove mještanke, šta će mi onda život!” Tad Isak pozva Jakova, blagoslovi ga te mu naredi: „Ne uzimaj ženu od kćeri Kanaanaca! Idi i odseli se u Padam Aram u dom Betuelov, oca majke tvoje, i odatle uzmi ženu od kćeri Labanovih, brata tvoje majke! I Bog Svemogući neka te blagoslovi i plodnim učini, da postaneš mnoštvo naroda, i neka ti da blagoslov Abrahamov, tebi i potomcima tvojim, da zemlju, u kojoj sada živiš kao stranac, u posjed uzmeš; zemlju koju je Bog podario Abrahamu!” Tako je Isak pustio Jakova da se odseli u Padan Aram Labanu, sinu Betuelovom, Aramejcu, bratu Rebekinom, majke Jakova i Ezava. Kad je Ezav vidio kako je Isak blagoslovio Jakova i poslao ga u Pada Aram, da odande za sebe uzme ženu i da mu je dok ga je blagoslovio naredio: „Ne uzimaj ženu od kćeri kanaanskih!”, te da je Jakov bio poslušan ocu i majci svojoj i otputovao u Padan Aram, pa kada Ezav također vidje da su Isaku, njegovu ocu, mrske kćeri kanaanske, tad Ezav pođe Išmaelu i uzme za ženu, pored žena koje je već imao, kćerku Išmaelovu, sina Abrahamova, sestru Nebajotovu. Jakov napusti Beer Šebu i pođe prema Haranu. I dođe u jedno mjesto gdje prenoći, jer sunce bijaše već zašlo. I uze kamen s toga mjesta, položi pod glavu i leže. Tad usni san, i gle, jedne ljestve stajahu na zemlji a vrhom dopirahu do samog neba. I gle, po njima su anđeli Gospodnji penju i silaze. A gle, Gospod je stajao nad njim i govorio: „Ja sam Gospod, Bog tvoga oca Abrahama i Bog Isakov, zemlju na kojoj ležiš želim tebi i potomcima tvojim darovati. I potomaka ćeš imati koliko ima praha ma zemlji i širit ćeš se na zapad, istok, sjever i jug; i kroz tebe i tvoje potomstvo biće blagoslovljeni svi narodi na zemlji. I gle, Ja sam uz tebe i čuvat ću te kud god odeš i ponovo ću te vratiti u ovu zemlju. Jer ja te neću napustiti dok ne dovršim ono što sam ti obećao!” Kada se Jakov probudi iz sna, reče: „Zaista, Gospod je na ovom mjestu i ja to nisam znao!” Uplaši se pa nastavi: „Kako je divno ovo mjesto! Ovdje nije ništa drugo već dom Božiji, ovo su nebeske kapije!” I Jakov ustade rano ujutro i uze kamen koji je stavio pod glavu i postavi ga kao spomenik i posu uljem, i ovo mjesto nazva Betel, međutim, prije se ovaj grad zvao Luz. I Jakov se tada zakle: „Ako će Bog biti sa mnom i čuvati me na putu kojim idem, ako će mi hljeb davati i haljine da oblačim, te ako će me ponovo u miru dovesti kući ocu mome, neka je onda Gospod moj Bog; i ovaj kamen, koji postavih kao spomenik, neka postane dom Božiji, i od svega što mi daruješ zasigurno ću Ti davati desetinu!” Tad Jakov ponovo krenu na put i stiže u zemlju sinova istoka. On razgleda oko sebe, i na polju ugleda bunar; kraj njega se odmarahu tri stada ovaca jer se tu napajahu. I veliki je kamen ležao na otvoru bunara. Običavali su da skupe sva stada na tom mjestu, te da maknu kamen sa otvora i da tu napoje ovce. Zatim bi kamen vraćali na svoje mjesto, na otvor bunara. I Jakov im reče: „Braćo moja, odakle ste?” A oni odgovoriše: „Mi smo iz Harana.” Tada im on odvrati: „Poznajete li i Labana, sina Nahorova?” A oni rekoše: „Dobro ga poznajemo;” A on ih opet upita: „Da li je dobro?” Ovi odvratiše: „Dobro je; i gle, evo dolazi njegova kćerka Rahela sa ovcama!” On reče: „Gle, još se vidi vani i nije vrijeme da se stoka utjerava; napojite ovce i otjerajte ih na pašu!” A oni odgovoriše: „Ne možemo prije no što se sva stada skupe i dok ne maknu kamen sa bunara. Tek tada možemo ovce napojiti.” Dok je još tako s njima razgovarao, dođe Rahela sa ovcama svoga oca; jer ona bješe čobanica. A kada je Jakov vidio Rahelu, kćerku Labanovu, brata majke svoje i ovce Labanove, brata majke svoje, primače se i odgura kamen sa bunara i napoji ovce Labanove, brata majke svoje. I Jakov poljubi Rahelu i udari u plač Jakov reče Raheli da je brat njenog oca i sin Rebekin. Tad ona otrča i ispriča to svome ocu. I kada je Laban čuo vijest o Jakovu, pritrča mu, zagrli ga i poljubi, te ga odvede u svoj dom. Tad sve ispriča Labanu. Tad mu Laban reče: „Zaista, ti si krv moja i meso moje!” I on osta kod njega mjesec dana. Tada Laban reče Jakovu: „Zar da mi besplatno služiš samo zato što si mi rođak? Reci mi što je tvoja nagrada?” Laban je imao dvije kćeri, starija se zvala Lea, a mlađa Rahela. A oči Leine bijahu slabe, a Rahela bijaše lijepa stasa i krasna lica. I Jakov je volio Rahelu te mu reče: „Želim ti sedam godina služiti za Rahelu, tvoju mlađu kćerku!” Tad Laban odgovori: „Bolje da je tebi dam nego drugom čovjeku, ostani kod mene!” Tako je Jakov služio sedam godina zbog Rahele, ali mu se zbog velike ljubavi učiniše kao nekoliko dana. I Jakov reče Labanu: „Daj mi ženu moju da legnem s njom, jer se vrijeme moje navršilo.” Tad Laban pozove sve ljude ovoga mjesta i napravi gozbu. A navečer uzme svoju kćer Leu i dovede njemu, te Jakov legne s njom. I Laban dade svoju služavku Zilpu kćeri svojoj Lei da joj služi. A ujutro, gle, to bijaše Lea! I on reče Labanu: „Zašto si mi ovo učinio? Zar ti nisam služio za Rahelu? Zašto si me prevario?” A Laban odgovori: „U našem mjestu nije običaj da se mlađa udaje prije starije Dovrši svadbenu sedmicu s ovom, onda ću ti dati i onu drugu za službu koju ćeš vršiti narednih sedam godina kod mene.” I Jakov učini tako i dovrši svadbenu sedmicu s ovom. Onda mu dade Rahelu, kćerku svoju za ženu. I Laban dade kćeri svojoj Raheli služavku Bilhu. Tako on leže i s Rahelom. Volio ju je više no Leu. I služio je Labanu još sedam godina. A kada je Gospod vidio da Jakov ne mari za Leu, On otvori krilo njeno majčinsko, dok Rahela bijaše neplodna I Lea zatrudni i rodi sina, dade mu ime Ruben. Jer ona reče: „Gospod je vidio moju nevolju, sada će me muž moj voljeti!” I ona ponovo zatrudni i rodi sina pa reče: „Gospod je čuo da nisam voljena, zato mi je darovao ovoga sina!” I ona mu dade ime Simeon. I opet zatrudni te rodi sina pa reče: „Sad će se muž moj priljubiti uza me, jer mu rodih tri sina!” Zato mu dade ime Levi. I ona još jednom zatrudni i rodi sina, tad reče: „Sada želim Gospoda slaviti!” Zato sinu dade ime Juda. Poslije toga nije više rađala. A kad Rahela vidje da ne može Jakovu djecu roditi, postade ljubomorna na svoju sestru pa reče Jakovu: „Djecu mi daj! Ako ne, onda ću umrijeti!” A Jakov se jako rasrdi na nju i reče: „Zar sam ja na mjesto Boga, koji ti ne daruje poroda?” A ona reče: „Gle, tamo je moja služavka Bilha, lezi s njom, da u moje krilo rodi i da kroz nju dobijem potomstva!” I dade mu svoju služavku Bilhu za ženu, i Jakov leže s njom. Bilha zatrudni i rodi Jakovu sina. Tad Rahela reče: „Bog mi je dodijelio pravdu i uslišio glas moj te mi je sina darovao!” Zato mu nadjenu ime Dan. I Bilha, služavka Rahelina, ponovo zatrudni i rodi Jakovu drugoga sina Tad reče Rahela: „Tešku borbu sam vodila sa sestrom svojom i pobijedila! Zato mu dade ime Naftali.” Ali kad Lea vidje da je prestala rađati, uzme služavku svoju Zilpu i dadne je Jakovu za ženu. I Zilpa, Leina služavka, rodi Jakovu sina. Tad Lea reče: „Imam sreće!” I dade mu ime Gad. Poslije toga Zilpa, Leina služavka, rodi Jakovu i drugoga sina. Tad Lea reče: „Blago meni! Žene će me sretnom smatrati!” I nadjenu mu ime Ašer. Ruben izađe u vrijeme pšenične žetve, nađe mandragoru na polju i odnese je kući majci Lei. Tad Rahela reče Lei: „Daj mi dio mandragore sina tvoga!” A ona joj odgovori: „Zar nije dovoljno što si mi muža moga uzela? Zar želiš još i mandragoru sina moga oteti?” Rahela odgovori: „Neka noćas spava kraj tebe za mandragoru sina tvoga.” Kad uvečer Jakov stiže sa polja, priđe mu Lea i reče: „Meni dođi, jer sam te unajmila za mandragoru sina moga!” I on te noći spava s njom. I Bog usliši Leu, ona zatrudni i rodi Jakovu petoga sina. Tad Lea reče: „Bog me je nagradio zato što sam muža svoga služavki svojoj dala!” I dade mu ime Jisakar. I Lea još jednom zatrudni i rodi Jakovu šestoga sina. I Lea reče: „Bog mi je dao dar vrijedan! Sad će me moj muž poštovati jer mu rodih šest sinova!” I dade mu ime Zebulon. Poslije toga rodi kćer i dade joj ime Dina. Ali Bog se sjetio Rahele, i Bog je uslišio i otvorio krilo njeno majčinsko. I ona zatrudni i rodi sina pa reče: „Bog je otklonio moju sramotu!” Dade mu ime Josip i reče: „Neka mi Gospod podari još jednog sina!” I desi se kada je Rahela rodila Josipa, da Jakov reče Labanu: „Pusti me da idem u svoje mjesto i zemlju svoju! Daj mi žene moje i djecu moju, za koje sam ti služio, da mogu otići! Jer ti znaš koje sam službe za tebe obavljao.” A Laban odgovori: „Ah, da u tvojim očima nađem milosti! Znam da me Gospod zbog tebe blagoslovio.” I on dodade: „Odredi svoju plaću i ja ću ti je dati!” A Jakov reče: „Ti znaš kako sam ti služio i šta se desilo sa stokom tvojom dok sam je čuvao. Jer malo si toga imao prije mog dolaska; a sada se to silno umnožilo i Gospod te blagosilja od kada sam ja došao ovamo; kada ću da brinem i za svoj dom?” A on upita: „Šta da ti dadnem?” A Jakov odgovori: „Ne moraš mi ništa dati! Ako samo uradiš ono što ti sada kažem, onda ću stada tvoja ponovo napasati i čuvati. Dopusti da danas prođem kroz sva tvoja stada i odvojim svaku garavu ovcu i svaku šarenu ili prugastu kozu; i to neka mi bude nagrada. Neka će se moje poštenje potvrđivati, budeš li provjeravao moju plaću; sve što nije šareno, prugasto ili crno među ovcama i kozama; ako se nađe kod mene neka se računa kao ukradeno.” Tad reče Laban: „Dobro, neka je tako kako kažeš!” A toga dana Laban odvoji sve prugaste i šarene jarce, i sve riđe i šarene koze, svaku koja je na sebi imala bijelog, i sve crne ovce pa ih predade sinovima. I on napravi rastojanje od tri dana hoda između sebe i Jakova; a Jakov je napasao ostatak Labanovog stada. Tad Jakov uzme zelenih mladica od topola, ljeska i kestena, na njima izreže bijele pruge, otkrivši bijelo na mladicama. Pruće s prugama postavi u korita, u pojila iz kojih se stoka napajala. A kako se stoka parila kada je dolazila na vodu, to su se jarci parili kraj pruća pa su koze kozile prugaste, riđe i šarene jariće. Tako je i janjce Jakov izlučio, ovcama je glave okrenuo prema prugastima ili posve crnim što su bile u Labanovu stadu. I dešavalo se svaki put kada su se krupne životinje parile da Jakov stavi pruće u korita, pred oči životinja, tako da se pare pred prućem. A kada su se slabašne parile nije stavljao pruća pred njih. Tako je Laban dobio slabašne a Jakov jake. I on posta veoma bogat i steče mnoga stada, služavke i sluge, kamile i magarce. Ali Jakov je čuo besjede Labanovih sinova, koji rekoše: „Jakov je uzeo sve što je pripadalo našem ocu, i sa svime što je pripadalo njemu on steče sve ono bogatstvo!” I Jakov vidje da mu Laban nije naklonjen kao prije. Tad Gospod reče Jakovu: „Vrati se u zemlji očeva svojih i rodu svome i Ja ću biti s tobom!” I Jakov pozove Rahelu i Leu na polje gdje mu je bilo stado te im reče: „Vidim, da otac vas ne gleda na mene blagonaklono kao prije, ali Bog moga oca je bio uz mene. I vi znate da sam ocu vašem služio svom svojom snagom. Vas otac me je međutim varao, i moju plaću deset puta mijenjao; ali Bog nije dopustio da mi naškodi. Kada je rekao: ‘šareni mladunci neka budu tvoji, čitavo je stado rađalo šarene; kada je rekao: neka su tvoji mladunci prugasti tad čitavo stado rodi prugaste.’ Tako je Bog oduzeo vašem ocu stado i meni ga davao. A desi se u vrijeme kada su se životinje parile, da sam u snu vidio kako su jarčevi što pare ženke prugasti, šareni i s biljegom. I anđeo Gospodnji me u snu dozva: ‘Jakove!’ I ja odvratih: ‘Evo me!’ A on reče: ‘Pogled svoj podigni i vidi: svi su ovnovi što pare ovce prugasti, šareni i s biljegom. Sve sam vidio šta ti je Laban učinio. Ja sam Bog Betela, u kojem si stup pomazao i preda mnom se zakleo. Sada idi, iseli se iz ove zemlje i vrati u zemlju rođenja svoga!’” Tad mu odgovore Rahela i Lea: „Da li imamo još udjela u domu našega oca? Zar ne gleda na nas kao da smo tuđinke? Jer on nas je prodao i još dobijeni novac pojeo! Zato nama i djeci našoj pripada sve bogatstvo koje je Bog oduzeo ocu našem. Sada čini sve kako ti je Bog rekao!” Tad Jakov pođe i natovari djecu svoju i žene svoje na kamile, i odvede svu djecu svoju i imovinu, koju je stekao, i stado, koje je uvećao u Padan Aramu, i odseli ocu svome Isaku, u zemlju Kanaan. Laban bijaše otišao da ovce svoje striže, a Rahela ukrade idole ocu svome. A Jakov obmanu Labana, Aramejca, tako što mu nije kazao da namjerava bježati. I on pođe i pobjegne sa svime što je imao, pređe Eufrat i okrene se prema brdu Gileada. Trećeg dana jave Labanu da je Jakov pobjegao. Tad on pozove braću svoju i krene da ga goni, i za sedam dana ga stiže na brdu Gilead. Ali Bog tu noć dođe Labanu Aramejcu, u snu, te mu reče: „Čuvaj se toga da Jakovu išta kažeš, ni lijepo nit ružno!” Kada je Laban stigao Jakova, on bješe razapeo šator na brdu. Tad i Laban s braćom svojom podigne šator na brdu Gilead. I Laban reče Jakovu: „Šta si učinio? Što si me obmanuo i kćerke moje oteo kao da su ratni zarobljenici? Zašto si me prevario i zašto si krišom pobjegao, a da mi ništa nisi rekao? Veseljem bi bio ispraćen, sa pjesmom, bubnjima i lirom! Nisi mi čak ni dopustio da unuke svoje i kćeri poljubim. Loše si se ponio! U mojoj je moći da vam zla nanesem, ali Bog tvoga oca mi sinoć reče: ‘Čuvaj se toga da Jakovu išta kažeš, ni lijepo ni ružno!’ Dobro, sada si otišao jer si se mnogo zaželio doma oca svoga, ali zašto si ukrao moje bogove?” Tad Jakov odgovori Labanu: „Plašio sam se, mislio sam da bi mi mogao oteti svoje kćeri! A što se tiče tvojih bogova – onaj kod koga ih nađeš neka umre! U prisustvu naše braće sve pregledaj i što je tvoje kod mene uzmi!” Jakov naime nije znao da je Rahela ukrala idole. Tad Laban pođe u Jakovov šator, pa u šator Lein, i onda u šatore dvije Leine služavke, ali ništa ne nađe. Zatim iz Leinog šatora ode u Rahelin. A Rahela bijaše uzela idole te ih sakrila pod samar kamile i sjela odozgo. I Laban pretraži čitav šator te ništa ne nađe. Tad ona reče ocu svome: „Ne srdi se gospodaru što ne mogu ustati, jer mi je što u žena biva.” A on je pažljivo tražio, ali ipak, idola ne nađe. Tad se Jakov naljuti i posvađa s Labanom. Jakov mu reče: „Šta sam to učinio i šta sam zgriješio da me proganjaš? Sve si stvari moje pretražio i šta si našao od svojih stvari? Stavi to pred moju i tvoju braću, pa neka nam oni sude! Za ovih dvadeset godina što sam kod tebe bio, ovce i koze tvoje se ne jaloviše i ne jedoh ovnove iz tvoga stada. Što bi zvijeri rastrgale nisam ti donosio, morao sam nadoknaditi – ti si to tražio od mene, bez obzira na to da li je bilo ukradeno danju ili noću Ovako mi je bilo: danju me vrućina morila a noću studen, i san mi nije dolazio na oči. Tih dvadeset godina sam služio tebi u dome tvome, četrnaest godina za tvoje dvije kćeri i šest godina za tvoje ovce, a ti si plaću moju mijenjao deset puta! Da nije bilo Boga oca moga, Boga Abrahamova i straha Isakova, ti bi me pustio da odem praznih ruku, ali Gospod je vidio moj jad, i trud ruku mojih, i sinoć je dosudio pravo!” Tad Laban odgovori Jakovu: „Kćeri su moje kćeri, djeca su moja djeca, i stada su moja stada, sve što vidiš moje je! Ali šta danas mogu učiniti ovim mojim kćerima i djeci koju su rodile? Hajde, da sada jedan savez sklopimo, ja i ti; neka bude svjedok među nama!” Tad Jakov uzme jedan kamen i postavi ga kao spomenik. I Jakov reče braći svojoj: „Kupite kamenja!” Tad uzmu kamenja i nagomilaju hrpu i kraj nje su jeli. I Laban je nazva Jegar-sahadut, a Jakov je nazva Galed. Tad Laban reče: „Ova hrpa kamenja neka je svjedok između mene i tebe! Neka se zato zove Galed, i Mispa, jer je kazao: ‘Gospod neka stražari između mene i tebe, kada se više ne budemo viđali!’ Ako se prema kćerima mojim budeš loše odnosio, i ako uz moje kćeri uzmeš još žena, te ako nijedan čovjek nije s nama, znaj da je Bog svjedok između mene i tebe!” I Laban još reče Jakovu: „Gle, ovu hrpu kamenja i ovaj spomenik koji sam podigao između mene i tebe, neka je ova hrpa kamenja i ovaj spomenik svjedoče da nikada neću poći tebi dalje od ove hrpe sa zlom namjerom, a i da ti dalje od ovog spomenika pođeš meni sa zlom namjerom Neka je Bog Abrahamov i Nahorov sudija između nas, Bog oca njihova!” Jakov se zakleo Bogom – onim koga se plašio Isak. I Jakov prinese žrtvu na brdu i pozove braću da jedu. Poslije jela prenoćiše na brdu. Laban ustade ranom zorom, poljubi unuke svoje i kćeri, te ih blagoslovi; onda ode i vrati se u svoje mjesto. Jakov pak pođe svojim putem: tad ga sretoše anđeli Gospodnji. I kada ih Jakov ugleda reče: „Ovo je Božiji tabor!” I dade tom mjestu ime Mahanajim. I Jakov posla svoje glasnike bratu Ezavu u zemlji Seir, u područje Edom. Naredi im: „Ovako ćete reći mom gospodaru Ezavu: ‘Ovako reče tvoj sluga Jakov: Bio sam kod Labana u tuđini i do sada sam boravio kod njega, i stekao sam goveda, magarce i ovce, služavke i sluge; i sada šaljem glasnike da obavijeste moga gospodara, da milost nađem u očima njegovim!’” I glasnici se vrate Jakovu i kažu mu: „Došli smo bratu tvome Ezavu; on ti je već pošao u susret i sa sobom vodi četiri stotine muškaraca!” Tad se Jakov silno uplaši i zabrinu. I on razdvoji ljude što su bili kod njega, i ovce, goveda i kamile u dva tabora, jer on pomisli: „Ako Ezav napadne jedan tabor te ga razruši, onaj drugi bi se mogao spasiti!” I Jakov reče: „O Bože moga oca Abrahama i Bože oca mog Isaka, Gospode, koji si mi kazao: ‘Vrati se ponovo u svoju zemlju, porodici svojoj, Ja ću ti milost činiti!’ Suviše sam mali za svu milost i vjernost koju si darovao slugi svome. Jer imao sam samo štap kada sam prešao Jordan, a sada sam postao dva tabora. Izbavi me iz ruku brata moga, iz ruke Ezava, jer se bojim, mogao bi doći i pogubiti mene, i majke zajedno sa djecom! A Ti si rekao: ‘Zaista ti želim dobro činiti i tvoje potomstvo učiniti kao pijesak morski, koji se izbrojiti ne može zbog množine.’” I on noć provede tamo, i uze od onoga što je stekao te spremi poklon za brata Ezava: dvjesta koza, dvadeset jaraca, dvjesta ovaca, dvadeset ovnova, trideset kamila dojilja s mladuncima, četrdeset krava sa deset teladi, dvadeset magarica s deset magaraca. I on ih preda u ruke svojih sluga, svako stado posebno, te im reče: „Pođite ispred mene i ostavite mjesta između stada.” I on naredi prvom: „Kada sretneš brata moga Ezava i kada te upita: ‘Kome pripadaš i gdje si krenuo? I čija je stoka koju goniš?’ ti reci: ‘Tvome slugi Jakovu! To je poklon koji šalje svome gospodaru Ezavu. Evo, on sam dolazi za nama!’” Isto tako naredi drugom, trećem, i svima ostalim koji su išli za stadom, i reče: „Tako ćete pričati sa Ezavom, kada ga sretnete; i trebate reći: ‘Gle, tvoj sluga Jakov dolazi za nama!’” Jakov je mislio: „Odobrovoljnit ću ga poklonima koji idu ispred mene, onda ću mu lice vidjeti. Možda me pogleda blagonaklono!” I pokloni pođoše ispred njega, a on ostade te noći u taboru. Još iste noći ustade i uze svoje dvije žene i služavke, i svojih jedanaestero djece, i prevede ih preko plićaka Jabok On ih povede i prevede preko rijeke i prenese i ostalo što je imao. Jakov ostade sam. Tad se jedan čovjek hrvao s njim sve do jutarnjeg rumenila. I kada je ovaj shvatio da ga ne može svladati, ugane mu bedro kraj zgloba. Tako Jakov iščaši kuk dok su se hrvali. I čovjek reče: „Pusti me, jer sviće!” Jakov odvrati: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš!” Tad ga upita: „Kako se zoveš?” On odgovori: „Jakov!” Tad mu on odvrati: „Neka ime tvoje nije više Jakov nego Izrael, jer si se borio s Bogom i ljudima, te pobijedio!” Jakov ga pak upita govoreći: „Kako je Tvoje ime?” Ali on odgovori: „Zašto pitaš za moje ime?” I tu ga blagoslovi. Jakov to mjesto nazove Penuel, jer reče: „Boga vidjeh licem u lice, i živ ostadoh.” I sunce bijaše ogranulo kada je prolazio kraj Penuela, hramajući zbog kuka. Zato sinovi Izraela još ni danas ne jedu tetivu kuka koja se nalazi na bedrenom zglobu, budući da je Jakovljev zglob bedreni bio iščašen u kuku. I Jakov diže pogled i vidje da Ezav prilazi sa četiri stotine muškaraca. Tad on podijeli djecu Lei i Raheli i dvjema služavkama. I on služavke s djecom isturi naprijed, iza Leu s drugom djecom, a zadnju ostavi Rahelu sa Josipom. On sam pođe naprijed, pokloni se sedam puta do zemlje dok priđe svome bratu. Tad mu Ezav pritrča, zagrli ga i poljubi, pa obojica zaplakaše. Ali kad je Ezav podigao glavu ugleda djecu i žene te ga upita: „Ko su ovi s tobom?” A on odgovori: „To su djeca koju Bog podari tvome slugi!” Tad služavke priđoše s djecom te se pokloniše. I Lea priđe s djecom i pokloni se. Poslije dođe i Josip s Rahelom te se i oni pokloniše. I on upita: „Šta ćeš s ovom povorkom koju sretoh?” A Jakov odgovori: „Htio sam milost naći u očima moga gospodara.” A Ezav reče: „Imam dovoljno brate, zadrži ono što imaš!” Jakov odvrati: „O ne! Ako li sam milost našao u tvojim očima, onda primi poklone iz moje ruke; jer lice tvoje vidjeh kao Božije, bio si tako blag prema meni. Primi poklon koji ti donesoh. Bog me pomilova i svega mi dade!” Tako ga je molio i on primi poklone. A Ezav reče: „Hajde da krenemo, pored tebe ću ići!” A on odvrati: „Moj gospodar zna da su djeca još nejaka, a i moje krave i ovce dojilje. Kad bi se tjerale prebrzo samo jedan dan, sve bi pocrkale. Neka moj gospodar krene ispred svoga sluge, a ja ću ići polako za njim, kako stoka i dječica mogu ići, dok ne stignem svome gospodaru u Seir.” Tad Ezav reče: „Ja ću ostaviti nekoliko svojih ljudi kod tebe!” A on odgovori: „Zašto to? Pusti da samo milost nađem u očima svoga gospodara!” Tako se Ezav istoga dana vrati u Seir. A Jakov pođe u Sukot i tamo sagradi kuću i kolibe za svoju stoku. Zato to mjesto nazvaše Sukot. I Jakov sretno stigne do grada Šekema, koji leži u zemlji Kanaan, nakon što je otišao iz Padam Arama, i on se utabori ispred grada. I on kupi zemlju na kojoj je razapeo svoj šator, iz ruku sinova Hamora, oca Šekemova, za stotinu kesita. Tamo podigni žrtvenik, i nazva ga „El-Elohe Izrael”. Ali Dina, Leina kćer, koju je rodila Jakovu izađe da vidi kćerke ove zemlje. A kada je vidio Šekem, sin hevitskog plemića Hamora, on silom leže s njom. I duša mu se priljubila uz Dinu, kćerku Jakovovu, zaljubio se nju i nastojao je pridobiti. I Šekem reče ocu svome Hamoru: „Ovu mi djevojku uzmi za ženu!” Jakov je pak spoznao da su mu kćer Dinu obeščastili. Ali šutio je sve dok mu se sinovi ne vratiše s polja sa stokom. I Hamor, otac Šekemov, dođe Jakovu kako bi s njim razgovarao. Ali kad se Jakovovi sinovi sa polja vratiše i za ovo čuše, bijahu jako ljutiti i bijesni jer je nepravda učinjena Izraelu time što su legli s Jakovljevom kćeri, i što smjeli učiniti Hamor je razgovarao s njima te im rekao: „Mom sinu Šekemu je stalo do vaše kćeri, dajte mu je za ženu. Brakove s nama sklapajte. Dajite nam vaše kćeri, a i vi uzmite naše kćeri! Ostanite kod nas, neka je zemlja za vas otvorena, naselite se, trgujte i stječite imovinu!” I Šekem reče njenom ocu i braći njenoj: „Pustite da milost nađem u vašim očima, dat ću vam sve što od mene tražite! Od mene možete tražiti vjenčanih darova koliko vam volja, ja ću vam dati koliko zatražite, samo mi dajte djevojku za ženu!” Tad Jakovljevi sinovi lukavo odgovoriše Šekemu i ocu njegovom, jer su sestru njihovu Dinu obeščastili. „Ne možemo to učiniti, ne možemo svoju sestru dati neobrezanom čovjeku, jer bi to za nas bila sramota. Samo bismo vam pod jednim uvjetom mogli ispuniti želju, da budete kao mi, tako što ćete sve muškarce obrezati! Tada ćemo vam dati svoje kćeri i tada ćemo uzimati vaše kćeri, i s vama živjeti kao jedan narod. Ako nas ne želite poslušati, i ako se nećete obrezati, onda ćemo uzeti naše kćeri i otići!” Ponuda se njihova dopade Hamoru i sinu njegovom Šekemu. I mladić nije oklijevao da ovo učini, jer mu se dopala Jakovljeva kći, a bio je najugledniji u domu oca svoga. Kada Hamor i njegov sin Šekem dođoše na kapije svoga grada, poručiše stanovnicima: „Ovi nam ljudi žele dobro, neka žive u zemlji i neka trguju! Jer u zemlji ima dovoljno mjesta za njih. Želimo kćeri njihove za žene uzimati i njima davati naše kćeri. Samo traže od nas, da bi živjeli s nama i bili jedan narod, da sve muške obrezujemo, onako kako su oni obrezani. Stada njihova, njihova imovina, i stoka sva će naša biti. Hajdemo da im ispunimo zahtjev kako bi kod nas ostali!” Tada svi koji su na kapijama grada ulazili i izlazili poslušaju Hamora i sina njegova Šekema, i svi se obrežu, svi koji na kapijama grada ulaziše i izlaziše. Desi se, međutim, trećega dana, dok su još bili u bolovima, da dva Jakovljeva sina Simeon i Levi, Dinina braća, uzmu mačeve i iznenada jurnu u grad i poubijaju sve muškarce. Pogube Hamora i njegova sina Šekema oštrinom svojih mačeva i povedu Dinu iz doma Šekemova i odu. Sinovi Jakovljevi dođu među pobijene i opljačkaju grad, jer su im sestru obeščastili. Uzmu ovce njihove, goveda i magarce i sve što je bilo u gradu i na poljima, čitavo njihovo bogatstvo; svu im djecu i žene zarobe i opljačkaju sve što je bilo po kućama. A Jakov reče Simeonu i Leviju: „Nesreću mi donijeste time i omrznuste me među narodima zemlje ove, Kanaanacima i Perižanima. Imam malo muškaraca; mogu se protiv mene ujediniti i pobijediti me, pa me uništiti s domom mojim!” A oni odgovore: „Zar da sa sestrom našom postupaju kao s kakvom bludnicom?” I Bog reče Jakovu: „Spremi se i pođi u Betel, gore ostani te žrtvenik sagradi Bogu koji ti se obznanio, kad si bježao od svog brata Ezava!” Tad Jakov domaćima i svima koji su bili uz njega reče: „Odbacite tuđe bogove, koji su kod vas, očistite se i promijenite odjeću svoju. Tako ćemo poći gore u Betel, da žrtvenik tamo sagradim za Boga, koji me čuo u vrijeme moje nevolje, i koji je bio sa mnom na putu kojim sam išao!” Tad Jakovu predaju sva tuđa božanstva, koja bijahu u njihovim rukama, i naušnice koje su nosili u ušima, a Jakov ih sakri ispod hrasta kod Šekema. Poslije toga pođu, a strah Božiji padne na okolna mjesta, tako odustaše od progona sinova Jakovljevih. A kada su Jakov i narod koji je bio s njim stigli u Luz, to jest Betel, što leži u zemlji kanaanskoj, tad tamo sagradi žrtvenik i mjesto nazva „El-Betel”, jer mu se Bog tamo javio, kada je bježao od brata svoga. Tad umre Debora, dojilja Rebekina i bude sahranjena ispod Betela, pod hrastom koji od tada zovu Žalosni hrast. I Bog se ukaza Jakovu po drugi put od kada je došao iz Padam Arama, pa ga blagoslovi. I Bog mu reče: „Tvoje ime je Jakov, ali nećeš se više zvati Jakov nego će Izrael biti tvoje ime!” I tako mu dade ime Izrael. Zatim mu Bog reče: „Ja sam Bog, Svemoćni, plodi se i množi! Jedan narod i mnoštvo naroda neka od tebe poteče i neka kraljevi poteknu iz tvoga krila. Zemlju pak, koju dadoh Abrahamu i Isaku, želim podariti tebi i potomstvu tvome!” Potom se Bog, s mjesta na kojem je s njim razgovarao, uzdiže nad njim. A Jakov podiže jedan kameni stup, spomenik, na tom mjestu na kojem je s Njim razgovarao, i pospe po njemu ljevanicu i polije ulja. Jakov mjestu gdje je s Njim razgovarao dade ime Betel. Poslije toga odu iz Betela. Kada im je ostao tek komadić do Eframa, porodi se Rahela s teškom mukom. A kada je bila u najtežim mukama reče babica: „Ne boj se, i ovaj put si dobila sina!” I dok je dušu izdisala, jer je umirala, djetetu dadne ime Ben Oni, ali mu otac da ime Benjamin. I Rahela umre i bude sahranjena na putu k Efratu, to jeste Betlehemu. I Jakov podigne spomenik na njenom grobu; onaj koji je tamo i dan-danas. I Izrael pođe dalje i razape svoj šator s one strane Migdal-Edera. I dok je Izrael boravio u zemlji, dođe Ruben i legne s Bilhom, prilježnicom oca svoga. A Izrael za to dozna. Jakov je imao dvanaest sinova. Leini sinovi bijahu: Ruben, prvorođeni Jakovov, Simeon, Levi, Juda, Jisakar i Zebulon; Rahelini sinovi bijahu: Josip i Benjamin. Sinovi Bilhe, služavke Raheline: Dan i Naftali. Sinovi Zilpe, služavke Leine, bijahu: Gad i Aser. Ovo su sinovi Jakovljevi koji se rodiše u Padam Aramu. I Jakov dođe ocu svome Isaku u Mamru, u Kirjat Arbu, to jeste Hebron, gdje su Abraham i Isak živjeli kao stranci. I Isak napuni stotinu i osamdeset godina. I umre Isak, i bude sjedinjen sa svojim precima, star i nauživši se života. A sinovi njegovi, Ezav i Jakov, ga pokopaju. Ovo je povijest Ezava, to jest Edoma. Ezav se ženio kćerima Kanaanaca, sebi je doveo: Adu, kćer Hetita Elona i Oholibamu, kćer Aninu, Sibeona Horijca, zatim Basematu, kćer Išmaelovu, sestru Nebajatovu. I Ezavu Ada rodi Elifasa, a Basemata rodi Reuela. Oholibama pak rodi Jeuša, Jalama i Koraha. Ovo su sinovi Ezavovi koji se rodiše u zemlji kanaanskoj. Onda Ezav uzme svoje žene, svoje sinove i kćeri, i sve duše doma svoga, svu imovinu, svu stoku i sve što je stekao u zemlji kanaanskoj, i odseli se od svoga brata Jakova u drugu zemlju. Jer dobra njihova bijahu prevelika, tako da nisu mogli živjeti jedan pored drugog; i zemlja, u kojoj bijahu stranci, nije mogla izdržavati ih zbog stada njihovih. Tako se Ezav, zvani Edom, naseli na brdskoj zemlji seirskoj. Ovo su potomci Ezava, praoca Edomaca, na brdovitom Seiru. I ovo su imena Ezavovih sinova: Elifaz, sin Ezavove žene Ade, Reuel, sin Basemate, žene Ezavove. Elifazu se pak rodiše sinovi: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Kenaz. Timna je bila prilježnica Ezavova sina Elifaza; ona Elifazu rodi Amaleka. Oni su potomci Ezavove žene Ade. A ovo su sinovi Reuelovi: Nahat, Zerah, Šama i Miza. Oni su sinovi Ezavove žene Basemate. Ovo su sinovi Ezavove žene Oholibame, Aninine kćeri, Sibeonove unuke. Ona Ezavu rodi Jeuša, Jalama i Koraha. A ovo su poglavari među sinovima Ezavovim. Sinovi Elifaza, prvorođenog sina Ezavova: poglavar Teman, poglavar Omar, poglavar Sefo, poglavar Kenaz, poglavar Korah, poglavar Gatam i poglavar Amalek. Poglavari Ezavovi u zemlji edomskoj, to su Adini sinovi. A ovo bijahu potomci Ezavova sina Reuela, poglavar Nahat, poglavar Zerah, poglavar Šama i poglavar Miza. To su poglavari Reuelovi u zemlji edomskoj, potomci Ezavove žene Basemate. A ovo su potomci Ezavove žene Oholibame: poglavar Jeuš, poglavar Jalam i poglavar Korah. To su poglavari Ezavove žene Oholibame, kćeri Anine. Oni su sinovi Ezavovi, to jest Edomovi i njegovi poglavari. A sinovu Seira Horijca, žitelji ove zemlje, bijahu: Lotan, Šobal, Sibeon, Ana, Dišon, Eser i Dišan. Oni su poglavari Horijaca, sinovi Seira u zemlji edomskoj. Lotanovi sinovi pak bijahu: Hori i Hemam; a sestra Lotanova bila je Timna. A ovo su sinovi Šobalovi: Alvan, Manahat, Ebal, Šefo i Onam. A sinovi Sibeonovi bijahu: Aja i Ana. Ana je onaj koji je pronašao tople izvore u pustinji dok je čuvao magarad oca svoga Sibeona. Anina djeca bijahu: sin Dišon i kći Oholibama. A sinovi Dišonovi: Hemdan, Ešban, Jitran i Keran. Sinovi Eserovi bijahu: Bilhan, Zaavan i Akan. A Dišanovi sinovi bijahu: Uz i Aran. A ovo bijahu poglavari Horijaca: poglavar Šobal, poglavar Simeon, poglavar Ana, poglavar Dišon, poglavar Eser i poglavar Dišan. To su poglavari Horijaca, po baštinama svojim u zemlji seirskoj. A kraljevi koji su vladali u zemlji edomskoj prije no što je jedan kralj vladao nad sinovima Izraela bijahu: Bela, sin Beorov, koji je vladao u Edomu; njegov se grad zvao Dinhaba. Kada je Bela umro, na njegovo mjesto dođe Jobab, sin Zeraha iz Bosre. Kad umrije Jobab, na njegov prijestol dođe Hušam iz zemlje temanske. Kad umrije Hušam, kralj postade Hadad, Bedadov sin, koji je potukao Midjance na moapskom polju. Grad mu se zvao Avit. Kad je umro Hadad, na njegovo mjesto dođe Samla iz Masreke. Kad umrije i Samla, kralj postade Šaul iz Rehobota na Rijeci. Kad umrije Šaul, zavlada Baal Hanan, sin Akborov. Kad Baal Hanan umrije, sin Akborov, Hadar postade kralj; a ime njegovog grada bijaše Pai. Žena mu se zvala Mehetabela. Bila je kći Matredova iz Me Zehaba. A ovu su imena Ezavovih poglavara po njihovim rodovima, mjestima i imenima: poglavar Timna, poglavar Alva, poglavar Jetet, poglavar Oholibama, poglavar Ela, poglavar Pinon, poglavar Kenaz, poglavar Teman, poglavar Mibzar, poglavar Magdiel i poglavar Iram. To su poglavari edomski, kako živješe u zemlji koju posjedovaše. A Ezav je bio otac Edomcima. A Jakov se nastani u zemlji u kojoj je otac njegov bio došljak, u zemlji Kanaan. Ovo je Jakovljeva povijest: Josipu je bilo sedamnaest godina kada je s braćom svojom čuvao stoku, sinovima Bilhinim i Zilpinim, koje su bile žene njegovog oca; Josip je ocu svome javljao loše stvari o njima. A Izrael je volio Josipa više nego sve ostale sinove, jer ga je dobio u kasnim godinama, i šarene mu haljine skrojio. Kada braća njegova vidješe da ga otac voli više no svu braću, počeše ga prezirati, i nisu više s njim mogli ni mirno razgovarati. Josip je usnio san i ispričao ga svojoj braći. Otad ga počeše prezirat još više. On im naime reče: „De čujte kakav sam san usnio; Slušajte, vezali smo snopove na polju, odjednom se moj snop uzdiže a vaši se snopovi poredaše okolo i padoše ničice pred mojim snopom!” Tad mu braća rekoše: „Hoćeš li to postati naš kralj? Želiš li nad nama vladati?” Zbog sna njegova i besjede njegove, oni ga zamrziše još više. A on usni još jedan san, koji također ispriča braći. „Čujte,” reče, „sanjao sam Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda kako mi se klanjaju!” A kada je ocu svome i braći svojoj ispričao san, otac ga ukori te mu reče: „Kakav je to san koji si sanjao? Zar da dođemo ja, mati tvoja i braća da se pred tobom klanjamo do zemlje?” I braća njegova bijahu ljubomorna. A njegov otac je riječi ove sačuvao u sjećanju. A kad njegova braća odoše u Šekem da napasaju ovce oca svoga, Izrael reče Josipu: „Zar tvoja braća ne napasaju stado u Šekemu? Hajde da te pošaljem njima!” A on odgovori: „Evo me!” Tad mu on reče: „Otiđi i pogledaj da li je sve kod tvoje braće dobro i da li je sve uredu sa stadom, pa mi javi!” Tako ga posla iz doline hebronske i on pođe k Šekemu. Potom ga sretne jedan čovjek dok je lutao poljem, i upita: „Šta tražiš?” A on odgovori: „Tražim braću svoju, reci mi gdje napasaju stado?” A čovjek na to odvrati: „Otišli su odavde; čuo sam ih kako kažu: pođimo u Dotan.” Tako Josip pođe za njima i nađe ih u Dotanu. A oni ga iz daljine ugledaše, prije no što je prišao, pa dogovoriše da ga potajno ubiju. I rekoše jedni drugima: „Gle, evo stiže sanjalica! Hajdemo sada da ga ubijemo i da ga bacimo u cisternu i da reknemo da ga je ljuta zvijer rastrgla, pa ćemo onda vidjeti što će biti od snova njegovih!” Kada je to Ruben čuo, spasi ga iz njihovih ruku time što reče: „Nemojmo mu oduzimati život!” Te doda na to: „Ne prolijevajte krv! Bacite ga u jamu tamo u pustinji ali ne dotičite ga!” A on ga je htio spasiti iz ruku njihovih i vratiti ocu. Kada Josip stiže braći svojoj skidoše mu šarene haljine koje je nosio, zgrabiše ga i baciše u cisternu. A cisterna je bila prazna; u njoj nije bilo vode. Poslije toga sjednu da jedu. Ali kada su digli poglede spaziše da im prilazi karavana Išmaelaca iz Gileada. Kamile njihove su bile natovarene mirodijom, balzamom i mirisavom smolom i putovali su i prenosili ih dolje u Egipat. Tad Juda reče svojoj braći: „Što dobijamo mi time ako brata svoga ubijemo i njegovu krv prolijemo? Hajdemo da ga prodamo Išmaelovcima i da sami ne dižemo ruke na njega; jer je on brat naš, krv naša!” I braća se s njim slože. Kad naiđoše midjanski trgovci, izvuku Josipa iz cisterne i prodaju Išmaelcima za dvadeset šekela; i oni odvedu Josipa u Egipat. Kada se Ruben vratio cisternoj, gle, Josip više nije bio unutra. Tad on podera odjeću na sebi, vrati se braći svojoj te reče: „Dječak je nestao! Gdje sad da pođem?” A oni uzmu Josipove haljine i zakolju jarca, te haljine umoče u krv; i pošalju ocu šarene haljine i poruče mu: „Pogledaj, da li su to haljine sina tvoga ili nisu!” A on ih prepozna i reče: „To jesu haljine sina moga! Divlja zvijer ga je proždrla! Josipa je zasigurno rastrgla!” I Jakov podere haljine na sebi i vreću navuče oko bokova. Dugo ju je nosio žaleći sina svoga. Tad dođu svi sinovi njegovi i kćeri da ga utješe, ali ga ne utješiše. On im reče: „Neću prestati tugovati dok ne pođem svome sinu u carstvo mrtvih!” Tako ga je oplakivao otac. Ali ga Midjanci prodaju u Egipat, Potifaru, dvorjaninu faraonovom, zapovjedniku straže. I dogodi se u to vrijeme da se Juda odseli od svoje braće i ode čovjeku iz Adulama koji se zvao Hira. I Juda tamo zapazi kćer jednog Kanaanca koji se zvao Šua, i uzme je za ženu i legne s njom. Ona ostane trudna i rodi jednog sina, i on mu nadjene ime Er. I ona ponovo zatrudni i rodi sina, i on mu dadne ime Onan. I rodi još jednog sina, i ona mu dadne ime Šela. Juda se, međutim, nalazio u Kesibu kada je ovoga rodila. I Juda svoga prvorođenog sina Eru oženi ženom koja se zvala se Tamara. Ali Er, prvorođeni sin Judin, bijaše loš u očima Gospoda, zato ga Gospod usmrti. Tad Juda reče Onanu: „Pođi ženi svoga brata i izvrši djeversku dužnost da sačuvaš lozu bratovu.” A kako je Onan znao da potomak neće biti njegov; svoje je sjeme na zemlju ispuštao kad god bi prišao bratovoj udovici, tako da joj ne dade potomstva. To što je činio nije bilo Gospodu milo te je i njega usmrtio. Tad Juda reče Tamari, ženi svoga sina: „Ostani kao udovica u domu svoga oca, dok ne odraste moj sin Šela!” Jer se bojao da bi i on mogao umrijeti kao i njegova braća. Tako Tamara osta u domu oca svoga. Poslije duže vremena umre kćerka Šuina, žena Judina. Nakon što je Juda oplakao, pođe gore jednom pastiru u Timnu, s njim pođe i Hira, njegov prijatelj iz Adulama. Tad javiše Tamari: „Gle, tvoj svekar ide gore u Timnu da striže ovce!” Tad skine udovičke haljine, pokrije se koprenom i sjedne na kapiju Enajima, na putu k Timni. Jer je vidjela da je Šela odrastao i da je neće darovati njemu kao ženu. Kada je Juda vidio, mislio je da je bludnica; jer je lice svoje prekrila. I on svrati njoj i reče: „Daj da ti priđem!” Jer nije znao da je to žena njegova sina. Ona odgovori: „Šta ćeš mi dati da mi priđeš?” A on reče: „Darovat ću ti jarca iz stada!” A ona odvrati: „Jamstvo mi daj dok ga ne dovedeš?” A on reče: „Čime da ti zajamčim?” A ona kaza: „Svoj prsten pečatnjak, vrpcu svoju i štap koji držiš u ruci!” On joj dade što je tražila te leže s njom i ona zatrudni. I ona ode, skine koprenu svoju, i ponovo obuče haljine udovičke. Juda preko prijatelja iz Adulama posla jarca kako bi vratio jamstvo: ali on je ne nađe. Tad on ljude onoga mjesta upita: „Gdje je hramska bludnica, koja je sjedjela na putu kod Enajima?” A oni odgovore: „Ovdje nije bilo nikakve bludnice!” I on ponovo dođe Judi i reče: „Nisam je pronašao; još mi mještani rekoše da tamo nije bilo nikakve hramske bludnice.” A Juda reče: „Neka onda zadrži jamstvo za se, da nam se ne podsmijavaju! Gle, poslao sam jarca, ali je ti nisi našao.” I poslije otprilike tri mjeseca Judi javiše: „Nevjesta tvoja Tamara je bludničila i još je od bluda trudna ostala!” Tad naredi Juda: „Izvedite je da je spalimo!” A kada su je izvodili pozove svekrva svoga i reče mu: „Ostala sam trudna sa čovjekom kojem ovo pripada!” I još reče: „Gle, prepoznaj kome pripada ovaj prsten pečatnjak, vrpca ova i štap?” Tad ih prepozna Juda i kaza: „Gle, ona je pravednija od mene; jer je nisam dao svome sinu Šeli!” I od tada više nije legao s njom. I kada dođe vrijeme da je trebala roditi, gle, bijahu blizanci u njenoj utrobi. Kada je rađala prvo se pojavi ručica, i babica uzme crven konac i obveže oko ruke, pa reče: „Ovaj se prvi rodio!” Ali kada je ovaj povukao svoju ruku, gle, tad izađe njegov brat. I ona reče: „Kakav li prodir napravi!” I dadoše mu ime Peres. Poslije izađe i njegov brat koji je oko ruke imao crven konac i njemu dadoše ime Zerah. Josipa odvedoše u Egipat i Egipćanin Potifar, dvorjanin faraonov i zapovjednik straže ga kupi iz ruku Išmaelovaca koji ga tamo dovedoše. I Gospod je bio uz Josipa pa mu je sve uspijevalo. Boravio je u domu svoga egipatskog gospodara. I kada je gospodar njegov vidio da je Gospod uz njega i da mu Gospod dopušta da sve u njegovim rukama uspijeva, što god naumi, tad Josip nađe milost u očima njegovim i mogaše ga usluživati; postavi ga za upravnika kuće svoje i povjeri mu sve što je imao. I od kada ga je postavio za upravitelja svoje kuće i imanja svoga, Gospod zbog Josipa blagoslovi dom Egipćaninov, i blagoslov Gospodov bio je u svemu što je imao u kući i na polju. Tad prepusti Josipu sve što je imao i nizašta se nije brinuo osim za hljeb koji je jeo. Josip pak bijaše lijepa stasa i izgleda. I nakon ovih zbivanja žena se gospodara zagleda u Josipa i reče: „Lezi sa mnom!” On je odbijao i govoreći ženi svoga gospodara: „Vidi, moj gospodar se oslanja na mene i ne brine se ni oko čega što se zbiva u kući, i sve što ima, meni je predao. Niko nije veći u ovoj kući od mene i ništa mi nije uskraćeno osim tebe, jer ti si žena njegova! Kako da sada učinim toliko nedjelo i zgriješim pred Bogom?” Iako ga je svaki dan nagovarala, on je ne posluša i ne leže s njom, niti je bilo kako dodirnu. Desi se, međutim, jednoga dana, kada je došao u kuću da posao svoj obavlja i nikoga u kući nije bilo, da ga ona uhvati za ogrtač i reče: „Lezi sa mnom!” A on se istrgne iz njenih ruku te pobjegne van, a ogrtač osta u njenim rukama. Kada ona vidje da je njegov ogrtač ostao u njenoj ruci i da je pobjegao, pozove ukućane svoje i reče: „Gle, doveo nam je ovog Jevreja u kuću da nam nevolje nanosi! Ušao je ovdje da sa mnom legne, ali sam ja iz sveg glasa vrisnula! A kada je čuo kako vrištim, ostavi svoj ogrtač kraj mene i pobježe.” I ona ostavi ogrtač njegov do sebe sve dok mu gospodar ne dođe kući. Ona njemu ispriča istu priču i reče: „Jevrejski sluga, kojeg si nam doveo, uđe meni da me osramoti; ali kada sam vrisnula i zavikala, on ostavi svoj ogrtač kraj mene i pobježe van!” A kada je gospodar čuo priču žene svoje i kako reče: „Ovako se tvoj sluga prema meni ponio!”, tad se raspali srdžba njegova. I Josipov ga gospodar da baciti u tamnicu, tamo, gdje su zatvoreni kraljevi sužnjevi; tamo je čamio u tamnici. Ali je Gospod bio uz Josipa i smilova mu se, te mu darova milost u očima tamničara. I tamničar povjeri sve zarobljenike Josipovu, i sve se tamo odvijalo preko njega. Tamničar se nije ni najmanje brinuo o onome što je predao u ruke Josipu; jer Gospod je bio uz njega i činio da u svemu što naumi uspije. Nakon ovih događaja desi se da se peharnik egipatskog kralja i pekar urote protiv svoga gospodara, kralja Egipta. Tad se faraon rasrdi zbog svoja dva činovnika, peharnika i pekara, te ih stavi u zatvor u kuću zapovjednika straže, u tamnicu gdje su držali i Josipa. I zapovjednik straže zaduži Josipa da brine o njima. On ih je služio neko vrijeme u tamnici. I obojica zarobljenih u tamnici, peharnik i pekar kralja egipatskog, jedne noći usniju san, svaki san izrazita značaja. Kada im Josip dođe ujutro vidje da su snuždeni. Tad upita činovnike faraonove, koji bijahu u tamnici njegova gospodara s njim, i reče: „Zašto ste toliko zabrinuti?” A oni mu odgovore: „Usnili smo snove i nema nikoga ko bi ih mogao protumačiti!” Josip im reče: „Zar tumačenje nije od Boga? De, ispričajte ih meni!” Tad peharnik ispriča Josipu svoj san i reče: „U mom je snu ispred mene bila jedna vinova loza, na lozi bijahu tri mladice; i tek što je propupala, procvjeta, i na grozdovima sazrije grožđe. Ja sam pak držao faraonov pehar, iscijedio grožđe u njega i predao ga faraonu u ruke.” Tad mu Josip reče: „Ovo ti je značenje: tri mladice su tri dana. Za tri dana će te faraon pomilovati i ponovo ti dodijeliti tvoje mjesto, tako da ćeš faraonu dodati pehar kako si prije običavao dok si mu bio peharnik. Prisjeti se tada mene, kada te dobro snađe, pruži mi milost i spomeni me pred faraonom i izbavi iz ove kuće! Jer su me ukrali iz zemlje jevrejske i ništa nisam učinio zbog čega bi me zatočili!” A kada je pekar vidio da je Josipovo tumačenje dobro, reče: „Gle, u mome sam snu nosio tri korpe peciva na glavi, u gornjoj je bilo raznog peciva, hrana za faraona, ali su ptice jele iz korpe na mojoj glavi.” Tad Josip odgovori: „Ovo ti je značenje: tri korpe su tri dana. Za tri dana će faraon podignuti glavu tvoju i objesiti te o drvo da ptice jedu meso tvoje.” I desi se trećega dana, na faraonov rođendan, da za sve njegove sluge bude priređena gozba i da je uzdigao peharnika i pekara među svim svojim slugama. Peharnika on vrati u službu, tako da je ponovo smio faraonu dodavati pehar; ali pekara objesi – kako je tumačio Josip. Ali se peharnik ne sjeti Josipa, već ga bijaše zaboravio. Nakon dvije godine faraon usnije san i gle, stajao je kraj Nila. I iz Nila izađe sedam lijepih i debelih krava, pasoše travu nilsku. Kad gle, poslije njih izađe sedam drugih krava iz Nila. One bijahu ružne i mršave, i stadoše pored onih prvih sedam. I onih sedam mršavih i ružnih krava požderu one lijepe i debele, i tad se faraon probudi. On opet zaspa i usnije drugi san: sedam klasova, lijepih i jedrih izraste iz jedne stabljike; a iza njih isklija sedam klasova mršavih, i suhih od istočnog vjetra. I tih sedam mršavih klasova prožderu onih sedam lijepih i jedrih. Tad se faraon probudi i gle, to bijaše san! Ujutro duša faraonova bijaše uznemirena pa on posla po sve vračeve i mudrace Egipatske. I faraon im ispriča svoj san, ali nemaše nikoga ko bi ga mogao protumačiti. Tad peharnik reče faraonu: „Danas se prisjetih svoga grijeha! Kada je faraon bio gnjevan na sluge svoje i kada me zatvorio u kući zapovjednika straže, mene i glavnog pekara, tada smo obojica u istoj noći usnili snove – snove vrlo važne. A tamo bijaše mladi Jevrej, sluga zapovjednika straže. Njemu ispričasmo svoje snove i on ih protumači, svakom pojedinačno. I onako kako je kazao tako se i desilo; mene vratiše u službu a pekara objesiše.” Tad faraon posla po Josipa. I brzo ga izvedoše iz tamnice. On se ošiša i presvuče te pođe faraonu. I faraon reče Josipu: „Usnio sam san ali ga niko ne može protumačiti. Čuo sam za tebe da umiješ snove rastumačiti čim ih čuješ.” A Josip reče faraonu: „To nije moja zasluga. Bog će obznaniti ono što je dobro za faraona!” Tad faraon ispriča Josipu: „Gle, u mom snu sam stajao kraj Nila. I gle, izađe iz Nila sedam lijepih i debelih krava i stanu pasti travu nilsku. Kad poslije njih izađe sedam mršavih i jako ružnih krava. U čitavoj zemlji egipatskoj nisam vidio onako ružne krave. I te ružne pojedu onih prvih sedam debelih krava. A kada to učiniše, na njima se ništa ne primijeti, i dalje bijahu ružne i mršave kao prije. Tad se probudih. Također vidjeh u svome snu kako sedam lijepih i jedrih klasova izraste iz jedne stabljike; kad gle, poslije njih izraste sedam suhih klasova, osušenih vjetrom istočnim. I tanki klasovi pojedu one lijepe i jedre. I to ispričah vračevima, ali mi ne znadoše protumačiti!” Tad Josip reče faraonu: „Ono što je faraon vidio ima isto značenje: Bog je objavio faraonu šta je naumio učiniti. Sedam lijepih krava je sedam godina i onih sedam lijepih klasova je također sedam godina; to je jedan te isti san. Sedam ružnih i mršavih krava, što izađoše poslije onih prvih, označava sedam godina kako i onih sedam suhih klasova, osušenih vjetrom istočnim; što znači sedam gladnih godina.” Zato rekoh faraonu: „Bog je objavio faraonu što je naumio činiti. Gle, dolazi sedam godina kada će vladati blagostanje u čitavoj zemlji egipatskoj. Ali poslije njih će doći sedam godina gladi, i sve blagostanje će biti zaboravljeno u zemlji egipatskoj, i nevolja će zemlju iscrpiti. A prijašnje se blagostanje više neće spominjati zbog nadolazeće gladi. A to što je faraon dva puta usnio isto znači da je Bog tako čvrsto odlučio i da će to ubrzo učiniti. I neka faraon sada potraži čovjeka mudra i razumna te neka ga postavi da upravlja zemljom egipatskom. Neka faraon postavi nadzornike u zemlji da u godinama blagostanja izdvoje petine žetve u zemlji egipatskoj. Neka se sva hrana i žito skuplja u ovih sedam rodnih godina, s faraonovim dopuštenjem, i neka se čuva u gradovima. I ta hrana neka bude zemlji zaliha za sedam gladnih godina koje će snaći Egipat, da zemlja ne propadne zbog gladi!” Ovo se objašnjenje dopade faraonu i njegovim slugama. I faraon poruči slugama svojim: „Zar možemo naći čovjeka poput ovog, u kome je duh Božiji?” I faraon reče Josipu: „Pošto ti je Bog sve ovo obznanio, nema ni jednog mudrog i razumnog poput tebe. Ti ćeš biti upravitelj moga doma, i čitav narod neka se pokorava tvojoj zapovijedi. Samo za visinu prijestolja ću biti viši od tebe!” I faraon reče Josipu: „Evo, postavljam te da upravljaš zemljom egipatskom!” I faraon skide sa svoje ruke pečatnjak i stavi ga Josipu na ruku, te ga obuče u bijele haljine i stavi mu zlatni lanac oko vrata. I pustio je da ga voze u njegovim drugim kolima. A pred njim su uzvikivali: „Na koljena!” I tako bude postavljen za upravitelja cijele zemlje egipatske. I faraon reče Josipu: „Ja sam faraon, ali bez tebe neka niko u Egiptu ne podiže ni ruku ni nogu!” I faraon dade Josipu ime Safenat Paneah i za ženu mu dade Asenatu, kći Poti-Fere, svećenika u Onu. I Josip posta poznat u zemlji egipatskoj. Josip je imao trideset godina kada stupi u službu kod faraona, kralja Egipta. I Josip ode od faraona i proputova čitavom zemljom egipatskom. Zemlja u tih sedam godina doživi blagostanje. Sabirao je tih sedam godina svu hranu koja bijaše u zemlji Egipat i odvlačio u gradove. Rod sa okolnih polja smještao je u svakom gradu. I Josip nagomila mnoštvo žita, kao pijeska morskog, više ga nisu mogli ni mjeriti. Bijaše ga toliko puno. Ali prije no što nastupi godina gladi Josipu se rodiše dva sina; njih rodi Asenata, kći Poti-Fera, svećenika u Onu. I Josip prvorođenome dadne ime Manaše. Reče: „Bog je dao da zaboravim sve svoje nevolje i dom očinski”. Drugom dade ime Efrajim. Reče: „Bog me razmnožio u zemlji moje nevolje.” Kad prođe sedam godina blagostanja u zemlji egipatskoj, tad nastupi onih sedam godina gladi, kako je Josip i predskazao. I nastupi glad u svim zemljama, ali u zemlji egipatskoj bijaše hljeba. I kada je egipatski narod osjetio glad, moljaše za hljeb faraona. Tad im faraon reče: „Otiđite Josipu i radite kako vam on kaže!” I kada u čitavoj zemlji zavlada glad, Josip otvori žitnice i poče Egipćanima prodavati žito, jer glad bijaše nepodnošljiva u zemlji egipatskoj. I sav je svijet dolazio Josipu u Egipat da kupuje žita, jer je svud na svijetu vladala velika glad. Kad je Jakov saznao da u Egiptu ima žita, reče svojim sinovima: „Što zurite jedan u drugoga? Gle, čujem da u Egiptu ima žita. Idite dolje i kupite nam žita da preživimo i ne umremo.” Tako pođe desetero Josipove braće na put kako bi u Egiptu kupili žita. Benjamina pak, brata Josipova, ne posla Jakov s braćom. Reče: „Mogla bi ga kakva nesreća snaći!” Tako pođoše sinovi Izraela na put zajedno s drugima, koji su također putovali da bi žita kupili, jer je u zemlji Kanaan vladala glad. Josip je bio upravnik zemlje. On je bio onaj koji je prodavao žito svim ljudima u zemlji. Zato braća Josipova dođoše njemu i pokloniše se pred njim, licem k zemlji. A kada je Josip vidio braću svoju, prepozna ih, ali se pretvarao da ih ne zna i oštro razgovarao s njima. Upita ih: „Odakle dolazite?” A oni odvrate: „Iz zemlje Kanaan. Došli smo da bismo hrane kupili!” Josip prepozna svoju braću, ali oni ne prepoznaše njega. I Josip se sjeti snova koje je o njima sanjao te im reče: „Vi ste uhode: došli ste da vidite gdje je zemlja slaba!” A oni mu odgovore: „Nismo, gospodaru! Tvoje sluge dođoše da hrane kupe! Mi smo svi sinovi jednog čovjeka; pošteni smo; sluge tvoje nikad nisu bili uhode!” Ali on im reče: „Ne, nego ste došli da vidite gdje je zemlja slaba!” A oni na to kažu: „Mi, sluge tvoje, smo dvanaestero braće, djeca jednog oca u zemlji Kanaan. Najmlađi je trenutno kad našeg oca, a jednoga više nema.” Ali Josip im reče: „Tako je kako sam vam rekao: vi ste uhode! Zato ću vas iskušati. Tako mi faraonova života nećete odavde odstupiti dok ne dođe vas najmlađi brat! Pošaljite jednog od vas, da dovede brata vašeg, a vi ćete ostati zarobljeni. Tako ćemo spoznati jeste li pošteni. Ako niste, onda ste uhode, faraonova mi života!” I sve ih zajedno zatvori, na tri dana. Trećeg dana im Josip reče: „Ako želite ostati živi, učinite sljedeće – jer se ja Boga plašim: Ako li ste pošteni, ostavite jednog od vas ovdje, a vi ostali pođite i odnesite žita kući da smirite glad porodica svojih. Najmlađeg brata dovedite meni, kako bi se riječi vaše pokazale istinitim, i onda nećete umrijeti!” I oni postupe tako. Ali rekoše jedan drugome: „Zaista, grešni smo zbog našeg brata! Jer smo gledali patnju duše njegove dok nas je za milost molio: ali mi ga ne slušasmo. Zato nas je snašla ova nevolja!” Ruben im odgovori: „Zar vam nisam rekao: Nemojte se ogriješiti o dječaka? Ali vi niste htjeli slušati! Zato gledajte, sada se potražuje krv njegova!” Ali nisu znali da ih Josip razumije, jer je razgovarao s njima preko prevodioca. I on se okrene od njih te zaplače, zatim se ipak vrati i razgovara s njima. Na to odvoji Simeona od njih i sveže ga pred njima. I Josip naredi da im se napune vreće žitom i da se svakom u vreću stavi i novac koji je dao, i da im se dadne hrane za puta. Tako i učine. Tad natovare žito na svoje magarce i krenu. A kada jedan od njih otvori svoju vreću da u skloništu svome magarcu dadne hrane, vidje novac kako leži na vrhu. I on reče braći svojoj: „Novac mi je vraćen, gle, u mojoj je vreći!” Tad se prepadoše i drhteći rekoše: „Šta nam je to Bog učinio!” Ali kada dođoše svome ocu Jakovu u zemlju Kanaan, ispričaju mu sve što se dogodilo i rekoše: „Čovjek, gospodar te zemlje je s nama oštro razgovarao i odnosio se prema nama kao prema uhodama. A mi rekosmo: ‘Iskreni smo i nismo uhode! Nas je bilo dvanaestero braće, sinova oca našeg, ali jednoga nema više, a najmlađi je trenutno kod oca našeg u zemlji Kanaan.’ Tad nam reče čovjek, gospodar te zemlje: ‘Ovako ću ispitati da li ste iskreni: Ostavite jednog od vaše braće ovdje i otiđite i uzmite što vam je potrebno za vašu porodicu; i dovedite svog najmlađeg brata meni, kako bih vidio da niste uhode i da ste iskreni! Tada ću vam brata otpustiti i možete nesmetano u zemlji boraviti.’” I kada su ispraznili sve vreće, vidješe da je svaki u svojoj vreći imao novac! Kada oni i otac njihov vidješe novac, prepadoše se. I njihov otac Jakov im reče: „Djecu ste mi moju ukrali! Josipa više nema, Simeona također, a i Benjamina mi hoćete uzeti. Sve me to snađe!” Tad Ruben reče ocu svome: „Možeš ubiti moja oba sina ako ti ga ne vratim! Predaj ga sada u moje ruke, vratit ću ti ga!” Ali on odvrati: „Neka moj sin ne ide dolje, jer brat je njegov mrtav. On mi jedini osta. Desi li mu se nesreća na putu na koji idete, od tuge biste moje sijede kose poslali u carstvo mrtvih.” Ali glad je morila zemlju. I kada su pojeli sve žito što donesoše iz Egipta, tad im otac reče: „Pođite i kupite nam opet malo hrane!” A Juda mu odgovori: „Onaj čovjek nam se zarekao i kazao: ‘Nećete vidjeti lica moga ako brat ne bude s vama!’ Ako brata našeg pošalješ s nama, onda ćemo poći dolje i kupiti hrane. A ako ga ne pustiš, onda nećemo ni poći dolje, jer nam je čovjek poručio: ‘Nećete vidjeti moga lica ako brat vas ne bude s vama!’” Tad reče Izrael: „Zašto ste mi nanijeli tu muku i čovjeku rekli da imate još jednog brata?” A oni odvrate: „Čovjek se podrobno raspitivao za našu rodbinu i pitao nas: ‘Da li vam je otac živ? Imate li još jednog brata?’ A mi mu objasnismo kako je bilo. Zar smo mogli znati da će reći: ‘Dovedite ovamo brata svoga’” I Juda reče ocu svome Izraelu: „Daj mi dječaka da možemo poći na put, da preživimo i da ne umremo, mi, ti i djeca naša! Ja ću za njega jamčiti, od moje ćeš ga ruke tražiti. Ako ga ne vratim i ne dovedem pred tvoje lice, onda ću krivicu nositi pred tobom čitav život svoj. Da nismo oklijevali sigurno bi se do sada dva puta vratili!” Tad im reče otac njihov Izrael: „Ako tako mora biti, onda uradite ovako: u svoje vreće stavite najbolje proizvode ove zemlje i odnesite čovjeku na poklon: malo tamjana, malo meda, korijena i smirne mirisne, pistacija i badema. I novaca ponesite duplo više da novac koji vam bijaše na vrhu vreća vratite: Možda je došlo do zabune. I uzmite brata svoga, idite natrag onom čovjeku! Bog, Svemogući, neka vam podari milost pred tim čovjekom, da vam vrati brata vašeg i Benjamina. A ako je meni ostati bez djece, neka ostanem!” Tad uzeše poklone i duplo više novca i povedoše Benjamina sa sobom. Otputuju dolje k Egiptu te stanu pred Josipa. Kad Josip ugleda Benjamina s njima, reče svome upravniku: „Povedi ljude u kuću, zakolji živinče i pripremi obrok, jer će sa mnom ručati!” I čovjek učini onako kako je Josip naredio i odvede ljude u dom Josipov. Kad ih uvedoše u Josipovu kuću, oni se uplaše i rekoše: „Uvode nas zbog novca koji je prvi put završio u našim vrećama, kako bi nas napali i savladali te nas zajedno s našim magarcima učinili robovima!” Zato se pred ulazom u kuću obrate čovjeku koji upravljaše u domu Josipovu te rekoše: „Molim te, gospodaru, već smo jednom bili ovdje da kupimo hrane. A kada se vratismo u svoje sklonište i otvorismo vreće gle, novac je ležao kod svakog na vrhu vreće, po vrijednosti isti naš novac. Sada smo ga vratili i drugi novac donijeli kako bismo kupili hrane; ne znamo ko je naš novac stavio u vreće!” A on im odgovori: „Neka je mir s vama! Ne plašite se! Vaš Bog i Bog vašeg oca je vaše blago stavio u vreće. Novci vaši su bili kod mene!” I on izvede Simeona k njima. I čovjek odvede ljude u kuću Josipovu i dade im vode da noge svoje operu i nahrani magarce njihove. Oni pak spremiše darove, za dolazak Josipov u podne, jer su čuli da će tu ručati. Kad Josip dođe kući, oni mu darove koje su donijeli sa sobom dadoše te se pokloniše pred njim do zemlje. On ih upita za zdravlje i reče: „Da li je dobro vaš stari otac o kojem ste mi pričali? Da li je još živ?” A oni odgovore: „Tvoj sluga, naš otac, dobro je i još je živ!” I poklone se i ničice, iskazujući mu poštovanje. Ali kada Josip podiže pogled svoj i ugleda brata Benjamina, sina majke svoje, upita: „Da li je to vaš najmlađi brat, o kojem ste mi pričali?” I on doda: „Neka prema tebi Bog bude milostiv, sine!” Poslije toga se Josip povuče, jer se bio uznemirio zbog brata svoga i potraži mjesto gdje je mogao plakati. Ode u svoje odaje i tamo zaplaka. Zatim opra lice svoje i izađe, savlada se pa reče: „Iznesite jelo!” I njemu donesoše posebno, braći posebno, te posebno donesoše i Egipćanima koji su s njima ručali, jer Egipćani nisu mogli jesti zajedno s Jevrejima, jer to njima bijaše odvratno. I sjedjeli su pred njim po starini, najstariji a zatim najmlađi, i oni su se zbunjeno zgledali. I naredi da jela ispred njega nose njima, i Benjamina zapadne pet puta više nego ostale. I pili su i veselili se s njim. Josip naredi svome upravitelju i reče: „Napuni ovim ljudima vreće hranom, toliko koliko mogu ponijeti, i svačiji novac položi u vreću njegovu. Moj srebreni pehar stavi u vreću najmlađeg, zajedno s hranom i novcem za žito!” I on postupi tako kako mu je rečeno. Kad dođe jutro, puste ljude da otputuju zajedno sa svojim magarcima. Kad izađoše iz grada i ne pređoše previše puta, reče Josip svome upravitelju: „Spremi se i pođi za njima. Kada ih stigneš, upitaj ih: ‘Zašto ste na dobro zlom uzvratili? Zar nije ovo pehar iz kojeg moj gospodar pije i budućnost predviđa? Tu ste zlo napravili.’” A kada ih je stigao, ponovi im te riječi. A oni mu rekoše: „Zašto naš gospodar govori tako? Daleko bilo od tvojih sluga da takvo nešto učine! Gle, novac što ga nađosmo u svojim vrećama vratismo nazad iz zemlje Kanaan. Kako bismo mogli ukrasti iz tvoga doma srebra ili zlata? Ali, ako kod kojeg od tvojih sluga bude nađeno nešto, neka umre, a mi ostali bit ćemo sluge tvoga gospodara.” A on reče: „Neka bude kako vi kažete! Kod koga bude nađen neka bude moj sluga a vi ostali ćete proći nekažnjeno!” Tad svaki spusti svoju vreću na zemlju te je otvori. A on poče tražiti od najstarijeg pa dođe do najmlađeg. Tad nađe pehar u Benjaminovoj vreći. Tad poderu haljine na sebi i svaki stavi tovar svoj na magarca te se vrate u grad. I Juda pođe s braćom svojom u dom Josipov – on još bijaše tamo – i padnu pred njim ničice na zemlju. Josip im reče: „Kakvo ste to djelo počinili? Zar niste znali da čovjek poput mene umije budućnost predviđati?” A Juda odgovori: „Što da kažemo gospodaru? Šta da kažemo i kako da se opravdamo? Bog je otkrio krivicu sluga tvojih! Evo nas, sluge smo našeg gospodara, mi i ovaj u čijoj je ruci pronađen pehar!” A on odgovori: „Daleko bilo od mene da takvo nešto učinim! Čovjek u čijoj je ruci pronađen pehar neka bude moj sluga, a vi u miru pođite gore k ocu svome!” Tad mu Juda priđe bliže i reče: „Molim te, gospodaru, dopusti slugi svome da progovori riječ svojemu gospodaru, i neka se srdžba tvoja ne rasplamsa zbog sluga tvojih, jer ti si poput faraona! Gospodar moj je zapitao sluge govoreći: ‘Imate li još oca i braće?’ Tad odgovorimo gospodaru mome: ‘Mi imamo starog oca i malog brata, koji mu se rodi u starosti njegovoj, a njegov brat je mrtav. On jedini osta od majke njegove i otac ga mnogo voli.’ Tad si progovorio slugama svojim: ‘Povedite ga dolje meni da ga vidim!’ Tad kažemo gospodaru mome: ‘Dječak ne može napustiti oca svoga; kada bi oca svoga napustio on bi umro!’ Tad si ti poručio slugama svojim: ‘Ako vaš najmlađi brat ne siđe ovamo s vama, onda lica moga više nećete vidjeti!’ A kad dođosmo k sluzi tvome, našem ocu, tad mu prenesemo riječi našeg gospodara. Tada naš otac reče: ‘Pođite i opet nam kupite hrane!’ Tad odgovorismo: ‘Ne možemo poći dolje, jer ne smijemo čovjeka u oči pogledati ako naš najmlađi brat nije s nama!’ Tad nam reče sluga tvoj, otac naš: ‘Vi znate da mi je žena rodila dva sina. Jedan je nestao i pomislih u sebi: ‘Zasigurno ga je rastrgla zvijer!’ I nisam ga do dana današnjeg vidio. Ako mi sada uzmete i ovoga i ako ga snađe nesreća, onda biste moje sijede kose poslali u carstvo mrtvih.’ Kada bi sada došao slugi tvome, ocu mome, i kada dječak, uz čiju dušu je prionula duša njegova ne bi bio sa mnom, on bi umro čim bi vidio da dječak nije tu. Tako bismo mi, sluge tvoje, sijede kose tvoga sluge, a našega oca, od tuge poslali u carstvo mrtvih! Jer tvoj sluga je zajamčio kod oca svoga za dječaka i obećao: ‘Ako li ga ne vratim, onda ću pred ocem svojim krivicu nositi život cijeli!’ Zato sada tvoj sluga moli da ostane kao rob gospodara moga umjesto dječaka. Neka dječak sa svojom braćom otputuje Jer kako da odem ocu svome bez dječaka? Ne želim vidjeti tugu koja bi obuzela oca moga!” Tad se Josip više nije mogao zauzdavati pred onima koji su stajali oko njega, i vikne: „Neka svi izađu vani!” I nikog ne bijaše kraj Josipa kada se braći svojoj otkri. I on glasno zaplače tako da Egipćani i dom faraonov to čuju. I Josip reče braći svojoj: „Ja sam Josip! Da li mi je otac još živ?” Ali braća mu ništa nisu mogla odgovoriti, jer su toliko bila potresena pred njim. Tad Josip reče braći svojoj: „Priđite mi!” Kada mu priđoše on im reče: „Ja sam Josip, vaš brat kojeg ste prodali u Egipat! A sada se ne uznemiravajte i ne prebacujte sebi zbog toga što ste me prodali ovamo, jer Bog me ovamo poslao prije vas da vam živote sačuvam! Jer ovo je druga godina kako glad vlada u zemlji, a još pet će godina proći bez žetve i berbe. Ali Bog me ispred vas poslao, da bi vam dio vaš na zemlji osigurao, i da vas u životu održi izbavljenjem velikim. Znajte, niste me vi ovdje poslali, već Bog. On me postavio ocem faraonu i gospodarom njegovog cijelog doma i vladarom nad čitavom zemljom egipatskom. Požurite sad ocu mome i recite mu: ‘Ovako ti govori tvoj sin Josip: Bog me postavio gospodarom nad cijelim Egiptom. Dođi dolje i ne oklijevaj! Živjet ćeš u zemlji gošenskoj i biti blizu mene, ti, djeca tvoja i unučad tvoja, ovce, goveda i sve što imaš! Tamo ću te hranom opskrbiti – jer će biti još pet godina gladi – pa da ne bi oskudijevao, ti i dom tvoj.’ I evo, vaše su to oči vidjele i oči brata moga Benjamina, da su to moja usta koja vam govore. Zato ispričajte ocu mome svu moju divotu i sve što ste vidjeli u Egiptu, i brzo ga dovedite ovamo!” I on zagrli brata svoga Benjamina i obojica zaplakaše Tad on izljubi svu braću svoju i suznih očiju ih sve izgrli a poslije toga braća njegova razgovaraše s njim. Kada se u domu faraonovom pročuše vijesti da su stigla Josipova braća, to se faraonu i slugama njegovim dopade. I faraon reče Josipu: „Reci braći svojoj ovako: ‘Uradite sljedeće: natovarite stoku svoju i pođite u zemlju Kanaan. Uzmite oca svoga i porodice svoje te dođite meni. Ja ću vam pružiti sve najbolje što nudi zemlja Egipat. U obilju zemlje ćete uživati!’ I ovo kaži, Josipe: ‘Uradite ovako: kola uzmite iz zemlje egipatske za djecu svoju i žene svoje, te dovedite oca svoga sa sobom. A neka vas pokućstvo vaše ne brine, sve najbolje u cijelom Egiptu vaše će biti!’” Izraelovi sinovi i učine tako: Josip im da kola, po zapovijedi faraonovoj, te im dade i hrane za puta, i svima pokloni nove svečane haljine, svakom pojedinačno; Benjaminu pak pokloni tri stotine šekela srebra i pet svečanih haljina. I ocu svome posla: deset magaraca natovarenih svim najboljim stvarima iz Egipta i deset magarica natovarenih žitom, hljebom i hranom za puta ocu svome. Tako isprati braću svoju, a pri odlasku im poruči: „Ne svađajte se na putu!” Tako otputuju iz Egipta u zemlju Kanaan, ocu svome Jakovu. Oni mu rekoše: „Josip je živ i vladar je nad cijelom zemljom egipatskom!” Ali mu srce osta hladno jer im nije vjerovao. Tad mu prenesu sve što im je Josip kazao. A kada je vidio kola koje je Josip poslao da ga prevezu, oživje duh oca njihova Jakova. Tada Izrael reče: „Dovoljno je. Moj sin Josip je živ! Otići ću da ga vidim prije no što umrem!” I Izrael pođe sa svime što je imao. A kad dođe do Beer Šebe prinese tamo žrtvu Bogu oca svoga Isaka. I Bog se te noći kao priviđenje javi Izraelu: „Jakove, Jakove!” A on odvrati: „Evo me!” Tad On reče: „Ja sam Bog, Bog oca tvoga; ne plaši se da odeš u Egipat; jer tamo te želim učiniti narodom silnim! S tobom ću poći dolje u Egipat i sigurno ću te opet gore vratiti, a Josip će ti rukom svojom oči sklopiti!” Tad krene Jakov iz Beer Šebe. Sinovi njegovi povedoše oca svoga Jakova s djecom svojom i ženama na kolima koja faraon posla da ga prevezu. Oni uzeše i stoku svoju i imovinu, koju stekoše u zemlji Kanaan, a Jakov i svi njegovi potomci s njim stigoše u Egipat. Sinovi njegovi i unučad, kćeri i unuke i svi potomci dođoše u Egipat s njim. Ovo su pak sinovi Izraelovi što dođoše u Egipat: Jakov i sinovi njegovi. Prvorođeni sin Jakovljev: Ruben. Sinovi Rubenovi: Henok, Falu, Hesron i Karmi. Sinovi Simeonovi: Jemuel, Jamin Ohad, Jakin, Sohar i Šaul, sin Kanaanke. Sinovi Levijevi: Geršon, Kehat i Merari. Sinovi Judini: Er, Onan, Šela, Peres i Zerah. Er i Onan umriješe u zemlji kanaanskoj. Sinovi Jisakarovi: Tola, Fuva, Jašub i Šimron. Sinovi Zebulonovi: Sered, Elon i Jahleel. To bijahu sinovi koje je Lea imala s Jakovom u Padam Aramu, te kćer Dina. Svega trideset i tri sina i kćeri. Sinovi Gadovi: Sifjon, Hagi, Šuni, Esbon, Eri, Arodi i Areli. Sinovi Ašerovi: Jimna, Jišva, Jišvi, Berija i sestra Serah. Sinovi Berijini: Heber i Malkiel. To bijahu potomci Zilpini, koju Laban darovaše svojoj kćeri Lei. Ona rodi Jakovu šesnaest duša. Sinovi Jakovljeve žene Rahele: Josip i Benjamin. Josipu se u zemlji egipatskoj rodiše Manaše i Efrajim. Rodi mu ih kćer onskog svećenika Poti-Fere. Sinovi Benjaminovi: Bela, Beker, Ašbel, Gera, Naaman, Ehi, Roš, Mupim, Hupim i Ard. To bijahu potomci Rahelini koje je rodila Jakovu: ukupno četrnaest duša. Dan je imao sina Hušima. A sinovi Naftalijevi bijahu: Jahseel, Guni, Jeser i Šilem. To bijahu potomci Bilhini koju je Laban dodijelio svojoj kćeri Raheli. Ona Jakovu rodi sedam potomaka. Svih duša, što dođoše s Jakovom u Egipat, koji potekoše iz njegova krila, izuzimajući žene sinova Jakovljevih, ukupno bijaše šezdeset i šest. I još dva sina Josipova što mu se rodiše u Egiptu. Tako da svih duša doma Jakovljevog koji dođoše u Egipat bijaše sedamdeset. Izrael posla Judu pred sobom k Josipu, kako bi se prije njega našao u Gošenu. Tad Josip upregne svoja kola i pođe svome ocu ususret ka Gošenu. I kada ga je vidio, zagrli ga i dugo mu je za vratom plakao. Izrael reče Josipu: „Sada mogu mirno umrijeti, jer sam ti lice vidio i saznao da si još živ!” A Josip reče braći svojoj i ukućanima oca svoga: „Otići ću da obavijestim faraona i da mu kažem: ‘Braća moja i dom oca moga, što bijahu u Kanaanu, dođoše meni. Oni su pastiri, uvijek se baviše stočarstvom; dotjeraše stada svoja i krda i sve što imaju’, a kada vas faraon pozove i pita čime se bavite?, vi recite: ‘Sluge tvoje su pastiri od mladosti svoje do danas, i mi i očevi naši’, onda ćete smjeti naseliti u zemlji Gošen, jer su stočari i ovčari Egipćanima mrski.” I Josip ode pa obavijesti faraona govoreći: „Moj otac i braća moja dođoše iz zemlje Kanaan s ovcama, govedima i cijelom imovinom svojom; i eno ih u zemlji Gošen!” I uzevši petericu između svoje braće predstavi ih faraonu. I faraon upita braću njegovu: „Čime se bavite? A oni odgovoriše faraonu: ‘Tvoje sluge su stočari, kako bijahu i očevi naši.’ I još rekoše faraonu: ‘Došli smo da u ovoj zemlji boravimo, jer sluge tvoje nemaju pašnjaka za stoku; tako teško glad mori zemlju kanaansku. Sada bi sluge tvoje rado ostale u zemlji gošenskoj.’” Tad faraon reče Josipu: „Braća tvoja i otac tvoj dođoše tebi; zemlja egipatska je za te otvorena. Smjesti oca svoga i braću svoju na najbolja mjesta u zemlji! Neka žive u zemlji Gošen. A ako znaš među njima ljude čestite, onda im povjeri moja stada!” I Josip uvede oca svoga Jakova i predstavi ga faraonu. I Jakov blagoslovi faraona. A faraon ga upita: „Koliko ti je godina?” A Jakov reče faraonu: „Sto i trideset godina je života mog na zemlji; teške su mi bile godine života i malo ih je, ni blizu nisu brojne kao godine očeva mojih, u danima boravka njihovog na zemlji.” I Jakov blagoslovi faraona i udalji od njega. I Josip dodijeli ocu i braći svojoj ognjišta, dade im zemlje u Egiptu, u najboljem dijelu, u području Ramzesovu, kako je faraon naredio. I Josip je hranom snabdijevao oca svoga, braću i sve ukućane, sve do najmlađeg. Ali u čitavoj zemlji ne bijaše hljeba, jer glad bijaše vrlo velika. I zemlja Egipat bijaše napaćena glađu isto koliko i zemlja Kanaan. Josip skupi sav novac koji se nađe u zemljama Egipat i Kanaan, za žito koje je valjalo kupiti. Potom Josip odnese novac u kuću faraonovu. A kad nestade novca u zemlji egipatskoj i zemlji kanaanskoj dođoše svi Egipćani Josipu te mu rekoše: „Daj nam hljeba! Zašto da umiremo na tvoje oči zato što nema novca?” I Josip im odvrati: „Dovedite stoku svoju, pa ću vam ga dati u zamjenu za stoku, kad novaca više nema!” Tad dovedoše stoku svoju Josipu. I Josip im je davao hljeba za konje, ovce, goveda i magarce i tako ih izdržavao hljebom te godine u zamjenu za svu stoku njihovu. Kad minu ova godina, oni druge godine opet dođu njemu pa kažu: „Nećemo da krijemo od gospodara. Novaca više nemamo, a sva je stoka kod gospodara, ništa ne preostade za tebe osim tijela naših i njiva! Zašto da umiremo pred očima tvojim? Kupi nas i polja naša za hljeb, da mi i polja naša budemo faraonu na raspolaganju! I žita nam daj da živimo i da ne umremo, te da zemlja ne ostane pusta!” Tako Josip kupi svu obradivu zemlju egipatsku za faraona, jer su svi Egipćani prodali svoja polja zbog ljute gladi što ih je morila; i tako zemlja postade faraonovo vlasništvo. A narod učini slugama od jednog kraja Egipta do drugoga. Samo polja od svećenika nije kupovao; jer su svećenici primali redovne plaće od faraona te su se hranili od plaća koji im je faraon davao. Zato nisu morali prodavati svoja imanja. I Josip reče narodu: „Danas sam vas i zemlju vašu kupio u ime faraonovo; evo vam sjemena, pa obrađujte zemlju! Ali ćete od žetve petinu davati faraonu, a četiri dijela neka ostaju vama da polja svoja sijete i da izdržavate sebe i svoje porodice; da hrana bude djeci vašoj.” Tad oni rekoše: „Živote si nam spasio! Zahvalni smo što možemo biti sluge faraonove!” Tad Josip uredi zakon za obradivu zemlju, koji je takav do dana-današnjeg: da petina žetve pripada faraonu; samo polja svećenika nisu vlasništvo faraona. I Izrael je živio u zemlji Egipat, u pokrajini gošenskoj, i uzmu je u vlasništvo svoje, plodni bijahu pa se silno razmnožiše. I Jakov je živio još sedamnaest godina u zemlji egipatskoj. Životni vijek Jakovov je iznosio stotinu četrdeset i sedam godina. Ali kad dođe vrijeme i Izrael predosjeti smrt svoju, pozva svoga sina Josipa i reče mu: „Ako sam milost stekao u očima tvojim, onda ruku položi pod bedro moje i iskaži mi ljubav i odanost. Ne sahranjuj me u zemlji egipatskoj! Htio bih kod očeva svojih počivati. Zato me odnesi iz Egipta i sahrani u njihovoj grobnici!” A on odgovori: „Učinit ću kako kažeš!” Ali ovaj reče: „Zakuni se!” Tad mu se zakle. I Izrael se previ preko uzglavlja kreveta svoga. Poslije ovih događaja Josipu javiše: „Gle, tvoj otac je bolestan!” I on povede sa sobom dvojicu sinova svojih, Manašea i Efrajima. I Jakovu rekoše: „Evo ti sin stiže!” I Izrael skupi snagu i sjede na svoj krevet. I Jakov reče Josipu: „Bog Svemogući, mi se prikaza u Luzu, u zemlji kanaanskoj, blagoslovi me i potom mi reče: ‘Gle, želim te plodnim učiniti i razmnožiti u puno naroda, i potomstvu tvome, nakon tebe, ovu zemlju dati u posjed dovijeka!’ Neka sada tvoja dva sina, koja se rodiše u zemlji Egipat, prije no što ti dođoh u zemlju egipatsku, Efrajim i Manaše, budu moji kao što su Ruben i Simeon! Ali djeca koja ti se rode poslije njih neka tebi pripadaju, i neka se po imenu braće svoje zovu u nasljedstvu svome. I kada se iz Padama vraćah umrije Rahela u zemlji Kanaan, na putu nedaleko od Efrata, i tu je ukopam kraj puta k Eframu, to jeste Betlehemu.” Ali kada Izrael vidje sinove Josipove, upita: „Ko su ovi?” A Josip odgovori: „To su moji sinovi koje mi je Bog darovao!” A on odvrati: „Dovedi ih meni da ih blagoslovim!” Jer Izraelov vid od starosti oslabi, tako da nije više dobro vidio. A kada mu ih primače, on ih poljubi i zagrli. I Izrael reče Josipu: „Nisam očekivao da ću ikada više vidjeti tvoje lice, a gle, Bog mi je dopusti da vidim i tvoje potomke!” I Josip ih skide sa svojih koljena te pade ničice na zemlju. Poslije ih Josip uze obojicu, Efrajima desnicom, lijevo od Izraela, a Manašea ljevicom, desno od Izraela, i dovede mu ih. Tad Izrael pruži desnicu svoju i stavi je na glavu Efrajimovu, iako je bio mlađi, a ljevicu pak stavi na Manašeovu glavu, i tako ukrsti svoje ruke, iako Manaše bijaše prvorođeni. I on blagoslovi Josipa govoreći: „Bog, pred čijim licem hodiše očevi moji Abraham i Isak; Bog, koji me čuvao otkada sam postao do dana današnjega; anđeo, koji me od svakog zla izbavio, neka blagoslovi dječake! Kroz njih će se moje ime spominjati i imena očeva mojih Abrahama i Isaka, i neka postanu mnoštvom na zemlji!” Ali kada Josip vidje da je njegov otac desnicu stavio na Efrajima, to mu se ne dopade; zato uhvati očevu desnicu da je položi na glavu Manašeovu. Tad Josip reče ocu svome: „Nemoj tako oče, jer ovaj je prvorođeni; desnicu na njega stavi!” Ali otac ne htjede, reče: „Znam, sine, znam to jako dobro! Ali i on će postati narodom velikim i on neka bude moćan; ali će brat njegov mlađi biti veći i potomstvo njegovo će biti mnoštvo naroda! On ih blagoslovi taj dan riječima: ‘S tobom će se u Izraelu blagosloviti i govoriti: Neka te Bog učini poput Manašea i Efrajima!’ Tako on postavi Efrajima pred Manašea.” I Izrael reče Josipu: „Gle, ja umirem, ali Bog će biti s vama i vratit će vas u zemlju očeva vaših. I ja ti dajem jedan gorski klanac, više no braći tvojoj; uzeh ga Amorićanima iz ruku mačem svojim i lukom.” I Jakov pozove svoje sinove sebi i reče: „Dođite k meni da vam kažem šta će vas snaći u danima budućim! Skupite se i slušajte, o sinovi Jakovljevi, Izrael vi počujte, oca svoga! Rubene, sine prvorođeni, snago moja, prvjenac si snage moje muškosti izvrsne si časti, moći divne! Poput vode ključale si bio, prvenstvo imati nećeš! Jer se na ležaj oca svoga pope i krevet moj oskrnavi tako. Simeon i Levi su braća; oružje nasilničko ljuto, mačevi su njihovi. Duša mi ne priđe savjetu tajnom nit' mi čast prista sa skupom tim. Jer ljude pogubiše u srdžbi svojoj, i bikove osakatiše u nemaru tome; neka je prokleta srdžba njihova jer nagla je kako i gnjev taj, oštar što je i ljut. Razdijelit ću ih pod Jakovom i rasut po Izraelu! Tebe Juda, hvalit će braća tvoja! Ruka će tvoja za vratom biti neprijatelja svih tvojih; pred tobom će se klanjati sinovi oca tvoga! Juda je lav mladi; obdaren plijenom se uzdižeš o sine moj. On je vrebao i ležao poput lavice; ko se usuđuje da ga budi? Žezlo neće odmicati od Jude nit' palica vladarska mu od nogu, dok ne stigne Onaj kome pripada kome će se narodi pokoravati; magarce će svoje za lozu vinovu vezati i mlado magarice njegove za lozu plemenitu; haljine će svoje u vinu on sapirati, i ogrtač svoj utapati u grožđa krv. Oči su mu tamnije no vino, a zubi bjelji no mlijeko. Zebulon će na pučini morskoj živjeti, tamo gdje brodovi pristaju i uz Sidon će međiti. Jisakar je magarac, kostiju jakih što u tor liježe. I kad vidi da je mir i zemlja blaga, ramena svoja spušta da teret nosi i sluga postane – rada prisilna. Dan će narodu svome suditi, kao jedan od plemena Izraelova, Dan će zmija kraj puta biti, guja na stazi, što konja za zglob ujeda, i jahač će pozadi pasti! O Gospode, čekam spas tvoj! Jer Gada mnoštvo goni, ali on će ih potisnuti. Iz Ašera, masna hljeba i kraljevskih poslastica će darovati. Naftali je košuta lakonoga on stvara riječi divne. Josip je voćka mlada, voćka kraj izvora blaga što grane svoje preko zidova širi. Iako ga strijelci draže, gađaju ga i boj mu nameću, luk njegov ostaje postojan i ruke mu se ojačaše od dlanova Moćnoga Jakova od imena Pastira, Stijene izraelske, od Boga oca tvoga koji će uz tebe biti, od Svemogućeg koji će te blagosiljati milošću sa nebesa, blagoslovom dubina što dolje počivaju, blaženstvom grudi i krila majčinskoga! Blagoslovi oca tvoga moćniji su no blaženstva praočeva mojih što domiču do gora vječnih, neka dođu čelu Josipovom nad tjeme izabranog među braćom svojom! Benjamin je vuk grabljivi što jutrom ulov jede a na večeri plijen dijeli!” Ovo je svih dvanaest plemena Izraelovih; i ovo je to što im otac reče i čime ih blagoslovi; i blagosilja svakog posebnim blagoslovom. I on im naredi govoreći: „Pridružit ću se precima svojim, Ukopajte me kod očeva mojih u pećini na polju Efrona, Hetita, u pećini na Makpeli, nasuprot Mamre, u zemlji kanaanskoj, gdje Abraham kupi polje za groblje od Efrona, Hetita. Tamo pokopaše Abrahama i ženu njegovu Saru, i Isaka i ženu mu Rebeku, i tamo ja pokopah Leu; i polje bi otkupljeno od Hetita.” A kada Jakov naredbu svoju izreče sinovima, povuče noge svoje nazad na krevet, izdahne i pridruži se precima svojim. Tad Josip plačući pade na lice oca svoga te ga poljubi. Zatim Josip naredi svojim slugama liječnicima, da mu oca balzamiraju. I liječnici balzamiraše Izraela. I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko traje balzamiranje, ali su Egipćani sedamdeset dana za njim plakali. Ali kad prođoše dani tuge za njim, poruči Josip domu faraonovom: „Ako sam milost stekao vašim očima, u moje ime prenesite faraonu i recite: ‘Otac moj me zakleo, reče mi: Vidi, kad umirem, ukopaj me u grob koji iskopah sebi u zemlji Kanaan.’ Zato mi dopusti da otputujem i sahranim oca svoga, onda ću se vratiti.” I faraon reče: „Pođi gore i sahrani oca svoga onako kako si mu se zakleo!” Tad Josip otputova gore da oca svoga sahrani i s njim pođoše sve sluge faraonove, sve starješine kuće njegove i zemlje egipatske. Uz njih sav dom Josipov, braća njegova i ukućani njegova oca: samo djecu, ovce i goveda ostaviše u zemlji Gošen. S njim pođoše kočije i jahači i bijaše to velika povorka. Kad dođoše u Goren Haatad, koji leži s onu stranu Jordana, tamo su za njim naricali i gorko plakali. Josip održa sedmodnevnu žalost za ocem. Kad stanovnici zemlje, Kanaanci, vidješe žalost kod Goren Haatada, rekoše: „Egipćani su u velikoj žalosti!” Zato to mjesto, s one strane Jordana, nazovu „Žalost Egipatska”. I sinovi njegovi postupe onako kako im je naredio: odnesoše ga u zemlju kanaansku i sahrane na njivi u pećini Makperah, naspram Mamre, koju Abraham zajedno sa poljem kupi od Efrona, Hetita. Josip se pak nakon sahrane vrati u Egipat; on i braća njegova i svi koji s njim pođoše da sahrane oca njegova. A kada Josipova braća vidješe kako im je otac umro, rekoše: „Josip bi se mogao dignuti protiv nas i osvetit nam se za sve zlo koje smo mu nanijeli.” Zato poručiše Josipu: „Tvoj otac je naredio prije smrti svoje i rekao: ‘Ovako kažite Josipu: Molim te, oprosti braći svojoj greške i grijehe njihove i zlo koje su ti nanijeli! Te oprosti slugama Boga oca tvoga njihovu krivicu!’” Josip zaplaka kada mu to rekoše. Tad i njegova braća dođoše njemu te padoše na koljena govoreći: „Evo, mi smo sluge tvoje!” Ali Josip im odvrati: „Ne plašite se! Zar sam ja na Božijem mjestu? Vi ste mi htjeli nanijeti zlo, ali ga Bog okrenu na dobro, da se danas ovako završi, da se veliki narod održi u životu. Zato se sada ne bojte: ja ću hraniti vas i vašu djecu.” I Josip osta u Egiptu, on i dom oca njegova. Josip je živio stotinu i deset godina. I Josip dočeka djecu Efrajimovu do trećeg koljena, a i djeca Makirova, sina Manašeaina rađahu se na Josipovim koljenima. I Josip reče braći svojoj: „Ja umirem; ali Bog će vas sigurno naći i odvesti odavde u zemlju koju je obećao Abrahamu, Isaku i Jakovu.” I Josip zakune sinove Izraelove, rekavši: „Sigurno će vas Bog naći, a onda moje kosti odavde prenesite gore!” I Josip umrije u sto i desetoj godini; balzamiraše ga i u Egiptu polože u sanduk. Ovo su imena Izraelovih sinova koji dođoše s Jakovom u Egipat, svaki sa svojim domom: Ruben, Simeon, Levi, Juda; Jisakar, Zebulon, Benjamin; Dan, Naftali, Gad i Ašer. I u svemu Jakovovih potomaka bijaše sedamdeset duša. A Josip je već bio u Egiptu. I umre Josip, sva braća njegova i sav onaj naraštaj. Ali Izraelovi sinovi bijahu plodni, raširiše se i namnožiše tako da postaše toliko brojni da se zemlja ispuni njima. Tad Egiptom zavlada novi kralj, koji nije ništa znao o Josipu. I on reče narodu svome: „Gle, narod Izraelov je brojniji i moćniji od nas. Dajte da mudro postupimo s njima, dok ih nema previše, inače bi mogli, ako dođe do rata, preći na stranu naših neprijatelja, boriti se protiv nas i iseliti se iz zemlje!” Zato im postaviše upravitelje da ih muče teškim radom; oni izgradiše faraonu gradove-skladišta: Pitom i Ramses. Ali što su više mučili narod, on je bivao sve brojniji i sve se više širio, tako da Egipćani bijahu u strahu od Izraelovih sinova. Zato Egipćani silom tjerahu Izraelove sinove na rad, i život su im zagorčavali prisilnim teškim radovima: sa ciglama, glinom i sa svim radovima poljskim, mnoštvom poslova na koje ih primoravahu. I kralj egipatski je razgovarao s jevrejskim babicama, jedna se zvala Šifra, a druga Pua, te im reče: „Kad pri rađanju pomažete Jevrejkama, odmah pogledajte da li je muško, ako jeste, na mjestu ga ubijte, ako li je pak žensko, neka živi!” Ali babice se plašiše Boga i ne učiniše kako im je egipatski kralj naredio, nego ostaviše mušku djecu u životu. Tad egipatski kralj pozove babice pa ih upita: „Zašto to radite, zašto ostavljate mušku djecu živu?” A njemu odgovore babice: „Jevrejke nisu kao egipatske žene; one su življe; prije no što im babica dođe, one već rode!” I Bog je blagoslovio babice, a narod se množio i silno porastao. I babice su se bojale Boga, zato im On darova potomstvo. Tad faraon naredi cijelom svom narodu: „Svako muško dijete koje se rodi bacite u rijeku, a svako žensko dijete ostavite živo!” Jedan čovjek od Levijeva koljena ode i uzme za ženu Levijku. I žena ostane trudna i rodi sina. I vidjevši kako je lijep, krila ga je tri mjeseca. Ali kada ga nije mogla više skrivati, uzme korpu od papirusove trstike i premaže je katranom i smolom, položi dijete u nju i ostavi korpu u trsku na obali Nila. A njegova sestra stade podalje da vidi šta će s njim biti. U tom dođe kći faraonova da se u Nilu kupa, a njene su služavke prišle obali. Kad je vidjela korpu među trskom, pošalje svoje služavke po nju. Kada je otvori, ugleda dijete, i gle, bijaše to uplakani dječačić! Tad se sažali nad njim i reče: „Ovo je jevrejsko dijete!” Tad njegova sestra reče faraonovoj kćeri: „Hoćeš li da odem i potražim jevrejsku dojilju, da dijete doji?” A faraonova kći odgovori: „Idi!” Tad djevojka otiđe i dovede majku djetetovu. Faraonova kći joj reče: „Vodi dijete sa sobom i hrani ga za me, a ja ću ti plaćati!” Tako žena uzme dijete sebi i othrani ga. I kada dijete odraste odvede ga faraonovoj kćeri i ono posta njen sin; i ona mu dade ime Mojsije rekavši: „Jer sam ga iz vode izvadila.” A jednom, kada je Mojsije već bio odrastao, ode vani braći svojoj i vidje njihovu nevolju; i tada vidje da jedan Egipćanin tuče jednoga Jevreja, jednog od braće njegove. Tad dobro razgleda na sve strane, da siguran bude da nikog nema, ubije Egipćana te ga zatrpa u pijesak. Sutradan također izađe i vidje kako se dva Jevreja tuku. „Zašto tučeš brata svoga?” rekne onome što je kriv. A ovaj odvrati: „Ko je tebe postavio za starješinu i suca nad nama? Hoćeš li i mene ubiti kao onog Egipćana?” Tad se Mojsije uplaši i pomisli: „Zaista, saznalo se!” Kada je faraon za to čuo, htjede Mojsija pogubiti. Ali Mojsije pobježe od faraona i skloni se u zemlju midjansku. Tamo sjedne kraj jednog izvora. Midjanski je svećenik imao sedam kćeri; one dođoše po vodu da napune pojila i napoje stado oca svoga. Tad dođu drugi čobani i rastjeraju ih. Ali Mojsije ustane, odbrani ih i napoji njihovo stado. A kada se vratiše ocu svome Reuelu, on ih upita: „Zašto ste se tako brzo vratile?” A one govoriše: „Jedan nas Egipćanin spasi od čobana i on nam vode zahvati i ovce napoji!” A on upita kćeri svoje: „Gdje je? Zašto ste čovjeka tamo ostavile? Zovite ga da s nama jede!” I Mojsije pristane da ostane kod čovjeka, a on mu dade svoju kćer Siporu za ženu. I ona mu rodi sina, a on mu dade ime Geršon rekavši: „Bio sam stranac u tuđoj zemlji!” Poslije dugo vremena umre kralj egipatski, a Izraelovi sinovi vapiše i stenjaše u ropstvu. I vapaj njihov za spas od ropstva stiže do Boga. I Bog je čuo zapomaganje njihovo i prisjeti se svog saveza s Abrahamom, Isakom i Jakovom. Tako Bog pogleda djecu Izraela i obrati pažnju na njih. Mojsije je napasao ovce svoga punca Jitra, svećenika midjanskog. Tjerajući ovce kroz pustaru, dođe do brda Božijeg, Horeba. I anđeo Gospodnji mu se prikaza u rasplamsaloj vatri jednoga grma. On pogleda, kad gle, grm bijaše obavijen plamenom ali ipak nije izgarao. Tad Mojsije reče: „Moram prići i vidjeti ovo čudno dešavanje, zašto grm ne izgara!” Kada Gospod vidje da je prišao da promatra, progovori iz grma: „Mojsije, Mojsije!” A on se javi: „Ovdje sam!” Tad On reče: „Ne prilazi bliže! Obuću izuj s nogu svojih; jer mjesto na kojem stojiš je sveto!” I On nastavi: „Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Isakov i Bog Jakovov!” Tad Mojsije zakloni lice svoje, jer se uplaši u Boga gledati. I Gospod reče: „Vidio sam patnju naroda svoga u Egiptu i čuo sam kako kukaju na one što ga tlače; zaista, poznate su mi nevolje njihove. I siđoh da ih iz ruku Egipćana izbavim i da ih povedem odatle u dobru i prostranu zemlju, u zemlju u kojoj teku med i mlijeko, u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca. Evo, jauci Izraelovih sinova dopriješe do mene, i sam vidjeh njihovu nevolju i kako ih Egipćani tlače. I sada idi! Šaljem te faraonu da Moj narod, Izraelove sinove, izvedeš iz Egipta!” A Mojsije odgovori Bogu: „Ko sam to ja da odem faraonu i Izraelove sinove izvedem iz Egipta?” Tad On reče: „Ja ću biti s tobom, a neka ti je ovo znak da sam te poslao. Kada izvedeš narod iz Egipta, Bogu ćete služiti na ovom brdu!” I Mojsije reče Bogu: „Gle, kada dođem Izraelovim sinovima i kada im kažem: ‘Bog vaših očeva me vama poslao!’, a oni me upitaju: ‘Kako je njegovo ime?’, što da im kažem?” I Bog odgovori Mojsiju: „Ja sam taj koji jesam” Onda nastavi: „Tako ćeš reći sinovima Izraelovim, ‘Ja jesam’, taj me poslao k vama.” I Gospod još reče Mojsiju: „Ovako ćeš Izraelovim sinovima reći: ‘Gospod, Bog vaših očeva, Bog Abrahamov, Bog Isakov i Bog Jakovov, poslao me vama’; to je ime Moje dovijeka, zaista, to je ime kojim će me spominjati, s koljena na koljeno. Idi i skupi starješine Izraelove i reci im: ‘Gospod, Bog vaših očeva, Bog Abrahamov, Jakovov i Isakov mi se javio i rekao, Podrobno sam motrio ono što vas je snašlo u Egiptu, i obećah da ću vas izbaviti iz nevolje vaše u Egiptu i odvesti u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca, u zemlju u kojoj teče med i mlijeko.’ I oni će te poslušati, i tako ćete ti i starješine Izraelove otići kralju Egipta i reći: ‘Gospod, Bog Jevreja nam se ukazao. Zato nas pusti da otputujemo tri dana hoda u pustinju, da Gospodu, našem Bogu, prinesemo žrtve!’ Ali znam da vas egipatski kralj neće pustiti ako ga ne pritisne silna ruka. Zato ću ruku svoju ispružiti i pritisnuti Egipat sa svim svojim čudima, koje ću načiniti u njihovoj sredini; poslije toga on će vas pustiti. I učinit ću da prema ovom narodu Egipćani budu naklonjeni, tako da nećete poći praznih ruku kada krenete; nego će žena svakoga od vas od komšinice svoje i svake žene koja živi u njenoj kući, potražiti nakit zlatni, srebreni i odjeću. I to ćete darovati sinovima i kćerima svojim. I tako ćete opljačkati Egipćane.” A Mojsije uzvrati: „Ali mi oni neće vjerovati niti će me slušati, nego će reći, ‘Gospod ti se nije ukazao!’” Tad ga Gospod upita: „Što imaš u svojoj ruci?” A Mojsije odvrati: „Štap!” Tad On reče: „Baci ga na zemlju!” On ga baci na zemlju i štap se pretvori u zmiju, te Mojsije pobježe pred njom. Ali Gospod reče Mojsiju: „Ruku svoju pruži i uhvati je za rep!” Tad on pruži ruku i uhvati je i zmija se pretvori u štap u njegovoj ruci. „Zato će morati vjerovati da ti se ukazao Gospod, Bog njihovih očeva, Bog Abrahamov, Bog Isakov i Bog Jakovov.” I Gospod nastavi govoriti: „Ruku svoju uvuci u njedra!” I on stavi ruku u svoja njedra. Kada je izvukao, gle, ruka mu bijela poput snijega. I Gospod mu ponovo naredi: „Stavi opet ruku u njedra!” I on ponovo uvuče ruku u njedra i kada je izvuče, gle, bila je kao i ostali dijelovi tijela. „Ako ne povjeruju i ne počuju poruku prvoga znaka, onda će vjerovati poruci drugoga znaka. Ako pak ne povjeruju u ova dva znaka i ne počuju tvoga glasa, onda zahvati vode iz Nila i prospi je na suhu zemlju; tako će voda koju si zahvatio iz Nila na zemlji suhoj krv postati.” Ali Mojsije reče Gospodu: „Ah Gospode, ja nisam čovjek rječit; nikada nisam ni bio pa nisam ni sada, ni otkad si ti sa slugom svojim govorio. Jer imam usta troma i jezik težak!” Tad mu Gospod odvrati: „Ko je stvorio čovjeku usta? Ko ga čini nijemim ili gluhim, slijepim ili mu poklanja vid? Zar to nisam Ja, Gospod? Te kreni sada, Ja ću biti uz usta tvoja i naučit ću te šta trebaš reći!” Tad Mojsije zamoli: „Molim te Gospode, pošalji nekoga drugog” Tad se Gospod silno rasrdi na Mojsija pa reče: „Zar ja ne znam da tvoj brat Aron, Levijac, umije lijepo govoriti? I gle, on ti ide ususret i kada te vidi, od srca će se obradovati. Njemu ćeš govoriti i riječi ćeš mu stavljati u usta; tako ću biti uz usta tvoja i njegova i podučavati vas šta vam je činiti. Neka on umjesto tebe govori narodu i neka bude glas tvoj, a ti ćeš njemu umjesto Boga biti. I štap svoj uzmi u ruke i njime pokazuj znamenja.” Tad se Mojsije vrati Jitru, puncu svome, te reče: „Pusti me da se vratim braći u Egipat da vidim jesu li živi!” A Jitro mu odvrati: „Idi, neka je mir s tobom!” A Gospod reče Mojsiju u Midjanu: „Vrati se u Egipat jer su pomrli svi ljudi koji ti htjedoše život uzeti!” Tako Mojsije uzme ženu svoju i sinove, uzjaše ih na magarca i otputova u zemlju Egipat. I Mojsije u ruke uze štap Božiji. I Gospod reče Mojsiju: „Kada stigneš u Egipat, dobro pazi na to da pred faraonom učiniš sva čuda koja sam ti položio u ruke. A Ja ću mu srce skameniti, tako da ne pusti narod tvoj. Tada reci faraonu: ‘Ovako kaže Gospod: Izrael je Moj prvorođeni sin, zato ti poručujem, pusti sina Moga da ide kako bi Mi služio, ako se pak usprotiviš tome, gle, pogubit ću tvoga prvorođenog sina!’” I kad se Mojsije zaustavi da prenoći dogodi se to da Gospod stane pred njega i htjede da ga ubije. Tad Sipora uze oštar kamen, obreza sina svoga i kožicu Mojsiju baci pred noge i reče: „Zaista si mi krvav muž!” Tad ga On pusti. Ona je pak zbog obrezivanja rekla „krvav muž”. I Gospod reče Aronu: „Idi u pustinju i sretni Mojsija!” On ode i sretne ga kod brda Božijeg te ga poljubi. I Mojsije kaza Aronu sve riječi Gospodnje koje je poslao i sva znamenja za koja mu je naredio da ih pokazuje. Tad pođu Mojsije i Aron i skupe sve starješine Izraelovih sinova. I Aron je govorio sve što je Gospod kazao Mojsiju, a Mojsije je činio čuda pred očima naroda. Tad narod povjerova. I kada su čuli da se Gospod zauzeo za Izraelove sinove i da je vidio njihove jade, tad padoše ničice i moliše se. Poslije toga Mojsije i Aron odu faraonu i kažu mu: „Ovako veli Gospod, Bog Izraela: ‘Pusti narod Moj da ode i da u Moju čast svetkuje u pustinji!’” A faraon odvrati: „Ko je taj Gospod da ga moram slušati i da mu se moram pokoriti te pustiti Izraelce? Ja ne poznajem Gospoda i neću pustiti Izraelce da odu!” A oni rekoše: „Sreli smo Boga Jevreja, tri dana hoda daleko želimo otići u pustinju i tamo Gospodu, našem Bogu, prinijeti žrtve, da nas ne snađe bolešću ili mačem!” Tad im kralj Egipta reče: „Mojsije i Arone, zašto narod odvraćate od svojih obaveza? Vratite se na svoje poslove!” I faraon na to doda: „Pogledajte, koliko ih je u zemlji i još biste da ih pustim da ne rade i da slave?” I faraon istoga dana izda naredbu upraviteljima i poslovođama nad narodom: „Narodu više ne dajte slame da prave opeku kao prije, neka sami idu i neka je skupljaju! I tražite istu količinu opeke koju moraju napraviti, jer lijeni su. Zato viču: ‘Želimo poći i Bogu svome žrtvu prinijeti!’ A na ljude navalite posao da ih gorko tlači i ne obraćajte pažnju na riječi lažne!” I izađu upravitelji i poslovođe pred narod te im poruče: „Ovako kaže faraon: ‘Neću vam više davati slame, sami pođite i kupite je gdje znate i umijete, a u poslu vam se neće popustiti!’” Tad se rasprši narod po čitavom Egiptu da skuplja strnjiku umjesto slame. I upravitelji su ih tjerali govoreći: „Dovršavajte posao kao i prije kad ste imali slame!” A poslovođe Izraelovih sinova koje nad njih postaviše upravitelji faraonovi tukli su i pitali: „Zašto ni jučer ni danas niste načinili onoliko opeka koliko vam je odranije određeno?” Tad pođu poslovođe Izraelovih sinova faraonu i kažu: „Zašto tako postupaš prema svojim slugama? Tvojim slugama ne daju slame, a govore: ‘Pravite opeku!’ I gle, tuku sluge tvoje, a tvoj je narod kriv.” A on im odvrati: „Lijeni ste! Zato govorite: ‘Pusti nas, hoćemo Gospodu žrtvu prinijeti!’ Sada idite i radite, slamu nećete dobiti, a određenu količinu opeke morate napraviti!” Tad uvidješe poslovođe Izraelovih sinova da su u nevolji jer su im rekli: „Nećemo smanjiti količinu opeke koju morate svakodnevno napraviti!” A kad odoše od faraona, sretoše Mojsija i Arona, koji su tamo stajali i čekali. Tad im rekoše: „Neka vas Gospod pogleda i neka vam sudi zato što nas omrznuste faraonu i njegovim slugama i što mu pružiste mač u ruke da nas pobije!” Tad se Mojsije obrati Gospodu: „Gospode, zašto dopuštaš da ti narod tako muče? Zašto si me poslao ovamo? Otkada dođoh faraonu i pričah u Tvoje ime, on se prema narodu poče ophoditi grozno, a ti Svoj narod ne spašavaš!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Sada ćeš vidjeti kako ću postupiti s faraonom! Pritisnut rukom silnom pustit će ih da odu, natjeran silnom rukom, on će ih otjerati iz zemlje svoje.” I Bog još reče Mojsiju: „Ja sam Gospod. Ja sam se pokazao Abrahamu Isaku i Jakovu kao ‘Bog, Svemoćni’ ali svoje ime ‘Gospod’ im nisam obznanio. I Savez sam s njima sklopio da ću im darovati zemlju Kanaan, zemlju u kojoj bijahu došljaci. I čuo sam jade Izraelovih sinova koje Egipćani učiniše slugama i sjetio sam se Saveza svoga. Zato reci narodu Izraelovu: ‘Ja sam Gospod i Ja ću vas iz ropstva egipatskog izvesti i izbavit ću vas rukom ispruženom i sudom velikim. I primit ću vas kao narod Svoj i bit ću vaš Bog; i vi ćete prepoznati da sam Ja, Gospod, Bog vaš, koji će vas izvesti iz ropstva egipatskog. I povest ću vas u zemlju za koju sam se zakleo da ću je dati Abrahamu, Isaku i Jakovu. To ću vam u nasljedstvo dati. Ja sam Gospod.’” I Mojsije prenese ovo narodu Izraelovu ali ga oni nisu slušali zbog potištena duha i teška rada. Tad Gospod reče Mojsiju: „Idi i reci faraonu da Izraelove sinove pusti da odu!” Ali Mojsije odgovori Gospodu: „Gle, Izraelovi sinovi me ne slušaju, kako da me onda posluša faraon, kralj egipatski, kad sam nevješt u govoru?” Tako je Gospod zborio s Mojsijem i Aronom i naredi da odu Izraelovim sinovima i faraonu, egipatskom kralju; da narod izvedu iz egipatske zemlje. Ovo su glave njihova doma. Sinovi Izraelova prvorođenog sina Rubena: Henok, Palu, Hesron i Karmi. Ovo su potomci Rubenovi. Sinovi Simeonovi su: Jemuel, Jamin, Ohad, Jakin, Sohar i Šaul, sin Kanaanke. Oni potekoše od Simeona. Ovo su imena sinova Levijevih sa svojim porodicama: Geršon, Kehat i Merari. Levi je živio sto trideset i sedam godina. Sinovi Geršonovi su: Libni i Šimi sa svojim porodicama. Kehatovi su sinovi: Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Kehat je živio stotinu trideset i tri godine. Merarijevi sinovi su: Mahli i Muši. To su potomci Levijevi po svojim lozama. Amram uze za ženu Jokebu, sestru svoga oca. Ona mu rodi Mojsija i Arona. I Amram je živio stotinu trideset i sedam godina. Sinovi Jisharovi su: Korah, Nefeg i Zikri. A sinovi Uzielovi su: Mišael, Elsafan i Sitri. A Aron se oženi Elišebom, kćerkom Aminadabovom, a sestrom Nahšonovom, koja mu rodi: Nadaba, Abihua, Eleazara i Itamara. A Korahovi sinovi bijahu: Asir, Elkana i Abiasaf. To su porodice Korahovaca. Eleazar, sin Aronov za ženu uze jednu od kćeri Putielovih; ona mu rodi Pinhasa. To su poglavari očeva Levijaca po svojim porodicama. To su onaj Aron i Mojsije kojim je Gospod rekao: „Izvedite Izraelove sinove po četama njihovim iz zemlje egipatske!” Oni su ti koji su pričali s faraonom, kraljem egipatskim, da Izraelove sinove iz Egipta izvedu; taj Aron i taj Mojsije. I desi se istoga dana kada se Gospod obratio Mojsiju u zemlji egipatskoj, da Gospod kaže Mojsiju: „Ja sam Gospod! Prenesi faraonu, kralju egipatskom, sve što ti kažem!” I Mojsije reče pred Gospodom: „Gle, nevješt sam u govoru, zašto bi me faraon poslušao?” I Gospod reče Mojsiju: „Gle, postavio sam te za Boga faraonu, a Aron će biti tvoj glasnik. Reći ćeš sve što ti naredim, i neka tvoj brat Aron faraonu kaže da Izraelove sinove pusti iz njegove zemlje. Ali ja ću otvrdnuti srce faraonu, premda ću znamenja i čuda svoja u zemlji egipatskoj učiniti brojnim, faraon vas neće poslušati, pa ću ja ruku Svoju položiti na Egipat, i vojsku Svoju, narod Svoj, sinove Izraelove sudovima velikim izvesti iz Egipta. I Egipćani će shvatiti da sam Ja Gospod, kada ruku Svoju uperim protiv Egipta i kada narod Svoj odvedem od njih.” Mojsije i Aron učine kako im je Gospod naredio. I Mojsije je imao osamdeset, a Aron osamdeset i tri godine kada razgovarahu s faraonom. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Kada vam faraon kaže: ‘Učinite kakvo čudo’, tad kaži Aronu: ‘Štap svoj uzmi i baci ga pred faraona!’ – tad će se u zmiju pretvoriti.” Tad Mojsije i Aron dođu faraonu i učine kako im je Gospod naredio. Aron baci štap pred faraona i njegove sluge, i on se pretvori u zmiju. Tad faraon pozove mudrace i čarobnjake, i oni učine isto svojim vračanjem. I svaki baci svoj štap, i oni se pretvore u zmije, ali Aronov štap proguta njihove štapove. No, srce faraonovo bješe kameno i on ih ne posluša; kako je Gospod i kazao. I Gospod reče Mojsiju: „Srce faraona je skamenjeno, on neće pustiti narod. Ujutro pođi faraonu; gle, on će poći k vodi, stani ispred njega na obali Nila i uzmi u svoje ruke štap koji se u zmiju pretvorio, pa mu kaži: ‘Gospod, Bog Jevreja poslao me tebi s porukom: ‘Pusti narod Moj da pođe, da Mi služi u pustinji!’ Ali, gle, ti Me do sada nisi htio poslušati.’ Zato veli Gospod: ‘Ovako ćeš se uvjeriti da sam Ja Gospod’. Gle, sa štapom što mi je u ruci ću po vodi što je u Nilu udariti, i ona će se u krv pretvoriti, i ribe će u Nilu pocrkati i vode će se usmrdjeti, pa će se Egipćanima gaditi da piju vodu iz Nila.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu: ‘Štap svoj uzmi i ruku ispruži nad vodama u Egiptu, nad rukavce Nila, nad kanale, močvare i sva zborišta voda, da krv postanu i da u cijeloj zemlji egipatskoj bude krvi, čak i u drvenim i kamenim posudama.’” I Mojsije i Aron urade kako im je Gospod naredio. On diže štap i udari po vodi nilskoj pred faraonom i njegovim slugama, tad se sva voda u Nilu pretvori u krv. I pocrkaše ribe u Nilu, i voda se usmrdje tako da Egipćani nisu više mogli piti iz Nila. U čitavoj zemlji bijaše krv. Ali čarobnjaci Egipatski učiniše isto svojim vračanjem, i faraonovo srce ostade tvrdo. Tako ih on ne posluša, kako je Gospod i kazao. I faraon se okrenu i ode kući; ni ovo ne uzimajući k srcu. Ali svi Egipćani počeše kopati kraj Nila da nađu pitku vodu, jer se voda iz Nila nije mogla piti. I prođe sedam dana otkad je Gospod udario po vodi Nila. Tad Gospod reče Mojsiju: „Pođi faraonu i kaži mu ovo: ‘Ovako poručuje Gospod: Pusti Moj narod kako bi Mi služio, ali ako ih ne pustiš, gle, svu ću ti zemlju žabama moriti, i Nil će biti pun žaba, i one će se penjati u kuću tvoju i na ležaj tvoj; ulaziti će i u domove sluga tvojih, među tvoj narod, po pećima tvojim i naćvama, i neka pužu po tebi i svim tvojim slugama.’” I Gospod reče Mojsiju: „Reci Aronu: ‘Ruku svoju pruži nad rukavce nilske, nad močvare i kanale i neka žabe navale na zemlju egipatsku!’” I Aron pruži svoju ruku nad vode u Egiptu i žabe iziđoše i prekriše svu zemlju, a čarobnjaci urade isto svojim vračanjem i učiniše da žabe izađu na zemlju egipatsku. Tad faraon pozove Mojsija i Arona pa kaže: „Zamolite Gospoda da ukloni žabe od mene i moga naroda, onda ću vaš narod pustiti da Gospodu prinese žrtvu!” Tad Mojsije reče faraonu: „Čast je tvoja da odrediš kada ću za tebe, za sluge i narod tvoj moliti da se žabe uklone od tebe, i kuća tvojih, i da ostanu u Nilu.” A on odgovori: „Sutra!” Tad Mojsije odvrati: „Neka bude kako si kazao, da spoznaš da niko nije kao Gospod, naš Bog! Žabe će otići od tebe i iz kuća tvojih, od sluga i naroda tvoga, i ostat će u Nilu.” Tada se Mojsije i Aron udalje od faraona, a Mojsije zavapi Gospodu zbog žaba kojim je morio faraona. I Gospod postupi onako kako je Mojsije zamolio i žabe pocrkaše po kućama, dvorištima i na poljima. I na gomile ih skupljahu, a zemlja se bijaše usmrdjela. Ali kada je faraon odahnuo, srce mu se opet skamenilo i nije ih poslušao, kako je Gospod i kazao. Onda se Gospod obrati Mojsiju: „Reci Aronu: ‘Štapom svojim udari prah na zemlji da vašima postane u zemlji egipatskoj!’” I oni urade tako; i Aron ispruži ruku svoju te udari prah na zemlji i vaši spopadoše ljude i stoku. Sav prah se pretvori u vaši u cijeloj zemlji egipatskoj. A čarobnjaci pokušavaše svojim vračanjem dozvati vaši ali nisu mogli. I vaši napadahu ljude i stoku. Tada čarobnjaci rekoše faraonu: „Ovo je prst Božiji!” Ali faraonovo srce bijaše tvrdo, tako da ih ne posluša, kako je Gospod i rekao. Potom Gospod reče Mojsiju: „Sutra porani i stani pred faraona, kad on krene k vodi, te mu kaži: ‘Pusti Moj narod da ide da bi Mi mogao služiti! Jer ako narod Moj ne pustiš, gle, na tebe i na sluge tvoje, na narod tvoj i kuće, pustit ću da muhe prekriju domove Egipćana i da ispune polja na kojim borave. I istoga dana ću odijeliti zemlju Gošen, gdje narod Moj živi, a tamo neće biti muha, tako da spoznaš da sam Ja Gospod, usred zemlje ove. Tako ću granicu postaviti između tvog i Mog naroda, neka se sutra ovo znamenje desi!’” I Gospod postupi tako, i roj muha uleti u kuću faraonovu i u domove sluga njegovih, na svu zemlju egipatsku i sve se u zemlji zagadi muhama. Tad faraon pozove Mojsija i Arona pa im reče: „Idite i prinesite žrtve svome Bogu u zemlji ovoj!” Ali Mojsije odgovori: „Ne bi bilo ispravno da tako nešto učinimo, jer bismo Gospodu, našem Bogu, žrtvovali ono što je mrsko Egipćanima. Gle, kada bismo pred očima Egipćana žrtvovali ono što je njima mrsko, zar nas ne bi kamenovali? Tri dana hoda trebamo otići u pustinju i Gospodu, našem Bogu, prinijeti žrtvu onako kako nam je naređeno.” Tad reče faraon: „Ja ću vas pustit da Gospodu, vašem Bogu, u pustinji prinesete žrtve; ali nemojte otići predaleko! Molite i za me!” A Mojsije odvrati: „Gle, ja odlazim od tebe i Gospoda ću zamoliti da sutra od faraona, sluga i naroda njegovog otjera muhe, neka nas, međutim, faraon više ne zavarava tako što narod neće pustiti da Gospodu prinese žrtve!” I Mojsije ode od faraona i pomoli se Gospodu. I Gospod postupi onako kako je Mojsije zamolio, i otjera muhe od faraona, sluga i naroda njegova tako da nijedna ne ostade. Ali faraonovo srce se i ovaj put skameni te on ne pusti narod da otputuje. I Gospod reče Mojsiju: „Pođi faraonu i reci mu: ‘Ovako ti poručuje Gospod, Bog Jevreja: Pusti narod Moj da ide da Mi može služiti! Jer ako ih ne budeš htio pustiti i ako ih i dalje budeš zadržavao, gle, ruka Gospodnja će se dići na tvoju stoku na poljima, na konje, magarce, kamile, krave i ovce, i udariti ih pomorom velikim. I Gospod će razlikovati stoku Izraelovih sinova od stoke Egipćana, tako da od stoke Izraelove neće stradati nijedna životinja!’” I Gospod odredi vrijeme, te reče: „Sutra će sve to u zemlji učiniti Gospod!” I Gospod to učini ujutro, i pomrije sva stoka Egipćana, ali od stoke izraelske ne strada nijedna životinja. Kad to faraon sazna, gle, od stoke Izraelske nije umrlo ništa. Ali ipak faraonovo srce ostade tvrdo i on ne pusti narod. Tad Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ruke napunite pepelom iz peći i neka ga Mojsije baci pred faraonom u zrak! Tad će se nad zemljom čitavom stvoriti prah, i on će se pretvoriti u čireve koji će izbijati kao kraste gnojne na ljudima i stoci u cijeloj zemlji egipatskoj.” Tad uzmu pepeo i stanu pred faraona. Onda ga Mojsije baci prema nebu. Od praha nastadoše čirevi koji kao kraste izbiše na stoci i ljudima. Tako da ni čarobnjaci od čireva nisu mogli stati pred Mojsija. Ali Gospod otvrdnu srce faraonovo tako da ih ovaj ne posluša, kako je Gospod i kazao Mojsiju. Tad Gospod reče Mojsiju: „Ujutro idi rano i stani pred faraona pa mu kaži: ‘Ovako govori Gospod, Bog Jevreja: Pusti Moj narod da Mi služi! Inače ću ovaj put sve Svoje pošasti usmjeriti k tvome srcu, slugama i narodu tvome, da shvatiš da na zemlji cijeloj nema sličnog Meni. Jer mogao sam već ruku Svoju ispružiti i bolešću pomoriti tebe i narod tvoj, zbrisati vas sa lica zemljinog, ali sam te ostavio zato da na tebi mogu pokazati Svoju moć i da se Moje ime obznani na cijelom svijetu. Ali budeš li se i dalje suprotstavljao narodu mome i budeš li i dalje sprječavao njihov odlazak, gle, onda ću sutra u ovo doba pustiti da padne grozna tuča kakve u Egiptu nije bilo otkad postoji pa sve do danas. I sada stoku svu svoju i sve što imaš na poljima odvedi na sigurno, jer će padati takva tuča da će stradati svi ljudi, sva stoka i sve što ne bude u kuće sklonjeno!’” Faraonovi službenici koji se plašiše riječi Gospodnje, narede da se sluge i stoka sklone u kuće, a oni pak koji nisu uzimali k srcu riječ Gospodnju, ostave sluge i stoku na poljima. Tad Gospod reče Mojsiju: „Ruku svoju pruži k nebu da tuča udari po cijeloj zemlji egipatskoj, po ljudima i stoci i svemu što raste na poljima zemlje egipatske!” Tad Mojsije pruži štap svoj k nebu i Gospod pusti da grmi i sijeva i plamen se spusti sa neba. I Gospod pusti da tuča pada po zemlji egipatskoj. Bijaše tuča i neprestana grmljavina usred Egipta tako jaka da se ne pamti ništa slično u Egiptu otkad je naseljen. I tuča u zemlji čitavoj pobi sve što je bilo na poljima, od čovjeka do stoke, te uništi sve što je raslo na poljima i sva stabla polomi. Tuče samo nije bilo u zemlji Gošen, u kojoj su živjeli Izraelovi sinovi. Tad posla faraon po Mojsija i Arona te im reče: „Ovaj put sam zgriješio! Gospod je pravedan, ali smo krivi ja i narod moj. Molite Gospoda, jer dosta je bilo grmljavine Božije i tuče, a ja ću vas pustiti i nećete više ovdje biti!” Tad mu Mojsije odgovori: „Kada izađem iz grada, ruke ću svoje ka Gospodu podignuti i onda će grmljavina prestati, i neće više biti tuče da spoznaš da je zemlja Gospodnja! Ali znam da se ti i sluge tvoje još ne bojite Gospoda.” I propadoše lan i ječam, jer ječam već bješe klasao a lan propupao. Pšenica i raž ne propadoše jer rastu kasnije. Tad Mojsije ode od faraona i podiže ruke svoje ka Gospodu, i grmljavina i tuča prestaše, ni kiša više nije padala na zemlju. Ali kada faraon vidje da su kiša, tuča i grmljavina prestali, zgriješi ponovo i stegnu srce svoje, i on i sluge njegove. Tako se srce faraonovo skameni i ne pusti Izraelove sinove da odu, onako kako je Gospod govorio kroz Mojsija. Tada Gospod reče Mojsiju: „Pođi faraonu jer sam otvrdnuo srce njegovo i sluga njegovih kako bih znamenja Svoja među njima učinio, kako bi ti pred ušima djece svoje i unučadi pričao šta sam radio u Egiptu i kakva sam znamenja izvodio među Egipćanima, da znate da sam ja Gospod!” Tako Mojsije i Aron odu faraonu pa mu kažu: „Ovako govori Gospod, Bog Jevreja: ‘Koliko ćeš se još opirati tome da se preda mnom poniziš? Pusti Moj narod da ode, da bi Mi služio! A ako ga i dalje ne budeš htio pustiti, gle, sutra ću skakavce uputiti u tvoju zemlju. I oni će prekriti površinu zemlje da se ona više neće vidjeti i pojesti što je spašeno od tuče i sva stabla. I napunit će tvoju kuću, kuće sluga tvojih i svih Egipćana, kako nikada nisu vidjeli tvoji očevi i djedovi tvoji otkada borave u ovoj zemlji pa do dana današnjega!’” I on se okrenu i ode od faraona. Tad sluge rekoše faraonu: „Dokle će nam ovaj čovjek nevolje stvarati? Pusti narod, neka ide da Gospodu, svome Bogu, može služiti! Zar ne vidiš da Egipat propada?” Tad ponovo pozovu Mojsija i Arona i faraon im reče: „Idite i služite Gospodu, svome Bogu! A ko treba poći?” Mojsije odgovori: „Moramo mladi i stari, sa sinovima i kćerima svojim, s ovcama i govedima, jer imamo slavlje Božije!” Tad im on odgovori: „Neka je Gospod s vama toliko koliko ću vas i ja pustiti da idite s djecom svojom! Gle, zlo spremate! Ne može tako, neka muškarci pođu i služe Gospodu, jer ste to i tražili!” I otjeraju ih od faraona. Tad Gospod reče Mojsiju: „Ispruži ruku svoju nad zemljom egipatskom da skakavci navale na zemlju cijelu i pojedu sve što raste zajedno s onim što spasiše od tuče!” Tad Mojsije pruži svoj štap nad Egipat i Gospod pusti vjetar istočni po zemlji cijeloj. Puhao je cijeli dan i cijelu noć, i ujutro nanese skakavce. Skakavci spopadoše cijeli Egipat, i raširiše se po cijeloj zemlji toliko gusto da tako nešto nikada nije bilo niti će ikada više biti. Prekriše sve tlo i zemlja se pomrači, i pojedoše sve biljke i plodove stabala koji opstaše pred tučom, i ne ostaviše ništa zeleno na stablima i poljima u cijelom Egiptu. Faraon odmah pozva Mojsija i Arona pa reče: „Ogriješio sam se o Gospoda, o vašeg Boga i vas! A sada mi grijeh moj oprosti još ovaj put, i molite se Gospodu, vašem Bogu, da ovu smrt od mene odagna!” I on ode od faraona i pomoli se Gospodu. Tad Gospod podiže tako jak vjetar sa zapada da pokupi sve skakavce i baci ih u Crveno more. Nijedan skakavac ne ostade na zemlji egipatskoj. Ali Gospod stegnu srce faraonovo tako da ne pusti Izraelove sinove da pođu. I Gospod reče Mojsiju: „Ruku svoju pruži prema nebu tako da tama toliko obavije zemlju Egipat da se rukom može dohvatiti.” I Mojsije pruži ruku svoju prema nebu i gusta tama tri dana pokri zemlju egipatsku. Niko nikoga nije mogao vidjeti niti je ko mogao ustati sa svoga mjesta. Ali u domovima svih Izraelovih sinova sijaše svjetlost. Tad faraon pozove Mojsija i reče: „Idite i služite Gospodu; djeca i žene vaše neka pođu s vama, samo neka ovce vaše i goveda ostanu ovdje!” A Mojsije odvrati: „Moraš nam i žrtve i paljenice dati da ih Gospodu, Bogu našem prinesemo. Neka i naša vlastita stoka pođe s nama, ni papka da ne ostane, jer od toga moramo uzeti da Gospodu, Bogu našem, služimo. Mi ne znamo čime i kako ćemo služiti Gospoda dok ne dođemo tamo!” Ali Gospod skameni srce faraonovo tako da ih nije pustio. I faraon mu reče: „Idi, i pazi se da ne stupiš preda me opet. Onoga dana kada opet dođeš ispred mene ćeš umrijeti!” A Mojsije odvrati: „Dobro si rekao! Neću ti više dolaziti!” I Gospod reče Mojsiju: „Još ću jednim zlom udariti na faraona i Egipat, poslije njega će vas pustiti, a kada vas pusti, onda će vas posve otjerati. Sada se obrati narodu i kaži da svaki čovjek od bližnjega svoga i svaka žena od svoje komšinice zatraži nakita srebrenog i zlatnog.” I Gospod učini da Egipćani blagonaklono gledaju na narod. A i Mojsije bijaše cijenjen čovjek u zemlji egipatskoj, u očima faraonovog naroda i sluga. I Mojsije reče: „Ovako kaza Gospod: ‘U ponoć ću proći kroz sred Egipta, i sva prvorođenčad u Egiptu će umrijeti, od prvorođenog faraonovog, koji sjedi na prijestolju, do prvorođenčeta služavkinog što stoji za žrvnjem, i sva prvina od stoke I velika će vika nastati u zemlji egipatskoj, kakva nikada do sada nije bila niti će ikada biti. Ali kod djece Izraelove neće nijedan pas lajati, ni na čovjeka ni na stoku, da shvatite da Gospod razlikuje Egipat i Izrael.’ Tada će sve tvoje sluge pasti pred moje noge vapeći: ‘Pođite, ti i sav narod za tobom!’ I tada ću otići!” I on ode od faraona srdžbom obuzet. A Gospod reče Mojsiju: „Faraon vas neće poslušati zato da bi Moja čuda bila brojnija u ovoj zemlji.” Tako Mojsije i Aron izvedu sva čuda pred faraonom, ali Gospod stegnu srce njegovo tako da on ne pusti Izraelove sinove iz zemlje. I Gospod poruči Mojsiju i Aronu u zemlji egipatskoj: „Neka vam je ovaj mjesec početak mjesecima, neka je prvi mjesec godine za vas. Recite čitavoj zajednici izraelskoj da desetoga dana ovoga mjeseca svaki domaćin uzme janje ili jare, jedno po kući, ako li je pak porodica premala za janje ili jare neka ga uzme zajedno s komšijom koji mu je najbliži kući, s onoliko duša koliko mogu pojesti janje ili jare. A janje ili jare neka vam bude zdravo i muško; staro godinu dana; od ovaca ili koza ga uzmite. Morate ga čuvati do četrnaestog dana ovoga mjeseca, kada će uvečer čitava zajednica izraelska zaklati svoje žrtve.” „I neka uzmu krvi i neka premažu pragove svoje i dovratnike na kućama u kojima će jesti. I meso neka pojedu istu noć sa beskvasnim hljebom i s gorkim zeljem. Ništa od toga ne jedite sirovo ni kuhano, nego samo pečeno na vatri, glavu njegovu, udove i iznutrice. I neka ništa od toga ne ostane do jutra. Ako li pak nešto ostane, onda to spalite. A ovako trebate jesti, opasani, s obućom na nogama i štapom u ruci. Brzo jedite, jer je to pasha Božija. Jer te noći ću proći kroz Egipat i svu prvorođenčad u zemlji pogubiti, od čovjeka i od stoke, i sva božanstva egipatska ću ljuto kazniti, Ja, Gospod. I neka krv služi kao znak na kućama u kojim vi živite, jer kada krv vidim, onda ću vas poštedjeti i tu kuću zaobići, i neće vas nikakvo zlo snaći kada udarim na zemlju egipatsku.” „I pamtite taj dan i slavite ga Bogu u čast. I sva pokoljenja neka ga vječno slave. Sedam dana jedite beskvasni hljeb; zato već prvog dana iz kuće sklonite kvasac. Jer, ko bude jeo hljeb s kvascem od prvoga do sedmoga dana, duša će mu biti iskorijenjena iz Izraela! A prvog i sedmog dana održite sveti skup. Nikakvog posla taj dan nemojte obavljati; samo ono što ćete jesti taj dan – to smijete spremiti. I održavajte dan beskvasnih hljebova! Jer baš na taj dan izbavih vaše čete iz Egipta; zato ćete ovaj dan obilježavati; i to je vječna zapovijed pokoljenjima što dolaze. Od noći četrnaestog dana prvog mjeseca, sve do dvadeset i prvog dana uvečer, hljeb ćete beskvasni jesti. Sedam dana vam se u kući ne smije naći kvasac. Jer ko jede hljeb sa kvascem njegova će duša biti iz Izraela iskorijenjena, bio tuđinac ili rođen u zemlji. Ne jedite hljeb sa kvascem, gdje god da ste, ima da jedete hljeb beskvasni!” I Mojsije pozva sve starješine izraelske pa im reče: „Idite i uzmite si janje ili jare po porodicama vašim i zakoljite pashu! I uzmite busen kitopa i umočite ga u krv te krvlju namažite nadvratnik i oba dovratka, i neka niko ne prelazi kućni prag do jutra. Jer Gospod će obilaziti i udarati na Egipćane, a kada primijeti krv na pragu i na dovratnicima, tada će Gospod proći kraj vrata i neće dopustiti zlotvoru da ubija u vašim kućama. I ove se zapovijedi držite kao naredbe koja vrijedi za vas i djecu vašu dovijeka! I kada stignete u zemlju koju će vam Gospod dati, kako je i kazao, izvršavajte ovu zapovijed. I kada vas djeca vaša upitaju: ‘Kakvu to službu vršite?’, onda kažite: ‘To je žrtva za pashu Gospodnju, koji prođe kraj kuća Izraelovih sinova u Egiptu, kada je na Egipćane udario, a naš poštedio.’” Tad narod pade ničice i pomoli se. I Izraelovi sinovi pođoše i uradiše baš kako je Gospod zapovjedio Mojsiju i Aronu. I u ponoć Gospod pomori svu prvorođenčad u Egiptu. Od prvorođenca faraonova, koji je sjedio na prijestolju, do prvorođenog zarobljenika, koji je bdio u tamnici – pomori i sve prvine od stoke. I faraon ustane iste noći; on i sve sluge njegove i svi Egipćani jer je velika jeka odlijegala Egiptom; ne bijaše kuće u kojoj nije bilo mrtvaca. I on pozva Mojsija i Arona te noći i reče: „Dižite se i idite od moga naroda, vi i Izraelovi sinovi, pođite i služite Gospodu, kako ste tražili! Ovce i goveda svoja vodite sa sobom kako ste iskali, otiđite pa i mene blagoslovite!” I Egipćani navale na narod da ga što prije istjeraju iz zemlje, i govorahu: „Svi smo osuđeni na smrt!” I narod je nosio svoje tijesto, prije no što je skislo; naćve uvijene u haljine ponesoše na ramenima. I djeca Izraelova postupiše kako Mojsije reče, i tražiše od Egipćana srebreni i zlatni nakit, i haljine. A Gospod Egipćane učini blagonaklonim pa im dadoše sve što tražiše. Tako Egipćane opljačkaše. Tako Izraelovi sinovi iseliše iz Ramzesa prema Sukotu. Bijaše ih šest stotina hiljada pješaka, ne računajući žene i djecu. A i mnogo drugih ljudi pođe s njima; mnogo stoke, ovaca i goveda. I napraviše beskvasne pogače od tijesta koje donesoše iz Egipta, beskvasna hljeba, jer nije bilo skislo. Protjerani iz Egipta nisu imali vremena sebi druge hrane spremiti. I narod izraelski provede u Egiptu ukupno četiri stotine i trideset godina. I desi se baš toga dana kada se navrši tih četiri stotine i trideset godina, da čitava vojska Gospodnja izađe iz Egipta. To je bila noć bdijenja za Gospoda, kada ih izvede iz zemlje egipatske. To je noć koju u čast Gospodu bdiju svi Izraelovi sinovi od koljena na koljeno. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ovo su propisi za pashu: Nijedan stranac ne smije jesti od žrtve. Ali svaki sluga, kupljen novcem, smije je okusiti čim ga obrežete. Došljaci i najamnici je ne smiju jesti. U jednoj kući da se jede; mesa od nje ne iznosite van, niti njene kosti lomite. Neka čitava zajednica Izraelova slavi. I ako se kod tebe nađe stranac i poželi slaviti pashu, Gospodu u čast, svi se njegovi muški najprije moraju obrezati, da bi bio isti kao domaći, onda mogu slaviti. Ali nijedan neobrezani je ne smije jesti. Neka isti zakon važi za domaće i tuđince koji živi među vama.” I sav narod Izraela učini onako kako je Gospod naredio Mojsiju i Aronu. I toga dana Gospod izvede Izraelove sinove, po njihovim četama, iz egipatske zemlje. I Gospod reče Mojsiju: „Posveti mi svu prvorođenčad! Sve što iz krila majčinskoga izađe prvo među Izraelovim sinovima, od čovjeka i stoke, pripada meni!” Tad Mojsije reče narodu: „Sjetite se ovoga dana u kojem izađoste iz Egipta, iz kuće ropstva, kada vas je Gospod moćnom rukom izveo odatle, zato ne jedite ništa sa kvascem! Na današnji dan izađoste, u mjesecu Abibu. Gospod vas uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i Jebusejaca, kako se zakleo očevima vašim, da vam zemlju daruje u kojoj teku med i mlijeko. Stoga ćete služiti službu mjeseca ovog. Sedam dana ćete jesti beskvasni hljeb, a sedmoga dana će biti slavlje Gospodnje. Neka se ovih sedam dana jede beskvasni hljeb i neka se ne nađe kod vas hljeba sa kvascem, i neka ne bude tijesta s kvascem u cijelom kraju vašem. I sinu ćeš svome u taj dan objasniti, govoreći: ‘Zbog onoga je što je za me Gospod učinio kada izađoh iz Egipta’. I neka bude kao znak u tvojim rukama i spomenik očima tvojim, da Gospodnji zakon bude u ustima tvojim, jer te Gospod rukom moćnom izveo iz Egipta. Zato ispunjavajte ovu zapovijed, u određeno vrijeme iz godine u godinu. A kada vas Gospod dovede u zemlju Kanaanaca, kako je obećao tebi i tvojim očevima, i kada vam je daruje, onda ćete sve što se prvo izađe iz krila majčinskoga izdvojiti za Gospoda, i od stoke tvoje sav prvjenac; sve što je muško neka bude Gospodnje. A svako prvo magare otkupit ćete janjetom ili jaretom, ako ga ne otkupite, onda mu vrat slomite. A svakog prvorođenog među sinovima vašim iskupite. A kada te ubuduće sin upita: ‘Šta to znači?’ Onda mu reci: ‘Gospod nas je rukom moćnom izveo iz Egipta, iz kuće ropstva. Jer dogodi se, kada nas faraon uporno ne htjede pustiti, da Gospod pogubi sve prvorođeno u Egiptu, od čovjeka i stoke; zato Gospodu žrtvujem sva muško što prvo izađe iz krila majčinskoga; svu prvorođenčad sinova svojih ću iskupiti.’ I neka je ovo znak u tvojim rukama i spomen pred očima tvojim, da nas je Gospod rukom moćnom izveo iz Egipta.” Kada je faraon dopustio da narod ode, Gospod ih ne povede kroz zemlju Filistejaca, iako bijaše najbliža, jer Bog reče: „Mogao bi se narod predomisliti kada bi rat pred sobom vidio i vratiti se u Egipat.” Zato Gospod povede narod kroz pustinju zaobilaznim putem kraj Crvenog mora. I Izraelovi sinovi pođoše iz zemlje opremljeni za boj. I Mojsije uze kosti Josipove sa sobom jer je zakleo Izraelove sinove rekavši: „Sigurno će vas Bog naći, a onda moje kosti odavde ponesite gore!” Tako pođoše od Sukota i utabore se u Etamu, na rubu pustinje. I Gospod pođe ispred njih, danju kao stup oblaka da ih povede putem pravim, a noću kao stup vatre da im svijetli, kako bi mogli proputovati dan i noć. I stup oblaka se nije odmicao od naroda danju ni stup vatre noću. I Gospod reče Mojsiju: „Izraelovom narodu poruči da se vrate i utabore pred Pa-Hahirotom, između Migdola i mora. Nasuprot Baal Sefona se kod mora utaborite. Faraon će za Izraelove sinove reći: ‘Lutaju po zemlji, pustinja ih je okružila!’ I Ja ću mu srce otvrdnuti da ih goni i slavu ću steći nad cijelom vojskom faraonovom, a Egipćani će shvatiti da sam Gospod!” I oni tako učine. Kada javiše kralju egipatskom da je narod pobjegao tad se srce faraonovo i sluga njegovih okrene protiv naroda, i oni rekoše: „Šta učinismo pa Izraelce pustismo, oni nam više neće služiti!” I on upregne svoje kočije i povede ratnike sa sobom. Povede šest stotina izabranih bojnih kola i sve druge kočije i vojnike na njima. I Gospod stegnu srce faraonu, kralju Egipta, tako krenu za Izraelovim sinovima, koji su izašli uzdignute pesnice. Tako ih Egipćani goniše sa svim konjima, kočijama i konjanicima, svom vojskom faraonovom te ih stigoše kad se ovi utaboriše kraj mora, kod Pa-Hahirota naspram Baal Sefona. A kada im se faraon približi Izraelovi sinovi dignu pogled, kad gle, Egipćani u potjeri za njima! Tad se Izraelovi sinovi jako uplaše i zavapiše Gospodu. Te rekoše Mojsiju: „Zar to nema grobova u Egiptu pa si nas doveo u pustinju da umremo? Što si nam to učinio, što si nas izveo iz Egipta? Zar nismo već u Egiptu rekli: ‘Na miru nas ostavi, želimo Egipćanima služiti?’ Jer za nas bi bilo bolje da Egipćanima služimo nego da u pustinji umremo!” Mojsije pak reče narodu: „Ne plašite se! Čvrsto stojte i gledajte spas Gospodnji, koji će vam danas darovati, jer ove Egipćane koje danas vidite, nikada više nećete vidjeti! Gospod će se za vas boriti, a vi budite mirni!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Zašto mi kukate? Reci Izraelovim sinovima da krenu! A ti podigni štap svoj i ruku pruži iznad mora pa ga razdijeli tako da Izraelovi sinovi prođu posred mora suhim tlom. A Ja ću srca Egipćana otvrdnuti da pođu za njima; onda ću proslaviti nad faraonom i vojskom njegovom cijelom, nad kočijama njegovim bojnim i konjanicima. I Egipćani će shvatiti da sam Ja Gospod, kad se nad faraonom, vojskom njegovom nad kočijama i konjanicima njegovim proslavim!” Tad se podigne anđeo Gospodnji koji je hodio pred Izraelovom četom i stane iza njih; i stup se oblaka pred njima otvori i stade iza njih. Tako se postavi između vojske egipatske i izraelske, i jednima bijaše oblak i tmina, a drugima osvijetli noć tako da se čitave noći ne susretoše jedni s drugima. Kada Mojsije pruži ruku nad more, tad Gospod učini da more otiče čitave noći kroz jak vjetar istočni, i on more isuši i vode razdijeli. I Izraelovi sinovi pođoše posred mora preko suhog tla a vode bijahu poput zida sa njihove lijeve i desne strane. Egipćani ih počnu tjerati pa pođu za njima; svi konji faraonovi, kočije njegovi i konjanici. Kada dođe jutarnja straža, tad Gospod pogleda na vojsku egipatsku iz stupa plamenog i oblaka te zbuni čete Egipatske. I on olabavi točkove na njihovim kočijama da se jedva kretahu. Tad rekoše Egipćani: „Hajdemo da bježimo od Izraelaca jer Gospod se bori za njih protiv Egipćana!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Ruku svoju pruži nad more da se vode vrate na Egipćane, na kočije njihove i konjanike!” Tad Mojsije pruži ruku svoju nad more i ono se do zore vrati na svoje mjesto, a Egipćani su bježeći srljali prema moru. Gospod sunovrati Egipćane usred voda. Vode se vratiše i potopiše kočije, konjanike i svu snagu faraonovu koja ih je gonila, tako da ne osta nijedan. Ali narod Izraelov prođe suhim tlom sred mora, a voda im bijaše kao zid sa lijeve i desne strane. Tako Gospod toga dana spasi Izraelce iz ruku Egipćana. I Izrael vidje Egipćane mrtve na obalama mora. Tad Izrael vidje moćnu ruku kojom je Gospod postupao s Egipćanima, i narod se plašio Gospoda i povjerovaše u Gospoda i njegovog slugu Mojsija. Tad Mojsije i narod zapjevaju ovu pjesmu Gospodu: „Gospodu ću pjevati jer je slavno nadvladao konja i jahača u more sunovratio. Gospod snaga je i pjesma moja, spasenjem mojim postade On! To je moj Bog i ja ću Ga slaviti; Bog očeva mojih veličati Ga hoću. Gospod je ratnik silni, ime mu je Gospod. Faraonove kočije i vojsku njegovu On u more baci i njegove časnike izabranike, u more sunovrati. Vode ih prekriše i u dubine padoše kamenu slični. Desnica Tvoja, o Gospode, pobjedonosna u ratu desnica Tvoja, o Gospode, neprijatelja satra. U uzvišenosti sjaja Svoga neprijatelje Svoje urušavaš srdžbu Svoju šalješ proždire ih kao slamu. Od daha nozdrva Tvojih gomilaju se vode bujice se skupiše vali se stisnuše usred mora. Neprijatelj reče, ‘Gonit ću stignut ću i plijen ću dijeliti; nasitit će ih se duša moja, mač ću svoj izvući ruka moja će ih istrijebiti’ Vjetrom si Svojim zapuhao i more ih je prekrilo potonuše poput olova u vodama moćnim. Ko je među bogovima, poput Tebe, o Gospode? Ko je poput Tebe, dičan u svetosti Svojoj, divan u djelima slavnim čineći čudesa. Desnicu Ti Svoju pruži i zemlja ih proguta. Vodio si ljubavlju vjernom, narod Svoj koji si iskupio. Silom Svojom ih vodio u Svetište Svoje. Narod je počuo i tresao se; muka spopade žitelje zemlje filistejske. Nezadovoljni su sada plemići Edoma; trepet obuze vođe Moaba, stanovnici Kanaana se istopiše. Strah i trepet pade na njih zbog sile desnice Tvoje, mirni su poput kamena dok narod Tvoj, o Gospode, koji si zadobio – ne prođe. Uvest ćeš ih i postaviti na Svoju planinu, mjesto, o Gospode, koje si načinio svetištem Svojim, sklonište, o Gospode, što ruke Tvoje stvoriše. Gospod će vladati, dovijeka.” Jer kada konji faraonovi zajedno sa kočijama i konjanicima njegovim uđoše u more, Gospod sunovrati vode na njih, dok je narod izraelski prešao po suhu sred voda. Tad Aronova sestra, vjerovjesnica Mirjam, uze bubanj u ruke, a sve žene pođoše za njom noseći bubnjeve i plešući. I Mirjam im je pjevala: „Pjevajte Gospodu, jer slavno je nadvladao konja je i konjanika u more pobacao.” Tad Mojsije pokrene Izraelce od Crvenog mora i oni se uputiše k pustinji Šur. Tri dana lutaše kroz pustinju i ne nađoše vode. Tad stigoše u Maru, ali nisu mogli piti vodu marsku jer bijaše gorka. Tad narod počne gunđati protiv Mojsija govoreći: „Šta ćemo piti?” A on zavapi Gospodu te mu Gospod pokaza jedno drvo. On baci drvo u vodu i ona postane slatka. Tamo im Gospod dade zakon i pravo; tamo ih je kušao i On reče: „Ako ćeš glas Gospoda, Boga svoga, dobro slušati, činiti što je pravo u Njegovim očima, pokoravati se Njegovim zapovijedima i ispunjavati Njegove uredbe, onda neću puštati nikakve bolesti na tebe, kao što ih pustih na Egipćane, jer Ja sam Gospod, tvoj liječnik!” Dođoše u Elim, tamo bijaše dvanaest izvora i sedamdeset stabala palmi, i tamo se utabore kraj voda. Potom odu iz Elima i sva zajednica Izraelovih sinova stigne u pustinju Sin, koja je između Elima i Sinaja, petnaestog dana drugog mjeseca nakon što su napustili Egipat. I sva zajednica Izraelovih sinova počne u pustinji gunđati protiv Mojsija i Arona. I Izraelovi sinovi im rekoše: „Oh, da smo pomrli od ruke Gospodnje kad smo sjedjeli kraj lonaca s mesom i jeli hljeba koliko nam volja! Jer vi nas izvedoste u ovu pustinju da svi pomremo od gladi!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Gle, pustit ću da vam hljeb sa neba pada a neka narod izlazi i dnevno skuplja koliko mu treba da iskušam da li će slijediti Moj zakon ili ne. Šestog dana će pripremiti ono što su skupili i bit će dvaput onoliko koliko dnevno skupe.” Tad Mojsije i Aron poruče svim Izraelovim sinovima: „Ove večeri ćete spoznati da je Gospod bio taj koji vas je izveo iz zemlje egipatske, a ujutro ćete vidjeti slavu Gospodnju jer je čuo kako gunđate protiv Njega. Jer ko smo mi da na nas gunđate?” I Mojsije još reče: „Gospod će vam navečer dati mesa da jedete, a ujutro hljeba napretek, jer On, Gospod, ču vaše gunđanje protiv Njega. Jer ko smo mi? Ne gunđate vi protiv nas, nego protiv Gospoda!” I Mojsije reče Aronu: „Poruči čitavoj zajednici izraelskoj: ‘Dođite pred Gospoda jer je On čuo vaše gunđanje!’” I desi se dok je Aron govorio zajednici sinova Izraelovih, da se ovi okrenu k pustinji, kad gle, slava se Gospodnja pojavi u oblaku. I Gospod progovori Mojsiju pa reče: „Čuo sam gunđanje Izraelovih sinova. Kaži im: ‘Navečer ćete jesti meso, a ujutro se nasitite hljebom, da shvatite da sam Ja Gospod, vaš Bog!’” I desi se te večeri da prepelice prekriju logor, a ujutro rosa pade na tabor. A kada je rosa isparila, gle, nešto je ležalo u pustinji, poput pahuljica, tanko poput leda na zemlji. A kada su to Izraelovi sinovi ugledali pitali su jedni druge: „Šta je ovo?” Jer nisu znali šta je. Mojsije im pak reče: „To je hljeb koji vam je Gospod dao za hranu! Ali ovo je zapovijed koju je dao Gospod: ‘Svaki neka nakupi koliko mu treba za jelo, po gomer po glavi, po broju duša vaših, neka svaki uzme za one što su mu u šatoru.’” I Izraelovi sinovi učiniše tako. Neki pokupiše puno, neki malo. Ali kad izmjeriše gomerom, vidješe da oni koji su nakupili puno nemaju viška, i da ne manjka onima koji užeše malo, već je svako uzeo koliko mu treba za jelo. I Mojsije reče narodu: „Neka nikom ništa ne ostane do jutra!” Ali oni ne poslušaše Mojsija; mnogi ostaviše ostatke do jutra. Tad se crvi pojaviše u hrani i ona poče smrdjeti. I Mojsije se naljuti na njih. Tako kupiše svakog jutra onoliko koliko im je trebalo za jelo, ali kada bi sunce jako sijalo, istopilo bi se sve. I desi se šestoga dana da nakupe dva puta više hljeba, dva gomera po čovjeku. Tad dođu sve starješine zajednice i obavijeste Mojsija. I on im reče: „To je ono što je Gospod kazao! Sutra je mirovanje, sveta subota Gospodnja! Što želite spremati, spremajte, što želite kuhati, skuhajte, ali ono što ostane sa strane, pričuvajte!” I ostaviše za sutra, kako je Mojsije zapovjedio, i to se ne usmrdi niti se crvi unutra pojaviše. Tad reče Mojsije: „Jedite to danas! Jer danas je subota Gospodnja, nećete danas ništa naći na poljima. Šest dana ćete sakupljati ali sedmog dana je subota, tada nećete ništa naći.” I desi se sedmoga dana da neki izađu na polja da traže, ali ne nađu ništa. Tad Gospod reče Mojsiju: „Dokle ćete se protiviti zapovijedima i uputama Mojim? Gle, Gospod vam je darovao subotu zato vam šestog dana daje hljeba za dva dana, neka zato svako ostane na svome mjestu i neka niko dana sedmog ne napušta mjesto svoje!” Tako se narod odmarao sedmoga dana. I dom Izraelov taj hljeb prozva manom. Ali bijaše kao sjeme korijandrovo, bijel i sladak kao medeni kolači. I Mojsije reče: „To je ono što je Gospod zapovjedio, jedan gomer ćete sačuvati za vaše potomke da vide čime sam vas hranio u pustinji kada vas izvedoh iz zemlje egipatske!” I Mojsije reče Aronu: „Uzmi jedan vrč, napuni ga manom i stavi pred Gospoda, neka se čuva za naše potomke!” I Aron ga ostavi pred Svjedočanstvom na čuvanje, kako je zapovjedio Gospod Mojsiju. I Izraelovi sinovi su jeli manu četrdeset godina, sve dok ne dođoše u plodnu zemlju. Sve dok ne dođoše na granicu Kanaana, hrana im bijaše mana. Jedan gomer je pak desetina efe. I sva zajednica Izraelovih sinova, po Božijoj zapovijedi, ode iz pustinje Sin putem svojim, postepeno po zapovijedi Gospoda, te se utabori u Rafidimu. Ali tamo narod nije imao vode za piće. Zato se prepiraše s Mojsijem i rekoše: „Vode nam daj da pijemo!” A Mojsije im odvrati: „Zašto se svađate sa mnom? Zašto kušate Gospoda?” I narod žedan gunđaše protiv Mojsija, govoreći: „Zašto si nas izveo iz Egipta? Zar samo da bi djecu našu i stoku pustio da pomru od žeđi?” Tad Mojsije zavapi Gospodu govoreći: „Šta da radim s ovim narodom? Ne treba mu mnogo pa će me još i kamenovati!” A Gospod odvrati Mojsiju: „Stani pred narod i uzmi sa sobom starješine izraelske i štap uzmi u ruke kojim si udario Nil i pođi. Gle, tamo ću stajati pred tobom na stijeni Horeb. Udari po stijeni, i voda će iz nje poteći, i narod će imati šta da pije.” I Mojsije to učini pred očima starješina izraelskih. Tad tom mjestu dadoše ime Masa i Meriba, zato što su se prepirali sinovi Izraelovi i što su kušali Gospoda govoreći: „Da li je Gospod među nama ili nije?” Tad dođe Amalek i zametne borbu s Izraelcima u Refidimu. A Mojsije reče Jošui: „Izaberi ljude i pođi u boj protiv Amaleka! Sutra ću stajati na vrhu brda sa štapom Božijim u ruci.” I Jošua učini kako mu je rekao Mojsije i borio se protiv Amaleka. Mojsije, Aron i Hur pak izađoše na vrh brda. I dok bi Mojsije dizao svoju ruku Izrael bi nadvladavao, a čim bi ruku spustio, Amalek bi imao prednost. Ali Mojsiju otežaše ruke, zato uzeše kamen i staviše ga pod njega da sjedne. Aron i Hur mu pridržavahu ruke, jedan s jedne drugi s druge strane, i tako mu ruke ostadoše uzdignute sve do sunčevog zalaska. I Jošua savlada Amaleka i narod njegov oštrinom mača svoga. Tad Gospod reče Mojsiju: „Za sjećanje to zapiši u jednu knjigu i Jošui kaži da pamti, jer ću potpuno izbrisati spomen na Amaleka ispod neba!” I Mojsije sagradi žrtvenik pa ga nazva „Gospod je zastava moja”, i on reče: „Ruka je na prijestolju Gospodnjem; rat Gospodnji će se voditi protiv Amaleka od koljena do koljena!” I kada je Jitro, svećenik Midjanski, Mojsijev punac, čuo sve što je Bog učinio Mojsiju i njegovom narodu, i kako Gospod izvede Izraelce iz Egipta, tad Jitro, punac Mojsijev, povede Siporu, Mojsijevu ženu, nakon što je on poslao natrag, i oba njena sina; jedan se zvao Geršon, jer on reče: „Postadoh došljak u zemlji tuđoj” a drugom bijaše ime Eliezer, jer „Bog oca moga mi je pomogao i spasio me od mača faraonova.” A Jitro, Mojsijev punac, žena njegova i sinovi dođoše Mojsiju u pustinju kada se utaborio kraj brda Božijeg. I poruči Mojsiju: „Ja, Jitro, punac tvoj, dolazim ti i dovodim ženu tvoju i oba njezina sina.” Tad Mojsije ode da punca svoga sretne; duboko se pokloni i poljubi ga. I kada se pozdraviše, uđoše u šator. Mojsije ispriča svome puncu sve što je Gospod uradio Egipćanima zbog Izraelaca, sve nevolje koje ih snađoše na putu, i kako ih je Gospod izbavio. Jitro se pak radovao svemu dobrom što Gospod uradi za Izraelce i što ih otrže iz ruku Egipćana. I Jitro reče: „Neka je blagoslovljen Gospod koji vas je izbavio iz ruku Egipćana i ruku faraonovih, koji je spasio narod svoj od nasilja Egipćana! Sada znam da je Gospod silniji no božanstva sva, jer se to pokaza kada su s narodom okrutno postupali!” I Jitro, punac Mojsijev, uze paljenica i druge žrtve da Gospodu prinese. Tad dođoše Aron i sve starješine Izraelaca da s Mojsijevim puncem jedu pred Bogom. I desi se sljedećeg dana da Mojsije sjedne kako bi narodu sudio: i narod je stajao oko Mojsija od jutra do mraka. Ali kad Mojsijev punac vidje šta sve čini za narod, on reče: „Zašto sjediš sam i narod cijeli stoji oko tebe od jutra do mraka?” Tad Mojsije odgovori puncu: „Narod dolazi meni da Boga pita. Jer kada se spore dođu meni da odlučim koji je od njih u pravu i da im obznanim Božije zakone i zapovijedi.” Ali punac mu na to odvrati: „Nije dobro to što radiš! Umaraš se i ostaješ bez snage, ti i narod sav koji je kraj tebe, jer teška je ova stvar za tebe samog, nećeš moći izdržati. Te onda me poslušaj: ja te savjetujem, a i Bog će biti s tobom. Ti u ime naroda stani pred Boga i sporenja njihova iznesi Bogu, objasni im zakone i zapovijedi kako bi im pokazao put kojim trebaju ići i djela koja im valja činiti. U narodu čitavom potraži ljude poštene i bogobojazne, ljude pravedne, koji preziru nepoštenu dobit, te postavi kao poglavare nad hiljade, stotine, nad njih pedeset i deset, da narodu u svako doba pravdu dijele! Međutim, neka sve važne stvari donose tebi, a neka sami rješavaju sitnice, tako će ti biti lakše kad i oni nose teret s tobom. Ako to učiniš i ako tako Bog zapovijedi, onda ćeš izdržati i narod cijeli u miru će otići domu svome!” Tad Mojsije posluša svoga punca i učini sve kako mu ovaj reče. I izabere poštene ljude iz cijelog Izraela i učini ih poglavarima nad narodom, nad hiljadama, stotinama, nad njih pedeset i deset. I narodu su pravdu dijelili u svako doba, teže slučajeve su donosili Mojsiju, sitne rješavali sami. Tad Mojsije pusti punca svoga da otputuje i on se vrati u svoju zemlju. Tri mjeseca nakon izlaska Izraelovih sinova iz Egipta, na isti dan, stigoše u pustinju Sinaj. Krenuše iz Refidima i stigoše u pustinju Sinaj te se utaboriše u pustinji, i tabor načiniše ondje pod brdom. Mojsije se pak pope k Bogu, jer ga Gospod dozvao s brda: „Ovako reci domu Jakovljevom i ovo kaži Izraelovim sinovima: ‘Vidjeli ste šta sam učinio Egipćanima; kako sam vas na krilima sokolovim k Sebi donio. Ako sada uistinu poslušate Moj glas i pokorite mu se, i ako čuvate Moj savez onda ćete od naroda svih biti Moja posebna svojina, jer čitava je zemlja Moja. Vi ćete pak biti kraljevstvo svećenika i narod sveti! To su riječi koje ćeš prenijeti Izraelovim sinovima.’” I Mojsije sazove starješine naroda i prenese im riječi koje mu je Gospod kazao. Tad mu cijeli narod odgovori: „Sve što je Gospod rekao želimo činiti!” I Mojsije prenese odgovor naroda Bogu. Tad Gospod reče Mojsiju: „Gle, u gustom oblaku ću doći k tebi da narod čuje Moje riječi, koje ću s tobom razmjenjivati, i da ti povjeruje za sva vremena.” Kada je Mojsije prenio riječi Gospodnje narodu, tad mu Gospod poruči: „Pođi narodu i posveti ih danas i sutra; neka odjeću svoju operu, i neka budu spremni za treći dan, jer trećeg će dana Gospod naočigled naroda cijelog sići sa brda Sinaj. I povuci granicu oko naroda i naredi: ‘Dobro se čuvajte da se ne penjete na brdo i da ne dotaknete podnožje, jer ko brdo dotakne mora umrijeti. Neka ga ničija ruka ne dotiče, jer će biti ustrijeljen ili kamenovan, svejedno da li je čovjek ili životinja, neće ostati u životu. Ali kada se rog oglasi, neka priđu brdu!’” Tad Mojsije siđe s brda narodu te ga posveti, i on opra haljine svoje. I Mojsije reče narodu: „Spremni budite za treći dan, neka nijedan ne prilazi svojoj ženi!” I desi se trećeg dana rano da se prolome gromovi i munje zasijevaju i gusti se oblak nadvio nad brdo, i oglasi se truba glasno i sav se narod u taboru uplaši. I Mojsije povede narod iz tabora Bogu na susret i postrojiše se ispod brda. I dim se uzdizao sa cijelog brda Sinajskog jer je Gospod u plamenu sišao. I dim njegov se uzdizao kao dim iz peći i čitavo se brdo treslo. I glas trube je postajao sve jači. Mojsije je govorio i Bog mu je odvraćao grmljavinom. I Gospod je sišao na vrh Sinaja. Tad pozove Mojsija na vrh brda, i Mojsije se pope. Tad Gospod reče Mojsiju: „Siđi i upozori narod da se ne probijaju ka Gospodu da ga vide, da mnogi od njih ne stradaju! I sami svećenici što Gospodu pristupaju neka se posvete da ih Gospod ne bi uništio.” A Mojsije odgovori Gospodu: „Narod se ne može popeti na Sinaj jer ti si nas upozorio i kazao: ‘Među postavi oko brda i posveti je’”. A Gospod mu odvrati: „Siđi! Poslije toga se popni s Aronom, ali naredi svećenicima i narodu da ne prilaze i neka se ne penju Gospodu da ne bi stradali!” I Mojsije siđe k narodu te im to reče. I Bog izgovori sve ove riječi: „Ja sam Gospod, vaš Bog koji vas je iz Egipta, iz kuće ropstva izveo. Nemoj imati drugih bogova uza me. Nemoj sebi praviti lika rezana niti slike kakve, bilo onoga što je na nebu ili onoga što je na zemlji, niti onoga što je u vodama ili pod zemljom. Ne moli im se i ne služi im! Jer Ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Grijehe očeva ispaštaju sinovi onih što me preziru, do trećeg i četvrtog koljena, a milost pružam hiljadama koji me ljube i drže zapovijedi Moje. Ne uzimaj zalud ime Gospodnje, ime Boga tvoga, jer Gospod neće ostaviti nekažnjena onoga ko Mu ime uzalud izgovara. Dana se subotnjeg prisjećaj i svetim ga drži. Šest dana radi i poslove svoje obavljaj, ali sedmog dana je subota Gospodnja, Boga tvoga, tada se posla ostavi, ne radite ni ti, ni sinovi tvoji, ni kćeri, ni sluge, ni služavke, ni stoka nit stranac koji živi unutar kapija tvojih. Jer za šest dana Gospod stvori nebesa i zemlju, more i sve što je u njemu, a odmarao se dana sedmog, zato je Gospod posvetio i blagoslovio subotu. Poštuj majku i oca svoga da dugo živiš u zemlji koju ti je Gospod, Bog tvoj, darovao! Ne ubij! Ne čini preljubu! Ne kradi! Ne svjedoči lažno o bližnjem svome! Ne priželjkuj dom bližnjega svoga! Ne žudi za ženom njegovom, ne priželjkuj slugu njegovoga, ni služavku, nit stoku, nit magare njegovo, niti išta što njemu pripada!” I sav narod vidje sijevanje i plamen, glas trube i brdo koje se dimilo. I narod obuze strah. Vidjevši to oni uzmakoše i gledaše iz daljine pa rekoše Mojsiju: „Ti nam govori a mi ćemo slušati; neka pak Gospod ne besjedi s nama jer nam valja umrijeti!” A Mojsije odvrati narodu: „Ne bojte se, Bog je došao da vas iskuša, da je strah Njegov pred očima vašim da ne griješite!” I narod je stajao udaljen dok je Mojsije prilazio tami u kojoj bijaše Gospod. I Gospod reče Mojsiju: „Ovako reci Izraelovim sinovima: ‘Vidjeli ste da sam sa nebesa s vama razgovarao. Zato uz Mene nećete izrađivati bogove u srebru niti bogove od zlata. Žrtvenik Mi od zemlje napravite i na njemu prinosite paljenice i pomirnice, ovce vaše i goveda; na svakom mjestu koje odredim da se spominje ime Moje, tu ću doći i blagosloviti vas. A ako Mi izgradite žrtvenik kameni, onda ga ne gradite od kamena tesana, jer kad bi po njemu dlijetom povukli oskrnavili bi ga. Nemojte se ni stepenicama penjati k Mome žrtveniku da nagost svoju ne bi otkrili pred njim.’” „A ovo su zakoni koje ćeš postaviti: Ako kupiš sebi roba Jevreja, neka ti služi šest godina. Sedme godine ga oslobodi bez otkupa. Ako li je sam došao, samoga ga i otpusti, a ako je došao oženjen, onda neka i žena pođe s njim. Ali, ako mu je gospodar dao ženu, i ona mu rodi sinove ili kćeri, onda neka žena s djecom svojom pripadne gospodaru, neka njega pak otpusti samog. A ako rob bude tvrdio: ‘Ja volim gospodara, ženu svoju i djecu svoju, neću da me oslobode!’, neka ga onda njegov gospodar odvede pred Gospoda i postavi na vratima ili kod dovratka, i neka mu ondje uho probuši šilom, pa neka mu služi dovijeka. A ako neko kćer svoju proda u ropstvo neka se ne otpušta kao muški rob. Ako li se gospodaru kome je određena ne svidi, neka pusti da je otkupe; ali on je ne smije prodati strancima zbog nevjerstva svoga. Ako li je pak odredi za sina, onda neka se prema njoj odnosi kao prema kćeri svojoj. A ako uzme drugu ženu, neka ovoj ne nedostaje hrane, haljina i bračnih prava. Ako ne učini ove tri stvari, neka se ona oslobodi bez otkupa. Ko udari čovjeka i ovaj umre, neka se pogubi. A ako ga nije uhodio i nije vrebao, nego je Gospod dopustio da mu ovaj dopadne šaka, odredit ću mu mjesto gdje će pobjeći. A ako neko namjerno napadne čovjeka pa ga ubije, odvucite ga od moga žrtvenika i pogubite ga! Ko oca svoga ili majku udari, taj mora umrijeti. Ko god čovjeka otme i proda ga, ili se nađe u njegovim rukama, ima da se pogubi. Neka bude pogubljen i onaj što proklinje oca ili majku svoju. Kada se ljudi svađaju, i jedan udari drugog kamenom ili pesnicom, a on ne umre, nego padne u postelju, pa se oporavi toliko da može izaći sa štapom, neka onda onaj što ga je udario ostane nekažnjen, osim što za vrijeme izgubljeno mora platiti odštetu i brinuti se o tome da se ovaj potpuno oporavi. A ko udari roba ili robinju svoju štapom tako da poginu od ruku njegovih neka se obavezno kazni, ali ako se pridignu nakon dan-dva neka se ne kazni, jer je njegova šteta. Ako se zavade ljudi pa koji od njih udari trudnu ženu, pa se dijete bez posljedica rodi, onda krivac mora platiti novčanu kaznu u onoj visini koliko odredi muž trudnice i platit će koliko sudije odrede. Ako li bude posljedica onda ćeš platiti, život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opekotinu za opekotinu, ranu za ranu, modricu za modricu. Ako neko slugi svome ili služavki oko izbije, neka je zbog oka oslobodi. A ako li slugi ili služavki zub izbije neka ih zbog zuba oslobodi. Ako vo nasmrt izbode čovjeka ili ženu, neka ga kamenuju i neka ne jedu njegovo meso, a vlasnik vola neka ostane nekažnjen. Ali ako je vo ili govedo prije bolo, i ako su gospodara na to upozorili, onda vola koji je ubio čovjeka ili ženu treba kamenovati i njegovog gospodara također pogubiti. Ali ako mu se zatraži otkupnina, neka onda za spas duše svoje dadne onoliko koliko se od njega traži. A ako li sina ili kćer izbode, neka se prema njemu ophode po ovom zakonu. A ako ubode služavku ili slugu, neka se gospodaru njihovom isplati trideset šekela srebra, a vo neka se kamenuje. Ako neko otkrije jamu, ili iskopa jamu pa je ne pokrije, i u nju upadne govedo ili magare, onda onaj čiji je jama mora platiti odštetu novcem gospodaru njihovom, ali neka uginula životinja pripadne njemu. Ako li nečiji vo nasmrt izbode tuđe govedo, onda neka prodaju govedo koje ostane živo i neka podijele novac između sebe a i meso uginule životinje. Ali ako je vo ili govedo bolo prije, i ako ga nije čuvao gospodar, neka nadoknadi vola za vola, a uginula životinja neka ostane njemu.” „Ako neko ukrade govedo ili ovcu, pa ih zakolje ili proda, neka za jedno govedo vrati petero goveda, a za jednu ovcu četiri ovce. Ako lopova uhvate pri krađi, pa ga rane toliko da umre, nema krvnog grijeha. Ali ako se sunce bude rodilo, kriv je za krv. A lopov mora sve nadoknaditi; ako nema ništa, neka ga onda prodaju zbog njegove krađe. Ako se ukradeno kod njega nađe još živo, govedo, magarac ili ovca, neka ih dvostruko plati. Ako neko dopusti da se opustoši nečija njiva ili vinograd, ili pusti stoku svoju da se napasa na tuđoj njivi, odštetu će plaćati najboljim iz svoje njive i vinograda. Ako izbije požar i zahvati trnje, pa izgori plast sijena, žito još nepožnjeveno ili njiva, onda štetu mora nadoknaditi onaj ko je vatru zapalio. Ako neko posudi bližnjem novac, ili dâ robu na čuvanje, i bude ukraden iz kuće toga čovjeka, onda će lopov, ako ga uhvate, platiti dvostruko. Ako lopova pak ne uhvate, onda će gospodar kuće stati pred Boga da pokaže da li je ili nije pružio ruku na imovinu drugoga. Jer svaka pronevjera, bilo za vola, magarca ili ovcu, za plast ili bilo kakvu drugu stvar za koju jedna strana kaže, ‘to je to’, obje će strane doći pred Boga. Onaj koga Bog osudi će dvostruko platiti bližnjemu svome. Ako čovjek bližnjemu svome dâ magarca, vola ili ovcu, ili bilo koju životinju na čuvanje, i ona ugine, ozlijedi se ili pobjegne, a da niko ne vidi, neka se pred Gospodom zakune da se vidi da li je ili nije pružio ruku na imovinu bližnjeg svoga. Gospodar će prihvatiti zakletvu i neće tražiti odštetu. Ali ako bude ukradeno, platit će odštetu. Ako životinju razderu divlje zvijeri, neka je ponese kao dokaz. Neće plaćati odštetu za ono rastrgnuto. Ako čovjek posudi nešto od bližnjeg svog pa se to ošteti ili ugine, a gospodar ne bude tu, neka plati odštetu. Ako gospodar bude tu, neće platiti, a ako je iznajmljeno, onda neka uzme samo najam.” „Ako čovjek zavede djevicu koja nije zaručena pa legne s njom, onda će platiti bračni dar za nju i oženiti je. Ako njen otac odbija da je njemu dâ, on će platiti u novcu koliko ide za djevicu. Vještici ne daj da živi. Ko god legne sa životinjom, taj mora biti pogubljen. Ko žrtvu prinosi bogovima drugim osim Gospodu, bit će pogubljen. Ne činite zla niti tlačite došljaka, jer i vi ste bili stranci u Egiptu. Ne ophodi se loše prema udovici ili djetetu bez roditelja. Ako li im zla učiniš, vapit će meni i Ja ću čuti vapaj, i srdžba će se Moja rasplamsati i pogubit ću te oštrinom mača, i žene tvoje će ostati udovice, a djeca tvoja bez oca. Ako posudiš novca nekom od naroda Moga, nekom siromahu, nemoj zelenaš za njega biti, i nemoj mu kamatu uzimati. Ako uzmeš u zalog haljine bližnjeg svoga, vratit ćeš mu ih do zalaska sunca, jer to su mu jedine haljine kojim tijelo ogrće, u čemu drugom da spava? A ako zavapi Meni, Ja ću ga čuti, jer sam milostiv. Ne huli na Boga i ne proklinji vladara naroda svoga. Ne oklijevaj da žrtvuješ od prinosa polja i presa svojih za vino. Prvorođenog sina svoga Meni ćeš dati. Isto učini s volovima i ovcama svojim; sedam dana neka su uz majku, a osmog dana ih daj Meni. Budite narod Meni posvećen. Zato ne jedite meso koje su u polju rastrgle zvijeri divlje, psima ga bacite.” „Ne širi vijesti lažne. Ne pomaži čovjeku opakom lažno svjedočeći. Ne povodi se za većinom da zlo činiš, nit svjedočanstvo svoje ravnaj prema mnoštvu, kako bi pravdu iskrivio. Pristrasan nemoj biti ni prema siromahu na sudu. Ako nabasaš na govedo ili magarca neprijatelja svoga, svakako mu ga natrag dovedi. Vidiš li magarca mrzitelja svoga kako pod tovarom posustaje, nemoj ga ostaviti, nego mu pomogni. Pravdu siromaha svoga ne izvrći na sudu. Kloni se stvari lažne i ne ubijaj nevinoga i pravednika, jer nijednog bezbožnika ne smatram pravednikom. I ne primaj mita! Jer mito one što vide slijepim čini i krivi stvar pravednu. Ne tlači stranca, jer znaš kako je došljacima, jer i vi ste bili došljaci u zemlji Egipat. Šest godina zemlju obrađuj i plod kupi, ali godine sedme ga ostavi da se siromasi naroda tvoga mogu od njega hraniti, a ono što ostane neka pripadne životinjama. Isto učini s vinogradom i maslinjakom svojim. Šest dana obavljaj poslove svoje, ali sedmi ćeš mirovati, da goveda tvoja i magarci tvoji mogu odahnuti i da se sin služavke tvoje i stranac mogu odmarati. Dobro pazite na sve što sam vam naredio! I imena bogova tuđih ne spominjite, neka ne prelaze preko usana vaših. Tri puta u godini ćete Mi slavlje slaviti. Slavlje beskvasnih hljebova ćeš održati, sedam dana ćeš jesti hljeb bez kvasca u vrijeme određeno u mjesecu Abibu, kako sam ti naredio. Jer u tom mjesecu si izašao iz Egipta. I neka se ruku praznih ne pojavljuju pred licem Mojim. I slavi Praznik prvjenca žetve, kad prvjenac ploda svoga sa njive doneseš, kao i Praznik berbe na kraju svake godine kada si plodove svoga truda sabrao sa njive. Tri puta godišnje neka svi muški tvoji dođu pred lice Gospoda Boga. Krv od žrtve u Moju čast ne prinosi uz kvasni hljeb, a neka loj od žrtve prinesene Meni ne ostane do jutra. Najraniji prvjenac njive svoje donesi u kuću Gospoda, Boga tvoga. Ne kuhaj janje u mlijeku majke njegove! Gle, anđela jednog šaljem ispred tebe da te čuva na putu i da te odvede na mjesta koja sam za te spremio. Čuvaj ga se i slušaj riječi njegove, ne budi neposlušan, greške vaše on neće trpjeti jer je ime Moje u njemu. Ali ako zaista želiš poslušati glas njegov te ako ćeš sve učiniti što Ja kažem, onda ću biti neprijatelj tvoga neprijatelja i dušmanin tvoga dušmanina. Kada anđeo Moj krene ispred tebe i kada te dovede kod Amorejaca, Hetita, Perižana i Kanaanaca, kod Hivijaca i Jebusejaca i kada ih potpuno uništim, onda se ne moli bogovima njihovim, niti im služi, pa i ne čini kako oni čine nego ih potpuno uništi i stupove njihove do temelja razruši. I Gospodu vašem Bogu služite, onda će blagosloviti vodu i hljeb tvoj i bolest ću iz vaše sredine otkloniti. Neka ne bude pometkinje i nerotkinje u zemlji tvojoj, broj ću dana tvojih umnožiti. Strah ću Svoj ispred tebe slati i sve narode kojim dođeš zbunjivati njime, i sve ću neprijatelje u bijeg natjerati pred tobom. Stršljene ću pred tobom poslati da Hivijce, Kanaanca i Hetite pred tobom rastjeraju. Ali ne želim ih za godinu jednu protjerati pred tobom da zemlja ne postane pustoš i da se divlje zvijeri ne razmnože na štetu tvoju. Postepeno ću ih pred tobom tjerati dok se broj tvoj ne uveća da zemlju u posjed možeš uzeti. I granicu tvoju postavljam od Crvenog mora do mora Filistejskog i od pustinje do rijeke Eufrat, jer stanovnike zemlje ću predati u ruke tvoje da ih pred sobom tjeraš. S njima i s bogovima njihovim nemoj saveza sklapati! Neka ne ostanu u zemlji tvojoj da te ne navode na grijeh protiv Mene, jer ako budeš služio bogovima njihovim, oni će ti zasigurno zamka biti!” I On reče Mojsiju: „Popnite se gore k Gospodu; ti, Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset starješina izraelskih, molite se izdaleka! Ali neka se Mojsije sam približi Gospodu, neka oni ne prilaze i neka se narod ne penje s njim.” I Mojsije dođe i prenese narodu sve riječi Gospodnje i sve zapovijedi. Tad narod jednoglasno odgovori: „Sve što je Gospod rekao mi ćemo činiti!” Tad Mojsije zapiše sve riječi Gospodnje. Ujutro ustane te sagradi žrtvenik pod brdom i podigne dvanaest stupova u spomen dvanaest plemena Izraelovih. I Mojsije pošalje mlade jevrejske momke da paljenice prinose i telad za žrtve zahvalnosti. I Mojsije uzme polovinu krvi i ulije u posude, a drugu polovinu prolije po žrtveniku. Zatim uzme Knjigu saveza i pročita pred narodom. I oni rekoše: „Sve što je Gospod rekao – tome ćemo se pokoravati i to ćemo činiti!” Tad Mojsije uze krv i poprska narod njome govoreći: „Gle, ovo je krv Saveza koji je Gospod sklopio s vama na temelju riječi ovih!” Tad se popeše Mojsije i Aron, Nadab i Abihu i sedamdeset Izraelovih starješina i vidješe Boga Izraelova; ispod nogu njegovih bijaše uzvišenje kao od safira, prozirno kao nebo samo. I on ne pruži ruke na izabranike izraelske. Gledali su Boga, jeli i pili. I Gospod reče Mojsiju: „Popni se k Meni na brdo i ostani tamo, onda ću ti dati ploče kamene, Zapovijed i Zakon koji sam napisao da vas podučim!” Tad krene Mojsije zajedno sa slugom svojim Jošuom; i Mojsije se popne na brdo Božije. Starješinama je pak rekao: „Čekajte nas ovdje dok vam se ne vratimo. Eto, Aron i Hur su s vama; ko god bude imao spor neka ide k njima.” Kada se Mojsije pope na brdo gusti ga oblak prekri. I slava je Gospodnja počivala na brdu Sinaj; oblak ga prekrivao šest dana, ali sedmog dana On pozva Mojsija iz oblaka. I slava Gospodnja se učini Izraelovim sinovima kao vatra rasplamsala na vrhu brda. I Mojsije uđe usred oblaka i pope se na brdo. I on ostane na brdu četrdeset dana i četrdeset noći. I Gospod reče Mojsiju: „Izraelovim sinovima kaži da Mi donose doprinos i od svakog koga na to potiče srce njegovo, dar ću primiti dobrovoljni! Ovo su darovi koje ću od njih primati: zlato, srebro i mjed; plavo, porfirno i tamnocrveno predivo, bijelo platno i kostrijet, i crvene kože ovnujske, jazavca kože, i drvo bagremovo, te ulje za svjetlo, mirise za ulje pomazanja i kâd mirišljavi. Oniks i drugo kamenje drago koje se na haljine utka ili na naprsnik stavlja. I neka Mi Svetište sagrade da među njima boravim. Šator susreta i sve što je u njemu sagradite tačno po uputama koje ću ti dati. Od drveta bagremova neka oni naprave Kovčeg, dug dva i po lakta, a širok i visok po jedan i po lakat. I ti ga čistim zlatom presvuci sa unutarnje i vanjske strane, i sa gornje strane mu načini vijenac zlatni. I četiri zlatna prstena izlij i postavi na četiri strane njegove, tako da dva prstena budu sa jedne, a dva sa druge strane. I poluge od drveta bagremova načini pa ih zlatom presvuci, i poluge pruži kroz zlatno prstenje na stranama Kovčega, tako da ga možeš nositi. Poluge neka ostanu među prstenjem zlatnim i neka se ne vade. I Svjedočanstvo koje ću ti dati položi u Kovčeg. I pomirbeni poklopac ćeš mi od čistoga zlata načiniti, neka je dug dva i po lakta, a širok lakat i po. I dva zlatna kerubina skuj na oba kraja poklopca, tako da jednog kerubina načiniš sa strane jedne, a drugoga sa strane druge; neka su iz jednog komada izrađeni kerubini i poklopac pomirbeni. I neka kerubini svoja krila šire nad njim, da krilima svojim poklopac zaštite, i neka licem budu okrenuti jedan prema drugom, te neka im lica gledaju u poklopac. I poklopac ćeš iznad Kovčega staviti, i Svjedočanstvo koje ću ti dati u Kovčeg ćeš položiti. Tamo ću se susresti i govoriti s tobom sa poklopca pomirbenog, između dva kerubina što su na Kovčegu saveza, kazivat ću ti što ćeš ti za narod Izraelov kao zapovijed dati. Također ćeš načiniti sto od drveta bagremova, neka je dug dva lakta, širok lakat jedan, a visok lakat i po. Čistim ćeš ga zlatom prekriti i zlatan mu vijenac načini naokolo. I načini mu oplatu unaokolo, široku dlan jedan, i vijenac zlatni načini oko oplate. I za njega ćeš načiniti četiri zlatna prstena koja ćeš pričvrsti za četiri noge njegove. Blizu oplate neka budu da se poluge mogu umetnuti kako bi ga mogli nositi. Poluge ćeš napraviti od drveta bagremova i presvući zlatom, i na njima ćeš sto nositi. Načinit ćeš i posude, zdjele, vrčeve i pehare kojima ćeš nalivati; od čistoga zlata ih napravi. I na sto ćeš stalno preda me stavljati prinesene hljebove. I svijećnjak ćeš skovati od zlata čistoga; postolje njegovo, stalak, čaše, čaške i latice; neka sve bude iz jednog komada skovano. Neka mu šest grana izbija sa strana, tri grane sa jedne strane, a tri grane sa druge strane svijećnjaka. Na kraju grane neka budu tri čaše u obliku bademova cvijeta, svaka sa čaškom i laticama, i na kraju druge grane neka također budu čaše u obliku cvijeta badema, svaka sa čaškom i laticama. Tako neka bude za svih šest grana što izbijaju iz svijećnjaka. I na svijećnjaku samom neka budu četiri čašice kao badem, s pupoljkom i cvijetom njegovim, te čaška iskovana iz istog komada kao svijećnjak ispod svakog para šest grana svijećnjaka. Jer čaške i grane njegove neka su iz jednog dijela – sve kovano od zlata čistoga. I sedam ćeš svjetiljki napraviti, i neka se redaju tako da osvjetljuju prostor ispred sebe. I usjekači te pepeljare neka budu od zlata čistoga. Od jednog talenta zlata čistog neka bude načinjen sa svim ovim spravama. I dobro pazi da sve načiniš onako kako sam ti pokazao na brdu. Šator ćeš načiniti od deset zavjesa, od prepredenog platna plavog, porfirnog i tamnocrvenog. Na njima neka budu vješto utkani likovi kerubina. Neka je dužina svake zavjese dvadeset i osam lakata, i neka je široka četiri lakta. Neka sve ove zavjese imaju istu mjeru. Neka se pet zavjesa sastavlja u jednu, jedna do druge, pa opet pet zavjesa, jedna do druge. Petlje ti izradi od porfira na kraju jedne zavjese, gdje će se krajevi sastavljati, a isto tako učini na kraju druge zavjese, gdje je mjesto spajanja. Pedeset ćeš petlji načiniti na zavjesi jednoj, na mjestu spajanja, te pedeset petlji načini na kraju druge zavjese, gdje će se sastavljati, ove petlje neka su jedna naspram druge. Onda načini pedeset kopči od zlata i njima sastavi zavjese, jednu na drugu tako da Šator bude cjelina. I zavjese ćeš načiniti od kostrijeti za naslon nad Šatorom; jedanaest ćeš takvih zavjesa načiniti. Neka je zavjesa jedna duga trideset lakata, te neka je široka četiri lakta. I neka svih jedanaest zavjesa imaju istu mjeru. Pet ovakvih zavjesa sastavi posebno, i šest drugih također zasebno sastavi, te šestu zavjesu podvostruči s prednje strane naslona. I pedeset ćeš petlji napravit na rubu jedne zavjese, tamo gdje se spaja, i pedeset petlji na drugoj zavjesi, tamo gdje se sastavlja. I načinit ćeš pedeset kopči mjedenih te ćeš kopčama pričvrstiti petlje pa šator sastaviti da bude cio. A što bude viška zavjese na naslonu, neka visi polovina jedne zavjese na stražnjoj strani Šatora. I neka po jedan lakat visi sa strana, tamo i amo, od viška zavjesa po dužini da pokriju obje strane Šatora. I pokrivač naslonu ti načini od preplanulih koža ovnujskih i pokrivač od kozjih koža na vrhu. I daske za Šator načini od drveta bagrema i postavi ih uspravno. Neka je jedna daska duga deset lakata, a široka lakat i po. Neka daska ima dva klina, jedan naspram drugog, za spajanje. Tako učini sa svim daskama za Šator. I za Šator načini dvadeset dasaka za južnu stranu. A ispod načini četrdeset postolja od srebra za dvadeset dasaka, dva postolja za dva klina na dasci, i nanovo dva postolja za dasku sa dva klina. I na drugoj strani Šatora, okrenutoj k sjeveru, dvadeset dasaka, i za njih četrdeset postolja srebrenih, dva postolja pod jednu dasku pa dva postolja pod drugu. Ali na stražnjoj strani Šatora, koja gleda na zapad, načini šest dasaka. Uz to načini dvije daske za dva ugla po stražnjoj strani Šatora. Neka su rastavljene dolje, ali neka se prstenom gore sastave, tako neka objema bude i neka u uglovima stoje. Tako će biti osam dasaka sa srebrenim postoljima; šesnaest postolja, dva postolja pod jednu dasku, dva postolja pod drugu. Grede ćeš načiniti od bagrema, pet za daske na jednoj strani Šatora, i pet greda za daske na drugoj strani Šatora, i pet greda za daske na zapadnoj strani Šatora. Greda u sredini neka prolazi kroz daske s jednog do drugog kraja. I daske ćeš zlatom presvući i prstenje koje će ih držati od zlata načiniti; i grede ćeš zlatom presvući. Tako ćeš Šator podignuti, onako kako ti je pokazano na brdu. I zavjesu načini od prepredenog platna, plavog, porfirnog i tamnocrvenog, te neka vješto u nju budu utkani likovi kerubina. I na četiri stuba od bagremovog drveta je objesi, stupovi neka su zlatom presvučeni, kao i kuke njihove, i neka imaju četiri srebrena postolja. Zavjesu ti objesi o kuke, Kovčeg saveza iza zavjese postavi, neka vam zavjesa dijeli sveto od najsvetijeg. I pomirbeni poklopac ćeš postaviti na Kovčeg saveza u najsvetiji dio. A sto pak postavi s one strane zavjese, a svijećnjak naspram stola sa južne strane Šatora, a sto neka stoji u dijelu sjevernom. I zastor ćeš jedan načiniti za ulaz Šatora od plavog, porfirnog i tamnocrvenog te prepredenog šarenog platna. I napravi za zastor pet stupova od bagrema, zlatom presvučenih, sa zlatnim kukama, i za njih izlij pet postolja mjedenih.” Žrtvenik načini od drveta bagremova, pet lakata dug i širok, neka je četverouglast i visok tri lakta. I na četiri ugla mu pričvrsti rogove, neka su rogovi i žrtvenik iz jednog dijela, i presvuci ga mjedom. Lonce mu za pepeo napravi; kotliće, lopate, viljuške i kliješta, sav pribor njegov izradi od mjedi. Rešetku mjedenu načini kao mrežu i pričvrsti na rešetki mjedeno prstenje sa sve četiri strane. I ispod izbočine je postavi tako da rešetka doseže sredinu žrtvenika. I poluge žrtveniku izradi, poluge od bagrema presvučene u mjed. I poluge postavi u prstenje tako da budu sa obje strane žrtvenika kako bi ga mogao nositi. Od dasaka ćeš ga napraviti tako da je unutra šupalj, onako kako ti je pokazano na brdu, tako ga napravi. Dvorište napravi za Šator. Na južnoj strani napravi zavjese od prepredenog lana, duge stotinu lakata i podigni dvadeset stupova na dvadeset mjedenih postolja, i kuke stupova sa spojnicama njihovim od srebra. Na sjevernoj strani načini zavjese duge stotinu lakata, te dvadeset stupova s dvadeset mjedenih postolja i kuke stupova sa spojnicama njihovim od srebra. Ali na zapadnoj strani neka zavjese budu duge pedeset lakata, i neka bude deset stupova na deset postolja, na strani istočnoj neka širina dvorišta bude pedeset lakata; neka se petnaest lakata zavjese stavi na jednu stranu i s njom tri stupa i postolja tri, te petnaest lakata zavjese na drugu stranu uz tri stuba i postolja tri. Neka je na ulazu u dvorište jedan zastor, dvadeset lakata dug, od plavog, porfirnog i tamnocrvenog te prepredenog šarenog platna, uz to četiri stupa s postolja četiri. Svi stupovi u dvorištu neka su presvučeni srebrom i neka imaju srebrene kuke i mjedena postolja. I neka je dvorište dugo stotinu lakata, široko pedeset, a visoko pet lakata; neka su zastori od prepredena platna a postolja od mjedi. I svi alati u Šatoru za službu čitavu, i sve kolje u njemu, i kolje dvorišta, moraju biti od mjedi. I Izraelovim sinovima zapovijedi da ti donesu čistog maslinovog ulja, cijeđenog za svjetiljke, da bi se svjetlo stalno održalo. Neka ga u šatoru, s one strane zavjese koja visi ispred Svjedočanstva, čuvaju Aron i sinovi njegovi da svijetli od večeri pa do jutra pred Gospodom. Neka je to zapovijed vječna koje se trebaju pridržavati sva buduća pokoljenja Izraelovih sinova. A dovedi k sebi između sinova Izraelovih, brata tvoga Arona i sinove njegove, da mi služe kao svećenici: Arona te Nadaba, Abihua, Eleazara i Itamara, sinove Aronove. I svome bratu Aronu načini haljine svete na čast i kao ukras. I razgovaraj sa svima što imaju srce mudro, koje sam ispunio duhom mudrosti, da Aronu haljine naprave kako bi ga posvetili da mi služi kao svećenik. A ovo su haljine koje ćete načiniti: Naprsnik, oplećak, plašt, košulju vezenu, kapu i pojas. Neka zato uzmu zlata i platna porfirnog, crvenog i tamnocrvenog i lan prepredeni. I oplećak neka vješto izrade od zlata i platna porfirnog, crvenog, tamnocrvenog i lana prepredenog. Dvije naramenice neka budu na dva kraja njegova koja će se spajati i tako će se sastavljati. A vješto izrađeni pojas, koji je na njemu i sa kojim se pričvršćava, neka je izrađen na isti način, iz jednog dijela, od iste tkanine, platna porfirnog, crvenog, tamnocrvenog i lana prepredenog. I dva ćeš kamena oniksa uzeti i na njih ugravirati imena Izraelovih sinova, šest imena njihovih na kamenu jednom i šest preostalih imena na kamenu drugom, po rođenju njihovom. Vještinom draguljara kojom se kamen obrađuje urezat ćeš na dva kamena imena Izraelovih sinova i okovati ih zlatom unaokolo. I ta dva kamena ćeš položiti na naramenice oplećka da budu kamenje spomena za Izraelove sinove, i neka Aron kao spomen pred Gospodom nosi njihova imena na svojim ramenima. I kopče ćeš od zlata načiniti, i lanca dva od čistoga zlata, jednako pletena, onako kako se lanci pletu, pa ih objesi o kopče. Naprsnik suđenja vješto izradi, na isti način kao oplećak. Od zlata i platna porfirnog, crvenog i tamnocrvenog te od lana prepredenog ćeš ga načiniti. Neka je četverouglast i dvostruko položen, pedalj dug i jedan pedalj širok. I po njemu drago kamenje umetni, četiri reda kamenja; neka je prvi red rubin, topaz i alem, drugi neka je smaragd, safir i ametist, u trećem pak hijacint, ahat i ledac a u četvrtom krizolit, oniks i jaspis. I neka je ovih kamenova dvanaest s imenima Izraelovih sinova, jedan za svako ime, vješto urezani kamen za ime svako od plemena dvanaest. I na naprsniku neka su lanci jednaki, ispleteni od zlata čistoga. I dva zlatna prstena načini za naprsnik te ih stavi na dva kraja njegova. Onda provuci dva lanca kroz prstenove na krajevima naprsnika. A druga dva kraja od lanaca pričvrsti za dvije kopče pa ih stavi na naramenice od oplećka sa strane prednje. I druga dva prstena izradi od zlata i postavi ih na druga dva kraja naprsnika, s unutrašnje strane, koja gleda u oplećak. I još dva zlatna prstena ćeš izraditi i postaviti na naramenice oplećka, dolje na strani njegovoj prednjoj, iznad tkanog pojasa oplećka. I neka se naprsnik sa prstenovima svojim i vrpcom od porfira pričvrsti za prstenove oplećka da uz pojas njegov čvrsto stoji i da se naprsnik ne odvoji od oplećka. Tako će Aron imena Izraelovih sinova na naprsniku suđenja nositi na srcu kada ulazi u Svetište kao vječni spomen pred Gospodom. I na naprsnik suđenja stavi Urim i Tumim, da leže na srcu Aronovom, kada izlazi pred Gospoda; i tako će Aron uvijek na srcu nositi presudu Izraelovih sinova pred Gospodom. Plašt za oplećak načini sav od porfira. I neka je u sredini prorez za glavu, i neka prorez bude optočen unaokolo tkanjem, kao prorez oklopa, da se ne razdere. A na rubu njegovom načini šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog tkanja; između njih izradi zvonca od zlata, zlatno zvonce pa šipak, pa nanovo zvonce pa šipak, svud oko plašta, uz rub njegov. I neka ga Aron nosi kada službu obavlja, i neka se čuje njegovo odzvanjanje kada u Svetište ulazi pred Gospoda i kada izlazi; tako on neće umrijeti. Zatim ploču izradi od čistoga zlata te na nju ugraviraj kao na pečatu: „Gospodu posvećen”, i vrpcom od porfira pričvrsti za kapu, sprijeda na kapi da stoji. I neka bude na čelu Aronovu, da na se uzme grijehe koji bi mogli okaljati svete prinose koje donose sinovi Izraelovi. I neka je stalno na čelu njegovu da stječe blagonaklonost Gospodnju. Košulju načini od lana, od lana i kapu napravi, a pojas vezom izvezi. I sinovima Aronovim napravi košulje i za njih izradi pojase za ukras i čast. I njima odjeni brata svoga Arona i sinove njegove, te ih pomaži, i ruke im ispuni, pa ih posveti da mi služe kao svećenici. I hlače im lanene načini da tijelo svoje nago prekriju, od kukova do članaka neka sežu. Neka ih nose Aron i sinovi njegovi kada ulaze u Šator susreta ili kada se približe žrtveniku da služe svetinji, da krivnju na se ne navaljuju i da ne moraju umrijeti. Neka je to vječna naredba za njega i potomke njegove poslije njega. A ovo ćeš učiniti kada ih budeš posvećivao da bi mi kao svećenici služili: tele uzmi i dva zdrava ovna, te hljebove i kolače beskvasne pomiješane s uljem i beskvasnih prevrta uljem namazanih; od brašna pšeničnog ih umijesi. U jednu korpu ih stavi pa prinesi uz tele i dva ovna. A onda ćeš Arona i sinove njegove odvesti pred Šator susreta i tamo ih saprati. I odjeću ćeš uzeti i Aron neka obuče košulju sa plaštom za naplećak, uz to oplećak i naprsnik te ga opaši pojasom oplećka. I kapu mu na glavu obveži i svetu ploču pričvrsti za kapu. I ulje za pomazanje ćeš uzeti i na glavu mu izliti pa ga pomazati. I sinove ćeš njegove dovesti i košulje im obući. I opaši ih pojasima, Arona i sinove njegove, i visoke kape im obveži i neka je svećenstvo za njih vječita odredba. Ovako ćeš Aronu i sinovima njegovim ruke ispuniti: Dovedi tele pred Šator susreta i neka Aron i sinovi njegovi ruke svoje polože na njegovu glavu. Onda zakolji tele pred Gospodom, pred ulazom u Šator susreta. I krvi ćeš njegove uzeti i prstima nanijeti na rogove žrtvenika, a svu ostalu krv ćeš proliti na podnožje žrtvenika. I sav ćeš loj uzet što iznutrice prekriva, opnu na jetri i oba bubrega s lojem koje je na njima i zapalit na žrtveniku. Ali meso, kožu i izmet teleta ćeš iznad tabora u vatri spaliti, jer to je žrtva za grijeh. Nakon toga ćeš uzeti jednog ovna, pa neka Aron i sinovi njegovi polože ruke na glavu njegovu. Ovna zakolji i krvlju njegovom poprskaj oko žrtvenika. A ovna u komade isjeci, iznutrice i noge saperi i položi ih kraj udova i glave njegove. I ovna cijelog zapali na žrtveniku jer to je paljenica za Gospoda, miris ugodni, žrtva ognjena Gospodu. Pa ćeš uzeti drugoga ovna, i neka Aron i sinovi njegovi ruke polože na glavu njegovu. Ovna potom zakolji pa krvlju njegovom namaži kraj desnog uha Aronova, kraj desnoga uha sinovima njegovim, desni palac desnice njihove i palac desne noge njihove, a krvlju ostalom zapljusni žrtvenik unaokolo. I uzmi krvi sa žrtvenika i ulja za pomazanje pa poprskaj Arona i haljine njegove, sinove njegove i njihovu odjeću; tako će biti posvećen uz haljine svoje i tako će i sinovi njegovi biti posvećeni uz odjeću svoju. Nakon toga ćeš uzeti loj od ovna, rep i loj koji prekriva crijeva, opnu na jetri, oba bubrega i loj oko njih i desno pleće jer je ovan prinesen za posvećenje. I uzmi hljeb jedan i prevrtu s uljem iz korpe beskvasnih hljebova koji stoji pred Gospodom, i sve predaj u ruke Aronove i u ruke sinova njegovih te će u rukama obrtati da bude žrtva obrtana pred Gospodom. Potom im to uzmi iz ruku i zapali na žrtveniku kao paljenicu, kao miris ugodan pred Gospodom, to je žrtva plamena za Gospoda. I prsa uzmi od ovna za posvećenje Arona i njiši ih pred Gospodom kao žrtvu obrtanu, i to će biti tvoj dio. I tako ćeš posvetiti prsa žrtve obrtne kao i pleće od žrtve podizane, koje bijahu prevrtane i uzdizane od ovna za posvećenje Arona i sinova njegovih. I to neka je određeno za Arona i njegove sinove zasvagda među sinovima Izraelovim, jer to je žrtva. Žrtva koju će prinositi Izraelovi sinovi, od žrtava njihovih zahvalnih, doprinos njihov za Gospoda. I svete haljine Aronove neka baštine sinovi njegovi nakon njega, da budu u njima pomazani i da im se ruke ispune u njima. Sin koji naslijedi mjesto njegovo svećeničko, koji će ući u Šator susreta da služi na svetištu, on će haljine nositi sedam dana. A ti uzmi ovna za posvećenje pa mu meso skuhaj na mjestu svetom. A neka Aron i sinovi njegovi jedu meso ovna uz hljeb iz korpe pred ulazom u Šator susreta. Neka jedu od onoga što je poslužilo za njihovo posvećenje, kad im ruke ispuniše da ih posvete. Neka ne jede nijedan tuđinac, jer je sveto! A ako li nešto od mesa i hljeba za svećeničko osvećenje ostane do jutra, onda to spali u plamenu, neka se ne jede jer je sveto! I postupaj s Aronom i sa sinovima njegovim onako kako sam ti zapovjedio. Sedam dana ćeš im ruke ispunjavati, i dnevno ćeš tele jedno klati kao žrtvu za grijeh i očišćenje. Žrtvenik ćeš očistiti čineći očišćenje i pomazat ćeš ga da se osveti. Sedam dana ćeš čišćenje činiti i posvećivati žrtvenik te će on postati svetinja nad svetinjom i sve što se dotakne žrtvenika bit će sveto. A ovo ćeš žrtvovati na žrtveniku: dva janjeta od godinu, redovno svakoga dana. Jedno ćeš janje žrtvovati ujutro, a drugo navečer, uz prvo ćeš prinijeti desetinu efe pšeničnog brašna smiješanog sa četvrtinom hina ulja cijeđenog i četvrtinu hina vina. Drugo ćeš janje žrtvovati uvečer, a sa žrtvom prinosnicom i ljevanicom kao i ujutro, žrtvuj ga kao miris ugodan, paljenicu Gospodu. Neka to bude trajna žrtva paljenica za buduća pokoljenja pred Gospodom, pred ulazom u Šator susreta, gdje ću se s vama sastajati kako bi vam govorio. I tamo ću se susretati sa Izraelovim sinovima i neka se to mjesto posveti kroz Moju slavu. I svetim ću učiniti šator i žrtvenik. Posvetit ću Arona i Izraelove sinove da Mi služe kao svećenici. I boravit ću među Izraelovim sinovima i bit ću njihov Bog. I neka spoznaju da sam Ja, Gospod, Bog koji ih je izveo iz Egipta i da živim među njima. Ja sam Gospod Bog. „I žrtvenik jedan načini za paljenje tamjana, napravi ga od drveta bagremova. Neka je dug i širok po jedan lakat, četverouglast i visok dva lakta, te neka mu rogovi budu u jednom komadu s njim. I čistim ga zlatom presvuci, njegovu gornju ploču, strane i rogove njegove, te mu načini vijenac zlatni naokolo. I dva zlatna prstena načini pod vijenac, pričvrsti ih na dvije njegove strane, na oba ugla njegova. Kroz njih će se provući poluge da se može nositi. A poluge ćeš načiniti od drveta bagremova i presvući ih zlatom. I pred zavjesu ćeš ga postaviti koja visi ispred Kovčega saveza, pred pomirbenim poklopcem iznad kojeg je Svjedočanstvo, gdje ću se s tobom susresti. I neka Aron pali miomirisni tamjan na njemu svako jutro; dok svjetla priprema, neka ga pali. A i kada predvečer Aron svjetiljke priprema, neka tamjan pali, neka je to redovno paljenje pred Gospodom za potomke vaše. Ne prinosite na njemu tamjana tuđega, niti paljenicu tuđu, ni prinosnice ni ljevanice! Neka jednom u godini Aron vrši očišćenje na rogovima njegovim. Neka krvlju žrtve koja se prinosi za grijeh jednom godišnje obavi čišćenje za vaše rodove; jer je to svetinja nad svetinjama Gospodu.” I Gospod reče Mojsiju: „Kada broj Izraelovih sinova doznaš, svih koji budu izbrojani, neka svaki od njih Gospodu plati otkupninu za dušu svoju, kada budu izbrojani, da ih pošast ne snađe. Svako ko bude izbrojan neka dadne pola šekela – prema hramskom šekelu dvadeset gera je jedan šekel – pola šekela kao doprinos Gospodu. Svaki koji bude izbrojan, a star je dvadeset ili više godina, taj će Gospodu prilog dati. Neka bogati ne daje više i neka siromašni ne daje manje od pola šekela, kada Gospodu prilog dajete kao otkup za se. I priloge ćeš od Izraelovih sinova uzeti i iskoristiti ih za službu u Šatoru susreta, da je Izraelovim sinovima spomen pred Gospodom, da iskupe duše svoje.” I dalje Gospod poruči Mojsiju: „Načinit ćeš i umivaonik od mjedi za pranje, i neka mu je postolje mjedeno. Postavi ga između Šatora susreta i žrtvenika, te vode nalij u njega. I neka Aron i sinovi njegovi ruke svoje i noge peru u njemu. Kada žele ući u Šator susreta, neka se vodom saperu, da ne moraju umrijeti; isto neka čine kada žrtveniku prilaze, da služe i da spaljuju žrtve paljenice pred Gospodom. I neka peru ruke i noge svoje da ne moraju umrijeti. Neka je to vječita zapovijed za njih, za njega i potomke njegove, i buduća pokoljenja.” I Gospod reče Mojsiju: „Uzmi mirisa najboljih, smirne čiste pet stotina šekela, cimeta mirišljavog pola te težine – dvije stotine i pedeset šekela, dvije stotine i pedeset šekela mirisave trske, pet stotina šekela lovorike – prema hramskom šekelu, te jedan hin maslinovog ulja, i od toga načini posvećeno ulje za pomazanje. Vješto sačinjenu smjesu poput smjese parfimera; neka je to sveto ulje za pomazanje. I uljem pomaži Šator susreta i Kovčeg saveza, kao i sto i sav njegov pribor, pa i svijećnjak, i sav pribor uz njega, žrtvenik za paljenje tamjana; žrtvenik za paljenice i pribor uz njega te umivaonik sa postoljem svojim. I posveti ih da budu svetinja nad svetinjom; sve što dotaknu postat će sveto. Arona i sinove njegove ćeš pomazati i posvetiti kako bi Mi služili kao svećenici. I sinovima ćeš Izraelovim reći: ‘To će mi biti kroz naraštaje sveto ulje pomazanja! Neka se ne posipa po tijelu čovjeka i ne pravite slično ulje, sveto je, zato neka vam bude sveto! Ko slično spravi ili tuđinca pomaže istim, bit će iskorijenjen iz naroda svoga.’” I Gospod reče Mojsiju: „Uzmi mirodija: natafe, šeheleta i helebene. Od mirodija čistoga tamjana, u istoj mjeri, i od toga načini kâd, vještinom parfimera, posoljen, čist i svet. I sitno ga istucaj i malo stavi ispred Svjedočanstva u Šator susreta, gdje ću se s vama sastati. Neka vam je to svetinja nad svetinjama. A takav kâd ne pravite za se, neka je to svetinja za Gospoda. Ako li bi iko načinio takav kâd da se naslađuje njegovim mirisom, neka bude iskorijenjen iz naroda svoga.” I Gospod reče Mojsiju: „Gle, imenom sam pozvao Besasela, sina Urijeva, od koljena Hurova, iz plemena Judina. I duhom sam ga Božijim ispunio, mudrošću, znanjem i razumom te vještinom za posao svaki, da djela umjetnička domišlja i da ih izrađuje u zlatu, srebru i mjedi, da kamenje drago dorađuje za umetanje, da drvo oblikuje tako da umjetnine svake vrste umije izraditi. I gle, njemu sam poslao Oholiaba, sina Ahisamakova iz plemena Danova, i svima sam koji mudro srce imaju mudrost u srca položio, da sve što sam ti zapovjedio umiju načiniti. Šator susreta, Kovčeg saveza, pomirbeni poklopac i sav pribor Šatora, i svijećnjak čisti i sav pribor, i žrtvenik za tamjan, kao i žrtvenik za paljenice sa svim svojim priborom. Pa i haljine svete za službu Aronovu, svećenika, kao i haljine za sinove njegove, za dužnost svećeničku, i ulje za pomazanje, te tamjan miomirisni za Svetište. Neka u potpunosti učine onako kako sam ti rekao.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: ‘Obilježavajte Moju subotu! Jer to je znak između Mene i vas za sva buduća pokoljenja, da shvatite da sam ja Gospod koji vas posvećuje. I zbog toga poštujte subotu, jer je sveta. Ko je oskrnavi mora obavezno umrijeti, neka duša onoga koji subotom radi bude iskorijenjena iz naroda svoga! Neka se šest dana radi, ali dana sedmog je subota, dan potpunog odmora, svet Gospodu. Svako ko subotom bude radio mora biti pogubljen! Zato neka Izraelovi sinovi drže subote, tako što će je slaviti u koljenima svim, kao savez vječni. Ona je vječiti znak između Mene i sinova Izraelovih; jer za šest dana je Gospod stvorio nebesa i zemlju ali se sedmog dana odmarao i krijepio.’” I kada je Gospod završio razgovor s Mojsijem na brdu Sinaj, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božijim. A narod se vidjevši da Mojsije već dugo ne silazi s brda skupi oko Arona i reče: „Hajde, bogove nam načini koji će ići pred nama, jer ne znamo šta se desilo tom Mojsiju koji nas je izveo iz zemlje egipatske.” Tad im Aron odgovori: „Zlatne naušnice poskidajte sa žena, djece i kćeri vaših te ih donesite meni!” Tad narod sav poskida naušnice, što nosiše na ušima, pa ih donesu Aronu. A on ih uze iz njihovih ruku pa oblikova alatom za klesanje kalup i tele zlatno načini. Tad oni rekoše: „Izraele, ovo su bogovi tvoji, koji te izvedoše iz zemlje egipatske.” Kada to Aron vidje, sagradi žrtvenik pred njim pa povika: „Sutra je slava Gospodnja!” Ujutro rano ustaše te prinesoše paljenice i žrtve zahvalnice; i narod sjede da jede i pije te ustade da se veseli. Tad Gospod reče Mojsiju: „Siđi dolje, jer se narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske iskvario! Brzo odlutaše sa staze koju sam im zapovjedio; tele su si izlili, molili su mu se i žrtvovali govoreći: ‘Izraele, ovo su bogovi tvoji, koji te izvedoše iz zemlje egipatske!’” I Gospod kaza Mojsiju: „Dugo sam motrio ovaj narod, i gle, narod je to tvrdoglav. A sada Me ostavi samog da se srdžba Moja na njih rasplamsa i da ih istrijebim, a od tebe ću načiniti narod veliki.” A Mojsije zamoli Gospoda, Boga svoga, govoreći: „Ah Gospode, zašto da se Tvoja srdžba rasplamsa nad narodom koji si tolikom silom i rukom čvrstom izveo iz zemlje egipatske? Zašto da Egipćani govore: ‘Zlonamjerno ih je izveo, da ih u gori pogubi i sa zemlje iskorijeni?’ Odvrati se od gnjeva Svoga i odustani od propasti naroda Svoga. Sjeti se sluga Svojih, Abrahama, Isaka i Izraela, kojima si se sobom zakleo i kojima si kazao: ‘Potomke ću vaše razmnožiti kao zvijezde na nebesima, i sva će zemlja koju obećah pripasti njima, neka im je baština dovijeka!’” Tad Gospod odustane od zla kojim je prijetio narodu Svome. Tad se Mojsije okrenu i siđe sa brda, u rukama je nosio dvije ploče. One bijahu ispisane s obje strane, s prednje i sa zadnje strane. I ploče bijahu djelo Božije, i pismo bijaše Božije, uklesano u ploče. Kada je Jošua začuo viku naroda reče Mojsiju: „Vika je bojna u taboru.” Pa nastavi: „Ali nije to vika pobjede ili vapaj poraza, nego je pjesma ono što čujem.” A desi se kada je prišao taboru i vidio tele i plesanje, da se srdžba Mojsijeva rasplamsa i on baci table i razbi ih pod brdom. I on uze tele te ga spali ognjem, u prah ga istuca i prospe po vodi, i natjera sinove Izraela da je piju. Tad Mojsije reče Aronu: „Šta ti je ovaj narod zgriješio pa si toliki grijeh na njega svalio?” Tad odvrati Aron: „Neka gospodar moj ne raspaljuje srdžbu svoju. Ti znaš da je narod ovaj zao. Rekoše mi: ‘Bogove nam načini koji će ići pred nama, jer ne znamo šta se desilo tom Mojsiju koji nas je izveo iz zemlje egipatske!’” Tad im odgovorim: „Ko zlata ima neka ga skine sa sebe! Onda ga meni dadoše, i ja ga bacih u oganj, i iz njega izađe ovo tele!” A kada je Mojsije vidio da se narod razuzdao – jer ga razuzda Aron na sramotu pred protivnicima njegovim, tad Mojsije stade na kapije tabora govoreći: „K meni ko je Gospodov!” Tad uz njega stadoše svi sinovi Levijevi. I on im reče: „Ovako reče Gospod, Bog Izraelov, neka svaki opasa mač uz bedro svoje i pođe od jednih vrata do drugih u logoru, i neka svaki ubije brata svoga, prijatelja i bližnjeg!” I Levijevi sinovi učiniše kako im je Mojsije kazao, i toga dana od naroda pogibe oko tri hiljade ljudi. I Mojsije reče: „Gospodu se posvetiste danas, po cijenu sinova i braće svoje, da vam blagoslov podari ovoga dana!” I sljedećeg dana Mojsije reče narodu: „Veliki ste grijeh učinili! A sada ću se popeti ka Gospodu; možda ga mogu zamoliti da vam oprosti.” I Mojsije se vrati ponovo Gospodu i reče: „Ah! Narod je onaj učinio grijeh težak time što si napravi zlatne bogove! Ali oprosti im grijeh, ako nećeš, onda me, molim te, izbriši iz knjige koju si napisao!” Tad Gospod odgovori Mojsiju: „Izbrisat ću onoga iz Moje knjige ko je zgriješio! Te pođi sada i povedi narod na mjesto o kojem sam ti govorio. Gle, Moj anđeo će poći ispred tebe. Ali onoga dana kada ih budem pohodio pohodit ću i grijehe njihove.” I Gospod udari po narodu zbog teleta koje im je Aron načinio. I Gospod reče Mojsiju: „Digni se odavde i pođi, ti i narod koji si izveo iz zemlje egipatske, u zemlju koju sam Abrahamu, Isaku i Jakovu obećao zakletvom, rekavši: ‘Tvom ću je potomstvu darovati!’ Anđela ću jednog pred tobom poslati i Kanaance, Amorejce, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce rastjerati. I pođite u zemlju u kojoj teku med i mlijeko, ali Ja neću poći s vama zato što ste narod tvrdoglav pa bi vas mogao putem istrijebiti.” Kada je narod čuo ove oštre riječi, poče tugovati te niko nije nosio svoj nakit. Jer Gospod je rekao Mojsiju: „Reci Izraelovim sinovima: ‘Narod ste tvrdoglav! Kada bih samo na tren s vama putovao, morao bih vas uništiti. Te skinite sada svoj nakit da vidim što ću činiti s vama!’” I Izraelovi sinovi sa sebe skinuše nakit kod brda Horeb. Ali Mojsije uze šator i razape ga izvan tabora, dalje od njega, i prozva ga „Šator susreta”. I tako se desi da je svako ko je tražio Gospoda morao poći k Šatoru susreta, koji bijaše van tabora. I desi se, kada je Mojsije išao u Šator da sav narod ustane i stane kod ulaza u svoj šator te prati Mojsija pogledom dok ne uđe u Šator susreta. A kad Mojsije uđe u Šator, spusti se stup oblaka i stane pred ulazom Šatora, i On je razgovarao s Mojsijem. I kada je narod cijeli vidio stup oblaka na ulazu u Šator svi ustanu i poklone se, svaki pred ulazom svoga šatora. I Gospod je razgovarao s Mojsijem lice u lice, onako kako čovjek razgovara s prijateljem. A kada se Mojsije ponovo vrati u tabor, njegov sluga Jošua, sin Nunov, mladić, ne htjede napustiti Šator. Mojsije reče Gospodu: „Gle, Ti mi govoriš: ‘Povedi narod gore’, ali mi nisi rekao koga ćeš poslati sa mnom. A kazao si, ‘po imenu te znam i milost si našao u Mojim očima.’ A sada, ako li sam milost našao u Tvojim očima, molim da mi obznaniš Svoje staze, da Te shvatim i da milost Tvoju nađem. Prisjeti se također da je ovo Tvoj narod.” A Gospod reče: „Moje će lice s tobom i Ja ću ti mira dati” A on odgovori: „Ako nećeš biti prisutan na putu našem, onda nas ne pokreći odavde. Jer kako da znamo da smo milost našli u Tvojim očima, narod Tvoj i ja? Samo po Tvom polasku s nama znat ćemo da smo ja i narod Tvoj drugačiji od svakog drugog naroda na licu zemlje?” I Gospod reče Mojsiju: „Tu stvar koju si rekao ću učiniti, jer našao si milost u Mojim očima, i poznajem te po imenu tvome.” A Mojsije odvrati: „Molim te pokaži mi Svoju slavu.” A On odgovori: „Učinit ću da sva dobra Moja prođu ispred tebe, i pred tobom ću obznaniti Svoje ime – ‘Gospod’. I milostiv ću biti prema onome prema kome budem milostiv, i smilovati ću se onome kome se smilujem.” I reče: „Ali lica Moga nećeš vidjeti, čovjek Me ne može vidjeti i ostati živ.” I Gospod kaza: „Gle, postoji mjesto kod Mene na kojem ćeš stati na stijenu, i dok Moja slava bude prolazila stavit ću te u raspuklinu stijene i zaklanjat ću te rukom dok ne prođem. Onda ću skloniti ruku Svoju i vidjeti ćeš leđa Moja, ali Mi lica vidjeti nećeš.” I Gospod reče Mojsiju: „Iskleši dvije ploče, poput onih prvih, da riječi na njih zapišem koje bijahu na pločama koje si razbio; i budi spreman da se sutra, rano ujutro, popneš na brdo Sinaj i pred Mene staneš na njegovom vrhu. I nikome ne dopusti da se penje s tobom, niti dozvoli da iko bude viđen oko brda; neka ne pasu ni ovce ni goveda nasuprot njega!” I Mojsije isklesa dvije ploče poput onih prvih te ustade rano ujutro i pope se na brdo Sinaj, kako mu je Gospod i zapovjedio; nosio je dvije ploče u rukama. Tad Gospod siđe u oblaku i stade pred njega te prozva ime Gospodovo. I Gospod prođe ispred njegova lica govoreći: „Gospod, Gospod Bog, milostivi i darežljivi, spor u srdžbi, vjernosti velike i milosti; ljubavi postojane za hiljade, što prestup i grijeh oprašta, ali nipošto ne ostavlja nekažnjene, nego grijeh očeva pohodi u sinovima i unucima do trećeg i četvrtog koljena!” Tad Mojsije hitro pade ničice i poče moliti. I on reče: „O Gospode, ako sam milost našao u Tvojim očima, onda Te molim da dođeš među nas iako smo narod tvrdoglav. Oprosti nam grijehe i krivnju našu, uzmi nas kao baštinu Svoju.” On reče: „Gle, Savez ću s vama sklopiti, ispred naroda cijelog ću čuda činiti, kakva nisu činjena na zemlji cijeloj niti u ma kojem narodu. Sav narod koji je oko tebe vidjet će djelo Gospodnje; jer divno će biti ono što ću s vama učiniti.” „Pazite na ovo što vam naređujem ovoga dana. Gle, pred vama ću rastjerati Kanaance, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce. Čuvajte se da ne sklopite savez sa stanovnicima zemlje u koju idete, da to ne postane zamka među vama. Žrtvenike ćeš njihove razoriti i stupove porušiti, i Ašerine im posijeci, jer klanjati se nećeš drugome bogu osim Gospodu, čije je ime Ljubomorni, jer je Bog ljubomoran. Ne sklapaj savez sa stanovnicima ove zemlje, pa da te pozovu kada za bogovima svojim blude i kada bogovima svojim žrtve prinose pa da od žrtve te jedeš, i da kćeri njihove uzimaš za sinove svoje, i da one blude za bogovima svojim pa sinove tvoje zavode da čine isto. Sebi ne izlijevaj bogove od gvožđa. Držat ćeš Slavu beskvasnih hljebova; sedam dana ćeš jesti hljeb bez kvasca, kako sam ti naredio, u vrijeme određeno u mjesecu Abibu, jer u tom mjesecu izađoste iz Egipta. Sve prvorođeno pripada Meni, sva muška stoka, prvjenac krave i ovce. Prvorođeno magare ćeš iskupiti janjetom, a ako ga ne iskupiš, vrat ćeš mu slomiti. Sve prvorođene sinove ćeš iskupiti i nijedan neka se preda Mnom ne pojavljuje praznih ruku.” „Šest dana ćeš raditi, a sedmi dan ćeš odmarati, i u vrijeme oranja i žetve ćeš odmarati. Praznik sedmicâ ćeš slaviti, Praznik prve žetve pšenične i berbe na kraju godine. Tri puta godišnje će muški dolaziti pred Gospoda Boga, Boga Izraelovog. Jer narode ću pred vama protjerati i proširiti granice naroda vašeg. Niko vam zemlju neće priželjkivati kada krenete gore da stanete pred Gospoda, vašeg Boga, tri puta godišnje. Nećeš prinositi krvi od žrtve Moje uz hljeb kiseli, i nećeš pustiti da žrtva prenoći od slavlja Pashe. Najbolje od prvjenca ploda tvoga ćeš donijeti u dom Gospoda, tvoga Boga. Nećeš kuhati mladu kozu u mlijeku majke njegove.” I Gospod reče Mojsiju: „Zapiši ove riječi, jer po riječima ovim sam sklopio Savez s tobom i sa Izraelom.” Tako je Mojsije bio s Gospodom četrdeset dana i noći. Nije jeo hljeba niti je pio vode. I on je na ploče zapisivao riječi zapovijedi, deset zapovijedi. Kada se Mojsije vratio s brda Sinaj – s dvije Table svjedočanstava u rukama je silazio sa brda – nije znao da mu s lica svjetlost sija, zato što je razgovarao s Bogom. Aron i sav narod Izraelov je vidio Mojsija i gle, lice mu je svjetlilo te su se plašili da mu priđu. Ali Mojsije ih je zvao, te se Aron i sve vođe zbora vratiše njemu. I Mojsije je razgovarao s njima. Naposljetku se sav narod izraelski približio i on im kaza sve što mu je Gospod naredio na brdu Sinaj. A kada je Mojsije dovršio svoj govor, navuče koprenu na lice svoje. Ali kada bi Mojsije išao pred Gospoda da razgovara, skinuo bi koprenu dok ne bi izašao. A kada bi izašao, govorio bi narodu izraelskom šta mu je naređeno, a narod Izraela bi vidio lice Mojsijevo, kožu koja je sijala, i Mojsije bi ponovo prekrio lice sve dok ne bi opet otišao da s Njim razgovara. I Mojsije skupi sav zbor sinova Izraelovih pa im reče: „Ovo su stvari koje vam je Gospod zapovjedio: Šest dana ćete raditi, a sedmi dan neka vam je svet, da slavite subotu, dan odmora Gospodnjeg. Ko bude radio na taj dan, mora umrijeti. Na dan subotnji ni vatre ne palite u vašim domovima!” I Mojsije je skupljenom zboru Izraelovih sinova rekao: „Ovo je Gospod naredio: Skupite između sebe dobrovoljni prilog za Gospoda; svaki koga srce njegovo podstiče neka prinese prilog Gospodu; zlato, srebro i mjed. Plavo, porfirno i tamnocrveno predivo, bijelo platno i kostrijet, i crvene kože ovnujske, od jazavca kože, kao i drva bagremova, te ulje za svjetlo, mirise za ulje pomazanja i kâd mirišljavi. Oniks i drugo kamenje drago koje se na haljine utka ili na naprsnik stavlja. I svi među vama koji imaju srce mudro, neka dođu i izrade ono što je Gospod naredio: Šator i naslon njegov, kuke, daske i prijevornice njegove, stupove i postolja, Kovčeg i poluge njegove, pomirbeni poklopac i zavjesu koja zaklanja, sto s polugama svojim, sa svim priborom i hljeb za prinošenje. Svijećnjak za osvjetljivanje s njegovom priborom, i svijeće, kao i ulje za svijećnjak. Žrtvenik kadioni s polugama njegovim, ulje za pomazanje i mirisni tamjan, i zavjesu za vrata Šatora. Žrtvenik za paljenice s mjedenom rešetkom, poluge i sve sprave njegove, umivaonik i postolje njegovo. Zavjese za dvorište, stupove njegove i postolja; kolce za Šator i dvorište i konopce njihove. Haljine za službu u svetištu, svete haljine za Arona, svećenika, i haljine sinova njegovih, za službu svećeničku.” Tad se povuče sav zbor Izraelovih sinova od Mojsija. I dođoše; svako koga je srca na to navelo i svako čiji duh za to bijaše voljan; donesoše Gospodu prilog za izgradnju Šatora susreta i službu cijelu, kao i izrađivanje svetih haljina. A dođoše muškarci zajedno sa ženama i svi koji bijahu voljna srca i donesoše broševe, naušnice, narukvice i prstenje; nakit od zlata; svi Gospodu zlato prinesoše. I svako ko kod sebe nađe plavo, porfirno i tamnocrveno predivo, bijelo platno i kostrijet, i crvene kože ovnujske, te od jazavca kože – prinese i njih. I ko je srebro i mjed htio kao dar donijeti, donese ih kao prilog Gospodu. I ko drveta bagremova nađe kod sebe donese ga za razne poslove službe. I sve žene mudroga srca prele su rukama svojim i ispredeno donosile; plavo, porfirno i tamnocrveno predivo te platno fino. I sve žene koje je srce na to navodilo, i koje bijahu razumne, prele su kostrijet. Plemići pak donesoše oniksa i kamenja dragog za oplećak i naprsnik, mirodija i ulja za svjetlo, i ulje za pomazanje i tamjan mirisni. Tako sinovi Izraelovi Gospodu darovaše prilog dobrovoljni – svi muškarci i žene što bijahu srca voljna da doprinesu djelu koje je Gospod kroz Mojsija naredio. Tad Mojsije reče Izraelovim sinovima: „Gle, Gospod je imenom pozvao Besasela, sina Urijeva, od koljena Hurova, iz plemena Judina, I duhom ga je Božijim ispunio, mudrošću, znanjem i razumom te vještinom za posao svaki, da djela umjetnička domišlja i da ih izrađuje u zlatu, srebru i mjedi, da kamenje drago dorađuje za umetanje, da drvo oblikuje tako da umjetnine svake vrste umije izraditi. A stavio mu je na srce sposobnost da i druge može obučavati, njemu i Oholiabu, sinu Ahisamakovu, iz plemena Danova. On ih je obdario vještinom da umiju uraditi posao svaki; posao rezbara, onog što nacrte izrađuje, onog što veze od plave, grimizne i crvene tkanine te od ispredena lana, kao i posao tkalca – svakog zanatlije i umjetnika. Zato će Besasel, Oholiab i svi muškarci mudroga srca, kojima Gospod dade razboritost u srca tako da znaju sva djela izraditi, za službu Božiju uraditi onako kako Gospod naredi.” I Mojsije pozva Besasela i Oholiaba i sve muške mudroga srca, i sve koje je srce na to navelo, da dođu da rade. I primiše od Mojsija sav prilog, koji Izraelovi sinovi donesoše za rad na svetištu. I nastavljali su svakoga jutra donositi još darova. Tad dođoše svi mudri ljudi koji su radili na svetištu, svaki sa svoga posla koji je obavljao, pa rekoše Mojsiju: „Narod donosi previše, više no što je potrebno za ovo djelo koje Gospod naredi!” Tad naredi Mojsije da se taborom pročuje i raširi glas: „Ni čovjek ni žena da ne izrađuju više išta za Svetište!” Tako narodu zabraniše da donosi, jer sve što imahu bijaše dovoljno za cijelo djelo, i još je ostalo viška. I svi muški mudrog srca među radnicima, napraviše Šator od deset zavjesa, od platna prepredenog, plavog, porfirnog i tamnocrvenog, te vješto u njega utkaše likove kerubina. Jedna zavjesa bijaše duga dvadeset i osam lakata, a široka četiri lakta, i sve bijahu iste mjere. I on sastavi pet zavjesa u jednu, jednu do druge, pa opet pet zavjesa, jednu do druge. Petlje on izradi od porfira na kraju jedne zavjese, gdje će se krajevi sastavljati, a isto tako učini na kraju druge zavjese, gdje je mjesto spajanja. Pedeset on petlji načini na zavjesi jednoj, na mjestu spajanja, te pedeset petlji načini na kraju druge zavjese, gdje će se sastavljati, ove petlje bijahu jedna naspram druge. I on izradi pedeset kopči zlatnih i s njima sastavi zavjese, jednu s drugom tako da je Šator bio jedna cjelina. I zavjese on napravi od kostrijeti za naslon nad Šatorom, jedanaest takvih zavjesa načini. Jedna zavjesa bijaše duga trideset lakata, a široka četiri lakta. I svih jedanaest bijahu iste veličine. Pet ovakvih zavjesa on sastavi za se, i šest drugih također sastavi u jednu. I pedeset petlji on napravi na rubu jedne zavjese, tamo gdje se spaja, i pedeset petlji na drugoj zavjesi, tamo gdje se sastavlja. I on izradi pedeset kopči mjedenih da sastavi šator kako bi bio jedna cjelina. I pokrivač naslonu on načini od preplanulih ovnujskih i kozjih koža. I daske za Šator on načini od drveta bagremova i uspravno ih postavi. Jedna daska bijaše duga deset lakata, a široka lakat i po. I svaka daska je imala po dva klina, jedan naspram drugog. Tako učini sa svim daskama za Šator. Tako on izradi daske za Šator; dvadeset dasaka za stranu južnu. A ispod on izradi četrdeset postolja od srebra za dvadeset dasaka, dva postolja za dva klina na dasci, i opet dva postolja za dasku sa dva klina. I na drugoj strani Šatora, okrenutoj k sjeveru, izradi dvadeset dasaka, i za njih četrdeset postolja, dva postolja pod jednu dasku, dva postolja pod drugu. Ali na stražnjoj strani Šatora, koja na zapad gleda, on izradi dasaka šest, uz to načini daske dvije za dva ćoška po stražnjoj strani Šatora. Bijahu rastavljene dolje, ali se prstenom gore spajahu; takve bijahu obje i u ćoškovima stajahu. Tako bijaše dasaka osam sa postoljima srebrenim; šesnaest postolja, ispod svake daske dva postolja. On izradi pet prijevornica od daske bagremove na jednoj strani Šatora, i pet prijevornica za daske na drugoj strani Šatora, kao i pet prijevornica na zapadnoj strani Šatora. I on načini prijevornicu u sredini; ona je prolazila kroz daske s jednog na drugi kraj. I daske zlatom preli i prstenove, koje će ih primiti, od zlata načini; i prijevornice on zlatom okova. I zavjesu on načini od prepredenog platna, plavog, porfirnog i tamnocrvenog, s vješto utkanim kerubinima je izradio. I za nju on napravi četiri stupa od bagremova drveta i presvuče ih zlatom. Kuke bijahu zlatne i on im izradi postolja srebrena. I zastor on jedan načini za ulaz u šator od plavog, porfirnog i tamnocrvenog te prepredenog šarenog platna, i pet stupova s kukama, vrhove i pojase im zlatom okova, ali im postolja bijahu od mjedi. I Besasel izradi Kovčeg dug dva i po lakta, a širok i visok po jedan i po lakat. I čistim ga zlatom preli s unutarnje i vanjske strane, i s gornje strane mu izradi vijenac zlatni. I izlije četiri zlatna prstena pa postavi na četiri strane njegove, tako da dva prstena bijahu s jedne, a dva s druge strane. I poluge od drveta bagremova izradi pa ih zlatom presvuče, i poluge pruži kroz zlatne prstenove na stranama Kovčega, tako da se može nositi. I pomirbeni poklopac od zlata čistoga izradi, dug dva i po lakta, a širok lakat i po. I dva zlatna kerubina skova na oba kraja poklopca, jednog kerubina sa strane jedne, a drugoga sa strane druge i iz jednog komada on izradi kerubine i poklopac pomirbeni. Kerubini su širili krila svoja nad njim da poklopac njima zaštite, i licem bijahu okrenuti jedan prema drugom te gledahu u poklopac. Također izradi sto od drveta bagremova, dug dva lakta, širok lakat jedan, a visok lakat i po. Čistim ga zlatom presvuče i zlatan mu vijenac izradi naokolo. On mu oplatu izradi naokolo, široku dlan jedan, i vijenac zlatni postavi oko oplate. Za njega načini četiri zlatna prstena koja pričvrsti za četiri noge njegove. Bijahu blizu oplate, da se poluge mogu umetnuti kako bi ga nosili. Poluge izradi od drveta bagremova i presvuče zlatom. On izradi i posude, zdjele, vrčeve i pehare kojima se izlijeva; od čistog zlata ih on napravi. I svijećnjak on skova od zlata čistoga; postolje njegovo, stalak, čaše, čaške i latice; sve bijaše iz jednog komada skovano. Šest mu grana načini sa strana, tri grane s jedne strane, a tri grane s druge strane. Na kraju grane on izradi čaše u obliku bademova cvijeta, svaka sa čaškom i laticama, a na kraju druge grane također izradi čaše u obliku cvijeta badema, svaka sa čaškom i laticama. Tako za sve šest grana što izbijaju iz svijećnjaka. I na svijećnjaku samom on izradi četiri čašice kao badem s pupoljkom i cvijetom njegovim, te čaške iskova iz istog komada kao svijećnjak, ispod svakog para šest grana svijećnjaka. Jer pupoljci i grane njene bijahu iz jednog dijela – sve kovano od zlata čistog. I sedam mu svjetiljki izradi te usjekače i pepeljare od zlata čistoga. I on ga izradi, sa svim priborom njegovim, od jednog talenta zlata čistoga. I žrtvenik on načini za paljenje tamjana, izradi ga od drveta bagremova. Bijaše dug i širok po jedan lakat, četverouglast i visok dva lakta, te mu rogovi bijahu iz jednog komada s njim. I čistim ga zlatom presvuče; njegovu gornju ploču, strane i rogove njegove te mu načini vijenac zlatan naokolo. I dva zlatna prstena on izradi pod vijenac, te ih pričvrsti na dvije njegove strane, na oba ugla njegova. Kroz njih provuče poluge da se može nositi. A poluge izradi od drveta bagremova i presvuče ih zlatom. I ulje on sveto za pomazanje spremi kao i čisti kâd mirisni, vještinom parfimerskom. Nakon toga on žrtvenik za paljenice načini od drveta bagremova, pet lakata dug i širok, četvrtast, i visok tri lakta. I na četiri ugla mu pričvrsti rogove, koji bijahu iz jednog dijela s žrtvenikom, pa ih presvuče mjedom. Lonce mu za pepeo napravi, kotliće, lopate, viljuške i kliješta, sav pribor njegov on izradi od mjedi. Rešetku mjedenu on izradi poput mreže ispod izbočine da doseže sredinu žrtvenika. Na rešetki on mjedene prstenove sa sve četiri strane izli i postavi da drže poluge. I poluge on žrtveniku izradi, poluge od bagrema presvučene u mjed. I poluge on postavi u prstenove tako da budu s obje strane žrtvenika kako bi ga mogao nositi. Šupljeg ga izradi sa daskama. Umivaonik on izradi od mjedi i postolje mjedeno od ogledala žena koje služiše, što pred ulazom u Šator susreta službu obavljaše. Dvorište on napravi za šator. Na južnoj strani izradi zavjese od prepredenog lana, duge stotinu lakata i podiže dvadeset stupova na dvadeset mjedenih postolja, i kuke stupova sa spojnicama njihovim od srebra. Na sjevernoj strani načini zavjese duge stotinu lakata te dvadeset stupova s dvadeset mjedenih postolja, i kuke stupova sa spojnicama njihovim od srebra. A na zapadnoj strani izradi zavjese duge pedeset lakata, i deset stupova na deset postolja, kuke na stupove i pojase srebrene. A na strani prednjoj, što na istok gleda, pedeset lakata. I petnaest lakata zavjese bijaše na jednoj strani i s njom tri stupa i postolja tri. I tako i na drugoj strani, s obje strane kapija bijaše petnaest lakata zavjese uz tri stupa i postolja tri. Sve zavjese za dvorište bijahu od tankog platna prepredenoga. A postolja za stupove bijahu od mjedi, a kuke na stupovima i pojasi bijahu srebreni. A na ulazu u dvorište izradi jedan zastor, dvadeset lakata dug, od plavog, porfirnog i tamnocrvenog te prepredenog šarenog platna, a širok pet lakata, kao i druge zavjese u dvorištu. I bijaše četiri stupa sa četiri postolja od mjedi s kukama, pojasevima i vrhovima prekrivenim srebrom. A sve kolje za šator i dvorište bijaše od mjedi. Ovo je spisak utrošenih stvari za šator, za Šator susreta, koji bijaše izgrađen po nalogu Mojsijevom, trudom Levita, pod vodstvom Itamara, sina Aronova. Nakon što je Besasel, Urisov sin, sina Hurova, iz plemena Judina, sve načinio što je Gospod zapovjedio Mojsiju; s Oholiabom, sinom Ahisamakovim, iz plemena Danova, vještim rezbarom, krojačem i tkačem za porfir, crveno i tamnocrveno predivo kao i za lan prepredeni. Sve zlato koje bijaše utrošeno za izgradnju, zlato koje bijaše prineseno kao dar dobrovoljni, iznosilo je dvadeset i devet talenata te sedam stotina i trideset šekela, po šekelu hramskom. Srebra pak što zbor prinese bijaše stotinu talenata te hiljadu i sedam stotina sedamdeset i pet šekela, po hramskom šekelu. To jest beku po glavi, pola šekela po šekelu svetišta, od svih popisanih u zboru, svih što su imali dvadeset i više godina, dakle, šest stotina tri hiljade petsto i pedeset ljudi. Od stotinu talenata srebra izliše postolja svetišta i postolja zavjesa, stotinu postolja od stotinu talenata, jedan talent za jedno postolje. A od hiljadu sedam stotina sedamdeset i pet šekela izradiše kuke za stupove i obložiše vrhove njihove te ih sastaviše šipkama. A prilog mjedi iznosio je sedamdeset talenata te dvije hiljade i četiri stotine šekela. Od toga izradiše postolja ulaza Šatora susreta, kao i žrtvenik mjedeni sa rešetkom njegovom i sav pribor uz žrtvenik. Uz to postolja za dvorišni ulaz, postolja dvorišta svuda unaokolo, sve kolje u Šatoru i dvorištu. Od porfira, crvenog i tamnocrvenog platna te lana prepredenog načiniše haljine za službu, svete haljine za Arona, onako kako je Gospod Mojsiju naredio. Oplećak vješto izradiše od zlata i platna porfirnog, crvenog, tamnocrvenog i lana prepredenog. Iskovaše listove od zlata te isjekoše žice da se vješto daju utkati u platno porfirno, crveno i tamnocrveno te lan prepredeni. Dvije naramenice izradiše na dva kraja njegova koje se spajahu i tako sastavljahu. A pojas koji je na njemu, i s kojim se pričvršćava, bi izrađen na isti način, od iste tkanine, od platna porfirnog, crvenog, tamnocrvenog i lana prepredenog, onako kako je Gospod naredio Mojsiju. I obradiše oniks u zlatu okovan pa ugraviraše imena sinova Izraelovih, njih pričvrstiše za naramenice oplećka, da kamenje drago bude spomen za Izraelove sinove, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Naprsnik suđenja vješto izradiše na isti način kao oplećak; načiniše ga od zlata i platna porfirnog, crvenog i tamnocrvenog i lana prepredenoga. Bijaše četvrtast i dvojako položen, pedalj dug i jedan pedalj širok. I u njega drago kamenje umetnuše, četiri reda kamenja; prvi red – rubin, topaz i alem, drugi – smaragd, safir i ametist u trećem pak – hijacint ahat i ledac a u četvrtom – krizolit, oniks i jaspis. I bijaše dvanaest kamenova s imenima Izraelovih sinova, jedan za svako ime; vješto urezani kamen za ime svako od plemena dvanaest. I za naprsnik izradiše lance, ispletene od zlata čistoga. I dva zlatna prstena načiniše za naprsnik te ih staviše na dva kraja njegova. Onda lanca dva provukoše kroz prstenove na krajevima naprsnika. A druga dva kraja od lanaca pričvrstiše za dvije kopče pa ih staviše na naramenice od oplećka, sa strane prednje. I druga dva prstena izradiše od zlata i staviše ih na druga dva kraja naprsnika, iznutra, na strani koja gleda u oplećak. I još dva zlatna prstena izradiše pa ih postaviše na naramenice oplećka, dolje, na strani njegovoj prednjoj, iznad tkanog pojasa oplećka. I naprsnik se sa prstenjem svojim i vrpcom od porfira pričvrsti za prstenove oplećka da uz pojas njegov čvrsto stoji i da se naprsnik ne odvoji od oplećka – onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Plašt za naplećak izradiše sav od porfira. U sredini bijaše prorez za glavu, prorez optočen unaokolo tkanjem, kao prorez oklopa, da se ne pocijepa. A na rubu njegovu načiniše šipke od ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog tkanja, a između njih načiniše zvonca od zlata, pa njih utkaše između šipke, po skutu od plašta unaokolo zlatno zvonce pa šipak, pa nanovo zvonce pa šipak naokolo oko plašta uz rub njegov, za službu Božiju onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I košulje načiniše od bijelog lana, vješto izvezene za Arona i sinove njegove, kape i kapice od lana, kao i hlače od lana izvezenoga, pojas od lana izvezenoga, od porfira, crvenog i tamnocrvenog platna šareno prepredenog, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Zatim ploču izradiše od čistoga zlata te na nju ugraviraše kao na pečatu: „Gospodu posvećen”, i vrpcom od porfira pričvrstiše za kapu, sprijeda na kapi da stoji, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Tako bi dovršena gradnja Šatora susreta. I Izraelovi sinovi načiniše sve onako kako je Gospod Mojsiju naredio; sve tako učiniše. I donesoše Šator Mojsiju, Šator i sav njegov pribor, kopče njegove, daske, prijevornice, stupove i postolja; pokrivače od preplanulih koža ovnujskih, pokrivač od koža jazavčjih te zavjesu. Kovčeg saveza s polugama svojim i pomirbenim poklopcem, sto sa svim priborom njegovim i hljebove za postavljanje. Donesoše i svijećnjak čist, sve svjetiljke njegove, pribor sav njegov i ulje za svjetiljke. Donesoše i zlatni žrtvenik, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan, kao i zavjesu za ulaz Šatora susreta, žrtvenik mjedeni s mrežom svojom i polugama, kao i priborom svim i postoljem; zavjese dvorišta sa stupovima i postoljima, zavjesu za ulaz u dvorište sa stupovima i kolcima i sav pribor za službu Šatora susreta. Haljine donesoše za službu u svetištu, svete haljine svećenika Arona i odjeću sinova njegovih, za službu svećeničku. Sve onako kako je Gospod Mojsiju naredio, tako Izraelovi sinovi uradiše. I Mojsije pogleda sav posao i gle, uradili su ga kako je Gospod zapovjedio; tako ga baš izvršiše. I Mojsije ih blagoslovi. I Gospod reče Mojsiju: „Prvoga dana prvog mjeseca postavit ćeš Šator susreta. I Kovčeg saveza ćeš unutra postaviti i prekriti ga zavjesom. I sto ćeš unijeti i na njega postaviti ono što ide uz njega, svijećnjak ćeš unijeti i na njega svijeće postaviti. A zlatni žrtvenik kadioni ćeš pred Kovčeg saveza postaviti i zavjesu objesiti na ulaz u šator. Ali žrtvenik za paljenice ćeš pred Šator susreta postaviti; a umivaonik položi između Šatora susreta i žrtvenika te ga vodom napuni. A dvorište ćeš unaokolo podignuti i zavjesu na ulaz dvorišta objesiti. I ulja za pomazanje ćeš uzeti te Šator pomazati, i sve što je unutra; posveti ga s priborom svim da svet bude. I žrtvenik za paljenice ćeš pomazati i sav pribor njegov, i žrtvenik posvetiti, da žrtvenik postane svetinja nad svetinjom. I umivaonik ćeš pomazati, zajedno s postoljem ćeš ga posvetiti. Arona i sinove njegove ćeš pred ulaz Šatora susreta dovesti i vodom ih saprati: i Arona obuci u haljine svete i pomaži ga te posveti, da mi kao svećenik služi. I sinove ćeš njegove dovesti i košulje im obući; pa ćeš ih pomazati, kako si i oca njihovog pomazao, da mi kao svećenici služe. I neka ovo pomazanje znači službu svećeničku dovijeka, za sva pokoljenja.” I Mojsije učini sve što mu je Gospod zapovjedio; tačno tako učini. I desi se u godini drugoj, prvog dana prvoga mjeseca, da Šator susreta postaviše. I Mojsije podiže Šator susreta; postavi postolja i daske položi na njih, učvrsti prijevornice i podiže stupove. Pa razape naslon nad Šator i postavi pokrivač na naslon gore, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I on uze Svjedočanstvo pa ga stavi u Kovčeg saveza, te poluge pričvrsti uz Kovčeg, pa poklopac pomirbeni postavi na njega. I Kovčeg unese u Šator, i zavjesu za pokrivanje objesi te prekri Kovčeg svjedočanstva, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I sto on postavi u Šator susreta, na sjevernu stranu šatora, izvan zavjese, te hljebove postavi na njega pred Gospoda, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Svijećnjak on postavi u Šator susreta, naspram stola, na južnu stranu šatora, i svjetiljke na njega postavi pred Gospodom, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I zlatni žrtvenik postavi u Šator susreta, ispred zavjese, i pokâdi po njemu mirisnim kâdom, kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I objesi zavjesu na ulaz šatora. Ali žrtvenik za paljenice postavi pred ulaz šatora i na njemu prinese paljenice, onako kako je Gospod naredio Mojsiju. Umivaonik pak postavi između šatora susreta i žrtvenika te ga napuni vodom za pranje, i Mojsije, Aron i sinovi njegovi opraše u njemu ruke i noge. I prali su se svaki put kada bi išli u Šator susreta ili prilazili žrtveniku, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju I on uredi dvorište unaokolo, oko šatora i žrtvenika i objesi zavjesu na ulaz dvorišta. Tako Mojsije dovrši posao. Tad oblak prekri Šator susreta i Gospodnja slava ga ispuni. I Mojsije nije mogao ući u Šator, jer je oblak lebdio nad njim a slava Gospodnja ispunjavala Šator. A kada bi se oblak nad Šatorom podigao, Izraelovi sinovi bi krenuli, tokom svih svojih putovanja. A kada se oblak nije dizao, nisu polazili sve do dana dok se ne bi podigao. Jer oblak Gospodnji je danju bio iznad Šatora, a noću je bio ispunjen plamenom vidljivim čitavom zboru Izraelovom, tokom svih njihovih putovanja. I Gospod pozva Mojsija te mu iz Šatora susreta reče: „Ovako poruči Izraelovim sinovima: Ako neko od vas želi Gospodu prinijeti žrtvu od stoke, neka to bude žrtva od goveda ili stoke sitne. Ako je njegova žrtva paljenica od goveda, neka to bude mužjak bez mahane. Neka ga dovede do ulaza u Šator susreta da pred Gospodom bude prihvaćeno. I neka ruku svoju položi na glavu žrtve, tako će se dragovoljno primiti i njega od grijeha očistiti. A neka onda govedo pred Gospodom zakolje te neka svećenici, sinovi Aronovi, krv prinesu i proliju oko žrtvenika koji stoji pred Šatorom susreta. A neka on kožu odre sa žrtve i neka je rasparča na dijelove, te neka sinovi Aronovi, svećenici, vatru na žrtveniku nalože i drva na vatru stave. A neka na drva iznad vatre, svećenici, sinovi Aronovi, polože komade mesa, glavu i loj. Neka potom iznutrice i noge vodom operu i neka svećenik sve na žrtveniku spali kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu. Ako li je žrtva od sitne stoke, neka dovede mužjaka bez mahane, jarca ili ovna za paljenicu. I neka je na sjevernoj strani žrtvenika pred Gospodom zakolje pa neka sinovi Aronovi, svećenici, krv razliju oko žrtvenika. A neka on žrtvu na dijelove rasiječe i neka ih svećenik položi uz glavu i loj na drva iznad vatre koja je na žrtveniku. A neka iznutrice i noge vodom opere i neka to sve svećenik prinese i na žrtveniku spali kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu. A ako bi Gospodu žrtvu prinosio od ptica, neka to bude grlica ili golub. Neka ih svećenik prinese žrtveniku pa im glavu odstrani a potom spali; ali krv njihova neka se slijeva sa strane žrtvenika. Glavu i perje neka odvoji i baci na hrpu pepela kraj žrtvenika. Neka ih na krilima raspori, ali tako da ih posve ne odvoji, i neka ih svećenik spali na žrtveniku kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu.” A kada ko hoće da prinese Gospodu žrtvu prinosnicu, neka dar njegov bude od brašna najboljeg preko kojeg ćete preliti ulja i na to dodati tamjana. Tako ćete je odnijeti Aronovim sinovima, svećenicima. Neka od toga zagrabi šaku ulja, brašna i tamjana i neka to svećenik spali u spomen njegov na žrtveniku, kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu. A ono što ostane od žrtve, neka pripadne Aronu i njegovim sinovima, kao svetinja od paljenica Gospodnjih. A ako hoćeš prinijeti dar pečen u peći, neka to budu beskvasne pogače od najboljeg brašna, zamiješene uljem ili pogače beskvasne uljem namazane. Ako je prinosnica tvoja u tavi pečena, neka je beskvasna od brašna najboljeg i uljem umiješana. Na komade ćeš je izlomiti i preliti uljem; to je žrtva prinosnica. A ako se dar tvoj kuha u kotliću, neka bude od brašna najboljeg pripravljenog s uljem, i prinosnicu ćeš spremljenu od ovih stvari prinijeti Gospodu i predati svećenicima koji će je odnijeti k žrtveniku. I neka svećenik uzme od dara za spomen i neka spali na žrtveniku kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu. A ono što ostane od žrtve neka pripadne Aronu i njegovim sinovima, kao svetinja od paljenica Gospodnjih. Nijedna prinosnica koju Gospodu prinesete ne smije biti s kvascem; jer Gospodu nećete prinositi kvasca ni meda spaljivati kao žrtvu paljenicu. Kao prvjenac ploda ih možete prinijeti Gospodu – ali na žrtveniku ih za miris ugodni nećete prinositi. Sve svoje prinosnice ćeš posoliti i so saveza Boga tvoga neće nedostajati u prinosnicama tvojim; uz sve žrtve svoje ćeš so prinositi. A ako li Gospodu, Bogu tvome, želiš prinijeti prinosnicu od plodova prvih, neka to bude od klasa prženog ili brašna od samljevenog zrnevlja, i ulja i tamjana na to dodaj; jer je žrtva prinosnica. I neka svećenik spali na žrtveniku ono za spomen određeno, od samljevenog zrnevlja, ulja i sav tamjan; jer je paljenica za Gospoda. A ako je dar njegov žrtva pomirnica i ako je prinosi od goveda svojih, neka to bude od mužjaka ili ženke bez mahane jer će je dovesti pred Gospoda. I neka ruku svoju položi na glavu žrtve pa neka je potom zakolje pred ulazom u Šator susreta. Neka onda sinovi Aronovi, svećenici, krv razliju oko žrtvenika. A potom će prinijeti od žrtve pomirnice paljenicu Gospodu; loj što iznutrice prekriva kao i sav loj što visi na njima, uz to oba bubrega i loj što je na njima i na slabinama, kao i opnu na jetri; neka je izvadi zajedno s bubrezima. I neka to sinovi Aronovi spale na žrtveniku zajedno sa žrtvom paljenom koja leži na drvima iznad vatre, kao paljenicu, žrtvu mirisa ugodnog Gospodu. Ako je dar njegov, koji Gospodu kao žrtvu pomirnicu prinosi, od stoke sitne, neka bude od ženke ili mužjaka bez mahane. Ako ovcu prinese kao žrtvu, neka je dovede pred Gospoda, pa neka ruku svoju položi na njenu glavu te neka je zakolje pred Šatorom susreta, a potom neka sinovi Aronovi krv razliju oko žrtvenika. Neka poslije toga loj od žrtve pomirnice prinese kao paljenicu Gospodu; cio rep, koji će uz samu kičmu odvojiti, te sav loj uz iznutrice, oba bubrega s lojem što je na njima i na slabinama, opnu jetre; neka je s bubrezima izvadi. I neka to svećenik spali na žrtveniku; kao hranu, žrtvu paljenicu Gospodu. Ako je dar njegov koza, neka je prinese pred Gospoda, pa neka ruku svoju položi na njenu glavu i neka je zakolje pred Šatorom susreta. Neka sinovi Aronovi krv razliju oko žrtvenika. I neka od toga prinese svoju žrtvu kao paljenicu Gospodu, loj što iznutrice prekriva i na njima visi. Uz to bubrega oba s lojem što je na njima i na slabinama, opnu jetre; neka je s bubrezima izvadi. I neka to svećenik spali na žrtveniku kao paljenicu, miris ugodan – sav loj pripada Gospodu, neka je to odredba vječita za vas, s koljena na koljeno, u svim naseljima vašim, da ne jedete ni krvi ni loja. Gospod reče Mojsiju: „Ovako poruči Izraelovim sinovima: Ako se ko nehotice ogriješi o koju zapovijed Gospodnju; da učini nešto što se činiti ne smije: Ako zgriješi pomazani svećenik, tako da grijeh svoj prenese na narod, neka potom za svoj grijeh žrtvuje Gospodu tele bez mahane, kao žrtvu za grijeh. I neka ga dovede pred ulaz u Šator susreta, ispred Gospoda, pa neka ruku položi na glavu teleta i neka ga zakolje pred Gospodom. A neka pomazani svećenik uzme krv teleta i odnese u Šator susreta, pa neka svećenik prst svoj umoči u krv i sedam puta poškropi zavjesu Svetišta s prednje strane, pred Gospodom. I neka svećenik pomaže krv na rogove žrtvenika za miomirisni kâd koji se dimi pred Gospodom u Šatoru susreta, a svu ostalu krv od teleta neka izlije na podnožje žrtvenika koji je na ulazu u Šator susreta. I neka odvoji loj od teleta za žrtvu grijeha, čitav loj što iznutrice prekriva i koji na njima visi, te oba bubrega s lojem što je na njima i na slabinama, opnu jetre: neka je s bubrezima izvadi, onako kako se vadi iz goveda za žrtvu pomirnicu; i neka to svećenik spali na žrtveniku za paljenice. Ali kožu teleta, sve meso i glavu njegovu, udove, iznutrice i izmet, sav ostatak teleta, odnesite pred tabor, na mjesto čisto gdje se prosipa pepeo od loja te ga spalite ognjem od drva; na mjestu gdje se pepeo prosipa neka se spali. Ako se nehotice ogriješi čitava zajednica Izraelova, a zbor ne bude za to znao, te ako su učinili nešto što je Gospod zabranio i shvate grešku svoju, neka potom, kada se za grijeh koji su učinili dozna, prinesu tele kao žrtvu za grijeh, neka ga dovedu pred Šator susreta. Neka onda starješine zajednice polože ruke na glavu žrtve pred Gospodom i neka zakolju žrtvu pred Gospodom. A neka pomazani svećenik odnese krvi u Šator susreta, te neka prst u krv umoči i sedam puta popršće zavjesu Svetišta s prednje strane, pred Gospodom. I neka krvlju pomaže rogove žrtvenika koji stoji pred Gospodom u Šatoru susreta a neka svu preostalu krv izlije na podnožje žrtvenika koji stoji ispred Šatora susreta. Ali sav loj njegov odvojite i spalite na žrtveniku. I neka s teletom čini onako kako je činio s teletom za žrtvu grijeha; tako neka s njim čini. I svećenik će okajati grijehe njihove i bit će oprošteni. I neka tele iznesu izvan tabora i tamo spale, kao što zapališe i prvo tele. To je žrtva za grijeh zajednice. Kada nehotice zgriješi plemić i učini nešto za što je Gospod, njegov Bog, naredio da se ne čini, i shvati da je zgriješio, ili mu se ukaže na grijeh koji je učinio, neka jare muško bez mahane prinese kao žrtvu. Neka ruku položi na njegovu glavu i zakolje tamo gdje se kolje žrtva pred Gospodom; to je žrtva za grijeh. I neka svećenik prstom nanese krvi na rogove žrtvenika za paljenice a preostalu krv neka izlije na podnožje žrtvenika. Sav loj njegov neka spali na žrtveniku, kao loj za žrtvu pomirnicu. Neka ga tako svećenik okaje od grijeha, i oprostit će mu se. Ako li ko od običnog naroda zgriješi nehotice tako što učini nešto za što je Gospod zapovjedio da se ne čini, i shvati da je griješio, ili mu se ukaže na grijeh koji je učinio, neka uzme jaricu bez mahane pa je prinese kao žrtvu za grijeh koji je učinio. Neka ruku svoju položi na glavu žrtve i neka je zakolje na mjestu za žrtve paljenice. A neka svećenik prstom nanese krvi na rogove žrtvenika a ostatak krvi neka izlije na podnožje njegovo. A neka sav loj njen izvadi, kako je vadio i loj za žrtvu pomirnicu i neka to svećenici spale na žrtveniku kao miris ugodan Gospodu. Neka ga tako svećenik okaje od grijeha, i oprostit će mu se. A ako bi ovcu prinio kao žrtvu grijeha, neka je to životinja bez mahane, pa neka ruku položi na njenu glavu i neka je zakolje gdje se kolju paljenice. Neka potom svećenik prstom nanese krvi na rogove žrtvenika za paljenice te ostatak krvi neka izlije na podnožje njegovo. Neka loj njen izvadi, onako kako je odvajao loj od ovce za žrtvu pomirnicu, te neka to sve spali na žrtveniku, iznad paljenice Gospodnje. I neka ga tako svećenik okaje zbog grijeha, koje je učinio, i oprostit će mu se. Ako neko zgriješi tako što se ne odazove pozivu da svjedoči; vidjevši ili čuvši stvar a ipak ne progovori, nosiće krivnju svoju. Ako neko dotakne nešto nečisto, strvinu nečiste zvijeri ili strvinu nečista živinčeta ili puzavca, i u neznanju postane nečist i kriv, ili ako neko dotakne izmet ljudski u neznanju, bilo što od čega se nečistim postaje, te shvati grešku svoju, ili ako neko olahko izusti zakletvu govoreći da će zlo ili dobro učiniti, ili bilo šta od onoga čime se čovjek olahko kune u neznanju, pa spozna grešku svoju, bit će kriv. Kada u bilo čemu od ovoga shvati krivicu svoju, neka prizna grijeh svoj, neka Gospodu prinese žrtvu prijestupnicu, žensko od sitne stoke, ovcu ili kozu kao žrtvu za grijeh i neka ga svećenik okaje zbog grijeha njegovog. Ako sebi ne može priuštiti janje ili jare, neka onda za grijeh svoj prinese Gospodu žrtvu prijestupnicu, dvije grlice ili dva golubića; jednu kao žrtvu za grijeh, a drugu kao paljenicu. I neka ih donese svećeniku, a najprije neka prinese onu određenu kao žrtvu za grijeh. Neka joj vrat slomi, ali da glavu potpuno ne odvoji, i neka krvlju žrtve popršće zid žrtvenika, te neka ostatak krvi istisne na podnožje njegovo; to je žrtva za grijeh. A drugu neka žrtvuje kao paljenicu, onako kako je određeno. I neka ga svećenik okaje zbog grijeha njegovog kojim se ogriješio, i bit će mu oprošteno. A ako sebi ne može priuštiti ni dvije grlice ni dva golubića, neka grešnik onda prinese desetinu efe najboljeg brašna da bude žrtva za grijeh. Ali neka ne dodaje ulja ili tamjana na nju, zato što je žrtva za grijeh. Neka je odnese svećeniku, a on neka zagrabi šaku, onoliko koliko je određeno za spomen, i neka spali na žrtveniku iznad paljenice Gospodnje. To je žrtva za grijeh. I neka ga tako svećenik okaje za grijeh kojim se ogriješio u bilo čemu od ovoga, i bit će mu oprošteno. A ostalo neka pripadne svećeniku kao i od žrtve prinosnice.” I Gospod reče Mojsiju: „Ako neko iznevjeri ogriješivši se nehotice o ono što je Gospodnja svetinja, neka prinese Gospodu žrtvu prijestupnicu: ovna bez mahane, od stada svoga, vrijednog onoliko srebrenih šekela koliko se procijeni po šekelu hramskom, kao žrtvu prijestupnicu. Neka nadoknadi onoliko koliko se ogriješio o svetište, i neka još petinu od toga doda i daruje svećeniku; i neka ga svećenik okaje ovnom određenim za žrtvu prijestupnicu, i bit će mu oprošteno. A ako neko zgriješi i učini u neznanju bilo šta od onoga što je Gospod zabranio, i od onoga što je nevaljalo činiti, pa shvati svoj grijeh; nosit će krivicu svoju. Neka prinese svećeniku ovna bez mahane, po tvojoj procjeni, kao žrtvu prijestupnicu, i neka ga svećenik okaje zbog grijeha kojeg učini nehotice; i bit će mu oprošteno. To je žrtva prijestupnica; zaista se ogriješio o Gospoda.” Gospod reče Mojsiju: „Ako se neko ogriješi i nevjeran bude prema Gospodu, prevarivši bližnjeg svoga u pologu ili pohrani, krađom ili ako ga je tlačio, te ako nešto izgubljeno pronađe pa slaže ili se krivo zakune – zbog bilo čega od ovoga čime čovjek može zgriješiti. Ako je dakle, priznao krivnju svoju, neka onda ono što je ukrao ili što je iznudio, ono što je čuvao ili pronašao, vrati, i sve ono o čemu je zakletvu lažnu dao neka nadoknadi u punoj mjeri i neka još petinu na to doda; i neka to dadne onome kome pripada, i to dana onoga kada spozna svoj grijeh. Ali neka svoju žrtvu prijestupnicu prinese Gospodu, neka dovede svećeniku ovna bez mahane, po procjeni tvojoj. I neka ga svećenik okaje pred Gospodom i bit će mu oprošteno, za bilo šta od onoga u čemu može zgriješiti.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu i sinovima njegovim: Ovo je zakon o paljenici. Paljenica neka stoji na ognju žrtvenika svu noć, sve do jutra, i neka se vatra na njemu održava. Neka svećenik obuče lanenu haljinu, i neka lanene hlače navuče na tijelo svoje; neka potom zgrne pepeo s žrtvenika u koji je sagorjela paljenica i neka ga istrese kraj žrtvenika. A neka onda skine haljine sa sebe i navuče drugu odjeću, pa neka pepeo odnese izvan tabora na mjesto čisto. Ali neka se održava vatra na žrtveniku, neka se ne gasi; neka zato svećenik svako jutro drva na njemu pali, paljenice prinosi i loj pomirnica na njemu spaljuje. Vatra neka stalno gori na žrtveniku, neka se nikada ne gasi! Ovo je zakon o prinosnici. Neka je sinovi Aronovi prinesu pred Gospoda, ispred žrtvenika. Neka onda jedan od njih uzme šaku od najboljeg brašna, ulja i tamjana što je na prinosnici i neka to spali na žrtveniku, kao miris ugodni, onaj dio koji je predviđen za spomen Gospodu. Ono što ostane neka pojedu Aron i sinovi njegovi, neka to jedu bez kvasca na mjestu svetom; u dvorištu Šatora susreta neka jedu. Neka se ne mijesi s kvascem. To dadoh kao udio od žrtava Mojih ognjenih. Svetinja je, poput prijestupnice i žrtve za grijeh. Sve što je muško među potomcima Aronovim smije od toga jesti; to je udio Gospodnjih paljenica dovijeka određen za buduća pokoljenja. Što god ih dotakne, sveto je!” I Gospod reče Mojsiju: „Ovo je žrtva koju Aron i sinovi njegovi moraju prinijeti Gospodu; svaki na dan svoga pomazanja. Desetinu efe najboljeg brašna, kao ustaljenu prinosnicu, pola ujutro a pola uvečer. Neka se spremi u tavi s uljem, neka ih donese pržene u obliku kolačića; rasparčanu u komade prinesite prinosnicu kao miris ugodan Gospodu. I neka je prinese svećenik, pomazanik koji će naslijediti Arona od sinova njegovih; neka je odredba vječita da se sve pali Gospodu. Svaka prinosnica svećenika neka se potpuno spali; ne smije se jesti.” I Gospod reče Mojsiju: „Ovako poruči Aronu i sinovima njegovim: Ovo je zakon o žrtvi za grijeh. Na istom mjestu gdje se kolje žrtva za paljenicu neka se kolje i žrtva za grijeh, pred Gospodom: svetinja je nad svetinjom. Svećenik koji prinosi žrtvu za grijeh je smije jesti; neka se jede na mjestu svetom, u dvorištu Šatora za susret. Sve što se dotakne mesa njena, neka je sveto! Ako li nešto od krvi pokapa po haljinama, neka se opere na mjestu svetom. Ako se skuha u zemljanoj posudi, neka se razbije. Ako li je kuhano u sudu mjedenom, neka se istrlja i vodom opere. Svako muško među svećenicima je smije jesti; presveto je. Ali ne jedite od žrtve za grijeh čija je krv odnesena u Šator susreta da se okaje u Svetištu; nego je spalite. Ovo je zakon o žrtvi prijestupnici, svetinja je nad svetinjama. Na istom mjestu gdje se kolje žrtva paljenica, neka se zakolje i žrtva prijestupnica, te neka svećenik krv njenu izlije oko žrtvenika. Neka prinese sav loj njen, rep uz loj što iznutrice prekriva; oba bubrega i loj što je na njima i na slabinama, kao i opnu jetre; s bubrezima je izvadite. I neka ovo svećenik spali na žrtveniku kao paljenicu Gospodu; to je žrtva prijestupnica. Svi muški među svećenicima je smiju jesti; neka se pojede na mjestu svetom, jer je svetinja nad svetinjama. Kako žrtva za grijeh tako i žrtva prijestupnica, za obje vrijedi isti zakon; pripadaju svećeniku koji vrši okajanje. A svećeniku koji prinese nečiju paljenicu pripada koža žrtve. Tako i sve prinosnice koje se spremaju u peći, tavi ili kotliću; one pripadaju svećeniku koji ih prinese. Sve prinosnice, bilo da su uljem umiješane ili suhe, pripadaju sinovima Aronovim, jednom kao i drugima. A ovo je zakon žrtve pomirnice. Ako je prinosi da zahvali, neka uz zahvalnicu prinese i kolača beskvasnih zamiješanih uljem, beskvasnih pogača namazanih uljem i brašna najboljeg dobro izmiješanog s uljem. Uz kolače neka prinese beskvasnih hljebova, uz žrtvu svoju pomirnicu. Neka od toga svega prinese Gospodu po komad kao žrtvu podignutu; neka to pripadne svećeniku koji krv pomirnice prska. A meso žrtve pomirnice za zahvalnost valja pojesti istoga dana kad se prinese; ništa od nje ne smije prenoćiti. A ako li je žrtva koju prinese vezana zakletvom, ili dobrovoljna, neka se onda jede istoga dana, a ono što prenoći se smije jesti sutradan. Ali ono što od mesa žrtvenog ostane do trećega dana – spalite ognjem. Ali ako ko trećega dana bude jeo od mesa pomirnice, neće mu se žrtva primiti; neće se zaračunati onome ko je prinio nego će mrska biti, i duša koja je okusi će krivnju snositi. Meso koje se nečega nečistoga dotakne ne smije se jesti, već ga spalite na vatri; a inače ga svako smije jesti dok je čist. A onaj koji je nečist te bude jeo od mesa pomirnice Gospodnje, neka se istrijebi iz naroda. A ako neko dotakne nešto nečisto, nečistoće ljudske ili stoke, te bilo kakvu gadost, a ipak bude jeo od žrtve pomirnice što Gospodu pripada: neka se istrijebi iz naroda.” I Gospod reče Mojsiju: „Ovako poruči Izraelovim sinovima: Ne jedite loj od bikova, ovaca i koza! Loj od strvina i rastrgnutih životinja se smije koristiti u sve svrhe; ali ga nipošto ne jedite! Jer svako ko bude jeo loj od životinje koja se prinosi Gospodu kao paljenica bit će iskorijenjen iz naroda svoga. Nećete ni krvi jesti u svojim domovima, bilo od ptica ili stoke. Ko god bude jeo bilo kakve krvi, iskorijenit će se iz naroda.” I Gospod reče Mojsiju: „Ovako poruči Izraelovim sinovima: Ko Gospodu želi žrtvu pomirnicu prinijeti neka Gospodu uputi dar svoj od pomirnice. Neka rukama svojim prinese paljenice Gospodnje, loj s prsima; prsa koja će prinijeti kao žrtvu prevrtanu pred Gospodom. Neka svećenik pak spali loj na žrtveniku, a prsa neka pripadnu Aronu i sinovima njegovim. I desno pleće žrtve svoje svećeniku dajte kao žrtvu podignutu. Neka onom sinu Aronovu koji prinese krv i loj pomirnice pripadne pleće. Jer Ja sam prsa i pleća žrtve prevrtane od sinova Izraela, od njihove žrtve pomirnice, dodijelio kao vječito pravo Aronu i njegovim sinovima.” To je udio koji pripada Aronu i sinovima njegovim od paljenica Gospodnjih, od dana kada im je određeno da služe kao svećenici. Gospod naredi da im se daruje na dan njihova pomazanja od sinova Izraelovih, kao vječito pravo za pokoljenja njihova buduća. Ovo je zakon o paljenici, prinosnici, prijestupnici i žrtvi za grijeh, žrtvi za posvećenje i žrtvi zahvalnoj, koji je Gospod naredio Mojsiju na brdu Sinaj, onoga dana kada je sinovima Izraela zapovjedio da Gospodu prinose žrtve svoje, u pustinji Sinajskoj. I Gospod reče Mojsiju: „Povedi Arona i s njim sinove njegove, uzmi haljine i ulje za pomazanje i tele kao žrtvu za grijeh; dva ovna i korpu beskvasnih hljebova, i zajednicu cijelu skupi ispred ulaza u Šator susreta.” I Mojsije učini što mu je Gospod zapovjedio te se sva zajednica okupi ispred ulaza u Šator susreta. I Mojsije reče zajednici: „Ovo je Gospod zapovjedio da se učini.” I Mojsije dovede Arona i sinove njegove te ih opra vodom. I obuče mu košulju i opasa pojasom, ogrnu ga plaštom i na njega stavi oplećak te ga opasa pojasom od oplećka i pričvrsti njime. Pričvrsti na njemu naprsnik i u njega položi Urim i Tumim. Na glavu mu obveza kapu i na nju sprijeda pričvrsti ploču zlatnu, svetu krunu, kako je Gospod naredio Mojsiju. I Mojsije uze ulje pomazanja i pomaza Šator i sve što je bilo u njemu te ga posveti. I popršće uljem sedam puta žrtvenik i pomaza ga sa svim priborom njegovim, pomaza i umivaonik s postoljem, kako bi sve posvetio. I izli ulja pomazanja na glavu Aronovu i pomaza ga kako bi ga posvetio. I Mojsije dovede sinove Aronove te im obuče košulje i opasa ih pojasom te im na glave obveza kape, onako kako je Gospod naredio Mojsiju. Tad dovede tele određeno kao žrtvu za grijeh te Aron i sinovi njegovi spustiše ruke na glavu teleta, i on ga zakla, a Mojsije uze krvi njegove na prst i premaza rogove žrtvenika unaokolo, izlije krvi na podnožje i očisti žrtvenik od grijeha. Tad uze sav loj sa crijeva i opnu s jetre, te oba bubrega i loj na njima, pa sve Mojsije spali na žrtveniku. A tele, s mesom, kožom i izmetom njegovim spali na vatri izvan tabora, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I dovede i ovna određenog kao žrtvu paljenicu te Aron i sinovi njegovi spustiše ruke na glavu njegovu. I on ga zakla, a Mojsije popršće žrtvenik krvlju unaokolo. I on ga isiječe na komade te Mojsije glavu, dijelove i loj spali, pa opra iznutrice i noge vodom. Tako Mojsije spali čitavog ovna na žrtveniku. To bijaše paljenica za ugodan miris, žrtva ognjena Gospodu; onako kako je Gospod i naredio. I dovede i drugog ovna; ovna za posvećenje, te Aron i sinovi njegovi spustiše ruke na njegovu glavu. I on ga zakla, a Mojsije uze krvi njegove i pomaza desno uho Aronovo, palac njegove desne ruke i palac desne noge. I Mojsije dovede Aronove sinove i pomaza im krvlju kraj desnog uha, na palčeve desnica njihovih i palčeve nogu desnih. I Mojsije izlije krv oko žrtvenika. Nakon toga uze loj, rep i sav loj s iznutrica kao i opnu jetre te oba bubrega s lojem njihovim uz desno pleće. Uze i iz korpe s beskvasnim hljebovima, što je ispred Gospoda, jedan beskvasni kolač i kolač hljeba s uljem te pogaču jednu pa ih položi na komade loja desnog pleća. I sve to spusti u ruke Aronove i sinova njegovih i obrne kao žrtvu obrtanu pred Gospodom. Nakon toga, uzevši to iz ruku njihovih, on spali sve na žrtveniku. To je bila žrtva posvećenja za ugodan miris, paljenica Gospodu. I Mojsije uze prsa pa ih je obrtao kao žrtvu obrtanu pred Gospodom; to bijaše Mojsijev udio od ovna posvećenja, onako kako je Gospod zapovjedio. I Mojsije uze ulja pomazanja i krvi sa žrtvenika i popršće Arona i haljine njegove, sinove njegove i njihove haljine; tako on posveti Arona i haljine, s njim sinove i haljine njihove. I Mojsije reče Aronu i sinovima njegovim: „Skuhajte meso ispred ulaza u Šator susreta i pojedite ga tamo s hljebom koji je u korpi žrtve za posvećenje, kako sam naredio i rekao ‘Aron i sinovi njegovi će ga pojesti’. Ali šta ostane viška od mesa i hljeba spalite na vatri. I sedam dana ne izlazite iz Šatora susreta, do onoga dana kada budu ispunjeni dani vaše žrtve za posvećenje; jer sedam dana će vam ruke ispunjavati. Ono što je danas učinjeno, to je Gospod naredio kako bi vaš grijeh iskupili. Sedam dana ćete i dan i noć provoditi u Šatoru susreta ispunjavajući Gospodnje zapovijedi, kako ne biste umrli; jer tako je meni naređeno.” Aron i sinovi njegovi učiniše sve što je Gospod kroz Mojsija naredio. I desi se osmoga dana da Mojsije pozove Arona, sinove njegove i starješine Izraelove k sebi, i reče Aronu: „Uzmi tele kao žrtvu za grijeh i ovna za paljenicu, neka su obje životinje bez mahane, pa ih Gospodu prinesi. I ovako poruči Izraelovim sinovima: ‘Jarca uzmite kao žrtvu za grijeh, janje i tele od godinu, bez mahane, za paljenicu. Bika jednog i ovna kao žrtvu pomirnicu uzmite da ih pred Gospodom žrtvujete i s uljem umiješenu prinosnicu; jer danas će vam se prikazati Gospod.’” I donesoše ono što je Mojsije naredio pred ulaz u Šator susreta; i sva zajednica pristupi i stade pred Gospoda. Tad Mojsije reče: „To je ono što je Gospod zapovjedio; to ćete činiti i tako će vam se pokazati slava Gospodnja!” I Mojsije reče Aronu: „Priđi žrtveniku i prinesi svoju žrtvu za grijeh i paljenicu da okaješ sebe i narod; i prinesi žrtvu naroda da ih iskupiš, onako kako je Gospod zapovjedio.” Tad Aron pristupi žrtveniku i zakla tele kao žrtvu za vlastiti grijeh. I Aronovi sinovi mu donesoše krv i on umoči prst svoj u nju te namaza rogove žrtvenika. Preostalu krv proli na podnožje žrtvenika. A loj, bubrege i opnu jetre žrtve za grijeh on spali na žrtveniku, onako kako je Gospod naredio Mojsiju. A meso i kožu on spali izvan tabora na vatri. Nakon toga zakla paljenicu i sinovi Aronovi mu donesoše krv i on je prospe oko žrtvenika. I donesoše žrtvu za paljenicu, izrezanu na dijelove, s glavom, i on je na žrtveniku spali. I on opere iznutrice i noge pa i njih spali iznad paljenice na žrtveniku. Poslije on prinese žrtvu koju darova narod. Uze jarca, žrtvu za grijeh naroda, te ga zakla kao žrtvu za grijeh, baš kao i prethodnu. Nakon toga dovede žrtvu za paljenicu i prinese je po odredbama. On je žrtvovao i prinosnicu, od nje zagrabio šaku i spalio na žrtveniku, pored jutarnje paljenice. Naposljetku zakolje vola i ovna kao pomirnicu naroda. I Aronovi sinovi mu donesoše krv, i on njome popršće žrtvenik unaokolo. A loj vola uz rep ovna, s lojem što prekriva iznutrice, bubrege i opnu jetre, položiše na prsa i spališe sav loj iznad žrtvenika. Ali prsa i desno pleće je Aron prevrtao kao žrtvu prevrtanu pred Gospodom, onako kako je Mojsije zapovjedio. I Aron pruži svoju ruku te blagoslovi narod, pa siđe dolje nakon što je žrtvu za grijeh, prinosnicu i pomirnicu žrtvovao. A Mojsije i Aron uđoše u Šator susreta. Kad izađoše blagosloviše narod. Tada se slava Gospodnja pokaza cijelom narodu, i pojavi se oganj Gospodnji koji spali paljenicu i loj na žrtveniku. Vidjevši to, narod kliknu i pade ničice. Ali Aronovi sinovi, Nadab i Abihu, uzmu svoje kadionice te u njih stave vatre i položiše tamjana preko te tako prinesoše tuđe vatre pred Gospoda, kako im nije zapovjedio. Tada udari oganj od Gospoda i proguta ih; oni pogiboše pred Gospodom. I Mojsije reče Aronu: „Na to je Gospod mislio kada je kazao: ‘Posvećen ću biti među onima koji Mi prilaze i proslavljen pred narodom cijelim!’” A Aron je šutio. A Mojsije pozove Mišaela i Elsafana, sinove Uziela, Aronova strica, pa im reče: „Priđite i braću svoju odnesite iz Svetišta, ispred tabora ih odnesite!” I oni priđoše te ih odnesoše s haljinama njihovim ispred tabora, kako je Mojsije zapovjedio. Tad Mojsije reče Aronu i sinovima njegovim Eleazaru i Itamaru: „Ne raspuštajte kose svoje i ne cijepajte haljine da ne poginete i da srdžba ne snađe zajednicu čitavu. Ali braća vaša, sav dom Izraelov, neka plače zbog ognja ovog što ga je Gospod rasplamsao. Ali vi ne izlazite pred ulaz Šatora susreta da ne poginete; jer Gospodnje ulje pomazanja je na vama!” I oni učiniše kako je Mojsije kazao. I Gospod reče Aronu: „Vina i opojnoga pića nemojte piti ni ti ni sinovi tvoji, kada ulazite u Šator susreta, da ne biste poginuli. Neka je to vječita odredba za vaša pokoljenja, da razlikujete sveto od nesvetog, čisto od nečistoga, i da sinove Izraelove poučite zakonima koje im je Gospod poručio kroz Mojsija!” I Mojsije reče Aronu i njegovim preostalim sinovima, Eleazaru i Itamaru: „Uzmite prinosnicu koja ostade od paljenica Gospodnjih i pojedite je bez kvasca kraj žrtvenika, jer je svetinja nad svetinjom. Pojedite je na mjestu svetom; jer to je ono što je tebi i sinovima tvojim određeno od paljenica Gospodnjih; jer tako mi je naređeno. Isto tako prsa od žrtve obrtane i pleća žrtve podizane – jedite, ti, sinovi tvoji i kćeri tvoje, na mjestu čistome, jer je tebi i djeci tvojoj određeno od žrtava pomirnica Izraelovih sinova. Pleće žrtve uzdizane i prsa žrtve obrtane prinesite s paljenicama loja, da se obrne kao žrtva obrtana pred Gospodom. Neka to tebi i sinovima pripadne kao vječito pravo, onako kako je Gospod zapovjedio.” A Mojsije podrobnije potraži jarca za žrtvu za grijeh, i gle, on bijaše spaljen. Tad se on naljuti na Eleazara i Itamara, na preostale sinove Aronove, pa upita: „Zašto žrtvu za grijeh ne pojedoste na mjestu svetom? Jer je svetinja nad svetinjom. On vam je darovao da snosite grijeh zajednice, da ga okajete pred Gospodom! Gle, krv njegova nije prinesena u unutrašnjost Svetišta; trebali ste ga pojesti u Svetištu, onako kako sam zapovjedio!” Ali Aron reče Mojsiju: „Gle, danas su prinijeli svoju žrtvu za grijeh i paljenicu pred Gospodom, i desilo mi se ovo, zar da danas jedem od žrtve za grijeh? Da li bi i to bilo pravo pred očima Gospoda?” Kada je Mojsije to čuo, bijaše mu pravo. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ovako poručite Izraelovim sinovima: Ovo su životinje koje vam je dozvoljeno jesti od svih životinja zemaljskih: Sve što ima papke razdvojene i što preživa među životinjama dozvoljeno vam je jesti. Ali, od životinja što preživaju i što imaju razdvojene papke, zabranjeno vam je jesti kamilu, jer iako preživa nema razdvojene papke, neka je zato za vas nečista. Tako ni svisca, jer iako preživa nema razdvojene papke, neka je zato za vas nečist. Pa tako i zeca, jer iako preživa nema razdvojene papke, neka je zato za vas nečist. Ni svinju, ona ima papke ali ne preživa, neka je zato za vas nečista. Njihova mesa nemojte jesti niti im dirajte strvine, jer su one za vas nečiste. A od svega što je u vodi ovo jedite: Sve što ima peraje i ljuske u vodama, moru i rijekama, dozvoljeno vam je jesti. Ali sve što nema peraje i ljuske u morima i rijekama – sve životinje što se u vodama miču, sve što u moru živi, neka vam je gadno. Neka vam je odvratno; ne jedite njihova mesa i ne dotičite im se strvina. Sve što je u vodama a nema peraje i ljuske neka vam je gadno. A između ptica neka su vam gadne sljedeće, ne jedite jer su odvratnost: orla, jastreba i morskog orla, tetrijeba i sokola bilo koje vrste, svaku vrstu gavrana, noja, kopca i galeba te lastavicu svake vrste. Ni sovu, gnjurca, ušaru, labuda, pelikana i droplju, rodu i čaplju svake vrste, a ni pupavca i šišmiša. Svaki krilati kukac što na četiri noge ide neka je za vas gadost. Samo ove vam je od krilatih kukaca što idu četveronoške dozvoljeno jesti; one što iznad nogu imaju listove da mogu skakutati preko zemlje. Od njih smijete jesti svaku vrstu skakavca, zrikavca i cvrčka. Ali svi preostali krilati kukci što idu na četiri noge neka su za vas gadost. I od njih ćete se onečistiti; ko im se dotakne strvine bit će nečist do večeri; ali ko podigne nešto od strvine njihove neka opere haljine svoje, i bit će nečist do večeri. Svaka životinja koja nema posve razdvojene papke, i koja ne preživa, za vas će biti nečista; svako ko je dotakne će se onečistiti. I sve što ide na šapama među četveronošcima će za vas biti nečisto; svako ko im se strvine dotakne će biti nečist do večeri, a ko im strvinu podigne neka opere haljine svoje, i bit će nečist do večeri; jer nečiste su za vas. I ovi gmizavci neka su za vas nečisti, svi što po zemlji pužu: lasica, miš, sve vrste guštera, zidni macaklin, kameleon, daždevnjak, zelembać i tinšamet. Ove su životinje od svih što gmižu za vas nečiste. Ko ih se dotakne dok su mrtve bit će nečist do mraka. Također će biti nečisto sve na što padnu ove životinje kada uginu; bilo da se radi o drvenom ćupu ili haljinama, o koži ili vreći. Svaka stvar koja se koristi neka se potopi u vodu i neka nečista ostane do večeri; onda će se očistiti. Ako li ijedna od ovih životinja upadne u zemljano posuđe, postat će nečisto sa svime što je unutra, i morate ga razbiti. I ako takva voda dotakne bilo kakvu hranu koju želite jesti, postat će nečista, kao i svako piće koje se pije iz takve posude. Sve na što padne takva strvina, postat će nečisto; bilo da se radi o kakvoj peći ili o ognjištu, neka se sruše, jer bi postalo nečisto i za vas bi nečisto ostalo. A izvor gdje se voda skuplja ostaje čist; ali ko dotakne strvinu u njemu će se isto toliko onečistiti. Ako li takva strvina padne na sjeme koje se sije, i ono ostaje čisto, ali ako je sjeme vodom poliveno, i takva strvina padne na njega, za vas će biti nečisto. Ugine li vam kakva životinja od onih koje jedete, i neko se dotakne strvine njene bit će nečist do večeri. A ko bi jeo od strvine njezine, neka opere haljine svoje i bude nečist do večeri, a i onaj što strvinu podigne mora haljine saprati i nečist biti do večeri. Sve životinje što po zemlji pužu su gadost, i ne smiju se jesti. Sve što na stomaku puže, sa svime što na četiri ili više nogu ide, niti bilo koju životinju što zemljom puže, ne smijete jesti, jer su odvratne. Ne poganite sebe životinjama koje pužu, i nemojte se prljati njima da i vi nečisti ne postanete. Jer Ja sam Gospod, vaš Bog; zato ćete se posvećivati i sveti biti; i nećete se onečistiti svakojakim životinjama koje zemljom pužu! Jer Ja sam Gospod, onaj koji vas je izveo iz zemlje egipatske da vaš Bog budem; zato ćete biti sveti, jer Ja sam svet!” Ovo je zakon o stoci, pticama i svim živim bićima što se u vodama kreću, i svemu živom što zemljom puže. Da umijete razlikovati nečisto od čistog, i životinje koje je dozvoljeno jesti od životinja koje se jesti ne smiju. I Gospod reče Mojsiju: „Ovako poručite Izraelovim sinovima: Kada žena ostane trudna pa rodi dječaka, neka onda ostane nečista sedam dana; neka je nečista kao onih dana kada bijaše nečista radi mjesečnice svoje. A osmog dana neka obrežu kožicu dječaku. I neka majka trideset i tri dana ostane doma da se čisti od krvi. Ne smije doticati ništa sveto i neće dolaziti k Svetištu dok se ne dovrše dani njenog čišćenja. A ako rodi djevojčicu, neka ostane dvije sedmice nečista kao što bijaše nečista radi mjesečnice svoje, i neka šezdeset i šest dana ostane kući da se od krvi svoje očisti. A kada se dovrše dani njenog čišćenja, za sina ili za kćer, neka prinese svećeniku što je kod ulaza u Šator susreta janje staro godinu dana kao paljenicu te goluba ili grlicu kao žrtvu za grijeh. I neka svećenik prinese žrtvu te neka je okaje, i tako će se ona očistiti od krvarenja svoga. To je zakon za ženu koja rodi sina ili kćer. Ako li ne može dati janje, neka uzme dva goluba ili dvije grlice, jednu kao paljenicu i drugu kao žrtvu za grijeh, i neka je svećenik okaje, i ona će biti čista.” I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ako se nekome na koži pojavi otok ili lišaj ili bjelkasta pjega, što bi bio znak gube na koži njegovoj, neka se odvede Aronu ili nekom od njegovih sinova svećenika. Kada svećenik pregleda izraslinu na koži njegovoj, i ako vidi i utvrdi da je dlaka na zaraženom mjestu postala bijela, a rana dublja nego ostatak kože; onda je guba. Neka ga svećenik proglasi nečistim čim ga pregleda. A ako li je pjega na njegovoj koži bijela, i ako nije dublja no ostatak kože, te ako dlake nisu pobijelile, neka onda svećenik zaraženog zatvori sedam dana. Neka ga sedmog dana ponovo pregleda; ako je pjega ostala iste veličine, i ako se nije raširila, neka ga zatvori još sedam dana. I kada ga svećenik sedmog dana ponovo pregleda i nađe da je pjega manje vidljiva, i da se nije raširila po koži, neka ga proglasi čistim, jer je to lišaj. Neka opere haljine svoje i bit će čist. Ali ako se lišaj dalje bude širio po koži, nakon što ga je svećenik pregledao, neka ga ponovo pokaže svećeniku. A kada svećenik vidi da se lišaj dalje širi, neka ga proglasi nečistim, jer to je guba. Ako se guba pokaže na čovjeku, dovedite ga pred svećenika; ako svećenik na koži zapazi bijelu pjegu i da su i dlake postale bijele, te ako je živog mesa u oteklini, to je guba koja je zastarjela na koži njegovoj; neka ga zato svećenik proglasi nečistim i neka ga ne zatvara jer je već nečist. A ako li guba na koži izbije te prekrije svu kožu od glave do pete, gdje god bi svećenik očima pogledao, i ako svećenik vidi da guba prekriva cijelu kožu njegovu, neka ga proglasi čistim; budući da je sav pobijelio, čist je. Ali onoga dana kada se žive rane pojave na njemu, bit će nečist. I kada svećenik vidi žive rane, neka ga proglasi nečistim; jer otvorene rane su nečiste: guba je. Ali ako li rane pobijele, neka dođe ponovo svećeniku, i ako ga svećenik pregleda i vidi da je pjega pobijeljela, neka zaraženog gubavca proglasi čistim; jer je čist. A ako mu se na koži pojavi čir pa zacijeli, ali se na mjestu gdje je bio čir pojavi bijela pjega ili crvenkasta fleka, neka to pokaže svećeniku. A ako li svećenik vidi da leži dublje nego ostala koža i da su dlake postale bijele, neka ga proglasi nečistim; to je guba, izbila je u čiru. A ako to svećenik pogleda i gle, nema bijelih dlaka, i ne leži dublje no ostatak kože nego je bljeđe, neka ga svećenik zatvori sedam dana. Ako se bude dalje širilo po koži, neka ga svećenik proglasi nečistim; to je guba. Ako li bjelkasta pjega ostane ista i ako se ne širi, to je ožiljak od čira, i neka ga svećenik proglasi čistim. Ako nekome koža na opeklini pobijeli, i ako se u njoj pojavi bjelkastocrvena ili bijela pjega; i ako svećenik pogleda pa pronađe da je dlaka pobijeljela i da dublje leži nego ostatak kože; to je guba, izbila je u opeklini; neka ga zato svećenik proglasi nečistim, jer je to guba. A ako svećenik pak vidi da dlake nisu bijele na opeklini i da ne leže dublje no ostatak kože i da je opeklina blijeda, neka ga zatvori sedam dana. Sedmog dana neka ga pregleda; ako se proširilo po koži, neka ga svećenik proglasi nečistim; to je guba. Ako je pjega ostala ista, ako se nije proširila i ako je blijeda, onda je to oteklina od opekotine; neka ga svećenik proglasi čistim, jer to je ožiljak od opekotine. Ako se na glavi ili na bradi nekog čovjeka ili žene pojavi bolest, a svećenik pregleda i utvrdi da leži niže nego ostatak kože i da je kosa na tom mjestu tanja i žućkasta; neka ga onda proglasi nečistim. To je šuga, to jeste guba na glavi ili bradi. A ako svećenik, pregledavši oboljelo mjesto, utvrdi da nije dublje od ostatka kože i da nema crne kose na njemu, neka svećenik zatvori šugavca sedam dana. A kada svećenik sedmog dana pregleda oboljelo mjesto i vidi da se šuga nije proširila i da nema žućkaste kose te da ne leži dublje od ostatka kože, neka se onda bolesnik obrije, ali neka oboljelo mjesto ne brije, i neka ga svećenik zatvori još sedam dana. A kada svećenik pregleda šugu sedmoga dana i utvrdi da se nije proširila i da ne leži dublje od ostatka kože, neka ga svećenik proglasi čistim, i neka opere haljine svoje; on je čist. Ali ako se šuga bude dalje širila po koži nakon njegova čišćenja, a svećenik ga pregleda i pronađe da se šuga proširila, neka svećenik više ne istražuje ima li žućkastih dlaka, jer je nečist. Ali ako opazi da je šuga ostala ista i da su na njoj izrasle crne dlake, onda je šuga izliječena, i on je čist; neka ga svećenik čistim proglasi. Ako se na koži čovjeka ili žene pokažu bijele pjege, te ih svećenik pogleda i pronađe na koži blijede bijele pjege, onda je to osip koji je izbio na koži, i bolesnik je čist. Ako čovjeku opada kosa s glave; ćelav je, što znači da je čist. Ako mu sprijeda opada kosa, ćelav je ali čist. Ali ako se po ćelavom zatiljku ili čelu pojavi crvenkastobijela pjega, to je guba koja je izbila na ćelavom zatiljku ili čelu. I neka ga pregleda svećenik, i ako nađe da je osip na ćelavom zatiljku ili čelu bjelkastocrvenkast, da izgleda kao guba na tijelu, onda je čovjek gubav i nečist, i neka ga svećenik proglasi potpuno nečistim zbog osipa na njegovoj glavi. A neka gubavac koji ima osip hoda u poderanim haljinama, i otkrivene glave, i neka usne skriva i uzvikuje: ‘nečist, nečist!’ Dok je bolest na njemu, neka ostane potpuno nečist; i zato što je nečist, neka stanuje osamljen i izdvojen, neka mu je dom izvan tabora. Ako je na odjeći guba, bilo da je odjeća od vune ili platna, bez obzira na to da li je na osnovi ili potki od vune ili platna, ili na koži ili bilo čemu napravljenom od kože; pa pjega bude zelenkasta ili crvenkasta na haljinama ili na koži, na osnovi ili na potki, ili bilo čemu što je od kože napravljeno, onda je bolest guba, i neka se pokaže svećeniku. I kada svećenik pregleda fleke, neka zatvori haljine na sedam dana. I kada pogleda fleku sedmi dan, a ona se bude proširila po haljini, na osnovi ili na potki, na koži ili odjeći od kože, onda je zloćudna guba, i haljina je nečista. Neka onda spali taj komad odjeće, osnovu ili potku, ili predmet izrađen od kože na kojoj je ovakva fleka; jer je zloćudna guba, i mora se na vatri spaliti. A vidi li svećenik da se fleka nije proširila na haljini, na potki ili osnovi, ili na bilo kakvom predmetu izrađenom od kože, neka svećenik naredi da se predmet na kojem je fleka opere i neka ga još sedam dana zatvori. I ako svećenik vidi da se fleka nakon pranja nije proširila i da nije promijenila boju, onda je nečisto; neka se u vatri spali, jer je truhla i na vanjskoj i na unutarnjoj strani. Ali ako svećenik vidi da je fleka pobijeljela nakon pranja, neka je otkine od odjeće ili kože, od osnove ili potke. A bude li još uvijek vidljiva na komadu odjeće, na potki ili osnovi, ili bilo kakvom predmetu izrađenom od kože, onda je guba; komad odjeće na kojem je guba u vatri ćeš spaliti. Odjeću, potku, osnovu, ili predmet od kože koja se opere i fleka nestane, još jednom ćete oprati, onda će biti čista.” To je zakon o gubi na odjeći, bilo da je od vune ili od platna, bilo da je na potki, osnovi ili kakvom predmetu izrađenom od kože; po kojem će se odjeća proglašavati čistom ili nečistom. I Gospod reče Mojsiju: „Ovaj zakon važi za gubavca na dan njegova čišćenja: Neka ga odvedu svećeniku, pa neka svećenik izađe pred tabor i kada pregleda i vidi da je pjega gubavca zarasla, neka naredi da onome kojeg valja očistiti donesu dvije žive ptice, koje su čiste, te drvo kedrovo, grimiznog prediva i sipana. I neka svećenik naredi da se zakolje jedna ptica u zemljanoj posudi nad živom vodom. A živu pticu uzmite s kedrovinom, grimiznim predivom i sipanom i sve to s pticom umočite u krv zaklane ptice; one zaklane nad živom vodom. Pa sedam puta popršćite onoga kojeg čistite od gube, i tako ga očistite; i živu pticu pustite u polje. Neka tada onaj koji se čisti opere haljine svoje, i neka ošiša svu kosu, i neka se opere u vodi; onda je čist. Nakon toga mu je dozvoljeno ući u tabor; ali neka sedam dana ostane izvan svoga šatora. I neka se sedmog dana ošiša, i neka obrije bradu i obrve; neka sve dlake sa sebe obrije; i neka odjeću svoju opere, i neka se okupa u vodi; tako će se očistiti. A osmog dana neka uzme dva janjeta bez mahane i jednu ovcu od godinu, tri desetine najboljeg brašna zamiješenog uljem i jedan log ulja. I neka svećenik koji vrši čišćenje postavi onoga koji se čisti zajedno s navedenim stvarima pred Gospoda, pred ulaz u Šator susreta, i neka uzme janje i prinese ga kao žrtvu za grijeh uz log ulja i neka žrtvu obrće kao žrtvu obrtanu pred Gospodom. Zatim neka zakolje janje na onom mjestu gdje se kolju paljenice i žrtve za grijeh. Jer kako žrtva za grijeh pripada svećeniku tako i žrtva prijestupnica pripada njemu; svetinja je nad svetinjom. I neka svećenik uzme krvi od žrtve prijestupnice i neka namaže onome koji se čisti kraj desnoga uha, desni palac desnice njegove i desni palac njegove desne noge. Neka zatim svećenik uzme s loga ulja i neka pospe svoju lijevu ruku, i neka desni prst umoči u ulje što mu je u lijevoj ruci, i neka prstom sedam puta popršće ulja pred Gospoda. I neka od ostatka ulja što mu je u ruci namaže onome što se čisti kraj desnoga uha, desni palac desnice njegove i desni palac njegove desne noge, preko krvi žrtve prijestupnice. A neka ostatak ulja prolije po glavi onoga što se čisti, i neka ga okaje pred Gospodom. Te neka svećenik prinese žrtvu za grijeh da nečistoga koji se čisti okaje, i neka nakon toga zakolje žrtvu paljenicu. I neka svećenik prinese paljenicu zajedno s prinosnicom na žrtveniku kako bi ga okajao; tako će se očistiti. A ako je siromašan i ne može prinijeti toliko, neka onda prinese jedno janje, žrtvu prijestupnicu, kao žrtvu prevrtanu, da ga okaje, te jednu desetinu najboljeg brašna zamiješenog uljem, za žrtvu prinosnicu, jedan log ulja, dvije grlice ili dva golubića, prema mogućnosti svojoj. Neka jednu prinese kao žrtvu za grijeh, a drugu kao paljenicu. I neka ih osmi dan svoga čišćenja donese svećeniku pred ulaz u Šator susreta, pred Gospoda. Neka tada svećenik uzme janje za grijeh i ulje te neka oboje obrće pred Gospodom kao žrtvu obrtanu. Pa neka zakolje janje kao žrtvu prijestupnicu; i neka uzme krvi od žrtve i namaže onome koji se čisti kraj desnoga uha, desni palac desnice njegove i desni palac njegove desne noge. I neka ulja naspe u svoju lijevu ruku, i neka desnim prstom popršće sedam puta ulja, iz lijeve ruke, pred Gospodom. Neka potom onome koji se čisti uljem pomaže kraj desnoga uha, palac desnice njegove i palac desne noge, preko krvi žrtve prijestupnice. A neka preostalo ulje izlije preko glave onoga koji se čisti; da ga okaje pred Gospodom. Neka zatim jednu grlicu ili golubicu žrtvuje, po svojim mogućnostima; baš ono što je priskrbio, jednu kao žrtvu za grijeh, a drugu kao paljenicu uz prinosnicu; i neka tako svećenik okaje pred Gospodom onoga koji se treba očistiti.” To je zakon za onoga koji ima gubu a ne može rukom svojom priskrbiti što mu je za čišćenje potrebno. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Kada dođete u zemlju Kanaansku, koju sam vam kao baštinu darovao, i Ja udarim gubom neku kuću u zemlji vašoj, neka onda vlasnik pokaže kuću svećeniku govoreći: ‘Čini mi se da je guba u kući.’ Neka potom svećenik naredi da se sve iz kuće iznese prije no što u nju uđe, da se ne oskrnavi sve što je u kući; neka zatim svećenik uđe u kuću da je pregleda. Pa kad vidi pošast i vidi da na zidovima kuće ima zelenih ili crvenkastih udubljenja, koja su dublja od površine zida, neka potom izađe iz kuće na vrata kućna i neka je sedam dana zaključa. I neka se vrati sedmoga dana, i ako vidi da se pošast na zidu raširila, neka naredi da se izbije kamenje na kojem je udubljenje i baci ispred grada na mjesto nečisto; a kuću neka ostružu iznutra i prah ostrugani neka bace izvan grada na mjesto nečisto. I neka uzmu drugo kamenje i postave na mjesto onog izbijenog, i neka drugom zemljom oblijepe kuću. A ako se pošast ponovo pojavi u kući, nakon izbijanja kamenja, struganja i ponovnog obljepljivanja kuće, neka svećenik uđe u nju; i ako vidi da se pošast po kući raširila, onda je to zarazna guba; kuća je nečista. Neka se onda kuća sruši, a njeno kamenje, građa i zemlja neka se iznese pred grad i baci na mjesto nečisto. I ko ode u kuću dok je zaključana, taj je nečist do večeri I ko u kući bude spavao, neka opere odjeću svoju. Neka i onaj koji u kući bude jeo opere haljine svoje. A ako svećenik pri ulasku vidi da se pošast nije raširila nakon ponovnog obljepljivanja kuće, neka je onda proglasi čistom; jer pošast je nestala. I neka za čišćenje kuće uzme dvije ptice, kedrovine, crvenog prediva i sipana. I neka jednu pticu zakolje nad zemljanom posudom, nad živom vodom, pa neka uzme kedrovine, sipana, crvenog prediva i živu pticu i neka ih umoči u krv zaklane ptice i u živu vodu te neka kuću popršće sedam puta. I neka kuću očisti od grijeha krvlju ptice, živom vodom, živom pticom, kedrovinom, sipanom i crvenim predivom. I neka živu pticu pusti ispred grada u polje i neka okaje kuću; tako će biti čista.” Ovo je zakon za sve vrste gube i lišaja, na haljinama ili u kući, za otekline, fleke ili lišaje, da pouči kada ih proglasiti čistim ili nečistim. To je zakon o gubi. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Poruči Izraelovim sinovima: Kad čovjek ima izljev iz svoga tijela, nečist je zbog svoga izljeva. A ovo je zakon o njegovoj nečistoći; bilo da mu tijelo slobodno ispusti izljev ili da ga zadrži; nečist je. Svaki ležaj na koji se spusti onaj s izljevom je nečist i sve na čemu sjedi je nečisto. I svako ko mu se dotakne ležaja neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi; i nečist će biti do večeri. Ko sjedne na nešto na čemu je sjedio onaj s izljevom, neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi; i nečist će biti do večeri. Ko dotakne tijelo onoga što ima izljev neka opere haljine svoje i neka se okupa; i nečist će biti do večeri. I ako onaj koji ima izljev pljune čistoga, neka on opere haljine svoje i neka se okupa; i nečist će biti do večeri. I sedlo i sve na čemu jaše onaj s izljevom postaje nečisto, i ko god dotakne nešto što je bilo ispod njega bit će nečist do večeri. I ko tako nešto bude nosio neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi; nečist će biti do večeri. Neka onaj koga nečisti dotakne, a vodom nije oprao ruke, haljine svoje opere i neka se okupa; nečist je do večeri. Kada onaj s izljevom dotakne kakav vrč zemljani, neka se odmah razbije, a neka se drveno posuđe dobro vodom opere. I kada se onaj s izljevom očisti od izljeva svoga, neka potom broji sedam dana svog čišćenja, i neka haljine svoje pere i tijelo kupa u živoj vodi; tako će čist biti. I neka osmog dana za sebe uzme dvije grlice ili dva golubića i neka dođe pred Gospoda, ispred ulaza u Šator susreta i neka ih da svećeniku. I neka ih svećenik žrtvuje, jednu kao žrtvu za grijeh a drugu kao paljenicu; i tako će ga svećenik okajati pred Gospodom zbog izljeva njegovog. Kada čovjek izlije sjeme, neka opere vodom cijelo tijelo; i bit će nečist do večeri. A svaki komad odjeće i svaku kožu na kojoj bude sjeme operite vodom; i bit će nečista do večeri. I kada čovjek spava sa ženom i kada ispusti sjeme, neka se potom okupaju u vodi, i bit će nečisti do večeri. A žena kada ima izljev, kada krv ide iz tijela njezina, sedam je dana nečista; i svako ko je dotakne bit će nečist do večeri. I sve na čemu bude ležala u nečistoći svojoj bit će nečisto, i sve na čemu bude sjedila. I svako ko joj ležaj dotakne neka opere haljine svoje i neka se okupa u vodi; nečist će biti do večeri. I ko god dotakne nešto na čemu je sjedila neka haljine svoje opere i neka se okupa u vodi; bit će nečist do večeri. I ko dotakne nešto što je bilo na njenom ležaju ili nešto na čemu je sjedila bit će nečist do večeri. I kada čovjek legne s njom i nečistoća njezina dođe na njega, bit će sedam dana nečist, i svaki ležaj na koji legne bit će nečist. Ako žena krvari dugo vremena izvan mjesečnice svoje ili duže u vrijeme mjesečnice bit će nečista sve dok krvari; bit će kao u danima svoje mjesečnice nečista. Svaki ležaj na kojem bude ležala za vrijeme svoga krvarenja bit će kao postelja za vrijeme njene mjesečnice; i sve na čemu sjedi će također biti nečisto kao u vrijeme njene mjesečnice. I svako ko se dotakne tih stvari bit će nečist: neka haljine svoje opere i neka se okupa u vodi; bit će nečist do večeri. A ako se očisti od svoga krvarenja, neka broji sedam dana i onda će biti čista. I neka osmog dana za sebe uzme dvije grlice ili dva golubića i neka ih odnese svećeniku na ulazu u Šator susreta. I neka svećenik jednu prinese kao žrtvu za grijeh, a drugu kao paljenicu, te neka je okaje pred Gospodom zbog nečistoće njene. Tako ćete Izraelove sinove sačuvati od nečistoća njihovih, da ne umiru zbog nečistoće svoje kada Svetište Moje oskrnave koje je među njima. To je zakon za one koji imaju izljev i one koji sjeme ispuštaju tako da se njime onečiste, i one koji zbog nečistoće svoje pate i one koji imaju izljeve, bilo muškarci ili žene; i za muškarce koji legnu s nečistim ženama.” I Gospod poruči Mojsiju poslije smrti Aronovih sinova, nakon što pred Gospoda stadoše i poginuše. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči svom bratu Aronu da ne dolazi u svako doba u Svetište, iza zavjese koja je ispred pomirbenog poklopca što je na Kovčegu saveza, da ne pogine; jer ću se nad poklopcem u oblaku obznaniti. Neka ovako Aron ulazi u Svetište; s teletom kao žrtvom za grijeh i s ovnom za paljenicu; i neka svetu lanenu košulju obuče, i lanenim hlačama prekrije tijelo svoje, te neka se opasa lanenim pojasom i obveže kapu lanenu; neka se okupa u vodi i obuče. Neka potom od zajednice Izraelove uzme dva jarca kao žrtvu za grijeh i jednoga ovna kao paljenicu. I neka Aron tele za sebe prinese kao žrtvu za grijeh, i neka okaje sebe i kuću svoju. Neka potom uzme dva jarca i neka ih dovede pred Gospoda, pred ulaz u Šator susreta. I neka baca kocku nad ova dva jarca, jedna kocka za Gospoda, a druga za Azazela. I neka Aron dovede jarca koji kockom pripadne Gospodu, i neka ga prinese kao žrtvu za grijeh. Ali jarca koji kockom pripadne Azazelu ćeš živog postaviti pred Gospoda i nad njim izvršiti okajanje te ga poslati u pustinju Azazelu. I neka Aron dovede tele, žrtvu za grijeh, koja je za njega samoga, i neka okaje sebe i kuću svoju, te neka potom zakolje tele kao žrtvu za grijeh, što je za njega određena. Neka zatim uzme kadionicu punu žara sa žrtvenika koji je ispred Gospoda, i neka ruke napuni miomirisnim kadom istucanim, i neka ga unese unutra iza zavjese; i neka kâd položi na vatru ispred Gospoda da dim od kada prekrije pomirbeni poklopac, koji je na Svjedočanstvu, da ne umre. I neka uzme teleće krvi i prstom prsne prema pomirbenom poklopcu na istoku; i neka sedam puta popršće prstom krv ispred pomirbenog zaklopca. I neka zatim zakolje jarca, žrtvu za grijeh određenu za narod, i neka krv njegovu unese iza zavjese, i neka s njome učini kao što je učinio s krvlju telećom, i neka prsne po pomirbenom poklopcu. Neka tako okaje Svetište zbog grijeha Izraelovih sinova i zbog njihovih prijestupa, i sve krivice njihove; neka isto tako učini sa Šatorom susreta, koji je usred njihove nečistoće. I neka nijedan čovjek ne bude u Šatoru susreta kada uđe da izvrši očišćenje Svetišta, sve dok ne izađe. I neka tako okaje sebe, dom svoj i svu zajednicu Izraelovu. I neka izađe žrtveniku koji stoji pred Gospodom i neka ga okaje. I neka uzme krvi od teleta i jarca pa neka pomaže rogove žrtvenika unaokolo, i neka ga prstom svojim popršće krvlju sedam puta, te neka ga očisti od nečistoća sinova Izraelovih i posveti. I kada dovrši sa čišćenjem Svetišta, Šatora susreta i žrtvenika, neka dovede živog jarca. I neka mu Aron položi obje ruke na glavu, i neka nad njim ispovijedi sve grijehe sinova Izraelovih, sve prijestupe u svim grijesima, i neka ih položi jarcu na glavu te neka ga da čovjeku koji je spreman jarca u pustinju otjerati. I neka jarac sva zlodjela njihova koja na njemu leže odnese u zemlju daleku – neka pošalju jarca u pustinju. I neka Aron pođe u Šator susreta i skine sa sebe lanene haljine, koje je obukao kada je ulazio u Svetište, i neka ih ostavi tamo. Tijelo svoje neka opere u vodi na svetom mjestu, i neka svoje haljine obuče i izađe da prinese svoju paljenicu i paljenicu za narod, i neka tako okaje sebe i narod. I loj žrtve za grijeh neka spali na žrtveniku. A neka onaj koji je jarca poslao Azazelu opere haljine svoje, i neka se okupa; onda se može vratiti u tabor. Tele i jarca, žrtve za grijeh, čiju su krv u Svetište unijeli, odvucite ispred tabora i kože, meso i izmet njihov spalite. I onaj ko ih spali neka opere haljine svoje, i neka se okupa, onda se može vratiti u tabor. I neka je ovo za vas vječita odredba: Desetog dana sedmoga mjeseca postite i ne činite nikakva posla, ni domorodac ni došljak među vama. Jer toga dana će vas okajati kako bi vas očistili; od svih grijeha svojih bit ćete očišćeni pred Gospodom. Neka je zato za vas subota dan odmora i postite; to je za vas odredba vječita. A neka okajanje izvrši svećenik kojeg pomazaše i čije ruke ispuniše kako bi umjesto oca svoga služio kao svećenik; i neka obuče lanene haljine, svetu odjeću. I neka okaje Najsvetije i Šator susreta; i za žrtvenik neka učini okajanje te za svećenika i cijelu zajednicu. Neka je to za vas vječita odredba da Izraelove sinove jednom okajete zbog svih grijeha njihovih!” I Aron učini onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu, njegovim sinovima i svim Izraelovim sinovima: Ovo je Gospod zapovjedio: Ko god iz doma Izraelova zakolje bika, janje ili kozu u taboru ili izvan njega, pa je ne donese pred ulaz u Šator susreta da se Gospodu prinese kao žrtva pred domom Božijim, neka mu se zaračuna krivica za krv; jer krv je prolio. Neka se zato taj čovjek iskorijeni iz naroda svoga. Neka zato Izraelovi sinovi dovedu svoje žrtve, koje su do sada u polju klali, i prinesu Gospodu, ispred ulaza u Šator susreta svećeniku, da ih tamo prinesu kao žrtvu pomirnicu. I neka svećenik popršće krvlju žrtvenik Gospodnji pred ulazom u Šator susreta i neka zapali loj, miris ugodan Gospodu. I neka od danas više ne prinose žrtve demonima za kojim blude. Neka je to vječita odredba za njih i buduća pokoljenja. A ti im poruči: Neka svaki čovjek iz doma Izraelova ili tuđinac koji živi među vama i koji želi prinijeti žrtvu ili paljenicu, a ne dovede je pred Šator susreta da je Gospodu žrtvuje, bude iskorijenjen iz naroda svoga. A ako neko iz doma Izraelova ili tuđinac koji živi među vama okusi bilo kakvu krv – Ja ću lice Svoje protiv te duše koja krv jede okrenuti i iz naroda njegova ću ga iskorijeniti. Jer život tijela je u krvi i dao sam vam je na žrtveniku da okajete duše svoje, jer krvlju se iskupljuje život. Zato sam poručio Izraelovim sinovima: Neka nijedna duša među vama ne jede krv; neka ni tuđinac među vama ne jede krv. I ako neko od Izraelovih sinova ili tuđinac što živi među njima ulovi divljač ili pticu, koja se smije jesti, neka pusti da krv iz nje isteče i neka je prekrije zemljom. Jer u krvi je život svakog bića; krv mu je život. Zato sam poručio Izraelovim sinovima: Ne jedite krv bilo kojeg bića; jer život svakog bića je krv njegova. Ko god je bude jeo biće iskorijenjen. I svako ko jede strvinu ili rastrgnuto, bilo da je domorodac ili tuđinac, neka opere haljine svoje, i neka se okupa u vodi. Ako li haljine i tijelo ne opere, snosit će svoju krivicu.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči svim Izraelovim sinovima: Ja, Gospod, Bog sam vaš! Ne činite onako kako čine u zemlji egipatskoj, gdje ste živjeli, ne radite onako kao u zemlji kanaanskoj, u koju ću vas odvesti, ne povodite se za njihovim običajima! Prema Mojim odredbama se ravnajte i držite se Mojih zapovijedi; da u njima hodite, jer Ja, Gospod, Bog sam vaš. Zato se držite odredbi i zapovijedi Mojih, jer ko ih se pridržava živ će kroz njih biti. Ja sam Gospod! Neka niko ne prilazi rodbini svojoj da otkrije nagost njihovu; Ja sam Gospod! Ne otkrivaj nagost oca i majke svoje. Majka ti je, ne otkrij nagost njenu. Ne otkrivaj nagost žene tvoga oca; jer to je nagost oca tvoga. Ni nagost sestre svoje, kćeri oca ili majke tvoje, bilo da je rođena u kući ili izvan nje – ne otkrivaj nagost njenu. Ni nagost kćeri tvoga sina ili kćeri tvoje kćerke. Ne otkrivaj nagost njenu jer je tvoja nagost. Nagost kćeri žene tvoga oca, koju je otac tvoj začeo i koja ti je sestra, ne otkrivaj nagost njenu. Ne otkrivaj nagost sestre oca svoga, jer je rodbina i krv bliska ocu tvome. Ne otkrivaj nagost sestre svoje majke, jer je rodbina i krv bliska majci tvojoj. Ne otkrivaj nagost brata tvoga oca, nemoj lijegati kraj žene njegove, strina ti je. Nagost snahe svoje ne otkrivaj, jer žena je sina tvoga; ne otkrivaj nagost njenu. Ne otkrivaj nagost žene tvoga brata, jer to je nagost brata tvoga. Nemoj otkrivati nagost žene i kćeri njene, niti kćer njena sina ili kćer njene kćeri, ne otkrivaj nagost njihovu; jer su rodbina i krv bliska, djelo je sramno. Nećeš uz ženu uzeti i sestru njenu, da ljubomoru budiš dok joj nagost otkrivaš za života njezina. Ne prilazi ženi u vrijeme mjesečne nečistoće da otkriješ nagost njenu. Nemoj lijegat kraj žene bližnjega svoga, da se njome tako oskrnaviš. Ne daj da djecu tvoju Molohu žrtvuju, da ne oskrnaviš ime Boga svoga; Ja sam Gospod. Nemoj lijegati s muškarcem kao sa ženom, gadost je. Ni sa životinjom nemoj lijegati da se njome ne okaljaš. I neka žena ne liježe pod životinju; opakost je krajnja. Nemojte se okaljati ovim stvarima, jer su se svim tim okaljali narodi koje pred vama tjeram. I tako se i zemlja onečistila i Ja ću opakost njenu pohoditi. I stanovnike će svoje izbaciti. A vi se držite odredbi i zapovijedi Mojih, i ne činite ove gadosti, ni domorodac ni tuđinac među vama – jer sve opakosti ove učiniše ljudi ove zemlje, oni što bijahu prije vas, tako da se zemlja onečistila. Da vas zemlja ne bi izbacila kada je onečistite, onako kako je izbacila pagane koji bijahu tu prije vas. Jer svako ko čini ove opakosti – duše što ovo čine, istrijebit će se iz naroda svoga. Tako se držite Mojih zapovijedi, da nikakav gadan običaj ne činite i da se njime oskrnavite. Ja, Gospod, Bog sam vaš!” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči cijeloj zajednici Izraelovih sinova: Sveti budite, jer Ja sam svet, Gospod, Bog vaš. Svaki od vas neka poštuje majku i oca svoga, i neka se pridržava Moje subote, jer Ja, Gospod, Bog sam vaš. Ne obraćajte se idolima i ne izlijevajte sebi bogove, jer Ja Gospod, Bog sam vaš. I kada Gospodu želite prinijeti žrtvu pomirnicu, žrtvujte je tako da budete prihvaćeni. Neka se jede onoga dana kada je žrtvovana, a i dana sljedećeg, ali neka se ono što ostane trećeg dana spali na vatri. Ali ako se ipak bude jelo trećega dana, onda je to gadost i neće biti prihvaćeno, i onaj ko bude jeo bit će kriv jer je okaljao ono što je Gospodu sveto; neka se duša takva iskorijeni iz naroda svoga. Kada žanjete rod sa zemlje svoje ne žanjite njivu do njenog kraja, niti kupite ostatke plodova poslije žetve. Nemojte ih kupiti ni u vinogradu, niti skupljati bobe koje ispadnu, nego ih ostavite za siromaha i tuđinca; Jer Ja sam Gospod, vaš Bog. Nemojte krasti, lagati i jedni druge varati. Ne kunite se lažno Mojim imenom tako da ime Boga svoga oskrnavite! Ja sam Gospod. Bližnjeg svoga nemoj lagati i potkradati. Neka plata najamnika ne prenoći kod tebe. Ne proklinji čovjeka gluhog i ne postavljaj prepreke na put slijepcu, nego se boj Boga svoga: Ja sam Gospod. Ne činite nepravde na sudu; ne budi pristrasan siromahu, niti se priklanjaj bogatijem, nego bližnjem svome pravedno sudi. Ne širi klevetu među narodom svojim i ne prolijevaj krv bližnjega svoga! Ja sam Gospod. Ne mrzi brata u srcu svome; nego bližnjeg svoga ozbiljno opominji da zbog njega krivicu ne snosiš. Ne sveti se i ne srdi na sinove naroda svoga, nego voli bližnjeg svoga kao sebe samoga! Ja sam Gospod. Držite se odredbi Mojih. Ne dopuštaj da se dvije vrste stoke pare i ne zasijavaj polje s dvije vrste sjemena. Ne oblači na se haljine od dvije vrste tkanine. Ako čovjek legne s robinjom koja je zaručena za drugoga, a ne bude otkupljena ni oslobođena, neka se kazne, ali neka se ne pogube; jer ona nije bila slobodna. Ali neka on prinese žrtvu prijestupnicu Gospodu ispred ulaza u Šator susreta; ovna jednog kao žrtvu prijestupnicu. I neka ga svećenik okaje tim ovnom, žrtvom prijestupnicom pred Gospodom zbog grijeha počinjenog; tako će mu se oprostiti grijeh njegov. Kada dođete u zemlju i zasadite stabala, voćki svakojakih jestivih, onda plodove smatrajte neobrezanim; tri godine ih držite neobrezanim, ne smiju se jesti; ali godine četvrte neka se svi plodovi posvete za slavlje Gospodnje, tek pete godine jedite plodove, da za vas rodi što više; Ja, Gospod, Bog sam vaš. Ne jedite ništa u čemu još ima krvi. Nemojte vračati i gatati. Rub kose svoje nemojte unaokolo šišati niti okrajak brade svoje skraćivati. Ne režite tijela svoga zbog mrtvaca, niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Gospod. Ne obeščašćuj kćer svoju dajući je da bude bludnica, da se zemlja ne poda bludu i ne ispuni opakošću! Poštujte Moju subotu i plašite se Svetišta Moga! Ja sam Gospod. Ne obraćajte se vračevima i gatarama; ne polazite njima da se ne oskrnavite; jer Ja, Gospod, Bog sam vaš. Pred glavom sijedom ćeš ustajati i poštovati lice starca; i boj se Boga svoga! Ja sam Gospod. Kada tuđinac poželi živjeti u zemlji vašoj s vama, ne tlačite ga. Tuđinca među vama gledajte kao da se rodio između vas i ljubi ga kao sebe samog; jer i vi ste bili tuđinci u zemlji egipatskoj. Ja, Gospod, Bog sam vaš. Ne krivite pravo niti krivo mjerite dužine, težine ili visine. Neka su vam mjerila prava, dobra težina, ispravna efa i pravedna ina! Ja Gospod, Bog sam vaš, koji vas je izveo iz zemlje egipatske: zato se držite i poštujte sve odredbe i zapovijedi Moje. Ja sam Gospod.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ko od sinova Izraelovih ili tuđinaca koji u Izraelu žive dijete svoje da Molohu, mora obavezno umrijeti; neka ga narod kamenuje! I lice ću Svoje protiv takva čovjeka okrenuti i iskorijeniti ga iz naroda njegovog, jer je Molohu dao svoje dijete te je oskrnavio Moje sveto ime i Svetište. I ako li narod oči svoje zatvori nad čovjekom, koji Molohu daruje djecu te ga ne smakne, onda ću lice Svoje okrenuti protiv tog čovjeka i cijele njegove porodice te ću njega i sve koji ga slijede, da bi s Molohom bludili, iskorijeniti iz naroda njihovog. I ako se ko obrati vračima i gatarama da za njima bludi, lice ću svoje okrenuti protiv njih i iskorijenit ih iz naroda njihovog. Zato se posvećujte i sveti budite; jer Ja sam Gospod, Bog vaš! Zato se držite Mojih odredbi i izvršavajte ih; jer Ja sam Gospod, onaj koji vas posvećuje. Ko proklinje majku ili oca svoga neka se obavezno pogubi; proklinjao je majku ili oca svoga – krv njegova neka padne na njega! Kada čovjek učini preljubu s tuđom ženom, sa ženom bližnjega svoga, neka se obavezno pogube preljubnik i preljubnica. Onaj koji legne sa ženom oca svoga otkrio je golotinju oca svoga; neka se obavezno pogube; krv njihova neka padne na njih. Ako čovjek legne sa ženom sina svoga neka se oboje pogube; učinili su djelo opako; krv njihova neka padne na njih! Ako muškarac legne s muškarcem kao sa ženom, učinili su opakost, neka se obavezno pogube; krv njihova nek padne na njih! Onaj koji uzme za ženu kćer i majku njenu učinio je djelo opako; neka se zajedno sa ženama spali da takve opakosti ne bude među vama! Ako čovjek legne sa životinjom neka se pogubi, i životinju također smaknite. Ako se kakva žena približi životinji i legne s njom, neka se pogube i ona i životinja; krv njihova neka padne na njih! Ako koji čovjek uzme sestru svoju, kćer oca svoga ili majke svoje i otkrije nagost njenu te ona vidi golotinju njegovu, onda je to sramota golema. Neka se iskorijene pred očima naroda. Otkrio je nagost sestre svoje, neka snosi krivnju svoju! I ako ko legne sa ženom dok ima mjesečnicu i otkrije nagost i tok krvi njene, a ona otkrije tok krvi svoje, neka se oboje iskorijene iz naroda svoga! Golotinju sestre majke svoje i sestre oca svoga ne otkrivaj; jer ko to učini, otkrio je nagost rodbine svoje; neka snosi krivnju svoju. Ako čovjek legne sa ženom strica svoga, otkrio je nagost strica svoga; neka snose krivnju svoju, i neka bez djece umru! Ako ko legne sa ženom brata svoga, onda je to nečisto; neka ostanu bez djece, jer je nagost brata svoga otkrio. Zato poštujte sve zakone i prava Moja, da vas ne izbaci zemlja u koju vas vodim da u njoj živite! I ne živite kao narodi koje sam pred vama rastjerao, jer su sve ove stvari činili i zato sam ih prezreo. Ali vama sam rekao: Zemlju njihovu za se uzmite, jer vama ću je u vlasništvo dati – zemlju u kojoj teku med i mlijeko. Ja Gospod, Bog sam vaš, koji vas je od tih naroda izdvojio. Tako i vi razlikujte čistu od nečiste stoke, i nečiste ptice od čistih, i nemojte poganiti sebe ni stokom, pticom ni bilo čim što zemljom puže, što sam vam kao nečisto odredio, nego mi budite sveti, jer sam Ja, Gospod, svet; Ja sam vas od narodâ izdvojio da meni pripadate! Ako je u čovjeku ili ženi duh vračarski ili gatarski neka se pogube. Kamenujte ih, krv njihova neka padne na njih!” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči svećenicima, sinovima Arona: Neka se za mrtvacem niko od vas ne onečisti, osim za rodbinom svojom najbližom, za majkom, za ocem, sinom, kćerkom ili bratom, i zbog sestre svoje, djevice koja mu bijaše bliska, jer još nije bila nečija žena; za njom se može onečistiti. Neka se ne onečisti muž među narodom svojim i neka se ne okalja. Neka ne briju glave i ne skraćuju krajeve brade te neka ne zasijecaju kožu svoju. Neka Bogu svome budu sveti, i neka ne skrnave ime Boga svoga; jer oni prinose paljenice Gospodnje, hljeb Boga svoga i neka budu sveti! Neka ne uzimaju bludnicu i obeščašćenu kao ženu, niti onu koju je muž otpustio; jer svećenik je svet Bogu svome. Neka je svet za tebe jer on prinosi hljeb tvoga Boga. Neka je za te svet; jer Ja sam svet, Gospod, koji vas posvećujem. A ako se kćer svećenika oskrnavi bludom, onda je okaljala oca svoga; neka se spali na vatri! A onaj koji je visoki svećenik među braćom svojom, na čije čelo izliše ulje za pomazanje i kome ruku ispuniše da haljine svete obuče, neka ne raspušta kosu i neka ne razdire haljina svojih. I neka ne ide nijednom mrtvacu; ni za majkom niti za ocem neka se ne oskrnavi. Neka ne izlazi iz Svetišta i da ne oskrnavi Svetište Boga svoga; jer posvećenje ulja pomazanja je na njemu; Ja sam Gospod. Neka uzme djevicu za ženu, neka ne uzima udovice, raspuštenice, ženu obeščašćenu ili bludnicu. Djevicu iz naroda svoga neka za ženu uzme, da potomke svoje ne skrnavi među narodom, jer Ja, Gospod, njega posvećujem.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu: Ako bi ko od tvojih potomaka u vremenima budućim imao kakvu tjelesnu mahanu nipošto ne smije prilaziti da prinosi hljeb Boga svoga. Ne, neka se ne približava niko ko ima mahana tjelesnih: bilo da je slijep ili hrom, da ima lice unakaženo ili prevelik ud, ili da ima ruku slomljenu ili nogu, da je grbav ili patuljast, da ima mahanu na oku, da je šugav, krastav ili uškopljenik. Te ako ko od potomaka Aronovih ima mahanu tjelesnu neka se ne približava da prinosi paljenice Gospodu; zato što ima mahanu tjelesnu, neka ne prilazi da prinosi hljeb Gospoda svoga. On smije jesti hljeb Boga svoga, od svetog i najsvetijeg. Ali neka ne prilazi zavjesi, niti žrtveniku, jer ima mahanu tjelesnu, da Svetište Moje ne oskrnavi; jer ih Ja, Gospod, posvećujem.” I Mojsije to poruči Aronu, sinovima njegovim i svim Izraelovim sinovima. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu i sinovima njegovim da se čuvaju svetih darova Izraelovih sinova, koje Mi posvećuju, da sveto Moje ime ne okaljaju: Ja sam Gospod. A sada im reci: Ko se od vaših potomaka, krvi vaše, dok je nečist, približi Svetištu koje Izraelovi sinovi posvetiše Gospodu – takvog čovjeka odstranite od Mog pogleda; Ja sam Gospod. Ako je ko od potomaka Aronovih gubav ili ima izljev neka ne jede od svetih prinosa dok se ne očisti. A ko dotakne nekoga ko se onečistio mrtvacem ili čovjeka koji izbaci sjeme, ili je pak dotakao kakvog gmizavca da se onečisti ili čovjeka nečista, kakva god prljavština na njemu bila, ko dotakne takvog nečist je do večeri i neka ne jede svetih prinosa, osim ako tijelo svoje opere u vodi. I kada sunce zađe, onda je čist, i nakon toga smije jesti od svetih prinosa, jer njegov je hljeb. Neka ne jede strvine ili rastrgnuto da se od toga ne onečisti; Ja sam Gospod! I neka se drže Mojih odredbi da grijeh na se ne navale i da ne poginu kada se oskrnave; jer Ja sam Gospod koji ih posvećuje. Ali nijedan svjetovnjak ne smije jesti od svetinje. Ni gost ni najamnik svećenikov ne smiju jesti svetih prinosa. A kad svećenik kupi roba za novac, taj smije jesti od svetinje, a i robovi koji su rođeni u kući njegovoj smiju jesti njegova hljeba. Ali kad kćer svećenikova postane žena tuđincu, neka ne jede od prinosa svetinje. Ali ako kćer svećenikova postane udovica ili ako je otpusti muž, a ona nema djece, te se vrati u kuću oca svoga, kao u mladosti svojoj, neka ponovo jede hljeb oca svoga. Ali neka ga ne jede nijedan tuđinac. A ako neko slučajno bude jeo od svetih prinosa, neka doda petinu i nadoknadi svetu stvar. I neka ne skrnave svete darove Izraelovih sinova, koje oni prinesoše Gospodu, da na se ne navale grijeh i krivnju kada jedu svetih prinosa: jer ih Ja, Gospod, posvećujem.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu, sinovima njegovim i svim Izraelovim sinovima: Svako ko prinese žrtvu, bilo da je iz doma Izraelova ili tuđinac, bez obzira na to da li prinese paljenicu zavjetom ili dobrovoljno, da bude prihvaćeno za njega, neka žrtvuje mužjaka bez mahane od goveda, ovaca ili koza. Nemojte žrtvovati ništa što ima mahanu; ne bi bilo prihvaćeno. I kada neko Gospodu želi prinijeti žrtvu pomirnicu, bilo da ispuni zavjet ili dobrovoljno, neka budu bez mahane od goveda ili koza, da bude prihvaćeno. Životinju slijepu ili slomljena noge, unakaženu, gušavu, šugavu ili krastavu ne prinosite kao paljenicu na žrtvenik Gospodnji. Bika ili ovcu koja ima predugu ili prekratku nogu možeš žrtvovati kao žrtvu dobrovoljnu, ali za ispunjene nekog zavjeta nije dovoljno. Gospodu ne prinosite žrtve sa zgnječenim, stučenim, rastrgnutim ili odsječenim mošnjama; u zemlji svojoj ne činite takvih stvari. I iz ruke tuđinca nemojte ništa slično svome Bogu kao hranu prinositi; jer osakaćene su i imaju mahanu na sebi; neće biti prihvaćena.” I Gospod reče Mojsiju: „Kada se tele oteli, janje ojanji ili koza okozi, neka sedam dana ostane uz majku svoju, tek osmoga dana se može prinijeti kao paljenica Gospodu. Ali nemojte govedo ili ovcu zaklati s mladunčetom u isti dan. A kad Gospodu želite prinijeti žrtvu zahvalnicu, onda je prinesite tako da vam bude prihvaćena. Isti dan je pojedite, i neka ništa ne ostane viška do jutra; Ja sam Gospod. Ali držite se odredbi Mojih i izvršavajte ih; Ja sam Gospod! I sveto Moje ime nemojte okaljati; nego ćete me posvetiti među Izraelovim sinovima, Mene, Gospoda, koji vas posvećuje, koji vas je izveo iz zemlje Egipat da bude Bog vaš; Ja sam Gospod.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ovo su blagdani Gospodnji u čast kojih ćete sazivati svete zborove; ovo su Moji blagdani. Šest dana ćete raditi, ali sedmoga dana je subota odmora, sveti zbor; tada ne činite nikakva posla; jer subota je Gospodnja u svim vašim domovima. A ovo su blagdani Gospodnji, sveti zborovi, koje ćete u vrijeme određeno sazivati: Četrnaestog dana prvog mjeseca uvečer je Pasha Gospodnja. A petnaestog dana istoga mjeseca je slavlje beskvasnih hljebova za Gospoda. Tad jedite sedam dana hljeb beskvasni. Prvoga dana održite sveti zbor; ne činite nikakva težačka posla, i Gospodu ćete sedam dana žrtvovati paljenice. Sedmoga dana je zbor sveti, tad ne činite nikakva težačka posla.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada stignete u zemlju koju ću vam darovati i u njoj žetvu požanjete, onda ćete prvjenac žetve odnijeti svećeniku. A neka on obrće snop pred Gospodom da za vas bude primljen, na dan subotnji neka ga svećenik obrće. A toga dana, kada budete snop obrtali, Gospodu žrtvujte janje staro godinu dana, bez mahane, i prinosnicu koja ide uz to, dvije desetine najboljeg brašna zamiješenog uljem, paljenicu, miris ugodan Gospodu te ljevanicu što uz nju ide, jednu četvrtinu hina vina. Ali nemojte jesti hljeba ni pržena zrnevlja, a ni mlada klasja, do toga dana kada Gospodu prinesete ovaj dar. To je odredba vječna za buduća pokoljenja u svim domovima vašim. A počevši od dana nakon subote, od dana kada prinesoste snopove, nabrojte sedam sedmica, do onoga dana koji slijedi sedmu subotu, dakle, pedeset dana nabrojte i onda Gospodu prinesite novu žrtvu prinosnicu. A iz domova svojih ponesite dva hljeba za obrtanje, neka svaki bude od dvije desetine efe najboljeg brašna; neka se bez kvasca ispeku kao prvine Gospodu. A uz hljeb prinesite sedam jednogodišnjih janjaca, tele i dva ovna; neka je to paljenica za Gospoda i ljevanica i prinosnica koja ide uz nju – paljenica, miris ugodan Gospodu. Također, prinesite dva jarca kao žrtve za grijeh i dva jednogodišnja janjeta kao žrtvu pomirnicu, i neka ih svećenik obrće zajedno s hljebovima prvine, s janjcima kao žrtvu obrtanu pred Gospodom. Sveti su Gospodu za svećenika. I toga dana proglasite: ‘Neka je za vas zbor sveti, nikakvog posla težačkog ne obavljajte!’ To je odredba vječna za buduća pokoljenja u svim domovima vašim. Ali kad žetvu s polja svojih skupljate, nemojte je žnjeti do samih krajeva polja, i nemojte pabirčiti nakon žetve, nego to ostavite za tuđince i siromahe. Ja sam Gospod, Bog vaš.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Neka je prvi dan sedmoga mjeseca za vas dan odmora, spomen proglašen trubom, sveti zbor. Nemojte činiti nikakav posla težačka, nego Gospodu prinesite paljenicu.” I Gospod reče Mojsiju: „Desetog dana sedmoga mjeseca je Dan pomirenja, neka je za vas sveti zbor, i postite te prinesite Gospodu žrtvu paljenicu; i toga dana nemojte raditi jer je Dan pomirenja, da se iskupite pred Gospodom, vašim Bogom. Jer svaka duša koja toga dana ne bude postila bit će iskorijenjena iz naroda svoga I Ja ću svakog ko toga dana bude radio iskorijeniti iz njegovog naroda Nemojte raditi. To je vječita odredba za koljena buduća u svim domovima vašim. Neka je to za vas subota odmora i posta. Devetog dana toga mjeseca, uvečer, počnite slaviti i neka slavlje traje od večeri do večeri.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Petnaestog dana ovoga mjeseca slavite za Gospoda Blagdan koliba, neka traje sedam dana. Prvoga dana je sveti zbor, ne obavljajte nikakva posla. Sedam dana ćete Gospodu prinositi paljenice; osmog dana održite sveti zbor i prinesite Gospodu paljenicu; zbor je blagdanski, ne činite nikakva posla. Ovo su blagdani Gospodnji za koje ćete sazivati svete zborove; Gospodu prinosite paljenice, prinosnice, žrtava klanica i ljevanica, svakoga dana ono što je propisano, uz subote Gospodnje, uz žrtve vaše, zavjete i sve dobrovoljne darove koje Gospodu prinosite. Tako ćete petnaestog dana sedmog mjeseca, kada žetvu pokupite, održati blagdan Gospodnji, neka traje sedam dana; neka je prvog i osmog dana praznik. Ali prvoga dana uzmite plodove lijepih voćki, palminih grana i grančica s gustih krošnji i vrbe sa potoka te se sedam dana veselite pred Gospodom, vašim Bogom. I tako ćete obilježavati Gospodnji blagdan sedam dana u godini. Neka je to za vas vječita odredba u pokoljenjima budućim, da slavite u sedmom mjesecu. Sedam dana boravite u kolibama; svi domoroci neka stanuju u kolibama, da vaši potomci spoznaju da sam pustio da sinovi Izraela stanuju u kolibama kada ih izvedoh iz zemlje egipatske; Ja sam Gospod, Bog vaš.” I Mojsije obznani Izraelovim sinovima Gospodnje blagdane. I Gospod reče Mojsiju: „Naredi Izraelovim sinovima da čisto ulje, od maslina cijeđeno, donesu za svijećnjak, da stalno svijetli! Neka ga Aron namjesti ispred zavjese svjedočanstva u Šatoru susreta da postojano gori pred Gospodom od večeri do zore; to je odredba vječna za vaša buduća pokoljenja. Neka redovno namješta svjetiljke na svijećnjaku od čistoga zlata pred Gospodom. A onda uzmi najboljega brašna i ispeci dvanaest kolača; neka je svaki kolač od dvije desetine efe. I postavi u dva reda po šest kolača na sto od čistog zlata što je pred Gospodom. I na svaki red stavi čistoga tamjana, i neka je to hljeb spomen, paljenica Gospodu. Neka ih svake subote neprekidno reda pred Gospodom, kao dar sinova Izraelovih; za Savez vječni. I neka pripadnu Aronu i sinovima njegovim; neka ih jedu na mjestu svetom, jer kao svetinja nad svetinjama od paljenica Gospodnjih će pripasti njemu, kao vječni udio.” A tada među sinove Izraelove dođe sin jedne Izraelke kome otac bijaše Egipćanin. Sin Izraelkin se u taboru svađao s jednim Izraelcem. Tad sin Izraelkin poče huliti na ime Gospodnje i psovati ga. Nakon toga ga dovedoše Mojsiju. Majka mu se zvala Salumita, a bijaše kći Dabrijina, iz plemena Danova. I zatočiše ga u tamnicu dok ne rastumače šta će činiti s njim po volji Gospodnjoj. I Gospod reče Mojsiju: „Izvedi toga što je hulio ispred tabora, i neka svi koji su ga čuli polože ruke na njegovu glavu, i neka ga kamenuje cijela zajednica! I poruči sinovima Izraelovim: Ko Boga svoga proklinje, neka snosi grijeh svoj; i onaj što huli na ime Gospodnje mora se obavezno pogubiti! Neka ga cijela zajednica kamenuje, bilo da je tuđinac ili domorodac; ako na ime huli, neka umre! I ako neko ubije čovjeka, mora umrijeti! A ako ko pogubi životinju, neka je nadoknadi; život za život! Ali ako bližnjeg svoga ranite, neka i vas snađe isto; lom za lom, oko za oko, zub za zub; kako je ranio čovjeka neka se učini i njemu! Ko ubije životinju, neka je nadoknadi, ali ko pogubi čovjeka, mora umrijeti! Imajte isto pravo za tuđinca i domorodca; jer Ja sam Gospod, Bog vaš.” I Mojsije to kaza Izraelovim sinovima, a oni izvedoše bogohulnika ispred tabora i kamenovaše ga. I Izraelovi sinovi postupiše onako kako je Gospod naredio. I Gospod reče Mojsiju na brdu Sinajskom: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada stignete u zemlju koju ću vam darovati, neka zemlja slavi Gospodu subotu. Šest godina njive zasijavaj i vinograd obrezuj te skupljaj plodove. Ali neka sedme godine zemlja ima svoju subotu odmora, subotu Gospodnju, kada nećeš zasijavati njive svoje i vinograd obrezivati. A i ono što nakon žetve samo naraste, nemoj žnjeti; i grožđe u svom neobrezanom vinogradu nemoj brati, neka je to godina odmora zemlji. I neka vam ova subotna godina donese hrane: tebi, slugama tvojim i služavkama, najamnicima tvojim i gostima koji kod tebe žive; i sve što rodi neka bude hrana stoci i divljim životinjama u zemlji tvojoj. I izbrojte sedam godina subotnjih, dakle sedam puta sedam godina, tako da vrijeme sedam godina subotnjih iznosi četrdeset i devet godina. Neka se potom oglasi truba, u sedmome mjesecu, desetoga dana; neka se na Dan pomirenja oglasi truba u cijeloj zemlji vašoj. I pedesetu godinu posvetite te proglasite slobodu za sve ljude što u zemlji žive. To je godina jubilejska kada će se svaki od vas vratiti na svoj posjed i porodici svojoj. Neka je pedeseta godina za vas jubilejska: nemojte sijati niti žnjeti ono što rodi samo te godine, a ni grožđa nemojte brati u vinogradima neobrezanim. Jer godina je jubilejska; neka je sveta za vas, sa polja jedite što samo rodi. Te godine neka se svako vrati na svoju baštinu. Ako bližnjem svome zemlju prodate ili zemlju od njega kupite, ne varajte brata svoga, po broju godina od godine jubilejske to kupi od njega, a on neka tebi proda po broju godina žetve. Ako je godina puno, onda mu cijenu povećaj a ako ih je malo, onda je smanji; jer određeni broj žetvi ti prodaje. Zato ne varajte jedni druge, nego se bojte Boga svoga; jer Ja sam Gospod, Bog vaš. Zato se držite Mojih zapovijedi i čuvajte odredbe Moje te ih izvršavajte; tako ćete sigurno živjeti u zemlji svojoj. I neka vam zemlja pruži plodove svoje da jedete dok se ne zasitite i da bezbjedno živite. A kada upitate: ‘Što ćemo jesti sedme godine kad ne sijemo i ne skupljamo ljetinu?’ Onda znajte da ću šeste godine blagosloviti zemlju da rodi za tri godine; tako da kad osme godine budete sijali, jesti ćete plod raniji sve do godine devete; dok ne rodi nova jedite prijašnje ljetine. Zemlju ne smijete prodati potpuno, jer ona pripada Meni. Jer ste tuđinci i stranci kod Mene. I u cijelom kraju koji vam pripada neka bude otkupa zemlje. Ako brat tvoj osiromaši te proda nešto od svoje baštine, onda neka kao otkupitelj dođe njegov najbliži rod; neka otkupi ono što je brat prodao. A ako nema otkupitelja, a rukama svojim može zaraditi onoliko koliko je potrebno za otkup, neka godine koje prođu od prodaje obračuna i nadoknadi kupcu, da sam opet dođe do svoje baštine. A ako ne može platiti nadoknadu, neka ono što je prodao ostane u rukama kupca sve do godine jubilejske; a te će se godine ono povratiti, i on će se vratiti na svoju baštinu. Ko proda kuću unutar zidina grada, taj za otkup ima godinu dana. Godinu jednu ima pravo otkupa. A ako je ne otkupi za godinu dana, neka onda kuća koja je unutar zidina grada ostane kupcu i njegovoj porodici kao imanje neotkupljivo; ona se u godini jubilejskoj ne vraća. A neka se kuće u selima koje nisu opasane zidom računaju poput polja i zemlje; mogu se otkupiti, i jubilejske godine se vraćaju. A što se tiče gradova levitskih i kuća u njihovom vlasništvu – oni imaju vječito pravo otkupa. I kada neko nešto kupi od levita, onda će se prodata kuća vratiti u vlasništvo jubilejske godine, jer kuće u gradovima levitskim su vlasništvo njihovo među sinovima Izraelovim. Ali neka se pašnjaci oko gradova njihovih ne prodaju jer su njihovo imanje vječito. Ako osiromaši brat tvoj te se ne može više izdržavati, pomozi mu kao da je tuđinac ili gost; uzmi ga da kod tebe živi. Nemoj mu uzimati kamate niti lihvariti, boj se Boga svoga, i neka brat tvoj živi s tobom. Novac mu ne posuđuj na kamatu niti mu hranu pozajmljuj radi dobiti. Ja, Gospod, Bog sam vaš, koji sam vas izveo iz zemlje egipatske da vam darujem zemlju Kanaan i da vam budem Bog. I ako brat tvoj kraj tebe osiromaši, pa ti se mora prodati, nemoj ga koristiti kao roba, neka ti služi kao najamnik i došljak do godine jubilejske Neka onda slobodan pođe od tebe s djecom svojom i neka se vrati na djedovinu svoju. Jer Moje sluge su oni koje izvedoh iz zemlje egipatske, zato se ne prodaju u ropstvo. Nemoj nad njim gospodarit grubo, boj se Boga svoga. A što se tiče robova i ropkinja tvojih, koje ćeš imati, kupuj ih od naroda što žive oko vas. Možete ih kupovati od stranaca među vama i rodbine njihove koja je kod vas rođena u zemlji vašoj; njih možete kao vlasništvo zadržati. Možete ih djeci svojoj poslije vas u vlasništvo trajno ostaviti. Neka vam služe, ali nad braćom svojom, sinovima Izraelovim, nećeš vladati; neka grubo ne gospodari jedan nad drugim. Kada se tuđinac ili gost obogati, a brat tvoj kraj njega osiromaši pa se proda tuđincu, gostu ili rodbini njegovoj, neka potom, nakon što se prodao, ostane pravo otkupa za njega; brat ga njegov može otkupiti, stric, rođak ili bilo ko iz porodice njegove. Ili neka se sam otkupi ako rukama svojim stekne dovoljno. A neka s kupcem svojim računa od godine kad se prodao do godine jubilejske. I cijena njegova neka se obračuna po broju godina, i neka se provedeno vrijeme računa kao najamnika. Ako je ostalo još mnogo godina, neka isplati za svoju otkupninu srazmjerno od cijene kupovine. A ako je ostalo još malo godina, do godine jubilejske neka se obračuna po godinama službe i neka plati srazmjerno tim godinama. Neka je kod njega kao najamnik, godinu na godinu, ali neka on ne vlada nad njim grubo pred očima tvojim. Ali ako se ne otkupi na jedan od ovih načina, neka se oslobodi na godinu jubilejsku, zajedno s djecom svojom, jer Izraelovi sinovi služe Meni; sluge su Moje koje izvedoh iz zemlje egipatske. Ja, Gospod, Bog sam vaš. Nemojte sebi praviti idola niti kipova; ne podižite stupove ni kamenja sa slikama u svojoj zemlji da pred njima ničice padate – jer Ja, Gospod, Bog sam vaš. Obilježavajte Moje subote i poštujte Moje Svetište – Ja sam Gospod. Ako budete slijedili Moje zakone i izvršavali odredbe Moje, onda ću vam kišu darovati u vrijeme pogodno, zemlja će rod donositi i voćke rađati plodom. I vršidba će vam trajati do berbe vinograda, a berba stizati do sijanja, i hljeba ćete se svoga nasititi i sigurno ćete u zemlji živjeti. Mir ću podariti zemlji, da mirno spavate i da se nikoga ne plašite. I zle zvijeri ću istjerati iz zemlje i mač neće doći u zemlju vašu. Neprijatelje ćete svoje tjerati i padat će pred vama od mača; vas peterica će tjerati stotinu, a vas stotinu će tjerati desetine hiljada; i neprijatelji vaši će pred vama pasti od mača. I okrenut ću se k vama i plodnim vas učiniti te razmnožiti, i Savez svoj utvrditi s vama. I zalihom starom ćete se hraniti, i staro ćete ispražnjavati zbog novog. Dom ću Svoj usred vas postaviti i duša vas Moja neće prezirati, i hodit ću među vama i biti vaš Bog, a vi ćete biti narod Moj. Ja, Gospod, Bog sam vaš, koji sam vas izveo iz zemlje egipatske da ne robujete, i palice sam jarma vašega polomio i uzdigao vas da uspravno koračate. Ali ako Me ne budete poslušali i ne izvršite ove zapovijedi, te ako odredbe Moje zanemarite, i ako duša vaša prezre zakone Moje i prekršite naredbe Moje te raskinete Savez, evo šta ću učiniti: izložit ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troši a život gasi. Uzaludno ćete sjeme svoje zasijavati jer će ga neprijatelji vaši proždrti. I lice ću Svoje protiv vas okrenuti da potučeni budete od neprijatelja vaših; i oni što vas mrze neka nad vama vladaju, i bježat ćete iako vas niko ne goni. A ako i tada ne budete poslušni, onda ću vas sedmerostruko kazniti zbog grijeha vaših. I ponos vaš čvrsti ću slomiti. Nebo ću vam poput željeza učiniti, a zemlju poput mjedi, da snagu svoju uzaludno trošite, da zemlja ne daje roda i da voćke ne rađaju plodom. A ako se i tada ne budete pokoravali, i ne budete htjeli slušati, onda ću vas udariti sedmerostruko zbog grijeha vaših. I divlje zvijeri ću među vas poslati da vas djece vaše liše, da istrijebe stoku vašu i broj vaš umanje tako da vam putevi ostanu pusti. A ako se ni od ovih mjera ne obratite, nego Mi se i dalje budete protivili, onda ću se i Ja usprotiviti i kazniti vas sedmerostruko zbog grijeha vaših. Mač će vas snaći koji će osvetiti Moj savez! A kada se povučete u gradove svoje, kugu ću među vas pustiti i predati vas u ruke neprijateljima vaših. A kada vam potporu u hljebu slomim, deset će žena vaših hljeb u jednoj pećnici peći, i hljeb će vam na mjeru dijeliti, i jest ćete ali se nećete zasititi. A ako vas ni to ne natjera na poslušnost, i ako Mi se još uvijek budete protivili, onda ću se i Ja gnjevno usprotiviti, sedmerostruko ću vas kazniti zbog grijeha vaših. I meso ćete svojih sinova i svojih kćeri jesti; Srušit ću visoke idole vaše i oboriti kadione žrtvenike te ću leševe vaše baciti na leševe idola vaših, i Moja duša će vas prezreti. I gradove ću vaše opustošiti, i svetišta vaša porušiti, i miomirise vaše više neću mirisati. A zemlju ću u pustoš pretvoriti da će se neprijatelji vaši koji dođu da žive u njoj zgroziti. I rasijat ću vas među narode neznaboške, i mač ću Svoj iz korica izvući tako da će zemlja vaša postati pustoš a gradovi ruševine. A zemlja će namiriti subote dok leži opustošena, i vi ćete biti u zemlji neprijatelja vaših. I dok je opustošena, bit će i u miru, jer nije imala mira subotama dok ste vi živjeli u njoj. I onima koji preostanu u zemljama neprijatelja vaših srce ću strahom ispuniti tako da će ih šuštanje lišća natjerati u bijeg, i bježat će kao da ih mač goni, i padat će i kad ih niko ne bude gonio. I neka padnu jedni preko drugih kao od mača, iako ih niko ne goni. Nećete moći opstati pred neprijateljima svojim, nego ćete među narodima neznaboškim stradati i zemlja će vas progutati. I preostali će zbog grijeha svojih truhnuti u zemlji neprijatelja; i zbog grijeha otaca svojih će truhnuti s njima. A ako priznaju grijeh svoj, grijeh otaca svojih i nevjeru svoju koju ispoljiše prema Meni kada Mi se usprotiviše, zbog čega se i Ja usprotivih njima, pa ih dovedoh u zemlju neprijatelja njihovih, te ako se potom ponizi neobrezano srce njihovo tako da krivnju svoju priznaju, onda ću se prisjetit Saveza Svoga s Jakovom i zavjeta s Isakom i Abrahamom, i na zemlju ću pomisliti. Ali zemlja će, napuštena od njih, namiriti subote svoje dok opustošena leži; ali oni će ispaštati zbog grijeha svojih, zbog toga što su odredbe Moje kršili, i što im je duša prezrela Moje zapovijedi. Iako će biti u zemlji neprijateljskoj, ipak ih neću potpuno odbaciti i toliko prezreti da ih posve uništim i Savez raskinem; jer Ja, Gospod, Bog sam njihov. I zbog njih ću se prisjetiti Svoga Saveza sa očevima njihovim kada ih iz zemlje egipatske izvedoh naočigled naroda neznaboškim da im budem Bog. Ja sam Gospod.” Ovo su zapovijedi, zakoni i odredbe koje Gospod postavi na brdu Sinajskom, kroz Mojsija, između sebe i Izraelovih sinova. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ako ko želi učiniti poseban zavjet Gospodu koji vrijedi koliko čovjek; neka onda muško od dvadeset do šezdeset godina procijeni na pedeset srebrenih šekela po šekelu hramskom. A ako je žena, onda je procijeni na trideset šekela. A ako ima pet do dvadeset godina, procijeni dvadeset šekela za muško, a deset za žensko. A ako je staro od mjesec dana do pet godina, muško procijeni na pet šekela, a žensko na tri. A ako su stari šezdeset ili više godina, onda muško procijeni na petnaest šekela, a žensko na deset. Ako li je neko suviše siromašan da plati onoliko koliko procijeniš, onda ga odvedite pred svećenika i neka ga on procijeni; prema onome koliko ruka onoga što se zavjetovao može dati, neka ga svećenik procijeni. Ako životinju prinose Gospodu kao žrtvu, neka sve što se od nje prinese bude sveto. Neka se ne mijenja niti nadomješta za drugu, dobru za lošu ili lošu za dobru; a ako je neko zamijeni, onda će obje životinje biti svete pred Gospodom. Ali ako je kakva nečista životinja, od koje se ne smije Gospodu žrtvovati; neka je odvedu pred svećenika, i neka je svećenik procijeni, da li je dobra ili loša, i kako on ocijeni, neka tako bude. A ako bi je ko htio otkupiti, neka doda petinu njegove procjene. Ako neko kuću posveti Gospodu, neka je svećenik procijeni, da li je dobra ili loša, i neka se tako vodi. A ako je želi otkupiti onaj što je posvetio, neka na cijenu doda petinu procjene i njemu će pripasti. Ako ko zavjetuje njivu svoju, neka se procijeni po usjevu: jedan gomer ječma neka vrijedi pedeset srebrenih šekela. Ako li zavjetuje polje godine jubilejske, neka ostane po tvojoj procijeni. Ali ako polje zavjetuje nakon godine jubilejske, neka mu svećenik obračuna cijenu po preostalim godinama do sljedeće godine jubilejske; i neka se to odbije od cijene. Ali ako onaj koji je polje zavjetovao želi iskupiti isto, neka doda petinu procjene i polje će ostati njegovo. A ako ne želi polja otkupiti, ili ako ga proda nekome drugom, onda ga ne može otkupiti; kada se polje godine jubilejske oslobodi ostat će sveto Gospodu, kao polje zavjetovano; svećeniku će kao baština pripasti. Ali ako neko posveti Gospodu dio polja kupljenoga, koje nije dio njegove baštine, neka mu svećenik obračuna cijenu po tvojoj procjeni do godine jubilejske, i neka istog dana dâ iznos procjene kao svetinju Gospodnju. Ali neka se godine jubilejske polje vrati onome od koga je kupljeno, onome kome kao baština pripada. A neka se sve procjenjuje po hramskom šekelu; jedan šekel za dvadeset gerara. Ali neka niko prvjenac stoke ne zavjetuje; ona već Gospodu pripada kao prvjenac; bilo da je tele ili janje – pripada Gospodu. Ako li je životinja nečista, neka je otkupe po tvojoj procjeni, dometnuvši petinu cijene. Ako je ne želi otkupiti, neka se po tvojoj procjeni proda. Ali ne prodajite i ne otkupljujte ništa što je Gospodu posvećeno, bilo da je čovjek, životinja ili polje; sve zavjetovano je svetinja Gospodu. A čovjek proklet, izdvojen za uništenje iz roda ljudskog, neka se ne otkupljuje; mora obavezno biti smaknut. I svaka desetina od usjeva, bilo od zemlje ili voćki, pripada Gospodu; Gospodu su sveti. A ako neko želi otkupiti nešto od desetine, neka na cijenu doda još petinu. A i desetina od goveda i ovaca, i svega što prolazi ispod štapa pastirskoga, svaka deseta životinja, neka bude posvećena Gospodu. Ne ispitujte da li je dobra ili hrđava, nemojte je mijenjati. Ako je neko zamijeni, onda će obje životinje biti svete i ne smiju se otkupljivati.” To su odredbe koje Gospod dao Mojsiju za sinove Izraelove na brdu Sinajskom. I Gospod reče Mojsiju u pustinji Sinajskoj, u Šatoru susreta prvoga dana drugog mjeseca, druge godine nakon njihova izlaska iz zemlje egipatske: „Prebrojte svu zajednicu Izraelovih sinova, po rodovima i domovima očeva njihovih, poimenice; sve što je muško, glavu po glavu; sve muško od dvadeset godina i naviše, za rat sposobne muževe u Izraelu; po četama ih njihovim izbrojte, ti i Aron. I neka je s vama po jedan čovjek iz svakog plemena, svaki koji je poglavar doma oca svoga. A ovo su imena muškaraca koji će biti uz vas: Elisur, sin Šedeurov, za pleme Rubenovo; Šelumiel, sin Surišadajev, za pleme Simeonovo; Nahšon, sin Aminadabov, za pleme Judino; Netanel, sin Suarov, za pleme Jisakarovo; Eliab, sin Helonov, za pleme Zebulonovo. Od sinova Josipovih: Elišama, sin Amihudov, za pleme Efrajimovo; Gamaliel, sin Pedahsurov, za pleme Manašeovo; Abidan, sin Gidonijev, za pleme Benjaminovo; Ahiezer, sin Amišadajev, za pleme Danovo; Pagiel, sin Okranov, za pleme Ašerovo; Elijasaf, sin Deuelov, za pleme Gadovo; Ahira, sin Enanov, za pleme Naftalijevo.” To su izabranici zajednice, plemići rodova otaca svojih; poglavari Izraela nad hiljadama. Mojsije i Aron uzeše ljude što po imenima bijahu određeni, i sazvaše cijelu zajednicu prvoga dana drugog mjeseca. I popisaše ih po rodovima i domovima otaca njihovih, po imenima njihovim, sve od dvadeset godina i naviše, glavu po glavu. Kako Gospod naredi Mojsiju, tako ih je pobilježio u pustinji Sinajskoj. I sinova Rubenovih, prvorođenog sina Izraelovog, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Rubenova četrdeset šest hiljada i pet stotina. Simeonovih sinova, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Simeonova pedeset devet hiljada i tri stotine. Sinova Gada, po porijeklo svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Gadova četrdeset pet hiljada šest stotina i pedeset. I sinova Judinih, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Judina sedamdeset četiri hiljade i šest stotina. Sinova Jisakara, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Jisakarova pedeset četiri hiljade i četiri stotine. I sinova Zebulona, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Zebulonova pedeset sedam hiljada i četiri stotine. Sinova Josipa, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Josipova četrdeset hiljada i pet stotina. I sinova Manašea, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Manašeova trideset dvije hiljade i dvjesta. Sinova Benjamina, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Benjaminova trideset pet hiljada i četiri stotine. I sinova Dana, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena šezdeset dvije hiljade i sedam stotina. Sinova Ašera, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Ašerova četrdeset jedna hiljada i pet stotina. I sinova Naftalija, po porijeklu svome, po rodovima i domu otaca njihovih, po broju imena njihovih, glavu po glavu; svih muškaraca sposobnih za rat, starih dvadeset ili više godina, bijaše popisanih iz plemena Naftalijeva pedeset tri hiljade i četiri stotine. To su oni, koje popisaše Mojsije i Aron uz dvanaest poglavara Izraelova – od svakog plemena jedan. I popisanih Izraelovih sinova, po domovima otaca svojih, onih starih dvadeset i više godina, sposobnih za rat, bijaše ukupno šeststo tri hiljade pet stotina i pedeset. Ali Levite s plemenom otaca svojih ne ubrojiše u ovaj popis. Jer Gospod poruči Mojsiju: „Samo pleme Levita nemoj popisivati i ne računaj broj njihov među Izraelove sinove. Nego ćeš Levite odrediti za Šator svjedočanstva i za sav pribor i sve što ide uz njega. Neka nose Svetište sa svim priborom njegovim i neka upravljaju njime, te neka se tabore oko njega. A kada se Šator premješta, neka ga Leviti rastave; a kada se Šator nanovo utabori, neka ga Leviti podignu. Ali ako mu priđe svjetovnjak, neka se pogubi. I neka se Izraelovi sinovi utabore po četama svojim, svaki u svom taboru, kraj zastave svoje. A neka se Leviti utabore oko Šatora svjedočanstva da ne snađe sud gnjevni zajednicu Izraelovih sinova. Neka tako Leviti služe oko Šatora svjedočanstva.” I Izraelovi sinovi učiniše onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju; tačno tako učiniše. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Neka se Izraelovi sinovi utabore kod zastave i znaka doma otaca svojih; neka se okolo utabore, okrenuti k Šatoru susreta. Neka se prema istoku, tamo gdje sunce izlazi, utabori Juda sa svojim četama, s poglavarem nad sinovima Judinim, Nahšonom, sinom Aminadabovim, uz vojsku svoju; njih izbrojanih sedamdeset četiri hiljade i šest stotina. Neka se kraj njih utabori pleme Jisakarovo. Poglavar nad sinovima Jisakarovim je Netanel, sin Suarov; uz vojsku svoju, njih izbrojanih pedeset četiri hiljade i četiri stotina. Uz njih Zebulonovo pleme i poglavar nad sinovima Zebulonovim Eliab, sin Helonov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih pedeset sedam hiljada i četiri stotina. I ukupno izbrojanih u Judinom taboru bijaše stotinu osamdeset šest hiljada i četiri stotina, po četama njihovim. Neka oni krenu prvi. A neka se Ruben sa svojim četama utabori prema jugu, neka se utabore po vojskama svojim. Poglavar nad sinovima Rubena je Elisur, sin Šedeurov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih četrdeset šest hiljada i pet stotina. Neka se do njih utabori pleme Simeonovo, i poglavar nad sinovima Simeona, Šelumiel, sin Surišadajev, uz vojsku svoju, njih izbrojanih pedeset devet hiljada i tri stotine. Neka je uz njih pleme Gadovo. Poglavar nad sinovima Gadovim je Elijasaf, sin Deuelov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih četrdeset pet hiljada šest stotina i pedeset. I ukupno izbrojanih u Rubenovu taboru bijaše stotinu pedeset jedna hiljada četiri stotine i pedeset, po vojskama svojim. Neka oni krenu drugi. Neka zatim pođe Šator susreta uz tabor Levita usred ostalih tabora; kako se utaboriše, neka tako i polaze, svako na svojoj strani i po vojsci svojoj. Neka se Efrajim sa četama svojim utabori prema zapadu, po vojskama svojim. Poglavar nad sinovima Efrajimovim je Elišama, sin Amihudov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih četrdeset hiljada i pet stotina. Neka se do njega utabori pleme Manašea. Poglavar nad sinovima Manašeovim je Gamaliel, sin Pedahsurov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih trideset dvije hiljade i dvije stotine. I Benjaminovo pleme, s poglavarem nad sinovima Benjaminovim Abidana, sina Gidonijeva, uz vojsku svoju, njih izbrojanih trideset pet hiljada i četiri stotine. I ukupno izbrojanih u taboru Efrajimovu bijaše sto osam hiljada i stotinu, po vojskama njihovim. Neka oni pođu treći. A neka se prema sjeveru utabori Dan sa svojim četama, neka se utabore po vojskama svojim. Poglavar nad sinovima Danovim je Ahiezer, sin Amišadajev, uz vojsku svoju, njih izbrojanih šezdeset dvije hiljade i sedam stotina. Neka se uz njih utabori pleme Ašerovo. Poglavar nad sinovima Ašerovim je Pagiela, sina Okranova, uz vojsku svoju, njih izbrojanih četrdeset jedna hiljada i pet stotina. Uz njih pleme Naftalijevo. Poglavar nad sinovima Naftalija je Ahira, sin Enanov, uz vojsku svoju, njih izbrojanih pedeset tri hiljade i četiri stotine. I ukupno izbrojanih u taboru Danovom bijaše stotinu pedeset sedam hiljada i šest stotina. Neka posljednji pođu s vojskama svojim.” To su popisani Izraelovih sinova, podijeljeni po domovima otaca svojih; izbrojani po taborima, po vojskama svojim. Ukupno ih bijaše šest stotina tri hiljade pet stotina i pedeset. A Levite ne ubrojiše među Izraelove sinove, kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I Izraelovi sinovi učiniše sve onako kako je Gospod naredio Mojsiju: utaboriše se po zastavama svojim i pođoše, svaki sa svojim plemenom, prema domu otaca svojih. A ovo su Aronovi i Mojsijevi potomci u vrijeme kad je Gospod govorio s Mojsijem na brdu Sinajskom. Ovo su imena sinova Aronovih: Prvorođeni Nadab, zatim Abihu, Eleazar i Itamar. Ovo su imena sinova Aronovih, pomazanih svećenika kojima ruke ispuniše za službu svećeničku. Ali Nadab i Abihu poginuše pred Gospodom, kad tuđu vatru prinesoše pred Gospoda u pustinji Sinajskoj; ali nisu imali sinova. Zato Eleazar i Itamar služiše kao svećenici pred Aronom, ocem svojim. I Gospod reče Mojsiju: „Pozovi pleme Levita i neka stane pred Arona, svećenika, kako bi služili njemu i cijeloj zajednici pred Šatorom susreta, te da tako vrše službu Šatora svjedočanstva. I neka čuvaju sav pribor Šatora susreta i neka motre na Izraelove sinove dok vrše službu. I Levite predaj Aronu i sinovima njegovim kao dar; kao dar su mu predani od Izraelovih sinova. A Aronu i sinovima njegovim zapovijedi da vrše službu svećeničku, ali ako se približi stranac, on mora umrijeti!” I Gospod reče: „Gle, Ja sam izveo Levite između sinova Izraelovih umjesto svih prvorođenih, koji krilo majčinsko napuštaju kod Izraelovih sinova, tako da Leviti Meni pripadaju. Jer sve prvorođeno pripada Meni; jer onoga dana kada udarih na svu prvorođenčad u zemlji egipatskoj, posvetih sebi sve prvorođene u Izraelu, i od ljudi i od stoke, da Meni pripadaju – Meni, Gospodu.” I Gospod poruči Mojsiju u pustinji Sinajskoj: „Prebroj sinove Levijeve po domovima otaca njihovih i plemenima; sve što je muško, staro mjesec ili više prebroj!” Tako ih Mojsije izbroja po zapovijedi Gospodnjoj, onako kako mu bi naređeno. A ovo su sinovi Levijevi po imenima svojim: Geršon, Kehat i Merari. A ovo su imena Geršonovih sinova po rodovima svojim: Libni i Šimi. I imena sinova Kehatovih po rodovima svojim: Amram, Jishar, Hebron i Uziel. I imena sinova Merarijevih po rodovima svojim: Mahli i Muši. To su Levijevi rodovi po domovima otaca svojih. Od Geršona potječe rod Libnijev i Šimijev. To su rodovi Geršonovaca. Izbrojanih muškaraca, starih mjesec ili više, bijaše sedam hiljada i pet stotina. Neka se pleme Geršonovaca utabori iza Šatora svjedočanstva, prema zapadu, uz poglavara kuće Geršonove Elijasafa, sina Laelova A sinovi Geršonovi čuvahu Šator susreta, Šator svjedočanstva, gornji pokrivač i zavjesu na ulazu u Šator, te zavjesu na ulazu u dvorište, koja je oko Šatora i žrtvenika, uz to užad i sve što je potrebno za službu. Od Kahata vuče korijen rod Jisharov, rod Hebranov i rod Uzielov. To su rodovi Kehatovaca. I muškaraca starih mjesec ili više, koji služiše oko svetinje, bijaše osam hiljada i šest stotina. Neka se pleme sinova Kehatovih utabori pored Šatora sa juga, uz poglavara sinova Kehatovih, Elisafana, sina Uzielova. I njihova je dužnost bila da čuvaju Kovčeg, sto, žrtvenike i pribor Svetišta s kojim službu vršiše i zavjesu koja pripada njemu. A predvodnik poglavara Levita bijaše Eleazar, sin svećenika Arona; on je nadgledao one koji služiše na Svetištu. Od Merarija potječe rod Mahlijev i rod Mušijev. To su Merarijevi rodovi. Njih izbrojanih, muškaraca starih mjesec ili više, bijaše šest hiljada i dvije stotine. I poglavar doma otaca roda Merarijeva bijaše Suriel, sin Abihajilov. Oni su taboravali kraj Šatora prema sjeveru. A njihova dužnost bijaše da se brinu o daskama, stupovima, postoljima i kukama, kao i svim poslovima povezanim s tim. Zatim o stupovima dvorišta unaokolo, o užadima i stopicama njegovim. A ispred Svetišta, ispred Šatora susreta, neka se tabore Mojsije, Aron i sinovi njihovi – da služe Svetištu, da službu obaveznu sinovima Izraelovim obavljaju. Ali ako se približi stranac, on mora umrijeti! Ukupno izbrojanih Levita, što ih Mojsije i Aron izbrojaše po rodovima njihovim, po zapovijedi Gospodnjoj, svih muškaraca, starih mjesec ili više, bijaše dvadeset i dvije hiljade. I Gospod reče Mojsiju: „Prebroj svu prvorođenčad Izraelovih sinova, starih mjesec ili više te ih popiši po imenima njihovim! I Levite uzmi za Mene, Mene Gospoda, umjesto prvorođenčadi sinova Izraelovih i stoku Levita, umjesto prvjenca stoke sinova Izraelovih.” I Mojsije izbroja svu prvorođenčad Izraela onako kako je Gospod i naredio. Tad bijaše muških, starih mjesec ili više, dvadeset dvije hiljade i dvije stotine sedamdeset troje. I Gospod reče Mojsiju: „Uzmi Levite umjesto svih prvorođenčadi Izraelovih sinova i stoku Levita umjesto njihove stoke. Leviti pripadaju Meni, Gospodu. Ali kao otkupninu za onih dvije stotine sedamdeset i troje viška iznad broja Levita, uzmi po pet šekela po glavi, i to uzimaj ravnajući se po šekelu hramskom, dvadeset gerara za jedan šekel. I taj novac ćeš kao otkupninu za višak među njima dati Aronu i sinovima njegovim.” Tad Mojsije uze novac od onih kojih bijaše previše i koji su prelazili broj koji su Leviti otkupili. Od prvorođenčadi Izraela on uze novac, hiljadu tri stotine šezdeset i pet šekela, po šekelu hramskom. I Mojsije dade otkupninu Aronu i sinovima njegovim po zapovijedi Gospodnjoj, onako kako je Gospod naredio Mojsiju. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Izbrojte Kohatove sinove među sinovima Levijevim, po rodovima i domovima otaca njihovih, od trideset godina pa sve do pedeset godina starosti, sve sposobne za službu u Šatoru susreta. Neka je ovo služba Kohatovih sinova u Šatoru susreta: svetinja nad svetinjom. Kada vojska pođe, neka Aron i sinovi njegovi uđu i skinu zavjesu što prekriva i neka pokriju Kovčeg njome. Neka ga potom prekriju kožama kozijim i neka preko rašire platno, posve plavo, i neka postave kolje. Neka rašire plavo platno preko stola za hljebove, i neka na njega postave posude, zdjele, vrčeve i pehare; i neka hljeb stalno stoji na njemu. I neka sve prekriju grimiznim platnom, pokriju pokrivačem od kozijih koža i postave kolje njegovo. Neka potom uzmu plavo platno i neka njim prekriju i svijećnjak što svjetlost daruje zajedno s usjekačima, lopaticama i posudama za ulje, kojima služe oko njega. I neka sav ovaj pribor umotaju u kozije kože i neka ga postave na nosila. Neka i preko zlatnog žrtvenika stave plavo platno i neka ga prekriju dekom od koža kozijih, i neka postave kolje njegovo. Neka uzmu sav pribor za službu, sve čime se služba obavlja, te neka preko svega prebace plavo platno, i neka sve ovo prekriju kožama kozijim i postave na nosila. Neka i žrtvenik očiste od naslaga masti i neka ga prekriju crvenim platnom. Neka sav pribor kojim služe polože na njega: kotliće, lopate, viljuške i kliješta, i sav alat što ide uz žrtvenik, te neka rašire deku od kozijih koža preko njega i neka postave poluge. A kada Aron i sinovi njegovi dovrše pokrivanje Svetišta i sveg pribora njegovog, neka pri polasku tabora u Svetište uđu sinovi Kohatovi da ga nose; ali neka se ne dotiču svetih stvari jer bi poginuli. Neka Eleazar, sin Aronov, nadgleda ulje za svijećnjak, miomirisni kad, prinosnicu trajnu i ulje za pomazanje, neka nadgleda cijeli Šator i sve što je unutra, Svetište i njegov pribor.” I Gospod reče Aronu i Mojsiju: „Pazite da se pleme Kohatovo ne iskorijeni među Levitima! Zato ovo s njima činite da ne umiru, već da žive kada se približe Svetinji nad svetinjama: Neka Aron i sinovi njegovi uđu i svakom posebno dodijele posao i teret koji će nositi. Ali neka oni ni trena ne ulaze da pogledaju Svetište da ne bi morali umrijeti!” I Gospod reče Mojsiju: „Prebroj sinove Geršonove, po rodu i domovima otaca njihovih; od trideset godina pa sve do pedeset godina starosti, sve sposobne za službu u Šatoru susreta. A neka je ovo dužnost roda Geršonova, kako će služiti i što će nositi: neka nose zavjese Svetišta i Šator susreta, njegove zavjese i pokrivač od kozije kože, koja je iznad, kao i zavjesu koja je na ulazu u Šator susreta. Neka nose plahte dvorišta i zavjesu koja je na ulazu u dvorište, koje se proteže oko žrtvenika Svetišta, te neka nose užad, pribor, sve čime se posao obavlja: i neka učine sve što je potrebno činiti. Neka se poslije naredbe Aronove i sinova njegovih obavi sva služba Geršonovaca, u svemu što trebaju nositi i učiniti; ali vi im oprezno dajite zadatke pri nošenju. To je služba roda Geršonova u Šatoru susreta i ono što će činiti pod nadzorom svećenika Itamara, sina Aronova. I sinove Merarijeve ti popiši po rodu i domu otaca njihovih; od trideset godina pa sve do pedeset godina starosti ih izbroj, sve sposobne za službu u Šatoru susreta. I ovo je njihova dužnost pri nošenju, s obzirom na svu službu njihovu na Svetištu. Neka nose daske i njihova postolja, kao i stupove i stopice njihove, uz to stupove dvorišta, s postoljima, užadima i klinovima, sav pribor i posao koji valja obavljati na njima; poimenice im nabrojte sve stvari koje imaju nositi. To je služba roda sinova Merarijevih, po svemu što imaju činiti u Šatoru susreta pod Itamarom, svećenikom, sinom Aronovim.” I Mosjije i Aron uz poglavara zajednice izbrojaše Kohatovce, stare trideset ili više godina, sve do godine pedesete, sve sposobne za rad u Šatoru susreta. I po rodovima ih bijaše dvije hiljade sedam stotina i pedeset. To bijahu popisani roda Kohatova, svi oni sposobni za rad u Šatoru susreta, što ih Aron i Mojsije izbrojaše po zapovijedi Gospodnjoj i pod vodstvom Mojsijevim. Prebrojaše i sinove Geršonove po domu otaca i rodu njihovom, stare trideset ili više godina, sve do godine pedesete, sve sposobne za rad u Šatoru susreta. I po rodovima i domovima otaca njihovih ih bijaše popisanih dvije hiljade šest stotina i trideset. To bijahu popisani roda Geršonova, svi oni sposobni za rad u Šatoru susreta, što ih Aron i Mojsije popisaše po zapovijedi Gospodnjoj. I sinovi Merarijevi bijahu izbrojani, po rodu i domovima otaca njihovih, svi stari trideset ili više godina, sve do godine pedesete, svi koji dođoše da kakvu službu obavljaju ili da teret nose u Šatoru susreta. I po rodovima ih bijaše tri hiljade i dvjesta. To bijahu popisani roda Merarijeva, svi oni sposobni za rad u Šatoru susreta, što ih Aron i Mojsije popisaše po zapovijedi Gospodnjoj. Svih popisanih Levita, što ih prebrojaše Mojsije i Aron s Izraelovim poglavarima uz domove i rodove njihove, od trideset godine do pedeset godina, svih koji su služili i nosili Šator susreta, bilo je izbrojano osam hiljada pet stotina i osamdeset. Po zapovijedi Gospodnjoj ih popisaše pod vodstvom Mojsija, svakog pojedinačno za službu njegovu i teret. Popisaše ih onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima da iz tabora odstrane svakog gubavca i sve koji imaju izljev, te sve one koji se onečistiše od mrtvaca! I muškarce i žene vi istjerajte; pred tabor ih pošaljite kako ga ne bi onečistili, jer Ja živim među vama!” I Izraelovi sinovi učiniše tako, i poslaše ih ispred tabora. Kako je Gospod zapovjedio Mojsiju, tako učiniše Izraelovi sinovi. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ako čovjek ili žena zgriješe, nekim grijehom kakav ljudi čine, i postanu nevjerni Gospodu, tako da je duša na se nanijela krivnju. Neka priznaju grijeh koji su učinili; neka potom grešnik nadoknadi svu štetu i neka na to doda još petinu onome o koga se ogriješio. A ako nema bliske rodbine kojoj bi mogli odštetu platiti, neka se onda nadoknada što Gospodu pripada dodijeli svećeniku, uz ovna za pomirenje kojim će ga okajati. Neka sve žrtve i sveti darovi koje Izraelovi sinovi prinose svećeniku, pripadnu njemu; zaista, neka mu pripadaju svačiji sveti prinosi; kada neko nešto uruči svećeniku, njemu pripada.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ako se čija žena ogriješi i postane nevjerna mužu svome, i neko s njom legne, a to ostane neznano mužu jer se tajno oskrnavila, te ako nema svjedoka i niko je nije zatekao, a u mužu se javi ljubomora tako da na ženu posumnja, a ona je zaista zgriješila – ili ako mu se javi ljubomora i na ženu posumnja iako nije zgriješila – neka je muž odvede svećeniku i za nju prinese žrtvu, desetinu efe brašna ječmenoga. Ali neka žrtvu ne polijeva uljem i neka na nju ne stavlja tamjana, jer je prinosnica za ljubomoru, prinosnica podsjećanja, da na grijeh podsjeti. Neka je svećenik dovede pred Gospoda, i neka uzme svete vode u posudu zemljanu pa neka zemlje zagrabi iz Svetišta i ubaci u vodu. Neka je potom svećenik postavi pred Gospoda i neka otkrije glavu njenu i postavi prinosnicu podsjećanja, prinosnicu za ljubomoru, u ruke njene. A neka svećenik u rukama drži gorku vodu koja prokletstvu nosi. I neka pusti ženu da se zakune, te neka joj kaže: ‘Ako kraj tebe nije legao čovjek kakav, kraj tebe što mužu pripadaš, onda pij ove gorke vode što prokletstvo donosi i od nje ostani netaknuta. A ako li si bludničila, iako mužu svome pripadaš, ako si zgriješila tako što si s drugim legla – neka je tada svećenik prokune i neka joj kaže – neka te Gospod postavi za prokletstvo i kletvu među narod tvoj, učinivši da ti bedro spadne a da ti se stomak natekne! Neka ova voda što prokletstvo donosi uđe u tijelo tvoje, da ti stomak otekne i bedro spadne!’ I neka žena kaže: ‘Amin! Amin!’ Neka svećenik potom kletve na list ispiše i neka ih ispere gorkom vodom. I neka joj dadne da pije gorke vode što prokletstvo donosi da u nju prodre voda i da joj gorka postane. Neka zatim svećenik prinosnicu uzme iz ruku njenih i neka žrtvu obrće pred Gospodom, i neka je donese na žrtvenik. I neka zagrabi šakom dio koji je za spomen određen i neka ga spali na žrtveniku, a neka potom dadne ženi vodu da ispije. A kada vodu popije, onda će, ako se oskrnavila, voda u nju prodrijeti i postati gorčina od koje će joj stomak nateći i bedro klonuti, i prokleta će biti usred naroda svoga. A ako se žena nije oskrnavila, nego je čista, neće joj se ništa desiti; imat će djecu.” Ovo je zakon o ljubomori: Ako žena, iako pripada mužu svome, bludniči te se oskrnavi, ili se ljubomora javi u mužu, tako da u ženu posumnja, neka je postavi pred Gospoda da svećenik s njom postupi po zakonu ovom. Onda je čovjek slobodan od krivnje, a žena ima da snosi krivnju svoju. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ako se muškarac ili žena posvete, davši zavjet nazireatski, da kao nazirejac za Gospoda žive, neka se suzdržavaju od vina i žestokih pića, te neka ne piju ukiseljena vina niti ukiseljenih pića žestokih. Ne smije piti ni soka od grožđa; neka ne jede grožđa ni svježa ni suha. Dok vrijedi nazireat njegov, neka ne jede ništa od vinove loze, ni zrna ni kože. Dok traje zavjet nazireatski, neka mu britva ne prelazi preko glave; neka je svet dok ne prođe vrijeme koje je Gospodu zavjetovao; neka kosu slobodno pusti na glavi. Neka sve dok je Gospodu posvećen ne prilazi mrtvacu. Neka se ne okalja ni zbog oca svoga, ni zbog majke, ni zbog brata, niti zbog sestre kada preminu, jer posveta je na glavi njegovoj. Sve vrijeme nazirejstva svoga je svet Gospodu. A umre li ko iznenada kraj njega te tako okalja posvetu njegovu, neka glavu svoju obrije na dan čišćenja, neka je obrije sedmoga dana. A neka osmoga dana donese svećeniku dvije grlice ili dva golubića, na ulaz u Šator susreta, te neka svećenik žrtvuje jednu kao žrtvu za grijeh, a drugu kao paljenicu, kako bi ga iskupio, jer se oskrnavio mrtvacem; i neka tako posveti glavu istoga dana. I neka Gospodu nanovo posveti dane svoga zavjeta; neka prinese janje staro godinu kao žrtvu prijestupnicu, ali dani prošli su propali jer se pokvarila posveta njegova. A ovo je zakon za nazireje: Neka ga dovedu pred Šator susreta kada prođu dani njegova nazirejstva. I neka Gospodu prinese svoje žrtve, muško janje od godinu, bez mahane, kao paljenicu, i janje žensko od godinu kao žrtvu za grijeh, te ovna bez mahane kao žrtvu pomirnicu; uz to i korpu beskvasnih pogača od najboljeg brašna, u ulju zamiješenih kolača beskvasnih, pomazanih uljem, s njihovim prinosnicama i ljevanicama. Svećenik će ih prinijeti pred Gospoda kao žrtvu za njegov grijeh i paljenicu. I neka Gospodu žrtvuje ovna kao pomirnicu s korpom beskvasnih pogača; neka prinese i prinosnicu i ljevanicu njegovu. A neka nazirejac obrije glavu svoju pred ulazom u Šator susreta i neka uzme svoju posvećenu kosu te neka je baci u vatru ispod pomirnice. I neka svećenik od ovna uzme skuhano pleće, te jedan beskvasni kolač iz korpe i jednu pogaču beskvasnu i neka je stavi nazirejcu u ruke nakon što obrije posvećenu kosu s glave svoje. I neka je svećenik obrće pred Gospodom kao žrtvu obrtanu, kao svetinja je svećeniku određena, uz grudi i pleće obrtano. Poslije toga nazirejac smije vina piti.” To je propis za nazirejca, prinos njegov Gospodu, osim onoga što mu ruke još mogu obezbijediti. Neka čini kako se zavjetovao, po zakonu njegove posvete. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu i sinovima njegovim: Ovako ćete sinove Izraela blagosloviti, recite im: Neka te Gospod blagoslovi i čuva! Neka te Gospod obasja licem svojim i da ti milostiv bude! Neka Gospod lice svoje k tebi obrati i da ti mir daruje! Neka tako polažu ime Moje na sinove Izraela, i Ja ću ih blagosloviti.” I desi se onoga dana kada je Mojsije dovršio podizanje Šatora susreta, kada ga je pomazao i posvetio sa svim priborom njegovim, te kada je i žrtvenik pomazao i posvetio uz sav pribor njegov da priđu poglavari izraelski, starješine domova otaca svojih, oni koji bijahu poglavari onih izbrojanih, te prinesu svoje žrtve pred Gospoda: šest kola pokrivenih i dvanaest volova, jedna kola od dva poglavara te po jednog vola od svakoga; to donesoše pred Svetište. I Gospod reče Mojsiju: „Primi to od njih; neka služi u Šatoru susreta i daruj Levitima, svakom prema obavezi njegovoj!” I Mojsije uze kola i volove te ih dade Levitima. Dvoja kola i četiri vola dade Geršonovim sinovima, prema službi njihovoj; četvera kola i osam volova darova sinovima Merarijevim, prema službi njihovoj, pod upravom Itamara, sina svećenika Arona. Ali sinovima Kohatovim ne dade ništa, jer njihova služba u Svetišta bijaše da na ramenima svojim teret nose. A poglavari donesoše ono što je potrebno da se Svetište posveti na dan pomazanja; i prinesoše darove svoje pred žrtvenik. Ali Gospod reče Mojsiju: „Neka poglavar svaki prinese žrtvu za posvećivanje žrtvenika onoga dana koji je za njega određen.” A onaj što žrtvu prinese prvoga dana bijaše Nahšon, sin Aminadabov, iz plemena Judinog. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim, zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Nahšona, sina Aminadabova. Drugoga dana žrtve prinese Netanel, sin Suarov, poglavar Jisakarovaca. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim, zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Netanela, sina Suarova. Trećega dana prinese žrtvu poglavar sinova Zebulonovih, Eliab, sin Helonov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim, zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu; jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Eliaba, sina Helonova. Četvrtog je dana žrtvu prinio poglavar sinova Rubenovih, Elisur, sin Šedeurov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim, zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu; jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Elisura, sina Šedeurova. Petoga je dana žrtvu prinio poglavar sinova Simeonovih, Šelumiel, sin Surišadajev. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim, zlatnu posudicu punu tamjana tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Šelumiela, sina Surišadajeva. Šestoga je dana žrtvu prinio poglavar sinova Gadovih, Elijasaf, sin Deuelov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu; i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Elijasafa, sina Deulova. Sedmoga je dana žrtvu prinio poglavar sinova Efrajimovih, Elišama, sin Amihudov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Elišama, sina Amihudova. Osmoga je dana žrtvu prinio poglavar sinova Manašeovih, Gamaliel, sin Pedahsurov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Gamaliela, sina Pedahsurovog. Devetog je dana žrtvu prinio poglavar sinova Benjaminovih, Abidan, sin Gidonijev. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Abidana, sina Gidonijeva. Desetog je dana žrtvu prinio plemić sinova Danovih, Ahiezer, sin Amišadajev. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim, kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Ahiezera, sina Amišadajeva. Jedanaestog je dana žrtvu prinio poglavar sinova Ašerovih, Pagiel, sin Okranov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu: dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Pagiela, sina Okranova. Dvanaestog je dana žrtvu prinio poglavar sinova Naftalija, Ahira, sin Enanov. On prinese srebrenu posudu tešku stotinu i trideset šekela i kotlić srebreni od sedamdeset šekela, po hramskom šekelu, i jedno i drugo napunjeno najboljim brašnom, uljem zamiješenim kao prinosnicu. Zatim zlatnu posudicu punu tamjana, tešku deset šekela, jedno tele, ovna i janje staro godinu, kao paljenicu, jarca, kao žrtvu za grijeh, i za pomirnicu dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca. To bijaše prinos Ahira, sina Enanova. To bijaše dar Izraelovih sinova za posvećivanje žrtvenika, onoga dana kada ga pomazaše: dvanaest srebrenih posuda, dvanaest srebrenih kotlića i dvanaest zlatnih posudica; a svaka posuda bijaše teška stotinu i trideset srebrenih šekela i svaki kotlić sedamdeset šekela srebrenih; srebra u tim posudama ukupno bijaše dvije hiljade i četiristo šekela, po šekelu hramskom. A svaka zlatna posudica puna tamjana bijaše teška deset šekela, po šekelu Svetišta, tako da zlata u posudicama bijaše stotinu i dvadeset šekela. A ukupno bi dvanaest volova za paljenice, uz to dvanaest ovnova, dvanaest jaganjaca, s prinosnicom njihovom, i dvanaest jaraca za žrtvu za grijeh. A svega bijaše dvadeset i četiri vola za pomirnicu, uz njih šezdeset ovnova, šezdeset jaraca i šezdeset janjadi od godinu. To bi dar za posvećivanje žrtvenika, pošto ga pomazaše. A kada Mojsije krenu u Šator susreta da s Njim razgovara, začuje glas koji mu je zborio sa pomirbenog poklopca, koji bijaše na Kovčegu saveza između dva kerubina, i On mu je govorio. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Aronu: Kada budeš postavljao svjetiljke, neka svih sedam svijetli bude ispred svijećnjaka.” I Aron učini tako. On postavi svjetiljke na prednju stranu svijećnjaka, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. A svijećnjak bijaše skovan od zlata; bijaše skovan od postolja do čaške, izrađen po nacrtu koji Gospod pokaza Mojsiju. I Gospod reče Mojsiju: „Uzmi levite između sinova Izraelovih i očisti ih! Ovako ćeš s njima postupati da bi ih očistio: vodom okajanja ih popršći, a neka oni obriju cijelo tijelo svoje te neka haljine operu; tada će biti čisti. Neka potom uzmu tele uz prinosnicu od najboljeg brašna, zamiješenu uljem, i drugo ćeš tele uzeti kao žrtvu za grijeh. I levite odvedi pred Šator susreta i skupi cijelu zajednicu Izraelovih sinova. Neka potom leviti stanu pred Gospoda, a neka Izraelovi sinovi polože ruke na njih. I neka Aron levite prinese pred Gospoda, kao žrtvu obrtanu od Izraelovih sinova pred Gospoda, da službu vrše Gospodu. I neka leviti ruke spuste na glave teladi i neka se potom jedno tele pred Gospodom prinese kao žrtva za grijeh, a drugo kao paljenica, kako bi levite iskupili. Levite ćeš postaviti pred Arona i sinove njegove, i prinijeti ih Gospodu kao žrtvu obrtanu. Tako ćeš izdvojiti levite između Izraelovih sinova kako bi Meni pripadali. A neka zatim pođu leviti i neka služe oko Šatora susreta, kad ih očistiš i prineseš kao dar. Jer predani su Mi kao dar između Izraelovih sinova, umjesto svega što majčinu utrobu otvara, umjesto prvorođenčadi Izraelovih sinova, njih sam uzeo. Jer sva prvorođenčad sinova Izraelovih pripadaju Meni, od čovjeka pa do stoke. Posvetio sam ih Sebi onoga dana kada udarih na svu prvorođenčad u zemlji egipatskoj. I uzeo sam levite umjesto prvorođenih među sinovima Izraelovim; i darovao sam levite Aronu i sinovima njegovim da obavljaju službu sinova Izraelovih u Šatoru susreta, i da okaju sinove Izraela, da ih ne snađe pomor kada priđu Svetištu.” Mojsije, Aron i sva zajednica izraelska postupe s levitima onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Tako učiniše Izraelovi sinovi. I leviti se očistiše od grijeha te opraše svoje haljine. I Aron ih prinese kao žrtvu pred Gospoda te ih Aron okaja; tako postaše čisti. Zatim pođoše leviti da službu svoju obavljaju u Šatoru susreta pred Aronom i sinovima njegovim. Postupiše s njima onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju za levite. I Gospod reče Mojsiju: „Ovo su dužnosti levita: Neka jedan od dvadeset i pet, ili više godina, uđe i obavlja službu u Šatoru susreta. Ali neka onaj od pedesete godine napusti službu i neka ne služi više. Može braći svojoj pomagati dok obavljaju službu na Svetištu, ali neka službu više ne obavlja sam. Tako učini s levitima kad im dodjeljuješ službu.” Prvoga mjeseca druge godine nakon izlaska iz egipatske zemlje Gospod reče Mojsiju: „Neka Izraelovi sinovi slave Pashu u vrijeme određeno! Četrnaestog dana ovog mjeseca uvečer je slavite, u određeno vrijeme; slavite je po svim pravilima i odredbama njenim.” I Mojsije reče Izraelovim sinovima da slave Pashu. I slaviše Pashu četrnaestog dana prvoga mjeseca uvečer u pustinji Sinaj, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju, tako učiniše Izraelovi sinovi. A tu bijaše nekoliko muškaraca koji se onečistiše zbog leša jednoga čovjeka te nisu mogli slaviti Pashu toga dana; tada stadoše pred Arona i Mojsija, i rekoše: „Nečisti smo zbog leša jednog čovjeka. Zašto bi nam bilo uskraćeno da Gospodu prinesemo žrtvu između Izraelovih sinova u vrijeme određeno?” A Mojsije im reče: „Čekajte da čujem što vam Gospod zapovijeda!” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Ako se neko od vas ili vaših potomaka onečisti zbog leša, ili je daleko na putu, neka ipak slavi Pashu Gospodnju. Neka je slave četrnaestog dana, drugog mjeseca, uvečer, i neka je jedu s beskvasnim hljebom i gorkim zeljem, i neka ništa ne ostavljaju do jutra, i neka joj ne lome kosti. Neka se drže svih odredbi za Pashu. A neka se muškarac koji je čist i koji ne putuje, a ipak ne održi Pashu iskorijeni iz naroda svoga, jer nije prinio žrtvu Gospodu u vrijeme određeno. Neka takav muškarac nosi grijeh svoj. Ako među vama živi tuđinac i ako Gospodu želi Pashu održati, neka to učini po pravilima njenim. Neka iste odredbe vrijede za vas domaće i za strance.” I toga dana kada podigoše Šator susreta prekrije oblak Svetište, Šator susreta, a uvečer bješe iznad njega poput plamena, od večeri pa sve do jutra. Tako bi sve vrijeme; oblak ga je prekrivao, ali noću bijaše poput plamena. Kad god bi se oblak podigao iznad Šatora susreta, Izraelovi sinovi bi krenuli. A ondje gdje bi se spuštao, tu bi se utaborili Izraelovi sinovi. Po naredbi Gospodnjoj bi kretali i po zapovijedi bi se Gospodnjoj taborili. I kada je oblak više dana lebdio iznad Šatora susreta, Izraelovi sinovi su štovali odluku Gospodnju i nisu kretali. I kada bi se dešavalo da oblak samo nekoliko dana bdije iznad Svetišta, taborili bi i kretali po zapovijedi Gospodnjoj. I kada bi se dešavalo da oblak ostane samo od večeri do ujutro, a ujutro se podigne, oni bi kretali; ili kada bi oblak ostao noć jednu i dan te se potom podizao, oni bi također kretali. Ili kada bi oblak ostao nad Svetištem dva dana, mjesec dana, ili neko duže vrijeme, Izraelovi sinovi bi se utaborili i ne bi kretali; krenuli bi tek kada se oblak podigne. Po zapovijedi Gospodnjoj su se taborili i po Gospodnjoj naredbi bi kretali; pazili su na Gospodnje upute, po zapovijedi Njegovoj pod vodstvom Mojsija. I Gospod reče Mojsiju: „Izradi dvije srebrene trube, neka budu kovane, i njima sazivaj zajednicu i zapovijedaj četama pokret. Neka se sva zajednica sakupi ispred ulaza u Šator susreta kada obje zatrube. A kada samo jedna zatrubi, neka se kraj tebe sakupe poglavari, vođe nad hiljadama Izraela. A kada zatrube uzbunu, neka se tabori na istoku pokrenu A kada dva puta zatrubite uzbunu, neka se pokrenu tabori na jugu; neka se zatrubi uzbuna kada moraju poći. No, kada se zajednica treba skupiti, zatrubite jednom, i nemojte uzbunu trubiti. I neka svećenici, Aronovi sinovi, zatrube, i neka je to za vas i potomke vaše vječna obaveza. I kada u zemlji svojoj u boj pođete protiv neprijatelja koji udari na vas glasno zatrubite, da se spomente pred Gospodom, vašim Bogom, i da spašeni budete od neprijatelja vaših. Ali u danima radosti vaše, bilo da se radi blagdanu ili početku mjeseca, zatrubite pri prinosu paljenica i pomirnica vaših, kako bi vam to bio spomen pred Bogom; Ja, Gospod, Bog sam vaš.” I desi se dvadesetog dana, u drugom mjesecu, godine druge, da se oblak podiže nad Svetištem. I Izraelovi sinovi pođoše iz pustinje Sinaj, a oblak stade u pustinji Paran. Prvi put pođoše po naredbi Gospodnjoj datoj Mojsiju. I prva pođe zastava sinova Judinih, po četama svojim; i vođa vojske njihove bijaše Nahšon, sin Aminadabov. A vođa vojske plemena sinova Jisakarovih bijaše Netanel, sin Suarov. Vođa vojske plemena sinova Zebulona bijaše Eliab, sin Helonov. Potom rastaviše Svetište i Geršonovi i Merarijevi sinovi pođoše, kao nosioci Svetišta. Zatim pođe zastava sinova Rubenovih, po četama svojim; i vođa vojske njihove bijaše Elisur, sin Šedeurov. A vođa vojske plemena sinova Simeona bijaše Šelumiel, sin Surišadajev. I Elijasaf, sin Deuelov, bijaše vođa plemena sinova Gadovih. Zatim pođoše i Kohatovci, nosioci Svetišta; podigoše Svetište dok ovi stigoše. Potom pođe zastava sinova Efrajimovih, po četama svojim; i vođa vojske njihove bijaše Elišama, sin Amihudov; te Gamaliel, sin Pedahsurov, bijaše vođa vojske plemena sinova Manašea. I Abidan, sin Gidonijev, bijaše vođa plemena sinova Benjaminovih. Zatim pođe zastava sinova Danovih, kao zalazna straža, po četama svojim; i Ahiezer, sin Amišadajev, bijaše vođa njihove vojske. I Pagiel, sin Okranov, bijaše vođa vojske plemena sinova Ašerovih; te Ahira, sin Enanov, bijaše vođa vojske plemena sinova Naftalijevih. Tim redom pođoše sinovi Izraelovi, po vojskama svojim; tačno tako krenuše na put. I Mojsije reče Hobabu, sinu Reuela, Madijaninu, tastu: „Polazimo na ono mjesto za koje Gospod reče: ‘Vama ću ga darovati!’ Pođi s nama, želimo ti dobro činiti; jer Gospod je Izraelu dobro dodijelio!” Ali on odgovori: „Ne želim poći s vama, već se želim vratiti porodici i zemlji svojoj!” A Mojsije odvrati: „Ne napuštaj nas još! Jer ti znaš gdje se možemo taboriti u pustinji, ti ćeš biti naše oko! A ako pođeš s nama, želimo i tebi dati ono dobro koje Gospod nama dodijeli.” Tako pođoše od brda Gospodnje tri dana putujući, a Kovčeg saveza je putovao ispred njih na tri dana udaljenosti kako bi im izvidili odmorište. I oblak Gospodnji je preko dana bio iznad njih kako bi pošli iz tabora. I desi se, kada Kovčeg pođe, da Mojsije rekne: „Ustani Gospode, da se raspu neprijatelji Tvoji i da pred Tobom bježe oni što Te preziru!” A kada je mirovao, on bi govorio: „Vrati se, o Gospode, k mnoštvu hiljada Izraela!” I desi se da se narod poče jadati, i to bijaše jalovo u ušima Gospodnjim. Njegova srdžba se rasplamsa, i oganj Gospodnji se među njima raspali te sažeže krajeve tabora. Tad narod zavapi Mojsiju, a Mojsije se pomoli Gospodu; tad se ugasi vatra. I nazvaše mjesto Tabera, jer je plamen Gospodnji gorio među njima. A ološ koji je bio među njima obuze pohlepa, te i Izraelovi sinovi počeše ponovo plakati i jadikovati: „Ko će nas mesom nahraniti? Prisjetismo se kako smo jeli džaba u Egiptu ribe, krastavce, dinje, luk crni i bijeli. A sada nam duše sahnu; ničeg osim mane nam nije pred očima!” A ona bijaše kao sjeme korijandrovo i nalik na bdelij. I narod je trčeći okolo sakupljao te je mljeo žrvnjevima ili tucao stupama, kuhao u kotlu ili pravio od nje kolače; a ukusa bijaše poput kolača prženih u ulju. I kada bi noću padala rosa, s njom bi padala i mana. A Mojsiju ne bijaše pravo kada je čuo narod kako plače u svojim porodicama, svako na ulazu u svoj šator, a Gospodnji gnjev planu. I Mojsije reče Gospodu: „Zašto patiš slugu Svoga? Zašto ne nalazim milosti u očima Tvojim, kad si sav teret naroda ovog na mene navalio? Zar je od mene potekao, zar ja rodih sav narod ovaj, pa da mi kažeš: ‘Nosi ga na svojim plećima, kao što dojilja nosi dijete, u zemlju koju si obećao njihovim očevima?’ Odakle mi meso da ga darujem narodu ovom? Jer kukaju i jadikuju preda mnom: ‘Daj nam mesa da jedemo!’ Ne mogu ovaj narod nositi sam; preteško mi je. I ako tako želiš postupati, ubij me odmah ovdje na mjestu, ako sam milost našao u Tvojim očima da svoje nesreće ne moram više gledati!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Skupi sedamdeset muškaraca, najstarije Izraelce, za koje znaš da su predstavnici i najstariji među narodom, i povedi ih pred Šator susreta da tamo kraj tebe stoje. I sići ću i tu s tobom zboriti: i od duha ću uzeti koji je na tebi te položiti na njih da s tobom nose teret naroda; da ga ne nosiš ti sam. I narodu ćeš reći: Posvetite se za jutro i meso ćete jesti, jer ste pred očima Gospodnjim plakali i kukali: ‘Ko će nam dati mesa da jedemo? Bilo nam je dobro u Egiptu!’ Zato će vam Gospod dati mesa da jedete: I nećete ga jesti samo jedan dan, niti dva, ni pet dana, ni deset dana, a ni dvadeset dana. Jest ćete ga mjesec čitav, sve dok vam na nos ne izađe i dok vam se ne ogadi jer ste Gospoda koji je bio među vama odbacili: jer ste pred njim plakali i govorili: ‘Zašto izađosmo iz Egipta?’” I Mojsije reče: „Šeststo hiljada je pješaka, među njima sam i ja, a Ti govoriš: ‘Mesa ću im dati za mjesec dana!’ Zar se mogu zaklati tolike ovce i goveda da bude dovoljno za njih? Mogu li se uhvatiti sve ribe iz mora kako bi im bilo dosta?” Tada Gospod reče Mojsiju: „Zar je Gospodnja ruka kratka? Sada ćeš vidjeti hoće li se rečeno desiti ili ne!” Tad Mojsije izađe i narodu prenese riječi Gospodnje; i on skupi sedamdeset muškaraca, starješina naroda i postroji ih oko Šatora susreta. Tad Gospod siđe u oblaku i s njim je razgovarao te uzevši od duha koji je bio na njemu i položivši ga na onih sedamdeset starješina. I desi se, da oni počnu predskazivati kada duh na njih dođe; ali poslije nikada više. A dva čovjeka ostadoše u taboru. Jedan se zvao Eldad, drugi Medad, a duh je bdio i na njima, jer bijahu kao starješine popisani, ali nisu otišli pred Šator susreta; nego su predskazivali u logoru. Tad neki dječak otrča i ispriča to Mojsiju, govoreći: „Eldad i Medad predskazuju u logoru!” Tad Jošua, sin Nunov, koji je služio Mojsija još od mladosti svoje, uzme riječ i kaza: „Mojsije, gospodaru, ušutkaj ih!” A Mojsije mu odgovori: „Zar si zavidan zbog mene? Ah, kad bi čitav narod Gospodnji predskazivao! Kad bi Gospod svoj duh na njih spustio!” Potom se Mojsije vrati u tabor sa starješinama izraelskim. Tada se podigne vjetar od Gospoda i nanese prepelice sa mora i saspe ih kraj tabora, na dan hoda s ove i s one strane tabora, oko dva lakta od zemlje. Tad narod pođe skupljati prepelice, taj dan i tu noć, te cijeli sljedeći dan. Onaj koji je najmanje sabrao imao je deset gomera. Zatim ih razastriješe oko tabora. Ali dok im je meso još bilo među zubima, i dok ga još ne pojedoše razgnjevi se Gospod na narod te ga udari strašnim pomorom. Zato prozvaše to mjesto Kibrot Hataava, jer tu pokopaše one koji su bili pohlepni. I pođe narod iz Kibrot Hataava u Haserot. I u Haserotu se utabori. A Aron i Mirjama počeše prigovarati Mojsiju zbog žene Kušanke kojom se oženio, jer za ženu bijaše uzeo jednu Kušanku. I oni rekoše: „Zar Gospod samo zbori Mojsiju? Zar ne govori i nama?” I Gospod je to čuo. A Mojsije je bio krotak čovjek, krotkiji no svi ljudi Zemlje. Tad Gospod odjednom reče Mojsiju, Aronu i Mirjami: „Pođite vas troje k Šatoru susreta!” I njih troje odmah odu. Tad Gospod siđe u oblaku i stade pred ulaz u Šator susreta. I Gospod reče: „Slušajte riječi Moje: Ako je neko od vas vjerovjesnik, Ja ću mu se obznaniti u viđenju, ili ću u snu s njim razgovarati. Ali nije tako s Mojim slugom Mojsijem. On je najvjerniji u cijeloj Mojoj kući. S njim razgovaram iz usta u usta, licem u lice, a ne zagonetkama, i lik Gospodnji on smije gledati. Kako se niste bojali govoriti protiv Moga sluge Mojsija?” I srdžba se Gospodnja raspali na njih i On ode. I oblak se udalji od šatora. I gle, čim se udalji, Mirjam ogubavi kao snijegom posuta. A Aron se okrenu k njoj, i gle, bijaše gubava. I Aron reče Mojsiju: „Ah, gospodaru moj, ne svaljuj grijeh na nas zato što smo bili nerazumni te zgriješismo. Nemoj da ona bude kao mrtvo dijete, što iz krila majčinoga izlazi već upola truhlo!” A Mojsije je vapio Gospodu govoreći: „O Bože, izliječi je!” Tad Gospod odgovori Mojsiju: „Da joj je otac u lice pljunuo, zar se ne bi morala sedam dana stidjeti? Neka se zatvori sedam dana izvan tabora, onda je ponovo smijete primiti!” Tako Mirjamu sedam dana odvojiše izvan tabora; i narod nije kretao dok je ponovo ne primiše. Potom narod pođe iz Haserota i utabori se u pustinji Paran. I Gospod reče Mojsiju: „Pošalji ljude da izvide zemlju Kanaan, koju Izraelovim sinovima želim darovati. Po jednoga muškarca pošaljite iz plemena otaca njihovih, neka je svaki od njih poglavar.” I Mojsije ih posla iz pustinje Paran po naredbi Gospodnjoj, muškarce koji bijahu poglavari Izraelovim sinovima. A ovo su njihova imena: Šamua, sin Zakurov, od plemena Rubenova. Šafat, sin Horijev, od plemena Simeonova; Kaleb, sin Jefuneov, od plemena Judina; Jigal, sin Josipov, od plemena Jisakarova; Hošea, sin Nunov, od plemena Efrajimova, Palti, sin Rafuov, od plemena Benjaminova; Gadiel, sin Sodijev, od plemena Zebulonova. Gadi, sin Susijev, od plemena Josipova, to jest od plemena Manašea. Amiel, sin Gemalijev, od plemena Danova; Setur, sin Mikaelov, od plemena Ašerova; Nahbi, sin Vofsijev, od plemena Naftalijeva; Geuel, sin Makijev, od plemena Gadova. To su imena muškaraca koje Mojsije posla da zemlju izvide. A Hošeu, sina Nuna, prozva Jošuom. A Mojsije im šaljući ih da izvide zemlju Kanaan reče: „Idite gore u Negeb i popnite se na brda Razgledajte kakva je zemlja i ispitajte da li je narod koji živi u njoj jak ili slab, da li ih ima mnogo ili malo, kakva je zemlja u kojoj žive, da li je dobra ili loša, kakvi su gradovi u kojima stanuju, da li su kao sela ili utvrđeni gradovi, tlo kakvo je, plodno ili neplodno, da li ima stabala ili nema. Hrabri budite i uzmite plodova iz te zemlje!” Upravo je bilo vrijeme ranog grožđa. I pođoše gore te izviđaše zemlju, od pustinje Sina do Rehoba, koji je na putu za Hamat. Popnu se u Negeb i dođu sve do Hebrona; tu bijahu Ahiman, Šešaj i Talmaj, Anakovi sinovi. A Hebron je osnovan sedam godina prije Soana u Egiptu. I stigavši u dolinu Eškol, odrezaše lozu s grozdom i udvoje je ponesoše na motki; ponesoše i smokvi i mogranja. To mjesto prozvaše Eškolovom dolinom, zbog grozda koji sinovi Izraela tu odrezaše. I vrate se nakon što su četrdeset dana izviđali zemlju. Odu Mojsiju, Aronu i svoj zajednici Izraelovih sinova u pustinju Paran, u Kadeš. Njima i cijeloj zajednici podnesu izvještaj i pokažu plodove zemlje. Tad im rekoše: „Idosmo u zemlju u koju si nas poslao, u njoj zaista teku med i mlijeko, i ovo je njen plod. Ali narod koji živi u njoj je jak, i gradovi su golemi i dobro utvrđeni. A vidjeli smo tamo i sinove Anakove. Amalećani žive u negepskom kraju. Hetiti, Jebusejci i Amorejci žive na brdu, a Kanaanci uz more i duž Jordana.” Kaleb je pak ušutkao narod oko Mojsija govoreći: „Krenimo odmah i zauzmimo zemlju, jer ćemo je zasigurno nadvladati!” Ali muškarci koji su s njim išli odgovoriše: „Ne možemo poći protiv naroda koji je moćniji od nas!” I ozloglasiše zemlju koju su izvidili govoreći Izraelovim sinovima: „Zemlja kroz koju prođosmo da je izvidimo je zemlja koja proždire svoje stanovnike. Visokog je rasta sav narod koji tamo vidjesmo. Tamo smo vidjeli i divove, sinove Anakove, iz roda divovskog. Činilo nam se da smo pored njih poput skakavaca a takvi i njima bijasmo.” Tada sva zajednica stane vikati i galamiti. I te noći je narod plakao. I svi Izraelovi sinovi počeše gunđati protiv Mojsija i Arona, i rekoše: „Ah, da smo umrli u zemlji egipatskoj ili da nas barem smrt snađe u ovoj pustinji! I zašto nas Gospod vodi u ovu zemlju, da padnemo od mača i da žene naše i dječica sitna postanu plijen? Zar nam nije bolje da se vratimo u Egipat?” Tad rekoše jedni drugima: „Sebi ćemo postaviti vođu i vratiti se u Egipat!” Tad Mojsije i Aron padoše ničice pred cijelom zajednicom izraelskom. I Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, poderaše na sebi haljine. Zatim rekoše cijeloj zajednici izraelskoj: „Zemlja koju izvidismo je izuzetno dobra! Ako smo Gospodu mili, onda će nas odvesti u tu zemlju i darovati nam je – zemlju u kojoj teku med i mlijeko. Samo se ne bunite protiv Gospoda i ne bojte se naroda te zemlje, jer ćemo ih progutati kao zalogaj hljeba. Oni su bez zaštite, a s nama je Gospod – ne bojte se!” Tad čitava zajednica reče da ih treba kamenovati. Ali se slava Gospodnja pojavi pred svima ispred Šatora susreta, pred svim Izraelovim sinovima. I Gospod reče Mojsiju: „Koliko će Me dugo ovaj narod prezirati? Dokle neće vjerovati u Mene unatoč svim znacima koje sam među njima izveo? Kugom ću ih udariti i istrijebiti, i načinit ću od tebe narod veliki, moćniji i jači od ovoga!” No Mojsije odgovori Gospodu: „Ali onda će to Egipćani čuti, jer si ovaj narod Svojom silom izveo između njih. I to će prenijeti stanovnicima ove zemlje, koji su čuli da si Ti, Gospode, s ovim narodom, i da im se Ti, Gospode, obznanjuješ lice u lice, i da Tvoj oblak lebdi nad njima, i da pred njima danju lebdiš u stupu oblaka, a noću u plamenom stupu. A ako sada ubiješ narod ovaj kao jednoga čovjeka, onda će naposlijetku narodi, koji su čuli priče o Tebi, reći: ‘Gospod je bio nemoćan da narod dovede u zemlju koju im je obećao, i zato ih je u pustinji poubijao.’ A sada dopusti da Gospodnja moć postane velika kako si kazao i zavjetovao: ‘Gospod je spor u srdžbi, a velike milosti; On prestup i grijeh oprašta, ali nipošto ne ostavlja nekažnjene, nego grijeh očeva pohodi u sinovima i unucima do trećeg i četvrtog koljena.’ Oprosti sada grijehe naroda ovog u milosti Svojoj silnoj, kako si im opraštao od Egipta do ovdje!” Tad reče Gospod: „Opraštam po tvojoj riječi, ali života mi Moga zemlja će se ispuniti Gospodnjom slavom, a nijedan od ljudi koji su slavu Moju i znamenja vidjeli, koje učinih u Egiptu i u pustinji, i koji su Me već deseti put iskušali, koji nisu poslušali glasa Moga; nijedan neće vidjeti zemlju koju sam obećao očevima njihovim. Zaista, nijedan koji Me je prezreo, je neće vidjeti. Ali moj sluga Kaleb, u kojem je drugačiji duh i koji Me je vjerno pratio – njega ću odvesti u zemlju u koju je išao, i potomcima njegovim će baština biti. Ali Amalećani i Kanaanci su u dolini, zato odstupite ujutro i pođite u pustinju prema Crvenom moru!” I Gospod još reče Mojsiju i Aronu: „Do kada da trpim ovu zlobnu zajednicu što protiv Mene gunđa? Počuo sam vikanje Izraelovih sinova – kako se na Mene žale. Zato im kaži: Tako Ja živ bio, zbori Gospod: Sa vama ću postupiti onako kako ste vi na Moje uši pričali! Vaši će leševi padati u ovoj pustinji, i svi vaši izbrojani iznad dvadeset i više godina, svi što gunđaste protiv Mene; niko od vas neće doći u zemlju iznad koje sam podigao ruku Svoju kako bi vam dopustio da u njoj živite – osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A djecu vašu, za koju rekoste da će plijen postati, odvest ću da upoznaju zemlju koju ste prezreli. A vaši leševi će u pustinji pasti. Djeca će vaša četrdeset godina lutati u pustinji, i bludničenje vaše podnositi sve dok vam se leševi ne raspadnu u pustinji. Za onih četrdeset dana što ste zemlju izviđali ćete četrdeset godina krivnju snositi, da spoznate šta znači kada se od vas okrenem! Ja, Gospod, kažem: Doista ću ovo učiniti ovoj zlobnoj zajednici što se protiv mene uzdigla; u ovoj će pustinji propasti i ovdje će umrijeti!” A muškarci koje je Mojsije poslao da zemlju izvide, oni koji se vratiše i potaknuše narod da gunđa na Njega time što su zemlju prezreli, – ti muškarci koji prezreše zemlju poginuše od pomora Gospodnjeg. Ali Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše živi od onih muževa koje poslaše da zemlju izvide. I kada Mojsije prenese ove riječi narodu, svi se jako rastužiše. I pođoše rano ujutro na vrh brda i rekoše: „Gle, ovdje smo; i želimo poći gore na mjesto o kojem je Gospod govorio, jer smo griješili!” Ali Mojsije reče: „Zašto Gospodnju zapovijed kršite? Nećete uspjeti! Ne idite gore, Gospod nije među vama, potući će vas neprijatelji vaši! Jer Amalećani i Kanaanci su pred vama i past ćete od mača, jer ste se od Gospoda odvratili – Gospod neće biti među vama!” Ali se oni prkosno uspinjahu uz brdo; ali ni Kovčeg saveza Gospodnji niti Mojsije ne napustiše tabora. Tad se spuste Amalećani i Kanaanci što taboriše na brdu te ih potuku i raspršiše sve do Horme. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči sinovima Izraela: Kada stignete u zemlju koju ću vam za boravak darovati, a Gospodu želite prinijeti paljenicu, bilo da je paljena žrtva ili klanica, bilo da ispunite zavjet poseban ili je žrtva dobrovoljna, ili žrtvu prigodom slava, koje Gospodu prinosite kao ugodan miris od goveda i ovaca, onda će onaj koji Gospodu prinosi žrtvu u isto vrijeme prinijeti kao prinosnicu desetinu najboljeg brašna, umiješenog sa četvrtinom hina ulja. A za ljevanicu će žrtvovati četvrtinu hina vina, uz paljenicu ili klanicu, za svaku žrtvovanu ovcu. No kada žrtvuje ovna neka pripremi prinosnicu s dvije desetine najboljeg brašna i jednom trećinom hina ulja; a kao ljevanicu jednu trećinu hina vina. To će Gospodu žrtvovati za ugodan miris. A ako želi bika žrtvovati kao paljenicu ili klanicu, da ispuni zavjet ili kao pomirnicu Gospodu, onda će uz bika prinijeti prinosnicu, tri desetine najboljega brašna, zamiješenog s pola hina ulja; i kao ljevanicu će dodati pola hina vina. To je paljenica ugodna mirisa Gospodu. Tako postupajte sa svakim bikom, ovnom, sa svakom ovcom i kozom. Neka se po broju ovih žrtava ravna i broj prinosnica i ljevanica. Neka svaki domorodac čini tako kada Gospodu prinosi paljenicu mirisnu. I kada stranac živi među vama, ili ubuduće bude među vašim potomcima, a Gospodu želi prinijeti miomirisnu paljenicu, neka to čini isto kao i vi. Neka u cijeloj zajednici važi isti zakon, za vas i za tuđince. To je vječna odredba za vaše potomke. Neka je strancu kao i vama pred Gospodom. Jedan zakon i jedno pravo neka vrijedi za vas i za tuđinca koji je među vama.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada stignete u zemlju u koju ću vas odvesti, i kada budete jeli hljeba ove zemlje, onda ćete za Gospoda uzdignuti žrtvu uzdizanu. Od prvine tijesta svoga uzdignite kolač kao žrtvu uzdizanu, kao sa gumna ga uzdignite. Gospodu ćete od prvine svoga tijesta prinositi žrtvu uzdizanu u svim budućim pokoljenjima. I ako se nehotice ogriješite i zanemarite jednu od ovih odredbi, koje je Gospod objavio po Mojsiju – o sve što je Gospod objavio kroz Mojsija od dana kada je počeo zapovijedati i dalje, za vaša buduća pokoljenja, ako se desilo bez znanja zajednice, nehotice, neka čitava zajednica prinese tele kao paljenicu, za ugodni miris Gospodu, uz prinosnicu i ljevanicu, kako je određeno, i jednoga jarca, kao žrtvu za grijeh. I neka svećenik okaje čitavu zajednicu Izraelovih sinova, i oprostit će im se, jer je bilo nenamjerno, i svoje prinose su darovali kao paljenicu Gospodu, uz to žrtvu za grijeh za svoju nepažnju. Tako će se oprostiti cijeloj zajednici Izraelovih sinova a i strancu koji je među njima: jer cijeli narod je nehotice zgriješio. A ako nehotice zgriješi pojedinac, neka prinese jednogodišnju kozu kao žrtvu za grijeh. I neka svećenik okaje dušu njegovu koja je nehotice zgriješila, tako što će je okajati, bit će mu oprošteno. Neka važi jedan te isti zakon kada neko nehotice zgriješi, kako za domaće tako i za tuđince. A ako neko namjerno zgriješi – bio domaći ili tuđinac – huli na Gospoda. Neka bude iskorijenjen iz naroda svoga, jer je riječ Gospodnju prezreo i prekršio zapovijed. Neka se obavezno iskorijeni iz naroda, grijeh je njegov na njemu.” I kad sinovi Izraela bijahu u pustinji, nađoše jednog čovjeka koji je u subotu sakupljao drva. Tada ga ovi što ga nađoše kako sakuplja drva odvedu pred Mojsija, Arona i cijelu zajednicu. I zatočiše ga jer nije bilo tačno određeno što će se s njim desiti. A Gospod reče Mojsiju: „Čovjek mora obavezno umrijeti, neka ga cijela zajednica kamenuje ispred tabora!” Tad ga zajednica izvede pred tabor i kamenova. On umre onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima da budući naraštaji načine rese na skutovima svojih haljina, i neka na svaku resu privezuju ljubičastu vrpcu. I neka resa služi tome da pomislite na Gospoda i sve zapovijedi Gospodnje, kada je ugledate i da ih izvršavate, i da se ne povodite za žudnjom srca vaših i očiju vaših za kojim bludite; nego da se prisjetite svih Mojih zapovijedi, izvršavajte ih i budite sveti vašem Bogu. Ja, sam Gospod, Bog vaš, koji vas je izveo iz zemlje egipatske kako bi bio vaš Bog. Ja, Gospod, Bog vaš.” Korah, sin Jisharov, sin Kehatov, sin Levijev, povede sa sobom od potomke Rubenove: Datana i Abirama, sinove Eliaba, i Ona, sina Peleta, i ustanu protiv Mojsija, sa još dvije stotine i pedeset Izraelovih sinova, poglavara zajednice, izabranika sabora, uglednih ljudi. I okupe se protiv Mojsija i Arona te im reknu: „Previše tražite; jer su svi sveti u cijeloj zajednici i Gospod je među njima! Zašto se uzdižete iznad zajednice Gospodnje?” Čuvši ovo, Mojsije pade ničice. Potom on reče Korahu i svoj njegovoj družini: „Sutra će Gospod objaviti ko Mu pripada i ko Mu je svet, tako što će pustiti da Mu se približi. A učinite sada ovo: uzmite kadionice, Korah i sva družina njegova, i sutra pred Gospodom u njih stavite vatre i tamjana preko. Čovjek koga Gospod izabere je svet. Previše tražite vi Levijci!” I Mojsije reče Korahu: „Čujte, sinovi Levijevi! Zar vam je malo što vas je Bog Izraelov izdvojio iz zajednice izraelske, da vam dopusti da Mu se približite i da vršite službu u domu Gospodnjem, i da stojite ispred zajednice da Mu služite? Tebe je i svu tvoju braću, sinove Levijeve, Sebi približio, a sada još hoćete i svećenstvo? Doista, skupljate se protiv Gospoda, ti i cijela tvoja družina. I Aron – ko je on da protiv njega gunđate?” I posla Mojsije da pozovu Datana i Abirama, sinove Eliaba, ali oni odvrate: „Nećemo doći gore! Zar nije dovoljno što si nas izveo iz zemlje gdje teku med i mlijeko da bi nas u pustinji ubio? Želiš li se još vladarom nama postaviti? Da li si nas zaista doveo u zemlju u kojoj teku med i mlijeko, i da li si nam polja i vinograde kao baštinu dao? Zar ćeš i ovim ljudima oči iskopati? Nećemo doći gore!” I Mojsije se razljuti pa reče Gospodu: „Ne obaziri se na njihov prinos! Nisam ni magarca od njih uzeo i nikome nisam zla učinio!” I Mojsije reče Korahu: „Ti i tvoja družina, dođite sutra pred Gospoda – ti, oni i Aron. I neka svaki uzme svoju kadionicu i stavi u nju tamjana, i neka onda svaki kadionicu donese pred Gospoda; to je dvjesta i pedeset kadionica. I ti i Aron, neka svaki ponese svoju kadionicu!” Tad svaki uzme svoju kadionicu, stave vatre unutra i tamjana preko, i stanu pred ulaz u Šator susreta. Tako učine i Mojsije i Aron. I Korah protiv njih okupi cijelu zajednicu Izraelovih sinova ispred ulaza u Šator susreta. Tad se pojavi slava Gospodnja pred cijelom zajednicom. I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Odvojite se od ove zajednice da ih u trenu satrem!” Tad padoše ničice i povikaše: „O Bože, Bože, koji duh daješ svakom biću, jedan čovjek je zgriješio a ti se hoćeš svetiti cijeloj zajednici?” Tad Gospod reče Mojsiju: „Poruči zajednici: Bježite iz okoline doma Korahova, Datanova i Abiramova!” Tad Mojsije ustane i pođe Datanu i Abiramu sa izraelskim starješinama. I on reče zajednici: „Odstupite od šatora ovih bezbožnika, i ničega se njihovog ne dotičite, da ne budete uništeni zbog svih njihovih grijeha!” Tad odstupe od šatora Korahova, Datanova i Abiramova. Ali Datan i Abiram izađoše i stadoše pred ulaze svojih šatora sa ženama i djecom. I Mojsije reče: „Po ovome ćete poznati da je Gospod poslao mene da učinim sva ova djela, i da ništa nisam učinio svojevoljno. Ako ovi ljudi umru kao svi ljudi što umiru, ako ih snađe sudbina svih ljudi, onda me Gospod nije poslao. A ako Gospod učini nešto neviđeno, tako da zemlja otvori svoja usta i proguta ove sa svime što imaju tako da živi siđu u carstvo mrtvih, onda znajte da su ovi ljudi hulili na Gospoda!” I desi se, čim je sve ove riječi izgovorio, da se zemlja raspukne ispod njih, otvori svoja usta te proguta porodice i sve ljude koji bijahu uz Koraha, i njihovo cijelo imanje. I živi siđoše u carstvo mrtvih sa svime što su imali, i zemlja ih prekri. Tako nestadoše usred zajednice. A svi se Izraelci zbog njihove vriske razbježaše, i rekoše: „Da i nas zemlja ne proguta!” I vatra planu od Gospoda te sažeže onih dvjesta pedeset ljudi što tamjan prinesoše. I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Eleazaru, sinu svećenika Arona, da ukloni kadionice sa vatre i neka vatru raspe: jer su posvećene. A neka se kadionice onih što su griješili i prijestup životom platili, prekuju u ploče, i neka se njima žrtvenik obloži. Donesene su pred Gospoda i tako posvećene. Neka su opomena za Izraelovim sinovima!” Tako Eleazar uze tučane kadionice, što ih prinesoše oni izgorjeli, te ih prekovaše u ploče za oblaganje žrtvenika, kao spomen Izraelovim sinovima, da se nijedan stranac, niko ko nije Aronova roda, ne približava da tamjan Gospod prinosi, te da ga ne snađe isto što i Koraha i njegovu družinu – onako kako je Gospod po Mojsiju kazao. A sutradan je cijela zajednica Izraelovih sinova gunđala na Mojsija i Arona govoreći: „Ubili ste narod Gospodnji!” I desi se, kada se zajednica okupila protiv Mojsija i Arona da se okrenu k Šatoru susreta, i gle, tad ga prekri oblak i pojavi se Gospodnja slava. I Mojsije i Aron dođu pred Šator susreta. I Gospod reče Mojsiju: „Odstupite od te zajednice da ih u trenu satrem!” Ali oni padoše ničice. I Mojsije reče Aronu: „Uzmi kadionicu i stavi žara sa žrtvenika u nju, i preko stavi tamjana, i brzo pođi zajednici i izvrši okajanje za njih! Jer Gospodnja se srdžba rasplamsala: pomor je počeo!” Aron uzme kadionicu onako kako je Mojsije kazao i otrči u zajednicu. I gle, pomor je bio počeo među njima; stavi tamjana te izvrši okajanje za narod; i stajao je među mrtvima i živima i pomor prestade. A broj onih koji su stradali bijaše četrnaest hiljada i sedamsto ljudi, bez onih što zbog Koraha izginuše. I Aron dođe ponovo Mojsiju pred ulaz u Šator susreta nakon što je pomor prestao. I Gospod reče Mojsiju: „Razgovaraj sa Izraelovim sinovima te uzmi od njih po jedan štap iz svakoga doma otaca njihovih, od svih poglavara po domovima otaca njihovih, dvanaest štapova, i ime svakoga napiši na njegov štap. A Aronovo ćeš ime napisati na štap Levijev; jer za svakog poglavara doma otaca njihovog neka bude po štap. I položi ih u Šator susreta pred Svjedočanstvo, tamo gdje vam se prikazujem. I štap čovjeka kojeg izaberem će procvjetati. Tako ću gunđanje Izraelovih sinova koji su na Mene vikali ušutkati!” I Mojsije to reče Izraelovim sinovima, tad mu svi poglavari dadoše dvanaest štapova, svaki poglavar po štap, po domovima otaca njihovih; i Aronov štap bijaše među njima. I Mojsije položi štapove pred Gospoda u Šator susreta. I desi se sljedećeg jutra, kada Mojsije stupi u Šator susreta, da je Aronov štap procvjetao, štap sinova Levijevih, mladica je izrasla, cvijet propupao i sazreli bademi. I Mojsije iznese sve štapove Izraelovim sinovima i svaki uzme svoj. A Gospod reče Mojsiju: „Aronov štap ponovo odnesi pred Svjedočanstvo da se čuva kao znamenje nepokornim, da prestanu gunđati preda Mnom i da ne moraju umrijeti!” I Mojsije učini onako kako mu je Gospod zapovjedio, tako učini. I Izraelovi sinovi rekoše Mojsiju: „Gle, umiremo; svi ćemo izginuti, svi redom! ko se Gospodnjem domu približi, umire! Zar ćemo svi propasti?” I Gospod reče Aronu: „Ti, sinovi tvoji, i dom otaca tvojih s tobom, bit ćete odgovorni za grijehe Svetišta; ti i sinovi tvoji s tobom, će snositi grijehe vašeg svećenstva. I braću svoju, pleme Levijevo, pleme oca svoga, pridruži sebi da budu uz tebe i da ti služe. Neka slušaju tvoje zapovijedi i vrše službu cijeloga Šatora, ali neka se priboru Svetišta i žrtveniku ne bliže, da ne moraju mrijeti, oni i vi uz njih. Neka se, dakle, pridruže tebi da brinu oko Šatora susreta, da vrše svaku službu u njemu; ali neka mu ne pristupa ni jedan stranac. Tako vršite službu na Svetištu i žrtveniku, da sinove Izraelove više ne snalazi sud gnjevni. I gle, ja sam Levite, vašu braću, izdvojio iz zajednice Izraelovih sinova kao dar za vas, kao darovani Gospodu da službu na Svetištu vrše. Ali ti i sinovi tvoji izvršavajte svoje svećenstvo u svemu što pripada žrtveniku i iza zavjese, te služite; jer na dar vam dajem službu svećeničku. No ako se približi stranac, mora umrijeti.” I Gospod reče Aronu: „Gle, dajem ti svoje prinose uzdizane, da brigu o njima vodiš; darujem ti sve što Izraelovi sinovi posvete, tebi i sinovima tvojim, kao pomazanje, kao odredbu vječnu. To će pripadati tebi od svetinje nad svetinjama, od paljenica žrtvenika: svaki prinos njihov između prinosnica, žrtvi za grijeh, i prijestupnica koje mi prinose. Neka pripadaju tebi i tvojim sinovima kao svetinja nad svetinjom. Na presvetom mjestu ćeš ih jesti. Svaki ih muškarac može jesti. Neka ti budu svete! I neka ti i ovo pripada: žrtve uzdizane njihovih prinosa, od svih obrtanih žrtvi sinova Izraela – dao sam ih tebi, sinovima tvojim i kćerima kao vječnu odredbu. Svako ko je čist u tvome domu, neka ih jede. Najčistije ulje i najbolje od vina i žita, prvjenac njihov što Gospodu prinose, tebi sam darovao. Plod prvi svega što u zemlji raste, koje Gospodu prinose, neka tebi pripadne i neka jede svako ko je čist u domu tvome. Sve zavjetovano u Izraelu neka je tvoje. Prvorođenče svakog bića, što Gospodu prinose, bilo od čovjeka ili životinje, neka pripadne tebi. I obavezno iskupi prvorođenče čovjeka, neka se iskupi i prvjenac nečiste životinje. Kada napune mjesec dana, iskupi ih po tvojoj procjeni, za pet šekela srebra, po šekelu hramskom, koji vrijedi dvadeset gera. Ali prvinu goveda, janjeta ili koze nemoj otkupljivati, jer su sveti. Njihovom ćeš krvlju žrtvenik poprskati i loj ćeš njihov kao paljenicu zapaliti, kao miris ugodan Gospodu. Ali neka ti pripadne njihovo meso; grudi što se obrću i desno pleće. Sve sam žrtve uzdizane od svetih prinosa, koje Izraelovi sinovi uzdignu za Gospoda, darovao tebi, sinovima i kćerima tvojim kao vječnu odredbu. To će biti savez osoljen pred Gospodom, za tebe i potomke tvoje.” I Gospod reče Aronu: „U njihovoj zemlji nećeš ništa baštiniti, niti udjela imati među njima; Ja sam baština i udio tvoj među Izraelovim sinovima. I gle, tako sam sinovima Levijem darovao sve desetine u Izraelu kao baštinu za službu koju vrše; službu u Šatoru susreta. Neka zato ubuduće Izraelovi sinovi ne idu k Šatoru susreta, da na sebe ne navuku grijeha i da ne izginu. Nego neka Leviti vrše službu na Svetištu i neka snose svoju krivnju; neka je to vječna odredba za vaše potomke; no neka nemaju baštine među Izraelovim sinovima. Jer desetine sam sinova Izraela, koje Gospodu uzdižu kao žrtvu, darovao Levitima kao baštinu. Zato sam im kazao da ne smiju imati nikakve baštine među sinovima Izraela.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Levitima: Kada od Izraelovih sinova uzimate desetinu, koju sam vam kao baštinu darovao, Gospodu od toga prinesite žrtvu uzdizanu, jednu desetinu desetine. I prinos će vam se zaračunati kao žito sa gumna i vino iz kace. Tako ćete Gospodu prinijeti žrtvu uzdizanu od vaše desetine koje od Izraelovih sinova uzimate, i od toga ćete svećeniku Aronu dati žrtvu uzdizanu za Gospoda. Od svega što vam je dato Gospodu ćete prinositi žrtve uzdizane, od najboljeg dijela posvećenog prinosa. I reci im: Kada najbolji dio prinosa uzdižete, neka se Levitima zaračuna kao doprinos od gumna i kace. I smijete ga jesti na svim mjestima, vi i dom vaš, jer je nagrada za službu vašu u Šatoru susreta. I zbog toga na se nećete navaliti grijeha, kad najbolje od toga uzdignete; nećete oskrnaviti svetinju sinova Izraela niti umrijeti.” I Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Ovo je zakon koji je Gospod zapovjedio govoreći: Poruči Izraelovim sinovima neka ti dovedu crvenu junicu, zdravu i bez mahana, na kojoj još nije bio jaram. Predajte je svećeniku Eleazaru, i neka je izvede pred tabor te neka se pred njim zakolje. Neka potom svećenik Eleazar uzme njezine krvi na prst i neka poprska sedam puta pročelje Šatora susreta. I neka se junica pred njim spali; meso i kožu, krv njenu i izmet spalite. I neka svećenik uzme kedrovine, crvenog prediva i sipana i neka ih baci usred vatre gdje izgara junica. I neka svećenik opere svoje haljine i neka tijelo svoje opere. Neka zatim pođe u logor, i neka je nečist sve do večeri. Neka i onaj koji je spalio opere haljine svoje i opere tijelo vodom; neka je nečist do večeri. I neka čist čovjek sakupi pepeo junice i neka ga istrese na čisto mjesto izvan tabora, kako bi se sačuvao Izraelovim sinovima za vodu očišćenja. I neka onaj koji skupi pepeo junice opere svoje haljine i neka ostane nečist sve do večeri. To je vječna odredba za Izraelove sinove i za strance koji žive među vama. Ko se dotakne mrtvaca, čovjekova mrtva tijela, ostaje nečist sedam dana. Neka se takav opere ovom vodom trećeg i sedmog dana, tako će biti čist. Ako se pak ne opere trećeg i sedmog dana, ostat će nečist. Svako ko se dotakne mrtvaca, tijela preminula čovjeka, i ko se ne očisti; taj je oskrnavio Svetište Gospodnje. Neka se iskorijeni iz Izraela, jer nije poliven vodom očišćenja te je ostao nečist. Njegova nečistoća je na njemu. Ovo je zakon kad čovjek umre u šatoru: Ko uđe u šator i svako ko je već u šatoru ostaje sedam dana nečist. I svaka otvorena posuda bez poklopca je nečista. I onaj koji se na polju dotakne čovjeka poginulog od mača ili mrtvaca ili ljudskih kostiju ili groba će sedam dana biti nečist. Neka se za onoga nečistog uzme pepela od spaljene životinje i neka se prelije tekućom vodom u jednoj posudi. I neka čist čovjek uzme sipana i neka ga zamoči u vodu i neka popršće šator, sve posude i sve ljude koji su unutra. I neka onaj čisti poprska nečistoga trećeg i sedmog dana i neka ga tako sedmoga dana očisti. Neka opere haljine i tijelo svoje tako će do večeri biti čist. A ako je neko nečist i ne želi se očistiti, neka se iskorijeni iz zajednice, jer je Svetište Gospodnje oskrnavio; vodom očišćenja nije bio poliven, nečist je. I neka je to za vas odredba vječna. I neka i onaj koji je polivao vodom očišćenja opere haljine svoje. A onaj koji se dotakne vode očišćenja ostaje nečist do večeri. I sve što nečisto dotakne postaje nečisto; i ko njega dotakne ostaje nečist do večeri.” Sinovi Izraelovi, cijela zajednica, potom stigoše u pustinju Sin u prvome mjesecu, a narod se nastani u Kadešu. I Mirjama umre tamo i ondje je ukopaše. Nije bilo vode za zajednicu; zato se udružiše protiv Mojsija i Arona. I narod se svađao s Mojsijem i Aronom govoreći: „Ah, da smo i mi izginuli kada su naša braća pred Gospodom poginula! I zašto ste zajednicu Gospodnju doveli u ovu pustinju, da umremo s našom stokom? Zašto nas izvedoste iz Egipta i dovedoste na ovo prokleto mjesto, gdje nema ni žita, ni smokava, ni loze ili mogranja, gdje čak ni vode nema za piće?” A Mojsije i Aron odstupiše od zajednice pred ulaz u Šator susreta i padoše ničice. I slava Gospodnja im se ukaza I Gospod reče Mojsiju: „Uzmi štap i skupi zajednicu, ti i brat tvoj Aron, i zapovjedite stijeni ispred vas i ona će vam darovati vodu. Tako ćeš im vodu iz stijene izvući, napojiti zajednicu i stoku njihovu.” Tad Mojsije uzme štap ispred Gospoda, onako kako mu je naredio. Tad Mojsije i Aron skupiše zajednicu pred stijenom i rekoše im: „Čujte, odmetnici! Hoćemo li vam iz ove stijene izvući vodu?” I Mojsije diže ruku te dva puta udari štapom o stijenu. Tad iz nje navali mlaz vode te se zajednica i stoka napojiše. A Gospod reče Mojsiju i Aronu: „Zato što Mi niste vjerovali i što Me niste posvetili pred Izraelovim sinovima, ovu zajednicu nećete dovesti u zemlju koju sam joj darovao!” To su Meripske vode, jer se zajednica tu prepirala s Gospodom, a On se pokazao svetim. Poslije toga Mojsije posla glasnika iz Kadeša kralju Edoma: „Ovako ti poručuje tvoj brat Izrael: Ti poznaješ svu nevolju koja nas snađe, da očevi naši siđoše u Egipat, da smo dugo boravili u Egiptu i da su Egipćani nas i očeve naše zlostavljali. A mi smo vapili Gospodu, i On je čuo naše jauke i poslao Svoga anđela te nas izveo iz Egipta. I gle, mi smo u Kadešu, gradu na rubu tvoga područja. Pusti nas da prođemo kroz tvoju zemlju! Nećemo gaziti polja i vinograde, ni vode nećemo iz bunara piti. Ići ćemo kraljevskim putem i nećemo skretati ni lijevo ni desno, sve dok ne prođemo kroz tvoje područje!” Ali mu Edom odvrati: „Ne prolazi kroz moju zemlju, inače ćemo s mačem izaći preda te.” A sinovi mu Izraelovi odgovoriše: „Glavnom cestom ćemo ići, i ako budemo pili vode, mi i stoka naša, platit ćemo; ništa ne tražimo osim da prođemo pješice.” A on odvrati: „Ne prolazi!” I Edom pođe na njih narodom silnim i čvrste ruke. Tako im Edom zabrani da prođu kroz njegovo područje, i Izrael se okrenu od njega. Tad pođu iz Kadeša, i cijela zajednica Izraelovih sinova stiže do brda Hor. I Gospod poruči Mojsiju i Aronu kod brda Hor, na rubu područja edomskoga: „Neka se Aron pridruži svojim precima! Neće doći u zemlju koju sam darovao Izraelovim sinovima, jer ne poslušaste Moju zapovijed kod Meripskih voda. Povedi Arona i njegovog sina Eleazara na brdo Hor, i skini haljine sa Arona pa ih obuci njegovom sinu Eleazaru; i neka se Aron tu pridruži svojim precima, neka tu umre.” Tad Mojsije učini onako kako je Gospod zapovjedio. Popnu se na brdo Hor pred očima cijele zajednice. I Mojsije svuče haljine sa Arona i obuče ih njegovom sinu Eleazaru. Ovdje, na vrh brda, umre Aron. A Mojsije i Eleazar siđu s brda. I cijela zajednica vidje da je Aron umro; sav dom Izraelov ga je oplakivao trideset dana. Kada je kralj Arada, Kanaanac koji je živio u Negebu, čuo da Izrael dolazi Atarimskim putem, udari na Izraelce i neke od njih zarobi. Tada se Izrael ovako zavjetova Gospodu: „Ako narod ovaj predaš u moje ruke, onda ću gradove njihove do temelja srušiti!” I Gospod je čuo glas Izraelov, predade mu Kanaance, a Izrael njih i gradove njihove uništi. Stoga prozvaše ono mjesto Horma. Tad se od brda Hor zapute k Crvenom moru da zaobiđu zemlju edomsku. Ali narod posta nestrpljiv na putu. I počne govoriti protiv Boga i Mojsija: „Zašto nas izvedoste iz Egipta da umremo u ovoj pustinji? Ovdje nema ni hljeba ni vode, a ovo se bijedno jelo već ogadilo našim dušama!” Tad Gospod pusti zmije otrovnice među narod; ujedale su narod tako da je mnogo ljudi u Izraelu umrlo. Potom dođoše Mojsiju pa rekoše: „Griješili smo, govorili smo protiv tebe i Gospoda. Zamoli Gospoda da rastjera zmije od nas!” Tad Gospod reče Mojsiju: „Napravi zmiju otrovnicu i postavi je na koplje: ko god bude ujeden će živjeti kada je pogleda.” Tada Mojsije izradi zmiju od mjedi i postavi je na koplje. I kad bi koga zmija ujela, on bi pogledao u mjedenu zmiju i živio bi. I Izraelovi sinovi pođoše te se utaboriše u Obotu. Zatim krenu iz Obota te se utabore kraj Ije-Abarima, u pustinji što je nasuprot Moaba, sa strane sunčeva izlaska. Odatle se zapute pa se utabore u dolini Zared. Odande krenu pa se utabore s onu stranu Arnona, koji teče iz pustinje, iz područja Amorejaca; jer Arnon je granica moapska, između Moabaca i Amorejaca. Zato se kaže u „knjizi ratova Gospodnjih”: „Munjevito je Vaheb pokorio, i doline arnonske, obronke dolina što se nižu do sjedišta Ara i naslanjaju na granicu Moaba.” Odatle krenu u Beer. To je bunar o kojem je Gospod Mojsiju kazao: „Narod skupi da ih napojim!” Tad je Izrael pjevao ovu pjesmu: „Ključaj, bunaru! Pjevajte mu! Što ga poglavari iskopaše, kojeg starješine naroda izdubiše, žezlima svojim i palicama.” I iz pustinje odu u Matanu, a iz Matane u Nahaliel, a iz Nahaliela u Bamot; iz Bamota u dolinu koja je u području moapskom, kraj vrha Pisge, koji na pustinju gleda. I Izrael pošalje glasnike Sihonu, amorejskom kralju, te mu poruči: „Dopusti da prođem tvojom zemljom! Nećemo gaziti ni vinograda ni polja, ni vode iz bunara nećemo piti; kraljevim putem ćemo ići dok ne prođemo tvoje područje!” Ali Sihon ne dopusti Izraelu da prođe njegovim područjem; i Sihon skupi sav svoj narod te krenu na Izraelce u pustinju. Kad stiže u Jahaz, udari na Izraelce. Ali Izrael ga potuče oštrinom svoga mača te zaposjedne njegovu zemlju od Arnona do Jaboka, sve do Amonaca; jer granica Amonaca bijaše utvrđena. Tako Izrael zauze sve ove gradove te se nastani u gradovima Amorejaca, u Hešbonu i svim njegovim naseljima. Jer Hešbon bijaše grad Sihona, amorejskog kralja, koji je prije ratovao protiv kralja moapskog, te mu zauzeo svu zemlju do Arnona. Zato kažu pjesnici: „Dođite u Hešbon, neka se gradi, nek se Sihonov grad podigne i utvrdi! Jer iz Hešbona je izbio oganj, plamen iz grada Sihonova. Koji sažeže Ar moapski, i proguta visine arnonske. Teško tebi, o Moabe! Propao si, narode Kemošev! Sinove si svoje izbjeglištvu, a kćeri u sužanjstvo predao, Sihonu, kralju amorejskom. Tad ih postrijelasmo, propadoše od Hešbona do Dibona tad razorismo pustošeći sve do Nofaha, koji kraj Medeba leži!” Tako je Izrael živio u zemlji Amorejaca. I Mojsije pošalje uhode da izvide Jazer; i zauzeše njegova naselja i rastjeraše Amorejce koji su u njima stanovali. Potom se okrenu i pođu prema Bašanu. A bašanski kralj Og krene na njih sa cijelim svojim narodom u boj kod Edreja. Tad Gospod reče Mojsiju: „Ne boj ga se, Ja sam ga sa zemljom i ljudima predao u tvoje ruke! I s njim postupi kako si učinio sa Sihonom, kraljem Amorejaca, koji je živio u Hešbonu!” I potukoše ga, sinove njegove, i cijeli njegov narod, tako da se niko od njih ne spasi. Potom zauzeše njegovu zemlju. Zatim pođoše Izraelovi sinovi te se utaboriše na moapskim poljanama, s onu stranu Jordana, nasuprot Jerihona. Ali kad Balak, sin Siporov, vidje sve šta je Izrael učinio Amorejcima, Moaba obuze strah od naroda, jer bijaše veliki; Moab se plašio Izraelovih sinova. Tad Moab reče starješinama Midjana: „Sada će ova rulja sve oko nas proždrijeti, onako kako vo popase travu na polju.” A Balak, sin Siporov, bijaše u to vrijeme kralj Moaba. I pošalje glasnike Bileamu, sinu Beorovom, u Petoru, koja se nalazi na rijeci, u zemlji sinova njegovog naroda, kako bi ga pozvao, poručivši: „Gle, jedan narod je stigao iz Egipta, prekrio je zemlju cijelu i utaborio se protiv mene! Te dođi i prokletstvo baci na ovaj narod, jer je mnogo silniji od mene. Možda ga tako mogu potući i iz zemlje istjerati, jer znam da je onaj koga ti blagosloviš, blagoslovljen, a da je proklet onaj koga ti prokuneš.” I starješine moapske i midjanske krenu noseći darove za vračanje. I stigoše Bileamu te mu prenesoše riječi Balakove. A on im odvrati: „Prenoćite ovdje, pa ću vam odgovoriti prema onome što Gospod kaže.” Tako poglavari moapski ostanu kod Bileama. I Bog dođe Bileamu pa reče: „Kakvi su to ljudi kod tebe?” A Bileam odgovori Bogu: „Balak, sin Siporov, mi ih je poslao s ovom porukom: ‘Gle, jedan narod je stigao iz Egipta, prekrio je zemlju cijelu i utaborio se protiv mene! Te dođi i prokletstvo baci na ovaj narod, jer mnogo silniji je od mene. Možda ga tako mogu potući i iz zemlje istjerati!’” Ali Bog reče Bileamu: „Ne polazi s njima! Ne proklinji narod, jer je blagoslovljen!” I Bileam ustane ujutro i kaže poglavarima moapskim: „Vratite se u svoju zemlju jer mi je Gospod zabranio da s vama pođem!” I poglavari moapske krenu, dođu Balaku te mu kažu: „Bileam nije htio poći s nama!” A Balak ponovo pošalje poglavare, brojnije i uglednije od prvih. A kad su stigli rekoše: „Ovako reče, Balak, sin Siporov: ‘Nemoj oklijevati da mi dođeš! Jer veliku ću ti čast ukazati i sve što mi kažeš ću činiti. Te dođi i prokuni ovaj narod!’” A Bileam odgovori Balakovim slugama: „Čak i kad bi mi Balak darovao svoju kuću punu zlata i srebra, ne bih mogao prekršiti zapovijed Gospoda, moga Boga, da učinim išta, bilo veliko ili malo! A sada prenoćite ovdje da vidim što će mi Gospod dalje kazati!” Te noći Gospod dođe Bileamu pa mu reče: „Kada dođu ljudi da te pozovu, ti pođi s njima; ali ćeš činiti samo ono što ti kažem!” Bileam ustane ujutro, osamari magaricu i pođe s poglavarima moapskim. Ali se srdžba Gospodnja rasplamsa što je krenuo i anđeo mu Gospodnji kao protivnik stade na put. On je jahao na magarici i sa sobom imao dvojicu sluga. A kada je magarica ugledala anđela Gospodnjeg kako stoji na putu sa isukanim mačem u ruci, skrene sa staze u polje. Ali Bileam ju je tukao da je vrati na put. Tad anđeo Gospodnji stane u uzak prolaz kraj vinograda; na obje se strane pružao zid. A kada magarica ugleda anđela Gospodnjeg, stisne se uza zid te pritisne Bileamovu nogu. Tada ju je još više tukao. Tad pođe anđeo Gospodnji i stane na usko mjesto gdje nije bilo prostora da prođe ni desno ni lijevo. A kad magarica ugleda anđela, legne pod Bileamom, a on ju je tukao štapom. Tad Gospod otvori usta magarici, i ona mu reče: „Što sam ti učinila da me već tri puta tučeš?” A Bileam joj odgovori: „Zato što mi prkosiš! Da sam imao mač u ruci, do sada bih te ubio!” A magarica odvrati: „Zar ja nisam magarica koju si stalno jahao do danas, da li sam se prije ovako ponašala?” A on odgovori: „Nisi!” Tad Gospod otvori oči Bileamu, i on ugleda anđela Gospodnjeg kako stoji na putu sa isukanim mačem u ruci. A on se pokloni i pade ničice. Tad mu anđeo Gospodnji reče: „Zašto si tri puta tukao magaricu? Gle, pošao sam da te spriječim jer tvoj put je opak preda mnom! A magarica me vidjela te je tri puta skrenula. Da nije, tebe bih sigurno ubio, a nju ostavio da živi!” Tad Bileam reče anđelu Gospodnjem: „Griješio sam jer nisam znao da mi stojiš na putu! A sada ću, ako je zlo u tvojim očima, krenuti nazad.” A anđeo Gospodnji reče Bileamu: „Pođi s ljudima, ali smiješ samo govoriti ono što ti ja kažem!” Tako Bileam pođe s Balakovim poglavarima. A kada je Balak čuo da Bileam dolazi, pođe pred njega do grada Moaba na granici Arnona, na kraju područja. I Balak reče Bileamu: „Zar te nisam zvao i slao po tebe? Zašto nisi došao? Zar misliš da te doista ne mogu dovoljno nagraditi?” A Bileam odvrati Balaku: „Gle, sada sam ti došao, ali hoću li ti moći što reći? Samo ću govoriti riječi koje mi Bog u usta položi!” Tako Bileam pođe s Balakom i oni stignu u Kirjat Husot. Tad Balak žrtvova krupne i sitne stoke i posla od toga Bileamu i poglavarima koji bijahu kod njega. I desi se ujutro da Balak povede Bileama gore na vrh Bamot-Baala odakle se mogao vidjeti istureni kraj naroda. Bileam reče Balaku: „Izgradi mi sedam žrtvenika i dovedi mi sedam bikova i ovnova!” I Balak učini kako mu je Bileam rekao. I Balak i Bileam žrtvovaše na svakom žrtveniku po jednog bika i ovna. Tad Bileam reče Balaku: „Priđi svojim paljenicama! A ja ću poći ne bih li sreo Gospoda, i ono što mi javi ja ću ti kazati!” I Gospod srete Bileama koji mu reče: „Ovih sedam žrtvenika sam sagradio i na svakom sam žrtvovao bika i ovna.” A Gospod položi riječ Bileamu u usta govoreći: „Vrati se Balaku i ovako ćeš govoriti!” I on se vrati, kad gle, on je stajao kraj paljenica sa svim poglavarima moapskim. Tad poče besjedu govoreći: „Iz Arama me Balak doveo, kralj Moaba iz planina istočnih: ‘Dođi, prokuni Jakova za me, dođi i nagrdi Izrael!’ Kako da prokunem ono što Bog nije prokleo? Jer sa vrha stijena ga vidim sa gora visokih ga motrim; gle, narod što usamljen bdije, među narode on se ne broji! Ko će prah Jakova da izbroji i broj četvrti Izraela? O da umrem smrću pravednika da kraj moj bude takav!” A Balak reče Bileamu: „Što si mi učinio? Doveo sam te da prokuneš moje neprijatelje, a gle, ti si ih još i blagoslovio!” A on mu odvrati: „Zar ne moram paziti da govorim samo ono što mi je Gospod u usta položio?” A Balak mu reče: „Pođi sa mnom na drugu mjesto odakle možeš vidjeti, samo ćeš krajnji dio njihov ugledati; odatle ih za mene prokuni!” I on ga povede sa sobom na polje Sofim, na vrhu Pisge, te on sagradi sedam žrtvenika i na svakom žrtvova bika i ovna. A on odvrati Balaku: „Priđi svojim paljenicama; a ja ću susresti Gospoda ovamo.” I Gospod sretne Bileama te mu položi riječ u usta govoreći: „Vrati se Balaku i ovako ćeš govoriti!” A kada mu se vratio, gle, stajao je kraj paljenica sa svim poglavarima moapskim. Tad poče besjedu govoreći: „Ustani, Balače i poslušaj, uho mi prikloni, o sine Siporov: Bog nije čovjek da bi lagao, nit sin čovječiji da porekne. Zar rekne, a ne učini, kaže, a ne ispuni? Gle, zapovijed sam primio da blagoslovim: a On je blagoslovio i ja ne mogu poreći. Nesreću ne nazire u Jakovu niti je zla vidio u Izraelu. Gospod, Bog njihov je uz njih i uzvik kraljevski je među njima. Bog ih je iz Egipta izveo za njih je poput rogova bivolu. Jer nema čini protiv Jakova nit vračarije protiv Izraela; a za Izraela i Jakova će se kazati: ‘Veliko je Gospod učinio!’ Gle, naroda! Poput lavice ustaje i poput lava se uzdiže; ne liježe dok ne proždre žrtvu dok ne ispije krv pobijenih.” A Balak reče Bileamu: „Nemoj ih proklinjati, ali ni blagosiljati.” A Bileam mu odgovori: „Zar ti nisam rekao da moram sve činiti što Gospod kaže?” A Balak mu odvrati: „Dođi sada, povest ću te na drugo mjesto, možda će udovoljiti Gospodu da ih odande prokuneš.” Tako Balak odvede Bileama na vrh Peor, koji gleda u pustinju. I Bileam reče Balaku: „Ovdje mi izgradi sedam žrtvenika i pripremi po sedam bikova i ovnova.” I Balak učini kako je Bileam kazao, te žrtvova po ovna i bika na svakom žrtveniku. Kad Bileam vidje da je Gospodu milo blagosloviti Izraela, ne izađe kao prije da proriče, nego se okrenu licem k pustinji. I Bileam podiže pogled te ugleda Izraela kako tabori po plemenima, duh se Gospodnji spusti na njega, i on poče besjediti: „Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka kome su oči otvorene. Proročanstvo onoga koji čuje riječi Gospodnje, koji vidi viđenja Svesilnoga koji je pao, a ostao otvorenih očiju Kako su ti divni šatori, O Jakove, tvoji tabori, o Izraele! Kao doline pružene, poput vrtova kraj rijeke, aloje što ih Gospod posadi, kao kedri kraj voda! Voda će mu iz vedra poteći, i sjeme će njegovo biti među vodama; kraljevi će mu biti uzvišeniji no Agag, i kraljevstvo njegovo slavno. Gospod ga iz Egipta izvede i za njega je poput rogova divljeg bivola, proždrijet će narode neprijateljske i kosti će im razlomiti i strijelama ih svojim probiti. Spustio se i vreba kao lav, poput lavice je; ko će ga probuditi? Blaženi su oni što te blagoslove, a prokleti oni što te kunu.” Tad se Balak rasrdi na Bileama i pljesnu rukama. I Balak reče Bileamu: „Pozvao sam te da mi neprijatelje prokuneš, i gle, ti si ih već tri puta blagoslovio! A sada bježi u svoje mjesto. Rekao sam: Veliku ću ti čast ukazati, a Gospod te lišio časti.” A Bileam odvrati Balaku: „Zar nisam poručio tvojim glasnicima koje si po mene poslao; čak i kad bi mi Balak darovao svoju kuću punu zlata i srebra ne bih mogao prekršiti zapovijed Gospoda, moga Boga, niti učiniti išta, bilo veliko ili malo? I gle sada, ja ću poći svome narodu. Dođi, pokazat ću ti što će ovaj narod učiniti narodu tvome u danima što dolaze!” I Bileam poče besjediti: „Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka kome su oči otvorene. Proročanstvo onoga koji čuje riječi Gospodnje, i poznaje mudrost Najuzvišenijeg, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji je pao, a ostao otvorenih očiju. Vidim ga, ali ne sada; Pratim ga, ali nije blizu; izaći će zvijezda iz Jakova, i žezlo će se uzvisiti iz Izraela; čelo će Moaba razdrobiti, i slomiti sve sinove Šeta. Edom će mu vlasništvo postati a Seir imanje, neprijatelj njegov; Izrael će vojevati junački. Od Jakova će poteći onaj što vlada, i razoriti sve preostale gradove!” Tad pogleda Amaleka i nastavi besjedu: „Amalek je bio prvi među narodima, ali uništenje vječno kraj je njegov.” A onda pogleda Kenijce pa reče: „Iako ti je temelj tvrd, a gnijezdo na stijenu položeno, ipak će Kajin spaljen biti dok te Ašur u sužanjstvo odvodi.” I nastavi besjedu svoju govoreći: „Ah, ko će živ ostati, kad Bog ovo učini? A brodovi će iz Kitima doći ponizit će Ašur i Heber, a i njega će snaći propast vječita.” Tad Bileam ustane i uputi se u svoje mjesto. Potom Balak ode svojim putem. I Izrael se utabori u Šitimu, a narod poče bluditi sa kćerima moapskim. One pozvaše narod da žrtvuje njihovim bogovima. A narod je gozbio s njima i molio se njihovim bogovima. Tako se Izrael podjarmi Baalu peorskom. Tad Gospodnja srdžba planu na Izraela. I Gospod reče Mojsiju: „Dovedi sve poglavare Izraelove i objesi ih za Gospoda, okrenute k suncu, da se ljuta srdžba Gospodnja odvrati od Izraela!” Tad Mojsije reče sucima izraelskim: „Neka svako pobije svoje ljude koji su se podjarmili Baalu peorskom!” I gle, jedan od Izraelovih sinova dovede braći jednu Midjanku, naočigled Mojsija i cijele zajednice, dok su plakali na ulazu u Šator susreta. Kad to vidje Pinhas, sin Eleazara, sina svećenika Arona, ustane ispred zajednice, uzme koplje u ruke i krene za Izraelcem u odaje te ih oboje probode; Izraelca i ženu kroz stomak. Tako pomor prestane. Ali je ipak od pomora stradalo dvadeset i četiri hiljade ljudi. I Gospod reče Mojsiju: „Pinhas, sin Eleazara, sina svećenika Arona, odvratio je Moju srdžbu od naroda Izraelova, tako što je revnovao među njima obuzet Mojom revnošću. Tako je Moj gnjev odvratio od Izraela te Izraelove sinove nisam istrijebio u Svojoj revnosti. Zato mu poruči: ‘Gle, darujem ti Svoj savez mira, i neka njemu i njegovim potomcima pripadne savez vječitog svećeništva, jer je Bogu svom predan bio, i tako okajao Izraelove sinove!’” A ime Izraelca koji je ubijen – koji je smaknut zajedno s Midjankom – bijaše Zimri. Bio je sin Salua, glavara jedne od Simeonovih porodica. A ubijena Midjanka se zvala Kozbi. Bila je kćer Surova. A Sur bijaše poglavar plemena, jedne porodice Midjanske. I Gospod reče Mojsiju: „Povedite vojnu na Midjance i potucite ih! Jer oni su protiv vas vojevali svojim lukavstvom, kojim su vas prevarili oko Peora i svoje sestre Kozbi, kćeri midjanskog poglavara, koja je ubijena na dan pomora nastalog zbog Peora.” I kada pomoru dođe kraj, Gospod reče Mojsiju i Eleazaru, sinu svećenika Arona: „Prebroj cijelu zajednicu Izraelovih sinova, sve stare dvadeset ili više godina, po domovima otaca njihovih, sve sposobne za rat u Izraelu!” I Mojsije je uz svećenika Eleazara pričao s njima u dolinama Moaba, kraj Jordana, naspram Jerihona, govoreći: „Ko ima dvadeset ili više godina bit će popisan, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju.” I ovo su sinovi Izraela što izađoše iz Egipta: Ruben, prvorođeni Izraelov. A njegovi sinovi bijahu: Henok, od njega potječe rod Henokovaca; Palu, od njega vuče korijen rod Paluovaca; Hesron, od njega nastade rod Hesronovaca, i od Karmija postaše Karmijevci. To su rodovi Rubena. Ukupno ih bijaše četrdeset tri hiljade sedamsto i trideset popisanih. A Paluov sin bijaše Eliab, a sinovi Eliaba: Nemuel, Datan i Abiram. Datan i Abiram bijahu ugledni članovi zajednice koji se digoše protiv Mojsija i Arona u Korahovoj pobuni, kada se uzdigoše protiv Gospoda. I zemlja se otvorila i progutala ih zajedno s Korahom, kada je izginula ta skupina i kada je vatra progutala dvjesta pedeset ljudi; i oni postadoše opomena. Ali Korahovi sinovi ne izginuše. A sinovi Simeona po svojim rodovima bijahu: Od Nemuela rod Nemuelovaca; od Jamina potječe rod Jaminovaca; od Jakina vuče korijen rod Jakinovaca; od Zeraha nastade rod Zerahovaca; i od Šaula rod Šaulovaca. To su rodovi Simeonovaca. Ukupno ih bijaše dvadeset dvije hiljade i dvjesta. A sinovi Gada po svojim rodovima bijahu: od Sefona rod Sefonovaca; od Hagija potječe rod Hagijevaca; od Šunija vuče korijen rod Šunijevaca; od Oznija nastade rod Oznijevaca; od Erija postade rod Erijevaca; od Aroda rod Arodovaca i od Arelija rod Arelijevaca. To su rodovi Gadovih sinova. Ukupno ih bijaše četrdeset hiljada i petsto popisanih. A Judini sinovi bijahu: Er i Onan. Er i Onan umriješe u zemlji kanaanskoj. A sinovi Judini po rodovima svojim bijahu: od Šele rod Šelinaca; od Peresa potječe rod Peresovaca i od Zeraha rod Zerahovaca. A Peresovi sinovi bijahu: od Hesrona rod Hesronovaca i od Hamula rod Hamulovaca. To su Judini rodovi. Ukupno ih bijaše sedamdeset šest hiljada i petsto popisanih. A sinovi Jisakara po svojim rodovima bijahu: od Tole rod Tolinaca; od Puve potječe rod Puvinaca; od Jašbua vuče korijen rod Jašbuovaca i od Šimrona rod Šimronovaca. To su rodova Jisakarovih. Ukupno ih bijaše šezdeset četiri hiljade i tristo popisanih. A sinovi Zebulona po svojim rodovima bijahu: od Sereda rod Seredovaca; od Elona potječe rod Elonovaca i od Jahleela rod Jahleelovaca. To su rodovi Zebulonovaca. Ukupno ih bijaše šezdeset hiljada i petsto popisanih. A sinovi Josipovi po svojim rodovima bijahu: Manaše i Efrajim. Sinovi Manašea bijahu: od Makira rod Makirovaca, Makiru se rodi Gilead. Od Gileada potječe rod Gileadovaca A ovo su bili sinovi Gileada: od Jezera vuče korijen rod Jezerovaca; od Heleka nastade rod Helekovaca; od Asriela rod Asrielovaca; od Šekema postade rod Šekemovaca; od Šemide rod Šemidanaca i od Hefera rod Heferovaca. Heferov sin Selofhad nije imao sinova već kćeri, a one su se zvale: Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. To su Manašeovi rodovi. Ukupno ih bijaše pedeset dvije hiljade i sedamsto popisanih. A ovo su sinovi Efrajimovi po rodovima svojim: od Šutelaha rod Šutelahovaca; od Bekera potječe Bekerovaca; od Tahana postade rod Tahanovaca. Ovo su sinovi Šutelahovi: od Erana nastade rod Eranovaca. To su rodovi Efrajimovih sinova. Ukupno ih bijaše trideset dvije hiljade i petsto. To su sinovi Josipovi po rodovima svojim. A sinovi Benjaminovi po svojim rodovima bijahu: od Bele rod Belinaca; od Ašbela potječe rod Ašbelovaca; od Ahirama vuče korijen rod Ahiramovaca; Od Šefufama postade rod Šefufamovaca i od Humafa rod Humafovaca. A Belini sinovi bijahu: Ard i Naaman. Od Arda potekoše Ardovci, a od Naamana rod Naamanovaca. To su sinovi Benjaminovi, po rodovima svojim. Ukupno ih bijaše četrdeset pet hiljada šeststo popisanih. A sinovi Danovi po svojim rodovima bijahu: od Šuhama rod Šuhamovaca. To su sinovi Dana po rodovima svojim. I od svih rodova Šuhamovaca bijaše šezdeset četiri hiljade i četiristo popisanih. A sinovi Ašerovi po svojim rodovima bijahu: od Jimne rod Jimninaca; od Jišvija potječe rod Jišvijevaca, i od Berije rod Berijevaca. A sinovi Berijevi bijahu: od Hebera rod Heberovaca, od Malkiela rod Malkielovaca. Ašerova kćer se zvala Serah. To su rodovi sinova Ašerovih. Ukupno ih bijaše pedeset tri hiljade i četiristo popisanih. A sinovi Naftalijevi po svojim rodovima bijahu: od Jahseela rod Jahseelovaca; od Gunija potječe rod Gunijevaca; od Jesera nastade rod Jeserovaca, od Šilema rod Šilemovaca. To su rodovi sinova Naftalijevih po porodicama svojim. Ukupno ih bijaše četrdeset pet hiljada i četiristo popisanih. To su prebrojani Izraelovi sinovi. Ukupno ih bijaše popisanih šest sto jedna hiljada sedamsto i trideset. I Gospod reče Mojsiju: „Neka se njima dodijeli zemlja po broju imena njihovih. Onima kojih ima više dodijeli veći posjed, a onima kojih je manje dodijeli manji posjed; po broju popisanih ćeš svakom plemenu dodijeliti posjed. Ali neka se zemlja podijeli kockom. Neka posjed primaju po imenu plemena otaca njihovih; jer kockom će im se zemlja razdijeliti, bilo ih mnogo ili malo.” Ovo je popis Levita po rodovima njihovim: od Geršona rod Geršonovaca; od Kehata potječe rod Kehatovaca, od Merarija Merarijevaca. A ovo su rodovi Levijevaca: rod Libnijevaca, rod Hebronovaca, rod Mahlijevaca, rod Mušijevaca, i rod Korahovaca. Kehatu se rodi Amram. Amramova se žena zvala Jokebeda. Bila je kći Levijeva, ona koja mu se rodi u Egiptu. Ona rodi Amramu: Arona, Mojsija i njihovu sestru Mirjamu. Aronu se rodiše: Nadab, Abihu, Eleazara i Itamar. Nadab i Abihu poginuše kada su prinosili neposvećen plamen Gospodu. Svih popisanih muškaraca starijih od jednog mjeseca bijaše dvadeset i tri hiljade. Njih nisu popisali uz Izraela i nije im dodijeljena baština među Izraelovim sinovima. To su oni koje popisaše Mojsije i Eleazar, svećenici, u dolini Moaba kraj Jordana naspram Jerihona. Među ovim nije bio nijedan kojeg Mojsije i Aron popisaše u pustinji Sinaj. Jer Gospod je za njih kazao: „Doista će u pustinji umrijeti!” I ne ostade nijedan osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. I pristupiše kćeri Selofhada, sina Heferova, sina Gileadova, sina Makirova, sina Manašea. A zvale su se: Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. I stadoše pred Mojsija, svećenika Eleazara i poglavare zajednice ispred ulaza u Šator susreta govoreći: „Naš otac je umro u pustinji, nije pripadao družini koja se u društvu Korahovom podigla protiv Gospoda, od svoga je grijeha umro; nije imao sinova. Zašto da propadne ime oca našeg iz njegovog roda samo zato što nema sina? I nama dodijeli imanje među braćom oca našeg!” Tad Mojsije iznese njihov slučaj pred Gospoda. I Gospod reče Mojsiju: „Kćeri Selofhada pravo zbore. Dodijeli im posjed među braćom oca njihovoga i neka posjed oca njihova pređe na njih!” Poruči Izraelovim sinovima: „Ako umre neko a nema sina, neka njegova baština pripadne njegovoj kćeri. A ako nema kćeri, dodijelite je braći njegovoj. A ako nema ni braće, neka se njegov dio da braći njegova oca. Ako ni njegov otac nema braće, neka se njegov dio dodijeli najbližoj rodbini; neka ga uzme u posjed. Neka je to zakon za Izraelove sinove – onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju.” I Gospod reče Mojsiju: „Popni se na ovo brdo Abarim i razgledaj zemlju koju sam darovao Izraelovim sinovima! A kada je razgledaš, pridružit ćeš se svojim precima, kao što se pridružio i Aron, jer ste se u pustinji Sin, kad se narod bunio, uzdigli protiv Moje zapovijedi, da Me posvetite kraj voda pred njihovim očima.” (To su Meripske vode kod Kadeša, u pustinji Sin). A Mojsije odgovori Gospodu: „Neka Gospod Bog, koji bićima svim daruje dah života, postavi čovjeka nad zajednicu; koji će ići pred njima i dolaziti prije njih, koji će ih izvoditi i uvoditi, da zajednica Gospodnja ne bude poput ovaca bez pastira.” A Gospod odgovori Mojsiju: „Uzmi Jošuu, sina Nunova, čovjeka u kojem je duh i ruku svoju položi na njega. Neka stane pred svećenika Eleazara, i cijelu zajednicu, i zapovijed mu daj pred njihovim očima. I dio mu svoje vlasti predaj, tako da mu se pokorava cijela zajednica Izraelovih sinova. I neka stane pred svećenika Eleazara; i neka za njega ispita odluku Urima. Neka po njegovoj zapovijedi izlaze i ulaze, on i svi Izraelovi sinovi s njim – zajednica cijela.” I Mojsije učini kako je Gospod naredio, te uze Jošuu i postavi ga pred svećenika Eleazara i cijelu zajednicu; i položi ruke svoje na njega i dade mu zapovijed – onako kako je Gospod zborio kroz Mojsija. I Gospod reče Mojsiju: „Naredi sinovima Izraela da paze da žrtve Moje, hranu Moju – paljenice ugodnog mirisa za Me, prinose u vrijeme određeno. I poruči im: Ovo je paljenica koju ćete Gospodu prinositi: dva jednogodišnja janjeta bez mahana, svakoga dana kao paljenicu trajnu. Jedno ćeš janje prinijeti ujutro, a drugo žrtvovati navečer, uz njega desetinu efe najboljega brašna kao prinosnicu, zamiješenu četvrtinom hina ulja od cijeđenih maslina. To je paljenica trajna koju prinosiše na brdu Sinaj kao ugodan miris Gospodu – žrtvu vatrenu Gospodu. I ljevanicu; uz svako janje četvrtinu hina. U Svetištu ćeš izliti ljevanicu Gospodu od pića žestokog. Drugo ćeš janje žrtvovati uvečer. Prinesi ga kao ljevanicu i jutarnju prinosnicu, kao paljenicu za ugodan miris Gospodu. Ali na dan subotnji prinesite dva jednogodišnja janjeta bez mahane i dvije desetine najboljeg brašna zamiješenog uljem, kao prinosnicu, a uz to i ljevanicu. To je subotnja paljenica – neka bude svake subote – povrh trajne paljenice i ljevanice. Ali prvog dana vaših mjeseci Gospodu ćete kao paljenicu prinijeti dva junca i dva ovna, sedam jednogodišnjih janjadi bez mahane, tri desetine najboljega brašna kao prinosnicu zamiješenu uljem uz svakog junca; dvije desetine najboljega brašna kao prinosnicu zamiješenu uljem uz svakog ovna, i jednu desetinu najboljeg brašna kao prinosnicu zamiješenu uljem uz svako janje. Paljenica je, žrtva vatrena za ugodan miris Gospodu. I neka je ljevanica pola hina vina za svakog junca, trećina hina za svakog ovna i četvrtina za svako janje. To je mjesečna paljenica, za svaki mjesec u godini. Neka se uz to prinese jarac Gospodu kao žrtva za grijeh, povrh trajne paljenice i ljevanice. Četrnaestog dana prvoga mjesece je Pasha Gospodnja, a petneastoga dana ovoga mjeseca je slavlje. Neka se sedam dana jede hljeb beskvasni. Neka je prvoga dana sveti sabor. Nikakvog težačkog posla ne radite, no žrtvujte paljenicu, žrtvu vatrenu Gospodu: dva junca, ovna i sedam jednogodišnjih janjadi; neka su bez mahana. Uz njih dajte prinosnice, brašna najboljeg zamiješenog uljem; tri desetine za svakog junca, a dvije desetine za svakog ovna, te jednu desetinu uz svako od sedam janjadi. Uz to prinesite jarca kao žrtvu za grijeh, da se iskupite. I ovo ćete prinijeti uz jutarnju paljenicu, trajnu žrtvu vatrenu. Tako ćete prinositi svaki dan svih sedam dana hranu Gospodu, miomirisnu paljenicu, neka se prinese povrh trajne žrtve vatrene i ljevanice. I sedmog dana ćete održati sveti sabor. Nikakva težačka posla ne radite. I na Dan prvina, kada Gospodu žrtvujete novu prinosnicu na slavlju sedmica, održite sveti sabor; nikakva težačka posla ne radite. Gospodu kao paljenicu ugodnog mirisa prinesite dva junca, ovna i sedam jednogodišnjih janjadi, uz prinosnice od najboljeg brašna zamiješenog uljem; tri desetine za svakog junca, dvije desetine za svakoga ovna i jednu desetinu za svako od sedam janjadi; te jarca kao žrtvu za grijeh da se iskupite. Ove ćete žrtve prinijeti s ljevanicama njihovim, trajne paljenice i prinosnice – neka budu bez mahane. I prvoga dana sedmog mjeseca održavajte sveti sabor; ne činite nikakva težačka posla jer je Dan truba. I Gospodu ćete prinositi paljenice ugodnog mirisa: jednog junca, jednog ovna i sedam jednogodišnjih janjadi bez mahane; uz to i prinosnicu od najboljeg brašna zamiješenu uljem, tri desetine efe uz junca, dvije desetine uz ovna i po jednu desetinu uz svako od sedam janjadi. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh da se iskupite, pored paljenice mladog mjeseca i njene prinosnice, te povrh trajne paljenice, njene prinosnice i ljevanice po odredbama njihovim, kao ugodan miris, žrtvu ognjenu Gospodu. I desetoga dana prvog mjeseca održite sveti sabor, i postite; ne činite nikakva težačka posla. I Gospodu prinesite paljenicu ugodna mirisa: jednoga junca, jednog ovna i sedam jednogodišnjih janjadi, neka su bez mahana; uz njih dajte prinosnicu od najboljeg brašna zamiješenu uljem; tri desetine efe uz junca, dvije desetine uz ovna, i po jednu desetinu uz svako od sedam janjadi. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, pokraj žrtve za grijeh na dan pomirenja i trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I petnaestog dana sedmog mjeseca održavajte sveti sabor; ne činite nikakva težačka posla nego sedam dana slavite Gospodu blagdan. Tada prinesite paljenicu, žrtvu vatrenu, mirisa ugodnog Gospodu: trinaest mladih junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi; neka su bez mahana. Uz njih prinosnice od najboljeg brašna zamiješene uljem, tri desetine efe uz svakog junca, dvije desetine uz svakog ovna, i jednu desetinu za svako od četrnaest janjadi. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh postojane paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I drugoga dana: dvanaest junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I trećega dana: jedanaest junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I četvrtog dana: deset junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I petog dana: devet junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I šestog dana: osam junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. I sedmog dana: sedam junaca, dva ovna i četrnaest jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnicu i ljevanicu uz junce, ovnove i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. A osmog dana ćete održati sveti sabor; ne činite nikakva težačka posla. Gospodu prinesite paljenicu, žrtvu vatrenu, mirisa ugodnog Gospodu; jednog junca, jednog ovna i sedam jednogodišnjih janjadi bez mahane, te prinosnice i ljevanice uz junca, ovna i janjad, po zakonu i broju njihovom. Prinesite i jarca kao žrtvu za grijeh, povrh trajne paljenice s njenom prinosnicom i ljevanicom. Ovo ćete Gospodu prinositi na vašim slavljima pored onoga što ste zavjetovali i dobrovoljno dali paljenica, prinosnica, ljevanica i pomirnica.” I Mojsije prenese Izraelovim sinovima sve ono što mu je Gospod naredio. I Mojsije poruči poglavarima plemena Izraelovih sinova govoreći: „Ovo je Gospod zapovjedio: Ako se čovjek zavjetuje Gospodu ili se zakune, te tako svoju dušu obavezuje, neka ne prekrši riječi svoje; nego neka po svemu što je kazao i postupa. Kada se žena zavjetuje Gospodu i na se uzme obavezu dok je neudata u kući oca svoga, te ako zavjet njen i dato obećanje s kojim je dušu obvezala dođu do njenog oca a on joj ništa ne rekne, onda će njezin zavjet ostati valjan i svaka obaveza koju je uzela na se. Ali ako joj otac zabrani kad sazna, onda nikakav zavjet niti obećanje koje je dala nije valjano. I Gospod će joj oprostiti jer joj je otac zabranio. Ali ako se uda te se zavjetuje ili nepromišljeno obeća i tako preuzme obaveze, a muž joj zato sazna pa joj ništa ne rekne, onda joj je zavjet valjan i obaveze koja je na se preuzela. Ali ako joj muž onoga dana kada sazna zabrani, onda joj zavjet i nepromišljeno obećanje s kojim se vezala neće biti valjani; I Gospod će joj oprostiti. Ali zavjet udovice i otpuštenice će vrijediti – sve ono čime dušu obveže. A ako se u kući muža svoga zavjetuje ili zakletvom obveže dušu svoju, a muž to čuje te joj ne zabrani, onda će njen zavjet vrijediti i svako obećanje koje je na dušu svoju preuzela. Ali ako joj muž onoga dana kada čuje zabrani, ili na bilo kakav način poništi, onda joj nijedan zavjet ili obećanje kojim je dušu vezala ne vrijede, niti išta što je izgovorila. Jer muž joj je zabranio, a Gospod će joj oprostiti. Sve zavjete i zakletve za post – muž može potvrditi ili poništiti. Ali ako iz dana u dan bude šutio, time potvrđuje sve njene zavjete ili obećanja koja je na se preuzela; potvrđuje ih, jer ništa nije kazao onoga dana kada ih je čuo. Ako ih poništi kasnije, nakon što je čuo, snosit će krivicu njenu.” To su odredbe koje je Gospod zapovjedio Mojsiju, o odnosu između muža i žene, i između kćeri i oca dok je ona neudata u kući oca svoga. I Gospod reče Mojsiju: „Osveti se Midjancima za Izraelove sinove; a poslije toga ćeš se pridružiti svojim precima!” I Mojsije reče narodu: „Opremite muškarce za pohod na Midjance, da osvetu Gospodnju izvrše nad njima! Iz svakog plemena Izraelova pošaljite po hiljadu muškaraca!” Tako izdvojiše iz hiljada Izraelovih, po hiljadu iz svakog plemena: dvanaest hiljada spremnih za boj. I Mojsije ih posla, hiljadu iz svakog plemena, na vojnu s Pinhasom, sinom svećenika Eleazara, uz svete stvari i trube. I povedoše vojnu protiv Midjanaca, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju, i pobiju sve muškarce. Uz njih su pogubili i kraljeve Midjanske: Evija, Rekema, Sura, Hura i Rebu – pet kraljeva midjanskih. I Bileama, sina Beorovog, pogubiše mačem. I Izraelovi sinovi odvedoše žene Midjanske i djecu u sužanjstvo; i svu stoku, imanje njihovo i dobra popljačkaše. I spale sve gradove njihove, naselja i tabore. I pokupe sav plijen, ljude i stoku, te zarobljenike, plijen i opljačkano odnesu u tabor u dolini Moaba, koja je kraj Jordana nasuprot Jerihona, Mojsiju i Eleazaru, svećeniku, i zajednici Izraelovih sinova. I Mojsije, svećenik Eleazar, i svi poglavari zajednice izađoše pred njih izvan tabora. I Mojsije se razgnjevi nad zapovjednicima vojske, nadstojnicama nad stotinama i hiljadama, koji se vratiše iz pohoda. A Mojsije im reče: „Što ostaviste žive sve žene? Gle, žene su u slučaju Peorovu, po nagovoru Bileama, odvratile Izraelove sinove od Gospoda, tako da je zajednicu Gospodnju poharao pomor. A sad pobijte svu mušku djecu i svaku ženu koja je spavala s muškarcem! Ali sve mlade djevojke koje još nisu spavale s muškarcem ostavite za se. Sedam dana se utaborite ispred tabora, svi vi koji ste nekoga ubili ili se dotakli leša; iskupite se trećeg i sedmog dana, vi i vaši zarobljenici. I svu odjeću, sve napravljeno od kože, sav pribor drveni iskupite!” I svećenik Eleazar reče ratnicima koji su se vratili iz boja: „Gle, to je zakon koji je Gospod zapovjedio Mojsiju: samo zlato, srebro, mjed, gvožđe bakar i olovo sve što može izdržati vatru, pronesite kroz plamen i bit će čisto, ali mora se oprati i vodom očišćenja. Ali ono što ne može vatru izdržati pronesite kroz vodu. I odjeću operite sedmoga dana, tako ćete se očistiti. Potom dođite u tabor!” I Gospod reče Mojsiju: „Ti, svećenik Eleazar i poglavari otaca sinova Izraelovih popišite ratni plijen: sužnjeve, ljude i stoku, i podijelite plijen na pola, na borce koji su ratovali i na ostatak zajednice. I uzmi danak za Gospoda od vojnika koji su bili u boju, po jednu dušu na njih pet stotina, od ljudi, goveda, magaraca i ovaca. Od njihove ćeš polovice uzeti i dati Eleazaru, svećeniku, kao žrtvu uzdizanu Gospodu. Ali od polovice Izraelovih sinova uzet ćeš po jedno na pedeset, od ljudi, goveda, magarca i ovaca, od sve stoke, i darovat ćeš Levitima, koji vrše službu na Svetištu Gospodnjem.” Mojsije i svećenik Eleazar učiniše onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I plijena što ratnici napljačkaše bijaše: šest stotina sedamdeset i pet hiljada ovaca, sedamdeset i dvije hiljade goveda, šezdeset i jedna hiljada magaraca. A što se tiče duša ljudskih, mladih djevojaka koje još ne upoznaše muškarca, bijaše trideset i dvije hiljade. I polovina ratnog plijena koja je pripadala ratnicima bijaše: tri stotine trideset i sedam hiljada ovaca, od toga Gospodu pripade šest stotina i sedamdeset pet ovaca; trideset i šest hiljada goveda, od toga Gospodu pripadoše sedamdeset i dva; trideset hiljada i pet stotina magaraca, od toga Gospodu pripade šezdeset i jedan; te šesnaest hiljada ljudi, od toga Gospodu pripadoše trideset i dvije duše. I Mojsije dade ovaj danak svećeniku Eleazaru, kao žrtvu uzdizanu Gospodu, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. A polovica koja pripade sinovima Izraela, koju Mojsije izdvoji iz ratnog plijena muškaraca koji ratovaše, dakle, polovica što pripade zajednici, iznosila je: tri stotine trideset i sedam hiljada i pet stotina ovaca, trideset i šest hiljada goveda, te trideset hiljada i pet stotina magaraca, i šesnaest hiljada ljudi. I Mojsije izdvoji od ove polovine po jedno na pedeset, od ljudi i stoke te darova Levitima, koji službu vrše na Svetištu Gospodnjem, onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I zapovjednici vojske, vođe nad hiljadama i stotinama, pristupiše Mojsiju te rekoše: „Sluge su tvoje izbrojale ratnike i od onih koji bijahu pod našim zapovjedništvom nijedan ne manjka. Zato Gospodu prinosimo na dar, ono što je svaki ratnik našao: zlatne narukvice, kopče, naušnice, prstenje i ogrlice, da duše naše okajemo pred Gospodom!” Mojsije i svećenik Eleazar preuzeše od njih zlato, svakakvih vješto izrađenih umjetnina. I zlata žrtve uzdizane, koju prinesoše Gospodu, ukupno bijaše šesnaest hiljada i sedam stotina i pedeset šekela, od zapovjednika nad hiljadama i vođa nad stotinama. A svaki je ratnik za sebe pljačkao. Mojsije i Eleazar, svećenik, uzeše zlato od zapovjednika nad hiljadama i stotinama te ga odnesoše u Šator susreta, kao spomen za sinove Izraela pred Gospodom. A sinovi Rubenovi i Gadovi imali su mnogo, vrlo mnogo stoke; te ugledaše zemlju jazersku i gileadsku, i gle, to bijaše zemlja pogodna za stočarstvo. Tad dođoše Rubenovi sinovi i Gadovi sinovi do Mojsija, svećenika Eleazara i poglavara zajednice pa rekoše: „Atarot, Dibon, Jazer, Nimra, Hešbon, Eleale, Sebam, Nebo i Beon, zemlja na koju je Gospod udario pred zajednicom Izraelovom, pogodna je za stočarstvo, a mi, sluge tvoje, imamo mnogo stoke.” Te nastaviše: „Ako smo milosti našli u tvojim očima, onda ćeš zemlju tu darovati svojim slugama kao posjed; ne vodi nas preko Jordana!” A Mojsije odvrati Gadovim sinovima i sinovima Rubenovim: „Zar da braća vaša odlaze u rat, a vi da ostanete ovdje? Zašto želite srca Izraelovih sinova obeshrabriti da ne odlaze u zemlju koju im je Gospod darovao? Tako učiniše vaši očevi kada sam ih poslao iz Kadeš Barnee, da izvide zemlju. Stigoše do doline Eškol i ugledaše zemlju: ali obeshrabriše srca Izraelovih sinova tako da ne htjedoše poći u zemlju koju im je Gospod darovao. I srdžba se Gospodnja rasplamsa tada i on se zakle govoreći: ‘Zaista, oni stariji od dvadeset godina što iz Egipta izađoše neće vidjeti zemlju koju sam obećao Abrahamu, Isaku i Jakovu, zato što me nisu slijedili; osim Kaleba, sina Jefuneovog, Kenižanina i Jošue, sina Nunovog; jer oni su Gospoda posve slijedili.’ Tako se raspalila srdžba Gospodnja nad Izraelom, i pustio ih je da lutaju pustinjom četrdeset godina, dok se nije zatro cijeli naraštaj koji je zlo činio u očima Gospodnjim. I gle, i vi, naraštaj grešnika, podigoste se umjesto očeva vaših, da užarenu srdžbu Gospodnju prema Izraelu još razbuktate! Ako se odvratite od Njega, On će ih još duže ostaviti u pustinji i cijeli ćete ovaj narod upropastiti!” A oni opet pristupiše njemu i rekoše: „Želimo torove za stada naša izgraditi i gradove za djecu našu. A mi ćemo se naoružati i hrabro krenuti pred Izraelovim sinovima dok ih ne dovedemo na njihovo mjesto; ali neka naša djeca ostanu u gradovima tvrdim radi stanovnika ove zemlje. Nećemo se vratiti dok svaki od Izraelovih sinova ne bude zaposjeo svoju baštinu. Jer mi nećemo više baštiniti s njima s onu stranu Jordana nego neka nama pripadne baština s ove strane Jordana, prema istoku!” Tad im Mojsije odgovori: „Ako ćete to učiniti, da se pred Gospodom za boj spremite, onda krenite. Ko je pod oružjem neka ide na onu stranu Jordana pred Gospoda, dok On ne rastjera Svoje neprijatelje ispred lica Njegovog. A kada pokorite zemlju pred Gospodom, tek se onda vratite. Tako ćete pred Gospodom i Izraelom biti iskupljeni, i neka ova zemlja postane vaše imanje pred Gospodom. A ako ne učinite ovako, gle, onda ste se o Gospoda ogriješili, i spoznat ćete da će vas vaš grijeh snaći! Te gradite sada gradove za djecu vašu i torove za ovce, i učinite ono što ste obećali.” A sinovi Rubenovi i Gadovi rekoše Mojsiju: „Sluge će tvoje učiniti kako je moj gospodar zapovjedio. Neka djeca naša, žene, imanje i stoka ostanu u gradovima Gileada; a mi, sluge tvoje, svi koji smo pod oružjem, krećemo u boj pred Gospodom, kako je moj gospodar naredio!” Tada Mojsije zbog njih zapovjedi svećeniku Eleazaru, Jošui, sinu Nuna, i poglavarima plemena Izraelovih sinova; i reče im: „Kada sinovi Gadovi i Rubenovi pređu s vama preko Jordana, svi, koji su za borbu pred Gospodom spremni, i kada se zemlja pred vama podloži, onda im dajte zemlju Gilead kao baštinu. Ali ako ne pođu pod oružjem s vama, neka se nastane među vama u zemlji Kanaan.” Tad odgovore sinovi Rubenovi i Gadovi: „Kako je Gospod kazao tvojim slugama, tako ćemo učiniti. Pod oružjem ćemo u zemlju Kanaan pred Gospodom poći, da nam ostane naša baština s one strane Jordana.” Tako Mojsije dodijeli sinovima Gadovim, sinovima Rubenovim i polovici plemena Manašea, sina Josipovog, kraljevstvo Sihona, kralja Amorejaca, te kraljevstvo Oga, kralja Bašana, zemlju uz gradove i cijelo područje unaokolo. I sinovi Gadovi izgradiše Dibon, Atarot i Aroer, Atrot Šofan, Jazer, Jogbohu, Bet Nimru i Bet Haran, gradove tvrde i torove za stada. A sinovi Rubenovi izgradiše Hešbon, Eleale, Kirjatajim, Nebo, Baal Meon, koje preimenovaše, i Šibmu. I gradovima koje izgradiše dadoše druga imena. Sinovi Makira, sina Manašeovog, pođoše u Gilead te ga zauzeše, i rastjeraše Amorejce koji bijahu tamo. I Mojsije dodijeli Gilead Makiru, Manašeovom sinu, te se on nastani tamo. Jair pak, sin Manašeov, pođe i zauze njihova sela te ih nazva „Jairova sela”. I Nobah pođe i zauze Kenat i njegova područja i nazva ih po svom imenu „Nobah”. A ovo su stajališta Izraelovih sinova, koji izađoše pod vodstvom Mojsija i Arona po četama svojim iz Egipta. I Mojsije zabilježi sva mjesta njihova putovanja po naredbi Gospodnjoj; a ovo su polazne tačke njihovih kretanja: Iz Ramzesa krenuše prvog mjeseca, petnaestog dana prvoga mjeseca: dan poslije Pashe izađoše Izraelovi sinovi ponosno pred očima svih Egipćana, dok su Egipćani pokopavali one koje je Gospod među njima pogubio, to jest, sve prvorođene: jer Gospod je njihovim bogovima presudu donio. I Izraelovi sinovi pođoše iz Ramzesa te se utaboriše u Sukotu. Potom pođu iz Sukota te se utabore u Etamu, koji je na rubu pustinje. Iz Etama krenu te se upute prema Pi Hahirotu, koji se nalazi naspram Baal Sefona, i utabore se pred Migdolom. Krenu iz Pi Hahirota te prođu posred mora u pustinju; išli su tri dana pustinjom Etanom, a potom se utabore u Mari. Iz Mare krenuše te stigoše u Elim; a u Elimu je bilo dvanaest izvora i sedamdeset palma, i tu se utaboriše. Iz Elima krenuše te se utaboriše uz Crveno more. Od Crvenog mora pođu te se utabore u pustinji Sin. Otiđoše iz pustinje Sin te se utaboriše u Dofkiju. Napustivši Dofke postave tabor u Alušu. Iz Aluša krenu te se utabore u Refidimu; tu narod nije imao vode za piće. Upute se iz Refidima te se utabore u pustinji Sinaj. Potom pođu iz pustinje Sinaj te se utabore kraj Kibrot Hataava. Zapute se iz Kibrot Hattava te se utabore u Haserotu. Napustivši Haserot utabore se u Ritmi. Krenu iz Ritme te se utabore u Rimon Peresu. Iz Rimon Peresa krena pa se utabore u Libni. Otputovaše iz Libne te se utaboriše u Risi. Iz Rise pođu pa se utabore u Kehelati. Odu iz Kehelate pa se utabore na brdu Šeferu. Pođu sa brda Šefer pa se utabore u Haradi. Napuste Haradu te se utabore u Makhelotu. Krenu iz Makhelota te se utabore u Tahatu. Pođu iz Tahata te se utabore u Tarahu. Iz Taraha krenu pa se utabore u Mitki. Napuste Mitku pa se potom utabore u Hašmoni. Upute se iz Hašmona pa se utabore u Moserotu. Krenu iz Moserota pa se utabore u Bene Jaakanu. Iz Bene Jaakana pođu i utabore se u Hor Gidgadu. Odu iz Hor Gidgada pa se utabore u Jotbati. Napustivši Jotbate utabore se u Abroni. Iz Abrone pođu te se utabore u Esion Geberu. Iz Esion Gebera krenu te se utabore u pustinji Sin, to jest u Kadešu. Napustivši Kadeš utabore se na brdu Hor, na granici zemlje edomske. Tu se na Gospodnju zapovijed svećenik Aron popne na brdo i tamo umre, četrdeset godina nakon izlaska Izraelovih sinova iz zemlje egipatske, prvoga dana petog mjeseca. I Aronu je bilo stotinu dvadeset i tri godine kada je umro na brdu Hor. Tad načuje Kanaanac, kralj Arada, koji je stanovao na jugu zemlje Kanaan, da se primiču Izraelovi sinovi. I krenu od brda Hora te se utabore u Salmoni. Pođu iz Salmone te se utabore u Punonu. Napustivši Punonu utabore se u Obotu. Upute se iz Obota te se utabore u Ije Abarimu, na granici Moaba. Zapute se iz Ije Abarima te se utabore u Dibon Gadu. Pođu iz Dibon Gada te se utabore u Almon Diblatajimu. Krenu iz Almon Diblatajima te se utabore na uzvisini Abarim, pred Nebom. Sa uzvisine Abarim krenu te se utabore u dolinama Moaba, kraj Jordana, naspram Jerihona. Kraj Jordana su taborili, od Bet Haješimota sve do Abel Hašitima na Moapskim dolinama. I Gospod reče Mojsiju u dolinama Moaba kraj Jordana, nasuprot Jerihonu: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada prijeđete preko Jordana u zemlju Kanaan, rastjerajte stanovnike te zemlje pred licima vašim, uništite njihove slike; sve izlivene idole slomite, i njihove uzvisine razorite. Zauzmite zemlju i u njoj živite, jer sam vama tu zemlju darovao da je prisvojite. I zemlju ćete kockom podijeliti, po rodovima vašim. Brojniji neka dobiju veći dio, a onim kojih je manje dodijelite manji dio; neka baštini svako ono gdje mu kocka padne, i po plemenima očeva vaših nasljeđujte. Ali ako ne rastjerate stanovnike ove zemlje pred licima svojim, oni će postati trnje u vašim očima i bodlje u vašim bokovima, i smetat će vam u zemlji u kojoj živite. I desit će se vama ono što sam njima spremao!” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada stignete u zemlju Kanaan koja će vam kao baština pripasti; u zemlju kanaansku u svojim granicama. Neka se južna strana proteže od pustinje Sin, prateći Edom, tako da vaša južna granica počinje na kraju Slanog mora na istoku. I neka vam granica južno od uzvisine Akrabimske skrene i neka ide sve do Sina. Neka dopire do područja južno od Kadeš Barnee; neka odatle nastavlja do Hasad Adara sve do Asmona. Neka od Asmona skrene k Egipatskom potoku i neka izbije na more. Neka vam je zapadna granica Veliko more i njegova obala; to je vaša granica k zapadu. Neka vam je ovo sjeverna granica: Neka od Velikog mora ide sve do brda Hor; neka se od brda Hor povuče granica sve do Hamata, i neka stiže sve do Sedada; neka se granice dalje prostire do Sifrona i neka završava kod Hasar Enana. Neka je ovo vaša sjeverna granica. Za granicu na istoku povucite crtu od Hasar Enana do Šefama. I neka se granica od Šefama spušta do Rible, istočno od Ajna. Neka se potom spusti do istočne strane Kineretskog jezera. Neka se zatim spusti niz Jordan sve do Slanog mora. To je vaša zemlja s granicama naokolo.” I Mojsije zapovjedi Izraelovim sinovima: „Ovo je zemlja koju ste kockom stekli kao baštinu, za koju je Gospod naredio da je dobije devet plemena i polovica jednog plemena. Jer pleme sinova Rubenovih uz domove otaca svojih, te pleme sinova Gadovih uz domove očeva svojih, već su primili svoje baštine, kao što je svoj dio primila i polovica plemena Manašeova. Tako su ta dva i po plemena primila svoje baštine s ovu stranu Jordana, prema Jerihonu, k istoku gdje sunce izlazi.” I Gospod reče Mojsiju: „Ovo su imena muškaraca koji će vam zemlju razdijeliti: Eleazar, svećenik, i Jošua, sin Nunov Zatim ćete od svakog plemena uzeti po jednog poglavara, za podjelu zemlje. I ovo su imena muškaraca: Kaleb, sin Jefuneov, od plemena Judina; Šemuel, sin Amihudov, od plemena Simeonova; Elidad, sin Kislonov, od plemena Benjaminova; iz plemena sinova Danovih, plemić Buki, sin Joglijev. Iz plemena Josipova, plemić Haniel, sin Efodov iz plemena Manašeovog. Iz plemena sinova Efrajimovih, poglavar Kemuel, sin Šiftanov; Iz plemena sinova Zebulona, poglavar Elisafan, sin Parnakov; iz plemena sinova Jisakarovih, poglavar Paltiel, sin Azanov; iz plemena sinova Ašera, poglavar Ahidud, sin Šelomijev; iz plemena sinova Naftalijevih, poglavar Pedahel, sin Amihudov.” To su muškarci kojim Gospod zapovjedi da sinovima Izraela baštinu u zemlji Kanaan razdijele. I Gospod reče Mojsiju u dolini Moaba kraj Jordana, naspram Jerihona: „Zapovjedi Izraelovim sinovima da od svoje baštine daruju Levitima gradove da u njima stanuju. Levitima dodijelite pašnjake oko gradova; U gradovima će živjeti a na pašnjacima držati goveda, stoku i sve životinje! Neka se pašnjaci uz gradove, koje ćete Levitima dati, prostiru od gradskih zidina hiljadu lakata naokolo. Onda odmjerite od grada k istoku dvije hiljada lakata, i na južoj strani dvije hiljada lakata, i na zapadnoj strani dvije hiljade lakata te na sjevernoj strani dvije hiljade lakata, tako da grad leži u sredini. Neka su to njihovi pašnjaci. Neka od gradova koje ćete Levitima darovati, bude šest gradova za utočište, gdje ćeš dopustiti ubojici da se skrije; uz ove im dodajte još četrdeset i dva grada. Neka ukupno bude četrdeset osam gradova s pašnjacima koje ćete dati Levitima. A gradove koje ćete od baštine sinova Izraelovih uzeti, uzmite tako što ćete ih više uzeti od plemena koja imaju više, a manje od onih koja imaju manje. Neka svako pleme dâ Levitima gradove srazmjerno baštini koju dobije.” I Gospod reče Mojsiju: „Poruči Izraelovim sinovima: Kada prijeđete Jordan i stignete u zemlju Kanaan, izaberite za se gradove koji će vam utočište biti, da ubojica koji nehotice ubije čovjeka tamo može pobjeći. I neka su vam ovi gradovi utočište od krvnog osvetnika, da ubojica ne mora umrijeti prije no što mu se sudi pred zajednicom. I neka od gradova koje dodijelite bude šest gradova utočišta. Tri ćete s ovu stranu Jordana dodijeliti, a tri u zemlji Kanaan. Neka ovi gradovi Izraelovim sinovima, strancima i došljacima budu utočište, da mogu pobjeći ako čovjeka nehotice ubiju. Ako ga oruđem željeznim udari, te tako ubije, onda je ubojica; neka se takav krvnik obavezno pogubi. A ako ga udari kamenim oruđem, od kojeg čovjek može poginuti, tako da zaista umre, onda je ubojica; i neka se takav krvnik obavezno pogubi. A ako li ga udari drvenim oruđem, od kojeg čovjek može umrijeti, tako da zaista umre, onda je ubojica; i neka se takav krvnik obavezno pogubi. Neka krvni osvetnik pogubi ubojicu ako ga sretne; neka ga ubije. A ako neko gurne drugoga iz mržnje ili namjerno baci nešto na njega, tako da umre, ili ga iz neprijateljstva udari svojom rukom te ovaj umre; onda se onaj koji ga je udario mora obavezno pogubiti, jer je ubojica. Neka krvni osvetnik pogubi ubojicu kada ga sretne. A ako ga nehotice gurne, a ne iz neprijateljstva, ili slučajno nešto na njega baci, ili ako kamen od kojeg se može poginuti baci na njega, a on zaista umre, ali ga nije vidio, i nije neprijatelj, te mu nije htio nauditi, neka onda zajednica između ubojice i krvnog osvetnika odlučuje po zakonu. I neka zajednica izbavi ubojicu iz ruku krvnog osvetnika, i neka ga ponovo vrati u grad utočišta u kojem se skrivao; i neka ostane tamo do smrti visokog svećenika kojeg su pomazali svetim uljem. Ali ako ubojica napusti područje grada utočišta, i ako ga krvni osvetnik nađe van granica grada utočišta, te osvetnik pogubi ubojicu, onda nije kriv za krv; jer mora ostati do smrti visokog svećenika u gradu utočištu. Tek se nakon njegove smrti smije vratiti na svoje imanje. I neka je ovo zakon za sva vaša pokoljenja u svim naseljima. Svakog ko ubije čovjeka treba kazniti smrću samo nakon iskaza svjedoka, ali nije dovoljan jedan svjedok da se čovjek osudi na smrt. I nemojte primati otkupninu za krvnika koji je kriv za ubojstvo, nego ga obavezno pogubite. Također, otkupninu ne uzimajte od onoga koji je pobjegao u grad utočište neposredno pred smrt svećenika, da bi se na svoju zemlju mogao vratiti. I nemojte skrnaviti zemlju u kojoj živite! Jer krv prlja zemlju; i zemlja se ne može iskupiti od krvi koja je na njoj prolivena, osim krvlju onoga koji je prolio. Ne kaljajte zemlju u kojoj živite, jer i Ja u njoj boravim! Jer Ja, Gospod, boravim među Izraelovim sinovima.” Tada pristupe starješine rodova sinova Gileadovih, sina Makira, sina Manašea, od plemena sinova Josipovih, te poručiše Mojsiju, poglavarima i plemenskim starješinama govoreći: „Gospod je mome gospodaru zapovjedio da se zemlja Izraelovim sinovima dodjeljuje kockom. I moj gospodar je od Gospoda primio zapovijed da se baština našeg brata Selofhada dodijeli njegovim kćerima. A ako se udaju za jednog od sinova iz drugih plemena Izraela, onda će se njihova baština oduzeti od baštine očeva naših, i ono što imaju će se dodati baštini plemena kojem pripadaju; tako će se odvojiti od ždrijeba naše baštine. Ali kada bude jubilejska godina Izraelovih sinova, onda će se imanje sjediniti sa baštinom onog plemena u koje se udaju; tako će se od baštine našeg plemena otkinuti imanje našega oca!” I Mojsije zapovjedi Izraelovim sinovima, po naredbi Gospodnjoj, govoreći: „Pleme Josipovih sinova zbori pravo. Ovo je riječ koju je Gospod kćerkama Selofhada poručio govoreći: ‘Mogu se udati za onoga koji je u njihovim očima dobar; ali neka se udaju samo unutar plemena oca svoga, da ne prelazi baština Izraelovih sinova iz plemena u pleme; nego neka svako među Izraelovim sinovima zadrži baštinu svojih otaca. Neka se svaka kćer koja među plemenima Izraelovim posjeduje baštinu udaje za čovjeka iz plemena oca svoga, da svako među Izraelovim sinovima zadrži dio baštine otaca svojih, te da baština ne prelazi iz plemena u pleme, nego neka svako među plemenima Izraelovih sinova zadrži svoju baštinu.’” Kako Gospod naredi, tako i učiniše kćeri Selofhadove. I Mahla, Tirsa, Hogla, Milka i Noa, kćeri Selofhadove, udaše se za sinove stričeva svojih. Udaše se u porodice sinova Manašea, sinova Josipovih, i njihova baština osta u porodicama plemena njihova oca. To su odredbe i zakoni koje Gospod kroz Mojsija zapovjedi Izraelovim sinovima u dolinama Moaba, kraj Jordana, naspram Jerihona. Ovo su Mojsijeve riječi koje uputi Izraelu s onu stranu Jordana, u pustinji, u Arabi prema Sufu, između Parana, Tofela, Labana, Hazerota i Di Zahaba. Jedanaest je dana hoda iz Horeba preko uzvisine Seira do Kadeš Barnee. I desi se četrdesete godine, jedanaestog dana, da Mojsije počne besjediti svim Izraelovim sinovima, onako kako mu je Gospod naredio; nakon njegove pobjede nad Sihonom, kraljem amorejskim, koji je živio u Hešbonu, i bašanskog kralja Oga, koji je živio u Aštarotu i Edreju. Na drugoj strani Jordana, u zemlji Moab, Mojsije poče tumačiti i izlagati ovaj zakon, govoreći: „Gospod, Bog naš, obratio nam se na gori Horeb govoreći: ‘Dosta ste boravili na ovoj gori! Krenite i idite u gorje Amorejaca i njihovim susjedima u Arabi, na visoravnima, u Šefeli i Negebu, i na obali mora, u zemlju Kanaan i u Libanon, do velike rijeke Eufrata! Gle, vama sam namijenio zemlju koja je pred vama; uđite i zauzmite tu zemlju.’ Gospod se zakleo očevima Abrahamu, Isaku i Jakovu, da će je njima i potomcima njihovim darovati!” Ali ja vam tada rekoh: „Ne mogu vas sam nositi, jer vas je Gospod, Bog vaš, umnožio i gle, danas vas je kao zvijezda nebeskih. Neka vas Gospod, Bog otaca vaših, umnoži još hiljadu puta više i neka vas blagoslovi, kako je i obećao! No kako da sam nosim vaše breme, vaš teret i nesuglasice? Izaberite iz plemena vaših mudre i iskusne muškarce, da vam ih kao poglavare postavim!” A vi mi odgovoriste: „Dobra je stvar koju misliš učiniti!” Tad izabrah od vaših plemenskih starješina mudre i iskusne ljude te ih postavih kao poglavare vaše, kao vođe nad hiljadama i nad stotinama, pedesetnike i desetnike, te kao poglavare vaših plemena. U to vrijeme naredih vašim sucima: „Poslušajte braću svoju i pravo sudite između čovjeka i brata njegova, ili stranca! Budite nepristrasni na sudu, saslušajte i malog i velikog, i nikoga se ne bojte, jer presuda je Gospodnja. No iznesite parnicu koja vam je preteška meni, da je ja počujem!” Tako vam tad naredih sve što vam valja činiti. Tad smo pošli iz Horeba i lutali kroz onu groznu i ogromnu pustinju koju ste vidjeli na putu do gorja Amorejaca; onako kako nam je Gospod, Bog naš, zapovjedio, te dođosmo do Kadeš Barnee. Tad vam rekoh: „Stigli ste do gorja Amorejskog, koje nam Gospod, Bog naš, želi darovati. Gle, Gospod, tvoj Bog, ti je zemlju ovu što pred tobom leži dodijelio. Uspni se, zauzmi je, kako ti je Gospod, Bog otaca tvojih, obećao. Ne boj se i ne strahuj!” Tad mi pristupiste i rekoste: „Daj da pošaljemo muškarce ispred nas da zemlju izvide i da nas obavijeste o putu kojim ćemo poći i o gradovima u koje ćemo stići!” I to mi se učini dobro te izabrah od vas dvanaestericu, po jednog iz svakog plemena. Oni krenuše i zaputiše se gore u brda, pa onda do doline Eškol i razgledaše zemlju. Ubraše plodova te zemlje te donesoše nama. I izvijestiše nas govoreći: „Zemlja koju nam Gospod, Bog naš, želi darovati je dobra!” Ali vi ne htjedoste poći gore nego ste se usprotiviste naredbi Gospodnjoj. Gunđali ste u svojim šatorima govoreći: „Gospod nas prezire, zato nas izvede iz zemlje egipatske da nas preda u ruke Amorejaca i iskorijeni! Gdje da pođemo? Braća nam srca prestraviše govoreći: ‘Taj narod je silniji i viši su od nas, gradovi su im veliki i utvrđeni do nebesa. A tamo vidjesmo i Anakove sinove!’” Ali ja vam odvratih: „Ne plašite se i ne strahujte zbog njih! Jer Gospod, Bog vaš, ide ispred vas, i borit će se za vas, onako kako je to učinio i u Egiptu na vaše oči, i u pustinji, gdje si vidio kako te Gospod, tvoj Bog, nosio onako kako otac nosi sina, cijelim putem dok ne stigoste do ovoga mjesta!” No vi ne htjedoste vjerovati Gospodu, vašem Bogu, koji je hodio putem ispred vas da vam mjesta za tabor pronađe, noću kao plamen, a danju kao oblak. Kad je Gospod čuo viku i riječi vaše, naljuti se te se zakle govoreći: „Niko od ljudi ovoga opakog pokoljenja neće vidjeti dobru zemlju koju sam pod zakletvom obećao dati očevima vašim. Samo će je Kaleb, sin Jefuneov, vidjeti. Njemu i njegovim sinovima ću darovati zemlju na koju je kročio, jer je Gospoda vjerno slijedio.” Ali se Gospod i na mene naljutio i rekao mi: „Ni ti nećeš ući tamo! Ali, Jošua sin Nunov, koji pred tobom stoji, doći će tamo. Ohrabri ga i osnaži, jer on će Izraelovu baštinu razdijeliti. I sitna vaša dječica, za koju rekoste da će plijen postati, i sinovi vaši, koji još ne znaju šta je dobro a šta zlo, oni će ući tamo; njima ću zemlju darovati i neka bude u njihovom vlasništvu. A vi vratite i idite u pustinju koja je na putu k Crvenom moru.” Tad mi odvratiste govoreći: „Ogriješili smo se o Gospoda! Poći ćemo gore i boriti se onako kako nam je Gospod, Bog naš, naredio!” I opasali ste se oružjem i lakovjerno krenuli u brda. Ali Gospod mi reče: Poruči im: „Ne polazite gore i ne borite se, jer nisam među vama, da vas neprijatelj ne bi potukao!” I ja vam to rekoh, ali ne poslušaste. Usprotiviste se naredbi Gospodnjoj i drsko pođoste u brda. Tad se protiv vas postrojiše Amorejci, koji žive u tom gorju, te vas progoniše poput pčela i rastjeraše od Seira sve do Horme. Tada ste se vratili i plakali pred Gospodom, ali Gospod ne htjede čuti vašeg glasa niti vam prikloniti uho. Tako ostaste dugo u Kadešu, onoliko koliko već ostaste. Zatim se okrenusmo i pođosmo u pustinju koja je na putu k Crvenom moru, onako kako mi je Gospod naredio; i dugo kružismo oko brda Seir. I Gospod mi poruči govoreći: „Dovoljno ste se dugo kružili oko ovog brda. Krenite na sjever! A narodu ovako poruči: Proputujte kroz područje braće vaše, sinova Ezavovih, koji žive u Seiru, i oni će vas se plašiti, ali budite oprezni; ne započinjite nikakve svađe s njima, jer vam od njihove zemlje neću dati ni pedalj; jer sam goru Seir Ezavu u vlasništvo dao! Hranu novcem kupujte od njih, da imate šta jesti i vodu za piće od njih novcem kupujte.” Gospod, Bog tvoj, te je blagoslovio u svim djelima ruku tvojih. Pazio je na te u tvojim lutanjima kroz ovu ogromnu pustinju; i Gospod, tvoj Bog je ovih četrdeset godina bio uz tebe; ničega ti nije nedostajalo. Tako prođosmo kraj braće svoje, sinova Ezavovih, što u Seiru borave, cestom kroz Arabu, od Elata do Esion Gebera. Onda okrenusmo i pođosmo prema pustinji Moab. Potom mi Gospod poruči: „Ne napadaj Moapce i ne upuštaj se s njima u boj, jer od njihove ti zemlje u vlasništvo ništa neću dati. Ar dadoh Lotovim sinovima kao baštinu. Ranije su tu živjeli Emijci. Bio je to moćan i brojan narod, visoka stasa kao Anakovi sinovi. I njih su ubrajali u Refaimce kao i Anakove sinove, a Moapci ih nazivahu Emijcima. U Seiru su nekada živjeli Horijci, ali su im Ezavovi sinovi oduzeli imanja, i rastjerali ih ispred sebe te se naselili na njihova mjesta, kao što je učinio Izrael sa zemljom koju mu dodijeli Gospod. A sada pođite i prijeđite preko potoka Zereda!” Tad prijeđosmo potok Zered. I putovali smo od Kadeš Barnee do prelaska preko potoka Zereda trideset i osam godina, dok se ne iskorijeni čitavo pokoljenje ratnika iz tabora; onako kako se Gospod zakleo. I ruka se Gospodnja protiv njih okrenula i iz tabora ih istrebljivala, sve dok ih nije posve nestalo. I desi se, kada su svi ratnici iz naroda pomrli, da mi Gospod kaže: „Danas ćeš prijeći granicu Maoaba kod Ara, i približiti se sinovima Amonovim. Ne zameći boja i ne ratuj s njima, jer ti od sinova Amonovih neću dati zemlje. Darovao sam je Lotovim sinovima kao baštinu. I za nju kažu da je zemlja refaimska, i nekoć su tu živjeli divovi. Njih su Amonci zvali Zamzumijcima. To bijaše silan i brojan narod, kao Emijci. A Gospod ih istrijebi i rastjera sa imanja pred njima kako biste zauzeli njihova mjesta. Onako kako je učinio i s Ezavovim sinovima, koji su u Seiru živjeli, tako što je pred njima istrijebio Horijce. Rastjeraše ih sa njihovih imanja i naseliše se na njihova mjesta gdje žive do dana današnjeg. I Avijce, koji su živjeli u naseljima sve do Gaze, Kaftorci, koji dođoše iz Kaftora istrijebiše i naseliše se u njihova mjesta. Te pođi sada i prijeđi rijeku Arnon! Gle, ja sam Sihona, kralja Hešbona, Amorejca, predao sa zemljom njegovom u tvoje ruke. Idi i zauzimaj zemlju i ratuj protiv njega! Od danas ću strah i trepet pred tobom ulijevati narodu pod čitavim nebom, tako da će se tresti i preplašit čim čuju za tebe!” „Tad poslah glasnike iz pustinje Kedemot Sihonu, kralju hešbonskom, s porukom mira, rekoh: ‘Htio bih kroz tvoju zemlju proći. Ići ću samo putem; neću skretati ni lijevo niti desno. Hranu ćeš mi za novac prodavati, da imam šta jesti, i pitku vodu ćeš mi za novac davati. Pusti me da pješice prođem, kao što su mi sinovi Ezavovi dopustili, oni što žive u Seiru, te Moapci, koji borave u Aru, samo da dođem preko Jordana u zemlju koju nam Gospod, Bog naš, želi darovati!’ Ali Sihon, kralj Hešbona, nam ne dade da prođemo kroz njegovu zemlju; jer Gospod, Bog tvoj, stvrdnu njegov duh i skameni njegovo srce, te ga predade u tvoje ruke, gdje je i danas. I Gospod mi reče: ‘Gle, počeo sam predavati Sihona i zemlju njegovu tebi; počni je zauzimati, da ti zemlja njegova bude baština!’ I Sihon se postroji protiv nas kod Jahasa sa čitavim narodom svojim. Ali Gospod, Bog naš, ga predade u naše ruke i mi ga potukosmo i sinove njegove i narod čitav. I tad osvojismo sve njegove gradove, i predadosmo ih uništenju, svaki grad, sve muškarce, žene i djecu; niko ne ostade živ. Zadržasmo samo stoku kao plijen iz gradova koje osvojismo. Od Aroera, što je na obali rijeke Arnon, preko grada u dolini, sve do Gileada, nijedan grad ne bijaše previše tvrd; Gospod, Bog naš, nam ih sve predade u ruke. Ali zemlji Amorejaca se nisi približavao, niti cijelom području uz obalu rijeke Jabok, niti gradovima u brdima, bilo čemu što nam je Gospod, Bog naš, zabranio.” Onda se okrenemo i pođemo putem u Bašan. Tada se Og, kralj bašanski, sa cijelim svojim narodom okrenu protiv nas, zamečući boj kod Edreja. Tad mi Gospod poruči: „Ne boj ga se! Jer sam ga predao tebi u ruke sa cijelim narodom i zemljom njegovom, i s njim učini onako kako si postupio sa Sihonom, kraljem Amorejaca, što je u Hešbonu živio.” Tako Gospod, Bog naš, preda i kralja Oga bašanskog u naše ruke uz cijeli narod njegov. Potukli smo ih i niko se od njih nije spasio. I u to smo vrijeme zauzeli sve njegove gradove, i ne bijaše grada koji nismo zaposjeli: šezdeset gradova, cijelu pokrajinu Argob, kraljevstvo Oga bašanskog. Svi ovi gradovi bijahu utvrđeni visokim zidinama, kapijama i prijevornicama; a bijaše i dosta drugih gradova bez zidina. I predadosmo ih uništenju, kao što učinismo sa Sihonom, kraljem hešbonskim; sve gradove posvetismo uništenju, muškarce, žene i djecu. Ali stoku i ratni plijen iz gradova zadržasmo za se. Tako uzmemo zemlju iz ruku dvojice amorejskih kraljeva, što bijahu s onu stranu Jordana, od rijeke Arnon do brda Hermona, – Sidonci zovu Hermon Sirjon, a Amorejci ga zovu Senir – sve gradove u dolini, cijeli Gilead i Bašan, sve do Salke i Edreja, gradove kraljevstva Oga bašanskoga. Bašanski kralj Og bijaše posljednji Refaimovac. Gle, njegov krevet bijaše željezni. Zar nije još u Rabahu, gradu Amorejaca? Dug je devet lakata, a širok četiri lakta, po laktu obična čovjeka. Osvojismo tu zemlju, a ja je predadoh Rubenovcima i Gadovcima, od Areora, koji leži kraj rijeke Arnona, uz polovicu brda Gileada s gradovima njegovim. No ostatak Gileada i cijeli Bašan, kraljevstvo Oga, dodijelih polovici plemena Manašeova. Cijela pokrajina Argob, sav Bašan, bijaše nazvan zemlja refaimska. Jair, sin Manašeov zauze čitavo područje Argoba do granice s Gešurovcima i Maakinovcima, i nazove ga Jairova naselja, kako se i do dana današnjeg zove. Makiru dadoh Gilead. Rubenovcima i Gadovcima dodijelih zemlju Gilead do rijeke Arnon, koja je sredina i granica u dolini, sve do Jaboka, granice sinova Amonovih. Uz to i Arabu s Jordanom, kao granicu od jezera Kinereta do mora Arava, Slanoga mora uz obronke Pisge na istoku. I naredih vam u to vrijeme govoreći: „Gospod, Bog vaš, vam ovu zemlju darova kako biste je zaposjeli; a sad naoružani krenite ispred vaše braće, Izraelovih sinova; svi muškarci sposobni za rat. Neka samo žene vaše, djeca i stoka – jer znam da imate mnogo stoke – ostanu u gradovima, koje vam darovah, dok Gospod ne umiri i braću vašu, kao što je vas umirio, dok ne zauzmu zemlju koju im je Gospod, Bog vaš, darovao s onu stranu Jordana; a potom se vratite, svaki na svoj posjed, koji sam vam dao! A Jošui sam u ono vrijeme zapovjedio govoreći: ‘Tvoje su oči sve vidjele, sve što je Gospod Bog učinio onoj dvojici kraljeva; tako će Gospod učiniti sa svakim kraljevstvom u koje prijeđeš. Ne bojte ih se! Jer je Gospod, Bog vaš, onaj koji se bori za vas!’” I molio sam se Gospodu u ono vrijeme govoreći: „Ah, Gospode Bože, počeo si prikazivati slugi svome slavu i snažnu ruku Svoju; jer gdje je bog na nebesima ili na zemlji koji bi mogao učiniti slično i koji bi imao moć poput Tvoje? Dopusti da prijeđem tamo i da vidim dobru zemlju s onu stranu Jordana, divno gorje i Libanon!” Ali Gospod se srdio na mene zbog vas i nije me uslišio nego je kazao: „Dosta! Ni riječi više o tome! Popni se na vrh Pisge i podigni pogled k zapadu, k sjeveru, jugu i istoku i pogledaj očima svojim, jer ti nećeš prijeći Jordana. I naredi Jošui, osnaži ga i očvrsni, jer on će prijeći pred tim narodom i neka im zemlju koju ti ugledaš razdijeli!” Tako ostasmo u dolini naspram Bet Peora. „A sada Izraele, čuj zakone i odredbe koje vas učim kako biste ih izvršavali, da živite i da uđete u zemlju koju vam je Gospod, Bog otaca vaših, dao i da je zaposjednete. Ni riječi nemojte dodavati na ono što vam zapovijedim ali ništa i ne oduzimajte, da bi držali odredbe Gospoda, Boga svoga, koje vam naređujem. Oči su vaše vidjele šta Gospod učini zbog Baala Peora. Jer sve one koji su slijedili Baala Peora među vama je Gospod istrijebio! Ali vi što ostaste uz Gospoda, Boga svoga; svi ste živi i danas. Eto, podučio sam vas zakonima i odredbama kako mi je Gospod, Bog moj, zapovjedio, da po njima postupate u zemlji u koju ćete doći da je zaposjednete. Čuvajte ih sada i izvršavajte; jer u tome leži mudrost vaša i razum pred očima svih naroda. Kada čuju odredbe reći će: ‘Kako li je ovaj veliki narod mudar i razuman! Jer gdje postoji tako veliki narod kojem je Bog tako blizu kao što je nama Gospod, Bog naš, kad god Ga zovemo. I gdje je ovako veliki narod koji ima tako pravedne zakone i odredbe kao što je zakon koji vam danas iznosim?’ Ali pazi na se i čuvaj dušu svoju, i ne zaboravi zbivanja koja si vidio vlastitim očima, neka ti iz srca ne isteku ni jednog dana života tvoga; nego ih djeci svojoj i unucima obznani! Onoga dana kada si pred Gospodom, Bogom svojim, stajao na brdu Horeb, kada mi Gospod poruči: ‘Skupi narod da im objavim riječ Moju, i da nauče da Me se boje sve dok su živi na zemlji i da djecu svoju njima poduče!’ Tad ste prišli i stajali pod brdom, no planina je gorjela u plamenu sve do srži nebesa, tamnih, oblačnih i tmurnih. I Gospod vam je govorio iz plamena, čuli ste glas Njegovih riječi ali lik mu ne vidjeste; glas ste jedino čuli. I objavio vam je Svoj savez, zapovjedio da ga se držite, onih deset zapovijedi i uklesa ih u dvije kamene ploče. I Gospod mi je zapovjedio u ono vrijeme da vas podučim zakonu i odredbama koje ćete izvršavati u zemlji u koju odlazite da bi je zauzeli. Stoga čuvajte duše svoje jer ne vidjeste lika onoga dana kada vam je Gospod iz plamena zborio na brdu Horeb, da ne biste postupili pogrešno te pravili kakav idol u obliku muškarca ili žene, kip kakve životinje koja je na zemlji, ili ptice koja leti po nebu, sliku nečega što puže zemljom, ili ribe koja je u vodi dublje od površine zemlje; niti da oči svoje podižeš k nebu pa da Sunce, Mjesec, zvijezde i svu vojsku nebesku gledaš pa da te zavedu da im se moliš i služiš, njima koje je Gospod, Bog tvoj, dodijelio svim narodima pod nebom. No vas je Gospod uzeo i izveo iz peći gvozdene, iz Egipta, da budete njegov narod i baština onako kako je to i danas. I Gospod se zbog vas toliko naljutio na mene da se zakleo da ja neću preći preko Jordana i ući u dobru zemlju, koju Gospod, Bog tvoj, tebi kao baštinu daje; već moram mrijeti u ovoj zemlji i ne smijem preći Jordan; no vama je dozvoljeno poći preko Jordana i zauzeti onu divnu zemlju. Pazite sada da Savez Gospoda, Boga svoga, koji je s vama sklopio, ne zaboravite i da sebi ne pravite bilo kakve idole što vam je Gospod, Bog vaš, zabranio! Jer Gospod, Bog vaš, je plamen što žari i proždire i Bog ljubomorni. A kad izrodite sinove i unuke te dugo proživite u zemlji toj, a pogrešno postupite pa sebi izradite rezani lik bilo kakvog obličja, i učinite ono što je zlo u očima Gospoda, Boga vašeg, tako da Ga razgnjevite; sazivam vam danas nebesa i zemlju kao svjedoke protiv vas da ćete doista uskoro biti iskorijenjeni iz zemlje u koju idete preko Jordana da je zaposjednete; nećete dugo u njoj boraviti nego ćete zaista biti iskorijenjeni! I Gospod će vas rasuti među narodima i malo će vas ostati među neznabošcima do kojih će vas dotjerati Gospod. A tamo ćete služit bogovima načinjenim rukama ljudskim, kamenu i drvetu, koji ne vide, ne čuju, ne jedu i ne osjete. A ako li odatle potražiš Gospoda, svoga Boga, onda ćeš Ga naći, doista, ako Ga srcem cijelim i dušom budeš tražio. Kada te obuzme nevolja pa te sve ove stvari snađu u danima budućim, onda ćeš se Gospodu, svome Bogu, vratiti i bit ćeš pokoran Njegovom glasu. Jer Bog je milostiv; Gospod, Bog tvoj neće te ostaviti ili uništiti, a neće zaboraviti ni zavjeta kojim se zakleo očevima tvojim. Te pitaj za vremena stara, koja bijahu prije tebe, o danu onome kada je Bog stvorio čovjeka na zemlji, s jednog kraja nebesa do drugoga da li se ikada dogodila ovako velika stvar, da li se desila ili se pročulo o njoj: da li je ikada ijedan narod počuo glas kakvog boga iz plamena i živ ostao? Ili pak, da li je ikad kakav bog pokušao sebi uzeti narod iz drugog naroda kušajući ga ispitima, znamenjima, čudima, borbom i rukom silnom i ispruženom desnicom, kroz strahote goleme i djela velika, kao što je to Gospod, vaš Bog, učinio za vas u Egiptu pred vašim očima. To ti je prikazano da spoznaš da je Gospod Bog, i niko drugi osim Njega. Dao ti je da sa nebesa čuješ Njegov glas kako bi te podučio; a na zemlji ti je pokazao silnu vatru, i Njegove si riječi čuo iz plamena. I zato što je volio očeve tvoje i što je odabrao njihove potomke, On ih je Svojim licem i silom divnom izveo iz Egipta, kako bi moćnije i veće narode pred tobom tjerao da te dovede i da ti ovu zemlju kao baštinu dodijeli, kako je danas. Zato danas znaj i na srce primi da je Gospod jedini Bog gore na nebesima i dolje na zemlji, i niko osim Njega. Stoga se pridržavaj odredbi Njegovih i Zakona koje ti danas zapovijedam, da tebe i djecu tvoju dobro snađe, i da dugo živiš u zemlju koju ti Gospod daruje za sva vremena!” Tad Mojsije izdvoji tri grada na drugoj strani Jordana, k izlasku sunca, da ubica što svog bližnjeg nehotice ubi, a nije ga mrzio prije, može tamo pobjeći da se u grad ovaj skloni i da živ ostane. Bezer u pustinji, u zemlji ravničarskoj, za Rubenovce; Ramot u Gileadu za Gadovce i Golan u Bašanu za sinove Manašeove. Ovo je zakon koji Mojsije postavi izraelskom narodu. Ovo su svjedočanstva, odredbe i zakoni koje je Mojsije Izraelovim sinovima obznanio kada izađoše iz Egipta, na drugoj strani Jordana, u dolini naspram Bet Peora, u zemlji Sihona, kralja Amorejaca, koji je stanovao u Hešbonu, kojeg potukoše Mojsije i Izraelovi sinovi kada izađoše iz Egipta, i čiju zemlju uzeše sebi, uz područje Oga, kralja bašanskog; od dvojice kraljeva Amorejaca, koji bijahu s onu stranu Jordana prema izlasku sunca, od Areora, koji leži na obali Arnona, sve do brda Sion, to jeste Hermona, i cijele doline s onu stranu Jordana, prema istoku, do mora u Arabi pod obroncima Pisge. I Mojsije sazva cijeli Izrael te im poruči: Počuj, o Izraele, odredbe i zakone koje ušima tvojim danas zborim; čuvajte ih i naučite kako biste ih izvršavali! Gospod, Bog naš, sklopi savez s nama na Horebu. Nije ga sklopio sa očevima našim već sa svima nama koji smo danas ovdje živi i zdravi. Licem u lice je Gospod na brdu s vama razgovarao iz plamena. U to vrijeme stajah između Gospoda i vas da riječi Gospodnje objavim, jer plašili ste se plamena i niste se popeli na brdo. A On reče: „Ja sam Gospod, vaš Bog, koji vas je iz Egipta, iz kuće ropstva izveo. Nemoj imati drugih Bogova uza Me. Nemoj sebi praviti lika rezana niti slike kakve, bilo onoga što je na nebu ili onoga što je na zemlji, niti onoga što je u vodama ili pod zemljom. Ne moli im se i ne služi im! Jer Ja, Gospod, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran koji grijehe očeva snalazi kod sinova, do trećeg i četvrtog koljena onih što me preziru, a koji milost pruža hiljadama koji me ljube i drže zapovijedi Moje. Ne uzimaj zalud ime Gospodnje, ime Boga tvoga, jer Gospod neće ostaviti nekažnjena onoga ko Mu ime uzalud izgovara. Dana se subotnjeg sjećaj i drži ga onako kako ti je Gospod, Bog tvoj, zapovjedio. Šest dana radi i poslove svoje obavljaj, ali sedmog dana je subota Gospodnja, Boga tvoga, tada se posla ostavi, ne radite ni ti, ni sinovi tvoji, ni kćeri, ni sluge, ni služavke, ni tvoj bik, niti magarac, ni stoka nit tuđinac koji živi unutar kapija tvojih – da odmarajte sluge tvoje, služavke tvoje i ti. Jer prisjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te Gospod, tvoj Bog, izveo odatle moćnom rukom i ispruženom desnicom. Stoga ti je Gospod, tvoj Bog, zapovjedio da svetkuješ subotu. Poštuj majku i oca svoga, kako ti je Gospod, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo i dobro živiš u zemlji koju ti je Gospod, Bog tvoj, darovao! Ne ubij! Ne čini preljubu! Ne kradi! Ne svjedoči lažno o bližnjem svome! Ne priželjkuj ženu bližnjeg svoga! Ne žudi za domom njegovim, ne priželjkuj zemlju njegovu, ni slugu niti služavku, nit govedo ili magare njegovo, ništa što njemu pripada!” Ove riječi izgovori Gospod cijeloj vašoj zajednici na brdu, iz plamena, oblaka i tmine, silnim glasom, ništa na to ne dodavši. I uklesa ih na dvije kamene ploče pa ih predade meni. I desi se kada ste začuli glas iz tame, a gora plamtjela ognjem, da mi pristupiste, svi poglavari i starješine, pa mi rekoste: „Gle, Gospod, Bog naš, nam dopusti da vidimo Njegovu slavu i veličinu, i čusmo Njegov glas iz plamena; danas vidjesmo da Bog razgovara s ljudima i da oni ostanu živi. I zašto bi sada umirali? Jer će nas ova silna vatra progutati! Ako glas Gospoda, našeg Boga, i dalje budemo slušali, svi ćemo pomrijeti! Jer ko bi od svih bića mogao čuti glas Boga živoga iz plamena, poput nas, a ipak ostati živ? Primakni se i slušaj sve što će Gospod, Bog naš, reći; i sve nam prenesi što će ti Gospod, Bog naš, poručiti; i mi ćemo to poslušati i izvršiti!” A kada Gospod ču riječi vaše besjede, što mi ih kazaste, pa reče: „Čuo sam besjedu i riječi koje narod ovaj iznese. I sve je pravo što kazaše. O kada bi uvijek imali takvo srce, da Me se plaše i da se uvijek pridržavaju Mojih zapovijedi, da njih i djecu njihovu snađe dobro dovijeka. Pođi i poruči im: Vratite se u svoje šatore! No ti ostani ovdje kraj Mene da ti sve zapovijedi, odredbe i zakone kažem, da ih podučiš njima i da ih izvršavaju u onoj zemlji koju im dajem u baštinu!” Te pazite sada i činite onako kako je Gospod, Bog vaš, naredio; ne odstupajte od toga ni lijevo ni desno, nego idite putem koji vam je Gospod, Bog vaš, odredio da biste živjeli, i da bi vas dobro našlo, da dugo ostanete u zemlji koju ćete baštiniti. I ovo su zapovijedi – odredbe i zakoni – koje je Gospod, vaš Bog, naredio da vas njima naučim, da ih izvršavate u zemlji u koju odlazite kako biste je zaposjeli; da se bojiš Gospoda, Boga svoga, i da držiš sve zapovijedi i odredbe koje ti dajem, ti, djeca tvoja i unuci, cijelog svog života kako bi dugo živio! Čuj sad, Izraele, i pazi da ih izvršavaš, da te dobro snađe i da se silno umnožiš, onako kako je Gospod, tvoj Bog i otac, obećao, u zemlji u kojoj teče med i mlijeko. Čuj, o Izraele, Gospod je naš Bog, Gospod jedini! I Gospoda, Boga svoga, ljubi svim srcem svojim, svom dušom svojom, i cijelom snagom svojom. I ove riječi koje ti danas naređujem nosi u srcu svome, i njima poduči sinove svoje, o njima pričaj kada sjediš u kući i kada ideš putem; kada liježeš i ustaješ; kao znamenje ih na svoj dlan priveži, nosi ih kao spomen iznad očiju i zapiši ih na stupove kuće svoje i na kapije njene. A kada te Gospod, tvoj Bog, dovede u zemlju za koju se zakleo očevima, Abrahamu, Isaku i Jakovu, da će ti je dati; divne i velike gradove, koje nisi sam sagradio, i kuće pune dobara, koje nisi sam ispunio, bunare iskopane, koje nisi kopao, vinograde i masline, koje nisi zasadio; i kada budeš jeo te se zasitiš, čuvaj se da ne zaboraviš Gospoda, koji te iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva izveo, nego se Gospoda, svoga Boga, plaši, služi Mu i Njegovim se imenom kuni. I ne slijedite druge bogove; bogove naroda oko vas, jer Gospod, tvoj Bog, koji boravi među vama Bog je ljubomoran – da se ne rasplamsa srdžba Gospoda Boga protiv tebe i da te ne istrijebi sa zemlje. Ne iskušavajte Gospoda, Boga svoga, kao što ga kušaste u Masi! Potpuno se držite zapovijedi Gospoda, Boga svoga, svjedočanstava i naredbi Njegovih koje vam dade! I čini ono što je dobro i pravično u očima Gospodnjim, da te dobro snađe i da uđeš u dobru zemlju i da je baštiniš; onu koju Gospod zakletvom obećao očevima tvojim, te da rastjeraš sve neprijatelje pred sobom onako kako je Gospod kazao. I kada te sin tvoj u danima budućim upita govoreći: „Kakva su to svjedočanstva, odredbe i zakoni koje vam je Gospod, naš Bog, zapovjedio?”, ti mu odgovori: „Bijasmo sluge faraonove u Egiptu, i Gospod nas izvede rukom moćnom iz zemlje egipatske, i pred očima našim napravi velika i strašna znamenja i čuda u Egiptu, protiv faraona i cijelog njegovog doma. I On nas sa tog mjesta izvede kako bi nas doveo ovamo, da nam daruje zemlju koju je zakletvom obećao našim očevima. I Gospod nam je zapovjedio da se držimo svih ovih odredbi; da se Gospoda Boga bojimo, da nas uvijek snađe dobro i da nas održi u životu, kako je to i danas. I kao pravičnost će nam se pripisati ako održimo sve odredbe Gospoda, Boga našeg, i ako činimo onako kako nam je zapovjedio.” Kada te Gospod, Bog tvoj, dovede u zemlju da je zaposjedneš, i kada pred tobom iskorijeni narode mnoge: Hetite, Girgašane, Amorejce, Kanaance, Perižane, Hivijce i Jebusejce, sedam brojnijih i silnijih naroda od tebe – i kada ih Gospod, tvoj Bog, tebi preda kako bi ih potukao, obavezno ih uništi! Ne sklapaj saveza s njima i nemoj im pružati milost! I nemojte sklapati brakove s njima; ne daji svoje kćeri njihovim sinovima za žene, niti njihove kćeri uzimaj za žene sinovima svojim. Jer sinove bi tvoje okrenuli od Mene da drugim bogovima služe; a onda će se srdžba Gospodnja raspaliti nad vama i brzo vas iskorijeniti. Nego ovako s njima postupajte: njihove žrtvenike razrušite, kamene im spomenike porazbijajte, stabla im sveta sasijecite i rezane bogove u plamenu spalite. Jer vi ste narod svet Gospodu, vašem Bogu; tebe je Gospod, tvoj Bog, iz svih naroda izabrao, od svih naroda zemlje, da njegov narod budete. Nije vas Gospod odabrao niti vam je srce priklonio zato što vas je mnogo – jer vi ste najmanji od svih naroda – no zato što vas Gospod ljubi i zato što htjede održati zakletvu kojom se vašim očevima zakleo. Zato vas Gospod izvede moćnom rukom i otkupi iz kuće ropstva, iz faraonovih ruku, kralja Egipta. Zato znaj da je Gospod, vaš Bog, istiniti i vjerni Bog, koji se saveza drži i milost ukazuje do hiljaditog koljena onima koji njegove zapovijedi poštuju i koji ga ljube. Ali u lice se sveti svakome ko Ga prezire, satire ga; ne odgađa onima koji Ga mrze nego ih uništava; sveti se njemu samome. Zato drži zapovijedi, zakone i odredbe koje ti danas zapovijedam da ih izvršavaš! A ako zapovijedi ove poslušaš, ako ih uzdržiš i izvršiš, onda će se Gospod, Bog tvoj, držati Saveza i milosti koje je očevima tvojim zakletvom obećao. Ljubit će te, blagoslovit i umnožit; blagoslovit će plod tijela tvoga i zemlje tvoje, žito tvoje, vino i ulje, mladunčad tvojih goveda i prirast ovaca tvojih, u zemlji za koju se zakleo tvojim očevima da će ti je darovati. Blagoslovljen ćeš biti među svim narodima. Neće biti neplodnoga i neplodne među vama, ni među stokom vašom. I Gospod će svaku bolest od vas odvratiti i neće vas pohoditi pomorima zlobnim egipatskim, koje poznaš, nego će ih slati svima onima koji te preziru. I sve ćeš narode progutati koje ti Gospod, tvoj Bog, preda. Neka ti oko na njih ne gleda milostivo i bogovima njihovim ne služi; jer to bi ti postala zamka. No, ako u srcu svome prozboriš: „Ovi su narodi brojniji od mene! Kako da ih otjeram sa njihove zemlje?” Ne boj ih se! Te prisjeti se onoga što je Gospod, tvoj Bog, učinio Egipćanima i faraonu; na silna iskušenja koje oči tvoje vidješe, na znamenja, čuda, moćnu ruku i ispruženu desnicu kojom te Gospod, Bog tvoj, izveo. Tako će Gospod, Bog tvoj, učiniti sa svakim narodom kojeg se plašiš! Uz to će Gospod, Bog tvoj, stršljene među njih poslati dok oni preostali i oni što se skrivaju ne stradaju. Ne plaši ih se, jer Gospod, Bog tvoj, je među vama; slavni i strašni Bog. I Gospod, tvoj Bog, će ove narode pred tobom postepeno rastjerati; nemoj ih brzo razdrobiti jer će se zvijeri poljske razmnožiti tebi na štetu. Gospod, tvoj Bog, tebi će ih predati i silovito zbuniti dok ih ne uništiš. Kraljeve će njihove u tvoje ruke predati, i ti ime njihovo pod nebom zatri. Nijedan čovjek pred tobom neće ostati, sve dok ih ne iskorijeniš. Rezane likove bogova njihovih u plamenu spali; i ne žudi za zlatom i srebrom koje je na njima, i nemoj ga uzimati da ti zamka ne postane, jer je to Gospodu, Bogu tvome mrsko. I gadost tu ne unosi u svoj dom da te ne snađe isto prokletstvo kao i njega; preziri ga kao gadost i grozi ga se, jer je prokleto! Čuvajte sve zapovijedi koje vam danas nalažem, izvršavajte ih kako biste se množili i živjeli, da biste ušli i zaposjeli zemlju za koju se Gospod zakleo da će vam je dati. I prisjećaj se cijeloga puta kojim te Gospod, tvoj Bog, vodio ovih četrdeset godina u pustinji, kako bi te ponizio i iskušao da spozna šta ti je u srcu i da li ćeš držati Njegove zapovijedi ili ne. Ponizio te i pustio da gladuješ, hranio te manom, koju ne poznavaste ni ti ni otac tvoj, kako bi spoznao da čovjek ne živi samo o hljebu, već i o svakoj riječi što izlazi iz Božijih usta! Haljine se tvoje ne izderaše na tebi i stopala ti ne otekoše četrdeset godina. Zato sad znaj u srcu svome da te Gospod, tvoj Bog, kori, kao što otac kori sina. I čuvaj odredbe Gospoda, Boga tvoga, da Njegovim stazama hodiš i da Ga se plašiš! Jer Gospod, Bog tvoj, te dovodi u zemlju divnu, zemlju potoka, vrela i jezera što u dolinama i brdima izviru. U zemlju pšenice, ječma, loze, smokava, šipka, ispunjenu maslinama i medom; u zemlju u kojoj se nećeš sirotinjski hraniti, u kojoj nećeš imati manjka, u zemlju čije su stijene od željeza, gdje ćeš mjed iz brda iskapati. I kada se zasitiš, onda Gospoda, Boga svoga, hvali i slavi za dobru zemlju koju ti je darovao. Pazi da Gospoda, Boga svoga, ne zaboraviš, i da zbog toga odredbe njegove, zapovijedi i zakone koje ti danas nalažem ne zapostaviš. Kad se zasitiš i divne kuće izgradiš i u njima stanuješ, kad se goveda tvoja i ovce umnože, i zlato se i srebro tvoje namnoži, i kada ti se sav imetak uveća, neka ti se tad srce ne uzoholi da zaboraviš Gospoda, Boga svoga, koji te izveo iz Egipta, iz kuće ropstva. Njega, koji te proveo kroz groznu i ogromnu pustinju, punu ljutih zmija i škorpiona, suhu zemlju bezvodnu; Onoga koji načini da ti iz stijene tvrde voda poteče. On te hranio manom u divljini, koja očevima tvojim bijaše nepoznata. On te ponizio i iskušao da bi ti na kraju dobro učinio. Ne zbori u srcu svome: Vlastita mi snaga i ruka moćna donese ovo bogatstvo! nego misli na Gospoda, Boga svoga – jer On je taj koji ti daje snagu da stekneš bogatstvo – da Savez Svoj kojim se očevima tvojim zakleo održi, onako kako je to danas. No, ako Gospoda, Boga svoga, zaista zaboraviš, te druge bogove budeš slijedio, ako im se budeš molio i služio, onda svjedočim danas protiv vas, da ćete zaista stradati. Poput naroda koje je Gospod pred vama istrijebio, tako ćete i vi biti iskorijenjeni, jer se glasu Gospoda, Boga vašeg, niste poslušali. Čuj, Izraele! Danas ćeš prijeći preko Jordana, da uđeš u zemlju i da pokoriš narode koji su veći i snažniji od tebe, gradove široke i tvrde do neba; jedan narod, silan i visokog naraštaja, sinove Anakove, koje poznaješ i o kojima si čuo glasine: „Ko može opstati pred Anakovim sinovima?” Znaj da danas Gospod, Bog tvoj, On koji pred tobom hodi je plamen koji guta. Uništit će ih i tebi podčiniti i ti ćeš ih rastjerati sa njihovih imanja i brzo iskorijeniti, onako kako ti je Gospod rekao. A kada ih Gospod, Bog tvoj, pred tobom izbaci, ne reci u srcu svome: „Zbog moje me pravičnosti Gospod uveo u ovu zemlju da je baštinim!” Jer Gospod je ove narode rastjerao pred tobom zbog njihova bezbožništva. Nije te zbog pravičnosti i poštena srca uveo, kako bi zemlju njihovu zaposjedneš, nego zbog bezbožništva Gospod, Bog tvoj, ove narode rastjera sa njihovih imanja, kako bi riječ održao kojom se Gospod zakleo očevima tvojim, Abrahamu, Isaku i Jakovu. Zato sada znaj da ti Gospod, Bog tvoj, ne daruje ovu zemlju kao baštinu zbog pravičnosti tvoje, jer narod si tvrdoglav! Sjeti se i ne zaboravi kako si Gospoda, Boga svoga, rasrdio u pustinji! Neposlušni ste Gospodu bili od dana vašeg izlaska iz Egipta do dolaska vašeg na ovo mjesto. I na Horebu ste još ljutili Gospoda, i On se naljuti na vas toliko da vas je htio uništiti. Kada pođoh na brdo da primim kamene ploče, ploče Saveza, koji Gospod s vama sklopi, ostadoh četrdeset dana i noći na brdu te ne okusih hljeba i ne napih se vode. Tada mi Gospod dade dvije kamene ploče, ispisane prstom Gospodnjim, i na njima sve riječi koje vam je Gospod izrekao na brdu iz plamena na dan zbora. I desi se nakon četrdeset dana i noći da mi Gospod dade kamene ploče – ploče Saveza. I Gospod mi reče: „Ustani i brzo siđi odavde, jer narod tvoj, koji si iz Egipta izveo, učini zlo. Brzo siđoše sa staze koju sam im odredio i liveni lik napravili!” I Gospod mi reče: „Gledao sam ovaj narod i gle, tvrdoglav je! Ostavi me samog da ih istrijebim i ime njihovo pod nebom izbrišem! Od tebe ću napraviti silniji i veći narod nego što je ovaj!” I tad se okrenuh da siđem sa brda – a cijelo je bilo u plamenu – noseći dvije ploče Saveza u ruci, onda pogledah i gle, ogriješiste se o Gospoda, Boga vašeg, tako što sebi izliste tele i brzo siđoste sa staze koju vam je Gospod zapovjedio. Tad zgrabih obje ploče i bacih iz svojih ruku; razbih ih pred očima vašim. I ničice padoh pred Gospoda, i kao prije, četrdeset dana i noći ne okusih hljeba i ne napih se vode zbog svih vaših grijeha koje počiniste kada uradiste ono što je zlo u očima Gospodnjim i kada Ga razgnjeviste. Jer sam se plašio gnjeva i srdžbe kojom se Gospod razjario, toliko da vas htjede uništiti, ali Gospod me uslišio i tada. I na Arona se Gospod silno naljuti tako da ga htjede uništiti. Ali sam se u ono vrijeme molio i za Arona. No grijeh sam vaš, tele koje sebi izliste, uzeo i spalio na vatri, razbio sam ga i potpuno smrskao da se u prah pretvorilo; i prah sam bacio u potok koji se slijevao s brda. I u Taberi i Masi i Kibrot Hataavi naljutiste Gospoda. I kada vas Gospod posla iz Kadeš Barne s nalogom govoreći: „Pođite gore i zauzmite zemlju koju sam vam darovao.” No vi se usprotiviste naredbi Gospodnjoj, bijaste neposlušni i nevjerni te se ne pokoriste Njegovom glasu. Neposlušni bijaste Gospodu od onoga dana od kada vas poznajem! No, tada sam pao ničice i ležao pred Gospodom četrdeset dana i noći, jer Gospod reče da će vas uništiti. Tad sam se molio Gospodu govoreći: „Ah, Gospode Bože, ne uništavaj narod Svoj i baštinu koju si ogromnom snagom Svojom i rukom moćnom otkupio i iz Egipta izveo! Prisjeti se sluga svojih Abrahama, Isaka i Jakova! Ne gledaj bezbožništvo, tvrdoglavost i grijeh naroda ovog, da u zemlji u koju nas vodiš ne kažu: ‘Gospod ih nije mogao dovesti u zemlju koju im je obećao, te ih izvede zato što ih prezire, da ih u pustinji poubija!’ Oni su narod Tvoj i baština Tvoja, koju si izveo ogromnom snagom Svojom i ispruženom desnicom!” U ono mi vrijeme Gospod poruči: „Iskleši dvije kamene ploče, kao što su bile prve, i popni se k meni na brdo i napravi kovčeg od drveta. A ja ću na pločama ispisati zapovijedi koje su bile na prvim pločama, koje si razbio, a ti ih u kovčeg položi.” Tako načinih kovčeg od drveta bagremova te isklesah dvije ploče, poput prvih, pa se popeh na brdo s dvjema pločama što bijahu u mojim rukama. Tada On ispisa na pločama, pismom istim kao i prije, Deset zapovijedi, koje vam Gospod sa brda naredi iz plamena, na dan zbora. A ja se okrenuh, siđoh sa brda i stavih ploče u kovčeg koji sam napravio: i one ostadoše tamo, kako mi je Gospod i zapovjedio. I krenuše Izraelovi sinovi iz Beerota Bene-Jakaana u Moseru. Tamo umre Aron i bude sahranjen, a umjesto njega svećenik postade njegov sin Eleazar. Odatle pođu u Gudgod, a iz Gudgoda u Jotbatu, u zemlju gdje ima potoka. U to vrijeme Gospod izdvoji pleme Levijevo da nosi Kovčeg saveza, da pred Gospodom stoji, da Mu služi i u Njegovo ime blagosilja, kako je do dana današnjeg. Zato Levi nema udjela ni nasljedstva među braćom svojom; jer Gospod je njegova baština, kako mu je Gospod, Bog tvoj, i obećao. A ja ostadoh na brdu kao i prije, četrdeset dana i noći ovoga puta, i Gospod me usliši i tada; Gospod te ne htjede uništiti. No Gospod mi reče: „Kreni i idi ispred naroda, kako bi ušao i zaposjeo zemlju za koju sam se zakleo njihovim očevima da ću im je darovati.” Dakle, Izraele! Što Gospod, Bog tvoj, traži od tebe osim toga da se Gospoda, Boga svoga, bojiš, da hodiš svim stazama Njegovim i da Ga ljubiš, da služiš Gospodu, Bogu svome, svim srcem i cijelom dušom, tako što ćeš se odredbi Gospodnjih i zapovijedi držati, koje ti nalažem danas, za tvoje dobro? Gle, Gospodu, Bogu tvome, pripadaju nebo i neba svih nebesa, zemlja i sve što je u njoj; no ipak, Gospod prikloni srce samo očevima vašim, i ljubio ih je, poslije njih je potomke njihove izabrao iz svih naroda – vas, kakvi ste tu danas. Dakle, obrežite srce svoje i ne budite više tvrdoglavi! Jer Gospod, Bog vaš, je Bog nad bogovima i Gospodar na gospodarima, veliki, moćan, strašan Bog, koji ne gleda ko je ko i ne prima mita, koji pravdu donosi siročetu i udovici i koji ljubi stranca, pružajući mu hranu i odjeću. A i vi ljubite stranca jer i vi ste bili tuđinci u zemlji egipatskoj. Gospoda, Boga svoga, se plaši, služi Mu, uz Njega budi i Njegovim se imenom zaklinji. On je slava tvoja i Bog tvoj, koji učini velike i strašne stvari što si ih vidio očima svojim. Očevi tvoji pođoše dolje u Egipat sa sedamdeset duša, a sada te Gospod, Bog tvoj, umnožio poput zvijezda nebeskih! Tako, dakle, ljubi Gospoda, Boga svoga, i uvijek izvršavaj odredbe Njegove i naredbe, zakone i zapovijedi Njegove. I shvatite danas – ne govorim vašoj djeci koja nisu vidjela i proživjela ukor Gospoda, Boga vašeg, slavu Njegovu i silnu ispruženu ruku, znamenje Njegovo i djelo, koje načini usred Egipta: faraonu, kralju Egipta, i cijeloj njegovoj zemlji; i ono što učini sa silnom vojskom egipatskom, konjima njihovim i bojnim kolima, kad pusti da ih vode Crvenog mora potope kad vas tjeraše, i kako ih Gospod istrijebi do dana današnjeg. I ono što vam u pustinji učini dok ne dođoste do ovog mjesta, i ono što učini Datanu i Abiramu, sinovima Eliaba, sina Rubenova, kako zemlja otvori svoja usta te ih proguta s njihovim porodicama i šatorima i imanjem cijelim, usred Izraela. Zaista, vlastitim očima ste vidjeli silna djela Gospodnja, koja On učini. Zato se držite svih zakona koje vam danas naređujem da ojačate, da uđete i zauzmete zemlju u koju polazite kako biste je zaposjeli; i da dugo živite u zemlji za koju se Gospod zakleo očevima vašim da će je njima i njihovim potomcima darovati, zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Jer zemlja u koju dolaziš kako bi je zaposjeo nije poput zemlje egipatske, iz koje izađoste, gdje si sijao svoje sjeme i natapao ga nogama svojim, kao bašču zelja. No zemlja u koju idete kako biste je zaposjeli je zemlja brda i dolina, koja vodu pije od kiša nebeskih. To je zemlja o kojoj se Gospod, Bog vaš, stara, na koju su vazda upravljene oči Gospoda, Boga tvoga, od početka do kraja godine. A ako budete slušali Moje zapovijedi, koje vam danas nalažem, tako da Gospoda, Boga svoga, ljubite i da Mu služite svim srcem i cijelom dušom, onda ću kišu vašoj zemlji darovati u vrijeme pravo, ranu i kasnu kišu, da možeš sabrati svoje žito, vino i ulje. I stoci ću tvojoj na poljanama darovati trave, a ti ćeš jesti i sit biti. No čuvajte se da vam srce ne zavedu, da se ne odmetnete pa počnete služiti drugim bogovima i pred njima ničice padati; inače će se na vas raspaliti gnjev Gospodnji; zaklopit će nebesa da kiša ne pada i da zemlja ploda ne daje, te da ubrzo nestanete iz dobre zemlje, koju vam Gospod daruje. Stavite sebi ove riječi na srce i dušu i kao znamenje ih na dlan privežite, neka su vam spomen iznad očiju. Njima poduči sinove svoje, o njima pričaj kada sjediš u kući i kada putem ideš, kada liježeš i ustaješ. Zapiši ih na stupove kuće svoje i na njene kapije, da ti i djeca tvoja, u zemlji za koju se Gospod zakleo očevima tvojim da će im je darovati, živite sve dok su nebesa iznad zemlje. Jer ako se budete vjerno držali zapovijedi koje vam danas nalažem, da Gospoda, Boga svoga, ljubite, da hodite svim Njegovim stazama i da ste Mu priklonjeni, onda će Gospod sve one narode pred vama rastjerati, tako da jače i veće narode otjerate sa imanja njihovih. Neka vam pripada svako mjesto na koje stanete svojom stopom; neka je vaše područje od pustinje, od Libanona i Eufrata, sve do Zapadnog mora. Niko neće pred vama opstati: Gospod, Bog vaš, strah i trepet će raširiti pred vama nad svim zemljama u koje kročite, onako kako vam je i obećao. Gledajte, pred vas postavljam blagoslov i prokletstvo; blagoslov, ako se budete pokoravali zapovijedima Gospoda, Boga svoga, koje vam danas nalažem, a prokletstvo, ako se zapovijedima Gospoda, Boga svoga, ne budete pokoravali i ako skrenete s puta, koji vam danas nalažem, te krenete za drugim bogovima koje ne poznajete. I kada te Gospod, Bog tvoj, dovede u zemlju u koju ćeš stići da je zaposjedneš, tada izreci blagoslov na brdu Gerizim a prokletstvo na brdu Ebal. Nisu li s onu stranu Jordana, zapadno od puta k zalasku sunca, u zemlji Kanaanaca, što žive u ravnici Arabi, nasuprot Gilgalu, kraj hrasta More? Jer vi prelazite preko Jordana kako biste ušli i zaposjeli zemlju koju vam Gospod, Bog vaš, hoće darovati; i zaposjest ćete je i u njoj živjeti. No pazite sada da izvršavate sve odredbe i zapovijedi koje vam danas nalažem! Ovo su zapovijedi i odredbe kojih ćeš se savjesno držati u zemlji koju je Gospod, Bog tvojih očeva, darovao tebi u posjed, u svim danima, sve dok na zemlji živite. Sva mjesta, na kojima su narodi, koje ćete rastjerati sa njihovih ognjišta, svojim bogovima služili u potpunosti srušite. Razorite njihove žrtvenike, kamene im spomenike porazbijajte i sveta im stabla spalite, rezane likove bogova njihovih uništite i imena njihova izbrišite sa tih mjesta. Nećete Gospodu, Bogu svome, ovako služiti, nego Ga potražite i idite na ono mjesto koje će Gospod, Bog vaš, izabrati između plemena vaših, da tamo uspostavi boravište imena Svoga. Tamo ćete donositi svoje paljenice i klanice, desetine vaše i uzdizane žrtve vaših dlanova, vaše žrtve zavjetne, dobrovoljne darove i prvinu vaših goveda i ovaca. I tamo ćete pred Gospodom, Bogom svojim, jesti i radujte se, vi i vaše porodice, svemu što ste rukama svojim stekli, čime vas je Gospod, Bog vaš, blagoslovio. Ne smijete tako postupati, kako radite danas, da svako čini samo ono što je pravično u njegovim očima. Jer niste se još primirili i još niste dobili baštinu koju vam Gospod, Bog vaš, hoće dodijeliti. No preći ćete preko Jordana i živjeti u zemlji koju vam Gospod, vaš Bog, kao baštinu hoće darovati; i mir će vam osigurati od svih neprijatelja vaših, i u sigurnosti ćete živjeti. I neka bude tako, na mjesto koje Gospod, Bog vaš, odredi da u njemu stanuje ime Njegovo, donesite sve što vam zapovijedam: vaše paljenice, klanice, desetine vaše i žrtve uzdizane vaših dlanova, i sve izabrane žrtve zavjetne koje ćete Gospodu posvetiti. I radosni budite pred Gospodom, svojim Bogom, vi, sinovi vaši i kćeri, sluge i sluškinje, a i Levit koji je u vašim kapijama; jer on nema udjela i baštine među vama. Čuvaj se toga da svoju paljenicu prineseš na nekom drugom mjestu, koje sam izabereš; nego na mjesto koje Gospod odredi između tvojih plemena, tamo ćeš žrtvovati paljenice i tamo ćeš sve činiti što ti zapovijedam. No, koliko god zaželiš, kolji i meso jedi, po blagoslovu Gospoda, Boga tvoga, koje ti je darovao u svim tvojim kapijama. Čisti i nečisti smije jesti, kako od gazele tako i od jelena. Krv ne smiješ jesti, nego je na zemlju prospi kao vodu. Ali u kapijama svojim ne smiješ jesti od desetine svoje pšenice, ulja svoga i vina, niti od prvijenca svojih goveda i ovaca, pa ni od kakve zavjetne žrtve koju ćeš posvetiti, a ni dobrovoljnog dara, žrtve uzdizane svojih ruku; nego ćeš pred Gospodom, Bogom svojim, jesti na mjestu koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati; ti, sin tvoj i kćer, sluga tvoj i sluškinja te Levit koji u tvojim kapijama živi. Radostan budi pred Gospodom, Bogom svojim, zbog svega što si stekao svojom rukom. Čuvaj se da ne ostaviš Levita dok god živiš na svojoj zemlji! A ako li Gospod, Bog tvoj, proširi tvoje granice, kako je i obećao, a ti kažeš: „Želim jesti mesa!”, jer si željan mesa, onda ga smiješ jesti koliko ti volja. No ako je mjesto koje je Gospod, Bog tvoj odabrao, kako bi Svoje ime tamo postavio, predaleko, onda smiješ zaklati od svojih goveda i ovaca, koje ti je Gospod darovao, onako kako sam naredio, i jesti koliko ti je volja. Onako kako se jede gazela ili jelen, tako ih smiješ jesti; smije je jesti čisti kao i nečisti. No pazi se toga da ne jedeš krvi; jer krv je život, a uz meso život nemoj jesti! Dakle, nemoj je jesti nego je na zemlju prolij kao vodu. Nemoj je jesti, kako bi tebe i djecu tvoju poslije tebe dobro našlo, jer činiš ono što je pravedno u očima Gospodnjim. Samo ćeš svete prinose i zavjetne darove svoje uzeti i odnijeti na mjesto koje je Gospod odabrao. I svoje paljenice, meso i krv ćeš prinijeti na žrtveniku Gospoda, svoga Boga. Krv ćeš svojih žrtava proliti na žrtvenik Gospoda, Boga tvoga, ali meso smiješ jesti. Čuvaj i izvršavaj sve ove riječi koje ti nalažem, kako bi tebe i djecu tvoju nakon tebe zauvijek snašlo dobro, jer činiš ono što je u očima Gospoda, Boga tvoga, pravično i milo. Kada Gospod, Bog tvoj, počisti narode pred tobom tamo gdje odlaziš, kako bi ih sa imanja rastjerao, i kada ih otjeraš sa posjeda njihovih, i kad budeš boravio u zemlji njihovoj, tada se čuvaj da ne pođeš za njima, nakon što su pred tobom uništeni i da ne pitaš za njihovim bogovima govoreći: „Kako su služili svojim bogovima i ja želim činiti tako!” Gospodu, Bogu svome, nećeš na taj način služiti jer Gospod prezire sve i gadost Mu je ono što su činili za svoje bogove; doista, čak su sinove i kćeri svoje spaljivali u plamenu bogovima svojim! Držite se svega što vam naređujem, i tako vršite; ništa tome ne dodajite i ništa ne oduzimajte! Ako među vama pojavi kakav prorok ili sanjar te vam nagovijesti znamenje ili čudo, te se to čudo ili znamenje zaista desi pa vam on potom kaže: „Pođimo za drugim bogovima, koje ti nisi poznavao, i hajdemo njima služiti,” onda riječ tog proroka i sanjara nemoj slušati, jer Gospod Bog vas kuša kako bi spoznao da li Gospoda, Boga svoga, doista ljubite svim srcem i dušom cijelom. Gospoda, Boga svoga, slijedite i njega se plašite, njegove zapovijedi držite i pokoravajte se Njegovom glasu, na Njega se naslonite i Njemu služite. Neka se takav prorok ili sanjar pogubi, jer huška protiv Gospoda, Boga vašeg, koji vas je iz zemlje egipatske izveo i koji vas je otkupio iz kuće ropstva; htio te je odvratiti sa puta za koji ti je Gospod, Bog tvoj, naredio da njime hodiš. Tako dakle, iskorijeni zlo iz svoje sredine! Ako te brat tvoj, sin tvoje majke, ili sin, ili kćer, ili žena tvoja, ili prijatelj, kojeg ljubiš poput duše svoje, potiče govoreći: „Hajdemo da drugim bogovima služimo” – koje nisi poznavao, ni ti ni očevi tvoji, neke od bogova naroda koji su oko tebe, bilo da su ti blizu ili daleko, sa jednog kraja zemlje na drugi kraj zemlje – onda nemoj pristati i nemoj ga poslušati; nemoj ga pomilovati, nemoj ga skrivati i nemaj milosti prema njemu, nego ga obavezno pogubi; neka je tvoja ruka prva na njemu kako bi ga ubio, a potom ruke naroda cijelog. Do smrti ga kamenujte jer te pokušao odvratiti od Gospoda, Boga tvoga, koji te izveo iz Egipta, iz kuće ropstva. I neka to cijeli Izrael čuje i neka se plaši, da niko više ne učini takvo zlo među vama. Ako čuješ kako govore o jednom od tvojih gradova, koje ti Gospod, Bog tvoj, hoće darovati da u njemu stanuješ da nevaljali ljudi, sinovi Belialovi, izađoše iz tvoje sredine te zavedoše stanovnike grada govoreći: „Hajdemo drugim bogovima služiti”, koje nikad ne poznavaste. Tada to ispitaj, istraži i temeljno se raspitaj, i gle, ako je doista istina da se takva gadost činila među vama, onda ćeš stanovnike toga grada obavezno pogubiti oštrinom mača; grad, i sve što je u njemu, sve ćeš uništenju predati pa čak i stoku njihovu mačem poubijati. Sav ćeš ratni plijen, koji u gradu napljačkate, skupiti nasred njihova trga i grad ćeš uz sav plijen za Gospoda, Boga svoga, potpuno ognjem spaliti; i neka dovijeka ostane ruševina, neka se nikada više ne izgradi! I neka ništa od prokletog ne ostane u vašim rukama, kako bi se Gospod odvratio od svog užarenog gnjeva i kako bi ti milost ukazao, da ti se smiluje i da te umnoži kako se očevima tvojim zakleo, ako se budeš pokoravao glasu Gospoda, Boga svoga, i ako budeš držao Njegove zapovijedi, koje ti danas nalažem, kako bi činio ono što je pravedno u očima Gospoda, Boga tvoga. Vi ste sinovi Gospoda, Boga svoga. Nemojte se rezati i sa čela strizati zbog mrtvaca, jer vi ste narod svet Gospodu, Bogu svome, i Gospod vas je odabrao da budete Njegova svojina, narod izabran među svim narodima zemlje. Nemoj jesti nikakve gadosti. Ovo su životinje koje smijete jesti: govedo, ovca, koza, jelen, gazela, srndać, jarac, bivo, antilopa i divokoza; i svaku životinju koja ima razdvojene papke, i to posve razdvojene papke, i životinju koja preživa smijete jesti. No ove koje preživaju i koje imaju posve razdvojene papke nemojte jesti: kamilu, zeca i svisca. Svinja ima posve razdvojene papke ali ne preživa; neka je za vas nečista. Ne jedite mesa njena i lešinu njenu ne dotičite. A od životinja koje žive u vodi vam je dozvoljeno jesti ovo: sve što ima peraje i ljuske smijete jesti. Ali ono što nema peraje i ljuske, nemojte jesti: neka je za vas nečisto. Sve čiste ptice smijete jesti. No ove nemojte jesti: orla, jastreba i morskog orla, tetrijeba i sokola, sve vrste supova i gavranova, noja, kopca i galeba te lastavicu svake vrste, ni sovu, gnjurca, ušaru, labuda, pelikana i droplju, rodu i čaplju svake vrste, a ni pupavca i šišmiša. I neka su vam sve male krilate životinjice nečiste, nemojte ih jesti. Sve čiste ptice smijete jesti. Nemojte jesti strvine; tuđincu je u svojim kapijama smiješ dati, kako bi jeo, ili je strancu prodati; jer narod svet si Gospodu, Bogu svome. Ne kuhaj janje u mlijeku majke njegove. Od roda usjeva svoga, svega što na polju rodi, izdvoji desetinu svake godine. I jedi pred Gospodom, Bogom svojim, na mjestu koje će On izabrati, kako bi ime Njegovo tamo stanovalo, desetinu od žita svoga, od ulja i vina te prvinu stoke svoje, da naučiš da se Gospoda, Boga svoga, svagda plašiš. No ako ti je put predug, i ako to ne možeš odnijeti, jer je mjesto koje je Gospod, Bog tvoj, izabrao kako bi ime Svoje tamo položio, za te previše udaljeno, kada te Gospod, Bog tvoj, blagoslovi, onda to rasprodaj i novac stegni u rukama svojim te pođi na mjesto koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati. Potroši novac na ono za čim ti srce žudi, bilo da su goveda, ovce, vino, žestoka pića, ili što ti već duša želi, i jedi tamo pred Gospodom, Bogom svojim, i raduj se, ti i dom tvoj cijeli. No Levita koji je u tvojoj kapiji ne zaboravi; jer on nema udjela i baštine s tobom. Svake ćeš tri godine cijelu desetinu od prihoda svoga izdvojiti i ostaviti u kapijama svojim. Neka tada dođe Levit, jer nema udjela i baštine s tobom, i tuđinac, siroče i udovica, te neka jedu i neka se zasite, kako bi tebe Gospod, Bog tvoj, blagoslovio u svemu što činiš, svim djelima ruku tvojih. Svake sedme godine oglasi praštanje. A ovo su odredbe oproštenja: neka svako ko je u zajam dao oprosti dug ruku svojih, ono što je bližnjem posudio; neka ne goni bližnjega ili brata, jer proglašen je Gospodnji oprost duga. Dozvoljeno ti je tuđinca zbog duga goniti, no ono što si bratu svome posudio neka ruka tvoja oprosti. Siromaha među vama neće biti, jer Gospod će te obilato blagosloviti u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, kao baštinu daje kako bi je zaposjeo, ako glas Gospoda, Boga svoga, budeš revnosno slijedio te ako budeš sve zapovijedi koje ti danas nalažem čuvao i vršio. Jer Gospod, Bog tvoj, blagoslovit će te onako kako ti je i obećao. Tako ćeš narodima mnogim pozajmljivati, a ti nećeš uzimati u zajam; nad mnogim ćeš narodima vladati, ali oni neće nad tobom vladati. No ako je siromah među vama, neko od braće tvoje, u tvojim kapijama u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj daruje, ne budi tvrda srca i nemoj ruku stiskati pred bratom svojim siromašnim, nego mu širom ispruži dlan svoj te mu posudi drage volje koliko god mu treba. Čuvaj se da ne bude belialštine u srcu tvome i da pomisliš: „Godina sedma, godina se oprosta bliži” i da mrko pogledaš brata i da mu ništa ne daš; jer on bi zbog tebe vapio Gospodu i ti bi grijeh snosio. Drage volje mu daj, i neka ti se srce ne steže kada mu pozajmljuješ, jer Gospod, Bog tvoj, zbog toga će te blagosloviti u svakom tvome poslu i u svim tvojim poduhvatima. Uvijek će biti siromaha u zemlji, zato ti zapovijedam: ruke svoje otvori za tvoga brata, za jadnika i siromaha u svojoj zemlji! Ako ti se brat tvoj, Jevrej ili Jevrejka prodaju, neka ti služi šest godina, ali ga sedme godine oslobodi. I nemoj ga osloboditi i pustiti praznih ruku. Obilato ga daruj od stoke svoje, gumna i kace svoje i podaj mu od onoga čime te Gospod, Bog tvoj, blagoslovio. I prisjeti se da si i ti bio sluga u zemlji egipatskoj i da te Gospod, Bog tvoj, otkupio. Zato ti danas nalažem ove stvari. No ako ti kaže: „Ne želim se od tebe seliti”, jer ljubi tebe i dom tvoj, i jer mu je ugodno kod tebe, tada uzmi šilo i probuši mu uho na kapijama, i neka ti je dovijeka sluga; i sa služavkom postupi isto. Nemoj da ti bude teško da ga oslobodiš jer on ti je službom svojom šestogodišnjom donio dvostruku najamnikovu zaradu. Tako će te Gospod, Bog tvoj, blagosloviti u svemu što činiš. Sve muške prvine od goveda i ovaca posveti Gospodu, Bogu svome. Nemoj prvine goveda svojih za posao koristiti i prvine ovaca strići. Pred Gospodom ih, Bogom svojim, pojedi, ti i dom tvoj, godinu za godinom, na onom mjestu koje će Gospod izabrati. No ako životinja ima mahanu, ako šepa ili je slijepa, ili ima kakvu drugu veliku mahanu, nemoj je Gospodu, Bogu svome, žrtvovati. U kapijama svojim je pojedi, čisti i nečisti među vama je mogu jesti, poput gazele ili jelena. Samo joj krv ne smiješ jesti; na zemlju je izlij kao vodu. Drži mjesec Abib i slavi Pashu Gospodu, Bogu svome, jer u mjesecu Abibu, te Gospod noću izveo iz Egipta. I Gospodu, Bogu svome, za Pashu žrtvuj goveda i ovce na mjestu koje će Gospod izabrati da u njemu stanuje ime Njegovo. Ne smiješ ništa kvasno uz to jesti. Sedam ćeš dana jesti beskvasni hljeb, sirotinjski hljeb, jer u žurbi si pobjegao iz zemlje egipatske, zato ćeš se dok si živ prisjećati onoga dana izlaska, dana kada si iz Egipta izašao! I neka kvasac sedam dana ne bude viđen na cijelom tvome području; i neka od mesa koje si klao uvečer prvoga dana ništa ne prenoći do jutra. Pashu ne smiješ klati u jednoj od svojih kapija koju ti Gospod, Bog tvoj, daruje; nego na mjestu koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati, kako bi ime Njegovo tamo boravilo; tamo ćeš Pashu klati uvečer, kada sunce zađe, u isto vrijeme kada si iz Egipta izašao. I na mjestu koje Gospod, Bog tvoj, izabere ti ćeš peći i jesti, a ujutro se vratiti svome šatoru. Šest ćeš dana beskvasni hljeb jesti, ali dana sedmog neka je sastanak svečani Gospodu, Bogu tvome; tad ne čini nikakva posla. Sedam ćeš sedmica odbrojavati; od dana kad se srp na žito položi počni brojati sedmica sedam. Potom ćeš Gospodu, Bogu svome, slavu sedmica održati i prinijeti dobrovoljnu žrtvu rukama svojim, onoliko koliko te Gospod blagoslovio. I radostan budi pred Gospodom, Bogom svojim, ti i sin tvoj, kćer tvoja, sluga i sluškinja, Levit koji je u kapijama tvojim, tuđinac, siroče i udovica koja je kod tebe, na mjestu koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati kako bi ime Njegovo tamo boravilo. I prisjeti se da si bio sluga u Egiptu. Zapovijedi ove čuvaj i vrši! Blagdan koliba ćeš sedam dana slaviti, kad prinos sa gumna svoga i kace svoje sabereš. I radostan budi dok je slava, ti i sin tvoj, kćer tvoja, sluga i sluškinja, Levit koji je u kapijama tvojim, tuđinac, siroče i udovica koja je kod tebe. Sedam ćeš dana Gospodu, Bogu svome, blagdan slaviti na mjestu koje će Gospod, Bog tvoj izabrati. Gospod, Bog tvoj, blagoslovit će te u svim žetvama tvojim, i u svemu što čine ruke tvoje; zato budi radosna srca. Neka se tri puta godišnje svi muškarci iz naroda tvoga pojave pred Gospodom, Bogom tvojim, na mjestu koje će On izabrati. Na Blagdan beskvasnih hljebova, na Blagdan sedmica i na Blagdan koliba. No neka se niko ne pojavi praznih ruku pred Gospodom, nego svako s onime što može prinijeti, po blagoslovu koji mu je Gospod darovao. Suce i nadstojnike postavi na svim kapijama gradova tvojih, koje ti Gospod, Bog tvoj, daruje, u svim svojim plemenima, kako bi narodu sudili sudom pravičnim. Nemoj kriviti pravo. Nemoj biti pristrasan i nemoj mito primati, jer mito zamagljuje oči mudraca i krivi riječi pravednika. Za pravom i pravdom ti isključivo idi, kako bi živio i zemlju posjedovao, koju ti Gospod, Bog tvoj, hoće darovati. Ne sadi sebi Ašera, ili bilo kakva stabla, kraj žrtvenika Gospoda, Boga svoga, kojeg ćeš napraviti, i nemoj stup za spomen podizat koji Gospod, Bog tvoj, prezire. Nemoj Gospodu, Bogu svome, žrtvovati nikakvo govedo ili ovcu koja ima mahanu ili bilo kakvo zlo na sebi; jer to bi Gospodu, Bogu tvome, bila gadost. Kada se među vama, u kapijama vašim, koje ti Gospod, Bog tvoj, daruje, zatekne muškarac ili žena kako čine nešto što je u očima Gospodnjim zlo, tako da Savez Njegov oskrnave, te se pođu drugim bogovima moliti i njima služiti, bilo da se radi o Suncu ili Mjesecu ili cijeloj vojsci nebeskoj, što sam zabranio, a tebe neko o tome obavijesti ili načuješ, onda to podrobno ispitaj. I gle, ako je istina, i ako je sigurno, da se takva gadost počinila u Izraelu, onda ćeš tog muškarca ili ženu, koji učiniše ove zle stvari, izvesti na tvoje kapije i onda ćeš tog muškarca ili ženu kamenovati do smrti. Neka se svjedočenjem dva ili tri svjedoka pogubi onaj koji je na smrt osuđen. No neka se ne pogubi svjedočenjem samo jednoga čovjeka. Neka svjedoci prvi dignu ruku na njega, kako bi ga pogubili, a zatim narod cijeli! Tako ćeš dakle iskorjenjivati zlo među vama! Kada ti je teško presuditi u parnici, bilo da se radi o ubistvu, o svađi ili nasilništvu, o bilo kakvoj parnici koja je u tvojim kapijama, onda pođi gore na mjesto koje će Gospod, Bog tvoj izabrati. A potom ćeš svećenicima, Levitima, i sucu, koji je na dužnosti u to vrijeme, doći i upitati: neka oni donesu presudu. I postupi po njihovoj presudi, koju će oglasiti sa onoga mjesta koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati. Po zakonu kojem te uče i po presudi koju donesu ti postupi; od presude koju oglase ne odstupaj ni lijevo ni desno. A drznik koji ne bi poslušao svećenika, koji tamo stoji kako bi Gospodu, Bogu tvome, služio, ili suca, neka se pogubi! Tako ćeš iskorjenjivati zlo u Izraelu! I neka to čitav narod čuje i neka se plaši; da ne bude više oholih. Kada dođeš u zemlju koju ti Gospod, Bog tvoj, daruje, i kada je zaposjedneš i u njoj se nastaniš, te potom kažeš: „Hoću da kralja nad sobom postavim kao svi narodi neznaboški koji su oko mene”, tada nad sobom postavi samo onoga koga će Gospod, Bog tvoj, izabrati. Između braće svoje ćeš kralja nad sobom postaviti; nemoj tuđinca nad sebe postavljati, koji nije tvoj brat. Neka za sebe ne nabavlja mnogo konja i neka narod ne vodi ponovo u Egipat, kako bi konje svoje umnožio, jer Gospod vam je kazao: „Nikada se više ne vraćajte ovim putem!” Neka ne uzima puno žena, da mu srce ne bi skrenulo stranputicom; i neka sebi ne gomila previše zlata i srebra. I kada bude sjeo na svoje kraljevsko prijestolje, neka naredi da se u jednu knjigu zapiše prijepis Zakona, koji je pred levitskim svećenicima. I neka je ona uz njega, da je čita čitavog života svoga, kako bi naučio da se Gospoda, Boga svoga, plaši, da sve riječi zakona i odredbe čuva i vrši. Da mu se srce ne uzoholi nad braćom i da ne skrene od zakona, ni lijevo ni desno, da vrijeme svog kraljevanja produži, on i sinovi njegovi, usred Izraela. Levitski svećenici, i cijelo pleme Levita nema udjela i baštine sa Izraelom; neka jedu paljenice Gospodnje i ono što im pripada. Neka zato nema naslijeđa među braćom svojom, jer Gospod mu je baština, onako kako mu je i obećao. No neka je ovo pravo svećenika, ono što im od naroda pripada, od onih koji žrtve prinose bilo od goveda ili ovaca: svećenicima dajte plećke, obje vilice i želudac. Prvinu tvoga žita, vina tvoga i ulja i prvinu od striženja ovaca tvojih daj njemu, jer njega je Gospod, Bog tvoj, izabrao među svim plemenima da stoji i da u ime Gospodnje služi, on i sinovi njegovi dovijeka. A ako li levit dođe iz kojih od tvojih kapija gdje živi, iz cijelog Izraela, i po želji srca svoga dođe u mjesto koje će Gospod odrediti, može služiti u ime Gospoda, svoga Boga, kao i sva braća njegova Leviti koji tamo stoje pred Gospodom. Neka jede jednak dio kao i oni, pored onoga što dobije od prodaje svoje očevine. Kada dođeš u zemlju koju ti Gospod, Bog tvoj, daruje, nemoj se učiti groznim običajima neznabožaca i nemoj ih slijediti. Neka se ne nađe niko među vama koji će sina svoga ili kćer pustiti da gazi kroz vatru, ili neko ko će vračati, gatati, čarati ili bajati, ili neko što duhove priziva, što budućnost proriče ili se mrtvima obraća. Jer ko ovako nešto čini je gadost Gospodu, i zbog takvih ih grozota Gospod, Bog tvoj, tjera pred tobom sa njihovih imanja. No ti se posve drži Gospoda, Boga svoga; jer narodi koji ćeš sa imanja njihovih rastjerati slušaju vračare i gatare; ali tebi Gospod, Bog tvoj, to ne dozvoljava. Jednog će vam vjerovjesnika, poput mene, Gospod podići između vas, od vaše braće; njega slušajte! Onako kako si od Gospoda, Boga svoga, molio na dan sabora, kada si govorio: „Neću više slušati glas Gospoda Boga moga, i plamen veliki više neću promatrati, da ne bi poginuo!” I Gospod mi reče: „Pravo zbore! Jednog ću im vjerovjesnika, poput tebe, između braće njihove podignuti i stavit ću mu Svoje riječi u usta; neka im prenosi sve što Ja zapovjedim. I desit će se, ko ne bude slušao riječi Moje i ko u Moje ime bude zboriti htio, od njega ću tražit njegovo. No prorok koji je toliko ohol da u Moje ime zbori ono što mu nisam kazao, ili koji zbori u ime drugih bogova, takav prorok će zasigurno pogubljen biti!” No ako u srcu svome kažeš: „Po čemu ćemo prepoznati riječ koju Gospod nije izrekao?” Onda znaj, kada prorok zbori u ime Gospodnje, a ona se riječ ne desi i ne ispuni, onda je to riječ koju Gospod nije kazao; prorok je iz oholosti zborio; nemoj ga se plašiti! Kada Gospod, Bog tvoj, istrijebi narode neznaboške čiju će zemlju Gospod, Bog tvoj, tebi darovati, i kada ih istjeraš sa njihovih imanja te se nastaniš u njihovim gradovima i kućama, tada izdvoji tri grada usred zemlje svoje, koju ti Gospod, Bog tvoj, daje u posjed. Pripremi put i razdijeli područje zemlje koju ti Gospod, Bog tvoj, kao baštinu daje, na tri dijela; to učini kako bi se svaki ubica tamo mogao skloniti. A po ovim odredbama ubica smije tamo uteći i živ ostati: ako nehotice ubije bližnjega svoga, a da ga prije nije prezirao. Ako, naprimjer, pođe s bližnjim svojim u šumu da siječe drva, pa rukom uhvati sjekiru kako bi drvo sasjekao, a željezo sklizne sa drške i pogodi bližnjeg tako da umre – neka se tada skloni u jedan od ovih gradova, kako bi ostao živ, kako krvni osvetnik ne bi sustigao ubicu, jer mu je srce gnjevno, da ga ne uhvati jer je put previše dug; da ga ubije iako nije zaslužio smrtnu osudu jer prije nije osjećao nikakvu mržnju. Zato ti ovo zapovijedam: Tri ćeš grada izdvojiti. I kada Gospod, Bog tvoj, proširi tvoje granice, kako se očevima tvojim zakleo, i tebi cijelu zemlju daruje, koju je očevima tvojim obećao dati, i ako budeš pazio na to da cijeli ovaj zakon vršiš, onako kako ti danas nalažem, da Gospoda, Boga svoga, ljubiš i uvijek Njegovim stazama hodiš, onda ćeš na ova tri mjesta dodati još tri grada. Tako se usred zemlje koju ti Gospod, Bog tvoj, kao baštinu daje, neće prolijevati nevina krv, i ti nećeš biti kriv za prolivenu krv. No ako neko mrzi bližnjega svoga te ga vreba, pa ga napadne i ubije, a potom pobjegne u jedan od ovih gradova, neka onda starješine njegovog grada pošalju po njega i neka ga dovedu i predaju u ruke krvnog osvetnika, da umre. Nemoj ga žaliti nego nedužno prolivenu krv u Izraelu izbriši; tako će te dobro snaći. Nemoj pomjerati među bližnjeg svoga, koju postaviše stari u baštini tvojoj koju nasljeđuješ u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, daje da je zaposjedneš. Neka ne ustaje samo jedan svjedok zbog neke krivnje ili nekoga grijeha, kojim se moguće okaljati, nego neka se svaka presuda temelji na izjavama dva ili tri svjedoka. No ako se pojavi lažni svjedok da nekoga optuži za prijestup, neka muškarci koji su u svađi stanu pred Gospoda, pred svećenike i suce koji u to vrijeme budu službovali, i neka to suci podrobno ispitaju. Ako se ispostavi da je svjedok lažljivac i da je o bratu svome dao lažnu izjavu, onda ćete mu učiniti ono što je on namjeravao učiniti bratu svome. Tako ćeš, dakle, iskorjenjivati zlo među vama! Neka to ostali čuju i neka se plaše, i neka ne čine više takva zla djela među vama. Nemoj ga žaliti: život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, noga za nogu! Kada pođeš u rat protiv neprijatelja svoga i vidiš konje, bojna kola, i vojsku koja je veća no ti, onda ih se nemoj bojati, jer je s tobom Gospod, Bog tvoj, koji te izveo iz zemlje egipatske. A uoči boja neka svećenik priđe i neka priča s narodom, i neka mu poruči: „Čuj, Izraele, danas polazite u boj protiv neprijatelja svojih, neka vam se srce ne steže! Ne bojte se, ne plašite se, i neka vas ne obuzima jeza pred njima! Gospod, Bog vaš je uz vas kako bi se s vama borio protiv neprijatelja vaših; kako bi vam pomoć pružio.” I neka nadstojnici poruče narodu: „Ima li među vama muškarac koji je novu kuću izgradio a da se u nju nije uselio? Neka se vrati kući svojoj kako ne bi stradao u ratu, a da se drugi u nju ne useli. Ima li među vama kakvog muškarca koji je zasadio vinograd koji još nije obrao? Neka se vrati kući kako ne bi stradao u ratu pa da drugi uživa prvu berbu! Ima li među vama kakvog muškarca koji se vjerio te ženu sebi još nije kući doveo? Neka se vrati kući kako ne bi stradao u ratu pa da je drugi odvede svojoj kući!” A neka nadstojnici dalje narodu govore: „Neka pođe kući onaj ko se plaši i kome je srce strašljivo kako ne bi i srca braće svoje prestrašio, poput srca svoga!” A neka vojskovođe stanu pred narod kada nadstojnici prestanu narodu besjediti. Kada dođeš pred kakav grad, kako bi rat protiv njega poveo, prvo mu mir ponudi. Ako prihvate i otvore svoje kapije, neka ti onda sav narod plaća danak i neka budu pokorni. Ako ne žele o miru pregovarati, već hoće ratovati, onda ih opsjedaj. I kada ih Gospod, Bog tvoj, preda u tvoje ruke, onda sve muškarce pogubi oštrinom mača, no žene, djecu i svu stoku, sve što je u gradu, i sve napljačkano uzmi kao ratni plijen. I slobodno uživaj u plijenu neprijatelja kojeg je Gospod, Bog tvoj, predao u tvoje ruke. Tako učini sa svim gradovima koji su daleko od tebe, gradovima koji ne pripadaju narodima odavde. Ali u gradovima ovih naroda, koje ti Gospod, Bog tvoj, daje u posjed, nećeš ostaviti ništa živo što u sebi ima dašak životni, obavezno nad njima izvrši prokletstvo, nad Hetitima, Amorejcima, Kaanancima, Perižanima, Hivijcima i Jebusejcima – kako ti je Gospod, Bog tvoj, naredio. Da vas ne poduče da činite sve grozote koje su oni činili za svoje bogove, te da se i vi tako ogriješite o Gospoda, Boga svoga. Ako dugo opsjedaš neki grad kako bi ga zauzeo, onda nemoj sjeći stabla, nemoj im sjekire prinositi, jer možeš se od njih hraniti, i ne moraš ih sjeći. Stablo na polju nije čovjek pa da ga moraš uključiti u svoju opsadu. Samo stabla za koja znaš da se sa njih ne može jesti, smiješ uništiti i sjeći i od njih smiješ praviti sprave za opsadu grada s kojim vodiš rat, dok ga ne nadvladaš. Kada se nađe ubijen čovjek u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, daje da je zaposjedneš, kako leži u polju, a ne zna se ko ga je ubio, neka tada pođu starješine i suci i neka izmjere udaljenost između ubijenog i okolnih gradova. I neka starješine čiji je grad najbliži uzmu junicu s kojom se još nije radilo, i koja nije bila u jarmu, neka onda starješine toga grada odvedu junicu u dolinu, na potok koji uvijek teče, gdje se ne ore i ne sije, i neka tamo junici slome vrat. Neka potom priđu svećenici, sinovi Levijevi, jer njih je Gospod, Bog tvoj, izabrao da mu služe, i da u ime Gospodnje blagoslove: i neka po njihovim riječima bude razriješen svaki spor i nasilnost. I neka starješine grada koji je najbliže ubijenom operu ruke nad junicom što joj kraj potoka polomiše vrat, i neka kažu: „Naše ruke ne proliše ovu krv nit je naše oči vidješe. Oprosti Svome narodu Izraelu, koji si Ti, o Gospode, otkupio, i nemoj kriviti svoj narod Izrael za nevinu krv koju proliše usred njega!” Tako će im biti oproštena krvna krivica. I krivicu zbog prolijevanja nevine krvi ćeš iz svoje sredine izbrisati, ako učiniš ono što je pravo u očima Gospodnjim. Kada pođeš u rat protiv neprijatelja svojih, i kada ti ih Gospod, Bog tvoj, preda u ruke, tako da ih povedeš kao zarobljenike domu. Ako među njima ugledaš lijepu ženu pa je zaželiš, možeš da je uzmeš sebi za ženu. Onda je odvedi u svoju kuću, te neka se ošiša i nokte skrati, neka skine haljine sužanjstva svoga, i neka u kući tvojoj mjesec dana oplakuje svoga oca i majku svoju; nakon toga joj se smiješ približiti i leći s njom; neka bude tvoja žena. Ali, ako ti se više ne bude sviđala, onda je oslobodi, po njenoj volji, ali je nipošto nemoj prodavati za novac ili se prema njoj odnositi kao prema ropkinji, jer si je osramotio. Ako neko ima dvije žene, jednu koja mu je draga, i drugu koja mu je mrska, te mu obje rode sinove, i ona koja mu je draga i ona nedraga, a prvorođeni sin bude od one koja mu je mrska, a zatim dođe vrijeme kada mu valja imanje razdijeliti sinovima kao baštinu, ne može prvorođenim učiniti sina od žene koja mu je draga umjesto sina one koja mu je mrska, koji je rođen prvi, nego će za prvorođenog priznati sina žene koja mu je mrska tako što će mu od svega što ima dati dva dijela, jer on je prvina njegove snage, i pripada mu pravo prvorođenoga. Ako neko ima neposlušnog i tvrdoglavog sina, koji se ne želi pokoriti glasu oca svoga i majke svoje, i koji ih ne želi slušati ni kada ga kore, neka ga roditelji uzmu i odvedu starješinama grada, na kapije toga mjesta, i neka starješinama kažu: „Ovaj naš sin je neposlušan i tvrdoglav, ne pokorava se našem glasu; izjelica je i pijanac!” Neka ga onda stanovnici toga grada kamenuju do smrti. Tako ćeš iskorjenjivati zlo među vama, neka čitav Izrael čuje i neka se boji. Ako je na čovjek zgriješio tako da to povlači smrtnu presudu, te bude pogubljen i obješen o drvo, neka mu leš ne prenoći na stablu, nego ga obavezno istoga dana sahrani. Jer Bog proklinje one koje objese o drvo, a ti nemoj skrnaviti zemlju koju ti je Gospod, Bog tvoj, kao baštinu dao. Kad vidiš da je zalutalo govedo ili ovca brata tvoga, nemoj uskratiti svoju pomoć i pored njih proći; nego ćeš ih bratu svome obavezno vratiti. No ako brat ne stanuje u tvojoj blizini ili ih ne prepoznaješ, onda ih uvedi u svoju kuću, neka ostanu kod tebe, sve dok ih brat tvoj ne potraži, a onda ćeš mu ih vratiti. Isto tako postupi s magarcem, s haljinama, sa svim što brat tvoj izgubi a ti pronađeš. Nemoj nemaran biti. Nemoj gledati kako magarac tvoga brata, ili njegovo govedo, pada na putu, nego im obavezno pomogni da se podignu. Ne daj da žena nosi muške haljine, ni muškarac da oblači žensku odjeću, jer svako ko to čini odvratan je Gospodu, Bogu svome. Ako slučajno pronađeš ptičje gnijezdo na nekom drvetu ili na zemlji, s ptićima ili jajima, dok majka sjedi na njima ili na jajima, nemoj uzeti majku s ptićima, nego majku pusti da odleti a ptiće možeš uzeti; kako bi te dobro našlo i da dugo živiš. Ako gradiš novu kuću, napravi ogradu oko krova da ne navučeš krivnju krvi na svoj dom ako ko sa krova padne. Nemoj u svome vinogradu saditi šta drugo, da sav rod ne pripadne svetištu, i ono što si posadio i rod vinograda. Nemoj orati s volom i magarcem zajedno. Ne nosi haljine tkane od vune i lana zajedno. Napravi si rese na četiri kraja haljine koju oblačiš. Ako neko uzme ženu pa legne s njom, ali mu ona potom omrzne, a on je optuži za nečasne stvari i raširi loš glas o njoj govoreći: „Uzeo sam tu ženu, no kada joj se približih ne nađoh na njoj znake djevičanstva!” Neka onda otac i majka uzmu djevojku i iznesu dokaze djevičanstva starješinama grada na kapije. I neka otac te mlade žene kaže starješinama: „Ovome sam čovjeku darovao kćer za ženu, no ona mu je omrzla, i gle on je optužuje za nečasne stvari šireći loš glas o njoj govoreći: ‘Nisam na tvojoj kćeri našao dokaze djevičanstva – no ovo su dokazi djevičanstva moje kćeri!’” I neka rašire platno pred starješinama grada. Neka onda starješine uzmu toga čovjeka i neka ga kazne; i neka propišu kaznu od stotinu šekela srebra i neka ih plati ocu te mlade žene, jer je pronio loš glas o djevici izraelskoj. Neka je zadrži za ženu; za života je cijelog ne smije otpustiti. Ali ako je istina i ako znaci djevičanstva nisu pronađeni kod djevojke – neka je tada izvedu pred prag kuće njena oca i neka je stanovnici grada kamenuju do smrti, jer je učinila nečasno djelo u Izraelu, tako što je bludničila u domu svoga oca. Tako ćeš iskorjenjivat zlo među vama. Ako kakav čovjek legne sa ženom koja ima muža, oboje će umrijeti, i čovjek koji je legao s njom i žena. Tako ćeš iskorjenjivati zlo u Izraelu. Ako se zaručena djevojka nađe s kakvim drugim čovjekom u gradu i on s njom legne, onda ih oboje izvedite pred kapije grada i kamenujte do smrti: djevojku zato što u gradu nije zapomagala, a muškarca zato što je ponizio zaručnicu bližnjeg svoga. Tako ćeš iskorjenjivati zlo u Izraelu. No ako kakav čovjek presretne zaručenu djevojku na njivi te nasilu legne s njom, neka umre sam. Ali djevojci nemoj učiniti nikakva zla, jer nije počinila nikakav grijeh koji se smrću kažnjava – jer isti je slučaj kada se neko uzdigne protiv bližnjeg svoga pa ga ubije. On je zatekao na polju, djevojka je zapomagala, ali nije bilo nikog tu da je spasi. Ako neko presretne nezaručenu djevojku te nasilu legne s njom, pa ih neko tako zatekne, onda će čovjek koji je s njom legao platiti ocu te djevojke pedeset srebrenih šekela i uzet će je za ženu jer ju je ponizio; ne smije je otpustiti cijeloga života. Neka se niko ne ženi ženom oca svoga i neka ne otkriva pokrivač svoga oca. Niko kome su utučeni testisi ili odsječen ud ne smije biti primljen u Gospodnju zajednicu. Nijedan izrod ne smije biti primljen u Gospodnju zajednicu – ni deseto koljeno njegovih potomaka neka ne ulazi u zajednicu Gospodnju. Nijedan Amorejac niti Moabac ne smije ući u zajednicu Gospodnju. Ni deseto koljeno njihovih potomaka ne smije nikada biti primljeno u zajednicu Gospodnju, jer vam nisu došli u susret noseći hljeb i vodu kada ste bili na putu dok ste dolazili iz Egipta, a uz to su još Bileama, sina Beorova iz Petora u Mezopotamiji, unajmili da vas prokune. Ali Gospod, Bog vaš, ne htjede poslušati Bileama, nego okrenu prokletstvo u blagoslov, jer vas Gospod, Bog vaš, ljubi. Nemoj tražiti njihova mira i dobra za cijelog života svoga, dovijeka. Nemoj prezirati Edomca, jer on je brat tvoj; ni Egipćanina nemoj prezirati, jer si u njegovoj zemlji bio tuđinac. Djeca koja im se rode u trećem koljenu smiju biti primljena u zajednicu Gospodnju. Kada se utaboriš protiv neprijatelja svojih, onda se čuvaj svakoga zla. Ako se neko onečisti zbog noćnoga izljeva, neka izađe iz tabora. Neka ne ulazi u taboru. Ali u sumrak, dok još sunce zalazi, neka se okupa vodom, onda može ući u tabor. Imaj mjesto izvan tabora na koje ćeš izlaziti. U priboru svom imaj lopaticu, i kada izađeš van iskopaj rupu i zagrni svoj izmet. Jer Gospod, Bog vaš, hoda vašim taborom kako bi vas spasio i kako bi vam predao neprijatelje vaše. Neka je zato tvoj tabor svet, da Gospod ne vidi ništa poročno među vama i da se zbog toga od vas odvrati. Nemoj vraćati roba koji od gospodara svoga pobjegne tebi. Neka stanuje kod tebe, gdje mu je milo među vama, a ti ga nemoj tlačiti. Neka ne bude bludnice među kćerima izraelskim i neka ne bude svetišnog bludnika među sinovima izraelskim. Nemoj donositi u dom Gospoda, Boga svoga, novac bludnički niti pseću plaću ni po kojem zavjetu; jer oboje je gadost Gospodu, Bogu tvome. Ne uzimaj kamate od brata svoga, ni za novac niti za hranu – ni za bilo šta što se posuđuje uz kamatu. Od stranca smiješ uzimati kamate, no od brata svoga ne traži kamate, da bi te Gospod, Bog tvoj, blagoslovio u svemu što činiš u zemlji u koju ćeš doći kako bi je zaposjeo. Kada se Gospodu, Bogu svome, zavjetuješ, nemoj oklijevati da ga ispuniš; jer će Gospod, Bog tvoj, to doista od tebe tražiti, i bio bi to grijeh za te. No ako se ne zakuneš, nećeš se ogriješiti. Što prijeđe preko tvojih usana toga se drži i to čini, onako kako si se Gospodu, Bogu svome, dobrovoljno zavjetovao; ono što si ustima svojim obećao. Kada dođeš u vinograd bližnjeg svoga, smiješ jesti grožđe koliko ti je drago, sve dok se ne zasitiš, ali ga nemoj skupljati u kakvu posudu. Kada ideš kroz žitno polje bližnjeg svoga, smiješ trgati klasje rukom, no srpa ne prinosi žitu bližnjega svoga! Kad ko uzme ženu i oženi se njome, a ona ne nađe milosti u njegovim očima jer je na njoj pronašao nešto nečasno, te joj napiše rastavno pismo, preda ga u njene ruke i izbaci je iz svoje kuće, a ona onda ode iz njegove kuće pa postane žena drugoga čovjeka, no i njemu postane mrska, pa joj i on napiše rastavno pismo i preda ga u njene ruke, i potom je istjera iz svoga doma – ili ako taj drugi čovjek umre – onda je prvi čovjek ne može ponovo uzeti za ženu, nakon što su je okaljali. To bi bila gadost pred Gospodom. Nemoj prljati grijehom zemlju koju ti Gospod, tvoj Bog, kao baštinu daje. Ako se ko nedavno oženio, neka ne polazi u rat. Neka mu se ne nameću nikakve obaveze. Neka je godinu dana oslobođen i neka se u domu svome veseli sa ženom koju je uzeo. Ne smije se u zalog uzimati ručni mlin ili gornji mlinski kamen, jer bi se tako uzimao život u zalog. Ako se nađe ko da otme jednog od svoje braće među sinovima Izraelovim, pa ga načini robom ili proda, onda ćete otmičara pogubiti. Tako ćeš iskorjenjivati zlo među vama. Čuvaj se pošasti gube tako što ćeš savjesno slušati i činiti sve što te svećenici, leviti, podučavaju. Kako sam njima zapovjedio, tako ćete slušati i činiti. Prisjeti se što je Gospod, Bog tvoj, učinio Mirjami kad izađoste iz Egipta! Ako posudiš nešto bratu svome, ne idi u njegov dom da uzmeš zalog. Ostani vani, i neka ti onaj kome posuđuješ iznese zalog van. No ako je siromašan, nemoj se njegovim zalogom navečer pokrivati, već mu zalog obavezno vrati kad sunce zađe da može u svojim haljinama spavati i da tebe blagoslovi. To će ti se kao pravičnost pred Gospodom, Bogom tvojim, zaračunati. Nemoj jadnog i siromašnog najamnika tlačiti, bez obzira na to da li ti je brat ili jedan od stranaca koji žive u tvojoj zemlji, i koji su u tvojim kapijama. Istoga mu dana, dok sunce ne zađe, isplati plaću, jer siromašan je i čezne za tim, da ne zavapi zbog tebe Gospodu, a da ti se to kao grijeh zaračuna. Neka se očevi ne ubijaju zbog djece, i neka ne ubijaju djecu zbog očeva njihovih, nego neka svakog pogube zbog vlastitog grijeha. Nemoj izvrtati pravo tuđincu i siročetu, te nemoj uzimati u zalog haljine udovici. Sjeti se da si u Egiptu bio rob, i da te Gospod, Bog tvoj, otkupio odatle. Zato ti zapovijedam da činiš ovo. Kad žanješ ljetinu svoju pa zaboraviš koji snop na polju, nemoj se po njega vraćati, neka pripadne tuđincu, siročetu i udovici da bi te Gospod, Bog tvoj, blagoslovio u svakom poslu tvojih ruku. Pošto streseš masline svoje nemoj pretraživati grane; neka to pripadne tuđincu, siročetu i udovici. Nemoj pabirčiti nakon što obereš svoj vinograd; neka to pripadne tuđincu, siročetu i udovici. I sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj, zato ti zapovijedam da činiš ovo. „Kada među ljudima izbije svađa, i oni dođu pred sud da im sude, onda valja onog nedužnog proglasiti pravičnim, a krivca osuditi. I ako je zločinac zaslužio udarce, neka sudac naloži da ga obore i neka pred njegovim očima primi kaznu; onoliko udaraca koliko odgovora krivici njegovoj. Neka naloži do četrdeset udaraca, ali ne više, da ne bi primio previše udaraca, da se brat tvoj ne ponizi pred očima tvojim. Ne veži usta volu kad vrše. Ako braća žive zajedno pa jedan od njih umre a nema sina, neka žena umrlog ne pripadne tuđem čovjeku, nego neka njezin djever ode k njoj, neka je uzme za ženu i ispuni djeversku dužnost. I neka prvi sin kojeg rodi nosi ime umrlog brata, da ne izumre ime njegovo u Izraelu. No ako taj čovjek ne želi uzeti snahu za ženu, neka onda snaha njegova pođe na kapije pred starješine i neka kaže: ‘Moj djever ne želi očuvati ime brata svoga u Izraelu; neće da ispuni djeversku dužnost!’ Neka ga potom pozovu starješine grada i neka s njim razgovaraju. Ako ostane pri tome govoreći: ‘Neću je uzeti’, onda neka mu priđe snaha pred starješinama, neka mu svuče obuću sa nogu, i pljune u lice te neka ovako kaže: ‘Neka tako učine sa svakim muškarcem koji ne želi graditi dom brata svoga!’ I neka se njegov dom u Izraelu zove ‘Dom bosoga’. Ako se potuku dva čovjeka, a žena jednog od njih dotrči kako bi muža svoga spasila od ruke onoga koji ga tuče, te ona pruži ruku i uhvati ga za sramno mjesto, onda joj odsijeci ruku; nemoj imati milosti. Nemoj u svojoj torbi imati dvojake tegove, lakše i teže. Neka u domu ne bude dvojake mjere, veće i manje. Imaj prave i pune tegove i mjere, da dugo živiš u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, daje. Jer svako ko to čini Gospodu je, Bogu svome, gadost, svako ko nepravdu čini. Sjeti se onoga što ti je Amalek učinio na putu iz Egipta, kako te napao dok si putovao umoran i iznemogao, kako je tvoje zadnje čete poubijao, sve one što od umora ostadoše iza tebe jer se nije bojao Boga. Sada kada ti je Gospod dao mira od svih neprijatelja oko tebe, u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, kao baštinu daruje, sada iskorijeni sve što podsjeća na Amaleka pod nebom; ne zaboravi to!” „Kada dođeš u zemlju koju ti Gospod, Bog tvoj, kao baštinu daruje, i kada je zaposjedneš i u njoj nastaniš, onda uzmi od prvine svih plodova polja, koje ćeš sa zemlje ubrati, koju ti Gospod, Bog tvoj, daruje, pa ih stavi u jednu korpu i ostavi na mjesto koje će Gospod, Bog tvoj, izabrati da bi ime Njegovo tamo stanovalo. A potom ćeš prići svećeniku koji u to vrijeme bude služio, i reci mu: ‘Svjedočim danas pred Gospodom, svojim Bogom, da sam došao u zemlju za koju se Gospod očevima našim zakleo da će nam je dati!’ I neka svećenik uzme korpu iz tvojih ruku i neka je spusti pred žrtvenik Gospoda, Boga tvoga. A potom reci pred Gospodom, Bogom svojim: ‘Moj otac je bio lutajući Aramejac, koji je otputovao dolje u Egipat i živio tamo kao stranac s malo ljudi, a tamo postade velikim, moćnim i brojnim narodom. No Egipćani su s nama loše postupali i tlačili nas i teške nam poslove davali. Tad zavapismo Gospodu, Bogu očeva naših. I Gospod je čuo naš glas i vidio naš jad, našu muku i potlačenost; i Gospod nas je izveo iz Egipta čvrstom desnicom i ispruženom rukom, strašnim djelima, znamenjima i čudima te nas dovede na ovo mjesto i darova nam ovu zemlju, zemlju u kojoj teče med i mlijeko. I gle, sada ti prinosim plodove zemlje koje si mi Ti, o Gospode, podario!’ – I spusti ih pred Gospoda, Boga svoga i moli se Gospodu, Bogu svome. I sretan budi zbog svog dobra koje je Gospod, Bog tvoj, podario tvome domu, ti, levit, i stranac koji je među vama. Kada u potpunosti isplatiš desetinu od svoga prihoda, u trećoj godini, godini desetine, i kada si je dao levitu, strancu, udovici i siročetu, da u tvojim kapijama jedu i da se zasite, onda ćeš pred Gospodom, Bogom svojim reći: ‘Što je posvećeno, to sam iz doma svoga iznio i darovao levitu, strancu, siročetu i udovici, po svim zapovijedima koje si mi naložio; nisam prekršio Tvoje zapovijedi niti sam ih zaboravio. Ne jedoh od toga u vrijeme svoje žalosti, niti sam išta od toga koristio u nečiste svrhe, ništa nisam darovao za mrtvaca; bio sam poslušan glasu Gospoda, Boga svoga, i sve sam učinio onako kako si mi zapovjedio. Pogledaj dolje sa Svog svetog doma, sa nebesa, i blagoslovi narod Svoj Izrael i zemlju koju si mu darovao, kako si se očevima našim zakleo; zemlju, u kojoj teče med i mlijeko!’ Danas ti naređuje Gospod, Bog tvoj, da se držiš ovih zapovijedi i zakona; izvršavaj ih svim srcem i svom dušom. Danas si se zarekao da je Gospod, Bog tvoj, i da ćeš Njegovim stazama ići, da ćeš sve Njegove odredbe, zapovijedi i zakone držati, te da ćeš se Njegovom glasu pokoravati. A Gospod ti se danas zarekao da ćeš biti narod, baština Njegova, onako kako ti je obećao, da sve zapovijedi Njegove držiš, i da će te uzdići nad sve narode koje je stvorio, slavom, hvalom i čašću, i da ćeš Gospodu, Bogu svome, biti sveti narod, onako kako se kleo.” A Mojsije i starješine izraelske narediše narodu govoreći: „Držite sve zapovijedi koje vam danas nalažem! I onoga dana kad prijeđete Jordan u zemlju koju vam Gospod, Bog vaš, daruje, tada podignite veliko kamenje i premažite ga krečom. I čim prijeđeš, sve riječi ovoga zakona ispiši na njih, da uđeš u zemlju koju ti Gospod, Bog tvoj, daje; zemlju u kojoj teče med i mlijeko, kako je Gospod, Bog tvoj, očevima tvojim obećao. Čim prijeđete Jordan, postavite to veliko kamenje na brdo Ebal i okrečite ga krečom, kako vam danas nalažem. I tamo ćeš Gospodu, svome Bogu, izgraditi jedan kameni žrtvenik; nemoj ga klesati željezom. Od cijelih kamena ćeš žrtvenik Gospodu, Bogu svome, izgraditi, i na njemu ćeš Gospodu, Bogu tvome, prinositi paljenice. A pomirnice ćeš prinositi i tamo jesti te radostan biti pred Gospodom, Bogom svojim. I sve ćeš riječi ovoga zakona na kamenje ispisati, posve jasno i razgovijetno.” I Mojsije, svećenici i Leviti poručiše cijelom Izraelu govoreći: „Stani, Izraele, i poslušaj! Danas si postao narod Gospoda, Boga svoga. Zato ćeš se pokoravati glasu Gospoda, Boga svoga, i izvršavati njegove odredbe i zakone, koje ti danas nalažem!” I Mojsije toga dana zapovijedi narodu: „Neka ovi stoje na brdu Garezim kako bi narod blagoslovili kada prijeđu preko Jordana: Simeon, Levi, Juda, Jisakar, Josip i Benjamin. A neka ovi stoje na brdu Ebal kako bi proklinjali: Ruben, Gad, Ašer, Zebulon, Dan i Naftali. I neka Leviti uzmu riječ i neka svim Izraelcima gromkim glasom poruče: Proklet bio onaj koji izradi lik rezan ili liven, koji je Gospodu gadost, djelo ruke umjetnika, pa ga potajno postavi! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji prezire oca i majku svoju! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji pomjera među bližnjeg svoga! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji zavede slijepca sa puta! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji krivi pravo stranca, siročeta i udovice! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji legne sa ženom oca svoga, jer otkrio je skut oca svoga! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji legne s kakvom životinjom! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji legne sa sestrom svojom, koja je kćer njegovoga oca ili majke! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji legne sa svojom punicom! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji potajno ubije bližnjeg svoga! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji prima mito kako bi nekog ubio i kako bi nevinu krv prolio! – I neka sav narod odgovori: Amin! Proklet bio onaj koji ne drži zapovijedi ovoga zakona i koji ih ne izvršava! – I neka sav narod odgovori: Amin! No desit će se ako glas Gospoda, Boga svoga, zaista budeš slušao i pazio na to da vršiš sve Njegove zapovijedi, koje ti danas nalažem, da će te Gospod, Bog tvoj, uzvisit nad sve narode na zemlji. I svi će ti ovi blagoslovi doći i stići ako se glasu Gospoda, Boga svoga, budeš pokoravao. Blagoslovljen ćeš biti u gradu i na polju. Blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje i plodovi zemlje tvoje, mladunčad stoke, goveda i ovaca tvojih. Blagoslovljena će biti tvoja korpa i naćve tvoje. Blagoslovljen ćeš biti pri ulasku i pri svom izlasku. Gospod će poraziti tvoje neprijatelje, koji se protiv tebe dignu; jednim će putem protiv tebe krenuti, a na sedam puteva će se razbježati pred tobom. Gospod će ti blagoslov dati da bude uz tebe u tvojim hambarima i u svemu što činiš. Blagoslovit će te u zemlji koju ti Gospod, Bog tvoj, daruje. I Gospod će te postaviti kao Svoj sveti narod, kako ti se zakleo, ako budeš držao zapovijedi Gospoda, Boga svoga i budeš hodio Njegovim stazama. Tada će svi narodi svijeta vidjeti da te Gospod prozvao svojim imenom, i plašit će te se. I Gospod će ti pružiti obilato dobara: plodova tijela tvoga, plodova tvoje stoke i polja tvoga, u zemlji za koju se Gospod tvojim očevima zakleo da će ti je darovati. Gospod će ti nebo otvoriti, Svoje dragocjeno blago, kako bi zemlji darovao kišu u pravo vrijeme, da sva djela ruku tvojih blagoslovi. I mnogim ćeš narodima u zajam davati, a sam nećeš ništa u zajam uzimati. I Gospod će vas postaviti kao glavu, a ne kao rep; i uvijek ćeš ići gore, a nikad dolje, ako budeš zapovijedi Gospoda, Boga svoga, slušao, koje ti danas nalažem kako bi ih čuvao i vršio; ako ne odstupiš od svih riječi koje ti danas nalažem, ni lijevo niti desno, tako da ne slijediš druge bogove, kako bi im služio. A desit će se ako glas Gospoda, Boga svoga, ne budeš slušao, ako ne budeš Njegove zapovijedi i odredbe, koje ti danas nalažem, čuvao i vršio, da će te sva ova prokletstva snaći: Proklet ćeš biti u gradu i na polju. Prokleta će biti tvoja korpa i naćve tvoje. Proklet će biti plod utrobe tvoje i plodovi zemlje tvoje, potomci stoke, mladunčad goveda i ovaca tvojih. Proklet ćeš biti pri ulasku i pri svom izlasku. Gospod će na te poslati prokletstvo, tjeskobu i opasnost u svemu što činiš, dok ne propadneš i brzo ne pogineš zbog svojih zlih djela, zato što si me napustio. Gospod će uz tebe privezati kugu dok te ne istrijebi iz zemlje u koju dolaziš kako bi je zaposjeo. Gospod će te udariti sušicom, groznicom, upalom, žegom, sušom, memlom i metljikom, time će te progoniti dok ne nestaneš. Nebo će nad tvojom glavom postati mjed, a zemlja pod tvojim nogama željezo. Gospod će kišu tvoje zemlje pretvoriti u pijesak i prah; padat će na tebe s neba sve dok ne budeš uništen. Gospod će te poraženog predati neprijateljima tvojim; jednim ćeš putem na njih krenuti, a na sedam ćeš se puteva pred njima razbježati. Strašilo ćeš postati za sva zemaljska kraljevstva. I tjelesa će tvoja svim pticama nebeskim i životinjama hrana biti, a niko ih neće otjerati. Gospod će vas udarati čirevima egipatskim, izraslinama, svrabom i krastama, i niko vas neće moći izliječiti. Gospod će vas udariti ludilom, bjesnilom, sljepoćom i bunilom. I usred dana ćeš lutati naokolo kao slijepac u mraku, i nećeš imati uspjeha na svojim putevima, bit ćeš tlačen i pljačkan čitavog života, i nećeš imati spasioca. Oženit ćeš se, ali će drugi s njom lijegati; izgradit ćeš kuću, ali nećeš živjeti u njoj; zasadit ćeš vinograd, ali ga nećeš brati. Tvoja će goveda pred tobom klati, ali ih ti nećeš jesti; magarca će pred očima tvojim ukrasti, ali ga neće vratiti; Ovce će tvoje neprijateljima predati, i ti nećeš imati spasioca. Sinove će tvoje i kćeri predati narodima drugim, i nedostajat će očima tvojim cijeli dan, ali će tvoja ruka biti nemoćna. Plod zemlje tvoje i sav prihod rada tvoga će pojesti narod o kojem ništa nisi znao; tlačit će te i zlostavljat stalno. I poludjet ćeš od onoga što ćeš očima svojim vidjeti. Gospod će te udariti zloćudnim izraslinama na koljenima i listovima od tabana sve do tjemena, tako da nećeš biti iscijeljen. Gospod će tebe i kralja kojeg uzdigneš nad sobom odvesti k jednom narodu koji ne poznaješ, niti ga znaju očevi tvoji, i tamo ćeš drugim bogovima služiti, kamenju i stablima. I zgražavat će se nad tobom, postat ćeš poslovica i ruglo među svim narodima u koje će te otjerati Gospod. Mnogo ćeš sjemena na polja iznijeti, a malo ćeš sakupiti, jer skakavci će sve izjesti. Vinograde ćeš saditi i obrađivati, ali nećeš vina piti i grožđe brati, jer će ga crvi izjesti. Masline ćeš imati po svom cijelom području; ali se nećeš uljem mazati, i masline će tvoje opadati. Imat ćeš sinova i kćeri, ali ti neće pripadati, jer će otići u ropstvo. Sva stabla tvoja i plodove zemlje će ti bube zaposjesti. Stranac koji živi među vama će se sve više nad tobom uzdizati, a ti ćeš sve više tonuti. On će tebi pozajmljivati ali mu ti nećeš u zajam davati; on će postati glava, a ti ćeš biti rep. I sva će te ova prokletstva snaći, pratit će te i sustići, sve dok ne budeš uništen, jer se glasu Gospoda, Boga svoga, nisi pokoravao, niti zakone i odredbe Njegove slijedio, koje ti je zapovjedio. Kao znamenja i čuda će na tvome potomstvu ostati dovijeka. Zato što Gospodu, Bogu svome, nisi radosno i voljna srca služio kada si imao svega napretek, sada ćeš služiti neprijateljima svojim, koje će Gospod na te poslati, gladan i žedan, u golotinji i oskudici; i željezni će jaram na tvoj vrat postaviti sve dok ne budeš uništen. Gospod će jedan narod daleki protiv tebe uzdignuti, sa kraja zemlje, koji će poput orla doletjeti, jedan narod čiji jezik nećeš razumjeti. Narod okrutan, koji ne štedi starce i koji nema milosti prema mladićima. Plod će tvoje stoke i zemlje jesti, sve dok ne budeš uništen, i neće ti ništa ostati od žita, vina i ulja, od ploda goveda i ovaca tvojih, sve dok te ne upropasti. I opsjedat će te u svim gradovima tvojim dok tvoje visoke i čvrste zidine, u koje se uzdaš, ne uruše u cijeloj zemlji. A onda ćeš jesti plod svoje utrobe, meso sinova i kćeri svojih koje ti je Gospod, Bog tvoj, darovao, u tjeskobi i nevolji kojom će te neprijatelj pritisnuti. A najnježniji i najmekši čovjek među vama će tada zlovoljno gledati na brata svoga, na ljubljenu ženu svoju i na djecu koja su mu ostala, tako da nikom od njih neće dati mesa djece svoje, koje je primoran jesti, jer mu ništa nije ostalo u opsadi i tjeskobi kojom će te tvoj neprijatelj u svim tvojim gradovima pritiskati. A i najnježnija i najmekša žena među vama, ona koja se od nježnosti i razmaženosti ne bi usudila golim stopalom na zemlju stati, zlovoljno će gledati na ljubljenog muža i na sinove i kćeri svoje, i na posteljicu, koja izbija između nogu njenih, i na djecu koju porađa; jer njih će od silne oskudice potajno jesti u opsadi i tjeskobi kojom će te neprijatelj u tvojim gradovima pritiskati. Ako ne budeš pazio da vršiš sve riječi ovoga zakona, koje su zapisane u ovoj knjizi, i ne budeš se plašio uzvišenog i časnog imena Gospoda, Boga svoga, onda će Gospod tebe i tvoje potomke staviti na teške kušnje, napast će te zlim i dugim bolestima. Sve će pošasti egipatske, one kojih se plašiš, na tebe slati, i one će te stići, uz to sve bolesti i nevolje koje nisu zapisane u ovoj knjizi zakona, Gospod će ih na tebe slati sve dok te ne uništi! I ostat će vas tek šačica, vas koji ste bili tako brojni kao zvijezde nebeske, jer se Gospodu, Bogu svome, nisi pokoravao. I kako se Gospod zbog vas radovao kada vam je činio dobro i kada vas je množio, tako će Gospodu biti drago i da vas uništava i istrebljuje iz zemlje u koju sada polazite da je zaposjednete. Jer Gospod će vas po svim narodima rasuti, s jednog kraja zemljinog na drugi; tamo ćeš drugim bogovima služiti, nepoznatim tebi i očevima tvojim, kamenju i stablima. I nećeš imati mira među ovim narodima, i nećeš naći odmora za svoja stopala; jer Gospod će ti tamo dati uzdrhtalo srce, iznemoglu dušu i oči zgasle. Život će tvoj o koncu visiti. Dana i noći ćeš se plašiti i život će ti biti nesiguran. Ujutro ćeš govoriti: ‘Ah da je već večer!’, a uvečer ćeš reći: ‘Ah da je već jutro!’; i to zbog straha koje ti srce steže i zbog onoga što ti oči moraju gledati. I Gospod će te nazad u Egipat brodovima vratiti, onim putem za koji sam ti kazao: ‘Nećeš ga više nikada ugledati’. I tamo će vas vašim neprijateljima prodavati kao robove i ropkinje, ali neće biti kupca!” Ovo su riječi saveza koji Mojsije po zapovijedi Gospodnjoj sklopi sa sinovima Izraelaovim u zemlji Moab – pored onog saveza koji je s njima sklopio na Horebu. I Mojsije sazva cijeli Izrael te im reče: „Vidjeli ste sve što je Gospod pred vašim očima učinio faraonu, njegovim slugama i njegovoj zemlji egipatskoj, velike kušanje što ih vidješe oči tvoje, čuda i znamenja. I Gospod vam do dana današnjeg ne dade razumna srca, oči da vidite i uši da čujete Četrdeset sam vas godina vodio u pustinji, odjeća se na vama ne pocijepa i cipela se na vašoj nozi ne raspade. Niste jeli hljeba i pili vina ili žestokog pića da shvatite da sam ja Gospod, Bog vaš. I kad stigoste na ovo mjesto, pođoše Sihon, kralj hešbonski, i Og, kralj bašanski, pred vas u boj, ali ih mi potukosmo. Zauzeli smo njihovu zemlju i dali je kao baštinu Rubenovcima, Gadovcima i polovini plemena Manašeova. Zato sada čuvajte riječi ovoga saveza i vršite ih, da imate uspjeha u svemu što činite! Vi svi danas stojite pred Gospodom, svojim Bogom – vaši poglavari, vaša plemena, starješine i nadstojnici, svi muževi Izraela, djeca vaša, vaše žene i tuđinac, koji je usred vašeg tabora, od drvosječe do vodonoše, kako biste ušli u savez s Gospodom, Bogom svojim, u savez zakletvom potvrđen, koji Gospod, Bog vaš, danas s vama sklapa, da bi te danas priznao kao Svoj narod i da je On Bog tvoj, kako ti je govorio i kako se očevima tvojim, Abrahamu, Isaku i Jakovu, zakleo. Jer ja ne sklapam ovaj savez zakletvom potvrđen samo s vama, nego i sa onim koji s nama danas stoji pred Gospodom, našim Bogom, kako i sa onim koji danas nije s nama. Vi znate kako smo živjeli u zemlji egipatskoj i sjećate se kako smo prošli posred naroda neznaboških kroz čije smo područje proputovali, vidjeli ste kraj njih njihove gadosti, idole od drveta, kamena, srebra i zlata. Zato se čuvajte da među vama nema muškarca ili žene, ili porodice ili pak plemena, čije bi se srce danas od Gospoda, Boga našeg, odvratilo, pa da krene da služi bogovima tih naroda; da među vama nema kakav korijen koji bi izrodio otrov i pelin. I da niko, kada počuje riječi ovog zavjeta potvrđenog zakletvom, ne može radosna srca reći: ‘Imat ću mira, iako budem hodio u tvrdoglavosti srca svoga!’ Zbog toga će odnijeti i suho i natopljeno! Jer Gospod neće biti voljan da oprosti takvom, nego će tad Gospod planuti gnjevom i ljubomorom svojom na takvog čovjeka, i na njega će pustiti svako prokletstvo koje je zapisano u ovoj knjizi; i Gospod će ime njegovo pod nebom izbrisati. Gospod će ga iz svih plemena Izraela odstraniti na propast, po svim prokletstvima saveza koja su zapisana u knjizi ovoga zakona. A onda će se buduće pokoljenje vaše djece, koje će doći poslije vas, i tuđinci koji dolaze iz stranih zemalja, zapitati, kada vide pošasti zemlje i bolesti koje je Gospod poslao, kako je ovu cijelu zemlju u sumpor i so razgorio, zemlju na kojoj se ne može ništa sijati, na kojoj ništa ne rađa; da nijedna travka na njoj ne izraste, kao i u Sodomi, Gomori, Admi i Sebojimu, koje je Gospod u svom gnjevu i bijesu preorao. Zaista, svi ovi narodi će pitati: ‘Zašto je Gospod u ovoj zemlji ovako postupio? Što znači ovaj žareni izljev srdžbe?’ A onda će odgovoriti: ‘Jer su savez Gospoda, Boga njihovih očeva, napustili, savez koji je s njima sklopio kada ih je izveo iz Egipta. Jer su otišli i drugim bogovima se molili i služili, bogovima koje nisu poznavali i koji im On nije odredio. Zato se srdžba Gospodnja izli na ovu zemlju, tako da je udario svim prokletstvima koja su zapisana u ovoj knjizi! I Gospod ih je iščupao iz njihove zemlje u silnoj srdžbi i gnjevu, i ogorčeno ih bacio u drugu zemlju. Kako je i danas!’ Ono što je skriveno je kod Gospoda, Boga našeg; no ono što je objavljeno dovijeka je određeno za nas i našu djecu, kako bismo držali sve riječi ovoga zakona. No desit će se, kad te sve ove riječi snađu, blagoslov i prokletstvo, koje sam pred tobom izložio, i ti ih primiš k srcu među svim neznaboškim narodima među koje te Gospod, Bog tvoj, odbacio, kada se vratiš Gospodu, Bogu svome, i Njegov glas budeš slušao u svemu što ti danas nalažem, ti i djeca tvoja, svim srcem i svom dušom, da će Gospod tvoju sudbu preokrenuti i da će ti se smilovati, sabrat će te iz svih naroda među koje te Gospod, Bog tvoj, rasuo. I da si odbačen do kraja nebesa, ipak će te Gospod, Bog tvoj, odatle sabrati i dovesti. I Gospod, Bog tvoj, vratit će te u zemlju koju očevi tvoji posjedovaše, ti ćeš je zaposjesti, i dobro će ti činiti, i umnožit će te više od očeva tvojih. I Gospod, Bog tvoj, obrezat će tvoje srce i srca tvojih susjeda da Gospoda, Boga svoga, ljubiš svim srcem i svom dušom, kako bi živio. Ali će sva ova prokletstva Gospod, Bog tvoj, na neprijatelje tvoje svaliti i na one koji te preziru i koji su te progonili. No ti ćeš se preokrenuti i glas ćeš Gospodnji slušati, i sve Njegove zapovijedi slijediti, koje ti danas nalažem. I Gospod, Bog tvoj, na pretek će ti dati u svim poslovima ruku tvojih, ploda tijela tvoga, ploda stoke i zemlje tvoje, za tvoje dobro; jer Gospod će se iznova zbog tebe radovati, za tvoje dobro, kako se radovao tvojim očevima, ako glas Gospoda, Boga svoga, budeš slušao i ako budeš slijedio Njegove zakone i odredbe, zapisane u ovoj knjizi zakona; ako se Gospodu, Bogu svome, obratiš svim srcem i svom dušom. Jer ova zapovijed, koji ti danas nalažem, nije za tebe preteška i nedokučiva. Nije na nebesima da možeš reći: ‘Ko će za nas otići na nebesa i donijeti je nama da je čujemo i vršimo?’ Također, nije s onu stranu mora da moraš reći: ‘Ko će za nas preko mora otploviti i donijeti je nama da je čujemo i vršimo?’ Jer riječ ti je jako bliska, u tvojim ustima i u tvome srcu, tako da bi je mogao vršiti. Gle, danas sam ti život i dobro izložio, smrt i zlo. Ono što ti danas zapovijedam je da Gospoda, Boga svoga, ljubiš i da hodiš Njegovim stazama, da odredbe Njegove i zakone držiš kako bi živio i kako bi se množio; i Gospod, Bog tvoj, će te blagosloviti u zemlji u koju polaziš da bi je zaposjeo. No ako ti se srce odvrati i ako ne budeš slušao, nego dopustiš da te zavedu da se drugim bogovima moliš i da im služiš, onda vam danas objavljujem da ćete zasigurno stradati i da nećete dugo živjeti u zemlji u koju polazite preko Jordana, da biste je zaposjeli. Pozivan danas da svjedoče protiv vas nebesa i zemlju, da sam vam danas izložio život i smrt, blagoslov i prokletstvo; te biraj sada život kako bi živio, ti i potomci tvoji, tako što ćeš Gospoda ljubiti, Njegovom se glasu pokoravati i čvrsto se pribiti uz Njega. Jer to je život tvoj i produženje tvojih dana, koje ti je dopušteno provesti u zemlji za koju se Gospod zakleo Abrahamu, Isaku i Jakovu da će im je darovati.” I Mojsije nastavi besjediti Izraelu, pa im reče: „Danas mi je stotinu i dvadeset godina, ne mogu više ulaziti i izlaziti; i sam Gospod mi je kazao: ‘Ne smiješ prijeći preko ovog Jordana!’ Gospod, Bog tvoj, sam će pred tobom prijeći; On će sam ove narode pred tobom uništiti, kako biste njihova imanja zauzeli. Jošua će pred vama ići, kako je Gospod kazao. I Gospod će s njima postupiti onako kako je postupio sa Sihonom i Ogom, kraljevima Amorejaca, i njihovom zemljom, koje je iskorijenio. I Gospod će ih vama predati, a vi s njima postupajte po svim naredbama, koje sam vam zapovjedio. Budite snažni i hrabri! Nemojte ih se plašiti i bojati, jer Gospod, Bog vaš, s vama hodi; neće vas napustiti i ostaviti!” I Mojsije pozva Jošuu te mu reče pred očima cijelog Izraela: „Budi snažan i hrabar! Jer ti ćeš sa ovim narodom ići u zemlju za koju se Gospod zakleo da će je darovati očevima tvojim, i ti ćeš je njima u baštinu predati. No Gospod pred vama hodi; On će biti uz tebe i neće te napustiti i ostaviti; nemoj se plašiti i bojati!” I Mojsije zapisa zakon i predade ga svećenicima, sinovima Levija, koji nosiše Kovčeg saveza Gospodnjeg, i starješinama izraelskim. I Mojsije im naredi: „Kad prođe sedam godina, u vrijeme oprosne godine, na Blagdan koliba, kada sav Izrael dolazi kako bi se pred Gospodom, Bogom tvojim, prikazao na mjestu koje će On izabrati – tada čitaj ovaj zakon pred cijelim Izraelom, pred njihovim ušima. Skupi narod, muškarce, žene i djecu, i tuđinca koji je u tvojim kapijama, da čuju i da nauče, da se Gospoda, Boga tvoga, plaše i da paze da sve riječi ovog zakona slijede. I djeca njihova, koja ga još ne poznaju, neka ga čuju, kako bi se Gospoda, Boga vašeg, plašila, sve vrijeme dok budete boravili u zemlji u koju polazite preko Jordana da biste je zaposjeli.” I Gospod reče Mojsiju: „Gle, vrijeme se bliži kad ti valja mrijeti! Pozovi Jošuu i stupite u Šator susreta da mu dam zapovijedi!” A Gospod se pojavi u Šatoru susreta kao stup oblaka; stup je lebdio nad ulazom u Šator. I Gospod reče Mojsiju: „Gle, sada ćeš leći uz očeve svoje, a ovaj će se narod podići i bluditi za tuđim bogovima zemlje u koju dolazi; i napustit će Me i raskinuti Savez koji sam načinio. Tako će se u to vrijeme Moja srdžba raspaliti da ću ih napustiti i Svoje lice skriti da bi bili proždrti. Mnoge će ih nevolje i zla snaći i toga će dana reći: ‘Zar me nisu snašle sve ove nevolje zato što moj Bog nije među nama?’ No ja ću u to vrijeme Svoje lice potpuno kriti zbog sveg zla koje su načinili – zato što se okrenuše drugim bogovima. A sada sebi zapišite pjesmu što slijedi, i neka je Izraelovi sinovi nauče. Stavi je u njihova usta, kako bi Mi ova pjesma bila svjedok protiv Izraelovih sinova. Jer odvest ću ih u zemlju, koju sam obećao očevima njihovim, zemlju u kojoj teče med i mlijeko, i oni će jesti, zasititi se i debeli postati; drugim će se bogovima okrenuti, njima služiti, a Mene će prezirati i Moj savez raskinuti. I neka ova pjesma svjedoči protiv njih kada ih snađu mnoge nevolje i zla; nje neće nestati sa usana njihovih potomaka, jer Ja znam misli njihove, s kojim već sada hode, prije no što ih dovedem u zemlju koju sam im obećao!” Tako Mojsije zapisa pjesmu toga dana i Izraelce nauči pjesmi. I on zapovijedi Jošui, sinu Nunovom, govoreći: „Budi snažan i hrabar! Jer ti ćeš Izraelove sinove odvesti u zemlju koju sam im obećao i ja ću biti s vama!” A kad Mojsije dovrši s time da riječi zakona u potpunosti zapiše u jednu knjigu, tad naredi levitima, koji nosiše Gospodnji kovčeg saveza govoreći: „Uzmite ovu Knjigu zakona i položite je u Kovčeg saveza Gospoda, Boga svoga, kako bi tamo bila svjedokom protiv vas. Jer ja poznajem vašu neposlušnost i tvrdoglavost. Gle, bili ste neposlušni Gospodu do dana današnjeg, dok sam među vama živio; koliko ćete više biti nakon moje smrti! Skupite sada preda mnom sve starješine i nadstojnike vaših plemena, a ja ću ove riječi na njihove uši zboriti, i nebesa i zemlju protiv njih kao svjedoke sazvati. Jer ja znam da ćete nakon moje smrti, zasigurno, postupiti opako i da ćete skrenuti sa staze koju sam vam zapovjedio; zato će vas na kraju nevolja snaći, jer ćete činiti ono što je zlo u očima Gospodnjim i srditi Ga djelima vaših ruku.” Zatim Mojsije izgovori pred cijelom zajednicom Izraela riječi pjesme ove, od početka do samog kraja: Čujte o nebesa, jer govoriti želim, i ti, zemljo, poslušaj besjedu usta mojih! Neka moj nauk pada poput kiše, neka se izlije poput rose, kao oblaci kišni na travu. Jer ime Gospoda želim obznaniti: Slavu dajte Bogu našem! On je stijena; savršeno je Njegovo stvaranje; sva su djela Njegova pravična. Bog vjernosti bez ikakve krivice, pravičan i iskren je On! Sagriješiše protiv Njega, oni što Mu djeca nisu, nego mrlje grešne, opak i kriv rod. Zar se tako zahvaljuješ Gospodu, suludi i budalasti narode? Zar nije On otac tvoj, kojem pripadaš? Zar nije On taj koji te stvorio i utvrdio? Prisjeti se davnih dana; pripazi na godine pokoljenja prijašnjih! Upitaj oca svoga, on će ti kazati; starce svoje, oni će ti pripovijedati. Kad Svevišnji baštinu podijeli narodima, kada čovjeku djecu odvoji jedne od drugih, tad postavi granice naroda čvrsto, po broju Izraelovih sinova. Jer Gospodov je dio narod Njegov, Jakov je Njegova odmjerena baština. U pustinji ga je pronašao, u nedođiji gdje zvijeri zavijaju. On ga ogradi, pažnju mu pokloni, čuvao ga kao oko Svoje, poput orla što se uzdiže nad gnijezdom, što nad mladim svojim lebdi, što krila svoja širi te ih uzima i nosi krilima snažnim. Gospod ga je sam vodio, i nijedan tuđi bog nije bio uz njega. Vodio ga preko uzvisina zemlje, i on je jeo plodove polja; dao mu da med iz stijene siše a ulje iz tvrdog kamena; maslo od krava i mlijeko od ovaca, uz salo janjaca i ovnova sinova bašanskih te koza; uz najbolju pšenicu, i pio si grožđa krv, vatreno vino. Tad se Ješurun ugoji pa se ritao; Gojazan si, debeo i utovljen! I odbacio je Boga, koji ga stvori, prezreo stijenu svoga spasenja. Ljubomoru Njegovu podražiše kroz bogove tuđe, kroz gadosti Ga razgnjeviše. Demonima žrtvovaše, koji Bog nisu, bogovima, koje ne poznavaše, bogovima novim, koji se nedavno pojaviše, kojih se očevi vaši ne bojaše. Zanemario si stijenu koja te stvorila; i Boga si zaboravio koji te izrodio! Kad to Gospod vidje, odbaci ih, ogorčen zbog sinova i kćeri svojih. I On reče: „Lice ću Svoje pred njima kriti; da vidim šta će biti propast njihova, jer opak su rod i djeca nevjerna. Na ljubomoru Me potakoše onime, što bog nije, ništavnim idolima Me rasrdiše, tako ću i Ja njih na ljubomoru potaći onime što nije narod, kroz narod budalast ću ih razjariti! Jer plamen se jedan raspalio srdžbom Mojom, koja će izgarati do najdubljih tmina carstva smrti, i zemlju će i sve što na njoj raste progutati, do temelja planine u oganj pretvoriti. Nevolju ću na njih nagrnuti, strijele ću Svoje na njih ispaliti. Neka očajavaju od gladi, dok ih kuga i pošast grozna proždiru, a onda ću pustiti na njih, očnjake divljih zvijeri, uz otrov zmije što po prahu puže. A vani će im mač djecu odnositi, a u kućama strah, djevojku i mladića, starca i dojenče podjednako.” Rekao bih: Otpuhat ću ih, sjećanje na njih iskorijeniti među ljudima! da se ne plašim poruge neprijatelja da tlačitelji njihovi ne pomisle: „Naša je ruka nadvladala i nije to djelo Gospodnje!” Jer narod su oni kojem je svaki savjet uzaludan, koji razuman nije. Da su mudri ovo bi k srcu uzeli; pomislili bi na kraj vlastiti! Kako jedan može hiljadu rastjerati, a dvojica u bijeg potaknuti deset hiljada, a da ih nije prodala stijena njihova, da ih Gospod nije predao? Jer njihova stijena nije poput stijene naše, to i neprijatelji naši priznati moraju! Jer od loze sodomske je potekao čokot njihov, od poljana gomorskih; grožđe je njihovo otrovno, a gorki grozdovi. Vino je njihovo otrov zmijski, i otrov gujin grozni. Zar se sve to ne čuva kod Mene, u riznicama Mojim zapečaćeno? Moje je osveta i plaća, u vrijeme ono kad im posrne noga; jer vrijeme njihova stradanja je blizu, i njihova propast brzo stiže. Jer Gospod će narodu Svome suditi; i milosti će naći za Svoje sluge, kad vidi, da oslonca više nema, i da je rob propao koliko i slobodnjak. I On će reći: „Gdje su vaši bogovi, stijena, kod koje ste tražili utočište, oni što pojedoše loj žrtava i vino ljevanica ispijaše? Neka se pridignu i neka vam pomognu, neka vas zaštite!” „Gledajte sada da sam Ja Taj, i samo Ja, i da nema bogova pored Mene! Ja sam Onaj Koji ubija i oživljava, Ja ranjavam i liječim, i niko se iz Mojih ruku ne može spasiti! Jer ruku Ja Svoju dižem k nebesima i govorim: kunem se Svojim vječnim životom! Kad naoštrim Svoj mač od munja, i kada se Moja ruka uhvati suda, osvetit ću se svim neprijateljima Svojim i naplatiti onima koji Me preziru. Strijele ću Svoje krvlju obliti i neka mač Moj meso proždire, uz krv ubijenih i sužnjeva, i glave plemića neprijateljskih.” Slavite s njim, o nebesa, klanjajte Mu se, bogovi svi, jer će osvetiti krv djece Svoje, i osvetit se neprijateljima svim. Platit će onima koji Ga preziru i očistiti narod Svoj i zemlju. I Mojsije dođe te izgovori sve riječi ove pjesme na uši naroda, on i Jošua, sin Nunov. I kad Mojsije izgovori sve ovo do kraja, tad im reče: „Primite k srcu sve riječi koje sam vam danas izrekao, da djeci svojoj naredite da paze, da sve riječi zakona ovog slijede. Jer nije to prazna riječ za vas, već je vaš život. Kroz ovu riječ ćete dugo živjeti u zemlji u koju polazite preko Jordana da je zaposjednete.” I Gospod poruči Mojsiju toga dana govoreći: „Popni se na ovu uzvišicu Abarimsku, na brdo Nebo, koje leži u zemlji Moab naspram Jerihona, te pogled baci na zemlju Kanaan, koju ću Izraelovim sinovima kao baštinu dati. A onda ćeš umrijeti na brdu, na koje ćeš se popeti, i pridružiti se svom narodu, kako je i Aron umro na brdu Hor, i pridružio se svojim precima, zato što ste Me iznevjerili među Izraelovim sinovima, kod vode Meripske u Kadešu, u pustinji Sin jer niste svetost Moju predočili među sinovima Izraela. A ti ćeš zemlju koju darujem sinovima Izraela vidjeti, ali nikada u nju nećeš ući.” Ovo je blagoslov kojim Mojsije, čovjek Gospodnji, blagoslovi sinove Izraela prije svoje smrti. On reče: „Gospod sa Sinaja dođe, zasvijetli im sa Seira; blještav se pojavi sa uzvisine Paran, stiže usred svetih deset hiljada; a iz desnice se Njegove rasplamsa plamen. Zaista, ljubi On narod Svoj; svi sveci su u Njegovim rukama, tabore se kraj nogu Tvojih i svaki prima od Tvojih riječi. Mojsije nam zakon naloži, udio baštine zajednici Jakova. I posta on kralj nad Ješuronom, kad se poglavari naroda sabraše, kad se plemena izraelska ujediniše. Neka Ruben živi i ne umre, no neka je ljudi njegovih malo!” A ovo je riječ za Judu, reče: „Gospode, čuj glas Judin dovedi ga narodu njegovom, neka su ruke njegove snažne i pred neprijateljima mu pomoć pruži!” A o Leviju reče: „Tvoj Tumim i Urim, kod čovjeka su koji te ljubi, kojeg si kušao kod Mase, s kojim si se sporio kod Meripe, koji o ocu i majci svojoj zbori: ‘Nisam ih vidio!’ Koji braću svoju ne pozna, o sinovima ništa ne zna; jer slijedili su riječ Tvoju, i Savez su Tvoj očuvali. Jakova će podučiti odredbama Tvojim a Izraela Tvom zakonu; tamjan će pred lice Tvoje donositi i paljenice cijele na Tvoj žrtvenik. Blagoslovi Gospode snagu njegovu, i neka Ti je drago djelo ruku njegovih; leđa neprijatelja njegovih zdrobi, I onih što ga preziru, da ne ustanu više!” O Benjaminu on reče: „Miljenik Gospodnji će siguran kod Njega bditi, štiti ga svagda, među klancima Njegovim prebiva.” O Josipu reče: „Neka zemlju njegovu blagoslovi Gospod blagom što nebesa daruju, rosom, i bujicom što se dolje krije: ukusnim plodom što na suncu zri, milim rodom što mjeseci rode; najdragocjenijim prastarih gora, blagom vječnih vrhova, blagom zemlje i njezinim obiljem; milošću onoga što se u grmu krije, neka dođe na čelo Josipovo, na tjeme posvećene braće njegove! Divan je kao bik prvjenac, rogovi mu kao u bivola; njima narode bode sve do krajeva zemljinih. To su desetine hiljada Efrajima, To su desetine hiljada Manašea!” O Zebulonu reče: „Raduj se, Zebulone, svom izlasku, i ti, Jisakare, svojim šatorima! Narode će oni na brda sazivati; tamo će žrtve pravedne prinijeti, jer bogatstvo će iz mora izvlačiti, i skrivena blaga iz pustinje.” O Gadu on reče: „Blagoslovljen onaj što prostor Gadu daje! Poput lavice on liježe i vreba, te razdire ruku i tjeme. Izabra on sebi najbolji dio zemlje; jer tamo leži dio poglavara vrijedan, i na čelo naroda on stade, pravdu i sudove Gospodnje izvrši, i odluke Njegove Izraelu.” O Danu on reče: „Dan je mladi lavić, koji iz Bašana iskače.” O Naftaliju on reče: „Naftali se zasitio dobrom i pun je blagoslova Gospodnjeg; Neka zauzme zapad i jug!” O Ašeru on reče: „Ašer je među sinovima blagoslovljen; neka je miljenik braće svoje i neka stopalo svoje u ulje potapa. Neka su prijevornice od željeza i mjedi, neka ti je snaga poput dana tvojih! Niko nije sličan Bogu Ješuruna, koji se po nebu vozi tebi u pomoć, i po oblacima u slavi Svojoj. Vječni Bog je utočište tvoje, i ispod tebe su ruke bezvremene. Neprijatelje je pred tobom tjerao i poručio ti: Uništi! I tako Izrael može sigurno živjeti, odvojen je izvor Jakovljev, u zemlji punoj žita i vina, gdje sa nebesa po njemu kapa rosa. Blago tebi, Izraele! Ko je sličan tebi, o narode, koji je kroz Gospoda spašen? On je tvoj štit i pomoć tvoja i pobjedonosni mač. Neprijatelji će ti se pokorno ulizivati, no ti ćeš im po leđima gaziti.” I Mojsije se pope sa dolina moapskih na brdo Nebo, na vrh Pisge, koja je naspram Jerihona. Tad mu Gospod pokaza svu zemlju od Gileada do Dana, sav Naftali, zemlju Efraim i Manaše, cijelu Judinu zemlju do zapadnog mora, Negeb i Jordansku niziju, doline Jerihona, palmin grad sve do Soara. I Gospod mu reče: „Ovo je zemlja za koju sam Abrahamu, Isaku i Jakovu zakleo kada sam kazao: ‘Tvojim potomcima ću je dati!’ Dao sam ti da je vidiš svojim očima ali u nju nećeš ući.” I Mojsije, sluga Gospodnji, umrije u zemlji Moab po riječi Gospodnjoj, i On ga ukopa u dolini, u zemlji Moab, naspram Bet Peora; no niko ne zna za njegov grob do dana današnjeg. I Mojsiju je bilo stotinu i dvadeset godina kada je umro; vid mu ne oslabi i snaga ga tijela ne izdade. I Izraelovi sinovi su oplakivali Mojsija trideset dana u dolini Moab. Potom prestadoše za njim plakati i tugovati. No Jošua, sin Nunov, bijaše ispunjen duhom mudrosti, jer Mojsije položi ruke na njega. Izraelovi sinovi su ga slušali i radili onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. Ali u Izraelu se više ne pojavi vjerovjesnik poput Mojsija. Njega je Gospod poznavao licem u lice, sa svim znamenjima i čudima kojima ga je Gospod slao da ih čini u Egiptu na faraonu, svim njegovim slugama i samoj njegovoj zemlji; u svoj sili toga što je načinio, silnim i strahovitim djelima, koje Mojsije pokaza pred očima čitavog Izraela. I desi se nakon smrti Mojsija, sluge Božijeg, da Gospod kaže Jošui, sinu Nuna, sluge Mojsijevog, sljedeće: „Moj je sluga Mojsije umro. A ti kreni i pređi preko Jordana, ti i cijeli narod tvoj, u zemlju koju darujem sinovima Izraelovim! Svako mjesto na koje noga vaša stane darujem vama, onako kako sam Mojsiju obećao. Od pustinje i Libanona do velike rijeke Eufrata, cijela zemlja Hetita do Velikog mora gdje sunce zalazi bit će vaša zemlja. Niko se neće moći pred tobom održati za života tvoga cijelog! Kako sam bio uz Mojsija tako ću biti i uz tebe; neću te ostaviti i napustiti. Hrabar budi i jak! Jer na tebi je da ovom narodu podijeliš zemlju kao baštinu, za koju sam se očevima njihovim zakleo da ću im je darovati. A ti samo budi snažan i jako hrabar i pazi na to da se po Zakonu mome ravnaš, onako kako ti zapovjedi sluga Moj, Mojsije. Ne odstupaj od njega ni desno a ni u lijevo, da uspiješ gdje god pođeš! Ne daj da se ova knjiga zakona odvoji od usta tvojih, nego je ispituj dan i noć, kako bi slijedio sve što u njoj piše. Tada ćeš uspjeha imati na putevima svojim, tad ćeš mudro postupati! Zar ti nisam zapovjedio da budeš hrabar i jak? Budi neustrašiv i ne boj se, jer je Gospod, Bog tvoj, uz tebe gdje god pođeš!” Tad Jošua naredi nadstojnicima naroda govoreći: „Pođite kroz tabor i narodu zapovjedite: Pripremite svoje brašnjenice, jer ćete za tri dana preći preko Jordana, da uđete i zaposjednete zemlju, koju vam Gospod, Bog vaš, daruje kako biste je prisvojili!” A Rubenovcima, Gadovcima i polovini plemena Manašeova Jošua poruči: „Sjetite se riječi koju vam Mojsije, sluga Božiji, zapovijedi kada je govorio: ‘Gospod, Bog vaš, vas je primirio i zemlju vam ovu darovao.’ Ostavite žene vaše, djecu vašu i stoku u zemlji koju vam je Mojsije, s ovu stranu Jordana darovao. No, vi pođite naoružani pred braćom svojom, vi, svi hrabri ratnici, kako biste im pomogli, sve dok Gospod ne primiri braću vašu kao i vas, dok ne zauzmu zemlju koju će im Gospod, Bog vaš, darovati. Onda ćete se nanovo vratiti u vlastitu zemlju te ćete zaposjesti ono što vam Mojsije, sluga Gospodnji, dade s ovu stranu Jordana, ka istoku!” I oni odgovoriše Jošui: „Sve što si nam zapovjedio mi ćemo učiniti, i gdje god da nas šalješ, mi ćemo poći! Kako smo se Mojsiju pokoravali tako ćemo i tebe slušati, ako je Gospod s tobom onako kako je bio s Mojsijem! Ko se naredbama tvojim suprotstavi i riječi tvoje ne prihvati, u svemu kako nam zapovijediš, taj će se smrću kazniti! A ti samo budi jak i hrabar!” I Jošua, sin Nunov, potajno pošalje iz Sitima dva čovjeka kao uhode te im reče: „Idite tamo i razgledajte zemlju, naročito Jerihon!” I oni odu i dođu u dom bludnice koja se zvala Rahaba, pa tu prenoće. No, u međuvremenu obavijeste kralja Jerihona rekavši: „Gle, noćas ovamo stigoše ljudi od sinova Izraelovih. Dođoše da svu zemlju izvide!” Tad kralj Jerihona poruči Rahabi preko glasnika: „Predaj ljude koji su došli k tebi i ušli u dom tvoj, jer su došli da cijelu zemlju izvide!” No žena sakri obojicu, te reče: „Istina je da su kod mene dolazili ljudi, ali nisam znala odakle su. Kad bi vrijeme da se kapije pred mrak zatvaraju, oni odoše. Ne znam kamo su otišli. Idite brzo za njima da ih stignete!” Ali ona ih je na krov izvela i sakrila pod lanene stabljike, koje bijaše razastrla na krovu. A ljudi požuriše za njima prema Jordanu, sve do broda; a kad oni izađoše za njima se zatvoriše kapije. No ona se pope na krov, prije no što su zaspali, pa im reče: „Znam da je vama Gospod darovao zemlju, jer nas je strah od vas snašao, pred vama padaju stanovnici ove zemlje. Jer smo čuli kako je Gospod vode Crvenog mora pred vama isušio kada ste iz Egipta izlazili, i sve što ste učinili dvojici amorejskih kraljeva s onu stranu Jordana, Sihonu i Ogu, koje ste potpuno uništili. I kad to čusmo, srca nam uzdrhtaše i snaga izdade muškarce naše; jer Gospod, Bog je vaš, On je gore na nebesima i dolje na zemlji. A sad mi se zakunite Gospodom da ćete učiniti dobro domu oca moga, kao što i ja učinih vama, i siguran mi znak dajte da ćete oca moga, moju majku, braću i sestre moje i sve njihove ostaviti žive, i da ćete duše naše od smrti spasiti!” I ljudi joj rekoše: „Životima svojim jamčimo za vaše ukoliko nas ne izdate! I desit će se kada nam Gospod daruje ovu zemlju da ćemo ti činiti dobro i biti odani!” Tada ih ona spusti kroz prozor konopcem, jer kuća u kojoj je živjela bijaše prizidana uz gradske zidine. I ona im reče: „Pođite na brdo da vas ne nađe potjera i tri se dana krijte, dok se ovi što vas gone ne vrate; onda idite svojim putem!” I ljudi joj odgovoriše: „Bit ćemo oslobođeni ove zakletve, kojom si nas klela, pod ovim uslovima. Gle, kad dođemo u zemlju, ovu ćeš crvenu vrpcu privezati na prozor kroz koji si nas spustila, i oca svoga, majku svoju, braću, sav rod oca svoga okupi u svoj dom. I ko izađe kroz vrata kuće na ulicu, neka je krv njegova na njegovu glavu, mi nismo krivi; no ako neko naudi nekome ko je u kući sa tobom, neka je njegova krv na naše glave. A ako nešto od ovoga izdaš, onda smo slobodni zakletve kojom si nas zaklela.” Tad ona odvrati: „Neka je tako kako kažete!” Zatim ih pusti da odu, a ona okači crvenu vrpcu na prozor. A ovi odoše na brdo i tamo ostadoše tri dana, dok se potjera ne vrati; a ona ih je tražila cijelim putem, ali ih nije našla. I ona se dva čovjeka vratiše i siđoše sa brda; prijeđoše i dođoše Jošui, sinu Nunovom, te mu ispričaše sve što se dogodilo. I rekoše Jošui: „Gospod nam je cijelu zemlju predao u ruke, i svi nas se stanovnici zemlje ove plaše!” I ustane Jošua rano, pa pođe iz Sitima sa svim sinovima Izraelovim i stiže do Jordana. Tu se odmoriše prije no što prijeđoše preko. Poslije tri dana prođoše nadstojnici kroz tabor te narediše narodu govoreći: „Kada Kovčeg saveza Gospoda, Boga vašeg, ugledate, i levite koji ga nose, onda pođite sa ovog mjesta i krenite za njima! Neka između vas bude rastojanje od dvije hiljade lakata. Ne primičite mu se blizu kako biste put znali, jer njime niste prije hodili!” I Jošua reče narodu: „Posvetite se jer sutra će Gospod među vama učiniti čuda velika!” A Jošua reče svećenicima: „Ponesite Kovčeg saveza i nosite ga ispred naroda!” Tako ponesoše Kovčeg saveza i krenuše ispred naroda. I Gospod reče Jošui: „Danas te počinjem veličati pred cijelim Izraelom, da shvate da ću s tobom biti onako kako sam s Mojsijem bio. No ti naredi svećenicima koji Kovčeg saveza nose da se zaustave kada dođu do voda Jordana!” I Jošua reče Izraelovim sinovima: „Priđite i počujte riječi Gospoda, Boga vašeg!” I Jošua nastavi: „Po ovome ćete spoznati da je živi Bog među vama, On će Kanaance, Hetite, Hivijce, Perižane, Girgašane, Amorejce i Jebusejce zasigurno pred vama rastjerati. Gle, Kovčeg saveza Gospoda cijele zemlje prijeći će pred vama preko Jordana. Te uzmite sada iz plemena Izraelovih po dvanaest ljudi, po jednog čovjeka iz svakog plemena. A kada potom stope svećenika koji Kovčeg Gospoda, Gospodara cijeloga svijeta nose, u vodu zagaze, onda će vode Jordana razdvojiti, vode koje odozgo teku zaustavit će se poput brane.” A kada narod izađe iz svojih šatora da Jordan prijeđe, te kada svećenici ponesoše Kovčeg saveza ispred njih, i kada oni koji su Kovčeg nosili do Jordana stigoše i na obali rijeke u vode zagaziše (no Jordan je već svugdje preplavio korito u vremenu žetve), tada se zaustavi voda što je odozgo tekla i uspne se poput brane, daleko, kod grada Adama, koji leži kod Sartana. No voda koja je otjecala ka moru pustinje, ka Slanom moru, opade i posve oteče. Tako narod prijeđe nasuprot Jerihona. A svećenici koji su nosili Gospodnji Kovčeg saveza stajahu čvrsto na suhom, usred Jordana; i cijeli Izrael prijeđe suhih nogu kroz rijeku, dok cio narod u potpunosti ne prijeđe Jordan. Pošto je narod prešao rijeku Gospod reče Jošui: „Uzmi dvanaest muškaraca, iz svakog plemena po jednoga, pa im naredi: Podignite dvanaest kamenova iz sredine Jordana, sa onoga mjesta gdje su noge svećenika stajale, i prenesite ih preko rijeke te ih položite u tabor, tamo gdje ćete večeras zanoćiti.” Tad Jošua pozove dvanaest muškaraca, koje izabra između sinova Izraelovih, iz svakog plemena po jednog, pa im reče: „Prođite ispred Gospodnjeg Kovčega saveza i svi iznesite po kamen na ramenu svome, prema broju plemena sinova Izraelovih, kako bi znamenje među vama bili. Kada vas u vremenima budućima djeca upitaju: ‘Što znače ovi kamenovi?’, onda im recite da su se vode Jordana pred Kovčegom saveza zaustavile; neka tako ovi kamenovi sinovima Izraelovim budu vječiti spomen!” Tad sinovi Izraelovi učiniše onako kako je Jošua zapovjedio i izvade dvanaest kamenova iz Jordana, onako kako je Gospod naredio Jošui, prema broju plemena sinova Izraelovih i odnesu ih u noćni tabor pa tamo polože. I Jošua postavi dvanaest kamenova usred Jordana, na ona mjesta gdje su stajale noge svećenika koji su nosili Kovčeg saveza; i tamo se nalaze do dana današnjeg! No oni svećenici što Kovčeg saveza nosili, stajali su usred Jordana sve dok ne bi izvršeno ono što je Gospod zapovjedio Jošui da poruči narodu, posve onako kako je Mojsije naredio Jošui. I narod hitro prijeđe. I pošto je sav narod prešao, prijeđu i svećenici s Kovčegom saveza Gospoda na očigled cijelog naroda. I Rubenovci i Gadovci i pola Manašeovog plemena pođu u bojnim redovima pred sinovima Izraelovim, onako kako im Mojsije bijaše rekao. Oko četrdeset hiljada za borbu spremnih ratnika pođe pred Gospodom u boj u dolinu Jerihona. Tog dana Gospod uveliča Jošuu pred očima cijelog Izraela; i bojali su ga se, onako kako se bojahu Mojsija, za života njegova. I Gospod reče Jošui: „Naredi svećenicima koji nose Kovčeg saveza da izađu iz Jordana!” I Jošua naredi svećenicima govoreći: „Izađite iz Jordana!” I svećenici koji nosiše Kovčeg saveza Gospoda izađoše iz sredine Jordana i desi se, samo što su stopala svećenika dotakla zemlju, da se vode Jordana vrate u korito i da preliju svoje obale kao i prije. No bijaše deseti dan prvoga mjeseca kada narod izađe iz Jordana. Tad se utaborio u Gilgalu na istočnoj granici jerihonskog područja. I Jošua postavi u Gilgalu onih dvanaest kamenova, koje iz Jordana izvadi. Tad reče sinovima Izraelovim: „Kada ubuduće vaša djeca upitaju svoje očeve: ‘Što znače ovi kamenovi?’ Vi im razjasnite i recite: ‘Izrael prođe na suhom kroz Jordan, jer je Gospod, Bog vaš, isušio vode Jordana dok ne prijeđoste, onako kako je Gospod isušio Crveno more pred nama dok ne prijeđosmo, da bi svi narodi zemaljski spoznali kako je silna ruka Gospodnja i da se Gospoda, Bog svoga, dovijeka bojite!’” No kada su čuli svi kraljevi Amorejaca, koji bijahu s onu stranu Jordana, prema zapadu, i svi kraljevi kanaanski uz more kako je Gospod isušio vode pred sinovima Izraelovim dok ne prijeđoše, tada im srce uzdrhta i u njima ne ostade hrabrosti pred sinovima Izraelovim. U to vrijeme Gospod reče Jošui: „Izradi kremene noževe i ponovo obreži sinove Izraelove.” Tad Jošua izradi kremene noževe i obreza Izraelove sinove na brežuljku Aralot. A evo razlog zašto ih je Jošua obrezao. Svi muškarci koji iz Egipta izađoše, svi ratnici, pomriješe na putu kroz pustinju. Jer svi oni što izađoše iz Egipta bijahu obrezani, a oni koji se rodiše na putu kroz pustinju, nakon izlaska iz Egipta, nisu bili obrezani. Jer su Izraelovi sinovi lutali četrdeset godina pustinjom, dok cijelo koljeno nije pomrlo, svi ratnici koji iz Egipta izađoše, jer se glasu Gospodnjem ne pokoriše. Zato se Gospod zakleo da neće vidjeti zemlju koju je Gospod obećao dati na dar njihovim očevima – zemlju u kojoj teče med i mlijeko. I obreza Jošua sinove njihove, koje je On podigao na njihovo mjesto; jer bijahu neobrezani, jer se na putu nije obrezivalo. I kada cio narod obrezaše, ostadoše na tom mjestu u taboru dok se ne oporaviše. I Gospod reče Jošui: „Danas sam sramotu egipatsku sa vas skinuo!” Zato se to mjesto do dana današnjeg zove Gilgal. I Izraelovi sinovi se utaboriše u Gilgalu te tu održaše pashu četrnaestog dana mjeseca, navečer, u dolinama Jerihona. I sutradan, baš toga dana nakon pashe, jeli su žitarice te zemlje, beskvasni hljeb i prženo zrnjevlje. I mana prestade sljedećeg dana, kada su jeli žitarice zemlje; i ne bijaše za Izraelove sinove više mane, nego su te godine jeli od roda zemlje Kanaan. Ali desi se kada je Jošua bio blizu Jerihona da podigne svoj pogled i ugleda naspram sebe čovjeka s isukanim mačem u ruci. I Jošua mu priđe te ga upita: „Jesi li sa nama ili sa našim neprijateljima?” A on odvrati: „Ne, ja sam vođa vojske Gospodnje; sada sam došao!” Tad Jošua pade ničice na zemlju pa mu reče: „Šta poručuje moj Gospod sluzi svome?” I vođa nad vojskom Gospodnjom reče Jošui: „Obuću skini sa svojih nogu jer mjesto na kojem stojiš je sveto!” I Jošua učini tako. Ali Jerihon bijaše utvrđen i zatvoren pred Izraelovim sinovima, tako da niko nije mogao izaći ili ući. I Gospod reče Jošui: „Evo, predajem Jerihon, kralja i hrabre borce njihove u tvoje ruke. Neka zato jednom dnevno svi ratnici obiđu oko grada. Tako činite šest dana. I neka sedam svećenika nosi sedam truba od ovnujskih rogova pred Kovčegom; a sedmoga ćete dana sedam puta obići grad, a svećenici neka trube u trublje. A kada se ovnujske trube oglase i kada začujete zvuk trube neka narod digne silnu bojnu viku. Tada će se zidine grada urušiti i neka se narod uspne, svaki pravo ispred sebe!” Tad Jošua, sin Nunov, pozove svećenike sebi pa im reče: „Nosite Kovčeg saveza i neka sedam svećenika nose trube od ovnujskih koža pred Kovčegom Gospodnjim!” Ali narodu reče: „Pođite i obiđite oko grada i neka naoružani ratnici krenu ispred Kovčega saveza!” I nakon Jošuine zapovjedi krene sedam svećenika noseći sedam truba od ovnujskih koža pred Gospodom, i trubili su u rogove, i za njima pođe Kovčeg saveza Gospodnjeg. I naoružani ratnici išli su pred svećenicima koji su trubili, i zalaznica pođe za Kovčegom dok je glas truba odlijegao. A Jošua zapovjedi narodu govoreći: „Nemojte dizati bojne vike, ne oglašavajte se; neka nijedna riječ ne izađe iz usta vaših do dana kada vam kažem: ‘dižite buku bojnu!’ Neka tada odjekne bojna vika!” I Gospodnji Kovčeg jednom obiđe oko grada, pa se vratiše u tabor i tu zanoćiše. I Jošua ustane rano, a svećenici ponesu Kovčeg Gospodnji, također su nosili trube od ovnujske kože pred Gospodnjim Kovčegom i neprestano trubili. I naoružani ratnici su hodili pred njima a zalaznica je išla za Kovčegom Gospodnjim, dok je glas truba odjekivao. Drugog su dana također jednom obišli oko grada te se vratili u tabor. Tako su činili šest dana. A sedmog dana pođoše rano, rujnom zorom, i na isti način sedam puta obiđu oko grada; samo su ovoga dana obišli sedam puta oko grada. I Jošua se obrati narodu nakon sedmoga puta, kada svećenici snažno zatrubiše: „Dižite viku bojnu, jer Gospod vam je ovaj grad darovao! Ali neka ovaj grad i sve što je u njemu potpadne pod prokletstvo Gospodnje! Neka samo bludnica Rahaba ostane živa, ona i svi koji budu u kući njenoj, jer je sakrila uhode koje smo mi poslali! No, vi se čuvajte onoga što je zabranjeno, da ne biste nakon što ih uništite poželjeli uzeti nešto što je zabranjeno, pa tako nanijeti nevolje taboru Izraelovu. Ali neka se sve srebro i zlato, sve bakreno i željezno posuđe posveti Gospodu; neka se pohrani u riznicu Gospodnju.” Tad povika narod i trube svećenika odjeknuše. Kada je narod čuo zvuk truba i kada podiže silnu bojnu viku, tada se zidine grada urušiše i narod se poče probijat u grad, svaki pravo ispred sebe; tako zauzeše grad. I uništiše kao prokleto oštricom svojih mačeva sve što je bilo u gradu, muškarce i žene, mlade i stare, goveda, ovce i magarce. Ali Jošua reče onoj dvojici koji su zemlju istraživali: „Otiđite do kuće bludnice i izvedite ženu i sve koji se tamo nalaze, onako kako ste se zakleli!” I oni mladići, uhode, odu i izvedu Rahabu, njenog oca i njenu majku, braću njenu i rodbinu; cijeli su rod njen izveli i smjestili pored tabora Izraelova. Ali Grad i sve što je bilo u njemu spališe ognjem; samo srebro, zlato, bakarno i željezno posuđe položiše uz blago u riznici Gospodnjoj. Tako je Jošua ostavio bludnicu Rahabu u životu, i dom oca njenog te ostadoše stanovati u Izraelu sve do danas, jer su sakrili uhode, koje je Jošua poslao da istraže Jerihon. U to se vrijeme Jošua zakle govoreći: „Neka je pred Gospodom proklet onaj čovjek koji će pokušati ovaj grad ponovo izgraditi! Neka ga košta prvorođenog sina kada mu temelje položi, a neka izgubi najmlađeg sina kada mu kapije učvrsti!” I Gospod je bio uz Jošuu, i glas o njemu se pronese cijelom zemljom. No Izraelovi sinovi se ogriješiše o ono prokleto; jer je Akan, sin Karmija, sina Zabdijeva, sina Zerahova iz plemena Judina uzeo nešto od prokletih stvari. Tad se raspali srdžba Gospodnja nad Izraelovim sinovima. A Jošua pošalje ljude iz Jerihona u Aj, koji leži kod Betela, rekavši: „Pođite gore i izvidite zemlju!” I oni pođu pa izvide zemlju. Ali po povratku rekoše Jošui: „Ne daj da cijeli narod pođe gore; neka ih pođe dvije ili tri hiljade muževa i neka udare na Aj. Nemoj mučiti sav narod da ide gore, jer malo ih je!” Tako gore pođe oko tri hiljade muževa iz naroda; ali se razbježaše pred borcima iz Aja. I Ajanci pobiše oko trideset šest ljudi i tjerali su ih od svojih gradskih kapija sve do Šebarima; tamo ih razbiše na strmini. Tad srce naroda klonu i razli se poput vode. No Jošua pokida haljine na sebi i ničice padne na zemlju pred Kovčegom Gospodnjim, ostade tako sve do večeri, on i starješine Izraela, posuvši glave svoje pepelom. I Jošua reče: „Jao, Gospode, Gospode! Zašto si ovaj narod preko Jordana preveo kako bi nas u ruke Amorejaca predao, da nas pobiju? Ah, što ne odlučismo da ostanemo s onu stranu Jordana! Jao Gospode, šta da kažem nakon što Izrael neprijateljima svojim leđa okrene? Kad to čuju Kanaanci i ostali stanovnici zemlje, opkolit će nas i ime naše zbrisati sa zemlje! Što ćeš sada učiniti za veliko ime Svoje?” A Gospod odgovori Jošui: „Ustani, zašto ležiš na licu svome? Izrael je zgriješio, prekršili su Moj Savez, koji sam im zapovjedio, tako što su od prokletog uzeli, to prikrili i položili među svoje oruđe! Zato Izraelovi sinovi pred neprijateljima svojim ne mogu opstati, nego im moraju leđa svoja okrenuti jer su prokleti. Ubuduće neću uz vas biti ako prokleto od sebe ne odstranite. Ustani! Posveti narod i reci mu: ‘Posvetite se za sutra, jer tako kaže Gospod, Bog Izraela. Prokletstvo je među vama, Izraele; nećeš pred neprijateljima svojim opstati dok ga ne odstraniš! I ujutro se postrojite, pleme uz pleme; i pleme koje Gospod odredi će prići; i rod koji Gospod odredi će priči, dom uz dom; i dom koji Gospod odredi će prići, čovjek uz čovjeka. I kod koga se tada nađe prokletih stvari, tog spalite uz svu imovinu njegovu, jer Savez je Gospodnji prekršio i učinio djelo sramno u Izraelu!’” Jošua krene rano ujutro i dovede plemena Izraela, pleme po pleme; i bi izdvojeno Judino pleme. I kad dovede rodove Judine, tad bi izdvojen rod Zerahov. I kad dovede rod Zerahov, čovjeka za čovjekom, bi izdvojen Zabdi. I kad njegov dom dovede, čovjeka za čovjekom, bi izdvojen Akan, sin Karmija, sina Zabdijeva, sina Zerahova, od plemena Judina. I Jošua reče Akanu: „Sine, učini Gospodu, Bogu Izraela čast i ispovijedi se pred Njim pa mi kaži šta si učinio? Nemoj to kriti od mene!” Tad Akan odvrati Jošui govoreći: „Zaista, ogriješio sam se o Gospoda, Boga Izraela, jer ovo sam učinio. Vidio sam u plijenu vrijedan babilonski plašt, dvije stotine šekela srebra i zlatnu šipku tešku pedeset šekela; tad me spopade želja za tim stvarima i ja ih uzmem. Eno, zakopane su u mome šatoru, srebro je ispod!” Tad Jošua pošalje ljude i oni otrče ka šatoru. I gle, bijaše skriveno u njegovom šatoru, srebro bijaše na dnu. I iznesoše stvari iz šatora pa ih odniješe Jošui i svim sinovima Izraelovim te ih istresoše pred Gospoda. Tada Jošua uzme Akana, sina Zerahova, i srebro, plašt, zlatnu šipku, sinove i kćeri njegove, goveda njegova, magarce i ovce, šator njegov i sve što je imao. Tako ih odvedoše u dolinu Akor u pratnji cijelog Izraela. I Jošua reče: „Neka te Gospod unesreći danas kao što si ti nas unesrećio!” I cijeli ih je Izrael kamenovao, spališe ih ognjem i zasuše kamenjem. I na njih zgrnuše veliku hrpu kamenja, koja je tamo do dana današnjeg. I Gospoda prođe žestina srdžbe Njegove. Zato se to mjesto do dana današnjeg zove dolina Akor. I Gospod reče Jošui: „Ne boj se i ne očajavaj, povedi sve ratnike i kreni gore na Aj! Gle, predajem kralja Aja u tvoje ruke, narod njegov, zemlju i grad. A ti postupi sa Ajom i njihovim kraljem onako kako si postupao sa Jerihonom i njihovim kraljem. Ratni plijen i stoku njihovu možete razdijeliti između sebe; ali zasjedu iza grada postavi!” Tad pođu Jošua i ratnici gore ka Aju. Jošua je izabrao trideset hiljada hrabrih boraca i poslao ih kada je pala noć, naredivši im: „Gle, vi ćete zasjedu postaviti iza grada; no nemojte se previše udaljiti od grada, i budite svi spremni! A ja ću, sa čitavim narodom koji je uz mene poći ka gradu. I kada, kao i prije, izađu iz grada da nam se suprotstave, mi ćemo bježati od njih, oni će juriti za nama i tako odvojiti od grada, mislit će: ‘Oni bježe od nas kao i prije!’ I kada im umaknemo, vi pođite i zauzmite grad; jer će ga Gospod, Bog vaš, u vaše ruke predati. No, kada grad zauzmete, vi ga spalite. Učinite po Gospodnjoj zapovijedi! Gle, to vam zapovijedam!” Tako ih Jošua posla, a oni pođoše u zasjedu, zaustaviše se između Betela i Aja, zapadno od Aja. No, Jošua probdije tu noć sa narodom. I Jošua porani te postroji narod i pođe sa starješinama Izraelovim ispred naroda ka Aju. I svi ratnici, koji bijahu uz njih, pođu gore. Kad se približiše gradu, utaboriše se sjeverno od Aja, tako da je samo dolina bila između njih. Jošua je uzeo oko pet hiljada boraca, te ih kao zasjedu ostavio između Betela i Aja, zapadno od grada. A narod utabori sjeverno od grada. Zasjedu postavi zapadno od grada. I Jošua tu noć provede usred doline. Kada to spazi kralj Aja, brzo sakupi narod i pođe ka Aravi da se bori protiv Izraela; kralj i cijeli narod na mjesto pred Aravom, jer nije znao da je postavljena zasjeda iza grada. Ali Jošua i cijeli narod dopuste da ih on tobože potuče te počnu pred njim bježati putem ka pustinji. Tad Ajanci pozovu sav narod iz grada da goni Jošuu. Tako se odvojiše od grada. I ne ostade nijedan jedini čovjek u Aju i Betelu, nijedan koji nije krenuo u potjeru za Izraelom. Tako, goneći Jošuu, ostaviše grad otvoren i nezaštićen. Tad Gospod reče Jošui: „Digni koplje što ti je u ruci protiv Aja; jer Ja ću ih u tvoje ruke predati!” I Jošua digne koplje koje bijaše u njegovim rukama protiv grada. I oni borci hitro izbiše iz zasjede, samo što Jošua podiže ruku, te uđoše u grad pa ga zauzeše, a onda ga brzo zapališe. I kada se ljudi iz Aja okrenuše, gle, vidješe da se dim dizao iz grada do nebesa; no, oni nisu mogli nigdje pobjeći, ni tamo ni ovamo. A onaj narod što je bježao ka pustinji okrene se protiv progonitelja. Kada su Jošua i cijeli Izrael vidjeli da je zasjeda zauzela grad, i da iz njega dim suklja, vratiše se i udariše na ljude iz Aja. A oni iz grada pohitaše ka njima, tako da se nađoše između Izraelovih sinova, koji sa obje strane na njih udariše. Potukoše ih tako da ne ostade nijedan od njih koji bi spašen, niti ko pobježe. No kralja Aja nađoše živog te ga dovedoše pred Jošuu. I kada Izraelci potukoše sve stanovnike Aja, na polju, i u pustinji, gdje pođoše za njima, te ih snađoše oštricom mača; kad ih sve potukoše, Izraelci se vratiše u Aj i udariše na njega oštricama svojih mačeva. Onih koji taj dan poginuše, muškaraca i žena, bijaše dvanaest hiljada, svi žitelji Aja. Ali Jošua ne spusti ruku kojom je dizao koplje, sve dok se prokletstvo ne izvrši nad svim stanovnicima Aja. No, ratni plijen i stoku podijeliše između sebe, onako kako je Gospod rekao Jošui. I Jošua do temelja spali Aj, i pretvori ga u gomilu ruševina, koja je tu do dana današnjeg. I naredi da se kralj Aja do večeri objesi o jedno stablo. No, kada sunce zađe, Jošua naredi da skinu leš sa stabla, baciše ga pred kapije grada i nad njime zgrnuše hrpu kamenja, koja je tu do dana današnjeg. U to vrijeme Jošua izgradi Gospodu, Bogu Izraelovom, jedan žrtvenik na brdu Ebal, baš onako kako Mojsije, sluga Gospodnji, naredi Izraelovim sinovima i kako je zapisano u Mojsijevoj knjizi Zakona. Jedan žrtvenik od netesanog kamena, koji ne klesaše nikakvim željezom, i na njemu bi prinesena Gospodu žrtva paljenica i pomirnica. I tu u kamenu uklesa jedan prijepis Mojsijevog zakona, koji je uklesao u prisustvu Izraelovih sinova. I sav je Izrael, i starješine i suci, stajao sa dvije strane Kovčega saveza, spram Levita i svećenika, koji nosiše Kovčeg saveza Gospodnjeg, tuđinci i domaći. Jedna polovina je stajala ispred brda Garezim i druga polovina bila je okrenuta ka brdu Ebal, onako kako je Mojsije, sluga Gospodnji, nekad zapovjedio da se blagoslovi narod Izraela. Potom Jošua iščita riječi Zakona, blagoslov i prokletstvo, sve kako stoji zapisano u knjizi Zakona. I ne bijaše riječi koje je Mojsije zapovjedio da je Jošua nije iščitao pred cijelom zajednicom Izraela, i pred ženama, djecom i tuđincima koji življahu među njima. A kad su to čuli svi kraljevi s ovu stranu Jordana, oni koji su stanovali u gorama, u Šefeli i duž cijele obale mora, sve do Libanona: Hetiti, Amorejci, Kanaanci, Perižani, Hivijci, Jebusejci – tada se svi slože da zajedno povedu boj protiv Jošue i Izraela. No kada su stanovnici Gibeona čuli šta je Jošua uradio Jerihonu i Aju, posluže se lukavstvom. Pođu tamo i predstave se kao izaslanici; natovare stare vreće na magarad svoju i na vlastita leđa, te stare, poderane i iskrpljene mjehove za vino, zatim obuku stare haljine i poderanu, iskrpljenu obuću, i hljeb njihovih bio je star i memljiv. I dođu u Jošuin tabor u Gilgal pa rekoše njemu i muškarcima Izraela: „Došli smo iz daleke zemlje! Sklopite savez sa nama!” Tad muškarci Izraela reknu Hivijcima: „Možda stanujete u našoj blizini. Kako bismo mogli sklopiti savez sa vama?” No oni odgovore Jošui: „Mi smo tvoje sluge!” A Jošua ih upita: „Ko ste vi i odakle dolazite?” A oni mu odvrate: „Mi smo tvoje sluge koje dođoše iz daleke zemlje po volji Gospoda, Boga tvoga; jer čuli smo za slavu Njegovu i za sve ono što je učinio u Egiptu, i ono što je učinio dvojici kraljeva Amorejaca, što su vladali s onu stranu Jordana – Sihonu kralju Hešbona i Ogu kralju Bašana, koji je živio u Aštarotu. Zato nam naše starješine i svi stanovnici naše zemlje rekoše: Uzmite hrane sa sobom i pođite na put, ka njima, pa im recite: ‘Mi smo vaše sluge, sklopite savez sa nama!’ Ovaj naš hljeb je još bio vruć kada ga ponesosmo od kuća, kada krenusmo; gle, sada je tvrd i memljiv. I mjehovi ovi bijahu novi kada ih napunismo, a gle, sada su pokidani. Haljine i obuća na nama je poderana od jako dugog puta.” Tad muškarci Izraela uzmu od njihove hrane, i ne upitavši Gospoda šta im je činiti. I Jošua sklopi mir sa njima i savez da živi ostanu. I poglavari zajednice se zakleše. No, tri dana nakon što sklopiše savez sa njima shvatiše da oni stanuju blizu, među njima. Jer Izraelovi sinovi pođoše dalje i nakon tri dana naiđoše na njihove gradove koji su se zvali Gibeon, Kefira, Beerot i Kirjat Jearim. I Izraelovi sinovi ne udariše na njih jer su se glavari zajednice zakleli Gospodom, Bogom Izraela, ali je cijela zajednica gunđala protiv glavara. Tad glavari poruče cijeloj zajednici: „Zakleli smo im se Gospodom, Bogom Izraela, zato ih ne možemo napasti. Ovako ćemo sa njima postupiti; ostavit ćemo ih da žive da nas ne snađe gnjev zbog naše zakletve njima.” I glavari im poručiše: „Neka žive, bit će drvosječe i vodonoše cijeloj zajednici, kako im glavari i kazaše.” I Jošua ih pozove sebi pa im reče: „Zašto ste nas prevarili i kazali: ‘Stanujemo daleko od vas’, a živite među nama? Neka ste prokleti zbog toga, bit ćete sluge, drvosječe i vodonoše za dom Boga moga, dovijeka!” A oni odgovore Jošui: „Čuli smo da je tvojim slugama poručeno da je Gospod, Bog tvoj, Svome sluzi Mojsiju rekao da će vam cijelu zemlju dati i da ćete sve stanovnike zasigurno pred sobom istrijebiti; tada se silno uplašismo za svoje živote i zato tako postupismo. Ali gle, sada smo u vašim rukama, postupi sa nama onako kako misliš da je pravo!” I on postupi sa njima tako da ih izbavi iz ruku Izraelovih sinova te ih ne pogubiše. I Jošua ih toga dana učini drvosječama i vodonošama za zajednicu i žrtvenik Gospodnji, na onome mjestu koje će On odabrati; i tako je do dana današnjeg. A kad je Adoni-Sedek, kralj Jerusalema, čuo da je Jošua osvojio Aj, i da je nad njim izvršio prokletstvo, te da je sa Ajom i njegovim kraljem postupio isto kao sa Jerihonom i njegovim kraljem, i da je sklopio mir sa stanovnicima Gibeona i da žive među njima, tad se silno uplaši. Jer Gibeon je bio veliki grad, poput jednog od kraljevih gradova, a bio je veći od Aja, a svi njegovi muškarci bili su hrabri ratnici. Tad Adoni-Sedek, kralj Jerusalema, pošalje glasnike Hohamu, kralju hebronskom, Piramu, kralju jarmutskom, Jafiji, kralju lakiškom i Debiru, kralju eglonskom te im poruči: „Dođite gore k meni i pomozite mi da pobijedimo Gibeon, jer je sklopio mir sa Jošuom i Izraelovim sinovima!” Tad se udruži pet kraljeva amorejskih i krenu gore: kralj Jerusalema, kralj Hebrona, kralj Jarmuta, kralj Lakiša i kralj Eglona; i opsjednu Gibeon te ga počnu napadati. Ali Gibeonci pošalju glasnike Jošui u tabor u Gilgal te mu poruče: „Ne skidaj ruke sa svojih sluga; brzo dođi k nama, pomozi nam i spasi nas, jer svi se kraljevi amorejski protiv nas udružiše, oni koji u gorama žive.” I Jošua pođe iz Gilgala, a sa njim svi borci i hrabri ratnici. A Gospod reče Jošui: „Ne boj se, jer sam ih predao u tvoje ruke. Niko od njih neće pred tobom opstati!” Tako Jošua iznenada udari na njih, jer je cijelu noć išao od Gilgala. I Gospod ih preplaši pred Izraelom i pobiše ih u velikom boju kod Gibeona; i oni ih potjeraše sve do uzvisine Bet-Horon, i tukli su ih sve do Azeke i Makede. I desi se dok su pred Izraelcima bježali, kad bijahu kod strmine Bet-Horon, da Gospod pusti velike kamenice sa neba na njih sve do Aseka, i tako stradaju. Broj onih koji od kamenica izginuše bijaše veći od broja onih koji su stradali od mača sinova Izraelovih. A tada se Jošua obrati Gospodu. Toga dana kada Gospod predade Amorejce Izraelovim sinovima, i uzviknuo je pred Izraelcima: „Sunce, stani u Gibeonu! Ti mjeseče u dolini Ajalon!” Tad sunce zastane i mjesec se zaustavi sve dok se narod ne osveti neprijateljima. Zar to nije zapisano u knjizi Pravednika? Tako se sunce zaustavi na nebesima i nije zalazilo gotovo cijeli dan. I nijedan dan nije bio sličan ovome, ni prije ni poslije, da se Gospod ovako odazove na glas jednoga čovjeka, jer Gospod se borio za Izrael. I Jošua se vrati u tabor u Gilgalu a sa njim i sav narod. Ali onih je pet kraljeva pobjeglo te se sakri u pećini kod Makede. Tad javiše Jošui: „Nađosmo petericu kraljeva kako se kriju u pećini kod Makede!” A Jošua odgovori: „Navalite velike kamenice na ulaz pećine i postavite ljude da stražare! No vi ne stojte, nego pođite za neprijateljima i udarite na njihovu zalaznicu; ne dajte im da uđu u gradove jer ih je Gospod, Bog vaš, predao u vaše ruke!” A kada ih Jošua i Izraelovi sinovi potpuno potukoše u velikom boju i potpuno poraziše, i neki preostali izbjegoše u gradove, tada se cijeli narod sa Jošuom mirno vrati u tabor u Makedi; i niko ne pruži jezika protiv Izraelovih sinova. Jošua tada reče: „Oslobodite ulaz u pećinu i izvedite iz nje onih pet kraljeva pa ih dovedite meni!” I učiniše tako, izvedoše onih pet kraljeva iz pećine i dovedoše njemu: kralja Jerusalema, kralja Hebrona, kralja Jarmuta, kralja Lakiša i kralja Egona. A kad izvedoše sve kraljeve, Jošua se on obrati muškarcima Izraela i reče vođama ratnika koji su išli za njim: „Priđite i stopalima svojim stisnite vratove ovih kraljeva!” I oni priđu i stave stopala na vratove kraljeva. Tad im Jošua reče: „Ne bojte se i ne oklijevajte. Budite jaki i odvažni, jer ovako će Gospod postupati sa svim vašim neprijateljima s kojima se budete borili!” Zatim Jošua naredi da se pogube i objese o pet stabala do večeri. No kada sunce zađe, naredi Jošua da ih skinu sa stabala i da ih bace u pećinu u kojoj su se skrivali. Tad navališe ogromno kamenje na ulaz pećine, i tamo je do dana današnjeg. Istoga dana Jošua zauzme i Makedu. Navali i potuče je oštricom svoga mača, pogubi kralja i ispuni prokletstvo nad njim i nad svim dušama koje bijahu u njemu; niko se ne spasi. I sa kraljem Makede učini onako kao što je učinio sa kraljem Jerihona. Tad pođu Jošua i sav Izrael sa njim iz Makede ka Libni te udare na nju. I Gospod predade nju i kralja njenog u ruke Izraela i on ih udari oštricom svoga mača, sve duše koje bijahu u gradu, i ne ostavi nijednu živu da se spasi. Sa kraljem njihovim postupi onako kako je učinio sa kraljem Jerihona. Potom pođe Jošua i sav Izrael iz Libne ka Lakišu te udari na njega i opsjedne ga. I Gospod predade Lakiš u ruke Izraela. Zauzeše ga drugog dana i potukoše oštricom svojih mačeva, sve duše koje bijahu unutra – isto onako kako učiniše sa Libnom. U isto vrijeme pođe Horam, kralj Gezera, da pomogne Lakišu. No, Jošua potuče njega i sav narod, i niko ne ostade živ. I Jošua krene sa Izraelcima iz Lakiša ka Eglonu te udari na njega i opsjedne ga. Istog dana ga zauzeše i potukoše oštricom svojih mačeva, tad zatriješe sve duše koje bijahu unutra, isto onako kako učiniše sa Lakišom. Potom Jošua krene iz Eglona sa Izraelcima ka Hebronu te udari na njega. Tad ga zauzmu i potuku oštricom svojih mačeva. Ubiju kralja njegovog i sve žitelje gradova koji bijahu unutra; i ne ostavi nikog živog koji bi se spasio – isto onako kako učini sa Eglonom. I zatrije Hebron i sve duše koje bijahu unutra. Onda Jošua i svi Izraelci okrenu ga Debiru i udare na njega. Zauzmu ga, ubiju kralja i sve žitelje koji bijahu u njemu, sve ih udare oštricom svoga mača i izvrše prokletstvo nad svim dušama koje bijahu unutra. Ne ostaviše nikog živog koji bi se spasio. Kako učini sa Hebronom i Libnom te njihovim kraljevima, tako Jošua učini i sa Debirom i njegovim kraljem. Tako Jošua osvoji cijelu zemlju, uzvišenja Negeva, Šefelu i padine, i sve njihove kraljeve, i ne ostavi nijednog živog. On izvrši prokletstvo nad svime što je u sebi imalo dašak života, onako kako je Gospod, Bog Izraela, naredio. I sve ih Jošua potuče od Kadeš Barne do Gaze, i svu zemlju Gošen do Gibeona. Jošua pokori sve ove kraljeve odjednom i cijelu njihovu zemlju, jer se Gospod, Bog Izraela, borio za Izrael. Tad se Jošua i cijeli Izrael ponovo vrate u Gilgal. No kada je Jabin, kralj Hasora, čuo sve ovo, pošalje glasnike Jobabu, kralju Madona, i kralju Šimronu i kralju Akšafa, i kraljevima koji su živjeli na sjeveru, u gorju, i u Arabi južno od Kinereta, u dolini, i na gorju Dor ka zapadu, pa i Kanaancima na istoku i zapadu, Amorejcima, Hetitima, Perižanima i Jebusejcima u brdima te Hivijcima pod Hermonom u zemlji Mispi. I oni izađoše i sve vojske njihove; silan jedan narod, bijaše ga mnogo kao pijeska na obalama mora, sa mnogo konja i bojnih kola. Svi se ovi kraljevi sastaše te se zajedno utaboriše na vodama Merona da bi se zajedno borili protiv Izraela. I Gospod reče Jošui: „Ne boj ih se jer sutra ću ih u ovo vrijeme predati pobijene pred Izraelcima! Konje ćeš njihove osakatiti i bojna kola ognjem spržiti!” A Jošua i svi ratnici iznenada udare na njih na vodama Merona; i Gospod ih predade u ruke Izraelcima, a oni ih potukoše i otjeraše sve do grada Sidona i do Misrefot Majima i do ravnice Mispe na istoku; i potukoše ih potpuno da se nijedan ne spasi. Tad Jošua učini sa njima onako kako mu je Gospod poručio: njihove konje osakati, a bojna im kola sprži ognjem. I Jošua se u to vrijeme vrati nazad i zauzme Hasor i njegovog kralja pogubi mačem; jer je Hasor prije bio najmoćnije kraljevstvo među njima. I pobiše sve ljude oštricom svojih mačeva, tako da ne ostade ništa što je u sebi imalo dašak životni, a Hasor spališe. I Jošua osvoji sve gradove ovih kraljeva i kraljeve njihove te ih pogubi oštricom mača i nad njima izvrši prokletstvo – baš onako kako je Mojsije, sluga Gospodnji, zapovjedio. Ali Izrael nije spalio nijedan od gradova koji bijaše smješten na brdima; osim Hasora, koji spali Jošua. I sinovi Izraela podijeliše između sebe sav ratni plijen iz gradova i stoku njihovu; ali sve ljude pogubiše oštricom svojih mačeva i iskorijeniše, i ne osta ništa što je u sebi imalo dašak životni. Sve što je Gospod zapovjedio Svome sluzi Mojsiju, Mojsije je naredio Jošui, a baš tako postupi Jošua; ništa ne ostavi neispunjeno od onoga što je Gospod zapovjedio Mojsiju. Tako je Jošua zauzeo cijelu zemlju; gorje i sav Negev, svu zemlju Gošen, Šefelu, Arabu, Izraelsko gorje i njegove brežuljke; od golih vrhova koji se uzdižu prema Seiru, pa sve do Baal-Gada, u dolini Libanona u podnožju planine Hermon. Sve kraljeve njihove je zarobio i pogubio. Dugo je Jošua ratovao sa svim ovim kraljevima. I nije bilo grada koji se Izraelovim sinovima predao mirno osim Hivijaca, koji su živjeli u Gibeonu; sve ih ratom osvojiše. Jer Gospodnje je djelo da se srca njihova skamene i da krenu u boj sa Izraelcima, kako bi bili uništeni, i kako se ne bi pružila milost da bi se potpuno istrijebili – baš onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju. I Jošua stiže u to vrijeme i istrijebi Anakovce iz brdovitog Hebrona, iz Debira, iz Anaba, iz svega brdovitog kraja Izraelova; i Jošua izvrši prokletstvo nad njima i njihovim gradovima. I ne ostavi nijednog Anakovca živog u zemlju sinova Izraelovih, osim u Gazi, u Gatu i Ašdodu; tamo ih ostade nekoliko. Tako Jošua zauzme svu zemlju, onako kako je Gospod obećao Mojsiju; I Jošua to kao baštinu dade Izraelu, podijelivši je po plemenima. Potom se zemlja odmori od rata. Ovo su kraljevi zemalja koje su Izraelovi sinovi potukli i čija su područja zauzeli s onu stranu Jordana, ka istoku, od rijeke Arnon do brda Hermon te svu Aravu ka istoku: Sihon, kralj amorejski, koji je živio u Hešbonu i stolovao iz Aroera, koji leži na obali rijeke Arnon, sredinom doline i polovicom Gileada sve do rijeke Jabok, koja je granica sa Amoncima; i preko doline sve do Kineretskog jezera ka istoku, sve do Slanog mora Arave, ka istoku do Bet Haješimota i ka jugu do obronaka Pisge. Zatim područje kralja Oga, kralja Bašana, od ostatka Refaimaca, koji je živio u Aštarotu i Edreju, i koji je vladao nad gorom Hermon i Salkom i nad cijelim Bašanom sve do gešurske i maakadske granice, i nad polovicom Gileada, sve do područja Sihona, kralja Hešbona. Potukli su ih Mojsije, sluga Gospodnji, i Izraelovi sinovi. I Mojsije, sluga Gospodnji, predao ih je kao baštinu Rubenovcima, Gadovcima i polovici plemena Manašea. A ovo su kraljevi zemalja koje Jošua potuče s ove strane Jordana, ka zapadu, od Baal Gada do u dolini Libanona pa sve do golog gorja koje se visoko diže nad Seirom. I Jošua to dodijeli plemenima Izraela kao baštinu, svakom svoj dio, u gorju, u Šefeli, u Arabi i po obroncima, u pustinji te u Negebu: zemlju Hetita, Amorejaca, Kanaanaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca: Kralja Jerihona; kralja Aja koji leži kraj Betela, kralja Jerusalema, kralja Hebrona, kralja Jarmuta, kralja Lakiša, kralja Eglona, kralja Gezera, kralja Debira, kralja Gedera, kralja Horme, kralja Arada, kralja Libne, kralja Adulama, kralja Makede, kralja Betela, kralja Tapuaha, kralja Hefera, kralja Afeka, kralja Šarona, kralja Madone, kralja Hasora, kralja Šimron-Merona, kralja Ašhafa, kralja Tanaaka, kralja Megida, kralja Kedeša, kralja Jokneama na Karmelu, kralja Dora u pokrajini dorskoj, kralja Goja u Gilgalu, kralja Tira, svega, trideset i jednog kralja. Kad je Jošua ostario, već u poodmaklim godinama, reče mu Gospod: „Već si star i vremešan, a mnogo je zemlje ostalo za osvajanje. No, ovo je zemlja koju još valja zauzeti: područja Filistejaca i svu zemlju gešursku, od Sihora, koji teče istočno od Egipta, sve do granice Ekrona, na sjeveru, koji se ubraja u područja Kanaanaca; pet kneževina Filistejaca; Gazu, Ašdod, Aškalon, Gat i Ekron; kako i Avijce. Svu zemlju Kanaanaca na jugu, Aru sidonsku do Afeka i granice amorejske. Zatim zemlju Giblijaca i sav Libanon na istoku, od Baal Gada u podnožju gore Hermon sve do Hamata. Sve koji u brdima žive, od Libanona do Misrefota na zapadu i sve Sidonce, Ja ću rastjerati pred Izraelovim sinovima. Razdijeli zemlju Izraelcima, onako kako sam ti zapovjedio! Razdijeli dakle tu zemlju kao baštinu među devet plemena i među polovicu plemena Manašea.” Jer druga polovica Manašeova plemena, Rubenovci i Gadovci primiše baštinu, koju im Mojsije razdijeli s onu stranu Jordana prema istoku; onako kako im je Mojsije, sluga Gospodnji, dodijeli: od Areora, koji je na obali Arnona, i grada, koji je usred doline i cijele ravnice Medeba do Diona. I sve gradove Sihona, kralja Amorejaca, koji je vladao u Hešbonu do granice sinova Amonovih. Uz to Gilead, područje gešursko i makaansko, svu goru Hermon i cijeli Bašan sve do Salke; cijelo kraljevstvo Oga u Bašanu, koji je vladao u Aštarotu i Edreju; on je još bio preostao od ostataka Refaima, što ih je Mojsije potukao i protjerao. No, Izraelovi sinovi nisu protjerali Gešurce i Makaance, nego Gešur i Makaan ostadoše živjeti među sinovima Izraela do dana današnjeg. Samo plemenu Levijevu ne dodijeli baštinu, jer paljenice Gospoda, Boga Izraela, njegova su baština, onako kako im je i obećao. I Mojsije dodijeli plemenu sinova Rubena njihov udio po rodovima; oni dobiše područje od Areora i grada usred doline i cijelu ravnicu kod Medebe: Hešbon sa svim mjestima u dolini, Dibon, Bamot Baal, Bet Baal Meon, Jahas, Kedemot, Mefaat, Kirjatajim, Sibmu, Seret Hašahar na brdu iznad doline, Bet Peor, obronke Pisge i Bet Haješimot, te sve druge gradove u ravnici i cijelo kraljevstvo Sihona, kralja Amorejaca koji je u Hešbonu vladao i kojeg je Mojsije potukao uz plemiće Midjana: Avijema, Rekemona, Sura, Hura i Reboma, silnike kralja Sihona, koji su živjeli u zemlji. I Bileama, Beorovog vrača, Izraelovi sinovi pogubiše mačem nakon što poubijaše druge. I granica je sinova Rubena bila rijeka Jordan i njene obale. Ovo je baština sinova Rubenovih po njihovim rodovima: gradovi i sela njihova. I Mojsije dodijeli plemenu sinova Gadovih njihov dio po rodovima, tako da njima pripade: Jazer i svi gileadski gradovi, polovica zemlje sinova Amonovih sve do Aroera, koji je istočno od Rabe, te od Hešbona do Ramot-Hamispe i Betonima, i od Mahanajima do debirskog kraja, zatim u dolini: Bet Haram, Bet Nimru, Sukot i Safon, ostatak kraljevstva Sihona, kralja Bašana; Jordan sa svojom obalom sve do kraja Kineretskog jezera, na istočnoj obali Jordana. To je baština sinova Gadovih, po njihovim rodovima: gradovi i sela njihova. Potom Mojsije dodijeli polovici plemena Manašeova njihov dio; i dade ga polovini sinova Manašeovih po njihovim rodovima; ovaj kraj se prostire od Mahanijima preko cijelog Bašatana, sve kraljevstvo Oga, bašanskog kralja, Jairova sela, što su u Bašanu, šezdeset gradova. A polovinu Gileada, Aštarota i Edreja, glavne gradove kraljevstva Oga, dobiše sinovi Makira, sina Manašeova, i to polovica Makirovih sinova po njihovim rodovima. To Mojsije razdijeli kao baštinu na ravnici moapskoj, s onu stranu Jordana, istočno od Jerihona Ali Levijevom plemenu Mojsije ne dodijeli baštine, jer Gospod, Bog Izraelov, njihova je baština, onako kako im je On i obećao. Ovo Izraelovi sinovi dobiše kao baštinu u zemlji Kanaan, ono što su im razdijelili Eleazar, Jošua, sin Nunov, i poglavari sinova Izraelovih. Razdijeliše žrijebom onako kako je Gospod kroz Mojsija poručio, između devet plemena i polovine desetog plemena. Dvama plemenima i jednoj polovici desetog plemena Mojsije je dodijelio baštinu s onu stranu Jordana, ali Levitima ne dade baštine među njima. Jer bijahu dva plemena sinova Josipovih: Manašeovo i Efrajimovo. No Levitima ne dodijeliše zemlje, nego samo gradove u kojima mogu živjeti i pašnjake za stoku njihovu. Onako kako je Gospod zapovjedio Mojsiju tako sinovi Izraelovi postupiše i podijeliše zemlju. Tad Judini sinovi stupiše pred Jošuu u Gilgalu, i Kaleb, sin Jefuneov, Kenižanin, reče: „Ti znaš šta je Gospod Mojsiju, čovjeku Božijem, o meni i tebi kazao u Kadeš Barnei. Bilo mi je četrdeset godina kada me Mojsije, sluga Gospodnji, poslao iz Kadeš Barne da zemlju izvidim i ja mu dadoh izvještaj po srcu svome. No braća moja, koja sa mnom krenuše, narodu srce prestrašiše, a ja sam u potpunosti slijedio Gospoda, Boga svoga. Toga mi se dana Mojsije zakle govoreći: ‘Zemlja na koju si kročio pripast će tebi i djeci tvojoj kao baština zauvijek, jer si Gospoda, Boga moga, posve slijedio!’ I gle sada, Gospod me ostavio u životu onako kako mi je i obećao. Prošlo je četrdeset i pet godina od trena kada je Gospod uputio ove riječi Mojsiju, kad je Izrael po pustinji lutao. I gle, sada imam osamdeset i pet godina, i danas sam snažan kao što sam bio onoga dana kada me Mojsije poslao; kakva mi je snaga tada bila, takva je i danas, da boj vodim i da dolazim i odlazim. Sada mi predaj ovo gorje o kojem je Gospod govorio onoga dana, jer i ti si toga dan počuo da su Anakovci na njemu stanovali i da su imali velike i utvrđene gradove na njemu. Možda će Gospod biti uz mene da ih otjeram, onako kako je Gospod govorio!” Tad ga Jošua blagoslovi i predade Hebron kao baštinu Kalebu, sinu Jefuneovom. Tako Hebron postade baština Kaleba, sina Jefuneovog, Kenižanina, i tako je do dana današnjeg, jer je Gospoda, Boga Izraela, u potpunosti slijedio. Ali Hebron se prije zvao grad Arbe. A Arba je bio najveći čovjek među Anakovcima. Potom se zemlja odmori od rata. Dio koji pripade plemenu Izraelovih sinova, po rodovima njihovim bijaše na granici Edoma, na jugu do pustinje Sin, na krajnjem jugu. A njihova se južna granica prostirala od kraja Slanog mora, od zaljeva koji je na jugu, i zatim južno do visine Akrabima, i produžavala do Sina, i opet južno do Kadeš Barne sve gore do Hesrona, penjala se ka Adaru i okretala ka Karkai, onda prelazila do Asmona i išla do egipatskog potoka, tako da je more kraj granice. Neka je to vaša južna granica! A istočna je granica Slano more sve do ušća Jordana. Granica na sjeveru počinjala je kod zaljeva mora, kraj ušća Jordana, te se dizala ka Bet-Hoglu i išla sjeverno ka Bet-Aravi i gore prema kamenu Bohana, Rubenova sina. Zatim se granica dizala iz doline Akora prema Debiru, skretala ka sjeveru prema Gilgalu koji se nalazi nasuprot uzvisini Aduminu, koja leži južno od potoka. Zatim se granica proteže do vode En-Šemeša i ide dalje do En-Rogela. Granica je išla ka ravnici sinova Hinoma, južno prema grebenu Jebusejaca, to jest Jerusalema; i pela se ka vrhu brda koje leži zapadno od ravnice Hinom, i ka sjeveru, kraj ravnice Refaima. Granica je zatim skretala s vrha ovoga gorja ka izvoru voda Neftoah te izlazila do gradova gorja Efron, pa se protezala ka Baali, to jeste Kirjat-Jearimu. Granica je dalje išla od Baale na zapadu prema gorju Seir, pa prelazila na sjeverni greben Jearim, to jeste Kesalon, zatim se spuštala ka Bet-Šemešu i išla dalje ka Timni. I tako se granica protezala dalje sjeverom do grebena Ekron, pa skretala ka Sikronu, prelazila goru Baali, i dopirala do Jabneela, tako da je more kraj granice. I zapadna je granica Veliko more i njegova obala. To je granica Judinih sinova, po njihovim rodovima okolo. I Kalebu, sinu Jefuneovom, on dade dio među sinovima Judinim po naredbi Gospodnjoj Jošui. Dao mu je grad Arabu, oca Anaka, to jeste Hebron. A Kaleb je odatle protjerao trojicu sinova Anakovih: Šešaja, Ahimana i Talmaja, sinove Anakove. Onda ode gore ka stanovnicima Debira, Debir se prije zvao Kirjat Sefer. I Kaleb tada reče: „Ko osvoji Kirjat Sefer njemu ću svoju kćer Aksu za ženu dati.” I zauze ga Otniel, sin Kenaza, koji je bio brat Kalebov; i on mu dade svoju kćer Aksu za ženu. No, desi se kada je došla mužu da ga je nagovarala da zatraži polje od oca svoga. I ona je skočila sa magarca. Tad je Kaleb upita: „Šta hoćeš?” A ona odvrati: „Daj mi blagoslov! Dao si mi južna područja, zato mi daj i izvore!” Tad joj on dade gornje i donje izvore. To je baština plemena sinova Judinih po njihovim rodovima. Gradovi u graničnom području sinova Judinih, duž granice Edomaca na jugu, bijahu sljedeći: Kabseel, Eder, Jagur, Kina, Dimona, Adada, Kedeš, Hasor, Jitnan, Zif, Telem, Bealot, Novi Hasor, Kirjat Hesron, to jest Hasor, Amam, Šema, Molada, Hasar Gada, Hešmon, Bet-Pelet, Hasar Šual, Beer Šeba. Bazjotja, Baala, Ijim, Esem, Eltolad, Kesil, Horma Siklag, Madmana, Sansana, Lebaot, Šelhim, Ajn i Rimon, svega dvadeset i devet gradova sa njihovim selima. U nizini to bijahu: Eštaol, Sora, Ašna, Zanoah, En Ganim, Tapuah, Haenam, Jarmut, Adulam, Soko, Azeka, Šaarajim, Aditajim, Hagedera i Gederotajim: četrnaest gradova sa njihovim selima. Senan, Hadaša, Migdal Gad, Dilean, Hamispe, Jokteel, Lakiš, Boskat, Eglon, Kabon, Lahmas, Kitliš, Gederot, Bet Dagon, Naama, Makeda: šesnaest gradova sa njihovim selima. Libna, Eter, Ašan, Jiftah, Ašna, Nesib, Keila, Akzib i Mereša: devet gradova sa njihovim selima. Ekron s naseljima i selima, od Ekrona do mora, sve ono kraj Ašdoda, i njegova sela. Ašdod sa svojim naseljima i selima, Gaza sa svojim naseljima i selima, do Egipatskog potoka i Velikog mora, i obala. U gorju to bijahu: Šamir, Jatir, Soko, Dana, Kirjat Sefer, to jest Debir Anab, Eštemoa, Anim, Gošen, Holon i Gilo: jedanaest gradova sa njihovim selima. Arab, Duma, Ešean, Janum, Bet-Tapuah, Afeka, Humta, Kirjat-Arba to jest Hebron, i Sior: devet gradova sa njihovim selima. Maon, Karmel, Zif, Juta, Jizreel, Jokdeam, Zanoah, Hakajim, Gibea i Timna: deset gradova s njihovim selima. Halhul, Bet-Sur, Gedor, Maarat, Bet-Anot i Eltekon: šest gradova s njihovim selima. Kirjat-Baal (to jeste, Kirjat-Jearim) i Rabah: dva grada sa njihovim selima. U pustinji bijahu: Bet-Haaraba, Midin, Sekaka, Hanib Šan, Slani Grad i En-Gedi: šest gradova sa njihovim selima. A Jebusejce, koji su stanovali u Jerusalemu, sinovi Judini nisu mogli istjerati. Tako Jebusejci ostanu u Jerusalemu sa sinovima Judinim do dana današnjeg. Tad sinovima Josipovim žrijebom pripade područje: od Jordana do Jerihona, i na istok od voda Jerihonskih. Zatim pustinja koja se od Jerihona pela brdima do Betela. Granica se dalje protezala od Betela do Luza i prolazila područjem Arkijaca do Atarota. Onda se spuštala na zapad prema jafletskoj međi, sve do donje granice Bet Horona i do Gezera, i tako dopirala do mora. To su sinovi Josipovi, Manaše i Efrajim, kao baštinu dobili. Ovo je područje sinova Efrajimovih po njihovim rodovima: istočna granica njihove baštine kretala se od Atrot Adara sve do gornjeg Bet Horona, a potom išla sve do mora, na sjeveru do Mikmetata. Zatim je granica skretala na istok ka Taanat Šilu, i prolazila pored njega sve do Janoaha. Od Janoaha se spuštala ka Atrotu i Naraatu te dopirala do Jerihona i završava na Jordanu. Od Tapuaha se granica protezala zapadno do potoka Kane i izlazila na more. To je baština plemena sinova Efrajimovih po njihovim rodovima. Imali su te gradove i njihova sela. Oni nisu protjerali Kanaance koji su živjeli u Gezeru. Tako su Kanaanci do dana današnjeg ostali stanovati među Efrajimom, ali su pod prisilom radili. Ovo žrijebom dopade Manašeu – zato što je bio prvorođeni Josipov sin. Makiru, Manašeovom prvorođenom sinu, ocu Gileadovu pripao je Gilead i Bašan, jer je bio ratnik. I ostali sinovi Manašeovi žrijebom su dobili dio po rodovima njihovim; naime sinovi Abiezerovi, sinovi Hekelovi, sinovi Asrielovi, sinovi Šekemovi, sinovi Heferovi i sinovi Šemidini. Jer bili su potomci Manašeovi, sina Josipova, po svojim rodovima. Ali Selofhad, sin Hefera, sina Gileada, sina Makirova, sina Manašeova, nije imao sinova, nego samo kćeri. Ovo su imena njegovih kćeri: Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. One stadoše pred svećenika Eleazara i Jošuu, sina Nunova, i pred glavare pa rekoše: „Gospod je zapovjedio Mojsiju da i nama dâ baštinu među braćom našom!” I dodijeliše im baštinu među braćom njihova oca, po zapovijedi Gospodnjoj. I tako Manašeu dopade deset dijelova, osim zemlje Gilead i Bašan, koja je s onu stranu Jordana. Jer Manašeove kćeri dobiše baštinu među njegovim sinovima, ali zemlja Gilead pripade ostalim sinovima Manašeovim. I Manašeova granica se protezala od Ašera ka Mikmetati, koji leži blizu Šekema, a zatim je skretala desno prema stanovnicima En-Tapuaha. Jer područje Tapuah pripadalo je Manašeu, ali grad, na granici Manašeovoj, bio je dodijeljen sinovima Efrajimovim. Potom se granica spuštala do potoka Kane. Gradovi južno od potoka pripadali su Efrajimu, usred Manašeovih gradova. No granica Manašea išla je sjeverno od potoka i završavala kraj mora. Efrajimu je pripala zemlja na jugu, a Manašeu ona ka sjeveru. More im je bilo granica; na sjeveru je išla do Ašera, na istoku do Jisakara. A Manašeu je dopalo u području Jisakara i Ašera: Bet Šean sa njegovim naseljima, stanovnici En Dora i njihova naselja, stanovnici Megida i njihova naselja, i tri uzvišenja. No Manašeovi sinovi ovaj grad nisu mogli zauzeti, jer je Kanaancima uspjelo da se održe u ovoj zemlji. Ali kad se sinovi Izraelovi osiliše, natjeraše ove da plaćaju danak, ali ih nisu protjerali. I Josipovi sinovi su razgovarali sa Jošuom govoreći: „Zašto si nam baštinu dao prema jednom žrijebu, i zašto si nam dao samo jedan dio, kad je nas mnogo i Gospod nas je silno blagosiljao do sada?” Tad im Jošua odgovori: „Kad ste narod veliki, onda idite gore u šumu i iskrčite sebi zemlje u području Perišana i Refaimovaca, ako su vam brda Efrajimova pretijesna!” Potom sinovi Josipa odvratiše: „Brda nam nisu dovoljna; ali svi Kanaanci koji žive u ravnici imaju željezna bojna kola, oni u Bet Šeanu i njegovim naseljima, i oni u ravnici Jezreel!” Tad Jošua reče domu Josipovu, Efrajimovu i Manašeovu: „Mnogobrojan ste narod silne moći; nećete imati samo jedan dio, nego će vam i ovo područje gdje je šuma pripasti. Iskrčite ga i obronci će pripadati vama, jer ćete protjerati Kanaance iako su silni i imaju željezna bojna kola!” I cijela se zajednica Izraelovih sinova sabrala u Šilu, i tu razapela Šator susreta; i zemlja im se pokorila. Ali bijaše još sedam plemena sinova Izraelovih kojima nije dodijeljena baština. I Jošua reče sinovima Izraelovim: „Koliko ćete još oklijevati da pođete i da zauzmete zemlju koju vam je Gospod, Bog očeva vaših, darovao? Uzmite po tri čovjeka iz svakog plemena, a ja ću ih poslati; i neka pođu, prođu kroz zemlju i neka popišu sve po baštinama i neka se zatim vrate! Neka podijele zemlju na sedam dijelova. Neka Juda ostane na južnom području, a neka dom Josipov prebiva u sjevernom dijelu. No vi napravite popis zemlje i razdijelite je na sedam dijelova, pa ga donesite meni, a ja ću vam žrijeb baciti pred Gospodom, Bogom našim! Jer Leviti nemaju udio među vama, nego je svećenstvo Gospodnje njihova baština. Gad, Ruben i polovica plemena Manašeova svoju su baštinu primili s onu stranu Jordana, ka istoku, koju im je Mojsije, sluga Gospodnji, darovao.” Onda ljudi krenuše, a dok su išli Jošua im dade zapovijed da popišu zemlju: „Pođite i proputujte kroz zemlju, popišite je, pa se vratite meni, a ja ću vam ovdje, u Šilu, baciti žrijeb pred Gospodom!” Tako ovi ljudi krenu pa prođu zemljom i popišu je u jednu knjigu, po gradovima, u sedam dijelova, potom se vrate Jošui u tabor u Šilu. Tad im Jošua baci žrijeb u Šilu, pred Gospodom, i Jošua tamo podijeli zemlju među sinovima Izraelovim, svakome njegov dio. I žrijeb pade sinovima Benjaminovim prema njihovim rodovima. Područje koje im žrijebom dopade bijaše smješteno između sinova Judinih i sinova Josipovih. I njihova je sjeverna granica počinjala na Jordanu te išla preko grebena na sjeveru Jerihona i prelazila gorje na zapadu, pa zatim završavala u pustinji Bet Aven. Odatle je nastavljala ka Luzu, to jeste Betelu; potom se granica spuštala južno od Luza, to jeste Betela, dolazila do Atarot Adara, kraj planine koja je na jugu, u donjem Bet Horonu. Zatim se granica protezala dalje i skretala ka zapadnoj strani, južno od planine, koja leži južno od Bet Horona, pa se završavala u Kirjat Baalu, to jeste Kirjat Jearimu, gradu sinova Judinih. To je zapadna strana. Južna je strana počinjala od kraja Kirjat Jearima, zatim se nastavljala zapadno do izvora voda Neftoah, potom se spuštala do podnožja planine, koja leži prema dolini Hinom, u ravnici Refaimovaca, pa prolazila kroz dolinu Hinom ka jugu do grebena Jebusejaca, i spuštala se do En Rogela. Onda se protezala ka sjeveru i dopirala do En Šemeša, i dalje ka Gelilotu, koji je naspram uzvišenja Adumima, pa zatim išla do Kamena Bohana, sina Rubenova. Onda je prelazila na greben naspram sjeverne Arave te se spuštala u samu Aravu. I granica je dosezala do grebena Bet Hogle ka sjeveru i završavala u sjevernom zaljevu Slanog mora, na južnom kraju Jordana. To je južna granica. No Jordan im je bio granica s istoka. To je baština sinova Benjaminovih i njihove granice okolo po rodovima njihovim. A ovo su gradovi sinova Benjaminovih po njihovim rodovima: Jerihon, Bet Hogla, Emek Kesis, Bet Haaraba, Samarajim, Betel, Avim, Para, Ofra, Keefar Haamona, Ofni i Gaba: dvanaest gradova i njihovih sela. Gibeon, Rama, Beerot, Mispe, Kefira i Mosa, Rekem, Jirpeel, Tarala, Sela, Haelef, Jebus, to jeste Jerusalem, Gibat i Kirjat; četrnaest gradova i njihovih naselja. To je baština sinova Benjaminovih po rodovima njihovim. Drugi žrijeb padne plemenu sinova Simeonovih po njihovim rodovima, i njihova se baština nalazila usred dijela sinova Judinih. I njima dopadne: Beer Šeba, Šeba, Molada, Hasar Šual, El Tolad, Betul, Horma, Siklag, Bet Hamarkabot, Hasar Susa, Bet Lebaot i Šaruhen: trinaest gradova i njihovih naselja. Ajn, Rimon, Eter i Asan. Četiri grada i njihova naselja. Uz to i sva sela koja se nalaze oko ovih gradova, do Baalata Beera, to jeste južne Rame. To je baština plemena sinova Simeonovih po njihovim rodovima. Baština sinova Simeonovih bi od dijela sinova Judinih, jer je baština sinova Judinih za njih bila prevelika. Zato su Simeonovi sinovi dobili baštinu među njima. Treći žrijeb pade sinovima Zebulona po njihovim rodovima. Njihova se baština prostirala do Sarida. Njihova je granica išla ka zapadu, do Marale, tu dolazila do Dabaseta i izlazila na potok, koji teče ispred Jokneama. Od Sarida je kretala ka istoku, prema izlasku sunca, sve do Kilot Tabora, zatim išla do Dabarata i pela do Jafije. Odatle je išla ka istoku, prema izlasku sunca, do Gat Hefera i Et Kasina, i dopirala do Rimon Metoara, blizu Nee. Granica ju zatim obilazla na sjeveru ka Hanatonu i završavala u ravnici Jefta El, zatim Katat, Nahalal, Simron, Jidealu i Betlehem. Dvanaest gradova sa njihovim selima. Ovo je bila baština sinova Zebulonovih po njihovim rodovima, ovi gradovi i njihova sela. Četvrti žrijeb padne Jisakaru, za sinove Jisakarove po njihovim rodovima. I njihovo je područje obuhvatalo Jesreel, Kesulot, Šunem, Hafaraim, Šion, Anaharat Rabit, Kisjon, Ebes, Remet, En Ganim, En Hada, Beth Pases. I granica je dopirala do Tabora, Sahasima, Bet Šemeša, a kraj joj je bio Jordan. To je šesnaest gradova sa njihovim naseljima. Ovo je baština plemena sinova Jisakarovih po njihovim rodovima, ovi gradovi sa njihovim selima. Peti je žrijeb pao za pleme sinova Ašerovih po njihovim rodovima. Njihovo je područje obuhvatalo Helkat, Hali, Beten, Ahšaf, Alamelek, Amead, Miseal i dopiralo na zapadu do Karmela i do Sihor Libnata. Granica se zatim okretala ka izlasku sunca, ka Bet Dagonu te dosezala do Zebulona i ravnice Jefta El, na sjeveru, Bet Emek i Nehiel, te stizala do Kabula na lijevoj strani, do Ebrona, Rehoba, Hamona i Kane, do velikog grada Sidona. Zatim je granica skretala ka Rami i do tvrdog grada Tira, pa je išla ka Hosi i izlazila na more, zahvatala Mahalab, Ahsib, Uma, Afek i Rehob. To su dvadeset i dva grada sa njihovim selima. Ovo je baština sinova Ašerovih po njihovim rodovima, ovi gradovi i njihova sela. Šesti žrijeb pade za sinove Naftalijeve, za Naftalijeve sinove po njihovim rodovima. Njihova se baština prostirala od Helefa, hrasta u Saananimu, od Admi Nekeba i Jabneela, do Lakuma, a njen je kraj bio Jordan. Granica je išla ka zapadu, prema Asnot Taboru, i odatle do Hukoka, i dopirala do Zebulona na jugu, Ašera na zapadu i Jude na Jordanu ka istoku. Tvrdi gradovi bijahu: Sidim, Ser, Hamat, Rakat, Kineret, Adama, Rama, Hasor, Kedeš, Edrej, En Hasor, Jiron, Migdal El, Horem, Bet Anat, Bet Šemeš; devetnaest gradova sa njihovm selima. Ovo je baština Naftalijevih sinova po njihovim rodovima; ovi gradovi i njihova sela. Sedmi žrijeb pade za pleme sinova Danovih po njihovim rodovima. Njihova je baština obuhvatala: Soreu, Estaol, Ir Šemeš, Šaalabin, Ajalon, Jitlu, Elon, Timnatu, Ekron, Elteke, Gibeton, Baalat, Jehud, Bene Berak, Gat Rimon, Mejarkon, Rakon i čitavo područje do Jafe. Područje sinova Danovih prostiralo se odatle i dalje. Jer Danovi sinovi su pošli i vojevali protiv Lešena te ga osvojili i udarili oštricom svojih mačeva, zaposjeli ga i u njemu se nastanili. Dali su mu ime Dan, po imenu oca svoga Dana. Ovo je baština sinova Danovih po njihovim rodovima; ovi gradovi i njihova sela. Kad su svu zemlju podijelili i razgraničili, tad Izraelovi sinovi daruju Jošui, Nunovom sinu, baštinu u svojoj sredini. Po zapovijedi Gospoda dodijeliše mu grad koji je za sebe tražio, Timnat Serah u gorju Efrajim. On utvrdi grad i tamo se nastani. Ovo je baština koju su Eleazar, svećenici, Jošua, sin Nunov, i glave porodica plemena sinova Izraelovih razdijelili žrijebom u Šilu pred Gospodom, pred ulazom u Šator susreta. I tako dovršiše podjelu zemlje. I Gospod reče Jošui: „Kaži sinovima Izraelovim i poruči im: Odredite sebi gradove utočišta za koje sam vam kroz Mojsija kazao, da tamo može ubica bježati ako nekoga nehotice ubije, kako bi vam bili utočište od krvnog osvetnika. Neka bježi ka jednom od ovih gradova i neka stane pred kapije, pa neka potom iznese svoju stvar starješinama. Neka ga oni zatim prime u grad i neka mu dadnu mjesto da ima gdje stanovati. A ako ga krvni osvetnik uhodi, neka ga ne predaju u njegove ruke, jer nehotice je ubio bližnjeg svoga koji mu prije nije bio neprijatelj. I neka stanuje u tom gradu dok mu ne presudi zajednica i dok ne umre visoki svećenik, koji tada bude na dužnosti. Onda se ubica može vratiti u svoj grad i svoj dom, u grad iz kojeg je pobjegao.” Tad izaberu: Kedeš u Galileji u brdovitom predjelu Naftalijevu, Šihem u gorju Efrajimovu, Kirjat Arbu, to jeste Hebron, u gorju Judinom. I s onu stranu Jordana, istočno od Jerihona, odrediše Beser u pustinji, na ravnici plemena Rubenova, Ramot u Gileadu od plemena Gadova i Golan u Bašanu od plemena Manašeova. To bijahu određeni gradovi za sinove Izraelove i za tuđince koji žive među njima, kako bi mogli pobjeći kada nehotice ubiju nekoga i da ne budu pogubljeni rukom osvetnika prije no što stanu pred zajednicu. Tad poglavari levitskih porodica stanu pred Eleazara svećenika i Jošuu, Nunovog sina, i pred poglavare sinova Izraelovih, i razgovaraše sa njima u Šilu, u zemlji Kanaan, govoreći: „Gospod je preko Mojsija naredio da nam se dodijele gradovi u kojima ćemo stanovati i pašnjaci oko njih za našu stoku!” Tad im sinovi Izraelovi od svoje baštine dadoše gradove i pašnjake, po naredbi Gospodnjoj. No, žrijeb pade za Kehatovce; i sinovima svećenika Arona dopade trinaest gradova žrijebom od plemena Judina, plemena Simeonova i plemena Benjaminova. Ostalim sinovima Kehata dopade žrijebom deset gradova, od roda plemena Efrajimova, od plemena Dan i polovine plemena Manašeova. Ali sinovima Geršonovim dodijeliše trinaest gradova žrijebom, od rodova plemena Jisakarova, plemena Ašerova i plemena Naftalijeva te polovice plemena Manašeova u Bašanu. Sinovima Merarijevim dopade po rodovima njihovim dvanaest gradova od plemena Rubenova, plemena Gadova i plemena Zebulonova. Tako sinovi Izraelovi dodijeliše žrijebom Levitima gradove i pašnjake oko njih, onako kako je Gospod naredio kroz Mojsija. Od plemena sinova Judinih i plemena sinova Simeonovih dodijeljeni su gradovi koji se poimence navode. I dodijeliše ih sinovima Aronovim, od roda Kehatovca, od sinova Levijevih, jer prvi žrijeb pade za njih. Tako im dodijeliše grad Arbas, Enakovog oca, to jeste Hebron, u brdima Judinim s pašnjacima oko njega. No polja oko grada i sela dadoše Kalebu, sinu Jefuneovu kao baštinu. Tako sinovima Aronovim dodijeliše Hebron, grad utočište ubicama, i pašnjake oko njega, Libnu s pašnjacima, Jatir s pašnjacima, Eštemu s pašnjacima, Holon s pašnjacima, Debir s pašnjacima, Ajn s pašnjacima, Jutu s pašnjacima, Bet Šemeš s pašnjacima, dakle, devet gradova od ova dva plemena. A od plemena Benjaminovog dadoše Gibeon s pašnjacima, Gebu s pašnjacima, Anatot s pašnjacima, Almon s pašnjacima, dakle, četiri grada. Sveukupno bijaše trinaest gradova sa njihovim pašnjacima za svećenike, sinove Aronove. A rodovima sinova Kehata, Levitima, koji preostaše od sinova Kehata, dodijeliše žrijebom gradove od plemena Efrajimova. I dodijeliše im Šihem, grad utočište ubicama, njegove pašnjake, i brda Efrajimova, te Gezer s pašnjacima. Kibsajim s pašnjacima, Bet Horon s pašnjacima; to su četiri grada. I od Danova plemena: Elteku s pašnjacima, Gibeton s pašnjacima, Ajalon s pašnjacima, Gat Rimon s pašnjacima; to su četiri grada. Od polovice plemena Manašeova: Tanak s pašnjacima, Gat Rimon s pašnjacima; to su dva grada. Sveukupno bijaše deset gradova s pašnjacima za preostale sinove roda Kehatova. Sinovima Geršona, od rodova Levita, dodijeliše od polovine plemena Manašeova Golan u Bašanu, grad utočište ubicama, i njegove pašnjake, uz to Beešteru s pašnjacima; to su dva grada. Od plemena Jisakar dodijeliše: Kisjon s pašnjacima, Daberat s pašnjacima, Jarmut s pašnjacima, En-Ganim s pašnjacima; to su četiri grada. I od plemena Ašer: Mizeal s pašnjacima, Abdon s pašnjacima, Helkat s pašnjacima, Rehob s pašnjacima; to su četiri grada. Od plemena Naftalijeva: Kedeš u Galileji, grad utočište ubicama, i njegove pašnjake, Hamot-Dor s pašnjacima, Kartan s pašnjacima; to su tri grada. Ukupno bijaše trinaest gradova s pašnjacima za rodove Geršonovaca. A rodovima sinova Merarijevih, ostalim Levitima, dopadoše od plemena Zebulonova: Jokneam s pašnjacima, Karta s pašnjacima, Dimna s pašnjacima, Nahalal s pašnjacima, to su četiri grada: i od plemena Ruben, Beser s pašnjacima, Jahsa s pašnjacima, Kedemot s pašnjacima, Mefat s pašnjacima; to su četiri grada. A od plemena Gadova: Ramot u Gileadu, slobodan grad za ubice, i njegovi pašnjaci, Mahanajim s pašnjacima, Hešbon s pašnjacima, Jazer s pašnjacima; dakle, četiri grada ukupno. Za Merarijeve sinove među svojim rodovima, preostalim rodovima Levita, dopade žrijebom svega dvanaest gradova. Tako Leviti imahu četrdeset osam gradova s pašnjacima usred baštine sinova Izraelovih. Ti gradovi bijahu okruženi pašnjacima. Tako bijaše sa svim ovim gradovima. Tako je Gospod podijelio Izraelcima svu zemlju za koju se zakleo njihovim praocima da će im dati, i oni su je zaposjeli i nastanili se u njoj. Gospod im je dao mir sa svih strana kao što je zakleo njihovim praocima. Niko od njihovih neprijatelja nije bilo u stanju suprotstaviti njima, nego je Gospod predao svi u njihove ruke. Od svih obećanje koje je Gospod dao izraelskom narodu ni jedno nije ostalo neispunjeno. Ispunio je baš svako. U to vrijeme pozove Jošua Rubenovce, Gadovce i polovinu plemena Manašeova, pa im reče: „Sve ste učinili što vam je Mojsije, sluga Gospodnji, zapovjedio, mom ste se glasu pokoravali u svemu što sam vam naredio. Braću svoju niste napustili do danas, i bili ste odani u zapovjedi Gospoda, Boga vašeg. Sada se vratite i pođite u svoje šatore, u zemlju, baštinu vašu, koju vam je Mojsije darovao s onu stranu Jordana, jer je Gospod, Bog vaš, primirio vašu braću onako kako je i obećao! No pazite da poštujete zapovijedi i Zakon koji vam je Mojsije, sluga Gospodnji, naložio; da Gospoda, Boga vašeg, ljubite, da stazama Njegovim hodite i da zapovjedi Njegove čuvate, da budete uz Njega, i da Mu služite cijelim srcem i dušom svom!” I Jošua ih je blagoslovio te ih potom otpusti, a oni se vratiše u svoje šatore. Jednoj polovici plemena Manašeova Jošua darova baštinu u Bašanu; drugoj polovici je Jošua dodijelio dio među braćom njihovom, s ovu stranu Jordana, ka zapadu. I Jošua ih uputi ka šatorima, tada ih blagoslovi govoreći: „Sa velikim se blagom sada vraćate svojim šatorima, sa mnogo stoke, srebra, zlata, mjedi i željeza, sa puno haljina; i podijelite plijen od neprijatelja sa braćom vašom!” Tako krenu sinovi Rubenovi, sinovi Gadovi i polovina plemena Manašeova i otputuju od sinova Izraelovih iz Šila koji leži u Kanaanu kako bi pošli u zemlju Gilead, baštinu svoju, svoju imovinu po zapovijedi Gospodnjoj koju je dao preko Mojsija. I kada stigoše u područje na Jordanu, koje leži u zemlji Kanaan, izgrade sinovi Rubenovi, sinovi Gadovi i polovica plemena Manašeova jedan žrtvenik na Jordanu, jedan veliki žrtvenik, koji se vidio izdaleka. I Izraelovi sinovi čuju kako se govori: „Gle, sinovi Rubenovi, sinovi Gadovi i polovina plemena Manašeova izgradiše žrtvenik nasuprot zemlje Kanaan, u području na Jordanu, s onu stranu Izraelovih sinova!” A kad to čuše sinovi Izraelovi, saberu se u zajednici sinova Izraelovih u Šilu kako bi poveli rat protiv njih. I sinovi Izraelovi pošalju poslanike sinovima Rubenovim, sinovima Gadovim i polovici plemena Manašeova u zemlju Gilead: Pinhasa, sina svećenika Eleazara, i sa njim deset glavara, po jednog iz svakog očinskog doma plemena Izraela; svaki je bio poglavar svoga očinskog doma nad hiljadama Izraela. I ovi dođoše sinovima Rubenovim, sinovima Gadovim i polovici plemena Manašeova u zemlju Gilead te im rekoše: „Ovako govori cijela zajednica Gospodnja: Kakva je ovo nevjera koju počiniste Bogu Izraelovu time što se odvratiste od Njegove sljedbe; da si izgradiste žrtvenik, i da se danas uzdižite protiv Gospoda? Zar je grijeh iz Peora bio premali za vas, grijeh od kojeg se do dana današnjeg ne očistismo i zbog kojeg na zajednicu Gospodnju svalila pošast? I vi se danas odmećete od Gospoda? I ako danas ustanete protiv Gospoda, gnjevit će se na svu zajednicu Izraelovu sutra! Ako je zemlja koju posjedujete nečista, onda prijeđite ovamo u zemlju koja je Gospodnja, gdje je dom Gospodnji, i živite među nama! Ali se ne bunite protiv Gospoda i ne ustajte protiv nas gradeći žrtvenik pored žrtvenika Gospoda, Boga našeg. Zar nije gnjev Gospodnji pao na svu zajednicu Izraelovu kada se Akan, sin Zerahov, ogriješio o prokleto? I nije sam stradao zbog grijeha svoga!” Tad odgovoriše sinovi Rubenovi, sinovi Gadovi i polovica plemena Manašeova poglavarima hiljada Izraela: „Bog nad bogovima, Gospod, silni Bog, Gospod, On zna, a neka i Izrael sazna! Ako je to pobuna ili nevjerstvo prema Gospodu, neka nas ne poštedi danas! Ako smo sagradili žrtvenik kako bismo se odvratili od sljedbe Gospodnje, i kako bismo paljenice i prinosnice žrtvovali ili pomirnice polagali na njega, neka se Gospod osveti! Štaviše, to učinismo bojeći se da bi nas vremenom moglo nešto snaći pa da vaša djeca sutra govore našoj: ‘Što vas se tiče Gospod, Bog Izraelov? Jer je Gospod Jordan postavio kao granicu između nas. Vi, sinovi Rubenovi i sinovi Gadovi, nemate udjela u Gospodu!’ Time bi vaša djeca dovela našu do toga da se više ne plaše Gospoda. Zato rekosmo: ‘Želimo sebi sagraditi žrtvenik, ne za paljenice i klanice, nego da je svjedok između vas i naših potomaka da službu Gospodnju želimo činiti pred Njim, paljenicama našim, klanicama i pomirnicama, da tako u budućnosti vašoj djeci onemogućimo da kažu: Vi nemate udjela u Gospodu!’ A mi rekosmo: Ako ubuduće budu tako govorili nama i našim potomcima, onda im možemo reći: Pogledajte sliku žrtvenika Gospodnjeg što ga sagradiše očevi naši, kako bi svjedok među vama i nama bio, a ne da se na njemu prinose paljenice i klanice! Daleko bilo da se bunimo protiv Gospoda i da se danas okrećemo od sljedbe Gospodnje i da gradimo žrtvenik za paljenice, prinosnice i klanice, pored žrtvenika Gospoda, našeg Boga, koji se nalazi ispred Njegovog doma!” A kada su Pinhas, svećenik, plemići zajednice i poglavari nad hiljadama što bijahu uz njih, čuli riječi što izgovoriše sinovi Rubenovi, sinovi Gadovi i sinovi Manašeovi, bijahu zadovoljni. I Pinhas, sin Eleazarov, svećenik, poruči sinovima Rubena, sinovima Gada i sinovima Manašea: „Danas shvatamo da je Gospod među nama, jer ovim djelom ne iznevjeriste Gospoda! Djecu ste Izraelovu spasili od ruke Gospodnje!” Tada se Pinhas, sin Eleazarov, svećenik i plemići odoše od sinova Rubenovih i sinova Gadovih, vratiše se iz zemlje Gilead u zemlju Kanaan sinovima Izraelovim, pa im donesoše vijest. I stvar bijaše prava u očima sinova Izraelovih i hvalili su Boga i nisu više govorili da će protiv onih krenuti u rat kako bi opustošili zemlju u kojoj stanovaše sinovi Rubenovi i sinovi Gadovi. I sinovi Rubenovi i sinovi Gadovi dadoše žrtveniku ime: „On je svjedok među nama da je Gospod Bog.” I desi se poslije dugo vremena, kad Gospod podari Izraelu mir od neprijatelja njegovih okolo, i kad Jošua bijaše star i duboko zašao u godine, da Jošua pozove sve Izraelce, starješine, poglavare, suce i nadstojnike, pa im reče: „Star sam i bogat danima. Vi ste vidjeli sve što je Gospod, Bog vaš, učinio ovim narodima radi vas: Gospod, Bog vaš, za vas se borio. Gle, ove preostale narode sam vam žrijebom dodijelio, svakom plemenu njegovu baštinu, od Jordana, preko svih naroda koje sam iskorijenio do Velikog mora, gdje sunce zalazi. I Gospod, Bog vaš će ih sam pred vama tjerati i goniti i vi ćete zauzeti njihovu zemlju, onako kako vam je Gospod, Bog vaš, obećao. Budite, dakle, istrajni u tome da sve činite i da slijedite ono što piše u Knjizi Mojsijeva Zakona, i ne odstupate od toga ni desno ni lijevo, ne miješate sa narodima koji su s vama ostali. Ne sazivajte imena njihovih bogova, ne kunite se njima, ne služite im i ne molite im se; Gospoda se, Boga vašeg, držite kako ste i činili do dana današnjeg. Gospod je velike i moćne narode pred vama protjerao, i niko nije uspio pred vama opstati do dana današnjeg. Jedan od vas goni hiljadu neprijatelja, jer Gospod, Bog vaš, za vas ratuje onako kako je i obećao. Zato dobro pazite na duše svoje, Gospoda, Boga svoga, ljubite! Ali ako se odmetnete i priključite ostatku ovih naroda koji ostadoše među vama, ako sa njima budete sklapali brakove, i ako se tako budete sa njima miješali, onda zasigurno znajte da ih Gospod, Bog vaš, više neće pred vama tjerati, oni će vam zamka i mreža postati, bič na bokovima i trnje u očima vašim, sve dok vas ne iskorijeni iz ove dobre zemlje koju vam je Gospod, Bog vaš, darovao! Gle, meni je danas krenuti na put kojim valja svima poći, zato shvatite svim srcem i svom dušom da nije ostala neispunjena nijedna riječ od svih dobrih riječi koje vam je Gospod, Bog vaš, obećao. Sve vam se ostvarilo i nijedna riječ nije izostala! No desit će se, kako vas je svako dobro snašlo, da će Gospod učiniti da vas i zlo snađe, pa vas iskorijeni iz ove dobre zemlje koju vam je Gospod, Bog vaš, darovao. Ako Savez Gospoda, Boga vašeg, prekršite, i ako odstupite i budete drugim bogovima služili, i ako im se budete molili onda će srdžba Gospodnja planuti na vas, i brzo ćete biti iskorijenjeni iz dobre zemlje koju vam je darovao!” I Jošua skupi sva plemena Izraelova u Šihemu; on pozva starješine Izraelove, poglavare, suce i nadstojnike. I kad stadoše pred Boga, Jošua reče svemu narodu: „Ovako govori Gospod, Bog Izraelov: ‘Očevi su vaši davno živjeli s onu stranu Eufrata i služili drugim bogovima, i Terah, otac Abrahamov i Nahora. I Ja sam uzeo oca vašeg Abrahama s one strane rijeke i pustio sam da proputuje kroz svu zemlju Kanaan; i razmnožio sam njegovo sjeme i dao mu Isaka. A Isaku dadoh Jakova i Ezava; i Ezavu dadoh goru Seir kao baštinu. A Jakov i njegovi sinovi otputovaše dolje u Egipat. Tad poslah Mojsija i Arona te udarih na Egipat, onako kako sam postupio među njima; zatim sam vas izveo. I očeve sam vaše izveo iz Egipta, i vi stigoste do mora: a Egipćani su vaše očeve gonili bojnim kolima i konjicom sve do Crvenog mora. Tad zavapiše Gospodu, i On postavi tminu između Egipćana i mora, ona ih snađe i prekri. I vaše su oči vidjele ono što učinih Egiptu. Potom ste dugo vremena živjeli u pustinji. Zatim vas dovedoh u zemlju Amorejaca, koji žive s one strane Jordana; i ja ih predadoh u vaše ruke kada su ratovali protiv vas, zauzeli ste zemlju njihovu i Ja sam ih iskorijenio pred vama. Tada se digao Balak, sin Siporov, kralj Moabaca, pa je poveo boj protiv Izraela; i on posla po Bileama, sina Beorova, kako bi vas prokleo. Ja ga ne htjedoh poslušati, nego vas je morao postojano blagosloviti; i spasio sam vas iz njegovih ruku. I kad ste prešli Jordan i stigli do Jerihona, tad stanovnici Jerihona povedu rat protiv vas, kao i Amorejci, Perižani, Kanaanci, Hetiti, Girgašani, Hivijci i Jebusejci; ali Ja sam ih predao u vaše ruke. I stršljene sam pred vama poslao, oni rastjeraše dva kralja amorejska, a ne mač vaš ili luk. I darovao sam vam zemlju koju niste obrađivali, gradove, koje niste sagradili, da biste u njima živjeli; i jeli ste od loze i maslina koje niste zasadili.’ Zato se bojte Gospoda i služite Mu vjerno i iskreno, i odbacite od sebe bogove kojima su vaši očevi služili na onoj strani Rijeke i u Egiptu, i služite Gospodu! No ako vam se ne sviđa služiti Gospodu, onda danas birajte kome ćete služiti; bogovima kojim su očevi vaši služili na onoj strani rijeke, ili bogovima Amorejaca u čijoj zemlji živite. No ja i dom moj služit ćemo Gospodu!” Tada narod odgovori i reče: „Daleko bilo od nas da želimo Gospoda napustiti i drugim bogovima služiti! Jer Gospod, Bog naš, bas je i naše očeve izveo iz zemlje Egipat, iz kuće ropstva, i pred našim očima činio velika čuda, štitio nas je cijelim putem kojim pođosmo, među svim narodima kroz koje smo prolazili. I Gospod je sve narode pred nama rastjerao, i Amorejce koji su živjeli u zemlji. I mi želimo služiti Gospodu, jer je On naš Bog!” Ali Jošua tada reče narodu: „Ne možete služiti Gospodu; jer On je Bog sveti, Bog ljubomorni, koji vaše prijestupe i grijehe neće trpjeti. Ako napustite Gospoda da biste služili drugim bogovima, onda će se i On od vas okrenuti i zlo će vam učiniti zato što vam je dobro činio.” Tad narod odgovori: „Ne, hoćemo služiti Gospodu!” I Jošua odvrati narodu: „Sami ste protiv sebe svjedoci da ste izabrali Gospoda da biste Mu služili!” I oni odgovore: „Svjedoci smo!” „Uklonite, dakle, tuđe bogove koji su među vama i srce priklonite Gospodu, Bogu Izraela!” I narod reče Jošui: „Hoćemo Gospodu, Bogu našem, služiti i Njegovom se glasu pokoravati!” Tako učini Jošua toga dana i sklopi Savez sa narodom te mu naloži zapovijedi i prava u Šihemu. I Jošua zapiše riječi u Knjigu zakona Božijeg, pa uzme veliki kamen te ga tada položi pod hrast, koji bijaše kraj Svetišta Gospoda. Tad Jošua reče svem narodu: „Gledajte, neka je ovaj kamen svjedok protiv nas; jer je čuo sve riječi koje nam je Gospod kazao i neka je svjedok protiv vas da se Boga svoga ne odričete!” I Jošua otpusti narod, svakog u svoju baštinu. I desi se nakon ovih zbivanja da Jošua, sin Nunov, umre kada mu bijaše stotinu i deset godina. I pokopaše ga u njegovoj baštini, Timnat Serahu, koja leži na gorju Efrajim, sjeverno od planine Gaaša. I Izrael je služio Gospodu sve dok su živjeli Jošua i starješine, koje nadživješe Jošuu i koji su poznavali djela Gospodnja, koje učini Izraelu. A kosti Josipove, koje sinovi Izraelovi donesoše iz Egipta, ukopaše u Sihemu, na mjestu koje je Jakov kupio od sinova Hamora, oca Šekemova, za stotinu kesita, te ono postade baština Josipovih sinova. I Eleazar, sin Aronov, umrije te ga ukopaše u Gibei, gradu njegovog sina Pinhasa, koji mu dopade na gorju Efrajim. I desi se nakon Jošuine smrti da Izraelovi sinovi upitaju Gospoda govoreći: „Ko će od nas poći prvi da povede rat protiv Kanaanaca?” I Gospod odgovori: „Neka pođe Juda! Gle, zemlju sam u njegove ruke predao!” Tad Juda poruči bratu svome Simeonu: „Pođi sa mnom u područje koje je za me određeno, i hajdemo u boj sa Kanaancima, a onda ću i ja poći sa tobom u dio koji ti je određen!” I Simeon pođe sa njim. I Juda pođe, a Gospod predade Kanaance i Perižane u njihove ruke, potukoše ih kod Beseka, njih deset hiljada. A kad pronađoše Adoni Sedeka u Beseku, udariše na njega, i potukoše Kanaance i Perižane. A Adoni Besek dao se u bijeg, no oni krenuše u potjeru za njim te ga zarobiše, a zatim mu odsjeku palce na rukama i nogama. Tad Adoni Besek rekne: „Sedamdeset je kraljeva kojima bijahu odsječeni palci na rukama i nogama skupljalo mrvice hljeba ispod moga stola. Gospod mi je vratio po djelima mojim!” I dovedu ga u Jerusalem, a on umre tamo. Izraelovi sinovi povedoše boj protiv Jerusalema te ga osvojiše, a stanovnike udariše oštricom mača svoga i grad zapališe. Potom pođu Judini sinovi da se bore protiv Kanaanaca koji su živjeli u gorju, u Negebu i Šefeli. Juda pođe na Kanaance koji su živjeli u Hebronu – Hebron se prije zvao Kirjat-Arba – i oni potukoše Šešaja, Ahimana i Talmaja. Odatle pođu na stanovnike Debira, koji se prije nazivao Kirjat-Sefer. I Kaleb tada reče: „Darovat ću svoju kćer Aksu za ženu onome koji savlada i osvoji Kirjat-Sefer!” Tad ga osvoji Otniel, sin Kenaza, mlađeg Kalebovog brata, i on mu dade svoju kćer Aksu za ženu. I desi se, kada je došla, da ga pođe nagovarati da od njenog oca traži zemlje. Tad skoči sa magarca, a Kaleb je upita: „Šta hoćeš?” A ona odgovori: „Daj mi blagoslov! Dao si mi zemlju na jugu, podaj mi i izvore!” Tad joj Kaleb dâ gornje i donje izvore. I sinovi Kenijca, tasta Mojsijeva, pođoše sa Judinim sinovima iz grada palmi u pustinju Juda, koja je južno od Arada. Nastaniše se tamo među narodom. Ali Juda pođe sa svojim bratom Simeonom, i oni potukoše Kanaance koji su živjeli u Sefatu, izvršiše nad njima prokletstvo i to mjesto prozovu Horma. Uz to Juda osvoji Gazu sa njenim područjem, Aškalon i njegovo područje i Ekron i njegovu okolicu. Gospod je bio uz Judu, tako da je osvojio gorje, ali nije protjerao stanovnike ravnica sa njihovih imanja, jer su imali željezna bojna kola. I Kalebu dadoše Hebron, onako kako je Mojsije odredio, i on odatle protjera tri Anakova sina. Ali Benjaminovi sinovi ne rastjeraše Jebusejce koji su živjeli u Jerusalemu. Jebusejci ostadoše živjeti u Jerusalemu uz Benjaminove sinove do dana današnjeg. I Josipov dom pođe gore, ka Betelu, i Gospod je bio sa njima. I dom Josipov izvidi Betel, grad se ranije zvao Luz. I izvidnica ugleda jednog čovjeka kako izlazi iz grada pa mu rekoše: „Pokaži nam kako da uđemo u grad, pa ćemo te poštedjeti!” Tad im kaza kako da uđu u grad i oni ga udare oštricom mača, a onoga čovjeka i cijelu njegovu porodicu puste da odu. Tad se čovjek odseli u zemlju Hetita i tamo izgradi grad koji nazva Luz. Tako se zove do dana današnjeg. Manaše nije protjerao stanovnike Bet-Šeana i njegovih sela, ni stanovnike Tanaka i okolnih sela, nije protjerao ni žitelje Dora i okolnih sela, ni one koji žive u Jibleamu i okolnim selima, niti one koji žive u Megidu i njegovim selima; nego je Kanaancima uspjelo da ostanu u toj zemlji. Ali kad se Izrael osilio, natjera Kanaance na prisilni rad, ali ih nije posve otjerao sa njihovih imanja. Efrajim nije protjerao Kanaance koji su živjeli u Gezeru; tako Kanaanci ostaše među njima u Gezeru. Zebulon nije protjerao stanovnike Kitrona i Nahalola; i Kanaanci ostadoše među njima na prisilnom radu. Ašer nije rastjerao stanovnike Akona, ni stanovnike Sidona, ni one iz Mahalaba, Akziba, Helbe, Afika i Rehoba. Sve ih ostavi na svojim imanjima. Tako su Ašerovci živjeli usred Kanaanaca, koji ostaše u zemlji; jer ih ne rastjeraše sa njihovih posjeda. Naftali nije protjerao ni stanovnike Bet-Šemeša, niti žitelje Bet-Anata, već je ostao živjeti među Kanaancima koji su naseljavali zemlju; ali stanovnici Bet-Šemeša i Bet-Anata su bili prisiljeni tegliti. Amorejci potisnuše Danove sinove u gorje, i nisu im dopuštali da se spuste u ravnicu. I Amorejci se uspješe održati u Har-Herezu, Ajalonu i Šalbimu; ali ruka Josipovog doma osnaži i tako i njih porobiše i natjeraše na prisilan rad. I amorejska se granica protezala od akrabimske visoravni do Stijene pa naviše. I Gospodnji anđeo krene sa Gilgala gore ka Bokimu i reče: „Izveo sam vas iz Egipta i doveo u zemlju za koju sam se zakleo očevima vašim; i obećao sam: neću sa vama prekinuti Savez dovijeka! Ali nemojte sa stanovnicima ove zemlje sklapati saveza, nego njihove žrtvenike rušite. Ali niste se pokorili mome glasu! Zašto to učiniste? Zato vam sada poručujem: neću ih pred vama rastjerati, da vam postanu mreže, a bogovi njihovi zamke!” Kad anđeo Gospodnji izreče te riječi svim Izraelcima, narod poče jaukati i plakati. Zbog toga ovo mjesto prozvaše Bokim; i tamo Gospodu prinesoše žrtve. Kada je Jošua otpustio narod, pođu Izraelovi sinovi, svaki na svoju baštinu. I narod je služio Gospodu sve dok je Jošua bio među živima, i one starješine koje ga nadživješe, koje vidješe velika djela Gospoda što ih je učinio Izraelu. No kada je Jošua, sin Nunov, Gospodnji sluga, umro u starosti od stotinu i deset godina, tad ga pokopaju na njegovoj baštini, u Timnat-Heresu, na brdu Efrajim, sjeverno od brda Gaaš. I kad se to cijelo pokoljenje pridružilo svojim očevima, stasa za njima jedno drugo pokoljenje koje nije znalo za Gospoda niti za djela koja je učinio Izraelu. Tad Izraelovi sinovi učiniše ono što je zlo u očima Gospodnjim, i služiše baalima; ostaviše Gospoda, Boga svojih očeva, koji ih je iz zemlje egipatske izveo, i počeše slijediti druge bogove, bogove naroda koji su živjeli oko njih, moliše im se i tako rasrdiše Gospoda, jer su Gospoda napustili i služili Baalu i Aštarti. Tad planu srdžba Gospodnja na Izrael, i On ih predade u ruke pljačkaša, koji su ih pljačkali, i prodavao ih je u ruke neprijatelja njihovih uokolo, tako da nisu više mogli opstati pred dušmanima svojim. Gospodnja ruka se protiv njih dizala gdje god bi pošli, kako im je Gospod rekao i kako im se zakleo, tako ih teško pritisnu. Tada im Gospod podiže suce da ih spase iz ruku pljačkaša. Ali nisu slušali ni ove suce, nego su bludjeli sa drugim bogovima, molili im se i uskoro skrenuli sa staze kojom su išli njihovi očevi poštujući Gospodnje odredbe; a oni ne postupaše tako. A kada im je Gospod podizao suce, onda je bio uz njih i spašavao ih iz ruku neprijatelja, sve dok bi sudac bio živ; Gospodu ih bi žao koliko su jadikovali od muka tlačitelja i dušmana. No opet bi griješili čim bi sudac umro, tako su ponovo griješili više nego njihovi očevi, jer su slijedili druge bogove, molili im se i služili. Zbog toga Gospod ljuto planu na Izrael i reče: „Zato što je ovaj narod prekršio Moj Savez, koji sam zapovijedio očevima njihovim, i zato što ne sasluša Moj glas, neću ubuduće pred njima rastjerati nikoga od onih naroda koje je Jošua ostavio prije svoje smrti, da Izrael kroz njih iskušam, da vidim da li će slijediti Gospodnju stazu i da li će je čuvati, onako kako su to činili njihovi očevi – ili neće!” Zato Gospod ostavi narode i nije ih brzo protjerao sa njihovih imanja, niti ih predade u Jošuine ruke. A ovo su narodi koje je Gospod ostavio, kako bi kroz njih iskušao Izraelce, njih koji nisu doživjeli borbe za Kanaan; da bi rodovima Izraelovih sinova obznanio ovo i da ih poduči ratnoj vještini, jer o ovim stvarima nisu ništa znali. Ostavio je pet filistejskih knezova i sve Kanaance, Sidonce i Hevijce koji su živjeli na gorju Libanona, od brda Baal-Hermon sve do Lebo-Hamata. I svrha im bijaše da Izrael kroz njih bude iskušan, da se vidi da li će slijediti Gospodnje zapovijedi, koje je preko Mojsija dao njihovim očevima. A dok su Izraelovi sinovi boravili među Kanaancima, Hetitima, Amorejcima, Perižanima, Hivijcima i Jebusejcima, uzimali su njihove kćeri za žene i davali svoje kćeri njihovim sinovima, te su služili njihovim bogovima. I Izraelovi sinovi činiše ono što je bilo zlo u očima Gospodnjim, i zaboraviše na Gospoda, Boga svoga, i služiše baalima i aštartama. Tad gnjev Gospodnji planu na Izrael; i on ih preda u ruke Kušan-Rišatajimu, kralja Aram-Naharajima; i Izraelovi sinovi služiše Kušan-Rišatajimu osam godina. Tad Izraelovi sinovi zavapiše Gospodu. I Gospod uzdigne Izraelovim sinovima spasioca da ih oslobodi: Otniela, sina Kenaza, Kalebovog najmlađeg brata. Gospodnji duh je bio na njemu i sudio je Izraelu. Potom je poveo rat i tada mu Gospod predade u ruke Kušan-Rišatajima, kralja Arama, tako da Otnielova desnica ovlada Kušan-Rišatajimom. Otada je u zemlji četrdeset godina vladao mir, a zatim Otniel, sin Kenaza, umre. I Izraelovi sinovi opet počeše činiti ono što je zlo u očima Gospodnjim. Tad Gospod osnaži Eglona, kralja moapskog, protiv Izraela, jer su činili ono što je zlo u očima Gospodnjim. I on okupi Amonce i Amalećane, i krene na Izrael, potuče ga zauzevši Palmov grad. I Izraelovi sinovi služiše Eglonu, kralju Moaba, osamnaest godina. Tad Izraelovi sinovi zavapiše Gospodu i On im podiže spasioca, Ehuda, sina Gerarova, iz plemena Benjaminova, koji bijaše ljevak. Izraelovi sinovi su preko njega slali danak Eglonu, moapskom kralju. Tad Ehud napravi dvosjekli mač dug jedan lakat, i pričvrsti ispod plašta uz desni bok. I on donese Eglonu, kralju Moaba, danak. A Eglon je bio izrazito debeo čovjek. A kada je predao danak, pošalje nosače vani, on se okrene i stane pred idole Gilgala rekavši: „O kralju, moram ti kazati jednu tajnu!” A on odgovori: „Tišina!” I svi koji su stajali oko njega izađu van. Tad mu se Ehud približi. Kralj je sjedio u hladu svojih odaja, određenih samo za njega. I Ehud reče: „Hoću ti kazati riječ Gospodnju!” Tad kralj ustane sa svoga prijestolja. Ali Ehud ljevicom izvuče mač sa desnog boka i probode kralja, i drška mača prodre u stomak, a salo okruži oštricu, jer on mač ne izvuče iz njegovog stomaka, a nečistoća se izli iz kralja. Potom Ehud ode na trijem pa zaključa vrata gornje odaje za sobom. Kada je izašao dođu sluge i vide da su vrata odaje zatvorena, i rekoše: „Sigurno vrši nuždu u hladovini!” I čekali su dok se zbog toga ne postidješe; i gle, on nije otvarao vrata odaja. Tad uzmu ključeve i otvore vrata, kad gle, njihov je gospodar ležao mrtav na podu! Ali Ehud je pobjegao dok su oklijevali, prošao kraj idola i pobjegao u Seir. A čim se vratio, zatrubi u trubu na gori Efrajim, i Izraelovi sinovi pođu sa gorja pod njegovim vodstvom. A on im reče: „Slijedite me, jer je Gospod Moapce, neprijatelje naše, predao u vaše ruke!” I pođoše za njim i zauzeše gazove Jordana na štetu Moabaca i ne pustiše nikoga da prijeđe. I u to vrijeme potukoše Moapce, njih oko deset hiljada, sve hrabri i snažni muškarci, i nijedan ne izvuče živu glavu. Tako u tim danima Moapci padoše u ruke Izraelove. I zemlja je osamdeset godina bila mirna. Zatim se pojavi Šamgar, sin Anatov, koji ubije šest stotina Filistejaca volujskim šiljkom; i on, također, spasi Izrael. Ali Izraelovi sinovi nakon Ehudove smrti opet počeše činiti ono što je zlo u očima Gospodnjim. Tad ih Gospod predade u ruke Jabinu, kralju Kanaanaca, koji je vladao u Asoru. Njegov je vojskovođa bio Sisera, koji je živio u Harošet-Gojimu. Tad Izraelovi sinovi zavapiše Gospodu; jer je Jabin imao devet stotina željeznih bojnih kola, i tlačio Izraelove sinove dvadeset godina. I Debora, vjerovjesnica, žena Lapidova, sudila je Izraelu u to vrijeme. Obično je sjedila ispod Deborine palme, između Rame i Betela, na gorju Efrajimovu, i Izraelovi se sinovi penjaše k njoj da im sudi. I ona pozove iz Kedeš-Naftalija Baraka, Abinoamovog sina, pa mu reče: „Zar nije Gospod, Bog Izraela, zapovjedio: Idi na brdo Tabor; i povedi deset hiljada muškaraca od sinova Naftalijevih i sinova Zebulonovih! Jer Ja ću Sisera, Jabinovog vojskovođu, potaknuti da na tebe pođe sa vojskom svojom i bojnim kolima kod potoka Kišon, i tamo ću ga predati u tvoje ruke.” A Barak joj odgovori: „Ako pođeš sa mnom, onda ću i ja poći; a ako ne pođeš sa mnom, onda ne idem ni ja!” Tad ona odvrati: „Naravno da ću poći sa tobom, ali slava pohoda na koji krećeš neće pripasti tebi; jer Gospod će predati Sisera u ruke jedne žene!” I Debora pođe sa Barakom u Kedeš. Tad Barak pozove Zebulona i Naftalija u Kedeš i krene sa deset hiljada muškaraca gore; i Debora ga je pratila. No Kenijac Heber se odvojio od Kenićana, Hobabovih sinova, Mojsijeva tasta. I svoj je šator razapeo kraj saananimskog hrasta blizu Kedeša. I Sisera obavijeste da se Barak, Abinoamov sin, povukao na brdo Tabor. Tad Sisera sakupi sva željezna bojna kola, devet stotina kočija, i sav narod koji je bio uz njega, od Harošet-Gojima do potoka Kišon. Ali Debora reče Baraku: „Kreni! Ovo je dan u kojem će Gospod predat Sisera u tvoje ruke! Zar nije Gospod pošao pred tobom?” Tad Barak siđe sa brda Tabor sa deset hiljada muškaraca. I Gospod rastjera Sisera, i sva njegova bojna kola pred Barakom oštricom mača, tako da je Sisera skočio iz kočije i bježao pješice. Ali Barak je tjerao kočije i vojsku sve do Harošet-Gojima; i cijela vojska Siserova bi pogubljena oštricom mača, tako da se nijedan ne spasi. Ali Sisera pješice pobjegne do šatora Jaele, žene Hebera, Kenijca; jer Jabin, kralj hasorski, i dom Hebera, Kenijca, bili su u miru. Jaela izađe pred šator, u susret Siseru, pa mu reče: „Uđi, gospodaru moj, i ne boj se!” I on uđe u njen šator, a ona ga pokri prekrivačem. A on je zamoli: „Daj mi malo vode da se okrijepim: žedan sam!” Ona otvori mijeh mlijeka te mu dade da se napije, pa ga opet pokri. Tad joj reče: „Idi i stani na ulaz u šator, kada neko dođe i upita: ‘ima li koga ovdje?’ Ti odgovori: ‘Nema!’” Ali Jaela, Heberova žena, uzme kolac i čekić pa mu tiho priđe, zatim mu zabije kolac kroz sljepoočnice, tako da prođe do zemlje. Ali on je čvrsto spavao jer je bio veoma umoran; i tako umre. I gle, tad dođe Barak, koji je gonio Sisera, Jaela mu izađe u susret i rekne: „Dođi, hoću ti pokazati čovjeka kojeg tražiš!” I ušavši u njen šator, ugleda Sisera mrtvog, i kolac mu je bio zaboden u sljepoočnice. Tako u ono vrijeme pred Izraelovim sinovima Bog ponizi Jabina, kanaanskog kralja. I ruka Izraelovih sinova je sve teže i jače stezala Jabina, kanaanskog kralja, sve dok ga potpuno ne zdrobi. Tad zapjevaju Debora i Barak, sin Abinoamov, ovu pjesmu: „Da su vođe poveli Izrael, i da se narod pokazao voljan, zato hvalite Gospoda! Čujte kraljevi, počujte glavari! Hoću o Gospodu pjevati! Svirati Gospodu, Bogu Izraela. O Gospode, kad si sa Seira pošao, kad si stigao sa područja edomskoga, tad se zatresla zemlja i nebo prokapa. Zaista, oblaci prolomiše vodama. Planine su se tresle pred Gospodom, Sinaj je pred Gospodom drhtao, Bogom Izraela. U vremenima Šamgara, sina Anatova, u vrijeme Jaele pusti bijahu putevi; i putnici tumarahu stranputicama. Ne bijaše vođa u Izraelu, dok ja, Debora, ne ustadoh, dok se ne uspravih, jedna majka u Izraelu. Izabraše sebi nove bogove, tad im rat pokuca na vrata, ali ne bijaše ni štita ni koplja, među četrdeset hiljada Izraelaca? Srce je moje uz vođe Izraela, uz dobrovoljce među narodom. Slavite Gospoda! Vi što jašete na bijelim magarcima, što na prekrivačima sjedite, i što putevima koračate; razmislite! Daleko od buke strijelaca, kraj pojilišta, tamo treba slaviti pravedna djela Gospodnja, pravičnosti Njegovog vođe u Izraelu! Tad će narod Gospodnji poći ka kapijama. Probudi se, ustani, Debora; probudi se, probudi i zapjevaj pjesmu! Pođi Barače, i vodi ih u ropstvo, sine Abinoamov! Tad preostali glavari naroda siđoše, Gospod se sam spusti k meni među junacima. Od Efrajima siđoše vođe, u ravnicu, slijedeći tebe Benjamine, usred plemena tvojih; od Makira dođoše zapovjednici, i od Zebulona oni što žezlo nose. I plemići Jisakarovi stadoše uz Deboru; I Jisakar postade poput Baraka; Slijedio ga je neprekidno u dolini. Na Rubenovim potocima, padoše odluke teške. Zašto si ostao među torovima da slušaš frulu kraj stada? Gilead je ostao s onu stranu Jordana, i Dan, zašto je ostao kraj brodova? Ašer je sjedio kraj obale morske, I ostade miran kraj zaljeva svojih. No Zebulon je narod, koji život svoj u smrt daje, i Naftali, na uzvisinama polja. Kraljevi dođoše i zametnuše boj; tad se boriše kraljevi kanaanski kraj Tanaka, pored voda Megida – ne prigrabiše plijena srebrenoga. Uz njih se boriše i zvijezde nebeske, sa staza svojih vojuju protiv Sisera. Potok Kišon ih odnese, prastari potok, potok Kišon. Dušo moja, koračaj snažno! Tad silno odzvanjaše kopita, kopita konja njegovih u zaletu. ‘Proklinjite Meroz!’ poručuje anđeo Gospodnji, ‘Stanovnike njegove proklinjite dovijeka, jer ne dođoše da pomoć pruže Gospodu, u pomoć Gospodu protiv silnika!’ Neka je najblaženija među ženama Jaela, žena Hebera, Kenijca, najblaženija između žena u šatorima. Potražio je vode, a dobio mlijeka; vrhnja mu je pružila Jaela u peharu plemićkom. Ruku je položila na kolac, a drugu pružila ka čekiću; udarila je Sisera, glavu mu razdrobila sljepoočnice probila. Pao je pred noge njene, kraj nogu se njenih srušio, tamo gdje pade i mrtav ostade. Kroz prozor je gledala, a majka je Siserina jadikovala kroz rešetke prozora: ‘Zašto mu kočija toliko kasni? Što se kotači okreću tako sporo?’ A najmudrija plemkinja joj odgovara, zaista, sama sebi odgovor daje: ‘Zar nisu našli i podijelili plijen? Djevojku ili dvije po muškarcu, šarene haljine za Sisera? Plijen šareno izrađenih haljina, dvije šarene haljine za vratove sužnjeva?’ Tako moraju stradati svi neprijatelji Tvoji, o Gospode! Ali neka su oni koji Ga ljube poput sunca, poput sunca u punom sjaju!” I u zemlji je četrdeset godina vladao mir. I Izraelovi sinovi opet činiše ono što je zlo u očima Gospodnjim; tad ih Gospod predade u ruke Midjanaca na sedam godina. I kad midjanska ruka postade preteška Izraelcima, počnu se od njih skrivati u zbjegove po planinama, pećinama i utvrdama. I dešavalo se da Midjanci, Amalećani i sinovi Istoka krenu na Izraelove sinove čim bi ovi požnjeli nešto ljetine; i utaborili bi se protiv njih, uništavali usjeve i rod zemlje sve do Gaze, i nisu ostavljali nikakve hrane u Izraelu, ni ovaca, goveda ni magaraca. Jer upadali su u zemlju sa stokom i svojim šatorima kao roj skakavaca; nije bilo moguće izbrojati ni njih ni kamile njihove, i upadali su u zemlju i pustošili je. I Midjanci su teško tlačili Izrael. I Izraelci su vapili Gospodu da ih spasi. Ali kad Izraelovi sinovi zavapiše zbog Midjanaca Gospodu, tad On posla vjerovjesnika Izraelovim sinovima koji im poruči: „Ovako govori Gospod, Bog Izraela: Izveo sam vas iz Egipta i spasio iz kuće ropstva, i izbavio sam vas iz ruku Egipćana i iz ruku svih onih koji vas tlače, i pred vama sam ih rastjerao i dao sam vam zemlju njihovu. I Ja vam rekoh: Ja sam Gospod, Bog vaš! Nemojte slijediti bogove amorejske u čijoj zemlji živite! Ali vi ne poslušaste Moj glas!” I stiže anđeo Gospodnji pa sjedne pod hrast kraj Ofre; a ona je pripadala Joasu Abiezrejcu. A njegov je sin vrhao pšenicu u tijesku, da je sačuva od Midjanaca Tad mu se prikaza anđeo Gospodnji pa mu reče: „Gospod je uz tebe, junače!” Ali Gideon mu odgovori: „Ah, gospodaru, zašto nas sve ovo snađe ako je Gospod uz nas? I gdje su sva Tvoja čuda o kojima nam pričaše očevi naši kada su govorili: ‘Zar nas Gospod nije izveo iz Egipta?’ Ali sad nas je Gospod ostavio i dao u ruke midjanske.” Ali Gospod se okrenu ka njemu i reče: „Pođi u svojoj snazi! Ti ćeš Izrael spasiti iz ruku midjanskih! Zar te Ja ne šaljem?” A Gideon odvrati: „Ah, Gospode, čime ću spasiti Izrael? Gle, moj rod je najmanji u Manašeu i ja sam najsitniji u domu oca svoga!” Tad mu Gospod poruči: „Bit ću s tobom, zato ćeš potući Midjance kao jednog čovjeka.” A on Mu reče: „Ako sam milost stekao pred Tobom, onda mi daj znak, da znam da si to doista Ti koji pričaš sa mnom. Nemoj ići od mene dok se ne vratim i donesem dar da stavim preda Te!” A On odgovori: „Ostat ću, dok se ne vratiš.” I Gideon ode i spremi jare i beskvasnog hljeba od jedne efe brašna, meso stavi u jednu korpu i izlije smjesu u lonac, potom sve donese i ostavi pod hrast pred Njega. Ali mu anđeo Gospodnji reče: „Uzmi meso i beskvasni hljeb i stavi ih na ovu stijenu pa ih potom prelij smjesom!” I on učini tako. Tad anđeo Gospodnji pruži vrh štapa što ga je držao u rukama, i dotakne njome meso i beskvasni hljeb. A onda sukne plamen iz stijene i proždre meso i beskvasne hljebove. I anđeo Gospodnji nestane. A kad je Gideon vidio da je to bio anđeo Gospodnji, reče: „Avaj, moj Gospode, Gospode! Vidio sam anđela Gospodnjeg licem u lice.” A Gospod mu reče: „Mir s tobom! Ne boj se, nećeš umrijeti!” Tad Gideon izgradi žrtvenik Gospodu i nazove ga: „Gospod je mir”; i on još i danas stoji tamo u Ofri abiezrijskoj. Iste mu noći Gospod naredi: „Uzmi vola od svog oca, i drugog vola, starog sedam godina, i sruši Baalov žrtvenik, koji pripada ocu tvome i sasijeci Ašerin koji je uz njega. Potom izgradi Gospodu, Bogu svome, žrtvenik na vrhu ove utvrde; zatim uzmi drugog vola i žrtvuj ga kao paljenicu sa drvetom Ašerina kojeg ćeš posjeći!” Tad Gideon povede deset muškaraca, sluga svojih, i učini onako kako je Gospod zapovjedio. I učini ovo dok je bila noć, jer se plašio da to čini po danu pred domom oca svoga i svojim susjedima. I gle, kad ljudi ustadoše, ujutro bijaše Baalov žrtvenik srušen, šerin posječen, a drugi vo žrtvovan na novoizgrađenom žrtveniku. Tad pitaše jedni druge: „Ko je ovo učinio?” I nakon što su istraživali i pitali, rekoše im: „Ovo je učinio Gideon, Joasov sin!” Tad ljudi onoga grada poruče Joasu: „Daj nam svoga sina! Mora umrijeti, jer je Baalov žrtvenik srušio i Ašerin do njega posjekao!” A Joas odgovori svima koji su kraj njega stajali: „Hoćete li se vi sporiti za Baala? Hoćete li ga spasiti? Ko god se za njega zauzme bit će pogubljen do jutra! A ako je on bog, neka se sam brani, jer mu je žrtvenik razoren!” Tog ga dana prozovu Jerub-Baal, jer su govorili: „Neka se Baal sa njim bori” jer mu je oborio žrtvenik. A kada se svi Midjanci, Amalećani i sinovi Istoka ujediniše, pa prijeđoše tamo i utaboriše se u dolini Jezrel, tad duh Gospodnji dođe na Gideona i on zatrubi, i Abiezrejci se skupe i pođu za njim. I slao je glasnike u sav Manaše, i oni se skupe da krenu za njim; i pošalje glasnike i u Ašer, Zebulon i Naftali, i oni krenu na njih. I Gideon reče Gospodu: „Ako hoćeš Izrael spasiti kroz moje ruke, kao što si obećao, gle, ja ću staviti runo ovčije na gumno. A ako rosa bude samo na runu, a tlo uokolo ostane suho, onda ću znati da ćeš Izrael spasiti mojim rukama, onako kako si kazao.” I tako bude, jer kad je ustao sljedećeg jutra i istisnuo runo, tad vidje da iz njega isteče toliko rose da je skoro mogao napuniti zdjelu. I Gideon poruči Gospodu: „Neka Tvoja srdžba plane na mnom mene što ću opet reći; hoću još jednom pokušati sa runom: neka samo runo ostane suho, a neka na tlu oko njega ostane rosa!” I Gospod učini tako te noći; samo runo ostade suho, a rosa pade na zemlju oko njega. Tad urani Jerub-Baal, to jeste Gideon, i cijeli narod koji je bio uz njega, i utabori se kod izvora Harod; tabor Midjanaca se nalazio sjeverno od njih, kod brda More, u ravnici. A Gospod reče Gideonu: „Previše je naroda s tobom, tako ti ne mogu predati Midjance u ruke, inače bi se Izrael mogao uzoholiti i sebe hvaliti govoreći: ‘Moja me ruka spasila!’ Zato sad prenesi narodu ovako: ‘Ko se boji i plaši, neka se vrati i brzo ode s gore Gilead!’” Tad se vrati oko dvadeset i dvije hiljade muškaraca, a ostane ih oko deset hiljada. I Gospod reče Gideonu: „Još uvijek vas je previše! Povedi ih dolje na vodu; tu ću ih iskušati, i za kojeg ti kažem da krene sa tobom, njega povedi. Ali za kojeg kažem da neće poći, toga nemoj sa sobom voditi.” I on povede narod dolje na vodu. I Gospod reče Gideonu: „Svakoga koji lapće vodu jezikom, kao što pas lapće, odvoji na stranu; odvoji i one koji padnu na koljena da bi se napili.” I onih koji su vodu laptali i rukom prinosili ustima bi tri stotine; sav ostali narod je pao na koljena da pije vodu. I Gospod poruči Gideonu: „Spasit ću vas sa ovih tri stotine ljudi što su laptali vodu; ali neka sav ostali narod pođe kućama!” Tako uzmu zalihe hrane i trube od naroda; ostale Izraelce otpusti, svakoga u svoj šator, i sa sobom ostavi tri stotine ljudi. No midjanski tabor je bio ispod njega, u ravnici. I Gospod mu iste noći poruči: „Ustani i pođi dolje u tabor jer ti ga predajem u ruke! No ako se plašiš, onda povedi svoga slugu Puru, da čuješ o čemu govore. Onda će se tvoje ruke osnažiti, tako da ćeš navaliti na tabor!” Tad se Gideon spusti do logora sa svojim slugom Purom, do prvih taborskih straža koje bijahu uz njega. No Midjanci, Amalećani i sinovi Istoka bijahu upali u ravnicu kao roj skakavaca; imali su bezbroj kamila, bilo ih je kao pijeska na pučini morskoj. A kad je Gideon prišao, gle, jedan od njih je drugom prepričavao san: „Gle, usnio sam san: jedan se ječmeni hljeb kotrljao ka midjanskom taboru; i kad stiže do šatora obori ga, tako da je šator pao i okrenuo se naopako.” A njegov drug odgovori: „To nije ništa drugo no mač Gideona, sina Joasova, Izraelca: Bog je Midjance i njihovu zemlju u njegove ruke predao!” A kad je Gideon čuo san i tumačenje, pomoli se, a zatim se vrati u izraelski tabor pa zavika: „Spremite se, jer je Gospod predao tabor Midjanaca u vaše ruke!” I onih tri stotine muškaraca razdijeli u tri čete i svakoj dadne trube, zatim prazne vrčeve i u njima baklje. I on im još reče: „Gledajte, i činite isto što i ja! Gle, kada priđem rubu tabora, učinite isto kao i ja! Kada zatrubimo, ja i ovi što su uz mene, onda i vi zatrubite i povičite: ‘Za Gospoda i Gideona!’” A kad do tabora stigoše Gideon i onih stotinu muškaraca s njim – početkom srednje noćne straže, tek što su bili postavili straže – zatrube i porazbijaju vrčeve. Istovremeno zatrube sve tri čete i porazbijaju vrčeve. Ali u ljevicama su držali baklje, a u desnicama trube, i vikali su: „Mač za Gospoda i Gideona!” I svaki je ostao na svome mjestu oko tabora, cijeli tabor je vikao, trčao i bježao. Jer dok je onih tri stotine trubilo, okrene Gospod u cijelom taboru mačeve jednih protiv drugih. I vojska pobjegne do Bet-Sita, prema Cereratu, do obale Abel-Mekola, kraj Tabata. I pozovu izraelske muškarce iz Naftalija, Ašera i cijelog Manašea, i počnu goniti Midjance. I Gideon je poslao glasnike u cijelo gorje Efrajim sa porukom: „Siđite u susret Midjancima, i pred njima zauzmite vode sve do Bet-Barae, također osvojite Jordan.” I oni zarobe dva midjanska kneza, Oreba i Zeba; i Oreba pogube na stijeni Oreb, a Zeba kod tijeska Zeb. I gonili su Midjance i donijeli Orebovu i Zebovu glavu Gideonu preko Jordana. Onda mu muškarci Efrajima rekoše: „Zašto si nam ovo učinio? Zašto nas nisi pozvao kad si krenuo u boj protiv Midjanaca?” I žustro su se svađali sa njim. Ali on im odgovori: „Šta sam učinio kao vi? Zar nije pabirčenje Efrajimovo bolje negoli berba Abiezerova? Bog je Oreba i Zeba, midjanske glavare, predao u vaše ruke; kako sam mogao učiniti ono što vi učiniste?” Kada je ovo izgovorio, popusti ga srdžba. A kada je Gideon stigao do Jordana, prijeđe ga sa tri stotine muškaraca koji su bili sa njim; a oni bijahu umorni ali su ipak nastavili proganjanje. A on reče ljudima iz Sukota: „Dajte ovom narodu što je uz mene hljeba, umorni su, a ja gonim kraljeve Midjanaca, Zebaha i Salmuna!” A poglavari Sukota mu odgovoriše: „Da li je pesnica Zebaha i Salmuna već u tvojoj ruci, tako da moramo dati hljeba tvojim ljudima?” A Gideon odvrati: „Pa dobro, kada mi Gospod preda Zebaha i Salmuna u ruke, onda ću vaša tijela premlatiti trnjem i dračom iz pustinje!” I on odatle pođe gore do Pnuela i njima poruči isto. A ljudi Pnuela mu odgovore na isti način kao stanovnici Sukota. Tad poruči stanovnicima Pnuela: „Kada se vratim u miru, razvalit ću ovaju kulu!” Ali Zebah i Salmuna bijahu u Karkoru sa svojom vojskom, jakom oko petnaest hiljada muškaraca, sve što je preostalo od vojske sinova Istoka; jer onih koji isukaše mač pade stotinu i dvadeset hiljada. I Gideon pođe gore putem onih kojim su išli oni što su živjeli u šatorima, istočno od Nobaka i Jogbehe; i on navali na tabor dok se vojska osjećala sigurnom. I kad Zebah i Salmuna stadoše bježati, pođe za njima i zarobi obojicu midjanaca, Zebaha i Salmuna, i cijela se vojska prepade. I Gideon, Joasov sin, krene nazad iz boja kod uzbrdice Her. I zarobi nekog mladića iz Sukota pa ga ispita; i on mu zapiše imena starješina i poglavara Sukota, njih sedamdeset i sedam. I on dođe stanovnicima Sukota pa im reče: „Gle, evo Zebaha i Salmuna, zbog kojih ste me ismijali i zbog kojih ste kazali: ‘Da li je pesnica Zebaha i Salmuna već u tvojoj ruci, tako da moramo dati hljeba tvojim ljudima?’” I on naredi da se uhvate starješine grada, i da se donese trnja i drače iz pustinje i time kazne ljudi Sukota. A pnuelsku kulu sruši i pobi sav narod u gradu. Tad se obrati Zebahu i Salmunu: „Kakvi bijahu muškarci koje ste pobili u mjestu Tabor?” A oni odgovoriše: „Bijahu poput tebe, svaki lijep kao sin kraljev!” A on reče: „To bijahu moja braća, sinovi majke moje. Tako mi Gospodnjeg života, da ste ih ostavili u životu sada vas ne bih pogubio!” Tad uputi riječ svom prvorođenom sinu Jeteru: „Ustani i pogubi ih!” Ali mladić ne isuka mač, plašio se, jer bijaše mlad. A Zebah i Salmun potom rekoše: „Ustani ti i pogubi nas; jer kakav je čovjek, takva mu i snaga!” Tad se Gideon digne i pogubi Zebaha i Salmuna, i uzme polumjesece koji bijahu obješeni oko vratova njihovih kamila. Tad se izraelski muškarci obrate Gideonu: „Vladaj nad nama, ti, sin tvoj i unuk, jer si nas iz ruku Midjanaca spasio!” Ali im Gideon odgovori: „Neću da vladam nad vama, ni sin moj neće kraljevati; nego će Gospod nad vama vladati!” I Gideon nastavi: „Zamolit ću vas još nešto: Dajte mi sve minđuše koje ste zaplijenili!” Oni su nosili su zlatne minđuše jer bijahu Išmaelci. Tad oni odgovore: „Rado ćemo ih dati!” I rašire platno pa je svaki na njega bacio minđuše. I zlatne minđuše, za koje je zamolio, bijahu teške hiljadu i sedam stotina šekela zlata, bez polumjeseca, privjesaka i purpurnih haljina, koje su nosili kraljevi midjanski, i bez nakita koji bijaše oko vratova njihovih kamila. I Gideon od toga izradi oplećak, pa ga postavi u svome gradu, u Ofri. I cijeli je Izrael bludio za njim tamo. I to postade zamka i propast Gideonovog doma. Ali Midjance osramotiše Izraelovi sinovi, i nisu više uzdizali glavu; i zemlja je bila u miru četrdeset godina, sve dok je Gideon bio živ. I Jerub-Baal, sin Joasov, ode i živio je u svojoj kući. A Gideon je imao sedamdeset sinova, koji potekoše od njega, jer je imao mnogo žena. I njegova prilježnica, koja bijaše u Šekem, rodi još jednog sina kome nadjene ime Abimelek. I Gideon, Joasov sin, umre u dubokoj starosti, i bude sahranjen u Ofri, u grobu oca njegovog Joasa, Abiezrejca. A Izraelovi sinovi se opet preobrate nakon Gideonove smrti, počnu bluditi za baalima, i postaviše Baala beritskog za svoga boga. Tako se Izraelovi sinovi nisu sjećali Gospoda, Boga svoga, koji ih je iz ruku njihovih neprijatelja otrgao. I nisu iskazivali zahvalnost kući Jerub-Baal-Gideona, unatoč svim dobročinstvima koje je učinio Izraelu. Abimelek, sin Jerub-Baala, ode u Šekem, braći svoje majke, pa njima i cijelom rodu porodice svoje majke reče: „Priupitajte sve starješine Šekema: šta je bolje za vas? Da nad vama vlada sedamdeset muškaraca, svi redom sinovi Jerub-Baalovi, ili da jedan čovjek nad vama vlada? Razmislite dobro, jer ja sam krv vaša i meso vaše.” Tad braća majke njegove iznesu sve ove riječi pred stanovnicima Šekema. I njihova su srca prianjala uz Abimeleka jer su govorili: „On je naš brat!” Potom mu dadoše sedamdeset srebrnjaka iz doma Baal-Berita. I Abimelek time unajmi besposlene i drske ljude, koji su ga slijedili. Zatim dođe u kuću svoga oca u Ofri, i pobije na jednom kamenu svu svoju braću, sve sinove Jerub-Baala, ukupno sedamdeset muškaraca. Samo je Jotam, najmlađi sin, ostao živ, jer se sakrio. I skupe se starješine Šekema i Bet-Milo, pa pođu i učine Abimeleka kraljem kod hrasta kraj spomenika koji stoji u Šekemu. Kad je to čuo Jotam, pođe i popne se na vrh brda Gerizim, i na sav glas zaviče: „Poslušajte, starješine Šekema, tako će vas i Bog počuti! Jednom krenuše stabla da pomažu kralja, pa reknu maslini: ‘Budi naš kralj!’ Ali maslina im odgovori: ‘Zar da ostavim ulja svoja, koja hvale i bogovi i ljudi, kako bih vladala nad vama?’ Tad se stabla obrate smokvi: ‘Dođi i budi naš kralj!’ A smokva im odvrati: ‘Zar da ostavim slatkost svoju i plod divni kako bih nad vama upravljala?’ Tad se stabla obrate vinovoj lozi: ‘Dođi i vladaj nad nama!’ Ali im vinova loza reče: ‘Zar da ostavim vino svoje, koje veseli i bogove i ljude, da budem vaš kralj?’ I rekoše stabla glogu: ‘Vladaj kao kralj nad nama!’ A glog odgovori stablima: ‘Ako me zaista hoćete pomazati za kralja, onda dođite i sklonite se u moju sjenu! Ako li nećete, neka izbije plamen iz trnja i neka spali kedrove libanonske.’ Ako ste pošteno i iskreno postupili tako što ste Abimeleka prozvali kraljem, i ako ste dobro učinili Jerub-Baalu i domu njegovom. Dakle, ocu mome, koji se borio za vas i koji je dao život svoj kako bi vas izbavio iz ruku Midjanaca; a vi danas ustadoste protiv doma oca moga; sinove njegove poubijaste, sedamdeset muškaraca na jednom kamenu. I Abimeleka, sina njegove služavke, postaviste za kralja nad starješinama Šekema, jer je vaš brat. Ako ste, dakle, danas postupili pošteno i iskreno sa Jerub-Baalom i njegovim domom, onda se veselite Abimeleku i neka se on veseli vama! No ako niste, neka plamen izbije iz Abimeleka i neka proguta starješine Šekema i Bet-Mile; a neka oganj izbije iz Bet-Mile i starješina Šekema i neka proždre Abimeleka!” Potom Jotan pobjegne, ode u Beer i tamo ostane da živi, jer se bojao brata svoga Abimeleka. I Abimelek je vladao nad Izraelom tri godine, tad Gospod pošalje zloduha između Abimeleka i starješina Šekema; i muškarci Šekema iznevjere Abimeleka. Učiniše to kako bi se osvetili za nasilje koje su nanijeli sedamdeseterici Jerub-Baalovih sinova, da krv njihova padne na Abimeleka, koji ih je pogubio, i na starješine Šekema, koji su mu u tome pomogli. I starješine Šekema postave zasjede na brdima, pa su pljačkali sve koji su tim putem prolazili. O tome obavijeste i Abimeleka. No Gaal, sin Ebedov, i njegova braća dosele se u Šekem, i starješine Šekema se osloniše na njega. Tad su otišli u polje, brali su grožđe i cijedili ga, zatim priredili veselje, pa odu u hram njihovog boga, i tamo su jeli, pili i proklinjali Abimeleka. I Gaal, sin Ebedov, upita: „Ko je Abimelek? Ko je Šekem, da mu moramo služiti? Zar on nije sin Jerub-Baalov, a Zebul njegov upravitelj? Služite ljudima Hemora, oca Šekemovog! Jer zašto bismo njemu služili? Da je narod ovaj u mojoj ruci, protjerao bih Abimeleka. Poručio bih Abimeleku: ‘postroji svoje čete i izađi!’” A kada je upravitelj grada Zebul čuo ove riječi, naljuti se; krišom pošalje glasnika Abimeleku, pa mu poruči: „Gle, sin Ebedov Gaal i braća njegova dođoše u Šekem, i vidi, huškaju grad protiv tebe! Pa noću kreni sa narodom koji je s tobom, i postavi zasjedu u polju. I ujutro, zorom, navali na grad; a kada pred tebe stanu oni s narodom koji je uz njih, onda sa njima postupi kako ti dolikuje!” Tad se Abimelek podigne dok je još bio mrak, sa narodom koji je bio uz njega, i postavi zasjedu oko Šekema u četiri čete. I Gaal, sin Ebedov, izađe i stane na kapije grada, no tada Abimelek navali iz zasjede na grad. Kada je Gaal ugledao čete, rekne Zebulu: „Gle, ljudi silaze sa vrhova brda!” A Zebul mu odgovori: „Za sjenke planinskih vrhova misliš da su ljudi!” Ali Gaal potvrdi još jednom govoreći: „Gle, ljudi silaze s brda, i jedna četa stiže sa puta čarobnog hrasta!” Tad mu Zebul odvrati: „A gdje su ti sada ta velika usta sa kojima si zborio: ‘Ko je Abimelek da mu trebamo služiti?’ Zar nije ovo narod koji si prezreo? Izađi sada i bori se sa njime!” i Gaal izađe pred narodom Šekema i zametne boj sa Abimelekom. A Abimelek ga je gonio, a ovaj je uzmicao, tako da je mnogo ljudi poginulo, sve do samih kapija grada. A Abimelek ostane u Arumi; no Zebul istjera Gaala i njegovu braću, tako da nisu mogli ostati u Šekemu. A narednog jutra izađe narod u polje, o tome izvijeste i Abimeleka. Tad Abimelek povede vojsku, podijeli je u tri čete i počne vrebati u polju. I kad bi ugledao kako ljudi izlaze iz grada, navalio bi na njih i ubijao ih. Abimelek i njegova četa napadala je ljude i kad stanu na gradske kapije, dok su druge dvije čete poubijale sve ljude koji su već bili u polju. I Abimelek je navaljivao na grad cijeli dan; naposlijetku je osvojio grad i pobio ljude koji su bili unutra. Zatim razori grad i posoli zemlju. A kada su za to čule starješine Šekemske kule, oni odu u unutrašnjost hrama njihovog boga Berita A kada Abimeleku javiše da su se tamo skupili sve starješine Šekema, on sa svom vojskom krene na brdo Salmon. A Abimelek uzme sjekiru u ruke i odsječe jednu granu sa stabala, podigne je i stavi na svoje rame. Zatim reče narodu koji je bio sa njim: „Šta vidjeste da činim, to brzo učinite i vi!” Tad svaki njegov vojnik učini isto; slijedili su Abimeleka i poslagali grane uz kulu, zatim ih zapališe. Tako svi u kuli izgore, oko hiljadu muškaraca i žena. A Abimelek pođe ka Tebesu, počne ga opsjedati pa ga i osvoji. Ali usred grada se nalazila dobro utvrđena kula; u nju uđu i zatvore se svi se stanovnici Tebesa, zatim se popnu na krov. Tad Abimelek navali na kulu; počne se približavati kapiji sa namjerom da je spali. Ali neka žena s krova baci gornji mlinski kamen, i njime smrska Abimeleku glavu. On brzo pozove momka koji mu je nosio oružje i rekne mu: „Potegni mač i probodi me, da ne kažu o meni: žena ga je ubila!” Tad ga sluga probode i on umre. A kada su Izraelci vidjeli da je Abimelek umro, raziđu se, svaki u svoje mjesto. Tako je Bog vratio Abimeleku za zlo koje je učinio ocu svome, onda kada je pogubio sedamdesetericu braće svoje. I Bog je isto tako vratio svim muškarcima Šekema, svalio je zlo na njihove glave; i snađe ih prokletstvo Jotama, Jerub-Baalovog sina. A nakon Abimeleka se digne Tola, sin Puasov, Dodov unuk, iz Jisakarovog plemena, kako bi spasio Izrael. I živio je u Šamiru na uzvisini Efrajim. Sudio je Izraelu dvadeset i tri godine, potom umre pa bude sahranjen u Šamiru. Nakon njega se digne Jair iz Gileada, a on je sudio Izraelu dvadeset i dvije godine. Imao je trideset sinova koji su jahali na tridesetero magaradi i posjedovali trideset gradova, koji su se zvali „Jairova sela”; do današnjeg se dana nalaze u zemlji Gilead. I Jair umre pa bude sahranjen u Kamonu. Ali Izraelovi sinovi opet činiše ono što je zlo u očima Gospodnjim, služili su baalima i aštartama, sirskim bogovima, sidonskim bogovima, moapskim bogovima, bogovima Amonaca i bogovima Filistejaca. Odrekoše se Gospoda i nisu Mu više služili. Tad ljuto planu gnjev Gospodnji nad Izraelom, i On ih preda u ruke Filistejaca i Amonaca. I oni zgaziše i tlačiše Izraelove sinove te godine, a zatim još osamnaest godina; sve Izraelove sinove s onu stranu Jordana, u zemlji Amonaca, u Gileadu. Uz to Amonci prijeđoše Jordan te su vojevali protiv Jude, Benjamina i Efrajimovog doma, tako da su Izrael ljuto pritisnuli. Tad Izraelovi sinovi zavape Gospodu govoreći: „Ogriješili smo se o Tebe, jer smo Boga našeg napustili i služili baalima!” Ali Gospod odgovori Izraelovim sinovima: „Zar vas nisam spasio od Egipćana, od Amorejaca, Amonaca i Filistejaca? I kada su vas Sidonci, Amalećani i Maonci tlačili, zar vas i tad nisam izbavio iz njihovih ruku, onda kad zavapiste Meni? A ipak se odvratiste od Mene i služiste drugim bogovima; zato vas više neću izbavljati! Pođite, i zavapite onim bogovima koje ste izabrali; neka vas oni izbave iz nevolje vaše!” No Izraelovi sinovi na to poruče Gospodu: „Griješili smo, čini sa nama što ti je volja, samo nas još ovaj put izbavi!” I odbaciše tuđe bogove i služiše Gospodu. Tad Mu bi žao zbog nevolje Izraela. Tad se Amonci okupe i utabore u Gileadu. A Izraelovi sinovi se okupe i utabore u Mispi. Ali narod i gileadski poglavari, rekoše jedni drugima: „Ko je čovjek koji će povesti boj protiv Amonaca? Neka on bude poglavar nad svim stanovnicima Gileada!” Jiftah iz Gileada bio je veliki junak, ali sin bludnice i oca Gileada. Ali kad je i Gileadova žena rodila, i kad odrastoše njeni sinovi, oni otjeraju Jiftaha, poručivši mu: „Nećeš baštiniti u domu našeg oca, jer si ti sin druge žene!” Tad Jiftah pobjegne od braće svoje i naseli se u zemlji Tob. Tu se besposličari okupe oko njega i krenu sa njim u pljačku. I desi se nakon nekog vremena da Amonci povedu rat protiv Izraela. Dok su Amonci tako vojevali sa Izraelcima, pođu starješine gileadske da Jiftaha dovedu iz zemlje Tob. I poruče Jiftahu: „Dođi i budi naš vođa, i onda ćemo potući Amonce!” A Jiftah odgovori starješinama Gileada: „Zar me niste prezirali i otjerali iz doma moga oca? Zašto mi dolazite sada kada ste u nevolji?” I starješine Gileada odgovoriše: „Zato se obraćamo tebi, da pođeš sa nama i da se boriš protiv Amonaca, i da budeš naš vođa – poglavar nad svima što u Gileadu žive!” Tad Jiftah upita starješine Gileada: „Ako me vratite da se borim protiv Amonaca, i ako ih Gospod preda meni, hoću li onda zaista biti vaš poglavar?” Tad mu starješine Gileada odgovore: „Neka je Gospod svjedok među nama ako ne postupimo onako kako smo obećali!” Tad Jiftah pođe sa starješinama Gileada, i narod ga postavi sebi za vođu i poglavara. I Jiftah je iznio sve isto i pred Gospodom u Mispi. Tad Jiftah pošalje glasnike kralju Amonaca i poruči mu: „Kakve veze imaš sa mnom, pa si došao da se boriš protiv moje zemlje?” A amonski kralj odgovori Jiftahovim glasnicima: „Zato što je Izrael uzeo moju zemlju kad je izlazio iz Egipta, od Arnona do Jaboka i sve do Jordana. Vrati mi zemlju u miru!” Ali Jiftah ponovo pošalje glasnike kralju Amonaca. I oni mu rekoše: „Ovako ti poručuje Jiftah: Izrael nije oteo zemlju Moabaca, a ni zemlju Amonaca. Jer je Izrael, nakon izlaska iz Egipta, putovao kroz pustinju do Crvenog mora i onda došao do Kadeša. Tad je Izrael poslao glasnike kralju Edomaca i molio: ‘Pusti me da prođem kroz tvoju zemlju!’ Ali edomski kralj im to nije dozvolio. I kralja Moabaca su pitali isto, ali ih i on odbi. Tako je Izrael ostao u Kadešu i lutao pustinjom, zaobišao je zemlju Edomaca i zemlju Moabaca i došao sa istoka do zemlje moapske, jer je Arnon granica Moabaca. Tad Izrael pošalje glasnike Sihonu, amorejskom i hešbonskom kralju, i poruči: ‘Pusti nas da proputujemo kroz tvoju zemlju do određenog mjesta!’ Ali Sihon ne povjerova Izraelu da samo hoće proći, nego sakupi sav narod i utabori se kod Jahaza, i zametne boj sa njima. Ali Gospod, Bog Izraela, preda Sihona sa svim narodom njegovim u ruke Izraelu, tako da ih potuku. Tako Izrael zauzme svu zemlju Amorejaca koji su živjeli na tom području. I zauzmu cijelo amorejsko područje, od Arnona do Jaboka, od pustinje pa sve do Jordana. Tako je Gospod, Bog Izraela, protjerao Amorejce pred svojim narodom Izraelom – hoćeš li ga ti protjerati? Zar nije ovako: Ako ti tvoj bog Kenoš preda nešto, ti to i posjeduješ? A ono što je Gospod, Bog naš, predao nama, to ćemo i zadržati! Ili si ti možda bolji od moapskog kralja Balaka, sina Siporinog? Da li je on ikada poveo parnicu sa Izraelom ili zametnuo boj sa njima? A pošto je Izrael tri stotine godina živio u Hešbonu i njegovoj okolini, u Aroeru i okolnim mjestima, i u svim gradovima koji leže na Arnonu, zašto ih tada niste oteli od Izraelaca, u danima onim? Nisam se ogriješio o tebe, nego ti meni zlo činiš time što si poveo rat protiv mene! Neka Gospod, Sudac, presudi danas između Izraelovih sinova i Amonovih sinova!” Ali amonski kralj nije poslušao Jiftahove riječi koje mu bijahu upućene. Tad se Gospodnji duh spusti na Jiftaha, i on prođe kroz Gilead i Manaše, i kroz Mispu, koja je u Gileadu: I iz Mispe gileadske krene na Amonce. I Jiftah se zavjetuje Gospodu govoreći: „Ako Amonce predaš u moje ruke, onda će ono što prijeđe preko moga kućnog praga, meni u susret, pripadati Gospodu, i ja ću to prinijeti kao paljenicu Gospodu!” Tako Jiftah krene na Amonce, kako bi ih potukao. I Gospod ih preda u njegove ruke. I porazio ih je sve od Aroera do samog Minuta, u dvadeset gradova, i sve do Abel-Keramima, u jednom velikom boju. Tako Izraelovi sinovi osramotiše Amonove sinove. A kada se Jiftah vratio svojoj kući u Mispu, gle, izađe mu kćerka u susret s bubnjevima i sviralama. A to mu bijaše jedino dijete, nije imao sina ni drugu kćer. A kada ju je ugledao, pokida haljine sa sebe govoreći: „Ah kćeri moja, kako me žalostiš i patiš! Jer sam otvorio svoja usta i obećao Gospodu, i to ne mogu prekršiti!” A ona mu odgovori: „Oče, ako si obećao Gospodu, onda mi učini to što si obećao, nakon što ti je Gospod dao da se osvetiš neprijateljima svojim, Amoncima!” I nastavi govoriti: „Dopusti mi ovo; daj mi dva mjeseca da lutam preko brda i da sa svojim prijateljicama oplačem svoje djevojaštvo.” A on odvrati: „Idi!” I otpusti je na dva mjeseca. Tad ona pođe sa prijateljicama, te su oplakivale njeno djevojaštvo u gorama. I nakon dva mjeseca vrati se ocu svome. I on ispuni zavjet na njoj, onako kako je obećao. Otada je običaj u Izraelu da kćeri Izraelove odlaze svake godine kako bi žalile kćer Jiftaha iz Gileada; četiri dana u godini. No, potom se skupe muškarci Efrajima i krenu u Safon da razgovaraju sa Jiftahom pa mu rekoše: „Zašto si krenuo u boj protiv Amonaca, a nisi pozvao nas da pođemo s tobom? Spalit ćemo i kuću i tebe!” Ali Jiftah im odgovori: „Narod moj i ja smo vodili težak boj sa Amoncima, i zvao sam vas da mi pomognete, ali nam niste došli u pomoć kako bismo se oslobodili iz njihovih ruku. A kada sam vidio da mi od vas ne stiže pomoć, tad sam život svoj ugrozio i krenuo protiv Amonaca, tad ih je Gospod predao u moje ruke. Zašto dolazite sad da se borite protiv mene?” I Jiftah skupi sve muškarce Gileada i povede boj protiv Efrajima. I muškarci Gileada nadvladaju Efrajim, jer su govorili: „Vi ste izbjeglice efrajimske; Gilead je između Efrajima i Manašea!” I Gileađani zauzmu jordanske gazove prije Efrajimovaca. I kada bi Efrajimovci koji bježe rekli: „Pusti me da prijeđem!” Tad bi Gileađani odvratili: „Jesi li Efrajimac?” A kada bi ovaj odvratio: „Nisam”, onda bi nastavili: „Te, hajde, reci: Šibolet”, a kada bi on rekao „Sibolet”, jer nije umio tačno izgovoriti, onda bi ga uhvatili i pogubili kraj gazova Jordana. U to vrijeme pogine četrdeset i dvije hiljade efrajimskih muškaraca. No Jiftah je šest godina sudio Izraelu. Potom umre Jiftrah Gileađanin i bude pokopan u jednom od gileadskih gradova. Poslije njega je Ibsan iz Betlehema sudio izraelskom narodu. On je imao trideset sinova, otpratio trideset kćeri iz svoga doma, a svojim sinovima doveo tridesetero stranih djevojaka za žene; i sudio je Izraelu sedam godina. Potom Ibsan umre i bude sahranjen u Betlehemu. Poslije njega izraelskom narodu sudio je Elon Zebulonac. On je Izraelu sudio deset godina. I Elon Zebulonac, umre i bude pokopan u Ajalonu, u zemlji Zebulon. Poslije njega izraelskom narodu je sudio Abdon, sin Hilela Pireatonca. On je imao četrdeset sinova i trideset unuka koji su jahali na sedamdeset magaradi; i on je sudio Izraelu osam godina. Zatim umre Abdon, sin Hilele Pireatonca i bude pokopan u Pireatonu, u zemlji Efrajim, na gori Amalećana. I Izraelovi sinovi opet činiše ono što je zlo u očima Gospodnjim; tad ih Gospod predade u ruke Filistejcima na četrdeset godina. Ali bijaše jedan čovjek iz Sorea, iz roda Danova, koji se zvao Manoak. Njegova žena bijaše neplodna i nije mogla roditi. A anđeo se Gospodnji prikaže ženi pa joj reče: „Gle! Neplodna si i nisi mogla roditi; ali zatrudnjet ćeš i roditi sina! A sada se pripazi da ne piješ vina i žestokih pića, i da ne jedeš ništa nečisto! Jer, gle, zatrudnjet ćeš i roditi sina; neka mu britvu ne prinosi kosi, neka dječak bude nazirejac Gospodnji od majčine utrobe, i on će započeti oslobađanje Izraela iz ruku Filistejaca!” Tad žena ode i ispriča sve svome mužu govoreći: „Gospodnji čovjek je prišao k meni, i likom bijaše poput anđela Gospodnjeg, tako strašan da ga nisam upitala odakle dolazi; a nije mi kazao ni svoje ime. I on mi reče: ‘Gle, zatrudnjet ćeš i roditi sina; zato nemoj piti ni vina ni žestoka pića, i nemoj jesti ništa nečisto; jer će dječak biti nazirejac Gospodnji od majčine utrobe do dana svoje smrti!’” Tad se Manoak pomoli Gospodu govoreći: „Ah, Gospodaru moj! Dopusti da Božiji čovjek, taj kojeg si poslao, opet dođe nama i da nas pouči šta trebamo činiti sa dječakom koji će se roditi!” I Bog usliši Manoakov glas, i anđeo Gospodnji opet dođe k ženi; no ona je sjedila na polju, i njen muž Manoak nije bio uz nju. Tad ona otrči mužu i obavijesti ga o svemu govoreći: „Gle, opet mi je došao onaj čovjek koji mi je onog dana prišao!” Potom Manoak ustane i krene za svojom ženom, dođe do čovjeka pa ga upita: „Da li si ti čovjek koji je razgovarao sa mojom ženom?” A on odvrati: „Jesam!” I Manoak reče: „Po kakvim pravilima treba postupati sa dječakom, i šta da radi kada se ispuni tvoja riječ?” I anđeo Gospodnji poruči Manoaku: „Neka se tvoja žena suzdržava od svega što sam joj rekao; neka ne jede ništa što dolazi sa vinove loze, neka ne pije ni vina ni žestoka pića, i neka ne jede nečistu hranu; i neka se drži svega što sam joj zapovjedio!” I Manoak odgovori anđelu Gospodnjem: „Ta, ostani još malo, spremit ćemo ti jare!” Ali anđeo Gospodnji odgovori Manoaku: „I kad bih ostao ovdje ne bih jeo tvoje hrane. Ali ako hoćeš prinijeti paljenicu, onda je Gospodu prinesi!” Manoak nije znao da je čovjek anđeo Gospodnji. Tad ga Manoak upita: „Kako se zoveš? Hoćemo te slaviti kada se ispuni tvoja riječ!” Ali anđeo Gospodnji odgovori: „Zašto pitaš za moje ime? Ono je čudesno!” Tad Manoak uzme jare i prinosnicu pa žrtvuje Gospodu na stijeni. A On učini čudo, dok su Manoak i njegova žena gledali. Jer kad se plamen sa žrtvenika uzdizao, tad se i anđeo Gospodnji podiže u plamenu na nebo. A čim ovo spaziše, padoše Manoak i njegova žena ničice na tlo. A Gospodnji anđeo se više nije prikazivao Manoaku i njegovoj ženi, tad Manoak shvati da je to bio anđeo Gospodnji. I Manoak reče svojoj ženi: „Zasigurno ćemo umrijeti jer smo vidjeli Boga!” A žena mu odgovori: „Da je Gospod želio da nas pogubi, ne bi prihvatio našu paljenicu i prinosnicu, ne bi nam ni sve ovo pokazao niti bi dopustio da tako nešto čujemo.” I žena rodi sina i nadjene mu ime Samson. A dječak je rastao i Gospod ga je blagoslovio. I Gospodnji duh u njemu počne djelovati u „Danovom taboru”, između Sorea i Estaola. I Samson otputuje dolje u Timnu; i u Timni spazi jednu ženu, kćer Filistejaca. I kad se vratio kaže ocu svome i majci: „U Timni sam vidio jednu djevojku, kćer Filistejaca; dovedite mi je za ženu!” A otac i majka mu odgovore: „Zar nema žene među kćerima tvoje braće, ili u našem narodu, pa da moraš ići među Filistejce i uzeti ženu od njih koji su neobrezani?” A Samson odvrati svome ocu: „Ovu mi dovedi, jer je ona po meni prava!” A njegov otac i njegova majka nisu znali da je to došlo od Gospoda, jer ovaj je tražio priliku protiv Filistejaca. Filistejci su, naime, u tim danima vladali Izraelom. Tako je Samson sa roditeljima otputovao u Timnu. I gle, kada su došli do vinograda u blizini Timne, iskoči pred njega mladi lav, ričući! A duh Gospodnji je bio nad njim tako da je rastrgao lava kao jare, a nije imao nikakvog oružja u ruci. No, sakri je od majke i oca šta je učinio. Razgovarao je sa djevojkom nakon što je stigao, i ona mu postade draga. Nakon nekog vremena opet krene djevojci, ali skrene s puta da vidi mrtvoga lava, kad gle, tu bijaše roj pčela i med u lavljem tijelu. I uzme meda i pojede ga. Zatim ode majci i ocu i njima dadne meda, i oni su jeli, ali im nije kazao da je izvađen iz lavljeg tijela. I kada je njegov otac doputovao do djevojke, Samson napravi svadbenu gozbu; jer takav je bio običaj među momcima. A čim su ga ugledali dovedu mu trideset svadbenih pratilaca da budu uz njega. A njima Samson reče: „Ja ću vam zadati zagonetku. Ako je uspijete riješiti u roku od sedam dana, dok traje ova gozba, onda ću vam dati trideset košulja i trideset svečanih haljina. A ako ne uspijete, onda ćete vi meni dati trideset košulja i trideset svečanih haljina!” A oni odgovoriše: „Zadaj nam zagonetku, želimo je čuti!”. A on im kaže: „Od onoga koji jede, hrana potiče, od onoga jakog, slatko stiče.” I za tri dana nisu uspjeli riješiti zagonetku. Sedmoga dana se obrate Samsonovoj ženi: „Nagovori muža da nam otkrije rješenje, inače ćemo spaliti i tebe i kuću tvoga oca. Nije nas valjda zvao da nas osiromaši?” I Samsonova žena je plakala i molila govoreći: „Ne voliš me! Ti me mrziš! Sinovima moga naroda si postavio zagonetku, a meni nisi otkrio rješenje.” A on joj odgovori: „Gle, nisam ga otkrio ni majci ni ocu – a da tebi kažem?” I sedam dana je kraj njega plakala, sve dok je trajala svadbena gozba; a sedmog joj dana dâ rješenje, jer ga je natjerala. I ona oda rješenje sinovima svoga naroda. Tad mu muškarci grada, sedmog dana prije zalaska sunca, poruče: „Šta je slađe od meda? Šta je jače od lava?” A on im odgovori: „Da niste orali s mojom junicom, ne biste znali rješenje.” I Gospodnji se duh spusti na njega, i on siđe dolje u Aškalon i pogubi trideset muškaraca, i uzme njihove haljine, pa svečane haljine dâ onima koji su riješili zagonetku. I on se vrati gore u dom oca svoga, plamteći od bijesa. A Samsonova žena bi dana jednom od svadbenih pratilaca koji su bili uz njega. A desi se nakon nekog vremena, za vrijeme žetve ječma, da Samson dođe posjetiti svoju ženu i donese joj jare. No, kada je rekao: „Želim poći u odaje svoje žene!” Njen otac ga ne htjede pustiti ka njoj. Jer njen je otac govorio: „Mislio sam da je zbilja prezireš, pa sam je dao tvom svadbenom pratiocu! Zar nije njena mlađa sestra ljepša od nje? Neka ona bude tvoja umjesto one!” Tad im Samson poruči: „Više ja ne snosim krivnju ako nanesem Filistejcima zla!” I Samson ode i uhvati tri stotine lisica; uzme baklje, okrene rep prema repu i pričvrsti baklju među dva repa, tad baklje zapali, i pusti lisice u žito Filistejaca. Tako spali snopove, biljke, vinograde i masline. Tad Filistejci upitaju: „Ko je ovo učinio?” Tad mu odgovore: „Samson, zet Timjaninov, zato što mu je uzeo ženu i predao je jednom od njegovih svadbenih pratilaca!” Zato odu Filistejci pa spale nju i njenog oca. Ali Samson im poruči: „Zato što ste to učinili neću mirovati dok vam se ne osvetim!” I bedra njihova i kukove polomi silnim udarcima. Zatim je sišao i ostao u pećini Etam. Filistejci pođu gore, utabore se u Judi i upadnu u Lehi. Tad ih muškarci Jude upitaše: „Zašto ste krenuli na nas?” A oni im odgovore: „Došli smo da uhvatimo Samsona, da mu učinimo isto što je on učinio nama!” Tad tri hiljade muškaraca iz Jude siđe do pećine Etam i poruči Samsonu: „Zar ne znaš da Filistejci nad nama vladaju?” A on im odgovori: „Vratio sam im istom mjerom za ono što su mi učinili!” A oni rekoše: „Došli smo da te uhvatimo i predamo u ruke Filistejaca!” A Samson im reče: „Zakunite se da nećete dignuti ruku na mene!” A oni mu obećaju: „Nećemo! Samo ćemo te uhvatiti i predati u njihove ruke, uvjeravamo te da te nećemo ubiti!” Tad ga svežu sa dva nova užeta i izvedu ga iz pećine. A Filistejci su vrištali od radosti kada je stigao u Lehi. Tad se Gospodnji duh spusti na njega i užad kojim je bio vezan postadoše poput konaca koje je spržio oganj, tako da spadnu sa njegovih ruku. Tad nađe svježu magareću vilicu, pruži ruku i uzme je i njome pobije hiljadu muškaraca. I Samson reče: „Magarećom vilicom sam ih pobio sve, magarećom vilicom pobih na hiljade.” I kada je ovo rekao, baci iz ruku magareću vilicu, i ono mjesto nazove Ramar-Lehi. A budući da je bio veoma žedan, zazove Gospoda govoreći: „Kroz ruke sluge Svoga si dao ovo veliko spasenje; no trebam li sada skapati od žeđi i pasti u ruke neobrezanih?” Tad Gospod rastavi kotlinu, koja je kod Lehija, tako da iz nje izbi voda. I dok je pio, vrati mu se duh, zato je ono mjesto nazvao En-Hakore; nalazi se kraj Lehija do dana današnjeg. I on je u vrijeme Filistejaca sudio Izraelu dvadeset godina. Samson otiđe u Gazu, tamo ugleda jednu bludnicu, pa joj priđe. Tad stanovnicima Gaze jave: „Samson je došao ovamo!” Opsjedali su ga i svu noć vrebali na kapijama grada. Svu noć su mirovali, i mislili: „Ubit ćemo ga ujutro, kada svane!” A Samson je samo ležao do ponoći. Oko ponoći ustane, uhvati oba krila gradskih kapija, tad ih istrgnu zajedno sa stupcima i prijevornicom, stavi ih na ramena i odnese navrh planine, koja je naspram Hebrona. No, potom zavoli jednu ženu kod potoka Sorek, koja se zvala Dalila. Tad k njoj dođoše filistejski glavari, pa joj rekoše: „Zavedi ga i ispitaj odakle mu tolika snaga, da ga možemo uhvatiti i savladati, tad će ti svaki od nas dati po hiljadu i sto srebrnjaka!” Tad Dalila rekne Samsonu: „Otkrij mi tajnu tvoje velike snage? Kako te je moguće uhvatiti i savladati?” Tad joj Samson odgovori: „Kad bi me svezali sa sedam svježih žila za luk, još neosušenih, tad bih oslabio, bio bih kao svaki drugi čovjek!” Tad joj filistejski glavari donesu sedam svježih, neosušenih žila; i ona ga sveže njima. A čekali su u njenim odajama. I ona mu reče: „Eto Filistejaca, Samsone!” A on je pokidao žile, onako kako se konac kida kada se primakne vatri. Tako izvor njegove snage ostao nepoznat. I Dalila rekne: „Gle, slagao si me i obmanuo lažima! Hajde, reci mi kako bi te bilo moguće svezati?” Tad joj on odgovori: „Kada bi me svezali novim užetima, sa kojima se još nikada nije radilo, onda bih oslabio i bio bih kao svaki drugi čovjek!” Tad je Dalila uzela novu užad i njima svezala Samsona, potom viknu: „Eto Filistejaca, Samsone!” Zasjeda je vrebala u odajama; a on pokida užad sa sebe kao da su konci. Tad Dalila reče Samsonu: „Do sada si me lagao i obmanjivao, ta, reci mu kako te je moguće svezati?” A on joj odgovori: „Ako izatkaš sedam pramenova moje kose na tkalačkom stanu, pa ih priviješ na vratilo!” Kad je pričvrstila kolčić zaviče: „Eto Filistejaca, Samsone!” A on se trgnu iz svoga sna te pokida vratilo, kolčić i osnovu. Tad mu ona kaže: „Kako možeš reći da me voliš ako tvoje srce nije kod mene? Već si me tri puta prevario i nisi mi otkrio odakle dolazi tvoja velika snaga!” Kako mu je svaki dan dosađivala svojim riječima i mučila tako da mu život postade gorak, on joj otkri sve što bijaše u njegovom srcu, pa joj reče: „Nisu prinijeli britve mojoj glavi, jer ja sam nazirejac Gospodnji od rođenja. Moja bi me snaga napustila kada bi mi obrijali glavu, onemoćao bih i postao kao svaki drugi čovjek!” A kada je Dalila vidjela da joj je otvorio cijelo srce, pošalje po filistejske glavare pa im kaže: „Još jedanput dođite gore; jer cijelo mi je srce otvorio!” Tad joj ponovo dođu filistejski glavari, i donesu novac sa sobom. I ona ga uspava u svome krilu, zatim pozva muškarca da mu obrije njegovih sedam pletenica sa glave; i počne ga mučiti, jer ga je snaga izdala. Tad mu vikne: „Eto Filistejaca, Samsone!” Čim se probudi, pomisli: „Izvući ću se kao i uvijek, samo ih moram sve sa sebe skinuti!” Ali nije znao da ga je Gospod napustio. Filistejci ga zarobe i iskopaju mu oči. Potom ga odvedu u Gazu i okuju mjedenim okovima; a u tamnici je morao okretati mlin. A kosa mu na glavi ponovo poče izrastati, odmah nakon što je obrijaše. Kada su se Filistejci sabrali da svome bogu Dagonu prinesu veliku žrtvu i da održe slavlje, rekoše: „Naš bog je Samsona, neprijatelja našeg, predao nama u ruke!” I kada ga je narod ugledao, počne slaviti svoga boga govoreći: „Naš bog je predao neprijatelja u naše ruke, zaista, onoga koji je opustošio našu zemlju, onoga, koji je toliko naših ljudi ubio!” A kada su se razveselili, pozovu Samsona: „Dovedite Samsona da nas zabavlja!” Tad dovedu Samsona iz tamnice i on ih je zabavljao; onda ga oni postave među stupove. Tad se Samson okrene i rekne momku koji ga je držao: „Pusti me da dotaknem ove stupove na kojima stoji kuća, da se na njih naslonim!” A kuća je bila puna muškaraca i žena. I svi su filistejski glavari bili na krovu, oko tri hiljade muškaraca i žena koji su gledali Samsona. No Samson je zazvao Gospoda govoreći: „Gospodaru, Gospode Bože, sjeti me se i osnaži me, o Bože, još samo ovaj put, da se Filistejcima mogu odjednom osvetiti za oba oka!” I Samson obuhvati dva središnja stupa, koji su pridržavali kuću, jedan uhvati desnicom, a drugi ljevicom, i nasloni se na njih. I Samson vikne: „Neka umre moja duša zajedno sa Filistejcima!” Tad pogura stupove iz sve snage. Kuća se sruši na glavare i sav narod koji je bio unutra, tako da je broj mrtvih, koje je pobio umirući, bio veći nego broj onih koje je ubio za života. Tad dolje dođoše njegova braća i sav dom njegovog oca, pa ga podignu i odnesu gore. Sahrane ga između Sorea i Estaola, u grobnici njegovog oca Manoaka. Tako je Samson sudio Izraelu dvadeset godina. Na brdu Efrajim bijaše jedan čovjek koji se zvao Mika. On poruči svojoj majci: „Onih hiljadu i sto srebrnjaka koji su ti nestali i zbog kojih si izustila kletvu na moje uši, gle, taj kod mene je, ja sam ga uzeo!” Tad mu majka odgovori: „Neka si blagoslovljen pred Gospodom, sine moj!” Tako on majci vrati onih hiljadu i sto srebrnjaka. I majka mu reče: „Ja sam taj novac iz svojih ruku posvetila Gospodu, da novac pripadne tebi, mome sinu, da od njega načine idol i liven lik. Zato ti novac vraćam!” Ali on je novac vratio majci. Tad ona uzme dvije stotine srebrnjaka pa ih dâ zlataru koji je od toga izradio idol i liven lik; i postavi ga u Mikinu kuću. Mika je sada imao hram, i načini oplećak i terafin, te posveti jednog od svojih sinova da služi kao svećenik. U to vrijeme ne bijaše kralja u Izraelu; svi su činili ono što im se činilo pravedno u njihovim očima. Ali bijaše jedan mladić iz Betlehem-Jude, iz Judina roda, koji je bio levit. Boravio je tamo kao stranac. No, iselio se iz grada Betlehem-Juda, da se kao stranac naseli na kakvom prikladnom mjestu. Putujući dođe do Mikine kuće u gorju Efrajim. Tad ga Mika upita: „Odakle dolaziš?” A ovaj mu odgovori: „Ja sam levit iz Betlehem-Jude i putujem. Hoću da se naselim kao stranac negdje gdje je prikladno!” Tad Mika reče: „Ostani kod mene! Budi otac moj i svećenik; davat ću ti godišnje deset srebrnjaka, odjeću i hranu!” I levit pristane da ostane kod čovjeka, i on ga je primio kao jednog od svojih sinova. I Mika je posvetio levita, da mu mladić služi kao svećenik; i on ostane u Mikinom domu. I Mika pomisli: „Sada znam da će mi Gospod učiniti dobro, jer imam levita za svećenika!” A u ono vrijeme nije bilo kralja u Izraelu. Tada je pleme Danovaca tražilo baštinu, gdje bi mogli živjeti; jer do tada im među Izraelskim plemenima nije pripao posjed. I sinovi Dana pošalju pet hrabrih muškaraca iz svoga plemena, iz Sorea i Estaola, koji su trebali izvidjeti i istražiti zemlju; i oni im poruče: „Idite i izvidite zemlju!” I onu dođu u gorje Efrajim, u Mikinu kuću i ostanu tamo preko noći. Kad su bili kod Mikine kuće, prepoznaju glas mladog levita, pa odu do njega i upitaju ga: „Ko te doveo ovamo? Šta radiš ovdje? Koji je tvoj poziv?” A on im odgovori: „Tako i tako učini Mika sa mnom, i on me unajmio kao svećenika.” A oni ga zamole: „Upitaj Boga, da saznamo hoće li ovaj put kojim smo krenuli biti uspješan!” A svećenik odgovori: „Idite u miru. Put kojim ste krenuli je po Gospodnjoj volji!” Tad ova peterica odu i dođu do Laiša; i vide da narod u njemu živi sigurno po sidonskom načinu, mirno i bezbrižno. I nije bilo nikoga u zemlji ko bi im nanio kakvo zlo; bili su imućni i živjeli su daleko od Sidonaca, i ni sa kakvim ljudima nisu imali posla. A kad se ovi vratiše braći u Soreu i Estaol, upitaše ih njihova braća: „Šta nam imate dojaviti?” Tad ovi odgovore: „Spremajte se! Krenimo na njih! Jer izvidjeli smo zemlju, i gle, veoma je dobra: a vi hoćete ostat mirni? Nemojte ljenčarit, nego krenite da zauzmete zemlju! Kada stignete naći ćete bezbrižan narod i u jednu široku zemlju; Jer Bog je dao vama mjesto u kojem ne manjka ništa od onoga što na zemlji rađa.” Tad pođu odatle, iz roda Danova, iz Sorea i Estaola, šest stotina naoružanih muškaraca spremnih za boj. I pođu gore pa se utabore u Kirjat-Jearimu u Judi; zato to mjesto prozovu „Danov tabor”, do dana današnjeg, gle, nalazi se iza Kirjat-Jearima. I odatle proputuju gorje Efrajim i stignu do Mikine kuće. Tad ona peterica što su izvidjela zemlju poruče svojoj braći: „Znate li da u ovim kućama ima oplećak i terafim, kao i idol i liveni lik? A sada razmislite što ćete činiti!” I oni odu tamo i uđu u kuću mladog levita, u Mikinu kuću, pa ga pozdrave. Ali onih šeststo boraca je stajalo ispred kapije. I onih pet muškaraca, koji su zemlju izvidjeli, pođu gore pa uzmu liveni lik, oplećak, terafim i idol. U međuvremenu je svećenik stajao sa onih šeststo boraca. I kad ovi uđoše u Mikinu kuću i uzeše liveni lik, oplećak, terafin i idol, svećenik ih upita: „Šta to radite?” A oni mu odgovore: „Šuti! Stavi ruku na usta i kreni sa nama, da nama postaneš ocem i svećenikom! Šta je bolje za tebe, da budeš kućni svećenik jednog čovjeka ili svećenik jednog cijelog roda u Izraelu?” Tad se svećenik obradovao i uzme oplećak, terafin i idol pa stane među narod. I oni se okrenu i pođu, a ispred sebe propustiše djecu, stoku i vrijedno oruđe. A čim su se udaljili od Mikine kuće, sazovu muškarce koji su živjeli u kućama oko Mikinog doma; i ovi stignu Danove sinove. Vikali su za njima, ali ovi se okrenu i upitaju Miku: „Što si to učinio, što si okupio ljude?” A on odvrati: „Vi imate moje bogove, one koje sam sebi načinio, i oteli ste mi i svećenika pa sad odlazite! Šta mi je ostalo? Kako me možete pitati: ‘Što si to učinio?’” Ali Danovi sinovi mu odgovore: „Nemoj nas više uznemiravati svojom drekom, inače ćeš imati posla sa razjarenim ljudima, koji će uništiti i tebe i dom tvoj!” Tako Danovi sinovi krenu svojim putem, a Mika se okrene jer je uvidio da su jači, potom se vrati kući. A ovi sa sobom ponesu ono što je Mika načinio, i povedu onoga koji mu je bio svećenik. Zatim napadnu Laiš, navale na miran i bezbrižan narod i sve ih potuku oštricom svojih mačeva, a grad spale ognjem. I ne bijaše nikoga ko bi ih spasio, jer je grad ležao daleko od Sidona, i nisu ni sa kim imali veze; naime, grad je ležao u dolini Bet-Rekoba. A ovi ponovo izgrade grad pa se u njega nasele. I nazovu ga Dan, po imenu oca svoga Dana, koji se rodio Izraelu; a prije se ovaj grad zvao Laiš. I sinovi Dana tu stave idol i Jonatan, a sin Geršona, sina Mojsijeva, i njegovi sinovi bijahu svećenici sve do onog vremena kad zemlja pade u sužanjstvo. I sebi ostave idol, kojeg je načinio Mika, sve dok je Gospodnji dom bio u Šilu. U ono vrijeme, dok Izraelom nije vladao kralj, desi se i to da neki levit iz gorja Efrajim uzme prilježnicu iz Betlehem-Jude. No, ona mu je bila nevjerna pa je pobjegla od njega u dom oca svoga, nazad u Betlehem-Judu; i tamo ostala puna četiri mjeseca. Tad muž pođe za njom, kako bi razgovarao sa srcem njenim i kako bi je vratio sebi; i sa sobom povede slugu i dva magarca. Tad ga ona uvede u kuću svoga oca, a kada ga je ugledao njen otac, radosno ga dočeka. A njegov punac, otac mlade žene, nagovori ga da ostane. On ostane tri dana kod njega, tamo su jeli, pili i noćivali. No četvrtog dana ustadoše rano i htjedoše otići. Tad otac mlade žene reče zetu: „Okrijepi srce zalogajom hljeba; potom možete ići!” I oni sjednu te zajedno doručkuju i piju. Tad otac mlade žene reče: „Hajde ostani, prenoći i veseli se!” No kad je čovjek ponovo htio otići, punac ga nagovori da ostane još jednu noć. A ujutro petoga dana se digne da ide, tad mu otac mlade žene reče: „Okrijepi srce svoje! I pričekajte da dan malo odmakne.” Tako su zajedno jeli. Tad muž ustade i htjede poći sa slugom i prilježnicom, ali mu punac, otac mlade žene, reče: „Gle, primiče se večer, sad će pasti mrak. Prenoći ovdje, gle, noć će uskoro pasti, zanoći ovdje i veseli se! A onda pođite rano ujutro na put, da sretno dođeš kući!” Ali čovjek nije htio noćiti nego krene i dođe pred Jebus, a to je Jerusalem; uz njega bijahu njegova dva osedlana magarca i prilježnica. A kad dođoše blizu Jebusa dan bijaše na izmaku. I sluga rekne svome gospodaru: „Hajdemo u ovaj grad Jebusejaca da tamo prenoćimo!” No, gospodar mu odgovori: „Nećemo svraćati u grad koji ne pripada Izraelovim sinovima, u tuđi grad, prenoćit ćemo u Gibei.” I nastavi: „Hajde, otići ćemo u jedno od ovih mjesta, u Gibeu ili Ramu!” Tako nastave putovati, i sunce zađe baš kad stigoše do Gibee, koja pripada Benjaminu. Tako uđoše u Gibeu da tamo prenoće. No, kada su ušli, sjednu na trg ali tu ne bijaše nikoga ko bi ih primio u kuću da prenoće. No gle, baš se tada jedan starac vraćao navečer sa polja, i on bijaše sa gorja Efrajim, također stranac u Gibei; no ljudi toga mjesta bijahu Benjaminovci. Kada je podigao oči opazi putnika, priđe mu pa mu kaže: „Gdje si krenuo? Odakle dolaziš?” A ovaj mu odgovori: „Putujemo iz Betlehem-Jude na samu granicu gorja Efrajim, odatle dolazim. Putovao sam do Betlehem-Jude, a sada idem do kuće Gospodnje, ali niko me ne prima u kuću! Imam sijena za magarce, hljeba i vina za mene, moju ženu, i momka koji prati tvoju slugu; ničega nam nedostaje.” Starac odgovori: „Mir s tobom! Sve što ti nedostaje naći ćeš kod mene, samo nemoj zanoćiti na trgu!” I on ga odvede u svoj dom, da magarcima hrane, i oni su oprali noge, pa onda jeli i pili. I dok su se veselili, gle, tad muškarci iz grada, Belialovi sinovi, opkole kuću i počnu udarati o vrata, govoreći starcu, domaćinu: „Izvedi čovjeka koji je došao u tvoj dom da mu priđemo!” Ali starac, domaćin, izađe pa im reče: „Nemojte, braćo moja! Nemojte činiti takvo zlo, taj je čovjek došao u moj dom. Ne činite takvu sramotu! Gle, ja imam kćer, djevicu, i ovaj čovjek ima prilježnicu. Njih ću vam izvesti, nad njima se silite i činite što vam je volja; ali nemojte se ogriješiti o ovog čovjeka!” No ljudi ga nisu htjeli poslušati. Tad čovjek uzme svoju prilježnicu pa je izvede na ulicu; i oni se počeše silit nad njom, i cijelu noć su je zlostavljali, i pustiše je tek kad se pojavi jutarnje rumenilo. Tad se žena zorom vrati i sruši se pred vratima one kuće u kojoj je noćio njen gospodar; ležala je tamo sve do svanuća. A kada je njen gospodar ujutro izašao, gle, njegova prilježnica je ležala pred vratima kuće, ruke joj bijahu na pragu. A on joj reče: „Ustaj! Idemo!” Ali nije ništa odgovorila. Tad je uzme i stavi na magarca, krene i otputuje u svoje mjesto. Kad je stigao kući, uzme nož, i isječe prilježnicu, dio po dio, na dvanaest dijelova, pa ih pošalje širom Izraela. Ko god to vidje, reče: „Ovako se nešto nije dogodilo niti se vidjelo od onda kada su Izraelovi sinovi izašli iz Egipta pa sve do dana današnjeg. Sad razmislite o ovome, posavjetujte se i govorite.” Tad pođu svi Izraelovi sinovi i cijela zajednica od Dana do Beer Šebe i iz zemlje Gilead; svi se skupe kao jedan čovjek. I sastanu se poglavari cijelog naroda, svih plemena Izraela, u skupštini Gospodnjeg naroda; četiristo hiljada pješaka, opasanih mačevima. Ali Benjaminovi sinovi čuju da su Izraelovi sinovi krenuli gore ka Mispi. I Izraelovi sinovi upitaše: „Kako je došlo do ovoga zla?” Tad odgovori onaj levit, muž ubijene žene, govoreći: „Došao sam sa svojom prilježnicom u Gibeu, u Benjaminu, kako bih tamo prenoćio. Tad se dignu stanovnici protiv mene i noću opkole kuću; mene su namjeravali ubiti, a moju prilježnicu su zlostavljali tako da je umrla. Tad sam uzeo ženu i isjekao je na komade, pa sam dijelove poslao u sve krajeve zemlje, baštine Izraela, jer su oni načinili zlodjelo i opakost u Izraelu. Pogledajte svi vi, Izraelovi sinovi, posavjetujte se i govorite!” Tad sav narod ustane kao da je jedan čovjek i krene govoriti: „Niko od nas neće ići kući ili u svoj šator, nego ćemo ovako učiniti Gibei; krenut ćemo na njih, po žrijebu! Uzet ćemo deset muškaraca od stotine, stotinu od hiljade i hiljadu od deset hiljada iz svih plemena Izraela. Neka nose hranu narodu, da se mogu skupiti i krenuti u Gibeu-Benjaminovu da je kazne za sramotu koju učini u Izraelu!” Tako se svi muškarci Izraela udružiše protiv tog grada poput jednog čovjeka. I izraelska plemena pošalju ljude svim Benjaminovim rodovima i poruče im: „Kakvo je to nedjelo koje se zbilo kod vas? Isporučite nam te ljude, Belialove sinove iz Gibee, da ih pobijemo i iskorijenimo zlo u Izraelu!” Ali Benjaminovi sinovi se nisu htjeli pokoriti riječima svoje braće, Izraelovih sinova. Skupe se iz gradova kod Gibee kako bi napali na Izraelove sinove. I tog se dana postroje Benjaminovi sinovi iz gradova, dvadeset i šest hiljada muškaraca s isukanim mačevima, osim stanovnika Gibee; oni postrojiše sedam stotina ljudi, izabranih boraca. I u tom mnoštvu bijaše sedam stotina izabranih boraca, ljevorukih. Svaki je od njih praćkom gađao, a da za dlaku ne maši. Ali muškaraca Izraela, izuzimajući Benjaminovce, bijaše četiristo hiljada opasanih mačem, sve hrabri muževi. I Izraelovi sinovi pođu i odu gore ka Betelu da bi upitali Boga: „Ko će od nas prvi poći gore u boj sa sinovima Benjamina?” I Gospod reče: „Neka Juda pođe prvi!” I Izraelovi sinovi pođu ujutro pa se utabore pred Gibeom. I muškarci Izraela pođoše u boj protiv Benjamina, postroje se u bojne redove pred Gibeom. Tad izađu i sinovi Benjamina iz Gibee te toga dana poobaraše dvadeset i dvije hiljade Izraelaca. No, izraelski narod se osnaži, i nanovo postroji u bojne redove na onom istom mjestu gdje se postrojiše i dan prije. I Izraelovi sinovi pođoše gore pa su uvečer plakali pred Gospodom govoreći: „Hoćemo li opet poći gore da se borimo protiv svoje braće, Benjaminovih sinova?” A Gospod odgovori: „Pođite na njih!” A kada su sutradan Izraelovi sinovi ponovo krenuli na Benjaminove sinove, tad Benjaminovci izađu i poobaraju osamnaest hiljadu Izraelovih sinova, sve koji isukaše mač. Tad svi Izraelovi sinovi i narod odu gore u Betel i zaplaču, tamo ostanu pred Gospodom, isposte taj dan i žrtvuju paljenice i pomirnice Gospodu. I Izraelovi sinovi upitaju Gospoda, jer se u to vrijeme tu nalazio Kovčeg saveza, i Pinhas, Eleazarov sin, sin Arona, tada je stajao pred njim. I oni upitaše: „Hoćemo li ponovo poći u boj protiv naše braće, Benjaminovih sinova, ili da odustanemo?” A Gospod odgovori: „Pođite gore, jer sutra ću ih predati u vaše ruke!” Tad Izraelovi sinovi pripreme zasjedu oko Gibee. A potom Izraelovi sinovi pođu trećeg dana na Benjaminove sinove, pa se postroje u bojne redove pred Gibeom, kako učiniše već dva puta. Benjaminovi sinovi provale iz grada, prema narodu, i nakon što se udaljiše od grada počeše ubijati narod, oko trideset Izraelaca, kako se desilo već dva puta, i to na putevima od kojih jedan vodi u Betel, a drugi preko polja do Gibee. Tad Benjaminovi sinovi kažu jedni drugima: „Potučeni su kao i prije!” Ali Izraelovi sinovi sebi govoriše: „Bježimo da ih odmamimo od grada i puteva!” Tad svi Izraelci pođu s tog mjesta i postroje se kod Baal-Tamara; no izraelska zasjeda je izbila iz svoga skrovišta, gibejskog polja. Tad deset hiljada izabranih muškaraca iz cijelog Izraela pođe na Gibeu, kad boj bijaše najljući; ali ovi nisu primjećivali da im se propast bliži. I Gospod udari na Benjaminovce pred Izraelom, tako da Izraelovi sinovi toga dana ubiju dvadeset pet hiljada i stotinu Benjaminovaca, sve koji isukaše mač. I Benjaminovci uvidješe da su potučeni. Izraelci im ostaviše prostora jer su se uzdali u zasjedu koju su ostavili kod Gibea. I zasjeda pohita i udari Gibeu, pođe i cijeli grad potuče oštricom svojim mačeva. A Izraelci su dogovorili sa zasjedom da ovi u gradu podignu veliki dim. Tada Izraelci počeše uzmicati u boju, i Benjaminovci pobiju oko trideset Izraelaca; jer su mislili da su ih nadvladali kao i prošli put. No kad se iz grada počeo dizati stup dima, pogledaju Benjaminovci iza sebe, kad gle, cio grad je bio u plamenu i vatra se dizala sve do neba! Tad se Izraelci okrenu, a Benjaminovci bijahu uplašeni jer su vidjeli da ih je snašla nevolja. Počeše bježati od Izraelovih sinova putem ka pustinji, ali su ih ratnici slijedili; a oni koji izađoše iz grada udare na njih sa druge strane te ih tako potuku. I opkole Benjaminovce, goneći ih sve do Menuka i gazeći do ulaza u samu Gibeu, sve do zore. I izgine osamnaest hiljada Benjaminovaca, sve hrabrih muževa. Tad se okrenu i počnu bježati prema pustinji, ka stijeni Rimon. Ali ovi ubiju pet hiljada muškaraca i krenu za njima do Gideoma, pa ih pobiše još dvije hiljade. Tako toga dana ukupno izgine dvadeset i pet hiljada Benjaminovaca, od onih koji isukaše mačeve, sve hrabrih muževa. Samo se šeststo muškaraca okrenulo i pobjeglo u pustinju, do stijene Rimon, i ostanu na njoj četiri mjeseca. I Izraelci se vrate sinovima Benjaminovim i sve ih pogube oštricom svojih mačeva, sve što je bilo u gradu, od čovjeka do stoke, sve što nađoše i sve gradove na koje naiđoše spališe. I svi se Izraelci zakleše u Mispi govoreći: „Neka niko od nas ne daje svoju kćer kakvom Benjaminovcu za ženu!” I narod dođe u Betel i tamo do večeri ostane pred Bogom; i jaukali su i plakali, govoreći: „O Gospode, Bože Izraela, što je ovo snašlo Izrael, da danas nedostaje jedno pleme?” Ali rano ujutro narod pođe i podigne žrtvenik te žrtvuje paljenice i pomirnice. I Izraelovi sinovi rekoše: „Koja plemena Izraela nisu došla u zbor pred Gospoda?” Jer je bila izrečena velika zakletva: „Ko ne dođe Gospodu u Mispu zasigurno će umrijeti!” A Izraelovi sinovi se sažale nad svojim bratom Benjaminom pa rekoše: „Danas je jedno pleme otpalo od Izraela! Kako ćemo pomoći onima što su ostali da se ožene? Zakleli smo se Gospodom da im nećemo davati naše kćeri za žene!” Zato upitaše: „Ko to od Izraelovih plemena nije došao gore Gospodu u Mispu?” I gle, niko od Jabeša u Gileadu nije došao na zbor u logor. Kad izbrojaše narod, gle, ne bijaše nijednog stanovnika iz Jabeša u Gileadu! Tad zajednica pošalje dvanaest hiljada hrabrih muškaraca tamo i naloži im govoreći: „Otiđite i udarite oštricom svojih mačeva na Jabeš u Gileadu, pogubite i žene i djecu!” Ovo je zapovijed koju ćete učiniti: „Svakoga muškarca i svaku ženu koja je legla sa muškarcem ubijte!” I među stanovnicima Jabeša u Gileadu nađu četiri stotine djevica koje nisu nikada legle sa muškarcem i dovedoše ih u logor kod Šila, koji se nalazi u zemlji Kanaan. Tad cijela zajednica pošalje glasnike i ponudi mir Benjaminovim sinovima koji bijahu na stijeni Rimon. Tada se Benjaminovi sinovi vrate i dadnu im one žene koje ostadoše žive u Jabešu, u Gileadu; ali ih ne bijaše dovoljno za njih. Ali narod je žalio Benjamina jer je Gospod načinio razdor među plemenima Izraela. I starješine zajednice poruče: „Šta ćemo činiti da i svi ostali imaju žene? Benjaminove žene su istrijebljene!” I oni odgovore: „Mora ostati baština među preživjelima Benjamina, neka se nijedno pleme ne istrijebi iz Izraela! Ali im ne možemo dati naše kćeri za žene, jer su se Izraelovi sinovi zakleli govoreći: ‘Neka je proklet onaj koji da Benjaminovcima ženu!’” Zato kažu: „Svake godine se održava Gospodnje slavlje u Šilu, sjeverno od Betela, istočno od ceste koja vodi iz Betela gore do Šekema i južno od Lebone.” I nalože Benjaminovim sinovima govoreći: „Idite i vrebajte u vinogradima! A kad ugledate djevojke iz Šila kako izlaze da plešu, onda iskočite iz vinograda i ugrabite sebi žene od kćeri Šila i otiđite u zemlju Benjamin! A kada očevi ili braća dođu da se nama žale, onda ćemo kazati: ‘Poklonite nam kćeri! Jer niko od nas nije uzeo žene u ratu, a ni vi im niste dali nijedne, jer biste se ogriješili.’” Tad Benjaminovi sinovi učine tako, otmu potreban broj žena od plesačica, vrate se u svoju baštinu, i ponovo izgrade gradove u kojima su živjeli. A i Izraelovi sinovi tada odu odatle, i svaki se vrati u svoje pleme i rod, i svaki se uputi u svoju baštinu. U to vrijeme ne bijaše kralja u Izraelu; i svako je činio što je smatrao pravednim. U danima dok su suci vladali nasta glad u zemlji. U to vrijeme jedan čovjek krene iz Betlehema u Judi, kako bi se, sa ženom svojom i dvojicom sinova, naselio u području Moab. Taj čovjek se zvao Elimelek, a žena mu se zvala Noemi, dok su mu se sinovi zvali Maklon i Kiljon: bijahu Efrajimci iz Betlehema, koji je u Judi. I stignu u moapsko područje pa su tamo živjeli. No Emilek, Noemin muž, umre pa ona ostane sama sa dva sina. I oni za žene uzmu moapke; jedna se zvala Orpa, a druga Ruta. I živjeli su oko deset godina tamo. Zatim i Maklon i Kiljon umru, tako iza smrti svojih sinova i muža ostane sama žena. Tad pođe sa svojim snahama da se vrati iz mopaskog područja, jer je u Moabu načula da Bog pohodi svoj narod i da mu je pružio hljeba. Tako sa snahama napusti mjesto na kojem je obitavala i pođu nazad u zemlju Juda. Ali Noemi poruči svojim snahama: „Idite! Vratite se svaka u dom majke svoje! Neka vam Bog pruži ljubav, onako kako ste je vi pružale umrlima i meni! Neka vam Bog podari mir, svaka u domu muža svoga!” I ona ih poljubi, tad zajauču i zaplaču, i one joj odgovore: „Hoćemo sa tobom poći tvome narodu!” Ali Noemi odgovori: „Vratite se, kćeri moje! Zašto želite poći sa mnom? Zar mogu još roditi sinova koji će vam biti muževi? Vratite se, kćeri moje! Prestara sam da bi se opet udavala. Čak i kad bi vam rekla da ću večeras naći muža i čak roditi sinove! Zar bi doista zbog toga čekali dok ne odrastu? Biste li se zbog toga zaključale, da li se zbog toga ne biste udavale? Nemojte, kćeri moje! Jer meni je mnogo teže no vama, jer se Gospodnja ruka pružila protiv mene!” One zajauču još više te još snažnije zaplaču; i Orpa je poljubila svoju svekrvu za oprost, a Ruta ostane kod nje. A Noemi je zamoli: „Gle, tvoja se jetrva vratila svome narodu i svojim bogovima; kreni i ti za njom, za jetrvom svojom!” Ali Ruta joj odgovori: „Ne prisiljavaj me da odem i da se od tebe odvojim! Gdje ti pođeš, tamo ću i ja ići, i gdje ti ostaneš, tamo ću i ja ostati; tvoj narod je moj narod, tvoj Bog je i moj Bog! Gdje ti umreš, tamo ću i ja umrijeti, i hoću da me tamo pokopaju; neka Gospod sa mnom učini što hoće! Samo nas smrt može rastaviti.” I kada je Noemi vidjela da je ova čvrsto odlučila ostati sa njom, prestane je nagovarati da ode. Tako su zajedno putovale dok ne dođoše u Betlehem. I desi se kada su stigle u Betlehem da se cijeli grad uskomeša i zapita: „Da li je to ta Noemi?” A ona im poruči: „Ne zovite me Noemi, nego me zovite Mara; jer me ogorčio Svemogući! Otišla sam bogata, a Gospod me praznih ruku vratio. Zašto me zovete Noemi kad me Gospod ponizio i Svemogući namučio?” Tako se Noemi, sa Rutom, snahom svojom iz Moaba, vrati iz moapskog kraja i stiže u Betlehem kad je počinjala ječmena žetva. A Noemi je poznavala rođaka svoga muža, izuzetno uglednog čovjeka iz roda Elimelekova; zvao se Boaz. Ali je Ruta, moapkinja, molila Noemi: „Pusti me da odem u polje i da pobirem klasje kod onoga koji će mi se smilovati!” Tad joj ona odvrati: „Idi, kćeri moja!” Tako ona ode, i počne ubirati klasje iza žetelaca. No desi se da je taj dio polja pripadao Boazu, iz roda Elimelekova. I gle, Boaz dođe iz Betlehema pa reče žeteocima: „Gospod s vama!” A oni mu odgovore: „Neka te Gospod blagoslovi!” I Boaz upita mladića koji je nadgledao žeteoce: „Čija je ona djevojka?” A mladić koji je nadgledao žeteoce odgovori: „To je moapska djevojka koja se sa Noemi vratila iz moapskog područja,” i pitala: „Hoćete li me pustiti da pabirčim i skupljam klasje između snopova za žeteocima!” I došla je, i od jutra do sada ostala; i tek je malo predahnula. Tad Boaz reče Ruti: „Čuj kćeri, nemoj ići na druga polja da pabirčiš. Nemoj ići odavde, i ostani uz moje djevojke. Usredotoči svoj pogled na ovo polje, idi za njima tamo gdje žanju! A slugama sam zapovjedio da te niko ne dira. I ako ožedniš, otiđi ka vrčevima i tamo pij od onoga što sluge zahvaćaju!” A ona padne ničice pred njim, nakloni se sve do zemlje i reče: „Zašto sam našla milost u tvojim očima i zašto se o meni toliko brineš kada sam samo tuđinka?” I Boaz joj odgovori: „Sve su mi ispripovijedali, sve ono što si učinila svekrvi iza smrti tvoga muža, kako si napustila oca, majku i svoj zavičaj, i kako si došla narodu koji nisi prije poznavala. Neka te Gospod nagradi, neka te Gospod, Bog Izraela, nagradi, On, ispod čijih krila tražiš utočište.” A ona na to reče: „Gospodaru, smilovao si mi se. Ti si me utješio i lijepo progovorio sa svojom služavkom, iako ti čak nisam ni sluškinja!” I za vrijeme ručka joj Boaz reče: „Dođi i pojedi zalogaj hljeba, umoči ga u ovo sirće!” I ona sjedne do žeteoca. No, on joj dade prženih zrna. Ona je jela, zasitila se, i još je ostalo iza nje. I kad je ustala da ponovo pabirči klasje, naredi Boaz slugama svojim: „Pustite je neka pabirči među snopovima, i neka je niko ne dira! I ponešto izvucite iz snopova i ostavite njoj da kupi, i nemojte je koriti!” Tako je pabirčila na polju sve do večeri, i kad je izmlatila sve što je pokupila, bijaše otprilike jedna efa ječma. I ona pokupi ječam pa ga odnese u grad; i njena svekrva je vidjela šta je nakupila, a uz to joj je dala i ono što je ostalo iza nje pošto se zasitila. I svekrva je upita: „Gdje si danas pabirčila? Neka je blagoslovljen onaj koji se o tebi pobrinuo!” Tad ispriča svekrvi kod koga je radila govoreći: „Čovjek kod kojeg sam danas radila zove se Boaz!” A njena svekrva odvrati: „Neka ga blagoslovi Gospod, njega, koji svoju milost nije uskratio živim, a ni mrtvima!” I Noemi joj ispriča: „Taj čovjek nam je u rodu, on je jedan od naših skrbnika.” A Ruta, moapkinja, nastavi govoriti: „I ovo mi je kazao: ‘Ostani sa mojim slugama, sve dok ne završe sa cijelom žetvom!’” A Noemi nastavi govoriti svojoj snahi Ruti: „Kćeri moja, dobro je ako se držiš uz djevojke i ako te na drugoj njivi ne diraju!” Tako je ona ostala uz Boazove djevojke sve dok se nije završila žetva pšenice i ječma. I živjela je sa svojom svekrvom. Onda joj njezina svekrva Noemi reče: „Kćeri moja, zar tebi ne bih trebala tražiti mira, da te dobro snađe? I zar Boaz, kod čijih si sluškinja bila, nije naš srodnik? Gle, on će ove noći vijati ječam na gumnu. A ti se sada okupaj i namaži, obuci svoje haljine i otiđi na gumno; ali pazi da te on ne primijeti sve dok ne završi sa jelom i pićem! A kada legne, pazi gdje će leći, pa zatim otiđi i podigni pokrivač sa njegovih nogu i tamo lezi; i on će ti reći šta ti valja činiti.” A ona joj odgovori: „Učinit ću sve što kažeš!” I siđe ka gumnu i učini tačno onako kako joj je svekrva zapovjedila. A Boaz je bio dobre volje, nakon što se zasitio i napio te legne spavati iza stoga žita. A ona priđe i podigne pokrivač sa njegovih nogu pa tu legne. Oko ponoći se čovjek trzne, nagne se naprijed, i gle, žena je ležala kraj njegovih nogu! Tad je upita: „Ko si ti?” A ona odgovori: „Ja sam Ruta, tvoja sluškinja! Raširi svoja krila nad sluškinjom; jer ti si moj skrbnik!” A on odvrati: „Neka te Gospod blagoslovi, kćeri moja! Sad si još časnije postupila nego prije, time što nisi krenula za muškarcima, bilo da su bogati ili siromašni! A sada se nemoj plašiti, kćeri moja! Učinit ću sve što poželiš, jer svako u mojim kapijama zna da si vrla žena. Istina je da sam ti skrbnik; ali ima još jedan čovjek, a on ti je u bližem srodstvu od mene. Ali prenoći ovdje! A ako te hoće uzet sutra, neka te uzme! No, ako mu to nije po volji, onda ću te ja uzeti, tako mi Gospoda! Ostani spavati do jutra!” Tako je do jutra spavala kraj njegovih nogu. A on ustane, prije no što je čovjek mogao raspoznati čovjeka, i reče: „Neka se ne čuje da je žena bila na gumnu!” Zatim nastavi: „Daj ogrtač koji imaš na sebi i raširi ga!” I ona je ogrtač držala raširivši ga. Tad on izmjeri šest mjerica ječma i uprti joj. Potom on ode u grad. Ona se vrati svekrvi, a ova je upita: „Šta se desilo, kćeri moja?” Ona joj tada ispriča sve što je čovjek rekao, govoreći: „Dao mi je ovih šest mjerica ječma, i rekao: ‘nemoj ići praznih ruku svekrvi!’” Tad joj svekrva odgovori: „Kćeri moja, miruj dok ne saznaš rasplet stvari; jer taj čovjek neće mirovati dok ne riješi stvar još danas!” A Boaz ode do gradskih kapija pa tamo sjedne; i gle, tad prođe onaj rođak, čovjek o kojem je Boaz govorio. Tad ga Boaz pozove: „Dođi i sjedi ovamo ti takav i takav!” I on priđe i sjedne. I Boaz pozove deset starješina iz grada i kaže: „Sjedite ovamo sa nama!” I oni sjednu. Tad reče ovome što je dužan biti skrbnik: „Noemi, koja se vratila iz moapskog područja, prodaje dio polja koji je pripadao našem bratu Elimeleku. Zato sam ti htio ovo predložiti: ako ga hoćeš otkupiti onda to učini pred stanovnicima i starješinama moga naroda; ali ako ga nećeš otkupiti, onda mi to reci da znam; jer nema nikoga ko bi ga mogao otkupiti prije tebe. A ja to pravo imam poslije tebe.” A ovaj odgovori: „Ja ću ga otkupiti!” Tad Boaz nastavi: „Onoga dana kada otkupiš Noemino polje, uzet ćeš također i Rutu, Moapku, ženu preminulog, da ime umrlog zaživi na njegovoj baštini.” Tad ovaj odvrati: „Ne mogu otkupiti, a da ne propane moja vlastita baština! Ti u moje ime otkupi ono što mi je bila dužnost; jer ja to ne mogu!” Ali od starina je bio običaj u Izraelu da se stvar pri otkupu i razmjeni potvrdi ovako: jedan bi skinuo svoju cipelu i dao drugome. To je bila potvrda u Izraelu. Tad onaj koji je dužan otkup rekne Boazu: „Otkupi to u moje ime!” A potom skine cipelu. Tad Boaz poruči starješinama i cijelom narodu: „Vi danas svjedočite da sam sve ono što je pripadalo Elimeleku otkupio iz Noemine ruke, i sve što bijaše Kiljonovo i Maklonovo. Uz to sam Rutu, Moapku, uzeo za ženu, da ponovo zaživi ime preminulog na njegovoj baštini, i da njegovo ime ne nestane između braće njegove i u kapijama njegovog mjesta. Vi ste danas svjedoci!” Tad starješine i cijeli narod kraj kapija rekoše: „Svjedočimo! Neka Gospod učini ženu koja dolazi u tvoj dom poput Lee i Rahele, koje izgradiše dom Izraela! Osnaži se u Efrati i utemelji ime svoje u Betlehemu! I neka tvoj dom bude poput doma Peresovog, kojeg Tamara rodi Judi, preko potomaka koje će ti Gospod darovati kroz ovu mladu ženu!” Tako Boaz uzme Rutu, koja postade njegova žena, i on legne sa njom. A ona ostane trudna, i Gospod joj podari sina. Tad žene poruče Noemi: „Neka je blagoslovljen Gospod, koji te u ovo vrijeme nije ostavio bez skrbnika i neka se slavi njegovo ime u Izraelu! Taj će ti sada veseliti dušu i brinut će se o tebi u tvojoj starosti; jer ga rodi tvoja snaha, ona koja te ljubi, ona koja ti vrijedi više od sedam sinova!” I Noemi uzme dijete i položi ga u svoje krilo; tako mu postane dadilja. Njene susjede mu nadjenu ime govoreći: „Noemi se rodio sin!” I dadoše mu ime Obed. On je otac Davidova oca Jišaja. A ovo je Peresovo rodoslovlje: Peresu se rodi Hesron, Hesronu se rodi Ram, Ram rodi Aminadaba, Aminadabu se rodi Nahšon, Nahšon rodi Salmona, Salmon rodi Boaza, Boazu se rodi Obed, Obed zače Jišaja, a Jišaju se rodi David. U Ramataim-Sofimu bijaše čovjek koji se zvao Elkana, porijeklom sa gorja Efrajim, bio je Jerokamov sin, koji bijaše sin Elihua, kojeg rodi Tohus, a njega je začeo Suf. Imao je dvije žene, jedna se zvala Hana, a druga Penina. Penina je imala djecu, a Hana bijaše nerotkinja. No, ovaj čovjek se svake godine uspinjao iz svoga grada u Šilo, kako bi se molio Gospodu nad vojskama i da bi mu prinosio žrtve. A tamo bijahu Hofni i Pinhas, sinovi Elisa, Gospodnji svećenici. A onoga dana kad je žrtvovao, Elkana dâ svojoj ženi Penini, i svim svojim sinovima i kćerima, dio prinosa. No, Hani je dao dvaput više, jer ju je volio; ali Gospod je učini nerotkinjom. A suparnica ju je dražila i vrijeđala svojim besjedama, da ju ožalosti zbog toga što joj Gospod ne dade poroda. I tako je bivalo iz godine u godinu; njena bi je suparnica, kad god bi otišla ka Gospodnjem domu, toliko vrijeđala da je ona samo plakala i nije mogla jesti. Ali Elkana, njen muž, tada je upita: „Hana, zašto plačeš? Zašto ne jedeš? Zašto ti je srce tako potišteno? Zar ti ja ne vrijedim više nego deset sinova?” A jednoga dana Hana ustane, nakon što je jela i pila u Šilu. Eli, svećenik, je baš tada sjedio na svojoj stolici kraj dovratnika Gospodnjeg hrama. Ona se, sva potištena, molila Gospodu gorko plačući. Tad se zakune govoreći: „Gospode nad vojskama, ako ćeš se osvrnuti na jad služavke svoje i ako ćeš me se sjetiti, ako nećeš služavku svoju zaboraviti i ako joj daruješ sina, onda ću ga posvetiti Gospodu, sve dok je živ, i britvu mu neće prinijeti glavi!” No, Eli je posmatrao njena usta dok se tako dugo pred Gospodom molila. Hana je zborila tiho, u sebi; samo su joj se usne micale, glas joj se nije čuo, tako da je Eli pomislio da je pijana. Tad je Eli upita: „Do kad se misliš opijati? Ostavi se tog vina!” Ali Hana odvrati: „Ne, gospodaru moj. Ja sam potištena žena; nisam pila vina i žestokih pića, nego sam svoje srce otvorila pred Gospodom! Ne pomišljaj da je tvoja služavka Belialova kćer, nego sam iz čemerne tuge i žalosti ovako dugo zborila!” Tad joj Eli reče: „Idi u miru! Neka ti Bog Izraela dâ ono za što si molila!” A ona odgovori: „Dopusti da tvoja služavka nađe milost u tvojim očima!” Tako žena pođe svojim putem i lice joj više nije bilo kao prije, ne bijaše tako tužno. Tako pođu rano ujutro da se pomole Gospodu; zatim se vrate kući u Ramu. Tad Elkana legne sa svojom ženom Hanom, a Gospod je se sjeti. I desi se da Hana zatrudni; i kad prođoše dani, rodi sina. Nadjene mu ime Samuel, jer reče: „Njega sam od Gospoda izmolila.” Tad Elkana krene sa cijelim domom gore, da Gospodu prinese godišnju žrtvu i ono što je obećao; Hana nije pošla s njim nego mu reče: „Odvest ću dječaka gore kad prestane dojiti, a potom će gore ostati dovijeka!” A Elkana, njen muž, odgovori: „Učini ono što ti se čini najboljim. Ostani, dok ne prestane dojiti; neka Gospod ispuni Svoju riječ!” Tako žena ostane i dojila je sina sve dok ga nije odbila. Čim ga je odbila, povede ga u Gospodnji dom u Šilu. Povede tri mlada bika, ponese jednu efu brašna i mješincu vina; no dječak je bio veoma mlad. Tad zakolju jednog bika, i dječaka odvedu Eliju. A ona reče: „Oprosti gospodaru, živ bio – gospodaru mili, ja sam ona žena koja je ovdje kraj tebe stajala i molila se Gospodu. Molila sam za ovog dječaka, a sada mi je Gospod uslišio molbu. Zato ga predajem Gospodu; neka za života svoga pripadne Njemu!” – A on se tamo molio Gospodu. A Hana se ovako molila: „Moje srce se veseli u Gospodu, rog se moj uzdiže kroz Gospoda. Usta se moja otvoriše silno nad neprijateljima mojim; jer radujem se u Tvom spasu! Niko nije svet kao Gospod, zaista, niko poput Tebe; nijedna stijena poput našeg Boga! Ne zborite puno o višim stvarima; obijesti ne puštajte kroz svoje riječi! Jer Gospod je Bog koji sve zna, i On će ocijeniti djela sva. Luk snažnih je slomljen, a slabići se opasaše silom. Siti se za hljeb prodaše no, gladni više ne oskudijevaju. Zaista, nerotkinja sedmero porodi, a uvela je ona što rodi mnoštvo djece. Gospod ubija i oživljava; On vodi u carstvo mrtvih i opet izvodi! Gospod osiromašuje i obogaćuje; On ponižava, ali i uzdiže. Jadnika On iz praha podiže; iz nečistoće uzdiže siromaha, da među plemićima sjede; i čini da naslijede prijestolje divno jer temelji zemlje su Gospodnji, i On je svod zemaljski na njih postavio. Zaštitit će stope vjernika Svojih, a bezbožnici će utihnuti u tami, jer čovjek je nemoćan u vlastitoj snazi. Porazit će se neprijatelji Gospodnji nad njima će zagrmjeti nebesa. Gospod će suditi krajevima Zemlje, a kralju će Svome dodijeliti moć i uzdignuti rog Pomazanika!” I Elkana ode u Ramu kući svojoj; a dječak je služio Gospodu pred Elijom, svećenikom. Ali Elijevi sinovi bijahu sinovi Beliala; nisu poznavali Gospoda. A svećenici su ovako postupali sa narodom: kad bi neko prinosio klanicu, onda bi prišao sluga svećenikov dok se meso kuhalo, i sa sobom je donosio viljušku sa tri zupca. Zatim bi njome zabadao u lonac ili kotlić, u tavu ili posudu, i sve ono što bi izvukao viljuškom svećenik je uzimao sebi. Tako su činili sa svim Izraelcima koji su dolazili tamo u Šilo. Isto tako bi prilazio sluga svećenikov prije no što loj spali, govoreći onome koji žrtvuje: „Daj meso da ga ispečemo za svećenika. On neće od tebe skuhanog mesa, nego sirovog!” A kada bi ovaj odvratio: „Pa prvo treba spaliti loj, a onda uzmi što ti je drago”, onda bi ovaj prvi nastavio: „Moraš mi to sada dati, ako ne daš, onda ću ti oteti!” Tako je grijeh mladića bio golem pred Gospodom, jer su ljudi prezreli žrtve Gospodnje. A Samuel je služio pred Gospodom dok je još bio dječak i nosio je laneni oplećak. Uz to mu je majka šila košuljicu, i donosila svake godine, kad god bi dolazila sa svojim mužem gore da prinese godišnju žrtvu. A Eli je blagoslovio Elkana i njegovu ženu govoreći: „Neka ti Gospod podari nasljednika od ove žene umjesto onoga kojeg je predala Gospodu!” I oni se vrate kući. I Gospod pohodi Hanu, i ona zatrudni pa rodi još tri sina i dvije kćeri. A dječak Samuel je odrastao pred Gospodom. A Eli bijaše veoma star i naču sve što su njegovi sinovi činili svemu Izraelu, i da su lijegali sa ženama koje su vršile službu pred ulazom u Šator susreta. I on ih upita: „Zašto to činite? Od svega naroda čujem priče o vašim zlim djelima! Nemojte tako, sinovi moji! Jer nisu dobre glasine koje o vama čujem; potičete narod Gospodnji da griješi! Kada čovjek zgriješi čovjeku, onda će Gospod biti sudija, ali kad neko zgriješi Bogu, ko se onda može zauzeti za njega?” No, oni nisu slušali oca; jer Gospod bijaše odlučio da ih pogubi. A mladi Samuel je sve više rastao uz milost koju je uživao kod Gospoda i ljudi. No, tad dođe jedan Gospodnji čovjek Eliju i reče: „Ovako govori Gospod: Zar se nisam jasno obznanio domu tvojih otaca kad još bijahu u domu faraona u Egiptu? Zaista, pred svim plemenima Izraela sam njega tada odabrao, da žrtvuje na mom žrtveniku, da pali kâd i da nosi oplećak preda mnom; i domu otaca tvojih sam podario sve paljenice Izraelovih sinova! A zašto gazite moje klanice i prinosnice koje sam dodijelio svome domu? Sinove svoje častiš više no mene, tako da se tovite prvijencem svih prinosnica naroda moga Izraela! Zato Gospod, Bog Izraelov, poručuje: Istina je da sam kazao da će tvoj dom i dom otaca tvojih preda Mnom dovijeka izlaziti i ulaziti; no Gospod sada zapovijeda: Neka je to daleko od Mene! Nego ću častiti onoga koji Meni pridaje čast; a onaj koji Me prezire također će biti prezren! Gle, doći će dani u kojima ću tvoju silu i snagu otaca tvojih slomiti, tako da niko neće doživjeti starost u tvome domu. I osjetit ćeš tjeskobu u svome domu kraj svih dobrih stvari koje će Bog podariti Izraelu. A onaj kojeg ne uništim pred žrtvenikom svojim doprinijeti će da tvoje oči zgasnu i duša propadne; i neka cijelo potomstvo doma tvoga umre u muževnoj dobi. I znak će ti biti ono što će se desiti sa sinovima tvojim, Hofnijem i Pinhasom; obojicu će snaći smrt istoga dana. No, ja ću si podignuti vjernog svećenika, koji će činiti ono što je po Mome srcu i Mome naumu; i njemu ću izgraditi postojan dom, i on će uvijek ulaziti i izlaziti pred Mojim pomazanicima. I desit će se da će svako ko preostane od doma tvoga doći i ničice pasti da izmoli novčić i komadić hljeba, i da će vapiti: ‘Ta, pusti me da prisustvujem svećeničkoj službi, samo da dođem do zalogaja hljeba!’” I mladi Samuel je služio Gospodu pod Elijevim nadzorom. No, Gospodnja riječ u tim vremenima bijaše rijetka; nije bilo vjerovjesničkih viđenja. A jednoga dana se desi ovo, Eli se odmarao na svome ležaju, a vid mu je već počeo slabiti, tako da više nije vidio. No, Gospodnja svjetiljka nije bila posve ugašena; a Samuel je spavao u Hramu Gospodnjem, gdje je bio Kovčeg Božiji. I Gospod zovne Samuela. A Samuel odgovori: „Tu sam!” Zatim otrči Eliju pa mu reče: „Evo me, zvao si me!” No, Eli mu odgovori: „Nisam te ja zvao, lezi i spavaj!” I on ode i ponovo zaspi. Tad ga Gospod ponovo pozove: „Samuele!” A Samuel ustane, ode Eliju pa mu reče: „Evo me, zvao si me!” A on odvrati: „Sine, nisam te zvao. Idi i lezi!” A Samuel još nije poznavao Gospoda, i Gospodnja riječ mu još ne bijaše objavljena. Tad Gospod po treći put pozove Samuela. I on ustane, ode do Elija i kaže: „Evo me, zvao si me!” Tad Eli shvati da je Gospod zvao dječaka. Tad Eli zapovijedi Samuelu: „Idi i lezi, kada te opet pozove, onda reci: ‘Govori Gospode, jer Tvoj sluga sluša!’” I Samuel ode i legne na svoje mjesto. Tad Gospod ponovo priđe i zovne ga kao i prije: „Samuele! Samuele!” A Samuel odgovori: „Govori Gospode, jer Tvoj sluga sluša!” Tad Gospod reče Samuelu: „Gle, hoću učiniti takvu stvar u Izraelu da će svima koji o njoj čuju uši zujati. U jednom danu ću izvršit Eliju sve ono što sam zaprijetio njegovoj kući; od početka do kraja! Poručio sam mu da ću njegovom domu zauvijek suditi zbog grijeha za koje je znao; jer njegovi sinovi na sebe navukoše prokletstvo, a on ih nije kaznio. Zato sam se zakleo Elijevom domu da će krivnja njegovog doma biti vječita, i da je neće iskupiti ni klanicama ili prinosnicama!” A Samuel je spavao do jutra; onda otvori vrata na Gospodnjem hramu. No, Samuel se plašio da Eliju prenese viđenje. Tad Eli pozove Samuela i reče: „Samuele, sine moj! Kakvu ti je riječ uputio? Nemoj ništa kriti! Neka ti Bog učini to i nadoda još više ako bilo šta zatajiš od onoga što je kazao!” I Samuel mu prenese sve što je Bog rekao, i ništa nije skrio. A Eli odvrati: „On je Gospod. Neka čini što Mu je volja!” A Samuel je odrastao i Gospod je bio uz njega, nije dopustio da ijedna Njegova riječ padne na zemlju. I cijeli je Izrael od Dana do Beer Šebe prepoznao da je Samuel zaista vjerovjesnik. A Gospod se i dalje ukazivao u Šilu; jer Gospod se Samuelu objavljivao u Šilu kroz riječ Gospodnju. I Samuelova riječ se raširi po cijelom Izraelu. Tad Izrael pođe u boj, izađu pred Filistejce i utabore se u Eben-Eseru, a Filistejci se utabore kod Afeka. Potom se Filistejci postroje u bojne redove pred Izraelom. Nastane žestoka bitka i Filistejci potuku Izraelce; i pobiju oko četiri hiljade muškaraca iz bojnih redova. No, kad se narod vratio u tabor, počnu starješine govoriti ovako: „Zašto nas je Gospod danas porazio pred Filistejcima? Hajdemo donijeti Kovčeg saveza iz Šila, onda će Gospod biti među nama i spasit će nas iz ruku neprijatelja naših!” I narod pošalje po Kovčeg saveza, koji pripada Gospodu nad vojskama što stoluje nad kerubinima. Dvojica Elijevih sinova, Hofni i Pinhas, bijahu tamo kraj Kovčega saveza. Kad je Gospodnji Kovčeg saveza stigao u tabor, sav Izrael diže takvu radosnu viku da se zemlja tresla. A kad Filistejci počuše ovu buku zapitaše se: „Što znači ova galama u logoru Jevrejaca?” Tad saznaše da je Gospodnji Kovčeg donesen u tabor. Filistejci se prepadoše jer su jedni drugima govorili: „Bog je stigao u tabor!” I također su vikali: „Teško nama! Ko će nas spasiti iz ruku ovih moćnih bogova? To su bogovi koji su Egipćane u pustinji udarili svakojakim pošastima! Zato se sada ohrabrite i budite muževni, vi Filistejci, kako ne biste služili Jevrejima, onako kako su oni služili vama. Budite muževni i borite se!” I Filistejci zametnuše borbu, a Izraelci budu potučeni; svaki pobježe u svoj šator. Poraz je bio strašan, jer je palo trideset hiljada izraelskih pješaka. Također im otmu Kovčeg saveza i poginu oba Elijeva sina, Hofni i Pinhas. Jedan čovjek iz Benjamina pobježe iz bojnih redova i istog dana stiže u Šilo; odjeća na njemu bijaše razderana, a glava posuta zemljom. A kad je stigao, ugleda Elija kako sjedi kraj puta i razgleda; jer mu se srce plašilo za Božiji Kovčeg. A digne se velika buka u gradu nakon što je taj čovjek ušao i obavijestio narod. A kada je Eli čuo galamu, upita: „Kakva je ovo galama?” Tad čovjek dođe i ispriča mu šta se desilo. A Eli je bio star čovjek, imao je devedeset i osam godina i oči mu bijahu oslabile tako da nije vidio. A čovjek počne govoriti: „Stigao sam sa bojišta; danas sam pobjegao sa bojnog polja!” A Eli ga upita: „Kako je bilo, sine moj?” Tad glasnik odvrati govoreći: „Izrael je pobjegao pred Filistejcima, narod je pretrpio ogroman poraz, i oba tvoja sina, Hofni i Pinhas, poginuše; također oteše Kovčeg saveza!” No, kada je spomenuo Božiji Kovčeg, Eli padne sa stolice kraj kapija, slomi vrat i umre, jer je bio star i težak čovjek. No, sudio je Izraelu četrdeset godina. Njegova snaha, Pinhasova žena, uskoro je trebala roditi. A kad je čula da je Božiji Kovčeg otet, da su joj umrli svekar i muž, padne na koljena i rodi, jer su je odjednom uhvatili bolovi. A dok je umirala, rekoše joj žene što su stajale pored nje: „Ne boj se, rodila si sina!” Ali ona ništa nije govorila, niti se obazirala. A dječaka nazva Ikabod govoreći: „Nestala je slava Izraela!” To je rekla jer je otet Božiji Kovčeg, no mislila je i na svekrva i muža. I ponovo je povikala: „Nestala je slava Izraela, jer je otet Božiji Kovčeg!” Filistejci uzeše Kovčeg saveza pa ga iz Eben-Esera odnesoše u Ašdod. Zatim Filistejci uzmu Božiji kovčeg i odnesu ga u Dagonov hram, i postave ga do Dagona. A kad su stanovnici Ašdoda ustali sljedećeg jutra, gle, Dagonov kip je ležao oboren, licem ka tlu, pred Gospodnjim Kovčegom. Tad podignu Dagonov kip i vrate ga na svoje mjesto. A kad su stanovnici Ašdoda ustali sljedećeg jutra, gle, Dagonov kip je ležao oboren, licem ka tlu, pred Gospodnjim Kovčegom; ali glava kipa i obje ruke bijahu na pragu slomljene, ostalo je samo truplo kipa. Zbog toga Dagonovi svećenici i svi oni koji dolaze u Dagonov hram u Ašdodu više ne gaze Dagonov prag do dana današnjeg. No, Gospodnja je ruka teško pritiskala stanovnike Ašdoda, donosila im je nevolje i udarila Ašdod i cijelo područje čirevima. A kad su stanovnici Ašdoda vidjeli šta se dešava, rekoše: „Ne dajte da Kovčeg izraelskog Boga ostane među nama, jer Njegova ruka nas i našeg boga Dagona preteško tlači!” Zatim pošalju glasnike i skupe sve poglavare Filistejaca k sebi i počnu govoriti: „Šta da radimo sa Kovčegom izraelskog Boga?” A ovi odgovoriše: „Neka se Kovčeg izraelskog Boga prenese u Gat!” I odnesu Božiji Kovčeg tamo. I desi se, kada su odnijeli Kovčeg, da Gospodnja ruka počne pohoditi grad, tako da nastane velika strahota; i udari čirevima ljude u gradu, izbiše na djeci i na odraslima. Tad odnesu Božiji Kovčeg u Ekron. No kada su Božiji Kovčeg donijeli u Ekron, uskomešali su se stanovnici i govorili: „Gle, donijeli su Božiji Kovčeg nama kako bi pobili nas i naš narod!” Tad poslaše glasnike, skupiše sve filistejske poglavare pa rekoše: „Pošaljite Kovčeg izraelskog Boga opet na svoje mjesto, da ne pomori nas i naš narod!” Jer u gradu je vladala smrtna strahota, i Gospodnja ruka ih je teško pritiskala. I oni koji ne pomriješe bijahu udareni čirevima, tako da je jaukanje odzvanjalo do nebesa. Tako je Gospodnji Kovčeg bio sedam mjeseci u zemlji Filistejaca. I Filistejci sazovu svoje svećenike i proroke pa ih upitaju: „Šta da činimo sa Gospodnjim Kovčegom? Kažite nam kako ćemo ga poslati nazad na njegovo mjesto?” A oni odgovore: „Kada pošaljete Kovčeg izraelskog Boga, onda ga nipošto nemojte slati praznog, nego morate prinijeti žrtvu za grijeh; onda ćete ozdraviti i spoznati zašto vas Njegova ruka ne popušta.” A oni opet upitaju: „Kakva je to žrtva za grijeh koju mu trebamo poslati?” A ovi odgovore: „Pet zlatnih čireva i pet zlatnih miševa, po broju Filistejskih poglavara; jer jedna te ista nevolja je snašla vas i vaše poglavare. A sad načinite slike vaših čireva i onih miševa koji su upropastili zemlju, i odajte počast Bogu Izraela; možda će skinuti ruku Svoju s vas, vaših bogova i zemlje vaše. I zašto hoćete otvrdnuti srce svoje onako kako Egipćani i faraon skameniše srca? Zar nije ovako: kada je pokazao Svoju moć nad njima, onda su ih pustili i oni otputovaše? A sada upregnite kola sa dvije krave dojilice koje još nikada nisu bile u ralu, a telad odvedite od njih u štalu. I uzmite Gospodnji Kovčeg pa ga stavite na kola, i položite zlatne stvarčice koje dajete kao žrtvu za grijeh. Stavite ih u kutijice sa strane i onda pustite neka idu! I pazite, ako krenu putem gore ka Bet-Šemešu, onda znajte da nam je On nanio ovu veliku nevolju; ako ne krenu, onda znajte da nas nije udarila Njegova ruka nego da nas je sve to snašlo slučajno!” I ljudi učine tako: uzmu dvije krave dojilice i upregnu ih u kola, a telad zaključaju u štali. Zatim podignu Gospodnji Kovčeg na kola, a uz njega polože kutijice sa zlatnim miševima i čirevima. Tad krave pravo krenuše putem ka Bet-Šemešu; išle su pravo stazom i mukale, nisu skretale ni lijevo ni desno. A Filistejski poglavari su išli za njima do granice Bet-Šemeša. A stanovnici Bet-Šemeša su baš u to vrijeme žnjeli pšenicu. A kad su podigli glave, ugledaju Kovčeg i bi im drago. A kola su stigla do njive koja je pripadala Jošui, stanovniku Bet-Šemeša, i tamo stanu. I tamo se nalazio veliki kamen, tad pocijepaju kola i krave prinesu kao paljenice Gospodu. A Leviti skinu Gospodnji Kovčeg, i uz njega kutijicu sa stvarčicama, pa postave na veliki kamen. Toga dana su stanovnici Bet-Šemeša žrtvovali Gospodu paljenice i klanice. A kad to vidješe onih pet filistejskih poglavara, vrate se istog dana u Ekron. I ovo su zlatni čirevi, koje su Filistejci darovali Gospodu kao žrtva za grijeh: jedan za Ašdoda, jedan za Gazu, jedan za Aškalon, jedan za Gat i jedan za Ekron; i zlatni miševi, prema broju filistejskih gradova među petericom filistejskih poglavara, od utvrđenih gradova i sela u ravnicama. I donesu ih do velikog kamena Abela, na koji spustiše Gospodnji Kovčeg. On stoji na njivi Jošue iz Bet-Šemeša, sve do dana današnjeg. I pogubio je neke ljude iz Bet-Šemeša, jer pogledaše u Gospodnji kovčeg; pobio je sedamdeset ljudi. Tad stanovnici Bet-Šemeša rekoše: „Ko može opstati pred Gospodom, našim svetim Bogom?” I pošalju glasnike stanovnicima Kirjat-Jearima pa im poruče: „Filistejci su vratili Gospodnji Kovčeg: dođite dolje i uzmite ga sebi!” Tako dođoše ljudi iz Kirjat-Jearima i odnesoše Gospodnji Kovčeg u kuću Abinadabovu, na brdu, i posvetiše njegovog sina Eleazara; da čuva Gospodnji Kovčeg. I od tog vremena, kad Kovčeg ostade u Kirjat-Jearimu, prođe mnogo vremena, navrši se dvadeset godina. I cijeli Izrael je vapio za Gospodom. A Samuel poruči Izraelovom domu govoreći: „Ako se iz sveg srca želite vratiti Gospodu, onda izbacite Aštarte i tuđe bogove iz svoje sredine, upravite srca Gospodu i samo Njemu služite, tako će vas spasiti iz ruku Filistejaca!” Tad Izraelovi sinovi sklone Baale i Aštarte i počnu služiti jedino Gospodu. No, Samuel zapovijedi: „Neka se svi Izraelci skupe u Mispu, tamo ću se za vas moliti Gospodu!” Tad dođu u Mispu, zahvaćali su vodu i prolijevali pred Gospodom; i taj su dan postili i govorili: „Ogriješili smo se o Gospoda!” I Samuel je sudio Izraelovim sinovima u Mispi. Ali kad su Filistejci čuli da su se Izraelovi sinovi skupili u Mispi, tad pođu pod vodstvom svojih poglavara na Izrael. A kad su Izraelovi sinovi čuli zato, uhvati ih velikih strah. Tad Izraelovi sinovi poruče Samuelu: „Nemoj prestajati! Prizivaj u naše ime Gospoda, našeg Boga, da nas spasi iz ruku Filistejaca!” I on uze jedno janje dojenče i cijelo ga prinese Gospodu kao žrtvu paljenicu; i Samuel je vapio Gospodu u ime Izraela, i Gospod ga usliši. Međutim, desi se da su Filistejci prilazili, spremni za boj protiv Izraela, dok je Samuel prinosio paljenicu. No, toga je dana Gospod silnog glasa grmio po Filistejcima, zbunio ih, pa ih Izrael nadvlada. Tad su izraelski muškarci pošli za Filistejcima, gonili ih i tukli sve do ispod Bet-Kara. Samuel potom uzme jedan kamen i postavi ga između Mispe i Šena, nadjene mu ime Eben-Eser govoreći: „Do ovdje nam je Gospod pomagao!” Tako Filistejci budu poniženi, i više nisu zalazili u područje Izraela. I Gospodnja ruka se protivila Filistejcima u svim danima Samuelovog života. Tako se gradovi koje Filistejci oteše ponovo vratiše u ruke Izraela, od Ekrona pa sve do Gata; Izrael također uze i zemlju iz ruku Filistejaca. I tada zavlada mir između Izraela i Amorejaca. I Samuel je sudio Izraelu za cijelog života; i putovao je iz godine u godinu stalno obilazeći Betel, Gilgal i Mispu. Sudio je Izraelu u tim mjestima. Ali se uvijek vraćao u Ramu, jer tamo bijaše njegov dom. Tu je sudio Izraelu i izgradio žrtvenik Gospodu. A kad je Samuel već bio star, postavi svoje sinove kao suce u Izraelu. Njegov prvorođeni sin se zvao Joel, a drugi Abija; oni bijahu suci u Beer-Šebi. No, sinovi ne slijediše njegov put; gledali su svoju korist, primali poklone i izvrtali pravdu. Tad se sastanu starješine Izraela i odu Samuelu u Ramu; tad mu rekoše: „Gle, ostario si, a sinovi tvoji ne slijede tvoj put. Postavi kralja nad nama da nam sudi, kako je običaj u svim narodima!” No, Samuelu se ne svidješe ove riječi, naime to što su rekli: „Postavi kralja nad nama da nam sudi.” I Samuel se pomoli Gospodu. Tad Gospod reče Samuelu: „Poslušaj glas naroda u svemu što ti govori; jer nisu odbacili tebe, već odbaciše Mene, da ne kraljujem nad njima! Tako su činili od onoga dana kad ih izvedoh iz Egipta pa sve do danas, napustiše Me i služiše drugim bogovima, sad isto čine i sa tobom! Zato ih sada usliši, no podrobno ih upozori i objasni im prava kralja koji će nad njima vladati.” I Samuel narodu koji je žudio za kraljem prenese sve Gospodnje riječi. I reče ovako: „Ovo će biti pravo kralja koji će nad vama vladati: uzimat će vaše sinove i postavljat ih u svoja bojna kola, bit će njegova konjica i trčat će pred njegovim kolima; postavljat će nadstojnike nad hiljadama i nadstojnike nad pedesetericom; i da oru njegove njive i unose žetvu, da mu kuju oružje i izrađuju bojna kola. A kćeri će vaše uzeti i uposliti ih da prave mirisne masti, da kuhaju i da peku hljeb. A uzimat će i vaša najbolja polja, vinograde i masline, i davat će ih svojim slugama. Uz to će uzimati desetinu sa vaših polja i vinograda, i davat će je svojim činovnicima i slugama. I uzimat će vaše najvrednije sluge i sluškinje, vaše mladiće i magarce, i koristit će ih za svoje poslove. Uzimat će desetinu vaših ovaca i morat ćete mu služiti. A kada se budete jadali na kralja, kojeg ste sebi izabrali, tada vas Gospod neće uslišiti!” A narod nije htio slušati Samuela, već reče: „Ne! Neka vlada kralj nad nama, da i mi budemo kao svi drugi narodi! Neka nam naš kralj sudi, neka nas predvodi i neka vodi naše ratove.” A kako je Samuel čuo sve riječi naroda, ponovi ih sve pred Gospodom. A Gospod reče Samuelu: „Poslušaj njihov glas i postavi kralja nad njima!” I Samuel naredi muškarcima Izraela: „Raziđite se, svaki u svoj grad!” No bijaše jedan čovjek iz Benjaminova plemena, zvao se Kiš; sin Abiela, koji bijaše sin Serora, sina Bekorata, sina Afijahova, Benjaminovac, imućan čovjek. On je imao mladog i lijepog sina koji se zvao Šaul; niko ne bijaše ljepši među sinovima Izraela. Nadvisivao je sve druge za glavu. I nestanu Kišu, Šaulovom ocu, magarice. Tad on rekne svome sinu Šaulu: „Povedi jednog mladića, zaputite se i potražite magarice!” I on prođe kroz cijelo gorje Efrajim i područje Salisa. Prođu i kroz Saalim, ali i tamo ne nađoše magarice. Zatim prođu kroz područje Benjamin, ali ni tamo ništa ne nađoše. Kad su zašli u područje Suf, reče Šaul mladiću koji je bio sa njim: „Hajdemo nazad! Inače će moj otac ostaviti magarce i počet će brinuti za nas!” A ovaj mu odgovori: „Gle, u ovom gradu živi jedan Božiji čovjek, to je čovjek častan; sve što kaže, to se sigurno i desi. Hajdemo tamo, možda nas uputi na pravi put!” A Šaul odgovori mladiću: „A gle, šta ćemo pokloniti čovjeku ako odemo tamo? Pojeli smo hljeb iz naših torbi, nemamo nikakvog dara koji bismo mogli odnijeti Božijem čovjeku; šta imamo?” A mladić odvrati: „Pogledaj, ja imam četvrt šekela srebra, to ću darovati Božijem čovjeku da nas posavjetuje i uputi!” (Prije se u Izraelu, kada bi pošli pitati Boga, govorilo: „Hajdemo vidovnjaku!” Jer onaj, kojeg danas zovu vjerovjesnik se prije nazivao vidovnjakom.) I Šaul odgovori mladiću: „Tvoje prijedlog je dobar. Hajdemo!” I odu u grad u kojem je bio Božiji čovjek. A dok su se peli uz uzvišicu koja vodi do grada, sretnu djevojku, koja je izašla da zahvati vode i nju upitaju: „Da li je vidovnjak tu?” A ona odvrati: „Da, pred tobom je; požuri, danas je došao u grad jer narod hoće na uzvišici prinijeti klanicu. Zacijelo ćete ga sresti kad stignete do grada, prije nego što ode na uzvišicu da jede, jer narod neće jesti dok on ne dođe. On mora blagosloviti žrtvu, pa će zatim uzvanici jesti! Pođite sada gore, jer ćete ga ubrzo susresti.” Tad krenu gore ka gradu. I baš kad su ulazili u grad, gle, njima u susret izađe Samuel, jer je krenuo na uzvišicu. A Gospod je dan prije Šaulovog dolaska objavio Samuelu: „Sutra ću u ovo vrijeme poslati jednog čovjeka iz Benjamina k tebi, njega ćeš pomazati kao kneza nad Mojim narodom Izraelom, kako bi Moj narod izbavio iz ruku Filistejaca; pogledao sam Svoj narod, jer je njihov vapaj dopro do Mene!” Čim je Samuel ugledao Šaula, Gospod mu da do znanja sljedeće: „Gle, ovo je čovjek za kojeg sam ti rekao da će vladati nad Mojim narodom!” I Šaul priđe Samuelu kraj gradskih kapija, pa mu se obrati govoreći: „Ta, gdje stanuje vidovnjak?” A Samuel odgovori Šaulu: „Ja sam vidovnjak! Kreni ispred mene na uzvišicu, jer danas ćete jesti sa mnom, a sutra ću pustiti da odete; i reći ću ti sve što se krije u tvome srcu! No, ne brini se za magarice koje su nestale prije tri dana, jer su pronađene! I kome pripada sve što je poželjno u Izraelu? Zar ne tebi i cijelom domu oca tvoga?” Tad Šaul odgovori: „Zar nisam Benjaminovac, zar nisam potekao iz jednog od najmanjih plemena Izraelova, zar moj rod nije jedan od najnižih među rodovima plemena Benjamina? Zašto mi upućuješ takve riječi?” Ali Samuel povede Šaula i mladića u dvoranu i posjedne ih među pozvane; tu je bilo oko trideset muškaraca. I Samuel poruči kuharu: „Donesi komad koji ti dadoh, onaj za koji sam ti naredio da ga ostaviš po strani!” Tad kuhar donese plećku i ono što je bilo na njoj te je stavi pred Šaula. I Samuel reče: „Gle, ovo je bilo sačuvano, stavi to pred sebe i jedi jer je određeno vrijeme čuvano za tebe, kad sam kazao: ‘Pozvao sam narod!’” Tako je Šaul toga dana ručao sa Samuelom. I siđu sa uzvišice u grad, i on je sa Šaulom razgovarao na krovu. Potom rano ustanu, i desi se, kad je osvanulo jutarnje rumenilo, da Samuel pozove Šaula na krov govoreći: „Spremi se i kreni, a ja ću ići sa tobom!” Tad Šaul krene i njih dvojica izađu zajedno; Samuel i on. I kad su silazili pri kraju grada, Samuel rekne Šaulu: „Reci mladiću da krene ispred nas!” I ovaj krene. „Ali ti ostani miran, da čuješ riječ Božiju!” Samuel uzme uljanicu, izlije mu ulje na glavu i poljubi ga govoreći: „Zar te nije Gospod pomazao za kneza nad Njegovom baštinom? Kada danas odeš, srest ćeš dva čovjeka kraj Rahelinog groba, u području Benjaminu, blizu Selsaka; oni će ti reći: ‘Magarice koje si išao tražiti su pronađene, i gle, tvoj otac je prestao tražiti magarice, brine se i traži vas govoreći: Šta da činim za sina?’ A kada odeš dalje, stići ćeš do hrasta Tabora, tamo će te sresti tri čovjeka koji idu gore u Betel, kod Boga; jedan će nositi tri jareta, drugi tri hljeba, a treći jednu mješinu vina. Pozdravit će te poželivši ti mir, i dat će ti dva hljeba, koja ćeš uzeti iz njihovih ruku. Zatim ćeš stići na Gospodnju goru, gdje je filistejska straža. Čim uđeš u grad srest ćeš puno vjerovjesnika koji silaze sa uzvišice, i pred njima se razliježu harfe, bubnjevi, frule i citre. Oni će u zanosu propovijedati. Tad će se Gospodnji duh spustiti na tebe i ti ćeš sa njima propovijedati, i tako ćeš se preobraziti u drugog čovjeka. A kad se pojave ovi znakovi, čini ono što ti je pri ruci, jer je Bog s tobom! No, preda mnom ćeš sići u Gilgal, i gle, dole ću doći k tebi da prinosim paljenice i pomirnice. Sedam dana ćeš čekati da dođem do tebe i da ti pokažem ono što ti je činiti!” I desi se, kad se okrenuo da ode od Samuela, da Bog preobrazi njegovo srce i da se sva ova znamenja ispune istoga dana. Jer kad stigoše do gore, gle, susretne ga mnoštvo vjerovjesnika, Gospodnji duh se spusti na njega, tako da je među njima u zanosu propovijedao. Ali kad oni koji su ga prije poznavali vidješe da on propovijeda sa vjerovjesnicima, pa kažu jedni drugima: „Šta se to desilo sa Kišovim sinom? Zar je i Šaul vjerovjesnik?” Tad jedan čovjek među njima odvrati: „A ko im je otac?” Odatle dolazi izreka: „Zar je i Šaul vjerovjesnik?” A kada je prestao propovijedati dođe na goru. Šaulov stric upita njega i mladića: „Gdje ste bili?” A oni odvrate: „Otišli smo tražiti magarice, i kad ih nismo mogli pronaći odemo Samuelu!” Tad ih stric zamoli: „Podijelite sa mnom ono što je Samuel kazao!” A Šaul odgovori stricu: „On je kazao da su magarice pronađene!” Ali im ne reče ništa o onome što je Samuel kazao o kraljevanju. Ali Samuel pozove narod u Mispu, i ovako reče Izraelovim sinovima: „Ovako poručuje Gospod, Bog Izraela: ‘Izveo sam Izrael iz Egipta i izbavio iz ruku egipatskih, iz šaka svih kraljevstva koja vas tlačiše. Ali vi ste odbacili svoga Boga, koji vas je spasio iz vaših jada i muka, i kazali ste: Postavi kralja nad nama! Dobro, postrojite se sada pred Gospodom po plemenima i hiljadama!’” I Samuel postroji sva plemena Izraela, i pade žrijeb na pleme Benjamin. Kada je pleme Benjamin postrojio po porodicama, padne žrijeb na rod Matrijev, i tad pade na Šaula, Kišova sina. Potom su ga tražili, ali ga nisu mogli naći. Tad upitaju Gospoda: „Hoće li ovaj čovjek doći?” A Gospod odgovori: „Gle, sakrio se u vrtu!” Zatim otrče i dovedu ga odatle, i kada je stupio među narod, nadvisivao je sve za glavu. I Samuel reče cijelom narodu: „Evo vidite čovjeka kojeg je izabrao Gospod, jer niko mu nije sličan u cijelom narodu!” Tad stane narod klicati i vikati: „Živio kralj!” A Samuel im obznani prava kralja i zapisa sve u jednu knjigu koju položi pred Gospoda. Zatim Samuel pošalje narod kući, svakoga u vlastiti dom. Ali i Šaul je otišao kući u Gibeu, i sa njim odu oni hrabri, čija je srce taknuo Bog. A nekolicina Belialovih sinova je govorila: „Kako da nas ovaj spasi?” Prezirali su ga i nisu mu donosili darove, no on se pravio kao da ništa nije shvatio. Nahaš, Amonac, pođe gore i opsjedne Jabeš u Gileadu. Tad svi muškarci Jabeša poruče Nahašu: „Sklopi savez sa nama, i onda ćemo ti služiti!” Ali Amonac Nahaš im odgovori: „Sklopit ću sa vama savez pod ovim uslovima. Naime, da vam svima izbijem desno oko i da tako osramotim Izrael!” A jabeške starješine mu odvrate: „Daj nam sedam dana roka da pošaljemo glasnike po cijeloj zemlji izraelskoj. Ako se tada ne nađe niko da nas spasi, onda ćemo izaći k tebi!” Tako glasnici stignu u Gibea-Šaul i sve ovo ponove pred narodom. Tad je sav narod počeo vikati i plakati. I gle, baš se tada Šaul vratio sa polja za svojim govedima, potom upita: „Šta je sa narodom, zašto plače?” Tad mu prenesu ono što su kazali muškarci Jabeša. I Gospodnji duh se spusti na Šaula nakon što je čuo ove riječi, i njegova se srdžba silno rasplamsa; uzme dva vola, raskomada ih i pošalje njihove komade preko glasnika po svoj zemlji Izraelovoj sa porukom: „Ko ne pođe sa Šaulom i Samuelom, sa njegovim će se govedima učiniti isto!” Tad se strah Gospodnji spusti na narod i oni krenu kao jedan čovjek. On ih postroji kod Bezeka; bijaše tri stotine hiljada Izraelovih sinova, i trideset hiljada muškaraca Jude. I oni poruče glasnicima, koji su došli: „Ovako ćete reći muškarcima Jabeša u Gileadu: sutra će stići vaše spasenje, kad sunce bude stajalo najviše!” A muškarci Jabeša se obradovaše nakon što im glasnici ovo prenesoše. Zatim muškarci Jabeša poručiše: „Sutra ćemo izaći k vama, onda možete činiti sa nama što vam je volja!” I desi se drugoga jutra da je Šaul podijelio narod u tri odreda, i oko jutarnje straže prodru u neprijateljski logor i potuku Amonce do najveće žege dana. Ostale rasprše toliko da ni dvojica od njih ne ostadoše zajedno. Tad Samuel reče narodu: „Ko su oni koji su govorili: zar da Šaul vlada nad nama? Dovedite te muškarce da ih pogubimo!” Ali Šaul odvrati: „Niko neće umrijeti danas; jer Gospod je darovao spasenje Izraelu!” Tad Samuel nastavi govoriti: „Pođimo u Gilgal da tamo obnovimo kraljevstvo!” Tad se sav narod uputio u Gilgal i tamo postave Šaula za kralja pred Gospodom; i prinosili su pomirnice pred Gospodom, a Šaul i svi Izraelci veoma se veseliše. Samuel reče svemu Izraelu: „Gle, počuo sam vaš glas i ispunio sve što ste tražili, postavio sam kralja nad vama. I evo, vaš kralj je pred vama; ali ja sam ostario i osijedio, gle, moji sinovi su s vama, no ja sam bio pred vama od mladosti svoje do dana današnjeg. Evo me! Svjedočite protiv mene pred Gospodom i Njegovim pomazanicima; čijeg sam vola oduzeo? Kome sam oteo magarca? Koga sam prevario? Koga tlačio? Iz čije sam ruke primio mito da u njegovu korist pravdu iskrivim? Da vam to natrag vratim!” A oni odgovoriše: „Nisi nas nikada prevario, nisi nas ni tlačio, niti si iz čijih ruku primio mito!” A Samuel nastavi: „Gospod je svjedok protiv vas, i Njegov pomazanik svjedoči danas da ništa niste našli u mojoj ruci!” I oni odgovoriše: „Svjedoči!” Tad nastavi govoriti narodu: „Gospod je onaj koji je postavio Mojsija i Arona da vas izvedu iz zemlje Egipat! A sada priđite da sa vama pred Gospodom molim zbog svih pravičnih djela Gospodnjih koje je učinio vama i očevima vašim! Vaši su očevi vapili Gospodu kada je Jakov stigao u Egipat. Gospod je tada poslao Mojsija i Arona, i oni izvedoše vaše očeve iz Egipta i nastaniše ih na ovom mjestu. Ali oni zaboraviše Gospoda, Boga svoga, i on ih predade u ruke Sisera, vojskovođe Hasora; u ruke Filistejaca i šake kraljeva moapskih; svi se oni boriše protiv njih. Ali oni su vapili Gospodu govoreći: ‘Griješili smo jer smo Gospoda napustili, jer smo se klanjali Baalima i Aštartama; spasi nas sada iz ruku neprijatelja naših, i onda ćemo ti služiti!’ Tada je Gospod poslao Jerub-Baala, Baraka, Jiftaha i Samuela, tada vas je izbavio iz ruku neprijatelja vaših što vas okružuju, i dao vam je miran život. No, kad ste vidjeli da je Nahaš, kralj Amonaca, krenuo protiv vas, onda mi rekoste: ‘Ne! Neka vlada kralj nad nama!’ Unatoč tome što je Gospod, Bog vaš, vaš kralj. I pogledajte sada, evo vašeg kralja kojeg ste birali, za kojim ste žudjeli; jer gle, Gospod je nad vama postavio kralja! I ako se sada budete bojali Gospoda, ako Mu budete služili, i ako se Njegovom glasu pokorite, ako ne budete nepokorni Gospodu, ako i vi i vaš kralj, koji nad vama vlada, budete slijedili Gospoda, vašeg Boga! Ali ako se ne pokorite glasu Gospodnjem, nego budete nepokorni naredbi Gospodnjoj, onda će Gospodnja ruka biti protiv vas i vaših očeva! Ali sada priđite bliže i pogledajte kakvu će ogromnu stvar Gospod učiniti pred vašim očima! Nije li sada žetva pšenice? Ali ja ću zazvati Gospoda i zamoliti da grmi i da pada kiša, da spoznate i shvatite da je zlo koje ste učinili pred Gospodom ogromno, dakle, to da ste tražili kralja!” Tada Samuel zazove Gospoda, i Gospod pusti da grmi i da kiša lije istoga dana. Potom sav narod obuzme strah pred Gospodom i Samuelom. Zatim sav narod reče Samuelu: „Pomoli se Gospodu, Bogu tvome, za sluge svoje, da ne moramo mrijeti zato što smo na sve naše grijehe dodali i to zlo tražeći sebi kralja!” No Samuel odvrati narodu: „Ne bojte se! Svi ste griješili, ali ne prestajte slijediti Gospoda, nego Mu služite svim srcem! Ne okrećite se ništavnim idolima! Ne pomažu vam, i ne mogu vas spasiti, jer su isprazni. Ali Gospod zbog silnog imena Svoga neće odbaciti vlastiti narod, jer je Gospodu bila volja da vas učini Svojim narodom. A neka je daleko od mene da se o Gospoda ogriješim, da prestanem sa podučavanjem i da se više ne molim za vas, da vas ne upućujem na dobri i pravi put! Bojte se Gospoda i služite Mu iskreno svim srcem svojim; jer gledajte kako vam se moćno prikazao! No ako budete činili zlo, onda ćete propasti i vi i vaš kralj uz vas!” Šaul je imao trideset godina kad je postao kralj. Nakon što je dvije godine vladao nad Izraelom on izabere tri hiljade muškaraca iz Izraela; dvije hiljade ostaše sa Šaulom u Mikmasu na Betelskoj visoravni, a hiljadu sa Jonatanom u Gibea-Benjaminu. Ostali narod raspusti, svakoga u svoj šator. I Jonatan potuče filistejsku stražu koja je bila kod Gebe, i Filistejci to čuju. Ali Šaul oglasi po svoj zemlji trube i razglasi: „Neka svi Jevreji čuju!” I cijeli Izrael čuje glasine: „Šaul je potukao filistejsku stražu; također, Izrael je postao omražen među Filistejcima!” I sazovu narod da pođe sa Šaulom u Gilgal. No, Filistejci se skupe da povedu boj protiv Izraela. Imali su trideset hiljada bojnih kola, šest hiljada konjanika, i pješaka kao pijeska na morskoj obali; tad pođu gore i utabore se kod Mikmasa, istočno od Bet-Avena. Kad su Izraelci vidjeli da su u nevolji – jer narod bijaše pritisnut – skriše se u pećine i jame, u raspukline, stijenje i cisterne. A nekoliko Jevreja pregazi Jordan i odu u zemlje Gad i Gilead. No Šaul je još uvijek bio u Gilgalu; a narod koji ga je slijedio bijaše prestrašen. I čekao je sedam dana, do roka što ga je odredio Samuel, ali Samuel ne dođe u Gilgal. Tad ga narod napusti i raziđe se na sve strane. Tad Šaul reče: „Donesite žrtve za paljenicu i pomirnicu!” I on prinese paljenicu. I Samuel stiže baš kad je privodio kraju prinošenje žrtve. Tad mu Šaul izađe u susret da ga pozdravi. A Samuel upita: „Šta si učinio?” A Šaul odgovori: „Kad sam vidio da me narod napušta i da se razilazi, i da ti ne stižeš u određeno vrijeme, i da su se Filistejci skupili kod Mikmasa, tad sam kazao: ‘Sada će Filistejci sići k meni u Gilgal, a ja još nisam izmolio naklonost Gospodnju! Tad sam se odvažio i prinio paljenicu!’” Tad Samuel nastavi govoriti Šaulu: „Ludo si postupio! Nisi se pridržavao naredbe Gospoda, Boga svoga, koju ti je zapovjedio! Inače bi sada potvrdio tvoje kraljevanje nad Izraelom na vijeke vijekova! Ali ovako kraljevstvo neće biti postojano. Gospod je izabrao čovjeka po Svojem srcu; Gospod je njemu zapovjedio da bude knez nad Njegovim narodom, jer ti nisi ispunio ono što je Gospod naredio.” I Samuel krene gore u Gilgal, u Gibea-Benjamin. Ali Šaul postroji narod koji je još bio sa njim, oko šeststo muškaraca. A Šaul je sa svojim sinom Jonatanom i narodom boravio u Gibea-Benjaminu; no Filistejci su se taborili kod Mikmasa. Tad iz filistejskog tabora izađu tri pljačkaške čete, u tri pravca; jedna je krenula putem ka Ofri, u zemlju Šual, druga se kretala putem ka Bet-Horonu, a treća onim putem koje vodi u područje koje preko seboimske doline gleda u pustinju. Ali u cijelom Izraelu ne bijaše kovača, jer su Filistejci rekli: „Da si Jevreji ne bi izrađivali mačeve i koplja!” Tako je cijeli Izrael morao silaziti dolje ka Filistejcima kada bi neko htio ralo, motiku, sjekiru ili ostan naoštriti, a cijena je bila dvije trećine šekela za plug i motike, a trećina šekela za oštrenje sjekire i nasađivanje ostana. Tako na dan bitke ne bijaše ni mača ni koplja u rukama sveg naroda koji je bio uz Šaula i Jonatana; samo se nešto našlo za Šaula i njegovog sina Jonatana. I jedna filistejska prethodnica prodre do klanca kod Mikmasa. Jednoga dana Jonatan, sin Šaulov, reče svome štitonoši: „Hajdemo tamo ka filistejskoj straži!” Ali ocu o tome ništa nije rekao. A Šaul je sjedio na granici Gibee pod šipkom koji je kraj Migrona; sa sobom je imao oko šeststo muškaraca. Ahija, sin Ahitoba, brata Ikaboda, Pinhasov unuk, praunuk Elija, Gospodnjeg svećenika u Šilu, nosio je oplećak. No narod nije znao da je Jonatan otišao. A između klanaca, gdje je Jonatan namjeravao prijeći ka filistejskoj straži, bijahu dvije strme stijene, jedna s ove strane, a druga s druge strane; jednu su zvali Boses, a drugu Sene. Jedna se stijena uzdiže sjeverno od Mikmasa, dok je druga južno naspram Gebe. Jonatan reče svome štitonoši: „Hajdemo do straže ovih neobrezanih! Možda će Gospod kroz nas djelovati; jer Gospodu nije teško spasiti kroz mnoge ili tek sa njih malo!” Tad mu štitonoša odgovori: „Čini sve ono što ti je na srcu! Otiđi! Gle, ja sam uz tebe, kako to tvoje srce i želi!” I Jonatan nastavi: „Gle, preći ćemo tamo ka ljudima, i nećemo se skrivati. A kada oni viknu: ‘Stojte tu i pričekajte dok vam priđemo!’, onda ćemo zastati na našem mjestu i nećemo se penjati k njima. A kad nam kažu: ‘Popnite se gore do nas!’, onda ćemo se popeti do njih, jer Gospod ih je predao u naše ruke, i neka nam je to znak!” A kad se prikazaše Filistejcima ovi poviču: „Gle, Jevreji se izvlače iz rupa u koje su se posakrivali!” A muškarci koji su bili na straži pozovu Jonatana i njegovog štitonošu govoreći: „Uspnite se gore ka nama, hoćemo vam nešto pokazati!” Tad Jonatan poruči štitonoši: „Kreni za mnom; jer Gospod ih je predao u ruke Izraela!” Jonatan se penjao grabeći rukama i nogama, a njegov štitonoša ga je slijedio. A ovi su padali pred Jonatanom, a štitonoša ih je ubijao iza njega. Tako Jonatan i štitonoša u prvoj bici, na prostoru od otprilike pola rala, pogube dvadeset ljudi. Tad zavlada strah u taboru, na poljima i među narodom. Strah obuze i one na straži, čak i one koju su otišli u pljačku; zemlja se strese, i zavlada strah Božiji. I gle, Šaulove straže u Gibea-Benjaminu primijete da se mnoštvo uskomešalo tamo i amo. Tad Šaul reče narodu koji je bio uz njega: „Pogledajte, izbrojte one koji su nas napustili!” I kad su izbrojali, primijete da nema Jonatana i njegovog štitonoše. Tad Šaul poruči Ahiji: „Donesi Gospodnji Kovčeg!” Jer u to vrijeme je Kovčeg bio kod Izraelovih sinova. Dok je Šaul govorio sa svećenikom, gle, tabor Filistejaca se sve više komešao; tad Šaul reče svećeniku: „Ostavi se toga!” Šaul i sav narod se postroje, te odu da se bore, i gle, mač jednog Filistejca bijaše okrenut protiv drugog; vladala je velika zbunjenost. No, odmetnuše se i oni Jevreji koji bijahu kod Filistejaca i koji su sa njima otišli gore u tabor; priključiše se Izraelcima koji su bili sa Šaulom i Jonatanom. A muškarci Izraela, koji su se skrivali u gorju Efrajim, čuju da su Filistejci pobjegli, pa ih i oni počnu progoniti tražeći boj. Tako je toga dana Gospod spasio Izrael, a boj se nastavio preko Bet-Avena. No izraelski muškarci bijahu veoma umorni toga dana, i Šaul pozove narod govoreći: „Neka je proklet onaj čovjek koji bude jeo prije mraka, do onoga trena dok se ne osvetim svojim neprijateljima!” I niko nije jeo poslije tih riječi. I desi se kada je sav narod došao u šumu, gle, tamo bijaše meda na tlu. Kad je narod prišao saću, gle, med je tekao; a niko nije od toga ništa rukama prinio ustima, jer se narod plašio kletve. Ali Jonatan nije čuo kletvu koju izreče njegov otac; ispruži vrh svoga štapa, koji je nosio u rukama, i umoči ga u saće, i malo stavi i u usta; tad mu oči zasjaše. Ali neko iz naroda reče: „Tvoj otac je zakleo narod govoreći: ‘Neka je proklet onaj čovjek koji bude danas jeo!’” A narod je bio iznemogao. Tad Jonatan odgovori: „Moj otac je survao narod u nevolju! Pogledajte kako mi oči zasjaše kad sam pojeo malo ovog meda! Ah, šta bi bilo da je narod nesmetano jeo od plijena neprijatelja svojih! Zar onda filistejski poraz ne bi bio još veći?” A ipak potukoše Filistejce toga dana od Mikmasa sve do Ajalona, iako je narod bio veoma izmoren. I narod pohrli na plijen, uzme goveda, telad, ovce i zakla ih na zemlji i poče jesti krvavo meso. Izvijeste o ovome Šaula govoreći: „Gle, narod se ogriješio o Gospoda, jer jede krvavo meso!” A on odgovori: „Nevjerno ste se ponijeli! Odmah dokotrljajte veliki kamen k meni!” I Šaul nastavi govoriti: „Zađite u narod i poručite svima neka dovedu svoje ovnove i ovce; ovdje ih zakoljite i onda jedite, da ne griješite pred Gospodom time što jedete meso i krv!” Tad sav narod, svi koji su bili tu, dovedu ono što su imali, i te noći zakolju životinje. I Šaul izgradi Gospodu žrtvenik; to bijaše prvi žrtvenik koji je Šaul izgradio Gospodu. I Šaul reče: „Hajdemo dolje dok je noć, za Filistejcima, da ih pljačkamo sve dok ne svane, da nijedan od njih ne ostane!” Ovi odgovore: „Čini sve što ti se čini dobrim!” Ali svećenik odvrati: „Hajdemo se približiti Bogu ovdje!” I Šaul upita Boga: „Da li da pođem dolje za Filistejcima? Hoćeš li ih predati u Izraelove ruke?” Ali On mu toga dana ne odgovori. Potom Šaul reče: „Neka priđu poglavari naroda i neka istraže i ispitaju ko je danas zgriješio! Jer tako mi života Gospodnjeg, koji je spasio Izrael, čak da je kriv i moj sin Jonatan, zasigurno će morati umrijeti!” Tad mu iz naroda ne odgovori niko. Potom naredi Izraelcima: „Vi ćete stati na onu stranu, a ja i moj sin Jonatan ćemo stati na ovu.” A narod odgovori Šaulu: „Čini što ti se čini dobro!” I Šaul se pomoli Gospodu, Bogu Izraela: „Daj da se otkrije istina!” I tako budu pogođeni Jonatan i Šaul, a narod bude oslobođen. A Šaul nastavi govoriti: „Baci žrijeb nada mnom i nad mojim sinom Jonatanom!” Žrijeb padne na Jonatana. I Šaul reče Jonatanu: „Šta si učinio?” Tad mu Jonatan prizna govoreći: „Samo sam okusio malo meda vrhom štapa koji sam nosio u rukama, i gle, sad trebam umrijeti!” Tad Šaul nastavi govoriti: „Neka mi Bog učini to i još više; Jonatane, doista moraš umrijeti!” Ali narod poviče Šaulu: „Zar da Jonatan umre, on koji je Izraelu donio ovo veliko spasenje? Daleko to bilo od nas! Tako nam Gospodnjeg života, neka ne padne nijedna dlaka sa njegove glave na tlo, jer on je ovoga dana djelovao s Bogom!” Tako je narod iskupio Jonatana da ne umre. I Šaul prestane goniti Filistejce, i pođe gore, a Filistejci odu u svoju zemlju. No kada je Šaul preuzeo vlast nad Izraelom, povede boj protiv svih svojih neprijatelja u okruženju; protiv Moabaca, Amonaca, Edomaca, protiv kraljeva Sobe i Filistejaca; i gdje god se okrenuo, odnosio bi pobjedu. Učinio je junačka djela i potukao Amaleka i izbavio Izrael iz ruku onih koji su ga pljačkali. A Šaulovi sinovi bijahu: Jonatan, Jišvi i Malki Šua. A njegova prvorođena kći zvala se Merab, a mlađa Mikal. Šaulova žena zvala se Ahinoama, a bila je kći Ahimaasova. Njegov vojskovođa zvao se Abner, bio je sin Nera, Šaulovog strica. A Kiš, Šaulov otac, i Ner, otac Abnera, bijahu Abielovi sinovi. Rat protiv Filistejaca bijaše žestok za života Šaulova. Kad god bi Šaul vidio kakvog snažnog i hrabrog muškarca, priključio bi ga u svoje redove. Samuel reče Šaulu: „Gospod me poslao da te pomažem za kralja nad Izraelom; dakle, poslušaj Gospodnju zapovijed!” Ovako veli Gospod nad vojskama: „Kaznit ću ono što je učinio Amalek, što je stao na put Izraelu kada je dolazio iz Egipta. Idi i potuci Amaleka, izvrši prokletstvo nad svime što ima, i nemoj ga štedjeti; poubijaj muškarce, djecu i odojčad, goveda i ovce, kamile i magarce!” Tad Šaul pozove narod i postroji ih kod Telaima, oko dvije stotine hiljada pješaka i deset hiljada muškaraca iz Jude. I Šaul dođe do Amalekovog grada i postavi zasjedu u dolini. I Šaul naredi da se poruči Kenijcima: „Pođite, otputujte, bježite od Amalećana da vas sa njima ne uništim; jer vi ste bili milostivi prema svim Izrealovim sinovima, kad su izlazili iz Egipta.” Tako se Kenijci odvoje od Amalećana. Tad Šaul udari na Amaleka, od Havile do Šura, koji je istočno od Egipta, i zarobi Agaga, kralja Amaleka, živog; i izvrši prokletstvo i zatrije narod oštricom mača svoga. Ali Šaul i narod poštede Agaga, najbolje ovce, goveda, janjad, sve ugojene ovce, uopće sve dragocjeno, i ne htjedoše nad njima izvršiti prokletstvo. No, izvrše prokletstvo nad svom stokom koja je bila slabašna i bezvrijedna. Tad se Gospod obrati Samuelu ovim riječima: „Kajem se što sam Šaula učinio kraljem, okrenuo se od Mene i nije Moje riječi ispunio!” Samuel se ražalosti, i vapio je Gospodu svu noć. I Samuel krene rano ujutro da sretne Šaula, ali Samuelu prenesu sljedeće: „Šaul je došao u Karmelu, i gle, tamo je sebi podigao spomenik, zatim je skrenuo, nastavio i sišao u Gilgal.” A kad je Samuel došao Šaulu, počne Šaul govoriti: „Neka te Gospod blagoslovi! Ispunio sam riječ Gospodnju!” A Samuel upita: „A šta je sa ovim blejanjem ovaca i mukanjem goveda koje čujem?” Tad Šaul odgovori: „Doveli su ih od Amalećana; narod je poštedio najbolje ovce i goveda da bi ih Gospodu, Bogu tvome, prinio kao žrtvu; nad ostalima smo izvršili prokletstvo!” A Samuel nastavi govoriti: „Stani! Reći ću ti ono što mi je Gospod noćas poručio!” Tad mu ovaj odgovori: „Reci!” I Samuel nastavi: „Zar nije ovako, kad si se sam smatrao malim, tad si postao poglavar Izraelovih plemena, i Gospod te pomazao za kralja nad Izraelom? I Gospod te poslao na put govoreći: ‘Pođi i izvrši prokletstvo nad grešnicima, nad Amalećanima; bori se sa njima sve dok ih ne istrijebiš!’ Zašto nisi poslušao Gospodnju zapovijed, nego si navalio na plijen i učinio ono što je zlo u očima Gospodnjim?” A Šaul odvrati Samuelu: „Pokorio sam se Gospodnjem glasu i krenuo putem na koji me Gospod poslao, doveo sam Agaga, kralja Amaleka, i izvršio prokletstvo nad Amalećanima! Ali narod je uzeo ovce i goveda od plijena, najbolje od onog što je prokleto, kako bi to Gospodu, Bogu tvome, prinijeli kao žrtvu u Gilgalu.” A Samuel odvrati: „Gospodu su podjednako drage, paljenice i klanice, kao kad se riječ Njegova štuje? Gle, pokoravanje je bolje od klanica i slijeđenje vrednije od loja ovnujskoga! Jer neposlušnost je poput grijeha vračanja, nepokornost poput huljenja i idolopoklonstva; jer si riječ Gospodnju odbacio, On tebe odbacuje i nećeš više kraljevati nad Izraelom!” Tad Šaul odgovori Samuelu: „Ogriješio sam se, jer sam Gospodnju zapovijed prekršio, jer sam se plašio naroda i poslušao njegov glas! No, oprosti mi grijeh i kreni sa mnom nazad da se Gospodu pomolim.” A Samuel odgovori Šaulu: „Neću se sa tobom vratiti; odbacio si Gospodnju riječ, i Gospod je tebe odbacio da ne budeš više kralj nad Izraelom!” A Samuel se okrenu i htjede otići; tad ga ovaj uhvati za skut plašta i skut se pocijepa i odvoji. Tada mu Samuel poruči: „Gospod je kraljevstvo Izrael odvojio od tebe i dao drugome, koji je bolji od tebe! A i ne laže Izraelska slava, ne žalosti Ga to, jer nije čovjek da se mora zbog nečega kajati!” A Šaul još jednom zamoli: „Zgriješio sam, ali hajde, učini mi čast pred starješinama moga naroda i pred Izraelom, vrati se sa mnom, da se Gospodu, Bogu tvome, mogu pomoliti!” Tad se Samuel vrati slijedeći Šaula; a Šaul se pomoli Gospodu. Ali Samuel reče: „Dovedite mi Agaga, kralja Amalećana, k meni!” I dovedu mu Agaga svezanog. I Agag prozbori: „Doista, gorčina smrti je iščezla.” Tad Samuel stane govoriti: „Kako je tvoj mač odnosio djecu majkama, tako će i tvojoj majci odnijeti dijete pred svim ženama!” I Samuel ga isječe na komade pred Gospodom u Gilgalu. I Samuel ode u Ramu, a Šaul ode svojoj kući, u Šaulovu Gibeu. Samuel više nije vidio Šaula, sve do dana njegove smrti. Samuel je sažalijevao Šaula, a Gospod se kajao što je Šaula postavio za kralja nad Izraelom. Gospod reče Samuelu: „Do kada ćeš žaliti za Šaulom, zato što sam ga odbacio i zbog toga što više nije kralj nad Izraelom? Napuni rog uljem i idi, šaljem te Jišaju, Betlehemcu, jer sam među njegovim sinovima izabrao kralja!” A Samuel odgovori: „Kako da odem? Ako Šaul za to sazna sigurno će me ubiti!” A Gospod odgovori: „Povedi tele sa sobom i reci: ‘Došao sam da prinesem žrtvu Gospodu!’ I pozovi Jišaja da prisustvuje klanici, a Ja ću ti pokazati što ti valja činiti, da pomažeš onoga kojeg Ja imenujem!” I Samuel učini onako kako mu je Gospod zapovjedio i ode u Betlehem. Tad pred njega izađu starješine grada, drhtali su i pitali: „Da li dolaziš u miru?” A on odgovori: „Da, u miru! Došao sam da Gospodu žrtvujem. Posvetite se i priđite sa mnom klanici!” I on posveti Jišaja i njegove sinove pa ih pozove da prisustvuju klanici. A čim je ušao i ugledao Eliaba, pomisli: „Zasigurno je ovo pomazanik Gospodnji!” Ali Gospod reče Samuelu: „Ne gledaj njegov lik i njegov visok rast, odbacio sam ga! Jer Gospod ne gleda isto što i čovjek; čovjek gleda na ono što je pred očima, ali Gospod vidi šta je u srcu!” Tad Jišaj pozove Abinadaba i pusti ga da prođe ispred Samuela. I on reče: „Ni ovo nije Gospodnji izabranik!” Tad Jišaj pošalje po Šama i pusti da i ovaj prođe ispred Samuela. Ali Samuel reče: „Ni ovaj nije izabranik Gospodnji!” Tad Jišaj pošalje svojih sedam sinova ispred Samuela. Ali Samuel primijeti: „Gospod nije ove izabrao!” I Samuel upita Jišaja: „Jesu li to svi mladići?” A ovaj odgovori: „Najmlađi nije tu, gle, on čuva ovce!” Tad Samuel nastavi govoriti Jišaju: „Pošalji po njega, neka ga dovedu ovamo, jer nećemo sjesti za sto sve dok on ne dođe!” Tad pošalje po njega i on dođe. Bio je crvenkast, lijepih očiju i stasa. I Gospod reče: „Ustani, pomaži ga, jer to je izabranik!” Tad Samuel uzme rog sa uljem i pomaže ga usred njegove braće. I Gospodnji duh se spusti na Davida, i tako je bilo od tog dana pa nadalje. A Samuel pođe i ode u Ramu. Ali Gospodnji duh iščezne iz Šaula, i prestraši ga zloduh kojeg je poslao Gospod. Tad sluge poruče Šaulu: „Gle, muči te zloduh kojeg je poslao Bog! Neka sada naš gospodar naredi slugama, koji stoje pred tobom, da potraže čovjeka koji umije svirati na harfi, kako bi on, kada te zloduh kojeg Bog posla počne pohoditi, svirao svojim rukama, da ti olakša.” Tad Šaul odgovori svojim slugama: „Potražite čovjeka koji umije lijepo svirati, i dovedite ga meni!” Tad jedan mladić reče: „Gle, vidio sam jednog od sinova Jišaja, Betlehemca, koji lijepo udara u žice, hrabar je čovjek i spretan borac, razuman u besjedi i divnog lika; i Gospod je uz njega!” Tad pošalje glasnika Jišaju, poručivši mu sljedeće: „Pošalji svoga sina Davida meni, onoga koji je sad kod ovaca!” Tad Jišaj uzme magarca, natovarenog hljebom i jednu mješinu vina, uz to jedno jare i sve to pošalje Šaulu preko svoga sina Davida. Tako David dođe Šaulu i ostane da mu služi. On ga zavoli, i David mu postane štitonoša. I Šaul pošalje Jišaju poruku: „Ta, ostavi Davida kod mene, jer je našao milost u očima mojim!” A kada bi zloduh, kojeg je slao Bog, pohodio Šaula, David bi uzimao harfu i svirao svojim rukama, i Šaulu bi bilo lakše, bilo bi mu bolje, i zloduh bi iščezao. A Filistejci skupe čete, i spreme se za boj kod Soka u Judi. Utabore se između Soka i Azeke, kod Efes-Damina. Šaul i muževi Izraela također se skupe i utabore u Terebintskoj dolini; tamo su se spremali za boj protiv Filistejaca. I Filistejci su stajali na brdu s onu stranu, a Izraelci na brdu koje je sa ove strane, između njih se prostirala dolina. Tad iz filistejskog tabora istupi jedan prvak koji se zvao Golijat, bio je iz Gata; bio je visok šest lakata i jedan pedalj. Na glavi je nosio kacigu od mjedi, i imao je ljuskav oklop; njegov oklop je bio težak pet hiljada šekela mjedi. Nosio je mjedene nogavice, i mjedenu sulicu na leđima, držač njegova koplja bio je poput vratila, a šiljak njegova koplja je u sebi imao šest stotina šekela željeza; pred njim je koračao štitonoša. Potom stane i počne vikati prema bojnim redovima Izraelaca govoreći: „Zašto ste se postrojili za boj? Zar ja nisam Filistejac, a vi Šaulove sluge? Izaberite između sebe čovjeka koji će sići k meni! Ako bude imao snage da se sa mnom bori i ako me potuče, onda ćemo biti vaše sluge, a ako ga ja pobijedim i ubijem, onda ćete vi biti naše sluge, nama ćete služiti!” I Filistejac nastavi govoriti: „Danas sam osramotio Izraelove bojne redove; pošaljite čovjeka i pustite da se borimo!” A kada su Šaul i cijeli Izrael čuli riječi Filistejca, uplaše se i obuzme ih golema strepnja. A David je bio sin Efrajimovca iz Betlehema u Judeji, taj se zvao Jišaj, i imao je osam sinova. Taj je čovjek već u Šaulovo vrijeme bio star, i bogat danima među muževima. I Jišajeva tri najstarija sina pođoše sa njim u rat. Najstariji se zvao Eliab, drugi Abinadab i treći Šama. David je bio najmlađi. Kada su trojica najstarijih sinova otišli sa Šaulom u boj, David ode od Šaula kako bi u Betlehemu čuvao ovce svoga oca. A Filistejac bi izlazio ujutro i navečer i stajao tamo četrdeset dana. Tad Jišaj reče svome sinu Davidu: „Brzo, ponesi u tabor svojoj braći ovu efu prženog žita i deset hljebova! A deset komada ovog sira ponesi vođi nad hiljadama i obiđi svoju braću, provjeri jesu li dobro, i donesi mi od njih kakav znak! Jer se oni sa Šaulom i svim muževima Izraela u Terebinskoj dolini bore protiv Filistejaca!” I David krene rano ujutro, ovce ostavi kod jednog pastira, uzme darove i krene, onako kako mu je Jišaj zapovjedio. A kada je stigao do tabora, upravo je vojska izlazila da se postroji u bojne redove i dizala je bojnu viku. Izraelci i Filistejci se postrojiše, jedan bojni red protiv drugoga. Tad David preda one stvari čuvaru vojne opreme i otrči ka bojnom redu, zađe među borce i upita svoju braću da li su dobro. Dok je još sa njima razgovarao, gle, istupi iz bojnih redova prvak koji se zvao Golijat, Filistejac iz Gata, i vikne isto što i prije, tako da ga je David čuo. No svi su muževi Izraela bježali pred njim čim bi ga ugledali, i mnogo su se plašili. I izraelski muškarci rekoše: „Da li ste vidjeli ovog čovjeka koji se uspinje k nama? On je istupio da osramoti Izrael! Zato će kralj onoga koji ga pobijedi silno nagraditi, dat će mu svoju kćer i dom oca njegovog osloboditi.” Tad se David obrati muškarcima koji su stajali kraj njega govoreći: „Šta će pripasti onome čovjeku koji ubije onog Filistejca i odvrati sramotu od Izraela? Jer ko je ovaj Filistejac, taj neobrezani, koji sramoti bojne redove živoga Boga?” Tad narod ponovi ono što je prije rekao: „To će pripasti čovjeku koji njega pobijedi!” Ali Eliab, najstariji brat, čuje sav razgovor koji je David vodio sa muškarcima. Tad se Eliabova srdžba rasplamsa nad Davidom i on mu se obrati: „Zašto si došao ovamo? I kod koga si tamo u pustinji ostavio ono malo ovaca? Znam tvoju drskost i zloću tvoga srca, jer samo si došao da gledaš boj!” A David odgovori: „Šta sam sada učinio? Samo sam pričao!” Potom se okrene i ponovi svoje pitanje, a narod odgovori isto. I kad su čuli Davidove riječi, jave Šaulu što je govorio, i on pošalje po njega. Zatim se David obrati Šaulu: „Neka niko ne gubi hrabrost zbog njega; tvoj sluga će otići i borit se sa onim Filistejcem!” A Šaul odgovori: „Ne možeš se boriti sa onim Filistejcem, ti si dječak, a ovaj je ratnik od najmlađih dana!” A David nastavi govoriti: „Tvoj sluga je čuvao ovce oca svoga, i kada bi prišao kakav lav ili medvjed i odnio ovcu iz stada, onda bih krenuo za njim i oteo bih mu je iz čeljusti. A kada bi se digao na mene, uhvatio bih ga za bradu, utukao i ubio. I lava i medvjeda je tvoj sluga ubio, a neka ovaj neobrezani Filistejac prođe kao jedan od njih jer je osramotio bojne redove živoga Boga.” I David nastavi: „Gospod, koji me spasio od medvjeda i lavova, On će me spasiti i od ovog Filistejca!” I Šaul odvrati: „Pođi, i neka je Gospod uz tebe!” I Šaul odredi da na Davida stave njegovo oružje, mjedenu kacigu i oklop. Potom je David opasao mač iznad svojih haljina i pokušao hodati, jer nije prije probao. Tad se David obrati Šaulu: „Ne mogu u ovome hodati, nisam navikao!” I David to skide sa sebe. Tad uzme štap, izabere pet ravnih kamenica iz potoka pa ih stavi u svoju pastirsku torbu, koju je koristio kao torbu za praćku; uzme i praćku i krene ka Filistejcu. I Filistejac krene ka Davidu, a njegov štitonoša je koračao ispred. A Filistejac počne ismijavati Davida kada ga je vidio, zato što je dječak, rumen i lijep. Tad se Filistejac obrati Davidu: „Ta, jesam li pas pa mi prilaziš sa štapom?” I prokle Filistejac Davida bogovima svojim. Tad Filistejac vikne: „Dođi ovamo da tvoje meso dam pticama nebeskim i zvijerima polja!” A David odgovori Filistejcu: „Ti mi prilaziš noseći mač, koplje i sulicu, a ja ti prilazim u ime Gospoda nad vojskama, Boga bojnih redova Izraela, koje si ismijao! Danas će te Gospod predati u moju ruku, ubit ću te i uzeti tvoju glavu, i lešine filistejske vojske danas ću dati pticama nebeskim i divljim zvijerima zemaljskim, da sva zemlja spozna da Izrael ima Boga! I neka sva zajednica spozna da Gospod ne spašava mačem ili kopljem, jer boj je stvar Gospodnja, i On će vas predati u naše ruke!” I desi se kada je Filistejac krenuo i pošao prema Davidu, da David potrči ka njihovim bojnim redovima, pravo na Filistejca. Stavi ruku u torbu i izvuče jedan kamen, baci ga i pogodi Filistejca pravo u čelo, tako da je kamen prodro u njegovo čelo, i on padne licem na zemlju. Tako je David nadvladao Filistejca praćkom i kamenicom, savladao ga i ubio. A pošto David nije imao mač, potrči i stane na Filistejca, izvuče njegov mač iz korica i njime mu odsiječe glavu. A kada su Filistejci vidjeli da je njihov junak mrtav, razbježe se. I muškarci Izraela i Jude pođu i potjeraju Filistejce dižući bojnu viku, gonili su ih sve do doline, do kapija Ekrona; i leševi ubijenih Filistejaca su ležali na putu od Šaraajima preko Gata pa sve do Ekrona. I Izraelovi sinovi se vrate iz potjere i opljačkaju filistejski tabor. A David odnese glavu Filistejca u Jerusalem, a njegovo oružje stavi u svoj šator. A kada je Šaul vidio kako je David krenuo na Filistejca, upita Abnera, vojskovođu: „Abnere, čiji je sin ovaj dječak?” A Abner odgovori: „Tako mi duše tvoje, kralju, ne znam!” A kralj nastavi govoriti: „Onda se raspitaj čiji je sin ovaj dječak!” A čim se David vratio, pobijedivši Filistejca, Abner ga dovede Šaulu dok je još glava Filistejca bila u njegovim rukama. I Šaul mu se obrati govoreći: „Dječače, čiji si sin?” A David odgovori: „Ja sam sin tvoga sluge Jišaja iz Betlehema.” I desi se da se Jonatanova duša sprijatelji sa Davidovom dušom kada je završio razgovor sa Šaulom te ga Jonatan zavolje kao svoju dušu samu. Šaul ga toga dana primi k sebi, i nije mu dao da se vrati u dom oca svoga. A Jonatan i David sklope savez, jer ga je ljubio kao svoju dušu. I Jonatan skine sa sebe plašt te ga dâ Davidu, dâ mu uz to i odjeću, mač, luk i svoj pojas. I David krene u boj; uspijevao je svugdje gdje bi ga Šaul poslao, tako da ga Šaul postavi na čelo svojih ratnika. Bio je mio svemu narodu, čak i Šaulovim slugama. No desilo se, kad su se vraćali kući, baš onda kad David ubi Filistejca, da su žene iz svih izraelskih gradova izašle u susret kralju Šaulu i pjevale radosnu pjesmu uz, bubnjeve i cimbala. Žene su veselo pjevale: „Šaul je hiljade nadvladao, no David potuče desetine hiljada!” Tad se Šaul veoma razgnjevi jer mu ove riječi nisu bile po volji, i reče: „Davidu su dali desetine hiljada, a meni hiljade; samo mu još nedostaje kraljevstvo!” Šaul je od toga dana zavidio Davidu. I desi se da je sljedećeg dana zloduh, kojeg je Bog poslao, pohodio Šaula, tako da je po kući mahnitao. A David je rukama udarao u žice harfe, onako kako je to činio svakog dana. No, Šaul je u rukama držao sulicu. Šaul baci sulicu misleći: „Sad ću Davida pribiti uza zid!” No David mu se dva puta izmače. A Šaul se bojao Davida, jer je Gospod bio uz njega, ali više nije bio uz Šaula. Zato ga Šaul premjesti iz svoje okoline i postavi kao vođu nad hiljadama; i on je pred narod ulazio i izlazio. A David je imao uspjeha na svim svojim putevima, Gospod je bio uz njega. Kada je Šaul vidio da mu sve uspijeva, počne ga se bojati, ali sav Izrael i Juda voljeli su Davida, jer on je pred njima ulazio i izlazio. I Šaul reče Davidu: „Gle, dajem ti moju stariju kći Merabu za ženu, samo budi hrabar junak i vodi Gospodnje ratove!” A Šaul je u sebi mislio: „Neću mu nauditi svojim rukama, neka padne Filistejcima u šake!” No David odgovori Šaulu: „Ko sam ja? Kakvo je moje porijeklo, kakav rod oca moga u Izraelu, da sada postanem kraljev zet?” A kada je došlo vrijeme da se Meraba, Šaulova kćer, dâ Davidu za ženu, ona bude dana Adrielu iz Mehole. No Šaulova kći Mikala je voljela Davida. A kada su to saopćili Šaulu, bijaše mu drago. Naime, Šaul je mislio: „Dat ću mu je, a ona će mu postati zamka da padne u ruke Filistejaca!” I Šaul još jednom reče Davidu: „Danas ćeš postati moj zet!” Tad Šaul naredi slugama: „Potajno prenesite Davidu ovo: ‘Mio si kralju, i sve te sluge ljube, zato ćeš postati kraljev zet!’” Kada su sluge prenijele ove riječi Davidu, on im odgovori: „Zar vi mislite da je biti kraljev zet mala stvar? Jer ja sam samo siromašan i mali čovjek!” A Šaulove sluge sve to dojave govoreći: „Tako je govorio David.” A Šaul odgovori: „Ovako prenesite Davidu: Kralj ne želi nikakve svadbene darove, traži samo stotinu filistejskih kožica, da se osveti neprijateljima kraljevim!” No Šaul se nadao da će tako David stradati od Filistejaca. I kraljeve sluge tako rekoše Davidu. No, Davidu bi drago da postane kraljev zet. Dani se još nisu bili navršili, a David ode sa svojim ljudima i pobije dvije stotine Filistejaca. David donese njihove kožice i položi ih pred kralja u punom broju, da bi postao kraljev zet. Tad mu Šaul da svoju kćer Mikalu za ženu. Tad Šaul shvati da je Gospod uz Davida i da ga Mikala, kći njegova, voli. No, Šaul se od tada još više plašio Davida i postade vječni neprijatelj njegov. Filistejski poglavari krenu u rat. I dešavalo se da je David imao više uspjeha nego sve Šaulove sluge kad god bi krenuli u rat, tako da je njegovo ime bilo slavljeno i poštovano. No Šaul zapovijedi svome sinu Jonatanu i svim svojim slugama da ubiju Davida. No, David je Jonatanu, Šaulovom sinu, bio veoma drag. Zato Jonatan ovo prenese Davidu govoreći: „Moj otac Šaul te namjerava ubiti! Zato se čuvaj sutra, skloni se i sakrij! A ja ću izaći i stati kraj svoga oca na polju na kojem ćeš ti biti; razgovarat ću o tebi sa ocem, pa ću ti reći ono što saznam!” I Jonatan je pred svojim ocem Šaulom govorio lijepo o Davidu rekavši: „Neka se kralj ne ogriješi o svoga slugu Davida, jer nije počinio nikakav grijeh prema tebi, i njegova djela su ti veoma korisna. Ugrozio je vlastiti život i nadvladao Filistejca, i Gospod je svemu Izraelu pružio golemo spasenje. Ti si to vidio i radovao si se tome. Zašto se hoćeš ogriješiti o nevinu krv, zašto želiš Davida ubiti iako je nevin?” Tad Šaul sasluša Jonatana pa se zakle: „Tako mi Gospodnjeg života, on neće umrijeti!” Potom Jonatan pozove Davida i prenese mu sve ono što je Šaul kazao pa ga dovede Šaulu, i David je opet bio s njim kao i prije. No ponovo izbije rat, i David pođe i zametne borbu sa Filistejcima, nanijevši im težak poraz, tako da su se pred njim razbježali. I Gospodnji zloduh priđe Šaulu dok je sjedio u kući i držao sulicu u rukama, a David je svirao harfu. I Šaul pokuša pribit Davida uza zid sulicom, no on se izmakne, a sulica ostane u zidu. No, David se skloni, i uspije pobjeći te noći. Zatim Šaul pošalje glasnike Davidovoj kući da stražare i da ga ujutro ubiju, ali Mikala, njegova žena, javi Davidu govoreći: „Umrijet ćeš ujutro ako večeras ne spasiš glavu!” Tako Mikala Davida spusti kroz prozor, i on otiđe, pobjegne i uspije se spasiti. Mikala zatim uzme kućnog idola, stavi ga na postelju, poreda smotuljak kozijih dlaka oko njegove glave, pa ga prekrije pokrivačem. Šaul pošalje glasnike da mu dovedu Davida, ali ona im odgovori: „Bolestan je!” No Šaul pošalje glasnike da vide Davida, i naredi im: „Donesite i njega i krevet da ga ubijem!” A kada su glasnici stigli, gle, idol je ležao na krevetu, a oko glave mu je bio smotuljak kozijih dlaka. A Šaul reče Mikali: „Zašto si me izdala i zašto si dopustila da moj neprijatelj umakne i pobjegne?” A Mikala odgovori Šaulu: „Rekao je: ‘Pusti me da idem ili ću te ubiti!’” No David je umakao i pobjegao. Ode Samuelu u Ramu i ispriča mu sve što je Šaul učinio. I on sa Samuelom ode u Najot i tu ostanu. Ali jave Šaulu: „Gle, David je u Najotu kod Rame!” Potom Šaul pošalje glasnike da dovedu Davida. No kad su vidjeli zbor propovjednika u zanosu i Samuela, koji je bio na njihovom čelu, spusti se Božiji duh i na njih, i oni počnu propovijedati. Kad je Šaul čuo šta se desilo, pošalje druge glasnike. No, i oni su propovijedali. Šaul po treći put pošalje glasnike, ali i oni su propovijedali. Onda lično pođe u Ramu. Kada je bio kod velikog bunara, koji se nalazi u Seku, upita: „Gdje su Samuel i David?” Tad mu odgovore: „Gle, oni su u Najotu kod Rame!” I on ode u Najot kod Rame. No, Božiji duh se spusti i na njega; i on ode dalje propovijedajući, sve dok nije stigao u Najot kod Rame. I on skine haljine sa sebe i u zanosu je propovijedao čak i pred Samuelom. Tako je go ležao cijeli dan i cijelu noć. Zato kažu: „Zar je i Šaul vjerovjesnik?” Tako je David pobjegao iz Najota kod Rame i došao Jonatanu pa ga upitao: „Šta sam učinio? Kakva je moja krivica? Šta sam skrivio tvom ocu pa hoće da me ubije?” A ovaj mu odgovori: „Daleko bilo, nećeš poginuti! Gle, moj otac ne čini ništa, bilo da se radi o maloj ili velikoj stvari, a da to prije ne povjeri meni. Zašto bi to otac krio od mene? Nema ništa od toga!” I David nastavi govoriti te se zakle: „Tvoj otac jako dobro zna da sam našao milost u tvojim očima, zato će pomisliti: ‘Neka to Jonatan ne zna, da se ne žalosti!’ I doista, tako mi Gospodnjeg života i duše tvoje, samo me korak dijeli od smrti!” No Jonatan reče Davidu: „Za tebe ću učiniti sve što tvoje srce zaželi!” A David odgovori Jonatanu: „Gle, sutra je mladi mjesec, inače bih tada trebao sjediti sa kraljem za stolom. Pusti me da odem da se skrijem na polju do treće večeri! Ali, ako tvoj otac opazi da me nema, onda reci: ‘David me zamolio da ode u Betlehem u svoj grad, jer se tamo prinosi godišnja žrtva za cijelu porodicu.’ Ako odgovori: ‘Dobro je!’, onda to znači mir za tvoga slugu, no ako se veoma ražesti, onda znaj da namjerava zlo. Ali onda pokaži milost svome sluzi, jer ti si sa mnom stupio u savez pred Gospodom. Ako li imam kakvu krivicu, ubij me, ali zašto da me vodiš svome ocu?” I Jonatan reče: „Daleko bilo! Da sigurno znam da je moj otac odlučio da ti nanese zlo, zar te ne bih izvijestio o tome?” A David odgovori Jonatanu: „Ko će mi javiti ako tvoj otac odgovori kakvo zlo?” Tad Jonatan reče: „Hajdemo u polje!” Tad zajedno izađu u polje. Jonatan nastavi govoriti Davidu: „Tako mi Gospoda, Boga Izraela, ako sutra ili prekosutra u ovo vrijeme odem ocu i vidim da je dobronamjeran prema Davidu, i ako tada ne pošaljem po tebe ili ti ne javim, neka onda Gospod Jonatanu učini ovo zlo ili još više! No ako moj otac smjera zlo protiv tebe, onda ću te o tome obavijestiti i pustiti da odeš u miru; i neka je Gospod uz tebe kao što je bio uz moga oca! A ako budem još živ, pruži mi postojanu Gospodnju milost, da ne moram umrijeti; nikada nemoj uskratiti milost domu mome, čak ni onda, kada Gospod sve Davidove neprijatelje iskorijeni sa lica Zemlje!” Tako je Jonatan sklopio savez sa Davidovim domom govoreći: „Neka to Gospod zahtijeva iz ruku neprijatelja Davidovih!” I Jonatan zatraži da se David još jedanput zakune svojom ljubavlju prema njemu, jer ga je volio kao svoju dušu. Jonatan mu reče: „Sutra je mladi mjesec, tad će primijetiti da te nema, jer će tvoje mjesto ostati prazno. No trećeg dana brzo siđi i pođi tamo gdje si se skrivao na dan onoga događaja, i ostani kraj stijene Azel. Ja ću tamo ispaliti tri strijele, kao da gađam kakvu metu. I gle, tada ću poslati mladića i reći: ‘Idi, traži strijele!’ Ako tada viknem mladiću: ‘Gle, strijele su sa ove strane, donesi ih!’ onda dođi; jer će to za tebe značiti mir i da nema opasnosti, tako mi Gospodnjeg života. No ako mladiću viknem: ‘Gle, strijele su s onu stranu, dalje od tebe!’ onda idi, jer te Gospod sklanja odavde. Neka je Gospod dovijeka svjedok među nama za ovo što smo se ti i ja dogovorili.” Tako se David sakri u polju. Kad se pojavi mladi mjesec, kralj sjede za sto. Tako kralj sjede na svoje uobičajeno mjesto, kraj zida. Jonatan ustane, a Abner sjedne kraj Šaula. Davidovo mjesto ostane prazno. No Šaul te noći nije ništa rekao, mislio je: „sigurno nije čist! Sigurno se radi o tome, nije čist!” No desi se sutradan, dan nakon mladog mjeseca, da Davidovo mjesto opet ostane prazno, zato Šaul upita svoga sina Jonatana: „Zašto Jišajev sin nije došao jučer, a ni danas nije na gozbi?” Tad Jonatan odgovori Šaulu: „David me zamolio, morao je hitno u Betlehem; i molio je: ‘Ta pusti me da odem, jer prinosimo porodičnu žrtvu u gradu, moj brat mi je to poručio. Ako li sam našao milost u tvojim očima, onda mi daj koji slobodan dan da mogu vidjeti brata svoga!’ Zato nije za kraljevim stolom.” Tad se raspali Šaulova srdžba na Jonatana, i on mu reče: „Izrode, nepokorni sine! Zar misliš da ja ne znam da si odabrao Jišajeva sina na svoju sramotu i na sramotu i žalost tvoje majke? Jer dok Jišajev sin živi na zemlji, ne možeš opstati ni ti ni tvoje kraljevstvo! Ta sada pošalji i naredi da mi ga dovedu, jer će sigurno umrijeti!” A Jonatan odgovori ocu svome Šaulu pitajući: „Zašto mora umrijeti? Šta je učinio?” Tad Šaul baci sulicu na njega da ga probije, i Jonatan shvati da je Šaul čvrsto odlučio da Davida ubije. Potom Jonatan ustane od stola, sav gnjevan, i nije drugoga dana mladog mjeseca jeo; bilo mu je žao Davida, jer ga je njegov otac vrijeđao. I desi se ujutro da Jonatan izađe na polje, u ono vrijeme u koje se dogovorio sa Davidom, i dovede mladića. Tad mu naredi: „Trči, traži ove strijele koje ispaljujem!” A kad je mladić potrčao, ispali strijele preko njega. I mladić otrči na ono mjesto gdje je Jonatan ispalio strijele, i tad mu Jonatan dovikne: „Zar ne leži strijela s onu stranu gledano od tebe?” I Jonatan nastavi vikati: „Brže! Požuri! Nemoj stajati!” I Jonatanov mladić podigne strijelu i vrati je svome gospodaru. Mladić ništa o tome nije znao, samo su Jonatan i David znali o čemu se radi. Tad Jonatan mladiću preda oružje koje je bilo uz njega te mu reče: „Idi, i odnesi ovo u grad!” A David se podiže s južne strane, čim je mladić otišao i padne ničice na zemlju i tri puta se pokloni; potom se poljubiše i zajedno plakahu, ali Davidu je bilo teže. I Jonatan reče Davidu: „Idi u miru! Kako smo se zakleli u ime Gospodnje i zarekli, neka tako među nama Gospod bude svjedok, i među mojim i tvojim potomcima dovijeka!” I David ustane i ode, no Jonatan se vrati u grad. Potom David ode u Nob svećeniku Ahimeleku. No, Ahimelek mu, sav potresen, priđe pa ga upita: „Zašto dolaziš sam? Zašto s tobom nema nikoga?” A David odgovori svećeniku Ahimeleku: „Kralj mi je dao zapovijed i rekao: ‘Nemoj nikome otkrivati zašto sam te poslao i šta sam ti naredio!’ Zato sam poslao ljude naokolo. A reci mi sada šta imaš pri ruci? Daj mi pet hljebova ili bilo šta drugo što imaš!” A svećenik odgovori Davidu: „Nemam običnog hljeba, imam samo svetog hljeba, ali samo za one koji su se suzdržavali od žena!” A David reče svećeniku: „Žene su nam bile jučer i prekjučer zabranjene, kao i obično kad krećemo na pohod. A krenuli smo čistih tijela, iako je ovo običan zadatak – koliko će im tek danas tijela biti čista!” Tad mu svećenik dâ sveti hljeb, jer tamo nije bilo drugog hljeba do onog svetog, kojeg makoše ispred Gospodnjeg lica, kako bi prinijeli svježi hljeb na dan kad ovaj sklone. No onoga dana je pred Gospodom bio zatočen jedan Šaulov sluga, zvao se Doeg i bio je Edomac, nadglednik Šaulovih pastira. I David upita Ahimeleka: „Imaš li kakav mač ili sulicu ovdje? Nisam sa sobom ponio ni mač niti kakvog oružja, takva je žurba bila oko kraljevog zadatka?” A svećenik odgovori: „Gle, mač Golijata, Filistejca, kojeg si potukao u Terebintskoj dolini, leži tamo iza oplećka, umotan u platno. Ako hoćeš taj mač, onda ga uzmi, jer drugog ovdje nema.” A David odgovori: „Njemu nema slična; daj mi mač!” I David toga dana krene i pobjegne od Šaula pa dođe Akišu, kralju Gata. Tad se Akišu sluge obrate govoreći: „Zar ovo nije David, kralj zemlje? Zar nije to onaj o kojem su plešući pjevali: ‘Šaul je hiljade nadvladao, no David potuče desetine hiljada?’” A David se zamisli nad tim riječima, pa se silno prepade Akiša, kralja Gata. No on je pred njima glumio ludaka i ponašao se kao luđak u njihovim rukama, šarao je po kapijama i puštao da mu slina teče niz bradu. Tad Akiš reče svojim slugama: „Zar ne vidite da je ovaj čovjek lud? Što ga dovodite meni? Zar mi nedostaje luđaka pa ste mi doveli i ovoga da ovdje luduje? Zar taj da ulazi u moj dom?” David pobjegne odatle pa se skloni u pećinu Adulam. Kada su za to čula njegova braća i cio dom njegovog oca, siđu tamo kod njega. I oko njega se skupi svakakvih ljudi koji su bili u nevoljama i dugovima, i svi oni koji su imali potištena srca, i on im postade vođa, tako oni ostadoše uz njega, a bilo ih je oko četiri stotine. Odatle David pođe u Mispu, u Moab, i poruči moapskom kralju: „Dopusti da otac moj i moja majka dođu tebi i tu ostanu dok ne vidim šta će Bog učiniti sa mnom!” I on ih odvede pred moapskog kralja, i ostanu uz njega, sve dok je David bio u gorskoj tvrđavi. Ali vjerovjesnik Gad reče Davidu: „Nemoj ostati u gorskoj tvrđavi, nego idi u zemlju Juda!” I David ode i stigne u šumu Haret. A kada je Šaul čuo da su otkrili Davida i ljude koji su bili uz njega (Šaul je u tom trenutku sjedio u Gibei pod tamariskom na uzvisini, držao je koplje u rukama i sve sluge stajale su oko njega), poruči slugama koji su stajali oko njega: „Čujte Benjaminovci, zar će vam i Jišajev sin dati od svih polja i vinograda? Hoće li vas postaviti kao vođe nad hiljadama i stotinama, pa ste se zbog toga svi urotili protiv mene i niko mi nije kazao da je moj sin sklopio savez sa Jišajevim sinom? Zar nema nikog među vama koji bi se sažalio na mene, i koji bi mi rekao da je moj vlastiti sin pobunio sluge protiv mene, kako je to očigledno i danas?” Tad mu odgovori Doeg, Edomac, koji je stajao kraj Šaulovih sluga: „Vidio sam Jišajevog sina kada je došao u Nob Ahimeleku, sinu Ahitubovom. On upitao Gospoda za njega i dao mu hljeba, dao mu je i mač Golijata, Filistejca!” Tad kralj pošalje po Ahimeleka, svećenika, sina Ahitubova, i po cijeli dom njegovog oca, sve svećenike koji su bili u Nobu; i oni svi dođoše kralju. I Šaul reče: „Čuj me, sine Ahitubov!” A ovaj odgovori: „Ovdje sam, gospodaru!” A Šaul nastavi: „Zašto ste sklopili savez protiv mene, ti i sin Jišajev, zašto si mu dao hljeba i mač, zašto si Gospoda za njega pitao, tako da se uzdigao protiv mene, što je danas očigledno?” Tad Ahimelek odgovori kralju sljedećim riječima: „A ko je među svim tvojim slugama tako vjeran kao David, koji je uz to i zet kraljev, koji ima pristupa tvom tajnom savjetu i koji je tako ugledan u tvome domu? Zar sam tek danas počeo ispitivati Boga za njega? Daleko bilo! Neka time kralj ne tereti slugu svoga, a ni dom njegovog oca, jer tvoj sluga o tome nije znao baš ništa, ni malo, a ni puno!” A kralj odgovori: „Sad te sigurno čeka smrt Ahimeleče, tebe i cijeli dom tvoga oca!” Potom se kralj obrati stražarima koji su stajali oko njega: „Priđite i pogubite svećenike Gospodnje! Jer je i njihova ruka uz Davida; svejedno, jesu li ili nisu znali da je pobjegao, opet mi to nisu javili!” Ali stražari nisu htjeli podići ruke na svećenike da ih pobiju. Tad kralj naredi Doegu: „Priđi i pobij svećenike!” I Doeg, Edomac, priđe i spopadne svećenike, toga dana je ubio osamdeset i pet ljudi koji su nosili laneni oplećak. I Nob, grad svećenika, razori oštricom svoga mača; pomori muškarce i žene, djecu i odojčad, goveda, magarce i ovce; sve pogubi oštricom mača. No Abjatar, sin Ahitubov, uspije pobjeći i ode Davidu. I Abjatar reče Davida da je Šaul pogubio Gospodnje svećenike. A David odgovori Abjataru: „Dobro sam znao još onoga dana da će Edomac Doeg, koji je bio tamo, o svemu izvijestiti Šaula. Kriv sam za sve duše iz doma tvoga oca! Ostani kod mene i nemoj se plašiti. Jer onaj koji smjera mene ubiti, pogubit će i tebe; ali kod mene ćeš biti siguran.” Javiše Davidu: „Gle, Filistejci navaljuju na Keilu i pljačkaju gumna!” David tada upita Gospoda govoreći: „Da li da pođem tamo i da potučem ove Filistejce?” I Gospod reče Davidu: „Otiđi, potuci Filistejce i spasi Keilu!” Ali muškarci koji su bili uz Davida rekoše: „Gle, plašimo se čak i ovdje u Judeji, a sad nam valja poći u Keilu na bojne redove Filistejaca?” Tad David ponovo upita Gospoda. I Gospod mu odgovori: „Hajde, pođi dolje u Keilu, jer ja ću Filistejce predati u tvoje ruke!” Tako David otputova u Keilu sa muškarcima koji bijahu uz njega. Tamo se borio protiv Filistejaca, nanio im težak poraz i rastjerao njihovu stoku. Tako je David spasio stanovnike Keile. No Abjatar, sin Ahimelekov, donese sa sobom oplećak kad je pobjegao Davidu. Jave Šaulu da je David došao u Keilu, a Šaul potom rekne: „Bog ga predao u moje ruke jer je sebe samog zarobio tako što je otišao u grad sa kapijama i prijevornicama!” I Šaul naredi da se sav narod skupi za rat i da ode dolje u Keilu, kako bi opsjeli Davida i njegove ljude. Budući da je David saznao da Šaul sprema zlo protiv njega, obrati se svećeniku Abjataru govoreći: „Donesi oplećak ovamo!” I David reče: „O Gospode, Bože Izraela, Tvoj sluga je čuo da Šaul sigurno namjerava doći u Keilu i da hoće zbog mene razoriti grad. Hoće li me stanovnici Keile predati u njegove ruke? Da li će Šaul sići ovamo kako je čuo Tvoj sluga? Reci sluzi svome, o Gospode, Bože Izraela!” Tad Gospod progovori: „Doći će!” A David nastavi: „Hoće li stanovnici Keile predati mene i moje ljude u Šaulove ruke?” A Gospod odgovori: „Predat će vas!” Potom David pođe sa svojim ljudima, njih oko šeststo, i krene iz Keile i razbježaše se gdje god su mogli. Šaul odustane od pohoda kada su mu javili da je David pobjegao iz Keile. A David ostane u pustinji, u gorskim tvrđavama, i bdio je u gorju u pustinji Zif. Šaul ga je tražio svakoga dana, ali ga Bog ne dade u njegove ruke. No, kada je David saznao da se Šaul pokrenuo da ga ubije (a David se tada nalazio u pustinji Zif, u Horši), tada krene Jonatan, Šaulov sin, i dođe Davidu u Horšu da mu osnaži desnicu u ime Božije. Obrati mu se ovim riječima: „Ne boj se, ruka moga oca Šaula te neće snaći, nego ćeš ti postati kralj nad Izraelom i ja ću te naslijediti! I moj otac Šaul to veoma dobro zna.” I oni sklope savez pred Gospodom, David ostane u Horši, a Jonatan se vrati kući. I Zifijci pođu gore Šaulu u Gibeu i jave mu: „Zar David nije skriven kod nas u gorskim tvrđama u Horši, na brdu Hokil, koje je južno od Ješimona? A sada kralju, ako ti je milo sići, onda siđi, a mi ćemo ga predati u ruke kralju!” A Šaul odgovori: „Neka vas Gospod blagoslovi, jer ste imali obzira prema kralju! A sada otiđite i dalje se raspitujte i izviđajte gdje se nalazi, i ko ga je tamo vidio; rekli su mi da je jako lukav. Pregledajte sve zbjegove u kojima se krije, i onda opet dođite meni, kada pouzdano budete znali gdje je. Tada ću poći s vama, i naći ću ga među hiljadama Jude ako bude u zemlji.” Tad krenu i odu od Šaula u Zif. No David je sa svojim ljudima boravio u pustinji Maon, u ravnici, južno od Ješimona. A kada je Šaul krenuo sa svojim ljudima da ga traži izvijeste Davida i on siđe do stijena i ostane u pustinji Maon. Kada je Šaul čuo za to počne slijediti Davida u pustinju Maon. Šaul je napredovao sa jedne strane brda, a David se sa svojim ljudima nalazio s druge strane. I desi se, kada je David žurio da pobjegne od Šaula – a Šaul je baš tada okruživao sa svojim ljudima Davida i njegovu družinu, kako bi ih zarobio – Šaulu stigne glasnik koji mu reče: „Požuri, dolazi, Filistejci su provalili u zemlju!” Potom Šaul odustane, prestane goniti Davida i krene prema Filistejcima. Stoga ovo mjesto zovu „Klanac razlaza”. David ode odatle i ostane na uzvisinama En-gedi. I desi se da Šaula o ovome jave, kada se vratio iz potjere za Filistejcima, ovim riječima: „Gle, David je u pustinji En-gedi!” I Šaul sa sobom povede tri hiljade izabranih boraca iz cijelog Izraela, i krene tražiti Davida i njegove ljude pred Jarčevom stijenom. A kad je usput stigao do ovčijih torova naiđe na pećinu; i Šaul uđe u nju da obavi nuždu. No David i njegovi ljudi su sjedili u drugom kraju pećine. Tad rekoše Davidu: „Gle, došao je dan za koji ti je Gospod govorio: ‘Gle, tvoga neprijatelja ću predati u tvoje ruke, da činiš sa njim što ti je volja!’” I David ustane, pa iz prikrajka odsječe skut Šaulova plašta. Ali poslije Davida obuzme grižnja savjesti što je odsjekao skut Šaulovog plašta, i on se obrati svojim ljudima: „Neka Gospod dopusti da to ostane daleko od mene da činim takvu stvar, da dignem ruku na svoga gospodara, pomazanika Gospodnjeg; jer njega je Gospod pomazao!” A David je ovim riječima zauzdavao svoje ljude i nije im dopuštao da se dignu protiv Šaula. A Šaul izađe iz pećine i krene svojim putem. Zatim David krene, izađe iz pećine i vikne Šaulu: „Gospodaru i kralju!” Tad Šaul pogleda iza sebe, a David se pokloni licem ka zemlji. I David nastavi govoriti: „Zašto slušaš besjede onih koji vele: ‘Gle, David ti misli zlo?’ Pogledaj, danas vidiš svojim očima da te Gospod predao u moje ruke u pećini; i govorili su mi da te trebam ubiti, ali sam se sažalio, jer sam kazao: ‘Neću dizati ruku na moga gospodara; jer je Gospodnji pomazanik!’ A evo oče, pogledaj ovaj skut tvoga plašta u mojoj ruci! Vidi da nema nikakvog zla u mojim rukama i da nema grijeha, budući da sam samo odsjekao skut tvoga plašta i da te nisam ubio; nisam se o tebe ogriješio – a ti me uhodiš da bi me ubio! Neka nam Gospod sudi, i neka me Gospod osveti na tebi, ali moja ruka se na tebe neće podići! Kako kaže po stara poslovica: ‘Bezbožnik je izvor bezbožništva!’ No, moja ruka neće težiti protiv tebe. Koga progoniš kralju Izraela? Koga pratiš? Mrtvog psa! Buhu! Gospod će suditi među nama, i neka se ravna po tome, neka vodi moju parnicu, neka mi dâ pravo pred tvojom rukom!” I desilo se, kada je David završio sa besjedom koju je uputio Šaulu, da Šaul odgovori: „Nije li to tvoj glas Davide, sine?” I Šaul počne jecati i plakati, a potom reče: „Pravedniji si od mene, jer si dobrim vraćao, a ja sam uzvraćao zlom! I danas si dokazao da si mi učinio dobro, jer me Gospod doveo u tvoje ruke, a ti me ipak nisi ubio. A kako bi neko mogao pronaći svoga neprijatelja i dopustiti da on mirno ode svojim putem? Neka ti Gospod uzvrati dobrotom za ovo što si danas učinio! I gle, sigurno znam da ćeš postati kralj i da će kraljevstvo Izrael opstati u tvojoj ruci. Zato mi se sada zakuni u Gospodnje ime da nećeš iskorijeniti moje potomke i da nećeš izbrisati moje ime iz doma mojih otaca!” I David se zakune Šaulu. Tad Šaul ode kući, a David i njegovi ljudi se popnu na gorsku tvrđavu. I umre Samuel, a cijeli Izrael se skupio pa ga je oplakivao i žalio. Zatim ga sahrane u njegovoj kući u Rami. David pođe odatle i ode u pustinju Paran. No bijaše jedan čovjek u Maonu koji je imao gospodarstvo u Karmelu i bio izuzetno imućan; posjedovao je tri hiljade ovaca i hiljadu koza – i baš je tada dao da mu se strižu ovce u Karmelu. Taj čovjek se zvao Nabal, a žena mu se zvala Abigajila. Bijaše to lijepa i razumna žena, no čovjek, Kalebovac, bijaše drzak i zao u svim svojim naumima. A kada je David u pustinji čuo da je Nabal dao da mu se strižu ovce, pošalje deset mladića i naredi im: „Pođite gore u Karmel, i kad dođete Nabalu, ljubazno ga pozdravite u moje ime, zatim mu poručite sljedeće: ‘Neka je mir s tobom i da dugo živiš; neka mir vlada u dome tvome i u svemu što posjeduješ! Čuo sam da strižeš ovce. Gle, tvoji momci su bili kod nas, nismo im nanijeli nikakvu zlo, nije im nedostajala ni najmanja stvar dok su bili u Karmeli. O tome ih upitaj i oni će ti reći, budi milostiv mojim momcima, jer dođosmo u dobar dan. Daj onda svojim slugama i tvome sinu Davidu ono što ti se nađe pri ruci!’” I Davidovi momci odu tamo, i sve ove riječi prenesu u Davidovo ime Nabalu, zatim su šutke čekali. A Nabal odgovori Davidovim slugama govoreći: „Ko je taj David? Ko je sin Jišajev? Danas ima dosta sluga koji bježe od svojih gospodara! Trebam li uzeti svoj hljeb, svoju vodu i meso, koje sam zaklao za svoje strigače, i sve to dati ljudima o kojima ne znam ništa?” Tad se Davidovi momci vrate nazad, i obavijeste Davida o svemu što je Nabal kazao. Tad se David obrati muževima: „Neka svaki od vas opaše mač!” I oni opasaše mačeve, i David opasa mač. I krene gore oko četiri stotine ljudi, slijedeći Davida, no njih dvije stotine ostane uz prtljag. No jedan od mladića izvijesti Abigajilu, Nabalovu ženu, govoreći: „Gle, David je poslao glasnike iz pustinje da bi našeg gospodara ljubazno pozdravili; ali ih je on otjerao. A ti su ljudi bili dobri prema nama, nisu nam nanijeli nikakvo zlo, i ništa nam nije nedostajalo dok smo bili na njihovom području, na poljima. Bili su kao zidine oko nas, danju i noću, sve vrijeme, dok smo čuvali ovce. A sada razmisli i vidi šta ti je učiniti, jer sigurno je da se nešto hrđavo sprema našem gospodaru i cijelom domu! A on je takav, sin Beliala, da nikoga neće poslušati.” Tad Abigajila pohita i uzme dvjesta hljebova i dvije mješine vina, pet spremljenih ovaca, pored toga i pet mjerica prženog žita, stotinu kolačića od suhog grožđa i dvjesta smokvinih kolačića, pa sve to natovari na magarce, i poruči mladićima: „Pođite preda mnom, gle, ja ću ići za vama!” Ali ništa o tome nije kazala svome mužu Nabalu. I desi se, dok je tako jašući na magarcu silazila zaklonjena brdom da se pojave David i njegovi ljudi i susretnu je. No David je prije toga kazao: „Gle, uzalud sam čuvao sve ono što je ovome pripadalo u pustinji, nisu ni sitnicu izgubili od onoga što je njihovo, a on mi na dobro uzvraća zlom! Neka Bog tako učini neprijateljima Davida, i još više, ako mu od svega što ima ostavim ijednoga koji mokri uza zid!” A kada je Abigajila ugledala Davida skoči sa magarca i padne ničice pred njim na zemlju, baci mu se pred noge i reče: „Ah gospodaru moj, neka bude moja krivica, i dopusti da tvoja sluškinja govori pred tobom, i čuj njene riječi! Gospodaru moj, ne mari za ovog Belialovog čovjeka, ovog Nabala, jer njegovo ime otkriva sve o njemu. Zove se ‘ludak’ i ludilo je u njemu. No ja, tvoja sluškinja, nisam vidjela mladiće moga gospodara koje si nam poslao. A sada, gospodaru moj, tako živ bio Gospod, i tako mi duše tvoje, Gospod te sam spriječio u tome da prolijevaš krv i da se pomažeš svojom desnicom. Neka sada tvoji neprijatelji, oni što mome gospodaru spremaju zlo, postanu kao Nabal! Evo darova koje je tvoja sluškinja donijela svome gospodaru; daruj mladiće koji slijede moga gospodara. Ta oprosti sluškinji svojoj njenu krivicu, jer Gospod će sigurno izgraditi postojan dom mome gospodaru, jer moj gospodar vodi ratove Gospodnje, i neka se nikakvo zlo ne nađe uz tebe u svim tvojim danima. I ako se kakav čovjek hoće uzdignuti da te progoni i da žudi za tvojim životom, neka je onda život gospodara moga zaklonjen u škrinji Gospoda, Boga tvoga; no neka živote tvojih neprijatelja baci ravno iz praćke! Kada se Gospod po svemu dobrom ponese prema mome gospodaru, kako je i obećao, da bi te uzdigao da budeš knez nad Izraelom, neka ne bude uvreda mome gospodaru, nit griža savjesti, što je prolijevao krv bez razloga i što je sam sebi pomogao. Ako Gospod sada hoće učiniti dobro mome gospodaru, onda se sjeti svoje sluškinje!” Tad David odgovori Abigajili: „Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, koji te danas poslao meni ususret! I neka je blagoslovljena razboritost tvoja, i blagoslov i tebi samoj, što si me danas odvratila od toga da padnem u krvni grijeh i da sebi pomognem svojom rukom! Jer tako živ bio Gospod, Bog Izraela, koji me spriječio da učinim zlo; da mi nisi došla ovako brzo ne bi Nabalu do zore ostao nijedan koji mokri uza zid!” Tako David iz njenih ruku primi ono što je donijela pa nastavi: „Vrati se kući u miru! Gle, počuo sam tvoj glas i vidio tvoj lik.” No kada se Abigajila vratila kući zatekne Nabala kako se gosti kao kakav kralj; bio je veseo i pijan. Ali ona mu ne reče ništa, ni veliko ni malo, sve do rumene zore. A kada se razdanilo i kada je Nabala popustilo vino, obavijesti ga o svemu. Tad njegovo srce premre u njemu i on posta kao kamen. A deset dana poslije toga udari Gospod Nabala i on umre. Kada je David čuo za Nabalovu smrt reče: „Neka je blagoslovljen Gospod, koji je osvetio sramotu koju mi nanese Nabalu, koji je slugu svoga zauzdao da ne krivi pravo!” I Gospod učini da Nabal plati svoju krivicu glavom! I David pošalje po Abigajilu, pa je zaprosi, kako bi mu postala žena. Kad Davidove sluge dođoše Abigajili u Karmel, razgovaraše sa njom te joj rekoše: „David nas je poslao da te povedemo, da postaneš njegova žena!” A ona ustane, pokloni se sve do zemlje i odgovori: „Gle, evo tvoje sluškinje da ti služi i da slugama svoga gospodara pere noge!” I Abigajila pohita jašući na svome magarcu sa pet svojih sluškinja, koje su je slijedili, i pođe za Davidovom slugama i postane njegova žena. No David se oženio i Ahinoamom iz Jizreela, tako mu obje postadoše žene. No Šaul je Mikalu, svoju kćer, ženu Davidovu, dao Paltiju, sinu Laiša iz Galima. Ali Zifijci dođoše Šaulu u Gibeu govoreći: „Zar se David ne skriva na hakilskom brdu na kraju pustinje?” Tad Šaul pođe u pustinju Zif sa trideset hiljada izabranih boraca da bi Davida potražio u njoj. I Šaul se utabori na hakilskom brdu, na kraju pustinje, pokraj puta, no David je ostao u pustinji. Kada je primijetio da ga Šaul slijedi, pošalje izvidnicu i utvrdi da je Šaul zaista došao. I David pođe pa stigne na mjesto gdje se Šaul utaborio, pa ugleda mjesto gdje je Šaul ležao sa svojim vojskovođom Abnerom, sinom Nera. Šaul je ležao usred tabora, a vojska se taborila oko njega. Potom se David obrati Ahimeleku, Hetitu, i Abišaju, Sarvijinom sinu, Joabovom bratu: „Ko će sa mnom sići do Šaula u tabor?” I Abišaj odgovori: „Ja ću sa tobom sići!” Tako David i Abišaj stigoše do tabora kad je već bila noć. Kad gle, Šaul je spavao usred tabora a njegovo je koplje bilo zabodeno kraj njegovog uzglavlja. Abner i narod su ležali oko njega. Tad Abišaj reče Davidu: „Bog ti je predao neprijatelja u ruke! A sada ću ga pribiti ovim kopljem uz tlo, i to samo jednom, jer za drugi put neće biti potrebe!” Ali David odgovori Abišaju: „Nemoj ga ubiti! Jer ko bi mogao dignuti ruku na pomazanika Gospodnjeg i ostati nevin?” I David nastavi govoriti: „Tako mi Gospodnjeg života, zasigurno će ga On udariti, ili će kucnuti njegov čas pa će umrijeti, ili će poći u kakav rat i tamo stradati. No, daleko bilo da ja dignem ruku na pomazanika Gospodnjeg! A sada uzmi ovo koplje i ovu posudu vode, i hajdemo!” Tako je David uzeo koplje i posudu sa Šaulovog uzglavlja, a potom su otišli; i ne bijaše nikoga ko ih je vidio, ili opazio, ili se probudio, nego su svi spavali, jer Gospod je pustio da na njih padne duboki san. A kada je David prešao na drugu stranu, stane na vrh brda, tako da je ostavio veliki prostor između sebe i njega, vikne narodu i Abneru, sinu Nera, govoreći: „Nećeš da odgovoriš Abnere?” A Abner odgovori: „Ko si ti da tako vičeš kralju?” A David nastavi govoriti Abneru: „Zar nisi muž? Ko ti je ravan u Izraelu? Zašto nisi čuvao svoga gospodara i kralja? Jer jedan čovjek iz naroda je ušao da ubije tvoga gospodara i kralja! Nisi dobro učinio. Tako živ bio Gospod, vi ste djeca smrti, da svoga gospodara, pomazanika Gospodnjeg, niste čuvali! A gle sada, gdje je kraljevo koplje i posuda vode što bijahu uz njegovo uzglavlje?” No tada Šaul prepozna Davidov glas i vikne: „Da li je to tvoj glas, sine Davide?” A David odvrati: „Jeste moj glas, kralju i gospodaru!” I nastavi govoriti: „Zašto moj gospodar progoni slugu svoga? Šta sam učinio? Kakvo je zlo u mojim rukama? A neka sada moj gospodar i kralj čuje riječi svoga sluge; draži li te Gospod protiv mene, onda mu prinesi, neka osjeti prinosnicu – no ako je to djelo ljudi, neka su prokleti pred Gospodom, da me danas odbacuju iz zajednice i baštine Gospodnje riječima: ‘Idi, služi drugim bogovima!’ Ta neka sada moja krv ne padne na zemlju daleko od lica Gospodnjeg; jer kralj Izraela je pošao da goni buhu, kako se goni jarebica u gori!” A tada Šaul odgovori: „Griješio sam! Vrati se, sine Davide, ubuduće ti neću činiti jada jer je danas moj život u tvojim očima bio vrijedan! Gle, ludo sam se ponio i teško ogriješio!” A David odvrati ovim riječima: „Gle, ovdje je kraljevo koplje, neka dođe jedan od momaka po njega! Ali Gospod će svakome vratiti po odanosti njegovoj i pravičnosti; jer Gospod te danas predao u moje ruke, ali ja nisam htio dignuti desnicu na Gospodnjeg pomazanika. I gle, kako je danas tvoj život bio cijenjen u mojim očima, neka se tako cijeni moj život pred Gospodom, i da me spasi iz svih tjeskoba!” A Šaul odgovori Davidu: „Blagoslovljen da si, sine Davide! Ti ćeš to sigurno učiniti i dovršiti!” Ali David krene svojim putem, a Šaul se vrati kući. No David pomisli u srcu svome: „A ipak ću jednog dana nastradati od Šaulove ruke! Najbolje je da što prije pobjegnem u zemlju Filistejaca, tako će Šaul odustati od toga da me ubuduće traži u područjima Izraela, tako ću izmaći njegovoj ruci!” Potom David pođe sa onih šeststo ljudi što su bili uz njega, i prijeđe Akišu, sinu Maoka, kralja Gata. I David sa svim svojim ljudima ostane kod Akiša u Gatu, svaki uz svoju porodicu, pa tako i David sa svoje dvije žene, Ahinoamom iz Jizreela, i Abigajilom, Nabalovom ženom, iz Karmela. A kada su Šaula obavijestili o tome da je David pobjegao u Gat, on ga prestane tražiti. I David poruči Akišu: „Ako sam našao milost u tvojim očima, onda dopusti da mi se podari kakvo mjesto u jednom od gradova u tvome području da tamo živim; zašto bi tvoj sluga živio ovdje kod tebe u kraljevskom gradu?” Tako mu Akiš toga dana daruje Siklag. Zato Siklag pripada kraljevima Jude do dana današnjeg. No David je živio među Filistejcima godinu i četiri mjeseca. Ali David i njegovi ljudi otputuju i udare na Gešurce, Girzijce i Amalećane, jer su oni od starina bili stanovnici zemlje sve do Šura i egipatske zemlje. Kada je David udario na zemlju nije ostavio živo ni muški ni žensko, a oteo je ovce, goveda, magarce, kamile i odjeću, pa se potom vratio Akišu. A kada je Akiš upitao: „Zar danas niste napali nekoga?” David bi odgovorio: „Jesmo, jug Jude i južna područja Jerahmeelaca, sve do juga Kenijaca!” A David nije dopuštao da bilo koji muškarac ili žena dođu živi u Gat, jer je kazao: „Mogu protiv nas svjedočiti govoreći: ‘Tako je učinio David!’” I ovako je postupao sve vrijeme dok je živio u zemlji Filistejaca. A Akiš je vjerovao Davidu misleći: „Veoma je omrznuo svome narodu Izraelu, zato će dovijeka ostati moj sluga!” I desi se u to vrijeme da Filistejci skupe svoje čete da bi poveli rat protiv Izraela. Tad Akiš reče Davidu: „Treba da znaš da ćeš sa mnom poći u rat, ti i tvoji ljudi!” A David odgovori Akišu: „Pa dobro, sad ćeš vidjeti što može učiniti tvoj sluga!” I Akiš odvrati: „Zato ću te postaviti za moga tjelohranitelja, sve ovo vrijeme.” (Samuel je već bio umro i cijeli Izrael ga je oplakivao i žalio te ga je zatim sahranio u Ramu. No, Šaul je rastjerao vračeve i vidovnjake iz zemlje.) Filistejci se okupe i utabore kod Šunema, a Šaul sazove cijeli Izrael, te se utabore na gorju Gilboi. No, kad Šaul ugleda filistejsku vojsku, uplaši se i srce mu zadrhta. Šaul potom upita Gospoda, ali mu Gospod nije davao odgovora kroz snove, ni kroz Urim, niti preko vjerovjesnika. Tad Šaul reče slugama: „Potražite ženu koja umije prizivati mrtve, da njoj odem i da je upitam!” A sluge mu rekoše: „Gle, u Endoru živi žena koja umije prizivati mrtve!” Tad se Šaul preruši, navuče na se druge haljine i ode tamo sa dva čovjeka; već je bila noć kad stigoše toj ženi. I on reče: „Predskazuj mi tako što ćeš prizivati mrtve, prizvat ćeš mi onoga kojeg ti imenujem!” A žena mu odvrati: „Gle, ti dobro znaš kako je Šaul postupio, kako je one što prizivaju mrtve i vidovnjake iskorijenio u zemlji; zašto hoćeš postaviti zamku mojoj duši, da i ja poginem?” Ali Šaul se zakle Gospodom govoreći: „Tako živ bio Gospod, neće zbog toga na te pasti nikakva krivica!” Tad žena upita: „Koga da prizovem?” A on odgovori: „Dozovi mi Samuela!” A kada je žena ugledala Samuela, jaukne i vikne Šaulu: „Zašto si me prevario? Pa ti si Šaul!” A kralj odvrati: „Ne boj se! Šta vidiš?” A žena odgovori Šaulu: „Vidim neko nadljudsko biće kako izlazi iz zemlje!” A on nastavi ispitivati: „Kako izgleda?” Ona odvrati: „Ustaje jedan starac i na sebi ima košulju!” Tad Šaul prepozna da se radi o Samuelu, pogne lice ka zemlji i pokloni se. Tad Samuel reče Šaulu: „Zašto si me uznemirio ovim pozivom?” A Šaul odvrati: „Nevolja me opsjeda, Filistejci vode rat protiv mene, Bog me napustio i neće da mi da odgovora ni u snovima, ni kroz vjerovjesnike. Zato sam te prizvao, da mi pokažeš šta mi valja činiti!” A Samuel odgovori: „Zašto mene ispituješ kad te Gospod napustio i postao tvoj neprijatelj? Gospod je tako postupio, po ovim riječima kojima je kroz mene progovorio; Gospod je kraljevstvo oteo iz tvojih ruku i dao ga Davidu, tvome bližnjem, jer se nisi pokorio Gospodnjem glasu i nisi izvršio njegov silni gnjeva na Amaleku; zato ti je Gospod ovo danas učinio. A Gospod će predati i tebe i Izrael u ruke Filistejaca, i sutra ćeš sa svojim sinovima biti sa mnom. Gospod će i izraelsku vojsku predati u ruke Filistejaca.” Šaul se u tom trenu iznenada sruši na pod, jer su ga Samuelove riječi veoma potresle, a nije imao ni snage u sebi jer ništa nije jeo cijeli dan i cijelu noć. Žena priđe Šaulu i vidje da je veoma uplašen, pa mu reče: „Gle, tvoja sluškinja se pokorila tvome glasu, vlastiti sam život stavila na kocku i poslušala tvoje riječi, koje si mi uputio. Zato sada poslušaj glas sluškinje svoje. Dat ću ti zalogaj hljeba da pojedeš, da se malo okrijepiš kad kreneš svojim putem!” Ali on to odbi govoreći: „Neću jesti!” Tad navališe sluge sa ženom i on ih posluša. On zatim ustane sa zemlje i sjedne na krevet. A žena je imala ugojeno tele; pohita vani te ga zakolje, uzme brašna, umijesi ga i ispeče beskvasnoga hljeba. Sve to iznese Šaulu i njegovim slugama. A oni jedoše i još iste noći odoše nazad. Filistejci skupe cijelu vojsku kod Afeka, a Izrael se utabori kod izvora u Jizreelu. Filistejski plemići su prolazili sa stotinama i hiljadama, a David i njegovi ljudi bijahu zalaznica uz Akiša. Tad filistejski plemići upitaju: „Šta rade ovi Jevreji ovdje?” A Akiš odvrati filistejskim plemićima: „Pa to je David, sluga Šaula, kralja Izraela, koji je već godinama i danima uz mene i na kojem ne nađoh ni najmanju zamjerku od vremena kad se odmetnuo od Šaula pa sve do dana današnjeg!” No, filistejski plemići se naljutiše na njega, i rekoše mu: „Naredi tom čovjeku da se vrati, neka ide nazad na svoje mjesto, tamo gdje si mu naredio da ide, neka ne kreće u boj sa nama, da se usred borbe ne okrene protiv nas. Čime bi mogao pridobiti veću naklonost svojih gospodara negoli time da im donese glave ovih muževa? Zar nije to onaj isti David o kojem su u čast plesali i pjevali: ‘Šaul je hiljade nadvladao, no David potuče desetine hiljada!’?” Tada Akiš pozva Davida, pa mu reče sljedeće: „Tako živ bio Gospod, držim te za čovjeka pravednoga, i bijaše mi drago da sa mnom krećeš u pohod; jer ništa hrđavo ne nađoh u tebi od onoga vremena kad si došao ovamo, pa sve do današnjih dana – ali nisi drag plemićima. Vrati se sada i idi u miru, da ne učiniš nešto što će vrijediti kao zlo u očima filistejskih plemića.” Ali David upita Akiša: „Šta sam to učinio, i šta si pronašao na svome sluzi od onoga vremena kad sam došao kod tebe pa sve do dana današnjega, pa da zbog toga ne mogu poći i boriti se protiv neprijatelja svoga gospodara kralja?” A Akiš odgovori Davidu: „Veoma dobro znam da si u mojim očima pravedan kao anđeo Gospodnji, no filistejski plemići rekoše: ‘Neka ne ide sa nama u boj!’ Zato pođi sutra rano ujutro sa slugama tvoga gospodara koji su došli sa tobom; pođite u zoru i otputujte čim svane!” Tako David ustane rano sa svojim ljudima, i krene da se ponovo vrati u zemlju Filistejaca. A Filistejci pođoše gore, sve do Jizreela. Amalećani već bijahu upali u južna područja i Siklag, kad se David trećeg dana sa svojim ljudima vratio tamo, i upadoše u sam Siklag i spališe ga ognjem. Žene, i sve što bijaše tamo, mlado i staro, odvedoše, no, nisu nikoga ubili, nego su ih samo porobili, i onda pošli svojim putem. A kada je David sa svojim ljudima stigao do grada, gle, bijaše posve spaljen, a njihove žene, sinovi i kćeri bijahu zarobljeni i odvedeni. A tad David i narod koji je bio s njim poče plakati i jaukati, sve dok više nisu mogli suze pustiti. Zarobiše i obje Davidove žene, Ahinoamu iz Jizreela, i Abigajilu, Nabalovu ženu iz Karmela. A David se nađe u nevolji, narod ga je htio kamenovati, jer duša cijelog naroda bijaše ožalošćena, svako zbog svoga sina i svoje kćeri. No, David se osnaži u Gospodu, Bogu svome. Tad se David obrati Abjataru, svećeniku, Ahimelekovom sinu: „Donesi mi oplećak!” I kada mu Abjatar donese oplećak, David upita Gospoda govoreći: „Trebam li goniti ovu rulju? Hoću li ih stići?” A On mu odgovori: „Goni ih! Sigurno ćeš ih stići i ljude spasiti!” I David pođe sa svojih šeststo muškaraca, koji bijahu uz njega, i kad stigoše do potoka Besora zaostaše neki od njih. I David sa četiri stotine ljudi nastavi potjeru, a ostade onih dvjesta ljudi koji posustaše i ne mogaše prijeći potok Besor. Potom naiđoše na nekog Egipćanina na polju, pa ga odvedoše Davidu i dadoše mu da jede hljeba i da pije vode. Dadoše mu komad kolača od smokava i dva suha grozda. A on se okrijepi nakon jela, jer tri dana i tri noći nije okusio hljeba i popio vode. A David ga upita: „Čiji si? Odakle dolaziš?” A on odgovori: „Ja sam egipatski mladić, sluga jednog Amalećanina, moj gospodar me napustio jer sam se razbolio prije tri dana. Upadosmo u južnu keretsku zemlju i u područje Juda, i na jug Kaleba i spalismo Siklag ognjem.” A David odvrati: „Hoćeš li me odvesti k toj rulji?” A ovaj odgovori: „Zakuni se Bogom da me nećeš ubiti i da me nećeš predati u ruke moga gospodara, onda ću te odvesti ovoj rulji!” Tako ga je mladić odveo dolje, i gle, oni se bijahu proširili po cijelom području, slavili su, gozbili se i pili zbog velikog plijena koji opljačkaše iz zemlje Filistejaca i zemlje Juda. I David ih je tukao od zore pa sve do večeri narednog dana, tako da se niko nije spasio, osim četiri stotine mladića koji uzjahaše kamile i pobjegoše. Tako je David spasio sve što Amalećani oteše i izbavio je obje svoje žene. Ništa im nije nedostajalo, od najmanje stvari do najveće, ni sinovima ni kćerima, niti je manjkalo nešto od plijena koji im oteše; David je sve povratio. I David uzme sve ovce i sva goveda pa ih potjera pred ostalom stokom, a oni rekoše: „Ovo je Davidov plijen!” A kad se David vratio do onih dvjesta ljudi, koji bijahu onako izmoreni pa ne mogaše poći sa Davidom i ostaše kraj potoka Besor, tad i oni pođu u susret Davidu i narodu koji bijaše uz njega. Tad im David priđe i ljubazno ih pozdravi. No tada uzmu riječ Belialovi sinovi, koji bijahu među onima što su pratili Davida: „Nećemo im dati ništa od plijena koji smo povratili, jer nisu krenuli sa nama, osim što ćemo svakome vratiti njegovu ženu i djecu, neka ih povedu i neka idu!” Tad David reče: „Braćo moja, nemojte tako postupati sa onim što nam je Gospod dao, koji nas je čuvao i koji je ovu rulju, koja je krenula protiv nas, predao u naše ruke. A i ko bi vas mogao poslušati? Nego, koliki je dio onih koji su išli u boj, neka toliki dio pripadne i onima koji zaostaše kod tovara; neka dijele!” I tako bijaše od toga dana, i on to učini običajem i pravom u Izraelu sve do današnjih dana. Kada je David stigao u Siklag, pošalje nešto plijena starješinama u Judi, svojim prijateljima, uz poruku: „Gle, evo vam dar od plijena Gospodnjih neprijatelja!”, naime, onima u Betelu, u Rami u Negevu, i onima u Jatiru, onima u Aroeru, u Sifmotu i Eštemoi, onima u Rakalu, u gradovima jerahmeelskim, i onima u gradovima Kenijaca, i onima u Hormi, onima u Bor-Ašanu i onima u Atahu, onima u Hebronu, i u svim mjestima kojim je David prošao sa svojim ljudima. Filistejci udariše na Izrael, a izraelski muškarci se razbježaše i popadaše mrtvi na gilboskom gorju. I Filistejci prodriješe do Šaula i njegovih sinova, i pogubiše Jonatana, Aminadaba i Malkišua, Šaulove sinove. A boj protiv Šaula bijaše težak. Naposljetku ga pogodiše strijelci, i teško raniše. Tad Šaul naredi momku koji mu je nosio oružje: „Izvuci mač i probodi me da me ne uhvate neobrezani i da me ne zlostavljaju!” No, momak nije htio, jer je bio veoma uplašen. Tad Šaul uzme mač i baci se na njega. A kada je momak vidio da je Šaul mrtav, i on se baci na svoj mač i umre sa njim. Tako toga dana pogine Šaul sa svoja tri sina, sa momkom koji mu je nosio oružje, i sa svim svojim ljudima. A kada su muškarci Izraela, oni koji bijahu s onu stranu ravnice i Jordana, primijetili da su izraelski borci pobjegli i da su Šaul i njegovi sinovi mrtvi, napuste gradove i pobjegnu, a Filistejci dođu i nastane se u njima. I desi se sljedećeg dana da Filistejci dođu pljačkati poginule, i nađu Šaula i njegova tri sina mrtva na gorju Gilboa. Tad mu odsjekoše glavu i skidoše oružje pa poslaše glasnike naokolo u zemlju Filistejaca, da razglase ovu radosnu vijest u hramovima njihovih idola i među narodom. I Šaulovo oružje polože u dom Aštartin, a leš objese o zidine Bet-Šeana. Kada su stanovnici Jabeša u Gileadu čuli šta su Filistejci učinili sa Šaulom, krenu svi hrabri muževi; putovali su cijelu noć i skinuli Šaulov leš i tijela njegovih sinova sa zidina Bet-Šeana, pa se vrate u Jabeš i tamo ih spale. Potom uzmu njihove kosti i ostatke pa ih pokopaju pod jabeškom tamarisom, i potom postiše sedam dana. Desi se nakon Šaulove smrti da se David vrati iz boja protiv Amalećana, i da dva dana ostane u Siklagu. Trećeg dana dođe jedan čovjek iz Šaulove vojske, haljine mu bijahu poderane, a kosa mu bijaše puna zemlje; tad priđe Davidu, pokloni mu se i padne ničice na zemlju. David ga upita: „Odakle dolaziš?” A on odgovori: „Pobjegao sam iz izraelske vojske!” A David nastavi propitivati: „Šta je bilo? Govori!” A on reče: „Narod je pobjegao iz boja, a mnogi su izginuli i stradali; Šaul i njegov sin Jonatan su mrtvi!” A David ponovo upita mladića: „Kako znaš da su Šaul i njegov sin Jonatan poginuli?” A mladić, koji mu to saopći, nastavi: „Slučajno sam prolazio gorjem Gilboa, kad gle, vidjeh Šaula kako se oslonio na svoje koplje, a bojna kola i konjica ga je gonila. No, on se okrenuo i ugledao mene pa me dozvao, a ja sam odgovorio: ‘Evo me ovdje!’ A on me potom upitao: ‘Ko si?’ Na to sam mu ja odgovorio: ‘Ja sam Amalećanin!’ Tad me on zamoli ovako: ‘Ta priđi i ubij me, bunilo me spopalo, a još nisam izgubio svijest!’ Tako mu priđoh i usmrtih ga. Dobro sam znao da neće preživjeti pad. Uzeo sam krunu sa njegove glave i narukvicu sa njegove ruke, i evo, donio sam ih tebi, gospodaru!” Tad David zgrabi svoje haljine i razdere ih na sebi, a tako učiniše i svi ljudi koji bijahu s njim. Počnu naricati i plakati, i postili su sve do večeri zbog Šaula, zbog njegovog sina Jonatana, zbog Gospodnjeg naroda i doma Izraelovog koji izginu od mača. Tad se David obrati mladiću koji mu je prenio ove vijesti: „Čiji si?” A on odvrati: „Sin sam jednog stranca, Amalećanina.” A David ga upita: „Kako? Zar te nije bilo strah dignuti ruku na pomazanika Gospodnjeg i ubiti ga?” I David pozove jednog od svojih mladića pa mu naredi: „Dođi i ubij ovog čovjeka!” I on ga udari, i ovaj umre. A David mu dovikne: „Neka krv tvoja padne na tvoju glavu! Jer si vlastitim ustima posvjedočio i rekao: ‘Ubio sam pomazanika Gospodnjeg!’” Tad David zapjeva ovu tužaljku za Šaulom i njegovim sinom Jonatanom, i zapovijedi da je nauče Judini sinovi. Gle, zapisana je u knjizi pravednika: „Tvoj ukras, o Izraele, potučen na gori leži o, kako padoše junaci! Ne širite vijest u Gatu, ne pronosite je ulicama Aškalona, da ne likuju kćeri Filistejaca, da se ne vesele kćeri neobrezanih! Ah gore gilboške, neka na vas ne padne ni rosa ni kiša, da polja ne bude, sa kojih stižu žrtve uzdizane; jer je tamo sramno zbačen štit junački, Šaulov štit, kao da nije uljem pomazan! Krv ubijenih, mast junaka, Jonatanov luk nikad mašio nije, nit je mač Šaulov ostao suh. Šaul i Jonatan, ljubljeni i mili u životu, ni u smrti rastavljeni nisu; bijahu brži no orlovi, jači no lavovi. Kćeri Izraelove, naričite za Šaulom, koji vas je bogato u grimiz odijevao, koji vam je haljine krasio zlatom! Kako junaci padoše usred boja! Jonatan leži ubijen na uzvisinama! Žalim te, brate Jonatane; mnogo sam te volio! Divna mi bijaše ljubav tvoja, draža no ljubav žene! O kako padoše junaci, kako je skršeno oružje bojno!” A zatim se desi da David upita Gospoda govoreći: „Da li da pođem u neki grad u Judeji?” A Gospod mu odgovori: „Pođi!” A David upita: „Gdje da pođem?” A On odvrati: „U Hebron!” Tako David otputuje sa svoje dvije žene, Ahinoamom iz Jezreela i Abigajilom, ženom Nabala iz Karmela. No, David je, osim njih dvije, poveo i svoje ljude, koji bijahu uz njega, svakoga po njegovom domu; i živjeli su u hebronskim gradovima. I stigoše ljudi iz Jude i pomazaše Davida za kralja nad Judinim domom. A kad Davidu javiše da su muškarci iz Jabeš-Gileada sahranili Šaula, on pošalje glasnike ljudima u Jabeš-Gileadu i poruči: „Neka vas Bog blagoslovi zbog milosti koju ste pokazali Šaulu, gospodaru svome, i što ste ga sahranili! Neka sada Gospod pokaže prema vama milost i odanost, a i ja ću vam dobro činiti zbog ovoga što uradiste. Osnažite svoje ruke i budite hrabri muževi; umro je Šaul, vaš gospodar, a i Judin dom je mene pomazao i postavio za kralja svoga!” No Abner, Nerov sin, vojskovođa Šaulov, povede Išbaala, sina Šaulova, i dovede u Mahanajim. Potom ga postavi za kralja nad Gileadom, i nad Ašerom, Jezreelom, Benjaminom, i nad svim Izraelom. A Išbaal, sin Šaulov, bijaše u četrdesetoj godini kad postade kralj nad Izraelom. Vladao je dvije godine, a samo je dom Jude bio uz Davida. No, David je nad Judinim domom vladao u Hebronu sedam godina i šest mjeseci. Tad Abner, Nerov sin, pođe u boj sa slugama Šaulovog sina, Išbaala, od Mahanajima prema Gibeonu. Ali i Joab, Sarvijin sin, pođe s Davidovim slugama; sretoše se kod Gibeonskog jezera, i jedni se postrojiše s ovu stranu jezera, a drugi se utvrdiše s druge strane. A onda Abner poruči Joabu: „Neka krenu mladići i neka se bore pred nama!” A Joab vikne: „Neka krenu!” Tad ustanu pa ih izbroje: krene ih dvanaest iz Benjamina, bijahu to ljudi Išbaala, Šaulova sina, a sa druge strane krene dvanaest Davidovih ljudi. I jedan uhvati drugoga za glavu i probode ga mačem sa strane, pa se obojica sruše na zemlju. Zato se ovo mjesto danas naziva: „Polje sječiva” a nalazi se kod Gibeona. I tog dana izbije žestoka bitka, a naposljetku Davidove sluge poraziše Abnera i njegove ljude iz Izraela. A tamo su bila i tri sina Sarvijina: Joab, Abišaj i Asahel. No, Asahel je bio lakonog poput gazele na polju. I Asahel je gonio Abnera i nije popuštao, niti je skretao ulijevo ili udesno. Tad se Abner osvrne i vikne: „Jesi li to ti Asahele?” A on odvrati: „Jesam!” A Abner nastavi: „Skreni udesno ili ulijevo i uhvati kakvog mladića pa uzmi njegovo oružje!” Ali Asahel nije htio popustiti. Tad Abner ponovo vikne: „Pusti me! Što hoćeš da te skršim? Kako bih tada smio stati pred tvoga brata Joaba?” No, Abner ga, kad i dalje nije htio popustiti, probode stražnjim krajem koplja, tako da je izbilo na drugu stranu; i on se odmah sruši i umrije na mjestu. I zaustave se svi koji su došli do onoga mjesta gdje je Asahel pao i umro. No, Abišaj i Joab nastave tjerati Abnera sve dok sunce nije zašlo. Kad su došli do brda Ama, koje leži pred Giahom, na putu ka pustinji Gibeon, skupe se sinovi Benjamina iza Abnera pa se postroje na vrh brda. Tad Abner vikne Joabu: „Zar da mač ždere dovijeka? Zar ne znaš da će naposljetku zavladati tuga? I koliko će još vremena proći dok ne kažeš narodu da pusti svoju braću?” A Joab odgovori: „Tako živ bio Bog, da nisi progovorio sigurno bi se narod već ujutru povukao, i svaki bi prestao goniti brata svoga!” I Joab zatrubi, sav narod se postroji i nije više gonio Izrael pa zavlada tišina. No, Abner i njegovi ljudi su cijelu noć pješačili kroz Arabu; prijeđoše Jordan, proputovaše kroz cijelo gorje i stigoše u Mahanajim. A Joab se vrati iz potjere za Abnerom i skupi sav narod. Tad vidješe da od Davidovih sluga nedostaje devetnaest muškaraca i Asahel. No, Davidove sluge su pogubile tri stotine i šezdeset Abnerovih ljudi. Zatim ponesoše Asahela i sahraniše ga u grobu njegovog oca u Betlehemu, a Joab je sa svojim ljudima pješačio cijelu noć, i zora ih zatekne u Hebronu. Rat između Šaulovog i Davidovog doma potraja još dugo. No, David je postojano jačao, dok je Šaulov dom sve više slabio. U Hebronu se Davidu rodiše sinovi. Njegov prvorođeni sin se zvao Amnom, majka mu bijaše Ahinoama iz Jizreela, a drugi Kileab, majka mu bijaše Abigajila, Nabalova žena iz Karmela; treći bijaše Abšalom, sin Maake, kćeri gešurskog kralja Tolmaja. Četvrti bijaše Adonija, Hagitin sin, a peti Šefatja, sin Abitale, šesti Jifteam, kojeg rodi Egla, žena Davidova; svi se rode Davidu u Hebronu. Sve dok je trajao rat između Šaulovog i Davidovog doma, Abner se učvršćivao u Šaulovom domu. No, Šaul je imao suložnicu, zvala se Rispa, i bila je kći Ajasa. I Išbaal upita Abnera: „Zašto si legao sa suložnicom moga oca?” No, Abner se veoma razljuti zbog Išbaalovih riječi pa odgovori: „Zar sam ja pasja glava u Judi? Još danas činim dobro domu oca tvoga Šaula, njegovoj braći i prijateljima; nisam te predao u Davidove ruke. I ti me danas optužuješ za prijestup s tom ženom? Neka Bog Abneru učini zlo i još više ako ne učinim ono za što se Gospod zakleo Davidu: da otmem kraljevstvo Šaulovom domu i da uzdignem Davidovo prijestolje nad Izraelom i Judom, od Dana pa sve do Beer-Šebe!” Tad se Išbaal toliko prestraši da ne odgovori na Abnerove riječi. No, Abner odmah pošalje glasnike Davidu sa porukom: „Kome pripada zemlja?” I dalje mu poruči: „Sklopi savez sa mnom! Gle, neka je moja desnica uz tebe kako bi cijeli Izrael prešao na tvoju stranu!” I David odvrati: „Dobro, sklopit ću savez sa tobom; no, jedno tražim od tebe: nećeš vidjeti moga lica dok mi ne dovedeš Mikalu, Šaulovu kćer, kad budeš dolazio da staneš preda me!” Tad David pošalje glasnike Išbaalu, Šaulovu sinu, pa mu poruči: „Daj mi moju ženu Mikalu, koju sam osvojio za stotinu filistejskih kožica!” Išbaal pošalje po nju i naredi da je uzmu od njenog muža Paltiela, sina Laišovog. No, muž ju je slijedio i plakao za njom sve do Bahurima, ali Abner mu tada naredi: „Hajde, vrati se!” I on se vrati. A Abner održi vijeće sa starješinama Izraela pa im reče sljedeće: „Već ste ranije priželjkivali da David postane vaš kralj. Sada to sprovedite u djelo! Jer Gospod je govorio o Davidu ovim riječima: Izbavit ću Svoj narod Izrael iz šaka Filistejaca i svih neprijatelja njegovih rukom Svoga sluge Davida!” Abner je besjedio i pred Benjaminovcima, a zatim je otputovao da pred Davidom u Hebronu kaže sve ono što je bilo drago Izraelu i cijelom domu Benjamin. A David pripremi gozbu Abneru i dvadeseterici njegovih ljudi nakon što stigoše u Hebron. I Abner reče Davidu: „Poći ću i skupiti cijeli Izrael svome gospodaru, kralju, da bi sklopili savez sa tobom i da postaneš kralj nad svim što ti srce priželjkuje!” Tako David otpusti Abnera, i ovaj otputuje u miru. I gle, Joab i Davidove sluge se vrate iz jednog pohoda uz bogat plijen. No, Abner više nije bio u Hebronu, nego ga je David pustio, tako da je otputovao u miru. A kada je Joab stigao sa cijelom vojskom, izvijeste ga ovim riječima: „Kralju je dolazio Abner, Nerov sin, a ovaj ga je otpustio tako da je otputovao u miru!” Tad Joab ode kralju pa ga upita: „Šta si učinio? Gle, Abner ti je došao! Zašto si dopustio da ode, da otputuje gdje mu je volja? Pa ti poznaješ Abnera, Nerovog sina. On je došao da te prevari i da sazna kuda se krećeš i da vidi sve što činiš!” A kada je Joab izašao od Davida, pošalje glasnike za Abnerom, i oni ga sustignu kraj bunara Sira i vrate nazad. No, David nije ništa znao o tome. Kada je Abner ponovo došao u Hebron, dođe Joab i odvede ga u kapije da bi sa njim mirno razgovarao; i tamo ga smrtno rani u stomak – učinio je to zbog krvi svoga brata Asahela. Kad je David potom saznao šta se desilo, reče: „Moje kraljevstvo i ja smo dovijeka nevini zbog krvi Abnera, Nerova sina! Ali neka krv padne na Joabovu glavu i na cijeli dom njegovog oca, i neka Joabov dom nikada ne bude bez čovjeka koji pati od kakvog izljeva ili šuge, bez čovjeka koji će se na štake oslanjati, ili onih koji će stradati od mača ili oskudijevati bez hljeba!” Tako Joab i njegov brat Abišaj ubiju Abnera, jer je pogubio njihovog brata u boju u Gibeonu. No, David se obrati Joabu i cijelom narodu koji je bio sa njim: „Razderite haljine na sebi i opasajte se vrećama, zapjevajte tužaljku za Abnera!” A kralj David je išao za nosilima. Kad Abnera sahraniše u Hebronu, kralj podiže glas i poče naricati kraj Abnerovog groba; i sav je narod plakao. I kralj zapjeva tužaljku Abneru: „Zar da Abner umre, onako kako ludaci stradaju? Ruke ti ne bijahu svezane, nit ti noge okovaše stradao si onako, kako se pada od ruku sinova zla!” Tad narod još jače zaplaka. I cijeli narod priđe da Davidu pruži hljeba dok je još bio dan. A David se zakle govoreći: „Neka mi Bog učini ovo zlo i još gore ako okusim hljeba ili bilo što drugo dok sunce ne zađe!” I cijeli narod to počuje i bude im milo; sve što je kralj činio narod je smatrao dobrim. Sav narod i cijeli Izrael shvate toga dana da nije bio kraljev naum da ubije Abnera, sina Nerova. I kralj poruči svojim slugama: „Zar ne znate da je danas pao knez i velikan u Izraelu? Slabašan sam danas, iako sam pomazan za kralja; i ovi ljudi, sinovi Sarvijini, prejaki su za mene. Neka Bog plati zločincu prema njegovu zlu!” A kada je Šaulov sin saznao da je Abner umro u Hebronu, klonuše mu ruke i cijeli Izrael se smete. U službi Šaulovih sinova bijahu dva zapovjednika – jedan se zvao Bana, a drugi Rekab – bili su to sinovi Rimona Beroćanina iz Benjaminova plemena; jer se i Berot ubrajao u Benjamin. Beroćani su pobjegli u Gitaim, i tamo žive kao tuđinci sve do današnjeg dana. No Jonatan, Šaulov sin, imao je sina koji je bio hrom na obje noge. Kada je imao pet godina stigne vijest iz Jizreela o pogibiji Šaula i Jonatana. Tad ga pokupi babica i pobjegne, i desilo se da joj dijete ispadne dok je bježala, i tako ostane hrom. Zvao se Meribaal. Tako sinovi Rimona Beroćanina, Rekab i Bana, krenu i dođu do Išbaalovog doma po najvećoj vrućini, dok se on u podne odmarao. Oni uđoše u kuću, kao da hoće tražiti pšenice, pa ga probodoše kroz stomak; a Rekab i njegov brat Bana uspješe pobjeći. Nađoše ga kako leži u sobi na svome krevetu, probodoše ga pa mu glavu odsjekoše i uzeše. Cijele su te noći putovali kroz dolinu Jordana. Išbaalovu glavu donesu Davidu u Hebron pa poruče kralju: „Gle, ovo je glava Išbaala, Šaulova sina, neprijatelja tvoga, koji ti je o glavi radio! Gospod je mome gospodaru, kralju, podario osvetu nad Šaulom i njegovim potomcima!” Ali David odgovori Rekabu i njegovom bratu Bani, sinovima Rimona Beroćanina, ovim riječima: „Tako mi Gospodnjeg života, onoga koji je moju dušu izbavio iz svih nevolja! Onaj koji mi je donio vijest govoreći: ‘Gle, Šaul je mrtav!’ i koji je mislio da donosi radosne vijesti; toga sam uhvatio i ubio u Siklagu, da mu platim za njegovu vijest! A što tek da činim s onim bezbožnicima koji su ubili čovjeka pravednika na njegovom ležaju! I zar da ne tražim da položite račun za krv njegovu vlastitim rukama, zar vas ne bih trebao istrijebiti sa zemlje?” I David da naređenje svojim mladićima; i oni ih ubiju, odsjeku im ruke i noge, pa zatim objese kod hebronskog jezera. No, uzmu Išbaalovu glavu i sahrane je u Abnerov grob u Hebronu. Sva plemena Izraela dođoše Davidu u Hebron i rekoše: „Gle, mi smo kost i krv tvoja! Još ranije, dok je Šaul vladao nad nama, ti si bio onaj koji je Izrael izvodio i uvodio, i Gospod ti je kazao: ‘Ti ćeš čuvati Moj narod Izrael, i bit ćeš knez nad Izraelom!’” I izraelske starješine dođoše kralju u Hebron. Kralj David sa njima sklopi savez u Hebronu pred Gospodom i oni pomazaše Davida za kralja nad Izraelom. Davidu je bilo trideset godina kad je postao kralj, a vladao je četrdeset godina. Vladao je u Hebronu nad Judom sedam godina i šest mjeseci; a vladao je nad Jerusalemom i cijelim Izraelom trideset i tri godine. I kralj pođe sa svojim ljudima u Jerusalem, protiv Jebusejaca koji su živjeli u onoj zemlji. Ali ovi poruče Davidu: „Nećeš ovamo ući, otjerat će te slijepci i hromi!” Jer su mislili da David ne može provaliti tamo. No, David zauzme tvrđavu Sion; to jest Davidov grad. A David toga dana reče: „Ko nadvlada Jebusejce i provali do vodovoda, slijepaca i hromih, čija duša prezire Davida, taj će biti nagrađen.” Zato kažu: „Slijepi i hromi ne smiju u kuću!” David se nastani u tom gradu i nazva ga „Davidov grad”; i David ga ogradi okolo, od Mila pa unutra. David je postajao sve silniji, i Gospod, Bog nad vojskama, bijaše uz njega. A Hiram, kralj Tira, posla Davidu glasnike i kedrovinu, zidare i stolare, a oni Davidu sagradiše kuću. I David prepozna da ga je Gospod potvrdio kao kralja nad Izraelom i da je proslavio njegovo kraljevstvo zbog Svoga naroda Izraela. No, David, pošto je došao iz Hebrona, uzme još žena i suložnica iz Jerusalema, i one mu rodiše još više sinova i kćeri. I ovo su imena one djece koja se rodiše u Jerusalemu: Šamua, Šobab, Natan i Salomon; Jibšar, Elišua, Nefeg i Jafija, Elišama, Eljada, Elifelet. A kada su Filistejci čuli da je David pomazan za kralja nad Izraelom, pođu gore da ga izazovu. A kada je David ovo čuo siđe u gorsku tvrđavu. No, Filistejci su već bili stigli i bijahu se raširili Refaimskom dolinom. Tad David upita Gospoda: „Hoću li poći protiv Filistejaca? Hoćeš ih predati u moje ruke?” A Gospod odgovori Davidu: „Pođi, jer ću sigurno Filistejce predati u tvoje ruke!” I David stigne u Baal Perasim; i David ih tamo porazi pa reče: „Gospod je rastrgao moje neprijatelje, onako kako voda trga branu!” Stoga su to mjesto nazvali Baal Perasim. A oni ostaviše svoje idole, ali ih David i njegovi ljudi uzeše. No, Filistejci krenu nanovo gore i rašire se Refaimskim poljem. David upita Gospoda, a On reče: „Nemoj ići gore, nego ih obiđi i zađi u njihovu pozadinu, da pođeš protiv njih od balzamovih stabala. A čim čuješ da šušte krošnje balzamovih stabala, onda požuri, jer je to Gospod koji ide ispred tebe da razbije filistejske čete.” A David učini onako kako mu je Gospod zapovjedio, i on razbi Filistejce sve od Gebe do blizine Gezera. David nanovo skupi sve izabrane muževe u Izraelu, njih trideset hiljada. Potom pođe sa cijelim narodom koji je bio uz njega iz Baale-Jude, da bi odatle donio Božiji Kovčeg, kraj kojeg se zaziva ime, ime Gospoda nad vojskama, koji stoluje nad kerubinima. I polože Božiji Kovčeg na jedna nova kola i izvezu ga iz Abinadabove kuće, koja je bila na brdu. Uza i Ahjo, Abinadabovi sinovi, upravljali su kolima. I odvedu kola od Abinadabove kuće, koja je na brdu, i isprate Božiji Kovčeg; a Ahjo je koračao ispred Kovčega. David i cijeli Izraelov dom veselili su se pred Gospodom uz kitare, harfe, bubnjeve i udaraljke. No, kada su stigli do Nakonova gumna, Uza dohvati Božiji Kovčeg pa ga čvrsto pridrži, jer su volovi posrnuli. Tad planu Gospodnja srdžba na Uza, i Bog ga udari na mjestu zbog prijestupa, tako on umrije kraj Božijeg Kovčega. A David se ljutio zbog toga što je Gospod onako pogubio Uzu; i zato to mjesto prozove Peres Uza, i tako se zove i do današnjeg dana. No, David je onoga dana strahovao od Gospoda govoreći: „Kako da Gospodnji Kovčeg donesu meni?” Zato David nije pustio da Gospodnji Kovčeg unesu u Davidov grad, već naredi da se odvede u stranu u kuću Obed-Edoma iz Gata. I Gospodnji Kovčeg ostane tri mjeseca u domu Obed-Edoma iz Gata, i Gospod ga je blagoslovio uz cijeli njegov dom. No, kada kralja Davida izvijestiše o ovome govorivši: „Gospod je dom Obed-Edoma i sve što ima blagoslovio zbog Božijeg Kovčega!”, ode David i radostan donese Božiji Kovčeg iz kuće Obed Edoma u Davidov grad. I desilo se da su žrtvovali ovna i ugojenu ovcu na svakih šest koraka nosača Gospodnjeg Kovčega. A David je iz sve snage igrao pred Gospodom, a bio je samo opasan lanenim oplećkom. Tako su David i cijeli Izraelov narod iznijeli Gospodnji Kovčeg gore kličući i trubeći u rog. No, baš kada su Gospodnji Kovčeg unosili u Davidov grad, pogleda Mikala, Šaulova kćerka, kroz prozor i ugleda kralja Davida kako skakuće i igra pred Gospodom; i tog ga trena prezre u svome srcu. Zatim unesoše Gospodnji Kovčeg i postaviše ga na njegovo mjesto, u šator, koji je David pripremio za Kovčeg. David je prinosio žrtve paljenice i pomirnice pred Gospodom. A kada je dovršio sa žrtvama, blagoslovi narod u ime Gospoda nad vojskama. I naredi da se cijelom narodu, svoj svjetini Izraela, muškarcima i ženama, podijeli po jedan kruh, komad mesa, i kolač od suhog grožđa. A tad se sav narod raziđe i svi odu svojim kućama. No, kada je David vratio da blagoslovi svoj dom, izađe mu u susret Mikala, Šaulova kćer, pa mu reče: „Kako se časno danas ponese kralj Izraela, razgolitio se pred očima svojih sluškinja i sluga, onako kako se samo može razgoliti prostak!” No, David joj odvrati: „Igram pred Gospodom, koji me izabrao mjesto tvog oca i mjesto cijelog njegovog doma, koji mi je naredio da budem knez nad Gospodnjim narodom, nad Izraelom! I još ću se više poniziti no danas i biti mali u tvojim očima; i steći čast kod onih sluškinja o kojima govoriš!” No Mikala, Šaulova kćer, nije rodila do dana svoje smrti. I desilo se, dok je kralj boravio u svome domu, kad mu Gospod darova mir od svih njegovih neprijatelja unaokolo, da kralj poruči vjerovjesniku Natanu: „Gle, ja živim u kući koja je sagrađena od kedrovine, a Božiji Kovčeg stoji pod šatorom!” A Natan odgovori kralju: „Idi i čini sve ono što ti je u srcu, jer Gospod je uz tebe!” No, iste noći stigne Gospodnja riječ Natanu: „Idi i poruči Mome slugi Davidu: ovako kaže Gospod: ‘Zar da Mi ti izgradiš dom da u njemu boravim? Nisam živio ni u kakvoj kući još od dana kada sam Izraelove sinove izveo iz Egipta pa sve do dana današnjeg, nego sam uvijek lutao u šatoru i prebivalištu! Da li sam ikada, prateći Izraelove sinove na putovanjima, nekom od poglavara nad plemenima Izraela, kojima sam naložio da čuvaju narod, govoreći: Zašto Mi ne izgradite dom od kedrovine?’” „Zato sada poruči Mome slugi Davidu: ovako govori Gospod nad vojskama: ‘Doveo sam te sa njive i odvojio od ovaca da budeš knez nad Mojim narodom Izraelom, i svugdje sam bio uz tebe, gdje god da te put naveo, i sve sam neprijatelje pred tobom iskorijenio i učinio tvoje ime slavnim, slično onim silnima na zemlji. Odredit ću Svome narodu Izraelu mjesto i tu ću ga posaditi, da ostane tamo i da ga više ne uznemiravaju; i sinovi zla ga više neće pritiskati kao prije, onda kada sam suce podigao nad Svoj narod Izrael. I darovao sam ti mir pred svim neprijateljima tvojim; tako ti Gospod sada obznanjuje da će ti Gospod sagraditi dom! Kad proteknu tvoji dani i kada budeš počivao sa svojim očevima, onda ću podići tvoga potomka, njega, koji poteče od tvoga tijela, i njegovo ću kraljevstvo učvrstiti. On će Mome imenu sagraditi dom, a Ja ću učvrstit prijestolje njegova kraljevstva dovijeka. Ja ću biti njegov otac, a on će biti Moj sin. Ako učini kakvu nepravdu, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima sinova ljudskih. No, neću odvratiti Svoje milosti od njega, onako kako sam je odvratio od Šaula kojeg sam uklonio pred tobom. Tvoj dom i kraljevstvo tvoje bit će postojano pred tvojim licem; tvoje će prijestolje čvrsto stajati na vijeke vijekova.’” Natan prenese Davidu cijelu objavu i sve što je rečeno. Tad David dođe i sjedne pred Gospoda pa počne govoriti: „Ko sam ja Gospode, Gospodaru, kakav je moj dom pa si me doveo ovamo? I to ne bijaše dovoljno u Tvojim očima, o Gospode, Gospodaru, nego si o domu svoga sluge govorio još spominjući daleku budućnost, i to, Gospode, kao uputu ljudima! Što može na to reći David? Ta, Ti poznaješ Svoga slugu Gospode, Gospodaru! Radi Riječi Svoje i po srcu Svome učinio si sve velike stvari da bi ih obznanio slugi Svome! Zato si tako uzvišen, Gospode; jer niko Ti nije sličan, i nema boga osim Tebe, poslije svega što smo ušima svojim čuli! A i ko je poput Tvoga naroda Izraela, jedinog naroda na Zemlji među koji je zašao Bog, da bi ih spasio kao Svoj narod, da bi ime Svoje uzvisio i učinio tako goleme i strašne stvari za Svoju zemlju, pred licem naroda Svoga koji si izbavio iz Egipta od naroda i njihovih božanstava? Silno si utemeljio Svoj narod Izrael, kako bi dovijeka bio Tvoj narod; i Ti, o Gospode, postade njihov Bog! I zato sada na vijeke vijekova ispuni Riječ koju si prozborio o slugi Svome i njegovom domu, i učini onako kako si kazao, o Gospode Bože; kako bi dovijeka slavili Tvoje ime i govorili: ‘Gospod nad vojskama je Bog Izraela! Neka dom Tvoga sluge Davida ostane postojan pred Tobom!’ Jer Ti si, Gospode nad vojskama, Bože Izraela, otvorio uho sluge Svoga i kazao: ‘Sagradit ću ti dom!’ Zato je Tvoj sluga našao hrabrosti da Ti se pomoli ovim riječima. I sada, Gospode, Gospodaru, Ti si Bog i Tvoje riječi su istina; toliko si dobra učinio slugi Svome. Neka Ti sada bude milo da blagosloviš dom sluge Svoga, da dovijeka ostane pred Tobom, jer to si sam kazao, Gospode, vladaru moj. Ta, neka dom Tvoga sluge primi Tvoj blagoslov na vijeke vijekova.” Poslije toga David potuče Filistejce i ponizi ih; otme i Meteg-Amu iz filistejskih ruku. Porazi i Moapce te ih užetom premjeri; položi ih na zemlju, odmjeri sa dvije uzice one koje valja pogubiti, a jednom uzicom one koje će ostaviti žive. Tako se Moapci podložiše Davidu i počeše plaćati danak. David porazi i Hadadesera, Rehobova sina, sopskog kralja, u pohodu da iznova uspostavi svoju vlast na Eufratu. David tu zarobi hiljadu i sedamsto konjanika i dvadeset hiljada pješaka; potom osakati sve konje koji su vukli bojna kola, ali stotinu konja zadrži. I Aramejci dođu iz Damaska u pomoć Hadadeseru, kralju Sopa, ali David pobije dvadeset i dvije hiljade Aramejaca i ostavi posade sve od Arama do Damaska, tako da se Aramejci podložiše i počeše plaćati danak, jer je Gospod pomagao Davidu gdje god je išao. I David uzme zlatne štitove koji su pripadali Hadadeserovim slugama pa ih odnese u Jerusalem. Iz Betaha i Berotaia, Hadadeserovih gradova, uzme silu mjedi. No, kada je Toi, hamatski kralj, čuo da je David porazio cijelu Hadadeserovu vojsku, pošalje svoga sina Jorama kralju Davidu, da ga upita za zdravlje i da mu čestita zato što je poveo rat i porazio Hadadesera; jer Hadadeser je stalno vojevao protiv Toia; a on donese srebrenih, zlatnih i tučanih predmeta. A i njih kralj David posveti Gospodu, uz srebro i zlato koje je posvetio Njemu od svih onih naroda koje je podložio; od Arama, od Moaba, od Amonaca, od Filistejaca, od Amaleka, od plijena Hadadesera, sina Rehobova, sopskog kralja. I David postade još slavniji zato što je na povratku porazio Edomce, u Slanoj dolini, njih osamnaest hiljada. I on pošalje posade u Edom; po cijelom Edomu postavi posade te se svi Edomci podlože Davidu; jer je Gospod pomagao Davidu svugdje, gdje god pošao. I David je vladao nad cijelim Izraelom; svemu je narodu osiguravao pravdu i pravo. A Joab, sin Sarvijin, bijaše vojskovođa, a Jošafat, sin Ahiludov, bijaše ljetopisac, a Sadok, sin Ahitubov, i Ahimelek, sin Abjatarov, bijahu svećenici, a Seraja bijaše pisar. Benaja, Jojadarov sin, bijaše upravnik nad Kerećanima i Pelećanima, a Davidovi sinovi bijahu namjesnici. David reče: „Ima li ko da je ostao od Šaulovog doma, da mu iskažem milost zbog Jonatana?” A tu bijaše jedan sluga iz Šaulova doma, zvao se Siba; njega dozvaše Davidu pa ga kralj upita: „Jesi li ti Siba?” A on odvrati: „Jesam, tvoj sluga!” A kralj nastavi govoriti: „Ima li ko da je ostao iz Šaulova doma da mu iskažem Božiju milost?” A Siba odgovori: „Ostao je jedan od Jonatanovih sinova, onaj koji je hrom na obje noge.” A kralj reče: „Gdje je on?” A Siba mu odvrati: „Gle, on je u Lodebaru, u kući Makira, sina Amielovog!” Tad kralj David pošalje po njega i dovede ga iz Lodebara, iz kuće Makira, Amielova sina! I Meribaal, Jonatanov sin, sina Šaulova, dođe Davidu, jurnu pred njega i pokloni se. A David reče: „Meribaale!” A ovaj odvrati: „Pogledaj slugu svoga!” David mu reče: „Ne boj se; želim ti iskazati milost zbog oca tvoga Jonatana i vratiti sva polja tvoga djeda Šaula, a ti ćeš svakodnevno jesti hljeb za mojim stolom!” A on se pokloni pa ga upita: „Što je tvoj sluga, pa da se obraćaš mrtvom psu kao što sam ja!” A kralj pozove Sibu, Šaulova slugu, pa mu reče: „Vratio sam sve ono što je pripadalo Šaulu i njegovom domu sinu tvoga gospodara. Zato mu sada obrađuj zemlju sa svojim sinovima i slugama, unesi ljetinu, da sin tvoga gospodara ima hljeba; a neka Meribaal, sin tvoga gospodara, svakoga dana jede hljeb za mojim stolom!” A Siba je imao petnaest sinova i dvadeset sluga. A Siba reče kralju: „Tvoj sluga će učiniti sve ono što je moj gospodar i kralj zapovjedio sluzi svome!” Tako je Meribaal jeo za kraljevim stolom kao jedan od njegovih sinova. A Meribaal je imao mladog sina koji se zvao Mika. I svi oni koji su živjeli u Sibinom domu služiše Meribaalu. No, Meribaal je živio u Jerusalemu, i tamo je svakoga dana jeo za kraljevim stolom, no, bio je hrom na obje noge. A potom se desi da umre kralj Amonaca, i njegov ga sin Hanun naslijedi kao kralj. Tad David reče: „Hoću dobro učiniti Hanunu, Nahašovom sinu, onako kako je njegov otac činio dobro meni!” Tad David pošalje glasnike da ga utješe zbog smrti njegovog oca. No, kada su Davidove sluge stigle u zemlju Amonaca, amonski knezovi poruče svome gospodaru Hanunu: „Misliš li da David hoće ispoštovati tvoga oca pred tvojim očima kada ti šalje tješitelje? Zar nije vjerovatnije da je poslao sluge tebi da izvide grad i da ga pretraže?” Tad Hanun naredi da se pohvataju Davidove sluge i da im do pola obriju brade i poderu polovicu haljina, sve do njihove stražnjice, pa ih takve pošalje nazad. A kada su Davida o ovom izvijestili, on pošalje ljude njima u susret, jer su bili veoma poniženi. I kralj im poruči: „Ostanite u Jerihonu sve dok vam brada ponovo ne izraste, zatim se vratite ovamo!” No, kada su Amonci vidjeli da su omrzli Davidu zbog ovoga, pošalju i unajme Aramejce iz Bet-Rehoba i Aramejce iz Sobe; dvadeset hiljada pješaka, od kralja Maake hiljadu vojnika, i dvanaest hiljada boraca iz Toba. A kada je David to čuo, pošalje Joaba sa cijelom vojskom i svim junacima. No, Amonci su već bili krenuli i pripremali su se za boj pred kapijama grada. Aramejci iz Sobe i Rehoba te vojnici iz Toba i Maake stajahu zasebno na bojištu. A kada je Joab primijetio da mu prijeti napad sprijeda i straga, postroji izabrane borce iz Izraela naspram Aramejaca. Ostali narod preda bratu Abišaju da im zapovijeda, i da se postroji protiv Amonaca, i on reče: „Ako me Aramejci potisnu, dođi mi u pomoć; a ako tebe nadvladaju Amonci, ja ću doći da pomognem tebi. Osnaži se, budi hrabar za naš narod i za gradove našeg Boga; no, neka Gospod čini što mu je volja!” I Joab krene napredovati sa narodom koji je bio sa njim da povede boj protiv Aramejaca, ali se Aramejci razbježe pred njim. Kad Amonci ugledaše da Aramejci uzmiču, pobjegnu i oni pred Abišajem i povuku se u grad. Tako se Joab okrene od Amonaca i vrati u Jerusalem. No, Aramejci se skupe kad vidješe da ih je Izrael potukao. I Hadadeser pošalje i naredi da dođu Aramejci koji žive s onu stranu rijeke; i ovi stigoše u Helam. Šobak, Hadadeserov vojskovođa, koračao je pred njima. No, kada su o ovome izvijestili Davida, on skupi cijeli Izrael i krene preko Jordana i stigne u Helam. Aramejci se postroje protiv Davida i zametnu boj. Ali Aramejci pobjegnu pred Izraelom. David pobije sedam stotina aramejskih bojnih kola sa posadom i četrdeset hiljada konjanika; uz to udari Šobaka, vojskovođu, tako da je ovaj umro. A kada su kraljevi, oni što bijahu podložni Hadadeseru, vidjeli da ga je porazio Izrael, sklope mir sa Izraelom i pokore se njima; a Aramejci se nisu više usuđivali pomagati Amoncima. I desi se naredne godine, u vrijeme kada kraljevi polaze u boj, da je David poslao Joaba, njegove sluge i cijeli Izrael; i oni poraze Amonce i opsjednu Rabu. No, David ostane u Jerusalemu. Jedne večeri ustane David sa ležaja i prošeta po krovu kraljevske kuće, tad ugleda sa krova ženu kako se kupa, a bijaše to veoma lijepa žena. David pošalje ljude da se raspitaju o ženi, a ovi rekoše: „Zar to nije Batšeba, kćer Eliamova, žena Urije, Hetita?” A David pošalje glasnike i naredi da mu je dovedu. I ona dođe, i on legne sa njom (a ona se u to vrijeme baš bila očistila od svoje nečistoće). Potom se ona vrati kući. Ali žena zatrudni i poruči Davidu: „Trudna sam!” Tad David pošalje Joaba i naredi: „Pošalji mi Uriju Hetita!” I Joab pošalje Uriju Davidu. I Urija dođe njemu, upita Davida za Joabovo zdravlje i da li je narod zadovoljan, te se raspita i o tome kako ide rat. I David naredi Uriji: „Siđi u svoju kuću i operi noge!” A kada je Urija napustio kraljevu kuću, za njim pošalju dar od kralja. No, Urija legne spavati pred vratima kraljevske kuće kraj svih sluga, i ne ode kući. Kad su Davida izvijestili govoreći: „Urija nije otišao kući!”, David ga upita: „Zar nisi stigao s puta? Zašto nisi otišao kući?” A Urija odgovori: „Kovčeg, Izrael i Juda bdiju u kolibama, moj gospodar Joab i njegove sluge taboruju na polju, a ja trebam otići u svoj dom jesti i piti i leći kraj svoje žene? Tako mi života tvoga i duše tvoje, to neću učiniti!” A David odgovori Uriji: „Ta, ostani i danas ovdje, sutra ću ti dati zadatak!” Tako Urija ostane toga i narednog dana u Jerusalemu. David ga pozove da pred njim jede i pije, pa ga tako napije. Navečer opet krene da legne na kakav ležaj kraj sluga svoga gospodara, i ne ode kući. No, ujutro David napiše pismo Joabu i pošalje Uriju kao pismonošu. A ovako je pisalo u pismu: „Pošaljite Uriju naprijed, tamo gdje je boj najžešći, a vi se iza njega povucite. Pustite da ga spopadnu neprijatelji i da ga pogube!” I desilo se, kad je Joab okružio grad, da postavi Uriju tamo gdje su neprijatelji bili hrabri muževi. A kada su muževi grada izašli iz grada i krenuli protiv Joaba, pogine dosta naroda, mnogo Davidovih sluga; a smrt snađe i Uriju, Hetita. Potom Joab izvijesti Davida o cijelom toku boja. Glasniku da naređenje govoreći: „Kada kralju ispričaš cijeli tok boja, a primijetiš da se kralj ražestio i da ti govori: ‘Zašto ste prišli tako blizu grada da biste se borili? Zar ne znate da je običaj gađati sa zidina? Ko je ubio Abimeleka, sina Jerubaalova? Zar nije nekakva žena bacila mlinski kamen sa zidina, tako da je u Tebesu poginuo? Zašto ste toliko prišli zidinama?’ Onda ti odgovori: ‘Mrtav je i tvoj sluga Urija, Hetit!’” A glasnik ode i stigne Davidu pa ga izvijesti o svemu što mu je Joab naredio. I glasnik reče Davidu: „Ti ljudi su nas nadjačali, izašli su iz grada i pošli na nas vani; no, mi smo ih potisnuli sve do kapija. A strijelci su sa zidina gađali tvoje sluge, tako da je mnoštvo kraljevih sluga izginulo; poginuo je i tvoj sluga Urija, Hetit.” Tad David poruči glasniku: „Reci Joabu: ‘Nemoj stvar uzimati toliko k srcu; jer mač nekada sasiječe ovoga, a nekad onoga. Pojačaj napad na grad i razori ga!’ Tako ga ohrabri!” No, kada je Urijina žena čula da je njen muž poginuo, žalila je za svojim mužem. Ali kada je žalost prošla, David pošalje po nju i dovede je u svoju kuću. Ona mu postane žena i rodi mu sina. Ali stvar koju je počinio bijaše zla u očima Gospodnjim. Gospod pošalje Natana Davidu, i on došavši k njemu reče: „U jednom gradu bijahu dva čovjeka, jedan bogataš, a drugi siromah. Bogataš je imao mnogo ovaca i goveda, a siromah nije imao ništa do jedne ovčice koju bješe kupio. Hranio ju je tako da je odrasla uz njegovu djecu; jela je od njegovog zalogaja i pila iz njegove čaše, drijemala je u njegovom krilu i bila mu kao kći. No, kada je nekakav putnik došao u posjetu bogatašu, ovome bi žao uzeti kakvu ovcu ili govedo iz svoga stada da bi putniku spremio gozbu. Tad uzme siromahu ovčicu i spremi je svome gostu.” Tad David ljuto planu zbog takva čovjeka, i reče Natanu: „Čovjek koji je ovako postupio sigurno zaslužuje smrt! Neka zato višestruko plati i nadoknadi ovčicu jer je tako postupio i nije imao milosti!” Tada Natan vikne: „Ti si taj čovjek! Ovako poručuje Gospod, Bog Izraela: ‘Pomazao sam te kao kralja nad Izraelom, spasio sam te iz Šaulovih ruku; zaista, dao sam ti dom tvoga gospodara, uz to sam i žene njegove predao u tvoje krilo, i pružio sam ti dom Izraela i Jude; a da je to bilo premalo dodao bih još i ovo i ono. Zašto si prezreo Gospodnju Riječ i učinio ono što je zlo u Njegovim očima? Hetita Uriju si mačem pogubio, i oteo si njegovu suprugu i učinio je svojom ženom; no, njega si ubio mačem Amonaca! Zato se i od tvoga doma mač više neće vječno zauzdavati; zato što si prezreo Mene i oteo suprugu Urije, Hetita, i učinio je svojom ženom!’ Ovo su riječi Gospoda: ‘Survat ću nesreću na te iz tvoga doma; pred tobom ću uzeti tvoje žene i dati ih tvome bližnjem, da usred dana legne sa njima! Jer ti si sve ovo potajno učinio, a ja ću ovo učiniti pred svim Izraelom i usred bijela dana!’” Tad David zavapi Natanu: „Ogriješio sam se o Gospoda!” A Natan odgovori: „Gospod ti je oprostio; nećeš umrijeti! No, pošto si Gospodnjim neprijateljima dao povoda da ogovaraju, desit će se da će tvoj sin, koji će ti se roditi, sigurno umrijeti!” I Natan ode kući. I Gospod udari na dijete koje rodi Urijeva žena, tako da se nasmrt razboljelo. I David se molio Gospodu za dječaka; postio je i noćima ležao na goloj zemlji. Tad starješine pođu njegovom domu, htjedoše ga podignuti sa zemlje, ali on to nije dopuštao, i nije okusio nijedan zalogaj od onoga što mu nudiše. I dijete izdahne sedmoga dana. A Davidove sluge se zabrinuše kako da ga obavijeste o smrti dječaka, jer su mislili: „Gle, pokušali smo govoriti sa njim dok je dijete bilo živo i nije nas htio poslušati; koliko će ga tek boljeti sada kada kažemo: ‘Dijete je mrtvo!’” No, David primijeti da sluge šapuću i tajno razgovaraju; tad shvati da je dijete mrtvo i upita sluge: „Je li dječak umro?” A oni odgovoriše: „Umro je.” Tad se David podigne sa zemlje, sapere se i pomaže, obuče druge haljine i ode u dom Gospodnji pa se pomoli. Potom dođe kući i zapovijedi da mu donesu hljeba, i počne jesti. Tad ga sluge upitaše: „Šta znači sve to što činiš? Plakao si i postio dok je dijete bilo živo, a sada si se uzdigao i jedeš kada ga je snašla smrt?” A on odgovori: „Plakao sam i postio dok je dijete živjelo jer sam mislio: ‘Ko zna hoće li mi Gospod iskazati milost, tako da dječak preživi?’ No, što bih sada postio kada je umro? Mogu li ga povratiti u život? Ja ću sigurno otići k njemu, ali on mi se više nikad neće vratiti!” A David je tješio svoju ženu Batšebu, potom joj priđe i legne sa njom. I ona rodi dijete i da mu ime Salomon, i Gospod ga zavoli. I da mu objavu kroz vjerovjesnika Natana te mu nadjene ime Jedidja, po volji Gospodnjoj. A Joab navali na amonsko mjesto Rabu i osvoji kraljevski grad. Potom pošalje glasnike Davidu poručivši: „Navalio sam na Rabu i osvojio grad uz vodu. Zato skupi preostali narod, opsjedni grad i osvoji ga, da ga ne osvojim ja i da ne bude nazvan mojim imenom!” I David skupi cijeli narod i krene na Rabu, navali na grad i osvoji ga. Zatim skine krunu sa kraljevog čela, bijaše teška jedan talent zlata i ukrašena dragim kamenjem; i njome ovjenčaše Davidovo čelo. Iznio je i mnogo plijena iz grada. I narod odvede iz grada, rasporedi ga kraj testera, teškog alata i željeznih sjekira, i kalupa za cigle. Tako postupi sa svim gradovima Amonaca, a potom se sa cijelim narodom vrati u Jerusalem. No, Abšalom, sin Davidov, imao je lijepu sestru, ime joj bijaše Tamara; i desi se da se Amnon, sin Davidov, u nju zaljubi. Amnon je toliko patio da se razbolio radi svoje sestre Tamare; jer ona bijaše djevica, i on nije vidio nikakvog načina da joj priđe. Ali Amnon je imao prijatelja koji se zvao Jonadab, bijaše to jedan od sinova Šimeja, Davidova brata; i Jonadab je bio veoma pametan čovjek. A ovaj ga upita: „Zašto si svakoga jutra tako tužan, kraljev sine? Zar mi nećeš reći?” Tad mu Amnon odgovori: „Zaljubljen sam u Tamaru, u sestru svoga brata Abšaloma!” Tad mu Jonatan odgovori: „Lezi u svoju postelju i pretvaraj se da si bolestan. Kada dođe tvoj otac da te obiđe, ti mu reci: ‘Dovedi moju sestru Tamaru ovamo da mi donese hrane da jedem, da vidim kako sprema jelo preda mnom i da jedem iz njenih ruku!’” Tako Amnon legne i počne se pretvarati da je bolestan. A kada je kralj prišao da ga obiđe, Amnon reče: „Pošalji moju sestru Tamaru ovamo, da spremi preda mnom koji kolačić i da jedem iz njenih ruku!” Tad David pošalje Tamaru u kuću rekavši joj: „Otiđi u kuću svoga brata Amnona i spremi mu obrok!” I Tamara ode u dom svoga brata Amnona. On je ležao u postelji; tad ona uzme tijesta, razvije ga i napravi pred njim kolačiće. Potom uzme tavu i sjedne ispred njega, ali on nije htio jesti. I Amnon naredi: „Neka svi izađu odavde!” Tad ga ostave samog i svi izađu iz kuće. A zatim se obrati Tamari ovim riječima: „Donesi mi jelo u sobu da jedem iz tvojih ruku!” Tad Tamara uze kolačiće koje je spravila pa ih odnese svome bratu Amnonu u sobu. No, Amnon je zgrabi dok mu je pružala kolačić, pa reče: „Dođi sestro, lezi sa mnom!” Ali ona odvrati: „Nemoj brate! Ne sramoti me, jer takvu stvar ne čine u Izraelu! Ne čini takvu sramotu! A šta bih ja takva osramoćena? Ti bi bio bestidnik u Izraelu. Nego, obrati se kralju, on me neće uskratiti tebi!” No, on je nije htio poslušati, nego je svlada i legne sa njom na silu. No, desi se da je Amnon nakon toga prezre, a njegov prezir bijaše snažniji od ljubavi koju je ranije osjećao; potom joj reče: „Odlazi!” Ali ona odgovori: „Ne! Veća je nepravda da me otjeraš negoli ovo što si već učinio!” Ali on je nije htio poslušati. Pozove sluge pa im naredi: „Istjerajte je van i zaključajte vrata za sobom!” Ona je na sebi imala dugu šarenu haljinu, jer takve su haljine nosile kraljeve kćeri, djevice, kao gornji dio odore. A njegov sluga je istjera i zaključa vrata. No, Tamara pospe glavu pepelom i razdere dugu šarenu haljinu na sebi; uhvati se za glavu i otrči jecajući. A njen brat Abšalom je upita: „Da li je tvoj brat Amnon bio s tobom? Pa dobro, sestro, ostani mirna! On je tvoj brat, nemoj ovu stvar uzimati toliko k srcu!” Ali Tamara je i dalje bila rastresena u domu svoga brata Abšaloma. No, kralj David se silno razgnjevi kada je čuo šta se desilo. A Abšalom se nije obraćao bratu, nije mu poručivao ni dobro ni zlo; tako Abšalom prezre svoga brata Amnona jer je obeščastio sestru svoju Tamaru. I desi se nakon dvije godine da je Abšalom strigao ovce u Baal-Hasoru, koji je u Efrajimu, i pozvao sve kraljeve sinove. I Abšalom priđe kralju pa mu reče: „Gle! Tvoj sluga striže ovce; neka kralj dođe sa svim svojim slugama!” Ali kralj odgovori Abšalomu: „Nemoj tako sine! Nemoj da svi dolazimo pa da ti budemo na teret!” I nije htio ići iako ga je ovaj nagovarao, nego ga kralj samo blagoslovi na rastanku. Tad Abšalom reče: „Ako ne može tako, onda dopusti da moj brat Amnom pođe sa nama!” A kralj mu odvrati: „Zašto da on pođe sa tobom?” No, Abšalom je i dalje navraćao da kralj dopusti da Amnom i svi kraljevi sinovi pođu sa njim. Tad Abšalom naredi svojim slugama govoreći: „Pazite, kada se Amnom razveseli od vina i kada vam ja kažem: ‘Udrite! Ubijte ga!’, onda se nemojte plašiti, jer sam vam ja to naredio; budite snažni i hrabri muževi!” I Abšalomove sluge učiniše sa Amnonom onako kako je Abšalom naredio. Tad skoče svi kraljevi sinovi i svaki se uspne na svoju mulu i pobjegne. I desi se, dok su još bili na putu, da stigne do Davida glasina o tome da je Abšalom pogubio sve kraljeve sinove, tako da nijedan nije izvukao živu glavu! Tad kralj ustane i razdere haljine na sebi i legne na zemlju, a sve su sluge poderane odjeće stajale oko njega. Tad Jonadab, sin Šimeja, brat Davidov, reče: „Gospodaru, nemoj misliti da su ubijeni svi mladići, sinovi kralja; pogubljen je samo Amnon, jer je po Abšalomovoj besjedi to bilo odlučeno još onoga dana kada je obeščastio njegovu sestru Tamaru. Pa neka sada moj gospodar, kralj, ne uzima stvar previše k srcu, i govori: ‘Svi su kraljevi sinovi mrtvi!’, nego je samo Amnon mrtav!” No, Abšalom je pobjegao. A mladić koji je stražario podigne pogled kad gle, mnoštvo naroda je prilazilo putem iza njega, sa strane brda. Tad Jonatan reče kralju: „Gle, stižu kraljevi sinovi! Kako je tvoj sluga rekao, tako se i desilo!” I desi se, kad je izgovorio ove riječi, da kraljevi sinovi priđu i počnu jecati i naricati; a i kralj i njegove sluge podignu veliku graju tugujući. A Abšalom je pobjegao i otišao Talmaju, Amihudovom sinu, gešurskom kralju. Davida je sve vrijeme morila tuga za svojim sinom. A Abšalom je, nakon bjekstva u Gešur, ostao tamo tri godine. A kralj David nije više gonio Abšaloma jer se utješio zbog smrti Amnonove. A kada je Joab, sin Sarvijin, opazio da je kraljevo srce omekšalo za Abšalomom, tada pošalje u Tekou po jednu lukavu ženu, koja je tamo živjela, i naredi da mu je dovedu. Onda joj reče: „Stani tu i pravi se da si u žalosti, na se obuci žalobne haljine, i nemoj se mazati uljem, nego budi kao žena koja već dugo žali za mrtvim. Potom ćeš otići kralju i reći ćeš mu ovo i ono!” I Joab joj naredi šta će reći. A kada je žena iz Tekoe htjela razgovarati sa kraljem, padne ničice na zemlju, pokloni se pa reče: „Pomozi, o kralju!” A kralj odgovori: „Šta ti je? Šta te muči?” A ona odvrati: „Ah, ja sam udovica, moj muž je umro! Tvoja sluškinja je imala dva sina, svađali su se na polju i niko ih nije rastavio, pa jedan udari na drugoga i ubije ga. A gle, sada je cijela rodbina ustala protiv tvoje sluškinje, pa je kude govoreći: ‘Daj nam onoga koji je ubio brata svoga kako bismo ga ubili i osvetili dušu njegova brata, kojeg je pogubio, da nasljednika zatremo!’ Tako hoće ugasiti iskru koja mi je još ostala, da mome mužu ne ostane ni imena, a ni nasljednika na zemlji.” Tad kralj reče ženi: „Idi kući, dat ću zapovijed!” A žena iz Tekoe nastavi govoriti: „Neka je na meni, kralju moj i gospodaru, krivica i na domu oca moga; no, neka su kralj i njegovo prijestolje nevini!” A kralj reče: „Dovedi mi onoga koji protiv tebe besjedi, taj te više neće dirnuti!” A ona odvrati: „A neka se kralj sjeti Gospoda, svoga Boga, da krvni osvetnik ne učini još više zla i da ne pogubi moga sina!” A kralj odgovori: „Tako mi Gospodnjeg života, neće nijedna dlaka s glave pasti tvome sinu!” A žena nastavi pitati: „Dopusti da tvoja sluškinja nešto poruči kralju.” „Govori”, reče on. A žena reče: „Zašto si naumio takvu stvar protiv Gospodnjeg naroda? Onime što je kralj kazao sam je na sebe krivicu svalio, jer kralj ne dopušta da se povrati onaj kojeg je protjerao. Jer sigurno je da svi moramo mrijeti i slični smo vodi koja se prolila na tlo pa je više ne možemo zahvatiti. Ali Bog ne želi uzeti život, već traži načina da prognanik ne ostane prognan! A došla sam da sa svojim gospodarom, kraljem, razgovaram, jer sam se plašila naroda; no, tvoja je sluškinja pomislila: ‘Moram razgovarati sa kraljem, možda će kralj uslišiti ono što sluškinja kaže’; jer kralj će uslišiti želje svoje sluškinje, da me spasi iz ruku onoga čovjeka koji hoće i mene i sina iskorijeniti iz nasljedstva Božijeg. I tvoja sluškinja je sebi rekla: ‘Riječ moga gospodara, kralja, bit će mi zasigurno utjeha, jer je moj gospodar, kralj, kao anđeo Božiji. Neka je Gospod, tvoj Bog, uz tebe da čuješ i dobro i zlo!’” A kralj odgovori ženi: „Nemoj kriti odgovora kada pitam!” „Kralju, gospodaru, govori”, reče ona! „Zar nije Joabova ruka umiješana u sve ovo?”, upita kralj. A žena odgovori: „Tako živa bila duša tvoja, gospodaru i kralju, nemoguće je skrenuti ulijevo ili udesno kraj svega ovoga što moj gospodar, kralj, govori. Da, tvoj sluga Joab mi je ovo naredio, i on je naredio da tvoja sluškinja sve ovo kaže! Tvoj sluga Joab učini ovo da cijelu stvar prikrije; no, moj gospodar je mudar kao anđeo Gospodnji, tako da zna sve što se zbiva na zemlji!” Tad se kralj obrati Joabu: „Gle, učinit ću tako; otiđi i dovedi mladića Abšaloma natrag!” I Joab padne ničice, pokloni se i blagoslovi kralj govoreći: „Danas je tvoj sluga spoznao da je našao milost u tvojim očima, gospodaru moj i kralju, jer je vidio da je kralj učinio ono što je sluga poželio!” Tako Joab ode u Gešur pa vrati Abšaloma u Jerusalem. A kralj odgovori: „Pusti ga ponovo u njegovu kuću, ali neka mi ne dolazi na oči!” Tako je Abšalom otišao kući ali nije izlazio pred kralja. No, u cijelom Izraelu nije bilo čovjeka koji je bio toliko poznat po svojoj ljepoti kao Abšalom. Na njemu ne bijaše mane od glave do pete. A kada je puštao da ga šišaju (a to se dešavalo na kraju svake godine, jer mu je kosa bila toliko teška da su je morali kratiti), onda je u kosi bilo dvjesta šekela po kraljevskim mjerama. I Abšalomu se rodiše tri sina i jedna kćer, koja se zvala Tamara; bijaše to žena ljupka izgleda. I Abšalom ostane tri godine u Jerusalemu, i u te tri godine nije vidio kraljeva lica. No, desi se da Abšalom pošalje po Joaba, da bi ga ovaj poslao kralju; ali on nije htio doći. Zatim još jednom pošalje po njega, ali ovaj ne dođe. Tad poruči svojim slugama: „Jeste li vidjeli Joabovo polje, koje je kraj moga, na kojem uzgaja ječam? Otiđite i spalite ga!” Potom Abšalomove sluge spale polje. A Joab ode u Abšalomovu kuću pa ga upita: „Zašto su tvoje sluge spalile moje polje?” A Abšalom odgovori Joabu: „Gle, slao sam po tebe i poručivao: ‘Dođi, da te pošaljem s ovom porukom: Zašto sam došao iz Gešura? Bilo bi po mene bolje da sam ostao tamo!’ A sada hoću doći kralju na oči, pa neka me pogubi ako je krivica moja!” Tad Joab ode kralju i sve mu ovo prenese. Kralj pozove Abšaloma i on dođe kralju, pokloni se i padne ničice pred njim; i kralj poljubi Abšaloma. Potom se desi da Abšalom pribavi kola i konje i pedeset muževa koji su išli pred njim. Zatim Abšalom pođe rano ujutro pa stane pored puta koji vodi kroz kapije. I desi se, kada je neko imao kakvu parnicu tako da je morao kod kralja na sud, da ga Abšalom pozove sebi i upita: „Iz kojeg si grada?”, ako bi ovaj odgovorio: „Tvoj sluga je iz Izraelovih plemena”, onda bi mu Abšalom kazao: „Gle, stvar je dobra i prava, ali nema nikoga kod kralja ko bi te saslušao!” A potom bi Abšalom kazao: „Ah, kad bi mene postavili za suca u zemlji, da meni dolazi svako ko ima tužbi i parnica, pomogao bih mu da ostvari svoje pravo!” A dešavalo se, kad bi neko prišao da padne ničice pred njim, da bi mu on pružio ruku, uhvatio ga i potom poljubio. Tako je Abšalom činio sa svim Izraelcima koji su dolazili kralju na sud; Abšalom tako osvoji srca izraelskih muževa. I desi se da se nakon četiri godine Abšalom obrati kralju ovim riječima: „Hoću otići u Hebron i ispuniti zavjet kojim sam se zavjetovao Gospodu. Jer tvoj sluga se zavjetovao dok je Gešur živio u Aramu govoreći ovako: ‘Ako me Gospod doista vrati u Jerusalem, onda ću samo Njemu služiti!’” A kralj mu odgovori: „Idi u miru!” Tad krene i ode u Hebron. Potom Abšalom tajno pošalje glasnike svim plemenima Izraela i poruči im: „Kad čujete da su trube zatrubile, onda recite: ‘Abšalom je postao kralj u Hebronu!’” No, sa Abšalomom krene dvjesta muškaraca iz Jerusalema, koji su bili pozvani i pošli bez ikakve zle namjere, jer nisu ništa znali. Dok je prinosio žrtve, Abšalom pošalje i po Ahitofela, Gilonjanina, savjetnika Davidovog, i naredi da ga dovedu iz njegovog grada Gilona. Tako je jačala zavjera jer je broj onih koji su bili uz Abšaloma stalno rastao. Tad stiže glasnik Davidu pa ga izvijesti govoreći: „Srca izraelskih muževa su se priklonila Abšalomu!” Potom se David obrati svim svojim slugama, koji su bili s njim u Jerusalemu, ovim riječima: „Hajdemo! Bježimo! Jer inače nećemo umaći Abšalomu! Brzo krenite na put da nas ne bi iznenada stigao, svalio na nas nevolje i grad udario oštricom mača!” A sluge odvratiše: „Na zapovijed našeg gospodara, kralja! Gle, evo tvojih sluga!” I kralj pođe iz svoga doma sa cijelom svojom svitom; ostavi samo suložnice da čuvaju kuću. I kralj krene i sa njim pođe sav narod, no, potom stanu pokraj najudaljenije kuće. Sve sluge prođoše kraj njega: svi Kerećani i Pelećani, svi Gićani, šeststo muževa što ga slijediše iz Gata prođe pokraj njega. No, kralj se obrati Itaju, Gićaninu, ovim riječima: „Zašto hoćeš sa nama poći? Vrati se i ostani uz kralja! Jer ti si stranac i protjeran si čak iz svog rodnog kraja! Jučer si došao, a već danas ti trebam dopustiti da lutaš sa nama, sad kad mi valja poći kud god mogu? Okreni se i odvedi svoju braću nazad; neka te snađe milost i odanost!” No, Itaj odgovori kralju govoreći: „Tako mi Gospodnjeg života i mog gospodara kralja; na mjestu na kojem će biti moj gospodar i kralj, prijetila mu smrt ili bio živ, tamo će biti i njegov sluga!” A David odgovori Itaju: „Hajde onda, prolazi!” Tako prođe Itaj, Gićanin, sa svim svojim ljudima i svojom pratnjom. I sva zemlja je glasno plakala dok je narod prolazio. Potom je i kralj prešao potok Kidron, i cijeli narod krene putem koji vodi u pustinju. I gle, Sadok je bio uz njih, i svi Leviti koji su nosili Kovčeg Gospodnji. Oni spuste Kovčeg, a Abjatar se uspne, sve dok cijeli narod iz grada nije prošao. No, kralj se obrati Sadoku: „Vrati Kovčeg u grad! Ako mi Gospod bude naklonjen, onda će me On vratiti i dozvoliti da nanovo vidim Njega i Njegov dom, ali, ako kaže: ‘Nisi mi mio!’, gle onda, tu sam, neka čini sa mnom što Mu je volja!” A kralj se obrati svećeniku Sadoku: „Zar nisi vidovit čovjek? Vrati se mirno u grad sa svojim sinom Akimasom i Jonatanom, Abjatorovim sinom! Gle, ja ću čekati na ravnicama pustinje dok od vas ne stigne riječ kojom ćete me izvijestiti.” Tako Sadok i Abjatar vrate Gospodnji Kovčeg ponovo u Jerusalem i ostanu tamo. A David se plačući peo na Maslinsku goru; išao je bos, prekrivene glave, i narod, koji je išao s njim, također je išao pokrivenih glava i plakao. No, kad Davida izvijestiše da se Ahitofel priklonio Abšalomu, on reče: „O Gospode, preokreni Ahitofelov savjet u ludariju!” I desi se, kad se David popeo na sami vrh, tamo gdje su se običavali moliti Bogu, gle, sretne ga Husaj, Arčanin, poderanih haljina i glave posute pepelom. I David mu se obrati ovim riječima: „Ako kreneš sa mnom, bit ćeš mi na teretu; no, ako se vratiš u grad i kažeš Abšalomu: ‘Želim biti tvoj sluga, o kralju; onako kako sam do sada služio tvome ocu, tako sada želim služiti tebi’ – onda tako možeš preokrenuti Ahitofelov savjet! Zar nisu svećenici Sadok i Abjatar tamo s tobom? Ta, izvijesti svećenike Sadoka i Abjatara o svemu što čuješ u kraljevom domu! Gle, njihovi sinovi su uz njih: Akimas, sin Sadokov i Jonatan, Abjatarov sin; preko njih me možete izvijestiti o svemu šta saznate!” Tako se Davidov prijatelj Husaj vrati u grad dok je Abšalom ulazio u Jerusalem. A upravo kada je David prešao preko vrha, gle, u susret mu dođe Siba, Meribaalov sluga, sa nekoliko osedlanih magaraca; na njima bijaše dvjesta hljebova, stotinu kolačića od suhog grožđa, stotinu kolačića sa suhim voćem i jedna mješina vina. Tad se kralj obrati Sibi: „Što hoćeš s tim?” A Siba odvrati: „Magarci su namijenjeni da ih jaše kraljev dom, a hljebovi i kolačići za mlade muževe, a vino za one koji u pustinji oslabe!” I kralj upita: „A gdje je sin tvoga gospodara?” A Siba odgovori: „Gle, on je ostao u Jerusalemu jer je kazao: ‘Danas će mi dom Izraelov povratit carstvo moga oca!’” Tad mu kralj reče: „Gle, neka sve što pripada Meribaalu bude tvoje!” A Siba odgovori: „Klanjam ti se! Dopusti da nađem milost pred tvojim očima, o gospodaru i kralju!” No, kada je kralj stigao u Bahurim, gle, odatle izađe neki čovjek od loze Šaulova doma. Zvao se Šimej, jedan od Gerinih sinova; priđe i počne psovati. Stane Davida i sve njegove sluge gađati kamenjem, a cijeli narod i svi junaci bili su s njegove lijeve i desne strane. A Šimej je ovako psovao i proklinjao: „Bježi, bježi, krvniče, pristalice Beliala! Gospod je krv Šaulovog doma, na čiji si kraljevski prijestol došao, sunovratio nazad na tebe, i Gospod je kraljevstvo predao u ruke tvoga sina Abšaloma. Evo, sad te ščepala velika nevolja; jer ti si grešan čovjek, krvnik!” No Abišaj, Sarvijin sin, upita kralja: „Zašto da ovo uginulo pseto proklinje moga gospodara, kralja? Dopusti da mu skinem glavu sa ramena!” Ali kralj odgovori: „Šta ja imam sa vama, Sarvijini sinovi? Ako mu je Gospod naredio: ‘Psuj Davidu!’, ko će onda upitati: ‘Zašto to činiš?’” I David se obrati Abišaju i svim svojim slugama: „Gle, moj sin koji je potekao od moga tijela žudi za mojim životom, zašto ne bi i ovaj Benjaminovac? Pustite ga neka psuje jer mu je Gospod to naložio! Možda će se Gospod osvrnuti na moju muku, i možda će Gospod današnje proklinjanje vratiti dobrom!” Tako je David išao putem sa svojom pratnjom, a Šimej ih je pratio po strani, na obroncima brda naspram njih, psovao, proklinjao i bacao kamenje i prah. No, kada su kralj i narod umorni stigli do Jordana, stanu da malo predahnu. Abšalom je uz sav narod i sve muževe Izraela stigao u Jerusalem, i sa sobom doveo i Ahitofela. A Husaj, Arčanin, Davidov prijatelj, uđe k Abšalomu pa poče klicati: „Živio kralj! Živio kralj!” A Abšalom upita Husaja: „Da li je to tvoja odanost prijatelju? Što nisi pošao s njim?” A Husaj odgovori: „Nikada! Jer hoću da pripadam onome i da budem kraj onoga koga je izabrao Gospod, ovaj narod i svi muževi Izraela! A nadalje: kome to da služim ako ne njegovom sinu? Kako sam prije služio tvome ocu, tako ću sada služiti tebi!” Potom se Abšalom obrati Ahitofelu: „Savjetuj! Šta nam je činiti?” A Ahitofel odgovori: „Lezi sa suložnicama svoga oca, s onima koje je ostavio da čuvaju njegov dom! Onda će cijeli Izrael shvatiti da si omrznuo svome ocu, i osnažit će se ruke svih onih koji su uz tebe.” Tad Abšalom razapne šator na krovu i pred svima legne sa suložnicama svoga oca. Naime, Ahitofelov savjet je u tim danima vrijedio kao da je neko upitao za Gospodnju naredbu; tako je vrijedio svaki Ahitofel savjet, kod Davida i kod Abšaloma. I Ahitofel se obrati Abšalomu ovim riječima: „Dopusti da izaberem dvanaest hiljada muževa i da krenem u potjeru za Davidom još ove noći! Spopast ću ga umornog i oslabjelog, prestrašiti ga, tako da će se sav narod koji je s njim razbježati, a onda ću sam udariti na kralja! Tako ću sav narod okrenuti k tebi. Jer napad na onog čovjeka kojeg progoniš znači povratak sveg naroda tebi; i tako će cijeli narod snaći mir!” Ovo se Abšalomu i Izraelovim starješinama učini dobro. No, Abšalom odgovori: „Dajte da pozovemo i Husaja Arčanina, da čujemo šta će nam on reći!” Kada je Husaj stigao, Abšalom mu se obrati ovim riječima: „Ovako je savjetovao Ahitofel! Da li da ga poslušamo ili ne? Ako misliš da ne trebamo, reci!” Tad Husaj odgovori: „Ovoga puta Ahitofel nije dao dobar savjet!” I Husaj nastavi: „Poznaješ svoga oca i njegove ljude, i dobro znaš da su oni svi redom junaci, puni divlje odvažnosti poput medvjedice na polju kojoj oteše mladunčad; uz to, tvoj otac je ratnik i znaš da neće zanoćiti s narodom. Gle, sigurno se već sada skriva u kakvoj kotlini ili na nekom drugom mjestu. A kada se potom desi da ih nekoliko pogine već na samom ulazu, onda će svaki koji to čuje reći: ‘Narod koji je uz Abšaloma je doživio poraz!’ Čak i kad to čuje neko ko je inače hrabar i kome je srce kao u lava, i taj će se sigurno prestraviti; jer sav Izrael zna da je tvoj otac moćan i da ga prate hrabri ljudi. Zato ti savjetujem da se sav Izrael, od Dana do Beer-Šebe, okupi kod tebe, mnoštvo kao pijesak na morskim obalama, i da ih sam povedeš u boj. Tako ga trebamo napasti na bilo kojem mjestu gdje ga pronađemo, i nadvladat ćemo ga i prekriti onako kao što rosa pada na zemlju, da od njega i ljudi koji su uz njega ne ostane ni jedan jedini. No, ako li se povuče u grad, neka cijeli Izrael konopcima priveže grad i neka ga odvuče dolje u rijeku, da je nemoguće više pronaći i jedan jedini kamenčić!” Tad Abšalom i svi muževi Izraela rekoše: „Savjet Husaja, Arčanina, bolji je od Ahitofelovog savjeta!” No, Gospod je udesio ovako, da se osujeti dobri savjet Ahitofelov kako bi Gospod navalio nesreću na Abšaloma. A Husaj se javi svećenicama Sadoku i Abjataru: „Ovako je Ahitofel savjetovao Abšalomu i starješinama Izraela, a ovako sam savjetovao ja! A sada brzo javite Davidu i poručite mu sljedeće: ‘Nemoj noćiti u pustinjskim ravnicama, nego ih brzo pređi, da ne bude uništen kralj i sav narod koji je s njim!’” A Jonatan i Akimas su stajali kod En-Rogela; i jedna sluškinja ode njima i prenese im vijesti, a oni odu i obavijeste kralja Davida, jer si nisu smjeli dopustiti da budu viđeni i stoga nisu dolazili u grad. No, vidi ih neki dječak pa obavijesti Abšaloma. Tad brzo pobjegoše i skriše se u kuću jednog čovjeka u Bahurimu. Taj čovjek je imao bunar u dvorištu i njih dvojica siđu i sakriju se u njemu. A neka žena uzme prekrivač pa prebaci preko otvora i prospe preko pšenice, tako da se nije moglo ništa primijetiti. Kad Abšalomove sluge dođoše ženi u kuću, odmah upitaše: „Gdje su Akimas i Jonatan?” A ona odgovori: „Pobjegli su preko potoka!” Oni su ih tražili ali ih nisu mogli naći, pa se vratiše u Jerusalem. No, kada su sluge otišle, ovi izađoše iz bunara pa otiđoše i o svemu obavijestiše kralja Davida: „Požurite i brzo prijeđite rijeku, jer ovo je Ahitofel savjetovao protiv vas!” Tad David požuri sa cijelim narodom koji je bio s njim pa brzo prijeđu Jordan; a kada je osvanulo jutro, nije ostao nijedan koji nije prešao Jordan. Kada je Ahitofel primijetio da nisu poslušali njegovog savjeta, osedla svoga magarca i ode kući u grad. Obiđe kuću pa se objesi; umrije i bude sahranjen u grobnici oca svoga. A David je, dok je Abšalom prelazio Jordan, stigao u Mahanajim sa svim svojim ljudima iz Izraela. A Abšalom postavi Amasu za vojskovođu, umjesto Joaba. Amasa bijaše sin jednog čovjeka koji se zvao Jitra, Izraelac, koji je legao sa Abigajilom, kćerkom Jišaja, sestrom Sarvije, Joabove majke. A Izrael i Abšalom se utaboriše u zemlji Gilead. I desi se, kada je David stigao u Mahanajim, da Šobi, sin Nahašev, iz amonitskog grada Rabe, i Makir, sin Amielov iz Lodebara i Barzilaj, Gileađanin iz Rogelima, donesu posteljine, suđa, pšenice, ječma, brašna, prženog zrnevlja, graha, leće, meda, mlijeka, ovčijeg i kravljeg sira za jelo Davidu i narodu koji je bio s njim, jer rekoše: „Narod je gladan, slabašan i izmoren u pustinji!” David postroji narod, koji je bio s njim, i postavi vođe nad hiljadama i stotinama. I David dâ naređenje da se narod pokrene, trećina naroda pod Joabom, trećinu povede Abišaj, Joabov brat, sin Sarvijin, a trećinu na čelu sa Itajom iz Gata. I David reče: „I ja ću sa vama poći!” No, narod odgovori: „Nemoj ti polaziti u boj! Jer ako budemo morali bježati, neće se na nas obazirati, čak i da nas polovica izgine, ne bi se na nas obazreli, jer ti vrijediš kao nas deset hiljada. Tako da je bolje da ostaneš u gradu i da nam odatle pomažeš.” Ali kralj im odvrati ovim riječima: „Ono što je dobro u vašim očima to ću i činiti!” I kralj stane kraj kapije, dok je sav narod izlazio u stotinama i hiljadama. Tako kralj naloži Joabu, Abišaju i Itaju sljedeće: „Poštedite mladića, Abšaloma!” I sav je narod čuo šta kralj naređuje vođama za Abšaloma. Tako narod krene u polje da bi se suprotstavio Izraelu, i do boja dođe u šumi Efrajim. Davidove sluge tamo potuku Izrael i oni dožive toga dana veliki poraz; smrt snađe dvadeset hiljada muškaraca. I bitka se odatle raširi po cijeloj zemlji, i šuma proguta više ljudi, negoli što ih toga dana odnese mač. No, Davidove sluge spaze Abšaloma kako jaše na mazgi. A kada je mazga došla pod guste grane hrasta, osta Abšalom glavom viseći o hrastu, tako da je lebdio između neba i zemlje, a mazga se izmakne i pobjegne. To ugleda neki čovjek pa javi Joabu govoreći: „Gle, vidio sam kako Abšalom visi na hrastu!” A Joab odgovori čovjeku koji mu donese vijest: „Gle, ako si ga vidio, zašto ga odmah nisi pogubio? Sad bih ti mogao dati deset srebrenjaka i pojas!” No, čovjek odgovori: „I da si mi odmah u ruke stavio hiljadu srebrenjaka, ipak ne bih htio ruku podignuti na kraljevog sina, jer kralj je tebi, Abišaju i Itaju pred nama dao zapovijed ovim riječima: ‘Ko god pronađe mladića Abšaloma, neka ga poštedi!’ A da sam podlo udario na njega, ne bi ništa od toga ostala tajna kralju ni ti sam ne bi stao u moju odbranu!” A Joab odvrati: „Ne mogu ovdje traćiti vrijeme sa tobom!” I uzme tri sulice u ruke i probode Abšalomu srce dok je još visio na hrastu. Potom ga okruži deset muževa, Joabovih štitonoša, pa ga dotuku. I Joab zatrubi i pozove narod iz potjere za Izraelom; naime, Joab je htio štedjeti narod. No, oni uzeše Abšaloma i baciše ga u veliku rupu u šumi, a zatim na nju navale veliku gomilu kamenica. Ali cijeli Izrael se razbježao, svaki u svoj šator. No, Abšalom je za života uzeo stup i podigao sebi za spomen, stajao je u Kraljevoj dolini jer je govorio: „Nemam sina koji bi održao sjećanje na me”, i tako je stup prozvao po sebi i zovu ga „Spomenik Abšalomov” sve do današnjeg dana. No Akimas, Sadokov sin, reče: „Odoh da prenesem kralju dobru vijest, da mu je Gospod podario pravdu od ruke neprijateljske!” Ali Joab mu odgovori: „Danas nisi čovjek koji će prenijeti dobru vijest! Drugog dana odnesi vijest, danas je nećeš odnijeti, jer kraljev sin je mrtav!” No, Joab zapovjedi Etiopljaninu: „Idi i javi kralju šta si vidio!” Tad se Etiopljanin pokloni i otrča kralju. No Akimas, Sadokov sin, ponovo se obrati Joabu: „Ta dopusti da i ja otrčim za Etiopljaninom, pa šta bude!” A Joab odvrati: „Što ćeš tamo, sine? Ta, znaš da nećeš biti nagrađen za dobru vijest?” „Otrčat ću, pa šta bude!” reče on, a Joab mu odvrati: „Hajde!” I Akimas krene ravnicom Jordana i stigne prije Etiopljanina. No, David je sjedio između dvije kapije. I stražar krene krovom kapije ka zidu, podigne pogled kad gle, jedan je čovjek trčao vani. Tad stražar vikne i javi ovo kralju. No, kralj reče ovako: „Ako dolazi sam, onda sigurno nosi poruku!” A ovaj se sve više približavao. Tad stražar ugleda drugog čovjeka kako trči, i vikne vrataru: „Gle, čovjek prilazi trčeći!” A kralj odvrati: „I taj je glasnik!” A stražar odgovori: „Čini mi se da je ovaj prvi Akimas, Sadokov sin!” A kralj reče: „Dobar čovjek i donosi dobre vijesti!” No, Akimas vikne kralju: „Zdravo!” A potom padne ničice pred kralja na tlo i nastavi govoriti: „Neka je blagoslovljen Gospod, Bog tvoj, koji je predao ljude koji su ruku digli na mog gospodara, kralja!” A kralj upita: „Da li je sve u redu sa mladićem Abšalomom?” Akimas odgovori: „Vidio sam veliki metež kada je Joab poslao kraljevog slugu, slugu tvoga, no, ne znam šta je bilo.” „Odstupi i stani sa strane” naredi kralj, a ovaj se makne i stane. Gle, tad priđe Etiopljanin pa reče: „Gospodaru, kralju, dopusti da ti donesem radosnu vijest! Gospod ti je danas dodijelio pravdu od ruku svih onih koji se protiv tebe uzdigoše!” A kralj upita Etiopljanina: „Da li je mladić Abšalom dobro?” A Etiopljanin odgovori: „Neka neprijatelje moga gospodara, kralja, i sve one koji se protiv tebe dižu da zlo čine snađe isto kao tog mladića!” No, to kralja veoma dirne i on ode u gornje odaje kapija i počne plakati; kroz plač je govorio: „Abšalome, sine moj, o Abšalome! Ah, da sam ja umro namjesto tebe! O Abšalome, sine moj, sine!” Javiše Joabu: „Gle, kralj plače i žali za Abšalomom!” Tako se toga dana svemu narodu pobjeda preobrati u tugu, jer toga dana narod je čuo kako govore: „Kralj oplakuje svoga sina!” I narod se toga dana ušunjao u grad, onako kako se šunja narod koji se mora stidjeti jer je pobjegao iz boja. No, kralj je prekrio svoje lice i glasno kukao: „Sine Abšalome! Abšalome, sine!” Tad Joab uđe u njegovu kuću i reče: „Danas si osramotio obraz svih svojih sluga, onih koji su danas tvojim sinovima, tvojim ženama i suložnicama živote spasili, jer voliš one koji te preziru, a prezireš one koji te vole. Dopustio si da danas primijete da ti nimalo nije stalo do vođa i sluga! Jer veoma dobro vidim da bi ti bilo pravo i da smo svi izginuli, a da je samo Abšalom ostao živ! Stoga sada pođi, izađi van i ljubazno progovori sa slugama! Jer kunem ti se Gospodom, ako ne izađeš, onda nijedan jedini čovjek neće ostati uz tebe ovu noć, i to će biti gore po tebe nego sva nesreća koja te snašla od mladosti do danas!” Tad kralj pođe i sjedne u kapijama. Potom cijelom narodu obznane govoreći: „Gle, kralj sjedi u kapijama!” I cijeli narod dođe pred kralja, no Izrael je pobjegao, svaki u svoj šator. I cijeli narod se svađao u svim plemenima Izraela govoreći: „Kralj nas je spasio iz ruku naših neprijatelja, on nas je izbavio iz ruku Filistejaca; no, sada je Abšalom morao pobjeći iz zemlje! No, Abšalom, kojeg smo pomazali i postavili nad nas, poginuo je u boju. Zašto sada ne govorite ništa o tome da hoćete kralja vratiti?” Tad kralj David poruči svećenicima Sadoku i Abjataru: „Razgovarajte sa starješinama Jude pa im recite: ‘Zar ćete vi biti oni koji će posljednji vratiti kralja u njegovu kuću? Jer komešanje cijelog Izraela je došlo pred kralja u njegov dom. Vi ste moja braća, kost i krv moja, zašto hoćete biti zadnji koji će kralja natrag vratiti?’ A Amasu recite: ‘Zar nisi kost moja i krv? Neka mi Bog učini ovo zlo i još gore ako ne budeš odsad vojskovođa umjesto Joaba!’” I on potakne srca svih muževa Jude kao da su jedno, pa tako pošalju kralju poruku: „Vrati se, ti i sve tvoje sluge!” Tad se kralj vrati. I kada je stigao do Jordana, bijaše Juda već došao u Gilgal da bi dočekao kralja i kako bi ga preveo preko Jordana. A i Šimej, sin Gerin, Benjaminovac, koji je živio u Bahurima, požuri sa ljudima Jude dolje, kralju ususret, a s njim bijaše hiljadu ljudi iz Benjamina; i Siba, sluga iz Šaulovog doma, sa svojih petnaest sinova i dvadeset sluga – oni spremiše kralju prelazak preko Jordana. Dovezu splav da prevezu kraljev dom i da mu tako učine uslugu. Tad Šimej, sin Gerin, padne ničice pred kraljem, baš u trenu kad se ovaj htio prevesti preko Jordana; pa se obrati kralju ovim riječima: „Gospodaru, nemoj mi uzimati za grijeh i nemoj se prisjećati zla koje učini tvoj sluga onoga dana kada je moj gospodar, kralj, napustio Jerusalem, i nemoj to uzimati srcu. Jer tvoj sluga veoma dobro zna da je zgriješio; i gle, danas sam prvi došao pred cijelim Josipovim domom, i sišao u susret tebi, mome gospodaru i kralju!” Ali Abišaj, sin Sarvijin, upita: „Zar Šimej ne mora umrijeti jer je prokleo pomazanika Gospodnjeg?” No, David odgovori: „Kakve veze imam sa vama, Sarvijini sinovi, vi koji mi danas hoćete postati neprijateljima? Zar da neko danas u Izraelu umre? Zar ne znate da sam danas postao kralj nad Izraelom?” I kralj se obrati Šimeju: „Nećeš danas umrijeti!” I tako mu se zakune. Meribaal, Šaulov sin, također siđe ususret kralju. No, nije oprao nogu niti je brade skratio, ni haljina nije saprao od onoga dana kad je kralj otišao, do ovoga dana kada se kralj u miru vrati. I desi se, kad je od Jerusalema prilazio kralju, da ga kralj upita: „Meribaale, zašto nisi pošao sa mnom?” A on odgovori: „Gospodaru i kralju, moj me sluga izdao! Jer tvoj sluga reče: ‘Moram osedlati magarca da mogu na njemu jahati i poći kralju! Jer tvoj je sluga hrom!’ Uz to je slugu tvoga oklevetao pred mojim gospodarom i kraljem. Ali moj gospodar i kralj je kao anđeo Božiji! A sada čini šta je pravo u tvojim očima! Jer svi ljudi iz doma moga oca nisu zaslužili ništa do smrt od moga gospodara i kralja, a ipak si svoga slugu postavio među one kojima je dozvoljeno jesti za tvojim stolom; kakvog još prava imam da se tužim kralju?” A kralj odgovori: „Zašto još govoriš? Kažem, ti i Siba ćete podijeliti njive.” A Meribaal reče kralju: „Neka uzme i sve nakon što je moj gospodar i kralj došao u miru!” I Barzilaj Gileađanin bijaše sišao sa Rogelima da bi sa kraljem prešao Jordan i kako bi ga ispratio preko rijeke. No, Barzilaj bijaše veoma star, bilo mu je osamdeset godina, i on je kralja snabdijevao hranom dok je boravio u Mahanajimu, jer bijaše vrlo imućan čovjek. A kralj se obrati Barzilaju ovim riječima: „Prijeđi sa mnom rijeku, a ja ću te izdržavati u Jerusalemu!” No, Barzilaj odgovori kralju: „Koliko mi još godina života ostaje pa da pođem sa kraljem u Jerusalem? Osamdeset mi je godina, kako bih mogao razlikovati dobro od zla? Može li tvoj sluga još okusiti šta pije i jede? Da l' bih još mogao čuti pjesmu pjevača i pjevačica? Zašto bi tvoj sluga bio na teret svome gospodaru i kralju? Tvoj sluga će samo nakratko sa kraljem prijeći preko Jordana; no, zašto bi mu kralj za to dao takvu nagradu? Dopusti svome sluzi da se vrati, da u svome gradu umre kraj grobova svoje majke i svoga oca! Ali gle, tvoj sluga Kimham! Neka on pođe sa mojim gospodarom i kraljem preko rijeke; i čini sa njim što je pravedno u tvojim očima!” A kralj odgovori: „Neka onda Kimham pođe sa mnom, tako ću njemu činiti ono što je dobro u tvojim očima; no, učinit ću i tebi sve ono što od mene tražiš!” I kad je cijeli narod prešao Jordan, prijeđe i kralj preko; i kralj blagoslovi i poljubi Barzilaja, a potom se ovaj vrati u svoje mjesto. No, kralj krene dalje u Gilgal, a Kimham ga je pratio pri prelasku, i cijeli narod Jude isprati kralja preko uz polovinu naroda Izraela. I gle, tad svi muževi Izraela priđu kralju i rekoše: „Zašto su te naša braća, muževi Jude, ukrali, i zašto su kralja i njegov dom preveli preko Jordana sa svim Davidovim muževima?” Tad muževi Jude odgovore muževima Izraela: „Zato što je kralj bliži nama! I zašto se srdite zbog te stvari? Jesmo li mi možda jeli na kraljev račun, da li nam je kralj nešto darovao?” No, muževi Izraela odgovore: „Imamo deset udjela za kralja i vrijedimo više Davidu nego vi! Zašto smatrate da tako malo vrijedimo? Zar nismo mi prvi kazali da ćemo vratiti našeg kralja?” No, muškarci Jude govoriše oštrije od muževa Izraela. No, zadesilo se tako da se tamo nađe jedan ništavan čovjek, Šeba, sin Bikrijev, Benjaminovac. On zatrubi i viknu: „S Davidom dijela nemamo niti baštine sa Jišajevim sinom, neka svaki od vas u šator svoj pođe, o Izraele!” Tad svi Izraelci odu od Davida i krenu za Šebom, sinom Bikrijevim. No, muževi Jude ostanu uz svoga kralja, sve od Jordana do Jerusalema. Kada je David stigao do svoje kuće u Jerusalemu, uzme deset suložnica, koje je ostavio tu kako bi čuvale kuće, pa ih zatvori da ih čuva i izdržava; no, nije više sa njima lijegao. Tako su ostale zatvorene do dana svoje smrti; bijaše to udovištvo za muževa života. I kralj poruči Amasu: „Pozovi Judine sinove za tri dana! A i ti da budeš prisutan!” I Amasa pođe da sazove Judejce, ali ne dođe u roku koji mu je naređen. Tad David reče Abišaju: „Sada će nam Šeba, sin Bikrijev, nanijeti više zla od Abšaloma! Povedi sluge svoga gospodara i idi u potjeru za njim, da ne osvoji utvrđena mjesta i da nam ne izmakne pred očima našim!” Tad svi Joabovi muževi krenu u potjeru, Kerećani, Pelećani i svi junaci; krenu iz Jerusalema u potjeru za Šebom, Bikrijevim sinom. No, kada stigoše do velike stijene Gibeon, izađe im Amasa ususret. No, Joab je na sebi imao kratku haljinu za vojnu, a preko nje mu bijaše pojas i mač koji je držao u koricama, obješen o bok. Kad je iskoračio ispadne mu mač. I Joab reče Amasu: „Brate, da li si dobro?” I desnicom uhvati Amasa za bradu kako bi ga poljubio. No, Amasa nije obraćao pažnju na mač u Joabovoj ruci; a ovaj ga njime probode kroz stomak, tako da mu se crijeva rasuše po tlu; i on umrije, bez da je ovaj ponovo potegnuo mač da ga ubode. No, Joab i njegov brat Abišaj bijahu u potjeri za Šebom, sinom Bikrijevim. A jedan od Joabovih momaka stane do Amase i reče: „Neka slijedi Joaba onaj kome je on mio i ko je uz Davida!” No, Amasa se valjao u vlastitoj krvi. Tako je svaki prolaznik zastajao kad bi ga ugledao. Kada je čovjek to vidio odnese Amasu sa puta u polje i pobaca haljina na njega, jer je vidio da se svi prolaznici zaustavljaju. A kada ga makoše sa puta, svi pođu za Joabom u potjeru za Šebom, sinom Bikrijevim. No, ovaj prođe kroz sva plemena Izraela do Abela i Bet Make i cijelog Berima; a ovi se skupe i krenu u potjeru za njim. Potom ovi stignu pa ga opsjednu u Abel Bet Maki, naspu nasip kraj gradskog zida sve do prednjih utvrđenja. A cijeli narod koji je bio uz Joaba krene potkopavati zid, dok se ovaj nije urušio. Tad neka mudra žena iz grada zaviče: „Čujte! Čujte! Viknite Joabu: ‘Dođi, hoću s tobom pregovarati!’” Kad se on približio, žena upita: „Jesi li ti Joab?” A on odgovori: „Taj sam!” Ona zamoli: „Počuj riječi sluškinje svoje”, a on odvrati: „Slušam!” Tad ona nastavi: „U stara vremena su običavali govoriti: ‘Pitajte u Abelu za savjet, i tako će se iznaći rješenje!’ Ja sam jedna od onih miroljubivih, vjernih u Izraelu, a ti hoćeš ubiti grad, maticu u Izraelu? Zašto hoćeš proždrijeti dio Gospodnje baštine?” A Joab joj odvrati: „Daleko bilo da gajim takve namjere, da želim uništiti i pustošiti! Stvar ne stoji tako; nego je čovjek sa gorja Efrajim, Šeba, Bikrijev sin, digao ruku protiv kralja Davida. Samo njega predajte i ja ću odstupiti od grada!” A žena odgovori Joabu: „Gle, njegovu glavu ćemo prebaciti tebi preko zidina!” I žena se u svojoj mudrosti obrati narodu. Ovi potom Šebi, sinu Bikrijevom, odsijeku glavu i bace je Joabu. Joab zatrubi i svi odstupiše od grada, svaki u svoj šator. Naposljetku se Joab vrati kralju u Jerusalem. A Joab bi postavljen nad cijelu vojsku Izraela i Benaja, sin Jojadinov, nad Kerećane i Pelećane. Adoram je nadzirao prisilne radnike; a Jošafat, Ahiludov sin, bijaše pisar; državni pisar bijaše Seraja, a Sadok i Abjatar bijahu svećenici. A i Ira, Jairanin, bijaše Davidov svećenik. Desi se da u Davidovo vrijeme zavlada glad tri godine zaredom. David je tražio lice Gospodnje da mu se obrati. A Gospod reče: „To je zbog Šaula; na njegovom domu leži krvni grijeh, jer je poubijao Gibeonce.” Tad kralj pozove Gibeonce i povede razgovor sa njima. No, Gibeonci nisu pripadali Izraelovim sinovima, nego su preostali od Amorejaca, a njima su se Izraelovi sinovi zakleli na savez, no, Šaul ih je ipak pokušao istrijebiti u svojoj revnosti za Izrael i Judine sinove. Tad David upita Gibeonce: „Šta mogu učiniti za vas? Kako da iskupim grijeh da biste blagoslovili baštinu Gospodnju?” A Gibeonci mu odgovore ovako: „Ne tražimo ni zlata ni srebra od Šaula i njegovog doma, nije nam ni naum da ubijemo nekoga u Izraelu.” A on im odgovori: „Šta god tražite, to ću za vas i učiniti!” A oni nastave ovako: „Od čovjeka koji nas je pokušao istrijebiti i koji nam je smjerao zlo, tako da ne opstanemo više u Izraelu; hoćemo od njegovih sinova sedmericu muževa, tako da ih objesimo pred Gospodom u Gibei, Gospodnjeg izabranika Šaula!” I kralj reče: „Neka bude tako!” No, kralj poštedi Meribaala, Jonatanovog sina, sina Šaulovog, zbog zakletve Gospodu, one koja bila između Davida i Jonatana, sina Šaulovog. Kralj uzme oba sina koje je Rispa, Ajasova kći, rodila Šaulu; Armonija i Meribaala, i pet sinova koje je Merbaa, kći Šaulova, rodila Adrielu, sinu Barzilaja iz Mehole, i on ih preda u ruke Gibeonaca, a ovi ih objese na gori pred Gospodom. Tako ovu sedmericu pogube u isto vrijeme, u prvim danima ječmene žetve. Potom Rispa, Ajasova kći, uzme platno od vreće i sebi prostre po stijeni, od početka žetve pa do kraja, sve dok kiša ne poče padati. Nije dopuštala da na njih dođu ptice danju, a poljske zvijeri noću. A kad Davida izvijestiše o tome šta čini Rispa, Ajasova kći, suložnica Šaulova, David pođe i donese Šaulove kosti, i ostatke njegovog sina, Jonatana, iz utvrda Jabeš-Gileada, koje su tajno odnijeli iz Bet-Šana, gdje ih Filistejci objesiše onoga dana kad nadvladaše Šaula na gorju Gilboi. I on odatle prenese kosti Šaulove i kosti njegovog sina Jonatana, pa ih sastave sa kostima ovih obješenih. Potom ih sahrane sa kostima Šaulovim, i kostima njegovog sina, u grob Šaulovog oca Kiša u Seli, u zemlji Benjamin. Učiniše sve što je kralj naredio, i potom se Bog smilova zemlji. No, Filistejci ponovo povedu rat protiv Izraela. David pođe sa svojim slugama i povede borbu protiv Filistejaca, no, bio je iscrpljen. Išibenob, jedan od potomaka divova, koji je nosio koplje teško trista šekela mjedi i bio opasan novim mačem, reče da će ubiti Davida. I Abišaj, sin Sarvijin, pomogne Davidu i ubije Filistejca. Tad se ljudi zakunu Davidu govoreći: „Nećeš više polaziti u rat sa nama, da ne ugasiš Izraelovo svjetlo!” Potom opet dođe do rata sa Filistejcima kod Goba. I razbukta se boj sa njima tamo. Tad Elhanan, sin Jare-orgima Betlehemca, ubije Golijata iz Gata, a on je imao koplje čija je drška bila poput vratila. I ponovo izbije boj kod Gata; tamo bijaše veoma visok čovjek, imao je po šest prstiju na nogama i rukama, svega ih bijaše dvadeset i četiri; a i on je poticao od divova. Ubio ga je Jonatan, sin Šimeja, Davidova brata, dok je grdio Izrael. Ta su četverica vodila porijeklo od divova u Gatu, i padoše od ruke Davidove i njegovih ljudi. David toga dana spjeva riječi ove pjesme, na dan kada ga je Gospod spasio iz ruku svih njegovih neprijatelja, i iz Šaulove ruke. Pjevao je: „Bog je moja stijena, iza nje se krijem štit moj i rog moga spasenja, neosvojiva tvrđava i zbjeg spasilac moj, koji me od nasilja izbavlja! Gospoda, visoko slavljenog, sazvah – i bijah izbavljen od dušmana svojih! Jer me zapljusnuše valovi smrti bujice Beliala me zgroziše; zarobiše me okovi carstva smrti snađoše me zamke smrtne. U tjeskobi svojoj sazvah Gospoda i zavapih Bogu svome; On ču moj glas u Svome hramu vapaji moji dopriješe do ušiju Njegovih. Tad zemlja zadrhta cijela; temelji neba se uzdrmaše sve se strese od gnjeva Njegova. Dim izbi iz Njegovih nozdrva a vatra žarka iz usta Njegovih; žar iz njih poteče. On nagnu nebesa i siđe, a tama bijaše pod Njegovim stopalima. Pođe na Kerubu i doletje tako, pojavi se na krilima vjetra. Tamu načini šatorom Svojim, tmurne vode, oblake guste. Pred njim u bljesku žar izgara. I Gospod zagrmi sa nebesa, Najviši pusti glas. Ispali i rasu strijele, munju svoju te ih prestraši. Tad se ukaza morsko tlo i temelji Zemlje se razotkriše pred tutnjavom Gospodnjom pred hukanjem srdžbe ljute! Obuhvati me Svojom rukom i izvuče iz voda nabujalih; izbavi me od moćnog neprijatelja, od prezritelja presilnih. Spopadoše me u danima nevolje, no Gospod bijaše oslonac moj. Izvede me van u prostranstva, oslobodi me, jer Mu bijah drag. Gospod mi vrati po pravednosti mojoj, po čistoći mojih ruku me nagradi; Jer Gospodnje staze sam čuvao i nikada nisam otpao od Boga svoga, nego sam štovao sve odredbe Njegove i od zapovijedi Njegovih ne skretah, prionuh uz Njega sav i čuvah se vlastitoga grijeha. Zbog toga mi Gospod vrati po pravednosti, po besprijekornosti u očima Njegovim. Nevinoga dobrotom snalaziš, a pravednome pravdom uzvraćaš Ah, dobrome Ti dobro daješ, no lukavome na put staješ! Jer Ti spašavaš siroti narod, a pogledom koriš ponosne – staješ protiv njih! Jer Ti si Gospode, svjetlost moja koja tamu obasjava; sa Tobom jurišam na ratnike, s Bogom mojim zidine preskačem. Taj Bog! Svijet je Njegov savršen! Objavljena riječ Gospodnja; štit je svima koji se u Njega uzdaju! Jer ko je Bog osim Gospoda, ko je stijena osim Boga našeg? Bog je onaj koji me snagom krijepi i staze moje besprijekornima čini. Noge mi poput košutinih čini i postavlja me na visine; ruke moje ratu uči a mišice mjedenom luku. Daješ mi štit spasenja veliča me dobrota Tvoja. Put krčiš koracima mojim sigurnim ih činiš. Progonio sam i uništio neprijatelje; dok ih ne iskorijenih posve. Nadvladao sam ih i razbio da se nikada više ne uzdignu; pod noge mi potpadoše. Opasao si me silom za boj na koljena si stjerao one što se protiv mene digoše. Leđa neprijatelja si okrenuo, istrijebio sam one koji me preziraše Jaukali su, ali ne bijaše suca; jaukali Gospodu, ali On ne odvrati. U prašinu ih smrvih, kao prljavštinu ih pogazih, sravnih posve. Spasio si me od svađa naroda moga, održao kao poglavara neznabošaca; narod koji ne poznavah mi služi. Tuđi sinovi mi laskaju, slušaju svaku riječ moju, očajni su sinovi tuđi i drhteći izlaze iz utvrda svojih. Gospod živi! Neka je slava mojoj stijeni! Neka je uzvišen Bog, gospodar stijena! Bog koji mi osvetu darova, koji mi narode podloži, koji dade da uteknem od neprijatelja svojih! Uzvisio si me nad dušmanima, spasio od nasilnika! O Gospode, zato ću Te slaviti među narodima, pjevati slavu imenu Tvome, Tebi, koji je svome kralju darovao pobjede silne, koji milost daje pomazaniku, Davidu i potomcima njegovim dovijeka.” I ovo su posljednje Davidove riječi: „Ovako besjedi David, sin Jišajev, ovako govori čovjek koji bi uzvišen, pomazanik Jakovovog Boga, pjesnik divnih psalama Izraelovih: Gospodnji duh je kroz mene progovorio, riječ Njegova bijaše na mom jeziku. Bog Izraela je govorio, meni je zborila stijena Izraela; pravedan gospodar nad narodom, onaj koji vlada u strahu Božijem taj je poput jutarnje zore, kada se sunce rađa, poput kiše bez oblaka, kad kroz njen sjaj zelenilo iz zemlje izbija. Doista, zar mi dom nije utemeljen čvrsto kod Gospoda? Jer On je sa mnom vječiti savez sklopio u svemu dobar i pravedan; zar neće pustiti da sve nikne što mi dobro i sreću donosi? A svi oni ništavni su poput trnja bačenog koje se u ruke ne uzima. A čovjek, koji ih namjerava uzeti, hvata se željeza i drške koplja; i potom trnje biva spaljeno na svome mjestu.” Ovo su imena Davidovih junaka: Jošeb Bešebet, Tahkemonac, zapovjednik trojicom; podigao je jedno koplje protiv njih osam stotina, i sve ih odjednom pobio. Za njim slijedi Eleazar, Dodonov sin, Ahoašanin, i on je bio među trojicom Davidovih junaka kad poniziše Filistejce, koji su se spremali za boj, onda kada su muževi Izraela odstupili. No, on se digao i tukao Filistejce, sve dok mu ruka ne oslabi od umora i ostade kao prirasla uz mač. Toga dana Gospod dade veliku pobjedu, i narod pođe sa njim, ali samo da bi pljačkao. Potom dolazi Šama, Elin sin, Hararac; kad se Filistejci skupiše u Lehiju, gdje bijaše polje puno leće, narod se pred njima razbježa, tad on stane nasred polja i počne ga braniti navaljujući na Filistejce; i Gospod dade veliku pobjedu. I trojica između trideseterice vođa krenu dolje i dođu do Davida u pećinu Adulam, dok je vojska Filistejaca bila u dolini Refaimaca. No, David je bio u gorskoj utvrdi, a posada Filistejaca bijaše tada u Betlehemu. David tada ožedni i zavapi: „Ah, ko će mi donijeti vode iz betlehemskog bunara koji je ispod kapija?” Tad se ova trojica probiju kroz filistejski tabor i zahvate vode iz betlehemskog bunara ispod kapija, i donesu je Davidu. No, on se ne htjede napiti, nego je prosu kao ljevanicu Gospodu, govoreći: „O Gospode, daleko bilo od mene da tako uradim! Zar ovo nije krv muževa koji se odvažiše i život svoj na kocku staviše?” Zbog toga vodu ne popi. To učiniše ova tri junaka. A Abišaj, Joabov brat, sin Sarvijin, bijaše vođa ove trojice; on je potegao koplje protiv trista neprijatelja i sve ih pobio; bio je slavan među ovom trojicom. Zar nije bio najistaknutiji između trideseterice i zar ne postade njihov vođa? No, nije mogao dosegnuti onu trojicu. Benaja, Jojadinov sin, sin hrabrog muža, velikih djela, iz Kabsela; ubio je dva silna junaka iz Moaba. Sišao je zimi u cisternu i tamo ubio lava. Potukao je i jednog Egipćanina visokog stasa koji je u rukama držao koplje, a on izađe pred njega sa štapom, istrgne mu koplje iz ruku i probode ga njime. To učini Benaja, Jojadinov sin, i bijaše slavan između ove trojice. On bijaše najslavniji među tridesetericom, no nije dosezao do one trojice. I David ga postavi za poglavara nad svojom stražom. Ašahel, brat Joabov, također bijaše među onom tridesetericom, zatim Elhanan, sin Dodonov iz Betlehema; Šama i Elika iz Haroda; Heles iz Peleta, Ira, sin Ikeša iz Tekoe; Abiezer, Anatotac, Sibekaj iz Huše; Salmon iz Ahoha, Mahraj iz Netofe Heled iz Netofe, Baanin sin, Itaj, Ribajev sin, Benjaminovac iz Gibeje; Benaja Pireatonac, Hidaj od potoka Gaaša; Abibaal Arbatijac, Azmavet iz Bahurima; Eljahba iz Šaalbona; a od Jašenovih sinova, Jonatan; Šama iz Harara, Ajiam, sin Šararov iz Harara; Elifelet, sin Ahasbajev iz Bet Maake; Eliam, sin Ahitofela Gilonca; Hesraj iz Karmela; Paraj iz Araba; Jigeal, Natanov sin iz Sobe, Bani iz Gada; Selek Amonac, Nahraj iz Beerota, štitonoša Joaba, Sarvijinog sina; Ira iz Jatira, Gareb iz Jatira; Urija Hetit. Svega ih bijaše trideset i sedam. Gospodnja srdžba ponovo planu na Izrael, i On potakne Davida protiv njih govoreći: „Idi, izbroj Izrael i Judu!” I David naredi Joabu, svome vojskovođi, koji je bio s njim: „Prođi kroz sva plemena Izraela, od Dana do Beer-Šebe, i popiši narod, da saznam koliko ih ima!” No, Joab odgovori kralju: „Neka Gospod, Bog tvoj, umnoži ovaj narod još stotinu puta više nego što ga je sada, da ga moj gospodar i kralj gleda vlastitim očima; no, zašto je ova stvar mome gospodaru i kralju mila?” Ali kraljeva riječ ostade postojana protiv Joabove i besjeda vojskovođa; tako Joab i vojskovođe pođu pred kraljem da postroje narod Izraela. Oni prijeđu Jordan pa se utabore kod Aroera, desno od grada koji je ležao usred doline Gada, u pravcu Jazera. I stignu u područje Gileada, u Kadeš, u zemlju Hetita, a kad su stigli u Dan skrenu ka Sidonu. Potom stigoše dođu do utvrde Tir i do svih gradova Hevijaca i Kaananaca, a potom krenu na jug Jude, u Beer-Šebu. Tako proputovaše cijelu zemlju i vratiše se u Jerusalem nakon devet mjeseci i dvadeset dana. Joab dade kralju popis izbrojanog naroda. Bijaše u Izraelu osamsto hiljada ratnika, opasanih mačevima, a u Judi petsto hiljada. No, Davida počne gristi savjest nakon što je dao da se narod izbroji. I David se obrati Gospodu: „Grozno sam zgriješio onime što učinih! Gospode, molim te iskupi grijeh Svoga sluge, jer postupao sam kao ludak!” Kad se David ujutro probudio, spusti se Gospodnja riječ na vjerovjesnika Gada, vidovnjaka Davidovog: „Idi i reci Davidu: ‘Ovako govori Gospod: Tri stvari stavljam pred tebe, izaberi koja će te snaći!’” I Gad ode Davidu i obavijesti ga o ovome govoreći: „Hoćeš li da glad zavlada u zemlji sedam godina, ili da bježiš pred neprijateljima koji će te goniti tri mjeseca, ili da tri dana hara kuga u tvojoj zemlji? Razmisli i daj mi odgovor koji valja dati onome koji me uputio!” I David odgovori Gadu: „Veoma me strah! Ali prepustimo se Gospodnjoj ruci jer je Njegova milost velika; ali neću se dati u ljudske ruke!” Tad Gospod pusti da u Izraelu izbije kuga od jutra pa do određenog vremena, i u narodu, od Dana do Beer-Šebe, umre sedamdeset hiljada ljudi. No, kada je anđeo krenuo da digne ruku na Jerusalem da bi ga poharao, Gospod se ražalosti nad nevoljom. Potom poruči anđelu koji je nosio nevolju narodu: „Dosta je! Spusti ruku!” A anđeo Gospodnji se nalazio kod gumna Araune Jebusejca. A kada je David ugledao anđela koji je udario po narodu, zavapi Gospodu: „Gle, ja sam griješio, ja sam zlo činio! Šta su učinile ove ovce? Pusti da Tvoja ruka udari mene i dom oca moga!” Toga dana dođe Gad Davidu pa mu reče: „Pođi gore i sagradi Gospodu žrtvenik na gumnu Araune Jebusejca.” I David pođe gore, po riječima Gada, onako kako je Gospod naredio. Kada je Arauna podigao pogled, spazi kako mu prilaze kralj i njegove sluge. I Arauna im pođe u susret te se pokloni kralju i padne ničice na zemlju. Potom se obrati kralju ovim riječima: „Zašto moj gospodar i kralj dolazi svome sluzi?” A David odgovori: „Da kupim tvoje gumno i da na njemu izgradim Gospodu žrtvenik, da se odvrati pošast sa naroda!” A Arauna odgovori Davidu: „Neka ga moj gospodar i kralj uzme i neka žrtvuje što mu je drago! Gle, ovdje su goveda za paljenice, kola i jarmovi neka budu drva! O kralju, ovo ti sve poklanja Arauna!” I on blagoslovi kralja govoreći: „Neka ti se Gospod, Bog tvoj, smiluje!” No, David reče ovako: „Ne, neću! Hoću da kupim i da platim koliko vrijedi. Neću da Gospodu prinosim paljenicu koja me nije ništa koštala!” Tako David otkupi gumno i goveda za pedeset šekela srebra. I David tamo sagradi žrtvenik i prinese paljenice i pomirnice. Gospod se smilova zemlji i tako se odvrati pošast od Izraela. Kada je kralj David ostario, bogat danima, desi se da se nije mogao ugrijati, bez obzira koliko bi odjeće na sebe navukao. Tad mu sluge rekoše: „Trebali bismo svome gospodaru, kralju, naći kakvu mladu djevicu da ga dvori i njeguje, i da spava u njegovom naručju, da se naš gospodar, kralj, ogrije!” I oni počeše tragati za lijepom djevojkom po cijelom Izraelu i nađu Abišagu Šunamku i nju dovedu kralju. No, ona bijaše veoma lijepa djevojka, služila je i njegovala kralja, ali on sa njom nije lijegao. Potom se desi da se Adonija, sin Hagitin, uzdigne i izjavi: „Hoću da budem kralj!” I on skupi kola, konjicu i pedeset muževa koji su ispred njega hodili. No, njegov ga otac nikada nije korio niti pitao: „Zašto to činiš?” On bijaše veoma lijepog stasa, a njegova majka ga je rodila poslije Abšaloma. Dogovarao se sa Joabom, Sarvijinim sinom, i Abjatarom, svećenikom, i oni su se priklonili Adoniju. No, svećenici Sadok i Benaja, Jojadanov sin, vjerovjesnici Natan, Šimej i Rei i Davidovi junaci nisu ga podržavali. Kada je Adonija žrtvovao ovce, goveda i tovnu telad kod stijene Zokelet, kraj koje je izvor Rogel, pozove svu svoju braću, kraljeve sinove, i sve muževe Jude, sluge kraljeve. Ali nije pozvao vjerovjesnika Natana i Benaju, ni druge junake, niti svoga brata Salomona. Tad se Natan obrati Batšebi, Salomonovoj majci, govoreći: „Zar nisi čula da je Adonija, sin Hagitin, postao kralj iako David, naš gospodar, o tome nije obaviješten? Dođi, hoću da ti dam jedan savjet da bi spasila svoj život i život svoga sina Salomona. Otiđi kralju Davidu pa mu reci: ‘Zar se nisi, kralju moj i gospodaru, zakleo svojoj sluškinji govoreći: tvoj sin Salomon će kraljevati poslije mene, i on će sjediti na prijestolju? A zašto je sada Adonija postao kralj?’ Gle, ja ću ući za tobom dok budeš govorila sa kraljem i potvrditi tvoje riječi!” Tako Batšeba ode u kraljevu sobu, no, kralj je bio veoma star, i Abišaga iz Šunama ga je služila. Batšeba se pokloni kralju, a ovaj je odmah upita: „Šta želiš?” „Gospodaru” reče ona, „zakleo si se sluškinji Gospodom, Bogom tvojim, govoreći: ‘Tvoj sin Salomon će kraljevati poslije mene i on će sjediti na mom prijestolju!’ A gle, sada je Adonija postao kralj, a ti, gospodaru, ništa o tome i ne znaš. Žrtvovao je bikove, tovnu telad, mnogo ovaca, i pozvao je sinove kralja, svećenika Abjatara i vojskovođu Joaba. No, nije pozvao tvoga slugu Salomona. No, ti si, gospodaru i kralju, onaj na kome su pogledi svega Izraela, da im obznaniš ko će poslije moga gospodara i kralja sjesti na prijestolje! I desit će se, kada moj gospodar i kralj počine sa svojim precima, da ćemo ja i moj sin Salomon ispaštati.” I gle, dok je još govorila, uđe vjerovjesnik Natan Tad jave kralju govoreći: „Gle, vjerovjesnik Natan je stigao!” I on se nakloni kad uđe kralju i padne ničice pred njim. Natan reče: „Gospodaru i kralju, da li si ti rekao: ‘Adonija će poslije mene kraljevati, i on će sjesti na moje prijestolje?’ Jer on je danas krenuo i žrtvovao mnogo bikova, tovljenih teladi i ovaca, i pozvao je sve kraljeve sinove, vojskovođe i svećenika Abjatara. I gle, oni slave s njim i uzvikuju: ‘Živio kralj Adonija!’ Ali nije pozvao mene, tvoga slugu, Sadoka, svećenika, Benaju, Jojadanovog sina, niti tvoga slugu Salomona. Da li je ovu stvar dozvolio moj gospodar, kralj? Zar nisi obavijestio svoga slugu o tome ko će naslijediti prijestolje moga gospodara, kralja?” No, kralj David odgovori: „Pozovite Batšebu!” I ona dođe pred kralja, a kralj se, kada je stala pred njega, zakune govoreći: „Tako mi živog Gospoda, koji dušu moju iz nevolje izbavlja, danas ću postupiti onako kako sam ti se kleo Gospodom, Bogom Izraela, kada sam govorio: ‘Tvoj će sin Salomon biti kralj poslije mene, on će me naslijediti na prijestolju!’” Tad se Batšeba pokloni do zemlje i reče: „Neka moj gospodar, kralj David, živi vječno!” I kralj David naredi: „Pozovite svećenika Sadoka, vjerovjesnike Natana i Benaju, Jojadanovog sina!” Kada su ušli pred kralja, on nastavi: „Povedite sluge svoga gospodara i moga sina Salomona, stavite ga na mazgu i odvedite na izvor Gihon. I neka ga svećenik Sadok i vjerovjesnik Natan tamo pomažu za kralja nad Izraelom; potom zatrubite i povičite: ‘Živio kralj Salomon!’ I za njim pođite gore, neka dođe i neka sjedne na moje prijestolje, neka kraljuje umjesto mene, jer sam odredio da on bude vladar nad Izraelom i Judom!” Tad kralju odgovori Benaja, Jojadanov sin, i reče: „Amin! Neka tako progovori i Gospod, Bog moga gospodara, kralja! Kakav je Gospod bio sa mojim gospodarem, kraljem – neka tako postupa i sa Salomonom, neka njegovog prijestolje učini još silnijim od prijestolja moga gospodara, kralja Davida!” Tad pođu svećenik Sadok, vjerovjesnik Natan i Benaja, sin Jojadanov, Kerećani i Pelećani dolje i podignu Salomona na mazgu kralja Davida, i dovedu ga do izvora Gihon. I svećenik Sadok uzme rog s uljem iz šatora i pomaže Salomona, potom zatrube, i sav narod poviče: „Živio kralj Salomon!” I cijeli narod pođe za njim gore, svirali su frule i veselili se, tako da se zemlja tresla od graje. No, vika stiže do Adonije i svih njegovih gostiju, baš u trenu kad su dovršavali gozbu. Kada je Joab čuo kako trube iz roga, upita: „Kakva je ovo vika u gradu?” A gle, dok je još govorio, stiže Jonatan, sin svećenika Abjatara, a Adonija ga pozove unutra i reče: „Uđi, jer ti si vrijedan čovjek, sigurno donosiš dobre vijesti!” A Jonatan odvrati: „Doista, naš gospodar, kralj David, prozvao je Salomona kraljem! Kralj je poslao svećenika Sadoka, vjerovjesnika Natana, Benaju, Jojadanovog sina, Kerećane i Pelećane da ga prate, i popeli su ga na kraljevu mazgu. I svećenik Sadok i vjerovjesnik Natan ga pomazaše za kralja na izvoru Gihon; pošli su odatle veseleći se, tako da se cijeli grad uskomešao. Odatle ona vika koju ste čuli. I Salomon je zasjeo na kraljevo prijestolje. Kraljeve sluge su također pošle i ušle tamo da požele našem gospodaru, kralju Davidu, sreću, govoreći: ‘Neka tvoj Bog učini Salomonovo ime još slavnijim od tvoga, i neka mu i prijestolje budi silnije no tvoje!’ I kralj se naklonio na svome ležaju! Tad reče i ovo: ‘Neka je hvaljen Gospod, Bog Izraela, koji mi danas pred očima darova nasljednika!’” Tad se uplaše Adonijevi gosti, raziđu se, i svaki ode svojim putem. No, Adonija se plašio Salomona, zato pođe i uhvati rogove žrtvenika. Jave to i Salomonu govoreći: „Gle, Adonija se plaši kralja Salomona; uhvatio se za rogove žrtvenika i ponavlja: ‘Neka mi se kralj Salomon danas zakune da svoga slugu neće pogubiti mačem!’” A Salomon na to reče: „Ako se pokaže kao pravedan čovjek neće mu nedostajati dlaka s glave; no, ako se na njemu nađe kakve zlo, onda mora umrijeti!” I kralj pošalje da ga dovedu sa žrtvenika. Kada je stigao pred kralja Salomona, odmah padne ničice na tlo. Ali Salomon mu reče: „Idi svojoj kući!” A kad se približi čas Davidove smrt, on dade svome sinu Salomonu upute govoreći: „Krećem tamo gdje valja poći cijelom svijetu. Osnaži se i budi muž! Drži se zapovijedi Gospoda, Boga tvoga, da hodiš Njegovim stazama, da ispunjavaš Njegove naredbe, zapovijedi, Njegova prava i svjedočanstva, onako kako je zapisano u Mojsijevom Zakonu; da bi imao sreće u svemu što činiš, i gdje god da pođeš. Učini ovo kako bi Gospod potvrdio Svoju riječ, koju je izrekao o meni, onda kada je kazao: ‘Ako tvoji sinovi budu pazili na svoje puteve, da u iskrenosti preda Mnom hode iz sveg srca i duše, onda ti nikada neće nedostajati nasljednik na prijestolju Izraela!’ No, ti znaš što mi je učinio Joab, sin Sarvijin, kako je postupio sa dvojicom Izraelovih vojskovođa, sa Abnerom, Nerovim sinom, i Amasom, Jitrovim sinom; kako ih je ubio i time prolio krv usred mirnih vremena i kako mu je krv rata prsnula na opasač kojim se opasao, i na obuću koju je nosio na nogama. Zato sada postupaj po vlastitoj mudrosti i ne dopusti da njegove sijede kose u miru otputuju u carstvo mrtvih. A sinovima Barzilaja, Gileađanina, iskazat ćeš dobro, i neka oni budu među onima koji će jesti za tvojim stolom; jer oni su ostali uz mene kada sam bježao pred tvojim bratom Abšalomom. I gle, uz tebe je Šimej, sin Gere, Benjaminovca iz Bahurima, koji me okrutno psovao kada sam putovao u Mahanajim. No, zakleo sam se Gospodom, kada mi je prišao kod Jordana, i rekao: ‘Neću te pogubiti mačem!’ Ali ti ga sada nemoj ostaviti nekažnjenog; mudar si čovjek i veoma dobro znaš što ti je činiti kako bi njegove okrvavljene sijede kose poslao u carstvo mrtvih!” I David počine sa svojim precima, i bude sahranjen u Davidovom gradu. David je vladao nad Izraelom četrdeset godina. Sedam godina je kraljevao nad Hebronom, a trideset i tri godine u Jerusalemu. Salomon je sada sjedio na prijestolju svoga oca Davida, i njegovo kraljevstvo bijaše čvrstih temelja. No Adonija, Hagitin sin, uđe k Batšebi, Salomonovoj majci, a ona ga upita: „Dolaziš li u miru?” „U miru!”, odvrati ovaj. „Moram sa tobom razgovarati”, nastavi Adonija. A ona mu odgovori: „Reci!” I on krene besjediti: „Ti znaš da je kraljevstvo pripalo meni i da je cijeli Izrael usmjerio poglede na mene i vjerovao da ću ja postati kralj, a sada mi je izmaklo kraljevstvo i pripalo mome bratu, jer ga je Gospod njemu namijenio. Ali sada imam samo jednu molbu za tebe, i nemoj me odbiti!” A ona odvrati: „Govori! Razgovaraj sa kraljem Salomonom, jer tvoju molbu neće odbiti, neka mi daruje Abišagu iz Šunama za ženu!” A Batšeba reče: „Dobro, razgovarat ću sa kraljem o ovome!” Tako Batšeba ode kralju Salomonu da bi sa njim razgovarala o Adoniji. A kralj ustane kada je ona ušla, priđe joj, pokloni se, pa se potom vrati i sjedne na svoje prijestolje. Zatim donesoše i za kraljevu majku prijestolje i ona sjedne sa njegove desne strane. Tad ona počne govoriti: „Imam molbu, nemoj je odbiti!” A kralj reče: „Slobodno zamoli, majko, jer ti ne mogu ništa odbiti!” A ona nastavi: „Neka dadnu Abišagu iz Šunama tvome bratu Adoniji za ženu!” A kralj Salomon odgovori svojoj majci: „A zašto moliš da Adonija dobije Abišagu iz Šunama? Zamoli da dobije i kraljevstvo, jer je stariji brat, kako za njega tako i za Abjatara svećenika i Joaba, Sarvijinog sina!” I kralj se zakune Gospodom govoreći: „Neka mi Bog učini ovo zlo i doda još drugo, ali ova riječ će Adoniju koštati života! I sada, tako mi živog Gospoda, koji me postavio na prijestolje moga oca Davida, koji je moje kraljevanje potvrdio i spremio mi dom kako je obećao, danas će Adonija poginuti!” I kralj pošalje Benaju, Jojadanovog sina; ovaj na njega udari i zada mu smrtni udarac. Kralj se potom obrati svećeniku Abjataru: „Idi u Anatot, na svoja polja, jer si čovjek nad kojim se nadvila smrt. Ali danas te neću pogubiti, zato što si nosio Kovčeg Boga, Gospoda, pred mojim ocem, i što si i ti propatio zajedno sa njim sve ono što je tištilo njega!” Tako Salomon protjera Abjatara, i nije mu više bilo dozvoljeno da obavlja dužnost Gospodnjeg svećenika, i tako se ispuni Gospodnja riječ o onome što je u Šilu govorio o Elijevu domu. No, glasine o ovome stignu i do Joaba, a Joab je podržavao Adoniju, i nije stao uz Abšaloma. Tad Joab pobjegne u Gospodnji šator i uhvati rogove žrtvenika. O tome izvijeste kralja Salomona govoreći: „Joab je pobjegao u Gospodnji šator, gle, on stoji kraj žrtvenika!” Tad Salomon pošalje Benaju, Jojadanovog sina, naredivši mu: „Idi, pogubi ga!” A kada je Benaja stigao do Gospodnjeg šatora, vikne Joabu: „Ovako naređuje kralj: ‘Izlazi van!’” A ovaj odgovori: „Ne, hoću ovdje umrijeti!” A Benaja se vrati i izvijesti kralja o ovome govoreći: „Ovako je kazao Joab, tako je odgovorio!” A kralj mu reče: „Učini onako kako je kazao; pogubi ga i potom sahrani, da krv koju je Joab bezrazložno prosuo otkloniš s mene i sa doma oca moga! I neka Bog na njegovu glavu sunovrati krv, jer je ubio dva čovjeka, pravednija i bolja od njega samog; pogubio ih je mačem bez znanja moga oca, Davida: Abnera, Nerovog sina, vojskovođu Izraela i Amasu, sina Jitrovog, vojskovođu Izraela. Njihova će krv pasti na Joabovu glavu i na glave njegovih potomaka dovijeka, a neka David i njegovi potomci, prijestolje njegovo i dom, zauvijek imaju mir pred Gospodom!” Tad Benaja, Jojadanov sin, ode gore i udari na Joaba te ga ubije; i on bi pokopan u svojoj kući, u pustinji. Potom kralj postavi Benaju, Jojadanovog sina, na čelo vojske umjesto njega, a svećenika Sadoka postavi na Abjatarovo mjesto. I kralj pošalje po Šimeja pa mu poruči: „Sagradi sebi kuću u Jerusalemu i stanuj u njoj, i nemoj iz nje odlaziti, bilo tamo, bilo ovamo! Znaj da ćeš onoga dana kada izađeš iz nje i kada prijeđeš potok Kidron sigurno umrijeti; neka krv padne na tvoju glavu!” Tad Šimej odgovori kralju: „Riječ je valjana; sluga će učiniti onako kako moj gospodar, kralj, naređuje!” Tako je Šimej dugo živio u Jerusalemu. No, desi se da nakon tri godine Šimeju pobjegnu dvojica sluga i sklone se kod Akiša, sina Maakinog, kralja Gata. I Šimeja o ovome obavijeste govoreći: „Gle, tvoje sluge su u Gatu!” Tad Šimej osedla svoga magaraca i ode u Gat, Akišu, da potraži svoje sluge. Šimej se potom vrati i dovede svoje sluge. No, izvijeste Salomona o tome da je Šimej otputovao iz Jerusalema u Gat i da se potom vratio. Tad kralj pošalje po Šimeja pa mu se obrati govoreći: „Zar nisam od tebe tražio zakletvu Gospodom i zar ti nisam kazao: ‘Znaj da ćeš onoga dana kada odeš bilo gdje, sigurno umrijeti?’ A ti si mi odgovorio: ‘Riječ je valjana, čuo sam te!’ Zašto se nisi držao ove zakletve Gospodom, i ove zapovijedi koju sam ti naložio?” I kralj nastavi govoriti Šimeju: „Svjestan si sveg zla koje si nanio mome ocu Davidu; to zna tvoje srce. A sada će Gospod pustiti da se tvoja zloba sunovrati na tvoju glavu! Ali kralj Salomon će biti blagoslovljen i Davidovo prijestolje će čvrsto stajati pred Gospodom dovijeka!” I kralj da naređenje Benaji, Jojadanovom sinu; on izađe i udari na Šimeja, tako da je ovaj umro. I kraljevstvo se učvrsti u Salomonovim rukama. Salomon se sprijatelji sa faraonom, kraljem Egipta, i uzme njegovu kćer za ženu pa je dovede u Davidov grad, dok ne dovrši dom, Gospodnji hram i zidine Jerusalema. Narod je još uvijek prinosio žrtve na visinama, jer u to vrijeme Gospodnjem imenu još ne bijaše izgrađen Hram. Ali Salomon je ljubio Gospoda, slijedio je odredbe oca svoga Davida; samo je prinosio klanice i kadio na visinama. I kralj ode u Gibeon kako bi tamo prinio žrtve, jer to bijaše najvažnije uzvišenje. Na tom žrtveniku je Salomon žrtvovao hiljadu paljenica. No, tada se u Gibeonu Salomonu u snu prikaže Gospod. I Gospod reče: „Zamoli za ono što želiš!” A Salomon odgovori: „Iskazao si veliku milost Svome sluzi, mome ocu Davidu, jer je hodio pred Tobom u istini, u pravdi i čista srca; i iskazao si mu tu veliku milost tako što si mu dao sina koji sjedi na njegovom prijestolju i dan danas. Jer Ti si, o Gospode, Bože moj, Svoga slugu učinio kraljem umjesto moga oca Davida, i pošto sam još mladić koji još ne umije ni ulaziti ni izlaziti; i pošto je sluga Tvoj usred naroda kojeg si izabrao, naroda, koji je tako silan da se izbrojati ne može; onda slugi Svome podaj razborito srce, da umije pravo suditi Tvome narodu i razlikovati dobro od zla. Jer ko može suditi ovoj sili, Tvome narodu?” I Gospodu bi pravo da je Salomon zamolio za ovu stvar. Zato Gospod reče: „Pošto za ovo moliš, a ne za dug život, bogatstvo ili da smrću udarim na tvoje neprijatelje, nego za razboritost i razumijevanje pravde; gle, zbog toga sam postupio po tvojim riječima. Dao sam ti razumno i razborito srce kakvo nije postojalo prije tebe i kakvo se poslije tebe neće ponoviti. Uz to sam ti dao i ono za šta nisi molio, bogatstvo i čast, tako da neće biti sličnoga među kraljevima u svim danima tvoga života. I ako ti je volja poći Mojim stazama, da Moje odredbe i zapovijedi slijediš, onako kako je to činio i tvoj otac David, onda ću ti darovati i dug život!” I Salomon se probudi kad gle, to bijaše san. Kad je stigao u Jerusalem stane pred Kovčeg saveza i prinese paljenice i pomirnice pa pozove sve svoje sluge na gozbu. No, u to vrijeme pred Salomona stanu dvije žene. Jedna od njih se obrati kralju ovim riječima: „Ah, gospodaru, ova žena i ja smo stanovale u istoj kući, i ja sam rodila tamo, i desi se da i ona rodi tri dana poslije mene. A mi smo bile same, nikakav stranac nije boravio kod nas u kući. I sin ove žene umre te noći, ona ga je u snu ugušila. Potom je ustala u pola noći, uzela moga sina u svoje naručje, dok je tvoja sluškinja spavala, a svoga mrtvog sina je položila u moje ruke. I kad sam ujutro ustala da podojim sina, gle, bio je mrtav! I pažljivo sam ga tog jutra pregledala kad gle, to nije bio sin kojeg sam rodila!” No, druga žena se umiješa govoreći: „Nije tako! Moj sin je živ, a tvoj je sin umro!” A prva odvrati: „Nije! Tvoj sin je umro, a moj sin živi!” Naposljetku kralj reče: „Jedna kaže: ‘Ono živo dijete je moj sin, a tvoje je ono koje je umrlo!’, druga veli: ‘Ne, tvoj sin je umro, a moj živi!’” Tad kralj naredi: „Donesite mi mač!” I kralju donesu mač. Tad kralj nastavi: „Rasijecite živo dijete na dva dijela i objema dajte po dio!” Tad žena kojoj je pripadao živi sin zavapi kralju – jer se sažalila nad djetetom – govoreći: „Molim te gospodaru, daj njoj živo dijete ali ga nemoj pogubiti!” No, druga žena poviče: „Neka ne pripadne ni meni ni njoj – podijelite ga!” Tad kralj naloži govoreći: „Dajte dijete prvoj ženi i nemojte ga ubiti! Ona je njegova majka!” A kada je cijeli Izrael čuo o tome kakvu je kralj odluku donio, počnu se diviti, jer su vidjeli da je mudrost Božija bila u njegovom srcu kako bi pravdu donosio. Kralj Salomon je vladao nad cijelim Izraelom. Ovo su bili njegovi vrhovni činovnici: Azarja, sin svećenika Sadoka. Elihoref i Ahija, Šišini sinovi, bijahu tajnici; i Josafat, Ahiludov sin, pisar; Benaja, Jojadanov sin, bijaše vojskovođa, a Sadok i Abjatar svećenici. Azarja, Natanov sin, bijaše postavljen nad nadzornike; A Zabud, sin Natanov, bio je savjetnik, kraljev prijatelj. Akišar bijaše upravnik nad palačom, a Adoniram, Abdin sin, nadzirao je radnike. Salomon je imao dvanaest nadstojnika nad cijelim Izraelom koji su kralja i njegov dvor snabdijevali hranom; i svako bi ovaj posao obavljao jednom mjesečno. A ovo su njihova imena: sin Hurov na gori Efrajim; sin Dekerov u Makasu, u Bet Šemešu, Šaalbimu i Elon Bet Hananu. Sin Hesedov u Arubotu, nad Sohom i cijelom zemljom Hefer. Abinadabov sin nad cijelim gorjem Dor. Taj je za ženu imao Tafatu, jednu od Salomonovih kćeri. Baana, Ahiludov sin, u Tanaku i Megidu i nad cijelim Bet Šeanom, koji se nalazi kraj Sartana i ispod Jizreela, od Bet Šeana do Abel Mekole, sve do s onu stranu Jokmeama. Sin Geberov u Ramotu u Gileadu, on je posjedovao sela Jaira, sina Manašeova, u Gileadu i cijeli Argob, koji je u Bašanu, šezdeset prostranih gradova opasanih zidinama i učvršćenih mjedenim prijevornicama. Ahinadab, sin Idov u Mahanajimu. Akimas u Naftaliju; i on se oženio jednom od Salomonovih kćeri, Basmatom. Baana, Hušajev sin, u Ašeru i Balotu. Jošafat, Paruahov sin, u Jisakaru. Šimej, Elin sin, u Benjaminu. Geber, Urijin sin, u zemljama Gilead, Sihona, kralja Amorećana i Oga, bašanskog kralja. On bijaše nadstojnik nad tim zemljama. No, Jude i Izraela bi koliko i morskog pijeska. Tako su se veselili, jeli i pili. Tako je Salomon vladao nad svim kraljevstvima, od Eufrata preko filistejske zemlje do granica Egipta; donosili su mu danak i služili za cijelog života. No, Salomonu je svakodnevno trebalo trideset kora bijelog brašna i šezdeset kora običnog brašna; deset utovljenih volova, dvadeset volova s paše i stotinu ovaca – osim jelena, srna, divokoza i ugojene peradi. Jer vladao je u cijeloj zemlji zapadno od Eufrata, od Tafse do Gaze, nad svim kraljevstvima s ove strane rijeke; i mir je svuda vladao Juda i Izrael živješe sigurno, svaki pod svojom lozom i smokvom, od Dana do Beer-Šebe, sve dok je živio Salomon. Salomon je imao četrdeset hiljada konjušnica za konje koji su vukli bojna kola i dvanaest hiljada konjanika. I spomenuti nadstojnici snabdijevaše hranom Salomona i sve one koji su sjedali za kraljev sto; svaki u svome mjesecu, i nisu dopuštali da ičega manjka. Donosili su i ječam i slamu za tegleće i ostale konje, tamo gdje bilo potrebe, svaki po svome redu. I Bog podari Salomonu mudrost, mnogo razboritosti i široko srce, poput pijeska na morskoj pučini. I Salomonova mudrost bijaše veća od mudrosti svih sinova istoka i mudrosti svih Egipćana. Doista, bio je mudriji od svih ljudi, mudriji čak i od Etana Ezrahanina, od Hemana, Kalkola i Darde, sinova Maholovih; i Salomon steče slavu među svim okolnim narodima. Pripisuje mu se tri hiljade izreka, a ispjevao je i hiljadu i petsto pjesama. Govorio je i o stablima, o kedrovini na Libanonu pa do izopa koji izrasta iz zidina. Besjedio je i o stoci, o pticama, o glistama i ribama. I od svih su naroda pristizali da čuju Salomonove mudrosti, dolazili su i od svih kraljeva svijeta oni koji su čuli za njegovu mudrost. Hiram, kralj Tira, pošalje svoje sluge Salomonu, jer je čuo da je postao kralj nakon svoga oca. Hiram je, naime, sve vrijeme bio Davidov prijatelj. A Salomon poruči Hiramu: „Ti znaš da moj otac David nije bio u stanju izgraditi Hram Gospodnjem imenu, svome Bogu, zbog ratova koji su mu nametali njegovi neprijatelji, dok ih Gospod nije podložio pod njegovu čizmu. No, sada mi je Gospod, Bog moj, podario mir naokolo, tako da ne moram očekivati ni neprijatelje, a ni ljute napade. Gle, sada namjeravam Gospodnjem imenu, Bogu svome, izgraditi Hram, onako kako je Gospod poručio mome ocu Davidu govoreći: ‘Neka tvoj sin, kojeg umjesto tebe postavljam na prijestolje, izgradi Hram Mome imenu!’ Zato sada naloži da mi nasijeku kedara iz Libanona; neka moje sluge budu s tvojim slugama i dat ću ti platu za tvoje sluge koju budeš tražio. Jer, poznato ti je da nikoga nema među nama ko bi znao sjeći stabla poput Sidonaca.” Kada je Hiram čuo šta Salomon poručuje, veoma se obraduje i reče: „Neka je slavljen Gospod koji je Davidu podario mudrog sina i koji ga je postavio nad ovaj veliki narod!” I Hiram poruči Salomonu: „Primio sam poruku koju si mi poslao. Ispunit ću tvoje molbe u vezi s kedrovinom i čempresima. Neka moje sluge donesu stabla iz Libanona do mora, a potom ću ih splavovima prevesti do mjesta koje ti odrediš, ili ću dati da ih isijeku pa ćeš poslati po njih. Ali i ti ćeš ispuniti moje želje i dat ćeš mi hranu koja je potrebna mome domu!” Tako Hiram dade Salomonu kedrovinu i čemprese po njegovoj želji. No, Salomon je Hiramu poslao dvadeset hiljada kora pšenice za njegov dom i dvadeset kora najboljeg maslinovog ulja. To je Salomon slao Hiramu svake godine. I Gospod dade Salomonu mudrost, onako kako mu je obećao; i bijaše mir između Hirama i Salomona, i oni stupiše u savez. Salomon je skupljao radnike iz svega Izraela; i na kraju ih bijaše trideset hiljada. Slao ih je u Libanon na smjene, svakog mjeseca njih deset hiljada, tako da su jedan mjesec provodili u Libanonu, a dva kod kuće. Adoniram bijaše postavljen nad radnike. Salomon je u gorju imao sedamdeset hiljada nosača i osamdeset hiljada kamenorezaca, i to ne ubrajajući nadstojnike Salomonove, koji bijahu postavljeni nad poslove, naime, bilo je tri hiljade i trista onih koji su nadgledali narod koji je radio I kralj naredi da se izlomi veliko, vrijedno kamenje, da temelj Hrama budu tesane kamenice. I Salomonovi i Hiramovi graditelji uz Gibljane tesali su kamenje i spremali stabla i kamenice za gradnju Hrama. Četiristo osamdesete godine po izlasku Izraelovih sinova iz zemlje Egipat, u četvrtoj godini Salomonovog kraljevanja nad Izraelom, u mjesecu ziva, drugom mjesecu, poče se graditi Gospodnji hram. A Hram koji je kralj Salomon gradio bijaše dug šezdeset lakata, dvadeset lakata širok i trideset lakata visok. Predvorje pred glavnom prostorijom Hrama bijaše dugo dvadeset lakata, skladno širini samog Hrama, i deset lakata široko ispred Hrama. I on izgradi prozore na Hramu i prekrije ih rešetkama. I oko Hrama načini dogradnju, oko zidova Hrama i pokraj glavne prostorije i unutarnjeg svetišta; tu uokolo dogradi dodatne sobe. Najniži sprat bio je širok pet lakata, drugi šest lakata, a treći sedam lakata; naime, odsjeke je gradio na kući spolja da ne bi zahvatali zidove Hrama. A Hram je građen od kamenica koje su obrađene pristizale iz kamenoloma, tako da u Hramu nije odzvanjao ni čekić, ni dlijeto, niti kakav drugi željezni alat za sve vrijeme gradnje. Ulaz u donji sprat nalazio se sa desne strane Hrama, zavojne stepenice su vodile do srednjeg sprata, a sa srednjeg se moglo doći na treći sprat. Tako je gradio i dovršio Hram; pokrio ga je daskama i stupovima od kedrovine. Sagradio je i prigradnju uz cijeli Hram, visoku pet lakata, te je povezao sa kućom stupovima od kedrovine. I Gospod uputi riječ Salomonu: „Za ovaj Hram koji si izgradio: ako ćeš hoditi u Mojim odredbama, činiti pravo Moje i slijediti sve Moje zapovijedi, tako da u njima hodiš, onda ću Svoju riječ ispuniti, onu koju sam obećao ocu tvome Davidu. I živjet ću usred Izraelovih sinova i neću napustiti Moj narod Izrael!” Tako je Salomon dovršio Hram. A zidove Hrama je sa unutarnje strane prekrio daskama od kedrovine, od tla Hrama do samog ruba zida kraj plafona, i tlo Hrama je prekovao daskama od kedrovine. Sagradio je jedan odijeljeni dio od kedrovine, dvadeset lakata od zadnje strane Hrama, od tla do plafona, sagradio ga je za Njega da bude unutarnje svetište, mjesto najsvetije. Glavna prostorija hrama bila je duga četrdeset lakata. A kedrovina u unutarnjem dijelu bila je ukrašena rezbarenjem, predstavama jabuka i pupoljaka cvijeća. A svetište je uredio unutar Hrama da bi Kovčeg saveza Gospodnjeg položio tamo. A svetište je bilo dugo dvadeset lakata, dvadeset lakata široko i visoko. Presvukao ga je čistim zlatom, a i žrtvenika od kedrovine je zlatom prekovao. A Salomon je unutrašnjost Hrama prekrio zlatom, također je postavio lance od svetišta i njih je prekrio zlatom. I cio Hram je u potpunosti prekrio zlatom, i cijeli žrtvenik koji je pripadao svetištu. U Svetištu je izgradio i dva kerubina od maslinova drveta, svaki je bio visok deset lakata. Svako kerubinovo krilo bilo je dugo pet lakata; bilo je deset lakata od kraja jednog krila do vrha drugog krila. I drugi kerubin je imao deset lakata. Oba kerubina bijahu iste mjere i istog izgleda. Oba kerubina bijahu visoka deset lakata. Kerubine je postavio u unutrašnjost Hrama; i oni raširiše krila tako da je krilo jednog kerubina dodirivalo zid, dok je krilo drugoga dopiralo do drugog kraja zida, dok su se usred Hrama njihova krila doticala. Kerubine je, također, obložio zlatom. Dao je da se na svim zidovima Hrama izrezbare kerubini, palme i pupoljci cvijeća, sa unutarnje i vanjske strane. I tlo Hrama je prekrio zlatom sa unutarnje i vanjske strane. Na ulaz u svetište je postavio vrata od maslinova drveta. Dovratnici s pragom bijahu petostruki. I izradio je krila vrata od maslinova drveta i dao da se na njima izrezbare kerubini, palme i pupoljci cvijeća pa je potom obložio sve zlatom; a na kerubine i palme je prikovao zlata. I na vratima na ulazu u glavnu prostoriju je također izradio dovratnike s pragom od maslinova drveta, koja bijahu četverougaona, i oba su se krila otvarala na dvije strane. I na njima je izrezbario kerubine, palme i pupoljke cvijeća, pa sve to prekrio zlatom, koje bijaše skladno rezbarijama. A unutarnje predvorje je izradio od tri sloja tesanog kamena i jednog sloja kedrovih dasaka. Četvrte godine, u mjesecu ziva, bijaše položen temelj Gospodnjeg hrama; a jedanaeste godine, u mjesecu bulu, dakle, u osmom mjesecu, Hram bi dovršen po svim pravilima i propisima. Dakle, Hram se gradio sedam godina. Salomon je trinaest godina gradio vlastiti dvor, sve dok ga nije posve dovršio. Naime, gradio je kuću od libanonske šume; dugu stotinu lakata, pedeset lakata široku i visoku trideset lakata, na četiri reda kedrovih stupova na kojima su bile postavljene grede od kedrovine. Iznad soba se nalazio krov od kedrovine na gredama kojih bijaše četrdeset i pet, dakle petnaest u jednom redu. Grede su imale tri reda i po tri prozora koji su stajali jedan naspram drugog. Sva vrata i dovratnici bijahu na četverougaoni, i po tri prozora stajala su jedan naspram drugog. Izgradio je i trijem od stupova, dug pedeset lakata i širok trideset lakata. Ispred bijaše trijem sa stupovima i krovom koji se nalazio sprijeda. Uz to je podigao odaju za prijestolje gdje je sudio, naime, odaju suđenja, i obložio je kedrovinom od tla pa do plafona. I kuća u kojoj je stanovao, u drugom dvorištu, na ulazu u trijem, bijaše iste gradnje. Salomon i za kćerku faraonovu, koju je uzeo za ženu, izgradi istu kuću. Sve ovo izgradiše od skupocjenog kamena, obrađenog po mjeri, dorađenog izvana i iznutra pilom, sve od temelja do krova, od okolice pa do velikog dvora. Temelj izgradiše od dragocjenog, golemog kamenja, koje bijaše dugo deset ili osam lakata. Iznad postaviše vrijedno kamenje, po mjeri obrađeno, i grede od kedrovine. A dvor je uokolo bio okružen zidinama građenim od tri sloja obrađenog kamena i jednog reda kedrovih greda; isto bijaše i oko unutarnjeg dvorišta Gospodnjeg hrama i predvorja kuće. Kralj Salomon pošalje po Hirama iz Tira. On je bio sin jedne udovice iz plemena Naftali, a otac mu bijaše kovač iz Tira. Bio je veoma mudar, razborit i sposoban, vješt u izradi svakakvih predmeta od mjedi. On dođe kralju Salomonu i obavi sve poslove. Napravi dva mjedena stupa; stupovi su bili visoki osamnaest lakata, konac od dvanaest lakata ih je mogao obujmiti. Izradio je i dva oglavka, izlivena od mjedi, kako bi ih postavio gore na stupove; i svaki oglavak je bio visok pet lakata. Na oglavcima na vrhu stupova nalazila se isprepletena mreža i konopci slični lancima, bilo ih je sedam na jednom oglavku i sedam na drugom. Tako je izgradio stupove; bili su okruženi šipcima u dva reda, nizali su se oko ispletenog dijela; načini ovo kako bi prekrili oglavke koji bijahu na stupovima, a isto učini i sa drugim oglavcima. A oglavci gore na stupovima bili su izrađeni poput ljiljana u predvorju, visoki četiri lakta. Oglavci su bili postavljeni i na stupovima iznad, blizu klupka koje se nalazilo iza spletenog dijela. I bilo je dvjesta šipaka koji su bili naokolo poredani oko prvog i drugog oglavka. Stupove podiže na ulazu u trijem; prvo podigne desni stup, i nazove ga Jahin, a zatim podigne lijevi, kojeg je nazvao Boaz. I navrh stupova položiše splet ljiljana, time bi dovršen rad na stupovima. Tada od mjedi izli more koje je mjerilo deset lakata od jednog kraja do drugoga; bilo je okruglasto i pet lakata visoko, a konac dug trideset lakata ga je mogao obuhvatiti. Ispod ruba je bilo ukrašeno cvjetnim čaškama, deset takvih u jednom redu oko mora. A bilo je dva reda ovih čaški, izlivenih iz istog komada kao samo more. Stajalo je na dvanaest volova, tri vola su bila okrenuta sjeveru, tri ka zapadu, tri su gledala na jug, a tri na istok; a more je počivalo na njima, i sve stražnjice bijahu okrenute unutra. Bilo je debelo kao dlan, a rub mu je bio poput ruba kakvog pehara, kao ljiljanov cvijet; i primalo je dvije hiljade bata. Načinio je i deset mjedenih postolja. Svako postolje bilo je dugo četiri lakta, imalo je u sebi četiri lakta širine i bilo visoko tri lakta. Postolja su bila izrađena tako da su imala oplate koje su se umetale u okvire. Na oplatama između okvira bili su predstavljeni lavovi, volovi i kerubini; i na okvirima se nalazilo isto, a ispod lavova i goveda bili su vijenci. Svako je postolje imalo četiri mjedena točka sa mjedenim osovinama; ispod umivaonika, naspram vijenaca, izliše ramenice. A dubina umivaonika, ispod i iznad stupca, iznosila je jedan lakat. Otvor je bio okruglast, u obliku podnožja stupca, i iznosio je jedan i po lakat. Bio je naokolo ukrašen, a oplata mu je bila na četiri ugla, nije bila okrugla. Ona četiri točka su stajala ispod oplate, a osovine su bile na postolju, svaki točak bio je visok jedan i po lakat. Točkovi su bili izrađeni poput točkova kola, njihove osovine, naplaci, paoci i glavčine – sve bijaše izliveno. I na sve četiri strane postolja bijahu postavljene ramenice; bile su izlivene u jednom komadu sa postoljem. Gore na postolju bio je krug visok jedan i po lakat, zaobljen; gore su bile i njegove poveznice; one su, uz oplate, bile izlivene iz istog komada. A na poveznice i njihove oplate je urezivao kerubine, lavove i palme, ravnajući se po tome koliko je bilo mjesta – a sve je to uokvirio vijencima. Tako je izradio deset postolja; sva bijahu izlivena u jednom komadu, po jednoj mjeri i u jednom obliku. Izradio je i deset mjedenih umivaonika, a u njih je moglo stati po četrdeset bata; svaki umivaonik je bio širok četiri lakta, i na svakom od ovih deset postolja nalazio se jedan umivaonik. Pet postolja je postavio na desnu stranu, a drugih pet na lijevu stranu Hrama; umivaonik sa vodom stavio je na desnu stranu Hrama, okrenuvši ga ka jugoistoku. Hiram izradi lonce, lopate i kotliće; tako je Hiram dovršio sve radove koje je imao izvršiti za dom Gospodnji za kralja Salomona: oba stupa i okrugla oglavka gore na oba stupa, i oba spleta, da prekriju okrugle oglavke na stupovima, i četiristo šipaka na oba spleta, dva reda šipaka na svakom spletu, kako bi prekrila dva okrugla oglavka gore na stupovima; uz to deset postolja i deset umivaonika na postoljima, i umivaonik za vodu i dvanaest goveda ispod umivaonika, i lonce, lopate i kotliće. Sav ovaj alat, koji je Hiram izradio kralju Salomonu za Gospodnji hram, bio je od sjajne mjedi. Kralj je dao da se alat izlije u dolini Jordana, u glinastoj zemlji, između Sukota i Sartana. Salomon nije odmjerio težinu sveg ovog pribora, jer ga je bilo puno; nije izmjerio težinu mjedi. Salomon je izradio i sav pribor koji je pripadao Gospodnjem hramu; zlatni žrtvenik i zlatni sto na kojem su stajali hljebovi, svijećnjake, pet za desnu, i pet za lijevu stranu, pred unutarnjim svetištem; od čistog zlata, sa cvjetnim vijencima, svjetiljkama i usjekačima. Uz to vrčeve, noževe, kotliće, tave i kadionice od čistog zlata. Stožeri za vrata unutarnjeg dijela Hrama, onog najsvetijeg dijela, i na vratima hramskih odaja bijahu od zlata. Tako bi dovršeno cijelo djelo koje je kralj Salomon stvarao za Gospodnji hram; i Salomon unese ono što je posvetio njegov otac David – srebro, zlato i pribor položi u riznicu Gospodnjeg hrama. U to vrijeme Salomon sazove sve izraelske starješine i poglavare svih plemena, plemiće nad rodovima Izraelovih sinova; pozove ih sebi u Jerusalem kako bi Kovčeg Gospodnji prenijeli u Davidov grad, to jeste Sion. I skupe se svi muževi Izraela kod kralja Salomona na slavlju u mjesecu etanimu, dakle, u sedmom mjesecu. I sve starješine Izraela dođu tamo i svećenici odnesu Kovčeg Gospodnji; odnesoše Kovčeg Gospodnji gore, i Šator susreta i sav pribor svetišta koji se nalazio u Šatoru. Svećenici i Leviti odnesu sve ovo gore. Cijela zajednica Izraela, koja se sabrala tu, stade uz kralja Salomona pred Kovčeg i svi priniješe ovce i goveda za žrtve, toliko njih, da se mnoštvo žrtvi nije dalo izbrojati ili izračunati. I svećenici unesoše Gospodnji Kovčeg na svoje mjesto, u unutarnje svetište Hrama, u najsvetije odaje, pod krila kerubina. Kerubini su širili svoja krila nad mjestom gdje je Kovčeg stajao, i odozgo pokrivali Kovčeg i njegove poluge No, poluge su bile tako duge da im se vrh nazirao u svetištu pred odajama; ali se izvana nisu vidjele. I stoje tamo sve do današnjeg dana. U Kovčegu nije bilo ništa osim dvije kamene ploče, koje je Mojsije položio u Kovčeg na Horebu, kada je Gospod sklopio savez sa Izraelovim sinovima nakon izlaska iz Egipta. No, kada su svećenici izašli iz svetišta ispuni oblak Hram Gospodnji, tako da svećenici nisu mogli prići od oblaka da obavljaju službu; jer Božija slava ispuni Gospodnji hram. U to vrijeme je Salomon govorio ovako: „Gospod je kazao da hoće stanovati u tami. Ja sam ti sagradio Hram, Tvoj dom, u nadi da ćeš dovijeka tamo ostati!” I kralj se osvrne i blagoslovi cijeli Izrael, jer se cijela zajednica tu skupila. Potom reče: „Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, koji je svojim ustima zborio sa mojim ocem Davidovom i koji mi je ispunio ruke, govoreći: ‘Od onoga dana kada sam Izrael izveo iz Egipta nisam izabrao među svim plemenima Izraela grad u kojem bi mi izgradili dom, da tamo bdije Moje ime; no, izabrao sam Davida da vlada nad Mojim narodom Izraelom.’ No, u srcu moga oca plamtjela je želja da imenu Gospoda, Bogu našem, sagradi dom. Ali Gospod reče mome ocu Davidu: ‘Dobro si činio time što ti je srcu bilo milo da Mi sagradiš dom, ali ti ga nemoj graditi, nego će tvoj sin, koji će ti se roditi, izgraditi dom Mome imenu!’ I Gospod je održao Svoju riječ, sve ono što je kazao; jer ja sam naslijedio svoga oca Davida i danas sjedim na prijestolju Izraela, onako kako je Gospod i kazao, i izgradio sam imenu Gospodnjem, Bogu Izraela, dom. Tamo sam spremio mjesto za Kovčeg u kojem je Savez Gospodnji, koji je sklopio sa našim očevima kada ih je izvodio iz zemlje egipatske.” Salomon stade pred Gospodnji žrtvenik ispred cijele Izraelove zajednice i pruži svoje ruke ka nebu govoreći: „O Gospode, Bože Izraela! Ni na zemlji ni na nebesima nema boga sličnog Tebi; poput Tebe koji čuvaš Savez i pružaš milost Svojim slugama koji pred Tobom hode srcem svim. Ti si ispunio ono što si obećao Svome sluzi Davidu, mome ocu; ustima si mu to Svojim poručio, rukama ispunio – kako je očito danas. A sada Gospode, Bože Izraela, molim da Svome sluzi Davidu ispuniš ono što si obećao kada si govorio: ‘Ako tvoji sinovi budu čuvali Moje staze, tako da preda Mnom hode onako kako si hodio ti, onda ti neće nedostajati muž koji će sjediti na prijestolju Izraela!’ Gospode, daj da se Tvoja riječ ostvari, sve ono što si poručio svome sluzi Davidu, mome ocu! No, da li će Bog doista boraviti na zemlji? Gle, nebo i nebesa svih neba Te ne mogu obuhvatiti; kako da to učini ovaj Hram koji sam Ti izgradio! Ali osvrni se na molitvu i vapaj Tvoga sluge, o Gospode, Bože moj, da čuješ zov i molitvu koju Tvoj sluga danas pred tebe iznosi! Pusti da oči Tvoje danju i noću stražare nad ovim Hramom, nad ovim mjestom za koje si kazao: ‘Neka Moje ime bdije tamo!’ Kako bi počuo molitvu koju Tvoj sluga upućuje ovom svetištu. Počuj vapaje Tvoga sluge i naroda Tvoga Izraela koje upućuju okrenuti ka ovom mjestu! Zaista, počuj u Svome domu, na nebesima, i kada čuješ, onda oprosti! Kada neko zgriješi prema bližnjem, onda mu namećemo zavjet, kojim se mora zakleti, i on dođe i zakune se pred Tvojim žrtvenikom u ovom Hramu; a Ti počuj, povedi i stvori Tvojim slugama pravo tako što ćeš krivca osuditi i djelo sunovratiti na njegovo čelo, tako što ćeš pravednika opravdati po pravdi njegovoj Kada neprijatelji potuku Tvoj narod Izrael, jer su se ogriješili o Tebe, i kada se vrate i nanovo priznaju Tvoje ime, kada se budu molili i vapili u Tvome domu, onda Ti saslušaj u nebesima i opravdaj grijeh svoga naroda Izraela i opet ih odvedi u zemlju koju si darovao njihovim očevima! Kada je nebo zaklopljeno i kada je suša, jer su se ogriješili o Tebe, a potom dođu da se mole na tom mjestu i priznaju Tvoje ime i da se odvrate od vlastita grijeha, jer si ih ponizio, onda čuj na nebesima i oprosti grijeh Tvojih sluga i Tvoga naroda Izraela, tako što ćeš ih naučiti dobrom putu na kojem im je hoditi; i pusti da kiša pada na zemlju koju si Tvome narodu dao kao baštinu! Kada zavlada glad u zemlji, kad kuga izbije, kad je suša, snijet, kad je pošast skakavaca i gusjenica, kad čovjeka opsjedaju neprijatelji u gradovima njegove zemlje, kad ga obuhvati nedaća, bilo kakva bolest; svaku molitvu, svaki vapaj čovjeka iz Tvoga naroda Izraela, kad svaki od njih spozna nedaću vlastitog srca, kada ispruže ruke ka Tvome domu – onda Ti počuj na nebesima, u Tvome domu, oprosti i povedi i svakome pojedinačno daj shodno njegovim stazama, onako kako spoznaješ srce njegovo; jer Ti sam spoznaješ srca svih čovječijih sinova; kako bi Te se plašili u svim danima, sve dok žive u zemlji koju si darovao našim očevima. No, i kada stranac, koji ne pripada Tvome narodu Izraelu doputuje iz daleke zemlje radi Tvoga imena – jer čut će za Tvoje slavno ime, silnu desnicu i ispruženu ruku; kada dođe da se pomoli u Tvome Hramu, onda ga počuj na nebesima, u Svome domu, i učini sve za što ovaj stranac moli, kako bi svi narodi na zemlji spoznali Tvoje ime i kako bi se plašili kao Tvoj narod Izrael. Da spoznaju da je Tvoje ime proglašeno nad ovim Hramom koji sam za Tebe izgradio! Kada Tvoj narod pođe u rat protiv svojih neprijatelja, na put na koji ćeš ih Ti uputiti, i kada se budu molili Gospodu, okrenuti gradu koji si Ti izabrao, Hramu, koji sam izgradio Tvome imenu, onda počuj na nebesima njihovu molitvu i vapaje i daj im pravo! Kad se o tebe ogriješe – jer nema čovjeka koji ne griješi – i kada se razljutiš pa ih predaš njihovim neprijateljima, tako da ih pobjednici odvode zarobljene u neprijateljsku zemlju, bila blizu ili daleko, a oni se srcem cijelim obrate u zemlji u koju su odvedeni kao sužnjevi; ako se obrate i pomole Tebi u zemlji njihova sužanjstva govoreći: ‘Griješili smo, nepravdu činili i bili bezbožni!’ Ako se tako preobrate Tebi cijelim srcem i iz sve duše u zemlji neprijatelja svojih, koji ih odvedoše, i ako se budu molili Tebi okrenuti zemlju koju si njihovim očevima darovao, okrenuti gradu koji si Ti odabrao, i u pravcu Hrama koji sam izgradio imenu Tvome, onda čuj na nebesima, u Svome domu, molitve njihove i vapaje, i daj im pravo. Oprosti narodu Svome grijehe koje su prema Tebi učinili i sve njihove prijestupe i daj da nađu milosti kod onih koji ih odvedoše u sužanjstvo, tako da im se smiluju; jer oni su Tvoj narod i Tvoja baština koju si izveo iz Egipta, iz užarenog kotla. Obrati pogled na molitve Tvoga sluge i na vapaje Tvoga naroda Izraela, da ih počuješ u svemu onome zbog čega vape! Jer Ti si ih izdvojio iz svih drugih naroda zemlje kao Svoju baštinu, kako si govorio kroz Svoga slugu Mojsija, kad si naše očeve izvodio iz Egipta, o Gospode, Bože!” I desi se kada je Salomon izrekao cijelu molitvu i govor pred Gospodom, da ustane sa svoga mjesta pred žrtvenikom, gdje se na koljenima molio, i da pruži svoje ruke ka nebu, stane i blagoslovi cijelu zajednicu Izraela glasno govoreći: „Neka je blagoslovljen Gospod koji je Svome narodu Izraelu podario mir, onako kako je i obećao! Od svih milih riječi koje je uputio kroz Svoga slugu Mojsija nije propala nijedna jedina. Neka je Gospod, Bog naš, uz nas, onako kako je bio uz očeve naše! Neka nas ne napušta, neka ne povlači Svoju ruku sa nas. Neka prikloni naša srca k Sebi, da hodimo u Njegovim stazama i odredbama, da držimo Njegove zapovijedi i prava, koje je zadao našim očevima! I neka ove moje riječi, kojim sam vapio pred Gospodom, postojano budu pred Bogom, Gospodom našim, noću i danju, da pravo daje Svome sluzi i Svome narodu Izraelu svakoga dana! Da svi narodi na zemlju spoznaju da je On, Gospod, Bog, i niko drugi! Neka srce vaše potpuno pripada Gospodu, Bogu našem, da hodite u Njegovim odredbama i da čuvate Njegove zapovijedi kao što to činiste ovoga dana!” Kralj potom prinese žrtve pred Gospoda, i cijeli Izrael učini isto. I Salomon je prinio žrtvu pomirnicu Gospodu, naime, dvadeset i dvije hiljade volova i stotinu i dvadeset hiljada ovaca. Tako su kralj i svi Izraelovi sinovi posvetili Gospodnji hram. Toga dana je kralj posvetio unutarnje predvorje, koje je pred Gospodnjim hramom, tako što je tamo spremio paljenice, prinosnice i loj pomirnica jer je mjedeni žrtvenik, koji se nalazio tamo, bio suviše mali za paljenice, prinosnice i loj pomirnica. Tako je Salomon u ono vrijeme slavio blagdan – cijeli Izrael je slavio s njim, veliki zbor naroda od Lebo-Hamata do egipatskog potoka – pred Gospodom, Bogom našim, sedam dana i još sedam dana – dakle, četrnaest dana. Osmog dana je otpustio narod, a oni blagosloviše kralja i krenuše nazad ka svojim šatorima, sretni i ohrabreni zbog sveg dobra koje Gospod učinio Svome sluzi Davidu i narodu Izraelu. Kada je Salomon dovršio Gospodnji hram i kraljevu palaču, i sve ono što je htio sagraditi, po drugi put mu se ukaže Gospod, onako kako je to učinio u Gibeonu. I Gospod reče: „Čuo sam tvoju molitvu i vapaje tvoje preda Mnom. Posvetio sam ovaj Hram koji si izgradio da bi Moje ime tamo stanovalo dovijeka i neka Moje oči i srce Moje zauvijek budu tamo. A ti znaj, ako budeš preda Mnom hodio onako kako je to činio tvoj otac David, poštena srca i iskreno, i ako budeš činio sve ono što sam zapovjedio, slijedio sve odredbe i prava Moja, onda ću prijestolje tvoga kraljevstva učvrstiti nad Izraelom zauvijek, onako kako sam obećao tvome ocu Davidu kada sam govorio: ‘Neće nedostajati muž koji će sjediti na prijestolju Izraela!’ Ali ako se odvratite od Mene, vi i sinovi vaši, i ako ne budete slijedili odredbe i zapovijedi koje sam vam naložio, i krenete za drugim bogovima, pa ih počnete služiti i slijediti, onda ću Izrael iskorijeniti iz zemlje koju sam im darovao; pred licem Svojim ću odbaciti i Hram, koji sam posvetio Svome imenu, i Izrael će postati podsmijeh i sprdnja svim narodima! A tada će se svi koji budu prolazili kraj ovog Hrama, ma kako uzvišen bio, zgražavati i smijati govoreći: ‘Zašto je Gospod učinio ovako sa ovom zemljom i ovim Hramom?’ A tad će im odgovarati: ‘Jer su Gospoda, Boga svoga, koji je njihove očeve izveo iz zemlje Egipat, napustili i počeli slijediti druge bogove, služeći im i moleći se njima – zato je Gospod sunovratio sve ovo zlo na njih!’” Kada je prošlo ovih dvadeset godina u kojima je Salomon izgradio oba doma, Gospodnji hram i kraljevu palaču, za čiju gradnju je Hiram, kralj Tira, snabdijevao Salomona kedrovinom, čempresima i zlatom po potrebi, da Salomon Hiramu dvadeset gradova u zemlji Galileji. Hiram pođe u obilazak da pregleda gradove koje mu je Salomon darovao; no, nisu mu se svidjeli. I on reče: „Kakve si mi ono gradove darovao, brate?” I ta se zemlja do dana današnjeg zove Kabul. Jer Hiram je kralju poslao stotinu i dvadeset talenata zlata. A ovako urediše sa radnicima koje je Salomon skupio da grade Gospodnji hram, njegov dom, Milo, zidove Jerusalema, Hasor, Megido i Gezer. Jer faraon, kralj Egipta, bijaše zauzeo Geser i potpuno ga spalio ognjem te je pobio Kanaance koji su živjeli tamo; a grad da svojoj kćerci, Salomonovoj ženi, kao miraz. Tako je Salomon gradio Geser i donji Bet-Horon, Bahalat, Tadmor u pustinji, u zemlji Juda, i sve gradove sa skladištima, koje je Salomon posjedovao, kao i gradove kola, gradove konjanika i sve ono što je Salomon želio izgraditi u Jerusalemu, Libanonu i u cijeloj zemlji nad kojom je vladao. Sve preostale Amorejce, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce, one koji nisu pripadali Izraelovim sinovima; sve njihove sinove koji ostadoše u zemlji, a nad kojim Izraelovi sinovi nisu izvršili prokletstvo, Salomon skupi na prisilan rad do današnjeg dana. Ali Izraelove sinove nije podjarmljivao, nego su oni bili njegovi ratnici, sluge njegove i knezovi, vojnici na kolima, i zapovjednici bojnih kola i konjice. Bilo je pet stotina i pedeset vrhovnih nadzornika nad Salomonovim gradnjama; oni su upravljali narodom koji je radio. Čim se faraonova kći iselila iz Davidovog grada u svoj dom, koji je za nju sagrađen, Salomon počne graditi i Milo. I Salomon je tri puta godišnje prinosio paljenice i pomirnice na žrtveniku koji je sagradio Gospodu, i potom je dao da se dimi kâd na žrtveniku koji je stajao pred Gospodom. I dovršio je dom. Salomon sagradi lađe u Esjon-Geberu, koji je blizu Elata, na obalama Crvenog mora, u zemlji Edomaca. I Hiram je na lađe poslao svoje sluge, mornare, koji su bili iskusni na morima, sa Salomonovim ljudima. Oni otploviše u Ofir i tamo uzmu četiristo dvadeset talenata zlata i sve to dovezu kralju Salomonu. Kad je kraljica Sabe čula za Salomonovu slavu koju je stekao po Gospodnjem imenu, ona doputuje da ga iskuša zagonetkama. Doputovala je sa velikim bogatstvom, kamilama natovarenim začinima, dragim kamenjem i silom zlata. I ona Salomonu reče ono što joj je bilo na srcu kada je stigla. Salomon joj odgovori na sva njena pitanja, jer kralju ne bijaše ništa skriveno, ništa što ne bi mogao objasniti. Kad je kraljica Sabe vidjela svu Salomonovu mudrost i dom koji je izgradio, hranu na njegovom stolu i domove njegovih sluga, ponašanje njegovih službenika i njihovu odjeću, njihove peharnike i paljenice koje je prinosio u Hramu Gospodnjem, veoma se zadivi; potom reče: „Istina je sve ono što sam u mojoj zemlju čula o tvojim djelima i mudrosti tvojoj! No, ja tim glasinama nisam vjerovala dok nisam došla i sve ovo vidjela vlastitim očima. I gle, nisu mi ni polovinu istine ispričali – tvoja mudrost i blago nadvisuju glasine! Sretni su tvoji ljudi, sretne sluge tvoje, svi koji postojano stoje pred tobom i slušaju mudrost tvoju! Neka je blagoslovljen Gospod, Bog tvoj kome si mio, tako da te uzvisio na prijestolje Izraela! Jer Gospod Izraela živi dovijeka – zato te postavio kao kralja da donosiš pravdu i poštenje!” I ona dade kralju stotinu i dvadeset talenata zlata i mnoštvo začina i dragog kamenja; nikada se više nije ponovilo da se toliko začina donese u zemlju kao onda kada je kraljica Sabe darovala kralja Salomona. Uz to su Hiramove lađe, koje su dopremale zlato iz Ofira, dovezle mnoštvo sandalovine i dragog kamenja. Kralj dade da se od sandalovine naprave potpore za Gospodnji dom, a naredi da se za kraljevu palaču izrade citre i harfe za pjevače. Sve do dana današnjeg nije viđeno više sandalovine, niti je više sandalovine dopremljeno u zemlju. Kralj Salomon da kraljici Sabe sve što je željela i što je potraživala, osim onoga čime ju je darovao. Tako se ona vrati u svoju zemlju sa slugama svojim. Zlato koje je Salomon primio u toku jedne godine bilo je teško šest stotina šezdeset i šest talenata, dakle, osim primanja koje je uživao od karavana i trgovaca i svih kraljevina Arabije i upravitelja zemlje. I kralj Salomon dade da se izradi dvjesta velikih štitova od kovanog zlata; jedan štit je bio izrađen od šeststo šekela zlata; uz to trista malih štitova od kovanog zlata; jedan štit je bio izrađen od tri mine zlate. I kralj to sve otpremi u kuću od libanonske šume. Kralj također naredi da se izradi veliko prijestolje od slonovače i presvuče zlatom. Ovo prijestolje je imalo šest stepenica, a naslon je bio okrugao, ručice su se nalazile na obje strane, a pored ručica dva lava. Tako je dvanaest lavova stajalo na šest stepenica s obje strane, ništa slično nikada nije izrađeno u bilo kojem kraljevstvu. A i svi su Salomonovi pehari bili od zlata, sav pribor u kući od libanonske šume bio je izrađen od čistog zlata; ništa nije bilo izrađeno od srebra, jer se na srebro uopće nisu obazirali u Salomonovo vrijeme. Tarsiške lađe su plovile uz Hiramovu mornaricu na moru; pristajale su jednom u tri godine i istovarale zlato, srebro, slonovaču, majmune i paunove. Tako kralj Salomon nadvisi sve kraljeve na zemlji po bogatstvu i mudrosti. I cio svijet je dolazio pred Salomonovo lice da počuje mudrost koju je Bog podario njegovom srcu. Svako je donosio poseban dar; srebreno i zlatno posuđe, haljine i oružje, začine, konje i tegleću marvu, i tako iz godine u godinu. Salomon je također spojio konjanike i bojna kola, tako je imao hiljadu i četiristo bojnih kola i dvanaest hiljada konjanika koje razdijelio po gradovima kola i kod kralja u Jerusalemu. I kralj se tako osilio da je u Jerusalemu bilo srebra kao kamenja i kedrovine kao smokava u Šefeli. Kralju Salomonu su dovodili konje iz Egipta i Koe; kraljevi trgovci su ih iz Koe uvozili za određeni iznos. Kola iz Egipta su uvozili za šeststo srebrenih šekela, a konj se plaćao stotinu i pedeset srebrenih šekela; tako su ih preko dobavljača uvozili i kraljevi Hetita i aramejski kraljevi. No, kralj Salomon je ljubio mnogo stranih žena pored faraonove kćeri; Moapke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetitkinje, porijeklom iz neznaboških naroda za koje je Gospod Izraelovim sinovima kazao: „Nemojte ići njima i ne dajte da one dolaze vama, jer će vaša srca zasigurno okrenuti ka svojim bogovima!” A Salomon je prionuo uz njih jer ih je ljubio. Imao je sedam stotina kraljica i trista suložnica; i žene mu zavedoše srce na stranputice. No, desi se u vrijeme kad je Salomon već ostario da mu žene okrenu srce ka drugim bogovima, tako da nije više cijelo i nedjeljivo pripadalo Gospodu, njegovom Bogu, kao što bješe sa srcem njegovog oca Davida. Tako je bludio za Aštartom, boginjom Sidonaca, i Milkomom, grozotom amonskom. I Salomon je činio ono što bijaše zlo u očima Gospodnjim, i nije Gospoda u potpunosti slijedio kao njegov otac David. Također je izgradio uzvišenje za Kemoša, strahotu moapsku, koje se nalazilo na brdu istočno od Jerusalema, tako i za Moloha, grozotu amonsku. Tako je učinio za sve žene tuđinke koje su bogovima svojim žrtvovale i kadile. Tad se Gospod rasrdi zbog Salomona, zbog toga što se njegovo srce okrenulo od Gospoda, Boga Izraela, koji mu se dva puta prikazao, koji mu je baš zbog toga dao zapovijed da ne slijedi druge bogove – ali on se nije obazirao na ono što je Gospod naložio. Zbog ovoga Gospod poruči Salomonu: „Pošto je došlo do ovoga i jer nisi čuvao Moga saveza niti Mojih zapovijedi koje sam ti naložio, zasigurno ću ti oduzeti kraljevstvo i podariti ga tvome sluzi! No, neću to učiniti u tvojim danima zbog oca tvoga Davida, oduzet ću ga iz ruku tvoga sina! Ali neću mu oduzeti cijelo kraljevstvo; tvome sinu ću dati jedno pleme zbog moga sluge Davida i zbog Jerusalema, koji sam izabrao!” Gospod podigne Salomonu neprijatelja, Hadada Edomca, koji je porijeklom iz edomske kraljevske loze. Naime, desilo se kada je David bio u Edomu i kada je Joab, vojskovođa, polazio gore da pokopa poginule, da je pobio sve muškarce u Edomu. Joab je tamo ostao šest mjeseci uz cijeli Izrael, sve dok nije iskorijenio sve što je bilo muškog roda u Edomu. Tad je Hadad pobjegao sa nekolicinom Edomaca, sluga njegovog oca, kako bi otišao u Egipat. Hadad je tada još bio dječak. Otputuju iz Midjana i stignu u Paran, gdje su unajmili muževa iz Parana. Zatim dođu faraonu, kralju Egipta i on im dodijeli kuću, sredstva i zemlju. I Hadada snađe velika milost kod faraona, tako da mu je za ženu dao sestru svoje supruge Tafnese. Tafnesina sestra mu rodi Genubata, sina, i on odraste uz Tafnesu u faraonovom domu, tako da je Genubat bio u faraonovom domu među njegovim sinovima. Kad je Hadad u Egiptu čuo da se David pridružio svojim precima i da je Joab, vojskovođa, mrtav, obrati se faraonu govoreći: „Dopusti mi da se odselim u svoju zemlju!” A faraon ga upita: „Šta ti nedostaje ovdje, kod mene, pa hoćeš odseliti u svoju zemlju?” „Ništa”, odvrati ovaj, „ali ipak dopusti da odem!” A Bog mu podigne još jednog neprijatelja, Rezona, Elijadova sina, koji je pobjegao od svoga gospodara Hadadezera, sopskog kralja. On skupi ljudi oko sebe i postade vođa jedne čete onda kada je David udario na njih; potom su otputovali u Damask i tamo živjeli i vladali. I on postade Izraelov neprijatelj sve dok je živio Salomon, i činio je zlo kao i Hadad; prezirao je Izrael i vladao nad Aramom. Jeroboam, Nebatov sin, Efraćanin iz Sareda, jedan od Salomonovih sluga čija je majka Serva bila udovica, također se uzdigne protiv kralja. A ovo bijaše razlog njegove bune – Salomon je izgradio Milo i tako zatvorio otvor koji se nalazio u gradu njegovog oca, Davida. Jeroboam je bio vrijedan čovjek, i kada je Salomon vidio da je mladić vrijedno radio, postavi ga nad sve nosače u Josipovu domu. No, desilo se u ono vrijeme, kada je Jeroboam otišao iz Jerusalema, da ga na putu susretne vjerovjesnik Ahija iz Šila. Na sebi je imao novu košulju, a bili su sami na polju. Ahija uzme tu košulju i pocijepa je na dvanaest dijelova, zatim se obrati Jeroboamu: „Uzmi deset komada! Jer ovako govori Gospod, Bog Izraela: ‘Gle, uzet ću kraljevstvo iz Salomonovih ruku i tebi dati deset plemena, no, neka mu pripada jedno pleme zbog Moga sluge Davida i grada Jerusalema, koje sam izabrao iz svih plemena Izraela. Neka bude tako jer su Me napustili, jer su obožavali Aštartu, boginju Sidonaca, Kemoša, boga moapskog i Milkoma, boga amonskoga, zato što nisu hodili Mojim stazama da čine ono što je pravo u Mojim očima, po Mojim zapovijedima i odredbama, onako kako je to činio njegov otac David. No, neću oduzeti cijelo kraljevstvo iz njegovim ruku, nego ću ga ostaviti kao kralja u svim danima njegovog života, zbog Moga sluge Davida, kojeg sam izabrao da slijedi Moje zapovijedi i odredbe. Ali ću oduzeti kraljevstvo iz ruku njegovog sina i pružiti tebi onih deset plemena; njegovom ću sinu dodijeliti jedno pleme, da Moj sluga David dovijeka preda Mnom ima svijetlo u svome gradu Jerusalemu, gradu koji sam izabrao Svome imenu. Tako ću danas tebe uzeti i ti ćeš vladati nad svime što ti duša priželjkuje, i bit ćeš kralj nad Izraelom. I desit će se, ako budeš slijedio sve ono što ti zapovijedam i hodio u Mojim stazama, i činio sve ono što je pravo u Mojim očima, tako da štuješ Moje odredbe i zapovijedi, onako kako je to činio Moj sluga David, da ću biti uz tebe i izgradit ću ti postojan dom, onako kako sam to učinio i za Davida – i podarit ću ti Izrael. I Davidove potomke ću zbog toga osramotiti, ali ne za sva vremena.’” No, Salomon je namjeravao ubiti Jeroboama, ali Jeroboam pobjegne u Egipat Šišaku, kralju Egipta i ostao je tamo sve do Salomonove smrti. A ono što je ostalo reći o Salomonu, njegovim djelima i mudrosti njegovoj, zar nije to sve zapisano u knjizi Salomonove povijesti? Salomon je četrdeset godina vladao nad Jerusalemom. Potom se pridruži svojim precima i bude sahranjen u gradu njegovog oca Davida. Roboam, sin njegov, ga naslijedi kao kralj. Roboam krene u Šekem, jer je cijeli Izrael otputovao tamo da bi ga krunisali. I desi se kad je Jeroboam, Nebatov sin, ovo čuo (a Jeroboam je još uvijek bio u Egiptu, gdje je pobjegao od kralja Salomona; jer Jeroboam bijaše ostao u Egiptu, a bude pozvan i pošalju po njega), da stignu Jeroboam i cijela zajednica Izraela pa se obrate Roboamu: „Nosili smo težak jaram pod tvojim ocem, a ti nam sada olakšaj tešku službu tvoga oca i jaram koji nam je nametnuo – onda ćemo ti služiti!” A on im odgovori: „Ostavite me sada, pa se vratite za tri dana!” I narod ode. Tad se Roboam posavjetova sa starješinama koji su stajali pred njegovim ocem Salomonom za njegovog života, pa ih upita: „Kakvo je vaše mišljenje? Kako da odgovorimo ovom narodu?” A oni odgovore: „Ako danas postaneš sluga naroda, ako ih poslušaš i ako im budeš služio pa im uputiš lijepe riječi, onda će ti oni služiti u svim danima tvoga života!” No, Roboam ne posluša savjet starješina, riječi koje su mu uputili, i on na savjetovanje sazove mladiće koji su sa njim odrasli, one koji su pred njim stajali. Tad ih upita: „Šta mislite kako bi trebao odgovoriti ovom narodu koji mi je poručio: ‘Olakšaj jaram kojim nas je opteretio tvoj otac.’” Tad mu mladići, oni koji su sa njim odrasli, odgovore: „Narodu koji ti je kazao: ‘Jaram koji je tvoj otac na nas položio je pretežak, olakšaj nam ga!’, treba ovako odgovoriti: ‘Moj je mali prst deblji od bedara moga oca!’ A ako je moj otac na vas natovario težak jaram, onda ću ga ja još otežati! Ako vas je moj otac bičem kažnjavao, ja ću vas kažnjavati škorpijama!” A kada je Jeroboam sa cijelim narodom trećeg dana stigao Roboamu, baš onako kako je kralj poručio govoreći: „Dođite mi za tri dana!”, kralj oštro odgovori narodu i pogazi savjet starješina. Govorio je po savjetu mladića: „Moj otac vam je natovario težak jaram, a ja ću ga još otežati! Moj otac vas je kažnjavao bičem, a ja ću vas kažnjavati škorpijama!” Tako se kralj nije obazirao na narod; a sve se desi ovako jer je tako uredio Gospod, kako bi se ispunila Njegov riječ koju je Gospod poslao Nebatovom sinu kroz Ahiju iz Šila. A kad je Izrael primijetio da se kralj na njih ne obazire, odgovore kralju govoreći: „Kakvog mi dijela imamo sa Davidom? Nemamo udjela sa Jišajevim sinom! Izraele, pođi svojim šatorima! Davide, čuvaj svoj dom!” I tako Izrael ode ka svojim šatorima. Tako je Roboam vladao samo nad onim Izraelovim sinovima koji su živjeli u gradovima. Kad je kralj Roboam poslao Adorama, nadzornika radnika, desi se da ga Izrael kamenuje, i on na mjestu umre; a kralj Roboam se popne na svoja kola i pobjegne u Jerusalem. Tako je Izrael otpao od Davidovog doma sve do današnjeg dana. I desi se, kad je cijeli Izrael čuo da se Jeroboam vratio, da pošalju po njega i sazovu zbor pa ga proglase kraljem nad cijelim Izraelom. A niko nije slijedio Davidov dom osim plemena Juda. No, kad je Roboam stigao u Jerusalem, sazove cijeli dom Jude i pleme Benjamin, stotinu osamdeset hiljada izabranih ratnika, kako bi poveo boj protiv doma Izraelova i kako bi kraljevstvo vratio Roboamu, Salomonovom sinu. No, Šemaja, čovjek Božiji, primi Gospodnju poruku: „Poruči Roboamu, Salomonovom sinu, kralju judejskom, domu Juda, Benjaminu i cijelom narodu: ‘Ovako zbori Gospod: Ne idite u boj protiv svoje braće, Izraelovih sinova! Vratite se, svaki svome domu, jer Ja sam uredio ovu stvar!’” I oni poslušaju Gospodnju riječ i vrate se onako kako je Gospod i zapovjedio. No, Jeroboam proširi Šekem na gorju Efrajim, i tamo se nastani; a odatle je pošao i podigao Penuel. Ali Jeroboam je u svome srcu pomišljao: „Kraljevstvo će nanovo pripasti domu Davida! Kad ovaj narod nanovo pođe da prinosi žrtve Gospodnjem domu u Jerusalemu, onda će se njihovo srce opet okrenuti svome gospodaru, Roboamu, kralju judejskom; zaista, mene će pogubiti i opet pristati uz Roboama, kralja Jude!” Stoga kralj razmisli i potom dade da se izrade dva zlatna teleta te poruči narodu: „Teško vam je ići u Jerusalem! Gle, ovo su tvoji bogovi Izraele, oni te izvedoše iz Egipta!” Jedno tele postavi u Betel, a drugo da odnijeti u Dan. No, ovo se djelo Izraelu zaračuna kao grijeh; i narod je išao teletu sve do Dana. Uz to, dade da se uredi svetište na uzvisinama i iz cijelog naroda uzme za svećenike ljude koji nisu pripadali Levitima. Jeroboam je također naredio da se slavi blagdan, petnaestog dana osmog mjeseca, kao blagdan u Judi i tada je prinosio žrtve na žrtveniku. Isto učini i u Betelu, gdje prinosio žrtve teladima koje je izradio; i u Betelu dâ da svećenici uzvisina, koje je uposlio, vrše službu. Prinosio je žrtve na žrtveniku, koji je izradio u Betelu, petnaestog dana osmog mjeseca, onog mjeseca koji je sam u svome srcu odredio; i Izraelovim sinovima je uredio blagdan te žrtvovao na žrtveniku i kadio. No gle, iz Judeje dođe jedan Božiji čovjek u Betel po Gospodnjoj riječi i to kad je Jeroboam stajao kraj žrtvenika da kadi. I on stane vikati ka žrtveniku po Gospodnjoj riječi govoreći: „Žrtveniku! Žrtveniku! Ovako zbori Gospod: ‘Gle, Davidovom domu će se roditi sin koji će se zvati Jošija. On će na tebi poklati svećenike uzvisina, koji kade na tebi, i na tebi će spaljivati ljudske kosti!’” I toga dana dâ znak govoreći: „Ovo je znak da je Gospod doista ovo kazao: ‘Gle, žrtvenik će puknuti i pepeo koji je na njemu će se prosuti!’” I desi se, kada je kralj čuo riječi Božijeg čovjeka koji je vikao protiv žrtvenika u Betelu, da Jeroboam pruži ruku sa žrtvenika i vikne: „Uhvatite ga!” Tad mu se ruka osuši, ruka koju je pružio protiv ovog čovjeka, tako da je nije mogao vratiti nazad. I žrtvenik pukne, pepeo se sa njega prospe, sve po znakovima koje je Božiji čovjek najavio kroz Gospodnju riječ. Tad se kralj obrati Božijem čovjeku: „Smiluj lice Gospodnje, lice Boga tvoga, i moli za me, da mi vrati moju ruku!” Tad Božiji čovjek zamoli pred Gospodnjim licem za blagost i kraljeva ruka bi vraćena, i bi ista kao što je i prije bila. Tad kralj nastavi govoriti: „Pođi sa mnom u moj dom i osvježi se! Hoću da te nagradim.” No, Božiji čovjek odvrati: „Čak i kada bi mi dao pola svoje kuće ne bih došao, jer ne bih na ovom mjestu jeo hljeba i pio vode. Jer mi je tako rečeno kroz Gospodnju riječ: ‘Nemoj jesti hljeba i piti vode i nemoj se vraćati istim putem kojim si došao!’” I on se vrati drugim putem, i nije išao istom stazom kojom je došao u Betel. No, u Betelu je živio stari vjerovjesnik. Njemu jednog dana dođu sinovi pa ga izvijeste o svemu onome što je Božiji čovjek učinio u Betelu, prenesu mu i sve što je rekao kralju, sve ispričaše ocu. Tad ih otac upita: „Kojim je putem pošao?” A njegovi sinovi su vidjeli put kojim je otišao Božiji čovjek koji stiže iz Judeje. On naredi sinovima: „Osedlajte moga magarca!” I oni ga osedlaju, a otac uzjaše. I on krene za Božijim čovjekom i nađe ga kako sjedi ispod jednog hrasta. Tad ga upita: „Da li si ti Božiji čovjek koji je došao iz Judeje?” A ovaj odvrati: „Jesam!” „Pođi sa mnom u moj dom i nešto pojedi”, zamoli prvi. No, Božiji čovjek odgovori: „Ne mogu se vratiti i poći sa tobom; također neću jesti hljeba niti piti vode na ovome mjestu; jer mi je rečeno kroz Gospodnju riječ: ‘Nemoj tamo jesti hljeba niti piti vode i nemoj se vratiti istim putem kojim si došao!’” No, onaj mu odgovori: „I ja sam vjerovjesnik kao i ti, i jedan anđeo mi je kroz Gospodnju riječ zapovjedio: ‘Povedi ga natrag u svoju kuću da jede hljeba i pije vode.’” No, lagao ga je. Tako se on vrati sa njim, i jeo je hljeba i pio vodu. A dok su sjedili za stolom, dođe Gospodnja riječ vjerovjesniku koji ga je odveo natrag. On stane vikati Božijem čovjeku, koji je došao iz Judeje, govoreći: „Ovako poručuje Gospod: ‘Zato što se nisi pokorio zapovijedi Gospodnjoj i zato što nisi ispunio odredbu koju ti je Gospod, Bog tvoj, dao, nego si se vratio, jeo hljeba i pio vode na ovom mjestu o kojem sam ti kazao da na njemu ne smiješ jesti hljeba niti piti vode; znaj da zbog toga tvoje tijelo neće biti položeno u grob tvojih očeva!’” Nakon što je jeo hljeba i pio, vjerovjesniku kojeg je doveo natrag osedla magarca. A desi se, nakon što je otputovao, da ga na putu presretne i ubije lav, i tako njegov leš ostane na putu. Magarac je stajao kraj njega, a lav je stajao kraj leša. I gle, ljudi u prolazu ugledaše njegov leš na putu i lava kraj tijela. Potom odu u grad u kojem je živio stari vjerovjesnik i tamo prošire vijest. No, kada je vjerovjesnik, koji ga je poveo natrag s puta, čuo za ovo, reče: „To je Božiji čovjek koji nije poslušao Gospodnju naredbu; zato ga je Gospod predao lavu koji ga je rastrgao i ubio po Gospodnjoj riječi.” I on se obrati sinovima govoreći: „Osedlajte mog magarca!” I oni ga osedlaju. Tad pođe i nađe tijelo na putu, nađe i magarca i lava kako stoje kraj tijela. No, lav nije proždro tijelo, a nije ni magarca rastrgao. Tad vjerovjesnik podigne tijelo Božijeg čovjeka, položi ga na magarca i otpremi natrag. Potom stiže u grad starog vjerovjesnika da ga oplakuje i sahrani. Položi njegovo tijelo u vlastiti grob i zakuka: „Ah, mili brate!” Nakon sahrane obrati se svojim sinovima i reče: „Pokopajte me u ovom grobu, u grobu gdje sahranjen Božiji čovjek, i kosti moje položite kraj njegovih kad me smrt snađe. Jer doista će se ona riječ ispuniti, ono što je kazao kroz Gospodnju riječ protiv žrtvenika u Betelu i svih svetišta na visinama Samarije!” Jeroboam se ni nakon ovih zbivanja nije odvratio sa svojih opakih staza, nego je u službu stavljao svećenike visina iz cijelog naroda; posvećivao je onoga kome je bila volja, i taj bi postao svećenik visina. To posta grijeh Jeroboamovog doma; tako se uruši i bi istrijebljen iz zemlje. U ono vrijeme se razboli Abijam, Jeroboamov sin. I Jeroboam se obrati svojoj ženi govoreći: „Pođi u Šilo prerušena, da niko ne prepozna da si Jeroboamova žena; gle, tamo živi vjerovjesnik Ahija, onaj što je za me govorio da ću biti kralj nad ovim narodom. Ponesi deset hljebova, peciva i jedan vrč meda i pođi njemu; on će ti reći kako je dječak!” I Jeroboamova žena učini tako, krene u Šilo i potom stigne u Ahijin dom. No, Ahija nije vidio, jer je izgubio vid zbog starosti svoje. Ali Gospod je govorio Ahiji ovako: „Gle, Jeroboamova žena dolazi da potraži tvoj savjet zbog svoga sina koji je bolestan. A ti joj se obrati i kaži tako i tako! No, ona će stići preobučena i pretvarat će se da je neka druga žena.” No, desi se da Ahija, kada je čuo odzvanjanje njenih koraka dok je ulazila na vrata, poviče: „Uđi Jeroboamova ženo! Zašto se pretvaraš? Dana mi je gorka vijest za te! Pođi i poruči Jeroboamu: ‘Ovako govori Gospod, Bog Izraela: Zbog toga što sam te uzvisio između naroda i postavio kao kneza nad Izraelom, tako što sam oduzeo kraljevstvo Davidovom domu i pružio ga tebi, i zato što nisi bio poput Moga sluge Davida, koji se pokoravao Mojim zapovijedima i koji Me slijedio svim srcem, tako da je činio samo ono što je bilo pravo u Mojim očima; zbog toga što si učinio više zla nego svi oni koji ti prethodiše, jer si otišao pred tuđe bogove i sebi izradio livene idole, jer si me rasrdio i odbacio – gle, zato sam svalio nevolju na Jeroboamov dom, i sve što je muško od Jeroboama ću iskorijeniti, dorasle i nedorasle u Izraelu, i pomest ću nasljednike Jeroboamovog doma onako kako se nečist mete, dok ništa ne ostane. Neka onoga koga iz Jeroboama snađe smrt u gradu rastrgaju psi, a neka onaj koji umre na polju bude plijen pticama nebeskim, jer je Gospod tako kazao!’ Tako sada pođi kući, i znaj da će dječak umrijeti onoga trena kada stupiš u grad. Cijeli Izrael će ga oplakivati i sahranit će ga; jer jedini će ovaj od Jeroboama biti položen u grob jer je pred Gospodom, Bogom Izraela, nađeno nešto dobro u njemu. No, Gospod će podignuti kralja nad Izraelom, i on će toga dana iskorijeniti Jeroboama. Zbilja? Zar nije već došao? I Gospod će tako silno udariti na Izrael da će se lelujati kao trska na vodi, istrgnut će Izrael iz ove dobre zemlje koju je darovao njihovim očevima, i rasijat će ih s onu stranu Eufrata jer su si izrađivali lugove i tako razgnjevili Gospoda. Gospod će upropastiti Izrael zbog Jeroboamovih grijeha, koje je učinio i na koje je zaveo Izrael!” Tad Jeroboamova žena pođe u Tirsu; i dječak izdahne čim je prešla kućni prag. Potom ga sahrane i sav ga je Izrael oplakivao po riječi Gospodnjoj koju je uputio kroz Svoga slugu, vjerovjesnika Ahiju. No, ono što se zbilo sa Jeroboamom, kako se borio i kako je vladao, to je zapisano u ljetopisima Izraelovih kraljeva. I Jeroboamova vladavina je trajala dvadeset i dvije godine. Potom legne sa svojim precima i na prijestolju ga naslijedi njegov sin Nadab. No, Roboam, Salomonov sin, vladao je u Judeji. Roboamu je bila četrdeset i jedna godina kada je postao kralj i vladao je sedamnaest godina u Jerusalemu, u onom gradu koji je Gospod izabrao između svih plemena Izraela kako bi Njegovo ime tamo stanovalo. Majka mu se zvala Naama, bila je Amonka. A Judejci su činili ono što bijaše zlo u očima Gospodnjim, svojim grijesima koje činiše, dražiše Njega na ljubomoru i to više nego što to učiniše njihovi očevi bilo kojim od svojih djela. Gradili su sebi spomenike na visinama, lugove i idole na svim vrhovima i ispod svih zelenih krošnji, a bilo je i posvećenih bludnika u zemlji. Oni činiše sve strahote poput onih naroda koje je Gospod rastjerao pred Izraelovim sinovima. I desi se u petoj godini Roboamove vladavine da Šišak, kralj Egipta, pođe u pohod protiv Jerusalema. I on ugrabi sve blago iz Gospodnjeg doma i dragocjenosti iz kraljevog doma, sve opljačka, čak i zlatne štitove koje je Salomon dao izraditi. Roboam dâ da se namjesto njih izrade mjedeni štitovi i podijeli ih nadstojnicima straže koji su čuvali vrata na kraljevom domu. I bilo je ovako: stražari bi ih nosili sa sobom kad god bi kralj pošao u Gospodnji dom, a potom bi ih vraćali u odaje stražara. A ono što je ostalo da se kaže o Roboamu i svemu što je učinio, zar to nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva Judeje? I između Roboama i Jeroboama je bjesnio rat u svim danima njihovih života. A Roboam legne sa svojim precima i bude sahranjen kraj očeva svojih u Davidovu gradu. Majka mu se zvala Naama, i bila je Amonka. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Abijam. U osamnaestoj godini kraljevanja sina Nebatovog, Jeroboama, Abijam postade kralj u Judeji. Tri godine je vladao u Jerusalemu, a njegova majka se zvala Maaka, i bila je jedna od Abšalomovih kćeri. Hodio je u svim grijesima svojih očeva koje činiše prije njega, i srce mu ne bijaše sasvim ispunjeno Gospodom, Bogom njegovim, onako kako je to bio slučaj kod njegovog oca Davida. No, zbog Davida Gospod, Bog njegov, darova svjetiljku u Jerusalemu tako što je dopustio da ga naslijedi njegov sin i da Jerusalem opstane. Činio je to jer je David postupao po onome što je bilo pravo u očima Gospodnjim, i zato što nikad nije odstupao od onoga što mu je On zapovijedio. Tako je postupao za svega života, osim u slučaju Urije, Hetita. A između Jeroboama i Roboama je bijesnio rat u svim danima njegovog života. No, ono što je ostalo nerečeno o Abijamu, ono što je činio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? I između Abijama i Jeroboama je bijesnio rat. A Abijam legne uz svoje očeve i sahrane ga u Davidovu gradu. Asa, sin njegov, naslijedi kraljevski prijestol. Dvadesete godine vlasti Jeroboama, kralja Izraela, Asa postade kralj Judeje. Vladao je četrdeset i jednu godinu u Jerusalemu. Majka mu se zvala Maaka i bila je jedna od Abšalomovih kćeri. Asa je činio ono što je Gospodu bilo pravo, poput svog oca Davida. Naime, protjerao je hramske bludnike i uklonio sve idole koje su njegovi očevi izradili. Svrgnuo je i svoju majku Maaku, tako da više nije vladala, a učinio je to jer je sebi izradila idol Ašere. I Asa uništi i spali njen idol kraj potoka Kidron. Uzvisine nije oborio, no Asino je srce ipak bilo posve ispunjeno Gospodom u svim danima njegovog života. Srebro, zlato i pribor koje su njegovi očevi posvetili, i ono što je sam posvetio, odnese u Gospodnji dom. Između Ase i Baša, Izraelovog kralja, bjesnio je rat u svim danima njihovih života. I Baša, kralj izraelski, pođe u pohod protiv Judeje i izgradi Ramu, kako bi Asi, kralju Judeje, prepriječio izlazak i ulazak. Tad Asa uzme sve srebro i zlato koje je bilo ostalo u riznicama Gospodnjeg doma i kraljeve kuće, i sve preda u ruke svojih sluga. Asa ih potom pošalje Benhadadu, Tabrimonovu sinu, Hezjonovom unuku, kralju Arama, koji je živio u Damasku, i poruči mu: „Mi smo saveznici, između moga oca i tvoga oca je postojao savez; gle, šaljem ti dar srebra i zlata. A sada kreni i prekini savezništvo sa Bašom, kraljem Izraela, kako bi ovaj odustao od nasrtaja na me!” I Benhadad posluša kralja Asu i pošalje svoje vojskovođe na Izraelove gradove, udari na Jon, Dan, Abel-Bet-Maaku i cijeli Kineret i svu Naftalijevu zemlju. Kada je Baša za ovo čuo, prestane izgrađivati Ramu i ostane u Tirsi. No, kralj Asa sazove sve Judejce da služe, tako da nijedan nije ostao slobodan. Oni iz Rame odnesoše kamenice i balvane kojima je Baša gradio. Asa time izgradi Gebu u Benjaminu i Mispi. A ono što je preostalo kazati o Asi, njegovoj sili i svemu što je izgradio, o gradovima koje je podigao, zar to nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? No, po stare dane ga obuzme bolest nogu. I Asa legne uz svoje očeve i bude sahranjen kraj svojih predaka u gradu oca njegova Davida. I Jošafat, sin njegov, ga naslijedi. No Nadab, Jeroboamov sin, postade kralj Izraela u drugoj godini Asine vladavine Judejom, i dvije godine je vladao Izraelom. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i hodio stazama svoga oca, u njegovom grijehu, kojim je Izrael zaveo na prijestup. Ali Baša, Ahijin sin, iz Jisakarovog doma, spletkario je protiv njega te ga Baša ubije u Gibetonu, koji je pripadao Filistejcima; a Nadab je sa svim Izraelcima opsjedao Gibeton. Tako ga Baša ubije u trećoj godini vladavine Asa, kralja Judeje, i potom postane kralj namjesto njega. I zbilo se ovako: pošto je postao kralj, pogubi sav Jeroboamov dom i nikog ne ostavi od Jeroboama, pobi sve što su u sebi imali dašak; sve ih istrijebi po riječima Gospodnjim, koje je uputio kroz svoga slugu Ahiju iz Šila. Tako bi zbog Jeroboamovih grijeha, koje je učinio i na koje je zaveo Izrael, zbog gnjeva na koji je izazvao Gospoda, Boga Izraela. No, ono što je preostalo reći o Nadabu i svemu što je učinio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa izraelskih kraljeva? I između Asa i Baše, kralja Izraela, bijesnio je rat u svim danima njihovih života. Treće godine vladavine Asa, kralja Judeje, Baša, sin Ahijin, postade kralj nad Izraelom u Tirsi. Vladao je dvadeset i četiri godine. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i slijedio Jeroboama na njegovoj stazi grijeha kojom je Izrael zaveo na zlo. Tada Gospodnja riječ upućena protiv Baše stiže Jehuu, Hananijevom sinu: „Jer sam te iz praha podigao, jer sam te učinio knezom nad Mojim narodom Izraelom i zbog toga što si hodio Jeroboamovom stazom i zaveo Moj narod na grijeh, zato što si Me dražio njihovim prijestupima; gle, zbog toga ću pomesti Bašu, dom njegov i sve potomke, onako kako sam učinio sa domom Jeroboama, Nebatovog sina. Neka one Bašine koji preminu u gradu rastrgnu psi, a neka ptice nebeske pojedu onoga koji umre u polju.” No, ono što se još može reći o Baši, o onome što je učinio i o njegovoj sili, zar nije sve to zapisano u ljetopisu kraljeva izraelskih? I Baša legne uz svoje očeve i bude sahranjen u Tirsi, i na prijestolu ga naslijedi njegov sin Ela. Također je Gospodnja riječ stigla kroz Jehua, Hananovog sina, upućena protiv Baše i njegovog doma zbog sveg zla koje je učinio pred Gospodom, jer je Gospoda djelima svojim rasrdio, tako da je postao kao Jeroboamov dom, kojeg je zato i istrijebio. U dvadeset i šestoj godini vladavine Asa, kralja Judeje, postade Ela, Bašin sin, u Tirsi kralj Izraela, a vladao je dvije godine. Njegov sluga Simri, nadzornik nad jednom polovinom bojnih kola, uze spletkariti protiv njega. No, on je bio u Tirsi, opijao se i zabavljao u Arsovu domu, koji je bio upravitelj kraljeva doma u Tirsi. I Simri priđe pa ga usmrti u dvadeset i sedmoj godini vladavine Asa, kralja Jude; i on postade kralj umjesto njega. I desi se, dok je kralj stolovao, da pogubi cijeli Bašin dom i ne poštedi nijednog muškarca, ni rođaka ni prijatelja. Tako je Simri iskorijenio cijeli Bašin dom po Gospodnjoj riječi koja mu stiže preko vjerovjesnika Jehua, koji je govorio o Baši, zbog svih Bašinih grijeha i grijeha njegovog sina Ele, prijestupa koje učiniše i kojima zavedoše Izrael na grijeh, i zbog njihovih ništavnih idola kojim rasrdiše Gospoda. No, ono što je preostalo reći o Eli i svemu što je učinio, zar nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? U dvadeset i sedmoj godini vladavine Asa, kralja Judeje, Simri postade kralj u Tirsi na sedam dana; a narod se utaborio ispred Gibetona, koji je pripadao Filistejcima. No kada je narod u taboru čuo glasine o tome da je Simri na prevaru ubio kralja, desi se da istoga dana sav Izrael proglasi Omrija, vojskovođu, kraljem nad Izraelom. I Omri pođe iz Gibetona uz cijeli Izrael i opsjedne Tirsu. I desi se, kada je Simri vidio da je cijeli grad osvojen, da pođe u kraljevu utvrdu, tamo spali sebe i kraljev dom i tako umre. Učini tako zbog svojih grijeha, koje je počinio tako što je činio ono što je zlo u Gospodnjim očima, tako što je hodio Jeroboamovim stazama u njegovom grijehu, koje je on slijedio i kojima je Izrael naveo na zlo. No, ono što je preostalo reći o Simriju i o zavjeri koju je poveo, zar sve to nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? U to se vrijeme narod Izraela podijeli u dvije stranke. Polovina naroda bi uz Tibnija, Ginatovog sina, i htjede njega prozvati kraljem, dok je druga polovina bila uz Omrija. No, narod koji je bio uz Omrija nadvlada one koji su podržavali Tibnija, Ginatovog sina. Tako Tibni umre, a Omri postane kralj. U trideset i prvoj godini vladavine Asa, kralja Judeje, Omri postade kralj Izraela. Vladao je dvanaest godina, a od toga šest stolovao u Tirsi. On kupi samarijsko brdo od Šemera za dva talenta srebra i počne tamo graditi. Grad koji je tamo osnovao, prozove Samarija, po Šemerovom imenu, vlasniku gore. No, Omri je činio ono što je zlo u Gospodnjim očima i bio gori od svih svojih prethodnika. Hodio je svim stazama Jeroboama, Nebatova sina, i u njegovim grijesima kojima je zaveo Izrael na prijestup, tako da su Gospoda, Boga Izraela, rasrdili svojim idolima. A ono što je preostalo reći o Omriju, o onome što je učinio i njegovoj moći, kojom se silio, zar sve to nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Omri legne uz svoje očeve i bude sahranjen u Samariji, a njegov ga sin Ahab naslijedi na prijestolju. U osamdeset i trećoj godini vladavine Asa, kralja Judeje, postade Ahab, Omrijev sin, kralj Izraela. Vladao je dvadeset i dvije godine nad Izraelom iz Samarije. No, Ahab, sin Omrijev, činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i to žešće nego bilo koji od njegovih prethodnika. Zar nije bilo dovoljno što je hodio u grijesima Jeroboama, sina Nebatova? Čak je oženio Izebelu, kći Etbaala, kralja Sidonaca; i on pođe služiti i klanjati se Baalu. Baalu izgradi žrtvenik u njegovom domu, koji je podigao u Samariji. Ahab također izradi Ašerin lik, tako da je Ahab učinio više onoga što je srdilo Gospoda, Boga Izraela, od svih izraelskih kraljeva koji su vladali prije njega. Za njegove vladavine Hiel Beteljanin ponovo izgradi Jerihon. Kad udari temelje, izgubi svoga prvorođenog sina Abirama, a podizanje kapija plati životom najmlađeg sina Seguba, sve po Gospodnjoj riječi koju je izgovorio kroz Jošuu, Nunovog sina. Tako Ilija, Tišbijac, jedan od žitelja Gileada, jednog dana reče Ahabu: „Tako mi Gospodnjeg života, Boga Izraela, pred čijim licem stojim, neće ovih godina pasti ni rose ni kiše, osim ako to ja sam ne zapovijedim!” Njemu bi upućena ova Gospodnja riječ: „Idi odavde na istok, i krij se kod potoka Krita, koji teče istočno od Jordana! Iz potoka ćeš piti, a gavranovima sam naredio da te tamo hrane!” On ode i postupi po Gospodnjoj riječi; ode i ostane kod potoka Krita, koji teče istočna od Jordana. Gavranovi su mu donosili hljeb i meso ujutro i navečer, a vodu je pio iz potoka. No, desi se da nakon nekog vremena potok presuši, jer u zemlji nije bilo kiše. Tad mu Gospod poruči: „Kreni i idi u Sarpat, koji je blizu Sidona, i tamo ostani; gle, naredio sam jednoj udovici da te tamo hrani!” Tako otputuje u Sarbat. I gle, kada je stigao do gradskih kapija, ugleda udovicu kako skuplja drva. I on joj vikne: „Hoćeš li mi donijeti malo vode u kakvoj posudi?” A kada je krenula da zahvati vode, on nastavi: „Donesi mi i malo hljeba!” A ona odgovori: „Tako mi Gospodnjeg života, Boga tvoga, nemam ničega pečenoga, već samo malo brašna i ulja u posudi! Gle, skupila sam nešto drva i idem da skuham nešto svome sinu, da jedemo i da poslije toga umremo!” No, Ilija joj reče: „Ne boj se! Idi i učini tako kako si kazala, ali prvo ispeci hljeb i meni donesi. Poslije napravi nešto za sebe i svoga sina, jer ovako govori Gospod, Bog Izraela: ‘Neće se isprazniti posuda za brašno i ulja neće nedostajati u vrču sve do onoga dana kada će Gospod dati da kiša padne na zemlju!’” I ona ode i učini onako kako je Ilija kazao. I on se danima hranio kod nje, sa njom i sa njenim cijelim domom. Posuda za brašno se nije praznila i nije nedostajalo ulja u vrču, po riječi Gospodnjoj koju je uputio kroz Iliju. No, desi se da se poslije ovih događaja sin žene, domaćice, razboli i bolest bude tako teška da u njemu ne ostade životnoga daška. Tad ona zavapi Iliji: „Božiji čovječe, šta ja imam sa tobom? Došao si meni da se prisjetim svoga grijeha i da moj sin umre!” A on reče: „Daj mi svoga sina!” Potom ga podigne iz njenog naručja i odnese u potkrovlje gdje je stanovao, pa ga položi na svoj krevet. Zatim počne vapiti Gospodu govoreći: „Gospode, Bože moj, jesi li i na ovu udovicu čiji sam gost, sručio takvu nevolju da dopustiš da njen sin umre?” I on se tri puta ispruži nad dijete zazivajući Gospoda: „Gospode, Bože moj, dopusti da se duša ovog djeteta vrati!” I Gospod usliši Ilijin vapaj. Duša djeteta se vrati, i ono oživje. Tad Ilija uzme dijete i snese ga s potkrovlja dolje u kuću, pruži ga njegovoj majci govoreći: „Gle, tvoje dijete živi!” Tad žena reče Iliji: „Sada vidim da si Božiji čovjek i da je Gospodnja riječ koju zboriš istinita!” I desi se poslije dugo vremena, u trećoj godini, da Gospodnja riječ bi upućena Iliji: „Idi, prikaži se Ahabu i ja ću pustiti da kiša padne na zemlju!” I Ilija pođe da se prikaže Ahabu. U Samariji je u to vrijeme vladala velika glad. Tad Ahab pozove svoga upravnika, Obadiju, no, Obadija se veoma bojao Gospoda. Naime, desilo se kada je Izebela iskorijenila Gospodnje vjerovjesnike, da Obadija povede stotinu vjerovjesnika i da ih skrije po pećinama, na jednom mjestu pedeset i na drugom pedeset, pa ih je tamo snabdijevao vodom i hljebom. Tako se sada Ahab obrati Obadiji: „Prođi kroz zemlju, obiđi sve izvore i potoke, možda pronađemo trave i zelenila da konje i tegleću marvu nahranimo, da stoka ne ugine!” I oni podijeliše zemlju između sebe kako bi kroz nju prošli. Ahab je sam putovao jednim putem, a Obadija sam pođe drugom stazom. I gle, Obadija sretne Iliju na putu. Kada ga je prepoznao, padne ničice na zemlju i upita: „Jesi li to ti, gospodaru moj, Ilija?” A on odgovori: „Ja sam! Pođi i poruči svome gospodaru: ‘Gle, Ilija je stigao!’” A Obadija odgovori: „Šta sam zgriješio da svoga slugu hoćeš predati u Ahabove šake da me pogubi? Tako mi Gospodnjeg života, nema naroda, nema kraljevstva u koje me nije poslao moj gospodar da te tražim. I kada su govorili: ‘Nije ovdje’, uzimao bih zakletvu od toga kraljevstva i naroda da te nisam pronašao. A ti sada govoriš: ‘Idi, reci svome gospodaru: Gle, Ilija je stigao!’ Ako odem od tebe, može se desiti da te Gospodnji duh odvede negdje, ne znam gdje; i kada bih tada došao i obavijestio Ahaba, a on te ne nađe, tad bi me pogubio. A tvoj sluga se plaši Gospoda od svoje najranije mladosti! Zar nisu moga gospodara izvijestili o tome što sam učinio kada je Izebela pogubila Gospodnje vjerovjesnike, da sam sakrivao stotinu Gospodnjih vjerovjesnika, na jednom mjestu pedeset i na drugom pedeset, po pećinama, i da sam ih snabdijevao vodom i hljebom? A ti sada govoriš: ‘Idi, reci svome Gospodaru: Gle, Ilija je stigao!’ A on će me pogubiti!” No, Ilija odgovori: „Tako živ bio Gospod nad vojskama, pred kojim stojim, danas ću mu se prikazati!” Tad Obadija krene u susret Ahabu pa ga o ovome obavijesti, a Ahab krene da se sastane sa Ilijom. Kada je Ahab ugledao Iliju, upita ga: „Jesi li ti onaj što donosi Izraelu nesreću?” A on odvrati: „Ne donosim ja nesreću Izraelu, nego to činite ti i dom tvoga oca, zato što ste naredbe Gospodnje odbacili i počeli slijediti Baale! Tako! Sada skupi sav Izrael na Karmelu, i onih četiristo pedeset Baalovih proroka, i četiri stotine Ašerinih proroka, koji jedu za Izebelinim stolom!” Tad Ahab pošalje glasnike svim sinovima Izraela i skupi proroke na Karmelu. Potom Ilija stade pred cijeli narod i reče: „Do kad mislite hramati na obje strane? Ako je Gospod Bog, onda Ga slijedite, a ako je to Baal onda krenite za njim!” A narod mu na to ništa ne odgovori. Tad Ilija nastavi: „Ja sam jedini ostao od Gospodnjih vjerovjesnika, a Baalovih proroka je četiristo pedeset. A sada dajte dva junca, i pustite neka oni jednog izaberu, neka ga raskomadaju, polože na drva, no neka ne pale vatre; a ja ću drugog junca spremiti, staviti na drva i neću raspaliti vatru. Potom zazivajte ime svoga boga, a ja ću zazivati Gospoda, i neka onaj bog koji odgovori vatrom, važi za pravog Boga!” Tad cijeli narod vikne: „Pravedno zboriš!” I Ilija se obrati Baalovim prorocima: „Izaberite jednog junca, vi prvi spremite žrtvu jer vas je mnogo i zazivajte ime svoga boga, ali nemojte vatru ložiti!” I oni uzmu junca kojeg im dovedoše, spremiše ga i počeše zazivati Baalovo ime od jutra pa do podne govoreći: „Počuj nas Baale!” Ali ne bijaše glasa ni odgovora, a oni su skakutali oko žrtvenika koji podigoše. No, Ilija ih u podne počne ismijavati govoreći: „Glasnije! Radi se o bogu, možda razmišlja ili se sklonio negdje, možda putuje ili spava, pa mu se tek valja probuditi!” A oni nastaviše glasnije zazivati, pa se počeše sjeći mačevima i kopljima, po svojim običajima, sve dok niz njih nije krv potekla. A kada je prošlo podne, počnu bjesnjeti sve dok nije došlo vrijeme da se prinese prinosnica; ali nije bilo glasa ni odgovora, niko nije obraćao pažnju. Tad se Ilija obrati cijelom narodu: „Priđite!” A kada je narod prišao, on nanovo podigne Gospodnji žrtvenik koji bijaše srušen. Potom uzme dvanaest kamenica, po broju plemena Jakovovih sinova, kojem bi upućena Gospodnja riječ: „Zvat ćeš se Izrael!” Od ovih kamenica podigne žrtvenik u Gospodnje ime i oko njega iskopa jarak širok kao za dvije mjere žita. Zatim nanese drva i rasparča junca pa sve položi na njih, a potom naredi: „Zahvatite četiri vrča vode i prolijte je na paljenicu i drva!” Kad su to učinili, ponovo zapovijedi: „Učinite to još jednom!” I oni učine tako. Naposljetku reče: „I još jednom!” I oni to učiniše po treći put. Tako je voda tekla oko žrtvenika, a i jarak se ispuni njome. I desi se u vrijeme kada je trebalo prinijeti prinosnicu da vjerovjesnik Ilija priđe i stane govoriti: „O Gospode, Bože Abrahamov, Isakov i Izraelov, daj da danas spoznaju da si Ti Bog u Izraelu i da sam ja Tvoj sluga, da sam sve ovo učinio po riječi Tvojoj! Usliši me, o Gospode, počuj ove riječi, da ovaj narod spozna da si Ti Gospode, istinski Bog, i da njihova srca preobratiš!” Tad se Gospodnji plamen sruči sa nebesa i sažeže paljenicu, drva, kamenice i ispi vodu iz jarka. Kada je narod to vidio, padne ničice na zemlju i počne vikati: „Gospod je Bog! Gospod je Bog!” Tad Ilija vikne: „Hvatajte Baalove proroke! Ne dajte da ijedan pobjegne!” I oni ih pohvataše. Ilija ih potom odvede dolje do potoka Kišona i tamo ih pokolje. Zatim se obrati Ahabu govoreći: „Pođi gore, počasti se i pij, jer tutnji kao da će pasti obilna kiša!” Kada je Ahab otišao da jede i da pije, ode Ilija na vrh Karmela, sagne se do zemlje i položi glavu između svojih koljena. Zatim reče svome sluzi: „Popni se gore i baci pogled na more!” Tad ovaj ode, pogleda pa se vrati govoreći: „Nema ničega!” A Ilija odvrati: „Idi i opet pogledaj!” Tako ponovi sedam puta. I gle, sedmoga puta se desi da se sluga vrati govoreći: „Gle, iz mora se diže mali oblak, poput čovječije ruke!” Tad Ilija reče: „Otiđi i ovako poruči Ahabu: ‘Upregni kola i silazi, da te kiša ne zaustavi!’” U međuvremenu se nebo toliko zamrači oblacima i vjetrom, i pade velika kiša. A Ahab se popne na kola i krene u Jizreel. Tako se Gospodnja ruka spusti na Iliju, i on opasavši svoja bedra krene trčati pred Ahabom sve do Jizreela. Tad Ahab ispriča Izebeli sve što je Ilija učinio, kako je proroke pogubio mačem. Potom Izebela pošalje Iliji glasnike sa porukom: „Neka mi bogovi učine tako i gore, ako do sutra u ovo vrijeme ne učinim sa tvojim životom ono što si ti učinio sa njihovim!” Kad je Ilija ovo čuo, krene i otputuje života svoga radi. Najprije stigne u Beer-Šebu, koja pripada Judi, i tamo ostavi svoga slugu. No, on sam nastavi i ode u pustinju udaljenu dan hoda. Stigavši tamo, sjedne pod jednu smreku. Molio je za smrt govoreći: „Dosta je! Gospode, uzmi moj život, jer nisam bolji od mojih očeva!” Zatim legne i zaspi pod smrekom. I gle, tada mu priđe anđeo i dodirne ga govoreći: „Ustani i jedi!” A kada je pogledao oko sebe, gle, kraj njega je bio vrč vode i hljeb ispečen na vrućem kamenu. I pošto je jeo i pio, opet legne. I Gospodnji anđeo po drugi puta dođe Iliji pa ga dodirne govoreći: „Ustani i jedi. Inače će put za tebe biti pretežak!” I on je ustao, jeo i pio, i potom je pješačio četrdeset dana i noći osnažen ovim obrokom, sve do Božije gore, Horeba. Tamo se skrije u pećinu i tu zanoći. I gle, Gospodnja riječ mu bi upućena i On reče: „Šta tražiš ovdje Ilija?” A Ilija odvrati: „Silno sam revnovao za stvar Gospoda, Boga nad vojskama, jer su se Izraelovi sinovi odrekli Tvoga saveza, srušili Tvoje žrtvenike i Tvoje vjerovjesnike pogubili mačem, ja sam jedini ostao, a oni hoće i meni uzeti život!” A On odvrati: „Izađi odatle i stani pred Gospoda na brdu!” I gle, Gospod prođe kraj njega. Pred Gospodom je bjesnio silni vjetar koji je drobio stijene i rasijavao kamenice; no, Gospod nije bio u toj oluji. Poslije oluje nastupi zemljotres, ali Gospod nije bio u tom zemljotresu. Nakon zemljotresa se razbukta požar; ali Gospod nije bio u plamenu. A poslije požara dođe tih i blag lahor. No, kada je Ilija ovo čuo, pokrije lice svojim ogrtačem, izađe i stane na ulaz pećine. I gle, tad poče odzvanjati glas koji ga je pitao: „Šta tražiš ovdje Ilija?” A Ilija odvrati: „Silno sam revnovao za stvar Gospoda, Boga nad vojskama, jer su se Izraelovi sinovi odrekli Tvoga saveza, srušili Tvoje žrtvenike i Tvoje vjerovjesnike pogubili mačem, ja sam jedini ostao, a oni hoće i meni uzeti život!” Ali Gospod odgovori: „Vrati se istim putem u pustinju, i idi u Damask, tamo pomaži Hazaela za aramskoga kralja! Jehua, Nimšijeva sina, ćeš pomazati za kralja nad Izraelom, a Elizeja, Šafatova sina, iz Abel Mehola, pomaži kao vjerovjesnika umjesto sebe! I desit će se da će onoga koji izmakne od Hazaelovog mača pogubiti Jehu; a ko pobjegne od Jehua, stradat će od Elizeja. A u Izraelu ću ostaviti njih sedam hiljada, sve one koji nisu pali na koljena pred Baalima, i sva usta koja nisu ljubila usne njihove!” I on ode odatle i pronađe Elizeja, Šafatova sina. Orao je sa dvanaest jarmova pred sobom, a sam je stajao kod dvanaestog. I Ilija mu priđe i prebaci svoj ogrtač preko njega. I on napusti svoja goveda i krene za Ilijom govoreći: „Pusti me da još jednom poljubim oca i majku, i onda ću krenuti za tobom!” A on odvrati: „Idi, vrati se, jer šta sam ti učinio?” A on se okrene i uzme jaram volova pa ih žrtvova, skuha meso uz jaram i dade ljudima da jedu; potom pođe za Ilijom i počne mu služiti. A Benhadad, kralj Arama, podiže svu svoju silu, cijelu vojsku, podupirala su ga trideset i dva kralja konjima i kolima; i on pođe gore i povede rat protiv Samarije. Pošalje glasnike Ahabu, kralju Izraela, u grad, poručivši: „Ovo poručuje Benhadad: Zlato tvoje i srebro pripada meni, a i tvoje najljepše žene i tvoja djeca su moja!” A kralj Izraela odvrati: „Gospodaru i kralju, tačno je tako kako si kazao; pripadam tebi i sve što je moje!” Potom se glasnici vrate s porukom: „Ovo poručuje Benhadad: Poslao sam ti poruku govoreći: Pošalji mi svoje srebro i zlato, žene i djecu, no, sutra ću ti u ovo vrijeme poslati sluge, oni će pretražiti tvoj dom i domove tvojih sluga, i desit će se ovako: uzet će sve ono što ti je drago i odnijeti!” Tad kralj Izraela sazove sve starješine zemlje govoreći: „Prepoznajte i shvatite da nam ovaj smjera zlo! Jer poslao je glasnike meni i tražio moje zlato, moje srebro, žene moje i moju djecu, i ja ga nisam odbio!” Tad starješine i sav narod odgovore: „Nemoj ga poslušati, ne pristaj na to!” Tad on odgovori Benhadadovim slugama: „Poručite mome gospodaru, kralju: Sve što si prvo naložio svome sluzi ću učiniti, no ovo ne mogu učiniti!” I glasnici odu i tako jave Benhadadu. Tad Benhadad odgovori poručivši: „Neka mi bogovi učini ovo i ono ako bude dovoljno praha Samarije da svako iz naroda kojeg vodim dobije po pregršt!” No, kralj Izraela odgovori: „Neka se ne hvali onaj koji se opasuje, već onaj koji se raspasuje!” Benhadad je to čuo u trenu kada je sa kraljevima pio u šatorima, pa odmah naredi svojim slugama: „Napadajte!” Tad se oni postrojiše kako bi nasrnuli na grad. Ali gle, tada Ahabu, kralju Izraela, pristupi vjerovjesnik govoreći: „Ovo poručuje Gospod: Jesi li ugledao ovu silu ljudi? Gle, danas ću ih predati u tvoju ruku, i ti ćeš spoznati da sam ja Gospod!” A Ahab upita: „Preko koga?” A on odgovori: „Ovo poručuje Gospod: Kroz podređene tvojih nadstojnika!” A on nastavi pitati: „Ko će započeti boj?” „Ti!”, odgovori ovaj. Tad on skupi podređene nadstojnika i njih bijaše dvije stotine i trideset dvojica; potom postroji sav narod, sve Izraelove sinove, i njih bijaše sedam hiljada. I pođoše u podne. No, Benhadad se opijao i slavio u šatorima, on i ona trideset i dva kralja koji su mu bili saveznici. Podređeni nadstojnika pođoše prvi. Tad Benhadad pošalje izvidnike, a oni se vrate pa mu jave govoreći: „Neki ljudi su upravo izašli iz Samarije!” Tad Benhadad dâ naređenje: „Svejedno da li dolaze u miru ili s namjerom da povedu boj – hvatajte ih žive!” A oni krenuše iz grada, podređeni i nadstojnici, a slijedila ih je vojska. I svaki pogubi onog s kojim se sukobio. Aramejci pobjegoše, a Izrael krenu za njima u potjeru. No, Benhadad, kralj Arama, pobježe na konju sa nekoliko konjanika. I kralj Izraela krenu i udari na konje i kola, i tako Aramejcima nanese grozan poraz. Tad vjerovjesnik priđe kralju Izraela pa mu poruči: „Idi, osnaži se, prepoznaj i vidi što ti je činiti, jer kralj Arama će nanovo nasrnuti na tebe dogodine!” No, sluge aramejskog kralja mu se obrate govoreći: „Njihov Bog je Bog planina – zato su nas nadvladali. Hajdemo da sa njima povedemo boj u ravnici, onda ćemo ih sigurno pobijediti. Zato učini ovo: kraljeve smijeni i na njihovo mjesto postavi upravnike nad gradovima. A ti skupi vojsku poput one koju si izgubio, konje i kola poput onih, pa onda pusti da sa njima povedemo boj u ravnici – tako ćemo ih sigurno nadvladati!” I on ih posluša, i učini sve tako. Kad prođe godina, Benhadad skupi Aramejce i krenu u Afek da povede rat protiv Izraela. Tad izbrojaše Izraelove sinove, podijeliše im popudbinu, i oni krenuše u susret Aramejcima. Izraelovi sinovi se utaboriše naspram njih kao dva mala stada koza; no, zemlja bijaše puna Aramejaca. Tad Božiji čovjek priđe kralju Izraela pa mu reče: „Ovako govori Gospod: Zato što su Aramejci kazali da je Gospod Bog planina i da nije Bog ravnica, zbog toga sam predao ovu silu ljudi u tvoje ruke, da spoznate da sam ja Gospod!” I taboriše se jedni naspram drugih. No, desi se da sedmog dana dođe do boja, i Izraelovi sinovi u jednom danu pobiše sto hiljada aramejskih pješaka. A oni preostali se razbježe ka gradu Afek, i njegove zidine padoše pod navalom dvadeset sedam hiljada preostalih muževa. Benhadad se također skloni u grad, u samu unutrašnjost. Tad mu se obrate njegovi knezovi govoreći: „Gle, čuli smo da su kraljevi Izraelovog doma milostivi vladari. Daj da na svoje bokove navučemo kostrijet i da glave obvežemo konopcem pa da pođemo vani ka izraelskom kralju; možda će ti tako poštedjeti život!” Tako se opasaju kostrijetima, obvežu konopce oko glava i dođu pred izraelskog kralja govoreći: „Sluga tvoj, Benhadad, poručuje: ‘Molim te poštedi moj život!’” A kralj reče: „Još je živ? On je moj brat!” Muževi su procijenili da je ovo povoljan znak pa su požurili da se uvjere u kraljeve riječi i da li je stvarno tako mislio; zato ga upitaju: „Benhadad je tvoj brat?” A on im odgovori: „Hajde, dovedite mi ga!” Tako Benhadad izađe i ovaj mu dopusti da se popne na kola. Tad Benhadad stane govoriti: „Vratit ću ti gradove koje je moj otac oteo tvome ocu, također možeš nanovo urediti tržnice u Damasku onako kako je to moj otac činio u Samariji!” Ahab reče: „Oslobađam te pod tim uslovima!”. Tako sklopi dogovor sa njim pa ga oslobodi. No, po Gospodnjoj riječi jedan od vjerovjesnika reče svome drugu: „Udari me!” Ali ovaj ga nije htio udariti. Tad mu reče: „Lav će te rastrgati čim odeš od mene jer nisi poslušao Gospodnju Riječ!” I doista, lav ga pronađe i rastrže čim je otišao. Potom pronađe drugog čovjeka pa mu vikne: „Udari me!” A ovaj ga zbilja udari i rani. Tad vjerovjesnik stane na put kojim je kralj trebao proći i navuče kapu na oči, da ga ne mogu prepoznati. Tako se desi da vikne kralju dok je prolazio: „Tvoj sluga je bio u boju, kad gle, priđe nekakav stranac i dovede mu čovjeka govoreći: ‘Pazi na ovog čovjeka! Ako pobjegne, tražit ćemo tvoj život umjesto njegovog, ili ćeš platiti talenat srebra!’ Tako se desilo da je čovjek nestao dok je tvoj sluga imao posla tu i tamo!” Kralj Izraela mu odgovori: „Neka to bude presuda, sam si je donio!” Tad čovjek svuče kapu sa svojih očiju i kralj prepoznade da je to jedan od vjerovjesnika. No, ovaj nastavi govoriti kralju: „Ovo su Gospodnje riječi: ‘Dao si da izmakne čovjek kojeg sam prokleo, zato će biti tvoj život za njegov, i tvoj narod za njegov narod!’” Tako se kralj, mrzovoljan i srdit, vrati u svoju palaču u Samariji. A poslije svega ovoga se desi i ovo. Nabot, Jizreelac, imao je vinograd u Jizreelu, kraj palače Ahaba, kralja Samarije. I Ahab se jednog dana obrati Nabotu govoreći: „Daj mi svoj vinograd! Hoću od njega načiniti vrt za povrće, jer je tako blizu moje kuće, a ja ću ti zauzvrat dati bolji vinograd, ili ti mogu platiti novcem koliko vrijedi – kako god voliš!” A Nabot odvrati: „Neka su takve stvari daleko od mene, da tebi dam baštinu svojih očeva!” Tad se Ahab vrati kući, bijesan i neraspoložen zbog riječi koje mu je Nabot, Jizreelac, uputio kazavši: „Neću ti dati baštinu svojih očeva!” I on legne na svoj krevet, okrene glavu i ne htjede jesti. Tad mu priđe njegova žena Izebela te ga upita: „Zašto si tako smeten, zašto ne jedeš?” A on joj odgovori: „Razgovarao sam sa Nabotom, Jizreelcem, i rekao: ‘Prodaj mi svoj vinograd ili da ti za njega dam drugi, ako ti je tako draže!’ A on mi je odgovorio: ‘Neću ti dati svoj vinograd!’” Tad njegova žena Izebela reče ovako: „Sada pokaži da si kralj nad Izraelom! Ustani, nešto pojedi i ohrabri se! Ja ću ti pribaviti vinograd Nabota, Jizreelca!” Ona potom sastavi nekoliko pisama u Ahabovo ime, zapečati ih njegovim pečatom, a zatim ih pošalje starješinama i plemićima koji su živjeli u gradu sa Nabotom. A ovako je pisala u pismima: „Oglasite post i Nabota postavite na čelo naroda; dovedite pred njega dva čovjeka, Belialova sina, neka svjedoče protiv njega govoreći: ‘Proklinjao si Boga i kralja!’ Potom ga izvedite van i kamenujte do smrti!” I ljudi u njegovom gradu, starješine i plemići koji su živjeli u gradu, učiniše onako kako im je Izebela kazala, onako kako je bilo napisano u pismima koje im je poslala. Oglase post i dovedu Nabota na čelo naroda. Tad dođoše ona dvojica, Belialovi sinovi, stadoše naspram njega i počeše svjedočiti protiv Nabota pred narodom govoreći: „Nabot je proklinjao Boga i kralja!” Tad ga izvedoše ispred grada i kamenovaše sve dok nije izdahnuo. Potom pošalju glasnike Izebeli poručivši: „Nabota su kamenovali. Mrtav je!” Kada je Izebela čula da je Nabot kamenovan i da je mrtav, obrati se Ahabu govoreći: „Ustani i uzmi vinograd Jizreelca Nabota, koji ti nije htio predati za novac, jer Nabot više nije među živima!” Kada je Ahab čuo da je Nabot Jizreelac umro, krene da preuzme njegov vinograd. Tad Gospodnja riječ stiže Iliji, Tišbijcu: „Ustani, pođi Ahabu, kralju Izraela, koji boravi u Samariji! Gle, on je u Nabotovom vinogradu, otišao je tamo kako bi ga prisvojio. No, ti mu reci: ‘Ovako govori Gospod: Zar si ubio i oteo?’ I dalje mu poruči ovako: ‘Ovo poručuje Gospod: Tamo gdje su psi lizali Nabotovu krv, tamo će lizati i tvoju!’” Tad Ahab odgovori Iliji: „Zar si me pronašao, neprijatelju moj?” A Ilija odvrati: „Zaista, pronašao sam te, jer si se prodao i dao na to da činiš ono što je zlo u Gospodnjim očima! Gle, donijet ću ti nevolju i pomesti tvoje potomke, i od Ahaba ću iskorijeniti sve što je muško, staro i mlado u Izraelu; i dom ću tvoj načiniti poput doma Jeroboama, Nebatovog sina, poput Bašinog doma, sina Ahijinog, zbog toga što si me izazvao i rasrdio, i što si zaveo Izrael! A o Izebeli je Gospod kazao: ‘Neka psi rastrgnu Izebelu pod zidinama Jizreela!’ Neka one Ahabove koji preminu u gradu rastrgnu psi, a neka ptice nebeske pojedu onoga koji umre u polju.” I niko nije kao Ahab, koji se prodao i dao da se učini što je zlo u očima Gospodnjim, na šta ga je potakla njegova žena. I učinio je mnogo zla slijedeći idole, baš onako kako to činiše i Amorejci, koje je Gospod protjerao pred Izraelovim sinovima. No, kada je Ahab čuo ove riječi, pokida haljine na sebi, navuče na se kostrijet, uzme postiti i šutljivo lutati uokolo. Tad Gospodnja riječ stiže Iliji, Tišbijcu: „Vidiš li kako se Ahab preda mnom ponižava? Zbog toga neću dati da se nevolja sruči na njega dok je živ; dat ću da se tek za njegovog sina ovo zlo spusti na njegov dom!” Tri godine je vladao mir i nije bilo rata između Aramejaca i Izraela. No, treće godine Jošafat, kralj Jude, pođe kralju Izraela. I kralj Izraela se obrati svojim slugama govoreći: „Zar ne znate da Ramot u Gileadu pripada nama? A mi sjedimo i besposličarimo umjesto da ga otmemo aramejskom kralju?” Zatim se obrati Jošafatu: „Hoćeš li poći sa mnom u rat, nasrnuti na Ramot u Gileadu?” A Jošafat odgovori kralju Izraela: „Bit ću poput tebe, moj narod će biti kao tvoj narod, moji konji ravni tvojima!” I Jošafat zamoli kralja Izraela: „Ispitaj danas i Gospodnju riječ!” Tad kralj Izraela pozove proroke, njih četiristo, pa ih upita: „Da li da pođem u Ramot u Gileadu, u rat, ili da odustanem od svoje namjere?” A oni odgovore: „Pođi, i Gospod će ga predati u kraljeve ruke!” A Jošafat upita: „Nema li ovdje kakav Gospodnji vjerovjesnik kojeg bismo mogli upitati?” A kralj Izraela odgovori Jošafatu: „Ima jedan čovjek preko kojeg možemo ispitati Gospoda; no, ja ga prezirem, jer mi on ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo. To je Mihej, sin Jimlin!” A Jošafat odvrati: „Neka kralj ne govori tako!” Tad kralj Izraela pozove dvoranina i zapovijedi mu: „Brzo dovedi Miheja, sina Jimlinog!” I kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, sjedili su svaki na svome prijestolju, ogrnuti kraljevskim ogrtačima, na ulazu kapija Samarije, dok su svi proroci pred njima proricali. Sedekija, sin Keenanov, bijaše sebi izradio željezne rogove te je vikao: „Ovako zbori Gospod: Ovim ćeš pobosti Aramejce, sve do njihove potpune propasti!” I svi su proroci ponavljali isto: „Pođi u Ramot, u Gileadu, pobijedit ćeš jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!” A glasnik koji je pošao po Miheja je u međuvremenu sa njim razgovarao primijetivši: „Gle, riječi proroka jednoglasno najavljuju dobro kralju; daj da sada i tvoja riječ bude kao njihova, da zboriš o dobru!” A Mihej odvrati: „Tako mi Gospodnjeg života, govorit ću ono što mi Gospod bude kazao!” A kralj ga upita kada je došao: „Miheje, da li da pođemo u Ramot u Gileadu, da povedemo rat, ili da odustanemo od toga?” A on odgovori: „Krenite! Uspjet će jer će ga Gospod predati u kraljeve ruke!” A kralj odvrati: „Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo istinu govoriš u Gospodnje ime!” Tad Mihej nastavi govoriti: „Vidio sam sav Izrael rasut po brdima poput ovaca koje nemaju pastira; i Gospod reče: ‘One nemaju gospodara – neka se svaka vrati mirno svome domu!’” Tad se kralj Izraela obrati Jošafatu govoreći: „Zar ti nisam kazao da mi ne predskazuje nikakvo dobro, već samo zlo?” No, Mihej tada reče: „Zato počujte Gospodnju riječ! Vidio sam Gospoda kako stoluje na Svome prijestolju, a kraj Njega, sa Njegove lijeve i desne strane, stajala je cijela nebeska vojska. I Gospod reče: ‘Ko to hoće zavesti Ahaba da krene gore i da pogine u Ramotu u Gileadu?’ I jedan reče ovo, drugi ono. Tad se pojavi duh, dođe pred Gospoda i stade govoriti: ‘Ja ću ga zavesti!’ A Gospod ga upita: ‘Kako?’ ‘Otići ću i bit ću lažljivi duh u ustima svih njegovih proroka!’, odvrati ovaj. A Gospod potom reče: ‘I uspjet će ti. Idi i tako učini!’ I gle, Gospod je položio lažljivog duha u usta svih tvojih proroka; i Gospod ti je najavio zlo!” Tad Sedekija, sin Kenaanov, priđe i Miheja ošamari govoreći: „Je li to mene napustio Gospodnji duh kako bi zborio sa tobom?” A Mihej odvrati: „Gle, vidjet ćeš to onoga dana kada pobjegneš u unutarnje odaje da se skriješ!” Potom kralj Izraela naredi: „Povedi Miheja i odvedi ga Amonu, zapovjedniku grada i Joašu, kraljevom sinu.” I on dade ovu zapovijed: „Ovako naređuje kralj: Bacite ga u tamnicu i neka živi od vode i hljeba sve dok se ne vratim u miru!” A Mihej mu odvrati: „Ako se vratiš u miru, onda Gospod nije govorio kroz mene!” A potom vikne: „Čujte svi narodi!” Tad kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, pođoše u Ramot u Gileadu. I kralj Izraela reče Jošafatu: „Poći ću prerušen u boj; no, ti kreni u svojim haljinama!” Tako se kralj Izraela preruši i krene u boj. No, kralj Arama je trideset i dvojici svojih zapovjednika nad bojnim kolima dao zapovijed govoreći: „Nemojte se boriti ni protiv malih ni velikih, nego samo nasrnite na kralja Izraela!” I kada su zapovjednici nad bojnim kolima ugledali Jošafata, kažu jedan drugome: „Sigurno je ovo kralj Izraela!” I oni nasrnuše na njega, a on vikaše. No, kada su zapovjednici nad bojnim kolima shvatili da to nije kralj Izraela, popuste. No, neki čovjek nasumice zategne luk i tako pogodi kralja Izraela na sastavnici oklopa. Tad kralj reče svome vozaču: „Okreni se i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!” Ali borba je toga dana postajala sve žešća. Tako je kralj ostao stajati na bojnim kolima, nasuprot Aramejcima, a krv je tekla iz rane i natapala kola i tu ga noć snađe smrt. A kada je pala noć, raširi se glas taborom: „Neka se svako vrati u svoj grad i svoju zemlju!” Tako umrije kralj. Odnesoše ga u Samariju i tamo ga sahraniše. A dok su prali njegova kola na jezeru kraj Samarije, psi su lizali njegovu krv, i bludnice su se kupale, sve bijaše onako kako je Gospod kazao. A ono što je ostalo nedorečeno o Ahabu, sve što je činio, kuća od slonovače koju je sagradio, i gradovi koji je podigao, zar sve do ne stoji u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? Tako se Ahab pridruži svojim precima, a njegov sin Ahazja ga naslijedi na prijestolju. A Jošafat, Asin sin, postade kralj judejski četvrte godine vladavine izraelskog kralja Ahaba. Jošafatu je bilo trideset i pet godina kad je postao kralj, a vladao je dvadeset i pet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Azuba, jedna od kćeri Šilhijevih. Koračao je stazama svoga oca Ase i nije sa njih skretao, čineći ono što je pravo u očima Gospodnjim. No, svetišta na visinama ostadoše, i narod je još uvijek kadio na njima. A Jošafat sklopi mir sa kraljem Izraela. A ono što se još može reći o Jošafatu, o njegovoj moći kojom se silio, o tome kako se borio, zar nije to sve zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? Istrijebio je preostale hramske bludnike iz zemlje koji bijahu ostali u zemlji za vrijeme njegovog oca Ase. U to vrijeme u Edomu nije bilo kralja, već je vladao gradski namjesnik. I Jošafat dade da se izrade taršiški brodovi, koji su trebali ploviti u Ofir da dopreme zlata. Ali ne stigoše tamo, jer se razbiše kod Esjon Gebera. Tada je Ahazja, sin Ahabov, govorio Jošafatu: „Daj da i moje sluge plove sa tvojim slugama na brodovima!” Ali Jošafat nije pristao. I Jošafat se pridruži svojim precima i bude sahranjen kraj svojih očeva u Davidovom gradu, gradu svoga oca. I Joram, sin njegov, naslijedi ga na prijestolju. Ahazja, sin Ahabov, postade kralj nad Izraelom u Samariji, u sedamnaestoj godini vladavine Jošafata, kralja Judeje, i vladao je dvije godine nad Izraelom. Činio je zlo u očima Gospodnjim, i hodio na stazi svoga oca i svoje majke, i putevima Jeroboama, sina Nebatova, koji je Izrael zaveo na grijeh. Služio je Baalu, molio mu se i tako srdio Gospoda, Boga Izraela, onako kako je to činio i njegov otac. Moapci se pobuniše protiv Izraela nakon Ahabove smrti. A Ahazja je pao kroz ogradu sa sprata svojih odaja pa se tako ozlijedio. Potom on pošalje glasnike naredivši im: „Idite i ispitajte Baala Zebuba, ekronskoga boga, o tome hoće li se ove ozljede zaliječiti!” No, Gospodnji anđeo se obrati Iliji, Tišbijcu, rekavši: „Kreni u susret glasnika kralja Samarije pa im reci: ‘Zar to nema Boga u Izraelu pa idete da ispitate Baala Zebuba, ekronskog boga?’ Zbog toga Gospod reče: ‘Nećeš se pridignuti sa svoje postelje, nego ćeš doista umrijeti!’” I Ilija ode. Potom se glasnici vratiše kralju, a on ih upita: „Zašto ste se vratili?” A oni rekoše: „Prišao nam je neki čovjek i kazao: ‘Vratite se kralju koji vas je poslao i ovako mu recite: Ovako zbori Gospod: Zar nema Boga u Izraelu pa šalješ glasnike da ispitaju Baal Zebuba, ekronskog boga? Zato se nećeš pridignuti sa svoje postelje, nego ćeš doista umrijeti!’” A kralj ih upita: „Kako je izgledao taj čovjek kojeg ste sreli i koji vam je tako rekao?” A oni odgovore: „Nosio je ogrtač od kostrijeti i bio opasan kožnim kaišem.” A kralj vikne: „To je Ilija, Tišbijac!” Potom pošalje pedesetnika sa njegovih pedeset ljudi. A gle, on je sjedio gore na brdu kad je ovaj prilazio. A pedesetnik mu tada reče: „Božiji čovječe, kralj naređuje: Siđi!” A Ilija odgovori pedesetniku: „Ako sam Božiji čovjek, neka onda sa nebesa padne oganj i neka sprži tebe i tvojih pedeset ljudi!” Tad sa nebesa pade oganj i proguta njega i njegovih pedeset ljudi. Potom kralj pošalje drugog pedesetnika sa njegovih pedeset ljudi, a taj poruči Iliji govoreći: „Božiji čovječe, kralj naređuje: Brzo siđi dolje!” A Ilija odgovori pedesetniku: „Ako sam Božiji čovjek neka onda sa nebesa padne oganj i neka sažeže tebe i tvojih pedeset ljudi!” Tad sa nebesa pade oganj i sažeže njega i njegovih pedeset ljudi. Tad kralj pošalje trećeg pedesetnika sa njegovih pedeset ljudi. A kada je ovaj treći pedesetnik stigao, padne na koljena pred Ilijom i zamoli ga govoreći: „Božiji čovječe, daj da ti moj život i život tvojih sluga, ove pedesetorice, nešto znači! Gle, oganj je pao sa nebesa i sažegao onu dvojicu pedesetnika sa njihovom pedesetoricom.” Tad Gospodnji anđeo reče Iliji: „Idi, siđi do njega i nemoj ga se plašiti!” I on učini tako i pođe sa pedesetnikom kralju. I reče mu ovako: „Ovako veli Gospod: Ti si poslao glasnike Baal Zebubu, bogu Ekrona, da ga ispitaš kao da ne postoji Bog u Izraelu, čiju riječ bi mogao tražiti, zbog toga se nećeš pridignuti sa postelje na koju si legao, nego ćeš doista umrijeti!” Tako on umrije po riječi Gospodnjoj, onako kako je Ilija kazao. I Joram ga naslijedi na prijestolju druge godine kraljevanja Jorama, sina Jošafatovog, kralja Jude; tako bi jer nije imao sina. A ono što je preostalo reći o Ahazji, šta je učinio, zar nije to sve zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I desi se, kada je Gospod naumio da Iliju uznese u vihoru na nebo, da Ilija sa Elizejom ode iz Gilgala. Tad Ilija reče Elizeju: „Ostani ovdje! Gospod me poslao u Betel!” A Elizej odvrati: „Tako mi Gospodnjeg života i tvoje duše, neću te napustiti!” I tako siđoše u Betel. Tamo proročki sinovi, koji su bili u Betelu, izađu pred Elizeja pa mu rekoše: „Znaš li da će Gospod tvoga gospodara danas uzeti, uzdižući ga iznad tvoje glave?” A on odgovori: „Znam! Umuknite sada!” Tad se Ilija ponovo obrati Elizeju: „Elizeju, ostani ovdje, jer Gospod me poslao u Jerihon!” A Elizej odvrati: „Tako živ bio Gospod i duša tvoja, neću te napustiti!” Tako dođoše u Jerihon. Tamo proročki sinovi, koji su bili u Jerihonu, izađu pred Elizeja pa mu rekoše: „Znaš li da će Gospod tvoga gospodara danas uzeti, uzdižući ga iznad tvoje glave?” A on odvrati: „Znam to! Umuknite sada!” Tad se Ilija nanovo obrati Elizeju: „Ta, ostani ovdje, jer Gospod me šalje do Jordana!” A Elizej odvrati: „Tako živ bio Gospod i duša tvoja, neću te napustiti!” I tako krenuše zajedno. I desi se da izađe pedeset proročkih sinova i da stanu dalje od ove dvojice dok su stajali kraj Jordana. Tad Ilija uzme svoj ogrtač, smota ga i udari po vodi tako da se vode razdijeliše i njih dvojica prođoše dalje po suhom. I Ilija se obrati Elizeju nakon što pređoše: „Zamoli za ono što želiš da ti učinim prije nego što me uzmu od tebe!” A Elizej reče: „Neka dva dijela tvoga duha dopadnu meni!” A Ilija mu odgovori: „Moliš za tešku stvari; Ako ostaneš kad budem uzet, bit će tako, ali ako ne ostaneš, onda se to neće ispuniti!” I desi se, dok su još zajedno hodali i razgovarali, gle, vatrena kočija sa ognjenim konjima ih razdvoji, i Ilija bi uznesen u vihoru na nebo. No, Elizej ga ugleda i stane vikati: „Oče! Oče! Izraelove kočije i konjanici!” I kada ga više nije mogao vidjeti, uzme i pocijepa haljine na sebi na dva dijela, potom podigne plašt, koji je bio spao sa Ilije, pa se vrati na obalu Jordana. Zatim uze Ilijin plašt, koji je spao sa njega, i udari njime po vodi govoreći: „Gdje je Gospod, Bog Ilijin?” I vode se razdijeliše na obje strane nakon udara, i Elizej prođe između njih. No, kada su proročki sinovi, koji su stajali naspram njega u Jerihonu, sve ovo vidjeli, povikaše: „Ilijin duh počiva na Elizeju!” Tad krenuše prema njemu i počeše mu se klanjati. I obrate mu se govoreći: „Gle, među tvojim slugama ima pedeset čestitih muževa; pusti neka oni odu i potraže tvoga gospodara! Možda ga je Gospodnji duh uzeo i bacio među kakve stijene ili u neku dolinu?” Ali on odvrati: „Nemojte ih slati!” No, oni su i dalje navaljivali, sve dok se nije postidio i rekao: „Pošaljite ih!” Tad pošalju pedeset muževa, i tri dana su ga tražili, ali ga ne nađoše. A kada su se opet vratili njemu u Jerihon, on im reče: „Zar vam nisam rekao da ne idete?” Muškarci grada se potom obrate Elizeju govoreći: „Gle, u ovom gradu je dobro živjeti, kako moj gospodar sam vidi; ali voda je loša i zemlja neplodna!” Tad im on zapovijedi sljedeće: „Donesite mi vrč i u njega stavite soli!” Oni donesoše. Potom Elizej izađe na izvor, baci u njega soli i reče: „Ovako govori Gospod: Ovu sam vodu učinio dobrom, zato iz nje više neće poteći ni smrt niti neplodnost!” Tako voda ostade dobra do dana današnjeg, po Elizejevoj riječi. Elizej odatle krene u Betel. Kada je bio na putu, izađu neki dječaci iz grada i počnu ga ismijavati govoreći: „Ćelo! Idi gore! Ćelo! idi!” A kada se obazre i kada ih vidje, prokune ih u Gospodnje ime. Tad iz šume izađu dvije medvjedice i rastrgnu četrdeset i dvoje djece. Odatle Elizej krene na brdo Karmel, pa se sa tog mjesta vrati u Samariju. Joram, Ahabov sin, postade kralj nad Izraelom u Samariji osamnaeste godine vladavine Jošafata, kralja Judeje; i vladao je dvanaest godina. I činio je ono što je bilo zlo u Gospodnjim očima, ali nije postupao poput svojih roditelja, jer je uklonio Baalov spomenik koji podigoše njegovi očevi. Ali je i dalje ostajao uz grijehe na koje je Izrael zaveo Jeroboam, sin Nebatov; i nije se od njih odvraćao. No, moapski kralj Meša, ovčar, poslao je kralju Izraela stotinu hiljada janjaca i stotinu hiljada ovnova i njihovu vunu kao danak. Ali nakon Ahabove smrti se desi da se moapski kralj pobuni protiv izraelskog kralja. U to vrijeme kralj Joram pođe u pohod iz Samarije i postroji cijeli Izrael. I Jošafatu, kralju Jude, pošalje poruku: „Moapski kralj se pobunio protiv mene! Hoćeš li sa mnom poći u boj protiv Moabaca?” A on odgovori: „Poći ću sa tobom! Bit ću poput tebe, moj narod će biti kao tvoj, a moji konji ravni tvojima!” I on upita: „Kojim ćemo putem poći?” A kralj odgovori: „Putem koji vodi kroz pustinju Edom!” Tako pođu kralj Izraela, kralj Judeje, i kralj Edoma. No, kada su krenuli zaobilaznicom dugom oko sedam dana hoda, desi se da vojska i stoka, koja je slijedila vojsku, više nisu imali vode. Tad kralj Izraela uzvikne: „Ah! Gospod je pozvao tri kralja da bi ih predao u ruke Moabaca!” A Jošafat odvrati: „Nema li ovdje kakav vjerovjesnik Gospodnji da bismo kroz njega mogli upitati Gospoda za savjet?” Tad jedan od kraljevih sluga odgovori: „Evo Elizeja, sina Šafatovog, čovjeka koji je Iliji ruke polijevao vodom!” I Jošafat odvrati: „Gospodnja riječ je uz njega!” Tako kralj Izraela, Jošafat i kralj Edoma pođu njemu. No, Elizej se obrati kralju Izraela govoreći: „Šta ja imam s tobom? Idi prorocima svoga oca i svoje majke!” Ali kralj Izraela odvrati: „Ne! Jer Gospod je pozvao ova tri kralja da ih preda u ruke Moabaca!” Tad Elizej nastavi: „Tako mi života Gospoda, Boga nad vojskama, pred čijim licem stojim, da nije Jošafata, kralja Judeje, ne bih te ni pogledao! A sada mi dovedite jednog svirača harfe!” I kada je svirač počeo svirati, Gospodnja ruka dođe nad Elizeja! I on poče govoriti: „Ovako zbori Gospod: U ovoj dolini iskopajte jamu do jame! Jer Gospod poručuje ovo: Nećete vidjeti ni vjetra ni kiše, a ipak će se ova dolina ispuniti vodom, tako da ćete imati vode za piće, vi i vaša sitna i krupna stoka. A to je još mala stvar za Gospoda; on će predati Moapce u vaše ruke, tako da ćete nadvladati sve utvrđene i izabrane gradove; sva ćete dobra stabla posjeći, sve izvore zatrpati, i sve plodne njive upropastiti kamenicama!” I desilo se ujutro, za vrijeme prinošenja prinosnice, gle, voda krenu putem iz Edoma i zemlja se napuni njome. No, kada je sav Moab čuo da su kraljevi u pohodu i da su krenuli na njih, pozovu sve koji su imali dovoljno godina da opašu mač i postroje se na granici. Kada su ujutro ustali i krenuli, sunce bljesnu po vodi i Moapcima se učini crvena kao krv. I oni povikaše: „To je krv! Sigurno su kraljevi nasrnuli jedan na drugog i tako se poubijali! A ti Moabe sada pođi u pljačku!” No, kada su stigli do izraelskog logora, Izraelci izađu pa ih potuku, sve dok se ovi nisu razbježali. Ali Izraelci krenuše dalje u zemlju i nadvladaše Moapce. Porušiše gradove, i svi pobacaše po kamen u plodne njive, sve dok ih ne prekriše kamenjem, zatrpaše sve izvore i posjekoše sva dobra stabla, tako da je ostao samo Kir Hareset sa svojim kamenim zidinama. Praćkaši ga opkoliše i počeše napadati. A kada je kralj Moabaca vidio da boj postaje žestok, povede sedamsto muževa koji isukaše mačeve da bi se probili protiv kralja Edoma, ali nisu uspjeli. Tad uzme svog prvorođenog sina, koji je trebao naslijediti kraljevstvo, pa ga prinese kao paljenicu na zidinama grada. Tad se sruči golema srdžba na Izrael i oni se povukoše, pa se vratiše u vlastitu zemlju. Jedna od žena proročkih sinova priđe Elizeju govoreći: „Umro je tvoj sluga, moj muž. Ali ti znaš da se on, sluga tvoj, bojao Gospoda. A sada dolazi zajmodavac i namjerava odvesti obojicu mojih sinova u ropstvo!” A Elizej reče: „Šta da učinim za tebe? Reci mi, šta imaš u kući?” A ona odgovori: „Tvoja sluškinja nema ništa u kući do posudice ulja!” A Elizej zapovijedi: „Idi i potraži od komšinica praznih posuda, i nemoj da ih bude malo; a onda idi kući, zaključaj vrata za sobom i za svojim sinovima, i sipaj ulje u sve posude – one što se napune ostavi na strani.” I ona ode od njega, zaključa vrata za sobom i za svojim sinovima; ovi su joj dodavali posude, a ona je nalijevala ulje. I desilo se, kada je napunila posude, da vikne svome sinu: „Daj mi još jednu posudu!” A on odvrati: „Nema više posuda!” Tad ulje prestade teći. I ona ode i sve ispriča Božijem čovjeku. A on joj naredi: „Idi sada, prodaj ulje i otplati dugove. Ti i tvoji sinovi možete živjeti od ostatka!” Jednog dana Elizej ode u Šunam. Tamo je živjela neka ugledna žena, i ona ga navrati da kod nje jede. I odlazio bi tamo na obrok svaki puta kada bi tuda prolazio. A ona rekne svome mužu: „Gle, vidim da je ovaj čovjek što kod nas svraća Božiji čovjek. Daj da sazidamo malu sobicu u potkrovlju za njega, da tamo stavimo krevet, sto, stolicu i svijeću, da može tamo odmarati kada nas obilazi!” Jednog dana Elizej dođe, povuče se u sobicu i tamo legne. Zatim zapovijedi dječaku Gehaziju: „Zovi Šunamku!” On je pozva te ona stade pred njega. A on mu reče: „Poruči joj ovako: Gle, ti si se za nas dobro pobrinula; šta mogu učiniti za tebe? Ima li nešto za šta bih se mogao zauzeti u tvoju korist kod kralja ili kod vojskovođe?” A ona odvrati: „Ja živim među svojima.” A on ponovo upita: „Šta bismo mogli za nju učiniti?” A Gehazi odgovori: „Ah, ona nema sina, a muž joj je star!” A on potom zapovijedi: „Zovi je!” Ona dođe i stade na vratima. On reče: „Dogodine, u ovo doba grlit ćeš sina!” A ona odvrati: „Ah, ne gospodaru, Božiji čovječe, nemoj lagati svojoj sluškinji!” No, žena zatrudni i rodi sina sljedeće godine, u to vrijeme, onako kako je Elizej obećao. Ali desi se jednoga dana, kada je dječak već bio odrastao, da izađe svome ocu kod žetelaca. Tad počne ječati: „Moja glava! Moja glava!” A ovaj zapovijedi svome sluzi: „Nosi ga majci!” On ga podigne i odnese majci. I sjedio je u njenom naručju do podneva, a potom umro. Tad ga ona odnese gore, položi na krevet Božijeg čovjeka, zaključa vrata i izađe. Potom pozove muža govoreći: „Pošalji mi jednog slugu i jednu magaricu, idem odmah Božijem čovjeku i brzo ću se vratiti!” A on je upita: „Što danas ideš njemu? Nije ni mlađak ni subota!” A ona odvrati: „Bit će dobro!” Osedla magaricu i zapovijedi sluzi: „Tjeraj i nemoj zastajati dok ti ja ne kažem!” Tako ona krene na put i dođe Božijem čovjeku na brdo Karmel. Kada ju je Božiji čovjek ugledao u daljini, kazao je svome sluzi Gehaziju: „Gle, Šunamka! Trči joj u susret i upitaj: ‘Jesi li dobro? Da li je tvoj muž zdrav? Da li je dijete dobro?’” A ona reče: „Zdravi smo!” No, kada je stigla do Božijeg čovjeka na brdo, obgrli njegova koljena; tad Gehazi priđe da je odgurne, ali Božiji čovjek reče: „Pusti je, dušu joj je pritisla tuga, a Gospod mi to nije obznanio – to nisam znao!” A ona reče: „Jesam li ja od moga gospodara izmolila sina? Zar nisam rekla da me ne lažeš?” Tad on naredi Gehaziju: „Opaši svoja bedra i uzmi moj štap i idi! Ako koga sretneš, nemoj ga pozdravljati, a ako tebe neko pozdravi, ne otpozdravljaj. Položi moj štap na dječakovo lice!” A dječakova mati vikne: „Tako mi Gospodnjeg života i tvoje duše, neću te pustiti!” Tad on krene za njom. A Gehazi je išao ispred njih i položio štap na dječakovo lice, ali ne bijaše glasa ni pokreta. I on se vrati do Elizeja pa mu javi: „Dječak se nije probudio!” I gle, dječak je ležao mrtav na njegovom krevetu kada je Elizej ušao u kuću. On uđe u sobu, zaključa vrata za sobom i pomoli se Gospodu. Potom se popne i legne na dijete, prisloni svoje usne na dječakove usne, oči približi njegovim očima i ruke položi na njegove ruke – tako se prostrije po njemu dok se dječakovo tijelo nije ugrijalo. Zatim ustane, i prošeta po kući, hodajući tamo i ovamo, onda se opet popne na dječaka i raširi se po njemu. Tad dječak kihnu sedam puta, a zatim otvori oči. I on pozove Gehazija govoreći: „Zovi Šunamku!” I on je pozove. Kada je ušla, on reče: „Evo, vodi svoga sina!” I ona padne na koljena, sagne se do njegovih stopala, do zemlje same, i izađe vodeći sa sobom svoga sina. No, Elizej se ponovo vrati u Gilgal. Tamo je vladala glad. Proročki sinovi su sjedili ispred njega, a on da zapovijed svome sluzi: „Pripremi veliki lonac i skuhaj jelo proročkim sinovima!” Tad on izađe u polje da ubere bilja, nađe tamo divlju lozu i ubere pun plašt gorkih plodova. Potom se vrati, isiječe ih i pobaca u lonac; jer ih nije poznavao. A kada je iznio ljudima jelo i kada su oni kušali plodove, počnu vikati: „Smrt je u loncu, Božiji čovječe!” I nisu mogli jesti. A on naredi: „Donesite brašna!” Potom saspe brašna u lonac govoreći: „Iznesi ljudima da jedu!” Ničeg lošeg više nije bilo u loncu. No, dođe jedan čovjek iz Baal Šališe i donese Božijem čovjeku plodove prvijence, dvadeset ječmenih hljebova i istučene klasove u vreći: A on zapovijedi: „Iznesi to ljudima da jedu!” A sluga upita: „Kako da ovo iznesem pred stotinu ljudi?” No, ovaj vikne: „Iznesi ljudima da jedu! Jer Gospod kaže: ‘Jest ćete i još će od toga ostati!’” I tako iznese pred njih. Jeli su, i još je ostalo hrane, onako kako je Gospod kazao. Naman, vojskovođa aramejskog kralja, bijaše ugledan čovjek kojeg je cijenio njegov gospodar. Gospod je kroz njega podario Aramejcima pobjedu. No, ovaj silni i veliki junak bio je gubav. Aramejci su krstarili zemljom i u jednom pohodu otmu djevojčicu iz Izraela, koja je zatim služila Namanovu ženu. A ona se jednog dana obrati gospodarici govoreći: „Ah, da je moj gospodar bio kod vjerovjesnika u Samariji, on bi ga sigurno izliječio od gube!” Tad Naman ode svome gospodaru i reče: „Ovako je kazala djevojčica iz Izraela!” Tad kralj Arama odvrati: „Pođi, a ja ću kralju Izraela poslati pismo!” I on krene, sa sobom ponese deset talenata zlata, šest hiljada zlatnika i deset svečanih haljina. I on kralju Izraela odnese pismo; tamo je pisalo: „A sada gle, kada je ovo pismo stiglo u tvoje ruke. Poslao sam i svoga slugu Namana tebi da ga izliječiš od gube!” A kada je kralj Izraela pročitao pismo, pokida haljine na sebi i počne vikati: „Jesam li ja bog da mogu ubijati i oživljavati, i činiti što ovaj od mene traži – da ovog čovjeka izliječim od gube? Pa pogledajte i shvatite da traži povod za sukob!” No, desi se da je Elizej, Božiji čovjek, čuo o tome da je kralj pokidao haljine na sebi. Pošalje poruku kralju u kojoj je stajalo: „Zašto si poderao svoje haljine? Neka dođe meni, onda će prepoznati da u Izraelu postoji vjerovjesnik!” Tako Naman dođe pred Elizejeva vrata sa svojim konjima i kolima. Tad Elizej pošalje glasnika sa sljedećom porukom: „Idi i sedam puta se saperi u Jordanu, to će ti izliječiti tijelo i opet ćeš biti čist!” No, Naman se tada naljuti i ode govoreći: „Gle, mislio sam da će on sigurno izaći i zazivati ime Gospoda, njegovog Boga, da će rukom prijeći preko moje gube i tako izliječiti bolest! Zar nisu rijeke Abana i Parpar u Damasku bolje od svake vode u Izraelu? Zar se ne mogu tamo saprati i očistiti?” I on se okrene i ljutito ode. Tad mu priđoše sluge pa mu rekoše: „Cijenjeni oče, da ti je vjerovjesnik dao kakav težak zadatak, zar to ne bi učinio? Koliko bi više onda trebao učiniti kada ti je kazao: ‘Operi se, tako ćeš se očistiti!’” Tad on siđe do rijeke i sedam puta zaroni u Jordan, po riječi Božijeg čovjeka, i njegovo se tijelo očisti i posta kao tijelo mladića, i tako se izliječi. Potom se vrati Božijem čovjeku, on i njegova cijela svita. Uđe, stane pred njega pa reče: „Gle, sada znam da nema Boga na cijeloj zemlji, osim u Izraelu! A sada primi poklon od moga sluge!” No, Elizej odgovori: „Tako mi Gospodnjeg života, pred čijim licem stojim, neću uzeti ništa!” A ovaj ga je navraćao da primi poklon, ali on nije htio. Tad Naman reče: „Da li bi svome sluzi mogao dati dvojaki tovar ove zemlje? Jer tvoj sluga više ne želi prinositi paljenice i klanice drugim bogovima nego samo Gospodu. Ali neka Gospod ovo oprosti tvome sluzi; kada moj Gospodar ode u Rimonov hram da bi se tamo poklonio – pa se osloni na moju ruku, i ja ću se pokloniti u Rimonovom hramu – zaista, neka Gospod ovo oprosti tvome sluzi, kada kleknem u Rimonovom hramu.” A Elizej odvrati: „Idi u miru!” I Naman se udalji i prijeđe dio puta. Tad Gehazi, sluga Božijeg čovjeka Elizeja, pomisli: „Gle, moj gospodar je poštedio Namana Aramejca jer nije ništa od onoga što je ponio od njega uzeo. Tako mi Gospodnjeg života, ja ću poći za njim i nešto uzeti!” Tako Gehazi pođe za Namanom. Kada je Naman vidio da trči za njim, iskoči iz bojnih kola pa ga upita: „Jesi li dobro?” A on odvrati: „Jesam! Poslao me moj gospodar da ti prenesem ovu poruku: Gle, upravo su došla dva proročka sina sa gorja Efrajim. Daj im po talenat srebra i po dvije svečane haljine!” A Naman odgovori: „Molim te uzmi po dva talenta!” I on ga nagovori da uzme po dva talenta srebra u dvije vreće, i dvije svečane haljine, pa pošalje dvojicu mladića koji su to pred njim nosili. Kada je stigao na brdo, uzme stvari iz njihovih ruku i stavi ih u kuću. Potom pošalje mladiće nazad i oni odu. A on uđe unutra i stane pred svoga gospodara. Tad ga Elizej upita: „Odakle dolaziš Gehazi?” A on odgovori: „Tvoj sluga nije išao ni tamo ni ovamo!” A Elizej nastavi: „Zar nije moje srce išlo sa tobom kada se čovjek okrenuo sa svojim kolima, tebi u susret? Zar je bilo vrijeme da uzimaš srebro, haljine, maslinjake, vinograde, ovce, goveda, sluge ili sluškinje? Neka sada Namanova guba bude na tebi i tvojim potocima dovijeka!” I tako Gehazi izađe od njega obijeljen od gube kao snijeg. Jednoga dana se proročki sinovi obratiše Elizeju: „Gle, mjesto gdje živimo za nas je pretijesno! Mi ćemo poći do Jordana i svaki će od nas uzeti po jednu gredu i sagraditi dom!” A Elizej reče: „Idite!” A jedan od njih ga zamoli: „Molim te da nam učiniš uslugu i da dođeš sa svojim slugama!” A Elizej odgovori: „Poći ću s vama!” Tako Elizej krene sa njima, a kad su stigli do Jordana, stanu sjeći drva. A desi se da jednom čovjeku ispadne sjekira u vodu dok je obarao stablo, on vikne: „Jao gospodaru! Još mi je ona posuđena!” No, Božiji čovjek upita: „Gdje je pala u vodu?” A kada mu je čovjek pokazao mjesto, Elizej odsiječe komad drveta pa ga baci u vodu. Tako učini da sjekira ispliva. I on reče: „Izvadi je iz vode!” Tad čovjek pruži ruku i uzme sjekiru. Kralj Aramejaca povede rat protiv Izraela; vijećao je sa svojim slugama govoreći: „Tu i tamo će biti moj tabor!” No, Božiji čovjek pošalje kralju Izraela poruku: „Čuvaj se da ne prolaziš kraj ovog mjesta, jer Aramejci će odatle sići!” I kralj Izraela posla na mjesto o kojem mu je govorio Božiji čovjek i o kojem ga je upozorio; bio je pažljiv. To se nije desilo samo jedanput ili dva puta. Tad se srce aramejskog kralja rasrdi zbog ovoga, i on pozove svoje sluge sebi i naredi im govoreći: „Zar ne možete reći ko se od nas drži sa Izraelovim kraljem?” Tad mu jedan od sluga odgovori: „Nije tako, gospodaru i kralju, nego se radi o tome da Elizej, vjerovjesnik u Izraelu, odaje kralju Izraela sve ono o čemu govoriš u svojoj spavaonici!” Tad kralj naredi: „Idite onda i ispitajte gdje se nalazi, da mogu poslati ljude da ga zarobe!” I oni ga obavijeste govoreći: „Gle, on je u Dotanu!” Tad kralj tamo pošalje konje, bojna kola, silnu vojsku; svi oni stigoše dok je još bila noć i opsjedoše grad. Kada je sluga Božijeg čovjeka rano ujutro ustao i izašao, gle, grad je bio okružen vojskom punom konja i bojnih kola. Tad mu se sluga obrati govoreći: „Jao gospodaru! Šta da činimo sada?” No, on odgovori: „Ne plaši se, brojniji su oni koji su uz nas, od onih koji se drže uz njih!” I Elizej se pomoli govoreći: „Gospode, molim te otvori njegove oči da vidi!” Tad Gospod otvori oči sluzi, i on progleda. Kad gle, brda su bila puna ognjenih konja i bojnih kola, svuda oko Elizeja. A kad neprijatelji krenuše na njega, Elizej zamoli Gospoda govoreći: „Molim te da ih udariš sljepilom!” Tad ih udari sljepilom po Elizejevoj riječi. Elizej im se potom obrati govoreći: „To nije put u grad! Krenite za mnom i ja ću vas odvesti čovjeku kojeg tražite!” I on ih tako odvede u Samariju. I desilo se, kad su stigli u Samariju, da Elizej nastavi moliti: „Gospode, otvori im oči da progledaju!” I Gospod im otvori oči i oni progledaše. Kad gle, bili su usred Samarije! A kad ih je kralj Izraela ugledao, upita Elizeja: „Oče, da li da udarim na njih? Da li da krenem?” A Elizej odvrati: „Nemoj! Da li bi udario na one koje si zarobio vlastitim mačem i lukom? Iznesi im hljeba i vode, neka jedu i piju i pođu svome gospodaru!” Tad pripremiše veliku gozbu. Pošto su jeli i pili, on ih pusti da idu svome gospodaru. Od tad aramejska vojska više nije upadala u zemlju Izrael. No, potom dođe do toga da Benhadad, kralj Arama, skupi svu svoju vojsku i opsjedne Samariju. Tad u Samariji zavlada velika glad; i gle, opsjedali su grad tako dugo da je glava magarca vrijedila osamdeset šekela srebra, a četvrt kaba golubljeg izmeta pet šekela srebra. Dok je kralj Izraela obilazio zidine, priđe mu jedna žena i počne moliti: „Pomozi mi gospodaru i kralju!” No, kralj odvrati: „Kako da ti ja pomognem ako ti Gospod ne pomaže? Sa gumna ili iz tijeska?” I kralj ju upita: „Šta želiš?” A ona odgovori: „Jedna mi je žena kazala: ‘Daj svoga sina da ga danas pojedemo. A mog sina ćemo pojesti sutra!’ Tako su skuhali i pojeli moga sina; a ja sam joj sutradan kazala: ‘Daj svoga sina da ga pojedemo!’ No, ona ga je sakrila!” I desi se da kralj pokida haljine na sebi dok je još stajao na zidinama kad je čuo šta žena govori. Tad narod ugleda da na sebi nosi kostrijet! I on reče: „Neka mi Bog učini i ovo i ono ako danas glava Elizeja, Šafatovog sina, ostane na ramenima!” No, Elizej je sjedio sa starješinama u svome domu. I kralj pošalje jednog čovjeka ispred sebe; no, prije no što je glasnik došao, Elizej reče starješinama: „Zar ne vidite koga ovaj ubica šalje da mi odrubi glavu? Pripazite, kada glasnik dođe zaključajte vrata i poduprite ih sa mnom! Zar ne čujete kako njegov gospodar korača za njim?” I dok se ovo zbivalo, gle, stiže glasnik i on reče: „Gle, ova nesreća dolazi od Gospoda, zašto da još na Gospoda čekam?” Elizej tada reče: „Čujte Gospodnju riječ! Ovako zbori Gospod: ‘Sutra u ovo vrijeme će u kapijama Samarije jedna mjerica najboljeg brašna biti jedan šekel, a dvije mjerice ječma šekel!’” Tad časnik, o čiju se ruku pridržavao kralj, odgovori Božijem čovjeku: „Gle, čak i da Gospod načini prozore na nebesima, kako bi to bilo moguće?” A on odvrati: „Gle, ti ćeš to svojim očima vidjeti ali nećeš ništa od toga okusiti!” No, na ulazu u kapije bijahu četiri gubavca, i jedan upita drugoga: „Zašto ostajemo ovdje sve dok ne izdahnemo? Kad bismo kazali: ‘Hoćemo u grad!’ Ipak, tamo vlada glad i morali bismo i tamo umrijeti; a snaći će nas smrt i ako ostanemo ovdje! Pa hajdemo sada da prijeđemo na stranu Aramejaca! Ako nas ostave u životu, onda ćemo živjeti, a ako nas pogube, onda smo mrtvi!” I oni ustanu u zoru kako bi pošli u logor Aramejaca. No, kada su došli do ruba njihovog logora, gle, tamo nije bilo žive duše! Jer Gospod je dao da aramejska vojska čuje buku bojnih kola, lupu konja i dreku silne vojske, tako da su jedni drugima kazali: „Gle, kralj Izraela je unajmio kraljeve Hetita i Egipćana da udare na nas!” I oni krenu i pobjegnu u zoru, ostave svoje šatore, konje i magarce, cijeli logor, onako kako su ga prvobitno postavili, i razbježe se kako bi spasili živote. Kad su gubavci stigli do ruba logora, uđu u jedan od šatora pa se tamo najedu i napiju; odatle uzmu srebro, zlato i haljine pa ih skriju. Potom se vrate i uđu u drugi šator, opljačkaju sve što je vrijedno pa odu da i to sakriju. No, jedan od njih reče: „Ne činimo pravo. Ovo je dan dobrih vijesti; ako budemo šutjeli i čekali da se razdani, onda će nas snaći kazna. Hajdemo sada da javimo o ovome kraljevom domu!” I tako pođoše, pozovu vratare grada i obavijeste ih govoreći: „Otišli smo u logor Aramejaca, kad gle, tamo nema nikoga, i ne čuju se nikakvi ljudi, nego samo konji i magarci; svezani su tamo, i šatori stoje onako kako su ih i postavili!” Tad ovo vratari razglasiše, i vijest o tome stiže u kraljev dom. Kralj ustane u pola noći i obrati se svojim slugama: „Ja ću vam reći šta Aramejci namjeravaju učiniti sa nama. Oni znaju da nas mori glad, otišli su iz logora i sakrili se u polje misleći: uhvatit ćemo ih žive kad izađu i ući u grad!” A jedan od njegovih sluga odgovori: „Dajte da neki od preostalih uzmu pet konja – gle, njih će snaći isto kao silu ljudi u Izraelu koji su već stradali – dajte da njih pošaljemo da izvide.” Tako uzmu dva konjanika i kralj ih pošalje za aramejskom vojskom govoreći: „Idite i izvidite!” Kad su krenuli za njima do Jordana ugledaju da je put bio pun razbacane odjeće i oružja koje su Aramejci bacali u svom bezglavom bijegu. Glasnici se vrate obavijeste kralja. Tad narod izađe i opljačka logor Aramejaca, tako da je jedna mjerica najboljeg brašna vrijedila jedan šekel srebra, a dvije mjerice ječma također šekel, po riječima Gospodnjim. I kralj naredi časniku, onome o čiju se ruku oslanjao, da stražari na kapijama; i gle, narod ga izgazi u kapijama tako da je podlegao, onako kako je navijestio Božiji čovjek, koji je ovo predskazao kad kralj siđe k njemu. Jer desilo se onako kako je Božiji čovjek rekao kralju: „Sutra u ovo vrijeme će u kapijama Samarije dvije mjerice ječma biti šekel, a jedna mjerica najboljeg brašna će također vrijediti šekel!”; na šta je časnik Božijem čovjeku odgovorio: „Gle, čak i da Bog načini prozore na nebesima, kako bi to bilo moguće?” Ali on je odgovorio: „Gle, to ćeš svojim očima gledati ali nećeš ništa od toga okusiti!” Tako ga je i snašlo, narod ga je izgazio i usmrtio na kapijama. Tad se Elizej obrati ženi kojoj je sina vratio u život: „Kreni sa svojim ukućanima u tuđinu, idi gdje god možeš! Jer Gospod je prizvao glad, i ona će vladati i ovom zemljom sedam godina!” I žena dođe i učini onako kako je Božiji čovjek kazao; otišla je sa svojim ukućanima i sedam godina živjela u zemlji Filistejaca. Žena se, nakon ovih sedam godina, vrati iz zemlje Filistejaca, i potom ode kralju da ga zamoli za svoju zemlju i svoja polja. No, kralj je tada razgovarao sa Gehazijem, slugom Božijeg čovjeka, zamolivši ga: „Pričaj mi o svim velikim djelima koja je učinio Elizej!” I gle, desi se dok je ovaj prepričavao kako je jednog čovjeka vratio u život, da dođe ona žena kojoj je sina oživio, i da zamoli kralja zbog svoje kuće i svojih polja. Tad Gehazi reče: „Gospodaru i kralju, ovo je žena kojoj je sina Elizej vratio u život!” Tad kralj ženu upita o tome i ona mu sve ispriča. Potom kralj pošalje jednog činovnika sa njom naredivši: „Vratite joj sve ono što joj je pripadalo; dajte joj i svu dobit sa polja od onda kad je otišla pa sve do danas!” Jednoga dana Elizej dođe u Damask. Benhadad, kralj aramejski, pao je na postelju, morila ga je bolest. No, jave mu govoreći: „Božiji čovjek je stigao!” Tad kralj zapovijedi Hazaelu: „Uzmi poklon i izađi pred Božijeg čovjeka, zamoli ga da ispita Gospoda da li ću ozdraviti?” I Hazael ode, ponese sa sobom poklon, svakakvih dragocjenih stvari iz Damaska, tovar tako težak da ga je prenosilo četrdeset kamila. Kad je stigao, stane pred njega i rekne: „Poslao me tvoj sin Benhadad, kralj Arama, pita hoće li ozdraviti od ove bolesti?” A Elizej odvrati: „Otiđi i reci mu: sigurno ćeš ozdraviti! Ali Gospod mi je pokazao da će on doista umrijeti.” I Elizej ukoči lice i tako ga je gledao, dok se ovaj nije postidio; tad Božiji čovjek zaplaka. Hazael upita: „Zašto moj gospodar plače?” A on odgovori: „Zato što znam kakvu ćeš nepravdu nanijeti Izraelovim sinovima! Njihove ćeš čvrste gradove ognjem spaliti i mladiće mačem pogubiti, dječicu ćeš njihovu komadati i trudnice rasporiti!” Tad Hazael nastavi: „Zar tvoj sluga, taj pas, da učini tako strašne stvari?” No, Elizej odvrati: „Gospod mi je pokazao da ćeš postati kralj Arama!” I on ode od Elizeja pa se vrati svome gospodaru. Kralj ga upita: „Šta ti je Elizej odgovorio?” A on reče: „Rekao mi je da ćeš zasigurno ozdraviti!” I desilo se sljedećeg dana da je Hazael uzeo pokrivač, natopio ga u vodu i prebacio preko Benhadadovog lica; tako je umro, a Hazael postao kralj umjesto njega. Pete godine vladavine Jorama, sina Ahabovog, kralja Izraela, dok je Jošafat još bio kralj Judeje, Joram, sin Jošafatov postade judejski kralj. Imao je trideset dvije godine kad je postao kralj, a vladao je osam godina u Jerusalemu. Slijedio je staze kraljeva Izraela, onako kako je to činio Ahabov dom, jer Ahabova kći bijaše njegova žena, i on je činio ono što je zlo u očima Gospodnjim. No, Gospod nije htio razoriti Judeju zbog svoga sluge Davida, po obećanju da će među njegovim sinovima uvijek podariti jednu svjetlo. U njegovo vrijeme otpadnu Edomci, prezru prevlast Jude i sebi izaberu kralja. Tad Joram pođe u Sair sa svim svojim bojnim kolima noću i udari na Edomce. Oni opkole njega i zapovjednike kola, tako da se narod razbježao u svoje šatore. No, Edomci se ipak odvoje od prevlasti Judeje, sve do dana današnjeg. I Libna se u to vrijeme odvojila. No, ono što je preostalo reći o Joramu, o svemu što je učinio, zar sve to nije zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva Judeje? Joram se pridruži svojim precima i bude sahranjen kraj svoga oca u Davidovom gradu; i Ahazja, sin njegov, ga naslijedi na prijestolju. Dvanaeste godine vladavine Jorama, Ahabovog sina, kralja Izraela, Ahazja, sin Joramov, postade kralj judejski. Ahazja je imao dvadeset i dvije godine kada je postao kralj, i vladao je godinu dana u Jerusalemu. Slijedio je staze Ahabovog doma i činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, poput doma Ahabovog; jer je bio zet u Ahabovu domu. I on krene u rat protiv Hazaela uz Jorama, Ahabovog sina; krenu u Ramot u Gileadu, no, Aramejci rane Jorama. Tad se kralj Joram vrati, kako bi se u Jizreelu liječio od rana koje mu zadaše Aramejci u borbi sa Hazaelom, kraljem Arama. I Ahazja, sin Joramov, kralj judejski, pođe dolje kako bi Jorama, Ahabovog sina, posjetio jer je ležao bolestan na postelji. Elizej, vjerovjesnik, pozove jednog od proročkih sinova pa mu stane govoriti: „Opaši svoja bedra, uzmi ovu bocu ulja i kreni u Ramot u Gileadu! A kad tamo stigneš, onda provjeri kako je Jehu, sin Jošafatov, sin Nimšijev; otiđi i neka on ustane između svoje braće, a ti ga odvedi u unutarnje odaje. Potom uzmi bočicu ulja i izlij je na njegovu glavu govoreći: ‘Ovako zbori Gospod: Pomazao sam te za kralja nad Izraelom!’ A zatim ćeš otvoriti vrata i pobjeći, nemoj se tamo zadržavati!” Tako mladić, sluga vjerovjesnikov, ode u Ramot u Gileadu. A gle, kada je došao tamo ugleda zapovjednike vojske kako sjede zajedno; on im se obrati govoreći: „Imam poruku za tebe, zapovjedniče!” A Jehu odvrati: „Za koga od nas?” A on odgovori: „Za tebe, zapovjedniče!” Tad Jehu ustane i ode u kuću. Ovaj mu izlije ulje na glavu govoreći: „Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: ‘Pomazao sam te za kralja nad Izraelom, kralja Božijeg naroda! Srušit ćeš dom Ahaba, tvoga gospodara; tako ću Izebeli osvetiti krv vjerovjesnika, mojih sluga, i krv svih sluga Gospodnjih! Doista, neka Ahabov cijeli dom propadne, Ahabu ću iskorijeniti svako muško, bilo da je rob ili slobodan čovjek. I učinit ću sa Ahabovim domom kao sa domom Jeroboama, sina Nebatova, i sa domom Baše, sina Ahijina. Neka psi rastrgnu Izebelu na Jizreelskom polju, i niko je neće pokopati!’” A potom otvori vrata i pobjegne. A Jehua kad se vratio slugama svoga gospodara, upitaše: „Znači li ovo mir? Što je ova budala došla tebi?” A on reče: „Vi znate tog čovjeka i njegove besjede.” No, oni odgovore: „Nije istina; ispričaj nam!” Tad reče: „Tako i tako mi je kazao i poručio. ‘Ovako zbori Gospod: Pomazao sam te za kralja nad Izraelom!’” Tad oni skočiše i dohvate svoje haljine, polože ih na stepenice na kojima je stajao. Zatim zatrubiše i stanu vikati: „Jehu je kralj!” Tako Jehu, sin Jošafatov, sin Nimšijev, stane spletkariti protiv Jorama. No, Joram je sa cijelim Izraelom bio u Gileadu, gdje stražario zbog Hazaela, kralja Arama. No, kralj Joram se vratio, jer se u Jizreelu namjeravao liječiti od rana koje mu zadali Aramejci kad se borio sa Hazaelom, njihovim kraljem. I Jehu reče: „Ako je vama pravo, neka onda niko ne pobjegne iz grada da ne bi otišao i dojavio u Jizreelu!” I Jehu odjaha u Jizreel, jer je Joram tamo bolovao; tamo se našao i Ahazja, kralj Judeje, koji je došao Joramu u posjetu. No, stražar koji je stajao na jizreelskom tornju ugleda Jehuovu gomilu pa vikne: „Vidim nekakvu gomilu ljudi!” Tad Joram naredi: „Pošalji im konjanika u susret i neka upita: ‘Da li dolazite u miru?’” Konjanik odjaše pa im poruči: „Ovako zbori kralj; da li dolazite u miru?” A Jehu odvrati: „Šta se tebe tiče mir? Okreni se i pođi za mnom!” A stražar javi kralju govoreći: „Glasnik je stigao do njih, ali se ne vraća!” Tad kralj pošalje drugog konjanika. Kada je ovaj stigao, reče: „Ovako zbori kralj; da li dolazite u miru?” A Jehu odvrati: „Šta se tebe tiče mir? Okreni se i pođi za mnom!” Tad stražar ponovo javi kralju govoreći: „I drugi konjanik je stigao do njih, ali se ne vraća; no, vožnja je kao vožnja Jehua, jer vozi kao pomamljen!” Tad Joram naredi da upregnu. I oni upregnuše njegova kola i krenuše; Joram, kralj Izraela i Ahazja, kralj Judeje, svaki na svojim bojnim kolima. Vozili su prema Jehuu i susretoše se na polju Nabota, Jizreelca. A kada je Joram ugledao Jehua, vikne: „Jehu, dolaziš li u miru?” A on odvrati: „Kakav mir pokraj svih bludničenja i čaranja tvoje majke Izebele?” Tad Joram okrene u bijeg i vikne Ahazji: „Izdaja! Ahazja!” No, Jehu zategne luk i pogodi Jorama među plećke, tako da mu je strijela probila srce, i on pade u svojim kolima. Tad se Jehu obrati Bidkaru, svome pomoćniku: „Uzmi ga i baci u polje Nabota, Jizreelca; jer prisjeti se kako smo nas dvojica, ti i ja, jahali za njegovim ocem Ahabom kad Gospod o njemu reče: ‘Doista, vidio sam Nabotovu krv i krv njegove djece jučer, kaže Gospod. Sigurno ću ti platiti na ovoj njivi, poručuje Gospod.’ Zato ga uzmi i baci na njivu po riječi Gospodnjoj!” Kada je Ahazja, kralj judejski, to vidio, stane bježati prema Bet-Haganu. No, Jehu ga je gonio i vikao: „Ubijte ga na kolima!” Ovo se zbivalo na brdu Gur, koje je kod Jibleama. Ahazja se skloni u Megido, i tu ga snađe smrt. I sluge daju da se njegovo tijelo na kolima odveze u Jerusalem, i tamo ga sahrane kraj njegovih očeva u Davidovom gradu. Ahazja je postao kralj nad Judejom u jedanaestoj godini vladavine Jorama, sina Ahabovog. Kada je Jehu stigao u Jizreel, i kada je Izebela čula sve što se dogodilo, ukrasi svoje lice i čelo i počne gledati kroz prozor. Kad je Jehu ušao na kapiju, ona reče: „Je li dobro Zimri, ubica svoga gospodara?” On podigne pogled ka prozoru i reče: „Ko je sa mnom? Ko?” Tad su ga odozgo gledala dva ili tri dvoranina. Njima vikne: „Bacite je dolje!” I oni je bace, tako da je njena krv poprskala zidine i konje; i oni je pregaziše. Nakon ulaska, gozbe i pića, Jehu reče: „Pobrinite se za onu prokletnicu i pokopajte je, ipak je bila kraljevska kći!” No, kada su otišli da je pokopaju, ne nađoše ništa od nje osim lobanje, stopala i dlanova. Zatim se vrate i jave to Jehuu, a on reče: „To je riječ Gospodnja, koju je uputio kroz svoga slugu Iliju, Tišbijca, kada je rekao: ‘Psi će na poljima Jizreela proždirati Izebelino meso. Izebelino će truplo biti kao gnojivo na polju, tako da niko više neće moći reći: To je Izebela!’” No, Ahab je imao sedamdeset sinova u Samariji. Jehu sastavi pisma i pošalje ih u Samariju poglavarima Jizreela, starješinama i odgajateljima Ahabovih sinova. U pismima je stajalo ovako: „Čim vam stigne ovo pismo, vama koji raspolažete sinovima vašeg gospodara, koji vladate bojnim kolima, konjima i nad njegovim tvrdim gradovima i oružjem, tad ispitajte koji je najvrjedniji i najpravedniji sin vašeg gospodara, pa ga postavite na prijestolje njegova oca. I borite se za dom svoga gospodara!” Ali se oni veoma prepadnu i reknu: „Gle, dva kralja nisu pred njim mogla opstati, kako da to nama pođe za rukom?” I upravnik doma, upravnik grada, starješine i odgajatelji pošalju glasnike Jehuu sa porukom: „Mi smo tvoje sluge i učinit ćemo sve ono što nam narediš! Nećemo nikoga učiniti kraljem; čini što ti je volja!” Tad on sastavi drugo pismo pa i njega pošalje; tamo je stajalo: „Ako ste mi odani i ako ćete slušati moju riječ, onda uzmite glave tih muževa, sinova vašeg Gospodara, i sutra dođite meni u Jizreel!” No, kraljevi sinovi, njih sedamdeset, bijahu kod velikaša grada koji su ih odgajali. I desi se, pošto je pismo stiglo, da pohvataju kraljeve sinove i da ih pogube, njih sedamdeset, a zatim njihove glave polože u košare pa ih pošalju njemu u Jizreel. Kada je glasnik stigao, javi mu: „Donijeli su glave kraljevih sinova!” On odgovori: „Pobacajte ih u dvije hrpe i ostavite pred kapijama do jutra!” A kad je osvanulo stane govoriti cijelom narodu: „Pravednici ste! Gle, podigao sam se protiv svog gospodara i ubio sam ga. No, ko je ubio sve ove ljude? Znajte da se nijedna Gospodnja riječ neće sručiti na zemlju, ništa od onoga što je Gospod rekao protiv Ahabovog doma, već je Gospod učinio ono što je obznanio kroz Svoga slugu Iliju!” Potom Jehu dade da se pogube svi preostali u Ahabovom domu, svi njegovi silnici, njegovi bližnji i upravnici; ne ostade nijedan da se spasi. Zatim krene i ode u Samariju. No, na putu, kod pastirskog Bek Ekeda, susretne braću Ahazje, kralja Jude, i on im se obrati govoreći: „Ko ste vi?” A oni odgovore: „Mi smo Ahazjina braća i putujemo dolje da pozdravimo sinove kralja i kraljice!” No, on vikne: „Hvatajte ih žive!” I oni ih pohvataju žive, i pokolju kraj bet-ekedske cisterne, njih četrdeset i dvojicu; i nije ostavio nijednog živog. A kada je pošao odatle, nađe Jonadaba, Rekabovog sina, koji mu je umakao, pozdravi ga i upita: „Da li je tvoje srce tako iskreno prema mome, kao što je moje prema tvome?” A Jonadab odgovori: „Jeste!” A Jehu nastavi: „Ako je tako, onda mi daj svoju ruku!” I on pruži ruku, i ovaj ga pusti na svoja bojna kola. Tad reče: „Pođi sa mnom i gledaj moju revnost za Gospoda!” I tako ga odvede na svojim kolima. Kad je stigao u Samariju, pogubi sve što je od Ahaba ostalo tamo, sve dok ih nije posve iskorijenio, po riječi Gospodnjoj koju je uputio kroz Iliju. I Jehu skupi cijeli narod pa im se obrati govoreći: „Ahab je slabo služio Baalu, Jehu će mu bolje služiti! A sada pozovite sve Baalove proroke, sve njegove sluge i svećenike, neka nijedan ne izostane, jer hoću Baalu prinijeti veliku žrtvu klanicu. Neće ostati živ onaj koji izostane!” No, Jehu je to učinio jer je namjeravao iskorijeniti Baalove sluge. I Jehu naredi: „Posvetite Baalu slavu!” I oni proglase slavlje. Uz to je Jehu poslao glasnike po cijelom Izraelu. Tad stigoše sve Baalove sluge, ne nađe se nijedan koji bi izostao. I dođoše u Baalov hram, tako da se ispunio od jednog kraja do drugoga. Potom naredi nadzorniku riznice: „Iznesi haljine za sve Baalove sluge!” I on im donese haljine. I Jehu ode u Baalov hram sa Jonadabom, Rekabovim sinom, pa se obrati njegovim slugama: „Dobro ispitajte i pazite da se među vama ne nalazi kakav sluga Gospodnji, nego utvrdite da su ovdje isključivo Baalove sluge!” I oni uđoše da prinesu klanice i paljenice, no, Jehu je vani postrojio osamdeset muževa i dao im sljedeću naredbu: „Ako pustite da pobjegne neko od ovih muževa, koje predajem u vaše ruke, onda ću držati vaš za život za njegov!” Kad su dovršili prinošenje paljenica, Jehu zapovijedi vojnicima i časnicima: „Uđite tamo i pokoljite ih, neka nijedan ne ostane živ!” I oni ih smaknuše oštricom mača. Vojnici i časnici pobacaše njihova tijela van, a potom odu u unutarnje odaje Baalovog hrama. Odatle iznesu idole Baalovog hrama pa ih vani spale; sruše Baalove spomenice, unište i sam Baalov hram, i od njega naprave zahode, koji su tamo do dana današnjeg. Tako Jehu iskorijeni Baala iz Izraela. No, Jehu se nije odrekao grijeha Jeroboama, Nebatovog sina, kojima je Izrael naveo na grijeh, naime, od zlatnih teladi u Betelu i Danu. No, Gospod uputi riječ Jehuu: „Zato što si dobro učinio ono što je pravo u Mojima očima, zato što si Ahabovom domu učinio sve ono što je bilo u Mome srcu, zato će tvoji nasljednici do četvrtog koljena stolovati na Izraelovom prijestolju!” Ali Jehu nije pazio na to da cijelim srcem slijedi zakon Gospoda, Boga Izraela; naime, nije se odrekao Jeroboamovih grijeha, kojim je zaveo Izrael na prijestup. U tim danima Gospod učini da se Izrael smanji; jer Hazael udari na sve granice Izraela; istočno od Jordana, na cijelu zemlju Gilead, na Gad, Ruben i Manaše, od Aroera, koji je na rijeci Arnon, do Gileada i Bašana. No, ono što je preostalo reći o Jehuu, sve što je učinio i sva njegova slavna djela; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Jehu bi pridružen svojim očevima; sahraniše ga u Samariji. I Joaš, njegov sin, ga naslijedi kao kralj. Jehu je vladao nad Izraelom dvadeset i osam godina iz Samarije. No, kad je Atalija, Ahazjina majka, shvatila da joj je sin mrtav, krene i da pogubiti sve kraljeve potomke. Ali Jošeba, kći kralja Jorama, Ahazjina sestra, uzme Joaša, sina Ahazjinog, i odvede ga od kraljevih sinova, koji su kasnije ubijeni, tako ga sa njegovom babicom skrije u odaje od Atalije i on izmakne smrti. Šest godina su ga skrivali u Gospodnjem hramu, a Atalija je vladala zemljom. No, u sedmoj godini pozove Jojada časnike Karijaca i tjelesnu stražu pa ih pošalje u Gospodnji hram; on se sa njima dogovori i zakle ih u Gospodnjem hramu pa im prikaza kraljevog sina. I on im da zapovijed govoreći: „Ovo vam valja učiniti; neka trećina vas koji subotom stupate u službu stražari u kraljevoj kući; neka druga trećina stražari na kapiji Sur i neka posljednji stražare iza kapije. Neka vaša druga dva odreda, svi vi koji subotom izlazite iz službe, stražare u Gospodnjem domu oko kralja. I svi se skupite oko kralja sa oružjem u rukama; neka umre onaj koji se probije u vaše redove. Budite uz kralja i kada ulazi i kada izlazi!” I stotnici učiniše sve ono što je naredio svećenik Jojada; svaki povede svoje muževe, koji su subotom stupali u službu, sa onima koji su subotom bili otpuštani iz službe, i dođoše Jojadi, svećeniku. Potom svećenik dade stotnicima koplja i štitove, koji su pripadali kralju Davidu i koje su čuvali u Gospodnjem domu. Tjelesna straža je okruživala kralja, svaki je imao oružje u ruci, poredani od desne strane Doma pa sve do lijeve strane, kraj žrtvenika i kraj samog Doma. Tad Jojada izvede kraljevog sina, stavi mu krunu na glavu i da mu Svjedočanstvo; tako ga učiniše kraljem i pomazaše, ostali su pljeskali uzvikujući: „Živio kralj!” Kad je Atalija čula graju tjelesne straže i naroda, ode narodu u Gospodnji dom. I ona pogleda, kad gle, kralj je stajao na svome mjestu, po običajima, a časnici i trubači su stajali kraj njega; i sav se narod veselio i trubio. Tad Atalija pokida haljine na sebi i stane vikati: „Izdaja! Izdaja!” Ali svećenik Jojada zapovijedi stotnicima, koji su bili postavljeni nad vojsku: „Izvedite je van, neka prođe kroz naše redove i ko krene za njom neka pogine od mača!” Jer svećenik je kazao: „Nemojte je ubiti u Gospodnjem domu!” I oni je uhvate, tad ona prođe kroz ulaz za konje ka kraljevom domu i tamo bude pogubljena. Potom Jojada sklopi savez između Gospoda, kralja i naroda, kako bi oni bili Gospodnji narod; isto tako sklopi savez između kralja i naroda. Tad se cijeli narod uputi Baalovom hramu pa ga posve sruši; potpuno unište žrtvenike i ikone, i ubiju Matana, Baalovog svećenika, ispred samih žrtvenika. A svećenik opet postavi straže kod Gospodnjeg doma. Zatim uzme stotnike, Karijce, tjelesnu stražu i cijeli narod zemlje pa tako izvedu kralja iz Gospodnjeg doma, prođu kroz kapije koje je čuvala tjelesna straža i stignu do kraljevog doma. Tamo se kralj ustoliči na prijestolju. Sav narod zemlje se radovao, a u gradu je bilo mirno nakon što Ataliju pogubiše mačem kraj kraljevog doma. Joašu je bio sedam godina kad je postao kralj. Joaš postade kralj u sedmoj Jehuovoj godini, i vladao je četrdeset godina Jerusalemom. Majka mu se zvala Sibja i bila je iz Beer Šebe. Joaš je činio ono što je pravo u očima Gospoda sve dok ga je upućivao svećenik Jojada. No, nisu se okanili svetišta na visinama, narod je tamo još uvijek prinosio žrtve i kadio. I Joaš zapovijedi svećenicima ovako: „Sav novac, svi doprinosi, koje donesu u Gospodnji dom; novac svakog postrojenog, novac svake duše koja daje po vlastitom nahođenju, kako i sav novac koji neko dobrovoljno donese u Gospodnji hram; neka sve ovo uzmu svećenici, svaki od svojih poznanika, i neka od toga poprave štetu na Hramu; svako oštećenje koje pronađu!” No, kada svećenici nisu popravili svu štetu, a to bijaše već u dvadeset i trećoj godini Joaševe vladavine, kralj pozove svećenika Jojadu pa ga upita: „Zašto ne popravljate dom? Nećete više uzimati novac od poznanika sebi, nego ćete ga davati za popravku doma!” Svećenici se složiše sa tim da više ne uzimaju novaca od naroda, ali da nemaju obavezu da poprave dom. Tad svećenik Jojada uzme kovčeg i izbuši rupu na poklopcu, zatim ga ostavi s desne strane žrtvenika, na samom ulazu u Gospodnji hram. I svećenici koji su čuvali ulaz u njega ubace sav novac koji bi donesen u Gospodnji dom. Kad su vidjeli da je u kovčegu mnogo novca, pozovu kraljeve pisare i vrhovne svećenike, skupe novac i izbroje sve što su pronašli u Gospodnjem domu. Tako izbrojan novac dadoše onima koji su radili na opravci Gospodnjeg doma; i oni isplatiše zanatlije i građevinare koji su opravljali Gospodnji dom; isplatiše zidare i klesare, dadoše novca da kupe stabala i obrađenog kamenja, kako bi time opravili Gospodnji dom, i tako dadoše novac i za sve ostale troškove u opravci Gospodnjeg doma. No, nisu dali da se za Gospodnji dom izradi srebrenih tanjura, noževa, truba i naćvi, nisu dali da se izradi bilo kakav srebreni ili zlatni alat od novca koji je donesen u Gospodnji dom. Sve su dali radnicima da poprave Gospodnji dom. Nisu tražili račun od onih ljudi kojima su davali novac da isplate radnike, jer su postupali pošteno. Novac od žrtvi naknadnica i pokajnica nije nošen Gospodnji hram, jer je pripadao svećenicima. U to vrijeme Hazael, kralj Arama, pođe i osvoji Gad. A kada je Hazael pokazao namjeru da krene i na Jerusalem, Joaš, kralj Judeje, uzme sve što je bilo posvećeno, sve što su njegovi očevi Jošafat, Joram i Ahazja, kraljevi judejski, posvetili, i sve ono što je sam posvetio, pored toga uzme i sve zlato koje pronađoše u riznicama Gospodnjeg hrama i kraljevog doma, i sve to pošalje Hazaelu, kralju Arama. Tad se on povuče i odustane od Jerusalema. No, ono što je preostalo reći o Joašu, ono što je učinio; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? Njegove sluge se pobuniše, skovaše zavjeru i ubiše Joaša u Bet-Milu, kuda se silazi za Silu. Ubiše ga Josakar, Šimatov sin, i Jozabat, Šomerov sin, njegovi dvorjani; sahraniše ga kraj njegovih očeva u Davidovu gradu, a Amazja, njegov sin, naslijedi prijestolje. U dvadeset i trećoj godini kraljevanja judejskog kralja Joaša, sina Ahazjina, Joahaz, sin Jehuov, postade kralj Izraela u Samariji; vladao je sedamnaest godina. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i hodio stazama Jeroboama, Nebatovog sina, koji je Izrael naveo na grijeh; i od svega ovoga nije odstupao. Zbog toga se Gospodnja srdžba rasplamsa nad Izraelom, i on ih predade u ruke Hazaela, kralja Arama i u šake Benhadada, Hazaelovog sina, za sve ono vrijeme. No, Joahaz ublaži Gospodnje lice i Gospod ga usliši jer je vidio nevolju Izraela, kako ih kralj Arama tlači. Ali Gospod Izraelu darova spasitelja, i oni se oslobodiše iz aramejskih šaka. Tad su Izraelovi sinovi živjeli u šatorima kao u ranijim vremenima. No, ipak nisu odstupali od grijeha na koje je Jeroboamov dom naveo Izrael, nego su i dalje u tome ustrajavali. Ašere su također još uvijek stajale u Samariji. A Gospod Joahazu od ratnika nije ostavio više od pedeset konjanika, deset bojnih kola i deset hiljada pješaka; kralj Arama ih je uništio i rasijao poput praha pri vršidbi. No, ono što je preostalo reći o Joahazu i sve što je učinio, sva njegova velika djela, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Joahaz počine sa svojim očevima; sahraniše ga u Samariji, i prijestol naslijedi Joaš, njegov sin. U trideset i sedmoj godini kraljevana judejskog kralja Joaša, Joaš, sin Joahazov, postade kralj Izraela u Samariji; vladao je šesnaest godina. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i nije odstupao od grijeha na koje je Jeroboam, sin Nebatov, zaveo Izrael, već je otvoreno hodio u njima. A ono što je preostalo reći o Joašu i tome što je učinio, o njegovim velikim djelima, kako se borio sa Amasjom, kraljem Judeje; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Joaš počine sa svojim očevima, a Jeroboam sjede na njegovo prijestolje. Joaš bi sahranjen u Samariji, pored izraelskih kraljeva. Kad je Elizej obolio od bolesti od koje mu je bilo umrijeti, posjeti ga Joaš, kralj Izraela; plakao je pred njim i vikao: „O oče, oče moj! Kočije Izraela i njegovi konjanici!” Ali Elizej mu zapovijedi: „Idi! Ponesi luk i strijelu!” I on ode i donese. Tad Elizej reče kralju: „Nategni luk svojim rukama!” I on nategne luk, a Elizej položi svoje ruke na kraljeve ruke govoreći: „Otvori prozor ka istoku!” I on otvori prozor. Potom Elizej vikne: „Odapni!” I on odape, a Elizej vikne: „Gospodnja strijela spasa, strijela spasa upućena protiv Aramejaca! Do nogu ćeš potući Aramejce kod Afeka!” Zatim mu naredi: „Uzmi strijele!” A kada ih je ovaj uzeo dade novu zapovijed kralju Izraela govoreći: „Sada udari o zemlju!” I ovaj udari tri puta pa stane. Tad se Gospodnji čovjek rasrdi i vikne: „Da si udario pet ili šest puta, potukao bi Aramejce do nogu, do njihove potpune propasti. No, sada ćeš ih samo potući tri puta!” I Elizej umre i bude sahranjen. No, naredne godine u zemlju upadoše moapske čete. I desi se da se moapske čete pojave iznenada dok su sahranjivali jednog čovjeka; i oni baciše čovjeka u Elizejev grob. A čim mrtvac pade na dno i dotače Elizejeve kosti, oživje i stade na svoje noge. No, Hazael, kralj Arama, pritiskao je Izrael sve dok je Joahaz bio živ. Ali Gospod mu se smilovao i priklonio se njima zbog Svoga saveza sa Abrahamom, Isakom i Jakovom; nije ih htio upropastiti, a u to vrijeme ih još nije posve odbacio. I umrije Hazael, kralj Arama, a prijestolje dopadne njegovom sinu Benhadadu. Ali Joaš, Joahazov sin, otme iz ruku Benhadada, Hazaelovog sina, gradove koje je ovaj zauzeo u ratu sa njegovim ocem Joahazom. Joaš ga je potukao tri puta i povratio Izraelove gradove. U drugoj godini Joaša, sina Joahazovog, kralja Izraela, Amasja, sin judejskog kralja Joaša postade kralj. Postao je kralj u svojoj dvadeset i petoj godini, a vladao je dvadeset i devet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Joadana i bila je iz Jerusalema. Činio je sve ono što je bilo pravo u očima Gospodnjim, no, nije to činio poput Davida, nego onako kako je postupao njegov otac Joaš. Samo su svetišta na uzvisinama ostala, a narod je tamo još uvijek prinosio žrtve i kadio. I desilo se da je pogubio svoje sluge, one koji su ubili njegovog oca, čim se učvrstio na kraljevskom prijestolju. No, sinove ubica je poštedio, po onome što je napisano u Mojsijevom Zakoniku, tamo gdje Gospod zapovjedio govoreći: „Neka se očevi ne ubijaju zbog djece, i neka ne ubijaju djecu zbog očeva njihovih, nego neka svakog pogube zbog vlastitog grijeha”. Potukao je i Edomce u Slanoj dolini, njih deset hiljada, i osvojio Šelu u borbama i grad prozvao Jokteel, kako ga i dan-danas još nazivaju. Potom je Amasja poslao glasnike Joašu, Joahazovom sinu, Jehuovom unuku, kralju Izraela pa mu da poručiti: „Dođi da se ogledamo!” Tad Joaš, kralj Izraela, pošalje glasnike Amasji, kralju Jude, i da mu poručiti: „Trn na Libanonu posla kedru na Libanonu poruku: ‘Daj mome sinu svoju kćer za ženu!’ Ali zvijeri libanonske prijeđoše preko trna i zgaziše ga. Do koljena si potukao Edomce i tvoje te srce zavodi na ponos. Budi zadovoljan svojom slavom i ostani kući! Zašto hoćeš izazivati nevolju, da sam propadneš, a s tobom i Juda?” Ali Amasja se nije obazirao. Tad Joaš, kralj Izraela, pođe gore i suočen se, on i Amasja, kralj Jude, kod Bet Šemeša koji pripada Judi. Ali Izrael porazi Judu, tako da je svaki pobjegao svome šatoru. I Joaš, kralj Izraela, zarobi Amasju, Joašova sina, Ahazjina unuka, kralja Izraela kod Bet Šemeša i dođe pred Jerusalem i poruši zidine, od kapije Efrajim sve do vrata na uglu, ravno četiri stotine laktova. Uze sa sobom sve zlato, srebro i sav pribor koji se nalazio u domu Gospodnjem i u riznicama kraljeve kuće, povede i taoce pa se vrati u Samariju. A ono što je preostalo reći o Joašu, o njegovim djelima, u njegovim slavnim podvizima, i kako se borio sa Amasjom, kraljem Jude; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Joaš počine sa svojim očevima i bude pokopan u Samariji pored izraelskih kraljeva. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jeroboam. Ali Amasja, Joašov sin, kralj Jude, živio je još petnaest godina nakon smrti Joaša, Joahazovog sina, kralja Izraela. No, zar nije sve ono što je ostalo nerečeno o Amasji zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva Jude? U Jerusalemu protiv njega skovaše zavjeru, ali on pobježe u Lakiš; tad za njim poslaše ljude sve do Lakiša i dadoše da ga tamo ubiju. Tijelo mu na konjima preniješe i sahraniše u Jerusalemu, pored očeva svojih u Davidovom gradu. I narod izvede Azariju, kojemu je bilo šesnaest godina, pa ga proglase kraljem i nasljednikom njegovog oca Amasje. On utvrdi Elat i povrati ga Judi, nakon što se kralj pridružio svojim precima. U petnaestoj godini Amasje, Joašova sina, kralja Jude, postade Jeroboam, sin Joašov, kralj nad Izraelom u Samariji, i vladao je četrdeset i jednu godinu. No, činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, i nije se odrekao grijeha Jeroboamova, Nebatova sina, kojim je zaveo Izrael na prijestup. Osvojio je i povratio područje Izraela od Lebo Hamata pa sve do mora pustinje, prema Gospodnjoj riječi koju je uputio kroz svoga slugu, vjerovjesnika Jonu, sina Amitajeva, iz Gat Hefera. Naime, Gospod je vidio gorku Izraelovu nevolju, da stari i mladi stradaju i da Izrael nema spasitelja. A Gospod nije kazao da će Izraelovo ime izbrisati pod nebesima; zbog toga im je pomogao kroz Jeroboama, Joašova sina. No, ono što je ostalo nedorečeno o Jeroboamu, svemu što je činio i njegovim slavnim djelima, kako se borio i kako je Damask i Hamat, koji su pripadali Judi, vratio Izraelu; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Jeroboam počine sa svojim očevima, kraljevima Izraela, a naslijedi ga Zaharija, njegov sin. U dvadeset i sedmoj godini Jeroboama, kralja Izraela, postade Azarija, sin Amasjin, kralj nad Judom. Naslijedio je prijestol u svojoj šesnaestoj godini, i vladao pedeset i dvije godine u Jerusalemu. Majka mu se zvala Jekolija, a bila je iz Jerusalema. Činio je ono što je bilo pravo u Gospodnjim očima, onako kako je to činio i njegov otac Amasja; no, visine su ostale i narod je na njima žrtvovao i kadio. Ali Gospod kralja udari bolešću, bio je gubav sve do dana svoje smrti i živio u odvojenoj kući. Jotam, kraljev sin, bio je postavljen nad kraljevski dom i sudio je narodu zemlje. A ono što je ostalo nedorečeno o Azariji, svim njegovim djelima; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? I Azarija počine sa svojim očevima i sahrane ga uz njih u Davidovom gradu. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jotam. U trideset i osmoj godini Azarije, kralja Jude, postade Zaharija, Jeroboamov sin, kralj nad Izraelom u Samariji; vladao je šest mjeseci. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, onako kako su to činili i njegovi očevi; nije odustajao od grijeha na koje je Jeroboam, Nebatov sin, zaveo Izrael. I Šalum, Jabešov sin, skova zavjeru protiv njega, udari na njega pred narodom i usmrti ga; tako on postade kralj namjesto njega. A ono što je preostalo reći o Zahariji, gle, sve je to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih. Tako se ispunila riječ koju je Gospod uputio Jehuu govoreći: „Tvoji će potomci do četvrtog koljena stolovati na prijestolju Izraela!” I bi tako. Šalum, Jabešov sin, postade kralj u trideset i devetoj godini Azarije, kralja Jude, i vladao je cijeli jedan mjesec u Samariji. Tad se Manahem, Gadijev sin, podiže iz Tirse i provali u Samariju, potuče Šaluma, Jabešova sina u Samariji i pogubi ga; tako on postane kralj umjesto njega. A ono što se još da reći o Šalumu, i zavjeri koju je skovao, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih. U to vrijeme je Manahem iz Tirse udario na grad Tifnah i na sve one koji su živjeli tamo. Potukao ih je i dao da se njihove trudnice raspore jer ga nisu pustili u grad. U trideset i devetoj godini Azarije, kralja Jude, postade Manahem, sin Gadisov, kralj nad Izraelom; vladao je deset godina u Samariji. Činio je ono što je bilo zlo u očima Gospodnjim; za cijelog života nije odustajao od grijeha na koje je Jeroboam, Nebatov sin, zaveo Izrael. Tad asirski kralj Pul dođe u zemlju. Manahem mu plati hiljadu talenata srebra da mu ovaj pomogne i potvrdi vlast. I Manahem te troškove nametne Izraelu, udari porez svim imućnim ljudima, pedeset šekela srebra po čovjeku, kako bi isplatio kralja Asirije. Tako asirski kralj otputuje kući i nije se više zadržavao u zemlji. A ono što se još može reći o Manahemu i svemu što je činio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih? I Manahem počine uz svoje očeve, a Pekahja, njegov sin, naslijedi prijestolje. U petnaestoj godini Azarije, kralja Jude, postade Pekahja, sin Manahemov, kralj nad Izraelom u Samariji; vladao je dvije godine. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim i nije odustajao od grijeha na koje je Jeroboam, Nebatov sin, zaveo Izrael. No, Pekah, Remalijin sin, jedan od njegovih zapovjednika, skova zavjeru i pogubi ga u Samariji, u utvrdi kraljeva doma, sa Arganom i Arjeom. Pri tom je uz njega bilo pedeset Gileadovaca. Tako ubije Pekahju i postane kralj umjesto njega. A ono što je preostalo reći o Pekahji, o svemu što je činio, gle, sve je to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih. U pedeset i drugoj godini Azarije, kralja Jude, postade Pekah, sin Remalijin, kralj nad Izraelom u Samariji; vladao je dvadeset godina. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim. Nije odustajao od grijeha na koje je Jeroboam, sin Nebatov, zaveo Izrael. U vrijeme kralja Pekaha udari Tiglat Pileser, asirski kralj, i osvoji Abel Bet Maaku, Janoah, Kadeš, Hasor, Gilead i Galileju, svu zemlju Naftali, i porobljeni narod odvede u Asiriju. Tad Hošea, Elin sin, skova zavjeru protiv Pekaha, Remalijina sina, i tako ga pogubi. Tako on postade kralj umjesto njega u dvadesetoj godini Jotama, sina Azarijinog. A ono što je preostalo reći o Pekahu i svemu što je činio, gle, sve je to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva izraelskih. U drugoj godini Pekaha, Remalijina sina, kralja Izraela, postade Jotam, sin Azarijin, kralj nad Judom. Imao je dvadeset i pet godina kada je postao kralj, a vladao je šesnaest godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Jeruša, i bila je Zadokova kći. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim; postupao je kao svoj otac Azarija. No, visine su ostale; narod je na njima žrtvovao i kadio. Također je izgradio gornju kapiju na Gospodnjem domu. A ono što je preostalo reći o Jotamu i svemu što je učinio; zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva Izraela? U tim danima Gospod stade slati na Judu Resina, aramskog kralja, i Pekaha, sina Remalijina. I Jotam se pridruži svojim precima i bi sahranjen uz njih u gradu oca svoga Davida. Ahaz, njegov sin, naslijedi prijestolje. U sedamnaestoj godini Pekaha, sina Remalijina, Ahaz, sin Jotama, judejskog kralja, postade kralj. Ahaz je imao dvadeset godina kada je postao kralj i vladao je šesnaest godina u Jerusalemu. Nije činio ono što je pravo u očima Gospodnjim kao predak mu David. Slijedio je stazu Izraelovih kraljeva; čak je dopustio da mu sin prođe kroz vatru slijedeći neznaboške grozote koje je Gospod odagnao od Izraelovih sinova. Žrtvovao je i kadio na visinama i brdima, i ispod svih zelenih stabala. U to vrijeme se uzdiže Resin, kralj Arama, i Pekah, sin Remalijin, kralj izraelski, i krenuše na Jerusalem i opsjedoše Ahaza, no, grad nisu mogli uzeti na juriš. U tim danima Resin, kralj Arama, povrati Elat i pripoji ga Aramu jer je istjerao Judejce iz njega. Aramejci se doseliše u Elat i tamo ostadoše do današnjeg dana. Ali Ahaz pošalje glasnike Tiglat Pileseru, kralju Asirije, sa sljedećom porukom: „Ja sam tvoj sluga i sin; dođi i spasi me iz šaka aramejskog kralja i iz ruku kralja Izraela, koji su se podigli protiv mene!” I Ahaz uzme srebro i zlato koje se nalazilo u Gospodnjem domu i u riznicama kraljeve kuće i sve to pošalje asirskom kralju na poklon. Potom asirski kralj usliši njegove molbe i on krenu u Damask; osvoji grad, porobi ljude i odvede u Kir, a Resina pogubi. Tad kralj Ahas krenu u Damask, u susret Tiglat Pileseru, kralju Asirije. A kada je ugledao žrtvenik koji je stajao u Damasku, pošalje svećeniku Uriji nacrt žrtvenika, posve tačan nacrt njegove izvedbe. I svećenik Urija da izgraditi žrtvenik tačno po nacrtu koji je kralj Ahaz poslao iz Damaska; svećenik Urija dade da se tako izradi do povratka kralja Ahaza iz Damaska. Kada je kralj stigao iz Damaska i vidio žrtvenik, priđe i stane prinositi žrtve; spaljivao je svoje paljenice i prinosnice, izlijevao ljevanice i prskao po žrtveniku krv pomirnica koje je prinosio. No, mjedeni žrtvenik koji je stajao pred Gospodom da ukloniti s mjesta pred Hramom, između novog žrtvenika i Gospodnjeg hrama, pa ga postavi sjeverno od novog žrtvenika. I kralj Ahaz naredi svećeniku Uriji: „Sutra ćeš na velikom žrtveniku zapaliti jutarnju paljenicu, večernju prinosnicu, kraljevu paljenicu i njegovu prinosnicu, također ćeš prinijeti paljenicu naroda uz njihovu prinosnicu i naljeve; i krv paljenice ćeš s krvlju klanica poprskati po žrtveniku – a promislit ću još o mjedenom žrtveniku!” I svećenik Urija učini sve onako kako je kralj Ahaz naredio. Kralj Ahaz je također dao da se izbiju ploče s podnožja i naredio da se umivaonici skinu s vrha; skinuo je i more sa mjedenih volova koji su stajali ispod i postavio ga na kameno podnožje. Dao je da se premjeste i subotnje odaje, koje su dograđene na Hramu, kao i kraljev vanjski prilaz Hramu Gospodnjem zbog asirskog kralja. A ono što je preostalo reći o Ahazu i o njegovim djelima, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? I Ahaz počine sa svojim precima i bi sahranjen u Davidovu gradu. Prijestolje naslijedi njegov sin Hezekia. U dvanaestoj godini Ahaza, kralja Jude, postade Hošea, Elin sin, kralj Izraela u Samariji; vladao je devet godina. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, ali nije postupao poput izraelskih kraljeva koji su vladali prije njega. Protiv njega se podiže Salmanasar, asirski kralj; i Hošea postade njegov podanik i poče plaćati danak. No, kad je kralj saznao da Hošea kuje zavjeru protiv njega i da je slao glasnike Sou, egipatskom kralju, i da nije kao svake godine asirskom kralju isplatio danak, dade Salmanasar Hošeu uhvatiti i okovati u tamnici. Potom asirski kralj prođe kroz svu zemlju i opsjedne Samariju pošto je stigao pred grad. Asirski kralj osvoji Samariju u devetoj godini Hošee i odvede Izraelce u ropstvo u Asiriju; naselio ih je u Helahu i na Haboru, rijeci u Gozanu, i u medijskim gradovima. A ovo se zbilo zbog toga što su se sinovi Izraela ogriješili o Gospoda, Boga svoga, koji ih je izveo iz Egipta, iz ruku faraona, kralja Egipta, i zbog toga što su se bojali drugih bogova; zbog toga što su slijedili običaje neznabožaca, koje je Gospod rastjerao pred Izraelovim sinovima, i običaje koje uvedoše izraelski kraljevi. Tako su Izraelovi sinovi potajno činili nepravedna djela protiv Gospoda, svoga Boga; podigoše sebi visine pokraj svojih domova, od stražarskih kula do utvrđenih gradova, također izgradiše spomenike i Ašere na svim uzvisinama i ispod svih zelenih stabala; kadili su na svim visinama poput naroda koje je Gospod pred njima rastjerao, i činili zla djela kako bi Gospoda razjarili. Služili su idolima za koje im je Gospod kazao: „Nemojte činiti takve stvari!” Zaista, Gospod je opomenuo Izrael i Judu kroz sve vjerovjesnike i vidovnjake govoreći: „Okanite se zlih puteva i držite se Mojih odredbi i zapovijedi po cijelom Zakonu koji sam dao vašim očevima i koji sam vama poslao kroz svoje sluge, vjerovjesnike!” No, oni nisu slušali, već su ostali tvrdoglavi, poput svojih očeva, koji nisu vjerovali u Gospoda, Boga svoga. Prezreli su Njegove zapovijedi i Savez koji je sklopio sa njihovim očevima, Njegova svjedočanstva, koja im je pokazao; žudili su za ništavilom i ništavilo postali. Slijedili su neznaboške narode, koji su živjeli naokolo, njih, zbog kojih je Gospod dao zapovijed da ih ne oponašaju. Odrekli su se svih zapovijedi Gospoda, Boga svoga, i sebi načinili idole, dva livena teleta; izradili su Ašere i molili se svoj nebeskoj vojsci, i služili Baalu. Dali su da njihovi sinove i njihove kćeri hode kroz vatru, bavili se proricanjem, vračanjem i predavali se zlu pred Gospodnjim očima kako bi ga razgnjevili. Tad se Gospod silno rasrdi na Izrael i odbaci ga od Svoga lica, tako da je ostalo samo pleme Juda. No, ni Juda nije slijedio zapovijedi Gospoda, Boga svoga, nego je slijedio običaje Izraela, koje oni sami uvedoše. Zato je Gospod odbacio i ponizio sav rod Izraelaca; dao ih je u ruke pljačkaša, dok ih ne odbaci od Svoga lica. Izrael se odvojio od Davidovog doma i proglasio je Jeroboama, Nebatova sina, kraljem; a Jeroboam je Izrael zaveo na grozne grijehe i odmamio ih od Gospodnje sljedbe. I Izraelovi sinovi su hodili u svim Jeroboamovim grijesima koje je činio, i nisu ga se odricali sve do onog trena kada je Gospod Izrael odbacio od Svoga lica, kako je najavio kroz Svoje sluge, vjerovjesnike. Tako Izrael bi odveden iz svoje zemlju u Asiriju, i tako je sve do dana današnjega. Kralj Asirije dovede ljude iz Babilona, Kute, Ave, iz Hamata i Sefarvajima i naseli ih umjesto Izraelovih sinova u gradovima Samarije. Oni prisvojiše Samariju i nastaniše se u njezinim gradovima. A desi se, kad se nedugo nakon njihovog doseljenja nisu plašili Gospoda, da Gospod među njih pošalje lavove koji ih poharaše. Zbog toga dadoše asirskom kralju poručiti: „Narodi koje si odveo i koje si naselio u gradovima Samarije, ne poznaju zakone Boga ove zemlje, zbog toga je među njih poslao lavove i gle, oni ih pobiše jer ne poznaju prava Boga one zemlje!” Tad asirski kralj naredi: „Pošaljite tamo jednog svećenika, jednog od onih koje sam odveo, i neka se tamo nastani i neka poučava pravo Boga one zemlje!” Tako se jedan od svećenika vrati, jedan od onih kojeg su dali odvesti iz Samarije; on se naseli u Betelu i stane poučavati narod tome da se plaše Gospoda. Ali taj narod je sebi izrađivao vlastite bogove i postavljao na visine koje Samarijci podigoše; svaki je to narod činio u onom gradu u kojem je živio. Ljudi iz Babilona načiniše Sukot Benota, narod iz Kuta izradi Nergala, a stanovnici Hamata načiniše Ašimu; oni iz Ave izradiše Nibahaza i Tartaka, a ljudi iz Sefarvajima dadoše da im djeca hode kroz vatru za Adrameleku i Anameleku, sefarvajimske bogove. No, oni su i Gospoda štovali i iz cijelog naroda birali svećenike uzvišenja, koji su za njih prinosili žrtve na visinama. Tako su poštovali Gospoda ali su također služili i vlastitim bogovima po običajima svakog naroda iz kojeg su potekli i bili dovedeni. I do današnjih dana to čine po starom običaju; ne plaše se Gospoda, ne postupaju po svojim uredbama i pravilima, niti po Zakonu i zapovijedima koje je Gospod dao sinovima Jakova, kojeg nazva Izrael, sa kojima je Gospod sklopio savez i dao im zapovijed: „Ne bojte se drugih bogova, nemojte im se moliti, i nemojte im prinositi žrtve; bojte se Gospoda, koji vas je silno i ispružene ruke izveo iz zemlje Egipat; Njemu se molite i Njemu prinosite žrtve! I slijedite zapovijedi, prava, zakone i uredbe koje vam je propisao da ih činite u svim vremenima; i nemojte se plašiti drugih bogova! I ne zaboravite Savez koji sam sa vama sklopio i nemojte se plašiti drugih bogova, bojte se Gospoda, Boga svoga; On će vas spasiti iz ruku svih vaših neprijatelja!” No, oni nisu slušali, nego su postupali po svojim starim običajima. Tako se desilo da su ovi narodi poštovali Gospoda, i da su istovremeno služili svojim idolima. Tako su činila i njihova djeca i djeca njihove djece, postupali su kao svoji očevi i čine to do dana današnjeg. U trećoj godini Hošee, Elina sina, kralja Izraela, Ezekija, sin Ahaza, postade kralj Jude. Bilo mu je dvadeset i pet godina kada je stupio na prijestolje i vladao je dvadeset devet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Abija, i bila je kći Zaharijina. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim, baš onako kako je to činio i njegov otac David. Ukinuo je visine, oborio spomenike, srušio Ašere i razdrobio mjedenu zmiju, koju je načinio Mojsije; jer u to vrijeme su joj Izrealovi sinovi prinosili žrtve i zvali je Nehuštan. Pouzdao se u Gospoda, Boga Izraela, tako da među svim kraljevima Jude ni prije ni kasnije nije bilo sličnoga. Držao se Gospoda, nije odmicao od Njega, slijedio je zapovijedi koje je Gospod dao Mojsiju. I Gospod je bio uz njega; imao je uspjeha u svemu što je činio. Oslobodio se asirskog kralja i nije mu više služio. Potukao je i Filistejce sve do Gaze i tog kraja, od stražarske kule do tvrdih gradova. No, u četvrtoj godini Ezekije, dakle, u sedmoj godini Hošee, Elina sina, kralja Izraela, pođe Salmanasar, kralj Asirije, na Samariju i opsjedne grad. Grad pade u njegove ruke nakon tri godine, u šestoj godini Ezekije, to je deveta godina Hošee, kralja Izraela; tad Samarija pade. I asirski kralj odvede Izrael u svoju zemlju i naseli ih u Halahu na Haboru, rijeci u Gozanu, i u medijskim gradovima. To se zbilo zbog toga što nisu poslušali glas Gospoda, Boga svoga; zato što se nisu pokoravali i zato što su prekršili Savez, sve ono što je Mojsije, Gospodnji sluga, zapovjedio. Nisu slušali i nisu tako postupali. No, u četrnaestoj godini kralja Ezekije podiže se Sanherib, kralj Asirije, protiv svih utvrđenih gradova judejskih i sve ih osvoji. Tad Ezekija, kralj Jude, pošalje glasnike kralju Asirije u Lakiš i da mu poručiti: „Pogriješio sam! Molim te povuci se, snosit ću sve što mi naložiš!” Tad kralj Asirije nametne Ezekiji, kralju Jude, danak od tri stotine talenata srebra i trideset talenata zlata. Ezekija mu dade sve srebro koje se nalazilo u Gospodnjem hramu i u riznici kraljeve kuće. U to vrijeme je Ezekija dao da se zlato skida sa vrata Gospodnjeg hrama i sa stupova, koje je sam dao presvući zlatom; potom je sve poslao asirskom kralju. Kralj Asirije pošalje iz Lakiša kralju Ezekiji u Jerusalemu svoga vrhovnog vojskovođu, nadsobara i vrhovnog peharnika sa snažnom vojskom; tako stigoše gore, i kada su došli pred Jerusalem stanu kraj vodovoda gornjeg jezera, koji leži kraj puta Valjaravog polja; tad krenu dozivati kralja. Pred njih izađoše Elijakim, Hilkijin sin, upravnik dvora, Šebna, pisar, i Joah, Asafov sin, koji je bio pečatnik. Tad im se vrhovni peharnik obrati govoreći: „Poručite ovo Ezekiji: Ovako govori veliki kralj, vladar Asirije: Kakva je to uzdanica u koju se uzdaš? Govoriš, a isprazne su to riječi samo, da imaš savjeta i sile za rat? A gle sada, ti se uzdaš u onu slomljenu trsku, u Egipat, koja se svakome ko se na nju osloni zabije u ruku i probije šaku. A ako ste mi namjeravali kazati: ‘Uzdamo se u Gospoda, Boga svoga.’ Zar to nije onaj čije je visine i žrtvenike Ezekija uklonio, onda kad je Judi i Jerusalemu rekao: ‘Ima da se molite samo pred ovim žrtvenikom u Jerusalemu?’ Prepusti se mome gospodaru, kralju Asirije, dat će ti dvije hiljade konja ako možeš postrojit konjanike. Kako ćeš odoljeti i jednom jedinom namjesniku, najnižem slugi moga gospodara? Zato se ti uzdaš u Egipat, zbog kola i konjice! No, misliš li da sam bez Gospoda krenuo na ovo mjesto kako bih vas upropastio? Sam Gospod mi je kazao: ‘Pođi na ovu zemlju i poharaj je!’” Tad Elijakim, Hilkijin sin, Šebna i Joah odgovore vrhovnom peharniku: „Govori svojim slugama aramejski, jer mi razumijemo, ne govori judejski da ne čuje narod na zidinama!” No, vrhovni peharnik im odvrati: „Da li me moj gospodar poslao tvome gospodaru ili tebi, kako bih prenio sve ovo, a ne onim ljudima koji sjede na zidinama, koji su osuđeni da sa vama jedu nečist i piju mokraću?” I peharnik istupi i glasno vikne na judejskome: „Čujte riječ velikog kralja, vladara Asirije! Ovako poručuje kralj: Ne dajte da vas Ezekija zavede, jer vas on ne može spasiti iz moje ruke! Ne dajte ni da vas Ezekija tješi Gospodom kada govori: Gospod će nas sigurno spasiti, i ovaj grad neće pasti u ruke asirskog kralja! Ne slušajte Ezekiju! Jer ovako poručuje kralj Asirije: Sklopite mir i izađite meni, onda će svaki muž jesti sa svoga vinograda i svoje masline, i piti vodu iz vlastitog bunara, sve dok ne dođem i dok vas ne odvedem u zemlju koja je ravna vašoj; u zemlju žita i vina, zemlju punu hljeba i vinograda, zemlju u kojoj je pregršt maslina i meda; tako ćete ostati živi i nećete poginuti. Ne slušajte Ezekiju jer vas on zavodi kada kaže: ‘Gospod će nas spasiti!’ Da li je ijedan od bogova ovih naroda uspio spasiti svoju zemlju iz ruku asirskog kralja? Gdje su sada hamatski i arpadski bogovi? Gdje su sefarvajimski, henski i ivski bogovi? Jesu li spasili Samariju od moje ruke? Koji je među svim bogovima izbavio svoju zemlju iz mojih ruku da bi sad Gospod spasio Jerusalem iz mojih šaka?” Narod je šutio i nije odgovarao ni riječi; jer kralj je dao narediti: „Ne odvraćajte ni riječi!” A potom se Elijakim, sin Hilkijin, koji je bio upravnik dvora, Šebna pisar i Joah, sin Asafov, pečatnik, vrate izderanih haljina Ezekiji i obavijeste ga o onome što je kazao peharnik. Kada je kralj Ezekija ovo čuo, podere odjeću na sebi pa se ogrne pokorničkim haljama i ode u Gospodnji hram. Upravnika dvora Elijakima, Šebnu pisara i najstarijeg svećenika, ogrnute u pokorničke haljine, posla vjerovjesniku Izaiji, Amosovu sinu. Ovi mu kazaše: „Ovo ti poručuje Ezekija: ‘Današnji dan je dan nevolje, pogrde i sramote; jer djeca su blizu poroda, ali nema snage da se rode! Možda će Gospod, Bog tvoj, čuvši sve riječi peharnika koje je uputio njegov gospodar, kralj Asirije, kako bi ismijao Boga, kazniti besjedu koju je čuo. Stoga se pomoli za one preostale, koji su još tu!’” Kada su sluge kralja Ezekije stigle Izaiji on im se obrati govoreći: „Ovako recite svome gospodaru: Ovako zbori Gospod: ‘Ne plaši se riječi koje si čuo, riječi kojima je protiv Mene hulio kralj Asirije! Gle, poslat ću mu duha, tako će čuti glasinu zbog koje će se vratiti u svoju zemlju. A Ja ću učiniti da u njoj od mača pogine!’” A kad se peharnik vratio nađe kralja Asirije kako opsjeda Libnu; jer je čuo da je ovaj otišao iz Lakiša. Potom kralj čuje sljedeće o Tirhaku, kuškom kralju: „Gle, pošao je u vojnu protiv tebe!” Tad ponovo pošalje glasnike Ezekiji i poruči: „Ovo prenesite Ezekiji, kralju Jude: ‘Ne daj da te zavede Bog u kojeg se pouzdaš kada govoriš: ‘Jerusalem neće pasti u ruke asirskoga kralja!’ Gle, čuo si šta su asirski kraljevi uradili sa svim zemljama, kako su izvršili prokletstvo; a ti ćeš biti spašen? Da li su bogovi ovih naroda spasili one koje su uništili moji očevi: Gozance, Harane, Resefce i Edence u Tel Basaru? Gdje je kralj Hamata, gdje su kraljevi Arpada i grada Sefarvajima, kraljevi Hene i Ive?’” Ezekija primi pismo iz ruku glasnika. Pošto ga je pročitao, ode gore u Gospodnji hram pa ga razvi pred Gospodom. Tako se Ezekija uze moliti Gospodu govoreći: „O Gospode, Bože Izraela, Ti koji stoluješ nad kerubinima, samo si Ti Bog nad svim kraljevstvima zemaljskim. Ti si stvorio zemlju i nebesa! O Gospode, prikloni Svoje uho i počuj! Gospode, otvori oči i vidi! Doista, čuj Sanheribove riječi koji je ovdje poslao poruku kako bi hulio na Boga! Istina je, Gospode, kraljevi Asirije su poharali neznaboške narode i njihove zemlje, bogove su njihove u oganj pobacali. Oni to učiniše jer to nisu bili bogovi, nego djela ljudskih ruku od drveta i kamena, i zato su ih mogli uništiti. Ali sad nas, o Gospode, Bože naš, izbavi iz njegovih ruku kako bi sva kraljevstva na zemlji spoznala da si Ti, Gospode, jedini Bog!” Tad Amosov sin Izaija pošalje Ezekiji glasnika i poruči: „Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: ‘Uslišio sam molitvu koju si uputio zbog Sanheriba, kralja Asirije.’ Ovo je riječ koju je Gospod uputio protiv njega: Prezire te i ismijava, djevica, kćer sionska, glavom maše, kćer Jerusalema! Koga si ismijao i ogovarao? Na koga si digao glas i usredotočio oči ponosne? Na svece Izraela! Gospoda si preko glasnika ismijao govoreći: Silom svojih bojnih kola izađoh na visoke planine, na najudaljenije krajeve Libanona. Visoke ću njegove kedrove i izvrsne čemprese posjeći i prodrijet u najbogatiji dio u šume izvrsne! Tuđe sam vode izrovio ispio sam ih i stopalima svojim sam prepriječio vode egipatske! Zar nisi čuo da sam ovo spremio od davnina da sam od iskona odluku donio? A sada sam dao da tvrde gradove u puste hrpe kamenica pretvoriš. A stanovnici su bili nemoćni; plašiše se i smetoše postadoše poput trave na polju i zelenog bilja, poput trave na krovovima i žita koje se osuši prije dozrijevanja. Znadem tvoj dom i puteve tvoje i da bjesniš protiv Mene; Zato što zbog Mene bjesniš i što je oholost tvoja doprela do Mene zato ću brnjicu staviti na tvoje nozdrve i uzde u tvoju gubicu, pa ću te protjerati natrag odakle si došao! A ovo će vam biti znamenje: Ove godine ćete jesti naraste, a druge godine ono što opet samo izraste, a treće godine ćete sijati i žnjeti, saditi vinograde i uživati njihove plodove! I ono što je preostalo od doma Judinog će iznova pustiti korijene u dubinu i davati plodove u visinu; naime, iz Jerusalema će poteći jedan ostatak i izbjeglice sa gore Sion. Revnost Gospoda nad vojskama će to učiniti! Zbog ovoga Gospod govori o asirskom kralju: Neće ući u ovaj grad i neće čak ni strijelu dobaciti u njega, štitom mu neće prići i neće oko njega nasip uzdizati. Vratit će se onim putem kojim je došao, no u ovaj grad neće ući; tako veli Gospod! Ovaj grad ću zaštititi i spasiti zbog Sebe i zbog Moga sluge Davida!” I desi se još iste noći da Gospodnji anđeo pođe i u asirskom taboru pobije stotinu osamdeset i pet hiljada muževa. A kada su ujutro ustali, gle, svi su oni bili mrtvi, gomila leševa. Tad se Sanherib, kralj Asirije, vrati kući i ostane u Ninivi. I desi se, dok se molio u hramu boga svoga Nisroka, da ga mačem ubiju njegovi sinovi Adramalek i Saraser. Zatim pobjegnu u zemlju Arat, a njegov sin Asarhadon naslijedi prijestolje. U ono vrijeme Ezekiju spopade smrtonosna bolest. Tad mu dođe Izaija, Amosov sin, pa mu se obrati govoreći: „Ovako zbori Gospod: ‘Uredi svoju kuću jer ćeš umrijeti i nećeš još dugo živjeti!’” Tad se on okrene zidu i počne moliti Gospoda govoreći: „Ah Gospode, prisjeti se da sam hodio pred Tobom u istini i svim srcem, i da sam činio ono što je dobro u Tvojim očima!” Potom Ezekija gorko zaplaka. No, desi se da Izaiji stigne Gospodnja riječi prije no što je izašao iz srednjih odaja: „Vrati se i poruči Ezekiji, vladaru moga naroda: ‘Ovako zbori Gospod, Bog tvoga oca Davida: Uslišio sam tvoju molitvu i osvrnuo sam se na tvoje suze. Gle, izliječit ću te, trećeg dana ćeš poći gore u Gospodnji hram; i danima tvoga života ću nadodati još petnaest godina, spasit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskog kralja, i ovaj grad ću štititi zbog Sebe i zbog svoga sluge Davida!’” A Izaija reče: „Donesite oblogu od smokava! Stavite je na čir i on će ozdraviti!” Ali Ezekija upita Izaiju: „Koje je znamenje da će me Gospod izliječiti i da ću trećeg dana poći gore u Gospodnji hram?” A Izaija odvrati: „Neka je ovo tvoje znamenje od Gospoda; znak da će Gospod ispuniti ono što je kazao: Hoćeš li da sjena ode deset stepenica unaprijed ili natrag?” A Ezekija odgovori: „Lahko je da sjena ode naprijed za deset stepenica, neka ode natrag deset stepenica!” Tad vjerovjesnik Izaija zavapi Gospodu, i On dade da se sjena koju je već spustio na Ahazove stepenice vrati za deset stepenica. U tim danima babilonski kralj Merodak Baladana, sin Baladanov, posla Ezekiji pismo i darove, jer je čuo da je Ezekija bolestan. Ezekija se tome obradova pa im pokaza cijeli riznicu, srebro i zlato, mirise i dragocjeno ulje, sav pribor i sve što se nalazilo u njegovoj riznici. Nije ostalo ništa što im nije pokazao u svom dvoru i u cijelom području kojim je vladao. Tad vjerovjesnik Izaija dođe kralju Ezekiji pa ga upita: „Šta su ovi ljudi rekli? Odakle su došli?” A Ezekija odgovori: „Stigli su iz daleke zemlje, iz Babilona!” No, ovaj nastavi pitati: „Šta su vidjeli u tvom dvoru?” A Ezekija odvrati: „Sve su vidjeli što ima u mome domu; ništa nije ostalo u mojoj riznici a da im to nisam pokazao!” Tad Izaija vikne: „Čuj Gospodnju riječ! ‘Gle, domiču dani kada će sve ono što je u tvome domu, sve što su skupljali tvoji očevi, biti odneseno u Babilon; ništa neće ostati! Tako zbori Gospod! I od tvojih sinova, koji će poteći od tebe, uzet će neke da budu sobari u dvoru babilonskog kralja!’” A Ezekija odgovori: „Dobra je Gospodnja riječ koju si kazao! Jer on reče da će biti mir i sigurnost za moga života!” A ono što je preostalo reći o Ezekiji, o svim njegovim slavnim djelima, kako je izgradio jezero i vodovod i tako doveo vodu u gradu, zar nije to sve zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? I Ezekija počinu uz svoje očeve, a njegov sin Manaše naslijedi prijestolje. Manašeu je bilo dvanaest godina kada je postao kralj i vladao je pedeset i pet ljeta u Jerusalemu. Njegova mati se zvala Hefsiba. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, slijedeći ružne običaje neznaboških naroda koje je Gospod protjerao pred Izraelovim sinovima. Iznova je podigao visine koje je porušio njegov otac Ezekija, također je izgradio Baalu žrtvenike i Ašere onako kako je to činio Ahab, kralj Izraela. Molio se cijeloj nebeskoj vojsci i njoj služio. Izgradio je i žrtvenike u Gospodnjem domu o kojem je Gospod kazao: „Dat ću da u Jerusalemu stanuje Moje ime.” Tako je cijeloj nebeskoj vojsci podigao žrtvenike u oba predvorja Gospodnjeg hrama. Dao je da njegov sin hodi kroz vatru, i bavio se vračanjem i gatanjem. Okruživao se vračevima i vidovnjacima; činio je mnogo stvari koje su bile zlo u Gospodnjim očima, i sve to kako bi Gospoda izazvao. Također je postavio Ašere, koje je dao izraditi, u Dom o kojem je Gospod poručio Davidu i njegovom sinu Salomonu: „Dat ću da u ovom Hramu i u Jerusalemu, koji sam izabrao od svih plemena Izraela, stanuje Moje ime dovijeka, i neću dati da Izraelova noga više kroči iz zemlje koju sam dao njihovim očevima. Sve će se to desiti samo ako budu na to pazili i činili sve onako kako sam im zapovjedio, po cijelom Zakonu koji je objavio Moj sluga Mojsije!” No, oni nisu slušali i Manaše ih je zaveo, tako da su činili gnusnija djela od samih naroda, koje je Gospod iskorijenio pred Izraelovim sinovima. Tad se Gospod obrati kroz Svoje sluge, vjerovjesnike, govoreći: „Zbog toga što je Manaše, kralj Jude, učinio ove grozote, koje su gore od svega što učiniše Amorejci, koji su ovdje bili prije njega, i zbog toga što je i Judu zaveo na grijeh svojim idolima, zapovijeda Gospod, Bog Izraela: ‘Gle, sunovratit ću zlo na Jerusalem i Judeju, tako da će svima koji čuju zazujati uši. Rastegnut ću nad Jerusalemom samarijski konopac, mjerilo Ahabove kuće, i zbrisat ću Jerusalem kao što se briše zdjela pa se potom izvrne. A ostatak moje baštine ću odbaciti, i predat ću ih u ruke njihovih neprijatelja, neka im postanu žrtve i plijen. Neka se ovo ispuni zato što su činili ono što je zlo u Mojim očima, i zato što su Me ljutili od onoga dana kada su njihovi očevi izašli iz Egipta pa sve do dana današnjeg!’” I Manaše je prolio mnogo nedužne krvi, tako da je njome ispunio Jerusalem od jednog kraja grada do drugog, osim toga što je zaveo Izrael da čini ono što je zlo u Gospodnjim očima. A ono što se još može reći o Manašeu, o svemu što je učinio, o grijesima koje je počinio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva Jude? I Manaše počine sa svojim očevima i bude sahranjen u vrtu svoga doma, u Uzinu vrtu. Prijestolje naslijedi njegov sin Amon. Amon je imao dvadeset i dvije godine kada je postao kralj i vladao je dvije godine u Jerusalemu. Majka mu se zvala Mešulemet, Harusova kći, porijeklom iz Jotbe. Činio je ono što je zlo u Gospodnjim očima, kao i njegov otac Manaše. U potpunosti je slijedio stazu svoga oca, služio je idolima kojim je služio njegov otac, i njima se molio; napustio je Gospoda, Boga svojih očeva, i nije slijedio Gospodnje staze. No, jednog dana Amonove sluge skuju zavjeru protiv njega pa ga ubiju u njegovom dvoru. Ali narod zemlje se skupi i pobije sve zavjerenike te proglasi njegovog sina Jošiju kraljem. A ono što se još može reći o Amonu i onome što je činio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? Amona sahraniše u grobnici koja se nalazi u Uzinom vrtu; na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jošija. Jošija je imao osam godina kada je postao kralj i vladao je trideset i jednu godinu u Jerusalemu. Njegova majka se zvala Jedida i bila je Adajina kći iz Boskata. Činio je ono što je bilo pravo u Gospodnjim očima i slijedio je sve staze svoga oca Davida, nije sa njih skretao ni lijevo, ni desno. U osamnaestoj godini Jošijinog kraljevanja pošalje kralj pisara Šafana, Asalijahina sina, Mešulamova unuka, u Gospodnji hram i naredi: „Pođi Hilkiji, visokom svećeniku! Neka pripremi novce koji su doneseni u Gospodnji hram, onaj novac koji su skupili vratari naroda; neka se taj novac da poslovođama koji nadgledaju radove na Gospodnjem hramu. Neka ovi proslijede novac radnicima u Gospodnjem domu kako bi opravili štete na Hramu. Dakle, zanatlijama, graditeljima, zidarima, kako bi kupili građe i klesanog kamena za opravku Hrama. No, neka im se ne traži račun za novac koji uručujete, jer oni rade pošteno!” A visoki svećenik Hilkija odgovori pisaru Šafanu: „Pronašao sam Knjigu Zakona u Gospodnjem hramu!” I Hilkija dade knjigu Šafanu i on je pročita. A pisar Šafan se vrati kralju i izvijesti ga o svemu govoreći: „Tvoje sluge skupiše novac koji je bio u Hramu i dadoše ga poslovođama koji nadgledaju poslove na Gospodnjem hramu.” Tad pisar Šafan nastavi: „Svećenik Hilkija mi je dao knjigu!” I Šafan iščita knjigu pred kraljem. A kralj na sebi pokida haljine pošto je čuo riječi iz Knjige Zakona. Zatim kralj reče svećeniku Hilkiji, Ahikamu, Šafanovu sinu, Akboru, Mikinu sinu, pisaru Šafanu i Asaji, kraljevom sluzi: „Pođite i ispitajte Gospoda za mene, narod i Judeju zbog riječi ove knjige koju su pronašli! Veliki je gnjev Gospodnji kojim je Gospod planuo na nas, jer naši očevi nisu slijedili riječi ove knjige i nisu činili ono što u njoj piše!” Tako svećenik Hilkija, Ahikam, Akbor, Šafan i Asaja odu vjerovjesnici Huldi, ženi čuvara haljina Šaluma, Tikvina sina, Harkasova unuka, koja je živjela u drugom dijelu Jerusalema, i ispitaše je. No, ona im odgovori sljedeće: „Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: Poručite čovjeku koji vas je poslao meni: Ovo poručuje Gospod: ‘Gle, sručit ću nevolju na ovo mjesto i njegove stanovnike, ispunit ću sve riječi knjige koju je judejski kralj pročitao zbog toga što su Me napustili i što su kadili drugim bogovima kako bi Me izazvali svim djelima svojih ruku; zbog toga će se rasplamsati Moja srdžba protiv ovog mjesta i bit će ju nemoguće ugasiti!’ No, kralju Jude koji vas je poslao da ispitate Gospoda poruči sljedeće: ‘Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: Što se tiče riječi koje si počuo; zbog toga što ti se srce razmekšalo, i što si se ponizio pred Gospodom kada si čuo ono što sam kazao protiv ovog mjesta i naroda, da će postati grozota i prokletstvo, zbog toga što si pokidao haljine i plakao preda Mnom, zbog svega ovoga sam te uslišio. Tako zbori Gospod. Gle, zbog toga ću te pridružit tvojim precima, da u miru budeš odnesen u grob i da tvoje oči ne vide nevolju koju ću sručiti na ovo mjesto!’” I oni kralju prenesu ovaj odgovor. Tad kralj pošalje po sve starješine Judeje i Jerusalema i oni se svi okupe kod njega. I kralj pođe u Gospodnji hram u pratnji svih Judejaca i svih stanovnika Jerusalema. Sa njim su išli i svećenici i vjerovjesnici i sav narod, mali i veliki, i čitali su pred svima riječi iz Knjige Saveza koju pronađoše u Gospodnjem hramu. Potom kralj stane kraj stupa i načini savez pred Gospodom, da će slijediti Gospoda i Njegove zapovijedi, svjedočanstva Njegova i odredbe svim srcem i cijelom dušom, kako bi ispunili riječi ovog Saveza koje su ispisane u ovoj knjizi. I cijeli narod prihvati Savez. Kralj dade zapovijed visokom svećeniku Hilkiji, drugorazrednim svećenicima i vratarima da iz odaja Gospodnjeg hrama iznesu sav pribor koji izradiše Baalu, Ašerama i cijeloj nebeskoj vojsci. Sve to spališe vani pred Jerusalemom na kidronskim poljima i pepeo odnesoše u Betel. Uklonio je i svećenike idola, one koji su kraljevi judejski uposlili, i koji su na visinama, u gradovima Judeje i Jerusalema, kadili. Ukloniše i one koji su kadili Baalu, suncu, mjesecu, sazviježđima i cijeloj nebeskoj vojsci. On dade da se iznesu Ašere iz Gospodnjeg hrama, odnesoše ih iz Jerusalema u dolinu Kidron i tamo ih spališe i smrviše, a potom prah baciše na grobove običnog naroda. Porušio je domove hramskih bludnika koji su bili kraj Gospodnjeg hrama, tamo gdje su žene tkale zavjese za Ašere. Dao je dovesti svećenike iz judejskih gradova i oskrnavio visine gdje su svećenici kadili, od Gebe pa sve do Beer Šebe; porušio je uzvisine kapija koje su se nalazile na ulazu u kapije Jošue, gradskog zapovjednika, dakle, sa lijeve strane prolaza kroz kapije. Ali visokim svećenicima nije bilo dozvoljeno žrtvovati na Gospodnjem žrtveniku u Jerusalemu, no, jeli su beskvasni hljeb među svojom braćom. Onečistio je i Tofet u dolini Hinomovih sinova, da niko više ne dopusti da njegov sin ili njegova kći pođu kroz vatru za Moloha. Potom je dao odstraniti konje koje su kraljevi Jude posvetili suncu na ulazu u Gospodnji hram, kraj odaja Netan Meleka, sobara, koje su se nalazile u dogradnji; a kočije sunca je spalio ognjem. Kralj je porušio žrtvenike na krovu, kraj gornje Ahabove sobe, koju su izgradili kraljevi Jude; isto je učinio sa žrtvenicima koje je Manaše dao izgraditi u predvorju Gospodnjeg doma, porušio ih je i prah pobacao u kidronsku dolinu. Oskrnavio je visine koje su se nalazile istočno od Jerusalema, a desno od gorja propasti, koje je Salomon, kralj Izraela, izgradio Aštarti, grozoti sidonskoj, i Kemošu, strahoti moapskoj, i Milkomi, nakazi amonskoj. Polomio je spomenike i porušio Ašere, a njihova mjesta ispunio ljudskim kostima. Isto je učinio i sa betelskim žrtvenikom i uzvisinom koju je podigao Jeroboam, sin Nebatov, koji je zaveo Izrael na grijeh; i ove žrtvenike i uzvisine je porušio. Spalio je uzvisinu i smrvio je u prah, a potom je ognjem spržio Ašere. Zatim Jošija pogleda oko sebe i ugleda grobove koji su se nalazili na tom gorju, pa naredi da se kosti izvade iz grobova i da se spale na žrtveniku, i tako ga oskrnavi po Gospodnjoj riječi, koju je objavio Božiji čovjek, kada je ovo kazao. I on upita: „Kakav je ono nadgrobni spomenik?” A ljudi iz grada mu odgovoriše: „To je grob jednog Božijeg čovjeka koji je došao iz Judeje i najavio sve ovo što si ti učinio sa betelskim žrtvenikom!” A na to kralj reče: „Ostavite ga onda neka počiva u miru, neka niko ne dira njegove ostatke!” Tako su njegove kosti ostale netaknute s kostima vjerovjesnika koji je došao iz Samarije. Jošija je porušio i sva visoka zdanja u gradovima Samarije, sve što podigoše kraljevi Izraela kako bi razjarili Gospoda, i sa njima je postupio onako kako je učinio sa betelskim žrtvenikom. Poklao je sve visoke svećenike koji su se našli na žrtvenicima, tamo je spalio i njihove kosti, pa se potom vratio u Jerusalem. Kralj se zatim obratio cijelom narodu govoreći: „Slavite Gospoda, Boga svoga, Pashu, onako kako stoji u Knjizi Saveza!” Zaista, niko nije svetkovao Pashu ovako još od vremena sudaca, njih koji su sudili Izraelu, i za sve vrijeme kraljeva Izraela i Jude. No, u osamnaestoj godini kralja Jošije proslaviše ovu Pashu Gospodu u Jerusalemu. Jošija je istrijebio vračeve i vidovnjake, terafime, idole i sve grozote koje su harale u zemlji judejskog, sve što je viđeno u Jerusalemu; sve je to istrijebio Jošija kako bi ispunio riječi zakona koje su ispisane u knjizi koju je svećenik Hilkija pronašao u Gospodnjem hramu. Njemu nije bio sličan nijedan kralj koji je vladao prije, njemu, koji se cijelim srcem i iz sve duše, iz sve snage svoje okrenuo Gospodu, posve slijedeći Mojsijev zakon; a ni poslije njega se nije uzdigao nijedan sličan njemu. No, Gospod se nije odvratio od svoje usijane srdžbe kojom je planuo na Judu uslijed svih prijestupa kojim ga je izazvao Manaše. Jer Gospod je kazao: „I Judu ću odbaciti od Moga lica, onako kako sam to učinio sa Izraelom. Odbacit ću ovaj grad Izrael koji sam izabrao i Hram za koji sam kazao: ‘Neka tamo stoluje Moje ime!’” No, ono što se još može kazati o Jošiji, o svemu što je učinio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? U tim danima se egipatski faraon Neko, kralj Egipta, podigao protiv asirskog kralja i krenuo u vojnu na Eufrat. Kralj Jošija mu pođe u susret, no, faraon ga ubije kod Megida, čim ga je ugledao. Sluge odnesu njegove tijelo iz Megida u Jerusalem. Tamo ga sahrane u vlastitoj grobnici. Tad narod zemlje izabere Joahaza, sina Jošijina, pomažu ga i proglase kraljem umjesto njegova oca. Joahaz je imao dvadeset i tri godine kada je postao kralj i vladao je tri mjeseca u Jerusalemu. Majka mu se zvala Hamutala, i bila je kći Jeremijina iz Libne. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, onako kako su to činili i njegovi očevi. No, faraon Neko ga dade zatočiti u Ribli, u zemlji Hamat, tako da više nije bio kralj u Jerusalemu. Njegovoj zemlji je nametnuo danak od stotinu talenata srebra i jednog talenta zlata. Faraon Neko proglasi Elijakima, sina Jošijina, kraljem umjesto njegovog oca Jošije; također mu je nadjenuo ime Jojakim. No, Joahaza je odveo u Egipat, gdje ga snađe smrt. I Jojakim isplati srebro i zlato faraonu, ali je bio primoran nametnuti zemlji porez kako bi mogao isplatiti srebro po faraonovoj naredbi. Utjerivao je od naroda srebro i zlato, ocijenivši svakog ponaosob kako bi isplatio faraona Neka. Jojakimu je bilo dvadeset i pet godina kada je postao kralj i vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Zebuda, kći Pedajina iz Ruma. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim, onako kako su to činili i njegovi očevi. Za njegova vremena stiže Nabukodonosor, car Babilona, i Jojakim mu se na tri godine podloži. Potom opet otpade od njega. Tad Gospod protiv njega pošalje vojsku iz Kaldeje, iz Arama, iz Moaba i od Amorejaca; sve ove pošalje protiv Judeje kako bi je posve uništio po riječima Gospoda, koje je uputio kroz Svoje sluge vjerovjesnike. Doista, Judeju snađe Gospodnja riječ; da će je odbaciti od Svoga lica zbog grijeha Manašeovih, zbog svega onoga što je učinio, zbog nevine krvi koju je prolio, kad je Jerusalem preplavio krvlju nedužnih – zato mu Gospod ne htjede oprostiti. No, ono što je preostalo reći o Jojakimu i svemu što je učinio, zar nije sve to zapisano u knjizi ljetopisa kraljeva judejskih? Tako Jojakim počinu uz svoje očeve, a njegov sin Jojakin naslijedi prijestolje. No, egipatski kralj više nije odlazio iz zemlje jer je babilonski car zaposjeo sve ono što je pripadalo kralju Egipta od egipatskog potoka pa do Eufrata. Jojakinu je bilo osamnaest godina kada je postao kralj i vladao je tri godine u Jerusalemu. Majka mu se zvala Nehušta i bila je Elnatanova kći iz Jerusalema. No, i on je poput svoga oca činio ono što je zlo u očima Gospodnjim. U to vrijeme pođu sluge Nabukodonosora, cara Babilona, prema Jerusalemu s namjerom da opsjednu grad. I babilonski car stiže do grada i stane ga opsjedati. No, tada kralj Jude Jojakin izađe sa svojom majkom, svojim slugama, zapovjednicima i sobarima i pođe caru Babilona; i babilonski car ga zarobi u osmoj godini svoje vladavine. On dade da se sve blago iz Gospodnjeg hrama i kraljevih riznica odnese, da se sav zlatni pribor u odajama Gospodnjeg hrama porazbija, onaj pribor koji je izradio Salomon, kralj Izraela. Sve se ovo desi onako kako je Gospod kazao. Odveo je cijeli Izrael u ropstvo, sve zapovjednike i muževe sposobne za rat, njih deset hiljada, sa njima i sve zanatlije i bravare. Samo ostavi siromašni narod zemlje. Tako Jojakina odvede u Babilon. Odveo je i kraljevu majku, njegovu ženu i njegove sobare. Odveo je i silnike zemlje iz Jerusalema porobljene u Babilon, isto je učinio i sa ratnicima, njih sedam hiljada, zanatlijama i bravarima, njih hiljadu, sve muževi sposobni za rat. Babilonski car ih sve odvede u ropstvo u Babilon. I car Babilona umjesto Jojakina kraljem proglasi Mataniju, njegovog strica, i nadjenu mu ime Sidkija. Sidkija je imao dvadeset i jednu godinu kada je postao kralj i vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Hamitala i bila je Jeremijina kći iz Libne. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim poput Jojakina. Zbog Gospodnje srdžbe se desi sve ovo sa Jerusalemom i sa Judejom, sve dok ih nije odbacio od Svoga lica. A Sidkija se pobuni protiv babilonskog cara. Zbilo se u devetoj godini njegove vladavine, desetog dana desetog mjeseca, da babilonski car Nabukodonosor i njegova vojska stigoše pred Jerusalem i opsjedoše grad; počeše graditi i opsadne sprave. Grad ostade opsjednut sve do jedanaeste godine vladavine kralja Sidkije. No, devetog dana četvrtog mjeseca glad postade tako grozna da prosti narod više nije imao šta jesti. Tad neprijatelj probi zid i upade u grad, a svi ratnici pobjegoše noću kroz kapiju pokraj dva zida, kraj kraljevog vrta. Krenuše ka Aravi pošto su Kaldejci opsjedali grad. No, kaldejska vojska krenu u potjeru za kraljem i sustigoše ga u ravnici Jerihona, pošto se njegova vojska rasula. Tako zarobiše kralja pa ga odvedoše babilonskom caru u Riblu, i tamo mu presudiše. Sidkijine sinove poklaše pred njim, potom mu izbiše oči pa ga okovaše u mjedene lance i odvedoše u Babilon. Sedmog dana petog mjeseca, dakle, u devetnaestoj godini vladavine babilonskog cara Nabukodonosora, stiže u Jerusalem Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, sluga babilonskog cara. Spalio je Gospodnji hram i kraljev dvor, sve kuće u Jerusalemu, doista, na sve kuće udari ognjem. A sva kaldejska vojska koja je pratila zapovjednika tjelesne straže razori zidine Jerusalema. Narod koji je ostao u gradu i prebjeglice, koje su se priključile babilonskom caru uz ostali svijet, odvede zapovjednik tjelesne straže Nebuzaradan. Zapovjednik straže u zemlji ostavi one najsiromašnije, vinogradare i zemljoradnike. No, mjedene stupove Gospodnjeg hrama, postolja i umivaonike koji su se nalazili u Hramu Gospodnjem Kaldejci polomiše i odnesoše mjed u Babilon. Sa sobom ponesoše i zdjele, lopatice, noževe, vrčeve, sav mjedeni pribor kojim se vršila služba. Zapovjednik straže odnese i kadionice i tavice, sve što je bilo izrađeno od zlata ili srebra. Nije se dala izmjeriti mjed pribora; dakle, ona dva stupa, umivaonika i postolja koje je izradio kralj Salomon za Gospodnji hram. Jedan od stupova bio je visok osamnaest lakata, a na njemu je bila mjedena glavica visoka tri lakta, a oko glavice se pružala pletenica sa šipcima, sve ovo izrađeno od mjedi. Ovakve pletenice su obavijale i drugi stup. Zapovjednik straže uze sa sobom visokog svećenika Seraju, drugog svećenika Sefaniju i trojicu vratara; uze iz grada i jednog dvorjanina, koji je bio postavljen nad ratnike, i tri muža koji su vazda bili pred kraljem a koje pronađoše u gradu, zatim pisara vojskovođe, koji je popisivao prosti narod za vojsku, i šezdeset muževa iz prostog naroda koji se nađoše u gradu. Dakle, njih uze Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, pa ih odvede babilonskom caru u Riblu. No, babilonski car ih dade pogubiti u Ribli, u zemlji Hamat. Tako porobljene Judejce odvedoše iz njihove zemlje. Nabukodonosor, car Babilona, postavi Gedaliju, Ahikamovog sina, unuka Šafanovog, nad narod koji je ostao u zemlji judejskoj. A kada su zapovjednici vojske i svi njihovi ljudi čuli da je babilonski car postavio Gedaliju, otputovaše njemu u Mispu: Jišmael, sin Netanijin, Johanan, Kareahov sin, Saraje, Tanhumetov sin iz Netofe, i Jaazanija, Maakatijev sin – oni i njihovi ljudi. A Gedalija se zakle govoreći njima i njihovim ljudima: „Ne bojte se kaldejskih sluga; ostanite u zemlji i budite pokorni babilonskom caru, onda će vas dobro snaći!” No, u sedmom mjesecu stiže Jišmael, sin Netanijin, Elišamin unuk, čovjek kraljevske loze, a sa njim dođe još deset muževa. Oni pogubiše Gedaliju, a isto učiniše sa Judejcima i Kaldejcima koji su bili sa njim u Mispi. Tad pođe cijeli narod, stari i mladi, i svi otputuju u Egipat, jer su se plašili Kaldejaca. Zbilo se u trideset i sedmoj godini otkako je odveden Jojakin, kralj Jude, dvadeset i sedmog dana dvanaestog mjeseca. Tad babilonski car Evil Merodak u prvoj godini svoje vladavine pomilova Jojakijina i pusti ga iz tamnice. Ljubazno je s njim razgovarao i postavi njegovo prijestolje nad prijestolja kraljeva koji su sa njim bili u Babilonu. Dade mu dozvolu da sa sebe skine sužnjičke haljine i imao je pravo jesti za carevim stolom u svim preostalim danima njegova života. Car mu je obezbijedio svakodnevno uzdržavanje do kraj njegova života. Adam, Šet, Enoš, Kenan, Mahalel, Jered, Henok, Metušael, Lamek, Noa, Šem, Ham i Jafet. Jafetovi sinovi su: Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak i Tiras; a Gomerovi sinovi su: Aškenaz, Rifat i Togarma. Javanovi sinovi su: Eliša, Taršiš, Kitijci i Dodanci. Hamovi sinovi su: Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. Kuševi sinovi su: Seba, Havila, Sabta, Rama i Sabteka. Ramini sinovi su Šeba i Dedan. Kuš zače Nimroda, a on je bio prvi moćnik na zemlji. Lidijci, Anamijci, Lehabijci i Neftuhijci potiču od Misrajima. Od njega vuku lozu i Patrušani i Kasluhijci, od kojih potekoše Filistejci i Kaftorci. Od Kanaana potiču Sidon, njegov prvorođeni sin i Het, zatim Jebusejci, Amorejci i Girgašani, Hivijci, Arkijci i Sinijci, Arvađani, Semarjani i Hamaćani. Šemovi sinovi su: Elam, Ašur, Arpakšad, Lud, Aram, Us, Hul, Gater i Mešek. Arpakšad zače Šelaha, a Šelah zače Ebera. Eberu se rodiše dva sina; jedan se zvao Peleg, jer se u njegovim danima razdjeljivala zemlja, a njegovog brata prozvaše Joktan. Joktan zače Almodada, Šelefa, Hasarmaveta, Jeraha, Hadorama, Uzala, Dikla, Obala, Abimaela, Šebu, Ofira, Havila i Jobaba. Svi su oni Joktanovi sinovi. Šem, Arpakšad, Šelah, Eber, Peleg, Reu, Serug, Nahor, Tarah, Abram, to jest Abraham. Abrahamovi sinovi su Isak i Išmael. Ovo je njihovo rodoslovlje; prvorođenac Išmaelov Nebajot, potom Kedar, Adbeel i Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma. To su Išmaelovi sinovi. Ketura, druga Abrahamova žena: Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. Midjanovi sinovi su: Efa, Efer, Henok, Abida i Eldaa. Oni svi potekoše od Keture. Abraham zače Isaka. Njegovi sinovi su Ezav i Izrael. Ezavovi sinovi su Elifaz, Reuel, Jeuš, Jalam i Korah. Elifazovi sinovi: Teman, Omar, Sefo, Gatan Kenaz, Timna i Amalek. Reuelovi sinovi su Nahat, Zerah, Šama i Miza. Seirovi sinovi su Lotan, Sibeon, Ana, Dišon, Eser i Dišan. Lotanovi sinovi su Hori i Hemam; Lotanova sestra se zvala Timna. Šobalovi sinovi su Alvan, Manahat, Ebal, Šefo, Onam. Dišon je Anin sin. Dišonovi sinovi su Hemdan, Ešban, Jitran i Keran. Eserovi sinovi su Bilhan, Zaavan i Akan. Dišonovi sinovi su Uz i Aran. No, kraljevi koji su vladali u zemlji Edom, prije no što je bilo ko vladao nad Izraelovim sinovima, su sljedeći: Bela, Beorov sin, i njegova se prijestolnica zvala Dinhaba. Kada je Bela umro, kralj postade Jobab, sin Zeraha iz Bosre. Kad umrije Jobab, na njegov prijestol dođe Hušam iz zemlje temanske. Kad umrije Hušam, kralj postade Hadad, Bedadov sin, koji je potukao Midjance na moapskom polju; njegova se prijestolnica zvala Avit. Nakon Hadadove smrti kralj postade Samla iz Masreke. Kad je Samla umro, kralj postade Šaul iz Rehobota na rijeci. Nakon Šaulove smrti kralj postade Baal Hanan, Akborov sin. Hadar postade kralj nakon Baal Hananove smrti. Njegova prijestolnica se zvala Pai, a žena mu je bila Mehetabela, kćer Matreda, Me Zahabove kćeri. Hadad umrije, a ovo su bili edomski poglavari: poglavar, Timna, poglavar Alva, poglavar Jetet, poglavar Oholibama, poglavar Ela, poglavar Pinon, poglavar Kenaz, poglavar Teman, poglavar Mibsar, poglavar Magdiel i poglavar Iram. To su edomski poglavari. Ovo su Izraelovi sinovi: Ruben, Simeon, Levi, Juda, Jisakar, Zebulon, Dan, Josip, Benjamin, Naftali, Gad i Aser. Judini sinovi su: Er, Onan i Šela. Ovu trojicu rodi Kanaanka, Šuina kći. Prvorođeni Judin Er je bio zao u očima Gospodnjim, i zato ga On pogubi. Njegova snaha Tamara rodi mu Peresa i Zeraha. Bilo je svega pet Judinih sinova. Peresovi sinovi su Hesron i Hamul. Zerahovi sinovi su: Zimri, Etan, Heman, Kalkol, Dara, dakle, bilo ih je pet. Karmijev sin je Akan, koji svali nesreću na Izrael jer se prihvatio onoga što je bilo prokleto. Etanov sin Azarja. Hesronovi sinovi što mu se rodiše su: Jerahmeel, Ram i Kelubaj. Ram zače Aminadaba, a Aminadab zače Nahšona, poglavara Izraelovih sinova. Nahšon zače Salmu, a Salma zače Boaza. Boaz zače Obeda, a Obed zače Jišaja. Jišaj zače prvorođenog Eliaba, a potom svoga drugog sina Abinadaba, potom trećeg Šama, četvrtog Netanela, petog Radaja, šestog Ozema i sedmog Davida. Njihove sestre su bile: Sarvija i Abigajila. Sarvija je rodila Abišaja, Joaba i Asahela, dakle, njih trojicu. A Abigajila rodi Amasa, njegov otac je bio Jitra, Jišmaelaca. A Kaleb, Hesronov sin, zače sinove sa Azubom, svojom ženom i sa Jeriotom; ovo su njihovi sinovi: Ješer, Šobab i Ardon. Kada je Azuba umrla, Kaleb se oženi Efratom. Ona mu rodi Hura. Hur zače Urija, a Urij zače Besalela. Potom Hesron legne sa kćerkom Makira, Gileadova oca, i on je oženi kad mu je bilo šezdeset godina; ona mu rodi Seguba. Segub zače Jaira; taj je imao dvadeset i tri grada u zemlji Gilead. No, Gešurci i Aramejci mu oteše Jairova sela, Kenat i susjedna mjesta, svega šezdeset gradova. Svi ovi su sinovi Makira, Gileadovog oca. Nakon Hesronove smrti, Kaleb legne sa Efratom, ženom svoga oca Hesrona, i ona mu rodi Ašura, Tekoina oca. Sinovi Jerahmeela, Hesronova prvorođenog sina su: prvorođeni Ram, Buna, Oren, Osem i Ahija. Jerahmeel je imao drugu ženu i ona se zvala Atara. Ona je bila Onamova majka. Sinovi Rama, Jerahmeelovog prvorođenog sina bili su Maas, Jamin i Eker. Onamovi sinovi su Šamaj i Jada; a Šamajevi sinovi su Nadab i Abišur. Abišurova žena se zvala Abihajla, i ona mu je rodila Ahbana i Molida. Nadabovi sinovi su Seled i Afajim. Seled je umro bez djece. Jiši je Afajimov sin. A Šešan je Afajimov sin; Šešanov sin je Ahlaj. Sinovi Jade, Šamajevog brata, bili su Jeter i Jonatan. Jeter je umro bez djece. Jonatanovi sinovi su Pelet i Zaza. To su bili Jerahmeelovi sinovi. Šešan nije imao sinova, nego samo kćeri. Šešan je imao egipatskog slugu po imenu Jarhu. Šešan dade robu Jarhi svoju kćer za ženu, i ona mu rodi Ataja. Ataj zače Natana, a Natan zače Zabada. Zabad zače Eflala, a Eflal zače Obeda. Obed zače Jehua, a Jehu zače Azarju. Azarja zače Helesa, a Heles zače Elasu. Elas zače Sismaja, a Sismaj zače Šaluma. Šalum zače Jekamju, a Jekamja rodi Elišamu. Potomci Kaleba, Jerahmeelovog brata, bili su: Meša, prvorođeni, on je Zifov otac i sinovi Marešea, Hebronova oca. Hebronovi sinovi su Korah, Tapuah, Rekem i Šema. Šema zače Rahama, Jorkoamova sina, i Rekem zače Šamaja. Maon je Šamajev sin, a rodio mu se Bet Sarov. Kalebova priležnica Efa rodi Harana, Mosu i Gazeza. Haran zače Gazeza. Johdajevi sinovi su: Regem, Jotam, Gešan, Felet, Efa i Šaaf. Kalebova priležnica Efa Maaka rodi Šebera i Tirhanu. Ona rodi Šaafa, oca Madmanina i Ševu, oca Makbenina i Gibina. Kalebova kći se zvala Aksa. Ovo su Kalebovi potomci: sinovi Hura, prvorođenca Efratina, Šobal, otac Kirjat Jearimov, Salma, otac Betlehema i Haref, otac Bet-Gadera. Šobal, otac Kirjat Jearimov je imao sinove Reaja, i polovicu Manahaćana. Kirjat Jearimove porodice su: Jitrani, Pućani, Šumaćani i Mišrani. Od ovih potiču Soraćani i Eštaoljani. Salmini sinovi su Betlehem i Netofaćani, Atrot, Ben Joab, polovina Manahaćana, Saraćani, obitelji pisara, stanovnika Jabeša, Tiraćani, Simeaćani i Sukaćani. To su Kenijci koji potiču od Hamata, oca Rebakovog doma. Ovo su bili Davidovi sinovi koji mu se rodiše u Hebronu: prvorođeni Amnon, od Abinoame iz Jizreela, drugi Daniel, od Abigajle iz Karmela; treći Abšalom, sin Maake, kćeri gešurskog kralja Talmaja, četvrti Adonija, Hagitin sin; peti Šefatja, od Abitale, i šesti Jitream, od njegove žene Egle. Ovih mu se šest sinova rodi u Hebronu. Vladao je tamo sedam godina i šest mjeseci, a trideset i tri godine je vladao u Jerusalemu. Ovi mu se rodiše u Jerusalemu: Šimeja, Šobab, Natan i Salomon. Četvericu rodi Amielova kći, Bet Šeba. Zatim: Jibhar, Elišama, Elifalet, Nogah, Nefeg, Jafija, Elišama, Elijada, Elifelet, njih deveterica. To su Davidovi sinovi, osim sinova koje rodiše njegove priležnice. Tamara je bila njihova sestra. Salomonov sin se zvao Roboam. Njegov sin je bio Abija, a njegov sin Asa, a njegov sin Jošafat, a njegov sin Joram, a njegov sin Ahazja, a njegov sin Joaš, a njegov sin Amasja, a njegov sin Azarja, a njegov sin Jotam, a njegov sin Ahaz, a njegov sin Ezekija, a njegov sin Manaše, a njegov sin Amon, a njegov sin Jošija. Jošijini sinovi su prvorođeni Johanan, drugi Jojakim, treći Sidkija, a četvrti Šalum. Jojakinovi sinovi su Jekonija i njegov sin Sidkija. Sinovi Jekonije, zarobljenika, jesu: njegov sin Šealtiel, Malkiram, Pedaja, Šenasar, Jekamja, Jošama i Nebadja. Pedajini sinovi su Zerubabel i Šimej. Zerubabelovi sinovi su Mešulam i Hananija, a Šelomita je bila njihova sestra. Nadalje, Hašuba, Ohel, Berekja, Hasadja, Jušab-Hesed; njih pet. Hananijini sinovi su Pelatja i Jišaja, sinovi Refajini, sinovi Arnanovi, sinovi Obadjini, sinovi Šekanijini. Šekanijini sin je Šemaja, a sinovi Šemajini su Hatuš, Jigal, Barijah, Nearja i Šafat; njih šest. Nearjini sinovi su Elijoenaj, Ezekija i Azrikam; njih trojica. Elijoenajevi sinovi su Hodavja, Elijašib, Felaja, Akub, Johanan, Delaja i Anani; njih sedam. Judini sinovi su Peres, Hesron, Karmi, Hur i Šobal. Reaja, Šobalov sin, zače Jahata, a Jahat zače Ahumaja i Lahada. To su rodovi Soraćana. Ovi se rodiše od oca Etama: Jizreel, Jišma i Jidbaš. Haslelponija im bi sestra. Nadalje Penuel, otac Gedorov i Ezer, Hušin otac. To su sinovi Hura, prvorođenog Efrate, oca Betlehemova. Ašur, Tekuin otac, imao je dvije žene: Helu i Naaru. Naara mu rodi Ahuzama, Hefera, Temnija i Ahaštara; to su sinovi Naarini. Helini sinovi su Seret, Sohar i Etnan. Kos zače Anuba i Hasobebu i rodove Aharhela, Harumova sina Jabeš je bio ugledniji od svoje braće; mati mu nadjene ime Jabeš jer je govorila: „Rodila sam ga u mukama!” A Jabeš zavapi Bogu Izraela govoreći: „Da me blagosloviš silno i da granice moje proširiš, da je ruka Tvoja uz mene i da me štitiš od zla, kako me ne bi snašla nevolja!” I Bog mu dâ ono što je tražio. Kelub, Šuhin brat, zače Mehira, a on zače Eštona. Ešton zače Bet Rafa, Paseaha i Tehina, oca grada Naaša. To su ljudi Rekini. Kenazovi sinovi: Otniel i Saraja. Hatat je Otnielov sin. Meonotaj rodi Ofru, Šeraja rodi Joaba, oca zanatlijske doline; jer su bili zanatlije. Sinovi Kaleba, Jefuneova sina, su Ir, Ela i Naam; Elin sin je Kenaz. Jehalelovi sinovi: Zif, Zifa, Tirja i Asarel. Ezrini sinovi su Jeter, Mered, Efer i Jalon; ovo su sinovi Bitije, faraonove kćeri, koju je za ženu uzeo Mered. Ona je rodila Mirjamu, Šamaja i Jišboha, oca Eštemoina. A njegova druga žena, Judejka, rodi Jereda, Gedorovog oca, Hebera, oca Sokova i Jekutiela, oca Zanoahova. Sinovi Hodije, Nahamove sestre, su Keilija, Garmijca i Ešteoma, Maakaćanina. Šimonovi sinovi su Amnon, Hananov sin, Rina i Tilon. Išijevi sinovi su Zohet i sin Zohetov. Sinovi Šela, Judina sina, su Er, otac Lehov, i Lada, otac Marešin, i rodovi radnika sa platnom iz Ašbejine kuće; kako i Jokim, ljudi od Kozebe, Joaš i Šaraf, koji gospodariše Moabom pa se vratiše u Jašubi Lehem. No, sve se ovo zbilo davno. Bili su lončari i živjeli u Netaimu i Gederu; tamo su stanovali kod kralja, i bili u njegovoj službi. Simeonovi sinovi su: Nemuel, Jamin, Jarib, Zerah i Šaul; Šalum je njegov sin, a njegov sin je Mibsam, a njegov Mišma. Mišmini potomci su Hamuel, njegovi sinovi Zakur i Šimej. Šimej je imao šesnaest sinova i šest kćeri, no, njegov brat nije imao mnogo sinova i nijedan se rod nije toliko množio kao sinovi Judini. Stanovali su u Beer Šebi, Moladi, Hasar Šualu, u Bilhi, Esemu, Toladu, u Betuelu, Hormi, Siklagu, u Bet Markarbotu, Hasar Susimu, Bet Biriju i Šaarajimu. To su bili njihovi gradovi sve do vremena kralja Davida. Njihova su sela bila: Etam, Ajin, Rimon, Token i Ašan; svega pet mjesta. Uz to sva mjesta koja su se nalazila uokolo oko gradova, sve do Baala. To su bila njihova naselja i imali su svoje rodoslovlje. Mešoab, Jamlek, Amasjin sin Joša, Joel, Jehu, sin Jošibije, sina Serajina, sina Asielova, Elijoenej, Jaakoba, Ješohaja, Asaja, Adiel, Jesimiel, Benaja, i Ziza, sin Šifija, sina Alonova, sina Jedajeva, sina Šimrijeva, sina Šemajina; svi navedeni su bili poglavari u svojim rodovima, i domovi njihovih očeva se silno proširiše. Oni odoše sve do Gedora, do istočne strane doline, kako bi tamo našli pašnjake za svoje ovce. I nađoše dobru zemlju i bogate pašnjake koji su se prostirali široko na obje strane, mirne i tihe, jer su oni koji su tamo živjeli od davnina vukli korijene od Hama. I tako ovi koji su imenima navedeni dođoše u vrijeme Ezekije, judejskog kralja, i razoriše njihove šatore i Mehunićane koji su tamo živjeli, izvršiše prokletstvo nad njima sve do dana današnjeg, i ostadoše na njihovoj zemlji. Naime, tamo je bilo zemlje pogodne za ovce. Dio njih, Simeonovi sinovi, njih pet stotina ljudi odu u goru Seir. Vodili su ih Felatja, Nearja, Refaj i Uziel, Išijevi sinovi. Tamo pobiše posljednje preostale Amalećane i naseliše se ondje do dana današnjeg. Sinovi Rubena, Izraelovog prvorođenog (naime, on je bio prvorođeni, no, zbog toga što je obeščastio postelju svoga oca bi prvorodstvo njegovo predano sinovima Josipa, Izraelovog sina, ali to nije bilo označeno u rodoslovlju; premda je Juda bio moćan među svojom braćom i od njega poteče knez, prvorodstvo ostade na Josipu). Sinovi Rubena, prvorođenog, bili su: Henok, Falu, Hesron i Karmi. Joelovi sinovi su njegov sin Šemaja, pa njegov sin Gog, pa njegov sin Šimej, pa njegov sin Mika, pa njegov sin Reaja, pa njegov sin Baal, pa njegov sin Beera, kojeg u ropstvo odvede Tiglat-Pilneser, kralj Asirije; on postade knez Rubenovaca. Njegova braća, po njihovim rodovima, zabilježena u popisu po redoslijedu njihovih rođenja, bili su: poglavar Jeiel, Zaharija, Bela, sin Azazov, sina Šemina, sina Joelova. On je živio u Aroeru sve do Neba i Baal-Meona, nastanio se ka istoku sve do pustinje koja se pruža od Eufrota; naime, njihova stada bijahu brojna u zemlji Gilead. U Šaulovim danima su vodili rat protiv Hagrijaca i ovi stradaše od njihovih ruku. Tako su živjeli u njihovim šatorima na cijeloj istočnoj strani Gileada. Gadovi sinovi su živjeli naspram njih u zemlji Bašan sve do Salke. Joel, poglavar i Šafan, drugi, kao i Janaj i Šafat u Bašanu. I njihova braća po domovima svojih otaca: Mikael, Mešulam, Šeba, Joraj, Jakan, Zija i Eber; njih sedmerica. To su bili sinovi Abihajila, sina Hurija, sina Jaroaha, sina Gileada, sina Mikaela, sina Ješišaja, sina Jahdona, sina Buzova. Ahi, sin Abdiela, sina Gunijeva, bio je poglavar njihovog doma. Živjeli su u Gileadu, Bašanu i u njihovim selima, po svim pašnjacima do njihovih granica. Svi su oni bili popisani u danima Jotama, kralja judejskog, i Jeroboama, kralja izraelskog. Kod Rubenovih sinova, kod Gadovaca i kod polovine plemena Manaše bilo je četrdeset i četiri hiljade i sedam stotina i šezdeset hrabrih ljudi, muževa koji su nosili štit i mač, zatezali luk i bili vični ratu. Oni su vojevali sa Hagarijevcima, Iturejcima, Nafišejcima i Nodabejcima. U boju im bi pružena pomoć i Hagarijevci i svi koji su bili uz njih bijahu predani u njihove ruke; naime, zazivali su Boga u boju i on ih usliši jer su se u Njega uzdali. I oni im odvedoše svu stoku, pedeset hiljada kamila, dvjesta pedeset hiljada ovaca, dvije hiljada magaraca i stotinu hiljada duša. Mnogi padoše, jer boj bijaše od Boga, i živjeli su na njihovoj zemlji sve do progonstva. I sinovi polovine plemena Manaše živjeli su u zemlji Bašan sve do Baal-Hermona i do Senira i planine Hermon jer ih je bilo mnogo. Ovo su bili poglavari njihovih domova: Efer, Jiši, Eliel, Azriel, Jeremija, Hodavja i Jahdiel, hrabri ratnici, ugledni muževe, poglavari domova svojih otaca. Ali oni otpadoše od Boga svojih očeva i počeše bluditi za bogovima zemlje koju je Bog pred njima istrijebio. Tad Bog Izraela uzdigne duh Pula, asirskoga kralja, doista, duh Tiglat-Pilnesera, kralja Asirije, i on odvede Rubenovce, Gadovce i polovina plemena Manaše u sužanjstvo u Helah, Habor, Haru i na Gozan sve do dana današnjeg. Levijevi sinovi: Geršon, Kehat i Merari. Kehatovi sinovi su Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Amramovi potomci su Aron, Mojsije i Mirjama. Aronovi sinovi su Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar. Eleazar zače Pinhasa, Pinhas zače Abišuu, Abišua zače Bukija, Buki zače Uziju, Uzija zače Zerahju, Zerahja zače Merajota, Merajot zače Amarju, Amarja zače Ahituba, Ahitub zače Sadoka, Sadok zače Ahimaasa, Ahimaas zače Azarju, Azarja zače Johanana, Johanan zače Azarju. On je služio kao svećenik u Hramu koji je Salomon izgradio u Jerusalemu. Azarja zače Amarju, Amarja zače Ahituba, Ahitub zače Sadoka, a Sadok zače Šaluma, Šalum zače Hilkiju, Hilkija zače Azarju. Azarja zače Seraju, Seraja zače Josadaka No, Josadak ode kad je Gospod Judu i Jerusalem odveo Nabukodonosorovom rukom. Levijevi sinovi: Geršon, Kahat i Merari. Ovo su imena Geršonovih sinova: Libni i Šimej. Kahatovi sinovi su Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Merarijevi sinovi su Mahli i Muši. Ovo su rodovi Levijevaca po njihovim očevima: od Geršona: njegov sin Libni, pa njegov sin Jahat, pa njegov sin Zima, pa njegov sin Joah, pa njegov sin Ido, pa njegov sin Zerah, pa njegov sin Jeatraj. Kehatovi sinovi: njegov sin Aminadab, pa njegov sin Korah, pa njegov sin Asir, pa njegov sin Elkana, pa njegov sin Ebjasad, pa njegov sin Asir, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Uriel, pa njegov sin Uzija, pa njegov sin Šaul. Elkanini sinovi: Amasaj i Amihot, pa njegov sin Elkana. Pa sinovi Elkanini: Sufaj, njegov sin, pa njegov sin Nahat, pa njegov sin Eliab, pa njegov sin Jeroham, pa njegov sin Elkana i Elkanin sin Samuel. Samuelovi sinovi: prvorođeni Vaseni i Abija. Merarijevi sinovi: Mahli, pa njegov sin Libni, pa njegov sin Šimej, pa njegov sin Uza, Uzin sin Šima pa njegov sin Hagija, pa njegov sin Asaja. A ovo su oni koji su pjevali u Gospodnjem hramu za Davida od onih vremena kada je Kovčeg smješten. Služili su pjesmom pred Šatorom susreta, sve do onih kada je Salomon izgradio Gospodnji dom u Jerusalemu; obavljali su službu po svojim propisima. Ovo su oni koji su služili i njihovi sinovi: od Kehatovih sinova Heman, hramski pjevač, sin Joela, sina Samuela, sina Elkane, sina Jerohama, sina Eliela, sina Toaha, sina Sifa, sina Elkane, sina Mahata, sina Amasaja, sina Elkane, sina Joela, sina Azarje, sina Sefanije, sina Tahata, sina Asira, sina Abjasafa, sina Koraha, sina Jishara, sina Kehata, sina Levija, Izraelova sina. I njegov brat Asaf, koji je stajao sa njegove desne strane, naime: Asaf, sin Berekje, sina Šime, sina Mikaela, sina Baaseja, sina Malkije, sina Etnija, sina Zeraha, sina Adaje, sina Etana, sina Zime, sina Šimeja, sina Jahata, sina Geršona, sina Levijeva. A Merarijevi sinovi, njihova braća, stajala su sa lijeve strane: Etan, sin Kušija, sina Abdija, sina Maluka, sina Hašabje, sina Amasje, sina Hilkije, sina Amsija, sina Banija, sina Šomera, sina Mahlija, sina Mušija, sina Merarija, sina Levijeva. Njihova braća leviti bili su zaduženi za cijelu službu Gospodnjeg hrama. Tako su Aron i njegovi sinovi žrtvovali na žrtveniku za paljenice i na kadionom žrtveniku, svu službu svetinje nad svetinjama i službu iskupljenja Izraela; posve onako kako je to zapovjedio Mojsije, Božiji sluga. I ovo su Aronovi sinovi: Eleazar, njegov sin, pa njegov sin Pinhas, pa njegov sin Abišua, pa njegov sin Buki, pa njegov sin Uzi, pa njegov sin Zerahja, pa njegov sin Amarja, pa njegov sin Ahitub, pa njegov sin Sadok, pa njegov sin Ahimaas. Ovo su njihovi stanovi po mjestima u njihovom području: Aronovi sinovi od roda Kehatovaca, jer na njih pade prvi žrijeb; njima dodijeliše Hebron u zemlji judejskoj i sve pašnjake naokolo. No, gradska polja i okolna sela dodijeliše Kalebu, sinu Jefuenovu. Aronovim sinovima dodijeliše gradove-utočišta Hebron i Libnu s okolnim pašnjacima, zatim Jatir i Eštemou s pašnjacima, Hilen i okolne pašnjake, Debir i okolne pašnjake, Ašan i pašnjake kao i Bet Šemeš i okolne pašnjake. Zatim od Benjaminova plemena: Gebu i pašnjake, Alemet i pašnjake, Anatot i pašnjake. Bilo je svega trinaest gradova po njihovim rodovima. Onim Kehatovcima koji preostaše od plemenskog roda dodijeliše deset gradova žrijebom od polovine plemena Manaše. Geršonovim sinovima po njihovim rodovima dodijeliše od plemena Jisakar, Ašer, Naftali i Manaše trinaest gradova u Bašanu. Merarijevim sinovima dodijeliše po njihovim rodovima od plemena Ruben, Gad i Zebulon žrijebom dvanaest gradova. I tako Izraelovi sinovi dodijeliše levitima gradove i njihove pašnjake. Žrijebom dadoše od plemena Izraelovih sinova, od plemena Simeonovih sinova i od plemena Benjaminovih sinova ove gradove, označene imenima. Preostalim rodovima Kehatovih potomaka dopadoše žrijebom mjesta od plemena Efrajimova. Dodijeliše im grad-utočište Šekem i okolne pašnjake na gorju Efrajim, Gezer i njegove pašnjake, Jokmeam i njegove pašnjake, Bet Horon i njegove pašnjake, Ajalon i njegove pašnjake, Gat-Rimon i njegove pašnjake. Od polovice plemena Manaše Aner i okolne pašnjake, Bileam i okolne pašnjake – sve su ovo dali preostalim rodovima Kehatovih potomaka. Geršonovcima dodijeliše od polovice plemena Manaše: Golan u Bašanu i okolne pašnjake, Aštarot i njegove pašnjake. Od Jisakarova plemena: Kadeš i njegove pašnjake, Dabrat i okolne pašnjake, Ramot i okolne pašnjake, Anem i okolne pašnjake. Od plemena Ašer: Mašal i okolne pašnjake, Abdon i okolne pašnjake, Hukok i okolne pašnjake, Rehob i okolne pašnjake. Od plemena Naftali: Kadeš u Galileji i okolne pašnjake, Hamon i njegove pašnjake, Kirjataim i njegove pašnjake. Ostalim Merarijevim sinovima dodijeliše od plemena Zebulon: Rimon i okolne pašnjake, Tabor i okolne pašnjake; s one strane Jordana kod Jerihona, istočno od Jordana, od plemena Ruben: Beser u pustinji i okolne pašnjake, Jahzu i okolne pašnjake; Kedemot i okolne pašnjake, Mefat i okolne pašnjake. Od plemena Gad: Ramot u Gileadu i okolne pašnjake, Mahanajim i okolne pašnjake, Hešbon i okolne pašnjake, Jazer i okolne pašnjake. Jisakarovi sinovi su bili: Tola, Fua, Jašub i Simron; njih četverica. Tolini sinovi su: Uzi, Refaja, Jeriel, Jahmaj, Jibsam i Samuel, poglavari domova svojih otaca od Tole, hrabri muževi po svojim rodovima; u Davidovo vrijeme ih je bilo dvadeset i dvije hiljade i šest stotina. Uzijevi sinovi su Jizrahja, a od Jizrahje potiču Mikael, Obadja, Joel i Jišija, svega pet glavara. I kod njih je po njihovim rodovima, po domovima njihovih otaca bilo trideset i šest hiljada muževa, ratnika, naime, imali su mnogo žena i sinova. I njihova braća u svim Jisakarovim rodovima bili su hrabri muževi; ukupno ih je bilo osamdeset i sedam hiljada popisanih. Od Benjamina: Bela, Behor i Jediael; njih trojica. Belini sinovi su Esbon, Uzi, Uziel, Jerimot i Iri, poglavari svojih domova, hrabri muževa; bilo ih je dvadeset i dvije hiljade i trideset i četiri upisanih. Bekerovi sinovi su Zimra, Joaš, Eliezer, Elijoenaj, Omri, Jerimot, Abija, Anatot, i Alamet; sve su ovo Bekerovi sinovi. Popisanih po rodovima, po poglavarima njihovih domova, bilo je dvadeset hiljada i dvjesta hrabrih muževa. Jediaelov sin je Bilhan. Bilhanovi sinovi su Jeuš, Benjamin, Ahud, Kenaana, Zetan, Taršiš i Ahišahar. Sve su to Jediaelovi sinovi po plemenskim poglavarima, hrabri muževi, njih sedamnaest hiljada i dvjesta spremnih da pođu u rat. Šupim i Hupim su Irovi sinovi, a Hušim Aherov sin. Naftalijevi sinovi su Jahasiel, Guni, Jeser i Šalum, Bilhini sinovi. Manašeovi sinovi su: Asriel, kojeg mu rodi njegova aramejska suložnica; njemu se rodi i Makir, Gileadov otac. I Makir oženi sinove Hupima i Šupima, a njegova se sestra zvala Maaka. Drugi sin se zvao Selofhad i imao je kćeri. Maaka, Mahirova žena, rodi sina i nazva ga Pereš; njegov brat se zvao Šereš, a njegovi sinovi su se zvali Ulam i Rekem. Ulamov sin se zvao Bedan. To su Gileadovi sinovi, sina Makira, Manašeova sina. Njegova sestra Hamoleketa rodi Išhoda, Abiezera i Mahlu. Šemidini sinovi su bili Ahjan, Šekem, Likhi i Aniam. Efrajimovi potomci su: Šutelah, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Elada, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Zabadm pa njegov sin Šutelah, Ezer i Elad. A Gatovci, domoroci u toj zemlji ga ubiše jer su ovi krenuli da im ukradu stoku. Njihov otac Efrajim je dugo tugovao i njegova su braća dolazila da ga utješe. I on leže sa svojom ženom i ona zatrudni i rodi sina. Sina je nazvao Berija, jer je nevolja snašla njihov dom. Njegova kći je bila Šeera; ona je izgradila Bet Horon, donji i gornji, kao i Uzen Šeeru. Njegovi sinovi su bili Refah i Rešep, pa njegov sin Telah, pa njegov sin Tahan, pa njegov sin Ladan, pa njegov sin Amihud, pa njegov sin Elišama, pa njegov sin Nun, pa njegov sin Jošua. Njihov posjed i dom je bio Betel i njegova sela, ka istoku Naaran, Gešer na zapadu i njegova sela, Šikem i njegova sela sve do Gaze i njezinih sela. U rukama Manašeovih sinova su bili Bet Šean i njegova sela, Taanak i njegova sela, Megido i njegova sela, Dor i njegova sela. Tu su živjeli Josipovi sinovi, sinovi Izraela. Ašerovi sinovi su: Jimna, Jišva, Jišvi, Berija i Seraha, njihova sestra. Berijini sinovi su Heber i Malkiel. On je Birzajitov otac. Heber rodi Jafleta, Šomeru, Hotamu i njihovi sestru Šui. Jafletovi sinovi su Pasak, Bimhal i Ašvat; to su Jafletovi sinovi. Šomerovi sinovi su Ahi, Rohga, Huba i Aram. Sinovi njegova brata Helema su Šofak, Limna, Šeleš i Amal. Šofakovi sinovi su Suah, Harnefer, Šual, Beri i Jimra, Beser, Hod, Šama, Šilša, Jitran i Bera. Jeterovi sinovi su Jefune, Fispa i Ara. Ulini sinovi su Arah, Haniel i Risja. Sve su ovo Ašerovi sinovi, poglavari domova njihovih otaca, izabranici, hrabri muževi, glavari među plemićima. Među njima je bilo dvadeset i šest hiljada popisanih boraca. Benjamin zače Belu, svog prvorođenog sina, Ašbela, drugog sina i Ahraba, trećeg sina, četvrtog Nohu i petog Rafu. Belini sinovi su: Adar, Gera, Abihud, Abišua, Naaman, Ahoah, Gera, Šefufan i Huram. Ovo su Ehudovi sinovi; oni su bili plemenski poglavari stanovnika Gebe, i oni ih preseliše u Manahat. Naime, Naamana, Ahiju i Geru, njih odvedoše; i on zače Uzu i Ahihuda. Šaharajim zače sinove u moapskom području, nakon što je otpustio svoje žene Hušimu i Baaru. Sa svojom ženom Hodešom zače Jobaba, Sibju, Mešu i Malkama, Jeusa, Saklju i Mirmu. To us njegovi sinovi, plemenski poglavari. A sa Hušemom je začeo i Abituba i Elpaala. Elpaalovi sinovi su: Heber, Mišam i Šmed; on je izgradio Ono, Lod i okolna sela. Berija i Šema su bili poglavari ajalonskih stanovnika; oni su stanovnike Gata natjerali u bijeg. I Ahjo, Šašak, Jeremot, Sebadja, Arad, Eder, Mikael, Jišpa i Joka su Berijini sinovi. Sebadja, Mešulam, Hiski, Heber, Jišmerai, Jislija, Jobab su Elpaalovi sinovi. Jakim, Sikri, Sabdi, Elinaj, Ziletaj i Eliel, Adaja, Beraja i Šimrat su Šimejevi sinovi. Jišpan, Heber i Eliel, Abdon, Sikri i Hanan, Hananja, Elam i Antotija, Jifdeja i Penuel su Šašakovi sinovi. Šamšeraj i Šeharja, Atalja, Jarešija, Elija i Sikri su Jerohamovi sinovi. To su plemenski poglavari po njihovim rodovima i vođama; oni su živjeli u Jerusalemu. A u Gibeonu je živio Gibeonov otac, njegova se žena zvala Maaka. Njegov prvorođeni sin se zvao Abdon, a ostali su se zvali Sur, Kiš, Baal, Nadab, Gedor, Ahjo i Zeker. Miklot zače Šimu, i oni su stanovali naspram svoje braće u Jerusalemu, sa svojom braćom. Ner zače Kiša, Kiš zače Šaula i Šaul zače Jonatana, Malkišua, Abinadab i Ešbaala. Jonatanov sin je Meribaal, i Meribaal je začeo Miku. Mikini sinovi su Piton, Melek, Tarea i Ahaz. Ahaz zače Joadu, a Joada zače Alemeta, Azmaveta i Zimrija. Zimri zače Mosu. Mosa zače Biniju. Njegov sin je Rafa, pa njegov sin Elasa, pa njegov sin Asel. Asel je imao šest sinova, zvali su se Azrikam, Bokru, Jišmael, Šearja, Obadja i Hanan; sve su ovo Aselovi sinovi. Sinovi njegovog brata Ešeka su prvorođeni Ulam, drugorođeni Jehuš i trećerođeni Elifelet. Ulamovi su sinovi bili hrabri muževi, strijelci, i imali su mnogo sinova i unuka, njih stotinu i pedeset. Svi oni pripadaju Benjaminovcima. Cijeli Izrael bi popisan po svojim rodovima i gle, svi su upisani u knjigu o kraljevima Izraela. A Judu odvedoše u Babilon zbog njegove nevjere. A prijašnji stanovnici koji su živjeli na svojim baštinama, u svojim gradovima, bijahu Izraelci, svećenici, leviti i službenici Hrama. A u Jerusalemu su od Judinih sinova, Benjaminovih sinova, Efrajimovih sinova i Manašeovih sinova živjeli: Utaj, sin Amihuda, sina Omrija, sina Imrija, sina Banija, od potomaka Peresa, Judina sina. Od Šilonaca prvorođeni Asaja i njegovi sinovi. Od Zarehovih sinova: Jeuel i njegova braća, njih šest stotina i devedeset. A od Benjaminovih sinova: Salu, sin Mešulama, sina Hodavje, sina Hasenuina, zatim Ibneja, Jerohamov sin, i Ela, sin Uzije, Mokrijeva sina, i Mešulam, sin Šefatje, sina Reuela, Ibnijina sina, i braća njihova po svojim rodovima, njih devet stotina pedeset i šest. Svi su ovi muževi bili poglavari domova svojih otaca. A od svećenika Jedaja, Jojarib, Jakin, i Azarja, sin Hilkije, sina Mešulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahituba, kneza u Gospodnjem hramu; i Adaja, sin Jerohama, sina Pašhura, sina Malkijina i Masaj, sin Adiela, sina Jahzere, sina Mešulama, sina Mešilemita, sina Imerova, i njihova braća, poglavari domova svojih otaca: hiljadu i sedam stotina i šezdeset vrijednih muževa u službi Gospodnjeg hrama. A od levita: Šemaja, sin Hašuba, sina Azrikama, sina Hašabjina, od Merarijevih sinova; Bakbakar, Hereš, Galal, Matanija, sin Mike, sina Zikrija, sina Asafa; Obadja, sin Šemaje, sina Galala, sina Jedutunova, i Berekja, sin Ase, sina Elkanina, koji je živio u selima Netofaćana. A vratari su bili: Šalum, Akub, Talmon, Ahiman i njihova braća; Šalum je bio poglavar. Do tada su služili na istočnoj kraljevoj kapiji kao vratari tabora Levijevih sinova. Šalum, sin Korea, sina Abjasada, sina Korahova, i njegova braća iz doma njegovog oca, Korahovci, obavljali su službu u Šatoru, kao čuvari praga, a njihovi očevi su u Gospodnjem taboru služili kao čuvari ulaza. A Pinhas, Eleazarov sin u davnini je bio njihov poglavar; Gospod je bio uz njega. Zaharija, Mešelemijin sin je bio vratar kod Šatora svjedočanstva. Svega je bilo dvjesta dvanaest onih koji su bili izabrani da služe kao vratari. Njih su David i vidovnjak Samuel postavili na ovaj vazan položaj. Oni i njihovi sinovi su stražarili na kapijama Gospodnjeg doma, kod Šatora. Valjalo je vratarima stajati na četiri strane, ka istoku, zapadu, sjeveru i jugu. A braća iz njihovih sela su imala obavezu da dolaze svakih sedam dana kako bi im pomogli, jer četiri glavna vratara, koji su bili leviti, imali su obavezu da vazda čuvaju odaje i dragocjenosti Gospodnjeg hrama. Noćili su u okolici Gospodnjeg hrama, naime, njihova je bila straža i oni su svakog jutra otvarali. Neki od njih su pazili na posuđe; prebrajali ga kad god bi nešto iznosili ili unosili. Drugi su bili postavljeni nad pribor, naime, nad sav pribor Svetišta, nad brašno, vino, ulje, tamjan i začine. A nekolicina svećeničkih sinova je priređivala mast od mirisa. Matitja, jedan od levita, prvorođeni Korahovca Šaluma, bio je nadležan za prženje kolača. A neki od njihove braće, sinova Kehatovaca, bili su zaduženi za hljebove, da ih pripremaju svake subote. A oni pjevači, poglavari nad levitskim plemenima, živjeli su oslobođeni drugih obaveza u sobama, jer su služili danju i noću. Ovo su plemenski poglavari levita po njihovim rodovima, vođe; oni su živjeli u Jerusalemu. A u Gibeonu je živio Gibeonov otac, Jelel; njegova se žena zvala Maaka. Njegov prvorođeni sin je bio Abdan, zatim Sur, Kiš, Baal, Ner i Nadab, Gedor, Ahjo, Zaharija i Miklot. Miklot je začeo Šimeama. Oni su živjeli naspram svoje braće u Jerusalemu, sa svojom braćom. A Ner je začeo Kiša, a Kiš je začeo Šaula, a Šaul je začeo Jonatana, Malkišuu, Abinadaba i Ešbaala. Jonatanov sin je Meribaal, a Meribaal je začeo Miku. Mikini sinovi su Piton, Melek i Tahrea. Ahaz je začeo Jara; Jara je začeo Alemeta, Asmaveta i Zimrija, a Zimri je začeo Mosu. Mosa je začeo Binea, a njegov sin je bio Refaja, a njegov sin Elasa, a njegov sin Asel. Asel je imao šest sinova, a zvali su se: Azrikam, Bokru, Jišmael, Šearja, Obadja i Hanan. To su Aselovi sinovi. I Filistejci napadoše Izraelce i zametnuše boj, a muževi Izraela su bježali pred Filistejcima i padali mrtvi po gorju Gilboa. No, Filistejci sustigoše Šaula i njegove sinove, i pogubiše Jonatana, Abinadaba i Malkišua, Šaulove sinove. I boj posta grozan za Šaula; sustigoše ga strijelci, i oni ga raniše. Tad Šaul vikne momku koji mu je nosio oružje: „Potegni mač i probodi me, da me ne uhvate neobrezani i da me ne zlostavljaju!” No, momak nije htio, jer je bio veoma uplašen. Tad Šaul uzme mač i baci se na njega. A kada je momak vidio da je Šaul mrtav, također se baci na svoj mač i umre. Tako su umrli Šaul, njegova tri sina i sav njegov dom. A kada su Izraelci koji su živjeli u ravnici primijetili da su izraelski borci pobjegli i da su Šaul i njegovi sinovi mrtvi, napuste gradove i pobjegnu, a Filistejci dođu i nastane se u njima. I desi se sljedećeg dana da Filistejci dođu da opljačkaju poginule, i da nađu Šaula i njegova tri sina mrtva na gorju Gilboa. Tad mu odsjekoše glavu i skinu oružje sa njega pa pošalju glasnike naokolo u zemlju Filistejaca, da razglase ovu radosnu vijest po hramovima svojih idola i među narodom. I njegovo oružje polože u dom svoga boga, a lobanju mu zakuju na zid Dagonova hrama. Kada su stanovnici Jabeša u Gileadu čuli šta su Filistejci učinili sa Šaulom, krenu svi hrabri muževi i uzmu Šaulov leš i leševe njegovih sinova. Potom ih odnesu u Jabeš i tamo sahrane kod jabeške tarabinte. Zatim su postili sedam dana. Tako Šaul umrije zbog svoje nevjere prema Gospodu, zbog Gospodnje riječi koju nije slijedio, i zbog toga što je tražio savjet od žene koja priziva mrtve, a nije pitao Gospoda. Zato ga je Gospod pogubio i predao kraljevstvo Davidu, sinu Jišajevu. Cijeli Izrael dođe Davidu u Hebron govoreći: „Gle, mi smo kosti i krv tvoja! Još ranije, dok je Šaul bio kralj, si ti bio onaj koji je Izrael izvodio i uvodio; i Gospod ti je kazao: ‘Ti ćeš napasati Moj narod Izrael, i bit ćeš knez nad Izraelom!’” Sve starješine Izraela dođoše kralju u Hebron. Kralj David sa njima sklopi savez u Hebronu pred Gospodom, i oni pomazaše Davida za kralja nad Izraelom, po Gospodnjim riječima koje uputi kroz Samuela. David pođe sa cijelim Izraelom u Jerusalem, dakle, Jebus. Tamo su još uvijek živjeli Jebusejci. Stanovnici Jebusa mu poruče: „Nećeš ovamo ući!” Ali David je osvojio tvrđavu Sion, to je Davidov grad. A David vikne: „Ko prvi potuče Jebusejce, taj će biti vođa i poglavar!” Tad Joab, Sarvijin sin, krene prvi i tako postane poglavar. No, David je živio u tvrđavi, zbog čega je prozvaše Davidovim gradom. I on izgradi grad, od Mila pa sve naokolo, dok je Joab obnavljao ostatak grada. Tako je David postajao sve silniji jer je Gospod nad vojskama bio uz njega. A ovo su poglavari među Davidovim junacima koji su sa cijelim Izraelom čvrsto bili uz njega dok se uzdizao do kraljevske časti, onda kada ga načiniše kraljem po Gospodnjoj riječi o Izraelu. Ovo je popis Davidovih junaka: Jašobam, Hakmonijev sin, poglavar trojke. On zavitla koplje na trista neprijatelja i sve ih pogubi odjednom. Za njim je, jedan od tri junaka, bio Ahošanin Eleazar, Dodonov sin. On je pratio Davida u Pas Damimu, onda kada su se Filistejci tamo skupili za boj. Tamo je bilo neko polje na kojem je rastao ječam. I narod pobježe pred Filistejcima. Tad njih dvojica izađu u polje i počnu tući Filistejce. Gospod ih je spasio velikom pobjedom. A trojica od tridesetorice siđu dolje do stijene, Davidu u pećinu Adulam, kada se filistejska vojska taborila u Rafaimskoj dolini. David je tada bio u tvrđavi, a filistejska posada se nalazila u Betlehemu. A David tada zamoli: „Ko će mi dati vode iz bunara koji je ispod kapija Betlehema?” Tad se njih trojica probiše kroz filistejski tabor i zahvatiše vode iz bunara ispod betlehemske kapije, potom je donesoše Davidu. No, David je nije htio piti nego vodu proli kao ljevanicu Gospodu govoreći: „Daleko bilo da pred Bogom učinim nešto slično! Zar da pijem krv ovih muževa koji tamo pođoše pod prijetnjom smrti? Donijeli su ovo stavljajući vlastite živote u opasnost!” Zato nije htio piti. Eto, šta učiniše ova tri junaka. A Abišaj, Joabov brat, bio je poglavar tridesetorice. I on je podigao svoje koplje i pobio trista neprijatelja. Bio je ugledan pored ove trojice. Bio je najpoznatiji među tridesetoricom, i tako im je postao vođa, ali nije dostigao prvu trojicu. Jojadin sin, Benaja, bio je sin hrabrog muža, velikih djela, porijeklom iz Kabseela. Taj je ubio dvojicu silnih junaka iz Moaba; također je sišao i ubio lava u pećini usred zime. Ubio je i jednog Egipćanina, čovjeka visokog pet lakata koji je u rukama nosio koplje koje je bilo debelo kao vratilo. Izašao je pred njega sa štapom, oteo mu koplje iz ruku i ubio ga njime. Sve je to učinio Jojadin sin Benaja i bio je ugledan među ovom trojicom junaka. Gle, bio je onaj kojem su odavali najviše počasti između trideseterice; no, nije dostigao onu trojicu. David ga je postavio nad svoju tjelesnu stražu. Ali silni junaci rata su ovi: Asahel, Joabov brat, Elhanan iz Betlehema, Dodonov sin, Šamot iz Harora, Heles iz Pelona, Ira, Akešov sin iz Tekoe, Abiezer iz Anatota, Sibkaj iz Huša, Ilaj iz Ahoha, Mahraj iz Netofa, Heled iz Netofa, Baanin sin, Itaj, Ribajev sin iz Gibeata u Benjaminovom plemenu, Benaja iz Piratona, Huraj iz Nahale Gaaša, Abiel iz Arbe, Azmavet iz Bahurina, Eljahba iz Šaalbonija, Hašemovi sinovi iz Gizona, Jonatan, Sagejin sin. Ahiam, Saharijin sin iz Harara. Elipal, sin Urov, Hefer iz Mekera, Ahija iz Pelona, Hesro iz Karmela, Naaraj, Esbajev sin, Natanov brat Joel, Hagrijev sin Mibhar, Šelek Amonac, Nahraj iz Berota, koji je nosio oružje Joabu, Sarvijinu sinu, Ira, Jitranin, Gareb, Jitranin, Urija Hetit, Zabad, Ahlajev sin, Adina, Šizin sin, iz Rubenova plemena, poglavar Rubenovaca i sa njim trideset ljudi. Hanan, Maakin sin, i Jošafan Mitnjanin, Uzija iz Aštarota, Šama i Jeiel, sinovi Hotama iz Aroera, Jediael, Šimrijev sin i njegov brat Joha Tišanin, Eliel Mahavac, Jeribaj i Jošavja, Elmaamovi sinovi, i Jitma Moabac, Eliel, Obed i Jaasiel Mesobajanin. A ovo su oni koji dođoše Davidu u Siklag, u ono vrijeme kada se on još morao kriti od Šaula, Kišovog sina; i oni su bili među junacima koji su pomagali u boju. Bili su naoružani i spretni sa lukom; vješti da desnicom i ljevicom bacaju kamenice, i da iz luka strijele odapinju. Pripadali su Šaulovoj braći, Benjaminovcima. Poglavari su bili Abiezer i Joaš, Šemajini sinovi iz Gibeona; Jeziel i Pelet, Azmavetovi sinovi, Beraka i Jehu iz Anatota. Jišmaja iz Gibeona, silnik između onih trideset, doista, vođa trideseterice; Jeremija, Jahaziel, Johanan i Jozabad iz Gaderota. Elušaj, Jerimot, Bealja, Šemarja i Šefatija iz Harufa, Elkana, Jišija, Azarel, Joezer, Jašobam iz Korehima, Joela i Zebadja, Jerohamovi sinovi iz Gedora. A nekolicina Gadovaca se priključila Davidu na pustinjskoj uzvisini, silni junaci i borci, koji su u rukama držali koplja i štitove; lica im bijahu lavovska, a bili su brzi kao srne po gorama. Poglavar je bio Ezer, drugi Obadja, treći Eliab, četvrti Mišmana, peti Jeremija, šesti Ataj, sedmi Eliel, osmi Johanan, deveti Elzabad, deseti Jeremija i jedanaesti Makbanaj. Oni su poticali od Gadovih sinova; poglavari vojske, najmanji od njih se nosio sa stotinu neprijatelja, a najveći sa njih hiljadu. To su oni koji su u prvom mjesecu prešli Jordan, u ono vrijeme kad je nabujao i kad se izlio iz svoga korita. Tako su rastjerali sve one koji su živjeli istočno i zapadno. Davidu se pridružilo i nekoliko sinova Benjaminovih i Judinih, i oni dođoše do njega u gorsku utvrdu. David izađe pred njih pa stane govoriti: „Dolazite li u miru da biste mi pomogli, ako je tako, onda će moje srce biti sjedinjeno sa vama; no, ako dolazite da me izdate i predate neprijateljima, a ruke mi nisu okaljane nepravdom, neka onda Bog naših očeva odluči i neka kazni!” Tad duh obuzme Amašaja, poglavara trideseterice, i on stane govoriti: „Davide, tvoji smo i ostat ćemo uz tebe, Jišajev sine! Mir, mir, neka je mir s tobom i s tvojim suborcima, jer ti Bog pomaže!” Tako ih David primi i postavi kao četovođe. Nekoliko Manašeovaca priđe Davidu kad je uz Filistejce kretao u boj protiv Šaula; ali im nije pomogao, jer ga filistejski plemići vratiše nakon što su vijećali, i rekoše: „Mogli bismo izgubiti glave ako on prebjegne Šaulu, njegovom gospodaru!” Kada je nakon svega ovoga otišao u Siklag, priključe mu se od Manašea: Adna, Jozabad, Jedael, Mikael, Elihu i Siltaj, poglavari nad hiljadama u Manašeu. Oni su pomagali Davidu protiv pljačkaša; svi su bili hrabri junaci i postali poglavnici u vojsci. A i svakoga dana je Davidu prilazila nekolicina ljudi kako bi mu pomogli, sve dok se nije skupila silna vojska poput vojske Božije. A ovo je broj poglavara onih koji su bili opremljeni za vojnu službu, njih koji su došli Davidu u Hebron kako bi mu predali Šaulovo kraljevstvo po Gospodnjim riječima: Od Judinih sinova, šest hiljada i osam stotina onih koji su nosili koplje i štit, spremnih za rat; od Simeonovih sinova sedam hiljada i stotinu hrabrih junaka; do Levijevih sinova njih četiri hiljade i šest stotina. Uz njih Jojadan, poglavar Aarona, sa tri hiljade i sedam stotina muževa; mladić Sadok, hrabri junak, uz dom njegovog oca i dvadeset i dva poglavara; od Benjaminovih sinova, Šaulove braće, tri hiljade muževa, jer je ih je mnogo u to vrijeme još stajalo uz Šaulov dom; od Efrajimovih sinova, dvadeset hiljada i osam stotina hrabrih junaka i uglednih muževa u domu njihovih otaca; od polovine Manašeova plemena, osamnaest hiljada muževa, koji su po imenu bili određeni da pođu i Davida učine kraljem; od Jisakarovih sinova, koji su razumijevali vrijeme i okolnosti, pa su znali kako Izraelu valja postupiti, dvjesta poglavara, i sva njihova braća su slijedila njihove naredbe. Od Zebulona, pedeset hiljada onih koji pođoše u vojnu opasani oružjem i spremni da se iz sveg srca hrabro postroje; od Naftalija, hiljadu poglavara i s njima trideset sedam hiljada onih koji nose koplja i štitove. Od Danova plemena dvadeset osam hiljada i šesto spremnih za boj. Od Ašera četrdeset hiljada onih koji pođoše u vojnu, spremni za rat. A od onih koji su živjeli s onu stranu Jordana, od Rubenovaca, Gadovaca i polovine Manašeovog plemena, stotinu dvadeset hiljada muževa opasanih svakojakim oružjem. Svi ovi borci, postrojeni u bojne redove, dođoše iz svega srca u Hebron kako bi Davida načinili kraljem nad svim Izraelom. A i ostatak Izraela je jednoglasno odlučio da David postane kralj. Tri dana su bili uz Davida, jeli su i pili, jer su im braća pripremila gozbu. A oni koji su živjeli blizu, sve do Jisakara, Zebulona i Naftalija, donosili su hranu na magarcima, kamilama i govedima: brašna, smokava, suhoga grožđa, vina, goveda, mnogo ovaca; jer je bila radost u Izraelu. David je vijećao za poglavarima nad hiljadama i sa stotnicima; sa svim plemićima. Tad se David obrati cijeloj Izraelovoj zajednici govoreći: „Ako vam se čini dobrim i ako je poteklo od Gospoda, Boga našeg, onda dajte da brzo pošaljemo poruku našoj preostaloj braći svuda po Izraelu, svećenicima i levitima i njihovim gradovima, da se brzo skupe kod nas. Dajte da Božiji Kovčeg dopremimo ovamo, jer u Šaulovo vrijeme za njega nismo ni pitali!” Tad cijeli narod reče da tako valja postupiti, jer je cijeli narod ovu stvar smatrao pravednom. Tako David skupi sav Izrael, od egipatske rijeke Sihor pa sve do Lebo-Hamata, kako bi Božiji Kovčeg donijeli iz Kirjat-Jearima. Tako David krene sa cijelim Izraelom u Baalu, dakle, Kirjat-Jearim, koji se nalazi u Judi, kako bi Kovčeg Gospoda, Boga, koji stoluje nad kerubinima gdje ime Njegovo zazivaju, odatle donio. Dadoše da se Božiji Kovčeg izveze na novim kolima iz Abinadaba doma; Uza i Ahjo su vodili kola. No, David i cijeli Izrael su pred Bogom svirali iz sve snage, pjevajući pjesme i svirajući harfe, bubnjeve, zvončiće i cimbala. No, kada su stigli do Tene Kidona, Uza pruži ruku da bi pridržao Kovčeg, naime, volovi potegoše na stranu. Tad se rasplamsa Gospodnja srdžba nad Uzom i On ga udari jer je rukom dotakao Kovčeg. Tako Uzu tu, pred Bogom, snađe smrt. David se naljuti zbog toga što je Gospod tako pogubio Uzu, zato prozva to mjesto Peres-Uza, i tako se zove do dana današnjeg. David se toga dana uplaši Gospoda i reče: „Kako ću prenijeti Gospodnji Kovčeg kod sebe?” Zbog ovoga David nije dao da se Kovčeg donese u Davidov grad, nego je dao da se Kovčeg smjesti u kući Obed-Edoma iz Gata. Tako je Gospodnji Kovčeg ostao tri mjeseca kod Obed-Edoma, u njegovu domu. Gospod je blagoslovio Obed-Edoma i sve što mu je pripadalo. Hiram, kralj Tira, pošalje glasnike Davidu, kedrovine, zidara i stolara, kako bi mu izgradili dom. David je shvatio da ga je Gospod potvrdio kao kralja nad Izraelom; jer njegovo kraljevstvo posta veoma ugledno, zbog njegovog naroda Izraela. David sebi u Jerusalemu uze više žena i zače još sinova i kćeri. A ovo su imena onih koji se rodiše u Jerusalemu: Šamua, Šobab, Natan, Salomon, Jibhar, Elišua, Elpalet, Nogah, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet. No, kada su Filistejci čuli da je David pomazan za kralja nad cijelim Izraelom, oni pođoše i izazvaše Davida. David izađe pred njih kada je za ovo saznao. Filistejci se razbježaše i rasuše po Refaimskoj dolini. Tad David upita Boga: „Hoću li poći na Filistejce? Hoćeš li mi pružiti Svoju ruku?” A Bog mu odgovori: „Pođi, jer ću ti pružiti Svoju ruku!” A David ih potuče kada su se uspeli do Baal Perasima. Tad David reče: „Bog je mojim rukama rastrgao moje neprijatelje, onako kako voda probija branu!” Zbog toga to mjesto prozvaše Baal Perasim. Tako iza njih ostadoše idoli, a David naredi da se spale. No, Filistejci se iznova postrojiše u dolini, a David opet upita Boga, a Bog odgovori: „Nemoj uzlaziti za njima, nego se okreni pa na njih udari od balzamovih stabala! Ti napadni čim čuješ da u krošnjama stabala zašušti, jer Bog je pošao ispred tebe da razbije vojsku filistejsku.” David učini onako kako mu je Bog rekao, i oni potukoše filistejsku vojsku sve od Gibeona pa do Gezera. Tako se pronijela Davidova slava u svim zemljama i Gospod dade da ga se neznaboški narodi plaše. Zatim je David dao da mu se sagrade kuće u Davidovom gradu, spremio je mjesto za Božiji Kovčeg i tamo razapeo Šator. U to vrijeme je David govorio: „Neka niko ne nosi Kovčeg osim levita jer je njih Gospod izabrao da nose Kovčeg i da Mu služe dovijeka!” Zbog ovoga je David skupio cijeli Izrael u Jerusalemu kako bi Kovčeg odnijeli na mjesto koje je za njega spremljeno. David je sabrao i Aronove sinove uz levite; od Kahatovih sinova: poglavara Uriela i stotinu dvadeset njegovih suplemenika; od Merarijevih sinova: poglavara Asaju i dvjesto dvadeset njegovih suplemenika; od Geršomovih sinova: poglavara Joela i stotinu trideset njegovih suplemenika; od Elisafanovih sinova: poglavara Šemaju i dvije stotine njegovih suplemenika; od Hebronovih sinova: poglavara Eliela i osamdeset njegovih suplemenika; od Uzielovih sinova: poglavara Aminadaba i stotinu dvanaest njegovih suplemenika. Potom je David pozvao svećenike Sadoka i Abjatara i levite Asaju, Joela, Šemaju, Eliela i Aminadaba; obratio im se govoreći: „Vi ste poglavari vaših porodica među levitima. Sada se posvetite, vi i braća vaša, i uznesite Kovčeg Gospoda, Boga našeg, na ono mjesto koje sam spremio za njega! Naime, prošli put kada niste bili među nama Gospod, Bog naš, učini lom među nama jer Ga nismo tražili onako kako Ga sljeduje!” Svećenici i leviti se posvetiše kako bi prenijeli Kovčeg Gospoda, Boga Izraela. Tako levitski sinovi podigoše Kovčeg polugama i ponesoše ga na leđima, onako kako je Mojsije zapovjedio po riječi Gospodnjoj. David naredi poglavarima levita da odrede od svoje braće pjevače, koji će uz pratnju harfi, cimbala i citri pjevati i radosno uzvikivati. Tad leviti izabraše Hemana, Joelova sina, a od njegove braće Asafa, Berekjina sina, i od njihovih suplemenika, Merarijevih sinova, Etana, Kušajina sina, uz njih i braću drugog reda: Zahariju, Bena, Jaziela, Šemiramota, Jehiela, Uniu, Eliaba, Benaja, Maaseju, Matitju, Eliflehua, Mikneju, i vratare Obed Edoma i Jeiela. Pjevače Hemana, Asafa i Etana sa mjedenim cimbalima, kako bi glasno svirali; Zaharija, Uziel, Šemiramot, Jehiel, Uni, Eliab, Maaseja i Benaja da sviraju harfe visoko, a Matitju, Eliflehua, Mikneja, Obed Edoma, Jeiela i Azazja da sviraju citre nisko i da vode pjevanje. Kenaja, poglavar levita, pri pjevanju je vodio napjev, jer se razumio u to. A Berekja i Elkana su bili vratari ispred Kovčega. Ali svećenici Šebanija, Jošafat, Netanel, Amasaj, Zaharija, Benaja i Eliezer trubili su u trube pred Božijom Kovčegom, dok su Obed-Edom i Jehija stajali kao vratari pored Kovčega. Tako su David, starješine Izraela i poglavari nad hiljadama krenuli da Kovčeg Gospoda prenesu iz kuće Obed-Edoma s velikim veseljem. I bi tako, oni žrtvovaše i sedam volova i ovnova, jer je Bog bio uz one koji su nosili Gospodnji Kovčeg. David je bio ogrnut platnenim ogrtačem, a isto su na sebi imali i svi leviti koji su nosili Kovčeg, uz njih pjevači i Kenaja, vođa napjeva. A David je nosio i platneni oplećak. Tako je cijeli Izrael prenio Gospodnji Kovčeg uz viku, glas rogova, truba i cimbala; glasnu su svirali na harfama i pjevali. No, kada je Gospodnji Kovčeg ulazio u Davidov grad, pogleda Mikala, kći Šaulova, kroz prozor i prezre Davida u srcu svome kada ga je ugledala kako skače i pleše. Tako unesoše Božiji Kovčeg i postaviše ga usred Šatora koji je razapeo David. Tamo su pred Bogom prinosili paljenice i pomirnice. Nakon prinosa paljenica i pomirnica, David blagoslovi narod u ime Gospodnje; podijelio je svima u Izraelu, muškarcima i ženama, po komad hljeba, nešto mesa i kolač od grožđa. Nekolicini levita je odredio da služe pred Gospodnjim Kovčegom, da bi Gospoda, Boga Izraela, tako slavili i hvalili: Asafa kao poglavara i Zahariju kao drugorazrednog, potom, Jeiela, Šemiramota, Jehiela, Matitju, Eliaba, Benaju, Obed Edoma i Jeiela sa svojim harfama i citrama; svećenici Benaja i Jehasiel su postojano trubili pred Božijim Kovčegom saveza. Tada je David prvi put dao naredbu Asafu i njegovoj braći da hvale Gospoda: „Hvalite Gospoda, zazivajte ime Njegovo glas širite o djelima Njegovim među narodima! Pjevajte Mu, slavite Ga, govorite o svim Njegovim čudima! Kitite se Njegovim svetim imenom! Neka se raduju srca onih što Gospoda traže! Pitajte za Gospoda i Njegovu silu, dovijeka tražite Njegovo lice! Mislite na Njegova čuda, ono što učini, na znamenja Njegova i sudove koje izreče, o sjeme Izraela, Njegovog sluge, oj sinovi Jakova, Njegova izabranika! On, Gospod, Bog je naš, sva se zemlja pokorava sudu Njegovu. Dovijeka se prisjećajte Saveza, i riječi koje je dao, da vrijede za hiljade koljena; Saveza koji je sklopio sa Abrahamom, zakletve kojom se kleo Isaku. Postavio ga je kao zakon Jakovu, za Izrael kao Savez vječiti, onda, kada je govorio: ‘Tebi dajem zemlju Kanaan, dio vaše baštine’. U ona vremena, kada vas je još bilo lahko izbrojati, kada je bilo malo stranaca. Lutali su od jednog naroda drugome iz jednog kraljevstva u drugo. Nije dao da ih podjarmi nijedan čovjek kraljeve je zbog njih kažnjavao: ‘Ne dotičite Moga pomazanika i Mojim vjerovjesnicima ne nanosite zlo!’ Pjevaj Gospodu, svijete cijeli; spas Njegov obznanjujte svakog dana! Govorite među narodima o Njegovoj slavi među svim narodima o čudima Njegovim! Jer velik je Gospod i visoko hvaljen; grozan je nad svim bogovima. Jer svi bogovi naroda su ništavni idoli, a Gospod je stvorio nebesa. Sila i raskoš su pred Njegovim licem, snaga i veselje u Njegovom domu. Dajte Gospodu, o plemena, Gospodu dajte hvalu i slavu! Gospodu dajte čast Njegova imena, prinosite darove pred Njegovo lice! Molite se Gospodu noseći sveti nakit! Dršći pred Njim, svijete! Zemaljski krug čvrsto stoji, ne mrda! Neka se raduje nebo, a neka zemlja slavi, neka među neznabošcima kažu: ‘Gospod caruje!’ More huči i sve što je u njemu! Polje uzdiše i sve što je na njemu! Neka sva šumska stabla kliču pred Gospodom, jer On stiže da zemlji sudi! Hvalite Gospoda jer je blag, jer Njegova milost vrijedi dovijeka! Recite: ‘Izbavi nas, o Bože našeg spasenja, skupi nas i oslobodi neznaboških naroda, da hvalimo Tvoje sveto ime, da budemo sretni, u Tvoju slavu! Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, na vijeke vijekova!’” I cijeli narod povika: „Amin!”, i poče slaviti Gospoda. Tako je David dao da Asaf i njegova braća postojano pred Kovčegom služe svakoga dana, onako kako je propisano; Obed-Edom i šezdeset osam njegovih suplemenika, i Obed-Edoma, Jedutunova sina, i Hošu, postavi na vratima. Ali svećenika Sadoka i njegovu braću, svećenike, postavi pred Gospodnji hram na gorju Gibeon, da tamo svakodnevno prinose Gospodu paljenice na žrtveniku, ujutro i navečer, onako kako je zapisano u Gospodnjem Zakonu, koji je dao Izraelu. A sa njima ostavi Hemana i Jedutuna, uz ostale odabranike, koji su bili određeni da Gospoda hvale, da milost Njegova traje dovijeka. Heman i Jedutun imali su trube i cimbala, svirala za svete pjesme. Jedutunove sinove odrediše za službu na kapijama. I sav narod ode, svaki u svoj dom. David se također vratio da blagoslovi svoju kuću. Kada je David bio u svojoj kući, obrati se vjerovjesniku Natanu: „Gle, stanujem u kući od kedrovine, a Kovčeg saveza stoji pod šatorskim krovom!” A Natan odgovori Davidu: „Učini sve ono što ti je u srcu, jer Bog je uz tebe!” No, iste noći Božija se riječ spusti Natanu: „Pođi i reci Mome slugi Davidu: Ovo poručuje Gospod: Nemoj Mi ti praviti Hram, koji će Mi biti dom! Nisam ni u kakvom Hramu bivao od onoga dana kada sam izveo Izrael pa sve do danas, nego sam išao od šatora do šatora i od staništa do staništa. Da li sam ikada, gdje god sam išao sa Izraelom, nekom od sudija, nekom od onih kojima sam zapovjedio da napasaju Moj narod; da li sam ikada nekom od njih kazao: Što Mi ne izgradite dom od kedrovine? Zato se sada obrati Mome slugi Davidu i reci mu: Ovako zbori Gospod nad vojskama: Ja sam te uzeo sa njive gdje si ovce čuvao i učinio kraljem nad Mojim narodom Izraelom; bio sam uz tebe svugdje, gdje god si koračao, i sve sam tvoje neprijatelje pred tobom istrijebio, i ime ti uzdigao da bude poput imena silnika na zemlji. A za Svoj narod Izrael ću pripremit mjesto i tamo ću ga zasaditi, tamo će ostati, i neće ga više uznemiravati; i sinovi zla ga neće više kvariti kao prije; od vremena kada sam postavio sudije nad Moj narod Izrael. Sve tvoje neprijatelje ću poniziti, i objavljujem ti da će Gospod tebi izgraditi dom! A desit će se, kada broj dana tvojih bude ispunjen, kada pođeš očevima svojim, tad ću uzdignuti potomka tvoga, koji će poteći od tvojih sinova, i učvrstit ću kraljevstvo! On će Mi sagraditi Hram, i prijestolje njegovo ću dovijeka utemeljiti. Ja ću mu biti otac, a on će biti Moj sin. Nikada mu neću uskratiti Svoju milost, onako kako sam je uskratio onome koji je bio prije tebe. Dovijeka ću ga postaviti nad Moj hram i Moje kraljevstvo, i njegovo prijestolje će stajati čvrsto na vijeke vjekova!” Natan je sve ove riječi prenio Davidu i otkrio mu cijelu objavu. Tada je kralj David došao, sjeo pred Gospoda i kazao: „Ko sam, Gospode, o Bože, da si moj dom i mene doveo do ovdje? I u Tvojim očima je to još bila premala stvar, nego si još govorio o dalekoj budućnosti doma Tvoga sluge i izabrao si mene da budem najviše što čovjek može biti, Gospode, o Bože! Šta još David može dodati na ovoliku čast koju pružaš Svome sluzi? Jer Ti poznaješ slugu Svoga. Gospode, zbog sluge Svoga i po vlastitom srcu si učinio i obznanio sve ove velike stvari! Gospode, niko Ti nije ravan i nema drugog Boga osim Tebe, poslije svega što smo čuli svojim ušima! A ko je sličan Tvome narodu Izraelu, jedinom narodu svijeta za koji je Bog sam pošao da ga iskupi; tako si zavrijedio Svoje veliko ime puno strahopoštovanja, dok si neznaboške narode rastjerivao pred Svojim narodom koji si spašavao iz Egipta! Sebi si odredio narod Izrael i dovijeka ga proglasio Svojim; a Ti si Gospode, postao Bog njihov. A sada Gospode, neka riječ koju si kazao o Svome sluzi i njegovu domu dovijeka ostane istinita. Učini onako kako si i kazao! Doista, neka se ostvari! I neka se tako dovijeka uzdiže Tvoje ime, i neka narod kliče: ‘Gospod nad vojskama, Bog je Izraela!’ I neka Davidov dom pred Tobom ostane postojan! Jer Ti si, Bože moj, sve ovo obznanio ušima Tvoga sluge, njemu si kazao da ćeš mu podići dom. Zbog ovoga Tvoj sluga ohrabri srce da se pred Tobom moli! Gospode, Ti si Bog i toliko si dobra obećao Svome sluzi! Neka Ti sada bude milo da dom Svoga sluge blagosloviš, da vječito ostane pred Tobom; jer ono što Ti blagosloviš Gospode, ostaje blagoslovljeno dovijeka!” Poslije toga David potuče i ponizi Filistejce; Gat i okolna sela ote iz ruku Filistejaca. Nadvladao je i Moapce, tako da se Moapci podložiše Davidu, i počeše mu plaćati danak. David je pobijedio i Hadadezera, kralja Sobe, kod Hamata, gdje je pošao da učvrsti svoju vlast na rijeci Eufrat. David tu zarobi hiljadu bojnih kola, sedam hiljada konjanika i dvadeset hiljada pješaka. Dao je osakatiti sve konje, ali je sebi ostavio stotinu konja za vuču. Aramejci od Damaska pritekoše u pomoć Hadadezeru, kralju Sobe. No, od Davidove ruke pade dvadeset i dvije hiljade vojnika. David ostavi posade u Aramu Damašćanskom, tako je sebi podjarmio Aramejce i oni mu počeše plaćati danak, jer Gospod je pomagao Davida gdje god bi on pošao. David zaplijeni zlatne štitove, koji su pripadali Hadadezerovim slugama, i sve ih odnese u Jerusalem. David je iz Tibhata i Kuna, Hadadezerovih gradova, zaplijenio pregršt mjedi, i od te mjedi je Salomon izradio umivaonike, stupove i pribor. No, kada je Tou, kralj Hamata, čuo da je David potukao cijelu vojsku Hadadazera, kralja Sobe, pošalje svoga sina Hadorama kralju Davidu da ga upita za zdravlje i da mu čestita zbog toga što se borio sa Hadadezerom, i zato što je odnio pobjedu; naime, Hadadezer je dugo ratovao sa Touom. Sa sobom je donio i mnoštvo zlatnih, srebrenih i mjedenih dragocjenosti. I njih David posveti pred Gospodom, uz srebro i zlato koje je uzeo od drugih naroda; naime, od Edoma, Moaba, od Amonaca, od Filistejaca i od Amaleka. A Abišaj, Sarvijin sin, pobi osamnaest hiljada Edomaca u Slanoj dolini. Ostavio je posade u Edomu, tako da se Edomci pokoriše Davidu; jer Gospod je pomagao Davida gdje god bi on pošao. Tako je David vladao nad cijelim Izraelom. Svemu narodu je donio pravdu i poštenje. Joab, Sarvijin sin, bio je zapovjednik nad vojskom, a Jošafat, sin Ahiludov bio je pečatnik. Sadok, Ahitubov sin, Abimelek, sin Abjatarov, bili su svećenici, dok je Šavša bio državni pisar. Benaja, sin Jojadanov, bio je postavljen nad Kerećane i Pelećane, a Davidovi sinovi su bili prvi do kralja. Kada je Nahaš, kralj Amonaca, umro, naslijedi ga njegov sin na prijestolju. Tad David reče: „Hoću dobro donijeti Hanunu, Nahašovom sinu, jer se njegov otac dobro odnosio prema meni!” Tako David pošalje glasnike da bi ga utješio zbog smrti njegovog oca. No, kad su Davidove sluge stigle u amonsku zemlju da utješe Hanuna, amonski plemići poruče Hanunu: „Misliš li da David hoće izraziti poštovanje tvome ocu pred tobom kada ti šalje tješitelje? Zar nisu njegove sluge došle da izvide zemlju i da sve ispitaju i doznaju?” Tad Hanun dade uhapsiti Davidove sluge i naredi da im odsjeku brade i rastrgaju haljine sve do boka; i tako ih pošalje nazad. Kada Davida obavijestiše o ovome i ovim muževima, on pošalje ljude da im izađu u susret; naime, muževi su bili osramoćeni i postiđeni. Tako im kralj poruči: „Ostanite u Jerihonu dok vam ponovo ne izrastu brade. Potom se vratite kući!” No, kada su Amonci shvatili da su postali omraženi kod Davida, pošalje Hanun hiljadu talenata srebra da unajmi bojnih kola i konjice od Aramejaca u Aram-Naharijimu, i od Aramejaca koji su živjeli u Maaki i Sobi. Tako unajmiše trideset i dvije hiljade bojnih kola od kralja Maake i njegovog naroda; tako ovi stigoše i utaboriše se pred Medebom. Potom se Amonci postrojiše i krenuše u boj. A kada je David čuo za ovo, pošalje Joaba sa cijelom vojskom i junacima. No, Amonci su već bili izašli i pripremali su se za boj pred gradskim kapijama, ali kraljevi koji su pritekli u pomoć postrojavali su se odvojeno na bojištu. Kada je Joab shvatio da mu prijeti neprijateljski napad sprijeda i od zada, izabere muževe iz Izraela i postroji se protiv Aramejaca. Ostatak naroda podredi svome bratu Abišaju i naredi da se postroje protiv Amonaca; tad je kazao: „Ako me Aramejci nadvladaju, priskoči mi u pomoć, a ako te Amonci počnu potiskivati, doći ću da ti pomognem. Ostani jak, doista, daj da budemo jaki za svoj narod i za gradove našeg Boga – neka Gospod čini što Mu je volja!” Tako Joab krene u napad na Aramejce sa narodom koji je bio uz njega, a ovi se pred njima razbježe. Kada su Amonci vidjeli da Aramejci bježe, razbježe se i oni pred njegovim bratom Abišajem i povuku se u grad. A Joab otputuje u Jerusalem. Kad su Aramejci shvatili da ih je Izrael potukao, pošalju glasnike i pozovu Aramejce koji su stanovali s onu stranu rijeke. Vodio ih je Šofak, Hadadazerov vojskovođa. Kada su Davida o ovome obavijestili, on skupi cijeli Izrael i pođe preko Jordana. On postroji vojsku u bojne redove čim je stigao. Tako se David postrojio pred njima i zametnuo boj, i oni su se borili. No, Aramejci se razbježaše pred Izraelom, tako David pobi sedam hiljada boraca na bojnim kolima i četrdeset hiljada pješaka. Uz to je poginuo i Šofak, vojskovođa. Kada su Hadadezerove sluge shvatile da ih je Izrael potukao, sklope mir sa Davidom i podložiše se. Tako Aramejci više nisu htjeli pomagati Amonce. Naredne godine, u vrijeme kada kraljevi polaze u rat, povede Joab svu silu vojske i pohara zemlju Amonaca; tako stiže do Rabe i opsjedne je. No, David je ostao u Jerusalemu. Joab naposljetku osvoji Rabu i potpuno je razori. David skine krunu njihovog kralja sa njegove glave i on nađe da je bila teška jedan talenat zlata i ukrašena dragim kamenjem. Tako ju je David stavio na vlastitu glavu. Iz grada je donio i mnogo plijena. Narod je odveo iz grada i porobio ih da rade mjedenim testerama, alatima i dlijetima. Tako je David učinio sa svim amonskim gradovima. Potom se vratio u Jerusalem sa cijelom narodom. Potom u Gezeru ponovo dođe do boja sa Filistejcima. Tad je Hušanin Sibkaj ubio Sipaja, koji je bio iz divovskog roda, i tako budu poniženi. Zatim se opet zametne boj sa Filistejcima. Tad je Elhanan, Jairov sin, ubio Lahmija, brata Gaćanina Golijata, koji je nosio koplje debelo kao vratilo. Onda opet dođe do boja kod Gata, tamo je bio jedan muž, bio je veoma visok i imao je po šest prstiju, ukupno dvadeset i četiri. I on je poticao iz roda divovskoga. Stane se izrugivati Izraelu pa ga ubije Jonatan, sin Šimeja, Davidova brata. Ova trojica su poticala od roda Divova u Gatu, i padoše od Davidove ruke koji ih pokosi rukama svojih sluga. Sotona ustane protiv Izraela i podjari Davida da izbroji i popiše Izrael. Tako se David obrati Joabu i poglavarima naroda govoreći: „Pođite i popišite Izrael sve od Beer Šebe do Dana, a potom me izvijestite da saznam koliki im je broj!” No, Joab odgovori: „Neka Gospod Svoj narod, koliko god da ga ima, umnoži još stotinu puta više! Ali zar nisu svi oni, kralju moj i gospodaru, tvoje sluge? Zašto moj gospodar traži ovako nešto? Zašto da se na Izrael svaljuje krivica?” No, kraljeva riječ bi jača. Tako Joab krene kroz cijeli Izrael, a zatim se vrati u Jerusalem. Joab potom obavijesti kralja o broju popisanog naroda. U cijelom Izraelu je bilo milijun i stotinu hiljada muževa koji su nosili mač, a u Judi ih je bilo četiri stotine i sedamdeset hiljada naoružanih. No, Benjaminovce i Levijevce nije popisao, jer je kraljeva riječ za Joaba bili grozota. Sve je ovo bilo nemilo Gospodu i zato je udario na Izrael. Tako se David obrati Bogu govoreći: „Teško sam se ogriješio što tako postupih. Oprosti grijeh Svoga sluge, jer sam postupao nerazumno!” A Gospod se obrati Gadu, Davidovu vidovnjaku, i naredi mu sljedeće: „Idi i reci Davidu: ‘Ovako zbori Gospod: Tri stvari postavljam pred tebe. Odluči se za jednu i ona će te snaći!’” A kada je Gad došao Davidu, reče: „Ovako zbori Gospod: ‘Izaberi: tri godine gladi ili tri mjeseca bijega pred tvojim neprijateljima, dok te ne sustigne mač dušmana tvojih, ili pak tri dana mač Gospodnji, pošast u zemlji, i anđeo Gospodnji kao razaratelj u cijeloj izraelskoj zemlji.’ A sada razmisli o odgovoru koji mi valja prenijeti Onome Koji me poslao!” A David odgovori Gadu: „Hvata me strah! Daj da padnem u Gospodnje ruke, jer milost Njegova je velika; ali nemoj da padnem u šake ljudi!” Tako Gospod dade da pošast pohara Izrael, u njoj život izgubi sedamdeset hiljada ljudi. I Gospod posla anđela da upropasti Jerusalem. A kad Gospod vidje kakvu nevolju anđeo nanosi Izraelu, tad se sažali i naredi mu: „Dosta! Povuci svoju ruku!” A anđeo je stajao kraj gumna Jebusejca Ornana. I David podiže glavu i ugleda Gospodnjeg anđela kako stoji između neba i zemlje, a u ruci mu goli mač pružen nad Jerusalemom. Tad David i starješine padoše ničice na tlo, ogrnuti u kostrijet. Ali David se tada obrati Bogu i reče: „Zar nisam ja naredio da se narod izbroji? Ja sam onaj koji je griješio i koji je učinio zlo? No, što su učinile ove ovce? Gospode, Bože moj, upravi Svoju ruku protiv mene i doma očeva mojih, a ne da ovaj narod pomoren bude!” Tako Gospodnji anđeo naredi Gadu da poruči Davidu da mu valja poći gore i izgraditi žrtvenik Gospodu na gumnu Ornana, Jebusejca. I David pođe gore po Gadovoj riječi, jer je ovaj zborio u Gospodnje ime. A Ornan se okrenu i ugleda anđela, i on se sakri sa svoja četiri sina; a on je upravo vršio pšenicu. Tako David pođe Ornanu, a Ornan razgleda oko sebe i ugleda Davida. Tad izađe iz svoga gumna pa se pokloni Davidu sve do zemlje. David se obrati Ornanu i reče: „Daj mi ovu zemlju oko gumna da na njoj izgradim žrtvenik Gospodu – dat ćeš mi je za punu cijenu u novcu – da se pošast odvrati od naroda.” Tad Ornan odgovori Davidu: „Uzmi, gospodaru i kralju, čini sa njom šta ti je volja! Gle, dat ću ti i goveda za paljenice i kola za vršidbu kao potpalu, pšenice za prinosnice; sve ti darujem!” Ali kralj David reče: „Ne može tako. Hoću sve kupiti po punoj cijeni! Jer neću za Gospoda uzimati ono što tebi pripada i prinositi poklonjene paljenice!” Tako je David Ornanu za zemlju dao šeststo šekela zlata. David tamo izgradi žrtvenik Gospodu i prinese paljenice i pomirnice. A kada je zazvao Gospoda, On mu odgovori nebeskim ognjem koji je pao na žrtvenik. I Gospod zapovjedi anđelu da mač vrati u korice. A zatim je David tamo redovno prinosio žrtve, jer je vidio da ga je Bog uslišio kada Ga je prizivao sa gumna Ornana Jebusejca. No, Gospodnji dom, koji je Mojsije izgradio u pustinji, i žrtvenik za paljenice su u to vrijeme bili na gorju Gibeon. Ali David nije mogao stati pred njih da traži Gospoda; stoga se veoma plašio mača Gospodnjeg anđela. Potom David reče: „Neka ovdje bude Hram Božiji, Gospodnji hram, i neka ovo bude Izraelov žrtvenik za paljenice!” I David naredi da se skupe stranci koji su bili u zemlji Izrael; i on ih uposli kao klesare, da obrađuju kamene za izgradnju Hrama. David nabavi mnogo željeza za klinove vrata i za sastavnice, silu mjedi, toliko da je nije bilo moguće podići, a bilo je i bezbroj stabala kedrovine; jer su Sidonci i Tirci Davidu dovozili mnogo stabala. I David reče: „Moj sin Salomon je mlad i neiskusan, a Hram koji valja izgraditi Gospodu treba biti ogroman, da se ime Njegovo i slava prošire u svim zemljama; zato ću sve pripremiti!” Tako je David prije svoje smrti nagomilao velike zalihe. I on pozove svoga sina Salomona i naredi mu da Hram Gospoda, Boga Izraelovog, sagradi. No, David poruči Salomonu i ovo: „Sine moj, bilo mi srcu drago da Gospodu, Bogu svome, podignem Hram; ali bi mi upućena Gospodnja riječ, i On reče: ‘Prolio si mnogo krvi i vodio goleme ratove; nećeš Mome imenu graditi Hram jer si na zemlju prolio silu krvi! Gle, rodit će ti se sin, koji će biti čovjek mira; jer ću mu pružiti mir od svih njegovih neprijatelja naokolo. Zato će se zvati Salomon, i Izraelu ću dati mir i spokoj u svim njegovim danima. On će Mome imenu izgraditi Hram. I on će biti Moj sin, a Ja ću biti njegov otac, i učvrstit ću prijestolje njegovog kraljevstva nad Izraelom dovijeka!’ Neka je Gospod uz tebe sine, da uspiješ i da Gospodu, Bogu svome, izgradiš Hram onako kako je o tebi govorio! Neka ti Gospod podari mudrosti i razuma, i neka te postavi za vladara nad Izraelom, da slijediš zakon Gospoda, Boga svoga. Uspjet ćeš tada, ako budeš slijedio odredbe i zakone koje je Gospod zapovjedio Mojsiju za Izrael! Budi jak i hrabar! Nemoj se bojati i nemoj posustajati! I gle, svojim trudom sam obezbijedio stotinu hiljada talenata zlata i hiljadu puta više talenata srebra; uz to mjedi i željeza, toliko da ga nije moguće izmjeriti; puno ga je. Skupio sam drva i kamena, a i ti možeš nabaviti još više. A kod tebe je i mnogo zanatlija: klesara, zidara, stolara i majstora svakakvih vještina. Nije moguće izmjeriti zlato, srebro, mjed i željezo. Pođi i učini sve ovo, i neka Gospod bude uz tebe!” Tako David naredi svim starješinama Izraela da pomažu njegovog sina Salomona: „Zar nije Gospod, Bog vaš, sa vama i zar vam nije dao mir svuda naokolo? Predao je stanovnike ove zemlje u moje ruke, i zemlja je podložena Gospodu i Njegovom narodu. Zato sada upravite svoje srce i dušu na to da Gospoda, Boga svoga, tražite! Krenite i sagradite svetište Gospoda Boga, da unesete Kovčeg Gospodnjeg saveza i sveti pribor u Hram, koji će biti izgrađen Gospodnjem imenu!” Tako David, kad je već bio star i sit života, proglasi svoga sina Salomona kraljem. Tad skupi sve starješine u Izraelu, svećenike i levite. No, levite tada izbrojaše, od tridesetogodišnjaka pa naviše. A njih je, s glave na glavu, bilo trideset osam hiljada muškaraca. David naredi: „Neka njih dvadeset i četiri hiljade vode radove na Gospodnjem hramu, a neka šest hiljada služe kao nadglednici i sudije; neka ih četiri hiljade služe kao vratari, a neka četiri hiljade drugih Gospoda slave uz svirale, koje sam načinio za napjeve hvale.” I David ih podijeli na čete po Levijevim sinovima: Geršonu, Kehatu i Merariju. Geršonovim sinovima su pripadali Ladan i Šimej. Ladanovi sinovi bili su: poglavar Jehiel, Zetam i Joel; njih trojica. Šimejevi sinovi bili su: Šelomit, Haziel i Haram; njih trojica. To su bili poglavari Ladanovih porodica. Daljnji Šimejevi sinovi bili su: Jahat, Zina, Jeuš i Berija; ova četverica. Jahat je bio poglavar, Zina drugi, a Jeuš i Berija nisu imali mnogo sinova i zato su ih vodili kao jedan očinski dom. Kehatovi sinovi bili su: Amram, Jishar, Hebron i Uziel; njih četverica. Amramovi sinovi bili su: Aron i Mojsije. No, Aron bi izdvojen, da bude svetinja nad svetinjama dovijeka, on sa svojim sinovima, da na vijeke vjekova kadi pred Gospodom, da Mu služi i da Njegovo ime blagoslovi na sva vremena. A što se tiče Mojsija, Božijeg čovjeka, njegovi sinovi ubrajali su se u pleme Levita. Mojsijevi sinovi bili su: Geršon i Elizier. A Geršonov sin bio je Sebuel, poglavar. Elizierov sin bio je Rehabja, poglavar. Elizier nije imao drugih sinova, ali je Rehabja imao mnoštvo sinova. Jisharov sin bio je Šelomit, poglavar. Hebronovi sinovi bili su: Jerija, poglavar; Amarja, drugi; Jahaziel, treći; Jekamam, četvrti. Uzielovi sinovi bili su: Mika, poglavar i Ješija, drugi. Merarijevi sinovi su bili Mahli i Muši. Mahlijevi sinovi bili su Eleazar i Kiš. No, Eleazar umre bez sinova, imao je samo kćeri; a sinovi Kišovi, njihovi rođaci, uzeše ih za žene. Mušijevi sinovi bili su: Makli, Eder i Jeremot; njih trojica. Ovo su Levijevi sinovi po domovima njihovih otaca, poglavari porodica, onako kako bijahu izbrojani po imenima, s glave na glavu, dvadesetogodišnjaci i naviše, koji su vršili poslove na Gospodnjem hramu. Jer je David rekao: „Gospod, Bog Izraela, svome je narodu dao mir, i On će dovijeka stanovati u Jerusalemu. Dakle, leviti više neće nositi Dom sa svim priborom, koji je pripadao njihovoj službi.” Po posljednjim Davidovim uputama valjalo je brojati Levijeve sinove od dvadesete godine i naviše. Sada je njihovo mjesto kraj Aronovih sinova, da služe u Gospodnjem hramu. Obaveza im je da nadgledaju predvorja, sobe i da čiste cijelo Svetište kako bi se mogla vršiti služba u Gospodnjem hramu, da paze na postavljene hljebove, na brašno za prinose i beskvasne kolače, na tave i sve što se spravlja, na sve utege i mjere. A neka se ujutro postroje i zahvale Gospodu i neka Ga slave; isto im je činiti i uvečer. Obaveza im je prinositi Gospodu sve paljenice, subotom, kada je mjesec mlađak i na blagdane, čineći to u pravoj mjeri i broju, po naredbama koje je Gospod potvrdio. Neka tako obavljaju ono što valja obaviti u Šatoru i Svetištu, i sve ono što je naloženo Aronovim sinovima, braći njihovoj, radi službe u Gospodnjem hramu. Ovo su redovi Aronovih sinova; a Aronovi sinovi bili su: Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar. No, Nadaba i Abihua snađe smrt prije njihova oca, a sami nisu imali sinova; tako Eleazar i Itamar postaše svećenici. A David ih, zajedno sa Sadokom, od Eleazarovih sinova, i Ahimelekom, od Itamarovih sinova, posla na odgovarajuće službe po pozivima njihovim. Ali bi utvrđeno da su Eleazarovi sinovi brojali više porodičnih poglavara od Itamarovih sinova. Stoga ih podijeliše tako da je bilo šesnaest porodičnih poglavara po Eleazarovim sinovima, a osam po Itamarovim sinovima. Tako ih razdijeliše žrijebom, jedne kako i druge; naime, bilo je i među Eleazarovim sinovima, a i među sinovima Itamara „poglavara svetištva” i „Božijih knezova”. A Šemaja, Netanelov sin, levitski pisar, popisa ih pred kraljem, poglavarima i svećenikom Sadokom, pred Abimelekom, Abjatarovim sinom, u prisustvu porodičnih poglavara među levitima i svećenicima. Izabrali bi po jedan očinski dom za Eleazara, a potom jedan za Itamara. Prvi žrijeb pade na Jojariba, drugi na Jedaju, treći na Harima, četvrti na Seorima, peti na Malkiju, šesti na Mijamina, sedmi na Hakosa, osmi na Abiju, deveti na Ješuu, deseti na Šekaniju, jedanaesti na Elijašiba, dvanaesti na Jakima, trinaesti na Hupu, četrnaesti na Ješebaba, petnaesti na Bilgu, šesnaesti na Imera, sedamnaesti na Hezira, osamnaesti na Hapisesa, devetnaesti na Petahju, dvadeseti na Ezekiela, dvadeset prvi na Jakina, dvadeset drugi na Gamula, dvadeset treći na Delaju, dvadeset četvrti na Maazju. To je raspored njihove službe po kojem su imali ići u Gospodnji hram po svome redu, koji im dade njihov otac Aron, onako kako njemu zapovjedi Gospod, Bog Izraela. A što se tiče ostalih levitskih sinova, od Amrama potekoše: Šubael; a od Šubaelovih sinova Jehdeja. Od Rehabje i njegovih sinova: poglavar Jišija. Od Jisharovaca Šelomot; od Šelomotovih sinova Jahat. I od Hebronovih sinova: poglavar Jerija, Amarja, drugi, Jahasiel, treći i Jekameam, četvrti. Uzielovi sinovi su; Mika, a od Mikinih sinova Samir. Mikin brat bio je Jišija. A od Jišijinih sinova Zaharija. Merarijevi sinovi bili su: Mahli i Muši, potomci njegovog sina Jaazije. Merarijevci od njegovog sina Jaazije bili su Šoham, Zakur i Ibri. Od Mahlija je poticao Eleazar, a on nije imao sinova. Od Kiša: Kišov sin Jerahmeel. Mušijevi sinovi: Mahli, Eder i Jerimot. To su bili Levijevi sinovi po domovima njihovih otaca. A i oni su bacali žrijeb kao njihova braća, Aronovi sinovi, pred kraljem Davidom, Sadokom, Ahimelekom, porodičnim poglavarima svećenika i levita, i to pred porodičnim poglavarima kao i pred njihovom mlađom braćom. A David je, uz vojskovođe, od Asafovih, Hemanovih i Jedutunovih sinova, odabrao za službu one koji su predskazivali uz napjeve, harfe i cimbala. Evo popisa onih muževa koji su vršili službu: Od Asafovih sinova: Zakur, Josip, Netanija i Asarela, Asafovi sinovi, pod vodstvom Asafa, koji je predskazivao po kraljevoj naredbi. Od Jedutuna, njegovi sinovi: Gedalija, Sori, Ješaja, Hašabja, Matitja i Šimej, ukupno šesterica, pod vodstvom njihovog oca Jedutuna, koji je predskazivao uz harfu hvaleći i slaveći Gospoda. Od Hemana, njegovi sinovi: Bukija, Matanija, Uziel, Šebuel, Jerimot, Hananija, Hanani, Eliata, Gidalti, Romamti-Ezer, Jošbekaša, Maloti, Hotir, Mahaziot. Sve su ovo bili sinovi Hemana, kraljeva vidovnjaka, po Gospodnjoj riječi, da visoko slavi Njegovu silu, jer Bog Hemanu dade četrnaest sinova i tri kćeri. Svi oni su bili u službi u Gospodnjem hramu po kraljevoj naredbi, pod vodstvom njihovih očeva, Asafa, Jedutuna i Hemana, i pjevali su u Gospodnjem hramu uz pratnju cimbala, harfi i citre. A svega ih je bilo dvjesta osamdeset i osam, njih i njihove braće koji su bili vješti i uvježbani da pjevaju Gospodu. No, žrijebom su određivali svoj položaj, mladi kao i stari, vješti kao i nevješti. Prvi žrijeb pade od Asafa na Josipa, a drugi na Gedaliju s njegovom braćom i sinovima, ukupno njih dvanaest. Treći pade na Zakura s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Četvrti pade na Jisrija s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Peti pade na Netaniju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Šesti pade na Bukiju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Sedmi pade na Isarelu s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Osmi pade na Ješaju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Deveti pade na Mataniju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Deseti pade na Šimeja s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Jedanaesti pade na Azarela s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvanaesti pade na Hašabju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Trinaesti pade na Šubaela s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Četrnaesti pade na Matitju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Petnaesti pade na Jeremota s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Šesnaesti pade na Hananiju s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Sedamnaesti pade na Jošbekaša s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Osamnaesti pade na Hananija s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Devetnaesti pade na Malotija s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvadeseti pade na Elijatu s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvadeset i prvi pade na Hotira s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvadeset i drugi pade na Gidaltija s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvadeset i treći pade na Mahaziota s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Dvadeset i četvrti pade na Romamti-Ezera s njegovim sinovima i braćom, ukupno njih dvanaest. Redovi vratara bili su: Od Korahovih sinova Mešelemja, Korahov sin, od Asafovih sinova. Mešelemjini sinovi bili su: prvorođeni Zaharija, Jediael drugi, Zebadja treći i Jatniel četvrti, Elam peti, Johanan šesti, a Elijoenaj sedmi. Obed-Edomovi sinovi bili su: prvorođeni Šemaja, Jozabad drugi, Joah treći, Sakar četvrti, Netanel peti, Amiel šesti, Jisakar sedmi, Peuletaj osmi. Tako ga je Bog blagoslovio. Njegovom se sinu Šemaji rodiše sinovi, koji postadoše poglavari svojih porodica jer su bili vrijedni i snažni muževi. Šemajini sinovi bili su: Otni, Rafael, Obed, Elzabad i njegova braća, vrijedni ljudi, Elihu i Semakja. Svi oni su poticali od sinova Obed-Edoma, oni, njihovi sinovi i braća, valjani muževi koji su bili vješti u stvarima službe, zajedno sa šezdeset i dvojicom od Obed-Edoma. I Mešelemja je imao braće i sinova, valjanih ljudi, njih ukupno osamnaest. Hošini sinovi, koji su pripadali Merarijevcima, bili su: Šimri, poglavar, premda nije bio prvorođeni, otac ga je ipak proglasio poglavarom; Hilkija drugi, Tebalja treći i Zaharija četvrti. Sveukupno ih je bilo trinaestero, braće i sinova Hosinih. Redovima vratara, podijeljenim po poglavarima četa, dodijeliše službe kao i njihovoj braći, koje su imali obavljati u Gospodnjem hramu. Bacali su žrijeb po domovima svojih otaca, mladi kao i stari, za svaku kapiju. Žrijeb za istočnu kapiju pade na Šelemju; baciše žrijeb i za njegovog sina Zahariju, koji je bio razuman savjetnik, i pade za sjevernu kapiju. No, Obed-Edomu dopade južna kapija, a njegovim sinovima riznica; Šufimu i Hosu dopade zapadna strana, kod kapije Šaleket, na gornjem putu; jedna straža do druge. Na istoku je bilo šest levita, a na sjeveru svakodnevno četiri, na jugu je također svakog dana bilo četiri, a kod riznice dva, kod pregrade na zapadu; četiri na putu, a dva kraj pregrade. To su redovi vrata Korahovih i Merarijevih sinova. A što se tiče levita: Ahija je bio postavljen nad riznicu Gospodnjeg hrama i dragocjenosti. Ladanovi sinovi, to jest potomci Geršonovca Ladana, poglavari Ladanovih porodici, Geršonovca, bili su Jehielovci. Sinovi Jehiela, Setama i njegovog brata Joela, bili su postavljeni nad blago Gospodnjeg hrama. Od Amramovaca, Jisharovaca, Hebronovaca i Uzielovaca bi Šebuel, potomak Geršona, Mojsijeva sina, vrhovni nadzornik blaga. A što se tiče njegove braće: od Eliezera, čiji je sin bio Rehabja, pa njegov sin Ješaja, pa njegov sin Joram, pa njegov sin Zikri, pa njegov sin Šelomit; taj Šelomit je uz svoju braću bio postavljen nad sve dragocjenosti i posvećene stvari koje je kralj David sa porodičnim poglavarima, nadstojnicama nad hiljadama, stotnicima i vojskovađama posvetio, naime, posvetili su ratni plijen da podrže Gospodnji hram, kao i nad sve ostalo što su posvetili Samuel, vidovnjak, i Šaul, Kišev sin i Abner, sin Nerov, i Joab, Sarvijin sin; Šelomit i njegova braća nadgledali su sve posvećene stvari. Od Jisharovih sinova su Kenanija i njegovi sinovi bili postavljeni za nadstojnike i sudije u Izraelu, za obavljanje spoljnjih poslova. Od Hebronovih sinova Hašabja i njegovi suplemenici, hiljadu i sedam stotina valjanih ljuti, služili su u upravi Izraela s ovu stranu Jordana, dakle, ka zapadu za sve Gospodnje poslove i kraljevu službu. Jerija je bio poglavar Hebronovih sinova, njihovih rodova i porodica. U četrdesetoj godini Davidovog kraljevanja ih počeše potraživati i među njima, u Jazeru u Gileadu, nađoše valjane muževe, i braću njegovu, valjane ljude, dvije hiljade i sedam stotina porodičnih poglavara. Njih je kralj David postavio nad Rubenovce, Gadovce i polovinu plemena Manaše, za sve Božije poslove i kraljevu službu. A ovo su Izraelovi sinovi po njihovom broju, porodični poglavari, nadstojnici nad hiljadama, stotnici i nadglednici. Služili su kralju po redovima, dolazili su i odlazili svakoga mjeseca, u svim mjesecima godine; a u svakom redu je bilo dvadeset i četiri hiljade muževa. Nad prvi red, za prvi mjesec, bio je postavljen Jašobam, Zabdielov sin. Njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. On je poticao od Peresovih sinova, i bio je poglavar svih vojskovođa u prvom mjesecu. Nad red za drugi mjesec bio je postavljen Dodaj, Ahošanin; nadglednik iz njegovog reda Miklot, i njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. Treći vojskovođa, za treći mjesec, bio je poglavar Benaja, sin Jojade, svećenika; i njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. Ovaj Benaja je bio jedan od trideseterice junaka i bio je postavljen nad tridesetericu. Na čelu njegovog reda je stajao Amizabad. Četvrti, za četvrti mjesec, bio je Joabov brat Asahel, a nakon njega njegov sin Zebadja. Peti, za peti mjesec, bio je knez Samhut, Jizrahanin; njegovom redu je pripadalo dvadeseti četiri hiljade muževa. Šesti, za šesti mjesec, bio je Ira, Ikešov sin iz Tekoe. Sedmi, za sedmi mjesec, bio je Heles, Pelonjanin, od Efrajimovih sinova; njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. Osmi, za osmi mjesec, bio je Hušaćanin Sibkaj, od Zahrijeva roda; njegovom redu pripadalo je dvadeset i četiri hiljade muževa. Deveti, za deveti mjesec, bio je Abiezer iz Anatota, od Benjaminovih sinova; njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. Deseti, za deseti mjesec, bio je Mahraj iz Netofe, od Zarhijevih sinova; njegovom redu pripadalo je dvadeset i četiri hiljade muževa. Jedanaesti, za jedanaesti mjesec, bio je Benaja iz Piratona, od Efrajimovih sinova; njegovom redu pripadalo je dvadeset i četiri hiljade muževa. Dvanaesti, za dvanaesti mjesec, bio je Heldaj iz Nitofe, Otnielovac; njegovom redu je pripadalo dvadeset i četiri hiljade muževa. A nad Izraelova plemena bili su postavljeni: nad Rubenovce knez Eliezer, Zikrijev sin; nad Simeonovce, Šefatja, Maakin sin. Nad Levite Hašabja, Kemuelov sin, nad Aronovce Sadok; nad Judejce Elihu, Davidov brat, nad Jisakarovce Omri, Mihaelov sin. Nad Zebulonovce Jišmaja, Obadijin sin, nad Naftalijevce Jerimot, Azrielov sin. Nad Efrajimovce Hošea, Azazijin sin, nad jednu polovinu Manašeovog plemena Joel, sin Pedajin; nad drugu polovinu Manašeovog plemena u Gileadu Jido, sin Zaharijin; nad Benjaminom Jaasiel, Abnerov sin. Nad Danovce Azarel, Jerohamov sin. To su knezovi Izraelovih plemena. No, David nije dao popisati i izbrojati one koji su bili mlađi od dvadeset godina, jer je Gospod obećao da će umnožiti Izrael kao zvijezde nebeske. Sarvijin sin Joab počeo je sa popisom, ali ga nije dovršio, jer je zbog ovoga na Izrael sručen strašan sud. Zbog toga broj nije unesen u ljetopise kralja Davida. Nad kraljeve zalihe bio je postavljen Azmavet, Adielov sin; a nad zalihe u gradovima, selima i tvrđavama bio je postavljen Jonatan, Uzijin sin. Nad zemljoradnike koji su obrađivali zemlju bio je postavljen Ezri, Kelubov sin. Nad vinograde je bio postavljen Šimej, Ramaćanin; nad zalihe vina u vinogradima Sabdi, Šifmejac. Nad maslinicima i smokvicima u Šefeli bio je postavljen Baal Hanan, Gederac; nad zalihe ulja Joaš. Nad goveda koja su napasali u Šaronu bio je postavljen Šitraj, Šaronac, a nad goveda u dolinama, Šafat, sin Edlajev. Nad kamile bio je postavljen Obil, Jišmaelac; a nad magarce Jehdeja, Meronoćanin. Ovcama je upravljao Jaziz, Hagrijac. Sve su ovo bili upravitelji dobara kralja Davida. No, Jonatan, Davidov stric, mudar, vješt i učen čovjek, bio je savjetnik. Jekiel, Hamnoijev sin, bio je odgajatelj kraljevih sinova. Ahitofel je također služio kao kraljev savjetnik, a Hušaj, Arkijac, bio je kraljev prijatelj. Poslije Ahitofela bili su Jojada, sin Benajin, i Abjatar. Joab je bio kraljev vojskovođa. David okupi sve starješine Izraela u Jerusalemu, sve poglavare plemena, poglavare redova koji su služili kralju, nadstojnike nad hiljadama, stotnike i nadzornike nad svim dobrima, nad stokom koja je pripadala kralju i njegovim sinovima, uz njih i sobare, junake i sve valjane muževe. Tad kralj ustane i reče: „Čujte moje riječi, braćo moja, narode moj! U srcu mi je ležala želja da izgradim stanište za Gospodnji Kovčeg, da načinim podnožje nogama Boga našeg, i za ovu gradnju sam se spremao. No, Bog mi reče: ‘Ti nećeš Mome imenu izgraditi Hram jer si ratnik i prolijevao si krv!’ Gospod, Bog Izraela, mene je od sveg doma otaca mojih izabrao da dovijeka budem kralj nad Izraelom, izabrao je Judu kao kneza, a iz plemena Juda dom moga oca, a među sinovima moga oca ja sam Mu bio drag, tako da me učinio kraljem nad cijelim Izraelom. A od svih mojih sinova, jer mi Gospod dade mnogo potomaka, On izabra moga sina Salomona da sjedne na prijestolje Gospodnjeg kraljevstva. Tako je meni kazao: ‘Neka tvoj sin Salomon izgradi Moj hram i Moja predvorja. Jer on će biti Moj sin, a Ja ću biti njegov otac. Njegovo kraljevstvo ću dovijeka utemeljiti ako ostane pri tome da drži Moje zapovijedi i Moje pravo onako kako to čini danas.’ Zato vas sada opominjem pred svim Izraelom, pred cijelom Gospodnjom zajednicom i pred ušima Boga našega: slijedite i tražite sve zapovijedi Gospoda, Boga svoga, da dobra zemlja ostane vaše vlasništvo i da je na vijeke vjekova naslijede vaša djeca nakon vas! A ti, sine Salomone, spoznaj Boga oca svoga i služi Ga svim srcem i voljne duše! Jer Gospod ispituje sva srca i zna svaku misao i želju. Ako Ga budeš tražio, onda će on sigurno dati da Ga nađeš, ali ako Ga budeš ostavio, On će te dovijeka odbaciti! Zato sada pripazi! Jer Gospod je tebe izabrao da Mu izgradiš Hram i Svetište. Budi snažan, izvedi to!” I David svome sinu dade nacrt prednjih odaja i ostalih zgrada, riznice, gornjeg sprata, unutarnjih odaja i prostora za pomirbeni poklopac. A dao mu je i nacrt svega onoga što je u sebi nosio posredstvom Duha; naime, predvorje Gospodnjeg hrama, sve prostorije naokolo za dragocjenosti Božijeg hrama i za riznicu posvećenih predmeta; nacrt za svećenička i levitska odjeljenja i za sve službe u Gospodnjem hramu, za pribor u Hramu. Dao mu je zlata po potrebi, za razni pribor službe, i srebra po potrebi za razni srebreni pribor, za svakojaki pribor svake službe, i onoliko koliko je bilo potrebno za zlatni svijećnjak, zlatne svjetiljke, za svaki svijećnjak i njegove svjetiljke ponaosob. Isto je učinio i za srebrene svijećnjake, za svijećnjak i njegove svjetiljke, sve ono što je bilo potrebno za svaki svijećnjak. Dao je zlato i za stolove na kojima će stajati hljeb, za svaki sto odgovarajuću težinu; isto je učinio i za srebrene stolove. Čistog zlata mu dade za viljuške, umivaonike, naćve i zlatne pehare, za svaki pehar po njegovoj mjeri; isto učini i za srebrene pehare, za svaki po njegovoj težini. I za kadione žrtvenike dade najčistije zlato, sve po potrebi. Dade mu i primjerak kola, zlatnih kerubina, koji svoja krila šire i tako prekrivaju Gospodnji Kovčeg. „O svemu ovome”, reče David, „o svim djelima nacrta podučio me svojim pismom, jer je Gospodnja ruka bila na meni.” Tako se David obrati svome sinu Salomonu: „Budi snažan i hrabar, izvedi to! Nemoj strahovati, nemoj se plašiti! Jer je Bog, Gospod, Bog moj, sa tobom i neće te pustiti, neće te ostaviti, sve dok ne dovršiš sva djela za službu na Gospodnjem hramu! I gle, ovo su redovi svećenika i levita za svu službu u Božijem hramu; za svako djelo će uz tebe biti dobrovoljci, oni, mudri i vješti u svakom poslu; a tvoju zapovijed će slušati i poglavari i sav narod!” Potom se David obrati cijeloj zajednici govoreći: „Moj sin Salomon, kojeg je jedini Bog odabrao, još je mlad i neiskusan, a djelo je ogromno, jer gradnja ovog Hrama nije za čovjeka, nego za Gospoda Boga. Ali ja sam iz sve snage nabavljao sve što je potrebno za Hram Boga svoga; zlato za zlatni pribor, srebro za srebreni, mjed za mjedeni, željezo za željezni, drvo za drveni, kamen oniks i svakojakih kamenova za okvire, kamena za ukras, šarene kamenice, svakojakog dragog kamenja i silu bijelog mermera. A pošto mi je mio Dom moga Boga, dajem i vlastita dobra, jer imam zlata i srebra za Božiji dom, pored svega onog što sam nabavio za Svetište: tri hiljade talenata od ofirskoga zlata, sedam hiljada talenata čistog srebra, da se oblože zidovi Hrama, kako bi ono što treba biti od zlata bilo zlatno, i kako bi ono što je propisano da se izradi od srebra bilo srebreno, i za sve radove ruku umjetnika. A ko je danas spreman da priloži još nešto za Gospoda?” Tad se pokazaše voljnim poglavari očinskih domova, poglavari Izraelovih plemena, nadstojnici nad hiljadama, stotnici i upravnici kraljevih poslova; oni za službu Božijeg hrama udijeliše pet hiljada talenata zlata i deset hiljada darika, deset hiljada talenata srebra, osamnaest hiljada talenata mjedi i stotinu hiljada talenata željeza. A svi oni koji su imali dragog kamenja udijeliše ga za riznicu Gospodnjeg hrama i predaše u ruke Geršonovca Jehiela. Narod se radovao zbog svojih dobrovoljnih priloga jer su davali Gospodu voljno iz sveg srca; a i kralj David se veselio. David je hvalio Gospoda pred cijelom zajednicom govoreći: „Hvaljen si, o Gospode, Bože našeg oca Izraela, od vijeka do vijeka. Tvoja je, o Gospode, veličina, sila i slava, Tvoj je sjaj i uzvišenost! Jer sve ono što je na nebesima i na zemlji pripada Tebi. Tvoje je carstvo, o Gospode, i Ti si kao poglavar uzvišen nad svim ostalim! Bogatstvo i slava dolaze od Tebe! Ti vladaš nad svim, u Tvojoj su ruci sila i snaga; u Tvojoj je moći da sve učiniš velikim i snažnim! A sada, Bože naš, hvalimo i slavimo Tvoje predivno ime. Jer što sam ja i šta je moj narod, da bismo imali snage da sve ovo damo dobrovoljno? Jer od Tebe sve dolazi, i dali smo Ti iz Tvoje vlastite ruke. Mi smo tuđinci i Tvoji gosti, kao što su to bili i svi naši očevi. Naš život na zemlji je poput sjenke i ne opstajemo. Gospode, Bože naš, sve ovo bogatstvo koje smo spremili kako bismo izgradili Hram Tvome svetom imenu potiče iz Tvoje ruke, sve ovo pripada Tebi. Gospode, ja znam da ispituješ srca, i da Ti je mila iskrenost. Zato sam sve ovo dao iskreno, dobrovoljno i od srca, a sada sam radosno posmatrao kako Tvoj narod, koji se ovdje okupio, dobrovoljno daje. Gospode, Bože naših očeva Abrahama, Isaka i Izraela, dovijeka čuvaj ovakve postupke i misli u srcu Svoga naroda, i čvrsto usmjeri njihova srca Sebi! A mome sinu Salomonu dodijeli pravično srce, da Tvoje zapovijedi, svjedočanstva i odredbe čuva, da sve učini i dovrši gradnju za koju sam sve pripremio!” Potom David nastavi: „A sada hvalite Gospoda, Boga svoga!” I sva zajednica je hvalila Gospoda, Boga svojih očeva; padali su ničice pred Gospodom i kraljem. Sutradan su Gospodu prinijeli klanice i paljenice, hiljadu junaca, hiljadu ovnova, hiljadu janjaca, uz žrtve nalivnice, osim toga silu klanica za cijeli Izrael. Toga dana su jeli i pili u velikom veselju pred Gospodom; a Salomona, Davidovog sina, po drugi put proglasiše kraljem i pomazaše ga kao Gospodnjeg plemića, a Sadoka za svećenika. Tako je Salomon sjedio na Gospodnjem prijestolju kao kralj umjesto svoga oca Davida, i sve mu je uspijevalo, jer ga je cijeli Izrael slušao. Svi silnici i poglavari, svi sinovi kralja Davida mu se pokoriše. Gospod je Salomona silno uzvisio pred cijelim Izraelom i dodijelio takav sjaj njegovom kraljevanju, kakav nijedan kralj nad Izraelom prije njega nije imao. Tako je nad Izraelom vladao David, Jišajev sin. No, kraljevao je nad Izraelom četrdeset godina; u Hebronu je vladao sedam godina, a u Jerusalemu trideset i tri godine. Smrt ga snađe u zrelim godinama, zadovoljnog životom, slavom i bogatstvom. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Salomon. A povijest kralja Davida, prijašnja kako i naknadna, zabilježena je u povijesti vidovnjaka Samuela, i u povijesti vjerovjesnika Natana, i u povijesti vidovnjaka Gada; uz cijelu njegovu vlast i silu, uz sve ono što se zbilo u Izraelu tokom njegove vladavine i u svim kraljevstvima zemaljskim. Salomon, sin Davidov, postajao je sve moćniji u svome kraljevanju, a Gospod, Bog njegov, bio je uz njega i načinio ga veoma silnim. Tako je Salomon razgovarao sa cijelim Izraelom, sa nadstojnicima nad hiljadama i stotnicima, sa sudijama i svim knezovima u Izraelu, i sa porodičnim poglavarima. Salomon i cijela zajednica uz njega odlazili su na uzvisinu, koja je bila u Gibeonu; jer tamo je bio Božiji Šator susreta, koji je Mojsije, sluga Gospodnji, podigao u pustinji. No, David je Božiji Kovčeg donio iz Kirjat Jearima na mjesto koje je za njega spremio; jer je u Jerusalemu podigao šator za Kovčeg. Ali mjedeni žrtvenik koji je izradio Besalel, Urijev sin, Hurov unuk, nalazio se tamo pred Gospodnjim stanom, a Salomon i zajednica su odlazili tamo k Njemu. I Salomon je tamo prinosio žrtve pred Gospodom, na mjedenom žrtveniku koji je stajao pred Šatorom susreta; tamo je prinio hiljadu paljenica. Te noći se Gospod prikaza Salomonu govorivši: „Zamoli, i ja ću dati!” A Salomon odvrati Bogu: „Mome ocu Davidu si ukazao veliku milost, a mene si načinio kraljem namjesto njega. A sada Gospode, o Bože, daj da se ostvari Tvoja riječ koju si uputio Davidu! Jer Ti si me podigao za kralja naroda koji je brojan kao prah zemaljski. Daj mi mudrosti i razboritosti, da znam pred ovim narodom ulaziti i izlaziti. Jer ko može upravljati ovim silnim narodom?” Tad se Bog obrati Salomonu: „Zato što ti je drago srcu i zbog toga što nisi tražio bogatstvo, dobra, slavu, smrt svojih neprijatelja, niti dug život, nego si tražio mudrost i razboritost da vodiš Moj narod, nad koji sam te podigao za kralja; neka ti zato bude dana mudrost i razboritost! Uz to ću ti dati bogatstvo, dobra i slavu, kao što ih nije svojim zvao nijedan kralj prije tebe, niti će ih imati bilo koji kralj poslije tebe!” I Salomon dođe sa uzvisine, koja je bila u Gibeonu, od Šatora susreta, u Jerusalem i tako je vladao nad Izraelom. Salomon je skupljao bojna kola i konjicu, tako da je imao hiljadu i četiri stotine bojnih kola i dvanaest hiljada konjanika; njih je smjestio u kolskim gradovima i kod kralja u Jerusalemu. I kralj učini da zlata i srebra bude kao kamenja, a kedrovine kao dudova u Šefeli. Salomonu su dovodili konje iz Egipta i Koe, a kraljevi trgovci su ih kupovali za određenu cijenu. Uvozili su bojna kola iz Egipta, koja su koštala po šeststo šekela srebra, i konje koji su koštali po stotinu i pedeset šekela; njihovim posredstvom su ih dobivali i svi hetitski i aramejski kraljevi. Salomon je namjeravao Gospodnjem imenu izgraditi hram, a sebi dvor u kojem će stolovati. Salomon odredi sedamdeset hiljada nosača i osamdeset hiljada klesara u gorju i tri hiljade i šeststo nadzornika nad njima. Tad Salomon pošalje poruku Hiramu, kralju Tira, poručivši: „Učini onako kako si već činio sa mojim ocem Davidom kada si mu poslao kedrovine da sebi sagradi dom – tako sad učini i sa mnom. Gle, imenu Gospoda, Boga svoga, hoću izgraditi hram, da ga Njemu posvetim i da kadim miomirisnim kadom ispred Njega, da prinosim hljebove i paljenice ujutro i svake večeri, kada su subote, mjeseci mlađaci i blagdani Gospoda, Boga našeg. To je Izraelova zadaća na vijeke vijekova. A hram koji namjeravam sagraditi treba biti velik, jer je Bog naš veći od svih drugih bogova. No, mogu li Mu uopće izgraditi hram? Naime, nebo i svih nebesa neba Ga ne mogu obuhvatiti; a ko sam ja da Mu hram gradim osim kao mjesto gdje ću pred Njim kaditi? A sada mi pošalji mudraca koji umije raditi sa zlatom, srebrom, mjedi, željezom, crvenim purpurom, karmezinom i modrim grimizom, i koji je vješt u poslu rezbarskom, da surađuje sa umjetnicima koji su kod mene u Jerusalemu i Judeji, a koje je uposlio moj otac. Pošalji mi kedrovine, čempresa i sandalovine iz Libanona, jer ja znam da tvoje sluge umiju obarati stabla libanonska. I gle, neka moje sluge budu uz tvoje sluge da mi pripremite mnogo građe; jer hram koji namjeravam izgraditi treba biti ogroman i divan. A gle, tvojim slugama, drvosječama koji će obarati stabla, dat ću dvadeset hiljada kora pšenice, dvadeset hiljada kora ječma, dvadeset hiljada bata vina i dvadeset hiljada bata ulja.” Tad Hiram, kralj Tira, Salomonu posla ovaj pismeni odgovor: „Gospod te učinio kraljem jer voli Svoj narod.” I Hiram nastavi ovako: „Neka je hvaljen Gospod, Bog Izraela, koji je stvorio nebesa i zemlju, jer je kralju Davidu dao mudrog sina, koji je tako razborit i razuman, da svome Gospodu hoće hram sagraditi, a sebi kraljev dom! Šaljem vam razumnog muža, Huram-Abija, on je sin jedne žene iz Danovog plemena, a otac mu je Tirac. Taj umije raditi sa zlatom, srebrom, željezom, kamenom i drvetom, sa crvenim i plavim purpurom, bezom i karmezinom; razumije se u sve načine rezbarenja i umije načiniti svaku umjetninu koju mu zadaš uz pomoć tvojih umjetnika i sa umjetnicima moga gospodara Davida, tvoga oca. A neka sada moj Gospodar slugama pošalje pšenicu, ječam, ulje i vino, onako kako je obećao, a mi ćemo obarati stabla u Libanonu, onoliko njih koliko ti bude potrebno, i dovesti ih splavovima morem u Jafu. A ti ih onda odnesi u Jerusalem!” Salomon izbroji sve tuđince u zemlji Izrael, nakon što je već njegov otac David učinio popis; svega ih je bilo stotinu pedeset i tri hiljade i šeststo. Njih sedamdeset hiljada je uposlio kao nosače, osamdeset hiljada kao klesare, a tri hiljade i šeststo kao nadzornike koji će ljude poticati na rad. I Salomon poče graditi Hram Gospodnji u Jerusalemu, na brdu Morija, tamo gdje se Gospod prikazao njegovom ocu Davidu, na onom mjestu koje je David odredio, na gumnu Jebusejca Ornana. Počeo je graditi drugoga dana drugog mjeseca u četvrtoj godini svoje vladavine. Ovako je Salomon udario temelj Hramu: dužina je bila šezdeset lakata po staroj mjeri i širine dvadeset lakata. No, prednje odaje koje su se pružale duž cijele dužine Hrama, bile su široke dvadeset lakata, a stotinu dvadeset lakata visoke. Veliki prostor je obložio čempresovim drvetom i presvukao zlatom, i sve to je okitio palmama i cvjetnim vijencima. Hram je obložio i ukrasio skupocjenim kamenom; no, zlato je bilo iz Parvajima. Dade da se Hram, grede krova, pragovi, zidove i vrata oblože zlatom i naredi da se na zidovima izrezbare kerubini. Potom je dao da se izradi prostor za Svetinju nad svetinjama. Taj prostor je bio širok dvadeset lakata, širine kao i sam Hram, dakle, dvadeset lakata; dao je da se obloži čistim zlatom, teškim šeststo talenata. Klinovi su bili teški pedeset šekela zlata; a i gornje odaje je obložio zlatom. Dao je da se u prostoru koji je namijenjen za Svetinju nad svetinjama izrade dva kerubina pa je i njih presvukao zlatom. Krila kerubina su bila široka dvadeset lakata; krilo prvog kerubina, dugo pet lakata, doticalo je zid prostorije, a drugo krilo, koje je također bilo dugo pet lakata, dodirivalo je krilo drugog kerubina. Tako je i krilo drugog kerubina bilo široko pet lakata i doticalo je zid prostora, i drugo krilo, dugo pet lakata, bilo je povezano sa krilom prvog kerubina. Tako su se njihova krila širila na dvadeset lakata, a stajali su na vlastitim nogama, a lica su im bila okrenuta glavnom prostoru. Dao je da se izradi i zavjesa od modrog i crvenog grimiza, od karmezina i beza, i da se po njoj izvezu kerubini. Naredio je da se ispred Hrama podignu dva stupa, visoka trideset i pet lakata, a na njima oglavlje visoko pet lakata. Dao je da se ispletu vijenci kao u Hramu, i pričvrstio ih gore na stupovima, izradio je stotinu šipaka i objesio ih na vijence. Stupove je postavio pred Hramom, jedan sa desne strane, a drugi sa lijeve; desni stup je nazvao Jahin, a lijevi Boaz. Također je dao da se izradi mjedeni žrtvenik, bio je dvadeset lakata dug, dvadeset širok, i visok deset lakata. Izlio je i mjedeno more, bilo je deset lakata široko od jednog kraja do drugoga, okruglo i visoko pet lakata; trebao je konopac dug trideset lakata da ga obuhvati. A ispod mora su bili volovski likovi, deset na jedan lakat, svuda oko njega. More je stajalo na dvanaest volova, tri su bila okrenuta sjeveru, tri zapadu, tri jugu i tri na istok; tako je more stajalo na njima, a zadnjice volova su bile okrenute ka unutrašnjosti. Bilo je debljine dlana, a rub mu je bio izrađen kao rub pehara, kao cvijet ljiljanov; primalo je tri hiljade bata. Tako je izradio deset umivaonika, pet je postavio na desnu stranu, a pet na lijevu, da bi se mogli koristiti za pranje; i ono što je bilo određeno da se prinese kao paljenica tu se sapiralo. Ali more je bilo određeno za svećenička pranja. Izradio je i deset zlatnih svijećnjaka po uputama i postavio ih u Hram; pet na desnoj strani, a drugih pet na lijevoj. Napravio je deset stolova i postavio ih u Hram; pet je stavio na desnu, a pet na lijevu stranu. Načinio je i stotinu zlatnih zdjelica. Uredio je i predvorje za svećenike, kao i veliko predvorje i kapije; kapije je obložio mjeđu. A u svetištu je također izradio dva kerubina, vještinom kiparskom, pa ih je dao presvući zlatom. A Huram je izradio lonce, lopatice i zdjelice; tako je Huram dovršio djelo na Božijem hramu koje je imao izraditi za kralja Salomona; dva stupa i dva okrugla oglavlja na stupovima, i dva spleta kojim je valjalo pokriti oglavlja na stupovima, kao i četiri stotine šipaka na oba spleta, dva reda šipaka na svakom, da se pokriju okrugla oglavlja na stupovima. Izradio je i postolja, umivaonike sa postoljima, more i volove ispod. Lonce, lopatice, viljuške i sav pribor je izradio Huram Abi za kralja Salomona i Gospodnji hram, od sjajne mjedi. Kralj ih je dao izliti u dolini Jordana, u glini, između Sukota i Serede. Salomon je dao da se izradi puno ovog pribora, toliko da nije bilo moguće izmjeriti težinu mjedi. Salomon je dao da se izradi sav pribor koji je pripadao Božijem hramu: zlatni žrtvenik, stolove na kojima su stajali hljebovi, svijećnjake sa svojim svjetiljkama od čistoga zlata, da ih pali po propisima ispred svetišta, zlatne cvjetove, svjetiljke i usekače; sve ovo od čistoga zlata. Uz to i noževe, zdjelice, tave i kadionice od čistoga zlata. I ulaz u Hram je bio pozlaćen, kako i unutarnja vrata koja su vodila do svetišta, i vrata hramskog prostora. Tako dovršiše sve poslove koje je Salomon naredio za Gospodnji hram. I Salomon unese u Hram ono što je njegov otac David posvetio: srebro, zlato i sav pribor, i sve to stavi u riznice Božijeg hrama. U to vrijeme je Salomon sazvao sve starješine Izraela i sve plemenske poglavare, knezove očinskih domova Izraela u Jerusalemu, kako bi Kovčeg Gospodnjeg saveza donijeli u Davidov grad, to jest Sion. Svi muževi Izraela se skupiše na blagdan, u sedmom mjesecu. Dođoše sve Izraelove starješine, a leviti su nosili Kovčeg. Tako uznesoše Kovčeg sa Šatorom susreta i svim svetim priborom koji je bio u njemu; sve su to uznijeli svećenici i leviti. Kralj Salomon je sa svom Izraelovom zajednicom, koja se bila skupila kod njega, stajao pred Kovčegom. Prinosili su toliko ovaca i volova da im broj nije bilo moguće procijeniti niti izračunati. A svećenici unesoše Gospodnji Kovčeg na određeno mjesto, u svetište Hrama, u Svetinju nad svetinjama, pod krila kerubina. A kerubini su širili krila iznad mjesta na kojem je stajao Kovčeg, tako su kerubini prekrivali Kovčeg i njegove poluge. Ali poluge su bile tako duge da su se krajevi poluga od Kovčega vidjeli, ali nisu bili vidljive izvana. Tamo su do dana današnjeg. U Kovčegu nije bilo ničeg osim onih dviju kamenih ploča koje je Mojsije položio u njega na Horebu, gdje je Gospod sa Izraelovim sinovima sklopio Savez kada su izašli iz Egipta. I desi se, kad su svećenici izlazili iz svetišta, jer su se svi svećenici, koji su bili prisutni, posvetili bez obzira na redove, kad su i leviti, svi pjevači, Asaf, Heman, Jedutun, njihova braća i sinovi, odjeveni u bijeli bez, stajali sa cimbalima, harfama i citrama istočno od žrtvenika, a uz njih stotinu dvadeset svećenika koji su trubili, tad je bilo kao da su oni koji su trubili i pjevali pustili jedan jedinstveni glas, kako bi Gospoda slavili i hvalili, kada su dizali glasove uz trube, cimbala i druga svirala, i kad su hvalili Gospoda, da je dobar i da je Njegova milost vječna, tad se Hram, Gospodnji dom, ispuni jednim oblakom, tako da svećenici nisu mogli prići od oblaka da vrše službu, jer je Gospodnja slava ispunila Hram Božiji. Tad je Salomon kazao sljedeće: „Gospod je kazao da Mu je volja boraviti u tami. Ali ja sam Ti sagradio Hram, da u njemu budeš na vijeke vijekova.” Tad se kralj okrene i blagoslovi cijelu Izraelovu zajednicu koja se tu bijaše skupila. I on nastavi govoriti: „Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, koji je Svojim ustima govorio mome ocu Davidu i koji je vlastitom rukom ispunio sve što je obećao; a potom je kazao: ‘Od onoga dana kada sam Svoj narod izveo iz zemlje Egipat, nikada nisam među svim plemenima Izraelovim izabrao grad da Mi se tamo gradi Hram, da tamo boravi Moje ime, a nisam izabrao ni čovjeka koji će biti knez nad Mojim narodom Izraelom. Ali izabrao sam Jerusalem da tamo stanuje Moje ime, i Davida sam odabrao da bude postavljen nad Moj narod Izrael.’ Zaista, moj otac David je imao želju i u dubini svoga srca je priželjkivao da Gospodnjem imenu, Bogu Izraela, izgradi Hram. No, Gospod je poručio mome ocu: ‘To što ti je bilo srcu drago da Mome imenu izgradiš Hram, što ti je to bila želja, to ti se kao dobro pripisuje, ali ti nećeš sagraditi Hram, nego tvoj sin koji će poteći od tebe, on će izgraditi Hram Mome imenu!’ I Gospod je dao da se ispune Njegove riječi, sve ono što je kazao, jer ja sam došao na mjesto moga oca Davida i sjedim na prijestolju Izraela, onako kako je Bog rekao, i izgradio sam Gospodnjem imenu, Bogu Izraela, Hram. Položio sam u njega Kovčeg, u kojem je Gospodnji savez koji je sklopio sa sinovima Izraelovim.” Tad stane pred Gospodnji žrtvenik, ispred sve zajednice Izraelove i raširi svoje ruke. Salomon je dao da se izradi mjedeno podnožje i da se postavi nasred hramskog vrta. Bilo je pet lakata dugo, pet široko i visoko tri lakta. Tako se popne na podnožje pa klekne na koljena pred cijelom Izraelovom zajednicom i ruke pruži ka nebu. Zatim poče moliti ovim riječima: „O Gospode, Bože Izraela! Nema boga koji Ti je ravan i sličan, ni na nebu, ni na zemlji, jer Ti čuvaš Savez i daješ milost Svojim slugama, koji iz sveg srca hode pred Tobom, od Tebe koji si ispunio sve što si obećao Svome sluzi Davidu, mome ocu; sve što si kazao vlastitim ustima Tvoje su ruke ispunile, i sve bi onako kako je danas. A sada, Gospode, o Bože Izraela, ispuni sve ono što si obećao Svome sluzi Davidu, mome ocu, kada si govorio: ‘Neće ti nedostajati čovjek pred Mojim licem koji će sjediti na Izraelovom prijestolju, ako tvoji sinovi budu slijedili stazu, ako budu hodili u Mom zakonu, onako kako si ti preda Mnom išao!’ Daj Gospode, Bože Izraela, da se ostvari riječ koju si uputio Svome sluzi Davidu! No, da li Bog zaista boravi među ljudima na zemlji? Gle, nebo i neba svih nebesa Te ne mogu obuhvatiti, kako da to učini ovaj Hram koji sam Ti izgradio! Osvrni se na molitvu i vapaj Tvoga sluge, o Gospode, Bože moj, da uslišiš zov i molitvu koju Tvoj sluga pred Tebe donosi. Daj da Tvoje oči zorno stražare nad ovim Hramom svakog dana i svake noći, nad ovim mjestom za koje si kazao da ćeš tamo postaviti Svoje ime, da uslišiš molitvu koju Tvoj sluga moli okrenut ovom mjestu. Počuj molitve i vapaje Tvoga sluge i naroda Izraela, koje će upućivati okrenuti ovom mjestu! Čuj ih na mjestu Svoga doma, na nebesima, a kada ih čuješ, onda oprosti! Kada se neko ogriješi o svoga bližnjeg, kada mu nametnu zakletvu kojom mu se valja kleti, a on dođe i zakune se pred Tvojim domom, onda to usliši iz Svojih nebesa, stvori pravo Svojim slugama, tako što ćeš dati da krivac propadne i da se krivnja svali na njegovo čelo, i što ćeš zaštititi poštena čovjeka i vratiti mu po pravednosti njegovoj. I kada neprijatelji potuku Tvoj narod Izrael, jer se ogriješio o Tebe, kada se potom vrate i priznaju Tvoje ime pa se stanu moliti i vapiti pred Tvojim domom, onda ih poslušaj iz Svojih nebesa, oprosti grijeh Svoga naroda Izraela i opet ih vrati u zemlju koju si dao njima i njihovim očevima! Kada su nebesa zaklopljena i kada nema kiše, jer su se o Tebe ogriješili, i kada se potom budu molili ka ovom mjestu, kada priznaju Tvoje ime, i kada se odvrate od svoga grijeha jer si ih ponizio, onda ih poslušaj iz Svojih nebesa i oprosti grijehe Svojih sluga i Svoga naroda Izraela, tako što ćeš im pokazati dobri put kojim im valja poći; daj da kiša pada po zemlji koju si Svome narodu dao kao baštinu. Kada glad zavlada u zemlji, kad izbije pošast, kad su suša, nevolja, skakavci i gusjenice, kada neprijatelj opsjeda gradove njegove zemlje, kad izbije kuga, kad se širi bolest, šta god tad bude molio kakav čovjek ili sav Tvoj narod Izrael, kada svako od njih prepozna svoju pošast i svoj bol, kada budu širili ruke prema ovom Hramu, Ti ih počuj iz Svojih nebesa, iz Svoga doma, oprosti svakome i daj mu po njegovim stazama, jer Ti jedini spoznaješ srca sinova ljudskih, kako bi Te se plašili, da hode Tvojim stazama svakoga dana, sve dok žive u ovoj zemlju koju si dao našim očevima. No, i kada stranac, koji ne pripada Tvome narodu Izraelu, koji stiže iz daleke zemlje zbog Tvoga silnog imena i Tvoje snažne ruke i ispružene desnice; kada stiže da Ti se pomoli okrenut ovom Hramu, onda to usliši sa Svojih nebesa, Svoga doma, i učini sve za što Te moli ovaj stranac, da svi narodi na zemlji prepoznaju Tvoje ime i da Te se plaše kao i Tvoj narod Izrael, i da spoznaju da je Tvoje ime prozvano nad ovim Hramom koji sam podigao! Kada Tvoj narod pođe u boj protiv neprijatelja svojih, na put na koji ćeš ih Ti poslati, i kada Ti se stanu moliti, okrenuti ovom gradu, koji si izabrao, ovom Hramu, koji sam podigao Tvome imenu, onda čuj njihovu molitvu i njihov vapaj sa nebesa i daj im pravo! Kada se ogriješe o Tebe, jer nema čovjeka koji ne griješi, kada se razgnjeviš zbog njih i kada ih predaš u ruke njihovih neprijatelja, tako da ih hvataju i odvode u daleke ili bliže zemlje; ako se tad dozovu u zemlji u koju ih odvedoše kao roblje, ako se povrate i stanu moliti Tebi u zemlju njihovog sužanjstva govoreći: ‘Griješili smo, činili smo nepravdu i bili bezbožnici!’ Ako se tako vrate Tebi iz svega srca i iz cijele duše u zemlji njihovog sužanjstva, iz one zemlje u koju ih odvedoše, i ako se budu molili okrenuti svojoj zemlji, koju si dao njihovim očevima, okrenuti onom gradu koji si izabrao, onom Hramu koji sam izgradio Tvome imenu, onda ih počuj sa neba, Tvoga doma, čuj njihovu molitvu i njihove vapaje, i oprosti Svome narodu za sve što je zgriješio prema Tebi! Zato, Bože moj, daj da Ti oči i uši budu otvorene i da se osvrnu na molitve sa ovog mjesta! A sada pođi, Gospode, o Bože, Svome miru, Ti i Kovčeg Tvoje slave! Pusti da Tvoji svećenici, o Gospode Bože, budu ogrnuti milošću i da se Tvoji vjernici raduju zbog dobrote! Gospode, o Bože, nemoj odbacivati lice Svoga pomazanika! Sjeti se milosti koju si obećao Svome sluzi Davidu!” A gle, kad je Salomon završio molitvu, sa neba pade oganj i spali paljenicu i klanice. Tako Gospodnja slava ispuni Hram do te mjere da svećenici nisu mogli ući u njega, jer je slava i veličina Gospodnja ispunjavala Njegov dom. No, kad su Izraelovi sinovi ugledali oganj kako pada sa neba i Gospodnju slavu nad Hramom, padoše na koljena, lica priljubiše uz zemlju, i stadoše hvaliti Gospoda zbog Njegove dobrote i moliti da Njegova milost traje dovijeka. Tako su kralj i cijeli narod prinosili klanice pred Gospodom. Kralj Salomon je kao klanice prinio dvadeset i dvije hiljade goveda i stotinu dvadeset hiljada ovaca. Tako su kralj i narod posvetili Božiji hram. Svećenici su stajali na svojim mjestima i leviti sa sviralima Gospodnjim, koja je dao izraditi kralj David kako bi hvalio Gospoda, da milost Njegova traje dovijeka. Trubili su sve dok su svećenici prinosili Davidovu zahvalnicu, a cijeli je Izrael stajao uz njih. Potom je Salomon posvetio unutarnji dio predvorja, koji se nalazio ispred Gospodnjeg hrama. Tamo je prinosio paljenice i komade loja sa pomirnica, jer paljenice, prinosnice i komadi loja nisu mogli stati na mjedeni žrtvenik koji je Salomon dao izraditi. Tako je Salomon u ono vrijeme slavio blagdan; slavio je sedam dana i cijeli Izrael se veselio sa njim, jedna velika zajednica od Lebo Hamata do potoka egipatskog. Osmog dana održaše svečani skup, jer su sedam dana slavili posvećivanje žrtvenika i blagdan. No, dvadeset i trećeg dana sedmog mjeseca on pusti narod da ode svojim šatorima; bili su radosni i ohrabreni zbog sve dobrote koju je Gospod dao Davidu, Salomonu i Svom narodu Izraelu. Tako je Salomon dovršio Gospodnji hram i kraljev dvor; i sve ono što je Salomon naumio izgradi uspješno u Gospodnjem hramu i svome domu. Tad se Gospod prikaza Salomonu tokom noći govoreći: „Uslišio sam tvoju molitvu i izabrao da ovo mjesto bude određeno za žrtve. Kad zaklopim nebesa, tako da kiše ne padaju, ili skakavcima naredim da zemlju poharaju, ili kad pošaljem kugu među Moj narod, i kada se Moj narod, nad kojim je postavljeno Moje ime, ponizi, kad počnu moliti i tražiti Moje lice, i kad se odvrate od svojih zlih staza, tad ću ih počuti sa nebesa, oprostit ću njihove grijehe i izliječiti zemlju. Tako će sada Moje oči motriti i Moje uši će paziti na molitve na ovom mjestu. Sada sam izabrao ovaj Dom i posvetio sam ga, da Moje ime tamo stoji dovijeka; i Moje oči i Moje srce će tamo biti u svim danima. A što se tebe tiče, ako budeš preda Mnom hodio onako kako je to činio tvoj otac David, i ako budeš radio sve ono što sam ti naredio, ako budeš slijedio Moje naredbe i Moje pravo, onda ću dovijeka učvrstiti prijestolje tvoga kraljevstva nad Izraelom, poštujući Savez koji sam sklopio sa tvojim ocem Davidom govoreći: ‘Neće ti nedostajati čovjek koji će nad Izraelom vladati.’ No, ako se od Mene odvratite i ako ostavite Moje zapovijedi i pravo koje sam vam dao, ako odete drugim bogovima i njima budete služili i molili, onda ću vas istjerati iz zemlje koju sam vam dao; i ovaj Hram koji sam posvetio imenu Svome ću odbaciti od Svoga lica i učinit ću vas poslovicom i sramotom među svim narodima. I nad ovim Hramom koji je bio uzvišen tada će se užasnuti svaki prolaznik i pitati se: ‘Zašto je Gospod učinio ovako nešto ovoj zemlji i ovom Hramu?’ A odgovorit će mu: ‘Zbog toga što su Gospoda, Boga svojih očeva, koji ih je izveo iz Egipta, odbacili i što su prišli drugim bogovima, što su im se molili i njima služili – zbog toga se na njih sručila ova silna nevolja!’” Kad prođe dvadeset godina u kojima je Salomon sagradio Gospodnji hram i vlastitu palaču, Salomon izgradi i gradove koje mu je Hiram dao, i dade da Izraelovi sinovi žive u njima. Tad Salomon pođe protiv Hamat-Sobe i osvoji je. Izgradio je i Tadmor u pustinji i sve gradove sa skladištima, koje je dao podignuti u Hamatu Podigao je i gornji i donji Bet-Horon, utvrđene gradove sa zidinama, kapijama i prijevornicama. Isto je i učinio i sa Baalatom i svim gradovima sa skladištima, gradovima kola i gradovima jahača, i sa svime što je Salomon naumio podignuti u Jerusalemu, Libanonu i u cijeloj zemlji kojom je vladao. A narodu koji je preostao od Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca, svima koji nisu pripadali Izraelu, njihovim sinovima, Salomon nametnu danak do dana današnjeg, svima koji su ostali u zemlji, koje Izraelovi sinovi nisu iskorijenili. Ali Salomon nije porobio nijednog od Izraelovih sinova za svoje poslove. Bili su njegovi ratnici, poglavari, vođe njegovih kola i konjanika. A vrhovnih poglavara kralja Salomona bilo je dvjesta i pedeset; oni su upravljali narodom. Salomon je doveo faraonovu kći u Davidov grad, gore u dvor koji je za nju podigao. Rekao je: „Moja žena neće živjeti u domu Davida, kralja Izraela. Mjesto je sveto jer je tamo smješten Gospodnji kovčeg!” Od tada je Salomon prinosio Gospodu paljenice na Gospodnjem žrtveniku, koji je podigao ispred trijema, sve ono što je valjalo žrtvovati svakoga dana po Mojsijevom zakonu, subotama, kad je mjesec mlađak i kad su blagdani, tri puta godišnje, kada je blagdan Beskvasnih hljebova, blagdan Sedmica i blagdan Sjenica. Podijelio je poslove svećeničkim redovima, onako kako ih je njegov otac David uredio, i levite poslao na njihovu službu da hvale i da služe svećenicima onako kako bude trebalo svakoga dana; vratare po njihovim redovima na kapije, jer tako je naredio David, čovjek Božiji. I nisu kršili kraljevu zapovijed kad je riječ o svećenicima i levitima, nisu to činili nijednom riječju, a tako su postupali i kada je riječ o blagu. Tako bi dovršeno cijelo Salomonovo djelo, od onoga dana kad bi utemeljen Gospodnji hram pa sve do njegovog završetka, kad je Gospodnji hram posve dovršen. U to vrijeme je Salomon otputovao u Esjon-Geber i u Elat, koji je na morskoj obali u zemlji Edom. I Hiram mu posla brodove po svojim ljudima, vještim mornarima. Oni otplove sa Salomonovim slugama u Ofir, uzmu tamo četiristo pedeset talenata zlata i sve donesu kralju Salomonu. Tako je i kraljica Sabe čula za Salomonovu slavu, i dođe u Jerusalem da Salomona iskuša zagonetkama. Pratila ju je velika povorka, puna kamila, začina, zlata i dragog kamenja. Salomonu je, nakon što je stigla, kazala sve ono što joj je bilo na srcu. Salomon joj dade odgovor na sva njena pitanja, jer Salomonu nije ništa bilo skriveno; nije bilo ničega na šta ne bi mogao dati odgovor. Kada je kraljica Sabe vidjela Salomonovu mudrost i dvor, koji je sagradio, hranu na stolovima, domove i odjeću njegovih knezova, nastup njegovih sluga, njegove peharnike i njihovu odjeću, paljenice koje je prinosio kod Gospodnjeg hrama, ona se posve zadivi. Tad reče kralju: „Ono što sam u mojoj zemlji čula o tvojim djelima i mudrosti tvojoj je istina! Nisam vjerovala njihovim riječima dok nisam došla i sve ovo vidjela svojim očima; i gle, ni polovicu tvoje velike mudrosti nisu dočarali! Nadvisuješ sve glasine koje sam čula! Sretni tvoji ljudi, doista, sretne su tvoje sluge koje postojano stoje pred tobom i slušaju tvoju mudrost! Neka je blagoslovljen Gospod, Bog tvoj, kojemu si mio, tako da te postavio na Njegovo prijestolje i učinio kraljem pred Gospodom, Bogom tvojim! Tvoj Bog te načinio kraljem da pošteno postupaš i čuvaš pravo jer ljubi Izrael, jer ga hoće dovijeka održati!” I ona kralju darova stotinu dvadeset talenata zlata i silu začina i dragog kamenja; inače nije bilo takvih začina kakve je kraljica Sabe darovala kralju Salomonu. Uz to su Hiramove i Salomonove sluge, oni koji su donosili zlato iz Ofira, donijeli još i sandalovine i dragog kamenja. I kralj dade da se od sandalovine izrade potpore za Gospodnji hram i kraljev dvor, također je dao da se izrade citre i harfe za pjevače; tako nešto nikada prije nije viđeno u zemlji Judeji. A kralj Salomon je kraljici Sabe dao sve što je poželjela i za što je zamolila, puno više od onoga što je ona darovala kralju. Potom se ona vrati u svoju zemlju sa svojim slugama. Zlato koje je Salomon primao tokom jedne godine bilo je teško šeststo šezdeset i šest talenata, ne brojeći ono što su donosile zanatlije i trgovci. Svi kraljevi Arabije i gradonačelnici zemlje donosili su zlato i srebro Salomonu. I kralj Salomon dade da se iskuje dvjesto dugih štitova od kovanog zlata; šeststo šekela kovanog zlata je upotrijebljeno za svaki štit. Uz to je dao da se izradi tristo manjih štitova od kovanog zlata, gdje je potrošeno po tristo šekela kovanog zlata za jedan mali štit. I kralj ih dade smjestiti u kući libanonske šume. Kralj je dao da se izradi jedno veliko prijestolje od slonovače i naredio je da se obloži najčišćim zlatom. Prijestolje je imalo šest stepenica i zlatno podnožje pričvršćeno uz prijestolje. S obje strane sjedišta su bili pričvršćeni nasloni za ruke, a dva lava su stajala kraj naslona. Dvanaest lavova je stajalo tamo na šest stepenica s obje strane. Ništa slično nikada nije izrađeno u bilo kojem kraljevstvu. I Salomonovi pehari su bili izrađeni od zlata i sav pribor u kući libanonske šume je bio izrađen od najčišćeg zlata, jer je u Salomonovo vrijeme srebro bilo bezvrijedno. Kraljevi brodovi su plovili za Taršiš sa Hiramovim slugama. Tako su ovi taršiški brodovi stizali jednom u tri godine, i dovozili zlato, srebro, slonovaču, majmune i paunove. Kralj Salomon tako bi bogatiji i mudriji od svih kraljeva svijeta. Svi kraljevi svijeta su dolazili pred Salomonovo lice da čuju njegovu mudrost koju je Bog položio u njegovo srce. Svaki je sa sobom donosio darove, srebreni ili zlatni pribor, odjeću, oružje, začine, konje ili tegleću stoku. Tako su činili iz godine u godinu. Salomon je imao četiri hiljade štala za konje i bojna kola i dvanaest hiljada jahača; njih je postrojio u gradove kola i poslao kralju u Jerusalem. Bio je vladar nad svim kraljevima, sve od Eufrata pa do zemlje Filistejaca i granica Egipta. I kralj učini da je u Jerusalemu bilo srebra kao kamenja, a kedrovine kao dudova što rastu u Šefeli. Salomonu su dovodili konje iz Egipta i svih drugih zemalja. A ono što je preostalo reći o Salomonu, sve događaje koji su se odigrali prije ili docnije, zar nije sve to zapisano u povijesti vjerovjesnika Natana, u predskazivanjima Ahije Šilonjanina i u viđenjima vidovnjaka Adona o Jeroboamu, Nebatovu sinu. Salomon je vladao nad cijelim Izraelom iz Jerusalema četrdeset godina. I Salomon počinu uz svoje očeve, sahraniše ga u gradu njegovog oca Davida, a na prijestolju ga naslijedi njegov sin Roboam. Roboam ode u Šekem jer je cijeli Izrael došao tamo da ga proglasi kraljem. No, Jeroboam, Nebatov sin, čuje za ovo, a bio je još u Egiptu gdje je pobjegao od kralja Salomona, pa se odmah vrati. Tako pošalju po njega, i Jeroboam i cijeli Izrael dođoše i obratiše se Roboamu govoreći: „Tvoj otac nam je nametnuo težak jaram. Zato sada olakšaj tešku službu i jaram koji nam je nametnuo tvoj otac, i mi ćemo ti služiti!” A on im odgovori: „Dođite ponovo za tri dana!” I narod ode. Kralj Roboam se posavjetuje sa starješinama koji su stajali ispred njegovog oca Salomona dok je još bio živ, pa ih upita: „Šta mi savjetujete? Kako da odgovorim narodu?” A oni odgovore: „Ako se prema ovom narodu postupiš blago i prijateljski i ako im uputiš lijepe riječi, onda će ti oni dovijeka služiti!” Ali Roboam odbaci savjet starješina, sve ono što su mu kazali, i posavjetuje se sa mladićima koji su sa njim odrasli i koji su stajali ispred njega. Tako ih on upita: „Šta mi savjetujete? Kako da odgovorim ovom narodu koji mi je rekao: ‘Olakšaj jaram koji nam je nametnuo tvoj otac?’” Tad mu mladići koji su s njim odrasli odgovore: „Narodu koji ti je kazao: ‘Tvoj otac je načinio naš jaram preteškim, ali ti ga olakšaj’; tom narodu treba odgovoriti: ‘Moj mali prst je deblji od bedara moga oca! A sada, ako vam je moj otac nametnuo težak jaram, onda ću vam ja staviti još teži! Ako su vas kažnjavali bičevima, onda ću vas ja krotiti škorpijama!’” A kada je Jeroboam došao Roboamu sa cijelim narodom trećeg dana, onako kako je kralj i kazao: „Dođite ponovo za tri dana!”, tad mu kralj odgovori oštro. Kralj Roboam odbaci savjet starješina, i prihvativši savjet mladića odgovori: „Moj otac vam je jaram učinio teškim, ali ja ću ga učiniti još težim! Moj otac vas je kažnjavao bičevima, a ja ću vas krotiti škorpijama!” Tako kralj nije poslušao molbe naroda, jer je Bog tako htio, da bi Gospod ispunio Svoju riječ koju je uputio Jeroboamu, sinu Nebatovom, kroz Ahiju Šilonjanina. A kada je cijeli Izrael vidio da kralj ne mari za njihovu molbu, tad mu odgovore: „Kakvog mi dijela imamo kod Davida? Nemamo nikakve baštine kod Jišajevog sina? Pođi svojim šatorima Izraele! Brini se za svoj dom Davide!” I tako cijeli Izrael pođe svojim šatorima. Roboam je samo vladao nad onim Izraelovim sinovima koji su živjeli u gradovima Judeje. Potom kralj Roboam pošalje svoga nadzornika radova Hadorama, ali ga Izraelovi sinovi kamenovaše i on umrije. Tad kralj Roboam hitro skoči na svoja kola da pobjegne u Jerusalem. Tako je Izrael otpao od Davidovog doma sve do dana današnjeg. Kada je Roboam stigao u Jerusalem skupi dom Jude i Benjamina, stotinu osamdeset hiljada izabranih boraca, da pođe u vojnu protiv Izraela i da povrati kraljevstvo. No, tad stiže Gospodnja riječ Šemaji, Božijem čovjeku: „Poruči Roboamu, sinu Salomonovom, kralju Jude, i cijelom Izraelu koji je između Jude i Benjamina: Ovako zbori Gospod: ‘Nemojte ići u borbu protiv svoje braće! Neka se svaki vrati svojoj kući, jer je ova stvar potekla od Mene!’” I oni se pokore Gospodnjoj riječi i vrate se kućama; nisu pošli u boj protiv Jeroboama. A Roboam ostade u Jerusalemu i utvrdi sljedeće judejske gradove, tako da su bili nalik tvrđama; izgradi Betlehem, Etam i Tekou, Bet Sur, Sokon, Adulam, Gat, Maresu, Zif, Adorajim, Lakiš, Azeku, Soru, Ajalon i Hebron. Tako je dodatno učvrstio gradove, poslao zapovjednike i zalihe hrane, ulja i vina. U svim gradovima je skladištio štitove i koplja, i veoma ih utvrdio. Tako su Juda i Benjamin pripadali njemu. I svećenici i leviti iz cijelog Izraela, i iz svih svojih područja, došli su kod njega. Leviti su napuštali svoje zavičaje i svoja imanja i dolazili u Judeju i Jerusalem. Činili su to jer ih je Jeroboam sa svojim sinom izbacio iz Gospodnje službe. Jeroboam je sam uposlio svećenike za visine, za jarce i telad koje je dao izraditi. A ove levite su slijedili svi oni iz Izraelovih plemena koji su u srcu željeli slijediti i tražiti Gospoda, Boga Izraela. Svi oni su dolazili u Jerusalem da žrtvuju Gospodu, Bogu svojih očeva. Oni osnažiše kraljevstvo Juda i ohrabriše Salomonovog sina Roboama na tri godine, jer su tri godine slijedili put Davidov i Salomonov. Roboam oženi Mahalatu, kćer Jerimota, Davidova sina, i Abihajilu, kćer Eliaba, Jišajeva sina. Ona mu rodi sinove: Jeuša, Šemarju i Zahama. Nakon njih se oženio Maakom, Abšalomovom kćeri. Ona mu rodi Abiju, Etaja, Ziz i Šelomita. No, Roboamu je Maaka, Abšalomova kći, bila draža od svih ostalih žena i suložnica, a imao je osamnaest žena i šezdeset suložnica. Imao je dvadeset osam sinova i šezdeset kćeri. Tada Roboam postavi Abiju, Maakina sina, za poglavara i kneza među svojom braćom, jer je imao namjeru da ga učini kraljem. Bio je razborit pa je podijelio sve svoje sinove i poslao ih u područja Judeje i Benjamina, u sve čvrste gradove. Davao im je u izobilju hrane i mnogo žena. Kada se Roboamova vlast učvrstila i kad se osilio, on napusti Zakon Gospodnji, a isto učini i sav Izrael. No, desilo se u petoj godini vladavine kralja Roboama da Šišak, egipatski kralj, pođe na Jerusalem, jer su se ogriješili o Gospoda. On krene sa hiljadu dvjesta bojnih kola i šezdeset hiljada konjanika; narod koji je sa njim pošao iz Egipta nije bilo moguće izbrojati, bili su to Libijci, Sukijci i Kušani. Tako je osvojio čvrste gradove koji su se nalazili u Judi i prodro sve do Jerusalema. Tad vjerovjesnik Šemaja dođe Roboamu i poglavarima Jude, koji su se povukli pred Šišakom u Jerusalem, pa im reče: „Ovako zbori Gospod: ‘Napustili ste Me; zato sam i Ja vas ostavio i predao u Šišakove ruke!’” Tad se poglavari Izraela i kralj poniziše i povikaše: „Gospod je pravedan!” Kada je Gospod vidio da su se zasramili i ponizili, stiže Gospodnja riječ Šemaji: „Ponizili su se, zato ih neću uništiti, nego ću im dati malo spasa, tako da Moj bijes koji se širi kroz ruke Šišakove ne dohvati Jerusalem. Ali bit će mu podložni, kako bi shvatili šta znači Meni služiti, a kako je služiti kraljevstvima zemaljskim!” Tako Šišak, kralj Egipta, pođe na Jerusalemu i popljačka dragocjenosti iz Gospodnjeg hrama i iz riznice kraljeva dvora i sve odnese; odnese i male od zlata izrađene štitove koje je Salomon dao izraditi. Kralj Roboam dade da se umjesto njih izrade mali štitovi od mjedi i predade ih vođi tjelesne straže, koja je čuvala vrata na kraljevom dvoru. A dešavalo se ovako: kad god bi kralj pošao u Gospodnji hram, išla bi i straža i nosila štitove, a kasnije bi ih opet vraćala u svoje prostorije. Gospodnji gnjev se odvrati od njega jer se ponizio, tako da nije posve propao, jer je u Judeji bilo još dobra. Tako se kralj Roboam osnaži u Jerusalemu i tamo je vladao. Roboam je imao četrdeset i jednu godinu kada je postao kralj, a vladao je sedamnaest godina u Jerusalemu, u gradu koji je Gospod izabrao od svih plemena Izraela kako bi tamo postavio Svoje ime; majka mu se zvala Naama i bila je Amonka. No, činio je zlo, i nije svoje srce upravio na to da traži Gospoda. Ali, zar nije Roboamova povijest, prijašnja i docnija, zapisana u povijesti vjerovjesnika Šemaje i vidovnjaka Adona, tamo gdje su popisani rodovi? No, između Roboama i Jeroboama je neprestano bijesnio rat za sve vrijeme njihovih života. Tako Roboam počine sa svojim očevima i bude sahranjen u Davidovom gradu. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Abija. U osamnaestoj godini Jeroboamove vladavine Abija postade kralj nad Judejom. Vladao je tri godine u Jerusalemu; majka mu se zvala Mikaja, bila je kći Uriela iz Gabe. Abija se spremao za rat, podigao je vojsku hrabrih muževa, četiristo hiljada izabranih boraca. No, Jeroboam se spremao na rat protiv njega sa osamsto hiljada izabranih muževa, hrabrih junaka. Tako se Abija postroji na brdu Semarim, što leži na Efrajimovoj gori, i poviče: „Čuj me Jeroboame i cijeli Izraele! Zar ne znate da je Gospod, Bog Izraela, kraljevsku čast nad Izraelom dao Davidu za sva vremena, njemu i njegovim sinovima, vječitim Savezom? Ali se Jeroboam, Nebatov sin, sluga Salomona, sina Davidovog, podigao i pobunio protiv svoga gospodara? A kod njega su se skupili ništavni i nevaljali ljudi, Belialovi sinovi; oni su težili protiv Roboama, Salomonova sina, jer je Roboam bio suviše mlad i strašljiv da im se suprotstavi. A sada mislite da se možete oduprijeti Gospodnjem kraljevstvu, koje je u Davidovim rukama, zato što vas je mnogo i što imate zlatnu telad koju vam je Jeroboam napravio i učinio bogovima? Zar niste rastjerali Gospodnje svećenike, Aronove sinove i levite; zar niste sami proglasili vlastite svećenike kao narodi neznaboških zemalja? Svaki koji bi došao sa juncem ili sedam ovnova da se posveti postao bi svećenik onima koji nisu bogovi! Naš Bog je Gospod, i mi Ga se nismo odrekli; Gospodu kao svećenici služe Aronovi sinovi, a leviti vrše službu; svakog jutra i svake večeri Gospodu dime paljenicama, a uz to kade miomirisnim kadom, postavljaju hljeb na čisti sto i zlatni svijećnjak sa svojim svijećama, tako da se sve gore predvečer. Jer mi slijedimo propise Gospoda, Boga našeg; vi ste Ga ostavili! Gle, Bog je sa nama, na našem čelu, i Njegovi svećenici i trubači da protiv vas dižu buku. Izraelovi sinovi, nemojte se boriti protiv Gospoda, Boga očeva vaših, jer vam sigurno neće uspjeti!” No, Jeroboam je poslao dio vojske u zasjedu, tako da su ih uspjeli zaobići. Naime, on je stajao ispred Judejaca, a vojnici u zasjedi su se postrojili iza njihovih leđa. A kad su se Judejci osvrnuli, gle, bjesnio je boj straga i sprijeda! Tad su vikali Gospodu, a svećenici su trubili. Kad muževi Jude podigoše bojnu viku, Bog udari na Jeroboama i cijeli Izrael pred Abijom i Judom. Tako se Izraelovi sinovi razbježaše pred Judejcima i Bog ih predade u njihove ruke. Tako im Abija sa svojim narodom nanese strašan poraz, i od Izraela pade petsto hiljada izabranih muževa. Tako u ono vrijeme poniziše Izraelove sinove, ali se sinovi Jude osnažiše jer su se uzdali u Gospoda, Boga njihovih očeva. A Abija je gonio Jeroboama i zauzimao njegove gradove Betel, Ješanu i Efron s njihovim selima. Tako se Jeroboam više nije osilio tokom cijelog Abijinog života. Potom ga Gospod udari i tako ga snađe smrt. No, Abija je postojao silniji, uzeo je četrnaest žena i dobio dvadeset i dva sina i šesnaest kćeri. A ono što se još može reći o Abiji, o njegovim stazama i riječima, zabilježeno je u spisima vjerovjesnika Adona. I Abija počinu sa svojim očevima i sahraniše ga u Davidovom gradu. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Asa. U njegovo vrijeme zemlja je uživala u miru deset godina. Asa je činio ono što je bilo pravo i dobro pred Gospodom, Bogom njegovim. Naime, uklonio je tuđe žrtvenike i visine, polomio kamene spomenike i oborio Ašere; naredio je Judejcima da traže Gospoda, Boga svojih očeva, i da slijede Njegove zakone i zapovijedi. Iz svih judejskih gradova je uklonio visine i sunčane stupove, i kraljevstvo je uživalo u miru za vrijeme njegove vladavine. Podigao je tvrde gradove u Judeji, jer je u ono vrijeme u zemlji bio mir i niko nije vodio rat protiv njega; Gospod mu dade mir. Tako se Asa obrati Judejcima: „Dajte da podignemo ove gradove i da ih okružimo zidinama i tornjevima, da učvrstimo kapije i prijevornice, jer je zemlja još slobodna pred nama! Zato što smo tražili Gospoda, Boga svoga; mi smo Ga tražili, a On nam je dao mir svuda uokolo!” Tako su gradili i imali uspjeha. Asa je podigao i vojsku koja je nosila duge štitove i koplja, tristo hiljada muževa iz Judeje, a dvjesto osamdeset hiljada iz Benjamina, naoružani malim štitovima i vješti sa lukom. Sve su ovo bili silni junaci. Tad se protiv njih uzdigne Zerah iz Kuša sa vojskom koja je brojala hiljadu puta hiljadu muževa, i tristo bojnih kola. Tako je napredovao do Mareše. A Asa mu krene u susret. Potom se postrojiše za boj u dolini Sefat kod Mareše. Asa se pomoli Gospodu, Bogu svome, govoreći: „Gospode, u Tvojoj pomoći nema razlike, bio slab ili jak. Pomozi nam Gospode, Bože naš, jer se oslanjamo na Te i u Tvoje ime smo pošli na ovu rulju! Ti si naš Bog, Gospode! Pred Tobom ne opstaje nikakva sila smrtnička!” Tad Gospod udari na muževe iz Kuša pred Asom i Judejcima i oni se razbježaše. A Asa ih je sa svojim narodom gonio sve do Gerara. Palo je toliko muževa iz Kuša da se nikada više nisu oporavili, nego ih je razbio Gospod i Njegova vojska; napljačkali su i puno plijena. I oni udariše na sve gradove oko Gerara, jer ih je pohodio Gospodnji strah. A opljačkali su sve gradove, jer je u njima bilo mnogo ratnog plijena. Udarili su i na šatore pastira i odveli mnoštvo ovaca i kamila, a potom se vratiše u Jerusalem. Gospodnji duh se spusti na Azarju, Odedova sina, i on dođe Asi i reče: „Čuj me Asa, čujte me Juda i Benjamine! Gospod je uz vas ako ste vi uz Njega, i ako Ga budete tražili, onda će On dati da Ga nađete; no, ako Ga ostavite, onda će i On ostaviti vas! Izraelci su dugo bili bez istinskog Boga i bez svećenika, koji će poučavati, ali i bez zakona. No, kada su se u svojoj nevolji vratili Gospodu, Bogu svome i kada su Ga tražili, tad je Gospod dao da Ga nađu. A u ono vrijeme nije bilo sigurno putovati, nego je velika grozota pohodila sve stanovnike zemlje. Jedan se narod sudarao sa drugim, i jedan grad je stajao protiv drugoga, jer ih je Bog plašio svakojakim tjeskobama. Ali vi ste silni i ne dajete da vam ruke posustanu, jer djelo vaše je vaša nagrada!” A kada je Asa čuo predskazanje vjerovjesnika Azarje, Odedova sina, ohrabri se i sve grozote odstrani iz cijele zemlje Juda i iz Benjamina, iz gradova koje je osvojio na gorju Efrajim, a potom obnovi Gospodnji žrtvenik koji je stajao pred Gospodnjim odajama. Skupio je cijelu Judu i Benjamin, sve strance iz Efrajima, Manašea i Simeona kod sebe, jer je veliki broj ljudi iz Izraela prebjeglo njemu kad su vidjeli da je Gospod, Bog njegov, uz njega. Skupiše se kod njega u Jerusalemu u trećem mjesecu, petnaeste godine Asine vladavine. Tog dana su Gospodu žrtvovali od ratnog plijena koji su donijeli sa sobom; žrtvovali su sedamsto teladi i sedam hiljada ovaca. Tad se zavjetovaše da će tražiti Gospoda, Boga svojih očeva, svim srcem i iz sve duše, i da će svako, ko Gospoda, Boga Izraela, ne bude tražio biti pogubljen, bio nedorastao ili odrastao, bio muž ili žena. Tako se zavjetovaše Gospodu dižući viku, trubeći u trube i rogove. I svi u Judeji su se veselili zbog ovog zavjeta, jer se zavjetovaše iz sveg srca. Tražili su Ga odlučno i revnosno, a On je dao da Ga nađu. Tako im Gospod dade mir svuda uokolo. Kralj Asa je svrgnuo i svoju majku Maaku, tako da više nije vladala, jer je izradila jedan idol, Ašeru. A Asa obori idol, razbije ga i spali u dolini Kidron. No, visine ostadoše u Izraelu, ali je Asino srce ostalo vjerno do kraja njegovog života. On unese u Božiji hram ono što je posvetio sa stvarima koje je posvetio njegov otac, srebro, zlato i pribor. A u zemlji nije bilo rata sve do trideset i pete godine Asine vladavine. U trideset i šestoj godini Asine vladavine pođe Baša, kralj Izraela, na Judeju i utvrdi grad Ramu kako bi Asi, kralju Jude, prepriječio svaki put. Tad Asa uze blaga iz Gospodnjeg hrama, srebra i zlata iz kraljeva dvora i pošalje glasnika Benhadadu, kralju Arama koji je živio u Damasku, poručivši: „Postoji savez između nas dvojice, između moga oca i tvoga oca; gle, šaljem ti zlata i srebra a ti pođi i raskini savez sa Bašom, kraljem Izraela, da se povuče i otiđe od mene!” Benhadad posluša kralja Asu i pošalje svoje vojskovođe da pođu na Izraelove gradove; tako udare na Ijon, Dan, Abel Majim i sve gradove skladišta u Naftaliju. Kad je Baša čuo za ovo, odustane od utvrđivanja Rame i prestane sa radovima. Tad kralj Asa sazove cijelu Judeju, i oni odnesoše kamenje i drva kojim je Baša gradio iz Rame, i njima utvrdiše Gebu i Mispu. No, u to vrijeme dođe kralju Jude Asi vidovnjak Hanani pa mu reče: „Vojska aramejskog kralja je izmaknula tvojoj ruci zato što si se oslonio na kralja Arama, a nisi se uzdao u Gospoda, Boga svoga! Zar nisu Kušijci i Libijci bili ogromna sila sa mnogo bojnih kola i konjanika? A ipak ih je Gospod dao u tvoje ruke kada si se na Njega oslonio. Oči Gospodnje motre cijelu zemlju i pokazuju Svoju silu na onima čije se srce u potpunosti upravi na Njega. Ovdje si postupio nerazborito, zato ćeš od sada imati rat!” Ali Asa se naljuti na vidovnjaka i da ga baciti u zatvor, jer se razjario zbog ovoga što je kazao. Tako je Asa tlačio nekolicinu iz naroda u svoje vrijeme. A gle, Asina povijest, ona ranija, kao i ono što se desilo kasnije, zapisana je u knjizi kraljeva Jude i Izraela. Potom Asu spopadne bolest nogu u trideset i devetoj godini njegove vladavine, a bolest je bila veoma teška. Ali ni u bolesti nije tražio Gospoda, nego je pohodio liječnike. Tako Asa počinu sa svojim očevima i smrt ga snađe u četrdeset i prvoj godini njegove vladavine. Sahraniše ga u vlastitom grobu, koji je dao isklesati u Davidovu gradu. Položiše ga na mjesto ispunjeno začinima i miomirisnim stvarima, spremljenim vještinom parfimerskom, i zapališe ogromnu vatru njemu u čast. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jošafat. Postajao je sve silniji protiv Izraela. Poslao je borce u sve tvrde gradove Judeje i odaslao posade u judejske zemlje i gradove Efrajima, koje je osvojio njegov otac Asa. Gospod je bio uz Jošafata jer je slijedio prijašnje staze svoga oca Davida, i nije pohodio Baale. Tražio je Boga njegovih očeva, slijedio Njegove zapovijedi, i nije postupao kao Izrael. Zato Gospod učvrsti kraljevstvo u njegovoj ruci. Sva Judeja je Jošafatu donosila poklone, tako da je bio izrazito imućan i slavan. Uklonio je i visine i Ašere iz Judeje, jer se njegovo srce ohrabrilo na Gospodnjim stazama. U trećoj godini svoje vladavine pošalje knezove Ben Hajila, Obadju, Zahariju, Netanela i Miheja da poučavaju u gradovima Judeje, a sa njima je poslao levite: Šemaju, Netaniju, Zebadju, Asahela, Šemiramota, Jonatana, Adoniju, Tobiju i Tob Adoniju, i svećenike Elišamu i Jorama. Tako su poučavali u Judeji, a uza se su imali Knjigu Gospodnjih zakona. Tako su proputovali kroz sve judejske gradove i poučavali narod. No, strah Gospodnji se sruči na sva okolna kraljevstva i zemlje, sve one koje su ležale oko Judeje, tako da se nisu borili protiv Jošafata. Jošafatu donesoše srebra koje poslaše Filistejci kao danak, a Arapi su mu darovali sitne stoke, sedam hiljada i sedamsto ovnova i sedam hiljada i sedamsto jaraca. Jošafat je postajao sve silniji i veći dok naposljetku ne postade veoma moćan i velik. Gradio je utvrde i gradove skladišta u Judeji. Imao je velike zalihe u gradovima Judeje, a u Jerusalemu je imao vojnike, hrabre junake. A ovo je njihov broj po domovima njihovih otaca: u Judeji su zapovjednici nad hiljadama bili Adna, vrhovni zapovjednik, sa tristo hiljada hrabrih junaka. Kraj njega su služili Johanan, zapovjednik sa dvjesta osamdeset hiljada ljudi, Amasja, Zikrijev sin, koji se dobrovoljno javio u Gospodnje bojne redove, i sa njim dvjesta hiljada hrabrih junaka. Eliada iz Benjamina, hrabri junak, sa dvjesta hiljada muževa koji su nosili luk i štit. Uz njega Jehozabad sa stotinu osamdeset hiljada muževa opremljenih za rat. Svi su oni bili u kraljevoj službi, pored onih koje je kralj odaslao u tvrde gradove Judeje. Kada je Jošafat postao bogat i moćan, sprijatelji se sa Ahabom. Nakon nekoliko godina pođe Ahabu u Samariju. A Ahab naredi da se za njega i za narod koji ga je pratio zakolje puno ovaca i teladi, pa ga nagovori da pođe na Ramot u Gileadu. Tako je Ahab, kralj Izraela, upitao Jošafata, kralja Jude: „Hoćeš li sa mnom poći na Ramot u Gileadu?” A on mu odgovori: „Ja ću biti kao ti, a moj narod poput tvog naroda, i hoću sa tobom poći u boj!” No, kralj Izraela Jošafat na to reče: „Ipak danas ispitaj riječ Gospodnju!” Tad kralj Izraela skupi vidovnjake, njih četiri stotine, pa ih upita: „Hoćemo li zaratiti i poći na Ramot u Gileadu ili da od toga odustanemo?” A ovi odgovoriše „Pođi, jer će ih Bog predati u kraljeve ruke!” A Jošafat upita: „Ima li ovdje kakav Gospodnji vjerovjesnik da i njega upitamo?” Na to mu kralj Izraela odgovori: „Ima još jedan čovjek kroz kojeg je moguće ispitati Gospodnju volju, no, ja ga prezirem, jer mi nikad ne predskazuje dobro, nego samo zlo. Radi se o Miheju, Jimlinu sinu!” Ali Jošafat odgovori: „Neka kralj ne govori tako!” Tad kralj Izraela pozove sobara i naredi mu: „Brzo dovedi Miheja, sina Jimlina!” A kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, sjedili su na svojim prijestoljima, ogrnuti kraljevskim plaštevima. Tako su sjedili na trgu koji je na ulazu kapija Samarije, i svi su vidovnjaci pred njima predskazivali. Tako je Sidkija, Kenaanin sin, izradio željezne rogove i vikao: „Ovako zbori Gospod: ‘Ovim ćeš oboriti Aramejce sve dok ih potpuno ne uništiš!’” Svi vidovnjaci su proricali isto govoreći: „Pođi u Ramot u Gileadu i imat ćeš uspjeha, Gospod će ga predati u kraljeve ruke!” No sobar kojeg su poslali reče: „Gle, vidovnjaci jednoglasno kralju predviđaju dobro. Zato daj da i tvoja riječ ukazuje na dobro kao i riječi svakog od njih, i govori o dobrim stvarima!” Ali Mihej mu odgovori: „Tako živ bio Gospod, govorit ću ono što će reći moj Bog!” Kada je došao, kralj ga upita: „Miheju, hoćemo li poći u rat na Ramot u Gileadu, ili da od toga odustanemo?” A on reče: „Pođi! Imat ćete uspjeha, jer će ga predati u vaše ruke!” Tad kralj odvrati: „Koliko puta ti moram reći da mi govoriš samo istinu u ime Gospodnje?” Tad Mihej nastavi: „Vidio sam cijeli Izrael rasijan na gorama, poput ovaca koje nemaju pastira; a Gospod reče: ‘Oni nemaju poglavara, neka se svaki vrati kući u miru!’” Tad kralj Izraela vikne Jošafatu: „Zar ti nisam rekao da mi ne predskazuje dobro, nego samo zlo?” No, Mihej nastavi govoriti: „Zato čujte riječ Gospodnju! Vidio sam Gospoda kako sjedi na Svome prijestolju, a cijela vojska nebeska je stajala sa Njegove lijeve i desne strane. I Gospod upita: ‘Ko će zavesti Ahaba, kralja Izraela, da pođe u boj i da pogine kod Ramota u Gileadu?’ I jedan je govorio ono, a drugi ovo. Tad pred Gospoda izađe duh i reče: ‘Ja ću ga zavesti!’ A Gospod upita: ‘Čime?’ ‘Gle, ja ću poći i položiti lažnog duha u usta svih njegovih vidovnjaka!’ Tad Gospod naredi: ‘Zavest ćeš ga i tako ćeš postupiti! Idi i učini tako!’ I gle, tako je Gospod položio lažljivog duha u usta tvojih vidovnjaka; Gospod je kazao da će te snaći zlo!” Tad Sidkija, Kenaanin sin, priđe i ošamari Miheja govoreći: „Sa kojeg je puta skrenuo Gospodnji duh da govori s tobom, a ne sa mnom?” A Mihej odvrati: „Gle, vidjet ćeš to onoga dana kada pođeš u unutarnje odaje da se sakriješ!” Kralj Izraela potom dade naredbu: „Povedite Miheja i odvedite ga Amonu, poglavaru grada, i Joašu, kraljevu sinu, i prenesite ovako: ‘Ovo naređuje kralj: Bacite ovog čovjeka u tamnicu i držite ga na malo hljeba i vode sve dok se ne vratim u miru!’” „Ako se vratiš u miru, onda Gospod nije zborio kroz mene!” odvrati Mihej, a potom vikne: „Čujte to, svi narodi!” Tako kralj Izraela i Jošafat, kralj Jude, pođu na Ramot u Gileadu. Kralj Izraela poruči Jošafatu: „Ja ću prerušen poći u boj, ali ti obuci svoje haljine!” Tako se kralj Izraela preruši i oni pođu u boj. No, kralj Arama svojim zapovjednicima bojnih kola dade naredbu govoreći: „Nemojte se boriti ni sa malim ni sa velikima, nego isključivo sa kraljem Izraela!” I desi se, kad su zapovjednici ugledali Jošafatova bojna kola, da stanu vikati: „Eno kralja Izraela! Okružite ga da ga ubijemo!” No Jošafat je vrisnuo, a Gospod mu pomogne, i Bog ih odvede od njega. I zapovjednici bojnih kola se okrenuše kada su vidjeli da to nije kralj Izraela. No, jedan ratnik nasumice zategne luk i strijela pogodi kralja Izraela u sastavnicu njegovog oklopa. Tad on vikne svome vozaču: „Ranjen sam, okreni kola i izvedi me iz boja!” Boj je postajao sve žešći, a kralj Izraela ostade stajati na svojim kolima, naspram Aramejaca, sve do večeri, a smrt ga snađe o zalasku sunca. Kralj Jude Jošafat se u miru vrati kući u Jerusalem. Ali vidovnjak Jehu, sin Hananijev, izađe pred njega i obrati mu se govoreći: „Zar da tako pomažeš bezbožniku i da ljubiš one koji preziru Gospoda? Zbog toga je Gospod bijesan na tebe! Ali ipak ima dobra u tebi, jer si otklonio Ašere iz zemlje i srce upravio da traži Boga!” Nakon ovoga Jošafat ostane u Jerusalemu. Potom pođe u narod od Beer Šebe pa sve do gorja Efrajim i vodio ih je natrag Gospodu, Bogu njihovih očeva. Postavio je suce u zemlji, u svim tvrdim gradovima Judeje; od grada do grada. Tako poruči sucima: „Pazite na ono što činite! Jer vi ne sudite u ime ljudi, nego u ime Gospoda; On je uz vas kada presuđujete! Neka je Gospodnji strah nad vama; pazite kako postupate! Jer kod Gospoda, Boga našeg, nema nepravde, ne gleda na ugled i ne poznaje potkupljivost.” Tako je i u Jerusalemu odredio nekolicinu levita, svećenika i porodičnih poglavara Izraela za Gospodnji sud i za pravne poslove, kad se vratiše u Jerusalem. Tako im naredi govoreći: „Ovako postupajte u Gospodnjem strahu, u istini i iskrena srca. U svakoj parnici koju vaša braća iz gradova iznesu pred vas: bilo da se radi o krvoproliću, prekršaju zakona, o pravu ili odredbama, prije svega ih morate upozoriti da se ne ogriješe o Gospoda i da se Njegov bijes ne sruči na vas i vašu braću. Tako postupajte da ne budete sami krivi! I gle, veliki svećenik Amarja je postavljen nad vas za sve stvari koje su vezane za Gospoda; a Zebadja, Jišmaelov sin, knez Judina doma, za sve stvari koje su u vezi sa kraljem. Leviti vam stoje na raspolaganju kao činovnici. Budite snažni i djelujte! Neka je Gospod uz pravednike!” Ali zatim pođoše Moapci i Amonci, i jedan dio Meunjana, da povedu rat protiv Jošafata. Jošafata o ovome izvijestiše govoreći: „Silna vojska ti se primiče, stiže s onu stranu mora, iz Arama; i gle, oni su već u Haseson Tamaru, to jest En Gediju!” Tad se Jošafat uplaši i upravi svoje lice da traži Gospoda; dao je proglasiti post u cijeloj Judi. Tako se Judejci skupiše da mole za Gospodnju pomoć; također su dolazili iz svih gradova Judeje da traže Gospoda. I Jošafat dođe u judejsku i jerusalemsku zajednicu u Hramu Gospodnjem, pred novim predvorjem, pa stane govoriti: „Gospode, Bože naših očeva, zar nisi Ti Bog na nebu i vladar nad svim neznaboškim kraljevstvima? U Tvojoj šaci su sila i moć, niko ne može pred Tobom opstati! Zar nisi Ti, Bože naš, protjerao stanovnike ove zemlje pred Izraelom i zar je nisi darovao potomcima Abrahama, prijatelja Tvoga, na vijeke vijekova? Tako su se oni tu naselili i za Tebe i Tvoje ime podigli Svetište govoreći: ‘Kad se na nas sruči nevolja, mač suda, kuga ili glad, a mi stanemo pred ovaj Hram i pred Tebe, jer Tvoje ime stanuje u ovom Hramu, i onda zavapimo u svojoj tjeskobi, Ti ćeš nas čuti i pomoći!’ A gle, Amonci, Moapci i oni koji žive na gorju Seir, kroz čiju zemlju Izraelu nisi dozvolio proći kada su izlazili iz Egipta, nego si kazao da se od njih udalje i da ih ne istrijebe; oni nam sada vraćaju tako što polaze da nas istjeraju iz Tvoje baštine, koju si dao nama! Bože naš, zar im nećeš presuditi? Jer u nama nema snage da se suprotstavimo tolikoj rulji koja na nas polazi, i mi ne znamo šta činiti, zato su naše oči upravljene na Tebe!” Tako je cijela Judeja stajala pred Gospodom, sa svojom djecom, sa ženama i sinovima. No, tad se Gospodnji duh usred zajednice spusti na Jahaziela, sina Zaharije, sina Benaje, sina Jeiela, sina Matanijina, levita iz roda Asafova, i on reče: „Čuj Judejo, čujte stanovnici Jerusalema, počuj me kralju Jošafate: Ovako zbori Gospod: ‘Nemojte se plašiti i ne bojte se ove silne rulje, jer borba nije vaša, nego Božija stvar! Sutra ćete poći u boj. Gle, oni će se peti uz brdo Ziz, a vi ćete ih sresti na kraju doline, pred pustinjom Jeruel. Ali nije vaše da se tamo borite. Samo se postrojite i ostanite mirni, svjedočite Gospodnjem spasu, jer je uz vas! O, Judejo i Jerusaleme, ne plašite se i ne oklijevajte! Sutra pođite na njih, Gospod je uz vas!’” Tad se Jošafat pokloni licem sve do zemlje, i cijela Juda, i svi stanovnici Jerusalema padoše ničice pred Gospodom i stanu Ga slaviti. A leviti iz Kehatova i Koratova roda počeše slaviti Gospoda, Boga Izraela, vikom. Tako ujutro krenu u tekoansku pustinju. Dok su polazili Jošafat stane pred njih pa im se obrati govoreći: „Čujte me Judejci i stanovnici Jerusalema! Uzdajte se u Gospoda, Boga svoga, pa ćete biti sigurni, vjerujte u Njegove vjerovjesnike i onda ćete imati uspjeha!” Savjetovao se sa narodom i postrojio one koji su noseći sveti nakit, imali slaviti Gospoda i pjevati ispred oružanih ratnika: „Hvalite Gospoda jer vječna je milost Njegova!” A kad su stali pjevati i slaviti, Gospod dade da Amonci, Moapci i oni sa gorja Seir, koji su krenuli protiv Jude, upadnu u zasjedu i da budu potučeni. Tako se Amonci i Moapci suprotstaviše onima sa gorja Seir da bi ih uništili i istrijebili. A kada su potukli one sa gorja Seir, okrenuše se jedni protiv drugih i tako se satrše. No, kada su Judejci stigli do gorske utvrde koja je bila iznad pustinje da se okrenu protiv rulje, gle, pred njima je samo bilo mnoštvo leševa i niko se nije spasio. Tad Jošafat stiže sa svojim narodom da opljačkaju neprijatelje, i tamo nađoše mnoštvo dobara, silu leševa i dragocjenosti. Toliko se napljačkaše da nisu sve mogli ponijeti; pljačkali su tri dana, jer je bilo toliko plijena. No, četvrtog dana se skupiše u Dolini hvale; jer tamo su hvalili Gospoda. Stoga ovo mjesto do dana današnjeg zovu „Dolina hvale”. Potom se judejski i izraelski vojnici uputiše nazad s Jošafatom na čelu, da se radosno vrate u Jerusalem, jer im je Gospod darovao sreću zbog uništenja njihovih neprijatelja. S harfama, trubama i citrama stigoše u Jerusalem, do hrama Gospodnjeg. Tako se Gospodnji strah sruči na sva kraljevstva neznaboških zemalja kada su čuli da se Gospod borio protiv Izraelovih neprijatelja. Jošafat je nesmetano vladao, a Bog mu je dao mir svuda uokolo. Tako je Jošafat vladao nad Judejom. U svojoj trideset i petoj godini je postao kralj, a vladao je dvadeset i pet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Azuba i bila je jedna od Šilhijevih kćeri. Hodio je stazama svog oca Ase, i nije s njih skretao, nego je činio sve ono što je Gospodu milo. Samo visine nisu bile uklonjene, jer narod svoje srce još nije bio posve okrenuo Bogu svojih očeva. A ono što se još može reći o Jošafatu, prijašnja i docnija zbivanja, gle, zar nije sve to zapisano u povijesti Jehua, sina Hananijeva, koja je uvrštena u knjigu kraljeva Izraela. Potom Jošafat, kralj judejski, sklopi savez sa Ahazjom, Izraelovim kraljem, koji je bezbožnički postupao. A povezao se s njim kako bi izgradio brodove, koji su trebali ploviti za Taršiš; brodove su gradili u Eesjon-Geberu. Ali Elizier, Dodavahuov sin iz Mereše, predskaza ovako protiv Jošafata: „Gospod je uništio tvoje djelo jer si sklopio savez sa Ahazjom!” Tako se razbiše brodovi i nisu mogli ploviti za Taršiš. Tako Jošafat počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen uz njih u Davidovu gradu. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Joram. Joram je imao braće, Jošafatovih sinova: Azarju, Jehiela, Zahariju, Azarju, Mihaela i Sefatju. Svi su oni bili sinovi Jošafata, kralja Izraela. A otac im je dao vrijedne darove u srebru, zlatu i drugim dragocjenostima uz tvrde gradove u Judeji. No, kraljevstvo je ostavio Joramu, jer je bio prvorođeni sin. Kada je Joram preuzeo kraljevstvo od oca i postao silan dâ svoju braću pogubiti mačem, a pored njih i nekolicinu izraelskih knezova. Joram je imao trideset i dvije godine kada je postao kralj, a vladao je osam godina u Jerusalemu. Slijedio je staze izraelskih kraljeva onako kako je to već činio Ahabov dom. Oženio se jednom od Ahabovih kćeri i činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim. No, Gospod nije htio upropastiti Davidov dom zbog Saveza koji je sklopio sa njim i zato što mu je obećao da će njegovim sinovima dovijeka darovati svjetlost. U njegove vrijeme Edomci otpadoše od Judejaca i proglasiše svoga kralja. Tako Joram pođe sa svojim zapovjednicima i bojnim kolima protiv njega. I desi se, da noću navali, razbije Edomce koji bijahu opkolili njega i zapovjednike kola. No, Edomci nisu pod Judinom vlašću sve do dana današnjeg. Ali u ono vrijeme mu je poslušnost otkazala i Libna, jer je napustio Gospoda, Boga svojih očeva. Podigao je visine u gorju Jude i zavodio stanovnike Jerusalema na blud i tako Judejce naveo na stranputice. Tada mu stiže pismo od vjerovjesnika Ilije. Tamo je stajalo: „Ovako zbori Gospod, Bog tvoga oca Davida: ‘Pošto nisi slijedio Jošafatove staze i išao putevima Ase, kralja Jude, nego si se ugledao na kraljeve Izraela; zbog toga što si Judejce i stanovnike Jerusalema naveo na blud, isto onako kako je Ahabov dom uveo bludničenje, i zato što si pobio svoju braću iz doma tvoga oca, koji su bili bolji od tebe; gle, Gospod će zbog svega toga poslati tešku kugu na tvoj narod, na djecu tvoju, tvoje žene i cijelo tvoje imanje. Mnogo ćeš patiti zbog bolesti koja će snaći tvoju utrobu, i utroba tvoja će se nakon duge nevolje i bolesti naposljetku izvratiti!’” Tako je Gospod protiv Jorama podigao duh Filistejaca i Arapa, koji žive pored Kuša. Oni upadoše u Judeju i odnesoše sve dragocjenosti koje su bile u kraljevom dvoru. Uz to porobiše njegove sinove i žene, tako da mu nije ostao nijedan sin osim Joahaza, njegovog najmlađeg sina. I nakon svega ovog ga Gospod udari neizlječivom bolešću utrobe. Tako mu se nakon dugo vremena, na kraju druge godine, izvrati utroba zbog njegove bolesti i on umrije u najtežim mukama. Narod mu nije zapalio vatru, onako kako su to učinili za njegove očeve. Imao je trideset dvije godine kada je postao kralj, a vladao je osam godina. Umro je, a da ga niko nije oplakivao. Pokopaše ga u Davidovu gradu, ali ne u kraljevskoj grobnici. Potom stanovnici Jerusalema proglase Ahazju, njegovog najmlađeg sina, kraljem, jer su čete koje su upale u logor sa Arapima pogubile sve starije sinove. Tako Ahazja, sin Jorama, kralja Jude, bi proglašen kraljem. Ahazja je imao dvadeset i dvije godine kada je postao kralj, vladao je jednu godinu u Jerusalemu i majka mu se zvala Atalija, jedna od Omrijevih kćeri. I on je slijedio staze Ahabova doma, jer ga je majka savjetovala i poticala na bezbožništvo. Tako je činio ono što je zlo u očima Gospodnjim kao Ahabov dom; jer su mu oni nakon smrti njegovog oca postali savjetnici, na njegovu propast. Tako je postupao po njihovim savjetima i krenuo sa Joramom, sinom izraelskog kralja Ahaba, u rat protiv Hazaela, kralja Arama, u Ramot u Gileadu. Ali Aramejci raniše Jorama, i on se vrati da liječi rane u Jizreelu; morile su ga rane koje mu nanesoše u Rami kad se borio sa Hazaelom, aramejskim kraljem. Tako Ahazja, Joramov sin, dođe Joramu, Ahabovu sinu, da ga posjeti, jer je ovaj ležao bolestan u Jizreelu. Bog je dao da se tako desi na propast Ahazjinu, da pođe Joramu, jer, kad je stigao Joram, pođe protiv Jehua, Nimšijeva sina, koga je Gospod pomazao da istrijebi dom Ahabov. I desi se, kad je Jehu izvršavao sud kazneni na Ahabovom domu da sretne judejske knezove i sinove Ahazjine braće, koji su mu služili, pa ih sve pobije. Tražio je i Ahazju i uhvatiše ga u Samariji, gdje se skrivao, i potom ga dovedoše Jehuu, koji ga je i ubio. Zatim ga sahraniše, jer su govorili: „On je ipak sin Jošafatov koji je iz sveg srca tražio Gospoda!” I iz Ahazjinog doma nije bilo više nikoga ko je bio dovoljno snažan da vlada. Kad je Atalija, Ahazjina mati, vidjela da joj je sin mrtav, pođe i da pogubiti sve kraljeve nasljednike iz Judina doma. Ali Jošabata, kraljeva kćer, uzme Joaša, Ahazjina sina, i potajno ga odvede od ostalih kraljevih sinova, koje pobiše, pa ga sa jednom dojiljom skloni u ložnicu. Tako je Jošabata, kćer kralja Jorama, žena svećenika Jojade, naime, ona je bila Ahazjina sestra, skrivala Joaša od Atalije, i tako ga ne snađe smrt. Šest godina su ga skrivali u Gospodnjem hramu, a Atalija je vladala zemljom. Jojada se ohrabri sedme godine i sklopi savez sa stotnicima, naime: sa Azarjom, Jerohamovim sinovim, Jišmaelom, Johananovim sinom, Azarjom, Maasejom, Adajinim sinom i sa Elišafatom, Zikrijevim sinom. Tako pođoše kroz Judeju i skupiše levite iz svih judejskih gradova i porodične poglavare Izraela, i potom stigoše u Jerusalem. Taj cijeli skup sklopi savez sa kraljem u Božijem hramu, i Jojada im se obrati govoreći: „Gle, neka kraljev sin bude kralj, onako kako je Gospod obećao Davidovim sinovima! Ovo vam valja činiti: neka trećina vas koji odlazite u subotu, dakle, levita i svećenika, služe kao vratari na pragovima; druga trećina u kraljevom dvoru, a ostali kod kapije temelja; no, neka narod bude u predvorjima Gospodnjeg hrama. Neka niko ne ide u Gospodnji hram. Neka to samo bude dozvoljeno svećenicima i levitima koji služe, jer su oni sveti, i neka se narod drži Gospodnjih propisa! Naoružani leviti će okružiti kralja i neka svako ko uđe u Hram bude pogubljen. A vi budite uz kralja kada bude ulazio i izlazio!” Tako su leviti i cijela Judeja postupili tačno onako kako je zapovijedio svećenik Jojada. Svaki je skupio svoje ljude koji su stizali subotom uz one koji su subotom odlazili, jer svećenik Jojada nije otpustio redove. Svećenik Jojada stotnicima podijeli koplja, štitove i male štitove, oni su pripadali kralju Davidu i nalazili su se u Gospodnjem hramu. Postrojio je sve borce, svaki od njih je nosio oružje, od desne strane Hrama sve do lijevog kraja, kod žrtvenika i kod doma, oko kralja. Tad izvedoše kraljeva sina. Na glavu mu položiše krunu, dadoše mu svjedočanstvo, i proglasiše kraljem. Jojada i njegovi sinovi ga pomazaše vičući: „Živio kralj!” No, kada je Atalija čula viku naroda koji je trčao i slavio kralja, dođe pred narod u Gospodnji hram. I ona diže glavu, kad gle, kralj je stajao na sjedištu kod ulaza, poglavari i trubači su stajali uz njega i sav narod zemlje se veselio i trubio, a pjevači su sa glazbalima vodili pjesmu zahvalnicu. Tad Atalija pocijepa haljine na sebi i viknu: „Izdaja! Izdaja!” Svećenik Jojada naredi stotnicima, koji su bili postavljeni nad vojskom, da izađu, pa im poruči: „Izvedite je između redova, i neka od mača stradaju svi oni koji pođu za njom!” Tako je kazao jer je svećenik zapovjedio: „Nemojte je ubiti u Gospodnjem hramu!” Tako je uhvatiše i pogubiše je kad je došla do Konjskih kapija. Potom Jojada sklopi savez sa cijelim narodom i kraljem, da će narod biti Gospodnji. A zatim cijeli narod pođe Baalovu hramu pa ga sruši; smrvili su žrtvenike, oborili idole i pogubili Matana, Baalova svećenika, pred žrtvenicima. Jojada dodijeli službe u Gospodnjem hramu svećenicima i levitima, sve ono što je David propisao za Gospodnji hram; da prinose Gospodu paljenice, onako kako to propisuje Mojsijev zakon, uz veselje i radost, po propisima Davidovim. Postavio je vratare na ulaz u Gospodnji hram, da ne bi ušao nijedan koji je na bilo koji način nečist. Skupio je stotnike, plemiće i knezove nad narodom, a uz njih i cijeli narod, i tako izveo kralja iz Gospodnjeg doma. Prošli su kroz gornju kapiju u kraljev dvor i kralja posjeli na prijestolje. Sav narod zemlje se veselio, a grad je imao mira nakon Atalijinog pogubljenja. Joaš je imao sedam godina kada je postao kralj, a vladao je četrdeset godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Sibja i bila je iz Beer Šebe. Joaš je činio ono što je pravo u očima Gospodnjim sve dok je svećenik Jojada bio živ. Jojada mu dade dvije žene, i on dobi sinova i kćeri. Potom Joaš naumi da obnovi Gospodnji hram. Tako skupi svećenike i levite, pa im se obrati govoreći: „Pođite u judejske gradove i skupljajte novac iz cijelog Izraela kako bismo hram vašeg Boga popravljali od godine do godine! Požurite!” No, leviti nisu žurili. Tad kralj pozove Jojadu, vrhovnog svećenika, pa ga upita: „Zašto ne tražiš od levita da skupljaju porez iz Judeje i Jerusalema koji je Mojsije, sluga Gospodnji, nametnuo i koji je Izraelova zajednica prinosila za Šator svjedočanstva?” Naime, bezbožnici, Atalija i njeni sinovi su upali u Gospodnji hram i dali Baalima sve posvećene stvari koje su pripadale Hramu. Tad kralj naredi da se izradi kovčeg i stavi ispred kapija Gospodnjeg hrama. Tako dadoše proglasiti u Jerusalemu i Judeji da Gospodu valja donijeti prinose koje je Mojsije, sluga Božiji, naložio Izraelu u pustinji. Narod i njegovi poglavari su se radovali i svi su donosili i ubacivali u kovčeg sve dok se nije napunio. Kada je bilo vrijeme da leviti kovčeg vrate kraljevskoj vlasti, i kad su vidjeli da je u njemu mnogo novca, dođoše kraljevi pisari i poslanik velikog svećenika i isprazniše kovčeg, zatim ga vratiše na njegovo mjesto. To su činili svakoga dana i tako su skupili mnogo novca. Kralj i Jojada novac dodijeliše onima koji su izvodili radove na Gospodnjem hramu; ovi uposliše klesare i stolare da obnove Gospodnji hram, i vješte zanatlije u obradi željeza i mjedi, da oprave Hram Gospodnji. Tako su radnici obavljali svoj posao i opravka je napredovala njihovim rukama; tako Božiji hram vratiše u njegovo prvobitno stanje i dobro ga učvrstiše. Kada su radovi bili dovršeni, donesoše preostali novac pred kralja i Jojadu. Od toga načiniše pribor za Gospodnji hram, za službu, paljenice, zlatne zdjele i srebreni pribor. Tako su postojano prinosili paljenice u Gospodnjem hramu u svim danima Jojadinog života. No, Jojada ostari i tako umrije sit života; na dan svoje smrti je imao stotinu i trideset godina. Sahraniše ga u Davidovu gradu, kod kraljeva, jer je činio dobro Izraelu, Bogu i svome domu. Nakon Jojadine smrti dođoše poglavari Jude i padoše ničice pred kralja; i kralj ih je slušao. Tako oni napustiše hram Gospoda, Boga svojih očeva, i počeše služiti Ašerama i idolima. Tad se strašni sud sruči na Judeju i Jerusalem zbog njihove krivice. No, kralj im je slao vjerovjesnike da ih vrati Gospodu. Ovi su ih ozbiljno upozoravali, ali oni nisu htjeli slušati. Tad se Božiji duh spusti na Zahariju, sina svećenike Jojade, tako da on stane pred narod i počne propovijedati: „Ovako zbori Gospod: ‘Zašto kršite Gospodnje zapovijedi? Zbog toga nećete imati sreće; Gospod će vas ostaviti, jer ste vi ostavili njega!’” No, oni se urotiše protiv njega i kamenovaše ga na kraljevu zapovijed u predvorju Gospodnjeg hrama. I kralj Joaš se nije prisjećao ljubavi koju mu je pružio Jojada, otac Zaharijin, nego dade pogubiti njegovog sina. No, ovaj je u trenutku svoje smrti uzviknuo: „Bog će vidjeti i presuditi!” A kad prođe godina, protiv kralja se podiže vojska aramejska, i oni navališe na Judeju i Jerusalem, i istrijebiše sve kraljeve poglavare iz naroda i plijen poslaše nazad u Damask. Premda aramejska vojska nije bila mnogoljudna, Gospod u njihove ruke predade silnu vojsku, jer su se odrekli Gospoda, Boga svojih očeva. A kada su se ovi povukli i kralja ostavili teško ranjenog, njegove sluge skuju zavjeru protiv njega zbog krvavog djela koje je dao izvršiti nad sinovima svećenika Jojade; tako ga pogubiše u njegovom krevetu. Potom Joaš umrije. Sahranjen je u Davidovu gradu, ali ga ne pokopaše uz kraljeve. A ovo su oni koji su se urotili protiv njega: Zabad, sin Amonke Šimeate, i Jozabad, sin Moapke Šimrite. O njegovim sinovima, o količini danka koji mu je nametnut, i obnovi Božijeg hrama, gle, o svemu ovome je pisano u knjizi o kraljevima. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Amasja. Amasja je imao dvadeset i pet godina kada je postao kralj, a vladao je dvadeset i devet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Joadana i bila je iz Jerusalema. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim, ali nije tako postupao svim srcem. Kada mu osiguraše kraljevsku vlast, on dade pogubiti svoje sluge koji su ubili kralja, njegovog oca. No, nije dirao njihove sinove, nego je postupao onako kako je zapisano u Mojsijevom zakonu, gdje Gospod zapovjedio: „Neka se očevi ne ubijaju zbog djece, i neka ne ubijaju djecu zbog očeva njihovih, nego neka svakog pogube zbog vlastitog grijeha.” Tako Amasja okupi Judejce i postroji ih po domovima njihovih otaca, po zapovjednicima nad hiljadama i stotnicima, iz cijele Judeje pa sve do Benjamina. Potom ih popiše, sve koji su imali dvadeset ili više godina, i među njima bi trista hiljada izabranika koji su polazili u rat i bili vješti sa štitom i kopljem. Uz to je iz Izraela unajmio stotinu hiljada ratnika za stotinu talenata srebra. No, desi se da mu potom priđe neki Božiji čovjek i da ga upozori rekavši: „Kralju, ne dopusti da s tobom ide Izraelova vojska, jer Gospod nije uz Izrael niti s Efrajimovim sinovima. Nego ti pođi, nasrni i budi silan u boju! Inače bi Bog mogao dati da padneš u boju pred neprijateljima, jer kod Boga je sila da ti pomogne ili da te upropasti!” Tad mu Amasja odgovori: „A šta će onda biti od onih sto talenata koje sam dao izraelskim vojnicima?” A Božiji čovjek odvrati: „Ta, Bog ti može dati više od toga!” Tad Amasja izdvoji svoje vojnike od muževa koji su mu stigli iz Efrajima, pa ove posljednje otpusti kućama. Tad se oni silno rasrde na Judejce i vrate se bijesni kućama. Ali Amasja se ohrabri i povede svoj narod u Slanu dolinu i tamo pobije deset hiljada Seirovih sinova. Judejci zarobe deset hiljada živih, potom ih odvedu na vrh jedne stijene i sve pobacaju u provaliju, tako da se svi razmrskaše. Ali ratnici koje je Amasja otpustio da sa njim ne bi pošli u boj, upadnu u judejske gradove, sve od Samarije do Bet Horona, i tamo pobiju tri hiljade muževe i napljačkaju silni plijen. Amasja je iz boja sa Edomcima ponio bogove Seirovih sinova i postavio kao idole, tako im se počne moliti i kaditi. Tad se Gospod silno rasrdi na Amasju, i pošalje mu jednog vjerovjesnika koji mu reče: „Zašto tražiš bogove onog naroda kojeg nisu spasili iz tvojih ruku?” No, Amasja je na ovo odgovorio: „Jesu li tebe postavili za kraljevog savjetnika? Tišina! Zašto hoćeš da te pogubimo?” Tad vjerovjesnik prestade i reče: „Dobro, vidim da je Bog odlučio da te upropasti jer si sve ovo učinio i nisi poslušao moj savjet!” No, Amasja, kralj Jude, posavjetova se i posla glasnike Joašu, Joahazovu sinu, Jehuovu unuku, kralju Izraela i dade mu poručiti: „Dođi da se ogledamo!” Tad Joaš, kralj Izraela, pošalje glasnike Amasji, kralju Jude, i da mu poručiti: „Trn na Libanonu jednom posla kedru na Libanonu i dade mu reći: ‘Daj mi tvoju kćer za ženu!’ Ali zvijer libanonska pretrča preko trna i zgazi ga. A ti se sada prisjećaš da si potukao Edomce i srce te navodi na ponos. Ostani kući! Zašto hoćeš izazvati nevolju kojom ćeš propasti i ti i Judeja s tobom?” Ali Amasja se nije obazirao, jer je Bog dao da ih preda u ruke njihovih neprijatelja, jer su tražili bogove Edomaca. Tad Joaš, kralj Izraela, pođe, i oni se ogledaše, on i kralj Judeje Amasja, kod Bet Šemeša, koji pripada Judi. Ali Izrael potuče Judu, tako da je svaki pobjegao u svoj šator. Tako Joaš, kralj Izraela, zarobi Amasju, kralja Jude, Joašova sina, unuka Joahazova, kod Bet Šemeša, i potom ga odvede u Jerusalem. Dao je srušiti jerusalemske zidine od kapije Efrajima sve do kapije na uglu, četiri stotine lakata dužine. Također uze sve zlato, srebro i sav pribor koji se nalazio u Božijem hramu kod Obed Edoma i sve blago iz kraljeve dvora, uz to uzme taoce, pa se vrati u Samariju. No, Amasja, sin Joašov, kralj Jude, živio je nakon smrti kralja Izraela Joaša, Joahazovog sina, još petnaest godina. A ono što je preostalo reći o Amasji, o prijašnjim i docnijim zbivanjima, gle, zar nije sve to zapisano u knjizi kraljeva Jude i Izraela? A u Jerusalemu je postojala zavjera protiv Amasje od onog vremena kada se odrekao Gospoda. No, on pobjegne u Lakiš, ali pošalju za njim potjeru, i tamo ga ubiju. Njegovo tijelo doniješe na konjima i sahraniše ga kraj njegovih očeva u prijestolnici Jude. Potom sav narod uzme Uziju, kojem je bilo šesnaest godina, pa ga proglase kraljem namjesto njegovog oca Amasje. Uzija je utvrdio Elot i povratio ga Judeji, nakon što se kralj pridružio svojim precima. Uzija je imao šesnaest godina kada je postao kralj, a vladao je pedeset i dvije godine u Jerusalemu. Majka mu se zvala Jekolija i bila je iz Jerusalema. Činio je ono što je bilo pravo u očima Gospodnjim, onako kako je to činio i njegov otac Amasja. Tražio je Boga sve dok je Zaharija bio živ, koji ga je učio Gospodnjem strahu; i sve dok je tražio Gospoda, Bog mu je davao uspjeha. Tako je polazio u boj i ratovao protiv Filistejaca, srušio zidine Gata, Jabne i Ašdoda, i podigao utvrde u Ašdodu među Filistejcima. Bog mu je pomogao protiv Filistejaca i protiv Arapa, koji su živjeli u Gur Baalu, i protiv Meunjana. Amonci su Uziji plaćali danak i njegova slava se pročula sve do Egipta, jer je postao veoma silan. Uzija je podigao i utvrdio kule u Jerusalemu, kod kapije na uglu, kapije u dolini i na uglu. Dao je podignuti kule i u pustinji i iskopati mnoštvo bunara, jer je imao mnogo stoke u nizini i na ravnici. Imao je mnogo zemljoradnika i vinogradara na gorju i u Karmeli, jer mu je poljoprivreda bila mila. Uzija je zapovijedao i silnom vojskom koja je polazila u boj po četama, u onom broju u kojem ju je popisao pisar Jeiel i nadstojnik Maašja pod vodstvom Hananije, kraljevog vojskovođe. Svega je bilo dvije hiljade i šeststo porodičnih poglavara četa sposobnih za rat. Oni su upravljali vojskom, njih tristo hiljada i pet stotina za rat spremnih muževa ogromne snage; kraljeva uzdanica protiv neprijatelja. Uzija je cijelu vojsku opremio štitovima, kopljima, kacigama, oklopima, strijelama i praćkama. Dao je u Jerusalemu graditi ratne sprave koje su izmislili i sastavljali vješti muževi; sprave, koje su stajale na kulama i uglovima i bacale strijele i kamenice. Tako se njegova slava proču daleko, jer je dobivao čudesnu pomoć dok nije postao veoma moćan. No, pošto se osilio, njegovo srce se uzoholi i odvede ga u propast jer se ogriješio o Gospoda, Boga svoga, tako što je otišao u hramske odaje Gospodnjeg doma da tamo na kadionom žrtveniku kadi. Svećenik Azarja pođe za njim sa osamdeset Gospodnjih svećenika, vrlih muževa. Oni stanu pred kralja pa mu se obrate govoreći: „Uzija, nije tvoje da kadiš Gospodu, nego je to služba svećenika, Aronovih sinova, koji su posvećeni da kade! Napusti svetište, jer si se ogriješio, i sve ovo ti nije na čast pred Gospodom, Bogom!” Tad se Uzija rasrdi dok je u rukama još držao zdjelu za kâd, jer je imao namjeru kaditi. No, dok je tako bjesnio na svećenike, izbi mu guba na čelu, pred svećenicima u Gospodnjem hramu kraj kadionog žrtvenika. Jer, gle, kad se Azarja i svi svećenici primakoše, vidješe da je gubav na čelu! Tad ga brzo istjeraju, i on sam požuri da utekne, jer ga je Gospod udario. Tako je kralj Uzija bio gubav sve do dana svoje smrti, i živio je kao gubavac u jednoj odvojenoj kući. Bio je isključen iz Gospodnjeg hrama, a njegov sin Jotam stajao je pred kraljevim dvorom i sudio narodu zemlje. A ono što se još može kazati o Uziji, o prijašnjim i docnijim zbivanjima, sve je to zabilježio Izaija, Amosov sin. Uzija počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen kraj grobnice koja je pripadala kraljevima jer rekoše: „Gubavac je!” Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jotam. Jotamu je bilo dvadeset i pet godina kada je postao kralj, a vladao je šesnaest godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Jeruša i bila je Sadokova kći. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim, onako kako je to činio i njegov otac Uzija; no, nije ulazio u hramske odaje. Podigao je gornju kapiju na Gospodnjem hramu i gradio je mnogo na zidinama Ofela. Utvrdio je gradove na Judinom gorju, a u šumama je podizao utvrde i kule. Vodio je rat protiv kralja Amonaca, i nadvladao ga je tako da su mu Amonci te godine platili stotinu talenata srebra, deset hiljada kora pšenice i deset hiljada kora ječma kao danak. Isto su morali platiti druge, i treće godine. Tako je Jotam postajao sve silniji jer je svoje staze ravnao pred licem Gospoda, Boga svoga. A ono što se još može reći o Jotamu, o svim njegovim ratovima i njegovim stazama, sve je to zapisano u knjizi kraljeva Izraela i Jude. Jotam je postao kralj sa dvadeset i pet godina i vladao je šesnaest godina u Jerusalemu. Jotam počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen u Davidovu gradu; na prijestolju ga naslijedi njegov sin Ahaz. Ahaz je imao dvadeset godina kada je postao kralj, a vladao je šesnaest godina u Jerusalemu, no, nije činio ono što je pravo u očima Gospodnjim kao njegov otac David, nego je slijedio staze izraelskih kraljeva, i još se drznuo da izlije likove Baalima. Kadio je u dolini Hinom i dao da njegovi sinovi prolaze kroz vatru, slijedeći grozne običaje neznaboških naroda koje je Gospod rastjerao pred Izraelovim sinovima. Prinosio je žrtve i kadio na visinama i gorama, i pod svim zelenim stablima. Zato ga je Gospod, Bog njegov, predao u ruke aramejskog kralja koji ga je potukao i porobio mnoštvo njegovih ljudi koje je odveo u Damask. Predan je i u ruke izraelskog kralja koji mu je nanio strašan poraz. Naime, Pekah, sin Ramelijin, dade u jednom danu poubijati stotinu i dvadeset hiljada muževa, hrabrih ljudi, jer su se odrekli Gospoda, Boga svoga. A Zikri, efrajimski junak, ubije Maaseju, kraljevog sina, upravitelja dvora Azrikama i Elkanu, drugog do kralja. Tako Izraelovi sinovi od svoje braće zarobiše i odvedoše dvjesta hiljada žena, sinova i kćeri, napljačkaše veliki plijen i odnesoše ga u Samariju. A tamo je živio jedan Gospodnji vjerovjesnik koji se zvao Oded. On izađe pred vojsku koja se vraćala u Samariju i reče: „Gle, Gospod, Bog očeva vaših, predao ih je u vaše ruke jer se razgnjevio na Judu, a vi ste ih poklali u takvom bijesu koji je odzvonio do samog neba! A sada vam je namjera da djecu Jude i Jerusalema tako pogazite i potlačite da vam budu sluge i sluškinje? Zar sami niste grešni pred Gospodom, Bogom svojim? Zato me sada poslušajte i zarobljenike koje su dovela vaša braća pošaljite nazad, jer užareni gnjev Gospodnji je nad vama!” Tad ustade nekoliko muževa, zapovjednika Efrajimovih sinova, i to Azarja, Johananov sin, Berekja, Mešilemotov sin, Ezekija, Šalumov sin i Amasa, Hadlajev sin, protiv vojske koja se vraćala, i oni im se obratiše ovim riječima: „Nemojte da zarobljenike dovodite ovamo, jer ćete na nas sručit krivnju pred Gospodom! Vaš naum je da umnožite naše prijestupe i grijehe, no, krivica naša i užareni gnjev nad Izraelom je već dovoljno velik!” Tad ratnici oslobodiše zarobljenike i plijen pred poglavarima i cijelom zajednicom. No, ovi muževi koji su navedeni imenima pođu među zarobljenike i obuku sve one koji su među njima bili bez odjeće i obuće. Nahraniše ih, napojiše i pomazaše, a one koji su bili preslabi da hodaju na magarcima odvedu u palmov grad Jerihon, kod njihove braće. Potom se vratiše u Samariju. U ono vrijeme je kralj Ahaz poslao glasnika kraljevima Asirije i od njih zatražio pomoć. Edomci su ponovo upali u zemlju, potukli Judejce i odveli zarobljenike. Filistejci upadoše u gradove Šefeli i na jug Jude i osvojiše Bet Šemeš, Ajalon, Gederot, Soko, Timnu i Gimzo s okolnim selima i naseliše se tu. Naime, Gospod je ponizio Judejce zbog izraelskog kralja Ahaza, jer je u Judeji uveo obijest i grozno se ogriješio o Gospoda. Tako asirski kralj Tiglat-Pileser pođe protiv njega i stjera ga u još veću nevolju umjesto da mu pomogne. Ahaz je opljačkao Gospodnji hram, kraljev dvor i knezove, i sve dao kralju Asirije, ali mu to nije pomoglo. Zaista, kralj Ahaz se u ovim vremenima nevolje još teže ogriješio o Gospoda! Prinosio je žrtve bogovima Damaska koji su ga potukli, govoreći: „Hoću žrtvovati jer bogovi Arama pomažu njima, ne bi li pomogli i meni!” No, oni su samo poslužili da pomognu pri padu cijelog Izraela i njega samog. Ahaz je iznio sav pribor iz Božijeg hrama, polomio ga i zaključao kapije Gospodnjeg hrama, i izgradio žrtvenike u svakom ćošku Jerusalema. U svakom je judejskom gradu dao podignuti visine kako bi kadio drugim bogovima i tako je Gospoda, Boga očeva svojih, dražio i izazivao. No, ono što se još može reći o njemu i njegovim stazama, prijašnjim i docnijim, gle, sve je to zabilježeno u knjizi kraljeva Jude i Izraela. Naposljetku, Ahaz počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen u gradu, u Jerusalemu; no, nisu ga sahranili u grobovima izraelskih kraljeva. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Ezekija. Ezekija je imao dvadeset i pet godina kada je postao kralj, a vladao je dvadeset devet godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Abija, i bila je Zaharijina kći. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim, onako kako je to činio i njegov otac David. U prvom mjesecu svoje vladavine dao je otključati i opraviti kapije Gospodnjeg hrama. Također je dao da se leviti i svećenici skupe na polju koje gleda na istok, i on im reče: „Čujte me leviti! Posvetite se, i posvetite Hram Gospoda, Boga vaših očeva, i iznesite sve nečisto iz njega! Jer naši očevi su griješili i činili su ono što je zlo u očima Gospoda, Boga našeg, i mi smo ga se odrekli; gle, oni su svoje poglede odvratili od Gospodnjeg hrama i okrenuli mu leđa. Zatvorili su kapije predvorja, ugasili svjetiljke i nisu Bogu Izraela kadili i prinosili paljenice u svetištu. Zbog toga se Gospodnji gnjev sručio na Judeju i Jerusalem, zato ih je predao na propast i prezir, na podsmijeh, kao što vidite svojim očima. Gle, zbog toga su naši očevi i sinovi stradali od mača, zbog toga porobiše i odvedoše naše žene i kćeri! A sada sam naumio da sklopim savez sa Gospodom, Bogom Izraela, ne bi li se Njegov užareni gnjev od nas odvratio. Stoga ne budite nemarni, sinovi moji, jer vas je Gospod odabrao da pred Njim stojite, da Mu služite, da budete Njegovi službenici, i da Mu kadite!” Tako pođoše leviti: Mahat, Amasajev sin, Joel, Azarjin sin, iz roda Kehatovaca, a od Merarijevih sinova Kiš, Abdijev sin, i Azarja, Jehalelov sin, od Geršonovih sinova Joah, Zimin sin, i Eden, Joahov sin, od Elisafanovih potomaka Šimri i Jeiel, od Asafovih sinova Zaharija i Matanija, od Hemanovih sinova Jehiel i Šimej, i od Jedutunovih sinova Šemaja i Uziel. Oni okupiše svoju braću i posvetiše ih i pođoše unutra, po kraljevoj naredbi, držeći se Gospodnje riječi, kako bi očistili Gospodnji hram. Tako leviti uđoše u unutrašnjost Gospodnjeg hrama da bi ga očistili. Iznesoše van u predvorje Svetišta sve ono što je nečisto i što se nalazilo u odajama Gospodnjeg hrama. Sve to uzeše leviti i odnesoše u dolinu Kidron. Počeli su čistiti prvog dana prvog mjeseca, a osmog dana istog mjeseca uđoše u Gospodnje predvorje. Posvećivali su Gospodnji hram osam dana. Šesnaestog dana prvog mjeseca dovršiše posao. Tad krenu kralju Ezekiji i obrate mu se govoreći: „Očistili smo cijeli Gospodnji hram, žrtvenik za paljenice i sav pribor, kao i sto za hljebove i drugi pribor, uz to sve ono što je kralj Ahaz tokom svoje vladavine oskrnavio, kada se ogriješio; sve smo to popravili i posvetili, i gle, sve se to nalazi pred Gospodnjim žrtvenikom!” Tad Ezekija pođe rano ujutro, sazove gradske poglavare i sa njima krene gore do Gospodnjeg hrama. Dovedoše sedam junaca, sedam ovnova, sedam janjaca i sedam jaraca da bi prinijeli žrtvu za grijeh za kraljevstvo, svetište i za Judeju. I kralj naredi svećenicima, Aronovim sinovima, da prinose žrtve na Gospodnjem žrtveniku. Tada zaklaše goveda i svećenici uhvatiše krv i poprskaše žrtvenik; potom zaklaše ovnove i poprskaše žrtvenik krvlju; a zatim zaklaše i janjad i poprskaše žrtvenik krvlju. Dovedoše jarce za žrtvu za grijeh pred kraljem i zajednicom i položiše ruke na njih. Svećenici ih zaklaše i njihovu krv prinesoše kao pokajnicu na žrtvenik, da bi izmolili oprost za cijeli Izrael; jer kralj je naredio da se prinose paljenice i žrtve za grijeh za cijeli Izrael. Naredio je da se leviti postroje u Gospodnjem hramu sa harfama i citrama, onako kako je naložio David, kraljev vidovnjak Gad i vjerovjesnik Natan; jer je takva bila Gospodnja zapovijed kroz njegove vjerovjesnike. Tako se leviti postrojiše sa Davidovim glazbalima, a svećenici sa trubama. Tad Ezekija naredi da se prinese paljenica na žrtveniku; a kada su stali prinositi paljenicu, poče i napjev za Gospoda i pjesma truba, uz pratnju glazbala Davida, kralja Izraela. Sva se zajednica molila, pjevači su pjevali i trubači trubili, sve dok se paljenica nije završila. Kad dovršiše sa paljenicom, pokloni se kralj i pade na koljena, a isto učiniše svi koji su bili uz njega i stadoše moliti. Tako kralj Ezekija i poglavari narede levitima da hvale Gospoda Davidovim riječima i riječima vidovnjaka Asafa. Tako su radosno hvalili, klanjali se i molili. Tad Ezekija reče: „Sad ste se posvetili Gospodu. Priđite i donesite klanice i zahvalnice u Gospodnji hram!” Tad zajednica donese klanice i zahvalnice, i svi koji su bili voljnog srca prinesoše paljenice. A broj paljenica, koje je zajednica prinijela, bio je sedamdeset goveda, stotinu ovnova i dvjesta janjaca; sve su to bile paljenice za Gospoda. Uz to su posvetili šeststo goveda i tri hiljade ovaca. No, budući da nije bilo dovoljno svećenika da oderu kože sa svih životinja, kao ispomoć im poslužiše leviti sve dok se posao ne dovrši i dok se svećenici ne posvetiše; leviti su revnosnije pazili na to da se posvete od samih svećenika. Ali prinesoše i mnoštvo paljenica sa lojem od pomirnica i naljevima za paljenice. Tako je obnovljena služba u Gospodnjem hramu. Ezekija se veselio sa cijelim narodom zbog onoga što je Bog spremio narodu, jer se sve odigralo tako iznenada. Ezekija pošalje glasnike u cijeli Izrael i Judeju, pošalje i pisma u Efrajim i Manaše, da svi dođu ka Gospodnjem hramu u Jerusalem i da slave Pashu Gospodu, Bogu Izraela. Tako je kralj sa svojim zapovjednicima i sa cijelim Izraelom odlučio svetkovati Pashu u drugom mjesecu, jer je nisu mogli slaviti u određeno vrijeme zbog toga što se nije posvetio dovoljan broj svećenika i zbog toga što se narod nije bio okupio u Jerusalemu. Ova se odluka dopala i kralju i zajednici. Potom sastaviše poziv koji je trebao biti proglašen u cijelom Izraelu, od Beer Šebe do Dana, da svi dođu Gospodu, Bogu Izraela, i da svetkuju Pashu u Jerusalemu, jer dugo nije bila slavljena onako kako je propisano. Tako glasnici pođoše kroz cijeli Izrael i Judeju sa pismima iz ruku kralja i njegovih zapovjednika, po kraljevoj zapovijedi. Tamo je pisalo: „Izraelovi sinovi, vratite se Gospodu, Bogu Abrahama, Isaka i Izraela, a onda će se On okrenuti vama koji ste izmakli vlasti asirskog kralja i koji ste preostali. I nemojte biti poput vaše braće i očeva koji su se ogriješili o Gospoda, Boga njihovih očeva, pa ih je pustio da propadnu, kako sami vidite! Zato nemojte biti tvrdoglavi kao vaši očevi, nego se predajte Gospodu i dođite pred Njegovo Svetište koje je dovijeka posvetio; služite Gospodu, Bogu svome, i tako će se Njegova užarena srdžba odvratiti sa vas! Jer kad se preobratite Gospodu, onda će i vaša braća i djeca naći milost kod onih koji ih drže porobljene, tako će se opet vratiti u svoju domovinu. Jer Gospod, Bog vaš, milostiv je i velikodušan, i On neće okrenuti svoje lice ako Mu se obratite!” Tako su glasnici putovali od grada do grada u zemljama Efrajim i Manaše, sve do Zebulona; no, ismijavali su ih i omalovažavali. Ali nekolicina ljudi iz Ašera, Manašea i Zebulona se poniziše i dođoše u Jerusalem. No, u Judeji je djelovala Gospodnja ruka, tako im dade jedinstveno srce da ispune zapovijed kralja i zapovjednika po riječi Gospodnjoj. Tako se u Jerusalemu okupi mnogo naroda da u drugom mjesecu slavi blagdan beskvasnih hljebova; doista, bila je to sila naroda. Oni pođoše i ukloniše žrtvenike koji su bili u Jerusalemu; uzeše i sve kadione žrtvenike i pobacaše u Kidronsku dolinu. Pashu zaklaše četrnaestog dana drugog mjeseca. A svećenici i leviti se postidješe i posvetiše pa donesoše paljenice do Gospodnjeg hrama. Stajali su na svojim mjestima, onako kako je red, po zakoniku Mojsija, Božijeg čovjeka. Svećenici su prskali krv koji su primali iz levitskih ruku. Bilo je u zajednici mnogo onih koji se nisu posvetili, zato su svećenici klali pashalnu janjad za sve one koji nisu bili čisti da bi ih posvetili Gospodu. Veliki dio naroda, mnogo onih iz Efrajima, Manašea, Jisakara i Zebulona nisu se očistili, tako da nisu jeli Pashu onako kako je propisano; no, Ezekija je za njih molio govoreći: „Daj da Gospod, milostivi, oprosti svima onima koji su upravili srce da traže Gospoda Boga, Boga očeva svojih, iako to nisu uradili sa čistoćom koja je potrebna za Svetište!” I Gospod usliši Ezekiju i oprosti narodu. Tako su Izraelovi sinovi, oni koji su bili u Jerusalemu, sedam dana radosno slavili blagdan beskvasnih hljebova; leviti i svećenici su hvalili Gospoda danima glazbalima i slavili silu Gospodnju. Ezekija je hrabrio sve levite koji se pokazaše razboriti u Gospodnjoj spoznaji; tako su sedam dana gozbili i prinosili pomirnice slaveći Gospoda, Boga svojih očeva. Tako se cijela zajednica odluči da slave još sedam dana i tako je još sedam dana bilo veselje; kralj Jude Ezekija je darovao cijeloj zajednici hiljadu junaca i sedam hiljada ovaca; a zapovjednici su zajednici darovali hiljadu junaca i deset hiljada ovaca. Posvetiše se i mnogi svećenici. Tako se veselila cijela judejska zajednica sa svećenicima, levitima i svom zajednicom koja je pristigla iz Jerusalema, kao i strancima koji su došli iz izraelske zemlje i živjeli u Judeji. Vladala je velika radost u Jerusalemu, jer se ovako nešto nije dogodilo u Jerusalemu od vremena kralja Izraela Salomona, sina Davidovog. A svećenici i leviti su stajali i blagoslovili narod, tako počuše njihovu viku i njihova molitva stiže do Njegovog svetog doma, do neba samoga. Kada se sve to završilo, Izraelci, koji se tamo nađoše, pođoše u judejske gradove i smrviše sve kamene spomenike, oboriše Ašere i srušiše visine i žrtvenike po svoj Judeji, u Benjaminu, Efrajimu i Manašeu, sve dok ih nisu posve uklonili. Potom se Izraelovi sinovi vratiše na vlastita imanja u svoje gradove. Ali Ezekija ponovo uspostavi svećeničke i levitske redove, da svaki od njih opet vrši službu, kako svećenici tako i leviti, da prinose paljenice, da služe, hvale i slave na kapijama Gospodnjeg tabora. Kralj je dao i dio svoje imovine za paljenice, za one žrtve koje se prinose ujutro i uvečer, za paljenice koje se prinose subotom, kad je mjesec mlađak i blagdan, onako kako je propisano u Gospodnjem zakonu. Naredio je narodu koji je živio u Jerusalemu da svećenicima i levitima daju onaj dio koji im pripada kako bi se mogli pridržavati Gospodnjeg zakona. Tako su Izraelovi sinovi, nakon obznane ove naredbe, dali mnogo od prvine žita, vina, ulja, meda i svakog drugog ploda s polja; donosili su obilnu desetinu od svega. Isto su činili Izraelovi i Judini sinovi koji su živjeli u judejskim gradovima, i oni su donosili desetinu od goveda, ovaca, i deseti dio posvećenih stvari koje su posvećene Gospodu, Bogu njihovom, i sve su to ostavljali na jednu gomilu. Trećeg mjeseca počeše skupljati stvari na gomile, a u sedmom mjesecu završiše sa tim. Ezekija i zapovjednici su hvalili Gospoda i Njegov narod Izrael nakon što uđoše i ugledaše gomile stvari. Ezekija ispita svećenike i levite oko ovih gomila, i tada im Azarja, veliki svećenik iz Zadokova doma, odgovori: „Otkad smo počeli donositi prinose u Gospodnji hram, dobro smo jeli, zasitili se i još je iza nas mnogo toga ostalo, jer je Gospod blagoslovio Svoj narod; zbog toga je preostala ovakva sila stvari!” Tad Ezekija zapovjedi da se u Gospodnjem hramu izgrade spremnice; i oni ih urediše i tamo marljivo unesoše prinose, desetine i posvećene stvari. Kao nadzornike odrediše: levita Konanija sa njegovim bratom Šimejom, koji je bio drugi do njega. Uz njih dvojicu odrediše i Jehiela, Azazju, Nahata, Asahela, Jerimota, Jozabada, Eliela, Jismakja, Mahata, Benaju kao nadzornike pod vodstvom Konanija i Šimeja, brata njegova, po zapovijedi kralja Ezekije i vrhovnog svećenika Gospodnjeg doma Azarje. Levit Kore, Jimnin sin, bio je postavljen kao vratar ka istoku, nad dobrovoljne prinose Bogu, da razdjeljuje Gospodnje prinose i presvete stvari. Pod njegovim vodstvom su stajali Eden, Menjamin, Ješua, Šemaja, Amarja i Šekanija, da u gradovima svećenika svojoj braći marljivo udjeljuju njihov dio, starim kao i mladim. Unijeli su ih i u popis rodova, sve muškarce od tri godine i naviše, sve one kojima je valjalo ići u Gospodnji hram da obavljaju svoju svakodnevnu službu na svome mjestu, po redovima svojim. Svećenike su unosili po domovima njihovih otaca, a levite od dvadeset godina i naviše s obzirom na njihove službe i redove. Imali su se upisati sa svojom djecom, ženama, sinovima i kćerima, kao cijela zajednica; jer tako su se posvećivali i za svetište. No, za svećenike, Aronove sinove, koji su živjeli u krajevima s pašnjacima koji pripadaju gradovima, su u svakom gradu bili imenom navedeni ljudi čiji je zadatak bio da muževima među levitima i svećenicima koji su služili dodjeljuju njihov dio. Tako je uredio Ezekija u cijeloj Judeji i činio ono što je bilo pravo, pošteno i vjerno pred Gospodom, Bogom njegovim. A u svemu što je naumio i učinio, što je poduzeo kada je riječ o službi u Gospodnjem hramu, po Zakonu i zapovijedima, tražeći svoga Boga, postupao je iz sveg srca, i zato je imao uspjeha. Nakon ovih zbivanja i ovako dokazane odanosti, na Judu pođe Sanherib, kralj Asirije i opsjednu čvrste gradove s namjerom da ih osvoji. Kada je Ezekija vidio da Sanherib dolazi sa namjerom da povede boj protiv Jerusalema, odluči sa svojim zapovjednicima i ratnim junacima zatrpati zdence izvan grada; i oni su mu pomogli da to učini. Tako se ljudi skupiše u velikom broju i zatrpaše sve zdence i potok koji je tekao usred zemlje govorahu: „Zašto da kraljevi Asirije nađu toliko vode kada dođu?” Tako se ohrabrio i dade opraviti i nanovo podignuti zidine tamo gdje su bile urušene, također je dao da se dograde kule i vani je izgradio još jedan zid. Potom je učvrstio i Milon u Davidovu gradu. Također je naredio da se izradi mnogo oružja i štitova. Na čelo naroda je postavio zapovjednike vješte u ratnim stvarima, potom ih je skupio na trgu pa im se obratio da ih ohrabri sljedećim riječima: „Budite snažni i hrabri! Nemojte se plašiti kralja Asirije, niti rulje koju sa sobom vodi; jer s nama je Veći nego sa njim! Uz njega je desnica od krvi i mesa, a s nama je Gospod, Bog naš, koji će nam pomoći i koji će nas povesti u rat!” Tako se narod ohrabrio riječima Ezekije, kralja Jude. No, desi se da nakon ovoga Sanherib, kralj Asirije dok je s vojskom taborio u Lakišu, pošalje svoje sluge u Jerusalem Ezekiji, kralju Jude i svim Judejcima koji su bili u Jerusalemu, pa im poruči: „Ovako zbori Sanherib, kralj Asirije: Čemu se nadate vi što sjedite u opsjednutom Jerusalemu? Zar vas Ezekija ne zavodi, zar vas ne predaje na smrt da vas pomori glad ili žeđ govoreći: ‘Gospod, Bog naš, spasit će nas iz ruku asirskog kralja!’ Zar nije taj isti Ezekija makao visine i žrtvenike u Jerusalemu i Judeji naređujući: ‘Ima da se molite pred jednim žrtvenikom i da na njemu kadite?’ Zar ne znate šta smo ja i moji očevi učinili narodima svih zemalja? Jesu li ikada bogovi tih zemalja i naroda imali moć da ih sačuvaju od moje ruke? Ko je među svim bogovima tih naroda koje su moji očevi posve istrijebili, ko je taj koji bi mogao svoj narod spasiti iz moje ruke? Zar vas vaš Bog može sačuvati od moje ruke? Zato ne dajte da vas Ezekija vara, i ne dajte da vas tako zavodi; ne vjerujte mu! Jer nijedan bog bilo kojeg naroda ili kraljevstva nije bio u stanju da svoj narod spasi iz moje ruke i iz ruku mojih očeva; a neće ni vaš Bog biti u stanju da vas sačuva od moje ruke!” Sanheribove sluge su još više govorile protiv Gospoda Boga i njegovog sluge Ezekije. Sastavljao je i pisma u kojima je ismijavao Gospoda, Boga Izraela, besjedio je protiv Njega i govorio: „Onako kako bogovi raznih naroda u zemlji nisu bili u stanju sačuvati svoj narod iz mojih ruku, tako i Ezekijin Bog neće moći spasiti Svoj narod iz mojih ruku!” Glasno su vikali narodu Jerusalema koji je bio na zidinama da ga obeshrabre i uplaše, da se tako dočepaju grada. Tako su govorili o Bogu Jerusalema, govorili su o Njemu kao o bogu drugih zemaljskih naroda, koji su djelo ljudskih ruku. Ali kralj Ezekija i vjerovjesnik Izaija, Amosov sin, vapili su nebu i molili zbog svega ovoga. Tada im Gospod pošalje anđela i on pogubi sve hrabre junake, sve knezove i zapovjednike asirskog kralja, tako da se kralj osramoćen vrati u svoju zemlju. Kad je tamo ušao u hram svoga boga, ubiju ga mačem neki od vlastitih sinova. Tako je Gospod spasio Ezekiju i stanovnike Jerusalema od ruke Sanheriba, kralja Asirije, i od ruku svih ostalih. Štitio ih je sa svih strana. Mnogi donesoše Gospodu darove u Jerusalem i dragocjenosti Ezekiji, kralju Jude. Tako je zavrijedio poštovanje u svim narodima. U ono se vrijeme smrtno razbolje Ezekija. Molio se Gospodu, i On mu je odgovarao i dao čudesan znak. Ali Ezekija se nije pokazao zahvalnim za dobročinstvo, nego mu se srce ispuni ponosom. Tad se srdžba sruči na njega, Judu i Jerusalem. No, kada se Ezekija pokajao i ponizio zbog ponosa koji je gajio u svome srcu, on i stanovnici Jerusalema, tad se Gospodnji gnjev odvrati od njih i ne snađe ih sve dok je Ezekija bio živ. Ezekija je bio veoma slavan i bogat, gomilao je blago, srebro, zlato i drago kamenje, začine, štitove i svakakvog dragocjenog pribora. Imao je spremišta za rod žita, za vine i za ulje i štale za svakakvu stoku i stada ovaca. Podigao je gradove i imao silu ovaca i goveda, Bog mu dade veliko imanje. Ezekija je bio onaj koji je zaustavio gornji tok Gihona i preusmjerio ga na zapad, ka Davidovom gradu. Tako je Ezekija imao uspjeha u svemu što je činio. No, Bog ga napusti kada mu babilonski knezovi poslaše glasnike da se raspituju o čudima koja se dešavaju zemlji, da bi ga iskušao i da bi spoznao sve što se nalazi u njegovom srcu. A ono što se još može reći o Ezekiji i njegovoj pobožnosti, gle, sve je to zapisano u objavi vjerovjesnika Izaije, Amosovog sina, i u knjizi kraljeva Jude i Izraela. Tako Ezekija počinu sa svojim očevima. Sahraniše ga kraj stepenica koje vode do grobova Davidovih sinova. Cijela Judeja i svi stanovnici Jerusalema odadoše mu počast nakon smrti. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Manaše. Manaše je imao dvanaest godina kada je postao kralj, a vladao je pedeset i pet godina u Jerusalemu. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim slijedeći grozote neznaboških naroda koje je Gospod protjerao ispred Izraelovih sinova. Nanovo je izgradio visine koje je uklonio njegov otac Ezekija i postavio žrtvenike Baalima i Ašere, i tako se molio i služio cijeloj nebeskoj vojsci. Također je dao podignuti visine u Gospodnjem hramu, o kojem je Gospod kazao: „Moje ime će dovijeka biti u Jerusalemu!” Tako je cijeloj nebeskoj vojsci podigao žrtvenike u oba predvorja Gospodnjeg hrama. Dopustio je da njegovi sinovi hode kroz vatru u dolini Hinomovih sinova; vračao je, gatao, proricao, ispitivao duhove i vidovnjake i činio mnogo toga što je zlo u očima Gospodnjim, da bi Ga izazvao. Postavio je idol koji je dao izraditi u Gospodnji hram, o kojem je Bog Davidu i njegovom sinu Salomon kazao: „U ovom hramu u Jerusalemu, koji sam odabrao od svih plemena Izraela, ostat će Moje ime dovijeka, i Izraelovo stopalo neću više istjerivati iz zemlje koju sam odredio njihovim očevima ako budu pazili da čine sve što sam im zapovjedio u cijelom Zakonu, u pravu i naredbama kroz Mojsija!” No, Manaše je zaveo Judu i stanovnike Jerusalema tako da su činili veće grozote od neznaboških naroda koje je Gospod istrijebio pred Izraelovim sinovima. Tako se Gospod obrati Manašeu i njegovom narodu, ali oni nisu marili. Tad Gospod dade da na njih nasrnu vojskovođe asirskog kralja; ovi uhvate Manašea kukama, okuju ga u dva mjedena lanca i odvedu u Babilon. Tako se Manaše poče moliti Gospodu, Bogu svome, jer ga je snašla nevolja, i veoma se ponizi pred Bogom očeva svojih. Bog se smilova i usliši njegove molitve. Vratio ga je u Jerusalem, u njegovo kraljevstvo. Tako je Manaše spoznao da je Gospod Bog. Potom Manaše dade podignuti vanjske zidine u Davidovom gradu, zapadno od zdenca Gihon, u dolini, pa sve do ulaza kod Ribarske kapije i njima opkoli Ofel; zidine su bile veoma visoke. Također je postavio zapovjednike u sve tvrde gradove Judeje. Dao je ukloniti strane bogove, idole i sve žrtvenike iz Gospodnjeg hrama, sve ono što je dao podignuti na Gospodnjem gorju, u Njegovom hramu i u Jerusalemu, i sve to baci izvan grada. Tako je iznova podignuo Gospodnji hram i na njemu prinosio žrtve pomirnice i zahvalnice, i dao Judejcima zapovijed da služe Gospodu, Bogu Izraela. Narod je još uvijek žrtvovao na visinama, premda su tamo prinosili žrtve isključivo Gospodu, Bogu svome. A ono što se još može reći o Manašeu, njegovoj molitvi Bogu i besjedama njegovih vidovnjaka koji su sa njim razgovarali u ime Gospoda, Boga Izraela, gle, sve je to zapisano u knjizi povijesti kraljeva Izraela. Njegova molitva i način na koji se Bog dao izmoliti, svi njegovi grijesi, njegova nevjera i mjesta na kojima je dao podignuti visine, Ašere i idole, prije no što bi ponižen, gle, sve je to opisano u Hozajevoj knjizi povijesti. Naposljetku Manaše počinu sa svojim očevima, i bi sahranjen u svojoj palači. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Amon. Amon je imao dvadeset i dvije godine kada je postao kralj, a vladao je dvije godine u Jerusalemu. Činio je ono što je zlo u očima Gospodnjim kao što je to činio i njegov otac Manaše. Amon je prinosio žrtve svim idolima koje je dao izraditi njegov otac Manaše, i njima je služio. No, nije se ponizio pred Gospodom onako kako je to učinio njegov otac Manaše, nego je on, Amon, na sebe navalio groznu krivicu. Zato se njegove sluge urotiše protiv njega i ubiše ga u njegovom dvoru. Međutim, narod je pogubio sve one koji su skovali zavjeru protiv kralja, i tako narod proglasi Amonovog sina Jošiju kraljem. Jošija je imao osam godina kada je postao kralj, a vladao je trideset i jednu godinu u Jerusalemu. Činio je ono što je pravo u očima Gospodnjim, slijedio je staze svoga oca Davida, i nije sa njih stupao ni lijevo ni desno. U osmoj godini svoga kraljevanja, dok je još bio mladić, poče tražiti Boga svoga oca Davida; a u dvanaestoj godini kraljevanja stade iz Judeje i Jerusalema uklanjati visine, Ašere i livene i klesane idole. U njegovom prisustvu porušiše Baalove žrtvenike i on dade oboriti sunčane stupove koji su stajali na njima, a zatim dade srušiti Ašere. Dao je i da se liveni i klesani idoli posve unište i smrve, i da se njihov prah pospe po grobovima onih koji su im prinosili žrtve. Spalio je i kosti svećenika na njihovim žrtvenicima. Tako je očistio Judeju i Jerusalem. Isto je učinio u gradovima Manašea, Efrajima i Simeona, sve do Naftalija i okolnih ruševina. On se vratio u Jerusalem pošto je srušio žrtvenike i Ašere, nakon što je smrvio idole i oborio sve sunčane stupove u zemlji Izrael. U osamnaestoj godini svoje vladavine, nakon što je očistio zemlju i Gospodnji hram, pošalje Šafana, Asalijahina sina, Maaseju i gradskog poglavara Joaha, Joahazova sina, pisara, da poprave Hram Gospoda, svoga Boga. Tako oni dođoše visokom svećeniku Hilkiji i predaše mu novac koji su donijeli za popravku Gospodnjeg hrama, novac koji su leviti, koji stražare na pragu, skupili od Manašea, Efrajima i ostalog Izraela, od cijele Judeje, Benjamina i svih stanovnika Jerusalema. Novac dadoše nadzornicima koji su nadgledali radove na Gospodnjem hramu, a ovi ga predadoše radnicima, koji su obavljali poslove na Hramu kako bi ga opravili i obnovili. Dadoše ga zanatlijama i građevinarima da kupe klesanog kamena i stabala za grede i kuće koje su propale pod kraljevima Jude. Tako su ljudi vjerno obavljali posao. Na njihovo čelo bili su postavljeni Jahat i Obadja, leviti od Merarijevih sinova, i Zaharija i Mešulam, od Kahatovih sinova, kako bi nadgledali radove. Leviti, svi oni koji su se razumjeli u glazbala bili su postavljeni nad nosače i radnike raznih vještina; a neki od levita su bili uposleni kao pisari, nadzornici i vratari. No, kada su počeli vaditi novac koji je donesen za opravak Gospodnjeg hrama, nađe svećenik Hilkija knjigu Gospodnjih zakona, koja bi dana kroz Mojsija. Tad se Hilkija obrati pisaru Šafanu i reče: „Našao sam knjigu Zakona u Gospodnjem hramu!” I Hilkija dade knjigu Šafanu. Šafan ju odnese kralju i reče: „Tvoje sluge obavljaju sve ono što si naredio, istresli su novac koji su pronašli u Gospodnjem hramu, i sve podijeliše nadzornicima i radnicima.” Potom pisar Šafan obavijesti kralja i reče: „Svećenik Hilkija mi je dao knjigu!” I Šafan stane čitati iz knjige pred kraljem. No, kada je kralj čuo riječi Zakona pocijepa haljine na sebi. Tada kralj naredi Hilkiji i Ahikamu, Šafanovu sinu, Abdonu, Mikinom sinu, pisaru Šafanu i Asaji, kraljevom sluzi, govoreći: „Idite i ispitajte Gospoda za mene i za preostali Izrael i Judeju zbog riječi ove knjige koju pronađoste! Jer velik je gnjev Gospodnji koji se sručio na nas jer naši očevi nisu slijedili Gospodnji riječ, da čine sve ono što je zapisano u ovoj knjizi!” Tad Hilkija i ostali koji je kralj poslao pođu vjerovjesnici Huldi, ženi čuvara odjeće Šaluma, Tokhatova sina, Hasrina unuka, koja je živjela u drugom dijelu Jerusalema i upitaše je o ovome. A ona im odgovori: „Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: ‘Poručite čovjeku koji vas je Meni poslao sljedeće: Ovako zbori Gospod: Gle, sručit ću nevolju na ovo mjesto i njegove stanovnike, sva prokletstva koja su zabilježena u knjizi koju su čitali pred kraljem Judeje. Učinit ću tako jer su Me napustili i zato što su kadili drugim bogovima kako bi Me izazvali svim djelima svojih ruku; zbog toga će Moj gnjev snaći ovo mjesto i neće se ugasiti!’ Ali poručite kralju Jude, koji vas je poslao da Gospoda tražite, sljedeće: ‘Ovako zbori Gospod, Bog Izraela: Što se tiče riječi koje si čuo; jer se srce tvoje smekšalo i jer si se ponizio pred Bogom, kada si čuo Njegove riječi o ovom mjestu i njegovim stanovnicima, doista, jer si se preda Mnom ponizio, jer si pokidao haljine na sebi i jer si plakao preda Mnom, zato sam te počuo. Tako zbori Gospod. Gle, položit ću te uz tvoje očeve da u miru budeš donesen u svoj grob i da tvoje oči ne vide sve zlo koje ću sručiti na ovo mjesto i njegove stanovnike!’” Ovaj odgovor prenesoše i kralju. Tad kralj pošalje i dade sazvati sve starješine Judeje i Jerusalema. Kralj ode gore u Gospodnji hram u pratnji svih muževa Judeje i stanovnika Jerusalema, uz svećenike, levite i cijeli narod, mlade kako i stare, i dade da se pred svima pročitaju riječi iz knjige Saveza, koju pronađoše u Gospodnjem hramu. Potom se kralj uspne na sjedište i sklopi savez sa Gospodom, da slijede Gospoda i Njegove zapovijedi, svjedočanstva Njegova i odredbe iz sveg srca i cijele duše, da provode u djelo sve one riječi Saveza koji je zabilježen u ovoj knjizi. On dade da svi koji su bili prisutni u Jerusalemu i Benjaminu stupe u savez. I stanovnici Jerusalema su postupali po savezu Gospoda, Boga njihovih očeva. Tako Jošija ukloni sve grozote iz zemlja Izraelovih sinova i obaveza sve one koji su u Izraelu da služe Gospodu, Bogu njihovom. Nisu se odrekli Gospoda, Boga očeva svojih, sve dok je Jošija bio živ. Potom je Jošija proslavio Gospodu Pashu u Jerusalemu. Pashu su zaklali četrnaestog dana prvog mjeseca. Svećenike je poslao na njihova mjesta i ohrabrio ih za službu. Obratio se i levitima, njima koji su poučavali cijeli Izrael i koji su se posvetili Gospodu i rekao: „Unesite sveti Kovčeg u Hram koji je Salomon, sin Davidov, kralj Izraela, izgradio! Ne morate ga više nositi na vlastitim ramenima; a sada služite Gospodu, Bogu svome, i vašem narodu Izraelu! Budite spremni po domovima vaših otaca, po vašim redovima, po propisima Davida, kralja Izraela i po odredbama njegova sina Salomona; postrojite se u svetištu, po redovima domova otaca vaše braće, ljudi iz naroda, i po levitskim domovima otaca, pa zakoljite Pashu! Posvetite se i spremite Pashu za vašu braću da postupaju po riječima Gospoda kroz Mojsija!” Tako Jošija pokloni ljudima iz naroda sitne stoke, janjaca i koza, sve za pashalne žrtve prisutnima, njih trideset hiljada; uz to i tri hiljade kraljevih goveda. I Jošijini knezovi podijeliše narodu darove, kao i svećenicima i levitima. Hilkija, Zaharija i Jehiel, predvodnici Gospodnjeg hrama, dadoše svećenicima za pashalne žrtve dvije hiljade i šeststo janjaca i tristo goveda. Konanija i njegova braća Šemaja i Netanel, Hašabja, Jehiel i Jozabad, predstojnici levita, darovaše levitima za pashalne žrtve pet hiljada janjaca i petsto goveda. Nakon ovih priprema za službu svećenici stadoše na svoja mjesta i leviti se postrojiše po svojim redovima i po kraljevoj zapovijedi. Zatim zaklaše Pashu; svećenici izvršiše prskanje krvlju, koju primiše iz njihovih ruku, a leviti oderaše kože sa žrtava. Po strani postaviše paljenice da ih dadnu porodicama iz naroda, kako bi ih prinijeli Gospodu, onako kako je zapisano u Mojsijevoj knjizi. Isto učiniše i sa govedima. Tako su Pashu po propisima ispržili na vatri. No, ono što je bilo posvećeno skuhaju u loncima, kotlićima i zdjelama pa to brzo podijeliše svim ljudima iz naroda. Potom su je počeli spremati za sebe i za svećenike, jer su svećenici, Aronovi sinovi, bili zauzeti prinošenjem paljenica i loja sve do večeri. Zbog toga su leviti spremali Pashu za sebe i za svećenike, Aronove sinove. A pjevači, Ašafovi sinovi, stajali su na svome mjestu, po naredbi Davida, Ašafa, Hemana i Jedutuna, kraljevog vidovnjaka; vratari su bili na svim kapijama. Nisu imali potrebe da napuštaju svoja mjesta i službu jer su njihova braća, leviti, spremali Pashu za njih. Tako je toga dana uređena sva Gospodnja služba, pashalna slava i prinošenje paljenica na Gospodnjem žrtveniku – sve po zapovijedima kralja Jošije. U ono su vrijeme Izraelovi sinovi slavili Pashu i blagdan beskvasnih hljebova; slavili su sedam dana. Takva Pasha nije proslavljena u Izraelu od vremena vjerovjesnika Samuela, i nijedan izraelski kralj nije proslavio takvu Pashu kakvu je održao Jošija sa svećenicima, levitima, sa cijelom Judejom, stanovnicima Jerusalema i svima onima koji su bili prisutni u Izraelu. Ovu Pashu proslaviše u osamnaestoj godini Jošijine vladavine. Poslije svega toga, kad je Gospodnji hram već bio obnovljen, krene egipatski kralj Neko da zametne bitku kod Karkemiša na Eufratu. Jošija mu krene u susret. Neko mu pošalje glasnika i poruči: „Kakve veze imam sa tobom, judejski kralju? Ne polazim protiv tebe danas, nego protiv tvoga doma, koji vodi rat sa mnom, a Bog je kazao da mi valja požuriti. Okani se namjere koja je protiv Boga koji je uz mene, da te ne bi uništio!” Ali Jošija nije odustajao, nego se prerušio da povede boj sa njim; nije slušao Nekine riječi koje su dolazile iz Božijih usta, nego se postrojio za boj u dolini kod Megida. No, strijelci pogodiše kralja Jošiju, i tad on vikne svojim slugama: „Vodite me odavde jer sam teško ranjen!” Tad ga sluge podigoše sa bojnih kola na druga kola, koja je vodio sa sobom, i odvezu ga u Jerusalem. Tamo ga snađe smrt, i bi pokopan u grobovima svojih očeva. Cijela Judeja i sav Jerusalem su tugovali za njim. Jeremija sastavi tužbalicu o Jošiji, i svi pjevači i pjevačice od tada pa do danas u svojim tužbalicama pjevaju o Jošiji. To postade običaj u Jerusalemu, i gle, sve je to zabilježeno u tužbalicama. A ono što se još može reći o Jošiji i njegovoj pobožnosti po odredbama Gospodnjeg zakona, o njegovoj povijesti, ranijoj kao i docnijoj, gle, zar sve to nije zapisano u knjizi kraljeva Izraela i Jude. Narod zemlje proglasi Joahaza, Jošijina sina, kraljem u Jerusalemu umjesto njegova oca Jošije. Joahaz je imao dvadeset i tri godine kada je postao kralj, a vladao je tri mjeseca u Jerusalemu. Kralj Egipta ga svrgne sa prijestolja u Jerusalemu i nametne zemlji danak od stotinu talenata srebra i jednog talenta zlata. Tako egipatski kralj postavi njegovog brata Elijakima za kralj nad Judejom i Jerusalemom i promijeni mu ime u Jojakim. A njegovog brata Joahaza Neko odvede u Egipat. Jojakim je imao dvadeset i pet godina kada je postao kralj, a vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. Činio je ono što je zlo u očima Gospoda, Boga svoga. Potom protiv njega pođe Nabukodonosor, babilonski car, i okuje ga u dva mjedena lanca kako bi ga odveo u Babilon. Sa sobom je odnio i svakojakog pribora iz Gospodnjeg hrama, i sve to postavi u svoj hram u Babilonu. A ono što se još može reći o Jojakimu i njegovim grozotama, o tome što je činio i šta je pronađeno na njemu, gle, sve je to zapisano u knjizi kraljeva Izraela i Jude. Na prijestolju ga naslijedi njegov sin Jojakin. Jojakin postade kralj nakon osam godina, a vladao je tri mjeseca i deset dana u Jerusalemu. No, oko nove godine pošalje car Nabukodonosor po njega i dâ ga odvesti u Babilon sa svim dragocjenostima iz Gospodnjeg hrama; zatim proglasi Sedekiju, njegovog brata, kraljem Judeje i Jerusalema. Sedekija je imao dvadeset i jednu godinu kada je postao kralj, a vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. Činio je ono što je zlo u očima Gospoda, Boga svoga i nije se ponizio pred vjerovjesnikom Jeremijom, koji je pred njim govorio iz Gospodnjih usta. Uz to je otpao od cara Nabukodonosora, koji je od njega uzeo zakletvu pred Bogom, i postao je tvrdoglav i tako tvrdog srca da se nije htio okrenuti Gospodu, Bogu Izraela. Teško se ogriješiše i svi predvodnici svećenika i sav narod, slijedeći grozote naroda i onečistiše Gospodnji hram koji je posvetio u Jerusalemu. Zato im je Gospod, Bog njihovih očeva, stalno slao glasnike, jer Mu je bilo žao Njegovog naroda i Svoga Hrama. No, oni su prezreli Božije glasnike, ismijavali su Njegove riječi i vjerovjesnike, sve dok se Gospodnja srdžba ne raspali toliko na narod da je nije više bilo moguće stišati. Tad pusti kaldejskog kralja da pođe protiv njih, a on mačem pogubi njihove mladiće u njihovom svetom Hramu. Nije štedio ni mladiće ni djevice, nije imao milosti za stare i one bogate danima; sve ih je predao u njegove ruke. Dao je da sav pribor Gospodnjeg hrama, veliki i mali, sve dragocjenosti Gospodnjeg doma, kraljeve riznice i blago njegovih knezova, bude odneseno u Babilon. Tako do temelja spališe Božiji hram i srušiše zidine Jerusalema, i ognjem udariše na sve palače; sve dragocjenosti tako propadoše. A one preostale koji su izmakli maču odvede u Babilon, i oni postadoše sluge njemu i njegovim sinovima sve dok vlast ne prisvoji carstvo Perzijanaca. Tako je zemlja uživala u subotnjem miru. Mirovala je vrijeme pustoši svoje dok se ne ispuni onih sedamdeset godina o kojima je Gospod govorio kroz Jeremiju. U prvoj godini vladavine Kira, perzijskog cara, Gospod podigne duh Kira, cara Perzije, kako bi se ispunila Gospodnja riječ koja je upućena kroz Jeremiju. I Kir dade proglas cijelom carstvu, dade to proširiti pismeno i usmeno: „Ovako zbori Kir, car Perzije: ‘Gospod, Bog nebesa, podložio mi je sva kraljevstva zemlje i naredio da Mu podignem Hram u Jerusalemu, koji je u Judeji. Ko od vas pripada Njegovom narodu neka pođe gore i neka je Gospod, Bog njegov, uz njega!’” U prvoj godini vladavine perzijskog cara Kira, Gospod podigne Kirov duh da bi se ispunila Gospodnja riječ kroz Jeremiju, i on dade proglas u cijelom carstvu, obznani ga pismeno, i poruči: „Ovako zbori Kir, car Perzije: ‘Gospod, Bog neba, podložio mi je sva kraljevstva zemlje i naredio da Mu podignem Hram u Jerusalemu koji je u Judeji. A neka je vaš Bog uz one među vama koji pripadaju Njegovom narodu, i neka pođe u Jerusalem, koji je u Judeji, i neka gradi Hram Gospoda, Boga Izraela, jer On je Bog u Jerusalemu! A neka svakome koji je još ostao u nekom mjestu kao tuđinac pomognu ljudi toga mjesta srebrom i zlatom, dobrima, stokom i darovima za Božiji hram u Jerusalemu!’” Tad porodični poglavari Jude i Benjamina krenu, krenu i leviti i svećenici, i svako kome je Bog podigao duh da pođe i da gradi Božiji hram u Jerusalemu. Svi susjedi su im pomagali srebrenim i zlatnim priborom, dobrima, stokom i dragocjenim darovima, i pored onoga što su davali dobrovoljno. Tako car Kir dade pribor Gospodnjeg hrama koji je Nabukodonosor odnio iz Jerusalema i postavio u hram svoga boga. Kir to pošalje preko rizničara Mitredata, koji ga izbroji i predade Šešbaru, judejskom knezu. A ovo je njihov broj: trideset zlatnih i hiljadu srebrenih zdjela, dvadeset devet noževa, trideset zlatnih i četiri stotine i deset srebrenih zdjela druge vrste, i hiljadu komada drugoga posuđa. Ukupno je bilo pet hiljada i četiri stotine komada zlatnog i srebrenog pribora. Šešbar je sve ovo ponio sa sobom kad su prognanici bili vođeni iz Babilona u Jerusalem. Ovo su ljudi one pokrajine koje vratiše iz ropstva, ljudi koje je Nabukodonosor, car Babilona, nekoć porobio i odveo tamo i koji se naposljetku vratiše u Judeju, svaki u svoj grad; oni ljudi koji se vratiše pod vodstvom Zerubabela, Ješue, Nehemije, Seraje, Nahamanija, Reelaja, Mordokaja, Bilšana, Mispara, Bigvaja, Rehuma i Baane. A ovo je broj muževa Izraelovog naroda: dvije hiljade sto sedamdeset i dva Paroševa potomka; trista sedamdeset i dva Šefatjina potomka; sedam stotina sedamdeset i pet Arahovih potomaka; dvije hiljade osamsto i dvanaest sinova Pahat-Moabovih iz Ješuine i Joabove loze; hiljadu dvjesta pedeset i četiri Elamovih potomaka; devet stotina četrdeset i pet Zatuovih potomaka; sedam stotina i šezdeset Zakajevih potomaka; šest stotina četrdeset i dva Banijeva potomka; šest stotina dvadeset i tri Bebajeva potomka; hiljadu dvjesta dvadeset i dva Azgadova potomka; šeststo šezdeset i šest Adonikamovih potomaka; dvije hiljade pedeset i šest Bigvajevih potomaka; četiri stotine pedeset i četiri Adinovih potomaka; devedeset i osam Aterovih potomaka iz Ezekijine loze; tristo dvadeset i tri Besajevih potomaka; stotinu dvanaest Jorinih potomaka; dvjesta dvadeset i tri Hašumova potomka; devedeset i pet potomka Gibara; stotinu dvadeset i tri potomka Betlehema; pedeset i šest muževa iz Netofe; stotinu dvadeset i osam potomaka Anatota; četrdeset i dva potomka Azmaveta; sedam stotina četrdeset i tri potomka Kirjat Jearima, Kefire i Beerota; šeststo dvadeset i jedan potomak Rame i Gebe; stotinu dvadeset i dva muža iz Mikmasa; dvjesta dvadeset i tri muža iz Betela i Aja; pedeset i dva potomka Neba; stotinu pedeset i šest potomaka Magbiša; hiljadu dvjesta i pedeset četiri potomka drugog Elama; trista dvadeset potomaka Harima; sedamsto dvadeset i pet potomaka Loda, Hadida i Onona; trista četrdeset i pet potomaka Jerihona; tri hiljade i šeststo potomaka Senaje. Svećenici: devet stotina sedamdeset i tri Jedajina potomka iz Jošuinog doma; hiljadu i pedeset dva Imerova potomka; hiljadu dvjesta četrdeset i sedam Pašurovih potomaka; hiljadu sedamnaest Harimovih potomaka. Leviti: sedamdeset i četiri potomaka Ješuinih i Kadmielovih iz Hodavjinog doma; pjevači: stotinu dvadeset i osam Ašafovih potomaka. Potomci vratara: stotinu svega trideset devet Šalumovih, Aterovih, Talmonovih, Akubovih, Hatitinih i Šobajevih potomaka. Hramski službenici: potomci Sihini, Hasufini, Tabaotovi, Kerosovi, Siahini, Fadonovi, Lebanovi, Hagabini, Akubovi, Hagabovi, Šamlajevi, Hananovi, Gidelovi, Gaharovi, Reajini, Resinovi, Nekodini, Gazamovi, Uzini, Faseahini, Besajevi, Asnanini, Meunimovi, Nefusimovi, Bakbukovi, Hakufini, Harhurovi, Baslutovi, Mehidini, Haršini, Barkosovi, Sisrini, Tamahovi, Nesiahovi i Hatifini. Potomci Salomonovih sluga: potomci Sotajevi, Hasoferetovi, Farudini, Jalini, Darkonovi, Gidelovi, Šefatjini, Hatilovi, Pokeret-Hasebajimovi i Amijevi. Ukupno je bilo tristo devedeset i dva hramska službenika i Salomonovih potomaka. Ovi krenuše iz Tel Melaha i Tel Harše, Keruba, Adana i Imera, ali ne mogahu dokazati dom svojih otaca i svoje porijeklo, naime, da li vuku lozu od Izraela. Šeststo pedeset i dva Dalajina, Tobijina i Nekodina potomka. Od svećeničkih potomaka: potomci Hobajini, Hakosovi i potomci Barzilaja, koji se oženio jednom od kćeri Gileađanina Barzilaja, i koji se prozva njihovim imenom. Oni su tražili zapise o svome rođenju iz popisa, ali ih isključiše iz svećenstva kao nečiste pošto ih nisu bili u stanju naći. Tako im gradski namjesnik poruči da im nije dozvoljeno jesti od svetinje nad svetinjama, sve dok se jedan svećenik ne posluži Urimom i Turimom. Cijela zajednica brojala je četrdeset dvije hiljade i tri stotine šezdeset ljudi bez sluga i sluškinja; njih je bilo sedam hiljada i trista trideset i sedam. Uz to je još bilo dvjesto pjevača i pjevačica. Sa sobom su vodili sedam stotina šezdeset i tri konja i dvjesta pedeset i četiri mazge, četiri stotine trideset i pet kamila i šest hiljada sedamsto dvadeset magaraca. Nekolicina porodičnih poglavara, pošto stigoše do Gospodnjeg hrama u Jerusalemu, udijeli dobrovoljne priloge za Božiji hram, kako bi ga opet izgradili tamo gdje je ranije stajao. Tako po svojoj mogućnosti skupiše u riznicu za gradnju šezdeset i jednu hiljadu zlatnih darika, pet hiljada mina srebra i stotinu svećeničkih odora. Svećenici, leviti, ljudi iz naroda, pjevači, vratari i hramski službenici naposljetku se vratiše u svoja mjesta, a svi Izraelci u svoje gradove. No, kad nastupi sedmi mjesec, i kad su Izraelovi sinovi već bili u svojim gradovima, u Jerusalemu se narod sabra, složan kao jedan čovjek. Tada pođe Josadakov sin Ješua sa svećenicima, braćom svojom, sa Zerubabelom, Šealtielovim sinom i sa svojom braćom, i iznova podigne žrtvenik Boga Izraela, da bi na njemu prinosili paljenice, onako kako je zapisano u Zakonu Mojsija, Božijeg čovjeka. Žrtvenik podigoše na njegovim temeljima, jer ih je pohodio strah od susjednih naroda u zemlji. Na njemu su Gospodu prinosili paljenice ujutro i navečer. Tako su proslavili Blagdan koliba, onako kako je zapisano, i prinosili su paljenice svakoga dana u određeno vrijeme, ono što je bilo propisano za svaki dan. Prinosili su i redovne paljenice, paljenice za mjesec mlađak i sve svete blagdane Gospodnje, kao i paljenice za svakoga ko je Gospodu donio dobrovoljan prinos. Prvog dana sedmog mjeseca počeše prinositi paljenice Gospodu, premda još nisu bili utemeljili Hram. No, klesarima i stolarima su dali novac, Sidoncima i Tircima dadoše hrane, pića i ulja, tako da kedrovinu dopreme iz Libanona morem u Jafu, onako kako im je i dopustio car Kir. Druge godine, poslije njihovog dolaska do Božijeg hrama u Jerusalemu, u drugom mjesecu, počeše sa radovima Zerubabel, Šealtielov sin i Ješua, Josadakov sin, njihova braća, svećenici, leviti i svi ostali koji su stigli u Jerusalem iz ropstva. Odrediše levite od dvadeset i više godina da nadgledaju radove na Gospodnjem hramu. Tako Ješua sa svojim sinovima, svojom braćom, Kadmielom i njegovim sinovima i sinovima Jude, stane složno nadgledati one koji obavljaju radove na Božijem hramu, a i Henadadovi sinovi, leviti, sa svojom braćom i sinovima. A kada su radnici udarili temelj Gospodnjeg hrama, postroje se svećenici u svojim haljinama sa trubama, uz njih i leviti, Ašafovi sinovi, sa cimbalima, da Gospoda slave po zapovijedima Davida, kralja Izraela. Pjevali su naizmjence, hvalili i slavili Gospoda jer je dobar, i jer je Njegova milost prema Izraelu vječna. Tako je cijeli narod vikao i radosno slavio Gospoda, jer je položen temelj za Gospodnji hram. Ali mnogo svećenika, levita i porodičnih poglavara, dakle, mnogo onih koji su vidjeli stari Hram, glasno je plakalo kad je temelj za novi Hram udaren pred njihovim očima, dok su mnogi drugi veselo klicali, tako da narod nije mogao razlikovati veselo klicanja od glasnog plača; jer narod podiže veselu graju koja je daleko odjekivala. Kad su neprijatelji Jude i Benjamina načuli da oni koji se vratiše iz ropstva podižu Hram Gospodu, Bogu Izraela dođoše Zerubabelu i porodičnim poglavarima pa im se obratiše: „Hoćemo i mi da sa vama gradimo, jer i mi hoćemo tražiti vašeg Boga baš onako kako Ga vi tražite. Zar Mu ne prinosimo žrtve od vremena asirskog cara Esarhadona, koji nas je doveo ovamo?” No, Zerubabel, Ješua i ostali izraelski porodični poglavari im odgovore: „Nije primjereno da zajedno gradimo Hram našeg Boga. Mi hoćemo sami graditi za Gospoda, Boga našeg, onako kako nam je to perzijski car Kir zapovjedio!” Tad oni stanu obeshrabrivati judejski narod, krenu ih plašiti da bi ih odvratili od gradnje. Podmite činovnike kako bi ih spriječili, i tako ostade za sve vrijeme perzijskog cara Kira, sve do vladavine perzijskog cara Darija. Oni sastaviše i poslaše žalbu protiv stanovnika Judeje i Jerusalema kada je Kserks stupio na prijestolje, za vrijeme njegove rane vladavine. Za vrijeme Artakserksove vladavine pisali su Bišlam, Mitredat, Tabel i drugi prijatelji Artakserksu, caru Perzije. Pismo je bilo sastavljeno aramejskim pismom i jezikom. Tako su namjesnik Rehum, pisar Šimšaj i njihovi ostali drugovi sastavili pismo protiv Jerusalema upućeno caru Artakserksu – namjesnik Rehum, i pisar Šimšaj i ostali drugovi, Dinjani, Afarsatašani, Terfaljani, Afaršani, Arkejavci, Babilonci, Suzanci, Dijevljani i Elamljani, i ostali narodi, koje je veliki i slavni Asurbanipal poveo i kojima je dozvolio da žive u gradovima Samarije i u drugim područjima s one strane Eufrata. Evo prijepisa pisma upućenog Artakserksu: „Tvoje sluge, muževi s onu stranu Rijeke i drugdje. Neka je caru dano na znanje da Judejci, koji su od tebe došli k nama i stigli u Jerusalem sada imaju namjeru da nanovo podignu taj zli i pobunjenički grad i da hoće dovršiti zidove i opraviti temelje. Neka je zbog ovoga caru dano na znanje da oni neće plaćati poreze i putarinu kad dovrše zidine i da će carevi prihodi opasti. Mi jedemo dvorsku so i nije uredu da mirno gledamo kako caru nanose štetu. Zato šaljemo pismo caru i obavještavamo ga. Valja samo pogledati knjigu junaštava tvojih predaka; jer ti ćeš u knjizi junaštava naći i saznati da je ovaj grad bio buntovan, štetan caru i pokrajinama, i da su od najstarijih vremena dizali pobune, i da je zbog toga grad razoren. Zato skrećemo caru pažnju na to da ti zbog svega navedenog neće ostati udio s onu stranu Rijeke kad ovaj grad bude nanovo podignut i zidine dovršene!” Car pošalje odgovor namjesniku Rehumu, pisaru Šimšaju i njihovim drugovima koji su živjeli u Samariji i ostalim područjima, s onu stranu Rijeke: „Mir! Podrobno mi iščitaše pismo koje ste mi poslali. Dao sam naredbu, ispitali su i pronašli da se ovaj grad od starina suprotstavljao carevima i da je u njemu bilo neposlušnosti i da su dizali pobune. U Jerusalemu su vladali moćni kraljevi, koji su upravljali svime što je bilo s onu stranu rijeke, i njima su plaćani porezi, carine i putarine. Zato sada dajte zapovijed da se ovim muževima zabrani da nanovo podignu grad, sve dok ja to ne dopustim! Pazite da u ovoj stvari ne pogriješite! Jer što bi zlo bilo veliko na štetu careva?” Kad Rehumu, pisaru Šimšaju i njihovim drugovima iščitaše pismo cara Artakserksa oni požure u Jerusalem Judejcima i tamo ih spriječiše silom i prijetnjama. Tako su u ono vrijeme zaustavljeni radovi na Božijem hramu u Jerusalemu i radovi su bili obustavljeni sve do druge godine vladavine perzijskog cara Darija. No vjerovjesnici Hagaj i Zaharija, Adonov sin, predskazivali su Judejcima u Judeji i u Jerusalemu; doista, u Božije ime su im predskazivali. Tad pođu Zerubabel, Šealtielov sin, i Ješua, Josadakov sin, i stanu ponovo zidati Božiji hram u Jerusalemu, a sa njima i Božiji vjerovjesnici, koji su im pomagali. U ono vrijeme se kod njih pojavi Tatnaj, namjesnik s onu stranu Rijeke, a s njim i Šetar Boznaj i njegovi drugovi pa ih upitaše: „Ko vam je naredio da gradite Hram i da dovršavate ove zidine?” Potom su pitali za imena ljudi koji su izvodili radove. A pogled njihova Boga je počivao na judejskim starješinama tako da im nije bilo zabranjeno da nastave sve dok ova stvar nije iznesena pred Darija i dok nije stiglo pismo sa njegovim odgovorom. No, ovo je stajalo u pismu koje su Tatnaj, namjesnik s onu stranu Rijeke, Šetar Boznaj i njegovi drugovi, namjesnici s one strane Rijeke, poslali caru Dariju; poslali su mu izvještaj u kojem je stajalo: „Caru Dariju svako dobro! Neka je caru dano na znanje da smo u području Judeje došli do Hrama velikog Boga. Grade ga lijepo klesanim kamenom i postavljaju grede u zidove. Ove poslove revnosno obavljaju i radovi dobro napreduju njihovim rukama. Tad smo upitali starješine: ‘Ko vam je naredio da gradite Hram i dovršavate zidine?’ Pitali smo za njihovima imena kako bi tebe izvijestili. Imamo zapisana imena vođa. Ali oni nam odgovoriše sljedeće: ‘Mi smo sluge Boga nebesa i zemlje i iznova podižemo Hram, koji je ovdje izgrađen prije mnogo godina, a koji je podigao i dovršio jedan veliki kralj Izraela. No, kada su naši očevi razljutili Boga nebesa, On ih je predao u ruke Kaldejca Nabukodonosora, babilonskog cara; on je razorio Hram i odveo narod u Babilon. Ali prve godine vladavine Kira, babilonskog cara, car naredi da se počne sa obnovom Hrama. Car Kir uze zlatni i srebreni pribor Božijeg hrama koji je Nabukodonosor odnio iz jerusalemskog Hrama i položio u babilonski hram, pa ga predade čovjeku čije je ime Šešbar, kojeg je postavio za namjesnika. Tako mu car naredi: Uzmi ovaj pribor, idi i odnesi ga u Hram koji je u Jerusalemu. Neka se ponovo izgradi Božiji hram na svome mjestu! Tako je ovaj Šešbar došao i udario temelj Božijeg hrama u Jerusalemu. Od onog vremena pa sve do danas traju radovi, ali još nisu dovršeni.’ No, neka car sada, ako mu je volja, dâ da se u carevoj riznici u Babilonu istraži da li je car Kir zaista dao naređenje da se podigne ovaj Božiji hram u Jerusalemu, i neka nam potom pošalje svoju odluku!” Tako car Darije naredi da se u pismohrani ispita gdje se čuva babilonsko blago. Tad u Ekbatani, koja se nalazi u pokrajini Mediji, u carevom dvoru, pronađoše jednu listinu na kojoj je bila zabilježena sljedeće znamenitost: „U prvoj godini Kirovog carevanja naredi car povodom Božijeg hrama u Jerusalemu: ‘Neka se Hram ponovo podigne kao mjesto gdje će se prinositi žrtve. Neka mu temelj bude čvrst, i neka bude visok i širok po šezdeset lakata; neka se nazidaju tri sloja tesanog kamena i učvrste nove grede. Troškove će snositi carev dvor. Neka se uz sve ovo pošalje i srebreni i zlatni pribor Božijeg hrama koji je Nabukodonosor odnio iz Jerusalemskog Hrama u Babilon, neka se vrati na svoje mjesto u Jerusalemu, i neka ga polože u Božijem hramu!’” „Zato se sada držite podalje od tog mjesta, ti Tatnaje, namjesniče s onu stranu Rijeke, i ti Šetar Boznaju, i vaši prijatelji, Afarsatašani, koji su s one strane Rijeke! Pustite ih, neka grade Božiji hram; neka namjesnici i starješine Judeje ponovo sagrade Božiji hram na svome mjestu! Također sam naredio da pomognete judejskim starješinama, kako bi im bilo moguće da izgrade Božiji hram. Neka se od carevih dobara i poreza s onu stranu Rijeke ovim ljudima redovno pokrivaju troškovi, da ne bude zastoja. Neka im se bez oklijevanja daje ono što im treba: mladih junaca, ovnova, janjaca, kao paljenice za Boga nebesa, ječma, soli, vina i ulja, sve po navodima jerusalemskih svećenika, kako bi Bogu nebesa mogli prinositi miomirisne žrtve i moliti za dobrobit cara i njegovih sinova. Također sam naredio da se uradi sljedeće ako neki čovjek ove zapovijedi prezre. Neka se skine greda s njegove kuće i o nju ga objesite, i neka ga tako snađe smrt; a neka se njegov dom smrvi u nečist. Naime, Bog koji daje da Njegovo ime tamo stanuje obara sve narode i careve koji hoće pružiti svoju ruku da ovu zapovijed prezru, sve koji namjeravaju razoriti ovaj Hram u Jerusalemu! Ovo naređujem ja, Darije, i neka se tačno tako učini!” Tako Tatnaj, namjesnik s onu stranu Rijeke, Šetar Boznaj i njegovi drugovi postupiše tačno onako kako je zapovjedio car Darije. Starješine Jude su i dalje gradile i bili su uspješni kroz predskazivanja vjerovjesnika Hagaja i Zaharije, Adonovog sina. Gradili su i dovršili posao po zapovijedi Boga Izraela i po naredbama perzijskih careva Kira, Darija i Artakserksa. Tako su ovaj posao dovršili trećeg dana mjeseca adara; to je bilo u šestoj godini carevanja Darija. Izraelovi sinovi, svećenici, leviti i preostali što se vratiše iz ropstva radosno su slavili posvetu Hrama. A za posvetu Božijeg hrama doveli su stotinu bikova, dvjesta ovnova i četiri stotine janjaca. Kao žrtvu pokajnicu za cijeli Izrael dovedoše dvanaest jaraca, za dvanaest Izraelovih plemena. Svećenike i levite odrediše za Božiju službu u Jerusalemu po njihovim redovima, onako kako je zapisano u Mojsijevoj knjizi. Tako oni koji se vratiše iz ropstva svetkovaše Pashu četrnaestog dana prvog mjeseca. Naime, svećenici i leviti se očistiše kao da su jedan čovjek, tako da su svi bili čisti. Zaklali su Pashu za sve koji se vratiše iz ropstva, za svoju braću, svećenike, i za sebe same. I Izraelovi sinovi, oni koji su se vratili iz ropstva, pojedoše Pashu i sa njima svi oni koji su se odvojili od nečistoće neznabožaca u zemlji i prišli da traže Gospoda, Boga Izraela. Tako su sedam dana radosno slavili Blagdan beskvasnih hljebova. Gospod ih je obradovao i naklonio im je srce asirskog cara, tako da se ohrabriše u radu na hramu Gospoda, Boga Izraela. Poslije ovih događaja, za vrijeme vladavine Artakserksa, cara Perzije, desi se da Ezra, sin Seraje, sina Azarje, sina Hilkije, sina Šaluma, sina Sadoka, sina Ahituba, sina Amarje, sina Azarje, sina Merajota, sina Zerahje, sina Uzije, sina Bukija, sina Abišue, sina Pinhasa, sina Eleazara, sina visokog svećenika Arona; desi se da Ezra stigne iz Babilona u Jerusalem. Bio je pismoznanac koji je podrobno poznavao Mojsijev Zakon, koji je Gospod, Bog Izraela, propisao. Car mu je dao sve za što bi zamolio jer je ruka Gospoda, Boga njegova, bdjela nad njim. Tako nekolicina Izraelovih sinova, od svećenika i levita, od pjevača, vratara i hramskih službenika, pođe sa njim u Jerusalem u sedmoj godini Artakserksove vladavine. Stigao je u Jerusalem u petom mjesecu, u sedmoj godini Artakserksovog carevanja. Prvog dana prvog mjeseca pođe na put iz Babilona, a prvog dana petog mjeseca stiže u Jerusalem, jer je dobra ruka njegovog Boga bila nad njime, i jer je Ezra upravio svoje srce na to da istražuje Gospodnji zakon, da ga se drži i da u Izraelu poučava pravo i zakone. A ovo je prijepis pisma koje je car Artakserks dao svećeniku Ezri, pismoznancu, učenjaku koji je poznavao Gospodnje zapovijedi i Njegove odredbe za Izrael: „Artakserks, car nad carevima, Ezri, svećeniku, vještom pismoznancu u Zakonu Boga nebesa, itd. Zapovijedio sam da svi oni pođu sa tobom u Jerusalem, svi koji su u mome carstvu iz Izraelovog naroda i istog nauma kao njegovi svećenici i leviti; jer ti si poslan od cara i njegovih sedam savjetnika da ispitaš prilike u Judeji i Jerusalemu po mudrom Zakonu tvoga Boga, koji je u tvojim rukama, i da preneseš srebro i zlato koje su car i njegovi savjetnici dobrovoljno dali Bogu Izraela, čiji je Hram u Jerusalemu. Uz to sve srebro i zlato koje ćeš dobiti u pokrajini Babilon, kao i one doprinose koje su narod i svećenici dobrovoljno dali za Hram njihovog Boga u Jerusalemu. Zbog toga ovim novcem savjesno kupi bikova, ovnova, janjaca uz prinosnice i ljevanice koje su prikladne žrtvama, i sve to prinesi na žrtveniku kraj Hrama vašeg Boga u Jerusalemu. A sa preostalim srebrom i zlatom ti i tvoja braća učinite ono što vam se čini valjanim, po volji vašeg Boga! A sav pribor koji će ti biti dan za službu u Hramu tvoga Boga odnesi pred Njega u Jerusalemu. A ono što ti je još potrebno za Hram Boga tvoga, ono što ćeš platiti, sve ćeš to primiti iz careve riznice. Ja, car Artakserks, dao sam naređenje svim blagajnicima s one strane Rijeke da blagovremeno daju sve što Ezra, svećenik i pismoznanac u Zakonu Boga nebesa, traži od njih; sve do stotinu talenata srebra, stotinu kora ječma, do stotinu bata vina, stotinu bata ulja i neograničene količine soli. Sve što je po naredbi Boga nebesa ima se revnosno ispuniti za Hram Boga nebesa, da Njegova srdžba ne snađe cara i njegove sinove. Nadalje, dajem vam na znanje da vam nije dozvoljeno nametati poreze, carine ili putarine svećenicima, levitima, pjevačima, vratarima, hramskim službenicima i drugima koji služe u Božijem hramu. A ti Ezra, postavi sudije i pravnike po mudrom Zakonu Boga svoga, koji je u tvojim rukama, koji će suditi cijelom narodu koji je s one strane Rijeke, svima onima koji poznaju Zakone Boga tvoga; a oni koji ih ne poznaju će ih naučiti. I doista, svaki koji ne slijedi Zakon tvoga Boga i careve zakone će biti osuđen; bilo nasmrt, protjerivanje, novčanu kaznu ili tamnicu!” Neka je slavljen Gospod, Bog naših očeva, koji je ovo caru položio u srce da proslavi Gospodnji hram u Jerusalemu, i koji mi je dao milost pred carem i njegovim savjetnicima, pred svim moćnim knezovima carevim! Tako sam se ohrabrio jer je ruka Gospoda, Boga moga, bdjela nada mnom i skupih Izraelove poglavare, da pođu sa mnom. Ovo su porodični poglavari koji su se vratili iz Babilona za vrijeme vladavine cara Artakserksa i ovo je popis njihovih rodova: Od Pinhasovih potomaka: Geršom; od Itamarovih potomaka: Danijel; od Davidovih potomaka Hatuš; od Šekanijinih sinova; od Parokovih potomaka: Zaharija i sa njim onih stotinu i pedeset popisanih muškaraca; od Pahat-Moabovih potomaka: Elijoenaj, Zerahjin sin, i sa njim dvjesta muškaraca; od Zatuovih sinova, Šekanija, sin Jahazielov, i tri stotine muškaraca; od Adinovih potomaka: Ebed, sin Jonatanov, i sa njim pedeset muškaraca; od Elamovih sinova: Izaija, Atalijin sin, i sa njim sedamdeset muškaraca; od Šefatjinih potomaka: Zebadja, Mihaelov sin, i sa njim osamdeset muškaraca; od Joabovih potomaka: Obadja, Jehielov sin, i sa njim dvjesta osamnaest muškaraca; od Banijevih potomaka: Šelomit, Josifjin sin, i sa njim sto i šezdeset muškaraca; od Bebajevih potomaka: Zaharija, Bebajev sin, i sa njim dvadeset i osam muškaraca; od Azgadovih potomaka: Johanan, Hakatanov sin, i sa njim stotinu i deset muškaraca; od onih koji poslije dođoše, Adonikamovih potomaka: Elifelet, Jeiel i Šemaja, to su im bila imena, i sa njima šezdeset muškaraca; od Bigvajevih potomaka: Utaj i Zabud, i sa njima sedamdeset muškaraca. Sabrao sam ih kraj rijeke koja teče ka Ahavi; tamo smo taborili tri dana. Tražio sam među narodom i svećenicima ali nisam našao nijednog Levijevog sina. Tad dadoh da pozovu poglavare Eliezera, Ariela, Šemaju, Elnatana, Jariba, Elnatana, Natana, Zahariju i Mešulama, a pored njih i mudre muževe Jojariba i Elnatana. Njih sam poslao Idu, poglavaru mjesta Kasifja, i dao im poruku koju će prenijeti Idu i njegovu bratu, hramskom službeniku u Kasifji, kako bi nam doveli službenike za Hram našeg Boga. Oni nam, zahvaljujući dobroj ruci našeg Boga koja je bdjela nad nama, dovedoše razumnog čovjeka, jednog od Mahlijevih sinova, sina Levija, sina Izraelova; Šerebju s njegovim sinovima i braćom, osamnaest muškaraca; uz njih Hašabju i Izaiju, od Merarijevih sinova, s njegovom braćom i sinovima: njih dvadeset muškaraca; a od hramskih službenika, koje su David i knezovi odredili za levitsku službu, dvjesta dvadeset hramskih sluga, poimence navedenih. Tada sam na rijeci Ahavi dao proglasiti post, da se ponizimo pred Bogom svojim i da od Njega izmolimo sretan put za nas, za našu djecu i za svu našu imovinu. Doista, stidio sam se da od cara zahtijevam čete i konjanike koji bi nam mogli pomoći protiv neprijatelja na putu, jer smo sa carem razgovarali i kazali smo mu ovim riječima: „Ruka našeg Boga bdije nad svakim koji Ga traži, na njegovo dobro; no, srdžba i sila Njegova je protiv svih koji se okrenu od Njega!” Postili smo i molili Boga za ovo i On nas je uslišio. Tako sam od vrhovnih svećenika izdvojio njih dvanaest: Šerebju, Hašabju, i sa njima desetericu njihove braće, i predao sam im izmjereno srebro, zlato i pribor, posvetni dar za Hram Boga našeg, koji su darovali car, njegovi savjetnici, knezovi i cijeli Izrael koji se nalazio tamo. Predao sam im u ruke sve izmjereno: šest stotina i pedeset talenata srebra, stotinu talenata srebrenog pribora i stotinu talenata zlata. Uz to dvadeset zlatnih pehara, vrijednih hiljadu darika, i dvije sjajne, mjedene posude, skupocjene kao zlato. I kazao sam im: „Sveti ste Gospodu, a i ovaj pribor je svet, srebro i zlato je dobrovoljno dano Gospodu, Bogu vaših očeva. Zato budite pažljivi i čuvajte ga sve dok ga ne izmjere poglavari svećenika i levita i poglavari očeva Izraela u Jerusalemu, i odajama Gospodnjeg hrama!” Tad svećenici i leviti uzeše izmjereno srebro, zlato i pribor, da ga odnesu u Jerusalem, u Božiji hram. Krenuše od rijeke Ahave dvanaestog dana prvog mjeseca da bi pošli u Jerusalem. Ruka našeg Boga je bdjela nad nama i spasila nas je od neprijateljskih šaka i drumskih razbojnika. Tako naposljetku stigosmo u Jerusalem i tu smo odmarali tri dana. No, četvrtog dana izmjeriše srebro, zlato i pribor u Božijem hramu, i sve to predaše u ruke svećeniku Meremotu, Urijinu sinu. Sa njim je bio Eleazar, Pinhasov sin, a osim njih su tu bili i Jozabad, Ješuin sin, i Noadja, Binujev sin. Sve je bilo izmjereno na broj i na mjeru, i sve to zabilježiše. Tako oni sinovi sužanjstva, koji se vratiše iz ropstva, prinesoše Bogu Izraela paljenice: dvanaest teladi za cijeli Izrael, devedeset i šest ovnova, sedamdeset i sedam janjaca i dvanaest jaraca, kao žrtvu za grijeh, sve paljenice za Gospoda. Careve naredbe predadoše satrapima i namjesnicima s onu stranu rijeke. Tad ovi počeše podržavati narod i Božiji hram. No, nakon što je sve ovo svršeno, meni pristupiše poglavari i rekoše: „Narod Izrael, svećenici i leviti nisu se ogradili od okolnih naroda i njihovih grozota. Nisu se odvojili od Kanaanaca, Hetita, Perižana, Jebusejaca, Amonaca, Moabaca, Egipćana i Amorejaca Jer su od njih uzimali žene sebi i svojim sinovima, i tako se sveto sjeme izmiješalo sa narodima zemlje; knezovi i poglavari su bili prvi u ovoj opakosti!” Poderao sam haljine i košulju sa sebe kad sam ovo čuo, počupao kosu i bradu, a potom sam sjeo posve snužden. Kraj mene su se, zbog ovih prijestupa, okupili svi oni koji se boje riječi Boga Izraela. A ja sam sjedio snužden sve do večernje žrtve. No, ustao sam od svoje sramote, zbog koje sam rastrgao haljine i košulju, kada je došlo vrijeme za večernju žrtvu, i potom sam pao na koljena i pružio ruke Gospodu, mome Bogu. Ovako sam molio: „Bože, sramim se i strah me uopće upraviti lice k tebi, Bože moj, naši grijesi su prerasli preko naših glava, naša krivnja je toliko ogromna da doseže do samih nebesa! U velikom smo grijehu od dana naših očeva pa sve do danas, i zbog naših grijeha smo mi sami, kraljevi naši i svećenici, pali u ruke neznaboških kraljeva; zbog njih smo stradali od mača, ropstva, pljačke i sramote, kako je i danas. A sada nam je Gospod, Bog naš, dao tren milosti jer je pustio da mi koji smo preostali izmaknemo i dao nam je dom na Svome svetom mjestu, i tako nam zbog Gospoda zablistaše oči, i On nas malo ohrabri u našoj službi.” „Doista, sluge smo, ali nas Gospod nije napustio u našoj službi, nego nam je priklonio milost perzijskih careva, koji nam dadoše malo života i slobode da nanovo izgradimo Hram našeg Boga i da podignemo njegove ruševine; tako nam dadoše utočište u Judeji i Jerusalemu. A šta možemo reći nakon svega ovoga, Bože naš? Jer mi smo se okrenuli od Tvojih zapovijedi koje si dao kroz Svoje sluge, vjerovjesnike, govoreći: ‘Ova zemlja u koju dolazite kako biste je zaposjeli je nečista zemlja, zbog nečisti naroda koji u njoj žive, zbog njihovih grozota i prijestupa, kojim su je ispunili od jednog kraja do drugoga. Zato nemojte davati svoje kćeri njihovim sinovima za žene, a nemojte ni njihove kćeri uzimati vašim sinovima. Ne tražite njihova dobra i koristi da budete silni u zemlji i da uživate dobru zemlje i to ostavljate vašoj djeci, za sva vremena.’ I nakon svega što nas je snašlo zbog naših zlodjela i naše silne krivnje, nakon svega toga si nam se smilovao više no što zaslužujemo, jer si doista Bog, i dao si da nas ovoliko izmakne! Zar sada da ponovo kršimo Tvoje zapovijedi i da se sprijateljimo sa ovim gadnim narodima? Zar se ne bi razgnjevio zbog nas do našeg potpunog uništenja, da nijedan od nas ne ostane? Pravedan si, o Gospode, Bože Izraela; jer mi smo oni koji su preostali i izbjegli, kako je i dan danas. Gle, krivi smo pred Tvojim licem, i zato ne možemo stajati pred Tobom!” Dok se Ezra plačući molio i ispovijedao, ispružen pred Božijim hramom, oko njega se okupi mnoštvo muškaraca, žena i djece iz Izraela; jer je i narod gorko plakao. Tad mu priđe Šekanija, Jehielov sin, od Elamovih sinova, i reče: „Iznevjerili smo Boga jer smo žene tuđinke iz stranih naroda dovodili u svoje domove. No, ima nade za Izrael u ovoj stvari! Dajte da sklopimo savez sa našim Bogom, obvezat ćemo se da izbacimo sve žene s njihovom djecom, po odredbi Gospodnjoj i mišljenju onih koji se plaše našeg Boga, i neka se postupa po Zakonu. Ustani, jer ti moraš povesti ovu stvar! Mi ćemo ti pomagati, a ti hrabro pristupi i djeluj!” Tad Ezra ustane i zakune svećeničke poglavare, levite i cijeli Izrael, sve one koji su namjeravali postupati po ovim riječima. I oni se zakunu. Tada Ezra ustane s tog mjesta ispred Božijeg hrama i ode u sobu Johanana, Elijašibova sina. Otišao je tamo i nije jeo hljeba niti je pio vode, jer je tugovao zbog nevjernosti onih koji su bili u sužanjstvu. U Judeji i Jerusalemu proglasiše da se svi oni bivši sužnji okupe u Jerusalemu. Također je odlučeno da se oni koji se ne pojave u roku od tri dana, po zapovijedi starješina i knezova, prokunu zajedno sa svojom imovinom i da budu izbačeni iz zajednice. Tako se svi ljudi Judeje i Benjamina skupe u Jerusalemu trećega dan; bio je to dvadeseti dan devetog mjeseca. Cijeli narod je sjedio na trgu pred Božijim hramom, drhtao je zbog svega ovoga i silne kiše. Tad ustane svećenik Ezra, pa im reče: „Bili ste nevjerni i vodili ste žene tuđinke svojim kućama. Tako ste umnožili Izraelov grijeh! Zato se sada ispovjedite Gospodu, Bogu vaših očeva, i činite ono što je dobro. Ogradite se od neznaboških naroda i žena tuđinki!” Tad cijeli narod vikne: „Neka bude tako kako si kazao! No, mnogo je naroda i vrijeme kišno, tako da ne možemo stajati vani ovdje. I nije to stvar koja bi bila svršena za dan-dva, jer smo mnogo zgriješili. Dajte da naši knezovi stanu namjesto cijele zajednice, a neka svi oni iz naših gradova koji su sebi doveli žene tuđinke dođu u određeno vrijeme, a uz njih i starješine i suci iz svakog grada, sve dok užareni gnjev našeg Boga, koji je na nama zbog ove stvari, ne bude odvraćen!” Ovome se usprotiviše samo Jonatan, sin Ahazelov, i Jahzija, Tikvin sin. Leviti Mešulam i Šabetaj podržaše narod. I zajednica sužnjeva učini tako. Svećenik Ezra izdvoji muževe, porodične poglavare njihovih domova, i popisa ih poimence. Oni se okupiše prvog dana desetog mjeseca da ispitaju stvar. Tako oni do prvog dana prvog mjeseca riješiše cijeli slučaj onih muževa koji su sebi doveli žene tuđinke. Među svećenicima nađoše ove koji su sebi doveli žene tuđinke: od potomaka Ješue, Josadakova sina, i od njegovih drugova: Maaseja, Eliezera, Jariba i Gedaliju. Ovi se zakleše da će otpustiti svoje žene jer su se ogriješili, i da će žrtvovati jednog ovna zbog svojih prijestupa. Od Imerovih potomaka: Hanani i Zebadja. Od potomaka Harimovih: Maaseja, Ilija, Šemaja, Jehiel i Uzija. Od Pašhurovih potomaka: Elijoenaj, Maaseja, Jišmael, Netanel, Jozabad i Elasa. Od levita: Jozabad, Šimej, Kelaja, poznat i kao Petahja, Juda i Eliezer. Od pjevača: Elijašib: Od vratara: Šalum, Telem i Uri. Od ostalog Izraela: od Paroševih potomaka: Ramja, Jizija, Malkija, Mijamin, Eleazar, Malkija i Benaja. Od Elamovih potomaka: Metanija, Zaharija, Jehiel, Abdi, Jeremot i Ilija. Od Zatuovih potomaka: Elijoenaj, Elijašib, Matanija, Jeremot, Zabad i Aziza. Od Bebajevih potomaka: Johanan, Hananija, Zabaj, Atlaj. Od Banijevih potomaka: Mešulam, Maluk, Adaja, Jašub, Šeal i Ramot. Od Pahat-Moabovih potomaka: Adna, Kelal, Benaja, Maaseja, Matanija, Besalel, Binuj i Manaše. Od Harimovih potomaka: Eliezer, Jišija, Malkija, Šemaja, Šimun, Benjamin, Maluk i Semarja. Od Hašumovih potomaka: Matnaj, Matata, Zebad, Elifelet, Jeremaj, Manaše i Šimej. Od Banijevih potomaka: Maadaj, Amram, Joel, Benaja, Bedja, Kelu, Vanija, Meremot, Elijašib, Matanija, Matnaj i Jaasaj. Od Binujevih sinova: Šimej, Šelemja, Natan, Adaja, Mehnedebaj, Šašaj, Šaraj Azareel, Šelemja, Šemarja, Šalum, Amarja i Josip. Od Nebovih potomaka: Jeiel, Matitja, Zabad, Zebina, Jadaj, Joel i Benaja. Svi oni su bili oženjeni tuđinkama, a među njima je bilo žena koje su rodile djecu. Ovo je povijest Nehemije, Hakalijina sina. Zbilo se to u mjesecu kislevu, u dvadesetoj godini, bio sam u carevom dvoru u Susi. Tad mi priđe Hananija, jedan od moje braće, sa nekolicinom muževa iz Jude i kod njih sam se raspitivao o Judejcima, onima koji su izmakli i preostali nakon sužanjstva, kao i za sam Jerusalem. A oni mi odgovoriše: „Oni preostali, koji su preživjeli ropstvo, trenutno žive u pokrajini u velikoj nevolji i sramoti. Zidine Jerusalema su porušene, a kapije spaljene ognjem!” Ja sam sjeo, plakao i danima tugovao nakon što sam čuo ove riječi i tugovao danima. Postio sam i molio pred Bogom nebesa govoreći: „Ah Gospode, Bože nebesa, silni i strašni Bože, koji čuvaš Zavjet i milost za one koji Te ljube i koji se drže Tvojih zapovijedi! Primakni Svoje uši, otvori oči i poslušaj molitvu Tvoga sluge, molitvu koju pred Tobom molim danima i noćima za Izraelove sinove, Tvoje sluge; molitvu u kojoj priznajem grijeh Izraelovih sinova, grijeh koji smo počinili! Jer griješili smo i ja i dom mojih otaca! Grozno smo postupali prema Tebi jer nismo slijedili zapovijedi, odredbe i naredbe koje si dao Svome sluzi Mojsiju. No, prisjeti se riječi koje si uputio Svome sluzi Mojsiju kada si govorio: ‘Budete li nevjerni, rasijat ću vas među narodima. Ali ako se Meni vratite, i ako budete slijedili i poštovali Moje zapovijedi, pa čak i ako neki od vas budu odbačeni do kraja nebesa, ipak ću vas odatle sabrati i odvesti na mjesto koje sam izabrao kao boravište Moga imena!’ Oni su ipak Tvoje sluge i Tvoj narod koji si iskupio Svojom ogromnom silom i moćnom desnicom! Ah Gospode, daj da Tvoje uho čuje molitve Tvoga sluge, i svih Tvojih sluga, svih onih koji se plaše Tvoga imena, i daj da Tvoj sluga danas ima uspjeha i pruži mu milost pred ovim čovjekom!” Tada sam bio carev peharnik. U dvadesetoj godini Artakserksove vladavine, u mjesecu nisanu, pružih caru vino koje je stajalo ispred njega. Nikada prije nisam bio toliko tužan kao tog trenutka. Tad me car upita: „Zašto izgledaš toliko tužno kad nisi bolestan? To nije ništa negoli snuždeno srce!” Tad sam se veoma uplašio i odvratio caru: „Živio car dovijeka! Kako da ne budem tužan kad grad, koji je počivalište očeva mojih, leži razrušen, i kad su njegove kapije do temelja spaljene ognjem?” A car me upita: „Imaš li kakvu molbu?” Tad se pomolim Bogu nebesa i kažem caru: „Ako je caru milo, i ako ovaj sluga uživa tvoju milost, onda me pošalji u Judeju, u grad gdje su sahranjeni moji očevi, kako bih ga nanovo podigao!” Tad mi car, dok je carica sjedila kraj njega, upita: „Koliko će trajati to putovanje, i kad ćeš se vratiti?” I car mi dade dozvolu da idem nakon što mu rekoh vrijeme. Potom sam ga upitao: „Ako je caru milo, neka mi dâ pisma za namjesnike s onu stranu Rijeke, da me puste da proputujem sve do Judeje; i pismo za Asafa, carevog šumara, da mi dâ drva, da podignem kapije za hramsko dvorje, koje pripada Božijem hramu, i za zidine i kuću u koju ću poći!” I car mi sve to dade, jer je dobra ruka moga Boga bdjela nada mnom. No, kada sam stigao do namjesnika s onu stranu Rijeke, dadnem im ona careva pisma. A car je poslao zapovjednike vojske i konjice da me prate. No, kad to čuše Horonjanin Sanbalat i amonski sluga Tobija, bi im vrlo mrsko što je došao nekakav čovjek da traži dobro Izraelovim sinovima. Ali ja stigoh u Jerusalem, i nakon tri dana pođem noću sa nekoliko ljudi. Nikom nisam kazao što mi je Bog položio u srce, šta mi valja činiti za Jerusalem. A uz mene nije bila nikakva životinja osim one na kojoj sam jahao. Tako u noći prođoh kroz Dolinsku kapiju u pravcu Zmajevog vrela te Gnojnim vratima. Pregledao sam zapuštene jerusalemske zidine i one kapije koje spališe ognjem. Tad prođem do Kapije izvora i Carskom jezeru, ali tamo nije bilo mjesta za moju životinju, i nismo mogli proći. Tako se te noći uspeh u dolinu i pregledah zidine, a potom sam se opet vratio kući kroz Dolinsku kapiju. No, nadstojnici nisu znali gdje sam bio i šta sam radio, jer do tada nisam ništa kazao ni Judejcima, ni svećenicima, ni riječi nisam kazao plemićima, nadstojnicima i drugima koji su obavljali poslove. Ali potom im se obratim ovim riječima: „Vidite nevolju u kojoj se nalazimo; vidite da Jerusalem leži u ruševinama i da su njegove kapije spaljene ognjem. Dajte da podignemo zidine Jerusalema, da više ne budemo podsmijeh i sramota!” Tad im ispričam kako je dobra ruka moga Boga bdjela nada mnom; uz to im prenesem careve riječi, sve ono što mi je kazao. Tad oni odgovore: „Hoćemo! Poći ćemo i graditi!” I tako se ohrabriše za dobro djelo. No, kada su Horonjanin Sanbalat, amonski sluga Tobija i Arapin Gešem čuli ovo, stanu nam se rugati i prezrivo govoriti: „Kakva je ta vaša namjera? Hoćete li se to pobuniti protiv cara?” Tad im odvratim govoreći: „Bog nebesa će dati da imamo uspjeha; zato mi, Njegove sluge, počinjemo graditi. Ali vi nemate ni udio, ni prava ni spomena u Jerusalemu!” Tako visoki svećenik Elijašib i njegova braća, svećenici, pođu i nanovo podignu Ovčiju kapiju. Posvetiše je i ugradiše krila. Uz to, gradili su sve dalje do kule Meaha, pa je potom posvetiše, i zidaše dalje do kule Hananel. Kraj njih su gradili muževi iz Jerihona, a do njih Zakur, Imrijev sin. Riblju kapiju su gradili Hasnanini sinovi, obložiše je drvetom, ugradiše krila, brave i prijevornice. Pokraj njih je popravljao Merimot, Urijin sin, Hakusov unuk. Do njih je popravljao Mešulam, Berekjin sin, Mešezabelov unuk; a do njih je popravljao Sadok, Baanin sin. Do njih su popravljali Tekoanci; no, njihovi poglavari nisu pognuli glave pred nadzornicima kako bi služili. Staru kapiju je opravljao Jojada, Paseahov sin, sa Mešulamom, Besodijinim sinom. Tako kapiju obložiše drvetom, postaviše krila, brave i prijevornice. Do njih je popravljao Gibeonac Melatja, Meronoćanin Jadon uz muževe iz Gibeona i Mispe, koji su potpadali pod vlast namjesnika s onu stranu Rijeke. Do njih je popravljao Uziel, Harhajin sin, jedan od zlatara; a kraj njega je popravljao Hananija, pomastar. Tako su nanovo podigli Jerusalem sve do Širokih zidina. Do njih je popravljao Refaja, Hurov sin, poglavar jedne jerusalemske oblasti. Do njega je popravljao Jedaja, Harumafov sin, i to ispred svoje vlastite kuće; a kraj njega je popravljao Hatuš, Hašabnejin sin. Daljnji dio zida, sve do Pećske kule, popravljali su Malkija, Harimov sin, i Hašub, Pahat-Moabov sin. Do njega je popravljao Šalum, Halohešov sin, poglavar druge jerusalemske oblasti, on i njegova kći. Dolinsku kapiju su popravljali Hanun i stanovnici Sanoaka; podigoše kapiju i ugradiše krila, brave i prijevornice. Uz to su popravili hiljadu lakata zida, sve do Gnojnih vrata. Gnojna vrata je popravljao Malkija, Rekabov sin, poglavar bethakeremske oblasti; on ih je podigao, ugradio krila, brave i prijevornice. Izvorska vrata je popravljao Šalum, Kol-Hozeov sin. On ih je osmislio i izgradio, potom je ugradio krila, brave i prijevornice. Podigao je i zidine kod Šiloahskog ribnjaka kraj Carevog vrta pa sve do stepenica koje se spuštaju od Davidovog grada. Za njim je popravljao Nehemija, Azbukov sin, poglavar jedne polovine betsurske oblasti, do Davidovih grobova i ribnjaka koji je tamo, pa sve do Doma junaka. Za njim su popravljali leviti: Rehum, sin Banijev. Do njega je popravljao Hašabja, poglavar jedne polovine keilske oblasti, za svoju oblast. Do njih su gradila njihova braća, Bavaj, Henadadov sin, poglavar druge polovine keilske oblasti. Do njega je popravljao Ezer, Ješuin sin, poglavar Mispe, radio je na daljnjem dijelu zidina koji se nalazi nasuprot uzlaza ka Oružarnici na uglu. Za njim je popravljao Baruk, Zabajev sin, revnosno je podizao daljnji dio zida od ugla pa sve do praga visokog svećenika, Elijašiba. Za njim je popravljao Meremot, Urijin sin, Hakosov unuk, opravljao je daljnji dio zidina, sve od Elijašibovog praga do kraja njegove kuće. Za njim su popravljali svećenici, muževi iz doline Jordana. Za njima su popravljali Benjamin i Hašub, nasuprot svoga doma, a za njima Azarja, Maasejin sin, Ananijin unuk, uz svoju kuću. Za njim je popravljao Binuj, Henadadov sin, od Azarjinog doma, od skretanja pa sve do ugla. Palal, Uzajev sin, popravljao je gornju kulu nasuprot skretanja, dakle, onu kod carevog doma i tamnice. Za njim je popravljao Pedaja, Parošev sin. No, hramski službenici koji su živjeli na Ofelu popravljali su sve do Vodenih vrata na istoku i Visoke kule. Za njima su daljnji dio zida popravljali Tekoanci, nasuprot Visoke kule, pa sve do Ofelskih zidina. Svećenici su popravljali od Konjske kapije, svaki nasuprot vlastite kuće. Za njima je popravljao Sadok, Imerov sin, nasuprot svoje kuće. A za njim je popravljao Šemaja, Šekanijin sin, čuvar Istočnih vrata. Za njim su daljnji dio zida popravljali Hananija, Šelemjin sin i Hanun, šesti Salafov sin. Za njima je popravljao zlatar Malkija, sve do domova hramskih svećenika i trgovaca, nasuprot Stražarske kapije, sve do gornjih odaja na rubu zidina. Između Gornjih odaja na uglu i Ovčijih vrata popravke su obavljali zlatari i trgovci. No, desi se da se Sanbalat grozno razbjesni i razgnjevi kad je doznao da gradimo zidine, tad se veoma razljutio i podsmijavao Judejcima. Tad je ovako govorio pred svojom braćom i ratnicima u Samariji: „Šta rade ovi nemoćni Judejci? Da li da im popustimo? Da li će prinijeti žrtvu? Hoće li jednog dana završiti? Hoće li iz ruševina nanovo u život podignuti kamenice, premda su spaljene?” Amonac Tobija, koji je bio uz njega, tada reče: „Neka grade šta hoće! Lisica bi porušila te njihove kamene zidine kad bi krenula gore!” Bože naš, čuj kako nas preziru i daj da njihove poruge padnu na njim same, i predaj ih pljački u nekoj zemlji sužanjstva! Nemoj im prekrivati grijeha, i nemoj izbrisati njihov prijestup; jer su Te oni izazvali pred onima koji grade. No, mi ćemo i dalje graditi zid; i nazidaše zid do polovice njegove visine. Tako se narod ohrabrio za rad. Tako se Sanbalat, Tobija, Arapi, Amonci, Asdođani silno razljute kada su čuli da podizanje Jerusalemskih zidina dobro napreduje, i da su zazidali sve pukotine. Zato se urote i odluče da će poći protiv Jerusalema kako bi napravili pometnju. No, mi smo se molili našem Bogu i postavili stražu koja nas je čuvala danju i noću. Tad Juda reče: „Naši su se nosači umorili i klonuli, ima toliko krša; ne možemo sami izgraditi zid!” Ali naši neprijatelji pričahu: „Neće znati ni opaziti dok ne zađemo među njih i onda ćemo ih pobiti i spriječiti da dovrše radove!” No, kad smo mi Judejci koji su živjeli u njihovoj blizini dolazili i deset puta govorili: „Kreću na nas sa svih strana, gdje god se okrenete!”, tad sam postrojio narod po rodovima u dobro zaštićenim mjestima iza zidina, i na otvore, naoružan mačevima, kopljima i lukovima. Sve sam to razgledao, a potom otišao da se obratim knezovima, narodnim poglavarima i ostalom narodu. I ovako rekoh: „Nemojte se njih plašiti! Sjetite se velikog, strašnog Gospoda, i borite se za svoju braću, za svoje sinove i kćeri, za vaše žene i kuće!” Kada su neprijatelji čuli da znamo za njihove namjere, i da je Bog osujetio njihovu zavjeru, mi se vratismo nazad zidu i nastavismo sa radovima. Od toga dana je polovina mojih sluga pomagala pri poslovima, dok je druga polovina stajala spremna sa kopljima, štitovima, lukovima i oklopima; a poglavari su stajali iza cijelog Judinog doma, koji je gradio zid. Tako su težaci koji su nosili stvari jednom rukom obavljali poslove, dok su u drugoj držali spremno oružje. Svaki je radnik imao pripasan mač i tako radio; no, trubači su stajali kraj mene. Obratio sam se knezovima, poglavarima i ostalom narodu: „Posao je obiman i dug, a mi smo rasuti na zidinama i udaljeni jedni od drugih! A vi se skupite tamo gdje čujete trubu. Bog će se boriti na našoj strani!” Tako smo radili, dok je polovina naših ljudi držala koplje, a radili smo od zore do izlaska zvijezda. Tada sam još rekao narodu: „Neka svako sa svojim slugom konači u Jerusalemu, kako bi po noći stražarili, a po danu radili!” Tako ni ja, ni moja braća, niti bilo ko od sluga ni stražari nisu skidali odjeću i opremu; svako je kraj sebe držao oružje i vode. Potom narod digne veliku viku, ljudi i njihove žene su govorili protiv svoje braće, Judejaca. Jedni su govorili: „Mnogo je naših sinova i kćeri i nama valja nabaviti žita, da imamo šta jesti i da živimo!” Drugi su govorili: „Morali smo založiti svoje njive, svoje vinograde i kuće da dobijemo žita jer vlada glad!” A ostali su vikali: „Morali smo unajmiti novca za naše njive i vinograde da bismo caru mogli platiti porez! No, i naša braća su iste krvi i mesa kao i mi, naša djeca su kao njihova djeca. I gle, ipak smo morali svoje sinove i kćeri davati u ropstvo, a već su neke naše kćeri postale robinje. Mi nismo u stanju da to spriječimo, jer naše njive i vinogradi već pripadaju drugima!” Ali ja sam se silno rasrdio kad sam čuo viku i ove riječi. Tad razmislim, i ukorim knezove i poglavare rekavši im: „Zar hoćete lihvariti među svojom braćom?” Zato sazovem veliki skup protiv njih, pa im se obratim govoreći: „Otkupili smo onoliko svoje braće, Judejaca, koje su prodali neznabošcima, koliko smo imali mogućnosti; no, vi hoćete prodavati i svoju rođenu braću? Da li ih možda treba prodati nama?” A oni su šutjeli i nisu ništa odgovarali. Tad nastavim: „To što činite nije dobro! Zar ne biste trebali hoditi u strahu našeg Boga kako biste spriječili izrugivanje naroda, naših neprijatelja? Moja braća, moje sluge i ja posudili smo im novca i žita. Hoćemo im oprostiti dug! A vi im još danas vratite njihove njive, vinograde, maslinjake i domove; uz to stoti dio novca, žita, vina i ulja koje ste im nametnuli!” Tad oni odvrate: „Vratit ćemo im i nećemo ništa od njih potraživati, učinit ćemo onako kako si ti kazao!” Zatim sam sazvao svećenike i dao da se ovi zakunu na svoje riječi i da će tako postupiti. Uz to sam protresao prednjicu na svojoj košulju i rekao: „Neka ovako Gospod svakog čovjeka otrese od njegove kuće i njegovog imanja, svakog ko je ovako obećao, ali se nije držao svojih riječi; doista, neka bude ovako ispražnjen i otresen!” I cijela zajednica uzvrati: „Amin!” Tako su slavili Gospoda, a narod je postupao po ovim riječima. A u ovom vremenu u kojem mi bi naređeno da budem namjesnik u zemlju Judeji, od dvadesete do trideset i druge godine Artakserksovog carevanja, za punih dvanaest godina, nisam za sebe i svoju braću zahtijevao namjesničku plaću. Raniji namjesnici, koji su služili prije mene, tlačili su narod i uzimali od njega hljeba i vina, a uz to i četrdeset šekela u srebru; i njihove su se sluge bahato odnosile prema narodu. No, ja nisam činio tako zbog straha Božijeg. Uz to sam pomagao pri obnavljanju zidina, a nisam stekao zemlje; sve moje sluge su se tamo skupljale da pomažu. Svi su jeli za mojim stolom, Judejci kao i nadzornici, svega stotinu i pedeset muževa, i onih koji su od naroda iz okolice dolazili nama. Svaki dan su mi spremali jednog ovna, šest izabranih ovaca, peradi, i svakog desetog dana mnogo raznih vrsta vina; za sve ovo nisam tražio namjesničku plaću jer je ovaj narod teško služio. Bože, prisjeti se za moje dobro, svega što sam učinio za ovaj narod! Tako se desilo da su Sanbalat, Tobija, Arapin Gešem i ostatak naših neprijatelja načuli da smo izgradili zid i da nema više pukotina, premda u to vrijeme još nismo bili ugradili krila na kapijama. Potom mi Sanbalat pošalje Gešema da mi poručiti: „Dođi da se sastanemo u selima u dolini Ono!” Ali oni su namjeravali da mi nanesu kakvo zlo. Tad im pošaljem glasnike i poručim: „Valja mi učiniti veliko djelo, zato ne mogu doći. Što bi posao čekao i mirovao kada se svega ostavim i siđem vama?” Četiri puta su mi poručivali isto, a ja sam im slao isti odgovor. Tada mi Sanbalat po peti put poruči isto po sluzi svome; taj je došao sa otvorenim pismom u rukama, u njemu je stajalo sljedeće: „Među narodima se priča, a i Gešem veli da ti i Judejci hoćete dignuti ustanak; zbog toga gradiš zid i hoćeš se proglasiti kraljem, tako govore. I da si sebi pozvao proroke, koji trebaju o tebi vikati i govoriti: ‘On je kralj Judeje!’ A ove će glasine stići i do cara, i zato dođi da se posavjetujemo!” No, ja mu pošaljem odgovor: „Nije se zbilo ništa od onoga što kažeš; sve si sam izmislio.” Naime, svi oni su imali namjeru da nas prepadnu jer su mislili: „njihove će ruke oslabiti u poslu i neće ga dovršiti!” No, Ti mi sada osnaži ruke! Tako dođoh u dom Šemaji, sinu Delaje, Mehetabelova sina, koji se tamo bio zatvorio i govorio je: „Hajdemo u Gospodnji dom, u unutrašnjost Hrama, i zatvorimo krila hramskih kapija; jer oni će doći da te ubiju, zaista, doći će još noćas da te pogube!” A ja odgovorih: „Zar da se čovjek kao ja skriva? A kako bi neko poput mene mogao otići u Hram i ostati živ? Neću tamo ući!” Jer gle, lahko sam prozreo; nije ga Bog poslao, nego je on tako proricao o meni jer su ga Tobija i Sanbalat potplatili. Naime, potplatili su ga da bih se ja prepao i da bih zgriješio, da bi moje ime ozloglasili i osramotili. Prisjeti se, Bože moj, Tobije i Sanbalata po ovim njihovim djelima, a i proročice Noadje i ostalih proroka koji su me htjeli zaplašiti! I zid bi dovršen dvadeset petog dana mjeseca elula, nakon svega pedeset i dva dana. Tako se desi da se svi naši neprijatelji i svi narodi uokolo obeshrabre kad su ovo vidjeli, jer su shvatili da je ovo djelo učinio naš Bog. U tim danima su mnogi uglednici u Judeji slali pisma Tobiji, a i Tobija im je vraćao poruke. Naime, bilo je u Judeji mnogo onih koji su se sa njim urotili, jer je bio zet Šekanije, Arahova sina. Njegov sin Johanan je uzeo za ženu kćer Mešulama, Berekijina sina. Također su preda mnom govorili o njegovim dobrim djelima, a njemu su prenosili moje riječi. Zato je Tobija slao pisma da me uplaši. Tako bi; postavio sam krila kapija nakon što je zid dovršen. Također sam postavio vratare, pjevače i levite i uputio ih da služe. Svome bratu Hananiju i nadstojniku hramske oblasti Hananiji povjerih upravu Jerusalema; jer je bio pouzdan čovjek i bogobojazniji od ostalih. Tad sam im rekao: „Neka se jerusalemske kapije ne otvaraju prije no što sunce žarko ogrije; a neka kapiju zatvore i učvrste prijevornice dok stražare! Postavite stražu od Jerusalemskih građana, svakog na svoje mjesto i to svakog od njih nasuprot vlastitog doma!” No, grad je bio velik i prostran, u njemu je bilo malo naroda, jer nije bilo novoizgrađenih kuća. Tad mi Bog položi u srce da sazovem najplemenitije ljude, poglavare i cijeli narod i da ih popišem po rodovima; tako nađoh knjigu u kojoj je zabilježen popis onih koji su prvi došli. Tamo je pisalo: Ovo su sinovi judejske pokrajine, koji stigoše iz sužanjstva od onih odvedenih, njih koje je Nabukodonosor, car Babilona, odveo i koji se vratiše u Jerusalem i Judeju, svaki u svoje mjesto; oni koji stigoše pod vodstvom Zerubabela, Ješue, Nehemije, Azarije, Raamje, Nahamanija, Mordokaja, Bilšana, Mispereta, Bigvaja, Nehuma i Baane. A ovoliko je bilo muževa u Izraelovom narodu: dvije hiljade sto sedamdeset i dva Paroševa potomka; tristo sedamdeset i dva Šefatjina potomka; šest stotina pedeset i dva Arahova potomka; dvije hiljade osamsto i osamnaest sinova Pahat-Moabovih iz Ješuine i Joabove loze; hiljadu dvjesta pedeset i četiri Elamovih potomaka; osam stotina četrdeset i pet Zatuovih potomaka; sedam stotina i šezdeset Zakajevih potomaka; šest stotina četrdeset i osam Banijevih potomaka; šest stotina dvadeset i osam Bebajevih potomaka; dvije hiljade trista dvadeset i dva Azgadova potomka; šeststo šezdeset i sedam Adonikamovih potomaka; dvije hiljade šezdeset i sedam Bigvajevih potomaka; šeststo pedeset i pet Adinovih potomaka; devedeset i osam Aterovih potomaka, iz Ezekijine loze; tristo dvadeset i osam Hašumovih potomaka; tristo dvadeset i četiri Besajeva potomka; stotinu i dvanaest Harifovih potomaka; devedeset i pet muževa iz Gibeona; stotinu osamdeset i osam muževa iz Betlehema i Netofe; stotinu dvadeset i osam muževa iz Anatota; četrdeset i dva muža iz Bet Azmaveta; sedamsto četrdeset i tri muža iz Kirjat Jearima, Kefire i Beerota; šeststo dvadeset i jedan muž iz Rame i Gebe; stotinu dvadeset i dva muža iz Mikmasa; stotinu dvadeset i tri muža iz Betela i Aja; pedeset i dva muža iz drugog Neba; hiljadu dvjesta pedeset i četiri potomka drugog Elama; trista dvadeset Harimovih potomaka; trista četrdeset i pet Jerihonovih potomaka; sedam stotina dvadeset i jedan potomak Loda, Hadida i Onona; tri hiljade devet stotina i trideset potomaka Senaje. Od svećenika: devet stotina sedamdeset i tri Jedajina potomka od Ješuine loze; hiljadu pedeset i dva Imerova potomka; hiljadu dvjesta četrdeset i sedam Pašurovih potomaka; hiljadu sedamnaest Harimovih potomaka. Od levita: sedamdeset i četiri Ješuina i Kadmielova potomka, iz Hodvine loze. Od pjevača: stotinu četrdeset i osam Asafovih potomaka. Od vratara: stotinu trideset i osam Šalumovih, Aterovih, Talmonovih, Akubovih, Hatitinih i Šobajevih potomaka. Od hramskih služebenika: potomci Sihini, Hasufini, Tabaotovi, Kerosovi, Siiajevi, Fadonovi, Lebanini, Hagabini, Šalmajevi, Hananovi, Gidelovi, Gaharovi, Reajini, Resinovi, Nekodini, Gazamovi, Uzini, Fasealovi, Besajevi, Merinimovi, Nefišesimovi, Bakbukovi, Hakufini, Harhurovi, Baslitovi, Mehidini, Haršini, Barkošovi, Sisrini, Tamahovi, Nasijahovi i Hatifini. Potomci Salomonovih sluga: potomci Sotajevi, Soferetovi, Feridini, Jaalini, Darkonovi, Gidelovi, Šefatjini, Hatilovi, Pokeretovi od Sebajima i Amona. Svega je bilo tri stotine devedeset i dva hramska službenika i potomka Salomonovih sluga. Ovi se sa mnom vratiše iz Tel Melaha, Tel Harse, Keruba, Adona i Imera, ali nisu mogli dokazati svoj očinski dom i svoje porijeklo; da li potiču iz Izraela: šest stotina četrdeset i dva Delajina, Tobijina i Nekodamova potomka. A od svećenika: potomci Hobajini, Hakosovi i Barzilajovi, koji je za ženu uzeo jednu od kćeri Gileađanina Barzilaja, pa bio prozvan njenim imenom. Oni su tražili svoje rodovske popise, ali ih nisu mogli pronaći te su zato isključeni iz svećeničke službe kao nečisti. Tako im je namjesnik poručio da ne smiju jesti od posvećene žrtve, dok se opet ne podigne svećenik i posluži Urimom i Turimom. Cijela zajednica je brojala svega četrdeset dvije hiljade i tristo šezdeset osoba, bez sluga i sluškinja; njih je bilo svega sedam hiljada tristo trideset i sedam, a bilo je uz to dvjesta četrdeset i pet pjevača i pjevačica. Imali su sedam stotina trideset i šest konja i dvjesta četrdeset i pet mazgi, četiri stotine trideset i pet kamila i šest hiljada sedamsto dvadeset magaraca. Dio porodičnih poglavara je davao i prinose za djelo. Namjesnik je dao blago od hiljadu darika zlata, pedeset zdjelica i pet stotina i trideset svećeničkih odora, a nekoliko drugih porodičnih poglavara je za blago djela dalo dvadeset hiljada darika zlata i dvije hiljade i dvjesta mina srebra. Ostali narod je dao dvadeset hiljada darika zlata i dvije hiljade mina srebra i šezdeset i sedam svećeničkih odora. Tako se svećenici, leviti, vratari, pjevači, sav narod, hramski službenici i svi Izraelci nastaniše u svojim gradovima. Kad dođe sedmi mjesec i kad su Izraelovi sinovi bili u svojim gradovima, skupi se cijeli narod jednodušno na trgu pred Vodenom kapijom. Tad zamole Ezru, pismoznanca, da donese knjigu Mojsijevih zakona koje je Gospod dao Izraelu. Svećenik Ezra donese Zakon pred zajednicu, pred muževe, žene i sve one koji su bili razboriti da slušaju. To se desilo prvog dana sedmog mjeseca. Čitao je Zakon na trgu koji je pred Vodenom kapijom; čitao je od ranog jutra pa sve do podne muževima, ženama i svima onima koji su ga mogli shvatiti. A cijeli narod je pomno slušao i usredio svu pažnju na knjigu Zakona. No, pismoznanac Ezra je tada stajao na drvenom podu koji su bili podigli u ovu svrhu. Kraj njega su stajali Matitja, Šema, Anaja, Urija, Hilkija i Maaseja; s njegove lijeve strane su stajali Pedaja, Mišael, Malkija, Hašum, Hašbadana, Zaharija i Mešulam. Tako Ezra otvori knjigu pred očima cijelog naroda; stajao je iznad ostalih, a cijeli narod ustane kada je otvorio knjigu. Tad Ezra blagoslovi Gospoda, velikog Boga, a narod diže ruke i odgovori vičući: „Amin, amin!” Potom narod pade ničice, sagne se licem do poda i stane moliti Gospodu. A leviti Ješua, Bani, Šerebja, Jamin, Akub, Šabtaj, Hodija, Maaseja, Kelita, Azarja, Jozabad, Hanan i Pelaja objašnjavahu narodu Zakon, a oni su stajali na svojim mjestima. Čitali su razgovijetno iz knjige Božijeg zakona i objašnjavali smisao, tako da se pročitano moglo razumjeti. Tad se Nehemija, to jest namjesnik, svećenik i pismoznanac Ezra, i leviti koji su poučavali narod obrate narodu ovako: „Ovaj dan je svet Gospodu, Bogu vašem! Zato nemojte tugovati i plakati!” Jer je cijeli narod plakao kad je čuo riječi Zakona. Zato nastave govoriti ovako: „Idite i uzmite sebi dobre hrane i slatkog pića, i dio toga pošaljite onima koji ništa nisu spremili, jer je ovaj dan svet našem Gospodu. Zato nemojte biti potišteni jer je radost u Gospodu sila vaša!” Leviti su smirivali narod govoreći: „Primirite se jer je ovaj dan svet; nemojte tugovati!” I cijeli narod poče gozbiti i piti. Dio toga su slali drugima da bi zavladalo opće slavlje, jer su razumjeli riječi koje su im objavili. Tako se drugog dana skupiše porodični poglavari cijelog naroda; svećenici i leviti dođoše pismoznancu Ezri da bi ih poučio riječima Zakona. I nađoše da u Zakonu, koji je Gospod dao kroz Mojsija, stoji da Izraelovi sinovi imaju slaviti Blagdan koliba u sedmom mjesecu. Zato to dadoše proglasiti u svim gradovima i u Jerusalemu vičući: „Izađite i popnite se na brda, donesite maslinovog granja i divljih maslina, granja od mirte, palmi i drugog lisnatog drveća da sagradite kolibe onako kako je zapisano!” I narod pođe i nanese granja pa sebi izgradiše kolibe, svaki na svome krovu, u svome dvorištu, u vrtu kod Gospodnjeg hrama, na trgu pred Vodenim kapijama, i na trgu pred kapijom Efrajim. Tako je cijela zajednica onih koji se vratiše iz sužanjstva podigla kolibe i stanovala u njima. Naime, Izraelovi sinovi nisu činili tako sve od vremena Nunovog sina, Jošue; i silno su se veselili. Svaki dan su čitali iz knjige Gospodnjeg zakona, od prvog do zadnjeg dana; blagdan su slavili sedam dana, a osmog dana po propisu održaše svečani skup. No, dvadeset i četvrtog dana toga mjeseca Izraelovi sinovi se skupiše, postili su, nosili kostrijet i posipali glave zemljom. Tako se Izraelovi potomci izdvojiše od svih stranaca, postrojiše se i priznaše grijehe i nedjela svojih očeva. Stajali su na svome mjestu dok je četvrtinu dana čitano iz knjige Zakona Gospoda, Boga svoga; tako priznaše svoje grijehe i padoše ničice pred Gospodom, Bogom svojim, i tako ostadoše četvrt dana. Potom se Ješua, Banij, Kadmiel, Šebanija, Buni, Šerebja, Bani i Kenan popeše na levitski podij i počeše vikati iz sveg glasa Gospodu, Bogu svome. Zatim leviti Ješua, Kadmiel, Hašabneja, Buni, Šerabja, Hodija, Šebanija i Petahja uzmu riječ i stanu govoriti: „Ustanite i slavite Gospoda, Boga vašeg, na vijeke vijekova! Slavimo Tvoje slavno ime, koje je uzdignuto iznad sve hvale i slave! Ti si Gospod, jedini! Stvorio si nebo, neba svih nebesa uz svu vojsku nebesku, zemlju i sve ono što je na njoj, mora i sve ono što je u njima. Ti održavaš u životu i nebeska vojska Ti se klanja. Ti si Gospode, Bog koji je izabrao Abrama i izveo ga iz Ura kaldejskoga, Ti si mu dao ime Abraham. Ti si našao da je njegovo srce vjerno pred Tobom i sklopio si Savez s njim da će zemlja kanaanska, hetitska, amorejska, perižanska, jebusejska i girgašanska biti data njegovim potocima; i održao si riječ Svoju jer si pravedan. Vidio si nevolju naših očeva u Egiptu i čuo si njihove vapaje na Crvenom moru; činio si čuda i znamenja faraonu, njegovim slugama i cijelom narodu njegovom, jer dobro si znao da su obijesno postupali prema njima, i tako si Sebi stvorio ime, kao što vidimo danas. More si pred njima razdijelio i oni su prošli suhim putem, ali njihove progonitelje si bacio u dubine kao što se kamen baca u silne vode. Danju si ih vodio kao stup oblaka, a noćima kao ognjeni stup kako bi im osvijetlio stazu kojom im je valjalo poći. Spustio si se na planinu Sinaj i razgovarao sa njima sa nebesa, dao si im prave odredbe i istinite Zakone, dobra pravila i zapovijedi. Objavio si im Svoju svetu subotu i dao zapovijedi i zakone kroz Svoga slugu Mojsija. Pružio si im hljeb sa nebesa kada su gladovali, i dao si da voda izbije iz stijene kada su bili žedni; naredio si da pođu u zemlju i da je zauzmu, zemlju zbog koje si podigao Svoju ruku obećavši da ćeš im je dati. No, naši očevi postadoše obijesni i tvrdoglavi i tako nisu slijedili Tvoje zapovijedi; nisu htjeli poslušati i nisu se prisjećali Tvojih čuda, koje si učinio pred njima, nego bijahu tvrdoglavi i sami sebi postaviše poglavara, kako bi se u svojoj obijesti vratili u sužanjstvo. Ali Ti si Bog oprosta, milostiv si i milosrdan, strpljiv i neizmjerne dobrote, i nisi ih ostavio; čak i onda kad su sebi izlili tele i govorili: ‘To je tvoj Bog koji te izveo iz Egipta!’ i kad su tako silno hulili, Ti ih nisi napustio u pustinji zbog silne milosti Svoje. Stup oblaka se nije od njih odmicao dok je bio dan, kako bi ih vodio pravim putem, a ni ognjeni stup ih nije ostavljao kad je bila noć, kako bi im osvijetlio put kojim im je valjalo poći. Dao si im Svoj dobri Duh da bi ih poučavao, ni manu nisi oduzeo ustima njihovim, i pružio si im vodu kad su bili žedni. Opskrbljivao si ih četrdeset godina u pustinji i ničega im nije manjkalo; haljine se na njima ne raspadoše i njihove noge ne natekoše. Dao si im kraljevstva i narode i odredio njihova područja, kada osvojiše Sihon, zemlju hešbonskog kralja i zemlju bašanskog kralja Oga. Njihovu djecu si umnožio kao zvijezde neba, i doveo si ih u zemlju koju si obećao njihovim očevima da tamo odu i da je zaposjednu; i doista, djeca odoše i zaposjedoše je. Pred njima si ponizio Kanaance, stanovnike te zemlje, i predao ih u njihovu ruku, kraljeve kako i narod zemlje, da čine sa njima što im je volja. Osvajali su tvrde gradove i dobru zemlju, prisvajali su kuće ispunjene svakojakim dobrima, iskopane cisterne, vinograde, silu maslinjaka i voćnjaka; jeli su i zasitili se, dao si da im bude ugodno u velikoj dobroti Tvojoj. Ali oni postadoše obijesni i digoše se protiv Tebe, odrekoše se Zakona i pobiše vjerovjesnike koji su svjedočili protiv njih kako bi ih vratili Tebi, i tako grozno zgriješiše. Zato si ih predao u ruke njihovih neprijatelja, koji su ih pritiskali. Ali u vrijeme nevolje su vikali Tebi, i Ti si ih počuo sa neba i dao si im, u silnoj milosti Svojoj, spasioce koji su ih izbavili iz ruku neprijateljskih. Ali oni stadoše nanovo činiti zlo čim se primiriše, zato si ih prepustio u ruke njihovih neprijatelja; i oni su nad njima vladali. A Ti si ih nanovo čuo sa nebesa kada su vapili Tebi, i mnogo puta si ih spasio u Svojoj velikoj milosti. Dao si da posvjedoče da će se vratiti Tvome Zakonu, ali oni su bili obijesni i nisu slijedili Tvoje zapovijedi, nego su se ogriješili o Tvoje odredbe, odredbe kroz koje čovjek ima život ako ih bude slijedio. Oni Ti prkosno okrenuše leđa, ostadoše tvrdoglavi i nisu te slijedili. No, Ti si ih mnogo godina trpio i dao si da Tvoj Duh kroz vjerovjesnike svjedoči protiv njih, ali oni nisu htjeli čuti. Zato si ih dao u ruke naroda raznih zemalja. Nisi ih potpuno uništio u Svojoj milosti i nisi ih ostavio. Jer Ti si Bog milostiv i milosrdan! A sada, Bože naš, silni, jaki, strašni Bože, koji čuvaš Savez i milost, nemoj se okrenuti od nevolje koja nas je snašla, naše kraljeve, plemiće, svećenike, vjerovjesnike, naše očeve i cijeli narod, od vremena asirskih kraljeva pa sve do dana današnjeg! Pravedan si u svim stvarima koje su nas snašle; dokazao si vjernost Svoju, a mi smo bili bezbožni. Naši kraljevi, plemići, svećenici i očevi nisu postupali po Tvome Zakonu, i nisu marili za Tvoje zapovijedi i svjedočanstva koja si dao pred njima objaviti. Nisu Ti služili u svome kraljevstvu unatoč Tvojoj velikoj dobroti koju si dokazao, bez obzira na dobru, prostranu zemlju koju si im dao; ne odrekoše se svojih zlih djela. Gle, danas smo Tvoje sluge; doista, u zemlji koju si dao našim očevima da uživaju u njenim dobrima i plodovima, gle, danas smo sluge Tvoje i dobit zemlje se množi za kraljeve koje si postavio nad nas zbog grijeha naših. Oni vladaju našim tijelima, našom stokom kako im je volja, a mi smo u velikoj nevolji!” Zbog svega ovoga smo sklopili čvrst ugovor, zabilježit ćemo ga i dati da ga naši knezovi, leviti i svećenici potvrde svojim imenima! Tako ga svojim imenima potvrdiše: Nehemija, namjesnik, Hakalijin sin i Sidkija, Seraja, Azarja i Jeremija, Pašhur, Amarja, Malkija, Hatuš, Šebanija, Maluk, Harim, Meremot, Obadja, Daniel, Gineton, Baruk, Mešulam, Abija, Mijamin, Maazja, Bilgaj, Šemaja. To su svećenici. Nadalje leviti: Ješua, Azanijin sin, Binuj od Henadadovih potomaka, Kadmiel i njegova braća: Šekanija, Hodija, Kelita, Pelaja, Hanan, Mika, Rehob, Hašabja, Zakur, Šerebja, Šebanija, Hodija, Bani, Beninu. Narodni poglavari: Paroš, Pahat, Moab, Elam, Zatu, Bani, Buni, Azgad, Bebaj, Adonija, Bigvaj, Adin, Ater, Ezekija, Azur, Hodija, Hašum, Besaj, Harif, Anatot, Nebaj, Magpijaš, Mešulam, Hazir, Mešezabel, Sadok, Jadua, Pelatja, Hanan, Anaja, Hošea, Hananija, Hašub, Haloheš, Pilha, Šobek, Rehum, Hašabna, Maaseja, Ahija, Hanan, Anan, Maluk, Harim, Baana. A preostali narod, svećenici, leviti, vratari, pjevači, hramski službenici i svi koji su se odvojili od zemaljskih naroda i okrenuli Božijem Zakonu sa svojim ženama, sinovima i kćerima, svi oni koji su znali i mogli razumjeti; svi oni se priključe svojoj braći i poglavarima među njima. Došli su da se zavjetuju, da se zakunu i obavežu da će hoditi u Zakonu Božijem, koji je objavljen kroz Mojsija, slugu Božijega, i da će se pridržavati i poštovati sve odredbe, prava i zapovijedi Gospoda, našeg vladara, i da svoje kćeri nećemo davati narodima ove zemlje za žene nit ćemo njihove kćeri uzimati svojim sinovima za žene. Nadalje, da nećemo kupovati i preuzimati robu od naroda ovih zemalja kada to donose subotom i svetim danima i da ćemo sedme godine ostaviti polja da miruju, i oprostiti sva dugovanja. Tako sebi naložismo i obavezu da svake godine dajemo trećinu jednog šekela za službu u Božijem hramu; za hljebove, za svakodnevne žrtve prinosnice i paljenice, za prinose subotom, kad je mjesec mlađak i kad su blagdani, za ono posvećeno, i žrtve za grijeh, da izmolimo oprost Izraelu, i za cijelu službu u Hramu našeg Boga. Bacali smo i žrijeb, mi svećenici, leviti i narod, zbog prinosa drva, koje smo svake godine imali donijeti u određeno vrijeme, po domovima otaca naših, u Hram našeg Boga da bi ih mogli spaliti na žrtveniku Gospoda, Boga našeg, onako kako je zapisano u Zakonu. Nadalje, da svake godine prvjenac od zemlje i ploda svih stabala donosimo u Hram Gospodnji, dakle, iz godine u godinu; da isto činimo sa našim prvorođenim sinovima i prvijencem stoke, onako kako je zapisano u Zakonu, i prvjenac naših goveda i ovaca. Da sve ovo donosimo u Hram našeg Boga, svećenicima, koji služe u domu Božijem. Da svećenicima dajemo prvjenac brašna, naše podizane žrtve i plodova od svih stabala, da donosimo vina i ulja u prostorije Hrama našeg Boga, i da levitima dajemo desetinu od naše zemlje, a da leviti potražuju desetinu u svim gradovima u kojima obrađujemo zemlju. A neka svećenici, Aronovi sinovi, budu kraj levita kad ovi budu potraživali desetinu, i neka leviti desetinu ove desetine donesu u riznicu Hrama Boga našega. Neka u te prostorije Izraelovi sinovi i Levijevi sinovi donose uzdizane žrtve od žita, vina i ulja, jer tamo je pribor Svetišta i svećenici koji služe, vratari i pjevači. Tako nećemo biti nemarni prema Hramu našeg Boga. Narodni poglavari su živjeli u Jerusalemu; ostatak naroda je bacao žrijeb, tako je svaki deseti trebao stanovati u svetom gradu, a ostalih devet imalo je živjeti u ostalim gradovima zemlje. Tako je narod blagoslovio sve muževe koji su se dobrovoljno naselili u Jerusalemu. A ovo su pokrajinski poglavari koji su živjeli u Jerusalemu. No, u gradovima Judeje, u svojim oblastima, u svojim gradovima stanovali su: Izrael, svećenici, leviti, hramski službenici i Salomonovi sinovi. U Jerusalemu su stanovali sinovi Jude i Benjaminovi sinovi. Od Judinih sinova: Ataja, on potiče od Uzije, on od Zaharije, on od Amarje, on od Šefatje, on od Mahalelova, od Ferezovih sinova. Zatim Maaseja, on vuče lozu od Baruha, on od Kol-Hozea, on od Hazaje, on od Adaje, on od Jojariba, on od Zaharije, on od Šelina. Svega je Faresovih sinova koji su stanovali u Jerusalemu bilo četiri stotine šezdeset i osam valjanih muževa. A ovo su Benjaminovi sinovi: Salu, on potiče od Mešulama, on od Joeada, on od Kolaje, on od Maaseja, on od Itiela, on od Ješaje; za njim Gebaj, Selaj, svega devet stotina dvadeset i osam; nadalje Joel, Zikrijev sin, koji je bio nadzornik nad njima; i Juda, Hasenuin sin, koji je bio drugi nad gradom. Od svećenika: Jedaja, Jojaribov sin, Jakin, Seraja, sin Hilkije, sina Mešulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahituba; taj je bio poglavar u Božijem hramu. Uz to njihova braća koji su vršili hramsku službu, svega ih je bilo osam stotina i dvadeset dva. Nadalje Adaja, sin Jerohama, sina Pelalije, sina Malkijina i njegova braća, dvjesta četrdeset i dva porodična poglavara. Uz njih Amasaj, sin Azarela, sina Ahzaja, sina Mešilemota, sina Imerova i njihova braća, valjani muževi; svega ih je bilo stotinu dvadeset i osam. Njihov nadstojnik bio je Zabdiel, Hagedolimov sin. Od levita: Šemaja, sin Hašuba, sina Azrikama, sina Hašabje, sina Bunijeva i Šabtaj i Jozabad, od levitskih poglavara koji su bili postavljeni nad vanjske poslove Božijeg hrama. Zatim Matanija, sin Miheja, sina Zabdijeva, sina Asafova, također vođa, koji je imao predvoditi hvalospjev i molitvu. Bakbukja, drugi među svojom braćom, i Abda, sin Šamue, sina Galala, Jedutunova sina. Svega je u svetom gradu bilo dvjesta osamdeset i četiri levita. Vratari su bili Akub, Talmon i njihova braća, koji su stražarili kod kapija; svega ih je bilo stotinu sedamdeset i dva. Ostatak Izraela, svećenici i leviti, živjeli su u svim gradovima Judeje, svaki na svojoj baštini. A hramski službenici su živjeli na Ofelu; Siha i Gipa su bili nadstojnici nad hramskim službenicima. Nadstojnik levita u Jerusalemu bio je Uzi, sin Banija, sina Hašabje, sina Matanije, sina Mihejina, iz roda Asafovaca, pjevača, koji su pratili napjev u Božijem hramu. Naime, postojala je careva odredba o njima i određena opskrba pjevačima svakoga dana. Petahja, Mešezabelov sin, od potomaka Zeraha, Judina sina, bio je carev opunomoćenik u svim poslovima sa narodom. A što se tiče sela u zemlji, tamo je stanovala nekolicina sinova Jude, u Kirjat Arbi i okolnim mjestima, u Dibonu i okolnim mjestima, i u Jekabseelu i okolnim selima; u Ješui, Moladi, Bet Peletu, Hasar Šualu, u Beer Šebi i okolnim mjestima, u Siklagu, Mekoni i okolnim mjestima, u En Rimonu, Sori, Jarmutu, Zanoahu, Adulamu i okolnim mjestima, u Lakišu i okolnom području, u Azeki i okolnim mjestima. Tako su se naselili svuda od Beer Šebe pa do doline Hinoma. No, Benjaminovi sinovi stanovali su sve od Gebe u Mikmašu, Aju, Betelu i okolnim mjestima, u Anatotu, Nobu, Ananiji, Hasoru, Rami, Gitajimu, Hadidu, Seboimu, Nebalatu, Lodu i Ononu, u dolini zanatlija. A neki odjeli levita iz Judeje pripadoše Benjaminu. Ovo su svećenici i leviti koji su došli sa Zerubabelom, Šealtielovim sinom, i sa Ješuom: Seraja, Jeremija, Ezra, Amarja, Maluk, Hatuš, Šekanija, Rehum, Meremot, Ido, Gineton, Abija, Mijamin, Maadja, Bilga, Šemaja, Jojarib, Jedaja, Salu, Amok, Hilkija, Jedaja. To su bili svećenički poglavari i njihova braća u Ješuino vrijeme. Leviti su bili: Ješua, Binuj, Kadmiel, Šerebja, Juda i Matanija, koji je predvodio hvalospjev sa svojom braćom. Bakbukja i Uni, braća njihova, stajala su naspram njih po svojim službenim odjelima. Ješua zače Jojakima, Jojakim zače Elijašiba, Elijašib zače Jojadu, Jojada zače Jonatana, Jonatan zače Jaduu. U Jojakimovo vrijeme su sljedeći svećenici bili porodični poglavari: od Seraje, Meraja, a od Jeremije, Hananja. Od Ezre, Mešulam, od Amarje, Johanan, od Maluka, Jonatan, od Šebanije, Josip, od Harima, Adna, od Meremota, Helkaj, od Ida, Zaharija, od Ginetona, Mešulam, od Abije, Zikri, od Minjamina i Moadja, Piltaj, od Bilga, Šamua, od Šemaje, Jonatan, od Jojariba Matenaj, od Jedajem, Uzi, od Salua, Kelaj, od Amoka, Eber, od Hilkije, Hašabja, od Jedaje, Netanel. Porodični poglavari i svećenici pod vladom Perzijanca Darija bili su popisani u vrijeme Elijašiba, Jojade, Johanana i Jadue. Levijevi sinovi, porodični poglavari, bili su popisani u knjizi ljetopisa sve do vremena Johanana, sina Elijašibovog. A ovo su bili levitski poglavari: Hašabja, Šerebja, Ješua, Binuj, Kadmielov sin i njegova braća, koja su stajala naspram njega kako bi hvalila i slavila onako kako je to naredio David, Božiji čovjek, naime, jedan odred koji se mijenjao sa drugim. Matanija, Bakbukja, Obadja, Mešulam, Talmon i Akub bili su vratari koji su stražarili kod kapija spremišta. Oni su živjeli za vrijeme Jojakima, Ješuina sina, sina Josadakova, i u vrijeme namjesnika Nehemije i pismoznanca i svećenika Ezre. Pri posvećenju Jerusalemskih zidina potraže levite iz svih mjesta kako bi ih doveli u Jerusalem da bi tamo mogli radosno pristupiti posveti, pjevajući i hvaleći uz cimbale, harfe i citare. Tako se sinovi pjevača skupe iz cijele jerusalemske okoline i iz netofatskih sela; iz Bet Gilgala i iz gepskog i azmavetskog područja, jer su pjevači sebi podigli sela oko Jerusalema. Tako se leviti i svećenici očiste; očistiše i narod, kapije i zidine. Tad sam dao da se judejski knezovi popnu na zidine i izveo dva pjevačka zbora koja su hvalila i uz to dao da prođu kao povorka; jedan je zbor išao desno zidom, sve do Gnojne kapije. Za njima je išao Hošaja i polovica judejskih knezova, uz njih Azarja, Ezra, Mešulam, Juda, Benjamin, Šemaja, Jeremija i nekolicina svećenika sa trubama: Zaharija, sin Jonatanov, sina Šemaje, sina Matanije, sina Mikaje, sina Zakura, sina Asafova i njegova braća Šemaja, Azarel, Milalajem, Gilalajem, Maajem, Netanel, Juda i Hananija, i to sa sviralima Davida, čovjeka Božijeg, i uz pismoznanca Ezru, koji je išao ispred njih. Tako su išli do Izvorske kapije, a onda su nastavili uzbrdicom do Davidovog grada, pa su se popeli na zid iznad Davidove kuće i onda produžili do Vodene kapije koja gleda na istok. Drugi zbor je krenuo lijevo, a ja sam ga slijedio sa drugom polovicom naroda na zidu iznad Pećske kule, pa sve do Širokih zidina; onda smo nastavili preko kapije Efrajim, Stare kapije, Riblje kapije, Hananelove kule i kule Meaha, sve do Ovčijih vrata. Zaustavili smo se kod Tamničke kapije. Tad se oba zbora postroje kod Božijeg hrama, a tako učinih i ja sa polovicom poglavara. Isto učiniše svećenici Elijakim, Maaseja, Minjamin, Mikaja, Elijoenaj, Zaharija i Hananija s trubama; kao i Maaseja, Šemaja, Eleazar, Uzi, Johanan, Malkija, Elam i Ezer. A pjevači su pjevali pod Jizrahijinim vodstvom. Tog dana prinesoše goleme žrtve i svi su se veselili, jer Bog im dade priliku za veliku radost, a i žene i djeca su se veselili. Tako se nadaleko čula radost Jerusalema. U ono vrijeme postaviše muževe nad spremište, koje je imalo služiti za čuvanje prinosa, prvjenaca i desetina, kako bi tamo skupljali sa gradske zemlje zakonom propisane doprinose za svećenike i levite. Judejci su se radovali svećenicima i levitima koji su služili i koji su brinuli za službu njihovog Boga i očišćenje. Pjevači i vratari su također služili po odredbama Davida i njegovog sina Salomona. Jer već u davna vremena, u danima Davidovim i Asafovim, bilo je pjevačkih poglavara i pjesama koje hvale i slave Boga. Tako je Izrael u vrijeme Zerubabelovo i Nehemijino davao pjevačima i vratarima prinose, svaki dan određeni iznos; svoje prinose su posvećivali levitima, a leviti su svoje prinose posvećivali Aronovim sinovima. U ono vrijeme su pred ušima naroda čitali Mojsijevu knjigu, i u njoj nađoše zapisano da nijedan Amonac ili Moabac nikada ne smije ući u Božiju zajednicu, jer nisu izašli pred Izraelove sinove s vodom i hljebom, nego su unajmili Bileama da ih prokune; no Bog je ovo prokletstvo preobratio u blagoslov. Pošto su čuli ovaj zakon, isključili su sve strance. No, prije toga je svećenik Elijašib, koji je postavljen nad odaje Božijeg hrama, rođak Tobijin, pripremio Tobiji veliku prostoriju u koju su prije spremali prinosnice, pribor, uz ovo i desetine od žita, vina i ulja i prinose levita, pjevača i vratara sa svećeničkim žrtvama. Ali ja nisam bio u Jerusalemu dok se sve ovo dešavalo, jer sam se u trideset i drugoj godini Artakserksa, cara Babilona, vratio caru; no, ubrzo nakon toga sam ga ponovo zamolio za dopust. Nakon svog povratka u Jerusalem saznao sam za zlo koje je Elijašib učinio za Tobiju, tako što mu je dao prostoriju u predvorjima Božijeg hrama. To mi nije bilo nimalo drago pa sam sav Tobijin kućni pribor pobacao iz sobe i dao sam naređenje da se prostorija očisti. Nakon toga sam pribor Božijeg hrama, prinosnice i kâd vratio tamo. Potom sam doznao da levitima nije dodijeljen njihov udio, tako da su leviti i pjevači koji inače služe pobjegli, svaki na svoju njivu. Tad sam se zavadio sa nadstojnicima govoreći: „Zašto ste zanemarili Božiji hram?” I sve sam ih okupio i postavio na njihova mjesta. Tad cijela Judeja donese desetinu od žita, vina i ulja do spremišta. Tako sam svećenika Šelemiju, pisara Sadoka i levita Pedaju postavio kao nadzornike nad zalihe, i poslao sam im Hanana, sina Zakura, Matanijina sina, jer su smatrani pouzdanim ljudima i imali su zadatak da se pobrinu za podjelu među svojom braćom. Prisjeti se toga, Bože moj, i nemoj izbrisati dobročinstva koja sam učinio za Hram Boga svoga i njegovim čuvarima! U ono vrijeme sam primijetio da nekolicina ljudi u Judeji subotom gaze u kacama, da nose snopove žita i da na magarce tovare vino, grožđe, smokve i svakojaku robu, i da sve to donose u Jerusalem subotom. Tako sam ih toga dana kada su prodavali namirnice upozorio. Tada su u gradu živjeli i Tirci, oni su donosili ribe i razne robe i prodavali je Judinim sinovima subotom u Jerusalemu. Tad sam se zavadio sa poglavarima Jude govoreći: „Kakvu grozotu činite, skrnavite subotu? Zar tako nisu činili i vaši očevi, i zar nije zbog svega toga naš Bog sručio svu ovu nevolju na nas i ovaj grad? A vi hoćete navaliti još veći gnjev na Izrael jer skrnavite subotu?” Tako odredim da se kapije Jerusalema zatvore čim padne mrak prije subote, i naredio sam da se kapije ne otvaraju dok subota ne prođe. Također sam postavio nekoliko sluga na kapijama da se ne bi subotom unijela kakva roba u grad. A tada su trgovci i prodavači razne robe noćili pred Jerusalemom. Tako se zbilo jedanput ili dvaput. Tad sam ih upozorio govoreći: „Zašto noćite pred zidinama? Propustit ću vas kroz šake ako to još jednom učinite!” Od tada nisu više dolazili subotom. Potom naredim levitima da se očiste i da odu čuvati kapije, da se posveti i poštuje subota. Bože moj, sjeti se i ovoga i poštedi me po velikoj milosti Svojoj! U to vrijeme sam vidio i Judejce, koji su bili uzeli žene Ašdođanke, Amonke i Moapke. Zato su i njihova djeca govorila napola ašdodski i nisu govorili judejski, već jezik toga naroda. Tako sam se sa njima zavadio, korio sam ih i nekolicinu muževa i udario, čupao im kosu i kleo ih Bogom govoreći: „Nemojte svoje kćeri davati njihovim sinovima! Nije vam dozvoljeno uzimati njihove kćeri vašim sinovima ili sebi! Zar se kralj Izraela, Salomon, nije tako ogriješio? A njemu nije bio ravan nijedan od careva sile naroda, njegov Bog ga je volio, i Bog ga je postavio kao kralja nad cijelim Izraelom. A ipak ga tuđinke zavedoše na grijeh! A sada o vama moramo čuti kako činite ovaj veliki grijeh i kako griješite pred Bogom jer dovodite tuđinke kućama?” A jedan od Jojadinih sinova, sina visokog svećenika Elijašiba, postao je zet Horonjanina Sanbalata; njega sam protjerao. Bože moj, sjeti se onih koji su oskrnavili svećenstvo i zavjet svećenički i levitski! Tako sam ih oslobodio od svega stranog i ponovo uveo službu svećenika i levita te sam svakom od njih dodijelio posao. Pobrinuo sam se za blagovremeno dopremanje drva i prvjenaca. Sjeti se ovoga, Bože moj, za moje dobro! U vrijeme Ahasverove vladavine, onog Ahasvera koji je vladao nad stotinu dvadeset sedam pokrajina koje su se protezale od Indije do Etiopije, dakle, u onim danima dok je car Ahasver sjedio na svome prijestolju u prijestolnici Suzi, u trećoj godini svoje vladavine, on priredi za sve svoje knezove i sluge gozbu. Silni i ugledni Perzije i Medije, otmjeni i uzvišeni iz njegovih pokrajina bili su pred njim, dok je u mnogim danima pokazivao slavu i bogatstvo svoga carstva i raskoš svoje uzvišenosti; činio je to stotinu i osamdeset dana. A kad se ovi dani svršiše, car priredi sedmodnevnu gozbu u vrtu carske palače za cijeli narod koji se nalazio u prijestolnici Suzi, za velikane i sitne ljude. Tamo su bile izvješene njegove zavjese od bijelog pamuka i grimiza, konopci od dragocjenog bijelog pamuka i crvenog grimiza koji su bili obješeni na srebrnim karikama o mramorne stupove. Na podu od bijelog i zelenog mramora, sedefa i skupocjenog kamena, nalazili su se srebreni i zlatni ležajevi. Piće su donosili u zlatnim peharima, a posuđe je bilo posve različito. Bila je sila carevog vina, po carevoj darežljivosti. Po carevoj odredbi se niko nije tjerao na piće. Car je svim nadstojnicima palače dao naređenje da svakoga puste da radi šta mu je volja. I carica Vašti je također priredila gozbu sa žene u dvoru cara Ahasvera. Sedmoga dana, kada se carevo srce razveselilo od vina, naredi Mehumanu, Harboni, Bigti, Abagti, Zetaru i Krkasu, sedmerici dvorana koji su služili pred carem Ahasverom, da mu dovedu caricu Vašti sa krunom na glavi, kako bi narodu i knezovima pokazao njenu ljepotu, jer je bila veoma naočita. No, carica odbije i nije se htjela pokoriti carevoj naredbi koju joj je poslao preko svojih dvorana. Tad se car razljuti i u njemu se probudi silna srdžba. Tako se car obrati mudracima koji su se razumjeli u vrijeme, jer je car običavao predlagati stvari onima koji su poznavaoci zakona i prava. Najbliže njemu su sjedili Karšena, Šetar, Admata, Taršiš, Mares, Marsena i Memukan, sedam uglednih Perzijanaca i Međana, koji su gledali carevo lice i koji su obnašali visoke službe u carstvu. Tako ih car upita: „Šta valja činiti sa caricom Vašti po zakonu, jer se nije pokorila naredbi cara Ahasvera koju je poslao preko svojih dvorana?” Tad Memukan uzme riječ pred carem i knezovima: „Carica se nije samo ogriješila od cara, već se ogriješila i od knezove i sve narode koji žive u pokrajinama cara Ahasvera. Za caričino ponašanje će čuti sve žene, tako da će prezreti svoje muževe i govoriti: ‘Car Ahasver je naredio da carica Vašti dođe pred njega, ali ona nije došla!’ Sve ovo će perzijske i medske kneginje već danas prenijeti carevim knezovima, čim čuju za caričino ponašanje, i iz toga će izrasti mnogo prezrenja i neposluha! Ako je caru tako milo, neka pošalje carsku zapovijed i neka se ovo zabilježi u zakonik Perzijanaca i Međana, da zapovijed ne vrijedi samo privremeno, da Vašti više ne smije dolaziti pred cara, i da će car njenu čast carice dati drugoj koja je bolja od nje. A kada se ova careva naredba razglasi, ako bude donesena, u svim krajevima carstva, koje je ogromno, tada će sve žene svoje muževe poštovati, bilo da su plemenitog roda ili pučani!” Ova se besjeda dopade caru i knezovima, i car postupi po Memukanovom savjetu. Tako pošalje pisma u sve careve pokrajine, u svaku pokrajinu i svakom narodu na njihovom pismu, da svaki muž ima biti gospodar svoje kuće. To je dao obznaniti svakom narodu na njegovom jeziku. Nakon svega ovoga, kad je cara Ahasvera popustila srdžba, pomisli na Vašti, na ono što je učinila i na odluku koju su o njoj donijeli. Tad carevi knezovi, koji su mu služili, rekoše: „Tražimo djevojku za cara, naočitu djevicu. Neka car odredi činovnike u svim pokrajinama svoga carstva kojima će biti zadatak da okupe sve djevojke, naočite djevice, na dvoru u Suzi, u ženski dom, i da ih predaju na brigu Hegeju, dvoraninu i ženskom čuvaru. Također im je trebalo dati pomast za ukras, i ona djevica koja se caru svidi postat će carica umjesto Vašti!” Ovaj se prijedlog svidi caru i on učini tako. No, u palači je bio jedan Judejac koji se zvao Mordokaj, jedan od Jairovih sinova, sina Šimeja, sina Kišova, iz Benjaminova plemena. On je bio odveden iz Jerusalema sa sužnjevima koji su uz Jekoniju, kralja Jude, bili odvedeni u ropstvo Nebukadanosoru, caru Babilona. Bio je odgajatelj Hadase, to jest Estere, kćerke svoga strica, jer ona nije imala ni majku ni oca. Ta djevica je bila veoma lijepa i naočita. Mordokaj ju je primio kao kćer onoga dana kad su joj umrli otac i mati. Tako se desilo, kad je careva naredba i zapovijed bila obznanjena i kad su mnoge djevice dovedene u palaču u Suzi i predate na brigu Hegeju, da se isto dogodi i sa Esterom, i da je i ona dovedena u carev dom, i predana Hegeju, ženskom čuvaru. Djevojka mu se svidjela i našla je milost u njega, a on se pobrinuo za to da ona hitro primi pomasti za ukras i opskrbu; također joj je dodijelio sedam izabranih sluškinja iz carevog doma. Tako joj je sa njenim sluškinjama dodijelio najbolje mjesto u ženskom domu. No, Estera nije govorila o svome narodu i porijeklu, jer joj je Mordokaj kazao da o tome ništa ne govori. Tako je Mordokaj svakoga dana šetao ispred vrta ženskog dvora ne bi li saznao da li je Estera dobro i šta se sa njom zbiva. Kad je došao red na svaku djevicu da izađe pred cara Ahasvera, nakon što se dvanaest mjeseci sa njom ophodilo po zakonu za žene, jer tako se ispuniše dani njenog očišćenja; šest mjeseci uljem od smirne i šest mjeseci balzamom i drugim pomastima za žene. Potom bi izveli djevicu pred cara, dali bi joj sve što poželi i tako bi išla od ženskog doma do careva dvora, navečer bi otišla caru, a vraćala bi se ujutro u drugi ženski dom, na brigu Šašgaaza, carevog dvoranina, koji je bio čuvar priležnica. One se ne bi više vraćale caru osim ako bi mu se svidjele, onda bi ih pozivali imenom. Kad je došao red na Esteru, kćer Abihajla, strica Mordokaja, koji ju je primio kao kćer, da pođe caru nije poželjela ništa osim onog što joj je preporučio Hegej, carev dvoranin i čuvar žena. Tako je Estera pridobila naklonost svih koji su je ugledali. Esteru odvedu caru Ahasveru u carski dom u desetom mjesecu, to jest mjesecu tebetu, sedme godine njegove vladavine. Car zavoli Esteru više od svih drugih žena, i ona steče njegovu milost i naklonost više od svih drugih djevica; i on joj položi krunu na glavu i proglasi je caricom umjesto Vašti. Car je za sve svoje knezove i poglavare priredio veliku gozbu, Esterinu gozbu. Naredio je da se u pokrajinama smanje porezi i da se podijeli žita po carevoj darežljivosti. Mordokaj je sjedio u carevoj kapiji kad su po drugi put skupljali djevice. No, Estera nije govorila o svome porijeklu i svome narodu, onako kako joj je Mordokaj zapovjedio. Estera je slušala Mordokaja i vodila se onim što on kaže kao u vrijeme kad ju je odgajao. U to vrijeme, dok je Mordokaj sjedio u carevim kapijama, desi se da se Bigtan i Tereš, dvojica carevih dvorana i vratara, razljute i odluče da ubiju cara Ahasvera. No, Mordokaj sazna za njihove namjere i sve to prenese carici Esteri, a Estera to kaza caru u Mordokajevo ime. Tad ispitaše stvar i kad su utvrdili da je istina, objese onu dvojicu na vješala, i ovo bi zabilježeno u knjigu ljetopisa u prisustvu cara. Poslije ovih zbivanja car Ahasver podigne Agagijca Hamana, sina Hamdatina, na visoku čast i silu, i postavi ga nad sve svoje knezove koji su bili kraj njega. Svi kraljevi knezovi koji su živjeli u carevom dvoru klanjali su se i padali ničice pred Hamanom, jer je car dao takvu naredbu. No, Mordokaj se nije pognuo i nije pao ničice pred njim. Tako se jednoć carevi knezovi, koji su živjeli na carevom dvoru, obrate Mordokaju: „Zašto kršiš carevu zapovijed?” Poručivali su mu isto svakoga dana, a on ipak nije poslušao. Zato su sve prenijeli Hamanu da vide hoće li Mordokaj ostati postojan pred njim; naime, jer im je on kazao da je Judejac. Kad je Haman vidio da Mordokaj ne pada pred njim ničice i da nije pognuo koljena, silno se rasrdi. No, Hamanu nije bilo dovoljno da kazni samo Mordokaja, nego se odlučio da uništi cijeli Mordokajev narod, sve Judejce u Ahasverovom carstvu, jer mu rekoše da je Mordokaj Judejac. Prvoga mjeseca, to jest u mjesecu nisanu, u dvanaestoj godini vladavine cara Ahasvera, bace pred Hamanom pur, dakle žrijeb, i bacali su ga da odrede mjesec i dan; tako pade na dvanaesti mjesec, to jest mjesec adar. Potom se Haman obrati caru Ahasveru govoreći: „Ima jedan narod, živi rasijan i izdvojen među svim drugim narodima u pokrajinama tvoga carstva. Njihovi zakoni ne liče na zakone drugih naroda i oni ne poštuju carev zakon, tako da nije valjano da im car popušta! Ja ću, ako je caru po volji, naložiti da se sastavi spis kojim će biti naređeno da se oni pogube; potom ću odmjeriti deset hiljada talenata srebra i predati ih u ruke rizničara, koji će sve to položiti u carevu riznicu!” Tad car sa svoga prsta svuče prsten pečatnjak i da ga Agagijcu Hamanu, sinu Hamdatinom, dušmanu Judejaca. Car mu potom reče: „Poklanjam ti srebro, a i narod da činiš sa njim što ti je volja!” Trinaestog dana prvog mjeseca sazvaše careve pisare i dadoše sastaviti naredbu carevim satrapima, namjesnicima u svim pokrajinama, i knezovima svih naroda, po onome što je naredio Haman, pismom svake pokrajine i na jeziku svakog naroda. Napisaše je u ime cara Ahasvera i zapečatiše carevim pečatnjakom. Pisma pošalju po glasnicima u sve careve pokrajine, naredivši da se svi Judejci pobiju, utuku i zatru, mladi i stari, djeca i žene, i to sve u jednom danu, trinaestog dana dvanaestog mjeseca, dakle, u mjesecu adaru, i da je dozvoljeno da se njihova imovina zaplijeni. Prijepis ove naredbe je u svakoj pokrajini ozakonjen i obznanjen narodu, kako bi se mogli pripremiti za taj dan. Glasnici brzo krenu, po carevoj naredbi, čim je zakon donesen na dvoru u Suzi, a car i Haman sjedoše da piju dok je u gradu Suzi vladala velika zabuna. Kad je Mordokaj saznao za sve što se desilo, pokida svoje haljine, navuče kostrijet, pospe se pepelom pa takav uđe u grad i stane glasno i mučno naricati. Takav dođe i pred carev dvor; ali svakome ko nosi kostrijet je bilo zabranjeno proći kroz careve kapije. Slično se dešavalo i u svim pokrajinama, među Judejcima, gdje god je stigla careva naredba, vladala je velika žalost, postili su, naricali i tugovali, i mnogi su ležali na kostrijeti i u pepelu. No, Esteri dođoše sluge i dvorkinje pa je izvijeste o ovome, i ona se silno uplaši. Zatim pošalje haljine Mordokaju da ih obuče i da se ostavi kostrijeti, ali ih je on odbijao. Tad Estera pozove Hataka, jednog od carevih dvorana kome je bilo određeno da služi carici, i zapovijedi mu da ode Mordokaju i da dozna šta se zbiva i zašto se to dešava. Tako Hatak ode Mordokaju na gradski trg, pred kapije carevog dvora. Tad ga Mordokaj izvijesti o svemu što je doznao, čak mu navede i tačan iznos srebra koji je Haman obećao ostaviti u carevu riznicu kao otkupninu za uništenje Judejaca. Dade mu i prijepis naredbe donijete u Suzi koja je naređivala uništenje Judejaca, da je pokaže Esteri, izvijesti i zamoli ne bi li pošla caru da izmoli njegovu milost, i da pred njegovim licem moli za svoj narod. Tako Hatak ode i prenese Esteri sve ono što je Mordokaj poručio. Potom Estera naredi Hataku da kaže Mordokaju sljedeće: „Svi carevi knezovi i svi ljudi u carevim pokrajinama znaju da onaj koji nepozvan uđe u unutarnje careve dvore, bilo da se radi o kakvom mužu ili ženi, mora umrijeti po istom zakonu, osim ako car ka njemu pruži zlatno žezlo i tako mu poštedi život. Mene već trideset dana nisu pozvali da odem caru!” Kad Mordokaju prenesoše Esterine riječi on odgovori ovako: „Nemoj u svome srcu gajiti misao da ćeš ti izmaći od svih Judejaca samo zato što si u carevom domu! Jer ako sad budeš šutjela, sa druge strane će doći oslobođenje i spas Judejcima, no, propast ćete ti i dom tvojih otaca. Ko zna nisi li ti upravo zbog toga postala carica u ovo doba?” A Estera poruči Mordokaju: „Pođi onda i skupi sve Judejce Suze, postite za me tri dana i tri noći i nemojte ni jesti ni piti. A ja ću postiti sa svojim dvorkinjama i onda ću poći caru ne mareći za zakon. Ako ću zato poginuti, neka poginem!” Tako Mordokaj ode i učini sve onako kako mu je Estera zapovjedila. Treći dan Estera obuče svoje carske haljine i stupi u unutarnji dvor careve palače, nasuprot carevog doma dok je car sjedio na svome prijestolju u domu, prema ulazu. Kad je car ugledao caricu Esteru kako stoji u dvoru, on joj se smiluje. Car pruži žezlo, koje je držao u rukama, prema Esteri. Ona priđe i dotakne vrh žezla. Tad je car upita: „Šta je bilo, carice Estero? Šta želiš? Ima da ti se ispuni želja pa čak i da tražiš polovinu moga carstva!” A Estera odgovori: „Ako je caru milo, neka onda car sa Hamanom danas dođe na gozbu koju sam mu spremila!” Car potom reče: „Brzo, pronađite i dovedite Hamana da ispunimo Esterinu želju!” Tako car i Haman dođoše na gozbu koju je Estera pripremila. Car se potom obrati Esteri dok su pili vino: „Šta želiš? Bit će ti dano! Šta priželjkuješ? Ispunit ću ti želju čak i ako poželiš polovinu moga carstva!” Tad Estera reče: „Molim i priželjkujem ovo: ako sam stekla carevu milost i ako je caru po volji da posluša moju molbu i da mi ispuni želju, neka onda car sa Hamanom dođe sutra na gozbu koju ću spremiti; jer sutra ću učiniti ono što je car kazao!” Haman je toga jutra izašao veseo i dobre volje, no, silno se rasrdi kada je ugledao Mordokaja u carevim kapijama, kako pred njim nije ustao niti je pokazao strahopoštovanje. Ali Haman se svlada. No, kada je došao kući, dadne poslati po svoje prijatelje i svoju ženu Zarešu. Haman im je pripovijedao o slavi svoga bogatstva, o broju svojih sinova, i o tome kako ga je car uzvisio iznad svih ostalih knezova i carevih sluga. Također je kazao: „I carica Estera nije pozvala nikog drugog osim cara i mene na gozbu koju je priredila caru; i sutra sam pozvan! Ali neću biti zadovoljan sve dok gledam Judejca Mordokaja kako sjedi u carevim kapijama!” Tad mu prijatelji i njegova žena Zareša rekoše: „Daj da se izradi vješalo visoko pedeset laktova. A ti sutra zatraži od cara da naredi da Mordokaja objese, onda ćeš moći veselo poći caru na gozbu!” Ovaj se prijedlog svidi Hamanu, i on naredi da se naprave vješala. Car iste noći nije mogao zaspati i zapovijedi da mu se donese knjiga znamenitosti, to jeste ljetopis, i da mu čitaju iz knjiga. Tad nađoše da tamo piše kako je Mordokaj prijavio da su Bigtan i Tereš, dva careva dvorjana i vratara, namjeravali udariti na cara Ahasvera. Tad car upita: „Kakvu smo čast dodijelili za ovo Mordokaju?” A carevi dvorjani, koji su mu služili, odgovore: „Ništa mu nismo dali!” A car nastavi: „A ko je u predvorju?” A baš je u tom trenutku Haman ušao u unutarnji dvor carevog doma da poruči caru kako Mordokaja valja objesiti o vješala koje je za njega spremio. Careve sluge odgovore: „Gle, Haman je u predvorju!” A car naredi: „Neka uđe!” Car se obrati Hamanu kad je ušao i reče: „Što nam je činiti sa onim čovjekom kojem car hoće ukazati čast?” No, Haman je u svome srcu pomišljao: „Kome li drugom car može odati počasti ako ne meni?” Tad Haman odgovori: „Trebalo bi onom čovjeku kojem car hoće dodijeliti počasti donijeti carsku odoru, koju car sam nosi, i dovesti konja na kojem car jaše, i na glavu mu staviti carski ukras. Trebalo bi haljine i konja predati u ruke jednog od najotmjenijih carevih knezova, da obuče onog čovjeka kojeg car rado hoće počastiti, i treba ga voditi na konju ulicama grada i pred njim vikati: ‘Tako čine sa čovjekom kojem car hoće ukazati čast!’” Tad mu car odgovori: „Brzo, uzmi haljine i dovedi konja, onako kako si rekao, i učini sve ovo sa Judejcem Mordokajom, koji sjedi pred carevom kapijom! Nemoj da šta nedostaje od onoga što si nabrojao!” Tako Haman uzme haljine i konja pa obuče Mordokaja i provede ga kroz ulice grada vičući: „Tako čine sa čovjekom kojem car hoće ukazati čast!” Mordokaj se potom vrati pred careve kapije, a Haman brže ode svojoj kući razočaran i pokrivene glave. Haman zatim prenese svojim prijateljima i svojoj ženi Zareši sve što se desilo. Tad mu njegovi mudraci i njegova žena rekoše: „Ako je Mordokaj, pred kojim si počeo padati, judejskog porijekla, onda ne možeš ništa poduzeti protiv njega, nego ćeš doista morati posve pasti!” No, dok su tako razgovarali, uđoše carevi dvorjani i odvedoše Hamana na gozbu koju je Estera spremila. Tako car sa Hamanom stiže na gozbu carice Estere. Car se i drugoga dana obrati Esteri dok su pili vino: „Šta želiš? Bit će ti dano! Šta priželjkuješ? Ispunit ću ti želju čak i ako poželiš polovinu moga carstva!” A carica Estera odgovori: „O, caru, ako sam stekla tvoju milost i ti je volja, onda mi pokloni život, zbog moje molbe, i narod moj jer to želim! Jer mi smo prodani, ja i narod moj, kako bi nas iskorijenili, potukli i pobili. Da ste nas prodali da robujemo kao sluge i sluškinje, ne bih ništa kazala, jer naša nevolja ne bi štetila caru!” Tad car Ahasver upita: „Ko je naumio tako nešto učiniti, i gdje je on?” A Estera vikne: „Naš dušman i neprijatelj je ovaj zlikovac Haman!” Tad se Haman silno preplaši pred carem i caricom. No, car ustane srdit i izađe u predvorje. Haman je ostao i molio caricu Esteru za svoj život jer je shvatio da mu car više nije naklonjen. Haman je, kad je car ponovo ušao u kuću u kojoj su ispijali vino, pao na ležaj na kome je sjedila Estera. Tad car vikne: „Hoće li se taj čovjek još siliti pred caricom u mome vlastitom domu?” Čim su ove riječi izašle iz carevih usta, pokriše lice Hamanu. Tad Harbona, jedan od dvorjana koji su stajali pred carem, reče: „Gle, vješala koja je Haman dao pripremiti za Mordokaja, koji je valjano govorio o caru, već stoje kraj Hamanovog doma. Visoka su pedeset lakata!” Tad car naredi: „Objesite ga tamo!” Tako objesiše Hamana na vješala koja je spremio za Mordokaja. A car se naposljetku smiri. Istoga dana car Ahasver darova carici Esteri kuću Hamana, judejskog neprijatelja. Potom Mordokaja puste caru, jer je Estera ispričala caru ko joj je on. Tako car preda Mordokaju svoj prsten pečatnjak, koji je skinuo sa Hamana. Estera postavi Mordokaja nad Hamanov dom. No, Estera je i dalje molila cara i pala mu je pred noge, plakala je i tražila od cara da odvrati zlobu Agagijca Hamana; sve ono što je spremio protiv Judejaca. Tad car ispruži zlatno žezlo prema Esteri, ona ustane, stane ispred njega, i rekne: „Ako je careva volja i ako sam stekla milost pred njim, ako to car smatra pravednim, i ako sam mu draga, neka onda naredi da se pisma sa naredbom Agagijca Hamana, sina Hamdatina, opozivaju. Ona pisma koja je sastavio naredivši da se Judejci u svim pokrajinama pogube! Jer kako bih mogla gledati nesreću koja bi pogodila moj narod? Kako bih mogla mirno posmatrati kako se moj rod zatire?” A car Ahasver odgovori carici Esteri, Mordokaju i Judejcima: „Gle, Esteri sam dodijelio Hamanov dom, i njega su objesili jer je podigao ruku na Judejce. Zato sada pišite u carevo ime ono što smatrati dobrim i zapečatite sve to carevim pečatnjakom; jer spis koji je napisan u carevo ime i ovjeren njegovim pečatnjakom ne može se opozvati!” Tako u trećem mjesecu, dvadeset i trećeg dana mjeseca sivata, pozovu careve pisare. Oni sastaviše spis, baš onako kako je Mordokaj kazao, Judejcima, satrapima, namjesnicima i knezovima pokrajina od Indije do Etiopije, ljudima u stotinu dvadeset i sedam pokrajina, svakoj pokrajini njihovim pismom i svakom narodu na njegovom jeziku, tako i Judejcima njihovim pismom i na njihovom jeziku. Pisali su u ime cara Ahasvera i zapečatili pismo carevim pečatnjakom, a on je odaslao pisma po glasnicima koji su jahali na brzim konjima. U ovim pismima je car dozvolio Judejcima da se skupljaju u svim gradovima i da brane vlastite živote, da udare, potuku i pobijede sve vojske naroda i pokrajina koje ih budu ugrožavale, sve koji ih namjeravaju opljačkati i oteti njihovu imovinu, njihovu djecu i žene; i to donesoše u jednom danu u svim pokrajinama cara Ahasvera, trinaestog dana dvanaestog mjeseca, a to je mjesec adar. Prijepis ovog spisa primljen je u svakoj pokrajini kao zakon, obznanjen svim narodima, kako bi se Judejci mogli pripremiti za onaj dan kad će se osvetiti svojim neprijateljima. Tako su glasnici koji su jahali carske konje odjurili čim je zakon donijet u dvoru u Suzi. A Mordokaj izađe iz carevog dvora u carskim haljinama, s zlatnom krunom na glavi i ogrtačem od bijelog lana i crvenog grimiza; i cijela Suza se radovala i veselila. Tako je za Judejce stigla svjetlost i radost, veselje i čast. A u svim pokrajinama i gradovima, gdje god je stigla riječ i zapovijed careva, zavlada radost i veselje među Judejcima, gozbe i blagdani, tako da su mnogi stanovnici zemlje postali Judejci, jer su se počeli plašiti Judejaca. Dvanaestog mjeseca, dakle, u mjesecu adaru, trinaestog dana, onoga dana kad se trebala ispuniti careva riječ i zapovijed, baš toga dana kad su se neprijatelji Judejaca nadali da će ih nadvladati, dođe do preokreta tako da Judejci nadvladaše svoje mrzitelje. Tako se Judejci skupiše u svojim gradovima, u svim pokrajinama cara Ahasvera, da krenu na one koji su im priželjkivali propast, i niko im nije mogao odoljeti, jer je sve narode obuzeo strah od Judejaca. Svi su carevi knezovi, satrapi, namjesnici i činovnici iz pokrajina podržavali Judejce jer su se plašili Mordokaja. Naime, Mordokaj je bio veoma utjecajan na carevom dvoru i za njega se čulo po svim pokrajinama; taj čovjek, Mordokaj, postajao je sve utjecajniji. Tako Judejci udare na sve svoje neprijatelje mačem; pobili su ih, pogubili i postupili sa svojim mrziteljima po svojoj volji. Tako su Judejci i u Suzi pobili svoje neprijatelje, i pogubili pet stotina muževa. Među njima Peršandatu, Dalfona, Aspatu, Poratu, Adaliju, Aridatu, Parmaštu, Arisaja, Aridaja i Jezatu. Ubili su i desetericu Hamanovih sinova, sina Hamdatina, judejskog dušmanina, ali nisu dirali njegovu imovinu. Toga dana je car saznao broj ubijenih u Suzi. Tad se car obrati Esteri i reče „Judejci su u Suzi ubili pet stotina muževa, uz to deset Hamanovih sinova. Šta su učinili u drugim carevim pokrajinama? Šta još želiš? Bit će ti dano! Šta tražiš? Bit će ispunjeno!” A Estera odgovori: „Ako je caru po volji, neka dopusti da Judejci i sutra u Suzi postupaju po današnjoj odredbi; a neka se objesi deset Hamanovih sinova!” Tad car naredi tako učine i to proglasi u Suzi. Potom objesiše deset Hamanovih sinova. Judejci, koji su bili u Suzi, skupiše se i četrnaestog dana mjeseca adara i pobiše tri stotine muževa u Suzi; no, nisu dirali njihovu imovinu. Tako se skupiše i ostali Judejci koji su živjeli u carevim pokrajinama; zauzeše se za svoj život i stekoše mir pred neprijateljima svojim. Pobili su sedamdeset i pet hiljada neprijatelja, ali njihovu imovinu nisu dirali. Sve ovo se zbilo trinaestog dana mjeseca adara, a četrnaestog dana istog mjeseca su mirovali i odmarali i prozvali taj dan blagdanom gozbe i veselja. Judejci se u Suzi skupiše trinaestog i četrnaestog dana ovoga mjeseca, ali su odmarali petnaestog dana. Taj dan prozvaše blagdanom gozbe i veselja. Zbog toga su Judejci koji su živjeli u pokrajinama, u neutvrđenim gradovima, prozvali četrnaesti dan mjeseca adara danom veselja, gozbe i blagdanom i tog dana slali jedni drugima poklone. Mordokaj je zabilježio sva ova zbivanja i poslao pisma Judejcima koji su živjeli u svim pokrajinama cara Ahasvera, bilo da su blizu ili daleko. Obavezao ih je da svake godine slave četrnaesti i petnaesti dan mjeseca adara, kao dane u kojima su se Judejci izborili za mir pred svojim neprijateljima, i kao mjesec u kojem je žalost pretvorena u radost, a njihova tuga u blagdan. Imali su slaviti ovo kao dane gozbe i veselja u kojima će jedni drugima davati poklone i udjeljivati sirotinji. Tako Judejci nastaviše ono što su započeli i ono što im je Mordokaj naredio. Haman, Hamdatin sin iz Agaga, neprijatelj svih Judejaca, smjerao je pogubiti Judejce i zbog toga je bacio pur, to jest žrijeb, kako bi ih uništio i zatro. A kada je ovo došlo pred cara, car pismom naredi da se Hamanova zla namjera, koju je uperio protiv Judejaca, sruči na njegovu vlastitu glavu, i da se Haman i njegovi sinovi objese. Zbog toga te dane nazvaše Purim, po riječi pur. A zbog onoga što je stajalo u spisu i toga što su sami vidjeli i spoznali, Judejci ovo utvrdiše i prihvatiše običaj za sebe i svoje potomke, za sve oni koji bi im se priključili, da ne skreću od toga i da godišnje slave dva dana, onako kako je propisano i određeno. Neka ovi dani tako ostanu u sjećanju, i neka ih slave s koljena na koljeno, u svim porodicama, svim pokrajinama i gradovima, tako da se ovi purimski dani ne izgube među Judejcima i da ovaj spomen ne izblijedi među potomcima. Tako su carica Estera, kćer Abihailova i Mordokaj Judejac pisali i pismeno potvrdili ovo drugo pismo o Purimu. Poslali su pisma svim Judejcima u stotinu dvadeset i sedam pokrajina Ahasverovog carstva, riječi mira i istine, kako bi ove purimske dane svetkovali u određeno vrijeme, onako kako su Mordokaj Judejac i carica Estera odredili, i onako kako su uredili za sebe i svoje potomke, naime, stvari vezane uz post i naricanje. Esterina naredbe je potvrdila ove purimske obaveze, i ona bi zabilježena u jednoj knjizi. Car Ahasver nametnu danak zemlji i otocima mora. No, sva djela njegove sile i moći, sav opis Mordokajeve slave do koje ga je uzdigao car, zar sve to nije zapisano u ljetopisu careva Perzije i Medije? Naime, Judejac Mordokaj bio je prvi do cara Ahasvera, silan među Judejcima, i omiljen među svojom mnogobrojnom braćom, jer je tražio najbolje za svoj narod, i zalagao se za dobro svoga roda. Bijaše nekoć u zemlji Uz čovjek koji se zvao Job. Bio je to čovjek bezgrešan i pravedan, bojao se Boga i klonio zla. Njemu se rodi sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam hiljada ovaca, tri hiljade kamila, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magarica i mnogo sluga. Bio je najugledniji čovjek među istočnjacima. Njegovi su sinovi imali običaj da obilaze jedni druge i da priređuju svečane gozbe, svaki u svojoj kući i na svoj dan, te su pozivali i svoje tri sestre da bi sa njima jeli i pili. Kada bi se završili dani gozbe, Job bi ih pozvao i blagoslovio; ustajao je rano ujutro i prinosio paljenice za svakoga od njih jer je pomišljao: „Možda su mi djeca zgriješila i u svojim srcima proklela Boga!” Tako je Job uvijek činio. Ali desi se jednoga dana da sinovi Božiji stadoše pred Gospoda, a među njima pristupi i Sotona. Tada Gospod upita Sotonu: „Odakle dolaziš?” Sotona odgovori Gospodu: „Obiđoh zemlju i prođoh njom uzduž i poprijeko!” Tada Gospod nastavi: „Jesi li zapazio Moga slugu Joba? Sličnoga njemu nema na Zemlji; čovjeka tako bezgrešnog i pravednog koji se Boga boji i zla kloni!” Ali Sotona odgovori Gospodu: „Zar se Job uzaludno Boga boji? Zar nisi njega, kuću njegovu, i sve što ima ogradio? Djela ruku njegovih si blagoslovio, a stada njegova se šire po zemlji. Ali pruži jednom ruku Svoju i dotakni sve što posjeduje; gle onda, u lice će Te se odreći!” Tad Gospod reče Sotoni: „Pogledaj, sve što ima neka je u tvojim rukama; samo na njega ne diži ruku!” Tad Sotona odstupi ispred lica Božijeg. I desi se jednoga dana, dok su sinovi i kćeri njegove u kući njihovog prvorođenog brata jeli i vino ispijali, da dođe Jobu glasnik i kaže: „Volovi su orali i magarice su pasle pored njih, kad iznenada navališe Sabejci, uzeše ih i sluge pobiše oštricama svojih mačeva. Jedini ja izmakoh i dođoh da ti ovo javim!” Dok je još govorio, dođe drugi sluga i viknu: „Oganj Božiji pade sa neba, spali i proguta ovce i sluge tvoje, jedini ja utekoh i dođoh da ti ovo javim!” Dok je on još besjedio, dođe treći i reče: „Kaldejci upadoše s tri čete, oteše kamile i pogubiše sluge oštricom svojih mačeva, jedini ja utekoh i dođoh da ti ovo javim!” Dok je on još govorio, dođe četvrti i reče: „Tvoje kćeri i sinovi su jeli i vino pili u kući svoga najstarijeg brata, i gle, tada iz pustinje navali silan vjetar i zahvati sva četiri ugla kuće tako da se ona sruši i mladi ljudi poginuše, jedini ja utekoh i dođoh da ti ovo javim!” Tada Job ustade i pokida na sebi haljine, obrija glavu, pade na zemlju i pomoli se govoreći: „Go ja izađoh ispod krila majčinoga; go ću i uvehnuti. Gospod daje, Gospod uzima, neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!” U svemu tome Job ne zgriješi, niti je izustio kakvu riječ protiv Boga. Ali dogodi se jednoga dana da Božiji sinovi ponovo stanu pred Gospoda. Među njima pristupi i Sotona. Tada Gospod upita Sotonu: „Odakle dolaziš?” Sotona Mu odgovori: „Obiđoh zemlju i prođoh njom uzduž i poprijeko!” Tada Gospod reče Sotoni: „Jesi li zapazio Moga slugu Joba? Sličnoga njemu nema na Zemlji; čovjeka tako bezgrešnog i pravednog koji se Boga boji i zla kloni; i još je postojan u svojoj besprijekornosti iako si me nadražio da ga bez razloga upropastim!” Sotona odgovori Gospodu: „Koža za kožu! Zaista, sve što čovjek ima žrtvuje za život; pruži samo ruku i dodirni njegove kosti i meso i on će Te se sigurno u lice odreći!” Onda Gospod reče Sotoni: „Pogledaj, on je u tvojim rukama, samo mu život poštedi!” Tada Sotona odstupi ispred lica Božijeg. Potom Joba udari zloćudnim čirevima od tabana do tjemena, a Job uze komad krhotine da se njome struže i sjede u pepeo. Tada mu njegova žena reče: „Da li još uvijek držiš do svoje besprijekornosti? Odrekni se Boga i umri!” Ali joj on odgovori: „Ti brbljaš onako kako brbljaju budalaste žene! Kada primamo dobro Božije, zar da ne primimo i zlo?” – U svemu ovome Job ne zgriješi svojim usnama. Ali kada tri Jobova prijatelja čuše za sve ove nevolje koje ga snađoše, oni krenuše, svaki iz svoga mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama te se dogovoriše da posjete Joba, da mu izraze saučešće i da ga utješe. Ali nisu ga prepoznali kada su ga iz daljine ugledali. Tada počeše gorko plakati. Svaki na sebi pokida haljine i pospe prah po glavi. Onda sjednu do njega na zemlju; i tako ostanu sedam dana i sedam noći. Nijedan ne progovori ni riječ s njim, jer su vidjeli da je njegova bol velika. Tada Job progovori i prokle dan svoga rođenja, poče besjediti i reče: „Ah, da je proklet dan moga rođenja i ona noć u kojoj rekoše: začet je dječak! Da je barem dan taj ostao tmina; da se Bog u visinama nije brinuo o njemu, da nikada svjetlost nad njim ne zasija! O, da su ga tmine i sjene smrti tražile nazad, da su se oblaci na njega spustili i prekrili taj dan tmurni. I tu noć – da je tmina raspršila, da se nije radovala među danima godine, da nije uvrštena u broj mjeseci! Zaista, da je noć ona ostala neplodna, da je nije sustiglo radosno klicanje! Da su je prokleli oni koji dan prokleti mogu, koji su kadri da Levijatana probude! Da su se jutarnje zvijezde tminom obavile, da su se nadali svjetlu bez da ono osvane. O, da nisu ugledali zrake rosnog crvenila! Ali oni ne zatvoriše kapije majčinoga krila i ne sakriše jad od mojih očiju. O, zašto nisam umro pri rođenju, zašto ne stradah čim izađoh iz majčinog krila? Zašto mi se pružiše koljena i čemu grudi da me podoje? Jer ležao bih sada i miran bio; spavao bih i imao mir sa kraljevima i savjetnicima zemlje koji su sebi izgradili već davno propale dvorove, ili sa plemićima zlatom bogatim, koji u kućama svojim srebro sakupljaše. Ili da nikada nisam ni bio tu, kao pobačeno dijete zatrpano, koje nikad ne ugleda svjetlost! Tamo prestaje divljanje bezbožnika, tamo izmoreni nađu mir; tamo su svi sužnji slobodni, i ne čuju više uzvike tlačitelja; veliki i maleni tamo su jednaki, sluga je slobodan od gospodara svoga! Zašto On napaćenom pokazuje svjetlost i daje život ogorčenima, koji za smrću grabe, a ona ne dolazi, koji za njome tragaju više no za blagom skrivenim; koji bi se klicajući veselili, sretni, kada bi grob našli. Zašto se svjetlost daruje čovjeku čija je staza skrivena, kojeg je Bog sa svih strana zapriječio? Jer umjesto da jedem, ja uzdišem, i moje jecanje se poput vode izlijeva. Jer ono najgroznije čega sam se plašio me snađe, i sad me stiže ono čega se bojah. Nisam miran ni spokojan, nemam odmora, a nevolja stiže.” Tad riječ uze Elifaz iz Temana: „Ako ti uputim riječ da li ćeš biti nestrpljiv? Ali riječi suzdržavati, ko bi to mogao? Gle, mnoge si podučavao i umorne ruke snažio. Tvoje riječi su uzdizale klonule, klecava koljena ti si krijepio. Ali sada kada tebe stiže, nestrpljiv si jer tebe pogađa, ti patiš! Zar tvoj bogobojaznost nije tvoje povjerenje, zar besprijekornost tvojih staza nije tvoja nada? Sjeti se: Da li je ikada stradao nevini, gdje su zatrti pravednici? Koliko sam ja vidio: Oni što nepravdu oru i nevolju sade na kraju to i požanju. Od daha Božijeg oni stradaju; disaj srdžbe Njegove ih zatre. Lavlja rika, urlik njegov krše se kao zubi lavića. Silni lav strada od manjka plijena, i raspršena su mladunčad njihova. Ali meni tiho priđe jedna riječ, moje uho je naslutilo jedan tajni šapat; u groznim mislima, podražen licima noći, kad san duboki ljude omami, tad meni priđe strah i groznica te se izliše u sve moje kosti, jer jedan duh pređe preko mene, dlake se moga tijela sve nakostriješiše. On stade pred mene i ja ga ne prepoznah; opsjena je bila ispred mene, i ja čuh jedan glas koji šapuće: ‘Zar smrtnik može biti pravedan pred Bogom, zar je čovjek čist pred svojim stvoriteljem? Pogledaj, Svojim slugama On ne vjeruje, anđele Svoje za zabludu okrivljuje, kako ne bi onda i one što u glinenim kućama stanuju, kojima je prah temelj, koje raspršava poput moljaca! Između jutra i večeri oni nestaju, prije no što pogledaš – nestaju dovijeka. Zar se ne raskida nit njihova vremena? Zar ne umiru, ne stekavši mudrost?’ Zovi! Da li ima koga ko će ti se odazvati? Kojem od svecu se želiš obratiti? Doista, budalu ubija njegovo nezadovoljstvo, a nerazumnog razara zavist. Ja vidjeh budalu kako pušta korijen i smjesta mu prokleh kuću. Djeca mu ne nađoše pomoći, bijahu na kapijama gažena i ne bijaše spasilaca; žetvu njihovu pojedoše gladni, i sam je još vuče iz trnja, a žedni priželjkuju blago njegovo. Jer nevolja ne izrasta iz prašine, niti zlo klija iz zemlje, nego čovjek rađa nesreću kao što iskre lete k nebu. Međutim, ja bih tražio Boga i Bogu iznio svoju nevolju, Uzvišena i djela nespoznana On čini, čuda bezbrojna: On kiše izlijeva na zemlju i vode šalje preko naših polja; On ponižene visoko diže i patnicima daje spasenje: On sprječava spletke lukavih, učini da im ruke ostanu nemoćne, mudrace on hvata u njihovoj prepredenosti, naume spletkara poništava. Danju oni sreću tamu, u podne izgubljeni lutaju kao u noći. On spašava jadnika od mača usana njihovih, iz ralja i ruku moćnika kako bi nesretnik stekao nadu, da bi nepravda zašutjela. Gle, blago čovjeku koga Bog ukori! Ne odbacuj, stoga, prijekor Svemoćnog! Jer On ranjava ali i ranu previja; On razbija, ali Njegova ruka i liječi. U šest će te nevolja izbaviti, u sedam te zlo dotaći neće, u gladi će te od smrti spasiti i u ratu od nasilja mača, od biča jezika će te zaštiti i nećeš se bojati rušenja i pustoši kada dođe. Propasti i suši ti ćeš se smijati i nećeš se pribojavati divljih zvijeri zemlje jer u savezu si sa kamenjem na poljima, a divljać je u miru s tobom. Spoznat ćeš da je tvoj šator siguran, a kada sagledaš svoj dom ništa ti ne nedostaje. Vidjet ćeš da će ti sjeme postat mnogobrojno, i da ti potomstvo kao trava na zemlji niče. Pokopan ćeš biti u dubokoj starosti, kao što se žito nosi u svoje vrijeme. Gle, to podrobno ispitasmo i tako je. Slušaj i dobro upamti!” Tad Job progovori: „O kad bi jad moj mogli izmjeriti i nesreću moju položiti na drugu stranu vage! Sad je teža nego pijesak morski, zato su riječi moje tako neumjesne. Strijele Svesilnoga su u meni, duh moj ispija otrov njihov; strahote Božije me savladaše. Da li njače divlji magarac na livadi, da li muče govedo kad su mu jasle pune? Zar se bljutava hrana može jesti bez soli? Zar kakve slasti ima u bjelancu? Što mi duša ne htjede dotaći, to mi je sad svakidašnji hljeb! O, da mi se barem ispuni želja, da Bog usliši moju molbu, da se Bog odluči da me razdrobi, da pruži ruku Svoju da me odvoji! A ostala bi mi utjeha i radovao bih se u nesnosnom bolu što se riječi Svetoga nisam odrekao! O, kolika je moja snaga da još mogu izdržati, kada će mi stići kraj da mi duša može naći spokoj? Da l' mi je moć stijena poklonjena? Zar je meso moje od mjedi načinjeno? Zar nisam bespomoćan i bez ijednog oslonca? Ko milost uskrati prijatelju, taj je dalek strahu Božijem. Nevjerna su braća moja, nevjerna poput divljega potoka, kao korito njihovo što nestalno je, kao potoci što se od leda mute, kada se snijeg u njima topi, koji presuše u doba ljetnih vrućina i sa mjesta svoga nestaju kada je žega. Karavane skreću sa svoga puta, odlaze u pustinju te stradaju, karavane temske razgledaju i traže ih, putnici iz Šebe se njima nadaju. Ali kada do njih dođu, izjalove im se nade, dolaze tamo i bivaju razočarani. Tako i vi postadoste ništavni; vi vidjeste strahotu i prepadoste se! Da l' vam možda rekoh: ‘Darujte mi nešto!’, ili ‘Poklonite mi nešto od svoga bogatstva!’, ‘Izbavite me od neprijatelja’ ili pak ‘Spasite me iz ruku tlačitelja i tiranina?’ Ispravite me, ja ću šutjeti, pokažite mi gdje sam pogriješio! O kako su snažne besjede istinite! Ali šta još vaše kuđenje ispravlja? Zar riječi želite koriti? U vjetru se gubi patnika govor! Da, nad siročetom bi kocku bacali i prijatelja svoga prodali! A sada mi učinite uslugu i pogledajte me, zaista vas neću lagati u lice! Okrenite se, ne činite nepravdu! Zaista, povucite riječ! Ja sam ovdje u pravu! Da li je nepravda na mome jeziku, zar ne kušam i ne razlučujem više ono što je pokvareno? Zar teška nije čovjekova dužnost na zemlji, zar mu dani nisu poput najamnikovih? Poput sluge koji je željan hlada, poput najamnika što plaću čeka, tako se i meni daruju mjeseci razočarenja i noći pune patnje. Kada legnem kažem sebi: ‘Kad ću ustati?’ Ali se noć oduži a ja sam zasićen umorom do zore jutarnje. Tijelo mi prekriveno crvima i blatom, koža moja krastava puca. Dani mi teku brže nego čunak krojača, prolaze i iščeznu bez nade. Daj, shvati, moj je život samo dašak, a oko mi više dobra vidjeti neće! Oko onoga koji me sada gleda, neće me više vidjeti; kada me oko tvoje potraži, mene neće biti! Kako se oblak rasprši i nestane, tako se ni onaj što ode u carstvo mrtvih više ne vraća; ne vraća se on domu svome, i gradovi njegovi ga više ne poznaju. Zato ne želim riječi suzdržavati, želim besjediti u nevolji duha svoga, u gorčini svoje duše želim naricati. Jesam li ja more ili čudovište da pored mene postavljaš stražu? Kad pomislim da će me krevet utješiti, da će postelja olakšati moju patnju, tada me prestrašiš snovima i opsjenama mučnim, tako da bi mi se duša radije ugušila, i da bi želio biti mrtav prije nego kosti ove puke. Prezirem svoj život! Ne želim živjeti vječno; pusti me; dani su mi samo dašak! Šta je čovjek da ga tako cijeniš i da na njega paziš? Nalaziš ga svakoga jutra, kroz sve trenutke stavljaš ga na kušnju. Zašto još uvijek nisi odvratio pogled s mene, što mi nisi pustio dovoljno mira da pljuvačku svoju progutati mogu? Jesam li griješio? Šta sam Ti učinio, pastiru čovječiji? Šta me napravi metom Svojom, što sam Ti postao teret? Što ne oprostiš moj grijeh i iskupiš me moje krivice? Jer sada moram leći u prašinu. Kada me budeš tražio, neće me biti više!” Tad odgovori Bildan iz Šuaha i reče: „Do kada želiš besjediti ovako, koliko još da riječi usta tvojih budu poput vjetra snažnog? Zar Bog može pravdu pogaziti, zar pravičnost Svevišnji da izvrne? Ako su djeca tvoja zgriješila, On ih je predao bezakonju njihovom. Potraži Boga i moli spas od Svemoćnoga! Ako si čist i pošten, On će se dići u tvoju korist i obnoviti dom tvoj pravedni. Te iako ti je početak bio neznatan, dani budući će ti biti veoma veliki! No, pitaj o vremenima prošlim i uvaži ono što očevi ispitaše! Jer od jučer mi smo, i ništa ne znamo: sjena su dani naši na zemlji. Zar oni nisu ti što te poučavaju, što propovijedaju i izreke izvlače iz srca svojih? Da l' papirus niče izvan močvare, zar će bez vode trstika da naraste? Još je bujna sva i nezrela za sječu, te već truhne prije drugih trava. To je put svih onih što Boga zaboravljaju: zaista, tako propada nada zlog! Uzdanica njegova biva posječena, nada njegova je mreža paukova! Naslanja se na kuću svoju, ali ona ne izdrži; za kuću se hvata, ali ona ne opstaje. On cvjeta na sjaju sunčevu, žile njegove mu prekrivaju vrt; preko hrpe kamenja mu se obaviše žile, na kuću kamenu on uputi pogled. A kada ga istrgnu sa njegova mjesta, ono ga se odriče: ‘Nikad te ne vidjeh prije!’ Gle, to je radost njegova puta i iz praha će drugi niknuti i rasti. Pogledaj, Bog ne odbacuje nevinoga i ne pruža ruku nijednome zločincu; dok će usta tvoja napuniti smijehom i usne tvoje radosnim klicanjem, neprijatelje će tvoje sramotom obući i šatori bezbožnički će nestati!” Tad Job odgovori: „Zaista, ja znam da je tako: kako čovjek može biti pravedan pred Bogom? Kada bi sa Njim parničio, nijednu Mu ne bi odvratio na hiljadu. Njegovo je srce mudro i od snage je neslomljive; ko Mu je ikada prkosio i zdrav ostao? On planine razmješta i ne primjećuju; On koji ih izvrne u Svom bijesu. Zemlju On razdrma sa mjesta njenoga, stubovi njeni se tresu. On suncu zaprijeti i ono ne izlazi, zvijezde On zatvara pečatom Svojim, On sam prostire nebesa i korača pučinom morskom. Stvorio je Medvjede, Oriona, Vlašiće i sazviježđa južnoga neba. On čini djela silna, nepojmljiva, čuda bezbrojna. Gle, On prolazi preko mene i ja Ga ne vidim; On prođe pored mene a ja Ga ne opazih. Gle, da ugrabi nešto, ko će Ga spriječiti? Ko Mu može doviknuti: Šta to radiš? Bog ne odustaje od srdžbe Svoje, čak Rahabovi saveznici pred njim kleče. Kako bih Mu ja mogao odgovoriti i riječi naći da sa Njim pričam! I kada bih imao pravo, ne bih Mu mogao prkositi, nego bih Sudiju svoga morao za milost moliti. Kada Ga zovnem, da li će mi odgovoriti? Ne mislim da će čuti vapaj moga glasa; jer u buri me On razdrobi i bez razloga mi nanosi rane grdne. Predahnuti ni časa mi ne da, nego me udara patnjom gorkom. Ako je do sile, gle, On je posjeduje, ako je do pravde, ko će Ga pozvati? Ako se i budem pravdao, usta će me moja osuditi, ako sam pravičan – zlim će me proglasiti. Nevin sam, ali me ne muči duša moja, ja prezirem život ovaj. Zato kažem: Svejedno je, bezbožnika i pravednika On zatire podjednako! I bič smrtni kada odjednom ubije, tad smijeh je Njemu kušnja nevinoga. Zemlja je u šakama bezbožnika, a oči sudaca On zastire. Ako ne On, ko onda? Dani su moji brže prošli no trkač, oni odbjegoše i ništa dobro ne vidješe; kao čamci od rogoza oni hitro otputovaše, kao orao koji se na plijen sunovrati. Kada pomislim: ‘Ne želim jecati, razvedrit ću lice i veseo biti!’ tada moram strahovati od bolova groznih, jer znam da me nećeš otpustiti! Krivac ću biti – što se mučim uzaludno? Kada bi se snijegom očistio i kada bi ruke svoje lugom oprao, u rupu bi me umočio da se haljine moje gnušaju mene! Jer On nije čovjek kao ja, da Mu smijem odgovoriti, da bi Ga mogao pozvati pred sud; niti kakva suca ima među nama, koji bi ruku položio na nas dvojicu. Da šibu Svoju On od mene odmakne, da me užas Njegov više ne plaši, tako htjedoh pripovijedati i od Njega ne strahovati – ali tako nije u duši mojoj. Prezirem ovaj život; hoću se predati tužaljci svojoj, želim besjediti u gorčini svoje duše. Bogu govorim: Nemoj me prokleti! Kaži mi zašto se na me obaraš! Da li Ti se sviđa kada tlačiš, da odbacuješ djelo ruku Svojih, dok dopuštaš da Tvoje svjetlo sija iznad zbora bezbožnika? Da li su oči Tvoje ljudske, vidiš li onako kako čovjek vidi? Jesu li dani Tvoji slični čovječijim, godine Tvoje poput godina ljudskih, da ispituješ krivicu moju, i da pitaš za moj grijeh, iako dobro znaš da nevin sam i da me niko ne može spasiti iz Tvoje ruke? Ruka me tvoja stvori kao cjelinu skladnu, a sada me posve uništavaš? Razmisli, Ti si me kao glinu oblikovao, a sada me ponovo želiš pretvoriti u prah! Zar me nisi prosuo poput mlijeka i učinio da se poput sira zgrušam, nisi li meso moje kožom presvukao, spleo me kostima i žilama? Život i milost Ti si mi podario i briga Tvoja je spasila moj duh. Ali ovo si krio u sebi; znam, tako si odlučio: Kada sam griješio, pazio si na to i nisi mi opraštao moj grijeh. Ako sam činio zlo, teško meni! A ako sam pravedan, ne smijem glavu svoju podignuti: jer sam sit sramote i moram gledati jade svoje! Ispravim li se, onda me progoniš kao lava, prema meni se ophodiš još neshvatljivije. Jer Ti postavljaš nove svjedoke protiv mene, i gomilaš srdžbu Svoju; stalno nudiš nove čete, vojsku dižeš na mene! Zašto si me pustio iz majčina krila? Ah, da sam tada umro, da me nijedno oko nije ugledalo! Poput ništavila bih bio, kao da me nikada nije ni bilo, iz krila majčina položen u grob. Zar dani života moga nisu već dovoljno kratki? Pusti me da se primirim prije no što otputujem u nepovrat, u zemlju tmine i sjena smrti, u zemlju koja je crna kao tmina sama, u smrtno crnilo, gdje ne vlada pravda, gdje je svjetlost slična najtamnijoj noći!” Tad odgovori Sofar iz Naama: „Da l' mnoštvo riječi da ostane bez odgovora, i da brbljivac zadrži pravo? Zar brbljanje tvoje ljudima da usta začepi, da se rugaš, a da te niko ne osramoti? A ti si rekao: ‘Moj nauk je glasniji, pred očima sam tvojim čist!’ Ah, da Bog hoće progovoriti, da usne Svoje otvori protiv tebe! Da ti otkrije tajne mudrosti – jer ima ih dva puta više no što ih ti poznaješ – spoznao bi onda da ti Bog još popušta pred grijesima tvojim! Zar dubinu Božiju možeš da ispitaš, možeš li dosegnuti savršenost Svesilnoga? Viša je od nebesa – šta ćeš učiniti? Dublja je od carstva mrtvih – šta možeš znati? Šira je od zemlje čitave, i prostranija od mora cijeloga. Kada se pridigne, On hvata i pred sud stavlja – ko će Mu stati na put? Jer On poznaje ljude ništavne i spoznaje prestupe bez da na njih pažnju obraća. Glupak će se opametiti kad se magarac rodi kao čovjek! Ako sad srce svoje uspraviš i ispružiš ruke Njemu – ako je nepravda na rukama tvojim, očisti je i ne dopusti da zlo živi u šatorima tvojim! Zaista, tada smiješ podignuti lice svoje bez stida, i siguran biti bez straha, tada ćeš zaboraviti muku svoju, kao što vodu zaboravimo kada proteče. Jasnije će ti život sjati no podne, tama će ti poput zore biti. I tada ćeš biti utješen, jer postoji nada, gledat ćeš oko sebe i smiren leći. Niko te neće uznemirit kad legneš, i mnogi će tražiti blagonaklonost tvoju. A oči bezbožnika se gase, oni gube spas svoj, a nada njihova je da im duše izdahnu!” Job mu odgovori: „Zaista, vi ste pravednici među ljudima i sa vama će izumrijeti i mudrost sama! I ja imam razum poput vas, nisam zaostao za vama; ko ne poznaje takve stvari? Ja sam ruglo prijatelja svojih; ali ja vapih jednoć Bogu i On me usliši! Nevini pravednik postaje podsmijeh! ‘Nesretnik zaslužuje preziranje’, tako sretni misle; zaista, gurnuti još treba onoga ko je nesigurnoga koraka! Šatori pljačkaša imaju svoj mir, sigurno žive oni što Boga ljute, oni što misle da Boga u šaci svojoj drže. Ali upitaj stoku, i ona će te podučiti, ili ptice nebeske, i one će ti objasniti, ili progovori zemlji, i ona će ti ukazati, a propovijedat će ti ribe morske. Ko među njima ne bi znao da je ruka Gospoda stvorila sve ovo, da je u šaci Njegovoj sve što živi, i duh svih tijela ljudskih? Zar uho ne sudi riječima kao što nepce kuša hranu? Mudrost je kod staraca, a razum u mnoštvu dana. Kod Njega je mudrost i sila, Njegov je savjet i razum! Gle, što sruši, nikada se više ne izgradi; što nad čovjekom zatvori, nikada se više ne otvara. Pogledaj, kada potisne vode, one presuše, kada ih pusti, one preplave zemlju. Kod Njega je moć i razum; Njegov je i varalica i onaj koga varaju. On savjetnike lišava razbora i sudije čini bezumnim. Kraljeve On vlasti razrješava i užetom im veže bokove. On svećenike vodi bosonoge i obara moćnike. On riječi liši rječitoga i starcima oduzima rasuđivanja moć. On rastresa prezir po plemićima i silnima kaiš razrješava. On otkriva ono što je u tminu skriveno, i izvlači smrtnu sjenu na svjetlost. Narode On uzvisuje i uništava: daleko ih širi pa odvodi. Poglavarima narodnim pamet uzima i pušta ih da lutaju u pustinji; oni blude u tmini bez svjetla, teturaju poput pijanica. Gle, sve to je moje oko vidjelo, sve ovo uho čulo i zapamtilo. Što vi znate, znam i ja – ne zaostajem za vama. Ali ja želim govoriti Svesilnom, pred Bogom želim svoje razloge izložiti. Vi ste zaludni liječnici i kovači pukih laži. O, kada bi umuknuti mogli, to bi vam kao mudrost zaračunali! Sad počujte moje pravdanje, i pazite na odbranu usana mojih! Zar zbog Boga nepravde pripovijedate i zarad Njegove milosti laži širite? Na Njegovu stranu želite stati i glumiti odvjetnike Njegove? Da li bi dobro bilo da vas On ispita? Zar Njega možete obmanuti poput ljudi? Ne, kaznit će vas On, zbog potajne pristranosti vaše! Zar vas Njegovo Veličanstvo neće prestrašiti, i zar vas neće strah obuzeti pred Njim? Mudre izreke vaše su pepeo, odbrana je vaša od blata. Umuknite i dopustite da govorim: neka me snađe što hoće! Zašto bi meso svoje među zube uzimao, i život svoj u vlastite ruke stavljao? Gle, neka me ubije – nadat ću Mu se; ipak ću pred Njim izložiti svoje I to će mi još spasenju služiti, jer nijedan bezbožnik ne stiže pred Njegovo lice. Čujte govor moj, neka besjeda moja prodre u uši vaše! Pripazite, ja sam svoju odbranu iznio jer u svoje sam pravo uvjeren. Ko se još želi sporiti sa mnom? Jer tada ću umuknuti i preminuti. Samo mi dvije stvari ne čini, tada se neću kriti pred licem Tvojim: Ruku Svoju odmakni od mene, i ne straši me Svojom grozotom! Tada Ti pozovi, i ja ću odgovorati, ili ću ja besjediti a Ti odvraćaj! Koliko mi se sati i prestupa pripisuje? Obznani mi grijehe i zla djela moja! Zašto kriješ lice Svoje preda mnom i ponašaš se prema meni kao prema neprijatelju? Zašto strahotom mučiš list uvehnuli, zašto se na slamčicu tanku obaraš? Jer Ti mi pripisuješ sve gorko i puštaš da naslijedim grijehe mladosti svoje: Ti si mi noge u klade sapeo, bdiješ nad svim mojim koracima i ispituješ moj trag, da mi život propada kao truhlo drvo, kao haljina koju moljci izjedaju. Čovjek, što ga žena rodi, kratka je vijeka i pun nevolja. Kao cvijet on cvjeta i vehne; poput sjene bježi i nije postojan. Zaista, iznad takvog držiš oči Svoje otvorene i takvome Ti sudiš! Kako bi čistunac mogao izaći iz nečistoće? Ne može ni jedan jedini! Ako su mu dani određeni, broj njegovih mjeseci zapisan, i ako si mu postavio granicu koju ne može prekoračiti, onda odvrati pogled Svoj od njega i pusti ga na miru, da dan svoj sretno završi poput najamnika! Jer za stablo postoji nada, odsjeku li ga, ono ponovo može da zeleni i da mladice izbijaju iz njega. Iako mu je korijen star, a panj mu se u prašini suši, osjetivši miris vode ono ponovo grane pušta, kao da je ponovo zasađeno. Ali čovjek umire, prolazi, i gdje je? Kao voda što ispari iz mora, kao rijeka koja je presušila i iščezla, tako i čovjek padne i ne digne se više, dok neba bude, ustati neće, niti će se iz sna svoga probuditi. O, kad bi me sakrio u carstvo mrtvih, da me prikriješ dok se srdžba Tvoja ne odvrati, da mi podariš rok kada ćeš me se sjetiti! Ali hoće li čovjek ponovo živjeti kada umre? Čekao bih Te sve dane službe svoje dok stigao ne bi da mi zamjenu daš. Tada bi me pozvao, i ja bih ti odgovorio; čeznuo bi za djelom ruku svojih. Korake bi mi brojao, ne bi pazio na moje prestupe, zapečatio bi svu krivicu moju, u vreću skupio, a sve grijehe prekrio. Ali čak se i gore urušavaju i tonu, i stijene se pomjeraju sa mjesta svoga; voda dubi kamen, bujica odnosi prah zemljin: Tako i Ti poništavaš nadu smrtnika. Ti ga obaraš dovijeka, i on se spušta: unakaziš lice njegovo, i protjeraš ga. Da li će mu djeca biti časna, to ne zna, a iako su prezrena, to ne spoznaje. Tijelo mu još samo osjeća vlastitu bol, i duša mu tuguje jedino zbog vlastite sudbine!” Tad odgovori Elifaz Temanac: „Zar da mudrac šupljom naukom odgovara i tijelo svoje ispunjava istočnim vjetrom? Zar da se spori riječima koje ničemu ne služe, ili besjedama od kojih koristi nema? Da, ti poništavaš strah Božiji, ukidaš pribranost pred Bogom! Prestup tvoj ti prazni usta i biraš besjedu lukavih. Usta te tvoja sama osuđuju, a ne ja; usne tvoje svjedoče protiv tebe. Zar si prvorođeni među ljudima, zar si iznjedren prije gora? Jesi li prisluškivao tajnu Božiju, i prisvojio svu mudrost sebi? Što znaš ti što mi ne znamo? Šta razumiješ ti što nama nije poznato? I među nama ima sijedih glava i staraca, bogatijih danima od oca tvoga! Da li ti je utjeha Božija premalena i blage riječi koje ti se upućuju? Gdje te srce odnosi, što sijevaju oči tvoje, da protiv Boga svoj gnjev okrećeš, i takve riječi ispuštaš iz usta svojih? Šta je smrtnik i kako može biti besprijekoran? Kako li onaj koga žena rodi može biti pravedan? Gle, u svece se on Svoje ne uzda, nebesa nisu čista u očima Njegovim; kako onda gad i pokvarenjak, koji nepravdu ispija poput vode? Želim ti nešto reći, a ti slušaj; ono što sam vidio ti želim predočiti, što mudraci obznaniše i ne sakriše od vremena očeva svojih, kad je još zemlja samo njihova bila i kad stranci nisu lutali po njoj: Bezbožnik pati u strahu život cijeli; samo odbrojeni dani se daju nasilniku; uzvici grozni odzvanjaju u ušima njegovim, u miru na njega nasrće pokvarenjak. Neka ne vjeruje da će ikada izaći iz tame; za mač on je izabran! On luta u potrazi za hljebom. Gdje da ga nađe? On zna da mu se sprema dan tmine. Jad i muka ga spopadaju; obaraju se na njega poput kralja spremnoga za boj. Jer on je pružio svoju ruku protiv Boga, i uzdigao se protiv Svevišnjega: uporno je jurišao na Njega pod štitom svojim čvrstim; lice je svoje pokrio salom, a bokove svoje pretilom ojačao. Dom je svoj uredio u razrušenim gradovima, u kućama koje su prazne, koje su osuđene da ruševine budu. On se ne bogati, blago njegovo nije trajno, i imanje se njegovo ne širi po zemlji. Tmini on neće izbjeći, plamen guta pomladak njegov; pred dahom usta Njegovih on bježi. Neka se ne oslanja na ispraznost, jer je u zabludi: jer ispraznost će biti nagrada njegova. Prije nego što dan njegov osvane, ispunit će se njegova sudbina; grane njegove više neće ozelenjeti. Poput loze vinove koja odbacuje nezrelo grožđe, kao maslina na kojoj vehnu cvjetovi. Zaista, društvo bezbožnika je jalovo, i plamen će proždrijeti šatore podmitljivaca. Spletkare nevolju i zlo rađaju, krilo njihovo donosi nesreću!” A Job odgovori: „To sam često čuo; svi ste vi jalovi utješitelji! Ima li kraja riječima ispraznim? Šta te tjera da tako odgovaraš? I ja bih mogao besjediti kao vi, da je samo duša vaša na mome mjestu – riječi bih sklapao i klimao glavom nad sudbinom vašom! Mogao bih vas riječima svojim ohrabriti, i smanjiti vaš bol utjehom usana svojih! Ne smanjuje se bol moj kada besjedim, ako i prestanem, šta ću izgubiti? Ali On me sada iscrpio. Ti si uništio družinu moju, skučenim me učinio; svjedokom protiv mene sve je postalo; i klonulost moja nastupa protiv mene, svjedoči mi u lice. Njegov bijes me razdire i progoni, On škrguće zubima na me; neprijatelj me moj posmatra oštrim okom. Usta otvaraju protiv mene, sramotno me u lice udaraju; urotili su se. Bog me predao zločincima, i izručio u ruke bezbožnika. Spokojan sam bio, ali tada se sunovrati na mene: uhvatio me za vrat i razbio, i postavio me kao metu svoju. Strijele njegove sijevaju oko mene, bubrege mi je bez milosti probio, a žuč mi natapa žednu zemlju. Slomio me, na tijelu mi ranu za ranom otvara, jurišao je na mene poput ratnika. A ja vreću zaših oko svoga tijela, i zarih svoje čelo u prašinu. Lice mi je crveno od suza, sjenka smrti leži na kapcima mojim, iako na rukama nemam grijeha – molitva moja je oduvijek bila čista! O zemljo, ne prekrivaj krv moju i kriku mom ne daj da umukne! Ali i sad još, gle, svjedok je moj na nebu i u visini stoji moj branitelj! Prijatelji me ismijavaju; ali oko moje suzno gleda u visine prema Bogu, da čovjeku stvori pravdu pred Bogom, i sinovima ljudskim pred bližnjim svojim. No, malo je još ljeta preostalo, a potom mi valja poći putem nepovrata. Duh mi je prestrašen, dani mi izmiču; grobnica me čeka. Zar mi se ne izruguju, zar oko moje ne mora stalno motriti njihove uvrede? Stoga se zauzmi za mene, i budi mi jamcem! Ko će drugi da mi kao zaštitnik pruži ruku? Jer Ti si srca njihova lišio razuma; zato nećeš dopustit da nadvladaju. Ko prijatelje svoje izda radi plijena, oči će djece njegove usahnuti. Ljudima sam izreka i loš primjer postao, onaj kome svi u lice pljunuti mogu. Svjetlost očiju mojih se gasi od tuge i udovi su moji poput sjene. Pravednici će se zbog toga čuditi, a na bezbožnika će planuti nevini. Ali pravednik će ostat postojan na svome putu, i umnožit će se snaga onoga čije su ruke čiste. Ali vi se svi okrenite i pođite kućama svojim, ja ne nalazim mudraca među vama! Dani su mi odbrojani, srušeni su naumi moji, a i želje srca moga. Oni noć u dan pretvaraju i govore: ‘svjetlost je bliska tami!’ Ako još očekujem da mi carstvo mrtvih dom postane i da šator svoj moram postaviti u ništavilu i tmini, i još da grobu moram reći: ‘ti si mi otac!’ a crvima: ‘vi ste majka moja i sestre moje!’ Gdje je tu još nada, ima li nade za me na vidiku? Ka kapijama carstva mrtvih ona silazi, hoćemo li zajedno pasti u prah?” Tad odgovori Bildan iz Šuaha: „Koliko ćeš još vremena riječi tražiti? Saberi se prvo pa onda pričaj! Zašto na nas gledaš kao na stoku, zar smo toliko glupavi u tvojim očima? Ti, koji se sam razdireš u srdžbi svojoj, zar zbog tebe da zemlja usahne i da se sa svoga mjesta stijena pomjeri? Zaista, svjetlost bezbožnika će se ugasiti i plamen njegove vatre više neće blistati. Već se svjetlost gasi u njegovom šatoru i svjetiljka njegova iščezava nad njim. Snažni njegovi koraci postaju kraći, i vlastiti će ga naum sunovratiti. Jer nogama vlastitim će se saplesti u mrežu i hoditi preko jama. Uže će ga jedno za stopalo uhvatiti i tanki će ga konopac zadržati. Konopac je za njega skriven na tlu i zamka mu je na put postavljena. Sa svih strana ga grozote plaše i progone na svakom koraku. Propast ga njegova proždrljivo progoni, i nesreća je njegova spremna. Ona proždire udove tijela njegova; vijesnik smrti mu razdire tijelo. Izgone ga iz šatora, njegova utočišta, i tjeraju kralju grozote. U stanu njegovu tuđinac stanuje, sumpor mu po domu prosipaju. U dubini će mu korijenje uvehnuti, a s visina će se grane njegove osušiti. Sjećanje na njega nestaje na zemlji, a ime mu se na ulicama neće spominjati. Izgone ga iz svjetla u tminu, i tjeraju sa zemlje. Ni rod njegov ni porod ne ostaju među narodom, prazan ostaje dom njegov. Sudbinom se njegovom užasavaju zapadnjaci, a istočnjake hvata jeza. Tako prolazi dom nepravednoga i gradovi onih koji Boga ne poznaju!” A Job odgovori: „Koliko još želite dušu moju patiti i riječima me rasipati na komade? Već me deseti put nagrdiste; zar vas nije stid zlostavljanja vašeg? Ako sam zaista u zabludi, onda zabluda najviše pogađa mene! Ako uistinu mislite da se dičite nada mnom i da mi porugu prebacujete, spoznajte, da je Bog iskrivio pravo moje i da je mrežu bacio na mene. Gle, kada kličem: ‘Nasilje!’, ne dobivam odgovor, i kada prizivam u pomoć, ne nalazim prava. On je prepriječio put moj i ne mogu dalje, nad mojim je stazama rasuo tminu. Čast je moju skinuo i odbacio krunu s moje glave. Potpuno me odbacio da uvehnem, nadu je moju iščupao kao stablo iz korijena. Srdžba je Njegova planula na mene, i On me gleda kao jednog od neprijatelja Svojih. Čete Njegove stisnuto napreduju, krče put ka meni i opkoljavaju šator moj. Braću je moju otjerao od mene, a oni što me znaju postali su mi strani. Nestaje bližnjih mojih, prijatelji me zaboraviše. Ukućani moji i sluge me drže strancem, gledaju na mene kao na tuđinca. Zovnem li slugu svoga on mi ne odgovora, moram ga moliti ustima svojim. Ženi je gadan dah moj, a smrad moj vlastitim sinovima. Čak me i mladići preziru; ustanem li, besjede protiv mene. Svi me poznanici preziru, a oni koje sam volio se okrenuše protiv mene. Kosti mi vise o koži i mesu, jedva malo kože mi ostalo oko zuba. Imajte milosti prema meni, vi, prijatelji, jer ruka Božija me je udarila. Zašto me progonite kako i Bog, zar se ne zasitiste? O, da su riječi moje zapisane, da su unesene u knjigu jednu, da su dlijetom željeznim i olovom vječno uklesale u stijenu: Ja znam da je moj spasitelj živ i da će se naposljetku dignuti nad zemljom. I nakon što se olupina ovo raspadne, ja ću, oslobođen tijela i mesa ovoga, vidjeti Boga; Zaista, ja ću Ga gledati, i oči će Ga moje vidjeti, i neće Mu strane biti. To hoće srce moje! Kada govorite: ‘Kako ćemo ga goniti?’, i mislite da se korijen stvari kod mene može pronaći, onda se vi sami plašite mača! Jer mač će osvetiti sve grijehe, znajte da ima suda!” Tada odgovori Sofar iz Naama: „Planuše mi misli i potakoše me na odgovor, zbog nemira u meni. Morao sam slušati ukor sramotan, ali me duh moj nagoni da odgovorim zbog razuma svoga. Zar nisi primijetio od starih vremena još, otkad je čovjek na zemlju postavljen, da je klicanje bezbožnika kratko, a veselje opakoga samo tren. Ako mu je i ponos do neba i glava mu oblake dodiruje, poput izmeta svog on dovijeka nestaje; oni što ga vidješe će reći: ‘Gdje je sad on?’ Odleprša poput sna, neće ga više naći, biva otjeran poput lica noćnog. Oko što ga je vidjelo, neće ga više vidjeti na istom mjestu. Djeca njegova traže naklonost jadnika, a blago njegovo mu izmiče iz ruku. Udovi mu puni mladalačke snage, ali i ona će leći sa njim u prah. Iako je zlo tako slatko u ustima njegovim pa ga ispod jezika krije, cjeliva ga i ne pušta, već ga drži uz nepce svoje: ipak mu se hrana u utrobi u otrov zmijski pretvara. Jer bogatstvo koje je progutao, mora vratiti; Bog će mu ga iz utrobe istjerati. Zmijski otrov će lizati, zato će stradati od njenog jezika. Dobro svoje neće vidjeti kraj potoka, kraj rijeka meda i mlijeka. Dobit on svu mora vratiti i plodove svoga rada neće jesti; ne donese mu sreću bogatstvo koje steče: jer je sirote zlostavljao i ostavio, prisvojio je kuću koju nije sagradio. Utroba mu nije poznavala mir, pohlepa njegova ništa ne poštedi. Ništa ne izmače njegovoj proždrljivosti, zato i dobra njegova neće biti postojana. Usred svog obilja će pasti u nevolju, snaći će ga ruke svih nesretnika. Kad napuni stomak, žar će srdžbe Svoje na njega sručiti i Njegov bijes će pasti u utrobu njegovu. Izmakne li oružju od gvožđa, snaći će ga luk mjedeni. Strijelu bi da izvuče, ali mu leđa probi, žuč mu se razliva i grozote smrtne ga spopadaju. Sva je tama puštena na njegova dobra; snaći će ga vatra nezapaljena; progutat će ostatak šatora njegovog. Nebo će krivicu njegovu obznaniti, a zemlja će se protiv njega dignuti. Dobit kuće njegove odnose, raspršit će se u danu Njegove srdžbe. To je sudbina bezbožnika Bogom dana, to je baština koju im Bog pripisa!” Na to Job odgovori: „Slušajte, o dobro čujte ono što imam reći: zar to da bude utjeha koju mi pružate! Dajte da govorim: i kad kažem svoje, ismijavajte me! Zar ja besjedu svoju upućujem čovjeku? Zašto da ne budem nestrpljiv? Pogledajte me i čudite se, ruku na usta stavite! Zaista, kada na to pomislim, sav zadrhtim, jeza me počine hvatati. Zašto žive bezbožnici, zašto starost dočekuju i postaju veliki i moćni? Potomci njihovi pred njima napreduju, nasljednici su im pred očima. Kuće su im sigurne, ne strahuju, bič Božiji ih ne udara. Bik njihov ne skače uzaludno, krave im se bez muka tele. Mladiće puštaju da lutaju poput stada ovaca, a dječica im veselo skaču. Oni radosno pjevaju uz harfu i bubanj, i vesele se uz zvuke svirala. Dane svoje provode u blagostanju, a potom se mirno spuštaju u carstvo mrtvih. A ipak govore Bogu: ‘Ostani daleko; za spoznaju Tvojih staza ne pitamo! Ko je Svesilni da Mu služimo, i kakve koristi imamo od toga da Ga zazivamo?’ Ali gle, sreća nije u njihovim rukama; neka je zato savjet bezbožnika daleko od mene! Koliko se često gasi svjetiljka bezbožnika, kada ih zadesi nesreća, kada propadaju zbog srdžbe Njegove? Kad postaju kao slama na vjetru, i kao pljeva koju oluja raznosi? Da li Bog štedi nesreću bezbožnika za djecu njihovu? Neka se njima samima sveti, kako bi znali! Oči njihove vlastite neka vide propast i neka sami ispijaju bijes Svemoćnoga! Jer što im kuća znači nakon smrti, kada je prekinut niz mjeseci njihovih? Ko će Boga učiti mudrosti, kad je On taj koji sudi najvišima? Jedan umire u punoj snazi, sasvim miran i bezbrižan; vrč mu prepun mlijeka, kosti moždinom natopljene. Drugi umire klonule duše, a nikada nije okusio dobra: Zajedno oni leže u prahu i crvi se na njima skupljaju. Gle, ja poznajem vaše misli i prevrtljive spletke kojima mi želite nanijeti nepravdu! Jer vi pitate: ‘Gdje je kuća plemića? A gdje je šator u kojem su obitavali bezbožnici?’ Zar niste pitali one koji prođoše putem? Zar niste pažnju obraćali na njihove dokaze, da zli biva pošteđen u danima nevolje, i da izmakne danu srdžbe i bijesa? Ko će mu djela njegova predočiti, ko će se osvetiti za ono što je uradio? A kad ga naposljetku prenesu u grob, nad njegovom humkom drže stražu. Lahki su mu grumeni zemlje dolinske; iza njega mnoštvo, a ispred njega bezbrojan puk. Što me tješite ništavilom? Prevara su vaši odgovori puka!” Tada odgovori Elifaz iz Temana: „Zar Bogu može biti koristan čovjek? Pa mudrac je od koristi samom sebi. Zar je Svesilni sretan kada si pravedan? Zar Mu je dobit kada hodiš u nevinosti? Zar te kažnjava zbog bogobojaznosti tvoje, zar zbog toga polazi sa tobom pred sud? Zar tvoji grijesi nisu veliki? Nema kraja tvojoj krivici. Zaloge si od brata uzimao nizašto, i sa golih si ljudi svlačio haljine; žednome si vodu uskratio, a gladnome nisi dao hljeba. Moćnome pripada zemlja, a uglednici žive u njoj. Udovice si ostavljao praznih ruku, a siročadima ruke lomio. Zbog toga su oko tebe bile zamke, i odjednom te spopada strahota, tmina, koju ne vidiš, bujice koje te prekrivaju. Zar Bog nije gore na nebesima? Pogledaj najviše zvijezde kako visoko bdiju! A ti pomišljaš: ‘Šta zna Bog! Zar da sudi kroz sivilo oblaka? Oblaci su plašt za Njega tako da kroz njih ne vidi, i luta On po svodovima nebeskim!’ Hoćeš li slijediti put stari, stazu kojom su išli ljudi nepravedni, koje prije vremena zatriješe, čije temelje odnese poplava strašna, koji Bogu rekoše: ‘Odstupi od nas!’ i ‘Šta Svesilni može učiniti nama?’ A On im kuće ispuni blagostanjem! – Ali neka je savjet bezbožnika daleko od mene! Pravednici koji to vidješe se obradovaše, a nevini im se podsmijava govoreći: ‘Zaista, naši protivnici su propali, ono što od njih ostade proguta vatra žarka!’ Pomiri se s Njim i mir sklopi! Od toga će te dobro snaći. Primi savjet iz usta Njegovih i riječi Njegove primi u srce! Kada se Svesilnome vratiš, bit ćeš uspravljen, kada nepravdu ostaviš daleko od svog šatora. Ako zlato u blato baciš, a zlato ofirsko u šljunak potoka; Svesilni će postat zlato tvoje i dragocjeno srebro! Tad ćeš se u Svesilnome radovati, i uzdignut ćeš lice svoje Bogu; molit ćeš, a On će te uslišiti; ispunit ćeš zavjet svoj. Što naumiš, uspjet će ti, i svjetlo će ti obasjavati staze. Kad ih postide, govorit ćeš: ‘Zbog ponosa je!’, ali On iskupljuje ponizne. Oprostit će i onome koji nije nevin; kroz čistoću ruku tvojih bit će oslobođen.” Tada Job odgovori: „I danas je još besjeda moja gorka, ruka koja me pogađa me tlači i tjera da uzdišem teško! O, kada bih znao gdje da Ga nađem, kada bih mogao stići do Njegovog trona. Ja bih Mu iznio svoju nevolju i usta svoja napunio dokazima. Želim znati šta bi mi odgovorio, spoznati što bi mi On kazao. Zar bi se u sili Svojoj sa mnom sporio? Ne, zasigurno bi me saslušao. Pravednik bi mogao sa Njim razgovarati, i zauvijek bi se oslobodio svoga sudije. Ako pođem na istok, nema Ga nigdje; okrenem se zapadu, ne mogu Ga vidjeti; pogledam ka sjeveru, ni tamo Ga ne nalazim, ako se krije na jugu, ni tamo Ga ne mogu naći. Zaista, On poznaje moj put; kada me iskuša, zasijat ću poput zlata! Noga moja slijedila je Njegov trag, Njegovu stazu sam čuvao i nisam s nje skretao; od naredbe usana Njegovih nisam odstupio; riječi usta Njegovih sam cijenio više no hranu koju jedem. Ali On ostaje postojan, ko će Mu braniti? Što želi, to čini. Da, On će dovršiti što je naumio, a mnogo stvari mu je na umu. Zato se plašim lica Njegova, kada na Njega pomislim, obuzme me strah. Doista, Bog mi je uzdrmao srce, Svesilni me prestrašio. Ali ipak nisam ušutkan zarad tmine, guste tame koja je prekrila lice moje. Zašto Svesilni zadržava dane suda, zašto vjernici Njegovi nikada ne vide dane Njegove? Neki pomjeraju međaše, stoku kradu i napasaju je. Magarce siročeta odvede, u zalog uzimaju kravu udovici. Jadnike tjeraju sa puta, svi nemoćni se kriju. Gle, idu rano, poput divljih magaraca, da u pustinji ugrabe svoj plijen; divljina im daje hranu za dječicu. Pabirče hranu po polju, paljetkuju vinograd opakog. Goli oni provode noći. Haljina nemaju, i kada je hladno, nemaju se čime pokriti. Planinske kiše ih kvase, grle hrid jer utočišta nemaju. Ima onih što siroče od grudi odvajaju, siromahove haljine u zalog uzimaju. Goli lutaju, bez haljina, izgladnjeli snoplje nose. A u maslinjacima opakih ulje prave, i žedni gaze pune kace. Samrtnici jauču u gradovima, duše ranjenih vape; ali Bog ne mari. Ima onih što Njegovu svjetlost mrze. Oni ne žele spoznati puteve Njegove, i ne ostaju na Njegovoj stazi. Zorom ustaje ubica da pogubi jadnika i bijednika; u noćima je poput lopova. Oko preljubnika čeka sumrak jer misli: ‘Neće me niko vidjeti!’ i prekriva lice svoje. U mraku provaljuju u kuće; danju se skrivaju i zaključavaju, boje se svjetla. Neprozirna tama je njihovo jutro; jer su prijatelji grozotama noći. Govoris: ‘Brzo hita kao po površini vodenoj. Prokleta je baština njihova, put mu ne vodi kroz vinograde. Kao što žega i sunčev sjaj tope snijeg, tako mrtvila carstvo topi one koji su griješili. Majčino krilo će ga zaboraviti, crvi će se po njemu skupljati; niko ga se neće sjećati, oholost se njegova lomi poput stabla.’ Nepravdu čine ženi nerotkinji, udovici ne donose dobra. A ipak Bog moćnicima duži život; ustaju, kada ih pritisne život. On ih čuva, na Njega se oslanjaju; očima motri staze njihove. Dignu se kratko, ali brzo padnu, padaju i snalazi ih isto kao i ostale, kao glave klasova bivaju sasječeni. Nije li tako? Ko će me u laž utjerati, ko će besjedu moju poništiti?” Tada odgovori Bildan iz Šuaha: „Vlast i strah su kod Njega; mir On stvara u Svojim visinama. Da li se mogu izbrojati čete Njegove? Iznad koga se ne diže Njegovo svjetlo? Kako može smrtnik biti pravedan pred Bogom, i kako čist onaj što ga rodi žena? Gle, ni mjesec nije sjajan, niti su zvijezde čiste u Njegovim očima – koliko li manje onda smrtnik, crv, sin čovječiji, taj crvić!” I Job odgovori: „Kako si pomogao nemoćnome i podupirao ruku iznemoglome! Ah, kako si savjetovao onoga kome mudrost nedostaje, i kako si mu spoznaju podario! Uz čiju pomoć si riječi izustio, kakav je duh iz tebe govorio? Mrtvi drhte pod vodama i njenim stanovnicima. Mrtvila carstvo otkriveno je pred Njim, i provalija nije prekrivena. On proteže sjever preko pustoši i zemlju kači iznad ništavila. On vode veže u Svojim oblacima, i ne lome se pod teretom svojim. On prekriva pun mjesec, razastire oblake pred njim. Krug je On stvorio na površinama voda, na granici svjetla i tmine. Nebeski stupovi se tresu i plaše Njegovog ukora. Silom svojom je more ukrotio, a razborom razorio Rahab. Daškom Njegovim se nebo razvedri; rukom On probada zmiju koja bježi. Gle, ovo su nagovještaji Njegovih staza, od kojih čujemo tek slabu jeku! Ali ko će shvatiti grom moći Njegove?” A Job nastavi svoj govor i reče: „Zaista, kao što je sigurno da Bog živi, koji mi je pravo oduzeo, Svesilni koji je ogorčio dušu moju, dok je duh moj u meni, i dašak Božiji u nosu ovome, usne mi neće reći opakost, niti će jezik izustiti laž! Neka je daleko od mene da vama dajem pravo; neću dopustit da mi se oduzme nedužnost do smrti moje! Ja se držim svoje pravednosti i neću je pustiti; savjest me moja neće gristi ni zbog jednog dana! Neka neprijatelju mom bude kao bezbožniku, a protivniku kao zločincu! Jer kakvu nadu ima bezbožnik, kada ga Bog odbaci, kada mu život njegov uzme? Hoće li Gospod čuti vapaj njegov kada ga snađe nevolja? Hoće li naći blagodat u Gospodu? Hoće li dozivati Boga svakog sata? Poučit ću vas o ruci Božijoj, neću kriti ono što je u Svesilnoga. Gle, sami ste vidjeli – zašto onda brbljate ništarije? To je sudbina bezbožnika pred Bogom, i to je baština koju nasilnici primaju od Svesilnoga. Ako se množe djeca njegova, mač ih čeka, a njegovi nasljednici se neće hljeba nasititi. A oni koji ga nadžive silaze u grob bolešću napaćeni, a udovice ih njihove ne oplakuju. Iako srebro skuplja i grabi kao prah, a haljine gomila kao ilovaču, on ih skuplja, ali će ih pravednik nositi, i nevini će podijeliti srebro njegovo. Kuću on poput moljca gradi, kao kolibicu koju stražar podiže. Legao je bogat, ali neće više tako; kad oči otvori, gle, sve je nestalo! Strah ga obuzima kao bujica, noću ga odnosi oluja burna. Istočni vjetar ga podiže i odnosi, daleko ga baca od mjesta njegova, nemilosrdno ga vitla i zanosi, dok bezglavo bježi od sile ove, plješće rukama svojim oko njega, zvižducima ga tjera iz mjesta njegova. Jer doista, za srebro postoje nalazišta, i mjesta gdje se zlato pročišćava. Gvožđe se iz zemlje vadi, a rudača se pretapa u bakar. Čovjek staje u kraj tmini, kopa rudu do najvećih dubina, u mraku i dubokom crnilu. Rupe i rovove oni otvaraju daleko od ljudi; putnici ih zaboravljaju, tako vise, njišući se daleko od naroda. A što se tiče zemlje, iz nje hljeb niče, ali dublje je kao vatrom razrovano. U stijenama njenim su nalazišta safira i praha zlatnoga. Staze te ne poznaje nijedna grabljivica, oko sokolovo ih ugledalo nije, njome ni divljač ponosna nije zakoračila, a lav tuda nikad ne prođe. Čovjek ruku svoju polaže na stijene i hridi, iz korijena prevrće planine. Rovove tjera u stijene, i oko mu hvata svaku dragocjenost. Stjerao je rijeke u korita da se ne izlijevaju, a skrivene stvari on na svjetlost iznosi. Ali gdje će naći mudrost? Gdje je nalazište spoznaje? Čovjek ne poznaje njenu vrijednost; i nema je u zemljama živih. Bezdan progovara: ‘Nije u meni!’, a more: ‘Nije ni kod mene!’ Zlatom je nemoguće platiti, i ne može se odmjeriti za srebro. Ne može se izravnati za zlato ofirsko, zamijeniti za dragocjeni oniks ili safir. Zlato i staklo joj nisu ravni, i ne može se kupiti za umjetninu zlatnu. Koralj i kristal nisu vrijedni spomena; cijena mudrosti je iznad bisera. Topaz iz Kuša joj nije ravan; sa čistim je zlatom nemoguće odmjeriti. Odakle onda potiče mudrost, gdje je spoznaje nalazište? Skrivena je od očiju svih živih, od ptica nebeskih. Provalija i smrt progovaraju: ‘Ušima našim smo čuli glasine o njoj!’ No, Bog poznaje stazu do nje, on zna njeno stanište. Jer On gleda do krajeva zemlje i vidi sve što je pod svodom nebeskim. Kada je vjetrovima odedio snagu i vode odmjerio po Svojoj mjeri, kada je kiši zakon odmjerio i odredio stazu munji, tada ju je vidio i obznanio, potvrdio je i spoznao. A potom je poručio čovjeku: ‘Gle, strah Božiji – to je mudrost. Zla se kloniti – to je spoznaja!’” I Job nastavi svoju besjedu te reče: „O kada bi bio kao u mjesecima davnim, kao u danima kada me Bog čuvao, kada je svjetiljka Njegova sijala nad mojim čelom, kada sam koračao u Njegovoj svjetlosti kroz tminu. Ah, kakav sam bio u danima zrelosti svoje, kad je Božija naklonost bila nad mojim šatorom, kada je Svesilni još bio uz mene, a dječica moja kraj mene, kada sam korake svoje prao u mlijeku, kada je meni iz stijene izbijalo ulje! Kada bih odlazio do kapija grada, postavljao sjedalo svoje na tržnicu, mladići bi me ugledali i odlazili, a starci su ustajali sa svojih mjesta, knezovi bi prekidali razgovor, a usta svoja rukama prekrivali. Utihnuo bi glas plemića, jezik bi im ostao uz nepce zalijepljen. Uho koje me čulo bi me nazvalo sretnikom, oči koje bi me vidjele prozvale uspješnim. Jer ja sam spašavao jadnika koji vapi za pomoć, i siroče koje nikoga nema. Jadnik me blagoslovio, a udovica je zbog mene radosno pjevala. Odjenuh se poštenjem; pravda mi bijaše haljina i turban; bio sam oko jadniku i noga hromome, otac nesretnika, onaj koji je zastupao stranca. Slamao sam kandže opakih, žrtve izbavljao od njegovih očnjaka. I tako sam pomišljao: umrijet ću u svome gnijezdu, proživjevši dane mnoge. Korijen sam pustio do voda, i rosa se skuplja na mojoj grančici, ostat će čast moja uz mene, i mlad luk u rukama. Ljudi su me tiho saslušavali, tražili savjete moje. Na moju riječ nisu odgovorali, moja besjeda se na njih spuštala. Priželjkivali su me kao kišu, pili su riječi moje kao proljetni pljusak. Hrabrio sam ih osmijehom svojim – svjetlo lica moga nisu mogli prigušiti. Određivao sam im put i sjedao kao vođa, živio sam kao kralj među vojskama svojim, poput onoga koji tješi ojađene. A sada mi se smiju oni što su godinama mlađi od mene; oni čije očeve nisam htio ostavljati ni sa psima svoga stada! Šta bih mogao dobiti od snage ruku njihovih, kad im snage muževne ponestaje? Izmučeni neimaštinom i glađu noćima glođu opustjelu zemlju; beru lopodu i trgaju lišće s žbunja, jedu smrekovo korijenje kao hljeb. Ljudi ih tjeraju od sebe, viču na njih kao na lopove. Na oštrici stijene moraju živjeti, u rupama zemnim i pećinama. U žbunju oni njaču i pod korovom se okupljaju. Bezumno i bezimeno pokoljenje što ga bičevima istjeraše iz zemlje. A sada im ja postadoh rugalica i poslovica! Preziru me, klone me se; ne zauzdavaju se, pljuju kad me ugledaju. Bog je olabavio moj luk, ponizio me; a oni se više ne suzdržavaju. S desna se diže taj rod, obaraju me s nogu; kreću na mene sa svojim putem propasti. Stazu su moju zatrpali, pripomažu mojoj propasti, ne treba im pomoći. Hrle kao kroz široki prolom, grme poput oluje. Strahote su svalili na me; čast moju kao vjetar progone, a spasenje moje nestade poput oblaka. A sada se razlijeva duša moja u meni; dani ljute nevolje me opsjedaju. Noć kosti moje raznosi, a bol koji ne prolazi me pritišće; haljine mi silno izvrnute, vežu me kao okovratnik košulje moje. Bog me bacio u blato, postao sam poput praha i pepela. Tebi vapim, ali me ne čuješ; ja stojim tu, a Ti me samo posmatraš. Prema meni postao si okrutan; tlačiš me svojom silnom rukom. Ti me bacaš u oluju, puštaš da me ona odnosi, vitlaš me u najžešćoj buri. Znam da ćeš me u smrt odvesti, u onu kuću propisanu svima živima. No, zar se ruka ne pruža i kada smo zatrpani u ruševinama, zar se ne zaziva pomoć kada propadamo? Zar nisam plakao zbog onoga kojeg obuzeše nevolje i vremena zla, zar duša moja nije patila zbog jada siromaha? Zaista, dobro sam priželjkivao, a zlo me snađe; čekao svjetlost, a tama me prekri. Utroba je moja nemirna i nespokojna; dani jada me dočekaše. Lutam pomračen, ali nije zbog sunca; u zajednici ustajem i molim za pomoć. Šakalima sam brat i saputnik nojevima. Sa mene se guli koža pocrnjela, kosti moje gore. Pjesma moje harfe se preobrazi u tužaljku, a zvuk svirala moga u gorko plakanje. Savez ja sklopih sa očima svojim, kako da pogledam u djevicu? Jer šta bi Bog sa neba dodijelio, koju bih nagradu dobio od Svesilnoga s visina? Zar nesreća nije za nepravedna čovjeka, a nevolja za zločinca? Zar On ne vidi staze moje, zar ne broji sve moje korake? Ako sam hodio u nepravdi, ako sam noge svoje prevarom krijepio, neka me odmjeri po mjeri pravoj, tako će Bog prepoznati moju nedužnost! Ako sam koracima svojim skrenuo s puta, ako je srce moje za očima posrnulo, ako na rukama ostade znamenje, onda pusti da sijem, a neka drugi jede; neka se iskorijeni ono što meni raste! Ako mi je srce opčinila kakva žena, ako sam vrebao kraj vrata svoga bližnjeg, onda daj da žena moja melje drugome, neka s drugim legne! Jer kakvo bi to grozno djelo bilo, zločin u kojem bi suci presudili; zaista, vatra koja bi sve progutala do propasti, oganj koji bi do temelja spalio svu dobit moju. Ako sam slugi svom ili služavki pravo oduzeo kada su parnicu protiv mene poveli, šta da onda činim kada Bog ustane protiv mene? Šta bih mu odgovorio kad me stane ispitivati? Zar nije On, koji je mene u majci oblikovao, stvorio i njih? Zar nas nije u utrobi majčinoj sazdao? Jesam li siromahu uskratio ono što priželjkuje, da li sam oči udovice ostavio uplakane? Da li sam svoj zalogaj jeo sam, zar ga siroče nije dijelilo sa mnom? Zaista, od mladosti moje je rastao kod mene kao kod oca, i još od krila majčina sam mu pomagao. Jesam li gledao kako lutaju bez odjeće ili kako jadnik bdije bez pokrivača? Ako me nije blagoslovio, ako se nije mogao grijati vunom ovaca mojih, ako sam ruku digao na siroče, znajući da mi je na kapijama branitelj, onda daj da otpadne rame moje, i neka se ruka moja osuši! Jer na mene bi pala strašna kazna Božija, i pred uzvišenošću Njegovom ne bih mogao opstati. Jesam li vjeru svoju ikada polagao u zlato; prah zlatni zvao sigurnošću svojom, zar sam se radovao bogatstvu svome, zbog toga što mi je ruka puno stekla? Da li sam gledao u sunce usijano ili mjesec kako skladno putuje, dao da mi srce krišom zavedu, da bih rukom njima poljubac poslao? Jer sve ovo bi zaračunao kao grijeh, prijestup kojem suci sude; jer bih se Boga uzvišenog odrekao. Da li sam se radovao propasti neprijatelja svoga, da li sam likovao kad ga zlo pohodi; nisam griješio, nisam kletvom tražio život njegov. Zar moji ukućani nisu često govorili: ‘Ko se nije nasitio mesom njegovim?’ Nijedan stranac nije vani noćio, vrata ja svoja otvorih putniku. Da li sam svoj grijeh u grudima krio kao Adam; jer se bojah puka, osude porodica mnogih? Da li sam šutio ne prelazeći praga svoga? O, kada bih imao nekoga ko bi me saslušao! Gle, to je potpis moj! Neka mi Svesilni odgovori! Ah, kada bih imao optužnicu koju sastaviše neprijatelji moji! Zaista, podigao bih je na ramena, na čelo spustio poput vijenca! Nabrojao bih mu sve korake svoje; prišao bih mu poput plemića! Ako je oranica moja vikala protiv mene, ako su brazde zajedno plakale, ako sam plod njihov bez naknade jeo, ako sam dušu vlasnika njihovog uzeo, neka onda namjesto pšenice rodi trnje, i neka naraste korov, a ne ječam!” I tako se završi Jobova besjeda. I ona tri čovjeka prestadoše odgovarati Jobu, jer je on smatrao da je pravedan. Tad planu srdžba Elihua, sina Barakeelova iz Buza, od plemena Ramova. Njegova srdžba planu na Joba jer se smatrao pravednikom i pravdao sebe, a ne Boga; naljutio se i na Jobove prijatelje, jer nisu našli nikakvog odgovora, a ipak su tvrdili da je Job kriv. Međutim, Elihu je čekao, nije htio govoriti jer je bio mlađi od ostalih. No, kada je Elihu primijetio da ova tri čovjeka više nemaju odgovora, planu gnjevom svojim. I Elihu, sin Baraakeela iz Buza, uze riječ i stade besjediti: „Mlad sam, a vaše glave su već sijede; zato sam se stidio i bojao toga da pred vama iznesem svoje mišljenje. Govorio sam: ‘Mudrošću svojom neka poučavaju oni stariji i godinama bogatiji!’ Ali duša čovjeka, dašak Svesilnoga; to je ono što ljudima daje razbor. Nisu starci mudri, ne shvataju pravo ni oni bogati danima. Zato kažem: ‘Počujte me! Dajte da kažem ono šta mi je na umu!’ Gle, vaše sam besjede pratio, zaključke vaše slušao dok ste prave riječi tražili; pažljivo sam vas slušao – i gle, nijednog ne bi koji Joba opovrgnu, nijednoga koji mu na besjedu odgovori. Pazite da ne kažete: ‘Pronašli smo mudrost, Bog će ga zatrti, ne čovjek!’ On svoju besjedu nije uputio meni, zato mu i neću odgovarati vašim riječima. Zabrinuti su, ne odgovaraju više, riječi su svoje istrošili! Hoću li čekati jer više ne govore, zato što samo stoje i više ne odgovaraju? Zato ću dati svoj dio, iznijet ću svoje mišljenje! Jer riječima sam ispunjen, ali me duh koji je u meni zauzdava. Gle, utroba je moja poput zaklopljene posude vina, poput novih, nabreklih mješina. Moram govoriti da mi bude lakše; otvorit ću usta i besjediti. No, neću stati ni na čiju stranu, nijednom čovjeku neću laskati; jer ne umijem laskati – odmah bi me Stvoritelj moj smaknuo. A sad čuj besjedu moju, Jobe, poslušaj sve riječi ove! Gle, otvaram usta, a jezik zbori. Besjeda moja svjedoči o srcu pravednome, a ono što usne znaju iskreno iznose. Stvorio me Božiji duh, dašak Svesilnoga mi život poklonio. Odgovori, ako umiješ: uredi svoju besjedu i stani preda me. Gle, pred Bogom smo isti; i mene je od komada gline otkinuo. Gle, ne plaši se, neću te pritiskati. Doista si govorio preda mnom, čuo sam sve riječi tvoje; govoriš: ‘Čist sam, nisam griješio, nevin sam, nema u meni nepravde! Gle, On staje protiv mene, ubraja me među Svoje neprijatelje; okovao je noge moje i motri sve moje staze!’ Ali nemaš pravo, i sad ću ti odgovoriti, jer Bog je uzvišeniji od čovjeka. Zašto se sporiš s njim govoreći: ‘Neće odgovoriti ni na jednu ljudsku riječ!’ Jer Bog govori na jedan način, i na drugi, ali čovjek to ne opaža. U snovima, noćnim licima, kada duboki san obuzme ljude i kada drijemaju na svojim ležajima, tad On otvara uši čovječije; tad ih grozi svojim upozorenjima, da čovjeka odvrati od njegovih djela, da ga spasi od oholosti njegove; On dušu njegovu zauzdava, zadržava je pred provalijom, štiti ga da ne pogine od mača. Kažnjava ga bolom dok je u postelji, kosti njegove postojano stresa, tako da prezre hljeb, nemilo mu je i najukusnije jelo. Mesa mu nestaje, gubi se, i vide mu se kosti ogoljene. Duša se njegova bliži provaliji, a život onima koji smrt donose. Ako je anđeo s njim, spasitelj, jedan od hiljadu, da mu obznani šta je za njega pravo; ako mu se smiluje i kaže: ‘Spasi ga da ne padne u bezdan, pronašao sam otkupninu; daj da mu se meso pomladi, daj da se vrati u dane svoje snage mladalačke’; onda će se čovjek pomoliti Bogu, i On će ga prihvatiti. Radostan će gledat lice Njegovo, i čovjeku vratiti pravdu njegovu. A ovaj će pjevati pred ljudima i govoriti: ‘Griješio sam i pravdu izvrtao, ali On mi nije vratio po zasluzi mojoj! Spasio je dušu moju od bezdana, život moj će svjetlost ugledati!’ Gle, sve ovo Bog čini dva ili tri puta sa čovjekom, da mu dušu spasi od provalije, da ga prosvijetli svjetlom života. Pazi Jobe, čuj me, šuti, a ja ću govoriti! Ako imaš odgovor, govori; reci, jer te želim opravdati Ako nemaš, onda slušaj: šuti, i ja ću te učiti mudrosti!” I Elihu nastavi govoriti: „Čujte mudraci, poslušajte vi, ljudi razumni! Jer uho ispituje riječi onako kako nepce kuša hranu. Dajte da se odlučimo za ono što je pravo, da spoznamo ono što je dobro! Jer Job tvrdi: ‘Imam pravo ali mi ga je Bog oduzeo; Ubrajaju me među lažove premda sam pravednik, neizlječive su rane moje iako nisam griješio.’ Ko je čovjek poput Joba, koji porugu kao vodu ispija, koji sa zločincima putuje i sa opakima hodi? Jer on tvrdi: ‘Čovjek nema nikakve koristi od toga da se raduje Bogu.’ Zato me poslušajte, vi razumni ljudi: daleko je od Boga da bezakonje širi i od Svesilnoga da nepravdu čini. On vraća čovjeku po djelima, svakom sudi po stazama njegovim. Doista, Bog ne čini zlo, i Svesilni ne krivi pravdu! Ko je Njemu zemlju podložio? A ko je stvorio sav krug zemaljski? Kad bi On samo na sebe pazio, kad bi Svoj duh i dašak oduzeo, sve bi živo propalo, i čovjek bi se vratio prahu. Ako imaš razuma, čuj ovo i slušaj šta govorim! Da li bi mogao vladati neko ko pravdu prezire? Hoćeš li osuditi Onoga koji je pravedan i silan; Njega koji kraljevima viče: ‘Nitkove!’ i knezovima: ‘Zlikovče!’? Koji se ne priklanja plemiću, kojem je jednak bogataš i siromah, jer su svi djelo ruku Njegovih? Odjednom umiru, u pola noći, u ponoć stresa narod i on odlazi; silnike zatire bez ljudske ruke. Jer očima prati sve staze ljudske, vidi sve korake njegove. Nema tame i crnine u kojoj bi se mogli skriti zločinci. Jer On ne mora dugo motriti da bi mu sudio. On uzvišene razbija bez kušnje i postavlja druge na njihova mjesta. Tako ih izvrće i smrvi noću, jer On poznaje sva djela njihova. Zbog opakosti njihovih ih kažnjava pred svima, jer su odrekli Njega, i nisu slijedili Njegove staze, jer nisu pazili na krik siromaha i glas potlačenih stiže do Njega. Kada miruje, ko će Ga osuditi? Kada lice Svoje sakrije, ko će Ga vidjeti? Bilo da je narod sav ili jedan čovjek? Da zločinci ne vladaju, da ne postanu narodu zamka. Da li je iko Bogu kazao: ‘Nosio sam svoje breme, neću više griješiti; pouči me onome što ne vidim – ako sam i nepravdu činio, neću više!’? Hoće li ti onda vratiti po tvojoj mjeri, jer ti odbacuješ? Jer na tebi je da biraš, a ne na meni; zato reci šta znaš! Razumni ljudi će mi poručiti, mudrac koji me čuje će reći: ‘Job besjedi poput neznalice, nerazborite su riječi njegove.’ O, da se Jobu sudi do kraja, jer odgovara poput zločinaca! Jer na krivicu svoju nadodaje svetogrđe, plješće među nama i gomila riječi protiv Boga.” I Elihu nastavi govoriti: „Misliš li da je ovo pravedno? Zar govoriš: ‘To je moje pravo pred Bogom’, da pitaš: ‘Šta ja imam od toga ako ne griješim?’ Odgovorit ću i tebi i prijateljima tvojim. Gle, pogledaj u nebo; posmatraj oblake što su viši od tebe. Kada griješiš, kakvu štetu Njemu nanosiš? I ako su ti i nedjela brojna, šta Mu štete? A ako si pravednik, šta Mu daješ, šta On prima iz tvoje ruke? Čovjek sličan tebi pati zbog opakosti tvoje, pravednost tvoja služi nekom od sinova čovječijih. Ljudi jecaju zbog mnoštva opakosti tvojih, upomoć zovu zbog šake silnika. Ali nijedan od njih ne govori: ‘Gdje je Bog, Stvoritelj moj, koji pjesme slavljene daje u noći, koji nas je više poučio od zvijeri divljih, koji nas je učinio mudrijim od ptica nebeskih?’ Tako viču, ali On ne odgovara zbog oholosti zlikovaca. Bog zaista neće počuti ništavni krik – Svesilni za njega ne mari. Koliko manje kad tvrdiš da Ga ne vidiš, da je parnica pred Njim i da Ga čekaš! A sada, pošto Njegova srdžba ne kažnjava, jer ne mari mnogo za prijestup; zato Job otvara usta i govori ništavno, zbog toga gomila riječi beznačajne.” I Elihu nastavi govoriti: „Strpi se još malo i ja ću ti pokazati, jer još nešto moram reći u Božiju odbranu. Svoje znanje ću iz daleka crpiti, pravdu ću pripisati Stvoritelju svome. Jer doista, nisu lažne besjede moje; pred tobom je čovjek savršenog znanja. Gle, Bog je silan i nikoga ne prezire; silan je u znanju i razumijevanju. Zlikovcu krati život, pravdu poklanja jadniku. Svoje oko ne skida sa pravednika, nego ih uzvisuje i postavlja na prijestolje s kraljevima dovijeka! Ako su okovani, zatočeni u konopcima jada, onda im pokazuje djela i prijestupe, svu oholost njihovu. Uši njihove otvara uputama, naređuje im da se odvrate od zla. Ako se podlože i ako poslušaju, dane će svoje u sreći, a godine u blagostanju provesti. A ako ne poslušaju, ginu od mača i umiru u neznanju svome. Oni što srce bezbožno imaju gomilaju mržnju, oni ne traže pomoć kad ih veže. Umiru mladi među bludnicama. Patnike On spašava mukom njihovom, uši im otvara nevoljama. A i tebe je poveo iz grla nevolje na čistinu prostranu, pred sto prepun mesa pretiloga. Ali pun si osude zločinačke; spopast će te sud i pravda. Neka te gnjev tvoj ne zavede da huliš, neka te ne odvrati sila otpremnine. Hoće li te od nevolje spasiti zov tvoj, ili sva sila tvoja? Ne priželjkuj noć kada će ljudi nestajati. Čuvaj se, ne okreći se nepravdi, jer nju si izabrao preko jada! Gle, Bog je uzvišen u Svojoj moći, zar ima učitelja poput Njega? Ko Mu je odredio stazu, ko Mu može reći: ‘Učinio si nepravdu’? Misli na to da slaviš djelo Njegovo, koje ljudi opjevaše. Cijeli svijet ga gleda, čovjek mu se iz daljine divi. Gle, Bog je uzvišen, ne poznajemo Ga; nedokučiv je broj ljeta Njegovih. Jer On podiže kapljice vode u visine; magle u kiše preobražava, koje oblaci izlijevaju, po mnoštvu ljudskom obilato. Ko će razumjeti razdor oblaka, grmljavinu šatora Njegovog? Gle, On širi svjetlo Svoje, dno morsko prekriva; jer tako sudi narodima, i daje obilato hrane. Ruke Svoje munjama obavija i naređuje im da udare; grmljavina njihova Ga najavljuje, stoka svjedoči dolasku Njegovom! Zaista, zbog toga mi se srce stresa i drhti. Čujte, slušajte grmljavinu glasa Njegova, tutnjavu što izvire iz usta Njegovih! Pušta Ga pod svodom nebeskim, munje Svoje šalje s kraja na kraj zemlje. Potom zatutnji grom; On grmi svojim silnim glasom, munje ne zauzdava kad pusti glas svoj. Bog divno tutnji glasom Svojim; On čini velika djela koja ne shvatamo. Jer On snijegu naređuje: ‘Padaj po zemlji!’, isto naređuje kišama Svojim, silnim pljuskovima. Tad prisili ruku svakog čovjeka da miruje, da svi ljudi spoznaju djelo Njegovo. Divljač traži sklonište, ostaju u svojim zbjegovima. Oluja se podiže iz sobe svoje, a studen stiže s vjetrovima silnim. Dahom Božijim nastaje led; vode se prostrane zalede. Vodom silnom On puni oblake; oblaci raspršavaju munje Njegove. Idu gdje ih On upravi, svuda se okreću, ispunjavaju sve što im naredi po krugu cijelom zemaljskom. Sve čine Njegovom naredbom; bilo da dolaze kao kazna zemlji ili milost. Primi ovo k znanju Jobe: zaustavi se i promatraj Božija djela čudesna! Znaš li kako im Bog naređuje, kako svjetlo oblaka Njegovih zasija? Razumiješ li kako oblaci lebde? Čuda onoga koji je razumom savršen, ti, kome odjeća postane pretopla kada je zemlji vruće od vjetra južnog? Širiš li poput Njega nebo zvjezdano, da stoji čvrsto kao izliveno ogledalo? Pouči nas što Mu trebamo reći; ništa ne umijemo od tame prevelike! Treba li Mu prenijeti ovo što besjedim? Da li je čovjek ikad priželjkivao vlastitu propast? A sada niko ne gleda u svjetlo, usijano na nebesima, kada se vjetar uzdignuo pa ih raščistio. Sa sjevera dolazi sjaj zlatni; Bog je okružen ljepotama divnim. Svesilnoga ne nalazimo; On je moći neshvatljive, pun poštenja i pravde; On ih ne krivi. Zato Ga se ljudi plaše, ne obazire se na one koji su lukavi u vlastitoj podlosti.” Tad Gospod odgovori Jobu iz oluje govoreći: „Ko je taj što bez mudrosti savjet zavija u crnilo? Sada bokove svoje opaši kao junak! Ja ću pitati a ti odgovaraj! Gdje si bio kada sam temelje zemlje postavio? Reci ako znaš! Ko joj je mjeru odredio? Sigurno znaš? Ko je uže razapeo preko nje? Na čemu leže njeni temelji; ko joj je postavio kamen temeljac dok su zvijezde jutarnje zajedno pjevale, a svi sinovi Božiji radosno klicali? Ko je more branama zatvorio kada je izbijalo, isticalo kao iz majčina krila, kada sam mu oblake haljinama učinio i mračnu tminu pelenama, kad povukoh njegove granice, postavih kapije i prijevornice; kada sam rekao: ‘Do ovdje ćeš doći i ne dalje; ovdje će se smiriti ponos tvojih valova’? Jesi li ikada od kada živiš naredio suncu da izlazi ili pokazao mjesto crvenilu jutarnjem da zahvati krajeve zemaljske, da se zločinci povuku pred njim? Pretvara se kao glina pečatna i stoji kao haljina svečana; opakima se uzima svjetlo, a uzdignuta ruka njihova se slama. Jesi li došao do izvora morskih ili ispitao dubine bezdana mora? Da li su ti otkrivene kapije smrti ili si vidio ulaz u tminu neprozirnu? Jesi li sagledao širine zemaljske? Znaš li sve ovo? Odgovori! Koji je onda put do doma svjetlosti, i gdje bdije tama, da bi je do granice njene doveo, da bi spoznao staze do njenog doma? Eto, ti to znaš, jer si bio rođen u vremena ta, brojni su dani tvoji! Jesi li došao do riznica snijega, zar si spremište leda vidio, koje sam spremio za vrijeme nevolje, dane boja i rata? Znaš li put do mjesta gdje se svjetlost dijeli ili gdje se istočni vjetar raspršava zemljom? Ko je bujici kišnoj pokazao ležaj i munji gromoglasnoj prokrčio put da bi kiša padala po zemlji bez ljudi – na pustoš gdje čovjeka nema, da zasiti nedođiju i divljinu, da mladice zelene proklijaju? Zar kiša ima oca? Ko je stvorio kaplje rosne? Iz čijeg krila proizilazi led i ko je rodio prastaru hladnoću nebesku? Voda čvrsne poput kamena i površina vodena se ledi. Zar ti vežeš kopče Plejada ili možeš razriješiti okove Orionove? Možeš li Danicu izvesti u pravo vrijeme, vodiš li Velikog Medvjeda sa mladim njegovim? Poznaješ li zakone nebeske, određuješ li vladu njihovu nad zemljom? Možeš li glas svoj podići do oblaka da te prekriju bujice vodene? Umiješ li gromove slati da otputuju i da ti kažu: ‘Gle, tu smo’? Ko je mudrost ibisu zasadio i ko je u pijetla podario razum? Ko će mudrošću svojom oblake izbrojati i ko istresa svod nebeski, da se zgruša prah dok se grude ne slijepe? Loviš li plijen za lavicu, hraniš li mlade laviće, kada čame u pećinama svojim i kada u grmu vrebaju plijen? Ko hranu daje gavranu kada mladunčad njegova cijuču Bogu i mlataraju krilima od gladi? Znaš li kako se rađaju divokoze? Vidje li kako se mlade jeleni? Izbroji li koliko mjeseci nose i poznaješ li vrijeme njihovoga rođenja; sagnuvši se mladunčad izbace i riješe se muka svojih. Mladunčad njihova jačaju, rastu u divljini, napuštaju ih i više se ne vraćaju. Ko je magarca divljeg pustio u divljinu i ko ga je odriješio, kome sam pustinju domom učinio, zemlju slanu kao boravište? On se podsmijava galami gradskoj i ne čuje viku pastira; brijegove on sebi kao livade izabire i iznalazi sve travke zelene. Da li će ti sluga bivo biti? Ostaje li kraj tvoje kolibe preko noći? Možeš li njega za brazdu prikovat da ralo vuče? Vjeruješ li mu zbog snage njegove velike, prepuštaš li mu zbog toga svoj posao? Računaš li na njega da žetvu tvoju prikupi i da je u tvoje spremište skupi? Krilima svojim noj veselo mlati; no, da li su krila i perja vjerna, jer on ostavlja jaja svoja zemlji i pušta da ih pijesak grije. Zaboravlja da bi ih stopalo moglo zdrobiti ili zvijeri polja pogaziti. S mladima postupa okrutno, kao da njeni nisu, ne mari ako joj je trud uzaludan; Jer Bog učini da mudrosti zaboravlja, ne pokloni joj razum. Ali kada se digne na bijeg, onda se ruga i konju i jahaču. Jesi li konju snagu podario i vrat mu grivom ukrasio? Zar ti činiš da skače kao skakavac? Da hrzanje ponosno zvuči strašno? Kopitom zemlju raskapa, raduje se snazi svojoj, neustrašivo na oružje srlja! Strahu se ruga, ne boji se i ne uzmiče čak ni pred mačem; nad njim klepeće topolac, oštrica koplja i sulica. Divljim trkom svojim kao da zemlju guta i ne staje ni kad rog zasvira; na svaki zov roga poviče: ‘Ha!’. Iz daljine osjeti borbu, viku gromoglasnog vojskovođe i kreševa klicanje. Zar po promisli tvojoj polijeće soko i krila širi jugu? Da li se orao na tvoj zov uzdiže i gnijezdi na stijenama uzvišenim? On živi u visinama na obroncima stijena, noći provodi na grebenima visokim. Odatle on plijen vreba, oči mu vide daleko; mladunčad njegova krv ispijaju, gdje ima poginulih tu je i on.” I Gospod reče Jobu: „Zar će kudilac sporiti sa Svesilnim? Neka sada govori onaj koji se s Bogom parniči!” Tad Job odgovori Gospodu: „Gle, suviše sam mali; kako da Ti odgovorim? Ruku ja polažem na usta svoja! Besjedio sam već jednom i ne nađoh odgovora, pa čak i drugi put, stoga ne želim više govoriti!” I Gospod odgovori Jobu iz oluje: „Bokove svoje opaši sada kao junak! Ja ću te pitati, a ti mi odgovaraj! Odluku Moju zar želiš poništiti, proglasit Me krivim da bi ti bio pravedan? Zar je ruka tvoja slična Božijoj, govoriš li glasom gromoglasnim? Ukrasi se ljepotom i uzvišenošću, obuci se otmjenošću i bogatstvom! Izlij bujice srdžbe svoje; pogledaj svakog oholog i ponizi ga! Svakog oholog pogledaj, ponizi ga, zgazi bezbožnike tamo gdje stoje. Zajedno ih u prah pokopaj, lica im prekrij tminom! Tada ću ti priznati da te tvoja desnica može spasiti. Pogledaj sada Behemota, kojeg sam kao i tebe stvorio: travu on jede poput magarca! Gle koja moć leži u njegovim udovima i koja sila u mišićima trbušnim! Rep mu je ispružen poput cedra; žile listova njegovih prepletene su čvrsto. Poput cijevi mjednih kosti su njegove, udovi njegovi kao gvožđe. Prvorođeni on je na stazama Božijim; On što ga napravi pruži mu i mač. Jer hranu mu donose gore gdje se sve životinje igraju. Ispod lišća lotosova on leži, skriven u močvari i bilju. Lišće lotosa ga prekriva sjenom svojom: vrbe ga potočne okružuju. Gle, oluja se silna sprema – on ne strahuje: on ostaje miran i kad bi mu se Jordan u usta izlio! Ko se usuđuje da ga u oči pogleda, ko će sulicom probiti nos njegov? Zar ćeš Leviatana udicom izvući, zar jezik njegov možeš užetom uhvatiti? Da li mu nozdrve možeš trskom probosti ili mu kukom vilicu probiti? Hoće li za milost moliti ili ti uputiti riječi prijateljstva? Da li će savez s tobom sklopiti da ga učiniš slugom zauvijek? Možeš li se s njim igrati kao s ptičicom ili ga privezati za svoje djevojčice? Zar se ribari oko njega cjenkaju ili ga prodavači između sebe dijele? Hoćeš li mu kožu kopljem probiti ili strijelom njegovu glavu? Digni ruku na njega – borbu nećeš zaboraviti i nećeš to ponoviti! Gle uzaludna je nada ljudska; zar već na pogled njegov čovjek ne pogiba? Niko nije toliko hrabar da bi ga dražio; ko onda može preda Me stati? Ko je dao Meni da mu imam vratiti? Sve pod nebesima je Moje! Ne želim šutjeti o njegovim udovima, nego želim propovijedati o njegovoj sili i ljepoti doma njegovoga. Ko će otkriti haljine njegove, ko ga uhvatiti za zube? Ko otvara kapije njegovog ždrijela? Oko njegovih zuba je strahota. Divni li su štitovi njegovi, čvrsto zaklopljeni; jedan se uz drugi veže tako da zračak ne može proći; svaki je čvrsto uz drugi spojen, ne daju se odvojiti. Kihanje njegovo svjetlost rađa, oči su njegove poput zračaka crvenila jutarnjeg. Iz ždrijela njegovog izbijaju baklje, on bljuje plamen užaren. Iz nozdrva mu izbija dim kao iz usijanog lonca. Dašak njegov ugalj izgara, vatra izbija iz ždrijela njegovoga. Sila leži u vratu njegovom, strahota izbija iz njega. Meso tijela njegovoga je čvrsto; izliveno na njemu – nepomično. Srce mu je poput kamena tvrdo i čvrsto, kao kamen mlinski. Junaci zadrhte kada se pojavi, od očaja se počinju gubiti. Pogodi li ga mač – ne ostaje čitav, kao ni koplje, sulica i strijela. Gvožđe je za njega kao slama i ruda kao drvo truhlo. Nijedna ga strijela ne može nagnuti u bijeg, kamenje iz praćke mu je poput pljeve. Kao slamčica je toljaga za njega i smije se kad sulica nad njim zazviždi. Na njegovom dnu su krhotine oštre, blato on njima ore kao drljačom. Dubine zbog njega ključaju poput lonca, uspjeni more kao pomast u kotlu. Iza njega su usijane staze, valove bi mogao zamijeniti za srebro. Na zemlji mu nema sličnog; stvoren je da bude bez straha. Sve uzvišene on neustrašivo promatra; on je kralj svim ponosnim.” Tad Job odgovori Gospodu: „Spoznajem da sve umiješ i da Ti naum nijedan ne može biti spriječen. ‘Ko je taj što bez mudrosti savjet zavija u crnilo?’ Zaista, ja sam besjedio o onome što ne razumijem, stvarima koje su za mene suviše čudne i neshvatljive! Čuj sada, ja želim govoriti, ja ću pitati, a Ti me podučavaj! Dosada sam o Tebi slušao, ali sada Te oči moje vide. Zato se povlačim i kajem, pred Tobom se ponižavam u prahu i pepelu!” Kada je Gospod dovršio svoju besjedu Jobu, on reče Elifazu iz Temana: „Srdžba Moja je planula na tebe i tvoje prijatelje jer niste o Meni pravo zborili kao Moj sluga Job. Zato sada uzmite sedam junaca i sedam ovnova i pođite Mom slugi Jobu i povedite ih kao paljenice za vas same! Neka se Moj sluga Job moli za vas jer ću samo njegove molbe uslišiti, da prema vama ne postupam po oholosti vašoj jer niste pravo o Meni zborili kao Moj sluga Job.” Tad pođoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha, Sofar iz Naama i učiniše onako kako im je Gospod naredio. I Gospod sasluša Jobovu molitvu. I Gospod preokrenu sudbinu Jobovu dok se molio za svoje prijatelje; Gospod udvostruči sve što je Job prije imao. I sva braća i sestre, svi prijatelji i poznanici Jobovi se vratiše te su jeli u kući njegovoj; žalili su ga i tješili zbog svih nevolja koje je Gospod poslao na njega i svi mu pokloniše po srebrenjak i prsten zlatni. I Gospod blagoslovi kasniji život Jobov i više nego prijašnji; on dobi četrnaest hiljada ovaca, šest hiljada kamila, hiljadu jarmova volova i magarica. I rodi mu se još sedam sinova i tri kćeri. Prvoj dade ime Jemima, drugoj Kasija i trećoj Keren Hepuk. I u zemlji čitavoj ne nađoše tako lijepe djevojke kao Jobove kćeri. Otac im dade dio baštine među braćom. Job je poslije toga živio još stotinu i četrdeset godina te vidio svoj rod do četvrtog koljena. I umro je star, bogat danima. Blago onome koji ne slijedi savjet bezbožnika, koji ne ide putem grešnika i koji ne sjeda u društvo podrugljivaca, nego radost svoju nalazi u Zakonu Gospodnjem, i o Zakonu Njegovu misli dan i noć! On je kao stablo zasađeno pored voda tekućica koje u svoje vrijeme plodove donosi i čiji listovi nikada ne vehnu; u svemu što čini ima uspjeha. Ne! Takvi bezbožnici nisu, oni su kao pljeva koju vjetar raznosi! Zato bezbožnici neće opstati na Sudu, niti grešnici u zajednici pravednih. Jer Gospod poznaje put pravednika; a bezbožnikâ put vodi u propast. Zašto se bune narodi? Što puci spletkare uzalud? Kraljevi zemaljski ustaju, i knezovi vijećaju protiv Gospoda i Pomazanika Njegova: „Razbit ćemo okove njihove i jaram njihov zbaciti.” Onaj što na Nebu kraljuje smije se, Gospod im se podruguje, tad će im pripovijedati u srdžbi silnoj i zbunjivati ih gnjevom Svojim: „Ja kralja Svoga ustoličih nad Sionom, Svojom svetom gorom.” Besjedit ću o Gospodnjoj odluci, jer On mi reče: „Ti si Sin moj i Ja te rodih danas. Zatraži samo, narode ću ti u baštinu dati i u posjed sve krajeve zemaljske. Vladat ćeš njima palicom gvozdenom i razbit ćeš ih kao sud lončarski.” Zato se urazumite sada, kraljevi, i budite upozoreni, vladari zemaljski! Gospodu služite sa strahom i veselite se trepteći. Ljubite Sina, da se ne razgnjevi, da ne propadnete na putu kad plane srdžba Njegova! Blagoslovljeni su svi koji se Njemu utječu! Ah Gospode, kako je mnogo neprijatelja mojih! Mnogo ih ustaje na me, mnogi o mojoj duši zbore: „Nema mu spasenja kod Boga!” Ali Ti Gospode, Ti si štit moj, slava moja, onaj što mi glavu uzdiže. Iz sveg glasa zavapih Gospodu i On me usliši sa Svoje Svete gore. Legao sam i zaspao, i probudih se, jer me Gospod štiti. Zato se ne bojim hiljada dušmana koji me opsjedaju. Digni se, o Gospode, pomozi mi, Bože moj! Jer neprijatelje moje tučeš po obrazima i lomiš zube bezbožnika. Spasenje je u Bogu. Blagoslovi narod Svoj! Usliši me kada zovem, Bože, pravdo moja! Ti, koji si mi nevolje olakšao! Smiluj se i primi moju molitvu! O, sinovi čovječiji, dokad ćete čast moju okretati u sramotu? Zašto ispraznost ljubite i laži slijedite? Znajte, Gospod uzvisuje odanog slugu Svoga, Gospod će čuti kada Ga pozovem. Dršćite, i ne griješite! Mislite u srcima svojim dok ste na postelji i utihnite! Pravedne žrtve prinosite i uzdajte se u Gospoda! Mnogi kažu: „Ko će nam pokazati dobra? Obasjaj nas, Gospode, svjetlom lica Svoga!” Više si mi ulio sreće u srce nego kad obilno rode žito i vino. Mirno ću leći i zaspati, jer mi Ti, Gospode, daješ siguran počinak. O, Gospode, čuj riječi ove, jecaje moje razaberi! Osvrni se na vapaje, o Kralju moj i Bože, Tebi se molim! Gospode, zorom mi glas čuješ, već ujutro Tebi spremam žrtve i posmatram. Nisi Bog pokvarenosti, zlo ne ostaje uz Tebe. Hvalisavci se tope pred pogledom Tvojim, mrziš sve koji zlodjela čine. Ti ubijaš lažova, krvožednog, i varalicu prezireš, o Gospode. Ali po velikoj ljubavi Tvojoj dopuštaš da uđem u Tvoj dom, i molit ću se okrenut Svetom domu, pun poštovanja. Gospode, vodi me u pravdi Svojoj uprkos neprijateljima mojim, put Svoj poravnaj preda mnom. Jer u ustima njihovim istine nema, srce im je provalija tamna, grlo im je grob otvoren i laskava jezika su oni. Osudi ih, o Bože! Ne daj da uspiju nakane njihove, za prestupe mnoge odbaci ih, jer oni se suprotstavljaju Tebi! Ali radost pokloni svima koji se uzdaju u Tebe, pusti neka vječno slave pod štitom Tvojim i neka se vesele oni što Tvoje ime ljube! Jer Ti, o Bože, blagosloviš pravednika, kao štitom obavijaš ga milošću Svojom. Gospode, ne kažnjavaj me u srdžbi Svojoj, i u gnjevu Svome me ne kori. Smiluj mi se, o Gospode, jer sam iznemogao, izliječi me, o Gospode, jer kosti mi dršću od straha, duša je moja potresena, a Ti, o Gospode – dokle ćeš. Vrati se, o Gospode, i spasi dušu moju, spasi me radi postojane ljubavi Svoje. Jer u smrti ne misle na Te, hvalospjev ko će da pjeva u carstvu mrtvih? Iznemogao od jecanja, cijelu noć suzama oblijevam i ležaj svoj suzama natapam. Oko mi presahlo od tuge, jer mnogi su neprijatelji moji. Odstupite od mene zločinci, jer Gospod je čuo moj plač! Gospod je uslišio vapaje moje, Gospod je primio molitvu moju! Neka se postide i uznemire neprijatelji moji, jer će uskoro biti odvraćeni i osramoćeni. Gospode, Bože moj, kod Tebe utjehu tražim, od svih progonitelja oslobodi me i spasi! Da mi dušu ne zgrabe kao lav što razdire, a nema ko da me izbavi. O Gospode, ako to učinih, ako je nepravda na rukama mojim, ako zlom vratih prijatelju svome, ako sam pljačkao neprijatelja bezrazložno, neka mi dušman onda dušu progoni, neka je stigne i zgrabi u sili svojoj, neka život moj zgazi na crnoj zemlji i čast moju u prašinu baci. O, Gospode, digni se u srdžbi Svojoj, protiv oholosti neprijatelja mojih ustani. Probudi se! Sazovi za mene Svoj sud! Neka Te sazove svih naroda skup, sjedi nad njima visoko. Gospod će suditi narodima! O Gospode, Ti presudi po pravednosti mojoj i nevinosti koja je u meni. Dokrajči bezakonje bezbožnika, pravedne ojačaj milošću Svojom, jer Ti kušaš srca ljudska i ispituješ bubrege njihove, o pravedni Bože! Bog je moj štit, što čestita srca spašava! Bog pravedan je sudija i svaki dan prijeti. Ako se ne obrate, mač će Svoj naoštriti i lukom Svojim pravo zapeti, spremiti protiv njih smrtno oružje i strijele Svoje plamenom užariti. Pogledaj, tamo jedan gaji zlo u duši, nepravdom i pakošću zatrudni. Iskopa drugom jamu i sam u nju pade. Pakost koju izrodi pade i vrati se čelu njegovom, nepravda mu se sruči na vlastitu glavu. Hvalit ću Gospoda pravednog, pjevat ću hvalu Gospodu, najuzvišenijem! O, Gospode, vladaru naš, kako je divno Tvoje ime na zemlji prostranoj, slava je Tvoja iznad nebesa! U ustima djece i dojenčadi slava je već Tvoja i moć, što sramoti mrzitelja i ušutkuje zlotvora. Gledam nebesa, djelo prstiju Tvojih, zvijezde i mjesec koje si stvorio; tad pomišljam: šta je čovjek da na njega misliš, sin čovječiji kojega čuvaš? Ti ga učini manjim od Boga, ali ga ovjenča slavom i čašću. Učinio si ga vladarom djela Svoga i sve mu pod noge podložio; ovce i ovnove, divlje zvijeri, ptice nebeske i morske ribe, sve što plovi stazama morskim. O, Gospode, kako je divno ime Tvoje na zemlji cijeloj! Slavim te Gospode svim srcem svojim, prisjećam se svih čudesa Tvojih! Radovat ću se Tebi, veseliti i pjevati imenu Tvome, o Svevišnji! Jer kad se neprijatelji moji okrenuše, posrnuše i propadoše pred Tobom. Bio si vođa moga prava i pravedni sudija na prijestolju. Prekorio si narode i dao da zauvijek propadnu; imena si njihova izbrisao dovijeka. Neprijatelji propadoše i ostadoše među ruševinama, gradove si njihove porušio i pomeo, samo sjećanje na njih izbrisao. Ali Gospod stoluje dovijeka, učvrstio je prijestolje Svoje pravde radi. Pravdu će donijeti krugu zemaljskom i narodima presuditi pravedno! Gospod je utočište potlačenom, tvrđava u danima nevolje. U Tebe se uzdaju oni koji Te poznaju, jer Gospode, ne ostavljaš one koji Te traže. Pjevajte Gospodu, koji na Sionu stoluje, među narodima širite glas o djelima Njegovim. Jer Onaj koji osvećuje djela krvnika zna za njih; znajte da On ne zaboravlja krik jadnika. Smiluj mi se, Gospode, pogledaj kako me tlače mrzitelji moji, o, Ti, koji me izbavljaš pred kapijama smrti, da objavljujem svu slavu u kapijama kćeri Siona, da kličem od radosti spasenja. Narodi propadoše u jamu koju sami iskopaše, noge im se zapletoše u mrežu koju sami postaviše. Gospod se prikazao! Održao je sud! Bezbožnik se spleo u djelo ruku svojih. Bezbožnici će u carstvo mrtvih, svi narodi što Boga zaboravljaju. Jer jadnik neće dovijeka biti zaboravljen, i nada siromaha neće zauvijek uzaludna biti! Ustani, o Gospode, ne daj da čovjek prevlada; presudi narodima! O Gospode, utjeraj im strah u kosti! Neka shvate da su samo smrtnici! Gospode, zašto koračaš tako daleko, što se kriješ u danima nevolje? Od oholosti bezbožnika strada jadnik; neka se sami uhvate u zamke koje postaviše. Jer bezbožnik slavi požudu srca svoga i pohlepni proklinje i ogovara Gospoda. Oholi bezbožnik za Boga ne mari, grešnik Ga ne traži; i svaka mu je misao: „Nema Boga.” Ima uspjeha u svemu što čini, uzvišeni sud je za njega daleko, ismijava sve neprijatelje svoje. U srcu svome zbori: „Nikada se neću spotaći, vazda će ovako biti i zlo me neće snaći.” Usta su mu puna kletvi, prevara i lukavstva, a pod jezikom krije zlobu i nesreću. U zasjedi vreba po selima, krišom ubija nevine, očima jadnike vreba. Skriven vreba poput lava u visokoj travi, leži u potaji da slabog ulovi, hvata ga i u mreži odvlači. Tako bespomoćni stradaju, bivaju smrvljeni, padaju pod silom njegovom. Potom u srcu svome progovara: „Bog je to zaboravio, skrio je Svoje lice i nikada ovo neće vidjeti!” Ustani, o Gospode! Digni, o Gospode, ruku Svoju! Ne zaboravi na muke i patnje jadnika! Zašto da bezbožnik skrnavi Boga i u srcu pomišlja: „Ne! Ja neću biti kažnjen.” Ti to vidiš! Jer znaš za jad i nevolju, u ruci je Svojoj mjeriš. Ti si nada nemoćnih i jedino utočište sirotih i slabih. Slomi ruku bezbožnika i grešnika! I zlobu njegovu kazni dok potpuno ne iščezne. Jer Gospod je kralj dovijeka, i bezbožnici iščeznuše iz zemlje Njegove. O Gospode, čuo si vapaj nemoćnih, osnaži srca njihova i uho im Svoje prikloni. Ti potlačenom i sirotom poklanjaš pravdu, da nijedan čovjek na zemlji tlačitelj ne bude. Kod Gospoda utočište nađoh! Kako mojoj duši možete reći: „Kao ptica bježi do planinskih vrhova svojih.” Jer, gle, bezbožnici su zategli luk, i zapeli strijele na tetive, da u tami gađaju srca pravedna. Kad se temelji razruše, šta da učini pravednik? Gospod je u Svome Svetom hramu, Gospodnje prijestolje je na Nebesima, Njegove oči sve motre, trepavicama kuša sinove čovječije. Gospod kuša pravednika, a iz dna duše mrzi bezbožnika i nasilnika. Neka na grešnike sruči užareni plamen, neka su sumpor, i vjetar ognjeni zasluženi dio njihov. Jer Gospod je pravedan i poštenje ljubi, čestiti će vidjeti Njegovo lice. Gospode, pomozi, jer pravednih je sve manje, i vjerni nestaju među sinovima ljudskim. Lažljivo zbore jedni drugima, dvoličnih srca besjede ispraznim riječima. Neka Gospod iskorijeni sve laskave usne i jezike što se ohole; one koji tvrde: „Jezicima ćemo nadvladati, usne su snaga naša! Ko će nas poraziti?” „Sad ustajem” reče Gospod, „jer su siromasi potlačeni i jadnici vape; da im dam spas za koji mole.” Gospodnje riječi su posve čiste, poput srebra pročišćenog, sedam puta očišćene. Ti ćeš ih Gospode braniti i zauvijek ćeš ih čuvati od roda ovoga. Svuda se skitaju bezbožnici, kad zlo zavlada sinovima čovječijim. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam Davidov. Do kada Gospode? Hoćeš li me zaboravljati na vijeke vijekova? Dokle ću još tešku brigu gajiti u duši i jad u srcu svome nositi dan za danom? Dokle ćeš uzdizati moje dušmane? Gospode, čuj me i pogledaj, oči mi prosvijetli da ne potonem u sivi mrtvila san; da se ne hvali dušmanin moj: „Savladah ga”, i neprijatelj moj da ne kliče kada posrnem! Polažem vjeru u Tvoje milosrđe, i srce mi radost nalazi u spasenju Tvome. Gospodu ću pjevati, Gospodu koji mi učini dobro! Bezumnik reče u srcu svome: „Nema Boga!” Pokvarena su djela njihova, gnusna i naopaka, nijedan ne čini dobra! Gospod sa Neba gleda na sinove ljudske, da vidi ima li razumnih koji Boga traže, ali svi su zastranili i propali, nema ga koji dobro čini, ni jednog jedinog! Neće li se urazumiti oni što narod moj proždiru kao da hljeb jedu, a Boga ne prizivaju? Eno ih u groznoj nevolji, jer Bog je uz rod pravednika. Vi biste upropastili naum siromaha, ali Gospod je njegovo utočište. Ah, neka spas Izraela dođe iz Siona! Kad Gospod sudbu naroda Svog okrene, radovat će se Jakov i klicati Izrael! Gospode, ko će prebivati u Tvome Šatoru? Ko će živjeti na Tvojoj Svetoj Gori? Onaj što korača u nevinosti i pravdu čini, koji u srcu samo istinu zbori. Onaj koji jezikom ne kleveće i koji bližnjem zlo ne čini, koji ne sramoti susjeda svoga. Onaj koji zlikovca prezire, no poštuje one koji se plaše Gospoda. Onaj koji se zakune na svoju štetu, a koji ipak održi riječ svoju. Onaj koji ne lihvari kad novac pozajmi i koji ne prima mito protiv nedužnoga. Onaj ko tako čini neće se pokolebati dovijeka. Čuvaj me Gospode jer u Tebe se uzdam. Rekoh Gospodu: „Ti si moj Bog, nijedno mi dobro preče od Tebe nije!” I sveci zemlje su radost moja najveća, pravedni i časni. Umnožit će se nevolje onih što druge bogove slijede, krvave ljevanice njihove neću prosipati niti će se njihovo ime naći na usnama mojim. Gospod je moja baština i pehar. On je gospodar moje sudbine! Na plodnu zemlju mi konopi padoše, sjajna je baština moja. Hvalim Gospoda koji me savjetuje, koji mi u tišini noći srce opominje. Gospod je uvijek preda mnom, On je uz desnicu moju i zato neću posrnuti. Zbog toga mi se srce raduje, duša kliče, a tijelo spokojno počiva. Jer dušu moju nećeš predati carstvu mrtvih, niti će Tvoj pravednik gledati truhlež. Obznanjuješ mi put života, uz Tebe je radost i ispunjene, uz desnicu Tvoju blaženstvo je vječito. Gospode, čuj pravednu stvar i vapaj moj usliši! Počuj molitvu, jer ne vapim laskavim usnama! Izreci Svoju osudu, jer Tvoje oči vide pravdu! Kušao si moje srce, u noćima me posjećivao, ispitao si me i nisi našao nepravde; ne zgriješiše usta moja. Čuvao sam se staze nasilnika, motreći djela čovječija, slijedeći Riječ usta Tvojih. Korak mi čvrsto prionu uz stazu Tvoju, noga mi je na putevima Tvojim. O Bože, prizivam Tebe jer ćeš čuti, prikloni mi uho i čuj moj govor! Pokloni milost Svoju, spasioče onih koji se utječu desnici Tvojoj. Čuvaj me kao zjenicu oka, zakloni me, sjenkama krila Svojih me zaštiti od bezbožnika koji me napadaju, od neprijatelja smrtnih što me opsjedaju! Gnusna su tvrda srca njihova i u oholosti zbore. Gdje god da kročimo okružuju nas! Pogledima smjeraju, slični su lavu krvožednom i laviću koji u potaji vreba. Digni se, o Gospode, spriječi ih i ponizi! Izbavi mi dušu od bezbožnika mačem Svojim, spasi me desnicom od ljudi, o Gospode, od ljudi kojih je dio ovaj život, čiji želudac puniš Svojim blagom, koji sinova imaju dovoljno i kojima ostavljaju ono što pretekne. A ja ću u pravdi gledati Tvoje lice, i kad se probudim, sit ću ga se nagledati. Ljubim te Gospode, snago moja! Gospod mi je utočište, tvrđava i stijena; Gospod, gora u koju se utječem, rog spasenja, utvrda moja. Prizivam Gospoda, Onoga koji je hvale vrijedan, i spašen sam pred neprijateljima svojim. Kandže smrti me obuhvatiše, bujice Beliala me prestraviše, podzemlja konci me prigrliše, i lanci smrti me okovaše. U strahu prizvah Boga i vapaj svoj uputih Njemu, On začu moj zov iz Hrama, jecaj moj stiže do Njega! Srdžba Njegova potrese zemlju i temelje planina vitkih, dim se diže iz nosnica Njegovih, a iz usta Mu oganj burni gnjevom planu. On nagnu Nebesa i siđe, a oblaci Mu pod nogama mrki, na keruba stade i poletje, na krilima vjetra zaplovi. Ogrnu se mrakom kao plaštom, prekri se vodama mračnim i oblacima tmurnim. Iz bljeska pred njim, iz oblaka izbi ugljevlje užareno. Gospod grmi na nebesima. Svevišnjega glas se ori, tuča i ugljevlje ognjeno. Strijele je svoje ispalio, munjama ih poplašio i rastjerao. Tad se ukaza morsko dno i temelji svijeta se razotkriše od strašne prijetnje Božije, o Gospode, od srdžbe Tvoje! Posla po mene iz nebesa, iz dubokih voda me izvuče. Izbavio me od dušmana silnih, od mrzitelja mojih, onih mnogo jačih od mene. Nasrnuše na me u danima nevolje, no Gospod je bio moj oslonac. Izvede me na prostrane čistine; spasi me, jer sam Mu mio. Tako mi Gospod dade po pravičnosti mojoj, nevine ruke moje nagradi. Jer čuvah staze Gospodnje, i u zlobi se ne odrekoh Boga svoga. Zakone Njegove srcem prigrlih i zapovijedi Njegove ne odbacih, bio sam nevin pred njim i čuvao sam se grijeha svakog. Tako mi Gospod vrati po pravdi, po nevinosti ruku mojih On presudi. Milosrdnom milosrđem vraćaš, a nevinom se nevinošću odužuješ, sa čistim postupaš čisto, a varalicu obmanjuješ, jer spašavaš ponizne, a sramotiš ohole. Ti pališ moju svijeću, Gospode, Bože, tminu moju obasjavaš. Jer uz Tebe gazim dušmane, s Tobom preskačem zidine. Savršen je put Gospodnji, štit svima koji se Njemu utječu. Jer ko je Bog osim Gospoda, i ko stijena osim našeg Boga? Bog što me snagom krijepi, koji me vodi stazom nevinosti. Noge mi učini jelenjim i učvrsti me na visinama, ruke moje uči ratu i sprema ih da rabe luk mjedeni. Dao si mi štit spasenja, desnica Tvoja me krijepi, blaženost Tvoja me uzvisuje. Učvrstio si stope moje, koljena mi ne posustadoše. Gonio sam i sustigao neprijatelje svoje, do njihove propasti ne posustah. Oborio sam ih i oni se više ne uspraviše, padoše pod moje noge, jer Ti si me ispunio žarom borbe, Ti si mi podložio dušmane. Ti si ih natjerao u bijeg; smrvio sam mrzitelje svoje. Dozivaše pomoć – no, spasioca nema; vapiše Gospodu – ali se On ne odazva. A ja ih smrvih kao prašinu koju vjetar raznosi, i zgazih kao blato ulično. Izbavio si me od buna naroda moga i postavio kraljem nad pucima; neznani narodi mi postadoše sluge. Tuđinci mi se pokoravaju, stranci mi se podložiše. Stranci se obeshrabriše, i uplašeni ostaviše utvrde svoje. Živio Gospod! Neka je blažena stijena moja, slavljen neka je Bog moga spasenja! Bog što mi osvetu dodijeli, onaj koji mi je narode podložio, koji me izbavio od dušmana mojih, koji me uzdigao nad neprijatelje, koji me spasio od nasilnika. Zato Te slavim, Gospode, među narodima, i pjevam Tvome imenu! Spasenje veliko daje kralju svome, pomazaniku milost iskazuje, Davidu i potomstvu njegovom zauvijek! Nebesa kazuju slavu Božiju, svod nebeski svjedoči o djelu Njegovom. Dan to danu objavljuje, a noć noći glas predaje, bez riječi i bez šuma, glas je njihov nečujan, a ipak kroz zemlje sve čuje se jeka, tamo suncu razape šator. Ono izlazi kao zaručnik iz ložnice svoje i veseli se kao junak koji putem svojim ide. Ono izvire sa kraja nebeskog i putuje, pa se sa drugim krajem spaja; ništa ne izmiče žaru njegovom. Savršen je Zakon Božiji, što dušu raduje, dokaz Božiji uzvišen je – neuka uči. Naredba Božija savršena – srce sladi, zapovijed čista Božija – oči prosvjetljuje. Neokaljan strah Božiji – vlada svagda, propisi Božiji istiniti – potpuno pravedni. Dragocjeniji od zlata, zlata čistoga, slađi od meda, meda blagorodnog. A i slugu prosvjetljuju oni, velika je nagrada onome ko ih čuva. Ali ko umije propuste svoje da vidi? Od potajnih grijeha me očisti, od oholosti čuvaj slugu Svoga, tad ću biti nevin i čist, slobodan od grijeha golemih. Neka Ti se svide riječi usta mojih i misli srca ovoga, o Gospode, stijeno moja, izbavitelju moj! Neka Gospod usliši molitve tvoje u danima nevolje, neka te ime Boga Jakovljeva zauvijek štiti. Neka ti utjehu šalje iz Svetišta, i neka ti snagu pokloni sa Siona. Neka se sjeti svih tvojih prinosa, i neka mu budu drage paljenice tvoje. Neka ispuni sve želje srca tvoga i da uspjeha svim namjerama tvojim. Da se radujemo spasenju tvome, i u Božije ime razvijemo zastave! Neka Gospod usliši svaku molitvu tvoju! Sada shvatam da Gospod spašava pomazanika Svoga, da će mu odgovoriti sa nebesa svetih pobjedonosnom desnicom Svojom. Neki se diče kolima bojnim, konjima drugi, ali mi se uzdamo u ime Gospoda, Boga našega. Oni posrnuše i padoše, ali mi ustadosmo i ostadosmo uspravni. Bože! Pomozi kralja, neka nas čuje na dan kada ga pozovemo! O Gospode, kralj se veseli Tvojoj moći, o, kako se silno raduje Tvome spasenju! Dao si mu sve što mu je srce priželjkivalo i nisi odbio želje usana njegovih. Jer Ti ga dočeka darovima blagorodnim i ovjenča ga krunom sjajnom od zlata, za život Te zamolio i Ti mu ga dade i dane premnoge – sada i dovijeka. Silna je čast njegova kroz moć Tvoju, uzdigao si ga veličanstvom i sjajem. Ti ga blaženim učini za vjekove i obasu ga radošću prisustvom Tvojim. Jer kralj vjeruje u uzvišenog Gospoda i Njegovom milošću neće posrnuti. Sve neprijatelje će snaći Tvoja ruka i silna desnica sve mrzitelje Tvoje. Bit će im kao u peći ognjenoj kada se pojavi uzvišeno lice Tvoje, i progutat će ih vatra i plamen strašni u srdžbi Tvojoj, o Gospode uzvišeni! Nestat će potomaka njihovih sa zemlje, sjeme im zatri dovijeka među ljudima! Jer domišljaju zlo i spletkare protiv Tebe, no, uspjeti neće, ti ćeš ih natjerati u bijeg i luk Svoj usmjeriti na lica njihova. O Gospode, budi blagoslovljen u moći Svojoj, pjevat ćemo i slaviti snagu Tvoju! Bože moj! O Bože! Zašto si me ostavio? Daleko si od spasenja moga, od jecanja i riječi ovih! Moj Bože, danju Te zovem, noću nemam mira. A ipak Ti si presvet, ustoličen na blagoslovima Izraela! Na Tebe se oslanjaše očevi naši, oni vjerovaše u Tebe i Ti si ih spasio. Tebi su vapili i bili spašeni, na Tebe se oslanjali i nisu bili postiđeni. No, ja sam crv, a ne čovjek, sramota narodu i posve prezren, ismijavaju me, usne razvlače i klimaju glavama: „Uzdao se u Boga cijelim bićem svojim, neka ga On sada izbavi ako Mu je mio!” Da, Ti si bio utočište moje od krila majčina, spas moj bio si kraj grudi majčinih. Tebi sam predan iz utrobe majčine, od krila majčina Ti Bog si moj. Ne budi daleko! Nevolja je blizu, a spasioca nemam! Opkoli me sila volova i bašanski bikovi me opsjedaju. Usta svoja razvlače na me, kao lav koji plijen kida i riče! Razlih se poput vode i kosti mi se rasuše, srce mi se u grudima topi kao vosak, grlo moje je suho poput crijepa i jezik mi se prilijepi uz nepce, jer spustio si me u pepeo smrti. Čopor pasa me opkolio, nečasna rulja me opsjeda, proboli su ruke i stopala moja. Osjetim sve kosti svoje, a oni radosni zure na mene. Dijele haljine moje i bacaju žrijeb za odjeću moju. Ali Ti Gospode, ne budi daleko, silo moja, dođi mi u pomoć. Dušu mi spasi od mača krvničkog, izbavi me od pasa nečasnih! Izbavi me iz ralja lavljih, jer spasio si me pred rogovima ovnova divljih! Govorit ću braći o slavi Tvojoj, slavit ću Te u zajednici! Vi što se Gospode plašite, slavite Ga!, svi vi, potomci Jakovljevi, častite Gospoda, i bojte se, svi sinovi Izraela! Nije prezreo, nije se okrenuo od nevolje bolesnika, nije skrio lice pred njim, počuo ga je kad je vapio! Zato ću Te hvaliti u zboru velikom, pred vjernim Tvojim ću izvršiti zavjete. Bolesnici će jesti i zasitit će se; slavit će Gospoda oni koji Ga traže! Da srca vaša žive dovijeka! Svi krajevi zemlje klanjat će se Tebi, Gospode, pred Tobom klečati mnogi narodi, jer Kraljevstvo je Božije, On je vladar naroda! Velikani svijeta gozbe i mole se Tebi, pred Njim će padati svi kojima se valja vratiti u prah, čak i onaj koji se sam ne održa. Njemu će služiti potomstvo, o Gospodu će govoriti rodovima budućim, o Njegovoj pravdi naviještati narodima koji dolaze, da je sve to učinio Gospod. Gospod je pastir moj, ničeg mi nedostajati neće. Dade mi zelene poljane, i vodi me mirnim vodama. Duši mojoj radost poklanja i put mi pravi pokazuje, radi imena Njegova! Jer iako koračam dolinom smrti, zla se ne bojim, jer Ti si uz mene, Tvoj štap i palica Tvoja, utjeha su moja. Sto preda mnom prostireš, pred pogledima neprijatelja mojih, uljem mi glavu pomazuješ. Čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost Tvoja pratit će mene u svim danima života moga i u Domu Gospodnjem živjet ću dovijeka. Gospodnja je zemlja i sve što je ispunjava, zemlja i svi stanovnici njeni. Jer je On na morima utemelji i na rijekama učvrsti. Ko će se uspeti na Božiju goru? Ko će stajati u svetištu Njegovom? Onaj kome su ruke nevine i srce čisto; onaj čija se duša ne predaje ispraznosti i koji se ne kune riječima lažljivim. Taj će primiti blagoslov Božiji i pravdu od Gospoda, spasitelja svoga. To je rod onih koji Gospoda traže, koji traže lice Boga Jakovljevog! Uzdignite glave svoje, o kapije, i raširite se, o vječna vrata, da Kralj slavni uđe! Ko je taj slavni Kralj? Gospod, moćni i slavni, Gospod, silan u boju! Glave dižite svoje, o kapije, raširite se, o vječna vrata, da Kralj slavni uđe! Ko je taj slavni Kralj? Gospod nad vojskama – On je Kralj slave! Tebi, o Gospode, uzdižem dušu svoju. Moj Bože, u Tebe se uzdam, ne dopuštaj da me postide, da se neprijatelji vesele nevolji mojoj. Doista, oni koji se u Tebe uzdaju neće biti postiđeni, osramotit će se oni koji lahko izdaju! Gospode, pokaži mi puteve Svoje i poduči me stazama Svojim. Vodi me istinom Svojom, pouči me; jer Ti si Bog moga spasa, Tebe čekam kroz dane cijele. Sjeti se, o Gospode, vječne blagodati i milosti Svoje, što oduvijek traju. Ne prisjećaj se grijeha mladosti moje, svih prijestupa mojih; sjeti me se po postojanoj ljubavi Svojoj, zbog dobrote Svoje, o Gospode! Gospod je pravedan i dobar, stoga grešnike uči stazama Svojim, On nemoćne vodi na puteve pravde i podučava ih putevima Svojim. Svi putevi Gospodnji su milost i istina za onoga koji čuva Njegov Savez i Zakon. Gospode, oprosti goleme grijehe moje, zbog imena Svoga! Ko je čovjek koji se Gospoda plaši? Njega će poučiti stazi kojom mu valja krenuti, duša će mu u sreći stanovati, i njegovi potomci će naslijediti zemlju. Gospod je prijatelj onima koji Ga se boje i Savez Svoj objavljuje njima. Oči su moje stalno upravljene Gospodu, On će izbaviti moju nogu iz zamke. Prikloni mi se i budi milostiv, jer sam usamljen i jadan! Olakšaj strah što mi u srcu vlada i izvedi me iz nevolja teških! Pogledaj muke moje i nevolju, i oprosti sve grijehe moje! Pogledaj silu neprijatelja mojih, mnogo ih je i mrze me iz dna duše! Ah, spasi dušu moju, spasi me, ne dopuštaj da budem postiđen, jer Ti si utočište moje. Neka me sačuvaju nedužnost i čestitost, jer u Tebe se uzdam. O Bože, oslobodi Izrael od nevolja svih! Dosudi mi pravo, o Gospode, u nevinosti sam hodio i u Gospoda se potpuno uzdao. Neću se pokolebati! Kušaj me Gospode i ispitaj, istraži bubrege i srce moje, jer postojana ljubav Tvoja je pred mojim očima; koračam u Tvojoj vjernosti. Nisam sjedio sa lažljivcima niti sam općio sa varalicama, mrzim vijeća zlotvora i neću sjedati uz bezbožnika. Ruke svoje perem u nevinosti i obilazim Tvoj sveti žrtvenik da himne ispjevam Tebi i objavljujem čuda Tvoja. Gospode, ljubim Dom u kojem bdiješ i mjesto gdje slava Tvoja stoluje. Dušu moju ne odbacuj sa grešnicima, niti život moj sa krvolocima, na rukama njihovim je zločin i desnica im je mitom ispunjena. A ja ću koračati u svojoj pravdi, spasi me i budi milostiv, Gospode! Noga je moja na pravome putu, i Gospoda želim hvaliti na zboru. Gospod mi je svjetlost i spas, koga da se bojim? Gospod je tvrđava života moga, ko da me prestraši? Kada navale na me zlotvori da mi tijelo žderu, protivnici moji i dušmani, oni posrću i padaju! Jer i onda kada se silna vojska digne protiv mene, u srcu strah ne osjetim, i kad rat plane na me ostajem spokojan i pun pouzdanja. Samo jednu stvar od Gospoda tražim, da bditi smijem u Domu Gospodnjem život cijeli, da mi je dozvoljeno da se divim blaženosti Gospoda moga, da promatram Hram Njegov silni. Jer On će me zaštiti u skloništu svome u danima nevolje, sklonit će me pod Svojim šatorom i visoko uzdignuti poput stijene. Glavu će moju uzdignuti iznad neprijatelja koji me okružuju, a ja ću u Njegovom šatoru radostan prinosit žrtve, pjevat ću i klicati Gospodu. Gospode, čuj vapaj moj i budi milostiv, odazovi mi se kada Te zovem, jer rekao si: „Traži lice Moje!”, a moje srce odvraća: „Tražim lice Tvoje, o Gospode!” Ne skrivaj Svoje lice preda mnom, ne odbij u srdžbi slugu svoga! Ti, pomoći moja, ne odbacuj me i ne ostavljaj, Bože, Spasitelju! Jer otac i mati me ostaviše, ali Ti ćeš me Gospode primiti. Gospode, pouči me stazama Svojim i povedi pravim putem nauštrb silnih neprijatelja mojih. Ne prepuštaj me volji dušmana, jer lažni svjedoci nasiljem i prijetnjama dašću, ustaju protiv mene! Vjerujem da ću vidjeti dobrotu Gospoda u zemlji živih! U Gospoda se uzdaj, ojunači se, i Bog će očvrsnuti srce tvoje! U Gospoda se uzdaj! Gospode, tebe zazivam, stijeno moja, ne ogluši se na me, da neuslišan ne postanem kao oni što u grob silaze! Čuj glas i jecanje moje, kada Tebi vapim, dok ruke uzdižem Svetome hramu Tvome. Ne uzmi me sa onim laskavcima i bezbožnicima koji s bližnjim svojim slatko pričaju, a u srcima pakost i zlo kriju. Daj im po djelima njihovim i po zlu njihovih ruku, dosudi im Gospode, onako kako zaslužuju. Jer oni ne mare za djela Gospodnja i za darovima ruku Njegovih, neka ih obori i više ne podigne! Blagoslovljen neka je Gospod, jer je čuo vapaj moj! Gospod je štit moj i sila, srcu je mom oslonac i pjesmom Ga slavim. Gospod je sila naroda Svoga i tvrđava Njegova pomazanika. O, spasi narod Svoj i blagoslovi Svoje naslijeđe! Budi Njihov pastir i vodi ih dovijeka! Prinesite Gospodu, o sinovi Božiji, Gospodu prinesite slavu i moć! Prinesite Gospodu slavu imena Njegova; slavite Gospoda u ljepotama blaženosti! Gospodnji glas ori nad vodama, Bog slavni grmi, Bog nad širokim morem. Glas Božiji je silan i snažan. Glas Božiji je predivan. Gospodnji glas lomi kedre, glas Gospodnji lomi kedre Libanona, čini da Liban skače poput teleta, a Sirion kao bivolče mlado! Glas Gospodnji sipa plamen ognjeni! Glas Gospodnji potresa pustinje, Gospod trese pustinju Kadeš. Od glasa Gospodnjeg košuta se mladi, sve lišće pada i šume se ogulijevaju, a iz Njegovog hrama odjekuje: „Slava!” Gospod stoluje nad vodama; Gospod je kralj dovijeka! Gospod daje snagu narodu Svome! Neka Gospod blagoslovi Svoj narod mirom! O, Gospode, slavit ću Te jer si me izbavio i nisi dao da se moji dušmani vesele. Gospode, Bože moj, Tebi sam vapio i Ti si me, Svevišnji, izliječio. Gospode, moju dušu si podigao iz carstva mrtvih, život si mi vratio među onima koji silaze u provaliju. O sveci, Gospodu hvalu pjevajte i hvalite Njegovo sveto ime. Jer srdžba Njegova traje za tren, a milost Njegova život cijeli; noć suze donosi, a jutro radost i klicanje. Pomislih u sreći i spokoju: „Nikada se neću spotaći!” Jer Ti si me, Gospode milostivi, utvrdio u sreći, a onda si skrio lice, i ja se smetoh. Tebe sam Gospode zazivao. Tebe molio za spas: „Što Ti koristi krv moja, kada se spustim u jame tamne? Da li će Ti prah slavu odati i pjesmom Te častiti? Čuj me Gospode i budi milostiv; počuj i budi moj spas!” Tada si moju tugu preokrenuo u radost, skinuo kostrijet sa mene i opasao me milinom, da Ti moja slava pjeva hvalu i da se ne utiša. O, Gospode, Bože moj, hvalit ću Te dovijeka! Kod Tebe, Gospode, utočište nađoh, ne daj da me sramote, spasi me u pravednosti Svojoj! Prikloni mi uho Svoje i oslobodi me, budi moćna stijena zaštite moje, tvrđava neosvojiva spasenja moga. Jer Ti jesi stijena moja i tvrđava, radi imena Svoga vodi me i ravnaj. Izbavljaš me iz mreže koju za mene spremiše, jer sila si moja i moć. Svoj duh sam predao u Tvoje ruke, jer si me spasio, Bože vjerni! Mrzim one koji se klanjaju oholim idolima; samo se u Gospoda uzdam! Radovat ću se i klicati milosti Tvojoj, jer Ti vidje svu bijedu moju i poznaješ tjeskobu duše moje. Nisi me dao u ruke dušmanima, nogu moju si na tlu učvrstio. Smiluj mi se, Gospode, jer strahujem, od jada mi slabi oko, duša moja i tijelo, jer dani moji prolaze u gorčini, sva se ljeta moja gube u jecajima, snaga moja klone od krivice i kosti mi truhnu. Ruglo sam dušmanima, susjedima sramota, a strašilo prijateljima svojim; na ulici se preda mnom sklanjaju. Zaboravljaju me kao mrtvaca, postao sam kao sud razbijeni, jer čujem spletkarenje mnogih, užas oko mene dok vijećaju zajedno, dok smišljaju kako da mi život oduzmu. No, Gospode, u Tebe se uzdam. Svjedočio sam govoreći: „Ti si moj Bog!” Sve moje vrijeme je u rukama Tvojim, spasi me od kandži dušmana! Pusti da se svjetlost lica Tvoga spusti na slugu, izbavi me i spasi ljubavlju Svojom postojanom! Gospode, ne daj da se postidim, jer Tebe prizivam! O Bože, neka u stidu potonu bezbožnici, neka zauvijek umuknu u carstvu mrtvih! Neka zanijeme usne lažljive, koje protiv pravednika govore drsko, oholo i prezirno. Kako je velika dobrota koju udjeljuješ onima koji Te se boje, onima koji se utječu Tebi pred sinovima čovječijim! Sklanjaš ih kod Sebe od spletki ljudskih, skrivaš ih u Svome zaklonu od jezika svadljivih! Neka je hvaljen Gospod, jer divno dokaza ljubav Svoju postojanu kad me opsjedoše u gradu, kad sam u smetenosti svojoj pomislio: „Odbačen sam od pogleda Tvojih!” ali Ti si čuo moj glas i jecaj dok sam vapio za spasenje. O sveci, ljubite Gospoda! Jer Gospod čuva odanog slugu Svoga, a silno vraća onima koji se ohole, budite spokojni i snažna srca, svi vi koji se u Gospoda uzdate! Blago onome čiji je prestup oprošten, čiji je grijeh prekriven! Blago onome kome Gospod ne pripisuje krivnju, čiji duh ne krije prevaru. Kosti mi klonuše od neprestanog jecanja kada sam šutio, jer na meni je počivala teška desnica Tvoja, sila moja presahnu kao kad su žege ljetne. Tad sam Ti priznao grijeh svoj i nisam skrivao svoju krivnju, govorio sam: „Priznat ću Gospodu grijeh!” i Ti si me sve oprostio! Neka se zato svako pobožan moli Tebi u vremenima onim kada Te moguće naći; doista ga neće dohvatiti u žuboru silnih voda. Ti si moje utočište, spašavaš me od nevolje, okružuješ radošću spasenja. Učit ću te i pokazivati ti stazu kojom ti valja poći, savjetovat ću te i držati na oku. Ne budi kao mazga i konj nerazumni, koje krotiti moraš uzdom i vođicom jer inače ne ostaju kraj tebe. Mnoge su nevolje zločinaca, ali ljubav okružuje onoga koji se u Gospoda uzda. Radujte se Gospodu i kličite, o pravednici, vičite i slavite, svi vi pravednoga srca! Radosno slavite Gospoda, o pravednici! Hvaliti Ga priliči čestitima! Slavite Gospoda na harfi i svirajte Mu na liri od deset žica! Pjevajte Mu novu pjesmu, vješto svirajte na žicama i vičite! Jer Riječ Gospodnja je pravična, vjernost su sva djela Njegova! On ljubi pravičnost i poštenje, zemlja je ispunjena postojanom ljubavlju Njegovom! Božija riječ nebesa sazda i sva vojska nebeska posta dahom Njegovim; valove morske sabire i bezdane stavlja u spremišta. Neka se zemlja cijela plaši Gospoda, neka se plaše žitelji svi njeni! Jer On progovori i bi tako, naredi i sve se učvrsti! Gospod poništava nakane naroda, mrsi naum puka! No, Gospodnji naum ostaje dovijeka i misli srca Njegova za sva vremena! Blago narodu kojemu je Bog Gospod. Blago narodu kojeg kao baštinu uze! Sa Nebesa promatra, vidi sve sinove ljudske, sa čvrstog trona vidi sve što na zemlji bdiju, On koji je srca njihova oblikovao, koji motri sva djela njihova. Kralju ne pomaže silna vojska, niti se junak spašava snagom svojom, isprazno se od konja nadati spasenju, snaga njegova je uzaludna. Gle, oko Gospodnje je na onima koji Ga se boje i postojanoj ljubavi Njegovoj nadaju, da im duše od smrti spasi, da ih hrani u danima nevolje i gladi. Duše naše uzdaju se u Gospoda. On je naše spasenje i štit. On je radost srcima našim. Njegovo ime je utočište naše! Daj da nas snađe postojana ljubav Tvoja, o Gospode, Tebi se nadamo! Dovijeka ću slaviti Gospoda, zauvijek ću Ga slaviti usnama svojim! Gospodom se hvali duša moja, neka čuju ponizni i neka se raduju! Ah, slavite Gospoda sa mnom, dajte da zajedno uzvisujemo ime Njegovo! Tražio sam Gospoda i On me usliši, spasio me od strahova svih! Ko u Njega gleda razveselit će se, i lica njihova se postidjeti neće. Eno, jadnik jeca i Gospod ga čuje, izbavlja ga svih muka njegovih. Anđeo Gospodnji tabor podiže oko poštovalaca Njegovih i tako ih spašava! Kušajte i spoznajte Gospodnju dobrotu, blago onome ko se u Njega uzda! Bojte se Gospoda, vi sveci Njegovi, jer oskudice ne trpe oni koji Ga se boje! Lavići trpe muku i glad, ali onima koji se u Gospoda uzdaju ne nedostaje nikakva dobra! Dođite djeco i počujte, učit ću vas strahu Gospodnjem. Ko život ljubi i dobrih dana je željan? Jezik svoj sačuvaj zla i usne od riječi laskavih i prevare. Zla se kloni i dobro čini, traži mir i za njim idi. Pogled Božiji mari za pravednicima, uši Njegove čuju vapaj njihov, lice Božije se okreće protiv zločinaca da im sjeme zatre na zemlji. Kada pravednici zavape, Gospod ih čuje i spašava. Gospod je blizak onima slomljenog srca, On spašava onoga koji je duhom klonuo. Mnoge nevolje snalaze pravednika, ali ga Gospod spašava od svih. On čuva kosti svoje, nijedna se slomiti neće. A bezbožnik će od opakosti stradati, platit će svi koji preziru pravednika. Gospod spašava duše sluga Svojih, neće presuditi nijednome koji se u Njega uzda! Gospode! Optuži tužitelje moje i bori se protiv onih što mi borbu nameću! Navuci oklop, zgrabi štit i digni se u moju pomoć! Zavitlaj kopljem i sulicom na dušmane moje, a duši mojoj reci: „Ja sam tvoj spas!” Neka se smetu i postide oni koji vrebaju moj život, neka se posrame i obeshrabre oni što mi zlo spremaju! Neka budu kao pljeva na vjetru, dok ih Gospodnji Anđeo pred sobom tjera! Neka im je staza mračna i uzaludna dok ih Gospodnji Anđeo goni! Bez razloga mi postaviše zamku, bez povoda iskopaše jamu životu mome. Neka ih snađe propast kad se najmanje nadaju, daj da padnu u vlastitu zamku – neka padnu u propast svoju! Tad će se duša moja radovati Gospodu, tad će slaviti u Njegovom spasenju! Kosti će moje govoriti: „Gospode! Ko je sličan Tebi; Ti koji spašavaš jadnika od silnika, siromaha i ubogog od pljačkaša?” Podigoše se opaki svjedoci, ispituju me o onome o čemu ništa ne znam. Na dobrotu moju zlom uzvraćaju dok duša moja pada u osamu! No, ja sam nosio kostrijet kada oni padoše na postelju, dušu mučio postom i pognut se molio Tugovao sam kao da je riječ o bratu ili prijatelju, patio pognut kao neko ko za majkom svojom žali. A oni se ipak obradovaše mome padu, skupiše se protiv mene; nitkovi koji ne poznajem me neprestano razdiru, kao nepristojni gosti na gozbi, škripe zubima na me. O Gospode, dokle ćeš gledati? Dušu moju spasi od poklika njihovih, život moj od lavova spasi! Hvalit ću te u velikom zboru, pred narodima slaviti Tebe! Ne daj da se nada mnom raduju dušmani nepravedni, ne dopuštaj da namiguju oni što me bez razloga mrze, jer oni ne misle o miru, već spletkare protiv mirnih u zemlju. Otvaraju svoja usta protiv mene i viču: „Ha!” Da! Sve su vidjele oči naše! Ti si vidio Gospode! Nemoj šutjeti! O Gospode, ne budi daleko! Gospode, trgni se, ustani, brani moje pravo. Gospode, Bože, vodi parnicu moju! Gospode, sudi mi po pravdi Svojoj, i ne daj da se vesele dušmani! Ne daj da zbore u srcima svojim: „Ha! To je bila želja naša!” Ne daj da viču: „Progutali smo ga!” Daj da se posrame i postide oni koji se nevolji mojoj raduju! Neka su stid i sram haljine onih što se dižu protiv mene! No, daj da dobro snađe one koji se vesele i raduju pravdi mojoj, neka dovijeka viču: „Blagoslovljen Gospod, koji uživa u dobru sluga Svojih!” Tad će jezik moj pripovijedati o pravičnosti Tvojoj, slavi Tvojoj u danima svim! Grešan je zlotvor u dubini srca svoga; straha Božijeg pred očima nema. Jer laska si pred vlastitim očima misleći da se zlodjela njegova ne mogu doznati i prezrjeti. Riječi njegove su prevara i zlodjelo, on više ne mari za dobrom i razumom. Zlo smišlja na postelji svojoj, ostaje na putu opakih i od zločina ne odustaje. Gospode, ljubav Tvoja je do nebesa, do oblaka vjernost Tvoja. Pravda je Tvoja poput planina Božijih, sud Tvoj kao dubina golema; ljude i zvijeri, Gospode, čuvaš. O Bože, kako je dragocjena ljubav Tvoja, u sjeni krila Tvojih sinovi čovječiji utočište nalaze, oni gozbe bogatstvom Doma Tvoga, napajaš ih rijekom slasti Svoje, jer Gospode, kod Tebe je izvor života, u Tvome svjetlu svjetlost vidimo! Ah, nastavi ljubiti one koji Te poznaju, sa pravdom Svojom za one poštena srca! Ne daj da me zgazi noga oholih, neka me ne otjera ruka grešnika! Gle, tamo padoše zločinci, oboreni su i neće više ustati. Ne srdi se na opake i ne zavidi zločincima, oni se suše kao trava i kao mlada zelen brzo venu. U Gospoda se uzdaj i dobro čini, stanuj na zemlji i vjeran budi. Raduj se u Gospodu, a On će ispuniti želje srca tvoga Gospodu prepusti puteve svoje, u Njega se uzdaj i Gospod će te voditi, pravda će tvoja sijati kao svjetlo, poštenje tvoje kao sunce podnevno. Budi smiren pred Gospodom i strpljivo Ga čekaj, ne srdi se na onoga koji uspjeha ima, na čovjeka koji spletkari. Stišaj svoj gnjev i srdžbu ostavi! Samo zlo iz toga proizlazi, jer zločinci će biti zatrti, a naslijedit će zemlju oni koji se u Gospoda uzdaju. Uskoro će nestati zločinac, podrobno ćeš gledati na njegovo mjesto, a nećeš ga tamo naći. Zemlju će zaposjesti krotki, uživat će u miru obilnom. Bezbožnik zlo misli pravedniku i zubima škripi na njega, a Gospod mu se smije, jer zna da Njegov dan dolazi. Mač poteže bezbožnik i luk svoj zapinje da jadnike i siromahe pobije i obori, da pokolje one koji hode pravim putem, no, mačem će vlastito srce probosti i slomit će se njihovi lukovi. Malo blago bolje je u pravednika, nego silno bogatstvo u zlotvora, jer ruke zločinačke će biti polomljene, a Gospod će učvrstiti pravednika. Gospod poznaje sve dane pravednika, baština njihova trajat će dovijeka, neće se postidjeti u danima nevolje, uživat će u obilju dok glad hara. Ali zločinci će propasti! Gospodnji neprijatelji su poput zelenila njiva, oni nestaju, nestaju poput dima. Zločinac posuđuje ali ne vraća, pravednik se sažalijeva i daje, jer zemlju će naslijediti Božiji blagoslovljenici, a prokletnici će biti zatrti. Gospod vodi i učvršćuje čovjekove stope kad mu je mila staza njegova. Ako pravednik posrne, neće pasti, jer ga Gospod drži za ruku. Mlad bijah i ostarih, ali ne vidjeh da je pravednik napušten ili da njegovo potomstvo prosi hljeba. Uvijek je milosrdan i u zajam daje, na njegovom potomstvu je blagoslov. Zla se kloni i dobro čini, i ostat ćeš dovijeka! Jer Gospod ljubi pravednika i pobožnika Svoga ne ostavlja, dovijeka će oni ostati, a zatrt će se sjeme bezbožnika. Zemlju će baštiniti pravednici i živjet će na njoj dovijeka. Usta pravednika mudro zbore, a njegov jezik pravedno govori. On zakon Božiji nosi u srcu i ne posrće. Bezbožnik vreba pravednika i priželjkuje smrt njegovu, no, Gospod ga neće prepustiti dušmanu i neće dati da ga osude na sudu. U Gospoda se uzdaj i drži se puta Njegova. On će te uzvisiti i ostaviti u naslijeđe zemlju, a ti ćeš gledati kako bezbožnici propadaju. Vidjeh oholog bezbožnika kako se širi kao krošnja stabla zelenog, no, on propade i gle, nema ga više. Nisam ga mogao naći premda sam ga tražio. Gledaj čovjeka čestita i neporočna, jer budućnost pripada mirnim. A iskorijenit će se zločinci i potomci bezbožnika zatrti. Spas pravednika je u Gospodu, On je u utočište njihovo u danima nevolje. Gospod ih izbavlja i pomaže. Spašava ih od zločinaca jer se utječu Njemu. Bože, ne kori me u srdžbi Svojoj, ne kažnjavaj me u gnjevu Svome, jer Tvoje strijele me probodoše i Tvoja ruka me silno pritisnu. Tijelo mi je razoreno gnjevom Tvojim, a kosti nemirne zbog grijeha moga, jer zločin moj je golem, kao teško breme tišti me. Rane su moje truhle i smrdljive, zbog bezumnosti moje. Potišten sam i pognut, tugujem kroz dane cijele, užareni su bokovi moji, nema zdrava mjesta na tijelu mome. Slabašan sam i smrvljen, vapim zbog nemira srca svoga. O Gospode, sve moje želje su pred Tobom i vapaj moj Ti nije stran. Srce mi udara, snaga me ostavlja, i svjetlost sahne u očima mojim. Prijatelji i drugovi od nevolja mojih uzmakoše, i bližnji su sada daleko. Oni što mi život vrebaju, zamke postavljaju, oni koji mi nesreću žele, propašću mi prijete i vazda prevare smišljaju. A ja postadoh poput gluhog čovjeka, koji usta ne umije otvoriti, kao onaj koji ništa ne čuje, i koji u ustima nema odgovora. No, Tebe čekam Gospode. Ti ćeš dati odgovor, Gospode, Bože moj! Kazao sam: „Počuj me, neka se ne vesele kada posrnem, neka se ne uzdižu nada mnom!” Jer blizu sam pada, Gospode, i bol me uvijek opsjeda. Priznajem svoju krivicu, žalim zbog grijeha svojih. Ali silni su i moćni dušmani moji, mnogo je onih koji me bez razloga preziru; na moju dobrotu zlom uzvraćaju i mrze me jer dobro tražim. Gospode, ne ostavljaj me! Moj Bože, ne budi daleko! U pomoć mi pohitaj, O, Gospode, spasitelju moj! Rekoh: „Pazit ću na puteve svoje da ne griješim jezikom, usta ću svoja zauzdati sve dok je preda mnom bezbožnik.” Bio sam šutljiv i nijem, glasa ne pustih, no, nevolja se uveća. Moje srce je gorjelo, užariše se misli moje, i jezik progovori. „Gospode, objavi mi kraj moj i krajnju mjeru mojih dana da spoznam prolaznost svoju! Gle, dane si moje dlanom odmjerio, ništavilo su svi dani moji pred Tobom, i zaista, čovječanstvo cijelo pred Tobom je kao dašak! Doista, čovjek hodi kao sjenka, tek je kao dašak; ljudi bogatstvo zgrću, a ne znaju ko će ga pokupiti! A sada, Gospode, na šta sam čekao? Nada je moja u Tebi! Spasi me od grijeha mojih i ne daj da budem podsmijeh nerazumnima! Šutim i ne otvaram usta, jer sve ovo si Ti učinio, skloni Svoj bič, potišten sam silom ruke Tvoje. Kada čovjeka kažnjavaš, kad mu vraćaš za grijehe njegove, sve mu najdraže kao moljac proždireš; doista, cijelo čovječanstvo nije ništa do dašak! Gospode, čuj molitvu i jecaj moj, ne ostaj ravnodušan na suze moje, jer došljak sam kod Tebe, stranac kao svi očevi moji! Odvrati Svoj pogled da se nasmijem prije no što zauvijek odem i nestanem!” Strpljivo sam čekao Gospoda, a On tad prikloni uho Svoje i začu moj vapaj. Izvukao me iz ponora i blata propasti, noge moje na stijeni učvrstio i korake osnažio, dao je novu pjesmu usnama mojim, pjesmu zahvalnicu Bogu našem. Tako će mnogi uvidjeti i plašiti se, uzdati se u Gospoda. Blago čovjeku koji Gospoda učini utočištem svojim, koji se ne obraća ponosnima, onima koji lutaju i lažu. Umnožio si Svoja divna čuda i misli Svoje za nas, o, Gospode, Bože naš; ko ti je sličan? Svjedočit ću i govoriti o njima, ali gle, suviše ih je za riječi! U žrtvama i darovima nisi uživao, ali si otvorio uši moje. Paljenice i žrtve za grijeh nisi tražio. Tada sam kazao: „Evo dolazim, u svitku knjige zabilješka je o meni. Hoću vršiti volju Tvoju, Zakon je Tvoj u srcu mome.” Objavljivao sam radosnu vijest spasenja u velikom zboru, gle, usne svoje zauzdavao nisam, o, Gospode, Ti to znaš! Spasenje Tvoje nisam skrio u svome srcu, o Tvome spasu i istinama sam govorio. Nisam tajio Tvoju postojanu ljubav i vjernost pred velikim zborom. A Ti, Gospode, ne zatvaraj srce Svoje preda mnom, Tvoja ljubav i vjernost će me održati dovijeka! Jer bezbrojna zla me opsjedaju, grijesi me stigoše i vid me ostavi, više ih je no dlaka na glavi mojoj, i hrabrost me moja napušta! Gospode, neka Ti je milo da me spasiš; Gospode, dođi mi u pomoć! Daj da se postide oni što zbrajaju sramotu i razočarenje, oni koji mi hoće život oduzeti; daj da se odvrate i osramote oni što uživaju u patnji mojoj! Neka se skamene u sramoti svojoj svi koji mi kazaše: „Ha, Ha!” Ali neka se vesele svi koji Te traže, i neka radost u Tebi nađu; daj da oni koji ljube Tvoje spasenje dovijeka kliču: „Gospod je uzvišen!” A Gospod mari za mene premda sam jadnik bijedni. Ti si pomoć moja i spas, Bože moj, ne kasni! Blago onome koji na sirotog misli, Gospod ga spašava u danima nevolje, Gospod ga štiti i u životu drži, na zemlji ga sretnikom zovu; Ti ga ne prepuštaš dušmaninu! Gospod ga poji na bolesničkoj postelji, bolest mu u zdravlje okreće! Govorio sam: „Gospode, smiluj mi se i dušu moju spasi, jer o Tebe se ogriješih!” Dušmani moji zlo smišljaju i zlurado viču: „Kada će umrijeti da mu ime nestane?” A kad jedan od njih dođe da me posjeti, laskavo govori, u srcu mu se zloba skuplja, a vani već kleveće. Svi mrzitelji moji spletkare i šapuću, najcrnje zlo mi smišljaju. Govore: „Bolest ga obuzela, ko jednom padne, ustati neće!” Čak je i prijatelj moj bliski, onaj koji je jeo moga hljeba, podigao petu protiv mene. Ali Ti, Gospode, budi milostiv, uspravi me da im mogu uzvratiti! Tako ću znati da sam Tebi mio, Gospode; neprijatelj neće veselo klicati jer me nadvladao! Održao si me zbog nevinosti moje, postavio pred Sobom dovijeka! Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, od vijeka do vijeka! Amin, Amin! Kao što košuta žudi za izvorom čistim, tako duša moja žudi za tobom, o Gospode. Duša je moja željna Gospoda, Boga živoga, o, kada ću doći i stati pred Boga? Suze su mi bile hljeb danima i kroz noći cijele jer mi svakodnevno prebacuju: „Gdje ti je Bog?” Sjećam se ovih stvari, dok dušu svoju olakšavam; kako sam nekoć išao u mnoštvu, predvodeći ih Domu Gospodnjem, uz radosno klicanje i pjesmu. Dušo moja, što si tako posrnula i klonula u meni? Uzdaj se u Boga, jer ću Ga ponovo slaviti, spasenje moje, Boga moga! Duša je moja klonula, zato se prisjećam Tebe u zemljama Jordana i Hermona s brda Misara. Bezdan doziva provaliju šumom vodopada Tvojih, sve vode Tvoje i valovi silni preko mene pređoše. Danju Gospod ljubav Svoju daje, a pjesma Njegova me u noćima prati, molitva Bogu života moga. Gospodu, stijeni svojoj, rekoh: „Zašto me zaboravljaš, o zašto patim dok me dušmani tlače?” Dušmani mi se izruguju, kao da smrtonosnu ranu na kostima nosim, i predbacuju mi: „Gdje ti je Bog?” Dušo moja, što si tako posrnula i klonula u meni? Uzdaj se u Boga, jer ću Ga ponovo slaviti, spasenje moje, Boga moga! Bože pravde! Ah, istjeraj stvar moju pred narodom bezbožničkim, od zlotvora i varalice me odbrani! Jer Ti si Bog kojem se utječem; zašto si me odbacio? Zašto da patim dok me tlače dušmani moji? Pošalji istinu i svjetlost Svoju, neka me vode Svetoj gori i u šatore Tvoje! Tad ću poći Božijem žrtveniku, Bogu, silnoj radosti mojoj! Dušo moja, što si tako posrnula i klonula u meni? Uzdaj se u Boga, jer ću Ga ponovo slaviti, spasenje moje, Boga moga! Gospode, vlastitim ušima smo čuli, očevi nam naši kazivaše, kakva si čuda učinio u njihovo vrijeme i u danima prošlosti, minulim i davnim! Rukom si Svojom rastjerao narode, a njih si posadio, udario si narode, ali njih oslobodio; jer nisu mačem vlastitim zemlju stekli, nisu se svojom rukom spasili, nego Tvojom rukom i desnicom, svjetlom lica Tvoga, jer si se njima veselio. O, Bože, Ti si moj kralj! Daj spasenje Jakovu! Kroz Tebe rušimo neprijatelje, Tvojim imenom gazimo one koji se protiv nas dižu! Jer ne uzdam se u luk svoj niti je mač pomoć meni, jer Ti si nas spasio od neprijatelja naših, Ti si postidio mrzitelje naše. Dičili smo se Bogom svakoga dana i blagoslovit ćemo Tvoje ime dovijeka! No, Ti si nas odbacio i ostavio, nisi pošao sa četama našim, dao si da se pred dušmanima razbježimo, a plijen ratni stekoše mrzitelji naši, predao si nas kao ovce na klanje i rasuo među narodima, narod svoj si dao u bescjenje i nisi tražio mnogo, dao si da budemo ruglo susjedima našim, podsmijeh i igrarija onima oko nas, poruga smo narodima, podsmijeh pucima mnogim. Sramota moja je vazda preda mnom, stid mi lice prekriva, zbog glasa podrugljivca i laskavca, zbog dušmanina i osvetnika. Sve ovo nas je snašlo, a ipak Te nismo zaboravili, nismo prekršili Savez Tvoj. Naše srce nije uzmaknulo, nismo skrenuli sa staze Tvoje; a ipak si nas smrvio u jazbini šakala i smrtnom nas tamom zavio! Da smo ime Boga našeg zaboravili, da smo ruke pružili bogu tuđem, zar Bog to spoznao ne bi? On poznaje tajne srca svih. Ali zbog Tebe nas ubijaju i tlače iz dana u dan, za njih smo ovce za klanje. O, Gospode, digni se! Zašto spavaš? Probudi se i ne odbacuj nas dovijeka! Zašto skrivaš lice i zaboravljaš jad i muku našu? Jer naše duše su kao prašina rasute, a tijela naša uz zemlju priljubljena. Ustani! Priteci nam u pomoć! Spasi nas zbog postojane ljubavi Svoje! Moje srce je ispunjeno pjesmama slatkim; stihove svoje pjevam kralju, jezik moj je pero pisara spretnog. Ti ljepši si od svih sinova ljudskih, po usnama ti milina prosuta, Bog te dovijeka blagoslovio. Mač svoj pripaši uz bedra, junače, u sjaju svome i dostojanstvu! Zajaši u slavi svojoj pobjednički, za pravdu, krotkost i istinu; daj neka te tvoja desnica nauči čudima divnim! Oštre su strijele tvoje užarene, pred njima narodi padaju, prodiru one u srca neprijatelja kraljevih. O, Bože, prijestolje Tvoje ostaje dovijeka, i žezlo pravedno – žezlo je Kraljevstva Tvog. Ti pravdu ljubiš, a bezakonje zatireš, i zato te Gospod, Bog tvoj, pomazao, uljem blaženosti kao nikoga od drugova tvojih! Smirnom, alojom i kasijom ti mirišu haljine, iz dvorova bjelokosnih harfe te vesele. Kraljeve kćerke počasna su pratnja tvoja, zdesna ti je kraljica u zlatu ofirskom. „Slušaj kćeri, pogledaj i oslušni: Dom oca svoga i narod ti zaboravi! A zaželi li kralj ljepotu tvoju, ti mu se podloži i pokloni, jer on je gospodar tvoj. Tirski narod će sa darovima doći, naklonost tvoju tražit će prvaci njihovi.” Predivna korača kći kraljeva, sva u haljinama zlatom vezenim. U haljini od šarena veza je kralju dovode, djevice joj pratnja, drugarice njezine. S klicanjem i radošću one uđoše u palače moćnoga kralja. Očeve tvoje naslijedit će sinovi, kraljevima ih postaviti na zemlji cijeloj. S koljena na koljeno prenosit ću ime tvoje, hvalospjeve će ti narodi dovijeka pjevati. Bog je naše utočište i sila, pomoć u danima nevolje. Stoga se ne plašimo kad se zemlja trese, kada se planine survaju usred mora, kad vode huče i ključaju, kad se planine ljuljaju od moći Njegove. Rukavci i rijeke raduju grad Božiji, Dom Svevišnjega. Bog je u njemu, poljuljati se neće. Bog će pomoći kada svane jutro rano. Narodi divljaju i kraljevstva se tresu, kad glas Njegov zagrmi, zemlja se rastvori. Gospod nad vojskama je sa nama, Bog Jakovljev je naša tvrđava neosvojiva. Dođite i gledajte djela Božija, strahote koje na zemlji načini. On ratove prekida, slama luk i koplje, a kočije pali ognjem užarenim. „Umirite se i shvatite da sam Ja Bog, bit ću slavljen u narodima svim, slavljen na zemlji cijeloj!” Gospod nad vojskama je sa nama, Bog Jakovljev je naša tvrđava neosvojiva. Plješćite, o, narodi svi! Kličite Bogu pjesmama radosnim! Jer plašiti se treba Boga, Svevišnjega, moćnog kralja nad zemljom cijelom! Narode je podložio, stavio ih pod noge naše. Baštinu za nas odabrao, ponos Jakova, miljenika Njegova. Bog uzlazi uz klicanje i zvukove truba zvučnih. Pjevajte, pjevajte Gospodu! Hvalite, o hvalite, Kralja našeg! Jer Bog je kralj zemlje sve, pjevajte Mu pjesme krasne! Bog nad narodima vlada i stoluje na presvetom prijestolju Svome. Prvaci naroda svih se skupljaju, onako kako se skupio narod Boga Abrahamova! Jer štitovi zemlje su Božiji, uzvišen je dovijeka! Uzvišen je Gospod i visoko slavljen u gradu Boga našeg! Divna je sveta gora Njegova, krasne visine njene, veselje zemlji svoj, Sionska gora na sjeveru, grad Kralja silnoga! Bog se u dvorima obznanio kao tvrđava silna! Jer, gle, kraljevi se udružiše i zajedno navališe na nju, a kad ju vidješe, prestrašiše se i zbunjeni se razbježaše, Tu ih trepet obuze i strah kao porodilju. Istočnim vjetrom si porazbijao lađe taršiške! Gle, kako smo čuli, tako smo i vidjeli, u gradu Gospoda nad vojskama, u gradu Boga našeg, kojeg će očuvati dovijeka! Gospode, prisjećamo se ljubavi Tvoje u središtu Tvoga Hrama. Bože, kako ime Tvoje stiže do kraja zemlje, tako i slava Tvoja obuhvata svijet cijeli. Desnica Tvoja je pravdom ispunjena! Daj da se Sion veseli! Neka se Judine kćeri vesele Tvome sudu! Obiđite oko Siona, pogledajte, izbrojte kule, pogledajte čvrste bedeme i prođite kroz palače, da biste kazivali nasljedstvu svome, da Gospod je Bog naš dovijeka i da nas vodi i preko smrti naše! Čujte, narodi svi, poslušajte, svi stanovnici zemlje, pučani, a i vi prvaci, svi zajedno, siromasi i bogati! Zborit ću mudro; razumjet ćete misli srca moga! Uho ću svoje prignuti izrekama, i uz harfu riješiti zagonetku svoju. Što da se plašim u danima nevolje, kad me opsjedaju grijesi tlačitelja mojih, njih, što se na svoje blago oslanjaju i oholo razmeću svojim imanjem? Ali doista, ni brat brata ne može iskupiti, ili Bogu platiti cijenu života njegovoga, jer otkup je previsok i nikada ga nije dosta, da bi zauvijek koračao zemljom ovom i da bude pošteđen provalije! Jer on vidi da i mudraci moraju umrijeti; tako će i nerazumne i budalaste snaći smrt, i blago svoje će ostaviti drugima. Grob tamni je njihov vječni dom, stanovište njihovo kroz koljena sva, no, čovjek u svojoj raskoši ne traje dugo, sličan je stoci koja ugine. Takav je put oholih, a ipak se ljudi na njih ugledaju. Poput ovaca padaju u podzemlje, smrt im je pastir, a pravednici jutrom njima vladaju. Izgubit će se u carstvu mrtvih bez staništa i doma. Ali Bog će spasiti moju dušu iz carstva mrtvih, primit će me! Ne plaši se kad se drugi bogati, kad se množi slava doma njegova, jer neće u smrt ponijeti ništa sa sobom, slava njegova ne ide za njim! Premda ga smatraju sretnim dok žive, a i tebe hvale kad te sreća služi, i njegova duša će se pridružiti očevima svojim, koji nikada više neće ugledati svjetlost dana! Ali čovjek u svojoj raskoši ne traje dugo, sličan je stoci koja ugine. Gospod, Bog silni, progovara, zemlju doziva od izlaska sunca pa do zalaska. Iz Siona, ljepote savršenstva, izbija sav sjaj Božiji. Naš Bog dolazi i ne miruje, vatra žarka je pred Bogom, oko Njega vihor snažni. On nebo visoko i zemlju saziva, da sudi narodu Svome: „Saberite mi blaženike Moje, koji žrtvom Savez sa Mnom sklopiše!” Nebesa obznanjuju pravdu Njegovu, Bog sâm je sudija! „Slušaj narode Moj, a Ja ću govoriti; o Izraele, svjedočit ću protiv tebe: Ja Gospod, tvoj sam Bog! Ne korim vas zbog prinosa vaših, paljenice su vazda preda Mnom. Neću ti iz doma uzeti junca, niti magarca iz torova. Jer sve su životinje šumske Moje, mnoštvo je zvijeri u gorama. Poznajem sve ptice na planinama, Moje je sve što se miče u poljima. Kad bih ogladnio vama rekao ne bih, jer Moja je zemlja i sve na njoj. Zar da jedem meso bikova ili da krv jaraca pijem? Prinesi Bogu žrtvu zahvalnicu, ispuni zavjete date Svevišnjem, sazovi Me u danima nevolje, spasit ću te, a ti ćeš Me slaviti!” Ali zločincu Gospod poručuje: „Što naredbe Moje tumačiš i što u usta uzimaš Savez Moj, ti kojem stega ne prija, te riječi Moje iza leđa bacaš? Kada zločinca vidiš, s njim pristaješ, i sa preljubnicima se družiš, usne tvoje zlo kazuju i jezik tvoj prevaru sprema. Protiv brata svoga govoriš, i sina majke svoje sramotiš. Sve si ovo učinio, a Ja sam šutio? Tada si pomislio da sam poput tebe, no, sad te kažnjavam i osudu pred tebe postavljam! Zapamtite dobro, vi, što Boga zaboravljate, da vas ne iskorijenim i da ne bude nijednog vrijednog spasa! Slavi Me onaj koji žrtvuje zahvalnice, onaj koji pravo uređuje staze svoje; njemu ću pokazati spasenje Božije!” O Gospode, budi milostiv po ljubavi Svojoj, po silnoj milosti grijehe moje izbriši! Gospode, očisti krivnju moju i grijehe speri. Jer grijehe svoje priznajem i pogreške moje su svagda preda mnom. Samo Tebi, o Tebe sam se ogriješio, činio ono što je zlo pred očima Tvojim; bit ćeš pravedan kad progovoriš, bezgrešan u Svojoj presudi! Gle, u krivnji sam rođen, majka me u grijehu začela. Gle, najsnažnije ljubiš iskrenost, u dubini duše me mudrosti učiš. Očisti me izopom, operi me i bit ću bjelji od snijega! Daj da čujem radost i veselje, neka se vesele kosti koje si slomio! Odvrati lice od prestupa mojih, izbriši sva zlodjela koja učinih! Čisto mi srce nanovo stvori i postojan duh u meni obnovi! Ne odbacuj me od lica Svoga i ne odvraćaj Svoj Sveti Duh! Vrati mi radost Svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim. Tad ću bezakonike učiti stazama Tvojim, grešnici će se vraćati Tebi! Gospode, oslobodi me od grijeha krvavog, i tad ću glasno pjevati o pravdi Tvojoj, o, Bože, Bože spasenja moga! Gospode, oslobodi usne moje i one će glasno pjevati Tvoju pravdu! Žrtve Ti mile nisu; jer bih prinosio, paljenice Ti ne primaš. Žrtva Bogu je duh slomljen; Bože, srce jadno i slomljeno nećeš prezrjeti. Dobro čini Sionu veselja svoga radi; nanovo podigni zidine Jerusalema; tad ćeš se radovati žrtvama pravednim, paljenicama i prinosima; bikove će prinositi na žrtveniku Tvome. Šta se hvališ zlom svojim, silniče? Postojana ljubav Gospodnja traje dovijeka! Spletkaru! Zlo smišljaš svojim jezikom oštrijim no britva! Zlo ti je milije od dobra, laž draža od pravednosti! Mile su ti riječi pogubne, lažljivče! Ali znaj da će te Bog dovijeka srušiti: uhvatit će te i izvući iz šatora, iskorijenit iz zemlje živih! Pravednici će gledati sa užasom, ismijavat će te govoreći: „Gle, to je onaj čovjek kojem Bog nije utočište, nego veliko bogatstvo, koji se osilio zlom svojim!” No, ja sam poput zelene masline u Domu Božijem, uzdam se u milost Božiju, sada i dovijeka. Vječno ću Te hvaliti, jer Ti si sve učinio. Čekat ću Tvoje ime, jer je dobrota pred licem Tvojih pobožnika! Bezumnik reče u srcu svome: „Nema Boga!” Pokvarena su djela njihova, gnusna i naopaka, nijedan ne čini dobra! Gospod sa Neba gleda na sinove ljudske, da vidi ima li razumnih koji Boga traže, ali svi su otpadnici i pokvareni, nema ga koji dobro čini, ni jednog jedinog! Neće li se urazumiti oni što narod moj proždiru kao da hljeb jedu, a Boga ne prizivaju? Eno ih! Drhte od straha, gdje straha i nema! Jer Bog rasipa kosti onih koji te opsjedaju; sramotiš ih, jer ih je Bog odbacio! Ah, neka spas Izraela dođe iz Siona! Kad Gospod sudbu naroda Svog okrene, radovat će se Jakov i klicati Izrael! O Gospode, spasi me po imenom Svome, opravdaj me silom Svojom! O Bože, čuj molitvu moju i usliši riječi sa usana ovih! Tuđinci ustadoše protiv mene, život moj silnici traže, a Boga pred očima nemaju. Gle, Bog mi pomaže, Gospod je uzdanica života moga! Dušmanima će vratiti zlo njihovo; satri ih u vjernosti Svojoj! Žrtvovat ću Ti mile volje, o, Gospode, hvalit ću ime Tvoje, jer je dobrota! Pred svakom nevoljom me sačuvao, a moje oko vidje postiđene neprijatelje! Gospode, čuj molitvu i ne krij se od molbi mojih, poslušaj me, usliši me, smeten sam u tjeskobi svojoj i vapim zbog vike dušmana i gnjeva zločinaca, nasrću na me osudama svojim i bijesno me progone. Moje srce je preplašeno, na me pade plašt smrtnoga straha, užas i trepet me opsjedaju i groza me gnusna obuzima. I tako vičem: „O kad bih imao krila, krila golubinja, daleko da letim, daleko i da tamo mirujem. Gle, daleko bih letio i nastanio bih se u divljini, i brzo bih sklonište potražio pred olujom i vihorom.” Gospode, satri ih i jezike im razjedini, jer vidim u gradu nasilje i svađu! Danju i noću tako šetaju zidinama, a unutra vlada nepravda i podlost. Usred njega pohlepa vlada, s trga ne odlazi tlačenje i lukavstvo. Jer ne diže se neprijatelj protiv mene, to bih podnio, niti me dušman moj tlači i prezire, od njega bih se sklonio, no, ti, čovjek meni jednak, prijatelj moj i pouzdanik! Slatko smo nekoć vijećali i razgovarali, zajedno smo hodili po Domu Božijem! Neka ih smrt zaskoči! Neka živi siđu u carstvo mrtvih! Jer zlo je u domovima i srcima njihovim! A ja prizivam Boga, Gospod će me spasiti, uvečer, ujutro i u podne molim i tužno jecam, a On me čuje. Dušu moju spašava i čuva daleko od boja koji vodim, jer mnogo ih je ustalo protiv mene. Bog će ih čuti i vratiti. Jer oni se ne mijenjaju, Boga se ne boje! Ruku svoju podiže protiv onih što u miru sa njim žive, Savez svoj skrnavi. Slatke su besjede njegove, ali u duši mu je rat. Riječi mu nježnije od ulja, no, ipak mačevi naoštreni. Gospodu povjeri sve brige svoje. On će te osnažiti, neće pustiti da pravednik ikada posrne. Bože, Ti ćeš ih u najdublju jamu baciti, krvožedni i lažljivici ni polovicu dana neće doživjeti. A ja ću vjerovati u Tebe! O Gospode, smiluj mi se jer dušmanin me progoni, neprijatelj me neprestano tlači! Nasrću na me svakoga dana, mnogo ih je koji na me oholo jurišaju. Uzdam se u Tebe kada me strah opsjeda, u Boga, čije riječi slavim; u Boga se uzdam, ne plašim se. Što mi može učiniti smrtnik? Svakoga dana oni vrebaju, zlo mi spremaju svim mislima svojim. Sastaju se i vrebaju, prate korake moje, željni su života moga. Zar da izbjegnu kazni u zlu svome? Bože, kazni narode! Izbrojao si dane moga lutanja; suze moje Ti u boci skupi! Zar sve to nije zapisano u knjizi Tvojoj? Tada će uzmaknuti dušmani, onoga dana kada Te zazovem; jer ovo znam, Bog je uz mene! Uzdam se u Boga, čije riječi slavim; u Gospoda, čiju riječ hvalim, U Boga se uzdam, neću se plašiti. Šta mi mogu učiniti ljudi? Održat ću svoj zavjet Tebi, o Bože; prinosit ću Ti žrtve zahvalnice, Jer Ti si moju dušu spasio od smrti, doista, noge izbavio pred provalijom, da hodim pred Tobom u svjetlu života. Smiluj mi se Gospode, smiluj mi se, jer duša se kod Tebe utječe, pod sjenkom krila Tvojih se zbila, sve dok nevolja i tjeskoba ne prođu. Gospoda Svevišnjeg zazivam, Njega koji mi dobro čini. Poslat će spas sa neba i poniziti one koji me progone. Gospod će poslati ljubav Svoju i vjernost! Duša mi među lavovima, liježem među ognjene zvijeri, sinove ljudske, čiji su zubi koplja i strijele naoštrene, čiji su jezici mačevi smrtonosni. O Gospode, neka si uzvišen nad nebesa, neka je slava Tvoja nad zemljom cijelom! Zamku spremiše nogama mojim, dušu mi oboriše, iskopaše za me jamu, ali sami u nju upadoše. Moje srce je spremno, o Gospode, srce mi je voljno da pjeva i kliče. Probudi se slavo moja! Probudi se harfo i citro! Probudit ću zoru jutarnju Gospode, hvalit ću Te među ljudima, slavu Tvoju opjevati među narodima, ljubav Tvoja golema do nebesa, do oblaka je istina Tvoja. O Gospode, neka si uzvišen nad nebesa, neka je slava Tvoja nad zemljom cijelom! Da li doista pravedno sudite, vi šutljivi? Sudite li pravično sinovima ljudskim? Ne, vi bezakonje u srcima kujete, na zemlji vaše ruke nasilje čine! Zločinac je odbačen od majčinog krila, otpadaju od rođenja u lažima svojim, u sebi kriju otrov poput zmijskog, kao u ljutice što uši začepljuje, da ne čuje glas vračara i dovitljivog čarobnjaka. Gospode, polomi zube u ustima njihovim, razdrobi laviću čeljusti, o Bože! Neka se razliju poput voda! Neka se istupe strijele kada ih na tetivu prinesu! Neka su poput puža koji truhne, kao nerođeni plod koji sunca nikad ne ugleda! Prije no što kotlovi žar trnja osjete, dok je zeleno, neka ih odnese! Veselit će se pravednik kad vidi odmazdu, noge će svoje prati u krvi zločinačkoj! A ljudi će govoriti: „Doista nagrada čeka pravednika, zaista, ima Boga koji će presuditi zemlji!” Gospode moj, spasi me od neprijatelja; štiti me od onih što se protiv mene dižu, izbavi me od onih koji zlo čine, sačuvaj me od krvnika. Jer, gle, vrebaju život moj; silnici se dižu na me, a nikakvog grijeha ne učinih, Gospode. Protiv nevina čovjeka se spremaju, Bože, pomozi! Ti si, Gospode nad vojskama, Bog Izraela, kreni na narode i ne štedi nijednog koji spletkari i zlo smišlja. Svake noći se vraćaju, laju kao psi i lutaju gradom, gle, iz usta njihovih izvire zlo, a usne im poput mačeva. Idu i misle: „Ko će ovo čuti?” No, Ti ih Gospode ismijavaš, ruglo su Ti narodi svi. Silo moja, u Tebe se uzdam, jer Bog je tvrđava moja. Gospod će mi poći u susret s ljubavlju Svojom, Bog će dati da kao pobjednik gledam neprijatelje svoje. Nemoj ih ubijati, da narod ne zaboravi; prognaj ih silom i obori, Gospode, štitu naš. Zarobi ih u oholosti zbog grijeha usta njihovih, zbog riječi usana njihovih, zbog laži i kletvi. Zatri ih u srdžbi, potpuno razori; neka se zna – Bog vlada nad Jakovom do kraja zemaljskog. Svake noći se vraćaju, laju kao psi i lutaju gradom, skitaju se i traže hranu, urlaju ako se ne zasite. Ali ja ću pjevati o sili Tvojoj; glasno ću jutrom pjevati o ljubavi Tvojoj, jer bio si moja tvrđava, utočište u danima nevolje. Tebi ću pjevati, silo moja, jer si vječna tvrđava moja, o Bože, Bože, koji pokazuješ postojanu ljubav Svoju! O, Bože, odbacio si nas, srušio bedeme naše, srdit si; ah, spasi nas. Ti si zemlju uzdrmao, silno je raspolovio; sad zacijeli njene pukotine, jer se poljuljala. Pustio si da narod Tvoj tjeskobu iskusi, napio si nas vinom omamljujućim. Zastavu si postavio za one koji Te se plaše, da tamo mogu uteći od luka i strijele. Da se spase miljenici Tvoji, spasenje podari desnicom Svojom i odgovori! Bog u svetosti Svojoj reče: „Šekem ću razdijeliti kličući, dolinu Sukot razmjeriti, moj je Gilead, moj Manaše, Efrajim mi kaciga, Juda mi žezlo, Moab mi je umivaonik, na Edom ću obuću baciti, nad Filistejcima pobjede slaviti.” Ko me vodi u tvrdi grad, ko će me odvesti u Edom? Zar nas nisi odbacio, Gospode? Zar nećeš Ti, o Gospode, stati pred čete naše? Ah, daj nam spas u nevolji, jer ništavna je ljudska pomoć! S Bogom ćemo izvojevati pobjedu; On će zgazit neprijatelje naše! Gospode, čuj vapaj, poslušaj molitvu moju! Sa kraja zemlje Te zovem kada strahujem, vodi me na stijenu koja je previsoka za me; jer bio si moje utočište, tvrđava silna pred neprijateljem! Dopusti da zauvijek živim u šatoru Tvome, da se odmaram pod sjenkom Tvojih krila! Gospode, čuo si moj zavjet, dao si mi baštinu onih koji se plaše imena Tvoga. Kralju pokloni dug život, neka vlada koljenima mnogim, neka zauvijek stoluje pred licem Božijim, da ga milost i odanost štite, čuvaj ga! Ovako ću Te slaviti dovijeka i iz dana u dan vršiti zavjet Tvoj. Samo Boga mirno čeka duša moja, od Njega dolazi moj spas. On je tvrđava moja i stijena, moj visoki zamak, neću se pokolebati. Dokle ćete na usamljena čovjeka jurišati, dokle ga želite zdrobiti kao zid ruševan ili ogradu klimavu i nagnutu? Spletkare da me zbace s visa moga, njima mila je laž, ustima svojim blagoslove, ali srcima mrze i proklinju. Samo na Boga mirno čeka duša moja, u Njemu je sve ono čemu se nadam. On je tvrđava moja i stijena, moj visoki zamak, neću se pokolebati. U Bogu je spas moj i čast sva moja. Moja silna stijena, utočište moje. Na Njega se zauvijek oslanjaj, o narode, i pred Bogom vi srca vaša izlijevajte! Bog je naše utočište. Čovječija djeca su samo dašak, sinovi gospodski samo zabluda, na vagi se uzdižu, a lakši su od vjetra! Ne oslanjajte se na ucjene blagodati, ne nadajte se pljački, ako bogatstvo raste, srcem ne prioni i ne uzdaj se u njega! Bog jednom reče, a ja sam čuo dva puta: „Moć je samo Božija, i tebi, Bože, pripada ljubav postojana!” Ti vraćaš svakom po djelima njegovim! O, Gospode, Ti Bog si moj, željno Te tražim; za Tobom čezne duša moja, Tebe tijelo moje priziva, u ovoj zemlji suhoj i umornoj gdje vode nema! Tako sam Te ugledao u svetištu, divio se moći Tvojoj i slavi. Jer ljubav Tvoja postojana bolja je no život; slavit će Te usne moje. Tako ću Te slaviti života cijelog, u Tvoje ime dizati ruke svoje. Duša će mi biti sita kao od gozbe i masti, i slavit ću Te radosnim usnama! Spominjem Te na postelji svojoj, u noćnim bdijenjima na Te mislim, jer bio si pomoć moja; veselit ću se pod sjenkama krila Tvojih, moja duša se privila uz Tebe, čuva me desnica Tvoja. Ali oni koji mi hoće život upropastiti, oni će pasti u najdublje provalije zemaljske! Bit će predani krvožednom maču, bit će gozba šakalima! Ali kralj će klicati i radovati se u Bogu, ko se u Njega kune radostan će biti, a lažljiva usta bit će začepljena! O Bože, čuj glas i žalbu moju, dušu mi sačuvaj kada dušman nasrće, sačuvaj me od skrivenih spletki neprijatelja i sile zločinaca, čiji su jezici oštri poput krvožedna mača, a otrovne riječi kao strijele naoštrene, s njima potajno pravednika vrebaju, da ga iznenadno i bestidno napadnu. Spremni su na zlo, nalaze se, zamke postavljaju i govore: „Ko će nas vidjeti?” Spletkare govoreći: „Spremni smo, držimo misli svoje tajnim!” Jer misli i srce čovječije su bezdan neispitan! Ali Bog ih je već prostrijelio, iznenada ih je ranio. Vlastiti jezik ih je doveo do propasti, svako ko ih ugleda odmahuje glavom. A čovječanstvo cijelo strahuje, govore o onome što je Bog učinio, i misle o djelu Njegovu. Daj da se pravednik raduje u Gospodu, i utočište svoje kod Njega nađe! Neka kliču sva srca pravedna! O, Bože u Sionu, Tebi dolikuje hvala, Tebi se ispunjava zavjet! Ti uslišuješ molitve, svako se Tebi vraća. Težak je teret grijeha mojih, ali Ti opraštaš prestupe naše, blago onome koga izabereš i pustiš da živi u dvorima Tvojim! Zasitit ćemo se blagodatima doma Tvoga, svetošću Tvoga Hrama! Bože našeg spasa; divno nam odgovaraš u pravičnosti, nado svih krajeva svijeta i mora dalekih rasijanih. Onaj što učvršćuje planine silom Svojom, što je snagom opasan, što bure mora silnog smiruje i valove bučne, što guši narodne bune, da se oni što na kraju zemalja žive dive znaku; zore i večeri radošću ispunjavaš. Ti zemlju pohodiš i napajaš vodom, bogatom je činiš, Božiji bunar bogat je, voda mu prelijeva. Ti daješ da žito uspije i rađa, brazde natapaš, grude joj kvasiš, kišom je omekšavaš, usjeve blagosloviš. Godinu kruniš blagodatima Svojim, plodovi rastu za kolima Tvojim. Prelijevaju se pašnjaci u divljini, brežuljci se radošću opasaše. Kako se pašnjaci oblače ovcama tako se doline prekrivaju žitom, svagdje klicanje i radosna pjesma. Kliči Bogu, zemljo sva! Pjevaj slavu imenu Njegovu, podari hvalu uzvišenu! Bogu recite: „O, kako su divna Tvoja djela! Čak Ti i neprijatelji laskaju zbog sile Tvoje goleme, sva zemlja Ti se klanja i pjeva; neka pjeva slavu imena Tvoga!” Dođite i pogledajte što je Bog učinio, čini divna čuda sinovima ljudskim! More je preobrazio u pustinju suhu; rijeku bosi pregaziše, i tamo se u Njemu radovaše, On snagom Svojom vlada dovijeka, oči Njegove narode motre; ne daj da se vesele narodi buntovni! O narodi, blagoslovite Boga našeg, neka odjekne Njegova slava! Duše naše je ostavio u životu, nije dozvolio da posrnemo. Jer Gospode, Ti si nas ispitao, iskušao ognjem kao srebro, dao si da se zapletemo u mreže, breme teško položio na leđa naša, dao si da nas gaze, prođosmo kroz oganj i vodu, a ipak si nas u izobilje doveo. Doći ću u Tvoj dom sa paljenicama, izvršit ću zavjete svoje, ono što rekoše usne moje, što usta obećaše u nevolji. Prinijet ću Ti dar gojnih životinja, mirisa ovnova – žrtvovati volove i jarad. Dođite, čujte svi vi što se Boga bojite, govorit ću vam o onome što je učinio za moju dušu! Dozivao sam Ga usnama svojim, visoko slavio jezikom, Gospod me ne bi poslušao da sam skrivao nepravdu u srcu. No, zaista, Bog me čuo. On pažnju pokloni vapajima mojim! Neka je blagoslovljen Gospod jer nije odbacio molitvu moju, nije odvratio ljubav Svoju postojanu! Bože, budi milostiv i blagoslovi nas, obasjaj nas licem Svojim, da na zemlji spoznaju staze Tvoje i da narodi svi osjete Tvoj spas. O, Gospode, neka Te slavi narod, neka Te hvale narodi svi. Neka se raduju i kliču narodi, jer Ti sudiš pucima pravedno, i narode vodiš na zemlji. O, Gospode, neka Te slavi narod, neka Te hvale narodi svi. Zemlja je plodom urodila! Neka nas blagoslovi Gospod, naš Bog! Bog će nas blagosloviti, neka Ga se plaše svi krajevi svjetski! Bog će ustati! Njegovi neprijatelji će biti rasijani i mrzitelji će se razbježati pred Njim! Rastjerat ćete ih onako kako se dim tjera, onako kako se vosak topi pred ognjem, tako će zločinci stradati pred Bogom! No, pravednici će se radovati; veselit će se pred Bogom, klicati i pjevati sretni! Pjevajte Bogu, slavite ime Njegovo! Uzdignite pjesmu za onoga koji jaše kroz pustinje, ime Njegovo je Gospod; slavite pred Njim! Otac siročadi i branitelj udovica, to je Gospod u Svome svetom domu. Bog koji usamljeniku dom poklanja, sužnjeve izbavlja i u sigurnost vodi, a buntovnike ostavlja u neplodnoj zemlji. O Bože, kad si stupio pred narod Svoj, kad si pošao kroz pustinju, zemlja zadrhta i nebo se rosilo pred licem Tvojim; pred Bogom jedinim iz Sinaja, pred Gospodom, Bogom Izraela. Gospode, ti spuštaš obilne kiše, Ti si povratio baštinu koja propada, stadu Svome u njoj dom spremio. Bože, čuvao si siromahe. Gospod riječ zadaje, i veliko je mnoštvo žena koje objavljuju: „Kraljevi vojskâ bježe, razbježaše se!” A žene doma dijele plijen – premda vi muževi među stadima ležite – golubova krila prekrivena su srebrom, a perje sjajnim zlatom! Kad je Svemoćni razbacao kraljeve tamo, snijeg pade na Salmonu. O, Božija goro, planino Bašan, o, goro vrhova mnogih, bašanska planino! Zašto zavidite i prezirete, o, planine vrhova mnogih, što mrzite planinu koju Bog izabra kao Svoje stanište, zaista, mjesto gdje će bditi dovijeka? Božijih kola je dva puta deset hiljada – hiljade hiljada; Gospod je među njima, Sinaj je sada svetište Njegovo. Visoko si se uspeo i poveo sužnjeve sa sobom, primao si darove među ljudima, čak i među buntovnicima, kako bi Gospod Bog tamo bdio. Neka je blagoslovljen Gospod koji nas svakog dana uzdiže; Bog je spasenje naše. Naš Bog je Bog spasenja i Gospod, Bog naš, poznaje spasenje od smrti! Doista, Gospod će glave Svojih neprijatelja razdrobiti, kuštravo tjeme onoga što hodi u grijehu. Gospod reče: „Iz Bašana ću ih dovesti, vratiti ih iz dubina mora, da noge svoje okupate u krvi, da jezici pasa vaših okuse neprijatelja!” Ulazak Tvoj, Bože, gledaju, dolazak moga Boga, moga Kralja, u Svetište Njegovo. Prvi pjevači, a za njima svirači, a u sredini djevojke sa bubnjićima. Slavite Gospoda u velikoj zajednici, Gospoda, o Tebe, koji si izvor izraelski! Tamo je Benjamin, najmanji od svih, ondje su prvaci Judini sa četama svojim, gospoda Zebulunova i knezovi Naftalijevi. Osnaži se, o Bože, prizivaj snagu kojom si nam pomogao; kraljevi će Te darovati zbog Hrama Tvoga jerusalemskog! Preplaši zvijeri što se kriju među trstikama, krda bikova sa telcima naroda! Sruši one koji se raduju srebru, rasprši narode koji uživaju u ratovima! Iz Egipta će doći prvaci, Kuš će ruke pružiti Bogu. O, kraljevstva zemaljska, pjevajte Bogu, Gospodu hvalu dajte, Njemu što u nebo zalazi, u nebo prastaro! Gle, On glas Svoj pušta, silni glas! Pripišite moć Gospodu koji vlada nad Izraelom, čija je sila na nebesima. Svemoćan je Gospod iz svetišta Svoga; Bog Izraela, On narodu Svome daje moć i silu. Blagoslovljen Bog! O, Gospode, spasi me, vode mi dođoše do grla! Bez oslonca tonem u jamu tamnu, upadoh u duboke vode i valovi me prekriše. Iznemogao sam od zapomaganja, grlo mi trošno i suho, a oči presahle čekajući Boga. Ima ih više nego dlaka na glavi; toliko je onih koji me bezrazložno preziru. Silni su oni koji mi priželjkuju propast, oni koji me lažima svojim napadaju. Zar sad moram vraćati ono što ukrao nisam? O Bože, Ti poznaješ bezumnost moju, nisu pred Tobom skriveni grijesi koje učinih. Ne daj da se zbog mene posrame oni koji se Tebi nadaju, o Gospode nad vojskama. Neka se kroz mene ne ponize oni koji Tebe traže, Bože Izraela. Zbog Tebe sam trpio poniženje, tako mi lice prekri sramota, postao sam stranac braći vlastitoj, tuđinac sinovima majke svoje, jer revnost za Tvojim domom me posve obuzela, a prijekor onih koji Tebe kore pade na me. Kada sam jaukao i postio, i to mi se zaračuna kao ruglo, i kada sam samo kostrijet nosio, postadoh im podsmijeh i igračka. Oni što u kapijama sjede govore o meni, pijanci pjesme o meni sastavljaju, no, Tebi se molim Gospode, u sili Svoje postojane ljubavi mi odgovori, po milosti Tvoga spasenja. Izbavi me iz blata da ne potonem, daj da se spasim od dušmana i voda dubokih, da me ne prekriju valovi i ne proguta dubina, da bezdan ne zaklopi usta nada mnom! Počuj me, Gospode, jer dobra je ljubav Tvoja postojana; obrati se meni po silnoj milosti Svojoj. Ne krij lice od sluge Svoga; u nevolji sam, brzo me usliši! Približi se duši mojoj, spasi me; iskupi me zbog neprijatelja mojih! Ti poznaješ moje ruglo, sramotu i nečast, svi moji dušmani su Ti znani. Sramota mi je srce slomila, patim, tražio sam milost, ali je nije bilo, vapio za tješiteljem, ali ne nađoh nikoga. Otrov mi mjesto hrane pružiše, a kiselog vina za piće. Neka im vlastiti sto postane zamka, neka ih uhvati kada se najmanje nadaju. Neka im oči potamne da ništa više ne vide, i neka im udovi zauvijek posrću. Srdžbu Svoju izlij na njih, neka ih obuzme žar gnjeva Tvoga, neka im se tabori opuste, da niko ne stanuje u šatorima njihovim. Jer oni progone onog kojeg pokaraš i umnožavaju bol onome koga raniš. Na njihove grijehe krivnju dodaj, ne dopusti da zađu u pravdu Tvoju. Daj da budu izbrisani iz knjige živih, neka njihova imena ne budu pokraj pravednika! Ali ja sam siromah i jadnik, Gospode, neka me uzvisi spasenje Tvoje! Slavit ću Božije ime pjesmom, uzvisit Ga svojom hvalom! Bit će to milije Gospodu, no bik i junac s papcima i rogovima. A ponizni će se radovati kad ugledaju ovo; neka vam se srca vesele, vama što Boga tražite, jer Gospod sluša sirotinju i ne mrzi sužnjeve iz naroda Svog. Neka Ga slave zemlja i nebo, more i sve što u njemu živi! Jer Bog će spasiti Sion, gradove Judine podignuti, a narod će tamo stanovati i baštinu imati; naslijedit će ih potomci sluga Njegovih, oni koji hvale ime Njegovo živjet će tamo! O Bože, spasi me, Gospode, u pomoć mi pohitaj! Neka se posrame i postide oni što mi o glavi rade. Neka oni što nesreću moju prizivaju uzmaknu u sramoti svojoj. Neka se povuku svi oni zbog vlastite sramote, oni što govore: „Ha, Ha!” Neka se raduju i sretni budu svi koji Te traže. Neka svi oni koji Te ljube dovijeka viču: „Bog je velik!” Ali ja sam bijedan i jadan, O Bože, požuri meni! Moja pomoć i moj spas si Ti, O Gospode, ne kasni! Gospode, kod Tebi se utječem, ne daj da me ikada osramote! Spasi me i izbavi u pravdi Svojoj, budi stijena, utočište moje, kojem se stalno vraćam; zapovjedio si da me spase jer si tvrđava moja i hrid! Moj Bože, istrgni me iz ruku zločinca, iz šake silnika nepravednog i tlačitelja! Jer Ti si nada moja, O Gospode, oslonac od rane mladosti moje, o Bože. Na Tebe se oslanjah od rođenja, zaštitnik si mi od majčina krila, slavljen neka si dovijeka. Mnogima postadoh čudo, jer si mi bio pomoć snažna. Usta su mi puna Tvoje hvale, slaviše Te svakoga dana. Ne odbacuj me u danima starosti, kada snaga iščezne, ne napuštaj me! Jer neprijatelji zbore o meni, oni što mi dušu vrebaju skupa vijećaju govoreći: „Bog ga je napustio, gonite i ščepajte ga jer Spasitelja nema!” O Bože, ne budi daleko, moj Bože, požuri i u pomoć mi dođi. Neka se postide i zatru oni koji me optužuju, neka se na one koji me žele povrijediti sruči sramota i nepravda. A ja ću se zauvijek nadati i hvaliti Te sve više i više; usta će govoriti o pravednosti Tvojoj, svakodnevno pripovijedati o Tvojoj milosti, koju izbrojati ne umijem. Doći u sili djela Gospoda Boga, podsjetit ću ih na pravičnosti, isključivo Tvoju. Bože, od mladosti moje me vodiš, i sve do sada objavljujem čuda Tvoja. Ne napuštaj me, Gospode, ni u starosti kad mi glava osijedi, da kazujem o desnici Tvojoj naraštajima, o Svetoj sili svima koji dolaze. Pravda je Tvoja uzvišena, Gospode, seže do neba, jer učini velika djela – ko Ti je sličan? Mnoge nedaće i nesreće dade nama, ali nas opet iz sivila vraćaš i uzdižeš iz dubina zemlje, te množiš dostojanstvo moje i opet me tješiš. A ja ću uz harfu slaviti vjernost, o Bože, svirat ću citru u slavu Tvoju, Sveče Izraelov! Usne će vikati veselo dok Ti pjevam slavu, i duša moja koju si spasio! Jezik će svakodnevno govoriti o pravednoj pomoći Tvojoj, jer postiđeni su i osramoćeni, oni što traže moju nevolju! O Bože, pravdu Svoju daj kralju, pravednost Svoju sinu kraljevu, da narodu svom pravedno sudi, a siromasima pošteno! Neka bregovi narodu nose blagostanje; i brežuljci u pravednosti! Neka štiti stvar jadnika, neka izbavi djecu siromaha i zgazi tlačitelje! Neka Te se plaše sve dok sunce sja, sve dok je mjeseca, kroz koljena sva! Neka bude kao rosa što se na travu spušta, poput kiša što natapaju zemlju! Neka u danima njegovim pravednik uspijeva, daj da bude mira sve dok mjeseca ne nestane! Neka vlada od mora do mora, od Rijeke pa sve do kraja zemaljskog! Neka ničice pred njim padnu narodi pustinjski, neka dušmani njegovi zemlju ljube! Neka mu kraljevi Tartiša i otoka danak plaćaju, vladari Šebe i Sabe darove nose. Neka mu se klanjaju svi vladari, neka mu svi narodi služe! Jer on izbavlja jadnika kada vapi, siromaha i onog koji pomoći nema! Milosti ima za slabe i nemoćne, spašava živote jadnika, izbavlja ih od tlačitelja i nasilja; skupa je krv njihova. Živio! Neka mu se daruje zlato Šebe. Neka u zemlji rodi sila pšenice, neka se njiše na vrhovima brda; neka rodi kao Libanon! Neka ime njegovo dovijeka živi, slava njegova toliko kao i sunce! Neka su narodi blagoslovljeni u njemu, jer svi ga narodi nazivaju blagoslovljenim! Blagoslovljen neka je Gospod, Bog Izraela, koji jedini čuda čini! Neka je slavljeno ime Njegovo dovijeka, neka se cijela zemlja ispuni milosrđem Njegovim. Amin, Amin! Tako se završavaju molitve Jišajeva sina Davida. Doista, Gospod je dobar Izraelu, svima onima koji su čistoga srca. Ali ja se skoro spotakoh, umalo mi noge ne posrnuše, jer oholima zavidjeh, motreći sreću i mir zločinaca. Nikakvu patnju ne snose do smrti, ugojena su tijela njihova. Ne žive u mukama smrtničkim, ljudske ih nevolje ne pogađaju. Oholost kao nakit nose, a nasilje poput haljina. Iz sita srca njihova bezumlje izbija, a oči im prepune žudnje isprazne. Oni zbore ohološću i zlobom, sa visine silom prijete. Riječima svojim na nebo nasrću, jezik njihov zemlju trga. Zato se njegov narod okreće njima i ne nalazi im mane. A oni govore: „Kako da sazna Bog? Zar uopće ima znanja u Svevišnjem?” Gle, to su zločinci, uvijek spokojni bogatstva zgrću. Uzalud sam čuvao svoje srce čisto i ruke svoje nevinošću prao, jer sam primao udarce svakoga dana i iznova me svakoga jutra stizala kazna. Da sam tada kazao: „Tako ću govoriti”, zaista, nevjeran bih bio rodu sinova Tvojih. Tada sam mislio o tome kako ovo valja shvatiti, i činilo mi se da je to posao mučan, sve dok ne zakoračih u Svetište Božije i ne spoznah kraj njihov. Zaista, postavljaš ih na stazu klizavu, Ti ih puštaš da padnu i propadnu. Kako iznenada propadoše! Nestade ih, strahota ih upropasti! Poput sna nakon buđenja; o, Gospode, kada pođeš prezreš ih kao sjeni! Kad mi je dušom ovladala gorčina, dok mi je srce bilo ranjeno; ah, bezumnik sam bio nerazumni, kao stoka pred Tobom. No, ipak dovijeka ostajem uz Tebe, Ti me za desnicu vodiš, Ti me vodiš u naumu Svome, a potom ćeš me primiti u slavi. Koga imam na nebesima osim Tebe? Ništa mi na zemlji nije milije od Tebe! Jer, iako vehne tijelo i srce posustaje, Bog ostaje sila srca moga i moj vječni udio! Jer, gle, propast će oni koji su daleki Tebi, zatrt ćeš sve koji su nevjerni. A meni je mila Božija blizina, Gospoda sam načinio utočištem svojim, da objavljujem sva djela Njegova. Bože, zašto si nas dovijeka odbacio, zašto srdžba plamti na ovce paše Tvoje? Sjeti se zajednice davno stečene, nje koju si iskupio da bude pleme Tvoga naslijeđa! Pođi među ruševine! Sve je u Svetištu razorio neprijatelj! Neprijatelji su urlali usred Tvoga Svetišta, znamenja svoja postavili kao znakove! Bili su poput onih koji zamahuju sjekirama u gustoj šumi stabala; sjekirama i maljevima unakaziše drvene rezbarije. Zapalili su Tvoje svetište, obeščastili dom imena Tvoga; tako ga do temelja sravniše. Rekoše u srcima svojim: „Sve ćemo ih sebi podložiti!”; i spališe sva Svetišta Gospodnja u zemlji. Vlastita znamenja više ne vidimo, vjerovjesnika više nema, i niko među nama ne zna do kad će ovako. Gospode, dokle će se dušmanin rugati? Hoće li dovijeka prezirati ime Tvoje? Zašto povlačiš desnicu Svoju? Izvuci je iz njedara Svojih i uništi ih! No, ipak, Bog je moj kralj od davnina, koji spasenje daje usred zemlje. Ti si more razdijelio silom svojom; utukao si glave morskih čudovišta u vodama; Ti si Levijatanu glavu zdrobio, dao ga kao hranu zvijerima divljine. Pustio si rijeke i izvore da izbiju, a isušivao rijeke koje nikad ne presušuju. Tvoj je dan, Tvoja je i noć, Ti učvrsti mjesec i sunce. Ti si povukao sve granice zemaljske, zimu i ljeto si stvorio. O, Gospode, prisjeti se kako Ti se neprijatelj rugao, kako su bezumni narodi prezirali ime Tvoje. Ne predaji dušu grlice Svoje zvijerima, dovijeka ne zaboravljaj živote siromaha Svojih. Pogledaj na Savez Svoj, jer sve su tmine zemlje pune staništa zla. Ne odbacuj pogažene i postiđene, daj da jadnik i siroti slave ime Tvoje! Ustani, o Bože, vodi Svoje djelo! Sjeti se kako se bezumnik izruguje svakog dana! Ne zaboravi viku neprijatelja Svojih, buku dušmana što stalno dopire do Tebe! O Gospode, hvalimo Te, slavimo Te jer je blisko ime Tvoje. Mislimo na sva Tvoja čudesa. „Pravi čas ću izabrati, tada ću pošteno presuditi, Ja sam Onaj Koji pridržava stupove zemljine kada se trese sa svojim stanovnicima. Oholom rekoh: ‘Ne budi drzak!’, a zločincu: ‘Ne diži roga svoga!’” Ne dižite vaš rog tako visoko, ne govorite drsko i tvrdoglavo. Jer ne stiže pomoć ni sa istoka niti sa zapada, iz divljine ne stiže uzdizanje, nego je Bog onaj koji presuđuje uzdižući jednog, a odbacujući drugoga. Jer u Božijim rukama je pehar ispunjen vinom pjenastim, dobro izmiješanim, i iz njega on izlijeva, i do taloga će ga ispiti svi zločinci zemlje. A ja ću ovo dovijeka proglašavati i pjevati slavu Bogu Jakovljevom. Sve ću rogove zločinačke posjeći, a bit će uzdignuti rogovi pravednika. Bog je znan u Judeji, veliko je ime Njegovo u Izraelu. U Šalemu je Hram Njegov. Dom Njegov na Sionu. Tamo je slomio strijele, polomio štit, mač i oružje bojno. Sjajan si Ti, veličanstveniji od bregova punih plijena. Hrabrima oteše njihov plijen; utoniše u san. Svi ratnici kojima ruke oslabiše. Od Tvoje opomene, o Bože Jakovljev, ošamutiše se i jahač i konj. Tebe, Tebe se valja plašiti! Jer ko može ostati pred Tobom kada se rasplamsa srdžba Tvoja? S nebesa si objavio presudu, a zemlja se preplašena umirila; u vrijeme kad je Bog ustao da presudi, da spasi sve skromne ljude na zemlji. Doista će Te hvaliti i gnjev ljudski; opasat ćeš se ostatkom srdžbe Svoje. Zavjetujte se i vršite Zavjet Gospodnji; neka mu sa svih strana donose darove, Njemu, kojeg se valja plašiti; koji obuzdava duh prinčeva, Njemu, koga se plaše kraljevi zemaljski. Uglas vapim Gospodu, glasno Bogu svome, a On će me čuti! U danima nevolje tražim Gospoda; u noćima neumorno ruke pružam, a duša mi utjehu ne nalazi. Kad na Boga pomislim, jecam; kad razmišljam, duh mi ostaje potišten. Oči mi drži otvorenim. Tako sam potišten da ne mogu ni progovoriti. Tada se sjetim starih dana, svih minulih godina. Kazao sam: „Daj da se prisjetim svojih pjesama noću, daj da razmislim u srcu svome.” A onda mi duh podrobno istraži: „Hoće li me Gospod dovijeka odbaciti i uskratiti mi milost zauvijek? Da li je milost Njegova iščezla za sva vremena, i Njegov govor meni zanijemio vječno? Je li Gospod zaboravio dobrotu i u gnjevu zaključao milosrđe?” A tada rekoh: „Podnosit ću sve promjene koje učini desnica Svevišnjega.” Prisjećat ću se čuda Gospodnjih, svih čuda Tvojih iz starine, razmišljat ću o svim djelima Tvojim, promišljati o silini svega što si učinio! O Bože, Tvoja staza je sveta! Koji je bog tako uzvišen kao naš? Ti si Bog što čudesa stvara, moć Svoju na narodima dokazuješ! Svojom rukom si izbavio narod, djecu Jakova i Josipa. Kada te ugledaše vode, o Bože, kad te valovi vidješe, obuze ih strah, doista duboke vode se uskomešaše. Oblaci zalijevaše kišom, sijevalo je na nebesima, strijele su Tvoje letjele. Grmljavina Tvoja zaori u vjetrovima, munje osvijetliše zemlju, i zemlja sva zadrhta, Tvoj put je vodio kroz vode, staza Tvoja kroz duboke valove, a ipak stope Tvoje ostadoše neviđene. Narod si Svoj kao stado poveo rukama Mojsijevim i Aronovim. Narode, počuj nauk moj, uši priklonite riječima usta ovih! Usta ću otvoriti i iznijeti poređenje, otkrit ću tajne iz vremena davnih, ono što čusmo i saznasmo, što nam očevi pripovijedaše. Nećemo to kriti od djece, nego ćemo budućim naraštajima govoriti o silnim djelima Gospodnjim i snazi Njegovoj; o svim čudima koje je učinio. Postavio je svjedočanstvo u Jakovu, utemeljio zakon u Izraelu, i naredio očevima našim da sinove svoje poučavamo njemu; da ih buduće koljeno spozna, sva djeca još nerođena; da ustanu i da to prenose djeci svojoj, da se Bogu nadaju i da ne zaborave djela Gospodnja, i da čuvaju zapovijedi Njegove. Da ne budu poput očeva svojih, naraštaj prkosan i buntovan, naraštaj srca nestalna, i duhom Bogu nevjeran. Efrajimovci, spretni s lukom i strijelom, na dan boja okrenuše leđa i pobjegoše. Ne ispuniše Zavjet Božiji, odbiše hoditi po Zakonu, zaboraviše sva djela Gospodnja i čudesa koja im prikaza. Pred očevima njihovim čuda stvori, u zemlji Egipat, u Soanskom polju. More razdijeli i kroz njega ih provede, vode uzdiže poput brane, po danu ih je vodio oblakom, a kroz noć cijelu blistavom vatrom. U pustinji stijene prolomi i napoji ih obilno kao iz bezdana, dade da iz stijene izbiju potoci, a vode potekoše kao rijeke silne. A oni jednako zgriješiše i prkosiše Svevišnjem u pustinji. Boga su kušali u srcima svojim, hranu tražiše po žudnji neumjesnoj. Prigovarali su Bogu i pitali: „Može li Bog sto u pustinji prostrijeti? Gle, rasuo je stijenu da voda poteče, ali može li hljeba podariti? Hoće li narodu svome mesa dati?” Kada to začu Gospod, srdžbom zaplamti, oganj se raspali protiv Jakova, srdžba zahvati sav Izrael, jer oni u Boga ne vjerovaše, niti se u pomoć Njegovu uzdaše. A ipak naredi nebesima i otvori sve brane nebeske. Ko kišu na njih prosu manu da jedu i nahrani ih hljebom nebeskim. Tako su ljudi jeli hljeb anđeoski, podario im je hrane do sitosti. Dao je da duva vjetar istočni, silom svojom istjerao južnjak. Spustio na njih mesa kao prašine i ptice krilate kao pijesak morski. Dao je da padnu usred njihovog logora, svugdje oko tabora njihovog. Jeli su i nasitili se, jer im je dao šta su priželjkivali. Ali ih još i ne prođe želja i jelo im je još bilo u ustima, kad se srdžba Božija na njih raspali, smrću ljutom pokosi prvake njihove i pobi mladiće Izraelove. A ipak su i dalje griješili; uprkos čudima Njegovim, nisu vjerovali. Zato dade da im dani prolaze kao dašak, a godine u grozoti. Kada ih je ubijao, stali su tražiti Gospoda; pokajali su se i revnosno Boga tražili. Sjetili su se da im je Bog stijena i da je svevišnji Bog spasitelj njihov. Ali laskali su Mu ustima svojim i jezikom lagali i varali, jer srce im iskreno nije bilo uz Njega; nisu se pridržavali Zavjeta Njegovog. A On im je ipak u milosti Svojoj oprostio i nije ih uništio; zauzdavao je srdžbu Svoju i nije ju gomilao. Prisjetio se da nisu ništa no meso, vjetrić koji prolazi i ne vraća se više. Koliko su se uzdizali protiv Njega u pustinji i brigu nametali u divljini. Uvijek su iznova kušali Boga i izazivali sveca Izraelova. Nisu se prisjećali moći Njegove ni onoga dana kada ih je izbavio pred neprijateljima, kada je znakove svoje pokazao u Egiptu, i čuda svoja u polju Soanskom. Rijeke je njihove u krv preobrazio, sve tokove da piti ne mogu. Kada je među njih poslao rojeve muha da ih more i žabe da ih posve unište. Kada je žetvu njihovu predao skakavcima proždrljivim, i sve plodove rada njihovog. Vinograde je njihove uništio ledom, a smokve poharao mrazom. Stoku je njihovu gradom udario, a stada gromom. Na njih je odaslao žar srdžbe Svoje, gnjev, nepravdu i bijes, mnoge anđele nesreće. Put je poravnao bijesu Svome; nije ih štedio smrti, živote njihove je kugi predao. Pobio je svu prvorođenčad u Egiptu, prvjenac njihove sile u šatorju Hamovom. A onda je narod Svoj poput ovaca izveo, proveo ih kao stado kroz divljinu. Poveo ih je na sigurno da se ne bi plašili, no, more je nadvladalo neprijatelje njihove. Tako ih je doveo u Svoju svetu zemlju, do gore koju je osvojila desnica Njegova. Rastjerao je narode pred njima, baštine im podijelio i naselio plemena Izraelova u njihovim šatorima. A oni su kušali Boga najvišega i uzdizali se protiv Njega, nisu se držali Njegovih zapovijedi. No, oni otpadoše, iznevjeriše kao i očevi njihovi, iskriviše se kao nepouzdan luk. Jer su Ga razgnjevili uzvisinama svojim, razdražili su ljubomoru Njegovu idolima. Bog se razgnjevi kad vidje ovo, i posve odbaci Izrael. Tako je ostavio Dom Svoj u Šilu, šator u kojem je bdio među ljudima, tako je silu Svoju predao ropstvu, slavu Svoju dao u ruke dušmanima. Narod Svoj je prepustio maču i planuo na baštinu Svoju. Mladiće Njegove je progutao oganj, a mlade djevojke nisu čule svadbenih pjesama. Njegovi svećenici postradaše od mača, i nisu ih oplakivale udovice njihove. Tada se Gospod kao iz sna probudi, kao silnik koji viče potaknut vinom! Tad je rastjerao neprijatelje Svoje; dovijeka ih ponizio. Odbacio je šator Josipov i nije odabrao pleme Efrajimovo; no, izabrao je pleme Judino, goru Sion koju ljubi. Svoje je Svetište sazidao visoko, kao nebesa sama, kao zemlju koju je utemeljio dovijeka. Izabrao je Davida, slugu Svoga, i doveo ga od torova ovčjih, odvojio ga od ovaca dojilja da napasa Jakova, narod Svoj, Izrael, baštinu Svoju. Pasao ih je srcem čestitim i vještom rukom vodio. O Gospode, narodi provališe u baštinu Tvoju, Sveti hram obeščastiše i razoriše Jerusalem. Tijela sluga Tvojih ostaviše pticama za hranu, a kosti Tvojih vjernika baciše zvijerima. Prolijevali su krv njihovu kao vodu svuda oko Jerusalema. Postali smo sramota susjedima našim, ismijani i omalovaženi od svih oko nas. Dokle još, Gospode? Zar ćeš se dovijeka srditi? Zar će ljubomora Tvoja poput ognja žariti? Sunovrati srdžbu Svoju na narode koji Te ne poznaju, na kraljevstva koja ne zazivaju ime Tvoje! Jer proždrli su Jakova i srušili dom njegov! Ne spominji se naših prijašnjih grijeha, neka nas brzo snađe milost Tvoja, jer smo poniženi i jadni. Pomozi nam, Bože našeg spasenja, za slavu imena Svoga, i grijehe nam naše oprosti, zbog imena Svoga! Zašto da narodi govore: „Gdje je njihov Bog sada?” Pred očima našim pokaži kako krv sluga Svojih osvećuješ među narodima. Neka do Tebe dopru uzdasi zarobljenika, sačuvaj snagom ruku Svojih one koje su predali smrti! A našim susjedima sedmerostruko u krilo vrati pogrdu koju naniješe Tebi, o Gospode! A mi, Tvoj narod i ovce paše Tvoje, slavit ćemo Te dovijeka i s koljena na koljeno kazivati hvalu Tvoju. Pastiru Izraelov, počuj; Ti što Josipa vodiš kao stado ovaca, pokaži se, Ti koji stoluješ nad kerubinima! Probudi moć Svoju pred Efrajimom, Benjaminom i Manašeom, u pomoć nam dođi! Bože nad vojskama, obnovi nas, pusti neka zasija lice Tvoje da bismo se spasili. O Gospode, Bože nad vojskama, dokle ćeš se srditi na molitve naroda Svoga. Ti si ih hranio suznim hljebom i obilno pojio suzama. Oko nas se susjedi spore i ruglo smo neprijateljima našim. Bože nad vojskama, obnovi nas, pusti neka zasija lice Tvoje da bismo se spasili. Vinovu lozu si donio iz Egipta, rastjerao narode i ovdje je zasadio, tlo si za nju spremio, a ona se čvrsto ukorijenila i ispunila zemlju; sjena njena je prekrila planine i granama je natkrila kedrove Božije; grane svoje je pružila do mora i ogranke sve do Rijeke. Zašto si joj sada ogradu srušio, da je trgaju svi što putem prolaze, da je pustoši šumski vepar, da tu pasu sve zvijeri koje zađu u polje. O Bože nad vojskama, vrati se, pogledaj sa neba i vidi, obiđi vinograd! Zaštiti ono što Tvoja desnica posadi, sina kojeg si odgojio! Oni ga zapališe i posjekoše; neka izginu pred ognjem lica Tvoga! No, daj da Tvoja ruka počiva na čovjeku desnice Tvoje, sinu čovječijem kojeg si osnažio za sebe! Onda se nećemo od Tebe odmetnuti, poživi nas, a mi ćemo zazivati ime Tvoje. Bože nad vojskama, obnovi nas, pusti neka zasja lice Tvoje da bismo se spasili. Glasno pjevajte Bogu, sili našoj; radosno kličite Bogu Jakovljevom! Zapjevajte pjesmu, udarajte u bubanj, u slatku citru i harfu! Zatrubite u rog kad je mjesec mlad, na pun mjesec, na dan slavlja našeg. Jer to je obaveza Izraela, zapovijed Boga Jakovljeva. Takav je Zakon dao Josipu, kad je izlazio iz egipatske zemlje. Čuo sam jezik neznan i nepoznat: „Skinuo sam breme sa ramena tvojih, ruke tvoje oslobodio košarice, u nevolji si Me zazivao, a Ja sam te spasio. Odgovorio sam ti u skrivenom mjestu gromova; iskušao te kod meripskih voda. Slušaj, narode Moj, dok vas opominjem; ah Izraele, kad bi poslušao! Neka među vama ne bude kakav strani bog; nemojte se klanjati tuđim bogovima! Ja sam Gospod, Bog vaš, koji vas je izveo iz Egipta; otvori usta svoja i ja ću ih napuniti! Ali Moj narod ne posluša glasa Moga, Izrael Me ne posluša. Zato ih prepuštam okorjelim srcima njihovim, da lutaju po vlastitom naumu! O, kad bi narod Moj slušao, kada bi Izrael stazama Mojim hodio, kako bi lahko postidio neprijatelje i ruku okrenuo protiv dušmana njegovih. Oni što Gospoda mrze dodvoravali bi Mu se i njihova sudbina trajala bi dovijeka! A On bi ih hranio pšenicom najboljom i medom iz stijene sitio.” Gospod ustaje u božanstvenoj zajednici, između bogova drži sud: „Dokle ćete krivo suditi i zauzimati se za zločinca? Pravdu donesite sirotom i jadniku, siromahe i potlačene opravdajte! Spasite potlačenog i ubogog, izbavite ga iz ruku bezbožnika!” No, oni nemaju razuma ni znanja; hode u tami. A temelji zemlje se stresoše. I ja rekoh: „Vi ste bogovi i sinovi Svevišnjega, no, ginut ćete kao sinovi ljudski, propasti kao knezovi.” Gospode, pođi i presudi zemlji, jer baština Tvoja su narodi svi. Bože, nemoj ostati nijem! Ne miruj, o Gospode! Jer, gle, neprijatelji Tvoji bjesne i mrzitelji Tvoji podižu glave. Spletkare protiv naroda Tvoga; vijećaju protiv štićenika Tvojih. Oni govore: „Hajdemo da iskorijenimo narod taj, da se niko više ne prisjeća imena Izraelova.” Da, oni jednoglasnu odluku donose, oni savez sklapaju protiv Tebe, šatori edomski i Jišmaelci, Moapci i Hagrijci, Gebal, Amon i Amalek, Filisteja sa stanovnicima Tira, i Asirci se sa njima udružiše; oni su silna Lotova desnica. Učini sa njima kao sa Midjancima, kao Siseri i Jabinu na potoku Kišonu, koji padoše blizu En-Dora i postadoše gnojivo njivi. Kao Oreb i Zeb neka budu prvaci njihovi, kao Zebah i Salmuna neka budu njihove vođe, oni koji su vikali: „Osvojimo pašnjake Božije!” O Bože, predaj ih olujama burnim, neka ih vjetar kao pljevu raznosi. Kao što vatra proždire šumu, kako plamen žari planine; tako ih goni olujom Svojom, prestravi ih nevremenom silnim! Neka im lica potonu u sramu, da ime Tvoje potraže, o Gospode! Neka postiđeni i prestravljeni budu dovijeka, neka u sramu izginu; neka spoznaju da si Ti, koji se Gospod zoveš, Svevišnji nad zemljom cijelom. Kako je drago stanište Tvoje, o Gospode nad vojskama! Duša moja čezne i vapi za Gospodnjim predvorjima; srce moje i tijelo radosno pjevaju Bogu živome! Čak i ptica pronalazi dom, a lastavica gnijezdo gdje će mladunčad svoju skriti, kraj Tvojih žrtvenika, o Bože nad vojskama, Kralju moj i Gospode! Blago onima što u Domu Tvome žive slaveći Te bez prestanka. Blago ljudima čija si Ti snaga, koji u srcima kriju staze sionske. Kad prolaze suhom dolinom, u izvorište voda je mijenjaju, a rana kiša je jezercima prekriva. Oni koračaju od sile do snage i pojavljuju se pred Bogom u Sionu. Gospode, Bože nad vojskama, počuj molitvu moju, poslušaj, o Bože Jakovljev! Bože, obazri se na štit naš, gle, pogledaj lice pomazanika Svoga! Jer jedan dan u Domu Tvome vrjedniji je od hiljadu drugdje; radije bih bio vratar kraj praga Božijeg nego sjedio u šatorima zločinačkim. Jer Bog, Gospod, sunce je i štit, Gospod daje milost i slavu, ne uskraćuje nikakvo dobro onome koji u nevinosti hodi. O Gospode nad vojskama, blago čovjeku koji u Tebe vjeruje! Gospode, smilovao si se zemlji Svojoj i vratio dobro Jakovu. Narodu si oprostio prestupe i prekrio sve grijehe njihove. Srdžbu si Svoju okrenuo, ostavio se gnjeva Svoga! Obnovi nas, o Bože spasenja našeg, i odbaci zlovolju prema nama! Ili ćeš se dovijeka srditi na nas? Hoćeš li gnjev svoj pružiti na koljena sva? Zar nas nećeš nanovo oživiti, da se narod Tvoj raduje Tebi? Bože, pokaži nam ljubav Svoju postojanu i pokloni spasenje! Dajte da čujem šta će reći Gospod Bog, jer On će govoriti o miru Svome narodu, svecima Svojim; ali ne dajte da se u bezumlje svoje vrate! Doista je spas Njegov blizak onima koji Ga se plaše, da slava zavlada u našoj zemlji. Ljubav i vjernost se susreću; pravičnost i mir se grle; vjernost niče iz zemlje i pravda sja sa nebesa! Zaista, Bog će dati ono što je dobro i naša će zemlja cvjetati. Pravda će stupati pred Njim i koračati stazama Njegovim. Gospode, prikloni uho i usliši me, jer sam tužan i jadan. Spasi moj život jer sam posvećen Tebi; spasi slugu Svoga koji se uzda u Tebe – jer Ti si moj Bog. Smiluj se Gospode, jer Tebi vapim po cijele dane. Razveseli duh sluge Svoga, jer Tebi uzdižem dušu svoju. Jer Gospode, Ti si dobar i milostiv, prepun postojane ljubavi za sve one što Te zazivaju! Gospode, usliši molitvu moju, poslušaj kako vapim za spasenje! Obraćam se Tebi u danima tjeskobe, jer ćeš me uslišati! Gospode, nema Ti ravnog među bogovima, ničija djela nisu kao Tvoja. O, Gospode, svi narodi koje si stvorio doći će i moliti se pred Tobom, i slavit će ime Tvoje. Velik si i činiš čuda; Ti si Bog jedini. Gospode, poduči me stazama Svojim, da u istini hodim; sjedini srce moje da se plaši imena Tvoga! Hvalim Te i slavim srcem cijelim, o Gospode, Bože, i dovijeka ću uzdizati ime Tvoje. Jer velika je milost Tvoja koju mi pružaš, Ti si me izbavio iz dubina carstva mrtvih. O Bože, oholi ljudi se digoše protiv mene, mnoštvo silnika mi život vreba, a Tebe ne vide pred sobom. No, Gospode, Ti si milostiv i blag, spor na srdžbi – pun ljubavi silne i vjernosti. Okreni se meni i budi milostiv, snagu daj slugi Svome i spasi sina sluškinje Svoje. Pokaži mi znamenje dobrote Svoje, da ga ugledaju mrzitelji moji i da se postide; jer Gospode, Ti si me utješio i pomogao. Na Svetoj gori je grad utemeljio; Gospod ljubi kapije Siona i milije su mu od svih staništa Jakovljevih. Divne stvari govore o tebi, o grade Božiji. Među onima koje poznajem spominjem Rahab i Babilon; gle, Filisteju i Tir, uz Kuš – „ovaj se rodio tamo” kažu oni. Ali za Sionu će govoriti: „Ovaj i onaj su rođeni u njemu”; jer ga je Svevišnji lično utemeljio. Gospod broji kad upisuje narode: „Ovaj je rođen tamo.” A pjevači i igrači viču: „Svi moji izvori su u tebi.” O Gospode, Bože spasenja moga, danju i noću vapim Tebi! Neka do tebe dopre molitva moja, prigni uho jaucima ovim! Jer duša mi je puna tjeskobe, a život sve bliži carstvu mrtvih. Već me ubrajaju među one što u provaliju odlaze; iznemogao sam čovjek, kao čovjek bačen među mrtvace, poput onih poginulih što u grobovima počivaju, onih kojih se više ne sjećaš jer su odvojeni od desnice Tvoje. Ostavio si me u najdublju jamu, u provalije tamne i duboke. Tvoj gnjev me teško pritisnuo, nadvladao si me valovima Svojim. Učinio si da me poznanici izbjegavaju; dao da sam sada za njih strašilo. Moji oči gasnu od jada; Tebe sam, o Gospode, svakodnevno sazivao, i ruke svoje pružao Tebi. Da li ćeš čuda učiniti na mrtvim, hoće li umrli ustati da Te slave? Da li se milost Tvoja u grobu pripovijeda, i istine Tvoje objavljuju u bezdanu? Da li su čuda Tvoja znana u tami, ili pravda Tvoja u zemlji zaborava? No, ipak vapim tebi, o Gospode; ujutro moja molitva dolazi do Tebe. Zašto odbacuješ dušu moju, Gospode, zašto kriješ lice od mene? Bolestan i blizak smrti od mladosti svoje rane, snosim strahote i pomoći nemam. Sud srdžbe Tvoje pređe preko mene, Tvoje strahote me shrvaše. Opsjedaju me svakoga dana kao vode; sve su mi bliže i bliže. Sve drage ljude i prijatelje si odvojio od mene, a tama mi saputnik postade. Dovijeka ću pjevati o Gospodnjoj ljubavi; ustima svojim ću objavljivati vjernost Tvoju pokoljenjima svim. Jer kazao sam: „Ljubav se gradi za sva vremena; na nebesima ćeš utemeljiti Svoju vjernost.” A Ti si govorio: „Sklopio sam savez sa izabranikom Svojim; zakleh se Davidu slugi Svome: Tvoje potomstvo utemeljit ću na vijeke vijekova, i za sva pokoljenja učvrstiti prijestolje Tvoje!” Nebesa će hvaliti Tvoja djela čudesna, o Gospode, i vjernost Tvoju u zboru svetih! Jer ko se na nebesima može porediti sa Gospodom? Ko je među nebeskim stvorovima sličan Njemu? Bogu kojeg se valja plašiti u savjetu svetaca; tako divnom i uzvišenom iznad svih koji Ga okružuju! Gospode, Bože nad vojskama, ko silan je kao Ti, sa vjernošću koja Te okružuje? Ti nemirnim morem vladaš; obuzdavaš silu vodenih valova. Rehaba si kao leš pogazio, neprijatelje razbacao silnom desnicom Svojom. Nebesa su Tvoja, zemlja, krug zemaljski i sve što je u njemu, svemu Ti udari temelj. Sjever i jug si stvorio, Tabor i Hermon kliču imenu Tvojem. Silna je ruka Tvoja i mišica snažna, visoko uzdignuta desnica pobjedonosna. Pravičnost i pravo su temelj prijestolja Tvoga, milost i odanost koračaju pred Tobom. Blago narodu vičnu svetom klicanju, onima koji hode u svjetlu lica Tvoga, o Gospode; u Tvome imenu se raduju svagda, i uzdigoše se pravdom Tvojom, jer Ti si slava njihova silna, po milosti Tvojoj se rog naš uzdiže! A štit naš pripada Gospodu, kralj naš Svecu Izraelovom. Nekoć si u viđenju pobožnima govorio ovako: „Poslah pomoć jednome junaku, izabranika podigoh iz naroda, nađoh slugu Svoga Davida i pomazah ga uljem svetim, da ruka Moja svagda s njime ostane i da ga desnica Moja osnaži. Dušmani ga neće nadvladati, zločinci nadmudriti; neprijatelje ću pred njim zdrobiti, a mrzitelje njegove pogubiti! Neka je milost Moja uz njega i neka mu se u imenu mome rog uzdiže! Ruku ću njegovu položiti na mora, a desnicu na rijeke. On će Mi vikati: ‘Otac si moj, moj Bog i stijena spasenja moga.’ A Ja ću ga prvorođenim učiniti – najvišim kraljem na zemlji. Moja će ga ljubav čuvati dovijeka; a zavjet Moj čvrsto stajati uz njega. Vječnim ću učiniti potomstvo njegovo, a prijestolje poput dana nebeskih. No, ako li sinovi njegovi odbace Zakon, ako ne budu slijedili zakone Moje, ako odredbe Moje obeščaste i zapovijedi zapostave, šibom ću kazniti nedjelo njihovo, udarcima ljutim njihovu krivicu, ali mu Svoju naklonost neću uskratiti, niti ću prekršiti vjernost Svoju, Svoj Savez neću prekršiti, niti ću poreći obećanja Svoga! Jednom se zakleh u svetosti; neću lagati Davida! Potomstvo njegovo će dovijeka ostati i prijestolje njegovo sve dok je sunce preda mnom, kao mjesec vječan ostat će, vjerni svjedok nebeski.” A ipak si se silno razgnjevio i odbacio pomazanika Svoga; Odbacio si Savez sluge Svoga; krunu Njegovu si u blato bacio. Sve njegove zidine si porušio; tvrđave njegove u prah pretvorio. Pljačkaju ga svi koji naiđu, ruglo posta susjedima svojim. Proslavio si desnicu neprijatelja njegovih; dao si da se vesele svi dušmani njegovi. Otupio si oštricu mača njegova i nisi mu dao da izdrži u boju; dokinuo si sjaj njegov i prijestolje oborio u blato, skratio si dane mladosti njegove i sramotom ga prekrio. Dokle, o Gospode? Hoćeš li se dovijeka skrivati? Da li će srdžba Tvoja žariti dovijeka? Prisjeti se kako malo vremena imam! Za kakvu ispraznost si stvorio sve sinove ljudske! Koji čovjek može živjeti a da ga smrt nikada ne snađe? O Gospode, gdje je postojana ljubav Tvoja iz starina kojom si se kleo Davidu vjernošću Svojom? Sjeti se, o Gospode, poniženja i rugla što sluge Tvoje snalazi svakodnevno, i kako u srcu nosim prezir naroda mnogih; tako nasrću dušmani, o Gospode, tako se izruguju pomazaniku Tvome. Neka je blagoslovljen Gospod dovijeka! Amin, Amin! Gospode, bio si utočište naše u svim pokoljenjima! Prije no što su podignute planine, prije svega stvorio si zemlju i ovaj svijet; Ti si Bog od vijeka do vijeka. Smrtnike u prah vraćaš i govoriš: „Vratite se, o sinovi ljudski!” Jer hiljadu godina pred Tobom je kao jučerašnji dan što je minuo i kao straža noćna. Ti puštaš da se razliju poput rijeke, poput sna jutarnjeg ih odnosiš, kao trava što niče; koja se ujutro zeleni, ali uvečer vehne. Doista, brzo nas odnosi gnjev Tvoj; srdžba nas Tvoja plaši. Naše si grijehe pred Sebe stavio, skrivene naše prestupe pred svjetlost lica Svoga. Jer svi dani naši prolaze u srdžbi Tvojoj; godine se naše kao dašak dovršavaju. Živimo sedamdeset godina, osamdeset ako smo snažni; a ipak su samo patnja i muka; brzo prolaze, a mi odlazimo. Ali ko misli na silu Tvoje srdžbe, na gnjev Tvoj straha vrijedan? Poduči nas broju dana naših da steknemo srce mudro! Vrati se nama, o Gospode, dokle ćeš? Milosti imaj sa slugama Svojim! Jutrom nas zasiti milošću, da kličemo i da se veselimo u sve dane! Obraduj nas onoliko dana koliko smo patili; onoliko godina koliko smo zlo spoznavali. Neka se slugama pokaže djelo Tvoje i Tvoja slava djeci njihovoj. Neka je milost Gospoda Boga na nama; daj da nam uspije djelo ruku naših, doista, pospješi djelo ruku naših! Onaj što u skloništu Svevišnjeg bdije, taj će stanovati u sjenci Svemogućeg. Ja ću reći Gospodu: „Utočište moje, tvrđavo moja, moj Bože u koga se uzdam!” Zaista, On će te spasiti od zamke ptičarske, od kuge pogubne. Perjem će te Svojim prekriti i pod krilima Njegovim ćeš utočište naći; vjernost Njegova je utvrda i štit. Strahota noći se nećeš plašiti, strijela što lete danju, a ni kuge što se vuče kroz sumrak i pošasti što u podne hara. Pa i ako hiljade padnu kraj tebe, i desetine hiljada kraj desnice tvoje, tebi se neće primaći! Ali okom ćeš svojim gledati i vidjeti kako se plaća zločincima! Jer ti si Gospoda učinio staništem svojim, Najvišeg, koji je utočište moje. Nikakvo te zlo neće snaći, nikakva pošast se neće primaći šatorima tvojim, jer On će svim anđelima Svojim naredbu dati da te čuvaju na stazama svim; na rukama da te nose da se ne spotakneš o kamen. Zgazit ćeš lava i zmiju, lavića i guju pregaziti. „On se uz Mene vezao, zato ću ga spasiti, neka siguran bude jer za Moje ime zna. Ako Me dozove, Ja ću ga uslišiti. S njim sam u nevolji, izbavit ću ga i slavu mu donijeti. Zadovoljit ću ga životom dugim, pokazati mu spasenje!” Dobro je Gospoda hvaliti i pjevati slavu imenu Tvome, o Svevišnji, ujutro objavljivati ljubav Tvoju, a u noćima vjernost uz harfu od deset žica i liru, sa pjesmom uz citru. Jer Ti si me, o Gospode, obradovao djelima Svojim; pred djelima ruku Tvojih radosno pjevam! Kako su silna djela Tvoja, o Gospode! Kako su duboke misli Tvoje! Nerazuman čovjek to ne spoznaje, ludak to ne shvata; premda zločinci zelene kao trava i zlobnici uspijevaju, ipak su osuđeni na vječitu propast. Ali Ti, o Gospode, dovijeka uzvišen ostaješ! Jer, gle, Gospode, Tvoji neprijatelji, da zaista, neprijatelji Tvoji će ginuti, svi zločinci bit će rasijani! Ali rog moj Ti uzdižeš kao u divljeg bivola, zalijevaš me uljem prečistim! Oči moje su vidjele propast neprijatelja mojih; uši su čule kob dušmana zlih. Kao palma će cvjetati pravednik, rasti će kao cedar libanonski. Oni su zasađeni u Gospodnjem domu, uspijevaju u Njegovim dvorovima; još po stare dane plodove donose, sočni i puni svježine, da navijeste pravednost Gospodnju; On je stijena moja, čist od nepravde svake. Gospod kraljuje veličanstvom odjeven, opasan silom i snagom zaodjeven. Zemlja je čvrsto utemeljena; nikada se pomaći neće. Prijestolje Tvoje od starina utemeljeno; Ti si od vječnosti. Vode huče, o Gospode, bujice se uzdižu silno, vode podižu valove svoje, ali moćniji od voda snažnih, silniji od morskih valova, Gospod je na visinama! Posve pouzdana je Riječ obećanja Tvoga: Kući Tvojoj pripada svetost dovijeka, o Gospode! O, Gospode, Bože osvetniče, Bože osvete, pokaži se! Digni se, suče zemlji; oholima po zasluzi plati! O, Gospode, dokad će likovati zločinci? Besjede svojim oholim riječima, svi se zločinci ohole. Narod Tvoj oni tlače, Gospode, i baštinu Tvoju pritišću. Dave udovicu i pridošlicu, sirotima život oduzimaju, a potom govore: „Gospod to ne vidi, Bog Jakovljev to ne opaža!” Urazumi se, narode bezumni! Ludaci, kad ćete steći mudrost? Onaj koji je uho stvorio da ne čuje? Onaj koji je oko oblikovao da ne vidi? Onaj što narode odgaja da ne kažnjava? Onaj koji čovjeku znanje daje Gospod – On poznaje misli ljudske, zna da su ispraznost samo. Gospode, blago čovjeku kojeg Ti koriš, onome koga učiš zakonima Svojim, da mu mir udijeliš u danima nevolje, dok se grob zločincima kopa. Jer Gospod neće odbaciti narod Svoj niti će ostaviti baštinu Svoju; jer će pravo vratiti pravednicima, i sva će Ga čestita srca slijediti. Ko će ustati za mene protiv zlotvora, ko će za me ustati protiv zločinaca? Da mi Gospod nije pomogao, već bi duša moja bdila u zemlji muka i tišine. Kad god sam pomislio: „Noga mi posrće, padam”, Tvoja ljubav me pridržala, o Gospode. Kada su mnoge brige u srcu mome, tad utjeha Tvoja razveseli dušu moju. Zar prijestolja zla mogu biti u savezu sa Tobom, oni što zakon krive i šire nepravdu? Skupljaju se i nasrću na život pravednika, nevinoga na smrt osuđuju! No, Gospod je postao tvrđava moja, Bog je stijena utočišta moga. Vratit će im zbog nepravde njihove, pogubiti ih zlom vlastitim; iskorijenit će ih Gospod, Bog naš. Dođite, pjevajmo Gospodu, veselo kličimo stijeni spasenja našeg! Dajte da hvalom stanemo pred Njega; dajte da Mu se veselimo pjesmama slave! Jer Gospod je uzvišeni Bog i silni Kralj iznad bogova svih, u ruci Njegovoj su dubine zemlje, i vrhovi planina Njegovi su, Njegovo je i more, On ga je stvorio; ruke Njegove oblikovaše suhu zemlju. Dođite, molimo se i na koljena padnimo, hvalimo Gospoda, Stvoritelja našeg. Jer On je Bog naš, a mi smo narod paše Njegove, ovce Njegovih ruku. Ako danas čujete glas Njegov, ne budite tvrdih srca kao onda kod Meribe, kao onog dana u Masi, u divljini, kada su Me očevi vaši kušali i ispitivali, premda su vidjeli sva djela Moja. Četrdeset godina jadio Me naraštaj taj, pa rekoh: „Narod su nestalnoga srca i ne poznaju staze Moje.” Stoga se zakleh u srdžbi Svojoj: „Nikad neće ući u Moj spokoj!” Pjevajte Gospodu pjesmu novu, pjevaj Gospodu, zemljo cijela! Pjevajte Gospodu, blagoslovite ime Njegovo. Objavljujte svakodnevno spasenje Njegovo. Kazujte narodima slavu Njegovu, svim pucima o čudesima Božijim! Velik je Gospod, hvale silne dostojan; valja Ga se plašiti više od bogova svih! Jer bogovi ostalih naroda su bezvrijedni idoli, a Gospod je stvorio nebesa. Slava i veličanstvo su pred Njim, sila i sjaj u Svetištu Njegovom. Dajte Gospodu, o porodice naroda, pripišite Gospodu slavu i moć! Prinesite Gospodu slavu imena Njegova! Prinesite žrtve i uđite u presvete dvorove. Poklonite se Gospodu u slavi svetosti Njegove; strepi pred Njim, zemljo sva! Narodima poručite: „Gospod vlada! Svijet je utemeljen, nikada se poljuljati neće; narodima će pravedno presuditi!” Neka se raduju nebesa i neka kliče zemlja, neka huči more i sve što je u njemu! Neka se veseli polje i sve što je na njemu! Tada će sva stabla u šumama veselo pjevati pred Gospodom, jer dolazi, jer stiže suditi zemlji. Krugu zemaljskom sudit će u pravdi i narodima u istini Svojoj! Gospod kraljuje, neka se zemlja veseli; neka se veseli primorje prostrano! Oblaci i tama Ga obavijaju, pravednost i pravo temelj su prijestolja Njegova. Oganj je pred Njim, izgara neprijatelje Njegove. Zemlju obasjaše munje Njegove, a zemlja to vidi i strepi! Pred Gospodom se gore tope kao vosak; ispred Gospodara zemlje cijele. Nebesa kazuju pravdu Njegovu, i svi narodi vide slavu Njegovu. Posramit će se svi što vjeruju u slike, svi oni koji se ohole i slave bezvrijedne idole; slavite Ga, bogovi svi! Sion čuje i milo mu je, Judine kćeri se raduju zbog suda Tvoga, o Gospode. Jer ti si Gospode, najviši nad zemljom cijelom, uzvišen nad bogovima svim. Vi što Gospoda ljubite, zlo mrzite! On čuva živote posvećenika svojih, On ih spašava od ruke zločinačke. Svjetlo sja pravedniku i radost za one pravednih srca. Gospodu se radujte, vi pravednici, slavite sveto ime Njegovo! Ah, spjevajte Gospodu pjesmu novu, jer je učinio čuda divna! Desnica Njegova i sveta ruka spasenje pribavi! Gospod je obznanio spasenje Svoje, otkrio je pravednost Svoju pred narodima. Spomenuo se ljubavi i odanosti prema kući Izraela; svi krajevi svijeta vidješe spas Boga našega. Zemljo, raduj se Gospodu, raduj se, kliči i pjevaj! Pjevajte Gospodu uz citru, uz citru i uz zvuk harfe, uz trube i zvuke rogova, kličite pred Kraljem, pred Gospodom. Neka huči more i sve što je u njemu, krug zemaljski i stanovnici njegovi, neka rijeke plješću rukama, neka se brda uz njih raduju pred Gospodom, jer dolazi da zemlji presudi. Vladat će krugom zemaljskim po pravdi i narodima po pravičnosti. Gospod kraljuje; neka narodi strepe! Sjedi na kerubima – stresa se zemlja! Uzvišen je Gospod u Sionu; uzdignut nad narode sve! Neka hvale uzvišeno i blagorodno ime! Svet je! Kralj u sili Svojoj ljubi pravdu. Pravednost si utemeljio, donio poštenje i pravičnost u Jakovu. Uzvisite Gospoda, našeg Boga, padnite pred podnožje Njegovo! Svet je! Mojsije i Aron bili su među svećenicima Njegovim, i Samuel bijaše među onim koji zazivaju ime Njegovo: zazivahu Gospoda i On ih usliša. Iz stupa oblačnog pripovijeda njima, sačuvaše zapovijedi Njegove i zakone koje im dade. Gospode, Bože naš, Ti si ih uslišao; Bože, bio si milostiv njima, premda si kažnjavao grijehe njihove. Uzvisujte Gospoda, Boga našeg, molite se pred Svetom gorom Njegovom! Jer je Gospod, Bog naš, svet. Kliči Gospodu, zemljo sva! Služite Gospodu u veselju! Stanite pred Njega s pjesmom! Znajte da je Gospod Bog! On nas je stvorio i mi smo Njegovi; mi smo narod Njegov, ovce paše Njegove. Pođite kroz kapije Njegove hvaleći, u dvore priđite slaveći! Hvalite Ga i slavite ime Njegovo! Jer Gospod je dobar; postojana ljubav Njegova je vječna i vjernost Njegova koljenima svim! Zapjevat ću Ti o milosti i pravdi, sviram Tebi, o Gospode! Razmišljat ću o stazi bezgrešnoj! Ah, kada ćeš mi doći? Koračat ću u nevinosti srca svoga u domu svome. Ništa bezvrijedno neću gledati, prezirem poslove otpadnika i neću ih prihvatati! Neka srce zločinačko ostane daleko, neću da znam nikakvog zla! Ko bližnjeg u potaji kleveće toga ću zatrti, one ohola oka i ponosna srca ja ne ljubim. Rado gledam na vjernike u zemlji, oni će sa mnom stanovati; onaj koji hodi stazom nevinom će mi služiti. U mome domu neće stanovati nijedna varalica; pred mene neće izaći nijedan usana lažljivih! Svakog ću jutra bezbožnike zatirati i uništavati u zemlji, da sve zločince odbacim od grada Gospodnjeg! O Gospode, čuj molitvu moju, dopusti da moj vapaj stigne do Tebe! Ne skrivaj lice Svoje u danima nevolje! Prigni uho; hitro mi odgovori kada Te dozivam! Jer dani moji poput dima nestaju, a kosti mi žare poput peći! Srce mi je snuždeno i uvehlo kao pokošena trava; zaboravih na hljeb svoj! Kosti mi uz kožu prionuše od silnih jecaja mojih. Sličan sam sovi pustinjskoj, sovi među ruševinama; bdijem kao usamljeni vrabac na krovu. Svagda me grde dušmani moji, proklinju me oni što bjesne na me, jer pepeo poput hljeba jedem i u piće ulijevam suze svoje, zbog srdžbe Tvoje, jer si me uzvisio, a potom odbacio. Dani su mi poput noćne sjene, vehnem poput trave. Ali Ti, Gospode, stoluješ dovijeka; sjećaju Te se kroz koljena sva! Ti ćeš se dignuti, smilovat ćeš se Sionu; vrijeme je da se smiluješ, doista, vrijeme je! Jer sluge ljube svaki kamen Siona i tuguju nad ruševinama. Narodi će se plašiti imena Božijeg, i kraljevi zemlje cijele slave Tvoje, kad Gospod nanovo podigne Sion, i kad se prikaže u slavi silnoj; jer On se osvrće na molitve jadnika i ne prezire njihove riječi. Neka ovo ostane zabilježeno za buduća pokoljenja, kako bi narod koji će se tek roditi mogao slaviti Gospoda! Pogledao je sa Svojih svetih uzvisina; Gospod je pogledao na zemlju sa nebesa, da čuje jauke sužnjeva i izbavi one osuđene na smrt, da slave ime Gospodnje u Sionu, da u Jerusalemu šire slavu Njegovu, kad se skupe narodi i kraljevstva da Gospodu služe. Slomio je silu moju, skratio dane moje, a ja rekoh: „Moj Bože, ne uzimaj me usred mojih dana! Ti, čiji godine traju kroz pokoljenja sva!” U starini si utemeljio zemlju, nebesa su djelo ruku Tvojih, i sve će nestati, ali Ti ćeš ostati, sve će poput haljine posiviti; kao odjeću Ti ćeš ih mijenjati i naposljetku će nestati. Ali Ti ostaješ isti, godine su Tvoje beskrajne! Djeca sluga Tvojih će živjeti sigurno, a potomci njihovi će pred Tobom uspijevati! Blagoslovi Gospoda, o dušo moja i sve što je u meni, blagoslovi ime Njegovo! Blagoslovi Gospoda, dušo moja, i ne zaboravi dobro što učini, Njega koji ti sve grijehe oprašta i liječi sve slabosti tvoje, koji život tvoj od propasti izbavlja, koji te ovjenčao milošću i dobrotom, koji te siti dobrom i kao orlu ti mladost obnavlja. Gospod pravdu čini i poklanja pravednost svim potlačenima. Staze Svoje je objavio Mojsiju, sva djela Svoja narodu Izraela. Gospod je milosrdan i darežljiv, spor na srdžbu i pun ljubavi postojane. Ne srdi se vječno i neće dovijeka žariti srdžba Njegova. Ne postupa sa nama po grijesima našim niti nam plaća po našim krivnjama. Jer onoliko koliko su nebesa nad zemljom, tolika je milost Njegova s onima koji Ga se boje. Koliko je istok udaljen od zapada, toliko On udaljuje bezakonja naša od nas. Kako se otac smiluje dječici, tako se Gospod smiluje onima koji Ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, prisjeća se da smo prašina. Dani čovječiji su poput trave; cvijeta kao poljski cvijet, a kad ga ponese prvi vjetar – nestaje, ne pamti se ni mjesto njegovo. Ali ljubav Božija je od vječnosti do vječnosti za sve one što Ga se boje, i pravednost Njegova nad sinovima sinova; nad onima što Mu Savez čuvaju, što se prisjećaju i vrše zapovijedi Njegove. Gospod je na nebesima učvrstio prijestolje Svoje, kraljevstvo Njegovo vlada nad svima! Blagoslovite Gospoda, anđeli Njegovi, vi moćni i snažni, što volju Mu činite, vi poslušni riječi Njegovoj. Blagoslovite Gospoda, sve čete Njegove, sve propovjednike što vrše volju Njegovu! Blagoslovite Gospoda i sva djela Njegova, na svakom mjestu vlasti Njegove. Blagoslovi Gospoda, dušo moja! Slavi Gospoda, o dušo moja! O Gospode, Bože moj, silno si velik, obavijen čašću i slavom, Svjetlošću se prekrivaš kao plaštom. Nebo si razapeo kao šator. Ti stupove odaja svojih na vode postavljaš, oblake činiš kočijom koju jašeš na krilima vjetra, oluje činiš glasnicima, plamen i oganj slugama Svojim. Zemlju si postavio na temelje njene, ne može se poljuljati. Prekrio si je vodama kao plaštom, i dao da vode stoje nad planinama. Na Tvoju prijetnju se povukoše, na zvuk gromova Tvojih se razbježaše. Planine se uzdigoše, doline spustiše na mjesta koja im Ti odredi. Jasne si im granice postavio, da ne bi iznova prekrile zemlju. Ti izvore šalješ u doline, među planinama teku, napajaju sve zvijeri divlje, divlji magarci žeđ gase njima. Kraj njih ptice nebeske stanuju i pjevaju među granama. Planine natapaš iz odaja uzvišenih, zemlja se siti plodom Tvojih ruku. Ti daješ da trava niče stoci i bilje na korist čovjekovu, hljeb i hranu da izvede iz zemlje; i vino što srce veseli čovjeku, ulje što mu lice osvježava, i hljeb što osnažuje srce ljudsko. Stabla se Gospodnja obilno napajaju, kedrovi libanonski koje je posadio. Tamo se ptice gnijezde, u čempresu dom je rodin. Planine visoke su za brdske koze, a pećine su jazavcu sklonište. Mjesec si stvorio za godišnja doba i sunce zna kad treba zaći. Ti tamu stvaraš i bude noć; tad se sve zvijeri šumske šunjaju. Lavići mladi za plijenom riču i hranu svoju od Boga traže. Kad sunce osvane, nestaju i liježu u brloge svoje. Tad čovjek ide za poslom svojim, i na rad dok noć ne padne. O Gospode, kako su brojna djela Tvoja! Sve si u mudrosti načinio, zemlja je puna stvorenja Tvojih. Evo more, silno i prostrano, puno životinja, svega, velikog i malog. Tamo gdje brodovi plove, tu je Levijatan kojeg stvori da se u njemu igra. Sva ova bića na Tebe čekaju, da ih nahraniš na vrijeme. Što im daš oni sabiru, otvoriš li ruku nasite se dobrima. A sakriješ li lice, tuguju, ako dah im oduzmeš, uginu i u prah se vraćaju. Pošalješ li dah Svoj, oni nastaju i tako obnavljaš lice zemlje. Neka dovijeka traje slava Gospoda, neka se raduje Gospod djelima Svojim! On zemlju pogleda i ona se strese, dotakne planine i one se zadime! Pjevat ću Gospodu dokle god živim, svirat ću Bogu dokle god me bude. Neka Mu je milo pjevanje moje, radovat ću se Gospodu. Neka grešnike proguta zemlja, a zločinaca neka više ne bude! Blagoslovi Gospoda, o dušo moja! Slavite Gospoda! Hvalu Gospodu dajte! Prizivajte ime Njegovo, navijestite među narodima sva djela Njegova! Pjevajte Mu, svirajte Mu, pripovijedajte sva čudesa Njegova! Slava Njegovom svetom imenu, neka se raduju srca što Gospoda traže! Gospoda i silu Njegovu tražite, lice Njegovo tražite svuda! Djela se sjetite koje načini, čudesa i presuda usta Njegovih, o, Abrahamov rode, sluge Njegove; sinovi Jakovljevi, izabranici Njegovi! On je Gospod, Bog naš, u cijelom svijetu su presude Njegove. Zavjeta se Svog sjeća dovijeka, riječ koju zapovjedi na hiljadu koljena, Zavjeta što ga sa Abrahamom sklopi i obećanja Svoga Jakovu; utemeljio ga je kao zavjet Jakovu, Izraelu kao vječni Savez, govoreći: „Vama ću dati kanaansku zemlju kao dio baštine vaše.” Kada ih još bješe malo na broju, i kad bjehu pridošlice u njoj. Kada su se skitali od naroda do naroda, od kraljevstva do kraljevstva, nikom ne dopusti da im zlo učini, kažnjavao je zbog njih kraljeve govoreći: „Ne dirajte pomazanike Moje, ne nanosite zla Mojim vjerovjesnicima!” I On pusti glad na zemlju, sve zalihe hljeba uništi. Pred njima čovjeka posla, Josipa, kojeg prodaše u ropstvo. Uzama svezaše noge njegove, u gvožđe ga okovaše, dok se ne ispuni predskazanje. Gospodnja ga riječ potvrdi. Kralj naredi da ga oslobode, poglavar naroda ga otpusti, za domaćina ga postavi u domu svome, za nadstojnika imanja svoga. Velikaše njegove po volji da uči, i starce njegove mudrosti da vodi. Tad Izrael dođe u Egipat, Jakov došljak bješe u Hamovoj zemlji. Tako Gospod dade da se narod silno umnoži, i učini ga jačim od neprijatelja njihovih. Srca je njihova preobrazio da zamrze narod Njegov, da budu podli prema slugama Njegovim. Poslao je Mojsija, slugu Svoga, i Arona, izabranika Svoga. Među njima učiniše znakove Njegove i čudesa u Hamovoj zemlji. On tmine posla i smrknu se, a oni prkosiše riječima Njegovim. Vode njihove je u krv preobrazio, dade da sve ribe uginu. Zemlju im žabama preplavi i prodriješe u kraljeve odaje, On zapovijedi, i roj muha i komaraca doletje u sve krajeve zemlje, umjesto kiše led im dade i usijane gromove zemlji njihovoj, na loze i smokve im udari, polomi stabla u krajevima njihovim, Reče i skakavci dođoše, bezbroj gusjenica sa njima. U zemlji im sve bilje proždriješe i rod svih njihovih njiva. Udari svu prvorođenčad njihovu, prvjenac snage njihove. A potom izvede Izrael srebrom i zlatom, nije bilo nijednog među plemenima koji je posrnuo. Egipat se radovao odlasku njihovom, jer ih je strah obuzimao. Rasprostro je oblak kao krov, i vatru da noć obasja. Zamoliše, i dade prepelice, nebeskim hljebom ih nahrani. Stijenu rascijepi, i voda navali pustinjom, poteče kao rijeka. Jer sjetio se Svetog zavjeta Svoga i Abrahama, Njegovog sluge. Tako narod Svoj izvede uz veselje, izabranike Njegove uz pjesmu. Dao im je zemlju naroda, oni uzeše plodove njihovog rada, da čuvaju naredbe Njegove i da poštuju zakone Njegove. Slavite Gospoda! Slavite Gospoda! O, hvalite Gospoda jer je dobar. Vječna je milost Njegova. Ko će govoriti o moćnim djelima Gospodnjim? Ko li će Mu iskazati pohvalu valjanu? Blagoslovljeni su oni što pravdu čuvaju, oni što pravdu čine u svako doba! O Gospode, sjeti me se kad dobrotu daruješ narodu Svome; pomozi mi dok njih spašavaš. Daj da uživam blagodati izabranika Tvojih. Da se radujem veselju naroda Tvoga. Da se dičim silnom baštinom Tvojom. Mi zgriješismo zajedno s očevima našim, bezakonje učinismo i bezbožno postupasmo. Očevi naši u Egiptu ne razumješe čuda Tvoja. Oni ne shvatiše; ne prisjetiše se silne milosti, već se protiv Svevišnjeg podigoše na Crvenom moru. Ali On ih je izbavio radi imena Svoga, da pokaže svu silnu moć Svoju. Naredi Crvenom moru, i ono presuši, povede ih iznad valova kao kroz pustinju. Iz ruku mrzitelja ih istrgnu, i spasi ih od ruku dušmana njihovih, vode prekriše neprijatelje njihove, nijedan ne ostade. Tada povjerovaše u riječi Njegove, i pjevaše Mu hvalu. Ali ubrzo zaboraviše djela Njegova, i ne čekaše Njegova savjeta. Pohlepi se odaše u divljini, i kušaše Boga u pustinji. I dade im što iskaše, ali im groznicu u dušu posla. Kad ljudi u logoru stadoše zavidjeti Mojsiju i Aronu, svecima Gospodnjim, tada se zemlja otvori silno i Datana proždrije, Abiramovo prekrije mnoštvo, oganj pade među društvo njihovo i plamen proguta zlotvore. Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata izlivenu. Tako zamijeniše slavu Božiju likom bika što travu pase. Zaboraviše Boga, Spasitelja, koji čuda načini u Egiptu, i znamenja u Hamovoj zemlji, i strahote kraj Crvenog mora. Zato reče da će ih uništiti, ali Mojsije, izabranik Njegov, stade pred Njega na obali, da srdžbu Njegovu odvrati kako ih ne bi uništio. Oni prezreše i zemlju obećanu, ne vjerujući riječi Njegovoj. Žalili su se pod šatorima, ne poslušaše glasa Gospodnja. Zakle se tada podignutom rukom: sve će ih u divljini pokositi, da će im potomke među narodima zatrti, da će ih širom zemlje rasuti. Tako se posvetiše Baal Peoru i stadoše jesti od žrtvi koje su prinijeli mrtvima; srdžbu Njegovu izazvaše djelima svojim, i bolest među njima izbi. No, Pinhas se podiže i presudi; tad kuge nestade. To mu se kao pravičnost pripisa za sva pokoljenja dovijeka. Rasrdiše Ga i kraj voda meripskih, Mojsija zbog njih zlo snađe, jer ožalostiše duh njegov, i tako izgovori riječi nepromišljene. Nisu istrijebili narode onako kako im Gospod bješe zapovjedio, nego se sa njima pomiješaše i krenuše stazama njihovim. Služili su idolima njihovim; i to im zamka postade! Čak sinove svoje i kćeri nježne žrtvovaše zlodusima, nevinu krv oni prolijevaše, krv sinova i kćerki svojih žrtvovaše likovima kanaanskim; zemlju krvlju okaljaše. Djelima se svojim uprljaše, bludničili su djelima svojim. Tad se Gospodnja srdžba rasplamsa na narod Njegov; ogadi Mu se vlastita baština. Tako ih dade u ruke naroda, da njima vladaju mrzitelji njihovi. Neprijatelji ih stlačiše, oni ih svladaše i podložiše. Mnogo puta ih izbavi, no, srce njihovo ostade tvrdo, propadali su zbog zlodjela svojih. Ali ipak je pogledao nevolje njihove kada začu jauk. Zbog njih se sjeti Zavjeta Svoga, sažali se u velikom milosrđu blagom. Učini da nađu milost u onih što ih porobiše. Spasi nas, Gospode, Bože naš; okupi nas iz naroda raznih da slavimo ime Tvoje, da se ponosimo hvalom Tvojom. Neka je blagoslovljen Gospod, Bog Izraela, od vječnosti do vječnosti! I sav narod neka kaže: „Amin!” Slavite Gospoda! Ah, Gospoda hvalite jer je dobar! Ljubav Njegova postojana traje dovijeka! Tako neka kažu svi otkupljenici koje Gospod izbavi iz ruku dušmanskih, što ih okupi iz zemalja, sa istoka i zapada, od sjevera do juga. Neki su lutali divljinom u samoći pustoj, grada ne nađoše da u njemu borave. Gladni su bili i žeđu izmoreni, duša im posve klonula. Tad zazvaše Gospoda i On ih izbavi iz tjeskobe njihove. Pravom stazom ih povede, da stignu gradu naseljenom. Neka hvale Gospoda za ljubav Njegovu, za čuda koja učini sinovima čovječijim! Jer željan duh umiri, i gladnu dušu ispuni dobrotom. Drugi su sjedili u tami i sjenama smrti, sužnjevi u bolesti i okovima, jer se digoše protiv riječi Gospodnjih i prezreše savjet Najvišeg. Zato im srce skrši poslom mučnim; a oni padoše, bez spasitelja. Tada Gospoda zazvaše u patnjama svojim, i On ih izbavi iz nevolje njihove. Spasio ih je iz tame i sjena smrti, okove njihove polomio. Neka hvale Gospoda za ljubav Njegovu, za čuda koja učini sinovima čovječijim! Jer On slomi vrata mjedena, polomi gvozdene prijevornice. Neki su patili zbog bezumlja, ispaštali zbog prijestupa svojih; tako im se ogadi jelo svako i približiše se kapijama smrti. Tada zazvaše Gospoda u tjeskobi, i On ih izbavi iz nevolja silnih. Riječ Svoju posla i izliječi ih, tako ih spasi od propasti njihove. Neka hvale Gospoda za ljubav Njegovu, za čuda koja učini sinovima čovječijim! Neka prinose žrtve zahvalnice i neka radosno pjevaju o djelima Njegovim. Neki se zaputiše lađama na mora daleka, da tako posluju na prostranim vodama, oni vidješe djela Gospodnja, i čuda u dubinama. On naredi i podiže olujni vjetar, što u visinu diže valove mora; uzdižu se do nebesa samih, pa se u bezdan spuštaju. Tako se hrabrost njihova istopi u zlobi. Posrtali su i teturali kao pijani, sva ih je mudrost izdala. Tada zavapiše Gospodu u tjeskobi, i On ih izbavi iz nevolja svih. Smirio je oluju, valove mora zauzdao. Tad se razveseliše jer su vode mirne, i On ih povede u željenu luku. Neka hvale Gospoda za ljubav Njegovu, za čuda koja učini sinovima čovječijim! Neka Ga poštuju u saboru naroda, i neka Ga hvale u vijeću staraca. Rijeke u suhu pustaru pretvara, izvore u užarenu zemlju ispucanu; blagorodnu zemlju u pustinju, zbog zločinaca što u njoj žive. Preobrazi pustinje u jezera, a zemlju suhu u izvore vodene, da se tamo nasele oni što gladuju, da osnuju grad u kojem će živjeti, zasijaše njive i posadiše vinograde; doniješe im obilne plodove. Njegovim blagoslovom se silno razmnožiše, nije dao da im stoka strada. Kada su potišteni, poniženi i stlačeni, kad ih pogodi zlo i tuga, tada prezir izlije na knezove, pusti ih da po bespuću lutaju iz nevolje podiže uboge i obitelji kao stada umnoži. Pravednici vide i raduju se, i svako zlo zanijemi. Neka mudar čovjek razmišlja o ovome, neka vidi postojanu ljubav Gospodnju. O Bože, srce moje je postojano, radosno ću pjevati i svirati! Probudi se, harfo i citro! Probudit ću i zoru samu! Hvalit ću Gospoda među narodima, pjevati slavu Tvoju među pucima! Jer postojana ljubav Tvoja je uzvišena nad nebesima; vjernost Tvoja do oblaka. O, Bože, uzvišen si nad nebesima! Daj da slava Tvoja bude na zemlji cijeloj, da miljenici Tvoji budu izbavljeni; daj spas desnicom Svojom i usliši me! Bog u svetosti Svojoj reče: „Šekem ću razdijeliti kličući, dolinu Sukot razmjeriti, moj je Gilead, moj Manaše, Efrajim mi kaciga, Juda mi žezlo, Moab mi je umivaonik, na Edom ću obuću baciti, nad Filistejcima pobjede slaviti.” Ko me vodi u tvrdi grad, ko će me odvesti u Edom? Zar nas nisi odbacio, Gospode? Zar nećeš Ti, o Gospode, stati pred čete naše? Ah, daj nam spas u nevolji, jer ništavna je ljudska pomoć! S Bogom ćemo izvojevati pobjedu; On će zgazit neprijatelje naše! Bože, slavo moja, ne miruj! Jer zlotvori i bezbožnici govore protiv mene svojim lažljivim jezicima. Opsjedaju me riječima mržnje, bezrazložno me napadaju. Na ljubav moju optužbom uzvraćaju, no, ja se predajem molitvi. Tako zlom uzvraćaju na moje dobro, mržnjom na ljubav moju. Podigni zločinca, neka tužitelj stoji zdesna. Neka mu presude, neka se molitva njegova kao grijeh zaračuna! Neka je malo dana njegovih; da drugi preuzme službu njegovu! Neka mu djeca siročad budu, a žena udovica! Neka mu djeca budu skitnice i prosjaci, da nadaleko traže hrane među ruševinama! Neka mu lihvar sve imanje otme, neka stranci razgrabe plod rada njegovog! Neka mu se niko ne smiluje, neka se niko ne sažali na djecu njegovu. Neka mu se zatre potomstvo; neka se ime njegovo izgubi u sljedećem pokoljenju. Neka se Gospod prisjeti grijeha oca njegovog, neka ne izbriše prijestupe majke njegove! Neka stalno budu pred očima Gospodu, da izbriše sjećanje na njih sa zemlje! Jer se ne spomenu da učini milost, već proganja bijedna i sirota čovjeka, da u smrt protjera onog slomljena srca. Volio je kleti, neka ga sada samog snađu! Kletvama se prekrivao kao haljinama, neka mu sada prionu uz tijelu kao da su mokre, da mu se poput ulja u kosti uvuku. Neka mu to bude odjeća koju na sebi nosi, kao opasač koji stavlja svakoga dana! Neka je to Gospodnja nagrada tužiteljima mojim, svima onima koji zlo govore protiv života moga! Ali Ti, Gospode, moj Bože! Zauzmi se za me radi imena Svoga, spasi me, jer pravda je Tvoja dobra. Jer sirot sam i bijedan, srce je ranjeno u meni. Nestajem kao sjena uvečer, stresaju me poput skakavca. Koljena mi klecaju od posta, tijelo je moje mršavo i jadno. Postao sam ruglo tužiteljima svojim, klimaju glavom kada me vide. Pomozi mi, Gospode, Bože moj! Spasi me po ljubavi Svojoj, neka spoznaju da je to Tvoja ruka; da me Ti, o Gospode, spašavaš! Neka me oni proklinju, ali Ti blagosiljaj! Ustaju i bivaju osramoćeni, no, sluga Tvoj će biti dobro. Neka se tužitelji moji ogrnu stidom. Neka se vlastitom sramotom prekriju kao plaštom! Gospoda ću silno slaviti iz sveg grla; slavit ću ga među ljudima. Jer On stoji zdesna sirotom da ga spasi od onih koji ga nasmrt osuđuju! Riječ Božija Gospodinu mome: „Sjedi mi zdesna dok ti ne podložim neprijatelje tvoje.” Gospod šalje žezlo moći Svoje sa Siona; vladaj među neprijateljima Svojim! Narod će Ti se dragovoljno predavati na dan moći Tvoje, u svetim odorama, kao rosa iz krila zore uza Te su mladići Tvoji. Gospod se zakleo i neće poreći: „Dovijeka si svećenik po redu Melkisedekovu!” Gospod ti je zdesna, On će kraljeve pogubiti na dan srdžbe Svoje, On će suditi među narodima, On će zemlju preplaviti truplima i mrtvacima, On će zatrti mnoge prvake zemaljske. On će se napiti iz potoka kraj puta, visoko će glavu dignuti. Blagoslovite Gospoda! Slavit ću Gospoda svim srcem svojim u vijeću pravednika, u zajednici njihovoj. Velika su djela Gospodnja; o njima misle svi koji ih ljube. Sjajno je i veličanstveno djelo Njegovo, pravda Njegova ostaje dovijeka. Čuda Svoja je vječnim učinio; Gospod je milostiv i blag. Hranu daje onima koji Ga se boje, dovijeka se sjeća Saveza Svoga. Narodu Svome je pokazao silu djela Svojih dajući im u posjed baštinu naroda. Djela ruku Njegovih vjerna su i pravedna, sve naredbe Njegove poštene, utemeljene za sva vremena, da se dovijeka vrše iskreno i pravično. Spas je poslao narodu Svome; dovijeka je zapovjedio Savez Svoj, slavno i divno je ime Njegovo! Strah Gospodnji je početak mudrosti; mudri su oni koji Ga poštuju. Slava je Njegova vječna. Blagoslovite Gospoda! Blažen je onaj koji se Gospoda boji, koji radost nalazi u naredbama Njegovim. Potomci njegovi bit će moćni na zemlji, rod pravednika bit će blagoslovljen. Bogatstvo i blago bit će u domu njegovom, njegova pravednost ostaje dovijeka. Pravedniku se uzdiže svjetlost u tmini; blag je, milostiv i pravedan. Dobro snalazi onoga koji je pošten, koji rado pozajmljuje; koji poslove svoje vodi iskreno i pravedno. Zasigurno, nikada neće posrnuti; pamtit će ga dovijeka. Neće se bojati zla, srce mu je mirno, u Gospoda se uzda. Srce mu je hrabro, neće se bojati, sve dok ne ponizi neprijatelje svoje. On obilno dijeli i siromasima daje, pravda njegova je dovijeka, rog mu uzdignut u slavi i pravdi. Sve ovo vidi zločinac, srdžba ga obuzima, škripi zubima i nestaje; propast će želja opakih! Blagoslovite Gospoda! O, sluge Božije, blagoslovite, slavite ime Gospodnje! Neka je blagoslovljeno ime Božije od danas pa dovijeka! Od izlaska sunca pa do zalaska; neka je blagoslovljeno ime Gospodnje. Gospod je uzdignut nad narode sve, slava je Njegova visoko nad nebesima. Ko je sličan Gospodu, Bogu našem, koji stoluje u visinama, ko gleda dolje sa visine, na sve što je na zemlji i nebu? On sirotog uzdiže iz prašine, iz pepela podiže jadnika, da ga posadi sa prvacima, sa knezovima naroda njegova. Nerotkinji dom poklanja, čini je radosnom majkom dječice. Blagoslovite Gospoda! Kad izađe Izrael iz Egipta, kuća Jakovljeva od naroda čudnog jezika, Juda mu postade utočište, Izrael oblast njegova. More to vidje i pobježe, Jordan se okrenu natrag. Planine skakaše poput koza, a bregovi mali poput janjadi. Šta je tebi, more, da bježiš? A tebi Jordane, da natrag kreneš? O planine, da skakućete poput koza? I vi sitni bregovi, poput janjadi? Tresi se, o zemljo, u prisutnosti Gospodnjoj; u prisutnosti Boga Jakovljevog. Koji kamen pretvori u jezero, i stijenu u vrelo! Ne nama, o Gospode, ne na nas, već imenu Svome slavu daj, zbog ljubavi Svoje i vjernosti. Zašto da narodi govore: „Gdje je Bog njihov?” Ali naš Bog je na nebesima, i čini što Mu je volja. Idoli njihovi su srebro i zlato, djelo ruku ljudskih. Usta imaju, ali ne govore, oči imaju, a ne vide, uši također, ali ne čuju, nosove posjeduju ali ne osjete, ruke imaju, a ne hvataju, nogama svojim ne hodaju. Glas iz grla svojih ne puštaju. Takvi postaju i oni što ih izradiše, svi oni koji se u njih uzdaju. O, Izraele, u Gospoda se uzdaj, On je štit i pomoćnik njihov. O, kućo Aronova, uzdaj se u Gospoda, On je štit i pomoćnik njihov. Vi što se Gospoda bojite, u Njega se uzdajte, On je štit i pomoćnik njihov. Gospod nas se sjetio, On će nas blagosloviti. Blagoslovit će kuću Izraela. Blagoslovit će kuću Aronovu. Blagoslovit će one što Ga se boje, male i velike. Neka vas umnoži Gospod, vas i djecu vašu. Neka vas blagoslovi Gospod, što zemlju i nebesa stvori. Nebesa su Gospodnja, ali zemlju pokloni sinovima ljudskim. Mrtvaci ne slave Gospoda, niti oni što se u tišinu spuste. Ali mi ćemo slaviti Gospoda, od sada pa dovijeka. Neka je blagoslovljen Gospod! Ljubim Gospoda jer je čuo vapaje i molitve moje, jer je uho svoje priklonio meni; zato ću Ga zazivati dok sam živ. Opsjedaju me okovi smrti, zamke podzemlja me stegoše, patim i tugujem. No, tad sazvah Tvoje ime, Gospode: „O, Gospode, molim Te, spasi život moj!” Gospod je darežljiv i pravedan; Bog naš je milostiv. Bog čuva sve proste, spasio me kada sam nisko pao. Dušo, vrati se spokoju svome, jer Gospod ti dobro učini. Jer Ti si dušu moju spasio od smrti, oči od suza, noge od posrtanja. Pred Gospodom koračam u zemlji živih! Vjerovao sam i kada sam govorio: „Veoma sam ponižen.” Pomislih u tjeskobi svojoj: „Svi ljudi su lažovi.” Što ću vratiti Gospodu za sve blagodati Njegove? Uzet ću pehar spasenja i zazivati ime Gospodnje. Izvršit ću pred Bogom zavjete svoje, pred silom naroda Njegova. Gospodu je dragocjena smrt svetaca Njegovih. Gospode, sluga sam Tvoj, Sluga Tvoj, sin sluškinje Tvoje, skinuo si okove moje. Tebi ću prinijeti žrtvu zahvalnicu, i zazivati ime Gospodnje. Izvršit ću pred Bogom zavjete svoje, pred silom naroda Njegova, u sudovima Gospodnjeg doma, posred tebe, o Jerusaleme. Blagoslovite Gospoda! Gospoda hvalite, narodi svi! O, ljudi, slavite Ga! Jer ogromna je ljubav Njegova prema nama, vjernost Gospodnja opstaje dovijeka. Slavite Gospoda! Ah, hvalite Gospoda, jer je dobar! Jer milost njegova opstaje dovijeka. Neka Izrael kaže: „Ljubav Njegova opstaje dovijeka.” Neka Aronova kuća kaže: „Ljubav Njegova opstaje dovijeka.” Neka kažu oni što se Gospoda boje: „Ljubav Njegova opstaje dovijeka.” Dozivao sam Gospoda u nevolji, a On me uslišio i spasio. Gospod je kraj mene, neću se plašiti. Šta mi može čovjek? Gospod je sa mnom, pomoć moja, pobjedonosno ću gledati na dušmane svoje. Bolje se u Gospoda uzdati nego oslonac u čovjeku tražiti. Bolje se u Gospoda uzdati nego se na prvake oslanjati. Svi narodi me opsjedaju, ali u Gospodnje ime ću ih uništiti. Opkoliše me, opsjedaju me sa svake strane, ali u ime Gospodnje ću ih uništiti. Opkoliše me kao roj pčela, ugasiše se kao oganj u trnju, jer u ime Gospodnje sam ih uništio! Silno me gurnuše ne bi li pao, no, Gospod mi je pomogao! Gospod je snaga moja i pjesma; postade spasenje moje. Pjesme radosti i spasenja ore se u šatorima pravičnih. Gospodnja desnica se proslavi. „Gospodnja desnica je nadvladala! Gospodnja desnica se proslavila! Gospodnja desnica je pobijedila!” Neću umrijeti, živjet ću i sjećati se djela Gospodnjih! Gospod me ukorio i teško kaznio, no, nije dao da umrem! Otvori mi kapije pravičnosti, kako bih ušao i hvalio Gospoda! Ovo su Gospodnje kapije, kroz njih pravednici ulaze. Hvalim Te jer si mi odgovorio, jer si postao spasenje moje. Kamen što ga odbaciše graditelji, postade kamen temeljac. To je djelo Gospodnje, kakvo čudo u očima našim. Ovo je dan koji Gospod stvorio: kličimo i radujmo se njemu. Gospode, molim te – spasi nas, Gospode, molim te – sreću nam daj. Blažen je onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovimo vas iz Doma Gospodnjeg. Bog je Gospod, On nam svjetlost pokloni, povedite užetom žrtve blagdanske, sve do rogova žrtvenika! Ti Bog si moj, i ja ću Te hvaliti, Ti Bog si moj, i ja ću Te slaviti. Hvalite Gospoda, jer je dobar! Jer ljubav Njegova opstaje dovijeka. Blaženi su oni puta neokaljana, koji hode po Zakonu Gospodnjem! Blaženi oni koji čuvaju zakone Njegove, koji žude za Njim srcem svim! Oni što ne čine bezakonje, već hode stazama Njegovim. Ti si zapovjedio da podrobno čuvamo pravila Tvoja! O, da su čvrsti putevi moji, da pravila Tvoja čuvam. Tada se neću postidjeti, kada oči upravim na sve zakone Tvoje. Slavit ću Te čestita srca kad naučim sudove istinite Tvoje. Tvoje ću zakone čuvati o, nemoj me ostavljati! Kako da mladić svoj put drži neokaljanim? Čuvajući riječi Tvoje. Tražim Te srcem cijelim; ne dopuštaj da odstupim od Zakona Tvojih. Riječ Tvoju u srcu zapečatih, kako ne bih griješio protiv Tebe. Blagoslovljen si, o Gospode! Nauči me Svojim pravilima. Usnama svojim navijestih sudove usta Tvojih. Radujem se putevima svjedočanstava Tvojih više no bogatstvu svakom. Razmišljat ću o naredbama Tvojim i oči usmjeriti na puteve Tvoje! Radovat ću se zakonima Tvojim; neću zaboraviti Tvoje riječi! Milostiv budi meni, slugi Svome, da živim i Tvoje riječi čuvam, Oči mi otvori da vidim sva čudesa Zakona Tvoga. Ja sam stranac na zemlji, ne skrivaj Svoje zapovijedi od mene. Duša mi se slama žudeći za sudovima Tvojim. Oholima si zaprijetio: „Prokleti koji odstupaju od Zakona Moga.” Uzmi s mene porugu i sramotu jer čuvam Tvoje propise. Pa neka se sastaju prvaci i protiv mene zbore, ali Tvoj sluga razmišlja o pravilima Tvojim. Jer Tvoja su svjedočanstva radost moja i moji savjetnici. Duša moja grli prašinu, vrati mi život po riječima Svojim! Posvjedočih putevima Svojim, i Ti si me čuo: poduči me zakonima Svojim. Daj da shvatim puteve pravila Tvojih, a ja ću razmišljati o Tvojim divnim djelima. Duša mi se u tuzi topi, osnaži me po riječi Svojoj! Drži me daleko od lažljivih staza i zakonom Svojim me obdari! Izabrao sam put istine! Pred oči stavih sud Tvoj! Uz propise Tvoje čvrsto prionuh; o, Gospode, ne dopusti da se postidim. Idem stazama zakona Tvojih, jer si mi srce prosvijetlio. O, Gospode, poduči me stazi pravila Svojih, i ja ću je se držati do kraja. Pouči me da se držim zakona Tvoga, da ga čuvam srcem cijelim. Uputi me stazom Svojih zapovijedi, jer ja u njoj uživam. Prikloni moje srce propisima Svojim, a ne prema pohlepi sebičnoj! Odvrati mi oči od ništavnih stvari, život mi podari na stazama Tvojim. Ispuni Svome slugi obećanje kako bi se Tebe plašio. Ukloni sramotu od koje strahujem, jer divni su Tvoji sudovi. Evo, čeznem za odredbama Tvojim. Pravdom me Svojom poživi! Neka mi priđe ljubav Tvoja, o Gospode, i spasenje Tvoje po onome što si obećao. A onda ću odgovorit onima koji me grde, jer uzdam se u riječ Tvoju. Od usta mojih ne oduzmi riječ istine jer se uzdam u sudove Tvoje. Tvoj ću Zakon čuvati dovijeka. Hodit ću putem slobodnim, jer tražim naredbe Tvoje. Govorit ću o Tvojim zakonima pred kraljevima, i neću se postidjeti, jer uživam u zapovijedima Tvojim, koje ljubim. Podignut ću ruke ka zakonima Tvojim koje volim, razmišljat ću o pravilima Tvojim. Spomeni se riječi koje si uputio slugi Svome, kroz koje si mu dao nadu. To je utjeha nevoljama mojim, da mi obećanje Tvoje život daje. Oholi me žestoko napadaju, ali ne odstupam od Zakona Tvoga. Gospode, tješi me kad se prisjećam davnih sudova Tvojih. Bijes me hvata zbog grešnika koji Zakon Tvoj gaze. Zapovijedi Tvoje su pjesme u zemlji moga tuđinstva. U noćima se prisjećam imena Tvoga, o Gospode, To mi je dužnost da čuvam Tvoje zapovijedi. To je dio moj, o Gospode, da Tvoje čuvam riječi. Svim srcem molim za milost Tvoju. Milosrdan budi po riječi Svojoj. Razmišljah o putevima svojim i prema Tvome svjedočanstvu noge okrenuh. Žurim i ne oklijevam da zapovijedi Tvoje čuvam. Opletoše me užad grešnika, ali Tvoga Zakona ne zaboravljam. U ponoć ustajem hvalu da dam, zbog pravičnih sudova Tvojih. Prijatelj sam svima što Te se boje i koji Tvoje zakone čuvaju. Zemlja je, o Gospode, puna milosti, poduči me odredbama Svojim. Gospode, učinio si slugi svome po onome što si kazao. Nauči me razumu i pravdi, jer u Zakon Tvoj vjerujem. Prije poniženja svoga zalutah, ali sada se držim riječi Tvojih. Dobar si i dobro činiš, poduči me zakonima Svojim. Oholi ispletoše laži protiv mene, ali se srcem svim držim naredbi Tvojih, srce im je bezosjećajno kao salo; ali ja u Zakonu Tvome uživam. Dobro je za me što sam ponižen, da bih se podučio pravilima Tvojim. Draži mi je Zakon usta Tvojih no hiljade zlatnika i srebrnjaka. Tvoje su me ruke oblikovale i stvorile; podari mi razbor da naučim zakone Tvoje. Poštovaoci Tvoji veselit će se meni, jer se u riječ Tvoju pouzdah. O, Gospode, znam da su sudovi Tvoji pravični i da si me sa pravdom ponizio. Daj da mi ljubav Tvoja utjeha bude, po obećanju koje si dao slugi Svome. Neka milost Tvoja dođe da živim, jer je Zakon Tvoj moja radost. Neka se oholi posrame, jer se ogriješiše o mene; a ja ću razmišljati o Tvojim zapovijedima. Neka se obrate meni oni što strahuju od Tebe, kako bi spoznali zakone Tvoje. Neka srce moje bude čisto pred zapovijedima Tvojim, ne daj da se postidim! Moja duša žudi za spasenjem; nadam se riječi Tvojoj. Oči čeznu za obećanjima Tvojim; pitam: „Kad ćeš prići da me utješiš?” Jer postadoh kao mijeh u dimu, no, pravila Tvoja nisam zaboravio. Dokle će Tvoj sluga patiti? Kad ćeš presuditi tlačiteljima mojim? Oholi iskopaše jame i zamke; oni ne žive po zakonima Tvojim. Sve zapovijedi Tvoje su sigurne; lažima me progone, spasi me! Umalo me ne zdrobiše na zemlji, ali se nisam odrekao naredbi Tvojih. Život mi daj u ljubavi Svojoj, da čuvam svjedočanstva usta Tvojih. O, Gospode, riječ Tvoja dovijeka ostaje na nebesima. Vjernost Tvoja stalna kroz pokoljenja sva; zemlju si utemeljio čvrsto. Po zapovijedi Tvojoj i danas stoje, jer je sve Tebi podređeno. Propao bih u nevolji svojoj da mi Zakon Tvoj nije bio radost. Nikada neću zaboraviti odredbe Tvoje, jer po njima si mi podario život. Tvoj sam; spasi me, jer tražim odredbe Tvoje. Zločinci vrebaju da me unište, ali ja se sjećam Zakona Tvoga. Svakom savršenstvu granicu vidim, ali Zakon Tvoj granica nema. Ah, kako ljubim Zakon Tvoj! Po cio dan o njemu razmišljam. Tvoje me zapovijedi čini mudrijim od neprijatelja svih, jer uvijek su uz mene. Umniji sam od svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima Tvojim. Razumniji sam i od staraca, jer čuvam odredbe Tvoje. Zla svakog se klone noge moje, da riječi Tvoje sačuvam. Ne odstupam od sudova Tvojih, jer si me Ti sam podučio. Kako su mile riječi Tvoje, slađe no med ustima mojim. Kroz odredbe Tvoje sve spoznajem i zato prezirem svaku stazu lažljivu. Tvoja riječ je svjetiljka nogama mojim i svjetlo stazi mojoj. Zakleo sam se i potvrdio, držat ću se Tvojih zapovijedi pravednih. U groznoj sam nevolji; daj mi život, o, Gospode, po riječi Svojoj! Gospode, prihvati dobrovoljne prinose hvale, poduči me zakonima Svojim. Svoj život postojano u rukama držim, ali ne zaboravljam Zakon Tvoj. Opaki mi postaviše zamku, ali ne skrećem od Tvojih naredbi. Tvoja svjedočanstva su vječna baština moja, radost srca moga. Srce uspravljam da dovijeka vršim naredbe Tvoje; do samog kraja. Mrzim dvoličnost, ljubim Zakon Tvoj. Ti si utočište moje i štit; nadam se riječi Tvojoj. Odstupite od mene, zločinci, da zakone Boga svoga čuvam! Održi me po obećanju Svome, daj da živim; ne daj da se ponizim u nadi svojoj! Uzdigni me, spasi me, da pazim na Tvoje odredbe dovijeka. Ti odbacuješ sve one što stranputicom hode, uzaludna je mudrost njihova! Kao hrđu zločince sa zemlje uklanjaš, zato ljubim Tvoj Zakon. Moje tijelo dršće od straha pred Tobom, sudova se Tvojih bojim! Postupao sam pravedno i pošteno, ne prepuštaj me tlačiteljima mojim. Založi se za slugu Svoga, neka me ne tlače oholi. Moje oči čeznu za Tvojim spasenjem, za ispunjenjem Tvoga pravednog obećanja. Po ljubavi Svojoj postupi sa slugom, poduči me zakonima Svojim. Tvoj sam sluga; daj mi razbor da spoznam svjedočanstva Tvoja! Gospode, čas je da se pridigneš, zakon je prekršen! Stoga ljubim zapovijedi Tvoje, više no zlato, zlato čisto. Stoga znam da su zakoni Tvoji istina; mrzim svaku stazu lažljivu! Divna su svjedočanstva Tvoja, stoga ih čuva duša moja. Objava riječi Tvojih prosvjetljuje, ona razumijevanje poklanja prostima. Otvaram usta i uzdišem, jer žudim za zapovijedima Tvojim. Osvrni se na me i budi milostiv, jer takav si prema onima koji ljube Tvoje ime. Neka koraci moji ostanu sigurni po obećanju Tvome, ne daj da me snađe ikakva nevolja. Izbavi me od tlačenja ljudskog, da održim odredbe Tvoje. Daj da lice Tvoje zasja slugi, i nauči me zakonima Svojim. Potoci suza potekoše iz očiju mojih, jer ljudi krše Zakon Tvoj. Pravičan si, o Gospode, i pravedni su sudovi Tvoji. Svjedočanstva Svoja si u odanosti postavio, u vjernosti obilnoj. Opsjeda me revnost, jer dušmani moji zaboravljaju Tvoje riječi. Obećanje Tvoje je posve sigurno, zato ga sluga Tvoj ljubi. No, ja sam nizak i omražen, ali ipak ne zaboravljam Zakon Tvoj. Pravda Tvoja je poštena dovijeka, Zakon Tvoj istinit. Snađoše me nevolje i tjeskoba, no, zapovijedi Tvoje su radost moja dovijeka. Svjedočanstva Tvoja su pravedna dovijeka; daj mi razbor da živim! Iz sveg srca vapim, o, Gospode, odazovi se. Tebi vapim; spasi me! Da čuvam svjedočanstva Tvoja! Ustajem rano prije zore i vapim za pomoć, nadam se riječima Tvojim. Oči su već budne prije noćne straže, kako bih razmišljao o obećanjima Tvojim. Glas moj čuj po ljubavi Svojoj; o, Gospode, daj mi život po pravdi Svojoj! Bliže se oni koji zlonamjerno navaljuju na me; daleko su od Zakona Tvoga! No, Ti si blizu, o, Gospode, i sve zapovijedi Tvoje su istinite! Već dugo znam za svjedočanstva Tvoja, znam da si ih utemeljio dovijeka. Pogledaj na nevolju moju i izbavi me, jer ne zaboravih Zakon Tvoj. Parnicu moju brani i izbavi me, oživi me po obećanju Svome. Dalek je spas od grešnika, jer za pravila Tvoja ne mare. Velika je, Gospode, milost Tvoja, oživi me po propisu Svome. Mnogi su tlačitelji i dušmani moji, ali ne odstupam od odredbi Tvojih. Ja dvolične vidim i grozim se, jer ne drže se riječi svojih. Gle, kako naredbe Tvoje ljubim, oživi me, o Gospode, po milosrđu Svome. Sve riječi Tvoje su istina, i svaki sud Tvoj pravičan je dovijeka. Prvaci me progone bez razloga; srce se divi riječima Tvojim. Radujem se riječi Tvojoj kao neko ko nađe blago silno. Prezirem laži, no, ljubim Zakon Tvoj. Slavim te sedam puta dnevno zbog pravednog Zakona Tvoga. Veliki mir je sa onima koji ljube Zakon Tvoj; nikad se neće spotaći. Nadam se spasenju Tvome, o, Gospode, i držim zapovijedi Tvoje. Moja duša čuva svjedočanstva Tvoja; ljubim ih preko svake mjere. Čuvam odredbe i zakone Tvoje, jer sve moje staze su pred Tobom. Neka jauci moji stignu do Tebe, o Gospode. Daj mi razbor po riječima Svojim! Neka preklinjanje moje dođe pred Tebe; spasi me po riječi Svojoj! Moje će usne hvaliti, jer Ti me učiš svome spasenju. Moj jezik će pjevati o riječima Tvojim, jer sve zapovijedi Tvoje su istina. Neka ruka Tvoja bude moja pomoć, jer sam odabrao naredbe Tvoje. Žudim za Tvojim spasenjem, o, Gospode, a Zakon Tvoj mi je radost. Neka mi duša živi, neka Te slavi, i neka mi Sud Tvoj pomogne. Zalutao sam kao izgubljena ovca; traži slugu Svoga, jer ne zaboravljam Zakona Tvoga. Vapio sam Gospodu u nevolji, i On mi je odgovorio. Spasi me, o, Gospode, od usana lažljivih, od jezika podlih. Šta će ti se još dati, šta još učiniti, jeziče lažljivi? Oštre strijele ratničke i ognjenim ugljem žarkim! Teško meni jer boravim u Mešeku, jer mi je stanovati u šatorima kedarskim! Predugo sam živio među onima koji preziru mir! Ja hoću mir, ali kada o miru govorim, oni sile na rat! Uzdižem oči planinama, odakle li će stići moja pomoć? Pomoć mi od Gospoda dolazi, Njega koji je stvorio nebesa i zemlju. Neće dati da ti noga posrne; Onaj koji te čuva neće zaspati. Gle, čuvar Izraela, ne drijema i ne spava. Gospod je čuvar Tvoj, sjenka na desnici tvojoj. Sunce te neće udariti danju, mjesec noću. Gospod će te sačuvati od svakoga zla; spasit će život tvoj. Gospod će čuvati izlazak i povratak tvoj, odsada pa dovijeka. Radovao sam se kad rekoše: „Pođimo u Gospodnji Dom.” Naše noge su stajale u tvojim kapijama, o Jerusaleme. Jerusalem je grad čvrsto sazdan i kao izjedna saliven, gdje uzlaze plemena, plemena Gospodnja, kako je određeno za Izrael, da daju hvalu imenu Gospodnjem. Jer tamo su prijestolja suda, prijestolja Davidovog doma. Molite za mir jerusalemski! „Daj da su sigurni oni koji te ljube, neka je mir među zidinama tvojim, spokoj u tornjevima tvojim!” Radi braće i prijatelja mojih sad ću reći: „Neka je mir u tebi!” Tražit ću tvoje dobro zbog Gospodnjeg doma, doma Boga našeg. Tebi oči uzdižem, o, Ti, koji si ustoličen na nebesima! Gle, kao što oči sluga gledaju ruke gospodara, kao što su oči sluškinje uperene u njenu gospodaricu, tako i naše oči gledaju Gospoda, Boga našeg, sve dok nam se ne smiluje. Smiluj nam se, o Gospode, smiluj se nama! Trpjeli smo odviše prijezira. Duša nam je pretrpjela dovoljno prijezira onih kojima je lahko, dovoljno prkosa oholih. Da Gospod nije bio uz nas – neka Izrael sad tako kaže – Da nije bilo Gospoda kraj nas kad se narodi uzdigoše, žive bi nas progutali, kad srdžba njihova na nas planu, vode bi nas potopile, valovi prekrili duše naše, preko nas bi prošle vode razbjesnjele. Neka je blagoslovljen Gospod koji nas nije predao, dao kao plijen očnjacima njihovim. Izmakli smo kao ptica iz zamke ptičareve, konopac se prekinuo i mi smo se spasili! Pomoć naša je u imenu Gospodnjem, koji je stvorio nebesa i zemlju. Oni koji se u Gospoda uzdaju su poput gore Sion; ne može se poljuljati, opstaje dovijeka. Onako kako planine okružuju Izrael, tako Gospod okružuje narod Svoj, od vremena ovog pa dovijeka. Jer žezlo zločinačko neće počivati na zemlji dodijeljenoj pravednicima; da i oni ne pruže ruke kako bi učinili zlo. Gospode, daj dobro onima koji su dobri, onima koji su pravednih srca! A one koji skreću na krive staze, njih će Gospod odvesti sa zločincima! Mir nad Izraelom! Kad je Gospod vratio sreću Sionu, bilo nam je kao da sanjamo. Usta nam se smijehom ispuniše, a jezik stade veselo klicati. Tad među narodima rekoše: „Gospod je učinio velike stvari za njih!” Gospod je učinio velike stvari za nas; sretni smo! O, Gospode, okreni našu sudbu kao rijeke negepske! Oni što u suzama siju, sretni će žnjeti! Onaj što u suzama korača noseći sjeme sjetveno, vraćat će se sa pjesmom, noseći snopove svoje. Ako Gospod ne gradi kuću, uzaludno rade graditelji njeni. Ako Gospod ne stražari nad gradom, uzalud čuvar noćima bdije. Uzalud vam je u zoru ustajati i dugo u noć sjediti, jedući hljeb muke svoje, jer On miljenicima Svojim daje san. Gle, djeca su baština od Gospoda, plod utrobe nagrada je Njegova. Kao strijele u rukama ratnika, to su sinovi mladosti vaše. Blago čovjeku koji njima napuni tobolac! Neće se postidjeti kada sa neprijateljem zbori na kapijama. Blagoslovljen je svako ko se Gospoda boji, svako ko Njegovom stazom korača! Jest ćeš plod ruku svojih; bit ćeš blagoslovljen i dobro će te snaći. Žena će ti biti poput plodne loze u odajama kuće tvoje, sinovi tvoji kao mladice masline oko stola tvoga. Eto, tako će biti blagoslovljen čovjek koji se Boga boji! Neka te blagoslovi Gospod sa Siona! Daj da vidiš dobro Jerusalema u svim danima života svoga! Da djecu djece svoje vidiš! Mir nad Izraelom! Mnogo su me tlačili od mladosti moje – neka Izrael sada kaže – Mnogo su me tlačili od mladosti moje, ali me nisu svladali. Orači su orali po leđima mojim, izrovali su brazde duboke. Gospod je pravedan! Isjekao je užad zločinaca! Neka se svi mrzitelji Siona postide i neka se okrenu! Neka budu poput trave na krovovima, koja se osuši prije no što nikne, s kojom kosač ne ispuni ruke, ni naručje onaj koji veže snopove; i neka prolaznici ne kažu: „Blagoslovio vas Gospod! Blagoslovimo vas u ime Gospodnje!” Iz dubina vapim Tebi, Gospode! Gospode, čuj glas moj! Neka uho Tvoje čuje glas moj! Ako se, Gospode, grijeha budeš spominjao, ko će onda opstati, o, Gospode? Ali u Tebi je praštanje, da bi se bojali. Gospoda čekam i duša mi bdije, uzdam se u riječ Njegovu. Duša moja Gospoda čeka, više no zoru straža noćna, više no zoru straža noćna. O Izraele, nadaj se Gospodu! Jer u Gospodu je ljubav i milost; s Njim je obilno spasenje. On će iskupiti Izrael od svih grijeha njegovih. Gospode, srce mi oholo nije niti mi se oči uznose. Ne zamaram se stvarima velikim ni čudima koja su preduboka za mene. Zaista, ja sam smirio i utišao dušu svoju, kao dojenče kada je sa majkom svojom, kao dojenče je duša moja. O Izraele, nadaj se Gospodu od danas pa dovijeka. Gospode, sjeti se za Davida, svih onih muka koje je pretrpio, kako se zakleo Gospodu, i zavjetovao Moćniku Jakovljevom: „Zaista, stupiti neću u odaje doma svoga, niti uzaći na udobni ležaj svoj. Sna neću pustiti na oči svoje niti počinka svojim kapcima, dok Gospodu mjesto ne nađem, boravište Moćniku Jakovljevom.” Gle, čusmo za to u Efrati, nađosmo ga u poljima i šumama. „Pođimo stanu Njegovom, pred noge Mu padnimo.” Pridigni se, o Gospode, i pođi ka počivalištu Svome, Ti i Kovčeg sile Tvoje. Svećenici Tvoji neka obuku pravičnost i neka sveci Tvoji radosno kliču. Ne okreći glavu od pomazanika zbog sluge Svoga Davida. Gospod se zakleo Davidu, obećanje neće poreći: „Jednog od tvojih potomaka ću na prijestolje postaviti! Ako sinovi tvoji Zavjet sačuvaju i odredbe sve, podučavat ću ih, a sinovi će njihovi sjediti na prijestolju dovijeka.” Jer Gospod je odabrao Sion. Njega zaželje Sebi za sjedište: „Ovo Mi je počivalište vječno, ovdje ću stanovati jer tako poželjeh. Hranu ću njegovu obilno blagosloviti, siromahe ću hljebom nahraniti. Svećenike ću obući spasenjem i sveci će klicati. Učinit ću da moć Davidova naraste, svjetiljku ću pripremiti za Pomazanika Svoga. Neprijatelje ću osramotiti, a na njemu će sijati kruna njegova.” Gle, kako je dobro i milo kada braća zajedno žive! Poput ulja dragocjenog na glavi, koje se niz bradu slijeva, bradu Aronovu, spuštajući se niz rub haljina njegovih! Poput rose sa Hermona, što silazi na brda Siona. Jer tamo Gospod zapovijedi blagoslov, život vječni. Dođite! Blagoslovite Gospoda, sve sluge Gospodnje, što po noći bdiju u Domu Gospoda! Podignite ruke svetištu i blagoslovite Gospoda. Neka te blagoslovi Gospod sa Siona, On, koji zemlju i nebesa načini! Blagoslovite Gospoda! Hvalite ime Gospodnje, slavite, o, sluge Gospodnje, vi što u Domu Gospodnjem stojite, u predvorjima Boga našeg! Blagoslovite Gospoda zbog dobrote Njegove, pjevajte imenu Njegovom jer je divno! Jer Gospod je izabrao Jakova, Izrael kao baštinu Svoju. Znam da je Gospod uzvišen; Gospod je iznad svih bogova. Što Gospod naumi to i učini na zemlji i na nebesima, u morima dubokim i bezdanima. Oblake diže s kraja zemlje, kiši munje stvara, vjetar izvodi iz skrovišta Njegovih. On u Egiptu udari na prvorođenčad, na ljude i stoku; On učini znamenja i čuda usred tebe, o Egipte, protiv faraona i njegovih sluga. On mnoge narode nadvlada i pogubi kraljeve silne, Sihona, kralja amorejskog, i Oga, kralja bašanskog, i sva kraljevstva kanaanska, i dade zemlju njihovu kao baštinu, naslijeđe Svome narodu Izraelu. O, Gospode, ime Tvoje opstaje dovijeka, slava Tvoja, o Gospode, kroz vremena sva. Jer Gospod će suditi narodu Svome, i imat će milosti prema Svojim slugama. Idoli naroda su srebro i zlato, djelo ruku ljudskih! Usta imaju, ali ne govore, oči imaju, a ne vide, uši također, ali ne čuju, nemaju daha u ustima. Takvi su i oni što ih napraviše, takvi svi što se u njih uzdaju. O, kućo Izraela, blagoslovi Gospoda! O, Aronov dome, blagoslovi Gospoda! Vi što se Gospoda plašite, blagoslovite Ga! O, kućo Levijeva, blagoslovi Gospoda! Vi što se Gospoda plašite, blagoslovite Ga! Neka je blagoslovljen Gospod sa Siona, Gospod što u Jerusalemu boravi! Blagoslovite Gospoda! Hvalu dajte Gospodu, jer je dobar! Jer je vječna ljubav Njegova. Hvalu dajte Bogu nad bogovima! Jer je vječna ljubav Njegova. Hvalu dajte Gospodu nad gospodarima! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, koji jedini čini čuda golema! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, što mudrošću nebesa sazda! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, što zemlju postavi iznad mora! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, što velika svjetla načini! Jer je vječna ljubav Njegova. I sunce da danju vlada! Jer je vječna ljubav Njegova. Mjesec i zvijezde da noćima kraljuju! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, što udari na Egipat i prvorođenčad! Jer je vječna ljubav Njegova. I Izrael izbavi odatle! Jer je vječna ljubav Njegova. Desnicom jakom i rukom ispruženom. Jer je vječna ljubav Njegova. Što Crveno more razdijeli! Jer je vječna ljubav Njegova. I provede Izrael posred njega! Jer je vječna ljubav Njegova. Koji faraona i vojsku surva u Crveno more! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, što narod Svoj provede kroz divljinu! Jer je vječna ljubav Njegova. Njemu, koji silne kraljeve ponizi! Jer je vječna ljubav Njegova. Što kraljeve moćne pogubi! Jer je vječna ljubav Njegova. Sihona, kralja amorejskog! Jer je vječna ljubav Njegova. Oga, kralja bašanskoga! Jer je vječna ljubav Njegova. Zemlje njihove što dade u baštinu! Jer je vječna ljubav Njegova. Baštinu Izraelu slugi Svome! Jer je vječna ljubav Njegova. Što se prisjetio nas, poniženih! Jer je vječna ljubav Njegova. Što nas izbavi od neprijatelja naših! Jer je vječna ljubav Njegova. Što hranu daje svemu živom! Jer je vječna ljubav Njegova. Ah, hvalite Boga na nebesima! Jer je vječna ljubav Njegova. Pokraj voda babilonskih sjedosmo i plakasmo kad se prisjetismo Siona. Povješasmo harfe o vrbe oko nas. A tamničari naši tada iskahu da pjevamo, tlačitelji naši iskahu da se veselimo: „Pjevajte nam pjesmu Sionsku!” Kako da Gospodnju pjesmu pjevamo u zemlji posve stranoj? Neka mi otupi desnica ako te zaboravim, o Jerusaleme! Neka mi jezik nepce prigrli ako te se ne prisjetim, ako ne postavim Jerusalem nad najvišu radost svoju! O, Gospode, sjeti se edomskih sinova, kako su na dan Jerusalema vikali, „Srušite ga, razorite sve do temelja!” O kćeri babilonska, na propast osuđena; blago onome ko ti vrati za djelo tvoje, za ono što učini nama! Blagoslovljen onaj što ti djecu otme i o stijenu smrska! Gospode, tebe ću hvaliti srcem svim, pred bogovima pjevati slavu Tvoju; klanjam se pred Tvojim svetim Hramom, slavim ime Tvoje, ljubav i vjernost Tvoju, jer uzvisio si Svoje ime i Riječ iznad svih stvari. Čuo si me onoga dana kada sam Te zazivao; osnažio si dušu moju. Svi kraljevi zemlje će Te slaviti, o Gospode, jer čuli su riječ usta Tvojih; pjevat će o stazama Božijim, jer velika je slava Gospodnja. Jer doista, Gospod je uzvišen, ali pazi na poniznog, no, ohole dobrano poznaje. Premda kročim kroz nevolje, čuvaš život moj; pružaš ruku na gnjev neprijatelja mojih, Tvoja desnica me spašava. Gospod će na meni dovršiti naum Svoj! O, Gospode, ljubav Tvoja postojana opstaje dovijeka! Ne odbacuj djelo ruku Svojih! Gospode, iskušao si me i spoznao! Ti znaš da li sjedim ili ustajem; misli moje poznaješ izdaleka. Ti ispituješ puteve moje, znaš kada glavu spuštam; poznate su Ti sve staze moje. Zaista, o, Gospode, prije no što je riječ na jeziku, Ti je već znaš. Okružuješ me straga i sprijeda, Svoju ruku na meni držiš. Spoznaja je ova divna i čudna, previsoka da bih je shvatio. Kamo da idem od duha Tvoga, gdje da od lica Tvoga pobjegnem? Ako se na nebo uzdignem, tamo si, ako legnem u carstvo mrtvih, i tu si. Kada bih krila zore uzeo i naselio se na krajeve mora, i tamo bi me ruka Tvoja vodila i desnica Tvoja držala. Ako kažem: „Doista će me tama skriti, da svjetlost noć za me postane!” Ni tmina Tebi mračna nije, i noć sja poput dana. Tama je za Tebe isto što i svjetlost. Jer Ti si utrobu moju stvorio, satkao me u krilu majčinskom. Hvala što me u čudu i divoti stvori, divna su djela Tvoja, to moja duša zna! Kosti moje Ti nisu bile skrivene kad sam u tajnosti stvaran, kad sam satkan u dubinama zemlje. Tvoje oči su me već vidjele kad sam bio tek zametak; u Knjizi Tvojoj je sve zapisano, svaki dan stvoren za me, premda još nije svanuo. Kako su dragocjene misli Tvoje, o Bože! Koliko je neprocjenjiv zbor njihov! Da ih brojim, više ih nego pijeska! Kada se probudim, još uvijek sam uza Te. Ah Bože, istrijebi zločince! Ljudi od mesa i krvi, odstupite od mene! Varalice se uzdižu protiv Tebe, uzaludno izgovaraju ime Tvoje. Zar da ne mrzim, o Gospode, sve mrzitelje Tvoje? Zar da mi gnusni nisu svi dušmani Tvoji? Mržnjom ih dubokom prezirem, postadoše neprijatelji moji. Iskušaj me, Gospode, prepoznaj srce moje, pronikni i upoznaj moje misli. Pogledaj da li kročim putevima zla, i povedi me stazama vječnim! Spasi me, Gospode, od zlikovaca, pred nasilnikom sačuvaj me! Jer zlo u sebi gaje i kriju i svakodnevno svađe začinju. Oštre jezike poput zmijskih imaju, a pod usnama im otrov ljuticin. O, Gospode, čuvaj me od ruku zločinačkih, od nasilnika koji hoće da posrnem. Oholi postaviše zamke, kraj puta užad razapeše. Govorim Gospodu, Ti Bog si moj; prikloni uho vapajima mojim, i smiluj se, o, Gospode! O, Gospode, Bože moj, silo spasenja moga, pokrivao si glavu moju u danima boja. Gospode, ne ispunjavaj želje zločinaca; ne potpomaži spletke njihove ili će se proslaviti! A što se tiče glava onih koji me opsjedaju, neka propadnu zbog zla vlastitih usana! Neka ugalj užareni na njih padne! Neka ih obori u plamen, u provalije, da se nikada više ne uzdignu! Ne daj da podrugljivac ostane u zemlji; neka zlo hitro snađe nasilnika! Znam da će se Gospod založit za stvar siromaha, da će dati pravo jadniku! Doista će pravednici slaviti Tvoje ime; pred licem Tvojim će boraviti pošteni. Gospode, Tebe dozivam, požuri! Čuj glas moj kada Te zovem! Neka mi se molitva zaračuna kao tamjan pred Tobom, a ruke moje uzdignute kao večernja žrtva! Gospode, postavi stražu na usta moja, pazi na kapije usana mojih! Ne daj da mi se srce prikloni zlu, da me obuzmu djela zla u društvu ljudi koji nevaljalosti čine; ne daj da okusim poslastice njihove! Neka pravednik na me udari, jer to je milost; neka me kori, to je ulje za čelo moje; neka to podnese glava moja, samo se protiv zlobe njihove molim. Kad se sa stijena sunovrate suci njihovi, onda će čuti moje riječi, jer su valjane. Kosti će naše rasuti u carstvu mrtvih kao kad plug ore i razbacuje zemlju. No, oči upravljam Tebi, o Bože, Gospode; Tebi se utječem, ne ostavljaj me bez utočišta. Čuvaj me od zamki što postaviše, od klopki zločinaca. Neka se zločincu spletu u vlastitim mrežama, a ja ću sigurno proći. Iz sveg glasa vapim Gospodu, iz sveg glasa od Gospoda milost tražim! Pred Njim izlijevam nevolje svoje, tjeskobu svoju pred Njim razastirem. I kada mi je duh potišten, Tebi je znan put moj! Postaviše zamke na stazama mojim. Kada udesno pogledam, gle, niko me ne poznaje, utočišta nemam, niko ne pita za dušu moju. Vapim Tebi, o, Gospode, govorim: „Ti si utočište moje, dio moj u zemlji živih!” Obazri se na nevolju moju, jer sam veoma slabašan, spasi me od progonitelja mojih, jer premoćni su za me! Izbavi dušu moju iz tamnice, da ime Tvoje slavim! Pravednici će me okruživati, jer će mi dati obilje dobra. Gospode, čuj molitvu moju, obazri se na moje jecaje! Odgovori u vjernosti Svojoj, u Tvojoj pravdi miloj. Ne sudi slugi Svome, jer niko živ pred Tobom pravedan nije. Jer dušmanin mi dušu progoni, život on moj u blatu gazi, u tmine me protjera da stanujem, kao oni već davno preminuli. Duh mi potišten i potlačen, srce je promrzlo u meni. Spominjem se dana minulih, sva djela Tvoja u sjećanje prizivam, o djelima ruku Tvojih razmišljam. Ruke svoje za Tobom pružam, duša mi za tobom žeđa kao zemlja suha. Usliši me brzo, o, Gospode! Moj duh je već na izmaku, ne krij lice od mene, da ne postanem poput onih što u grob silaze. Zorom mi objavljuj ljubav Svoju, jer u Tebe se uzdam! Put mi obznani kojim mi poći valja, jer Tebi uzdižem dušu svoju. O, Gospode, izbavi me od dušmana mojih! Tebi se utječem! Poduči me da činim Tvoju volju, jer Ti si Bog! Daj da me Tvoj dobri duh vodi stazom pravom! Poživi me zbog imena Svoga, o Gospode, pravdom Svojom mi dušu izvedi iz tjeskobe. U milosti Svojoj ćeš zatrti neprijatelje moje, sve tlačitelje duha moga uništiti! Jer ja sam sluga Tvoj. Neka je blagoslovljen Gospod, stijena moja, On, koji ruke moji uči ratu, prste moje boju ljutom. On je ljubav i tvrđava moja, utočište i spasilac, štit moj i zaklon, koji mi narode podlaže. Gospode, što je čovjek da se obazireš, što sin čovječiji da ga paziš? Poput daška je čovjek, dani njegovi poput sjene nestaju. Gospode, nagni nebesa i siđi! Takni planine, neka zadime! Sijevni munjom i raspi ih, strijele ispali neka se preplaše! Ruku Svoju pruži sa visina, spasi me i izbavi iz voda dubokih, iz ruku stranaca, čija usta laži zbore, čija desnica je lažljiva. O Bože, novu pjesmu ću pjevati, na harfi od deset žica ću svirati. Tebi, što kraljevima pobjede poklanjaš, i slugu Svog Davida, spašavaš od okrutnog mača! Spasi me i istrgni iz ruku stranaca, čija usta laži zbore, čija desnica je lažljiva. Neka sinovi naši rastu poput bilja od mladosti rane, a kćeri neka budu kao stupovi ugaoni, krasno isklesane poput Hrama. Da nam žitnice budu ispunjenje, namirnicama vrste svake; ovce naše neka budu u hiljadama, desetine hiljada na njivama našim. Neka je mnogo mladunčadi kraj stoke naše, bez tjeskobe i gubitka dok rađaju. Blago narodu kojem je tako, blago narodu čiji je Bog Gospod. Veličat ću Te, Kralju moj i Bože, blagosloviti ime Tvoje dovijeka. Slavit ću Te svakoga dana, i častit ime Tvoje zauvijek. Velik je Gospod i visoko hvaljen, uzvišenost Njegova je nedokučiva. Naraštaj naraštaju kazuje djela Tvoja, i o djelima silnim Tvojim govore! O blistavoj slavi veličanstva Tvoga, o čudima Tvojim ću razmišljati. Govorit će o čudnoj sili Tvojih djela, a ja ću obznanjivati uzvišenost Tvoju. Izlijevat će slavu velike dobrote Tvoje, glasno pjevati pravdu Tvoju. Milostiv i dobroćudan je Gospod, strpljiv i ljubavi silne! Gospod je prema svima milosrdan, milost Njegova se prostire kroz djela sva. Hvalit će te sva Tvoja djela, o, Gospode, neka Te hvale sveci Tvoji! Neka pričaju o blistavom Kraljevstvu Tvome, neka navještaju silu Tvoju veliku, da silu Tvoju uzvišenu i blistavo Kraljevstvo navijeste čovječijim sinovima. Carstvo je Tvoje, carstvo vječito, i vlast je Tvoja nad rodovima svim. Gospod podupire sve što posrću i pognute uspravlja. Oči sviju na Te čekaju, Ti im obrok daješ u svoje vrijeme. Ti ruku pružiš, i sve živo zasitiš dobrotom. Pravedan je Gospod u stazama svim, milostiv u djelima Svojim. Blizak je Gospod svima što Ga prizivaju, zaista, svima što Ga pozivaju iskreno. On čini što bogobojazni zažele, vapaje njihove čuje i pomaže. Gospod čuva sve koji Ga ljube, a sve će zločince zatrti! Usta moja će hvaliti Gospoda, neka sve živo slavi Njegovo sveto ime na vijeke vijekova. Blagoslovite Gospoda! Blagoslovi Gospoda, dušo moja! Gospoda ću slaviti dok živim, slavu pjevati Gospodu dok postojim! Ne uzdajte se u prvake, u sina čovjeka običnog, od njega nema spasa! On izdahne duh svoj i zemlji se vraća, tog dana propadaju svi naumi njegovi. Blago onome kome je pomoć Bog Jakovljev, kome je nada u Gospodu, Bogu Njegovom; koji je stvorio nebesa i zemlju, more i sve što u njemu živi, koji ostaje vjeran dovijeka; koji potlačenima pravdu vraća i gladnome hljeb udjeljuje. Gospod oslobađa sužnjeve. On slijepcima vid vraća, uspravlja sve pognute, Gospod ljubi pravednika. Gospod štiti tuđinca, sirote i udovice podupire, a na propast ostavlja zločinaca put. Gospod će kraljevati dovijeka, Sione, kraljevati kroz sve naraštaje! Blagoslovite Gospoda! Blagoslovite Gospoda! Jer milo je Bogu pjevati, neka se širi hvalospjev! Gospod podiže Jerusalem, skuplja izgnanike izraelske. On liječi one slomljena srca i rane njihove previja. On određuje zvijezda broj, sve ih imenom poznaje. Gospod naš je uzvišen, moći neviđene; razbor Njegov je nedokučiv. Gospod pridiže ponižene, zločince do zemlje sramoti. Gospodu hvalospjev pjevajte, Bogu na harfi svirajte! On nebesa oblacima prekriva, zemlji kiše sprema, daje da trava po planinama raste. On stoci hranu daje i mladim gavranovima kada grakću. Za konjsku snagu ne mari, niti mu se mile bedra čovječija. Mili su Gospodu oni bogobojazni koji se Njegovoj ljubavi nadaju. Slavi Gospoda, Jerusaleme! Boga hvali, Sione! On je učvrstio prijevornice kapija tvojih, On blagoslovi dječicu u tebi. On dade mir granicama i hrani te pšenicom najboljom. Zapovijed Svoju na zemlju šalje, brzo se širi riječ Njegova. Snijeg daje poput vune, prosipa mraz kao pepeo. Led svoj sipa kao kamenice, ko može opstati usred hladnoće Njegove? Riječ Svoju pošalje – tako se rastope; vjetar Svoj raspusti – tako se otope. Jakovu objavi riječ Svoju, Izraelu zakone Svoje. Ne učini tako nijednom narodu, nijednom pravila Svoja ne objavi! Blagoslovite Gospoda! Blagoslovite Gospoda! Hvalite Gospoda sa nebesa, hvalite Ga u visinama! Slavite Ga, svi anđeli Njegovi, hvalite Ga, sve vojske Njegove! Slavite Ga, sunce i mjeseče, hvalite Ga, sve zvijezde usijane! Slavite Ga, vi visine nebeske i vode nad nebeskim svodom! Neka hvale Gospodnje ime, jer zapovijedi i postadoše. Postavio ih je zauvijek i dovijeka, Zakon utemeljio, koji neće proći! Gospoda slavite sa zemlje, morske nemani i sve dubine, Vatro i ledu, sniježe i maglo, olujni vjetre rasijani, što zapovijedi Njegove izvršavaš! Gore i svi brežuljci, plodonosna stabla i svi kedri! Zvijeri divlje i sva stoka, sve što puže i leti! Kraljevi zemlje i svi narodi, prvaci i svi suci na zemlji! Mladići i djevojke, starci sa djecom! Neka svi hvale ime Gospodnje! Jer samo je ime Njegovo uzvišeno, Njegova slava je nad zemljom i nebesima! On snagu naroda Svoga podiže, hvali svece Svoje, Izraelove sinove koji su mu bliski. Blagoslovite Gospoda! Blagoslovite Gospoda! Gospodu spjevajte novu pjesmu, hvalu u zajednici božanstvenih! Izraele, raduj se Stvoritelju, neka djeca Siona kliču Kralju! Neka u kolu hvale ime Njegovo, neka Ga slave bubnjem i citrom! Jer Gospod ljubi narod Svoj, spasenjem kiti ponizne! Neka se sveci raduju u slavi, neka kliču sa ležaja svojih. Neka im je Božija hvala na jezicima, a mač dvosjekli u rukama, da se osvete narodima, da kazne puke, da kraljeve njihove u okove bace i prvake gvožđem okuju, da nad njima izvrše presudu propisanu, to čast je svim svecima. Blagoslovite Gospoda! Blagoslovite Gospoda! Hvalite Gospoda u Svetištu Njegovom; slavite Ga na silnim nebesima Njegovim. Hvalite Ga zbog moćnih djela Njegovih, slavite Ga zbog beskrajne uzvišenosti! Hvalite Ga zvucima roga, slavite Ga harfom i citrom! Hvalite Ga igrom i bubnjem, slavite Ga uz strune i frule! Hvalite Ga cinelama glasnim, slavite Ga cinelama gromkim. Neka sve što diše hvali Gospoda! Blagoslovite Gospoda! Ovo su izreke Salomona, sina Davidova, kralja Izraela, koje služe da se mudrost spozna, da se riječi razuma poimaju, da se primi nauk koji jasnoću stvara, pravednost, pravo i iskrenost; da se nerazumnima pamet pokloni, mladim muževima spoznaja i razboritost. Mudar ih sluša i znanje svoje množi, razuman prisvaja mudrog života staze, kako bi izreku i prispodobu razumio, riječi mudraca i njihove zagonetke. Strah Gospodnji početak je spoznaje; nerazumni preziru mudrost i pouku! Sine moj, čuj nauk oca svoga i ne odbacuj zapovijed majke svoje! Jer divan su vijenac tvome čelu i ukras oko tvoga vrata. Sine, kada te grešnici žele nagovoriti, ne pristaj uz njih. Kada kažu: „Pođi sa nama, želimo krv vrebati, nevinoga u zasjedi bez razloga čekati! Progutat ćemo ih kao što carstvo mrtvih satire žive, kao da cijeli u grob silaze. Svakakvog blaga hoćemo nakrasti i kuće plijenom napuniti. Žrijeb ti s nama bacaj, neka nam je zajednička kesa!” Sine moj, ne koračaj njihovim stazama, nogu daleko drži od njihova puta! Jer noge im ka zlu blude, i žure da krv proliju. Uzalud se mreža razvlači, pred očima svih ptica; oni vrebaju vlastitu krv i žeđaju za vlastitim životima. Takva je sudbina svih željnih nepravedna dobitka: on ih živote košta! Mudrost glasno uzvikuje vani, u javnosti daje glasu oduška; Na trgovima, gdje buka ulična, na kapijama grada drži svoje govore: „O, vi nerazumni, dokad ćete glupost ljubiti, dokle će ruganje biti milo vama podrugljivcima, dokad će bezumnik znanje mrziti? Vratite se mojim uputama! Gle, pustit ću duh svoj da izvire, riječi vam svoje hoću obznaniti! Zato što ja pozivam, a vi odbijate, jer ruku svoju pružam, a niko ne mari, jer svi radije moj savjet odbacujete i upute moje ne priželjkujete, tako ću se i ja nevolji vašoj smijati, i rugat ću vam se kada stigne ono što vas plaši, kad strah na vas navali poput nevremena, kada vas nevolja iznenadi poput oluje, kada vas strah i nevolja spopadnu. Tada ćete me prizivati, ali ja neću odgovarati; hitro će me tražiti, ali me neće naći, jer su spoznaju prezirali i nisu izabrali strah od Gospoda, jer savjet moj nisu poslušali, i ismijavali sve moje upute. Zato će jesti plod svojih staza i neka se zasite vlastitim savjetima! Jer nerazumne će ubiti nazadovanje, i nemar bezumnih će ih upropastiti. No, ko me posluša će sigurno stanovati: bez brige će živjeti i neće se plašiti nevolje.” Sine moj, ako primiš riječi moje, i upute moje kod sebe sačuvaš, tako da mudrosti pružiš uho svoje, i srce okreneš ka spoznaji, kada za razum zavapiš, i za spoznaju zamoliš kada je potražiš poput srebra i kada za njom budeš tragao kao za blagom, onda ćeš shvatiti strah Božiji i steći Gospodnju spoznaju. Jer Gospod poklanja mudrost, iz usta Njegovih stižu spoznaja i razum. Za pravične On mudrost sprema, štit je onima koji u nevinosti hode, On čuva staze pravedne, bdije nad putevima njemu odanih. Tada ćeš shvatiti pravdu, pravo, pravičnost i sve dobre staze. Jer mudrost će ti u srce stići i duši će ti mila biti spoznaja, oprez će nad tobom biti, i razboritost će te čuvati, spašavajući te od staza zlih, od čovjeka koji izopačeno zbori; od onih što staze pravične napuštaju kako bi koračali putevima tmine, onih što se raduju kada zlo čine i veselo kliču nad nepravdom; čiji su putevi krivi i koji su na stazama opakim; da te spasi od zavodnice, žene tuđinke riječi laskavih, koja napušta prijatelja mladosti i zaboravlja zavjet Boga svoga, jer dom njen vodi u smrt i staze njene ka mrtvilu. Svi koji njoj zađu ne vraćaju se, nikada nanovo ne vide staze životne. Zato ti koračaj putem pravde, i drži se staze pravednika! Jer pravedni će zemlju nastaniti i nevini će u njoj opstati; a zlikovce će zbrisati sa zemlje i nevjerne iskorijeniti. Sine moj, ne zaboravi nauk moj, i neka ti srce čuva moje upute! Jer one će ti produžiti dane i godine života, i donijeti mnogo mira. Milost i mudrost te neće napustiti! Obveži ih oko vrata i zapiši na tablicu srca svoga, tako ćeš milost i blagonaklonost steći u očima ljudi i Gospoda. U Gospoda se uzdaj srcem svim i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Prepoznaj Ga na svim svojim stazama, tako će On poravnati puteve tvoje. Ne smatraj se mudrim, boj se Gospoda i kloni zla! Tijelu će ti to lijek biti i osnažiti kosti tvoje! Gospoda slavi imetkom svojim i sa prvijencem svoje zarade, tvoje će žitnice biti prepune i kace će ti se prelijevati. Sine moj, ne odbacuj ukor Božiji, i ne budi zlovoljan zbog Njegovih uputa; Jer Bog kori onoga kojeg ljubi, kao otac sina koji mu je mio. Blago čovjeku koji mudrost nađe, čovjeku koji spoznaju stekne! Dobit joj je bolja no srebra dobit, i zarada vrednija nego zlato čisto. Skupocjenija je od bisera i ništa što priželjkuješ joj ravno nije. U desnici njenoj je život dugi, a u ljevici bogatstvo i čast. Divne li su staze njene, i svi su joj putevi mir. Stablo života onome je ko je dohvati, a blagoslovljen onaj što je zadrži. Gospod je zemlju mudrošću načinio, i nebesa pričvrstio razumom. Kroz Njegovu spoznaju se bujice raspršiše i iz oblaka se spustiše zore kaplje. Sine moj, ne gubi to nikad iz vida, sačuvaj razbor i oprez. Duši će tvojoj za život služiti i ukras biti oko vrata tvog. Tada ćeš sigurno stazama koračati, i noga ti neće posrtati. Bez straha ćeš leći, a kada legneš, san će ti sladak biti. Ne boj se strahote nenadne, niti propasti zločinaca kad stigne. Jer Gospod će biti tvoj oslonac, i nogu će ti čuvati od zamke i mreža. Ne uskraćuj dobročinstvo onima kojima pripada, ako li je u moći tvojoj da ga učiniš! Ne govori svojim bližnjima: „Idi, pa se vrati: sutra ću ti dati!” ako imaš i sada. Ne spletkari zlo svome bližnjemu dok on bez straha kod tebe boravi. Ne spori se ni s kim bez razloga, ako ti zlo nije učinio. Ne zavidi nasilniku i ne slijedi nijednu od njegovih staza. Jer pokvarenjaci su mrski Gospodu, a prisan je sa pravednicima. Gospodnje prokletstvo je na domu zločinaca, a On blagosilja kuće pravednika. Izruguje se podrugljivcima, a poniznima poklanja milost. Mudri će čast baštiniti, a bezumnici biti poniženi. Čujte, o sinovi, i pokoravajte se uputama očevim, pažnju obratite da steknete razumijevanje! Jer podario sam vam nauk dobar: ne napuštajte mudrost moju! Jer dok sam još kao dijete kod oca boravio, kao nježno i jedino dijete pred očima majke, tada me podučio i kazao: „Neka ti srce čvrsto zadrži riječi ove, upute moje čuvaj, tako ćeš živjeti! Steci mudrost, zaradi razumijevanje, ne zaboravi i ne skreći sa staza besjeda mojih! Ne napuštaj je, i ona će te čuvati; ljubi je, i ona će te paziti! Začetak mudrosti je: steći mudrost, i zbog dobiti svoje steći razbor! Visoko je drži, i ona će te uzvisiti, čast će ti donijeti ako je prigrliš. Čelu će tvome biti vijenac ljupki, krunu divnu će ti pokloniti.” Čuj, sine moj, primi riječi ove, da ti godine života budu mnoge. Podučio sam te putevima mudrosti, poveo te stazama pravim. Koračat ćeš stopama sigurnim i trčati bez posrtanja. Čvrsto se drži upute, ne puštaj je. Čuvaj je, jer ona je život tvoj! Ne zalazi stazama opakih i ne učini ni korak na putevima zlih; kloni ih se, ne koračaj njima, odstupi i ne prilazi im! Jer oni nemaju sna ako zla ne učine, san im izmiče ako nikoga nisu upropastili. Oni jedu hljeb nepravde i vino nasilničko. Ali put pravednika je poput rumenila zore što sjaji svjetlije sve do podne. A staza bezbožnika je tmina gusta, ne znaju preko čega posrću. Sine moj, pazi na riječi ove, i uho prikloni besjedama mojim! Ne dopusti da ti se ikada iz vida izgube, čuvaj ih u dubinama srca svoga! Jer one su život onima koji ih pronađu i mehlem tijelu čitavom. Više nego išta drugo srce čuvaj, jer iz njega život izvire. Bježi od lažljivih usta, neka su laskave besjede daleko od tebe! Neka su ti oči pogleda prava, i neka je pogled tvoj na onome što dolazi! Stopalu svom staze poravnaj i tvoji će putevi biti sigurni, ne lutaj ni desno ni lijevo, nogu svoju drži daleko od zla! Sine moj, pripazi na mudrost moju i uho svoje prikloni uputama mojim, da se razboru učiš, i da ti usne spoznaju sačuvaju! Jer medene su usne preljubnice i riječi su joj nježnije od ulja, ali naposljetku je gorka kao pelin, oštra kao dvosjekli mač. Noge joj koračaju u smrt, koraci joj se bliže carstvu mrtvih. Ona ne mari za staze života, hodi stazama nesigurnim kojih ni sama nije svjesna. A sada me poslušajte, sinovi i ne odstupajte od riječi usta mojih! Daleko ostanite od puta koji njoj vodi, i ne primičite se vratima doma njenog, da drugima ne žrtvujete čast svoju, i godine svoje nemilosrdnima, da se tuđinac ne siti vašim imanjem, da se ne mučite za tuđu kuću, da ne morate jecati pri svome kraju, kad tijelo vaše život izdahne, da ne kažete: „Zašto sam ukor mrzio, zašto mi je srce preziralo prijekore? Slušao nisam glas svojih staratelja, učiteljima svojim pažnju poklanjao nisam! Na granici sam propasti potpune u zboru narodnom i cijeloj zajednici!” Vodu pij iz vlastite cisterne, i tekućicu iz vlastita bunara! Zar da se izvori tvoji na put izliju, potoci tvoji na tržnice? Neka su samo tvoji, neka ne pripadnu tuđincu kakvom! Neka je blagoslovljen izvor tvoj i raduj se ženi mladosti svoje! Neka ti je kao košuta mila i gazela nježna, grudi njene neka te zasite, ljubavlju njenom da si zadivljen dovijeka! Zašto onda, sine moj, da te preljubnica očara, da grliš grudi tuđe? Jer staze svih jasno leže pred očima Gospoda, i On bdije nad putevima svim! Bezbožnik postaje sužanj vlastitih nedjela, hvata se u užad grijehova svojih. On umire od razvrata, zbog oholosti svoje velike propada. Sine moj, jamčiš li bližnjem svome, obvežeš li mu se za tuđinca stiskom ruke, vežeš li se obećanjem usta svojih, i riječima jezika vlastitog, učini ovo: spasi se, jer izručio si se rukama njegovim! Otiđi i ničice pred njega padni, i salijeći ga molbama svojim. Očima svojim ne daj sna, ni drijema kapcima svojim! Spasi se od ruku njegovih poput gazele, poput ptice iz ruku ptičara! Idi mravu, lijenčino, motri staze njegove i opameti se. Premda nema vođe, nadzornika i vladara, ipak hljeb svoj sprema ljeti i u dane žetve skuplja hranu. Dokad li ćeš ležati, lijenčino? Kad ćeš ustati iz sna svoga? Malo spavati, malo drijemati, malo ruke u krilo polagati, odmora radi. Tako te siromaštvo stiže poput trkača i neimaština poput čovjeka naoružanog! Nevaljalac je i čovjek opak onaj što hodi u besjedama ispraznim koji pri tome okom namiguje, stopalima znake daje i prstom pokazuje. Opakost je u srcu njegovom, on zlo spletkari i razdor stalno zameće. Zato će propast njegova iznenada doći, razdrobljen će učas biti bez spasa. Ovih šest stvari Gospod prezire, i sedam ih je duši Njegovoj gađenje: oči ponosne, jezik lažljiv, ruke što krv nevinu prolijevaju, srce što zlo sniva, noge što zlu blude, svjedok naopak što laži zbori, i onaj što razdor među braću donosi. Sine moj, čuvaj upute oca svoga i ne odbacuj nauk majke! Čvrsto ih veži uz srce svoje, oko vrata ih dobro sveži. Kada ideš – neka te prate, kada prilegneš – neka te čuvaju, kada ustaješ – neka ti pripovijedaju! Jer uputa je svjetiljka, i zakon je svjetlo jedno; podučavanje i opomena su života staze, da te sačuvaju od žene zle, od jezika laskavog tuđinca. Ne priželjkuj u srcu ljepotu njenu, neka te ne zarobe pogledi njeni! Jer zbog žene razvratne stiže se štapu prosjačkom, i tuđa žena prijeti duši dragocjenoj. Zar neko vatru može u haljinama nositi, a da se odjeća ne zapali? Zar neko po žaru može hoditi, a da stopala ne opeče? Tako prolazi onaj što priđe ženi bližnjega svoga. Nekažnjen neće ostati koji god je dotakne! Ne prezire se lopov ako krade da život produži, jer ga glad mori. Ako li ga uhvate, mora sedmerostruko platiti i sve dati što u domu ima. Ali ko sa ženom čini brakolomstvo, čovjek je bez srca; vlastitu dušu u propast tjera. Muka i sramota će ga snaći, poniženje njegovo se ispraviti ne može; jer ljubomora čovjeka u srdžbu žarku zavodi i u danima osvete neće biti milosti; neće primiti otkupninu, najveći poklon ga smiriti neće. Sine moj, čuvaj riječi ove, i upute moje drži kod sebe! Čuvaj moja učenja i živi, čuvaj nauk moj kao oči u glavi! Obveži ih oko prsta svoga, zabilježi ih na tablicu vlastitog srca! Mudrosti reci: „Ti si sestra moja” i razum zovi prijateljem bliskim, da te sačuva od zavodnice, od tuđinke laskavih riječi! Kad sam na prozoru doma svoga kroz rešetke gledao i promatrao lakomislene, primijetih među momcima jednog nerazumnog mladića. Skitao se po ulici kraj njenog ugla i nastavi putem do doma njenog, u predvečerje dana, Kad pada noć, kad se tmina spušta. Tu mu priđe žena, u odjeći razvratnoj, srca zlobna. Razvratna je i bahata, noge joj doma ostati ne mogu; čas je na ulici, čas na tržnici, na svim uglovima ona vreba. Tada ga zagrli i poljubi, i bestidna lica mu reče: „Dužna sam pomirenja dug, i danas podmirih svoj zavjet, stoga izađoh tebi ususret, da te potražim i nađoh te! Ležaj sam svoj prekrila sagovima, šarenim dekama i lanom egipatskim. Krevet sam svoj namirisala smirnom, alojom i cimetom. Hajdemo, da se ljubavlju opijamo do jutra i da uživamo u nježnostima! Jer muž moj nije kod kuće, na dalek je put otišao, kesu sa parama je ponio i tek će se vratiti na dan punog mjeseca!” Besjedama nasrtljivim ga zavede i odvede ga laskavim riječima svojim. Tako on pođe za njom, kao što ovan ide na klanje, kako se košuta u zamku hvata, dok joj strijela jetru ne probije, poput ptice što hitro u mrežu leti, koja ne zna da će je života koštati! Zato me sada počujte, o sinovi, i pazite na riječi usta mojih! Neka ti srce nikad ne skreće k stazama njenim, ne bludi putevima tim; jer mnoge je ranila i upropastila, silan je broj onih koje je ubila. Kuća njena ulaz je u mrtvila carstvo, put koji vodi u odaje smrti! Zar glasno ne zove mudrost, zar razbor ne viče jasno? Gore na uzvisinama, vani na putu, usred tržnice se obznanila; kraj kapija na ulazu grada, na vratima samim ona viče: „Vama, o ljudi, upućujem zov, i glas svoj sinovima čovječijim! Vi nerazumni, opametite se, i vi oholi, urazumite se! Čujte, jer zborim o stvarima divnim, i usne otvaram da pravedno besjedim. Jer usta moja zbore istinu, usne moje preziru opakost. Sve besjede usta mojih su pravedne, u njima nema naopakog i pogrešnog. Razumnima su posve jasne, i ko spoznaju traži, nalazi ih istinitim. Uzmite upute moje, a ne srebro, spoznaju radije nego čisto zlato!” Zaista, mudrost je vrednija od bisera, i sve što priželjkuješ joj nije ravno. „Ja, mudrost, stanujem kod pameti i nalazim znanje i oprez. Strah Božiji znači zlo mrziti; oholost, ponos, stazu zla i usta lažljiva prezirem. Od mene dolazi savjet i razboritost; ja sam razbor, moja je sila. Kroz mene vladaju kraljevi i plemići donose odluke pravedne. Kroz mene vladaju vladari i uzvišeni, svi suci zemlje. Ljubim one što mene ljube, i oni koji me marljivo traže – me i nađu! Bogatstvo i čast dolaze sa mnom, postojana blaga i pravičnost. Strah moj je vredniji od čistoga zlata i dobit moja poželjnija od najčišćeg srebra. Ja kročim stazom pravde, sredinom poštena puta, da bi onima koji me ljube baštinu donijela i riznice njihove napunila. Gospod me posjedovao na početku svojih staza, prije nego što išta stvori, prije vremena cijelog. Od vječnosti sam oblikovana, prije začetka zemlje. Dok još ne bijaše dubina, rodih se, dok izvori bogati još nisu tekli; prije nego što se planine učvrstiše, rodih se prije gora; dok još zemlju nije stvorio, ni poljane, sav skup praha zemaljskog. Tu sam bila kada je nebo stvorio, kada krugove odmjeri na površini morskoj, kad oblake silne pričvrsti i čvrstinu dade izvorima dubina morskih; kada moru granicu postavi, da vode ne prekorače naredbu Njegovu, kada postavi temelje zemlji. Bila sam kraj Njega, graditeljica, Iz dana u dan radost Njegova, i radovala sam se pred licem Njegovim. Radovah se na krugu zemaljskom, i sreću svoju nađoh u sinovima ljudskim. A sada me čujte, vi sinovi! Blago onima koji staze moje čuvaju! Čujte upute da biste mudrost stekli, i ne odbacujte ih! Blago čovjeku koji me posluša, koji svakodnevno na kapiji mojoj stražari, koji čuva dovratnike moje! Jer ko me nađe, život nalazi i milost stječe pred Gospodom; ko me propusti, nasilje duši čini: svi što me mrze, smrt ljube.” Mudrost sagradi dom svoj, sedam stupova svojih postavi. Stoku svoju pokla, vino pomiješa, i sto svoj postavi. Služavke svoje posla, da pozivaju s gradskih uzvišenja: „Ko je nerazuman, neka dođe!” Nerazumnom ona poruči: „Dođi, jedi moga hljeba, i pij vino koje pomiješah! Ostavite oholost da biste živjeli, koračajte putevima razbora!” Ko podrugljivca ukori – biva uvrijeđen, a ko zločinca kazni – biva ponižen. Ne ispravljaj podrugljivca da te ne zamrzi, mudrog ispravi, on će te ljubiti! Mudrom podaj, i postat će još mudriji, poduči pravednika, i još više će naučiti! Strah Gospodnji je začetak mudrosti, a razbor je spoznaja Svetoga. Jer kroz mene će ti se dani umnožiti, i produžit će se godine životu tvome. Ako si mudar, sebi si mudar, a ako si podrugljivac, sam ćeš ispaštati. Gospođa ludost puna je strasti, puna nerazbora i ništa ne shvata, pa opet sjedi kraj vrata svoga doma, na stolici na uzvisinama grada, da pozove prolaznike koji hode svojim putem: „Ko je nerazuman, neka priđe!” Pa prostome čovjeku veli: „Ukradena voda je slatka i ugodno je potajno hljeb jesti!” Ali on ne zna da sjeni tamo stanuju, i gosti njeni u dubinama carstva mrtvih. Salomonove izreke: Mudar sin veseli oca, a ohol sin je žalost majci svojoj. Ne koristi opako stečena blaga; pravda spašava od smrti. Gospod ne ostavlja pravednika gladnim, a pohlepu zločinca odbacuje. Lijena ruka čovjeka siromaši, a vrijedna obogaćuje. Ko u ljeto skuplja, sin je mudar, a ko u vrijeme žetve drijema, sin je sramotan. Blagoslov je nad glavama pravednih, a usta zločinaca kriju nasilje. Sjećanje na pravednika ostaje blagoslovljeno, a ime zločinačko će uvehnuti. Kome je mudro srce, upute prima, dok brbljivi ludak propada. Ko u nevinosti živi, hodi bez straha, a prepoznat će onoga krivih staza. Ko očima žmirka, jad nanosi, a usta što ludo zbore – propadaju. Usta pravednika su izvor života, a usta bezbožna kriju nasilje. Mržnja potiče svađu, a ljubav pokriva sve nedostatke. Na usnama razumna čovjeka je mudrost, a leđa ludaka valja išibati. Mudri sabiru znanje, a usne nerazumna brzu propast. Za bogataša je blago utvrda čvrsta, a siromaštvo jadnika je nesreća golema. Pravednik dobit koristi za život, a zločinac imanje svoje za grijeh. Ko za upute mari, hodi stazama života, a u zabludi je onaj koji se na ukor ne osvrće. Ko mržnju krije ima usne lažljive, a ko klevetu širi je bezumnik. Gdje se mnogo besjedi, tu se i griješi, no, mudar je onaj koji jezik obuzdava. Jezik pravednika je srebro izvrsno; a srce zločinca malo vrijedi. Pravednikove usne su hrana mnogima, a bezumnik umire od ludosti svoje. Gospodnji blagoslov bogatim čini, i muke on nikakve ne donosi. Bezumniku je radost grijeh činiti, razumnom čovjeku mudar biti. Bezbožnika će snaći ono što ga plaši, a želja pravednika biva ispunjena. Zločinci nestaju nakon oluje, a pravednik je dovijeka postojan. Ono što je ocat zubima i dim očima, takav je lijenčina onima što ga šalju. Strah Božiji život duži, a zločincima se godine skraćuju. Čekanje pravednika postat će radost, a nada bezbožnika će propasti. Gospodnje staze su tvrđava nevinoga, a opakima donosi propast. Pravednik se dovijeka neće spotaći, a bezbožnici će nestati sa zemlje. Usta pravednika plod mudrosti donose, a jezik naopak biva odsječen. Usne pravednika znaju za milost, a usta bezbožna samo iskvarenost. Mjeru lažnu Gospod prezire, a prava mjera mu je mila. Za ohološću slijedi sramota, a ponizne prati mudrost. Pravednika vodi nevinost, a prevrtljivci stradaju od vlastite opakosti. Bogatstvo neće pomoći na dan srdžbe, ali pravednost spašava od smrti. Pravda poštenom čovjeku ravna staze, a zločinac propada zbog opakosti svoje. Pravedne spašava iskrenost njihova, a lažljivci se gube u vlastitoj pohlepi. Kad ohol čovjek umre, propada nada njegova, i iščekivanje bogatstva uz to. Spašen biva pravednik nevolje, a zločinac zauzima mjesto njegovo. Ustima svojim bezbožnik upropaštava susjeda, ali razumom se spašavaju pravednici. Kada je pravednik sretan, grad se veseli, a kad zločinci stradaju, veselo kliče. Blagoslovom pravednih se rađa grad, a zbog usta zločinaca propada. Nerazuman je onaj koji bližnjeg svoga prezire, a čovjek uman ostaje miran. Klevetnici odaju tajne, a duša odana čuva sve. Gdje nema uprave mudre – narodi propadaju, a gdje je mnogo savjetnika – blagostanje vlada. Ko za tuđinca jamči loše prolazi, a bez straha je onaj koji prezire jamstvo. Ljupka žena stječe čast, ali muž silan bogatstvo. Milostiv čovjek duši svojoj dobro čini, a okrutnik zasijeca vlastito meso. Opak čovjek stječe dobit ispraznu, a onaj što pravdu sije sigurno biva nagrađen. Živjet će onaj koji je postojan u pravdi svojoj, a onaj što hrli za zlom će umrijeti. Gospod prezire one opakih srca, a dragi su Mu oni što u nevinosti hode. Zaista, zločinac biva kažnjen, a rod pravednika biva spašen. Prsten zlatni na svinjskom rilu; takva je žena ljupka, a bez čednosti. Želju pravednika sreća krasi, a nadu zločinačku srdžba snalazi. Jedan dijeli, a sve je bogatiji; drugi štedi, a postaje sve siromašniji. Duša koja blagoslovi biva sita, i onaj koji druge napaja, sam će se napojiti. Ko žita ne da, narod ga kune, a blagoslov je nad kućama onih što ga prodaju. Ko dobro traži, milost nalazi, a ko zlu teži, ono će ga snaći. Ko se uzda u bogatstvo svoje, propada, a pravednici će se zeleniti kao lišće. Ko dom svoj zapusti, oluja će ga snaći, a ludak postaje sluga onome mudrog srca! Plod pravednika je stablo života, mudrac je onaj što pridobiva žive duše. Ako se pravedniku na zemlji plaća – koliko tek više bezbožniku i zločincu! Ko uputu voli, spoznaju ljubi, a nerazuman je onaj koji ukor prezire. Čovjek darežljiv milost od Gospoda prima, a prevrtljivca On osuđuje. Niko se nije zlodjelima utemeljio, a temelj pravednika se neće uzdrmati. Čestita žena je vijenac mužu svome, a razvratna kao trulež u kostima njegovim. Naum pravednika je pošten, ali zborovi zločinaca prevrtljivi. Riječi zločinaca krv vrebaju, a usta pravednika spašavaju. Zločinci propadaju i nestaju, a dom pravednika je postojan! Čovjeka hvali po razboru njegovom, a prezire one opaka srca. Bolje mali i sluga vlastiti nego se hvalisati, a hljeba nemati! Pravednik pazi i na život stoke svoje, a i milost zločinaca je okrutna. Ko zemlju svoju obrađuje, imat će hljeba dovoljno, a ko ništavilu žudi, njemu manjka razuma. Grešnik žudi za plijenom zla, ali loza pravednika plod donosi. Opak čovjek strada zbog zla usta vlastitih, dok se pravednik spašava nevolje. Od ploda usta svojih nasitit će se svako, a ono što rukama učini, vratit će mu se. Ludaku se vlastita staza čini ispravnom, ali mudrac savjete sluša. Ludak svoj gnjev pušta slobodno, ali mudar prima uvredu mirno. Ko istinu zbori – svjedoči ispravno, a jezik naopak laži kazuje. Ima onih čije su riječi oštre kao mač, a jezik mudraca je mehlem. Usne istinite opstaju dovijeka, a jezik lažljiv samo tren. Podlost je u srcima onih koji zlo spletkare, a oni što na mir računaju, radost uživaju. Nevolja ne stiže pravednika, a zločince nesreća pohodi. Gospod prezire lažljive usne, a mio Mu je onaj koji pravdu čini. Čovjek mudar krije svoje znanje, a srce ludaka prosipa oholost. Ruka vrijednih će vladati, dok nemar vodi u podložnost. Briga tišti srce čovjekovo, a blaga riječ veseli. Pravednik bližnjem pokazuje put ispravan, a put zločinaca vodi u zabludu. Lijen čovjek ne peče plijen, a blago dragocjeno je čovjek vrijedan. Na putu pravednosti je život, na stazama njenim nema smrti. Mudar sin sluša očev savjet, a podrugljivac za ukor ne mari. Plodom usta svojih uživa se sreća, a spletkaroš priželjkuje nasilje. Ko pazi na riječi svoje, čuva dušu, a onaj jezika odriješenog propada. Duša lijenčine želi mnogo, a ipak ništa nema, a duša vrijednoga se bogato nagrađuje. Pravednik prezire laž, a zločinac donosi zlo i sramotu. Pravda čuva onoga koji u nevinosti hodi, a zbog grijeha propada grešnik. Jedan glumi bogataša, a ništa nema, drugi govori da je siromah, iako mnogo ima. Otkupnina čovjekovog života je imanje, a siromahu niko ne prijeti. Svjetlo pravednika se veseli, a svjetiljka zločinaca se gasi. Oholost samo svađu donosi, a tamo gdje se savjeti primaju mudrost stanuje. Naglo stečeno se gubi, a obogatit će se onaj koji pomalo skuplja. Nada uzaludna čini srce bolešljivim, a želja ispunjena je stablo života. Ko Riječ prezire, propast će, a nagradit će se onaj koji se Zapovijedi plaši. Nauk mudraca je izvor života: spašava od zamki smrti. Razbor milost pribavlja, a put nevjernih vodi u propast. Razuman čovjek sve poslove mudro vodi, a ludak priča gluposti. Opak vjesnik u nevolju zapada, a glasnik vjeran spasenje donosi. Ko ukor odbacuje, pada u siromaštvo i sramotu, a ko za kuđenje mari, čast stječe. Blago je duši ispunjena želja, a ludacima je mrsko odbaciti zlo. S mudracima se druži ako hoćeš mudrost, a ko se sa budalama upušta, taj strada. Nesreća prati grešnika, a pravednika će dobro snaći. Baština dobrog čovjeka unucima ostaje, a imanje grešnika se čuva za pravednika. Izobilje je hrane na krčevini siromaha, ali je nepravda odnosi. Ko štedi šibu svoju – prezire sina, a ko ga ljubi, na vrijeme ga ispravlja. Pravednik ima hrane dok se ne zasiti, a glad pohodi zločinca. Najmudrija žena dom gradi, a oholost ga ruši rukama svojim. Gospoda se boji onaj koji pošteno živi, a onaj krivih staza Ga prezire. Ludaka snalazi šiba zbog riječi njegovih, a mudre usne se čuvaju. Gdje nema volova, jasle su prazne, a od snage bikova obilna je žetva. Čestit svjedok govori istinu, dok krivi stalno laže. Podrugljivac uzaludno traži mudrost, a za razumnog je spoznaja lahka. Makni se od ludaka – tamo nećeš naći riječi znanja. Razuman čovjek razabire put u mudrosti svojoj, a bezumlje ludaka je varljivo. Ludaci se žrtvama izruguju, a pošteni uživaju prihvaćanje. Samo srce poznaje vlastite muke, a i radost njegovu ne dijeli stranac. Srušit će se dom zločinaca, a šator iskrenih će procvjetati. Neke staze čovjeku izgledaju prave, a ipak ga u smrt odvode. I u smijehu srce može tugovati, a i radost može svršiti u tjeskobi. Srca otpadnička se site postupcima svojim, a čovjek pravedan vlastitim radom. Nerazuman čovjek u sve vjeruje, a mudrac pazi na svaki korak. Mudrac je oprezan i kloni se zla, a ludak je ohol i bezbrižan. Nagao čovjek bezumlje čini, a prezren je onaj koji spletkari. Ludost je baština nerazumnih, a znanje vijenac pametnih. Zločinci padaju ničice pred dobrima, a grešnici pred kapijama pravednih. Siromaha prezire i prvi komšija, a bogataša mnogi vole. Ko bližnjeg prezire, griješi, a blago onome ko je milostiv prema siromasima. Zar neće zalutati oni što zlo traže? A istina i milost je uz one što dobro čine! U svakom posla ima dobra, a gdje se samo priča, vlada siromaštvo. Za mudraca je vijenac bogatstvo njegovo, a ludaci samo bezumlje množe. Čestit svjedok duše spašava; a ko laži zbori, pokvarenjak je. U strahu Božijem oslonac je silni i djeci će biti utočište sigurno. Strah Gospodnji je izvor života, kroz njega se spašava od zamki smrti. Mnoštvo je naroda ponos kralju, a knez propada kad narod nestane. Ko se teško srdi, razborom je bogat, a čovjek nagao čini ludosti velike. Srce mirno oživljava tijelo, a zavist je truhlež u kostima. Ko jadnika tlači, huli na Stvoritelja, a slavi Ga onaj koji mu se smiluje. Bezbožnik propada zbog zla svoga, a pravednik je i u smrti spokojan. Mudrost spokojno bdije u srcima razumnim, i prikazuje se čak i u društvu ludaka. Pravda uzdiže narod, a grijeh je sramota puku. Kralju je mio sluga razuman, a razvratnog slugu stiže srdžba. Odgovor blag srdžbu otklanja, a uvreda potiče na bijes. Jezik mudraca obznanjuje valjane stvari, a jezik ludaka brblja ništavnosti. Oči Gospodnje su svuda, one motre pravednika i zlog. Jezik blag je stablo života, a ako li je naopak, duhu šteti. Ludak prezire ukor očev, a ko za ukor mari, mudrost stječe. U domu pravednika blago je silno, a dobit opakog je propast. Usne mudraca razbor šire, a srca ludaka su nestalna. Žrtvu zločinaca Gospod prezire, a mila mu je molitva pravednih. Gospod prezire stazu zločinaca, a mio Mu je onaj što za pravdom teži. Ko odluta s pravoga puta ljuto se kažnjava, a ko ukor prezire umrijeti mora. Gospod poznaje Šeol i Abadon, a koliko tek srca čovječija! Podrugljivac ne ljubi kad ga kore, zato ne ide mudracima. Srce radosno čini lice vedrim, a srcem tjeskobnim se duh tišti. Srce razumnih priželjkuje spoznaju, a usta ludaka se hrane glupošću. Nesretnik ima mnoge gorke dane, a srce bezbrižno uvijek obrok blagorodan. Bolje manje sa strahom Gospodnjim nego bogatstvo silno i savjest nečista! Bolje obrok zelja s ljubavlju nego bik pečen s mržnjom! Nagao čovjek svađu započinje, a čovjek strpljiv je smiruje. Staza lijenog čovjeka je trnjem zarasla, a utrt je put pravednika. Mudar sin veseli oca, a nerazuman prezire majku. Ludost je nerazumnom draga, a čovjek razuman pravo hodi. Gdje savjeta nema namjere propadaju, gdje je savjetnika mnogo, ostvaruju se. Čovjeka raduje kada zna odgovor istinit, kako li je slatka riječ izgovorena u vrijeme pravo! Staze mudraca vode gore, da izbjegne carstvo mrtvih u dubinama. Gospod ruši kuću ohologa, a međe udovice On postavlja pravo. Misli zle Gospod prezire, a besjede blagotvorne su mu mile. Ko nepravdom stječe, ruši dom svoj, a živjet će onaj koji mito prezire. Srce pravednika razmišlja o odgovoru, a iz usta opakoga izvire nepravda. Dalek je Gospod zločincima, ali uslišava molitve pravednika. Blag pogled veseli srce i vijest dobra udove krijepi. Uho što zapovijedi životne sluša boravit će u zboru mudraca. Ko zapovijed odbaci, prezire dušu svoju, a ko upute sasluša, mudrost stječe. Bogobojaznost je škola mudrosti, a poniznost prethodi časti. Srca naum je stvar čovječija, ali jezika odgovor je od Gospoda. Sve staze čovječije su čiste u očima njegovim, ali On duše ispituje. Gospodu predaj svaki naum svoj i sve će se ostvariti. Sve što je Gospod stvorio ima svrhu, čak i bezbožnika za dan zli. Sva srca ohola prezire Gospod, zasigurno neće ostati nekažnjena! Grijeh se iskupljuje iskrenošću i milošću, a strahom Gospodnjim se zlo uklanja. Kada su staze čovjeka mile Gospodu, i neprijatelje njegove miri s njim. Bolje malo sa pravdom nego dobit velika a nepravedna. Srce čovječije bira vlastite staze, ali Gospod upravlja koracima. Božija odluka je u riječima kraljevim: Njegova usta ne osuđuju uzalud. Mjere pravične su od Gospoda: djelo njegovo su svi utezi. Izopačeno je da kralj čini zlo, jer pravdom se prijestol utvrđuje. Usne pravedne su mile kralju i ko pravično zbori omiljen je. Srdžba kraljeva je vjesnik smrti, ali je mudar čovjek smiruje. Kada zasija lice kraljevo, to znači život, i milost njegova je poput kiše blagorodne. Bolje je steći mudrost nego zlato, i dragocjenije je razbor steći nego srebro! Put pravednika vodi dalje od zla, jer ko na staze svoje pazi, dušu čuva. Oholost dolazi prije propasti, i pred padom uznositost. Bolje biti skroman sa poniznima nego plijen dijeliti sa oholima. Ko na riječ pazi dobro će steći, i blago onome ko se u Gospoda uzda! Ko je mudra srca razumnim se naziva, i besjeda blaga uvećava znanje. Ko razbor posjeduje, ima života izvor, a nerazumnima je kazna ludost njihova. Srce mudraca urazumljuje jezik, i na usnama mu se množi nauk. Blage riječi su poput meda: slatke duši i mehlem tijelu. Neka staza se čini čovjeku pravom, a ipak na kraju odvodi u smrt. Radnik za sebe radi, jer ga glad tjera. Čovjek ništavan zle zamke sprema, a na usnama mu plamti oganj. Naopak čovjek svađu zameće, a klevetnik ruši prijateljstva. Čovjek nasilan zavodi bližnjega i vodi ga na put jalov. Ko očima namiguje, naopako misli, ko usne stišće taj je već zlo smislio. Kose sijede vijenac su časti, stječu se na putu pravednom. Bolje čovjek strpljiv nego silan, i onaj koji sebe svlada nego utvrdu silnu. U krilo plašta kocka se baca, ali svaka odluka je od Gospoda. Bolje zalogaj suha hljeba u miru nego kuća puna žrtvenog mesa u svađi. Sluga razuman vlada nad jalovim sinom i baštinu će dijeliti sa braćom. Taljika za srebro i peć za zlato, a Gospod kuša srca. Zlikovac sluša usta lažljiva, a lažov uho pruža jezicima opakim. Ko se ruga jadniku huli na Gospoda, a ko se nesreći veseli ne ostaje bez kazne. Unuci su vijenac starosti, i čast djece su očevi njihovi. Uz ludaka ne pristaje besjeda mudra, koliko tek manje laž uz plemića. Dar je poput kamena čarobnog u očima onoga koji daje: gdje god stigne – uspijeva. Ljubav traži onaj što krivicu skriva, a prijatelje razdvaja onaj koji glasine šire. Ukor se doima jače kod razumna čovjeka nego udaraca stotinu kod bezumnoga. Opak čovjek samo zlu teži, ali će se grozan glasnik poslati njemu. Bolje nabasati na medvjedicu kojoj mlade oteše nego na bezumnika u ludosti njegovoj! Ko dobro zlim vraća, propast mu dom zaobići neće. Svađu zametnuti je kao poplavu pustiti; zato se mani svađe, prije no što započne! Ko opravda bezbožnika i ko osudi pravednika – obojica su mrski Gospodu. Čemu vrijedi novac u rukama bezumnim, da mudrost kupi kad razuma nema? Prijatelj ljubi u vrijeme svako, i kao brat u nevolji se rađa. Čovjek nerazuman je ko se rukuje, ko među bližnjima za drugog jamči. Ko grijeh voli i svađu ljubi, i ko kapiju gradi visoko, traži propast. Ko je srca opaka dobro ne nalazi, i ko je jezika nagla u nevolju zapada. Rastužit će se onaj koji začne bezumnika, a otac ludaka nema sreće. Srce veselo je lijek izvrstan, a duh potišten kosti suši. Bezbožnik mito prima potajno da iskrivi staze pravedne. Razumnom je mudrost pred očima, a bezumniku oči blude po krajevima zemlje. Briga je ocu bezuman sin, a bol i žalost majci svojoj. Nije dobro kažnjavati pravednika, tlačiti časna čovjeka zbog iskrenosti. Razuman čovjek štedi riječi, mudar čovjek je duha mirna. Čak se i bezumnik čini mudar kada šuti, Izgleda razborit kad usne zaklopi. Ko se izdvaja popušta vlastitim strastima, opire se svemu razumnome. Bezumnom čovjeku nije do razboritosti, već do vlastite besjede. Gdje stigne opakost slijedi i prezir, a sramota ide za poniženjem. Riječi čovjeka su vode duboke, a izvor mudrosti potok što žubori. Ne pristaj uz opakog čovjeka na sudu, i pravedniku ne škodi u parnici. Besjede bezumnika svađu zameću i usta njegova batinu traže. Bezumniku su propast usta njegova, a usne zamka duši njegovoj. Riječi klevete su poput zalogaja slatkih, spuštaju se u dno utrobe. Nemaran radnik je brat rasipniku. Ime Gospodnje je utvrda silna, pravednik se tamo sklanja. Blago bogatog za njega je grad čvrst, poput zidina visokih u umu njegovom. Oholo je srce čovjekovo prije propasti, a čast slijedi poniznost. Sramota je u onoga koji odgovara, a ne sasluša. Duh čovječiji će podnijeti bolest, ali ko će podići srce slomljeno? Srce razumno stječe znanja, i spoznaju traži uho mudraca. Dar čovjeku stvara prilike, odvodi ga pred velikaše. Prvi se čini kao pravednik na sudu, a onda dođe drugi i opovrgne ga. Žrijeb svađu razrješava, odlučuje i među silnicima. Teže se pomiriti s bratom uvrijeđenim, nego osvojiti grad tvrdi, a svađa je poput prijevornica tvrđave. Čovjek se siti plodom usta svojih, požnjeti će ono što ustima zasadi. Život i smrt od jezika zavise, uživat će plodove njihove ko ih ljubi. Našao si dobro ako ženu nađeš, i milost stekao od Gospoda. Ponizno moli siromah, a bogataš tvrdo odgovara. Mnogi prijatelji nas bliže propasti, ali ima ih koji su vjerniji i od braće. Bolje siromašak nevin, nego lažljivac i čovjek prevrtljiv. Strasti bez razboritosti su jalove duši, a ko brzo trči, lahko pada. Čovjek pati zbog bezumlja svoga, a srce mu se srdi na Gospoda. Bogataš stječe mnoge prijatelje, a siromaha svi ostavljaju. Svjedok lažan neće ostati nekažnjen, i ko laži zbori neće uteći. Mnogi ljube čovjeka darežljivog, svima je prijatelj čovjek koji daje. Siromaha preziru i braća njegova, a kako ga tek prijatelji ostavljaju; on za njima riječima hita, ali ih ne stiže. Ko mudrost stekne, ljubi dušu svoju, ko razbor čuva, dobro nalazi. Svjedok lažljiv ne ostaje nekažnjen, i ko laži zbori, propada. Bezumniku ne pristaje život ugodan, a još manje slugi vlast nad knezom. Čovjek razborit se teško srdi, a oprost je čast posebna. Kraljeva srdžba je kao rika lavlja, a milost njegova poput rose na travi zelenoj. Bezuman sin je nesreća ocu svome, a prigovaranje žene kao krov koji prokišnjava. Dom i baština se nasljeđuje od oca, ali žena razumna dolazi od Gospoda. Lijenost uspavljuje u san dubok, i duša nemarna gladuje. Ko čuva zapovijed, dušu čuva, a ko ne pazi na staze Njegove, mora umrijeti. Ko se nad siromahom sažali, taj Gospodu pozajmljuje, i On će mu platiti. Kori sina svoga dok još ima nade, i neka ti ne pada na um da ga smrti predaš! Ko je nagao, kaznu plaća, iskupiš li ga, morat ćeš to nanovo učiniti. Savjete poslušaj i mari za upute, da ubuduće mudar budeš. Čovjek kuje mnoštvo želja u srcu, ali Gospodnji naum odlučuje. Vrijednost čovjeka je njegova dobrota, i siromah je bolji nego varalica. Strah Gospodnji životu služi, ko je ispunjen njime u noćima je bezbrižan, neće ga nevolja snaći. Lijenčina ruku u tanjir umače, ali je ustima ne prinosi. Udari podrugljivca, tako će se nerazuman čovjek opametiti; razumnog ukori, to mu je uputa dovoljna! Ko oca zlostavlja i majku otjera, taj je sin sraman i pokvaren. Prestani, sine, upute slušati, i od riječi spoznaje ćeš odlutati! Svjedok ništavan omalovažava pravo, i usta bezbožnika proždiru laži. Za podrugljivce je kazna spremna, i šiba za leđa bezumnika. Vino čovjeka čini podrugljivcem, žestoko piće divljakom, Ko se njime opija, opametiti se neće. Kralja se valja plašiti kao lava ljutog; ko ga podjaruje, život na kocku stavlja. Kloniti se svađe je čast, a bezumnik srlja u nju. U jesen lijeni ne želi orati, traži u doba žetve, a ništa nema. Naum u srcu čovjekovu je voda duboka, a čovjek razuman ga crpi. Ljudi se hvale dobrotom svojom, ali ko će naći čovjeka vjerna? Pravednik koji hodi u nevinosti: blago djeci njegovoj poslije njega! Kralj koji sjedi na stolici suca svako zlo očima dokuči. Ko može reći: „Očistih srce svoje, čist sam ja od grijeha?” Dvostruka mjera i tegovi, mrski su Gospodu podjednako. I dijete svojim vladanjem pokazuje da li je iskreno i pošteno. Uho što čuje i oko što opaža, oboje je stvorio Gospod. Ne ljubi spavanje, postati ćeš siromah; oči otvori, tako ćeš imati hrane dovoljno! „Loše je, zaista loše!”, govori kupac, a kad ode, hvali se kupovinom dobrom. Zlata i bisera ima napretek, ali ukras dragocjeni su usne razumne. Haljinu oduzmi onome što jamči za tuđinca, i njega oplijeni umjesto drugoga. Čovjeku je sladak kruh prevare, ali mu se kasnije usta pijeskom napune. Naum se provodi savjetima, i razborom mudrim rat vodi! Ko okolo kleveće, odaje tajne: ne upuštaj se sa njim jer ne umije šutjeti! Ko proklinje majku i oca svoga, njegova će se svjetiljka ugasiti u najcrnjoj tmini. Imanje što se od početka stekne brzo, na kraju neće biti blagoslovljeno. Nemoj govoriti: „Zlo želim osvetiti!” uzdaj se u Gospoda, On će pomoći! Dvostruki tegovi su mrski Gospodu, a pogrešne mjere su jalove. Od Gospoda zavise koraci ljudski, kako onda čovjek da razumije staze svoje? Zamka je čovjeku nesmotreno govoriti: „Ovo je sveto”, a poslije zavjeta promišljati. Mudar kralj izdvaja zločince, i drobi ih pod točkovima. Svjetiljka Gospodnja je duh čovječiji: ona osvjetljava sve do dna utrobe. Vjernost i istina će kralja sačuvati; milošću on učvršćuje svoj prijestol. Slava je mladićima snaga njihova, a ukras starih, kosa sijeda. Krvave masnice zlo čiste, a udarci dubine utrobe. Poput potoka je srce kraljevo u rukama Gospoda; On ga vodi gdje mu je volja. Svaki put je čovjeku ispravan u očima njegovim, ali Gospod ispituje srca. Pravdu i pravednost širiti, Gospodu je od žrtve draže. Oči ponosne, srce oholo i svjetiljka bezbožnika su grijeh. Razmišljanja vrijednog su prednost, a ko previše žuri samo strada. Ko jezikom lažnim blago stekne, taj lovi vjetar i smrt priželjkuje. Nasilje bezbožnika ih zatire, jer ne žele činiti ono što je pravo. Ko je grešnik hodi stazama krivim, a nevin čovjek u pravdi djeluje. Bolje je živjeti pod ćoškom krova, nego u kući sa ženom svadljivom. Duša bezbožnika priželjkuje zlo, bližnji ne nalazi milost kod njega. Kada podrugljivca kazne, neiskusan stječe mudrost, a kad se mudri podučava, znanje gomila. Pravednik pazi na dom bezbožnika; on bezbožnike baca u nevolje. Ko uši zapuši pred vapajima siromaha, i sam će vapiti, ali odgovor neće dobiti. Skriveni dar srdžbu smiruje, poklon u haljini i gnjev najsilniji. Radost je pravedniku kad se pravda čini, a užas opakome. Čovjek koji od staze razbora odluta, počivat će u društvu sjeni. Ko veselje voli, postaje siromah, i ko mirisno ulje i vino ljubi, ne bogati se. Bezbožnik je otkup pravednika, a varalica poštenom čovjeku. Bolje u pustinji živjeti nego kod žene svadljive i gnjevne. U kući mudraca je dragocjeno ulje i blago, a čovjek bezuman ih rasipa. Ko iskreno teži pravdi i milosti, taj nalazi život, pravdu i čast. Mudrac osvaja i grad silnih, i ruši tvrđavu – njihovu uzdanicu. Ko jezik svoj i usta zauzdava, taj dušu čuva od nevolja. Oholog i drskog podrugljivcem zovu; on djeluje u oholoj bezumnosti. Lijen čovjek propada zbog želja svojih, jer ruke mu neće raditi. Po cijele dane traži i moli, a pravednik daje i ne stišće ruku. Odbacuje se žrtva zločinca, jer je u zloj namjeri prinesena. Svjedok lažljivi propada, a riječ čovjeka koji sluša ostaje postojana. Opak čovjek drsko gleda, a pravednik razmatra svoje staze. Nikakva razboritost, spoznaja ili savjet ne pomažu protiv Gospoda. Konj se oprema za dan boja, ali pobjeda dolazi od Gospoda. Dobro ime bolje je od bogatstva, a naklonost od srebra i zlata. Bogati i siromašni se susreću: sve ih je Gospod stvorio. Pametni čovjek vidi nevolju i krije se, a nerazuman upada u nju i mora ispaštati. Nagrada za poniznost i strah Gospodnji: bogatstvo, čast i život. Trnje i zamke su na putu opakoga, neka se drži daleko ko dušu spasiti želi! Djecu uputi na put pravi, tako neće zastraniti kada ostare! Bogataš vlada nad siromahom, i ko posuđuje, sluga je onome koji daje. Ko nepravdu sadi, nevolju žanje, i udarit će ga šiba oholosti vlastite. Blagosilja se onaj što rado daje jer siromasima udjeljuje hljeba svoga. Otjeraj podrugljivca, i svađa će se utišati, prestat će nesloga i poruga. Kralj je prijatelj onome čistog srca i riječi pravednih. Gospodnje oči znanje čuvaju, i upropašćuje besjede varalica. Lijenčina viče: „Vani je lav, mogao bih stradati na ulici!” Provalija tamna su usta preljubnice; koga Gospod želi kazniti, upada u njih. Ludost je u srcu dječijem, ali batina će sve ispraviti. Ko siromaha tlači da bi se obogatio ili bogatašu daje, sam će pasti u siromaštvo. Prikloni uho i poslušaj riječi ove, srce uputi mome znanju, jer milina je kada ih u sebi čuvaš, kada su spremne na usnama tvojim. Danas te učim njima, da vjeru u Gospoda polažeš. Zar nisam zapisao trideset izreka, savjeta i spoznaja, da spoznaš što je tačno i istinito, da odgovor pravi daš onome ko po tebe pošalje? Ne potkradaj jadnika, jer je nejak, i ubogog ne tlači na kapijama; jer Gospod će voditi parnicu njihovu i onima što ih potkradaju život će ukrasti. Ne druži se sa čovjekom srditim, i ne pristaj sa čovjekom naglim, da se ne bi naučio stazama njegovim, i zamku postavio duši svojoj. Ne budi među onima što se stiskom ruke obvežu, koji za dugove jamče, jer ako ne možeš platiti, zašto da krevet pod tobom odnose? Ne pomjeraj granicu prastaru koju postaviše očevi tvoji. Vidiš li onog čovjeka vještog u poslu svome? Taj će pred kraljevima stajati i neće služiti prostacima. Kad sa vladarom sjediš za stolom, dobro razmisli koga pred sobom imaš; nož ti prisloni grlu svome, ako si pohlepan! Ne poželi poslastica njegovih, jer su jelo varljivo. Ne trudi se bogatstvo steći; odustani od te misli; čim oko na nju baciš, više je nema, jer načini sebi krila i kao orao hita u daljine. Ne jedi hljeb zavidnika, i ne poželi njegove poslastice, jer u duši svojoj proračunato misli i govori: „Jedi, pij!” – ali ti ne odobrava. Ispljunut ćeš zalogaj koji se pojeo, i uzalud ćeš trošiti riječi blage. Ne govori pred bezumnikom, jer će besjede tvoje mudre prezirati! Ne pomjeraj granicu prastaru, i ne zalazi u polje siročadi, jer Spasilac je njihov silan, parnicu će protiv tebe povesti. Srce predaj uputama, i uho prikloni riječima spoznaje. Ne štedi djecu svoju, ako ih šibom mlatneš, neće umrijeti; udaraš ih šibom, ali im dušu spašavaš od carstva mrtvih. Sine moj, ako ti je duša mudra, onda je i srce moje veselo; i sve u meni radosno kliče kada ti usne istinu i pravdu zbore. Neka ti duša ne zavidi grešnicima, nego postojan budi u strahu Gospodnjem, jer sigurno ti je sutra, i nada ti se neće izjaloviti. Čuj, sine moj, i mudar budi, i neka ti srce na stazi pravo hodi! Ne druži se sa pijanicama, i onima što previše mesa žderu, jer pijanice i izjelice osiromašuju, a pospanost će ih obući u dronjke. Slušaj oca svoga, koji te je začeo, i ne preziri majku svoju kad ostari! Istinu kupuj i ne prodaji je, steci mudrost, pouku i razbor! Raduje se otac sinu pravednome, veselit će se onaj koji je mudrog sina rodio. Neka se tako majka i otac tvoj raduju, neka se vesele oni što te rodiše! Sine, daj mi srce svoje, oči upravi na staze moje! Jer bludnica je jama duboka, i razvratnica provalija opasna. Zaista, vreba kao lopov, i nevjerstvo širi među ljudima. Koga snalazi nevolja? Koga tuga? Koga svađa pohodi? Koga uzdasi? Koga rane bezrazložne? Koga oči krvave? One što kasno uz vino bdiju, koji su došli probat vino začinjeno! Ne gledaj kako vino crvenkasto blista, kako se u peharu svjetlucavo prelijeva; kako lahko niz grlo klizi, a na kraju ujeda poput zmije, i ubada poput guje ljutice! Oči će ti vidjeti stvari čudne, i srce brbljati stvari nepovezane, bit će ti kao da na pučini morskoj ležiš, kao da ležiš na vrhu jarbola. Govorit ćeš: „Udarali su me, ali me nije boljelo, tukli su, ali nisam osjetio. Kad se razbudim, nastavit ću pit!” Ne zavidi zlikovcima, i ne priželjkuj njihovo društvo. Jer srca njihova traže nasilje, a usne im zbore nepravdu! Mudrošću se kuća gradi, a razborom učvršćuje, riznice joj se razborom pune, dragocjenostima lijepim i raznim. Mudar čovjek je i snažan, čovjek razborit se osnažuje, jer rat se dobija mudrim vodstvom, a mnogim savjetnicima pobjeda. Preuzvišena je mudrost za bezumnoga, zato na sudu ne otvara usta svoja. Ko zlo smišlja, zvat će se zločinac. Spletkarenje je grijeh, i podrugljivac je mrzak ljudima. Budeš li klonuo u dane nevolje, onda je bijedna snaga tvoja. Izbavi one koji u smrt hode, zadrži one koji posrću u propast! Ako kažeš: „Gle, nismo znali”, zar neće Onaj koji srca kuša to prepoznati, Onaj što dušu tvoju pazi to ugledati, i čovjeku platiti prema djelima njegovim? Sine moj, jedi med jer je dobar, i saće je slatko nepcu tvom. Spoznaj da je i mudrost takva duši tvojoj: kada je nađeš, budućnost si stekao, i nada ti neće propasti. Ne vrebaj pred kućama pravednika kao zločinac, ne čini nasilja domu njegovom! Jer pravednik sedam puta padne i opet ustaje, ali zlikovci propadaju u nevoljama. Ne raduj se kad ti neprijatelj padne, neka ti radosno ne kliče srce kada posrne, jer Gospod će vidjeti i neće mu bit milo; da srdžbu Svoju ne odvrati od njega. Nemoj se srditi zbog zločinaca, i ne zavidi opakima; jer zločinac nema budućnosti, i svjetiljku zlikovca će ugasiti. Sine moj, boj se Gospoda i kralja i ne sjedaj sa onima koji to ne čine, jer će iznenadna nesreća od njih stići i ko zna kakva propast? I ove su izreke mudrih: ne valja biti pristran na sudu. Ko bezbožniku kaže: „Ti si pravednik”, njega proklinju narodi i kune ga puk; ali raduju se onima koji pravo sude, i njih će snaći blagoslov sreće. U usta ljubi ko dâ odgovor ispravan. Posao svoj završi vani i uredi polje svoje, a potom dom svoj gradi. Ne svjedoči bezrazložno protiv bližnjeg svoga! Zašto varaš usnama svojim? Nemoj govoriti: „Kako je on meni učinio, tako ću mu i vratiti; vratit ću mu prema djelu njegovom!” Prođoh pokraj oranica lijena čovjeka, i pokraj vinograda bezumnika, gle, sav je u korov zarastao, sve je kopriva prekrila, i zid kameni se urušio. To vidjeh i uzeh srcu, posmatrah i izvukoh pouku. Malo spavati, malo drijemati, malo ruke u krilo polagati, odmora radi; i siromaštvo će ti prići kao pljačkaš, i neimaština kao čovjek naoružan. I ovo su Salomonove izreke koje skupiše muževi Ezekije, kralja judejskog. Božija je čast stvar sakrivati, ali čast kraljeva ispitati. Visine nebesa, dubine zemljine i srce kraljevo su neispitive. Ukloni šljaku od srebra i uspjet će zlataru posao; odstranite zlikovca od kralja, i prijestol će biti čvrst u pravednosti. Ne oholi se pred kraljem i ne stupaj na mjesto počašćenih, jer bolje je kada ti kažu: „Dođi”, nego da te ponize pred knezovima. Ne govori preduhitreno na sudu, jer šta ćeš kad te bližnji tvoj opovrgne? Riješi parnicu s bližnjim svojim, ali tajnu drugoga ne otkrivaj, da te ne izgrdi ko čuje, i da ne budeš na zlom glasu. Kao zlatna jabuka u posudi srebrenoj, takva je riječ izgovorena u pravo vrijeme. Kao zlatni prsten i nakit od zlata čistog, takav je ukor mudraca razboritom uhu. Kao hladnoća snijega u doba žetve, tako osvježava vjesnik vjerni one što ga poslaše; dušu gospodara svoga veseli. Kao oblaci tmurni i vjetar bez kiše, čovjek je koji lažno obećava. Strpljivošću se kralj pridobiva, i jezik blag kosti slama. Nađeš li meda, jedi umjereno; kako se ne bi prejeo i pojedeno izbljuvao. Rijetko zalazi u kuću bližnjeg svoga, da te se ne zasiti i da mu ne omrzneš. Malj, mač, oštra strijela: takav je čovjek koji lažno protiv bližnjeg svjedoči. Na čovjeka nevjerna se u danu nevolje možeš osloniti kao na pokvaren zub i nogu koja kleca. Onaj koji na dan hladan haljinu skida ili ocat na ranu sipa – takav je onaj koji srcu turobnome pjesme pjeva. Ako ti je neprijatelj gladan, nahrani ga hljebom, a ako je žedan, daj mu vode da se napije, jer tako mu užareno ugljevlje na glavu zgrćeš i Gospod će ti platiti. Vjetar sjeverni kišu donosi, a klevetanje srdito lice. Bolje je živjeti na ćošku krova nego u kući sa ženom svadljivom! Kao hladna voda duši žednoj, dobra je vijest iz zemlje daleke. Izvor zamućen i presušen bunar: takav je pravednik koji kleca pred opakim. Nije dobro mnogo meda jesti, niti za vlastitom slavom hrliti. Kao grad srušenih zidova, takav je čovjek koji duh svoj ne umije obuzdati. Kao snijeg ljeti ili kiša žetvi, toliko malo pristaje čast bezumniku. Kao kad vrabac odleprša i lastavica odleti, takva je kletva bezrazložna: ona se ne ispunjava. Bič konju, uzda magarcu, a bezumniku šiba po leđima! Bezumniku ne odgovaraj po bezumlju njegovu da mu ne postaneš sličan, ali bezumniku odgovori po ludosti njegovoj, da se ne drži mudrim. Noge odsijeca sebi i nasilje ispija, onaj što poruke po bezumnom šalje. Klecava noga u hromoga – to je izreka mudra u ustima bezumnim. Kao onaj što kamen u praćku veže, takav je onaj što ludaku čast ukazuje. Kao trn koji se zabija u ruke pijanca, takva je izreka mudra u ustima ludaka. Strijelac koji ranjava sve prolaznike, takav je onaj koji bezumnika uposli. Kao što se pas vraća svojoj bljuvotini, tako i ludak ponavlja svoje gluposti. Ugledaš li čovjeka koji sebe smatra mudracem, znaj, i za ludaka ima više nade nego za njega. Lijen čovjek govori: „Zvijer je na putu, Lav je na ulicama!” Kao što se vrata okreću na stožerima, tako se lijenština okreće u postelji svojoj. Kad lijenština umoči ruku u tanjir, teško mu je u usta vratiti! Lijenština se drži mudrijim od sedmerice što razborite odgovore daju. Psa za uši hvata onaj ko se u prolazu umiješa u svađu koja ga se ne tiče. Kao mahnit čovjek koji užarene i smrtonosne strijele ispaljuje, takav je onaj koji bližnjeg prevari, a potom veli: „Samo sam se šalio!” Vatra se gasi gdje više nema drveta, i kada klevetnik ode, svađa prestaje. Za žar treba ugljevlja i za vatru drveta, a svadljiv čovjek da se svađa zametne. Riječi klevetnika su poput poslastice, prodiru u utrobu najskriveniju. Srebrena gleđa preko suda zemljanog, žarke su usne i srce opako. Usnama laže mrzitelj, a u srcu sprema prevare; ne vjeruj mu dok laskavo zbori, jer sedam je grozota u srcu njegovom; mržnju lukavo prikriva, ali zlo njegovo se otkrije u zajednici. Ko drugome jamu kopa sam u nju upada; i ko kamen valja na njega se obrušava. Laskav jezik mrzi one što upropasti, i usta lažljiva nevolju donose. Ne ponosi se danom sutrašnjim, jer ne znaš šta sve jedan dan može donijeti. Neka te drugi hvali, a ne usta tvoja, tuđinac, a ne vlastite usne. Teški su i pijesak i kamen, ali bijes ludaka je teži. Srdžba je strašna i gnjev naprasit, ali ko će odoljeti ljubomori? Bolje javni ukor nego ljubav lažna. Dobronamjerni su udarci prijatelja, a lažni poljupci neprijatelja. Duša presita i med nogama gazi, ali duši gladnoj sve je gorko – slatko. Kao ptica koja iz gnijezda odleti, takav je čovjek koji iz domovine pobjegne. Kao što ulje i kad srce vesele, tako i blage besjede i savjet prijatelja. Ne napuštaj prijatelja svog i drugara oca svoga, i u dom brata ne idi kada si u nevolji; susjed u blizini bolji je od brata u daljini. Sine moj, budi mudar i srce mi veseli, da odgovorim onome koji me omalovažava. Mudar čovjek vidi nevolju i skriva se, a prosti ljudi u nju upadaju i pate. Haljinu oduzmi onome koji jamči za drugoga, i oplijeni ga mjesto neznanca! Ko ranu ujutro glasno blagoslovi bližnjega, zaračunat će mu se blagoslov kao kletva. Streha što prokišnjava za vrijeme kiše obilne; takva je žena svadljiva, teško je obuzdati, kao da vjetar hvataš, ili u desnici svojoj ulje držiš. Gvožđe oštri gvožđe, isto tako čovjek čovjeka. Ko smokvu brižljivo čuva, uživa u plodu njenom, i ko Gospodara svoga marljivo služi, biva počašćen. Kao što se u vodama lice ocrtava, tako i srce oslikava čovjeka. Provalija i mrtvila carstvo su nezasitni, isto tako i oči čovječije. Taljika je za srebro i peć za zlato, a čovjek se poznaje po ustima koja ga hvale. Da bezumnika istucaš tučkom u stupi, ludost njegovu nećeš otjerati. Pazi na stada svoja, i srce prikloni njima, jer nijedno bogatstvo nije vječno; baštini li se kruna na vremena sva? Kad se sijeno odvozi i mlada trava izbija, i kupi se bilje planinsko, tad su janjci za haljine, a jarci za kupovinu zemlje; tad kozijeg mlijeka imaš na pretek, da prehraniš ukućane i sluškinje svoje. Bezbožnik bježi i kad ga niko ne goni, a pravednici su neustrašivi kao lavovi. Ako je zemlja razvratna, vladari se često mijenjaju, a sa čovjekom mudrim i razumnim, uprava je postojana. Čovjek zao koji tlači jadnike, poput pljuska je što žetvu odnosi. Ljudi što Zakon napuštaju, slave opake, a oni što Zakon čuvaju im se opiru. Zli ljudi ne razumiju pravo, a oni što Gospoda traže, sve shvataju. Bolje siromah što u nevinosti hodi, nego bogataš krivih staza. Ko se zakona drži, sin je razuman, a ko se sa izjelicama druži, žalosti oca svoga. Ko imetak množi kamatom i lihvom, taj ga skuplja onome što je milostiv siromahu. Ko uho odvrati od Zakona, čak mu je i molitva prezira vrijedna. Ko iskrene zavodi na puteve zle, sam će upasti u svoju jamu, a nedužni će baštinu blagorodnu naslijediti. Bogataš je samom sebi mudar, ali ga siromah uman prozre. Kada pravednici nadvladaju, veselje je veliko, a kada zlikovci pobijede, valja se skrivati. Ko svoju krivnju krije, neće uspjeti, a smilovat će se onome koji je prizna. Blago čovjeku koji je postojan u strahu Gospodnjem, a nevolja će snaći onoga srca tvrdog. Lav grozni i pohlepni medvjed – to je opak vladar narodu siromašnom. Nerazuman vladar mnogo tlači, a ko mrzi dobit nepravednu, dugo će živjeti. Čovjek koji krv jedne duše na savjesti nosi, do groba mora bježati; neka mu niko ne pomaže! Ko u nevinosti hodi, bit će spašen, a ko vodi život lažljiv, iznenada će pasti. Ko njivu obrađuje, ima hljeba dovoljno, a ko za ništarijama trči, neimaštinu trpi. Čovjek iskren ima blagoslov, a ko se brzo želi obogatiti, ne ostaje bez kazne. Ne valja biti pristran na sudu, jer i zbog zalogaja hljeba čovjek čini nepravdu. Ko za bogatstvom trči, čovjek je pohlepan, a ne zna da će ga bijeda spopasti. Ko drugoga kori na kraju će više dobra naći nego onaj što jezikom laska. Ko potkrada oca i majku te kaže da to nije grijeh, prijatelj je razbojniku. Pohlepni svađu zameće, a obogatit će se onaj koji se u Gospoda uzda. Lud je onaj što se uzda u srce vlastito, a spašava onaj što u mudrosti hodi. Ko siromahu daruje, manjka nema, a ko oči svoje odvraća proklet će biti. Kada bezbožnici nadvladaju – ljudi se skrivaju, a kada stradaju – množe se pravednici. Tvrdoglav čovjek koji ukore ne sluša, propada iznenada i bez nade. Kad se pravednici množe, narod se veseli, a kada vladaju zlikovci, narod stenje. Ko mudrost ljubi, oca svog veseli, a ko se sa bludnicom upušta, rasipa imetak. Pravednošću kralj zemlju učvršćuje, a ruši je čovjek koji mnoga davanja nameće. Ko bližnjem laska, razapinje mrežu stopama njegovim. U prestupima je zamka bezbožniku, a pravednik kliče veselo. Pravednik mari za pravo siromaha, a bezbožnik je drzak i bezobziran. Podrugljivci u grad unose komešanje, a mudri stišavaju gnjev. Ludak bjesni i galami, ne da mira – tako je kad se mudrac spori s čovjekom nerazumnim. Krvnici mrze ljude nevine, a pravednik se brine o duši svojoj. Bezumnik istresa sav svoj gnjev, a mudrac se suzdržava. Kada vladar počne mariti za laži, svi činovnici postaju opaki. Siromah i tlačitelj se susreću: Gospod im obojici oči prosvjetljuje. Postojano je prijestolje kraljevo, ako siromasima pravedno sudi. Ukor i šiba stvaraju mudrost, a dijete prepušteno sebi majku sramoti. Gdje se množe zlikovci, tu se množe i grijesi, ali pravednici će gledati njihovu propast. Kori sina svoga, zadovoljstvo će ti i radost biti. Gdje nema objave, narod se razuzda, a blago onome ko Zakon čuva! Riječima pukim se ne odgaja sluga, jer se ne pokorava iako ih shvata. Vidiš li čovjeka kako vatreno zbori, ima više nade za ludaka nego za njega. Ko mazi slugu od mladosti rane, sina će naposljetku u kući imati. Gnjevan čovjek svađu zameće, a čovjek srdit mnogo griješi. Oholost čovjeka ponižava, a ponizan duhom će čast steći. Ko sa razbojnicima dijeli, mrzi dušu svoju: čuje proklinjanje i ništa ne otkriva. Strah čovjeku postavlja zamku, ali ko se u Gospoda uzda, spašava se. Mnogi traže lice vladara, ali od Gospoda dolazi svačije pravo. Naopak čovjek je mrzak pravedniku, a onog što u pravdi hodi, prezire bezbožnik. Riječi Agura, sina Jakeova, iz Mase. Proročanstvo njegovo za Itiela, Itela i Ukala. Čovjek veli da je umoran, o Gospode, iscrpljen posve, o Bože moj. Nerazumniji sam od bilo kojeg čovjeka, i nemam razbora ljudskog. Nisam mudrosti stekao, nemam znanja Svetoga. Ko se popeo na nebo i sišao? Ko je u šake vjetar uhvatio? Ko je vode u haljine svezao? Ko je sve krajeve zemlje utemeljio? Koje je Njegovo ime i ime sina Njegova? Znaš li? Svaka riječ Božija je istinita, štit je onima koji vjeruju. Ne dodaji ništa riječima Njegovim, da te ne kazni i ne osudi kao lažova! Dvije stvari tražim od Tebe; ne uskraćuj mi ih do dana moje smrti: dvoličnost i lažljivost otkloni od mene, siromaštvo i bogatstvo mi ne pružaj, daj mi tek hljeba dovoljno, ili ću te se presit odreći i pitati: „Ko je Gospod?” Ili da ne bih počeo krasti zbog siromaštva silnog, pa da tako obeščastim ime Boga svoga. Ne kleveći slugu kod gospodara njegova, da te ne bi proklinjao, a ti okajavao. Postoje oni što očeve proklinju i majke ne blagoslove. Oni što su čisti u vlastitim očima, a od kala zaprljani. Oni što su uznositih očiju, koji dižu visoko svoje trepavice. Oni čiji su zubi mačevi, vilice su im noževi, da proždru jadnike na zemlji i siromahe među ljudima. Pijavica ima dvije kćeri: „Daj, daj!”, one viču. Postoje tri stvari nezasite i četiri koje nikada ne kažu: „Dosta!” Carstvo mrtvih, jalova utroba, zemlja što se ne zasiti vode, i vatra koja nikada ne veli: „Dosta je!” Oko što se ocu ruga, i ne pokorava majci, iskopat će dolinski gavrani, i pojesti mladi orlovi. Tri stvari su mi predivne, pak četiri ne razumijem: orlove staze na nebu, put zmijin na stijeni, put broda na moru, i put čovjeka djevici. Ovo je staza preljubnice: jede i usta briše pa kaže: „Nisam učinila nikakvo zlo!” Tri stvari zemlju stresaju, a četiri ne može podnijeti: slugu što se dočepa vlasti kraljevske prostaka koji se hljeba nasiti, raspuštenicu koja se uda, i sluškinju koja gospodaricu kori. Četiri stvari su sitne na zemlji, ali su zaista mudre: mravi – narod nejak, a ipak skupljaju hranu ljeti; jazavci – nisu narod silan, ali dom svoj polažu na stijenama; skakavci – nemaju kralja, ali hode u urednim četama; gušter – možeš ga rukama uhvatiti, a ipak se nalazi u kraljevom dvoru. Ove tri stvari imaju lijep hod, a četiri ponosno koračaju: lav – junak među životinjama, nikada ne uzmiče; pijetao odvažni, jarac i kralj što sa vojskom hodi. Ako si bio bezuman i ponosan, ili spletkario zlo, ruku stavi na usta! Kad se mlijeko mete, izlazi maslac; kad se nos pritisne, poteče krv; kad srdžba uzavri, nastane svađa. Riječi kralja Lemuela, nauk koji mu majka podari: Ne, sine moj! Ne, sine utrobe moje! Ne, sine zavjeta mojih! Ženama ne daj snagu svoju, niti staze svoje onima što kraljeve kvare! Nije za kraljeve, Lemuele, ne pristaje kraljevima vino piti, niti plemićima piće žestoko! Od pijančenja mogu zaboraviti pravo propisano, i parnicu potlačenih izokrenuti. Piće žestoko ti daj onome što propada i vino dušama zamućenim! U piću će zaboraviti siromaštvo svoje, i neće misliti na svoj jad. Usta ti svoja otvori za nijemoga, i za pravo svih onih koji su osuđeni na propast. Usta otvori, pravedno sudi, i brani potlačenog i siromaha! Ko će naći ženu časnu? Vrednija je od bisera dragocjenih. Na nju se oslanja srce muža i dobiti mu ne manjka. Dobro mu pruža, a ne zlo, u sve dane života svog. Pribavlja vunu i lan, i prerađuje ih rukama vrsnim. Ona je poput lađe trgovačke: iz daleka hljeb donosi. Prije svanuća je već budna, hranu dijeli u domu svom, i posao dnevni određuje sluškinjama. Opazi li polje, kupi ga; od dobiti ruku svojih vinograd zasadi. Bedra svoja opasa snagom i silom svoje ruke. Vidi da joj posao cvjeta: svjetlo joj se noću ne gasi. Rukama se hvata preslice i prstima drži vreteno. Pred potlačenim dlan otvara, i ruku pruža siromahu. Od snijega nema straha u kući njenoj, jer čeljad joj imaju po dvije haljine. Sama sebi pokrivače plete, odijeva se lanom i purpurom. Muž joj je poznat na kapijama, gdje sjedi među starješinama zemaljskim. Košulje ona izrađuje i prodaje, trgovcu predaje kaiševe. Snaga i čast su njene haljine, i smije se danu koji dolazi. Usta svoja mudro otvara, i blaga uputa joj je na jeziku. Ona pazi na kuću svoju, i ne jede hljeb lijenosti. Sinovi njeni ustaju i sretnom je zovu; muž je hvali: „Mnoge se žene pokazaše vrsnim, ali ti si bolja od svih!” Varljiva je ljupkost i prolazna ljepota, ali žena što se Gospoda boji – zaslužuje hvalu. Dajte joj plod ruku njenih, i neka je djela njena hvale na kapijama! Riječi propovjednika, sina Davidova, kralja Jerusalema. „Ispraznost nad ispraznošću,” veli propovjednik, „ispraznost nad ispraznošću! Sve je ispraznost!” Šta ostaje čovjeku od truda njegova kojim se muči pod suncem? Jedan naraštaj odlazi, drugi dolazi; ali zemlja opstaje vječno! Sunce izlazi te opet zalazi; žuri k mjestu gdje će opet svanuti. Vjetar puše južno pa se okreće sjeveru; kovitla sad ovamo sad onamo te se vraća novom vrtlogu. Sve rijeke teku u more, a more se ipak ne ispuni; odakle teku opet se vraćaju i ponovo počinju svoj tok. Sve je mučno, čovjek to ne može iskazati riječima, oko se ne zasiti gledanja, i uhu nikada dovoljno slušanja. Što je bilo nekoć, opet će biti, i što se zbilo nekada, ponovo će se zbiti; i ničega novog nema pod suncem. Zar se može za nešto reći: „Gle, ovo je novina”? Postojalo je već nekoć u vjekovima, prije nas! Na prošlost se više ne prisjeća, čak ni na ono buduće, što tek dolazi, neće misliti oni koji će doći docnije. Ja propovjednik, bijah kralj nad Izraelom u Jerusalemu. Srce svoje upravih i trudih se da sve pod nebesima iskušam i dokučim mudrošću. O kako mučnu zadaću Bog zada sinovima ljudskim. Posmatrah sve što se čini pod suncem, i gle, sve bijaše ništavilo i hvatanje vjetra. Krive stvari je nemoguće učiniti pravim, i ono što nedostaje se ne da izbrojati. Tad prozborih srcu svome i rekoh: „Gle, sad stekoh veću mudrost nego svi što su prije vladali nad Jerusalemom, i srce mi vidje mnogo mudrosti i nauke”; i srce ja uspravih da mudrost spoznam i da shvatim što su glupost i bezumlje; ali prepoznah da je i to samo tlapnja pusta ništavna. Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je i jada i ko znanje umnožava, umnožava bol. Tad prozborih u srcu svome: „Daj da užitak okušam i dobro uživam!” Ali gle, i to bijaše ništavilo! O smijehu ja rekoh: „To je ludost!” I o radosti: „Šta donosi?” I srcem ja tražih kako da razveselim tijelo vinom – dok me srce vodilo mudrošću – da i ludost usvojim dok ne vidim što je dobro po sinove ljudske u danima njihovim odbrojanim pod svodom nebeskim. Učinih velika djela; sagradih kuće i zasadih vinograde. Stvorih vrtove i voćnjake, u njima zasadih voćki svakojakih. Jezerca načinih da natapaju sadišta plodna. Nakupovah robova i robinja, imadoh i sluge domaće, rođene u domu mome; i velika stada sabrah krupne i sitne stoke – više no iko prije u Jerusalemu. Nagomilah zlata i srebra, blaga kraljeva i zemalja; dovedoh pjevače i pjevačice, i užitak sinova ljudskih – silu žena. I postadoh veći i bogatiji no svi što prije bijahu nad Jerusalemom; i mudrost moja ostade kraj mene. I ništa što poželješe ne uskratih očima; srce ne zauzdavah pred bilo kakvom radošću; jer srce mi je crpilo radost iz muke i truda, to bi nagrada svakom mome naporu. Ali kad se osvrnuh na sva svoja djela što mi ruke načiniše i na trud koji uložih u stvaranju, gle, sve bijaše ništavilo i ispraznost, i ništa ne ostade ispod zraka sunčanih! I okrenuh tada misli mudrosti, ludosti i bezumlju. Jer što može učiniti kraljev nasljednik? Samo ono što je već davno učinjeno! I spoznah da je mudrost vrednija od ludosti kao što je i svjetlost vrednija od tame. Mudracu su oči u glavi ali bezumnik luta u tmini. Ali spoznah da ih ipak čeka ista sudba. Tad prozborih u svome srcu: „Ako me stiže ista sudbina kao bezumnika, zašto onda postadoh tako mudar?” I rekoh srcu svome da je i to ništavilo! Jer se mudraca neće sjećati kao ni bezumnika, u danima budućim će sve biti zaboravljeno; i mudrac umire kao i bezumnik! Tad zamrzih život jer mi mrsko bijaše sve što se čini pod suncem; sve je ništavilo i tlapnja pusta. Zamrzih i svoj rad i sve oko čega se trudih pod suncem, jer sve to moradoh ostavit čovjeku što dolazi poslije mene. I ko zna hoće li on biti mudrac ili ludak? Pa ipak će dobiti moć nad svime što stekoh mudrošću i trudom pod suncem. I to bijaše ništavno! Tad odustah i srce predadoh očaju zbog truda i muka svojih pod suncem. Jer čovjek se trudi i stiče umijećem, mudrošću i razumom, pa ipak to sve mora drugom u baštinu dati, koji se oko toga uopće trudio nije. I to je ništavilo i zlo golemo! Jer šta čovjek dobiva za sav svoj trud i za želje srca svoga pod suncem? Svakog se dana muči jadom i brigom; čak mu noću srce ne nalazi mira. I to je ništavilo! Zar nije onda bolje da čovjek uživa u piću i jelu i da dušom uživa u poslu svome? Shvatih, da i to zavisi od ruke Božije. Jer: „Ko može jesti i uživati bez Mene?” Jer čovjeku koji Mu je mio On daje mudrost, znanje i radost; ali grešniku daje prokletstvo, da skuplja i jadno sabire kako bi dao onom koji je Bogu mio. I to je ništavilo i tlapnja jedna pusta! Sve ima svoje doba, i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja, i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja zasađenog. Vrijeme ubijanja, i vrijeme liječenja, vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plakanja, i vrijeme smijanja, vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja, i vrijeme skupljanja kamenja; vrijeme grljenja, i vrijeme kad se odustaje od grljenja. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme bacanja. Vrijeme deranja, i vrijeme šivenja; vrijeme šutnje i vrijeme besjede. Vrijeme ljubavi i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. Što ostaje onom što stvara od njegova truda? Ja vidjeh gorku zadaću koju Bog zada sinovima ljudskim da se muče. Izvrsno On sve stvori u svoje vrijeme i vječnost On njima u srca položi – samo čovjek ne može početak ni kraj djela Gospodnjeg sasvim spoznati. Spoznah da ništa nije bolje među njima nego se radovati i dobro činiti dok žive; ali kad čovjek jede i pije i dobro uživa u trudu svome – to je Božiji dar čovjeku. Spoznah da je sve što Gospod čini za vječnost; ništa se ne može dodati tome niti oduzeti; i Bog to načini tako da Ga se plašimo. Što je tu – već je od vremena davnih, i ono što će biti – bijaše još od vremena prošlih; a Bog vraća ono što je vrijeme odnijelo. Vidjeh i drugo pod suncem: na mjestu pravde vlada nepravda, zaista, nepravda je zavladala umjesto pravde! Tad prozborih srcu svome: „Bog će pravedniku suditi kao i bezbožniku; jer On je odredio doba za svaki naum i djelo.” Tad srcu svome rekoh da se sve dešava zbog sinova ljudskih, kako bi ih Bog iskušao i da bi uvidjeli, da su poput zvijeri. Jer usud ljudski i zvjerski su jedno te isto; kako ginu oni tako ginu i one, jednakog su duha, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ništavilo. Svi odlaze na isto mjesto; sve je iz prašine nastalo i sve će se prašini vratiti. Ko zna da li duh ljudski uzlazi, a da li duh zvijeri silazi k zemlji? Tako vidjeh da nema ništa bolje no da se čovjek raduje svojim djelima; jer takva je sudbina ljudska! A ko bi ga doveo do toga da spozna šta će biti poslije njega? I tako se okrenuh i vidjeh sva tlačenja što se zbivaju pod suncem; i gle, tekle su suze potlačenih i niko da ih utješi; zaštitnika i tješitelja nisu imali jer ruke njihovih tlačitelja bijahu previše silne. Tad sretnijim smatrah one mrtve, što umrli su u vremenima davnim, sretnijim no one što još žive. A još sretniji je onaj što se ni rodio nije, jer on nije ni vidio sve zlo što se pod suncem zbiva. Tad vidjeh da trud i uspjeh izviru iz zavisti prema bližnjim svojim. I to je ništavilo i tlapnja jedna pusta! A bezumnik prekrsti ruke i jede samog sebe. Bolje dlan mira nego šake pune muke i tlapnje puste. Okrenuh se oko sebe i vidjeh ništavilo pod suncem: Tamo stoji jedan posve sam, nema ni brata ni sina, a ipak mu posao nema kraja, nikada ne vidi dovoljno blaga te nikada ne pita: „Za koga li se trudim i duši uskraćujem svako dobro?” I to je ništavilo i mučnina gorka. Bolje je biti udvoje nego sam, jer oni imaju dobru plaću za svoj trud. Jer kad padne jedan, drugi mu pomaže da ustane; ali teško onome ko je sam, jer kad padne kraj njega nema nikog da mu pomogne! Pa i kad dvoje leže, griju se međusobno; a kako da se ugrije onaj što je sam? A kada jednog napadnu, obojica se brane; trostruko uže se teško kida. Siromašan a mudar mladić bolji je od bezumnog kralja, što se posavjetovati ne da. Jer mladić može izaći iz tamnice da vlada, iako je rođen u svom kraljevstvu kao siromah. Vidjeh sve što žive kako pod suncem lutaju, među njima i onog mladića koji je imao naslijediti kralja. Puk sav što ga je slijedio nije imao kraja; a ipak mu se nasljednici neće radovati. Jer i to je ništavilo i tlapnja pusta. Na korake pripazi kad odlaziš u Božiji dom! Priđi bliže da bi čuo – bolje je to no žrtva koju bezumnik prinosi; jer on i ne zna da čini zlo. Ne srljaj ustima svojim i ne dopusti srcu da riječi neumjesne izgovori pred Bogom; jer Bog je na nebu, a ti si na zemlji; zato ne besjedi mnogo! Od truda mnogo dolazi san, a od riječi mnogo glas glupaka. Kad pred Bogom obećaš, onda pazi da obećanje i ispuniš; jer Mu nije mio bezumnik; što si obećao to i učini! Bolje ne obećavati nego obećati i ne ispuniti! Ne dozvoli da te usta navedu na grijeh i ne reci pred vjesnikom: „To je bilo nenamjerno!” Zašto da se Bog srdi na tvoju izjavu i da uništi djelo ruku tvojih? Jer gdje se mnogo sanjari tu je i mnogo riječi ništavnih. Ali boj se Boga! Kada vidiš da sirotog tlače u zemlji, da pljačkaju u ime pravde i poštenja – ne čudi se tome. Jer nad visokim činovnikom stražari viši, a nad njim najviši. A ovo je dobro za zemlju na svaki način – kralj koji se brine o zemlji. Ko novac ljubi nema ga dovoljno, a ko bogatstvo voli biće nezadovoljan svojim dobitkom. I to je ništavilo! Gdje je mnogo bogatstva, mnogo je i onih što ga troše, a kakva je korist od toga gospodaru, osim što ga gleda. Sladak je san radnički, svejedno jeo malo ili puno; ali bogatašu sitost krade san. Postoji jedna zla gorčina koju vidjeh pod suncem: bogatstvo skupljeno na štetu svoga gospodara. Zlom nezgodom propadne takvo bogatstvo, a sinu što mu se rodi ne ostaje ništa. Go kakav je izašao iz utrobe majčine, takav i odlazi, i ništa od svoga truda ne može da ponese. I ovo je muka teška, da mora otići baš onakav kakav je i došao; i što mu ostaje – što se u vjetar mučio? Svakodnevno je hljeb svoj u tami morao jesti, nosio mnogo briga, jada i tuge. Gle, ono što smatram dobrim i lijepim je sljedeće: da se pije, jede i dobro uživa u svome poslu, kojim se pod suncem muči sve dane koje mu Bog podari; jer to mu je sudbina. Kada Bog čovjeku podari bogatstvo i blago, kada mu dozvoli da u njemu uživa, i da bude zadovoljan djelima svojim, i to je dar Božiji. Jer on ne misli mnogo na ograničenost svojih dana kada mu Bog podari sreću i radost. Postoji nevolja koju vidjeh pod suncem, koja teško mori čovjeka. Nekome Bog podari blago, bogatstvo i čast, tako da mu duša ni za čim ne žudi, ali mu Bog ne dopušta da u tome uživa, već tuđinac u tome sreću nalazi, i to je ništavilo i teška muka! Ako čovjek izrodi stotinu djece i živi silu godina – tako da su mu brojne godine života – ali se ne nasiti dobra i ne bude dostojno sahranjen, onda kažem: sretnije je mrtvorođenče od njega. Jer ono dođe u ništavilu i nestane u mraku, i ime mu ostane u tmini; ni sunce nije vidjelo niti znalo; a ipak, spokojnije je od onog čovjeka! Pa i kad bi taj čovjek živio dva puta po hiljadu godina i ništa dobro pri tom ne uživao – zar onda ne odlaze svi na isto mjesto? Sav je trud čovječiji za usta njegova; ali se duša nikada ne zasiti! Jer po čemu je mudrac bolji od bezumnika? Šta ima siromah koji se zna držati pred ljudima? Bolje ono što se očima vidi nego ono za čime duša žudi. I to je ništavilo i tlapnja pusta. Što god je nastalo već davno je imenom zvano! I poznato je što je čovjek; ne može se sporiti sa onim moćnijim od sebe. Što više riječi to više ispraznosti; šta čovjek ima od toga? Jer ko zna što je dobro za čovjeka, dok odbrojane dane svoga ništavnog života provodi poput sjenke? Ko će čovjeku reći šta će biti poslije njega pod suncem? Ime dobro bolje je no ulje mirisa ugodna, i dan smrti bolji no dan rođenja. Bolje kročiti u dom tuge nego u gozbe dom; jer tu je kraj svim ljudima, i ko je živ neka primi k srcu. Tuga je bolja no smijeh; jer lice žalosno krijepi srce. Srce mudraca je u domu tuge; a srce bezumnika u kući veselja. Bolje je slušati ukor mudraca nego pjesmu bezumnika! Jer smijeh bezumnika je poput praska trnja ispod kotla; i to je ništavilo! Jer tlačenje dovodi mudraca do bezumlja; i mito kvari srca. Bolji je svršetak stvari nego njen početak; bolje strpljiv nego ohol. Ne dopusti da te brzo razgnjeve; jer srdžba stanuje u srcima bezumnih. Ne govori: „Kako to da su prošli dani bolji no ovi?” jer iz mudrosti to ne pitaš! Mudrost je poput baštine i prednost onima što sunce vide. Jer mudrost pruža zaštitu kao što i novac pruža utočište; ali prednost mudrosti je što vlasniku život štiti Gledaj djelo Božije! Ko može ispraviti što je On iskrivio? U sretnim danima budi sretan, a u danima lošim pomišljaj: Bog je i ovaj dan stvorio kao i svaki drugi – da čovjek ne bi naslutio što za njim dolazi. Ovo sve sam vidio u svojim danima ništavila: pravednika koji gine u svome poštenju; bezbožnika koji dugo živi u svom zlu. Ne budi isuviše pravedan, i ne budi previše mudar! Zašto bi se sam upropastio? Ali ne budi ni suviše opak, i ne budi bezumnik! Zašto hoćeš prije svog vremena umrijeti? Bolje je da jedno čvrsto držiš, ali i da drugo ne puštaš iz ruku; jer ko se Boga boji spašava se od svega. Mudrost mudraca čini silnijim od deset moćnika gradskih. Zaista, nijedan čovjek na zemlji nije toliko pravedan da dobro čini a da nikad ne pogriješi. Ne slušaj govorkanje iza svojih leđa, i ne primaj to srcu da ne bi čuo slugu vlastitog kako te proklinje! Jer kako si često – to zna srce tvoje – i ti proklinjao druge! Ovo sve ispitah mudrošću, i rekoh: „Želim biti mudar!” Ali to osta daleko od mene. Kako li je daleko sve minulo, i duboko, u dubinama skriveno! Ko će to ispitati? I okrenuh se i srce upravih tome da spoznam i ispitam mudrost i smisao svega, i shvatih da je bezumno bezbožništvo i besmislena glupost. I otkrih da ima nešto gorče od smrti; a to je žena slična zamci, čije je srce mreža, a ruke užad; ko je Bogu mio će uteći, ali grešnik biva uhvaćen. „Gle, to sam spoznao,” reče propovjednik, „tako što ispitah jedno za drugim da bi pronašao smisao.” Ali ono što mi duša još uvijek traži ne nađoh – čovjeka. Među hiljadu pronađoh jednog čovjeka, ali ženu među njima ne nađoh! Ali gle, samo ovo spoznah, da je Bog čovjeka stvorio pravednog, a on domišlja spletke bezbrojne. Ko je poput mudraca, ko razumije smisao riječi? Čovjeku mudrost osvjetljava lice i mijenja tvrde crte njegova lica. Kažem: Pokori se naredbi kraljevoj zbog zavjeta pred Bogom! Ne pusti da te lice njegovo otjera, i ne zalaži se za stvar jalovu; jer on čini sve što želi. Jer riječ kraljeva je moćna i ko ga smije pitati: „Šta činiš?” Ko zapovijed čuva, taj ne želi za zlo čuti, jer srce mudraca zna za pravo vrijeme i sud. Za svaki posao postoji vrijeme i sud; jer čovjeka teško tereti njegovo zlo. On ne zna šta će se desiti, ko će mu reći kako će biti? Nijedan čovjek nema moć nad vjetrom kako bi ga zadržao, tako nijedan nema silu nad danom smrti; pa ni u ratu nema odgode, niti opakost izbavlja onoga ko je čini. Sve ovo uvidjeh i srce upravih svemu pod suncem, u vrijeme kada jedan čovjek vlada nad drugim na njegovu štetu. Tada vidjeh kako opake pokopavaju. Vidjeh kako su ulazili i izlazili iz svetišta po volji i još bivali hvaljeni u gradu u kojem to činiše; i to je ništavilo! Zla djela nisu brzo osuđena, i tako se srca sinova čovječijih hitro ispuniše zlom. Pa i ako grešnik učini stotinu djela jalovih, ako dugo živi, ipak znam da će blago biti onima koji se Boga boje, koji se plaše pred licem Njegovim. A bezbožnik, koji se Boga ne boji, neće biti sretan, i dani njegovi se neće produžiti, već će nestati kao sjena. Ispraznost je i ono što se na zemlji zbiva, da ima pravednika kojima se plaća po djelima bezbožnika, i da ima bezbožnih kojima se plaća po djelima pravednika. Rekoh, i to je ništavilo. Zato radost pohvalih, jer nema za čovjeka ništa bolje pod suncem do jela, pića i veselja. Neka ga to prati u njegovoj muci koju mu za života Bog dade pod suncem. Kad srce upravih da mudrost dokučim, i da razmatram sav trud kojim se čovjek zamara na zemlji – kako i danju i noću nema kad oka sklopiti – tad vidjeh cijelo Božije djelo pod suncem i da ga čovjek ne može dokučiti; premda se trudi da ga spozna, on to ne može. Mudrac tvrdi da ga poznaje, ali ga ipak ne može shvatiti. Sve to primih k srcu i ovo ispitah – da su pravednici, mudraci i djela njihova u rukama Božijim. Čovjek ne zna šta će ga čekati, mržnja ili ljubav. Svima je ista sudba. Pravednika može snaći isto što i bezbožnika, čistog i dobrog kao nečistog, onome što žrtve prinosi isto kao onog što ne žrtvuje; pravedniku kao i grešniku, onog što se zakune i onog što zakletvu izbjegava. Pod suncem je to najgorče da sve isto snalazi: zato je i srce čovječije puno zla, bezumnost im je u srcima život cijeli, a potom se pridružuju mrtvima. Jer za svakog ko je još među živima, ima nade; jer živ pas je bolji no mrtav lav. Živi znaju da moraju mrijeti; a mrtvi ne znaju ništa, i nikakvu nagradu ne primaju, na njih se više ne misli. Davno je nestala ljubav, mržnja i zavist njihova, i dovijeka više nemaju udjela u onome što se pod suncem zbiva. Zato idi i s radošću jedi svoj hljeb i pij vino vesela srca, jer Bog je davno odobrio to što činiš. Neka su ti haljine uvijek bijele, i neka ulja ne nedostaje na tvome čelu! Uživaj u životu sa ženom koju ljubiš, sve dane svog života ništavnog koje ti On pod suncem podari, zaista kroz sve dane isprazne; jer to je udio tvoj u ovom životu i trudu kojim se mučiš pod zrakama sunčanim. Sve što ti ruka naumi činiti, to čini snagom punom, jer u carstvu mrtvila u koje odlaziš, više nema djela i nauma, nema spoznaje i mudrosti! Tako se okrenuh i vidjeh da pod suncem trku ne dobijaju brzi, da silni ne pobjeđuju u bici, da mudraci ne stiču hljeb, da razumni ljudi ne zgrću bogatstvo niti znalci uspjeh, jer su svi podložni vremenu i slučaju. Jer čovjek ne poznaje svoje vrijeme, poput riba koje se hvataju u mreže pogubne, kao ptice koje se zamkom hvataju; tako i sinovi ljudski bivaju uhvaćeni u vrijeme nevolje, kada ih iznenada spopadne. I ovo vidjeh kao mudrost – i to veliku – koja se dešava pod suncem. Na malen grad, u kome bijaše šaka ljudi, udari kralj silan i izgradi goleme opsadne sprave. Tad se u gradu nađe jedan siromašan ali mudar čovjek, koji je mudrošću svojom spasio grad, ali niko ga se potom nije sjetio. Tad rekoh: Mudrost je bolja no sila; ali mudrost siromaha se prezire i ne slušaju se riječi njegove. Riječi mudraca koje se u miru slušaju bolje su nego dernjava kralja među bezumnicima. Mudrost je bolja no oružje ratno, ali jedan jedini grešnik pokvari mnogo dobra. Uginula muha pokvari i usmrdi ulje mirisno; tako je i malo bezumlja jače od mudrosti i časti! Srce mudraca vodi pravo, a bezumnika krivo. Kojim li god putem pođe bezumnik, svugdje mu nedostaje razuma i svi ga kao ludaka prepoznaju. Ako se na te sruči gnjev vladara, ne napuštaj svoga mjesta, jer smirenost suzbija greške velike. Postoji zlo koje vidjeh pod suncem; ono je poput grijeha vladara. Ludost se postavlja na mjesta najviša, a plemeniti i bogati sjede na mjestima poniznim. Vidjeh sluge na konjima, i knezove kako kao sluge pješke hodaju. Ko drugome jamu kopa sam u nju upada, i ko zid sruši guja će ga ujesti. Ko kamenje lomi, ono ga ranjava, ko drva cijepa, u opasnosti je. Ako je sjekira tupa i sječivo nenaoštreno, onda treba još više snage uložiti; ali mudrošću se dolazi do uspjeha. Ako zmija ujede prije čaranja, onda čarobnjak ništa nema od svoga poziva. Riječi mudraca su pune miline, a usne bezumnika njega samog izjedaju. Početak riječi iz usta njegovih je glupost, a kraj besjede najgori besmisao. Bezumnik previše govori, iako ne zna šta će se desiti, ko bi mu mogao reći šta će biti poslije njega? Trud koji bezumnik ulaže ga umara; a on ne nalazi ni put do grada. Teško tebi, o zemljo, čiji je kralj dječak i čiji se knezovi već ujutro gozbe! Blago tebi, o zemljo, čiji je kralj sin uzvišenih i čiji knezovi u pravo vrijeme gozbe – da se okrijepe, a ne da se opiju! Zbog lijenosti se grede savijaju, a zbog ruku nehajnih krov prokišnjava. Hljeb se pravi zabave radi, vino veseli žive, a novac pribavlja sve. Ni u mislima svojim ne proklinji kralja, nit zlo priželjkuj bogatašu u ložnici svojoj, jer ptice nebesa glas odnose i riječ lahko dobija krila. Hljeb svoj preko vode baci, pa ćeš ga naći nakon mnogo vremena. Udijeli sedmerici ili osmerici, jer ne znaš kakva se nevolja na zemlji može desiti! Kada se oblaci ispune kišom, onda se izlijevaju po zemlji. Kada se stablo sruši na jug ili sjever – tamo gdje padne i ostaje. Ko na vjetar pazi, ne sije, ko u oblake gleda, ne žanje. Kao što ne znaš kako dašak stiže kostima u stomaku trudnice, tako ne poznaješ djelo Božije, koji sve stvara. Ujutro sij svoje sjeme i ne dopusti ruci da navečer miruje, jer ne znaš hoće li niknuti ovo ili ono, ili će oboje dobro uspjeti. Slatka li je svjetlost i očima godi vidjeti sunce! Jer ako čovjek živi mnogo godina onda im se svim treba radovati, ali treba misliti i na dane tame, jer će biti mnogi. Sve što dolazi je ništavilo! Raduj se svojoj mladosti, o mladiću, i srcu dopusti da veselo bude u danima mladosti tvoje; hodi putevima srca svoga i idi za onim što ti oči vide – ali znaj, Bog će ti o svemu izreći presudu! Otkloni jad iz srca svoga i gorčinu drži daleko od tijela, jer prolazna je mladost i zora života. Misli na Stvoritelja svog u danima mladosti svoje, prije no što ti stignu dani mučni i približe godine o kojima ćeš reći: „Nisu mi drage”; prije no što se sunce, mjesec i zvijezde pomrače i oblaci vrate poslije kiše. U dan kada zadrhte čuvari kuće i kada se silni poviju i mlinarice prestanu raditi, jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore, kada se zatvore vrata što na ulicu vode, i kada utihne šum mlina, kada se ustane uz cvrkut ptica i utišaju kćerke pjesama. Kada na svakoj uzvisini strah zavlada, kad je na putevima prijetnja, a badem cvate i skakavac se bude tromo vukao, i želja nestane – jer čovjek polazi u dom vječni; a ljudi tužni što nariču budu ulicama lutali. Prije no što se uže srebreno prekine, zlatni sud napukne, lonče razbije kraj izvora, točak bunarski slomi i padne u njega, prašina nanovo vrati zemlji, kakva je bila, i duh pođe Bogu, koji ga je dao. „O ispraznost nad ispraznošću,” veli propovjednik; „sve je ispraznost!” A osim toga što je propovjednik bio mudar, on pouči narod spoznaji te iskuša, ispita i napisa mnogo izreka. Propovjednik se trudio naći riječi prikladne, da zabilježi istinu izravnu. Riječi su mudrih kao ostani, i kao kolci pobodeni; pastir se njima služi za dobro stada. Znaj i ovo, sine moj! Neizmjeran je trud da se knjige pišu, i mnogo učenja umara tijelo. Počujmo glavnu stvar: Boj se Boga i čuvaj Njegove zakone; jer to je čovjekova dužnost. Jer Bog će sva djela pred sud izvesti, sva djela skrivena, bila dobra ili zla. Salomonova Pjesma nad pjesmama Neka me ljubi poljupcem usana svojih! Jer ljubav tvoja je slađa od vina. Ljupko miriše ulje tvoje posvećeno; a ime ti je poput ulja razlivenog; zato te ljube djevice! Vodi me sa sobom, bježimo! Kralj me uveo u odaje svoje. Želimo klicati i radovati se tebi, tvoju ljubav blagosloviti više no vino, s pravom te ljube! Crna sam ali ljupka, vi kćeri jerusalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove. Ne gledajte me što sam garava, to me sunce opeklo! Sinovi su se majke moje rasrdili i postavili me čuvaricom vinograda; ali vlastiti vinograd nisam čuvala! Reci mi ti, koga ljubi duša moja; gdje paseš? Gdje se u podne odmaraš? Zar da kao pokrivena lutam, tražeći te oko stada tvojih drugova? Zar ti nije poznato, ti najljepša među ženama, izađi i idi za tragovima ovaca i pasi kozliće svoje kraj domova pastira! Slična si mi kobilama pod kolima faraona, o prijateljice! Obrazi su ti ljupki među naušnicama, vrat tvoj pod ogrlicama bisernim! Zlatne ti naušnice želimo načiniti sa privjescima srebrenim! Dok kralj bio na svom dušeku nard je moj mirisao. Dragi je moj poput smirne što mi među grudima počiva. Dragi mi je poput grozda ciprovog u vinogradima engedskim. Gle, ti si lijepa, prijateljice, gle, kako si lijepa: imaš oči kao golubica! Gle, lijep si, dragi moj, i tako divan! Zaista, zelenilo je postelja naša. Kedri su grede kuće naše, a natkrovlje čempresi. Ja cvijet sam šaronski, ljiljan u dolini. Kao što je ljiljan među trnjem, takva je prijateljica moja među djevojkama! Kao jabuka među stablima šumskim, takav je dragi moj među momcima. Kako sam rado sjedila u njenoj sjenci i plod mi je njen ukusan. U odaje vina me uveo, a ljubav je njegova zastava nada mnom. Kolačima me osladio, osvježio jabukama; jer bolesna sam od ljubavi! Neka ljevicu svoju metne pod moju glavu, i neka me zagrli desnicom! Zaklinjem vas, kćerke jerusalemske, srnama i jelenima poljskim: ne budite i ne dražite ljubav dok sama ne bude htjela. Tamo glas je moga dragog! Gle, on stiže! Preskače brjegove, i prelazi preko planina! Dragi je moj kao srna, ili kao jelen mladi. Gle, on stoji tamo iza našeg zida, i gleda kroz prozor, kroz rešetke. Dragi moj glas podiže i kaže: „Hajde, prijateljice moja, dođi, ljepoto! Jer gle, zima je prošla, kiša se pokupila i nestala; cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme ptičije pjesme dođe, i glas se grlica čuje u našoj zemlji. Na smokvi sazrijevaju plodovi, vinograd u cvatu miriše; hajde, kreni, prijateljice moja, ljepoto moja, dođi! Golubice moja u špiljama stijene, u skrovištu hridi; daj da ti vidim lice, daj da ti glas čujem! Jer glas ti je sladak, i krasno je lice tvoje.” Pohvatajte lisice, male lisice, što vinograde kvare; jer naši vinogradi su u cvatu! Dragi moj pripada meni, i ja sam njegova, on pase među ljiljanima. Prije no što dan zahladni i sjenke se razbježe, vrati se, dragi moj, poput srne, ili jelena mladog na vrhovima raštrkanim! Po postelji svojoj noćima sam tražila onog što duša moja ljubi; tražila sam ga, ali ga ne nađoh. Ustati hoću i po gradu lutati, ulicama i tržnicama; želim tražiti onoga što duša moja ljubi! Tražim ga, ali ga ne nađoh. Stražari me nađoše, što po gradu kruže: „Da li ste vidjeli onoga što duša moja ljubi?” Samo što kraj njih prođoh, nađoh onoga što duša moja ljubi. Zagrlih ga i više ne puštah, dok ga ne dovedoh u dom majke, u ložnicu svoje roditeljke. Zaklinjem vas, kćeri jerusalemske srnama i jelenima poljskim; ne budite i ne dražite ljubavi dok sama ne bude htjela. Ko to iz pustinje stiže? Poput stupova dima izgleda, iz kâda, smirne i tamjana i svih prašaka mirodijskih? Gle, to je nosiljka Salomonova, šezdeset junaka oko njega, najkršnijih u Izraelu. Svi su mačevima naoružani, ratu vični, svakome je sablja o boku, zbog opasnosti noćnih. Sebi je kralj Salomon prijestolje načinio od drveta libanonskog. Stupovi su od srebra izrađeni, naslon od zlata, sjedište od grimiza, unutra je sve ljubavlju ukrašeno od kćeri jerusalemskih. Izađite, o kćeri Siona, i gledajte, kralja Salomona sa svojim vijencem, kojim ga je majka okitila na dan vjenčanja njegovog, na dan radosti njegova srca! Gle, ti si lijepa, ljubavi, gle, kako si lijepa! Imaš oči kao golubica ispod svoje koprene, kosa ti je kao stado koza što izađoše na vrh Gilead. Zubi su ti poput stada ovaca tek ostriženih kada sa kupanja dolaze, kao da blizance nose i nijedna nije izgubila mlado. Usne su ti poput užeta grimiza i riječi tvoje su drage; kao kriške mogranja tvoji obrazi iza tvoje koprene. Vrat ti je kula Davidova za odbranu sagrađena; hiljade štitova vise na njoj sve junački oklopi. Tvoje su grudi kao srne dvije, srne blizanke, što pasu među ljiljanima. Prije no što dan zahladni i sjenke se razbježe, poći ću na brdo smirne na brežuljak tamjana! Lijepa li si sva, ljubavi, i nema mahane na tebi! Pođi sa mnom s Libana, mlada, pođi sa mnom s Libana! Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz špilja lavljih, s planina leopardskih! Srce si mi ukrala sestro moja, nevjesto; jednim pogledom svojim, srce si mi ukrala, jednim samim biserom ogrlice tvoje. Kako li je lijepa ljubav tvoja, sestro, moja nevjesto, koliko li slađa od vina, a miris ulja tvojih ljupkih ljepši no začin kakav. Usne su tvoje medene, mlada, med i mlijeko su pod tvojim jezikom. Vrt zatvoren je sestra moja, nevjesta, vrt zatvoren i izvor zatrpan. Mladice su tvoje vrt mogranja, pun blagorodnih plodova, cvijeće i nard. Nard i šafran, cimet i trska mirisna, sa stabljikama tamjanovim, smirna i aloja, i svi začini dragocjeni. Izvor si vrtni, izvor vode žive, potoci što teku iz Libana! Probudi se, o vjetre sjeverni, i dođi, ti vjetre južni, puhni nad vrtom mojim, neka poteku mirisi njegovi! Neka mi dragi dođe u vrt svoj, neka jede svoje krasne plodove! Dolazim u svoj vrt, sestro moja, nevjesto, berem smirnu svoju i balzam, jedem med svoj i saće, pijem vino svoje i mlijeko. Jedite, prijatelji moji, pijte i opijte se ljubavlju! Spavam ali mi srce bdije. Tamo je glas ljubljenog mog, on kuca! „Otvori mi, sestro moja, ljubavi, golubice, savršena, jer glava mi je puna rose kovrdže moje namočene kapima noći!” Haljinu sam svoju skinula, kako da je ponovo navučem? Noge sam svoje oprala, kako da ih ponovo uprljam? Ali dragi moj pruži ruku kroz otvor; tad mi srce uzdrhta. Ustadoh da otvorim dragom svome; a iz ruku mi prokapa smirna, i prsti mi bijahu nježni na ručki na koju se smirna prosu. Tad otvorih dragom svome; ali se ljubljeni povuče, nestade. Duša moja izađe na riječ njegovu. Tražih ga, ali ga ne nađoh. Zvala sam ga, ali on ne odgovori. Čuvari me sretoše što grad obilaze; tukoše me i raniše te mi plašt oteše, čuvari zidina. Zaklinjem vas, kćeri jerusalemske, ako mi dragog nađete, šta da mu kažete? Da bolesna sam od ljubavi! Što je tvoj dragi bolji od drugih, o ti najljepša među ženama? Što je tvoj dragi ispred drugih pa nas tako zaklinješ. Moj dragi je bijel i rumen, ističe se među deset hiljada! Glava mu je kao zlato čisto, kosa kovrdžava, crna kao gavran. Oči su mu kao golubovi iznad potoka, zubi mu kao mlijekom umiveni, u okvir poredani. Obrazi su mu kao lijehe bilja mirisnog – tamo gdje visoko raste; usne kao ljiljani iz kojih teče smirna dragocjena. Prsti su mu poput štapića zlatnih, punih dragulja; tijelo – remek djelo bjelokosti pokriveno safirima. Noge su mu kao stupovi mramorni, utemeljene na podnožju zlatnom, stas mu kao Libanon, vitak poput cedra. Slatkih li je usana, i sve je na njemu ljupko. Takav je moj dragi takav je prijatelj moj, o kćeri jerusalemske! Gdje je otišao tvoj dragi, ti najljepša među ženama? Kuda je zamakao tvoj dragi? Želimo ga s tobom tražiti! Dragi moj je sišao u svoj vrt k lijehama bilja mirisnog, da napasa stado i ljiljane bere! Ja pripadam dragom, i dragi pripada meni, on koji napasa stado među ljiljanima. Lijepa si kao Tirsa, ljubavi moja, ljupka kao Jerusalem, divna kao vojska pod zastavama! Oči svoje odvrati od mene, jer me zbunjuju! Kosa ti je kao stado koza, što silazi sa brežuljka Gileada. Zubi su ti kao stado ovaca ostriženih kad sa kupanja dolaze, što blizance nose, i nijedna nije izgubila mlado. Kao kriške mogrenja su obrazi tvoji, iza koprene. Šezdeset je kraljica, i osamdeset inoča, i djevica bezbroj; ali ona je golubica moja, savršena, jedina u majke, ona je ljubimica onih što je rodiše. Djevojke je vidješe, i radosnom je držaše, kraljice i inoče joj hvalu izrekoše: „Ko je ova što je poput jutarnjeg rumenila, lijepa poput mjeseca, sjajna kao sunce, divna kao vojska pod zastavama?” Siđoh kroz nasade oraha da vidim mladice u dolinama zelenim, da pogledam pupaju li vinogradi, cvatu li mogranji. Ne znadoh da me želja pope, na kola mog naroda časnog. Vrati se, o vrati, Sulamko, vrati se, vrati da te gledamo! Što Sulamku želite vidjeti koja pleše u dva zbora? Kako li su divni koraci tvoji u sandalama, o kćerko plemića! Pregibi tijela tvoga su poput dragocjenosti što je izradi umjetnik vrstan. Krilo ti je poput čaše okrugle, u kojoj uvijek ima vina; tijelo ti je kao stog pšenice ljiljanima ograđen. Tvoje su grudi kao srne dvije, srne blizanke: vrat ti je kao toranj od bjelokosti, oči kao ribnjaci hesbonski; nos ti je kao kula libanska što gleda prema Damasku. Glava je tvoja kao brdo Karmel, a kosa što pada kao grimiz, kralj je očaran i uhvaćen uvojcima tvojim. Kako li si lijepa i divna, o najdraža, među milinama! Stas je tvoj kao palma; i grudi su ti poput grozdova. Ja rekoh: na palmu se želim popeti i grane njene dohvatiti, a grudi će tvoje biti kao grozdovi na lozi, miris daha tvoga kao jabuke, A usta tvoja kao najbolje vino. Vino koje dragom mome nježno niz nepce silazi, koje se razlijeva preko usana uspavanih. Ja pripadam svome dragom i on je željan mene! Dođi, dragi moj, želimo na polje izaći, prespavati u selima; rano želimo poći vinogradima da vidimo pupaju li loze, da li su se cvjetovi otvorili, jesu li procvali mogranji. Tamo ti želim ljubav svoju dati! Mandragore šire miris, i nad našim pragovima je svakojakog voća; novog i starog, za te sam čuvala, dragi moj! Ah, da si mi kao brat Da si dojio grudi majke moje, tad bih te smjela poljubiti, kada te vidim vani, i niko me zato prezirao ne bi. Željela sam te dovesti, u kuću majke svoje; koja me podigla; a ja bih te pojila vinom najboljim, i sokom od mogranja. Neka mu je ljevica pod mojom glavom, a desnicom neka me obgrli! Zaklinjem vas, o kćeri jerusalemske: ne budite i ne dražite ljubav, dok sama ne bude htjela. Ko je ona što dolazi iz pustinje, naslonjena na dragog svoga? Pod jabukom te probudih, gdje te je mati rodila, gdje je muke trpjela, majka tvoja. Poput pečata me na srce stavi, kao znak na ruku svoju, Jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao carstvo mrtvih; žar je njezin plamen vatreni, plamen Gospoda. Vode silne ljubav ne mogu ugasiti, i rijeke je ne mogu ugušiti. Da neko sve bogatstvo kuće svoje za ljubav da, prezir bi na se navukao! Imamo sestru malu koja još nema grudi, šta da činimo sa sestrom, kada bude riječ o njoj? Ako bude kao zid, izgradit ćemo srebreno krunište na njemu, ako bude poput vrata, zaklopit ćemo ih cedrovim daskama. Ja sam zid, i grudi su moje kule; tad postadoh u očima njegovim kao ona što nađe smiraj. Salomon ima vinograd, u Baal Hamonu, predao ga je čuvarima, i svaki za urod mora donijeti hiljadu srebrenjaka. Moj vinograd leži preda mnom, tebi, Salomone, pripadaju hiljade, a dvjesta onima što čuvaju plodove. O ti, koja u vrtovima boraviš, drugovi slušaju glas tvoj, daj da ga i ja čujem! Požuri, mili moj, i budi kao srna; ili jelena mladi, na gorama mirisnim. Viđenje Izaije, Amozovog sina; sve ono što vidje o Judeji i Jerusalemu za vrijeme Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva judejskih. O, čujte nebesa, i prikloni uho zemljo, jer Gospod je progovorio: „Djecu sam othranio i podigao, ali se uzdigoše protiv Mene. Vo poznaje svoga gospodara, a magarcu je znana gazdina koliba, ali Izraelu je to strano, narod Moj to ne razumije.” Ah, grešni narode, o, ljudi prožeti grijehom, potomci grešnika, djeco, što pravo krive! Odbacili su Gospoda, prezreli Sveca Izraelova; posve su se otuđili. Zašto će na vas udariti? Zašto se i dalje bunite? Cijela glava je bolesna, i srce posve nejako. Nema zdrava mjesta od glave do pete, samo masnice i čirevi, rane nezaliječene; niko ih ne čisti i povezuje, niko ih uljem ne maže. Opustjela vam zemlja sva, gradovi vaši, vatrom spaljeni; tuđinci pred vama zemlju žderu, zemlju opustjelu, nadvladanu strancima. A kćer sionska je ostavljena kao koliba u vinogradu, kao kućica u polju krastavaca, kao grad opsjednut. Da Gospod nad vojskama nije ostavio šaku preživjelih, bili bismo kao Sodoma i postali kao Gomora. Čujte Gospodnju riječ, vi, vladari Sodome! Pažnju obratite na učenje Boga našeg, vi, narodi Gomore! „Šta je za me sila vaših žrtava?” – tako veli Gospod; „dosta mi je paljenica kozijih, i sala pretilih zvijeri; gle, ne uživam u krvi volova, ovaca ili koza. Ko je od vas tražio da tako gazite dvorove Moje kada preda Me stajete? Ne prinosite više žrtve uzaludne; tamjan Mi je gadost; mjesec mlađak, subota i sazivanje skupova – ne trpim nepravdu i zbor svečan. Duša Moja prezire vaš mjesec mlađak i gozbe; sve Mi to postade teško, i neću to više podnositi. Sakrit ću oči Svoje, kad budete pružali ruke, premda ćete upućivati molitve mnoge, Ja neću slušati; jer ruke su vaše krvave. Okupajte se i očistite; zla djela sklonite ispred Mojih očiju, ne činite više zla, i naučite da činite dobro; težite pravdi, suprotstavljajte se tlačenju, pravdu donesite siročetu, i zauzmite se za udovicu.” „Hajdemo povesti parnicu”, tako veli Gospod, „premda su vam grijesi kao grimiz, bit će bijeli kao snijeg; premda su jarko crveni, bit će kao vuna. Ako budete voljni i poslušni, uživat ćete plod zemlje; no, ako odbijete i ako se pobunite, onda će vas mač proždrijeti, jer tako su kazala usta Gospodnja.” Kako bludnicom posta grad vjerni, taj grad koji bijaše pun pravde! U njemu je živjelo poštenje, a sada se tu kuće ubica. Srebro vaše šljaka posta, najbolje vino se razrijedi vodom. Tvoji su knezovi pobunjenici, pljačkaša prijatelji. Svi žude za novcem i mitom, trče za poklonima. Ne donose pravdu siročadima, a udovičina parnica ih se ne tiče. Stoga određuje Gospod, Gospod nad vojskama, Silni Izraelov: „Riješit ću se neprijatelja Svojih, osvetit dušmanima svim. Ruku ću Svoju na vas okrenuti, šljaku vašu sažeti, sve primjese otkloniti. Najprije ću suce vaše vratiti, i savjetnike kako bijahu prije; a potom će vas zvati pravednim, gradom vjernosti.” Sion će se pravdom iskupiti, i oni koji se u njemu pokaju, poštenjem. Ali pobunjenici i grešnici će propasti dovijeka, i bit će proždrti oni što Gospoda odbacuju. Jer stidjet će se hrastova koje si želio, crvenjet ćete se zbog vrtova koje ste odabrali. Bit ćete kao hrast čiji listovi vehnu, kao vrt bezvodni. A junaci će postati drvo, a djela njihova iskra, i oboje će se zapaliti, i neće biti nikoga da ugasi. Riječ Amozovog sina Izaije o Judeji i Jerusalemu. Desit će se u docnijim danima, gora Gospodnjeg doma će se učvrstiti kao najviša planina; bit će uzvišena nad svim brdima, i svi narodi će krenuti njoj. Mnogi ljudi će dolaziti i govoriti: „Hajde da se popnemo na Gospodnju goru, do doma Boga Jakovljeva, da nas pouči stazama Svojim, kako bismo koračali Njegovim putevima.” Jer iz Siona će poteći Zakon, a Gospodnja riječ iz Jerusalema. Sudit će među narodima, rješavati parnice mnogim pucima; od mačeva svojih će iskovati plugove, i srpove skovati od kopalja svojih. Narodi više neće jurišati mačevima na druge, i neće se više učiti ratnom umijeću. O, dome Jakovljev, hajde, dođi u svjetlo Gospodnje. Jer odbacio si narod svoj, dom Jakovljev; pun je istočnjačkih ništarija, vidovnjaka kao kod Filistejaca, i urotili su se sa tuđincima. Njihova zemlja je puna zlata i srebra, nema kraja blagu njihovom; zemlji njihovoj konjima bogatoj, i kočijama silnim i bezbrojnim. Zemlja njihova je ispunjena idolima; klanjaju se djelima vlastitih ruku, onome što prsti njihovi izradiše. Eto, tako je ponižen čovjek, i svaki je posramljen – nemojte im se smilovati! Zađite među stijene, skrijte se u prašinu od Gospodnjeg užasa, i slave Njegove uzvišenosti. Posramit će oholost ljudsku, ponos njihov će poniziti, i Gospod će se jedini proslaviti toga dana. Doći će dan Gospoda nad vojskama, dan protivan svemu ponositom i oholom; svemu što se slavi – i sve će biti poniženo; protiv kedara libanonskih, oholih i uzdignutih; i protiv svih hrastova bašanskih; protiv svih oholih planina, svih brda uzdignutih, protiv svake kule, i svakog zida učvršćenog; protiv svih taršiških lađa, i svih vješto izrađenih dragocjenosti. Tako će posramiti oholost ljudsku, poniziti sav ponos muževni, i samo Gospod će biti uzvišen toga dana. Idoli će sasvim propasti. Ljudi će se zavlačiti među stijene i u pećine, u jame svakojake; krit će se od užasa Gospodnjeg, i od slave Njegove uzvišenosti, kad se digne da uzdrma zemlju. Tog dana će ljudi baciti šišmišima i krticama idole srebrene i zlatne, sve ono što sebi izradiše da se mole; kako bi se skrili u pećinama, i zavukli među stijene, pred užasom Gospodnjim i slavom Njegove uzvišenosti. Prestani marit za čovjeka, onoga kome je dašak u nosnicama – jer šta vrijedi? Gle, Gospod, Bog nad vojskama, uze Judeji i Jerusalemu, svu pomoć i zalihe sve, sav hljeb i svu vodu; junaka i vojnika, suca i vjerovjesnika, vidovnjaka i starješinu, pedesetnika i zapovjednika; savjetnika, vještog čarobnjaka, i znalca amajlija. Dječake ću im postaviti za knezove, i djeca će njima vladati. Ljudi će tlačiti jedni druge, svako bližnjeg svoga, sve susjede svoje; mladi neće poštovati starije, i prezreni će prkositi onim poštovanim. Jer čovjek će uhvatiti brata svoga u kući svoga oca, govoreći: „Ti imaš plašt, budi naš knez; vladat ćeš ovim ruševinama!” No, on će u tim danima odgovarati: „Ne mogu vas liječiti; u kući nemam ni hljeba ni haljina, nećete me načiniti knezom.” Jerusalem je posrnuo, a Judeja pala, jer su riječi njihove i djela protivna Gospodu, jer prkose Njegovoj slavi. Lica njihova su svjedoci; svjedoče grijesima kao Sodoma, i ne skrivaju ih. Teško njima! Jer su na sebe navukli zlo. Pravednicima poruči da će ih snaći dobro, da će uživati plodove svojih djela. Teško opakome! Njega čeka nevolja, jer snaći će ga ono što je činio rukama svojim. Tlačitelji naroda moga su djeca, žene nad njim vladaju. Ah, narode moj, lagale su vas vođe vaše, raskopali su vaše staze. Gospod zasjeda da parniči; ustaje da presudi narodu. Gospod će doći na sud sa starješinama i knezovima naroda Svoga: „Vi ste opustošili vinograde; u vašim kućama je ono što ste nakrali od siromaha. O čemu mislite dok gazite Moj narod, dok lica jadnika satirete?”, veli Gospod nad vojskama. Gospod je kazao: „Zbog toga što su kćeri Siona ohole, što šetaju ispruženih vratova, bludnih pogleda i očiju, sitno koračajući i zvekećući nogama; zbog toga će Gospod glave kćeri sionskih udariti krastama, i Gospod će otkriti njihove stidne dijelove.” U tim danima će Gospod skinuti s njih gizdavi ukras za noge; uzet će vijence i polumjesece; privjeske, narukvice i mahrame; ukosnice, mirise i amajlije; prsten pečatnjak i počeonik; svečane halje, plašteve, ogrtače i torbice; ogledalca, svilene haljine, turbane i koprene. A umjesto miomirisa će biti memla, namjesto opasača, uže, ćelava glava gdje je bila kosa uredna, vreća bijedna umjesto halje raskošne; i mjesto ljepote opeklina. Mač će pokositi muževe vaše, i junaci će pasti u boju. Kapije njene će naricati i plakati; i pusta će sjediti na zemlji. Toga dana će četiri žene hvatati jednog muškarca i vikati: „Jest ćemo hljeb vlastiti, nositi svoje halje, ali samo daj da nas zovu imenom tvojim; skini s nas sramotu.” Toga dana Gospodnja klica će biti divna i slavna, a plod zemlje će biti ponos i čast preživjelim Izraela. Tako će se oni preostali u Izraelu zvati svecima, svi oni koji su zabilježeni za života u Jerusalemu; kad Gospod sapere ljagu sionskih kćeri, i očisti krvave mrlje usred Jerusalema duhom suda i ognjenim duhom. Tada će Gospod nad cijelom sionskom gorom i njenim zborovima stvoriti oblak danju, a dim i užareni plamen noću; zaklon će biti nad cijelom slavom. I bit će tamo koliba da sjenom zaklanja danju, i da bude utočište i zaklon od oluja i kiša. Zapjevat ću o dragome svome, pjesmu o vinogradu njegovom. Moj dragi je imao vinograd na brdašcu vrlo plodnom, okopao ga je i kamenje pobacao; zasadio najbolje loze; u njemu kulu podigao, i iskopao jamu za cijeđenje. Nadao se grožđu valjanom, ali rodi divlja vinjaga. O, narode jerusalemski, i vi, muževi judejski, presudite između mene i moga vinograda. Šta sam više mogao učiniti za njega, šta nisam uradio? Zašto rodi loza divlja dok sam čekao grožđe valjano? A sada ću vam reći, što ću učiniti od vinograda svoga: sklonit ću ogradu njegovu, i on će u travu zarasti; srušit ću zidiće okolne, i bit će pogažen. Opustošit ću ga; neću ga grabiti i kratiti, izbit će šikara i trnje; a oblacima ću narediti da na njega kiše ne spuštaju. Jer vinograd Gospoda nad vojskama je kuća Izraelova, svi muževi Judeje su Njegovo milo bilje. Tražio je pravdu, ali gle – krvoproliće! Nadao se poštenju, ali gle – vapaj! Teško onima koji kuću do kuće zidaju, koji polje sastavljaju sa susjednim poljem, sve dok ne bude mjesta, i dok ne budete živjeli sami u zemlji. Od Gospoda nad vojskama čuh: „Doista, mnoge kuće će ostati puste, divni i raskošni domovi, a nikoga u njima. Jer će od deset rala vinograda jedva biti bat, a gomer sjemena će dati efu.” Teško onima koji u zoru ustaju, da bi trčali za pićima žestokim, koji dangube do duboko u noć jer ih vino raspali! Na sijelima svojim imaju liru i harfu, bubnjeve i frule uz vino svoje, ali ne mare za djela Gospodnja, za sve što stvori rukama Svojim. Zato se narod Moj u ropstvo odvodi, jer nema mudrosti; pošteni ljudi ostaju bez hljeba, a sila naroda skapava od žeđi. Stoga je i carstvo mrtvih pohlepno, razvalilo je svoje ralje, i tamo će poći knezovi jerusalemski, i mnoštvo naroda, u buci svojoj i vrevi. Čovjek je ponižen, svaki je posramljen, ponižene su oči ohole što padoše. Ali Gospod nad vojskama je proslavljen u pravdi, Bog sveti se prikazuje u Svojoj svetoj pravednosti. Tada će janjci pasti na njihovim njivama, a stranci će se zasititi između bogataških ruševina. Teško onima koji nepravdu dovlače konopcima laži, koji grijeh navlače kao kolskim užetom; koji govore: „Neka požuri, neka ubrza posao svoj da vidimo; neka se savjet Izraelova Sveca približi, neka se desi, da i mi vidimo!” Teško onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim, koji hoće tamu umjesto svjetla, a svjetlo namjesto tame, koji stavljaju gorko za slatko, a slatko za gorko! Teško onima koji sebe smatraju mudracima, koji su lukavi u vlastitim očima. Teško onima koji su junaci u ispijanju vina, silni kada valja miješati žestoka pića, koji daju pravo opakome zarad mita, koji krive pravo časnog čovjeka! Stoga će biti ovako: kao što vatra proguta strnjiku, kao što travu suhu sažeže plamen, tako će i njihov korijen biti memljiv, a njihov cvijet će odnijeti kao prah; jer su odbacili Zakon Gospoda nad vojskama, prezreli su riječ Sveca Izraelova. Tako su rasplamsali gnjev Gospodnji protiv naroda Svoga, digao je ruku na njih i udario, i gore zadrhtaše; a njihove lešine su bile poput otpada kraj puta, jer srdžba Njegova se nije smirila i još je ruka Njegova nad njima. Dignut će bajrak narodima dalekim, zviznut će im s kraja zemlje; i gle, hitro, brzo dolaze! Nijedan nije umoran, niko od njih ne posrće, nijedan ne drijema i ne spava, niko od njih nije poderanog opasača, nijednome nije otkinut remen na obući; njihove strijele su naoštrene, lukovi njihovi vješto savijeni, kopita konja njihovih kao kremen, a točkovi njihovi kao vihor. Rika im je kao u lava, riču kao mladi lavovi; tako urlaju i hvataju plijen, odnose ga – niko ga spasiti ne može. Tako će nad njim urlati i toga dana, bučat će kao more. A ako ko pogleda na zemlju, gle, tama i nevolja; i svjetlo pomračeno njihovim oblacima. One godine kada umrije kralj Uzija, vidjeh kako Gospod sjeda na slavno i uzvišeno prijestolje, a skut Mu je ispunjavao cijeli Hram. Nad njim su stajali serafimi; svaki je imao šest krila, dva su prekrivala lice, dva noge, a s dva su letjeli. Tako su vikali jedni drugima: „Svet, svet, svet je Gospod nad vojskama; cijela zemlja je ispunjena slavom Njegovom!” Tako se zadrmaše pragovi na vratima od glasa kojim vikahu, i Dom se ispuni dimom. Tad viknuh: „Teško meni! Izgubljen sam; ja sam čovjek nečistih usana i živim među ljudima nečistih usana – jer ugledao sam Cara, Gospoda nad vojskama!” Tad jedan od serafima doletje meni, a ruci je držao užareni ugljen koji je uzeo sa žrtvenika kliještima. Tad je dodirnuo moja usta i kazao: „Gle, ovo dotače tvoja usta; tvoja je krivica izbrisana, tvoj grijeh je oprošten.” Potom sam čuo Gospodnji glas kako govori: „Koga ću poslati, ko će poći u naše ime?” A ja sam viknuo: „Evo me! Pošalji mene!” Tad mi Gospod reče da pođem i da ovo kažem svome narodu: „Slušajte, ali nećete razumjeti, gledajte, ali nećete vidjeti. Otupi srca ovoga naroda, otežaj njihove uši, oči im zatvori; da ne ugledaju očima svojim, da ne čuju svojim ušima, da ne shvate srcima, da se ne preobrate i ne iscijele.” A onda sam upitao: „Dokle, Gospode?” A On mi je odgovorio: „Sve dok im gradovi ne budu ruševine, puste i napuštene; dok im domovi ne ostanu prazni, a zemlja pustoš. Dok Gospod ne odvede narode daleko, i budu mnoga mjesta opustošena usred zemlje. A ako u njoj ostane i desetine, opet će biti spaljena, kao hrast ili brijest čiji panj ostaje nakon što ga posijeku. Sjeme sveto je njegov panj.” Za vrijeme Ahaza, Jotamova sina, sina Uzijina, kralja judejskog, Resin, kralj Arama, i Pekah, sin izraelskog kralja Remalije, stignu pred Jerusalem u namjeri da nasrnu na grad, ali nisu mogli otpočeti napad. Kada Davidovu domu javiše da se Aram urotio sa Efrajimom, srce Ahaza i njegova naroda se toliko strese da su se njihali kao stabla pred olujnim vjetrom. Tad Gospod kaza Izaiji: „Pođite Ahazu, ti i tvoj sin Šear-Jašub, na kraj jaza gornjeg jezera, na put koji vodi do Valjarevog polja. Poručite mu ovako: Čuvaj se, ne govori, nemoj se plašiti, i ne daj da ti srce posrne zbog ona dva panja koja se puše; zbog raspaljene srdžbe Resine, Arama i sina Remalije. Jer Aram ti je, sa Efrajimom i Remalijinim sinom, naumio zlo, govoreći: ‘Hajdemo poći protiv Judeje i zaplašiti ih; hajdemo je osvojiti i uzeti sebi, a potom postaviti Tabelovog sina kao njenog kralja.’” Stoga je Gospod Bog kazao: „Neće proći, i neće se tako zbiti. Jer glava Arama je Damask, a poglavar Damaska je Resin. Efrajim će biti satrven i nestati kao narod u sljedećih šezdeset i pet godina. A glava Efrajima je Samarija, i poglavar Samarije je sin Remalijin. Ako u vjeri niste čvrsti, onda se nećete održati.” Tad se Gospod iznova obrati Ahazu: „Zatraži od Gospoda, Boga svoga, znamenje; neka bude duboko kao carstvo mrtvih, a visoko kao nebesa sama.” Ali Ahaz odgovori: „Neću tražiti znamenje, neću kušati Gospoda.” Tad Izaija nastavi besjediti: „Čuj, o, dome Davidov! Da li vam je malo što zamarate ljude, pa sada zamarate i Boga samog? Stoga će vam Gospod poslati znamenje. Gle, djevica će zatrudnjeti i roditi sina; nadjenut će mu ime Emanuel. Hranit će se maslom i medom dok ne nauči odbacivati zlo, a birati dobro. No, prije no što dječak nauči odbacivati zlo i birati ono dobro, zemlja ona dva kralja kojih se plašiš će biti potpuno opustjela. Gospod će pustiti da tebi, narodu tvome, i domu tvojih očeva dođu dani kakvi nisu bili otkad je Efrajim napustio Judeju – asirskog kralja. Tog dana će Gospod dozvati muhu s kraja egipatskih rijeka, i pčelu koja je u zemlji Asiriji. Svi će doći i naselit se u strmim klancima, u raspuklinama stijena, u svem trnovitom žbunju i na svim njivama. Tog dana će Gospod sjeći britvom koja je unajmljena s onu stranu Rijeke – s kraljem asirskim – brijat će glavu, kosu i noge; naposljetku će i bradu skinuti. U tim danima će čovjek držati kravicu i dvije ovce, i zbog preteka mlijeka koje daju jest će maslo i mlijeko; svi koji preostanu u zemlji hranit će se maslom i medom. Toga dana će na svakom mjestu gdje bilo hiljadu loza vrijednih hiljadu šekela srebra, ostati samo drača i trnje. Čovjek će tamo zalaziti s lukom i strijelom jer je sve drača i trnje. A izbjegavat ćete sve gore koje ste motikom okopavali jer ćete se plašiti drače i trnja; i bit će to mjesta gdje ćete puštati stoku, i gdje ovce gaze.” Potom mi Gospod reče: „Uzmi ploču i na njoj ispiši jasnim slovima: ‘Pljačka hita, a plijen se žuri.’ A ja ću pozvati pouzdane svjedoke, svećenika Uriju i Zahariju, sina Jeberehijina; oni će za Me svjedočiti.” A ja pođoh vjerovjesnici, i ona zatrudnje i rodi sina. Tad mi Gospod reče: „Daj mu ime ‘Pljačka hita, a plijen se žuri’, jer prije no što dijete nauči reći tata ili mama, bogatstvo Damaska i plijen Samarije bit će odvučen pred asirskog kralja.” Zatim mi se Gospod nanovo obratio: „Zbog toga što je ovaj narod odbacio šiloamske vode koje pitomo teku; zbog toga što su se radovali Resinu, Remalijinu sinu, gle, stoga će Gospod na njih sunovratiti vode Rijeke, silne i bujne, asirskog kralja i njegovu slavu. Nadoći će i izbiti iz svoga korita, izlit će se u Judeju, potopiti je i nastaviti dalje, doći će do grla samog, a njena ispružena krila će prekriti široku zemlju, o, Emanuele.” „Slomite se, vi narodi, i budite satrveni, slušajte, vi zemlje daleke, navucite oklope i budite razbijene, navucite oklope i budite razorene. Sazovite zbor, ali ništa neće doći od njega, recite riječ, ali neće opstati, jer Bog je sa nama.” Tako mi je govorio Gospod dok je Svoju silnu desnicu držao na meni. Upozorio me da ne slijedim puteve ovog naroda, govoreći: „Nemoj urotom zvati sve ono što ovaj narod smatra urotom, nemoj se plašiti onoga čega se oni plaše, i nemoj drhtati. Ali Gospoda nad vojskama, Njega ćeš smatrati svetim. Neka je On tvoj strah i trepet. Postat će utočište, stijena nasrtaja, kamen spoticanja za oba Izraelova doma, zamka i mreža stanovnicima Jerusalema. A mnogi će se o Njega spotaknuti. Past će i slomiti se, ulovit će se u mreže i biti odvučeni.” Priveži svjedočanstvo; zaklopi Zakon među mojim sljedbenicima. Ja ću čekati Gospoda Koji krije lice Svoje od Jakovljeva doma, i Njemu ću se nadati. Gle, ja i ova djeca koju mi je Gospod podario smo znamenja i predznak u Izraelu koje šalje Gospod nad vojskama, Koji obitava na gori sionskoj. A kad ti kažu: „Ispitaj to kod vidovnjaka i čarobnjaka koji šapuću i mucaju”; ne bi li onda narod trebao ispitati svoga Boga? Treba li ispitivati mrtvace zarad živih? Okreni se Zakonu i svjedočanstvu! Ako tako ne vele, onda je zbog toga što nemaju zore. Proći će kroz zemlju gladni u nevoljama. A ako ih bude glad morila, onda će biti ljuti i stalno govoriti protiv kralja i Boga, i lica svoja će upravljati k nebesima. Gledat će zemlju, no vidjet će samo tamu i nevolju, mučnu tminu; i bit će bačeni u gustu crninu. Ali neće biti tmine za ovu potlačenu zemlju, kao onda u prvo vrijeme kad je potlačio zemlje Zebulon i Naftali, ali docnije će proslaviti stazu morsku, zemlju s onu stranu Jordana, Galileju, zemlju pagana. Narod koji hodi u tami, ugleda ogromno svjetlo; na one koji su živjeli u zemlji tamnoj pade svjetlost silna. Ti si umnožio narod; Ti si im dao radost; tako se pred Tobom vesele kao kad radosni žetvu skupljaju, onako kako se raduju kada plijen dijele. Jer slomili ste jaram teški, palicu njegova ramena, štap njegovog tlačitelja kao što ga slomiste na dan midjanski. Svaka vojnička čizma koja je gazila u boju, svaka halja koju su valjali kroz krv, sve će to biti spaljeno kao hrana vatri. Jer nama se rodilo dijete, nama je podaren sin; nosit će vlast na svojim ramenima, i zvat će ga: Savjetnik divni, Bog moćni, Otac vječni, Knez mira. Neće biti kraja njegovoj vlasti i miru, na prijestolju Davidovu i u carstvu Njegovu, koje će utemeljiti i osnažiti, poštenjem i pravdom, od danas pa na vijeke vijekova. Revnost Gospoda nad vojskama će to učiniti. Gospod je poslao riječ protiv Jakova, i sručit će se na Izrael; i svi narodi će spoznati, Efrajim i svi stanovnici Samarije, koji u oholosti i drskosti svojoj vele: „Padoše opeke, ali mi ćemo zidati kamenom tesanim, platani su posječeni, no, na njihovo mjesto ćemo zasaditi kedrove.” Ali Gospod podiže Resinove neprijatelje protiv njega, huška njegove dušmane. Aramejci na istoku i Filistejci na zapadu, proždiru Izraelce razvaljenih ralja. A Njegova srdžba ostaje uprkos ovome, Njegova ruka je još uvijek ispružena. Ljudi se ne okrenuše onome ko ih je udario, nisu se obratili Gospodu nad vojskama. Gle, Gospod će Izraelu otkinuti glavu i rep, granu i situ u jednome danu; starješina i poštovani muž su glava, a prorok koji laži šire je rep. Jer oni koji vode ovaj narod, povedoše ga na stranputice, a oni koje vode, bivaju satrveni. Stoga se Gospod ne raduje njihovim mladićima, nema milosti s njihovim siročadima i udovicama; jer svi su bezbožnici i zlikovci, i svaka usta pričaju ludosti. A Njegova srdžba ostaje uprkos ovome, Njegova ruka je još uvijek ispružena. Jer opakost žari kao vatra, guta trnje i šikaru; pali gustu šumu, i tako se dim vije visoko. Zemlja je spržena gnjevom Gospoda nad vojskama, a ljudi su kao hrana vatri, ne štedi brat brata. Sijeku desno, a ostaju gladni, jedu lijevo, ali nisu siti; svaki ždere meso s vlastite ruke. Manaše ždere Efrajima, i Efrajim guta Manašea; a zajedno stoje protiv Jude. A Njegova srdžba ostaje uprkos ovome, Njegova ruka je još uvijek ispružena. Teško onima koji donose nepravedne zakone, i pisarima koji nevolju bilježe, da jadnike odvrate od pravde, i da siromasima oduzmu njihovo pravo, kako bi udovice postale plijen njihov; da siročad mogu opljačkati. A šta ćete učiniti na dan kazne, u nevoljama koje stižu izdaleka? Kome ćete uteći, gdje ćete tražiti pomoć, šta ćete tad s bogatstvom svojim? Za vas neće ostati ništa osim da klečite među sužnjevima, ili da padnete među poginulima. Jer Njegova srdžba ostaje uprkos ovome, Njegova ruka je još uvijek ispružena. „O, Asirijo, palico gnjeva Moga: srdžba Moja je štap u tvojim šakama! Šaljem te protiv bezbožna naroda, naređujem da kreneš protiv naroda gnjeva Moga, da pljačkaš i otimaš, da ih gaziš kao blato ulično.” Ali to nije njegov naum, srce mu ne krije takve primisli, ali u srcu mu je da razara, da uništi silu naroda; jer on veli: „Nisu li moji zapovjednici kao kraljevi? Nije li Kalno kao Karkemiš? Zar nije Hamat poput Arpada? Nije li Samarija slična Damasku? Onako kako sam pružio desnicu na kraljevstva idola; kraljevstva čiji su likovi bili silniji od ovih u Jerusalemu i Samariji, zar tako neću učiniti i Jerusalemu i njegovim idolima, Samariji i njenim slikama?” Kad Gospod dovrši Svoje djelo na gori Sion i u Jerusalemu, kaznit će asirskog kralja zbog oholih plodova srca njegova, zbog njegova drska pogleda, jer on tvrdi: „Učinio sam to silom vlastite desnice, svojom mudrošću, jer sam razuman; međe naroda sam pomjerio, popljačkao njihovo blago; kao silnik svrgavam one što na vlasti sjede. Rukom zgrabih bogatstvo, kao da hvatam u kakvo gnijezdo; kao čovjek koji skuplja jaja napuštena, tako sam skupio zemlju cijelu, i ne bi nijednog koji zaleprša krilima, koji je otvorio usta svoja ili zacvrkutao.” Hoće li se sjekira oholiti nad onim koji siječe, ili će se testera razmetati nad onim koji njome radi? Kao da štap upravlja onim koji ga drži, i da palica podiže kao da nije od drveta! Stoga će Gospod, Bog nad vojskama, poslat razornu bolest svojim junacima, a pod Njegovom slavom će se raspaliti vatra, koja će buktati svojim plamenom. Svjetlo Izraela će postat oganj, Svetac njegov plamen, i gorjet će i sažeći, trnje i šikaru u jednome danu. Sjaj Njegovih šuma i plodnu zemlju, sve to će Gospod razoriti, dušu i tijelo; bit će poput bolesnika koji polagahno propada. A stabala će ostat tek toliko, da ih dijete može prebrojati. Toga dana se preostali Izraelci i preživjeli Jakovljeva doma više neće oslanjati na onoga koji ih je udario, nego će se uistinu osloniti na Gospoda, Sveca Izraelova. Preostali će se vratiti; oni preostali Jakovljevi će se vratiti silnome Bogu. Pa da je i naroda tvog Izraela kao pijeska na pučini, ipak će se samo nekolicina vratiti. Određeno im je uništenje, ispunjeno pravednošću. Jer Gospod nad vojskama je odredio potpuni kraj, i bit će nad zemljom svom. Stoga je Gospod nad vojskama kazao: „O, narode Moj, vi koji živite u Sionu, nemojte se plašiti Asiraca kada na vas udare, kada podignu štap protiv vas kao što učiniše Egipćani. Uskoro će se primiriti Moja srdžba, a Moj će se gnjev okrenuti na njihovu propast. Gospod će podići bič protiv njih, kao što učini sa Midjancima kod stijene Oreb. A Njegov štap će biti nad morem, i podići će ga onako kako je to učinio i u Egiptu. Tog dana će skinuti breme s vaših leđa, i jaram će se slomiti od pomazanja.” Došao je u Ajat, prošao kroz Migron, u Mikmasu ostavi prtljag svoj; prešao je klanac, u Gebi zanoćio, Rama se preplašila, Šaulova Gibea bježi! Viči, o, kćeri Galimova! Daj, neka se čuje sve do Laiša! O, jadni Anatote! Madmena utječe, stanovnici Gebime bježe na sigurno! Danas će se zaustaviti u Nobu; zamahnut će pesnicom Svojom protiv gore kćeri sionskih, protiv brda Jerusalem. Gle, Gospod, Bog nad vojskama, strašnom silom kreše granje; sve visoko će biti poniženo, ponizit će sve uzvišeno. Gustu šumu će iskrčiti sjekirom, Silni i Slavni će posjeći Libanon. Ali iz Jišajeva panja će izbiti mladica, a grana njegovog korijena će donijeti plod. Gospodnji duh će počivati na njemu, duh mudrosti i razbora, duh zbora i sile, duh znanja i bogobojaznosti. Tako će i radost svoju nalaziti u strahu Gospodnjem. On neće suditi po onome što mu oči vide, neće rješavati parnice držeći se onoga što čuje; ne, pravdom će suditi jadnicima, a krotkima zemlje dosuditi poštenjem. Zemlju će udariti palicom usta svojih, a dahom sa usana svojih će poubijati opake. Pravda je pojas njegovih bedara, vjernost opasač njegovih bokova. Vuk će boraviti kraj janjeta, leopard će leći pokraj jareta; tele, lav i krava bit će zajedno, a vodit će ih malo dijete. Krava i medvjed će zajedno pasti; mladi njihovi će skupa lijegati, a lav će jesti sijeno kao vo. Dojenče će se igrati nad zmijskom rupom, a dijete koje više ne doji, gurat će prste u gujino leglo. Neće zlo činiti niti šta uništavati na Mojoj svetoj gori, jer zemlja će biti ispunjena spoznajom Gospodnjom, onako kako vode prekrivaju morsko dno. Toga dana će narodi tražiti korijen Jišajev, koji će biti kao bajrak svim narodima, pitat će za njega, a njegovo počivalište će biti slavno. Na taj dan će Gospod ispružiti ruku po drugi put da skupi ostatak Svoga naroda, sve one iz Asirije, Egipta, Patrosa, iz Kuša, Elama, Šineara, Hamata, i morskih otoka. Podignut će bajrak narodima, skupit će izbjeglice Izraela, sabrati one rasijane iz Jude s četiri strane zemlje. Nestat će zavisti Efrajimove, a oni koji tlače Judu će propasti; Efrajim neće zavidjeti Judi, a Juda neće zlostavljati Efrajim. Nego će navaliti na zapad, na ramena Filistejcima, i zajedno će plijeniti narode istoka. Pružit će desnicu protiv Edoma i Moaba, i podložit će im se Amonci. A Gospod će posve razoriti zaljev egipatskog mora, rukom će zamahnuti nad Rijekom, dahom Svojim užarenim; rasut će je u sedam tokova, a Svoj narod će povesti preko u obući. I bit će put iz Asirije, za sav preostali narod, kao što je bio i za Izrael, kad se vraćao iz zemlje egipatske. Toga dana ćeš reći: „Hvalit ću Te, o Gospode, jer si odvratio srdžbu Svoju, da me utješiš, premda si se srdio. Gle, Bog je moje spasenje, u Njega se uzdam, neću se plašiti; jer Gospod Bog je moja snaga i pjesma, i postao je moje spasenje.” Radosno ćete crpiti vode iz bunara spasenja. I tog dana ćete govoriti: „Hvalite Gospoda, zazivajte ime Njegovo, raširite glas o djelima Njegovim među narodima, objavite da je ime Njegovo uzvišeno! Pjevajte hvalu Gospodu, jer je slavno postupio; neka je znano zemlji cijeloj! Vičite, radosno pjevajte, o vi stanovnici Siona, jer uzvišen je među vama Svetac Izraelov.” Predskazanje o Babilonu koje je vidio Izaija, sin Amozov. „Podignite bajrak na golom brdašcu; glasno im viknite, mašite im rukama da uđu, u kapije knezova. Naredio sam svojim posvećenicima, sazvao svoje junake da izvrše srdžbu moju, njih koji likuju u mojoj slavi. U gorama se čuje buka, kao da prilazi veliko mnoštvo! Vika kraljevstva, galama naroda koji se okuplja! Gospod nad vojskama, skuplja čete za boj. Dolaze iz dalekih zemalja, s kraja nebesa, Gospod i oružje njegove srdžbe, da unište zemlju cijelu. Naričite, jer je Gospodnji dan blizu; stiže propast od Svevišnjeg! Sve će ruke klonuti, sva srca ljudska se rastopiti. Zaprepastit će se; snaći će ih bol i nevolja, patit će kao žena koja rađa. Prestravljeni će gledati jedni druge, a lica će im izgarati. Gle, Gospodnji dan dolazi, okrutan, pun srdžbe i gnjeva, da zemlju posve opustoši, da iskorijeni grešnike. Jer zvijezde nebesa i njihove prilike neće zasjati; sunce će izaći posve tamno, a ni mjesec neće sijati. Kaznit ću svijet zbog njegova zla, zle zbog opakosti njihove, poniziti samozadovoljnu oholost ponosnih. Ljude ću učiniti rjeđim od čistog zlata, čovječanstvo rjeđe od zlata ofirskog. Tako ću dati da se nebesa tresu, zemlja će se pokrenuti sa svoga mjesta, zbog srdžbe Gospoda nad vojskama, na dan Njegova užarena gnjeva. Svaki će bježati svome narodu, svako će uteći u vlastitu zemlju, kao košuta koju love ili ovce koje nema ko čuvati. Koga stigne, propast će, mač će sasjeći one koje zahvati. Djeca će im biti iskasapljena na njihove oči; kuće opljačkane, žene silovane. Gle, podižem Međane protiv njih; za srebro ne mare, radost ne nalaze u zlatu. Njihovi lukovi će poubijati mladiće; neće se smilovati plodu utrobe, neće se sažaliti nad djecom. A Babilon, slava svih kraljevstava, raskoš i bogatstvo Kaldejaca; sve to će biti kao Sodoma i Gomora, kad ih je Bog udario. Tu više niko neće živjeti, niko se tu neće naseliti na vijeke vijekova; neće tamo Arapin razapeti šator, neće tamo pastiri lijegati stada. Tamo će odmarati divlje zvijeri, a kuće će im biti pune zvijeri što zavijaju; tamo će živjeti nojevi, i divlje koze će tuda skakutati. Hijene će zavijati u njihovim kulama, šakali u dvorovima nekoć veselim; blizu je vrijeme, nisu dugi dani njegovi.” Ali Gospod će se sažalit nad Jakovom i nanovo će izabrati Izrael, pustit će ih u vlastitu zemlju. Uz njih će biti stranci koji će se pridružiti Jakovljevu domu. Tako će ih narodi uzeti i odvesti na njihovo mjesto, a pripadat će Izraelu u Gospodnjoj zemlji kao sluge i sluškinje. Zarobit će one koji su njih zarobljavali, vladat će nad onima koji su njima vladali. Čim ti Gospod olakša muke i nevolju, tešku rabotu tvoju, uputit ćeš ovu rugalicu babilonskom caru: Kako je obuzdan tlačitelj, kako je dokrajčen gnjev drski! Gospod je slomio palicu opakih, štap silnika, kojim su gnjevno tukli narode, udarcima neobuzdanim, kojim su narodima vladali u srdžbi, nemilosrdno tlačeći. Cijela zemlja je mirna i tiha; a oni počinju pjevati. Čempresi se raduju tebi, kedri libanonski, govoreći: „Otkad vas poniziše, nama ne priđe nikakav drvosječa.” Uzburkano je carstvo mrtvih, da vas dočeka kada siđete, saziva sjeni da vas pozdrave. Sve one koje su kraljevali na zemlji diže s prijestolja, sve kraljeve naroda. Svi će odgovarati, svi će ti reći: „Postao si nejak kao i mi! Postao si sličan nama!” Vaša raskoš silazi u mrtvila carstvo, sve pjesme glazbala vaših; crvi vam se za postelju prostiru, a gliste su vam pokrivači! Ah, kako pade s nebesa, sjajna zvijezdo Danice, sine Zorin! Kako te baciše na zemlju, tebe koja si ponizila narode tolike! Govorio si u srcu svome: „Otići ću na nebesa, iznad zvijezda Božijih postavit ću prijestolje svoje; stolovat ću na gori zbora u dalekim širinama sjevernim. Podignut ću se nad visoke oblake, bit ću poput Najvišeg.” No, sunovratiše te u carstvo mrtvih, u najdublju provaliju. Oni koji te ugledaju će zuriti, čudit će se govoreći: „Nije li ovo onaj čovjek zbog kojeg se zemlja tresla? Koji je kraljevstva cijela uzdrmao? Koji je svijet opustošio, koji je pokorio njegove gradove, koji sužnjevima nije dao da odu doma?” Svi kraljevi svijeta slavno počivaju, svaki u svojoj grobnici; no, ti si odbačen, daleko od svoga groba, kao grana prezrena, prekriven poginulima, onima koje je mač sasjekao, koje bacaju u kamenitu provaliju, kao lešinu zgaženu. Neće te s njima sahraniti jer si svoju zemlju uništio, jer si ubijao narod vlastiti. Neka potomci opakih ostanu bezimeni! Pripremite klanicu za njihove sinove, zbog grijeha očeva njihovih, da ne bi ustali i zemlju prisvojili, lice njeno gradovima prekrili. „Ustat ću protiv njih”, veli Gospod nad vojskama, „a Babilonu ću uzeti ime, sve preostale, potomke i nasljednike.” Tako reče Gospod. „Bit će to ježeva dom, pun močvara, i sve ću pomesti metlom uništenja.” Tako kaza Gospod nad vojskama. Gospod nad vojskama se zakleo: „Kako sam naumio, tako će i biti, kakva mi je namjera, tako će se desiti. Slomit ću Asirce u Mojoj zemlji, pogazit ću ih na gorama Svojim; jaram ću njihov skinuti s njih.” To je naum koji je namijenjen, zemlji cijeloj, to je ruka koja je pružena nad cijelom zemljom. Jer Gospod nad vojskama je odredio tako, ko će to odvratiti? Njegova desnica je ispružena, ko će je skloniti? One godine kada smrt snađe kralja Ahaza, stiže sljedeće predskazanje: „Ne likuj, o Filistejo, svi vi, jer je slomljena palica koja vas je tukla, jer iz zmijskog korijena će izrasti guja, a plod njen će biti krilati, užareni zmaj. Siromaška prvorođenčad će se zasititi, jadnici će leći u miru; ali vaš korijen ću udariti glađu, a preostale pogubiti. Jauči, o kapijo; viči, o grade; očajavaj, o Filistejo, o, svi vi! Jer dim se diže sa sjevera, u četama njihovim niko ne posrće. Šta će odgovoriti glasnicima naroda? Gospod je utemeljio Sion, i njemu spas nalaze jadnici naroda Njegova.” Predskazanje o Moabu. Maob je propao; jer je Ar moapski opustošen noću, jer je Kir moapski preko noći uništen. Popeo se do hrama, do Dibona, do uzvisina da plače. Moab nariče za Nebom i Medebom. Sad su sve glave ćelave, sve brade skraćene. Sad su na ulicama noseći žalosne haljine, na vrhu kuća i na trgovima, svi plaču i nariču. Hešbon i Eleala jauču, glas njihov čuju sve do Jahaza. Tako moapski ratnici jauču; njegova duša se stresa. Moje srce nariče za Moabom, izbjeglice njegove bježe u Soar, u Eglat-Šelišiji. Uzlaze uz Luhit plačući, na putu za Horonajim dižu viku zbog propasti svoje. Opustjele su vode u Nimrimu; trava požutjela, biljke suhe, nema više zelenila. Tako sada nose ono što su skupili, sve što su uštedjeli, preko vrbova potoka. Jer krik se razliježe po zemlji moapskoj; njen jauk stiže do Eglajima, njena vika sve do Beer Elima. Jer vode dibonske su pune krvi; a sunovratit ću još više na Dibon, lavove za bjegunce moapske, na one preostale u zemlji. Pošaljite janje vladaru zemlje, Seli, kroz pustinju, prema gori kćeri sionskih. Poput raštrkanih ptica, poput gnijezda rasijanog – takve su kćeri moapske na gazovima Arnona. Sazovite zbor! Dosudite pravo! Učinite da je sjena vaša u podne poput noći; zaklonite izbjeglice, nemojte izdati sužnjeve. Neka moapske izbjeglice žive među vama. Budite im utočište, pred uništiteljem. Kad ne bude više tlačitelja, kad razaranje mine, kada iz zemlje nestane onaj koji gazi, tad će podignut prijestolje u postojanoj ljubavi, a na njemu će vjerno stolovati, doista, u šatoru Davidovom, onaj koji sudi, koji pravdi teži, koji hitro sudi u svome poštenju. Čuli smo za ponos Moaba, doista, kako li je ponosan! Za oholost njegovu, gordost i drskost; nema prava u ništavnoj hvali svojoj. Neka stoga Moab jauče zbog Moaba, neka svi nariču; neka pate, posve shrvani, za kolačima od grožđa iz Kir Heresa. Jer suha su polja Hešbona, kao i loza Sibmane; gospoda naroda je posjekla grane, njih koje su dosezale do Jazera, koje su doticale pustinju; mladice njihove su se širile onamo, prelazile su vode morske. Stoga i ja lijem suze uz plač jazerski, zbog loze sibmanske; suzama vas zalijevam, o, Hešbone i Elealo, jer u vrijeme ploda ljetnog i žetve, nestade vike Nestade veselja i radosti s plodnih polja tvojih, u vinogradima više ne ori pjesma, nema više radosne vike; niko ne gazi vina u tijesku; doista, prekinuo sam viku. Srce moje jadikuje zbog Moaba, jauče kao citra. Sve u meni pati zbog Kir Heresa. A kad se Moab prikaže, kad se umori na visini, kad dođe u svetište svoje da se pomoli – neće nadvladati. Ovo su riječi koje je Gospod ranije kazao o Moabu. No, Gospod je sada progovorio: „Za tri godine, koje su kao godina najamnikova, postat će prezrena slava Moaba, i premda ih je veliko mnoštvo, ostat će ih tek šaka jada.” Predskazanje o Damasku. Gle, Damask više neće biti grad, nego gomila ruševina. Aroerski gradovi su napušteni; ostat će stadima, koja će lijegati u njima, i neće se plašiti. Tvrđava će iščeznuti iz Efrajima, a kraljevstvo iz Damaska; a ostatak Arama će biti kao slava Izraelovih sinova; tako kaza Gospod nad vojskama. Tog dana će slava Jakovljeva biti ponižena, istopit će salo na tijelu njegovom. Bit će kao kad žetelac skuplja stabljike, kad rukama skuplja klasje, kao kad neko žanje klasje u dolini Refajim. Ostat će samo mali dio, kao kad se strese maslina, dvije ili tri bobice na samom vrhu, njih četiri-pet na granama voćke; tako kaza Gospod nad vojskama. Tog dana će čovjek gledati u svoga Stvoritelja, upravit će oči svoje u Sveca Izraelova. Neće gledati na žrtvenike, djela ruku njegovih. Neće obraćati pažnju na ono što su prsti njegovi izradili, idole ili sunčane stupove. U tim danima će tvrdi gradovi biti poput napuštenih mjesta na šumovitim brdima i uzvišenjima, mjesta koja ostaviše zbog sinova Izraelovih, i bit će pustoš. Jer ste zaboravili na Boga spasenja svoga, jer se niste sjetili Stijene, vašeg utočišta, stoga ćete, premda sadite valjano bilje, i presađuješ tuđe loze; iako ih pažljivo sadite, i činite da cvjetaju ujutro, ipak će vam izmaći žetva, na dan nevolje i bola nezaliječenog. Jao, tutnjave mnogih naroda, buče kao što more buči! Ah, kakva vreva naroda! Vreva kao u silnih voda! Narodi tutnje kao silne vode, ali On će ih ukoriti, tad će se razbježati daleko, rasijat će se kao gorska pljeva pred vjetrom, kao prašina uskovitlana pred olujom. A uvečer, gle, strahota! Pred jutro ih već nema! To je sudba onih koji nas pljačkaju, ono što čeka one koji nas oplijeniše. Ah, teško tebi, o, zemljo zviždukavih krila; tebi, koja si s onu stranu kuških rijeka, koja glasnike šalješ morem, brodovima od rogoza na vodama! Pođite, o hitri glasnici, narodu visokom i uglađenom, narodu kojeg se plaše i blizu i daleko, narodu koji je silan i koji osvaja, čiju zemlju dijele rijeke. Svi vi žitelji zemlje, vi koji živite na ovoj zemlji, pogledajte kad se podigne bajrak na gorama! Kad se oglasi rog, počujte! Jer Gospod mi reče ovako: „U miru ću gledati iz Svoga staništa, kao vrućina kada je sunce, kao oblak rosni u žetvenoj žegi.” Jer prije žetve, kad više nema cvjetanja, kad cvijet postane zreo grozd, On loze kreše nožem, a klice otkida i odnosi. Svi će oni biti predani pticama grabljivicama u gorama, zvijerima zemaljskim. A grabljivice će stanovati na njima ljeti, zvijeri zimi. U to vrijeme će donijeti dar Gospodu nad vojskama, dar od naroda visokog i uglađenog, naroda kojeg se plaše i blizu i daleko, silnog naroda koji osvaja, čiju zemlju dijele rijeke; sve će donijeti do gore Sion, mjesto imena Gospoda nad vojskama. Predskazanje o Egiptu. Gle, Gospod polazi na hitrom oblaku, stiže u Egipat; pred Njim se tresu idoli egipatski, i srca egipatska se pred Njim tope. Nahuškat ću Egipćane protiv Egipćana, tući će se, svako sa svakim, svako protiv susjeda svoga, grad protiv grada, carstvo protiv carstva. Posve će iščeznuti duh Egipćana, Ja ću progutati zbor njihov, a oni će ispitivati idole i mađioničare, proroke i gatare. „Tako ću Egipćane predati u ruke surovog vladara. Strogi kralj će vladati njima;” tako je kazao Gospod nad vojskama. Isušit će se vode morske, rijeke ostati suhe i opustjele, a kanali njihovi posve truhli; povući će se rukavci Nila egipatskog, presušit će; istruhnut će trave i rogoz. Pokraj Nila će ostati pustoš, sve na samim obalama nilskim; uvehnut će sve što je tamo posađeno, sve će biti raspršeno, sve će nestati. Ribari će naricati i kukati, svi oni koji spuštaju udice u Nil. Patit će svi oni što šire mreže u vodama. Očajavaju oni koji rade s lanom, svi oni što tkaju bijeli pamuk. Zdrobit će sve one koji su stupovi zemlje, u nevoljama će biti svi najamnici. Knezovi Soana su posve nerazumni, glupi su savjeti mudrih faraonovih savjetnika. Kako možete reći faraonu: „Ja sam sin mudraca, potomak kraljeva drevnih?” Gdje su onda mudraci tvoji? Neka ti kažu, neka spoznaju šta je Gospod nad vojskama naumio s Egiptom. Soanski knezovi postadoše ludaci, plemići Memfisa su posve obmanuti, oni što su bili kamen temeljac plemena Egipta. Gospod u njega posla duh obmane, i tako će Egipat posrtati u svim svojim poslovima, onako kako pijanac posrće u vlastitoj bljuvotini. I tako za Egipat neće biti ničega, ni glave ni repa, ni palmine grane ili rogoza; ništa što bi mogli za njega učiniti. Tog dana će Egipćani biti kao žene, trest će se u strahu zbog desnice kojom će Gospod nad vojskama zamahnuti nad njima. Zemlja Judeja će postati strah i trepet Egipćanima. Zgrozit će se svaki kome spomenu ovo ime, zbog svega onoga što je Gospod nad vojskama naumio protiv njih. Tih dana će u Egiptu biti pet gradova koji će govoriti kanaanskim jezikom i koji će biti vjerni Gospodu nad vojskama; jedan od njih zvat će se Grad uništenja. U tim danima će žrtvenik posvećen Gospodu biti usred Egipta, a stup Gospodnji na granici zemlje. Sve ovo će biti znamenje i svjedok Gospodu nad vojskama usred zemlje egipatske. No, kada zavape Gospodu zbog tlačitelja svojih, onda će im poslati spasitelja i branitelja, koji će ih izbaviti. Tad će se Gospod objaviti Egipćanima, i tog dana će Egipćani spoznati Gospoda, obasipat će Ga žrtvama i darovima, zavjetovat će se Gospodu i ispunjavati sve što obećaju. A Gospod će udariti Egipat, ranjavat će i povijat, i oni će se vratiti Gospodu, a On će uslišiti njihove vapaje i izliječit će ih. U tim danima će biti put koji vodi iz Egipta do Asirije, i Asirija će doći u Egipat, a Egipat stići u Asiriju, i Egipćani će služiti sa Asircima. Tih dana će se Izrael pridružiti Egiptu i Asiriji i bit će blagoslov usred zemlje, koji je Gospod blagoslovio govoreći: „Neka su blagoslovljeni Egipat, narod Moj, Asirija, djelo ruku Mojih, i Izrael, baština Moja.” One godine kad je glavni zapovjednik, kojeg posla Sargon, kralj asirski, stigao u Ašdod, kad je nasrnuo na njega i kad ga je osvojio – u to vrijeme Gospod reče Izaiji, sinu Amozovu: „Pođi, skini pokajničke haljine sa sebe i svuci sandale sa svojih nogu.” I on učini tako, hodao je go i bos. Tad Gospod kaza: „Onako kako je Moj sluga Izaija hodio tri godine go i bos kao znamenje i predznak Egiptu i Kušu, tako će i kralj Asirije odvesti egipatske sužnjeve i kuške izbjeglice, mlade i stare, gole i bose, nagih zadnjica; svu golotinju egipatsku. Tada će se rastužiti i sramotiti zbog Kuša, nade njihove, i Egipta, hvalisavosti svoje. A stanovnici ovih obala će u tim danima govoriti: ‘Gle, ovo je snašlo one kojima smo se nadali, one kojima smo bježali ne bi li nam pomogli pred asirskim kraljem! Kako ćemo se sada spasiti?’” Predskazanje o pustari mora. Dok se kovitlaju vrtlozi Negeba, ono dolazi iz pustinje, iz grozne zemlje. Objavljeno mi je surovo viđenje; izdajica izdaje, a uništavatelj uništava. Pođi, o Elame, opsjedni, o Medijo! Dokrajčit ću sve jauke i razloge njihove. Bedra su moja spopali bolovi hvata me grč, grč kao u žene na porođaju; shrvan sam i ne čujem, u nevolji sam i ne vidim. Srce mi podrhtava, jeza me obuzima; sumrak kojem sam se nadao bi preokrenut u stravu. Pripremaju sto, prostiru pokrivače, jedu, piju. Dignite se, o knezovi, i mažite štitove! Jer ovako mi poruči Gospod: „Pođi, postavi stražara, neka ti kaže što vidi. Kad vidi konjanike, jahače udvoje, jahače na magarcima i kamilama, neka pažljivo sluša, neka podrobno posluša.” A potom viknu onaj koji je vidio: „Stražarim na kuli, o Gospode, po cijele dane, na straži svojoj cijele noći. I gle, evo dolaze jahači udvoje, konjanici u parovima!” I on odgovori: „Pade, pade Babilon; i porazbijao je sve idole njegove.” O narode moj smlavljeni i satrveni, šta čuh od Gospoda nad vojskama, od Boga Izraelova, to vam govorim. Predskazanje o Dumi. Neko viče sa Seira: „Stražaru, hoće li noć iščeznuti skoro? Stražaru, ima li kraja noći?” A stražar odvraća: „Svanulo je, a ipak je noć. Ako vam je pitati, pitajte, i dođite ponovo.” Predskazanje o Arabiji. Noćit ćete u divljinama Arabije, o, vi karavane iz Dedana. Ožednjelim donesite vodu; bjegunce dočekajte hranom, o, vi stanovnici zemlje temanske. Jer utekli su od mača, od mača isukanog, od luka savijenog, iz stiske boja. Jer mi je Gospod kazao ovako: „U godinu dana, po godini najamničkoj, proći će sva slava kedarska. Ostat će tek šaka kedarskih strijelaca i junaka, jer je tako kazao Gospod, Bog Izraelov.” Predskazanje o dolini viđenja. Što se tvoj narod popeo na krovove, svi vi na vrhove svojih kuća, što, o grade, koji si pun buke i vreve? Pobijeni tvoji nisu poginuli od mača, nisu pali u boju. Svi su tvoji knezovi pobjegli; uhvatiše ih bez lukova. Sve koje nađoše pohvataše, premda su daleko pobjegli. Stoga govorim: „Skrenite pogled; pustite da lijem gorke suze, ne trudite se da me utješite zbog propasti kćeri moga naroda.” Jer Gospod, Bog nad vojskama, ima dan nemira, gaženja i bunila u dolini viđenja; rušenja zidina, vapaj planinama. Elam nosi tobolac, sa upregnutim kolima i konjanicima, a Kir je otkrio štit. Divne doline vaše su pune bojnih kola, konjica čeka na kapijama. Tako je uzeo Judin oslonac. Toga dana ste gledali u oružje koje je u šumskoj kući, vidjeli ste da su mnogi prolomi u Davidovu gradu. Skupljali ste vode donjeg jezera, brojali ste kuće Jerusalema; rušili kuće da pojačate zidine. Načinili ste cisternu između dva zida za vode donjeg jezera. Ali niste gledali u Onoga koji je sve to učinio, niste vidjeli Njega koji je to od davnina naumio. Tog dana je Gospod nad vojskama pozvao vas na naricanje i tugu, na ćelave glave, pokajničke halje. Ali gle, radost i veselje, klanje ovnova i ovaca, gozba mesom i ispijanje vina. „Jedite i pijte, jer sutra nas čeka smrt.” Gospod nad vojskama je objavio ušima mojim: „Doista, ovo bezakonje neće biti oprošteno dok ne izgubite živote.” Tako kaza Gospod nad vojskama. Ovo kaza Gospod nad vojskama: „Hajde, idi onome dvorniku, Šibni, koji je postavljen kao upravitelj nad dvorom, i poruči mu ovako: ‘Šta činiš ovdje, i ko je s tobom, da sebi iskapaš grobnicu, ti koji si udubio grobnicu na visinama i isklesao sebi dom u stijeni? Gle, Gospod će te snažno odbaciti, silniče. Čvrsto će te uhvatiti i bacat će te uokolo, kao što se lopta baca u široku zemlju. Tamo će te snaći smrt, tamo će biti tvoja slavna bojna kola, sramoto gospodareva doma. Svrgnut ću te sa tvoga mjesta, izbacit ću te iz službe tvoje. Tog dana ću pozvati svoga slugu Elijakima, Hilkijina sina. Na njega ću obući tvoje halje, opasati tvoj opasač oko njega, i dat ću vlast u njegove ruke; i on će biti otac stanovnicima Jerusalema i domu Judinu. Na njegova ramena ću spustit ključ Davidovog doma; on će otvarati, a niko neće zatvarati; on će zaključavati, a niko drugi neće otključavati. Uglavit ću ga na sigurnom mjestu kao kolac, i on će postati slavno prijestolje očevu domu. Na njega će staviti svu slavu očeva doma, potomke i ogranke, svaku malu posudicu, od zdjelica pa sve do vrčeva. Tog dana, tako veli Gospod nad vojskama, kolac koji je uglavljen na sigurnom će popustiti, bit će posječen i slomit će se, i sve ono što je na njemu će pasti, jer Gospod tako kaza.’” Predskazanje o Tiru. Kukajte, lađe taršiške! Tir je razoren, opustjele su kuće i pristanište! Obznanjeno im je iz zemlje Kitim. Mirujte, o stanovnici obale; dosad su vas punili trgovci sidonski. Na silnim vodama, dobit vaša bi sjeme Sihora, žetva Nila; vi ste bili trgovci naroda. Stidi se, o Sidone, jer mora rekoše svoje, tvrđava morska reče: „Nisam ni radila niti rađala, nisam othranila mladiće, nit sam odgajala djevojčice.” Kad stignu vijesti u Egipat, doista, naricat će nad vijestima u Tiru. Prijeđite do Taršiša, kukajte, o stanovnici primorja! Da li je ovo vaš slavni grad, drevni grad osnovan u davnini, kojeg su noge nosile daleko, da se nastani u daljinama. Ko naumi ovo protiv Tira, koji je dodjeljivao krune, čiji su trgovci bili knezovi, čiji su trgovci bili poštovani u zemlji? Gospod nad vojskama je naumio; da ponizi oholost ove slave, da obeščasti one prije čašćene u zemlji. Prijeđi preko svoje zemlje kao Nil, o kćeri Taršiša; nema više zauzdavanja! Pružio je svoju ruku nad morem, uzdrmao je kraljevstva; Gospod je dao zapovijed o Kanaanu, da se razore njegove tvrđave. Kazao je: „Nećeš se više oholiti, o potlačena djevice sidonska, digni se, pređi u Kitim, ali ni tamo nećeš imati mira!” Gle zemlje Kaldejaca! To je narod koji je postao ništavilo; Asirija ga je osudila na divlje zvijeri. Podigli su svoje opsadne kule, opustošili njihove dvorove, pretvorili ih u ruševine. Kukajte, lađe taršiške! Vaše tvrđave su opustošene. Tir će toga dana biti zaboravljen na sedamdeset godina, za vijek jednoga kralja. A kad se navrši tih sedamdeset godina s Tirom će se desiti kao u pjesmi bludnice: „Uzmi citru; obiđi grad, o, zaboravljena bludnice! Sviraj slatke pjesme, mnogo pjevaj, da te ne zaborave.” Kad prođe sedamdeset godina Gospod će posjetiti Tir. Tada će vratit svoju plaću, bludničit će sa svim drugim kraljevstvima na svijetu. Njegova će roba i plaća biti sveta Gospodu. Neće je čuvati ili skladištiti, njegova roba će davati silu hrane i raskošnih haljina onima koji bdiju ispred Gospoda. Gle, Gospod će isprazniti zemlju, opustošit će je cijelu, nagrdit će njeno lice, raspršiti stanovnike. Kako s narodom, tako će biti i sa svećenicima, kako s robovima, tako s gospodarima, kako sa sluškinjom, tako i sa gazdaricom, kako sa kupcem, tako i sa trgovcem, kako sa lihvarom, tako i sa dužnikom, kako sa vjerovnikom, tako i sa onim koji duguje. Cijela zemlja će biti pusta i popljačkana; Gospod je tako kazao. Zemlja ječi i vehne, svijet se pati, suši se, najuzvišeniji ljudi zemlje pate. Zemlja je oskrnavljena pod stanovnicima njenim; prekršili su zakone, nisu poštovali odredbe, prezreli vječni zavjet. Stoga prokletstvo proždire zemlju, stanovnici ispaštaju zbog grijeha svojih; tako su žitelji njeni spaljeni, i ostala je tek šaka naroda. Tuguje vino, truhne loza, svi veseljaci uzdišu. Nema više veselja uz bubnjeve, nestalo je graje razdragane, nema radosti uz citru. Više ne piju vina uz pjesmu; gorka su im ljuta pića. Pusti grad postade ruševina, svaka kuća je zagrađena, nema ulaska. Vika je na ulicama zbog nestašice vina; svako veselje je nestalo; radost je nestala sa zemlje. U gradu ostade pustoš, kapije smrviše u ruševine. Tako će biti usred zemlje među narodima, kao kad se stresu masline sa stabla, kao kad se pabirči poslije berbe grožđa. Oni glasno viču, pjevaju od sreće; sa zapada dižu viku zarad Gospodnje slave. Stoga hvalite Gospoda na istoku; hvalite ga na obalama morskim, slavite ime Gospoda, Boga Izraelova. Čujemo pjesme hvale s kraja zemlje, pjesme o slavi Pravednoga. Ali ja velim: „Propadam, vehnem; ah, teško meni! Jer izdajnici nas izdadoše, izdajice nas izdajom snađoše!” Strahota, provalija i zamka, sve će vas to snaći, o stanovnici zemlje! Ko utekne od strahote, pada u provaliju, ko se popne iz provalije, biva uhvaćen u zamci. Jer nebeski prozori su otvoreni, temelji zemlje se tresu. Zemlja je posve razbijena, zemlja se raspuknula, grozno se trese. Zemlja tumara kao pijanac, njiše se kao koliba; teško na njoj počivaju grijesi, pada, i neće se više uspraviti. Tog dana će Gospod kazniti čete nebeske na nebesima, kraljeve zemlje na zemlji. Skupit će ih, sužnjeve u provaliji, i zatvoriti u tamnicu. A kaznit će ih tek nakon mnogo dana. Mjesec će zbuniti, sunce posramiti, jer Gospod nad vojskama vlada na gori Sion i u Jerusalemu, veličanstveno sja pred svojim starješinama. O, Gospode, Ti si moj Bog, hvalit ću Te, slaviti ime Tvoje, jer učinio si stvari divne, naume drevne, vjerne i sigurne. Jer grad si pretvorio u ruševine, tvrdi grad u pustoš; dvor stranaca je grad koji je nestao, neće ga nikada iznova sagraditi. Stoga će te hvaliti snažni puci, plašit će te se gradovi opakih naroda. Jer ti si bio tvrđava siromaha, utvrda onima u nevolji, utočište pred olujom, sjena kad je žega; dah opakih je kao oluja koja udara u zid, poput vrućine na suhom mjestu. Ti podvrgavaš viku stranaca, onako kako sjenka oblaka prekriva vrućinu; tako je podložena pjesma opakih. Gospod nad vojskama će svim ljudima na ovoj gori spremiti gozbu, mnogo valjanog vina, najljepšeg mesa, najdragocjenijeg vina. I na toj gori će pokidati pokrivač, veo koji je raširen nad svim narodima. Uništit će smrt, dovijeka; Gospod će obrisati suze sa svakoga lica, sramotu naroda Svoga će zbrisati sa zemlje, jer tako je kazao Gospod. Toga dana će govoriti: „Gle, to je naš Bog. Čekali smo da nas spasi. To je Gospod, čekali smo na Njega. Veselimo se i radujmo spasenju!” Jer Gospodnja ruka će bdjeti nad ovom gorom, a Moab će biti pogažen na svome mjestu, onako kako gaze slamu na đubrištu. Raširit će svoje ruke, onako kako plivač širi ruke kad zapliva, ali Gospod će ponizit oholost njegovu, pogazit će vještinu ruku njegovih. Srušit će njegove tvrde zidine, smrvit će ih dok ne ostane samo prašina. Toga dana će pjevati ovu pjesmu u zemlji judejskoj: „Imamo tvrd grad; On daje spasenje čvrsto poput zidina i bedema. Otvorite kapije da uđe narod pravedni i vjerni. Daješ mir onome koji uz Tebe ostaje, jer se u Tebe uzda. Dovijeka se uzdaj u Gospoda, jer Gospod Bog je stijena vječna. Ponizio je stanovnike uzvisina, grada uzvišenog. Spustio ga je, doista, spušta ga nisko do zemlje, u prašinu ga baca. Gazi ga noga, noge siromaha, koraci jadnika.” Ravan je put pravednika, doista, Ti utireš put poštenome. Čekamo Te, o Gospode, na putu Tvoga suda; ime Tvoje i spomen, želje su duša naših. Duša moja za Tobom čezne noćima; duh u meni Te istinski traži. Jer kad su presude Tvoje na zemlji, onda stanovnici svijeta znaju pravdu. Ako pomiluješ opaka čovjeka ne nauči se pravdi; u zemlji poštenja on griješi, ne vidi slavu Gospodnju. O, Gospode, Tvoja ruka je podignuta, ali oni to ne vide. Ali vidjet će revnost Tvoju prema narodu Tvome, daj da se posrame. Neka ih proguta vatra određena neprijateljima Tvojim. Gospode, Ti ćeš nam odrediti mir, jer doista, sve si naše poslove završio. O, Gospode, Bože naš, drugi su gospodari vladali nad nama, ali sjećamo se samo imena Tvoga. Umrli su, neće poživjeti, sjene su, neće se podignuti; Ti si ih kaznio uništenjem, izbrisao svaku misao na njih. Ali umnožio si narod, o, Gospode, osnažio si narod, slavimo Te! Proširio si granice zemlje. O, Gospode, tražili su Te u nevoljama, molili su se tiho kada ih je pohodio ukor Tvoj. Kao rodilja koja zapomaže i stenje dok se porađa, takvi bijasmo i pred Tobom, Gospode bili smo trudni, jaukali smo, ali rodili smo vjetar. Nismo dali spasenja zemlji, ne rodiše se zemlje stanovnici. No, oživjet će mrtvaci Tvoji! Ustat će tijela njihova. Vi, koji počivate u prahu, probudite se i veselo zapjevajte! Jer rosa vaša je jutarnja, a zemlja će izbaciti mrtvace. Hajde, narode moj, uđi u svoje sobe, zatvori vrata za sobom, sakrij se dok ne prođe srdžba. Jer gle, Gospod dolazi sa Svoga mjesta, kreće da kazni stanovnike zemlje zbog njihovih grijeha; zemlja će otkriti svu krv prolivenu, neće više kriti svoje pobijene. Toga dana će Gospod sa Svojom desnicom i silnim mačem pokoriti Levijatana, hitru zmiju koja uzmiče; Levijatana, krivuljastu zmiju, i pogubit će zmaja u moru. U onaj dan će govoriti: „Pjevajte o divnom vinogradu! Ja sam Gospod, njegov čuvar, zalijevam ga svakoga sata, da ga niko ne potrga, čuvam ga dan i noć. Nema u Meni gnjeva. Da sam u njemu našao trnja i drače, pošao bih protiv nje, sve bih spalio. Ili bi morali tražiti zaštitu kod Mene, neka se pomire sa Mnom, doista, neka sklope mir sa Mnom!” Jakov će se ukorijeniti u danima koji dolaze, Izrael će procvjetati i pustiti mladice, ispunit će cijelu zemlju svojim plodom. Da li je udario njih, ili je udario one što na njih udariše? Da li ih je pogubio, kao što je pogubio ubice njihove? Kaznio ih je mjerama, izgonom, protjerao ih je svojim silnim dahom, na dan vjetra istočnog. Tako će se okajati Jakovljeva krivnja, a ovo će biti zreli plod njegova oprosta: kad učini da se sve kamenice žrtvenika zdrobe kao krečnjak; neće ostati nijedan idol ili sunčani stup. Jer tvrdi grad je pust, naselje napušteno i opustjelo, poput divljine. Tamo telad gaze i odmaraju, brste šikare njegove. Kad mu se grane osuše, slomit će se, žene dolaze i lože ih u vatru. Jer ovo je narod nerazborit, stoga im se Stvoritelj neće smilovati; neće im biti naklonjen Onaj koji ih stvori. Toga dana će Gospod smlatiti klasje od rijeke Eufrat pa sve do egipatskog potoka, tako će i vas skupiti jednog po jednog, o narode izraelski. Tad će zatrubiti veliki rog, i oni koji su izgubljeni u zemlji asirskoj, i oni koje protjeraše u zemlju Egipat će se vratiti, i molit će se Gospodu na svetoj gori jerusalemskoj. Ah, kruna Efrajimovih pijanaca, cvijet slavne ljepote koja vehne, koji je na glavi onih u bogatoj dolini, njih koje je vino obuzelo. Gle, Gospod ima takvog, silnog i jakog kao oluja leda, kao vrtlog koji razara, kao salaukovina silnih bujica koju pušta na zemlju rukom Svojom. Zgazit će slavnu krunu Efrajimovih pijanaca; a divni cvijet njegove ljepote, koji je na vrhu bogate doline, bit će kao prva zrela smokva prije ljeta; kad je neko ugleda, proguta je, čim se nađe u njegovim rukama. U tim danima će Gospod biti slavna kruna, vijenac ljepote ostatku Njegova naroda, duh pravde onome koji je na sudu, snaga onima koji preokreću boj na kapijama. A oni tamo tumaraju od vina, posrću od žestokih pića; svećenik i prorok teturaju od silovita pića, vino ih je obuzelo, obmanuti su pićem jakim, kolebaju se u predskazanjima, šepaju u presudama svojim. Jer svi stolovi su umrljani njihovom bljuvotinom, nema čista i prazna mjesta. „Koga će podučiti znanju, kome će pojasniti poruku? One koji su odvojeni od mlijeka, njima koje otrgnuše od grudi? Jer tu je pravilo do pravila, odredba kraj odredbe, rečenica do rečenice, slog do sloga, malo ovdje, malo tamo.” Jer Gospod će govoriti Svome narodu usnama stranaca i tuđim jezicima, kojima je kazao: „Ovo je odmaralište, dajte da se umorni odmore; ovo je mir.” Ali oni nisu htjeli poslušati. Tako će ih snaći Gospodnja riječ; „pravilo do pravila, odredba kraj odredbe, rečenica do rečenice, slog do sloga, malo ovdje, malo tamo,” i tako će otići, saplesti se, slomit će se, bit će vezani i odvedeni. Zato čujte Gospodnje riječi, podrugljivci, svi vi koji vladate nad ovim narodom u Jerusalemu! Kazali ste: „Sklopili smo savez sa smrću, zavjet sa carstvom mrtvih, kad grozni mač stane pohoditi, neće udariti na nas, jer naše utočište su laži, zbjeg naš su neistine.” Stoga Gospod veli ovako: „Gle, Ja sam onaj koji je postavio kamen temeljac Siona, kamen posve ispitan, dragocjen kamen temeljac, dio sigurna temelja: ‘Ko vjeruje, neće uzmaknuti.’ Pravdu ću učiniti mjerom, a poštenje vagom; led će odnijeti utočište laži, a vode preplaviti zbjeg.” Tad će vaš zavjet sa smrću biti poništen, a dogovor sa carstvom mrtvih će propasti; i kad nezaustavljivi bič krene, tad će nadvladati i vas. Uzimat će vas kad god bude prolazio; jer prolazit će svakoga jutra, svake noći i svakoga dana; a čuti poruku – već to će biti nesnošljiva grozota. Jer krevet je prekratak, ne možete se na njemu ispružiti, pokrivač suviše mali da se s njim pokrijete. Jer Gospod će ustati kao na gori Perasim; razljutit će se kao u dolini Gibeon; da učini djelo Svoje – čudno je djelo Njegovo! Da čini zanat Svoj – stran je zanat Njegov! Nemojte se podsmijavati, da ne ojača okove vaše, jer čuo sam odredbu o uništenju, koju donese Gospod Bog nad vojskama o zemlji cijeloj. Priklonite uho, čujte moj glas, obratite pažnju, počujte besjedu moju. Da li onaj koji ore da posije, ore neprestano? Da li neprestano raskopava zemlju i brazdi? Zar nije ovako, kad poravna zemlju, razbaca sjeme kopra, sadi kumin, baca pšenicu u redove, ječam na pravo mjesto, a krupnik na rub? Jer tako je pravo naučen; podučio ga je Bog njegov. Kopar se ne mlati branom, niti se kolskim točkom drobi kumin, već se kopar mlati štapom, a kumin prutom. Drobi li se pšenica za hljeb? Ne, ne drobi je neprestano. Kad vozi kolskim točkom preko nje, kad konji vuku, ne drobi je. Jer i to dolazi od Gospoda nad vojskama; divan je Njegov savjet, savršena mudrost Njegova. Teško tebi Ariele, o, Ariele, grade gdje je taborio David! Neka teče godina za godinom, slava za slavom, ali Ja ću unesrećiti Ariel, ispunit će se kuknjavom i plačem, i bit će mi zaista kao žrtvenik. Opsjedat ću te sa svih strana, nasrtat ću na tebe opsadnim tornjevima, podignut ću sprave vojne protiv tebe. Sravnit ću te; s dna ćeš progovarati, besjeda tvoja će iz praha izvirati. Glas tvoj će izbijati iz zemlje kao u kakva duha, šaptat će iz praha. No, mnoštvo će neprijatelja tvojih biti kao prah sitni, a sila nemilosrdnika kao pljeva. I tako će te odjednom i iznenada snaći Gospod nad vojskama, munjama, zemljotresima i bukom strašnom, olujama i vrtlozima, ognjem koji sve pred sobom guta. Tako će mnoštvo svih naroda koji nasrću na Ariel, svi oni koji se bore protiv njega, protiv utočišta tog i koji ga unespokoje, biti kao san, kao prikaze noćne. Kao kad gladan čovjek sanja, i gle, jede, pa se probudi, a glad ostaje, ili kad žedan čovjek sanja, kad ono, pije – a potom se probudi slabašan i žedan; tako će biti kad sila naroda navali na goru Sion. Zadivite se i budite zadivljeni; oslijepite se i budite oslijepljeni! Opijeni ste, ali ne od vina; posrćete, ali ne od pića žestoka! Jer Gospod je na vas prosuo duh duboka sna, zatvorio je vaše oči, vjerovjesnici, pokrio je vaše glave, proroci. A vama je viđenje svega ovoga postalo kao riječi knjige koja je zapečaćena. Kada je pruža kakvom čovjeku govoreći: „Pročitaj ovo!”, on veli: „Ne mogu jer je zapečaćena.” A kada knjigu pruže čovjeku koji ne umije čitat, govoreći: „Pročitaj ovo!”, on odgovara: „Ne mogu pročitati.” A Gospod je kazao: „Ovaj narod Mi se približava ustima svojim, slave Me usnama, ali njihova srca su daleko, a njihov strah preda Mnom je zapovijed i nauk koji poučavaju ljudi; gle, stoga ću opet učiniti divne stvari s narodom ovim, čuda nad čudima. Mudrost njihovih mudraca će propasti, bit će skrivena razboritost njihovih razboritih ljudi.” O, vi koji u dubinama krijete naume svoje od Gospoda, čija su djela u tami, koji govorite: „Ko nas vidi? Ko zna šta radimo?” Izokrećete stvari! Hoće li lončara cijeniti kao glinu, da djelo veli tvorcu: „Nije me stvorio”; ili će izrađena stvar govoriti o onome koji ju je napravio: „On me ne poznaje!” Zar nije ostalo još malo vremena dok se Libanon ne pretvori u plodan voćnjak, a plodan voćnjak bude kao šuma? U tim danima će gluhi ljudi čuti riječi knjige, a oči slijepaca će vidjeti iz tame i mraka. Krotki će naći svježu radost u Gospodu, a siromasi će slaviti u Svecu Izraelovu. Jer opaki ljudi će propasti, podrugljivac će ušutjeti, a otpast će svi oni koji imaju zao naum, svi koji riječima okrivljuju druge, koji postavljaju zamku onima koji kore u kapijama, koji onoga što govori pravo ruše lažima. Stoga Gospod, onaj koji je iskupio Abrahama, kaza ovako govoreći o Jakovljevu domu: „Jakov se više neće stidjeti, lice mu više neće ostajati blijedo. Jer kad vidi svoju djecu, djelo ruku Mojih, među njima, onda će hvaliti ime Moje; slavit će Jakovljeva Sveca, stajat će zadivljeni pred Bogom Izraela. A urazumit će se oni zabludjeli duhom, a gunđala će prihvatiti upute.” „O, tvrdoglava djeco”, reče Gospod, „vi koji slijedite naum koji nije Moj, koji sklapate savez koji nije od Mog duha, koji dodajete grijeh na grijeh. Vi koji krećete dolje u Egipat, a niste pitali Mene za uputu, koji se hoćete skloniti kod faraona, tražeći zbjeg u sjeni egipatskoj! Zato će se faraonova zaštita preokrenuti u vašu sramotu, a zbjeg u sjenci egipatskoj u vaše poniženje. Premda su činovnici njegovi u Soanu, iako poklisari njegovi stižu do Hanesa; svi će se osramotiti kroz narod koji nikome ne koristi, od kojeg nema ni pomoći ni dobiti, već samo sramota i razočarenje.” Predskazanje o negepskim zvijerima. Kroz zemlju nevolje i tuge, odakle dolaze lavica i lav, guja i užareni zmaj; kroz tu zemlju, na leđima magaraca, na grbama kamila, nose svoje blago narodu koji od toga nema koristi. Pomoć egipatska je isprazna i jadna, stoga sam je prozvao: „Neman koja dangubi.” A sada pođi, pred njima to ukleši na ploču, zapiši u knjigu, da ostane za vrijeme buduće, kao svjedok vječni. Jer je to narod tvrdoglav, djeca lažljiva, sinovi koji neće poslušati Zakon Gospodnji; koji govore vidovnjacima: „Nemojte gledati!”, Koji vjerovjesnicima poručuju: „Nemojte predskazivati ono što je pravedno, govorite nam o stvarima ugodnim, predviđajte neistine, skrenite s puta, ostavite se staze, nemojte više pričati o svecu Izraelovu.” Stoga ovako veli svetac Izraelov: „Jer ste odbacili ovu riječ, jer se pouzdate u tlačenje i izopačenost, jer se oslanjate na stvari takve. Zato će vam nepravda biti kao razdor u visokim zidinama, kao napukli dio koji hoće pasti, koji se odlama iznenada i naglo, i koji se slama kao lončarev sud, koji se razbija tako silno, da se ne može naći nijedan komadić, kojim bi razbacali žar ili zahvatili vode iz bunara.” Jer ovako veli Gospod Bog, svetac Izraelov: „Bit ćete spašeni kroz pokajanje i mir; snaga vaša će biti u tišini i povjerenju.” No, vi niste htjeli, govorili ste: „Nećemo! Uteći ćemo na konjima”, i tako ćete uteći; i: „Jahat ćemo brze vrance!” tako će i vaši gonitelji biti brzi. Hiljada će bježati pred jednim, pred navalom peterice ćete uteći sve dok ne ostanete kao putokaz na vrhu gore, kao znak na planinskoj visini. Stoga Gospod čeka da vam pruži milost, i zato je tako uzvišen, da bi vam pokazao milost. Jer Gospod je Bog pravde; blagoslovljeni su svi oni koji Njega čekaju. Jer ti narode, koji ćeš živjeti u Sionu, u Jerusalemu – nećeš više plakati. Doista će se smilovati na vaše vapaje i plač; osvrnut će se čim vas čuje. Pa iako vam Gospod daje hljeb nevolje i vodu tjeskobe, ipak se Učitelj vaš više neće pred vama kriti; ugledat ćete učitelja vlastitim očima. A uši vaše će čuti ove riječi iza sebe kada skrenete lijevo ili desno: „Ovo je put, pođite njime!” Tad ćete obeščastit srebrom okovane idole, sve svoje pozlaćene slike. Razbacat ćete ih kao stvari nečiste, vikat ćete: „Pobacajte to!” Dat će kiše za sjeme vaše koje posijaste, hljeba, mnogo plodova zemlje. U tim danima će vaša stoka pasti na širokim njivama a volovi i magarci s kojima obrađujete zemlju jest će osoljenu hranu ovijanu lopatom i rešetom. Bit će silni potoci na svakoj strmoj gori i planini, na dan velikog klanja kada kule padnu. A mjesečeva svjetlost će biti kao sunčana, a svjetlost sunca će biti sedmostruka, kao svjetlo sedam dana, na taj dan kada Gospod privije rane Svoga naroda, kad iscijeli bol koji je nanio udarcem svojim. Gle, ime Gospodnje stiže izdaleka, kipti gnjev Njegov, diže se silan dim. Usne Njegove su ispunjene srdžbom, jezik Njegov je kao oganj užareni, dah Njegov je kao nepresušna rijeka koja dopire do grla, da prosija narode sitom uništenja, da u usta naroda stavi uzdu koja će ih goniti u zabludu. Dat će vam se pjesma kao u noćima svetih blagdana, radost srca kao kad krenete do gore Gospodnje, stijene Izraela uz pjesmu frule. Gospod će dati da se čuje Njegov slavni glas, da podignuta Njegova desnica bude vidljiva u užarenoj srdžbi i ognju koji guta sve u oluji dima i tuče. Asirci će drhtati od straha kad čuju Gospodnji glas, kad udari palicom Svojom, i svaki udarac koji im Gospod odredi Svojom odabranom palicom bit će popraćen pjesmom lire i bubnjeva; borit će se s njima Svojom podignutom rukom. Jer je odavno spremljeno ognjište; doista, spremno je za kralja, drva su naslagana široko i duboko, zapalit će ih dah Gospodnji kao rijeka sumpora. Teško onima koji siđu u Egipat tražeći pomoć, koji se na svoje konje oslanjaju, na silu kočija jer ih je mnogo, na mnoštvo svoje konjice; koji ne gledaju u Sveca Izraelova i koji ne pitaju Gospoda! Mudar je i šalje nevolje, neće povući Svoje riječi već će se podići protiv doma opakih, protiv onih koji pomažu zločincu. Egipćani su ljudi, nisu bogovi, konji njihovi od krvi i mesa, a ne duha, kad Gospod pruži desnicu Svoju pomagač će posrnuti a onaj kome pomaže pasti, i tako će zajedno propasti. Jer ovako mi je kazao Gospod: „Onako kako lav ili lavić riču nad plijenom, ili kad se protiv njih skupe pastiri, ne plaše se njihove galame, ne uzmiču pred njihovom vikom, tako će i Gospod nad vojskama sići da povede boj na sionskoj gori i uzvisini. Kao ptice koje kruže nad kakvim mjestom, tako će braniti Jerusalem, branit će ga i iskupiti, poštedjeti i spasiti.” O, sinovi Izraelovi, okrenite se onome protiv koga ste se grozno uzdigli, jer onoga dana će svi odbaciti idole od srebra i zlata, sve ono što vaše grešne ruke izradiše. „Asirca će pokositi mač – a ne čovjekov; i proždrijeti će ga mač koji nije ljudskog porijekla, bježat će od oštrice a njegovi mladići će biti porobljeni. Njegova stijena će nestati u grozoti a knezovi će preplašeni uteći od zastave”, tako veli Gospod čiji je oganj u Sionu, a peć u Jerusalemu. Gle, kralj će vladati pravedno, a knezovi pošteno. Svaki će biti kao zbjeg pred vjetrom, kao utočište pred olujama, kao potoci u vrijeme suše. Tada se oči onih koji vide neće zatvarati, a uši onih koji čuju će slušati. Srca nemarnih će razumjeti i shvatiti, a jezici mucavaca će se odriješiti i govorit će pravo. Ludaka više neće zvati plemenitim, a lupeža časnim. Jer ludak širi bezumlje, a srce mu je ispunjeno opakošću, čini stvari bezbožne, širi neistine o Gospodu, siromahe ostavlja gladnima i žednim uskraćuje piće. A naumi lupeža su zli, on samo spletkari, upropaštava siromahe lažima čak i kad jadnik zastupa svoje pravo. Ali častan čovjek ima naume časne, i čast je temelj na kojemu stoji. Dignite se, žene bezbrižne, i čujte riječ; kćeri spokojne, čujte sad besjedu Moju. Za manje od godinu ćete drhtati, o, žene spokojne; jer propast će berba, voće neće roditi. Dršćite sad, žene bezbrižne, tresite se, vi koje ste bile spokojne, skidajte se i ostanite nage, opašite halje pokajničke. Udarajte prsa zbog divnih polja, zbog blagorodnog vina, jer zemlja moga naroda zarasta u trnje i šikaru; doista, zbog svih kuća veselih, u radosnome gradu. Dvor će biti napušten, mnogoljudni grad pust, uzvisina i tornjevi zbjegovi, radost divljim magarcima, ispaša stadima, sve dok se na nas ne spusti duh s visina, i divljina ne postane plodno polje, a plodno polje bude kao šuma. Tad će pravda stanovati u divljini, a poštenje bdjeti u plodnom polju, a pravda će donijeti mir, pravda će dati spokoj i sigurnost dovijeka. Moj narod će živjeti spokojno, u sigurnim kućama, bezbrižnim počivalištima. Ali udarit će tuča da padne šuma, i grad će biti posve sravnjen. Blago vama koji sijete kraj voda, koji puštate da volovi i magarci slobodno trčkaraju. Ah, uništitelju, koji nisi uništen, o, izdajice, kojeg niko nije izdao! Bit ćeš uništen kad prestaneš razarati; bit ćeš izdan, kad se ostaviš izdaje – tad će te iznevjeriti. Smiluj nam se, o, Gospode, budi desnica naša svakoga jutra, spasenje naše u danima nevolje. Narodi bježe kad je buka gromoglasna, narodi se raštrkaju kada se uzdigneš, a plijen Tvoj se skuplja, kao da ga skakavci kupe; zaskaču ga kao skakavci. Gospod je uzvišen, bdije u visinama, ispunit će Sion pravdom i poštenjem; On će biti stup vašeg vremena, sila spasenja, mudrosti i znanja; bogobojaznost je blago sionsko. Gle, junaci plaču po ulicama, gorko plaču poklisari mira. Putevi su pusti, nema više putnika. Zavjeti su prekršeni, gradovi prezreni, za ljude se ne mari. Zemlja pati i ječi; Libanon je zbunjen i vene; Šaron je kao pustinja, Bašan i Karmel otresaju lišće svoje. „Sad ću ustati!”, veli Gospod, „uzdignut ću se i bit ću uzvišen. Začeli ste pljevu, rodili strnjiku, dah vaš je vatra koja vas proždire. Narodi će biti sažeženi u krečnjak; kao šikara koju posijeku pa spale na ognju.” Čujte, o, vi koji ste daleko; poslušajte što sam učinio, a i vi koji ste blizu, posvjedočite moći Mojoj. Sionski grešnici su zgroženi; bezbožnici dršću: „Ko među nama može ostati kraj ognja užarenog? Ko je u stanju živjeti kraj vatre vječne?” Onaj koji hodi u pravdi i pošteno govori; što prezire dobit nepoštenu, koji ruku otresa da ne primi mito, koji začepi uši da ne čuje krvoprolića, Koji zatvara oči da ne gleda zlo. Taj će živjeti u visinama; štit njegov će biti tvrđava kamena, dat će mu se hljeba, imat će vode. Očima tvojim ćeš gledati kralja u Njegovoj slavi, oni će vidjeti zemlju prostranu. Srcem ćeš se sjetiti vremena groznog: „Gdje je onaj koji je brojao? Gdje onaj koji je mjerio danak? Gdje taj koji je brojao kule?” Nećeš gledati osorne ljude, narod čudnog jezika koji ne razumije, one koji mucaju jezikom neznanim. Gle, Sion, zemlja blagdana određenih! Tvoje oči će ugledati Jerusalem, utočište spokojno, Šator nepokolebljivi, čije kolčeve nikad neće izvaditi, čija se užad nikad neće prekinuti. A tamo će biti Gospod za nas, u slavi Svojoj, i mjesto širokih potoka i rijeka, po njima se ne njišu lađe s veslima, ponositi brodovi tamo neće proći. Jer Gospod je naš sudac, Gospod naš zakonodavac; Gospod je kralj naš; spasit će nas! Tvoja užad su popustila, ne mogu držati katarke, i jedra razapetim. Tada će podijeliti silni plijen i bogatstvo; tad će i hromi uloviti plijen. Nijedan čovjek neće reći: „Bolestan sam”, jer narod koji će živjeti tamo slobodan je od grijeha. O, narodi, priđite i počujte, pazite, vi puci! Dajte da čuje zemlja i sve što je ispunjava; cijeli svijet i sve što dolazi s njega. Gospod se rasrdio na sve narode, okrenuo je gnjev na sve čete; odredio je da budu uništene, predao ih na klanje. Pobijene će odbaciti, a širit će se smrad njihovih lešina; u gorama će poteći potoci njihove krvi. Struhnut će sve vojske nebeske, nebo će zaklopiti kao knjigu, sve čete će pasti kao što pada lišće s loze, kao lišće sa stabla smokve. Jer Moj mač je ispio svoj udio na nebu; gle, spušta se da presudi Edomu, na onaj narod koji sam odredio za uništenje. Gospod ima mač krvlju podmazan, zasićen lojem, krvlju janjaca i koza, bubrežnom mašću jarčeva. Jer Gospod žrtvuje u Bosri; veliko je klanje u zemlji edomskoj. Divlji volovi će padati s njima, mladi junci i silni bikovi. Njihova zemlja će biti natopljena krvlju, a tlo zasićen lojem. Dan je Gospodnje osvete, godina plaćanja za stvar sionsku. Tako će se edomski potoci preobraziti u katran, tlo u sumpor; zemlja će biti katran vreli. Oganj se neće smiriti danima i noćima, dimit će se dovijeka. Tako će ostati pusto svim pokoljenjima; tu niko neće zaći dovijeka. Bit će to zemlja orla i dikobraza, tamo će živjeti sova i gavran. Nad njom će pružiti uže zbunjenosti, i mjeru praznine. Knezovi zemlje i plemići su ništarija, jer nema tamo nikoga ko bi to prozvao kraljevstvom. Utvrde će zarasti u trnje, tvrđave u šikaru i korov. Bit će to zbjeg čagljevima, utočište nojevima. Tamo će divlje zvijeri sretati hijene, divlje koze će meketati jedna drugoj; doista, tamo se kući noćna ptica, i nalazi sebi dom. Tamo sova gradi svoje gnijezdo, tu nosi jaja i čuva mlade; zaista, tamo se skupljaju jastrebovi, jedni uz druge. Potražite to i čitajte u knjizi Gospodnjoj: ništa od ovoga neće nedostajati, nijedna zvijer neće biti bez druge, jer tako naredi Gospod, i Njegov duh ih je sabrao. On im je bacio žrijeb, Njegova ruka je sve razmjerila užetom, Njegovo je za sva vremena, i tamo će živjeti sva pokoljenja. Veselit će se divljina i zemlja pusta; radovat će se pustinja i cvjetati kao šafran; cvjetat će ih sila, i slavit će uz pjesmu i veselje. Pružit će im slavu libanonsku, uzvišenost Karmela i Šarona. Vidjet će slavu Gospodnju, svu divotu našeg Boga. Osnažite oslabjele ruke, okrijepite klimava koljena. Recite onima nemirna srca: „Budite jaki; ne plašite se! Gle, Bog vaš, dolazi da vas osveti, dolazi s Božijom otkupninom! Tako će doći da vas spasi!” Tada će slijepci progledati, gluhi će ponovo čuti; hrom čovjek će skakutati kao košuta, a jezik nijem će radosno pjevati, jer vode izbijaju u divljini, i potoci u pustinji. Užareni pijesak će postati jezerce, iz suhe zemlje će izbiti izvori; a iz trave u zbjegu čagljeva, tamo gdje liježu, izbit će trska i bilje. I tamo će biti put, a zvat će se „Sveti Put”, i na njemu neće hoditi nečisti; pripast će onima koji slijede stazu, a neće zalutati čak ni ako su ludaci. Na njemu neće biti lavova, tamo neće vrebati proždrljive zvijeri; tamo ih neće biti. Tu će hoditi oni koji su spašeni. Vratit će se otkupljenici Gospodnji, stići će u Sion pjevajući; na čelima će im počivati vječna radost, bit će posve veseli, i iščeznut će tuga i tužni uzdasi. U četrnaestoj godini kralja Ezekije, Sanherib, kralj Asirije, povede vojnu protiv svih tvrdih gradova u Judeji i osvoji ih. Asirski kralj pošalje vrhovnog peharnika s jakom vojskom iz Lakiša kralju Ezekiji u Jerusalem. On se utabori kod vodovoda na putu do Valjareva polja. Tad pred njega izađe Elijakim, Hilkijin sin, koji je upravljao palačom. S njim izađu i Šibna, pisar i pečatnik Joah, sin Asafov. Tad im se peharnik obrati govoreći: „Ovako veli veliki car, kralj Asirije: Šta je uzdanica vaša? Mislite li da su puke riječi dobar ratni naum i sila bojna? Gle, Egipat je vaša uzdanica, taj štap slomljene trske koji će probosti ruku svakome ko se na njega osloni. Takav je faraon, kralj egipatski, svima onima koji imaju vjere u njega. No, ako mi kažete: ‘Svi se oslanjamo na Gospoda, Boga našeg’, zar nije On taj čije je uzvisine i žrtvenike uklonio Ezekija, govoreći Judeji i Jerusalemu: ‘Ima da molite pred ovim žrtvenikom’? Hajde, stanite uz moga gospodara, kralja Asirije. Dat ću vam dvije hiljade konja ako im vi možete naći konjanike. Kako ćete se odbraniti od najsitnijeg zapovjednika među slugama moga gospodara kad se uzdate u Egipat i čekate od njih konjicu i kola? Nadalje, zar sam pošao da razorim ovu zemlju bez Gospoda? Gospod mi je kazao: ‘Pođi i razori ovu zemlju.’” Tad Elijakim, Šebna i Joah odgovore peharniku: „Molim te da sa svojim slugama govoriš na aramejskom, jer mi razumijemo taj jezik. Nemoj s nama govoriti na judejskom dok sluša narod na zidinama.” Ali peharnik odvrati: „Da li me moj gospodar poslao da sve ovo kažem vašem gospodaru i vama, a da to ne prenesem onom narodu na zidinama koji su osuđeni na to da jedu i piju vlastiti izmet uz vas?” Tad peharnik stane vikati na judejskom: „Čujte riječi velikog cara, kralja Asirije! Ovako veli kralj: Ne dajte da vas Ezekija zavede, jer on vas ne može spasiti. Ne dajte da vam Ezekija govori da se oslanjate na Gospoda vičući: ‘Gospod će nas sigurno spasiti, ovaj grad neće pasti u asirske ruke.’ Ne slušajte Ezekiju jer ovako veli kralj Asirije: Pristanite na mir i izađite, onda će svaki od vas jesti s vlastite loze, sa svoje masline, i svaki će piti iz svoga bunara sve dok ne dođem i dok vas ne odvedem u zemlju sličnu vašoj, u zemlju pšenice i vina, zemlju hljeba i vinograda. Zato pazite da vas Ezekija ne zavede govoreći: ‘Gospod će nas izbaviti.’ Da li su bogovi bilo koje zemlje izbavili svoje narode od asirskog kralja? Gdje su bogovi hamatski i arpadski? Gdje su bogovi sefarvajimski? Jesu li spasili Samariju? Ko je među bogovima ovih zemalja spasio vlastiti kraj od moje šake, da bi sad Gospod izbavio Jerusalem iz mojih ruku?” Ali oni ostadoše mirni i ništa ne odgovoriše, jer je kraljeva zapovijed bila: „Ne odgovarajte mu!” Tad se Elijakim, sin Hilkijin, pisar Šibna i pečatnik Joah, sin Asafov, vrate Ezekiji poderanih haljina i prenesu mu sve ono što je rekao peharnik. Kad je to čuo, kralj Ezekija podere odjeću na sebi, navuče pokajničke haljine i ode u Gospodnji hram. Tako pošalje Elijakima, upravnika dvora, pisara Šibnu i svećeničke starješine u pokajničkim haljinama vjerovjesniku Izaiji, sinu Amozovom. A oni mu rekoše ovako: „Ovako veli Ezekija: ovo je dan nevolje, kazne i sramote; djeca su pred porod, ali nema snage da se rode. Možda će Gospod, Bog vaš, čuti riječi peharnikove kojeg je njegov gospodar, asirski kralj, poslao da se izruguje Bogu živome, pa će ih tako kazniti i ukoriti zbog riječi koje je Gospod, Bog vaš, čuo; stoga se pomoli za preostale ljude.” Kad sluge kralja Ezekije dođoše Izaiji, on im reče: „Prenesite ove riječi vašem gospodaru. Ovako veli Gospod: ‘Nemojte se plašiti riječi koje ste čuli, one riječi kojima su me mladići asirskog kralja grdili. Gle, poslat ću mu duha i čut će glasinu koja će ga potaknuti da se vrati u svoju zemlju, i dat ću da tamo pogine od vlastitog mača u svojim rukama.’” Tako se peharnik vrati i nađe kralja Asirije kako opsjeda Libnu, naime, čuo je da je kralj otišao iz Lakiša. A sada kralj čuje glasinu koja se ticala Tirhaka, kralja Kuša, da je poveo vojnu protiv njega. Kada je ovo čuo pošalje glasnike Ezekiji, poručivši: „Ovako ćete reći Ezekiji, kralju Judeje: Nemoj da te tvoj Bog zavodi riječima da Jerusalem neće biti predan u ruke asirskoga kralja. Gle, čuo si šta je asirski kralj učinio sa svim zemljama, kako ih je odredio za uništenje. A baš vi ćete se spasiti? Jesu li Gozance, Harance, Resefce i Edenovce u Tel Basaru spasili njihovi bogovi, bogovi onih krajeva koje su razorili moji očevi? Gdje je kralj Arpada sad, kralj grada Sefervajim, kralj Hene ili kralj Ive?” Tako glasnik preda pismo Ezekiji i on ga pročita; potom ode u Gospodnji hram pa pismo raširi pred Gospodom. Tad se Ezekija stane moliti Gospodu govoreći: „O, Gospode nad vojskama, Bože Izraelov, Ti koji stoluješ nad kerubinima, Ti si jedini Bog, stvorio si sva kraljevstva zemlje; Ti si stvorio zemlju i nebesa. Gospode, prikloni Svoje uho i poslušaj; Gospode, otvori Svoje oči i pogledaj, čuj sve ono što reče Sanherib da bi ismijao Boga živoga. Gospode, doista je tako, kraljevi Asirije su upropastili sve narode i razorili njihove zemlje, pobacali su njihove bogove u oganj; no, to nisu bili bogovi, izrađevine od kamena i drveta, djelo ljudskih ruku, zato su ih i uništili. O, Gospode, Bože naš, sad nas spasi od njihovih ruku da bi sva kraljevstva svijeta spoznala da si jedino Ti Gospod.” Tad Amozov sin Izaija pošalje Ezekiji sljedeću poruku: „Ovako veli Gospod, Bog Izraelov: Molio si me zbog asirskog kralja Sanheriba, a evo Gospodnjih riječi o njemu: ‘Prezire te i mrzi sionska kćer i djevica za tobom glavom maše kćer jerusalemska. Koga si ismijao i prezreo? Na koga si podigao glas i oči uperio u visine? Protiv Sveca Izraelova! Ismijao si Gospoda kroz svoje sluge, i kazao si: Krenuo sam silom svojih kola na vrhove gora, na vrh Libanona da oborim najviša stabla kedrova, najljepše čemprese, da stignem do najusamljenijih visina i najplodnijih šuma. Iskopao sam bunareve i napio se vode, vlastitim stopalom isušio sve potoke egipatske.’ Zar nisi čuo da sam sve ovo odredio od davnina? Da je to Moj naum od starine koji sada provodim u djelo; da je tvoje da razaraš gradove tvrde i da ih pretvaraš u ruševine, uz njihove stanovnike oslabjele, njih koji su u nevolji i zbunjeni, koji su postali kao bilje na polju, kao nježna trava, mahovina na krovovima, koja truhne prije no što izraste. Znam kad sjedaš, kad izlaziš i ulaziš, kad se srdiš na Me. Jer doista si bjesnio, oholost tvoja stiže do ušiju Mojih, stavit ću brnjicu na nozdrve tvoje, uzdu u tvoju gubicu, i okrenut ću te i vratiti onim putem kojim si došao. A ovo će biti tvoje znamenje: ove godine ćete jesti ono što rodi, a sljedeće ono što izraste od toga. Treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde i uživajte njihov plod. A oni preživjeli i preostali od Judinog doma će ponovo pustiti korijenje u dubinu i davat plod u visinu, jer će iz Jerusalema proisteći ostatak, a sa sionske gore šaka preživjelih; revnost Gospoda nad vojskama će učiniti tako. Stoga Gospod nad vojskama veli ovako o kralju Asirije: Neće doći u ovaj grad ili ispaliti strijele tamo, neće prići noseći štit ili podignuti nasip protiv njega. Vratit će se istim putem kojim je i došao, i neće ući u ovaj grad; tako kaza Gospod. ‘Jer Ja ću braniti ovaj grad zbog mene i moga sluge Davida.’” Tako Gospodnji anđeo pođe i pogubi stotinu osamdeset i pet hiljada ljudi u asirskom taboru; i gle, kada su ljudi ustali ujutro oko njih bijaše sila leševa. Tada se Sanherib, kralj asirski, vrati kući i nastani u Ninivi. Tako ga, kad se jedne prilike molio u hramu Nimroka, boga njegovog, pogube mačem njegovi sinovi Adramalek i Sareser. Potom pobjegnu u zemlju Ararat, a na prijestolju ga naslijedi njegov sin Asar-Hadon. Ezekija se smrtno razboli u ono vrijeme. Tad mu priđe Izaija, Amozov sin, govorivši: „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Uredi svoj dom jer ćeš umrijeti i nećeš se oporaviti.” Tad se Ezekija okrene licem prema zidu i stane moliti Gospoda govoreći: „Molim te Gospode, prisjeti se kako sam hodio pred tobom vjerno i puna srca, kako sam činio sve ono što je valjano u Tvojim očima.” Potom gorko zaplaka. Zatim Izaija primi Gospodnju riječ: „Idi i reci Ezekiji: Ovako veli Gospod, Bog Davida i tvojih očeva: Čuo sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze. Gle, dodat ću petnaest godina tvome životu. Spasit ću tebe i ovaj grad od asirskog kralja; zaštitit ću ovo mjesto. A ovo će ti biti znamenje Gospodnje, znak da će Gospod učinit ono što je kazao. Gle, dat ću da se sjenka koje baca zalazeće sunce vrati za deset stepeni na Ahazovom sunčaniku.” Tako se sunce vrati deset stepeni nakon što je bilo sišlo za deset stepeni. Pjesma Ezekije, kralja Jude, nakon što je obolio pa se oporavio: Rekoh, valja mi poći usred mojih dana, bijah predan kapijama carstva mrtvih u svim godinama što ostaju. Rekoh, neću ugledati Gospoda, Gospoda u zemlji živih, neću više gledati čovjeka među stanovnicima zemljinim. Dom moj je sklonjen i pokupljen kao šator pastirski; savio sam život svoj kao tkalac; On me odsječe od moga gumna, činiš da je kraj prije no što dan pređe u noć. Mirno sam trpio do jutra; kao lav koji lomi sve kosti moje, činiš da je kraj prije no što dan pređe u noć. Tugovao sam kao ždral ili lastavica, gukao kao golubica. A oči mi umorne od gledanja gore. Gospode, potlačen sam! Budi zavjet spasenja moga! Šta da kažem? On je svoje rekao; On je to učinio. Kroz sve godine hodim tromo jer je duša moja potištena. O, Gospode, ljudi žive kroz ove stvari, a u svima njima je život moga duha. Molim te, izliječi me, i daj da ozdravim! Gle, patio sam za svoje dobro; ali spasio si život moj u ljubavi Svojoj, pred provalijom propasti; ostavio si sve grijehe moje iza Svojih leđa. Jer carstvo mrtvih Te ne hvali, smrt Ti hvalu ne pjeva. Ne nadaju Ti se oni koji pođu u tmurnu provaliju. Onaj koji živi, Onaj živi, taj Te hvali kao što ja činim ovog dana; otac sinove uči vjernosti Tvojoj. Gospod će me spasiti, a i mi ćemo zasvirati i udariti u žice, svakim danom života ovog pred hramom Gospodnjim. Tad Izaija reče: „Uzmite kolač od smokava i stavite na otok da se oporavi.” A Ezekija upita: „Koji ćeš dati znak da opet mogu poći u Gospodnji hram?” U ono vrijeme kralj Babilona Merodak Baladan, sin Baladana, pošalje glasnike s pismima i poklonima Ezekiji, jer je čuo da je Ezekija teško obolio i da se oporavio. Ezekija ih je srdačno dočekao; tako im pokaže riznicu, srebro, zlato, začine, dragocjena ulja, cijelu oružnicu i sve što se nalazilo u njegovim skladištima. Ne ostade ništa što im nije pokazao, bilo da se nalazilo u dvoru ili u njegovoj zemlji. Tad vjerovjesnik Izaija priđe kralju Ezekiju pa ga upita: „Šta su rekli ovi ljudi? Odakle dolaze?” A Ezekija odgovori: „Došli su iz daleke zemlje, Babilona.” A on upita: „Šta su vidjeli u tvome dvoru?” A Ezekija odvrati: „Vidjeli su sve što je u mome dvoru. Ništa ne ostade nepokazano u mojim skladištima.” Tad Izaija reče Ezekiji: „Čuj riječ Gospoda nad vojskama: Gle, dolaze dani kad će sve ono što je u tvome dvoru, sve što imaš u tvojim skladištima biti odneseno u Babilon. Ništa neće ostati, tako veli Gospod. Tako će odvesti i neke od tvojih sinova, one koji su potekli od tebe, one kojima si ti otac će odvesti u daleka mjesta i tamo će biti sluge u dvoru babilonskog kralja.” Tad Ezekija odgovori Izaiji: „Gospodnja riječ je povoljna, sve to što si kazao.” Jer je u sebi pomišljao: „Bit će mir i spokoj u moje vrijeme.” „Utješite, tješite narod Moj,” tako veli Bog. „Blago progovorite s Jerusalemom, javite mu da je prošlo vrijeme njegova ratovanja, da su grijesi njegovi oprošteni, da je iz rijeke Gospodnje primio dvostruko za sve svoje grijehe.” Glas viče: „U divljini pripremite put Gospodnji, udarite put kroz pustinju za Boga našeg. Uzvisit će se svaka dolina, svaka gora i planina će biti poravnata, izravnat će se zemlja neravna, a krš ćemo preobraziti u pašnjak. Objavit će se sva slava Gospodnja, sve živo će je ugledati, jer Gospodnja usta rekoše svoje.” Glas ori: „Viči!” A ja rekoh: „Šta da viknem?” Svako meso je trava, a sva ljepota njegova je poput cvijeta na polju. Trava vehne, cvijet nestaje, na njega puhnu Gospodnji dah; doista, ljudi su poput travki. Trava vehne, cvijet nestaje, ali riječ našeg Boga ostaje dovijeka. Pođi na visoku planinu, o, Sione, navjestitelju dobrih vijesti; snažno podigni glas, o, Jerusaleme, navjestitelju dobrih vijesti, uzdignite se, ne prezajte, gradovima Judeje recite: „Evo, Boga vašega!” Gle, Gospod Bog dolazi u snazi, za Njega vlada desnica Njegova, evo, s njim je plaća, a pred njim nagrada. Pazit će na stado svoje kao pastir, janjce će skupiti u svome naručju, ponijet će ih na svojim prsima, i blago će povesti mladunčad. Ko može izmjeriti vode u Njegovim dlanovima, ko je užetom nebesa odmjerio, skupio prah zemljin u kakvoj mjeri, na vagu odmjerio planine i brda? Ko je izmjerio duh Gospodnji, i kakav čovjek pokazuje Njegove naume? S kim se savjetovao, ko Ga je ubijedio? Ko Ga je naučio stazi pravde, ko Mu je dao znanje i pokazao put spoznaje? Gle, narodi su kao kap iz vedra, oni su kao prah na mjerilima; gle, On podiže otoke kao zrna pijeska. Libanon nije dosta za ogrjev, niti su zvijeri njegove dovoljne kao žrtva. Narodi svi su ništavilo pred Njim, On ih smatra manjim od ništavila i praznine. S kim ćeš onda uporediti Boga, šta ćeš izravnati prema Njemu? Idol? Zanatlija ga izradi, zlatar pozlati, i okiti srebrenim lancima. Onaj koji oskudijeva i ne može žrtvovati bira drvo koje neće istruhnuti; on traži vještog zanatliju da mu izradi idol nepomični. Zar ne znate? Zar niste čuli? Zar vam nije rečeno od davnina? Zar niste shvatili od utemeljenja zemljina? To je On koji stoluje nad krugovima zemljinim, stanovnici njeni su kao skakavci; On širi nebesa kao zavjese, razapinje ih kao šator u kojem će stanovati, Onaj koji kneževe dovodi do ništavila, koji vladare svijeta čini bezvrijednim. Rijetko ih sade, rijetko siju, rijetko stablo uhvati korijena, ali On puhne na njih i oni vehnu, i oluja ih odnosi kao pljevu. „S kim ćete me onda uporediti, da budem sličan njemu?”, tako veli Svetac. Podignite oči prema nebu i pogledajte; ko je sve ovo stvorio? On izvodi njihove čete po brojevima, sve ih zove imenima, po slavi Svoje sile, a nijedan ne nedostaje jer je doista moćan. Zašto ovako veliš, o, Jakove, što tako zboriš, o, Izraele: „Staza moja je skrivena pred Gospodom, Bog je odbacio pravo moje”? Zar ne znate? Zar niste čuli? Gospod je Bog vječni, Onaj koji je stvorio sve krajeve zemlje; On se ne umara, ne posustaje, Njegov razbor je nepojmljiv. On snagu daje iznemoglima, i osnažuje onog nejakog. Čak će i mladići posustati i stati, momci će pasti od iznemoglosti; ali oni koji čekaju Gospoda će obnoviti snagu svoje, krila im rastu kao orlovima; trčat će, a neće se umarati, hodat će, a neće malaksati. „Utišajte se i poslušajte me, obale; dajte da se narod osnaži, neka priđu, neka govore, dajte da zajedno stupimo na parnicu. Ko je podigao onoga s istoka kojeg na svakom koraku prati pobjeda? On sebi podvrgava narode, kraljeve gazi pod svojim nogama, udari ih mačem i postaju kao prašina, a luk njegov ih čini pljevom razbacanom. Goni ih i sigurno prolazi, putevima kojima prije nije kročio. Ko je tako učinio i izveo, onaj koji je pokoljenja pozvao od davnina; ‘Ja sam Gospod, prvi i isti kod posljednjega!’ Obale su sve vidjele i plaše se; krajevi zemlje se tresu, bliže se i primiču. Svako pomaže susjedu svome, bratu svome poručuje: ‘Budi jak!’ Zanatlija snaži zlatara, onaj koji čekićem ravna, pomaže čovjeka koji tuče po nakovnju; za spojeve vele: ‘Dobri su’, i tako ih učvršćuju čivijama da se ne bi pomjerili. Ali ti, Izraele, slugo moja, Jakove, kojeg sam izabrao, potomče Abrahama, prijatelja moga; ti kojeg sam uzeo s krajeva zemljinih, kojeg sam pozvao iz najudaljenijih krajeva govoreći: ‘Ti si moj sluga; tebe sam izabrao i neću te odbaciti!’ Ne plaši se, jer Ja sam s vama; nemojte gunđati, jer Ja sam vaš Bog. Ja ću vas osnažiti, Ja ću vas pomagati, Ja ću vas uzdići pravednom desnicom Svojom. Gle, svi oni koji navaljuju na tebe; svi oni će biti posramljeni i zbunjeni. Bit će ništavilo oni koji se bore protiv tebe, propast će! Tražiti ćete one koji su protiv vas, ali ih nećete nalaziti; oni koji ratuju protiv vas bit će ništavni. Jer Ja, Gospod Bog, snažim desnicu vašu. Ja sam Taj Koji govori: ‘Ne bojte se, Ja sam s vama. Ne bojte se, Jakove crve, i vi muževi Izraela! Ja sam Onaj Koji vam pomaže,’ tako veli Gospod; Spasitelj vaš je Svetac Izraelov. Gle, načinit ću te spravom za vršenje, novih, oštrih zubaca; tako ćeš satirati i drobiti planine, gore ćeš u pljevu pretvarati; vijat ćeš ih, a vjetar će ih odnositi, i oluja razbacivati. Kada jadnici i siromasi potraže vode, a nje ne bude nigdje; kad im jezici otežaju od žeđi, Ja, Gospod, ću im odgovoriti; Ja, Bog Izraelov, ih neću ostaviti. Pustit ću rijeke na golim vrhovima, izvore usred ravnica, divljinu ću pretvoriti u jezerca, a suhu zemlju u izvorišta vode. U divljini ću posaditi kedrove, akacije, mirte i masline; dat ću da u pustinji zajedno stoje čempresi brijestovi i jele; kako bi zajedno vidjeli i spoznali, kako bi razumjeli i shvatili da je ruka Gospodnja učinila ovo, da je ovo stvorio Svetac Izraelov.” „Iznesi svoj slučaj,” veli Gospod, „pokaži dokaze,” kaže kralj Jakovljev. Neka ih donesu, neka kažu šta će se desiti. Daj da nam kažu o stvarima prijašnjim, šta su; da o tome razmislimo, da znamo šta će od njih proizaći, ili govorite o stvarima koje će nas snaći. Objavite nam što će biti poslije da znamo da ste bogovi; učinite kakvo dobro, ili nam naškodite da se prestrašimo i nađemo u nevolji. Gle, vi ste ništarije; djela vaša su manja od ništavila, grozan je onaj koji vas izabere. „Podigao sam jednoga koji dolazi sa sjevera, on stiže, odakle sunce izlazi, i on će uzvikivati Moje ime; zgazit će vladare kao blato, kao lončar koji gazi glinu.” Ko je to od davnina objavio da bismo znali; ko je rekao ranije, da kažemo: „Ima pravo”? Niko to nije objavio, niko obznanio, niko nije čuo riječi vaše. Ja sam prvi kazao Sionu: „Gle, stigli su!” I dajem Jerusalemu glasnika radosnih vijesti. A gle, kada pogledam nema nikoga; među njima nema savjetnika, ko će dati odgovor kada upitam. Gle, svi su oni zabluda; djela njihova su ništavna, likovi njihovi vjetar isprazni. Pogledajte Moga slugu koga sam podigao, izabranika, kome se raduje duša Moja; spustio sam Svoj duh na njega, i on će narodima donijeti pravdu. Neće vikati i dizati glasa, i glasno besjediti po ulicama. Neće slomiti napuknute trske, neće ugasiti baklju koja tinja; vjerno će donositi pravdu. Neće se umoriti ili malaksati sve dok ne utemelji pravdu na ovome svijetu; obale čekaju njegove zakone. Ovako veli Gospod, Bog, Onaj koji je stvorio i razastro nebesa, koji je raširio zemlju i sve što izrasta iz nje, onaj koji ljudima daje dašak, i duh svima koji hode po njoj: „Ja sam Gospod. Pozvao sam te u pravdi. Povest ću te za ruku i čuvati; pružit ću ti zavjet namijenjen ljudima, svjetlo narodima, da otvoriš slijepe oči, da izbaviš sužnjeve iz tamnica, one koji sjede u tamnim jamama. Ja sam Gospod; to je Moje ime; ne dijelim Svoju slavu s drugima, hvalu Svoju s idolima. Gle, ispunile su se stvari davnašnje, sad najavljujem ono što je buduće; govorim vam o stvarima prije no što nastupe.” Zapjevajte Gospodu pjesmu novu, hvala je Njegova do kraja zemljinog; svi vi koji silazite do mora, sve što je u njegovim dubinama, sve što je na obalama i svi stanovnici njeni. Neka zapjevaju pustinje i gradovi, sva sela u kojima obitava Cedra; neka pjevaju stanovnici Šele, neka viču s vrhova gora. Neka slave Gospoda, neka objavljuju Njegovu hvalu na obalama. Gospod izlazi kao silan muž, revnost svoju oštri kao ratnik; on viče, silno galami, prikazuje snagu svoju pred neprijateljima. Dugo sam mirovao, šutio sam i suzdržavao se; ali sada ću vikati kao žena kad rađa, dahtat ću i puhati. Razorit ću gore i planine, isušiti sve zelenilo; rijeke ću pretvoriti u otoke, i dat da presuše sva jezerca. Povest ću slijepce stazama njima neznanim, vodit ću ih putevima koje ne poznaju. Tamu ću pred njima preobraziti u svjetlost, sav krš u zemlju ravnu. To su stvari koje činim, i neću ih odbaciti. Vraćeni su i posve posramljeni, svi oni koji vjeruju u idole, koji livenim likovima vele: „Vi ste bogovi naši.” Čujte, vi gluhi; i pogledajte, slijepci, kako biste vidjeli! Ko je slijep ako nije moj sluga, ko je gluh kao glasnik kojega šaljem? Ko je slijep kao izabranik moj, slijep kao Gospodnji sluga? On vidi mnoge stvari, ali ih ne opaža; njegove uši nisu začepljene, ali ipak ne čuje. Gospod je bio zadovoljan pravednikom Svojim, i zato je htio proslaviti zakon i osnažiti ga. Ali ovo je narod opljačkan i oplijenjen; svi su zatočeni u jamama, ili leže po tamnicama; postali su plijen koji nema spasitelja; plijen, a nema nikoga da vikne: „Ozdravite!” Ko će među vama poslušati ovo, ko će doći i slušati za vrijeme buduće? Ko je Jakova predao pljačkašima, i Izrael onima koji plijene? Zar se nismo ogriješili o Gospoda, čijim putem nisu htjeli poći, čije zakone nisu htjeli slušati? Stoga je na njih izlio užareni gnjev Svoj, i silu boja; sve je oko njega raspalio u ognju, ali on nije razumio; i samog ga je spržio, ali to nije primio k srcu. Ali sada Gospod veli ovako; onaj koji je stvorio tebe, o, Jakove, onaj koji je oblikovao tebe, o, Izraele: „Ne plašite se, Ja sam vas izbavio, imenom sam vas pozvao; vi ste Moji. Bit ću s vama kad pođete kroz vode, neće vas odnijeti rijeke kad krenete kroz njih; neće vas peći kad kroz vatru pođete, i plamen vas neće progutati. Jer Ja sam Gospod, Bog vaš, svetac Izraelov, vaš spasitelj. Dajem Egipat kao vašu otkupninu, mijenjam Kuš i Šebu za vas. Jer vrijedite u Mojim očima, časni ste i ljubim vas. Muževe dajem za vas, narode za vaš život. Ne bojte se, Ja sam s vama, dovest ću vaše potomke s istoka, skupit ću vas sa zapada. Sjeveru ću reći: Daj; a jugu: Ne zadržavaj ih! Dovedi Moje sinove izdaleka, kćeri s kraja zemljina, sve one koje zovi imenom Mojim, koje sam stvorio za Svoju slavu, koje sam napravio i oblikovao.” Izvedite one slijepce koji imaju oči, gluh narod koji ima uši! Neka se skupe svi narodi, neka vijećaju svi puci. Ko među njima može reći ovakve stvari, i govoriti o onome što je bilo ranije? Neka dovedu svjedoke i dokažu, neka čuju i kažu da je istina. „Vi ste Moji svjedoci”, tako veli Gospod; „i sluge Moje koje sam izabrao da Me spoznate i da shvatite da sam Ja On. Nikakav bog nije stvoren prije Mene niti će biti kakvoga boga poslije Mene. Ja, Ja sam Gospod, nema spasitelja pored Mene. Ja sam obznanio, spasio i kazao, u vrijeme kad među vama ne bijaše čudnovatog boga; i vi ste Moji svjedoci!” Tako veli Gospod. „Ja sam Bog. I ubuduće ću to biti; Nema nikoga ko se može spasiti od Moje ruke, ja stvaram, a ko će Moje djelo izokrenuti?” Ovako veli Gospod, vaš spasitelj, svetac Izraelov: „Zbog vas šaljem u Babilon, i sve ih kao sužnjeve odvodim, čak i Kaldejce, u brodovima u kojima se vesele. Ja sam sveti Gospod, Onaj Koji je stvorio Izrael, kralj vaš.” Ovako veli Gospod koji stvara put kroz more, stazu kroz silne vode, koji vodi kola i konje, vojsku i vojnike; liježu, ne mogu više ustati, gase se, guše kao baklja: „Ne prisjećajte se prošlih stvari i onoga što je bilo. Gle, Ja stvaram novo, ono dolazi, zar ne vidite? Napravit ću put kroz divljinu, pustiti da rijeke poteku kroz pustinju. Hvalit će Me divlje zvijeri, čagljevi i nojevi, jer Ja dajem vodu u divljini, puštam rijeke u pustinji, da napoje Moj izabrani narod; narod koji sam Sebi stvorio kako bi Me slavili. Ali ipak Me nisi zazivao, o, Jakove, omrznuo sam ti, o, Izraele! Nisi doveo svoje ovce za paljenice, nisi Me počastio svojim žrtvama. Nisam te opteretio žrtvama, nisam te umorio kadom. Nisi Mi mirodije kupio za novčiće, nisi Me zadovoljio salom svojih žrtava. No, ti si Me opteretio svojim grijesima; umorio si Me svojim prijestupima. Ja, Ja sam Onaj Koji zbog sebe grijehe oprašta, i neću se prisjećati tvojih grijehova. Opomeni Me, da se sudimo; iznesi svoju parnicu, da dokažeš pravo. Već je tvoj prvi otac griješio, i posrednici su se ogriješili o Mene. Stoga ću skinuti posvetu s knezova svetišta, Jakova ću predati potpunom uništenju, a Izrael postaviti kao ruglo.” „Čujte sad, o, Jakove, slugo Moja, i ti Izraele, koga sam izabrao! Ovako veli Gospod Koji te stvorio, Koji te oblikovao u utrobi i Koji će ti pomoći: Ne plaši se, o, Jakove, slugo Moja, Ješurune, koga sam izabrao. Jer Ja ću izliti vode na žednu zemlju, i pustiti rijeke na suho tlo; izlit ću Svoj duh na tvoje potomke, Moj blagoslov na sve tvoje nasljednike. Oni će cvjetati među zelenilom, kao pašnjaci pokraj voda. Jedan će govoriti: ‘Ja sam Gospodov’, a drugi će zazivati Jakovljevo ime; a treći će zapisati na svojoj ruci: ‘Gospodnji’, i prozvat će sebe Izraelom.” Ovako veli Gospod, kralj Izraela, njegov spasitelj, Gospod nad vojskama: „Ja sam prvi i posljednji; nema boga osim Mene. Ko je poput Mene? Neka kaže! Neka obznani i stane preda Me, jer sam Ja postavio narode drevne. Neka kaže šta će vas snaći, sve što će se desiti. Ne plaši se, ne boj se; zar ti nisam govorio i obznanio od davnina? I ti si Moj svjedok! Ima li Boga osim Mene? Nema stijene; Ja nijednu ne poznam.” Ništavni su svi oni koji izrađuju idole, i nemaju koristi od stvari u kojima uživaju. Njihovi svjedoci ne znaju, ne vide da će biti posramljeni. Ko izmišlja kakvog boga i izrađuje idola koji je beskoristan? Gle, posramit će se svi njegovi pratioci; i zanatlije nisu ništa doli ljudi. Neka se skupe, neka istupe pravo. Bit će zgroženi; zajedno će biti osramoćeni. Kovač uzme alat i radi s njim nad žarom. Kuje i oblikuje svojom snažnom desnicom; potom ogladni, savlada ga umor. Ne pije vodu i malakše. Stolar povuče crtu; označi je mjerilom. Teše je i okružuje, oblikuje lik čovjeka, lijepa čovjeka koji će bdjeti u kući. Obara kedrova stabla, bira čempres ili hrast i pušta da čvrsto izrastu u šumi. Posadi kedrovo stablo i čeka da ga kiša okrijepi. A to postaje ogrjev čovjeku. On uzme dio stabla da se ogrije; zapali vatru i peče hljeb. Također izradi kakvog boga pa mu se moli; učini ga idolom i pada ničice pred njim. Pola spali u ognju, nad drugom polovinom jede meso; ispeče ga i zasiti se. Ogrije se i potom pomisli: „Ugrijao sam se, vidio sam vatru!” A od onoga što je ostalo izradi idola, pada pred njim ničice i moli mu se; moli se i viče: „Spasi me, jer ti si bog moj!” Oni ne znaju, ne prepoznaju, jer im je zaklopio oči da ne bi vidjeli, zatvorio srca da ne bi shvatili. Niko o tome ne razmišlja, nema spoznaje ili znanja da kažu: „Pola sam bacio u vatru, na žaru sam pekao hljeb. Pržio sam meso i jeo. A hoću li ostatak učiniti grozotom? Zar da ničice padam pred komadom drveta?” Hrani se pepelom; zabludjelo srce ga je zaludilo, ne može se izbaviti ili reći: „Ne držim li laž u desnici svojoj?” Prisjećajte se ovih stvari, o, Jakove, i Izraele, jer vi ste Moje sluge. Stvorio sam vas; vi ste sluge Moje. O, Izraele, neću te zaboraviti. Izbrisao sam tvoj grijeh kao oblak, prijestupe tvoje raspršio kao magle; vrati se Meni, jer sam te iskupio. Pjevajte, o, nebesa, jer je Gospod to učinio; vičite, o, provalije zemaljske, zahučite pjesmom, o, planine, i ti, šumo, i sva tvoja stabla! Jer Gospod je iskupio Jakova, i bit će proslavljen u Izraelu. Ovako veli Gospod, spasitelj vaš; Onaj Koji vas je oblikovao u utrobi: „Ja sam Gospod Koji je stvorio sve stvari, Onaj Koji je sam razastro nebesa, Koji je sam zemlju raširio, Koji mrsi znake lažova, Koji vidovnjake čini ludacima, Koji izokreće mudrace, i mudrost njihovu preobražava u glupost. Onaj Koji potvrđuje riječi Svoga sluge, Koji ispunjava naum Svojih glasnika, Koji Jerusalemu veli: ‘Bit ćeš nastanjen!’, a gradovima Judeje: ‘Izgradit će vas, Ja ću podignuti vaše ruševine.’ Koji dubinama poručuje: ‘Budite suhe! Ja ću isušiti vaše rijeke.’ Koji veli za Kira: ‘On je pastir Moj; ispunit će sve Moje naume.’ Koji za Jerusalem govori: ‘Bit ćeš podignut.’ A o hramu veli: ‘Udarit će ti se temelji!’” Ovako Gospod veli Svome pomazaniku, Kiru, njemu čiju sam desnicu prihvatio; da pokori narode pred sobom, da razriješi kraljevske pojaseve, da otvori kapije koje su pred njim, da se ne bi zaklopile: „Poći ću pred tobom, izravnat ću mjesta uzvišena. Polomit ću brončane kapije, presjeći željezne šipke, pružit ću ti blago tame, sve riznice podrobno skrivene, da spoznaš da sam Ja, Gospod, Bog Izraela, Onaj Koji će te pozvati imenom. Pozivam te imenom zbog Svoga sluge Jakova, i Izraela, izabranika Moga. Imenujem te, premda Me ne znaš.” Ja sam Gospod, nema drugoga; nema boga osim Mene; Ja te oblačim, iako Me ne znaš, kako bi narodi spoznali, svi oni od sunčeva izlaska, do onih na zapadu, da nema drugog pored Mene; Ja sam Gospod, drugi ne postoji. Ja stvaram svjetlost i tamu, Ja dajem spokoj i nevolju, Ja sam Gospod Koji čini sve to. Rosite s visina, o nebesa, neka iz oblaka lije pravda; neka se zemlja otvori, da pravda i spasenje daju ploda; neka zemlja učini da izrastu; stvorio sam ih Ja, Gospod. Teško onome koji se spori sa Tvorcem svojim; lonac među zemljanim loncima. Govori li glina onome ko je oblikuje: „Šta to praviš?” ili „Nema ručica?” Teško onome koji ocu kaže: „Šta si začeo?” Ili ženi: „Čime si to zatrudnjela?” Ovako veli Gospod, Svetac Izraelov, Onaj Koji ga je oblikovao: „Pitaj Me za stvari buduće; hoćeš li Mi naređivati šta sa Svojom djecom i djelom ruku ovih? Ja sam stvorio zemlju, oblikovao čovjeka na njoj; Moja ruka je raširila nebesa, Ja sam dao zapovijed nebeskim četama. Ja sam ga podigao u pravdi, i poravnat ću sve staze njegove; podignut će Moj grad, osloboditi izbjeglice Moje; i neće to učiniti za otkup ili nagradu.” Tako veli Gospod nad vojskama. Ovako veli Gospod: „Egipatsko bogatstvo, roba iz Kuša, i Sabejci, kršni muževi; sve će ovo doći tebi i biti tvoje. Slijedit će te, doći će i pasti pred tobom u okovima. Molit će te, govoreći: ‘Doista je Bog u tebi, i nema drugoga, nema boga osim Njega!’” Doista, Ti si Bog Koji se skriva, o, Bože Izraela, Spasitelju. Svi su posramljeni i zbunjeni, oni što idole izrađuju odlaze smeteni. Ali Gospod je spasio Izrael spasenjem vječnim; neće te osramotiti ili smesti na vijeke vijekova. Jer ovako veli Gospod, Bog, Koji je stvorio nebesa, Koji je oblikovao zemlju; utemeljio ju je, nije je stvorio praznu, već da na njoj cvjeta život: „Ja sam Gospod, nema drugoga. Nisam govorio u tajnosti, u zemlji tame; nisam Jakovljevim potomcima poručio: ‘Uzalud Me tražite!’ Ja, Gospod, velim istinu; govorim ono što je pravo. Skupite se i dođite; zajedno priđite, o, vi, preživjeli iz svih naroda! Oni su neznalice, svi oni koji nose drvene idole, koji se i dalje mole bogu koji ih nije kadar spasiti. Iznesite svoj slučaj; neka zajedno vijećaju! Ko je ovo kazao u davno? Ko je to obznanio u danima starine? Zar to nisam bio Ja, Gospod? Nema boga osim Mene, Boga pravednog i spasitelja; nema drugoga. Okrenite se Meni i budite spašeni, svi vi, iz svih krajeva zemaljskih! Jer Ja sam Bog i nema drugoga. Zakleo sam se sobom govoreći: ‘Preda Mnom će kleknuti svako koljeno, svaki jezik će se posvetiti Meni.’ ‘Samo je u Gospoda snaga i pravda’, tako će govoriti o Meni. ‘Njemu će svi prići i biti posramljeni svi oni koji su se digli na Njega.’” U Gospodu će se opravdati svi potomci Izraelovi i kroz Njega će se proslaviti. Bel pade; Nebo propade, njihovi likovi se tovare na marvu tegleću; te stvari koje nosite, vuku umorne zvijeri. Oni posrću; zajedno se klanjaju, ne mogu spasiti tovara, i tako svi odlaze u ropstvo. „Čuj, Jakovljev dome, svi vi preostali iz doma Izraelova, koje sam ponio prije vašeg rođenja, koje sam uzeo iz krila majčina; čak i u starosti ostajem Onaj, nosit ću vas i dok kose sijede; ono što sam napravio, to ću i ponijeti, ono što nosim, to ću i spasiti. S kim ćete Me tad upoređivati, s kim izjednačiti, s kim ćete Me ravnati da budemo isti? Oni koji obilno sipaju zlato iz kese, koji mjere srebro na mjerilima; pa uposle zlatara, i on im od toga izradi boga, a ovi padaju ničice i mole se! Podižu ga na ramena, nose uokolo, postave ga na svoje mjesto i on ostaje tamo; ne može se pomjeriti. A ako mu ko zavapi, on ne odgovara; ne može ga spasiti. Prisjetite se ovoga i čvrsto stanite, dozovite to u mislima, o, grešnici, i sjetiti se davnih stvari; jer Ja sam Bog i nema drugoga, Ja sam Bog i nema sličnoga, objavljujem kraj s početka, i od davnina stvari još neispunjene, govoreći: ‘Ostat će Moj naum, i ispunit će se sve rečeno.’ Pozivam grabljivicu s istoka, čovjeka Moga nauma izdaleka; kazao sam – i tako će biti, naumio sam – i tako će se desiti. Čujte vi tvrdih srca, vi koji ste daleko od pravde, Ja ću približiti Svoju pravdu; nije daleko, Moje spasenje neće kasniti. U Sion ću položit spasenje Svoje, za Izrael, slavu Moju.” Dođi, sjedi u prašinu, o, kćeri i djevice babilonska; sjedni na zemlju bez prijestolja, kćeri Kaldejaca! Jer neće te više zvati nježnom i blagom. Uzmi mlin i melji brašno, skini veo, svuci haljinu, otkrij noge i pođi kroz rijeku. Otkrit će se golotinja tvoja, i tvoja sramota će biti očita. Osvetit ću se, i neću nikoga poštedjeti. Spasitelj naš, ime Mu je Bog nad vojskama, Svetac Izraelov. Sjedi u tišini, pođi u mrak, o, kćeri Kaldejaca; jer više te neće zvati gospodaricom kraljevstava. Srdio sam se na Svoj narod, odbacio sam Svoje naslijeđe, dao ga u vaše ruke. A vi im niste pokazali milosti, i starcima ste nametnuli težak jaram. Mislila si: „Ostat ću tvoja gospodarica dovijeka”, ali nisi te stvari uzela k srcu, nisi mislila na vlastiti kraj. Zato čuj ovo, ljubiteljice naslada, koja sjediš sigurno, koja pomišljaš u svome srcu: „Nema mi ravne. Neću sjediti kao udovica, neću spoznati kako je izgubiti dijete.” Snaći ćete ove dvije stvari, u jednome trenu i danu; gubitak djece i udovištvo, sve će te stići u punoj mjeri, unatoč tvojim vradžbinama i velikoj sili tvojih prokletinja. Osjećala si se sigurno u svojoj pokvarenosti, mislila si: „Niko me ne vidi”; ali zabludjela si zbog mudrosti i znanja svoga. Govorila si srcu svome: „Nema mi ravne.” Ali snaći će te zlo, a nećeš biti kadra da ga očaraš i odvratiš, na tebe će pasti nevolja, i nećeš se moći iskupiti, propast će te snaći iznenada, a o njoj nećeš ni slutiti. Stani pravo u svojim čaranjima i prokletstvima, kojima si se bavila od mladosti svoje; možda ćeš uspjeti, možda ćeš uplašiti. Umorna si od silnih vijećanja, neka istupe i neka te spase, oni koji dijele nebesa, koji zure u zvijezde, i koji ti obznanjuju budućnost kad je mjesec mlađak. Gle, oni su kao slama, i vatra ih guta; ne mogu se spasiti od silne vatre. Nije ovo ugljevlje za ogrjev, nije vatra kraj koje se sjedi! Takvi su i oni s kojima si radila, svi oni s kojima si surađivala od mladosti svoje; lutaju, svaki svojim putem, nema nikoga ko bi te mogao spasiti. Čuj ovo, dome Jakovljev, ti kojega zovu imenom Izrael, koji si potekao s voda judejskih, koji se kuneš u ime Gospodnje i ispovijedaš Bogu Izraelovu ali ne u istini i pravdi. Jer su sebe prozvali po svetom gradu, i oslanjaju se na Bogu Izraelova, ime Mu je Gospod nad četama. „Ranije stvari sam od davnina objavio; proistekle su iz usta Mojih i Ja sam ih obznanio, potom sam ih odjednom izvršio, i tako se desiše. Budući da znam da ste tvrdoglavi, da vam je vrat žila željezna, a čelo mjed, objavio sam vam još davno prije no što će vas snaći, da ne biste kazali: ‘To učini moj idol, liveni i tesani lik moj zapovijedi ovako.’ Čuli ste; a sada gledajte! Nećete li sada priznati? Od danas vam objavljujem stvari nove, skrivene, koje do sada ne poznavaste. Stvorene su sada, a ne u davnini; niste prije mogli čuti za njih, da ne biste kazali: ‘Gle, znali smo to!’ Nikada niste čuli, niste znali, uši su vaše zaklopljene od davnina. Jer sam znao da ćete sigurno biti nevjerni i da ste otpadnici još od majčina krila. Odlažem gnjev zbog imena Svoga, zbog slave Svoje ga zauzdavam, da vas ne bih posve odbacio. Gle, pročistio sam vas, ali ne kao srebro; kušao sam vas u peći nevolje. Zbog sebe, doista, zbog sebe to činim, jer kako bi se oskrnavilo Moje ime? Svoju slavu neću dijeliti s drugim.” „Čujte, o Jakove, i Izraele, vi koje sam pozvao! Ja sam On; Ja sam prvi i posljednji. Moja ruka je udarila temelje zemlji, desnica Moja je razastrla nebesa; kad ih pozovem svi će tamo zajedno stajati. Skupite se svi i slušajte! Ko je među njima objavio ove stvari? Gospod ga ljubi; izvršit će svoju dužnost u Babilonu, a desnicu će podignuti protiv Kaldejaca. Ja, Ja sam govorio i pozvao; Ja sam ga donio i on će cvjetati na svome putu. Priđite i čujte ovo: od početka nisam govorio u tajnama, tu sam, otkad se sve ovo desilo, a sad me poslao Gospod Bog sa Svojim duhom.” Ovako veli Gospod, Spasitelj vaš, Svetac Izraelov: „Ja sam Gospod, Bog vaš, Koji vaš uči korisnome, Koji vas vodi putem kojim vam valja poći. Ah, da ste slušali Moje zapovijedi! Onda bi vaš mir bio poput rijeka, pravda vaša kao valovi morski, potomci kao pijesak na pučini, a nasljednici kao njegova zrna; njihovo ime nikada ne bi nestalo, nikada ne bi iščezlo preda mnom.” Krenite iz Babilona, bježite iz Kaldeje! Sve ovo obznanite kličući radosno, neka stigne do krajeva zemlje; vičite: „Gospod je spasio Svoga slugu Jakova!” Nisu žeđali dok ih je vodio kroz pustinju; dao je da voda poteče iz stijene, raspolovio je stijenu i vode su potekle. „Nema mira opakima”, tako veli Gospod. Čujte, o, obale, pazite, vi narodi daleki. Gospod me pozvao iz majčina krila, prozvao me po tijelu majke moje. Usta mi je naoštrio kao mač; skrivao me u sjenci svoje ruke; izradio me poput oštre strijele, i sakrio u svoj tobolac. Kazao mi je: „Ti si Moj sluga, Izrael, i kroz tebe ću se proslaviti!” Ali ja odvratih: „Uzalud sam se trudio; snagu sam svoju istrošio za ništavilo i privid; ali doista je moje pravo u Gospoda, i plaća moja kod Boga.” A sad Gospod veli, Onaj Koji me stvorio od majčina krila da Mu služim, da Mu vratim Jakova; i da se Izrael skupi Njemu – jer ja sam počašćen u očima Gospodnjim i Bog postade snaga moja – On kaza: „Premalo je da Mi budeš sluga, da podigneš plemena Jakovljeva, stoga ću te učiniti svjetlom narodima, da Moje spasenje stigne u sve krajeve zemlje!” Ovako veli Gospod, Spasitelj Izraelov i njegov Svetac, prezrenom, gadu naroda, sluzi kraljeva: „Kraljevi će vidjeti, dići će se, knezovi će pasti ničice, sve zbog Gospoda Koji je vjeran, Sveca Izraelova Koji je izabrao vas.” Ovako veli Gospod: „Uslišao sam te u vrijeme milosti; pomogao sam ti na dan spasenja. Čuvat ću te i dati kao zavjet narodima, da učvrstim zemlju, da podijelim opustjelo naslijeđe, vičući sužnjevima: ‘Izađite!’, govoreći onima u tami: ‘Dođite na svjetlo!’ Pasti će kraj puteva; pašu svoju će naći na golim vrhovima. Neće gladovati i žeđati, neće ih tući ni oluja niti sunce, jer vodit će ih Onaj Koji im se smilovao, i dovesti do izvora voda. Sve ću gore načiniti putevima, a uzdignut će se staze moje. Gle, doći će izdaleka, ovi sa sjevera, a ovi sa zapada, a treći iz zemlje Sinima!” Radosno pjevajte, o, nebesa, slavi, o, zemljo; podvikujte, gore, zapjevajte pjesmu svoju! Jer Gospod je utješio narod Svoj, smilovat će se jadnicima. Ali Sion kaza: „Gospod me ostavio, moj me gospodar zaboravio.” „Može li majka zaboraviti dijete koje doji, da ne suosjeća s sinom utrobe svoje? Čak i takve mogu zaboraviti, ali Ja neću zaboraviti vas. Gle, urezao sam vas na dlanovima svojim; zidine vaše su stalno preda mnom. Tvoji graditelji žure; uništitelji tvoji i oni koji su te razarali odlaze od tebe. Podignite oči i gledajte oko sebe; svi se skupljaju, svi dolaze vama.” „Tako mi života moga”, tako veli Gospod, „nosit ćete ih kao nakit; okititi sebe kao mlada. Doista će vaše razvaline, pustoši i zemlja napuštena biti premala za sve tvoje stanovnike, a oni koji su vas zatirali će ostati daleko. A sinovi koje ti nekad oteše vikat će: ‘Ovo mjesto je premalo za me; napravite mjesta da se nastanim.’ A ti ćeš reći u svome srcu: ‘Ko mi je ove rodio? Bila sam bez djece i nerotkinja, odbačena i otjerana, a ko je podigao njih? Gle, bila sam sama, a odakle dođoše ovi?’” Ovako veli Gospod: „Gle, podignut ću Svoju ruku narodima, znamenje Svoje ljudima, i oni će donijeti sinove vaše u svojim naručjima, a kćeri na ramenima. Vaši će čuvari biti kraljevi, a kraljice dojilje vaše. Klanjat će vam se licem do zemlje, i cjelivati prašinu pod vašim nogama. Onda ćete spoznati da sam Ja Gospod, oni koji na Me čekaju neće biti osramoćeni.” Može li se plijen oteti jakome; mogu li se izbaviti sužnjevi silnika? Jer ovako veli Gospod: „Uzet će se i sužnjevi silnika, a i plijen jakoga će biti izbavljen, jer Ja ću se boriti protiv onih koji se bore s vama, i spasit ću vašu djecu. Dat ću da tlačitelji vaši žderu vlastito meso, a opit će se vlastitom krvlju kao vinom. A onda će sve živo spoznati da sam Ja Gospod, Spasitelj vaš, Izbavitelj, Silnik Jakovljev.” Ovako veli Gospod: „Gdje je otpusni list vaše majke, kojim sam je otpustio? Ili kojem sam vas od mojih vjerovnika prodao? Gle, vaši grijesi su prodani, a zbog nevjere sam otpustio vašu majku. Zašto nije nikoga bilo kad Ja dođoh? Zašto niko nije odgovarao kada sam zvao? Da li je to kratka desnica Moja, da njome ne mogu iskupljivati? Nemam li moći da spasim? Gle, Svojim ukorom isušim mora, rijeke pretvaram u pustinje, a uginule ribe smrde na suhom dok umiru od žeđi. Nebesa ogrćem tamom, zagrćem ih pokajničkim haljinama.” Gospod Bog mi je dao jezik učenjaka, da riječima podižem one posrnule. Budi me svakoga jutra, razbudi uho moje, da čuje poput onih učenih. Gospod Bog je otvorio moje uho, nisam bio odmetnik, nisam se vraćao nazad. Postavljao sam leđa onima koji tuku, okretao obraz onima koji čupaju bradu, nisam se krio od pljuvanja i sramote. Ali Gospod Bog me pomaže; stoga nisam ponižen, zato sam svoje lice otvrdnuo kao kremen, i znam da neću biti postiđen. Blizak mi je Onaj Koji iskupljuje, ko će se sporiti sa Mnom? Dajte da zajedno ustanemo. Ko mi je neprijatelj? Neka priđe! Gle, Gospod Bog mi pomaže, ko će me proglasiti krivcem? Gle, svi oni će izblijediti kao haljine; rastočit će ih moljci. Ko se među vama plaši Gospoda i pokorava glasu sluge Njegovoga? Neka se onaj koji korača u tami i ne pozna svjetlost osloni na ime Gospodnje, i Boga svoga. Gle, svi vi koji ložite vatru, i tako mi baklji koje ste raspalili! Ovo ćete primiti iz mojih ruku, leći ćete u mukama. „Čujte, svi vi koji težite pravdi, vi koji tražite Gospoda. Pogledajte u stijenu iz koje ste isklesani, u kamenolom iz kojeg ste izvađeni; Pogledajte u Abrahama, oca vašeg, Saru koja vas je rodila, jer on nije bio ništa doli jedan kad sam ga pozvao da ga blagoslovim i umnožim.” Jer Gospod tješi Sion; utjeha je svim opustjelim mjestima, a divljinu čini poput Edena, pustinje njene kao Gospodnji vrt, slavu i spokoj će naći tu, hvalu i milozvučni glas. „Poslušaj Me, narode Moj, priklonite uho, zemljaci; jer od Mene će poteći zakon, i pravdu ću Svoju postaviti kao svjetlost narodima. Bliži se Moja pravda, Moje spasenje kreće i Moje ruke će presuditi narodima; obale Mi se nadaju, i čekaju na Moju desnicu. Dignite oči nebesima, pogledajte u zemlju ispod vas; jer nebesa nestaju poput dima, a zemlja će se rastočiti kao haljine, a oni koji žive na njoj umrijet će kao mušice. Ali Moje spasenje je vječito, neće se obeshrabriti pravda Moja. Poslušajte Me, svi vi koji znate pravdu, u čijim srcima počiva Moj zakon, ne bojte se ljudske osude, ne marite za njihove uvrede. Jer njih će moljac pojesti kao haljine, a crv će ih jesti kao vunu; ali pravda Moja ostaje dovijeka i spasenje Moje pokoljenjima svim.” Probudi se, probudi, okrijepi silom, o, desnice Gospodnja, razbudi se kao u danima starim, u pokoljenjima davnim. Zar ne bješe ona, koja iskasapi Rahaba, koja probode zmaja? Nisi li ti isušila more, vode duboke i tamne, koja prokrči put kroz more da prođu oni iskupljeni? Vratit će se Gospodnji otkupljenici, stići će u Sion s pjesmom; na čelima će nositi vječnu radost, sreća i blagost će biti njihova, a nestat će tuga i nevolja. „Ja, Ja sam Onaj Koji te tješi; ko si ti da se plašiš ljudskoga sina koji je smrtan, čovječijeg sina koji je sazdan kao travka; Zar si zaboravio Gospoda, svoga Tvorca, Koji je razastro nebesa i udario temelje zemlji, da se jednako plašiš svakoga dana zbog gnjeva tlačitelja tvoga, kada krene razarati? A gdje je gnjev toga tlačitelja? Brzo će biti otpušten potlačeni; neće umrijeti i neće dopasti jame, i neće mu manjkati hljeba. Ja sam Gospod, Bog tvoj, Koji potiče more i valove da huče – Gospod nad vojskama je Njegovo ime. Riječi Svoje sam položio u tvoja usta, zaštitio te sjenkom dlana Svoga, učvršćujući nebesa, udarajući temelje zemlje, vičući Sionu: ‘Vi ste narod Moj!’” Probudi se, ustaj, stani na noge, o, Jerusaleme, ti koji si iz ruke Gospodnje popio času gnjeva Njegova; koji ste iskapili čašu, do kraja. Nema nikoga ko bi te poveo, od svih sinova koje si rodio, nema nijednog ko bi te uzeo za ruku među svim sinovima koje si odgojio. Snađoše te ove stvari – ko će te utješiti? Razaranje, uništenje, glad i mač; Ko će te utješiti? Posrnuli su sinovi tvoji, leže na vrhu ulica, kao košuta uhvaćena u zamci; ispunjeni su gnjevom Gospoda, karanjem Boga tvoga. Stoga čujte, vi nesretnici, vi koji ste opijene, a ne okusiste vina; Ovako veli gospodar vaš, Gospod, Bog Koji zastupa parnicu naroda vašeg: „Gle, uzeo sam vam iz ruke času koja opija; nećete više piti iz čaše gnjeva Moga. Dat ću je u ruke mučiteljima vašim, onima koji vam rekoše: ‘Kleknite da prođemo!’ a vi izravnaste leđa s tlom, i postadoste poput ceste kojom prođoše.” Probudi se, probudi, okrijepi se snagom svojom, o Sione; navuci svoje divne haljine, Jerusaleme, sveti grade; jer neće više u tebe zalaziti neobrezani i nečisti. Stresi sa sebe prašinu i ustani; budi zapečaćen, o, Jerusaleme, skini okove sa svoga vrata, o, zarobljena kćeri sionska. Jer ovako veli Gospod: „Prodadoste se nizašto, zato će vas i iskupiti bez novca.” Jer ovako kaza Gospod Bog: „Moj narod najprije ode u Egipat da tamo borave kao stranci, a Asirci su ih tlačili bez razloga. A sada – tako veli Gospod – šta Mi je još ovdje činiti? Vidim da narod odvode badava, a njihovi vladari jauču – tako nastavi Gospod – a ime Mi je i dalje prezreno svakoga dana. Stoga će na onaj dan znati da sam Ja Taj Koji govori: evo Me!” Kako li su divna stopala na gorama, stopala onoga koji donosi radosne vijesti, koji objavljuje spasenje, i koji Sionu poručuju: „Bog vaš vlada!” Glas stražara tvojih – oni dižu glas svoj; zajedno radosno pjevaju, jer okom u oko vide povratak Gospodnji u Sion. Zapjevajte zajedno, o, opustjela mjesta Jerusalema, jer Gospod je utješio narod Svoj. Gospod je pokazao Svoju svetu ruku, na oči naroda svih, jer svi krajevi zemaljski će vidjeti spasenje koje daje naš Bog. Odlazite, otiđite odatle, nemojte doticati nečiste stvari; Iziđite iz njihova mjesta; očistite se, svi vi koji nosite Gospodnje sudove. Jer nećete se žuriti, nećete bježati, Gospod će ići pred vama, a Bog Izraelov će vam biti zalaznica. Gle, sluga Moj će mudro postupati; bit će uzvišen, štovan i proslavljen. Onako kako se mnogi zaprepastiše tobom – jer Njegov lik bijaše tako nagrđen, mimo svakoga čovjeka, stas Njegov toliko različit, nimalo sličan sinovima čovječijim – tako će začuditi narode mnoge; kraljevi će zašutjeti zbog Njega, jer vide ono što im nije rečeno, a razumjet će ono što im nije objašnjeno. Ko vjeruje u ono što je čuo od nas? Kome se pokazala desnica Gospodnja? Jer izrastao je pred Njim kao mladica, kao korijen iz suhe zemlje; nije imao obličja i slave da ga gledamo, nikakve ljepote, da mu se divimo. Bio je prezren i ljudi su ga odbacili; čovjek snužden, kome je znana nevolja, jedan pred kojima ljudi kriju lice; bio je prezren, a mi ga nismo štovali. Doista je nosio naše nevolje, i vukao tugu našu, a ipak smo ga smatrali posrnulim, u nevolji, pod Božijim udarcima. No, on je proboden zbog naših grijeha. On je smrvljen zbog naših prijestupa. Na njemu je završila kazna koja nama dade mir, i mi smo iscijeljeni njegovim ranama. Svi mi smo zalutali kao ovce; svako od nas se okrenuo svom putu; ali Gospod na njega položi, grijehe svih nas. Bio je potlačen i smeten, ali ipak nije otvorio svojih usta, kao janje koje odvode na klanje, kao ovca, nijema pred onim koji je striže; tako ne progovori. Uze ga tlačenje i presuda; a što se tiče njegova pokoljenja: ko se osvrnuo kad je uzet iz zemlje živih, kad je stradao za grijehe naroda moga? Odrediše mu grob uz opake, ali bi s bogatašem u smrti, i sve to premda ne učini nasilje, ne bijaše lažljivosti u ustima njegovim. No, ipak ga je smrvio Gospod, On ga dade u nevolje, kad žrtvova dušu za grijehe; On će vidjeti svoje potomke, oni će produžiti dane njegove; Gospodnja volja će se ispuniti na dlanu njegovome. Progledat će iz muka duše svoje, i biti zadovoljen; jer Pravednik, sluga Moj, će znanjem svojim učiniti da mnoge ubrojim među pravednike, ali On će podnijeti muke. Zato ću mu dati dio među velikima, a dijelit će plijen sa snažnima, jer je dušu svoju izlio u smrt, i bio ubrojen među grešnike; a ipak, nosio je grijehe mnogih, i molio se za zločince. „Pjevaj, nerotkinjo, ti što nisi rađala; zapjevaj glasno i podvikuj, ti koja ne znaš muke porođajne! Jer više će biti djece od neudatih, nego od žene udate!” Tako veli Gospod. „Proširite svoj šator, rastegnite zavjese vaših domova; ne zauzdavajte se, raširite užad i udarajte kolce. Jer proširit ćete se i desno i lijevo, potomci vaši će vladati narodima i naseliti puste gradove. Ne bojte se, nećete biti posramljeni; ne zbunjujte se, nećete se obeščastiti, jer zaboravit ćete na sramotu mladosti vaše, i nećete se sjećati prijekora vašeg udovištva. Jer Tvorac vaš vam je muž, ime mu je Gospod nad vojskama; Svetac Izraelov je vaš spasitelj, zovu ga Bog zemlje cijele. Jer Gospod vas je pozvao, kao ženu ostavljenu i smetenu, kao djevojku kada je otpuštena;” tako veli Gospod. „Nakratko sam vas ostavio, ali sabrat ću vas s velikom milošću. Na tren sam skrio lice svoje u srdžbi groznoj, ali smilovat ću vam se ljubavlju vječitom.” Tako veli Gospod, spasitelj vaš. „Ovo doba mi je kao Noino; onako kako sam se zakleo da Noine vode više neće snaći zemlju, tako se kunem i vama, da se neću srditi na vas i da vas neću kažnjavati. Jer planine se mogu pomjeriti, i gore nestati ali Moja ljubav postojana vas neće ostaviti, i neće nestati Moj savez mira.” Tako veli Gospod Koji vam se smilovao. „O, ti koji si smeten, izvrtan olujama i neutješen, gle, postavit ću kamenje tvoje na mramoru porfirnom, a temelj ću ti udariti safirima. Vrhove tvoje ću izraditi od rubina, a kapije od kristala, sve zidine tvoje od dragog kamenja. Svu djecu vašu će podučavati Gospod, i uživat će u golemom miru. Bit ćeš utemeljen u pravdi, daleko ćeš biti od tlačitelja, jer se nećeš plašiti; i od strahote, jer ti neće prilaziti. Ako ko zametne svađu, ne dolazi od Mene, i kod god se s tobom spori, pasti će zarad tebe. Gle, Ja sam stvorio kovača, koji puše u žeravice, koji kuje oružje za rabotu bojnu. Tako sam stvorio i razoritelja da razara; neće imati uspjeha nijedno oružje koje je protiv vas domišljeno, i pokazat ćeš krivim svaki jezik koji se uzdigne u osudi protiv vas. To je baština Gospodnjih sluga, i blagoslov njihov od Mene”, tako veli Gospod. „Dođite svi koji ste žedni, priđite vodama; a i vi koji nemate novaca, dođite, kupujte i jedite! Dođite, kupite vina i mlijeka, bez novca i bez cijene. Zašto trošite na ono što nije hljeb, i radite za ono što vas ne zadovoljava? Dobro Me počujte, i jedite ono što je dobro, uživajte u hrani bogatoj. Priklonite uho i priđite Meni; čujte, da vam duša živi, a Ja ću s vama sklopiti Savez vječiti, Moju postojanu, sigurnu ljubav za Davida. Gle, postavio sam ga kao svjedoka narodima, kao vođu i zapovjednika ljudima. Pozvat ćete narod koji ne poznajete, a narod koji ne zna za vas će hrliti vama; sve to zbog Gospoda, Boga vašeg, Sveca Izraelova; On vas je proslavio. Tražite Gospoda dok Ga možete naći, zovite Ga dok je blizu; dajte da se zločinac okani svojih staza i čovjek grešan misli svojih i neka se vrate Gospodu, da im se smiluje, Bogu našem, jer On će ih darežljivo pomilovati. Jer Moje misli nisu vaše, niti su putevi vaši slični Mojima, tako veli Gospod. Jer onoliko koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su staze Moje više i misli Moje uzdignute iznad vaših. Jer kako snijeg i kiša dolaze s neba, kako se ne vraćaju već natapaju zemlju, da bi rađala i cvjetala, dajući sjeme sijaču i hljeb onome koji jede, takva će bit i riječ iz Mojih usta, neće Mi se vratiti prazna, ispunit će ono što sam naumio, i uspjeti u onome za što sam je poslao. Jer krenut ćete radosni, i povest će vas u miru; planine i gore će zapjevati pred vama, a sva stabla će zapljeskati. Umjesto trnja će izrasti čempres, umjesto koprive mirta; to će biti u slavu Gospodu, vječito znamenje koje neće nikada iščeznuti.” Ovako veli Gospod: „Čuvajte pravdu i pošteno postupajte, jer uskoro će doći Moje spasenje, i otkrit će se pravednost Moja. Blago onome ko čini tako, i sin čovječiji koji se ovoga drži, koji poštuje subotu i koji je ne skrnavi, i rukama svojim ne čini nikakvo zlo.” Ne dajte da stranac koji je prionuo uz Gospoda kaže: „Gospod će me zasigurno odvojiti od naroda Svoga”; i ne dajte da uškopljenik govori: „Gle, ja sam osušeno stablo.” Jer Gospod kaza ovako: „Uškopljeniku koji poštuje subotu Moju, koji bira one stvari koje su Mi mile, koji se čvrsto drži Moga Saveza, tom čovjeku ću u Svome domu i među zidinama Svojim dati spomenik i ime bolje od sinova i kćeri; dat ću mu ime vječito koje neće iščeznuti. A stranci koji prionu uz Gospoda, da Ga služe, da ljube ime Gospodnje, da budu sluge Njegove, sve one koji se drže subote i koji je ne skrnave, sve koji se drže moga Saveza; sve ću ih dovesti do Svoje svete gore, i dat ću da se vesele u domu molitve, za narode sve.” Gospod Bog, koji okupljuje izbjeglice Izraela, veli: „I druge ću sabrati uz njih, pored svih koji su se skupili.” O, zvijeri poljske, dođite da žderete, sve zvijeri po šumama. Njegovi stražari su slijepci, neznalice su, nijemi psi koji ne mogu lajati; sanjaju, leže, vole drijemati. Proždrljivi psi nezasitni; pastiri koji nemaju razuma, svi oni su se okrenuli putevima svojim, svaki za zaradom svojom; sve do jednoga! „Hajdemo”, tako vele, „ponesimo vina i žestoka pića; a sutra će biti dan kao današnji, sjajan preko svake mjere!” Pravednik mre, a niko ne mari; vjernike odvode, a niko ne razumije. Jer pravednika odvode u zlobi, ali on završava u miru; svi oni koji hode u pravdi svojoj, počivaju na vlastitim ležajevima. No, priđite vi, sinovi vještica, potomci razvratnika i bludnica. Koga ismijavate? Na koga otvarate usta i plazite jezike? Zar niste potomci grešnosti, sinovi zlobe, vi koji izgarate od strasti među hrastovima, ispod svakog stabla zelenog; koji koljete djecu u dolinama, i u raspuklinama stijena? Baština vaša je među ravnim kamenjem dolinskim; to, to je vaše naslijeđe, u njihovu čast ste prolijevali ljevanice, i donosili žrtvu žita. Da li da Me to smiri? Postavili ste ležaj na visokoj i strmoj gori, odlazili gore da prinosite žrtve; udarili ste svoj spomenik iza vrata i preko praga, jer otkrili ste svoj ležaj ostavljajući Mene. Popeli ste se do njega, široko ga spremili, i sami savez s njima sklopili; ljubili ste krevet svoj, i gledali u golotinju. Odlazili ste kralju i širili miomirise svoje; slali ste svoje poklisare daleko, čak i dolje u carstvo mrtvih. Umorili ste se dugo putujući, ali niste viknuli: „Beskorisno je”, našli ste novu okrjepu životu svome, tako da niste posrtali. Koga ste se plašili i ko vas je zgrozio, da lagaste tako, da Me se ne sjetiste, i da sve to ne uzeste srcu? Zar se nisam držao mira Svoga dugo, zar Me se ne plašite? Ja ću obznaniti pravdu vašu i djela, ali neće vam biti od koristi. Neka vas spasi skupina idola vaših kad budete kukali! Vjetar će ih sve raznijeti, dašak će ih odnijeti. A zemlju će posjedovati oni kojima sam Ja utočište, i oni će baštiniti Moju svetu goru. A bit će rečeno ovako: „Gradite, dižite, spremajte put, sa staze naroda Moga uklonite prepreku svaku.” Jer ovako veli Onaj Koji je proslavljen i uzvišen, Onaj Koji bdije u vječnostima čije je ime sveto: „Ja bdijem na uzvišenom i svetom mjestu, ali i kod poniznog i skrušenog, da okrijepim duh smeteni, i da osnažim skromno srce. Neću parničiti dovijeka i neću se zauvijek srditi; jer slabašni su duhovi preda Mnom, i sav dašak životni koji stvorih. Srdio sam se zbog grešnosti dobiti njegove nepravedne, ali on se pokaja na stazi srca svoga. Poznam staze njegove, ali ću ga izliječiti; povest ću ga i utješiti, njega i one tužne, stvarajući tako plod usana njegovih.” „Mir, mir nadaleko i naširoko”, tako veli Gospod, „izliječit ću ga. Ali zločinci su kao nemirno more, ne mogu se primiriti, vode njihove šume i blate. Nema mira opakima!” Tako veli moj Bog. Glasno vičite, ne ustežite se, dižite glas kao iz roga; narodu Mome objavite zlodjela, domu Jakovljevu grijehe njegove. A ipak Me traže dana svakog, raduju se na stazama Mojim, kao da su narod pravedan, i kao da nisu odbacili presudu Boga svoga; od Mene traže sudove pravedne, a bliskost Bogu im je užitak. „Zašto smo postili, a Ti to ne vidje? Skrušili smo se, a Ti to ne primijeti?” Gle, u dan posta tražite užitak vlastiti, i tlačite sve svoje najamnike. Gle, vi samo postite da bi se tukli i svađali; da udarate pesnicom opakom. Kroz post kao vaš, nećete učiniti da vas čujem u visini. Da li je to post koji sam za vas odabrao, dan u kojem vam se naređuje skromnost? Da glavu objesite kao sita, a da pod sobom prostrete kostrijet i pepeo? Hoćete li to zvati postom, i danom koji je mio Gospodu? Zar nije ovo post koji sam dao: da se oslobodite okova opakosti, da skinete breme, da potlačene otpustite, i da slomite svaki jaram? Da dijelite hljeb sa siromasima, da beskućnika i jadnika uvedete u kuću; kad vidite čovjeka nagog, da ga pokrijete, a ne da izbjegavate vlastitog brata? Tada će svjetlost vaša zasjati kao zora, i iscjeljenje vaše će hitro doći, vaša pravda će koračati pred vama, a Gospodnja slava će vam biti zalaznica. Tad ćete vapiti, a Bog će vas uslišati, jaukat ćete, a On će odgovoriti: „Tu sam.” Sve ovo ako ne budete tlačili, prstom kudili i pokazivali i govorili opakosti. Ako srce date siromahu, i nahranite jadnika, tad će vaša svjetlost zasjati u tami, a mrak će vaš biti kao podne. A Gospod će te postojano voditi, da te zasiti u poharanim mjestima, da ojača kosti tvoje; bit ćeš kao vrt zaliven, kao izvor voda nepresušnih. Podignut će vaše drevne ruševine; izgradit ćete temelje silnim pokoljenjima; zvat će vas zidarima prodora, obnoviteljima ulica u kojima stanujete. „Ako zauzdaš nogu svoju Subotom da na Moj sveti dan ne činiš ono što ti je volja, ako Subotu prozoveš dobrom, i sveti dan Gospodnji časnim; ako ga budeš štovao, ne hrleći za vlastitim poslom, tražeći uživanje ili brbljajući, onda ćeš se radovati u Gospodu, i učinit ću da jašeš po vrhovima zemlje. Nahranit ću te baštinom Jakova, oca tvoga.” Tako rekoše usta Gospodnja. Gle, Gospodnja ruka nije kratka, da ne može spasiti; uho Gospodnje nije gluho, da ne može čuti; no, grijesi vaši otvoriše provaliju, između vas i Boga vašeg, i zločinstva vaša sakriše lice Njegovo, da Ga ne ugledate, i da vas ne čuje. Jer vaše ruke su oskrnavljenje, krvave, prsti vaši obeščašćeni grijehom; usnama ste lagali, a jezikom govorili opako. Niko ne traži sud pravedno, niko se u pravdi ne parniči; oslanjaju se na ništavne izjave, lažu, domišljaju nevolju i rađaju grijeh. Nose gujina jaja, pletu paukove mreže, onaj koji jede njihova jaja umire, a zgnječi li se jedno izleže se guja. Njihove mreže neće uplesti u halje, muževi se neće pokrivati onim što izrade. Djela njihova su rabota grešna, a u njihovim rukama je nasilništvo. Noge im trče ka zlu, hitro prolijevaju krv nevinu; misli njihove su grešne, njihove staze su pustošenje i razaranje. Oni ne znaju staze mira, nema pravde na njihovim putevima; krivudave su ceste njihove, ko krene njima, ne pozna mira. Stoga nam je i pravda daleka, i poštenje nije u nama; nadamo se svjetlu, kad gle, mrak, hoćemo bjelinu, kad ono, tama. Pipamo zid kao slijepci, dodirujemo kao oni što nemaju očiju, posrćemo u podne kao da je sumrak; mi smo poput mrtvaca među ljudima živahnim. Svi ričemo kao medvjedi, gučemo kao golubice, nadamo se pravdi, a ono ništavilo, hoćemo spasenje, ali je daleko. Jer pred Tobom se umnožiše grijesi naši, naši zločini govore protiv nas; prijestupi nas prate, i svjesni smo opakosti naših; griješili smo, odbacivali Gospoda, okretali leđa našem Bogu, govorili oholo i uzdizali se, smišljali u srcu laži, i otvoreno ih izgovarali. Pravda se okrenula od nas, a poštenje nam je daleko, jer istina je posrnula na trgovima, a pravičnost ne može ući. Malo je istine, a onaj koji odstupi od zla postaje plijen. Gospod sve vidi i nije Mu milo; nije Mu drago što nema pravde. Vidio je da nema čovjeka, i čudio se da nema posrednika; Tad Mu je pomogla vlastita ruka, pravičnost Njegova ga poduprla. Navukao je pravdu kao oklop, šljem spasenja stavio na glavu, obukao halje osvete, i ogrnuo se srdžbom kao plaštom. Vratit će im po djelima njihovim, srdžba neprijateljima, naplata dušmanima; tako će vratiti dalekim obalama. Tako će se plašiti Gospodnjeg imena sa zapada, i slave Njegove s istoka; jer On će navaliti kao silne bujice, koje tjeraju vjetrovi Gospodnji. „U Sionu će se pojaviti spasitelj, a oni koji su u Jakovu će se odreći grijeha”, tako veli Gospod. „A od mene; ovo je Moj Savez s njima”, veli Gospod. „Moj duh koji je na vama, riječi koje sam položio u usta vaša neće nestati iz njih, neće iščeznuti iz usta vaših potomaka, ili potomaka vaših potomaka, od sada pa dovijeka.” Tako veli Gospod. Digni se, zasjaj, jer stigla je svjetlost tvoja, nad tobom je zasjala slava Gospodnja. Jer gle, tama će prekriti zemlju, a gusto crnilo narode. No, Gospod će pred vama izaći i zasjati, i slava Njegova će se vidjeti na vama. Tako će narodi prilaziti svjetlu tvome, a kraljevi bjelini tvoga uzdizanja. Dignite oči i pogledajte naokolo, gle, oni se svi skupljaju, prilaze tebi; sinovi tvoji će doći izdaleka, a nosit će kćeri tvoje u naručju. A onda ćeš vidjeti i zablistati, srce će ti se veseliti i raširiti, jer će se bogatstvo mora okrenuti tebi, i blago naroda će ti doći. Prekrit će te mnoštvo kamila, mlade kamile Midjana i Efe; sve će doći iz Šebe, noseći zlato i tamjan, radosne vijesti i hvalu Gospodnju. Sva kedarska stada će se skupiti tebi, nebajotski ovnovi će ti služiti; oni će biti primljeni na mome žrtveniku, i ja ću proslaviti svoj divni dom. Ko su oni koji lete kao oblaci, kao golubice k njihovim prozorima? Jer obale će se nadati meni, najprije lađe taršiške, da njihovu djecu dovedem izdaleka, s njima srebro i zlato njihovo, zbog imena Gospoda, Boga vašeg, za Sveca Izraelova, jer te proslavio. Stranci će podizati zidine tvoje, a njihovi kraljevi će ti služiti, jer sam te u srdžbi udario, ali sam ti se u blagosti smilovao. Kapije tvoje će vazda biti otvorene, neće ih zatvarati niti noću niti danju, da ti ljudi donose blago naroda, i njihove vođe, kraljevi. Jer propast će narodi i kraljevstva koja ti ne budu služila; bit će posve razorena. Prići će ti slava libanonska, čempres, brijest i jela, da uljepšaju moje svetište, i proslavit ću mjesto gdje mi noge počivaju. Klanjat će vam se sinovi tlačitelja vaših, mrzitelji vaši će vam pred noge pasti; zvat će vas gradom Gospodnjim, Sion Sveca Izraelova. Jer ste bili omraženi i ostavljeni, jer vas niko nije obilazio; zato vas sada činim slavnim dovijeka, radošću za sva vremena. Sisat ćete mlijeko naroda, dojit ćete grudi kraljevske, i znat ćeš da sam Ja, Gospod, Spasitelj vaš, Izbavitelj, Silnik Jakovljev. Donijet ću vam zlata umjesto bronze, a namjesto željeza, srebro, gdje bilo drvo, bronze, a umjesto kamenja, željeza; mir ću učiniti tvojim poglavarom, a pravednost tvojim gospodarom. Neće se više čuti za nasilje u tvojoj zemlji, za razaranje i pustošenje u granicama tvojim, svoje zidine ćeš prozvati spasenje, a kapije hvalom. Sunce ti više neće biti svjetlost dana, nit će ti mjesec sjati noću, već će Gospod biti vaše vječito svjetlo, Bog vaš će biti slava vaša. Vaše sunce više neće zaći, niti će nestajati mjesec vaš, već će Gospod biti vaše vječito svjetlo i završit će se dani tugovanja vašeg. Sav narod će biti pravedan, i oni će vladati zemljom dovijeka, grana koju zasadih, djelo mojih ruku, koje ću proslaviti. Najmanji će postati plemenom, najneznatniji silnim narodom; Ja sam Gospod, izvršit ću sve u pravo vrijeme. Gospodnji duh se spustio na me, jer me pomazao, da prenesem radosnu vijest jadnicima; poslao me da utješim one slomljena srca, da proglasim slobodu sužnjevima, i otvaranje tamnica onima koji su okovani; da objavim godinu Gospodnje naklonosti, dan osvete Boga našeg, i da utješim sve koji tuguju. Da onima koji tuguju u Sionu dam divan nakit koji će metnuti na glavu umjesto pepela; ulje blagosti umjesto jecanja, halje hvale namjesto posrnulog duha, da ih prozovu hrastovima Gospodnjim, nasadom Gospoda, neka je proslavljen. Podignut će drevne ruševine, nanovo izgraditi ono što je davno poharano, popravit će razorene gradove; razaranje mnogih koljena. Tuđince će postavljati kao pastire i oni će čuvati stada tvoja; stranci će vam biti ratari i vinogradari, a vas će zvati Gospodnjim svećenicima, govorit će o vama kao o slugama našeg Boga. Jest ćete bogatstvo naroda, i uživat ćete u njihovoj slavi. Umjesto sramote vaše bit će udio dvojaki; uživat ćete u dijelu njihovom namjesto sramote; stoga će u njihovoj zemlji imati udio dvojaki, i radost vječitu. Jer Ja, Gospod, ljubim pravdu, prezirem zlo i grijeh; Ja ću im vjerno platiti, sklopit ću savez vječiti s njima. Potomci njihovi će biti poznati po kraljevstvima, i nasljednici njihovi među narodima; svi koji ih ugledaju će priznati, reći će da su potomci koje je Gospod blagoslovio. Silno ću se radovati u Gospodu; duša će se veseliti u Bogu mome, on me obukao haljama spasenja; pokrio ogrtačem pravde, kao zaručnika koji, poput svećenika, svečano meće nakit na glavu; onako kako se mlada kiti draguljima. Jer onako kako iz zemlje raste i klija, kako u vrtu izrasta ono što je posađeno, tako će učinit i Gospod Bog; dat da hvala i pravda izrastu pred svim narodima. Zbog Siona neću šutjeti, neću mirovati zarad Jerusalema, sve dok pravda njegova ne zasja kao svjetlost, i spasenje njegovo, kao užarena baklja. Narodi će vidjeti tvoju pravdu, kraljevi slavu tvoju, i prozvat ćete imenom novim, koje će ti nadjenuti usta Gospodnja. Bit ćeš kruna divna u rukama Gospodnjim, kraljevski vijenac u rukama Boga tvoga. Neće te više zvati odbačenim, i zemlju tvoju opustjelom, nego ćeš se zvati „mila moja” a zemlja će se udati. Jer onako kako se mladić ženi djevojkom, tako će se moji sinovi oženiti tobom, i radovat ću se tebi, onako kako se muž raduje nevjesti. Postavio sam straže na zidine tvoje, o Jerusaleme; po cijele dane i noći neće mirovati. Vi kojima je spominjati Gospoda, ne mirujete; i ne dajte mira, sve dok ne utemelji Jerusalem i učini ga slavom zemlje. Gospod se zakle desnicom, i rukom silnom: „Neću iznova dati tvoga žita dušmanima kao hranu, stranci neće piti tvoga vina, oko kojeg si se trudio; jest će ga onaj koji je žeo i hvaliti Gospoda; a vino će piti oni koji su se oko njega mučili u trijemovima svetišta Moga.” Pođite, prođite kroz kapije, izravnajte put narodima; podignite, izgradite stazu, sklonite kamenje, dignite znamenje nad narodima. Gle, Gospod je objavio do nakraj zemlje: „Recite kćerima sionskim: gle, vaše spasenje stiže, gle, vaša nagrada dolazi s njim.” Zvat će se narodom svetim, iskupljenici Gospodnji, a ti ćeš se zvati traženi, grad nenapušteni. Ko to dolazi iz Edoma, u crvenim haljama iz Bosre, sjajan u odjeći svojoj, koračajući ponosno u sili? „To sam Ja; govorim u pravdi, silan u spasenju.” Zašto su ti halje crvene, i odjeća tvoja kao u prešara? „Gazio sam sâm u kaci, ne bijaše nikoga od naroda sa Mnom; gazio sam u ljutnji, i gnječio u srdžbi Svojoj. Tako Mi krv njihova uprska haljine, i ukalja svu odjeću. Jer na umu Mi bi dan osvete, i dođe godina Moga iskupljenja. Gledao sam, ali ne bi nijednog da pomogne, zgrozih se, ali ne vidjeh nijednog da Me podrži; zato Mi vlastita ruka donese spasenje, i Moja me srdžba održa. Gazio sam narode u srdžbi Svojoj, opijao ih gnjevom, i tako krv njihovu prolijevao po zemlji.” Sjetit ću se Gospodnje postojane ljubavi, hvale Gospodnje, po svemu što nam Gospod dade, po velikoj dobroti koju pruži domu Izraelovu, svemu što pokloni po milosti Svojoj, po ljubavi Svojoj postojanoj. Jer On reče: „Doista su Moj narod; djeca koja neće u laži postupati.” Tako postade njihov Spasitelj. I On se ne smete u iskušenjima njihovim, ali ih spasi anđeo prisustva Njegova. Iskupio ih u ljubavi i milosti, podigao ih je i nosio kroz sve dane davne. Ali oni se pobuniše, i ražalostiše Njegov sveti duh; tako im On postade dušmaninom, i sam povede boj protiv njih. Ali onda se sjeti dana drevnih, Mojsija i njegova naroda; gdje je Onaj Koji ih provede kroz more, s pastirima stada Njegova; gdje Onaj Koji među njih položi Svoj sveti duh, Koji učini da Njegova slavna desnica, ide s desnicom Mojsijevom; Koji podijeli more pred njima, da Sebi stvori ime vječno, Koji ih kroz dubine provede? Kao što konji u pustinji ne posrću, tako bi i sa njima; kao stoka koja silazi u dolinu; duh Gospodnji im dade mira. Tako si poveo narod Svoj, tako si Sebi stvorio ime slavno. Pogledaj s neba, sa Svoga svetog i divnog doma. Gdje je revnost Tvoja i moć? Ganuće srca Tvoga i milost ostadoše daleke meni. Jer Ti si naš Otac, premda nas Abraham ne poznaje, a Izrael ne priznaje, Ti, o, Gospode, ostaješ Otac naš; ime Ti je Spasitelj od davnina. O, Gospode, što puštaš da skrećemo s Tvoje staze, zašto kameniš naša srca i daješ da Te se ne plašimo? Vrati se zbog sluga Svojih, zarad plemena, baštine Tvoje. Jer Tvoj sveti narod je nakratko vladao; dušmani pogaziše Tvoja svetišta. Postadosmo kao oni kojima nikad nisi vladao, kao oni koji se ne zovu imenom Tvojim. Ah, kad bi razderao nebesa i sišao, da se gore tresu pred Tobom. Kao što oganj raspali granje, kao što od plamena uzavre voda; objavi ime Svoje dušmanima, i da se kraljevstva zgroze pred Tobom! Kad si učinio stvari koje ne tražismo, sišao si, a planine se tresoše pred Tobom. Od davnina niko nije saznao, niko ušima čuo, niko ne vidje boga koji nisi Ti, Boga Koji pomaže onima koji Ga čekaju. Ti se zauzimaš za onoga koji u pravdi rado djeluje, onoga koji Te se prisjeća na stazama Tvojim. Gle, srdio si se jer smo griješili, dugo ostadosmo u grijesima svojim, no, hoćemo li biti spašeni? Svi postadosmo kao čovjek nečist, a sva naša djela pravedna kao krpa prljava. Nestajemo kao lišće, i nas naši prijestupi odnose kao vjetar. Nema nijednoga koji zaziva ime Tvoje, nikoga ko je ustao da se Tebe drži; jer skrio si lice Svoje od nas, i dao da se istopimo u grijesima našim. No, sada si Otac naš, Gospode, mi smo glina, a Ti si grnčar, mi smo djelo ruku Tvojih. Ne srdi se tako grozno, o, Gospode, i nemoj se dovijeka prisjećati grijeha. Gle, molim Te pogledaj, svi mi smo narod Tvoj. Tvoji sveti gradovi su sada divljina, Sion je pustinja, Jerusalem pustara. Naš divni i časni Hram, gdje Te naši očevi hvališe, sad je ognjem spaljen; sva draga mjesta naša, ruševine. Hoćeš li se suzdržati, Gospode? Zar ćeš šutjeti i dat nas u nevolje najcrnje? Potražili su Me oni koji nisu za me pitali, nalazili oni koji Me nisu tražili. Vikao sam: „Tu sam, ovdje!” narodu koji se nije zvao imenom Mojim. Cijelo vrijeme sam pružao ruke narodu nepokornom, koji hode stazom koja nije dobra, slijedeći vlastite naume; narodu koji Me postojano i otvoreno dražio, prinoseći žrtve u vrtovima, i kadeći na opekama; narodu koji sjedi u grobnicama, i bdije noću na skrivenim mjestima, koji jede svinjsko meso, a u posudama njihovim je supa mesa nečistoga. Onima koji vele: „Ostani tamo. Nemoj prilaziti jer smo sveti za Te.” Oni su dim u Mojim nozdrvama, oganj koji vazda gori. Gle, preda Mnom je zapisano: „Neću šutjeti, vratit ću, naplatit ću to u njihova krila, za vaše grijehe i prijestupe otaca vaših zajedno”, tako veli Gospod. „Tako je, jer su prinosili žrtve u gorama, jer su Me skrnavili na planinama. U njihova krila ću odmjeriti plaću za djela prošla.” Ovako veli Gospod: „Kao što se novo vino nazire u grozdu, i vele: ‘Nemojte ga pogaziti, u njemu je blagoslov’, tako ću i Ja postupiti u korist sluga Svojih, i neću ih sve uništiti. Izvest ću Jakovu potomke, a od Jude baštinike Moje gore; Moji izabranici će je baštiniti, a Moje sluge će tamo živjeti. Šaron će postati ispaša stadima, a dolina akorska mjesto gdje liježu stada, za narod koji Me tražio. Ali vi koji odbaciste Gospoda, koji zaboraviste na Moju svetu goru, koji postavljate sto bogu sreće, a miješate vino boginji sudbine, vas određujem za mač, i sve ću vas dati na klanje, jer se niste odazvali kada sam zvao, niste slušali kada sam govorio, sve što činite je zlo u Mojim očima, i birali ste ono što Mi nije milo.” Stoga Gospod Bog veli ovako: „Gle, Moje sluge će jesti, ali vi ćete ostati gladni; gle, sluge Moje će piti, ali vi ćete biti žedni; gle, sluge Moje će se veseliti, ali vi ćete se sramiti; gle, sluge Moje će pjevati radosna srca, a vi ćete kukati srca slomljenih. Vaše ime će ostati kao kletva izabranicima Mojim, i Gospod Bog će vas pogubiti, no, sluge Svoje će pozvati imenom drugim. Tako će se onaj koji se blagosilja u zemlji, blagosiljati Bogom istine, onaj koji se kune u zemlji, kleti istinitim Bogom; jer davne nevolje su zaboravljene, i skrivene pred očima Mojim. Jer gle, Ja stvaram nova nebesa, i zemlju novu, a prijašnjih zbivanja se sjećati neće, niti će im padati napamet. Stoga budite spokojni, veselite se dovijeka u onome što stvorih; jer gle, stvaram Jerusalem da bude radost, a narod njegov da bude veselje; Radovat ću se u Jerusalemu, i bit ću veseo u narode Svome; neće se u njemu više čuti plača, neće biti jaukanja. Neće više u njemu biti djetešce koje samo živi nekoliko dana, jer mlad čovjek će umirati kao stogodišnjak, a onaj koji samo doživi stotinu godina, smatrat će se čovjekom prokletim. Gradit će kuće i živjeti u njima, saditi vinograde i uživati njihove plodove. Neće graditi, a da drugi uživa, neće saditi, a da drugi jede plod; jer dani naroda Moga bit će kao dani stabala, a Moji izabranici će dugo uživati u djelima ruku svojih. Neće se uzaludno truditi, ili rađati djecu u mukama, jer oni će biti potomci Gospodnjih blagoslovljenika, i nasljednici njihovi s njima. Odgovarat ću prije no što pozovu, dok govore ja ću slušati. Vuk i janje će zajedno pasti, lav će jesti sijeno kao ovan, a guja će se hraniti prašinom. Neće nanositi bol ili razarati, na Mojoj svetoj gori.” Tako veli Gospod. Ovako veli Gospod: „Nebo je Moje prijestolje, zemlja podnožje Moje; kakva je to kuća koju bi za Me gradili, kakvo mjesto, Moje počivalište? Sve ove je stvorila Moja ruka, i tako sve ove stvari postadoše, tako kazuje Gospod. Ali ovo je onaj kojega ću pogledati, onoga koji je ponizan, duha skrušena, i koji drhti pred Mojim riječima. Onaj koji zakolje bika, kao da je zaklao čovjeka; onaj koji žrtvuje janje, kao da je slomio psu vrat; onaj koji prinesi žito kao žrtvu, kao da je donio golubije krvi; onaj koji pali kad, kao da hvali idola. Takvi su izabrali vlastiti put, i njihova duša uživa u izopačenostima. Njima ću odrediti gorka mučenja, i pustit ću da ih snađe strah, jer kad sam zvao, niko ne odgovori, kada sam govorio, niko nije slušao, već su činili ono što je zlo u Mojim očima, i odabrali ono što Mi nije drago.” Čujte besjedu Gospodnju, svi vi koji drhtite pred Njegovim riječima: „Tvoja braća koja te preziru, koja te odbaciše zbog imena Moga, oni vele: ‘Neka se ukaže Gospod u slavi, da vidimo radost vašu’; oni su ti koji će biti posramljeni. Odzvanja vika u gradu! Čuje se buka u hramu! To lupa Gospod, koji plaća neprijateljima Svojim!” „Prije trudova, ona već rodi; prije no što je snađe bol, rodi sina. Ko je čuo takvu stvar? Ko vidje nešto slično? Hoće li se zemlja roditi u jednom danu? Hoće li se kraljevstvo stvoriti u jednom trenu? Jer čim je Sion osjetio trudove, rodi djecu svoju. Hoću li dovesti do poroda, a da ne prodre?” Tako veli Gospod. „Hoću li dati da prodre, a da zaklopim utrobu?” Tako veli Bog tvoj. „Raduj se Jerusaleme, i veseli se zbog nje; veselite se svi vi koji je ljubite; radujte se s njom, svi vi koji je oplakujete; da dojite s grudi njenih i da se zasitite i utješite; da se nasladite i napijete s njenog slavnog obilja.” Jer ovako veli Gospod: „Gle, pustit ću mir k njoj kao rijeku, i slavu kraljevstava, kao nepresušni tok; a vi ćete dojiti, nosit će vas u naručju svome, ljuljati na koljenima. Kao dijete koje tješi majka; tako ću Ja vas utješiti; naći ćete utjehu u Jerusalemu. Vidjet ćete, a srce će vam slaviti, kosti će vam cvjetati kao zelenilo; a ruka Gospodnja će se objaviti slugama, i zaprijetit će dušmanima. Jer gle, Gospod će doći u ognju, kola će Mu biti kao oluja; udarit će gnjevno, i ukoriti plamenom užarenim. Jer Gospod će vatrom presuditi, mačem Svojim – svemu živom, i Gospod će pogubiti mnoge.” „Oni koji se posvećuju i čiste pa odlaze u vrt idola, koji slijede druge, među onima koji tamo jedu svinjsko meso, gadosti i pacove; svi ti će zajedno skončati.” Tako veli Gospod. „Jer Ja poznam djela njihova i misli, ali dolazi čas u kojem ću sabrati sve narode i jezike. Skupit će se i vidjeti slavu a Ja ću među njima postaviti znamenje. Preostale od njih ću slati u Taršiš, Pul i Lud, koji zatežu lukove; u Tubal i Javan, u daleke zemlje priobalne koje nisu čule za Moju slavu i silu – i oni će objaviti Moju slavu među narodima. A oni će dovesti svu tvoju braću iz svih naroda kao prinos Gospodu; stizat će na konjima, kolima, na nosilima, mazgama i devama, sve do Moje svete gore Jerusalem, tako veli Gospod; onako kako Izraelci donose žito u čistim posudama do Gospodnjeg doma. A neke od njih ću primiti kao svećenike i levite;” tako veli Gospod. „Jer onako kako će nova nebesa i nova zemlja koju stvaram, ostati preda Mnom, veli Gospod, tako će potomci tvoji i ime ostati. I od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, sve živo će dolaziti da Me slavi,” tako reče Gospod. „Tako će izaći van i gledati leševe onih muževa koji se digoše protiv Mene. Jer njihov crv neće umrijeti, njihov plamen se neće ugasiti, i bit će grozota i odvratni svemu što živi.” Riječi Jeremije, Hilkijina sina, jednog od svećenika u iz Anatota u zemlji Benjamin. Gospodnja riječ mu dođe trinaeste godine vladavine Jošije, sina judejskog kralja Amona, i u danima vladavine Jojakima, sina judejskog kralja Jošije, sve do petog mjeseca jedanaeste godine Sidkije, sina judejskog kralja Jošije, kada jerusalemski narod pođe u izgnanstvo. Stiže mi Gospodnja riječ: „Poznavao sam te prije no što sam te oblikovao u utrobi, izdvojio sam te prije rođenja tvoga, odredio sam te kao vjerovjesnika narodima.” A ja odgovorih: „Ah, Gospode Bože! Ja ne umijem govoriti; ja sam samo dijete!” Ali Gospod odvrati: „Ne govori: ‘Ja sam samo dijete.’ Jer poći ćeš svugdje gdje te šaljem, i govorit ćeš sve ono što ti naredim. Nemoj ih se plašiti, jer Ja sam uz tebe da te izbavim.” Tako reče Gospod. Gospod potom pruži ruku i dotače moja usta; obrati mi se govoreći: „Gle, stavio sam Svoje riječi u tvoja usta. Gle, ovoga dana te postavljam nad narode i kraljevstva, da čupaš i rušiš, da razaraš i zbacuješ, da gradiš i sadiš.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Šta vidiš, Jeremija?” A ja odgovorih: „Vidim palicu od bademova drveta.” Tad mi Gospod odvrati: „Dobro vidiš, jer Ja pazim da se Moja riječ ispuni.” Gospodnja riječ mi dođe i po drugi put: „Šta vidiš?” A ja odvratim: „Vidim užareni lonac, okrenut sa sjevera.” Tad mi Gospod reče: „Zlo će se sručiti na sve stanovnike zemlje sa sjevera. Jer gle, pozivam sve narode sjevernih kraljevstava – tako reče Gospod – kraljevi će doći, i svaki će postaviti svoje prijestolje na kapijama Jerusalema, oko svih zidina i protiv svih gradova Judeje. A Ja ću im presuditi po njihovoj zlobi, po tome da su Me odbacili i prinosili žrtve drugim bogovima, jer su služili djelima vlastitih ruku. Ustaj i opaši bokove, prenesi im sve ono što sam naredio. Nemoj da te pred njima hvata strah, jer ću te inače prestrašiti pred njima. Danas sam te učinio tvrdim gradom, željeznim stupom i brončanim zidinama protiv cijele zemlje – protiv kraljeva Judeje, njihovih dostojanstvenika, svećenika i naroda u zemlji. Nasrtat će protiv tebe ali te neće nadvladati, jer Ja sam uz tebe i Ja ću te izbaviti.” Tako reče Gospod. Stiže mi Gospodnja riječ: „Pođi i obznani u Jerusalemu: Sjećam se odanosti mladosti tvoje ljubavi tvoje vjereničke kako si Me slijedio kroz pustinju, kroz zemlju neposijanu. Izrael bijaše svetinja Gospodu, prvijenac Njegove žetve, držao je krivim sve one koji su je žderali, i obuzimala ih je nevolja.” Tako reče Gospod. Čuj Gospodnju riječ, o, Jakovljev dome, sva plemena Izraelova doma. Gospod kaza ovako: „Kakvu mahanu nađoše očevi vaši na Meni, pa se toliko udaljiše? Slijedili su ništavne idole, a potom i sami postali ništavni. Nisu se pitali: ‘Gdje je Gospod Koji nas je izveo iz Egipta, Koji nas je proveo kroz pustu divljinu, kroz zemlju pustinja i provalija, zemlju suše i tame, zemlju nenaseljenu kojom niko ne prolazi?’ Doveo sam vas u zemlju plodnu, da uživate plodove i žetvu bogatu. Ali vi dođoste i oskrnaviste zemlju Moju, naslijeđe Moje učiniste groznim. Svećenici nisu pitali: ‘Gdje je Gospod?’ Nisu Me poznavali tumači zakona; vođe se odmetnuše. Vjerovjesnici su predskazivali kroz Baala, slijedili su idole isprazne. Stoga vas opet krivim – tako veli Gospod – i krivit ću djecu djece vaše! Pređite do obala Kitima i pogledajte, pošaljite u Kedar i dobro pratite; pogledajte da li se ikada zbilo nešto slično: Da li je kakav narod ikada promijenio bogove? Premda nikakvi bogovi nisu. Ali narod Moj je zamijenio slavu svoju za idole isprazne. Zgrozite se nad ovim, o, nebesa, i stresite se grozotom.” Tako reče Gospod. „Moj narod je zgriješio na dva načina: odrekli su se Mene, izvora žive vode, i iskopali su vlastite bunare, trošne bunare koji ne drže vodu. Da li je Izrael sluga, rob po rođenju? Zašto je onda postao plijen? Lavovi riču; podizali su glas svoj na njega. Opustošili su zemlju njegovu, njegovi gradovi su spaljeni i napušteni. Muževi Memfisa i Tafanesa zdrobiše lubanju tvoju. Zar to niste sami na se navalili ostavljajući Gospoda, Boga vašeg, dok vas je vodio stazom? Zašto sada idete u Egipat da pijete nilsku vodu? Zašto idete u Asiriju, da pijete vode Eufrata? Kaznit će vas vaša zloba, nazadovanje će vas ukoriti. A sada razmislite i shvatite kakvo li je zlo i gorčina za vas kad ostavljate Gospoda, Boga vašeg, i zašto Me se više ne plašite.” Tako reče Gospod, Bog nad vojskama. „Davno si odbacio jaram svoj razbio okove; kazao si: ‘Neću Ti služiti!’ Doista, na svakoj uzvisini, ispod svakog stabla; svugdje si lijegao kao bludnica. Zasadio sam te kao lozu izabranu, dobrog i valjanog roda. Kako se onda okrenu protiv Mene, i postade vrljika i loza divlja? Premda se sapunom perete, iako se čistite prahom, mrlja vaše krivice ostaje preda Mnom.” Tako kaza Gospod Bog. „Kako možete reći: ‘Nisam oskrnavljen; Nisam bludio za Baalima’? Gle, kako ste se ponijeli u dolini; razmislite o onome što učiniste. Ti si divlja kamila, koja trči amo-tamo, divlja magarica koja je navikla na pustinju, koja u požudi svojoj njuši vjetar – ko će je obuzdati u pohoti njenoj? Nijedan se mužjak ne mora truditi dok je prati; naći će je u vrijeme parenja. Ne trči dok noge ne ostanu gole, i grlo suho. Ali ti si kazao: ‘Nema koristi! Ljubim tuđe bogove, i moram za njima poći.’ Onako kako se lopov zasrami kada ga uhvate, tako je osramoćen narod Izraela – oni, kraljevi njihovi i dostojanstvenici, svećenici i proroci. Drvetu govore: ‘Ti si otac moj’, a kamenu vele: ‘Ti si me porodio.’ Okrenuli su mi leđa, a ne lica, a ipak dolaze kada se nađu u nevolji i viču: ‘Dođi i spasi nas!’ Gdje su bogovi koje izradiste sebi? Neka dođu ako vas mogu spasiti kad vas obuzme nevolja! Jer ti, Judejo, imaš bogova koliko i gradova. Zašto Me optužujete? Svi ste se podigli protiv Mene! To je riječ Gospodnja. Uzalud sam kažnjavao narod vaš, niste se osvrnuli na Moj ukor. Vaš mač je žderao vjerovjesnike kao lav proždrljivi.” A vi, ljudi ovoga pokoljenja, saslušajte riječ Gospodnju: „Jesam li bio pustinja Izraelu? ili zemlja velike tame? Zašto Moj narod viče: ‘Slobodni smo da lutamo, nećemo Ti više doći’? Zaboravlja li djevojka svoj nakit, mlada svoj bračni ukras? A ipak Me Moj narod zaboravljao, bezbroj dana. Kako li ste vješti kad valja tražiti ljubav! Čak i najgora žena može učiti od vas. Na haljama vašim je krv nevinih siromaha, premda ih ne uhvatiste kako provaljuju. A ipak, unatoč svemu ovome velite: ‘Nevin sam, On se na me ne srdi.’ No, Ja ću vam presuditi, jer rekoste: ‘Nisam zgriješio.’ Zašto toliko lutate, toliko mijenjate staze svoje? Egipat će vas razočarati, onako kao i Asirija. Ostavit ćete to mjesto, hvatajući se za glave, jer Gospod je odbacio one kojima vjerujete; neće vam pomoći.” „Ako čovjek otpusti ženu, a ona ga ostavi i pođe drugome, treba li joj iznova poći? Ne bi li tada zemlja bila posve izopačena? Ali ti si živjela kao bludnica s mnogim ljubavnicima – a sad bi da se vratiš Meni?” Tako kaza Gospod. „Pogledaj na gola brda, ima li mjesta gdje te nisu oskrnavili? Sjedila si kraj puta i dočekivala ljubavnike, kao Arap u pustinji. Oskrnavila si zemlju, svojim bludom i zlobom. Stoga ne padaju kiše, i nema proljetnih pljuskova. A ipak gledaš oholo i bludno, ni zacrvenila se nisi. Zar Me baš sad nisi oslovila: ‘Oče, prijatelju od rane mladosti moje, hoćeš li se dovijeka ljutiti? Hoće li srdžba Tvoja biti vječita?’ Tako veliš, a činiš svako zlo.” Gospod mi se obrati u vrijeme vladavine kralja Jošije: „Da li si vidio nevjeru odmetnice Izrael? Popela se na svaku uzvišicu, pošla ispod svake razgranate krošnje, i tamo bludničila? A Ja mišljah: vratit će se Meni nakon svega što učini, no, ona to ne učini – i to vidje i njena nevjerna sestra Judeja. Dao sam nevjernoj odmetnici Izrael otpusnicu, otjerao je zbog svih bludničenja njenih. Ali vidjeh da se njena sestra Judeja ne plaši; i ona pođe bludničiti. A zloba Izraela joj je tako malo značila da sama pođe skrnaviti zemlju i bludničiti s kamenom i drvetom. A ipak se nevjerna Judeja ne vrati Meni iz sveg srca, nego samo prividom.” Tako reče Gospod. Gospod mi reče: „Odmetnica Izrael je pravednija od nevjerne Judeje.” Kreni i proglasi ovu poruku na sjeveru: „Vrati se, odmetnice Izraele” – tako veli Gospod – „neću se više mrštiti, jer sam vjeran”; tako kaza Gospod. „Neću se dovijeka ljutiti. Samo priznaj grijeh svoj – uzdigla si se protiv Gospoda, Boga svoga, služila si bogovima tuđim, pod svakim stablom, i nisi Mi se pokoravala.” Tako reče Gospod. „Vrati se, nevjerni narode” – to veli Gospod – „jer Ja sam muž vaš. Ja ću vas izabrati – po jednog iz svakog grada, i dvoje iz plemena – i dovest ću vas u Sion. Tad ću vam postaviti pastire po vlastitoj mjeri, a oni će vas voditi znano i razumno. U tim danima kada se silno umnožite u zemlji” – to je riječ Gospodnja – „ljudi više neće govoriti: ‘Kovčeg Gospodnjeg Saveza’. Neće im padati na pamet, neće ga se sjećati; neće im nedostajati, i neće izraditi drugi. U to vrijeme će Jerusalem zvati ‘Gospodnjim prijestoljem’, a narodi će se skupiti tamo da slave ime Gospodnje. Neće više slijediti svoja srca zlobna i tvrdokorna. Narod Judeje će se u tim danima spojiti s izraelskim narodom, i zajedno će stići iz zemalja sjevera u zemlju koju kao baštinu dadoh očevima vašim. Sâm sam kazao: Kako bih vas rado ubrojao među djecu vlastitu, i dao vam zemlju blagu, najljepšu baštinu među svim narodima. Mišljah da ćete Me zvati ‘Oče’ i da se nećete okrenuti od Mene. Ali bila si nevjerna, o, Izraele, kao žena svome mužu.” To su riječi Gospodnje. Krik odjekuje golim brdima, to je zapomaganje i jecanje naroda izraelskog, jer su iskrivili staze svoje, i zaboravili na Gospoda, Boga svoga. „Vrati se, narode nevjerni, izliječit ću zabludu vašu.” „Da, dolazimo, jer Ti si Gospod, Bog naš. Doista, idoli brda, i nevjera planina su zabluda; Zaista, u Gospodu, Bogu našem, je spasenje Izraela. Od mladosti su bogovi sramni žderali plod truda očeva naših – stada njihova i krda, sinove njihove i kćeri. Daj da legnemo u sramoti svojoj, neka nas prekrije ruglo naše; ogriješili smo se o Gospoda Boga – mi i preci naši, od mladosti pa sve do dana današnjeg nismo slušali Gospoda, našeg Boga.” „Ako se Izraele, želiš vratiti, onda se vrati”, tako veli Gospod. „Ako se ostaviš idola gadnih, i ne budeš više lutao, i ako se zakuneš iskreno i pošteno: ‘Tako živ bio Gospod’, onda će se narodi blagosiljati u tebi, i tobom će se dičiti.” Gospod ovako kaza narodima Judeje i Jerusalema: „Prokrčite zemlju neoranu, nemojte sijati u trnje. Obrežite se Gospodu; obrežite srca vaša, o, narode Judeje i stanovnici Jerusalema ili će se srdžba Moja rasplamsati i izgarati kao plamen zbog sveg zla koje učiniste – raspalit će se i neće biti nikoga da gasi.” „Obznani u Judeji, proglasi u Jerusalemu i viči: ‘Trubite širom zemlje!’ Uzvikujte i govorite: ‘Skupljajte se! Hajdemo se skloniti u gradove tvrde!’ Dignite znamenje i krenite u Sion! Dajte se u bijeg na sigurno! Jer Ja donosim nevolju sa sjevera, razaranje grozno.” Lav je napustio brlog; uništitelj naroda je krenuo. Ostavio je stanište svoje, da opustoši vašu zemlju. Gradovi će ostati ruševine nenaseljene. Navucite kostrijet, kukajte i plačite, jer se silni Gospodnji gnjev ne odvrati od nas. „U tim danima – tako veli Gospod – obeshrabrit će se kralj i dostojanstvenici, zgroziti svećenici, a proroci će se zgranuti.” Tad rekoh: „Jao, Gospode Bože! Kako prevari narod ovaj i Jerusalem govoreći: ‘Živjet ćete mirno!’, a mač nam je već za vratom!” U ono vrijeme će ovome narodu i Jerusalemu reći: „Moj narod će snaći oluja burna s golih brda pustinjskih, ali ona neće raznositi ili čistiti; šaljem vjetar koji je suviše silan. Sad ću im presuditi.” Gle, on nastupa kao oblak, njegova kola tutnje kao vrtlog, konji njegovi hitriji od orlova. Teško nama! Propali smo! Jerusaleme, speri zlobu sa srca; i spasi se! Dokad ćeš kriti misli opake? Glas odzvanja iz Dana, najavljuje propast iz gorja Efrajim. Ovako reci narodima, obznani ovo o Jerusalemu: „Vojska stiže izdaleka, diže krik bojni protiv gradova Judeje. Okružuju je kao muževi što čuvaju polje, jer se uzdigla protiv Mene.” Tako reče Gospod. „Sve vas ovo snađe zbog vlastitih djela i nauma. Ovo je kazna vaša. Kako li je gorka! Kako probada srce!” Ah, tugo, tugo moja! Slamam se od bola. Jao, gorčine u mome srcu! Srce lupa; ne mogu ostati miran. Jer čuo sam zvuk trube; čuo sam bojni poklič. Nevolja za nevoljom; cijela zemlja je u ruševinama. Jednim udarcem odnese šatore moje, razori dom moj. Dokad li ću gledati bajrak, i slušati zvuk trube? „Moj narod je budalast, ne poznaje Me. Oni su djeca nerazumna, jer nemaju razbora. Vješti zlu, ne umiju činiti dobro.” Pogledah zemlju, a ona bi bezoblična i pusta; Pogledah nebesa, a na njima ne bi svjetla. Pogledah planine, a one potresene; gore su se njihale. Pogledah, i ne bi ljudi; s neba je nestala ptica svaka. Pogledah, a plodna zemlja postade pustinja, svi njeni gradovi razoreni pred Gospodom, pred Njegovim opakim gnjevom. Gospod kaza ovako: „Cijela zemlja će biti razorena, no, neću je posve upropastiti. Zemlja će tugovati, a smrknut će se nebo iznad, jer Ja sam kazao i neću se odvratiti, odlučio sam, i neću se okrenuti.” Svaki grad se daje u bijeg na zvuk konjice i strijelaca. Neki bježe u šikare, drugi se kriju među stijenama. Svi su gradovi napušteni; u njima niko ne stanuje. Šta to činiš, o, ti, razorena? Zašto na se navlačiš grimiz? Što se kitiš zlatom? Zašto mažeš oči? Zalud ti tvoji ukrasi. Ljubavnici te preziru; rade ti o glavi. Čujem krik kao u rodilje, jauk kao u one koja porađa prvorođenče – to viče kćer Siona i dahće: „Jao!” Duša mi umire, predaše mi život ubicama! „Prođi jerusalemskim ulicama, razgledaj i razmisli, pretraži trgove njegove. Ako nađeš ijednog čovjeka koji govori pravo i istinu traži – oprostit ću gradu ovome. Premda viču: ‘Tako živ bio Gospod’, ostaju lažni u zakletvama svojim.” Gospode, zar oči Tvoje ne vide istinu? Udario si ih, ali oni nisu osjetili bola; zgazio si ih, ali oni se nisu ispravili. Lica svoja skameniše, i nisu se pokajali. Pomišljao sam: To čine samo jadnici; budalasti su i ne poznaju put Gospodnji, zapovijedi Boga njihova. Zato ću besjediti vođama njihovim, i razgovarati; zasigurno poznaju put Gospodnji, i zapovijedi Boga njihova. Ali i oni složno zbaciše jaram, i razbiše okove. Stoga će na njih nasrnuti lav iz divljine, raščerečit će ih vuk iz pustinje, leopard će vrebati blizu gradova njihovih, da rastrgne svakog ko izađe, jer golema je pobuna njihova, i mnogostruki njihovi otpadi. „Zašto bih vam oprostio? Odbaciše Me djeca vaša, i kunu se bogovima lažnim. Ja ih zasitih svime, a oni bludiše, i navališe na bludničke domove. Siti su i pohotni ždrijepci, svaki rže za ženom bližnjeg svoga. Hoću li ih poštedjeti zarad ovoga?” Tako veli Gospod. „Neću li se osvetiti ovakvom narodu?” „Pođite i opustošite vinograde njihove, ali nemojte ih posve posjeći. Polomite grane, jer ovaj narod ne pripada Gospodu. Narod Izraela i Judeje Mi je posve nevjeran.” Tako kaza Gospod. Lagali su o Gospodu; vele: „Neće učiniti ništa! Neće nas snaći nikakva nevolja; nećemo vidjeti mača ili gladi. Vjerovjesnici su kao vjetar, nema riječi u njima, neka ih snađe ono što sami govore.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Dat ću da riječi Moje budu kao oganj u vašim ustima, a narod će biti ogrjev koji će sažeći. Narode Izraela – tako veli Gospod – protiv vas šaljem narod daleki; narod drevni i izdržljivi, narod čiji jezik ne poznajete, čiji govor ne razumijete. Njihovi tobolci su kao grobovi otvoreni; svaki među njima je silan ratnik. Proždrijet će hranu vašu i žetvu, kćeri vaše i sinove, stada i krda, vinograde i maslinjake. Mačem će razoriti tvrde gradove – uzdanice vaše.” Ali čak vas i u tim danima neću posve uništiti – tako veli Gospod. A kad narod upita: „Zašto Gospod učini sve ovo s nama?”, ti ćeš odvratiti: „Onako kako ste se odrekli Mene, i kako ste pošli služiti tuđim bogovima – tako ćete sada služiti strancima u tuđoj zemlji.” Poručite Jakovljevim potomcima, obznanite u Judeji: „Čuj ovo narode budalasti i nerazumni; vi što imate oči, a ne vidite, vi što imate uši, a ne čujete; Zar se ne trebate plašiti Mene?” Tako pita Gospod. „Ne biste li se trebali tresti preda Mnom? Učinio sam pijesak granicom morskom; vječitom preprekom koju ne može prevladati. Ali ovaj narod je tvrda i ohola srca; okrenuli su se i zalutali. Ne vele sebi: ‘Dajte da se bojimo Gospoda, Boga našeg, Onoga Koji daje jesenje i proljetne kiše blagovremene; koji daje redovne sedmice žetve.’ Nema ih zbog zlobe vaše, Grijesi vaši vas lišiše dobra. Među narodom Mojim su pokvarenjaci, vrebaju kao ptičari, kao oni što spremaju zamke ljudima. Njihovi domovi su puni laži, kao što su kavezi puni ptica; tako se sile i bogate, ugojeni su i pretili. Nemaju mjere u zlu; ne traže pravde. Ne štite stvar siročeta, ne brane parnicu siromaha. Trebam li ih zbog toga poštedjeti?” Tako veli Gospod. „Neću li se osvetiti, narodu kao što je ovaj? U zemlji se desila stvar grozna i neviđena. Proroci proriču laži, svećenici vladaju po hirovima vlastitim, a narodu Mome je to milo. No, šta ćete na kraju?” „Bježi na sigurno, narode Benjamina! Utekni iz Jerusalema! Zatrubite u Tekoi! Dignite znamenje nad Bet-Hakeremom! Jer sprema se nevolja sa sjevera, uništenje grozno. Ja ću razoriti kćer Siona, tako nježnu i divnu. Na nju će poći pastiri sa stadima svojim; razapet će šatore oko nje, i svaki će se pobrinuti za svoj dio.” „Spremite se za boj! Ustajte, jurišajmo u podne! No, gle, već se smračilo, i padaju sjene noćne. Zato ustajte, napadamo večeras; razorit ćemo tvrđave njene!” Ovako veli Gospod nad vojskama: „Obarajte stabla, podižite nasipe oko Jerusalema. Ovaj grad mora biti kažnjen, jer je opakošću ispunjen. Kako bunar razlijeva vodu – tako on izlijeva opakost svoju. Nasilje i razaranje odzvanja u njemu; preda mnom su rane i bolest njegova. Pazi Jerusaleme, ili ću se okrenuti od tebe, učiniti te zemljom pustom i nenaseljenom.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Neka pabirče ostatke Izraela, kao da kupe ostatke loze; neka rukama pređu preko grana, kao čovjek koji skuplja grožđe.” Kome da se obratim, koga da upozorim? Ko će me saslušati? Zaklopili su uši svoje i neće da čuju. Gospodnja riječ im je uvreda, ne nalaze sreće u njoj. No, ja sam ispunjen gnjevom Gospodnjim, i ne mogu se zauzdati. „Izlij ga po djeci na ulicama i na mladiće koji su se skupili; bit će uhvaćeni i muž i žena, starci, svi oni koji su bogati godinama. Njihove kuće će predati drugima, polja njihova i žene, kad pružim ruku na one koji žive u zemlji.” Tako kaza Gospod. „Jer i najmanji i najveći – svi su željni dobiti; lažu i proroci i svećenici. Povijaju rane naroda Moga kao da nisu ozbiljne. Viču: ‘Mir, mir!’, a mira nigdje. Stide li se sramotnog ophođenja svoga? Ne, ni najmanje se ne stide; ne umiju se ni crveniti. Tako će pasti među one propale; bit će srušeni kad ih kaznim.” Tako kaza Gospod. Gospod govori ovako: „Stanite na raskrsnice i pogledajte; pitajte za staze drevne, ispitajte gdje je put valjani, i njime krenite; tamo ćete naći smiraj dušama svojim. Ali vi rekoste: ‘Nećemo njime poći.’ A Ja vam postavih stražara i rekoh: ‘Čujte glas trube!’ No vi rekoste: ‘Nećemo slušati.’ Zato poslušajte sada, narodi; a vi koji svjedočite, pratite što će ih snaći. Čuj, o, zemljo: donosim propast ovome narodu, plod spletkarenja njihova, jer su odbacili riječi Moje i prezreli Moj zakon. Zašto da marim za tamjan u Šebi, ili izabrane začine iz zemalja dalekih? Vaše paljenice ne prihvatam, vaše žrtve Mi nisu drage.” Stoga Gospod kazuje ovako: „Postavit ću prepreku narodu ovom. Na njih će se spotaknuti roditelji kao i djeca; propadat će susjedi i prijatelji.” Ovako veli Gospod: „Gle, primiče se vojska iz zemlje sjeverne; uskomešan je narod silni, s kraja zemljina. Nose luk i koplje, okrutni su i ne znaju za milost. Huče kao nemirno more dok jašu na konjima svojim; prilaze kao muževi u četama da navale na tebe, Sionska kćeri.” Čuli smo glasine o njima, i onemoćale su ruke naše. Tuga nas je obuzela, grč kao u žene rodilje. Ne izlazite u polja, nemojte ići putevima, jer neprijatelj se opasao mačem, i strahota stiže sa strana svih. Navuci kostrijet, narode Moj, lezi u pepeo; jecaj gorkom tugom, kao da si izgubio sina jedinca, jer uništitelj će nas iznenada snaći. „Podigao sam te kao kušača naroda Svoga, onoga koji zlato ispituje; da sagledaš i ispitaš staze njihove. Svi su opaki odmetnici, hodaju uokolo i kleveću; oni su bronza i željezo, pokvarenjaci, sve do jednoga. Mijeh bučno hropće, da u ognju rastopi olovo, no, zalud je čišćenje, ne odstraniše šljaku. Zovu ih srebrom odbačenim, jer ih je Gospod odbacio.” Jeremiji dođe Gospodnja riječ: Stani na kapiju Gospodnjeg doma i besjedi ovako: „O, narode Judeje, koji prolaziš kroz ovu kapiju da se pokloniš Gospodu – čuj riječ Gospodnju. Ovako kazuje Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Ispravite puteve svoje i djela, i dopustit ću da živite u zemlji ovoj. Ne vjerujte lažnim besjedama i nemojte vikati: ‘Ovo je hram Gospodnji, hram Gospodnji, hram Gospodnji!’ Ako doista ispravite puteve i djela vlastita, i ako budete pošteno općili jedni s drugima, ako ne budete tlačili stranca, siroče i udovicu, ako ne budete prolijevali nevinu krv na ovome mjestu i slijedili tuđe bogove na vlastitu štetu – onda ću dati da živite na ovome mjestu, u zemlji koju dadoh očevima vašim na vijeke vijekove. No, gle, vi se uzdajete u isprazne i lažljive riječi. Mislite li krasti i ubijati, činiti preljubu i lažno svjedočiti, kaditi Baalu i slijediti tuđe bogove, a potom stati preda Me u ovome domu, koji se zove imenom Mojim, i reći: ‘Sigurni smo!’ – sigurni da činite djela opaka? Da li je ovaj dom imena Moga za vas postao pećina razbojnička? No, Ja sam pomno pratio! Tako veli Gospod. A sada pođite u Šilu, tamo gdje sam najprije podigao stan imenu Svome, i pogledajte šta sam učinio s tim mjestom zbog opakosti Svoga naroda Izraela. Uvijek sam vam iznova govorio dok ste ovako postupali, zvao sam vas, no vi se niste odazivali – tako veli Gospod. Stoga ću sada s ovim mjestom koje nosi ime Moje učiniti ono što učinih sa Šilom; s Hramom u koji se uzdate, s ovim mjestom koje dadoh vama i očevima vašim. Odbacit ću vas od lica Svoga, kao što učinih s Izraelcima i s efrajimskim narodom. Zato se nemojte moliti zarad naroda ovog, nemojte se za njih zauzimati; ne moljakajte, neću vas uslišiti. Zar ne vidite šta rade u judejskim gradovima i na ulicama Jerusalema? Djeca skupljaju ogrjev, muževi pale vatru, a žene mijese i peku kolače da žrtvuju Nebeskoj kraljici. Izlijevaju žrtve drugim bogovima kako bi Me razdražili. No, jesam li Ja Onaj Koga draže? Ne čine li štetu sebi, na sramotu vlastitu? Tako veli Gospod. Stoga Gospod Bog veli ovako: Ovo mjesto će snaći gnjev Moj i srdžba, izlit će se na čovjeka i zvijer, na stablo, polje i zasad; gorjet će i neće ga niko ugasiti.” Ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izraela: „Gle, slobodno dodajte meso na paljenice vaše, i sami ga pojedite! Jer nisam dao zapovijed da se prinose paljenice i žrtve kad sam očeve vaše izvodio iz Egipta i kad sam im se obraćao, no, naredio sam im sljedeće: Budite poslušni, i Ja ću biti Bog vaš, a vi narod Moj. Hodite u svemu onome što nalažem, i snaći će vas dobro. Ali oni nisu slušali, nego su slijedili tvrdokornost opakih srca svojih. Okrenuli su Mi leđa, a ne lica. Svakoga dana sam vam slao Svoje sluge i vjerovjesnike, činio sam to uvijek iznova od onoga dana kad ste napustili Egipat pa sve do dana današnjeg. No, niste poslušali, niste se osvrnuli. Bili ste tvrdoglavi, gori od očeva svojih. Kada im sve ovo predočiš, neće te poslušati; kada ih pozoveš, neće se odazvati. Stoga im reci: Ovo je narod koji neće poslušati glas Gospodnji, koji nije mario za ukor Njegov. Istina je iščezla; nema je na usnama njihovim. A sada obrij glavu i baci kose; tuži na goletima, jer Gospod je odbacio i prezreo ovo pokoljenje koje snalazi gnjev Njegov.” „Narod Judeje učini ono što je zlo u Mojim očima – tako kaza Gospod. Postavili su svoje ogavne idole u domu imena Moga, i tako ga oskrnavili. Podigli su uzvisine Tofeta u dolini Ben Hinom, da bi tamo spaljivali sinove svoje i kćeri, što im nikada nisam zapovjedio, i što nikada nisam naumio. Gle, dolaze dani – tako veli Gospod – u kojima više neće spominjati Tofet ili dolinu Ben Hinom, nego će je zvati Dolinom klanja, jer u Tofetu više neće biti mjesta da pokopaju mrtve. A lešine ovog naroda će poslužiti kao hrana pticama nebeskim i divljim zvijerima, i niko ih neće tjerati. Dat ću da po jerusalemskim ulicama više ne odjekuje radosna graja, glasovi mlade i mladoženje; jer zemlja će ostati pusta!” „U ono će vrijeme – tako veli Gospod – iz grobova povaditi kosti judejskih kraljeva i dostojanstvenika; ostatke njenih svećenika, vjerovjesnika i stanovnika Jerusalema. Tako će ih raširiti pod suncem i ispod mjesečeva sjaja, pod cijelom vojskom nebeskom koju su ljubili, kojoj su služili, za kojom su bludjeli i molili; neće ih skupljati ni sahranjivati, već će ih ostavljati kao gnoj zemlji. A svi preostali ovog zlobnog naroda će radije mrijeti nego živjeti na svim onim mjestima na koja ću ih protjerati – tako reče Gospod nad vojskama.” Reci im ovako: „Gospod reče: Kad kakav čovjek padne, zar potom ne ustane? Zar se ne vraća onaj koji se okrene i ode? Zašto se ovaj narod okrenuo? Što je Jerusalem vječno odvraćen? Čvrsto se drže laži svojih, i neće da se vrate! Jer Ja sam motrio i slušao; ne govore pravo, nema nijednog koji se kaje koji zbog zlobe svoje uzvikuje: ‘Ah, šta učinih!’ Nego svi nasrću u naletu svome kao konj koji hrli u boj. Čak i roda pod nebesima zna vrijeme svoje; grlica, lastavica i ždral poznaju vrijeme svoga povratka, no, narod Moj ne poznaje odredbe Gospodnje! Kako možete govoriti: ‘Mudri smo, i Zakon Gospodnji je uz nas’? Doista, pero pisara ga je do laži iskrivilo! Osramotiše se mudraci, prestravili su se i okovali. Jer gle, odbacili su riječ Gospodnju – kakva im mudrost preostaje? Zato ću njihove žene dati drugima, polja njihova vlasnicima novim. Jer i najmanji i najveći teže dobiti nepravednoj, a svećenici i proroci hode u lažima. A rane kćeri Moga naroda olahko shvataju, vele: ‘Mir, mir!’, tamo gdje mira nema. Neka se stide gadosti svojih! Ali oni više ne znaju za stid, i ne crvene se. Zato će pasti među onima koji padaju; propast će u kazni svojoj! To veli Gospod. Posve ću ih dokrajčiti – tako reče Gospod – ni grozda neće biti na lozi, masline u maslinjaku, uvehnut će listovi; otet će im ono što dadoh. Zašto dangubimo? Skupljajte se i hajdemo gradovima tvrdim, da bismo tamo propali! Jer Gospod, Bog naš, daje propast, poji nas vodom otrovnom, jer smo se ogriješili o Njega. Nadaju se miru – ali nema boljitka! Vremenu iscjeljenja, no, gle, grozota! Iz Dana odzvanja rzanje konja njegovih; cijela zemlja se stresa od silna njihanja njihova; doista, dolaze i žderu zemlju i sve što je u njoj, grad i njegove žitelje. Gle, poslat ću guje među vas – tako govori Gospod – guje otrovnice koje se ne daju omađijati, i oni će vas ujedati; to je riječ Gospodnja.” Ah, ti, tješitelju moj, srce je u meni onemoćalo. Čuj, vika kćeri naroda moga iz zemlje daleke: „Nije li Gospod u Sionu, zar nije Kralj njen pored nje? Zašto ste me razdražili idolima, ništavnim idolima stranim? Prođe žetva, ljeto je svršeno, a mi nismo spašeni!” Slomljen sam zbog propasti kćeri naroda moga; posve sam shrvan i užasnut. Nema li balzama u Gileadu? Nema li liječnika tamo? Ima li lijeka, ranama naroda moga? „Ah, kad bi se glava u vodu preobrazila, a oči u izvor suzni, danju i noću bih oplakivao sve one pobijene iz naroda moga. Ah, da u pustinji imam odmaralište putnicima, da mogu ostaviti narod Svoj i otići! Jer svi su oni nečasni i rulja nevjerna. Zapeli su jezike lažima kao lukove, i ne postadoše silni u zemlji istinom, jer hodili su od zla do zlobe; ali Mene nisu poznali! Tako reče Gospod. Neka se svako čuva prijatelja, neka ne vjeruje bratu svome! Jer svaki brat vara, i svaki prijatelj kleveće. Jedan vara drugog, ne govore istinu; jezike su poučili lažima, izmoriše se od grijeha silnih. Tvoj stan je usred laži, zbog lažljivosti Me neće spoznati!” Tako reče Gospod. Stoga Gospod nad vojskama veli ovako: „Gle, Ja ću ih pretopiti i pročistiti; jer kako bih drukčije s narodom Svojim? Jezik njihov je strijela otrovna, jer laži govore: bližnjem besjede, a usta im puna mira, dok mu tajno u srcima zamku spremaju. Da ih ne kaznim zbog ovoga?” Tako veli Gospod. „Da se ne osvetim narodu ovakvom? Plakat ću i jecati na gorama, tužaljku zapjevati pustari divljoj jer je posve spaljena, i niko više tuda ne prolazi. Više se ne čuje blejanje stada, razbježala se stoka i ptice. Jerusalem ću pretvoriti u ruševnu hrpu kamenja, u brlog šakalima; a gradove Judeje ću posve razoriti, ostat će pustinja nenaseljena.” Ko je tako mudar da ovo shvati? Kome su se obratila usta Gospodnja da mu objave zašto zemlja propada, zašto je spaljena i slična pustinji kroz koju niko ne prolazi? A Gospod kaza: „Jer su ostavili Zakon Moj koji im dadoh; jer se nisu pokorili glasu Mome i nisu po njemu živjeli, već su slijedili svoja srca tvrda, i bludili za Baalima, što su vidjeli od očeva svojih.” Gospod nad vojskama, Bog Izraela, stoga kaza ovako: „Nahranit ću ovaj narod gorčinom i vodom zatrovanom. Rasijat ću ih među narode koje ne poznaju ni oni, niti su ih znali očevi njihovi, a za njima ću slati mač sve dok s njima ne svršim.” Ovako veli Gospod nad vojskama: „Čuvajte se, zovite narikače, neka dođu; pozovite žene mudre, neka priđu. Neka hitro zapjevaju tužaljku, da nam poteku suze, i da kaplje voda s vjeđa naših. Jer čujemo tugaljivo jecanje iz Siona: ‘Kako propadosmo! Kako smo jadno osramoćeni! Morali smo ostaviti zemlju, jer razoriše domove naše!’” Stoga čujte riječ Gospodnju, o žene, i dobro načulite uši riječima usta Njegovih; kćeri poučite tužaljkama, i svaku susjedu svoju pjesmama tužnim. Jer smrt zađe kroz prozore naše, uđe u dvorove da djecu kupi s ulica, a mladiće s trga. Reci: Gospod kaza ovako: „Leševi će biti gnoj poljima, kao snoplje iza žeteoca, koje niko ne kupi.” Ovako veli Gospod: „Mudrac se ne diči mudrošću svojom, a silnik snagom svojom, a bogataš se ne oholi bogatstvom. Neka se onaj željan hvale, ponosi time da je razborit, i da Me spoznao, da je shvatio da sam Gospod; da poštenjem, pravdom i milošću postupam na zemlji! Jer to Mi je milo.” Ovako kaza Gospod. „Gle, dolaze dani” – tako reče Gospod – „kad ću pohoditi i one obrezane i neobrezane. Egipćane, Judejce, Edomce, Amonce, Moapce i sve one brada uobličenih, što u pustinji stanuju. Jer svi ti narodi su neobrezani, no, cijeli dom Izraela je srca neobrezana.” O, dome Izraelov – čuj riječ Gospodnju, besjedu koju vam upućuje! Ovako kaza Gospod: „Nemojte se učiti putevima naroda tuđih, ne plašite se znamenja nebeskih, premda ih se boje narodi ovi. Jer običaji tih naroda su isprazni. Obore stablo iz šume, i ukrasi ga dlijeto zanatlijsko. Kiti ga srebrom i zlatom, učvrsti čavlima i ekserima, da stoji na mjestu svome. Nalik su strašilima u polju, koja sama ne govore; koja moraju nositi, jer ne umiju hodati. Ne bojte se takvih, jer vam ne mogu nanijeti zla, a nije im dano ni da vam dobro čine! Ali niko nije sličan Tebi, o, Gospode! Silan si, slavno je i moćno ime Tvoje! Ko Te se ne mora plašiti, o, Kralju nad narodima? Jer Tebi sve pripada; među svim mudracima naroda, u svim kraljevstvima njihovim nema sličnog Tebi! Svi su budalasti i oholi, posve ništavni; drvo i ništa drugo. Dopremaju kovano srebro iz Taršiša, zlato iz Ufasa, djelo zlatara i ruku zanatlijskih; ogrnuti plavim i crvenim purpurom nisu ništa doli djelo umjetnika. Ali Gospod je Bog istinski; Bog živi i vječiti Kralj. Zemlja se trese od gnjeva Njegova, a narodi ne mogu podnijeti Njegove srdžbe.” Recite im ovako: „Ovi bogovi koji ne stvoriše nebesa i zemlju, nestat će sa zemlje i ispod nebesa.” No, Bog je stvorio zemlju snagom Svojom, u mudrosti Svojoj je ograničio krug zemaljski, a nebesa razapeo umom Svojim. Na nebu se skuplja voda, oblaci uzlaze s kraja zemljinog čim bljesne prva munja. On grom preobražava u kiše, a vjetar izvodi iz odaja njegovih. Tad je svaki čovjek nerazborit, ne shvata; i svaki se zlatar srami idolom svojim, jer je laž izlivena – u njemu nema duha. Laž je, jadna tvorevina! Propast će kad ih snađe sud! No, Onaj Koji je dio Jakovljev nije takav, on je Stvoritelj svega, a Izrael je pleme baštine Njegove; ime Mu je Gospod nad vojskama. Digni svoje prnje sa zemlje, ti koji živiš pod opsadom! Jer Gospod je kazao ovako: „Gle, ovaj put ću izbaciti stanovnike zemlje, potlačit ću ih da Me nađu.” Teško meni u nevolji ovoj! Kako li je bolna ova rana! Ali pomislih: ovo je muka moja, i mora da je podnosim. Šator je oboren, svi konopci pokidani; ostaviše me djeca moja, nema ih više. Kraj mene više ne razapinju šator, niko ne prinosi krilo šatorsko! Jer pastiri se oholiše, više ne tražiše Gospoda; zato nemaju uspjeha, i zato im se razbježa cijelo stado. Čuj, glasina: Gle, prilazi silna oluja sa sjevera, da razori gradove judejske da ih pretvori u brlog šakala! Ah, Gospode, znam da čovjek ne upravlja putevima vlastitim, da ne određuje korake svoje dok hodi. Kudi me Gospode, ali u mjeri pravoj a ne u srdžbi Svojoj, da posve ne propadnem! Srdžbom snađi narode koji Te ne poznaju, one rodove koji ne zazivaju ime Tvoje. Jer oni su proždrli Jakova, doista, posve su ga progutali i upropastili, boravište njegovo opustošili. Ovo je riječ koju Gospod uputi Jeremiji: „Čujte riječi ovoga Saveza i besjedite muževima Judeje i stanovnicima Jerusalema! A Ti ćeš im ovako reći – ovo su riječi Gospoda, Boga Izraelova: Neka je proklet onaj koji ne posluša riječ ovog Saveza, koji dadoh očevima vašim u ono vrijeme dok sam ih izvodio iz Egipta, iz one užarene peći, i govorio: Poslušajte Moj glas i činite sve ono što naređujem – tad ćete biti narod Moj, a Ja ću biti Bog vaš. Učinih to da ispunim ono čime sam se zakleo očevima vašim, da ću im dati zemlju u kojoj teku med i mlijeko, kako je i danas!” A ja odgovorim: „Amin Gospode!” Potom mi Gospod reče: „Sve ovo objavi u gradovima Judeje i na jerusalemskim ulicama, viči: Čujte riječi ovog Saveza i ispunjavajte ga! Jer vaše očeve sam upozoravao od onog vremena kad ih izvedoh iz Egipta pa sve do dana današnjeg, govoreći: ‘Poslušajte glas Moj!’ Ali oni nisu htjeli slušati, nisu Mi priklonili uha svoga, nego je svaki nastavio hoditi u tvrdoglavosti svoga srca opakog. Zato ih snađoh riječima ovog Saveza; Saveza za koji sam naredio da se drži i poštuje, a oni ga nisu htjeli slijediti.” Tad mi Gospod reče: „Zavjera je između muževa Judeje i stanovnika Jerusalema. Vratili su se grijesima otaca svojih, onih koji se nisu pokoravali riječima Mojim. Slijedili su i služili tuđe bogove. Dom Izraelov i dom judejski prekršiše Moj Savez, onaj koji sklopih s očevima njihovim. Stoga Gospod kaza ovako: Snaći ću ih nevoljom koju neće izbjeći, i neću ih uslišiti kad budu vapili. Tad će judejski gradovi i stanovnici Jerusalema poći i zazivat će one bogove kojima su kadili, no, oni ih zasigurno neće spasiti u vrijeme njihove nevolje. Jer ti, Judejo, imaš bogova koliko i gradova; koliko je ulica jerusalemskih, toliko je žrtvenika podignuto na sramotu, da se kadi Baalu! No, ti se nemoj moliti za ovaj narod, nemoj vapiti zarad njih, jer ih sigurno neću uslišiti u ono vrijeme kad Me budu zazivali zbog nevolje svoje.” „Šta radi draga moja u Hramu, kuje li, kao mnoge druge, zavjere zle? Hoće li meso posvećeno odvratiti kaznu tvoju? Jer raduješ se kad činiš zla svoja.” Gospod te zvao maslinom plodnom, koja rađa rodom valjanim. No, spalit će je uz tutnjavu silne oluje, i polomit će sve njene grane. „Jer Gospod, Bog nad vojskama, koji te zasadio, sada prijeti propašću tvojom zbog zlobe doma Izraelova i doma judejskog, zbog svega onoga što učiniše da me rasrde, zbog toga što kadiše Baalu.” Znao sam za spletkarenje njihovo, Gospod mi je otkrio zavjeru; jer u ono vrijeme mi je pokazao šta čine. Bio sam poput mirnog janjeta koje odvode na klanje, i nisam slutio da kuju ovakve zavjere: „Daj da upropastimo stablo i plod, daj da ga iskorijenimo iz zemlje živih, da se imena njegova više ne sjećaju!” Ali Ti, Gospode nad vojskama, Ti, koji si sudija pravedni, koji kušaš srca i bubrege; daj da vidim osvetu Tvoju, jer Tebi sam prepustio parnicu svoju. Zbog toga Gospod kaza ovako o muževima Anatota, onima koji su ti radili o glavi i vikali: „Nećeš više objavljivati riječ Gospodnju, nego ćeš poginuti od naše ruke!” Stoga Gospod nad vojskama reče ovako: „Gle, kaznit ću vas. Mladići će ginuti od mača, kćeri i sinovi od gladi, i neće ostati niko, jer Ja ću sručiti nevolju na muževe Anatota u godini kazne njihove!” Gospode, dovijeka si pravedan, dok iznosim parnicu svoju; no, ipak hoću o pravdi govoriti. Zašto je put opakih srećan? Što oni nevjerni žive s lahkoćom? Zasadio si ih, i puštaju korijenje, uspijevaju i daju plod. Blizak si ustima njihovim, a daleko srcima. Ali Ti me poznaješ, o, Gospode, Ti me kušaš i ispituješ, vidiš srce moje. Povedi ih na klanje kao ovce! Odredi ih za dan pokolja! Dokad će tugovati zemlja, dokad će vehnuti polja cijela? Sve to zbog zla onih koji u njoj žive. Zbog njih propadaju stoka i ptice, jer oni viču: „Neće vidjeti kraja našeg!” „Ako si se trkao s ljudima pa od umora posustao kako ćeš se mjeriti s konjima? Ako se spotičeš u zemlji blagoj, kako ćeš se snaći u divljini jordanskoj? Jer i braća su te prevarila, dom oca tvoga ti otkaza vjernost; za tobom su glasno vikali. Nemoj im vjerovati, i kada lijepo o tebi govore. Ostavio sam Svoj dom, odbacio baštinu Svoju; ljubimca duše Svoje dadoh u ruke dušmanske. Baština Mi postade slična lavu u šikari; digla je glas protiv Mene i zato je prezirem. Zar baština Moja ne postade slična brlogu hijena, oko kojeg kruže lešinari? Pođite i skupite sve životinje divlje, dovedite ih ovamo – neka žderu! Moj vinograd zgaziše pastiri mnogi, mnogi su gazili polja Moja i opustošili dragocjeni zasad. Opustošili su ga, sada je jadan i upropašten preda Mnom. Opustjela je zemlja cijela, jer nema nijednoga koji za nju brine. Razarači navaljuju preko svih goleti pustinjskih; jer Gospodnji mač ždere s jednog do drugog kraja zemlje; nema mira ničemu što živi. Sadili su pšenicu, a požnjeli trnje, mučno su radili, a nije bilo dobiti; sramit će se žetve svoje, zbog silnog gnjeva Gospodnjeg.” Gospod kaza ovako o svim opakim susjedima, o onima koji nasrću na baštinu koju dadoh narodu Svome Izraelu: „Gle, izbacit ću ih iz zemlje, a dom Judeje ću iščupati između njih. Potom ću im se iznova smilovati, povest ću ih kući, svakoga njegovoj baštini i zemlji. Bit će ovako – kad se nauče putevima naroda Moga, i kad se budu kleli govoreći: ‘Tako živ bio Gospod!’, onako kako se i Moj narod naučio kleti Baalom – tad ću ih podignuti usred naroda Svoga. No, ako se ne budu pokoravali, onda ću narod takav konačno iskorijeniti i uništiti!” Tako reče Gospod. Gospod mi kaza ovako: „Pođi i kupi laneni pojas, opaši se njime ali ga nemoj skvasiti vodom!” Tad pođem, kupim pojas po Gospodnjoj riječi i opašem se njime. U to vrijeme mi po drugi put dođe Gospodnja riječ: „Uzmi pojas koji si kupio, kojim si se opasao i pođi s njime do Eufrata. Tamo ga sakrij u jednoj raspuklini!” Tako pođem i sakrijem ga kraj Eufrata, onako kako je Gospod i kazao. Prođe mnogo dana, a Gospod mi se nanovo obrati: „Pođi na Eufrat i uzmi onaj pojas koji si sakrio po Mojoj zapovjedi.” Pođem na Eufrat, otkopam pojas i odnesem ga s onog mjesta na kojem sam ga ranije sakrio. Kad gle, pojas je istruhnuo; nije više bio nizašta. Tad mi Gospod kaza ovako: „Gospod reče: Dat ću da isto ovako propadne silni ponos jerusalemski i judejski! Ovaj opaki narod koji Me neće slijediti, koji hodi u tvrdoglavosti svoga srca i bludi za tuđim bogovima, da bi se njima klanjao i služio – bit će kao pojas ovaj koji više ničemu ne služi! Jer onako kako pojas prianja uz muža, tako sam i Ja prikučio cijeli dom Jerusalema i dom Judeje k sebi – to je riječ Gospodnja – da budu narod Moj, da Mi budu slava, ukras i hvala – no, oni Me nisu htjeli slušati.” Zato im kaži ovako: „Ovako veli Gospod, Bog nad vojskama: Svaki će se vrč napuniti vinom! A kad te potom upitaju: ‘Misliš li da mi to ne znamo, da će se svaki vrč ispuniti?’ Ti odvrati: Ovako kaza Gospod: Gle, posve ću opiti sve stanovnike zemlje ove, kraljeve, svećenike, proroke i stanovnike Jerusalema. A potom ću ih razbiti, jednog za drugim, očeve sa sinovima – to je riječ Gospodnja – neću ih poštedjeti; neću imati milosti, nikakvo sažaljenje Me neće odvratiti od toga da ih uništim!” Čujte i pripazite! Nemojte se oholiti jer Gospod govori! Slavite Gospoda, Boga svoga, prije no što se smrači, ranije no što se spotaknete po gorama tamnim! Tražit ćete svjetlost, no, on će dati sjenu smrti, i preobraziti svjetlost u tamu gustu. Ako me nećete poslušati onda će mi duša potajno jecati zbog oholosti vaše; plakat ću neprestano i suze roniti, jer hvataju i odvode stado Gospodnje. Recite kralju i gospodarici: Ponizite se, jer je vijenac vaše slave skliznuo s vašeg čela. Južni gradovi su zaključani, niko ih ne otvara. Sad u sužanjstvo odvode Judeju cijelu, doista, sve ih odvlače. Digni glavu, pogledaj šta navaljuje sa sjevera! Gdje je stado koje ti je dano, divne ovce tvoje? Šta ćeš reći kada Gospod nad tebe postavi ljubimce tvoje koje si sama navikla na se? Neće li te uhvatiti grčevi kao ženu na porođaju? A kada u srcu svome prozboriš: „Što me snalazi sve ovo?” Onda znaj – to je zbog velikog grijeha tvoga, zato ti otkriše skutove, i ostaviše nage tabane. Može li Etiopljanin promijeniti boju kože, ili leopard otkloniti pjege? Onda i vi možete činiti dobro, što ste na zlo navikli. Zato ću ih rasijati kao pljevu, koju nosi vjetar pustinjski. To je sudba tvoja, dio koji ti je određen – tako veli Gospod – „zato što ste Me zaboravili, i što ste se u laži uzdali. Zato ću ti preko glave svući skut – neka se vidi sramota tvoja; sve vjerolomstvo, žudnja tvoja, i besramno bludničenje! Vidio sam tvoja djela ogavna na poljima i brdima. Ah, teško tebi Jerusaleme! Zašto se nećeš očistiti? Dokle li ćeš ovako?” Gospodnja riječ Jeremiji o suši: „Judeja tuguje i jadno stoje kapije njene; jecaju zbog zemlje, i vika Jerusalema odzvanja. Gospodari šalju sluge po vodu no, kad dođu bunarima vide da vode nema, nego vraćaju prazne vrčeve; rumeni od sramote kriju lica svoja. Zbog zemlje ispucale, jer kiše nema na zemlji, seljaci shvataju nadu uzaludnu i u sramoti pokrivaju glave. Pa i košuta u polju ostavlja mladunče svoje tek rođeno – jer nema zelenila. Divlji magarci po golim brdima dahću kao šakali; oči njihove onemoćale jer ne raste nikakvo bilje. Kad nedjela naša o nama svjedoče, ti kreni, o, Gospode, i djeluj zbog imena Svoga; jer grijesi su naši mnogi – o Tebe smo se ogriješili. Nado Izraelova, Ti koji si spasilac njegov u danima nevolja; što hoćeš biti kao stranac kao stranac u tuđoj zemlji, kao putnik koji šator razapne tek da bi prenoćio. Zašto si kao čovjek uplašen, kao junak ratni, koji spas donijeti ne može? Ti si među nama, o Gospode, i mi se zovemo imenom Tvojim; nemoj nas ostavljati!” Ovako Gospod kaza o narodu Svome: „Milo im je bilo lutati, nisu štedjeli tabane, stoga nisu dragi Gospodu. No, sada se prisjeća grijeha njihovih, i kažnjava prijestupe njihove!” Tad mi Gospod reče: „Nemoj moliti za dobrobit naroda ovog, da ga snađe dobro! Jer premda poste, ne slušam njihove vapaje; čak i kad prinose paljenice i prinosnice, nisu mi mile – kaznit ću ih mačem, glađu i kugom!” No, ja rekoh: „Ah, Bože, Gospode! Gle, proroci im viču: ‘Neće vas stići mač, neće biti gladi, nego ću vam na ovom mjestu dati mir postojan!’” Tad mi Gospod reče: „Proroci proriču laži u Moje ime; nisam ih poslao, nisam im dao zapovijed, i nisam im se obraćao. Proriču priče lažljive, predviđaju ništarije i snove vlastitih srca! Stoga Gospod ovako kaza o prorocima koji lažno proriču u Njegovo ime i koji govore: ‘Neće biti mača i gladi u ovoj zemlji!’ Ti proroci će poginuti od mača i gladi! A ovaj će narod kojem su proricali će padati po ulicama jerusalemskim od mača i gladi; niko neće sahranjivati, njih, žene njihove, kćeri i sinove – tako ću zlobu njihovu vratit njima samim! A ti im poruči ovako: Uplakane su oči moje, suzne danima i noćima i nema kraja. Jer djevica je teško ranjena, kćer naroda moga, udarcem veoma silnim. Pođem li u polje – gle, oni od mača poginuli! Zađem li gradskim ulicama – gle, oni glađu pokošeni! Doista, svećenici i proroci zemljom lutaju; jer ne znaju šta bi i kuda.” Jesi li cijelu Judeju odbacio? Da li je Sion duši Tvojoj odvratan? Zašto si nas do te mjere potukao da nema lijeka? Nadaju se miru – ali dobro nas ne nalazi, vremenu iscjeljenja – ali gle, strahota! Gospode, priznajemo bezakonje naše, grijehe očeva naših – jer o Tebe smo se ogriješili. Nemoj nas odbaciti zbog imena Svoga! Ne daj da se prijestolje slave Tvoje obeščasti; prisjeti se Saveza našeg, i ne daj da bude raskinut. Da li će isprazni idoli naroda kišu donijeti? Mogu li nebesa pokloniti pljusak? Zar to ne činiš Ti, o, Gospode Bože? Tebi se nadamo, jer Ti si sve ovo stvorio! Tad mi se Gospod obrati govoreći: „Kad bi i Mojsije i Samuel stali preda Me, ipak ne bih priklonio srce ovome narodu! Tjeraj ih od lica Moga, neka odstupe! A kad ti kažu: ‘Kuda da pođemo?’ Ti im odgovori ovako: ‘Oni kojima je smrt određena – u smrt; oni koji su za mač izabrani – pod mač; oni kojima je glad suđena – u glad; a oni koji su za sužanjstvo – u sužanjstvo. Jer na njih ću pustiti četiri nevolje – tako reče Gospod: Mač da od njega ginu; pse da im tijela razvlače; ptice nebeske i zvijeri polja da žderu.’ Učinit ću ih ogavnim svim kraljevstvima zemaljskim, i sve zbog Manašea, sina Ezekijina, kralja judejskoga – zbog svega što učini u Jerusalemu. Jer ko će ti se smilovati Jerusaleme? Ko će te oplakivati? Ko će svratiti tebi da se raspita o zdravlju tvome? Odbacio si Me – tako kaza Gospod – nazadovao si, i zato sam ispružio desnicu protiv tebe, da te posve razorim. Dojadilo mi je praštanje Moje. Zato sam ih vilama razbacao po kapijama zemlje; uzeo sam djecu narodu, da iskorijenim narod Svoj, jer se nisu odvratili od staza svojih. Njihovih udovica je više no pijeska morskog; u podne sam na majke izabranih ratnika pustio uništitelja; na njih sam svalio grozotu i strah. Ona što rodi sedmero, uvehnu; ispustila je dušu svoju. Sunce njeno zađe u podne; osramotila se i postidjela, a ostatak njenih ću predati maču dušmanskom!” Tako kaza Gospod. Mila majko što me rodi – teško meni, čovjeku s kojim se spori zemlja cijela i svi svađaju! Nisam pozajmljivao, nisam u zajam davao, a ipak me svi proklinju. Gospod reče: „Doista, sačuvat ću te za dobro! Dat ću da te u vrijeme nevolje i strahote neprijatelj poštedi. Može li se željezo slomiti? Željezo sjeverno i mjed? Dat ću da popljačkaju blago tvoje u zemlji cijeloj – i sve to zbog grijeha tvojih. Dat ću da te zarobe dušmani, u zemlji koja ti je neznana; jer oganj koji raspali srdžba Moja neće splasnuti.” Gospode, sve znaš; prisjeti se, pomozi i osveti se goniteljima mojim! Ne daj da propadnem zbog sporosti gnjeva Tvoga; sjeti se da zbog Tebe trpim sramotu! Kad stiže riječ Tvoja, ja je progutah; Riječi Tvoje postadoše sreća i radost srca ovog, jer i ja se zovem imenom Tvojim, o, Gospode, Bože nad vojskama! Nisam sjedio u društvu podrugljivaca, nisam se tamo zabavljao; bdio sam sâm zbog ruke Tvoje, I Ti me ispuni gorčinom. Zašto je bol moj neprolazan, rana moja smrtna? Ne da se zaliječiti. Hoćeš li mi biti rijeka varljiva, izvor koji presušuje? Stoga Gospod ovako kaza: „Izliječit ću te ako se pokaješ; i ponovo ćeš mi služiti. A ako ono časno odvojiš od stvari nečasnih, onda ćeš biti glasnik Moj. Neka se ovaj narod okreće tebi, ali ti se nemoj okretati njima. Učinit ću te zidinama čvrstim i mjedenim narodu ovom: oni će na te nasrtati, no, neće te nadvladati. Jer Ja sam s tobom, i Ja ću te spasiti i osloboditi – to je riječ Gospodnja – Oslobodit ću te iz ruku opakih, spasiti iz šaka nasilničkih!” Gospod mi ovako kaza: „Nećeš se ženiti i imati djece na ovome mjestu! Jer Gospod veli ovako o sinovima i kćerima koji se rodiše ovdje; o majkama koje su ih rodile, i očevima što ih začeše u zemlji ovoj: Umirat će od kuge, niko ih neće oplakivati i sahranjivati, postat će gnoj zemlji. Padat će od mača i gladi, a leševi njihovi će postati plijen pticama nebeskim i divljim zvijerima. Doista, tako reče Gospod: Ne zalazi u kuću gdje se oplakuju mrtvi, ne jadikuj i nemoj izražavati saučešće. Jer Ja sam ovome narodu uskratio Svoj mir – to je riječ Gospoda, Milostivog i Samilosnog. Mali i veliki će umirati u ovoj zemlji i neće ih niko sahranjivati, niko ih neće oplakivati; niko se zbog njih neće sjeći ili brijati glavu. Neće se lomit hljeb tugovanja da bi ih utješili zbog umrlog; neće im pružati pehar utjehe zbog njihove majke ili oca. Ne zalazi ni tamo gdje se gozbi da bi s njima sjedio, pio i jeo. Jer Gospod, Bog nad vojskama reče ovako: Gle, dat ću da na ovom mjestu, u ovim danima i u vremenu posve utihne glas radosti i blagostanja, glas mladoženje i mlade! A zbit će se ovako kad preneseš sve ovo narodu; oni će pitati: ‘Zašto je Gospod sručio ovu strahotu na nas? Kako smo prestupili, čime smo se ogriješili o Gospoda, našeg Boga’ A ti ćeš im tada odgovoriti: Jer su me očevi vaši napustili – tako odgovara Gospod – zato što su slijedili tuđe bogove i njima se klanjali; a Mene su se odrekli i nisu se držali zakona Moga! Gori ste od očeva svojih, jer gle, svaki slijedi tvrdoglavost svoga srca opakog, ne pokorava se Meni. Zato ću vas izbaciti iz ove zemlje, protjerati u zemlju koja bi neznana očevima vašim i koja je nepoznata i vama. Tamo ćete služiti tuđim bogovima i danju i noću, jer vam se neću smilovati.” „Ali gle, dolaze dani” – tako kaza Gospod – „u kojima više neće govoriti: ‘Tako živ bio Gospod Koji Izraelove sinove izvede iz zemlje Egipat!’, nego će vikati: ‘Tako živ bio Gospod koji je Izraelove sinove izveo iz zemlje sjeverne i sa svih mjesta na koja ih je protjerao!’ Jer Ja ću ih vratiti u zemlju njihovu koju sam dodijelio očevima njihovim. Doista, poslat ću mnoge ribare” – tako kazuje Gospod – „i oni će ih upecati. Potom ću naložiti mnogim lovcima da ih skupe sa svih gora i planina, iz svih raspuklina. Jer Moje oči motre sve staze; nisu skriveni pred Mojim licem, njihova krivnja Mi nije tajna. Stoga ću njihove grijehe dvostruko naplatiti, jer su zemlju Moju oskrnavili svojim opakim idolima i Moju baštinu ispunili gadostima.” O, Gospode, silo moja, tvrđavo i zbjegu u danima nevolje! Tebi će dolaziti narodi s kraja zemlje i vikati: „Očevi naši naslijediše laži, ništa drugo do idola ispraznih, od kojih nijedan nije kadar pomoći! Kako će čovjek sam sebi izraditi bogove? Ta, to i nisu nikakvi bogovi!” „Gle, zato ću im pokazati, dat ću im do znanja da shvate, da osjete ruku Moju i moć, i znat će da je Moje ime Gospod!” „Grijeh Judin je zapisan željeznom pisaljkom, urezan je vrškom dijamantskom na tablicu srca njihova, i na rogove njihovih žrtvenika. Onako kako misle na djecu svoju, tako se prisjećaju i žrtvenika, Aštarti kraj zelenih stabala na brdima visokim. Ti, planino Moja, dat ću bogatstvo tvoje i imanje kao plijen; visine tvoje zbog grijeha u zemlji cijeloj! A ti ćeš zbog svoje krivice ostaviti baštinu koju ti dadoh; dat ću da služiš dušmanima u zemlji koja ti je posve strana; jer oganj srdžbe Moje koji raspaliste plamti dovijeka!” Ovako kaza Gospod: „Proklet je onaj čovjek koji se u ljude uzdaje kome je tijelo uzdanica i snaga, čije se srce okreće od Gospoda! Bit će poput stabljike usamljene u pustinji; neće vidjeti nikakva dobra, nego će čamiti u pustari slanoj, tamo gdje niko ne živi. Blago čovjeku koji se u Gospoda uzda, ko u Njega vjeruje. Jer on će biti sličan stablu zasađenom pored vode, što korijenje svoje pušta do potoka, koje se ne plaši žege kada dolazi, nego mu lišće ostaje zeleno; ne brine se ni u godini sušnoj, i stalno donosi plod.” Srce je lažljivo i opako; ko ga može do kraja ispitati? „Ja, Gospod, kušam srce i ispitujem bubrege. Svakome dajem po zasluzi, po plodu djela njegovih!” Kao prepelica koja leže jaje koje nije sama snijela; tako je s onim koji stekne blago, stazama nepoštenja; usred svojih dana ga mora ostaviti, i na kraju je poput ludaka! O, prijestolje slave, uzvišeno od početaka, mjesto naše svetinje! Gospode, nado Izraela! Osramotit će se svi oni koji Te ostave! Doista, oni koji se od Tebe okrenu, bit će u prahu zabilježeni, jer su ostavili Gospoda, izvor vode žive! Iscijeli me Gospode, i ja ću biti izliječen; spasi me, i ja ću biti spašen, jer Ti si Onaj Koga slavim. Stalno mi viču: „Gdje je riječ Gospodnja? Neka se ispuni!” Nisam pobjegao od zadatka pastira, znaš da nisam priželjkivao dan strahote; ono što poteče s mojih usana Ti je znano. Nemoj mi biti nevolja, Ti si zbjeg moj u danima nesretnim. Neka se zasrame oni što me progone, ne daj da se osramotim; neka se zgroze, ali mene spasi grozote. Snađi ih danom strahote, iskorijeni ih razaranjem dvostrukim. Gospod mi reče ovako: „Pođi i stani na Kapiju Naroda, tamo gdje ulaze i izlaze judejski kraljevi; stani i na sve druge kapije jerusalemske. Tamo im reci: Čujte riječ Gospodnju, o, kraljevi judejski, cijela Judejo i stanovnici Jerusalema, svi vi koji ulazite kroz ove kapije! Ovako kaza Gospod: Čuvajte se zbog duša svojih, da se ne opteretite kakvim teretom i da ga subotom pronosite kroz kapije Jerusalema! Nemojte subotom nositi stvari iz vaših kuća i nemojte raditi; poštujte dan subotnji, onako kako sam zapovjedio očevima vašim! Ali nisu Me poslušali, nisu priklonili uha svoga, nego su ostali tvrdoglavi; ostali su tvrdoglavi u neposluhu svome. Ako Me doista budete slušali – tako veli Gospod – i ako subotom ne budete pronosili robe kroz kapije ovog grada, nego budete štovali subotu, da na taj dan ne radite nikakva posla, onda će vas snaći ovo: Kroz ove kapije će prolaziti kraljevi i plemići koji će sjedati na Davidovo prijestolje; vozit će se kolima i jahati na konjima. Tako će činiti oni i plemići njihovi, muževi Judeje i stanovnici Jerusalema – tako će grad dovijeka cvjetati. A ljudi će dolaziti iz gradova Judeje i iz okoline Jerusalema, iz zemlje Benjamin i iz Šefele, s gorja i iz Negeva, i prinosit će paljenice, klanice, prinosnice i tamjan kao žrtve zahvalnice u domu Gospodnjem. No, ako Me ne budete poslušali, ako ne budete poštovali svetu subotu, i ako kroz kapije jerusalemske budete pronosili robu, onda ću raspaliti oganj na kapijama vašim; progutat će dvorove Jerusalema i neće utihnuti!” Gospodnja riječ koja dođe Jeremiji: „Pođi do lončareve kuće. Tamo ću ti se obratiti!” Tako krenem do lončareve kuće i gle, taman je dovršavao vrč na lončarskom kolu. No, vrč koji je izrađivao od gline se izobliči u njegovim rukama. Tad lončar krenu iznova raditi, i izradi vrč koji je po njemu bio valjan. Tad mi Gospod reče: „Ne znate li da s vama mogu postupiti kao ovaj lončar, o dome Izraelov? Gle, kao glina u lončarevim rukama – takvi ste i vi u Mojoj ruci, dome Izraelov! Jednoć govorim da ću iskorijeniti narod ili razoriti kraljevstvo, da ću ga uništiti i posve izbrisati, no, ako se onaj narod o kojem sam govorio odvrati od svoga zla, onda ću se i Ja zauzdati, i neću učiniti ono što sam kazao. Ako velim da ću neki narod ili kraljevstvo izgraditi i posaditi, no, ako čini ono što je zlo u Mojim očima i ako ne sluša glasa Moga, onda ću se zauzdati i u onom dobru koje sam namjeravao učiniti. Stoga ovako kaži muževima Judeje i stanovnicima Jerusalema: Ovako veli Gospod: Gle, spremam vam nevolju i udar. Obratite se, neka se svaki odvrati sa svoje zle staze, ispravite djela svoja i puteve! No, oni odgovaraju: ‘Nećemo! Jer hoćemo hoditi po sopstvenim naumima i svaki će slijediti tvrdoglavost svog srca!’” Zato Gospod kaza ovako: „Ispitaj – ko je među narodima postupio ovako? Djeva Izrael učini stvar groznu i nezamislivu. Nestaje li kada snijeg libanonski s vrhova kamenitih? Da li vode njegove studene, ikada prestaju teći? No, Moj narod me zaboravio; pale kâd ništavnim idolima, zbog kojih se spotaknuše na stazama drevnim, tako da sada hode putevima drugim, cestama neravnim. Tako svoju zemlju čine grozotom, vječitim ruglom; zgražavat će se prolaznik svaki i odmahivati glavom. Rasut ću ih pred dušmanima kao nošene vjetrom istočnim; okrenut ću im leđa, i neću pokazati lica na dan nevolje njihove!” Tad oni rekoše: „Hajdemo, da spletkarimo protiv Jeremije! Jer neće nestati ni zakona svećeničkog, ni savjeta mudraca, niti riječi proroka. Dajte da udarimo jezicima, i nećemo se osvrnuti na besjedu njegovu!” Ti me pazi, o Gospode, i čuj govor dušmana mojih! Hoće li se dobro vraćati zlom, jer oni spremiše jamu duši mojoj? Sjeti se kako sam stajao pred Tobom, da govorim zbog njihova dobra, da odvratim Tvoj gnjev! Udari glađu na sinove njihove, predaj ih maču nasilničkom! Neka im žene ostanu bez djece, neka ostanu udovice! Daj da muževe snađe kuga, a mladiće u ratu mač! Neka se kuknjava raširi kućama njihovim, kad odjednom na njih pustiš vojsku; jer oni su iskopali jamu da me uhvate, postavili su zamke nogama mojim! Gospode, Ti znaš sve krvničke naume njihove; nemoj prekrivati grijeha njihova, ne čisti lica njihova od prijestupa; neka padnu pred Tobom! Udari na njih u vrijeme srdžbe Svoje! Ovako kaza Gospod: „Pođi i kupi glineni vrč kod lončara, zatim povedi svećeničke i narodne starješine. Izađi s njima u dolinu Ben-Hinom, onu koja je s one strane Lončarske kapije, i tamo objavi riječi koje ti upućujem. Reci: O, kraljevi Judeje, i vi stanovnici Jerusalema – čujte riječ Gospodnju! Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Gle, sručit ću nevolju na ovo mjesto, tako da će svima koji čuju za ovo zazvoniti u ušima. Učinit ću to jer ste Me ostavili, jer ste oskrnavili mjesto ovo i kadili drugim bogovima koje nisu poznavali ni vaši očevi niti kraljevi judejski. Na ovom mjestu ste prolili nevinu krv. Podigli ste visine Baalu da mu svoju djecu spaljujete u ognju, da činite stvar koju nisam zapovjedio i naumio. Gle, dolaze dani – to je riječ Gospodnja – u kojima se ovo mjesto više neće zvati ‘Tofet’ ili ‘Dolina Ben Himon’, nego će je prozvati ‘Dolina klanja’! Na ovom mjestu ću skršiti mudrost Judeje i Jerusalema, i dat ću da ginu od mača dušmanskoga, da ih biju ruke onih koji im rade o glavama; a njihovi leševi će ostati plijen pticama nebeskim i zvijerima polja. Ovaj grad ću učiniti grozotom i ruglom, tako da će se svaki prolaznik zgražavati i podsmijavati zbog muka njihovih. Dat ću da žderu meso svojih sinova i kćeri, da jedan ždere drugoga pod grozotama opsade kojom će ih snaći dušmani, oni što im hoće život uzeti. A ti pred njima razbij vrč, i reci ovako: Ovako kaza Gospod nad vojskama: Tako ću razbiti narod i grad ovaj, kao što se vrč razbije i niko ga više ne sastavi. Ukopavat će vas u Tofetu jer neće biti mjesta drugdje. Ovako ću učiniti s ovim mjestom i narodom – to je riječ Gospodnja – ovaj grad ću preobraziti u Tofet. A kuće jerusalemske i kraljevski dvorovi će se toliko onečistiti, gotovo kao Tofet; sve kuće na čijim se krovovima kadi nebeskoj vojsci, i tuđim bogovima prinose žrtve!” No, kad se Jeremija vratio iz Tofeta, gdje ga Gospod posla da predskazuje, stane u predvorje Gospodnjeg doma. Tamo se obrati cijelom narodu: „Ovako veli Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Gle, na ovaj grad i na sve njihove gradove ću sručiti grozotu o kojom sam govorio; učinit ću to zbog tvrdoglavog neposluha njihovog, jer se nisu pokorili Mojoj riječi!” Kad je svećenik Pašhur, sin Imerov, vrhovni nadzornik Gospodnjeg doma, čuo kako Jeremija predskazuje ove riječi, dade Jeremiju pretući i baciti u klade što su se nalazile u gornjoj kapiji Benjamin kraj Gospodnjeg doma. Sljedećeg jutra kad je Pašhur pustio Jeremiju iz klada, Jeremija reče: „Gospod te ne zove Pašhurom, već Grozotom svuda uokolo. Jer Gospod kaza ovako: Učinit ću te grozotom, bit ćeš takav samome sebi i svim svojim prijateljima. Oni će na tvoje oči padati od mača dušmanskog. Cijelu Judeju ću predati u ruke babilonskom kralju, a on će ih odvesti u Babilonu i mačem zaklati. Stoga ću dati sve bogatstvo ovoga grada i njegovo imanje; sve dragocjenosti i riznicu judejskih kraljeva ću predati u ruke njihovim dušmanima. Oni će sve opljačkati i odnijeti u Babilon. A i ti ćeš, Pašhure, biti prognan u sužanjstvo s ukućanima svojim. Doći ćeš u Babilon i tamo ćete snaći smrt, tamo ćete pokopati zajedno s prijateljima tvojim – jer si lažno proricao!” Gospode, Ti si me ubijedio, i sada sam siguran! Presilan si, nadvladao si! Tako postadoh ruglo, podsmijeh svakom čovjeku! Jer kad god govorim – vičem, valja mi najavljivati razaranje i nasilje; tako da sam zbog riječi Gospodnje podsmijeh i ruglo. Tad sebi rekoh: „Neću spominjati, neću više govorit u ime Njegovo!” No, tada je gorjelo u srcu mome, kao da je oganj izgarao u kostima ovim, i nisam više mogao zadržati, doista, nisam se mogao obuzdati. Jer čuo sam mnoge kako šapuću: „Strava svuda uokolo! Prijavite ga! Hajdemo ga prijaviti!” Sav narod s kojim sam mirno živio, svi ljudi čekaju pad moj i govore: „Možda se da zavesti; možda ga možemo svladati, da mu se osvetimo!” Ali Gospod je za me kao junak silni; zato će se spotaći gonitelji moji i neće uspjeti. Neka se posve osramote, jer im nije uspjelo; sramota njihova neće biti zaboravljena. A sada, Gospode nad vojskama, Ti Koji ispituješ pravednika, kušaš srca i bubrege; daj da vidim osvetu na njima! Jer Tebi sam predao parnicu Tvoju. Pjevajte Gospodu, slavite Gospoda! Jer spasio je duše jadnika iz ruku nasilničkih! Neka je proklet dan kad se rodih; neka ne blagosiljaju dan kad me majka rodila! Neka je proklet čovjek koji ocu mome donese vijest radosnu, koji reče: „Rodio se dječak!”; onaj koji ga silno obradova. Neka s tim čovjekom bude kao s gradovima koje je Gospod bez milosti preorao; neka čuje viku zorom, a bojne pokliče u podne; jer me nije ubio u krilu majčinom, tako da mi majka grob bude, i da vječito ostane trudna! Zašto sam izbio iz majčine utrobe? Da gledam jad i muku, da mi dani u sramoti prolaze? Ovo je riječ koju Gospod uputi Jeremiji kad je kralj Sidkija poslao Pašhura, sina Malkijina, i sina Maasejina, svećenika Šefaniju, s ovom porukom: „Daj, ispitaj Gospoda zarad nas, jer kralj Babilona Nabukodonosor je poveo rat protiv nas! Možda će Gospod postupiti po čudima Svojim i dati da se ovaj od nas odvrati!” Tad Jeremija odvrati ovo: „Ovako ćete odgovoriti Sidkiji: ‘Ovako kaza Gospod, Bog Izraela: Gle, okrenut ću oružje bojno koje nosite u rukama svojim, kojim se borite protiv kralja Babilona i Kaldejaca, onih što vas opsjedaju izvan zidina ovoga grada. Skupit ću ga usred grada, i sam ću protiv vas povesti vojnu s ispruženom desnicom i jakom rukom, u velikom gnjevu i golemoj srdžbi. Tako ću udariti na stanovnike ovoga grada, na ljude i na stoku; stradat će od kuge goleme! A potom ću – tako kaza Gospod – Sidkiju i sve njegove sluge i ratnike, one koji su u ovome gradu ostali pošteđeni mača, gladi i kuge, predati u ruke babilonskog kralja Nabukodonosora; doista, u ruke njihovih dušmana koji im rade o glavama. On će ih sasjeći oštricom mača, neće ih štedjeti i neće znati za milost!’ A ovome narodu poruči: ‘Ovako veli Gospod: Gle, pred vama je put smrti i put života. Ako ostanete u ovome gradu, sigurno će vas snaći smrt bilo od mača, gladi ili kuge; ali ko izađe i pređe Kaldejcima, koji vas opsjedaju, taj će živjeti i odnijeti život kao ratni plijen. Jer Ja sam upravio lice ka ovome gradu na zlo, ne na dobro – tako kaza Gospod – bit će predan u ruke babilonskog kralja, a ovaj će ga ognjem spaliti!’ A domu judejskog kralja ćeš poručiti ovako: ‘Čuj riječ Gospodnju. Vi što ste od Davidovog doma, čujte šta Gospod govori: Svakog jutra držite parnice poštene, spasite jadnika iz ruku nasilničkih, da se srdžba Moja ne rasplamsa kao vatra i da ne izgara vječito zbog zlodjela vaših! Gle, prilazim ti, stanovnice dolina, stijene u ravnici! Tako veli Gospod onima koji viču: ‘Ko će to sići nama, ko će doći domovima našim?’ Ja ću vas kazniti prema djelima vašim – tako kaza Gospod; Doista, raspalit ću vatru u šumama njihovim, i sažeći će cijelu okolinu!’” Ovako kaza Gospod: „Siđi u dvor judejskih kraljeva i tamo im prenesi ove riječi. Reci: ‘Čuj riječ Gospoda, kralju Judeje, ti koji sjediš na Davidovu prijestolju; čujte riječ, ti, sluge tvoje i narod, koji prolazi kroz ove kapije! Ovako kaza Gospod: Postupajte pravedno i pošteno; spasite jadnika iz ruku nasilničkih; nemojte tlačiti tuđinca, siroče i udovicu – ne silite se nad njima; i nemojte prolijevati nedužnu krv na ovome mjestu! Jer ako se doista budete držali ovih riječi, onda će kroz ove kapije prolaziti kraljevi koji će sjediti na Davidovu prijestolju, vozit će se na kolima i jahati na konjima, oni, sluge njihove i narod. No, ako se ne pokorite riječima ovim, onda se kunem sobom – tako kaza Gospod – da će od ovog dvora ostati samo ruševine!’” Jer Gospod veli ovako o domu judejskih kraljeva: „Za me si poput Gileada, kao vrh libanonski – no, doista, učinit ću te pustarom, gradom nenaseljenim. Podignut ću ti uništitelje; svakoga s vlastitim oružjem, i oni će posjeći tvoje izabrane kedrove, i sve pobacati u vatru.” Mnogi narodi će proći kraj ovoga grada i govorit će jedni drugima: „Zašto je Gospod učinio takvu stvar s ovim velikim gradom?” A odgovarat će im ovako: „Zato što su ostavili Savez Gospoda, Boga svoga, i krenuli slijediti druge bogove služeći njima!” Ne plačite zbog onoga koji je preminuo, i nemojte ga žaliti! Plačite zbog onog što odlazi; jer on se više neće vratiti, neće ugledati domovine svoje. Jer Gospod ovako govori o Šalumu, Jošijinom sinu, onome koji je naslijedio svoga oca kao judejski kralj, no, koji je otišao s ovoga mjesta: „Neće se više vratiti, nego će umrijeti na onome mjestu na koje ga odvedoše, tamo će umrijeti i neće više ugledati ove zemlje.” „Teško onome koji dvor svoj nepravdom gradi; koji gornje odaje diže nepravdom, koji bližnjemu dnevnice ne plaća u radu džabnom. Koji govori: ‘Izgradit ću si kuću prostranu, podignuti odaje goleme’; koji daje izraditi prozore, pa ih kedrovinom oblaže u crveno obojenom. Imaš li sada časti kraljevske, kada gradiš dvorove od kedrovine? Otac ti je jeo i pio, nije mu manjkalo, a ipak je hodio u poštenju i pravdi? Tad ga je dobro snalazilo. Doista, onog koji jadniku i siromahu pomaže snalazi dobro! Zar to ne znači spoznati Mene?” Tako kaza Gospod. „No, ti si oči svoje i srce na dobit upravio, na prolijevanje krvi nevine, na tlačenje i nasilje!” Stoga Gospod ovako kaza o Jojakimu, sinu Jošije, kralja judejskoga: „Oplakivat će ga vičući: ‘Ah, brate mili!’ ili vapeći: ‘Jao, sestro draga!’ Neće se jadati govoreći: ‘Ah, gospodaru!’ ili: ‘Avaj, vaše visočanstvo!’ Pokopat će ga kao jarca, odvući će ga i baciti pred kapije Jerusalema. Popni se na Libanon i viči; diži glas svoj u Bašanu neka ti glas odjekuje s Abarima; jer razbijeni su svi ljubavnici tvoji. Tebi sam besjedio dok si u blagostanju živio; ali ti si govorio: ‘Neću slušati!’ Takav si bio od mladosti svoje, takva ćud tvoja – nepokorna. Oluja će rastjerati pastire tvoje, svi će tvoji ljubavnici u sužanjstvo. Tada ćeš se osramotiti, i crvenjeti zbog opakosti svoje. Ti koja sada živiš na Libanonu, koja se gnijezdiš na stablima kedrovim, kako li ćeš samo biti jadna kad te uhvate grčevi kao u žene kad rađa!” „Tako mi Moga života” – tako reče Gospod – „čak i da si ti, Konija, sine Jojakimov, pečatnjak na Mojoj desnici, opet bih te strgao i bacio. Dat ću te u ruke onima koji to rade o glavi, u ruke onih kojih se plašiš, predat ću te Nabukodonosoru, kralju Babilona, i u ruke kaldejske. Bacit ću te u neznanu zemlju s majkom koja te rodi, u zemlju u kojoj se nisi rodio i tamo će vas snaći smrt! Nećete se nikad vratiti u zemlju koje ste željni!” Da li je ovaj čovjek, Konija, odbačeni vrč razbijeni? Da li je kakav komad posuđa, koji se više nikome ne sviđa? Zašto ga odbaci s potomcima njegovim u zemlju njima neznanu? Jao, zemljo, zemljo, zemljo, čuj riječ Gospodnju! Ovako kaza Gospod: „Zapišite da je ovaj čovjek bez potomstva, upišite ga kao čovjeka koji za života neće uspjeti; doista, niko od potomaka njegovih neće uspjeti, da i dalje sjedi na prijestolju Davidovu i da vlada Judejom!” „Teško pastirima koji kvare i tjeraju ovce stada Moga!” Tako kaza Gospod. Stoga Gospod, Bog nad vojskama, ovako kaza pastirima koji čuvaju narod Moj: „Rastjerali ste i rasturili ovce Moje, niste ih čuvali! Gle, snaći ću vas opakošću vaših djela – tako veli Gospod. Ja ću skupiti ostatak ovaca Svojih iz svih zemalja, sa svih mjesta na koja sam ih protjerao. Potom ću ih nanovo odvesti njihovim pašnjacima da žive u blagostanju i da se množe. Nad njih ću postaviti pastire koji će ih napasati; neće se više plašiti i bojati, nijedna se neće izgubiti – tako veli Gospod. Gle, dolaze dani u kojima ću Davidu podignuti lozu pravednu; kralja koji će pravedno vladati i razborito postupati, koji se svijetu donijeti pravicu i poštenje. Judeja će se spasiti u njegovim danima Izrael će biti siguran; a ovo je ime kojim će ga zvati: ‘Gospod je pravda naša.’ Tako, stižu dani – to je riječ Gospodnja – u kojima više neće govoriti: ‘Tako živ bio Gospod Koji je Izraelove sinove izveo iz Egipta!’, nego će govoriti: ‘Tako živ bio Gospod Koji je potomke Izraelovih sinova vratio sa sjevera, Koji ih je doveo natrag iz svih zemalja u koje ih je protjerao.’” O prorocima: „Srce mi je slomljeno, kosti mi se tresu; ja sam poput pijanca, čovjeka kojega je uzelo vino, i sve zbog Gospoda, i Njegovih svetih riječi. Jer zemlja je puna lažova, zemlja tuguje zbog prokletstva, opustjele su ispaše; opaka su djela njihova, nepošteni su u sili svojoj. Jer i prorok i svećenik su nevjerni; čak i u Domu Svome nađoh opakosti njihove – tako reče Gospod.” Zato će staza njihova postati provalijom tamnom; gurnut će ih, a oni će pasti, jer Ja ću ih snaći nevoljom, godinom kazne njihove – tako reče Gospod. Među prorocima Samarije vidjeh opakost, proricali su kroz Baala i zavodili Moj narod Izrael. Vidjeh grozote među prorocima Jerusalema; žive u nevjerstvu i lažima, snaže ruke zlotvora, tako da se niko ne odvraća od zla; svi postadoše slični stanovnicima Sodome i Gomore. Stoga Gospod nad vojskama ovako kaza o prorocima: „Gle, hranit ću ih gorčinom, a napajati vodom otrovanom, jer jerusalemski proroci proširiše bezbožništvo po zemlji cijeloj. Nemojte slušati riječi proroka, onih koji vam proriču! Lažu! Proriču naume vlastitih srca, a ne ono što dođe iz Gospodnjih usta. Postojano vele onima koji me preziru: ‘Gospod kaže da ćete živjeti mirno!’ A svima onim što hode u tvrdoglavosti srca svojih: ‘Neće vas snaći nikakva nevolja!’ Ko je stajao u Gospodnjem savjetu, ko je čuo Njegove riječi i vidio? Ko je pazio na riječ Moju, ko je poslušao? Gle, srdžba se raskovitlala kao oluja, vrtlog će snaći glave bezbožnika! Gospodnji gnjev se neće odvratiti, sve dok ne ispuni Njegov naum. U posljednjim danima ćete to shvatiti i razumjeti. Nisam poslao ove proroke, a oni su ipak išli; Nisam im se obraćao, a oni su ipak proricali. Da su u Mome savjetu stajali, objavljivali bi riječ Moju, i navraćali narod da se odvrati od svojih staza zlih i djela opakih!” Tako veli Gospod; „Jesam li samo neki Bog obližnji? ili Bog koji je i dalek? Može li se ko skriti da ga ne vidim, da ga ne ugledam?” Tako veli Gospod. „Zar ne ispunjavam nebesa i zemlju?” Tako kaza Gospod. „Čuo sam riječi proročke, onih koji su u Moje ime lagali i govorili: ‘Usnio sam nešto! San me pohodio!’ Dokle ovako? Treba li lažno proročanstvo ostati u srcima proroka? A ovi proroci, oni koji proriču vlastite laži; zar im nije naum da narod zaboravi na ime Moje dok jedni drugima govore o snovima, onako kako su i očevi njihovi zaboravili ime Moje zbog Baala? Prorok koji je nešto usnio govori o svome snu; a onaj koji zna riječ Moju taj je i objavljuje u istini!” Šta je zajedničko slami i žitu? To je riječ Gospodnja. Zar riječ Moja nije poput vatre – tako veli Gospod – kao čekić koji lomi stijenje? „Gle, zato snalazim proroke – to veli Gospod – one koji kradu riječi Moje jedni od drugih. Evo Mene protiv proroka koji mlate jezikom ali govore, ‘ovako govori Gospod’ Gle, snaći ću one – tako reče Gospod – koji proriču iz snova lažnih i koji zavode narod lažima i glasinama, a Ja ih nisam poslao i nisam im zapovjedio ništa – a narod nema nikakve koristi od njih! Tako reče Gospod. A ako te ovaj narod, prorok ili svećenik upitaju: ‘Šta je breme Gospodnje?’ Ti im odvrati: ‘Šta je breme? Ja ću vas zbaciti!’ Tako veli Gospod. A prorok, svećenik ili narod koji govori: ‘Breme Gospodnje’, tog čovjeka ću snaći zajedno s domom njegovim. No, ovako odgovarajte jedni drugima ili braći svojoj: ‘Šta je Gospod odgovorio?’ ili ‘Šta je Gospod kazao?’ No, ne spominjite ‘Bremena Gospodnjeg’, jer svakome će njegova sopstvena riječ postati breme, jer vi izvrćete riječi Boga živoga, Gospoda nad vojskama, Boga našeg! Ovako ćeš reći prorocima: ‘Šta ti je Gospod odgovorio?’ ili ‘Šta je Gospod poručio?’ No, ako kažete ‘Breme Gospodnje’, onda Gospod odvraća: Jer ste govorili o ‘Bremenu Gospodnjem’ iako sam vam kazao da ga ne spominjete, gle, stoga ću vas posve zaboraviti zajedno s gradom ovim, koji sam dao očevima vašim, i odbaciti od lica Svoga. A udarit ću vas sramotom i ruglom vječitim koje će dovijeka ostati zapamćeno!” Gospod mi posla viđenje, kad gle – vidio sam dvije korpice pune smokava pred domom Gospodnjim. Ovo bi nakon što je Nabukodonosor, kralj babilonski, prognao Jekoniju, sina Jojakimova, iz Jerusalema u izgnanstvo u Babilon, zajedno s dostojanstvenicima Judeje, s kovačima i zanatlijama. U jednoj korpi bijahu veoma dobre smokve, one koje su rano sazrele; u drugoj su bile loše smokve, koje više nisu bile za jelo. Tad me Gospod upita: „Jeremija, šta vidiš?” „Smokve”, odgovorih, „ove valjane su veoma dobre, a ove druge pokvarene i nisu više jestive.” Tad mi Gospod reče: „Ovako kazuje Gospod, Bog Izraela: Gle, gledat ću na sužnjeve judejske, one koje poslah iz ove zemlje u Kaldejcima kao na ove valjane smokve. Upravit ću Svoj pogled njima, dat ću im dobro i vratiti ih u ovu zemlju. Podizat ću ih, neću rušiti; sadit ću ih, a neću čupati. Njima ću dati srce kojim će me spoznati, kojim će znati da sam Gospod; oni će biti narod Moj, a Ja Bog njihov. Jer prionut će uz Me srcem svim. Ali kao ove loše smokve, koje su toliko pokvarene da više nisu za jelo – tako ću gledati na Sidkiju, kralja Judeje – to je riječ Gospodnja – na njegove dostojanstvenike i ostatak Jerusalema, kao i na one koji su ostali u ovoj zemlji, i one koji žive u zemlji egipatskoj. Učinit ću ih grozotom, da budu gadost svim kraljevstvima zemaljskim, da im postanu kletva i poslovica, ruglo i prokletstvo na svim mjestima na koja ih protjeram. Na njih ću poslati mač, glad i kugu, sve dok ih posve ne iskorijenim iz zemlje koju dadoh očevima njihovim.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji o cijelom judejskom narodu četvrte godine vladavine Jojakima, sina Jošijinog, kralja judejskoga, dakle, u prvoj godini Nabukodonosora, babilonskog kralja. Riječ, koju vjerovjesnik Jeremija objavi cijelom judejskom narodu i svim stanovnicima Jerusalema, govoreći: „Primao sam Gospodnju riječ od trinaeste godine Jošije, Amonovog sina, kralja judejskoga, pa sve do dana današnjeg. Gospodnja riječ mi je dolazila u ove dvadeset i tri godine, a ja sam vam besjedio, rano sam ustajao i postojano govorio – no, vi niste htjeli slušati. Zato je Gospod k vama slao sve Svoje sluge, vjerovjesnike, tako što je rano polazio i uvijek iznova slao; ali vi niste slušali, niste htjeli prikloniti uha svoga, u ono vrijeme kad vam je dao govoriti: Odvratite se, neka se svaki odrekne svojih opakih staza i svojih zlih djela, da u onoj zemlji koju je Gospod dao vama i očevima vašim živite dovijeka! Nemojte bluditi za tuđim bogovima, da biste njih slijedili i tamo služili. Nemojte me dražiti djelima ruku svojih, i onda vas neću snaći zlom.” Ali vi Me niste poslušali – tako reče Gospod – nego ste Me na svoju štetu dražili djelima ruku svojih. Gospod nad vojskama kaza ovako: „Zbog toga što niste poslušali Moje riječi, pozivam sve sjeverne narode i svoga slugu babilonskog kralja Nabukodonosora. Dat ću da snađu ovu zemlju, njene stanovnike i sva okolna kraljevstva. Predat ću ih uništenju i učiniti grozotom, ruglom i vječitim ruševinama. Dat ću da među njima utihne vesela i radosna graja, glas mladoženje i mlade, tutnjava mlina i svjetlost svjetiljke. Cijela ova zemlja će ostati u ruševinama, postat će pustara, i ovi narodi će sedamdeset godina služiti Nabukodonosoru, kralju babilonskom. A kada se navrši ovih sedamdeset godina, poći ću i snaći sve narode i babilonskog kralja zbog krivice njihove – tako reče Gospod – učinit ću isto i s kaldejskom zemljom; pretvorit ću je u pustinju. Navalit ću na onu zemlju svim Svojim riječima, svime onime o čemu sam govorio, svime što je zapisano u knjizi ovoj, i onime što je Jeremija predskazivao narodima. Jer će i oni pasti u ropstvo velikih naroda i silnih kraljeva, i vratit ću im po postupcima njihovim i po djelima njihovih ruku.” Jer Gospod, Bog Izraela, mi reče ovako: „Uzmi ovaj pehar ispunjen vinom Moga gnjeva i pruži ga narodima kojim te šaljem – neka ga ispiju. Neka se napiju i teturaju, neka ih spopadne ludilo zbog mača koji im šaljem.” Tako uzmem pehar iz Gospodnje ruke i dadoh svim narodima da piju, svima onima kojima me Gospod poslao. Jerusalemu i gradovima Judeje, kraljevima i dostojanstvenicima, da ih učinim ruševinama, grozotom, ruglom i prokletstvom, onakvima kakvi danas i jesu! Faraonu, kralju egipatskom, slugama njegovim, dostojanstvenicima i cijelom narodu. Tako i svim narodima i kraljevima zemlje Usa, svim kraljevima zemlje filistejske, Aškalonu i Gazi, Ekronu i ostatcima Ašdoda; Edomu, Moapcima i Amoncima; svim kraljevima Tira i Sidona, kraljevima otočja s one strane mora; Dedanu, Temi, Busu i svima koji oblikuju brade; svim kraljevima Arabije i kraljevima pustinjskih naroda; svim kraljevima Zimrija i Elama, i kraljevima Medije; svim kraljevima sjevera, onim bliskim i dalekim, svima podjednako, svim kraljevstvima zemaljskim – a za njima neka pije kralj Šešaka! A ti ćeš im reći: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Pijte, opijte se; povraćajte, padajte, jer nećete više ustati zbog mača koji vam šaljem! A ovako će se zbiti ako ne budu htjeli uzeti pehar iz tvojih ruku, i ako kažu da neće piti. Onda im reci: Ovako kaza Gospod nad vojskama: Morate ispiti! Jer gle, počinjem puštati nevolju od onoga grada koji se kiti imenom Mojim, a vi biste da ostanete nekažnjeni? Nećete ostati nekažnjeni, nego ću pustiti mač na sve stanovnike zemlje!” Tako reče Gospod nad vojskama. A ti ćeš im predskazivati ove riječi i govoriti: „Gospod će zagrmjeti s visina vikat će iz Svetog stana Svoga silno će uzviknuti protiv ove zemlje. Vikat će kao oni što grožđe gaze na sve stanovnike zemljine. Odzvanja do kraja zemlje, jer Gospod parniči s narodima, Gospod sudi svemu što živi; bezbožnike baca pod mač! Tako veli Gospod.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Gle, nevolja seli iz jednog naroda u drugi, diže se silna oluja s kraja zemlje!” U to vrijeme će tijela onih koje je Gospod pobio prekrivati zemlju s jednog kraja do drugoga; neće ih oplakivati, skupljati ili sahranjivati – ostat će kao gnoj zemlji. Kukajte pastiri, plačite i lezite u pepeo, vi, gospodari stada! Jer vaše vrijeme je dovršeno, bit ćete poklani, razbit će vas o pod kao suđe dragocjeno. Nema utočišta pastirima i vlasnicima stada. Odzvanja jauk pastira, moćnici zemlje vrište, jer je Gospod opustošio pašnjake, doista, puste su doline mira od gnjeva Gospodnjega: Izašao je iz šikare kao lav mladi; a tlačitelj im ostavi zemlju posve opustošenu, doista, srdžbom njegovom poharanu. U početku kraljevanja Jojakima, sina Jošijinog, kralja judejskog, Jeremiji dođe ova Gospodnja riječ: „Ovako kaza Gospod: Pođi i stani u predvorje Gospodnjeg doma. Tamo se obrati svim judejskim gradovima koji se dolaze pokloniti u Gospodnjem domu; reci sve one riječi koje sam ti zapovjedio – ne izostavljaj ni jednu jedinu! Možda će poslušati i odvratiti se sa svojih zlih puteva. Onda ću odustati od nevolje koju sam rekao učiniti zbog opakih djela njihovih. A ti im reci: Ovako kaza Gospod: Ako Me ne budete slušali i slijedili Zakon koji sam vam izložio; da slušate riječi Mojih sluga, vjerovjesnika, koje vam postojano šaljem, a koji nikako niste poslušali, onda ću s ovim mjestom učiniti kao s Šilom. Ovaj grad će postati prokletstvo svim narodima zemaljskim!” Svećenici, proroci i cijeli narod ču kako Jeremija govori u Gospodnjem domu. I tako se desi da Jeremiju, nakon njegove besjede i riječi koje je Gospod naložio da se prenesu narodu, uhvate svećenici, proroci i cijeli narod vičući: „Sigurno zaslužuješ smrt! Zašto si u Gospodnje ime predskazivao govoreći: Bit će s ovim Hramom kao sa Šilom, ovaj grad će ostat opustošen i nenaseljen?” Tako se cijeli narod u Gospodnjem domu stane tiskati oko Jeremije. No, kad su judejski dostojanstvenici čuli ove riječi, siđu iz kraljevskog dvora do Gospodnjeg doma i sjednu na njegove kapije. Tad se svećenici i proroci obrate dostojanstvenicima i skupljenom narodu: „Ovaj čovjek zaslužuje smrt jer je o ovom gradu predskazivao ono što ste i sami čuli svojim ušima!” A Jeremija se obrati dostojanstvenicima i cijelom narodu: „Gospod me poslao da predskazujem sve ove riječi protiv ovog Hrama i grada. A sada ispravite puteve svoje, poboljšajte djela svoja i čujte glas Gospoda, Boga vašeg, da se Gospod odvrati od nevolje kojom vam je priprijetio! A što se tiče mene – gle, u vašim sam rukama – sa mnom činite ono što vam se čini pravednim! Ali sigurno znajte da ćete nevinu krv proliti na grad ovaj i stanovnike ako me pogubite; jer doista, Gospod me poslao vama, da pred vašim ušima kažem riječi ove!” Dostojanstvenici i cijeli narod odgovore svećenicima i prorocima: „Ovaj čovjek ne zaslužuje smrt, jer nam je govorio u ime Gospoda, Boga našeg!” Potom ustane nekoliko muževa, starješina zemaljskih, i obrate se cijeloj narodnoj zajednici: „Mihej Morešećanin je u danima Ezekije, kralja judejskoga, predskazivao i vikao cijelom narodu: Ovako kazuje Gospod nad vojskama: ‘Sion će kao njivu preorati, Jerusalem će ostati hrpa kamenja, a gora Hrama šumarak brdoviti.’ A da li ga je Ezekija, kralj judejski; je li ga cijela Judeja zbog ovog dala pogubiti? Zar se nisu plašili Gospoda, zar nisu Gospodnje lice molili da se odvrati od nevolje kojom im je priprijetio? A mi bismo trebali tako golem grijeh navaliti na vlastite duše?” No, bio je i drugi čovjek koji je predskazivao u ime Gospodnje, Urija, sin Šemajin, iz Kirjat Jearima. Taj je predskazivao protiv ovog grada i cijele zemlje istim riječima kao i Jeremija. Kad su kralj Jojakim, njegovi moćnici i dostojanstvenici čuli ovo, kralj zatraži da ga pogube; ali Urija čuje za ovo, prepadne se i pobjegne u Egipat. Tad kralj Jojakim pošalje muževe u Egipat, Einatana, sina Akborova i još neke ljude s njim. Tako Uriju uhvate u Egiptu i dovedu ga pred kralja Jojakima; on ga pogubi mačem, i dade da se tijelo baci u pučke grobnice. Ali desnica Ahikama, sina Šafanova, bi uz Jeremiju, tako da ga ne predadoše narodu koji ga htjede pogubiti. Početkom vladavine Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, Jeremiji dođe Gospodnja riječ: Gospod mi kaza ovako: Napravi jaram i konopce pa ih navali sebi na vrat, potom pošalji riječ kralju Edoma, kralju Moaba, kralju Amonaca, kralju Tira, kralju Sidona, posred poklisara koji dolaze u Jerusalem kralju Sidkiji iz Judeje. Naloži im da ovako kažu gospodarima: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Recite gospodarima: Ja sam silom Svojom nemjerljivom i rukom ispruženom načinio zemlju, čovjeka i stoku na ovoj zemlji i dajem je onome koji je prav u očima Mojim. Sada sve ove zemlje predajem u ruke Moga sluge, Nabukodonosora, kralja Babilona; čak sam dao da mu služe i zvijeri poljske. Svi narodi će služiti njemu, sinu njegovu i unuku, sve dok ne dođe vrijeme određeno zemlji njegovoj, kad će je pokoriti mnoštvo naroda i silni kraljevi. No, desit će se ovako: Narod i kraljevstvo koje se ne bude htjelo podložiti Nabukodonosoru, babilonskom kralju, i koje ne bude htjelo služiti; koje vrat ne pogne pred jarmom babilonskog kralja – taj narod ću snaći mačem, glađu i kugom – to je riječ Gospodnja – sve dok ga ne iskorijenim kroz ruke njegove. Zato ne slušajte proroke, vidovnjake i sanjalice, vaše mađioničare i vračeve koji viču: ‘Nećete služiti kralju Babilona!’ Jer oni vam proriču laži da vas izbace iz zemlje, ne bih li vas protjerao i da tako stradate! No, onaj narod koji pogne vrat pod jaram babilonskog kralja i koji bude služio, doista, taj narod ću ostaviti u svojoj zemlji – to je riječ Gospodnja – i dat ću da na svojoj zemlji sadi i živi.” A ja se obratih Sidkiji, kralju judejskome, po svim onim riječima govoreći: „Pognite vratove pod jaram babilonskog kralja, služite njemu i njegovom narodu, i živjet ćete! Zašto da ginete, vi i narod ovaj, da vas snalaze mač, glad i kuga, onako kako je Gospod kazao za one koji neće služiti babilonskog kralja? Ne slušajte riječi proroka koji viču: ‘Nećete služiti babilonskom kralju!’, jer oni vam proriču laži! Jer njih nisam poslao – tako kaza Gospod – nego proriču laži u Moje ime ne bi li vas protjerao, i ne biste li stradali zajedno s ovim prorocima koji vam proriču!” Obratio sam se i svećenicima i narodu govoreći: „Ovako kaza Gospod: Ne slušajte ono što govore vaši proroci, oni koji vam proriču i govore: ‘Gle, pribor Gospodnjeg doma će uskoro vratiti iz Babilona!’, jer oni vam proriču laži. Nemojte ih slušati; služite babilonskom kralju i živite! Zašto da ovaj grad ostane ruševina? No, ako su doista vjerovjesnici i ako je Gospodnja riječ uz njih, neka onda izmole kod Gospoda nad vojskama da onaj preostali pribor, koji je u Gospodnjem domu, ne bude odnijet u Babilon! Jer ovako Gospod nad vojskama govori o stupovima, umivaonicima, postoljima i ostalom priboru koji je ostao u gradu; koji Nabukodonosor, kralj babilonski, nije odnio kad je Jekoniju, sina Jojakimova, kralja judejskog, odvodio zarobljenog iz Jerusalema u Babilon. Jer Gospod nad vojskama, Bog Izraela, reče ovako o priboru koji je preostao u Gospodnjem domu i u kraljevskim dvorovima Judeje i Jerusalema: Odnijet će ga u Babilon i tamo će ostati sve do onoga dana kada nanovo pogledam, i kada ga vratim nazad na ovo mjesto – to je riječ Gospodnja.” Iste godine, početkom vladavine Sidkije, kralja judejskog, u petom mjesecu četvrte godine, Hananija, sin Ašura, proroka iz Gibeona, reče mi u Gospodnjem domu pred svećenicima i cijelim narodom: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraelov: Slamam jaram babilonskog kralja! Pribor Gospodnjeg doma ću vratiti u sljedeće dvije godine; pribor koji je Nabukodonosor, kralj Babilona, odnio s ovog mjesta u Babilon. Vratit ću i Jekoniju, sina Jojakimova, kralja judejskoga, i sve one sužnjeve judejske koje su odveli u Babilon; bit će vraćeni na ovo mjesto – to je riječ Gospodnja – jer slomit ću jaram babilonskog kralja!” Tad vjerovjesnik Jeremija odvrati proroku Hananiju pred svećenicima, i na oči cijeloga naroda koji je stajao skupljen u Gospodnjem domu. Vjerovjesnik Jeremija reče: „Amin! Daj da Gospod postupi tako! Neka Gospod dâ da se tvoje riječi ostvare, sve ono što si kazao, da vrati pribor Gospodnjeg doma i sužnjeve iz Babilona na ovo mjesto! Ali čuj ovu riječ koju izgovaram pred tobom i pred ušima cijelog naroda: Vjerovjesnici koji su predskazivali prije mog i tvog vremena od davnina – oni su mnogim zemljama i kraljevstvima predskazivali rat, nevolju i kugu. No, onaj koji predskazuje mir bit će tek priznat za Gospodnjeg vjerovjesnika kad se njegova riječ ostvari!” Tada prorok Hananija strgne jaram s Jeremijinog vrata i slomi ga. Tako Hananija stane besjediti pred cijelim narodom: „Ovako kaza Gospod: Tako ću u ove dvije godine skinuti jaram Nabukodonosora, kralja babilonskog, s vrata svakog naroda, i ovako ću ga razbiti!” No, Jeremija odstupi i pođe svojim putem. Potom Gospodnja riječ dođe Jeremiji nakon što je prorok Hananija strgnuo i razbio jaram s Jeremijina vrata: „Pođi i reci proroku Hananiji: Slomio si jaram drveni, ali na njegovo mjesto si spremio jaram željezni! Jer ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraelov: Stavio sam željezni jaram na vratove svih naroda, da služe Nabukodonosoru, kralju Babilona – i služit će mu, služe mu čak i zvijeri poljske!” Potom se vjerovjesnik Jeremija obrati proroku Hananiji: „Čuj Hananija! Gospod te nije poslao, učinio si da narod povjeruje tvojim lažima. Stoga Gospod reče: Gle, izbrisat ću te s lica zemljina, ove godine će te snaći smrt jer si proglašavao pobunu protiv Gospoda!” I tako Hananija umre iste godine, u sedmom mjesecu. Ovo su riječi pisma koje je vjerovjesnik Jeremija poslao ostatku starješina među izgnanicima, kao i svećenicima, prorocima i cijelom narodu koji je Nabukodonosor iz Jerusalema odveo u Babilon, nakon što je Jekonija a kraljicom, sobarima, dostojanstvenicima Judeje i Jerusalema, kovačima i zanatlijama napustio Jerusalem. Pismo je poslano po Elasi, sinu Šafanovu, i Gemarji, sinu Hilkijinu, koje Sidkija, kralj judejski, posla u Babilon Nabukodonosoru, kralju babilonskom. Jeremija dade poručiti: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraelov, svim onim izgnanicima, koje sam odveo iz Jerusalema u Babilon: Sagradite kuće i živite u njima; sadite vrtove i jedite plodove; ženite se i rađajte kćeri i sinove; ženite sinove svoje, dajite kćeri muževima za žene, da rađaju sinove i kćeri, da se umnožite i da se vaš broj ne smanji! Tražite mir za ovaj grad u koji sam vam odveo, molite se Gospodu za njega; jer vi ćete naći mir u miru njegovu! Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Ne dajte da vas zavedu proroci koji su među vama, vaši vidovnjaci; nemojte sniti snove na koje vas potiču! Jer oni vam proriču laži u Moje ime; nisam ih poslao – tako kaza Gospod. Doista, Gospod kaza ovako: Kad se posve ispuni sedamdeset godina Babilonu, tad ću se prikloniti vama, i ispunit ću Svoju dobru riječ – da ću vas vratiti na ovo mjesto. Jer Ja znam za ono što sam vam naumio – tako veli Gospod – za naum mira, a ne nevolje, da vam dam budućnost i nadu. A vi ćete poći i vapiti Meni, a Ja ću vas uslišiti. Doista, tražit ćete Me i nalaziti, samo ako Me budete tražili svim srcem. Dat ću da Me nađete – tako veli Gospod. A Ja ću vas vratiti iz sužanjstva, sabrat ću vas iz svih naroda i skupiti sa svim mjestima na koje sam vas protjerao – tako veli Gospod. Vratit ću vas na ovo mjesto s kojeg sam vas odveo. No, zato što govorite: ‘Gospod nam je podigao vjerovjesnike u Babilonu!’ – doista, ovako Gospod govori o kralju koji sjedi na Davidovu prijestolju; o cijelom narodu koji živi u gradu, o braći svojoj, koji s vama nisu pošli u izgnanstvo. Ovako govori Gospod nad vojskama: Gle, šaljem vam mač, glad i kugu, i učinit ću vas pokvarenim smokvama, koje su tako loše da više nisu za jelo. A ja ću ih goniti mačem, glađu i kugom; učinit ću ih grozotom svim kraljevstvima zemlje, prokletstvom i strahotom, ruglom i podsmijehom onim narodima među koje sam ih protjerao. Jer nisu poslušali riječi Mojih – tako kaza Gospod – a postojano sam im slao Svoje sluge, vjerovjesnike; ali vi niste htjeli poslušati – tako kaza Gospod. Zato čujte riječ Gospodnju, svi vi izgnanici, koje sam iz Jerusalema protjerao u Babilon! Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraelov, o Ahabu, sinu Kolajinu, i o Sidkiji, sinu Maasejinu, koji vam proriču laži u Moje ime: Gle, dajem ih u ruke Nabukodonosoru, kralju Babilona, i on će ih pred vama pogubiti. Učinit će ih kletvom svim prognanicima iz Judeje koji su u Babilonu; govorit će: ‘Neka te Gospod učini kao Sidkiju i Ahaba, koje je kralj Babilona spržio na ognju.’ Jer učinili su djelo sramno u Izraelu; bludničili su sa ženama svojih bližnjih i u Moje ime govorili laži koje nisam zapovjedio. Sigurno znam – jer Ja sam svjedočio; tako kaza Gospod.” A Nehelamcu Šemaji ćeš poručiti: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraelov: Jer si u svoje ime slao pisma cijelom narodu u Jerusalemu i svećeniku Safaniji, sinu Maasejinu, i svim drugim svećenicima: zato te Gospod učini svećenikom namjesto Jojade, da postavljaš nadzornike u Domu Gospodnjem nad sve one ludake i proroke, da ih bacaš u klade i okove. Zašto onda nisi kaznio Jeremiju iz Anatota, koji vam se predstavljao kao vjerovjesnik? Doista, o ovome nam je u Babilonu kazao: ‘Dugo će trajati. Gradite kuće i živite u njima; sadite bilje i uživajte plodove!’” Naime, svećenik Sefanija je ovo pismo pročitao pred vjerovjesnikom Jeremijom. Tad Jeremiji dođe Gospodnja riječ: „Svim izgnanicima pošalji ovu vijest: Ovako kaza Gospod o Nehelamcu Šemaji: Šemaja je proricao, a Ja ga nisam poslao, zbog toga što vas je nagnao da se u laži uzdajete; zbog svega ovoga Gospod govori: Gle, kaznit ću Nehelamca Šemaju i potomke njegove. Neće imati nikoga među ljudima, i neće vidjeti dobra koje ću učiniti ovom narodu – to je riječ Gospodnja – jer je objavljivao pobunu protiv Gospoda!” Ovo su riječi koje Gospod posla Jeremiji: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraelov: Upiši u knjigu sve riječi koje ti šaljem! Jer gle, dolaze dani – tako veli Gospod – u kojima ću preokrenuti sudbu Moga naroda Izraela i Jude; to je riječ Gospodnja. Vratit ću ih u ovu zemlju koju sam dao očevima njihovim, i oni će je zaposjesti.” Ovo su riječi koje je Gospod uputio Izraelu i Judeji. Ovako kaza Gospod: „Čuli smo groznu viku, strahotu, a ne mir! Pogledajte, može li ijedan muž roditi? A zašto onda svi drže ruke na bokovima kao porodilje lica blijedih? Gle, golem je ovaj dan, nema mu sličnoga; to je vrijeme nevolje za Jakova; no, bit će spašen! Desit će se toga dana – tako kaza Gospod nad vojskama – da ću skinuti jaram s vrata njegova, da ću ga slomiti i pokidati konopce, da ga tuđinci više neće tlačiti; nego će služiti Gospodu, Bogu svome, i svome kralju Davidu, kojeg ću podignuti. Stoga se ne boj, o, slugo Moj Jakove – tako kaza Gospod – ne plaši se, o, Izraele! Jer gle, spasit ću te iz zemlje daleke, i potomke iz zemlje sužanjstva njihova. Vratit će se Jakov, bit će siguran i miran, i niko ga neće plašiti! Jer Ja sam s tobom – tako kaza Gospod – Ja ću te spasiti. Dokrajčit ću sve narode u koje sam te protjerao; Ali tebe ću ostaviti, i ukoriti po mjeri pravoj; ali neću te ostaviti posve nekažnjenog.” Jer Gospod kaza ovako: „Neizlječiva je rana tvoja, za opakost tvoju nema lijeka. Niko ne vodi parnicu tvoju, nema mehlema rani, niko je neće previti. Zaboravljaju te ljubavnici tvoji, više za tebe ne pitaju; jer udario sam te groznim ukorom, onako kako dušmanin tuče. Jer grijeh je tvoj golem, i rane mnoge. Zašto cviliš od muke, i od rana neiscjeljivih? Nanio sam ih zbog grijeha mnogih i krivnje goleme! Zato će svi oni koji te žderu biti prožderani; a sve dušmane će odvest u okovima; pljačkat će sve one koji te pljačkaju, a sve koji te plijene, ću haranju predati. Jer donijet ću ti lijek, iscijeliti rane tvoje – to je riječ Gospodnja – jer te zovu ‘odbačenom’ i viču: ‘To je Sion za kojom niko ne pita!’ Ovako kaza Gospod: Preokrenut ću usud Jakovljevih šatora smilovat ću se staništu njegovu. Iznova će se podignuti grad na brdima, a dvorovi će biti kao prije. Iz njih će odzvanjati pjesme radosnice, a Ja ću ih umnožiti, neću smanjivati broja njihova; učinit ću ih divnima, i neće ostati nevažni. Sinovi će im biti kao u davninama, a zajednica će čvrsto stajati preda Mnom – kaznit ću sve tlačitelje njihove. Dostojanstvenik će biti među njima, a kralj poteći iz njihove sredine. Dat ću da mi priđe, a on će doći; jer ko je taj ko će se posvetiti da mi bude blizak? Tako veli Gospod. Vi ćete biti Moj narod, a Ja Bog vaš. Gle, oluja dolazi, žar dolazi od Gospoda; silni vrtlog snalazi glave bezbožničke! Rasplamsali gnjev Gospodnji neće posustati, sve dok ne ispuni naum srca Njegova; shvatit ćete to u danima posljednjim.” „Ja ću u ono vrijeme” – tako govori Gospod – „biti Bog svih Izraelovih rodova, a oni će biti Moj narod.” Ovako kaza Gospod: „Narod koji je izmakao maču nađe milost u pustinji; Polazim da Izraelu dam mir!” Gospod mi se prikaza izdaleka govoreći: „Volio sam te ljubavlju vječnom, zato te privukoh Sebi, milošću Svojom. Iznova ću te podignuti, doista, stajat ćeš, iznova izgrađena, o, djevice Izraelova; opet ćeš se kititi tamburicama, polaziti da plešeš s veseljacima. Opet ćeš saditi vinograde na visinama Samarije; u njima će uživati oni koji ih zasade. Jer dolazi dani u kojima će stražari s gore Efrajim vikati: ‘Hajdemo, krenimo u Sion, Gospodu, Bogu našem!’” Jer Gospod kaza ovako: „Radujte se zbog Jakova, vičite zbog glave naroda! Objavljujte, pjevajte i recite: ‘Spasi, o, Gospode, narod Svoj – ostatak Izraela!’ Gle, dovodim ih iz zemlje sjeverne, skupljam s krajeve zemlje; među njima ima slijepih i hromih, trudnih i onih što rađaju; ovamo se vraća zajednica golema. Stižu plačući, a Ja ih vodim dok vape. Dovest ću ih potocima stazama ravnim na kojima neće posrtati; jer Ja sam postao otac Izraelu, a Efrajim je Moje prvorođenče. Čujte riječ Gospoda, o, narodi, objavite je na dalekim otocima i recite: Onaj Koji je rasijao Izrael – Taj će ga i sabrati, i čuvat će ga kao stado Svoje. Gospod je iskupio Jakova, spasio ga iz ruku onoga koji je od njega silniji. A oni će doći i slaviti na visinama Siona, tamo će hrliti dobroti Gospodnjoj; žitu, vinu i ulju, janjadima i teladima; a duša će im biti kao vrt zaliveni, i neće se dalje mučiti. Jer djevojke će plesati veselo; radovat će se i starci i mladići. Njihovu tugu ću preobraziti u radost, obradovat ću ih i utješiti nakon bola njihova. Lojem ću zasititi dušu svećenika, a narod Moj će se zasitit dobrotom Mojom; tako kaza Gospod.” Ovako kaza Gospod: „Glas odzvanja u Rami, gorko jecanje i plač! To Rahela neutješna oplakuje djecu svoju; jer posve su iščezla!” Ali Gospod kaza: „Nemoj plakati, zaustavi suze Svoje! Jer postoji plaća za muke tvoje – to je riječ Gospodnja – vratit će se iz zemlje dušmanske. Doista, ima nade u dane buduće – tako govori Gospod – tvoja djeca će se vratiti u domovinu svoju! Dobro sam čuo jadanje Efrajima: ‘Pokarao si me, ukorio kao tele nestašno! Okrenut ću se, ako mi tako zapovijediš; jer Ti si, Gospode, Bog moj! Jer kajem se nakon povratka, udaram prsa svoja nakon spoznaje; osramoćen sam, jer nosim ruglo mladosti svoje!’ Da li Efrajim Moj sin dragi? Da li je Moj mjezimac? Jer gle, koliko god govorio protiv njega, uvijek ga se iznova prisjećam! Jer srce Moje izgara za njim; moram mu se smilovati – to je riječ Gospodnja. Postavi znakove, udari stupove; srce upravi stazi pravoj, na put kojim si pošao! Okreni se, djevice Izraelova, vrati se gradovima ovim! Dokad ćeš lutati tamo-amo, kćeri nevjerna? Jer Gospod stvori nešto novo na zemlji, žena će okružiti muža.” Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: „Ove riječi će uvijek ponavljati u zemlji Judeji i njenim gradovima, u vrijeme kad preokrenem sudbinu njihovu: ‘Da te blagoslovi Gospod, stanu pravedni, o, sveta goro!’ A Juda će sa svim svojim gradovima stanovati tu – seljaci i pastiri što sa stadima lutaju. Jer Ja ću podignuti duše utješene i zasititi svaki duh potreseni!” Na ovo se probudih i progledah, san mi bi sladak. „Dolaze dani” – tako kaza Gospod – „kad ću dom Izraelov i dom Judin zasaditi sjemenom ljudskim i životinjskim. Desit će se ovako: Onako kako sam nad njima bdio da ih iščupam i upropastim, da ih srušim i poharam, tako ću sada nad njima bdjeti da ih gradim i zasadim” – to je riječ Gospodnja. „U onim danima više neće govoriti: ‘Očevi su jeli grožđe kiselo, a sinovima trnu zubi!’ Neko će svako gubiti život zbog svog grijeha; trnut će zubi svakome koji jede grožđe kiselo!” „Gle, dolazi dani” – tako veli Gospod – „u kojima ću sklopiti novi Savez, s domom Izraela, i domom Judeje. Neće biti sličan Savezu koji sklopih s očevima njihovim; koji sklopih onoga dana kad sam ih za ruku uzeo da ih izvedem iz zemlje Egipat. Jer raskinuli su Savez ovaj, premda sam bio njihov Muž. Ovo je Savez koji ću sklopiti s domom Izraela nakon onih dana.” Tako veli Gospod. „Zakon Svoj ću položiti među njih, zapisati na srca njihova, Ja ću biti njihov Bog, a oni narod Moj. Niko više neće poučavati bližnjega ili brata govoreći: ‘Spoznaj Gospoda!’ Jer svi će Me poznavati, od najmanjeg pa do najvećeg među njima” – tako kaza Gospod. „Jer oprostit ću grijehe vaše, i neću se prisjećati grijeha njihovih.” Ovako kaza Gospod, Onaj Koji daje sunce kao svjetlo danju, mjesečev sjaj i vojsku nebesku noću; Onaj Koji pokreće more, da huče valovi njegovi – ime Mu je Gospod nad vojskama. „Ako se ove odredbe daju skloniti ispred lica Moga; neka onda i potomci Izraelovi prestanu biti narod preda Mnom!” Ovako kaza Gospod: „Ako se nebesa daju izmjeriti i temelji zemlje istražiti, onda ću i sve potomke Izraelove odbaciti, zbog onoga što učiniše!” Tako reče Gospod. „Gle, dolaze dani” – tako veli Gospod – „kad će se ovaj grad podignuti za Gospoda, sve od kule Hananelove pa do Kapije ugaone. Mjerničko uže će i dalje razvlačiti, sve do brda Gareb, i odatle će skrenuti ka Goi. A cijela dolina u koju odvlače tijela i bacaju pepeo žrtava, sva polja do potoka Kidron, sve do ugla Konjske kapije na istoku – sve će biti svetinja Gospodu. Nikad više neće biti razoreno ili srušeno.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji desete godine Sidkije, kralja judejskoga; to je bila osamnaesta godina kraljevanja Nabukodonosora. U ono vrijeme je vojska babilonskog kralja opsjedala Jerusalem, no, Jeremiju su zatvorili u tamničko dvorište, koje je dio dvora judejskog kralja. Sidkija, kralj Judeje, ga dade zatvoriti, govoreći: „Zašto predskazuješ i vičeš: ‘Ovako kazuje Gospod: Gle, dajem ovaj grad u ruke babilonskog kralja – da ga zauzme. A Sidkija, kralj Judeje, neće izmaći Kaldejcima, nego će doista biti predan u ruke babilonskog kralja. Oni će neposredno razgovarati i gledati jedan drugoga u oči. Tako će Sidkiju odvesti u Babilon, i tamo će ostati dok se ne osvrnem na njega – to reče Gospod – čak i ako povedete boj protiv Kaldejaca nećete ništa izmijeniti.’” A Jeremija reče: „Dođe mi Gospodnja riječ: Gle, doći će ti Hanamel, sin tvoga strica Šaluma, i reći će: ‘Kupi moje polje kod Anatota; jer ti imaš pravo otkupa!’ I bi onako kako je Gospod i kazao – moj rođak Hanamel dođe u tamničko dvorište i reče: ‘Kupi moje polje u Anatotu, u zemlji Benjamin. Jer tvoje je pravo otkupa i nasljedstva. Kupi ga!’ Tad sam shvatio da je to po riječi Gospodnjoj. Tako sam otkupio polje kod Anatota od rođaka Hanamela, izmjerio sam novac i platio – sedamnaest šekela srebra. Tako potpišem kupoprodajni ugovor, zapečatim ga, pozovem svjedoke i novac izmjerim na vagi. Uzmem zapečaćeni kupoprodajni ugovor, nagodbu s uvjetima i otvoreni ugovor, a kupoprodajni ugovor dadnem Baruhu, sinu Mahsejeva sina Nerije; moj rođak Hanamel i svjedoci su bili prisutni, potpisali su kupoprodajni ugovor, i to na oči svih Judejaca koji su sjedili u tamničkom dvorištu. Tako pred svima naredim Baruhu: Ovako kaže Gospod nad vojskama, Bog Izraela: ‘Uzmi ugovore, onaj zapečaćeni i onaj otvoreni, i ostavi ih u jedan glineni vrč da se dugo sačuvaju!’ Jer ovako kaže Gospod, Bog nad vojskama: ‘U ovoj će se zemlji iznova kupovati kuće, polja i vinogradi!’” Nakon što sam predao kupoprodajni ugovor Nerijevom sinu, Baruhu, pomolim se Gospodu govoreći: „Jao Gospode, gle, Ti si stvorio nebesa i zemlju snagom Svojom ogromnom, ispruženom desnicom; ništa Ti nije nemoguće! Ti hiljadama daješ milost, vraćaš grijeh očeva na sinove i potomke njihove, o, veliki i moćni Bože čije je ime ‘Gospod nad vojskama’. Silan u savjetu, moćan u djelovanju. Tvoje oči motre sve puteve ljudske, da svakome pojedincu dadne po putevima njegovim i po plodovima njegovih djela. Dao si znamenja i znakove u zemlji Egipat, znani su do dana današnjega; učinio si to i Izraelu i drugim ljudima. Načinio si Svoje ime onakvim kakvo je danas. Izveo si narod Izraelov iz zemlje Egipat znamenjima i čudima, snažnom rukom i ispruženom desnicom, stravom golemom. Dao si im zemlju onako kako si se zakleo očevima njihovim; da ćeš im dati zemlju u kojoj teku med i mlijeko. A kad su došli i zaposjeli zemlju nisu poslušali glasa Tvoga, nisu hodili u Tvome Zakonu, nisu učinili ništa od onoga što si im zapovjedio – zato si dao da ih snađe sva ova nevolja. Gle, nasipi su kraj grada koji će biti osvojen; grad je predan u ruke Kaldejaca koji nasrću mačem, glađu i kugom. Gle, snalazi ih ono što si najavio, Ti to dobro znaš. A ipak si, Gospode Bože, meni kazao: ‘Novcem kupi polje i pozovi svjedoke! Grad je predan u ruke Kaldejaca!’” Tad Jeremiji dođe Gospodnja riječ: „Gle, Ja sam Gospod, Bog svega živoga! Da li Mi je išta nemoguće?” Stoga Gospod kaza ovako: „Gle, dajem ovaj grad u ruke Kaldejaca i u ruke Nabukodonosora, kralja babilonskog, da ga zauzme. A Kaldejci koji nasrću na ovaj grad će u njega provaliti, zapalit će ovaj grad i spaliti ga s onim kućama na kojima su kadili Baalu, gdje su tuđim bogovima izlijevali žrtve kako bi me rasrdili. Jer Izraelovi sinovi i sinovi Judini su od mladosti svoje činili ono što je zlo u mojim očima; doista, Izraelovi sinovi su me uvijek samo ljutili djelima ruku svojih!” Tako kaza Gospod. „Jer ovaj grad Me uvijek dražio i dovodio do srdžbe i gnjeva od dana kad je izgrađen, sve do današnjeg dana – tako da ga hoću odbaciti od lica Svoga zbog sveg zla koje učiniše Izraelovi sinovi i sinovi Judini da Me razdraže; oni, kraljevi njihovi, dostojanstvenici, svećenici i proroci, muževi Judeje i stanovnici Jerusalema. Okrenuli su Mi leđa, a ne lica; premda sam ih poučavao, rano sam polazio i korio, nisu slušali i nisu primili ukor. Nego su idole postavili u Dom koji se zove imenom Mojim – da bi ga onečistili. Podigli su uzvisine Baalu u dolini Ben Hinom da svoje sinove i kćeri puštaju kroz plamen Molohu, što nisam zapovjedio i što Mi nije bio naum, da čine takvu grozotu da Judeju navedu na grijeh.” A sada Gospod, Bog Izraela kaza ovako, onaj koji kaza o ovome gradu da će biti predan u ruke babilonskog kralja kroz mač, glad i kugu: „Gle, skupit ću ih iz svih zemalja, tamo gdje sam ih odbacio u Svojoj srdžbi i gnjevu. Vratit ću ih na ovo mjesto i dati da žive sigurno. Bit će Moj narod, a Ja ću biti njihov Bog. Dat ću im jedinstvo srca i djela, da Me se plaše u svim vremenima, na dobro njihovo i njihovih potomaka. S njima ću sklopiti Savez vječni, neću odustati od toga da im činim dobro. Usadit ću im strah u srca, da se više ne odmiču od Mene. Da se radujem tome da im činim dobro. Zasadit ću ih u ovoj zemlji u istini, iz svega srca i sve duše. Jer Gospod kaza ovako: Onako kako sam i ovo veliko zlo sručio na ovaj narod, tako ću im dati i ono dobro koje sam o njima kazao. Kupovat će se polja u ovoj zemlji, o kojoj govorite: ‘Napustili su je ljudi i stoka; predana je u ruke kaldejske.’ Novcem će kupovati polja, sklapati ugovore, pozivati svjedoke u zemlji Benjaminovoj i u okolini Jerusalema, u gradovima Judeje, i gradovima gorja, gradovima Šefele, kao i u gradovima Negeva; jer Ja ću preokrenuti njihovu sudbu” – tako kaza Gospod. Gospodnja riječ po drugi puta dođe Jeremiji, dok je još bio zatvoren u tamničkom dvorištu: Ovako kazuje Gospod, koji čini; Gospod, koji naumi; Gospod, koji ispunjava – Gospod je ime Njegovo: „Sazovi me, a Ja ću ti odgovoriti, objaviti stvari velike i nespoznate, o kojima ti ništa ne znaš. Ovako kaza Gospod, Bog Izraela, o kućama ovoga grada i dvoru judejskih kraljeva, koje su razorili da ih koriste protiv dušmanskih nasipa i mača, da se bore protiv Kaldejaca i da grad ispune lešinama koje sam udario u srdžbi i gnjevu, jer sam skrio lice Svoje pred ovime gradom zbog svih njegovih opakosti. Gle, donijet ću mu melem i iscjeljenje, izliječit ću ih i dati obilje mira i vjere. Preokrenut ću sudbu Judeje i Izraela, i podignut ću ih kao u početku. Očistit ću ih od sve nečistoće kojom su se o Mene ogriješili, a Ja ću im oprostiti prijestupe kojim su hulili i griješili. Jerusalemu ću donijeti radost, slavu; bit će Mi ukras među svim narodima zemlje, koji će čuti za dobrotu koju činim. Zgrozit će se i drhtati zbog sveg dobra i mira koji ću im dati. Ovako kaza Gospod: Na ovome mjestu o kojem ste govorili da će biti pusto, da tamo neće biti ljudi i stoke, naime, u gradovima Judeje i na ulicama Jerusalema koje su opustošene, na kojima nema ljudi i stoke. Tamo će se ponovo čuti radosna graja i galama, glas mladoženje i glas mlade; glas onih koji viču: ‘Hvala Gospodu nad vojskama; Gospod je dobar i Njegova milost je vječna!’ Glas onih koji prinose žrtve zahvalnice u Gospodnji dom, jer Ja ću preokrenuti sudbu ove zemlje, da opet bude kao što je bilo u počecima – tako kaza Gospod.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Neka na ovome mjestu, koje ostaviše i ljudi i zvijeri, neka u ovim gradovima opet bude naselja pastira, koji će čuvati ovce svoje. U gradovima gorja, u gradovima Šefele, u gradovima Negeva, u zemlji Benjamin, u okolici Jerusalema i u gradovima Judeje će ponovo prolaziti ovce ispod ruku onih koji ih broje – tako veli Gospod. Gle, dolaze dani – tako govori Gospod – kad ću ispuniti dobru riječ koju rekoh o domu Izraelovu i domu Judeje. U onim danima ću dati da u Davida iznikne loza pravde, a ona će stvoriti mir i pravdu na zemlji. U tim danima će se Judeja i Jerusalem spasiti, živjet će sigurno, a zvat će ih ovim imenom: ‘Gospod je pravda naša!’ Jer Gospod kaza ovako: Davidu nikada neće nedostajati muž koji će sjediti na prijestolju doma Izraelova. Neće ni levitima niti svećenicima nedostajati muž koji će stajati preda Mnom, koji će postojano preda Mnom prinositi paljenice, klanice i prinosnice.” Jeremiji dođe Gospodnja riječ: „Ovako kaza Gospod: Ako možete poništiti Savez Moj s danom i s noću, tako da dan i noć više ne dolaze u vrijeme određeno, onda će se raskinuti i Moj savez s Davidom, tako da više neće imati sina koji će sjediti na prijestolju, i sa levitima i svećenicima, da više ne služe. Onako kako je nebesku vojsku ne da izbrojati; onako kako se pijesak na pučini ne može odmjeriti, tako ću umnožiti potomke Davidove, i levite, sluge Moje.” A Jeremiji ponovo dođe Gospodnja riječ: „Zar ne vidiš šta ovaj narod misli kad govori: ‘Gospod je odbacio Svoja dva izabrana roda’? Tako odbacuju narod Moj, da u njihovim očima više nije narod. Ovako veli Gospod: Ako nisam utvrdio Savez Svoj s nebesima i sa zemljom, onda ću i potomke Jakova i Moga sluge Davida odbaciti, i neću dati da jedan od njihovih sinova vlada potomcima Abrahamovim, Isakovim i Jakovljevim. Jer Ja ću im vratiti blagostanje i smilovat ću im se.” Ovo je riječ koju Gospod posla Jeremiji u ono vrijeme kad je kralj Babilona Nabukodonosor sa cijelom svojom vojskom, uz sva kraljevstva zemaljska i sve narode kojima je vladao, vojevao protiv Jerusalema i svih njegovih gradova: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraela: Pođi i reci Sidkiji, kralju judejskom; ovako mu kaži: Ovo je riječ Gospodnja: Gle, predajem ovaj grad u ruke babilonskog kralja, a on će ga spaliti ognjem. Ni ti nećeš izmaći njegovoj ruci, nego ćeš doista biti zarobljen i predan u njegove ruke. Stajat ćeš oči u oči s babilonskim kraljem, i neposredno ćete razgovarati – sigurno ćeš završiti u Babilonu! Ali čuj riječ Gospodnju, Sidkija, kralju Judeje! Ovako Gospod o tebi govori: Nećeš poginuti od mača! Umrijet ćeš u miru, onako kao i očevi tvoji, prijašnji kraljevi koji su prije tebe živjeli. Onako kako su za njih palili vatre, tako će ih paliti i za tebe, vikat će: ‘Jao, gospodaru!’ Jer Ja sam tako kazao – to je riječ Gospodnja.” Jeremija sve ovo prenese judejskom kralju Sidkiji u Jerusalemu u ono vrijeme kad je babilonski kralj nasrtao na Jerusalem i sve preostale gradove Judeje, naime, na Lakiš i Aseku – jer samo su oni preostali od tvrdih judejskih gradova. Gospodnja riječ koja dođe Jeremiji nakon što je kralj Sidkija sklopio savez s cijelim narodom Jerusalema da se proglasi sloboda; da svako oslobodi svoga slugu ili sluškinju, ako su Hebrejci i Hebrejke, i da niko više ne smije porobljavati brata Judejca. Ovoj naredbi se prikloniše svi dostojanstvenici i cijeli narod, svi koji su sklopili savez da će svako od njih osloboditi slugu ili sluškinju i da ih neće tjerati u službu; tako se pokoriše i oslobodiše ih. No, potom se predomisle, i svaki vrati sluge i sluškinje koje je oslobodio, i ponovo ih porobi. Tad Gospodnja riječ dođe Jeremiji: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraela: Sklopio sam Savez s vašim očevima onoga dana kad sam ih izveo iz Egipta, iz kuće ropstva, i ovako je glasio: Svaki od vas će oslobodit svoga brata Hebrejca koji vam se prodao nakon sedam godina; neka ti služi šest godina, a potom ćeš ga osloboditi! No, vaši očevi nisu poslušali, nisu priklonili uha svoga. Danas ste se okrenuli, i učinili ste ono što je pravo u Mojim očima – proglasili ste slobodu – svako bližnjem svome, i sklopili ste savez u domu koji se zove imenom Mojim. Ali opet se okrenuste, oskrnaviste ime Moje tako što je svaki od vas iznova porobio slugu ili sluškinju koju je otpustio; prisilili ste ih da vam ponovo služe. Stoga Gospod kaže: Niste Me poslušali, niste proglasili slobodu – svaki za svoga brata i bližnjega. Gle, zato ja objavljujem slobodu maču, kugi i gladi; činim vas užasom svim narodima. A one koji su prekršili Moj savez, koji nisu ispunili riječi zavjeta koji su sklopili preda Mnom – onda kad su prepolovili tele i prošli između komada – dostojanstvenike Judeje i Jerusalema, dvorjane, svećenike i narod ove zemlje, sve one koji su prošli između ovih komada, gle, njih ću predati u ruke njihovih dušmana i u šake onih koji im o glavama rade, a njihovi leševi će biti hrana pticama nebeskim i divljim zvijerima. A judejskog kralja Sidkiju i njegove dostojanstvenike predat ću u ruke njihovih dušmana, u ruke onih koji im o glavama rade; u ruke vojske babilonskog kralja koja se od vas odvratila. Gle, Ja dajem zapovijed – to je riječ Gospodnja – nanovo ih dovodim ovome gradu, da na njega nasrću, da ga osvoje i ognjem spale; razorit ću gradove judejske, ostat će pusti!” Gospodnja riječ koja dođe Jeremiji tokom vladavine Jojakima, Jošijina sina, kralja judejskoga: „Pođi u dom Rekabovaca, besjedi im i odvedi ih Gospodnji dom, u jednu od soba i tamo im daj da piju vina!” Tad dovedoh Jaazaniju, sina Habasinijina sina Jeremije, braću njegovu, sve njegove sinove i cijeli dom Rekabovaca. Tako ih uvedem u Gospodnji dom, u odaje Hananijinih sinova, sina Jidalijina, koja je kraj odaja dostojanstvenika, iznad sobe vratara Maaseje, sina Šalumova. Potom pred Rekabovce iznesem vrčeve pune vina i kažem: „Pijte vina!” A oni odvrate: „Mi ne pijemo vina, jer je Jonadab, sin Rekabov, otac naš, zapovjedio: ‘Nemojte piti vina, ni vi niti sinovi vaši, na vijeke vijekova. Nemojte graditi kuće, nemojte saditi bilja ili vinograda, nego ostanite živjeti u šatorima, da dugo živite u onoj zemlji u kojoj ste tuđinci!’ Tako se pokoravamo glasu našeg oca Jonadaba, sina Rekabova, u svemu onome što nam je kazao. Ne pijemo nikad vina; to ne radimo mi, sinovi naši, žene i kćeri. Ne gradimo kuće kako bismo u njima stanovali, nemamo vinograde, polja niti zasada. Živimo u šatorima, pokoravamo se i slijedimo sve ono što je naš otac Jonadab zapovjedio. Kada je babilonski kralj Nabukodonosor stigao u zemlju, rekosmo: ‘Hajdemo se skloniti pred vojskom Kaldejaca i Aramejaca u Jerusalem!’, i tako od tada živimo u Jerusalemu.” Tad Gospodnja riječ dođe Jeremiji: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Pođi i obrati se muževima Judeje i stanovnicima Jerusalema: Nećete li shvatiti i slijediti riječi Moje? Tako veli Gospod. Riječi Jonadaba, sina Rekabova, kojima je svojoj djeci zabranio da piju vina su ispunjene. Jer oni ne piju vina do dana današnjeg i pokoravaju se odredbama svoga oca. Ali Ja sam vama govorio, polazio sam rano i besjedio, ali Me vi niste poslušali. A slao sam vam Svoje sluge, vjerovjesnike, rano sam polazio i uvijek iznova slao; dao sam da vam kažu: Obratite se, neka se svaki okrene sa svojih zlih staza, ispravite svoja djela, nemojte bluditi za tuđim bogovima da biste im služili – tako ćete ostati u zemlju koju dadoh vama i očevima vašim! Ali vi niste priklonili uha i niste poslušali. Zato su se sinovi Jonadaba, Rekabova sina, držali odredbe njihova oca koju im je naložio, i zbog toga Me ovaj narod nije htio poslušati; stoga Gospod, Bog nad vojskama, Bog Izraela reče: Gle, na Judu i na stanovnike Jerusalema ću sručiti svu nevolju koju sam najavio protiv njih, sve to zbog toga što nisu htjeli slušati kada sam im govorio, zato što se nisu odazvali kada sam ih pozivao.” Ali Jeremija reče domu Rekabovaca: „Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Zato što ste se pokorili odredbi vašeg oca Jonadab, i zato što ste sačuvali sve njegove zapovijedi; jer ste se po njima ravnali, stoga Gospod nad vojskama, Bog Izraela reče: Jonadabu, sinu Rekabovom, nikada neće nedostajati muža koji će preda Mnom stajati!” Gospodnja riječ dođe Jeremiji u četvrtoj godini kraljevanja Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga: „Uzmi svitak i na njemu zapiši sve riječi koje ti objavih o Izraelu, Judeji i svim narodima od onoga dana kad ti se prvi put obratih, od vremena Jošije pa sve do dana današnjeg! Možda će se dom Judeje obazrijeti na sve zlo koje im namjeravam učiniti, da se svaki odvrati sa svoje zle staze – da im oprostim grijehe i prijestupe njihove!” Tad Jeremija pozove Baruha, sina Nerijeva, i Baruh sve zapisa na svitak po Jeremijinu kazivanju; sve riječi Gospodnje koje mu objavi. Tako Jeremija naloži Baruhu govoreći: „Meni je zabranjeno poći u Gospodnji dom, zato ti idi i pročitaj sve ovo što si zapisao na svitak, sve kako sam ti kazao – sve riječi Gospodnje – pred narodom na dan posta u Gospodnjem domu; ovo ćeš pročitati i svim Judejcima koji dolaze iz gradova! Možda će Gospod uvažiti vapaje njihove, možda se zauzdaju i odvrate sa svojih zlih staza; jer Gospod je govorio o golemoj srdžbi i gnjevu ovome narodu!” I Nerijev sin Baruh učini onako kako je vjerovjesnik Jeremija naložio – iščitao je Gospodnje riječi u Hramu. Tako se u petoj godini Jojakima, sina Jošijina, kralja Judeje, u devetom mjesecu, cijeli narod Jerusalema i sav narod iz gradova Judeje skupi u Jerusalemu za post Gospodnji. Tad se Baruh nađe u Gospodnjem domu i pred cijelim narodom stane čitati besjede Jeremijine iz knjige. Bio je u sobi Gemarje, sina pisara Šafana, u gornjem predvorju pred Novim kapijama Gospodnjeg doma. A Mikaj, sin Šafanova sina Gemarje, ču sve Gospodnje riječi iz knjige. Potom pođe u kraljevski dvor, u pisarnicu. I gle, tamo su sjedili svi dostojanstvenici: pisar Elišama, Delaja, sin Šemajin, Elnatan, sin Akborov, Gemarja, sin Šafanov, Sidkija, sin Hananijin, i svi drugi. Mikaj im prenese sve one riječi koje je čuo od Baruha dok je čitao iz knjige pred narodom. Tada dostojanstvenici pošalju Jehudija, sina Netanijina, i Šelemju, sina Kušijeva, Baruhu i poruče: „Uzmi svitak iz kojeg si čitao narodu i dođi!” Tako Baruh uzme svitak i dođe dostojanstvenicima. A oni mu se obrate govoreći: „Sjedi i čitaj!” Tako Baruh stane čitati. Oni se strašno uplaše pošto su čuli sve one riječi, zgledali su se prestravljeni, a potom rekoše Baruhu: „Moramo izvijestiti kralja o svemu ovome!” Zatim ga upitaju: „Reci, kako si zapisao sve ove riječi iz njegovih usta?” A Baruh odvrati: „On mi je kazivao, a ja sam mastilom zapisivao u knjigu!” Tad mu dostojanstvenici nalože: „Idi, ti i Jeremija se sakrijte – neka niko ne zna gdje ste!” Potom pođu u kraljev dvor, nakon što su svitak ostavili u odajama pisara Elišame i kralja izvijeste o svemu rečenom. Kralj pošalje Jehudija da donese svitak; on ga donese iz odaja pisara Elišame, i Jehudija pročita sve pred kraljem i dostojanstvenicima koji su bili kraj njega. No, kralj je bio u zimskom domu – bio je deveti mjesec – a pred njim je gorjela vatra. I bi ovako – kad bi Jehudija pročitao tri-četiri stupca, kralj bi ih rezao pisarskim nožem i bacao u vatru i na žeravice, sve dok cijeli svitak nije izgorio. Ne bi nikog među njima koji se zbog toga zgrozio, koji je stao kidati haljine se sebe, ne učiniše to ni kralj ni sluge njegove iako su svi čuli riječi. Elnatan, Delaja i Gemarja su molili kralja da ne spaljuje svitak, ali on nije htio poslušati. Potom kralj zapovjedi kraljeviću Jerahmeelu i Seraji, sinu Azrielovu, i Šelemji, sinu Abdeelovu, da uhvate pisara Baruha i vjerovjesnika Jeremiju – no, Gospod ih je sakrio. Jeremiji dođe Gospodnja riječ nakon što je kralj spalio svitak sa svim riječima koje je Baruh zapisao po Jeremijinu kazivanju: „Uzmi drugi svitak i na njemu zapiši sve ranije riječi, sve što je pisalo na prvom svitku koji je spalio Jojakim, kralj Judeje! A reci sljedeće o Jojakimu, kralju judejskome: Ovako kaza Gospod: Spalio si svitak i vikao: ‘Zašto si zapisao da će kralj Babilona zasigurno doći i da će razoriti ovu zemlju i istrijebiti stoku i ljude u njoj?’ Stoga Gospod ovako govori o Jojakimu, kralju Judeje: Neće imati nasljednika na prijestolju Davidovu. Njegov leš će izbaciti van, žega će ga pohoditi danima, a u noćima će se mraz po njemu hvatati. Kaznit ću ga, potomke njegove i sluge zbog opakosti njihove. Snaći ću njega, sve stanovnike Jerusalema, i sve muževe Judeje onom nevoljom kojom sam prijetio, i o kojoj ništa nisu htjeli čuti!” Tad Jeremija uzme drugi svitak i pruži ga pisaru Baruhu, Nerijevom sinu. Zapisivao je ono što Jeremija kazuje, sve riječi koje su ranije stajale u knjizi koju je Jojakim, kralj judejski, spalio u ognju; a na njih nadoveza i mnoge druge riječi istog značenja. Sidkija, sin Jošijin, vladao je namjesto Jekonije, sina Jojakimova, koga je babilonski kralj Nabukodonosor postavio za judejskog kralja. Ali ni on, ni sluge njegove, ni narod u zemlji nije slušao Gospodnje riječi, sve ono što je kazao kroz vjerovjesnika Jeremiju. Kralj Sidkija pošalje Jehukala, sina Šelemjina, i svećenika Sefaniju, sina Maasejina, vjerovjesniku Jeremiji i poruči: „Pomoli se za nas Gospodu, Bogu našem!” U to vrijeme je Jeremija još bio među narodom, i nije bio zatvoren u tamnici. A faraonova vojska je krenula iz Egipta. Kaldejci koji su opsjedali Jerusalem čuju za ovo, pa se povuku. Tad Gospodnja riječ dođe Jeremiji: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraela: Ovako ćete odgovoriti judejskom kralju, koji vas je poslao Meni da Me upitate: Gle, faraonova vojska koja nadire iz Egipta da vam pomogne neće stići, vratit će se u svoju zemlju Egipat. Kaldejci će se vratiti i iznova nasrnuti na ovaj grad, zauzet će ga i vatrom spaliti. Ovako kaza Gospod: Čuvajte se zablude, da sami ne pomišljate: ‘Kaldejci zasigurno odlaze!’ Ne, neće otići! Čak i da potučete cijelu vojsku kaldejsku, i kad bi od njih ostala šaka ranjenika – opet bi ustali, svaki u svome šatoru, i spalili bi ovaj grad!” Nakon što je kaldejska vojska prekinula opsadu zbog faraonove vojske, Jeremija napusti Jerusalem kako bi pošao u zemlju Benjamin, da tamo od naroda primi svoj dio. No, kad je došao do kapije Benjamin, zaustavi ga stražar Jirijaj, sin Hananijina sina Šelemje. On ga zaustavi vičući: „Hoćeš prebjeći Kaldejcima!” A Jeremija odvrati: „Laž! Ne bježim Kaldejcima!” Ali Jirijaj mu nije htio vjerovati, nego ga uhvati i odvede pred dostojanstvenike. Dostojanstvenici se rasrde, daju Jeremiju prebiti i zatvore ga u kuću pisara Jonatana – ona je u to vrijeme služila kao tamnica. Tako Jeremiju zatvore u tamnicu, u nadsvođen podrum, i tamo ostane dugo vremena. Nakon toga kralj Sidkija pošalje po njega i dade ga dovesti. Kralj ga potajno upita: „Da li ti je stigla riječ Gospodnja?” A Jeremija odvrati: „Jeste! Završit ćeš u rukama babilonskog kralja!” Jeremija ga upita: „Šta sam učinio tebi, tvojim slugama i ovome narodu, da me zatvarate u tamnicu? Gdje su vaši proroci koji su proricali i vikali: ‘Babilonski kralj neće snaći vas i ovu zemlju’? A čuj, kralju i gospodaru! Usliši moju molbu i nemoj me slati u kuću pisara Jonatana, da tamo ne bih umro!” Tad kralj Sidkija dadne naredbu, i Jeremiju premjeste u tamničko dvorište; svakog dana su mu davali krišku hljeba iz Pekarske ulice, sve dok nije nestalo hljeba u gradu. Tako Jeremija ostane u tamničkom dvorištu. Šefatja, sin Matanov, Gedalija, sin Pašhurov, Jukal, sin Šelemjin, i Pašhur, sin Malkijin, čuše riječi koje je Jeremija objavio cijelom narodu: „Ovako kaza Gospod: Ko ostane u ovom gradu, taj mora umrijeti od mača, gladi i kuge; no, preživjet će oni koji prebjegnu Kaldejcima; odnijet će dušu svoju i tijelo kao plijen! Tako veli Gospod: Ovaj grad će sigurno predati u ruke vojske babilonskog kralja, i on će ga zauzeti!” Tad dostojanstvenici rekoše kralju: „Ovaj čovjek mora biti pogubljen, jer ovako samo slabi ruke ratnicima koji su preostali u ovome gradu, i ruke cijeloga naroda – jer im upućuje takve riječi. Jer ovaj čovjek ne traži dobro ovog naroda, nego njegovu nesreću!” Tad kralj Sidkija odvrati: „Gle, u vašim je rukama – kralj vas ne može obuzdati.” Tako uhvate Jeremiju i bace ga u bunar kraljevog sina Malkije, koji se nalazio u tamničkom dvoru – spustiše ga konopcima. No kada je Kušit Ebed Melek, jedan od dvorjanina u kraljevom dvoru, čuo da su Jeremiju bacili u bunar – kralj je u to vrijeme sjedio na kapiji Benjamin – tad Ebed Melek izađe iz kraljevog dvora, pa se obrati kralju govoreći: „Gospodaru i kralju, oni muževi su učinili nepravdu vjerovjesniku Jeremiji svime što su učinili, tako što su ga spustili u bunar. Sigurno će umrijeti od gladi dolje, jer nema više hljeba u gradu!” Tad kralj naredi Kušitu Ebed Meleku: „Povedi trideset muževa i izvucite Jeremiju iz bunara, prije no što ga snađe smrt!” Tako Ebed Melek povede muževe, pa prvo krene u dvor. Tamo iz sobe koja je ispod riznice uzme starih krpa i haljina, i spusti ih konopcima Jeremiji. Kušit Ebed Melek vikne Jeremiji: „Stavi ove konopce s krpama i odjećom ispod pazuha!” I Jeremija učini tako. Tad Jeremiju izvuku konopcima iz bunara. No, Jeremija ostane u tamničkom dvorištu. Kralj Sidkija pošalje po vjerovjesnika Jeremiju; naredi da ga dovedu do trećeg ulaza u Gospodnji hram. Kralj reče Jeremiji: „Nešto ću te upitati – nemoj ništa prešućivati!” Tad Jeremija odgovori Sidkiji: „Ako ti kažem pravo, nećeš me pogubiti? Ako te savjetujem, nećeš poslušati!” Tad se kralj Sidkija zakune Jeremiji tajno: „Tako živ bio Gospod, Onaj Koji je stvorio duše naše – neću te pogubiti i neću te predati u ruke onih koji ti o glavi rade!” Tad Jeremija odvrati Sidkiji: „Ovako kaza Gospod, Bog nad vojskama, Bog Izraela: Ako se dobrovoljno predaš dostojanstvenicima babilonskog kralja, onda ćeš živjeti, a i ovaj grad neće biti posve spaljen – i ti i dom tvoj ćete sačuvati živote. Ako ne izađeš dostojanstvenicima babilonskog kralja, onda će ovaj grad biti predan u ruke Kaldejaca, nećeš izmaći njegovim rukama!” Tad kralj Sidkija odgovori Jeremiji: „Plašim se Judejaca koji su prebjegli Kaldejcima; mogli bi me predati njima, da me stave na muke!” A Jeremija odvrati: „Neće te predati njima! Čuj Gospodnji glas u onome što ti govorim – onda će te snaći dobro i ostat ćeš živ! No, ako to ne učiniš, onda Gospod kaza ovako: Gle, sve preostale žene u kraljevom dvoru će biti predane babilonskom kralju, a kukat će i vikati: ‘Tvoji dobri prijatelji te izdadoše i ostaviše; oni pobjegoše dok su ti noge u blato propadale.’ Onda će sve tvoje žene i djeca morati izaći Kaldejcima, a ni ti nećeš umaći njihovim rukama, nego će te zarobiti ruka babilonskog kralja, a ovaj grad će spaliti.” Tad Sidkija reče Jeremiji: „Niko ne smije za ovo čuti, inače ćeš umrijeti! No, ako dostojanstvenici saznaju da smo razgovarali, ako dođu tebi i pitaju: ‘Reci nam: o čemu si razgovarao s kraljem? Nemoj ništa prešućivati, i onda ćemo poštedjeti tvoj život. Šta si kazao kralju?’ Ti odgovori: ‘Zamolio sam kralja da me ne vraća u Jonatanovu kuću, da me tamo ne snađe smrt!’” Kad su dostojanstvenici došli i upitali Jeremiju, on im odgovori onako kako je kralj naredio; tad ga ostave na miru, i za ovu stvar se nije saznalo. No, Jeremija ostade u tamničkom dvorištu do pada Jerusalema. Devete godine Sidkije, kralja judejskog, u desetom mjesecu, Nabukodonosor, kralj babilonski, dođe pred Jerusalem s cijelom svojom vojskom i stade opsjedati grad. Jedanaeste godine Sidkije, devetog dana četvrtog mjeseca, provališe u grad. Svi dostojanstvenici babilonskog kralja uđoše u grad i zauzeše Srednje kapije. Bili su to vrhovni činovnik Nergal Sar-Eser, vrhovni dvorjanin Nebo-Sarsekim, i Nešasban, visoki mag, sa svim ostalim dostojanstvenicima babilonskog kralja. Kad su Sidkija, kralj judejski, i svi njegovi ratnici to vidjeli, pobjegnu. Izvuku se iz grada te noći i krenu putem do Kraljevih vrtova, kroz kapiju između dva zida, a onda krenu ka Jordanskoj dolini. No, kaldejska vojska ih stane goniti i stigne Sidkiju u dolini Jerihona. Zarobe ga i odvedu Nabukodonosoru, kralju babilonskom, u Riblu u zemlji Hamat. Tamo mu kralj presudi. Kralj Babilona dade da se Sidkijini sinovi pogube pred njim u Ribli; kralj dade pogubiti sve dostojanstvenike judejske. No, Sidkiji izvade oči i okuje ga u dva željezna lanca da ga vodi u Babilon. Kaldejci spališe kraljev dvor i kuće, zatim srušiše zidine Jerusalema. Ostatak naroda – one koji su ostali u gradu i one koji su prebjegli Kaldejcima, sa onim narodom koji je ostao, odvede u Babilon Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže. Ali Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, ostavi nešto naroda u Judeji – one siromašne koji nisu imali nikakva imanja – i toga dana im dodijeli vinograde i polja. Nabukodonosor, kralj Babilona, dade Nebusaradanu, vrhovnom zapovjedniku straže, zapovijed za Jeremiju, govoreći: „Povedi ga i brini o njemu! Nemoj mu nauditi, nego s njim postupaj onako kako ti kažem!” Tad Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, Nebušazdan, vrhovni dvorjanin, Nergal-Sar-Eser, vrhovni mag, i svi dostojanstvenici kralja pošalju glasnike, i dadoše Jeremiju dovesti iz tamničkog dvorišta. Predaju ga Gedaliji, sinu Šafanova sina Ahikama, i ovaj ga odvede kući. Tako ostane u svom narodu. Ali Jeremiji dođe Gospodnja riječ još u ono vrijeme kad je bio u tamničkom dvorištu: „Pođi i reci Kušitu Ebed Meleku: Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: ‘Sručit ću Svoju riječ na ovaj grad – na zlo, ali ne na dobro – i ona će se ispunjavati svakoga dana pred tobom. Ali tebe ću spasiti toga dana – tako kaza Gospod – i nećeš biti predan u ruke onim ljudima kojih se plašiš. Dat ću da umakneš, nećeš pasti od mača, nego ćeš svoj život odnijeti kao plijen, jer si se u Mene pouzdao!’” Tako reče Gospod. Ovo je riječ koju Gospod uputi Jeremiji nakon što ga je Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, oslobodio u Rami. Jer kad ga je doveo sebi bi u okovima među svim zarobljenicima Jerusalema i Judeje koje su namjeravali odvesti u Babilon. Vrhovni zapovjednik straže pozva Jeremiju pa mu reče: „Gospod, Bog tvoj, dao je da nevolja snađe ovo mjesto, Gospod je tako odredio i uradio onako kako je i kazao. Jer vi ste se ogriješili o Gospoda i niste poslušali Njegova glasa; zato vam bi ovako! I gle, danas te oslobađam iz ovih okova koji su ti na rukama; pođi sa mnom u Babilon ako ti je tako drago! Ja ću se o tebi brinuti. No, ako ti nije po volji da sa mnom pođeš u Babilon, onda ostani! Gle, cijela zemlja ti je prostrana i otvorena, idi tamo gdje ti se čini dobro i pravo!” No, prije no što se okrenuo da ode, Nabukodonosor reče: „Pođi Gedaliji, sinu Šafanova sina Ahikama, koga je babilonski kralj postavio kao upravnika judejskih gradova. Živi sa svojim narodom ili pođi gdje ti je volja.” Tako Jeremija dođe Gedaliji, Ahikamovu sinu, u Mispu. Tamo je živio sa svojim narodom koji je ostao u zemlji. A kada su one vojskovođe koji su se sa svojim ljudima još uvijek nalazili u zemlji čuli da je kralj Babilona postavio Gedaliju, Ahikamova sina, nad zemlju i da mu je predao muškarce, žene i djecu, čak i one siromašne koje nije odveo u Babilon, dođu Gedaliji u Mispu. Pred Gedaliju dođoše: Netanijin sin Jišmael, Kareahov sin Johanan; Tanhumetov sin Seraja, sinovi Efaja Netofljanina, Makatijev sin Jaazanija i njihovi ljudi. A Gedalija, sin Šafanova sina Ahikama, zakune im se govoreći: „Nemojte se plašiti toga da služite Kaldejcima; ostanite u zemlji i služite kralju Babilona – tako će vas snaći dobro. Gle, ja živim u Mispi i na raspolaganju sam Kaldejcima koji će doći nama. Trgajte grožđe, berite voće i masline, sve to stavljajte u svoje vrčeve i živite u vašim gradovima, onima koje ste zaposjeli.” A kad su ostali Judejci, oni u Moabu i među Amoncima, u Edomu i svim zemljama, čuli da je kralj Babilona ostavio dio Jude i da je Gedaliju, sina Šafanova sina Ahikama, postavio nad njih, vrate se u Judeju iz onih mjesta na koja su protjerani. Tako dođoše u Judeju, u Mispu Gedaliji, i tamo su skupili mnoštvo grožđa i voća. No, Johanan, sin Kareahov, i sve vojskovođe koje su bile u unutrašnjosti te zemlje dođu Gedaliji u Mispu i kažu: „Znaš li da je Baalis, kralj Amonaca, poslao Jišmaela, sina Natenijina, da te ubije?” Ali Ahikamov sin Gedalija nije htio vjerovati. Tad se Kareahov sin Johanan u tajnosti obrati Gedaliji u Mispi govoreći: „Daj da odem. Ja ću ubiti Jišmaela, sina Natenijina, i niko za to neće saznati! Zašto da te ubije, pa da se svi Judejci, svi ovi ljudi koji su se sabrali kod tebe, ponovo raštrkaju i da strada ostatak Jude?” Tad Ahikamov sin Gedalija odgovori Johananu, sinu Kareahovu: „Nemoj to raditi! Jer govoriš laži o Jišmaelu!” Jišmael, sin Elišaminog sina Netanije, čovjek kraljevske loze i porijekla, dođe sedmog mjeseca s deset muževa Gedaliji u Mispu. Tamo su zajedno ručali. No, Jišmael, sin Netanijin, i onih deset muževa koji su bili s njim naprasito ustanu i udare mačem na Gedaliju, sina Šafanova sina Ahikama; tako ubiju onoga koga je babilonski kralj postavio nad zemljom. Jišmael pobije i Judejce koji su bili s Gedalijom u Mispu, a uz njih i kaldejske ratnike koji se nađoše tamo. I desi se drugog dana nakon što je ubio Gedaliju – za to se još nije bilo saznalo – da iz Šikema, Šila i Samarije stigne osamdeset ljudi. Bili su obrijani, poderanih haljina i prekriveni urezima po tijelu, a u rukama su nosili prinose i kad, da ga prinesu u Gospodnjem domu. Tad Jišmael, sin Netanijin, plačući izađe pred njih iz Mispe. Kad je došao do njih vikne: „Hajde, dođite Gedaliji, Ahikamovu sinu!” No, kad su ušli u grad, Jišmael, Netanijin sin, na njih nasrne i sve pogubi; potom ih baci u bunar – to učine on i njegovi ljudi. Ali među ovim ljudima bi deset muževa koji su molili Jišmaela: „Nemoj nas pogubiti, jer u poljima imamo zakopanih zaliha pšenice, ječma, ulja i meda.” Tako ih Jišmael poštedi, i nije ih pobio s ostalima. A onaj bunar u koji je bacio leševe onih ljudi koje je pobio zbog Gedalije posve ispuni leševima – to je onaj što ga dade iskopati kralj Asa zbog Baše, kralja Izraela. Jišmael zarobi i odvede preostali narod iz Mispe, kraljeve kćeri i cijeli narod koji je ostao u Mispu, one ljude koje je Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, podložio Gedaliji, Ahikamovu sinu; Jišmael, sin Netanijin, ih odvede i pođe prebjeći Amoncima. No, kad su Johanan, Kareahov sin, i ostale vojskovođe koje su bili s njim čule o svim opakostima koje učini Jišmael, sin Netanijin, skupe muževe i krenu protiv Jišmaela, Netanijina sina. Tako ga stignu kod velikog gibeonskog jezera. Kad je narod koji je bio s Jišmaelom ugledao Kareahova sina Johanana, i sve vojskovođe koje su ga pratile, silno se obraduje. Tako se cijeli narod koji je Jišmael odveo iz Mispe okrene i prebjegne Johananu, sinu Kareahovu. No, Jišmael, Netanijin sin, izmakne Johananu s osam muževa i prebjegne Amoncima. A Johanan, sin Kareahov, skupi sav preostali narod s vojskovođama, to jest, one ljude koje je vratio od Jišmaela, Netanijina sina, koje je ovaj odveo iz Mispe, nakon što je pogubio Gedaliju, Ahikamova sina; skupi sve muževe, vojnike, žene, djecu i dvorjane, koje je vratio iz Gibeona. Tako s njim pođu i neko vrijeme se zadrže kod Kimhama, koji je blizu Betlehema, da bi odatle krenuli u Egipat jer su se plašili Kaldejaca. Bojali su se Kaldejaca jer je Jišmael, Netanijin sin, ubio Gedalju, Ahikamova sina, koga je babilonski kralj postavio kao upravnika zemlje. Svi dostojanstvenici vojske, Johanan, sin Kareahov, Azarja, sin Hošajin, i cijeli narod, svi od najmanjeg do najvećeg, priđu i obrate se vjerovjesniku Jeremiji: „Čuj naše vapaje i pomoli se Gospodu, Bogu svome, za nas, za cijeli ovaj ostatak naroda; jer ostala nas je tek šaka, kao što i sam vidiš. Neka nam Gospod, Bog tvoj, pokaže put kojim nam valja poći, i neka nam kaže šta nam je činiti!” Tad im vjerovjesnik Jeremija odgovori: „Čuo sam! Gle, pomolit ću se Gospodu, Bogu vašem – desit će se onako kako ste kazali – a svaku riječ koju Gospod odgovori ću objaviti, neću kriti nijedne riječi!” Tad rekoše Jeremiji: „Neka Gospod bude istinit i vjeran svjedok protiv nas ako ne postupimo po onome s čime će te Gospod, Bog tvoj, poslati nama! Bilo da nam se čini dobro ili loše, mi ćemo se pokoriti glasu Gospoda, Boga našeg, Kojem te šaljemo. Učinit ćemo to da nas snađe dobro kad se pokorimo glasu Gospoda, Boga našeg!” Poslije deset dana Jeremiji dođe riječ Gospodnja. On pozove Kareahova sina Johanana, sve vojskovođe koji su bili s njim i sav narod – od najmanjeg pa sve do najvećeg. Tad im se obrati govoreći: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraela, Kojem ste me poslali, da vapaj vaš iznesem pred lice Njegovo: Ako ostanete u ovoj zemlji, onda ću vas uzdizati, i neću rušiti, sadit ću, neću čupati; jer sam se odvratio od zla koje sam vam nanio. Nemojte se plašiti babilonskog kralja, kojeg se grozite; ne bojte se – to je riječ Gospodnja – jer Ja sam s vama, da vam pomognem i da vas spasim njegovih ruku! Priklonit ću se vama i smilovati, i vratit ću vas u zemlju vašu. No, ako kažete: ‘Nećemo ostati u ovoj zemlji’, tako da se ne pokorite glasu Gospoda, Bog vašeg, vičući: ‘Nećemo! Poći ćemo u zemlju Egipat, tamo nećemo znati za rat i nećemo slušati zvuk roga; tamo nas neće snaći glad – i tu ćemo živjeti!’, onda čujte riječ Gospodnju, o, vi preostali Judejci: Ovako kaza Gospod, Bog Izraela: Ako doista upravite lice Egiptu, i ako pođete tamo kako biste živjeli kao tuđinci onda će vas mač, kojeg se toliko plašite, stići u zemlji Egipat; snaći će vas glad koje se grozite i pratit će vas u Egiptu – tamo ćete umrijeti! Ovako će biti: Svi muževi koji uprave lice Egiptu i koji tamo pođu, stradat će od mača, kuge i gladi; neće ostati nijedan, nijedan neće umaći zlu kojim ću vas snaći. Jer ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Onako kako su se Moj gnjev i srdžba sručili na stanovnike Jerusalema, tako će se sručiti i na one koji krenu u Egipat – postat ćete kletva i grozota, prokletstvo i ruglo, i nećete više vidjeti ovog mjesta! Gospod vam veli, o, vi preostali Judejci: Nemojte ići u Egipat! Dobro zapamtite da sam vam to danas jasno objavio! Jer sami ste se doveli u zabludu po cijenu vaših života; poslali ste me Gospodu, Bogu vašem, i vikali: ‘Pomoli se Gospodu, Bogu našem, za nas! Učinit ćemo sve ono što ti Gospod, Bog naš odgovori – objavi nam upute!’ A sada sam vam objavio, ali vi niste htjeli poslušati glasa Gospoda, Boga vašeg; bilo šta od onoga što vam je poslao kroz mene. Budite sigurni – ginut ćete od mača, gladi i kuge na onome mjestu na koje hoćete poći, da tamo živite kao tuđinci.” Nakon što je Jeremija narodu objavio sve ove riječi Gospoda, Boga njihovog – kojim ga je Gospod, Bog njihov, poslao njima, Azarja, sin Hošajin, Johanan, sin Kareahov, i svi oholi muževi viknu Jeremiji: „Lažeš! Gospod, Bog naš te nije poslao nama da bi nam kazao: ‘Nemojte polaziti u Egipat, da biste tamo živjeli kao tuđinci!’, nego te na to nagovorio Baruh, sin Nerijev, da nas predaš u ruke Kaldejcima, da nas pobiju ili odvedu u Babilon!” Tako se Johanan, sin Kareahov, vojskovođe i cijeli narod nisu pokorili Gospodnjoj odredbi da se ostane u zemlji Judeji. Tako Johanan, Kareahov sin, i sve vojskovođe skupe preostale Judejce, one koji su se vratili iz onih naroda u koje su ih protjerali da bi živjeli u zemlji Judeji; muževe, žene, djecu, kraljeve kćeri i sve duše koje je Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, ostavio kod Gedalije, sina Šafanovog sina Ahikama – povedu i vjerovjesnika Jeremiju i Baruha, Nerijina sina. Tako pođu u zemlju Egipat jer se nisu pokorili Gospodnjem glasu; naposljetku stignu u Tafnis. Gospodnja riječ dođe Jeremiji u Tafnes: „Uzmi golemih kamenica pa ih zakopaj u pločnik koji se nalazi na ulazu u faraonov dvor u Tafnesu – učini to pred svim Judejcima. Potom im reci ovako: Gle, dovest ću svoga slugu Nabukodonosora, kralja Babilona, i podignut ću njegovo prijestolje iznad ovih kamenica koje sam zakopao; nad njima će razastrijet svoj svečani tepih. A kad dođe, udarit će na zemlju egipatsku: Oni kojima je smrt određena – u smrt; oni koji su za sužanjstvo – u sužanjstvo; a oni koji su za mač izabrani – pod mač. A u hramovima egipatskih bogova ću raspaliti vatru; ona će ih spaliti i izagnati. Očistit će zemlju egipatsku onako kao što pastir čisti plašt od buha, a onda će u miru otići. Polomit će stupove Bet Šemeša, koji su u zemlji egipatskoj, a hramove egipatskih bogova će spaliti.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji o svim Judejcima koji su živjeli u zemlji Egipat, u Migdolu i Tafnisu, u Nofu i zemlji Patros. Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: „Vidjeli ste svu onu nevolju koju sam sručio na gradove judejske; gle, danas su to ruševine nenaseljene zbog opakosti njihove, zbog onoga što su učinili da Me rasrde, jer su polazili i kadili drugim bogovima, služili su im a nisu ih poznavali ni oni niti očevi njihovi. Stalno sam vam slao Svoje sluge, vjerovjesnike, polazio sam rano i dao da vam govore: ‘Nemojte činiti gadosti koje prezirem!’ No, oni nisu htjeli poslušati, nisu priklonili uha svoga, da se odvrate od vlastitog zla i da ne kade tuđim bogovima. Zato se Moja srdžba izlila, zato se gnjev Moj rasplamsao na gradove Judeje i ulice Jerusalema – zato su postali ruševine i pustoš, kakve su i danas.” Ovako kaza Gospod, Bog nad vojskama, Bog Izraela: „Zašto sebi činite takvo zlo, trijebite muževe i žene, djecu i dojenčad iz Judeje; nećete opstati jer Me gnjevite djelima svojih ruku, jer kadite drugim bogovima u Egiptu – tamo gdje ste pošli živjeti – sebe upropaštavate, da postanete prokletstvo i ruglo među svim narodima zemljinim? Zar ste zaboravili na opakosti očeva vaših, na prijestupe svih judejskih kraljeva, na bludničenja njihovih žena, na vaše grijehe i zlo, na svu zlobu koju vaše žene učiniše u zemlji judejskoj i na ulicama Jerusalema? Nisu se do dana današnjeg ponizili; ne plaše se i ne hode u Mom zakonu i Mojim odredbama, onim što sam dao očevima vašim!” Stoga Gospod nad vojskama, Bog Izraela, reče: „Okrećem Svoje lice protiv vas, činim to na vašu nevolju da iskorijenim cijelu Judu. Iskorijenit ću ostatak Judin, sve one koji su upravili lica Egiptu i pošli tamo da bi živjeli kao tuđinci. Svi će stradati u zemlji egipatskoj, svi će pasti od mača i gladi – sve ovo će snaći i one najmanje i najveće – umrijet će od gladi ili mača, i postat će prokletstvo, grozota, ruglo i uvreda! Tako ću snaći one koji žive u Egiptu – onako kako sam i Jerusalem kaznio mačem, glađu i kugom. A onaj preostali dio Judejaca koji je došao u Egipat da tamo žive kao stranci – neće ostati, niko se neće spasiti i vratiti u Judeju, onako kako su naumili. Neće se vratiti, osim šake izbjeglica!” Tad Jeremiji odgovore oni muževi koji su znali da njihove žene kade tuđim bogovima, i sve žene, cijela zajednica naroda u Patrosu u Egiptu: „Što se tiče riječi koje si nam prenio u Gospodnje ime – nećemo te poslušati. Svakako ćemo i dalje činiti sve ono što smo kazali: kadit ćemo Nebeskoj kraljici, izlijevat ćemo joj žrtve onako kako su to činili naši očevi, naši kraljevi i dostojanstvenici u gradovima Judeje i na ulicama Jerusalema; tada smo imali dovoljno hljeba, živjeli smo u blagostanju i nismo znali za nevolju! No, čim smo prestali kaditi Nebeskoj kraljici, čim više nismo izlijevali žrtve, poče manjkati na sve strane – a glad i mač nas desetkovaše.” A žene su rekli: „Kad kadimo i izlijevamo žrtve Nebeskoj kraljici, činimo li to protiv volje naših muževa? Kad spremamo kolače s njenim likom i prinosimo ljevanice?” Tad se Jeremija obrati cijelom narodu, muževima i ženama, svim ljudima koji mu tako odgovoriše: „Mislite li da se Gospod nije sjetio vašeg kađenja, vaših očeva, vaših kraljeva i dostojanstvenika, kađenja cijelog naroda po gradovima Judeje i na ulicama Jerusalema? Naravno da se sjetio! Doista, Gospod više nije mogao podnositi opakosti vaših djela, sve one gadosti koje ste činili – zato je vaša zemlja postala pustinja, strahota i prokletstvo, nenaseljena, kakva je i dan danas. Sve ovo bi zbog gadosti, i zbog toga što ste se ogriješili o Gospoda, zato što niste poslušali Gospodnjeg glasa; zato što niste hodili u Njegovom zakonu i odredbama – zbog svega ovoga vas snađe nevolja, kakva je i danas!” Tad Jeremija nastavi govoriti narodu i ženama: „Judejci koji ste u zemlji egipatskoj – čujte riječ Gospodnju: Ovako kaza Gospod nad vojskama, Bog Izraela: Vi i žene vaše ste vlastitim rukama ispunili ono što ste kazali: ‘Hoćemo ispuniti zavjet Nebeskoj kraljici, kadit ćemo i izlijevat žrtve!’ Ta, držite se svoga zavjeta i činite ono što se obećali!” Judejci u zemlji egipatskoj, čujte riječ Gospodnju: „Gle, zakleo sam se Svojim uzvišenim imenom – tako kaza Gospod – da nijedan Judejac više neće izgovoriti ime Moje u cijelom Egiptu, neće vikati: ‘Tako živ bio Gospod, Bog!’ Gle, bdjet ću na njima na njihovu nevolju, neću im činiti dobro, a svi muževi Judeje i zemlje egipatske će pasti od mača i gladi – sve dok ih ne iskorijenim. Tek će šaka izmaći maču, i oni će se vratiti iz Egipta u Judeju; ali ostatak Jude, svi oni koji su došli u Egipat da tamo žive; svi oni će vidjeti čija riječ vrijedi – Moja ili njihova! A ovo će vam biti znak – tako kaza Gospod – da ću vas kazniti na ovom mjestu; ovako ćete spoznati da će se Moje riječi ispuniti na vašu nevolju: Gle, ovako kazuje Gospod: Predat ću faraona Hofru, kralja egipatskog, u ruke njegovih neprijatelja i u ruke onih koji mu rade o glavi, isto onako kako sam učinio sa Sidkijom, judejskim kraljem, kojeg sam predao u ruke Nabukodonosoru, kralju Babilona, njegovom dušmanu i onome ko mu je htio uzeti život.” Riječ koju Jeremija uputi Nerijevom sinu Baruhu, četvrte godine Jojakima, Jošijinog sina, kralja judejskog, dok je on te riječi po Jeremijinu kazivanju zapisivao u knjigu: „Ovako kaza Gospod, Bog Izraela, o tebi, Baruhe: Kazao si: ‘Teško meni! Gospod je na moju tugu nadodao i bol; umoran sam od jecanja i ne nalazim mira!’ Ti mu reci: Ovako kazuje Gospod: Gle, ono što sam sagradio, to ću i srušiti; ono što sam zasadio, to ću i počupati – tako je sa zemljom cijelom! Za se tražiš nešto golemo? Ne priželjkuj takve stvari! Jer gle, donosim nevolju svemu živom – tako kazuje Gospod – ali tebi ću život dati kao plijen u svim mjestima na koja budeš polazio!” Ovo je Gospodnja riječ koja dođe vjerovjesniku Jeremiji o narodima. O Egiptu: O vojsci faraona Neke, kralja egipatskog, koja se nalazila kraj Eufrata, tamo gdje je potuče Nabukodonosor, kralj Babilonski, četvrte godine Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskog: „Spremite kratke i duge štitove, i pođite u boj! Upregnite konje i zajašite, o, konjanici! Postrojite se s kacigama, navucite oklope i uzmite koplja! Zašto ih vidim kako uplašeni posustaju? Njihovi junaci su potučeni, bježe, nijedan se ne osvrće; grozota svuda oko njih – tako kaza Gospod. Onaj hitrih nogu neće izmaći, snažan čovjek neće pobjeći; spotiču se i padaju na sjeveru kraj Eufrata! Ko to nadolazi kao Nil, kome vode naviru kao bujice? Egipat nadolazi kao Nil, vode mu naviru kao bujice; on viče: ‘Poći ću i zemlju prekriti, uništiti gradove i stanovnike njegove!’ Navali, konjico! Jurite, bojna kola! Neka se postroje oni snažni, štitonoše Kuša i Puta, strijelci luditski. A ovo je dan osvete Kralju, Gospodu nad vojskama; dan u kojem se sveti dušmanima. Mač će žderati, zasitit će se krvlju, jer Kralj prinosi klanicu, Gospod nad vojskama, u zemlji sjevernoj kraj Eufrata! O, djevice, pođi u Gilead po balzam, ti kćeri egipatska! Zalud ti silni mehlemi tvoji, tebi nema lijeka! Narodi su čuli za sramotu, zemlja je ispunjena tvojim vapajima; jer jedan junak se spotiče o drugoga zajedno će pasti.” Ovo je riječ koju Gospod uputi vjerovjesniku Jeremiji o tome da će Nabukodonosor, kralj babilonski, doći i potući Egipat: „Obznanite u Egiptu, proširite glas u Migdolu, doista, neka se čuje u Nofi i Tafnisu! Reci: ‘Ustaj i spremi se, jer mač ždere oko tebe!’ Zašto su pali silnici tvoji? Nisu ostali na nogama jer ih je Gospod gurnuo! Dao je da se mnogi spotaknu, jedan je padao preko drugoga vičući: ‘Dajte da se vratimo narodu svome i domovini, da se sklonimo od mača nemilosrdnog!’ Faraona, kralja egipatskog, prozivaše ‘Bukom koja maši čas pravi’. Tako mi Moga života – reče Kralj čije je ime Gospod nad vojskama: Onako kako je Tabor pod brdima, a Karmel na moru – tako je izvjesno da će on doći! Skupi svoje prnje, kćeri egipatska, jer Nof će ostati ruševina spaljena, nenaseljena. Egipat je divna mlada krava, ali stiže obad sa sjevera! A i plaćenici njegovi, gojna telad, i oni se okrenuše i svi pobjegoše, ne ostadoše postojani; jer i njih snađe dan nevolje, vrijeme suda. Nešto šušti kao siktanje zmije! Da, oni nadiru s vojskom, navaljuju sjekirama kao drvosječe. Obaraju šumu egipatsku” – tako kaza Gospod – „premda je neprohodna; jer ima ih više no skakavaca! Osramoti se kćer egipatska; predana je u ruke sjevernog naroda.” Gospod nad vojskama, Bog Izraela, reče: „Gle, kažnjavam Amona tebskog, faraona i cijeli Egipat, njegove bogove i kraljeve, faraona i one što se u njega uzdaju. Predat ću ih u ruke onima koji im o glavama rade, u ruke Nabukodonosoru, kralju Babilona, i njegovim slugama. Potom će zemlja iznova biti naseljena kao u drevnim vremenima.” „No, ti se nemoj plašiti, slugo moj Jakove; ne boj se Izraele! Gle, spasit ću te iz zemlje daleke, potomke tvoje sa mjesta sužanjstva njihova – Jakov će se vratiti svome domu, živjet će sigurno i mirno, i niko ga neće uznemiravati. Ne boj se, slugo moj Jakove, tako kaza Gospod; jer Ja sam uz tebe. Dokrajčit ću sve narode koje sam protjerao, ali tebe neću posve iskorijeniti, nego ću te u pravoj mjeri ukoriti; jer ne mogu te ostaviti nekažnjena.” Ovo je riječ Gospodnja koja dođe Jeremiji o Filistejcima, prije no što je udario na faraona. Ovako kaza Gospod: „Vidiš li kako vode nadolaze sa sjevera, kako prerastaju u bujicu nezaustavljivu, kako plave zemlju, gradove i stanovnike, tako da žitelji zemlje kukaju. Ni očevi ne gledaju za djecom svojom, toliko su onemoćali, pred tutnjavom konjice, usred lupe bojnih kola, buke točkova njihovih. Jer dođe dan, čas kad će stradati svi Filistejci, kad će u Tiru i Sidonu istrijebiti preživjele; jer Gospod upropašćuje Filistejce, ostatak otoka Kaftor. Ćelave glave u Gazi! Aškalon propada, posljednji grad doline! Dokad ćeš se sjeći od tuge? O, Gospodnji maču, kad li ćeš se konačno primiriti? Vrati se u korice, primiri se i stoj! No, kako bi mirovao? Jer Gospod ga posla protiv Aškalona protiv otočja – tamo mu je dao zadatak.” O Moabu: Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Teško Nebu, jer je razoreno! Kirjatajim je pao osramoćen, tvrdi grad je ruglo razrušeno! Nema više slave moapske; u Hešbona spletkare protiv njega: ‘Hajdemo ih istrijebiti, da ih više ne zovu narodom!’ A i ti ćeš biti ušutkan, Madmene, mač te već goni! Iz Horonajima odzvanja vika, razaranje i golema pustoš. Moab je razoren! Vika odjekuje do Soara; plačući se uspinju na uzbrdicu Luhit, niz obronke Horonajima čuju se jecaji. Bježite, spašavajte glave, budite kao šikara pustinjska. Past ćeš jer se uzdaješ u djela svoja i imanje, a Kemoš će poći u sužanjstvo; svećenici i dostojanstvenici njegovi. A svaki grad će snaći zlo, i nijedan grad se neće spasiti; propast će dolina, a razorit će ravnicu; sve po riječi Gospodnjoj. Dajte Moabu krila, neka odleti! A gradovi će ostati ruševine nenaseljene! Proklet onaj koji je spor u Gospodnjem djelu! Proklet i onaj koji zauzdava mač od krvoprolića! Moab je od mladosti svoje nestašan, ležao je na droždini svojoj, nikad ga nisu prelijevali iz jednog vrča u drugi – nikada ga ne otjeraše u izgnanstvo. Ukus mu je isti, miris nepromijenjen. Ali dolaze dani – to je riječ Gospodnja – kada ću poslati muževe da ga izliju – i bit će izliven, a potom će razbiti njegovo vrčeve. Tad će se Moab sramiti zbog Kemoša, onako kako se i Izrael sramio kad se uzdao u Betela. Kako možete reći: ‘Mi smo ratnici, muževi hrabri u boju’? Moab će biti razoren, provalit će u gradove; bit će poklani mladići, izabranici njegovi – tako kaza Kralj, čije je ime Gospod nad vojskama. Bliži se pad Moaba, brzo će ga snaći nevolja. Svi vi koji živite u okolici, svi koji ste čuli za slavu njegovu – oplakujte ga i vičite: ‘Kako se slomi žezlo, kako je prepolovljena palica slavna!’ Spustite se, okanite se slave, sjedite na zemlju ispucalu, svi vi stanovnici kćeri dibonske, jer onaj koji je razorio Moab, dolazi i vama, opustošit će vaše gradove tvrde. Stanite kraj puta i gledajte, svi vi stanovnici Aroera. Upitajte bjegunca, i ženu koja bježi: ‘Šta se zbilo?’ Moab je osramoćen, razoren je! Kukajte i plačite! U Arnonu objavite da je Moab razoren. Sud stiže nad Visoravan – nad Holon, Jahsu i Mefaot; nad Dibon, Nebo, Bet Diblatajim; Kirjatajim, Bet Gamul, Bet Meon; Kerijot, Bosru, nad sve gradove moapske, bili daleko ili blizu Moabu stukoše rog, ruka mu je slomljena;” tako kaže Gospod. „Opijte ga! Jer dičio se protiv Gospoda! Zato će Moab pasti u vlastitu bljuvotinu, i sam će postati ruglo! Zar ti Izrael ne bi podsmijeh? Da li ga uhvatiše među lopovima, da odmahuješ glavom i tako govoriš? Ostavljajte gradove, živite među stijenama, svi vi stanovnici Moaba, i budite slični golubici, koja gnijezdi na rubu provalije! Čuli smo za oholost Moaba, da je golema; za ponos i nadmenost njegovu, za uznositost srca njegova. Dobro poznam oholost njegovu” – tako veli Gospod – „riječi su njegove lažne, i ne postupa pravo. Zato mi valja plakati i kukati zbog Moaba; oplakivat će muževe Kir-Heresa. Plakat ću za tobom više no za Jazerom, o, lozje sibmansko! Mladice tvoje narastoše preko mora, ukras njihov doseže Jazer. Tvoju žetvu voća i grožđa pohara uništitelj. Tako nestade radosti i vesele graje iz zemlje vrtova i Moaba; neću dati da vino poteče iz kaca, više neće gaziti grožđa kličući nit će biti vriske radosne. Do Jahasa odzvanja urlanje Hešbona i Elalea, viče se od Soara do Horonajima i Eglat Šelišije, jer presušiše vode nimrimske. Tako u Moabu istrijebljujem one” – tako kaza Gospod – „koji na uzvisine uzlaze i koji tamo kade bogovima. Zato mi srce pišti za Moabom kao frula; srce mi dršće kao frula za muževima Kir-Heresa. Stoga se izgubi imanje i sve što stekoše! Jer svaka glava je ćelava, svaka brada obrijana; u sve ruke urezana znakovi tuge, a oko bokova kostrijet. Samo je tuga na krovovima moapskim, u svim njenim ulicama; jer razbio sam Moab kao vrč, koji više nikome ništa ne znači;” tako kaza Gospod. „Kako je zgrožen Moab! Kukajte! Kako okrenu leđa svoja! Sramota! Tako će Moab svim susjedima postat ruglo i grozota.” Jer ovako kaza Gospod: „Gle, dolijeće kao orao, i širi svoja krila iznad Moaba. Gradovi su zauzeti, a tvrđave osvojene; a srca će u moapskih junaka toga dana biti kao srce žene dok rađa. Tako će istrijebiti Moab, neće više biti narod, jer su prkosili Gospodu. Čekaju vas grozota, provalija i zamka; vas što u Moabu živite;” to je riječ Gospodnja. „Ko umakne grozoti, pada u provaliju, ko se izvuče iz provalije, biva uhvaćen u zamku; jer Moabu donosim godinu kazne njegove;” tako kaza Gospod. „Izmoreni bjegunci odmaraju u sjeni hešbonskoj; jer iz Hešbona krenu vatra, a plamen izbija iz Sihona, on sažeže sljepoočnice Moaba, i tjeme sinova nemira! Teško tebi, o Moabe! Uništen je narod Kemošev; sinove ti odvode u izgnanstvo, a kćeri u ropstvo. No, ipak ću vratiti blagostanje Moabu, u danima budućim.” Tako reče Gospod. Do ovdje sud Moabu. O Amoncima: Ovako kaza Gospod: „Zar Izrael nema djecu, nema li nasljednike? Zašto kralj njihov naslijedi Gad, što narod živi u tim gradovima? Gle, dolaze dani” – tako kaza Gospod – „kad ću dati da se protiv Rabe amonske podigne bojni poklič; ostat će ruševina, a okolna sela će spaliti. Kukaj Hešbone, Aj je razoren! Naričite, o kćeri Rabine! Navucite kostrijet i trčite među zidinama; jer njihovom kralju valja poći u sužanjstvo, svećenicima i dostojanstvenicima njegovim! Zašto se dičiš dolinama? Preplavit će doline tvoje, o, kćeri nevjerna, ti koja se uzdaš u imanje svoje i vičeš: ‘Ko mi može prići?’ Gle, dat ću da te sa svih strana snađe strahota” – tako kaza Kralj, Gospod nad vojskama – „rastjerat će svakoga od vas, a niko neće skupljati izbjeglice. Ali potom ću preobratiti sudbu Amonaca;” tako kaza Gospod. O Edomu: Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Zar nema više mudrosti u Temanu? Među razboritim više nema savjeta? Da li je iščezla pamet njihova? Zbunjeno bježite, svi vi u zbjegovima dubokim, vi stanovnici Dedana! Jer dajem da Ezava snađe prokletstvo, vrijeme njegovog suda! Ako dođu trgati vinograd, neće li ostaviti pabirka? Ako pljačkaši navale u noći, odnose samo dok se ne zasite? No, Ja ću posve otkriti Ezava, izvući ga iz njegovih skrovišta – ne može se prikriti. Potomci, braća i susjedi njegovi, svi su razoreni i nestali; nema ih više. Ostavite siročad! Ja ću ih čuvati, a neka se i udovice u Mene uzdaju.” Jer Gospod kaza ovako: „Gle, i oni kojima nije presuđeno, moraju ispiti pehar; a ti bi da ostaneš nekažnjen? Doista, nećeš ostati bez kazne, i ti ćeš ga zasigurno ispiti! Jer zakleo sam se samim sobom – tako kaza Gospod – da će Bosra postati grozota, ruglo, pustara i sramota; doista, svi će gradovi ostati ruševine dovijeka.” Čuo sam Gospodnju poruku, poklisar je poslan narodima: „Skupite se i pođite protiv njih, spremite se za boj!” „Učinit ću vas sitnim među kraljevstvima, narodi će vas prezirati. Zavela vas je oholost srca vaših, to što su vas se plašili; vi koji živite u raspuklinama stijena, i na visokim gorama. Srozat ću vas, premda gnijezdite visoko kao orlovi!” Tako reče Gospod. „Edom će postati strahota, zgrozit će se prolaznici svi i zviždati zbog svih rana njegovih. Onako kako zbacih Sodomu i Gomoru, s okolnim mjestima – veli Gospod – tako će i ova mjesta ostat nenaseljena, niko neće u njima živjeti. Kao lav koji izlazi iz jordanske šikare, koji dolazi plodnim njivama, tako ću Edom istjerati sa zemlje njegove. Kojeg ću izabranika odrediti za ovo? Ko je sličan Meni i ko Mi se može suprotstaviti? Koji pastir može poći protiv Mene?” Stoga čuj šta je Gospod naumio protiv Edoma, šta namjerava učiniti svima u Temanu; odvući će stada mlada; njive će se zgroziti sudbom njihovom. Zemlja će se stresti zbog tutnjave pada njihova, njihov jauk će odzvanjati do Crvenog mora. Gle! Uzletjet će kao orao, i raširiti krila iznad Bosre. U tim danima će srca edomskih ratnika biti kao srce žene dok rađa. O Damasku: „Osramotiše se Hamad i Arpad, snađoše ih vijesti loše. Onemoćali su, nemirni kao uzburkano more. Oslabio je Damask, dao se u bijeg, opsjele ga tuga i bol, grč kao u žene dok rađa. Zašto ne napustiše grad slave, mjesto radosti moje? Doista, mladići će padati na ulicama, zašutjet će svi ratnici njegovi – tako kaže Gospod nad vojskama. Zapalit ću zidine Damaska, oganj će sažeći tvrđavu Ben Hadadov.” O Kedaru i kraljevstvu Hasor, na koje je navalio babilonski kralj Nabukodonosor: Ovako veli Gospod: „Digni se i nasrni na Kedar, iskorijeni istočne narode. Odnijet će šatore njihove i stada, zbjegove će raznijeti, cijelu imovinu i kamile. Narod će vikati: ‘Strahota sa svih strana!’ Bježite! Sakrijte se u pećine duboke, svi vi što živite u Hasoru – tako veli Gospod – Nabukodonosor, kralj Babilona, namjerava krenuti na vas, naumio je da vas napadne. Digni se i napadni narod koji živi bezbrižno” – tako kaza Gospod – „narod koji nema kapija niti prijevornica, koji živi daleko od svake nevolje. Kamile njihove postaju plijen, golema stada njihova predajem pljački. A ove koji brade krate; njih ću rastjerati na sve strane, na mjesta daleka, i dat ću da ih snađe nevolja sa svih strana” – tako kaza Gospod. „Hasor će ostati brlog šakalima, mjesto nenaseljeno dovijeka. Niko tamo neće stanovati, niko tamo više živjeti neće.” Gospodnja riječ koja dođe vjerovjesniku Jeremiji o Elamu, početkom kraljevanja Sidkije, kralja judejskoga. Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Gle, slomit ću luk elamski, uzdanicu sile njihove. Sručit ću na Elam četiri vjetra, četiri dijela nebeska. Rasijat ću ih na sve četiri strane, i neće biti naroda u kojem se neće naći izgnanici elamski. Razorit ću Elam pred dušmanima njegovim, pred onima koji mu o glavi rade; snaći ću ga nevoljom, gnjevom mojim užarenim” – tako kaza Gospod – „pohodit ću ga mačem, sve dok ga ne dokrajčim. Postavit ću Svoje prijestolje u Elamu, istrijebiti kraljeve i dostojanstvenike njegove; tako reče Gospod. Ali potom ću preobratiti sudbu Elama;” tako kaza Gospod. Ovo je Gospodnja riječ o Babilonu, o zemlji Kaldejaca, koju objavi kroz vjerovjesnika Jeremiju: „Obznanite među narodima, neka počuju; dignite bajrake, objavite, nemojte kriti; Babilon je pao osramoćen, Marduk je razbijen. Njihovi idoli su postali ruglo; njihova božanstva su prestravljena. Jer na njih kreće narod sa sjevera; narod koji će opustošiti zemlju dok ne ostane posve prazna, u njoj neće biti ni čovjeka ni stoke, svi će se brzo razbježati.” „U onim danima i u tim časovima” – tako kazuje Gospod – „doći se sinovi Izraela, a sa njima i sinove Judini; ići će plačući, da nađu Gospoda, Boga svoga. Pitat će kuda za Sion, jer tamo upravljaju lica svoja: ‘Hajdemo! Prionimo uz Gospoda Savezom vječitim, nezaboravnim!’ Narod Moj je bio poput izgubljenih ovaca; njihov narod ih povede na stranputice; lutali su po gorama, prelazili s brda na planine, i zaboravili na mjesto mira svoga. Svi na koje nabasaše stadoše ih žderati, a dušmani su vikali: ‘Ne griješimo! Oni su se ogriješili o Gospoda, o stanište pravde, o nadu očeva svojih – o Gospoda!’ Bježite iz Babilona, odlazite iz zemlje kaldejske, budite kao jarci što stado predvode. Jer, gle, na sjeveru skupljam zbor naroda golemih; i dat ću da pođu na Babilon, da ga opsjednu i zauzmu. Njihove strijele su kao u vješta junaka, koji se ne vraća praznih ruku. Tako će Kaldeja postati plijen, a svi pljačkaši će se zasititi” – tako veli Gospod. „Da! Radujte se! Likujte, vi što popljačkaste baštinu Moju; poskakujte kao june na paši, kao ždrebad ržete! Vaša mati će se posve osramotiti; bit će ponižena ona koja vas rodi. Gle, ona je posljednji narod, pustara suha, pustinja neplodna. Ostat će nenaseljena i posve razorena zbog gnjeva Gospodnjeg; prolaznici će se zgrožavati nad Babilonom, zviždat će zbog svih njegovih nevolja. Strijelci, postrojite se oko Babilona! Odapinjite, nemojte štedjeti strijele, jer o Gospoda se ogriješio. Zaurlajte bojnim pokličima! Mora se predati; padaju temelji njegovi, zidovi se ruše – jer ovo je osveta Gospodnja. Osvetite se! Činite onako kako je i sam činio! Iz Babilona istrijebite sijača i žeteoca! Svako će se okrenuti narodu svome, svaki će u svoju zemlju pobjeći, pred mačem nemilosrdnim! Izrael je ovca izgubljena; lavovi je poplašiše. Najprije je proždrije asirski kralj, a sad joj kosti drobi kralj babilonski, Nabukodonosor.” Stoga Gospod nad vojskama, Bog Izraela reče: „Gle, snalazim kralja Babilona i zemlju njegovu, onako kako kaznih asirskog kralja. A Izrael ću vratiti njegovim pašnjacima, da se napasa u Karmelu, Bašanu, da se zasiti na gorju Efrajim i u Gileadu. U tim danima i časovima, tražit će krivnju Izraela – tako kaza Gospod – no, neće je pronalaziti, i grijehe Izraelove, ali ih više neće biti. Oprostit ću onima preostalim. Pođi na Meratajim, na one što u Pekodu žive! Gonite ih, ubijajte i posve istrijebite” – tako kaza Gospod, „s njima učinite onako kako sam kazao.” „Bojna vika je u zemlji, propast ogromna! Kako li je slomljen i razbijen čekić zemlje cijele! Kako Babilon postade užas narodima. Postavio sam ti zamku, Babilone, i ti si u nju upao, ni sam nisi primijetio; uhvaćen si i zarobljen, jer si se protiv Gospoda digao. Gospod je otvorio oružarnicu Svoju, iznio je oružje gnjeva Svoga, jer Kralj, Gospod nad vojskama, ispunjava naum u zemlji Kaldejaca. Snađite zemlju sa svih strana, otvorite žitnice njegove, složite sve kao snoplje, kaznite ga, neka ne ostane ništa! Pokoljite njegove bikove, odvodite ih na klanje! Teško njima, jer kucnuo je čas njihov, vrijeme suda! Čuje se vika onih što iz Babilona izmakoše, što bježe da objave gnjev Gospoda, Boga našeg, u Sionu – osvetu zbog Hrama Njegova. Postrojite strijelce protiv Babilona; zapnite lukove! Utaborite se oko grada, neka se nijedan ne spasi! Vraćajte mu po djelima njegovim, činite s njim onako, kako je i sam postupao! Jer drznuo se protiv Gospoda, sveca Izraelova! Stoga će mladići padati po ulicama, svi ratnici će izgubiti glave tog dana!” Tako reče Gospod. „Gle, polazim protiv tebe što se oholiš” – tako kaza Kralj, Gospod nad vojskama – „došao je dan, čas suda; tad će se opaki spotaknuti i pasti, i niko ih neće podizati; u gradovima ću raspaliti oganj, koji će sažeći okolinu.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Izraelovi sinovi i sinovi Jude zajedno trpe nasilje, a ne pušta ih niko od onih koji su ih porobili i odveli – neće da ih oslobode. Ali vaš Spasitelj je moćan, ime Mu je Gospod nad vojskama; doista, On će povesti parnicu njihovu, zemlji će pokloniti mir, a Babilonce snaći nevoljom.” „Kaldejci i Babilonci idu pod mač” – tako kaza Gospod – „dostojanstvenici njihovi i mudraci! Lažni proroci pod mač – da se pokažu kao ludaci; Pod mač s njihovim junacima, neka ih oplijene. Pod mač s kolima i konjima, sa svim strancima u redovima njihovim, neka kao žene postanu! Pod mač s njihovim blagom – neka ga odnesu! Neka isuše vode njihove! Jer ovo je zemlja idola, a oni grozotama pomutiše vlastiti razum. Neka se tamo nasele šakali, divlje zvijeri i sove. Ostat će dovijeka nenaseljen, u svim pokoljenjima; onako kako zbacih Sodomu i Gomoru, i sela okolna – da tamo više niko ne živi, da su nenaseljena mjesta pusta.” Tako kaza Gospod. „Gle, vojska nadire sa sjevera, golem narod i mnogo kraljeva, sve ih podižem s kraja zemlje. Vješti su s kopljem i lukom, nemilosrdni su i nemilostivi; dižu buku kao kad more huči, na konjima su ratnici naoružani, spremni za rat – za rat protiv tebe, o kćeri babilonska! Onemoćale ruke u kralja babilonskog, hvata ga strah i grč kao porodilju – gle, čuo je vijest o njima. Da, onako kako lav uzlazi iz šikara jordanskih, i stiže dolinama plodnim, tako ću te otjerati, i nad zemlju postaviti onog koji je izabran. Jer ko je sličan Meni? Ko će Me pozvati na parnicu? Koji pastir može preda Me stati? Stoga čujte naum Gospodnji, sve ono što namjerava učiniti zemlji kaldejskoj; doista će ih odvlačiti, čak i najmanjeg u stadu! Zaista, nad njima će se pašnjak zgražavati! Zemlja tutnji od vike: ‘Babilon je pao’, a buka odzvanja među narodima.” Ovako kaza Gospod: „Podižem vjetar razorni protiv Babilona i na narod Leb Kamaja. Poslat ću strance u Babilon da ga prorešetaju i izbace, jer na njega će krenuti sa strana svih u danima nevolje. Neka strijelac zapne luk na onoga koji luk zapinje, protiv onoga koji ustaje u oklopu svome! Nemojte se smilovati izabranim ratnicima njegovim; istrijebite vojsku cijelu! Doista, Kaldejci pobijeni u zemlji, probodeni narod na ulicama. Jer Bog, Gospod nad vojskama, neće ostaviti Izrael i Judu, No, zemlja kaldejska se posve ogriješila o sveca Izraelova. Bježite iz Babilona, neka svako spasi glavu svoju da ne stradate zbog grijeha vlastitih! Jer ovo je vrijeme Gospodnje osvete; platit će im po djelima njihovim. Babilon bi zlatni pehar u ruci Gospodnjoj, koji opi svijet cijeli; narodi su ispili vino njegovo, i zato se ražestiše. Babilon je naprasito pao, razoren je posve! Jecajte zbog njega! Donosite balzam za rane, možda se još daju previti! Htjeli smo zaliječiti Babilon, ali on ne ozdravi. Ostavite ga, neka svako pođe u zemlju svoju, jer Njegov sud je do nebesa, dotiče oblake same. Gospod je objelodanio pravdu našu; hajdemo, hoćemo u Sionu objaviti djela Gospoda, Boga našeg! Naoštrite strijele, uzmite štitove! Gospod je probudio duhove medijskih kraljeva; jer hoće razoriti Babilon; ovo je Gospodnja osveta, osveta zbog Hrama Njegova. Podignite bajrake protiv babilonskih zidina, pojačajte stražu, postavite vojnike, spremajte zasjede! Jer ono što Gospod odredi, to će i ispuniti; ono što je kazao o Babilonu, to će i učiniti. Ti koja živiš kraj mnogih voda, koja nagomila silu blaga, kraj ti se bliži, ispunila se mjera pljačke tvoje!” Gospod nad vojskama se zakleo Sobom: „Ispunit ću te silom ljudi, kao da su skakavci, nad tobom će pobjedonosno klicati! On je načinio zemlju Svojom silom, krug zemaljski utemeljio u mudrosti, u razboritosti Svojoj razapeo nebesa. Kad pusti glas Svoj, voda zažubori na nebu, nailaze oblaci s kraja zemlje, pušta munje da kiša padne, i vjetar izvodi iz skladišta svoga. Tad svaki čovjek ostaje budalast, slab u mudrosti svojoj, svaki se zlatar zastidi svoga idola; jer ono što izlijevaju je laž, u tome nema nikakva duha. Bezvrijedni su, izrađevina jadna; propast će na dan svoga suda! Ali Jakovljev dio nije ovakav, jer On je sve stvorio, pleme baštine Njegove; ime Mu je Gospod nad vojskama. Ti si čekić Moj i oružje; s tobom razbijam narode, s tobom razaram kraljevstva. S tobom razbijam konja i konjanika; s tobom gazim kola i posadu; s tobom razbijam muža i ženu gazim starca i mladića, s tobom mlavim mladoženju i mladu. S tobom razbijam pastira i stado, mlavim zemljoradnika i ralo njegovo; s tobom gazim upravnika i zapovjednika. Sve zlo ću osvetiti Babilonu i Kaldejcima zbog opakosti koje učiniše” – tako reče Gospod. „Gle, snalazim te” – tako kaza Gospod – „tebe, goro opakosti, koja kvariš zemlju cijelu. Hvatam te desnicom Svojom, i srušit ću te sa stijene, učiniti gorom spaljenom. Iz tebe više neće klesati kamen ugaoni, ni kamen temeljac, nego ćeš postati pustara vječita” – tako kaza Gospod. „Dižite bajrake u zemlji, zatrubite među narodima! Posvetite puk protiv njih, pozovite kraljevstva Ararat, Mini i Aškenas protiv njih! Postavite zapovjednike protiv nje, pripremite konje kao roj skakavaca. Posvetite narod protiv njih, protiv kraljeva Medije, protiv njihovih upravnika i cijelog kraljevstva njihovog! Tad će se zemlja tresti i zatutnjati – kad se ostvari naum Gospodnji protiv Babilona – da Babilon pretvori u pustaru nenaseljenu. Babilonski junaci odustaše od boja, sjede u tvrđavama svojim; onemoćali su – postali ženice, kuće njihove spališe, slomiše prijevornice njihove. Jedan glasnik kreće za drugim, šalju drugog poklisara nakon prvoga, da jave babilonskom kralju, da je cijeli njegov grad pao, da su zauzeti mostovi, da su močvare spaljene, i vojnici prestravljeni.” Ovako kaže Gospod nad vojskama, Bog Izraela: „Kćer Izraelova je kao gumno, u čas kad ga gaze; uskoro će vrijeme žetve.” „Nabukodonosor, kralj Babilona, nas proždrije; zbunio nas je posve, učinio vrčem praznim. Progutao nas kao guja, poslasticama našim ispunio stomak, a potom nas ispljunuo. Neka se nasilje što ga učiniše nama vrati Babilonu” – tako kažu stanovnici Siona. „Neka krv padne na one što žive u Babilonu” – tako veli Jerusalem. Stoga Gospod kazuje ovako: „Gle, branit ću vašu stvar, osvetit ću vas. Isušit ću mora, i dati da izvori presuše. Babilon će ostati ruševina, brlog šakala, strahota i ruglo, mjesto posve nenaseljeno. Narod će rikati kao lavovi, zavijat će kao mladunčad lavlja. Uskomešali su se, pripremit ću im gozbu, posve ih opiti, da viču kroz smijeh – a da potom zaspu zauvijek.” Tako kaza Gospod. „Srozat ću ih kao janje što ga na klanje vode, kao jarčeve i koze. Kako će Šešak pasti! Zauzet će diku zemlje cijele! Kakva li će pustara među narodima ostati Babilon! More će se dignuti iznad Babilona, preplavit će ga valovi bučni. Gradovi njegovi posve pusti, pustinja i zemlja ostavljena, zemlja nenaseljena, kroz koju niko ne prolazi. Kaznit ću Bela babilonskog, dat ću da pljune ono što je progutao. Narodi mu više neće hrliti, i past će zidine babilonske. Napusti ga, narode Moj! Bježite, spašavajte živote! Sklonite se od gnjeva Gospodnjeg. Nemojte se plašiti ili oklijevati kad čujete glasine u zemlji; glasina ove godine, sljedeće druga, vijesti o nasilju u zemlji, o tome kako kralj nasrće na kralja. Jer doista će doći čas u kojem ću kazniti idole babilonske; osramotit će se cijela zemlja, a poginuli će ležati usred njega. Tad će nebesa, zemlja i sve što je na njima, radosno klicati nad Babilonom, jer na njega će nasrnuti uništitelj sjeverni.” Tako veli Gospod. „Babilon mora pasti zbog Izraelovih poginulih, isto onako kao što su svi poginuli gubili glave zbog Babilona. Vi koji izmakoste maču, ne oklijevajte i bježite! Sjetite se Gospoda u zemlji dalekoj, u misli dozovite Jerusalem.” „Osramoćeni smo, jer smo griješili, sramota je na licama našim, jer stranci uđoše u svetinje Gospodnjeg doma.” „Ali dolaze dani” – tako veli Gospod – „kad ću kazniti njihove idole, i ranjenici će jaukati u zemlji njihovoj. Čak i da se Babilon na nebo popne, da tamo učvrsti svoje tvrde gradove, čak bih i tamo na njega poslao uništitelje.” Tako reče Gospod. „U Babilonu odjekuje glas, tutanj silnog razaranja u zemlji Babilonaca. Gospod će razoriti Babilon, dat će da umukne buka njegova. Valovi neprijatelja će hučati kao bujice silne, odzvanjat će vika njihova. Uništitelj će poći na Babilon, zarobit će ratnike njegove, i slomiti njihove lukove. Jer Gospod je Bog osvete; sve će u potpunosti vratiti. Opit ću činovnike i mudrace njegove, upravnike, dostojanstvenike i ratnike; zaspat će – i neće se više buditi.” Tako kaza Kralj, ime Mu je Gospod nad vojskama. Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Razorit će silne babilonske zidine, kapije visoke će spaliti; narod se uzalud trudi, ogrjev je sva rabota njegova.” Ovo su riječi koje je Jeremija objavio činovniku Seraji, sinu Mahsejina sina Nerije, kad je ovaj krenuo u Babilon sa Sidkijom, kraljem Judeje, u četrdesetoj godini njegove vladavine. Jeremija je na svitku zapisao sve grozote koje će snaći Babilon – sve što je rečeno o njemu. On kaza Seraji: „Objavi sve ovo kada stigneš u Babilon. A potom reci: ‘Gospode, kazao si da ćeš uništiti ovo mjesto, tako da u njemu više neće biti ni čovjeka niti životinje; dovijeka će ostati pustara.’ Kada iščitaš riječi, svitak zaveži za kamen i baci ga u Eufrat. A zatim vikni: ‘Tako će i Babilon potonuti, neće se više podići zbog sve nevolje koju ću na njega svaliti. Past će narod njegov.’” Do ovdje riječi Jeremijine. Sidkiji je bila dvadeset i jedna godina kada je postao kralj, i vladao je jedanaest godina u Jerusalemu. Majka mu se zvala Hamitala, bila je jedna od Jeremijinih kćeri iz Libne. No, Sidkija je činio ono što je zlo u očima Gospodnjim, onako kako bi slučaj i sa Jojakimom. I bi to zbog gnjeva Gospodnjeg protiv Jerusalema i Judeje – da ih odbaci od lica Svoga – Gospod dade da se Sidkija pobuni protiv babilonskog kralja. Tako Nabukodonosor, kralj Babilona, navali na Jerusalem sa svojom vojskom u devetoj godini Sidkijine vladavine, desetog dana desetog mjeseca. Tako okruže grad i počnu graditi opsadne sprave. Opsada je trajala sve do jedanaeste godine vladavine kralja Sidkije. No, devetog dana četvrtog mjeseca, kad je glad u gradu prevazišla svaku mjeru i kada narod više nije imao hljeba, provale u grad, a ratnici se razbježe i pobjegnu iz grada iste noći putem kroz kapiju koja je između dva zida, kod kraljevog dvora, dok su Kaldejci opsjedali grad. Tako pođu putem za Aravu. Ali kaldejska vojska stane goniti kralja. Tako Sidkiju stignu u dolini Jerihon, nakon što se njegova vojska raspršila i razbježala na sve strane. Kralja zarobe i potom ga odvedu babilonskom kralju u Riblu, u zemlji Hamat, i on mu tamo presudi. Kralj Babilona naredi da se Sidkijina djeca pred njim pokolju, a dade i da se u Ribli pogube svi dostojanstvenici Judeje. Naredi da se Sidkiji izbiju oči, i okova ga u dva mjedena lanca. Tako ga babilonski kralj odvede u Babilon i baci u tamnicu gdje ostao do dana svoje smrti. Ali desetog dana petog mjeseca, devetnaeste godine Nabukodonosora, kralja Babilona, u Jerusalem stiže Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže koji je služio babilonskom kralju, i on spali Gospodnji dom, kraljev dom i sve kuće u Jerusalemu; dom svakog dostojanstvenika udari ognjem. A kaldejska vojska koju je vrhovni zapovjednik straže poveo razori sve jerusalemske zidine. Tako Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, skupi prosti narod, ostatak ljudi u gradu, sve one koji su prebjegli na stranu babilonskog kralja i preostale zanatlije, pa ih porobljene odvede u Babilon. Ali Nebusaradan, zapovjednik straže, ostavi prost narod da rade u vinogradima i da obrađuju zemlju. No, mjedene stupove koji su pripadali Gospodnjem domu, postolja i umivaonike, sve stvari iz Gospodnjeg doma, Kaldejci razbiju, a mjed odvuku nazad u Babilon. Tako su odnijeli posuđe i metlice, noževe, naćve, posudice i mjedeni pribor kojim se vršila služba. Umivaonike, zdjelice za kad, posudice i lonce, svijećnjake, naćve i šerpice za žrtve – vrhovni zapovjednik straže odnese sve ono što je bilo izrađeno od čistog zlata i srebra. Ona dva stupa, umivaonik i dvanaest mjedenih teladi ispod; postolja, koja je kralj Salomon dao izraditi za Gospodnji dom – mjed koja je ostala iza ovih stvari se nije dala izmjeriti. A što se tiče ona dva stupa: jedan stup je bio visok osamnaest lakata, mogao ga je obuhvatiti konopac od dvanaest lakata; bijaše debeo četiri prsta i šupalj. Nad njim je stajala glavica od mjedi visoka pet lakata, a po njoj oplet i mogranji – sve skovani od mjedi. Drugi stup je bio isti. Bilo je devedeset šest šipki po strani – svega je bilo stotinu spletenih šipki. Vrhovni zapovjednik straže povede Seraju, vrhovnog svećenika, drugog svećenika Sefaniju i trojicu čuvara praga. Zatim iz grada odvede činovnika, onoga koji je upravljao ratnicima, i sedmericu kraljevih savjetnika koji su još bili tamo. Potom pisara vojskovođe, koji je popisivao narod u vojsku, i šezdeset ljudi koji su još bili u gradu. Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, ih sve odvede babilonskom kralju u Riblu. Kralj ih dade pogubiti u Ribli, u zemlji Hamat. Tako Judu odvedoše porobljenog iz svoje zemlje. A ovo je narod koji je Nabukodonosor odveo i porobio: sedme godine tri hiljade dvadeset i tri Judejca; osamnaeste godine Nabukodonosora, osamsto trideset dvije duše iz Jerusalema. Dvadeset i treće godine Nabukodonosora Nebusaradan, vrhovni zapovjednik straže, odvede sedamsto četrdeset i pet duša. Svega ih je odvedeno četiri hiljade i šeststo. Trideset sedme godine otkako je odveden Jojakim, kralj Judeje, dvadeset i petog dana dvanaestog mjeseca, babilonski kralj Evil-Merodak pomilova Jojakima, judejskog kralja, i izvede ga iz tamnice. S njim je ljubazno razgovarao i njegovu stolicu postavi iznad sjedala drugih kraljeva koji su s njim bili u Babilonu. Dao mu je da skine tamničke haljine, i tako je s njim ručao za cijelog svog života. A kralj Babilona ga je izdržavao u svim preostalim danima njegova života, davao mu koliko mu je bilo potrebno, sve do dana njegove smrti. Ah, kako usamljeno sjedi prijestolnica, nekoć tako gusto naseljena! Udovicom ona posta, ona, nekoć silna među narodima. Vladarica nad prijestolnicama, a sad joj robovati valja! Noćima gorko plače i suzama obraze kvasi; tješitelja ona nema među svim koji je ljubiše; svi prijatelji je iznevjeriše, i postadoše joj neprijatelji. Izagnan je Juda u nevolji je i progonstvu teškom. Sad živi među narodima, i mira ne nalazi! Svi ga progonitelji sustižu u tjeskobi njegovoj. Staze sionske tuguju, jer niko na svetkovine ne dolazi; sve kapije su napuštene, svećenici uzdišu; utučene su djevice njegove, a on je pun gorčine. Tlačitelji njegovi nadvladaše, neprijatelje dobro snađe; jer Gospod ga tugom obavi zbog grijeha njegovih premnogih; djeca u izgnanstvo odlutaše pred tlačiteljem. Tako kćeri Siona oteše sav nakit dragocjeni; plemići joj poput košuta postadoše, što paše ne nalaze; nemoćni lutaju, pred progoniteljem. U danima jada i pljačke Jerusalem se prisjeća silnog blaga i dobra, što njegovo bijaše u danima minulim. Kad mu narod pade dušmanima u ruke, nikog ne bijaše da u pomoć pritekne. Dušmani ga gledahu podsmjehujući se njegovoj propasti. Teško je zgriješio Jerusalem, zato prezren posta; svi što ga štovaše, sad ga preziru, jer vidješe svu golotinju njegovu, a on gorko uzdiše i lice okreće. Na skutima mu prljavština visi; kraj svoj previdio nije. Strašno li je propao; i niko ga ne tješi. „Ah, Gospode, pogledaj jad moj, jer neprijatelj slavi pobjedu!” Neprijatelj je pružio ruku svoju na sve dragocjenosti njegove; zaista, morao je gledati kako narodi u svetište prodiru, oni kojima si zabranio da zboru pristupaju! Sav narod njegov uzdiše, tražeći hljeba; blago svoje za hranu dadoše, samo da bi živi ostali. „Evo Gospode, pogledaj kako sam prezren! Zar vam ništa ne znači vama što prolazite? Te pogledajte i vidite ima li boli kakav je bol koji mene snađe, sa kojim me Gospod udari na dan srdžbe Njegove žarke! U kosti mi oganj sa visine posla. I tamo sada plamti; pred noge mi mrežu razape i natjera me natrag; u ruševinu me On pretvori; bolestan sam i umoran dan svaki! Sručio je grijehe moje na me rukom ih je svojom sabrao; na vratu mi sklupčano leže; snagu je moju slomio. Gospod me predao u ruke onih kojima se oduprijeti ne mogu. Gospod je odbacio sve junake iz moje sredine; zbor je protiv mene digao da uništi izabranike moje; u tijesku izgazi Gospod mene, djevicu, kćer Judinu. Zato i plačem, i oči moje u suzama ističu, jer tješitelj mi je dalek, onaj što dušu moju uspraviti može; djeca su moja poražena, jer odveć silan bi neprijatelj. Sion nemoćno ruke pruža ali nikoga nema da ga utješi.” Gospod je ustao protiv Jakova sa svih strana su mu neprijatelji; Jerusalem među njima prezren posta. „Pravedan je Gospod; jer se besjedama Njegovim protivih. Čujte, narodi svi i pogledajte moju bol! Djevice moje i mladići svi u izgnanstvo moradoše otići. Pozvah sve voljene svoje, ali svi me iznevjeriše; svećenici moji i starješine u gradu su prezreni, za hranu prosiše kako bi preživjeli. Ah Gospode, pogledaj, strahujem i utroba mi ključa; srce mi se grči u grudima, jer bijah opak i prkosih. Vani mi mač pokosi sinove, a unutra je kao smrt. Oni pak čuju kako stenjem, ali nikoga nemam da me utješi; svi neprijatelji moji se veseliše kad čuše za nevolje moju i da od Tebe stiže. Ali doći će dan koji si objavio i njima će biti kao meni! Neka se pokaže sve zlo njihovo pred licem Tvojim. A onda postupaj sa njima kao što si sa mnom postupio zbog grijeha mojih! Jer uzdišem, a srce mi tuguje.” Ah! Kako li je Gospod u srdžbi Svojoj zavio kćeri Siona u tminu oblaka. Slavu Izraela sa nebesa na zemlju bacio, nije se sjetio podnožja Svoga u dan srdžbe Njegove. Gospod je satirao i nije poštedio nijedan Jakovljev dom; u bijesu Svome On razori tvrđave Judinih kćeri; na tlo je bacio i ponizio kraljevstvo njihovo i plemiće. Stukao je sve rogove Izraela u bijesu svom strašnom; desnicu Svoju je povukao pred neprijateljem, u Jakovu je razgorio plamen ognjeni koji sve oko sebe proždire. Luk je Svoj kao neprijatelj nategnuo, kao dušman se postavio desnicom Svojom, i sve je razrušio što bijaše ljupko; u šator kćeri sionskih izlio je srdžbu poput ognja. Gospod je poput neprijatelja postao, Izrael je satrao, i sve dvorove poravnao; tvrđave je njegove uništio i kćerima sionskim donio mnogo jada i plača. Kolibu je Svoju uništio kao vrt, mjesto zbora Svoga je razorio. Gospod je u Sionu svetkovine i sabore zaboravu predao; u gnjevu je Svome odbacio kraljeve i svećenike. Gospod je prezreo Svoj žrtvenik, Svoje svetište odbacio; predao u ruke neprijatelju i zidine Svojih dvorova; u domu su Gospodnjem buku stvarali kao da je blagdan. Gospod je naumio srušiti zidine kćeri sionskih; zapeo je uže mjerničko i ruku ne povuče dok ih ne sravni. Tvrđavu i zid On zavi u tugu; jadno sada srušeni leže. Kapije su u zemlju utonule, zasune je njihove razbio i slomio; kraljevi i knezovi njeni su među narodima; bezakonje vlada, Gospod se više ne ukazuje vjerovjesnicima. Najstariji među kćerima sionskim sjede šutljivi na zemlji; zemlje su po čelima posuli, vrećama se opasali; djevice jerusalemske glave svoje oboriše ka zemlji. Oči moje iscuriše od suza, a utroba mi ključa, srce puca u meni, zbog pada kćeri naroda moga, jer djeca i dojenčad umiru na ulicama grada! Majku svoju pitaše: „Gdje su vino i hljeb?” dok su poput ranjenika umirali na ulicama grada, kad dušu svoju ispustiše u krilima matera svojih. Na šta si to nalik, s čime te da usporedim, o, kćeri jerusalemska? Sa čime da te poistovjetim kako bih te utješio djevice, kćeri sionska? Nesreća je tvoja široka kao more! Ko te može izliječiti? Viđenja vjerovjesnika tvojih bijahu laž i varka uzaludna; ne otkriše krivicu tvoju kako bi sužanj svoj izbjegla nego ti propovijedaše izreke pune varki zavodljivih. Svi što prolaze nad tobom rukama plješću; zvižde i glavu okreću zbog kćeri jerusalemske: „Da li je to grad za koji rekoše da je savršenstvo ljepote, blagost svijeta cijelog?” Svi neprijatelji tvoji na te usta otvaraju, oni zvižde i zubima škripe, i govore: „Sada smo ga satrli! Ovo je dan kojem se nadasmo, sada ga dočekasmo i vidjesmo!” Gospod je učinio ono što je naumio; riječ je Svoju održao koju je najavljivao od vremena davnih; nemilosrdno je rušio; neprijatelju dopustio da se nad tobom veseli, i rog dušmanina je podigao. Srce im vapi Gospodu! O zidino kćeri sionske, neka poteknu rijeke suza, danju i noću, ne daj sebi mira, neka ti oko ne odmara! Ustani i jadaj se noću, za svake promjene straže! Srce svoje kao vode izlij pred licem Gospoda! Ruke svoje Njemu podigni za dušu djece svoje, koja od gladi umiru po ulicama! Gospode, gle; kome si to učinio? Zar žene da jedu porod svoj, djecu što ljuljaju u naručju? Zar da poklani budu u Svetištu Gospodnjem svećenici i vjerovjesnici? U prašini uličnoj leže mrtvi starci i mladići; moje djevice i muževi mladi, što od mača stradaše. Ti ih pobi u dan Svoje srdžbe, nemilice si ih poklao! Kao na blagdan si sazvao sve, od kojih strahujem sa strana svih, i nijedan ne ostade niti pobježe u dan srdžbe Gospodnje. One što odgojih i othranih s ljubavlju neprijatelj moj istrijebi. Ja sam čovjek kojeg teško potišti bič srdžbe Njegove. Mene je izopćio, poveo u tamu, a ne na svjetlo. A sada protiv mene ponovo ruku podiže, dan svaki. Pustio je da propadnu koža i meso moje, kosti je moje zdrobio. Opkolio me jadom i otrovom. Ostavio me u tami poput onih davno umrlih. Zazidao me da ne mogu izaći okove moje otežao. Čak i kada vičem, vapim, uši Svoje zatvara pred molitvom mojom. Kamenom tesanim mi puteve zazidao, staze je sve moje iskrivio. Vreba me poput medvjeda, poput lava u travi visokoj. Staze je moje prepriječio i razderao me, srdžbom me Svojom teško ranio. Luk je Svoj na me nategnuo i strijeli me kao metu odredio. U slabine mi strijele zario, sinove svoga tobolca. Ruglo sam narodu cijelom, čujem njihovu pjesmu rugalicu svakoga dana. Gorčinom me zasitio, i pelinom napajao. Pustio me da o kamen zube slomim, potlačio me u pepelu. Zaista, duši si mojoj mir uzeo, sreću sam sasvim zaboravio. I ja rekoh: „Snage životne mi nestalo i moje nade u Gospoda!” Sjeti se lutanja mojih i jada, pelina i otrova ljutog! Stalno mi duša na to misli gorko potištena! Ali ovo želim u srcu držati, zbog ovoga ću se nadati. Dokaz milosti Božije je da nismo potpuno razoreni, jer Njegova milost nije pri kraju. Svakog je jutra nova, i vjernost je Tvoja silna! „Gospod je dio moj!” veli duša moja, „zato Mu se želim nadati.” Gospod je milostiv onima što Mu se nadaju, duši koja Ga traži. Dobro je mirno čekati spasenje Gospodnje. Dobro je za čovjeka jaram nositi u mladosti. Neka sjedi usamljen i šutljiv kada mu ga On nametne! Neka usta priljubi uz prašinu jer možda još ima nade. Ako li ga neko udari, neka pruži obraz, neka se zasiti porugom! Jer Gospod neće dovijeka odbacivati; jer koga je rastužio, njemu se i smiluje u snazi milosti Svoje; jer nerado On ponižava i jada sinove ljudske. Kad svi sužnjevi zemlje jedne bivaju nogama gaženi, kada se pravo čovjeka izvrće pred licem Uzvišenoga, kada parnica čovjeku biva iskrivljena – zar da Gospod ne mari? Ko je ikada išta rekao i da se zbilo a da Gospod nije naredio? Zar iz usta Svevišnjega ne dolazi dobro i zlo? Zašto se čovjek jada na kaznu zbog grijeha svojih? Ispitajmo i kušajmo staze svoje da se Gospodu vratimo! Srca svoja i ruke uzdignimo Gospodu na nebesima! Jer prkosni i otpadnici smo bili; to nam nisi oprostio. U srdžbi si se krio, gonio si nas, bez milosti pogubio. Oblakom si se pokrivao, da nijedna molitva do Tebe ne stigne; Načinio si od nas gadost prezrenu među narodima svim! Svi neprijatelji naši na nas usta otvaraše. Grozota i jame su nas spopale, pustoš i propast. Potoci suza tekli su iz očiju mojih zbog propasti kćeri naroda moga. Oko mi bez prestanka suzi i ne nalazi mira, dok Gospod ne pogleda sa nebesa i ne vidi. Gledanje samo mi bol zadaje, zbog svih kćeri grada moga. Oni što me bez razloga mrze, gone me kao pticu; U jami mi život oduzeše i bacaše kamenje na me. Vode mi prekriše čelo; i tad viknuh: „Propao sam!” Ali ja zazvah ime Tvoje, o Gospode, dolje iz dubine provalije. Tada si začuo moj glas: „Ne zatvaraj uši pred jecajima mojim, uzvicima u pomoć!” Približio si mi se u dan kada Te zazvah i rekao: „Ne plaši se!” Vodio si, o Gospode, stvar duše moje; život si moj iskupio! Vidio si, o Gospode, koliko me muče, Pravdu mi dosudi! Vidio si osvetoljubivost njihovu, sve napade njihove na me. O, Gospode, čuo si ruganje njihovo, sve njihove namjere protiv mene; besjedu mojih neprijatelja i stalno brbljanje o meni. Gle, bez obzira da li sjede ili stoje, podsmijeh sam njihov ja. Dosudi im, o Gospode, po djelima ruku njihovih! Učini da im srca otvrdnu; neka ih stigne Tvoje prokletstvo! Tjeraj ih u bijesu Svome i istrijebi ih pod nebesima Svojim, Gospode! Ah! Kako je zlato potamnjelo, kako je preobraženo to zlato suho! Kako je razasuto kamenje sveto po uglovima ulica! Djeca sionska, cijenjena; kao zlato najčistije, ah, sada ih cijene kao sudove glinene, djela ruku lončarskih! Čak i šakali dojke pružaju te mladunčad svoju hrane; ali kćeri naroda moga okrutne postadoše, kao nojevi u pustinji. Jezik se dojenčadi za nepce od žeđi lijepi, djeca hljeb ištu, ali im ga niko ne donosi. Oni što se nekoć jelima biranim sladiše sada po ulicama stradaju; oni što na ležajevima purpurnim spavaše sad se raduju hrpama izmeta. Jer grijeh kćeri moga naroda, posta veći od grijeha Sodome, koja u tren oka bi razorena, i ljudske ruke se digoše zbog nje. Njeni mladići nekoć čistiji od snijega, bjelji od mlijeka, tijela rumenija od koralja, stasa kao safira. Sad su crnji od čađi, ne prepoznaju ih na ulicama; koža im na kostima visi, suha kao drvo. Oni što od mača stradaše, bijahu sretniji, od onih što od gladi umriješe, od manjka plodova na poljima. Ruke nježnih žena; kuhale su djecu svoju da se njom nahrane, dok je propadala kćer naroda moga. Gospod je oganj srdžbe rasplamsao, rasipao je Svoj bijes žarki, u Sionu je vatru zapalio koja mu je temelje do srži spržila. Kraljevi zemaljski nisu vjerovali niti koji stanovnik kruga zemaljskog, da će neprijatelji što opsjedaše Jerusalem ikada proći kroz njegove kapije. Ali sve se to desi zbog grijeha vjerovjesnika, nepravde svećenika, koji usred nje, prosipaše krv pravednika. Lutali su ulicama kao slijepci, toliko su krvlju obeščašćeni, da im haljine niko dirati nije htio. Vikali su im: „Bježite nečisti! Dalje, dalje, ne dolazite bliže!” Zaista, morali su bježati i lutati. A narodi su jedni drugima govorili: „Ne ostajte ovdje!” Lice Gospodnje ih je raspršilo; ne želi ih više gledati. Više ne poštuju svećenike, i nemaju milosti za stare. I tad uzalud tražiše oči naše; s kula naših zureći u daljinu za narodom, koji ipak ne pruži pomoć. Pratili su naš korak svaki, da ulicama svojim više slobodno ne hodimo; kraj nam bijaše blizu, dani naši – odbrojani. Zaista, naš kraj bijaše došao. Naši progonitelji brži bijahu od orlova nebeskih; preko planina nas goniše, i vrebaše nas po pustinjama. Naš dah životni, pomazanik Gospodnji, zarobljen bijaše u njihovim jamama, on, za koga rekosmo: „U sjenci njegovoj ćemo među narodima živjeti!” Kliči sada i veseli se šteti, ti kćeri edomska, što u zemlji Us živiš! Pehar će i tebi stići, i ti ćeš biti gola i opijena! Kćeri sionska, grijeh je tvoj iskupljen, On više neće dopustiti da te kao sužnja odvode, ali krivicu tvoju, kćeri edomska, On će naći, i grijehe tvoje razotkriti! Sjeti se Gospode onog što nas snađe! Pogledaj i vidi sramotu našu! Baština naša je tuđincima pripala, kuće naše strancima. Siročad postadosmo, bez oca; majke su naše udovice. Vodu što pijemo novcem plaćamo, valja nam platiti drva naša. Naši progonitelji su nam za vratom; i kad smo umorni ne daju nam mira. Egiptu smo ruku pružili, i Asiriji, da bi hljeba dovoljno imali. Očeva naših što grijeh činiše više nema; mi njihov grijeh moramo snositi. Sluge nad nama vladaju, nema nikog da nas iz ruku njihovih oslobodi! Hljeb svoj zarađujemo stavljajući život vlastiti na kocku. Koža nam je crna kao peć užarena od ognja što nas glađu mori. Oskrnaviše žene na Sionu, djevice u gradovima judejskim. Ruke njihove knezove objesiše, starce više ne štovaše. Mladići su žrvnjeve morali nositi, djeca padala pod teretom drva. Starci su ostali daleko od kapija, mladići više liru ne sviraju. Radost srca naših je nestala, naš ples se u tugu pretvori. Pao je vijenac sa našeg čela, teško nama što smo griješili! Zato nam se srce razboljelo, zato su oči naše mutne – jer je Sion razrušen i nogama zgažen. Ti, o Gospode, stoluješ dovijeka; prijestolje Tvoje opstaje od koljena do koljena! Zašto nas želiš dovijeka zaboravljati, napustiti u danima svim? Vrati nas Sebi, o Gospode, obratit ćemo se; dane naše obnovi kao što nekoć bijahu! Ili si nas zauvijek odbacio, i beskrajno se na nas srdiš? Bi to tridesete godine, petog dana četvrtog mjeseca, dok sam boravio među sužnjevima kraj rijeke Kebar; nebesa se razdvojiše i ja ugledah božanska viđenja. Petog dana onog mjeseca – bi to peta godina od odvođenja kralja Jojakima – Gospodnja riječ dođe Ezekielu, sinu svećenika Buzije, kraj rijeke Kebar u zemlji Babilonaca. Gospodnja desnica se spusti na njega. I ja pogledah, kad gle, oluja udarila sa sjevera, silni oblak i oganj rasplamsali, okružen blještavom svjetlošću; a usred nje, usred ognja, sjalo je nešto nalik zlatu. Tad se pojaviše likovi četiri bića, izgledali su ovako: bili su ljudskog oblika. A svaki od njih je imao četiri lica i po četiri krila. Noge su im stajale pravo, ali su im stopala bila slična telećim, blistali su mjedenim sjajem. A ispod krila bijahu ljudske ruke sa sve četiri strane, a četiri strane lica i krila. Krila im bijahu povezana; nisu se okretali dok su išli, svako je od njih išao pravo. A lica im bijahu ovakva: s prednje strane čovječije lice; kod sve četverice lavlje lice s desna, lijevo bijaše lice vola, a odzada bijahu lica orlovska. No, njihova lica i krila bijahu raširena nagore, po dva krila su bila povezana, a druga dva su prekrivala njihova tijela. Svaki je išao pravo; svaki je išao tamo gdje duh naumi, i nisu se okretali dok su hodali. A ovakvi bijahu likovi ovih bića: izgledali su kao užareni ugalj, kao zapaljene baklje; a ovo užareno ugljevlje se kretalo između ovih bića tamo-amo. Oganj je silno sjao, i iz njega su izbijale munje. A bića su trčalo tamo-amo, tako da je sve ličilo na grmljavinu. A kad sam pogledao ova bića, gle, na zemlji kraj svakoga je stajao točak, pokraj njihovih lica. A točkovi i njihov oblik bijahu slični krizolitu; svi su bili istog oblika. No, izgledali su tako i bili izrađeni na takav način da je ličilo da je jedan točak usred drugoga. Kada su išli, nisu polazili na četiri strane; nisu se okretali u hodu. Naplatnice im bijahu visoke i divne, sa svih strana ispunjene očima. A točkovi su se kretali kraj bića dok su ova išla, a kada bi se oni podigli sa zemlje, podigli bi se i točkovi. Išli su tamo gdje je duh naumio; a točkovi su se podizali s njima, jer duh živog bića bi u točku. Išli bi kada bi ovi polazili, a kada su ovi mirovali, mirovaše i točkovi; kad bi se ovi s a zemlje podizali, dizali bi se i točkovi s njima; jer duh živog bića bi u točku. A nad glavama bića bi nešto nalik nebeskom svodu, kao odsjaj kakvog kristala, strahotno i divno. Ispod svoda su se širila njihova krila, jedno ka drugom; svako biće je imalo po dva krila kojim je pokrivalo tijelo s jedne strane, i dva kojim je skrivalo drugu stranu. Čuo sam lepet njihovih krila, bilo je slično hučanju silnih voda i glasu Gospodnjem. Dok su išli bi bučno kao u logoru kakve vojske; no, spuštali su svoja krila dok su stajali. A iz nebeskog svoda iznad njih je odzvanjao glas; spuštali su krila kada su stajali mirno. Iznad nebeskog svoda, iznad glava njihovih, bi obličje prijestolja slično safiru. A na prijestolju je sjedio lik čovječijeg oblika. A ja vidjeh nešto slično zlatu, iznutra i uokolo kao oganj; od njegovih bokova pa naviše i naniže je izgledao kao oganj, i oko njega bljesak. Taj bljesak bi poput duge koja se pojavi iznad oblaka u kišnim danima. Takav bi izgled ove pojave Gospodnje slave. A kad sam ih ugledao padoh ničice; i čuo sam glas jednoga koji je govorio. On reče: „Sine čovječiji, ustani, hoću s tobom govoriti!” A dok je govorio, priđe duh i uspravi me na noge; i slušao sam riječi Njegove. On kaza: „Sine čovječiji, šaljem te Izraelovim sinovima, narodu-odmetničkom, koji su se digli protiv Mene; oni i očevi njihovi su otpadnici sve do dana današnjega. Ovo su djeca oholih lica i tvrdih srca; njima te šaljem da im kažeš: ‘Ovako veli Gospod, Bog!’ A ti gledaj hoće li poslušati ili ne – jer oni su dom odmetnički – neka znaju da je među njima bio vjerovjesnik. No ti ih se nemoj plašiti, sine čovječiji, ne boj se riječi njihovih čak i ako su ti kao trnje i šikara, i ako se nađeš među škorpijama. Ne plaši se njihovih riječi i lica; jer oni su dom odmetnički. Ti ćeš im prenijeti Moje riječi, pa bilo da ih poslušaju ili ne, jer su odmetnici. No, čuj šta ti govorim čovječiji sine; ne budi ohol kao dom odmetnički! Otvori usta i progutaj ovo što ti dajem!” Tad pogledah i gle, k meni bi pružena ruka, a u njoj svitak. On raširi svitak preda mnom, i bi ispisan s prednje i sa zadnje strane; na njemu bijahu ispisane riječi jada, jecaja i bola. I Reče mi: „Čovječiji sine, progutaj ovo, ovaj svitak koji je pred tobom i pođi, govori domu Izraelovu!” Tad otvorim usta, i On mi pruži svitak da ga progutam. Potom nastavi govoriti: „Sine čovječiji, napuni svoju utrobu i tijelo ovim svitkom koji ti pružam!” A ja progutah, i u ustima mi bi slatko kao med. Tad mi reče: „Čovječiji sine, pođi Izraelovu domu i besjedi ovim riječima! Jer ne šaljem te narodu jezika nerazumna i teška, nego te šaljem domu Izraelovu. Ne šaljem te narodima mnogim, koji pričaju jezicima teškim i nerazumljivim, čije riječi ne bi shvatio – doista, da te šaljem takvim ljudima, oni bi te poslušali! Ali dom Izraelov te neće poslušati, čak se i Meni neće pokoriti – jer cijeli dom Izraelov je tvrdoglav i kamena srca. Ali gle, tvoje lice sam učinio čvrstim kao i njihovo, učinih da je čelo tvoje poput njihovog čela. Čelo ti je kao dijamant, tvrđe od stijena. Nemoj ih se plašiti, nemoj se snužditi pred njihovim licima! Znaj, oni su dom otpadnički.” A onda mi reče: „Čovječiji sine, sve riječi koje ti govorim, sve ih primi u srce i počuj ušima svojim! Pođi onim sužnjevima, djeci naroda svoga, a njima ćeš ovako kazati i besjediti: ‘Ovako veli Gospod Bog!’, bilo da te hoće slušati ili ne.” Tad me duh podiže, a iza sebe sam čuo glas, silnu tutnjavu: „Neka je slava Gospodnjoj divoti iz doma Njegova!” Iza mene se razliježe lepetanje krila u onih bića koja su se međusobno doticala, i lupnjava onih točkova; tutnjava golema. Tad me duh podiže i odvede; i tako krenuh, potišten u žaru duha svoga, a Gospodnja ruka me čvrsto pritiskala. Tako stigoh sužnjevima u Tel-Abib, onima koji su živjeli pokraj rijeke Kebar. Sjedoh tamo, i sedam dana ostadoh zgrožen, potišten među njima. Sedmog dana mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, postavljam te kao stražara doma Izraelova; upozorit ćeš ih u Moje ime kada čuješ riječ! Kad bezbožnicima poručim: ‘Doista ćete mrijeti!’, a ti ga ne upozoriš i to ne kažeš, da bezbožnika upozoriš na njegov put i da mu spasiš život, onda će umrijeti zbog svoga grijeha; ali njegovu ću krv potražiti na tvojim rukama! No, ako upozoriš bezbožnika, i ako se ipak ne odvrati od svog bezbožništva i puta, onda će umrijet zbog svoga grijeha, ali ti ćeš spasiti svoju dušu! Ako se pravednik odrekne svoje pravednosti i učini nepravdu, onda ću pred njega postaviti kamen spoticanja, i on će zasigurno umrijeti. Ako ga ne upozoriš, umrijet će zbog svoga grijeha, i neću se prisjećati pravde koju je činio; no njegovu krv ću potražiti na tvojim rukama. Ali ako upozoriš pravednika, tako da ne griješi, onda će doista živjeti, jer se osvrnuo na upozorenje; i ti ćeš spasiti svoju dušu!” Tako me tamo snađe Gospodnja ruka i On mi reče: „Ustaj i pođi u dolinu, tamo ću ti govoriti!” Kada sam pošao u dolinu, gle, preda me stade Gospodnja slava, slično onoj divoti koju sam ugledao pokraj rijeke Kebar; a ja pred njom padoh ničice. Duh mi priđe i podiže me na noge. Potom mi kaza ovako: „Pođi i zatvori se u kuću! Sine čovječiji, vezat će te konopcima sljepila tako da nećeš moći izaći među njih. Tvoj jezik ću zalijepiti za nepce, bit ćeš nijem i nećeš ih moći upozoriti, jer oni su dom odmetnički. No, otvorit ću usta tvoja kada ti budem govorio, tako da ćeš vikati: ‘Ovako kaza Gospod! Neka sluša onaj koji hoće slušati, a ko neće, neka ne sluša!’ Jer oni su dom odmetnički.” Čovječiji sine, uzmi opeku i na njoj nacrtaj grad Jerusalem. Počni ga opsjedati, izgradi opsadni toranj, podigni nasipe i zidine, postroji logore i ovnove. A ti uzmi gvozdenu ploču pa je kao zid postavi između sebe i grada; okreni lice k njemu i bit će opsjednut; neka je to znak domu Izraelovu. A ti se okreni i lezi na lijevu stranu, na tu stranu stavi grijeh Izraelov. Tako ćeš sam ponijeti njihov grijeh u svim onim danima u kojima ostaneš ležati. Preobrazio sam godine njihovih grijeha u dane – tristo devedeset dana; toliko ćeš nositi grijeh Izraelova doma. No, leći ćeš na svoju desnu stranu kada se navrše ovi dani, i tako ćeš nositi grijeh Judina doma četrdeset dana; jedan dan za jednu godinu. A potom podigni lice, digni golu desnicu protiv opsjednutog Jerusalema i predskazuj protiv njega! Gle, vezat ću te konopcima, i nećeš se moći okrenuti na jednu ili drugu stranu sve dok ne ispuniš dane svoga opsjedanja. Sada uzmi pšenice, ječma, boba, leće, prosa i raži, sve to stavi u jednu posudu i od toga napravi hljeb. Jest ćeš ga sve dok budeš ležao, tristo devedeset dana. A sve ovo ćeš po mjeri jesti, dvadeset šekela dnevno; jest ćeš povremeno. Ima da piješ vodu po mjeri, šestinu jednog hina; i tako ćeš piti povremeno. Jest ćeš hljeb od ječma koji ćeš pred njima peći na ljudskom izmetu. Gospod kaza: „Tako će Izraelovi sinovi jesti hljeb nečisti među narodima u koje ću ih protjerati!” A ja zamolih: „Ah, Gospode, Bože! Gle, moja duša se nije okaljala, gle, od mladosti nisam jeo ništa uginulo, rastrgnuto ili meso nečisto; ništa od toga nisam prinio ustima!” A Gospod mi odvrati: „Gle, dat ću da rabiš kravlju balegu umjesto ljudskog izmeta, i da na njoj pečeš hljeb!” Dalje reče: „Gle sine čovječiji, dat ću da glad snađe Jerusalem, tako da će u tjeskobi jesti hljeb po mjeri, pit će svoj dio vode u grozoti; manjkat će im hljeba i vode, propast će zbog svog bezakonja.” A ti, sine čovječiji, uzmi oštar mač; rabi ga kao britvu i obrij kosu i bradu – a potom uzmi vagu i podijeli dlake na njoj. Trećinu ćeš spaliti usred grada kada se dovrše dani opsade; drugu trećinu ćeš mačem razbacati oko njih; a posljednju trećinu baci u vjetar, jer Ja ću ih gonit isukanim mačem. A potom uzmi nešto dlaka i upleti ih u svoje haljine. Uzmi još jedan dio i njega baci u vatru; tako ga spali – odatle će planuti na cijeli dom Izraelov. Ovako kaza Gospod Bog: „Ovo je Jerusalem! Postavio sam ga usred naroda i okolnih kraljevstava. No, odricao se Mojih odredbi više no narodi susjedni; opirao se zakonima Mojim snažnije no okolna kraljevstva – jer nisu poštovali Moje odredbe i nisu hodili u zakonu Mome. Stoga Gospod, Bog kaza ovako: Zato što ste činili gore od okolnih naroda, jer se niste pokorili Mojim odredbama i držali Moga zakona, doista, jer se niste ponijeli ni po zakonima okolnih naroda, stoga vam Gospod Bog poručuje: Gle, snaći ću te i držat ću sud među vama, na oči okolnih naroda. Prema vama ću se ponijeti onako kako nisam učinio prije i kao što neću učiniti nikada više – i to sve zbog gadosti vaših. Zato će među vama očevi jesti sinove, a sinovi će žderati očeve; presudit ću ti, a ostale ću rasijati u vjetar. Stoga, tako Mi Moga života” – tako veli Gospod Bog: „Zaista, zbog toga što si oskrnavio Moje svetište svim gadostima i opakostima; zato ću se od vas okrenuti. Moje oko te neće poštedjeti, neću ti se smilovati. Trećina će umrijeti od kuge i gladi među vama; druga trećina će stradati od mača oko tebe; a posljednju trećinu ću rasijati u vjetar, a za njima ću isukati mač. Tako će se vršiti Moja pravda, tu ću iskaliti Svoj gnjev, i tako ću se osvetiti; tako će shvatiti da sam Ja, Gospod, govorio u gnjevu onaj dan kad iskalih srdžbu Svoju. Učinit ću te pustarom i sramotom među narodima, pred svima onima koji će kraj tebe prolaziti. Neka to bude ruglo, podsmijeh, upozorenje i grozota svim narodima koji su oko tebe; trenutak u kojem ću ispuniti srdžbu i gnjev groznim kaznama. Tako sam kazao Ja, Gospod! Kad na njih ispalim grozne strijele gladi – a ispalit ću ih da vas upropastim – tad ću vas snalazit sve većom glađu, dok vam posve ne uskratim hljeb. Doista, kaznit ću vas glađu i divljim zvijerima koje će otimati vašu djecu. Među vama će harati kuga i krvoproliće, i udarit ću vas mačem. Tako sam kazao Ja, Gospod!” Dođe mi Gospodnja riječ: „Čovječiji sine, okreni se gorama Izraela i o njima predskazuj, kaži: ‘Gore izraelske, čujte riječ Gospoda Boga! Ovako kaza Gospod Bog gorama i planinama, provalijama i dolinama: Gle, sam ću vas snaći mačem i upropastiti vaše visine. Srušit ću vaše žrtvenike i stupove. Dat ću da vaše lešine padnu pred idolima. Doista, bacit ću tjelesa Izraelovih sinova pred njihove idole; rasijat ću njihove kosti oko žrtvenika. Vaši će gradovi ostati pusti, uzvisine poharane, žrtvenici posve razrušeni i smrvljeni, vaši idoli razbijeni i razoreni, stupovi oboreni i djela ruku vaših upropaštena. Umirat će među vama, a vi ćete spoznati da sam Ja Gospod! No, poštedjet ću mali dio, ostavit ću šaku koja će umaći narodima, kad vas rastjeraju po raznim zemljama. A oni koji se spase prisjećati će se Mene među narodima, tamo gdje ih odvedu porobljene, kad se slome srca njihova bludnička, ona srca koja se od Mene odvratiše i oči koje su bludile za tuđim bogovima. Tad će se gaditi sami sebi zbog opakosti koje učiniše svojim grozotama, i shvatit će da sam Gospod. Nisam uzalud govorio da ću ih kazniti ovom nevoljom!’” Ovako kaza Gospod Bog: „Pljesni rukama i udari nogom o zemlju, nariči zbog sramotne gadosti Izraelova doma! Stradat će od mača, gladi i kuge! Oni koji budu daleko stradat će od kuge, a onaj koji je blizak poginut će od mača; a oni ostali, pošteđeni, će umrijeti od gladi. Tako ću na vama iskaliti groznu srdžbu Svoju. Shvatit ćete da sam Ja Gospod, kad vidite vaše poginule usred idola i žrtvenika, na svim visokim gorama, na svim planinama, pod svim zelenim stablima i gustim hrastovima; na svim onim mjestima gdje ste miomirisima kadili idolima. A Ja ću pružiti Svoju ruku protiv njih, poharat ću zemlju i učinit je pustarom gorom od pustinje Diblat; tako ću učiniti u svim naseljima njihovim – shvatit će da sam Ja Gospod!” Dođe mi riječ Gospodnja: „Čovječiji sine, ovako kaza Gospod Bog o zemlji Izrael: Došao je kraj! Doista, kraj svim predjelima zemaljskim! Sada će i tebe snaći kraj, pustit ću gnjev Svoj na te, i sudit ću ti po tvojim stazama; kaznit ću te opakostima tvojim. Moje oko neće štedjeti, neću ti se smilovati, već ću na te sručiti staze tvoje; tako ćeš spoznati da sam Ja Gospod!” Gospod Bog kaza: „Dolazi nevolja neviđena; gle, stiže propast! Kraj je! Gotovo je! Budi se protiv tebe; gle, prilazi! Snalazi vas nevolja, o, stanovnici zemlje; kucnuo je čas, primiče dan, tutnji, ne jauče po brdima. Uskoro ću izliti gnjev Svoj, dovršiti srdžbu Svoju! Sudit ću ti po stazama tvojim, i snaći svim tvojim grozotama. Moje oko te neće poštedjeti, neću ti se smilovati, vratit ću ti po stazama tvojim, a tvoje gadosti će biti uza te; tako ćete shvatiti da sam Ja Gospod, Onaj Koji na vas udara. Gle, to je taj dan, pogledaj, prilazi! Počinje propast; palica je procvala, zeleni se oholost. Nasilje se diže kao palica bezbožna. Od njih neće ništa ostati; od mnoštva njihova, od buke njihove ili slave. Primiče se čas, dan se bliži! Neka se ne raduje kupac, neka ne tuguje prodavač, jer užareni gnjev snalazi mnoštvo cijelo. Jer prodavač neće stići stvari prodanoj, čak i ako ostane među živima. Neće se povući predskazanje o njima, i niko neće spasiti glavu opakošću svojom. Odzvanja rog, sve se sprema, no, niko ne polazi u boj jer Moj gnjev snalazi mnoštvo njihovo. Mač će harati vani, a unutra kuga i glad; u polju će ginuti od mača, a glad i kuga će progutati one u gradovima! Oni koji se spase ostat će na gorama kao golubovi u klancima. Svi će žaliti zbog opakosti vlastite. Oslabit će sve desnice, sva koljena klecati. Navlačit će kostrijet, ali će ih strahota pokrivati. Lica će ostati crvena od srama, a glave obrijane. Srebro će izbacivati na ulice, zlato će kao nečist ostati. Zlato i srebro ih neće spasiti na dan Gospodnjeg gnjeva! Neće im zadovoljiti duše i zasititi tijela; jer za njih to postade podstrekom na grijeh. Njegov divni ukras rabiše za oholost, od njega izradiše grozne i ogavne idole. Stoga to okrenuh u nečist. Sve ću predati tuđincima kao plijen, i bezbožnicima na zemlji, da sve oskrnave. A Svoje lice ću okrenuti, a oskrnavit će riznicu Moju; jer tamo će zaći pljačkaši i harati. Spremite lance! Jer zemlja je puna krvoprolića, a grad pun pokvarenjaka. Dovest ću najpokvarenije narode da zauzmu kuće vaše; slomit ću oholost snažnih, a njihove svetinje oskrnaviti. Dolazi grozota! Tražit će mir, no, neće ga nalaziti. Snaći će ih nevolja za nevoljom, grozna vijest slijedi groznu vijest! Tad će od proroka tražiti viđenje, ali svećenici izgubiše zakon, a starješine savjet. Kralj će tugovati, dostojanstvenik će se ogrnuti grozotom, drhtat će ruke naroda. Kaznit ću ih po djelima njihovim, sudit ću im po zaslugama; tako će spoznati da sam Ja Gospod!” To bi šeste godine, petog dana šestog mjeseca, dok sam u svome domu sjedio pred starješinama judejskim; tad se na me spusti ruka Gospodnja. A ja pogledah, kad gle, preda mnom bi lik kao od vatre sačinjen; od bokova pa nadolje je sjao kao kakva svjetlost; slično sjaju zlata. Tad je pružio nešto slično ruci i uhvatio me za kosu. Tako me podigao između nebesa i zemlje i poveo viđenjima do Jerusalema, do ulaza u Unutarnju kapiju koja je okrenuta sjeveru, a tamo je stajao idol zavisti, idol koji je budio Gospodnju ljubomoru. I gle, tamo bi slava Izraelovog Boga, u istom liku kao što bi nekoć u dolini. Tad mi reče: „Sine čovječiji, upravi pogled prema sjeveru!” Tad pogledam na sjever kad gle, sjeverno od Žrtvenih kapija bi onaj kumir, ljubomora, odmah kraj ulaza. Potom mi nastavi govoriti: „Sine čovječiji, vidiš li djela njihova? Veliku gadost koju čini dom Izraelov, tako da se moradoh povući iz Svoga svetišta? No, vidjet ćeš i većih opakosti!” Tad me odvede do kapije predvorja; a ja pogledah, kad gle, rupa u zidu. Tad mi naredi: „Čovječiji sine, probij ovaj zid!” Probijem zid – kad gle, preda mnom se ukaza ulaz. I On mi kaza: „Uđi i vidi najogavnije opakosti koje čine tamo!” Tad uđem i gle, svuda po zidovima bijahu slike glista i gadnih životinja, uz to svakojakih idola Izraelova doma. Među njima je stajalo sedamdeset starješina Izraelova doma, a usred njih i Šafanov sin Jaazanija. Svaki od njih je držao tacnu za kađenje u rukama, a oko njih se širio miris kada. Tad mi On reče: „Sine čovječiji, vidje li šta u tami čine starješine Izraelova doma, svaki u svojoj oslikanoj komori? Jer oni viču: ‘Gospod nas ne vidi; napustio je ovu zemlju!’” Zatim mi poruči: „Vidjet ćeš kako čine i gore gadosti!” Tako me poveo do ulaznih kapija Gospodnjeg doma, koji je okrenut sjeveru; kad gle, tamo su sjedile žene i oplakivale Tamuza! Tad me upita: „Vidje li ovo, sine čovječiji? Vidjet ćeš i gorih opakosti!” Potom me povede u unutarnje predvorje Gospodnjeg doma. Kad gle, tamo se, na ulazu u Gospodnji dom između odaja i žrtvenika, nalazilo oko dvadeset i pet muževa. Svi oni su okretali leđa Gospodnjem domu, licima su gledali na istok i tako su padali ničice moleći se suncu. Tad mi kaza: „Vidje li ovo, sine čovječiji? Da li je malo domu Judinom da čine ove gadosti ovdje, pa čak i zemlju moraju ispuniti svojim bogohuljenjem, i tako me uvijek iznova draže? Gle, prinose zeleno granje nosu! Tako ću učiniti s njima u svojoj groznoj srdžbi; Moje oko ih neće poštedjeti, neću im se smilovati, i kada mi budu vikali na Moje uši, Ja ih ipak neću uslišiti!” Potom glasno vikne u moje uši: „Dođite upravnici grada! Neka svaki od vas u ruke uzme svoje razorno oružje!” Kad gle, priđe šest muževa putem koji vodi od Gornje kapije, one koja je okrenuta sjeveru, i svaki je nosio razorno oružje; a između njih je stajao jedan čovjek. Na sebi je imao laneno odijelu, a o pojasu mu je visio pisarski pribor. Tako ovi muževi uđoše i stanu pokraj mjedenog žrtvenika. Tad se iz Keruba podiže Gospodnja slava, jer je ranije bila na njemu, i prijeđe do praga Hrama. Potom vikne onom čovjeku u lanenim haljinama koji je o pojasu nosio pisarski pribor. Gospod mu reče: „Prođi kroz grad, posred Jerusalema i nacrtaj znak na čelima ljudi, svih onih koji nariču i ječe zbog gadosti koju učiniše među njima!” A drugima preda mnom reče: „Pođite za njim kroz grad i davite; neka vaše oko ne štedi, nemojte imati milosti. Koljite, ubijajte starce, mladiće i djevice, djecu i žene! Ali nemojte doticati nijednog čovjeka koji na čelu nosi znak! Krenite od Svetišta.” Tad oni krenu od starješina koji su bili pred Hramom. I On im naredi: „Oskrnavite Dom i ispunite predvorje lešinama! Izađite!” Tad oni izađu i počnu ubijati po gradu. I bi nakon što su tako ubijali, kad jedini ja ostadoh – tad padoh ničice i viknuh: „Ah, Gospode Bože, hoćeš li u svome bijesu kojim udaraš Jerusalem poubijati cijeli preostali Izrael?” A on mi odgovori: „Grijeh doma Izraelova i doma Judina je ogroman! Zemlja je ispunjena krvlju, grad nepravdom, jer oni vele: ‘Gospod je ostavio zemlju!’ i ‘Gospod to ne vidi!’ Zbog toga ih Moje oko neće štedjeti, neću im se smilovati – odvraćanje njihovo ću sručiti na njihove glave.” I gle, čovjek koji je na sebi imao lanene haljine, koji je o pojasu nosio pisarsku pribor, dade izvještaj govoreći: „Ispunio sam Tvoju zapovijed!” Ja pogledah, kad gle, na nebeskom svodu, iznad kerubina, ukaza se nešto poput safira, nešto slično prijestolju. A On se obrati čovjeku u lanenim haljinama i reče: „Zađi između točkova koji su ispod kerubina, i nagrabi rukama užarenog uglja – onog koji je među kerubinima – a potom ga istresi na grad!” Tad ovaj uđe na moje oči. A kerubini su stajali s desne strane Hrama dok je čovjek ulazio; no, oblak ispuni unutarnje predvorje. Tad se Gospodnja slava vinu sa kerubina na prag, i sam Hram se ispuni oblakom, a predvorje bi obasjano Gospodnjom divotom. Potom lepetanje kerubinskih krila odzvoni sve do vanjskog predvorja, bilo je slično Božijem glasu, glasu Svesilnoga dok govori. Tako je onom čovjeku u lanenim haljinama govorio i naredio: „Uzmi oganj koji je između točkova i kerubina!” A ovaj uđe i stade kraj točkova. Tad jedan od kerubina pruži ruke da zahvati oganj – onoga koji bi između kerubina – tako nagrabi i pruži ga u ruke čovjeku u lanenim haljinama; ovaj sve to uze i izađe. A ispod kerubinskih krila se naziralo nešto poput ljudske ruke. Ja pogledah, kad gle, kraj kerubina bijahu četiri točka; po jedan točak kraj svakog kerubina – ali točkovi bijahu sjajni kao krizolit. Izgledom svi bijahu jednaki, kao da je jedan točak stajao usred drugih. Kretali su se na sve četiri strane, ali nisu se okretali; išli su tamo gdje je bila okrenuta glava – tako se ne okretaše u hodu. Njihovo cijelo tijelo, leđa, ruke, krila kao i točkovi bijahu prekriveni očima; sva četverica su imali točkove. A ove točkove su na moje uši zvali: „Kovitlac”. No, svaki kerub je imao četiri lica; prvo bijaše lice kerubina, drugo čovječije lice, treće lavlje, a četvrto lik orla. Kerubini su se dizali. Bijahu to ista ona živa bića koja sam ugledao pokraj rijeke Kebar. A točkovi su pratili kerubine dok su išli; a kada bi zamahnuli krilima da se podignu sa zemlje, točkovi nisu odmicali. Kad bi mirovali, točkovi bi stajali kraj njih; a kada bi se podizali, s njima bi se uzdizali i točkovi – jer u njima bi duh živoga bića. I tako Gospodnja slava krenu sa praga hrama i zaustavi se iznad kerubina. Tad kerubini zamahnu krilima i podignu se na moje oči sa zemlje; izađoše, a isto učiniše i točkovi. No, zaustaviše se na Istočnim kapijama Gospodnjeg hrama, a iznad njih je stajala slava Izraelovog Boga. To bijahu ona živa bića koja sam vidio kraj rijeke Kebar, ispod Boga Izraelova; i ja sam prepoznao da se radi o kerubinima. Svaki od njih je imao četiri lica i četiri krila, a ispod krila se naziralo nešto slično ljudskim rukama. A što se tiče oblika njihovih lica – bila su to ona ista lica koja sam ugledao kraj rijeke Kebar, njihov lik i oni sami. Svaki od njih je pravo išao. Duh me podiže i odvede do istočne kapije Gospodnjeg hrama, one koja je okrenuta izlasku sunca. I gle, tamo je na ulazu stajalo dvadeset i pet muževa, a među njima ugledam Jaazaniju, sina Azurova, i Pelatju, sina Benajina, narodne poglavare. Tad mi se On obrati govoreći: „Sine čovječiji, ovo su ljudi koji zlo smišljaju i loše savjetuju u ovome gradu! Oni vele: ‘Neće li ponovo graditi kuće? Jerusalem je lonac, a mi meso!’ Zato moraš predskazivati! Predskazuj, sine čovječiji!” Tako se Gospodnji duh spusti na mene i reče: „Poruči im ovako: Ovako veli Gospod: Vi, dom Izraelov, tako govorite, a znam, dobro znam, šta se uzdiže u vašem duhu! Pobili ste mnoge u ovome gradu i ispunili ulice leševima. Stoga Gospod, Bog vaš, ovako kaza: One pobijene, koje ste u Jerusalemu poklali – oni su meso, a Jerusalem lonac; ali vaš će izvesti iz njega! Plašite se mača, ali Ja ću dati da vas mač stigne! Tako kaza Gospod Bog. Izvest ću vas iz Jerusalema i predati strancima koji će vam presuditi. Poginut ćete od mača; presudit ću vam u Izraelu i spoznat ćete da sam Ja Gospod! Ovaj grad neće biti vaš lonac, a ni vi nećete biti meso u njemu, nego ću vam presuditi u Izraelu. Tako ćete spoznati da sam Ja Gospod u čijim odredbama niste hodili, čije odredbe niste poštovali; nego ste slijedili običaje okolnih naroda i po njima se ravnali.” I desi se da Pelatju, sin Benajina, odjednom snađe smrt dok sam tako predskazivao. A ja padoh ničice i stadoh kukati i vikati: „Ah gospodaru, Gospode, hoćeš li istrijebiti cijeli ostatak Izraelov?” Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, braća tvoja, doista, tvoja braća, rodbina i cijeli dom Izraelov – svi oni su ti o kojima stanovnici Jerusalema govore: ‘Daleki su od Gospoda; ovu zemlju dadoše nama!’ Zato ćeš im kazati ovako: Ovako veli Gospod Bog: Doista sam ih protjerao daleko među tuđe narode i rasijao po zemljama; no, Ja im ubrzo postadoh svetinja u tim zemljama u koje dođoše. Zato reci: Ovako kaza Gospod Bog: Sabrat ću vas iz naroda i zemalja u koje sam vas rasijao, iznova ću vas skupiti i dat ću vam zemlju Izrael. Tamo će doći i protjerati opake i njihove gadosti. A njima ću dati srce jedinstveno, doista, položit ću novi duh u njihovu nutrinu; istrgnut ću srce kameno i položiti srca živa da slijede Moje odredbe i zakone – oni će biti Moj narod, a Ja Bog njihov. Ali onima kojima srce bludi za gadostima i opakim ljudima; njima ću sve sručiti na vlastite glave. Tako kaza Gospod Bog.” Potom kerubini podigoše krila, a točkovi se stadoše kretati za njima, a Gospodnja slava je bdjela nad njima. Gospodnja slava se podiže iz grada, i tako se zaustavi na brdu koje je istočno od njega. A mene uze duh i povede me u viđenjima, u licima Božijim nazad u Kaldeju onim sužnjevima. Ono viđenje koje sam ugledao se podiže i ode od mene. I tako sužnjevima prenesoh sve Gospodnje riječi, sve što mi je Gospod dao vidjeti. Tako mi stiže Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, živiš usred otpadničkog doma; doma koji ima oči ali ne vidi, koji ima uši da bi čuo, ali ne sluša; jer oni su dom otpadnički. Stoga spremi svoje stvari, čovječiji sine, i kreni usred dana, na njihove oči! Pred njima ćeš otići iz doma svoga u drugo mjesta; možda će to primijetiti jer su dom otpadnički. Svoje stvari ćeš na njihove oči iznijeti usred dana; svoju prtljagu spakovanu za putovanje. A uvečer ćeš pred njima otići, ostavit ćeš ih onako kako se ostavlja tokom selidbe. Pred njima ćeš probiti zid i iznijeti stvari. Pred njima ćeš ih podignuti na rame i odnijeti u tami. No, skrij lice svoje da ne ugledaš zemlju; jer tebe učinih znakom domu Izraelovu.” Tad učinih onako kako mi bi rečeno; stvari spakovah i iznesoh usred dana kao da selim; uvečer probih rukama zid, a kad se već smračilo dignem stvari na rame i iznesem na njihove oči. Ali rano ujutro mi ponovo stiže Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, nije li te dom Izraela, dom otpadnički, upitao: ‘Šta to činiš?’ Ti im reci: Ovako kaza Gospod Bog: Ovo je na teret jerusalemskim dostojanstvenicima i cijelom domu Izraelovu u kojem žive. Reci: Ja sam vaš znak! Onako kako ja učinih – tako će snaći i njih! Valja im poći u sužanjstvo i ropstvo! A njihov poglavar, onaj koji živi usred njih, i on će sve naprtiti na rame i otići u tami. Probit će zid da bi ga izveli; sakrit će svoje lice da ne mora gledati zemlju. Nad njim ću raširiti Svoju mrežu, zaplest će se u Moju zamku. Tako ću ga odvesti u Babilon, u zemlju kaldejsku – ali on to neće vidjeti i tamo će ga snaći smrt. Sve ovo što ga okružuje, pomoćnike njegove i čete; sve to ću rasijati u vjetar i za njima isukati mač. Tad će spoznati da sam Ja Gospod, kad ih rasijam među tuđe narode i u strane zemlje. Dat ću da šaku muževa poštede mač, kuga i glad, da među narodima u koje dođu propovijedaju o grozotama – spoznat će da sam Ja Gospod.” Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, drhtat ćeš dok jedeš hljeb svoj, a vodu ćeš piti s mukom i brigom. Ovako ćeš reći narodu ove zemlje: Gospod Bog kaza ovo o stanovnicima Jerusalema u zemlji Izrael: Dršćući će jesti hljeb, a vodu će piti zgroženi, jer će im zemlju poharati suša; ostat će lišena obilja svoga zbog opakosti onih koji u njoj žive. Gradovi će biti poharani, a zemlja pusta da spoznate da sam Ja Gospod!” Tad mi iznova dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, kakva je to poslovica koju uobičavate izgovarati u zemlji Izrael: ‘Prolaze dani, a svako predskazanje ostade neispunjeno’? Zato im reci ovako: Ovo kaza Gospod Bog: Dokrajčit ću ovu poslovicu, i neće je više u Izraelu izgovarati! A ti im reci: ‘Bliže se dani, i ispunit će se svako predskazanje!’ Jer ubuduće više neće biti lažnih viđenja i laskavih proročanstava usred doma Izraelova. Jer Ja, Gospod, govorim, a sve što izgovorim će se i ostvariti, i neće više čekati. Doista, o, dome odmetnički, u tvojim danima ću reći i ispuniti riječi – tako kaza Gospod Bog.” Gospod kaza dalje: „Gle sine čovječiji, dom Izraelov veli: ‘Mnogo će dana proći dok se ne ispuni njegovo viđenje; on predskazuje o dalekim vremenima!’ Zato im reci: Ovako kaza Gospod Bog: Nećete više čekati ni na jednu od Mojih riječ; ono što sam kazao će se i desiti” – tako kaza Gospod Bog. Tako mi stiže Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, predskazuj protiv izraelskih proroka, onih koji proriču i poruči im da govore iz vlastitih srca: Čujte riječ Gospodnju! Ovako kaza Gospod Bog: Teško oholim prorocima, onima koji slijede vlastiti duh i ono što sami nisu vidjeli! O, Izraele, tvoji proroci postadoše slični šakalima među ruševinama! Niste popravili rupe na zidinama, niste podigli zidove oko doma Izraelova da izdrži na dan Gospodnje borbe! Oni prate obmane i lažna proročanstva, oni vele: ‘Ovako kaza Gospod!’, premda ih Gospod nije poslao; bude nadu u narodu da će se njihova riječ ispuniti. Zar niste pratili lažna viđenja i proročanstva vičući: ‘Ovako je kazao Gospod!’, a Ja nisam govorio?” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Zato što širite obmane i pratite laži, stoga ću vas snaći – tako kaza Gospod Bog. Moja ruka će udariti proroke, one koji viđaju obmane i proriču laži. Oni neće biti dio tajnog savjeta naroda Moga, neće biti zabilježeni u popis Izraelova doma; neće dolaziti u zemlju Izrael – doista, spoznat ćete da sam Ja Gospod Bog – zbog toga što su Moj narod zavodili, što su govorili o miru, a mira nigdje. Ovaj gradi zid, a drugi ga bijeli krečom. Zato onima koji kreče poruči da će pasti! Snaći će ih silni pljusak i grad, ljuta oluja. Gle, zid će pasti! Zar vama tada neće govoriti: ‘Gdje je kreč kojim ste premazali zid?’ Stoga Gospod Bog kaza ovako: Dat ću da vas u srdžbi Mojoj snađe oluja, pljusak silni i grad razorni. A srušit ću ove zidine koje ste prekrečili, otkrit ću temelje njihove sve dok ne padne Jerusalem i dok svi ne izgubite živote usred njega; tad ćete spoznat da sam Gospod. Tako ću iskaliti Svoju srdžbu na ovome zidu i na onima koji su ga prekrečili; vama ću reći: Nema više zida – a ni onih koji su ga krečili; proroka Izraela, onih koji su proricali o Jerusalemu i koji su primali viđenja mira tamo gdje mira nema – tako kaza Gospod Bog. A ti čovječiji sine, okreni lice kćerima tvoga naroda, onima koji proriču iz vlastita srca i predskazuj protiv njih; govori: Ovako kaza Gospod Bog: Teško onim ženama koje šiju hamajlije i vrpce, vela raznih dužina kojim prekrivaju glave i hvataju narod! Hoćete li zarobiti duše Moga naroda, kako biste produžili život vlastitim dušama? Sramotite Me među narodima za šaku ječma i nešto hljeba, da pobijete duše one kojima nije bilo određeno mrijeti, a da održite one kojima više nije mjesto živjeti, jer lažete ovaj narod kojima su laži mile!” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Gle, kršim zamke kojima ih hvatate; dat ću da duše odlete kao ptice! Otet ću ih iz vaših ruku i oslobodit ću duše koje ste porobili; dat ću da duše odlete kao ptice! Tako ću poderati vaša vela, spasit ću narod iz vaših ruku da ponovo ne postanu plijen u vašim rukama; tako će spoznati da sam Ja Gospod. Dušu pravednika ste uvrijedili prevarama, a nisam namjeravao da se uvrijede; osnažili ste ruke bezbožnika da se ne odrekne svoga puta i života, ali zato ubuduće nećete viđati obmane, nećete proricati, nego ću Svoj narod spasiti iz vaših ruku. A vi ćete spoznati da sam Ja Gospod.” Tada mi priđe nekoliko muževa, starješina Izraela, i sjedoše preda me. U tom trenutku mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, ovi muževi su prigrlili idole vlastitim srcima i postavili su ogavne prepreke pred svoja lica! Doista, zar da dopustim da Me takvi ispituju? Zato im se obrati govoreći: Ovako kaza Gospod Bog: Svako iz Izraelova doma, svako ko je u vlastito srce primio idole i ko je postavio ogavne prepreke pred svoje lice; svakom od tih ću odgovoriti po mnoštvu idola njegovih kad dođe pred vjerovjesnika. Učinit ću to kako bih domu Izraelovu iskušao srce, jer su se otuđili i odvratili od Mene zarad svojih idola. Zato ovako kaži domu Izraelovu: Ovako kaza Gospod Bog: Odvratite se od idola, nemojte lica okretati ovim grozotama! Jer svako ko pripada Izraelovu domu ili ko je od onih stranaca koji žive u Izraelu, zaista, svakome ko se od Mene odvrati i prigrli idole srcem svojim; svako ko pred sebe postavi ove ogavne prepreke – svakom od njih ću sam odgovoriti kad dođe pred vjerovjesnika da Me ispituje. Okrenut ću Svoje lice protiv takvog čovjeka i učinit ću ga znakom i poslovicom, istrijebit ću ga iz Svoga naroda – tako će spoznati da sam Ja Gospod! A ako vjerovjesnik sebi dozvoli da kaže kakvu riječ, onda znajte da sam ga Ja zaveo, i da ću pružiti Svoju ruku protiv njega i da će biti istrijebljen iz Moga naroda Izraela. A ovako će snositi vlastite grijehe: grijeh vjerovjesnika će biti jednak grijehu onog čovjeka koji pita, tako da Izraelov dom ubuduće ne luta, da se ne odvraća od Mene i da Me ne skrnavi svojim prijestupima. Oni će biti Moj narod, a Ja njihov Bog” – tako kaza Gospod. Tako mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, kad se kakva zemlja o Mene ogriješi i kad se odrekne odanosti svoje, kad pružim Svoju ruku protiv nje i kad je udarim glađu i dadnem da umiru ljudi i stoka, i kad bi u tom narodu bila tri muža, Noa, Danijel i Job, doista, samo bi vlastite duše spasili svojom pravednošću” – tako kaza Gospod Bog. „Kad bih dao da divlje zvijeri lutaju zemljom, da zemlja ostane tako pusta i razorena da se niko ne bi usudio kroz nju putovati, a da u njoj imaju ova tri muža, doista, tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „ne bi spasili ni vlastite sinove niti kćeri; spasili bi svoje živote, ali bi zemlja postala pustara. Ili kad bih dao da mač pohodi zemlju govoreći: ‘Mač će proći zemljom!’; kad bih dao da gine stoka i ljudi, i kad bi tamo bila ova tri muža, doista, tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „ne bi spasili ni vlastite sinove niti kćeri; spasili bi samo svoje živote! Kad bih dao da kuga udari na zemlju i da Moju užarenu srdžbu izlije krvlju, da ljudi i stoka gube glavu, i kad bi tamo bili Noa, Danijel i Job: tako mi Moga života – to je riječ Gospoda Boga – ne bi spasili ni sinove niti kćeri, nego bi samo spasili vlastite duše pravednošću svojom!” Jer Gospod Bog kaza ovako: „Kakvog li većeg zla kad pošaljem svoja četiri grozna suda: mač, glad, divlje zvijeri i kugu u Jerusalem, da tamo istrijebim ljude i stoku? Ali gle, bit će onih koji će biti spašeni, onih koje ću izvesti, kćeri i sinovi. Gle, oni će izaći vama, a vi ćete vidjeti promjenu na njima i djela njihova; bit će utješeni nakon svih nevolja kojim kaznih Jerusalem, doista, utješeni nakon svega što sam na njih navalio. Oni će vas utješiti jer ćete vidjeti njihovu promjenu i djela; spoznat ćete da sam sve ono čime snađoh Jerusalem učinio s valjanim razlozima” – tako kaza Gospod Bog. Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, čime drvo loze prednjači svim drugim vrstama drveta, po čemu se razlikuje od svih drugih stabala u šumi? Uzima li se to drvo da se iskoristi za kakav posao? Izrađuju li od njega klin pa da na njega objese kakvu stvar? Gle, lože ga dok posve ne izgori! Kada je vatra progutala oba kraja i nagrizla srčiku, služi li tad još kakvoj svrsi? Gle, ništa se od njega nije dalo izraditi dok je bilo cijelo; a kad ga sažeže vatra – tek se više ne može nizašta iskoristiti! Stoga Gospod Bog kaza ovako: Onako kako sam drvo loze među svim vrstama stabala odredio za ogrjev, tako ću predati i stanovnike Jerusalema. Okrenut ću Svoje lice protiv njih – izmakli su vatri, no, plamen će ih ipak progutati! Tad će spoznati da sam Ja Gospod, u trenu kad Svoje lice upravim protiv njih. Tako ću opustošiti zemlju, jer oni bijahu nevjerni” – tako kaza Gospod Bog. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, suprotstavi se Jerusalemu i njenim gadostima, reci: Ovako kaza Gospod Jerusalemu: Potičeš iz zemlje kanaanske; otac ti je bio Amorejac, a majka Hetitka. A ovako si rođena: Nisu presjekli vrpcu na dan rođenja tvoga; nisu te u vodi saprali; nisu te trljali solju niti su te u pelene umotali. Niko te ne pogleda milostivo, da učini nešto za tebe i da ti se tako smiluje, već te u polje izbaciše – život ti bi prezren na dan rođenja tvoga. Tad prođoh kraj tebe i vidjeh te kako se koprcaš u krvi; tad ti rekoh dok si ležala u lokvi vlastite krvi: ‘Živjet ćeš!’ Doista, tebi i životu tvome rekoh: ‘Živjet ćeš!’ Dadoh da se množiš u hiljade kao bilje na poljima. Odrasla si, postala golema, na najljepši način procvjetala. Nabubrile su grudi tvoje, kosa ti je izrasla, ali ostala si posve naga. Gle, kad nanovo prođoh kraj tebe i vidjeh da je kucnuo čas, da je došlo vrijeme ljubavi. Tad te prekrih Svojom dekom; tako sakrih nagost tvoju. Zakleo sam se i sklopio savez s tobom” – tako kaza Gospod Bog – „i tada si postala Moja. Oprah te vodom; sprao sam krv sa tvoga tijela i pomazao te uljem. Obukao sam te šarenim haljinama i poklonio ti cipele od najbolje kože. Pokrih te bijelim platnom lanenim i ukrasih svilom. Okitio sam te ukrasima dragocjenim – na ruke ti stavih narukvice, oko vrata lančić. Tvoj nos ukrasih prstenom, uši minđušama, a čelo ti okitih vijencem. Bila si takva, ukrašena zlatom i srebrom, haljina bijelih lanenih, prekrivena svilom i platnima šarenim. Jela si bijeli hljeb, med i ulje – tako si se proljepšala i dosegla časti kraljevske. Postala si čuvena među narodima zbog ljepote svoje; jer ona se usavrši Mojim ukrasima, svim onim što sam ti dao” – tako kaza Gospod Bog. „No, ti si se odvratila od svoje ljepote, bludila si svojom slavom i nasrtala na svakog prolaznika – svi su te imali. Uzela si od svojih haljina i njima načinila šarene visine; bludničila si silno, toliko da to nikada prije nije viđeno, i da se nikada tako nešto neće ponoviti. Uzela si i divni srebreni i zlatni ukras koji ti dadoh; od toga si izradila slike muževa i s njima bludničila. Pokupila si svoje izvrsne haljine i navukla njima; pred njih si stavljala Moje ulje i kad. Dala si im Moju hranu, sve ono što ti dadoh: bijeli hljeb, ulje i med – sve ono čime sam te hranio, sve si stavila pred njih kao miris ugodni. Doista, tako se zbilo!” To je riječ Gospoda Boga. „Povela si svoje sinove i kćeri, njih koje si rodila Meni, i bacali si ih njima da žderu! Zar bludničenja tvoga ne bi dosta pa si poklala Moju djecu i dala njima, i puštala da kroz vatru prolaze? I nisi se u gadostima i bludničenju sjećala dana mladosti svoje, kako si ležala posve naga, kako si se koprcala u vlastitoj krvi? I tako bi nakon ovog zla – ah, teško tebi, teško!” – tako kaza Gospod; „doista, još si podizala hramove idolima, visine kraj svakog puta? Na svakom ćošku si podizala visine, skrnavila si vlastitu ljepotu; širila si noge svim prolaznicima, i sve si žešće bludničila. Bludničila si sa sinovima egipatskim, sa obdarenim susjedima, i uvijek si iznova bludničila da Me ražestiš. No gle, tad sam ispružio ruku protiv tebe i smanjio zemlju tvoju; predadoh te nezasitnim dušmankama tvojim, kćerima filistejskim, a i njih bi stid tvojih djela ogavnih. Potom si bludničila sa sinovim asirskim, jer si bila posve nezasitna. Bludničila si s njima, ali se ipak nisi zadovoljila. Zatim si se odala još većem bludničenju, sve do zemlje kaldejske, zemlje trgovaca. Ali i tamo se nisi zasitila. Ah, kako ti je srce čamilo dok si sve to činila” – to je riječ Gospoda Boga – „dok si radila sve to – djela kurve nezasitne; dok si gradila hramove na svakom ćošku, dok si podizala visine kraj svakoga puta. Samo u tome nisi ličila na druge kurve, jer si se odrekla svoje plaće. Ah, ženo nevjerna, ti koja primaš strance umjesto svoga muža! Inače se svim kurvama plaća, no, ti plaćaš svim ljubavnicima svojim, daruješ ih ne bi li ti dolazili sa svih strana i tako s tobom bludničili! Tvoje je bludničenje naopako i nije kao u drugih žena – tebe ne uhode da bi bludničili, jer ti plaćaš, a ne primaš nagradu; tako je kod tebe – naopako.” Zato čuj riječ Gospodnju, bludnice! Ovako kaza Gospod Bog: „Jer si tako proćerdala novac; zbog toga što si se u bludničenju svome skidala pred svim ljubavnicima, zbog ogavnih idola tvojih, zbog krvi tvoje djece koju si žrtvovala njima, gle, zbog svega ovoga ću skupiti tvoje ljubavnike, sve one kojima si se svidjela, sve one koje si ljubila i prezirala. Doista, skupit ću ih sa svih strana i pred njima ću otkriti golotinju tvoju – neka te vide posve otkrivenu. Tamo ću ti presuditi, onako kako se presuđuje ženama nevjernim i ubicama; izvršit ću sud krvavi u srdžbi i gnjevu. Predat ću te njima, a oni će srušiti tvoje hramove i poravnati visine; skinut će halje sa tebe i pokupiti nakit dragocjeni – ostavit će te takvu, posve golu. Sazvat će skupinu protiv tebe, kamenovat će te i mačevima sasjeći. Tvoje kuće će spaliti i pred mnogim ženama će izvršiti sud kazneni. Tako ću dokrajčit sa tvojim bludničenjem, i ubuduće nećeš davati plate bludničke. Zasitit ću se Svoga gnjeva na tebi; a potom ću se odvratiti od tebe, i naći ću mir i neću se više gnjeviti. A zbog toga što se nisi prisjetila dana svoje mladosti, zato što si se divlje okrenula protiv Mene, gle, zbog toga ću i tvoju promjenu okrenuti naopako” – to je riječ Gospoda Boga – „da ne učiniš novo zlo uz sve gadosti i opakosti svoje! Gle, svako vičan poslovicama će ovako o tebi govoriti: ‘Kakva mati, takva i kći!’ Ti si kći majke svoje, one koja je odbacila svoga muža i djecu. Ti si sestra svoje sestre, one koja se okrenu od svojih muževa i djece. Vaša majka bi Hetitka, a otac Amorejac. Samarija je tvoja starija sestra sa njenim kćerima, onima koji žive s njene lijeve strane; no, tvoja mlađa sestra, ona koja živi s desna, to je Sodoma i njene kćeri. Ti si pošla njenim putem, nisi činila njene gadosti jer bi ti to bilo malo – zato si učinila gore od nje. Tako mi Moga života” – tako veli Gospod Bog – „tvoja sestra Sodoma nije postupila tako grozno kao što učiniste ti i tvoje kćeri! Gle, ovo bi grijeh tvoje sestre Sodome: oholost – ona i kćeri njene su uživale obilje hrane i mira, ali jadnicima i siromasima nikad ne pružiše ruku, nego su u oholosti svojoj činile opakosti – zato sam ih istrijebio onako kako sam učinio. Čak i Samarija nije ni u pola zgriješila kao ti; ti si učinila veće zlo, a sestra kraj tebe izgleda pravično zbog svih gadosti tvojih! Zato ćeš nositi svoju sramotu, ti koja si se za sestre zauzela opakostima svojim, ti koja si učinila veće gadosti da bi one izgledale pravednije! Zato se srami i snosi sramotu svoju, jer opravdala si svoje sestre! No, ja ću preokrenuti njihov usud, sudbinu Sodome i njenih kćeri, kob Samarije i njenih kćeri; i tvoje sužanjstvo među njima ću preokrenuti, da nosiš svoju sramotu i da se stidiš onoga što si učinila, onoga kroz šta si postala utjeha njima. Tako će tvoje sestre, Sodoma i njene kćeri, biti vraćene na prijašnje mjesto; bit će vraćene i Samarija i njene kćeri; a i ti i tvoje kćeri – i vi ćete se vratiti na ranije mjesto. Iz tvojih usta se nije moglo čuti ništa o tvojoj sestri Sodomi za vrijeme tvoga ponosa, sve dok ne izbi tvoje zlo, u ono vrijeme kad su te prezrele kćeri Arama i svi njihovi susjedi; kad su te prezirale kćeri Filistejske svuda oko tebe. Pokvarenost tvoja i gadosti, doista, sve to moraš sama ponijeti” – tako kaza Gospod. Jer ovako veli Gospod Bog: „Vraćam ti onako kako si sama činila! Prezrela si zakletvu, prekršila savez. No, ja ću se sjetiti Svoga saveza, onoga kojeg sam s tobom sklopio u danima mladosti tvoje, i ja ću uspraviti vječiti savez s tobom. Tad ćeš se sjetiti svojih puteva, sramit ćeš se kad budeš primala svoje starije i mlađe sestre, njih koje ću ti kao kćeri dati – ali to neću učiniti zbog ovog saveza. No, obnovit ću Svoj savez s tobom, i tako ćeš spoznati da sam Ja Gospod, da se prisjetiš toga, da zašutiš u sramu i stidu kad ti oprostim sve ono što si učinila” – tako kaza Gospod Bog. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, postavi zagonetku Izraelu i izloži im ovo poređenje: reci: Ovako kaza Gospod Bog: Veliki orao golemih krila i dugog šarenog perja sleti na Libanon i tamo se spusti na vrh kedra. Potom odlomi najvišu granu, odnese je u zemlju trgovačku i tamo je spusti u njihov grad. Uzeo je i sjeme zemlje i zasadio ga na jednom polju; smjestio ga je kraj mnogo vode kao da je vrba. Tad ono izraste i raširi se kao divlja loza niskog rasta; grane srastoše prema njemu, a korijenje ostade ispod. Tako naraste vinova loza, i ona pusti granje na sve strane. Ali bijaše i drugi snažan orao golemih krila i dugog perja. I gle, ova loza upravi grane k njemu s onog mjesta gdje bi zasađena, ne bi li joj on davao vode. No, loza bi na valjanoj zemlji s mnogo vode, mogla je pustiti granje, rađati plodom i postati divan vinograd! Reci: Ovako kaza Gospod Bog: Hoće li uspjeti? Neće li počupati korijenje i posjeći plodove dok posve ne uvehne? Osušit će se zelene mladice! Iščupat će je iz korijena, a za to neće trebati silna desnica ili narod mnogi. I gle, posađena je, ali hoće li uspjeti? Neće li posve uvehnuti čim je dotakne vjetar istočni? Neće li se osušiti na zemlji gdje posađena?” Tad mi iznova dođe Gospodnja riječ: „Ta, obrati se domu odmetničkom i reci: Zar ne znate što ovo znači? Reci: Gle, babilonski kralj dođe u Jerusalem i odvede kralja i dostojanstvenike u Babilon. Uzeo je i kraljevskog sjemena i sklopio savez s njim i dao da se on zakune; tako je odveo moćnike zemlje da kraljevstvo ostane sitno i da se ne uzdigne, nego da održi savez i da ostaje postojan. Ali on postade otpadnik i posla glasnike u Egipat ne bi li mu poslali mnogo konja i naroda. Hoće li uspjeti? Hoće li onaj čovjek koji postupa ovako pobjeći, hoće li se spasiti nakon što je prekršio savez? Tako mi Moga života” – tako kaza Gospod Bog – „na onome mjestu gdje kralj stanuje, onaj koji ga učini kraljem, čiju je zakletvu prezreo i savez prekršio – na tom mjestu će i umrijeti, usred Babilona! Faraon mu neće priteći u pomoć silnom vojskom i mnogobrojnim narodu kad izbije rat, kad podignu nasipe i sprave opsadne da pogube duše mnoge. Jer on je prezreo zakletvu i prekršio savez – i gle, pružio je svoju ruku u zakletvi a ipak je učinio sve ovo – neće umaći.” Zbog toga Gospod Bog reče: „Tako mi moga života – zakletvu koju je prezreo i savez koji je preda Mnom sklopio Ja ću sručiti na njegovu glavu! Bacit ću Svoju mrežu na njega, i on će biti uhvaćen u zamci. Odvest ću ga u Babilon, a tamo ću mu suditi zbog izdaje koju učini. A sve izbjeglice i sve čete njegove će pokositi mač, a preživjeli će se rasijati na sve strane – tako će shvatiti da sam to kazao Ja, Gospod.” Ovako kaza Gospod Bog: „Ja ću uzeti grančicu s vrha kedrovog stabla i zasadit ću je. Otkinut ću nježnu mladicu s vrha i zasadit ću je na visokom i časnom brdu. Na visokoj gori Izrael ću je zasaditi, da pusti grane i donosi plod; da postane silno stablo kedrovine, i da ispod njega bude svakojakih ptica i živine, i da se odmaraju u sjenci njegovih grana. A sva stabla na polju će shvatiti da sam ja Gospod, Onaj koji obara visoko stablo i koji nisko drvce tjera u visine; Onaj koji daje da zeleno stablo uvehne, a da ono suho pozeleni. Ja, Gospod, rekoh tako, i tako će biti.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Kakvom se poslovicom služite u zemlji Izrael, onom koja veli: ‘Očevi su jeli grožđe kiselo, a sinovima trnu zubi!’ Tako mi Moga života” – to je riječ Gospoda Boga – „ova poslovica se ubuduće više neće izgovarati u Izraelu. Gle, sve duše pripadaju Meni! Onako kako mi pripada duša oca, tako je i sa dušom sina. A umrijet će duša koja griješi! No, ako je čovjek pravedan i ako je pošten, ako na brdima ne jede žrtvena mesa, ako ne podiže pogled idolima Izraela, ako ne bludi sa ženom bližnjeg svoga, i ako vlastitu ženu ne dotiče dok je nečista; ako nikog ne tlači, ako vraća dug onome ko mu je posudio, ako ne krade, ako nahrani siromaha i obuče jadnika; ako se ne bavi lihvarstvom i ne uzima kamate, ako svoju ruku drži podalje od zla i ako se trudi da svako pošteno dođe do pravde, ako hodi u Mojim odredbama i ako čuva Moje zakone i ako ih iskreno slijedi – onda je takav čovjek pravednik, i doista će živjeti” – tako kaže Gospod Bog. „No, ako ima sina nasilnika koji prolijeva krv ili griješi po onome što sam kazao, od onoga što otac nije činio, ako jede žrtvenog mesa na brdima, ako skrnavi ženu bližnjeg svoga, ako tlači jadnika i siromaha, ako krade, ne vraća posuđeno, ako pogled upravlja idolima i čini gadosti; ako lihvari i kamatari – treba li tada živjeti? Neće živjeti; učinio je sve ove gadosti i stoga će sigurno umrijeti – sam je kriv zbog svoje krvi! I gle, ako on začne sina koji shvata očeve grijehe, sve ono što je učinio, i ako ga on ne slijedi i tako ne postupa, ako na brdima ne jede mesa žrtvenog, ako oči ne upravlja idolima doma Izraelova, ako ne skrnavi ženu bližnjeg svoga; ako nikoga ne tlači, ako ne lihvari, ne krade, nego siromahu pruži hljeba i jadnika obuče; ako rukom ne udara na nejakog čovjeka, ako ne lihvari i ne kamatari, ako slijedi Moje odredbe i ako hodi u Mom zakonu; doista, neće umrijeti zbog očevih grijeha, nego će živjeti. Ali njegov otac nasilnik, onaj koji potkrada svoju braću i koji je činio ono što nije dobro u svome narodu, gle, taj će sigurno umrijeti zbog Svoga grijeha! Ali vi vičete: ‘Zašto i sin ne bi ispaštao zbog očevih grijeha?’ Zbog toga što je sin slijedio pravo i što je pošteno postupao; slijedio je i čuvao sve Moje odredbe i zakone – doista će živjeti! A umrijet će ona duša koja griješi! Sin neće ispaštati očev grijeh, a otac neće snositi grijehe sina. Pravedniku pravo, a bezbožniku bezbožništvo njegovo!” „Ali ako se bezbožnik odvrati od vlastitih grijeha, od svega onog što je činio, ako slijedi Moje pravo i pošteno postupa, onda će doista živjeti i neće umrijeti. Više se neće prisjećati njegovih grijeha; živjet će zbog pravde koju je učinio! Ta, zar mi je mila smrt bezbožnika” – tako veli Gospod Bog – „zar mi nije draže da se pokaje zbog svojih staza i da živi? No, ako se pravednik okrene od pravde, ako čini nepravdu i gadosti, sve ono što je činio bezbožnik – zar da tad živi? Ne, tad se neću prisjećati njegove pravde, svega što je učinio – umrijet će zbog nevjere i zbog grijeha koje je učinio! A ipak vičete: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Zato čujte vi iz doma Izraelova. Moj put nije pravedan? Naprotiv, zar nisu vaši putevi krivi? Ako se pravednik odvrati od pravde i ako stane činiti nepravdu, onda će zbog toga i umrijeti. Mora umrijeti zbog grijeha koji je učinio. No, ako se bezbožnik odrekne svoga bezbožništva, svega što je ranije činio, ako stane hoditi u pravdi i poštenju, onda će spasiti svoju dušu. Bit će tako jer je shvatio, jer se odrekao svojih grijeha i onoga što je činio – zato će živjeti i neće ga snaći smrt. A Izraelov dom veli: ‘Put Gospodnji nije pravedan!’ Zar Moj put nije pravedan, dome Izraelov? Zar nisu vaši putevi krivi? Zato ću svakome od vas presuditi po vašim djelima, svima vama iz doma Izraelova” – tako kaza Gospod Bog. „Okrenite se, odreknite se vaših grijeha, da vaši grijesi ne budu dovoljni da zbog njih propadnete!” Odbacite nevjeru koju ste činili, stvorite novo srce i duh! Zašto da umire, o vi od doma Izraelova? Jer mi nije draga smrt onoga koji mora umrijet – tako govori Gospod Bog – „pokajite se i živjet ćete!” Ali ti zapjevaj tužaljku zbog knezova izraelskih: „Reci: Šta je majka tvoja? Lavica među lavovima, uzgajala mladunčad svoju među lavićima. Tako podiže jedno mladunče, i ono izraste u lava mladog; tako se lav nauči loviti, i ljude žderati. Tad narodi čuše o njemu, uhvatiše ga u jami, vodeći ga za nosni prsten, odvukoše ga u Egipat. A kad je shvatila da uzalud čeka, da više nema nade, tad uze drugo mladunče, i ono izraste u mladog lava. Tako je lutao među lavovima, postao lav mladi; tako se lav nauči loviti, i ljude žderati. Poharao je njihove dvorove i gradove, tako da se zemlja cijela i sve što je u njoj zgrožavala kad rikne. No, narodi se skupiše sa svih strana, tako stadoše protiv njega; uhvatiše ga u mreže i zarobiše u jami. Tako ga povukoše za nosni prsten, zatvoriše ga u kavez i odvedoše babilonskom kralju; Zatvoriše ga u kavez, da rika njegova više ne odzvanja po gorama Izraela. Tvoja majka bi slična tebi, vinova loza kraj voda zasađena, bogata plodom i granama zbog vode silne. Grane se osnažiše, od njih izradiše palice vladarske, a loza se podiže do oblaka, i tako postade očita u visini i sili grana svojih. No, iščupaše je u gnjevu, baciše na zemlju, plod uvehnu zbog vjetra istočnog, otkinuše najveće grane, ostadoše posve suhe; a potom ih spališe. Sada je u pustinji zasađena, u zemlji suhoj i bezvodnoj. A vatra krenu s jedne grane, i proguta plodove njene; tako samo ostade najčvršća grana, a od nje se dalo izraditi žezlo vladarsko.” Ovo je tužaljka, i kao tužaljka će se pjevati. To se zbilo u sedmoj godini, desetog dana petog mjeseca, priđe mi nekolicina starješina Izraelovih da ispitam Gospoda; i tako sjedoše preda me. Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, ovako govori i besjedi starješinama Izraelovim: Ovako kaza Gospod Bog: Došli ste da Me ispitate? Tako mi Moga života – to je riječ Gospoda Boga – neću dati da Me ispitate! Hoćeš li im suditi? Želiš im ti presuditi, sine čovječiji? Predoči im gadosti očeva njihovih! Kaži im: Ovako kaza Gospod Bog: Na onaj dan kad sam izabrao Izrael i kad sam se zakleo sjemenu Jakovljevom; kad sam im se objavio u zemlji Egipat; doista, kad sam im se zakleo govoreći: ‘Ja sam Gospod, Bog vaš!’ Baš tog dana kada sam se zakleo da ću ih izvesti iz zemlje Egipat u zemlju koju sam za njih izabrao; zemlju u kojoj teku med i mlijeko i koja je divota naspram svih zemalja. Tad im rekoh: ‘Neka svako odbaci gadosti koje su pred njim, nemojte se skrnaviti egipatskim idolima! Ja, Gospod, sam Bog vaš!’ Ali su oni ostali tvrdoglavi i nisu htjeli poslušati. Niko od njih nije odbacio gadosti koje su bile pred njim, nisu se odrekli egipatskih idola. Tad sam naumio da na njih istresem Svoj gnjev, da ih udarim Svojom srdžbom usred zemlje egipatske. No, postupio sam zarad imena Svoga, da se ne oskrnavi na oči ovih naroda među kojim su živjeli i pred kojim sam se prikazao da bi ih izveo iz zemlje Egipat. Tako sam ih izveo iz zemlje Egipat i odveo u pustinju. Tamo sam im dao Svoje odredbe i oglasio Svoje zakone, one kroz koje čovjek živi kad ih čini. Dao sam im i Svoje subote kao znak između Mene i njih da spoznaju da sam Ja Gospod Onaj koji ih posvećuje. Ali dom Izraelov bi neposlušan u pustinji. Nisu slijedili Moje odredbe, odbacili su Moje zakone kroz koje čovjek živi kad ih čini. Oskrnavili su Moje subote, tad naumih da na njih sručim Svoju srdžbu i da ih posve istrijebim. No, Ja postupih zarad imena Svoga, da ga ne oskrnavim na oči naroda, na oči onih pred kojima sam ih izveo. Ali zakleo sam se u pustinji da ih neću odvesti u onu zemlju koju sam za njih odredio, u zemlju u kojoj teku med i mlijeko, koja je ukras drugim zemljama, jer su odbacili Moje zakone; zbog toga što nisu živjeli po Mojim odredbama; zato što su oskrnavili subote, jer im je srce slijedilo idole. No, Moje oko ih je ipak poštedjelo, tako da ih nisam upropastio i posve istrijebio u pustinji. Tad njihovim sinovima rekoh u pustinji: Nemojte slijediti svoje očeve, ne baštinite njihove običaje i nemojte se kaljati idolima! Ja sam Gospod, Bog vaš, hodite u Mojim odredbama i slijedite Moje zakone, poštujte Moje subote da budu znak između Mene i vas, i da spoznate da sam Ja Gospod, Bog vaš! Ali i sinovi bijahu neposlušni, nisu slijedili Moje odredbe i poštovali Zakone da po njima postupaju – premda čovjek živi kad ih čini. Oskrnavili su Moje subote. Tad naumih da na njih sručim Svoj gnjev i da ih udarim srdžbom u pustinji. No, obuzdao sam Svoju ruku i postupio tako zarad imena Svoga, da se ne oskrnavim na oči onih naroda pred kojima sam ih izveo. Ali zakleo sam se njima u pustinji: rasijat ću vas među narode i u zemlje razne jer niste slijedili Moje odredbe i zakone, i zato što ste oskrnavili Moju subotu i okrenuli se idolima vaših očeva. Tako im dadoh nevaljale zakone i odredbe pod kojima nisu mogli živjeti. Dadoh da se onečiste žrtvama, tako što će svoju prvorođenu djecu slati kroz vatru, da ih tako posve upropastim da bi spoznali da sam Ja Gospod. O, sine čovječiji, zato se obrati domu Izraelovu i reci ovako: Ovako kaza Gospod Bog: Vaši očevi su bogohulili nevjerom svojom jer sam ih odveo u zemlju za koju sam se zakleo da će biti njihova. Tad ugledaše svako visoko brdo, svaku gustu šumu, i tamo počeše klati žrtve i prinositi darove da bi Me razljutili, tamo su kadili miomirisima i izlijevali ljevanice. Tad ih upitah: ‘Čemu visine na koje odlazite?’ Zato se zovu ‘visinama’ do dana današnjeg.” Stoga Gospod kaza domu Izraelovu: „Ovako kaza Gospod Bog: Zar se ne skrnavite slijedeći običaje vaših očeva i bludeći za njihovim idolima? Doista, tako što im prinosite žrtve; tako što puštate da vaša djeca prolaze kroz vatru – tako se skrnavite svim idolima do dana današnjeg. A Ja treba da dopustim da Me ispitujete? Tako mi Moga života – to je riječ Gospoda Boga – neću dati da Me pitate! A ako vam padne na pamet i ako kažete: ‘Hoćemo biti slični okolnim narodima, slični rodovima ove zemlje, zato ćemo služiti kamenju i drvima’, onda se to neće desiti! Tako mi Moga života” – to kaza Gospod Bog – „na vas ću sručiti gnjev snažnom desnicom Svojom i ispruženom rukom. Odvest ću vas od drugih naroda i sabrati iz zemalja u koje sam vas rasijao; učinit ću to snažnom desnicom, ispruženom rukom i raspaljenim gnjevom. A potom ću vas odvest u pustinju naroda i tamo ću vam suditi licem u lice. Učinit ću to onako kako sam i vašim očevima sudio u pustinjama zemlje egipatske, tako ću i s vama parničiti – to je riječ Gospoda Boga. Dat ću da prođete ispod štapa i naturiti vam zavjetne obaveze. Odvojit ću one otpadnike među vama, one koji su Me se odrekli; izvest ću ih iz zemlje njihovog tuđinstva, ali nijedan od njih neće vidjeti zemlju Izrael; tako će spoznati da sam Ja Gospod.” „A sada pođite” – tako kaza Gospod Bog – „svi vi koji pripadate Izraelovu domu, i neka svaki služi svojim idolima! Ali nakon toga ćete Me sigurno slušati, a Moje sveto ime nećete skrnaviti žrtvama i idolima. Jer na Mojoj svetoj gori, na uzvišenom brdu Izraelovom” – to je riječ Gospoda Boga – „tamo će mi služiti cijeli dom Izraelov, svi oni koji su u zemlji. Tamo ću ih primiti u milosti Svojoj, i tamo ću zahtijevat vaše žrtve uzdizane i plod prvjenac, sve ono što posvećujete. Rado ću prihvatiti vaše miomirise, u ono doba kad vas izvedem iz naroda i sakupim iz zemalja u koje ste rasijani, tako da se kroz vas posvetim u očima svih naroda. Spoznat ćete da sam Ja Gospod kad vas odvedem u zemlju Izrael, u zemlju za koju sam se zakleo da će pripasti očevima vašim. Tamo ćete se prisjetiti svojih puteva i djela, svega onoga čime ste se oskrnavili. Tad ćete se gaditi sami sebi zbog svih opakosti koje ste činili. Dome Izraelov, spoznat ćete da sam Ja Gospod kad s vama stanem postupati zarad imena Svoga, a ne po vašim opakim djelima i zlobnom ponašanju! Tako kaza Gospod Bog.” Tako mi dođe Gospodnja riječ: „Čovječiji sine, upravi pogled južno, besjedi protiv juga i predskazuj protiv šume negevskog područja. Poruči šumi negevskoj: Čuj riječ Gospodnju! Ovako kaza Gospod Bog: Gle, u tebi ću zapaliti vatru; progutat će sva zelena i suha stabla u tebi. Rasplamsali plamen se neće dati ugasiti već će spaliti sva lica, sve od juga pa do sjevera. Tako će sve što je živo vidjeti da sam Ja Gospod, onaj koji je raspalio plamen – neće biti ugašen!” Tad odgovorih: „Ah gospodaru, Gospode, oni će tada o meni kazati: ‘Zar ne govori u poređenjima?’” Tad mi Gospod reče: „Sine čovječiji, upravi lice prema Jerusalemu, besjedi protiv svetinja i predskazuj protiv zemlje Izrael. Kaži zemlji Izrael: Ovako kaza Gospod: Gle, snaći ću te, isukat ću mač iz korica – u tebi ću istrijebiti pravednike i bezbožnike. Tako će mi mač poći protiv svega što živi od juga pa sve do sjevera – jer mi je naum istrijebiti pravednika i grešnika. Sve što je živo spoznat će da sam Ja Gospod, Onaj Koji je isukao mač iz korica – i neće biti vraćen. A ti kukaj, čovječiji sine, jadikuj kao da imaš bruh, gorko stenji na njihove oči! A kad te oni upitaju: ‘Zašto kukaš?’, ti im odvrati: Zbog poruke! Jer sva će srca stati, sve ruke oslabiti, sva će hrabrost iščeznuti, a koljena će se rasuti poput vode – sve će se ovo desiti kad ona stigne. Gle, stići će i tako će biti! To je riječ Gospodnja.” Tad mi dođe riječ Gospodnja: „Sine čovječiji, predskazuj i govori: Ovako veli Gospod: Kaži: Mač, mač je spreman i naoštren! Naoštren je za klanje; presijava se i sijeva u oštrini svojoj. Trebamo li se radovati? Žezlo Moga sina prezire svako drvo. Dao je mač na oštrenje, potom će ga uzeti u ruke. Mač je naoštren i spreman, da ga predaju u ruke uništitelju. Viči i jauči, sine čovječiji! Jer mač je upravljen protiv Moga naroda, protiv svih dostojanstvenika Izraelovih. Propali su od mača zajedno s narodom! Zato se udari po bokovima! Jer to je iskušenje: kako bi bilo kada žezlo prezreno ne bi postojalo? Tako kaza Gospod Bog. A ti čovječiji sine – predskazuj i pljesni rukama! Jer mač će tri puta udariti dvojako! To je mač klanja; krvožedni mač velikoga koji ih okružuje. Srca će stati i bit će sila pobijenih – zbog toga sam izvukao mač na svim njihovim kapijama. Teško vama – izrađen je da sijeva, naoštren da kolje. Osnaži se na desno, okreni na lijevo, tamo gdje čekaju sječivo tvoje! Tako ću pljesnuti rukama i utaliti gnjev! Tako sam kazao Ja, Gospod.” Tad mi dođe Gospodnja riječ: „A ti, sine čovječiji, iskrči dva puta kojima će mač babilonskog kralja doći! Neka oba krenu iz jedne zemlje, a na početku postavi znak koji će pokazivati put ka gradu. Tako iskrči put, neka vodi i u Rabu, grad Amonaca, kao i u Judeju do tvrđave Jerusalem. Jer babilonski kralj je na raskrsnici, na početku oba puta, da ispita proročište; izvlači strijele, ispituje Terafime i gleda jetre. U njegovu desnicu pada žrijeb ‘Jerusalem’, da privuče opsadne ovnove i da oglasi sveopći napad; da se uzdigne bojna vika, da volovi udare u kapije, da podignu nasip i opsadne tornjeve. No, oni će misliti da je proročanstvo lažno zbog svečanih zakletvi; ali On daje da se prisjećaju svojih opakosti, i da zbog toga budu uhvaćeni.” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Zato što se prisjećate opakosti svojih; tako što otkrivate svoje grijehe, tako da su razotkrivena djela vaša i prijestupi – zbog toga što dajete da se toga prisjećaju, silom će vas zarobiti. A što se tiče tebe, o, opaki odmetniče, kneže Izraela, čiji dan dolazi u vrijeme krajnjeg grijeha, Gospod Bog kaza ovako: Baci turban, zbaci krunu! Neće tako ostati: ono što je nisko uzdignut će se, a srozat će se ono što je visoko. Uništit ću ih, istrijebiti, izbrisati; i ovo neće ostati tako sve dok ne dođe onaj kome pripada pravo – njima ću ih predati.” „A ti, sine čovječiji, predskazuj i govori: Ovako kaza Gospod Bog, o Amoncima i sramoti njihovoj: Mač, doista, mač je već izvučen za klanje, naoštren za trebljenje, već sijeva, dok tebe zavode proročanstvima, lažnim predskazanjima da te polože među lešine obezglavljene, među tijela onih odmetnika čiji je dan došao u času krajnjeg grijeha. Vrati mač u korice! Na onome mjestu gdje si stvoren, u zemlji porijekla svoga – tamo ću ti suditi. A Ja ću Svoj gnjev izliti na tebe, zapalit ću plamen srdžbe Svoje protiv tebe, i predati nasilnicima koji sniju zlo. Bit će potpala vatri; tvoju krv će prolijevati usred zemlje i niko te se neće sjećati; doista, to sam kazao Ja, Gospod.” Tako mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, hoćeš li presuditi, hoćeš li suditi gradu krvoloka? Pred tebe postavljam sve gadosti, a ti reci: Ovako kaza Gospod Bog: O, grade, koji u sebi krv prolijevaš ne bi li došlo vrijeme tvoje, koji sebi izrađuješ idole da se tako oskrnaviš! Navalio si na se grijehe krvlju koju si prolio; ukaljao si se idolima koje si sam izradio. Učinio si da ti se približe tvoji dani, i tako si stigao do svojih godina! Zato ću te učiniti ruglom narodima i podsmijehom svim zemljama. Bilo da su daleko ili blizu, neka te ismijavaju zbog opakog glasa koji uživaš, zbog teške poremećenosti tvoje. Gle, svaki od Izraelovih knezova se u tebi silio i krv prolijevao. U tebi su prezirali oca i majku, svako se silio nad tuđincem, tlačio siročad i udovice. Prezreo si Moja svetišta i subote Moje. U tebi su klevetnici koji krv prolijevaju, a držali su gozbe žrtvene na brdima; činili su nedjela usred tebe. U tebi su otkrili golotinju očevu; u tebi prilaze ženi za vrijeme njene nečistoće. Ovaj je činio gadosti s ženom bližnjeg svoga, drugi skrnavi snahu svoju, a treći u tebi liježe sa sestrom, kćerkom oca svoga. U tebi su primali mito da bi krv prolijevali. Uzimao si kamatu i lihvario da bližnje nadvladaš nasiljem, a Mene si zaboravio – tako kaže Gospod Bog. Gle, zato sam pljesnuo rukama nad zaradom nepravednom tvojom, nad krvoprolićem do kojeg je došlo u tebi. Hoće li tvoje srce izdržati, hoće li tvoje ruke ostati snažne u danima kad se s tobom budem obračunavao? Tako sam kazao Ja, Gospod, i tako će biti! Rasijat ću te među narode i u tuđe zemlje sve dok ne otklonim cijelu nečistoću tvoju. Sam ćeš se poniziti na oči naroda, tako ćeš spoznati da sam Gospod.” Gospod mi reče: „Sine čovječiji, dom Izraelov za Me postade šljaka! Svi oni su mjed, kalaj, željezo i olovo koje ostade u peći. Oni su šljaka ostala od srebra. Zato kaza Gospod Bog: Gle, pošto ste svi šljaka preostala, zato ću vas sve skupiti usred Jerusalema onako kako se srebro, mjed, željezo, olovo i kalaj skupljaju i pećima; onako kako pod njom pale vatre da sve stope, tako ću vas i Ja sabrati, tako ću vas pobacati i pretopiti. Skupit ću vas i pod vama ću raspaliti vatru srdžbe Svoje sve dok se ne rastopite. Onako kako se srebro topi u peći, tako ćete se i vi u njoj topiti, i tako ćete spoznati da sam Ja, Gospod, Onaj Koji je nad vama izlio Svoju srdžbu.” Onda mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, reci im ovako: Ti si zemlja koja nije očišćena, u kojoj neće pasti kiša na dan srdžbe. Proroci su spletkarili u njoj. Oni su slični lavovima koji riču, koji hvataju plijen, žderu duše, otimaju imanje i dobra i za sobom ostavljaju silu udovica. Svećenici se sile nad Mojim zakonom, skrnave Moja svetišta; ne prave razliku između svetog i nesvetog, ne poučavaju da se razlikuje čisto od nečistog. Svoje oči kriju pred Mojim subotama, tamo Me skrnave. Knezovi njegovi koji tamo žive slični su vucima koji hvataju plijen; prolijevaju krv, kvare duše zbog nepravedne dobiti. A proroci njegovi ga kreče bjelilom; gledaju laži i proriču neistine vičući: ‘Ovako kaže Gospod Bog’, a Gospod ništa nije kazao. Narod zemlje je nasilan i pljačka; tlače jadnike i siromahe, zlostavljaju tuđince i krive pravo! A među njima sam tražio jednog muža koji će podignuti zidine, koji će preda Mnom stati u proboj zarad zemlje, da je posve ne razorim – no, ne nađoh nijednog! Tad izlih srdžbu Svoju na njih; tad ih progutah plamenom Svojim, njihova djela im se obiše o glavu” – tako kaza Gospod Bog. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, bijahu dvije žene, kćeri jedne majke. One se odadoše bludu od svojih ranih dana, postadoše javne žene od mladosti svoje. Tako su im u toj zemlji stiskali grudi i milovali tijelo. Starija se zvala Ohola, a mlađa Oholiba. Ova postade Moja i rodi mi sinove i kćeri. A što se tiče imena njena: Samarija je Ohola, a Jerusalem Oholiba. No, Ohola je bludničila premda je pripadala Meni. Tako se silno zaljubila u svoje ljubavnike Asirce, one koji su joj prilazili u modrom baršunu, gradske upravnike i vojskovođe, u silu kršnih momaka, jahača koji su stizali na svojim konjima. Bludnica se podavala svima, asirskim izabranim sinovima. Oskrnavila se idolima onih u koje se zagledala. Nije se odrekla bludničenja sa Egipćanima, jer ovi su joj prilazili u danima njene mladosti, milovali su njene grudi i opsjedali je svojim razvratom. Zato sam je predao u ruke njenih ljubavnika, u ruke asirskih sinova za kojima se uspalila. Ti su otkrili golotinju njenu, odveli su njene sinove i kćeri, a nju samu sasjekli mačem. Tako ostade na lošem glasu među ženama – presudiše joj. No, njena sestra Oholiba je to sve vidjela, ali ona se u svojoj uspaljenosti ponese i gore, i učini veći blud. Uspalila se za asirske sinove, gradske upravnike i vojskovođe koji su joj prilazili u raskošnim odijelima svojim; za konjanike koji dojahaše na konjima svojim, za one kršne mladiće. I vidjeh kako se skrnavi, kako obje blude ovako. A ona je nastavljala sa svojim bludničenjem. Vidjela je naslikane muževe, crvene slike Kaldejaca opasane kaiševima, s turbanima na glavama. Ličili su na vrsne ratnike, babilonske sinove koji su rodom iz zemlje kaldejske. Pošto ih je ugledala silno se uspalila za njima i poslala glasnike u zemlju Kaldejaca. Potom sinovi Babilona priđoše njenom ljubavnom gnijezdu i tamo je oskrnaviše svojim bludničenjem. A potom se, nakon što se tako okaljala, s gađenjem odvratila od njih. A Ja se s gađenjem okrenuh od nje kad je otkrila golotinju i bludničenje svoje, isto kao što se okrenuh od njene sestre. No, ona je i dalje bludničila; iznova se prisjetila mladosti svoje, vremena dok se odavala bludu u zemlji egipatskoj. Na taj način se uspalila zbog ljubavnika svojih, onih čije je meso slično magarjećem mesu, a izljev kao u pastuha. Tako se prisjećaš opakosti mladosti svoje, kad su u Egiptu milovali tvoje grudi i tijelo djevojačko. O, Oholiba, stoga Gospod Bog kaza ovako: Gle, podignut ću tvoje ljubavnike, sve one kojih si se odrekla, i dat ću da te snađu sa svih strana; sinove Babilona i sve Kaldejce, Pekođane, Šoance i Koance sa svim sinovima asirskim, kršne momke, silu gradskih upravnika i vojskovođa, vrsne borce i slavne muževe koji na konjima prilaze. Oni će te snaći naoružani kolima s točkovima, uz mnoštvo naroda. Utaborit će se oko tebe noseći male i velike štitove, s kacigama na glavi. Njima ću prepustiti sud, i oni će ti presuditi po svome pravu. Dat ću da osjetiš Moj bijes, a oni će s tobom grozno postupiti. Odsjeći će ti uši i nos, a sasjeć će mačem ono što ostane od tebe. Odvest će tvoje sinove i kćeri, a ono što od tebe ostane će spaliti. Strgnut će tvoje haljine i oteti nakit tvoj. Tako ću dokrajčiti opakost tvoju i bludničenje, sve ono što činiš još od Egipta, tako da više nećeš okretati pogleda tamo i nećeš pomišljati na Egipat. Jer Gospod Bog kaza ovako: Gle, predat ću te u ruke onima koje mrziš, doista, u šake onih od kojih se okrenula tvoja duša. Osjetit ćeš njihovu mržnju, uzet će sve što si stekla i ostavit će te takvu, samu i golu. Tako će otkriti tvoju golotinju razvratničku, opakosti tvoje i bludničenje. Sve će te ovo snaći zbog tvog bludničenja s narodima; zbog toga što si se oskrnavila njihovim idolima. Pošla si sestrinim putem, i zato ćeš uzeti pehar u ruke!” Ovako kaza Gospod Bog: „Ispit ćeš pehar sestre svoje, pehar dubok i širok. Ostat ćeš ruglo i grozota, jer mnogo šta u njega staje! Ostat ćeš opijena i tužna, jer pehar tvoje sestre Samarije je pehar grozote i užasa! A tebi ga valja ispiti, još ćeš polizati krhotine i grudi svoje izranjavati; jer tako sam kazao Ja, Gospod Bog. Stoga Gospod Bog kaza: Zbog toga što si Me zaboravila, i zato što si mi okrenula leđa – zato ćeš snositi svoje opakosti i blud!” Gospod mi nadalje reče: „Sine čovječiji, hoćeš li presuditi Oholi i Oholibi, hoćeš li im predočiti gadosti njihove? Jer one su učinile preljubu, njihove ruke su krvave. Doista, preljubu su činile s idolima, i dale su da njihova vlastita djeca – ona djeca koju su rodile Meni – koračaju kroz vatru i ostanu posve spaljena! A učiniše i ovo: istoga dana su oskrnavili Moje svetište i subote. Jer onoga dana kad poklaše djecu zarad idola, dođoše i u Moje svetište da ga posve oskrnave. Gle, tako učiniše usred Moga doma! Doista, zvale su muževe koji su stizali izdaleka, kojima su slale glasnike – i gle, oni dođoše. Za njih si se kupala, zbog njih si se ukrašavala i oči mazala. Sjela si na raskošne postelje, a pred njima bi sto na kojem si ostavila Moj kad i ulje. A kod Oholibe je odzvanjala graja veselog društva. A mnoštvu muževa se priključiše pijanice iz pustinje; stavljali su ženama narukvice na ruke i vijence na čela. Tad rekoh o ovoj ženi preljubnici: hoće li s njom još blud tjerati? A oni uđoše k njoj, onako kako je običaj ulaziti kod bludnica. Tako su otišli Oholi i Oholibi, ženama razvratnim. No, njima će presuditi pravedni muževi, onako kako se sudi preljubnicama i ubicama. Jer one jesu preljubnice, krvave su ruke njihove. Jer ovako govori Gospod Bog: Protiv njih pozivam golemu skupštinu, predat ću ih pustošenju i tlačenju. A skupština će ih kamenovati i izbosti mačevima. Pobit će njihove sinove i kćeri, a kuće spaliti. Tako će istrijebiti opakost u zemlji, da sve žene shvate pouku i da ne bludniče tako. Opakost vašu ću sručiti na vas, snosit ćete grijeh koji učiniste s idolima i tako spoznati da sam Ja Gospod Bog.” Gospodnja riječ mi dođe devete godine, desetog dana desetog mjeseca: „Sine čovječiji, zabilježi ime ovome danu, doista, zapiši današnji dan, jer babilonski kralj danas kreće protiv Jerusalema! A domu odmetničkom iznesi poređenje, reci ovako: Gospod Bog kaza: Pristavi lonac, naspi vode u njega! Pokupi sve valjano meso, but i plećke, i sve stavi zajedno s najdebljim kostima. Uzmi najbolji dio od stada, naloži vatru ispod; neka dobro provri, da se i kosti skuhaju.” Stoga Gospod Bog kaza: „Teško ovom krvavom gradu, loncu koji je zahrđao i kojeg niko nije ostrugao! Vadi komad po komad mesa, ali ne bacaj za njega kocke! Jer još je krvi usred njega! Prolio je na golu stijenu a ne na zemlju, gdje bi je prašina mogla prekriti. Zbog raspaljene srdžbe Svoje, zbog osvete koju sam naumio, dadoh da im krv padne na golu stijenu i da je ništa ne prekrije.” Stoga Gospod Bog kaza: „Teško ovom gradu krvoprolića! Ja ću naslagati veliku lomaču! Skupite drva, potpalite vatru, skuhajte meso, dodajte začin, neka se i kosti raskuhaju! Potom prazan lonac ostavi na žaru, neka se užari mjed njegova, da se nečist istopi, i da hrđa sagori. Trud uzalud! Ostade hrđe sila, i ona odolje vatri. Opet činiš opakosti u nečistoći svojoj! Htjedoh te očistiti, ali ti ne dade – zato ćeš ostati nečist sve dok na tebi ne iskalim gnjev Svoj. Ja, Gospod, kazah tako; tako će biti i tako ću učiniti! Neću popustiti, neću te poštedjeti, i neće mi biti žao. Sudit će ti po djelima tvojim i postupcima – tako kaza Gospod Bog.” Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, uzet ću radost očiju tvojih jednim udarcem. Ali ti nemoj zbog toga naricati, nemoj kukati i prolijevati suze. Tiho jecaj, ali ne nariči zbog mrtvih! Obveži kapu i navuci obuću; nemoj prekrivati brade i jesti hljeba žalosti!” Tako sam ujutro govorio narodu, a uvečer moju ženu snađe smrt. Narednog jutra učinih onako kako mi je rečeno. Tad me narod upita: „Nećeš li nam reći šta to znači za nas? Sve to što činiš?” A ja im odgovorih: „Dođe mi Gospodnja riječ: Kaži domu Izraelovu: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, oskrnavit ću vaše svetište, vaš ponos uznositi, radost vaših očiju i žudnje duha vašeg. Mač će pokositi sinove i kćeri vaše, one koje ostaviste! A tad ćete činiti kao što ja činim; nećete prekrivati brade i jesti hljeb žalosti. Ostavit ćete kape na glavama i obuću na nogama; nećete naricati, kukati i plakati, patit ćete zbog svojih nedjela i zajedno jecati. Tako će vam Ezekiel biti znak – učinit ćete onako kao što on učini – a spoznat ćete da sam Ja Gospod kad se sve to desi!” „A gle, sine čovječiji, onoga dana kad im uzmem silnu tvrđavu, krasotu veselja njihova, radost njihovih očiju, žudnju duša, sinove i kćeri – toga dana će ti doći jedan bjegunac i dojaviti. Tog dana ćeš progovoriti s njim; govorit ćeš i nećeš više biti nijem. Tako ćeš im biti znak i oni će spoznati da sam Ja Gospod.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, upravi svoje lice protiv Amonaca i predskazuj protiv njih. Kaži Amoncima: Čujte riječ Gospoda Boga! Ovako kaza Gospod Bog: Zbog toga što ste se smijali mome oskrnavljenom svetištu, poharanoj zemlji Izrael i domu Judinom koji je morao u izgnanstvo; gle, zbog toga ću vas predati kao vlasništvo istočnim sinovima. Oni će među vama razapeti šatore i domove, jest će od vaših plodova i piti vaše mlijeko. Rabu ću preobraziti u pašnjak za deve, a zemlju amonsku u torove za stada – tako ćete spoznati da sam Ja Gospod. Jer ovako kaza Gospod Bog: Zato što si pljeskao rukama i udarao nogama, zbog toga što si se u mržnji naslađivao zbog zemlje Izrael, gle, zbog toga ću pružiti ruku protiv tebe i predat ću te narodima na pljačku, istrijebit ću te među narodima, iskorijeniti iz zemalja i posve razoriti – tako ćeš spoznati da sam Ja Gospod.” Protiv Moaba: „Ovako kaza Gospod Bog: Moab i Seir ovako viču: ‘Gle, dom Judin je poput svih naroda!’ Gle, zato ću otkriti obronke moapske, da ostanu bez gradova, doista, bez onih graničnih gradova koji su mu ukras, bez Bet Haješimota, Baal Meona i Kirjatajima. Predat ću ih zajedno sa zemljom amonskom; bit će baština sinovima istoka a među narodima se više neće prisjećati Amonaca. A Moapcima ću suditi, tako će shvatiti da sam Ja Gospod.” Protiv Edoma: Ovako kaza Gospod Bog: „Zbog toga što se Edom svetio domu Judinom i zato što se teško ogriješio osvetom; zbog toga ću – tako kaza Gospod Bog – pružiti ruku protiv Edoma i u njemu istrijebiti ljude i stoku. Razorit ću sve od Temana, a mač će pokositi sve od Dedana pa nadalje! Osvetit ću se Edomu kroz Moj narod Izrael. Oni će s Edomom postupati po Mom gnjevu i srdžbu, vidjet će šta je Moja osveta – tako kaza Gospod Bog.” Protiv Filistejaca: Ovako kaza Gospod Bog: „Zbog osvetoljubivosti Filistejaca i zato što su se svetili s mržnjom u srcu kako bi sve razorili, Gospod Bog kaza: Gle, pružit ću Svoju ruku protiv Filistejaca i istrijebiti Kerećane, pogubit ću sve preostale na obalama. Grozno ću se osvetiti Svojim kaznama, i oni će spoznati da sam Ja Gospod kad im se budem svetio.” Godine jedanaeste, prvog dana u mjesecu, dođe mi riječ Gospodnja: „Sine čovječiji, zbog toga što je Tir vikao o Jerusalemu: 'Ha! Ha! Kapija naroda je razbijena. Sad se ona otvori za me, i ja ću se obogatiti dok je ona tako opustošena.' Stoga Gospod Bog kaza: Gle, snaći ću te, Tiru, i protiv tebe ću podignuti silu naroda, onako kako more diže valove. Razorit će zidine Tira, srušiti kule; a ja ću pomesti zemlju tirsku, sve dok ne ostane gola stijena. Činit ću tako dok ne ostane mjesto na kojem se širi ribarska mreža – takvi će ostati usred mora. Ja sam tako kazao – to je riječ Gospodnja – postat će plijen narodima. A njegova sela na kopnu će stradati od mača – tako će spoznati da sam Ja Gospod.” Jer Gospod Bog govori ovako: „Gle, sa sjevera ću dovesti Nabukodonosora, kralja babilonskog, kralja nad kraljevima, i on će doći s konjima, bojnim kolima i jahačima, sa mnoštvom naroda. Tako će udariti sela na kopnu mačem, a protiv tebe će postaviti opsadne tornjeve, podignut će nasip i dignuti štit. Dogurat će ovnove do tvojih zidina, a kule će razoriti oružjem svojim. Prekrit će te prašina koju podiže mnoštvo konja njegovih, zidovi će se tresti od sile konjice, točkova i kola kad neprijatelj uđe kroz tvoje kapije onako kako se ulazi u grad osvojeni. Kopite konja njegovih zgazit će ulice tvoje, tvoj narod će ubijati mačem, oborit će sve stupove tvoje. Gle, upropastit će blagostanje tvoje, popljačkati tvoju robu. Srušit će zidine i uništiti tvoje krasne kuće, a tvoje kamenje, daske i krhotine će pobacati u more. Tako ću prekinuti zvuk tvojih pjesama, više se neće čuti zvuke tvojih harfa. Učinit ću te golom stijenom, postat ćeš mjesto gdje razvlače mreže ribarske i neće te iznova podignuti. Jer Ja Gospod rekoh tako” – tako kaza Gospod Bog. Ovako Gospod Bog poruči Tiru: „Neće li se otoci tresti od lupe pada tvoga, od jecanja tvojih ubijenih, od klanja usred tebe? Svi morski knezovi će sići sa svojih prijestolja, odložit će svoje plaštove i sa sebe skinuti vezene haljine. Oblačit će se u strahu, sjediti na tlu; drhtat će svakoga trena i zgrožavati se nad tobom. Tako će ti zapjevati tužaljku: Ah, kako propade, grad slavni, koji je nad morima stolovao; silan na morima, on i stanovnici njegovi, koji zadavaše strah, svima uokolo! Sada se tresu otoci, na dan pada tvoga, otočje morsko prestravljeno je zbog propasti tvoje.” Jer ovako kaza Gospod Bog: „Kad te učinim gradom razorenim, sličnim onim gradovima nenaseljenim; kad dam da na tebe navali bujica i kada te prekriju vode silne – tad ću dati da siđeš s onima što u grob odlaze, do naroda prastarih. Živjet ćeš u najdubljim provalijama zemaljskim, sličnim ruševinama starim, uz sve one koji su sišli u grob, da ostaneš nenaseljen. No, zemlji živih ću podariti raskoš. Učinit ću te grozotom i posve izbrisati! Tražit će te, ali dovijeka te neće naći!” Tako kaza Gospod Bog. Dođe mi Gospodnja riječ: „A sada, sine čovječiji, nariči za Tirom. Poruči Tiru, onome koji stanuje na ulazu morskom, trgovcu mnogih obala, da Gospod Bog ovako kazuje: O, Tiru, ti veliš: ‘Savršen sam u krasoti svojoj.’ Granice tvoje u srcu mora, a graditelji načiniše savršenu divotu. Izradiše ti daske od čempresa senirskih, a od kedra libanonskog podigoše jarbol. Vesla istesaše od bašanskih hrastova, a palubu sastaviše od šimšira s obala Kipra, i obložiše bjelokošću. Jedra bijahu od divnog vezenog lana, zastava tvoja; plavetnilo i grimiz s eliških otoka krovište tvoje. Sidonci i Arvaćani bijahu tvoji veslači; vješti ljudi tvoji, o, Tiru, bijahu u tebi, oni bijahu kormilari tvoji. Starješine Gebala i vještaci bijahu kod tebe, krpeći pukotine; svi brodovi i mornari bijahu tu, i s tobom trgovahu. Perzijanci, Ludijci i Putijci bijahu ratnici vojske tvoje. U tebi su ostavljali štit i kacigu; tebe su proslavljali. Muževi iz Arvada i Heleka bijahu na zidinama tvojim, a Gamaćani stražariše u kulama. Svoje štitove su vješali o zidine tvoje da upotpune krasotu tvoju. Taršiš je trgovao s tobom zbog golemog i svakojakog bogatstva tvoga; plaćali su tvoju robu srebrom, željezom, olovom i kalajem. Javan, Tubal i Mišek trgovahu s tobom; davali su ljude i mjedeno suđe za robu tvoju. Stizali su iz Bet-Togarme, davali konje, ratne vrance i mazge. Muževi iz Dedana trgovahu s tobom. Mnoge obale bijahu tržište tvoje, plaćahu te bjelokošću i ebanovinom. Aram je s tobom trgovao zbog obilja robe tvoje; mijenjali su dragulje, purpur, vezivo, platno, koralje i rubine. S tobom su trgovali Judeja i Izrael. Mijenjali su pšenicu minitsku, hranu, med, ulje i balzam. Damask je s tobom trgovao zbog obilja robe tvoje, zbog silnog bogatstva tvoga; mijenjali su vino helbonsko i vunu saharsku, bačve vina iz Uzala za tvoju robu. Prekaljeno željezo, cimet i slatku trsku davahu za robu tvoju. Dedan je s tobom trgovao prostirkama konjaničkim. Arapi i svi knezovi kedarski bijahu tvoj omiljen izvor jaganjaca, jaraca i ovnova – njima su trgovali. Trgovci iz Šebe i Rame trgovahu s tobom. Za tvoju robu su davali najbolje začine, drago kamenje i zlato. Haran, Kane i Eden; trgovci Šebe, Asirije i Kišmada trgovahu s tobom. Trgovali su s tobom na tvojim trgovima, mijenjali izvrsnu odjeću, plave halje i užad čvrsto prepletenu. Taršiške lađe su plovile s tvojom robom. Tako bijahu krcate i natovarene usred mora. Veslači te izvedoše na more otvoreno. Istočni vjetar te razbi usred voda. Bogatstvo tvoje, roba i imanje, mornari tvoji i kormilari, svi ratnici tvoji, posada brojna; svi oni se utopiše usred mora, na dan tvoje propasti. Zemlja se trese od vike kormilara tvojih, i s brodova tvojih silaze lađari, mornari i kormilari da na kopnu ostanu, tako viču i gorko jecaju glave prašinom posipaju i valjaju se u pepelu. Briju glave zbog tebe i kostrijet na se navlače. Nariču turobnog duha, i nesnosnoj tuzi. Pjevaju tužaljke kroz jauke, tužaljke o tebi: ‘Ko bi sličan Tiru, onome kojeg razoriše usred mora? Kad su robe tvoje stizale s mora dalekih – zadovoljavao si narode mnoge. Bogatstvom svojim obilnim, i robama krasio kraljeve zemaljske. A sada te vode razdrobiše, i baciše u dubine, roba tvoja i posada cijela nestade u moru s tobom. Nad tobom se zgrožavaju svi stanovnici obala. Nakostriješila se kosa kralja njihovog a lice iskrivilo, zbog silne grozote. Trgovci raznih naroda zvižde za tobom, jer tebe snađe strašan kraj; dovijeka si nestao.’” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, ovako poruči tirskom knezu: Ovako kaza Gospod Bog: Zbog oholosti srca tvoga, zbog toga što si kazao: ‘Ja sam jedan od bogova, sjedim na božanstvenom prijestolju usred morskih voda.’ No, ipak nisi ništa doli čovjek, nikakav bog, jer srce svoje izjednačavaš, sa srcem božijim. Doista, mudriji si od Danijela, ništa ti ne ostaje skriveno, obogatio si se mudrošću i razumom svojim, tako si skupio zlata i srebra u riznice svoje. Obogatio si se, golemom trgovačkom spretnošću, a tvoje srce se uzoholilo u bogatstvu svome.” Stoga Gospod Bog kaza: „Zato što si srce svoje izjednačio sa srcem božijim, gle, zbog toga ću na te nasrnuti tuđincima. Najnemilosrdnijim narodima koji će isukati svoje mačeve na krasotu tvoje mudrosti, i oskrnaviti slavu tvoju. Bacit će te u provaliju i umrijet ćeš smrću nasilnom usred mora. Hoćeš li i tada vikati: ‘Ja sam bog,’ pred ubicama svojim, premda si samo čovjek nikakvo božanstvo, u šakama onih koji ti o glavi rade? Umrijet ćeš smrću neobrezanih, od ruku tuđinskih, jer tako sam kazao: tako veli Gospod Bog.” Iznova mi dođe Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, zapjevaj tužaljku nad tirskim kraljem i kaži ovako: Gospod Bog kaza: Bio si uzor savršenstva, pun mudrosti, potpun u ljepoti svojoj. Bio si u Edenu, Božijem vrtu, bio si prekriven kamenjem dragim, sardom, topazom, dijamantom, krizolitom, oniksom, jaspisom, safirom, smaragdom i zlatom. Kraj tebe bijahu vješto izrađene frule i bubnjevi; spremiše ih na dan stvaranja tvoga. Podigoh te kao keruba-zaštitnika; Ja sam te smjestio i postavio na svetu goru Božiju, gdje si koračao usred stijena užarenih. Bio si bezgrešan na stazama svojim, sve od dana stvaranja dok se u tebi ne zače nepravda. Ispunio si se nasiljem usred goleme trgovine svoje i tako si griješio. Zato sam te tako grešnog odbacio s gore Gospodnje, razorio sam te, o, kerube-zaštitniče, između ognjenog stijenja. Srce ti se uzoholilo zbog ljepote tvoje; iskvario si mudrost svoju zarad slave. Stoga dadoh da padneš, otkrio sam te pred kraljevima da se nagledaju. Mnogim grijesima svojim, nepoštenom trgovinom – time si oskrnavio svoja svetišta; zato sam dao da oganj udari posred tebe, pretvorio te u prah zemaljski na oči svih koji te vidješe. Zgrozili su se svi koji te poznaju među narodima; snašao te grozan kraj, nestao si dovijeka.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, okreni lice Sidonu i predskazuj protiv njega. Reci: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, Ja stajem protiv tebe Sidone, i posred tebe ću objaviti slavu Svoju. Tako će spoznati da sam Ja Gospod, kad presudim u tebi, kad svetost Svoju objavim. Poslat ću ti kugu, ljudi će padati pokošeni u tebi, i stradat će od mača koji te pohodi sa svih strana. Tada će spoznati da sam Ja Gospod. A domu Izraelovu više neće biti trnja ili šikare koja će ih bosti među susjedima njegovim koji ga preziru. Tad će spoznati da sam Ja Gospod.” Ovako kaza Gospod Bog: „Kad skupim dom Izraelov iz naroda u koje sam ih rasijao, kad objavim Svoju svetost pred narodima, tada će živjeti u svojoj zemlji koju dadoh Svome sluzi Jakovu. U njoj će sigurno živjeti, gradit će kuće i saditi vinograde. Bit će sigurni u ono vrijeme kad budem presuđivao svim susjedima njihovom koji ih prezirahu. Tad će znati da sam Ja Gospod Bog.” Gospodnja riječ mi dođe u desetoj godini, dvanaestog dana desetog mjeseca: „Sine čovječiji, okreni lice protiv faraona, kralja egipatskog, i predskazuj protiv njega i cijelog Egipta. Reci: Ovaka kaza Gospod Bog: Gle, Ja stajem protiv tebe, o, faraone, kralju Egipta, golemi zmaju koji leži usred svojih rijeka; ti veliš: ‘Nil je moj, ja ga sebi stvorih.’ No, isprobijat ću ti desni udicama, dat ću da se ribe rijeka, pohvataju na tvoje krljušti. Protjerat ću te u divljinu, tebe i sve ribe tokova tvojih. Past ćeš na polju prostranom, niko te neće tražiti ili skupljati; predat ću te zvijerima zemaljskim, i pticama nebeskim kao hranu. Tako će svi stanovnici Egipta spoznati da sam Ja Gospod, jer ti bijaše štap trske domu Izraelovu. Kad te uhvatiše rukom, ti se slomi i izranjava ramena njihova, a kad se osloniše na te, ti popusti i bedra im zadrhtaše.” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Gle, poslat ću vam mač, a on će vas odsjeći od ljudi i zvijeri, i Egipat će ostati pustoš poharana. Tad će spoznati da sam Ja Gospod. Zbog toga što si kazao: ‘Nil je moj, ja ga sebi stvorih’, gle, zato sam protiv tebe i tokova tvojih. Preobrazit ću zemlju Egipat u pustaru poharanu sve od Migdola do Sevana, sve do granica Kuša. Tamo više neće kročiti ljudska noga nego i životinjska, ostat će nenaseljena četrdeset godina. Načinit ću Egipat pustarom među poharanim zemljama, a njeni gradovi će četrdeset godina ostati ruševine među razorenim gradovima. Rasijat ću Egipćane među narode i zemlje.” Jer Gospod Bog kaza ovako: „Skupit ću Egipćane iz naroda u koje ih rasijah kad se navrši četrdeset godina. Preokrenut ću sudbu Egipta i vratit ću ih u zemlju Patros, domovinu njihovu, i tamo će biti slabo kraljevstvo. Bit će to najslabije kraljevstvo, i nikada se više neće uzdignuti nad druge narode. Učinit ću ih tako nejakim da više nikada neće vladati narodima. Neće više nikada biti uzdanica domu Izraelovu, sjetivši se grijeha njihovih kad zatraže pomoć. Tad će spoznati da sam Ja Gospod Bog.” Gospodnja riječ mi dođe prvog dana prvog mjeseca dvadeset i sedme godine: „Sine čovječiji, Nabukodonosor, kralj babilonski, dade naredbu vojsci, i oni se napatiše u borbi protiv Tira. Svaka glava ostade ćelava, svako rame trošno, ali ni on niti vojska njegova ne dobiše ništa od Tira čime bi naplatili napore svoje.” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Gle, predat ću egipatsku zemlju Nabukodonosoru, kralju Babilona. On će iznijeti bogatstvo njeno, popljačkat će je i poplijeniti; to će vojsci njegovoj biti plata. Dao sam mu zemlju Egipat kao nagradu za napore njegove, jer oni to učiniše za Me” – tako kaza Gospod Bog. „Tog dana ću dati da domu Izraelovu izraste rog, i otvorit ću usne tvoje među njima. Tad će spoznati da sam Ja Gospod Bog.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, predskazuj i kaži: Ovako kaza Gospod Bog: Naričite: ‘Jao, kakav dan!’ Jer primiče se, dan Gospodnji se bliži; dan oblačni, čas propasti naroda. Mač će poći iz Egipta, Kuš će snaći nevolja kad ubijeni počnu padati u Egiptu, kad odnesu blago njeno, i razore temelje. Kuš, Put, Lud, cijela Arabija i Libija, svi narodi koji su u savezu, izginut će s njima od mača!” Stoga Gospod kaza ovako: „Oni koji stanu uz Egipat će pasti, past će njegova ohola sila; od Migdola do Sevana u njemu će padati od mača” – tako kaza Gospod Bog. „Ostat će poharani, usred zemlje poharane, a gradovi njihovi će ostati usred gradova razorenih. Tad će spoznati da sam Ja Gospod, u ono vrijeme kad zapalim Egipat, kad slomim sve pomagače njegove. U ono vrijeme će glasnici isploviti od mene da prestraše bezbrižni narod Kuša, snaći će ih nevolja na dan egipatske propasti; gle, bliži se!” Ovako kaza Gospod Bog: „Dokrajčit ću blagostanje egipatsko rukama Nabukodonosora, kralja babilonskog. On i njegov narod, najnemilosrdniji među narodima, njih će dovesti da unište zemlju, a oni će isukati mač protiv Egipta i zemlju ispuniti ubijenima. Isušit ću Nil, a zemlju ću predati u ruke opakima. Poharat ću zemlju i sve što je u njoj, rukama stranaca; Ja sam Gospod i rekoh tako.” Ovako kaza Gospod Bog: „Razorit ću idole, završiti sa slikama Memfisa, neće više biti kneza iz zemlje egipatske; prestravit ću Egipat. Patros ću učiniti pustinjom, spaliti Soan, presuditi Tebi. Iskalit ću Svoj gnjev nad Peluzijom, tvrđavom egipatskom, istrijebit ću mnoštvo Tebe. Zapalit ću Egipat, Peluzij će biti u nevolji golemoj, prodrijet će u Tebu, a Memfis će se svakoga dana suočavati s dušmanima. Mladići Ona i Pi-Beseta stradat će od mača, a njihove žene će zarobiti. Smračit će se nad Tafnisom, kad slomim jaram egipatski, tamo će se svršiti s oholom silom njegovom. Prekrit će ga oblaci, a zarobit će kćeri njegove. Tako ću presuditi Egiptu onda će spoznati da sam Ja Gospod.” Gospodnja riječ mi dođe jedanaeste godine, sedmog dana prvog mjeseca: „Sine čovječiji, slomio sam ruku faraona, kralja egipatskog, i gle, nisu je povili da se zaliječi, da se osnaži i prihvati mača. Stoga Gospod Bog kaza ovako: Gle, Ja sam protiv faraona, kralja egipatskog, polomit ću mu ruke; i onu zdravu kao i onu koja je već slomljena, i dat ću da mu ispadne mač iz ruke. Rasijat ću Egipćane među narode i u razne zemlje. Osnažit ću ruke babilonskom kralju i dati mu mač u ruke, no, slomit ću ruke faraona, i on će stenjati kao ranjenik. Okrijepit ću ruke kralju Babilona, a klonut će ruke faraonove. Tada će spoznati da sam Ja Gospod, kad pružim mač u ruke babilonskog kralja i on će udariti na zemlju egipatsku. Rasijat ću Egipćane među narodima i zemljama. Tad će spoznati da sam Ja Gospod.” Gospodnja riječ mi dođe jedanaeste godine, prvog dana trećeg mjeseca: „Sine čovječiji, ovako poruči faraonu, kralju Egipta, i njegovom mnoštvu: Kome si sličan u slavi svojoj? Gle, Asirija bi kedar libanonski, divnih grana i šumskih sjena, golem i visok, a vrh mu bi među oblacima. Vode su ga natapale, dubine dadoše da izraste i pustiše da rijeke teku oko mjesta zasada njegova, i tako posla rukavce svoje svem drveću poljskom. Nadvisi sva stabla, grane mu se ogušćaše, od obilja vode koja priteče. Sve ptice nebeske gnijezdiše se na granama njegovim, a pod njima bijahu zvijeri poljske, tamo na svijet donosiše mladunčad svoju; pod sjenom njegovom živjeli su narodi silni. Krasan bi u slavi svojoj, po razgranatosti, jer korijenje mu je dosezalo do voda dubokih. Ne bijahu mu ravni kedri u vrtu Božijem, ni čempresi nisu bili tako razgranati, platani ne bijahu slični granama njegovim. Učinih ga lijepim u mnoštvu grana njegovih, a zavidješe mu sva stabla Edena, sve drveće u Božijem vrtu. Stoga Gospod Bog reče ovako: Zato što se toliko uzvisio, jer mu je vrh među oblacima i zbog toga što mu se srce uzoholi zbog visine svoje – zato ću ga predati u ruke jednog silnog naroda. A ovaj će doista s njim postupiti po opakosti njegovoj, jer Ja sam ga odbacio. Oboriše ga stranci, najnemilosrdniji narod, i tako ostaviše. Grane njegove padoše po gorama i dolinama, mladice mu slomiše po svim gudurama zemlje, a svi narodi zemlje ga ostaviše i skloniše se iz njegovog hlada. Na oborenom stablu stanuju ptice nebeske, a zvijeri poljske gaze grane njegove. Sve ovo bi tako da nijedno drvo kraj voda ne izraste previsoko, da ne izbije svojim vrhom među oblake, i da ih žedna stabla mogu sustići. Jer njih sve predaju u smrt, u carstvo podzemlja među sinove čovječije koji u provaliju silaze. Ovako kaza Gospod Bog: Ja oglasih žalost na dan kad kedar siđe u carstvo mrtvih. Ja zatvorih dubine nad njim i zaustavih silne vode. Libanon ogrnuh u tminu zbog njega, a poljsko drveće se osuši. Dadoh da narodi zadrhte na pad njegov, u onaj tren kad ga poslah u carstvo mrtvih s onima koji u provaliju silaze. A sva stabla Libanona, dobra i najplodnija u Libanonu, sva natopljena, sva bijahu utješena u podzemnom svijetu. Tako siđoše u carstvo mrtvih s njima, sa onima koji su od mača pali; doista, s onima što bijahu desnica njegova, koji su živjeli u sjeni njegovoj među narodima. Stoga, kome si sličan u slavi i veličini svojoj među stablima Edena? Bit ćeš oboren s drvećem Edena i survan u podzemni svijet. Ležat ćeš među neobrezanima, sa onima koje je mač pokosio. To je faraon i sve njegovog mnoštvo” – tako kaza Gospod Bog. Gospodnja riječ mi dođe dvanaeste godine, prvog dana dvanaestog mjeseca: „Sine čovječiji, zaplači nad faraonom i Egiptom i reci im ovako: Sebe smatraš lavom među narodima, no, ti si poput čudovišta usred mora. Bučio si po rijekama, gazio nogama vodu, posve je zamutio. Ovako kaza Gospod Bog: Bacit ću Svoju mrežu na te uz mnoštvo i silu naroda, a oni će te izvući u Mojoj mreži. Oborit ću te na zemlju, otjerati na polje otvoreno, i dat ću da se sve ptice nebeske na tebi nasele, a zvijeri cijele zemlje ću zasititi tobom. Razbacat ću tvoje meso po gorama, ispuniti doline lešinom tvojom, zemlju ću natopiti tvojom krvlju sve do gora, klisure ću njome ispuniti. Sakrit ću nebesa i pomračiti zvijezde kad te budem razarao; pomračit ću sva blistava svjetla neba, pustit ću tamu na tebe i zemlju tvoju,” tako kaza Gospod Bog. „Rastužit ću srca mnogih naroda kada obznanim propast tvoju u zemljama tebi neznanim. Dat ću da se mnogi narodi zgroze tobom, njihovi će se kraljevi užasnuti zbog tebe kad pred njima izvučem mač. Drhtat će u svakome trenu, svaki će se plašiti za svoj život na dan propasti tvoje.” Jer Gospod Bog kaza ovako: „Stići će te mač babilonskog kralja, dat ću da mnoštvo tvoje padne od mača silnika, onih najnemilosrdnijih među narodima. Skršit će oholost egipatsku, propast će mnoštvo njegovo. Istrijebit ću zvijeri njihove, što su pokraj mnogih voda, i neće ih više mučiti ni korak ljudski, niti kopita životinjska. Tad ću razbistriti vode, dati da rijeke poteku kao ulje” – tako kaza Gospod Bog. „Kad opustošim zemlju Egipat, i kad zemlja ostane ispražnjena, kad pokosim sve one što su u njoj, tad će spoznati da sam Ja Gospod. A ovo je tužaljka koju će zapjevati. Zapjevat će kćeri naroda nad Egiptom, nad mnoštvom njegovim, tamo će odzvanjati” – tako kaza Gospod Bog. Gospodnja riječ mi dođe dvanaeste godine, petnaestog dana dvanaestog mjeseca: „Sine čovječiji, jauči zbog mnoštva egipatskog i pošalji ih dolje, Egipat i kćeri krasnih naroda; dolje u podzemni svijet, onima koji su sišli u provaliju: Koga ste nadmašili ljepotom svojom? Pođite i lezite među one neobrezane. Past će među one koje je mač pobio. Egipat je predan maču – odvedite ga s mnoštvom njegovim. Obratit će im se vođe silne i pomagači iz podzemlja: ‘Sišli su, legli, svi ovi neobrezani koje je mač pokosio.’ Asirija je među njima i cijelo društvo njeno; grobovi svuda uokolo, grobnice onih koje je mač pokosio; grobovi onih koji su u najcrnjem dijelu provalije, a društvo je svuda oko groba, svi oni koji su pali od mača, koji su širili strahotu u zemlji živih. Tu je Elam i mnoštvo oko njegovog groba; svi oni koji su pali od mača, koji su sišli neobrezani u podzemlje, koji su širili svoju strahotu u zemlji živih – i oni snose sramotu s onima koji u provaliju silaze. Spremili su mu ležaj među onim poginulima s cijelim mnoštvom njegovim; a uokolo su grobnice svih neobrezanih, svih onih koje je mač pokosio. Jer se njihova strahota širila zemljom živih, i oni snose sramotu s onima koji u provaliju silaze. Tako ih smještaju među one poginule. Tu je Mešek-Tubal s cijelim mnoštvom svojim, a svuda uokolo su grobovi neobrezanih, onih koje je mač pokosio – jer oni šire svoju strahotu u zemlji živih. Nisu legli s onim silnicima, svi ovi koji su između neobrezanih, svi koji siđoše u carstvo mrtvih s oružjem svojim, s mačevima položenim pod glave, čija je nepravda u kostima njihovim – jer strahota moćnika je harala zemljom. A što se tebe tiče – past ćeš slomljen i leći među neobrezane, među one koji u provaliju silaze. Tamo je Edom, svi kraljevi njegovi i knezovi, koji su položeni među one koje je mač pokosio ma kako silni i moćni bili – sve zbog strahote nasilništva njihova; tako leže s neobrezanima što u provaliju silaze. Knezovi sjevera su tamo, svi zajedno, svi Sidonci koji su sišli sramotno među pobijene zbog strahote nasilništva svoga. Tako leže neobrezani s onima koje je mač pokosio, snose sramotu s onima što u provaliju silaze. Kada ih faraon ugleda bit će utješen zbog mnoštva svoga, faraon i cijela armija njegova koju je mač istrijebio” – tako kaza Gospod Bog. „Jer Ja širim strahotu u zemlji živih, a on će leći među one neobrezane koje je mač pokosio – tako će biti s faraonom i mnoštvom njegovim” – to je riječ Gospoda Boga. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, obrati se svome narodu i reci im ovako: Ako pustim mač na neku zemlju, a taj narod izabere čovjeka i postavi ga kao stražara, i ako taj čovjek ugleda mač pa to oglasi rogom, onda će krv svakog čovjeka koji strada od mača biti njegova vlastita krivica – jer čuo je rog i nije mario za upozorenje. Čuo je zvuk roga i nije mario, krivica i krv je na njemu. Spasio bi vlastiti život da je poslušao upozorenje. No, ako stražar vidi mač i ako to ne oglasi rogom da upozori narod, i ako mač udari i ubije bilo kojeg čovjeka, onda će pokositi tog čovjeka po opakosti njegovoj, no, za krv njegovu će odgovarati stražar.” Tako je, sine čovječiji, Ja te postavih kao stražara doma Izraelova. Upozorit ćeš ih kad god primiš Moju riječ. Ako opakim poručim: „O, opaki čovječe, zasigurno ćeš umrijeti”, a ti ga ne upozoriš ne bi li se okanio svojih staza, onda ćeš odgovarati za krv njegovu. No, ako ga upozoriš, ako mu kažeš da se odrekne svojih staza, a on te ne posluša, onda će taj čovjek umrijeti u opakosti svojoj, ali ti ćeš spasiti vlastitu dušu. Sine čovječiji, ovako kaži domu Izraelovu; rekli ste ovako: „Doista, okaljani smo grijesima i prijestupima svojim, zbog njih truhnemo i propadamo. Kako da dalje živimo?” Ti im reci: „Tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „nije mi mila smrt opakih, nego kad se grešnik odvrati sa svojih staza i živi – jer zašto da umireš, o, dome Izraelov?” A ti ovako kaži svome narodu, o, sine čovječiji: „Pravednika neće spasiti pravda njegova kada zgriješi, opak čovjek neće propasti zbog opakosti kada se okrene od svojih grijeha, a pravednik neće živjeti od svoga poštenja kada zgriješi. Pravedniku poručujem da će živjeti, no, neće se prisjećati pravednosti njegove ako se u nju uzda a grijeh čini, nego će umrijeti u grijehu svome.” Premda govorim grešniku: „Zasigurno ćeš umrijeti!”, no, ipak, ako se ostavi svoga grijeha i učini ono što je pravedno i pošteno; ako opak čovjek održi obećanje, ako vrati ono što je ukrao, ako krene stazama života ne griješeći – onda će zasigurno živjeti, neće ga snaći smrt. Neće se na njegovu štetu prisjećati nijednog grijeha koji je učinio. Učinio je ono što je pravedno i pošteno, i zato će živjeti. A ipak tvoj narod viče: „Gospodnja staza je nepravedna”, no, njihovi putevi su grješni. Kad se pravednik odvrati od svoje pravde i kada zgriješi, zasigurno će umrijeti zbog toga. A kad se opak čovjek odvrati od svoga grijeha, kad učini ono što je pravedno i pošteno, onda će sigurno kroz to živjeti. A ipak govorite: „Gospodnja staza je nepravedna”. O, dome Izraelov, svakome ću presuditi po njegovim stazama. U dvanaestoj godini našeg izgnanstva, petog dana desetog mjeseca dođe k meni bjegunac iz Jerusalema i reče: „Grad je pao.” No, mene je noć prije njegova dolaska pritiskala Gospodnja ruka, i On je otvorio moja usta u ono vrijeme kada bjegunac dođe, i nisam više bio nijem. Dođe mi Gospodnja riječ: „Čovječiji sine, stanovnici ove pustoši u zemlji Izrael još uvijek govore: ‘Abraham je bio jedan čovjek pa mu je pripala zemlja, mi smo mnogi, stoga zasigurno pripada nama.’ Zato im kaži: Ovako veli Gospod Bog: Jedete krvavo meso, prolijevate krv i zagledate idole; da li da vama takvima pripadne zemlja? Mač vam je oslonac, činite gadosti, svaki skrnavi ženu svoga bližnjeg; i vama da pripadne zemlja? Kaži im ovako: Gospod Bog reče: Tako mi Mog života, sigurno će oni u pustarama pasti od mača, a sve one koji su u poljima predat ću kao plijen divljim zvijerima, a oni što se kriju u tvrđama i pećinama stradat će od bolesti. Zemlju ću opustošiti i učiniti pustinjom, slomit ću njenu oholost, a brda Izraela će ostati toliko pusta da tuda niko neće prolaziti. Tad će spoznati da sam Ja Gospod, kad zemlju opustošim i pretvorim u pustinju zbog gadosti koje su činili. A ti, sine čovječiji, narod tvoj koji o tebi govori kraj zidina, kraj vrata svojih kuća, koji jedni drugima, braći svojoj, govore: ‘Dođi da čujemo riječ Gospodnju!’ Oni koji tebi prilaze kao narod, koji pred tobom sjedaju, koji čuju šta kažeš ali to ne čine, jer sve rade s pohotnim riječima, jer su srca svoja upravili na dobit. Gle, ti si njima kao čovjek koji pjeva slatke pjesme s divnim glasom, koji valjano udara u žice – oni čuju što govoriš ali tako ne čine. Kada dođe ovo vrijeme – a zasigurno će doći – onda će shvatiti da je među njima bio vjerovjesnik.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, predskazuj protiv izraelskih pastira; predskazuj, besjedi im, poruči pastirima: Ovako kaza Gospod Bog: Ah, pastiri izraelski, vi koji ste se sami zasitili! Zar nije posao pastira da napasa ovce? Jedete mast, izrađujete haljine od vune, koljete uhranjene životinje, ali ovce ne hranite. Niste okrijepili one nejake, niste izliječili bolesnike, niste povili ranjenike, niste vratili one koji su zalutali, niste tražili one što su se izgubili, a vladali ste nasiljem i ohološću. Tako su se raštrkale jer nisu imale pastira, postadoše plijen divljim zvijerima. Rasijane su ovce Moje; lutale su po gorama i brdima. Moje ovce rasijaše po cijeloj zemlji, no, niko ih nije tražio.” Pastiri, zato čujte riječ Gospodnju: „Tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „zato što su Moje ovce postale plijen; plijen svim divljim zvijerima jer nema pastira, a oni Moje ovce nisu tražili, same su se hranile jer ih niko nije napasao. Stoga pastiri, čujte Gospodnju riječ: Ovako kaže Gospod Bog: Gle, Ja sam protiv pastira, oni će odgovarati za Moje ovce i neće ih više napasati. Pastiri se više neće gojiti, spasit ću Svoje ovce od njihovih žvalja, i neće im biti obrok.” Jer ovako kaza Gospod Bog: „Gle, sam ću potražiti Svoje ovce, Ja ću ih pronaći. Onako kako pastir traži stado dok je među raštrkanim ovcama, tako ću ih potražiti i spasit sa svih onih mjesta gdje bijahu rasijane na dan crnine i oblaka. Povest ću ih iz naroda i sabrati iz zemalja; tako ću ih dovesti u vlastitu zemlju. Nahranit ću ih na gorama Izraela, pokraj klanaca, u svim naseljenim mjestima zemlje. Izvest ću ih na valjan pašnjak, i pašnjaci će im biti na gorama izraelskim. Tamo će leći na dobrim pašnjacima, i napasat će se na blagorodnim njivama izraelskih gora. Ja ću biti pastir ovaca Svojih, i Ja ću dati da mirno počinu” – tako kaza Gospod Bog. „Potražit ću one izgubljene, vratiti one što su zalutale, poviti one ranjene, okrijepiti slabe, a poklati one ugojene i jake; u pravdi ću ih hraniti. A što se tiče vas, o, stado Moje, ovako kaza Gospod Bog: Gle, ja sudim između dvije ovce, presuđujem između ovana i jarca. Zar vam nije dovoljan valjan pašnjak, već ga morate gaziti? Zar čista voda nije dosta, pa morate ostatak zamutiti nogama? Moraju li Moje ovce jesti ono što ste vi pogazili, piti ono što ste vi zamutili?” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Gle, Ja ću presuditi između mršave i ugojene ovce, jer gurate stranom i ramenom, sve nejake bodete rogovima sve dok ih ne rastjerate. Spasit ću Svoje stado, neće više biti plijen. Presudit ću između dvije ovce. A iznad njih ću postaviti pastira, slugu Moga Davida, i on će ih napasati; on će ih hraniti i biti pastir njihov. A Ja, Gospod, ću biti Bog njihov, a Moj sluga David će biti knez među njima. Ja sam Gospod, tako sam kazao. Sklopit ću savez mira s njima, protjerati divlje zvijeri iz zemlje tako da će mirno živjeti u divljini i spavati po šumama. Preobrazit ću njih same i sva mjesta oko Moga brda u blagoslov. Poslat ću kiše u pravo vrijeme; bit će to kiše blagoslova. A drveće u polju će donijeti plodove, uvećat će se rod zemlje, i tako će živjeti mirno u svojoj zemlji. Tako će spoznati da sam Ja Gospod kad slomim njihov jaram i kada ih spasim od onih ruku koje ih porobiše. Neće više biti plijen narodima, zvijeri u zemlji ih neće proždirati. A ja ću im dati slavan nasad, neće više biti gladi u zemlji, i neće više biti ruglo naroda. Tako će spoznati da sam Ja Gospod, Bog njihov, a da su oni, dom Izraelov, Moj narod” – tako kaza Gospod Bog. „Vi ste Moje ovce, stado Moga pašnjaka, a Ja sam vaš Bog” – tako reče Gospod. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, okreni lice gori Seir i predskazuj protiv nje Reci: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, Ja sam protiv tebe seirska goro, pružit ću Svoju ruku protiv tebe, preobrazit ću te u pustoš i nedođiju. Razorit ću tvoje gradove, ostat će pustara i spoznat ćeš da sam Ja Gospod. Bit će tako jer si gajila stalnu mržnju, jer si narod izraelski predala maču u danima njihove nevolje, u vrijeme njihove konačne kazne. Tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „spremit ću vas za krv, i krv će vas snaći. Niste prezreli krvoproliće, zato će vas krv goniti. Goru Seir ću preobraziti u pustoš i nedođiju, iz nje ću istrijebiti one koji dolaze i odlaze. Njena brda ću prekriti leševima. One koje je mač pokosio padat će po tvojim brdima, dolinama i klancima. Učinit ću te vječitom pustarom, a vaši gradovi će ostat nenaseljeni. Tako ćete spoznati da sam Gospod. Zbog toga što ste govorili: ‘Ova dva naroda, ove dvije zemlje bit će moje, i mi ćemo ih prisvojiti’, iako je Gospod bio tamo; stoga, tako mi Moga života” – to je riječ Gospodnja – „s vama ću postupati po srdžbi i zavisti koju pokazaste u svojoj mržnji protiv njih. Obznanit ću se među njima u ono vrijeme kad vam presudim. Tako ćete spoznati da sam Ja Gospod. Čuo sam sve vaše preziranje kad ste vikali protiv izraelskih gora: ‘Opustošeni su, progutat ćemo ih!’ Tako ste se oholili protiv Mene svojim riječima, besjedili ste riječima mnogim i Ja sam vas čuo.” Ovako kaza Gospod Bog: „Učinit ću vas pustarom u ono vrijeme kad se cijela zemlja bude veselila. Onako kako ste se sami veselili zbog baštine doma Izraelova, zbog toga što ostade pusta, tako ću opustošit i tebe, seirska goro, i cijeli Edom. Tad će znati da sam Ja Gospod.” A ti, sine čovječiji, predskazuj gorama Izraela i reci: O, gore Izraela, čujte riječ Gospoda. Ovako kaže Gospod Bog: „Zato što je neprijatelj zbog vas vikao: ‘Ha! Ha!’ i ‘Drevne gore su sada naše!’ Stoga predskazuj i reci: Ovako kaza Gospod Bog: Zato što su te pustošili i tlačili sa svih strana dok niste postali baština drugih naroda; dok ne postadoste zle glasine naroda.” Stoga čujte riječ Gospodnju, o, gore Izraela: Ovako kaza Gospod Bog gorama i planinama, klancima i dolinama, pustinjama i opustjelim gradovima koji postadoše plijen i ruglo svim okolnim narodima. Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Doista, govorio sam protiv ostalih naroda i cijelog Edoma Svojom žarkom ljubomorom, protiv onih koji su vesela srca predali Moju zemlju kao baštinu u očitoj mržnji, da pašnjake pretvore u plijen. Zato predskazuj zemlji Izrael, poruči gorama i brdima, dolinama i klancima da Gospod Bog kaza ovako: Gle, progovorio sam u Svojoj ljubomornoj srdžbi, jer su vas narodi korili. Stoga Gospod Bog kaza ovako: Kunem se da će svi okolni narodi biti ukoreni. A vi, o, gore Izraela, vi ćete pustiti grane i roditi plodove Mome narodu Izraelu, jer oni će se uskoro vratiti domovini. Jer gle, Ja sam uz vas, Ja ću se prikloniti vama, pazit ću vas i zasaditi. Na tebi ću umnožiti narod, cijeli dom Izraelov. Gradovi će nanovo biti puni, obnovit će se opustošena mjesta. Na tebi ću umnožiti zvijeri i ljude, množit će se i biti plodni. Dat ću da živite kao u ranijim vremenima, snaći će vas veće blagostanje no ikada prije. Tad ćete spoznati da sam Ja Gospod. Dat ću da narod po tebi hodi, čak i Moj narod Izrael. Oni će te zauzeti, bit ćeš baština njihova i nećeš ih više lišiti djece. Ovako kaza Gospod Bog: Zbog toga što ti ovako govore: ‘Proždireš svoju djecu, lišavaš svoj narod potomaka.’ Stoga više nećeš žderati ljude, nećeš lišiti svoj narod djece – tako kaza Gospod Bog. Neću dati da vas narodi i dalje kore, nećete snositi narodnu sramotu, nećete više biti oni zbog kojih se narod spotiče” – tako kaza Gospod Bog. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, dok je dom Izraelov boravio u vlastitoj zemlji; u ono vrijeme su je skrnavili djelima svojim i stazama. Njihove staze su preda mnom, slične su ženi za vrijeme njene nečisti. Zato sam na njih sručio Svoju srdžbu zbog sve krvi koju su prolili u zemlji, zbog idola kojim su je oskrnavili. Rasijao sam ih među narode, razbacao ih po zemljama; presudio sam im po njihovim djelima i stazama. Ali kad su dolazili narodima, gdje god bi došli, najprije bi skrnavili Moje sveto ime; tako da je narod govorio: ‘Ovo je Gospodnji narod, a ipak je morao ostaviti svoju zemlju.’ No, Ja sam se pobrinuo za Svoje sveto ime, ono što ga je dom Izraela oskrnavio među narodima u koje su došli. Stoga domu Izraelovu ovako poruči: Ovako kaže Gospod Bog: Ne zbog tebe, o, dome Izraelov; ne činim ovo zbog tebe već zbog Mog svetog imena koje ste oskrnavili među svim narodima u koje ste došli. A Ja ću iskupiti svetost Svoga velikog imena koje je oskrnavljeno među narodima, koju ste oskrnavili među njima. A narodi će spoznati da sam Ja Gospod” – tako kaza Gospod Bog – „u ono vrijeme kada kroz vas iskupim Svoju svetost na njihove oči. Uzet ću vas iz naroda, povesti iz tuđine u vašu zemlju. Poprskat ću vas čistom vodom, i tako ću sa vas saprati sve nečisto, očistit ću vas od svih vaših idola. Dat ću vam novo srce, u vas ću pustiti novi duh. Izvadit ću srca kamena iz vaših tijela, i dati vam srce od mesa. Udahnut ću Svoj duh u vas, dat ću da hodite u Mojim odredbama i da se držite Mojih zakona. Živjet ćete u zemlji koju dadoh vašim očevima; bit ćete Moj narod, a Ja ću biti vaš Bog. Spasit ću vas sve nečistoće, dat ću silu i obilje žita i neće biti gladi. Dat ću obilje voćki i bogatu žetvu da nikada više ne doživite sramotu gladi među narodima. Ali tada ćete se prisjetiti svojih zlih staza, svih djela nevaljalih, prezirat ćete sami sebi zbog opakosti i gadosti koje činiste. Ne činim sve ovo zbog vas” – tako kaza Gospod Bog – „neka vam to bude jasno. Srami se i tuguj zbog svojih staza, o, dome Izraelov.” Ovako kaza Gospod Bog: „Onoga dana kad vas očistim od opakosti vaše, dat ću tog dana da se gradovi nasele, a da se ruševine obnove. Opustošena zemlja će biti obrađena, neće više stajati pusta pred svim prolaznicima. A oni će govoriti: ‘Ova pusta zemlja postade kao edenski vrt, a opustjeli i razrušeni gradovi su sada naseljeni i utvrđeni.’ Tad će svi narodi koji su ostali oko vas spoznati da sam Ja Gospod; shvatit će da sam Ja obnovio ruševine, da sam ozelenio pustoš. Ja sam Gospod; tako sam kazao i tako će biti.” Ovako kaza Gospod Bog: „Dat ću da Me dom Izraelov zamoli za ovo: da umnožim narod kao stada; kao ono stado koje je određeno za žrtve, kao stado u Jerusalemu kad je vrijeme blagdana – tako ću njihove puste gradove ispuniti ljudima. Tad će spoznati da sam Ja Gospod.” Gospodnja ruka je počivala na meni, tad me izvede u duhu Gospodnjem i ostavi usred doline; a ta dolina bijaše prekrivena kostima. Proveo me pored njih, kad gle, na tlu bijaše sila kostiju i one bijahu posve suhe. Tad me upita: „Sine čovječiji, mogu li ove kosti kako oživjeti?” A ja odgovorim: „Gospode, to Ti znaš.” Tad mi reče: „Predskazuj nad ovim kostima i reci im ovako: O, suhe kosti, čujte riječ Gospodnju. Ovako Gospod Bog kazuje kostima: Gle, u vas će ući duša, živjet ćete! Na vama će izrasti žile, prekrit će vas meso i koža, udahnut ću dušu u vas i živjet ćete – tako ćete spoznati da sam Ja Gospod.” Tako sam predskazivao po naredbi Gospodnjoj. A dok sam govorio odjeknu neki zvuk, gle, bi to klepetanje i kosti se sastaviše – uklopiše se jedna u drugu. Ja pogledah, kad gle, na njima bijahu žile, i tako ih prekriše i meso i koža. A On mi tada kaza: „Predskazuj, predskazuj duši; predskazuj, sine čovječiji, i poruči duši: Ovako kaza Gospod Bog: Dođi od sva četiri vjetra, puhni dušo, o puhni, zađi u ove poginule da bi ponovo oživjeli.” Predskazao sam onako kako je On zapovjedio, i dah uđe u njih, i oni oživješe, podigoše se na svoje noge – bi to vojska mnogoljudna. Tad mi kaza: „Sine čovječiji, ove kosti – to je cijeli dom Izraelov. Gle, one govore: ‘Naše su kosti suhe, nada uzaludna, propali smo.’ Zato predskazuj, poruči im ovako: Gospod Bog kaza: Otvorit ću vaše grobnice, oživjet ću te, o, narode Moj, i odvest ću te u zemlju Izrael. Tad ćete spoznati da sam Ja Gospod, kad otvorim grobove vaše i kad te podignem iz njih, o, narode Moj. Udahnut ću Svoj duh u vas da oživite, i smjestit ću vas u vlastitu zemlju. Tad ćete shvatiti da sam Gospod. Tako sam kazao, tako će biti” – to je riječ Gospodnja. Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, uzmi štap i napiši na njemu: ‘Judeji, i narodu Izrael koji je uz nju vezan’; potom uzmi drugi štap i napiši na njemu: ‘Josipu (štap Efrajimov) i cijelom domu Izrael koji se uz njega veže.’ A potom ih sastavi u jedan štap, da budu sjedinjeni u tvojoj ruci. A kad te narod upita: ‘Zar nam nećeš reći šta ovi štapovi znače?’, ti im odgovori: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, uzet ću štap Josipov (onaj koji je u ruci Efrajimovoj) i sva plemena Izraelova koja su s njim povezana. Spojit ću ga sa štapom judejskim, i tako ću ih sjediniti u Mojoj ruci. Kad ovi štapovi na kojima si pisao budu u tvojoj ruci na njihove oči, tad ćeš im kazati: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, uzet ću Izraelov narod iz naroda u koje su otišli, skupit ću ih sa svih strana i dovesti u vlastitu zemlju. Učinit ću ih jednim narodom u zemlji, na gorama Izraela. Nad njima će vladati jedan kralj, i neće više biti dva naroda podijeljena na dva kraljevstva. Neće se više skrnaviti svojim idolima i gadostima, ili bilo kakvim drugim opakostima. Spasit ću ih od svih zabluda kojima su se ogriješili, i tako ću ih očistiti; oni će biti Moj narod, a Ja ću biti njihov Bog. Nad njima će vladati Moj sluga David, svi će imati jednog pastira. Hodit će u Mojim zakonima i poštovati Moje odredbe. Živjet će u zemlji koju dadoh Svome slugi Jakovu, tamo gdje su živjeli vaši očevi. Oni, djeca njihova, i potomci djece njihove živjet će tamo dovijeka, a njihov knez će zauvijek biti David, sluga Moj. S njima ću sklopiti savez mira, bit će to savez vječan. Tako ću ih postaviti u njihovu zemlju i umnožiti, i među njima ću podignuti Svoj vječni dom. Moje boravište će biti među njima – Ja ću biti njihov Bog, a oni narod Moj. Tada će narodi spoznati da sam Ja Gospod Koji posvećuje Izrael, u ono vrijeme kad Moje vječno boravište bude među njima.” Dođe mi Gospodnja riječ: „Sine čovječiji, okreni se Gogu, zemlji Magoga, kneza Mešeka i Tubala, i predskazuj protiv njega. Reci: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, Ja sam protiv tebe, o Gože, kneže Mešeka i Tubala. Izvrnut ću te i protjerati udicu kroz tvoje desni; izvući ću te s cijelom tvojom vojskom, konjicom i konjima, s oklopima; tu silnu vojsku, sve vojnike s štitovima i mačevima. Perzija, Kuš i Put su uz njih, s oklopima svojim i kacigama. Gomer i sva rulja; Bet-Togarmah s krajnjeg sjevera s njegovom hordom – mnogi su uz tebe. Spremi se i čekaj, ti i sve čete koje te okružuju – čuvajte se. Postrojit će vas nakon dugo vremena. Poslije mnogo godina ćete poći protiv zemlje koja je obnovljena nakon rata; na zemlju čiji je narod skupljen iz mnoštva naroda na gorama Izraela, zemlje koja bi pustoš postojana. Cijeli narod bi izveden iz drugih naroda i sada sigurno živi. A vi ćete jurišati, navaliti kao oluja. Prekrit ćete zemlju kao oblaci, vi i sila vaša, mnogi narodi koji su uz vas.” Ovako kaza Gospod Bog: „Tog će vas dana obuzeti misli, spletkarit ćete zlo i govoriti: ‘Poći ću na nezaštićena sela. Vrebat ću običan narod koji mirno živi, sve one što žive bez zidina, kapija i prijevornica.’ Da pljačkate i odnosite, da svoju ruku okrećete protiv opustjelih mjesta, koja su sada naseljena, i naroda koji je skupljen iz kraljevstava, koji je stekao stoku i imanje i koji živi usred svijeta. Šeba, Dedan, taršiški trgovci i njihovi knezovi će vam reći: ‘Da li ste došli da odnosite? Da li ste postrojili vojsku da pljačkate, da odnosite zlato i srebro, stoku i dobra, da odvučete veliki plijen?’” Stoga predskazuj, sine čovječiji, kaži Gogu: Ovako kaza Gospod Bog: „Zar nećeš znati onoga dana kad Moj narod Izrael bude živio u sigurnosti? Tad ćeš krenuti sa svoga mjesta, sa krajnjeg sjevera, ti i gomila naroda s tobom, sve sama konjica, mnoštvo ogromno, silna vojska. Krenut ćeš na Moj narod Izrael kao oblak koji prekriva zemlju. Poslat ću vas protiv Moje zemlje u posljednjim danima, da Me narodi spoznaju kroz tebe; u ono vrijeme kad kroz tebe iskupim svetost Svoju, o, Gože.” Ovako kaza Gospod Bog: „Da li ste vi oni o kojima sam govorio u drevnim danima kroz Moje sluge, vjerovjesnike Izraela, koji su za svoga života godinama predskazivali da ću vas poslati protiv njih? Ali toga dana, dana kada Gog pođe protiv zemlje Izrael” – tako kaza Gospod Bog – „tog dana će u Meni ljutnja planuti i srdžba. Jer kažem u Svojoj ljubomori i srdžbi užarenoj: tog dana će zemlju Izrael snaći ogromni zemljotres. Ribe mora, ptice nebesa, zvijeri polja, i sve stvari koju pužu zemljom, i svi ljudi drhtat će preda Mnom. Planine će se razvaliti, past će stijene, i svaki zid će se urušiti. Pozvat ću mač protiv Goga na svim svojim gorama” – tako kaza Gospod Bog – „svaki čovjek će okrenuti mač protiv brata svoga. Sudit ću mu u kugi i krvoproliću, sručit ću grozne pljuskove, led, oganj i sumpor na njega i njegovu rulju, na silne narode koji su s njim. Tako ću dokazati Svoju veličinu i svetost, tako ću utvrditi slavu na oči mnogih naroda. Tad će spoznati da sam Ja Gospod.” „Sine čovječiji, predskazuj protiv Goga i reci: Ovako kaza Gospod Bog: Gle, Ja sam protiv tebe, o Gože, kneže Mešeka i Tubala. Namamit ću te i potjerati, dovesti s krajnjeg sjevera, i tako ću te povesti protiv izraelskih gora. Tad ću izbiti luk iz tvoje ljevice, dat ću da ti strijele ispadnu iz desnice. Past ćeš na gorama Izraela, ti i cijela rulja tvoja, svi narodi koji su uz tebe. Dat ću da vas požderu ptice grabljivice i svakojake zvijeri poljske. Padat ćete na polju, jer tako sam kazao” – tako reče Gospod Bog. „Poslat ću vatru na Magoga i one koji mirno žive na obalama – tako će spoznati da sam Ja Gospod. Razglasit ću Svoje sveto ime usred izraelskog naroda; neću dati da ga više skrnave. Narodi će spoznati da sam Ja Gospod, Svetinja Izraelova. Gle, primiče i tako će se desiti” – to je riječ Gospodnja – „dolazi dan o kojem sam govorio. Tad će oni koji žive u izraelskim gradovima izaći, spaliti svoje oružje, štitove, lukove i strijele, koplja i palice; njih će ložiti sedam godina, i u tom vremenu neće uzimati drva s polja, neće obarati stabla po šumama, već će spaljivati svoje oružje. Uzet će plijen onih koji su ih oplijenili, ukradenu robu pljačkaša svojih” – tako veli Gospod Bog. „Tog dana ću Gogu odrediti grobnicu u Izraelu, Putničku dolinu koja je istočno od mora. Prepriječit će put prolaznicima, jer će tamo sahraniti Goga i mnoštvo njegovo. Dolinu će zvati Hamon-Gog. Dom Izraela će ih pokopavati sedam mjeseci, sve dok ne očisti zemlju. Sahranjivat će ih cijeli narod zemlje, i to će ih proslaviti onoga dana kada otkrijem slavu Svoju” – tako kaza Gospod Bog. „Izabrat će ljude koji će redovno prolaziti zemljom i oni će pokopavati putnike koji preostaše po zemlji, tako će je očistiti. Tako će tražiti sedam mjeseci. A kad neko od njih prolazeći zemljom ugleda ljudsku kost, onda će pored nje staviti znak, i on će ostati sve dok je grobari ne pokopaju u dolini Hamon-Gog. Hamona je ime grada, i tako će očistiti zemlju.” Sine čovječiji, ovako kaza Gospod Bog: „Poruči pticama i svakojakim zvijerima polja: Skupite se i dođite, postrojite se oko žrtvene gozbe koju spremam vama, veliku gozbu na gorama Izraela – tamo ćete jesti meso i piti krv. Jest ćete meso moćnika, piti krv knezova zemaljskih, ovnova, jarčeva, bikova, i svih ugojenih bašanskih zvijeri. Na gozbi koju vam spremam jest ćete dok se ne zasitite, piti sve dok se ne opijete. Za Mojim stolom ćete se nasititi konja i kolskih ratnika, junacima i svakojakim ratnicima” – tako kaza Gospod Bog. „A Ja ću Svoju slavu postaviti među narode, i svi narodi će vidjeti Moju presudu, desnicu Moju kojom sam ih udario. Dom Izraelov će od toga dana spoznati da sam Ja Gospod, Bog njihov. A narodi će shvatiti da je dom Izraelov otišao u sužanjstvo zbog opakosti svoje, zbog toga što su mi bili nevjerni. Zato sam skrio Svoje lice od njih, zbog toga sam ih predao dušmanima, i zato ih je sve mač pokosio. Postupio sam s njima po grijesima i nečistoći njihovoj, i tako od njih skrio Svoje lice.” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Sad ću obnoviti blagostanje Jakovljevo, smilovat ću se cijelom domu Izraelovu, bit ću ljubomoran zbog Svoga svetog imena. A oni će zaboraviti na sramotu i nevjeru prema Meni kad budu mirno i bez straha živjeli u zemlji, kad ih budem sabrao iz naroda, iz dušmanskih zemalja, i kad kroz njih iskupim svetost Svoju na oči mnogih naroda. Tad će spoznati da sam Ja Gospod Bog, jer sam ih poslao u izgnanstvo među narode, a potom sabrao u vlastitoj zemlji. Neću nijednog ostaviti među narodima. Od njih više neću kriti Svoga lica u ono vrijeme kad izlijem Svoj duh na dom Izraelov” – tako kaza Gospod Bog. U dvadeset i petoj godini našeg sužanjstva, početkom godine, desetog dana mjeseca, četrnaeste godine nakon pada grada, upravo tog dana se Gospodnja ruka spusti na me i on me dovede do grada. Bog me dovede u zemlju Izrael u viđenju, spustio me na veoma visoku planinu, a na njoj s južne strane bi zdanje slično gradu. A gle, kad me doveo tamo, preda mnom bi čovjek, sjajan kao mjed. Tako je stajao na kapiji s lanenim užetom i trskom za mjerenje. Tad mi se obrati govoreći: „Sine čovječiji, upravi oči, poslušaj ušima, prikloni srce svemu onome što ću ti pokazati, jer si zbog toga ovdje – da ti sve ovo bude pokazano. A domu Izraela prenesi sve ono što vidiš.” I gle, tamo bijaše zid oko hramskog dvorišta, a trska za mjerenje u čovjekovim rukama bi duga šest lakata, a svaki lakat bijaše za dlan duži od običnog lakta. Tako je odmjerio debljinu zida – jedna trska; potom visinu zida – jedna trska. Zatim pođe kroz vrata koja su bila okrenuta istoku, popne se uz stepenice i izmjeri prag vrata – bi širok jednu trsku. Sporedne sobe bijahu duge jednu trsku, a isto toliko široke; a između odaja bi pet lakata odstojanja. A prag kapije pokraj trijema s unutarnje strane vrata – jedna trska. Potom izmjeri trijem kapije – s unutarnje strane, jedna trska. Potom izmjeri predvorje kapije – bi osam lakata, a polustupovi bijahu po dva lakta. A predvorje kapije bi s unutarnje strane. S obje strane istočne kapije bijahu po tri sporedne sobe. Sobe bijahu iste veličine, a i polustupovi koji su se nalazili tamo. Tad izmjeri vrata, bijahu široka deset lakata i trinaest lakata visoka. Ispred sporednih soba bijaše ograda, sa svake strane duga po jedan lakat. A sporedne sobe bijahu po šest lakata s obje strane. Tad je izmjerio kapiju od plafona jedne sporedne sobe sve do plafona druge, bijaše dvadeset i pet lakata, a otvori su bili jedan naspram drugog. Izmjerio je i trijem – dvadeset lakata. Dvor je bio oko trijema vrata. Od pročelja vrata na ulazu do unutarnjeg trijema kapije bijaše pedeset lakata. Ulaz je bio okružen prozorima sa svih strana, tako su bili tijesnije postavljeni ka unutrašnjosti prema sporednim sobama i polustupovima. No, i trijem je bio okružen prozorima sa svih strana, a na polustupovima bijahu palme. Tad me odveo u dvorište. I gle, tamo bijahu odaje i pločnik koji je okruživao predvorje. Trideset odaja je stajalo naspram pločnika. A pločnik je prolazio po strani kraj kapija, a njegova dužina bi jednaka dužini kapija. To je bio donji pločnik. Tad je izmjerio razdaljinu između unutarnjeg dijela donje kapije i vanjskog pročelja unutarnjeg dvora – bi po stotinu lakata s istočne i sjeverne strane. A kapija okrenuta sjeveru je pripadala vanjskom dvorištu. Izmjerio je i njenu dužinu i širinu. Sporedne sobe, tri sa svake strane, polustupovi i trijemovi bijahu iste veličine kao i na prvoj kapiji. Kapija bi duga pedeset lakata, a široka dvadeset i pet. Prozori, trijemovi i palme na njoj bijahu iste veličine kao i na onoj kapiji koja je gledala na istok. Ljudi bi joj prilazili preko sedam stepenica, a onda bi se našli pred trijemom. A naspram sjeverne kapije, kao i one istočne, bi kapija unutarnjeg dvora. Od kapije do kapije bi stotinu lakata. Tad me poveo na jug, kad gle, i tamo bijaše kapija okrenuta ka jugu. Izmjerio je njene trijemove i polustupove; bijahu jednaki onima na drugim kapijama. Kapija i trijem bijahu okruženi prozorima sa svih strana, slični prozorima drugih kapija. Kapija bi duga pedeset lakata, a široka dvadeset i pet. Pred njom bi sedam stepenica, a trijem se nalazio ispred njih. Na njemu bijahu palme i polustupovi s obje strane. Tamo je bila i kapija koja je gledala južno od unutarnjeg dvora. Tako je odmjerio rastojanje od kapije do kapije prema jugu i bi stotinu lakata. Tad me uveo u unutarnji dvor kroz Južnu kapiju, a potom je i nju izmjerio; bila je iste veličine kao i druge kapije. Sporedne sobe, polustupovi i trijemovi bijahu iste veličine kao i ostali, a kapija i trijem bijahu okruženi prozorima. Bila je duga dvadeset i pet lakata, a široka pet. A svuda uokolo bijahu polustupovi, dugi dvadeset i pet lakata, a pet lakata široki. Trijem je bio okrenut prema dvorištu, a na polustupovima bijahu palme s obje strane. Stepenište je imalo osam stepenica. Tad me odveo do istočne strane unutarnjeg dvora, i tamo je izmjerio kapiju; bila je iste veličine kao i druge kapije. Sporedne sobe, polustupovi i trijemovi bijahu iste veličine kao i ostali, a kapija i trijem bijahu okruženi prozorima. Bila je duga pedeset lakata, a široka dvadeset i pet. Trijem je bio okrenut prema dvorištu, a na polustupovima bijahu palme s obje strane. Stepenište je imalo osam stepenica. Tad me doveo do Sjeverne kapije, a potom je i nju izmjerio. Bila je iste veličine kao i druge kapije. Sporedne sobe, polustupovi i trijemovi bijahu iste veličine kao i ostali, a kapija i trijem bijahu okruženi prozorima. Bila je duga dvadeset i pet lakata, a široka pet. Trijem je bio okrenut prema dvorištu, a na polustupovima bijahu palme s obje strane. Stepenište je imalo osam stepenica. Na trijemu kapije bi sobica odvojena vratima; tamo su prali paljenice. A u trijemu vrata bijahu dvije ploče, jedna sa svake strane; tamo su se klale žrtve paljenice i pokajnice. A vani kad se krene ka ulazu u Sjevernu kapiju bijahu dvije ploče. Četiri ploče bijahu s obje strane kapije, dakle, osam ploča na kojima su se klale žrtve. Bijahu i četiri ploče od klesana kamena za žrtve paljenice, svaka od njih je bila duga lakat i po, široka lakat i po i visoka jedan lakat. Na njima su ostavljali sprave kojima će klati žrtve paljenice. Uokolo su bile pričvršćene kuke veličine jednog dlana. Na ploče su ostavljali meso. S vanjske strane unutarnje kapije bijahu dvije sobe, u unutarnjem dvorištu. Jedna bi pokraj Sjeverne kapije, okrenuta prema jugu, a druga sa strane od Južne kapije, okrenuta sjeveru. I On mi reče: „Ova soba okrenuta ka jugu je za svećenike koji upravljaju hramom, a soba okrenuta prema sjeveru je za svećenike koji su postavljeni nad žrtvenik. To su Sadokovi sinovi, jedini koji smiju prići bliže da služe Gospodu.” Tad je izmjerio dvorište i ono bi dugo stotinu lakata i široko stotinu lakata; bijaše četverouglasto. Žrtvenik je bio ispred hrama. Tad me odveo do hramskog trijema. Izmjerio je polustupove trijema, bijahu po pet lakata s obje strane. Kapija bi široka četrnaest lakata, a bočni zidići bijahu po tri lakta s obje strane. Trijem je bio dug dvadeset i pet lakata, širok dvanaest laktova, a ljudi su tamo prilazili stepeništem dugim deset stepenica. Pokraj polustupova bijahu stupovi, jedan na svakoj strani. Tad me odveo u glavnu odaju i tamo je izmjerio polustupove. Bili su široki po šest lakata sa svake strane. Ulaz je bio širok deset lakata, a sporedni zidići s obje strane ulaza bili su po pet lakata. Izmjerio je i dužinu glavne odaje, četrdeset lakata; a bila je široka dvadeset. Tad je zašao u unutrašnju sobu i izmjerio je polustupove kraj ulaza, bijahu po dva lakta, a ulaz bi šest lakata, i sporedni zidići s obje njegove strane bijahu po sedam lakata. Tad je izmjerio dužinu sobe, dvadeset lakata, i njenu širinu, dvadeset lakata. Tad mi reče: „Ovo je svetinja nad svetinjama.” Potom je izmjerio zid Hrama, debljine šest lakata. Zatim i širinu sporednih soba, po četiri lakta svuda oko Hrama. A sobe bijahu na tri sprata, jedna iznad druge – bi trideset soba po jednom spratu. Svuda oko zida bijahu zasjeci, da podupiru sporedne sobe i da one ne budu oslonjene na zid Hrama. A sporedne sobe su bivale sve šire uvis, jer je Hram gore bio okružen njima. Tako je Hram ostavljao dosta prostora u gornjem dijelu, i od donjih spratova se uzlazilo do gornjih kroz srednji sprat. Onda vidjeh da je oko Hrama bila neka uzvisina, temelj šest soba odmjerenih cijelom trskom od šest dužih lakata. Debljina vanjskog zida sporednih soba bi pet lakata. Između sporednih soba Hrama i drugih soba bi dvadeset lakata prostora svuda uokolo. A vrata sporednih soba su se otvarala u ovome prostoru, jedna prema sjeveru, a druga prema jugu. Ovaj prostor bi širok pet lakata svuda uokolo. Zdanje koje je bilo okrenuto zagrađenom prostoru na zapadu bi dugo sedamdeset lakata, a zid ove zgrade bi debeo pet lakata sa svih strana – dužine devedeset lakata. Tad je izmjerio Hram, bi dug stotinu lakata; a zdanje sa zidovima – stotinu lakata dužine. Dužina istočnog pročelja Hrama i zdanja bi stotinu lakata. Tad je izmjerio zgradu koja je bila naspram zdanja, na začelju, s hodnicima koji su bili s obje strane – bi stotinu lakata. Unutrašnjost odaje i dvorski trijem, pragovi, uski prozori i hodnici na sve tri strane uokolo, s onu stranu praga, bijahu obloženi drvetom sa svih strana, od poda pa do prozora (a prozori bijahu prekriveni), pa sve do prostora iznad vrata, čak i do unutarnjih soba i dvorišta. A na svim zidovima uokolo, s unutarnje i vanjske strane bi odmjereni ukras. Bili su to izrezbareni kerubini i palme; palma između dva kerubina. A svaki kerubin je imao dva lica: jedno ljudsko, a drugo mladog lava okrenuto prema palmama s druge strane. Sve to bi izrezbareno po cijelom Hramu. Od poda pa do vrata bijahu izrezbareni kerubini i palme; isto je bilo i na zidovima unutarnje odaje. Dovratnici unutarnje odaje bijahu četverouglasti, a ispred Svetišta bi nešto slično drvenom žrtveniku, visoko tri lakta, dugo i široko po dva lakta. Uglovi, temelj i zidići bijahu izrađeni od drveta. A on mi kaza: „Ovo je stolić koji stoji pred Gospodom.” Unutarnje odaje i Svetište bijahu odvojeni dvostrukim vratima. Dvostruka vrata su imala po dva pokretna krila. A na vratima unutarnjih odaja bijahu izrezbareni kerubini i palme, isto kao i na zidovima. A ispred trijema bijaše drvena nadstrešnica. S obje strane bijahu manji prozori s palmama na obje strane, na zidovima trijema, sporednim sobama i nadstrešnicama. Tad me odveo do dvorišta, sjeverno, do odaja koje su bile naspram zdanja i sjeverne zgrade. Zdanje čija su vrata gledala prema sjeveru bi dugo stotinu, a široko pedeset lakata. Hodnici koji su bili naspram drugih hodnika bijahu na sva tri sprata, okrenuti prema onih dvadeset lakata unutarnjeg dijela i pločnika dvorišta. A pred odajama je bio prolaz koji je vodio unutra, širok deset, a dug stotinu lakata, i njegova su vrata gledala na sjever. Gornje odaje su bile manje, jer su hodnici gore bili prostraniji no što su na srednjem spratu ili prizemlju. Jer one bijahu na tri sprata, i tamo nije bilo stupova kao što su oni u dvorištima. Zato su ove gornje prostorije bile uže od onih koje su se nalazile ispod. Vani je bio zid, koji je pratio sobe, prema dvorištu, s druge strane soba – bi dug pedeset lakata. Sobe u dvorištu su bile duge pedeset lakata, a one koje su bile naspram unutarnjih odaja bijahu duge stotinu lakata. Ispod ovih soba se nalazio ulaz s istočne strane; s one strane s koje se prilazi iz dvorišta. Po širini zida dvora, s južne strane, naspram zdanja i zgrade, bijahu sobe koje su imale vlastiti prilaz. Bile su iste kao i one sobe na sjeveru, iste širine i dužine, s istim izlazima i rasporedima vrata, kao što to bi sa onim prilazima južnim sobama. Ulaz bi s početka prolaza, a prolaz prije istočnog zida pri ulazu. Tad mi reče: „Sjeverne i južne odaje naspram zdanja su svete odaje. Tamo će svećenici koji prilaze Gospodu jesti najsvetije žrtve. Tamo će postavljati najsvetije žrtve, žrtve pokajnice – jer ovo mjesto je sveto. Kad svećenici zađu u svetinju, neće iz nje izlaziti a da ne skinu haljine u kojima služe, jer su svete. Obući će drugu odjeću prije no što priđu onome što je određeno narodu.” Kad je završio s mjerenjem unutrašnjeg dijela hrama, odvede me kroz kapiju okrenutu prema istoku i poče mjeriti cijelu okolinu hrama. Trskom je izmjerio istočnu stranu, bi pet stotinu lakata po mjeračkoj trsci sa svih strana. Izmjerio je i sjevernu stranu – pet stotina lakata po mjeračkoj trsci sa svih strana. Izmjerio je i južnu stranu – pet stotina lakata po mjeračkoj trsci. Tad se okrenuo zapadno i počeo mjeriti – pet stotina lakata po mjeračkoj trsci. Tako je mjerio sa sve četiri strane. Oko hrama bi zid dug i širok po pet stotina lakata, da razdvoji svetinju od onog nesvetog. Tad me dovede do kapije okrenute istoku. Kad gle, slava Izraelovog Boga je prilazila s istoka. Njegovo prilaženje je zvučalo kao žuborenje mnogih voda, a zemlja bi ispunjena Njegovom slavom. Moje viđenje bi istovjetno onome što sam vidio kad je On prilazio da uništi grad; baš poput onog viđenja koje sam imao kraj rijeke Kebar. Kad je Gospodnja slava zašla u Hram s istoka, duh me podigao i spustio u unutarnje odaje; i gle, Gospodnja slava ispuni Hram. Čuo sam kako neko drugi govori iz Hrama dok je onaj čovjek stajao kraj mene. I On reče: „Sine čovječiji, ovo je mjesto Mog prijestolja, mjesto gdje ću spustiti tabane Svoje i gdje ću živjet usred Izraela dovijeka. A Izrael više neće skrnaviti imena Moga, neće to činiti ni oni niti njihovi kraljevi; neće to činiti bludničenjem niti leševima svojih kraljeva na visinama, tako što će svoje pragove postavljati pokraj Mojih, i svoje dovratnike kraj Mojih, bit će samo zid među nama. Svojim gadostima, djelima svojim, oskrnaviše Moje sveto ime, zato sam ih zgromio u Svome gnjevu. Neka se odvrate od svoga bludničenja i leševa svojih kraljeva, i tad ću živjet među njima dovijeka. A ti, sine čovječiji, poruči Izraelovu domu da se stide zbog opakosti svoje; neka Hram izmjere. No, ako se stide svega što su učinili, onda im obznani nacrt Hrama, raspored, izlaze i ulaze, cijeli nacrt. Objasni im sve odredbe, cijeli nacrt i Zakone, zapiši to pred njima, tako da shvate sve zakone i odredbe i da ih slijede. Ovo je zakon Hrama: cijelo područje, vrh gore i okolica bit će sveta. Gle, ovo je zakon Hrama.” „Ovo su mjere žrtvenika u laktovima – a lakat je bio lakat i dlan. Temelj žrtvenika će biti visok jedan lakat, širok jedan lakat, obrub oko žrtvenika jedan lakat. A ovo će biti visina žrtvenika: od temelja do donjeg ruba, dva lakta, širine jednog lakta. Od manjeg ruba do onog većeg, četiri lakta, širine jednog lakta. A žrtvište, četiri lakta. A od žrtvišta pa nagore, četiri roga. Žrtvenik će biti četverouglast, dužine dvanaest lakata, širine dvanaest lakata. Pojas će također biti četverouglast, četrnaest lakata dug, širine četrnaest lakata; rub će biti širok pola lakta, a temelj lakat uokolo. Stepenice žrtvenika će biti okrenute ka istoku.” A On mi reče: „Sine čovječiji, Gospod Bog kaza ovako: Ovo su propisi žrtvenika: Onoga dana kad podignu žrtvenik da se na njemu spaljuju paljenice, ili da po njemu pršću krv; tog dana ćete levitskim svećenicima, potomcima Sadokovim, koji se približavaju Meni i koji Mi služe – tako kaza Gospod Bog – dati vola za žrtvu pokajnicu. Uzet ćete njegove krvi i njome namazati četiri roga žrtvenika, četiri ruba i obrub. Tako ćeš očistiti žrtvenik i okajati ga. Uzet ćete vola, žrtvu pokajnicu, a onda ćete ga spaliti na određenom mjestu Hrama, van svetog dijela. Drugog dana ćete žrtvovati jarca bez ikakve mahane kao žrtvu pokajnicu; a žrtvenik će biti očišćen, isto onako kako ga očistiše s juncem. Kad završite s čišćenjem, žrtvovat ćete vola bez mahane iz krda, i ovna iz stada bez mahane. Tako ćete ih postaviti pred Gospoda, a svećenik će ih posuti solju, a potom će ih žrtvovati Gospodu. Sedam dana ćete žrtvovati jarce kao žrtve pokajnice; uz to i vola iz krda i ovna iz stada, neka nemaju mahane na sebi. Sedam dana ćete će se iskupljivati za žrtvenik i čistiti – tako ćete ga posvetiti. A kad se ovi dani navrše, onda će svećenici od osmog dana na žrtveniku prinositi vaše paljenice i žrtve pomirnice, i tada ću vas prihvatiti – tako kaza Gospod Bog.” Tad me odveo do vanjske kapije svetišta, one koja je okrenuta ka istoku. No, kapija je bila zatvorena. Tad mi Gospod reče: „Ova kapija će ostati zatvorena, neće se otvoriti i niko kroz nju neće proći, jer kroz nju je ušao Gospod, Bog Izraela. No, knezu je dozvoljeno da u njoj sjeda i da jede svoj hljeb ispred Gospoda. Ući će kroz trijem kapije, i istim putem će izaći.” Tad me kroz sjevernu kapiju doveo do prednje strane Hrama, i ja pogledah, kad gle, Gospodnja slava je ispunjavala Gospodnji Hram. Tad padoh ničice. A Gospod mi reče: „Sine čovječiji, upamti, dobro pogledaj, dobro poslušaj ušima što ću ti reći o odredbama Gospodnjeg Hrama i njegovim zakonima. Dobro upamti sve ulaze u Hram i sve izlaze iz svetišta. A onom odmetničkom domu, domu Izraelovu, ovako kaži: Ovako kaza Gospod Bog: O, dome Izraelov, dosta je tvojih gadosti; dosta prihvatanja stranaca u Moje Svetište, onih neobrezanih tijelom i srcem; da skrnave Moj Hram, u ono vrijeme kad Mi prinosite hranu, loj i krv. Niste upravljali Mojim svetim stvarima, već ste drugo postavili da to rade umjesto vas u Mome svetištu.” Ovako kaza Gospod Bog: „Nijedan stranac neće zaći u Moje svetište, nijedan od onih koji su neobrezani tijelom i srcem, oni tuđinci koji žive među narodom Izrael. No, oni leviti koji su otišli od Mene, koji su odlutali za idolima kad je Izrael zalutao – oni će biti kažnjeni. Oni će služiti u Mome svetištu, nadgledat će kapije Hrama i u njemu služiti. Klat će žrtve paljenice i one žrtve za narod, i stajat će ispred naroda da mu služe. Zbog toga što su im služili pred njihovim idolima; zato što postadoše opak kamen spoticanja Izraelu – stoga sam se zakleo da će snositi vlastitu kaznu” – tako kaza Gospod Bog. „Neće mi prilaziti da bi služili kao svećenici, niti će prilaziti bilo kakvim svetinjama i stvarima koje su svetinja nad svetinjama, no, sami će snositi sramotu i gadost koju su počinili. No, ipak ću ih postaviti da upravljaju Hramom, da vrše sve službe i sve stvari koje valja obavljati.” „Svećenici leviti, Sadokovi sinovi, oni koji su upravljali Mojim svetištem kad je narod Izrael zabludio, oni će prići da mi služe. Stajat će preda mnom, žrtvovat će mi loj i krv – tako kaza Gospod Bog. Ulazit će u Moje svetište, prilazit će Mome stolu, služit će Mi i držati se Mojih odredbi. Na sebi će nositi lanene haljine kad budu ulazili kroz kapije unutarnjeg dvora. Neće nositi nikakve vune dok služe na kapijama unutarnjeg dvora i unutra. Nosit će lanene turbane i lanene pojaseve. Neće se opasati ničim zbog čega bi se znojili. A skinut će te haljine kad pođu u dvorište narodu i ostaviti ih u svete odaje. Obući će druge haljine, da ne bi prenosili svetost haljinama na druge ljude. Neće brijati glave, neće puštati kose, nego će skraćivati kosu. Nijedan svećenik ne smije okusiti vina dok ulazi u unutarnji dvor. Neće se ženiti udovicom, već isključivo djevicama koje su potomci doma Izraelova ili udovicom koja je ostala poslije smrti drugog svećenika. Poučit će Moj narod razlikama između svetog i običnog. Pokazat će im kako da razlikuju nečisto od čistog. Obavljat će dužnosti sudije u sporovima, i sudit će po Mojim sudovima. Čuvat će Moje zakone i odredbe u svim određenim blagdanima, i poštovat će Moju svetu subotu. Neće se skrnaviti tako što će prilaziti kakvom lešu. No, smiju se onečistiti zbog oca ili majke, sina ili kćeri, brata ili neudate sestre. Odbrojat će mu sedam dana nakon što se očisti. A prinijet će žrtvu za grijeh onoga dana kada pođe u svetište da služi” – tako kaza Gospod Bog. „To će biti njihova baština; Ja sam njihova baština. Nećete im dati nikakva imanja u Izraelu, Ja sam imanje njihovo. Jest će žitne žrtve, žrtve za grijeh i pokajnice, i svaka posvećena stvar u Izraelu pripada njima. Pripada im i prvjenac svake vrste i ploda, i svakojake žrtve vaše pripast će svećenicima. Svećenicima ćete dati i prvjenac vašeg tijesta, da vaša kuća bude blagoslovljena. Svećenici neće jesti ptica ili životinja koje su same uginule ili koje je rastrgala kakva druga divlja zvijer.” „Kad budete dijelili zemlju u naslijeđe, odvojit ćete dio za Gospoda; dio koji će biti sveti okrug dug dvadeset i pet hiljada lakata, a širok dvadeset hiljada. Cijelo to područje će biti svetinja. U ovom okrugu ćete izdvojiti dio za Svetište, pet stotina sa pet stotina lakata, uz to pedeset lakata čistine uokolo. Od ovog izdvojenog dijela ćeš odmjeriti dio koji je dvadeset i pet hiljada lakata dug, a deset hiljada širok – tu će biti svetište, svetinja nad svetinjama. To će biti sveti dio zemlje, određen za svećenike koji služe u svetištu i prilaze Gospodu da bi služili. To će biti mjesto za njihove kuće i svetinja za svetište. Drugi dio dug dvadeset i pet hiljada lakata, širok deset hiljada, bit će određen za levite koji služe u hramovima, kao baština njihova za gradove u kojima žive. Uz ovaj dio koji ste odvojili za sveti okrug, gradu ćete dodijeliti područje široko pet hiljada lakata i dugo dvadeset i pet hiljada. To će pripasti cijelom domu Izraelovu.” „Knezu će pripasti zemlja s obje strane svetog okruga i sva gradska imovina uz sveti okrug, i ono što pripada gradu na zapadu i istoku. Sve to po dužini plemenskih baština, od zapadnih do istočnih granica zemlje. To će biti njegova baština u Izraelu. A Moji knezovi više neće tlačiti narod, već će dati da dom Izraelov ima zemlju po plemenima svojim.” Ovako kaza Gospod Bog: „Dosta je, o, kneževi izraelski! Ostavite se nasilja i tlačenja, provodite pravdu i poštenje. Prestanite istjerivati narod” – to je riječ Gospodnja. „Imat ćete čist račun, poštenu efu i pravi bat. Efa i bat će biti ista mjera, bat će biti desetina homera, i efa desetina homera; neka se sve mjeri po homeru. Šekel će biti dvadeset geraha, a mina neka vam bude dvadeset, dvadeset i pet i petnaest šekela zajedno. A ovo su žrtve koje ćete prinositi: jednu šestinu efe po svakom homeru pšenice, i šestinu efe za svaki homer ječma. A kao stalnu mjeru za ulje, mjerenu u batima – desetinu bata za svaki kor (a kor, kao i homer, sadrži deset bata). Po jednu ovcu na svako stado od dvije stotine grla sa plodnih pašnjaka Izraela za žrtvu prinosnicu, paljenice i mirovnicu, za pomirenje – to je riječ Gospodnja. Sav narod će biti obavezan da ove prinose daje knezu u Izraelu. A knez je dužan davati žrtve paljenice, prinosnice i ljevanice na blagdane, mlađake, subote i sve određene gozbe doma Izraelova. On će davati i žrtvu za grijeh, kao i žrtvu pomirnicu za dom Izraelov.” Ovako kaza Gospod Bog: „Prvog dana, prvog mjeseca uzet ćete vola bez mahana i posvetiti svetište. Svećenik će uzeti nešto krvi od žrtve za grijeh i njome namazati pragove hrama, četiri ruba žrtvenika, i stupove kapija unutarnjeg dvora. Isto ćete učiniti i sedmog dana mjeseca za sve koji su zabludili greškom ili neznanjem; tako ćete iskupiti Hram. Četrnaestog dana prvog mjeseca ćete slaviti blagdan Pashe, sedam dana će se jesti samo beskvasni hljeb. Tog dana će knez sebi i cijelom narodu dovesti june kao žrtvu za grijeh. U ovih sedam dana blagdana će dovesti sedam junaca kao žrtve paljenice Gospodu, uz to sedam ovnova bez mahane, i po jednog jarca svakoga dana, kao žrtvu za grijeh. A kao žrtvu prinosnicu efu po svakom juncu, efu za svakog ovna, i hin ulja po svakoj efi. Petnaestog dana sedmog mjeseca, neka na blagdan prinose sedam dana; isto toliko žrtvi za grijeh, paljenice, prinosnice i ulja.” Ovako kaza Gospod Bog: „Istočna kapija unutarnjeg dvora bit će zatvorena šest radnih dana, ali će biti otvorena Subotom i na dan mlađaka. Knez će ući kroz trijem kapije, s vanjske strane, i zauzet će svoje mjesto pored stupa. Svećenik će prinijeti žrtvu paljenicu i mirovnicu, i služit će na pragu kapije. Tad će izaći, ali kapiju neće zatvoriti do večeri. A narod će se klanjati pred ulazom kapije, pred Gospodom Subotom ili kad je mlađak. A paljenica koju će knez prinijeti Subotom neka bude: šest janjadi bez mahane i jedan ovan bez mahane. A prinosnica koja će ići uz ovna sastojat će se od jedne efe; prinosnica koja ide uz janjad bit će onoliko koliko se može dati, i jedan hin ulja za svaku efu. Neka se na dan mlađaka prinese june bez mahane, šest janjadi i ovna koji će također biti besprijekorni. Kao prinosnicu će prinijeti efu s juncem i efu s ovnom, a s janjadima koliko je u mogućnosti, s jednim hinom ulja za svaku efu. Kada knez uđe, ući će kroz trijem kapije, a istim putem će izaći. Kad narod zemlje dođe ispred Gospoda na određene blagdane, tada će onaj koji uđe na sjevernu kapiju da bi se pomolio izaći kroz južnu kapiju, a onaj koji uđe na južnu kapiju će izaći kroz sjevernu. Niko se neće vratiti kroz onu kapiju kroz koju je ušao, nego će svaki ići pravo. Kad uđu, knez će ući s njima, a kad oni izađu on će izaći s njima. Na gozbama i određenim blagdanima prinosnica s juncem od jedne efe, s ovnom efa, a po janjetu koliko je moguće s jednim hinom ulja po efi. Kad knez prinese dobrovoljnu žrtvu, bilo da se radi o paljenici ili mirovnici kao dragovoljnoj žrtvi Gospodu, onda će istočnu kapiju otvoriti za njega. Tad će prinijeti svoju paljenicu ili mirovnicu kao što čini subotom. Tad će izaći, a kapiju će zatvoriti pošto izađe. Svaki dan ćeš Gospodu prinijeti jednogodišnje janje bez mahane kao paljenicu; tako ćeš činiti svakog jutra. Uz nju ćeš prinijeti prinosnicu svakoga jutra, šestinu efe, i trećinu hina ulja da skvasiš brašno kao prinosnicu Gospodu. Tako ćete prinositi janje, prinosnicu i ulje svakoga jutra, kao svakodnevnu žrtvu paljenicu.” Ovako kaza Gospod Bog: „Ako knez da kakav poklon nekom od svojih sinova u naslijeđe, to će pripasti sinu. To je njihovo imanje po naslijeđu. Ali ako da nešto od svoga imanja slugi u naslijeđe, bit će njegovo do godine njegova oslobođenja. Potom će se vratiti knezu – jer doista, to je njegovo naslijeđe i pripast će sinovima. Knez neće oduzimati imanja narodu, izbacujući ih s njihova dobra. Sinovima će dati u naslijeđe od vlastitog imanja, tako da nikoga iz Mog naroda ne izbace sa svoga imanja.” Tad me poveo kroz ulaz, koji bi s one strane kapije naspram sjevernog reda svetih svećeničkih odaja, i gle, na zapadu, na samom kraju bi odaja. A on mi kaza: „Ovo je mjesto na kojem će svećenik skuhati žrtve za grijeh i okajanje, mjesto na kojem će peći prinosnice da ih ne bi iznosili u dvorište i tako prenijeli svetost na narod.” Tad me poveo u dvorište i proveo kroz sva četiri kraja dvora. I gle, u svakom uglu bi drugi dvor – u četiri ugla dvorišta bijahu manja dvorišta duga četrdeset lakata i široka trideset; sva četiri dvorišta bijahu iste veličine. S unutarnje strane, oko svakog od ova četiri dvorišta bijahu zidići, s ognjištima svuda uokolo pod zidovima. Tad mi kaza: „Ovo su kuhinje gdje će oni koji služe u hramu kuhati žrtve koje narod prinosi.” Tad me doveo nazad do vrata Hrama i gle, voda je izbijala ispod praga i tekla prema istoku – jer i sam Hram bi okrenut tamo. Voda je tekla dolje, ispod južnog dijela praga Hrama, južno od žrtvenika. Potom me izveo na sjevernu kapiju i s vanjske strane poveo sve do kapije koja je okrenuta ka istoku. Kad gle, voda je kapala s južne strane. Nastavljajući istočno s mjeračkom trskom u ruci, čovjek odmjeri hiljadu lakata, a potom me povede kroz vodu, a ona bi duboka do članaka. Potom je opet izmjerio hiljadu, i nastavio me voditi kroz vodu. No, sad je bila do koljena. Zatim je opet izmjerio hiljadu, i povede me kroz vodu. Bila mi je do kuka. Odmjerio je hiljadu, a sada bi rijeka koju nisam mogao pregaziti jer je voda nadošla. Bila je dovoljno duboka da se u njoj pliva, bi to rijeka koja se nije mogla pregaziti. Tad mi reče: „Sine čovječiji, da li si ovo vidio?” Tad me poveo nazad do obale rijeke. Dok sam se vraćao ugledam s ove i s one strane rijeke silu stabala. On mi reče: „Ova rijeka teče u istočno područje, tad silazi do Arabe, a potom se ulijeva u more, i tamo voda ostaje zdrava. Gdje god da ova rijeka teče, tamo će živjeti svako živo biće što se množi, i bit će mnogo riba. Jer ta voda teče tamo, da voda mora postane zdrava – sve će živjeti tamo gdje rijeka protječe. Ribari će stajati kraj rijeke. Od Engedija do Eneglajima širit će ribarske mreže. Bit će svakojakih riba, kao riba u Velikom moru. Ali močvare i bare neće biti zdrave – ostat će slane. A na obalama, s obje strane rijeke, rast će svakojakih stabala za hranu. Njihovo lišće neće vehnuti, plodovi neće truhnuti, već će rađati svakakvim voćkama svakoga mjeseca, jer voda teče iz Hrama. Njihovo voće će biti hrana, a lišće lijek.” Ovako kaza Gospod Bog: „Ovo je granica kojom ćete podijeliti zemlju kao naslijeđe između dvanaest Izraelovih plemena. Josip će imati dva dijela. Pošteno i jednako ćete podijeliti ono što sam obećao vašim očevima. Ova zemlja će pripasti vama kao naslijeđe. A ovo će biti granica zemlje: Sa sjeverne strane, od Velikog mora do Hetlona i Lebo Hamata, sve do Sedada, Berotata, Sibrajima – koji je na granici između Damaska i Hamata – pa najdalje do Haser-Hatikona, koji je na granici s Hauranom. Granica će poći od mora do Hasar-Enana, koji je na sjevernoj granici Damaska, s granicom Hamata sjevernije. To će biti sjeverna strana. Na istočnoj strani, granica će ići od Haurana do Damaska; pokraj Jordana između Gileada i zemlje Izrael, pa sve od istočnog mora do Tamara. To će biti istočna strana. Sa južne strane – od Tamara, sve do voda Meriba-Kadeša, pa od egipatskog potoka do Velikog mora, južna strana. Sa zapadne strane – granica će biti od Velikog mora do mjesta naspram Lebo-Hamata. To će biti zapadna strana. Tako ćeš podijeliti ovu zemlju po plemenima Izraelovim. To ćete sebi dodijeliti kao naslijeđe, i strancima koji žive među vama i koji imaju djecu. Oni će među vama biti kao vaša rođena djeca iz Izraela. Pripast će vam naslijeđe s njima među plemenima Izraelovim. Strancu ćete dodijeliti naslijeđe u onom plemenu u kojem živi” – tako kaza Gospod Bog. „Ovo su imena plemena. Krenuvši sa samog sjevera, pokraj puta koji vodi iz Hetlona do Lebo-Hamata, sve do Hasar-Enana – nalazi se na sjevernoj granici Damaska prema Hamatu – i protežući se od istočne strane pa do zapadne – Dan, jedna dio. A pokraj Danovog područja, od istočne strane do zapadne – Ašer, jedan dio. Pokraj područja Ašerovog, od istočne strane to zapadne – Naftali, jedan dio. Pokraj područja Naftalijeva, od istočne strane do zapadne – Manaše, jedan dio. Pored područja Manašeova, od istočne strane do zapadne – Efrajim, jedan dio. Pored područja Efrajimova, od istočne strane do zapadne – Ruben, jedan dio. Pored područja Rubenova, od istočne strane do zapadne – Juda, jedan dio. Pored područja Judina, od istočne do zapadne strane – tamo ćete izdvojiti dvadeset i pet hiljada lakata širine, a dužine jednako jednoj plemenskoj baštini, sve to od istočne strane do zapadne, a usred toga će biti svetište. Dio koji ćete izdvojiti za Gospoda bit će dvadeset i pet hiljada lakata dug, a dvadeset hiljada širok. Ovako ćete podijeliti sveto područje: svećenicima će pripasti jedan dio, dvadeset pet hiljada odmjerenih lakata na sjevernoj strani, deset hiljada širine na zapadu, i deset hiljade širine na istoku, uz to i dvadeset pet hiljada lakata dužine na južnoj strani, a usred svega toga Gospodnje svetište. To će biti za posvećene svećenike, Sadokove sinove, koji će čuvati Moje odredbe, koji nisu zabludjeli kad to Izrael učini, onako kako to bi i sa levitima. Njima će pripasti poseban dio svete zemlje, najsvetije mjesto koje se nalazi pokraj područja koje pripada levitima. Pokraj područja svećenika, leviti će imati svoj dio dug dvadeset i pet hiljada lakata, a širok deset hiljada. Cijela dužina će iznositi dvadeset pet hiljada lakata, a širina dvadeset hiljada. Nije im dozvoljeno da bilo šta od toga prodaju ili zamijene. Neće se oduprijeti ovoj podjeli zemlje jer ona je svetinja Gospodu. Preostalih pet hiljada lakata širine i dvadeset i pet hiljada lakata dužine bit će za svakodnevne gradske potrebe, za stanovanje i čistu zemlju. Usred toga će biti grad, a ovo će biti mjere: sjeverna strana, četiri i po hiljade lakata, južna strana četiri i po hiljade, istočna i zapadna strana po četiri i po hiljade lakata. A gradu će pripasti čiste zemlje: sa sjevera dvjesta i pedeset lakata, s juga dvjesta pedeset, sa zapada i istoka po dvjesta pedeset lakata. Ostatak područja pokraj svetog dijela bit će deset hiljada lakata prema istoku, deset hiljada lakata prema zapadu, i sve to će biti u susjedstvu svetog dijela. Tu će uzgajati hranu radnicima. A gradski radnici iz svih plemena Izraelovih obrađivat će zemlju. Cijeli dio koji ćete izdvojiti bit će četverougao od dvadeset i pet hiljada lakata – sveti dio s gradskom zemljom. Ono što ostane s obje strane svetog dijela i gradskog imanja pripada knezu. Protežući se dvadeset i pet hiljada lakata od svetog dijela pa do istočne granice, i dvadeset i pet hiljada lakata do zapadne granice, prateći plemenske baštine – to će sve pripasti knezu. A usred toga će se nalaziti svetište Hrama. Bit će odijeljeno od levitske baštine i gradskog imanja – oni će se nalazit usred kneževe zemlje. Knežev dio će se nalaziti između Judinog i Benjaminovog područja. A što se tiče ostalih plemena: od istočne strane do zapadne – Benjamin, jedan dio. Pokraj područja Benjaminova, od istočne strane do zapadne – Simeon, jedan dio. Pokraj područja Simeonova, od istočne strane do zapadne – Jisakar, jedan dio. Pokraj područja Jisakarova, od istočne strane do zapadne – Zebulon, jedan dio. Pokraj područja Zebulonova, od istočne strane do zapadne – Gad, jedan dio. Pokraj područja Gadova, južno, tuda će prolaziti granica od Tamara pa sve do Meripskih voda, a odatle prateći egipatski potok pa sve do Velikog mora. To je zemlja koju ćete kao baštinu dodijeliti plemenima Izraela, i to bijahu dijelovi” – tako kaza Gospod Bog. „Ovo će biti izlazi iz grada: sa sjeverne strane – bit će četiri i po hiljade lakata po mjerama, tri kapije: Rubenova kapija, Judina kapija i Levijeva kapija, nazvane po plemenima Izraelovim. S istočne strane, četiri i po hiljade lakata i tri kapije: Josipova kapija, Benjaminova kapija i Danova kapija. S južne strane, četiri i po hiljada lakata po mjeri, tri kapije: Simeonova kapija, Jisakarova kapija, Zebulonova kapija. Sa zapadne strane, četiri i po hiljade lakata, tri kapije: Gadova kapija, Ašerova kapija i Naftalijeva kapija. Opseg grada bit će osamnaest hiljada lakata. A grad će se od tog vremena zvati ‘Gospod je ovdje’.” Treće godine vladavine Jojakima, judejskog kralja, kralj Babilona Nabukodonosor dođe pred Jerusalem i opsjedne grad. Gospod predade judejskog kralja Jojakima u njegove ruke, uz nešto posuđa iz Gospodnjeg hrama. Tako ih odvede u zemlju Šinear, u hram svoga boga, i posuđe smjesti u riznicu svoga božanstva. Tad kralj naredi Ašpenazu, starješini dvorjanika, da dovede izraelskog naroda iz kraljevske i plemićkih porodica; mladića bez mahane, valjanog izgleda i spretnih u svim stvarima mudrosti, onih ovjenčanih znanjem, razumom i dostojnim da se nađu u kraljevu dvoru, kako bi ga podučili pismu i jeziku Kaldejaca. Kralj im je odredio svakodnevni obrok koji je i sam jeo, i vina kojeg je i sam uživao. Bilo im je određeno trogodišnje obrazovanje, a potom bi stali pred kralja. Među njima iz plemena Judina bijahu: Daniel, Hananija, Mišael i Azarja. A starješina dvorjanika im dade imena: Daniela je nazvao Baltazar, Hananiju Šadrak, Mišaela Mešak a Azarju Abednego. No, Daniel čvrsto odluči da se neće kaljati kraljevom hranom ili vinom koje je uživao. Zato upita starješinu dvorjanika za dozvolu da se ne kalja. Tako se Bog smilova Danielu i učini da se starješina dvorjanika sažali nad njim. Starješina reče Danielu: „Bojim se svoga gospodara, kralja, koji ti je odredio šta ćeš jesti i pita. Zašto da gleda da si u gorem stanju od svojih vršnjaka? Zbog tebe bih bio kriv pred kraljem.” Tad se Daniel obrati čuvaru kojeg je starješina postavio nad Daniela, Hananiju, Mišaela i Azarju: „Iskušaj svoje sluge na deset dana. Neka jedu samo povrće i piju vodu. Potom nas uporedi s mladićima koji jedu kraljevu hranu. Zatim sa svojim slugama postupi po onome što vidiš.” On ga posluša, i potom ih pregleda nakon deset dana. Kad se navršilo deset dana bi očigledno da su deblji od svih mladića koji su jeli kraljevu hranu. Tako im čuvar uzme hranu i vino, a dadne povrće. A što se tiče ova četiri mladića, Bog im podari znanje i razumijevanje svih knjiga i mudrosti, a Daniel se razumio u sva viđenja i snove. Kad se navršilo vrijeme koje je kralj naredio, starješina dvorjanika ih dovede pred Nabukodonosora. Tako kralj stane razgovarati s njima, a među njima ne bi nikoga sličnog Danielu, Hananiji, Mišaelu i Azarji. Stoga oni stanu ispred kralja. U svakoj stvari koja se ticala mudrosti i razbora o kojoj ih je kralj ispitivao bijahu deset puta bolji od svih mađioničara i vračeva koji su se nalazili u kraljevstvu. Tako Daniel ostane tamo sve do prve godine vladavine kralja Kira. Druge godine Nabukodonosorove vladavine kralj usni san. Njegova duša bi uznemirena, i nije više imao sna. Tad kralj naredi da se dovedu mađioničari, vračevi, vidovnjaci i Kaldejci da mu otkriju njegov san. Oni dođoše i stadoše pred kralja. Kralj im se obrati govoreći: „Usnih san, a duša mi se uznemiri da sazna san.” Tad Kaldejci odgovore kralju na aramejskom: „O, kralju, živio dovijeka! Ispričaj nam svoj san, a mi ćemo ga rastumačiti.” Kralj odgovori Kaldejcima: „Čvrsto odlučih: ako mi ne otkrijete san i ako ga ne rastumačite, onda ću vas raščerečiti i srušit ću vam kuće. No, ako mi otkrijete san i ako ga rastumačite, onda ću vam podariti poklone, čast i veliki ugled. Stoga mi otkrijte san i rastumačite ga.” Oni odgovore po drugi put: „Neka nam kralj ispriča svoj san, a mi ćemo ga rastumačiti.” Tad im kralj odgovori: „Dobro, znam da odugovlačite, jer vidite da je moja odluka čvrsta. Snaći će vas samo jedno ako mi ne otkrijete san, jer hoćete da me obmanjujete i lažete dok ne prođe vrijeme. Stoga mi ispričajte san, a ja ću tako znati da li ga možete rastumačiti.” Kaldejci odvrate kralju govoreći: „Nema tog čovjeka na ovome svijetu koji može udovoljiti kraljevu zahtjevu, jer nijedan silan i moćan kralj nije tražio slično od mađioničara, vračeva ili Kaldejaca. Kralj traži tešku stvar, i niko to ne može otkriti kralju osim bogova, koji ne borave među smrtnicima.” Kralj se potom rasrdio i naljutio, i zatim naredi da se pogube svi mudraci u Babilonu. Pošto je objavljena naredba da se mudraci pobiju, potraže i Daniela i njegove prijatelja da bi ih pogubili. Tad se Daniel obrati mudrim i razboritim riječima Arjoku, zapovjedniku kraljeve straže, koji je krenuo da pogubi babilonske mudrace. On reče Arjoku, kraljevom zapovjedniku: „Zašto je kraljeva odredba tako hitna?” Arjok objasni Danielu. A Daniel krene i zatraži da ga kralj pozove, i da će kralju rastumačiti san. Daniel ode doma i cijelu stvar predoči svojim drugovima Hananiji, Mišaelu i Azarji, i poruči im neka traže milost Boga nebesa u ovoj tajni, da Daniel i njegovi drugovi ne budu pogubljeni s ostalim mudracima Babilona. Danielu bi otkrivena tajna u noćnom viđenju, i Daniel blagoslovi Boga nebesa. Daniel odgovori i reče: „Neka je blagoslovljeno ime Božije dovijeka i za sva vremena, ime Onoga Koji je silan i mudar. On mijenja vremena i godišnja doba; On ruši i postavlja kraljeve; mudrost daje mudrima, znanje razumnima. On otkriva duboke i tajne stvari On zna šta je u tami, jer svjetlost je s Njime. Tebe hvalim, o, Bože mojih očeva, Tebe slavim i hvalim, jer Ti mi dade moć i mudrost; otkrio si mi ono što sam tražio, jer pokazao si mi kraljevu tajnu.” Potom Daniel ode Arjoku, čovjeku kojeg je kralj postavio da pogubi babilonske mudrace. Otišao je njemu i kazao: „Nemoj ubijati mudrace babilonske! Odvedite me kralju, i ja ću mu rastumačiti san.” Tad Arjok požuri i dovede Daniela pred kralja. Tad se obrati kralju govoreći: „Našao sam čovjeka među judejskim izbjeglicama. On će kralju rastumačiti san.” Tad kralj upita Daniela, kojeg su zvali Baltazar: „Možeš li mi otkriti san koji sam vidio i da li si kadar da ga rastumačiš?” Daniel odgovori kralju: „Nikakav mudrac, mađioničar, vrač ili zvjezdoznanac ne može kralju pokazati ono što traži, ali postoji Bog na nebesima koji otkriva tajne, a On je kralju Nabukodonosoru objavio ono što će se ubuduće desiti. Tvoj san, viđenja koja si imao dok si ležao u krevetu su ovakva: Tebi su, o, kralju, dok si ležao došle misli o tome što će biti poslije ovoga, a Onaj Koji otkriva tajne ti je obznanio šta će biti. No, ja nisam ništa mudriji od ostalih smrtnika, a ipak mi je otkrivena ova tajna zbog toga da rastumačim san kralju, da kralj spozna misli svoga uma.” „Gle kralju, pazi, ugledao si golemo viđenje. Ovo silno i nadasve sjajno viđenje je stajalo pred tobom. Bilo je strašno. Glava ovog viđenja bi od čistog zlata, prsa i ruke srebrene, a sredina i bedra mjedena. Noge bijahu željezne, a stopala jednim dijelom željezna, a drugim od gline. Dok si gledao, nešto ni nalik ljudskoj ruci isklesa kamenicu, a potom udari viđenje po željeznim i glinenim stopalima, i polomi ih na komade. Željezo, glina, mjed, srebro i zlato – sve to bi polomljeno na komade, i postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar je raznese tako da joj se kasnije ne nađe ni traga. No, kamen koji je udario na viđenje postade silna planina i prekri cijelu zemlju. Takav bi san, a sad ćemo ga rastumačiti kralju. Ti, o kralju, kralju nad kraljevima, ti kojem je Bog nebesa dao kraljevstvo, silu, moć i slavu, u čije ruke je predao čovječije sinove, ma gdje oni živjeli, zvijeri poljske, ptice nebeske, odredivši da nad njima svima vladaš – ti si zlatna glava. Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, gore od tvoga, a za njim treće, mjedeno, koje će vladati svijetom. Za njim će se podignuti četvrto, snažno kao željezo koje sve lomi i mrvi. I kao što željezo slama, tako će i ono mrviti i gaziti. Noge i stopala koja si ugledao, dijelom načinjene od lončarske gline, drugim dijelom od željeza – bit će to podijeljeno kraljevstvo, ali bit će nešto željezne čvrstine u njemu, baš onako kako si vidio željezo pomiješano s glinom. Onako kako su noge dijelom bile od željeza, a drugim od gline, tako će i kraljevstvo u jednom dijelu biti čvrsto, a u drugom krhko. Kako si vidio da se željezo miješa sa glinom, tako će se i oni sastaviti u braku, ali neće ostati zajedno, isto onako kako i željezo i glina ne ostaju zajedno. Za vrijeme tih kraljeva će Bog nebesa osnovati kraljevstvo koje nikad neće biti uništeno, niti će to kraljevstvo ikada biti predano drugom narodu. Polomit će sva druga kraljevstva i opstat će dovijeka, baš onako kao i onaj kamen koji si ugledao, kojeg je iz gore izbila ruka ni nalik ljudskoj, i tako će polomiti i raskomadati željezo, mjed, srebro i zlato. Veliki Bog je kralju obznanio šta će biti nakon ovoga. San je pouzdan, a tumačenje sigurno.” Tad Nabukodonosor padne ničice i zahvali se Danielu, a potom naredi da se Danielu prinese žrtva i kad. Kralj reče Danielu: „Doista, tvoj Bog je Bog nad bogovima, Vladar nad kraljevima, Onaj Koji otkriva tajne jer je otkrio ovu tajanstvenost.” Tad kralj udijeli Danielu visoke časti i raskošne poklone, i učini ga vladarem jedne cijele babilonske pokrajine i upraviteljem nad svim muževima babilonskim. Daniel zatraži od kralja, i on postavi Šadraka, Mešaka i Abednega nad poslove ove babilonske pokrajine, a Daniel ostane na kraljevu dvoru. Nabukodonosor da izraditi zlatni kip, visok šezdeset lakata, a širok šest. Postavio ga je u dolini Dura, u pokrajini Babilon. Tad kralj Nabukodonosor pošalje po satrape, upravnike, gradske namjesnike, rizničare, pravnike i suce; pošalje po sve činovnike u pokrajinama da dođu na posvetu kipa kojeg je dao izraditi kralj Nabukodonosor. Satrapi, upravnici, gradski namjesnici, rizničari, pravnici, suci, svi činovnici iz pokrajina se skupe za posvetu kipa kojeg je postavio Nabukodonosor. Tako glasnik proglasi: „Vama se naređuje, o, narodi, puci i jezici: kad čujete zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda, svaku vrstu muzike, odmah padnite ničice i poklonite se kipu kojeg je postavio kralj Nabukodonosor. A onaj koji se ne pokloni odmah će biti bačen u užarenu peć.” Tako su se na zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajda, na zvuk svakojake muzike, svi narodi, puci i jezici klanjali zlatnom kipu kojeg je postavio kralj Nabukodonosor. U to vrijeme dođu neki Kaldejci i zlonamjerno okleveću Jevreje. Tako dojave kralju Nabukodonosoru: „O, kralju, živio dovijeka! Ti, kralju, donese odredbu da svaki čovjek koji čuje rog, frulu, citru, sambuku, psaltir, gajdu, i svaku vrstu muzike, padne ničice i da se pokloni zlatnom kipu; i da će svako ko se ne pokloni biti bačen u užarenu peć. Postavio si određene Jevreje da obavljaju poslove u babilonskoj pokrajini: Šadraka, Mešaka i Abednegu. Ovi muževi ne mare za tebe; oni ne služe tvojim bogovima i ne klanjaju se zlatnom kipu koji si postavio.” Tad se Nabukodonosor strašno razbjesni i naredi da dovedu Šadraka, Mešaka i Abednegu. Tako ove muževe dovedoše pred kralja. Nabukodonosor im se obrati govoreći: „Da li je istina, o, Šadrače, Mešače, i Abednego, da ne služite mojim bogovima i da se ne klanjate zlatnom kipu koji sam postavio? Da li ste spremni da padnete ničice i da se klanjate kipu koji sam izradio kad čujete zvuk roga, frule, citre, sambuke, psaltira, gajde i svakojaku muziku – ako je tako, onda dobro. Ali ako se ne budete klanjali, onda ću vas odmah baciti u užarenu peć; koji će vas bog onda spasiti iz mojih ruku?” Šadrak, Mešak i Abednego odgovore kralju: „O, Nabukodonosore, ne trebamo ti na ovo odgovoriti. Ako bude tako, onda će nas Bog Kojem služimo spasiti od užarene peći, i On će nas spasiti od tvoje ruke, o, kralju. No, i ako ne bude tako – znaj da nećemo služiti tvojim bogovima i nećemo se klanjati zlatnom kipu koji si postavio.” Tad se Nabukodonosor rasrdi, i namršti lice zbog Šadraka, Mešaka i Abednega. Tad naredi da se peć ugrije sedam puta jače no inače. Potom naredi nekim snažnim vojnicima da svežu Šadraka, Mešaka i Abednega i da ih bace u užarenu peć. Tad ove ljude svežu u njihovim plaštevima, košuljama, kapama, i drugoj odjeći i bace u užarenu peć. Kako je peć bila pregrijana, a kraljeva naredba hitna, plamen pobije one muževe koji su bacali Šadraka, Mešaka i Abednega. Tako Šadrak, Mešak i Abednego upadnu u užarenu peć. No, kralj Nabukodonosor se zaprepasti i brzo ustade. Tad vikne savjetnicima: „Zar ne bacismo ove ljude svezane u vatru?” Oni odvrate: „Tako je, kralju.” On nastavi: „Ali ja vidim četiri odvezana čovjeka. Hodaju usred vatre i nikakvo ih zlo ne snalazi; a četvrti izgleda kao da je sin Božiji.” Tad se kralj Nabukodonosor približi vratima peći i vikne: „Šadrače, Mešače i Abednego, o, sluge najuzvišenijeg Boga, izađite ovamo!” Tad Šadrak, Mešak i Abednego izađu iz peći. Oko njih se skupe satrapi, upravnici, gradski namjesnici i kraljevi savjetnici i vidješe da vatra nije imala nikakvu moć nad ovim ljudima. Kosa im bi neosmuđena, plaštevi cijeli, i nisu se osjetili na vatru. Nabukodonosor im se obrati govoreći: „Neka je blagoslovljen Bog Šadraka, Mešaka i Abednega, Onaj Koji je poslao Svoga anđela i spasio Svoje sluge koji su se u Njega uzdali. One koji su prezreli kraljevu odredbu i koji su radije predali svoja tijela nego da služe i da se klanjaju drugom bogu koji nije njihov. Stoga naređujem: Bilo koji narod, puk ili jezik koji kaže nešto protiv Boga Šadraka, Mešaka i Abednega će biti raščerečen, i kuća će mu biti porušena, jer nema drugog Boga Koji bi ih mogao spasiti na ovaj način.” Tada kralj uzvisi Šadraka, Mešaka i Abednega u pokrajini babilonskoj. Kralj Nabukodonosor, svim narodima, pucima i jezicima, koji žive na zemlji: „Mir s vama! Učini mi se kao valjana stvar da vam predočim znamenja i čudesa koja najviši Bog učini za me: Kako li su silni znaci Njegovi, kako moćna čudesa! Kraljevstvo Njegovo je vječito, a vlada Njegova postojana od koljena do koljena.” „Ja, Nabukodonosor živjeh mirno u kući svojoj, sretno u svojoj palači, no, tad mi se prikaza san koji me posve uplaši. Uznemiriše me misli i viđenja dok sam ležao u krevetu. Tad naredih da mi se dovedu svi mudraci Babilona, da mi otkriju san i protumače. Potom su mađioničari, vračevi, Kaldejci i vidovnjaci prišli; ja im ispričah san, ali mi ga nisu mogli protumačiti. Naposljetku stiže Daniel – onaj kojeg nazvaše Baltazar po imenu boga moga, u kojemu je duh svetih bogova – i ja mu ispričam san govoreći: ‘O, Baltazare, vrhovni magu, otkrij mi san i protumači ga jer znam da je duh svetih bogova u tebi i da nijedna tajna nije preteška za tebe.’ A ovo sam vidio dok sam ležao u krevetu: Pogledah, i gle, bi veoma visoko stablo usred zemlje. Stablo je raslo i bujalo, njegova krošnja dotače nebesa i mogla se vidjeti na cijeloj zemlji. Njegovo lišće bi divno, rodi silu plodova, i bi dovoljno hrane za sve. U njegovoj sjenci su se odmarale zvijeri poljske, ptice nebeske nađoše dom na granama, i sve živo se hranilo od njega. Vidjeh ovo dok sam ležao u krevetu, gle, s neba siđe stražar, svetac. On glasno stane vikati i govoriti: ‘Oborite stablo, sasijecite grane, stresite lišće i razbacajte plodove. Neka se zvijeri razbježe ispod njega, neka ptice pobjegnu sa grana. Ali ostavite panj i korijenje u zemlji, a oko njega učvrstite pojas od željeza i mjedi – neka to bude usred nježne travice. Neka ga pokvasi rosa nebeska; neka dijeli travu sa zvijerima poljskim. Neka mu se uzme um ljudski, a da um zvijeri, i neka ga snađe sedam razdoblja. Ova je osuda naredba stražara, odluka po riječima sveca, da sve živo spozna da Najuzvišeniji vlada kraljevstvom ljudskim i da ga daje po vlastitom nahođenju, da će nad njega postaviti najnižeg među ljudima.’ Ovo je san koji ja, Nabukodonosor, usnih. Protumači mi san Baltazare, jer nijedan mudrac u mom kraljevstvu nije kadar da to učini, ali ti to možeš učiniti jer duh svetih bogova u tebi.” Tad se Daniel, kojeg su zvali Baltazar, zabrine, i neko vrijeme ostane vidno uznemiren. Kralj mu se obrati govoreći: „Baltazare, nemoj da te uznemirava san ili njegovo značenje.” A Baltazar odgovori: „Gospodaru, neka ovaj san bude određen tvojim mrziteljima, a njegovo značenje tvojim dušmanima. Stablo koje je izraslo i ojačalo, čija je krošnja dotaknula nebesa, koje se vidi sa svih mjesta na zemlji, čiji su listovi divni, i koje daje hranu svima, ispod kojeg divlje zvijeri nalaze hlada i na čijim granama stanuju ptice – to si ti, o, kralju, koji si izrastao i postao silan. Tvoja slava je porasla i dotaknula nebesa, a vladavina tvoja sve krajeve zemljine. Nadalje, kralj je ugledao stražara, sveca, kako silazi s nebesa i viče: ‘Oborite stablo i uništite ga, ali ostavite panj i korijenje u zemlji, a oko njega učvrstite pojas od željeza i mjedi, između nježne trave. Neka ga pokvasi rosa nebeska; neka dijeli travu s zvijerima poljskim, sve dok ga ne snađe sedam razdoblja’; a ovo je značenje, o kralju: to je odredba Najuzvišenijeg koja se tiče moga gospodara, kralja. Naime, da će te otjerati od ljudi, da ćeš živjeti među zvijerima poljskim; da ćeš pasti travu kao vo i da će te kvasiti nebeska rosa, i da će preko tebe preći sedam razdoblja dok ne spoznaš da Najuzvišeniji vlada ljudskim kraljevstvom i da ga daje po vlastitom nahođenju. Onako kako je naređeno da se ostavi panj s korijenjem, tako će i tebi potvrditi kraljevstvo u ono vrijeme kad spoznaš da nebesa vladaju. Stoga prihvati savjet, o kralju: odvrati se od svojih grijeha čineći dobro, od svoje opakosti dijeleći milost potlačenim, i možda ćeš tako produžiti vlastito blagostanje.” Sve ovo snađe kralja Nabukodonosora Jedne prilike je, dvanaest mjeseci nakon ovoga, šetao na krovu kraljevskog dvora u Babilonu, i kralj reče: „Zar nije divan Babilon koji podigoh silom svoje moći kao kraljevu prijestolnicu i slavu moje uzvišenosti?” Dok je kralj još govorio, zagrmi glas s nebesa: „O, Nabukodonosore, rečeno ti je ovako: kraljevstvo te ostavlja, bit ćeš otjeran od ljudi i živjet ćeš s poljskim zvijerima. Past ćeš travu kao vo, i snaći će te sedam razdoblja dok ne spoznaš da Najuzvišeniji vlada ljudskim kraljevstvom i da ga daje po vlastitom nahođenju.” Ove riječi o Nabukodonosoru se istog trena ispune. Protjeraše ga, bio je primoran pasti travu kao vo, i njegovo tijelo bi nakvašeno rosom sve dok mu kosa ne izraste i bi duga kao orlovo perje, a nokti kao kandže kakve ptice. „Pošto se navršiše dani, ja, Nabukodonosor, pogledah u nebesa i vrati mi se razum. Tad zahvalih Najuzvišenijem: Slavio sam i hvalio Onoga Koji živi dovijeka, jer vlast Njegova, je vlast vječita, i kraljevstvo Njegovo opstaje s koljena na koljeno; svi stanovnici zemlje su ništarija, a On upravlja po Svojoj volji, čini tako s vojskom nebeskom i sa stanovnicima zemlje; niko Ga ne može uhvatiti za ruku vičući: ‘Šta učini?’ Tako mi se istovremeno vrati razum i slava moga kraljevstva, moja uzvišenost i otmjenost. Tražili su me savjetnici i činovnici, i ja se opet učvrstih u svome kraljevstvu. Stekoh još veću slavu no prije. A sada ja, Nabukodonosor, slavim i hvalim Kralja nebesa, jer sva su Njegova djela prava i putevi pošteni; putevi Onoga Koji može poniziti one što u oholosti hode.” Kralj Belsazar priredi veliku gozbu s hiljadu svojih velikaša, i pio je vino pred njima. Kad se Belsazar napio vina, naredi da se iznese zlatno i srebreno posuđe koje je Nabukodonosor, otac njegov, odnio iz jerusalemskog Hrama da bi velikaši, njegove žene i prilježnice pile iz njega. Tako iznesu zlatno posuđe koje bi odneseno iz Hrama, Gospodnjeg doma u Jerusalemu, i kralj, njegovi velikaši, njegove žene i prilježnice stanu piti iz njega. Pili su vino i slavili bogove od zlata, srebra, mjedi, željeza, drveta i kamena. No, odjednom se pojavi nešto poput prsta ljudske ruke, i stane pisati po okrečenom zidu kraljeve palače, nasuprot svijećnjaku; a kralj je ugledao ruku dok je pisala. Tad se kraljev izraz promijeni, uznemiriše ga misli njegove, noge mu pokleknuše, a koljena zadrhtaše. Kralj vikne i naredi da se pozovu mađioničari, Kaldejci, i zvjezdoznanci. Tad se kralj obrati babilonskim mudracima: „Onaj koji pročita i rastumači ovaj zapis bit će odjeven u purpur i dobit će zlatnu ogrlicu oko vrata; postat će treći vladar u ovom kraljevstvu.” Tad svi kraljevi mudraci pristupe, ali nisu mogli pročitati zapis niti ga protumačiti. Tad se kralj Belsazar uznemiri, njegov izraz se promijeni, a velikaši ostanu zbunjeni. Kraljica uđe u gozbenu dvoranu pošto je čula kraljeve riječi i reče: „O, kralju, živio dovijeka! Ne daj da te misli uznemire ili da ti se izraz tako mijenja. U tvom kraljevstvu ima čovjek u kojem je duh svetih bogova. Za vrijeme tvoga oca u njemu nađoše svjetlost, razbor i mudrost kao u bogova, i tvoj ga otac, kralj Nabukodonosor, učini starješinom mađioničara, vračeva, Kaldejaca i zvjezdoznanaca. Učinio je to jer u ovom Danielu nađe odličan duh, znanje i mudrost da tumači snove, rješava zagonetke i teškoće – u tom čovjeku kojeg kralj nazva Baltazar. A sada pozovi Daniela, i on će ti sve protumačiti.” Tad Daniela dovedu pred kralja. Kralj se obrati Danielu govoreći: „Dakle, ti si taj Daniel, jedan od judejskih izbjeglica, koje je moj otac, kralj, doveo iz Judeje. Čuo sam mnogo o tebi, i to da je duh bogova u tebi, i da u tebi ima znanja, divne mudrosti i svjetlosti. Tako su pred mene izveli mudrace, mađioničare, ali nisu mogli pročitati i protumačiti zapis. No, čuo sam da ti umiješ tumačiti i rješavati teškoće. Ako pročitaš ovaj zapis i ako ga protumačiš, ogrnut ću te purpurom i staviti zlatni lanac oko tvoga vrata – postat ćeš treći vladar u kraljevstvu.” Tad Daniel odgovori kralju: „Ostavi darove sebi, a nagrade daj drugome. Ja ću kralju svakako pročitati zapis i objavit ću mu značenje. O, kralju, Najuzvišeniji Bog je tvome ocu, kralju Nabukodonosoru, podario kraljevstvo, slavu, sjaj i veličinu. Zbog te slave su svi narodi, puci i jezici drhtali – plašili su se pred njim. Po njegovom nahođenju su pogubljivali, po njegovoj volji su štedjeli živote; podizao je ljude po svojoj želji, a druge ponižavao kad mu je to bila nakana. No, kad se njegovo srce ispuni ponosom i kad se uzoholio, bi ponižen, svrgnut s kraljevskog prijestolja i lišen slave. Otjerali su ga od ljudi i izbezumili kao zvijer, tako je živio s divljim magarcima. Pasao je travu kao divlji vo, tijelo mu bi kvašeno rosom nebeskom, i bi tako sve dok nije spoznao da Najuzvišeniji Bog vlada kraljevstvom ljudskim i da postavlja vladara po Svojoj volji. A ti, sine njegov, Belsazare – nisi se ponizio, premda si sve ovo znao, nego si se uzdigao protiv Gospodara nebesa. Pred tebe su iznijeli posuđe iz Njegovog Hrama, a ti, tvoji velikaši, žene i prilježnice ste njime pili vino. Slavio si bogove od srebra, zlata, mjedi, željeza, drveta i kamena, ali nisi hvalio Boga Koji u ruci drži tvoj duh, Koji upravlja svim tvojim stazama. Zato je poslao ruku; tako nastade zapis. A tamo piše: ‘Mene, Mene, Tekel, Parsin.’ A ovo je značenje: Mene – Bog je odbrojao dane tvome kraljevstvu, svršit će s njim. Tekel – bio si odmjeren i prelagan si. Peres – tvoje kraljevstvo je podijeljeno, bit će dano Međanima i Perzijancima.” Tad Belsazar dadne naredbu, a Daniela ogrnu u purpur i stave mu zlatni lanac oko vrata. Tako proglase da je treći vladar u kraljevstvu. No, iste noći ubiše Belsazara, kralja Kaldejaca, i kraljevstvo preuze Darije Međanin, star šezdeset i dvije godine. Dariju bi milo da nad kraljevstvo postavi stotinu i dvadeset satrapa, da budu po cijelom kraljevstvu, a nad njih je podigao tri činovnika. Jedan od njih bijaše i Daniel. Satrapi su njima polagali račune da kralj ne bi pretrpio nekakvu štetu. Daniel se istakne među svim visokim činovnicima i satrapima, jer u njemu bi odličan duh. Tako da je kralj namjeravao da ga postavi nad cijelo kraljevstvo. Tad se visoki činovnici i satrapi stanu truditi da nađu razlog da optuže Daniela zarad kraljevstva, ali nisu mogli naći nikakav razlog ili pogrešku. Bio je odan, i na njemu ne bi nikakve greške ili ljage. Tad ovi ljudi rekoše: „Nećemo naći nikakvog povoda da optužimo Daniela, osim ako ne pronađemo nešto u vezi s zapovijedima njegovog Boga.” Tad se visoki činovnici i satrapi dogovore i dođu pred kralja. Rekoše: „O, kralju Darije! Živio dovijeka! Svi visoki činovnici kraljevstva, svi upravitelji i satrapi, svi savjetnici i namjesnici se slažu u tome da bi kralj trebao proglasiti naredbu i zabranu, da će svako ko u sljedećih trideset dana uputi kakvu molbu nekom čovjeku ili božanstvu umjesto tebi, biti bačen u lavovsku špilju. A sada kralju, izdaj naredbu, potpiši listinu da ne bude promjena, neka sve bude po zakonu Međana i Perzijanaca, zakonu koji se ne može poništiti.” Tako kralj potpiše naredbu i zabranu. Kada je Daniel saznao za naredbu, ode u svoju kuću, a prozori na gornjem spratu bijahu otvoreni i okrenuti ka Jerusalemu. Tamo se tri puta na dan spuštao na koljena i molio, zahvaljivao se svome Bogu kao što je i ranije činio. Tad se ovi ljudi pojave u dogovoreno vrijeme i nađu Daniela kako se moli i zahvaljuje Bogu. Zatim priđoše i pred kraljem progovore o naredbi: „O, kralju! Zar nisi potpisao naredbu u kojoj stoji da će svako ko u sljedećih trideset dana zamoli kakvog čovjeka ili božanstvo namjesto tebe, biti bačen u špilju punu lavova?” Kralj odvrati: „Tako je. Određeno je po zakonu Međana i Perzijanaca koji se ne može poništiti.” Tad ovi odgovore kralju: „Daniel, jedan od izgnanika iz Judeje, ne mari, o, kralju, ne poštuje zakon koji si potpisao i moli se tri puta na dan.” Kralj se uznemiri kada ču ove riječi. Ražalostio se i razmišljao kako spasiti Daniela. Tako je bdio sve do zalaska sunca ne bi li ga kako izbavio. No, ovi ljudi opet po dogovoru dođu pred kralja i kažu: „Znaj, o, kralju, da je ovo zakon Međana i Perzijanaca, i da se nijedna kraljeva zabrana ili naredba ne može izmijeniti.” Tad kralj izda naredbu, i Daniela dovedu i bace u lavovsku špilju. Kralj mu prije toga poruči: „Neka te izbavi tvoj Bog Kojem tako postojano služiš!” Potom navale kamen na ulaz špilje, i kralj ga zapečati svojim pečatnjakom i znamenjem svojih velikaša, da se nijedna stvar ne može promijeniti zarad Daniela. Nakon ovoga kralj je otišao u svoj dvor i cijelu noć postio, ništa mu nije odvraćalo misli i nije mogao zaspati. Kralj ustane zorom i odmah se zaputi do lavovske špilje. Kad se približio špilji, jaukne, shrvan bolom, zatim vikne Danielu: „O Daniele, slugo živog Boga! Da li te tvoj Bog spasio od lavova?” Daniel odgovori: „O, kralju, živio dovijeka! Moj Bog je poslao anđele i oni začepiše lavovske ralje, i ne učiniše mi nikakvo zlo jer sam nevin pred Njim; a i tebi, o, kralju, ne učinih nikakvog zla.” Tad se kralj silno obraduje i naredi da Daniela izvuku iz pećine. Tako Daniela izvuku iz pećine, i na njemu ne bi nikakvih rana jer se uzdao u svoga Boga. Kralj potom naredi da se dovedu oni ljudi koji su zlonamjerno optužili Daniela, i zapovijedi da se bace u lavovsku špilju zajedno s njihovom djecom i ženama. Lavovi ih pohvataše i podrobiše im kosti prije no što su dotakli dno pećine. Nakon toga kralj Darije uputi pismo svim narodima, pucima i jezicima koji žive na zemlji: „Obilje mira! Naređujem da svi narodi u mome kraljevstvu drhte i da se plaše Danielovog Boga. Jer On je Bog živi, vječiti, Njegovo kraljevstvo nikad neće pasti, vlast Njegova nema kraja. On spašava i izbavlja, On čini čuda i znamenja na nebesima i zemlji; Onaj Koji je spasio Daniela pred silom lavova.” Tako je Daniel uživao u sreći u danima Darijeve vladavine i za vrijeme kraljevanja Perzijanca Kira. U prvoj godini Belsazara, kralja Babilona, Daniel usni san i ugleda viđenje dok je ležao na postelji. Tad zapiše san i ispriča bit stvari. Daniel reče: „Gle, ovo mi se viđenje prikaza po noći, i ugledao sam kako četiri nebeska vjetra komešaju golemo more. A iz mora izađoše četiri velike zvijeri, nisu bile slične jedna drugoj. Prva bi slična lavu, no, imala je orlovska krila. Krila se spustiše dok sam gledao, i zvijer se podiže sa zemlje na dvije noge poput čovjeka – potom joj dadoše ljudski razum. Kad gle, druga zvijer, ličila je na medvjeda. Bila je podignuta s jedne strane, a između zuba je držala tri rebra. Toj zvijeri narediše: ‘Ustaj, žderi sve živo.’ Zatim pogledam, kad gle, još jedna zvijer. Bila je slična leopardu, na leđima je imala četiri ptičija krila. Zvijer je imala četiri glave, i njoj dodijeliše vlast. Nakon svega ovog, tokom noći, ugledam viđenje i četvrtu zvijer; bila je grozna, užasna i neviđeno silna. Imala je željezne zube. Žderala je i lomila i gazila ono što ostane. Ta se zvijer razlikovala od svih drugih, a imala je deset rogova. Pogledao sam rogove, kad gle, između njih izbi još jedan manji rog, i sve to se desilo prije no što su tri druga roga iščupali iz korijena. A gle, na ovom rogu bijahu oči slične ljudskim, i usta koja su govorila goleme stvari.” „Pogledah, utemeljiše se prijestolja, i zavlada Pradavni, halje mu bijahu bijele kao snijeg, a kosa kao čista vuna, njegovo prijestolje bi užareno, a točkovi plamen rasplamsali. Iz njega je izbijala bujica plamena, i tako se pred njim prostirala, hiljade hiljada služilo je njemu, a deset hiljada puta deset hiljada stajaše pred njim; sud je zasjedao i sudio, knjige bijahu otvorene. Tad pogledam zbog golemih riječi koje je izgovarao rog, i dok sam gledao, zvijer bi ubijena, tijelo joj bi slomljeno i bačeno u užareni plamen. A ostalim zvijerima uzeše vlast, no, produžiše im život na vrijeme određeno i rok.” „Ugledah viđenja po noći, i gle, oblačje nebesa, tad priđe jedan sličan sinovima čovječijim, i on dođe Pradavnom, i njega prikazaše pred njim. Njemu dadoše vlast, slavu i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, puci i jezici. Vlast njegova je vječita, neprolazna, a kraljevstvo nikada neće pasti.” „Meni, Danielu, se uznemiri duh, preplašiše me viđenja u mojoj glavi. Tako priđem jednom od onih koji su tu stajali i upitam ga o tome šta je stvarno u svemu ovome. Tad mi odgovori i rastumači sve viđeno. ‘Ove četiri zvijeri su četiri kralja koji će se uzdignuti iz zemlje. Ali sveci Onog Najuzvišenijeg će primiti kraljevstvo i bit će njihovo na vijeke vijekova.’ Tad upitam o četvrtoj zvijeri, onoj koja je bila drukčija no sve ostale; zvijeri koja je bila grozna sa svojim željeznim zubima i mjedenim kandžama, koja je žderala, lomila i gazila ono što ostane; i o onih deset rogova na njenoj glavi, i drugim rogu koji je izbio prije no što su otpala tri druga, rogu koji je na sebi imao oči i usta i koji je govorio o golemim stvarima i izgledao veći no ostali rogovi. Ja pogledah, a rog povede boj protiv svetaca i nadvlada ih. Bi tako sve dok ne dođe Pradavni i bi presuđeno u korist svetaca Najuzvišenijeg, i dođe čas u kojem sveci preuzeše kraljevstvo. Ovako reče: ‘O četvrtoj zvijeri: bit će četvrto kraljevstvo na zemlji, ono će se razlikovat od svih ostalih, progutat će cijelu zemlju, pogaziti je i smrviti. A o deset rogova: iz ovog kraljevstva će se podignuti kraljeva deset; a jedan će se podignuti poslije njih i neće biti sličan drugima, i on će oboriti tri kralja. Govorit će protiv Najuzvišenijeg, zatirat će svece Njegove, pomišljat će da izmijeni zakon i vremena. Svece će predati u njegove ruke, na jedno vrijeme, na vremena i pola vremena. No, sud će zasjedati, i oduzet će mu se vlast, bit će posve pogažena i razorena. Kraljevstvo i vlast, slava svih kraljevstava pod nebesima, bit će dana narodu svetaca Najuzvišenijeg; Njegovo kraljevstvo bit će kraljevstvo vječno, sva vlast će mu služiti i pokoravat će se.’ A to bi kraj stvari – Ja, Daniel, se veoma uznemirih i problijedih, ali sam sve ovo zadržao u svome srcu.” Treće godine vladavine Belsazara meni, Danielu, dođe viđenje, nakon onog prvog koje mi se prikaza ranije. Vidjeh ovo: gle, bijah u tvrđavi u Suzi, u pokrajini Elam. Pogledah u viđenju, kad gle, bijah kraj kanala Ulaj. Tad podignem pogled i gle, ovan je stajao na rubu kanala. Imao je dva roga, jedan je stajao više, a druge niže, a ovaj viši se podizao zadnji. Tad vidjeh kako ovan trči na zapad, sjever i jug. Nijedna zvijer nije mogla stati pred njega, ne bi nikog ko ih je mogao izbaviti od njegove sile. Radio je šta mu je volja i tako postao silan. Dok sam tako posmatrao ugledam jarca kako dolazi sa zapada, kako prelazi cijelu zemlju, a ne dotiče tla. Jarac je imao upadljiv rog između očiju. Jarac priđe onome dvorogom ovnu, kojeg sam vidio kako stoji na rubu kanala, i tako potrča na njega svom snagom. Vidio sam kako prilazi ovnu, bio je razjaren i udario na njega; tako mu slomi oba roga. A ovan nije mogao pred njim opstati, jarac ga obori i pogazi – niko ga nije mogao spasiti od njegove sile. Tad se jarac osili, no, rog mu se slomi kad je postao moćan, i namjesto tog roga izbiju četiri upadljiva roga koja su bila upravljena na četiri vjetra nebeska. Iz jednog od tih rogova je izbijao manji rog, koji je rastao sve više prema jugu, istoku i slavnoj zemlji. Tako je postao golem, velik čak i vojsci nebeskoj. Zbacio je neke od četa i zvijezda i posve ih pogazio. Postao je silan kao i veliki knez vojske. Uzeše mu redovnu paljenicu, i njegovo svetište bi oskrnavljeno. Tako će mu predati vojsku i redovnu paljenicu zbog grijeha, zbacit će istinu i uspjeti u svemu što čini. Tad čujem kako govori svetac, a drugi svetac mu je poručivao: „Dokle će trajati ovo viđenje o paljenici, o grijehu koji pustoši, i ovo predavanje svetišta da ga gaze nogama?” On mi odgovori: „Trajat će dvije hiljade i trista noći i jutara. Tad će svetište biti obnovljeno.” Kad sam ja, Daniel, ugledao ovo viđenje, nastojao sam da ga razumijem. Kad gle, preda mnom je stajao jedan koji je ličio na čovjeka. Tad čujem čovječiji glas između obala Ulaja, i vikao je: „Gabrijele, daj da ovaj čovjek razumije viđenje.” Tad mi priđe – a ja se uplaših kad je prišao i padoh ničice na tlo. On mi reče: „Razumi, o, sine čovječiji, da je ovo viđenje o posljednjim vremenima.” A kad mi je tako kazao, mene obuze dubok san, a lice mi još bi na tlu. No, on me dotaknuo i dao da ustanem. Tad reče: „Gle, obznanit ću ti šta će se desiti na kraju, najavljeni završetak. Ovan kojeg si ugledao s dva roga, to su kraljevi Medije i Perzije. A koza je kralj Grčke, i veliki rog između očiju prvi kralj. Slomljeni rog, i četiri roga koja će izbiti namjesto njega – to su četiri kraljevstva koja će se podići iz njegovog naroda, ali neće silom njegovom. A potkraj njihovog kraljevstva, kad grijesi navrše mjeru, podignut će se kralj hrabra izraza koji se razumije u zagonetke. Bit će silan – ali ne zbog sile svoje – donijet će grozno uništenje, imat će uspjeha u svemu što čini, satirat će moćne junake i svece. Prevare će lukavošću uspijevati u rukama njegovim – činit će mu se da je veoma moćan. Uništit će mnoge bez ikakvog upozorenja. Tako će se podignuti protiv Kneza nad knezovima, i bit će slomljen, ali ne od ruke čovječije. Istinito je viđenje o jutrima i noćima, no, zapečati viđenje – odnosi se na dane veoma daleke.” A ja, Daniel, bijah onemoćao, i ležao sam danima u postelji, shrvan bolešću. Onda ustanem i krenem kraljevim poslom, no, bijah smeten i nisam razumio viđenje. Prve godine Darija, sina Artakserksova, Međana po porijeklu, koji je vladao kraljevstvom Kaldejaca; prve godine njegove vladavine ja, Daniel, primijetim u knjigama broj godina koji mora proći po riječima koje Gospod uputi vjerovjesniku Jeremiji prije no što se svrši razaranje Jerusalema, naime, sedamdeset godina. Tad okrenem lice Gospodu i stanem Ga tražiti molitvama i vapajima za milost. Postio sam, nosio kostrijet i posipao se pepelom. Molio sam se Gospodu, Bogu svome, i ispovijedao govoreći: „O, Gospode, silni i veliki Bože, koji održavaš Savez i ljubav postojanu s onima koji Te vole i koji čuvaju odredbe. Zgriješili smo, činili nepravdu, bili opaki i neposlušni, odvratili smo se od Tvojih zapovjedi i naredbi. Nismo poslušali Tvoje sluge, vjerovjesnike, koji su u Tvoje ime besjedili našim kraljevima, knezovima, očevima, cijelom narodu zemlje. Tebi, o, Gospode, pripada pravda, a naša je sramota očita, kako nama tako i muževima Judeje, stanovnicima Jerusalema, cijelom Izraelu, svima onima koji su blizu ili daleko, u svim zemljama u koje su protjerani, sve zbog nevjere koju su počinili protiv Tebe. O, Gospode, naša je sramota očita, ona je na našim kraljevima, knezovima i očevima jer smo se ogriješili o Tebe. Gospodu, Bogu našem, pripada milost i oprost, jer mi smo se protiv Njega uzdigli i nismo poslušali glas Gospoda, Boga našeg, slijedeći Njegove zakone koje nam je naložio kroz Svoje sluge vjerovjesnike. Cijeli Izrael se ogriješio o Tvoje zakone, skrenuo je s puta, nije bio voljan slijediti Tvoga glasa. Prokletstvo i zakletva što su zapisani u zakonu Mojsija, sluge Božijeg, snađoše nas, jer smo se ogriješili o Njega. On je potvrdio Svoju riječ kada je govorio protiv nas i vladara koji nama upravljaju, kad je na nas sručio golemu nevolju. Jer pod cijelim nebom ne postoji ništa slično onome što je snašlo Jerusalem. Onako kako je zapisano u Mojsijevu zakonu, tako nas i snađe. No, ipak se nismo ponizno molili za Gospodnju naklonost, nismo se okrenuli od svojih grijeha i uvidjeli sve kroz istinu Tvoju. Stoga je Gospod održao nevolju i sručio je na nas, jer Gospod Bog je pravedan u svemu što čini, a mi se nismo pokorili Njegovu glasu. A sada, Gospode Bože, Ti Koji si izveo Svoj narod iz zemlje egipatske silnom desnicom, koji si proslavio ime Svoje – ovoga dana smo griješili, bili smo opaki. O, Gospode, daj da se Tvoj gnjev i srdžba odvrate od Jerusalema po svim pravednim djelima Tvojim, da se okrene od Tvoje Svete Gore, jer kroz naše grijehe, kroz opakost naših očeva, Jerusalem i njegov narod postadoše poslovica među svima onima koji nas okružuju. A sada, o, Bože, poslušaj molitvu Tvoga sluge, vapaj milosti, i daj da Tvoje lice zasja nad opustjelim svetištem – učini to zarad sebe. O, Gospode, prikloni uho i poslušaj. Otvori oči i pogledaj ruševine, grad koji se zove imenom Tvojim. Jer mi Ti ne vapimo zbog naše pravednosti, već zbog Tvoje silne milosti. O, Gospode, čuj. O, Gospode, oprosti. O, Gospode, obrati pažnju i učini. Ne gubi vrijeme zbog sebe samog, o Bože, zbog Tvoga grada i zbog naroda koji se zove imenom Tvojim.” Dok sam tako govorio i molio, dok sam ispovijedao grijeh i prijestupe moga naroda Izraela, dok sam vapio pred Gospodom, Bogom mojim za svetu goru Božiju; dok sam tako molio čovjek Gabrijel, kojeg sam najprije vidio u viđenju, doletje u brzom letu za vrijeme večernje žrtve, i pouči me govoreći: „O, Daniele, došao sam da ti pružim spoznaju i objašnjenje. Na početku tvoga vapaja bi riječ, i ja dođoh da ti to kažem jer si silno voljen. Stoga razmisli o riječima i razumi viđenje. Tvom narodu i tvom svetom gradu se piše sedamdeset sedmica, u njima će se dovršiti sva grešnost, doći će kraj opakosti i iskupljenje prijestupa, da otvore vrata vječnoj pravdi, da zapečate viđenje i vjerovjesnike i posvete mjesto najsvetije. Zato znaj i shvati da će od izgovorene riječi da se obnovi i iznova podigne Jerusalem do dolaska pomazanika, kneza, proći sedam sedmica. Onda će se iznova graditi šezdeset i dvije sedmice, podizati trg i opkop, u vremenu nevolje. A nakon šezdeset i dvije sedmice će pogubiti pomazanika, i neće mu ostati ništa. A narod kneza koji dolazi će srušiti grad i svetište. Svršit će poplavom, i na kraju će ih snaći rat. Tako će s mnogima sklopiti čvrst savez na sedam dana, a na pola sedmice će obustaviti prinošenje žrtava i prinosa. A na krilima grozote će prići jedan koji ruši, sve dok se određeni kraj ne sruči na uništitelja.” Treće godine vladavine perzijskog kralja Kira riječ bi objavljena Danielu, kojeg su zvali Baltazar. Riječ bi istinita, i bi o groznom ratu. Daniel je razumio riječ i viđenje. Tih dana sam ja, Daniel, tugovao tri sedmice. Nisam jeo nikakvih poslastica, mesa i vina nisam uzimao u usta, i nisam se pomazivao tri pune sedmice. Dvadeset i četvrtog dana prvog mjeseca dok sam stajao kraj velike rijeke, to jeste, Tigrisa, podignem pogled kad gle, preda mnom je stajao čovjek u lanenim haljinama, a oko pasa je nosio zlatni kaiš iz Ufasa. Njegovo tijelo kao da bijaše je izrađeno od krizolita, lice mu je sijevalo kao munja, oči kao užarene baklje, a ruke i noge kao sjaj uglađene mjedi – riječi su mu odzvanjale kao da mnoštvo galami. Samo ja, Daniel, ugledah ovo viđenje, jer oni ljudi koji su bili kraj mene ne vidješe ništa, ali njih snađe snažna drhtavica i oni se razbježaše i posakrivaše. Tako ostanem sam i ugledam ovo viđenje. Ovo uhvati jako, a u meni ne ostade ni mrva snage. Tad začujem zvuk njegovih riječi, i dok sam tako slušao padnem licem na zemlju i potonem u dubok san. I gle, tad me dotače dlan, a ruke mi se stadoše tresti i koljena klecati. On mi reče: „O, Daniele, mili čovječe, shvati ove riječi koje ti govorim i ustani, jer mene poslaše tebi.” Kad mi je tako rekao ja ustanem, no, još uvijek sam drhtao. Tad nastavi govoriti: „Daniele, ne plaši se jer si od prvog dana upravio srce da razumiješ i ponizio si se pred svojim Bogom – riječi tvoje su uslišene, i ja dođoh zbog tvojih riječi. Knez perzijskog kraljevstva mi se otimao dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od njegovih glavnih dostojanstvenika mi dođe u pomoć jer me ostaviše tamo s kraljem Perzije; tako dođoh da ti objavim što će se desiti sa tvojim narodom u zadnjim danima, jer ovo viđenje je o vremenima koja tek dolaze.” Kad mi je tako kazao ja oborim pogled i ostanem bez riječi. Kad gle, jedan sličan sinu čovječijim mi dotače usne. Tad otvorim usta i stanem govoriti pred onim koji se nađe ispred mene: „O, gospodaru, snađe me ovo bolno viđenje i potpuno sam iscrpljen. Kako će sluga govoriti sa gospodarom? Jer u meni ne ostade snage i teško dišem.” Tad me ponovo dotakne jedan sličan čovjeku i okrijepi me. On mi reče: „Omiljeni čovječe, ne boj se, neka je mir s tobom – ostani postojan i hrabar.” A ja sam se okrijepio dok je tako govorio i rekoh: „Neka moj gospodar govori, jer mi se snaga povratila.” On reče: „Znaš li zašto sam došao tebi? Sad ću se vratiti da se borim s kraljem Perzije, i gle, kralj Grčke će doći kada ja pođem. Ali ja ću ti reći šta je zapisano u knjizi istine: nema nijednog koji se sa mnom bori protiv njih osim Mihaela, vašeg kneza.” „Ja ustadoh prve godine Međanina Darija, podigoh se da ga okrijepim i potvrdim. A sad ću ti pokazati istinu. Gle, u Perziji će se podići još tri kralja, no, četvrti će biti mnogo bogatiji od njih. A kad se osili kroz svoje bogatstvo, podignut će cijelo kraljevstvo protiv Grčke. Zatim će se podignuti moćan kralj koji će vladati golemom zemljom i činiti što mu je volja. No, kraljevstvo će mu podijeliti u pravcu sva četiri nebeska vjetra čim se uzdigne, i to se neće desiti njegovom potomstvu, neće ga ovo snaći po vlasti njegovoj, jer njegovo kraljevstvo će iščupati iz korijena i dati drugima. U to vrijeme će se osiliti kralj juga, ali jedan od njegovih knezova će biti moćniji i on će vladati umjesto njega – njegova vlast će biti ogromna. Sklopit će savez nakon nekoliko godina, a kćer kralja juga će poći kralju sjevera da sklope dogovor. No, ona neće održati svoju moć, predat će nju i one koje dolaze, oca njenog i čovjeka koji je u to vrijeme uzeo za ženu. A od jedne grančice njena korijena će se podići jedan umjesto nje. On će poći protiv vojske i prodrijeti u tvrđavu kralja sjevera, svršit će s njima i pobijediti. Njihove bogove i livene slike, dragocjeno zlatno i srebreno posuđe će sa sobom odnijeti u Egipat, i nekoliko godina neće nasrtati na kralja sjevera. Docnije će poći u zemlju kralja juga, ali će se naposlijetku vratiti u svoju zemlju. Njegovi sinovi će povesti rat, podignut će silnu vojsku koja će nadirati i poplaviti sve kao vode, i tako će donijeti rat sve do njegove tvrđave. Tada će se kralj juga razjariti, i poći će i povesti boj protiv kralja sjevera. Podignut će silno mnoštvo, i nadvladat će vojsku njegovu. Mnoštvo će biti pogubljeno, a njegovo srce će se uzoholiti, tako će pobiti desetine hiljada, ali neće nadvladati. Jer kralj sjevera će iznova podignuti mnoštvo, veće no ono prije. Tako će se nakon nekoliko godina pojaviti sa moćnom vojskom dobro opskrbljenom. U tim danima će se mnogi podignuti protiv kralja juga, a nasilnici u tvome narodu će ustati da ispune viđenje, ali neće imati uspjeha. Tad će nasrnuti kralj sjevera, izgradit će opsadne sprave i zauzeti dobro utvrđen grad. A čete juga neće opstati, čak ni najbolje među njima, jer neće biti snage da se održe. Tako će onaj koji pođe protiv njega činiti što mu je volja, i niko ga u tome neće sprječavati; stajat će u slavnoj zemlji, a u ruci će držati uništenje. Nastojat će da svom snagom dođe do cijelog kraljevstva, i postavi uslove koji će biti ispunjeni. Dat će mu ženinu kćer da upropasti kraljevstvo, ali do toga neće doći i neće imati dobitka. Zatim će se okrenuti obalama i osvojiti veliki dio, ali jedan zapovjednik će svršiti s njegovom ohološću. Doista, vratit će mu po oholosti njegovoj. Tad će okrenuti pogled ka tvrđavama u svojoj zemlji, no, on će posrnuti i pasti, i niko ga više neće naći. A umjesto njega će se podići jedan koji će poslati poreznika za slavu kraljevstva. Ali će kratko nakon toga izgubiti glavu, a neće to biti ni u boju niti u srdžbi. Na njegovo mjesto će se uzdignuti nitkov kojemu neće dati kraljevske časti. Doći će nenajavljeno, laskat će i steći kraljevstvo. Pred njim će ostati raspršene i poražene vojske i sam knez saveza. A on će spletkariti od onoga trena kad sklope savez s njim – tako će se osiliti s malim narodom. Iznenada će upasti u najbogatije predjele pokrajine, činit će ono što nisu činili ni njegovi očevi niti djedovi – pljačkat će i tjerati, raspršit će ih između pljačke, otimačine i dobara. Smišljat će prepade na tvrde gradove, ali samo na kratko vrijeme. Tako će se podići i upraviti srce s vojskom golemom protiv kralja juga. A kralj juga će povesti rat s neviđeno velikom i silnom vojskom, ali neće opstati jer će protiv njega spletkariti. Udarit će ga i oni koji jedu njegov hljeb. Njegovu vojsku će raspršiti i mnogi će poginuti. A što se tiče ona dva kralja: njihova srca će biti upravljena da čine zlo. Lagat će dok sjede za istim stolom, no, uzalud, jer kraj će doći u vrijeme određeno. Potom će se s velikim bogatstvom vratiti u svoju zemlju, ali njegovo srce će biti upereno protiv svetog saveza. Tako će postupati po vlastitoj volji i vratit će se u svoju zemlju. U određeno vrijeme će se vratiti i poći će na jug, ali ovoga puta neće biti kao ranije. Jer protiv njega će krenuti lađe Kitima, a on će se uplašiti i povući, tako će se razljutiti, okrenuti i poći protiv svetog saveza. Okrenut će se onima koji odbacuju sveti savez. Njegove čete će prići i oskrnaviti hram i tvrđavu; ukinut će redovne paljenice. Potom će uspostaviti gadost koja pustoši. Ulizivat će se i zavoditi one koji krše savez, ali narod koji poznaje svoga Boga će ostati postojan i djelovati. Narodni mudraci će to rastumačiti mnogima, premda će na određeno vrijeme posrtati mačem i ognjem, sužanjstvom i pljačkom. Kad posrnu neće biti pomoći. A mnogi će prionuti uz njih laskanjem. Neki mudraci će posrnuti, no, tako će se pročistiti, prokušati, izbijeliti sve do kraja, jer doći će u vrijeme određeno. A kralj će činiti šta hoće. Proslavit će se i uzdignuti iznad svakog boga, i govorit će nevjerovatne stvari protiv Boga nad bogovima. Živjet će u blagostanju dok se grijeh ne ispuni; jer desit će se ono što je predodređeno. Neće mariti za bogove svojih otaca, niti za miljenike žena. Neće mariti za druge bogove i uzdizat će se iznad svih. Umjesto njih će slaviti boga tvrđava, boga kojeg nije poznavao njegov otac će slaviti zlatom i srebrom, dragim kamenjem i darovima. Jurišat će na najčvršće utvrde uz pomoć tuđeg boga. Počastit će one koji imaju razuma i postavit će ih kao vladare nad mnoge, i tako će zemlju podijeliti kao platu. U posljednjim danima će ga napasti kralj juga, a kralj sjevera će na njega navaliti kao oluja, kočijama i konjicom i silom lađa. Tako će doći u zemlje, preplavit će ih i proći kroz njih. Tako će stići u slavnu zemlju. Past će desetine hiljada, ali ovi će se spasiti njegovom rukom: Edom i Moab, i glavni dio Amonaca. Pružit će desnicu protiv zemalja, a Egipat se neće spasiti. Postat će vladar riznica zlata i srebra, svih egipatskih dragocjenosti, a Libijci i Kušiti će ići za njim. No, uznemirit će ga vijesti s istoka i sjevera. Tako će u velikoj srdžbi poći da razara i da mnoge uništi. Postavit će svoje dvorske šatore između mora i sjajne gore svete. Ali ipak će se i s njim svršiti, i niko mu neće moći pomoći.” „U ono vrijeme će se podići Mihael, veliki knez koji će voditi tvoj narod. Bit će vrijeme nevolje, nevolje kakva nikada prije nije viđena otkad je svijeta i vijeka. Ali u to vrijeme će spasiti tvoj narod, svi čije se ime nađe zapisano u knjizi. Probudit će se mnogi koji spavaju u prahu zemljinom, neki na život vječni, a drugi na sramotu i poniženje dovijeka. A mudraci će sijati kao svjetlo nebesko, i oni koji mnoge okrenu pravdi kao zvijezde na vijeke vijekova. A ti Daniele, svrši s riječima i zaklopi knjigu do kraja vremena! Mnogi će u njoj tražiti i bit će sve više razumijevanja.” Tad ja, Daniel, pogledam kad gle, tamo su stajala dvojica, jedan s ove strane rijeke, a drugi na suprotnoj obali. I neko reče čovjeku u lanenim haljinama, koji je stajao iznad voda rijeke: „Koliko će proći do kraja ovih čudesa?” Tad sam čuo čovjeka u lanenim haljinama, koji je stajao iznad voda rijeke; podigao je desnicu k nebu i zakleo se Onim Koji živi vječito: „Nakon jednog vremena, dva vremena i pola vremena – kad dođe kraj rasulu sile svetog naroda, tad će se sve ovo svršiti.” Čuo sam sve ovo ali nisam razumio. Tad rekoh: „O, Gospode, na šta će izaći sve ove stvari?” A On odvrati: „Pođi svojim putem Daniele, jer riječi su svršene i zapečaćene do posljednjih vremena. Mnogi će se očistiti, iskušati i izbijeliti, no, oni opaki će u opakosti ostati. Nijedan od njih neće razumjeti, ali oni mudri će sve shvatiti. I od onog vremena kad bi ukinuta redovna paljenica i kad se utemelji gadost koja pustoši, proći će hiljadu dvjesta devedeset dana. Blagoslovljen je onaj koji dočeka hiljadu trista trideset i peti dan. Ali idi svojim putem do kraja, i tako ćeš mirovati i stajati na mjestu koje ti je određeno u posljednjim danima.” Gospodnja riječ koja dođe Hošei, sinu Beerijevu, za vrijeme Uzije, Jotama, Ahaza, Ezekije, judejskih kraljeva, i u danima Jeroboama, sina Joaševa, kralja Izraela. Kad je Gospod po prvi put progovorio kroz Hošeu, On reče Hošei: „Pođi i oženi se kurvom, i imaj djecu u bludu, jer zemlja čini grozan blud odmetnuvši se od Gospoda.” Tako Hošea pođe i uzme Gomeru, kćer Diblaimovu. Ona ostane trudna i rodi mu sina. Tad Gospod reče: „Daj mu ime Jizreel, jer neće proći mnogo vremena pa ću kazniti dom Jehuov zbog krvi Jizreelove i svršit ću s kraljevstvom doma Izraelova. Tog dana ću slomiti Izraelov luk u Jizreelovoj dolini.” Tad ona iznova zatrudni, i ovaj put mu rodi kćer. Gospod reče: „Nadjeni joj ime Lo-Ruhama, jer se neću smilovati domu Izraelovu, neću im dati oprosta. No, imat ću milosti s Judinim domom, i spasit ću ih kroz Gospoda, Boga njihova – neću ih izbaviti lukom, mačem, ratom, konjima ili konjicom.” Kad odbi od dojenja Lo-Ruhamu, Gomera zatrudni i rodi sina. Gospod reče: „Nadjeni mu ime Lo-Ammi, jer vi niste Moj narod, a Ja nisam vaš Bog. A Izraelovih sinova će biti kao morskog pijeska koji se ne da izbrojati ili izmjeriti. Umjesto da im govore: ‘Vi niste Moj narod’, govorit će ‘Djeca Boga živoga.’ Tako će sinove Jude i Izraela skupiti, i oni će izabrati jednog vođu. Tako će krenuti iz zemlje jer velik će bit dan Jizreelov.” „Reci braći svojoj: ‘Vi ste moj narod’, a sestrama poruči: ‘Primile ste milost’”. „Ispravite, ispravite majku svoju – jer ona više nije Moja žena, a Ja muž njen. Neka se ostavi bludnih staza svojih, neka pohotu skine s grudi, da s nje ne bih svukao halje, da ne bude kao na dan rođenja njena, da je učinim divljinom, zemljom opustjelom, i ne pustim da umre od žeđi.” „Neću se smilovati djeci njenoj, jer to su djeca bluda. Majka njihova se odala bludu, ona je zatrudjela sramotno, jer je vikala: ‘Ići ću za ljubavnicima svojim, oni mi daju hljeba i vode, vune i lana, ulja i pića.’ Stoga ću njene staze zakrčiti trnjem, protiv nje ću zid podignuti, i neće naći svoje staze. Gonit će ljubavnike svoje, ali ih neće stizati, tražit će ih, ali ih neće naći. A tad će govoriti: ‘Vratit ću se svome prvom mužu, jer tad mi bi bolje nego sada.’ Nije znala da sam joj ja davao žita, vina i ulja, da sam na nju trošio zlato i srebro, što ga baciše pred Baala. Stoga ću uzeti Svoje žito, i vino ovogodišnje, uzet ću Svoju vunu i lan, kojima je trebala pokriti golotinju svoju. Otkrit ću pohotu njenu, sve što je činila pred ljubavnicima, i niko je neće spasiti od Moje ruke. Dokrajčit ću sva njena veselja, gozbe, mlađake i subote, sve blagdane određene. Poharat ću njene loze i masline, sve one o kojima je govorila: To je plaća koju mi dadoše ljubavnici moji. Preobrazit ću ih u šumu, i žderat će ih zvijeri poljske. Kaznit ću je na dan Baalove gozbe, kad im prinosi paljenice, kad se kiti prstenjem i ukrasima, kad kreće za svojim ljubavnicima, a zaboravlja Mene.” Tako kaza Gospod. „Gle, stoga ću je namamiti, i dovesti u pustaru, i tamo ću blago s njom govoriti. Tamo ću joj dati vinograde, i dolinu Ahor učiniti kapijom nade. Tamo će odgovarati kao u danima mladosti svoje, kao u ono doba kad je izašla iz Egipta.” „Tog dana – tako veli Gospod – zvat ćeš Me ‘mužu moj’, a više Me nećeš oslovljavati sa ‘Baale moj’. Jer Ja ću imena Baalova izbrisati iz usta njenih, i neće ih se više sjećati po imenu. Tog dana ću za njih sklopiti savez sa zvijerima poljskim, pticama nebeskim, i svime što puzi po zemlji. Istrijebit ću luk, mač i rat iz zemlje, i dat ću da mirno liježeš. Zaručit ću te sebi zauvijek, zaručit ću te sebi u pravdi i poštenju, u ljubavi postojanoj i milosti. Zaručit ću te sebi u vjeri, i ti ćeš spoznati Gospoda.” „Odazvat ću se tog dana – to je riječ Gospodnja – odgovorit ću nebesima, a i ona će odvratiti zemlji. Zemlja će odazvati žitu, mladom vinu i ulju, a oni će odazvati Jizreelu. Posadit ću je sebi u zemlji, smilovat ću Lo-Ruhami, reći ću Lo-Ammi da je narod Moj, a on će reći: ‘Ti si Bog moj.’” Gospod mi reče: „Idi i ljubi ženu koja ljubi drugoga, bludnicu, onako kako Gospod ljubi djecu Izraelovu, premda se okreću drugim bogovima i priželjkuju kolače od grožđa.” Tako je tada kupih za petnaest šekela srebra, jedan homer i letek ječma. Rekoh joj: „Ostat ćeš sa mnom na dane mnoge. Nećeš bludničiti i nećeš se podavati kakvom drugom čovjeku; a tako ću se i ja ponijeti prema tebi!” Jer Izraelovi sinovi će proživjeti mnoge dane bez kralja ili kneza, bez žrtvi ili stupova, bez oplećka ili idola. Potom će se Izraelovi sinovi vratiti i tražit će Gospoda, Boga svoga, i Davida, kralja njihova, i u strahu će prilaziti Gospodu i Njegovoj dobroti u posljednjim danima. Čujte riječ Gospodnju, o, sinovi Izraela, jer Gospod vodi parnicu s stanovnicima zemlje. Nema vjere niti ljubavi postojane, ne mare za Boga u zemlji. Kunu, lažu, ubijaju, kradu, čine blud; prelaze svaku granicu, i krvlju zalijevaju krv. Zemlja kuka, tuguju svi stanovnici njeni, sve zvijeri poljske, i ptice na nebesima, čak i ribe morske propadaju. No, neka niko ne parniči, neka ne kore, jer protiv tebe vodim parnicu, svećeniče. Posrćeš danju, a prorok će se s tobom saplesti u noćima, i istrijebit ću majke vaše. Narod Moj propada u neznanju, jer vi odbaciste mudrost, zato i ja odbacujem vaše svećenike, i zaboravit ću na djecu vašu, onako kako vi zaboraviste zakon Božiji. Što su se više množili, to su snažnije griješili; slavu njihovu ću preobraziti u sramotu. Oni se hrane grijesima naroda Moga, željni su njihove opakosti. Sa narodom će biti kao sa svećenicima, kaznit ću ih zbog staza njihovim, naplatiti im sva djela njihova. Jest će, ali se neće zasititi, odavat će se bludu, ali se neće množiti, jer su odbacili Gospoda da slave blud, vino i mošt, sve ono što ih izbezumljuje. Moj narod ispituje komad drveta, palica im predskazuje odgovore, jer njih je zaveo duh bludništva, i ostavili su Boga svoga da se bludu odaju. Prinose žrtve na vrhovima gora, pale paljenice po brdima, ispod hrasta, jablana i duba, jer ugodna je sjenka njihova. Tako se vaše kćeri odaju bludu, a nevjeste čine preljubu. Neću kazniti kćeri vaše u bludu, niti nevjeste u preljubi njihovoj, jer muškarci sami odlaze kod bludnica, i žrtvuju u njihovim obredima – propast će narod nerazuman. Premda glumiš bludnicu, o, Izraele, ne daj da se Juda ogriješi. Ne zalazi u Gilgal, nemoj se uspinjati u Bet-Aven, i ne kuni se govoreći: „Tako živ bio Gospod”. Izrael je tvrdoglav, kao junica nepokorna; može li ih Gospod napasati, kao janje na prostranim njivama? Efrajim je prionuo uz idole, neka ga! Kad nestane pića, odaju se bludu, njihovim vladarima je draga svaka sramota. Vjetar ih je zahvatio krilima svojim, i stidit će se zbog žrtvi svojih. Čujte, o, svećenici! Obrati pažnju, o, dome Izraelov! Prikloni uho, o, dome kraljev! Jer presuda ova vrijedi vama, jer vi bijaste zamka u Mispi mreža bačena na Tabor. Pobunjenici se odaše klanju, no, Ja ću ih ukoriti. Poznajem Efrajima, Izrael za Me nije skriven; jer ti si se, Efrajime, odao bludu, a Izrael ostade obeščašćen. Zbog djela svojih se ne mogu vratiti Bogu svome. Jer u njima bdije duh bludništva, i oni ne poznaju Gospoda. Slava Izraela svjedoči licu Njegovu; a Izrael i Efrajim će posrnuti u grijesima svojim, a s njima će pasti i Juda. Krenut će sa stadima i krdima svojim, da potraže Gospoda, ali neće Ga naći, jer On se povukao pred njima. Nevjerni su bili Gospodu, rađali su djecu tuđinaca, a sada će ih mlađak progutati s njihovim poljima. Neka zasvira rog u Gibeji, zatrubite u Rami, oglasite uzbunu u Bet-Avenu, jer slijedimo tebe, o, Benjamine! Efrajim će postati pustara kada zađe dan suda među plemena Izraelova. Objavljujem ono što je sigurno. Knezovi Judeje postadoše kao oni što međaše pomjeraju; na njih ću istresti gnjev Svoj kao vodu. Efrajim je potlačen, pogažen u osudi, jer htio je gadosti slijediti. Ali Ja sam poput moljca Efrajimu, kao truhlež domu Judinom. Kada je Efrajim shvatio bolest svoju, kada je Juda vidio svoju ranu, tad Efrajim krene u Asiriju, i obrati se velikom kralju. Ali on ga ne može izliječiti, ne umije priviti ranu. Jer Ja ću biti kao lav Efrajimu, i kao lavić domu Judinom. Ja, Ja ću razderati i odstupiti, Ja ću odnositi i niko neće spasiti. Vratit ću se na mjesto Svoje, sve dok ne priznaju svoje grijehe I dok ne potraže lica Moga, sve dok Meni iskreno ne zavape u nevolji. „Hajdemo, vratimo se Gospodu; jer On nas je ranio, da bi ranu previo; pokosio nas je, a sad će nas podići. Vratit će nam život nakon dana dva, podići će nas dana trećeg, da živimo pred Njim. Spoznajmo; hajdemo dalje da Gospoda spoznamo. Izlazak je Njegov siguran kao zora, prići će nam kao pljusak, kao proljetne kiše što zemlju natapaju.” Šta da činim s tobom, Efrajime? A šta s tobom, o Judo? Ljubav je vaša kao oblak jutarnji, kao rosa koja rano nestaje. Zato sam ih sasjekao kroz vjerovjesnike, pokosio sam ih riječima usta Mojih, a Moj sud prodire kao svjetlost. Jer hoću ljubav postojanu, a ne žrtve, spoznaju Boga radije no paljenice. Ali oni prekršiše Savez, kao što učini i Adam; ponijeli su se nevjerno. Gilead je grad grešnika, natopljen krvlju. Onako kako hajduci vrebaju i čekaju čovjeka, tako se urotiše svećenici njihovi. Ubijaju na putu do Šekema, tamo sramotu čine. Vidio sam grozne stvari u domu Izraelovu, tamo je Efrajimovo bludništvo, a Izrael obeščašćen. No, i tebi je žetva određena, o, Judejo, kad povratim blagostanje narodu Svome. Kad hoću Izrael liječiti, otkrije se opakost Efrajimova, i zlodjela Samarije; jer oni varaju, pljačkaši provaljuju, a hajduci vani otimaju. Ali oni ne misle na to da se sjećam sveg njihovog zla. Sada ih djela njihova okružuju, sva su pred licem Mojim. Usrećuju kralja svojim zlom, knezove izdajama silnim, svi su bludnici, užareni kao šporeti, koje pekar više ne raspaljuje, nakon što zamijesi tijesto pa sve dok ne ukisne. Na dan našeg kralja, knezovi obolješe od jačine vina, a on ruku pruža pijancima. Užarenih srca se hvataju zavjere, njihov gnjev tinja po cijelu noć, a ujutro se rasplamsa kao silna vatra. Svi oni su topli kao peć, oni proždiru vladara svoga. Svi njihovi kraljevi padoše i nijedan Me ne može zazvati. Efrajim se miješa s narodima, Efrajim je kolač neprevrnuti. Tuđinci mu crpe snagu, a on to i ne shvata; osijediše dlake na njemu, ali on to i ne primjećuje. Ponos izraelski mu svjedoči u lice, a on se ipak ne vraća Gospodu Bogu, ne traži Ga zbog svega ovoga. Efrajim je golubica nerazumna i razigrana, priziva Egipat, odlijeće u Asiriju. No, Ja ću na njih baciti mrežu kad krenu; ulovit ću ih kao ptice nebeske, ukorit ću ih zbog zlobe njihove. Teško njima, jer od Mene su odlutali! Snaći će ih propast, jer su se protiv Mene podigli! Iskupio bih ih, no oni lažu protiv Mene. Ne vape Meni srcima, već ječe na posteljama, zbog žita i vina se sudaraju, uzdižu se protiv Mene. Premda sam osnažio i uvježbao ruke njihove, opet zlo smišljaju protiv Mene. Okreću se, ali ne u visine, oni su kao luk nepouzdan. Knezovi će im izginuti od mača, zbog drskosti jezika njihova. To će biti ruglo njihovo u zemlji Egipat. Trubu na usta! Nad Gospodnji dom se nadvio jedan, sličan lešinaru, jer oni su prekršili Savez, digli su se protiv Moga zakona. Meni viču: „Bože naš, mi, Izrael, poznajemo te.” No, Izrael je odbacio dobro, dušman će ih progoniti. Podigli su kraljeve, ali ne učiniše to kroz Mene. Postavili su kneževe, ali bez Moga znanja. Srebrom i zlatom sebi napraviše idole, propast vlastitu. Jer Ja sam odbacio tele tvoje, o, Samarijo. Moja srdžba se rasplamsala protiv njih, dokad li će se odvraćati od nevinosti? Jer to je poteklo iz Izraela, djelo zanatlijsko, ne dođe od Boga. Rasut ću samarijsko tele na komade. Posijali su vjetar, a sada će požnjeti oluju. Žito ne klija, neće biti brašna, a ako ga i bude, žderat će ga tuđinci. Izrael žderu, već je među narodima kao posuda bezvrijedna. Jer oni krenuše u Asiriju, divlji magarac koji sam luta; a Efrajim najmi ljubavnike. Uskoro ću ih sabrati, premda skupljaju saveznike među narodima, a kralj i knezovi će uskoro drhtati pod teretom danka. Jer Efrajim je umnožio žrtvenike za grijeh; postadoše to žrtvenici opakosti. Da mu sastavim desetine hiljada zakona, on bi ih smatrao tuđim. A žrtve: oni prinose i sami jedu, no, Gospod ih ne prihvata. Sjetit će se njihove opakosti i kazniti; bit će vraćeni u Egipat. Jer Izrael zaboravi Stvoritelja svoga, izgradiše dvorove, a Juda umnoži gradove tvrde; udarit ću vatrom na njihove gradove, progutat će sve tvrđave njihove. Ne raduj se, o, Izraele! Ne slavi kao narodi, jer ti si se odavao bludu, odrekao si se Boga svoga. Ljubio si platu bludničku na svim gumnima. Gumno i kaca ih neće hraniti, a mlado vino će ih prevariti. Neće ostati u zemlji Gospodnjoj, nego će se Efrajim vratiti u Egipat, i jest će hranu nečistu u Asiriji. Neće izlijevati vina Gospodu, žrtve njihove Ga neće smilovati. Šta ćeš učiniti na dan Gospodnjeg blagdana? Jer gle, oni bježe pred pustošenjem, no, Egipat će ih skupiti, a Memfis pokopati, guje će baštiniti dragocjenosti srebrene, a trnje će rasti u šatorima njihovim. Došli su dani kazne, dani naplate; i Izrael će to spoznati. Vjerovjesnik je budalast, čovjek produhovljen lud, sve zbog vaše velike opakosti i silne mržnje. Vjerovjesnik je čuvar Efrajimov, s Bogom mojim; a ipak su mu zamke na putevima, i mržnja u domu Božijem. Duboko su iskvareni kao u danima Gibeje. On će se sjetiti njihove opakosti, kaznit će grijehe njihove. Kao grožđe u divljini, tako i Ja nađoh Izrael, kao prvi plod na stablu masline, u rano doba; tako Ja vidjeh očeve tvoje. Ali oni odoše Baal-Peoru, i posvetiše se stvari sramotnoj, postadoše ogavni kao stvar koju ljubiše. Efrajimova slava će odletjeti kao ptica, neće biti trudnica, rađanja i začeća! Čak i ako bude djece, Ja ću ih sve do zadnjeg pomoriti. Teško njima kad ih ostavim! Kao što vidjeh, Efrajim bi kao mlada palma, na livadama zasađena; no, Efrajim mora djecu svoju izvesti na klanje. Daj im, o, Gospode – šta ćeš im dati? Daj krila jalova, a dojke presahle. Svako njihovo zlo je u Gilgalu, i tamo ih zamrzih. Sve zbog opakosti djela njihovih, protjerat ću ih iz Moga doma, neću ih više ljubiti, sve knezove njihove otpadničke. Efrajim je udaren, korijen mu je suh, neće više nositi plod. Čak i ako rode, umrijet će voljena dječica njihova. Moj Bog će ih odbaciti, bit će lutalice među narodima jer Ga nisu poslušali. Izrael je dragocjena loza što donosi plod svoj. Što više rodi, to više žrtvenika podiže; kako je zemlja zdravila, tako je opravljao stupove svoje. Njihovo je srce lažljivo, sada se moraju nositi s krivnjom svojom. Gospod će razoriti žrtvenike, porušit će stupove. Jer oni će reći: „Mi smo bez kralja, jer Gospoda se ne plašimo; a kralj – šta bi nam mogao učiniti?” Izgovaraju puke riječi, kunu se ispraznim zakletvama, a osuda raste kao bilje otrovno. Stanovnici Samarije drhte, zbog teleta iz Bet-Avena. Jer ljudi jadikuju zbog njega, tako čine svećenici idolopoklonici, oni koji su se radovali teletu i slavi njegovoj, a ono ih ostavi. Bit će odnijeto u Asiriju kao danak Velikom kralju, Efrajima će osramotiti, a Izrael će se stidjeti svoga idola. Kralj Samarije će potonuti kao grančica u silnim vodama. Bit će razorene visine Avena, grijeh Izraelov. Trnje i korov će izrasti po žrtvenicima, vikat će planinama: „Pokrijte nas!”, a brdima: „Spustite se na nas!” O, Izraele, griješio si od dana gibejskih, tamo su i nastavili. Neće li ih tamo sustići rat protiv opakih? Ukorit ću ih kad mi bude volja, skupit će se narodi protiv njih, kad ih okuju zbog dvostruke pokvarenosti njihove. Efrajim je bio pitomo tele, koje rado vrše, zato sam poštedio vrat njegov, ali sad ću Efrajima podjarmiti, Juda će orati, a Jakov će sam drljati. Posijte pravednost, i požnjet ćete ljubav postojanu; krčite zemlju, jer je vrijeme da tražite Gospoda, da dođe i da na vas spusti pravdu. Orali ste opakost, posijali ste nepravdu, pojeli plod laži. Jer vi ste se uzdali u vlastite staze, u mnoštvo ratnika vaših. Zato će među narodom puknuti vika bojna, i sve vaše tvrđave će poravnati, onako kako Šalman razori Bet Arbel na dan boja, kad je majke raskomadao s djecom njihovom. Tako će učiniti i s tobom, Betele, zbog tvog velikog zla. U zoru će dovijeka nestati kralj Izraela. Ljubio sam Izrael dok bijaše dijete, iz Egipta sam pozivao sina Svoga. Što sam ih više zvao, to su dalje odlazili, žrtvovali Baalima, i posvećivali paljenice idolima. No, Ja sam naučio Efrajima prvim koracima, držeći ga za ruke, ali nisu shvatali da sam ih Ja pazio. Poveo sam ih užetom dobrote, koncima ljubavi, i njima bijah kao onaj što žvale popušta na vilicama njihovim; sagnuo sam se njima, i hranio ih. Neće se vratiti u zemlju egipatsku, Asirija će vladat njima, jer se nisu Meni htjeli povratiti. Mač će bjesniti protiv njihovih gradova, slomit će prijevornice njihovih kapija, i progutat će ih zbog vlastitih odluka. Moj narod se hoće odmetnuti, i premda zazivaju Najuzvišenijeg, neće ih podignuti. Kako da te ostavim, o, Efrajime? Kako da te predam, o, Izraele? Kako da te učinim sličnim Admi? Kako da se odnosim prema tebi kao da si Sebojim? Uznemireno je srce Moje, uzavrela je milost Moja. Neću se odati gnjevu užarenom, neću razoriti Efrajima. Jer Ja sam Bog, nisam čovjek, Svetac među vama, i neću vas snaći srdžbom. Krenut će za Gospodom, a On će kao lav riknuti, a kad rikne, njegova će djeca drhtati i doći sa zapada, doći će kao plašljive ptice iz Egipta, kao golubice iz zemlje asirske, i vratit ću ih domovima njihovim – tako kaza Gospod. Efrajim Me okružio lažima, i dom Izraelov prevarama, ali Juda još hodi s Bogom, vjeran Svecu. Efrajim se hrani vjetrovima, goni istočni vjetar cijelog dana, množi laži i nasilje. Sklapa savez s Asirijom, ulje nosi u Egipat. Gospod vodi parnicu protiv Jude, kaznit će Jakova zbog staza njegovih; platit će mu po djelima njegovim. Brata je uhvatio za petu u utrobi, hrvao se s Bogom kao zreo muž. Borio se s anđelom i nadvladao, plakao je i tražio milost. Sreo je Boga u Betelu, i tamo je Bog govorio s nama. Gospod, Gospod nad vojskama, Gospod je ime Njegovo. „A ti se, s Božijom pomoći, vrati. Drži se ljubavi i pravde, i uvijek čekaj Boga svoga.” Trgovac s lažnim mjerama, onaj kome je milo tlačiti. Efrajim kaza: „Ah, ja sam bogat, stekao sam sebi imanje; u svim poslovima mojim ne mogu naći grijeha ili nepravde.” Ja sam Gospod, Bog vaš, iz zemlje egipatske. Dat ću da spavate u šatorima, kao u danima određenih blagdana. Govorio sam s vjerovjesnicima, Ja sam umnožio viđenja, i kroz njih govorio poređenja. Ako ima opakosti u Gileadu, snaći će ih ispraznost. U Gileadu žrtvuju volove, njihovi žrtvenici su slični hrpama kamenja, po brazdama poljskim. Jakov je pobjegao u aramsku zemlju, tamo je Izrael služio ženi, tamo je ovce čuvao. Gospod vjerovjesnikom izvede Izrael iz Egipta, i čuvao ga je kroz vjerovjesnika. Efrajim ga grozno uvrijedi, a Gospod će krv svaliti na njega platit će mu za opakosti njegove. Sve zadrhta kad Efrajim progovori, bio je slavan u Izraelu, no, ogriješi se Baalima i snađe ga smrt. A sada griješe sve više i više, i sebi izrađuju metalne slike, srebrene idole vješto izrađene, djela zanatlija. O njima vele: „Ljudi što žrtvuju – neka ljube telad!” Stoga će biti kao jutarnja magla, kao rosa što rano nestaje, poput pljeve koje raznosi s gumna, poput dima koji izlazi kroz prozor. Ali Ja sam Gospod, Bog vaš, iz zemlje egipatske, ne poznaješ Boga pored Mene, nema drugog spasitelja. Ja sam Onaj Koji te poznavao u divljini, u zemlji pustari, ali zasitiše se na ispaši, uzdigoše se i srce im se uzoholi, i tako Me zaboraviše. Za njih sam kao lav, vrebat ću pored puta kao leopard. Navalit ću na njih kao medvjedica kojoj oteše mladunčad; raščerečit ću prsa njihova, i tamo ću ih proždrijeti kao lav, kao što bi ih poderala zvijer divlja. On će te razoriti, o, Izraele, jer vi stajete protiv Mene, protiv pomagača vašeg. Gdje je sada kralj vaš, da vas spasi u svim gradovima? Gdje su vladari, oni o kojima ste vikali: „Dajte nam kralja i kneza.” U gnjevu vam dadoh kralja, u srdžbi ga uzeh. Povezana je opakost Efrajima, njegovi grijesi sačuvani. Njega snalaze muke porođajne, ali on je sin budalast, ne izlazi na vrijeme iz utrobe materine. Da ih predam sili carstva mrtvih? Ah, smrti, gdje su bolesti tvoje? O, podzemlje, gdje je tvoja žaoka? Samilost više nije pred Mojim očima. Premda uživa među braćom svojom, snaći će ga vjetar Gospodnji, vjetar istočni, koji se diže u divljini. Presušit će izvori njegovi, studenci presahnuti, iz njegove riznice će oteti svaku stvar dragocjenu. Samarija će snositi krivicu, jer se podigla protiv Boga svoga, svi će stradati od mača; sitnu dječicu njihovu će zdrobiti, a trudnice rasporiti. O, Izraele, vrati se Gospodu, Bogu svome, posrnuo si zbog opakosti silne. Uzmi riječi, i vrati se Gospodu; reci: „Odbaci svu opakost, uzmi što je dobro, a mi ćemo platiti volovima, i zakletvama usana naših. Asirija nas neće spasiti, nećemo jahati konje i nećemo se djelima ruku naših obraćati govoreći: ‘Bog naš’. U Tebi siroče nalazi spasenje.” Izliječit ću otpadništvo njihovo, ljubit ću ih iz sveg srca, jer gnjev Moj se okrenu od njih. Bit ću poput rose Izraelu, cvjetat će kao ljiljan, pustiti korijenje kao stabla libanonska, širit će se izdanci njegovi, bit će divan kao maslina, i mirisat će kao Libanon. Vratit će se i živjeti u Mojoj sjeni, uspijevat će kao pšenica, roditi kao loza, i bit će slavni kao vino libanonsko. O, Efrajime, kakve veze imam s idolima? Ja sam Onaj Koji odgovara i koji te čuva, Ja sam poput zelenog čempresa, Ja dajem da rode plodovi tvoji. Ko je mudar neka shvati čovjek razuman neka spozna, jer Gospodnji putevi su pravi, njima hodi pošten čovjek, a grešnici na njemu posrću. Gospodnja riječ koja dođe Joelu, Petuelovu sinu. Čujte ovo, o starci, priklonite uši, stanovnici zemlje! Da li se ovakva stvar desila u vaše vrijeme, ili u danima očeva vaših? Neka vaša djeca govore o ovome, neka to prenesu djeci svojoj, a oni narednom pokoljenju. Što ostavi glodar, poždera skakavac, a ono što ostavi skakavac, proždrije gusjenica, a ono što gusjenici promače, pohara uništitelj. Razbudite se pijanci i plačite, jaučite, svi vi što u vinu uživate, jer nema više slatkog vina, nećete ga usnama prinositi. Jer narod jedan navali na moju zemlju, narod silan i bezbrojan. Zubi njegovi su kao lavlji, a ima kandže lavice. Pokidao je lozu moju, oborio smokve moje, ogulio je i srušio, i grane joj pobijeliše. Plači kao djevica u kostrijet odjevena za zaručnikom svojim. Nema više prinosnica i ljevanica domu Gospodnjem. Svećenici nariču, sluge Gospodnje. Polja su poharana, zemlja pati, jer je žito propalo, vino presušilo, a ulje presahnulo. Stidite se, o, težaci, kukajte, vinogradari, zbog žita i ječma, jer propade žetva na poljima. Osuši se loza, a smokva uvehnu. Mogranj, palma i jabuka, svako drvo poljsko se sasuši, i radost iščeznu između sinova ljudskih. Navucite kostrijet i plačite, o, svećenici; naričite, o, službenici žrtvenika. Pođite, prenoćite u kostrijeti, o, službenici Boga moga! Jer u domu Boga vašeg, više nema prinosnica i ljevanica. Proglasite post, sazovite tužan zbor, skupite starješine, i sve stanovnike zemlje, do doma Gospoda, Boga vašeg, i zavapite Gospodu. Jao onome danu! Jer bliži se dan Gospodnji, i stiže kao uništenje od Svesilnoga. Nije li hrana sklonjena na oči vaše, nije li iščezla radost i dobrota, iz doma našeg Boga? Zrnje truhne pod grudama, žitnice zjape prazne, hambari su porušeni jer žita nestade. Kako li stoka uzdiše! Krda lutaju zbunjeno, jer nema paše, čak pate i stada ovaca. Tebe zovem, o, Gospode, jer plamen proguta pašnjake u divljini, a oganj sažeže sva stabla poljska. Čak i zvijeri poljske čeznu za Tobom, jer presušili su potoci, a plamen popali pašnjake u divljini. Zatrubite u Sionu! Oglasite uzbunu na Svetoj gori! Neka drhte svi stanovnici zemlje, jer dan Gospodnji dolazi; blizu je. To dan je tmine i gorčine, dan oblaka i guste tame! Gle, kao što se crnina razlijeva po planinama, tako se širi veliki i silan narod, onakav kakav nikada prije nije viđen, i kakav se nanovo neće pojaviti kroz godine svih pokoljenja. Plamen sve guta pred njima, a iza njih vatre izgaraju. Zemlja pred njima je kao vrt edenski, a iza njih ostaje pustara divlja; ništa im ne može izmaći. Pojavom su slični konjima, i trče kao ratni vranci. Kao tutnjava kočija – tako skaču na gore, kao pucketanje plamena dok proždire strnjiku, kao silna vojska postrojena za boj. Pred njima je narod očajan, blijedih lica. Oni jurišaju kao ratnici, preskaču zid kao vojnici. Idu svaki svojim putem i ne skreću s njega. Ne tiskaju se, svaki ide svojom stazom, nadiru oružjem i nemoguće ih je zaustaviti. Navaljuju na grad, trče po zidinama, uspinju se u kuće i ulaze kroz prozore kao pljačkaši. Pred njima se trese zemlja, drhte nebesa. Smračilo se i sunce i mjesec, i zvijezde više ne sjaje. Gospod zagrmi glasom pred Svojom vojskom, jer njen tabor je ogroman. Silan je onaj koji ispunjava riječ Njegovu. Jer dan Gospodnji je strašan i velik; ko će ga podnijeti? „Pa i sada”, tako veli Gospod, „vratite se svi, srcem, postom, plačem i naricanjem. Poderite srca svoja, a ne haljine.” Vratite se Gospodu, Bogu vašem, jer On je dobar i milostiv, spor u srdžbi, a bogat ljubavlju postojanom; žalosti se nad zlom. Ko zna neće li se pokajati, ostaviti za sobom blagoslov, prinosnicu i ljevanicu Gospodu, Bogu svome? Zatrubite u Sionu; posvetite post, sazovite tužan zbor; skupite narod, posvetite skup, svu djecu dovedite, čak i dojenčad. Neka mladoženja izađe iz sobe, a mlada iz svojih odaja. Neka svećenici, sluge Gospodnje, nariču između predvorja i žrtvenika; neka viču: „Poštedi narod Svoj, Gospode, ne daj da Ti baština postane mrska, sramota među narodima. Zašto bi vikali među narodima: ‘Gdje je njihov Bog?’” Tad se u Gospodu raspali ljubomora zbog zemlje vlastite, i On se sažali nad narodom. Gospod odgovori narodu Svome: „Gle, šaljem vam žita, vina i ulja, i bit ćete zadovoljni; neću vas više činiti sramotom među narodima. Daleko ću otjerati sjevernjake, poslati ih u zemlju poharanu i divlju, predvodnicu njihovu u Istočno more, zalaznicu u Zapadno. Širit će se smrad njihov, jer su učinili stvari goleme. Ne boj se, zemljo, raduj se i budi zadovoljna, jer Gospod učini stvari goleme! Ne plašite se, zvijeri poljske, jer pašnjaci su ozelenjeli u pustari, stabla rađaju plodovima, a loza i maslina rodiše bogato. Radujte se, djeco Siona, i budite zadovoljni u Gospodu, Bogu svome, jer dao je ranu kišu zbog iskupljenja vašeg; na vas je spustio obilnu kišu, ranu i kasnu kao što je činio i ranije. Gumna će biti puna žita, kace će prelijevati uljem i vinom. A vama ću vratiti godine koje potamaniše skakavci, gusjenice, glodari i uništitelji, Moja silna vojska koju poslah među vas. Zasitit ćete se i biti zadovoljni, hvalit ćete ime Gospoda, Boga vašeg, koji je s vama divno postupio. Moj narod nikada više neće biti osramoćen. Shvatit ćete da sam usred Izraela, da sam Ja Gospod Bog i da nema drugoga. Nikad više neće biti osramoćen narod Moj. A desit će se docnije da ću duh Svoj spustiti na sve što živi, da će kćeri i sinovi vaši predskazivati, da će starcima dolaziti snovi, a da će mladići ugledati viđenja. U tim danima ću Svoj duh spuštati čak i na sluškinje i sluge. Dat ću čuda na nebesima i zemlji, krv, oganj i stupove dima. Pomračit ću sunce, a mjesec će ostati krvav – sve to će se desiti prije onog velikog i strašnog dana Gospodnjeg. Tad će biti tako da će svi oni što zazivaju ime Gospodnje biti spašeni. Jer oni što su izbjegli će biti na gori Sion i u Jerusalemu, sve to po riječi Gospodnjoj, a među preživjelim će se naći i oni koje Gospod poziva.” „Jer gle, u onim danima i u ono vrijeme kada obnovim blagostanje Jude i Jerusalema, skupit ću sve narode i povesti ih u dolinu Jehošapat. Tamo ću im suditi zarad Moga naroda i Moje baštine, Izraela, jer ste ih protjerali među narode i podijelili Moju baštinu; jer ste bacali žrijeb za Moj narod, mijenjali dječake za bludnice, i prodavali djevojke za vino koje ste kasnije pili. Šta ste za Me, o Tiru i Sidone, sva područja Filisteje? Vraćate li Mi za što? Ako Mi vraćate, onda ću i Ja glave vaše snaći naplatom brzom i munjevitom. Jer vi ste uzeli Moje srebro i zlato, blaga Moja ste odnijeli u svoje hramove. Prodavali ste Grcima narod Judeje i Jerusalema, da bi bili što dalje od vaših granica. Gle, Ja ću ih podići s onih mjesta na koje ste ih prodali, a naplatit ću glavama vašim. Prodavat ću vaše sinove i kćeri i predavati ih u ruke Judejaca, a oni će ih prodavati Sabejcima, narodu dalekom.” Tako reče Gospod. Oglasite među narodima: Posvetite se za rat, skupljajte junake. Neka svi ratnici priđu, neka dođu bliže. Rala svoja prekujte u mačeve, srpove u koplja i neka slabić vikne: „Ja sam ratnik.” Požurite i priđite, svi vi okolni narodi, skupite se ovdje. Povedite svoje ratnike, o, Gospode. Neka se narodi skupe, i neka dođu u dolinu Jehošapat, jer Ja ću tamo presjedati i suditi svim narodima okolnim. Mahnite srpom, jer žetva je zrela, Siđite, gazite, jer tijesak je pun, kace se prelijevaju; jer veliko je zlo njihovo. Mnoštva, gomile, u dolini odluke! Jer bliži se dan Gospodnji, u dolini odluke. Pomračili su se sunce i mjesec, zvijezde više ne sjaje. Gospod grmi sa Siona, pušta Svoj glas iz Jerusalema, tresu se nebesa i zemlja. No, Gospod je utočište narodu Svome, tvrđava narodu Izraelovu. Tako ćete spoznati da sam Ja Gospod, Bog vaš, Onaj Koji bdije u Sionu, na Mojoj svetoj gori. Jerusalem će biti svetinja, i stranci nikada više neće koračiti kroz njega. U ono doba će se sa gora slijevati vino slatko, u gorama će teći mlijeko, u svim potocima Judinim će teći voda. A izvor će izbiti iz Doma Gospodnjeg, i nakvasit će dolinu Šitim. Egipat će postati pustara, a Edom zapuštena divljina, sve zbog nasilja učinjenog narodu Judeje, jer su prolijevali nevinu krv, u svojoj zemlji. Ali Judeja će ostati naseljena dovijeka, i Jerusalem u pokoljenjima svim. Osvetit ću krv, još je nisam osvetio, i Gospod bdije u Sionu. Riječi Amosa, koji je bio među pastirima iz Tekoe. Viđenja koja ugleda o Izraelu za vrijeme Uzije, kralja Judeje i u danima Jeroboama, sina Joaša, kralja Izraela, dva dana prije zemljotresa. On reče: „Gospod grmi sa Siona, pušta Svoj glas iz Jerusalema, ovčarski pašnjaci trpe, a vrh Karmela vehne.” Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Damaska, i četiri zločina neću povući kaznu, jer ste mlatili Gilead, željeznim čekićima za vršidbu. Tako ću poslati vatru na dom Hazaelov, progutat će tvrđave Ben-Hadada. Slomit ću prijevornicu Damaska, i odbaciti stanovnike doline Aven, i onoga koji drži žezlo iz Bet-Edena, a sirijski narod će poći u izgnanstvo u Kir.” Tako reče Gospod. Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Gaze, i četiri zločina neću povući kaznu, jer ste cijeli jedan narod protjerali u izgnanstvo, da biste ih predali Edomu. Zato ću zapaliti zidine Gaze, i progutat će sve njene tvrđave. Odbacit ću stanovnike Ašdoda, i onoga koji drži žezlo iz Aškelona. Okrenut ću Svoju ruku protiv Ekrona, a preostali Filistejci će propasti.” Tako reče Gospod Bog. Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Tira, i četiri zločina neću povući kaznu, jer ste cijeli jedan narod predali Edomu, i niste se sjetili svog zavjeta bratstva. Zato ću zapaliti zidine Tira, i plamen će progutati njegove tvrđave.” Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Edoma, i četiri zločina neću povući kaznu, jer je brata svoga progonio mačem, i bacio svu milost. Gnjev njegov je postojano plamtao, a srdžba njegova bi vječna. Tako ću zapaliti Teman, i plamen će progutati tvrđave Bosre.” Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Amonaca, i četiri zločina neću povući kaznu, jer su rasporili trudnice u Gileadu, ne bi li proširili granice svoje. Tako ću zapaliti vatru u zidinama Rabe, i progutat će njene tvrđave vikom na dan boja, vrtlozima na dan oluje, a njihov kralj će poći u izgnanstvo, on i njegovi knezovi s njim.” Tako reče Gospod. „Zbog tri grijeha Moaba, i četiri zločina neću povući kaznu, jer je spalio kosti edomskog kralja u kreč. Zato ću poslati vatru na Moab, i ona će progutati tvrđave Keriota, a Moab će poginuti usred vike, između urlanja i glasa trube. Odbacit ću vladara iz njihove sredine, i s njim pogubiti sve njegove knezove.” Tako kaza Gospod. Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Judeje, i četiri zločina neću povući kaznu, jer su odbacili zakon Gospodnji, jer se nisu držali Njegovih odredbi, njihove laži ih odvedoše na stranputice, one laži koje su slijedili očevi njihovi. Tako ću poslati oganj na Judeju, i progutat će tvrđave Jerusalema.” Ovako kaza Gospod: „Zbog tri grijeha Izraela, i četiri zločina neću povući kaznu, jer pravednike prodaju za srebro, a jadnike mijenjaju za sandale. To su oni koji gaze glave siromaha u prahu zemaljskom, koji skreću put bolesnika: čovjek i njegov otac liježu s istom ženom, i tako skrnave Moje sveto ime. Liježu kraj svakog žrtvenika, na haljine koju uzeše u zalog, a u domu Božijem piju vino onih koji su kazne platili. No, Ja sam Onaj Koji je zgazio Amorićane pred njima, one što bijahu visoki kao stabla kedrova, snažni kao hrastovi. Upropastio sam njihove plodove gore, i korijenje dolje. Ja sam vas izveo iz zemlje egipatske, i četrdeset godina vodio po pustinji, da zauzmete zemlju Amorićana. Neke od vaših sinova sam podigao i učinio vjerovjesnicima, a neke mladiće kao nazirejce. Zar doista nije tako, o narode izraelski?” Tako kaza Gospod. „Ali vi ste tjerali nazirejce da piju vina, a vjerovjesnicima ste poručivali: ‘Nećete predskazivati!’ Gle, potlačit ću vas na vašem mjestu, stisnuti kao kola puna snoplja. Oni hitri će izgubiti brzinu svoju, a silni snagu, a moćnik neće spasiti života svoga; onaj što nosi luk neće izdržati, a onaj brzog koraka se neće spasiti, niti će sačuvati život onaj koji jaše konja poletnoga. Na taj dan će onaj koji je hrabar među silnicima bježati posve go.” Tako kaza Gospod. Čujte riječ koju Gospod izgovori protiv vas, o, narode Izraela; protiv cijele porodice koju izvedoh iz zemlje egipatske: „Jedino sam vas poznavao, od svih porodica na zemlji, zato ću vas kazniti za sve vaše grijehe. Šetaju li dva čovjeka zajedno ako nisu ugovorili sastanak? Riče li lav u šumi u kojoj nema plijena? Dreči li lav iz svoje špilje, ako nije ništa uhvatio? Hvata li se ptica u mrežu na zemlji ako nije postavljena zamka? Skače li zamka sa zemlje ako se ništa u njoj nije uhvatilo? Može li se zatrubiti u kakvom gradu, a da se ljudi ne uplaše? Snalazi li grad kakva nevolja, ako je Gospod nije poslao? Jer Gospod Bog ne čini ništa ne otkrivši Svoju tajnu slugama i vjerovjesnicima. Lav riče – ko se ne bi uplašio? Gospod Bog reče – ko ne bi predskazivao?” Objavite tvrđavama u Ašdodu, i utvrdama u zemlji egipatskoj, recite: „Skupite se na gorama Samarije, pogledajte golemu uskomešanost, i one potlačene usred nje.” „Oni ne umiju pravo postupiti,” tako veli Gospod, „svi oni koji pljačkom i nasiljem gomilaju blaga u tvrđavama svojim.” Stoga Gospod Bog kaza ovako: „Neprijatelj će opkoliti zemlje vaše i slomit će odbranu vašu, popljačkat će sve vaše tvrđave.” Gospod kaza: „Onako kako pastir spasi dvije noge ili komad uha iz lavljih ralja, tako će i narod Izraela koji živi u Samariji biti spašen, ostat će dio sjedala ili ležaja. Čujte i posvjedočite protiv doma Jakovljeva,” to je riječ Gospoda Boga nad vojskama. „Tog dana ću kazniti Izrael zbog opakosti njegove, kaznit ću žrtvenike Betela, a rogovi žrtvenika će biti odsječeni, i past će na zemlju. Udarit ću na zimski kao i na ljetni dom, a kuće od bjelokosti će propasti, i dokrajčit ću mnoge domove.” Tako reče Gospod. „Čujte ovu riječ, o krave bašanske, koje ste po brdima Samarije, vi što tlačite siromaha, i gazite jadnike, što vičete muževima svojim: ‘Ponesi da popijemo!’ Gospod Bog se zakle svetošću Svojom da vam se primiču dani u kojima će vas kukama izvlačiti, i čak i posljednjeg izvući udicom. Tako ćete koračati kroz prolome, svaki ravna koraka, i bit ćete izbačeni iz Harmona.” Tako reče Gospod. „Dođite u Betel i griješite, u Gilgaj i umnožite prijestupe svoje. Svakog jutra prinosite žrtve, danak svoj svakog trećeg dana. Prinesite žrtvu zahvalnicu od onoga što se podiže, i proglasite prinose dobrovoljne; obznanite to! Jer tako voliš činiti, o, narode Izraela!” Tako kaza Gospod Bog. „Dadoh vam čiste zube po svim gradovima, manjak hljeba u svim naseljima vašim a vi Mi se ipak ne vratiste.” Tako kaza Gospod. „Uskratio sam vam kišu, a bi samo tri mjeseca do žetve; poslao bih kišu jednome gradu, a drugi bih posve lišio dažda. Jedno polje zalijem kišom, a drugo polje bi uvehlo bez vode. Tako bi dva-tri grada išla u drugi grad po vodu, ali nisu ugasili žeđ; ipak Mi se niste vratili.” Tako kaza Gospod. „Udario sam vas pošastima, truhležom, mnoge vaše vrtove i vinograde, vaše maslinjake i smokve izjedoše skakavci, a ipak Mi se niste vratili.” Tako kaza Gospod. „Na vaš sam poslao pošasti slične egipatskim, vaše mladiće sam mačem pogubio, i odveo konje vaše. Dao sam da vam se smrad vašeg logora uvuče u nosnice, a ipak Mi se ne vratiste.” Tako kaza Gospod. „Zbacio sam neke od vas, onako kako Bog sunovrati Sodomu i Gomoru, vi ste kao žeravica izvađena iz plamena, a ipak Mi se ne vratiste.” Tako kaza Gospod. „Zato ću s vama učiniti ovako, o, Izraele. Spremite se da vidite Boga svoga, jer ću ovako s vama postupiti, o, Izraele!” Jer gle, Onaj Koji oblikuje planine, i doziva vjetrove, Koji obznanjuje misli čovječije, Koji jutra preobražava u tamu, Koji korača na visinama zemljinim – Gospod, Bog nad vojskama, je ime Njegovo! Čujte ove riječi, ovu tužaljku koju pjevam zbog tebe, o, dome Izraelov: „Pala je, i neće se više podići, takva je djevica Izrael, napuštena na zemlji svojoj, i niko je neće podići.” Ovako kaza Gospod Bog: „Grad iz kojeg izađe hiljada, ostat će na stotinu ljudi, a u onom mjestu iz kojeg stotinu iskorači ostat će deset domu Izraelovu.” Jer ovako kaza Gospod domu Izraelovu: „Tražite Me i živite, ali nemojte hrliti za Gilgalom, ili prelaziti u Ber-Šebu; jer Gilgal će zasigurno u izgnanstvo, a Betel će propast u ništavilo.” Tražite Gospoda i živite, da ne bukne požar u kući Josipovoj, da ne stane gutati oganj, a da ga nema ko ugasiti za Betel. O, vi koji pravdu u pelin pretvarate, koji poštenje na zemlju bacate! Onaj Koji je stvorio Plejade i Orion, Koji duboku tamu pretvara u zoru, Koji pomračuje dan u noć, Koji poziva vode mora, i izlijeva ih na površinu zemlje; Njegovo ime je Gospod, Onaj Koji sijeva uništenjem na silnike, tako da propast snađe tvrđave. Mrze onoga koji kori na kapijama, preziru onoga koji govori istinu. Zato što gazite jadnike, i što od njega tražite dio žita, i podigle ste kuće od tesanog kamena, ali nećete u njima živjeti. Posadili ste divne vinograde, ali nećete uživati u njihovom vinu. Jer Ja znam za mnoštvo grijeha vaših, za silu njihovu – za prijestupe vas koji spopadate pravednike, koji mito uzimate, koji jadnika tjerate s kapija. Zato će onaj koji je razborit ostati miran u ovo vrijeme, jer ovo je zao vakat. Tražite dobro, a ne zlo, da živite, i Gospod, Bog nad vojskama, bit će uz vas, kao što ste kazali. Mrzite zlo, a ljubite dobro, pravdu uspostavljajte na kapijama, i Gospod, Bog nad vojskama, će se smilovati ostatku Jakovljevu. Stoga Gospod, Bog nad vojskama, gospodar, kaza: „Kukat će po svim trgovima, i na svim ulicama će vikati: ‘Jao! Jao!’ Pozvat će seljake da nariču, da jauču svi koji mogu. Plakat će u svim vinogradima, jer Ja ću proći između vas.” Tako kaza Gospod. Teško onima koji priželjkuju dan Gospodnji! Jer zašto biste željeli Gospodnji dan? To je tama, a ne svjetlost, kao da kakav čovjek bježi od lava, a naiđe na medvjeda, ili da uđe u kakvu kuću i nalakti se na zid, a guja ga ugrize. Nije li dan Gospodnji tama, a ne svjetlost, crnilo bez ikakve bjeline? „Mrzim, prezirem gozbe vaše, ne uživam u vašim tmurnim zborovima. Premda Mi prinosite paljenice i prinosnice, neću ih prihvatiti; neću ni pogledati pomirnice od stoke vaše ugojene. Odnesite skladbe vaše, i neću poslušati pjesmu vaših harfi. Pustite pravdu kao vode, neka poštenje poteče kao rijeka nepresušna. Da li ste Meni prinosili žrtve i darove tokom onih četrdeset godina u pustinji, o, dome Izraelov? Uzmite Sikuta, kralja svoga, i Kijuna, zvjezdanog boga vašeg, sve idole koje sebi izradiste, i poslat ću vas s onu stranu Damaska u izgnanstvo.” Tako kaza Gospod, čije je ime Gospod nad vojskama. „Teško bezbrižnima u Sionu, onim spokojnim u gorama Samarije, poznatim ljudima među prvacima narodnim kojima prilazi dom Izraelov! Prođite kroz Kalnu i vidite, a odatle krenite do velikog Hamata, a potom siđite u filistejski Gat. Da li ste bolji od ovih kraljevstava? Ili su ona prostranija od vaših područja, o, vi koji dan propasti odmičete daleko, a privlačite prijestolje nasilju? Teško onima u krevetima od bjelokosti, njima što se pružaju po ležajima, i žderu janjce iz stada i telad iz štala, koji besposleno pjevaju pjesme uz harfu, i koji kao David izmišljaju glazbala, koji vino piju iz vrčeva i koji se pomazuju najboljim uljima, ali ne žale zbog propasti Josipove! Zato će biti prvi koji će otići u izgnanstvo, i proći će razuzdanost onih koji se izležavaju.” Gospod Bog se zakleo sobom, tako kaza Gospod, Bog nad vojskama: „Prezirem oholost Jakovljevu, mrzim tvrđave njegove, i predat ću grad i sve što je u njemu.” Ako deset ljudi ostane u jednoj kući, umrijet će. A kada nekoga srodnik, onaj koji ga pomazuje za sahranu, uzme, da iznese kosti iz kuće, upitat će usred kuće: „Ima li još koga s tobom?”, a ovaj će odvratiti: „Nema!”, i: „Tišina! Nemojmo spominjati ime Gospodnje!” Jer gle, Gospod naređuje, veliki dom će biti rasut u komade, a mali domovi na komadiće. Trče li konji po stijenama? Ore li se tamo ovnovima? No, vi ste pravdu otrovali, i plod poštenja preobratili u pelin, vi, što uživate u Lo Debaru, što vičete: „Nismo li Karnajim osvojili vlastitim snagama?” „Gle, protiv vas ću podići jedan narod, o, dome Izraelov”, tako veli Gospod, Bog nad vojskama, „i on će vas tlačiti od Lebo Hamata, pa sve do potoka Arabe.” Ovo mi pokaza Gospod Bog: Gle, On načini skakavce kad poče nicati otava, to bi otava nakon kraljeve kosidbe. Kad su požderali sve zelje zemaljsko, ja rekoh: „O, Gospode Bože, molim te oprosti! Kako će Jakov ostati na nogama? Tako je sitan!” Tad se Gospod sažali i reče: „Neće biti tako.” To bijahu riječi Gospodnje. Ovo mi pokaza Gospod Bog: Gle, Gospod Bog je zazivao sud vatreni, on proguta goleme dubine i stade žderati zemlju. Tad ja rekoh: „O, Gospode Bože, molim te stani! Kako će Jakov ostati na nogama? Tako je sitan!” Tad se Gospod sažali i reče: „Neće se ni to desiti.” To bijahu riječi Gospodnje. Ovo mi pokaza: Gle, Gospod je stajao pokraj zida koji je građen s viskom, a sam je držao visak u ruci. Tad me Gospod upita: „Amose, šta vidiš?” A ja odvratih: „Visak.” Tad Gospod reče: „Gle, tako ću mjeriti viskom narod svoj Izrael, i nikada više neću proći kraj njih. Isakove visine će ostati puste, a razorit će svetišta Izraelova, s mačem ću se dignuti protiv doma Jeroboamova.” Tad Amasja, svećenik Betelski, poruči Jeroboamu, kralju Izraela, govoreći: „Amos spletkari protiv tebe usred doma Izraelova. Zemlja ne može podnijeti njegove riječi, jer Amos kaza ovako: ‘Jeroboam će poginuti od mača, a Izrael će biti prognan iz svoje zemlje, u izgnanstvo.’” Amasja se potom obrati Amosu: „O, vidovnjače, bježi iz ove zemlje u Judeju, tamo jedi svoj hljeb i tamo predskazuj. Nemoj više nikada predskazivati u Betelu, jer ovo je kraljevsko svetište, hram kraljevstva.” Zatim Amos odgovori Amasji: „Nisam bio vjerovjesnik, niti sam sin kakvog vjerovjesnika, bio sam stočar i gajio divlje smokve. Ali Gospod me makao od stada, i ovako mi kazao: ‘Idi predskazuj mom narodu Izraelu.’” Zato čuj riječ Gospodnju: „Kažeš: ‘Ne predskazuj Izraelu, i ne propovijedaj protiv doma Isakova.’” Ovako kaza Gospod: „Tvoja žena će biti bludnica gradska, a sinovi i kćeri tvoji će poginuti od mača, a tvoju će zemlju užetom razdijeliti, ti sam ćeš umrijeti u zemlji nečistoj, a Izrael će zasigurno poći iz svoje zemlje u izgnanstvo daleko.” Gospod Bog mi pokaza ovo: gle, korpica puna zrelog voća I On me upita: „Amose, šta vidiš?”, a ja odgovorim: „Vidim korpicu punu zrelog voća.” Tad mi Gospod reče: „Kraj će snaći Moj narod Izrael, nikada više neću proći kraj njih. Tog dana će pjesme u njihovim hramovima prerasti u naricanje”, tako kaza Gospod Bog. „Toliko leševa! Svugdje razbacanih! Tišina!” Čujte vi što gazite jadnike, koji siromahe zemlje dovodite do kraja vičući: „Kad će proći mlađak, da opet prodajemo pšenicu? I subota, da bismo žito prodavali, da naša efa bude sitna, a šekel golem, i da varamo mjerama lažnim, da siromahe kupujemo za sandale, i da prodajemo pljevu kao žito?” Gospod se zakleo Jakovljevim ponosom: „Zasigurno neću zaboraviti nijedno od njihovih djela. Neće li se zemlja tresti zbog ovoga, i neće li svi tugovati u zemlji, neće li sve nadoći kao Nil, biti odneseno i iznova potopljeno kao Nil egipatski?” „A tog dana”, tako veli Gospod Bog, „dat ću da sunce zađe u podne i pomračit zemlju usred dana. Vaše gozbe ću pretvorit u jadikovke, sve vaše pjesme u gorko jadanje; dat ću da svako navuče kostrijet, i da sve glave ostanu ćelave. Dat ću da bude kao tugovanje za sinom jedincem i kraj kao dan gorki.” „Gle, dolaze dani”, tako objavljuje Gospod Bog, „kad ću poslati glad zemlji, neće to biti požuda za hljebom, niti žeđ bezvodna, već želja za riječima Gospodnjim. Lutat će od mora do mora, sa sjevera na istok, trčkarat će tamo-amo tražiti riječ Gospodnju, ali je neće pronaći. U tim danima će mlade djevice, i mladići padati u nesvijest od žeđi. Oni koji se kunu grijehom Samarije, i koji govore: ‘Tako nam života tvoga Boga, o, Dane’ i ‘kao što živi staza beeršebska’, oni će pasti i neće se više podići.” Vidio sam Gospoda kako stoji pored žrtvenika, i On reče: „Udarajte stupove dok se pragovi ne zatresu, sručite ih na glave cijelog naroda a mačem ću pogubiti one koji ostanu iza toga; nijedan neće pobjeći, nijedan jedini se neće spasiti. I ako se u carstvo mrtvih zarove Moja će ih ruka odatle izvući a ako se na nebesa popnu, Ja ću ih spustiti. Ako se sakriju na vrhu Karmela, i tamo ću ih naći i uzeti, a ako se od pogleda Moga sakriju na dnu mora, dat ću zapovijed guji, i ona će ih tamo ugristi. Ako krenu u sužanjstvo pred neprijateljima svojim, tamo ću dati zapovijed maču, a on će ih poubijati. Pogledat ću ih očima Svojim, i to neće biti na dobro već na zlo.” Gospod, Bog nad vojskama, Onaj Koji dodirom zemlju topi, tuguju svi oni koji u njoj žive, i cijela zemlja se diže kao Nil, i nanovo spušta kao Nil egipatski. Onaj Koji gornje odaje Svoje na nebesima gradi, Koji riznice Svoje temelji na zemlji, Koji saziva vode morske i Koji ih izlijeva na zemlju – jer Gospod je ime Njegovo. „Niste li za Me kao Kušiti, o, narode Izraelov?”, tako veli Gospod. „Zar Izrael nisam izveo iz zemlje egipatske, i Filistejce iz Kafora i Sirijce iz Kira? Gle, Gospodnji pogled počiva na grešnom kraljevstvu ovom, i razorit ću ga od temelja do krova, ali neću posve razoriti dom Jakovljev.” Tako reče Gospod. „Jer gle, Ja ću zapovijediti, stresti dom Izraelov među narodima, onako kako se sitom protresa, ali nijedan kamenčić neće pasti na zemlju. Mač će pokositi sve grešnike naroda Moga – sve. Oni koji viču: ‘Neće nas snaći nevolja.’” „Tada ću podići šator Davidov koji je pao, zakrpit ću pukotine njegove, uzdignuti sve što se srušilo, i dići ga kao davnih dana, da zauzmu ostatak Edoma, i sve narode koji se zovu imenom Mojim.” Tako kaza Gospod Koji sve ovo čini. „Gle, dolaze dani”, tako veli Gospod, „u kojima će orač prestići žeteoca, onaj što grožđe gnječi, čovjeka koji sije; s planina će kapati vino slatko, i teći će po svim brdima. Obnovit ću blagostanje naroda Moga Izraela i oni će iznova podići srušene gradove i u njima živjeti Sadit će vinograde i uživati vino, uređivat će vrtove i jesti plodove njihove. Posadit ću ih u zemlji njihovoj, i nikada ih više neće iščupati iz zemlje njihove, iz one zemlje koju dodijelih njima.” Tako kaza Gospod, Bog vaš. Obadijino viđenje. Ovako kaza Gospod Bog o Edomu: Čuli smo poruku Gospodnju, poslaše glasnika među narode: „Dižite se! Krenimo u boj protiv njega!” Gle, učinio sam te sitnim među narodima, i bit ćeš posve prezren. Zavela te oholost tvoga srca, tebe koji živiš u šupljinama stijena, na visokim staništima svojim; koji u srcu pomišljaš: „Ko će me spustiti na zemlju?” „Premda letiš visoko kao orlovi, iako je tvoje gnijezdo smješteno među zvijezdama, ipak ću te oboriti i spustiti,” to je riječ Gospodnja. „Kad bi te spopali pljačkaši, kad bi lopovi prišli noću – ah, kako si samo propao! – ne bi li krali samo dok se ne zadovolje? Kad bi ti došli oni što lozu trgaju, da li bi iza njih ostao i pabirak? Kako su poplijenili Ezava, sve blago njegovo raznijeli! Svi te saveznici do granica dotjeraše, prevariše te oni što se u mir kunu, oni nadvladaše, a oni koji jedu hljeb tvoj postaviše zamku, a ti nemaš nikakva razbora. Neću li toga dana – tako veli Gospod – uništiti mudrace Edoma i razbor sav s gore Ezavljeve? Ostat će nesretni junaci tvoji, o, Temane, tako da će svaki muž s gore Ezav zaklan biti. Bit ćeš posve osramoćen, zbog nasilja koje učini bratu svome Jakovu, i zauvijek ćeš ostati odbačen. Onog dana kad si podalje stajao dok su stranci odnosili blaga njegova, dok su tuđinci ulazili kroz kapije i bacali žrijeb za Jerusalem; tog dana bio si jednak njima. No, ne likuj zbog dana brata svoga na dan nesreće njegove; ne veseli se zbog naroda judejskog na dan propasti njihove, ne oholi se na dan propasti. Ne ulazi kroz kapije Moga naroda na dan njihove nesreće, ne likuj zbog njihovih teškoća, na dan njihove propasti, ne pljačkaj imovinu njihovu na dan njihove nevolje. Ne stoj na raskršću da prepriječiš put izbjeglicama njihovim, ne izdaji one preživjele na dan nesreće. Bliži se dan Gospodnji narodima svim. Kako si sam činio, tako će ti se i vratiti, vratit će se djela tvoja i sručiti tebi na glavu. Jer onako kako ste pili na svetoj gori Mojoj, tako će i oni piti i gutati, i bit će kao da ih nikad nije ni bilo. Ali na Sionskoj gori će se naći oni koji su izmakli, i ona će biti sveta, a dom Jakovljev će upravljati vlastitim imanjem. Dom Jakovljev će biti vatra, Josipov dom plamen, a Ezavljev slama; spalit će ih i progutati i neće biti preživjelih u domu Ezavljevu,” jer tako reče Gospod. Goru Ezavljevu će prisvojiti oni iz Negeba, a oni iz Šefele baštinit će zemlju filistejsku; prisvojit će zemlju Efrajim i kraj samarijski, a Benjamin će zauzeti Gilead. A izgnanici nekadašnje vojske naroda Izraela baštinit će zemlju Kanaan sve do Sarfate, a jerusalemske izbjeglice što su u Sefaradu, zauzet će sve gradove negepske. Izbavitelji će poći na planinu Sion, da vladaju gorjem Ezavljevim, a kraljevstvo će biti Gospodnje. Gospodnja riječ dođe Joni, sinu Amitajevu: „Ustani i kreni u veliki grad Ninivu, i tamo drži propovijedi protiv grada, jer se njihovo zlo popelo do mene.” No, Jona ustane i stane bježati u Taršiš pred Gospodom. Ode u Jopu i tamo nađe brod koji plovi za Taršiš. Tako je platio vozarinu i ukrca se da s njime otplovi u Taršiš, ne bi li tako pobjegao od Gospoda. Ali Gospod pusti silnu oluju na more, i bi jak vjetar tako da se brod gotovo raspolovio. Mornari se uplaše, i svaki počne zazivati svoga boga. Bacali su tovar s broda ne bi li olakšali brod, a Jona se povukao u unutarnjost lađe gdje legao i odmah zaspao. Tad mu kapetan priđe i vikne: „Šta je s tobom pa spavaš? Ustani i zazivaj svoga boga! Možda se osvrne na nas pa ne poginemo!” Zatim rekoše jedni drugima: „Hajde da bacimo žrijeb, da vidimo zbog koga nas je snašlo ovo zlo!” Tako bace žrijeb i on pade na Jonu. Tad mu se oni obrate govoreći: „Zašto nas je snašlo ovo zlo, reci! Čime se baviš? Odakle dolaziš? Iz kojeg si naroda?” A Jona odvrati: „Ja sam Hebrej i plašim se Gospoda, Boga nebesa, koji je načinio more i suhu zemlju.” Tad se ljudi veoma uplaše i stanu vikati: „Jao, šta si učinio!” Jer ovi muževi su shvatili da Jona bježi pred Gospodom, jer im je sam tako priznao. Tad ga upitaju: „Šta da radimo s tobom pa da se ovo more smiri?” Jer more je sve jače bjesnjelo. On im odgovori: „Uzmite me i bacite u more, onda će se vode smiriti jer ja znam da zbog mene nadolazi ova silna oluja.” Ljudi uzeše veslati ne bi li se dočepali kopna, ali nisu uspijevali, a vode oko njih su postajale sve nemirnije. Tad zazvaše Gospoda i rekoše: „O, Gospode, ne daj da poginemo zbog ovog čovjeka, i nemoj nas kriviti za nevinu krv jer Ti si Gospode učinio onako kako ti je volja.” Potom uzmu Jonu i bace ga u more, a vode se odmah smire. A ovi ljudi su se silno plašili Gospoda, i zato stanu prinositi žrtve i učiniše zavjete. Gospod dade da golema riba proguta Jonu, i on ostade u njenoj utrobi tri dana i tri noći. Tad se Jona pomoli Gospodu, Bogu svome, iz riblje utrobe govoreći: „Zazvao sam Gospoda u nevolji, a On mi je odgovorio, zavapih iz utrobe carstva mrtvih a Ti si čuo moj glas. Jer Ti si me odbacio u dubine u srce dubokih mora, okružio si me vodama, sve poplave i valovi me preplaviše. Pomislih: ‘Odbačen sam od pogleda Tvoga’, no, ipak ću opet gledati na Hram Tvoj sveti. Vode optiču da mi život uzmu, dubine me okružuju, trave mi omotaše glavu, siđoh do temelja gora, nada mnom se zauvijek zaklopi zemlja, a ipak si Moj život izbavio iz bezdana, o, Gospode, Bože. Sjetio sam se Gospoda, kad mi se život gasio, a moja molitva stiže Tebi, u sveti Hram Tvoj. Oni koji se osvrću na idole isprazne, odbacuju nadu ljubavi postojane. Ali ja ću Te hvalit glasom zahvalnim, i žrtvu Ti prinijeti; dat ono što sam obećao. Spasenje je od Gospoda!” Gospod naredi ribi, a ona izbljuje Jonu na obalu. Tad Joni dođe Gospodnja riječ po drugi put: „Ustani i kreni u veliki grad Ninivu, i tamo propovijedaj protiv grada ovim riječima koje ti šaljem.” Tad se Jona podigne i krene u Ninivu po riječi Gospodnjoj. Niniva bijaše iznimno velik grad – širok tri dana hoda. Tako Jona krene zalaziti u grad, otprilike onoliko koliko se može prepješačiti za dan, i tamo je vikao: „Još četrdeset dana i Niniva će biti razorena!” A narod Ninive je vjerovao Bogu. Oglasili su post i navukli kostrijet, to učiniše svi, od najvećih među njima pa do najmanjih. Glas dopre i do kralja Ninive: on se diže sa svoga prijestolja, navuče kostrijet i sjede u pepeo. Tad izda proglas i naredi da se obznani širom Ninive: „Ovo je odredba kralja i njegovih velikaša: Od danas nijedan čovjek, nikakva zvijer, stado ili krdo, neće okusiti nikakve hrane niti piti vode, nego neka se ljudi i zvijeri ogrnu u kostrijet i neka glasno zazivaju Boga. Neka se svako odvrati od vlastitih zlih puteva i nasilja koje čini svojim rukama. Jer ko zna? Možda će se Gospod odvratiti i odustati od svoga usijanog gnjeva i možda nećemo nastradati.” Kad je Bog vidio šta su učinili, kako su se odrekli svojih zlih staza, odustane od pošasti koju je namjeravao učiniti, i nije im učinio nikakve štete. No, Joni bi veoma krivo, on se rasrdi i poče se moliti Gospodu Bogu govoreći: „O, Gospode, zar nisam sve ovo naslućivao dok sam još bio u svojoj zemlji? Zato sam se žurio da pobjegnem u Taršiš, jer znam da si Bog milostiv i velikodušan, spor u gnjevu, bogat milosrđem, sažaljiv nad nevoljom. Gospode, zato mi sada uzmi život, jer za me je bolje da umrem nego da živim.” A Gospod odvrati: „Ljutiš li se s pravom?” Jona izađe iz grada, i sjede s istoka gradu. Tamo sebi izgradi kolibu i sjede u njen hlad da vidi šta će biti od grada. Gospod učini da bršljan izraste nad Jonom, da mu napravi hlad i da ga zaštiti od prevelikog napora. Jona se veoma obraduje zbog bršljana. No, kad je svanulo narednog dana Gospod naredi crvu da napadne bršljan i on uvehne. Kad je sunce već granulo, Gospod pošalje bijesni istočni vjetar, a sunce je udaralo Joni u glavu da je sav klonuo. Tad Gospod upita: „Imaš li pravo da se ljutiš zbog bršljana?” A on odvrati: „Da, imam pravo da se ljutim nasmrt.” A Gospod nastavi: „Žališ bršljan oko kojeg se nisi trudio, kojeg nisi zalijevao, koji je izrastao i uvehnuo istu noć. Ne trebam li se ja sažaliti nad Ninivom, tim velikom gradom, u kojem je sto i dvadeset hiljada ljudi koji ne umiju razlikovat desnicu od ljevice, i sila stoke?” Gospodnja riječ što dođe Miheju iz Morešeta za vrijeme Jotama, Ahaza i Ezekije, kraljeva judejskih, njegova viđenja o Samariji i Jerusalemu. Čujte narodi, o, svi vi! Obrati pažnju, zemljo, i sve što je na tebi, i neka Gospod Bog svjedoči protiv tebe, Gospod iz Svoga svetog hrama. Jer gle, Gospod stiže iz dvora Svoga, sići će da gazi po vrhovima zemaljskim. Planine će se topiti pod njim, bit će kao vosak pred užarenim plamenom, poput voda se razlivaju niz strminu. Sve ovo je zbog prijestupa Jakovljevih, zbog grijeha doma Izraelova. Koji je grijeh Jakovljev? Zar to nije Samarija? Koje su visine Judine? Nije li to Jerusalem? Zato ću Samariju preobrazit u hrpu kamenja na zemlji prostranoj, mjesto gdje će saditi vinograde, a kamenje ću razbacati po dolini i otkriti temelje njene. Razbit ću sve njene tesane slike, sve plaće spaliti, sve idole porazbijati, jer od njih je primala platu bludničku, i opet će postati plata bludnička. Zbog ovog naričem i tugujem, krenut ću svučen i posve go, zavijat ću kao šakali, urlikat kao nojevi, jer za ranu njenu nema lijeka, sitgla je do Judeje, zakoračila na kapiju naroda moga, do Jerusalema. Ne pričajte o tome u Gatu, nemojte naricati u Bet Leafri, valjajte se u prašini. Krenite putem svojim, o, stanovnici Šafira, krenite goli i osramoćeni. Stanovnici Saanana ne izlaze, naricanje Bet Haesela poljuljat će vas sa vaših temelja tvrdih. Jer stanovnici Marota u nemiru čekaju dobro, jer je nevolja došla od Gospoda do kapija Jerusalema. Upregnite konje i kočije, o, stanovnici Lakiša, to bijaše početak grijeha kćeri sionskoj, jer u tebi nađoše goleme grijehe Izraelove. Stoga ćeš Morešet Gatu pružiti poklon oprosni, a dom akzibski bit će prevrtljiva stvar kraljevima Izraela. Dovest ću vam osvajača, o, stanovnici Mareška, slava Izraelova će stići u Adulam. Čupajte i šišajte kose, jer djeca su radost vaša, budite ćelavi kao orlovi, jer otjerat će ih od vas. Teško onima što zlo smišljaju, što spletkare opako na ležajima svojim! Ispune ono što namisle kad svane, jer sila je u rukama njihovim. Požele polja pa ih otimaju, tlače čovjeka i dom njegov, ljude i njihovu baštinu. Zbog toga Gospod kaza ovako: „Gle, ovoj porodici spremam nevolju, i nećete izvući vrata svoga, nećete oholo šetati, jer bit će ovo vrijeme zlobe. U tim danima će zapjevati pjesmu rugalicu, gorko će jaukati i vikati: ‘Posve smo propali! Okrenuo je baštinu naroda moga, kako mi je oduzeo! Otpadniku dade polja naša!’ Neće biti nikoga da kocku baca za dio tvoj u zboru Gospodnjem. ‘Ne propovijedajte tako’ – tako propovijedaju – ‘ne valja propovijedati o stvarima takvim, sramota nas neće snaći.’ Treba li ovako govoriti, o dome Jakovljev? Da li je Gospod nestrpljiv? Jesu li ovo djela Njegova? Ne čine li riječi Moje dobro, onima koji u pravu hode? A narod Moj se diže kao neprijatelji, Kaput dragocjeni svlačite s onoga koji bez straha putuje, i koji o ratu ne misli. Žene naroda Moga tjerate iz kuća raskošnih, a djeci njihovoj otimate Moju slavu zauvijek. Ustajte i krenite, jer ovo nije mjesto odmora, zbog nečistoće ove što razara opakom zlobom. Ako kakav čovjek krene okolo i stane lagati govoreći: ‘Propovijedat ću vam o vinu i piću žestokom’, onda bi trebao biti propovjednik narodu ovom! Zasigurno ću vas sve skupiti, o Jakove; okupit ću preostale Izraelove, smjestit ću ih zajedno kao ovce u toru, kao stado dok pase, kao gomilu naroda. Pred njima ide onaj koji ruši, oni će probiti i proći kroz kapije tamo izaći; i kralj njihov će krenuti ispred njih, a Gospod na čelu njihovom.” A ja rekoh: Čujte, vi glavari kuće Jakovljeve, vladari doma Izraelova! Nije li vaša stvar da znate šta je pravo? Vi, koji prezirete dobro, a ljubite zlo, koji svlačite kožu s naroda Moga, i žderete meso s kostiju njihovih; vi koji žderete narod Moj, i kožu derete s leđa njihovih, koji lomite kosti njihove, pa ih komadate kao meso u loncu, kao meso u kakvom kotlu! Tad će vapit Gospodu, no, on neće odgovarati. Sakrit će Svoje lice u ono vrijeme, jer su činili djela zla. Ovako Gospod Bog kaza o prorocima, o onima što narod Moj vode u zabludu, koji viču: „Mir!” kad sami imaju šta jesti, a objavljuju rat onome gladnog stomaka. Stoga će vam biti kao noć, ništa nećete vidjeti, i tmina bez ikakva proricanja. Sunce će zaći prorocima, a dan će im biti posve crn, obeščastit će se vidovnjaci, a vračari će ostati osramoćeni. Svi će skrivati usne, jer nema Božijeg odgovora. No, ja sam ispunjen snagom, duhom Gospodnjim, i u pravdi i moći objavljujem Jakovu grijeh, a Izraelu prijestup njegov. Čujte ovo, glavari kuće Jakovljeve, i vladari doma Izraelova, vi, koji prezirete pravdu, i iskrivljujete sve što je pravo, koji Sion gradite krvlju, a Jerusalem nepravdom. Glavari vaši sude za mito, svećenici poučavaju za plaću, a proroci proriču za dar; a ipak se oslanjaju na Gospoda i govore: „Nije li Gospod među nama? Nikakva nas nevolja neće snaći.” Zbog vas će Sion ostati kao polje uzorano, a Jerusalem kao hrpa ruševina, a hramska gora kao brdo šumovito. Desit će se u posljednjim danima; da će se gora doma Gospodnjeg učvrstit kao najviša planina, i bit će uzdignuta iznad svih gora, i tamo će se slijevati svi narodi. Mnogi narodi će doći govoreći: „Hajdemo do gore Gospodnje, do doma Boga Jakovljeva, da nas poduči Svojim stazama, da i mi hodimo putevima Njegovim.” Jer će iz Siona proisteći zakon, a riječ Gospodnja iz Jerusalema. Sudit će između mnogih naroda, odlučivat će se za daleke i moćne narode, mačeve svoje će prekovati u rala, a koplja u srpove. Narod više neće dizati mač protiv naroda, i neće se više učiti ratnim vještinama. Svaki čovjek će sjediti ispod loze svoje i masline, i neće se više plašiti, jer usta Gospoda, Boga nad vojskama, rekoše svoje. Jer svaki narod hodi u ime boga svoga, a mi ćemo koračati u ime našeg Boga, Gospoda, za sva vremena. Tog dana – tako kaza Gospod – skupit ću sve one hrome, i one koje su otjerali, i sve one koje sam kaznio nedaćama; hrome ću učiniti ostatkom, a one odbačene narodom snažnim, i Gospod će vladati njima na gori Sion, od danas pa dovijeka. A ti, o, kulo stada, goro kćeri sionske, tebi će doći, stići vlast nekadašnja, vladavina nad kćerkom jerusalemskom. Zašto sada vičeš? Nema li kralja u tebi? Zar su savjetnici tvoji propali, pa te uhvatiše muke kao trudnicu? Viči i uzdiši, o, kćeri sionska, kao žena dok se porađa, jer sada ti valja poći iz grada, i živjeti u zemlji prostranoj, i otići ćeš u Babilon. Tamo ćeš biti spašena, tamo će te Gospod iskupiti iz ruku neprijatelja tvojih. Sada se protiv tebe skupljaju narodi mnogi i vele: „Pustite da je obeščaste, da naše oči gledaju Sion.” Ali oni ne poznaju misli Gospodnje; ne razumiju naum Njegov, On ih skuplja kao snoplje na gumnu. Ustani i vrši, o, kćeri sionska, jer Ja ću rog tvoj učiniti željeznim, a kopita tvoja okovati u mjed, zgazit ćeš narode mnoge. Dobra njihova ćeš posvetiti Gospodu, bogatstvo njihovo vladaru cijelog svijeta. „A sada postroji vojsku, o kćeri četa; opsjedaju nas, palicom šamaraju suca Izraelova. A ti, Betleheme, Efrato, koji si najmanji među kneževinama judejskim, iz tebe će za me izniknuti onaj koji će vladati Izraelom, čiji je dolazak najavljen odavno, od dana drevnih.” Zato će ih ostaviti do onoga vremena kad ona trudnica rodi. Tad će se ostatak njegove braće vratiti narodu Izraelovu. Stati će kao pastir svoga stada u sili Gospodnjoj, u slavi imena Gospodnjeg, Boga njegova. A oni će živjeti u miru jer od sad će biti silan, sve do kraja zemljinih, a on će biti mir njihov. Kad Asirac dođe u našu zemlju, kad zakorači u naše dvorove, a mi ćemo protiv njega podići sedam pastira, osam narodnih kneževa; oni će mačem opasti zemlju asirsku, zemlju Nimrod i prilaze njene, i spasit će nas od Asirca kad dođe u zemlju našu, i zakorači preko naše granice. Tad će ostatak Jakovljev biti usred mnogih naroda kao rosa Gospodnja, kao kiša što kvasi travke koja ne čeka na čovjeka niti na sinove ljudske. A ostatak Jakovljev bit će među mnogim narodima kao lav među zvijerima šumskim, kao lavić među stadima ovaca, koji razdire i gazi kad navali i nema nikoga da ih izbavi. Podići ćeš ruku svoje na neprijatelje i propast će svi dušmani tvoji. „A tog dana” – tako kaza Gospod – „potamanit ću sve konje tvoje, porazbijati sva kola tvoja. Razorit ću gradove tvoje, i porušiti sve tvrđave, izbit ću vračanje iz ruku tvojih, i neće više biti tvojih vidovnjaka. Smrvit ću vaše idole, sve stupove među vama, i nećete se više klanjati djelima ruku svojih. Iskorijenit ću ašere iz tebe, i sravniti gradove tvoje. Osvetit ću se u srdžbi i gnjevu narodima neposlušnim.” Čujte riječ Gospodnju: „Ustaj, iznesi parnicu pred gorama, neka planine čuju glas Tvoj. Planine, čujte parnicu Gospodnju, i vi temelji zemaljski, jer Gospod tuži narod Svoj, i parničit će s Izraelom. O, narode Moj, šta učinih s tobom? Da li sam te zamorio? Odgovori! Jer Ja sam te izveo iz zemlje egipatske, spasio sam te iz doma sužanjstva, pred tobom sam slao Mojsija, Arona i Mirjamu. O, narode Moj, sjeti se nauma Balaka, kralja Moaba, i šta mu je odgovorio Bileam, sin Beorov; onoga što se dešavalo od Šitima do Gilgala, da spoznate djela pravedna Gospodnja.” S čime ću doći pred Gospoda, da se klanjam pred Bogom na visinama? Hoću li doći pred Njega s paljenicama, s teladima od godinu dana. Da li će Gospod biti zadovoljan s hiljadu ovnova, s deset hiljada potoka ulja? Trebam li prvorođeno dijete dati zbog grijeha svoga, plod tijela moga, grijeh duše. O, čovječe, tebi je rekao šta je dobro, i šta Gospod očekuje od tebe, da činiš dobro i voliš dobrotu, i da pokorno hodiš s Bogom? Gospodnji glas viče gradu – i valjana je mudrost da se plaše imena tvoga: „Čujte za palicu, i Onoga ko je postavi!” Mogu li i dalje ne misliti na blaga krivice, u kući opakosti, i mjeru krivu prokletu? Hoću li opravdati onog koji se služi krivom mjerom, vrećom lažnih tegova? Bogataši tvoji su nasilnici, stanovnici lažljivci, kriv je jezik u ustima njihovim. Zato ću te grozno udariti, opustošiti zbog grijeha tvojih. Jest ćeš, ali ćeš ostajati gladan, i u tebi će se glad buditi; ostavljat ćeš na stranu, ali nećeš čuvati, a ono što sačuvaš maču ču predati. Sijat ćeš, ali nećeš požnjeti, gazit ćeš masline, ali nećeš se uljem mazati, cijedit ćeš grožđe, ali nećeš vina piti. Jer držiš se zakona Omrijevih, i svih djela doma Ahabova. Hodio si po savjetima njihovim, i zato ću te opustošiti, a stanovnike tvoje učiniti ruglom, da nosite sramotu naroda Moga. Teško meni! Jer sličan sam ljetu kad su plodovi već obrani, nema grozda da se okusi niti smokve rane koju želim. Vjernika više nema na zemlji i nema pravednika među ljudima, svi vrebaju i krv traže i svako mrežom lovi drugoga. Ruke su im spretne u zlu, knez i sudac traže mito, a velikaš otvoreno govori o zlim nakanama duše svoje. Tako zajedno spletkare. Najbolji među njima je kao trn, najpravedniji kao drača trnovita. Došao je čas stražara tvojih, dan osvete dolazi i sada su posve zbunjeni. Ne uzdaj se u susjeda, ne vjeruj prijatelju, pred onom s kojom liježeš pazi na usta vlastita. Jer otac će prezrijeti sina, a kćer će se dignuti protiv majke, snaha protiv svekrve; a svakome će ukućani biti neprijatelji. No, ja ću gledati Gospoda, čekat ću na Boga spasenja moga, moj Bog će me čuti. O, dušmanine, ne raduj se zbog mene, jer ustat ću nakon pada, i kad sjedim u tami Gospod ostaje svjetlo moje. Podnijet ću gnjev Gospodnji, jer sam griješio protiv Njega, sve dok ne povede parnicu moju, i dok mi ne presudi. Izvest će me na svjetlo, i ugledat ću pravednost Njegovu. Tad će moji dušmani shvatiti, a sramota će prekriti onu koja reče: „Gdje je tvoj Bog, Gospod?” Pogledat ću je, a nju će gaziti kao blato na putu. Dan u kojem valja graditi zidine! U to vrijeme će se granice proširiti. Tog dana će navaliti na tebe iz Asirije i gradova egipatskih, Od Egipta pa sve do Rijeke, od mora do mora i od planine do planine. No, zemlja će ostati pusta zbog stanovnika njenih, zbog ploda djela njihovih. Čuvaj narod palicom svojom, stado baštine svoje, one koji sami bdiju u šumi i usred vrtova, neka pasu u Bašanu i Gileadu kao davnih dana. Pokazat ću im čuda, kao u onim danima kad su izašli iz zemlje egipatske. Narodi će vidjeti, i zastidjet će se sile svoje, rukama će pokrivati usta, a uši će im gluhe ostati. Lizat će zemlju kao guje, kao gmizavci zemaljski, tako će izaći iz svojih tvrđava, u grozoti će se okrenuti Gospodu, Bogu našem, i plašit će se. Ko je Bog poput Tebe, Koji prašta prijestupe, i prelazi preko grijeha ostatka baštine Svoje? Koji se ne ljuti dovijeka jer se raduje u ljubavi postojanoj. Opet će nam se smilovati, pogazit će grijehe naše, i bacit će sve opakosti naše, u dubine mora. Pokazat će vjernost Jakovu, i ljubav postojanu Abrahamu, onako kako se zakleo očevima našim od davnih dana. Predskazanje o Ninivi. Knjiga o viđenju Nahuma Elkošanca. Gospod je Bog ljubomoran i osvetoljubiv, Gospod se sveti u srdžbi Svojoj. Gospod se sveti dušmanima Svojim, i plamti gnjevom protiv neprijatelja Svojih. Gospod je moćan i spor na srdžbu, Gospod neće ostaviti opake nekažnjene, Njegova staza je oluja i vrtlog, a oblaci su prah na nogama Njegovim. On kori more i suši ga, čini da rijeke presuše. Bašan i Karmel vehnu, a cvjetovi Libanona nestaju. Pred Njim se tresu gore, planine tope. Zemlja se trese pred Njim, svijet i svi koji žive u njemu. Ko će opstati pred šibanjem Njegovim? Ko će izdržati gnjev Njegov gorki? Njegova srdžba plamti kao vatra, pred Njim se lome stijene. Gospod je dobar, utočište u vrijeme nevolje. On mari za one koji se u Njega uzdaju, ali završit će s Ninivom svesilnom poplavom, i prognat će dušmane Svoje u carstvo tame. Šta god da smjeraju protiv Gospoda – On će s tim svršiti, a nevolje neće doći po drugi put. Zapetljat će se u trnje opijeni vinom svojim, i bit će spaljeni kao slama suha. Iz tebe, o, Ninivo, dođe onaj koji zlo smišlja Gospodu, i koji domišlja naume opake. Ovako kaza Gospod: „Premda su mnogobrojni i imaju saveznike bit će iskorijenjeni i nestat će. Premda sam te udario, Judejo, više te neću zlom snalaziti. Skinut ću jaram s tvoga vrata i polomiti okove tvoje.” Gospod dade naredbu o tebi, Ninivo: „Neće biti onih koji će naslijediti ime tvoje, razorit ću tvoje idole i likove, one što su u hramovima bogova tvojih, spremit ću ti grob jer si opak.” Gle, pogledajte planine, stopala onoga koji donosi radosnu vijest, koji mir najavljuje! Slavi blagdane svoje, o, Judejo, i ispuni svoje zavjete. Više te neće napadati oni opaki, bit će posve istrijebljeni. Ninivo, napadač nadire; čuvaj tvrđavu, motri put, spremaj se, skupi svu snagu svoju! Gospod će vratiti sjaj Jakovljev, poput sjaja Izraelova, premda su ih poharali razarači i pogazili vinograde njihove. Crveni su štitovi vojnika, i oni u grimiz odjeveni. Na kočijama se presijava metal na dan kad se spremiše; spremna su koplja čempresova. Kola jure po ulicama, tamo-amo po trgovima. Slična su užarenim bakljama, sijevaju kao munje. Niniva poziva izabrane čete, no, one posrću na putu svome. Jure ka gradskim zidinama i postavljaju štit odbrambeni. No, riječne kapije su provaljene, dvorovi poharani. Određeno je da Niniva pođe u sužanjstvo i da bude odvedena. Ropkinje njene guču kao golubice, i udaraju grudi svoje. Niniva je kao cisterna iz koje ističe voda. „Stanite! Stanite!” tako viču, no niko se ne obazire. Opljačkajte srebro, oplijenite zlato! Riznice njihove su neizmjerne, bogatstvo njihovo od silnog imanja! Opljačkana je, poplijenjena i poharana! Srca se tope, koljena popuštaju, tijela drhte, a sva lica ostaju blijeda. Gdje je sada brlog lavovski, mjesto gdje su hranili mladunčad svoju, gdje lav i lavica odoše, i lavići, ničim ne poplašeni? Lav je ubijao dovoljno za laviće, dovoljno je davio za lavicu svoju, ispunio je brloge uhvaćenim, sklonište svoje plijenom. „Ja sam protiv tebe” govori Gospod Svesilni. „Spalit ću kola tvoja, a mač će pokositi laviće. Neću ostaviti plijena na zemlji. Neće se više čuti glas glasnika tvojih.” Teško gradu krvi, punom laži, i krađe, kojem nikad ne manjka žrtava! Pucanje bičeva, zveketanje točkova, jurnjava konja i kočija! Jurišanje konjice, sjaj mačeva i blijesak koplja! Sila poginulih, hrpe leševa, tjelesa bezbrojna, i ljudi koji posrću preko njih – sve zbog bludne želje kurvanjske, zavodljive, gospodarice vračanja, koja je bludom svojim porobila kraljevstva, a narode svojim čaranjem. „Ja sam protiv tebe”, tako kaza Gospod Svesilni, „preko lica ću ti prevući skute haljine, i pokazat ću narodima golotinju tvoju, a kraljevstvima tvoju sramotu. Gađat ću te smećem, prezrijeti i učiniti grozotom. Svi koji te ugledaju bježat će i vikati: ‘Niniva je propala – ko će je žaliti? Gdje naći nekoga da te utješi?’ Jesi li bolja od Tebe na Nilu, grada okruženog vodom? Rijeka bi njena odbrana, vode zidine. Kuš i Egipat bijahu njena snaga neobuzdana, a Put i Libija među saveznicima njenim. No, ipak je uhvatiše, i odvedoše u sužanjstvo. Dojenčad njenu raskomadaše po svim ulicama. A žrijeb baciše za kneževe njene, i sve velikaše okovaše. I ti ćeš se opiti, i ti ćeš se skriti, i tražiti zaklon pred dušmanima. Sve tvrđave tvoje su kao stabla masline, što zrele plodove nose, kad ih zatresu padaju u usta onoga koji jede. Pogledaj čete svoje – to su slabići. Kapije zemlje tvoje širom otvorene dušmanima, a vatra sažeže prijevornice kapija tvojih. Dovuci vode za opsadu, ojačaj odbranu! Gnječi blato, gazi ilovaču, peci cigle! Tamo će te vatra progutati, mač sasjeći – požderat će te kao napast skakavaca. Množit će se kao skakavci, kao kukci! Umnožila si trgovce svoje sad ih je više nego zvijezda na nebu, oni haraju zemljom kao skakavci, a potom odlijeću. Stražari tvoji su kao skakavci, činovnici kao roj skakavaca, koji se spuštaju na zidine kad je dan hladan, ali kad sunce grane oni odlijeću, i niko ne zna gdje. Kralju Asirije, pastiri tvoji drijemaju, knezovi liježu da se odmore. Narod tvoj je rasijan po planinama i nema ga ko skupiti. Ništa te ne može zaliječiti, rana tvoja je smrtonosna. Svi koji čuju novosti o tebi plješću rukama zbog pada tvoga, jer ko nije osjetio neizmjernu okrutnost tvoju?” Objava koju vidje vjerovjesnik Habakuk. O, Gospode, dokad ću vapiti za pomoć, a da me nećeš poslušati? Do kada ću vikati: „Nasilje!” a Ti nećeš spašavati? Zašto daješ da gledam nepravdu, i zašto mirno posmatraš opakost? Preda mnom su nasilje i razaranje, diže se svađa i borba. Zakon je nemoćan, i pravda se nikada ne dosegne, jer opaki okružuju pravednike, i tako iskrivljuju pravo. Pogledaj među narodima i vidi, čudi se, i ostani začuđen. Jer Ja činim stvar u danima tvojim, stvar takvu da ne bi vjerovao da ti se kaže. Jer gle, ja podižem Kaldejce, taj gorki i divlji narod, koji gazi preko cijele zemlje, da bi osvojili boravišta tuđa. Grozni su i strašni, pravda i otmjenost njihova dolazi od njih samih. Konji su im brži od leoparda, žešći od vukova noćnih; njihova konjica ponosno jaše. Konjica njihova dolazi izdaleka, lete kao orao da proždre plijen. Svi dolaze zbog nasilja, sva su čela njihova naprijed upravljena. Skupljaju sužnjeve kao pijesak. Rugaju se kraljevima, ismijavaju vladare. Svaka tvrđava im je smiješna, prave nasip i osvajaju je. A potom odjure kao vjetar, zlikovci, kojima je sila vlastita jedini bog. Nisi li od davnina, o, Gospode Bože, Svetinjo moja? Nećemo mrijeti. O, Gospode, Ti si ih odredio kao osudu, i Ti si ih, o, Stijeno, postavio za kaznu. Tvoje oči su prečiste da bi gledale zlo, I ne mogu gledati nepravdu. Zašto mirno gledaš izdajice, i ostaješ miran kad čovjek zao proždire onoga koji je pravedniji od njega? Činiš čovječanstvo slično ribama morskim, kao gmazove koji nemaju vladara. Opak čovjek ih kukom izvlači, kupi ih mrežom svojom, sve ih hvata u mrežici, tako se veseli zadovoljan. Zato i žrtvuje mreži svojoj, i prinosi žrtve mrežici svojoj, jer kroz nju živi u izobilju, i dobra je hrana njegova. Hoće li dovijeka prazniti mrežu i nemilosrdno ubijati narode? Stat ću na svom stražarskom mjestu, uspet ću se na kulu da vidim što će mi reći, i šta će odgovoriti na tužaljku moju. Gospod mi odgovori: „Zapiši viđenje, neka ostane jasno na pločama, da se lahko čita. Jer viđenje čeka vrijeme određeno, a ipak hrli ispunjenu i neće zavarati. Gle, nepravedna je duša u njima, no, pravednici će živjeti u vjeri Njegovoj. Vino je varljivo, a ohol čovjek neće opstati. Pohlepan je kao carstvo mrtvih, nezasitan kao smrt sama. Sebi skuplja sva kraljevstva, i sebi prisvaja sve narode.” Neće li ga svi ismijavati i prezirati govoreći: „Teško onome ko gomila blaga ukradena, koji se iznudom bogati! Dokle će ovako? Neće li se dignuti vjerovnici tvoji, zar se neće probuditi i učiniti da zadrhtiš, a u to vrijeme ćeš postati plijen njihov. Zbog toga što si mnoge narode opljačkao, narodi će oplijeniti tebe, jer ti si prolio krv ljudsku, razorio si zemlje i gradove, pobio sve u njima. Teško onome ko gradi kuću na zaradi nepoštenoj, koji se gnijezdi visoko, da izbjegne raljama propasti! Spletkario si da propadnu narodi mnogi, sramotio dom vlastiti i sebe zapleo u grijeh. Tako će vikati kamenje u zidu, i drveni stupovi će za njima ponavljati. Teško onome koji grad podiže na krvoproliću, koji temelji naselje na nepravdi! Nije li Gospod Svesilni odredio da je rabota narodna tek odlaga za vatru i da se narodi uzaludno muče? Jer zemlja će se ispuniti spoznajom Gospodnje slave kao vode morske. Teško onome koji opija susjeda, koji im nasipa iz mješine dok se ne napiju, da bi gledao golotinju njihovu! Osramotit ćeš se, nećeš se proslaviti. Sad je tvoj red! Pij i otkrij golotinju svoju! Vrč iz Gospodnje desnice stiže tebi, i sramota će prekriti slavu tvoju. Spopast će te nasilje koje si učinio u Libanonu, i zgrozit će te haranje životinja, jer ti si prolio krv ljudsku, razorio si zemlje i gradove, pobio sve u njima. Šta vrijedi idol, izrađevina zanatlijska? Ili slika koja te lažima poučava? Jer u nju vjeruje onaj koji je stvara; izrađuje idole koji ne umiju govoriti. Teško onome koji drvetu kaže: ‘Oživi!’ ili hladnu kamenu: ‘Probudi se!’ Može li vas on povesti? Prekovan je zlatom i srebrom, ali u njemu nema daška.” Gospod je u svetom hramu Svome, neka pred Njim zašuti zemlja sva. Molitva vjerovjesnika Habakuka, gorka tužaljka. O, Gospode, razumio sam slavu Tvoju i zgrožen sam pred sjajem djela Tvojih, Gospode. Ponovi ih u danima našim, obznani ih u vremenu ovom, a u srdžbi se sjeti milosti Svoje. Bog dođe iz Temana; Svetac sa planine Paran. Njegova slava prekri nebesa, a hvala Njegova ispuni zemlju. Njegova slava bi poput izlaska sunca, snopovi svjetlosti izbiše iz dlanova Njegovih, tamo gdje je krio snagu svoju. Pred Njim krenu pošast, a za Njim bolest. Stao je, zemlja zadrhta, On pogleda, a kraljevstva se zatresoše. Drevne planine se skrhaše, a brda pradavna skliznuše dolje – no, On dovijeka nastavlja. Vidio sam šatore Kušana u nevolji, sva naselja midjanska u muci. Da li si se srdio na rijeke, Gospode? Jesi li se ljutio na sve potoke? Da li si divljao protiv mora, dok si jahao konje svoje i kočije do pobjede? Otkrio si Svoj luk, pozvao si strijele mnoge, a zemlju podijelio rijekama. Planine te ugledaše i zgroziše se. Provališe silne bujice, dubine odjeknuše i podigoše valove svoje uvis. Sunce ostade mirno na nebu, na blijesak Tvojih strijela hitrih, na munju sjajnog koplja Tvoga. U srdžbi si pošao zemljom, a u gnjevu si mlatio narode. Došao si da spasiš Svoj narod, pomazanika Svoga. Zgazio si vođu zemlje opake, svukao si ga od glave do pete. Glavu si mu zdrobio vlastitim kopljem, kad su njegovi borci jurišali da nas rastjeraju, likujući kao da će proždrijeti one jadnike koji se kriju. Pregazio si more Svojom konjicom, uskomešao silne vode. Sve sam čuo i srce mi zalupa usne mi zadrhtaše na taj zvuk, truhlež se uvuče u kosti moje, a noge mi pokleknuše. No, mirno ću čekati dan nevolje, dan koji će snaći narode koji nas napadaju. Premda smokva ne cvate i nema grozdova na lozi, iako maslina vehne, i na poljima nema hrane, premda nema ovaca u toru, i goveda u štalama, opet ću slaviti Gospoda, i radovat ću se Bogu, spasitelju Mom. Gospod Svesilni je snaga moja, noge moje čini kao u košute, daje mi da gazim na visinama. Upravitelju pjevačkog zbora, na žičanim instrumentima. Riječ Gospodnja koja dođe Sefaniji, sinu Kušija, sina Gedalijina, sina Amarjina, sina Ezekijina, za vrijeme Jošije, sina Amonova, judejskoga kralja. „Pomest ću sve sa lica zemlje”, tako kaza Gospod. „Odnijet ću i čovjeka i zvijer, smest ću ptice nebeske, ribe istrijebiti iz mora – i sve idole koji tjeraju opake na grijeh. Kad uništim cijelo čovječanstvo sa lica zemlje”, tako veli Gospod. „Tad ću dignuti ruku na Judeju, i na sve one što žive u Jerusalemu, razorit ću preostale što služe Baalu na ovome mjestu, sama imena idolopokloničkih svećenika, one koji se klanjaju po krovovima, što obožavaju nebeske čete, one koji se klanjaju i kunu Gospodom, ali se isto tako kunu Molekom, one koji okreću leđa Gospodu, koji Gospoda ne traže niti za Njega pitaju.” Umuknite pred Gospodom Svesilnim, jer bliži se dan Gospodnji, Gospod je pripremio žrtvu, pomazao je one koje je pozvao. „Kaznit ću činovnike, kraljeve sinove, sve one u haljinama stranim, na dan Gospodnje žrtve. Tog dana ću kaznit sve one što neće na prag stati, koji hram ispunjavaju svojim bogovima, nasiljem i prevarom. Tog dana”, tako veli Gospod, „dignut će se vika na Ribljoj kapiji, kuknjava u novom dijelu gradu, a lomljavina će odjeknuti s brda. Plačite, vi što stanujete kraj tržnice, svi će trgovci biti istrijebljeni, ubijeni svi koji srebrom trguju. Tog dana ću pretražiti Jerusalem svjetiljkama, kaznit ću one što miruju, koji su kao vino što na lozi ostane, one koji misle: ‘Gospod neće učiniti ništa, nikakvo dobro ili zlo.’ Popljačkat će njihova dobra, kuće porušiti. Premda podižu kuće, neće u njima živjeti, iako sade vinograde, neće vina piti.” Bliži se veliki dan Gospodnji, brzo dolazi. Gorko je jaukanje na dan Gospodnji, silni ratnici kliču ime Njegovo. Taj dan će biti dan srdžbe, dan nevolje i jada, dan uništenja i razaranja, dan tmine i crnine, dan oblaka i mraka – dan roga i buke vojničke protiv utvrđenih gradova, i kula na rubovima. „Sručit ću takvu nevolju na sve ljude, da će okolo lutati kao slijepci, jer su se ogriješili o Gospoda. Krv će im prolijevati kao prašinu, a njihove nutrine kao gnojivo. Srebro i zlato ih neće moći spasiti na dan Gospodnje srdžbe.” Zemlju će progutati plamen zavisti, jer on će u jednom mahu svršiti sa svim stanovnicima zemlje. Dođi, skupi se ovamo, narode sramotni, prije no što se ostvari sud, i taj dan prođe kao pljeva koju vjetar raznosi, prije no što vas snađe Gospodnji gnjev užareni, prije no što vas snađe dan Gospodnje srdžbe. Tražite Gospoda, svi vi skromni ljudi zemlje, vi koji činite šta On naređuje. Tražite pravdu, budite ponizni, jer možda će vas skloniti na dan Gospodnjeg gnjeva. Napustit će Gazu, a od Aškelona će ostati ruševine. U podne će isprazniti Ašdod, a Ekron će biti iskorijenjen. Teško onima koji žive kraj mora, tebi, narode kretski, Gospodnja riječ je protiv vas, Kanaane, i zemljo filistejska. On reče: „Uništit ću vas, i niko neće ostati.” Priobalnu zemlju će preobraziti u pašnjake, bit će bunara za pastire, i torova za stada. Ta zemlja će pripasti ostatku naroda judejskog, tamo će se napasati. Navečer će lijegati, u kućama Aškelona. Gospod Bog će brinuti za njih, vratit će blagostanje njihovo. „Čuo sam uvrede moapske, i sva prozivanja Amonaca, njih koji su vrijeđali narod moj, i prijetili njihovoj zemlji. Zato će, sigurno je kao što živim;” tako kaza Gospod Svesilni, Bog Izraela, „Moab snaći isto kao Sodomu, a Amonce ono što bi s Gomorom; bit će to mjesto puno koprive i provalija soli, pustoš vječita. Oni preostali iz Moga naroda će ih popljačkati, oni preživjeli će naslijediti zemlju. Tako ću im vratiti za ponos njihov, zato što su vrijeđali i prozivali, narod Gospoda Svesilnog.” Gospod će biti strašan, kad iskorijeni sve bogove zemlje. Daleki narodi će Mu se klanjati, svaki u zemlji svojoj. „A vas, Kušite, ću pokositi mačem svojim.” Pružit će Svoju ruku na sjever, i razorit će Asiriju, ostaviti Ninivu posve poharanu, suhu kao pustinju. Tamo će se odmarati stada i krda, životinje svakojake. Sova pustinjska i ćuk, gnijezdit će se na njenim stupovima, na pragovima će ostati ulomci, i goli stupovi od kedra. To je taj grad pijančenja, koji je sigurno živio. Onaj koji je sebi govorio: „Ja sam jedini, nema mi ravnog.” Ah, kakva li je ruševina sada, brlog divljih zvijeri! Svim putnicima podsmijeh, njima što odmahuju rukama u prolazu. Teško gradu tlačitelja, onih buntovnih i oskrnavljenih! On se ne pokorava nikome, ne mari za ukazivanje, ne uzda se u Gospoda, i ne gleda da mu se približi. Činovnici u njemu su lavovi koji riču, a vladari vuci noćni, iza kojih ništa ne ostaje do jutra. Proroci u njemu su nepošteni, narod lažljiv i prevrtljiv, svećenici skrnave svetište, i krše zakon. Ali Gospod u njemu je pravičan, On ne čini nikakve nepravde. Svakog jutra dijeli pravdu Svoju, i ne propušta nijednoga dana, a zlobnici ipak nemaju stida. „Uništio sam narode, njihove tvrđave razorio, ostavio ulice puste, bez prolaznika. Gradovi njihovi su poharani, prazni i napušteni. O Jerusalemu pomislih: Sigurno će se plašiti Mene, i prihvatit će ukor! Onda ne bih uništio sklonište njegovo, i ne bi ga snašle sve kazne Moje. No, ipak su hrlili da budu zli, u svim djelima svojim. Stoga me čekajte,” tako kaza Gospod, „čekajte dan kad ću ustati da svjedočim. Odlučio sam sabrati narode, kraljevstva sva, da na njih izlijem žestinu Svoga gnjeva i žarku jarost Svoju. Vatra gnjeva Mog ljubomornog progutat će svijet cijeli.” „Tad ću očistiti usne naroda, da svi zazovu ime Gospodnje, i da Mu služe jedni kraj drugih. Vjernici će dolaziti s onu stranu rijeka Kuša, taj narod rasijani da Mi prinose žrtve. Tog dana nećeš biti osramoćen, Jerusaleme, zbog svih nedjela koje Mi učini, a iz tebe ću odstraniti ohole hvalisavce. Ali u tebi ću ostaviti one krotke i ponizne, ostali Izraelovi će vjerovati u ime Gospodnje. Neće činiti zla, neće lagati. U ustima im neće bit jezik prevrtljiv, zasitit će se i lijegati, a niko ih neće plašiti.” Pjevaj, kćeri sionska, glasno viči, Izraele! Veseli se i raduj svim srcem, kćeri Jerusalem! Gospod je odvratio kaznu tvoju, okrenuo je leđa dušmanu tvome. Gospod, kralj Izraela, je s tobom, nećeš se više nikada plašiti zla. Tog dana će govoriti Jerusalemu: „Ne plaši se Sione, nemoj da ti ruke vise nemoćne. Gospod, Bog tvoj, je s tobom, moćni ratnik koji te spašava. Radovat će se tebi, u ljubavi Svojoj te više neće koriti, nego će se radovati tebi uz pjesmu. Odstranit ću sve one koji tuguju zbog blagdana propuštenih, što je teret i sramota tvoja. U to vrijeme ću svršiti sa svim tlačiteljima tvojim, spasit ću one hrome, skupiti sužnjeve. Dat ću im slavu i dobro u svakoj zemlji u kojoj su ih sramotili. U to vrijeme ću vas skupiti, i odvesti doma. Dat ću vam slavu i dobro među svim narodima zemlje, kad vam na oči vaše vratim blagostanje.” Tako kaza Gospod. Prvog dana šestog mjeseca druge godine kralja Darija, Gospodnja riječ dođe kroz vjerovjesnika Hagaja namjesniku Judeje, sinu Šealtijevom, Zerubabelu, i visokom svećeniku Jošui, sinu Josadakovom: „Ovako kaza Gospod Svesilni: Ovaj narod govori: ‘Nije još vrijeme da se obnovi Gospodnji dom.’” Tad Gospodnja riječ dođe kroz vjerovjesnika Hagaja: „Da li je vrijeme da vi sami živite u pokrivenim kućama dok Gospodnji dom ostaje ruševina?” Ovo reče Gospod Svesilni: „Dobro razmislite o vlastitim stazama. Mnogo ste toga zasadili, a malo požnjeli. Jedete, ali nikad se ne zasitite. Pijete, ali nikad ne utolite žeđ. Oblačite se, ali nikad ne ugrijete. Zarađujete nadnice samo da bi ih trpali u poderane džepove.” Ovako kaza Gospod Svesilni: „Dobro razmislite o vlastitim putevima. Pođite gore u planine i donesite drvene građe za Moj dom, da se njime ponosim i veselim.” Tako reče Gospod. „Očekujete mnogo toga, ali gle, bi toga malo. Ja sam pomeo ono što ste donijeli kući. Zašto?” Tako pita Gospod Svesilni. „Zbog svega ovoga, zato nebo nije spuštalo rosu, a iz zemlje ne izraste žito. Dao sam sušu na brdima i poljima da udari na žito, lozu, maslinovo ulje i sve drugo što zemlja daje, na ljude i stoku i sav trud ruku vaših.” Tad se Zerubabel, sin Šealtijev, visoki svećenik Jošua, sin Josadakov, i cijeli ostatak naroda pokore glasu Gospoda, Boga njihova, i poruci vjerovjesnika Hagaja, zato što ga je poslao Gospod, njihov Bog. A narod se plašio Gospoda. Tad Hagaj, Gospodnji poklisar, obznani ovu Gospodnju poruku narodu: „Ja sam s vama”, tako kaza Gospod. Tako Gospod okrijepi duh judejskom namjesniku, Šealtievom sinu Zerubabelu, visokom svećeniku Jošui, sinu Josadakovom, i duh cijelog preostalog naroda. Tad otpočnu radove na domu Svesilnog Gospoda, Boga svoga, dvadeset četvrtog dana šestog mjeseca, druge godine kralja Darija. Dvadeset prvog dana sedmog mjeseca Gospodnja riječ dođe vjerovjesniku Hagaju: Obrati se Zerubabelu, Šealtijevu sinu, namjesniku Judeje, visokom svećeniku Jošui, sinu Josadakovu, i preostalom narodu. Upitaj ih: „Ko je među vama ostao da se sjeća nekadašnje slave ovog doma? A kako izgleda sada? Zar vam se ne čini kao ništarija? Ali budi hrabar, Zerubabele”, tako veli Gospod. „Okrijepi se Jošua, sine Josadakov, visoki svećeniče. Ostanite jaki, svi vi preostali naroda ove zemlje i radite.” To je riječ Gospodnja. „Jer Ja sam uz vas”, tako kaza Gospod Svesilni. „Ovo sam vam obećao kad ste izlazili iz Egipta, i Moj duh ostaje kraj vas, ne plašite se.” Evo šta reče Gospod Svesilni: „Uskoro ću ponovo zatresti nebesa i zemlju, mora i suho kopno. Strest ću sve narode, a ono što priželjkuju svi narodi će doći i ispuniti ovaj dom slavom”, tako kaza Gospod Svesilni. „Srebro je Moje, a zlato pripada Meni”, tako kaza Gospod Svesilni. „Slava ovog doma će biti veća od slave prijašnjeg hrama”, tako reče Gospod Svesilni. „I na ovom mjestu ću dati mir”, to je riječ Gospoda Svesilnog. Dvadeset četvrtog dana devetog mjeseca, druge godine Darija, Gospodnja riječ dođe vjerovjesniku Hagaju: Ovako kaza Gospod Svesilni: „Upitajte svećenike šta zakon kaže: Ako neko nosi posvećeno meso u džepu svojih haljina i taj džep dotakne komad hljeba ili čorbe, nešto vina, maslinovog ulja ili druge hrane, posveti li se onda i to što je dotaknuto?” Svećenik odvrati: „Ne.” Tad Hagaj reče: „A ako kakav čovjek koji se onečistio jer je dotakao leš uzme neku od ovih stvari – hoće li i one biti nečiste?” Svećenik odvrati: „Hoće, i one će postati nečiste.” Tad Hagaj nastavi: „Tako je i sa ovim narodom i kraljevstvom koje gledam”, to je riječ Gospodnja. „Sve što učine i sve što prinesu je nečisto.” „A od ovog dana dobro razmislite – sjetite se kako je bilo prije no što je jedan kamen postavljen na drugi u Gospodnjem hramu. Kad bi ko imao dvadeset mjerica, bilo ih je deset. Ako bi ko otišao zahvatiti pedeset mjera vina, bilo bi samo dvadeset. Zato sam sav trud vaših ruku udario ledom, dao da memli i buđi, ali ipak Mi se niste vratili”, tako kaza Gospod. „Od ovoga dana – od dvadeset i četvrtog dana devetog mjeseca – dobro se prisjećajte onoga dana kad je udaren temelj Gospodnjem hramu. Dobro razmislite: Da li je ostalo sjemena u hambarima? Gle, još nije rodila loza, smokva, nar ili maslina. Od danas ću vas blagosloviti.” Gospodnja riječ po drugi put dođe Hagaju dvadeset i četvrtog dana mjeseca: „Reci Zerubabelu, namjesniku judejskom, da ću iznova potresti zemlju i nebesa. Izvrnut ću kraljevska prijestolja i razoriti silu tuđih kraljevstava. Razbacat ću kola i kočijaše; konji i konjanici će pasti, svakog će pokositi mač brata njegova. Tog dana ću tebe učiniti pečatnjakom Mojim, jer sam te izabrao.” Tako reče Gospod Svesilni. Osmog mjeseca druge Darijeve godine, Gospodnja riječ dođe vjerovjesniku Zahariji, sinu Idova sina Berekije: „Gospod se veoma srdio na tvoje pretke. Stoga poruči narodu: Ovako veli Gospod Svesilni: ‘Vratite se Meni’, to je riječ Gospoda Svesilnog, ‘a tad ću se i Ja vratiti vama’, tako veli Gospod Svemoćni. Ne budite kao vaši preci, oni kojima su raniji vjerovjesnici poručivali: Ovako govori Gospod Svesilni: ‘Ostavite se svojih zlih staza i djela.’ Ali oni nisu slušali, nisu obraćali pažnju na Me – tako kaza Gospod. Gdje su vaši preci danas? A i vjerovjesnici, žive li oni dovijeka? Zar nisu Moje riječi i odredbe, ono što naredih vjerovjesnicima, slugama Svojim, nadvladali pretke vaše?” Dvadeset četvrtog dana jedanaestog mjeseca, mjeseca Šebata, u drugoj Darijevoj godini, Gospodnja riječ dođe vjerovjesniku Zahariji, sinu Idova sina Berekije. Tokom noći mi se prikaza viđenje, i preda mnom se pojavi čovjek na crvenom konju. Stajao je između stabala mirte u klisuri. Iza njega bijahu crveni, smeđi i bijeli konji. Ja upitah: „Šta je ovo, gospodaru?” A anđeo koji je razgovarao sa mnom odgovori: „Pokazat ću ti šta je.” Tad ovaj čovjek koji je stajao između stabala mirte stane objašnjavati: „To su oni koje je Gospod poslao da prođu zemljom.” Oni izvijeste Gospodnjeg anđela koji je stajao između stabala mirte govoreći: „Prošli smo zemljom i vidjeli da je cijeli svijet odmara u miru.” Potom Gospodnji anđeo reče: „Gospode Svesilni, dokle ćeš uskraćivati milost Svoju Jerusalemu i gradovima Judeje, onima na koje se ljutiš sedamdeset godina?” Tad Gospod izgovori mile riječi utjehe anđelu koji je sa mnom razgovarao. A anđeo stane govoriti: „Obznanite ovu riječ: Ovako kaza Gospod Svesilni: ‘Ljubomoran sam kad je riječ o Jerusalemu i Sionu, i srdim se na narode koji se osjećaju sigurnima. Moja srdžba ne bi velika, ali oni odoše predaleko u kaznama.’ Stoga Gospod reče: ‘Vratit ću se milostiv Jerusalemu, i tamo će obnoviti Moj dom. Nad Jerusalemom će rastegnuti uže za mjerenje’, tako reče Gospod Svesilni. Nadalje kažite: Ovako reče Gospod Svesilni: ‘Moji gradovi će ponovo uživati blagostanje i izobilje, Gospod će iznova utješiti Sion i izabrat će Jerusalem.’” Tad pogledam uvis kad gle, preda mnom bijahu četiri roga. Upitam anđela koji je sa mnom razgovarao: „Šta je ovo?” A on odgovori: „To su rogovi koji su rasijali Judeju, Izrael i Jerusalem.” Zatim mi Gospod pokaza četvericu zanatlija. Ja upitam: „Zašto dolaze, kakav će posao odraditi?” A on odgovori: „Ovo su rogovi koji su rasijali Judeju do te mjere da niko nije mogao podignuti glavu, ali ove zanatlije dolaze da ih prestraše i da slome rogove naroda koji su podigli rogove svoje protiv zemlje judejske da rastjeraju narod njen.” Tad pogledam, kad gle, preda mnom bi čovjek s užetom za mjerenje u ruci. Upitam ga: „Šta radiš?” A on mi odvrati: „Hoću izmjeriti Jerusalem, da vidim koliko je dug i širok.” Dok je ovaj anđeo koji je razgovarao sa mnom odlazio, priđe mu drugi anđeo i reče: „Požuri, i reci ovom mladiću: ‘Jerusalem će biti grad bez zidina, zbog velikog broja ljudi i stoke u njemu. A Ja ću biti oganj koji ga okružuje, i Ja ću biti slava Njegova.’ To je riječ Gospodnja.” „Hajde! Hajde! Bježite iz zemlje sjeverne”, tako veli Gospod, „jer rasijao sam te na četiri strane svijeta”; tako veli Gospod. „Hajde Sione! Bježi, ti koji živiš u kćeri babilonskoj!” Jer ovako kaza Gospod Svesilni: „Nakon što me Slavni Bog poslao protiv naroda koji su vas pljačkali – jer ko god takne vas, kao da je dirnuo zjenicu oka Moga – sigurno ću dignuti ruku na njih, tako da će ih robovi njihovi oplijeniti. Tad ćete shvatiti da me poslao Gospod Svesilni.” „Viči i raduj se, sionska kćeri. Jer Ja dolazim i Ja ću živjeti među vama”, tako kaza Gospod. „Mnogi narodi će se priključiti Gospodu toga dana i postat će narod Moj. Živjet ću među vama i znat ćete da me Gospod poslao vama. Gospod će naslijediti Judeju kao Svoj dio svete zemlje i ponovo će izabrati Jerusalem. Zanijemite pred Gospodom, ljudi svi, jer se budi i polazi iz Svog svetog boravišta.” Tad mi pokaza visokog svećenika Jošuu, koji je stajao kraj Gospodnjeg anđela, a sa desne strane mu je stajao sotona koji ga je optuživao. Gospod reče Sotoni: „Gospod te ukorio! Gospod koji je izabrao Jerusalem te kori! Nije li ovaj čovjek zapaljeno drvce izvađeno iz plamena?” Jošua je na sebi imao prljave haljine i takav je stajao pred anđelom. Tad se anđeo obrati onima koji su stajali ispred njega: „Svucite mu ove prljave haljine.” A potom kaza Jošui: „Gle, skinuo sam grijehe s tebe, i ogrnut ću te u čiste haljine.” Tad rekoh: „Stavite mu čist turban na glavu.” To i učine, i obuku ga u čiste haljine dok je anđeo Gospodnji stajao kraj njega. Potom mu Gospodnji anđeo prenese ovu zapovijed: „Ovako kaza Gospod Svesilni: Ako budeš hodio u Mojim zapovijedima, i ako budeš poštovao odredbe Moje, tad ćeš upravljati Mojim domom i sudovima, i dat ću ti mjesto među ovima koji ovdje stoje. Čuj, Jošua, visoki svećeniče, ti i saradnici tvoji koji sjede pred tobom – vi ste znak onoga što će tek doći: Gle, dovest ću Svoga slugu, granu. Pogledaj, kamen koji sam postavio pred Jošuu! Na tom jednom kamenu ima sedam očiju, i na njemu ću uklesati natpis i uzet ću grijehe s ove zemlje u jednom jedinom danu.” Tako kaza Gospod. „Tog dana će svako od vas pozvati svoga susjeda da sjedi ispod loze i masline, tako veli Gospod Svesilni.” Potom anđeo koji je ranije razgovarao sa mnom ponovo dođe, i probudi me kao čovjeka koji se budi iza sna. Tad me upita: „Šta vidiš?” A ja odgovorim: „Gle, vidim zlatni svijećnjak, a na vrhu posudu, sa sedam svijeća, i sedam lijevaka na svakoj svjetiljci s vrha. A kraj njega vidim masline, jednu s desne strane posudice, a drugu s lijeve.” Tad se obratim anđelu koji je razgovarao sa mnom: „Šta je ovo, gospodaru?” A anđeo koji je razgovarao sa mnom odvrati: „Zar ne znaš šta je ovo?” A ja rekoh: „Doista ne znam, gospodaru”. Tad on nastavi govoriti: „To je riječ Gospodnja upućena Zerubabelu: ‘Ne silom, niti snagom, već duhom Mojim’, tako kaza Gospod nad vojskama. Šta si ti, o, silna goro? Pred Zerubabelom ćeš postati ravnica. On će prinijeti posljednji kamen uz uzvike: ‘Hvala! Hvala njemu!’” Zatim mi dođe Gospodnja riječ: „Zerubabelove ruke su udarile temelj ovom domu; one će ga i dovršiti. Tad ćeš spoznati da me Gospod nad vojskama poslao vama. Jer će se radovati ko god je prezreo dan malih početaka, i vidjet će olovni visak u ruci Zerubabelovoj. Ovih sedam – to su oči Gospodnje razasute zemljom cijelom.” A ja upitam: „Kakve su ovo masline zdesna i slijeva od svijećnjaka?” I upitam ga po drugi put i kažem: „Šta su ove dvije grane masline koje su kraj zlatnih cijevi iz kojih teče zlatno ulje?” On me upita: „Znaš li šta je ovo?” A ja odvratim: „Ne znam, gospodaru.” Tad on reče: „To su dva pomazanika koji stoje pokraj Gospodara cijele zemlje.” Tad ponovo pogledam, kad gle, leteća knjiga! A on me upita: „Šta vidiš?”, a ja odvratim: „Vidim knjigu koja leti, duga je dvadeset lakata, a široka deset.” Tad mi on kaza: „Ovo je prokletstvo koje će proći licem cijele zemlje. Jer svaki će kradljivac biti izgnan po onome što piše s jedne strane, a svaki koji se lažno kune po onome što stoji s druge strane. Ja ću je poslati – tako kaza Gospod nad vojskama – i zaći će u lopovski dom, i kuću onoga koji se lažnu kune imenom Mojim. Tako će ostat u kući njegovoj, i proždrijet će i kamen i drvo.” Priđe mi anđeo koji je razgovarao sa mnom i reče: „Upravi oči i pogledaj šta izlazi.” A ja rekoh: „Šta je to?”, a on odvrati: „To je košara koja izlazi.” On nastavi govoriti: „Opakost njihova u cijeloj zemlji.” Kad gle, podigoše olovan poklopac, a u košari je sjedila žena! On vikne: „To je opakost”, i baci je nazad u košaru i vrati teški olovni poklopac. Zatim pogledam, kad gle, dvije žene prilaze! Njihova krila bijahu vjetar sam. Imale su krila kao rode, i one podigoše košaru između neba i zemlje. U tom trenu upitam anđela koji je sa mnom razgovarao: „Gdje odnose košaru?” A on odgovori: „Nose je u zemlju Šinar, da joj tamo izgrade kuću, i kad to pripreme spustit će košaru na njen temelj.” Iznova pogledam, kad gle, četvera kola su izlazila između dvije planine. A planine bijahu od mjedi. Crveni konji bijahu u prvim kolima, u drugim crni, u trećim bijeli, a u četvrtim šareni konji – svi bijahu snažni. Tad upitam anđela koji je razgovarao sa mnom: „Šta je ovo, gospodaru?” A anđeo odgovori: „Odlaze na četiri strane svijeta nakon što se pokažu pred Gospodarem cijele zemlje.” Kola sa crnim konjima odlaze u sjevernu zemlju, bijeli će krenuti za njima, a oni šareni idu k južnoj zemlji. Ovi jaki konji bijahu nestrpljivi, kad su izašli – htjeli su što prije proći zemljom. Tad on reče: „Idite i prođite zemljom.” Tako i učine. Potom vikne meni: „Gle, oni koji polaze ka sjevernoj zemlji će umiriti moj duh tamo.” Dođe mi riječ Gospodnja: „Uzmi od izgnanika, Heldaja, Tobije i Jedaje, koji su stigli iz Babilona, i istog dana pođi do kuće Sefanijina sina Jošije. Od njih uzmi srebra i zlata i izradi krunu, a potom je stavi na glavu Josadakova sina Jošue, visokog svećenika.” A potom mu reci: Ovako kaže Gospod nad vojskama: „Gle, čuvaj se čovjeka čije je ime Grana: jer on će se razgranati sa svoga mjesta i izgraditi hram Gospodnji. On je taj koji će izgraditi hram Gospodnji i koji će uživati kraljevske časti, sjest će i vladati s prijestolja. A na njegovu prijestolju će biti svećenik, a između njih će biti zbor mira. Kruna će biti u hramu Gospodnjem kao spomen Helemu, Tobiji, Jedaji, Jošiji i sinu Sefanijinu Henu. A oni koji su daleko će doći, pomagat će u izgradnji hrama. Znat ćeš da me Gospod nad vojskama poslao vama. A sve će se ovo zbiti ako budete marljivo slijedili glas Gospoda, Boga svoga.” Gospodnja riječ dođe Zahariji četvrtog dana devetog mjeseca Kisleva, u četvrtoj godini kralja Darija. Narod Betela je u ono vrijeme poslao Sar-Esera, Regem-Meleka i njihove ljude da se mole licu Gospodnjem, upitavši svećenike Gospodnjeg doma i vjerovjesnike: „Hoćemo li plakati petog mjeseca i postiti, onako kako smo to činili tolike godine?” Tad mi dođe Gospodnja riječ: „Upitaj narod cijele zemlje i sve svećenike: Kad ste postili i naricali zadnjih sedamdeset godina, u petom i sedmom mjesecu – da li ste postili za Me? A kad jedete i pijete – zar ne jedete i ne pijete zbog vas samih? Zar nisu ovo riječi koje je Gospod objavio kroz ranije vjerovjesnike kad je Jerusalem bio naseljen i kad je uživao blagostanje s gradovima koji ga okružuju, kad su jug i ravnice bili naseljeni?” Gospodnja riječ dođe Zahariji: „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Sudite pravo, budite dobri i milostivi prema drugima, nemojte tlačiti udovicu, tuđinca i jadnika, i neka niko od vas ne spletkari zlo u srcu svome.” No, vi niste htjeli slušati, i začepili ste uši njima da ne čuju. Njihova srca otvrdnuše kao dijamanti da ne čuju zakon i riječi koje je Gospod nad vojskama poslao duhom Svojim ranijim vjerovjesnicima. „Onako kako sam ih zvao, a nisu htjeli čuti, tako sada oni zovu, a Ja ih neću čuti”, to je riječ Gospoda nad vojskama. „Rasuo sam ih olujom među tuđe narode. Zato ona zemlja koju napustiše ostade pusta, i niko nije u nju dolazio ili tuda prolazio; zemlja blagostanja ostade pustinja.” Dođe riječ Gospoda nad vojskama: „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Ljubomoran sam na Sion ljubomorom ljutom. Ljubomoran sam gnjevom silnim. Jer ovako kaza Gospod: Vratio sam se u Sion i boravit ću usred Jerusalema, i Jerusalem će zvati Gradom vjernosti, a goru Gospoda nad vojskama Svetom gorom. Ovako govori Gospod nad vojskama: Starci i starice će ponovo sjediti po jerusalemskim ulicama, i nosit će štapove zbog duboke starosti svoje. A gradske ulice će biti ispunjene dječijom igrom, dječacima i djevojčicama. Ovako kaza Gospod nad vojskama: Ako to bude divno u očima preostalog naroda, hoće li onda biti divno i preda Mnom? Ovako govori Gospod nad vojskama: Gle, spasit ću Svoj narod iz istočnih i zapadnih zemalja, i dovest ću ih da žive usred Jerusalema. Oni će biti Moj narod, a Ja Bog njihov u vjernosti i pravdi.” Ovako kaza Gospod nad vojskama: „Neka ojačaju ruke onima koji su u tim danima čuli ove riječi iz usta vjerovjesničkih; onima koji su bili tu kad je udaren temelj hramu Gospodnjem, da bi ga podigli i izgradili. Jer prije tih dana ne bi nadnice ni za čovjeka niti zvijeri, nije bilo sigurnosti pred dušmanima za one koji odlaze ili dolaze jer sam svakog čovjeka okrenuo protiv susjeda svoga. No, sada ću se obračunati sa ostatkom ovog naroda kao u danima drevnim – tako veli Gospod nad vojskama. Bit će veliko sijanje mira. Vinograd će roditi, a zemlja davati plodove svoje dok je natapa rosa nebeska. Dat ću da ostatak ovog naroda ima sve. I onako kako ste bili poslovica i ruglo među svim narodima, o, dome Judeje i dome Izraelov, tako ću vas danas spasiti i postat ćete blagoslov. Ne bojte se i okrijepite ruke svoje.” Jer Gospod nad vojskama kaza ovako: „Onako kako sam vam namijenio propast kad su me očevi vaši rasrdili, kako se nisam smirio – to je riječ Gospoda nad vojskama – tako sam naumio da ću u tim danima donijeti dobro Jerusalemu i domu Judeje; ne plašite se! Ovako ćete činiti: Govorit ćete istinu jedni drugima; u kapijama suditi pravedno i težiti miru; nećete smišljati zlo u srcima svojim, i nećete se lažno kleti – jer mrzim sve te stvari – tako kaza Gospod.” Dođe mi riječ Gospoda nad vojskama: „Ovako kaza Gospod nad vojskama: Post četvrtog mjeseca, post koji držite petog, sedmog i desetog mjeseca će domu Judeje biti vrijeme radosti, dobrote i radosnih blagdana. Stoga ljubite istinu i mir.” Gospod nad vojskama kaza: „Dolazit će narodi, čak i stanovnici mnogih gradova. Stanovnici jednog grada će odlaziti u drugi govoreći: ‘Hajde da idemo tražiti lice Gospodnje, hajmo tražiti Gospod nad vojskama, jer ja odmah polazim.’ Mnogi narodi i silna kraljevstva će dolaziti da traže Gospoda nad vojskama u Jerusalemu, i da mole za naklonost Gospodnju. Ovako govori Gospod nad vojskama: U tim danima će deset muževa iz svakojakih naroda raznih jezika hvatati haljine Jevreja vičući: ‘Pusti me da pođem s tobom, jer čuo sam da je Bog s vama.’” Predskazanje Gospodnje je protiv zemlje Hadraka, Damask mu je počivalište. Jer Gospod motri čovječanstvo, i sva plemena Izraelova. Tako gleda i na Hamat, koji graniči s njim, i Tir i Sidon, tako mudar. Tir je podigao bedeme, nagomilao srebra kao prašine, i zlata čistog kao da je blato ulično. No, gle, Gospod će mu uzeti cijelo imanje, potopit će silu njegovu na moru, i progutat će ga vatra. Aškelon će sve to vidjeti, i zgrozit će se; Gaza će sva uzdrhtati, Ekron također, jer ga nada izdaje. Kralj će propasti iz Gaze, a Aškelon će ostati pust. Ašdod će bit pun kopiladi, a ja ću svršiti s ponosom filistejskim. Uzet ću krv iz usta njihovih, gadosti njihove između zuba. I to će biti preostatak Boga našeg, biti će kao pleme u Judeji, a Ekron će proći kao Jebusejci. Tad ću se utaboriti kraj kuće kao stražar, da niko ne može odatle poći ili doći; nijedan tlačitelj tu više neće proći, jer sve vidim očima svojim. Raduj se silno, o, kćeri sionska! Glasno viči, o, kćeri jerusalemska! Gle, vaš kralj dolazi, pravedan je donosilac spasenja, skrušen na magarcu jaše, na magaretu, mladom magarčetu. Efrajimu ću uzeti bojna kola, i konja ratnog Jerusalemu; slomit ću luk smrtonosni, a on će govoriti o miru narodima, vladat će od mora do mora, od Rijeke pa sve do kraja zemljina. A i vaše sužnjeve ću osloboditi iz provalije suhe bezvodne, zbog krvi saveza Moga s vama. Vratite se u tvrđave vaše, o, vi sužnjevi nade; danas govorim da ću vam dvojako nadoknaditi. Jer savio sam Judeju kao luk Svoj, Efrajim načinio strijelom. Sinove ću tvoje uskomešati, o, Sione, protiv sinova tvojih, grčka zemljo, i rukovati vama kao mačem. A tad će se Gospod ukazati nad njima, a Njegova strijela će sijevnuti kao munja; Gospod će zatrubiti u rog, i krenut će naprijed okružen olujama južnim. Gospod nad vojskama će ih štititi, a oni će progutati dušmane, i zgazit će kamenje praćke. Pit će i vikati kao da ih je vino uzelo, bit će puni kao naćve, i natopljeni kao strane žrtvenika. Tog dana će ih spasiti Gospod, Bog njihov, kao stado naroda Njegova, zablistat će u zemlji kao drago kamenje krune Njegove. Jer koliko li je silna dobrota Njegova, kako divna krasota! Mladići će procvjetati od žita, a mlade djevojke od vina slatkoga. Zatražite od Gospoda kišu, u vrijeme kad je pljusak proljetni, od Gospoda koji čini oluju oblacima, i On će vam dati dažd silni, dažd svem nasadu u poljima. Jer kumiri ništavnosti zbore, a vidovnjaci lažu, govore o snovima lažnim i nude utjehu ispraznu. Stoga narod luta poput ovaca, i bludi jer nema pastira. „Raspalio se gnjev Moj na pastire, kaznit ću sve vođe, jer Gospod nad vojskama pazi stado Svoje, dom Judeje, i učinit će ih sličnim vrancu svom divnom u boju. On će postaviti kamen temeljac, Njegov je klin šatorski, i luk borbeni; od Njega svaki vladar – svi oni. Bit će kao silni junaci u boju, gazeći dušmane u blatu uličnom. Borit će se jer je Gospod s njima, i osramotit će sve konjanike. Ojačat ću dom Judeje, a spasiti dom Josipov. Vratit ću ih jer sam milostiv, i bit će kao da ih nisam odbacio, Jer ja sam Gospod, Bog njihov, i Ja ću ih uslišiti. Tad će Efrajim postati kao silan ratnik, a srca će im se veseliti kao da su vinom opijena. Sve to će gledati djeca njihova i radovati se, srca razdraganih pred Gospodom. Zazviždat ću i skupiti ih, jer Ja sam ih iskupio, bit će ih mnogo kao ranije. Premda sam ih među narodima rasuo, ipak će se Mene sjetiti u zemljama dalekim, i živjet će s potomcima svojim i vratiti se. Vratit ću ih kući iz zemlje egipatske, i skupiti u Asiriji, odvest ću ih u zemlju Gilead i u Libanon, sve dok više ne bude mjesta za njih. On će proći kroz mora nevolje, i udarit će valove voda, presušit će sve dubine Nila. Osramotit će se ponos Asirije, a žezlo Egipta će otići. Učinit ću ih silnim u Gospodu, i tako će hoditi u imenu Njegovom.” To je riječ Gospoda. Otvori svoje kapije, o Libanone, pusti da vatra proguta kedrove tvoje! Kukaj, o, čemprese, jer padoše kedrovi tvoji, slavna stabla propadoše! Jaučite, o, bašanski čempresi, jer oboriše gustu šumu! Odjekuje kuknjava pastira, jer slava njihova propade! Odzvanja rika lavova, jer propade šikara jordanska! Ovako kaza Gospod, Bog moj: „Budi pastir ovom stadu koje je određeno za klanje. Kolju ih oni koji ih kupuju, i ostaju nekažnjeni, a oni koji ih prodaju viču: ‘Slava Gospodu, obogatio sam se!’. Njihovi pastiri nemaju milosti prema njima. Ja se više neću smilovati zemlji ovoj.” To je riječ Gospodnja. „Gle, dat ću da svaki padne u šake susjeda svoga, i u ruke vlastitom kralju. Ovi će pogaziti zemlju, a Ja nikoga neću spasiti njihove ruke.” Tako sam postao pastir stada kojeg trgovci ovcama odrediše za klanje. Tad uzmem dva štapa, jedan prozovem Naklonost, a drugom nadjenem ime Jedinstvo. Potom stanem čuvati ovce. Za mjesec dana uništih tri pastira, ali ja sam bio nestrpljiv s njima, a i oni mene stadoše prezirati. Tad rekoh: „Neću biti vaš pastir! Neka umre ono što je za smrt određeno. Neka bude uništeno ono što je za uništenje namijenjeno. Neka oni preostali požderu jedni druge!” Zatim uzmem svoj štap Naklonost i slomim ga, poništivši savez koji sam sklopio sa svim narodima. Tako savez bi skršen toga dana, a trgovci ovcama koji su me posmatrali shvatiše da je to bila riječ Gospodnja. Tad im rekoh: „Ako vam se to čini pravo, onda mi dajte nadnice moje. A ako ne čini, zadržite ih.” Potom mi odmjere plaću: trideset srebrenih šekela. Gospod mi tada kaza: „Baci ih lončaru – tu lijepu cijenu kojom me procijeniše.” Tako uzmem onih trideset šekela i bacim ih lončaru u dom Gospodnji. Potom slomim drugi štap, Jedinstvo, i tako ukinem bratstvo između Jude i Izraela. Gospod mi potom poruči: „Iznova navuci halje budalastog pastira. Jer gle, u zemlji postavljam pastira koji ne mari za izgubljene ovce, koji ne skuplja one odlutale, ne liječi ranjene i ne tovi one zdrave, već samo ždere one pretile i čupa papke njihove. Teško bezvrijednom pastiru, što ostavlja stado svoje! Neka mač sasječe ruku njegovu i probije oko desno! Neka mu cijela ruka uvehne, a desno oko posve ugasne!” Predskazanje riječi Gospodnje o Izraelu: Ovako obznani Gospod, Onaj Koji je razapeo nebesa, utemeljio zemlju i stvorio duh čovjekov koji nosi u sebi: „Gle, učinit ću Jerusalem časom što opija sve okolne narode. Opsada Jerusalema bit će uperena i protiv Judeje. Tog dana ću Jerusalem učiniti teškim kamenom svim narodima. Svi koji ga podignu će se sigurno povrijediti. Protiv njega će se skupiti svi narodi zemlje. Tog dana,” tako govori Gospod, „tog dana ću udariti svakog konja nemirom, a jahača ludilom. No, zbog doma Judeje ću ostaviti oči širom otvorene kad sve konje udarim sljepilom. Tad će plemena Judeje govoriti jedni drugima: ‘Stanovnici Jerusalema su jaki kroz Gospoda nad vojskama, Boga svoga.’ Tog dana ću plemena Judeje učiniti sličnim užarenom loncu na drvima, sličnim rasplamsanoj baklji kraj snoplja. Progutat će narode koji su slijeva i zdesna, a Jerusalem će ponovo biti naseljen na svome mjestu – u Jerusalemu. Gospod će prvo podariti spas šatorima Judeje, da slava Davida i stanovnika Jerusalema na nadjača onu koja pripada Judeji. Tog dana će Gospod štititi stanovnike Jerusalema, tako da će najslabiji među njima biti kao David, a dom Davidov bit će sličan Bogu, kao anđeo Gospodnji koji ide pred njima. Tad ću gledati da uništim sve narode koji kreću protiv Jerusalema.” „Na dom Davidov i stanovnike Jerusalema ću prosuti duh milosti i vapaje samilosne, tako da će tugovati zbog Mene kad Me pogledaju – Onoga Koga su proboli – i tugovat će kao za jedinim djetetom, gorko će plakati kao za prvorođenčem. Tog dana će tuga u Jerusalemu biti golema kao tugovanje zbog Hadad-Rimona u dolini Megido. Zemlja će naricati, svaka porodica ponaosob: porodica doma Davidova posebno, a njihove žene za sebe. Porodica doma Natanova posebno, a njihove žene za sebe. Porodica doma Levijeva posebno, a njihove žene za sebe. Porodica Šimejeva posebno, a njihove žene za sebe, i sve preostale porodice, svaka za sebe, a njihove žene za sebe. Tog dana će proključati izvor domu Davidovu i stanovnicima Jerusalema, da ih očiste od grijeha i prljavštine. Na onaj dan,” tako kaza Gospod nad vojskama, „izbrisat ću imena idola iz zemlje, i neće ih se više sjećati. Iz zemlje ću ukloniti proroke i duh nečisti. A ako bilo ko bude proricao, vlastiti otac i majka koji su ga začeli će vikati: ‘Umri, jer lažeš u ime Gospodnje!’ Tako će ga otac i majka koji su ga začeli probosti ako bude proricao. Tog dana će se svaki prorok stidjeti vlastitih viđenja dok bude proricao. Neće navlačiti plašt od kostrijeti da laže, već će govoriti: ‘Nisam prorok, ja sam zemljoradnik i prodaše me u mladosti mojoj.’ A ako ga ko upita: ‘Kakve su ti to rane na leđima?’, on će odvraćati: ‘Te rane zaradih u domu svoga prijatelja.’” „Probudi se, o, maču, protiv pastira Moga, protiv čovjeka koji stoji kraj Mene,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Udari na pastira, a ovce će se rasuti, a Ja ću dignuti ruku na jadnike. U cijeloj zemlji,” tako veli Gospod, „dvije trećine će propasti, bit će istrijebljeni, a jedna trećina će ostati živa. Trećinu ću bacit u vatru, i pročistit ću ih kao srebro, a kušati onako kako se zlato kuša. Oni će zazivati ime Moje, a Ja ću im odvraćati. Govorit ću: Oni su narod Moj, a ovi će odgovarati: ‘Gospod je Bog Moj.’” Gle, dolazi dan Gospodnji, kad će plijen odnijeti usred tebe. Jer Ja ću sabrati sve narode i poslati u boj protiv Jerusalema, i grad će pasti, kuće će biti opljačkane i žene silovane. Pola grada će biti protjerano, ali ostatak neće biti izbačen iz grada. Gospod će izaći, borit će se protiv naroda onako kao na dan borbe. Tog dana će Njegove noge stajati na Maslinskoj gori, koja je istočno ispred Jerusalema, a Maslinsku goru će podijeliti na dva dijela, s istoka na zapad, tako da će jedan dio gore ostati sjeverno, a drugi južno. A vi ćete pobjeći u dolinu Mojih gora, jer doline gora će doseći Asal. Bježat ćete onako kako ste bježali od zemljotresa u danima Uzije, kralja judejskog. Tad će doći Gospod, Bog Moj i svi Njegovi sveci s Njim. Na taj dan neće biti svjetla, hladnoće ili leda. Bit će to dan jedinstven, koji je znan Gospodu, neće to biti ni dan niti noć, ali bit će svjetla u vrijeme večernje. Tog dana će žive vode poteći iz Jerusalema, pola ka moru istočnom, a druga ka zapadnim vodama. Teći će u ljeto kao i u zimu. Gospod će biti kralj nad cijelom zemljom. Tog dana će Gospod biti Bog jedini, a ime Njegovo jedinstveno. Cijela zemlja će biti preobražena od Gebe do Rimona, koji je južno od Jerusalema. A Jerusalem će se uzvisiti sa svog mjesta od kapije Benjamin sve do mjesta nekadašnje kapije, do Ugaonih vrata, od Kule Hananeelove do Kraljevog tijeska. Bit će naseljen, i nikada više neće biti određen za uništenje. Jerusalem će mirno živjeti. A ovo će biti pošast kojom će Gospod udariti sve narode koji povedu rat protiv Jerusalema: meso će im truhnuti dok još stoje na nogama, oči će im gasnuti, a jezici sušiti u njihovim ustima. Tog dana će ih snaći veliki strah Gospodnji, tako da će svaki hvatati ruku drugog, i svi će dizati ruku jedni na druge. Čak će se i Juda boriti kod Jerusalema. Tad će sabrati sva bogatstva okolnih naroda: srebro, zlato, i sila haljina. A pošast kao kuga će pasti na konje, mazge, deve i magarce, i bilo kakve životinje koje se nađu u logorima. Tad će sav narod koji preživi, a koji su krenuli protiv Jerusalema, dolaziti iz godine u godinu da slave Kralja, Gospoda nad vojskama, da svetkuju Blagdan koliba. A ako bilo koja porodica na zemlji ne dođe u Jerusalem da slavi Kralja, Gospoda nad vojskama, onda za njih neće biti kiše. Ako porodica Egipta ne krene i ne dođe, onda ih neće snaći kiša. Bit će kuga kojom će Gospod snaći narod koji ne polazi da slavi Blagdan koliba. To će biti kazna Egiptu i svim narodima koji ne odlaze slaviti Blagdan koliba. A onog dana će na zvonima konja biti napisano: „Sveti Gospodu.” U ono vrijeme će ćupovi u domu Gospodnjem biti kao naćve pred žrtvenikom. Svi ćupovi u Jerusalemu i Judeji bit će sveti Gospodu nad vojskama, tako da će ih svi koji dolaze žrtvovati uzimati i kuhati meso priloga u njima. Tada u domu Gospoda nad vojskama više neće biti trgovaca. Predskazanje riječi Gospodnje Izraelu po Malahiji. „Volio sam te,” tako govori Gospod. „No, vi vičete: ‘Kako si nas ljubio?’ Nije li Ezav Jakovljev brat?” Tako pita Gospod. „A ipak, ljubio sam Jakova, a prezirao Ezava. Opustošio sam njegovo gorje, i ostavio kao baštinu pustinjskim šakalima.” Ako Edom kaže: „Razoreni smo, ali ćemo opet podići ruševine”, Gospod nad vojskama kaže: „Možda će podizati, ali Ja ću razarati, i njih će zvati zemljom opakom i narodom na koji se Gospod dovijeka ljuti.” Vidjet ćete to svojim očima i govorit ćete: „Gospod je velik i izvan granica Izraela!” „Sin poštuje oca svoga, a sluga gospodara. No, i Ja sam otac, gdje je čast Moja? A ako sam i gospodar, gdje je strahopoštovanje? Tako Gospod nad vojskama govori vama, o, svećenici, koji prezirete ime Moje. Ali vi govorite: ‘Kako smo prezreli ime Tvoje?’ Prinosili ste nečistu hranu na Mojim žrtvenicima. A vi pitate: ‘Kako smo te onečistili?’ Tako što ste kazali da je sto Gospodnji nebitan. Kad prinosite slijepe životinje kao žrtvu, nije li to zloba? Kad žrtvujete one koje su šepave ili bolesne, nije li to zlo? Prinesite to namjesnicima svojim, pa ćete vidjeti hoće li to prihvatati ili ćete steći naklonost njihovu?” Tako kaza Gospod nad vojskama. „Sada tražite milost Božiju, da bude dobar prema nama. To donose ruke vaše, hoće li ikoga od vas snaći naklonost Njegova?” Tako kaza Gospod nad vojskama. „Ah, da je barem bio jedan među vama koji bi zatvorio kapije, da ne palite uzalud vatru na mome žrtveniku! Ne donosite Mi radost,” to je riječ Gospodnja, „i neću prihvatiti žrtve iz ruku vaših. Moje ime će biti slavno među narodima, od izlaska sunca pa do zalaska, i svugdje će paliti tamjan imenu Mome, i prinosite čiste žrtve. Jer Moje ime će biti slavno među narodima,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Ali vi ga kaljate kad tvrdite da je sto Gospodnji nevažan. Vi vičete: ‘Kakav li je to samo trud!’, i prezirete,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Donosite ono što ste nasiljem oteli, što je bolesno ili šepavo – to prinosite kao žrtve! Trebam li to prihvatiti iz ruku vaših?” Tako pita Gospod nad vojskama. „Proklet bio varalica koji u stadu ima ovna pa ga zavjetuje, a ipak Gospodu žrtvuje onu životinju s mahanama. Jer Ja sam kralj slavni,” tako kaza Gospod nad vojskama, „i plašit će se imena Moga među narodima.” „O, svećenici, ovo je naredba vama. Ako Me ne budete slušali, ako sve ovo ne uzmete k srcu, onda ću prokleti vas i vaše blagoslove,” to je riječ Gospodnja. „Doista, već sam ih prokleo jer sve ovo nisu uzimali k srcu. Gle, ukorit ću potomke vaše, u lice bacit izmeta, onaj izmet koji zovete prinosima vašim, i vas će s njime iznijeti. Tako ćete znati da sam vam Ja poslao zapovijed, da se održi Moj savez sa Levijem,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Moj savez s njim bi savez mira i života; i to sam mu dao. Bi to savez straha, i bojao se. Plašio se imena Moga. Istinit zakon bijaše u ustima njegovim, na usnama mu ne bi nikakve krivice. Hodio je sa Mnom u miru i pravdi, i mnoge je okrenuo od opakosti. Jer usne svećeničke moraju čuvati mudrost, i narod treba tražiti uputu iz njegovih usta, jer on je glasnik Gospoda nad vojskama. Ali vi ste skrenuli s puta. Učinili ste da mnogi zablude kroz vaše upute. Vi ste okaljali savez Levijev,” to je riječ Gospodnja, „i zato dajem da vas preziru i ponižavaju narodi svi, u onoj mjeri u kojoj se niste držali Mojih odredbi, već bili pristrani u stvarima zakona. Zar nemamo svi istog oca? Zar nas nije sve stvorio jedan Bog? Zašto smo onda nevjerni jedan drugome, zašto skrnavimo savez naših očeva? Juda bi nevjeran, a u zemlji Izrael i u Jerusalemu se dogodiše gadosti. Jer Juda je oskrnavio svetište Gospoda, koga je ljubio, i uzeo je kćer tuđeg boga za ženu. Neka Gospod poruši šatore Jakova, i svih potomaka koji ovako postupe, svih onih koji prinose žrtve Gospodu nad vojskama! A ovo je druga stvar koju učiniste. Gospodnji žrtvenik oblijevate suzama i jadanjem, jer više ne mari za vaše prinose i ne prihvata ih s naklonošću iz ruku vaših. A vi govorite: ‘Što to ne čini?’ Zbog toga što je Gospod bio svjedok između tebe i žene mladosti tvoje, kojoj si bio nevjeran, iako je saputnica tvoja i supruga po savezu. Zar ih nije sjedinio dijelom duha svoga? A šta je Bog tražio? Božanske potomke! Zato se čuvajte u duhu svome, i ne dajte da bilo ko bude nevjeran ženi mladosti svoje. Jer čovjek koji ne bude ljubio ženu svoju, već se rastane, prekriva halje svoje nasiljem, to je riječ Gospoda, Boga Izraela, Gospoda nad vojskama, zato se čuvajte u duhu svome, i nemojte biti nevjerni.” Dosađujete Gospodu riječima svojim, a vi pitate: „Kako smo Mu dosađivali?” Činili ste to govoreći: „Ko čini zlo dobar je u očima Gospodnjim, i takvi su Mu mili.” Ili: „Gdje je Bog pravde?” „Gle, šaljem Svoga glasnika, a on će poravnati put preda Mnom. A gospodar kojeg tražite iznenada će se pojaviti pred Svojim hramom. A gle, glasnik Saveza kojem se radujete dolazi,” tako kaza Gospod nad vojskama. Ali ko može podnijeti dan dolaska Njegova, ko može stati uspravno kad se pojavi? Jer On je kao vatra ljevaoca, kao lužina bjeliočeva. Zasjest će kao onaj što topi i pročišćava srebro, i tako će pročistiti Levijeve sinove onako kako se čisti srebro i zlato, a oni će u pravednosti prinositi žrtve Gospodu. Tad će prinosi Judeje i Jerusalema biti ugodni Gospodu kao u danima starim i minulim godinama. „A onda ću se približiti vama da vam presudim, bit ću svjedok žustar protiv vračara, protiv bludnica i onih što se lažno kunu, protiv onih što tlače najamnike u nadnicama njegovim, udovicu i siroče i onih što tuđinca odbacuju, i onih koji Me se ne plaše,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Jer Ja, Gospod, se ne mijenjam; zato i vi niste propali, o, sinovi Jakovljevi. Od dana očeva vaših ste se okretali od Mojih zapovijedi i niste ih se držali. Vratite se Meni, a Ja ću se vratiti vama,” to je riječ Gospod nad vojskama. „A vi pitate: ‘Kako da se vratimo?’ Hoće li čovjek Boga potkradati? A ipak Me kradete. A vi velite: ‘Kako smo Te potkradali?’ U vašim desetinama i prinosima. Na vama je prokletstvo jer ste Me potkradali; na cijelom narodu. Donesite punu desetinu u riznice, da bude hrane u Hramu Mome. Tako Me iskušajte,” to je riječ Gospoda nad vojskama, „da vidite hoću li vam otvoriti prozore nebesa i sliti na vaš blagoslov dok se ne zasitite. Zbog vas ću ograničiti skakavce, tako da ne unište plodove polja vaših, a loza u polju će roditi,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Tad će vas prozvati narodom blagoslovljenim, jer vaša će biti zemlja blagoslova,” tako kaza Gospod nad vojskama. „O Meni ste kazali teške riječi,” tako veli Gospod. „A vi pitate: ‘Kako smo govorili protiv Tebe?’ Kazali ste: ‘Isprazno je Bogu služiti. Šta imamo od toga što služimo Njemu, ili što ujutro hodimo pred Gospodom nad vojskama? Sada one ohole zovemo blagoslovljenima. Opaki ljudi uživaju dobro, kušaju Boga i još se izvuku.’” Tad oni koji se Gospoda boje počnu razgovarati. Gospod prikloni uho i posluša, i pred Njim napisaše knjigu spomena u kojoj zabilježiše sve one koji se Gospoda boje i koji štuju ime Njegovo. „Oni će biti Moji,” tako veli Gospod nad vojskama, „u onaj dan kad skupim Svoje blago dragocjeno, i štedjet ću ih onako kako čovjek štedi sina svoga koji mu služi. A onda ćete iznova vidjeti razliku između pravednika i opakih ljudi, između onih što služe Bogu i onih koji Mu ne služe.” „Jer gle, dolazi dan užaren kao peć, dan u kojem će posrnuti svi oni oholi i opaki. Oganj će ih snaći na dan koji primiče,” to je riječ Gospoda nad vojskama, „ostat će bez grane i korijena. Ali za vas koji se plašite imena Moga, vama će svanuti sunce pravednosti na krilima ozdravljenja. Krenut ćete i poskakivati kao telad na paši. Gazit ćete opake, jer oni će biti pepeo pod vašim nogama, i sve to na dan kada se Ja pokrenem,” tako kaza Gospod nad vojskama. „Sjetite se zakona Moga sluge Mojsija, naredbi i zabrana koje mu naredih u Horebu za cijeli Izrael. Gle, poslat ću vam vjerovjesnika Iliju prije onog velikog i strašnog dana Gospodnjeg. On će okrenuti srca očeva djeci svojoj, a srca djece približiti očevima svojim, da ne dođem i ne udarim zemlju prokletstvom i uništenjem.” Rodoslovlje Mesije Isusa, potomka Davidovog, potomka Abrahamova. Abrahamu se rodio Isak. Isaku se rodio Jakov. Jakovu su se rodili Juda i njegova braća. Judi je Tamara rodila Peresa i Zeraha. Peresu se rodio Hesron, a Hesronu Ram. Ramu se rodio Aminadab. Aminadabu se rodio Nahšon, a Nahšonu Salma. Salmi je Rahaba rodila Boaza. Boazu je Ruta rodila Obeda. Obedu se rodio Jišaj. Jišaju se rodio car David. Davidu je bivša Urijina žena rodila Solomona. Solomonu se rodio Roboam. Roboamu se rodio Abija. Abiji se rodio Asa. Asi se rodio Jozafat. Jozafatu se rodio Joram, a Joramu Ahazja. Ahazji se rodio Jotam, Jotamu Ahaz, a Ahazu Ezekija. Ezekiji se rodio Manasije, Manasiju Amon. Amonu se rodio Jošija. Jošiji su se, u vrijeme progonstva u Babilon, rodili Jehonija i njegova braća. Poslije progonstva u Babilon, Jehoniji se rodio Šealtiel. Šealtielu se rodio Zerubabel. Zerubabelu se rodio Elijakim, a Elijakimu Azor. Azoru se rodio Sadok. Sadoku se rodio Akim, Akimu Elijud. Elijudu se rodio Eleazar, Eleazaru Matan, a Matanu Jakov. Jakovu se rodio Josip, muž Marijin, koja je rodila Isusa, koji se zove Mesija – Pomazanik. To je, dakle, ukupno četrnaest koljena od Abrahama do cara Davida, četrnaest koljena od cara Davida do progonstva u Babilon i četrnaest koljena od progonstva do Mesije. Evo kako se zbilo rođenje Mesije Isusa: Njegova majka Marija bila je zaručena s Josipom. Ali prije nego što će biti zajedno, začela je od Svetoga Duha. Kako je njezin muž Josip bio pravedan čovjek, te je nije htio osramotiti, naumi je potajno otpustiti. Razmišljajući o tome, u snu mu se ukaže anđeo Gospodnji. „Josipe, sine Davidov”, reče mu on, „ne boj se uzeti Mariju za ženu! Jer dijete koje nosi začeo je Sveti Duh. Ona će roditi sina i nazvat ćeš ga Isus. On će spasiti svoj narod od grijeha njegovih.” Sve se to dogodilo da bi se ispunilo što je Gospod rekao po vjerovjesniku: Evo! Djevica će zanijeti! Rodit će sina i zvat će ga Emanuel, što znači: Bog je s nama. Kad se Josip probudi, učini kako mu je anđeo zapovjedio – uzeo je Mariju da mu bude žena. Nije joj se približavao sve dok nije rodila sina, kome on nadjenu ime Isus. Isus se rodio u Betlehemu, u Judeji, a u doba cara Heroda. U to vrijeme neki mudraci s istoka stignu u Jerusalem i stanu se raspitivati: „Gdje je novorođeni car Jevreja? Vidjeli smo njegovu zvijezdu na istoku, pa smo mu se došli pokloniti.” Kad to ču, uznemiri se car Herod, a i sav Jerusalem. Car sazove svećeničke poglavare i pismoznance da ih pita gdje se Mesija trebao roditi. „U Betlehemu, u Judeji”, odgovore mu, „jer je vjerovjesnik napisao: Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među judejskim kneževinama, jer će iz tebe poteći vladar koji će voditi Moj narod, Izrael.” Tada Herod tajno prizove mudrace, te od njih dozna za vrijeme pojavljivanja zvijezde. Zatim ih uputi u Betlehem: „Pođite i dobro se raspitajte o djetetu. Kad ga pronađete, javite mi da mu se i ja pođem pokloniti.” Poslušali su cara i pošli. I gle! Zvijezda koju su vidjeli na istoku išla je pred njima sve dok se nije zaustavila iznad mjesta gdje se nalazilo dijete. Kad su to primijetili, mnogo su se obradovali. Uđu u kuću i vide dijete s njegovom majkom Marijom, te padnu ničice i poklone mu se. Zatim otvore škrinje s blagom i daruju ga zlatom, tamjanom i smirnom. U snu su dobili upute da se ne vraćaju Herodu, te se u svoju zemlju vratiše drugim putem. Kad su otišli, anđeo se Gospodnji ukaže u snu Josipu. „Ustani i bježi u Egipat s djetetom i s njegovom majkom”, reče anđeo, „i ostani tamo sve dok ti ne kažem da se vratiš, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip ustane i još iste noći se uputi u Egipat s Marijom i djetetom. Ostao je tamo sve do Herodove smrti. Time se ispunilo što je Gospod rekao kroz vjerovjesnika: Pozvao sam Svojega sina iz Egipta. Kad uvidi da su ga mudraci izigrali, Herod se silno razgnjevi i pošalje vojnike da u Betlehemu i u svoj okolici pobiju svu mušku djecu od dvije godine i mlađu, prema vremenu za koje se raspitao kod mudraca. Tako se ispunilo predskazanje vjerovjesnika Jeremije: U Rami se čuje glas, gorak plač i zapomaganje; to Rahela oplakuje svoju djecu i ne dade se utješiti, jer ih više nema. Kad je Herod umro, u Egiptu se anđeo Gospodnji ukaže Josipu u snu i reče mu: „Ustani i vrati dječaka i njegovu majku natrag u izraelsku zemlju, jer mrtvi su oni koji su ga htjeli ubiti.” On ustane, pokupi dječaka i njegovu majku i vrati se u Izrael. Kad je doznao da je novi car Judeje Arhelaj, Herodov sin, prestraši se. Tada u snu dobije naredbu da ode u Galileju i nastani se u Nazaretu. Time se ispunilo što je rečeno po vjerovjesnicima: „Zvat će se Nazarećanin.” U to vrijeme Ivan Potapatelj počne objavljivati u judejskoj pustinji: „Obratite se, jer je Nebesko carstvo blizu!” Vjerovjesnik Izaija govorio je o njemu: Glas viče u pustinji: Pripremite put za Gospodnji dolazak! Poravnajte za Njega staze! Ivan je nosio odjeću od devine dlake, i kožni pojas oko struka; hranio se skakavcima i divljim medom. Ljudi su k njemu dolazili iz Jerusalema i Judeje, i iz cijele jordanske okoline. Priznavali su svoje grijehe, a on ih je potapao u rijeci Jordanu. Ali kad ugleda mnoge farizeje i saduceje da se dolaze potopiti, reče im: „Zmijski rode! Ko li vas je upozorio da pobjegnete gnjevu koji stiže? Donesite roda dostojna obraćenja! Ne pomišljajte da kažete: Naš je otac Abraham!, jer vam tvrdim da Bog može i od ovoga kamenja podići Abrahamu djecu! Sjekira je već položena na korijen drveta. Svako stablo koje ne daje dobrog roda siječe se i baca u vatru. Ja vas u vodu potapam za obraćenje; no dolazi neko jači od mene, kome ja nisam dostojan ni sandale odvezati. On će vas potapati u Svetoga Duha i u vatru. Sa vilama u ruci očistit će svoje gumno i odvojiti pljevu od pšenice; pšenicu će spremiti u svoju žitnicu, a pljevu sažeći neugasivim ognjem.” Tada Isus dođe iz Galileje na Jordan da ga Ivan potopi. Ivan ga je odvraćao. „Zar da ti dođeš meni”, reče mu, „a ti bi mene trebao potopiti!” Ali Isus mu odgovori: „Pusti to, jer valja nam ispuniti svu pravednost.” Tada ga Ivan potopi. Poslije potapanja Isus odmah izađe iz vode. I gle! Nebesa se otvore i on ugleda Božijega Duha kako slijeće u vidu goluba i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Moj voljeni Sin. On je Moja radost.” Zatim Duh odvede Isusa u pustinju da ga tamo kuša Đavo. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći, pa je nakon toga ogladnio. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Božiji sin, reci ovom kamenju da postane hljeb.” Ali Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o hljebu, već i o svakoj riječi što izlazi iz Božijih usta.” Tada ga Đavo odvede u Sveti grad, izvede ga navrh hrama i reče: „Ako si Božiji sin, baci se dolje! Jer je pisano: On zapovijeda svojim anđelima da te čuvaju. Oni će te na rukama nositi da ni nogom o kamen ne udariš.” Isus mu odgovori: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospoda Boga svojega!” Đavo ga zatim povede navrh veoma visoke gore, te mu pokaže sva carstva svijeta i svu njihovu slavu. „Sve ću ti ovo dati”, reče mu, „ako mi se ničice pokloniš!” „Odlazi, Đavole!”, reče mu Isus. „Pisano je: Klanjaj se samo Bogu i Njemu jedinome služi!” Tada Đavo ode, a dođu mu anđeli služiti. Kad je Isus čuo da su Ivana zatvorili, povuče se u Galileju. Ode iz Nazareta, te se nastani u Kafarnaumu na obali, na Zebulunovu i Naftalijevu području. Tako se ispuni ono što je rečeno po Izaiji vjerovjesniku: U zemlji Zebulunovoj i Naftalijevoj, uz more, s one strane Jordana, u paganskoj Galileji, narod koji je u tmini boravio ugleda veliku svjetlost; među onima što su prebivali u mračnom predjelu smrti zasjalo je svjetlo. Otada Isus počne objavljivati: „Obratite se, jer je Nebesko carstvo blizu!” Prolazeći obalom Galilejskog jezera, on opazi dvojicu braće, Simona, zvanoga Kefa, i Andriju, kako bacaju mrežu u vodu. Bili su, naime, ribari. Reče im: „Pođite za mnom i ja ću vas učiniti ribarima ljudi!” Oni smjesta ostave svoje mreže, te pođu za njim. Produživši dalje, ugleda drugu dvojicu, Jakova Zebedejeva i Ivana, brata njegova, kako sjede u lađici sa svojim ocem Zebedejem i krpe mreže. Pozove i njih. Oni odmah ostave lađicu i oca, te pođu za njim. Isus prođe cijelom Galilejom, poučavajući u tamošnjim sinagogama i objavljujući Radosnu vijest o Carstvu, te liječeći svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu. Glas o njemu pronese se po čitavoj Siriji, pa su mu dovodili sve koje je mučila kakva bolest i patnja: opsjednute, padavičare i uzete, a on ih je liječio. Za njim je nagrnulo puno svijeta iz Galileje, Dekapolisa, Jerusalema i cijele Judeje, te s druge strane Jordana. Kad Isus ugleda narod, popne se na goru i sjedne. Tada mu priđu njegovi učenici. On otvori usta svoja i počne ih poučavati: „Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo Nebesko carstvo. Blago onima koji tuguju, jer će biti utješeni! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju. Blago onima koji su pravednosti gladni i žedni, jer će je se nasititi. Blago milosrdnima, jer će se i njima iskazati milosrđe. Blago čistima u srcu, jer će vidjeti Boga. Blago mirotvorcima, jer će se nazivati Božijim sinovima! Blago onima koje progone zbog pravednosti, jer je njihovo Nebesko carstvo! Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika je vaša nagrada na Nebesima. Tako su progonili i vjerovjesnike prije vas!” „Vi ste so zemlje. Ali ako so obljutavi, kako će se opet osoliti? Više nije nizašta, osim da se izbaci van, da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo svijeta – grad na gori se ne može sakriti. Svjetiljka se ne pali da bi se stavila pod posudu, nego na postolje, tako da svijetli svima u kući. Neka vaša svjetlost svijetli pred ljudima tako da vide vaša dobra djela i da slave vašega nebeskog Oca.” „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Vjerovjesnike. Nisam ih došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista vam kažem: Sve dok postoji nebo i zemlja, nijedno slovce, nijedna crtica u Zakonu neće nestati, dok se sve ne ostvari. Dokine li zato ko i najmanju od ovih zapovijedi i druge tome pouči, bit će najmanji u Nebeskom carstvu. Ali oni koji ih vrše i poučavaju bit će veliki u Nebeskom carstvu. Kažem vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nipošto nećete ući u Nebesko carstvo!” „Čuli ste da je starima rečeno: Ne ubij! Ko ubije, odgovarat će sudu. Ali ja vam kažem: Ko se rasrdi na svojega brata, odgovarat će pred sudom! Nazove li ga glupanom, odgovarat će pred Velikim vijećem. A nazove li ga luđakom, ispaštat će za to u ognju paklenome! Ako doneseš, dakle, svoj dar na žrtvenik, pa se tamo sjetiš da tvoj brat ima šta protiv tebe, ostavi dar pred žrtvenikom, te se najprije idi izmiri sa bratom svojim, a onda dođi i prinesi svoj dar. Brzo se nagodi s protivnikom, dok si još s njim na putu, da te ne preda sudiji, a sudija tamničaru, pa te bace u tamnicu. Zaista ti kažem, otuda nećeš izaći sve dok ne isplatiš i posljednji novčić.” „Čuli ste da je starima rečeno: Ne čini preljube! Ali ja vam kažem: Ko samo i pogleda ženu s požudom, već je u svojem srcu počinio s njom preljubu. Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci. Bolje ti je da samo jedan ud propadne nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe. Bolje je da izgubiš jedan od svojih udova nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” „Također ste čuli: Ko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. Ali ja vam kažem: Ko god se razvede od svoje žene, osim zbog njezina bluda, navodi je na preljubu. I ko god se oženi otpuštenicom, preljubu čini.” „Čuli ste još da je starima rečeno: Ne krši zakletvu, nego izvrši ono na što si se Gospodu zakleo. Ali ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni Nebom, jer je ono Božije prijestolje, ni Zemljom, jer je ona podnožje Njegovim nogama, ni Jerusalemom, jer je to grad Velikoga cara. Ne kunite se ni svojom glavom, jer ni jednu vlas niste kadri učiniti bijelom ili crnom. Neka vaše da bude da, a ne – ne; sve što je drugačije, od zloga je.” „Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Udari li te, naprotiv, ko po jednom obrazu, okreni mu i drugi! Ako bi se ko htio s tobom parničiti da ti otme košulju, daj mu i svoj ogrtač. Primora li te neko da pođeš s njim na jednu milju, pođi na dvije. Zatraži li ko nešto od tebe, daj mu, i nemoj okrenuti leđa onome ko te zamoli da mu posudiš.” „Čuli ste da je rečeno: Voli bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja! Ali ja vam kažem: Volite i svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone, da biste postali djeca svojega nebeskog Oca, Koji daje da Njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima, te da kiša pada i pravednima i nepravednima. Ako volite samo one koji vas vole, kakvu nagradu možete očekivati? Ne postupaju li tako i ubirači poreza? Ako ste ljubazni samo prema svojoj braći, šta posebno činite? Ne rade li isto čak i pagani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.” Ali, pazite! Nemojte svoju pravednost isticati da vas ljudi vide, jer onda nemate nagradu kod svojega Oca nebeskoga. Zato kada daješ milostinju, ne trubi uokolo kao što to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da ih ljudi hvale. Zaista vam kažem, primili su svoju nagradu. Naprotiv, kada daješ milostinju, neka tvoja ljevica ne zna šta radi desnica. Udijeli svoju milostinju potajno, pa će te tvoj Otac, Koji vidi i skriveno, nagraditi. I kada se molite, nemojte poput licemjera koji se vole stojeći moliti u sinagogama i po uličnim raskršćima da ih ljudi vide. Zaista vam kažem, već su dobili svoju nagradu. Ti, naprotiv, kada se moliš, uđi u svoju sobu i zatvori za sobom vrata te se pomoli Ocu u tajnosti, a tvoj će te Otac, Koji vidi i skriveno, nagraditi. Kad se molite, ne nabrajajte mnoštvo riječi kao pagani, koji misle da će biti uslišeni zbog svojega nabrajanja. Ne budite kao oni, jer vaš Otac dobro zna šta vam je potrebno i prije nego što Ga zamolite. Zato se vi molite ovako: Oče naš na Nebu, neka se poštuje Tvoje sveto ime. Neka dođe Carstvo Tvoje. Neka Tvoja volja bude na Zemlji kao i na Nebu. Naš svakodnevni hljeb daj nam danas i oprosti nam dugove naše kao što smo mi oprostili našim dužnicima. I ne uvedi nas u kušnju, nego nas izbavi od zloga. Ako oprostite drugima njihove grijehe, i vaš će nebeski Otac vama oprostiti. Ali ne oprostite li vi drugima, ni vaš Otac neće oprostiti vama. Kad postite, ne mrštite se kao licemjeri, koji izobliče lice kako bi ljudi primijetili da poste. Zaista vam kažem, već su dobili nagradu. Ali ti, kada postiš, namaži glavu i operi lice da tvoj post ne zapaze ljudi, nego samo tvoj Otac, Koji je u tajnosti. I tvoj će ti Otac, Koji vidi i skriveno, uzvratiti. Ne skupljajte sebi blago ovdje na zemlji, gdje će ga gristi hrđa i moljci, gdje lopovi provaljuju i kradu. Stječite sebi blago na Nebu, gdje ga ne mogu uništiti ni moljci ni hrđa, gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce. Oko je svjetlo tijelu. Ako je oko zdravo, sve tijelo će ti sjati, ali ako je oko zlo, čitavo će ti tijelo biti tama. Ako je tvoje svjetlo tama, koliko je tek dubok mrak? Niko ne može služiti dvojicu gospodara, jer će jednoga mrziti a drugoga voljeti, ili će jednome biti odan a drugoga će prezirati. Tako ne možete služiti i Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne strahujte za svoj život, šta ćete jesti ili piti, i za svoje tijelo, u šta ćete se obući. Nije li život bitniji od hrane, a tijelo od odjeće? Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sakupljaju u hambare, jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih? Može li ko od vas brigama produžiti sebi život barem za lakat? Zašto biti u strahu za odjeću? Pogledajte samo cvjetove na livadi! Niti se muče niti predu. A kažem vam da se ni car Solomon u svoj svojoj raskoši nije odjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jeste a već se sutra baca u peć, zar se neće još i više brinuti za vas, malovjerni. Zato ne strahujte i ne govorite: šta ćemo jesti?, šta ćemo piti? ili šta ćemo obući? – jer sve to traže pagani. Vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno. Tražite najprije Božije carstvo i Njegovu pravednost, pa će vam se sve ovo pridodati. Ne strahujte za sutra, jer će se sutra samo brinuti za se. Svakom je danu dosta njegove muke. „Ne osuđujte, da ne budete osuđeni. Jer kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi. Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti. Šta imaš gledati trun u oku svojega brata kad u vlastitom oku brvna ne opažaš? Kako možeš reći bratu: Daj da ti izvadim trun iz oka, kad sâm imaš u oku brvno. Licemjeru! Izvadi najprije brvno iz vlastitoga oka pa ćeš onda dobro vidjeti kako da bratu izvadiš iz oka trun. Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte biserje pred svinje! Jer svinje će ga pogaziti svojim nogama i okrenuti se te vas rastrgnuti. Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer ko god moli, dobija. Ko god traži, nalazi. Ko kuca, otvara mu se. Bi li iko od vas svojem sinu, kad zatraži hljeba, dao kamen? I bi li mu dao zmiju kad bi zatražio ribu? Pa ako vi, nek ste i zli, znate davati dobre darove svojoj djeci, koliko će tek vaš nebeski Otac darovati dobra onima koji Ga mole.” „Dakle, činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama. Jer ovo su Zakon i Vjerovjesnici.” „Uđite na uska vrata! Jer široka vrata i prostran put vode u propast i mnogi tuda idu. Kako su uska vrata i težak put koji vodi u Život! Malo ih je koji ga nalaze.” „Čuvajte se lažnih vjerovjesnika što dolaze u ovčijem runu, a zapravo su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Bere li se s trnja grožđe i s bodljike smokva? Tako svako dobro stablo rađa dobre, a loše stablo loše plodove. Niti dobro stablo može dati loš rod, niti pokvareno stablo dobar rod. Svako stablo koje ne daje dobar rod siječe se i baca u oganj. Poznat ćete ih, dakle, po rodu.” „U Nebesko carstvo neće ući svako ko mi govori Gospode, Gospode, već samo oni koji vrše volju mojega nebeskog Oca. Mnogi će mi toga dana reći: Gospode, Gospode! Nismo li u tvoje ime predskazivali? Nismo li u tvoje ime izgonili zle duhove i u tvoje ime činili mnoga čudesa? Ali odgovorit ću im: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, bezakonici! Ko god sluša ove moje riječi i tako čini, poput mudrog čovjeka je koji gradi kuću na stijeni. Pljusne kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i stanu šibati kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na stijeni. Ali onaj ko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, sličan je ludom čovjeku koji sebi gradi kuću na pijesku. Pljusne kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i stanu šibati kuću, i ona se sruši. I velika bude njezina ruševina.” Kad je Isus završio govor, narod je bio zanesen njegovim učenjem, jer je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Veliki je narod pohrlio za Isusom kad je sišao s gore. Odjednom mu priđe neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i zamoli ga: „Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti.” Isus ispruži ruku i dotakne čovjeka. „Hoću! Budi čist!”, reče mu. I guba odmah nestade. A Isus mu veli: „Nikome o ovom ne govori, već idi pravo svećeniku i prinesi dar koji je Mojsije propisao, njima za svjedočanstvo.” Kad Isus dođe u Kafarnaum, priđe mu neki kapetan i reče: „Gospode, sluga mi kod kuće leži uzet i u teškim je mukama.” „Doći ću ga izliječiti”, odgovori mu Isus. A kapetan mu veli: „Gospode, nisam dostojan da zakoračiš pod moj krov. Samo izgovori riječ i moj sluga će ozdraviti! I ja sam čovjek pod vlašću, ali pod sobom imam vojnike, pa jednome kažem: Idi! i on ode, a drugome: Dođi! i on dođe; sluzi kažem: Učini to! i on učini.” Kad je to čuo, Isus se zadivi. Okrenu se mnoštvu pa reče: „Zaista vam kažem, ovakve vjere nisam našao ni u koga u Izraelu. Kažem vam da će mnogi s istoka i zapada sjesti u Nebeskom carstvu za sto s Abrahamom, Isakom i Jakovom, a mnogi će sinovi Carstva biti izbačeni u mrklu tamu gdje će vladati plač i škripa zuba.” Zatim reče kapetanu: „Idi! Neka ti bude kako si vjerovao!” I sluga mu istoga trena ozdravi. Kad je Isus došao u Kefinu kuću, domaćinova punica je ležala sva u groznici. Isus joj dotakne ruku i groznica nestane. Žena ustane i počne ga posluživati. Kad dođe večer, dovedu mu mnoge opsjednute. Istjerao je zloduhe riječju, a svi bolesnici su ozdravili. Tako se ispunilo što je rečeno po vjerovjesniku Izaiji: On slabosti naše uze i ponese naše bolesti. Kad je Isus vidio koliki se narod okuplja, naredi učenicima da otplove na drugu obalu. Tada mu priđe neki pismoznanac i reče: „Učitelju, slijedit ću te kud god ti pošao.” Isus mu odgovori: „Lisice imaju jame i ptice nebeske imaju gnijezda, a Sin Čovječiji nema gdje ni glavu nasloniti.” Drugi od učenika mu reče: „Gospode, dopusti mi da najprije odem i ukopam svojeg oca.” Ali Isus mu odgovori: „Pođi za mnom i pusti da mrtvi pokopavaju svoje mrtvace!” Isus se ukrca u lađu, a za njim uđu i njegovi učenici. Odjednom nastane tako snažna oluja da su valovi prelijevali preko lađice. Isus bješe zaspao. Učenici mu dođu i probude ga: „Gospode, spasi nas! Izginut ćemo!” Isus im reče: „Malovjerni! Šta se plašite?” Ustane zatim i zaprijeti vjetru i valovima, a oluja se smiri i nastane velika tišina. Ljudi su se u čudu pitali: „Pa ko je on da mu se čak vjetar i more pokoravaju?” Kad se stiglo na drugu obalu, u Gadarski kraj, susretnu ga dvojica opsjednutih koji su dolazili iz grobnica i bili tako opasni da od njih niko nije mogao proći tim putem. I oni odjednom poviču: „Šta hoćeš od nas, Sine Božiji? Došao si mučiti nas prije vremena?” Nedaleko je paslo veliko krdo svinja. Zli duhovi zamole Isusa: „Ako nas istjeraš, pošalji nas u ono krdo svinja.” „Idite!” – reče im Isus. Oni izađu iz opsjednutih i uđu u svinje. Najednom cijelo krdo jurne sa strmine u more i podavi se u vodi. Svinjari pobjegnu u grad te razglase šta se dogodilo s opsjednutima. Tada sav grad izađe ususret Isusu. Kad su ga ugledali, zamoliše ga da ode iz njihovog kraja. Tako Isus uđe u lađicu i preplovi do svojega grada. Tu mu donesu uzetog čovjeka na nosilima. Kad Isus vidje njihovu vjeru, reče uzetome: „Hrabro, sinko, oprošteni su ti grijesi!” Neki od pismoznanaca su međusobno govorili: „Ovaj huli!” Isus prozre šta misle, pa ih upita: „Zašto mislite zlo u svojim srcima? Šta je lakše reći uzetom čovjeku: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani i hodaj. Ali znajte da Sin Čovječiji ima vlast da na zemlji oprašta grijehe.” Tada reče uzetome: „Ustani, uzmi nosila i idi kući!” Ovaj ustane i ode svojoj kući. Kad je narod to vidio, zaprepasti se i počne slaviti Boga što je ljudima dao takvu moć. Odlazeći odatle, ugleda Isus čovjeka po imenu Matej kako sjedi u carinarnici. „Pođi za mnom!”, reče mu. Matej ustane i pođe za njim. Dok je Isus poslije u kući jeo za stolom, došli su mnogi ubirači poreza i grešnici i pridružili se njemu i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji upitaju njegove učenike: „Zašto vaš učitelj jede s poreznicima i grešnicima?” Isus je čuo i rekao: „Ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima! Prozrite šta znači: Ja želim milosrđe, a ne žrtve. Jer nisam došao zvati pravednike, već grešnike.” Dođu Isusu jednom Ivanovi učenici pa ga upitaju: „Zašto tvoji učenici ne poste kao što postimo mi i farizeji?” Isus im odgovori: „Mogu li svati tugovati dok je mladoženja s njima? Ali doći će dan kada će im ugrabiti mladoženju. Tada će postiti. Niko ne krpi rupe na staroj odjeći zakrpom od još nesmočena platna. Zakrpa bi se skupila i napravila još veću rupu. Ne toči se novo vino u stare mjehove, jer bi se raspuknuli. Vino bi se prolilo, a mjehovi uništili. Novo se vino sipa u nove mjehove. Tako se sačuva oboje.” Još je to govorio, kad mu pristupi neki poglavar i padne pred njega ničice. „Kćerka mi je umrla”, reče. „Dođi, te stavi ruku na nju i oživjet će.” Isus pođe, a učenici njegovi su ga slijedili. Neka žena što je već dvanaest godina bolovala od krvarenja priđe mu otraga i dotakne skut njegova ogrtača, jer je pomislila: „Dodirnem li samo njegovu odjeću, ozdravit ću!” Isus se okrenu i reče joj: „Samo hrabro, kćeri! Tvoja te vjera izliječila.” I žena istoga trena ozdravi. Kad je Isus stigao do poglavarovog doma, ugleda bučan narod i svirače. „Odstupite! Djevojčica nije umrla, nego samo spava!” A oni ga počnu ismijavati. Kad ih je istjerao, Isus uđe k djevojčici i uzme je za ruku, a ona ustane. Glas o tome proširio se cijelim krajem. Kad je Isus odlazio odatle, dva slijepca pođu za njime vičući: „Smiluj nam se, Sine Davidov!” Kad je stigao u kuću, slijepci mu pristupe, a Isus ih upita: „Vjerujete li da to mogu učiniti?” „Vjerujemo, Gospode”, odgovore mu. Tada im dotače oči i reče: „Neka vam bude prema vašoj vjeri!” I oči im se otvore. Isus ih strogo upozori: „Pazite da ovo niko ne dozna!” Ali oni, kad izađu, razglasiše to po cijelome kraju. Tek što su ovi izašli, dovedu mu nijemog i opsjednutoga čovjeka. Isus istjera zlog duha, a nijemi progovori. Narod se divio i govorio: „Ovo u Izraelu dosad nije viđeno!” Ali farizeji su govorili: „On istjeruje zle duhove pomoću poglavice zlih duhova.” Putovao je Isus po svim gradovima i selima, poučavao u tamošnjim sinagogama, objavljivao Radosnu vijest o Carstvu, te liječio ljude od svake bolesti i nemoći. Sažalio se na narod, jer bijaše jadan i zapušten poput stada bez pastira. „Žetva je veoma obimna, a radnika je malo”, reče on svojim učenicima. „Zato molite gospodara žetve da izvede radnike na svoju žetvu.” Isus pozove Dvanaestericu učenika te ih ovlasti da istjeruju zle duhove i da liječe sve bolesti i slabosti. Evo imena Dvanaesterice poslanika: Simon, zvani Kefa, i Andrija, njegov brat, Jakov Zebedejev i Ivan, Jakovljev brat, Filip i Bartolomej, Toma i Matej (ubirač poreza), Jakov, Alfejev sin, i Tadej, Simon Kananaj i Juda Iskariotski, koji je izdao Isusa. Posla Isus ovu Dvanaestericu upozorivši ih: „Ne idite paganima ni Samarićanima, već samo izgubljenim ovcama Doma Izraelova. Idite i objavljujte da je blizu Nebesko carstvo. Liječite bolesne, čistite gubavce, podižite mrtve i istjerujte zloduhe. Besplatno ste primili, besplatno i dajte. Ne uzimajte u pojase ni zlata, ni srebra, ni bakra. Ni torbu za put, ni duplu odjeću, ni sandale, ni štap, jer radnik zaslužuje svoje izdržavanje. Kad god uđete u grad ili selo, potražite dostojnog čovjeka, pa ostanite kod njega sve dokraja. Kad uđete u neku kuću, poželite joj mir. Bude li kuća toga dostojna, neka se na nju spusti vaš mir. Ne pokaže li se dostojnom, neka mir ostane u vama. Gdje vas ne prihvate i ne poslušaju šta im govorite, prašinu s nogu otresite kad budete odlazili iz te kuće, ili iz toga mjesta. Zaista vam kažem, na Sudnjem će danu Sodomi i Gomori biti lakše nego tome mjestu. Šaljem vas, evo, kao ovce među vukove. Stoga budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i bičevati po sinagogama. Zbog mene će vas izvoditi pred vladare i careve, za svjedočanstvo njima i paganima. Ne brinite se šta ćete i kako govoriti kad vas predaju, jer će vam tada biti dato šta da kažete. Nećete govoriti vi nego Duh vašega Oca u vama. Brat će brata i otac dijete predavati na smrt. Djeca će se dizati protiv roditelja i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog mene, ali ko istraje do kraja, bit će spašen. Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi! Zaista vam kažem, nećete obići sve izraelske gradove prije no Sin Čovječiji dođe. Nije učenik iznad svojega učitelja, niti je sluga iznad svojega gospodara. Dosta je da učenik bude poput učitelja, a sluga poput gospodara. Ako su domaćina nazvali Beelzebulom, kako li će tek njegove ukućane? Ali ne bojte ih se. Jer nema toga što je skriveno da neće biti otkriveno; sve što je tajno doznat će se. Šta vam sad govorim u tami, govorite na svjetlosti. Šta vam šapćem na uho, objavite s krovova! Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo a dušu ne mogu ubiti. Bojte se onoga koji i dušu i tijelo može uništiti u paklu. Ne prodaju li se vrapci po dva za novčić? Ipak nijedan ne padne na zemlju bez dopuštenja vašega Oca. Vama su izbrojene i vlasi na glavi. Stoga se ne bojte! Vi ste vredniji i od mnoštva vrabaca. Ko god me prizna pred ljudima i ja ću priznati njega pred svojim Ocem na Nebu. Ali ko se mene odrekne pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem na Nebu. Nemojte misliti da sam na Zemlju došao donijeti mir! Nisam došao donijeti mir, nego mač. Došao sam rastaviti sina od oca, kćerku od majke i snahu od svekrve. Čovjeku će vlastiti ukućani biti neprijatelji. Ko svojega oca ili svoju majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko sina ili kćerku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko ne uzme svoj krst i ne pođe za mnom, nije me dostojan. Ko sačuva svoj život, izgubit će ga, a ko izgubi život mene radi, naći će ga. Ko prihvati vas, prihvatio je mene. A ko prihvati mene, prihvatio je Onoga Koji me je poslao. Ko prihvati vjerovjesnika zato što je vjerovjesnik, dobit će vjerovjesničku plaću; ko prihvati pravednika zato što je pravednik, dobit će pravedničku plaću. Dadnete li samo čašu hladne vode jednome od ovih malenih zato što je moj učenik, zaista vam kažem, sigurno nećete izgubiti plaću.” Kad je završio s uputama Dvanaesterici učenika, Isus ode poučavati i objavljivati po gradovima. Kad je Ivan u tamnici čuo o Mesijinim djelima, pošalje svoje učenike da upitaju Isusa: „Jesi li ti zaista onaj koji treba doći, ili da čekamo drugoga?” Isus im nato odgovori: „Idite Ivanu i ispričajte šta ste čuli i vidjeli: slijepcima se vraća vid, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju i Radosna vijest se objavljuje siromasima. Blago onome ko se zbog mene ne sablazni!” I dok su ovi odlazili, počne Isus okupljenom narodu govoriti o Ivanu. „Kad ste išli u pustinju, šta ste išli gledati? Trsku kako se povija na vjetru? Ili ste išli vidjeti čovjeka odjevena u meku odjeću? Ljudi koji se u meku odjeću odijevaju žive u carskim palačama. Ili ste išli vidjeti vjerovjesnika? Da, kažem vam, i više od vjerovjesnika. Jer on je taj o kojem je pisano: Evo, šaljem pred licem tvojim Svojega glasnika da pred tobom pripremi tvoj put. Zaista vam kažem, od svih ljudi koji su ikada rođeni nije bilo većega od Ivana Potapatelja. Pa ipak, i najmanji u Carstvu nebeskome veći je od njega! A od vremena Ivana Potapatelja sve do sada, navala je na Carstvo nebesko i siloviti ga prisvajaju. Svi su Vjerovjesnici i Zakon predskazivali o Ivanu. I, ako to možete prihvatiti: on je Ilija koji treba doći. Ko ima uši, neka čuje! S kime da uporedim ovaj naraštaj? On je poput dječaka koji sjede na pijacama i jedni drugima dovikuju: Zasvirali smo vam u frulu, ali niste zaigrali. Zapjevali smo vam tužbalice, ali ni plakali niste. Došao je Ivan. Niti je jeo niti pio, i pričalo se: Zloduh je u njemu. Onda dođe Sin Čovječiji. Jede i pije, pa sada govore: Izjelica je i pijanac, prijatelj je grešnicima i ubiračima poreza! Ali mudrost se opravda djelima.” Tada počne koriti gradove u kojima se zbilo najviše njegovih čudesa, zato što se nisu obratili. „Teško tebi, Horozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se čudesa koja su se kod vas dogodila zbila u Tiru i Sidonu, oni bi se već odavno, odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, obratili. Kažem vam da će Tiru i Sidonu na Sudnjem danu biti lakše nego vama! A ti, Kafarnaume, hoćeš li se do Neba uzdignuti? Propast ćeš u podzemlje! Da su se čudesa koja su se u tebi zbila dogodila u Sodomi, ona bi ostala do danas. Kažem ti da će Sodomi biti lakše na Sudnjem danu nego tebi.” Tada Isus reče: „Oče, gospodaru Neba i Zemlje, slavim Te što si ovo skrio od mudrih i umnih, a objavio malehnima. Da, Oče, Tvoja je volja bila tako učiniti. Sve mi je moj Otac predao. Niko ne poznaje Sina osim Oca i niko ne poznaje Oca do Sin i oni kojima se Sin bude htio objaviti. Dođite meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas rasteretiti. Uzmite na sebe moj jaram i učite od mene, jer sam ja krotka i ponizna srca. Tako ćete naći mir svojim dušama. Moj je jaram sladak, a moje breme lahko.” Prolazio u ono vrijeme, jedne subote, Isus s učenicima kroz žitna polja. Kada su učenici ogladnjeli, počnu trgati klasje i jesti. Kad su to vidjeli farizeji, rekli su: „Tvoji učenici čine ono što nije dopušteno činiti subotom.” Ali Isus im uzvrati: „Niste li čitali šta je učinio David kad su on i njegovi pratioci ogladnjeli. Ušli su u Dom Božiji te pojeli prineseni hljeb, koji ni njemu ni njegovim pratiocima nije bilo dopušteno jesti, nego samo svećenicima. Niste li u Zakonu pročitali da svećenici služeći se subotom u Hramu krše Zakon, a ipak su nedužni. Kažem vam da je ovdje nešto veće od Hrama! Kad biste zaista razumjeli šta znači riječ: Draže mi je milosrđe nego žrtva, ne biste osuđivali ove nedužne. Sin Čovječiji gospodar je i subote.” Zatim ode u sinagogu i tu spazi čovjeka osušene ruke. Da bi ga mogli optužiti, upitaju: „Je li dopušteno subotom liječiti?” On im veli: „Ko to od vas ne bi svoju jedinu ovcu izvadio iz jame kad bi u nju upala u subotu. A koliko je čovjek vredniji od ovce! Zato je i subotom slobodno činiti dobro.” Onome čovjeku zatim reče: „Ispruži ruku!” On je ispruži, a ruka mu postane zdrava kao i ona druga. A farizeji se, čim su izašli iz sinagoge, okupe na vijećanje protiv Isusa kako bi ga smakli. Ali on je to znao, pa je otišao odatle sa mnogima koji su išli za njim. Sve ih je izliječio, ali ih je upozorio da ne šire glas o njemu. Time se ispunilo ono što je rečeno po vjerovjesniku Izaiji: Ovo je Moj ljubljeni Sluga kojega sam izabrao. On je radost Moje duše. Duh Svoj spustit ću na Njega. On će objavljivati pravdu ljudima. Neće se prepirati ni vikati, na ulicama Mu se neće čuti glas. Zgažene trske neće slomiti, ni ugasit žiška što tek tinja, sve dok ne ostvari pobjedu pravde. U Njegovo će se ime uzdati narodi. Tada Isusu dovedu zloduhom opsjednuta, slijepa i nijema čovjeka. On ga izliječi, te čovjek progovori i progleda. Svijet je zbunjeno pitao: „Da ovo nije Sin Davidov?” Kad su za to čuli farizeji, rekoše: „Taj zloduhe izgoni uz pomoć Beelzebula, vladara zloduha.” Znajući šta misle, Isus im reče: „Svako podijeljeno carstvo propada. Grad ili dom ne može opstati ako je iznutra razjedinjen. Ako stvarno Đavo izgoni Đavola, njegovo je carstvo razjedinjeno. Kako će se onda održati? Ako ja zaista izgonim zle duhove uz pomoć Beelzebula, čijom ih pomoći istjeruju vaši sinovi. Zato će vam oni suditi. Ali ako ja izgonim zloduhe pomoću Božijega Duha, onda je vama stiglo Božije carstvo. Kako bi ko mogao ući u kuću snažnog čovjeka i opljačkati ga, a da ga najprije ne sveže? Tek tada ga može orobiti. Ko nije sa mnom, protiv mene je; i svako ko sa mnom ne skuplja, rasipa. Zato će se, kažem vam, ljudima oprostiti svaki grijeh i bogohuljenje, ali huljenje na Svetoga Duha neće se oprostiti. Kaže li ko šta protiv Sina Čovječijega, to će mu se oprostiti, ali kaže li šta protiv Svetoga Duha, neće mu se nikad i nigdje oprostiti. Činite li stablo dobrim i rod će mu biti dobar; činite li ga lošim i rod će mu biti truhlo. Pa, drvo se poznaje po rodu! Zmijski rode! Kako biste i mogli govoriti dobro kad ste zli, jer usta izgovaraju ono čega je srce prepuno. Dobar čovjek iz dobre riznice iznosi dobro, a zao čovjek zlo. A ja vam kažem da će ljudi za svaku bezrazložnu riječ koju izgovore polagati račun na Sudnjem danu. Vlastite će te riječi ili opravdati ili osuditi.” Zatim mu neki pismoznanci i farizeji rekoše: „Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti neki znak.” On im odgovori: „Zao i nevjeran naraštaj traži znak, ali neće mu se dati drugoga osim znaka vjerovjesnika Jone. Kao što je Jona tri dana i tri noći proveo u utrobi morske nemani, tako će i Sin Čovječiji tri dana i tri noći provesti u srcu zemlje. Stanovnici Ninive će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer su se oni obratili na Joninu riječ. A evo, ovdje je mnogo veći od Jone. Carica Juga će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer ona sa kraja zemlje dođe čuti Solomonovu mudrost, a ovdje je mnogo veći od Solomona. Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, on luta po bezvodnim mjestima tražeći odmora, ali ga ne nalazi. Tada kaže: Vratit ću se u kuću iz koje sam izašao. Vrati se i svoj stari dom zatekne prazan, pometen i uredan. Zatim ode i dovede drugih sedam duhova, još gorih od sebe, te svi oni uđu u čovjeka i u njemu se nastane. Na kraju čovjeku bude i gore nego prije. Tako će biti i ovome zlom naraštaju.” Dok je Isus još govorio okupljenima, vani su stajali njegova majka i braća. Željeli su s njime razgovarati. Neko mu je rekao: „Evo, tu su ti majka i braća. Žele s tobom razgovarati.” On odgovori: „Ko mi je majka? Ko su mi braća?” Pokaže zatim rukom prema svojim učenicima. „Evo”, reče, „to su mi majka i braća. Zaista, ko god vrši volju mojega nebeskog Oca, taj mi je i brat, i sestra, i majka!” Istoga dana Isus izađe iz kuće te sjedne pored mora. K njemu nagrne puno svijeta, tako da je morao ući u lađicu. Sjeo je u nju, a narod je stajao na obali. Mnogo je govorio i upoređivao: „Neki je ratar sijao sjeme. Dok je sijao, dio sjemena padne na stazu, pa dođu ptice i pozobaju ga. Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja plitka, pa zbog toga odmah nikne, ali kad je granulo sunce, izgori i osuši se, jer nije imalo duboka korijena. Dio sjemena padne u trnje, a ono poraste i uguši ga. Preostalo sjeme, napokon, padne na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Ko ima uši, neka čuje!” Priđu mu učenici i upitaju ga: „Zašto drugima uvijek govoriš upoređujući?” On im odgovori: „Zato što je vama dato da razumijete tajne Nebeskoga carstva, a drugima nije. Onome ko ima, dat će se još više, i imat će u izobilju. A onome ko nema, oduzet će se i ono što ima. Govorim upoređujući zato što gledaju a ne vide, što slušaju a ne čuju, niti razumiju. Tako se na njima ispunjava Izaijino predskazanje koje glasi: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti. Jer su se srca ovih ljudi kamenila, uši njihove ogluhnule, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim. Blago vašim očima zato što vide i blago vašim ušima zato što čuju. Zaista vam kažem, mnogi su vjerovjesnici i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti to što vi slušate, ali nisu čuli. Stoga poslušajte poredbu o sijaču. Svakome ko čuje riječ o Carstvu a ne razumije je, dođe Zli i otme mu ono što mu je u srcu posijano. To je sjeme prosuto oko puta. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i odmah je radosno prihvate, ali nemaju duboka korijena i nestalni su. Čim ih zbog Riječi snađe nevolja ili progonstvo, odaljuju se od vjere. U trnje bačeno sjeme su oni koji čuju Riječ ali je životne brige i zavodljivost bogatstva uguše, te ona ne donese roda. Sjeme zasijano u dobro tlo je onaj koji čuje Riječ i prima je, te ona donese rod – stostruk, šezdeseterostruk ili trideseterostruk.” Iznese im još jednu poredbu: „S Nebeskim je carstvom kao s čovjekom koji je u svoju njivu zasijao dobro sjeme. Ali dok se spavalo, došao je neprijatelj, te posijao među žito kukolj i otišao. Kad je usjev porastao i urodio klasom, pokazao se i kukolj. Domaćinu tada dođu njegove sluge i upitaju ga: Gospodaru, nisi li ti na svojoj njivi posijao dobro sjeme? Odakle kukolj? Neprijatelj je to učinio, odgovori on. Hoćemo li počupati kukolj?, upitaju sluge. Nemojte, reče im. Čupajući kukolj, mogli biste počupati i pšenicu. Pustite neka oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito mi spremite u žitnicu.” Iznese im još jednu poredbu: „Sa Carstvom nebeskim je kao s gorušicinim sjemenom koje neko posije na svojoj njivi. Ono je zaista sitnije od svakog sjemenja, ali izraste više od svake druge biljke u vrtu, razvije se u stablo, te se ptice nebeske dolaze gnijezditi u njegovim granama.” Zatim im iznese slijedeću poredbu: „Nebesko je carstvo poput kvasca. Žena ga pomiješa sa tri mjere brašna, a on ipak sve ukvasi.” Sve je ovo Isus govorio narodu upoređujući. Zapravo, bez poređenja ništa i nije govorio, da se ispuni ono što je rečeno po vjerovjesniku: Progovorit ću u poredbama; otkrit ću ono što je skriveno još od stvaranja svijeta. Isus otpusti narod i uđe u kuću. Učenici dođu njemu i zamole ga: „Objasni nam poredbu s kukoljem na njivi.” On nato odgovori: „Sijač dobroga sjemena je Sin Čovječiji. Njiva je svijet, a dobro sjeme su djeca Carstva. Kukolj su djeca zloga. Neprijatelj koji ga je posijao jeste Đavo; žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Kao što se kukolj skuplja i spaljuje, tako će biti i na svršetku svijeta. Sin Čovječiji će poslati svoje anđele da iz Carstva izdvoje one koji navode na grijeh i sve bezakonike te će ih oni baciti u ognjenu peć. Tamo će biti plača i škripe zuba. Tada će pravednici u Carstvu svojega Oca zasjati poput sunca. Ko ima uši, neka čuje!” „S Nebeskim je carstvom kao s blagom skrivenim u polju. Kad ga pronađe, čovjek ga prikrije, pa sav radostan ode prodati sve što ima samo da kupi to polje.” „Isto tako, s Nebeskim je carstvom kao s trgovcem koji traga za lijepim biserima. Kad pronađe dragocjeni biser, ode prodati sve što ima i kupi ga.” „Nadalje, s Nebeskim je carstvom kao s mrežom koja, bačena u more, zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je izvuku pa sjednu i pokupe dobru ribu u posude, a lošu izbace. Tako će biti i na svršetku svijeta. Izaći će anđeli, odvojit će zle od pravednika i baciti ih u ognjenu peć, gdje će biti plača i škripe zuba. Jeste li razumjeli?”, upita ih. „Jesmo”, odgovore. On nato reče: „Zato je svaki pismoznanac koji postane učenikom Nebeskoga carstva poput domaćina što iz svoje riznice iznosi i novo i staro.” Isus u Galileji i okolici 13:53 – 17:27 Budući da je iznio sve te poredbe, Isus pođe odatle. Došao je u svoj zavičaj, pa je u tamošnjoj sinagogi tako poučavao da su ljudi zadivljeni pitali: „Odakle ovome tolika mudrost i takva čudesna moć? Zar on nije tesarov sin? Nije li mu majka Marija, a braća: Jakov, Josip, Simon i Juda? Nisu li mu i sve sestre ovdje među nama? Odakle mu onda sve to?” I sablaznili su se zbog njega. Tada im Isus reče: „Vjerovjesniku jedino u njegovu zavičaju i u domu njegovu ne ukazuju čast.” Zbog njihove nevjere tu nije učinio mnogo čudesa. Kad je Herod tetrarh čuo za Isusa, reče svojim slugama: „To je Ivan Potapatelj! Oživio je, pa kroz njega djeluju čudesne sile.” Herod je, naime, Ivana dao uhvatiti, svezati i baciti u tamnicu zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa, jer mu je Ivan govorio: „Nije ti dopušteno biti s njom.” Htio je ubiti Ivana, ali se bojao naroda, jer su ga smatrali vjerovjesnikom. Međutim, na proslavi Herodova rođendana pred gostima je plesala Herodijadina kćerka i toliko se svidjela Herodu da joj se zakleo dati sve što zatraži. Ona na majčin nagovor reče: „Daj mi na pladnju glavu Ivana Potapatelja!” Car se ožalosti, ali zbog zakletve i zbog gostiju naredi da joj učine po volji. Pošalje ljude da Ivanu u tamnici odrube glavu. Donesu djevojci glavu na pladnju, a ona je odnese majci. Potom dođu Ivanovi učenici, uzmu njegovo tijelo i ukopaju ga, te odu javiti Isusu. Kad je Isus to čuo, otplovi odatle lađicom na pusto mjesto, u osamu. Ali ljudi su to doznali, pa su pješice krenuli iz gradova za njim. Kad je izašao iz lađice, vidi silan narod, pa se sažali nad njim i izliječi bolesne. Uvečer mu priđu učenici. „Pust je ovo kraj”, rekoše, „a već je i kasno. Pusti ljude da mogu otići u sela kupiti hrane!” Ali Isus odgovori: „Nije potrebno da idu; vi ih nahranite!” „Pa ovdje imamo samo pet hljebova i dvije ribe!”, kažu mu oni. „Donesite to meni!”, reče. Naredi zatim narodu da posjeda na travu. Uzme pet hljebova i dvije ribe, pogleda u nebo, pa blagoslovi hranu. Razlomi hljeb i dade ga učenicima, a učenici su ga dijelili narodu. I svi su jeli dok se nisu nasitili. Zatim pokupe ostatke. Bilo je preteklo dvanaest punih košara! A jelo je pet hiljada muškaraca, pored žena i djece. Odmah zatim nagna Isus učenike da uđu lađicu i da otplove na drugu obalu, dok on otprati narod. Kad je otpratio ljude, popne se na goru da se pomoli u osami. Kasno navečer još je gore bio sâm. U međuvremenu je lađica već bila daleko od obale. Puhnuo je jak vjetar suprotnog smjera, pa su je zapljuskivali valovi. Oko četvrte noćne straže Isus dođe učenicima hodajući po vodi. Kad su ga vidjeli, jako se prestraše i počnu od straha vikati misleći da je sablast. Ali Isus im odmah reče: „Ne bojte se; ja sam! Samo hrabro!” Nato mu Kefa reče: „Gospode, ako si ti, naredi da dođem tebi po vodi!” „Dođi!”, odgovori Isus. Kefa izađe iz lađice, te hodajući po vodi pođe prema Isusu. Ali kad je osjetio snagu vjetra, prestraši se i počne tonuti. „Spasi me, Gospode!”, poviče. Isus mu odmah pruži ruku i uhvati ga. „O, malovjerni!”, reče mu. „Zašto si posumnjao?” Kad su ušli u lađu, vjetar utihne. Učenici u lađi padnu ničice i uzviknu: „Ti si zaista Božiji sin!” Preplove jezero i pristanu u Genezaretu. Tamošnji stanovnici ga prepoznaju i po svoj okolini razglase da je došao, pa mu svi počnu donositi bolesne. Molili su ga da im dopusti dotaknuti barem skut njegove haljine. I svi koji ga dotakoše – ozdraviše. Pristupe Isusu neki farizeji i pismoznanci iz Jerusalema te ga upitaju: „Zašto tvoji učenici krše stara predanja? Oni ne peru ruke kada jedu.” On im odgovori: „A zašto vi zbog svoga predanja kršite Božije zapovijedi? Bog je rekao: Poštuj oca i majku! i Ko prokune oca ili majku, neka se kazni smrću! Ali vi velite: Kaže li ko ocu ili majci: ono čim bih ti mogao pomoći, dar je posvetni, ne mora više iskazivati poštovanje roditelju. Tako kršite Božiju zapovijed zbog svoga predanja. Licemjeri! Dobro je o vama predskazao Izaija: Ovaj Me narod poštuje samo usnama, a srce mu je daleko od Mene. Uzalud Me poštuju, jer poučavaju kao Moje učenje zapovijedi ljudske.” Dozva tada narod k sebi pa mu reče: „Slušajte i shvatite! Ne prlja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što izlazi iz njih! To prlja čovjeka!” Tada mu priđu učenici i kažu mu: „Znaš li da su se farizeji sablaznili na to što si rekao?” „Svaka biljka koju nije posadio moj nebeski Otac iščupat će se s korijenom. Pustite ih! To su slijepci koji vode slijepce! A kad slijepac vodi slijepca, obojica padaju u jamu”, odgovori Isus. Kefa ga zamoli: „Protumači nam tu poredbu!” „Zar još ne razumijete?”, reče Isus. „Ne shvaćate li da sve što uđe na usta ode u trbuh i izbacuje se u zahod? A ono što izlazi na usta, dolazi iz srca i to prlja čovjeka. Upravo iz srca izviru zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, klevete, laži i kletve. To prlja čovjeka! Neće čovjek biti nečist ako jede neopranim rukama.” Isus zatim ode odatle u tirski i sidonski kraj. Neka žena, Hanaanka, koja je živjela u tom kraju, dođe njemu i poviče: „Smiluj mi se, Gospode, Sine Davidov! Kćerka mi je teško opsjednuta!” Isus joj ne odgovori ni riječi. Nato dođu učenici i zamole ga: „Udovolji joj, jer viče za nama!” On reče: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama Doma Izraelova.” Ali žena priđe, pade ničice i reče: „Gospode, pomozi mi!” „Nije pravo oduzeti hljeb djeci i baciti ga psima”, reče joj. „Nije, Gospode”, odgovori ona. „Ali i psi jedu komadiće koji padnu s gospodarova stola.” „Velika je tvoja vjera, ženo!”, reče joj Isus. „Neka ti bude kako želiš!” I njezina kćerka odmah ozdravi. Isus ode odatle do Galilejskog jezera, pa se popne na goru i sjedne. K njemu nagrne puno svijeta vodeći sa sobom hrome, kljaste, slijepe, nijeme i svakojake bolesne, te mu ih spuste do nogu. A on ih sve iscijeli. Zadivljen time što nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju a slijepi vide, narod je slavio Izraelova Boga. Isus pozva učenike i reče: „Žao mi je ovih ljudi. Već su tri dana sa mnom, a nemaju šta jesti. Neću ih pustiti gladne, jer će putem klonuti.” Učenici odgovore: „Odakle da u pustinji nabavimo dovoljno hrane za toliki svijet?” „Koliko hljeba imate?”, upita Isus. „Sedam hljebova i nekoliko ribica”, rekoše. Isus zapovjedi narodu da posjeda na zemlju te uzme sedam hljebova i ribe, zahvali, pa razlomi to i dade učenicima, a oni razdijele narodu. Svi su jeli i nasitili se, i još su ostacima napunili sedam košara! A jelo je četiri hiljade muškaraca, pored žena i djece. Isus otprati narod, uđe u lađicu i ode u magadanski kraj. Dođu Isusu farizeji i saduceji. Da bi ga iskušali, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On odgovori: „Vi znate uvečer reći: Bit će lijepo vrijeme, jer je nebo crveno. A ujutro kažete: Nebo je mutno i crveno – danas će nevrijeme! Izgled neba možete protumačiti, a znake vremena ne možete! Znak traži pokvaren i nevjeran naraštaj, ali neće dobiti drugoga znaka osim Jonina.” Zatim ih ostavi i ode. Prelazeći na drugu stranu jezera, učenici zaborave ponijeti hljeba. „Budite oprezni!”, upozorio ih je Isus. „Čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca.” Oni su međusobno govorili: „Nismo ponijeli hljeba.” Isus je to opazio pa im reče: „Malovjerni! Zabrinuli ste se zato što nemate hljeba. Zar još ne razumijete? Zar ste zaboravili onih pet hljebova na pet hiljada ljudi i koliko ste još košara skupili? I onih sedam hljebova na četiri hiljade ljudi i košare koje ste napunili? Kako još ne shvaćate da vam ne govorim o hljebu kad kažem: Čuvajte se kvasca farizejskoga i saducejskoga?” Oni tada shvate da im nije govorio o hljebnome kvascu, već o farizejskome i saducejskome učenju. Kad je Isus došao u krajeve Filipove Cezareje, upita učenike: „Šta kažu ljudi o tome ko je Sin Čovječiji?” „Jedni vele da je Ivan Potapatelj”, odgovore oni, „drugi da je Ilija, a treći opet da je Jeremija ili jedan od vjerovjesnika.” Tada ih upita: „A vi šta mislite, ko sam ja?” Simon Kefa odgovori: „Ti si Mesija – Pomazanik, Sin živoga Boga.” „Blago tebi, Simone, sine Jonin”, reče mu Isus, „jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego moj Otac nebeski. A ja tebi kažem: ti si Kefa i na ovoj stijeni izgradit ću Svoju Zajednicu i ni vrata podzemlja neće je nadvladati. I dat ću ti ključeve Nebeskog carstva; šta god svežeš na Zemlji, bit će svezano na Nebesima, i šta god odriješiš na Zemlji, bit će odriješeno na Nebesima.” Tada strogo zapovjedi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija. Otada Isus počne učenicima otvoreno govoriti o tome kako mora otići u Jerusalem i tamo mnogo pretrpjeti od starješina, svećeničkih poglavara i pismoznanaca, te kako će ga ubiti i kako će on treći dan oživjeti. Kefa ga nato povede nastranu i počne ga od toga odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospode! Ne smije ti se tako nešto dogoditi!” Isus se okrenu prema Kefi i reče: „Odlazi od mene, Đavole! Ti si mi sablazan, jer tvoje misli nisu Božije, nego ljudske.” Tada Isus reče svojim učenicima: „Želi li ko biti mojim sljedbenikom, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj krst i pođe za mnom. Jer svako ko želi sačuvati svoj život, izgubit će ga; a ko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga. Kakva ti je korist ako imaš sav svijet, a život svoj izgubiš? Šta može dati čovjek u zamjenu za svoj život? Jer Sin Čovječiji će zaista doći u slavi Svojega Oca s anđelima i tada će se dati svakome prema njegovim djelima. Zaista vam kažem, ima među vama onih koji neće umrijeti dok ne vide Sina Čovječijega kako dolazi sa svojim Carstvom.” Poslije šest dana povede Isus sa sobom Kefu, te Jakova i njegovog brata Ivana visoko u goru, u osamu. Tu se pred njima preobrazi: lice mu zablista poput sunca, a haljine mu postadoše poput svjetlosti. I gle: pojave se Mojsije i Ilija i počnu razgovarati s Isusom. Kefa reče: „Gospode, dobro je što smo ovdje. Ako hoćeš, podići ću ovdje tri sjenice: jednu za tebe, jednu za Mojsija i jednu za Iliju.” Dok je on još govorio, prekrije ih svijetao oblak, a iz njega se začuje glas: „Ovo je Moj voljeni Sin. On je Moja radost. Njega slušajte!” Jako prestrašeni, učenici, kad to čuše, popadaju licem prema zemlji. Isus im priđe, dotače ih i reče: „Ustanite! Ne bojte se!” Oni podignu pogled, ali nisu vidjeli nikoga osim Isusa. Dok su silazili s gore, Isus im zapovjedi da nikome ne govore šta su vidjeli sve dok Sin Čovječiji ne ustane iz mrtvih. Učenici ga upitaju: „Zašto pismoznanci tvrde da prvo mora doći Ilija?” Isus odgovori: „Ilija zaista mora doći prvi i sve dovesti u red. Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga nisu prepoznali, pa su s njim postupili kako im se prohtjelo. Tako će i Sin Čovječiji trpjeti od njih.” Učenici tada shvate da im je to govorio o Ivanu Potapatelju. Kad su stigli do naroda, Isusu priđe neki čovjek, padne pred njim na koljena i veli: „Gospode, smiluj se mojemu sinu, jer je padavičar i puno pati. Često padne u vatru ili u vodu. Doveo sam ga tvojim učenicima, ali ga oni nisu mogli izliječiti.” Isus reče: „Bezvjerni i pokvareni rode! Koliko dugo još moram biti s vama? Koliko ću vas još trpjeti? Dovedite mi dijete!” Onda zaprijeti zloduhu, te on izađe iz dječaka koji istoga časa ozdravi. Zatim učenici nasamo upitaju Isusa: „Zašto ga mi nismo mogli istjerati?” „Zbog vaše slabe vjere”, reče im on. „Zaista vam kažem, da imate vjere koliko je gorušicino zrno i da kažete ovoj gori: Premjesti se tamo! – ona bi se premjestila. Ništa vam ne bi bilo nemoguće. Ali ovakav se zloduh ne izgoni, osim postom i molitvom.” Kad su se okupili u Galileji, Isus im reče: „Sina Čovječijega će predati ljudima u ruke. Njega će ubiti, ali on će treći dan oživjeti.” A učenici se jako ožaloste. Kad su stigli u Kafarnaum, pristupe Kefi ubirači hramskoga poreza i upitaju ga: „Zar vaš učitelj ne plaća porez?” „Plaća!”, odgovori Kefa. Zatim uđe u kuću, a Isus ga dočeka pitanjem: „Šta misliš, Simone, ubiru li zemaljski carevi porez ili carinu od svojih ili od tuđih sinova?” Kad on odgovori: „Od tuđih”, Isus mu reče: „Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi na more i baci udicu. Prvoj ribi koju uhvatiš otvori usta, unutra ćeš naći novčić. Uzmi ga, pa im njime plati za sebe i za mene.” U taj čas dođu Isusu učenici i zapitaju ga: „Ko je najveći u Nebeskom carstvu?” Isus pozove malo dijete i postavi ga među njih pa reče: „Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne postanete poput ovoga djeteta, nikada nećete ući u Nebesko carstvo. U Nebeskome je carstvu, dakle, najveći onaj ko se ponizi kao ovo malo dijete. Ko u moje ime primi ovakvo dijete, mene prima. Ali ko jednoga od ovih malehnih što vjeruju u mene navede da posrne u vjeri, bilo bi mu bolje da mu o vrat objese mlinski kamen kojeg okreće magarac i da potone u morsku dubinu. Teško svijetu, jer navodi na grijeh! Sablazni moraju doći, ali teško čovjeku kroz kojega dolaze. Navodi li te na grijeh vlastita ruka ili noga, odsijeci je i baci. Bolje da u Život odeš kljast ili hrom nego da s objema rukama i s objema nogama budeš bačen u vječni oganj. Navodi li te na grijeh vlastito oko, iskopaj ga i baci. Bolje da jednook odeš u Život nego da s oba oka budeš bačen u ognjeni pakao. Pazite da ne prezrete nijednoga od ovih malehnih. Jer kažem vam da njihovi anđeli na Nebu neprestano gledaju lice mojega nebeskoga Oca. A Sin Čovječiji došao je spasiti izgubljene.” „Šta mislite, da neko ima sto ovaca i da jedna od njih zaluta, neće li ostaviti onih devedeset devet u gori i poći potražiti zalutalu? Zaista vam kažem, ako je uspije naći, više će se radovati što je pronašao tu jednu ovcu nego zbog onih devedeset devet koje nisu zalutale. Tako ni vaš nebeski Otac ne želi da propadne ijedan od ovih malehnih.” „Ako ti brat zgriješi, ukori ga nasamo. Posluša li te, pridobio si brata. Ako te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da se svaka tvrdnja temelji na iskazu dvojice ili trojice svjedoka. Ne posluša li ni njih, reci Zajednici. Ako ne posluša ni Zajednice, neka ti bude kao paganin i ubirač poreza. Zaista vam kažem, šta god svežete na Zemlji, bit će svezano na Nebu, i šta god odriješite na Zemlji, bit će odriješeno na Nebu. Također vam kažem: ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole za bilo šta, moj će im nebeski Otac to dati. Jer gdje se dvojica ili trojica sastanu u moje ime, tu sam i ja s njima.” Tada mu priđe Kefa i upita: „Gospode, koliko puta da oprostim bratu koji je zgriješio protiv mene? Sedam puta?” „Ne sedam puta”, odgovori mu Isus, „već sedamdeset puta sedam! Nebesko je carstvo kao kad gospodar odluči izravnati račune sa slugama. Kad su počeli obračunavati, dovedu mu jednoga koji mu je dugovao deset hiljada talenata. Kako nije mogao vratiti, gospodar naredi da se prodaju on, žena, djeca i sve što imaju, te da se tako podmiri dug. Sluga padne ničice pred njim i zamoli: Imaj strpljenja sa mnom i sve ću ti vratiti! Gospodar se sažali nad njim, oslobodi ga i oprosti mu dug. Ali kad taj sluga izađe, susretne prijatelja koji je njemu dugovao sto denara. Ščepa ga za vrat i počne ga daviti govoreći: Vrati što si dužan! Prijatelj klekne pred njega i zamoli: Strpi se sa mnom i vratit ću ti! Ali sluga nije htio pričekati, nego ga povede i baci u tamnicu dok ne vrati dug. Kad su drugi njegovi prijatelji vidjeli šta se dogodilo, mnogo se ožaloste te odu i sve ispričaju njegovom gospodaru. Nato ga gospodar pozove i reče: Zli slugo! Ja sam tebi oprostio sav dug, jer si me zamolio! Nisi li se i ti mogao smilovati svojem prijatelju kao što sam se ja tebi smilovao? I gnjevni ga gospodar preda mučiteljima dok ne vrati sav dug. Tako će i moj nebeski Otac postupiti s vama ne oprostite li svojem bratu od sveg srca.” Kad je Isus završio s govorom, ode iz Galileje preko Jordana u Judeju. Za njim je pošlo puno bolesnih, te ih je on tamo liječio. Priđu mu neki farizeji pa upitaju iskušavajući ga: „Smije li se muž razvesti od žene iz bilo kojeg razloga?” On odgovori: „Niste li čitali da je Stvoritelj na početku stvorio muško i žensko i da je rekao: Čovjek će ostaviti oca i majku da bi se sjedinio sa svojom ženom, i njih će dvoje biti jedno tijelo. Njih dvoje, prema tome, nisu više dva, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sastavio.” „Zašto je onda Mojsije rekao da se ženi dade otpusnica da se može razvesti?”, upitaju. Isus im odgovori: „Mojsije vam je dao da možete otpustiti svoju ženu zbog vašega tvrdog srca, ali u početku nije bilo tako. Ja vam zato kažem: svako ko se razvede od žene – osim zbog bluda – pa se oženi drugom, čini preljubu.” Nato će Isusovi učenici: „Ako je između muža i žene tako, onda je bolje i ne ženiti se!” „Ne mogu to razumjeti svi, nego samo oni kojima je dato”, reče im Isus. „Ima onih koji su od majčine utrobe nesposobni za ženidbu, ima ih koje su drugi za to onesposobili, a neki se dragovoljno odriču ženidbe radi Nebeskoga carstva. Ko može shvatiti, neka shvati.” Tada mu donesu djecu da na njih stavi ruke i da se pomoli. Učenici su im branili. Isus nato reče: „Ne tjerajte dječicu, pustite ih meni, jer takvima pripada Carstvo nebesko!” Položi na njih ruke, a zatim ode. Priđe mu neki mladić i upita: „Učitelju, koje dobro moram učiniti da bih imao Vječni život?” Isus mu reče: „Zašto me pitaš o dobru? Samo jedan je Dobar! Ali ako želiš ući u Život, vrši zapovijedi!” „Koje?”, upita on. Isus odgovori: „Ne ubij, ne čini preljubu, ne kradi, ne svjedoči lažno. Poštuj oca i majku i voli bližnjega svoga kao samoga sebe!” „Sve to činim”, reče mu mladić. „Šta mi još nedostaje?” „Želiš li biti savršen”, odgovori Isus, „idi i prodaj sve što imaš, te podijeli novac sirotinji, pa ćeš imati blago na Nebu. Dođi i slijedi me.” Kad je mladić to čuo, veoma se ožalosti i ode, jer je bio jako bogat. Isus nato reče učenicima: „Zaista vam kažem, teško je bogatašu ući u Nebesko carstvo. I također vam kažem: Lakše će se deva provući kroz iglene uši nego što će bogataš ući u Božije carstvo.” Učenici se zaprepaste. „Pa ko se onda uopće može spasiti?”, upitaju. Isus ih pažljivo pogleda pa reče: „Ljudima je to nemoguće. Ali Bogu je sve moguće.” Tada mu Kefa reče: „Evo, mi smo sve ostavili da bismo te slijedili. Šta ćemo za to dobiti?” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, vi koji ste pošli za mnom, u novom ćete svijetu, kada Sin Čovječiji sjedne na svoje slavno prijestolje, sjesti na dvanaest prijestolja i suditi nad dvanaest Izraelovih plemena. A svako ko radi moga imena ostavi kuću, braću ili sestre, oca ili majku, ženu ili djecu, ili njive, dobit će stostruko i baštiniti Vječni život. I mnogi prvi će biti zadnji, a mnogi zadnji će biti prvi.” „Jer s Nebeskim je carstvom kao s domaćinom koji rano ujutro izađe unajmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar dnevno i pošalje ih u vinograd. Trećeg sata ponovo naiđe trgom i ugleda druge da stoje besposleni te i njima kaže: Idite i vi u moj vinograd i radite pa ću vam platiti koliko bude pravedno. I oni odoše. Šestog i devetog sata učini isto. A kad je opet izašao na trg jedanaestog sata, tamo nađe još radnika. Zašto stojite i besposličarite?, upita ih. Jer nas niko nije unajmio, odgovore mu. Idite onda i vi u moj vinograd, reče im. Uvečer veli upravitelju: Pozovi radnike i plati im: najprije onima koji su zadnji došli, a onda onima koji su prvi počeli raditi. Radnici unajmljeni u jedanaesti sat dobili su po denar. Nato oni koji su prvi došli raditi pomisle da će dobiti više, ali i oni prime isto po denar. Odmah počnu prigovarati vinogradaru: Ovi zadnji radili su samo jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo cijeli dan teško radili i podnosili žegu! Jednome od njih on odgovori: Prijatelju, ja tebe ne varam. Nisi li se pogodio sa mnom za denar? Podigni svoje i odlazi. A ja želim ovome zadnjem dati koliko i tebi. Nemam li pravo s vlastitim novcem činiti šta hoću? Ili je tvoje oko zavidno što sam dobar? Tako će zadnji biti prvi, a prvi zadnji.” Putujući prema Jerusalemu, Isus uze Dvanaestericu nasamo pa im reče: „Evo, idemo u Jerusalem. Tu će Sina Čovječijega predati svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i predati paganima da mu se izruguju, da ga bičuju i da ga razapnu. Ali treći dan će oživjeti.” Tada dođe majka Zebedejevih sinova, zajedno sa sinovima, te mu se ničice pokloni da ga nešto zamoli. „Šta želiš?”, upita je Isus. Ona reče: „Učini da moji sinovi u tvojem Carstvu sjednu pokraj tebe, jedan zdesna a drugi slijeva.” Isus odgovori: „Ne znate šta tražite. Možete li vi ispiti čašu iz koje ću ja piti?” „Možemo!”, odgovore ovi. A on reče: „Zaista ćete piti iz moje čaše, ali nije na meni da odredim ko će mi sjediti slijeva ili zdesna. Ta su mjesta za one kojima ih je namijenio moj Otac.” Kad su ostala deseterica učenika sve to čuli, razgnjeve se na braću. Isus ih tada pozove i reče: „Vi znate da vladari svijeta gospodare nad narodom i da moćnici vladaju nad njim. Ali neka među vama ne bude tako. Naprotiv, ko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga. Ko želi biti prvi, neka bude ostalima rob. Jer ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, već da on služi drugima i dade svoj život kao otkupninu za mnoge.” Kad su izlazili iz Jerihona, za njim je pošlo mnogo svijeta. Kraj puta su sjedila dvojica slijepaca. Kad su čuli da Isus prolazi, povikali su: „Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se!” Ljudi su ih umirivali, ali oni poviču još glasnije: „Gospode, Sine Davidov, smiluj nam se!” Isus zastane, pa ih pozva i upita: „Šta hoćete da učinim?” „Da progledamo, Gospode!”, rekoše. Isus se sažali i dotakne im oči. Oni odmah progledaju i krenu za Isusom. Kad su se približili Jerusalemu, te stigli pred Betfagu na Maslinskoj gori, Isus pošalje naprijed dvojicu učenika. „Idite u selo što je pred vama”, reče im, „i čim u njega uđete, spazit ćete vezanu magaricu s magaretom. Odvežite je i dovedite meni. Prigovori li vam ko zbog toga, recite: Gospodu trebaju, pa će vas odmah pustiti.” To se dogodilo da se ispuni što je rečeno po vjerovjesniku: Recite kćeri Sionskoj: Evo, car tvoj dolazi, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladunčetu magaricinu. Učenici odu i učine kako ih je Isus uputio. Dovedu magaricu i magare, prekriju ih svojim ogrtačima, pa Isus sjedne na njih. Mnogo je naroda prostiralo svoje ogrtače po putu, a neki su lomili grane s drveća i postavljali ih duž puta. Ljudi koji su išli pred njim i za njim klicali su: „Hosana Sinu Davidovom! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na visini!” Kad je ušao u Jerusalem, cijeli se grad uskomešao. „Ko je taj?”, pitali su. Narod je odgovarao: „Ovo je Isus, vjerovjesnik iz Nazareta u Galileji.” Isus uđe u Hram i počne iz njega tjerati sve trgovce i njihove kupce, prevrne stolove mjenjačima novca i klupe prodavcima golubova. „Pisano je: Moj dom će se zvati Dom molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu.” U Hramu mu priđu slijepi i hromi te ih on izliječi. Kad su svećenički poglavari i pismoznanci vidjeli čudesa koja je učinio i čuli djecu u Hramu kako kliču: „Hosana Sinu Davidovom!”, razgnjeve se i upitaju ga: „Čuješ li ti šta govore?” „Čujem”, odgovori im Isus. „A niste li nikad pročitali: Načinio si sebi hvalu iz usta djece i dojenčadi.” On ih ostavi i vrati se u Betaniju da tu prespava. Vraćajući se ujutro u Jerusalem, Isus ogladni. Spazi kraj puta smokvu i priđe joj, ali na njoj ne nađe ništa osim lišća. Potom joj reče: „Ne bilo više nikada na tebi roda!” I smokva se odmah osuši. Učenici se zaprepaste. „Kako se smokva odmah sasušila?”, pitali su. „Zaista vam kažem”, odgovori im Isus, „budete li imali vjere i ne budete li sumnjali, činit ćete ne samo ovo sa smokvom nego kažete li ovoj planini: Digni se i baci se u more! – i to će se dogoditi. Šta god u molitvi zatražite s vjerom, dobit ćete.” Ode Isus u Hram. Dok je tamo poučavao, priđu mu svećenički poglavari i narodne starješine pa ga upitaju: „S kojom vlašću to radiš? Ko te je ovlastio za to?” Isus im odgovori: „Reći ću vam s kojom vlašću činim sve ovo, ako najprije vi meni odgovorite na pitanje: Je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi?” Oni počnu razmišljati i međusobno raspravljati: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A od svijeta ne smijemo reći da je bilo od ljudi, jer Ivana svi smatraju vjerovjesnikom.” Zato Isusu odgovore: „Ne znamo.” A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast da sve ovo činim!” „Šta mislite o ovome: Jedan je čovjek imao dva sina. Reče prvom: Sine, idi danas radi u vinogradu! Neću!, odgovori ovaj, ali se poslije predomisli i ode. Otac i drugom sinu reče isto. Idem, oče!, odgovori sin, ali ne ode. Koji je od njih dvojice ispunio očevu volju?” „Onaj prvi”, odgovore. Isus im nato reče: „Zaista vam kažem, bludnice i poreznici će prije vas ući u Božije carstvo! Jer Ivan vam je došao pokazati put pravednosti, ali mu niste povjerovali, a bludnice i poreznici jesu. Pa čak ni kad ste to vidjeli, niste se obratili i niste mu vjerovali.” „Poslušajte još jednu priču. Neki čovjek zasadi vinograd i ogradi ga, iskopa tijesak za grožđe i izgradi kulu. Zatim vinograd iznajmi vinogradarima i otputuje. Kad dođe vrijeme berbe, pošalje sluge da uzmu njegov dio. Ali vinogradari ih uhvate, te jednoga pretuku, drugoga ubiju, a trećega kamenuju. On zatim pošalje više sluga nego prvi put, ali vinogradari i s njima postupe isto. Naposljetku pošalje im svoga sina, misleći: Poštovat će moga sina. Ali kad vinogradari ugledaju sina, poviču: Ovaj će naslijediti imanje! Ubijmo ga, pa ćemo se domoći imanja umjesto njega! Uhvate ga, izbace iz vinograda i ubiju.” „Šta mislite”, upita Isus, „kako će gospodar imanja postupiti s tim vinogradarima kada se vrati?” „Te će zlikovce bez milosti pogubiti, a vinograd iznajmiti onima koji će mu davati urod kad za to dođe vrijeme.” Isus ih upita: „Zar nikada niste čitali u Pismu: Kamen koji su graditelji odbacili postane ugaonim kamenom. To je Gospodnje djelo, čudesno našim očima. Zato vam kažem, oduzet će vam se Božije carstvo i dat će se narodu koji će davati njegov rod. Padne li ko na taj kamen, smrskat će se, i padne li kamen na koga, smrvit će ga.” Kad su svećenički poglavari i farizeji čuli te riječi i shvatili da govori o njima, htjeli su ga uhvatiti, ali bojali su se naroda, koji ga je smatrao vjerovjesnikom. Isus im opet počne govoriti upoređujući. „S Nebeskim je carstvom kao kad neki car pripremi svadbu svome sinu. Pošalje sluge da pozovu goste na svadbu, ali ljudi odbiju poziv. Pošalje druge sluge i kaže: Recite pozvanima: Pripremljena vam je gozba, junci i ugojena telad. Sve je spremno. Dođite na svadbu! Ali ovi ne mare za to, već odu – jedni na svoju njivu, drugi svome poslu. Ostali uhvate sluge, premlate ih i poubijaju. Nato se car razbjesni, pošalje vojsku i smakne ubice, te im zapali grad. A slugama kaže: Svadbena je gozba, eto, spremna, ali pozvani je nisu bili dostojni. Idite zato na puteve i raskršća i pozovite na svadbu koga god nađete. Sluge izađu na puteve i dovedu sve koje su mogli naći: i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostima. Ali kad car uđe, spazi tamo čovjeka koji nije bio odjeven u svadbeno ruho. Prijatelju, upita ga, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha? Čovjek je samo šutio. Tada car naredi slugama: Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plača i škrguta zuba. Jer mnogi su pozvani, ali je malo izabranih.” Tada se farizeji sastanu radi dogovora kako da Isusa uhvate u riječi. Odluče mu poslati neke svoje učenike skupa s herodovcima da ga upitaju: „Učitelju, znamo da govoriš istinu i da si nepristrasan, jer ne gledaš ko je ko, nego prema istini poučavaš putu Božijem. Reci nam je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije.” Isus prozre njihovo zlo pa reče: „Zašto me kušate, licemjeri? Pokažite mi denar pa ću vam reći.” Ovi mu donesu denar, a on upita: „Čiji je ovo lik i natpis?” „Cezarev”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, a Bogu Božije”, reče im. Kad su to čuli, zadive se pa ga ostave i odu. Toga dana dođu njemu saduceji, koji tvrde da nema oživljenja, i upitaju ga: „Gospode, Mojsije nam je rekao: Ako neko umre ne imavši djece, njegov brat se mora oženiti njegovom udovicom i podići potomstvo svome bratu. Bila su tako u nas sedmerica braće. Najstariji se oženio i umro a da nije imao djece, pa je njegova udovica postala ženom drugoga brata. Drugi i treći također su umrli, i tako sva sedmerica. Poslije svih umrla je i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” Isus im odgovori: „U zabludi ste, jer ne razumijete Pismo ni Božiju silu! Jer po oživljenju se neće ni ženiti ni udavati, već će biti kao anđeli na Nebu. A što se tiče oživljenja, niste li pročitali da je Bog rekao: Ja sam Bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev. A On nije Bog mrtvih, već živih!” Kad je narod to čuo, ostao je zadivljen njegovim učenjem. Kad su farizeji čuli kako je Isus ušutkao saduceje, pođu skupa njemu te ga jedan od njih, zakonoznanac, upita da ga iskuša: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” „Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed. Druga, jednako važna, glasi: Voli svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovise sav Zakon i Vjerovjesnici.” Kad su se farizeji okupili, Isus ih upita: „Šta mislite o Mesiji? Čiji je on sin?” „Davidov”, odgovore. „A zašto Ga onda David u Duhu naziva Gospodom kad kaže: Gospod je rekao Mojem Gospodu: Sjedi Mi s desne strane dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje? Ako Ga dakle David naziva svojim Gospodom, kako mu onda On može biti sin?” Niko mu nije znao odgovoriti ni riječi. Od toga dana niko ga više nije ništa smio pitati. Tada Isus reče narodu i svojim učenicima: „Pismoznanci i farizeji su zasjeli na Mojsijevu stolicu. Zato slušajte i činite sve što vam kažu, ali se nemojte ugledati na njih, jer oni sami ne rade ono što govore. Ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ni prstom ne žele maknuti da ga ponesu. Sve što čine, čine zato da ih ljudi vide. Razastiru svoje zapise i produžuju rese. Na gozbama vole sjediti na pročelju stola, a u sinagogama na počasnome mjestu. Godi im kad ih ljudi pozdravljaju na javnim mjestima i kad ih zovu Rabbi. Vi nikoga ne nazivajte učiteljem, jer imate samo jednoga učitelja, a svi ste vi braća. I nikoga ovdje na Zemlji ne zovite Ocem, jer imate samo jednoga Oca – onoga na Nebesima. I ne dajte da vas ko naziva vođom, jer imate samo jednoga vođu: Mesiju. Ko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zatvarate pred ljudima ulaz u Nebesko carstvo. Sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate da uđu ni oni koji bi htjeli. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Putujete morem i kopnom da biste pridobili jednog sljedbenika, a kad vam postane sljedbenikom, učinite od njega sina paklenoga, dvostruko gorega nego što ste i sami! Teško vama! Slijepe vođe! Tvrdite: Zakune li se ko Hramom, to ne vrijedi. A zakune li se hramskim zlatom, onda ga zakletva obavezuje. Slijepe budale! Pa šta je veće – zlato ili Hram koji posvećuje zlato? I još kažete: Zakune li se ko žrtvenikom, to ne vrijedi. A zakune li se darom koji je na njemu, zakletva ga obavezuje. Slijepci! Šta je veće, žrtveni dar ili žrtvenik koji ga posvećuje? Ko se zakune žrtvenikom, kune se njime i svim što je na njemu. A ko se zakune Hramom, kune se njime i Onim Koji u njemu prebiva. Ko se zakune Nebom, kune se Božijim prijestoljem i Bogom Koji na njemu sjedi. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Jer dajete desetinu metvice, i kopra, i kima, a zanemarujete važnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjeru. Ovo drugo je trebalo činiti, a ono prvo ne zanemariti. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a devu proždirete! Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Vi čistite čašu i zdjelu spolja, a iznutra je puna grabeža i pohlepe. Slijepi farizeju! Očisti najprije ono što je u čaši pa će i spolja biti čista. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Vi ste poput okrečenih grobova. Spolja izgledaju lijepo, a iznutra su prepuni mrtvačkih kostiju i svakojake prljavštine! Tako se i vi ljudima izvana činite pravednima, a iznutra ste prepuni licemjerja i nepravde. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Vi vjerovjesnicima dižete spomenike i pravednicima kitite grobove, i govorite: Da smo živjeli u doba svojih otaca, ne bismo sudjelovali u prolijevanju vjerovjesničke krvi. Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali vjerovjesnike. Dopunite, dakle, mjeru svojih otaca! Zmije! Leglo zmijsko! Kako ćete izbjeći osudi pakla? Šaljem vam, evo, vjerovjesnike, mudrace i pismoznance. Neke ćete ubiti i razapeti, druge bičevati po sinagogama i progoniti od grada do grada tako da na vas padne sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednog Abela pa do Zaharije, sina Barahijina, kojeg ste ubili između Hrama i žrtvenika. Zaista vam kažem, sva će ta krv pasti na ovaj naraštaj!” „Jerusaleme, Jerusaleme, ti koji ubijaš vjerovjesnike i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko sam puta htio okupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi niste htjeli! A sada će ti, eto, kuća biti napuštena. I kažem vam, nećete me više vidjeti sve dok ne uzviknete: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” Kad je Isus izašao iz Hrama i pošao dalje, priđu mu učenici da mu pokažu hramsko zdanje. A on im reče: „Vidite li sve to? Zaista vam kažem, neće od ovoga ostati ni kamen na kamenu. Sve će biti razvaljeno.” Kad je poslije sjedio na Maslinskoj gori, učenici mu priđu i nasamo kažu: „Reci nam kada će se to dogoditi. Koji će znak najaviti tvoj dolazak i svršetak svijeta?” „Pazite da vas ko ne zavede!”, odgovori im Isus. „Mnogi će doći pod mojim imenom i reći: Ja sam Mesija, i mnoge će zavesti. Čut ćete za ratove i glasine o ratovima, ali ne uznemirujte se. Sve će se to dogoditi, ali kraj još neće doći. Zaratit će narod protiv naroda i carstvo protiv carstva. Bit će potresa i gladi na mnogim mjestima. Sve je to samo početak porođajnih bolova. Tada će vas mučiti i ubijati. Svi će vas narodi zamrziti zbog mojega imena. Mnogi će tada posrnuti u vjeri, izdavat će jedan drugoga i mrziti se. Pojavit će se brojni lažni vjerovjesnici i mnoge će zavesti. Bezakonje će uzeti velikog maha, a ljubav mnogih će se ohladiti. Ali ko ustraje do kraja, bit će spašen. Radosna vijest o Carstvu će se navijestiti po cijelome svijetu za svjedočanstvo svim narodima, a onda će doći kraj. Tako kada vidite grozotu uništenja, o kojoj je govorio vjerovjesnik Daniel, kako stoji na svetome mjestu (ko čita, neka shvati!), neka oni u Judeji bježe u goru. Ko bude na krovu, neka ne silazi u kuću što uzeti! Ko bude u polju, neka se ne vraća po ogrtač! Teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da ne morate bježati zimi ili u subotu, jer će to biti dani tako strašnih nevolja kakvih nije bilo od postanka svijeta, niti će ih ikad više biti. I da se ne skrati to vrijeme stradanja, niko se ne bi spasio. Ali to će vrijeme biti skraćeno radi izabranika. Kaže li vam tada ko: Evo Mesije! ili Eno ga tamo!, ne vjerujte, jer će ustati brojne lažne mesije i lažni vjerovjesnici te činiti velika čudesa ne bi li, bude li moguće, zaveli i izabranike. Eto, unaprijed sam vam rekao. Kaže li vam dakle ko: Eno ga, u pustinji je, ne idite tamo. Kaže li: U tajnim je odajama, ne vjerujte. Jer dolazak Sina Čovječijega bit će poput munje koja sijevne na istoku i obasja sve do zapada. Gdje bude strvina, tamo će se okupljati orlovi. I ubrzo nakon strahote tih dana Sunce će potamnjeti, a ni Mjesec neće sjati, zvijezde će s neba padati i nebeske će se sile uzdrmati. Tada će se na nebu pojaviti znak Sina Čovječijega. Proplakat će tada svi narodi na Zemlji ugledavši Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. On će poslati anđele da skupe njegove izabranike sa svih strana, od svih četiriju vjetrova, s jednog kraja Zemlje do drugog. Naučite poredbu od smokvina stabla. Kad joj granje omekša i kad izlista lišće, znate da je ljeto blizu. Također, kad vidite da se zbiva sve ovo, znajte da je blizu, pred samim vratima. Kažem vam da ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće nikada! Niko, međutim, ne zna toga dana ni časa. Ne znaju ni anđeli na Nebu, pa čak ni Sin. Zna ga samo Otac. Za dolaska Sina Čovječijega bit će kao i u dane Noe. Kao što su u to vrijeme prije potopa ljudi jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kada je Noa ušao u lađu, i ništa nisu slutili dok nije došao potop i sve ih odnio, tako će biti i za dolaska Sina Čovječijega. Od dvojice koja budu u polju, jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Od dviju žena koje budu skupa mljele u mlinu, jedna će se uzeti, a druga ostaviti. Bdijte, dakle, jer ne znate kada će vaš Gospod doći! Zapamtite: kad bi vlasnik kuće znao kada će doći lopov, bdio bi i ne bi mu dopustio da provali u kuću. Budite zato spremni, jer će Sin Čovječiji doći kad i ne pomišljate. Ko je dakle taj vjerni i razumni sluga kojeg je gospodar postavio nad ostalim slugama da im daje hranu u određeno vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista vam kažem, postavit će ga nad čitavim svojim imanjem. Ali ako zli sluga pomisli: Gospodar se još neće vratiti pa počne tući svoju družinu, te jesti i piti s pijancima, gospodar toga sluge će doći u dan kad mu se ne nada i u čas u koji neće ni slutiti. Strašno će ga kazniti i odrediti mu mjesto među licemjerima, gdje će biti plača i škrguta zuba.” „Tada će s Nebeskim carstvom biti kao kad je deset djevica uzelo lampe i pošlo ususret zaručniku. Pet ih je bilo budalastih, a pet mudrih. Budalaste djevice ponesu lampe, ali ne i ulje. A mudre su uz svjetiljke ponijele i posude s uljem. Kako je zaručnik kasnio, sve one poliježu i zaspu. U ponoć se začula vika: Zaručnik stiže! Izađite pred njega! Sve djevice ustanu da upale lampe. Budalaste tada zamole mudre: Dajte nam od svojega ulja, jer nam lampe trnu. Ali one im odgovore: Zasigurno nema dovoljno i za vas i za nas. Pođite i kupite za sebe. Kad su otišle da kupe, eto zaručnika, te one koje su bile spremne odu s njim na svadbu i vrata se zatvore. Poslije pristignu i one djevice te stanu dozivati: Gospodaru, Gospodaru, otvori nam! Ali on im odgovori: Zaista vam kažem, ne poznajem vas! Stoga bdijte, jer ne znate dan ni čas!” „Tada će s Nebeskim carstvom biti kao s čovjekom koji je, polazeći na put, pozvao sluge i povjerio im svoj imetak. Jednome je dao pet talenata, drugome dva, a trećem jedan – svakome prema sposobnostima. Zatim je otputovao. Sluga koji je primio pet talenata odmah ode, počne s njima raditi i zaradi još pet. Sluga koji je dobio dva talenta također zaradi još dva. Sluga koji je dobio samo jedan, naprotiv, iskopa rupu i u nju sakrije gospodarev novac. Poslije dužeg vremena gospodar se vrati i zatraži od sluga da mu polože račun. Onaj kojem je povjerio pet talenata donese i drugih pet. Gospodaru, dao si mi pet talenata. Zaradio sam, eto, još pet. Gospodar mu nato reče: Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te nad mnogim postaviti. Raduj se sa svojim gospodarom! Zatim priđe sluga koji je primio dva talenta i reče: Gospodaru, meni si dao dva talenta. Zaradio sam još dva. Gospodar mu reče: Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te unaprijediti. Dođi raduj se sa svojim gospodarom! Priđe zatim sluga koji je primio jedan talenat te reče: Gospodaru! Znao sam da si strog čovjek, da žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Zato sam se prestrašio i sakrio tvoj talenat u zemlju. Evo ti tvoje! Ali gospodar mu reče: Pokvareni i lijeni slugo! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao. Trebao si onda barem uložiti moj novac u mjenjačnicu, tako bih poslije povratka dobio kamate. Uzmite od njega talenat i dajte ga onome koji ih ima deset! Ko ima, dat će mu se još pa će još više imati, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima. Bacite beskorisnog slugu van u tamu. Tamo će biti plača i škrguta zuba.” „Kad Sin Čovječiji dođe u slavi i sa svim svojim anđelima, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se svi narodi okupiti pred njime, a on će odvojiti jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca. Ovce će postaviti sebi zdesna, a jarce s lijeve strane. Tada će car reći onima koji mu budu zdesna: Vi, koje je Otac blagoslovio, dođite primiti u baštinu Carstvo pripremljeno za vas od postanka svijeta! Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio došljak i obukli kad sam bio go; posjetili ste me kad sam bio bolestan i kad sam bio u tamnici. Pravednici će ga tada upitati: Gospode, kada smo te vidjeli gladna i nahranili, kada smo te vidjeli žedna i napojili? Kada smo te primili kao došljaka i obukli te kad si bio go? Kada smo te posjetili bolesna ili kad si bio u tamnici? A car će odgovoriti: Zaista vam kažem, sve što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili! Zatim će reći onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj pripremljen za Đavola i njegove anđele! Jer bio sam gladan, a niste mi dali jesti; bio sam žedan, a niste mi dali piti; bio sam došljak, i niste me primili; bio sam go, i niste me obukli; bio sam bolestan i bio sam u tamnici, a niste me posjetili. Oni će pitati: Gospode, kad smo te to vidjeli gladna ili žedna, ili kao došljaka, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici a nismo ti pomogli? A on će im odgovoriti: Zaista vam kažem, sve što niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili! Tako će oni otići u vječnu patnju, a pravednici u Vječni život.” Kad je Isus sve to ispričao, reče učenicima: „Znate da je za dva dana Pasha i da će Sina Čovječijega predati da ga razapnu.” Tada se svećenički poglavari i narodne starješine okupe u dvoru visokog svećenika po imenu Kaifa te se dogovore da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. „Nećemo u vrijeme praznika”, rekli su, „da se narod ne pobuni.” Dok je Isus bio u Betaniji za stolom u kući Simona gubavca, dođe njemu neka žena s alabasternom posudom skupocjene masti i izlije mu je na glavu. Videći ovo, učenici počnu negodovati: „Čemu to rasipanje! Mogla se ta mast skupo prodati a novac dati sirotinji.” Isus to ču, pa im reče: „Zašto joj prigovarate? Učinila mi je dobro! Uvijek će biti siromaha, a ja neću uvijek biti s vama. Izlila je mast na mene da pripremi moje tijelo za ukop. Zaista vam kažem, gdje god se bude najavljivala Radosna vijest, spominjat će se i ovo njezino djelo, kao spomen na nju.” Tada Juda Iskariotski, jedan od Dvanaesterice, ode svećeničkim poglavarima te ih upita: „Koliko ćete mi platiti da vam ga predam?” Oni mu izbroje trideset srebrenjaka. Od tada Juda počne tražiti povoljnu priliku da ga izda. Prvoga dana blagdana Beskvasnog hljeba dođu učenici i upitaju Isusa: „Gdje želiš da ti spremimo Pashu?” „Idite u grad tom i tom čovjeku”, odgovori on, „pa mu recite: Naš učitelj poručuje: Moje se vrijeme bliži. Kod tebe ću blagovati Pashu sa svojim učenicima.” Učenici postupe kako ih je Isus uputio, te pripreme pashalno jelo. Uvečer je Isus bio za stolom s Dvanaestericom. Dok su večerali, on reče: „Zaista vam kažem, jedan od vas će me izdati.” Ovi se strašno ožaloste, pa ga jedan za drugim počnu pitati: „Nisam valjda ja taj, Gospode?” On odgovori: „Izdat će me onaj koji je sa mnom umočio hljeb u istu zdjelu! Jer Sin Čovječiji će otići kao što je pisano o njemu. Ali teško onome koji izda Sina Čovječijega! Bilo bi mu bolje da se nije ni rodio!” I izdajnik Juda ga upita: „Učitelju, da nisam ja taj” A Isus mu veli: „Sâm si rekao.” Dok su jeli, Isus uzme hljeb, zahvali i razlomi ga, te podijeli učenicima, pa reče: „Uzmite i jedite! To je moje tijelo.” Uzme zatim čašu, zahvali i za nju, pa im je pruži govoreći: „Svi pijte iz nje! To je moja krv, krv Saveza. Ona se prolijeva za mnoge, za oproštenje grijeha. I kažem vam: neću više piti od trsova roda do onoga dana kada ću ga piti s vama novog u Carstvu svojega Oca.” Otpjevaju zatim hvalospjeve i upute se prema Maslinskoj gori. Tada Isus reče: „Noćas ćete se svi zbog mene sablazniti. Jer je pisano: Udarit ću pastira i ovce će se razbježati. Ali kada oživim, ići ću pred vama u Galileju.” „Ako se i svi sablazne, ja se nikada neću!”, nato će Kefa. „Zaista ti kažem”, reče mu Isus, „još ove noći, prije nego što se pijetao oglasi, triput ćeš me se odreći.” Kefa odvrati: „Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!” Tako su se zaklinjali i svi ostali. Isus dođe s učenicima do mjesta zvanog Getsemani, pa im reče: „Sjednite ovdje dok odem i pomolim se!” Povede sa sobom Kefu i obojicu Zebedejevih sinova. Obuzmu ga tjeskoba i tuga. Tada im reče: „Duša mi je nasmrt slomljena tugom. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” Ode malo dalje i padne ničice moleći se: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, već kako ti hoćeš.” Zatim se vrati učenicima i nađe ih kako spavaju te reče Kefi: „Zar niste mogli ni jedan sat probdjeti sa mnom? Ostanite budni i molite se da ne upadnete u kušnju. Jer duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Ode još jedanput i pomoli se: „Oče moj! Ako nije moguće da me ovo mimoiđe, neka bude po Tvojoj a ne po mojoj volji.” I opet ih, vrativši se, nađe kako spavaju, jer im oči bijahu otežale. Opet ih ostavi, te ode i treći put se pomoli istim riječima. Zatim se vrati učenicima i reče: „Još spavate i odmarate se? Kucnuo je čas! Sin Čovječiji će biti predat grešnicima u ruke Ustanite! Hajdemo! Evo, moj izdajnik je već tu!” Dok je još govorio, stigne Juda, jedan od Dvanaesterice, a s njime i mnoštvo naoružanih mačevima i toljagama, koje su poslali svećenički poglavari i narodne starješine. Izdajica im je dao znak: „Onaj je koga poljubim, njega uhvatite.” On odmah priđe Isusu i reče: „Zdravo, Učitelju!”, i poljubi ga. „Prijatelju, čini ono radi čega si došao”, reče mu Isus. Tada pristupe te dignu ruke na Isusa i uhvate ga. Jedan od onih koji su bili s Isusom suprotstavi se, izvuče mač i njime odsiječe uho sluzi visokoga svećenika. „Vrati mač u korice”, reče mu Isus, „jer ko se mača laća, od mača će i poginuti. Zar ne shvaćaš da mogu tražiti od Oca više od dvanaest legija anđela i da bi ih On odmah poslao? Ali da to učinim, kako bi se ispunilo Pismo da se ovo mora desiti?” Zatim reče mnoštvu: „Pošli ste na mene mačevima i toljagama kao na razbojnika! A svaki dan sam sjedio u Hramu i poučavao, pa me ipak niste uhvatili. Sve se ovo događa zato da bi se ispunila Pisma vjerovjesnika.” Nato ga svi učenici napuste i pobjegnu. Isusa zatim uhvate i odvedu visokom svećeniku Kaifi, kod koga se bijahu okupili pismoznanci i starješine. Kefa je izdaleka pratio Isusa do dvorišta palače visokoga svećenika. Uđe u dvorište i sjedne sa stražarima da vidi šta će se desiti. Svećenički poglavari i cijelo Veliko vijeće tražili su protiv Isusa lažno svjedočanstvo da bi ga mogli smaknuti. Ali nisu ga mogli pronaći iako su se javili brojni lažni svjedoci. Napokon, dođu dvojica te izjave: „Ovaj je rekao: Mogu razvaliti Božiji hram i za tri dana ga opet izgraditi.” Visoki svećenik tada ustade i reče Isusu: „Zar ništa ne odgovaraš na ove optužbe protiv tebe?” Isus je šutio. „Zakuni se živim Bogom i reci jesi li ti Mesija, Božiji sin”, reče visoki svećenik. „To ti kažeš”, odgovori Isus. „A ja vam kažem da ćete od sada gledati Sina Čovječijega kako sjedi zdesna Silnome i kako dolazi na oblacima nebeskim!” Nato visoki svećenik pocijepa svoju odjeću i reče: „Huli! Šta će nam još svjedoci? Čuli ste kako huli! Šta kažete?” Oni odgovore: „Zaslužio je smrt!” Zatim su Isusu pljuvali u lice i tukli ga. Neki su ga šamarali rugajući se: „Objavi nam ko te je udario, Mesijo!” Dok je Kefa sjedio u dvorištu, priđe mu neka sluškinja i reče: „I ti si bio s Isusom Galilejcem.” Kefa to pred svima poreče: „Ne znam o čemu govoriš.” Kad je izašao u predvorje, spazi ga druga sluškinja i reče prisutnima: „Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom.” On opet poreče zaklinjući se: „Ne poznajem toga čovjeka.” Ali ubrzo mu priđu ljudi koji su bili tamo. „Pa ti si doista jedan od njih! I tvoj naglasak te odaje.” Kefa se stane kleti i zaklinjati: „Ja ne poznajem toga čovjeka!” Utom se oglasi pijetao. Kefa se tada sjeti šta mu je Isus rekao: „Prije nego što se pijetao oglasi, triput ćeš me se odreći.” Stoga izađe i gorko zaplaka. Rano ujutro sastanu se na vijećanje svi svećenički poglavari i narodne starješine da se dogovore kako da ubiju Isusa. Svežu ga i odvedu upravitelju Pilatu. Kada je Juda, njegov izdajica, vidio da su Isusa osudili na smrt, pokaje se i odnese trideset srebrenjaka natrag svećeničkim poglavarima i starješinama te im kaže: „Pogriješio sam! Izdao sam nedužnu krv!” „Šta se to nas tiče?”, odgovore mu oni. „To je tvoja stvar!” Juda tada baci srebrenjake u Hram, a zatim ode i objesi se. Svećenički poglavari pokupe srebrenjake. „Ne smijemo ih staviti u hramsku riznicu”, rekoše, „jer je to cijena krvi.” Zato se dogovore i za njih kupe lončarevu njivu za ukop stranaca. Otuda se ta njiva još zove „Krvava njiva”. Tako se ispunilo što je rečeno po vjerovjesniku Jeremiji: Uzeli su trideset srebrenjaka – na toliko su ga procijenili sinovi Izraelovi i kupili su lončarevu njivu, kako mi je Gospod naredio. Dovedu Isusa pred upravitelja. On ga upita: „Jesi li ti car Jevreja?” „To ti kažeš”, odgovori mu Isus. Svećenički poglavari i narodne starješine ga optuže, ali Isus ništa nije odgovarao. Pilat ga stoga upita: „Zar ne čuješ kako te teško optužuju?” Ali Isus ne odgovori ni riječi, što je Pilata veoma začudilo. Bio je, međutim, običaj da upravitelj o blagdanu oslobodi jednoga zatvorenika, onoga kojega narod zatraži. U to vrijeme bijaše jedan zloglasni zatvorenik, zvani Baraba. Kad se narod okupio, Pilat upita: „Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesija?” Znao je, naime, da su ga predali sudu iz zavisti. Dok je Pilat sjedio za sudijskim stolom, stigne mu poruka od njegove žene: „Okani se toga pravednika, jer sam se noćas u snu namučila zbog njega!” Svećenički poglavari i starješine, međutim, nagovore svjetinu da zatraži slobodu za Barabu, a smrt za Isusa. I kad je upravitelj pitao: „Koga od njih dvojice želite da vam pustim?”, odgovore mu: „Barabu!” „A šta ću onda s Isusom zvanim Mesija?”, upita. „Razapni ga!”, poviču. „Zbog čega? Kakvo je zlo učinio?”, upita Pilat. Ali narod je samo još glasnije vikao: „Razapni ga!” Kad je Pilat vidio da ništa ne pomaže i da nastaje metež, uzme vodu i pred svjetinom opere ruke govoreći: „Ja sam nevin od krvi ovoga čovjeka! To je vaša stvar!” Nato sva svjetina poviče: „Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu!” Tako Pilat pusti Barabu, a Isusa dade izbičevati, pa razapeti. Upraviteljevi vojnici odvedu Isusa u palaču i sazovu oko njega cijelu četu. Svuku ga i ogrnu grimiznim plaštom. Spletu zatim krunu od trnja i metnu mu je na glavu, a u desnu ruku mu stave trsku. „Zdravo, care Jevreja!”, rugali su mu se i savijali pred njim koljena. Pljuvali su po njemu i udarali ga trskom po glavi. Kad su mu se narugali, skinu s njega plašt, obuku ga u njegovu odjeću i odvedu da ga razapnu. Vodeći ga, sretnu nekoga Simona iz Kirene te ga primoraju da Isusu ponese krst. Dođu do mjesta zvanoga Golgota (što znači „lobanja”). Vojnici mu pruže vino pomiješano sa žuči, ali kad ga okusi, nije htio piti. Kad su ga razapeli, bace kocku, te tako razdijele među sobom njegovu odjeću. Zatim su tamo sjedili i čuvali ga. Iznad glave su mu postavili natpis o njegovoj krivici: „Ovo je Isus, car Jevreja.” S njim su razapeli i dvojicu razbojnika, jednoga njemu zdesna, a drugoga slijeva. Prolaznici su ga ružili i odmahivali glavom govoreći: „Ti koji rušiš Hram i sâm ga opet podižeš u tri dana, spasi sebe! Ako si Božiji sin, siđi s krsta!” Slično su mu se rugali i svećenički poglavari, pismoznanci i starješine: „Spasio je druge, a sebe ne može! Car Izraelov! Neka sada siđe s krsta pa ćemo povjerovati u njega! Uzdao se u Boga! Neka mu Bog sada pomogne ako mu je on uistinu po volji! Tvrdio je: Ja sam Božiji sin.” Vrijeđali su ga tako i razbojnici razapeti s njim. Od šestog sata po čitavoj zemlji nastane tama i potraje do devetog sata. Oko devetog sata Isus glasno poviče: „Eli, Eli, lama sabahtani?”, što znači „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” „Zove Iliju!”, rekoše neki od prisutnih kad su to čuli. Jedan od njih odmah pritrči, uzme spužvu, umoči je u sirće i natakne na trsku, te mu pruži da pije. „Čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi”, povikaše ostali. Isus još jedanput glasno vikne i izdahne. Nato se zastor u Hramu razdere i prepolovi odozgo nadolje, zemlja se potrese, i spilje se raspuknu, grobovi se otvore, a tijela mnogih usnulih pravednika oživješe. Poslije Isusova oživljenja, oni izađu iz grobova te odu u Sveti grad i pokažu se mnogima. Kad su kapetan i oni koji su s njime čuvali Isusa vidjeli potres i sve što se zbivalo, uplaše se i kažu: „Ovaj je zaista bio Božiji sin!” Posmatrale su to izdaleka i mnoge žene što su iz Galileje došle za Isusom služeći mu, među njima i Marija Magdalena, te Marija, majka Jakovljeva i Josipova, kao i majka Zebedejevih sinova. Uvečer dođe neki bogataš iz Arimateje, po imenu Josip, koji je i sâm bio Isusov učenik. On ode Pilatu i zatraži da mu predaju Isusovo tijelo. Pilat naredi da tako učine. Josip uzme tijelo, umota ga u čisto platno i položi u svoj novi grob isklesan u stijeni. Navali na ulaz velik kamen i ode. Bile su tamo Marija Magdalena i druga Marija i sjedile naspram groba. Sutradan, poslije pripreme, okupiše se svećenički poglavari i farizeji kod Pilata te mu rekoše: „Gospodine, sjetili smo se da je onaj varalica za života rekao: Poslije tri dana ću oživjeti. Naredi zato da se grob čuva sve do trećega dana, da ne dođu njegovi učenici, ukradu tijelo i kažu narodu: Digao se iz mrtvih! Ova posljednja prijevara bila bi još gora od prve.” Pilat im udovolji. „Imate stražu”, reče. „Idite i čuvajte grob kako znate.” Zatim odu i osiguraju grob – zapečate kamen i postave stražu. Poslije subote, rano ujutro, prvoga dana u sedmici, Marija Magdalena i druga Marija dođu da vide grob. Odjednom nastane jak potres: anđeo Gospodnji siđe s Neba, odvali kamen s ulaza u grob i sjedne na njega. Lice mu je bilo poput munje, a odjeća bijela kao snijeg. Stražari se pred njim počnu tresti od straha i postanu kao mrtvi. Tada anđeo reče ženama: „Ne bojte se! Znam da tražite razapetoga Isusa. Ali on nije ovdje! Oživio je kako je i rekao! Dođite vidjeti mjesto gdje je ležao pa brzo idite i javite njegovim učenicima da je oživio. Evo, ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti. Eto, rekao sam vam.” Veoma uplašene, ali presretne, žene brzo krenu s groba i otrče da to jave njegovim učenicima. Odjednom im ususret dođe Isus! „Zdravo!”, reče im. One mu pritrče, obgrle mu noge i ničice mu se poklone. „Ne bojte se”, reče im Isus. „Idite javiti mojoj braći da pođu u Galileju. Tamo ćemo se vidjeti.” Dok su žene odlazile, neki od stražara dođu u grad i jave svećeničkim poglavarima sve što se dogodilo. Oni se sastanu sa starješinama na vijećanje, a zatim uzmu mnogo novca i dadu ga vojnicima. „Recite: Noću, dok smo spavali, došli su njegovi učenici i ukrali ga. Ako za to čuje upravitelj, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da nemate nevolja.” Ovi uzmu novac i postupe kako su ih nagovorili. To pričanje se razglasilo među Jevrejima i zadržalo sve do danas. Jedanaesterica učenika odu u Galileju, na goru, kako im je naredio Isus. Kad su Ga ugledali, padnu pred Njim ničice, ali neki su sumnjali. Isus im priđe i reče: „Data Mi je sva vlast na Nebu i na Zemlji. Idite zato i učinite sve narode Mojim učenicima, potapajući ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učite ih da vrše sve što sam zapovjedio! I evo, Ja sam s vama sve vrijeme do svršetka svijeta.” Ovo je početak Radosne vijesti o Božijem Sinu, Mesiji Isusu. U Knjizi vjerovjesnika Izaije zapisano je: Evo, šaljem svojega glasnika pred licem tvojim da ti pripremi put. Glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji! Poravnajte za njega staze! Pojavi se Ivan. Potapao je u pustinji i objavljivao potapanje kao znak obraćenja za oproštenje grijeha. Silan narod iz Jerusalema i iz cijele Judeje dolazio je njemu. Priznavali su svoje grijehe, a Ivan ih je potapao u vode rijeke Jordana. Ivanova odjeća bila je od devine dlake, a bio je opasan kožnim pojasom. Hranio se skakavcima i divljim medom. Govorio je: „Poslije mene dolazi jači od mene. Neko kome nisam dostojan ni sandale odvezati. Ja vas potapam u vodu, a on će vas potapati u Duha Svetoga.” U te dane dođe Isus iz Nazareta u Galileju i Ivan ga potopi u vodu rijeke Jordana. Čim Isus izađe iz vode, ugleda otvorena Nebesa i Duha kako u vidu goluba silazi na njega. Začuje se glas s Neba: „Ti si Moj voljeni Sin kojim sam zadovoljan!” Odmah poslije toga Duh ga natjera u pustinju. Tamo je ostao četrdeset dana i Đavo ga je kušao. Živio je među divljim životinjama, a služili su mu anđeli. Budući da je Ivan bio zatvoren, Isus se vrati u Galileju da bi objavljivao Božiju Radosnu vijest. „Ispunilo se vrijeme”, govorio je, „blizu je Božije carstvo! Obratite se i povjerujte Radosnoj vijesti.” Početak Isusove službe 1:16 – 3 Prolazeći pored Galilejskog jezera, opazi Simona i njegovog brata Andriju kako bacaju mrežu u more, bili su ribari. „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!”, reče im Isus. Oni smjesta ostave svoje mreže i pođu za njim. Malo dalje ugleda Zebedejeve sinove Jakova i Ivana kako u lađici krpe mreže. Pozove Isus i njih, a oni odmah ostave svojeg oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim. Stigoše u Kafarnaum. Odmah u subotu Isus ode u sinagogu gdje je poučavao. Ljudi su bili zadivljeni njegovim učenjem, jer ih je poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Upravo tada tu se našao čovjek opsjednut nečistim duhom. On stane vikati: „Šta ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Zar si nas došao uništiti? Znam ko si: ti si Svetac Božiji!” Isus mu strogo zaprijeti: „Umukni i izađi iz njega!” Nato duh krikne jakim glasom, žestoko protrese čovjeka i izađe iz njega. Svi se jako zaprepaste i počnu raspravljati o tome. „Šta je ovo? Novo učenje sa vlašću! Čak se i nečisti duhovi pokoravaju njegovim zapovijedima!” Vijest o njemu brzo se pronijela cijelom Galilejom. Nakon što izađe iz sinagoge, Isus s Jakovom i Ivanom dođe u Simonovu i Andrijinu kuću. Tu je Simonova punica ležala u groznici. Odmah kazaše Isusu. On joj priđe, uhvati je za ruku i podigne. Groznica odmah prestane i ona ih počne posluživati. Uvečer, o zalasku sunca, dovedu mu sve bolesne i opsjednute. Sav se grad skupio pred vratima. Isus je izliječio mnoge bolesne od raznih bolesti i istjerao mnoge zloduhe. Ali nije dopustio zlodusima da govore, jer su znali ko je on. Rano ujutro, prije zore, povukao se na pusto mjesto i tamo se molio. Simon i ostali krenu da ga potraže. Našavši ga, rekoše mu: „Svi te traže.” On im odgovori: „Hajdemo u obližnja mjesta. Moram i tamo govoriti. Zbog toga sam došao.” Tako je proputovao cijelu Galileju, objavljujući po sinagogama i istjerujući zloduhe. I dođe mu neki gubavac, klekne i zamoli ga: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus se sažali, ispruži ruku, dotače ga i reče: „Hoću! Budi čist!” Gube odmah nestane i čovjek postane čist. Ispraćajući ga, Isus ga strogo upozori: „Nikome o ovom ne govori, već idi pravo svećeniku te prinesi za svoje očišćenje što je Mojsije propisao, njima za svjedočanstvo.” Ali ovaj čim ode, počne svima govoriti šta mu se dogodilo; zbog toga Isus više nije mogao javno ući ni u jedan grad, već se morao zadržavati izvan njih, na usamljenim mjestima. A ljudi su stizali sa svih strana. Nekoliko dana kasnije ponovo uđe u Kafarnaum. Pročuje se da je u kući. I okupilo se toliko ljudi da više nije bilo mjesta ni pred vratima. A on im je objavljivao Riječ. Uto dođu četverica noseći uzetog čovjeka. Kako nisu mogli kroz masu doći do njega, naprave u krovu otvor nad mjestom gdje je bio Isus i spuste bolesnika na nosilima. Isus je vidio njihovu vjeru pa reče uzetom: „Sine, oprošteni su ti grijesi!” Ali pismoznanci koji su tamo sjedili pomisliše u sebi: „Kako ovaj može tako govoriti! On huli! Ko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga!” Isus duhom prozre njihove misli pa im reče: „Zašto tako mislite u svojim srcima? Šta je lakše reći uzetu čovjeku: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani, uzmi svoja nosila i hodaj. Ali da znate da Sin Čovječiji ima vlast na Zemlji opraštati grijehe”, pa reče uzetom: „Zapovijedam ti! Ustani, uzmi nosila i idi kući!” Čovjek smjesta ustane, uzme nosila i izađe naočigled svih. Svi su se divili i slavili Boga govoreći: „Tako nešto još nikad nismo vidjeli!” Isus ponovo ode na obalu jezera. Sav narod je išao za njim, a on ga je poučavao. Prolazeći, opazi Levija, Alfejeva sina, gdje sjedi u carinarnici te mu reče: „Pođi sa mnom.” Levi ustane i pođe za njim. Kad je kasnije Isus bio za stolom u njegovoj kući, zajedno s njime i njegovim učenicima sjedilo je i mnogo poreznika i grešnika. Mnogo takvih je slijedilo Isusa. Kad ga neki pismoznanci farizejske sljedbe spaziše kako jede s grešnicima i ubiračima poreza, kazaše njegovim učenicima: „Kako može jesti s poreznicima i grešnicima?” Kad je Isus to čuo, reče im: „Liječnik ne treba zdravima, nego bolesnima! Nisam došao da pozovem na obraćenje pravednike, nego grešnike.” Ivanovi učenici i farizeji su postili. Neki dođu Isusu i upitaju ga: „Zašto Ivanovi učenici i farizeji poste, a tvoji učenici ne poste?” Isus im odgovori: „Mogu li gosti postiti dok je mladoženja s njima? Dokle god je mladoženja s njima, ne mogu postiti. Ali jednog će im ga dana ugrabiti i tada će postiti. Niko ne krpi staru odjeću novim platnom! Nova zakrpa bi se skupila, razvukla staru tkaninu i napravila još veću rupu. Niko ne toči novo vino u stare mjehove, jer bi se raspuknuli. Vino bi se prolilo, a mjehovi uništili. Novo se vino sipa u nove mjehove.” Jedne je subote Isus prolazio poljem kroz usjeve. Njegovi učenici počnu putem trgati klasje. Tada farizeji rekoše Isusu: „Gle! Zašto čine ono što nije dopušteno subotom?” Ali Isus im odgovori: „Zar nikada niste čitali o tome što je David učinio kad su on i njegovi pratioci u nevolji ogladnjeli? Ušao je u Dom Božiji u doba visokog svećenika Ebijatara i jeo prineseni hljeb koji su mogli jesti samo svećenici. Jeli su ga i njegovi pratioci. Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječiji gospodar i nad subotom.” Isus ponovo ode u sinagogu. Tamo je bio neki čovjek osušene ruke. Farizeji su pažljivo pratili hoće li ga izliječiti u subotu, kako bi ga mogli optužiti. Isus kaže čovjeku osušene ruke da stane pred njih. Onda im reče: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo – spasiti život ili ga upropastiti?” Šutjeli su. Srdito ih pogleda, duboko razočaran njihovim tvrdim srcima, te reče čovjeku: „Ispruži ruku!” On ju ispruži, a ruka mu ozdravi. Farizeji se smjesta odu dogovarati s herodovcima kako da ubiju Isusa. Isus i njegovi učenici odu na jezero. Za njima krene puno svijeta iz cijele Galileje, Judeje, Jerusalema, Idumeje, s one strane Jordana, te iz okolice Tira i Sidona. Veliki je narod došao k njemu kad se čulo šta čini. Isus reče učenicima da mu pripreme čamac, ako svijet previše navali oko njega. Mnoge je izliječio, pa su na njega nahrupili mnogi bolesni da ga dodirnu. Kad bi ga vidjeli nečisti duhovi, pali bi pred njim ničice i vikali: „Ti si Božiji sin!” A on im je strogo prijetio da ga ne prokažu. Zatim ode u goru i prizva one koje je odabrao, te oni dođu njemu. Od njih odabere Dvanaestericu, koje prozva poslanicima, da ga prate i da ih šalje objavljivati, te da imaju vlast istjerivati zloduhe. Evo Dvanaesterice što ih je izabrao: Simon, kojem je nadjenuo ime Kefa, Jakov Zebedejev i Ivan, brat njegov, koje nazva Boanerges, što znači Sinovi groma, Andrija, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Jakov (Alfejev sin), Tadej, Simon Kananac i Juda Iskariotski, koji ga je izdao. Kad se vratio kući, opet je nagrnulo toliko svijeta da se nije moglo ni jesti. Kad su za to čuli njegovi, dođu da ga odvedu, jer se govorilo da je van sebe. Ali pismoznanci što su došli iz Jerusalema rekoše da ga je opsjeo Beelzebul, vladar zloduha, i da uz njegovu pomoć istjeruje zloduhe. Isus dozva ljude i počne im govoriti s poređenjem: „Kako može Đavo izgoniti Đavola? Carstvo koje je podijeljeno ne može se održati. Dom koji je podijeljen ne može se nikako održati. Ako se, dakle, Đavo bori sâm protiv sebe i tako se podijeli, ne može opstati, nego mu je kraj. Ne možete ući u kuću snažnog čovjeka i opljačkati ga, a da ga najprije ne svežete. Tek mu tada možete oteti njegov imetak. Zaista vam kažem da će se sinovima ljudskim sve oprostiti, svi grijesi i svako huljenje. Ali onome ko pohuli na Svetoga Duha, nikada se ne može oprostiti. Kriv je za vječni grijeh.” To im reče, jer su govorili da je u njemu nečisti duh. Stigoše tamo njegova majka i braća. Ostanu napolju i poruče mu da izađe. Puno svijeta je sjedilo oko njega kad mu rekoše: „Vani su ti majka i braća, i sestre tvoje. Traže te.” On odgovori: „Ko mi je majka? Ko su mi braća?” Pogleda ljude što su sjedili ukrug oko njega pa reče: „Ovo su mi majka i braća! Ko god vrši Božiju volju, taj mi je brat, sestra i majka.” Isus opet počne poučavati kraj jezera. K njemu nagrne toliko ljudi da je ušao u lađicu na jezeru i sjeo u nju, a sav je narod ostao na obali. Zatim stane poredbama poučavati ljude: „Slušajte! Jedan je ratar sijao sjeme. Dok ga je sijao, nešto sjemena padne na put. Dođu ptice i pozobaju ga. Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja bila plitka. Ono odmah nikne, jer nije bilo u dubokom tlu, ali ubrzo i usahne, kad je ugrijalo sunce, i osuši se, jer nije imalo korijena. Dio sjemena padne među trnje koje naraste i uguši ga, tako da nije donijelo roda. Ali dio sjemena padne i u plodnu zemlju, iznikne, izraste i donese trideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk rod. Ko ima uši, neka čuje!” Kad je Isus poslije ostao sâm s Dvanaestericom i s drugima koji su ga slijedili, pitali su ga o značenju te poredbe. On im odgovori: „Vama je dopušteno razumjeti tajnu o Božijem carstvu. A onima, koji su napolju, sve dolazi u poredbama: Gledat će Moja djela, ali neće vidjeti. Slušat će Moje riječi, ali ih neće razumjeti. Da se ne obrate pa da im bude oprošteno. Ako ne možete razumjeti ovu poredbu, kako ćete uopće razumjeti poredbe? Sijač sije Riječ. Sjeme oko puta jesu oni koji čuju Riječ, ali odmah dođe Đavo i odnese je. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i radosno je prihvate, ali nemaju dubokoga korijena i nestalni su. Dođu li nevolje ili progonstvo zbog Riječi, odmah popuste. Trnovito tlo su oni koji čuju Riječ i prihvate je, ali teške brige ovoga svijeta, varljivo bogatstvo i požuda za svačim brzo uguše Riječ i ona ostane bez roda. Dobro tlo su oni koji čuju Riječ, prime je i donose rod – trideseterostruk, šezdeseterostruk, stostruk.” Zatim im reče: „Stavljate li svjetiljku pod posudu, ili pod krevet? Nipošto! Stavljate je na postolje. Ništa se neće sakriti a da se neće otkriti; sve što je tajno izaći će na javu. Ko ima uši, neka čuje! Pazite šta slušate! Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se. I nadodat će vam se. Onome ko ima, dat će se, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima.” Isus nastavi: „Božije carstvo je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Lijegao je noću i ustajao danju, a sjeme je niknulo i izraslo a da on to nije ni znao. Zemlja sama od sebe donese rod: najprije izraste stabljika, zatim klas, pa se on popuni zrelim zrnima. Čim rod sazri, dođe ratar i požanje ga srpom u vrijeme žetve.” Isus upita: „Kako da vam još opišem Božije carstvo? S čime da ga uporedim? Ono je poput gorušicina zrna, sitnijeg od svakog sjemena koje se sije u zemlju. Ali kad se posije, izraste veće od svakog povrća, s velikim granama u čijoj se sjeni mogu gnijezditi ptice nebeske.” Mnogim takvim poredbama poučavao ih je Riječi, onako kako su mogli shvatiti. Javno je poučavao samo upoređujući, a nasamo je svojim učenicima sve tumačio. Veliko znamenje 4:35 – 5:43 Uvečer Isus reče učenicima: „Prijeđimo na drugu obalu.” Oni pustiše narod i povezoše ga u lađici u kojoj je bio. Pratile su ih i druge lađice. Odjednom se podiže jaka oluja. Valovi počnu zapljuskivati lađicu tako da su je gotovo napunili vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. Probude ga vičući: „Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?” Isus se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utišaj se! Umukni!” Vjetar prestane i nastane velika tišina. Zatim upita učenike: „Što ste kukavice? Kako još uvijek nemate vjere?” Oni bijahu jako uplašeni. Pitali su jedan drugoga: „Pa ko je on da mu se čak i vjetar i more pokoravaju?” Doploviše na drugu obalu jezera, u geraski kraj. Tek što je Isus izašao iz lađice, iskoči pred njega iz groblja neki čovjek opsjednut nečistim duhom. Stanovao je u grobnicama, i niko ga više nije mogao svezati, čak ni lancem. Često su ga okivali u gvožđe, ali on bi uvijek iskidao gvožđe i polomio okove. Niko ga nije mogao ukrotiti. Danju i noću je lutao po grobljima i gori, vrišteći i udarajući se kamenjem. Ugledavši Isusa još izdaleka, pritrči mu i padne ničice pred njim. Onda u sav glas vikne: „Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Uzvišenoga Boga? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” Isus mu, naime, bijaše naredio: „Izlazi iz toga čovjeka, nečisti duše!” Zatim ga upita: „Kako se zoveš?” „Zovem se Legija”, odgovori on, „jer nas je mnogo.” Preklinjao ga je da ih ne potjera iz ovoga kraja. Tu na obronku paslo je veliko krdo svinja. „Pošalji nas onim svinjama da uđemo u njih”, zamole ga nečisti duhovi. On im to dopusti. Nečisti duhovi izađu i odu u svinje, te cijelo krdo svinja jurne niz strmi obronak u jezero. I utopi se oko dvije hiljade svinja. Svinjari pobjegnu i razglase to po gradu i po selima, a ljudi pođu vidjeti šta se dogodilo. Dođu Isusu i vide čovjeka koji bijaše opsjednut cijelom legijom kako sjedi obučen i pri zdravoj pameti, te se uplaše. A kad su očevici ispričali šta se dogodilo s opsjednutim i sa svinjama, ljudi počnu zaklinjati Isusa da ode iz njihovog kraja. On se vrati u lađicu, a čovjek koji je bio opsjednut zamoli ga da mu dopusti da ide s njim. Ali mu Isus to nije dopustio. „Idi kući svojima”, reče mu on, „i ispričaj im šta ti je sve Gospod učinio i da je imao milosrđa prema tebi.” Čovjek se zaputi u Dekapolis, govoreći ljudima o svemu što mu je Isus učinio. I svi su se divili. Kad je Isus doplovio na drugu stranu jezera, okupi se oko njega na obali mnoštvo ljudi. On je stajao uz vodu. Pristupi mu jedan od nadstojnika sinagoge, zvao se Jair, te padne pred njim ničice, preklinjući ga: „Kćer mi je na samrti. Molim te, dođi i položi na nju ruke da ozdravi i da živi.” Isus pođe s njim, ali se oko njega tiskalo puno svijeta. Među ljudima bila je žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja. Mnogo je propatila od brojnih liječnika i potrošila sve svoje imanje, i ništa nije koristilo. Naprotiv, bilo joj je još gore. Čula je za Isusa, zato mu se približila straga kroz gužvu i dotakla njegov ogrtač. Mislila je: „Dodirnem li samo njegovu odjeću, ozdravit ću.” I zaista, krv joj smjesta prestane teći i ona osjeti da je oslobođena. Isus je odmah osjetio da je iz njega izašla sila, pa se okrenu prema narodu i upita: „Ko mi je dotaknuo odjeću?” Učenici mu rekoše: „Toliki se svijet tiska oko tebe, a ti pitaš ko te je dotaknuo!” Ali Isus je pogledom tražio onu koja je to učinila. A žena, uplašena i dršćući, jer je znala šta joj se dogodilo, priđe mu i padne pred njim ničice te mu ispriča istinu. On joj kaza: „Kćeri, tvoja te je vjera spasila. Pođi u miru i budi zdrava, oslobođena si.” Dok je Isus još to govorio, stigoše ljudi iz nadstojnikova doma s viješću. „Kći ti je umrla”, kazaše, „nema smisla da više mučiš Učitelja.” Ali Isus se nije obazirao na to što su rekli, već se obrati Jairu: „Ne boj se! Samo vjeruj!” Isus nikom ne dopusti da ga prati osim Kefi, Jakovu i Ivanu, bratu Jakovljevu. Kad su stigli do kuće nadstojnika sinagoge, Isus vidje da ljudi viču, plaču i nariču u sav glas. On uđe i reče: „Šta toliko naričete i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava!” Ovi ga počnu ismijavati, ali on ih sve istjera van. Povede samo oca i majku bolesnog djeteta, te svoje pratioce, pa uđe tamo gdje je ležala djevojčica. Uze je za ruku i reče: „Talitha kum!” (što znači: „Ustani, djevojčice!”). Djevojčica je imala dvanaest godina. Ona odmah ustane i počne hodati. Svi se veoma iznenade. Isus im strogo zaprijeti da nikome ne govore šta se dogodilo i reče im da je nahrane. Isus ode odatle i vrati se s učenicima u svoj zavičaj. Naredne subote ode u sinagogu i počne poučavati. Mnogi ljudi su se divili i govorili: „Odakle mu ta mudrost i moć kojom čini takva čudesa? Nije li on tesar, Marijin sin, a Jakovljev, Josipov, Judin i Simonov brat? Nisu li mu sestre tu među nama?” Tako on za njih postane kamenom spoticanja. Isus im reče: „Ljudi jedino u zavičaju, među rodbinom i u kući ne iskazuju časti vjerovjesniku.” Zbog njihove nevjere nije tu mogao učiniti nikakva čuda, osim što je izliječio nekoliko bolesnih položivši na njih ruke. Čudio se njihovoj nevjeri. Išao je po selima i poučavao. Pozvao je k sebi Dvanaestericu poslanika. Po dvojicu ih stade slati dajući im vlast nad nečastivim duhovima. Naredio im je da na put ne nose ništa osim štapa – ni hljeba, ni torbe, ni bakrena novca u pojasu, samo da obuju sandale, i da ne nose duplu odjeću. Rekao je: „Kad dođete u neko mjesto, stanujte u jednoj kući dok ne odete iz toga mjesta. Ako vas u nekom mjestu ne prihvate ili ne poslušaju, stresite i prašinu s nogu kad odlazite, njima za svjedočanstvo.” Tako su učenici otišli i objavljivali obraćenje. Mnoge su zloduhe istjerivali i mnoge bolesne mazali uljem i liječili ih. Čuo je to i car Herod, jer je Isusovo ime svima postalo dobro poznato. Neki su govorili: „To je oživio Ivan, onaj što je potapao, pa sad u njemu djeluju čudesne sile.” Drugi su pak govorili da je to Ilija. Treći su tvrdili da je on vjerovjesnik poput onih iz prošlosti. Herod nato reče: „To je Ivan kome sam ja odrubio glavu. Oživio je!” Herod je, naime, naredio da Ivana okuju u lance i bace u tamnicu zbog Herodijade, žene Herodova brata Filipa. Herod ju je uzeo za ženu, a Ivan ga je opominjao: „Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.” Herodijada je zato zamrzila Ivana i htjela ga je ubiti, ali to nije mogla učiniti jer se Herod bojao Ivana. Znao je da je svet i pravedan čovjek i zato ga je štitio. Iako bi se uvijek uznemirio kad bi ga čuo, Herod ga je rado slušao. Ali se ukaza povoljna prilika. Herodu bio rođendan, te on priredi gozbu za svoje dvorane, starješine i najuglednije građane Galileje. Herodijadina kći je plesala za Heroda i njegove goste, i svima se svidjela. „Traži od mene šta ti drago i dat ću ti”, reče car djevojci. „Pa bila to i polovica mojega carstva, dat ću ti šta zatražiš”, zakle joj se. Djevojka izađe i upita majku: „Šta da tražim?”, a ona odgovori: „Traži glavu Ivana Potapatelja!” Djevojka požuri natrag caru, te mu reče: „Hoću da mi daš glavu Ivana Potapatelja na pladnju, i to odmah!” Car se ožalosti, ali ne htjede je odbiti zbog zakletve izrečene pred gostima. Odmah naredi krvniku da donese Ivanovu glavu. On ode u tamnicu, odrubi Ivanu glavu te je na pladnju dade djevojci, a ona majci. Kad su za to saznali Ivanovi učenici, oni dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob. Poslanici se vrate Isusu i obavijeste ga o svemu što su radili i što su poučavali. Isus im predloži: „Sklonimo se malo na osamu da se odmorimo.” Jer je dolazilo i odlazilo toliko ljudi da nisu imali vremena ni jesti. Otisnu se tako lađom prema mirnijemu mjestu. Ipak, ljudi su vidjeli kako odlaze, pa su iz mnogih mjesta potrčali obalom i stigli prije njih. Kad je Isus izašao iz lađe, vidje puno ljudi. Sažalio se nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira, pa ih je dugo poučavao. Kad je dan odmakao, priđoše mu njegovi učenici i kazaše: „Ovo je pusto mjesto, a već je kasno. Pusti ljude da mogu otići do okolnih sela i zaseoka da kupe sebi nešto za jelo.” „Vi ih nahranite!”, reče im Isus. „Da idemo i kupimo hljeba za dvjesta denara, i da im damo jesti?”, upitaju. „Idite i pogledajte koliko hljeba imate”, reče im Isus. Vrate se i kažu da imaju pet hljebova i dvije ribe. Isus im naredi da ih sve posjedaju u grupama po zelenoj travi. Posjedali su u grupama od stotinu i od pedeset ljudi. Isus uzme pet hljebova i dvije ribe, pogleda u nebo i blagoslovi hranu, te razlomi hljebove. Dade ih zatim učenicima da podijele ljudima. Također podijeli i one dvije ribe. Svi su jeli dok se nisu nasitili, i još pokupe, poslije, punih dvanaest košara preostalih komada, te ostatak ribe. A jelo je pet hiljada muškaraca. Odmah nakon toga Isus natjera učenike da se vrate u lađicu i da se otisnu prema drugoj obali, ka Betsaidi, dok on otprati narod. Nakon što se rastao s ljudima, otišao je u goru da se moli. Bila je noć, učenici su bili u lađici nasred jezera, a on sâm na kopnu. Opazi da jedva veslaju, boreći se s vjetrom iz suprotnog pravca, te oko četvrte noćne straže krene prema njima hodajući po vodi. Htio ih je mimoići, ali kad ga ugledaju kako hoda po vodi, poviču od straha misleći da je sablast. Svi su ga vidjeli i prestravili se. Ali on im odmah reče: „Samo hrabro! Ja sam! Ne bojte se!” Tada se popne u lađicu i vjetar prestane. Učenike je zaprepastilo to što su vidjeli. Još nisu shvaćali događaj s hljebovima, jer su im srca bila tvrda. Preplove jezero i stignu u Genezaret, gdje pristanu. Kad su izašli iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju i rastrče se po cijelome kraju. Počnu mu donositi bolesne na nosilima gdje god bi čuli da se nalazi. I u koji god bi grad, selo ili zaselak ušao, spuštali bi bolesne na trgove i ulice, i molili ga da im dopusti da dotaknu barem i njegov skut, i ozdraviše svi koji ga dotakoše. Jednom se okupe oko Isusa neki farizeji i pismoznanci koji su došli iz Jerusalema te zapaze da neki od njegovih učenika jedu „nečistim”, odnosno neopranim rukama. Farizeji, ni svi Jevreji, nikada ne jedu a da prvo ne operu ruke, držeći se predaje starih. Kada dođu s pijace, uvijek se umiju prije nego što jedu. Ima još mnogo toga što iz predaje drže: pranje čaša, vrčeva i bakrenog posuđa. Zato ga farizeji i pismoznanci upitaju: „Zašto tvoji učenici ne slijede predaje starih, već jedu nečistim rukama?” Isus im odgovori: „Licemjeri! Dobro je o vama predskazao Izaija. Kako je pisano: Ovaj me narod poštuje usnama, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me poštuju, jer što naučavaju, ljudske su zapovijedi. Vi zanemarujete Božije zapovijedi i držite narodne predaje. Lijepo! Odbacujete Božiju zapovijed da biste očuvali svoju predaju! Mojsije vam je rekao: Poštuj oca i majku. Svaki onaj ko prokune svojeg oca ili svoju majku mora se kazniti smrću. Ali vi kažete: Ko rekne ocu ili majci: Ono na što imate pravo od mene kurban je, to jest žrtveni dar. Takvome više ništa ne dopuštate da uradi za oca ili majku i kršite Božiju riječ predajom koju ste sami ustanovili. I činite još mnogo drugih sličnih stvari.” Tada Isus pozove narod i reče mu: „Slušajte me svi i shvatite! Ništa od onoga što ulazi u čovjeka ne može ga uprljati, ali prlja ga ono što iz njega izlazi. Ko ima uši, neka čuje!” Zatim se odvoji od naroda i ode u kuću, a učenici ga zamole da im objasni ovo poređenje. „Zar ni vi ne razumijete?”, upita ih on. „Ne shvaćate li da čovjeka ne može uprljati ono što u njega uđe, jer ne ide u srce, već u trbuh, a zatim se izbacuje u zahod!” Time je svu hranu proglasio čistom. Zatim još reče: „Čovjeka prlja ono što izlazi iz njega. Jer iz nutrine, iz ljudskoga srca, dolazi zla misao, blud, krađa, ubistvo, preljub, pohlepa, zloba, prijevara, razvrat, zavist, kleveta, oholost i glupost. Sva ta zla izlaze iznutra, ona čovjeka čine nečistim.” Poslije toga Isus ode u tirski kraj, gdje uđe u neku kuću ne želeći da iko sazna da je tu. Ali nije se mogao sakriti. Čim je čula za njega, odmah mu dođe neka žena čiju je kćer opsjeo nečisti duh, i padne ničice pred njim. Bila je paganka, rodom Sirofeničanka. Molila ga je da istjera nečistog duha iz njezine kćeri. Isus joj reče: „Pusti da se najprije nasite djeca. Nepravedno je uzeti hljeb djeci i baciti ga psima.” Ona odgovori: „Da, Gospode, ali i psi ispod stola jedu mrvice koje padnu djeci.” „Zbog ove riječi”, reče joj Isus, „možeš ići. Zli duh je izašao iz tvoje kćeri.” Kad je žena stigla kući, našla je djevojčicu kako leži u postelji. Zli duh bijaše izašao. Iz Tira ode Isus u Sidon, a zatim natrag do Galilejskog jezera, usred područja Dekapolisa. Dovedu mu gluhonijemog čovjeka i zamole ga da na njega položi ruke. On ga izdvoji iz naroda, stavi prste u njegove uši, a zatim mu pljuvačkom dotakne jezik. Pogleda u nebo, uzdahnu i reče mu: „Effatha – otvori se!” Sluh mu se odmah vrati, a jezik odriješi tako da je mogao jasno i razgovijetno govoriti. Isus zabrani ljudima da o tome pričaju, ali što im je on više branio to su oni više pričali. Mnogi su se neizmjerno divili i govorili: „On čini sve samo dobro – vraća sluh gluhima i čini da nijemi progovore!” U to se vrijeme opet okupi puno svijeta, a nije se imalo šta jesti. Isus pozove učenike i rekne im: „Žao mi je tih ljudi. Već su tri dana ovdje sa mnom i nemaju više šta jesti. Ako ih pošaljem gladne kućama, malaksat će na putu. Neki su došli izdaleka.” „Pa kako da im u ovoj pustoši nabavimo hrane?”, pitaju učenici. „Koliko hljebova imate?”, upita ih Isus. „Sedam”, odgovore Nato on reče narodu da posjeda po zemlji. Zatim uzme sedam hljebova, zahvali, razlomi ih i dadne svojim učenicima da posluže. A učenici ih podijele narodu. Nađe se i nekoliko ribica. Isus ih blagoslovi a zatim dade da i njih podijele. Svi se nasitiše, a potom pokupiše sedam košara preostalih komadića. Tu je bilo oko četiri hiljade ljudi. On ih pusti kući. Odmah zatim uđe s učenicima u lađicu i doplovi u okolinu Dalmanute. I dođu farizeji da s njime raspravljaju. Tražili su od njega da im pokaže znak s neba da bi ga iskušali. Kad je to čuo, on uzdahnu i reče: „Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista vam kažem, ovome se naraštaju neće dati znak.” Zatim se vrati u lađicu, ostavi ih i otplovi na drugu obalu. Učenici su zaboravili ponijeti hljeba. U lađici su imali samo jedan hljeb. Isus ih opomene: „Čuvajte se farizejskoga kvasca i kvasca Herodova.” „Nemamo hljeba”, govorili su međusobno. Isus je čuo o čemu govore. Zato reče: „Zašto govorite o tome da nemate hljeba? Zar još niste razumjeli, zar ne shvaćate? Zar su vam srca otvrdnula? Imate oči, a ne vidite! Imate uši, a ne čujete! Zar se ne sjećate? A onih pet hiljada ljudi koje sam nahranio razlomivši pet hljebova? Koliko ste punih košara ostataka skupili?” „Dvanaest”, odgovore. „A koliko je košara preostalo od sedam hljebova na četiri hiljade ljudi?” „Sedam”, rekoše. „Pa zar još ne razumijete?”, upita ih. Kad stigoše u Betsaidu, dovedoše mu slijepca i zamoliše ga da ga dotakne. Isus uzme slijepca za ruku i povede ga izvan sela, pljune mu u oči a onda na njih stavi ruke. „Vidiš li šta?”, upita ga. Čovjek podiže pogled. „Vidim ljude”, reče, „ali nejasno, poput stabala koja hodaju!” Tada mu Isus ponovo stavi ruke na oči i čovjeku se potpuno vrati vid, tako da je vidio sasvim jasno. Isus ga pošalje kući. „Ne ulazi u selo”, reče mu. Put u Jerusalem 8:27 – 10:52 Isus i njegovi učenici krenu u sela Filipove Cezareje. On ih putem upita: „Šta govore ljudi, ko sam ja?” „Neki misle da si Ivan Potapatelj”, odgovore učenici, „drugi kažu da si Ilija, a neki da si jedan od vjerovjesnika.” On ih upita: „A za koga me vi smatrate?” Kefa odgovori: „Ti si Mesija – Pomazanik Božiji!” Isus im zabrani da ikome o njemu govore. Zatim im počne objašnjavati kako će Sin Čovječiji morati mnogo propatiti od starješina, svećeničkih poglavara i pismoznanaca, koji će ga odbaciti, te da će biti ubijen i poslije tri dana oživjeti. Govorio im je o tome sasvim otvoreno. Kefa ga tada povede ustranu i stane od toga odvraćati. Isus se okrenu, pogleda učenike, pa strogo ukori Kefu: „Odstupi od mene, Đavole! Tvoje misli nisu Božije, nego razmišljaš kao čovjek!” Tada pozove učenike i narod. „Ako ko od vas želi biti mojim sljedbenikom”, reče im, „mora se odreći samog sebe, uzeti svoj krst i slijediti me. Nastojite li spasiti svoj život, izgubit ćete ga. A ko izgubi svoj život zbog mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Kakva korist da čovjek stekne i sav svijet ako izgubi svoj život! Šta može čovjek dati u zamjenu za svoj život? Ko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubničkim i grešnim svijetom, njega će se i Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojega Oca, sa svetim anđelima.” Još dodade: „Neki od vas ovdje prisutnih neće okusiti smrti dok ne vide Božije carstvo kako dolazi sa silom!” Šest dana poslije Isus uzme Kefu, Jakova i Ivana, i povede ih na vrh planine, nasamo. Tu se pred njima preobrazi. Haljine mu postanu toliko blještavo bijele da ih tako ne bi mogao izbijeliti nijedan bjelilac na zemlji. Tada se pojave Ilija i Mojsije, i stanu razgovarati s Isusom. „Učitelju, tako je dobro da smo ovdje!”, reče mu Kefa. „Napravit ćemo tri sjenice: za tebe, Mojsija i Iliju.” Nije znao šta da kaže, jer su svi bili prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka progovori glas: „Ovo je Moj voljeni Sin! Njega slušajte!” Oni odmah pogledaju uokolo, ali nikoga nije bilo. Samo je Isus bio s njima. Dok su silazili s planine, zabranio im je da ikome spominju šta su vidjeli sve dok Sin Čovječiji ne ustane iz mrtvih. Zadržali su to za sebe, ali su međusobno raspravljali šta znači to njegovo „ustati iz mrtvih”. Upitaju ga: „Zašto pismoznanci tvrde da najprije mora doći Ilija?” „Nesumnjivo, najprije će doći Ilija”, reče on, „da sve obnovi. Kako onda stoji pisano da će Sin Čovječiji mnogo trpjeti, te da će biti prezren? Ali ja vam kažem: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što su htjeli, kako je pisano za njega.” Kad su se vratili ostalim učenicima, vide oko njih silan narod i pismoznance gdje se prepiru s njima. Čim ga je sav taj narod spazio, iznenadio se, a onda mu potrčao ususret da ga pozdravi. „Oko čega se prepirete s njima?”, upita ih. Neki čovjek iz naroda mu reče: „Učitelju, doveo sam tebi svojega sina, jer je opsjednut nijemim duhom. Kad ga uhvati, baci ga na zemlju, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Zato sam zamolio tvoje učenike da ga istjeraju, ali nisu mogli.” „O nevjerni rode!”, reče Isus učenicima. „Dokle ću još morati biti s vama? Dokle vas moram trpjeti? Dovedite mi dječaka!” Dovedu ga. Kad je duh ugledao Isusa, silno potrese dječaka. On padne na tlo previjajući se, i počne pjeniti. „Otkad mu je tako?”, upita Isus oca. „Još odmalena”, odgovori. „Često ga baci u vatru ili u vodu da ga ubije. Smiluj nam se i učini što ako možeš!” „Ako mogu?”, reče Isus. „Sve je moguće onome koji vjeruje!” Dječakov otac odmah poviče: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Kad Isus opazi da im prilazi sve više ljudi, zaprijeti nečistome duhu: „Nijemi i gluhi duše! Zapovijedam ti da izađeš iz njega i da se više ne vraćaš!” Duh zaviče, jako zgrči dječaka, pa izađe iz njega. Dječak ostane beživotno ležati. Mnogi rekoše: „Mrtav je!” Ali Isus ga uzme za ruku i podigne, a on ustane. Kad uđe u kuću i ostane nasamo s učenicima, oni ga upitaju: „Zašto ga mi nismo mogli istjerati?” Isus im reče: „Ta se vrsta može istjerati samo molitvom.” Odlazeći iz toga kraja, prolazili su Galilejom. Isus nije htio da ljudi saznaju da su tu. Poučavao je učenike. Govorio im je da će Sina Čovječijeg predati ljudima, da će Ga ubiti, ali da će on poslije tri dana oživjeti. Oni to nisu razumjeli, ali su se bojali pitati ga. Stignu tako u Kafarnaum. Kad su već bili u kući, Isus ih upita: „O čemu ste to putem raspravljali?” Ali oni su samo šutjeli, jer su se prepirali oko toga ko je od njih najveći. Isus sjedne, pozove ih bliže, i kaže: „Ko želi biti prvi, taj neka bude zadnji od svih i neka bude sluga svima!” Zatim uzme dijete, postavi ga između njih, zagrli ga, a onda reče: „Ko u moje ime primi ovakvo dijete, mene je primio. A ko prima mene, prima Onoga Koji me je poslao.” Ivan mu reče: „Učitelju, vidjeli smo jednoga da tvojim imenom izgoni zle duhove; branili smo mu to, jer ne ide s nama.” „Ne branite mu!”, reče im Isus. „Jer nema toga ko bi mogao činiti čudesa u moje ime, a onda odmah govoriti zlo o meni. Ko nije protiv nas, uz nas je! Zaista vam kažem, dade li vam ko čašu vode zato što ste Mesijini, neće mu propasti nagrada. Ali navede li ko jednog od ovih najmanjih koji u mene vjeruju na grijeh, bolje bi mu bilo da su mu oko vrata svezali mlinski kamen i bacili ga u more. Navodi li te vlastita ruka na grijeh, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u Život nego s objema rukama biti bačen u neugasivi oganj pakla. Navodi li te na grijeh vlastita noga, odsijeci je! Bolje ti je hromu ući u Život nego s objema nogama biti bačen u pakao! Navodi li te i vlastito oko na grijeh, iskopaj ga! Bolje ti je bez jednog oka ući u Carstvo Božije nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje njihov crv ne umire i gdje se oganj ne gasi. Svaki će biti vatrom zasut kao što se žrtva solju posipa. So je dobra. Ali ako ona obljutavi, čime ćete je ponovo osoliti? Imajte u sebi so! Živite u miru jedni s drugima!” Isus ode odatle i dođe u judejski kraj, s onu stranu Jordana. I opet nagrne njemu mnoštvo ljudi, te ih je po svojem običaju poučavao. Dođu neki farizeji i upitaju ga, s nakanom da ga kušaju: „Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?” „Šta vam je zapovjedio Mojsije?”, upita ih Isus. Oni mu odgovore: „Mojsije je dopustio da muž ženi napiše otpusnicu i otpusti je.” „Dopustio vam je to zbog okorjelosti vašeg srca! Jer Bog je još na početku stvorio muško i žensko. Čovjek će ostaviti oca i majku da bi se sjedinio sa svojom ženom, i njih će dvoje biti jedno tijelo. Njih dvoje, prema tome, više nisu dva tijela, nego jedno. Nemojte, dakle, da čovjek rastavlja ono što je Bog sjedinio!” Kad su bili u kući, učenici ga ponovo o tome upitaju. On im reče: „Ko god otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljubu prema prvoj ženi. Ostavi li žena svoga muža i preuda se, ona također čini preljubu.” Donosili su Isusu djecu da ih dotakne, a učenici ih zaustavljahu. Kad je Isus to vidio, naljuti se i reče: „Pustite dječicu meni i ne branite im, jer takvima pripada Božije carstvo. Zaista vam kažem, ko Carstvo Božije ne prihvati poput djeteta, nikada neće u njega ući!” Tada izgrli djecu i blagoslovi ih polažući na njih ruke. Dok je izlazio na put, pritrči mu neki čovjek, klekne i upita ga: „Dobri učitelju, šta moram učiniti da dobijem Vječni život?” „Zašto me zoveš dobrim?”, upita ga Isus. „Samo je Bog uistinu dobar. A zapovijedi znaš: ne ubij, ne čini preljubu, ne ukradi, ne laži, ne varaj, poštuj oca i majku.” „Učitelju, tih se zapovijedi držim još od mladosti”, odgovori čovjek. Isus ga osmotri i dopade mu se. „Još jedno ti nedostaje”, reče mu, „idi i prodaj sve što imaš, a novac razdijeli sirotinji, pa ćeš steći blago na Nebu. A onda dođi i slijedi me!” Čovjek se na te riječi snuždi i ode žalostan, jer je bio veoma bogat. Isus pogleda uokolo i reče učenicima: „Kako je teško bogatašima ući u Carstvo Božije!” Oni se nato jako iznenade. A Isus nastavi: „Djeco, kako je teško ući u Carstvo Božije! Lakše bi devi bilo provući se kroz iglenu ušicu nego bogatašu ući u Božije carstvo!” Učenici se zaprepaste. „Pa ko se onda uopće može spasiti?”, pitali su. Isus ih pogleda i reče: „Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Jer Bogu je sve moguće!” Kefa mu reče: „Mi smo se svega odrekli da bismo te slijedili.” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, nema toga ko se zbog mene i Radosne vijesti odrekao kuće, braće, sestara, majke, oca, djece ili imanja, a da uz progonstvo neće već na ovome svijetu dobiti stostruko više kuća, braće, sestara, majki, očeva, djece i imanja, a u budućem svijetu i Vječni život. Mnogi prvi će biti zadnji, a mnogi posljednji će biti prvi.” Bili su na putu prema Jerusalemu. Isus je išao pred zbunjenim učenicima, a oni su ga slijedili i bojali se. Isus povede Dvanaestericu nastranu i počne im opet govoriti o onome što će mu se dogoditi. „Evo, stižemo u Jerusalem”, reče im. „Sina Čovječijega će predati svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i predati paganima. Rugat će mu se, pljuvati ga, bičevati i ubiti. Ali on će poslije tri dana oživjeti.” Tada mu priđu Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, te mu rekoše: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zamolimo.” „A šta hoćete da vam učinim?”, upita ih Isus. „Dopusti nam da u tvojoj slavi sjednemo do tebe, jedan s desne, a drugi s lijeve strane.” „Ne znate šta tražite!”, odgovori im Isus. „Možete li piti iz čaše iz koje ja pijem? Ili biti potopljeni u muke u koje ja moram biti potopljen?” „Možemo!”, odgovore mu. A Isus im reče: „Da, pit ćete iz moje čaše i bit ćete potopljeni u muke kao i ja, ali nije na meni da određujem ko će sjediti zdesna ili slijeva do mene. Ta su mjesta za one kojima su određena.” Kad su to čula ostala deseterica, naljute se na Jakova i Ivana. Zato ih Isus pozove k sebi i kaže: „Vi znate da vladari svijeta gospodare narodom i da moćnici nad njim vladaju stegom. Ali neka među vama ne bude tako. Naprotiv, ko među vama želi biti velik, neka vam bude sluga. Ko želi biti prvi među vama, neka vam svima bude rob. Jer ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, već da on služi i dade svoj život kao otkupninu za mnoge!” Stigli su tako u Jerihon. Kad je Isus izlazio iz Jerihona, u pratnji učenika i velikog mnoštva, pokraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, Timejev sin. Kad je čuo da dolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Mnogi su ga opominjali da ušuti, ali on stane još jače vikati: „Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!” Oni pozovu slijepca. „Samo hrabro!”, kazaše mu. „Zove te!” Bartimej zbaci sa sebe ogrtač, skoči i pritrči Isusu. „Šta želiš da ti učinim?”, upita ga Isus. „Učitelju”, reče slijepac, „učini da progledam!” „Hajde”, odgovori mu Isus. „Tvoja te vjera spasila.” On odmah progleda i putem krenu za Isusom. Kad se približiše Jerusalemu, izađu na Maslinsku goru, te dođu do mjesta Betfage i Betanije. Isus pošalje dvojicu učenika. „Idite u selo što je pred vama”, reče im, „i čim uđete, vidjet ćete privezano magare koje još niko nije jahao. Odvežite ga i dovedite ovamo. Upita li vas ko: Šta to radite?, recite samo: Treba Gospodu. Brzo će ga vratiti.” Oni odu i nađu magare svezano na ulici, kraj vrata jedne kuće, te ga odvežu. Neki, koji su stajali u blizini, upitaju: „Zašto ste odvezali magare?” Oni im odgovore kako ih je Isus poslao, te ih ljudi ostave na miru. Dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje ogrtače, te ga on uzjaše. Mnogi prostru po drumu svoje ogrtače, a neki opet zeleno granje koje su nabrali u polju. I pred njim i iza njega išlo je mnoštvo i klicalo: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno Carstvo koje dolazi, Carstvo našega oca Davida! Hosana na visini! Tako uđe u Jerusalem, u Hram. Pažljivo razgleda sve, pa kako je već bilo kasno, ode s Dvanaestericom u Betaniju. Sutradan krenu iz Betanije, a Isus ogladni. Izdaleka ugleda razlistalu smokvu pa joj se primače da vidi ima li šta na njoj. Ali nije bilo ničega osim lišća, jer još nije bilo vrijeme smokvama. Isus reče stablu: „Nikada više niko s tebe roda ne jeo!” Čuli su to i učenici. Kad su stigli u Jerusalem, on ode u Hram i počne tjerati iz njega sve koji su prodavali i kupovali, prevrne stolove mjenjačima novca i klupe trgovcima golubova. Nikome ne dopusti da išta pronese kroz Hram. Pouči ih: „Pisano je: Moj dom neka bude Dom molitve za sve narode, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu.” Kad su to čuli svećenički poglavari i pismoznanci, počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je narod bio oduševljen njegovim učenjem. Uvečer bi izlazili iz grada. Prolazeći ujutro, opaze da se smokva iz korijena osušila. Kefa se sjeti i uzvikne: „Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo osušila se!” „Imajte vjeru u Boga!”, odgovori im Isus. „Zaista vam kažem, kada bi ko rekao ovoj planini: Digni se i skoči u more i pritom ne bi posumnjao u srcu, nego vjerovao da će se to i dogoditi, bilo bi mu tako. Zato vam kažem: šta god da u molitvi tražite, vjerujte da ste to već primili, pa ćete i dobiti. Ali kad god ustanete moliti, najprije oprostite ako šta imate protiv koga. Tada će i vama nebeski Otac oprostiti vaše grijehe.” Stignu opet u Jerusalem. Dok je Isus prolazio Hramom, pristupe mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine te ga upitaju: „Ko ti je dao pravo da to činiš? Ko te je ovlastio za to?” Isus im odgovori: „Reći ću vam ko mi je dao vlast, ako najprije vi meni odgovorite: Je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!” Oni počnu umovati među sobom: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A kažemo li da je od ljudi?” Bojali su se, jer su Ivana svi smatrali za pravog vjerovjesnika. Zato Isusu odgovore: „Ne znamo!” A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast da ovo činim!” Tada im počne upoređivati: „Neki čovjek zasadi vinograd i ogradi ga, iskopa tijesak i izgradi kulu. Zatim ga iznajmi vinogradarima i otputuje. Kad dođe vrijeme, pošalje slugu da od njih ubere njegov dio uroda. Ali vinogradari ga zgrabe, pretuku i pošalju natrag praznih ruku. On im zatim pošalje drugog slugu. Zakupci mu razbiju glavu i nagrde ga. Trećega kojeg im je poslao ubiju. Poslao im je i mnoge druge, ali oni ih sve premlate ili poubijaju. Napokon mu je preostao samo još jedan – njegov voljeni sin. Pošalje i njega, misleći: Prema mojem sinu sigurno će imati poštovanja. Ali vinogradari rekoše: Ovaj će naslijediti imanje. Ubijmo ga, pa ćemo se domoći imanja umjesto njega! Uhvate ga, ubiju i izbace iz vinograda. Šta će učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare, a vinograd dati drugima. Ne sjećate li se onoga iz Pisma: Kamen koji su graditelji odbacili postade ugaonim kamenom. To je Gospodnje djelo, čudesno u našim očima.” I htjedoše ga uhvatiti, ali bojali su se naroda. Shvatili su, dakako, da je protiv njih ispričao tu poredbu. Zato ga ostave i odu. Zatim mu pošalju neke farizeje i herodovce da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: „Učitelju, znamo da govoriš istinu i da ne gledaš ko je ko, nego prema istini poučavaš putu Božijem. Reci nam, je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije?” Isus prozre njihovo lukavstvo pa reče: „Zašto me kušate? Dajte mi denar da ga vidim.” Donesu mu novčić, a on upita: „Čiji je ovo lik i natpis?” „Cezarev”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, a Bogu Božije”, reče im. Bili su zadivljeni. Tada mu dođu saduceji, koji su tvrdili da nema oživljenja, i upitaju ga: „Učitelju, Mojsije nam je propisao: Ako umre kome brat i ostavi ženu bez djece, taj neka uzme ženu i podigne potomstvo svome bratu. Bilo je sedmero braće. Najstariji se brat oženi i umre a da nije imao djece. Drugi se brat oženi njegovom ženom, ali također umre a da nije ostavio potomstva. S trećim se dogodi isto. Tako nijedan od sedmerice iza sebe ne ostavi potomstva. Naposljetku umre i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” Isus im odgovori: „Niste li vi u zabludi zato što ne poznajete ni Pisma ni sile Božije? Jer kad ljudi ožive, neće se ženiti ni udavati, već će biti poput anđela na Nebu. A što se tiče oživljenja, niste li pročitali u Knjizi Mojsijevoj događaj o gorućem grmu gdje je Bog rekao Mojsiju: Ja sam Bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev. A Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih! Vi ste, prema tome, u velikoj zabludi!” Tada pristupi pismoznanac koji je slušao njihovu raspravu. Uvidjevši da im je Isus dobro odgovorio upita ga: „Koja je prva od svih zapovijedi?” Isus odgovori: „Prva je: Čuj, o Izraele! Naš Gospod Bog jeste jedini Bog. Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! A druga je ova: Voli svog bližnjeg kao samog sebe! Nema zapovijedi koja bi bila veća od ovih.” Pismoznanac odgovori: „Učitelju, pravo si rekao da je On jedini i da nema drugih osim Njega. Voljeti Ga svim srcem, svom pameti i svom snagom, a bližnjega voljeti kao samoga sebe, vrijedi više nego sve paljenice i ostale žrtve.” Videći da pametno govori, Isus mu reče: „Nisi daleko od Božijeg carstva.” I niko se više nije usudio ništa da ga pita. Isus, dok poučava u Hramu, upita: „Kako pismoznanci mogu tvrditi da je Mesija Davidov sin? Pa sâm je David, nadahnut Svetim Duhom, rekao: Reče Gospod mojem Gospodu: Sjedni Mi s desne strane dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje. Sâm Ga je David nazvao Gospodom. Kako bi mu onda mogao biti sin?” Narod ga je oduševljeno slušao. Poučavajući dalje, Isus reče: „Čuvajte se pismoznanaca! Vole se šetati u dugim haljinama i hoće da ih pozdravljaju na trgovima. U sinagogama grabe prva mjesta, a na gozbama pročelja. Proždiru imetak udovica, pod izgovorom dugih molitava. Njima će biti još strože suđeno.” Zatim sjede preko puta riznice, te stade posmatrati narod kako ubacuje bakreni novac. Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Dođe i neka sirota udovica te ubaci dvije lepte, odnosno jedan kvadrant. Isus dozva učenike i reče im: „Zaista vam kažem, ta je sirota udovica ubacila više nego svi ostali! Jer svi su oni dali od svojeg viška, a ona je, u svojoj oskudici, dala sve što je imala, sve što joj je bilo za život.” Kad je Isus izlazio iz Hrama, jedan od učenika mu reče: „Učitelju, pogledaj! Kakvog li kamenja! Silne li građevine!” „Vidiš li ovu veliku građevinu?”, odgovori mu Isus. „A bit će porušena tako da od nje neće ostati ni kamen na kamenu.” Dok je sjedio na Maslinskoj gori naspram Hrama, Kefa, Jakov, Ivan i Andrija nasamo ga upitaju: „Kada će se sve to dogoditi? Kojim će se znakom najaviti ispunjenje svega toga?” Isus im odgovori: „Pazite da vas ko ne prevari! Mnogi će doći pod mojim imenom i reći Ja sam, i mnoge će zavesti. Kad čujete za ratove i vijesti o ratovima, ne uznemirujte se. Sve se to mora dogoditi, ali kraj još neće doći. Zaratit će narod sa narodom i carstvo protiv carstva. Bit će potresa u mnogim dijelovima svijeta i zavladat će glad. Sve je to samo početak trudova. A vi budite na oprezu! Predavat će vas sudovima i bičevati u sinagogama. Izvodit će vas pred upravitelje i careve zbog mene, njima za svjedočanstvo Radosna vijest mora se najprije objaviti svim narodima. Kad vas uhvate i predaju sudu, ne brinite se unaprijed šta ćete govoriti, nego šta vam se u onaj čas dadne, to govorite. Jer nećete govoriti vi, nego Sveti Duh. Brat će na smrt predavati brata, a otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. I svi će vas mrziti zbog moga imena. Ali ko izdrži do kraja, spasit će se. Kad vidite da grozota pustoši stoji tamo gdje ne smije stajati (ko čita, neka shvati), oni iz Judeje neka bježe u gore. Ko se zatekne na krovu, neka ne silazi u svoju kuću što uzeti! Ko se zatekne u polju, neka se ne vraća natrag po svoj ogrtač! Teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da to ne bude zimi, jer će to biti dani takve nevolje kakve nije bilo otkako je Bog stvorio svijet, niti će je biti ikad poslije. I kad Gospod ne bi skratio to vrijeme, niko se ne bi spasio. Ali On je skratio te dane radi svojih izabranika. Kaže li vam tada ko: Evo Mesije! ili Eno ga tamo!, ne vjerujte, jer će ustati lažne mesije i lažni vjerovjesnici, te činiti čudesa, ne bi li, bude li moguće, zaveli i izabranike. Budite oprezni! Unaprijed sam vas upozorio! U te dane, kad prođu sve te nevolje, Sunce će potamnjeti i Mjesec neće sjati, zvijezde će s neba padati i nebeske će se sile uzdrmati. Tada ćete vidjeti Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. On će poslati anđele i skupiti svoje izabranike sa četiri vjetra od kraja Zemlje do kraja Neba. Od smokve naučite poredbu. Kad joj granje omekša i kad olista, znajte da je ljeto blizu. Također, kad vidite da se događa sve ovo, znajte da je blizu, na samom pragu. Kažem vam da ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi nipošto neće proći! Niko, međutim, ne zna dana ni časa kada će se to dogoditi. Ne znaju ni anđeli na Nebu, pa čak ni Sin. Zna samo Otac. Bdijte, dakle, i budite oprezni, jer ne znate kada će se to zbiti! To je kao s čovjekom koji je, odlazeći na put, kuću ostavio na čuvanje slugama. Svakome je dao zadatak, a vrataru naredio da bdije. Zato bdijte, jer ne znate kada će se gospodar vratiti – uvečer, u ponoć, u ranu zoru kad pjevaju pijetli ili ujutro. Da ne dođe iznenada i nađe vas kako spavate. Šta kažem vama, kažem svima: Bdijte!” Dva dana uoči Pashe i blagdana Beskvasnih hljebova, svećenički poglavari i pismoznanci još su čekali priliku da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. „Nećemo na blagdan”, rekli su, „da se narod ne pobuni.” Dok je Isus bio u Betaniji, za stolom u kući Simona gubavca, uđe neka žena s alabasternom posudom skupocjene čiste nardove masti. Razbije posudu i izlije mast Isusu na glavu. Neki se zbog toga naljute: „Zašto tako trošiš tu mast?” „Mogla se prodati za više od tristo denara, pa novac podijeliti sirotinji!” I gunđali su na ženu. Ali Isus im reče: „Ostavite ženu na miru! Zašto joj dosađujete? Učinila mi je dobro djelo. Siromaha će uvijek biti, da im pomažete kad god budete htjeli, a ja neću zauvijek ostati s vama. Ona je učinila šta je mogla. Unaprijed je pomazala moje tijelo za ukop. Zaista vam kažem, gdje se god bude objavljivala Radosna vijest, spominjat će se i ovo njezino djelo, njoj na uspomenu.” Tada Juda Iskariotski, jedan od Dvanaesterice, ode svećeničkim poglavarima da ga izda. Oni se obraduju i obećaju mu novac. Tako Juda počne tražiti pogodnu priliku da izda Isusa. Na prvi dan blagdana Beskvasnih hljebova, kad se žrtvovalo pashalno janje, učenici upitaju Isusa: „Gdje želiš da ti pripremimo pashalno janje?” On pošalje dvojicu svojih učenika u Jerusalem: „Idite u grad. Tamo ćete naići na čovjeka koji nosi vodu u vrču. Pođite za njim. Gdje on bude ušao, tamo potražite domaćina, pa mu recite: Učitelj pita u kojoj sobi može večerati pashalno jelo sa svojim učenicima. On će vas povesti u veliku sobu na spratu, sasvim spremnu. Tu pripremite večeru.” Učenici odu u grad i nađu sve kako im je Isus rekao, te tamo pripreme pashalno jelo. Uvečer Isus dođe s Dvanaestericom. Dok su jeli za stolom, reče im: „Zaista vam kažem, jedan od vas koji sa mnom jede izdat će me.” Ovi se ožaloste, i redom ga stanu pitati: „Nisam valjda ja taj?” On odgovori: „To je jedan od vas Dvanaesterice, koji sa mnom umače hljeb u istu zdjelu! Jer Sin Čovječiji, dakle, odlazi kao što je o njemu pisano. Ali teško onome koji Sina Čovječijega izda! Bilo bi mu bolje da se nije ni rodio!” Dok su jeli, Isus uzme hljeb, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: „Uzmite; ovo je moje tijelo!” Zatim uzme čašu, zahvali i pruži im. I svi su iz nje pili. On im reče: „Ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge. Zaista vam kažem, neću više piti od trsova roda sve do onoga dana kad ga novo budem pio u Božijem carstvu.” Zatim zapjevaju hvalospjeve, te odu na Maslinsku goru. „Svi ćete se pokolebati”, reče im Isus, „jer je pisano: Udarit ću pastira i ovce će se razbježati. Ali nakon što ustanem iz mrtvih, ići ću pred vama u Galileju.” Kefa mu reče: „Ako se i svi pokolebaju, ja ipak neću!” „Zaista ti kažem”, reče mu Isus, „još noćas, prije nego što se pijetao drugi put oglasi, triput ćeš me se odreći.” Kefa ga stane uvjeravati: „Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!” Tako su se zaklinjali i svi ostali. Dođu tako na mjesto zvano Getsemani, gdje Isus reče učenicima: „Sjednite tu dok se ja pomolim!” Povede sa sobom Kefu, Jakova i Ivana. Obuzmu ga strah i tjeskoba. Reče: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite tu i bdijte.” Ode malo dalje i padne ničice. Molio se da ga, ako je moguće, mimoiđe taj čas. „Abba, Oče!”, molio je. „Tebi je sve moguće. Otkloni od mene ovu čašu! Ipak, neka bude po Tvojoj, a ne po mojoj volji.” Zatim se vrati i nađe one kako spavaju. „Simone!”, reče Kefi. „Zar spavaš? Nisi mogao ni jedan sat probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u kušnju. Jer duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Ode još jedanput i pomoli se istim riječima. I opet ih po povratku nađe kako spavaju, jer im oči bijahu otežale. Nisu znali šta bi mu rekli. Kad se treći put vratio, reče im: „Još spavate i ljenčarite? Dosta je bilo! Kucnuo je čas! Evo, Sin Čovječiji predaje se grešnicima u ruke. Ustanite! Hajdemo! Moj izdajnik je već tu!” Još dok je govorio, stigne Juda, jedan od Dvanaesterice, a s njime i svjetina s mačevima i toljagama, te svećenički poglavari, pismoznanci i starješine. Izdajnik im je rekao: „Onaj kojega poljubim, taj je. Uhvatite ga i odvedite pod stražom.” Čim stignu, on priđe Isusu. „Učitelju!”, reče i poljubi ga. Ovi digoše na njega ruke i uhvatiše ga. Jedan od prisutnih naglo izvuče mač i njime odsiječe uho sluzi visokoga svećenika. Isus reče: „Pošli ste na mene mačevima i toljagama kao na razbojnika! A svaki dan sam u Hramu poučavao pa me niste uhvatili. Ali neka se ispune Pisma.” Nato ga svi ostave i pobjegnu. Slijedio ga je samo neki mladić ogrnut plahtom po golom tijelu. Kad su ga pokušali uhvatiti, on ostavi plahtu i pobjegne go. Isusa odvedu do visokog svećenika, gdje se okupe svi svećenički poglavari, pismoznanci i starješine. Kefa ga je izdaleka slijedio do u dvor visokog svećenika. Sjeo je sa slugama kraj vatre da se ugrije. Svećenički poglavari i Veliko vijeće tražili su svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli smaknuti. Ali nisu ga našli. Mnogi su lažno svjedočili protiv njega, ali im se iskazi nisu podudarali. Zatim su neki ustali i lažno o njemu posvjedočili: „Čuli smo ga kad je rekao: Srušit ću ovaj Hram izgrađen ljudskom rukom i za tri dana ću podići drugi, koji neće biti sagrađen rukama!” Ali ni tada im se svjedočanstvo nije podudaralo. Visoki svećenik zatim stane pred prisutne i upita Isusa: „Zar nećeš odgovoriti na ovo što govore protiv tebe?” Isus je šutio, ništa nije odgovorio. Tada ga visoki svećenik upita: „Jesi li ti Mesija, Sin Uzvišenoga?” Isus odgovori: „Jesam. I vidjet ćete Sina Čovječijega kako sjedi zdesna Silnome i kako dolazi na nebeskim oblacima.” Visoki svećenik nato pocijepa haljine i reče: „Šta će nam više svjedoci? Čuli ste ga kako huli! Šta kažete?” I svi ga osude na smrt. Neki počnu pljuvati po njemu. Pokrili su mu oči i onda ga udarali šakama govoreći: „Daj objavu!” I sluge su ga udarale. Dok je Kefa bio dolje u dvorištu, dođe jedna sluškinja visokog svećenika. Kad ugleda Kefu da se grije, upre pogled u njega i reče: „I ti si bio s Isusom Nazarećaninom!” Kefa odbi riječima: „Ne znam ga i ne razumijem o čemu govoriš.” I izađe u predvorje. Upravo tada zakukuriče pijetao. Sluškinja ga opet opazi, pa počne govoriti ostalima: „Ovaj je jedan od njih!” Kefa ponovo zaniječe. Poslije i ostali prisutni počnu Kefi govoriti: „Pa ti si stvarno jedan od njih, a i Galilejac si!” Kefa se počne zaklinjati: „Ja i ne poznajem čovjeka o kojem vi govorite!” I pijetao se odmah drugi put oglasi. A Kefa se sjeti Isusovih riječi: „Prije nego što se pijetao drugi put oglasi, triput ćeš me se odreći.” I brizne u plač. Već rano ujutro sastanu se svećenički poglavari, starješine i pismoznanci – cijelo Veliko vijeće – te svežu Isusa, odvedu ga i predaju Pilatu. Pilat ga upita: „Jesi li ti car Jevreja?” „Sâm si rekao”, odgovori Isus. Svećenički poglavari teško su ga optuživali. Pilat ga ponovo upita: „Zar nemaš ništa na to reći? Slušaj kako te optužuju!” Isus mu više ništa ne odgovori, što je Pilata veoma začudilo. A svakog blagdana bi pustio jednog zatvorenika, onoga kojeg narod zatraži. Zajedno s ostalima, koji su u pobuni počinili ubistva, bio je tada i čovjek zvani Baraba. Svjetina se počne okupljati pred Pilatom tražeći ono što je prema običaju činio. „Hoćete li da oslobodim jevrejskoga cara?”, upita Pilat, jer je shvatio da su mu ga svećenički poglavari predali iz zavisti. Ali svećenički poglavari podjare svjetinu da traži da im pusti Barabu. „A šta da učinim onda s ovim kojega nazivate carem Jevreja?”, upita Pilat. „Razapni ga!”, poviču oni. „Zbog čega?”, upita Pilat. „Kakvo je zlo učinio?” Ali oni još glasnije zaviču: „Razapni ga!” I tako Pilat, želeći ugoditi svjetini, oslobodi Barabu, a Isusa izbičuje i preda da ga razapnu. Vojnici ga odvedu u palaču, u takozvani pretorij, i sazovu cijelu četu. Obuku ga u grimiz i ispletu krunu od trnja, te mu je stave na glavu. Pozdravljali su ga: „Živio car Jevreja!” Udarali su ga trskom po glavi, pljuvali po njemu i padali na koljena da mu se klanjaju. Kad su mu se izrugali, skinu s njega grimiz, obuku ga u njegovu odjeću i odvedu da ga razapnu. Natjeraju jednog prolaznika, Simona iz Kirene, koji se vraćao iz polja, da ponese Isusov krst (Simon bijaše Aleksandrov i Rufov otac). Dovedu tako Isusa do mjesta zvanog Golgota (što znači „lobanja”). Ponude mu vino pomiješano sa smirnom, ali on nije htio piti. Zatim ga razapnu i razdijele među sobom njegove haljine, odlučujući kockom šta će kome pripasti Razapeli su ga oko trećega sata. Nad njim je stajao natpis o njegovoj krivici: „Car Jevreja”. S njim razapnu i dvojicu razbojnika, jednoga slijeva, a drugoga zdesna. Prolaznici su ga ružili i odmahivali glavom govoreći: „Možeš srušiti Hram i sâm ga opet izgraditi u tri dana, je li? Spasi onda sebe i siđi s krsta!” Slično su mu se rugali i svećenički poglavari i pismoznanci: „Spasio je druge, a sebe ne može! Mesija! Car Izraelov! Neka sada siđe s krsta, da vidimo, pa da vjerujemo!” Vrijeđali su ga i oni razapeti s njim. Oko šestog sata po svoj zemlji nastade tama i potraje do devetog sata. U deveti sat Isus izglasa poviče: „Eloi, Eloi, lama sabakthani?”, što znači „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od prisutnih, kad su to čuli, rekoše da zove Iliju. A jedan čovjek otrča, uze spužvu, namoči je u sirće i pruži mu je na trski. „Da vidimo hoće li doći Ilija i skinuti ga”, reče. A Isus još jedanput glasno krikne i izdahne. Tada se zastor u Hramu razdere napola, odozgor prema dolje. Kad je kapetan, koji je stajao naspram Isusa, vidio kako je izdahnuo, reče: „Ovaj je čovjek zaista bio Božiji sin!” Bile su tu i žene koje su gledale izdaleka – Marija Magdalena, Marija, majka Jakova mlađega i Josipa, te Saloma, koje su ga pratile i služile mu dok je bio u Galileji. I mnoge druge koje su s njim došle u Jerusalem. Bila je priprema, dan uoči subote. Kad je pala večer, Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji je također iščekivao Božije carstvo, odvaži se te ode Pilatu i zatraži Isusovo tijelo. Pilat se veoma začudi da je već umro, pa pozove kapetana da ga pita je li odavno mrtav. Kad primi obavijest od kapetana, Pilat predade Josipu tijelo. Josip kupi lanenog platna, skine tijelo, umota ga u platno i položi u grob isklesan u stijeni, te na ulaz u grob navali kamen. Marija Magdalena i Marija, majka Josipova, gledale su gdje ga polažu. Kad prođe subota, Marija Magdalena, Saloma i Marija majka Jakovljeva odu kupiti mirisne masti da pomažu Isusovo tijelo. I prvoga dana sedmice, veoma rano, još za izlaska sunca, dođu na grob. Među sobom su govorile: „Ko će nam odmaknuti kamen s ulaza u grob?” Ali kad su pogledale, vide da je kamen već odmaknut. Bio je to zaista velik kamen. Uđu u grob i zdesna ugledaju mladića u bijeloj haljini kako sjedi, i veoma se zaprepaste. On im reče: „Ne bojte se! Vi tražite razapetoga Isusa Nazarećanina. Nije ovdje, oživio je! Evo mjesta gdje su ga položili. Idite i recite njegovim učenicima i Kefi: Ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti, kako vam je i rekao.” Žene pobjegnu s groba drhteći od zaprepaštenja. Od straha nikome nisu ništa kazale. Kad je oživio rano u prvi dan sedmice, najprije se ukazao Mariji Magdaleni, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode javiti to njegovim sljedbenicima koji su tugovali i plakali. Kad su čuli da je živ i da ga je ona vidjela, nisu vjerovali. Nakon toga Isus se ukazao u drugom obličju dvojici od njih dok su išli na selo. Oni su to javili ostalima, ali ni njima nisu vjerovali. Zatim se ukaže Jedanaesterici učenika dok su bili za stolom. Prekori ih zbog nevjere i okorjelosti srca, jer nisu povjerovali onima koji su ga vidjeli da je oživio. Reče im ovo: „Idite po cijelome svijetu i svakome najavljujte Radosnu vijest. Ko povjeruje i bude potopljen, spasit će se. Ko ne bude vjerovao, bit će osuđen. One koji budu vjerovali pratit će ovi znaci: izgonit će zle duhove u Moje ime, govorit će novim jezicima, zmije će uzimati rukama, a popiju li šta smrtonosno, neće im nauditi; na bolesne će stavljati ruke i oni će ozdravljati!” Kada im je Gospod Isus to rekao, bijaše uznesen na Nebo i sjede zdesna Bogu. Učenici su otišli da to posvuda objavljuju, a Gospod je s njima djelovao i čudesnim znacima potvrđivao Riječ. Već su mnogi pokušali sastaviti izvještaj o događajima koji su se ispunili među nama, prema kazivanjima onih koji su od početka bili očevici i sluge Riječi. Odlučio sam stoga i ja, vrli Teofile, tebi napisati sve po redu, budući da sam sve od početka potanko ispitao, da se tako uvjeriš u istinitost učenja koje si primio. U vrijeme judejskoga cara Heroda bio je neki svećenik, zvani Zaharija, iz Abijina reda. Žena mu je bila iz Aronova roda. Zvala se Elizabeta. Oboje su bili pravedni pred Bogom, jer su besprijekorno bili poslušni svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. Nisu imali djece, jer je Elizabeta bila nerotkinja, a oboje su već bili u poodmaklim godinama. Jednoga je dana Zaharija vršio svećeničku službu pred Bogom, jer je na dužnosti bio njegov red. Prema svećeničkome običaju žrijebom ga zapadne da uđe u Hram Gospodnji i da prinese kâd. Za vrijeme kađenja veliki se narod vani molio. A Zahariji se ukaže Božiji anđeo. Stajao je s desne strane kadionog žrtvenika. Kad ga je spazio, Zaharija se veoma prepadne i obuzme ga strah. Ali anđeo mu reče: „Ne boj se, Zaharija! Jer uslišana ti je molitva: tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje, i mnogi će se radovati njegovu rođenju. Bit će on doista velik u očima Gospodnjim. Neće piti vina ni drugoga opojnog pića. Bit će ispunjen Svetim Duhom još od majčine utrobe. Mnoge sinove Izraelove okrenut će Gospodu, Bogu njihovom. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj. Okrenut će srca otaca k sinovima, a nepokorne ka mudrosti pravednika. Pripremit će narod za dolazak Gospodnji.” Zaharija reče anđelu: „Po čemu ću ja to znati? Već sam star, a i žena mi je u poodmaklim godinama.” Anđeo mu odgovori: „Ja sam Gabrijel, onaj koji stoji pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti objavim sve ovo. Evo, sada ćeš zanijemiti i nećeš moći govoriti do dana kada će se sve ovo dogoditi, zato što nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme.” Ljudi su za to vrijeme čekali Zahariju i čudili se što se on toliko zadržao u Hramu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći. Oni shvate da je u Hramu imao viđenje. Pokušao im je govoriti znacima, ali je ostao nijem. Kad su istekli dani njegove službe, vrati se kući. Ubrzo zatim njegova žena Elizabeta zanese. Pet mjeseci se krila. Govorila je: „Gospod mi je to učinio u vrijeme kad mu se svidjelo skinuti s mene sramotu pred ljudima.” Poslije šest mjeseci Bog pošalje anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret djevici Mariji, zaručenoj sa čovjekom zvanim Josip, iz Davidove loze. Anđeo njoj priđe i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospod s tobom!” Nato se Marija uznemiri, te se počne domišljati šta bi taj pozdrav mogao značiti. „Ne boj se, Marijo!”, reče joj anđeo. „Bog ti je odlučio iskazati milost. Zanijet ćeš i roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospod Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida. Vladat će Domom Jakovljevim vječno; njegovu Carstvu neće biti kraja.” Marija upita anđela: „Ali kako? Ja još ne znam za muško.” Anđeo joj odgovori: „Sveti Duh će se spustiti na tebe i sila Svevišnjega će te zasjeniti. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, i zvat će se Božiji sin. Eto, tvoja rodica Elizabeta je u starosti zanijela sina. Zvali su je nerotkinjom, a trudna je već šest mjeseci. Jer Bogu ništa nije nemoguće!” Marija mu reče: „Evo, Božija sam sluškinja. Neka mi bude po riječi tvojoj!” Anđeo tada ode. U te dane Marija požuri u gorski kraj, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Na Marijin pozdrav Elizabeti zaigra dijete u utrobi, a ona se napuni Svetim Duhom te glasno poviče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod tvoje utrobe! Odakle to da me posjeti majka mojega Gospoda? Jer ovog časa kad je tvoj pozdrav dopro do mojih ušiju, čedo u meni zaigralo je od radosti! Blago tebi, jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao Gospod!” Marija tada reče: „Slavi duša moja Gospoda! Duh se moj raduje u Bogu, mojem Spasitelju! Sjetio se milostivo Svoje poslušne sluškinje! Svi će me naraštaji odsad smatrati blagoslovljenom. Jer mi je Svesilni, Čije je ime sveto, učinio velika djela. Njegova je milost, od koljena do koljena, nad onima koji Ga se boje. Moćnom rukom čini velika djela, rastjerao je ohole u srcima. Zbacio je s prijestolja vladare, a uzvisio ponizne. Gladne je nasitio dobrima, a bogataše ostavio praznih ruku. Priskočio je u pomoć Svojem sluzi Izraelu, sjećajući se milosti koju je obećao našim očevima, Abrahamu i njegovom potomstvu.” Marija je s Elizabetom ostala oko tri mjeseca, a zatim se vratila svojoj kući. Elizabeti je došlo vrijeme da rodi, te ona rodi sina. Kad se među njezinim komšijama i rodbinom pročulo da joj je Bog iskazao veliku milost, veselili su se s njom. Kad je prošlo osam dana, okupe se da obrežu dijete. Htjeli su dječaka nazvati Zaharijom, po ocu, ali se Elizabeta usprotivi: „Nipošto! Mora se zvati Ivan!” „Pa u cijeloj se tvojoj porodici niko tako ne zove!” Zato znacima upitaju dječakova oca kako ga želi nazvati. On zatraži pločicu i napiše: „Ime mu je Ivan.” Svi se začude, a Zahariji se odriješi jezik, te on smjesta progovori i počne slaviti Boga. Strah Božiji obuzme sve stanovnike tog kraja. Po cijelome judejskom gorju prepričavali su se ti događaji. I ko god bi o njima čuo, čuvao bi ih u srcu i pitao se: „Šta će biti od tog djeteta? Zaista je nad njim ruka Gospodnja.” Tada njegova oca Zahariju ispuni Sveti Duh, te on izrekne predskazanje: „Slava Gospodu Bogu Izraelovu, jer je pohodio Svoj narod i otkupio ga! Podiže nam silnog Spasitelja iz doma Svojega sluge Davida, kao što je od davnine obećao kroz riječi Svojih svetih vjerovjesnika: Spasiti nas od neprijatelja i od ruku svih koji nas mrze. Iskazati milosrđe našim očevima i sjetiti se Svojega svetoga Saveza, zakletve kojom se zakle našem ocu Abrahamu, da će nam dati da mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, možemo služiti bez straha u svetosti i pravednosti pred Njim u sve svoje dane. A ti ćeš se, sine moj, zvati poslanikom Svevišnjega, jer ćeš ići ispred Gospoda da pripremiš put. Poučit ćeš Njegov narod kako da spozna spasenje kroz oproštenje svojih grijeha, po milosrdnom srcu našega Boga po Kojem će nas pohoditi sunce s visine da obasja one koji sjede u tami i u smrtnoj sjeni, te da naše korake povede putem mira.” Dječak je rastao i duhovno jačao. Kad je odrastao, živio je u pustinji sve do dana objavljenja pred Izraelom. U to vrijeme cezar August zapovjedi da se u cijeloj zemlji provede popis. Bio je to prvi popis proveden za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svako je putovao u svoj grad da se upiše. Tako je i Josip iz gradića Nazareta u Galileji, budući da je bio iz Davidove loze i doma, pošao u Davidov grad, zvani Betlehem, da se upiše zajedno sa svojom ženom Marijom, koja je već bila trudna. Dok su tamo boravili, dođe joj vrijeme da rodi. Ona rodi sina, svoje prvorođenče. Povila ga je i položila u jasle, jer u svratištu nije za njih bilo mjesta. U tome su kraju boravili pastiri. Noću su pod vedrim nebom čuvali svoja stada. Odjednom im pristupi anđeo Gospodnji i obasja ih Gospodnja slava. Oni se jako prestraše, ali anđeo im reče: „Ne bojte se! Donosim vam, evo, radosnu vijest, na veliko veselje za sav narod! Spasitelj, koji je Mesija i Gospod, rodio vam se danas u Davidovom gradu! Neka vam ovo bude znak: naći ćete povijeno novorođenče što leži u jaslama.” Anđelu se odjednom pridruži silna nebeska vojska slaveći Boga ovim riječima: „Slava Bogu na visini, a na Zemlji mir ljudima, koje On voli.” Čim su se anđeli vratili na Nebo, pastiri stanu nagovarati jedni druge: „Hajdemo u Betlehem! Hajdemo da vidimo taj događaj koji nam je Gospod obznanio!” I pohite, te tamo pronađu Mariju i Josipa s novorođenčetom koje je ležalo u jaslama. Kad su ga vidjeli, ispričaju što im je rečeno o djetetu. A svi koji su pastire slušali, divili su se. Marija je pomno pamtila sve te događaje i razmišljala o tome u svom srcu. Pastiri se zatim vrate slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli, i vidjeli onako kako im je bilo rečeno. Osam dana poslije, kad je dječaka trebalo obrezati, nadjenuli su mu ime Isus, kako ga je prozvao anđeo još prije začeća. Kad je prošlo vrijeme njihovog očišćenja, prema Mojsijevom zakonu, donijeli su ga u Jerusalem da ga prikažu Gospodu, kako piše u Zakonu Gospodnjem: „Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodu”, i da prinesu žrtvu prema onome što je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio je tada u Jerusalemu čovjek po imenu Simon. Bio je veoma pravedan i pobožan; Sveti Duh je bio na njemu, te je iščekivao utjehu Izraelovu. Sveti Duh mu je otkrio da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Potaknut Duhom, on ode u Hram. Kad su roditelji unijeli Isusa da obave običaj propisan Zakonom, uzme ga u naručje, te stane slaviti Boga: „Sada možeš pustiti Svoga slugu, Gospode, da ode u miru, kao što si mi rekao. Jer oči su mi vidjele Tvoje spasenje koje si pripremio pred licem svih naroda, svjetlo otkrovenja za pagane, slavu Tvojega izraelskog naroda.” Isusovi roditelji divili su se riječima izgovorenim o njemu. Simon ih zatim blagoslovi i reče Mariji: „Određen je za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, za znak kojem će se protiviti. A tebi samoj će mač probosti dušu da se razotkriju misli mnogih srca!” Tu se nalazila i neka vjerovjesnica Ana, Penuelova kći iz Ašerova plemena, veoma stara žena. Poslije djevojaštva živjela je u braku sedam godina, a zatim sama, kao udovica, do osamdeset četvrte godine. Nije napuštala Hram, već je postom i molitvom danonoćno služila Bogu. Ona baš tada naiđe te počne zahvaljivati Bogu i govoriti o djetetu svima koji su iščekivali otkupljenje Jerusalema. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vrate se u svoj grad Nazaret, u Galileju. Dijete je raslo i jačalo, puneći se mudrošću. Božija milost je bila s njim. Isusovi roditelji su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jerusalem. Kad mu je bilo dvanaest godina, pošli su prema blagdanskom običaju. Poslije tih dana vraćali su se kući, a dječak Isus ostao je u Jerusalemu bez znanja roditelja. Mislili su da je sa ostalim svijetom. Odmaknuli su tako dan hoda, a onda ga počeli tražiti među rodbinom i poznanicima, ali ga nisu našli. Vrate se stoga u Jerusalem da ga tamo potraže. Poslije tri dana pronađu ga u Hramu među učiteljima kako ih sluša i postavlja im pitanja. Svi koji su ga slušali, divili su se njegovoj oštroumnosti i odgovorima. Kad ga roditelji opaze, veoma se začude. „Sine!”, reče mu majka. „Zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja sa strahom smo te tražili.” „Zašto ste me tražili?”, upita on. „Zar niste znali da ja moram biti u onome što je mojega Oca?” Ali oni nisu razumjeli šta im je htio reći. Vratio se zatim s njima u Nazaret i bio im je poslušan, a njegova majka je sve to brižno čuvala u svojem srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti kod Boga i ljudi. Bila je petnaesta godina vladavine cezara Tiberija. Poncije Pilat bio je upravitelj Judeje, Herod tetrarh Galileje, njegov brat Filip tetrarh Itureje i Trahonitide, a Lizanije tetrarh Abilene. Visoki svećenici bili su Ana i Kaifa. Bog tada progovori Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu jordansku okolinu objavljujući potapanje i obraćenje za oproštenje grijeha. Kao što je pisano u Knjizi vjerovjesnika Izaije: „Glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji! Poravnajte za Njega staze! Neka se svaka dolina popuni, a svaka gora i brijeg neka se slegne! Neka se krivi putevi isprave, a neravni izglade! Tada će svi ljudi vidjeti Božije spasenje!” Ivan je govorio narodu koji je dolazio da se potopi: „Zmijski rode! Ko li vas je samo upozorio da pobjegnete gnjevu koji stiže? Donesite rod dostojan obraćenja. Ne usuđujte se govoriti u sebi: Naš otac je Abraham!, jer vam kažem da Bog može i od ovoga kamenja Abrahamu podići djecu! Sjekira je već spuštena na korijen drvetu. Svako stablo koje ne daje dobar rod siječe se i baca u vatru.” Narod ga nato počne pitati: „Šta nam valja činiti?” „Ko ima dvije haljine, neka podijeli s onim ko nema nijednu. A ko ima hrane, neka učini isto tako”, reče Ivan. Došli su potopiti se i ubirači poreza i upitali: „Učitelju, šta mi moramo činiti?” „Ne uzimajte više”, odgovori im, „nego što vam određuje vlast.” „A šta treba mi da činimo?”, pitali su ga vojnici. „Ne uzimajte novac silom ni od koga”, odgovori on, „i nikoga lažno ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom.” Narod je iščekivao Mesiju i svi su se u srcu pitali nije li možda Ivan taj. Zato Ivan svima im reče: „Ja vas potapam u vodu, no dolazi jači od mene, kome ja nisam dostojan ni sandale odvezati. On će vas potapati u Svetoga Duha i vatru. U ruci su mu vile da očisti svoje gumno; pšenicu će spremiti u svoju žitnicu, a pljevu sažeći neugasivim ognjem.” Mnoge je takve opomene Ivan izrekao objavljujući ljudima Radosnu vijest. A Heroda tetrarha Ivan je prekorio zbog Herodijade, žene njegovog brata, te zbog svih njegovih zlodjela. Herod tome pridoda još i ovo: baci Ivana u tamnicu. Dok se potapao sav narod, bio je potopljen i Isus. Kad se molio, Nebo se otvori, a Sveti Duh se u tjelesnom obliku, u vidu goluba, spusti na njega. S Neba se začu glas: „Ti si Moj voljeni Sin! U tebi mi je zadovoljstvo!” Kad je započeo službu, Isusu je bilo oko trideset godina. Bio je – smatralo se – sin Josipov, Elijev, Matatov, Levijev, Malkijev, Janajev, Josipov, Matatijin, Amosov, Naumov, Heslijev, Nagajev, Mahatov, Matatijin, Šimijev, Josehov, Jodin, Johananov, Resin, Zerubabelov, Šealtielov, Nerijev, Malkijev, Adijev, Kosamov, Elmadamov, Erov, Jošuin, Eliezerov, Jorimov, Matatov, Levijev, Simonov, Judin, Josipov, Jonamov, Elijakimov, Melejin, Menin, Matatin, Natanov, Davidov, Jišajev, Obedov, Boazov, Salin, Nahšonov, Aminadabov, Adminov, Arnijev, Hesronov, Peresov, Judin, Jakovljev, Isakov, Abrahamov, Terahov, Nahorov, Serugov, Reuov, Pelegov, Eberov, Šelahov, Kenanov, Arpakšadov, Šemov, Noin, Lamekov, Metušalahov, Henokov, Jeredov, Mahalalelov, Kenanov, Enošev, Šetov, Adamov, Božiji. Isus je pun Svetoga Duha otišao s Jordana. Duh ga odvede u pustinju, gdje ga je četrdeset dana kušao Đavo. Sve te dane nije ništa jeo, pa je po njihovom isteku bio veoma gladan. Đavo mu reče: „Ako si Božiji sin, reci ovom kamenju da postane hljebom.” Ali Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o hljebu.” Đavo ga zatim povede visoko, te mu odjednom pokaže sva carstva ovoga svijeta. Reče mu: „Dat ću ti vlast nad njima i njihovu slavu, jer su meni data i mogu ih dati kome hoću. Pokloni se preda mnom i sve je tvoje!” Isus mu odgovori: „Pisano je: Klanjaj se samo Gospodu Bogu svome i Njemu jedinome služi!” Tada ga odvede u Jerusalem, postavi ga navrh Hrama i reče: „Ako si Božiji sin, baci se dolje! Jer pisano je: On naredi svojim anđelima da te čuvaju i Oni će te svojim rukama nositi da ni nogom o kamen ne udariš.” Isus mu odgovori: „Rečeno je: Ne kušaj Gospoda Boga svojega!” Nakon što je Đavo iscrpio sve kušnje, udalji se od njega do druge prilike. Isusova služba u Galileji 4:14 – 9:50 Isus se zatim vrati u Galileju u snazi Duha. Glas o njemu puče po cijelom kraju. Poučavao je u tamošnjim sinagogama i svi su ga slavili. Dođe i u Nazaret, u kojemu je odrastao. U subotu kao i obično ode u sinagogu i ustane da čita. Pruže mu Knjigu vjerovjesnika Izaije, a on je odmota, te pronađe mjesto gdje piše: Duh Gospodnji je na meni, jer me pomazao i poslao da donesem Radosnu vijest siromasima, da objavim oslobođenje sužnjima, vraćanje vida slijepima, da oslobodim potlačene; da najavim godinu milosti Gospodnje. Smota zatim knjigu, vrati je poslužitelju i sjedne. Oči svih u sinagogi bile su uprte u njega. On im reče: „Ovo Pismo se na vaše oči danas obistinilo!” Svi su mu odobravali. Divili su se milini riječi koje su tekle s njegovih usana. „Nije li on Josipov sin?”, pitali su. A on im veli: „Zacijelo ćete mi navesti onu uzrečicu: Liječniče, izliječi samoga sebe!, i kazati: Učini ovdje, u svojem zavičaju, ono što smo čuli da si učinio u Kafarnaumu. Ali uistinu, nijedan vjerovjesnik nije prihvaćen u svojem zavičaju. Zaista vam kažem, u Ilijino doba, kad je nebo ostalo zatvoreno tri godine i šest mjeseci i kad je po svoj zemlji zavladala velika glad, u Izraelu je bilo mnogo udovica. Ali Ilija nije poslan nijednoj od njih, već nekoj udovici u Sarfati, u sidonskome kraju. U doba vjerovjesnika Elizeja u Izraelu je bilo mnogo gubavaca, ali od gube nije očišćen nijedan od njih, već Sirijac Naaman.” Na te se riječi svi u sinagogi razgnjeve, ustanu i istjeraju ga iz grada, te ga odvedu na liticu brijega na kojem je grad bio podignut, s namjerom da ga bace niz nju. Ali on samo prođe kroz masu i ode. Ode zatim u galilejski grad Kafarnaum, te je tamo subotom poučavao. Ljudi su bili zadivljeni njegovim učenjem, jer mu je riječ bila moćna. U sinagogi se zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom, koji počne izglasa vikati: „Zašto nas uznemiruješ, Isuse Nazarećanine? Zar si nas došao uništiti? Znam ko si: ti si Svetac Božiji!” Isus mu zaprijeti: „Umukni i izađi iz njega!” Tada zloduh obori čovjeka pred svima, ali zatim izađe iz njega i ne naudi mu više. Svi se zaprepaste i počnu jedan drugom govoriti: „Kakve li riječi! S takvom vlašću i silom zapovijeda nečistim duhovima, i oni izlaze!” I pukne glas o njemu po svoj okolini, u svim mjestima. Iz sinagoge Isus ode u Simonovu kuću. A Simonova punica se tresla od groznice, te ga zamole za nju. Isus se nagne nad nju, zaprijeti groznici, i ova nestane. Žena odmah ustane i počne ih posluživati. O zalasku sunca, svi koji su imali bolesne što su patili od raznih bolesti doveli su ih njemu. On je na sve polagao ruke i liječio ih. Iz mnogih opsjednutih izlazili su zlodusi i vikali: „Ti si Božiji sin!” Korio ih je i zabranjivao im da govore, jer su znali da je on Mesija. Kad osvane jutro, Isus ode na usamljeno mjesto, a narod ga poče tražiti. Kad su došli do njega, nisu ga htjeli pustiti da ode od njih, ali on im reče: „Moram i drugim gradovima objaviti Radosnu vijest o Božijem carstvu, jer sam poslan da to činim.” I govorio je tako po judejskim sinagogama. Dok je stajao jednom na obali Genezaretskoga jezera, a narod bio nagrnuo njemu da sluša Božiju riječ, ugleda Isus dvije lađice koje su ribari ostavili uz obalu, jer su ispirali mreže. Uđe u jednu lađicu Simonovu, pa ga zamoli da je malo odgurne od obale. Zatim sjedne i počne iz lađice poučavati narod. Kad je završio, reče Simonu: „Isplovi natrag na pučinu pa baci mreže za lov!” „Gospode”, reče mu Simon, „cijelu noć smo teško radili i ništa nismo uhvatili, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Kad to učine, uhvati se toliko riba da su mreže gotovo pucale. Ribari dadnu znak svojim drugovima u drugoj lađici da im priskoče u pomoć. Oni dođu, pa obje lađice napune toliko da su gotovo tonule. Kad je to vidio Simon Kefa, padne na koljena pred Isusom i reče: „Gospode, odmakni se od mene jer sam čovjek grešan!” Veliki ulov riba zaprepastio je Simona i sve koji su bili s njime, pa i njegove drugove Jakova i Ivana, Zebedejeve sinove. Isus odgovori Simonu: „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude!” Oni izvuku lađice na kopno, sve ostave i pođu za njim. U jednom mjestu gdje je Isus boravio pojavi se iznenada čovjek pun gube. Čim spazi Isusa, baci se pred njega ničice i zamoli ga: „Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus pruži ruku i dotakne ga. „Hoću!”, reče. „Budi čist!” I gube odmah nestane. Isus mu naredi: „Nikome o ovom ne govori, već idi i pokaži se svećeniku, te prinesi žrtveni dar za svoje očišćenje, prema Mojsijevom zakonu, njima za svjedočanstvo.” Ali on je još više pronio glas o Isusu, pa je golemo mnoštvo naroda nahrupilo da ga čuje i da se izliječi od bolesti. A on je odlazio moliti se na usamljenim mjestima. Jednoga dana, dok je Isus poučavao, tu su sjedili farizeji i učitelji Zakona koji su došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jerusalema, a njega je sila Gospodnja poticala da liječi. Neki ljudi donijeli su uzetog čovjeka na nosilima. Htjeli su ga unijeti unutra i položiti pred Isusa, ali nisu se kroz narod uspjeli probiti do njega. Zato se popnu na krov, načine otvor među crepovima, te ga na nosilima spuste usred mase pred Isusa. Videći njihovu vjeru, Isus reče: „Čovječe, grijesi su ti oprošteni!” Pismoznanci i farizeji odmah počnu raspravljati: „Ko je ovaj da tako huli? Ko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga!” Isus prozre njihove misli pa ih upita: „Zašto raspravljate u srcima svojim? Šta je lakše reći: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani i hodaj. Ali da znate da Sin Čovječiji ima vlast na zemlji opraštati grijehe.” Okrenu se zatim prema uzetome i reče: „Kažem ti: ustani, uzmi nosila i idi kući!” Čovjek odmah ustane, naočigled svih uzme nosila i ode svojoj kući slaveći Boga. Tada sve prisutne obuzme zanos, pa su slavili Boga i veoma uplašeni govorili: „Danas smo vidjeli velike stvari!” Izlazeći nakon toga, Isus ugleda ubirača poreza, zvao se Levi, kako sjedi u svojem uredu. „Pođi za mnom!”, reče mu Isus. Levi nato ustane, ostavi sve, te pođe za njim. Levi poslije u svojemu domu priredi veliku gozbu u čast Isusu. S njima je za stolom sjedilo mnogo ubirača poreza i drugih gostiju. A farizeji i pismoznanci negodovali su i govorili učenicima: „Zašto jedete i pijete s ubiračima poreza i grešnicima?” Isus im odgovori: „Liječnik ne treba zdravima, već bolesnima. Došao sam grešnike pozvati na obraćenje, a ne pravednike.” Oni mu tada prigovore: „Ivanovi i farizejski učenici često poste i mole se, a tvoji jedu i piju!” Isus im reče: „Ne mogu svatovi postiti dok je mladoženja s njima. Ali doći će dan kad će im ugrabiti mladoženju. Tada će postiti.” Zatim im Isus ispriča poredbu: „Niko neće rupu na starome odijelu krpiti tkaninom s novoga, jer tako bi poderao i novo odijelo, a starome zakrpa s novoga ionako ne bi pristajala. I niko ne toči novo vino u stare mjehove, jer bi se od njega raspuknuli. Tako bi se i vino prolilo i mjehovi uništili. Novo vino mora se sipati u nove mješine. I niko pijući staro vino ne poželi piti novo. Staro je bolje, kažu.” Jedne su subote, dok je Isus prolazio zasijanim poljem, učenici počeli otkidati klasje, trti ga rukama i jesti. A neki farizeji rekoše: „Zašto činite ono što subotom nije dopušteno?” Isus im odgovori: „Niste li u Pismu čitali šta je učinio David kad su on i njegovi pratioci ogladnjeli? Ušao je u Dom Božiji i jeo prineseni hljeb koji je samo svećenicima dopušteno jesti, pa ga je dao i svojim pratiocima.” Još im reče: „Sin Čovječiji gospodar je subote.” Druge subote Isus uđe u sinagogu i počne poučavati. Tu je bio jedan čovjek osušene desne ruke. Pismoznanci i farizeji pažljivo su motrili hoće li Isus u subotu liječiti, kako bi ga mogli optužiti. Ali Isus je znao njihove misli pa reče čovjeku suhe ruke: „Ustani i dođi ovamo na sredinu!” Čovjek se digne i stane ispred svih. Tada Isus reče: „Pitam vas: Šta je subotom dopušteno činiti, dobro ili zlo? Spasiti život ili ga upropastiti?” Pogleda ih sve uokolo pa reče čovjeku: „Ispruži ruku!” Čovjek je ispruži i ruka mu ozdravi. Oni se razgnjeve, te se počnu dogovarati šta da poduzmu protiv njega. Nedugo zatim ode Isus u goru da se moli. Cijelu noć se molio Bogu. Kad se razdanilo, pozove učenike te od njih izabere Dvanaestericu i nazva ih poslanicima: Simona kojega prozva Kefa, Andriju (Simonova brata), Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Mateja, Tomu, Jakova sina Alfejeva, Simona zvanog Revnitelj, Judu sina Jakovljeva i Judu Iskariotskog, koji ga je poslije izdao. Isus s njima siđe s gore i zaustavi se na nekoj visoravni. Puno njegovih učenika, te silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje, Jerusalema, te sa tirskog i sidonskog primorja, nagrnulo je da ga sluša i da se izliječi od bolesti. Ozdravljali su i ljudi koje su mučili nečisti duhovi. Svi su ga pokušavali dotaknuti, jer je iz njega izlazila sila, a on je sve liječio. Isus se okrenu prema učenicima i reče: „Blago vama, siromasi, jer vaše je Carstvo Božije! Blago vama koji ste sada gladni, jer ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete, jer ćete se smijati! Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas odbace i naruže i prezru vaše ime kao zločinačko, zbog Sina Čovječijega! Kad se to dogodi, radujte se, jer je velika vaša nagrada na Nebu. Jer su i prema vjerovjesnicima tako postupali njihovi očevi! Teško vama, bogataši, jer ste već primili svoju utjehu. Teško vama koji ste sada siti, jer ćete gladovati. Teško vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati. Teško vama kad vas svi budu hvalili, jer su tako i lažne vjerovjesnike hvalili njihovi očevi.” „Vama koji me slušate, kažem: Volite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze. Blagoslovite one koji vas proklinju i molite se za one koji vas zlostavljaju. Udari li vas ko po obrazu, pružite mu i drugi. Uzme li vam ko ogrtač, dajte mu i košulju! Ko god vam šta traži, dajte mu, a od onoga ko vam otima ne tražite da vam vrati! Postupajte prema drugima onako kako želite da drugi postupaju prema vama. Kakvo dobro činite ako volite samo one koji vas vole? Ta i grešnici vole one koji njih vole. I ako dobro činite onima koji vama čine dobro, šta posebno činite? To čine i grešnici. Ako posuđujete samo onima od kojih očekujete uzvrat, kakva vam korist od toga? I grešnici posuđuju grešnicima da jednako prime natrag. Ali vi volite svoje neprijatelje. Činite dobro i posuđujte, ne nadajući se ničemu zauzvrat. Tako će vam nagrada biti velika i bit ćete djeca Svevišnjega, Koji je milostiv i prema nezahvalnicima i opakima. Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac. Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni. Ne sudite drugima, pa se ni vama neće suditi. Opraštajte, pa će vam se opraštati. Dajte, pa će vam se dati. Dobra mjera, i to zbijena, protresena i preobilna, istrest će vam se u krilo. Jer kakvom mjerom dajete, takvom će se i vama davati.” Zatim im Isus ispriča: „Može li slijepac slijepca voditi? Obojica će upasti u jamu. Učenik nije veći od učitelja, ali ko je sve naučio, ravan je svojem učitelju. Što imaš gledati trun u oku brata svojega kad u vlastitome oku ni brvna ne opažaš? Kako ti koji u vlastitome oku ne vidiš ni brvna, možeš reći bratu: Daj da ti izvadim trun iz oka. Licemjeru! Izvadi najprije brvno iz svog oka, pa ćeš onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova!” „Dobro stablo ne može roditi loš rod niti loše stablo može uroditi dobrim rodom. Svako se stablo po rodu poznaje. Ne beru se s trnja smokve niti s gloga grožđe. Dobar čovjek iz svojega srca iznosi dobro, a zao iz svojega zlog srca zlo. Čovjek na usta iznosi ono čime mu je ispunjeno srce.” „Zašto me zovete Gospode, Gospode, a ne činite što vam kažem?” „Reći ću vam kakav je svaki koji dolazi meni te sluša šta govorim i čini tako: on je poput čovjeka koji gradi kuću, te iskopa dubok temelj i izgradi kuću na stijeni. Kad dođe poplava i navale bujice, ona ostane, jer je dobro izgrađena. A onaj ko sluša riječi ali ne čini tako, sličan je čovjeku koji kuću izgradi na tlu, bez temelja. Kad na nju navali bujica, ona se brzo razvali i od nje ostane samo ruševina.” Kad je završio s govorom, ode Isus u Kafarnaum. Tu je nekom kapetanu bio nasmrt bolestan sluga kojeg je veoma cijenio. Kad je kapetan čuo za Isusa, pošalje k njemu jevrejske starješine s molbom da mu dođe izliječiti slugu. Ovi lijepo zamole Isusa: „On zaslužuje da mu to učiniš jer voli naš narod. Čak nam je i sinagogu izgradio.” Isus tako pođe s njima. Kad su već stigli blizu kuće, kapetan pošalje prijatelje s porukom: „Gospode, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš u moju kuću. Nisam dostojan ni da dođem tebi, nego samo reci riječ i moj sluga će ozdraviti. Jer i ja sam čovjek pod vlašću te pod sobom imam vojnike, i jednome kažem: Idi! i on ode te drugome: Dođi! i ovaj dođe; a sluzi kažem: Učini to! i on učini.” Kad je to čuo, Isus se zadivi. Okrenu se mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ovolike vjere nisam našao ni u Izraelu.” Kad su se glasnici vratili kući, našli su slugu posve zdrava. Sutradan Isus ode u gradić zvani Nain. Pratili su ga učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad su se približili gradskim vratima, naiđe pogrebna povorka. Nosili su sina jedinca majke udovice. Majku je pratilo mnogo ljudi iz grada. Kad ju je Gospod opazio, sažali se nad njom i reče: „Ne plači!” Priđe zatim nosilima i dotakne ih. Oni što su nosili umrloga zastanu, a Isus reče: „Mladiću, tebi govorim, ustani!” Mladić ustane i progovori, a Isus ga prepusti majci. Sve prisutne obuzme silan strah, te su slavili Boga govoreći: „Veliki je vjerovjesnik ustao među nama. Bog pohodi svoj narod!” I glas o tome Isusovu djelu pronese se svom Judejom i okolinom. Učenici Ivanovi javili su Ivanu o Isusovim djelima. Ivan pozove dvojicu svojih učenika i pošalje ih Gospodu da ga upitaju: „Jesi li ti zaista onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” Oni dođu Isusu i kažu. „Ivan Potapatelj nas je poslao da te upitamo: Jesi li ti zaista onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” Upravo tada Isus mnoge izliječi od bolesti, oslobodi od zloduha i mnogim slijepcima vrati vid. Zatim odgovori Ivanovim učenicima: „Idite Ivanu i ispričajte što ste čuli i vidjeli: slijepcima se vraća vid, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju i Radosna vijest se objavljuje siromasima. Recite mu i ovo: Blago onome ko se zbog mene ne sablazni!” Kad su Ivanovi glasnici otišli, Isus počne govoriti narodu o Ivanu. „Kad ste otišli u pustinju, šta ste išli gledati? Samo trsku kako se povija na vjetru? Ili ste išli vidjeti čovjeka odjevena u mehku odjeću? Ali oni koji su raskošno odjeveni i koji imaju svega i svačega, žive u carskim palačama. Ili ste došli vidjeti vjerovjesnika? Da, on je i više od vjerovjesnika. Jer Ivan je čovjek o kojem je pisano: Evo, šaljem svojega glasnika pred licem tvojim da pred tobom pripremi put tvoj. Zaista vam kažem, među onima koji su rođeni od žene nije bilo većega od Ivana. Pa ipak, i najmanji u Carstvu Božijem veći je od njega!” Sav narod koji ga je slušao, i ubirači poreza, uvide tada Božiju pravednost, i Ivan ih potopi. Farizeji i poznavaoci Zakona, naprotiv, ne dopuste da ih Ivan potopi, te tako odbace Božiju nakanu koju je imao s njima. „S kime da uporedim ovaj naraštaj današnji? On je poput djece koja sjede na pijaci, pa jedna drugoj dovikuju: Zasvirali smo vam u frulu, ali niste zaigrali. Onda smo vam zapjevali tužbalice, ali ni plakali niste. Došao je Ivan Potapatelj. Niti je jeo hljeba niti pio vina, a govorilo se: Ima zloduha. Onda je došao Sin Čovječiji. Jede i pije, pa sada govore: Izjelica je i pijanac, prijatelj je grešnicima i ubiračima poreza! Ali se Mudrost opravda svom svojom djecom.” Neki farizej pozove Isusa na ručak, te Isus dođe i zauzme mjesto za stolom. Uto dođe neka žena koja je bila grešnica. Doznala je da je Isus u gradu, pa je donijela alabasternu posudu mirisnog ulja. Plačući, klekne do njegovih nogu. Suze su joj kapale po Isusovim nogama, pa ih je brisala svojom kosom. Zatim mu je cjelivala noge i mazala ih mirisnim uljem. Kad je Isusov domaćin farizej to vidio, pomisli: „Da je on zaista vjerovjesnik, znao bi da je žena koja ga dotiče grešnica.” „Simone, imam ti nešto reći”, nato će Isus. „Reci, učitelju”, odgovori on. „Neki je zajmodavac imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao petsto, a drugi pedeset denara. Nisu mu imali odakle vratiti dug, pa ga on obojici oprosti. Šta misliš, koji će ga od njih dvojice zato više voljeti?” „Vjerovatno onaj kojem je više oprostio”, odgovori Simon. „Dobro si zaključio”, veli mu Isus. Okrenu se zatim prema ženi i reče mu: „Pogledaj ovu ženu! Kad sam ti ušao u kuću, ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi ih je oprala suzama i otrla svojom kosom. Ti me nisi ni pozdravio poljupcem, a ona mi ne prestaje cjelivati noge otkad je došla. Nisi mi ni glavu pomazao uljem, a ona mi je mirisnim uljem pomazala noge. Ako mi iskazuje mnogo ljubavi, to je zato što su joj oprošteni mnogi grijesi; kome je malo oprošteno, iskazuje malo ljubavi.” Zatim reče ženi: „Grijesi su ti oprošteni.” Ljudi za stolom počnu međusobno govoriti: „Ko je ovaj da i grijehe oprašta?” A Isus reče ženi: „Spasila te tvoja vjera. Idi u miru.” Nedugo zatim počne Isus obilaziti gradove i sela i objavljivati Radosnu vijest o Božijem carstvu. S njim su išla Dvanaesterica učenika i neke žene koje je oslobodio zloduha i izliječio od bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje je istjerao sedam zlih duhova, zatim Ivana, žena Herodovog upravitelja Kuza, te Suzana i još mnoge. One su služile svojim dobrima. Jednom kad je nagrnuo silan narod iz svih gradova, on ispriča poredbu: „Neki je ratar sijao sjeme. Dok je sijao, nešto sjemena padne na stazu, pa ga pogaze. Dođu i ptice nebeske, te ga pozoblju. Malo sjemena padne na kamenito tlo, i tek što je niknulo, osuši se, jer nije imalo vlage. Malo sjemena padne među trnje, te ovo poraste i uguši ga. Nešto ga, napokon, padne u dobru zemlju, te donese stostruk rod.” Kad je to rekao, poviče: „Ko ima uši, neka čuje!” Učenici ga upitaju za značenje te poredbe. On im reče: „Vama je dopušteno razumjeti tajnu o Božijem carstvu. A ostalima pričam poredbe. Da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju. Evo značenja poredbe: Sjeme je Božija riječ. Sjeme oko puta su oni koji čuju, ali zatim dolazi Đavo i odnosi Riječ iz njihovih srca, te oni ne povjeruju i ne spase se. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i radosno je prihvate, ali nemaju korijena. Neko vrijeme vjeruju, ali kada dođe kušnja, otpadnu. U trnje zasijano sjeme su oni koji čuju Riječ, ali je uguše životne brige, bogatstvo i uživanje, te zato ne donesu zrelog roda. Dobro tlo su plemenita i dobra srca koja slušaju Riječ, trajno je čuvaju i ustrajno donose rod.” „Niko ne pali svjetiljku da je pokrije posudom ili metne pod postelju, već zato da je stavi na postolje kako bi svi koji uđu vidjeli svjetlost. Sve što je sada skriveno i što je u potaji učinjeno, jednom će izaći na vidjelo. Zato pazite kako slušate. Onome ko ima, dat će se, a onome koji nema uzet će se i ono što misli da ima.” Dođoše Isusu njegova majka i braća, ali nisu mogli do njega od mnoštva naroda. Neko mu je javio: „Vani su ti majka i braća, žele te vidjeti.” Isus odgovori: „Moja majka i moja braća su oni koji slušaju Božiju riječ i vrše je.” Jednog su dana Isus i učenici ušli u lađicu. Isus im reče: „Prijeđimo na drugu stranu jezera.” I otisnu se od obale. Dok su plovili, Isus je zaspao. Na jezeru se podigne oluja. Voda stade zapljuskivati lađicu. Bili su u nevolji. Učenici probude Isusa vičući: „Učitelju! Učitelju, izginut ćemo!” Isus se probudi, te zaprijeti vjetru i uzburkanim valovima. Oni se umire i nastane tišina. „Gdje vam je vjera?”, upita. A prestrašeni i začuđeni učenici su govorili među sobom: „Ko je on da zapovijeda vjetrovima i vodi i da mu se oni pokoravaju?” Doplove tako u geraski kraj, nasuprot Galileji. Tek što je Isus izašao na kopno, dođe mu iz grada ususret neki čovjek opsjednut zlodusima. Već dugo nije nosio odjeću ni stanovao u kući, nego po grobnicama. Čim je ugledao Isusa, on zakuka, baci se ničice pred njega i izglasa poviče: „Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Uzvišenoga Boga? Molim te, ne muči me!” Jer Isus je naredio nečistom duhu da izađe iz čovjeka, kojeg je već dugo držao u vlasti. Čak i kad su ga vezali lancima i okovima, čovjek ih je raskinuo, jer ga je zloduh gonio u pustinju. „Kako se zoveš?”, upita ga Isus. „Legija”, odgovori on, jer su u njega ušli mnogi zlodusi. Zaklinjali su Isusa da im ne zapovjedi da odu u Bezdan. A tamo u gori paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi zamole Isusa da im dopusti da uđu u svinje. On im dopusti. Zlodusi izađu iz čovjeka i uđu u svinje. Nato cijelo krdo jurne niz obronak u jezero i podavi se. Kad su svinjari vidjeli šta se zbilo, pobjegnu i razglase to po gradu i selima te ljudi dođu da vide šta se dogodilo. Kad su došli Isusu, nađu čovjeka iz kojeg su izašli zlodusi kako obučen i zdrave pameti sjedi do Isusovih nogu, te se prestraše. Očevici im ispričaju kako je opsjednuti spašen. Sav narod iz geraskoga kraja obuzme veliki strah. Stoga zamole Isusa da ode od njih. Isus uđe u lađicu i pođe natrag. Čovjek iz kojeg su izašli zlodusi molio ga je da mu dopusti ostati s njim, ali Isus mu reče: „Vrati se kući i reci svima šta ti je Bog učinio.” Čovjek ode i po čitavom gradu razglasi šta mu je Isus učinio. Kad se Isus vratio na drugu stranu jezera, narod ga je dočekao. Dođe tada neki čovjek, zvao se Jair, predstojnik sinagoge, te se baci Isusu pred noge i zamoli ga da pođe njegovoj kući. Dvanaestogodišnja kći jedinica bila mu je na samrti. Isus pođe za njim dok se narod tiskao oko njega. Tu je bila i neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja. Sve što je imala potrošila je na liječnike, ali je niko nije mogao izliječiti. Ona priđe Isusu s leđa i dotakne skut njegova ogrtača. Krvarenje joj odmah prestane. „Ko me je dotaknuo?”, upita Isus. Svi su to odricali, a Kefa reče: „Učitelju, pa toliki se svijet gura oko tebe.” Isus odgovori: „Ne, neko me je dotaknuo. Osjetio sam kako sila izlazi iz mene.” Videći da se ne može skriti, žena mu sva uplašena priđe, padne ničice i pred svima ispriča zašto ga je dotaknula i kako je smjesta ozdravila. On joj reče: „Kćeri, tvoja te vjera spasila. Idi u miru.” Dok je to još govorio, stigli su Jairu iz doma s viješću: „Kći ti je umrla. Nema smisla da mučiš dalje Učitelja.” Isus to ču pa reče Jairu: „Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti.” Kad je došao u kuću, ne dopusti nikome da uđe s njim osim Kefi, Ivanu i Jakovu, te djetetovom ocu i majci. Svi su unutra plakali i naricali za djevojčicom. Isus im reče: „Ne plačite! Nije umrla, nego spava.” Ali oni su ga ismijavali, znajući da je umrla. Isus je uhvati za ruku i poviče: „Ustani, djevojčice!” U nju se odmah vrati njezin duh, te ustane. Isus zapovjedi da joj daju jesti. Roditelji se zaprepaste. A Isus im naredi da nikome ne govore o tome što se dogodilo. Isus pozove Dvanaestericu učenika te im dade vlast i moć nad svim zlodusima i moć da liječe bolesti. Pošalje ih zatim da objavljuju Božije carstvo i da liječe bolesne. „Ništa ne nosite sa sobom na put”, reče im. „Ni štap, ni torbu, ni hljeb, ni novac, ni duple haljine. Kad dođete u neku kuću, stanujte u njoj, te iz nje idite dalje. Ako vas u nekom mjestu ne prime, otiđite iz njega, a na odlasku stresite prašinu s nogu. To će biti svjedočanstvo protiv njih.” I učenici pođu. Obilazili su sela objavljujući Radosnu vijest i liječeći bolesne. Kad je Herod tetrarh čuo o svemu što se događalo, zbunio se, jer su neki govorili: „To je Ivan oživio.” Drugi su rekli: „Pojavio se Ilija”, a treći: „Ustao je neki od starih vjerovjesnika.” „Ivanu sam ja odrubio glavu”, reče Herod. „Ko je onda ovaj o kojem toliko pričaju?” I tražio je priliku da ga vidi. Kad su se poslanici vratili, ispričaju Isusu sve što su učinili. Isus ih povede sa sobom i povuče se s njima u osamu, u grad zvani Betsaida. Ali narod je to saznao i krenuo za njima. Isus ih je primio. Poučavao ih je o Božijem carstvu i liječio sve koji su trebali izlječenje. Kasno poslije podne prišla su mu Dvanaesterica učenika. „Pusti ljude”, rekli su. „Neka odu u okolna sela i zaseoke da pronađu smještaj i jelo, jer smo ovdje u pustoši.” Ali Isus im reče: „Vi ih nahranite.” „Imamo samo pet hljebova i dvije ribe”, odvrate oni. „Osim da mi odemo i kupimo hranu za sav ovaj narod?” A tu je bilo otprilike pet hiljada muškaraca. „Recite im da posjedaju u grupe po pedesetero”, odgovori Isus. I svi posjedaju. A Isus uzme pet hljebova i dvije ribe, te pogleda u nebo, blagoslovi hranu i razlomi. Davao je hranu učenicima, a oni su je dijelili narodu. Svi su se nasitili i još su dvanaest košara napunili ostacima. Dok se Isus jednom u osami molio, s njim su bili samo učenici. On ih upita: „Šta kažu ljudi, ko sam ja?” Oni odgovore: „Neki misle da si Ivan Potapatelj, drugi da si Ilija, a treći da si neki stari vjerovjesnik koji je ustao iz mrtvih.” „A šta vi velite, ko sam?”, upita ih. „Ti si Mesija, Pomazanik Božiji”, reče Kefa. Isus ih strogo upozori da o tome nikom ne govore. I reče: „Sin Čovječiji mora mnogo pretrpjeti. Starješine, svećenički poglavari i pismoznanci će Ga odbaciti. Ubit će Ga, a On će treći dan oživjeti.” Zatim reče svima: „Ako neko želi biti moj sljedbenik, nek se odrekne samoga sebe, neka svakodnevno uzima svoj krst i neka ide za mnom. Ko želi spasiti svoj život, izgubit će ga. Ali ko radi mene izgubi svoj život, taj će ga spasiti. A kakva je korist čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi samoga sebe ili sebi naudi? Zastidi li se ko mene i mojih riječi, njega će se Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u svojoj i Očevoj slavi i u slavi svetih anđela. Kažem vam, neki od vas ovdje neće okusiti smrti dok ne vide Božije carstvo.” Otprilike osam dana poslije toga pođe Isus s Kefom, Ivanom i Jakovom u goru da se moli. Dok se molio, lice mu se ozari a odjeća zablista bijelim sjajem. Uto se pojave dvojica ljudi i počnu s njim razgovarati. Bili su to Mojsije i Ilija. Pojavili su se u slavi i razgovarali su s njim o smrti koja se treba ispuniti u Jerusalemu. Kefu i njegove drugove savladao je san. Kad su se probudili, ugledali su Isusa u sjaju i dvojicu ljudi kako stoje s njim. Dok su ta dvojica odlazili, Kefa, i ne znajući šta govori, reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje. Napravimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji.” Još dok je govorio, pojavi se oblak i prekrije ih. Kad su se našli u oblaku, jako se prestraše. Iz oblaka se začuje glas: „Ovo je Moj ljubljeni Sin kojega sam izabrao! Njega slušajte!” Baš kad je glas utihnuo, Isus ostane sâm. Učenici su šutjeli i tada još nikome nisu ništa govorili o tom što su vidjeli. Kad su sutradan sišli s gore, Isusu dođe ususret masa svijeta. Neki čovjek iz mase poviče: „Učitelju, molim te, pogledaj mi sina! Jedinac mi je! Opsjeda ga duh, pa odjednom počne vrištati, bacati se i pjena mu ide na usta. Jedva ga ostavi kad ga čitava izmrcvari. Molio sam tvoje učenike da ga istjeraju, ali nisu mogli.” „Nevjerni i opaki naraštaju!”, reče Isus. „Koliko dugo još moram biti s vama? Dokle vas moram podnositi? Dovedi sina!” Dok je dječak prilazio, zloduh ga baci na tlo i počne ga grčiti. A Isus zaprijeti duhu, izliječi dječaka i preda ga njegovu ocu. Svi su bili zadivljeni Božijim veličanstvom. Dok su se divili svemu što je učinio, Isus reče učenicima: „Zapamtite dobro šta vam govorim: Sin Čovječiji bit će predat ljudima u ruke.” Ali oni nisu razumjeli šta im kazuje, jer im je to bilo sakriveno, tako da ne mogu shvatiti, a bojali su se da ga pitaju za značenje tih riječi. Učenici počnu razmišljati o tome ko bi od njih mogao biti najveći. Znajući što im je na srcu, Isus uzme dijete, primakne ga k sebi i kaže: „Ko prihvati ovo malo dijete radi mene, prihvaća mene. A ko prihvaća mene, prihvaća Onoga Koji me je poslao. Ko je najmanji među vama, taj je najveći.” Ivan mu reče: „Učitelju, vidjeli smo jednoga kako tvojim imenom izgoni zle duhove; rekli smo mu da to ne čini, jer ne ide sa nama.” „Ne branite mu!”, reče im Isus. „Ko nije protiv vas, uz vas je!” Isus na putu u Jerusalem 9:51 – 19:27 Kad se primaklo vrijeme njegovog uznesenja, Isus odlučno krene u Jerusalem i pošalje glasnike. Oni odu u neko samarijsko selo da mu pripreme smještaj. Ali tamo ga ljudi nisu htjeli primiti, jer je putovao u Jerusalem. Kad su to vidjeli učenici Jakov i Ivan, upitaju Isusa: „Gospode, hoćeš li da zazovemo oganj s neba da ih spali?” Ali on se okrenu i prekori ih. Zatim odu u drugo selo. Dok su išli putem, neki čovjek reče Isusu: „Slijedit ću te kamo god ti pošao!” Ali Isus mu odgovori: „Lisice imaju jame i ptice imaju gnijezda, a Sin Čovječiji nema gdje ni glavu nasloniti.” Jednome reče: „Slijedi me!” Čovjek odgovori: „Gospode, dopusti mi da najprije odem da ukopam oca.” Ali Isus mu odgovori: „Pusti da mrtvi pokopavaju svoje mrtvace, a ti idi objavljuj Božije carstvo!” Još neko reče: „Gospode, slijedit ću te, ali mi najprije dopusti da se oprostim sa svojim ukućanima.” Ali Isus mu odgovori: „Ko stavi ruku na plug, a zatim se okreće natrag, nije pogodan za Božije carstvo.” Gospod poslije toga izabere još sedamdeset dvojicu učenika i pošalje ih po dvojicu da idu pred njim u svaki grad i mjesto kamo je kanio ići. Govorio im je: „Žetva je velika, ali je radnika malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu. Idite! Šaljem vas, evo, kao janjad među vukove. Ne nosite sa sobom ni novac, ni torbu, ni obuću. Putem ne pozdravljajte nikoga. Kad uđete u neku kuću, najprije kažite: Mir ovoj kući! Bude li tamo ko dostojan mira, vaš će se mir spustiti na njega. U protivnom, vaš će se mir vratiti vama. Kad dođete u neku kuću, ne prelazite više iz jedne u drugu. Ostanite na jednome mjestu, te jedite i pijte što vam daju, jer radnik zaslužuje plaću. Kad uđete u neki grad i tamo vas prime, jedite što vam ponude. Liječite bolesne i kazujte im: Približilo vam se Božije carstvo! Ali kad uđete u neki grad pa vas ne prime, izađite na ulicu pa recite: Čak i prašinu što nam se uhvatila za noge otresamo sa sebe. Ali znajte da je Božije carstvo blizu! Kažem vam da će i Sodomi na Sudnjem danu biti lakše nego tome gradu. Teško tebi, Horozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja su se zbila u vama, tamo bi se ljudi već odavna obratili, te sjedili u kostrijeti i pepelu. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama. A ti, Kafarnaume, zar se misliš do Neba uzdignuti? Strovalit ćeš se u podzemlje.” Zatim reče učenicima: „Ko vas sluša, mene sluša, a ko vas odbaci, mene je odbacio. Ko odbacuje mene, odbacuje Onoga Koji me je poslao.” Kad se sedamdeset dvojica učenika vratiše, radosno kazaše: „Gospode, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime.” „Da”, reče im on, „vidio sam Đavola kako kao grom pada s Neba. Dao sam vam, eto, vlast nad svakom neprijateljskom silom, da gazite zmije i škorpije. Ništa vam neće moći nauditi. Ali nemojte se radovati tome što vam se zlodusi pokoravaju. Radujte se što su vaša imena zapisana na Nebesima.” Isusa zatim ispuni radost u Svetome Duhu i on reče: „Slavim Te, Oče, Gospodaru Neba i Zemlje, što si to skrio od mudrih i umnih, a objavio onima koji su poput djece. Da, Oče, Tebi se tako svidjelo učiniti. Otac mi je sve predao u ruke. Niko, zapravo, ne zna ko je Sin osim Oca, i niko ne zna ko je Otac osim Sina i onih kojima to Sin objavi.” Okrenu se zatim prema učenicima te im nasamo reče: „Blago očima koje gledaju ono što vi gledate. Kažem vam, mnogi su vjerovjesnici i carevi željeli vidjeti šta vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti šta vi čujete, ali nisu čuli.” Jednom neki poznavalac Zakona ustane i upita Isusa s namjerom da ga kuša: „Učitelju, šta mi valja činiti da baštinim Vječni život?” „Šta piše u Zakonu? Šta tamo čitaš?”, upita ga Isus. „Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameti svojom, a svojega bližnjega kao samoga sebe,” odgovori čovjek. „Tako je”, reče Isus. „Čini tako, pa ćeš živjeti.” Ali želeći se opravdati, on upita Isusa: „A ko mi je bližnji?” Isus mu odgovori poredbom: „Nekog su čovjeka koji je putovao iz Jerusalema u Jerihon napali razbojnici, te ga svukli, pretukli i ostavili polumrtva. Tuda je slučajno prolazio svećenik. Kad vidi polumrtvog čovjeka, zaobiđe ga i ode. Naiđe zatim i levit. Kad ga vidi, također ga zaobiđe i ode. Zatim pristigne i Samarićanin, koji je tuda putovao. Kad ugleda čovjeka, sažali se nad njim. Priđe mu, očisti mu rane uljem i vinom te ih previje. Podigne ga zatim na magarca i prebaci do svratišta, pa ga je tamo njegovao. Sutradan dade domaćinu svratišta dva denara i kaže: Brini se o njemu. Potrošiš li više, platit ću ti na povratku. Šta kažeš, koji je od te trojice bio bližnji čovjeku kojeg su napali razbojnici?” „Onaj koji mu se smilovao i pomogao mu”, reče čovjek. Isus mu nato veli: „Idi, i ti čini tako.” Putujući dalje, Isus i učenici uđu u neko selo. Tu ga neka žena, po imenu Marta, primi u svoj dom. Njezina sestra Marija sjedila je do Gospodovih nogu i slušala šta govori. A Marta je bila toliko zauzeta pripremanjem i posluživanjem da mu se došla požaliti: „Gospode, zar ti uopće ne mariš što me je sestra ostavila da sama poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” Ali Gospod joj odgovori: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ oko mnogih stvari. A jedno je neophodno. Marija je izabrala bolje i to joj se neće oduzeti.” Jedanput kad je Isus završio s molitvom, priđe mu jedan od učenika i reče: „Gospode, nauči nas da se molimo kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Isus reče: „Kad se molite, recite: Oče naš na Nebu, neka se poštuje Tvoje ime. Neka dođe Tvoje Carstvo. Hljeb naš svakodnevni daj nam svaki dan i oprosti nam naše grijehe, kao što i mi opraštamo našim dužnicima. I ne uvedi nas u kušnju.” Reče im zatim: „Zamislite da u ponoć odete svom komšiji, želeći posuditi tri hljeba, i kažete mu: Stigao mi je u goste prijatelj, a nemam mu šta dati za jelo. On bi vam iznutra doviknuo: Ne uznemiruj me! Vrata su već zaključana i djeca su sa mnom u postelji. Ne mogu sada ustajati da ti to dadem. Ali kažem vam, ne učini li to zbog prijateljstva, učinit će to zbog dosađivanja. Ustat će i dat će mu koliko god treba. Kažem vam: Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer ko god moli, dobija. Ko traži, nalazi. Ko kuca, otvara mu se. Ko bi od vas kao otac svojem sinu, kad bi mu zatražio ribu, dao zmiju? I bi li mu ko dao škorpiju kad bi zatražio jaje? Pa ako vi, premda ste zli, znate davati dobre darove svojoj djeci, koliko će tek vaš nebeski Otac darovati Svetoga Duha onima koji Ga traže.” Jednom je Isus izgonio nijemog zloduha iz nekog njemog čovjeka. Kad je zloduh izašao, njemi čovjek progovori. Narod se divio. Ali neki rekoše: „Taj zloduhe izgoni uz pomoć Beelzebula, vladara zloduha.” A drugi su ga iskušavali tražeći da im dade kakav znak s neba. Znajući šta misle, Isus im reče: „Svako podijeljeno carstvo propada. Razjedinjen dom također se raspada. Kažete da ja pomoću Beelzebula izgonim zloduhe. Ako je Đavo u sebi razjedinjen, kako će onda opstati njegovo carstvo? Ako ja zaista izgonim zloduhe uz pomoć Beelzebula, s čijom ih pomoći izgone vaši sinovi? Zato će vam oni biti sudije. Ali ako ja zloduhe izgonim Božijim prstom, onda je vama stiglo Božije carstvo. Dok snažni i dobro naoružani čuva svoj dom, njegov je posjed osiguran. Ali kada dođe jači od njega, savlada ga i otme mu sve oružje u koje se uzdao, te podijeli plijen. Ko nije sa mnom, taj je protiv mene; i svaki koji sa mnom ne skuplja, rasipa. Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći odmora, ali ga ne nalazi. Tada kaže: Vratit ću se u kuću iz koje sam izašao. Vrati se i svoj stari dom zatekne pometen i čist. Zatim ode pronaći drugih sedam duhova, još gorih od sebe, te svi oni uđu u čovjeka i u njemu se nastane. Tako čovjeku na kraju bude i gore nego prije.” Dok je još govorio, neka žena iz mase poviče: „Blagoslovljena utroba koja te je nosila i prsa koja si dojio!” „Još su blagoslovljeniji oni koji slušaju Božiju riječ i drže je”, odgovori joj Isus. Kad je narod nagrnuo Isusu, on reče: „Zao je ovaj današnji naraštaj. Traži znak, ali neće mu se dati drugi osim onog vjerovjesnika Jone. Kao što je Jona bio Ninivljanima znak, tako će i Sin Čovječiji biti znak ovome naraštaju. Carica Juga će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer je izdaleka došla čuti Solomonovu mudrost, a s vama je ovdje i veći od Solomona. Stanovnici Ninive na Sudu će ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer su se oni obratili na Joninu poruku. A s vama je ovdje i veći od Jone! Svjetiljku ne palite da je skrijete, niti da je postavite pod posudu, već je stavljate na postolje da je vide svi koji ulaze u kuću. Oko je svjetiljka tijelu. Kad ti je oko zdravo, cijelo tvoje tijelo je obasjano svjetlošću. A kad ti je oko bolesno, sav ćeš biti u tami. Pazite dakle da se svjetlost koja je u vama ne zamrači. Ako čitavo vaše tijelo bude svjetlo bez djelića tame, cijelo će biti obasjano kao da ga je osvijetlila svjetiljka.” Dok je Isus još govorio, neki ga farizej pozove na ručak. Isus uđe i zauzme mjesto za stolom. Kad je farizej to vidio, začudi se što se Isus prije jela nije oprao. A Gospod mu reče: „Vi farizeji čistite svoju čašu i zdjelu spolja, a napunili ste ih svojim grabežom i pakošću. Bezumnici! Nije li Onaj Koji je stvorio vanjštinu, stvorio i nutrinu? Dajte zato nutrinu kao milostinju, pa ćete cijeli biti čisti. Teško vama, farizeji! Jer dajete desetinu metvice, rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za Božiju pravednost i ljubav. Ovo je trebalo činiti, a ono prvo ne propuštati. Teško vama, farizeji! Volite sjediti na počasnome mjestu u sinagogama i volite pozdrave na trgovima. Teško vama! Vi ste poput grobova po kojima ljudi hodaju ne opažajući ih.” „Učitelju, vrijeđaš nas govoreći tako!”, reče neki poznavalac Zakona. Isus mu odgovori: „Jao i vama, zakonoznanci! Tlačite ljude teškim teretom, a sami ni prstom ne dotičete taj teret. Teško vama! Gradite spomenike vjerovjesnicima, a poubijali su ih vaši vlastiti očevi. To potvrđujete i odobravate njihova djela. Oni ih ubiše, a vi im gradite spomenike. Evo šta Božija mudrost kaže o vama: Poslat ću im vjerovjesnike i poslanike, a oni će neke od njih ubiti, a druge protjerati. Od ovog će se naraštaja tražiti krv svih vjerovjesnika, prolivena od postanka svijeta, od Abelove krvi do krvi Zaharije, koji je ubijen između žrtvenika i svetišta. Kažem vam, od ovog će se naraštaja tražiti ta krv. Teško vama, zakonoznanci! Sakrili ste ključ znanja od naroda. Niti sami ulazite u Carstvo, niti drugima dopuštate da uđu.” Kad je Isus odatle izlazio, pismoznanci i farizeji počnu ljutito na njega navaljivati i postavljati mu kojekakva pitanja da bi ga uhvatili u riječi. Kad se sakupilo na hiljade ljudi, tako da su već gazili jedni po drugima, Isus najprije počne govoriti svojim učenicima: „Čuvajte se kvasca farizejskog, to jest licemjerja. Jer nema ničega što je skriveno a da neće biti otkriveno; sve što je tajno objelodanit će se. Šta ste god rekli u tami, čut će se na svjetlosti, i šta ste šaptali u zatvorenim sobama, razglasit će se s krovova! Prijatelji moji, kažem vam, ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, jer vam ne mogu više ništa učiniti! Ali reći ću vam koga se treba bojati. Bojte se onoga koji ima vlast ubiti a zatim baciti u pakao. Njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? A Bog ipak ne zaboravi nijednoga od njih. Vama su izbrojene i sve vlasi na glavi. Stoga se ne bojte! Vi ste mu važniji od mnoštva vrabaca. Kažem vam, ko pred ljudima prizna mene i Sin Čovječiji će pred anđelima Božijim priznati njega. Ali onoga koji se mene odrekne pred ljudima, odreći ću se i ja pred Božijim anđelima. Onome koji kaže šta protiv Sina Čovječijega, oprostit će se. Ali onome ko huli na Svetoga Duha, nikada se neće oprostiti. A kad vas budu dovodili pred sud u sinagogama, pred poglavare i vlasti, ne brinite se šta ćete reći sebi u odbranu, jer će vas Sveti Duh tada naučiti šta da kažete.” Neko iz mase poviče: „Učitelju, molim te, reci mojem bratu da podijeli sa mnom nasljedstvo.” Isus mu odgovori: „Čovječe, ko je mene postavio da sudim i dijelim između vas? Klonite se svake pohlepe. Jer život nije osiguran onim što posjedujete.” Ispriča im zatim poredbu: „Nekom je bogatašu zemlja donijela tako bogatu žetvu da se pitao: Šta da radim? Nemam u šta skupiti ovoliku ljetinu. Znam! Srušit ću stare žitnice i izgraditi veće, pa ću u njih zgrnuti i žito i sva svoja dobra. Onda ću svojoj duši reći: Evo, imaš zalihe za još mnogo godina. Dušo moja, uživaj, jedi, pij i veseli se! Ali Bog mu reče: Luđače! Još noćas zatražit će ti se duša. Kome će onda pripasti sve što si skupio? Tako biva s onim ko zgrće za sebe, a ne skuplja bogatstvo koje je pred Bogom vrijedno.” Zatim Isus reče učenicima: „Ne strahujte za svoj život, šta ćete jesti ili piti, ni u šta ćete obući svoje tijelo! Pa život je vredniji od hrane, a tijelo od odjeće Pogledajte gavrane! Niti siju, niti žanju, niti imaju spremišta i žitnice, a Bog ih ipak hrani. A vi ste toliko vredniji od ptica! Može li ko od vas brigom produžiti život barem i za jedan lakat? Pa ako ni to malo ne možete, zašto ste u strahu za ostalo? Pogledajte samo cvjetove na livadi, kako rastu! Niti se muče niti predu. A kažem vam da se ni car Solomon u svoj svojoj raskoši nije odjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već sutra se baca u peć, zar se neće još i više brinuti za vas, malovjerni? Ne strahujte i ne brinite se šta ćete jesti i piti. Sve to traže narodi ovoga svijeta. Vaš Otac zna da vam je sve to potrebno! Stoga tražite Božije carstvo, pa će vam se ovo drugo nadodati. Ne boj se, malo stado. Vašem Ocu se svidjelo da vam dade Carstvo. Prodajte sve što imate, pa dajte novac siromašnima! Tako ćete sebi spremiti blago na Nebesima, kamo lopovi ne dolaze i gdje ga moljci neće pojesti. Jer gdje vam je blago, tamo će vam biti i srce.” „Neka vam bokovi budu opasani i neka vam svjetiljka gori kao da čekate povratak svojega gospodara sa svadbene gozbe, da mu otvorite vrata čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar na povratku nađe da ga čekaju. Zaista vam kažem, on će privezati pregaču, reći im da sjednu za sto, i sâm će ih poslužiti da jedu. Možda će doći o drugoj ili o trećoj noćnoj straži. Blago onima koje nađe da čekaju. Znajte: kad bi vlasnik kuće znao kada će doći lopov, ne bi mu dopustio da u nju provali. Budite i vi uvijek spremni, jer će Sin Čovječiji doći kad i ne mislite.” „Gospode, jesi li tu poredbu ispričao samo nama ili svima?”, upita Kefa. Isus mu reče: „Ko je dakle onaj vjerni i razumni upravitelj kojeg će gospodar postaviti da upravlja ukućanima i da im daje hranu u određeno vrijeme? Blago onome koga gospodar, kada dođe, nađe da tako čini! Zaista vam kažem, povjerit će mu da upravlja čitavim njegovim imanjem. Ali ako taj sluga u svom srcu pomisli: Gospodar se još neće vratiti, pa počne tući ostale sluge i sluškinje, te jesti, piti i opijati se, gospodar će doći kad mu se ne nada, u čas u koji neće ni slutiti. Nemilosrdno će ga kazniti i baciti među nevjernike. Onaj koji je znao volju svojeg gospodara, ali nije tako činio i nije čekao, dobit će mnogo udaraca. Ali onaj koji nije znao, a činio je stvari za koje zaslužuje batine, manje će ih primiti. Kome je mnogo dato, od njega će se mnogo i tražiti. Od onoga kojem je mnogo povjereno, više će se tražiti.” „Došao sam baciti oganj na zemlju. Kako bih želio da je već planuo! Ali moram biti potopljen i tako mi je teško dok se to ne završi! Mislite li da sam na zemlju došao donijeti mir? Nipošto. Došao sam donijeti razdor. Jer odsad će nastajati razdori, i u kući gdje je petero ljudi: troje će biti protiv dvoje i dvoje protiv troje Otac će biti protiv sina i sin protiv oca, majka protiv kćeri i kći protiv majke, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Reče zatim mnoštvu: „Kad opazite da se na zapadu gomilaju oblaci, znate reći: Kiša će! I bude tako. A kad puhne južnjak, kažete: Bit će vruće! I bude vrućina. Licemjeri! Izgled zemlje i neba znate protumačiti. Kako onda ne znate protumačiti ovo vrijeme? Zašto sami ne prosudite šta je pravo? Kad s protivnikom ideš k poglavarstvu, pokušaj se s njim nagoditi da te ne preda sudiji, jer te sudija može predati izvršitelju da te baci u tamnicu. A onda, kažem ti, nećeš otud izaći dok ne isplatiš sve do posljednjeg novčića.” Tada neki obavijeste Isusa šta se desilo Galilejcima čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. A Isus reče: „Mislite li da su ti poubijani Galilejci bili veći grešnici od ostalih Galilejaca? Nipošto! Kažem vam, i vi ćete tako propasti ako se ne obratite! A ona osamnaesterica na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih? Jesu li oni bili grešniji od ostalih stanovnika Jerusalema? Nipošto. Kažem vam, svi ćete tako propasti ako se ne obratite.” Ispriča im zatim poredbu: „Imao neki čovjek u vinogradu zasađenu smokvu. Dolazio je vidjeti je li rodila, ali nije na njoj našao roda. Reče zato vinogradaru: Već tri godine tražim roda na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju! Vinogradar odgovori: Gospodaru, ostavi je još ove godine, a ja ću je okopati i pognojiti. Možda će dogodine ipak roditi. Ako ne, posjeći ćeš je.” Dok je Isus u subotu poučavao u sinagogi, nalazila se tu žena koja je osamnaest godina bila zgrbljena i nije se mogla uspraviti, jer je imala duha uzročnika bolesti. Kad je Isus ugleda, pozove je i rekne: „Ženo, oslobođena si od svoje bolesti!”, te položi na nju ruke. Žena se odmah uspravi i počne slaviti Boga. Ali nadstojnik sinagoge, ljut što ju je Isus izliječio u subotu, reče narodu: „Šest dana u sedmici valja raditi. U te se dane, dakle, dolazite liječiti, a ne subotom!” Isus mu odgovori: „Licemjeri! Ne odveže li subotom svako od vas svojega vola ili magarca od jasala i ne odvede li ga na vodu? Nije li onda trebalo, iako je subota, osloboditi ovu kćer Abrahamovu spona kojima ju je Đavo držao vezanu osamnaest godina?” Tada se njegovi neprijatelji postide, a sav se narod radovao čudesima koja je Isus učinio. „Kako da vam još opišem Božije carstvo? S čime da ga uporedim?”, reče Isus. „S njim je kao s gorušicinim sjemenom koje čovjek baci u svoj vrt. Ono izraste i razvije se u stablo, te se ptice nebeske dolaze gnijezditi u njegovim granama.” Upita opet: „Kako da vam još opišem Božije carstvo? Ono je poput kvasca koji žena umijesi u tri mjere brašna, a on ipak sve ukiseli.” Putujući u Jerusalem, prolazio je Isus gradovima i selima i putem poučavao. Neko ga upita: „Gospode, je li malo onih koji se spašavaju?” Isus im reče: „Trudite se da uđete na uska vrata, jer će mnogi željeti ući, ali neće moći. Kad gospodar kuće zaključa vrata, bit će prekasno. Tada ćete stajati vani i kucati dozivajući: Gospode, otvori nam!, ali on će odgovoriti: Ne poznajem vas. Onda ćete početi govoriti: Ali mi smo s tobom jeli i pili, poučavao si po našim ulicama! A on će vam odgovoriti: Kažem vam da vas ne poznajem. Odlazite od mene svi, zlotvori! Bit će plača i škrguta zuba kad ugledate Abrahama, Isaka i Jakova i sve vjerovjesnike u Carstvu Božijem, a vi ćete biti izbačeni van. Tada će odasvud, s istoka i zapada, sa sjevera i juga, mnogi doći i sjesti za sto u Božijemu carstvu. Mnogi zadnji bit će prvi, a mnogi prvi bit će zadnji.” Odmah zatim neki mu farizeji dođu i kažu: „Otiđi odavde, jer te Herod hoće ubiti!” On im reče: „Idite i recite toj lisici: Evo, izgonim zloduhe i liječim danas i sutra, a trećega ću dana završiti što imam. Danas, sutra i prekosutra valja mi nastaviti put, jer ne priliči da vjerovjesnik bude ubijen van Jerusalema. Jerusaleme, Jerusaleme, koji ubijaš vjerovjesnike i kamenuješ one što su ti poslani! Koliko sam puta htio okupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali nisu htjela! A sada će ti, eto, kuća biti napuštena. I kažem vam, nećete me više vidjeti sve dok ne uzviknete: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” Jedne je subote Isus bio na objedu kod nekog farizejskog vođe. Budno su pratili šta će učiniti, jer je tu bio čovjek koji je imao vodenu bolest. „Je li dopušteno liječiti subotom ili nije?”, upita Isus poznavaoce Zakona i farizeje. Šutjeli su. On dotakne bolesnog, izliječi ga i pusti ga da ode. A njima reče: „Ako vam sin ili vo padne u bunar, nećete li ga odmah izvaditi iako je subota?” Nisu nato imali šta odgovoriti. Vidjevši da gosti biraju počasna mjesta za stolom, reče im: „Kada te pozovu na svadbu, ne zauzimaj odmah počasno mjesto za stolom. Šta ako je pozvan neko ugledniji od tebe? Domaćin će ti tada reći: Ustupi mjesto ovome gostu! Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto za stolom. Nego, kada te ko pozove, zauzmi posljednje mjesto za stolom. Kad te domaćin vidi, prići će ti i reći: Prijatelju, dođi na bolje mjesto. Tako ćeš biti počašćen pred svim gostima. Ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen.” Zatim se okrenu domaćinu i reče mu: „Kad priređuješ gozbu ili večeru, ne pozivaj svoje prijatelje, braću, rodbinu ni bogate komšije. Jer oni će ti se odužiti uzvraćajući poziv. Nego, kad praviš gozbu pozovi siromahe, bogalje, hrome i slijepe. Tako ćeš biti blagoslovljen, jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti po oživljenju pravednika.” Kad je to čuo jedan od ljudi za stolom, uzvikne: „Blago onome koji bude blagovao u Carstvu Božijem!” Isus mu odgovori poredbom: „Neki je čovjek priredio veliku gozbu i pozvao mnogo ljudi. Kad je večera bila spremna, pošalje slugu i gostima poruči: Sve je spremno. Dođite! Ali se svi stanu izgovarati. Jedan reče: Kupio sam njivu, moram je pogledati. Molim te, neka mi oprosti. Drugi reče: Kupio sam, upravo, pet jarmova volova, moram ih oprobati. Molim te, neka mi oprosti. Treći reče: Upravo sam se oženio pa ne mogu doći. Sluga se vrati i ispriča gospodaru šta su mu rekli. Domaćin se tada naljuti pa rekne sluzi: Idi na gradske ulice i trgove, i dovedi prosjake, bogalje, hrome i slijepe. Kad je tako učinio, sluga javi: Gospodaru, doveo sam ih, ali ima još mjesta. Idi po puteljcima i oko ograda, te ih natjeraj da dođu da mi se napuni kuća, reče mu gospodar, jer vam kažem da nijedan od onih prvih koje sam pozvao neće okusiti ničega s moje trpeze.” S Isusom je putovalo mnoštvo ljudi. Isus im reče: „Ako neko dođe meni, a više voli svojega oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, i vlastiti život, taj ne može biti mojim učenikom. Ko ne uzme svoj krst i ne pođe za mnom, ne može biti mojim učenikom. Niko od vas ne bi počeo graditi kulu a da prije toga ne sjedne i ne izračuna može li je dovršiti. Inače bi mu se moglo dogoditi da izgradi samo temelj, a onda bi mu se svi koji to vide podsmjehivali: Ovaj je počeo graditi, a ne može dovršiti! Ili, koji bi car krenuo ratovati s drugim carem a da najprije ne sjedne i ne promisli može li se sa svojih deset hiljada suprotstaviti onome koji na njega dolazi s dvadeset hiljada? Ako ne može, poslat će izaslanstvo da zaište mir dok je neprijatelj još daleko. Zato niko ne može postati mojim učenikom, a da se nije svega odrekao. So je dobra. Ali ako so obljutavi, čime će se ona zasoliti? Nije dobra za zemlju ni za gnojivo, nego se baca. Ko ima uši, neka čuje!” Oko Isusa su se okupljali svi ubirači poreza i ostali grešnici, da ga slušaju. Zato su farizeji i pismoznanci prigovarali: „Druži se sa grešnicima i s njima jede!” Isus im stoga ispriča poredbu: „Ko od vas ne bi, da ima sto ovaca i da jednu izgubi, ostavivši onih devedeset devet u pustinji, otišao da traži tu jednu dok je ne nađe? A onda bi je, sav sretan, na ramenima donio kući te pozvao prijatelje i komšije da im kaže: Radujte se sa mnom! Našao sam izgubljenu ovcu! Kažem vam da će na Nebu biti veća radost zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset devet pravednika kojima obraćenje ne treba.” „Koja to žena, da ima deset drahmi i jednu izgubi, ne bi zapalila svjetiljku te pomela kuću i pažljivo pretražila da je pronađe? A kad je nađe, pozvala bi prijateljice i komšije i rekla: Radujte se sa mnom! Našla sam izgubljenu drahmu! Kažem vam da je radost među anđelima Božijim zbog jednog grešnika koji se obrati.” Isus nastavi: „Neki je čovjek imao dvojicu sinova. Mlađi mu reče: Oče, daj mi sada dio imetka koji mi pripada. I otac podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputuje u daleku zemlju i tamo stane da rasipa novac, živeći raspušteno. Kad je potrošio sav novac, a u toj zemlji zavladala velika glad, on počne oskudijevati. Zaposli se kao najamnik, kod nekog čovjeka u toj zemlji, a ovaj ga pošalje u polje da čuva svinje. Mladić je čeznuo da se najede i ljusaka od mahuna što su ih jele svinje, ali niko mu nije davao. Kad je napokon došao sebi, reče: U moga oca i najamnici imaju hrane napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Idem kući i reći ću ocu: Oče, zgriješio sam i tebi i Bogu. Ne zaslužujem više zvati se tvojim sinom. Molim te, primi me da radim kao najamnik. I vrati se kući. Dok je još bio daleko, otac ga ugleda i pun milosrđa i sa suzama padne mu oko vrata i izljubi ga. Oče! Zgriješio sam i tebi i Bogu! Ne zaslužujem više zvati se tvojim sinom, reče sin. Ali otac reče slugama: Brzo donesite haljinu, onu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku, obujte mu sandale! I zakoljite ono ugojeno tele da se počastimo i radujemo što mi je sin bio mrtav, a sada je živ, bio izgubljen, a sada nađen! I započne veselje. Stariji je sin radio u polju. Kad se na povratku približio kući, začuje da se unutra svira i igra. Dozva nekog slugu da ga upita šta se događa. Ovaj mu reče: Vratio ti se brat, pa je otac zaklao ugojeno tele da proslavi što mu se sin vratio živ i zdrav. Stariji se brat nato rasrdi i nije htio ući. Otac ga je molio da uđe. A on odgovori ocu: Ja ti tolike godine služim i nikada nisam odbio učiniti što mi kažeš, ali meni nikad nisi ni jare dao da se proveselim s prijateljima. Ovaj je s bludnicama rasipao imanje, a ti mu zakolješ najbolje ugojeno tele! Sinko, reče otac, pa ti si stalno sa mnom. Sve što imam pripada tebi. Ali trebalo je proslaviti i radovati se, jer tvoj je brat bio mrtav, a sada je živ, bio izgubljen, a sada je nađen.” Isus ispriča učenicima ovu pripovijest: „Imao neki bogataš upravitelja kojeg su optužili da mu rasipa imanje. Bogataš ga pozove i rekne mu: Šta to čujem o tebi? Položi račun o svojem upravljanju, jer više ne možeš biti upraviteljem. Upravitelj nato pomisli: Šta da radim kad me gospodar otpusti? Da kopam? Nisam dovoljno snažan za to. Da prosjačim? Bilo bi me stid. Znam šta ću! Budem li tako uradio, primit će me ljudi u svoje domove, kad mi oduzme upraviteljstvo. Pozove zatim jednoga po jednoga gospodarova dužnika. Prvoga upita: Koliko duguješ mojem gospodaru? Sto bata ulja, odgovori on. Uzmi brzo račun i sjedi pa upiši pedeset, reče upravitelj. I drugoga upita: Koliko duguješ? Sto kora pšenice, odgovori. Uzmi svoj račun i napiši osamdeset, reče mu upravitelj. I gospodar pohvali dovitljivost nepoštenoga upravitelja, jer sinovi ovoga svijeta mudriji su prema svojima od sinova svjetlosti. Kažem vam, stecite sebi prijatelje lažnim bogatstvom, pa će vas, kad ga ponestane, primiti u Vječni dom. Ko je vjeran u malom, bit će vjeran i u velikom, a ko je nepošten u malom, bit će nepošten i u velikom. Ako, dakle, niste vjerni u lažnom bogatstvu, ko će vam povjeriti istinsko blago? Ako niste bili vjerni s tuđim, ko će vam dati vaše vlastito? Nijedan sluga ne može služiti dvojicu gospodara. Ili će jednoga mrziti a drugoga voljeti, ili će jednome biti odan a drugoga prezirati. Ne možete služiti i Boga i bogatstvo.” Farizeji, koji su voljeli novac, sve su to slušali i rugali se. Isus im reče: „Vi se pred ljudima pretvarate da ste pravedni, ali Bog poznaje vaša srca. Jer što ljudi uzvisuju, Bogu je gnusno.” „Zakon i Vjerovjesnici bili su do Ivana, a od tada se najavljuje Božije carstvo, i svako u njega hrli. Lakše će propasti nebo i zemlja nego ijedan potez pera u Zakonu. Ko otpusti ženu, pa se oženi drugom, čini preljubu. I ko se oženi otpuštenom ženom, čini preljubu.” „Bio neki bogataš koji se odijevao u grimiz i tanki lan, i koji se svakoga dana obilno gostio. Pred njegovim je vratima sav u čirevima ležao siromah Lazar, čeznući da se najede ostataka sa bogataševa stola. Psi su dolazili i lizali mu čireve. Siromah najzad umre, i anđeli ga odnesu u Abrahamovo naručje. Umre zatim i bogataš, te ga ukopaju. Dok je bio na teškim mukama u podzemlju, vidi u daljini Lazara u naručju Abrahamovom. Oče Abrahame!, zavapi on, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak prsta u vodu da mi rashladi jezik, jer se mučim u ovome plamenu. Sinko moj, odgovori mu Abraham, sjeti se da si ti za života primio svoja dobra, a Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Osim toga, između nas je golema provalija, tako da ni oni koji bi htjeli prijeći vama, ne mogu to učiniti, a ni s vaše strane nema prijelaza ovamo. Bogataš nato reče: Molim te, oče, pošalji onda Lazara u dom mojega oca. Imam petericu braće. Neka ih opomene da i oni ne dospiju u ovo mjesto muka. Ali Abraham reče: Imaju Mojsija i vjerovjesnike. Neka njih poslušaju. Neće, oče Abrahame! Ali ako im dođe ko od mrtvih, odvratit će se od grijeha, reče bogataš. Ali Abraham reče: Ako ne slušaju Mojsija i vjerovjesnike, neće vjerovati ni onom ko ustane iz mrtvih.” Isus reče učenicima: „Nemoguće je da nema sablazni, ali teško čovjeku kroz kojega dolazi sablazan. Takvome bi bilo bolje da se baci u more s mlinskim kamenom oko vrata nego da navede na grijeh jednoga od ovih malehnih. Pazite na se! Ako ti brat zgriješi, ukori ga, pa mu oprosti ako se pokaje. Pa ako se i sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta ti kaže: Kajem se, oprosti mu!” „Dodaj nam vjere”, kazaše poslanici Gospodu. „Da imate vjere koliko je gorušicino zrno, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!, i poslušao bi vas. Ko od vas kad mu sluga uđe u kuću, nakon što je orao ili čuvao ovce, kaže odmah da sjedne i jede? Neće li mu reći: Pripremi mi jelo i opaši se da mi služiš dok jedem i pijem, a poslije ti možeš jesti i piti. Zasigurno nema zahvalnosti prema sluzi, jer je izvršio samo ono što mu je naređeno. Tako i vi, kad izvršite što vam je naređeno, recite: Samo smo sluge ništavne koje obavljaju svoju dužnost.” Putujući dalje prema Jerusalemu, Isus je išao granicom između Samarije i Galileje. Dok je ulazio u neko selo, dođu mu ususret deseterica gubavaca. Zaustave se podalje i počnu vikati: „Isuse, Gospodaru, smiluj nam se!” Kad ih spazi, Isus im reče: „Idite i pokažite se svećenicima!” Oni krenu i putem se očiste od gube. Videći da je ozdravio, jedan od njih vrati se slaveći Boga na sav glas. Padne ničice na zemlju, Isusu pred noge, zahvaljujući mu. Bio je to neki Samarićanin. Isus upita: „Zar nisu deseterica ozdravila? Gdje su ona deveterica? Zar se nijedan od njih nije vratio da dade slavu Bogu osim ovoga stranca?” Čovjeku zatim reče: „Ustani i idi. Tvoja te je vjera spasila.” Farizeji upitaju Isusa: „Kada će doći Božije carstvo?” On im odgovori: „Ono ne dolazi tako da se to može vidjeti. Neće se moći reći: Gle, ovdje je, ili gle, tamo je! Božije carstvo je u vama.” A kad je razgovarao s učenicima, reče im: „Dolazi vrijeme kada ćete zaželjeti vidjeti jedan dan od dana Sina Čovječijega, ali nećete moći. Tada će vam govoriti: Eno ga tamo! i evo, ovdje je!, ali ne idite tamo i nikud ne jurite tražeći me. Jer dolazak Sina Čovječijega bit će poput munje koja sijevne na jednom kraju obzorja i obasja sve do drugog kraja. Ali najprije mora mnogo pretrpjeti, jer će Ga ovaj naraštaj odbaciti. Kada bude dolazio Sin Čovječiji bit će kao i u vrijeme Noe. Ljudi su jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kada je Noa ušao u barku. A tada je došao potop i sve uništio. Bit će slično kao i u Lotovo doba: jeli su i pili, kupovali i prodavali, obrađivali zemlju i gradili sve do dana kada je Lot otišao iz Sodome. A tada je s neba zapljuštao oganj i sumpor i sve ih uništio. Isto tako će biti u dan kad će se objaviti Sin Čovječiji. Ko se tog dana nađe na krovu, a stvari mu u kući, neka ne ulazi da ih uzme. Ko bude u polju, neka se ne okreće za onim što je ostavio! Sjetite se Lotove žene! Ko bude nastojao sačuvati svoj život, izgubit će ga, a ko ga izgubi, sačuvat će ga. Kažem vam da će se i od dvoje koji te noći budu u istoj postelji jedno uzeti, a drugo ostaviti. - Od dvije žene koje budu zajedno mljele u mlinu jedna će se uzeti, a druga ostaviti.” „A gdje to, Gospode?”, upitaju učenici. Isus odgovori: „Gdje bude strvina, skupljat će se orlovi.” Isus ispriča učenicima poredbu kako se uvijek treba moliti i nikada ne odustajati: „Bio u nekome gradu sudija. Niti se bojao Boga, niti je mario za ljude. A u tome gradu bila i neka udovica koja je stalno dolazila njemu i molila ga: Dodijeli mi pravdu u mojoj parnici! Sudija dugo nije htio, ali napokon odluči: Iako se ne bojim Boga i ne marim za ljude, dodijelit ću pravdu toj udovici što mi stalno dodijava, da me vječno ne gnjavi! Jeste li čuli šta je rekao nepravedni sudija?”, upita Gospod. „Neće li onda Bog dodijeliti pravdu svojim izabranicima koji mu danonoćno vape? Hoće li odgađati da im pomogne? Kažem vam, brzo će im dodijeliti pravdu. Ali kad se Sin Čovječiji vrati, hoće li naći vjere na Zemlji?” Ispriča zatim poredbu o nekima koji su bili uvjereni u svoju pravednost, a druge su prezirali: „Dva su čovjeka došla pomoliti se u Hramu. Jedan je bio farizej, a drugi ubirač poreza. Farizej je u sebi govorio: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljiv, nepravedan, preljubnik ili kao ovaj ubirač poreza. Dvaput u sedmici postim i dajem desetinu od sveg svojeg prihoda. A ubirač poreza ostao je daleko i nije se usudio čak ni pogledati u nebo dok je molio. Udarao se u prsa i govorio: Bože, smiluj se meni grešniku! Kažem vam: on je otišao kući opravdan, a ne onaj prvi! Jer ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen.” Donosili su Isusu i veoma malu djecu da ih dotakne. Kad su to opazili, učenici su zabranjivali da to čine. Ali Isus ih dozva i reče: „Pustite dječicu meni, ne sprečavajte ih, jer takvima pripada Božije carstvo. Zaista vam kažem, ko ne prihvati Carstvo Božije poput djeteta, nikada neće u njega ući!” Neki uglednik upita Isusa: „Dobri učitelju, šta moram učiniti da baštinim Vječni život?” „Zašto me zoveš dobrim?”, upita ga Isus. „Dobar je samo Bog i niko drugi. A zapovijedi znaš: ne čini preljubu, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, poštuj oca i majku!” „Svih tih zapovijedi držim se još od mladosti”, odgovori čovjek. „Još jedno ti nedostaje”, reče mu nato Isus. „Idi i prodaj sve što imaš, a novac podijeli sirotinji, pa ćeš steći blago na Nebu. Onda dođi i slijedi me!” Kad je ovo čuo, čovjek se ožalosti, jer je bio veoma bogat. Videći to, Isus se jako razočara i reče: „Kako je teško bogatašima ući u Carstvo Božije! Lakše bi devi bilo provući se kroz iglenu ušicu nego bogatašu ući u Božije carstvo!” Oni koji su to čuli, pitali su: „Pa ko se onda može spasiti?” „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je moguće”, odgovori im Isus. Kefa reče: „Mi smo ostavili sve svoje i pošli za tobom.” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, nema toga ko je ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu radi Božijega carstva a da neće već na ovome svijetu dobiti mnogo više, a u budućem svijetu i Vječni život.” Isus okupi Dvanaestericu i reče im: „Evo, idemo u Jerusalem. Tamo će se na Sinu Čovječijem ispuniti sve što su napisali vjerovjesnici. Predat će Ga paganima, izrugivat će Mu se, zlostavljati Ga i popljuvati. Izbičevat će Ga i ubiti, a On će treći dan oživjeti.” Ali ovi nisu ništa od toga razumjeli. Te su im riječi bile tajnovite, pa nisu mogli pojmiti o čemu govori. Kad se Isus približio Jerihonu, pokraj puta sjedio je neki slijepac i prosio. Čuo je mnoštvo koje je prolazilo, pa se raspitao šta je to. „Prolazi Isus Nazarećanin”, kazaše mu. On nato poviče: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Ljudi iz mnoštva koje je išlo pred Isusom ušutkivali su ga, ali on je još jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i naredi da ga dovedu. Kad se približio, upita ga: „Šta želiš da ti učinim?” „Da progledam, Gospode!”, zamoli on. A Isus mu reče: „Progledaj! Tvoja te je vjera izliječila.” Slijepac odmah progleda i krene za Isusom slaveći Boga. I sav narod koji je to vidio zahvali Bogu. Uđe Isus u Jerihon. Dok je prolazio gradom, pojavi se čovjek po imenu Zakej, porezni upravitelj i bogataš. Želio je vidjeti Isusa, ali je bio suviše nizak rastom da bi ga mogao vidjeti preko mnoštva. On zato potrči naprijed i popne se na smokvu da bi vidio Isusa, jer je tuda morao proći. Kad je Isus stigao do njega, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, brzo siđi! Danas moram ostati u tvojoj kući.” Zakej brzo siđe i primi ga sav radostan. Ali narod koji je to posmatrao počne prigovarati: „Otišao je takvom grešniku u goste!” A Zakej ustane i kaže Gospodu: „Gospode, polovicu svojeg imanja dat ću sirotinji, a svakome koga sam prevario, četverostruko ću vratiti.” Isus reče: „Danas je u ovu kuću došlo spasenje, jer je i ovaj čovjek Abrahamov sin! Sin Čovječiji došao je tražiti i spasiti izgubljene.” Narod je sve to slušao. Kako je već bio nadomak Jerusalemu, mislili su da će se Carstvo Božije odmah pojaviti. Isus im zato ispriča poredbu: „Neki ugledan čovjek morao otputovati u daleku zemlju da tamo primi carstvo, a zatim se vratiti. Pozove zato desetericu svojih sluga, dade im deset mina, te im rekne: Trgujte time dok ne dođem. Ali njegovi građani su ga mrzili i poslali za njim glasnike s porukom: Ne želimo da on vlada nad nama. Kad se vratio primivši carstvo, zapovjedi da mu pozovu sluge kojima je dao novac. Htio je znati koliko je koji zaradio. Prvi sluga dođe i reče: Gospodaru, tvoja mina donese deset mina. Odlično, dobri slugo, reče mu on. Zato što si bio vjeran u malom, dajem ti da vladaš nad deset gradova. Drugi sluga dođe i reče: Tvoja mina donese pet mina, gospodaru. Vladaj nad pet gradova, reče i njemu. Ali treći sluga dođe i reče: Gospodaru, evo ti tvoje mine. Držao sam je skrivenu u rupcu. Strepio sam zato što si strog čovjek. Uzimaš što nisi založio i žanješ što nisi posijao. Zli slugo!, odgovori mu gospodar. Sudit ću ti prema tvojim riječima. Znao si da sam strog, da uzimam što nisam založio i da žanjem što nisam posijao. Zašto onda nisi moj novac uložio u mjenjačnicu? Tako bih barem dobio kamate. Zatim reče onima pored njega: Oduzmite mu minu i dajte je onome koji ih ima deset. Ali, gospodaru, pa on već ima deset mina!, kazali su. Velim vam, odgovori im car, onome ko ima dat će se još, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje, koji nisu htjeli da nad njima vladam, dovedite ovamo i smaknite ih preda mnom.” Isusovo djelovanje u Jerusalemu 19:28 – 21:4 Nakon što je to ispričao, krene Isus dalje prema Jerusalemu. Kad se približio Betfagi i Betaniji, mjestima na Maslinskoj gori, pošalje naprijed dvojicu učenika. „Idite u ono selo što je pred vama”, reče im, „i čim uđete, vidjet ćete privezano magare, koje još niko nije jahao. Odvežite ga i dovedite ovamo. Upita li vas ko: Zašto ga odvezujete?, recite samo: Treba Gospodu.” Oni odu i nađu magare kako im je rekao. Dok su ga odvezivali, vlasnici ih upitaju: „Zašto odvezujete magare?” „Gospodu treba”, odgovore oni. Dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje ogrtače, te posade Isusa na nj. Narod je pred Isusom prostirao svoje ogrtače po putu. Kad se već približio obronku Maslinske gore, mnoštvo njegovih sljedbenika počne na sav glas radosno slaviti Boga za sva čudesa što su vidjeli: „Blagoslovljen car, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Mir na Nebu i slava na visini!” Ali neki farizeji među njima kazaše: „Učitelju, ukori svoje učenike.” „Kažem vam”, reče im Isus, „ako oni ušute, klicat će kamenje.” Kad se približi gradu i ugleda ga, Isus zaplaka nad njim: „Kako bih volio da si danas pronašao put mira! Ali skriven je od tebe. Doći će dani kada će neprijatelj podići nasip, opkoliti te i pritisnuti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom i tebe i tvoju djecu u tebi. Neće od tebe ostati ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao svoj dan pohođenja.” Kad je ušao u Hram, počne Isus iz njega tjerati trgovce. „Pisano je: Moj dom će biti Dom molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu”, reče im. Isus je svakodnevno poučavao u Hramu, a svećenički poglavari i pismoznanci, zajedno s narodnim starješinama, smišljali su kako da ga ubiju, ali im to nije polazilo za rukom, jer je sav narod prianjao uz njega da ga sluša. Dok je poučavao u Hramu i objavljivao Radosnu vijest, priđu mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine i upitaju ga: „Reci nam, s kojom vlašću činiš sve ovo? Ko je taj koji ti je dao tu vlast?” On im odgovori: „A recite vi meni ovo što ću vas pitati: je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi?” Oni počnu mudrovati i međusobno raspravljati: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A ako kažemo da je od ljudi, narod će nas kamenovati, jer svi vjeruju da je Ivan vjerovjesnik.” Zato odgovore Isusu da ne znaju odakle je. A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći s kojom vlašću ovo činim.” Isus zatim ispriča narodu poredbu: „Neki je čovjek zasadio vinograd i iznajmio ga vinogradarima, a zatim otputovao na duže vrijeme. Kad dođe berba, uputi slugu da uzme njegov dio uroda. Ali vinogradari ga pretuku i pošalju natrag praznih ruku. Uputi im zatim drugog slugu, ali oni i njega pretuku, izgrde i pošalju natrag praznih ruku. Uputi im i trećega, ali oni ga rane i otjeraju. Šta da radim?, pitao se vlasnik vinograda. Poslat ću im mog voljenog sina. Prema njemu će valjda imati poštovanja. Ali kad vinogradari ugledaju njegovog sina, počnu razmišljati: Ovaj će naslijediti imanje! Ubijmo ga pa će baština biti naša! Izbace ga iz vinograda i ubiju. Šta mislite, kako će vlasnik vinograda postupiti s njima? Doći će i pogubiti ih, te vinograd dati drugima.” Kad su to čuli, rekoše: „Nikad ne bilo tako!” Ali Isus ih pažljivo osmotri i reče: „A zašto je onda pisano: Kamen koji su graditelji odbacili postane ugaonim kamenom? Padne li ko na taj kamen, smrskat će se, i padne li kamen na koga, smrvit će ga.” Pismoznanci i svećenički poglavari htjeli su ga istoga časa uhvatiti, jer su znali da je protiv njih to ispričao, ali bojali su se naroda. Vrebajući ga, pošalju mu uhode koje su se pretvarale da su pravedne, da ga uhvate u riječi, kako bi ga mogli predati vlasti upravitelja. „Učitelju”, kazaše Isusu, „znamo da govoriš istinu i da si nepristrasan, jer ne gledaš ko je ko, nego pravedno poučavaš putu Božijem. Reci nam, je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije?” Isus prozre njihovo lukavstvo pa reče: „Pokažite mi denar. Čiji je ovo lik i natpis na njemu?” „Cezarevi”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, ali Bogu Božije”, reče im. Tako ga nisu uspjeli uhvatiti u riječi pred narodom, već su ušutjeli zadivljeni odgovorom. Tada dođu njemu saduceji, koji tvrde da nema oživljenja, i upitaju ga: „Gospode, Mojsije nam je naložio: umre li nekome oženjen brat, ne stekavši djecu, drugi se brat mora oženiti njegovom udovicom i podići potomstvo svome bratu. Bilo je sedmero braće. Najstariji se brat oženi i umre a da nije imao djece. Drugi također. Uzme je i treći i zatim sva ostala braća. Tako nijedan od sedmerice ne ostavi potomstva, a svi pomriješe. Na kraju umre i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” „Ljudi ovoga svijeta žene se i udaju”, odgovori im Isus, „a oni koji budu dostojni postati dionicima onoga svijeta i oživljenja, neće se ženiti ni udavati. Neće više moći ni umrijeti: bit će poput anđela. Oni su Božiji sinovi, jer su sinovi oživljenja. A da mrtvi oživljavaju, čak je i Mojsije potvrdio u ulomku o grmu, gdje Gospoda naziva Bogom Abrahamovim, Isakovim i Jakovljevim. A Bog nije Bog mrtvih, već živih! Svi su oni za Boga živi.” „Dobro si rekao, Učitelju!”, kazaše neki pismoznanci. I više se nisu usuđivali išta ga upitati. Tada Isus upita njih: „Kako mogu tvrditi da je Mesija Davidov sin? Pa sâm je David u Knjizi psalama kazao: Gospod je rekao mojem Gospodu: Sjedni Mi s desne strane dok Ti ne bacim pod noge Tvoje neprijatelje. Sâm Ga je David nazvao svojim Gospodom. Kako bi mu onda mogao biti sin?” Zatim pred cijelim narodom reče učenicima: „Čuvajte se pismoznanaca! Vole se šetati u dugim haljinama i hoće da ih ljudi pozdravljaju na trgovima. U sinagogama sjede u prvim redovima, a na gozbama grabe počasna mjesta. Pustoše kuće udovica, a pokrivaju se dugačkim molitvama. Oni će biti najstrože kažnjeni.” Isus je posmatrao bogataše kako ubacuju darove u blagajnu. Ugleda tako i neku udovicu kako ubacuje samo dvije lepte. „Zaista vam kažem, ta sirota udovica je ubacila više nego svi ostali! Jer svi su oni dali od svojeg viška, a ona je, u svojoj oskudici, dala sve što je imala.” Isus predskazuje buduće događaje 21:5 – 38 Dok su neki učenici razgovarali o tome kako je Hram ukrašen lijepim kamenjem i zavjetnim darovima, Isus reče: „Doći će vrijeme kada od ovog što gledate neće ostati ni kamen na kamenu. Sve će biti razvaljeno.” Upitaju ga: „Učitelju, kada će se sve to dogoditi? Koji će biti znak da će se sve to dogoditi?” „Pazite da vas ko ne zavede!”, odgovori im on. „Mnogi će, zaista, doći pod mojim imenom i reći: Ja sam i približilo se vrijeme! Ne idite za takvima. Kad čujete za ratove i pobune, nemojte se bojati. Sve će se to dogoditi, ali svršetak još neće doći.” Reče još: „Narod će zaratiti protiv naroda i carstvo protiv carstva. Bit će velikih potresa, bit će gladi i pomora na raznim mjestima. Bit će strahota i velikih znakova s neba. Ali prije svega toga podići će na vas ruke i progoniti vas, predavat će vas u sinagoge i tamnice, vući će vas pred careve i upravitelje zbog mojega imena. To će za vas biti prilika da budete svjedočanstvo. Zato upamtite u srcima: ne morate se pripremati za odbranu. Ja ću vam dati rječitost i takvu mudrost kakvoj neće moći proturječiti ni oduprijeti se nijedan vaš protivnik Izdavat će vas čak i vlastiti roditelji, braća, rođaci i prijatelji. Neke od vas će i ubiti. Svi će vas mrziti zbog mojega imena. Ali neće vam pasti ni dlaka s glave. Duše će vam se spasiti zbog vaše postojanosti. Kad vidite da vojska opkoljuje Jerusalem, znajte da će on ubrzo biti opustošen. Ko se tada zatekne u Judeji, neka bježi u goru. Ko bude u gradu, neka bježi iz njega, a oni koji se zadese u polju, neka se ne vraćaju u grad. Jer to će biti dani kazne, tada će se ispuniti sve što je pisano. Teško trudnicama i dojiljama u to vrijeme, jer će ovu zemlju pritisnuti velika nevolja i silan će se gnjev izliti na ovaj narod. Padat će od oštrice mača i odvodit će ih u ropstvo po svim narodima. A Jerusalem će gaziti pagani sve dok ne istekne vrijeme pagana. Pojavit će se znaci na Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a na Zemlji će narode pritiskati muka od huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha i iščekivanja sudbe ovoga svijeta, jer će se i sile nebeske uzdrmati. Svi će tada vidjeti Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom silom i slavom. Kad se sve to počne zbivati, uspravite se i podignite glavu, jer će vaše oslobođenje biti blizu.” Zatim ispriča poredbu: „Pogledajte smokvu ili bilo koje stablo. Kad propupa, i sami znate da je ljeto blizu. Isto tako, kad vidite da se sve to događa, znajte da je blizu Božije carstvo. Zaista vam kažem, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće nikada! Pazite da vam srca ne otvrdnu u razuzdanosti i pijanstvu, ili u životnim brigama, te da vas taj Dan ne iznenadi kao zamka. Jer on će snaći sve ljude na Zemlji. Bdijte, dakle, i stalno se molite da umaknete svemu što će se događati, i da stanete pred Sina Čovječijega.” Isus je danju poučavao u Hramu, a noći je provodio na Maslinskoj gori. Sav je narod već od ranog jutra hrlio njemu u Hram da ga sluša. Bližila se Pasha, blagdan Beskvasnih hljebova. Svećenički poglavari i pismoznanci tražili su priliku kako da ubiju Isusa, ali su se bojali naroda. Tada Đavo uđe u Judu Iskariotskog, jednog od Dvanaesterice. Ode Juda i dogovori se sa svećeničkim poglavarima i sa zapovjednicima hramske straže kako će im izdati Isusa. Oni se obraduju i obećaju mu novac. Juda pristane. Od tada je vrebao priliku da izda Isusa kad mnoštva ne bude s njim. Prvoga dana blagdana Beskvasnih hljebova, kad je trebalo žrtvovati pashalno janje, Isus pošalje Kefu i Ivana: „Idite i pripremite pashu da zajedno jedemo.” „Gdje želiš da je pripremimo?”, upitaju. „Čim uđete u grad”, reče im, „srest ćete čovjeka koji nosi u vrču vodu. Pođite za njim u kuću u koju uđe, i recite domaćinu: Učitelj pita u kojoj sobi može jesti pashu sa svojim učenicima. On će vam pokazati veliku sobu na spratu, posve pripremljenu. Tamo nam pripremite večeru.” Učenici odu i nađu sve kako im je Isus rekao, te pripreme pashu. Kad je došlo vrijeme za to, sjedne Isus za sto s Poslanicima. „Čeznuo sam, svom dušom, da jedem s vama ovu pashu prije svoje muke. Jer je više, kažem vam, neću večerati dok se ona ne ispuni u Carstvu Božijem.” Podigne čašu, pa zahvali i rekne: „Uzmite i razdijelite među sobom. Kažem vam, odsada više neću piti od trsova roda dok ne dođe Božije carstvo.” Uzme zatim hljeb, pa zahvali, razlomi ga i dadne govoreći: „Ovo je moje tijelo, ono se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Kad su završili s jelom, uze čašu i reče: „Ova je čaša Novi savez u mojoj krvi, koja se prolijeva za vas. Evo, ruka moga izdajnika je do mene na stolu. Sin Čovječiji odlazi kako je određeno, ali teško njegovom izdajniku!” Učenici se tada stanu međusobno pitati ko bi od njih mogao tako nešto učiniti. Počnu se zatim prepirati oko toga ko bi od njih bio najveći. Isus im reče: „Carevi ovoga svijeta vladaju narodima i, provodeći vlast nad njima, nazivaju se dobrotvorima. Ali vi nemojte tako! Naprotiv, onaj koji među vama bude veći, neka bude kao najmanji, a starješina neka bude poslužitelj. Jer ko je veći, onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji ga poslužuje? Onaj za stolom, zar ne? A ja, evo, poslužujem vas. Ostali ste mi vjerni u mojim kušnjama. Zato vam ostavljam vlast kao što je moj Otac meni predao Carstvo, da jedete i pijete za mojim stolom u mojem Carstvu, te da sjedite na prijestoljima i sudite nad dvanaest Izraelovih plemena.” „Simone, Simone, Đavo je zatražio da vas može rešetati kao pšenicu. Ali molio sam se za tebe da ti vjera ne oslabi. Zato, kad se ponovo vratiš meni, učvrsti svoju braću!” „Gospode”, reče mu Kefa, „spreman sam s tobom poći i u tamnicu i u smrt.” „Kažem ti, Kefo”, reče Isus, „prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš prešutjeti da me poznaješ.” „Kad sam vas poslao na put bez novca, bez torbe i sandala, je li vam šta nedostajalo?”, upita ih Isus. „Nije”, odgovore. „Ali sada”, reče, „ko ima novca, neka ga ponese! Torbu također. Mač ko nema, neka proda odjeću i kupi ga za sebe jer se, kažem vam, mora ispuniti ono što je o meni pisano: Ubrojen je među zločince. Sve što se odnosi na mene, ide svome kraju.” „Gospode”, rekoše, „ovdje imamo dva mača!” „Dosta je”, odgovori Isus. Zatim ode odatle te se, po običaju, zaputi do Maslinske gore. Učenici pođu s njim. Kad su stigli, reče im: „Molite se da ne upadnete u kušnju!” Udalji se zatim od njih koliko se može baciti kamen, te padne na koljena i pomoli se: „Oče, neka me mimoiđe ova čaša ako može. Ali neka bude po Tvojoj, a ne po mojoj volji.” Tada mu se s Neba ukaže anđeo, da ga ohrabri. Sve jače je molio, u smrtnoj muci, a znoj mu postane poput kaplji krvi što su padale na zemlju. Najzad ustane, priđe učenicima i nađe ih kako spavaju iscrpljeni od žalosti. „Zašto spavate?”, upita. „Ustanite i molite se da ne upadnete u kušnju!” Dok je još govorio, stigne svjetina, a pred njom Juda, jedan od Dvanaesterice. Približi se Isusu i poljubi ga. „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječijega?”, reče Isus. Kad su ostali učenici vidjeli šta se zbiva, upitaju: „Gospode, da udarimo mačem?” Jedan od njih napadne slugu visokog svećenika i odsiječe mu desno uho. Ali Isus reče: „Pustite! Ne opirite se više!” Dotakne zatim uho sluzi i izliječi ga. Potom veli ljudima koji su pošli na njega, svećeničkim poglavarima, zapovjednicima hramske straže i starješinama: „Krenuli ste na mene s mačevima i toljagama kao na razbojnika! Zašto me niste u Hramu uhvatili? Svaki dan sam bio tamo s vama. Ali ovo je vaš čas, jer vlada tama.” Uhvate Isusa i odvedu ga u dom visokog svećenika. Kefa ga je izdaleka pratio. Nasred dvorišta stražari bijahu naložili vatru i grijali se oko nje. Kefa sjedne među njih. Neka sluškinja ga ugleda kako sjedi pokraj vatre, oštro ga pogleda i reče: „I ovaj je bio s Isusom!” Kefa odbi: „Pa ja ga ne poznajem, ženo!” Nedugo zatim još neko ga opazi i reče: „Ti si jedan od njih!” „Nisam, čovječe!”, odgovori Kefa. Nakon otprilike jednog sata, opet neko reče: „Ovaj je zaista bio s njim! Pa Galilejac je!” „Ne znam o čemu zboriš, čovječe!”, reče Kefa. Istoga časa, dok je još govorio, oglasi se pijetao. Tada se Gospod okrene i pogleda Kefu, a Kefa se sjeti kako mu je rekao: „Prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš odreći da me poznaješ.” Izađe iz dvorišta i gorko zaplaka. Čuvari počnu Isusa tući i rugati mu se. Pokrili su mu oči i zapitkivali ga: „Pogodi ko te je udario!” I zasipali su ga svakakvim uvredama. U osvit dana okupe se starješine, svećenički poglavari i pismoznanci te izvedu Isusa pred Veliko vijeće. „Ako si ti Mesija, reci nam to!”, kazali su mu. „Ako vam kažem, nećete mi vjerovati, a upitam li vas šta, nećete odgovoriti”, reče im Isus. „Ali odsad će Sin Čovječiji sjediti s desne strane sile Božije.” „Ti, znači, tvrdiš da si Božiji sin!”, poviču svi. „Vi kažete da jesam”, odgovori im. „Šta će nam više svjedoci?”, rekoše. „Sami smo čuli, iz njegovih usta!” Svi ustanu, odvedu Isusa Pilatu i optuže ga: „Uhvatili smo ga kako obmanjuje narod i nagovara ga da ne plaća porez cezaru, a za sebe tvrdi da je Mesija, car.” „Jesi li ti car Jevreja?”, upita ga Pilat. „Sâm si rekao”, odgovori Isus. Pilat tada reče svećeničkim poglavarima i svjetini: „Ja ne nalazim da je kriv.” Ali oni počnu još jače navaljivati: „Podjaruje narod na pobunu! Poučava po svoj Judeji, od Galileje do Jerusalema!” „Pa zar je on Galilejac?”, upita Pilat. Kad je saznao da spada pod nadležnost Heroda, pošalje Isusa njemu, jer se ovaj tada upravo nalazio u Jerusalemu. Kad je Herod ugledao Isusa, mnogo se obradovao, jer je o njemu dugo slušao i odavno ga je želio vidjeti, nadajući se da će on pred njim učiniti i kakvo čudo. Postavljao je Isusu pitanje za pitanjem, ali Isus ni na jedno nije odgovarao. Svećenički poglavari i pismoznanci stajali su tamo i vikali žestoko ga optužujući. Herod i njegovi vojnici prezru Isusa i ismiju: obuku ga u blistavu haljinu i pošalju natrag Pilatu. Herod i Pilat, među kojima je do tada vladalo neprijateljstvo, tog se dana sprijatelje. Pilat sazva svećeničke poglavare, vijećnike i narod i reče: „Doveli ste mi ovoga čovjeka optužujući ga da podjaruje narod na bunu. Ispitao sam ga pred vama, ali nisam utvrdio krivicu za koju ga optužujete. Nije je utvrdio ni Herod, jer ga je poslao natrag nama. Ovaj čovjek nije učinio ništa čime bi zaslužio smrtnu kaznu. Išibat ću ga, a zatim pustiti.” Svakoga blagdana morao je pustiti jednog zatvorenika. Tada svi uglas poviču: „Njega smakni, a pusti nam Barabu!” Baraba je bio u tamnici zbog ubistva i zbog prevratničke pobune u Jerusalemu. Pilat im se ponovo obrati, jer je želio pustiti Isusa. Oni su, međutim, vikali: „Razapni ga! Razapni ga!” „Ali kakav je zločin počinio?”, upita Pilat i treći put. „Nisam utvrdio njegovu krivicu zbog koje bi zasluživao smrtnu kaznu. Išibat ću ga, dakle, i pustiti.” Ali svjetina je vikala navaljujući da se Isus razapne. Vika je postajala sve glasnija. Pilat presudi tako da im udovolji te pusti čovjeka utamničenog zbog pobune i ubistva, onoga kojeg su tražili, a Isusa preda njima na volju. Dok su odvodili Isusa, uhvate nekoga Simona iz Kirene, koji se vraćao s polja, te na njega stave krst da ga nosi za Isusom. Za njim je išao silni narod i mnoge žene koje su plakale i naricale. Ali Isus se okrenu prema ženama i reče: „Kćeri jerusalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad svojom djecom. Jer stižu dani kad će se govoriti: Blago nerotkinjama, blago utrobama koje nisu rodile i prsima koja nisu dojila! Tada će ljudi govoriti gorama: Padnite na nas!, i brdima: Zatrpajte nas! Ako se ovako postupa sa zelenim stablom, šta će tek biti sa suhim?” S Isusom su na smaknuće vodili i dvojicu zločinaca. Kad su došli do mjesta zvanog Lobanja, razapnu ga, a s njim i zločince: jednoga zdesna, a drugog slijeva. „Oprosti im, Oče, jer ne znaju šta rade!”, reče Isus. A ovi bace kocku i tako podijele među sobom njegovu odjeću. Narod je stajao i posmatrao, a svećenički poglavari se rugali: „Spasio je druge, neka spasi sada sebe, ako je zaista Mesija, Božiji izabranik!” Rugali su mu se i vojnici. Prilazili mu i nudili sirće, govoreći: „Spasi sebe ako si car Jevreja!” Iznad njega je stajao natpis: „Ovo je car Jevreja”. Jedan od razapetih zločinaca vrijeđao ga je: „Ti si Mesija, je li? Spasi onda i sebe i nas!” Ali drugi ga ukori: „Zar se ne bojiš Boga? Trpiš istu kaznu kao i on. Ali pravedno je da mi trpimo, jer je to zaslužena kazna za naša djela. A ovaj nije učinio nikakvo zlo.” Reče zatim: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje Carstvo!” „Zaista ti kažem”, odgovori mu Isus, „danas ćeš biti sa mnom u raju.” Kad je već bilo oko šestog sata, po cijeloj zemlji nastane tama i potraje do devetog sata. Sunce se pomrači, a hramski zastor se razdere po sredini. „Oče, predajem svoj duh u Tvoje ruke!”, poviče Isus jakim glasom i izdahne. Kad je kapetan vidio šta se zbilo, počne slaviti Boga. „Ovaj čovjek je zaista bio pravednik”, reče. A čitavo mnoštvo koje se tu okupilo, kada je vidjelo šta se zbiva, vratilo se kući udarajući se u prsa. Ali svi Isusovi znanci i žene koje su za njim došle iz Galileje stajali su podalje i posmatrali. Bio je neki Josip, vijećnik, dobar i pravedan čovjek iz Arimateje, grada u Judeji. Nije se slagao s odlukom i postupcima drugih, već je iščekivao Božije carstvo. On ode Pilatu i zatraži Isusovo tijelo. Zatim ga skine, umota u platno i položi u grob isklesan u stijeni, u koji još niko nije bio položen. Bijaše to na dan pripreme, i subota je osvitala. Žene koje su došle s Isusom iz Galileje vidjele su kako su njegovo tijelo položili u grob. Vrate se kući, te pripreme miomirise i masti. U subotu su mirovale prema propisu. Prvog dana sedmice, veoma rano, dođu na grob s miomirisima što su ih pripremile i nađu odmaknut kamen s ulaza u grob. Uđu u grob, ali tijela Gospoda Isusa nije bilo. Dok su tako zbunjene stajale, uz njih se pojave dva čovjeka u blistavoj odjeći. Žene se prestraše i pognu lica prema zemlji. „Zašto tražite živoga među mrtvima?”, upitaju ih ovi. „Nije ovdje, oživio je! Sjetite se šta vam je govorio još u Galileji: Sina Čovječijega predat će u ruke grešnicima i razapet će ga, ali on će treći dan oživjeti.” One se sjete njegovih riječi. Vrate se s groba i sve to jave Jedanaesterici učenika i ostalima. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija majka Jakovljeva, te još neke žene. One sve ispričaše Poslanicima, ali njima se činilo da je sve to izmišljotina. I nisu im vjerovali. Ipak, Kefa potrči do groba. Kad je stigao, proviri unutra i vidi samo platnene povoje. Vrati se zatim čudeći se onome što se dogodilo. Tog su dana dvojica učenika putovala u selo Emaus, udaljeno od Jerusalema šezdeset stadija. Putem su razgovarali o svemu što se dogodilo. Dok su tako raspravljali, pristupi im Isus i pođe s njima. Ali njihovim je očima bilo uskraćeno da ga prepoznaju. „O čemu to raspravljate putujući?”, upita ih. Oni zastanu, u očima im se vidjela tuga. Jedan od njih, po imenu Kleofa, odgovori mu: „Ti si, čini se, jedini stranac u Jerusalemu koji ne zna šta se dogodilo ovih dana.” „Šta se dogodilo?”, upita Isus. „Pa to s Isusom Nazarećaninom”, rekli su. „On je bio vjerovjesnik, jak i na riječi i na djelima, pred Bogom i pred cijelim narodom. Ali su ga naši svećenički poglavari i narodne starješine predali da bude osuđen na smrt, te su ga razapeli. A mi smo se nadali da je on Otkupitelj Koji će spasiti Izrael. Osim toga, već je treći dan otkako se to dogodilo. Još su nas i neke žene, koje su ga s nama slijedile, iznenadile: veoma rano otišle na grob, ali tamo nisu našle njegovo tijelo. Došle su i rekle da su im se ukazali anđeli i kazali im da je živ. Neki od nas su pojurili na grob i našli sve kao što su žene ispričale, ali njega nisu vidjeli.” „O, bezumni ljudi!”, reče im tada Isus, „Spora srca da povjerujete u sve što su vjerovjesnici navijestili. Nije li Mesija morao sve to pretrpjeti prije nego što uđe u svoju slavu?” Zatim im, započevši od Mojsija, pa preko svih vjerovjesnika, protumači sve što je pisano o njemu. Približili su se već selu kamo su išli, a Isus se napravi kao da će nastaviti put. Ali oni su ga nagovarali: „Ostani s nama! Već je večer; dan je na izmaku!” On ostane i uđe s njima u kuću. Dok je sjedio s njima za stolom, Isus uzme hljeb, blagoslovi ga i razlomi, a zatim im ga dade. Uto se njima otvore oči i prepoznaju ga, a on nestane pred njihovim očima. „Nije li nam srce gorjelo kad nam je putem govorio i tumačio Pisma?”, upitaju oni jedan drugoga. Odmah se spreme i vrate u Jerusalem. Tamo nađu na okupu Jedanaestericu i ostale s njima. „Gospod je zaista oživio!”, kazaše im. „Ukazao se Simonu!” Ispripovijedaju im zatim o susretu s Gospodom na putu, te kako su ga prepoznali kad je razlomio hljeb. Dok su oni o tome razgovarali, Isus odjednom stane među njih. „Mir vama!”, reče im. Zbunjeni i prestrašeni, mislili su da vide duha. Ali Isus im reče: „Zašto se bojite? Zašto vam se sumnja rađa u srcu? Pogledajte mi ruke i noge! To sam ja! Opipajte me i uvjerite se! Duhovi nemaju kostiju i mesa kao što vidite da ja imam!” Pokaže im ruke i noge. Od divljenja i radosti nisu mogli vjerovati. On upita: „Imate li šta za jelo?” Pruže mu komad pečene ribe, a on ga uzme i pojede pred njima. Reče zatim: „O ovome sam vam govorio dok sam prije bio s vama: Trebalo se ispuniti sve što u Mojsijevom zakonu, Knjigama vjerovjesnika i Psalmima piše o Meni.” Prosvijetli im zatim um da razumiju Pismo i reče: „Pisano je da će Mesija trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih, da će se u Njegovo ime objavljivati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jerusalema. Vi ste svjedoci toga. A Ja vam šaljem obećanje Moga Oca. Ostanite u gradu dok se ne odjenete silom odozgor!” Isus ih zatim povede u blizinu Betanije. Tu podigne ruke i blagoslovi ih. Tako se, kad ih je blagoslovio i rastao od njih: uznesen je u Nebo. Oni Mu se ničice poklone, zatim se s velikim veseljem vrate u Jerusalem. Tamo su u Hramu neprestano slavili Boga. U početku je bila Riječ. Riječ bijaše s Bogom i Riječ je bila Bog. U početku je bila kod Boga. Po njoj postade sve što postoji. Ne postoji ništa što nije po njoj stvoreno. U njoj bijaše Život i taj je Život svjetlo ljudima. To svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. Bog je poslao čovjeka po imenu Ivan da svima svjedoči o svjetlu kako bi svako mogao povjerovati na temelju njegovog svjedočanstva. On nije bio svjetlo; došao je da svjedoči za svjetlo. Istinsko svjetlo što prosvjetljuje svakog čovjeka došlo je na svijet. Bilo je na svijetu, svijet po njemu postade a svijet ga nije prepoznao. Došao je svojima, ali ga ovi nisu primili. A svima onima koji su ga primili, dao je pravo da postanu Božijom djecom, onima koji su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od volje tjelesne ili muževlje, već su rođeni od Boga. Tako Riječ postade tijelom i nastani se među nama. Bio je pun milosti i istine. A mi smo vidjeli njegovu slavu, slavu Očevog Jedinca. Ivan je za njega svjedočio vičući: „To je onaj za kojeg sam vam govorio: Onaj koji dolazi za mnom preda mnom je, jer bijaše prije mene.” Svi smo primali od njegove punine, milost za milošću. Mojsije je donio Zakon, dok su po Mesiji Isusu došle istina i milost. Boga niko nikad nije vidio: Jedinac, koji sâm jeste Bog, i koji je bio u Očevom krilu, on Ga je objavio. Ovo je Ivanovo svjedočanstvo: Jevreji poslaše svećenike i levite iz Jerusalema da ga upitaju ko je on. On je otvoreno priznao: „Ja nisam Mesija.” „A ko si onda?”, pitali su ga. „Jesi li Ilija?” „Nisam”, odgovori on. „Jesi li vjerovjesnik?” „Nisam.” „Pa ko si onda? Reci nam da možemo odgovoriti onima koji su nas poslali. Šta imaš reći o sebi?” On im odgovori: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji!, kako je rekao vjerovjesnik Izaija.” A izaslanici bijahu farizeji. Upitaju ga: „Ako nisi Mesija, ni Ilija, ni vjerovjesnik, zašto potapaš?” „Ja potapam u vodu”, rekao im je Ivan, „ali ovdje među vama nalazi se neko koga još niste upoznali. On je taj koji dolazi poslije mene, a ja mu nisam dostojan ni sandale odvezati.” To se dogodilo u Betaniji, s one strane Jordana, na kom je Ivan potapao. Sutradan Ivan ugleda Isusa kako mu prilazi pa reče: „Evo Jaganjca Božijega koji odnosi grijeh svijeta! Ovo je taj za kojeg sam rekao: Za mnom dolazi onaj koji je preda mnom, jer bijaše i prije mene. Nisam ga prepoznao, ali ovdje sam i potapam u vodu da se on očituje Izraelu.” Zatim Ivan posvjedoči: „Vidio sam Duha kako silazi u vidu goluba i ostaje na njemu. Nisam ga prepoznao, ali Onaj Koji me poslao da potapam u vodu, rekao mi je: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu – to je taj koji potapa u Svetoga Duha. Vidio sam to i zato svjedočim da je on Božiji sin.” Sutradan je Ivan stajao sa dvojicom svojih učenika, a Isus je tuda prolazio. Ivan ga ugleda i reče: „Evo Jaganjca Božijega!” Kad su to čula dvojica njegovih učenika, pođu za Isusom. Isus se okrenu i spazi ih kako ga slijede. „Šta tražite?”, upita ih. A oni mu odgovore: „Rabbi (to znači: Učitelju), gdje stanuješ?” „Dođite i vidjet ćete”, reče im. I tako pođu s njim do mjesta gdje je stanovao i tamo ostanu taj dan. Bilo je to oko desetog sata. Jedan od dvojice koji su, čuvši šta je Ivan rekao, pošli za Isusom bio je Andrija, brat Simona Kefe. On najprije ode potražiti brata Simona i kaza mu: „Našli smo Mesiju (to znači: Pomazanika)!” I dovede ga Isusu. Isus ga pogleda i reče: „Ti si Simon, Ivanov sin, ali zvat ćeš se Kefa (to znači: Petar – kamen)!” Sutradan Isus odluči da ode u Galileju. Susretne Filipa i rekne mu: „Pođi za mnom!” Filip bijaše iz Betsaide, iz Kefina i Andrijina grada. Filip potraži Natanaela i reče mu: „Našli smo Mesiju, onoga o kojem su pisali Mojsije i vjerovjesnici. To je Isus, Josipov sin, iz Nazareta.” „Iz Nazareta!”, poviče Natanael. „Može li otuda stići šta dobro?” „Samo dođi i vidi”, reče mu Filip. Dok su se približavali, ugleda Isus Natanaela i reče: „Evo pravog Izraelca, u kome nema lukavstva.” „Otkud me poznaješ?”, upita Natanael. Isus mu odgovori: „Vidio sam te pod smokvom prije nego te je Filip pozvao.” Nato mu Natanael veli: „Učitelju, ti si Božiji sin! Ti si car Izraela!” „Vjeruješ zato što sam kazao da sam te vidio pod smokvom”, reče mu Isus. „Vidjet ćeš još i veće stvari. Zaista, zaista vam kažem, gledat ćete kako se otvara Nebo i kako anđeli Božiji uzlaze i silaze nad Sinom Čovječijim.” Treći dan poslije bila je svadba u Kani Galilejskoj, a tu bijaše i Isusova majka. Isus i njegovi učenici također su bili pozvani na svadbu. Kad ponesta vina, majka reče Isusu: „Nemaju vina.” „Ženo, šta ja imam s tobom?”, odgovori joj Isus. „Moje vrijeme još nije došlo.” Njegova majka reče slugama: „Učinite sve što vam kaže.” Bilo je tu šest kamenih posuda. Njih su Jevreji koristili za pranje, a u svaku je moglo stati dvije do tri mjere. Isus reče slugama da napune posude vodom. I oni ih do vrha napune. Tad im reče: „Sada zahvatite i odnesite glavnom poslužitelju.” I oni odnesu vino. Poslužitelj nije znao odakle je vino, ali sluge jesu. On okusi vodu pretvorenu u vino i pozove mladoženju, te mu reče: „Domaćin obično najprije nudi najbolje vino, a poslije, kad se svi napiju, daje slabije. Ali ti si čuvao najbolje vino za kraj.” To čudo u Kani Galilejskoj bilo je prvo Isusovo čudo. Tako on objavi svoju slavu. I njegovi učenici povjeruju u njega. Poslije svadbe Isus ode na nekoliko dana u Kafarnaum, sa svojom majkom, braćom i učenicima. Približila se jevrejska Pasha pa Isus ode u Jerusalem. U Hramu zatekne trgovce kako prodaju volove, ovce i golubove, te mjenjače novca kako sjede. Isus osuče uže u bič i sve ih potjera iz Hrama, istjera ovce i volove, mjenjačima prospe sav novac po podu, a stolove im prevrne. Prodavcima golubova reče: „Nosite to odavde! Ne pravite sajmište od kuće mojega Oca!” Njegovi se učenici tada prisjete da je pisano: „Izjeda me revnost za Tvoj dom.” Jevreji su ga pitali: „Kakav znak nam možeš pokazati, pa da sve ovo radiš?” Isus im odgovori: „Srušite ovo Svetište, a ja ću ga za tri dana podići.” Oni mu odvrate: „Ovaj se Hram gradio četrdeset šest godina, a ti ćeš ga podići u tri dana?” Ali Isus je govorio o hramu svojeg tijela. Kad je oživio, njegovi su se učenici sjetili da je o tome govorio, pa su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus kaza. Mnogi su povjerovali u njega, jer su vidjeli čuda koja je učinio u Jerusalemu u vrijeme Pashe. Ali Isus u njih nije imao povjerenja, zato što ih je dobro poznavao. Niko mu nije trebao svjedočiti o ljudima, jer je dobro znao šta je u svakom od njih. Bio je tamo jedan čovjek po imenu Nikodim, farizej i jevrejski starješina. On dođe Isusu noću. „Rabbi”, reče, „znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer niko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Isus mu odgovori: „Zaista, zaista ti kažem – ko se ponovo ne rodi, taj ne može vidjeti Božijega carstva.” „Pa kako se čovjek može ponovo roditi kad je već star? Ne može se po drugi put vratiti u majčinu utrobu i još jednom se roditi!”, reče mu Nikodim. Isus odgovori: „Zaista, zaista ti kažem: ne rodi li se čovjek iz vode i Duha, ne može ući u Božije carstvo. Što je od tijela rođeno, tijelo je. Što je od Duha rođeno, duh je. Nemoj se zato čuditi što ti kažem da se morate ponovo roditi. Vjetar puše gdje hoće. Kao što čuješ šum vjetra, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide, tako je sa svakim ko je rođen od Duha.” „Kako je to moguće?”, upita Nikodim. Isus mu odgovori: „Pa ti si učitelj u Izraelu, a to ne razumiješ! Zaista, zaista ti kažem: mi govorimo ono što znamo i svjedočimo o onome što smo vidjeli, a vi ne primate našeg svjedočanstva. Ako mi ne vjerujete kad vam govorim zemaljsko, kako ćete mi vjerovati budem li vam govorio nebesko? Jer niko nije bio na Nebu osim Sina Čovječijeg, Koji je s Neba sišao. I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju od mjedi, tako Sin Čovječiji mora biti uzdignut da svako ko povjeruje u Njega ima Vječni život. Bog toliko voli svijet da je dao Svojeg Sina jedinstvenog da nijedan ko u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima Vječni život. Jer Bog nije poslao Sina na Zemlju da osudi svijet, nego da se svijet po Njemu spasi. Ko vjeruje u Njega, neće biti osuđen. Ali oni koji u Njega ne vjeruju, već su osuđeni, jer nisu vjerovali u ime jedinoga Božijega Sina. Ovo je taj sud: svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla. Ko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne izlazi na svjetlo da se ne razotkriju njegova djela. Ali oni koji vole istinu dolaze svjetlu da se očituje kako su djela njihova u Bogu učinjena.” Nakon toga Isus sa svojim učenicima ode u Judeju. Tu se s njima zadržao i potapao A Ivan je potapao u Enonu, blizu Salima, jer tamo bijaše mnogo vode, a ljudi su dolazili njemu da ih potopi. Ivan još nije bio bačen u tamnicu. Neki se Jevrej počne s Ivanovim učenicima prepirati oko očišćenja. Oni zato dođoše Ivanu i rekoše: „Učitelju, onaj koji je bio s tobom na drugoj strani Jordana – za kojega si ti posvjedočio – također potapa, te svi odlaze tamo.” Ivan odgovori: „Niko ne može ništa prisvojiti ako mu to s Neba nije dato. Vi ste svjedoci da sam vam rekao kako ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim. Ko ima zaručnicu, taj je zaručnik. A zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli njegovom glasu. Moja je radost upravo postala potpunom. On treba rasti, a ja se umanjivati. Ko dolazi odozgo, nad svima je. Ko je sa Zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. A ko dolazi s Neba, on je iznad svih! On svjedoči o onome što je vidio i čuo a niko ne prima njegova svjedočanstva. A onaj koji je povjerovao njegovom svjedočanstvu, potvrđuje da je Bog istinit. Onaj što ga je Bog poslao, govori Božije riječi, jer Bog daje Duha bez mjere. Otac voli Svojeg Sina i predao mu je sve u ruke. Ko vjeruje u Sina, ima Vječni život, a ko je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, srdžba Božija ostaje na njemu.” Kad je Isus saznao da su farizeji čuli kako on okuplja i potapa više učenika nego Ivan, iako ih nije on sâm potapao već njegovi učenici, ode iz Judeje i vrati se u Galileju. Na putu je morao proći kroz Samariju. Došao je do samarijskoga grada Sihara, blizu zemljišta koje je Jakov dao svojem sinu Josipu. Tu se nalazio Jakovljev bunar. Umoran od puta, Isus je tako sjedio pokraj bunara. Bilo je to oko šestog sata. I dođe po vodu neka Samarićanka. Isus je zamoli: „Daj mi da se napijem.” Njegovi učenici bijahu otišli u grad da kupe hrane. „Ti si Jevrej, a ja Samarićanka. Kako to da od mene tražiš vode?”, upita žena. Jevreji se, naime, nisu družili sa Samarićanima. Isus odgovori: „Kad bi ti samo znala za Božiji dar i ko je ovaj što ti govori Daj mi da pijem, tražila bi od njega živu vodu i on bi ti dao.” „Gospode, pa ti nemaš čime zahvatiti”, reče mu ona, „a bunar je veoma dubok. Odakle živa voda? Osim toga, zar si veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj bunar iz kojeg su pili on i njegovi sinovi i stoka njegova?” Isus odgovori: „Ko god pije tu vodu, opet će ožednjeti. A ko pije vodu koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štaviše, ta će voda u njemu postati izvorom vode što struji u Vječni život.” „Gospode, molim te”, reče žena, „daj mi te vode da nikad ne ožednim i da ne moram ovamo dolaziti po vodu.” „Idi i uzmi svoga muža, pa se vrati ovamo!”, reče joj Isus. „Ali ja nemam muža”, odgovori žena. „Dobro si kazala: nemaš muža!”, reče Isus. „Jer si imala pet muževa, a ni ovaj s kojim si sada nije ti muž. Istinu si rekla.” „Gospode”, reče žena, „vidim da si vjerovjesnik. Zašto vi tvrdite da se Bogu treba klanjati jedino u Jerusalemu, kad su mu se naši preci klanjali na ovoj gori?” Isus joj odgovori: „Vjeruj mi, ženo, dolazi vrijeme kad se Otac više neće poštovati ni na ovoj planini, ni u Jerusalemu. Vi ne znate Onoga Kojem se klanjate, a mi Ga znamo, jer spasenje dolazi od Jevreja. Dolazi vrijeme – već je stiglo – kad će se pravi poštovaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Bog želi takve poštovaoce. Bog je Duh i oni koji Mu se klanjaju moraju Mu se klanjati u duhu i istini.” „Znam da će jednoga dana doći Mesija – Pomazanik,” reče žena. „Kada on dođe, sve će nam objaviti.” Tada joj Isus reče: „Ja sam taj, ja koji s tobom govorim.” Nato stignu njegovi učenici. Začude se što razgovara sa ženom, ali ga niko ne upita zašto s njom razgovara i o čemu zbori. Žena tada ostavi svoju posudu pa ode u grad i svima reče: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam dosad činila. Da to nije Mesija?” I ljudi su dolazili iz grada da ga vide. Učenici su ga nudili: „Rabbi, jedi!” A on im je odgovarao: „Ja imam hranu za koju vi i ne znate.” „Zar mu je neko već donio jelo?”, pitali su učenici jedan drugoga. Isus im tada objasni: „Moja je hrana ispunjenje volje Onoga Koji me poslao da dovršim Njegovo djelo. Vi kažete: Još četiri mjeseca i evo žetve. No pogledajte oko sebe! Prostrana polja bjelasaju se svuda i već su spremna za žetvu. Žetelac prima plaću, sabire rod za Život vječni da se zajedno raduju sijač i žetelac. Istinita je izreka da jedan sije, a drugi žanje. Ja sam vas poslao da žanjete tamo gdje se niste trudili – drugi su naporno radili, a vi ste došli na njihov trud.” Mnogi Samarićani iz tog grada povjerovali su u njega zbog ženina svjedočanstva: „Kazao mi je sve što sam ikad činila!” Kad su Samarićani došli do Isusa, zamolili su ga da ostane kod njih. I ostao je tu dva dana. Mnogi su povjerovali u njega kad su ga čuli kako govori. A ženi su kazali: „Sada vjerujemo jer smo ga i sami čuli, a ne zbog onoga što si nam ti ispričala. Znamo da je On zaista Spasitelj svijeta!” Dva dana poslije toga ode odatle u Galileju. Sâm Isus bijaše rekao da vjerovjesnik nema časti u vlastitom zavičaju. Ali Galilejci su ga lijepo primili, jer su za svetkovanja Pashe bili u Jerusalemu i vidjeli sva djela koja je činio. I tako ponovo dođe u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Bio je tamo neki carski činovnik. Njegov je sin u Kafarnaumu bio veoma bolestan. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode njemu te ga zamoli da dođe i da mu izliječi sina na samrti. Isus reče: „Vi zaista nećete vjerovati ne vidite li znakove i čudesa.” Carski činovnik ga je preklinjao: „Gospode, dođi dok mi dijete nije umrlo!” „Idi kući”, reče mu Isus, „sin ti je živ.” Čovjek povjeruje Isusovoj riječi i uputi se kući. Dok je još bio na putu, susretne svoje sluge. Oni mu rekoše da mu je dijete ozdravilo. Upita ih kada se dječak počeo osjećati bolje, a oni mu odgovoriše: „Jučer oko sedmog sata groznica ga je ostavila.” Otac shvati da je to bilo upravo onda kad mu je Isus rekao: „Sin ti je živ.” Činovnik i svi njegovi ukućani povjeruju u Isusa. Bilo je to drugo čudo koje je Isus učinio kad se vratio iz Judeje u Galileju. Nakon toga Isus se vrati u Jerusalem, na jevrejski blagdan. U gradu se, blizu Ovčijih vrata, nalazio bazen sa pet trijemova. On se na jevrejskom zvao Bethezda. Tamo je ležalo mnogo bolesnih – sakatih, slijepih i uzetih – čekajući da se uzburka voda, jer je anđeo Gospodnji silazio s vremena na vrijeme i gibao vodu, a onaj ko bi nakon toga prvi ušao u nju, ozdravio bi ma od čega bolovao. Tu je ležao neki bogalj, bolestan već trideset osam godina. Kad ga Isus spazi i dozna kako dugo boluje, upita ga: „Želiš li ozdraviti?” „Gospode”, reče čovjek, „nemam nikoga da mi pomogne ući u bazen kad se voda uzburka. Dok ja pokušavam sići do njega, uvijek me neko pretekne.” Isus mu reče: „Ustani, uzmi svoj ležaj i hodaj!” Čovjek tog trenutka ozdravi. Uzme svoj ležaj i počne hodati. Tog je dana bila subota. Jevreji stoga prigovoriše izliječenom čovjeku: „Ne smiješ nositi ležaj u subotu!” „Onaj koji me izliječi reče mi: Uzmi svoj ležaj i hodaj!”, odgovori čovjek. „Ko je taj koji ti je to rekao?”, pitali su Izliječeni čovjek to nije znao. Isus je nestao u gužvi, jer je tu bilo mnogo svijeta. Kasnije ga Isus pronađe u Hramu i reče mu: „Ozdravio si; ne griješi više da te ne bi šta gore snašlo!” Čovjek tada ode i reče Jevrejima da je Isus taj koji ga je izliječio. Nakon toga Jevreji počeše navaljivati na Isusa zato što je to uradio u subotu. Isus im odgovori: „Moj Otac uvijek radi, pa i ja radim.” Od tada su ga Jevreji još više nastojali smaknuti, jer ne samo da je kršio subotu nego je Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući se tako s Bogom. Isus im reče: „Zaista, zaista vam kažem: Sin sâm od sebe ne može učiniti ništa, već samo ono što vidi da radi i Otac. Što vidi da On čini, na isti način čini i Sin. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sâm čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih; čudom ćete se čuditi. Iz mrtvih će podići one koje zaželi, upravo kao što i Otac oživljava mrtve. A Otac ne sudi nikome, već sav sud prepušta Sinu. Tako će svi slaviti Sina, baš kao što slave i Oca. Ko ne časti Sina, ne časti ni Oca Koji ga posla. Zaista, zaista vam kažem, svako ko sluša moju riječ i ko vjeruje u Onoga Koji me poslao, ima Vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u Život. I zaista, zaista vam kažem da dolazi čas, zapravo je već tu, kad će mrtvi čuti glas Božijega sina, i oni koji Ga poslušaju, živjet će. Otac ima u sebi Život i Svojem je Sinu dao da ima u sebi Život. Dao Mu je i vlast da sudi, jer je on Sin Čovječiji. Ne čudite se tome! Jer dolazi čas kad će svi u grobovima čuti Njegov glas i izaći. Oni koji su činili dobro, oživjet će, a koji su činili zlo, ići će na sud. Ja ne mogu ništa činiti sâm od sebe. Sudim kako čujem i moj je sud pravedan, jer ne slijedim svoju volju, nego volju Onoga Koji me je poslao.” „Kad bih ja sâm za sebe svjedočio, moje svjedočanstvo ne bi bilo istinito. Ima drugi koji svjedoči za mene i znam da je svjedočanstvo koje On o meni kaže istinito. Poslali ste izaslanike Ivanu i on posvjedoči istinito. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim ovo da se vi spasite. On je bio svjetiljka koja je gorjela i svijetlila, a vi ste htjeli neko vrijeme uživati u njegovoj svjetlosti. Ja, međutim, imam veće svjedočanstvo od Ivanovog: djela koja mi je Otac dao da ih dovršim. Djela koja činim svjedoče o meni da me je Otac poslao. Sâm Otac Koji me je poslao, svjedoči za mene. Vi nikada niste čuli Njegov glas ni vidjeli Njegov lik. Njegova riječ ne živi u vama, jer ne vjerujete onome koga je On poslao. Vi proučavate Pisma, jer mislite da ćete u njima imati Vječni život. Ona svjedoče za mene. A vi ipak nećete doći meni da biste imali Život. Ne primam slave od ljudi, jer spoznao sam da u sebi nemate Božije ljubavi. Ja sam vam došao u Očevo ime, a vi me ne primate, premda prihvaćate one koji dolaze u svoje ime. Kako biste i mogli vjerovati kad tražite slavu jedni od drugih, a ne tražite slave od jedinoga Boga? Neću ja biti taj koji će vas optužiti pred Ocem. Optužit će vas Mojsije, u koga se uzdate. Jer kad biste vjerovali Mojsiju, koji je pisao o meni, vjerovali biste i meni. A kako ne vjerujete onome što je on napisao, gdje ćete vjerovati mojim riječima?” Nakon toga Isus prijeđe na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog jezera. Mnoštvo ljudi ga je slijedilo, jer su gledali čuda koja je činio na bolesnima. Isus se popne na goru i sjedne sa svojim učenicima. Bližio se jevrejski blagdan Pashe. Podigavši pogled, Isus ugleda veliko mnoštvo kako dolazi prema njemu. On upita Filipa: „Gdje da kupimo hljeba da nahranimo toliki narod?” To je rekao da bi ga kušao, jer on je već znao šta će učiniti. Filip mu odgovori: „Za dvjesto denara ne bi bilo dovoljno hljeba da svako dobije samo malo hrane.” Tada Andrija, brat Simona Kefe i jedan od učenika, reče: „Ovdje je jedan dječak s pet ječmenih hljebova i dvije ribice. Ali šta je to za toliki narod?” „Neka ljudi sjednu!”, naredi Isus. A bilo je tamo mnogo trave. I posjedaše muškarci, njih oko pet hiljada. Zatim Isus uzme hljebove, zahvali, pa ih razdijeli ljudima koji su sjedili, a isto tako i ribe, koliko god su htjeli. Kad su se nasitili, Isus reče učenicima: „A sad pokupite ostatke tako da ništa ne propadne.” Dvanaest košara su napunili ostacima preostalim mnoštvu koje se nahranilo s pet ječmenih hljebova. Kad su ljudi shvatili kakvo je veliko čudo Isus učinio, povikali su: „On je zaista vjerovjesnik kojeg očekujemo!” Kad Isus vidje da su spremni odvesti ga i učiniti svojim carem, ode ponovo u goru, sasvim sâm. Uvečer siđu njegovi učenici na obalu. No kako je već pao mrak, a Isus se još nije vratio, ukrcaju se u lađu i upute na drugu stranu jezera, prema Kafarnaumu. Voda je bila uzburkana jakim vjetrom. Kad su otplovili nekih dvadeset pet do trideset stadija od obale, iznenada ugledaju Isusa kako hoda po vodi, prema lađi. Prestraše se, no on im reče: „Ne bojte se! Ja sam!” Htjeli su ga uzeti na lađu, ali lađa se odmah nađe na obali prema kojoj su plovili. Drugoga jutra narod koji je ostao na obali s druge strane jezera zapazi da je tamo bila samo jedna lađica, te da se Isus nije ukrcao s učenicima u lađu i da su oni isplovili bez njega. U blizinu onog mjesta na kojem su jeli hljeb, nakon što je Isus zahvalio Bogu, pristigne nekoliko lađica iz Tiberijade. Kad su ljudi vidjeli da tamo nema ni Isusa ni njegovih učenika, ukrcali su se u lađe i otplovili na drugu stranu jezera, u Kafarnaum, ne bi li pronašli Isusa. Kad su stigli tamo, našli su ga i upitali: „Učitelju, kad si došao ovamo?” Isus im odgovori: „Zaista, zaista vam kažem, tražite me jer ste se nasitili onih hljebova, a ne zato što ste vidjeli čuda. Ne pribavljajte sebi kvarljivu hranu, već hranu koja ostaje za Vječni život, što će vam ga dati Sin Čovječiji. Jer Ga je Bog Otac za to ovlastio.” „Šta da radimo da bismo činili Božija djela?”, pitali su. „Ovo je djelo Božije: da vjerujete u onoga koga je On poslao”, odgovori im Isus. „Kakav ćeš čudesni znak dati”, pitali su, „da bismo Ga vidjeli i povjerovali ti? Šta ćeš učiniti? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kako je i pisano: Dao im je za jelo hljeb s Neba.” Isus im reče: „Zaista, zaista vam kažem, nije vam Mojsije dao hljeb s Neba, nego vam moj Otac daje istinski hljeb s Neba. Jer Božiji hljeb je onaj koji je sišao s Neba i koji svijetu daje Život.” „Gospode”, kazaše mu oni, „daj nam uvijek tog hljeba.” Isus im odgovori: „Ja sam hljeb života. Ko dolazi meni, neće nikad ogladnjeti. Ko vjeruje u mene, nikad neće ožednjeti. Ali, kao što vam rekoh, gledali ste me, a ipak ne vjerujete. No svi oni koje mi je Otac dao, doći će meni, a takve nikada neću izbaciti. Jer ja sam sišao s Neba da ispunim volju Onoga Koji me poslao, a ne svoju volju. A Njegova je volja da ne izgubim nijednoga od onih koje mi je On dao, nego da ih u posljednji dan oživim. Volja mojeg Oca je da svako ko vidi Sina i ko vjeruje u Njega ima Vječni život, te da ga ja oživim u posljednji dan.” Jevreji su počeli gunđati protiv njega zato što je o sebi rekao: „Ja sam hljeb koji je sišao s Neba.” „Pa to je Isus, Josipov sin”, govorili su. „Znamo mu i oca i majku. Kako sad može reći: Sišao sam s Neba.” Isus im odgovori: „Ne gunđajte međusobno! Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac Koji me je poslao, a ja ću ga oživjeti u posljednji dan. Kao što je pisano: Svi će biti učenici Božiji. Koji god slušaju Oca i koji se nauče, doći će meni. To ne znači da je neko vidio Oca. Samo onaj koji dolazi od Boga, vidio je Oca. Zaista, zaista vam kažem, ko vjeruje, ima Vječni život. Ja sam hljeb života. Vaši su očevi jeli manu u pustinji, ali svi su poumirali. Ovaj hljeb s Neba dolazi, i ko ga jede, ne umire. Ja sam živi hljeb koji je sišao s Neba. Jede li ko ovaj hljeb, živjet će zauvijek. Hljeb koji ću ja dati jeste moje tijelo što ću ga predati za Život svijeta.” Tada se Jevreji počnu međusobno prepirati govoreći: „Kako nam ovaj može svoje tijelo dati za jelo?” Isus im zato ponovo reče: „Zaista, zaista vam kažem, ne jedete li tijela Sina Čovječijega i ne pijete li njegove krvi, ne možete imati u sebi Život. Ali ko god jede moje tijelo i pije moju krv, ima Vječni život i ja ću ga oživjeti u posljednji dan. Jer je moje tijelo prava hrana, a moja krv pravo piće. Ko jede moje tijelo i ko pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što me je poslao živi Otac i kao što ja živim zbog Oca, tako će i oni koji mene jedu živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji je sišao s Neba, a ne onakav kakav su jeli vaši očevi i pomrli. Ko jede ovaj hljeb, živjet će zauvijek.” To je rekao dok je poučavao u sinagogi u Kafarnaumu. Mnogi njegovi učenici kazaše: „Teška je ovo riječ. Ko to može slušati?” Isus je znao da njegovi učenici gunđaju o tome. Zato im reče: „Zar vas to sablažnjava? A šta ako vidite Sina Čovječijega kako se vraća tamo gdje je bio? Duh je taj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. A riječi koje sam vam rekao jesu Duh i Život. Pa ipak, neki od vas ne vjeruju.” Jer Isus je od početka znao ko u njega ne vjeruje i ko je onaj koji će ga izdati. I još reče: „O tome sam govorio kad sam vam kazao da niko ne može doći meni ako mu nije dato od Oca.” Mnogi se učenici tada povuku i nisu ga više slijedili. Tada se Isus okrene Dvanaesterici i upita ih: „Hoćete li i vi otići?” Simon Kefa mu odgovori: „Gospode, kome da odemo? Ti imaš riječi vječnoga života, a mi vjerujemo i znamo da si ti od Boga Sveti.” Potom im Isus reče: „Sâm izabrah vas Dvanaestericu, a jedan od vas je Đavo.” Govorio je o Judi, sinu Simona Iskariotskog, jednome od Dvanaesterice, koji ga je poslije izdao. Nakon toga je Isus obilazio Galileju. Htio je izbjeći Judeju, gdje su ga Jevreji kanili ubiti. Približavao se jevrejski Blagdan sjenica, pa su ga njegova braća nagovarala: „Otiđi odavde u Judeju da tvoji učenici mogu vidjeti djela koja činiš. Ko želi biti javno poznat, ne djeluje skriveno. Ako činiš takva djela, pokaži se svijetu!” Jer mu ni njegova braća nisu vjerovala. „Moje vrijeme još nije došlo”, odgovori im Isus, „ali za vas je vrijeme uvijek pogodno. Svijet vas ne mrzi, a mene mrzi, jer svjedočim o njemu da su mu djela zla. Samo vi idite na blagdan. Ja ne idem, jer se još nije ispunilo moje vrijeme.” Tako im reče i ostade u Galileji. Ali kad su njegova braća otišla na proslavu, pođe i on, samo potajno, ne javno. Jevreji su ga tražili na proslavi govoreći: „Gdje je taj čovjek?” O njemu se u narodu mnogo raspravljalo. Jedni su govorili: „On je dobar!”, drugi su tvrdili: „Nije – obmanjuje narod.” Ali niko nije otvoreno o njemu govorio, jer su se bojali Jevreja. Isus usred proslave ode u Hram i počne poučavati. Jevreji se iznenade. „Kako on poznaje Pisma kad ih nije učio?”, pitali su se. Nato im Isus reče: „Moja pouka nije od mene, nego od Onoga Koji me je poslao. Želi li ko činiti Njegovu volju, znat će je li ovo učenje od Boga ili govorim od sebe. Ko sâm od sebe govori, traži slavu za sebe, ali ko traži slavu za Onoga Koji ga je poslao, taj je istinit i u njega nema nepravednosti. Nije li vam Mojsije dao Zakon? I niko od vas ne vrši Zakon. Zašto hoćete da me ubijete?” „Opsjeo te zloduh!”, odgovori mu svjetina. „Ko bi te to htio ubiti?” Isus im odvrati: „Učinio sam jedno djelo i svi se čudite. Vama je Mojsije dao obrezanje. No, ono i nije od Mojsija, nego od otaca. I vi u subotu obrezujete djecu. Ako se obrezivanje vrši u subotu, da se ne prekrši Mojsijev zakon, zašto se onda ljutite na mene što sam u subotu posve izliječio onoga čovjeka? Ne sudite prema onome što vidite, već pravedno prosuđujte.” Neki su Jerusalemci međusobno govorili: „Nije li to onaj kojega žele ubiti? A evo, ovdje javno govori i ništa mu ne kažu. Možda su naši poglavari ipak spoznali da je on Mesija? Ali, za ovoga znamo odakle je, a kad se pojavi Mesija, niko neće znati otkuda dolazi.” Nato Isus, dok je poučavao u Hramu, poviče: „Vi me, dakle, poznajete i znate odakle dolazim? Nisam ja došao sâm od sebe, nego od Istinitoga Koji me je poslao. Njega vi ne poznajete. Ja Ga poznajem, jer sam od Njega i On me je poslao.” Od tada su vrebali da ga uhvate, ali ga ipak niko nije ni taknuo, jer još ne bijaše došlo njegovo vrijeme. Mnogi u Hramu povjerovali su u njega. „Kada dođe Mesija, hoće li činiti više čudesa nego što ih je ovaj već učinio?”, pitali su se. Kad su farizeji čuli šta svijet govori o njemu, oni i svećenički poglavari pošalju stražare da uhvate Isusa. Ali Isus im reče: „Još ću neko vrijeme biti s vama, a onda ću se vratiti Onome Koji me je poslao. Tražit ćete me, ali me nećete naći. I nećete moći tamo gdje ću ja biti.” Nato Jevreji među sobom rekoše: „Kamo ovaj kani otići, a da ga mi nećemo naći? Možda misli otići među rasute Jevreje i poučavati Grke? Šta znači to kad kaže: Tražit ćete me, a nećete me naći, i: Nećete moći tamo gdje ću ja biti.” Posljednjeg dana, velikog blagdanskog dana, Isus je stajao i vikao: „Ako je ko žedan, neka dođe meni, i neka pije ko vjeruje u mene! Jer Pismo kaže: Iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode.” Govorio je o Duhu, Koji će biti dat svima koji vjeruju u njega. Ali Duh još nije bio dat, jer Isus još nije bio proslavljen. Kad je narod to čuo, neki su kazali: „Ovaj je čovjek sigurno vjerovjesnik.” Drugi su rekli: „On je zaista Mesija.” A bilo ih je koji su mislili: „Zar će Mesija doći iz Galileje? Zar Pismo ne govori da će Mesija doći od Davidovog roda iz Betlehema, gdje je i David bio?” Tako u narodu zbog njega nasta podjela. Neki su ga pokušali uhvatiti, ali ga niko nije ni dirnuo. Stražari dođu svećeničkim poglavarima i farizejima, a oni ih upitaju: „Zašto ga niste doveli?” „Još niko tako nije govorio”, odgovore im oni. „Pa nije valjda i vas zaveo?”, uzvrate farizeji. „Vjeruje li ijedan od nas poglavara ili farizeja u njega? A svjetina koja ne poznaje Zakon je prokleta.” Tada im progovori Nikodim, jedan od njih, što je ranije došao Isusu. „Dopušta li Zakon osuditi čovjeka prije nego što se sasluša i utvrdi šta je učinio?”, upita on. „Zar si i ti iz Galileje? Istraži i uvidi da iz Galileje ne dolazi nikakav vjerovjesnik!”, odgovore mu. Tada su se svi razišli kućama. Isus ode na Maslinsku goru, no rano ujutro opet dođe u Hram. Narod se okupi oko njega, a on sjedne i počne poučavati. Pismoznanci i farizeji dovedu mu neku ženu uhvaćenu u preljubi. Postave je ispred svih. „Učitelju”, rekoše Isusu, „ova je žena zatečena u sâmom činu preljube. Mojsijev zakon nam nalaže da je kamenujemo. Šta ti kažeš?” Ovo su pitali da bi ga iskušali i da bi ga mogli optužiti, ali Isus se samo sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji. Kako su i dalje zahtijevali da im odgovori, on se uspravi i reče: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” Zatim se ponovo sagne i nastavi pisati po zemlji. Kad su to čuli, raziđu se jedan po jedan, počevši od najstarijega. Isus ostane sâm sa ženom u sredini. Opet se uspravi i reče joj: „Gdje su, ženo? Zar te niko nije osudio?” „Nijedan, Gospode”, odgovori žena. A Isus joj reče: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada ne griješi više!” Isus ponovo reče narodu: „Ja sam svjetlo svijeta. Ko me slijedi, neće hodati u tami, već će imati svjetlo koje vodi u Život.” Farizeji mu odgovore: „Ti svjedočiš sâm za se. Tvoje svjedočanstvo nije istinito!” Isus reče: „Moje svjedočanstvo je istinito, iako svjedočim sâm o sebi, jer znam odakle sam došao i kamo idem. A vi ne znate odakle sam došao i kamo idem. Vi sudite po tijelu, a ja nikoga ne osuđujem. No, ako i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sâm – uza me je Otac Koji me poslao. Čak je i u vašem Zakonu pisano da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a za mene svjedoči i Otac Koji me je poslao.” „Gdje ti je Otac?”, upitaju ga. Isus im odgovori: „Ne poznajete mene, pa ne znate ni moga Oca. Kad biste mene poznavali, znali biste i Njega.” Isus je sve to rekao u riznici dok je poučavao u Hramu. Pa ipak, nisu ga uhvatili, jer još ne bijaše došlo njegovo vrijeme. Poslije im Isus ponovo reče: „Ja odlazim, a vi ćete me tražiti i umrijet ćete u svom grijehu. Kamo ja idem, vi ne možete doći.” Jevreji se nato stanu pitati: „Da se možda ne kani ubiti? Jer rekao je: Kamo ja idem, vi ne možete doći.” On im tada veli: „Vi ste odozdol, a ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Eto, zato sam rekao da ćete umrijeti u svojim grijesima. Jer ne povjerujete li da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.” Oni ga stoga upitaju: „Reci nam: ko si?” On odgovori: „Zašto ja uopće s vama i govorim. Imao bih mnogo toga za kazati i suditi vam, ali Onaj Koji me poslao je Istinit i ja govorim svijetu ono što sam od Njega čuo.” Oni, međutim, nisu znali da im govori o Ocu. Stoga Isus reče: „Kad podignete Sina Čovječijega, znat ćete da Ja jesam i da od sebe ne činim ništa, nego govorim samo ono što me je Otac naučio. Onaj Koji me je poslao sa mnom je. Nije me ostavio samoga zato što uvijek činim ono što je Njemu drago.” Dok je to govorio, mnogi povjeruju u njega. Tada Isus reče Jevrejima koji su mu povjerovali: „Uistinu ste moji učenici ako ustrajete u mojoj riječi. Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.” „Ali mi smo Abrahamovi potomci”, kazaše oni. „Nikad nismo nikome robovali. Kako onda govoriš – bit ćete slobodni?” Isus im odgovori: „Zaista, zaista vam kažem: ko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući trajno, a sin ostaje zauvijek. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni. Znam da ste Abrahamovi potomci, ali me ipak želite ubiti, jer moja riječ ne nalazi mjesta u vašim srcima. Govorim vam ono što sam vidio kod Oca. A vi slijedite savjet svojega oca.” „Naš je otac Abraham”, odgovore oni. „Da ste Abrahamova djeca”, reče im Isus, „činili biste njegova djela. Ali sada, pokušavate me ubiti, jer sam vam govorio istinu koju sam čuo od Boga. Abraham tako nije činio! Vi činite djela svojeg oca.” Oni mu odgovore: „Nismo mi rođeni iz preljube – mi imamo jednog Oca – Boga.” Isus im reče: „Da je Bog vaš otac, voljeli biste i mene, jer sam od Boga izašao i došao. Nisam sâm došao, nego me je On poslao. Zašto ne možete shvatiti šta vam govorim? Zato što niste kadri slušati moju riječ. Jer vam je otac Đavo, pa volite činiti volju svoga oca. On je od početka ubica i nije stajao u istini, jer u njemu nema istine. Kad laže, govori što je njegovo, jer je lažac i otac laži. Zato meni ne vjerujete, jer vam govorim istinu. Koji mi od vas može dokazati grijeh? Ako vam govorim istinu, zašto mi ne vjerujete? Ko je od Boga, sluša Božije riječi. Vi ih ne slušate zato što niste od Boga.” „Nismo li mi dobro rekli da si Samarićanin i da si opsjednut zloduhom?”, odgovore mu Jevreji. Isus reče: „Nisam ja opsjednut zloduhom, već častim svojeg Oca, a vi me prezirete. Ali ja ne tražim svoje slave. Ima ko je traži i ko sudi. Zaista, zaista vam kažem, ko vrši moje riječi, nikada neće vidjeti smrti.” „Sada znamo da te opsjeo zloduh”, rekoše mu Jevreji. „Abraham je umro, kao i vjerovjesnici, a ti pak tvrdiš da onaj koji slijedi tvoje riječi neće nikad okusiti smrti. Zar si ti veći od našeg oca Abrahama, koji je umro? I od vjerovjesnika koji su pomrli? Za koga se ti praviš?” Isus im tada reče: „Slavim li sâm sebe, ta slava je ništa – no mene proslavlja moj Otac. Za Njega vi tvrdite da je vaš Bog, a ne poznajete Ga. Ali ja Ga poznajem. Kad bih rekao da Ga ne poznajem, bio bih lažac kao i vi. No ja Ga poznajem i vršim Njegovu riječ. Vaš se otac Abraham radovao što može vidjeti moj dan. Vidio ga je i veselio se.” Jevreji mu rekoše: „Nemaš još ni pedeset godina, a vidio si Abrahama!” Isus im odvrati: „Zaista, zaista vam kažem, Ja jesam, još i prije nego što je Abraham postao.” Nato zgrabe kamenje da ga ubiju, ali Isus se sakri i izađe iz Hrama. Prolazeći tuda, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Učenici ga zapitaju: „Učitelju, zašto se ovaj čovjek rodio slijep? Je li on griješio ili njegovi roditelji?” „Nisu griješili ni on ni njegovi roditelji”, odgovori Isus, „već zato da se na njemu pokažu Božija djela. Moram za dana činiti djela koja mi je dao Onaj Koji me poslao. Bliži se noć kada niko ne može raditi. Ali dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.” Zatim pljune na zemlju, od pljuvačke načini blato, premaže njime slijepčeve oči i kaže: „Idi i operi se u bazenu Siloamu.” (Siloam znači „Poslan”.) On ode, umije se i vrati se gledajući. Komšije i svi oni koji su ga ranije poznavali kao prosjaka pitali su jedni druge: „Nije li ovaj prije sjedio i prosio?” Jedni su govorili: „To je on”, a drugi opet: „Nije, ali neobično mu je sličan.” A ovaj je tvrdio: „Ja sam taj.” Nato ga zapitaše: „Kako si progledao?” „Neki je čovjek, po imenu Isus, načinio blato, premazao mi njime oči i rekao da odem do Siloama i umijem se. Otišao sam i umio se, i sad vidim!”, ispriča im on. „Gdje je sada taj čovjek?”, priupitaju ga. „Ne znam”, odgovori. Tada odvedu bivšeg slijepca farizejima. Tog je dana, kad je Isus napravio blato i vratio mu vid, bila subota. Farizeji ga također upitaju kako je progledao. On i njima reče: „Premazao mi je oči blatom, a onda sam se umio i progledao!” Neki farizeji kazaše: „Taj čovjek nije od Boga, jer ne drži subotu.” Drugi su pak rekli: „Ali kako bi čovjek grešnik mogao činiti takva čuda?” I tako među njima nastane razdor. Nakon toga farizeji opet upitaju nekadašnjeg slijepca: „Šta ti kažeš o tom čovjeku koji ti je vratio vid?” „On je vjerovjesnik”, odgovori čovjek. Jevreji nisu vjerovali da je on zaista bio slijep i da je progledao sve dok nisu dozvali njegove roditelje, koji su sve vidjeli, i zapitali ih: „Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako to da sada vidi?” Roditelji odgovore: „Znamo da je ovo naš sin i da se rodio slijep. Ali ne znamo kako je progledao ni ko mu je otvorio oči. Odrastao je i neka sâm govori. Njega upitajte!” Njegovi roditelji su tako rekli zbog straha od Jevreja koji su objavili da će svako ko ga prizna za Mesiju biti izbačen iz sinagoge. Zato odgovore: „Odrastao je. Njega upitajte!” Farizeji tada drugi put pozovu bivšega slijepca: „Odaj slavu Bogu, znamo da je taj čovjek grešnik.” „Je li grešnik, ne znam”, odgovori čovjek, „ali jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.” „Ali šta ti je učinio?”, upitaju ga. „Kako ti je vratio vid?” „Već sam vam rekao, ali me niste slušali. Zašto želite opet čuti? Zar i vi kanite postati njegovim učenicima?” Tada ga počnu vrijeđati: „Ti si njegov učenik, a mi smo Mojsijevi učenici. Znamo da je Bog govorio Mojsiju, a za ovoga ne znamo ni odakle je!” „U tome i jeste stvar”, odgovori čovjek. „Vratio mi je vid, a vi ne znate ni odakle je. Znamo da Bog ne sluša grešnike, ali sluša one koji Ga se boje i ispunjavaju Njegovu volju. Nikada se još nije čulo da je ko vratio vid slijepcu od rođenja. Da taj čovjek nije od Boga, ne bi mogao ništa učiniti.” „Zar ćeš nas ti učiti, ti koji si rođen u potpunom grijehu?”, poviču oni i izbace ga. Kad je Isus čuo da su ga izbacili, pronađe ga i veli mu: „Vjeruješ li u Sina Čovječijega?” Čovjek odgovori: „A ko je On, Gospode, da u Njega vjerujem?” „Vidio si Ga već”, kaže mu Isus. „To je ovaj koji s tobom govori.” A čovjek reče: „Da, Gospode, vjerujem!”, i padne ničice pred Isusom. Isus tada veli: „Došao sam na osudu svijetu: da progledaju oni koji ne vide, te da oslijepe oni koji vide.” Farizeji koji su tu stajali zapitaju ga: „Jesmo li to mi slijepi?” „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha”, odgovori im Isus. „Ali vaš grijeh ostaje, jer tvrdite da vidite.” „Zaista, zaista vam kažem, svako ko u ovčiji tor ne ulazi na vrata, nego uskače drugim putem, sigurno je lopov i razbojnik. Onaj koji ulazi na vrata, pastir je ovcama. Njemu vratar otvara vratnice, a ovce slušaju njegov glas. On svoje ovce zove imenom te ih izvodi. Kad ih izvede, ide pred njima, a one ga slijede, jer mu znaju glas. Za nepoznatim neće poći, već će od njega ustuknuti, jer mu glasa ne poznaju.” Oni koji su čuli ovo Isusovo poređenje nisu shvatili šta je njime htio reći. Zato im pojasni: „Zaista, zaista vam kažem, ja sam kapija ovcama. Svi koji su došli prije mene bili su lopovi i razbojnici. Ali ih ovce nisu poslušale. Ja sam kapija. Ko pođe kroz mene, bit će spašen, ulazit će i izlaziti, te nalaziti pašu. Lopov dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život, i to da ga imaju u izobilju. Ja sam dobri pastir. Dobri pastir daje život svoj za ovce. Najamnik će napustiti ovce i pobjeći kad vidi da dolazi vuk, jer nisu njegove i on nije njihov pastir. Vuk ih onda grabi i razgoni. Jer najamnik i ne mari za njih. Ja sam dobri pastir. Poznajem svoje i moji znaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja znam Oca. Tako i ja dajem svoj život za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog tora. I njih mi valja dovesti. One će čuti moj glas, pa će tako biti jedno stado s jednim pastirom. Otac me voli jer život svoj dajem da bih ga opet mogao imati. Niko mi ga ne može oduzeti – ja ga svojevoljno dajem. Imam vlast dati ga i uzeti ga natrag. Tu mi je zapovijed Otac izrekao.” Zbog tih riječi, Jevreji se opet podijele. Mnogi su govorili: „Opsjednut je zloduhom i luduje. Zašto slušati takvog čovjeka?” „Ne zbori baš kao da je opsjednut”, govorili su drugi. „I zar bi zloduh mogao slijepcu vratiti vid?” Bila je zima. U Jerusalemu se slavio blagdan Posvete Hrama. Isus je prolazio Solomonovim trijemom u Hramu. Opkole ga Jevreji i upitaju: „Dokle ćeš nas držati u nedoumici? Ako si ti Mesija, otvoreno nam to reci.” „Već sam vam rekao, ali mi niste vjerovali”, odgovori im Isus. „Za mene svjedoče djela koja činim u ime svojeg Oca. Ali vi mi ne vjerujete, jer niste od mojega stada. Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one me slijede. Dajem im Vječni život. Zato neće nikad propasti. Niko ih neće oteti iz mojih ruku jer mi ih je dao Otac, a On je veći od svih. Niko ih ne može ugrabiti iz Očevih ruku. Otac i ja jedno smo!” Tada Jevreji opet zgrabe kamenje da ga kamenuju. Isus im reče: „Pokazao sam vam mnoga dobra djela Očeva. Za koje me želite kamenovati?” „Ne kamenujemo te zbog dobrih djela”, odgovore oni, „već zbog bogohuljenja. Običan si čovjek, a praviš se Bogom.” „Ne piše li u vašem Zakonu: Ja rekoh, vi ste bogovi!”, odgovori on. „Ako, dakle, Pismo, koje se ne može promijeniti, bogovima naziva one kojima je upućena Božija riječ, zašto meni, koga je Otac poslao u svijet i posvetio, govorite da hulim zato što kažem: Sin sam Božiji? Nemojte mi vjerovati ako ne činim djela svojega Oca. Ali ako ih činim, vjerujte barem tim djelima kad već meni ne vjerujete. Da biste znali da je Otac u meni i ja u Njemu.” Tada ga opet pokušaju uhvatiti, no on im umakne. Prijeđe na drugu stranu Jordana, tamo gdje je prije Ivan potapao, i tu ostane. Mnogi dođu njemu. „Ivan nije činio čudesa”, govorili su ljudi među sobom, „ali sve što je rekao za ovog čovjeka istina je.” I mnogi tu povjeruju u njega. Neki se Lazar, iz sela Betanije, razbolio. Živio je sa sestrama Marijom i Martom. Bila je to ona Marija što je pomazala Gospoda pomašću i što mu je otrla noge svojom kosom. Kako im je brat Lazar bio bolestan, sestre pošalju Isusu poruku: „Gospode, onaj koga voliš bolestan je.” Kad je Isus to čuo, reče: „Njegova bolest nije na smrt, nego na Božiju slavu – da se proslavi Božiji sin.” Isus je volio Martu, Mariju i Lazara. Kad je čuo da je ovaj bolestan, ostao je još dva dana u mjestu u kojem se nalazio. Nakon toga rekne učenicima: „Hajdemo natrag u Judeju!” Ali učenici mu rekoše: „Učitelju, zar te nisu Jevreji u Judeji htjeli kamenovati? A ti opet hoćeš tamo.” Isus odgovori: „Dvanaest sati traje dan i onaj koji danju hoda neće se spotaknuti. On ima svjetlo ovoga svijeta. Ko noću hoda, spotiče se, jer u sebi nema svjetla.” Zatim veli: „Naš prijatelj Lazar spava, ali idem da ga probudim!” Učenici rekoše: „Gospode, ako spava, ozdravit će!” Mislili su da Isus želi reći kako Lazar zaista spava, ali Isus je govorio o njegovoj smrti. Tada im otvoreno kaza: „Lazar je umro. Radi vas se radujem što nisam bio tamo, da se osnažite u vjeri. Hajdemo njemu!” Nato Toma, zvani Blizanac, kaže ostalim učenicima: „Idemo i mi umrijeti s njime!” Kad je Isus došao u Betaniju, rekoše mu da Lazar već četiri dana leži u grobu. Betanija je od Jerusalema bila udaljena oko petnaest stadija. Mnogo je Jevreja došlo utješiti Martu i Mariju zbog gubitka brata. Kad je Marta čula da Isus stiže, pođe mu ususret, a Marija ostane u kući. Marta reče Isusu: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro. Ali ipak znam da će ti Bog dati sve što od Njega zatražiš.” „Tvoj će brat oživjeti!”, veli joj Isus. „Znam da će oživjeti”, reče Marta, „o oživljenju u posljednji dan.” „Ja sam oživljenje i Život”, reče joj Isus. „Ko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Ko god je živ i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?” „Da, Gospode”, odgovori ona, „ja vjerujem da si ti Mesija, Božiji sin koji je došao na svijet.” Zatim ode natrag Mariji i nasamo joj reče: „Stigao je Učitelj i zove te.” Kad je to čula, brzo ustane i odmah pođe njemu. Isus još nije ušao u selo, već bijaše na mjestu gdje ga je susrela Marta. Kada su Jevreji, koji su bili u Marijinoj kući, i tješili je, vidjeli kako brzo odlazi, pođu za njom. Mislili su, naime, da ide na grob da plače. Kad je Marija stigla Isusu, padne pred njim ničice i kaže: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!” Kad Isus vidje nju i Jevreje kako plaču, bi duboko dirnut i potresen. „Gdje ste ga položili?”, upita ih. „Dođi i pogledaj”, kažu mu. Isus zaplaka Jevreji su nato govorili: „Gledajte kako ga je volio!” Neki rekoše: „Zar taj koji je slijepcu vratio vid nije mogao spriječiti smrt ovoga čovjeka?” Isus se opet duboko ožalosti. Uto stignu do groba. Bila je to pećina s kamenom navaljenim na otvor. „Odmaknite kamen!”, naredi Isus. Ali Marta, sestra preminuloga, rekne: „Gospode, već zaudara, prošlo je četiri dana otkako je umro.” „Nisam li ti kazao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti Božiju slavu?”, upita je Isus. I tako odmaknu kamen s groba. Isus pogleda u nebo i reče: „Hvala Ti, Oče, što si me uslišio. Znam da me Ti uvijek uslišavaš, ali to sam kazao zbog ovih ljudi, kako bi vjerovali da si me Ti poslao.” Zatim glasno vikne: „Lazare, izađi!” I on izađe sav u povojima i lica zamotana u platno. Isus reče prisutnima: „Odvežite ga i pustite da ide!” Kad brojni Jevreji što su bili s Marijom vide šta se dogodilo, povjeruju u njega. Ali neki odu i jave farizejima šta je Isus učinio. Stoga svećenički glavari i farizeji sazovu Veliko vijeće. „Šta da radimo?”, pitali su jedan drugoga. „Jer ovaj čovjek zaista čini čudesa. Ako ga ostavimo na miru, svi će povjerovati u njega, a onda će doći Rimljani te nam oduzeti hram i narod.” A jedan od njih, Kaifa, koji je te godine bio visoki svećenik, reče: „Ništa vi ne znate! Ne razumijete da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda, nego da cijeli narod propadne!” Kaifa to nije kazao od sebe. On je te godine bio visoki svećenik. Tako je prorekao da će Isus umrijeti za sav narod, i ne samo za narod, već da bi okupio svu Božiju djecu rasutu po svijetu. Tog dana odluče da ubiju Isusa. Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Jevrejima, već ode u blizinu pustinje, u grad Efraim, i tu ostane s učenicima. Bližila se jevrejska Pasha pa su mnogi sa sela dolazili u Jerusalem prije Pashe kako bi se očistili. Tražili su Isusa. Razgovarajući u Hramu, pitali su jedni druge: „Šta mislite, hoće li doći na Pashu?” A poglavari svećenički i farizeji naredili su da svako ko dozna gdje je Isus, mora to odmah prijaviti, kako bi ga uhvatili. Isus je šest dana prije Pashe stigao u Betaniju, gdje je živio onaj Lazar što ga je digao iz mrtvih. Prirede mu večeru. Marta je posluživala, a Lazar je sjedio s njim za stolom. Tada Marija uzme posudu skupocjene nardove masti, pomaže Isusu noge i otre ih svojom kosom. Sva se kuća ispuni mirisom masti. Ali Juda Iskariotski – jedan od Isusovih učenika, koji ga je poslije izdao, reče: „Trebalo je mast prodati za trista denara, te novac podijeliti sirotinji.” Nije to rekao zato što je mario za siromahe, nego zato što bijaše kradljivac koji je držao kesu i uzimao što se u nju stavljalo. Isus mu odgovori: „Pusti je! To je učinila da me pripremi za ukop. Siromaha će uvijek biti među vama, a ja neću zauvijek s vama ostati.” Mnogi Jevreji, kad su čuli da je Isus tu, dođu da bi vidjeli ne samo njega nego i Lazara kojeg je Isus digao iz mrtvih. Tada svećenički glavari odluče da ubiju i Lazara, jer su zbog njega mnogi Jevreji odlazili od njih i vjerovali u Isusa. Sutradan se pročulo da Isus odlazi u Jerusalem pa veliko mnoštvo, okupljeno zbog Pashe, uzme palmine grane i pođe mu ususret kličući: Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Car Izraelov! Isus pronađe mlado magare i sjedne na njega, kao što je pisano: Ne boj se, kćeri zionska! Evo, dolazi tvoj car jašući na magaretu. Njegovi učenici tada još nisu to shvatali. Ali kada se Isus proslavio, sjetili su se da je to bilo o njemu pisano i da su mu baš to uradili. Ljudi koji su vidjeli kako je Isus pozvao Lazara iz groba, i kako ga je digao iz mrtvih, svjedočili su o tome drugima. Ususret mu izađe silno mnoštvo ljudi, jer su čuli za to čudo. Tada farizeji rekoše: „Ništa nismo uradili! Pogledajte, svi odlaze za njim!” Neki Grci koji su došli na svetkovinu Pashe priđu Filipu, koji je bio iz Betsaide u Galileji, pa mu rekoše: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip je to prenio Andriji, a onda su skupa otišli da kažu Isusu. Isus reče: „Došlo je vrijeme da se proslavi Sin Čovječiji. Zaista, zaista vam kažem, ukoliko pšenično zrno koje padne u tlo ne umre, ostaje samo. Umre li, naprotiv, donijet će mnogo roda. Ko voli svoj život, izgubit će ga, a ko prezre život na ovome svijetu, sačuvat će ga za Vječni život. Ko hoće služiti meni, mora doći i slijediti me, jer moje sluge treba da budu tamo gdje sam ja. A ko mi služi, moj će ga Otac poštivati. Sad mi je duša potresena. No, zar da Oca molim: Oče, spasi me od ovoga časa. A zbog toga sam i došao! Oče, proslavi Svoje ime!” Tada se začuje glas s Neba: „Već sam Ga proslavio, i opet ću Ga proslaviti!” Kad je to čuo narod, neki kažu da je zagrmjelo, dok su drugi tvrdili da je Isusu progovorio anđeo. Tada im Isus reče: „Glas je došao radi vas, a ne radi mene. Sada dolazi sud ovome svijetu! Sad će vladar ovoga svijeta biti izbačen! A kad ja budem uzdignut sa Zemlje, sve ću ljude privući sebi.” To je rekao da istakne kakvom će smrću umrijeti. Narod se zaprepastio. „Iz Zakona smo saznali da će Mesija zauvijek živjeti. Zašto govoriš da Sin Čovječiji mora biti uzdignut? Ko je taj Sin Čovječiji?” Isus im odgovori: „Još malo je svjetlo s vama. Hodajte dok još imate svjetlo, da vas ne obuzme tama. Ko u tami hoda, ne vidi kamo ide. Vjerujte u svjetlo, dok ga još imate, da budete djecom svjetla!” Nakon toga Isus ode i sakrije se od njih. Pa ipak, unatoč svim čudima koja je pred njima učinio, ovi nisu vjerovali u njega, da bi se ispunila riječ vjerovjesnika Izaije, koja kaže: Gospode, ko je povjerovao našim riječima? Kome se objavila snaga Gospodnja? Nisu mogli vjerovati, jer je Izaija također rekao: On im je zaslijepio oči i skamenio srca tako da očima ne vide, srcem ne razumiju, da se ne obrate i da ih izliječim. To je rekao Izaija, koji je vidio njegovu slavu i o njemu govorio. Ipak su i mnogi poglavari vjerovali u Isusa, ali to nisu priznavali da ih farizeji ne isključe iz sinagoge. Ljudska im je slava bila draža od Božije slave. Isus poviče: „Ko vjeruje u mene, ne vjeruje toliko u mene, nego u Onoga Koji me poslao. Ko vidi mene, vidi Onoga Koji me je poslao. Ja, svjetlo, došao sam na svijet da svi koji u mene vjeruju ne ostanu više u tami. Čuje li ko moje riječi, a ne posluša ih, neću mu ja suditi – jer sam došao spasiti svijet, a ne osuditi ga. Ko me odbaci i ne primi moje riječi, imat će svojeg sudiju. U posljednji će mu dan suditi riječ koju sam objavljivao. Jer ja nisam govorio sâm od sebe, nego vam kazivah ono što mi je zapovjedio Otac Koji me poslao. Znam da je Njegova zapovijed Vječni život, i kad vam govorim, govorim vam ono što je meni rekao Otac.” Uoči Pashe, znajući da je došao trenutak da ode sa Zemlje svojem Ocu i voleći svoje koji su na svijetu, Isus je iskazao učenicima ljubav do kraja. Za vrijeme večere Đavo je već stavio u srce Judi Iskariotskom, Simonovu sinu, ideju da izda Isusa. A Isus, svjestan da mu je Otac predao sve u ruke, da je od Boga došao i da se Njemu vraća, ustane s večere, skine gornju odjeću, opaše se ručnikom, nalije vode, te počne učenicima prati noge i brisati ih ručnikom kojim se opasao. Kad je došao do Simona Kefe, on mu reče: „Učitelju, zar ćeš ti meni prati noge!” Isus mu odgovori: „Sada još ne razumiješ ovo što radim, ali poslije svega ćeš shvatiti.” A Kefa dodade: „Nikad ti nećeš meni prati noge!” „Ali ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom”, pojasni mu Isus. Simon Kefa nato kaže: „Gospode, operi mi onda i ruke i glavu, a ne samo noge!” Isus odgovori: „Ko je sav okupan, ne treba mu prati drugo osim nogu da bude posve čist. Sada ste čisti, ali ipak ne svi.” Isus je, naime, znao ko će ga izdati. Zato je i rekao: „Niste svi čisti.” Kad im opere noge, ponovo se obuče, sjedne i upita: „Razumijete li šta sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodom. Dobro kažete! To i jesam. I zato, ako sam ja, Gospod i Učitelj, vama oprao noge, trebate i vi prati noge jedni drugima. Dao sam vam primjer, činite kao što sam i ja vama učinio. Zaista, zaista vam kažem, nije sluga veći od svojega gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. To znate, a blago vama budete li se toga i pridržavali!” „Ne govorim o svima vama, jer znam koje sam odabrao. Nego da se ispuni Pismo: Onaj koji je sa mnom jeo, podiže svoju petu na me. Velim vam ovo već sada, prije nego što se dogodi, da kad se dogodi, vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista vam kažem, ko primi onoga koga ja šaljem, prima mene. A primi li ko mene, prima Onoga Koji je mene poslao.” Rekavši to, potresen u duhu, Isus im otvoreno veli: „Zaista, zaista vam kažem, jedan će me od vas izdati!” Učenici pogledaju jedan drugoga, pitajući se o kome govori. Jedan od učenika, onaj kojega je Isus osobito volio, sjedio je odmah uz Isusa. Simon Kefa mu dade znak da upita Učitelja o kome govori. On se nasloni Isusu na prsa i upita ga: „Ko je taj, Gospode?” Isus odgovori: „Onaj kome dâm umočen hljeb.” Umoči zatim hljeb i dade ga Judi, sinu Simona Iskariotskog. Čim Juda uze hljeb, u njega uđe Đavo. Tada mu Isus reče: „Brzo čini to što kaniš učiniti!” Niko za stolom nije razumio zašto je Isus to rekao. Kako je Juda čuvao kesu s novcem, neki pomisle da ga Isus šalje da kupi hrane za blagdan ili da podijeli novac siromašnima. Kad je pojeo hljeb, Juda izađe u noć. Kad je Juda izašao, Isus reče: „Sada je Sin Čovječiji proslavljen i Bog je proslavljen u njemu. Ako je Bog proslavljen u njemu, i Bog će njega proslaviti u Sebi, i to odmah. Djeco, još malo ću biti s vama. Tražit ćete me, ali gdje ja idem, vi ne možete doći. Kao što sam rekao Jevrejima, kažem i vama. Dajem vam novu zapovijed: da volite jedni druge. Volite se međusobno onako kako sam ja volio vas. Budete li imali ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi znati da ste moji učenici.” „Kamo ideš, Gospode?”, upita ga Simon Kefa. Isus mu odgovori: „Sada ne možeš poći sa mnom, ali poslije ćeš me slijediti.” Kefa upita: „Gospode, zašto sada ne mogu s tobom? Ja sam za tebe spreman i umrijeti!” A Isus mu veli: „Umrijeti za mene? Zaista, zaista ti kažem, neće ni pijetao zapjevati a ti ćeš me se triput odreći.” „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Uzdajte se u Boga i u mene! U kući mojega Oca mnogo je stanova. Da nije tako, zar bih vam rekao: Idem vam pripremiti mjesto. Kad odem i pripremim vam mjesto, opet ću se vratiti da vas uzmem sebi da biste bili sa mnom. A vi znate put kojim idem.” „Ne znamo, Gospode, ni kamo ideš”, veli Toma. „Kako bismo onda znali put?” Isus mu reče: „Ja sam put, istina i život. Niko ne može doći Ocu osim kroz mene. Da mene poznajete, i moga Oca biste poznavali. Već sad Ga poznajete i vidjeli ste Ga.” Filip mu reče: „Gospode, pokaži nam Oca i to je dovoljno!” Isus odgovori: „Ti me, Filipe, još nisi upoznao, a toliko sam vremena s vama. Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Zašto onda govoriš: Pokaži nam Oca. Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje izgovaram nisu moje, već Otac Koji živi u meni čini Svoja djela. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni. Vjerujte barem zbog samih djela. Zaista, zaista vam kažem, ko vjeruje u mene, činit će djela kakva sam i ja činio, pa čak i veća, jer ja odlazim Ocu. Ma šta zamolili u moje ime, ja ću to učiniti da bi se Otac proslavio u Sinu. Ma šta zamolili u moje ime, ja ću to učiniti. Ako me volite, vršit ćete moje zapovijedi, a ja ću moliti Oca i poslat će vam drugog Pomagača, da bude s vama zauvijek; Duha istine, Koga svijet ne može primiti, jer Ga ne vidi i ne poznaje. No vi Ga poznajete, jer je sada uz vas i bit će u vama. Neću vas ostaviti kao siročad. Opet ću vam doći. Još samo malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim i vi ćete živjeti. U taj ćete dan spoznati da sam ja u svom Ocu, da ste vi u meni i ja u vama. Ko sluša i vrši moje zapovijedi, taj me voli; i zato što me voli, moj će ga Otac voljeti, i ja ću ga voljeti i objaviti mu se.” „Gospode, zašto ćeš se objaviti samo nama, a ne svijetu?”, upita ga Juda (ne Iskariotski). Isus mu odgovori: „Ko mene voli, držat će moju riječ. Moj će ga Otac zato voljeti. Onda ćemo doći i nastaniti se kod njega. A ko me ne voli, taj ne drži moje riječi. A riječi koje vam kazujem nisu moje, nego od Oca Koji me je poslao. Govorio sam vam dok sam još bio s vama. A kad Otac u moje ime pošalje Pomagača, Svetoga Duha, On će vas naučiti i podsjetiti vas na sve što sam vam govorio. Ostavljam vam mir – i to svoj mir – ja vam dajem mir kakav svijet ne daje. Zato se ne uznemirujte i ne plašite. Čuli ste šta sam vam rekao: Odlazim, ali ću opet doći. Ako me zaista volite, bit ćete sretni što idem Ocu, jer je On veći od mene. Rekao sam vam ovo prije nego se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Neću vam više mnogo govoriti, jer se približava vladar ovoga svijeta. On sa mnom nema ništa, ali ja ću učiniti ono što mi je Otac zapovjedio kako bi svijet spoznao da ja volim Oca. Ustanite! Hajdemo odavde!” „Ja sam pravi trs, a moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa rodom. Pročišćuje mladice koje donose rod, kako bi dale još više. Vi ste već očišćeni kroz riječ koju sam vam govorio. Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Jer mladica ne može donijeti rod sama od sebe, već samo ako je na trsu. Tako ni vi, osim ako ostanete u meni. Ja sam trs, a vi ste mladice. Ko ostane u meni i ja u njemu, donijet će veliki rod. Jer bez mene ne možete ništa učiniti. Ne ostane li ko u meni, bit će izbačen kao mladica i osušit će se. A takve skupe i bace u oganj da izgore. Ali ostanete li u meni i moje riječi ostanu li u vama, tražite šta god hoćete, i dat će vam se. Moj će se Otac proslaviti time što ćete donijeti mnogo roda i što ćete biti moji učenici. Kao što je Otac volio mene, tako sam i ja volio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Držite li se mojih zapovijedi, ostajete u mojoj ljubavi, kao što sam se ja držao zapovijedi svojeg Oca i ostajem u Njegovoj ljubavi. To vam kažem da biste u sebi imali moju radost i da vaša radost bude potpuna. Moja je zapovijed da volite jedni druge kao što sam ja volio vas. A veću ljubav niko ne može iskazati nego da život dade za svoje prijatelje. Prijatelji ste mi ako činite što vam zapovijedam. Ne zovem vas više slugama, jer sluga ne zna gospodarove nakane. Sada ste mi prijatelji, jer sam vam prenio sve što mi je Otac rekao. Niste vi mene izabrali. Ja sam izabrao vas! Odredio sam vas da idete i da urodite rodom i da vaš rod ostane, tako da vam moj Otac dade sve što zatražite u moje ime. Zapovijedam vam da volite jedni druge!” „Mrzi li vas svijet, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje volio, ali vi niste od svijeta, jer sam vas ja izabrao iz svijeta. Zato vas svijet mrzi. Sjećate li se šta sam vam rekao? Nije sluga veći od svojeg gospodara. Pa ako su mene progonili i vas će progoniti. Ako su držali moju riječ, držat će i vašu! Sve će vam to činiti zbog mojeg imena, jer ne poznaju Onoga Koji me je poslao. Da nisam došao i govorio im, oni ne bi imali grijeha, ali sada nemaju opravdanja za svoj grijeh. Ko mene mrzi, mrzi i mojeg Oca. Da nisam među njima činio djela koja niko drugi nije mogao učiniti, ne bi imali grijeha. Ali oni su sve to vidjeli, a ipak su zamrzili i mene i mojeg Oca. Time se ispunilo napisano u njihovom zakonu: Mrzili su me bez razloga. Ali kada dođe Pomagač, Duh istine, Kojeg ću vam poslati a Koji dolazi od Oca, svjedočit će o meni. I vi ćete svjedočiti, jer ste bili sa mnom od početka.” „Ovo sam vam rekao da ne biste posrnuli u vjeri. Jer će vas izbacivati iz sinagoga i doći će vrijeme kad će svako ko vas bude ubijao misliti da služi Bogu. A to će činiti zato što nisu upoznali ni Oca ni mene. Ovo vam govorim sada da biste se, kad se to dogodi, sjetili kako sam vam rekao. Nisam vam ovo govorio od početka, jer sam bio s vama.” „Ali sad odlazim Onome Koji me je poslao, a niko od vas više ne pita kamo idem. Jer sam vam sve rekao, već se vaša srca tugom ispuniše. No za vas je uistinu bolje da ja odem, jer ako ja ne odem, neće vam doći Pomagač. Ako pak odem, poslat ću Ga vama. Kada dođe, On će dokazati svijetu grijeh, pravednost i sud. Grijeh, jer ne vjeruju u mene. Pravednost, jer idem Ocu, i više me nećete vidjeti. Sud, jer je vladar ovoga svijeta osuđen. Toliko toga bih vam još imao reći, ali sada to ne biste mogli podnijeti. Kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u cjelokupnu istinu. On neće govoriti od sebe, nego će vam prenijeti ono što je čuo. Objavit će vam i ono što dolazi. On će me proslaviti otkrivajući vam ono što primi od mene. Sve što ima Otac, moje je. Zato kažem da će vam otkriti ono što primi od mene.” „Još samo malo i više me nećete vidjeti. I još malo i ponovo ćete me vidjeti.” Neki učenici su pitali jedni druge: „O čemu govori kada kaže: Još malo i nećete me vidjeti, i još malo pa ćete me opet vidjeti. I: Jer odlazim Ocu. Šta znači: Još malo? Ne razumijemo to.” Isus je znao da ga žele to pitati pa rekne: „Pitate se među sobom o tome šta sam rekao: Još samo malo i više me nećete vidjeti. I još malo i vidjet ćete me ponovo. Zaista, zaista vam kažem, plakat ćete i tugovati, a svijet će se veseliti. Bit ćete ožalošćeni, ali vaša će se žalost pretvoriti u radost. Žena je žalosna dok rađa, jer je došao njezin čas, ali kad se dijete rodi, radosna je što je donijela ljudsko biće na svijet i više se ne sjeća muke. Tako je i s vama, sad se žalostite, ali ću vas opet vidjeti i radovat će se srca vaša; tu vam radost niko neće moći oduzeti. Tog dana me ništa nećete pitati. Zaista, zaista vam kažem, zamolite li šta Oca u moje ime, dat će vam. Dosad niste ništa molili u moje ime. Molite i primit ćete, da vaša radost bude potpuna. O tome sam vam govorio u poredbama, ali dolazi vrijeme kad više neću upoređivati, nego ću vam otvoreno govoriti o Ocu. Tada ćete moliti u moje ime. Ne kažem da ću ja moliti Oca za vas jer vas sâm Otac voli, zato što ste vi mene voljeli i vjerovali da sam došao od Boga. Izašao sam od Oca i došao na svijet, otići ću s ovoga svijeta i vratiti se Ocu.” „Sada otvoreno govoriš”, rekoše njegovi učenici, „i ne upoređuješ. Sada shvaćamo da sve znaš i da ne treba da te ko pita. Zato vjerujemo da si izašao od Boga.” „Sada vjerujete!”, odgovori im Isus. „No dolazi vrijeme, i već je tu, kad ćete se razbježati svaki na svoju stranu, a mene ćete ostaviti samog. Ipak neću biti sâm, jer Otac je sa mnom. Sve sam vam to rekao da u meni imate mir. Ovdje na zemlji imat ćete nevolje, ali ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet!” Nakon što je sve to Isus rekao, pogleda prema nebu i nastavi: „Oče, došao je čas! Proslavi svojeg Sina da on može proslaviti Tebe. Jer Ti si mu dao vlast nad svakim tijelom i on daje Vječni život svakome koga si mu Ti doveo. A Vječni život znači spoznati Tebe, Jedinoga, Istinitoga Boga i Mesiju Isusa, Koga si Ti poslao. Proslavio sam Tebe na zemlji, dovršivši djelo koje si mi ostavio da učinim. A sada Ti mene, Oče, proslavi slavom koju sam imao kod Tebe prije postanka svijeta. Ovim sam ljudima objavio Tvoje ime. Bili su u svijetu, ali Ti si mi ih dao. Bili su Tvoji, ali dao si ih meni i držali su Tvoju riječ. Sad su spoznali da je sve što si mi dao od Tebe, jer sam im prenio riječi koje si mi Ti dao. Prihvatili su ih, pa tako pouzdano znaju da sam izašao od Tebe i vjeruju da si me Ti poslao. Za njih molim i moja molitva nije za svijet, već za one koje si mi dao, jer su Tvoji. Sve moje je Tvoje, i sve Tvoje je moje. U njima sam se proslavio. Sad odlazim s ovog svijeta, ostavljam ih i idem Tebi. Sveti Oče, sačuvaj sve one koje si mi dao u svojem imenu, da budu jedno baš kao i mi. Dok sam bio s njima, očuvao sam u Tvojem imenu sve one koje si mi dao. Čuvao sam ih i nijedan nije propao, osim sina propasti, da se ispuni Pismo. A sada idem Tebi. Ovo govorim dok sam u svijetu kako bi oni u sebi imali moju radost u svoj punini. Dao sam im Tvoju riječ, a svijet ih je zamrzio, jer nisu od svijeta, baš kao što ni ja nisam od ovoga svijeta. Ne molim Te da ih uzmeš sa svijeta, već da ih očuvaš od zloga. Nisu od ovoga svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih istinom; Tvoja je riječ istina. Kao što si mene poslao u svijet, tako i ja njih šaljem u svijet. I ja sebe posvećujem za njih, da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim Te samo za ove nego i za sve koji će povjerovati u mene po njihovim riječima, da svi budu jedno. Kao što si, Oče, Ti u meni i ja u Tebi, neka tako i oni budu u nama, da svijet povjeruje da si me Ti poslao. Ja sam im predao slavu koju si mi Ti dao; da budu jedno kao što smo i mi jedno – ja u njima, a Ti u meni, da budu savršeno jedno. Tako će svijet spoznati da si me Ti poslao i da ih voliš kao što voliš mene. Oče, želim da budu sa mnom – svi koje si mi dao – neka gledaju moju slavu koju si mi dao, jer si me volio još prije postanka svijeta! Pravedni Oče, svijet Te nije upoznao, ali ja Te poznajem. I ovi su spoznali da si me Ti poslao. Njima sam objavio Tvoje ime, i dalje ću ga objavljivati, da ljubav kojom mene voliš bude u njima, i da ja budem u njima!” Rekavši to, Isus sa svojim učenicima prijeđe na drugu stranu potoka Kedrona, te uđe s njima u bašču što bijaše tu. A izdajnik Juda poznavao je to mjesto, jer je Isus često bio tamo sa svojim učenicima. Svećenički poglavari i farizeji dali su Judi četu vojnika i stražare i oni stignu sa bakljama, svjetiljkama i oružjem. Isus je znao šta ga sve čeka pa istupi pred njih i upita: „Koga tražite?” „Isusa iz Nazareta!”, odgovore oni. „Ja sam”, reče Isus. S njima je stajao i njegov izdajnik Juda. Kad im je rekao Ja sam, svi ustuknu i popadaju na zemlju. Ponovo ih upita: „Koga tražite?” Opet odgovore: „Isusa iz Nazareta!” „Rekao sam vam: ja sam”, kaže im Isus. „Ako mene tražite, pustite druge neka idu.” Kazao je to da bi se ispunila riječ koju je rekao: Nisam izgubio nijednoga od ovih koje si mi pružio. Tada Simon Kefa potegne mač i odsiječe desno uho sluzi visokog svećenika, koji se zvao Malko. Ali Isus reče Kefi: „Vrati mač u korice! Zar da ne ispijem čašu koju mi je Otac dao?” Tako jevrejski stražari s četom vojnika i njihovim zapovjednikom uhvate Isusa i svežu ga. Odvedu ga najprije Ani, Kaifinom tastu, koji je te godine bio visoki svećenik. Kaifa je bio taj koji je savjetovao jevrejskim vođama: Bolje je da jedan čovjek umre za narod. Simon Kefa i još jedan učenik koji je poznavao visokog svećenika slijedili su ih izdaleka. I taj učenik zajedno s Isusom uđe u dvorište visokog svećenika, a Kefa je ostao vani, pred vratima. Tada drugi učenik, koji je bio poznat visokom svećeniku, porazgovara sa vrataricom, pa ona uvede i Kefu. Vratarica upita Kefu: „Nisi li i ti jedan od Isusovih učenika?” „Nisam”, odvrati Kefa. Stražari i služinčad stajali su pokraj vatre koju su naložili i grijali se, jer je bilo hladno. I Kefa je tu stajao s njima i grijao se. Visoki svećenik unutra počne ispitivati Isusa o njegovim učenicima i o onome što je poučavao. Isus odgovori: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam poučavao u sinagogi i u Hramu, gdje se okupljaju svi Jevreji, i ništa nisam poučavao tajno. Zašto to mene pitaš? Pitaj one koji su me slušali. Oni znaju šta sam govorio.” Kad je to rekao, jedan od stražara udari Isusa i kaže mu: „Zar se tako odgovara visokom svećeniku?” „Ako sam pogrešno rekao, dokaži da je pogrešno”, odgovori Isus. „Ali ako sam rekao pravo, zašto me udaraš?” Tada Ana pošalje svezanoga Isusa visokome svećeniku Kaifi. Dok se Simon Kefa grijao kraj vatre, ponovo ga upitaju: „Da nisi i ti jedan od njegovih učenika?” „Nisam!”, odgovori on. Ali jedan od sluga visokoga svećenika, rođak onoga kojem je Kefa odsjekao uho, upita ga: „Zar te nisam vidio tamo u bašči skupa s Isusom?” Kefa opet poreče. A pijetao odmah zakukuriče. Zatim odvedu Isusa u palaču rimskoga upravitelja. Bilo je to rano ujutro. Oni sâmi nisu tamo ulazili da se ne opogane, jer ne bi smjeli jesti Pashu. Zato Pilat dođe njima te ih upita: „Za šta optužujete ovoga čovjeka?” „Ne bismo ga predali tebi da nije zločinac!”, odgovore oni. „Onda ga vodite i sami mu sudite po svojim zakonima”, reče im Pilat. „Ali nama nije dopušteno ubiti čovjeka!”, kazaše Jevreji. Time se ispunila Isusova riječ o tome kakvom smrću treba umrijeti. Tada se Pilat vrati u palaču i naredi da mu dovedu Isusa. „Jesi li ti car Jevreja?”, upita ga. „Kažeš li to sâm od sebe ili su ti drugi govorili o meni?”, upita ga Isus. „Zar sam ja Jevrej?”, odgovori Pilat. „Tvoj vlastiti narod i svećenički poglavari predali su te meni. Šta si učinio?” Isus odgovori: „Moje Carstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi ono bilo od ovoga svijeta, moji bi se podanici borili da ne budem predat Jevrejima. Ali moje Carstvo nije ovdašnje!” Pilat upita: „Ti dakle jesi car?” Isus mu odgovori: „Ti kažeš da sam ja car. Ja sam se i rodio i došao na svijet da bih svjedočio za istinu. Svaki onaj koji voli istinu poslušat će moj glas.” „A šta je istina?”, priupita Pilat. Tada ponovo izađe pred Jevreje i reče im: „Ja na njemu ne nalazim krivnje. A vi imate običaj tražiti da vam pustim nekoga za Pashu, pa ako hoćete, pustit ću vam jevrejskog cara.” Ali oni nato poviču: „Ne njega, nego Barabu!” A Baraba je bio razbojnik. Pilat tada dade da Isusa izbičuju. Vojnici spletu krunu od trnja, stave mu je na glavu i odjenu ga u grimizni plašt. Zatim su mu prilazili i govorili: „Živio car Jevreja!” I udarali su ga po licu. Pilat ponovo izađe i reče Jevrejima: „Evo, sad ću vam ga izvesti, ali znajte da ja na njemu ne nalazim krivnje.” Isus izađe noseći trnovu krunu i grimizni plašt, a Pilat reče narodu: „Evo čovjeka!” Kada su ga svećenički poglavari i stražari ugledali, stanu vikati: „Razapni ga! Razapni ga!” „Razapnite ga sami!”, reče im Pilat. „Ja ne nalazim krivnje na njemu.” Jevreji odgovore: „Prema našem Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Božijim Sinom.” Kad je to čuo, Pilat se još više uplaši. Povede Isusa natrag u palaču i upita ga: „Odakle si?” Ali Isus mu nato ne odgovori. „Nećeš mi odgovoriti?”, upita Pilat. „Zar ne znaš da imam vlast da te mogu osloboditi ili razapeti?” Isus mu reče: „Nemaš ti nikakve vlasti nada mnom, osim one koju si dobio odozgor. Zato je veći grijeh onih koji su me tebi predali.” Pilat ga je otada nastojao osloboditi, ali su mu Jevreji rekli: „Oslobodiš li tog čovjeka, neprijatelj si cezaru! Ko se god izdaje za cara, protivi se cezaru.” Na te im riječi Pilat opet izvede Isusa pa sjedne na sudačku stolicu na mjestu Lithostrotos, a jevrejski Gabbatha. Bilo je oko šestog sata, dan pripreme za Pashu. Pilat reče Jevrejima: „Evo vašega cara!” „Smakni ga!”, vikali su. „Smakni ga! Razapni ga!” „Da razapnem vašeg cara?!”, upita Pilat. „Mi nemamo drugog cara osim cezara!”, odvrate svećenički poglavari. Tada Pilat preda Isusa da se razapne. Odvedu Isusa. Noseći krst, stigao je do mjesta zvanog Lobanja, jevrejski Golgota. Tu ga razapnu sa još dvojicom. Isus je bio u sredini, a ovi njemu s jedne i sa druge strane. Pilat dade postaviti iznad njega natpis: „Isus Nazarećanin, car Jevreja.” Mnogi su Jevreji pročitali taj natpis, jer je mjesto na kojem je Isus razapet bilo blizu grada; natpis je bio na jevrejskom, latinskom i grčkom. Svećenički poglavari rekli su Pilatu: „Neka umjesto car Jevreja stoji: Za sebe je tvrdio: Ja sam car Jevreja.” „Šta sam napisao, napisao sam!”, odgovori im Pilat. Nakon što su vojnici razapeli Isusa, razdijele njegovu odjeću na četiri dijela, svakome po jedan. Uzmu mu i košulju. Kako nije imala šava, već je bila izatkana u jednome komadu, kazaše jedan drugome: „Nemojmo je parati. Bacimo za nju kocku, pa kome dopadne.” Time se ispunilo Pismo, koje kaže: „Razdijeliše među sobom moju odjeću, a za haljinu baciše kocku.” Tako su i učinili. Nedaleko od krsta stajale su Isusova majka Marija, sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad ugleda Isus svoju majku gdje stoji pokraj učenika kojeg je naročito volio, reče joj: „Ženo, evo ti sina!” A učeniku veli: „Evo ti majke.” I od tog časa uzme je taj učenik u svoj dom. Znajući da je sve svršeno, Isus reče: „Žedan sam”, da bi se ispunilo Pismo. U sirće umoče spužvu, stave je na izopovu trsku i primaknu Isusovim ustima. Kad Isus okusi sirće, reče: „Svršeno je!” Glava mu klone i on preda svoj duh. Kako je bilo vrijeme pripreme, Jevreji nisu htjeli da tijela ostanu na krstu i tokom subote, jer je velik dan bila ta subota. Stoga zamole Pilata da im se prebiju noge, i da se skinu. Vojnici dođu i prebiju noge dvojici razapetih s Isusom. Kad su došli do Isusa, vidjeli su da je već mrtav, pa mu nisu prebili noge, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok, iz kojeg odmah poteku krv i voda. Onaj koji je ovo vidio svjedoči, i njegovo je svjedočanstvo istinito. On zna da govori istinu, da i vi možete vjerovati. Sve se to dogodilo da bi se ispunilo što je pisano: „Nijedna mu se kost neće slomiti”, i ono drugo što Pismo kaže: „Gledat će onoga koga su proboli.” Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je bio Isusov učenik ali je to krio iz straha od Jevreja, zamoli Pilata da mu dopusti da uzme Isusovo tijelo. Pilat mu dopusti, pa Josip dođe i uzme njegovo tijelo. Došao je i Nikodim, koji je prije posjetio Isusa noću, i donio smjesu od oko sto litara smirne i aloje. Umotali su Isusovo tijelo u platno natopljeno mirisima, kako je već u Jevreja bio običaj pri ukopu. U blizini mjesta na kojem Isus bijaše razapet nalazila se bašča s posve novim grobom, u koji još niko nije bio položen. Kako je grob bio blizu, tu polože Isusa, zbog Jevrejske pripreme. Prvoga dana sedmice, rano ujutro, dok je još bio mrak, dođe na grob Marija Magdalena i vidi da je odvaljen kamen sa groba. Pa otrči i dođe do Simona Kefe i još jednog učenika kog je Isus naročito volio, pa im reče: „Uzeli su Gospoda iz groba i ne znam gdje su ga ostavili!” Ode zatim Kefa s drugim učenikom put groba. Trčali su zajedno, ali drugi učenik prestigne Kefu i stigne na grob prvi, sagne se, zaviri unutra, te spazi povoje od lanena platna gdje leže, ali ne uđe. Tada pristigne i Simon Kefa, pa uđe u grob. I on ugleda povoje gdje leže i platno u koje je bila umotana Isusova glava kako presavijen leži sa strane, podalje od lanenog platna. Tada uđe i drugi učenik, onaj što je prvi došao na grob, te vidje i povjerova – jer sve do tada nisu znali da Pismo govori kako Isus treba oživjeti iz mrtvih. Onda se učenici vrate kući. Marija je ostala vani uz grob, plačući. Onako uplakana sagne se i proviri u grob, te ugleda dva anđela u bijelom kako sjede, jedan do uzglavlja a drugi do podnožja, na mjestu gdje je ležalo Isusovo tijelo. „Zašto plačeš, ženo?”, upitaju anđeli. „Zato što su mi uzeli Gospoda”, odgovori ona, „a ne znam gdje su ga stavili.” Obazre se i ugleda čovjeka gdje stoji iza nje, ali ona nije prepoznala da je to Isus. „Zašto plačeš?”, upita je, „Koga tražiš?” Ona pomisli da je to baščovan. „Gospodine”, reče, „ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio, da odem tamo i uzmem ga.” „Marijo!”, reče joj Isus. Ona se okrenu prema njemu i uzvikne na jevrejskom: „Rabbuni!”, što znači „Učitelju!” „Nemoj me zadržavati”, reče joj Isus, „jer se još nisam uzdigao Ocu. Idi mojoj braći i javi im da se uzdižem svojem Ocu i vašem Ocu, svojem Bogu i vašem Bogu.” Marija Magdalena ode i javi učenicima da je vidjela Gospoda i ispriča im sve što joj je rekao. Te večeri, prvoga dana u sedmici, učenici su bili iza zaključanih vrata, zbog straha od Jevreja, a među njih stade Isus i reče: „Mir vama!” Kad im je to rekao, pokazao im je svoje ruke i bok. Učenici se razvesele kad ugledaju Gospoda. Isus im opet veli: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” Zatim puhne u njih i reče: „Primite Svetoga Duha! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im. Kojima zadržite, zadržani su im.” Jedan od Dvanaesterice, Toma zvani Blizanac, nije bio s njima kada je došao Isus. „Vidjeli smo Gospoda”, kažu mu ostali učenici, a on odgovori: „Ne vjerujem sve dok ne vidim rane od klinova na njegovim rukama, dok u njih ne stavim prst i dok ne stavim ruku u ranu na njegovu boku.” Poslije osam dana učenici su ponovo bili skupa. Tada je s njima bio i Toma. Iako su vrata bila zatvorena, Isus stane među njih i kaže im: „Mir vama!” Zatim reče Tomi: „Daj ovamo prst; evo mojih ruku! Stavi ruku u moj bok. Ne budi više nevjernik. Vjeruj!” „Moj Gospod i moj Bog!”, uzvikne Toma. Isus mu veli: „Ti vjeruješ jer si me vidio. Ali blago onima koji će vjerovati a da me nisu ni vidjeli.” Isusovi učenici vidjeli su kako Isus čini i mnoga druga čuda. Ona nisu zapisana u ovoj knjizi. Ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Božiji sin, te da zbog vjere imate Život u njegovom imenu. Poslije se Isus opet javio učenicima uz Tiberijsko more. Evo kako se to dogodilo: Tamo su bili zajedno: Simon Kefa, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi, te još dvojica njegovih učenika. „Idem loviti ribu”, reče Simon Kefa. „Idemo i mi s tobom”, kažu ostali i pođu. Zatim isplove, ali cijele noći nisu ništa ulovili. U zoru je Isus već bio tamo i stajao na obali, ali učenici ga ipak nisu prepoznali. „Zar nemate ribe, djeco?”, dovikne im on. „Nemamo!”, odgovore. On im reče: „Bacite mrežu s desne strane lađe i uhvatit ćete riba!” Oni je bace, i nisu je mogli izvući zbog mnoštva riba. Učenik kojeg je Isus naročito volio reče Kefi: „To je Gospod!” Nato Simon Kefa, kad je čuo da je to Gospod, opaše gornju haljinu, jer je bio go, i skoči u more. Drugi su došli lađom. Nisu bili daleko od obale, svega kojih dvjesto lakata. Vukli su mrežu s ribama. Kad su izašli na obalu, ugledaše ribu na žaru i hljeb. „Donesite malo riba koje ste uhvatili”, reče im Isus. Simon Kefa ode i izvuče na obalu mrežu punu krupnih riba: sto pedeset i tri krupne ribe. Iako ih je bilo mnogo, mreža se ipak nije pocijepala. „Dođite da doručkujete!”, reče im Isus. Niko se od učenika nije usuđivao pitati ga ko je on, jer su znali da je Gospod. Isus uzme hljeb pa im ga dade. Isto učini i s ribom. To je bilo već treći put da se Isus javio učenicima otkad je oživio od mrtvih. Poslije doručka Isus upita Simona Kefu: „Simone, Ivanov sine, voliš li me više nego ovi?” „Da, Gospode”, odgovori Kefa. „Ti znaš da te volim.” „Onda napasaj moje jaganjce”, reče mu Isus. Ponovo ga upita: „Simone, Ivanov sine, voliš li me?” „Da, Gospode”, reče Kefa, „znaš da te volim.” „Onda napasaj moje ovce”, reče mu Isus. I treći put ga upita: „Simone, Ivanov sine, voliš li me?” Kefa se ožalosti što ga Isus i treći put pita voli li ga. „Gospode, ti sve znaš; znaš da te volim”, reče. „Onda napasaj moje ovce”, reče mu Isus. „Zaista, zaista ti kažem, kad si bio mlad, sâm si se opasivao i išao kamo si želio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi tamo kamo ne želiš ići.” Isus mu je to rekao da bi naznačio kakvom će smrću proslaviti Boga. Zatim mu veli: „Slijedi me!” Kefa se okrenu i opazi da učenik kojeg je Isus naročito volio, onaj koji se pri večeri nagnuo Isusu na grudi i upitao ga: „Gospode, koji će te od nas izdati?”, ide za njima. Kad ga ugleda, Kefa upita Isusa: „A šta će biti s njim, Gospode?” Isus mu odgovori: „Ako hoću da on ostane dok ja ne dođem, šta se to tebe tiče. Ti me slijedi!” Tako se među braćom proširio glas da taj učenik neće umrijeti. Ali Isus nije rekao da on neće umrijeti, već samo: „Ako hoću da on ostane dok ja ne dođem, šta se to tebe tiče!” A ovo je taj učenik koji svjedoči o svemu i koji je to zapisao. I znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito. Isus je učinio još mnogo toga i kad bi se sve redom zapisalo, mislim da sve te knjige ne bi stale ni u cijeli svijet! Dragi Teofile, u prvoj knjizi sam ti iznio sve što je Isus činio i poučavao do dana kad je uzdignut na Nebo, nakon što je odabranim poslanicima dao upute po Svetome Duhu. Još četrdeset dana poslije svoje smrti ukazivao se poslanicima i na mnoge im načine dokazao da je živ. Govorio im je o Božijem carstvu. Dok su jednom zajedno jeli, reče im: „Ne idite iz Jerusalema, nego čekajte obećanje Očevo za koje ste od Mene čuli. Ivan je potapao u vodu, ali vi ćete uskoro poslije ovih dana biti potopljeni Duhom Svetim.” Oni koji su bili s Njim upitaju ga: „Gospode, hoćeš li sada obnoviti izraelsko carstvo?” „Nije na vama da znate vremena i prilike koje određuje Otac Svojom vlasti,” odgovori im On. „Ali kad se na vas spusti Sveti Duh, primit ćete snagu i bit ćete Mi svjedoci posvuda – u Jerusalemu, po svoj Judeji i Samariji i do kraja Zemlje.” Tek što je to rekao, uzdignut je pred njihovim očima i nestao u oblaku. Dok su očiju uprtih u nebo gledali kako odlazi, odjednom se među njima nađoše dvojica ljudi u bijeloj odjeći. „Galilejci, šta stojite tu i gledate u nebo?”, rekoše. „Ovaj Isus, Koji je od vas uzdignut na Nebo, vratit će se isto tako kao što ste Ga vidjeli da odlazi!” Vrate se zatim u Jerusalem sa gore zvane Maslinska, udaljene otprilike jedan subotni hod. Čim uđu u grad, odu u gornju sobu i tu su boravili. Bili su tamo Kefa, Ivan, Jakov, Andrija, Filip, Toma, Bartolomej, Matej, Jakov (Alfejev sin), Simon (Zelot) i Juda (Jakovljev sin). Svi su se jednodušno posvetili molitvi s Isusovom majkom Marijom i još nekim ženama, i s Isusovom braćom. Jerusalemska zajednica 1:15 – 8:3 Kad ih je tako jednom bilo okupljeno oko sto dvadeset, ustane Kefa među braćom i veli: „Braćo! Moralo se ispuniti Pismo koje je Sveti Duh kroz usta Davida predskazao o Judi, koji je predvodio one što su uhvatili Isusa. On je bio jedan od nas, dionik ove službe. On je plaćom za nepravednost kupio polje. Tamo je pao i rasprsnuo se tako da mu se prosula sva utroba. Ovo je postalo poznato svim stanovnicima Jerusalema, pa su to polje na svom jeziku prozvali Akeldama, što znači Krvavo polje. U Knjizi psalama piše: Neka njegov dom postane pustoš, nek niko u njemu ne stanuje! Neka njegovu službu dobije drugi! Potrebno je da neko – ko je bio među nama cijelo vrijeme dok smo bili s Gospodom Isusom, od Ivanovog potapanja pa do dana kada je uznesen – s nama bude svjedok Isusovog oživljenja.” Predlože dvojicu: Josipa Barsabu (kojega su zvali i Just) i Matiju. Svi se pomole: „Gospode, Ti Koji poznaješ svako srce, pokaži nam kojega si od ove dvojice izabrao da zauzme mjesto ove poslaničke službe, od koje se Juda odvratio i otišao tamo gdje pripada.” Zatim bace kocku i kocka padne na Matiju. Tako je on pribrojen Jedanaesterici poslanika. Kada se navršio Pedeseti dan, svi su bili okupljeni na istome mjestu. Odjednom se začuje šum s neba, poput silnoga vihora, te ispuni kuću u kojoj su bili. I oni ugledaju jezike koji se poput plamena podijele i siđu na svakoga od njih. Svi se ispuniše Svetim Duhom i počeše govoriti raznim jezicima, kako im je Duh davao da govore. A u Jerusalemu su boravili pobožni Jevreji iz svakog naroda pod nebom. Kad začuju ovaj huk, okupe se mnogi i zaprepaste se – jer svako od njih čuo ih je kako govore na njegovu jeziku. Iznenađeni i zadivljeni, pitali su: „Nisu li svi ti ljudi što govore Galilejci? Kako ih onda svako od nas čuje na svome maternjem jeziku? Ima nas ovdje Parta, Međana, Elamljana, stanovnika Mezopotamije, Judeje i Kapadokije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Kirene, Rimljana u prolazu, Jevreja i obraćenika na jevrejstvo, Krićana i Arapa, a svi ih mi čujemo kako na našim jezicima govore o veličanstvenim Božijim djelima!” Stajali su zbunjeni i pitali jedni druge: „Šta bi to moglo značiti?” Drugi su se pak rugali: „Pijani su od slatkoga vina!” Tada istupi Kefa s Jedanaestericom i glasno reče mnoštvu: „Ljudi, Jevreji i svi stanovnici Jerusalema! Ovo znajte i poslušajte moje riječi: nisu ovi ljudi pijani kao što mislite. Pa tek je treći sat dana! Nego, ovo je rečeno preko vjerovjesnika Joela: U posljednje ću dane, veli Bog, izliti od Svojega Duha na svako tijelo. Vaši sinovi i kćeri će govoriti objave, vaši mladići će imati viđenja, a starci će sanjati sne. U te ću dane izliti od svojega Duha na svoje sluge i sluškinje te će oni govoriti objave. Dat ću čudesa na Nebesima i znakove na Zemlji: krv, oganj i sukljanje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu, a Mjesec u krv prije nego što dođe velik i slavan Dan Gospodnji. Ali ko god prizove Gospodnje ime, bit će spašen. Čujte me, Izraelci! Bog vam je potvrdio Isusa Nazarećanina silnim djelima i čudesnim znacima koje je među vama, kao što znate, Bog kroz Njega učinio. Njega ste, prema određenom Božijem naumu i predznanju, bezbožničkom rukom razapeli i pogubili. Ali Bog Ga je oživio razorivši patnju smrti, jer nije bilo moguće da Ga ona zadrži. David je za Njega rekao: Gospod mi je uvijek pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem. Stoga mi se srce raduje, a jezik mi kliče. Čak i moje tijelo počiva u nadi. Jer nećeš ostaviti moju dušu u podzemlju ni dopustiti da Tvoj Sveti istruhne. Pokazao si Mi put života. Ispunit ćeš Me radošću sa Svojim prisustvom. Braćo, dopušteno je pouzdano govoriti: naš praotac David je umro, pokopan je i grob mu je do danas ovdje sa nama. Ali David je bio vjerovjesnik i znao je da mu se Bog zakleo da će jednoga od njegovih potomaka posaditi na njegovo prijestolje. On je to unaprijed vidio i govorio o Mesijinom oživljenju – da neće ostati u podzemlju i da mu tijelo neće istruhnuti. Tog Isusa je Bog oživio – svi smo tome svjedoci. On je uzdignut Bogu zdesna. Primio je obećanje Duha Svetoga od Oca i izlio ovo što ste danas čuli i vidjeli. David nije uzdignut na Nebo a ipak je kazao: Gospod je rekao mojem Gospodu: Sjedi mi sa desne strane, dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje. Neka, dakle, pouzdano zna sav Dom Izraelov da je Bog tog Isusa, Kojeg ste razapeli, učinio i Gospodom i Mesijom!” Kad su to čuli, duboko se u srcu potresu. Upitaju zato Kefu i ostale poslanike: „Braćo, šta da učinimo?” Kefa im odgovori: „Obratite se i neka svako od vas bude u ime Mesije Isusa potopljen za oproštenje grijeha, pa ćete primiti dar Svetoga Duha. To je obećanje vama i vašoj djeci, pa čak i onima izdaleka, koliko god ih Gospod, naš Bog, pozove.” Zatim je još mnogim drugim riječima svjedočio i hrabrio ih: „Spasite se od ovoga pokvarenog naraštaja!” Oni koji su povjerovali njegovim riječima potapani su. Tako im se u taj dan pridružilo oko tri hiljade duša. Bili su predani poslaničkom učenju, zajedništvu, lomljenju hljeba i molitvi. U svakog se uvukao strah, a poslanici su činili mnoga čudesa i znakove. Oni što su prigrlili vjeru, živjeli su složno i sve im je bilo zajedničko. Prodavali su imanja i posjede i dijelili svakome prema potrebi. Svaki su se dan složno okupljali u Hramu, te se sastajali po kućama da lome hljeb, radosno i prostodušno. Hvalili su Boga i uživali naklonost cijeloga naroda. A Bog je svakodnevno pridodavao one koji nađoše spas. Dok su Kefa i Ivan išli u Hram na molitvu u deveti sat, upravo su donosili čovjeka hromog od rođenja. Svaki dan su ga ostavljali pred hramska vrata zvana Divna, da prosi milostinju od ljudi koji ulaze u Hram. Kad je ugledao Kefu i Ivana kako ulaze u Hram, zamoli ih za milostinju. Kefa i Ivan ga promotre. „Pogledaj nas!”, reče mu Kefa. On ih je molećivo gledao, očekujući nešto od njih. Ali Kefa mu veli: „Ni srebra ni zlata nemam, no dajem ti što imam: u ime Mesije Isusa Nazarećanina, ustani i hodaj!” Tada uhvati čovjeka za desnu ruku i podigne ga, a njemu odmah ojačaju noge i zglobovi. On skoči, uspravi se i počne hodati. Uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i slaveći Boga. Svi su ga vidjeli kako hoda i slavi Boga. Prepoznali su da je to isti onaj čovjek koji je pred Divnim vratima prosio milostinju i bili su zadivljeni i začuđeni zbog toga što se s njim dogodilo. Dok su se Kefa i Ivan držali uz njega u Solomonovom trijemu, svi u zanosu nagrnu tamo. Kad je to vidio Kefa, reče ljudima: „Šta se čudite ovome, Izraelci? I šta gledate u nas, kao da smo mi svojom snagom ili pobožnošću učinili da ovaj čovjek prohoda! Abrahamov, Isakov i Jakovljev Bog, Bog naših otaca proslavio je Svog slugu Isusa, Kojeg ste vi predali i odrekli Ga se pred Pilatom kad Ga je već odlučio osloboditi. Odrekli ste se Svetoga i Pravednoga, a molili ste da oslobode ubicu. Ubili ste začetnika života, ali Bog Ga je podigao iz mrtvih. Mi smo tome svjedoci. Isusovo ime i vjera u Njega osnažila je čovjeka kojeg vidite i znate. Vjera u Isusa vratila mu je potpuno zdravlje, naočigled svih vas. Braćo, znam da ste tako postupili iz neznanja, kao i vaši poglavari. Ali Bog je s tim ispunio ono što je predskazao preko svih vjerovjesnika: da će Njegov Pomazanik patiti. Pokajte se, dakle, i obratite se, pa će vam se oprostiti grijesi, i da dođe vrijeme okrepe od prisutnosti Gospodnje, te da On pošalje unaprijed vam najavljenog Mesiju Isusa. Onoga Kog Nebo mora zadržati sve dok ne dođe vrijeme svekolike obnove koju je Bog odavno obećao preko svetih vjerovjesnika. Mojsije je rekao: Gospod, vaš Bog, podići će vam od vaše braće vjerovjesnika poput mene. Dobro slušajte sve što vam On kaže! A ko god ne bude slušao Tog Poslanika, istrijebit će se iz naroda! Svi su vjerovjesnici, još od Samuela, najavljivali ove događaje. Vi ste djeca tih vjerovjesnika i baštinici Saveza kojeg je Bog sklopio s vašim očevima. Bog je rekao Abrahamu: Tvoje će sjeme biti blagoslov svim narodima na Zemlji. Bog je vama najprije oživio Svoga slugu i poslao Ga da vas blagoslovi – da se svako od vas obrati od svoje pokvarenosti.” Dok su Kefa i Ivan još govorili narodu, priđu im svećenici, zapovjednik hramske straže i saduceji. Uznemirilo ih je to što su učili narod i na Isusovom primjeru objavljivali oživljenje od mrtvih. Uhvate ih zato i, kako je već bila večer, bace u tamnicu do jutra. Ali mnogi koji su čuli njihov govor, povjerovali su, a broj učenika uvećao se na otprilike pet hiljada. Sutradan se u Jerusalemu sastanu jevrejski poglavari, starješine i pismoznanci. Bio je tu visoki svećenik Ana s Kaifom, Ivanom, Aleksandrom i drugima iz visokosvećeničke loze. Postave poslanike preda se i upitaju: „Kakvom silom i u čije ime ste to učinili?” Kefa im, pun Svetoga Duha, reče: „Narodni poglavari i starješine! Odgovaramo li mi ovo zbog dobra koje smo učinili bolesnom čovjeku i načina kako je izliječen? Neka znate i vi i cijeli izraelski narod da taj čovjek stoji pred vama zdrav zahvaljujući imenu Mesije Isusa iz Nazareta, Kojeg ste vi razapeli, ali Ga je Bog podigao iz mrtvih! On je taj kamen koji ste vi graditelji odbacili, a Koji je postao ugaonim kamenom. Ni po kome drugome nema spasenja! Nema pod nebom drugog imena po kojem se možemo spasiti.” Članove Vijeća zaprepastila je Kefina i Ivanova neustrašivost, jer su mogli jasno vidjeti da su prosti i neuki ljudi. Znali su da su bili Isusovi pratioci, ali kako je izliječeni čovjek stajao pored poslanika, nisu im mogli proturječiti. Zato im narede da izađu iz vijećnice, te počnu raspravljati: „Šta da radimo s tim ljudima? Da se uistinu po njima desilo veliko čudo – za to znaju svi u Jerusalemu, i mi to ne možemo poricati. Ali, da se to ne razglasi u narodu, zabranimo im da ikome više govore o Isusu.” Pozovu ih i narede im da ne spominju više Isusovo ime i ne poučavaju o Njemu. Ali Kefa i Ivan im odgovore: „Prosudite sami! Zar je pred Bogom pravo da slušamo vas, a ne Njega? Ne možemo da ne govorimo o onome što smo čuli i vidjeli.” Vijećnici im opet zaprijete, ali ih na kraju puste zbog naroda. Nisu našli ništa zbog čega bi ih mogli kazniti. Jer svi su slavili Boga uslijed toga što se dogodilo. Čovjeku koji je čudesno izliječen bilo je više od četrdeset godina. Čim su ih oslobodili, Kefa i Ivan jave se svojima i ispričaju šta su im rekli visoki svećenici i starješine. Kad su to čuli, svi podignu glas i jednodušno se pomole Bogu: „Gospodaru, Ti si stvorio Nebo, Zemlju, more i sve u njima. Ti si rekao kroz Svetoga Duha, a ustima našega oca i Tvojega sluge Davida: Zašto se narodi bune? Zašto narodi snuju besmislice? Zemaljski carevi pletu zavjeru i vladari se ujedinjuju protiv Gospoda i protiv Njegovog Pomazanika. Uistinu, Herod i Poncije Pilat urotili su se u ovom gradu s paganima i s izraelskim narodom protiv Tvojega svetog sluge Isusa, Kojeg Si pomazao, kako bi učinili sve ono što si predodredio Svojom snagom i voljom. Gospode, pogledaj njihove prijetnje i daj Svojim slugama da hrabro objavljuju Tvoju Riječ! Pruži Svoju ruku da se događaju izlječenja, čudesni znaci u ime Tvojega svetog sluge Isusa.” Kad su se pomolili, potrese se mjesto na kojem su bili. Svi se napune Svetoga Duha, te su smjelo objavljivali Božiju Riječ. Mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Niko nije ono što je imao nazivao svojim, već im je sve bilo zajedničko. Poslanici su s velikom snagom svjedočili o oživljenju Gospoda Isusa. Velika je milost bila nad njima. Niko od njih nije oskudijevao, jer su oni koji su posjedovali zemlju i kuće prodavali svoju imovinu i donosili novac, te ga ostavljali pred noge poslanicima, a oni su ga dijelili svakome prema potrebama. Tako je i Josip, levit rodom s Kipra, koga su poslanici zvali Barnaba (što znači Sin utjehe), imao njivu. Prodao ju je i položio novac poslanicima kod nogu. Neki Ananija sa svojom ženom Safirom proda imanje. U dogovoru sa njom odvoji dio novca i zadrži ga, a ostatak donese poslanicima. Kefa mu reče: „Ananija! Zašto ti je Đavo ispunio srce? Lagao si Svetoga Duha i zadržao za sebe dio novca od zemljišta. Da nisi prodao, ostalo bi tvoje. A i kad si prodao, novac je bio tvoj. Zašto si u srcu odlučio tako učiniti? Nisi slagao pred ljudima, nego pred Bogom!” Čim je Ananija čuo te riječi, sruši se i izdahne. Velik strah spopadne sve koji su za to čuli. Priđu mladići, poviju ga u platno, te iznesu i pokopaju. Nakon otprilike tri sata dođe njegova žena ne znajući šta se dogodilo. Kefa je upita: „Reci mi, jeste li za ovoliko novca prodali zemljište?” „Jesmo”, odgovori žena. „Za toliko.” „Zašto ste se tako urotili kušati Duha Gospodnjega? Vidi, na vratima stoje oni koji su ti ukopali muža. I tebe će iznijeti!”, reče Kefa. Ona se smjesta sruši njemu do nogu i umre. Mladići uđu i, videći da je mrtva, iznesu je i ukopaju pokraj muža. Cijelu Zajednicu i sve koji su za to čuli spopadne velik strah. Preko ruku poslanika događali su se u narodu mnogi čudesni znaci. Svi su se složno okupljali u Solomonovom trijemu. Niko im se nije usuđivao približiti, ali narod ih je veličao. Sve više muškaraca i žena je vjerovalo u Gospoda. Ljudi su na ulice iznosili bolesne u ležajevima i nosilima ne bi li na njih u prolazu pala barem Kefina sjena. Svijet je nagrnuo iz sela oko Jerusalema. Donosili su bolesne i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi ozdraviše. Visoki svećenik i njegove pristalice iz saducejske sljedbe ispune se zavišću, te uhvate poslanike i bace ih u javni zatvor. Ali kad je pala noć, dođe anđeo Gospodnji, otvori vrata zatvora, izvede ih i reče: „Idite u Hram i nastavite ljudima govoriti sve riječi ovoga života!” Poslanici tako u svanuće uđu u Hram i odmah počnu poučavati. Visoki svećenik i njegove pristalice sazovu Vijeće i sve starješine sinova izraelskih. Pošalju zatim u zatvor da im dovedu poslanike. Ali kad su čuvari stigli tamo, ne nađoše ih u tamnici. Vrate se i jave: „Zatvor je zaključan i čuvari su pred vratima, ali kad smo ih otvorili, unutra nije bilo nikoga!” Kad su zapovjednik hramske straže i visoki svećenici ovo čuli, zbunjeno su se pitali šta sve to znači. Uto im neko javi: „Eno, zatvorenici su u Hramu, i tamo poučavaju narod.” Zapovjednik ode sa čuvarima i odvede poslanike, ali ne nasilu, jer se bojao da ih narod ne kamenuje. I dovedu tako poslanike pred Vijeće. „Nismo li vam strogo zabranili poučavati u to ime?”, upita ih visoki svećenik. „A vi ste preplavili Jerusalem svojim učenjem, i još svaljujete na nas krv tog čovjeka!” A Kefa i poslanici odgovore: „Valja nam se više pokoravati Bogu nego ljudima. Bog naših predaka oživio je Isusa, Kog bijaste smaknuli pribivši Ga na raspelo. Uzdigao Ga je Sebi zdesna da bude Vladar i Spasitelj, da udijeli Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha. Svjedoci svega toga smo mi i Sveti Duh, Kojeg je Bog dao onima što Mu se pokoravaju.” Nato se vijećnici razbjesne i odluče ih smaknuti. Ali ustane neki farizej, član Vijeća, po imenu Gamaliel. Bio je poznavalac Zakona i cijenjen u narodu. Zapovjedi da nakratko izvedu poslanike. Onda reče: „Izraelci! Dobro razmislite šta ćete učiniti s tim ljudima! Podigao se tako prije i Teuda, tvrdeći da je neko velik. Stekao je oko četiri stotine pristalica, ali je ubijen i svi su se razbježali i propali. Poslije se u vrijeme popisa stanovništva podigao Juda Galilejac i poveo narod za sobom. I on je ubijen i sljedbenici su mu se razbježali. Zato vam kažem: ne dirajte te ljude već ih pustite. Ako je njihov naum i njihovo djelo od čovjeka, propast će. A ukoliko je od Boga, nećete ih moći uništiti. Pazite da ne zaratite s Bogom.” On ih uvjeri. Pozovu poslanike, išibaju ih, zabrane im da govore u Isusovo ime, te ih puste. Poslanici odu iz Vijeća, radosni što su se našli dostojnima da trpe prijekor zbog Isusovog imena. I svaki dan su u Hramu i po kućama poučavali i objavljivali Mesiju Isusa. U vrijeme kada je broj učenika naglo rastao, Helenisti se počnu žaliti na Jevreje da se zanemaruju njihove udovice u svakodnevnoj pomoći. Dvanaesterica zato sazovu sve učenike i kažu: „Nije dobro da mi zanemarimo Božiju Riječ kako bismo služili za stolovima. Pronađite, braćo, među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo za to zadužiti, a mi ćemo se posvetiti molitvi i službi Riječi.” Prijedlog se svima dopao. Izaberu Stjepana, čovjeka punog vjere i Svetoga Duha, te Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i Nikolu, prozelita iz Antiohije. Postave ih pred poslanike, a oni polože na njih ruke i pomole se. Božija Riječ je sve više napredovala. Broj učenika u Jerusalemu naglo je rastao, a i mnogi svećenici su prihvaćali vjeru. Stjepan je bio pun snage i milosti. Činio je među narodom čudesa i velike znakove. Ali ustanu neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Jevreji iz Kirene, Aleksandrije, Cilicije i Azije i počnu s njime raspravljati. Oni se nisu mogli suprotstaviti mudrosti i duhu sa kojim je govorio. Nagovore zato neke ljude da za njega kažu: „Čuli smo ga da govori pogrdne riječi protiv Mojsija i protiv Boga.” Podjarili su narod, starješine i poznavaoce Zakona. Dođu po njega, ščepaju ga i odvuku u Vijeće. Dovedu tamo krivokletnike koji izjave: „Ovaj čovjek uvijek govori protiv ovog svetog mjesta i Zakona. Čuli smo ga kako govori da će taj Isus Nazarećanin uništiti ovo mjesto i promijeniti običaje koje nam je Mojsije predao.” Svi koji su sjedili u Vijeću pogledaju u Stjepana i vide da mu je lice kao lice anđela. Visoki svećenik ga upita: „Da li je to uistinu tako?” Stjepan odgovori: „Braćo i očevi, poslušajte me! Bog slave ukazao se našem ocu Abrahamu u Mezopotamiji, prije nego što se nastanio u Haranu, i rekao mu: Idi iz svoje zemlje, iz svojega zavičaja, u zemlju koju ću ti pokazati. Abraham tako napusti kaldejsku zemlju i nastani se u Haranu. Odatle ga je Bog, poslije smrti njegova oca, preselio u ovu zemlju u kojoj sada živimo. Ali tada mu nije u njoj dao baštinu, ni stopu zemlje, nego ju je obećao dati njemu i njegovim potomcima poslije njega, iako Abraham još nije imao djece. Bog mu je rekao da će njegovi potomci živjeti u tuđoj zemlji kao robovi i da će ih tamo tlačiti četiri stotine godina. Narodu kojem će robovati, Ja ću suditi, rekao je Bog. A zatim će izaći i služiti Mi na ovome mjestu. Bog je s Abrahamom sklopio Savez kojem je znak obrezanje. Abrahamu se rodio Isak, kojeg je obrezao osmog dana, a Isaku Jakov, a Jakovu dvanaest patrijarha. Patrijarsi su bili ljubomorni na Josipa, pa su ga prodali u Egipat. Ali Bog je bio s njim i izbavljao ga iz svih nevolja. Darivao ga je svojom naklonošću i mudrošću pred egipatskim carem, faraonom, te ga je on postavio za upravitelja Egipta i cijeloga svojeg dvora. I zavlada glad u cijelome Egiptu i Kanaanu. Naši su preci bili u velikoj nevolji: nisu mogli naći hrane. Jakov je čuo da u Egiptu ima žita, pa je prvi put tamo poslao naše očeve. Kad su drugi put otišli tamo, Josip je otkrio braći ko je, te je i faraon upoznao njegovu porodicu. Zatim je Josip poslao po svojega oca Jakova i svu svoju rodbinu. Bilo ih je sedamdeset pet duša. Tako je Jakov došao u Egipat. Tamo su umrli on i naši očevi. Prenijeli su ih u Sihem i položili u grob koji je Abraham za srebro kupio od Hamorovih sinova. Kako se bližilo vrijeme ispunjenja obećanja, koje je Bog dao Abrahamu, u Egiptu je narod rastao i množio se. Ali na egipatsko prijestolje dođe novi car, koji nije poznavao Josipa. Iskorištavao je naš narod, zlostavljao naše očeve i primoravao ih da ostavljaju svoju novorođenčad da pomre. U to se doba rodio Mojsije. Bio je drag Bogu. Rastao je u kući svoga oca tri mjeseca. Kad su ga na kraju morali ostaviti, uzela ga je faraonova kći i podizala kao svog sina. Mojsije je poučen svoj egipatskoj mudrosti. Postao je jak i na riječima i na djelu. Kad mu je bilo četrdeset godina, srce ga povuče da posjeti svoju braću, sinove Izraelove. Tu ugleda žrtvu nepravde. Kako je htio ispraviti nepravdu nad zlostavljanim Izraelcem, udari Egipćanina i ubije ga. Mislio je da će njegova braća shvatiti kako ih Bog izbavlja preko njega, ali ovi nisu razumjeli. Sutradan opet ode njima i nađe ih kako se tuku. Počne ih nagovarati da se pomire: Ljudi!, reče im. Braća ste! Zašto zlostavljate jedni druge?! Ali onaj koji je zlostavljao bližnjega odbi Mojsija i reče: A ko je tebe postavio poglavarom i sudijom nad nama? Kaniš li i mene ubiti kao onoga Egipćanina jučer? Kad je to čuo, Mojsije pobjegne i skloni se u midjansku zemlju kao došljak. Tamo su mu se rodila dva sina. Kad je prošlo četrdeset godina, ukazao mu se anđeo u pustinji gore Sinaja, u plamenu gorućega grma. Kad je to opazio, Mojsije se čudio viđenju. Dok je prilazio da bolje pogleda, začuje Gospodnji glas: Ja sam Bog tvojih otaca, Abrahamov, Isakov i Jakovljev Bog. Mojsije se jako preplaši. Nije se usuđivao gledati. Gospod mu reče: Skini sandale s nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto. Vidio sam nevolju Svojega naroda u Egiptu i čuo njegove uzdahe. Sišao sam da ga izbavim. Idi sada! Šaljem te u Egipat! Tog Mojsija kojeg su se odrekli kazavši mu: Ko je tebe postavio poglavarom i sudijom? – poslao im je Bog kao poglavara i izbavitelja, preko anđela koji mu se ukazao u gorućem grmu. On ih je izveo čineći čudesne znakove u zemlji egipatskoj, na Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. Taj isti Mojsije rekao je sinovima Izraelovim: Bog će vam podići od vaše braće vjerovjesnika poput mene. Isti je Mojsije za vrijeme boravka u pustinji bio posrednik između anđela koji mu je govorio na gori Sinaju i naših očeva. Primio je žive riječi da bi ih nama predao. Naši mu se očevi nisu htjeli pokoriti, nego su ga odbili i u svojim srcima se okrenuli prema Egiptu. Rekli su Aronu: Daj, napravi nam bogove koji će ići pred nama, jer ne znamo šta se dogodilo s Mojsijem koji nas je izveo iz Egipta! Načinili su tada tele, prinijeli žrtve tom idolu i veselili se djelima svojih ruku. A Bog se okrenuo od njih i pustio ih da se klanjaju vojsci nebeskoj. U Knjizi vjerovjesnika je zapisano: Zar ste Meni prinosili žrtve za četrdeset godina u pustinji, Dome Izraelov? Podigli ste šator Molohov i zvijezdu svoga boga Refana – likove koje ste načinili da biste im se klanjali. Zato ću vas odvesti dalje od Babilona! Naši su očevi sa sobom u pustinji imali Šator svjedočanstva, baš kakav je naredio Onaj Koji je s Mojsijem govorio, da ga izradi prema uzorku kojeg je vidio. Kad su ga primili naši očevi, donijeli su ga sa Jošuom u vrijeme zauzimanja zemlje pagana koje je Bog istjerao pred njima. I tako je bilo sve do Davidovih dana. David je primio milost pred Bogom, te Ga je zamolio da nađe prebivalište Bogu Jakovljevu. I Solomon izgradi za Njega Dom. Ipak, Svevišnji ne boravi u mjestima izgrađenim ljudskom rukom. Kao što kaže vjerovjesnik: Nebo Mi je prijestolje, a Zemlja podnožje Mojim nogama. Kakav Mi vi dom možete izgraditi? – veli Gospod. – I gdje da počivam? Zar nije Moja ruka sve stvorila? Tvrdoglavi ste! Neobrezanih srca i ušiju. Uvijek se opirete Svetome Duhu, baš kao i vaši očevi! Ima li ijedan vjerovjesnik kojeg vaši očevi nisu progonili? Pobili su one koji su predskazali dolazak Pravednika – Kog ste vi izdali i smaknuli. Preko anđela ste dobili Zakon, a niste ga se držali!” Kad su to čuli, u srcima se toliko razgnjeve da na njega počnu škripati zubima. Ali Stjepan, pun Svetoga Duha, upre pogled u nebo i ugleda Božiju slavu i Isusa kako stoji Bogu zdesna. „Vidim otvorena Nebesa”, reče, „i Sina Čovječijega kako stoji zdesna Bogu.” Oni nato rukama poklope uši i vičući iz svega glasa kao jedan, navale na njega. Izvuku ga iz grada i počnu kamenovati. Svjedoci odlože ogrtače do nogu mladića koji se zvao Savle. Dok su ga kamenovali, Stjepan je prizivao Boga govoreći: „Gospode Isuse, primi moj duh!” Zatim se baci na koljena i glasno poviče: „Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh!” Nakon što to izgovori, usnu. Savle je odobravao Stjepanovo smaknuće. Tog je dana započeo veliki progon Zajednice u Jerusalemu, pa su se svi, osim poslanika, razbježali po Judeji i Samariji. Neki pobožni ljudi ukopali su Stjepana i održali veliko tugovanje za njim. Savle je pak pustošio Zajednicu. Išao je od kuće do kuće te muškarce i žene odvlačio i predavao u tamnicu. Evanđelje se širi po Judeji i Samariji 8:4 – 9:31 Ali oni koji su bili raspršeni posvuda su išli objavljujući Riječ. Filip je tako otišao u grad Samariju i tamo ljudima objavljivao Mesiju. Narod je pažljivo i jednodušno pratio Filipove riječi, slušao ga i gledao čudesa koja je činio. Mnogi nečisti duhovi su vrišteći izlazili iz opsjednutih. I mnogi uzeti i hromi bili su izliječeni. I velika je radost zavladala u tome gradu. Neki čovjek po imenu Simon već se dugo tu bavio čarobnjaštvom. Opčaravao je samarijski narod govoreći za sebe da je neko velik. Svi su mu se priklanjali, od najmanjega do najvećega, i nazivali ga Božijom silom, onom koju zovu velika. Činili su to zato što ih je dugo opčaravao svojim vradžbinama. Ali kada su povjerovali Filipu koji je objavljivao Radosnu vijest o Božijem carstvu i imenu Mesije Isusa, bili su potapani i muškarci i žene. I sâm je Simon povjerovao i bio potopljen, te slijedio Filipa. Zadivljeno je posmatrao čudesne znakove koje je Filip činio. Kad su poslanici u Jerusalemu čuli da je Samarija prihvatila Božiju riječ, pošalju tamo Kefu i Ivana. Oni dođu i pomole se za obraćenike da prime Svetoga Duha. Jer Sveti Duh još ne bijaše sišao ni na koga od njih. Bili su samo potopljeni u ime Gospoda Isusa. Polagali su ruke na njih, te su primali Svetoga Duha. Kad je Simon vidio da ljudi primaju Duha kad poslanici na njih polože ruke, ponudi poslanicima novac i reče im: „Dajte i meni tu moć da svako na koga položim ruke primi Svetoga Duha!” Ali Kefa mu odgovori: „Propao i taj novac i ti zajedno s njim! Misliš li da Božiji dar možeš kupiti novcem? Ti na ovo nemaš pravo, jer ti srce nije čisto pred Bogom! Pokaj se za svoje zlo i moli se Gospodu da ti oprosti nakane tvog srca. Vidim da si gorka žuč i da si okovan nepravednošću.” „Vi se za mene molite Gospodu da me ne snađe to što ste rekli!”, odgovori Simon. Nakon što su svjedočili i govorili Božiju riječ, Kefa i Ivan su se vratili u Jerusalem. Putem su u mnogim samarijskim selima objavljivali Radosnu vijest. A Filipu reče anđeo Gospodnji: „Ustani i kreni na jug putem što iz Jerusalema vodi u Gazu. To je u pustinji.” I Filip pođe. Kad eto čovjeka Etiopljanina, eunuha i dvorskog rizničara, visokog dostojanstvenika etiopske carice Kandake. Došao je da se pokloni u Jerusalemu. Dok se vraćao, sjedio je u kočiji i čitao Knjigu vjerovjesnika Izaije. I Duh reče Filipu: „Priđi i priključi se kočiji!” Filip pritrči i ču kako čovjek čita vjerovjesnika Izaiju, pa ga upita: „Razumiješ li to što čitaš?” „A kako da razumijem ako me ko ne pouči?”, odgovori čovjek. Zamoli Filipa da se popne u kočiju i da sjedne do njega. Čitao je ovaj dio Pisma: Odveli su Ga kao ovcu na klanje. Kao janje nijemo pred onima što Ga strižu, ni usta nije otvorio. U poniženju Njegovom, sud Mu je uskraćen. Ko da opiše Njegov naraštaj? Jer život je Njegov uzet sa Zemlje. Eunuh zatim upita Filipa: „Reci mi, molim te, govori li to vjerovjesnik o sebi ili o kome drugome?” Filip otvori svoja usta i od tog dijela poče mu objavljivati Isusa. Putujući tako, naiđu na neku vodu, i eunuh veli: „Evo vode! Šta me sprečava da budem potopljen?” Naredi da kočija stane, pa obojica siđu u vodu. Filip ga tu potopi. Kad su izašli iz vode, Duh Gospodnji ponese Filipa i eunuh ga više nije vidio. On radosno nastavi svojim putem, a Filip se nađe u Azotu. Kud god je išao, po gradovima je objavljivao Radosnu vijest sve dok nije stigao u Cezareju. A Savle, neprestano odišući prijetnjom ubistva prema učenicima Gospodnjim, ode visokom svećeniku. Zatraži od njega pisma za sinagoge u Damasku da može sve sljedbenike Puta, i muškarce i žene, na koje tamo naiđe, dovesti okovane u Jerusalem. Na putu, kad se približio Damasku, odjednom ga obasja svjetlost s neba. Padne na zemlju i začuje glas kako mu govori: „Savle, Savle! Zašto Me progoniš?” „Ko si Ti, Gospode?”, upita Savle. „Ja sam Isus Kojega progoniš!”, odgovori glas. „Ustani i pođi u grad! Tamo će ti se reći šta da činiš.” Savlovi su saputnici ostali bez riječi. Čuli su glas, ali nikoga nisu vidjeli. Savle ustane sa zemlje. Oči su mu bile otvorene, ali ništa nije vidio. Uzmu ga zato za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije ništa vidio, niti je jeo niti pio. A u Damasku je živio učenik zvani Ananija. Njemu Gospod reče u viđenju: „Ananija!” „Evo me, Gospode?”, odazove se on. Gospod mu veli: „Ustani i idi u Pravu ulicu, u Judinu kuću, i tu potraži Savla iz Tarza. Eno ga tamo; moli se. U viđenju je ugledao čovjeka po imenu Ananija kako ulazi i polaže na njega ruke da progleda.” „Ali, Gospode”, odgovori Ananija, „od mnogih sam čuo o tom čovjeku da je silna zla počinio Tvojim svetima u Jerusalemu! Svećenički poglavari ovlastili su ga da okuje sve koji prizivaju Tvoje ime.” Gospod mu odgovori: „Idi, jer je on Moje izabrano sredstvo da ponese Moje ime paganima i carevima i sinovima Izraelskim. Pokazat ću mu koliko mora otrpjeti zbog Mojega imena.” Ananija ode tamo, položi ruke na Savla i reče: „Brate Savle, Gospod Isus, Koji ti se ukazao na putu kojim si dolazio, poslao me da progledaš i da se napuniš Svetoga Duha.” Savlu s očiju odmah spadne nešto poput ljuski, te on progleda. Ustane zatim i bude potopljen. Onda nešto pojede i okrijepi se. Savle je neko vrijeme ostao s učenicima u Damasku. Odmah je po sinagogama počeo svjedočiti da je Isus Božiji sin. Svi koji su ga slušali bili su zbunjeni. „Pa nije li ovo isti onaj koji je u Jerusalemu istrebljivao one koji zazivaju Isusovo ime?”, pitali su. „Zar on nije došao ovamo da ih pohvata i okovane odvede pred visoke svećenike?” Savle je bivao sve jači. Zbunjivao je Jevreje u Damasku jer im je nepobitno dokazivao da je Isus Mesija. Poslije dužeg vremena, Jevreji ga odluče pogubiti, ali Savle dozna za njihovu zavjeru. Danonoćno su nadzirali gradska vrata ne bi li ga ubili. Zato ga učenici noću spuste preko zidina u korpi. Kad je Savle stigao u Jerusalem, pokušao se sastati s tamošnjim učenicima, ali svi su ga se bojali. Nisu vjerovali da je zaista učenik. Tada ga Barnaba povede poslanicima. Ispriča im kako je Savle na putu vidio Gospoda i šta mu je Gospod rekao, te kako je u Damasku hrabro govorio u Isusovo ime. Od tada je bio s njima u Jerusalemu i hrabro je govorio u Gospodnje ime. Raspravljao je i razgovarao s Helenistima, pa su ga oni pokušavali ubiti. Kad su braća čula za to, odvedu ga u Cezareju i pošalju u Tarz. Zajednica je u cijeloj Judeji, Galileji i Samariji imala mir. Izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem i rasla s utjehom Svetoga Duha. Početak misijskog djelovanja. Zajednica u Antiohiji 9:32 – 15:35 Kefa je jednom, obilazeći svete posvuda, došao i svetima u Lidi. Tamo nađe nekog čovjeka po imenu Eneja, koji je osam godina ležao uzet u postelji. Kefa mu reče: „Eneja, liječi te Mesija Isus! Ustani i namjesti postelju!” Čovjek odmah ustane. Kad su to vidjeli svi stanovnici Lide i Šarona, obrate se Gospodu. U Jopi je živjela i učenica imenom Tabita (što znači „Košuta”). Život joj se sastojao u dobrim i milosrdnim djelima. Upravo se tada ona razboli i umre. Okupaju je i polože u gornju sobu. Lida je bila blizu Jope, i kad su učenici čuli da je Kefa tamo, pošalju dvojicu da ga zamole: „Odmah dođi nama!” Kefa odmah pođe s njima. Čim je stigao, povedu ga u gornju sobu. Tu ga okruže udovice. Plakale su i pokazivale mu ogrtače i košulje koje je Tabita izradila dok je bila s njima. Ali Kefa ih sve izbaci iz sobe. Klekne i pomoli se, a zatim se okrenu prema tijelu i reče: „Tabita, ustani!” Ona otvori oči, ugleda Kefu i sjedne. On joj pruži ruku i pridigne je. Zatim pozove udovice i svete i pokaže im da je oživjela. Vijest se pronese cijelom Jopom te mnogi povjeruju u Gospoda. Kefa neko vrijeme ostane u Jopi kod nekog kožara Simona. U Cezareji je živio neki Kornelije, kapetan takozvane italske čete. On i njegovi ukućani bili su pobožni i bojali su se Boga. Velikodušno je dijelio narodu milostinju i stalno se molio Bogu. On oko devetog sata jednog dana u viđenju jasno ugleda kako mu prilazi Božiji anđeo i kako veli: „Kornelije!” Kornelije sa strahom pogleda u njega i kaže: „Šta želiš, Gospode?” Anđeo odgovori: „Tvoje su molitve i milostinja uzašli pred Boga kao žrtva podsjetnica. Pošalji zato ljude u Jopu po Simona zvanog Kefa. On boravi u kući kožara Simona, koja se nalazi uz more.” Čim je anđeo, koji mu je govorio otišao, Kornelije pozove dvojicu svojih sluga i jednog odanog pobožnoga vojnika, koji ga je čekao, sve im ispriča, te ih pošalje u Jopu. Sutradan oko šestog sata, dok su se ovi ljudi približavali gradu, Kefa se popne na krov da se moli. Tada ogladnje i poželje jesti. Dok su mu pripremali jelo, on padne u zanos. Vidio je kako se nebo otvara i kako se na zemlju spušta nešto poput velikog platna zavezanog na četiri kraja. U platnu je bilo svakakvih četveronožnih životinja, gmizavaca i nebeskih ptica. Jedan mu glas reče: „Ustani, Kefo! Zakolji i jedi!” „Nipošto, Gospode”, odgovori Kefa. „Nikad još nisam okusio ništa okaljano i nečisto.” „Ne nazivaj nečistim ono što Bog proglasi čistim!”, opet se javi glas. Viđenje se triput ponovi, a zatim se platno uzdigne na nebo. Dok se Kefa pitao šta bi ovo viđenje moglo značiti, dođu Kornelijevi ljudi. Raspitali su se gdje je Simonova kuća i pojavili se na vratima. Upitaju je li tu u gostima neki Simon Kefa. Dok je Kefa još razmišljao o viđenju, Duh mu reče: „Traže te trojica ljudi. Ustani i pođi s njima bez oklijevanja, jer sam ih ja poslao.” Kefa siđe njima i reče: „Evo me. Ja sam taj kojega tražite. Zašto ste došli?” „Poslao nas je kapetan Kornelije, pravedan čovjek koji se boji Boga”, odgovore oni. „Svi ga Jevreji cijene. Njemu je sveti anđeo rekao da te pozove u svoju kuću i da čuje od tebe riječi.” Kefa ih tada pozove da uđu i ugosti ih. Sutradan ustane i pođe s njima. Pratila su ga još neka braća iz Jope. Drugoga dana stignu u Cezareju. Kornelije ih je čekao okupivši rodbinu i bliske prijatelje. Kad je Kefa kročio u kuću, Kornelije mu pohrli ususret i padne mu pred noge da mu se pokloni. „Ustani! I ja sam samo čovjek!”, reče mu Kefa. Razgovarajući s njim uđe u kuću, gdje je bilo okupljeno mnogo ljudi. Kefa im reče: „Znate da je za Jevreje nezakonito družiti se s tuđincima ili ići k njima. Ali meni je Bog pokazao da nikoga ne smatram nečistim. Zato sam bez pogovora došao kad ste me pozvali. Sada mi recite zašto ste me zvali.” Kornelije odgovori: „Prije četiri dana molio sam se u svojem domu, baš u ovo doba, oko devetog sata. Odjednom se preda mnom pojavi neki čovjek u sjajnoj odjeći i reče mi: Kornelije, molitve su ti uslišene, a Bog je vidio tvoje milostinje! Pošalji ljude u Jopu da dovedu Simona zvanog Kefa. Gost je u domu kožara Simona, koji živi pokraj mora. Zato sam odmah poslao po tebe i dobro je da si došao. Evo nas sada ovdje pred Bogom da čujemo šta ti je Gospod poručio da nam kažeš!” Kefa otvori usta i reče: „Sada uistinu shvaćam: Bog nije pristran. U svakom narodu prihvaća one koji Ga se boje i koji čine što je pravedno. Izraelskom je narodu poslao Svoju Riječ, objavio im mir po Mesiji Isusu, Koji je Gospodar svih. Znate šta se događalo po svoj Judeji, a sve je započelo u Galileji, nakon potapanja koje je objavio Ivan. Bog je pomazao Isusa iz Nazareta Svetim Duhom i silom, a On je – jer Bog bijaše s Njim – hodio čineći dobro i liječeći sve koje je Đavo tlačio. Mi smo svjedoci svega što je činio u Judeji i u Jerusalemu. Ubili su Ga i razapeli, ali Ga je Bog treći dan podigao iz mrtvih i dopustio Mu da se pokaže – ne čitavom narodu, nego nama od Boga unaprijed izabranim svjedocima. Jeli smo i pili s Njim nakon što je oživio. Naredio nam je da posvuda oglašavamo i svjedočimo da Ga je Bog postavio sudijom svima: i živima i mrtvima. O Njemu svi vjerovjesnici svjedoče da svako ko u Njega vjeruje po Njegovom imenu prima oproštenje grijeha.” Dok je Kefa još to govorio, Sveti Duh se spusti na sve koji su slušali njegove riječi. Obrezani vjernici koji su došli s Kefom čudili su se što se dar Svetoga Duha izlio i na pagane. Čuli su ih, naime, kako govore tuđim jezicima i veličaju Boga. Kefa tada reče: „Može li ko uskratiti vodu da budu potopljeni ovi koji su primili Svetoga Duha baš kao i mi?” Naredi zato da budu potopljeni u ime Mesije Isusa. Zamole ga zatim da ostane još nekoliko dana. Poslanici i braća u Judeji doznali su da su pagani prihvatili Božiju riječ. Kad je Kefa došao u Jerusalem, oni obrezani počeli su mu prigovarati: „Ušao si u dom neobrezanih ljudi i jeo s njima!” Kefa im ispriča sve po redu: „U Jopi sam se molio i u zanosu imao viđenje: nešto poput velikog platna vezanoga na četiri kraja kako se s neba spušta do mene. Pogledam unutra i vidim svakakve zemaljske četveronošce, zvijeri i gmizavce, te ptice nebeske. Začujem glas koji mi govori: ‘Ustani, Kefo! Kolji i jedi!’ ‘Nipošto, Gospode’, odgovorim. ‘Nikad još nisam okusio ništa okaljano ili nečisto.’ ‘Ne nazivaj nečistim ono što Bog proglasi čistim!’, opet se javi glas s Neba. To se triput ponovilo, a onda se sve podiže na nebo. Pred kućom u kojoj sam bio, upravo tada, pojaviše se tri čovjeka, koje su po mene poslali iz Cezareje. Duh mi je rekao da idem s njima bez pogovora. Sa mnom su pošla i ova šesterica braće, i ubrzo smo stigli u dom tog čovjeka. Ispričao nam je kako mu se u kući ukazao anđeo i rekao mu: Pošalji ljude u Jopu po Simona, kojeg zovu Kefa. On će ti govoriti riječi po kojima ćete se spasiti i ti i sav tvoj dom. Tek što sam počeo govoriti, spusti se na njih Sveti Duh, baš kao što se u početku na nas spustio. Tada sam se sjetio šta nam je rekao Gospod: Ivan je potapao u vodu, ali vi ćete biti potapani u Svetoga Duha. Kad je već Bog dao isti dar njima kao i nama, kada su povjerovali u Gospoda Mesiju Isusa, ko sam ja da se protivim?” Kad su to čuli, umire se i počnu slaviti Boga. „Bog je i paganima dao obraćenje u Život!”, govorili su. A oni koji su se razbježali u nevolji koja ih je snašla zbog Stjepana, došli su do Fenikije, Kipra i Antiohije. Riječ nisu govorili nikome, već samo Jevrejima. Ali neki od učenika koji su u Antiohiju došli s Kipra i Kirene počnu i Grcima objavljivati Gospoda Isusa. Ruka Gospodnja bila je s njima, te velik broj ljudi povjeruje i obrati se Gospodu. Čim je ta vijest doprla do Zajednice u Jerusalemu ovi pošalju Barnabu u Antiohiju. Kad je došao i vidio milost Božiju, razveseli se te sve ohrabri da srcem ostanu vjerni Gospodu. Barnaba je bio čestit čovjek, pun Svetoga Duha i vjere. I mnogo svijeta se pridruži Gospodu. Barnaba zatim ode u Tarz da potraži Savla. Pronađe ga i dovede u Antiohiju. Obojica su tu ostali u Zajednici godinu dana i poučavali veliko mnoštvo ljudi. Tamo su učenike prvi put prozvali krstjanima. U to doba dođu u Antiohiju neki propovjednici Božiji iz Jerusalema. Jedan od njih, po imenu Agab, predskaže po Duhu da će u cijelome svijetu zavladati velika glad. To se i dogodi za vrijeme Klaudija. Učenici zato odluče da svako od njih, prema svojim mogućnostima, pošalje pomoć braći u Judeji. Učine tako. Pošalju pomoć starješinama po Barnabi i Savlu. U te dane car Herod počne zlostavljati neke članove Zajednice. Ivanovog brata Jakova pogubi mačem. Kad je vidio da je to drago Jevrejima, naloži da se uhapsi i Kefa, i to u vrijeme blagdana Beskvasnih hljebova. Uhvati ga Herod i baci u tamnicu. Naredi da ga čuvaju četiri vojničke straže sa po četiri vojnika. Kanio ga je poslije Pashe izvesti pred narod. Dok je Kefa bio u tamnici, Zajednica se neprekidno molila Bogu za njega. Noć prije nego što ga je Herod kanio izvesti pred sud, Kefa je spavao okovan lancima između dvojice vojnika, a i pred vratima su stražarili vojnici. Ali odjednom ćeliju obasja svjetlost i pristupi anđeo Gospodnji. Dodirne Kefu po boku i kaže: „Brzo ustani!” I lanci mu spadnu s ruku. Zatim mu anđeo reče: „Opaši se i obuj sandale.” Kefa posluša. „Obuci sada ogrtač i pođi za mnom!”, naredi anđeo. Kefa izađe i krene za njim, ali nije shvaćao da se to s anđelom zaista događa. Mislio je da ima viđenje. Prošli su pokraj prve i druge straže, zatim su došli do željeznih vrata koja vode u grad. Ona se sama otvore te oni izađu na ulicu. Kad su prošli jednu ulicu, anđeo odjednom nestane. Kefa napokon dođe sebi i reče: „Sada znam da je Gospod zaista poslao anđela da me izbavi od Heroda i od onoga što su Jevreji očekivali da mi se desi!” Kad je to shvatio, uputi se domu Marije, majke onog Ivana kojeg zovu Marko. Tu su mnogi bili okupljeni na molitvi. Zakuca na ulazna vrata. Sluškinja Rode dođe da osluhne. Kad je prepoznala Kefin glas, od sreće se zbuni i ne otvori vrata. Utrči u kuću i javi da je pred vratima Kefa. „Poludjela si”, govorili su joj, ali ona je to i dalje uporno tvrdila. „Onda je to njegov anđeo”, zaključe. Kefa je i dalje kucao. Kad su na kraju otvorili i ugledali ga, iznenadili su se. On im je rukom pokazao da šute, te ispričao kako ga je Gospod izveo iz tamnice. „Javite Jakovu i drugoj braći šta se dogodilo!”, reče. Zatim ode na drugo mjesto. Kad se razdanilo, među vojnicima nastane velika uzbuna zbog Kefinog nestanka. Herod pošalje potragu za njim, a kad ga ne nađu, sasluša stražare i naredi da se smaknu. Ode zatim iz Judeje u Cezareju i tamo ostane. Herod je bio u žestokom sukobu sa stanovnicima Tira i Sidona. Oni stoga dođu njemu po dogovoru, jer su pridobili carevog komornika Blasta. Zatim zatraže mir, jer su hranu dobavljali iz Herodove zemlje. Na dan sastanka Herod obuče carsko ruho, sjedne na sudačko prijestolje i počne govoriti. Narod je vikao: „Božiji je to glas, a ne ljudski!” Ali zato što nije priznao slavu Bogu, udari ga anđeo Gospodnji, te ga izjedu crvi i umre. A Božija Riječ je rasla i sve se više širila. Kad su Barnaba i Savle predali pomoć u Jerusalemu, vrate se u Antiohiju i povedu sa sobom onog Ivana kojeg zovu Marko. Među propovjednicima i učiteljima u Antiohiji, u tamošnjoj Zajednici, bili su Barnaba, Simon zvani Niger, Lucije Kirenac, Manahen, koji je kao dijete othranjen s Herodom tetrarhom, i Savle. Dok su jednom obavljali službu Gospodnju i postili, Sveti Duh im reče: „Odvojite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.” Postili su i dalje, i molili. Zatim polože na njih ruke i pošalju ih na put. Savla i Barnabu je Sveti Duh poslao u Seleuciju, a odatle otplove na Kipar. Kad su došli u grad Salaminu, objavljivali su Božiju riječ po jevrejskim sinagogama. S njima je bio i Ivan Marko kao saradnik. Kad su tako prošli sav otok i stigli do Pafa, naiđu na nekog vračara, lažnog jevrejskog propovjednika, po imenu Barjesus. Bio je iz kruga namjesnika Sergija Pavla, umna čovjeka. Sergije pozove Barnabu i Savla pa ih zamoli da mu govore Božiju Riječ, ali usprotivi im se vračar Elima (tako mu se ime prevodi) i namjesnika počne odvraćati od vjere. Tada ga Savle, kog su zvali i Pavle, pun Svetoga Duha, oštro pogleda i reče: „Sine đavolski, pun lukavštine i pakosti, neprijatelju svake pravednosti, dokle ćeš iskrivljivati prave putove Gospodnje? Udarit će te sada ruka Gospodnja! Oslijepit ćeš na jedno vrijeme i nećeš gledati sunca!” Na vračara smjesta padne tama, te on počne glavunjati uokolo i tražiti ko će ga voditi. Kad je namjesnik vidio šta se dogodilo, povjeruje i oduševi se učenjem Gospodnjim. Pavle i njegovi pratioci isplove iz Pafa i stignu u Pergu u Pamfiliji. Ali tu ih napusti Ivan Marko i vrati se u Jerusalem. A oni iz Perge produže u pizidijsku Antiohiju. U subotu uđu u sinagogu i sjednu. Poslije čitanja Zakona i Knjiga vjerovjesnika, nadstojnici sinagoge im kažu: „Braćo, imate li koju riječ utjehe za narod? Govorite!” Nato Pavle ustane, podigne ruku i kaže: „Ljudi! Izraelci i svi koji se bojite Boga, čujte: Bog ovoga, izraelskog naroda izabrao je naše očeve i učinio ih moćnima dok su boravili kao tuđinci u Egiptu. Zatim ih je Svojom snažnom rukom izveo otuda. Četrdesetak godina ih je u pustinji podnosio. Istrijebio je sedam naroda u kanaanskoj zemlji i dao im njihovu zemlju u baštinu. Sve to trajalo je nekih četiristo pedeset godina. Potom im je dao sudije – sve do vjerovjesnika Samuela. Tada su zatražili cara, pa im je Bog dao Šaula, sina Kišova iz Benjaminovog plemena, na četrdeset godina. No, njega je uklonio i postavio im za cara Davida, za koga je sâm rekao: Jišajev sin David, čovjek je po Mojem srcu, jer će ispuniti svu Moju volju. Iz njegova je potomstva Bog po svojem obećanju Izraelu izveo Spasitelja Isusa. Prije Njegovog dolaska Ivan je cijelom izraelskom narodu objavljivao potapanje obraćenja. Kad je Ivan završavao sa svojom službom, govorio je: Nisam onaj za kojega me držite. Ali evo On dolazi za mnom i ja Mu nisam dostojan ni sandale na nogama odvezati. Braćo, sinovi roda Abrahamovog i svi koji se bojite Boga, riječ ovoga spasenja nama je namijenjena! Stanovnici Jerusalema i njihovi poglavari su ispunili vjerovjesničke riječi koje svake subote čitaju. Nisu shvatili ko je Isus i osudili su Ga. Tražili su od Pilata da Ga smakne, iako za smrtnu kaznu nisu imali nikakav razlog. Kad se tako ispunilo sve što je o Njemu pisano, skinuli su Ga s krsta i položili u grob. Ali Bog Ga je podigao iz mrtvih. Mnogo dana ukazivao se onima koji su s Njim išli iz Galileje u Jerusalem. Oni sad o Njemu svjedoče narodu. A mi vam objavljujemo Radosnu vijest – obećanje koje je Bog dao našim očevima. Bog je to ispunio nama, njihovoj djeci. Podigao je Isusa iz mrtvih, kako u drugom psalmu stoji pisano: Ti si Moj Sin, danas te rodih. A da Ga je podigao iz mrtvih i da se On nikada više neće vratiti u raspadljivost, rekao je ovime: Vama ću ispuniti čvrsta obećanja koja sam dao Davidu. Na drugome mjestu kaže: Nećeš dopustiti da Tvoj sveti istruhne. David je služio svojem naraštaju po Božijoj volji i zatim preminuo i pridružio se očevima svojim, a tijelo mu je istrunulo. Ali Onaj Kojega je Bog oživio nije istruhnuo. Stoga, braćo, neka vam je znano! Po ovome vam se objavljuje oproštenje grijeha. A od onoga od čega vas Mojsijev zakon nije mogao osloboditi, po ovome je slobodan svaki koji vjeruje. Pazite! Nemojte da vas snađe ono što su govorili vjerovjesnici: Gledajte, vi što prezirete, snebivajte se i propadnite! Jer u vaše dane činim djelo u koje ne biste vjerovali da vam ko kaže.” Kad su izlazili van, zamole ih da iduće subote dođu i govore o tome. Mnogi Jevreji i pobožni proseliti su poslije završenog sastanka pošli za Pavlom i Barnabom, koji su ih poticali da ostanu u Božijoj milosti. Naredne subote je gotovo sav grad nagrnuo da čuje riječ Gospodnju. Kad su Jevreji ugledali mnoštvo, spopadne ih zavist. Suprotstavljali su se nipodaštavajući ono što je Pavle govorio. Nato su im Pavle i Barnaba hrabro rekli: „Božiju Riječ najprije je trebalo objaviti vama. Ali kako je vi odbacujete i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, okrećemo se paganima. Jer to nam je naredio Gospod rekavši: Postavio sam te za svjetlost narodima, da doneseš spasenje sve do kraja Zemlje.” Kad su pagani to čuli, počnu se radovati i veličati Riječ Gospodnju. I povjeruju svi koji su bili određeni za Vječni život. A Riječ Gospodnja pronijela se cijelim tim krajem. Ali Jevreji nagovore neke ugledne pobožne žene i gradske starješine, te oni počnu progoniti Pavla i Barnabu. I tako ih istjeraju iz grada. Njih dvojica stresu prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih i odu u Ikonij. A učenici su se ispunjavali radošću i Svetim Duhom. U Ikoniju Pavle i Barnaba također uđu u jevrejsku sinagogu i tako su govorili da je povjerovalo veliko mnoštvo Jevreja i Grka. Ali Jevreji koji nisu vjerovali podjare pagane protiv braće. Poslanici su tu ipak dugo ostali i hrabro govorili, a Gospod je posvjedočio Riječ Svoje milosti dajući da se znaci i čudesa događaju preko njihovih ruku. Stanovnici grada su se podijelili. Neki su bili za Jevreje, drugi za poslanike. Tada i pagani i Jevreji sa svojim poglavarima odluče da ih napadnu i kamenuju. Kad su to doznali, pobjegnu u likaonske gradove Listru i Derbu, i okolne krajeve, te su tuda objavljivali Radosnu vijest. U Listri je bio neki čovjek bez snage u nogama, hrom od rođenja. Nikada nije hodao. Slušao je šta Pavle govori. Pavle vidje kako ovaj vjeruje da može biti izliječen, pa mu glasno reče: „Ustani na svoje noge!” Čovjek skoči i prohoda. Kad je narod vidio šta je Pavle učinio, poviče na svojem likaonskom narječju: „Bogovi u ljudskom liku sišli su k nama!” Prozvali su Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je vodio riječ. Iz Zeusovog hrama, koji je bio izvan grada, dođe svećenik s bikovima i vijencima od cvijeća, te su ih on i narod htjeli žrtvovati pred gradskim vratima. Kad su za to čuli poslanici Barnaba i Pavle, razderu svoju odjeću i potrče među narod vičući: „Ljudi, šta to radite? Mi smo samo smrtnici, isto kao i vi! Došli smo vam reći da se od tih besmislica okrenete živome Bogu, Koji je stvorio Nebo, Zemlju, more i sve što je u njima! U prošlim naraštajima je puštao da svaki narod ide svojim putem, ali nikada vas nije ostavljao bez svjedočanstva o Sebi. Uvijek je slao dobročinstva: kišu s neba, dobru žetvu, hranio vas je i radošću ispunjavao vaša srca.” I tako govoreći, jedva spriječe narod da im prinese žrtvu. Neki Jevreji iz Antiohije i Ikonija dođu i pridobiju svjetinu, kamenuju Pavla i odvuku ga van grada misleći da je mrtav. Ali kad su ga okružili učenici, on ustane i vrati se u grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu. Kad su u tom gradu objavili Radosnu vijest i stekli brojne učenike, vrate se u Listru, Ikonij i Antiohiju. Tu su snažili duše učenika i ohrabrivali ih da ustraju u vjeri, podsjećajući ih da u Božije carstvo valja ući kroz mnoge nevolje. Po zajednicama su postavljali starješine, te su ih, poslije posta i molitve, povjeravali Gospodu, u Kojeg su vjerovali. Zatim kroz Pizidiju ponovo dođu u Pamfiliju. U Pergi su opet objavljivali Riječ, a zatim odu u Ataliju. Odatle otplove u Antiohiju, gdje su povjereni Božijoj milosti za djelo koje su dovršili. Kad su došli, sazovu Zajednicu i ispripovijedaju šta je sve Bog preko njih učinio: kako je i paganima otvorio vrata vjere. I duže vrijeme su tu ostali s učenicima. Tada dođu neki ljudi iz Judeje i počnu poučavati braću: „Ako se ne obrežete prema običaju Mojsijevom, ne možete se spasiti.” Pavle i Barnaba se suprotstave, te nastane velika prepirka. Na kraju, odrede da Pavle i Barnaba s još nekima od njih odu u Jerusalem da rasprave o tome s poslanicima i starješinama. Zajednica ih, dakle, pošalje na put. Prolazeći kroz Fenikiju i Samariju, pripovijedali su braći o obraćenju pagana, na njihovu veliku radost. Kad su stigli u Jerusalem, Zajednica, poslanici i starješine ih dočekaju. Oni im ispripovijedaju šta je sve Bog preko njih učinio. Ali ustanu neki koji su prije obraćenja bili u farizejskoj sljedbi i kažu: „Obraćene pagane treba obrezati i narediti im da se drže Mojsijevog zakona!” Sastanu se poslanici i starješine da to razmotre. Nakon duge rasprave Kefa ustade i reče: „Braćo, vi znate da me je Bog prije mnogo vremena izabrao između vas da objavljujem paganima Radosnu vijest da bi povjerovali. Bog, Koji poznaje ljudska srca, darovao im je Svetoga Duha baš kao i nama, i time posvjedočio da ih prihvaća. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih – i njihova je srca očistio vjerom. Zašto onda iskušavate sad Boga tovareći na učenike jaram koji ni naši očevi ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv, da se spašavamo milošću našega Gospoda Mesije Isusa, kao i oni.” Nato svi ušute. Slušali su Barnabu i Pavla. Oni su pripovijedali o čudesima i znacima koje je Bog preko njih učinio među narodima. Kad su završili, Jakov reče: „Braćo, poslušajte me! Simon vam je ispričao kako je Bog prvi put pohodio pagane da od njih pridobije narod. A to se slaže sa riječima vjerovjesnika. Ovako je pisano: Poslije ću se vratiti i obnoviti Davidov srušeni šator. Podići ću ga iz ruševina i obnoviti, da i ostali ljudi potraže Gospoda – i pagani na koje je prizvano Moje ime – govori Gospod Koji sve ovo čini, sve što je od davnina predvidio. Zato smatram da ne treba dodijavati onima koji se od pagana obrate Bogu, nego im treba napisati da izbjegavaju ono što je okaljano idolima, blud, udavljeno i krv. Jer Mojsije odavna ima one koji ga objavljuju u jevrejskim sinagogama po svim gradovima i koji ga čitaju svake subote.” Tada poslanici i starješine, zajedno s cijelom Zajednicom, odlučiše da između sebe izaberu ljude i pošalju ih s Pavlom i Barnabom u Antiohiju. Izabraše vodeće među braćom: Judu zvanog Barsaba i Silu. I svojom rukom napišu: „Od poslanika i starješina, braće vaše, braći iz paganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. Pozdrav! Čujemo da su neki došli od nas i kojekakvim pričama uznemiravali vaše duše. Ali mi im to nismo naložili. Stoga nam se učini dobro jednodušno izabrati ljude i poslati ih vama zajedno s voljenim Barnabom i Pavlom, koji su svoje živote izložili smrtnoj opasnosti zbog imena našega Gospoda Mesije Isusa. Šaljemo vam zato Judu i Silu da vam i oni kažu isto. Sveti Duh i mi smo ustvrdili da je dobro da vam ne namećemo nikakav teret, osim ovih neophodnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanoga idolima, od krvi, od udavljenoga, te od bluda. Budete li tako činili, bit će dobro. Budite zdravo!” Tada se izaslanici oproste i odu u Antiohiju. Tamo sazovu Zajednicu i predaju pismo. Kad su ga pročitali, svi se ohrabre i razvesele. Juda i Sila, koji su i sami bili propovjednici, mnogim riječima su ohrabrivali i učvršćivali braću. Ostali su tamo neko vrijeme, a onda se s mirom vratili od braće onima koji su ih poslali. Pavle i Barnaba ostanu u Antiohiji, te su s mnogim drugima objavljivali Riječ Gospodnju i poučavali. Pavlovo djelovanje u Maloj Aziji i Grčkoj 15:36 – 19:40 Nakon izvjesnog vremena Pavle predloži Barnabi: „Vratimo se i obiđimo braću u svim gradovima u kojima smo objavljivali Riječ Gospodnju da vidimo kako su.” Barnaba je htio povesti i Ivana Marka. Ali Pavle je smatrao da ne bi trebalo povesti sa sobom onoga koji ih je u Pamfiliji napustio te nije s njima išao u misiju. I došlo je do žestokog neslaganja. Tako da su se razdvojili. Barnaba je s Markom otplovio na Kipar, a Pavle je otišao izabravši Silu, dok su ih braća ispratila povjerivši ih milosti Gospodnjoj. Proputovali su Siriju i Ciliciju utvrđujući zajednice. Pavle zatim dođe u Derbu i u Listru. U Listri zatekne nekog učenika imenom Timotej, sina jedne učenice Jevrejke. Otac mu je bio Grk. Bio je na dobrom glasu među braćom u Listri i Ikoniju. Pavle je htio da im se i on pridruži na putovanju. Zato ga obreže radi tamošnjih Jevreja, jer su svi znali da mu je otac Grk. Putovali su po gradovima i prenosili odredbe koje su utvrdili poslanici i starješine u Jerusalemu. Tako su se zajednice učvršćivale u vjeri i svaki dan postajale sve brojnije. Putovali su Frigijom i Galacijom, jer im Sveti Duh nije dopustio da objavljuju Riječ po Aziji. Kad su stigli do Mizije, htjeli su u Bitiniju, ali im to Isusov Duh ne dopusti. Zato prošavši Miziju odu u Troadu. Noću je Pavle imao viđenje. Vidio je nekog Makedonca kako stoji i preklinje ga: „Dođi prijeko u Makedoniju i pomozi nam!” Zbog tog viđenja on odluči da odmah odemo u Makedoniju, držeći da nas Bog zove tamo da objavljujemo Radosnu vijest. Otplovili smo iz Troade ravno na Samotraku. Sutradan smo došli u Neapol, a odatle u Filipe, rimski grad-koloniju, prvi grad tog dijela Makedonije. Tu smo ostali nekoliko dana. U subotu smo izašli iz grada i otišli do rijeke misleći da je tamo mjesto molitve. Sjeli smo i počeli razgovarati s okupljenim ženama. Jedna od njih bila je pobožna žena, zvala se Lidija, prodavačica grimiznog platna, iz grada Tijatire. Dok je slušala Pavla, Gospod joj otvori srce, te ona prihvati njegove riječi. Kad je bila potopljena, ona sa svim njezinim ukućanima, zamoli govoreći: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodu, dođite boraviti u mom domu.” I primora nas na to. Kad smo jednom išli na molitvu, susretne nas neka ropkinja opsjednuta vračarskim duhom. Gatala je i tako puno zarađivala svojim gospodarima. Ona pođe za Pavlom i za nama vičući: „Ovi su ljudi sluge Svevišnjega Boga! Oni vam objavljuju put spasenja!” Činila je to više dana. Pavlu ovo tako dodija da se okrenu i reče duhu: „Zapovijedam ti u ime Mesije Isusa: izađi iz nje!” I duh odmah izađe. Čim su njezini gospodari vidjeli da se više ne mogu nadati zaradi, uhvate Pavla i Silu te ih odvuku na trg, pred poglavare. Kad su ih doveli pred pretore, rekoše: „Ovi su ljudi uznemirili sav grad! Jevreji su i šire običaje koje mi Rimljani ne smijemo prihvatiti, niti ih se pridržavati.” Na njih odmah navali svjetina, a pretori im skinu odjeću i narede da se izbatinaju. Kad su ih izudarali, bace ih u tamnicu, a tamničaru narede da ih dobro čuva. Primivši takvu naredbu, on ih baci u najdonju tamnicu, a noge im uglavi u klade. Oko ponoći Pavle i Sila su se molili i pjesmom slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali. Odjednom nastane jak potres i uzdrmaju se zatvorski temelji. Sva vrata se pootvaraju, a okovi svima spadnu! Tamničar se prene iz sna. Kad je vidio da su tamnička vrata otvorena, trgne mač da se ubije misleći da su zatvorenici pobjegli. Ali Pavle mu poviče: „Ne diži ruku na sebe! Svi smo ovdje!” Tamničar zatraži svjetlo, te dotrči i baci se pred noge Pavlu i Sili, sav dršćući. Izvede ih van i upita: „Gospodo, šta mi valja činiti da se spasim?” „Vjeruj u Gospoda Isusa”, odgovore mu, „pa ćeš se spasiti i ti i svi tvoji ukućani.” Objave zatim Riječ Gospodnju njemu i svima u njegovom domu. Tog istog časa on im opere rane, te bude potopljen skupa sa svima svojima. Uvede ih zatim u kuću i postavi im da jedu. Radovao se sa svim svojim ukućanima što je povjerovao Bogu. Slijedećeg jutra pretori pošalju liktore poručivši: „Pusti te ljude!” Tamničar o tome obavijesti Pavla: „Pretori su mi poručili da vas pustim. Idite dakle u miru!” Ali Pavle odgovori: „Javno su nas neosuđene izbatinali i bacili u tamnicu, nas, rimske građane, a sad bi nas htjeli potajno pustiti? Nipošto! Neka sami dođu i izvedu nas!” Kad su liktori to javili pretorima i kad su ovi čuli da su Pavle i Sila rimski građani, prepadnu se. Zato dođu i zatraže oprost, pa ih zamole da odu iz grada. Oni izađu iz zatvora i dođu u Lidijin dom da vide i ohrabre braću, pa odu iz grada. I prošavši kroz Amfipol i Apoloniju, stigli su u Solun, gdje je bila jevrejska sinagoga. Pavle po običaju uđe tamo. Tri je subote zaredom raspravljao sa domaćima na temelju Pisama. Objašnjavao je i dokazivao da je Mesija morao patiti i oživjeti. „Isus Kog vam objavljujem upravo je taj Mesija”, govorio je. Neki su povjerovali, pa su se pridružili Pavlu i Sili. Među njima je bilo mnogo pobožnih Grka, te velik broj uglednih žena. Jevreje spopadne zavist pa uzmu neke uličare, zle ljude, te okupe masu i uznemire grad. Zatim upadnu u Jasonov dom zahtijevajući da se Pavle i Sila izvedu pred narod. Kako ih tu nisu našli, odvuku Jasona i još neku braću pred gradske poglavare vičući: „Ovi su uzbunili sav svijet, a sada su i ovdje! Jason ih je primio u svoj dom. Svi rade protiv cezarevih odredaba, jer tvrde da ima drugi car – neki Isus.” Uzbune tako svjetinu i poglavare, koji od Jasona i ostale braće uzmu jamčevinu, pa ih puste. Još te noći braća pošalju Pavla i Silu u Bereju. Kad su ovi stigli tamo, odu u jevrejsku sinagogu. Ti su Jevreji bili plemenitiji od solunskih. Spremno su primili Riječ i dan za danom pomno proučavali Pismo da provjere je li to tako. Zato su mnogi od njih povjerovali, kao i brojni ugledni Grci i Grkinje. Ali neki Jevreji u Solunu doznali su da Pavle objavljuje Božiju Riječ u Bereji. Odu tamo i podjare svjetinu. Braća odmah pošalju Pavla na obalu, a Sila i Timotej ostanu tu. Pratioci odvedu Pavla do Atine pa se vrate u Bereju, noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu njemu. Dok ih je Pavle čekao u Atini, veoma se uznemiri videći da je grad prepun idola. Raspravljao je u sinagogi sa Jevrejima i s pobožnim ljudima, a i na trgu s ljudima koji bi se svaki dan tu zatekli. Raspravljao je i s nekim epikurejskim i stoičkim filozofima. Budući da je objavljivao Isusa i oživljenje, neki rekoše: „Šta ovaj brbljavac želi kazati? Čini se da objavljuje neke tuđe bogove”, odgovore drugi. Odvedu ga zatim na Areopag i upitaju: „Kakvo je to novo učenje o kojem zboriš? Govoriš čudne stvari. Željeli bismo znati šta to znači.” Jer tu ni Atinjani ni stranci nisu koristili vrijeme nizašta drugo nego da iznose ili slušaju novosti. Pavle zato stane nasred Areopaga i kaže: „Atinjani! Vidim da ste u svemu veoma pobožni. Prolazeći gradom, posmatrao sam vaša brojna svetišta. Na jednom od njih pisalo je: Nepoznatome Bogu. Želim vam, dakle, objaviti ono što poštujete a ne poznajete. Bog Koji je stvorio svijet, i sve što je na njemu, Gospodar je Neba i Zemlje i ne prebiva u hramovima koje je načinila ljudska ruka. Ne poslužuju Ga ljudske ruke, kao da bi nešto trebao On Koji svima daje život, dah i sve što je potrebno. Od jednoga je čovjeka stvorio sav ljudski rod, da živi po čitavoj Zemlji. Postavio je određena razdoblja i granice ljudskoga života. On želi da svi traže Boga ne bi li Ga nekako napipali i našli, iako nije daleko ni od koga od nas. Jer u Njemu živimo, krećemo se i jesmo. Kao što je rekao i jedan od vaših pjesnika: Njegov smo rod. Ako je, dakle, tako, Boga ne smijemo smatrati idolom, likom od zlata, srebra ili kamena, isklesanim ljudskom vještinom i maštom. Ali Bog se ne obazire na vremena neznanja, nego sada poziva sve ljude posvuda da se obrate. Jer je ustanovio dan kad će pravedno suditi svijetu po Čovjeku Kojega je za to odredio i pred svima potvrdio dižući Ga iz mrtvih.” Kad su čuli kako spominje dizanje iz mrtvih, neki ga počnu ismijavati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o tome slušati!” Tako Pavle ode od njih. Neki su mu se ipak pridružili i povjerovali. Među njima su bili Dionizije Areopagit, te neka žena Damara, i drugi. Pavle zatim iz Atine ode u Korint. Tamo upozna nekog Jevreja, Akvilu, rodom iz Ponta, koji sa svojom ženom Priscilom bijaše tek došao iz Italije, jer je Klaudije naredio da svi Jevreji napuste Rim. Kako su bili istog zanata kao i on, stanovao je s njima i radio. A bili su zanatlije, izrađivači šatora. Svake je subote u sinagogi raspravljao, uvjeravajući Jevreje i Grke. Kad su se iz Makedonije vratili Sila i Timotej, Pavle se potpuno posveti Riječi, svjedočeći Jevrejima da je Isus Mesija. Ali kad su se Jevreji počeli suprotstavljati i vrijeđati, Pavle otrese prašinu sa svoje odjeće pa im reče: „Vaša krv na vaše glave. Ja sam čist. Od sada idem paganima.” Ode odatle u kuću pobožnog čovjeka Ticija Justa, čija je kuća bila odmah do sinagoge. Nadstojnik sinagoge Krisp i svi njegovi ukućani povjeruju u Gospoda. I još mnogi Korinćani koji su čuli povjeruju i budu potopljeni. Jedne noći Gospod progovori Pavlu u viđenju: „Ne boj se! Govori i ne daj se ušutkati! Ja sam s tobom i niko se neće usuditi da ti učini nešto nažao. Jer u ovome je gradu puno mojega naroda.” Tako je ostao tu godinu i šest mjeseci i poučavao o Božijoj riječi. Dok je Galion bio prokonzul Ahaje, Jevreji složno navale na Pavla, te ga dovuku u sudnicu. Optuže ga: „Podjaruje ljude da poštuju Boga protivno Zakonu.” Pavle zausti da nešto kaže, ali Galion uto reče: „Jevreji, da se radi o kakvom zločinu ili nedjelu, saslušao bih vas. Ali kako je posrijedi nesporazum o riječima, imenima i vašem Zakonu, uredite to sami. Ja o tome ne želim da sudim.” On ih otpusti iz sudnice. Svjetina uhvati nadstojnika sinagoge Sostena, te ga izbatinaju tu, u sudnici. Ali Galion nije mario nizašta. Pavle ostane u Korintu još neko vrijeme, a onda se oprosti s braćom. U Kenhreji obrija glavu, jer je imao zavjet. Zatim s Priscilom i Akvilom isplovi prema Siriji. Stignu u Efez. Tu ih ostavi, a on uđe u sinagogu da raspravlja sa Jevrejima. Oni ga zamole da ostane duže, ali on to odbije. Pozdravi se s njima i obeća: „Vratit ću se vama, bude li Božija volja.” I otplovi iz Efeza. Kad je stigao u Cezareju, ode da pozdravi Zajednicu, a zatim produži u Antiohiju. Nakon što je proveo tamo nešto vremena, ode na put po Galaciji i Frigiji obilazeći učenike i ohrabrujući ih u vjeri. Tada neki Jevrej, imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, stigne u Efez. Bio je jak u Riječi i u Pismima. Bijaše upućen u Put Gospodnji, pa je tačno i vatreno poučavao o Isusu. Znao je, međutim, samo za Ivanovo potapanje. Počne on tako jednom hrabro govoriti u sinagogi. Čuju to Priscila i Akvila pa ga pozovu i podrobnije mu objasne Put Božiji. Kad je odlučio otići u Ahaju, braća ga ohrabre i napišu učenicima da ga lijepo prime. U Ahaji je po Božijoj milosti mnogo pomogao vjernicima. Uvjerljivo je pobijao tvrdnje Jevreja javno dokazujući iz Pisama da je Isus Mesija. Dok je Apolon bio u Korintu, Pavle proputuje gornje krajeve i dođe u Efez. Tamo nađe neke učenike. „Jeste li primili Svetoga Duha kad ste povjerovali?”, upita ih. A oni odgovore: „Nismo ni čuli da Sveti Duh postoji.” „Kako ste onda potopljeni?”, upita on. „Ivanovim potapanjem”, odgovore. Pavle im reče: „Ivanovo je potapanje bilo potapanje za obraćenje. Sâm je Ivan govorio narodu da vjeruje u Onoga Koji za njim dolazi, u Isusa.” Kad su to čuli, budu potopljeni u ime Gospoda Isusa. Pavle položi na njih ruke, pa se na njih spusti Sveti Duh, te počnu propovijedati i govoriti tuđim jezicima. Bilo ih je svega dvanaestak ljudi. Pavle zatim ode u sinagogu i tri je mjeseca hrabro i uvjerljivo raspravljao o Božijem carstvu. Ali neki okorjeli i nepokorni ljudi klevetali su Put pred narodom. Pavle zato ode od njih i povede učenike sa sobom. Počne zatim poučavati u školi nekoga Tirana. To je trajalo dvije godine, dok svi azijski stanovnici, i Jevreji i Grci, nisu čuli Riječ Gospodnju. Bog je preko Pavlovih ruku činio neobična čudesa. Ljudi su na bolesne stavljali maramice ili odjeću koja se doticala Pavlove kože, a njihove su bolesti nestajale i zlodusi su izlazili iz njih. Tako su i neki Jevreji, koji su išli uokolo istjerujući zloduhe, pokušali nad opsjednutima prizivati ime Gospoda Isusa. Govorili su: „Zaklinjem vas Isusom Kojega Pavle najavljuje!” Činila su to sedmerica sinova jevrejskoga visokog svećenika Skeve. Ali zloduh im odgovori: „Isusa i Pavla poznajem, ali ko ste vi?” I čovjek kojeg je opsjedao zloduh nasrne na njih, te ih tako silovito savlada da su goli i ranjavi pobjegli iz one kuće. Za to su doznali svi stanovnici Efeza, i Jevreji i Grci. Obuzme ih strah, te počnu veličati ime Gospoda Isusa. Mnogi koji su postali učenicima priznavali su i otkrivali svoja zla djela. Bilo ih je mnogo koji su se bavili vradžbinama. Oni donesu knjige i pred svima ih spale. Njihova vrijednost je procijenjena na pedeset hiljada srebrenjaka. Tako se Gospodnja Riječ jako širila i jačala. Nakon svih tih zbivanja Pavle odluči u sebi da se vrati u Jerusalem preko Makedonije i Ahaje. „Poslije toga mi valja otići i u Rim”, reče on. Pošalje u Makedoniju dvojicu saradnika u službi, Timoteja i Erasta, a on se još malo zadrži u Aziji. Ali u to vrijeme u Efezu nastane veliki nemir zbog Puta. Neki srebrar Demetrije, koji je izrađivao Artemidine hramiće od srebra, donosio je veliku zaradu zanatlijama. On okupi i sve druge zanatlije koji su se time bavili i reče im: „Ljudi, znate da naše blagostanje zavisi od ovoga posla. A vidite i čujete kako je taj Pavle, ne samo u Efezu nego i u svoj Aziji, uvjerio i odvratio veliko mnoštvo tvrdeći da likovi napravljeni rukama nisu bogovi. Ne govorim, dakako, samo o tome da će naš posao propasti, već i da će se obezvrijediti hram naše velike boginje Artemide, te da će nestati veličanstva one koju poštuje cijela Azija i sav svijet!” Oni se nato razgnjeve i poviču: „Velika je efeska Artemida!” Sav se grad uzbuni. Složno jurnu prema pozorištu vukući za sobom Pavlove saputnike, Makedonce Gaja i Aristarha. Pavle htjede ući među narod, ali mu učenici ne dopustiše. Neki njegovi prijatelji, azijarsi, pošalju mu poruku i zamole ga da se ne izlaže opasnosti ulazeći u pozorište. Unutra su svi vikali: jedni jedno, drugi drugo. Vladala je prava zbrka, pa mnogi nisu ni znali zašto su tu. Svjetina izgura naprijed nekog Aleksandra, jer su ga Jevreji tamo gurali. On podigne ruku i pokuša se obratiti narodu. Ali kad su shvatili da je Jevrej, opet jednoglasno stanu vikati dva sata: „Velika je efeska Artemida!” Na kraju sekretar grada umiri svjetinu i reče: „Efežani! Svako zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i njezinog kipa što pade s neba. To je neosporno. Umirite se stoga. Ne činite ništa nepromišljeno! Doveli ste ovamo te ljude, a niti su ukrali šta iz hrama niti su hulili našu boginju. Imaju li pak Demetrije i zanatlije protiv njih kakvu tužbu, sudovi rade i namjesnici su tu. Neka podnesu tužbu! Ima li još kakvih pritužbi, neka se riješe zakonskim putem. Bojim se da ćemo zbog ovoga danas biti optuženi za pobunu, jer za sav ovaj metež nema opravdanog razloga.” To reče i zatim raspusti skup. Kad je sva gužva prošla, Pavle pošalje po učenike. Ohrabri ih, pozdravi se s njima i otputuje u Makedoniju. Putem je mnogim riječima hrabrio braću u mjestima kroz koja je prolazio. Stigne tako u Grčku i tu ostane tri mjeseca. Baš kad se spremao otploviti natrag u Siriju, dozna da su mu Jevreji postavili zasjedu, pa se odluči vratiti preko Makedonije. Pratili su ga Pirov sin Sopater iz Bereje, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj iz Derbe, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. Otišli su prije nas i sačekali nas u Troadi. A mi smo poslije blagdana Beskvasnih hljebova isplovili iz Filipa i za pet dana stigli njima u Troadu, gdje smo ostali sedam dana. Prvoga dana u sedmici sastali smo se da lomimo hljeb. Pavle je poučavao i budući da je sutradan kanio otputovati, produži govor sve do ponoći. U sobi na spratu gdje smo se okupili bilo je mnogo svjetiljki. Na prozoru je sjedio mladić Eutih. Kako je Pavle dugo govorio, on tvrdo zaspa i savladan snom padne s trećega sprata. Kad su ga podigli, bio je mrtav. Pavle siđe, legne po njemu i zagrli ga. Zatim kaže: „Ne uznemirujte se! Duša je u njemu!” Popne se zatim na sprat, razlomi hljeb i jede s njima. Potom je govorio još dugo, sve do zore. Onda otputuje. A mladića su odveli živa, neizmjerno utješeni. Mi smo prije Pavla krenuli lađom u As. On je do tamo htio pješice, a dalje s nama lađom. Kad nam se u Asu pridružio, skupa smo otplovili u Mitilenu. Odatle smo sutradan doplovili prijeko u Hij, a dan poslije stigli smo u Sam, te sutradan u Milet. Pavle je, naime, odlučio izbjeći Efez da se ne zadrži u Aziji. Žurio se da, ako bude mogao, stigne u Jerusalem do Pedesetnice. Ali iz Mileta pošalje u Efez po starješine tamošnje Zajednice. Kad su došli, reče im: „Znate kako sam postupao od prvoga dana kad sam nogom kročio u Aziju. Služio sam Gospodu ponizno, u suzama i kušnjama koje su me snašle zbog jevrejskih zavjera. Ipak se nikada nisam sustezao govoriti, u javnosti ili po kućama, sve što bi vam moglo biti korisno. Svjedočio sam i Jevrejima i Grcima da se obrate Bogu, te da povjeruju u našega Gospoda Isusa. Sada idem u Jerusalem, sputan u Duhu, ne znajući šta me tamo čeka, osim što mi Sveti Duh u svakome gradu svjedoči da me čekaju okovi i nevolje. Ali nije mi stalo hoću li živjeti ili ne, već da dovršim svoju trku, djelo koje sam primio od Gospoda Isusa: svjedočiti o Radosnoj vijesti milosti Božije. Sada znam da nijedan od vas, među kojima sam objavljivao Carstvo, neće više vidjeti moga lica. Zato vam danas tvrdim: čist sam od krvi svih vas, jer nisam propustio da vam u potpunosti objavim Božiju nakanu. Pazite na sebe i na stado uz koje vas je Sveti Duh postavio za nadglednike – da napasate Zajednicu Božiju, koju otkupi Svojom krvlju. Znam da će se, kad odem, među vas uvući okrutni vuci, koji ne štede stada. Čak će i neki od vas ustati i iskrivljavati učenje ne bi li odvukli učenike za sobom. Zato bdijte! Ne zaboravite da sam tri godine bio s vama i danonoćno, bez prestanka, opominjao svakoga od vas lijući suze. A sada vas povjeravam Bogu i Riječi Njegove milosti, koja vas može izgraditi i dati vam baštinu među svima posvećenima. Nikada nisam poželio tuđe srebro, zlato ili odjeću. Znate da sam vlastitim rukama radio za svoje potrebe i potrebe svojih pratioca. U svemu sam vam bio primjer kako se treba truditi, pomagati slabima i pamtiti riječi Gospoda Isusa: Blagoslovljenije je davati nego primati.” Kad je to rekao, klekne i pomoli se s njima. Svi su plakali, grlili Pavla i ljubili ga, ražalošćeni, pogotovo što je kazao da nikada više neće vidjeti njegovo lice. Zatim ga isprate na lađu. Nakon što smo se od njih oprostili, otplovili smo do Kosa, a sutradan do Roda, pa u Pataru. Tu smo našli i ukrcali se na lađu za Fenikiju. Kad smo ugledali Kipar, ostavili smo ga lijevo i plovili prema Siriji. Pristali smo u Tiru da lađa iskrca teret. Potražili smo učenike i ostali tu sedam dana. Oni su po Duhu nagovarali Pavla da ne ide u Jerusalem. Ali kad su prošli ti dani, ipak smo otputovali. Oni su nas svi ispratili do izvan grada, zajedno sa ženama i djecom. Na obali smo kleknuli i pomolili se. Pozdravili smo se i ukrcali na lađu, a oni su se vratili kući. Otplovili smo tako iz Tira u Ptolemaidu. Tu smo pozdravili braću i ostali s njima jedan dan. Idući dan smo otišli u Cezareju i boravili u domu Filipa, navjestitelja Radosne vijesti, jednoga od sedmerice. On je imao četiri kćeri, djevice koje su primile dar propovjedanja. Nakon što smo tu proveli već nekoliko dana, dođe neki Jevrej Agab, koji je također imao dar propovjedanja. On uzme Pavlov pojas i njime sebi sveže noge i ruke. „Ovo govori Sveti Duh”, reče. „Onoga čiji je ovo pojas ovako će vezati Jevreji u Jerusalemu i predati ga u ruke paganima.” Kad smo to čuli, i mi i mještani počnemo preklinjati Pavla da ne ide u Jerusalem. Ali on reče: „Zašto plačete i slamate mi srce? Spreman sam ne samo da budem svezan nego i da umrem u Jerusalemu za ime Gospoda Isusa.” Kad ga nismo mogli uvjeriti, stali smo i rekli: „Neka bude volja Gospodnja!” Ubrzo nakon toga spremili smo se i otišli u Jerusalem. Neki učenici iz Cezareje koji su pošli s nama odvedu nas nekome Mnasonu s Kipra, učeniku od početka, da tu odsjednemo. Sva su nas braća u Jerusalemu srdačno dočekala. Sutradan Pavle pođe s nama Jakovu. Tamo su bile i sve starješine. On ih pozdravi, te im podrobno izloži šta je Bog učinio među paganima kroz njegovu službu. Kad su to čuli, odaju slavu Bogu. Zatim mu rekoše: „Vidiš, brate, hiljade Jevreja također su povjerovali i svi se revnosno drže Zakona, a za tebe su im rekli da Jevreje koji žive među paganima učiš na nepokornost Mojsiju, tako što ih poučavaš da ne obrezuju djecu i da se ne drže običaja. Šta da činimo? Sigurno će čuti da si došao. Uradi zato kako ti kažemo. Među nama su četverica koji su se zavjetovali. Uzmi ih sa sobom i idite se očistiti, te plati da im obriju glave. Tako će svi znati da su te glasine lažne, da si na pravome putu i da poštuješ Zakon. A što se tiče pagana koji su povjerovali, od njih tražimo što smo im napisali u pismu: da ne uzimaju meso žrtvovano idolima, krv, ni udavljeno, te da se klone bluda.” Pavle, dakle, uzme te ljude slijedećeg dana i očiste se, te odu u Hram. Tu oglasi da je njihov zavjet istekao i da će za svakoga od njih prinijeti žrtvu. Upravo se navršavalo sedam dana kad neki Jevreji iz Azije opaze Pavla u Hramu i podjare narod protiv njega. Ščepaju ga vičući: „Izraelci! Upomoć! Evo čovjeka koji poučava protiv naroda, protiv našega Zakona i protiv ovoga mjesta! Čak ga je okaljao dovodeći Grke u njega!” Prije su, naime, u gradu vidjeli s njime Trofima iz Efeza, pa su mislili da je Pavle njega doveo u Hram. Sav se grad uzbuni i nastane metež. Pokupe Pavla, odvuku ga iz Hrama, te odmah zatvore za njim vrata. Kad su ga htjeli ubiti, zapovjedniku rimske čete dojave da je u Jerusalemu pobuna. On odmah s vojnicima i kapetanima pojuri tamo. Kad je svjetina vidjela zapovjednika s vojnicima, prestane udarati Pavla. Zapovjednik priđe, uhvati ga i naredi da ga okuju dvostrukim lancima. Onda počne ispitivati ko je on i šta je uradio. Iz svjetine su jedni vikali jedno, a drugi drugo. Od galame nije mogao ništa razumjeti, pa zato Pavla povede u kasarnu. Kad su došli do stuba, svjetina se tako razjarila da su ga vojnici morali nositi kako bi ga zaštitili. Mnoštvo je išlo za njima i vikalo: „Smaknite ga!” Na ulazu u kasarnu Pavle reče zapovjedniku: „Smijem li šta reći?” „Zar ti znaš grčki?”, upita ga ovaj. „Ti dakle nisi onaj Egipćanin što je nedavno digao pobunu i poveo u pustinju četiri hiljade razbojnika?” Pavle odgovori: „Ja sam Jevrej iz Tarza, mještanin znamenitog grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi da se obratim narodu.” Zapovjednik mu dopusti. Pavle stane na stube i mahne rukom narodu. Nastane velika tišina, a on progovori na jevrejskom jeziku: „Braćo i očevi”, reče Pavle, „poslušajte šta ću reći u svoju odbranu.” Kad su čuli da govori na jevrejskom jeziku, još više su utihnuli. „Jevrej sam, rođen u Tarzu u Ciliciji, ali odrastao u ovome gradu uz Gamaliela. Do njegovih sam nogu odgajan da u svemu poštujem Zakon naših otaca. Revnosno sam se trudio za Boga, kao i vi danas. Progonio sam nasmrt sljedbenike Puta, okivao ih, te i muškarce i žene bacao u tamnicu. O tome mogu posvjedočiti i visoki svećenik i sve starješine. Od njih sam za braću u Damasku dobio pisma s ovlaštenjem da i one koji su tamo dovedem okovane u Jerusalem da se kazne. Dok sam putovao i približavao se Damasku, oko podneva me s neba odjednom obasjala jaka svjetlost. Srušio sam se na zemlju. Čuo sam glas koji mi je rekao: Savle, Savle! Zašto Me progoniš? Ko si ti, Gospode?, upitao sam. Ja sam Isus Nazarećanin, Onaj Koga ti progoniš, reče mi. Ljudi koji su bili sa mnom vidjeli su svjetlost, ali nisu čuli glas što mi je govorio. Rekao sam: Šta mi valja činiti, Gospode? A Gospod mi odgovori: Ustani i pođi u Damask. Tamo će ti se reći šta da činiš. Od snage te svjetlosti sam oslijepio, pa su me moji pratioci morali za ruku odvesti u Damask. Tu mi je došao neki Ananija, pobožan čovjek, koji je poštovao Zakon i bio na dobru glasu među tamošnjim Jevrejima. On mi priđe i reče: Brate Savle, progledaj! I istog časa sam ga mogao vidjeti. Reče mi zatim: Bog naših otaca odabrao te je da spoznaš Njegovu volju, da vidiš Pravednika i da Mu čuješ glas. Svima ćeš o Njemu svjedočiti pričajući o tome šta si vidio i čuo. Što čekaš? Ustani, budi potopljen i operi se od svojih grijeha prizivajući Njegovo ime. Po povratku u Jerusalem jednog sam se dana molio u Hramu i pao u zanos. Vidio sam Onoga Koji mi govori: Brzo otiđi iz Jerusalema, jer ti ljudi ovdje neće vjerovati kad im budeš svjedočio o Meni! Ali, Gospode, rekao sam, pa znaju da sam one koji u Tebe vjeruju bacao u tamnice i bičevao po sinagogama. A kad se prolijevala krv Tvoga svjedoka Stjepana, stajao sam i to odobravao. Čuvao sam ogrtače onima koji su ga kamenovali. Ali On mi reče: Idi iz Jerusalema, jer te šaljem daleko, paganima!” Mnoštvo ga je slušalo sve dok nije izgovorio tu riječ. Nato glasno poviču: „Zbrišite ga sa zemlje! Nije pravo da takav živi!” Vikali su, bacali sa sebe ogrtače i dizali prašinu. Zapovjednik naredi da ga uvedu u kasarnu i da ga bičevanjem ispitaju kako bi saznao zašto narod tako viče na njega. Kad su ga vezali remenjem da ga bičuju, Pavle upita kapetana koji je tu bio: „Zar je zakonito bičevati rimskoga građanina a da mu ni sudili niste?” Kapetan nato ode zapovjedniku i kaže: „Šta radiš? Taj je čovjek rimski građanin!” Zapovjednik dođe Pavlu i upita: „Jesi li ti Rimljanin?” „Jesam”, odgovori on. „Ja sam to skupo platio”, reče zapovjednik. „A ja sam se s tim rodio”, odgovori mu Pavle. Svi koji su ga trebali ispitivati odmah odstupe od njega. Zapovjednik se prestrašio doznavši da je Pavle Rimljanin, jer ga je on svezao. Sutradan zapovjednik oslobodi Pavla i naredi da se sastanu visoki svećenici i Vijeće. Htio je doznati za šta ga Jevreji optužuju. Zato ga izvede pred njih. Pavle pogleda vijećnike i reče: „Braćo, sve do danas sam pred Bogom živio posve mirne savjesti.” Nato visoki svećenik Ananija naredi onima do Pavla da ga udare po ustima. „Udarit će tebe Bog, zidu okrečeni! Sjediš tu da mi sudiš po Zakonu, a sâm ga kršiš i naređuješ da me tuku!” Prisutni rekoše Pavlu: „Zar tako grdiš Božijega visokog svećenika?” „Nisam znao, braćo, da je visoki svećenik”, odvrati Pavle. „Jer u Pismu piše: Ne proklinji poglavara svojega naroda.” Pavle je znao da su neki članovi Velikoga vijeća saduceji, a neki farizeji, pa poviče: „Braćo, ja sam farizej i preci su mi farizeji! Sudi mi se zbog nade u oživljenje mrtvih!” Kad je to rekao, nastade svađa među farizejima i saducejima i narod se podijeli. Saduceji, naime, kažu da nema ni oživljenja, ni anđela, ni duha, a farizeji u sve to vjeruju. Nastane velika galama. Neki poznavaoci Zakona iz farizejske sljedbe ustanu žestoko protestujući: „Ne nalazimo da je taj čovjek počinio ikakvo zlo! A šta ako mu je govorio duh ili anđeo?” Nastane tako žestoka svađa da se zapovjednik prestrašio da Pavla ne rastrgnu. Naredi zato da vojnici siđu po njega. Oni ga otrgnu iz svjetine i odvedu natrag u kasarnu. Te noći Gospod pristupi Pavlu i reče mu: „Samo hrabro! Kao što si za Mene posvjedočio ovdje u Jerusalemu, tako treba da svjedočiš i u Rimu.” Kad se razdanilo, Jevreji skuju zavjeru i zakunu se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. Bilo ih je u ovoj zavjeri više od četrdeseterice. Oni odu i kažu visokim svećenicima i starješinama: „Zakleli smo se prizvavši prokletstvo na sebe da nećemo ni jesti ni piti dok ne ubijemo Pavla. Zato vi sada skupa s Vijećem zamolite zapovjednika da ga ponovo dovedu vama kako biste detaljno razmotrili njegov slučaj. A mi ćemo ga pogubiti na putu ovamo.” Ali sin Pavlove sestre dočuje za tu zavjeru pa ode u kasarnu dojaviti Pavlu. Pavle pozove nekog kapetana i reče mu: „Odvedi ovoga mladića zapovjedniku. Ima mu nešto reći.” On ga odvede i reče zapovjedniku: „Zatvorenik Pavle me pozvao i zamolio da ovoga mladića dovedem tebi jer ti ima nešto reći.” Zapovjednik ga uhvati za ruku i povede ustranu, te ga upita: „Šta mi to imaš reći?” „Jevreji su se dogovorili da te sutra zamole da dovedeš Pavla u Vijeće, kao tobože žele detaljno ispitati njegov slučaj. Nemoj im vjerovati! Čekat će ga u zasjedi više od četrdesetero ljudi, koji su se zakleli uz priziv prokletstva na sebe da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. Već su spremni, samo čekaju tvoj pristanak.” Zapovjednik isprati mladića i naredi mu: „Nikome ne govori da si mi to javio.” Pozove zatim dva kapetana i reče im: „Pripremite dvjesto vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesto strijelaca da poslije trećeg noćnog sata pođu u Cezareju. Pripremite Pavlu konje za jahanje, te ga bezbjedno odvedite upravitelju Feliksu.” Napiše zatim pismo upravitelju: „Od Klaudija Lizija vrlome upravitelju Feliksu. Pozdrav! Ovoga su čovjeka uhvatili Jevreji i umalo ga nisu ubili, dok sam pritrčao s vojnicima. Doznavši da je rimski građanin, izbavio sam ga. Odveo sam ga zatim pred njihovo Vijeće da saznam razlog njihovih optužbi. Utvrdio sam da ga optužuju oko nekih pitanja njihovog Zakona – ništa što bi zasluživalo smrt ili okove. Javljeno mi je da su protiv njega skovali zavjeru. Šaljem ga zato tebi, a njegove tužitelje uputio sam da tužbu iznesu pred tobom.” Te noći vojnici, prema naređenju, povedu Pavla u Antipatridu. Sutradan se vrate u kasarnu, ostavivši konjanike da ga odvedu dalje. Kad su oni pak s njim stigli u Cezareju, uruče upravitelju pismo i privedu Pavla pred njega. Upravitelj pročita pismo i priupita Pavla iz koje je pokrajine. „Iz Cilicije”, odgovori Pavle. „Saslušat ću te kad stignu tvoji tužitelji”, reče mu i naredi da ga čuvaju u Herodovoj palači. Poslije pet dana dođe visoki svećenik Ananija sa starješinama i nekim advokatom Tertulom. Iznesu upravitelju tužbu protiv Pavla. Nakon što su pozvali Pavla da dođe, Tertul ga počne optuživati govoreći: „Mi Jevreji uživamo veliki mir i korisne promjene koje su s tvojom pronicljivošću nastale u našem narodu. O svemu tome posvuda i svakome govorimo, preuzvišeni Felikse, sa svom zahvalnošću. Da ti dugo ne dosađujem, molim te da nas pažljivo saslušaš, samo kratko. Utvrdili smo da je taj čovjek prava kuga, da podjaruje Jevreje po cijelom svijetu i da je kolovođa nazaretske sljedbe. Čak je i Hram pokušao oskvrnuti, pa smo ga uhvatili. Ispitaš li ga sâm, i sâm ćeš utvrditi da su naše optužbe istinite.” Potvrde to i drugi Jevreji. Upravitelj dade glavom Pavlu znak da govori, te on reče: „Znam da već mnogo godina sudiš ovome narodu i zato se odvažno branim. Sâm se možeš uvjeriti da nije prošlo više od dvanaest dana otkako sam otišao u Jerusalem da se poklonim. Nisam ni sa kim raspravljao niti dizao bunu ni tamo, ni u sinagogama, ni po gradu. Ovi ljudi ne mogu dokazati to za šta me optužuju. Ali priznajem da sam sljedbenik Puta, koji oni nazivaju sljedbom, te služim Bogu svojih otaca vjerujući u sve prema Zakonu i onome što piše u Knjigama vjerovjesnika. Jednako se, kao i oni, uzdam u Boga da će oživjeti i pravedni i nepravedni. Zato se uvijek trudim da imam čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima. Poslije mnogo godina vratio sam se u Jerusalem donijeti milostinju svojem narodu i prinijeti žrtve. Dok sam to činio moji su me tužitelji očišćenog vidjeli u Hramu, a ne sa svjetinom u metežu. Zapravo, vidjeli su me neki Jevreji iz Azije, te bi me oni trebali doći optužiti pred tobom ako imaju šta protiv mene. Ili ovi ovdje, neka kažu kakvu su mi krivicu našli kad sam stajao pred Vijećem, osim možda jedne izjave što sam je izviknuo stojeći među njima: Danas mi se pred vama sudi zbog oživljenja mrtvih!” Feliks, koji bijaše dobro obaviješten o Putu, odgodi saslušanje i reče: „Pričekat ćete da dođe zapovjednik Lizija. Tada ću riješiti vaš spor.” Naredi kapetanu da i dalje čuva Pavla u zatvoru, ali da mu odobri olakšice i da nikome od njegovih ne brani da ga poslužuje. Nekoliko dana zatim Feliks dođe sa svojom ženom Druzilom, koja je bila Jevrejka. Pošalje po Pavla pa ga je slušao kako govori o vjeri u Mesiju Isusa. Kad je Pavle počeo govoriti o pravednosti, uzdržljivosti i sudu što dolazi, Feliks se prestraši. „Idi sada”, reče. „Pozvat ću te kad nađem vremena.” Nadao se, osim toga, da će mu Pavle dati novca. Zato ga je često pozivao i razgovarao s njim. Tako su prošle dvije godine. Feliksa potom zamijeni Porcije Fest. Želeći ugoditi Jevrejima, Feliks ostavi Pavla u zatvoru. Tri dana nakon što je stigao u pokrajinu, Fest iz Cezareje ode u Jerusalem. Tamo mu visoki svećenici i drugi jevrejski uglednici iznesu tužbu protiv Pavla. No, preklinjali su ga da se smiluje i pošalje Pavla u Jerusalem, jer su spremali zasjedu da ga na putu smaknu. Fest odgovori da je Pavle u zatvoru u Cezareji, te da će i on uskoro tamo. „Nek vaši ugledni ljudi pođu sa mnom”, reče stoga. „Ako je taj čovjek šta skrivio, neka ga optuže.” Nakon što je ostao s njima osam ili deset dana, vrati se u Cezareju. Sutradan sjedne za sudački stol i naredi da dovedu Pavla. Kad uđe Pavle, Jevreji iz Jerusalema okruže ga i iznesu protiv njega mnoge teške optužbe, koje nisu mogli dokazati. Pavle se branio: „Nisam zgriješio ni protiv Jevrejskog zakona, ni protiv Hrama, ni protiv cezara.” A Fest ga, želeći ugoditi Jevrejima, upita: „Jesi li voljan poći u Jerusalem da ti tamo sudim za sve ovo?” Pavle odgovori: „Stojim pred cezarevim sudom, gdje i treba da mi se sudi. Dobro znaš da tim Jevrejima nisam ništa skrivio. Ako sam pak zaista skrivio što zaslužuje smrt, ne bježim od toga. Ali ako me ovi ovdje neopravdano tuže, niko me ne može njima izručiti. Pozivam se na cezara!” Fest se nato posavjetuje sa savjetnicima pa odgovori: „Na cezara si se pozvao, pred cezara ćeš ići!” Poslije nekoliko dana dođu car Agripa i Berenika u Cezareju da pozdrave Festa. Kako su se tu zadržali više dana, Fest ispriča caru o Pavlu. „Ovdje je neki čovjek što ga je Feliks ostavio u zatvoru”, reče. „Kad sam bio u Jerusalemu, visoki svećenici i starješine optužili su ga i zatražili da ga osudim. Odgovorio sam im da Rimljani nemaju običaj kazniti čovjeka a da ga prije toga ne suoče s tužiteljima i daju mu priliku da se brani od optužbe. Kad su se, dakle, ovdje okupili, odmah sam sutradan, bez odgađanja, sjeo za sudački stol i naredio da dovedu tog čovjeka. Ali tužitelji koji su stajali oko njega nisu ga optužili ni za šta od onoga što sam ja pretpostavljao, već oko nekih pitanja njihove vjere, u vezi s nekim Isusom Koji je umro, a Pavle tvrdi da je živ. Ne snalazeći se u takvoj raspravi, upitao sam ga bi li pošao u Jerusalem da mu se tamo za to sudi. Ali žalbom je zatražio da se podloži presudi njegovog veličanstva. Zato sam naredio da ga čuvaju u zatvoru dok ga ne pošaljem cezaru.” „Htio bih i ja čuti tog čovjeka”, reče Agripa. „Čut ćeš ga sutra”, odgovori Fest. Sutradan tako Agripa i Berenika uđu u dvoranu u punom sjaju, praćeni vojnim zapovjednicima i najuglednijim građanima. Na Festovu zapovijed dovedu Pavla. Fest tada reče: „Care Agripa i svi prisutni, evo čovjeka zbog kojega me svi Jevreji salijeću ovdje i u Jerusalemu vičući da ga smaknem. Ali nisam utvrdio da je učinio išta zbog čega bi zaslužio smrt. Kako se on sâm pozvao na cezara, odlučio sam ga njemu i poslati. Ali nemam o njemu šta napisati gospodaru. Zato sam ga izveo pred vas, posebno pred tebe, care Agripa, da bih poslije ove istrage znao šta da napišem. Jer doista je besmisleno poslati zatvorenika a ne navesti za šta se optužuje!” Agripa nato reče Pavlu: „Dopušta ti se da se braniš.” Pavle zato ispruži ruku i počne odbranu: „Care Agripa, smatram se sretnim što se od svega za šta me Jevreji optužuju mogu, evo, danas braniti pred tobom, jer ti najbolje poznaješ jevrejske običaje i razmirice. Zato te molim, strpljivo me saslušaj! Svi Jevreji dobro znaju kako sam od najranije mladosti živio sa svojim narodom u Jerusalemu. Odavno me poznaju i mogli bi, samo da hoće, posvjedočiti da sam bio farizej, član najstrožije sljedbe u našoj vjeri. Sada mi sude, jer se nadam da će Bog ispuniti obećanje koje je dao našim očevima. Ispunjenju tog obećanja nadaju se i dvanaest naših plemena koja postojano služe Bogu. Za tu me nadu, care, tuže Jevreji! Zašto smatrate nevjerovatnim da Bog oživljava mrtve? I ja sam nekoć smatrao da se nemilosrdno moram boriti protiv imena Isusa Nazarećanina. Nakon što sam dobio ovlasti od visokih svećenika u Jerusalemu, mnoge sam svete zatvarao u tamnice. Zahtijevao sam da ih osuđuju na smrt. Po svim sam ih sinagogama primoravao, često mučenjem, da hule. Pretjerano gnjevan na njih, progonio sam ih čak i po tuđim gradovima. Dok sam tako išao u Damask, uz punomoć i ovlaštenje visokih svećenika, u po bijela dana vidio sam, care, kako je mene i moje saputnike obasjala s neba svjetlost, sjajnija od sunca. Popadali smo po zemlji. Zatim sam začuo glas kako mi na jevrejskom govori: Savle, Savle! Zašto Me progoniš? Teško ti je opirati se Mojoj volji. Ko si Ti, Gospode?, upitam. A Gospod odgovori: Ja sam Isus, Koga ti progoniš. Ustani sada! Ukazao sam ti se da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti još pokazati. Izbavit ću te i od tvojega naroda i od pagana kojima te šaljem da im otvoriš oči, da se okrenu od tame k svjetlosti, od Đavolove vlasti k Bogu. Tako će, po vjeri u Mene, primiti oproštenje grijeha i mjesto među posvećenima. Care Agripa, nisam bio neposlušan tome nebeskom viđenju. Najprije sam najavljivao ljudima u Damasku, pa u Jerusalemu, a zatim po svoj Judeji i paganima – da se obrate i okrenu Bogu, te da čine djela dostojna obraćenja. Jevreji su me zato uhvatili u Hramu i htjeli su me ubiti. Ali Bog me, eto, sačuvao da do današnjeg dana svjedočim svima, od najmanjega do najvećega, upravo ono što su predskazivali vjerovjesnici i Mojsije: da će Mesija trpjeti i da će prvi ustati iz mrtvih, te objavljivati svjetlost Jevrejima i paganima.” Dok je još govorio u svoju odbranu, Fest poviče: „Luduješ, Pavle! Preveliko znanje pomutilo ti je um!” Ali Pavle odgovori: „Ne ludujem, preuzvišeni Feste. Zborim istinito i razumno. Car Agripa zna za sve ovo i zato mu otvoreno govorim. Siguran sam da mu ništa od ovoga nije nepoznato, jer se nije događalo u nekom zabačenom mjestu. Care Agripa, vjeruješ li vjerovjesnicima? Znam da vjeruješ.” Agripa reče: „Nakratko si me uvjerio da sam krstjanin!” „Nakratko i nadugo”, odgovori mu Pavle, „i dao Bog da ne samo ti nego i svi koji me ovdje slušaju postanu poput mene, izuzevši ove okove!” Nato car, upravitelj, Berenika i njihova pratnja ustanu. Dok su odlazili, međusobno su razgovarali: „Taj čovjek nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt ili okove.” Agripa reče Festu: „Da se nije pozvao na cezara, mogao je biti oslobođen!” Odlučeno je da otplovimo u Italiju. Pavla i neke druge zatvorenike predali su kapetanu carske čete Juliju. Ukrcali smo se na neku adramitsku lađu, koja je plovila u mjesta na azijskoj obali, i krenuli. S nama je bio i Makedonac Aristarh iz Soluna. Sutradan smo doplovili u Sidon. Julije je s Pavlom veoma ljubazno postupao. Dopustio mu je posjetiti prijatelje, i dozvolio je da iskoristi njihove usluge. Zaplovili smo dalje uz Kipar, jer su puhali suprotni vjetrovi. Prošli smo otvorenim morem uz cilicijsku i pamfilijsku obalu, te stigli u Miru u Liciji. Tu kapetan pronađe neku aleksandrijsku lađu, što je plovila u Italiju, pa nas ukrca na nju. Više smo dana sporo plovili i jedva došli do Knida. Kako od vjetra nismo mogli pristati, plovili smo uz Kretu do Salmone. Jedva smo je prošli i stigli do nekoga mjesta zvanog Dobra pristaništa, blizu grada Laseje. Mnogo smo vremena izgubili. Plovidba je postala veoma opasna, jer post već bijaše prošao, a Pavle upozori ovim riječima: „Ljudi, vidim da će plovidba biti opasna i da ćemo pretrpjeti velike gubitke – ne samo u teretu i lađi nego i u našim životima.” Ali kapetan je više vjerovao kormilaru i vlasniku broda nego Pavlu. Kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je ljudi predlagala da se nekako otplovi do luke Feniksa na Kreti, otvorene prema jugozapadu i sjeverozapadu, te da tamo prezimimo. Tada puhne blagi južnjak, te oni, misleći da bi mogli uspjeti u toj nakani, dignu sidro i zaplove uz samu obalu Krete. Ali ubrzo zatim snažno zapuše jak vjetar zvani sjeveroistočnjak. Zahvati lađu tako da mu se nije mogla oteti, pa smo se prepustili da nas nosi. Kad smo prolazili uz neki otočić, zvani Kauda, jedva smo sačuvali čamac za spašavanje. Podigli su ga da uzmu opremu za spašavanje i da konopcima potpašu lađu. Bojeći se da se ne nasuču na Sirtu, spuste plivajuće sidro, te smo tako plovili dalje nošeni vjetrom. Kako nas je oluja snažno bacala, sutradan zbace sa broda teret, a treći dan izbace i brodsku opremu. Strašna oluja bjesnjela je mnogo dana, te se nisu mogli vidjeti ni sunce ni zvijezde. Gubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti. Dugo već nismo ništa jeli. Pavle stane pred posadu i reče: „Trebali ste me, ljudi, poslušati i ne udaljavati se od Krete, tako biste izbjegli svu ovu nevolju i štetu. Ali sada vam kažem: budite hrabri, jer niko od nas neće stradati, osim lađe. Noćas mi se ukazao anđeo Boga Kojem pripadam i služim te mi rekao: Ne boj se, Pavle, jer ćeš sigurno stići pred cezara! A Bog ti daruje i živote svih tvojih saputnika. Zato se, ljudi, razvedrite! Vjerujem Bogu. Bit će kako mi je rekao. Ali nasukat ćemo se na neki otok.” Četrnaeste noći oluje, oko ponoći, vjetar nas je gonio tamo-amo po Jadranu. Mornari pomisle da se približava nekakvo kopno. Bace olovnicu i izmjere dvadeset hvati dubine. Malo zatim opet je bace i izmjere petnaest hvati. Prestraše se da ne nalete na grebene, pa bace s krme četiri sidra, iščekujući kad će se razdaniti. Mornari su kanili pobjeći s lađe i počnu spuštati čamac u more pod izgovorom da namjeravaju spustiti sidra s pramca. Ali Pavle reče kapetanu i vojnicima: „Ne ostanu li oni na lađi, nećete se spasiti!” Vojnici presijeku užad i puste da čamac padne u more. Sve do svitanja Pavle je molio ljude da jedu. „Četrnaest dana niste ni taknuli jelo”, reče. „Molim vas, pojedite što za svoje dobro. Jer nikome neće pasti ni dlaka s glave.” Kad je to rekao, uzme hljeb, pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti. Svi se razvedre i uzmu hranu. U lađi nas je bilo dvjesto sedamdeset šest. Kad su se najeli, počnu rasterećivati lađu bacajući žito u more. Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali obalu, ali opazili su neku uvalu, te odluče tamo nasukati lađu. Odvežu zato sidra i puste da padnu u more. Popuste konopce na kormilima i razviju prednje jedro prema vjetru, te usmjere k obali. Ali nalete na plićak i brod se nasuče. Pramac nasjedne i ostane nepomičan, a krmu su razbijali žestoki valovi. Vojnici krenu poubijati zatvorenike da koji ne otpliva i pobjegne, ali im kapetan, želeći poštedjeti Pavla, ne dopusti da to učine. Naredi da oni koji znaju plivati prvi skoče u more i otplivaju do obale, a ostalima reče da doplivaju na daskama i dijelovima lađe. Tako su svi bezbjedno dospjeli na kopno. Kad smo dospjeli na sigurno mjesto, doznali smo da se otok zove Melite. Domaći su bili neobično ljubazni prema nama. Bilo je hladno i kišilo je, zapalili su vatru i okupili nas oko nje da se ugrijemo. Pavle nakupi naramak granja i baci ga na vatru, ali zbog vrućine iz njega izađe zmija i uhvati mu se za ruku. Kad su domoroci vidjeli da mu zmija visi na ruci, rekli su: „Ovaj čovjek je sigurno ubica. Umakao je moru, no Pravda mu ne dopušta živjeti.” Međutim, on otrese zmiju u vatru, i ne bi mu ništa. Ljudi su čekali da natekne i da se sruši mrtav. Ali budući da su dugo čekali, a nije se dogodilo ništa neobično, promijene mišljenje i zaključe da je bog. Nedaleko odatle nalazilo se imanje poglavara tog otoka, nekog Publija. On nas primi i tri nas je dana ljubazno gostio. Publijeva je oca mučila groznica i dizenterija, pa je ležao. Pavle mu pristupi, položi na njega ruke, pomoli se – i izliječi ga. Poslije toga dolazili su još mnogi bolesnici s otoka, te su ozdravljali. Iskazali su nam zato mnoge počasti, a kad smo odlazili, dali su nam sve što je trebalo. Tri mjeseca poslije brodoloma otplovili smo nekom aleksandrijskom lađom koja je prezimila na otoku. Na pramcu je imala kip Dioskura. Doplovili smo najprije u Sirakuzu i tu ostali tri dana. Odatle smo, ploveći uz obalu, stigli u Regij. Dan poslije počne puhati jugozapadni vjetar pa smo drugi dan stigli u Puteole. Tu smo naišli na braću koja su nas pozvala da s njima ostanemo sedam dana. Tako smo stigli u Rim. Kad su tamošnja braća čula da dolazimo, izađu nam ususret sve do Forum Apija i Triju gostionica. Kad ih je spazio, Pavle zahvali Bogu i ohrabri se. Kad smo ušli u Rim, Pavlu dopuste da stanuje odvojeno s vojnikom koji ga je čuvao. Tri dana nakon što je došao, Pavle sazove jevrejske uglednike pa im reče: „Braćo, ništa nisam učinio protiv našega naroda ni protiv običaja naših otaca, ali su me u Jerusalemu uhvatili i predali u ruke Rimljanima. Oni su me poslije istrage htjeli pustiti, jer su zaključili da ničim nisam zaslužio smrt. Jevreji su se tome usprotivili pa sam se zato morao pozvati na cezara – a ne što bih htio tužiti vlastiti narod. Stoga sam vas, eto, sazvao da vam kažem: zbog Izraelove nade nosim ove okove.” „Mi nismo čuli ništa protiv tebe”, odgovore mu. „Niti smo dobili kakvo pismo iz Judeje, niti nam je ko od braće koja su došla ovamo išta rekao. Ali htjeli bismo čuti šta ti misliš, jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda protive.” Dogovore se, te jednog dana mnogi dođu u njegov stan. Govorio im je i svjedočio o Božijem carstvu i od jutra do večeri ih uvjeravao o Isusu iz Mojsijevog zakona i Knjiga vjerovjesnika. Neki su povjerovali u ono što su čuli, a neki nisu. Kad su se tako nesložni počeli razilaziti, Pavle ih isprati riječima: „Dobro je Sveti Duh rekao vašim očevima po vjerovjesniku Izaiji: Idi ovom narodu i kaži mu: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti. Jer srca ovoga naroda su se skamenila, uši njihove ne čuju, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim. Hoću dakle da znate: Bog je svoje spasenje također poslao paganima i oni će ga prihvatiti.” - I ostao je Pavle u svom unajmljenom stanu pune dvije godine. Primao je sve koji su dolazili. Objavljivao je Božije carstvo i poučavao o Gospodu Mesiji Isusu sasvim otvoreno, bez ikakvih smetnji. Pavle, sluga Mesije Isusa, pozvan za poslanika, određen za Božiju Radosnu vijest, koju je Bog već prije obećao po Svojim vjerovjesnicima u Svetim pismima o Svome sinu – potomku Davidovom po tijelu, određenom za Sina Božijega, u snazi po Duhu svetosti, i oživljenjem od mrtvih, o Mesiji Isusu, našem Gospodu kroz Kojega smo primili milost i poslaničku službu da objavljujemo poslušnost vjeri u Njegovom imenu među svim narodima, među kojima ste i vi pozvani u Mesiji Isusu – svima koji ste u Rimu i koje Bog ljubi, pozvanima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa. Najprije, zahvaljujem svom Bogu kroz Mesiju Isusa za sve vas jer se vaša vjera objavljuje po cijelom svijetu. Svjedok mi je Bog, Kome služim svojim duhom u Radosnoj vijesti Njegovog sina, da vas stalno spominjem u svojim molitvama i da se uvijek molim da jednom prilikom, po volji Božijoj, dođem kod vas. Jer čeznem da vas vidim kako bih vam udijelio poneki duhovni dar da se do kraja učvrstite, to jest, da se zajedno ohrabrimo, dok sam s vama, u vjeri koja je i meni i vama zajednička. Htio bih, braćo, da znate da sam često planirao doći do vas da i vama donesem roda, kao i drugim narodima, ali sam sve do sada bio spriječen. Dužnik sam i Grcima i paganima, mudrima i neznalicama. Imam jaku potrebu, silno želim da objavim Radosnu vijest i vama u Rimu. Uistinu ne stidim Radosne vijesti, koja je snaga Božija za spasenje svakom koji vjeruje, prvo Jevreju, pa Grku. Božija pravednost je u njoj otkrivena, iz vjere u vjeru, kao što je pisano: „Pravednik će živjeti od vjere.” S Neba se otkriva Božiji gnjev protiv svake bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji istinu sprečavaju nepravednošću, jer ono što se o Bogu može doznati, znano je – Bog je to predočio. Doista, ono nevidljivo o Njemu, Njegova vječna moć i božanstvo, očiti su od postanka svijeta i razumljivi po svemu stvorenom. Stoga, nemaju izgovora. Iako su Boga upoznali, nisu Ga kao Boga proslavili niti Mu zahvalili, već su postali isprazni u svojim mudrovanjima i njihovo se bezosjećajno srce zamračilo. Misleći da su mudri, postali su ludi i zamijenili su slavu vječnoga Boga likom i kipova prolaznog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Stoga ih je Bog predao nečistoći u pohoti njihovih srca, te među sobom obeščašćuju svoja tijela. Oni su Božiju istinu zamijenili lažju i obožavaju i poštuju stvorenje umjesto Stvoritelja, Koji je zauvijek blagoslovljen. Amin. Zbog toga ih je Bog predao sramotnoj pohoti: njihove su žene zamijenile prirodne odnose neprirodnim, a isto tako su i muškarci ostavili prirodne odnose sa ženom i raspalili se pohotom jedan za drugim, te muškarci s muškarcima čine sramotu i na sebe primaju zarađenu kaznu za svoju izopačenost. Budući da nisu smatrali da se treba držati spoznaje Boga, Bog ih je predao pokvarenosti uma, da čine ono što ne valja. Prepuni su svake nepravednosti, pokvarenosti, pohlepe, zla; puni su zavisti i skloni ubistvu, svađi, prevari, zlobi; ogovarači su, klevetnici, mrzitelji Boga, drski su, oholi, hvalisavi, izmišljači su zla, neposlušni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bezosjećajni, nemilosrdni. Iako znaju za pravedne odredbe Božije – oni koji takve stvari čine zaslužuju smrt – oni ne samo da ih čine, nego i odobravaju onima koji ih čine. Zato nemaš izgovora, ti čovječe koji sudiš, ko god da si! Jer u čemu drugom sudiš, sebe osuđuješ; i ti koji sudiš činiš isto. Ali znamo da Bog prema istini sudi onima koji takve stvari čine. Misliš li ti, čovječe, koji sudiš onima što čine takve stvari, a i sâm ih činiš, da ćeš izbjeći Božijem sudu? Ili prezireš bogatstvo Njegove dobrote, snošljivosti i strpljivosti, ne shvaćajući da te dobrota Božija vodi obraćenju? Ali, svojom tvrdokornošću i srcem koje se ne želi obratiti, navlačiš na sebe gnjev za Dan gnjeva i objave pravednog suda Boga, Koji će naplatiti svakom čovjeku po njegovim djelima: onima koji ustraju u dobrom djelu traženja slave, časti i nepropadljivosti – Život vječni; a onima koji su sebični i neposlušni Istini a poslušni nepravednosti – gnjev i srdžba! Muka i nevolja na svaku ljudsku dušu koja čini zlo, najprije na Jevreja, pa na Grka; a slava, čast i mir svakome koji čini dobro, najprije Jevreju, pa Grku! Jer kod Boga nema pristrasnosti. Svi koji su bez Zakona sagriješili, bez Zakona će i propasti; i svi koji su pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će im biti suđeno, jer nisu pred Bogom opravdani oni koji slušaju Zakon, nego opravdani će biti oni koji primjenjuju Zakon. Zaista, kada pagani, koji nemaju Zakona, po prirodi čine stvari po Zakonu, kako nemaju Zakona, sami su sebi zakon: oni pokazuju djela Zakona koja su upisana u njihovim srcima. To dokazuje i njihova savjest i rasuđivanje kada se međusobno optužuju ili brane. To će pokazati i dan kada će Bog, prema mojoj Radosnoj vijesti, po Mesiji Isusu suditi onom što je u ljudima skriveno. Ali ako ti koji se zoveš Jevrejom i oslanjaš se na Zakon i ponosiš se Bogom, te poznaješ volju Božiju i upućen si u Zakon, znaš šta je bolje i vjeruješ da si vođa slijepima i svjetlo onima u tami, odgajatelj neznalica, učitelj nezrelih, imajući oličenje znanja i istine u Zakonu; ti koji druge učiš, a sâm sebe ne učiš! Govoriš da se ne krade, a sâm kradeš! Učiš da se ne čini preljuba, a sâm je činiš! Ti koji se groziš idola, pljačkaš njihove hramove! Ti se ponosiš Zakonom, a upravo kršenjem Zakona Boga sramotiš! Uistinu, kako je i pisano, Božije ime se zbog vas huli među paganima. Istina, obrezanje koristi ako vršiš Zakon, ali ako si prijestupnik Zakona, tvoje obrezanje postalo je neobrezanje. Ukoliko neobrezani vrši pravedne odredbe Zakona, zar mu se neće njegovo neobrezanje računati kao obrezanje? Onaj koji nije obrezan, a po prirodi vrši Zakon, sudit će tebi koji si pored slova i obrezanja kršitelj Zakona. Jer nije pravi Jevrej onaj koji je to izvana, niti obrezanje koje je izvana na tijelu, već je pravi Jevrej onaj koji je to iznutra, a pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu. Njegova hvala ne dolazi od ljudi, već od Boga. Koja je onda prednost kod Jevreja i kakva je korist od obrezanja? U svakom pogledu velika. Uistinu, prvo su njima povjerene riječi Božije. Pa šta ako su neki iznevjerili? Zar će njihova nevjera poništiti Božiju vjernost? Ni u kom slučaju! Neka se Bog pokaže istinit, a svaki čovjek lažac, kao što je i pisano: Da budeš pravedan u svojim riječima i nadvladaš kada ti budu sudili. No, ako naša nepravednost pokazuje Božiju pravednost, šta ćemo reći? Je li Bog onda nepravedan kada izlijeva gnjev? – govorim kao čovjek. Ni u kom slučaju! Kako bi inače Bog sudio svijetu? Ali ako se Božija istina mojom lažju silno uvećala Njemu na slavu, zašto da mi se još sudi kao grešniku? Zar da ne činimo zlo da dođe dobro, kako nas neki optužuju i tvrde da to govorimo? Njih čeka pravedna kazna! Šta onda? Jesmo li u prednosti? Nikako! Jer smo već optužili i Jevreje i Grke da su svi pod grijehom, kao što je pisano: Nema pravednika nijednog, nema razumnog, nema nikog da traži Boga. Svi se okrenuše i zajedno se pokvariše, nema nikog da čini dobro – ni jednog nema. Njihovo je grlo otvoreni grob, svojim jezicima varaju, pod njihovim usnama otrov je zmijski; njihova su usta puna proklinjanja i gorčine, noge su im brze za prolijevanje krvi, ruševine i jad na njihovim su putevima, put mira nisu upoznali. Pred očima njihovim nema straha Božijega. Znamo da šta god Zakon kaže, govori onima koji su pod Zakonom, tako da sva usta umuknu i čitav svijet dođe pred sud Božiji. Zato se djelima Zakona niko neće opravdati pred Njim, jer sa Zakonom dolazi potpuna spoznaja grijeha. Ali sada se izvan Zakona očitovala Božija pravednost za koju svjedoče Zakon i Vjerovjesnici. Pravednost Božija po vjeri u Mesiju Isusa za sve koji vjeruju. Nema razlike, jer svi su zgriješili i izgubili Božiju slavu, i svi su besplatno opravdani Njegovom milošću kroz iskupljenje u Mesiji Isusu, Koga je Bog prinio da Svojom krvlju bude Mirovnik po vjeri, da obznani Svoju pravednost jer nije kaznio prošle grijehe u vrijeme Božije strpljivosti, da očituje Svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da se pokaže pravednim i da opravda svakog koji vjeruje u Isusa. Gdje je dakle hvalisanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djela? Ne, već po zakonu vjere. Držimo da je čovjek opravdan vjerom bez djela Zakona. Ili je Bog samo Bog Jevreja? Nije li također i pagana? Da, i pagana, jer samo jedan je Bog i On će opravdati obrezane zbog vjere i neobrezane po vjeri. Da li tako poništavamo vjerom Zakon? Ni u kom slučaju! Time Zakon potvrđujemo. Dakle, šta ćemo reći o Abrahamu? Šta je naš otac otkrio po tijelu? Uistinu, ako je Abraham djelima opravdan, ima se čime ponositi, ali ne pred Bogom. Jer šta kaže Pismo? Povjerova Abraham Bogu i to mu se uračunalo u pravednost. Onome koji radi, plaća se ne računa po milosti, već po dugu, ali onome koji ne radi, već vjeruje u Onoga Koji opravdava bezbožnika, njegova se vjera uračunava u pravednost, kao što i David kaže da je blagoslovljen čovjek kome Bog uračunava pravednost bez djela: Blagoslovljen onaj kome su oproštena bezakonja i čiji su grijesi pokriveni! Blagoslovljen čovjek kome Gospod neće uračunati grijeha! Vrijedi li ovaj blagoslov samo za obrezane ili i za neobrezane? Mi govorimo: Vjera se Abrahamu uračunala kao pravednost. A kada mu se uračunala? Kad je bio obrezan ili neobrezan? Ne kao obrezanom, već kao neobrezanom! I tada primi znak obrezanja, pečat pravednosti koju je po vjeri dobio još kao neobrezan, da bude otac svima koji vjeruju: neobrezanima – da se i njima uračuna pravednost, i obrezanima, i to ne onima koji su samo obrezani, nego onima koji idu stopama vjere svog oca Abrahama dok je još bio neobrezan. Jer nije po Zakonu dato obećanje Abrahamu ili njegovom potomstvu da će biti baštinici svijeta, nego po pravednosti vjere. Ako su oni baštinici po Zakonu, onda je vjera isprazna, a obećanje poništeno. Jer po Zakonu dolazi srdžba, a gdje Zakona nema, nema ni prijestupa. Stoga, da bi bilo po milosti, kroz vjeru je to obećanje dato čitavom potomstvu; ne samo potomstvu Zakona nego i potomstvu po vjeri Abrahamovoj, koji je otac nama svima – kao što je i pisano: Postavljam te za oca mnogih naroda – pred Bogom Kojem je vjerovao, Onome Koji oživljava mrtve i doziva stvari kojih nema u postojanje. On je izvan nade povjerovao u nadi da će postati ocem mnogih naroda prema onome što je kazano: Toliko će biti potomstvo tvoje. Nije oslabio u vjeri kada je promotrio svoje tijelo, gotovo mrtvo – bilo mu je oko sto godina – i obamrlost Sarine utrobe. Nije oklijevao s nevjerom u Božije obećanje, već se ojačao vjerom dajući slavu Bogu, i bio je potpuno uvjeren da je On u stanju učiniti ono što je obećao. Stoga, to mu se uračunalo u pravednost. Ali nije samo zbog njega pisano da mu se uračunalo, nego i zbog nas kojima se treba uračunati, nama koji vjerujemo u Onoga što je iz mrtvih podigao Isusa, našeg Gospoda, Koji je predat u smrt zbog naših grijeha i oživljen radi našeg opravdanja. Dakle, opravdani vjerom, u miru smo sa Bogom po našem Gospodu, Mesiji Isusu. Po Njemu s vjerom imamo i pristup u ovu milost u kojoj smo i ponosimo se nadom Božije slave. Ali ne samo to, nego se ponosimo i u nevoljama, znajući da nevolja donosi ustrajnost, ustrajnost prokušanost, prokušanost nadu, a nada ne razočarava, jer je ljubav Božija izlivena u naša srca po Duhu Svetom Koji nam je dat. Uistinu, dok smo mi još bili slabi, Mesija je u pravo vrijeme umro za nas bezbožnike. Teško da bi neko i za pravednika umro, možda bi se neko za dobrog i usudio umrijeti, ali Bog je pokazao svoju ljubav prema nama, jer je Mesija umro umjesto nas dok smo mi još bili grešnici. Još bolje ćemo sada, već opravdani Njegovom krvlju, biti po Njemu spašeni od srdžbe. Jer ako smo pomireni sa Bogom kroz smrt Njegovog sina dok smo još bili neprijatelji, još bolje ćemo, već pomireni, biti spašeni Njegovim životom. I ne samo to, nego se i ponosimo u Bogu po našem Gospodu Mesiji Isusu, po Kojem smo dobili pomirenje. Zbog toga, kao što je po jednom čovjeku na svijet došao grijeh, a kroz grijeh smrt, tako je i smrt došla na sve ljude, jer su svi zgriješili. I prije Zakona grijeh je bio na svijetu, no grijeh se ne računa kad nema Zakona. Ali smrt je vladala od Adama do Mojsija, i nad onima koji nisu zgriješili sličnim prijestupom kao Adam, a on je slika Onoga Koji dolazi. Ali sa darom nije kao sa grijehom. Ako su grijehom jednog mnogi pomrli, još više je prema mnogima obilovala milost Božija, koja je darovana u jednome čovjeku, Mesiji Isusu. Sa darom nije kao kad je jedan čovjek zgriješio; sud nad grijehom jednoga postao je osuda, a dar, polazeći od mnogih prijestupa, postao je opravdanje. Jer ako je grijehom jednoga čovjeka smrt vladala po tom jednom čovjeku, još više će oni koji primaju obilje milosti i dara pravednosti vladati u životu po jednom čovjeku, Mesiji Isusu. Dakle, kao što je grijeh jednog doveo do osude svih ljudi, tako je i pravednost jednoga sve ljude dovela do opravdanja, u Život. Kao što su kroz neposlušnost jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i kroz poslušnost jednog čovjeka mnogi postati pravednici. Zakon je došao da se poveća grijeh, ali gdje se grijeh povećao, milost se izlila u izobilju, da bi, kao što je grijeh vladao smrću, i milost zavladala pravednošću koja vodi u Vječni život po Mesiji Isusu, našem Gospodu. Onda, šta da kažemo? Da nastavimo u grijehu kako bi se milost uvećala? Ni u kom slučaju! Mi koji smo grijehu umrli, kako još da živimo u njemu? Ta, zar ne znate da svi koji su u Mesiju Isusa potopljeni, u Njegovu smrt su potopljeni? Mi smo dakle s Njim u potapanju ukopani u smrt, da bismo, kao što je i Mesija podignut iz mrtvih slavom Oca, i mi hodali u novom životu. Ako smo zaista sjedinjeni s Njim u smrti sličnoj Njegovoj, bit ćemo i u Njegovom oživljenju. Znamo da je naš stari čovjek s njim razapet da uništi ovo tijelo grijeha i da više ne robujemo grijehu. Onaj ko umre, opravdan je od grijeha. Ako smo sa Mesijom umrli, vjerujemo da ćemo sa Njim i živjeti. Znamo da Mesija, oživljen od mrtvih, više ne umire, jer smrt nad Njim više ne gospodari. Kad je umro, grijehu je umro jednom zauvijek, a živi da Bogu živi. Tako i vi smatrajte sebe uistinu mrtvima grijehu, a živima Bogu u Mesiji Isusu. Dakle, neka grijeh više ne vlada u vašem smrtnom tijelu, tako da udovoljavate njegovim požudama, niti dajte više svojih udova grijehu da budu oruđa nepravednosti, nego se predajte Bogu kao oni koji su od mrtvih oživjeli, a udove svoje dajte Bogu kao oruđa pravednosti. I grijeh neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću! I šta onda? Da griješimo kad nismo pod Zakonom, već pod milošću? Ni u kom slučaju! Zar ne znate: kome se predate kao robovi na služenje, robovi ste onoga koga služite – bilo grijeha koji vodi u smrt, ili poslušnosti koja vodi u pravednost? Iako ste bili robovi grijeha, hvala Bogu da ste od srca povjerovali onom mjerilu nauke kojem ste predani, i da ste, oslobođeni grijeha, postali sluge pravednosti. Govorim kao čovjek, zbog vaše ljudske slabosti. Kao što ste nekad predali svoje udove u ropstvo nečistoći i pokvarenosti, što vodi u bezakonje, sada predajte svoje udove u ropstvo pravednosti, što vodi u posvećenje. Dok ste bili robovi grijeha, bili ste slobodni od pravednosti. Kakav ste onda rod imali? Onaj kojeg se sada stidite, jer ishod toga je smrt! Ali sada, budući da ste oslobođeni od grijeha i da ste sluge Božije, imate rod koji vodi u posvećenje, a ishod toga je Vječni život! Jer plaća grijeha je smrt, a dar Božije milosti je Život vječni u Mesiji Isusu, našem Gospodu. Zar ne znate, braćo – govorim onima koji poznaju Zakon – da Zakon gospodari čovjekom dokle god ovaj živi? I udata žena je vezana zakonom za svoga muža dokle god ovaj živi, ali ako on umre, oslobođena je zakona o mužu. Dakle, ako se uda za drugog dok joj je muž živ, zvat će se preljubnicom; ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona, i neće biti preljubnica ako se uda za drugog muža. Tako ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Mesijinom tijelu, da biste pripadali drugom – Onome Koji je podignut iz mrtvih – i da donosite rod Bogu. Dok smo bili u tijelu, grešne su strasti, po Zakonu, djelovale u našim udovima i donosile rod za smrt, ali sada, oslobođeni Zakona, umrli smo onome što nas je držalo, tako da služimo u novosti Duha, a ne u starosti slova. Šta ćemo onda reći? Zar je Zakon grijeh? Ni u kom slučaju! Ipak, grijeh nisam spoznao drugačije nego kroz Zakon. Također, ni požudu ne bih spoznao da Zakon ne kaže: Ne poželi! Ali grijeh, uhvativši priliku, kroz zapovijed je prouzrokovao u meni svaku vrstu požude, jer bez Zakona grijeh je mrtav. I ja sam nekad živio bez Zakona, ali kada je došla zapovijed, grijeh je oživio, a ja sam umro i otkrio sam da me zapovijed, koja je data za život, u smrt odvela. Dakle, grijeh me, uhvativši priliku, zaveo kroz zapovijed i njome ubio. Stoga, Zakon je svet i zapovijed je sveta, pravedna i dobra. Znači li to da je ono što je dobro, meni postalo smrt? Ni u kom slučaju! Nego grijeh, kako bi se pokazao grijehom, usmrtio me onim što je dobro, da bi se grijeh kroz zapovijed očitovao kao neizmjerno grešan. Mi, naime, znamo da je Zakon duhovan, ali ja sam tjelesan, prodan grijehu. I ja ne shvaćam šta radim, jer ne činim ono što bih htio, nego ono što mrzim, to činim. Ako zaista činim ono što ne želim, slažem se sa Zakonom da je dobar. Onda to više ne radim ja, već grijeh koji boravi u meni. Ja znam da u meni, to jest u mojem tijelu, ne boravi ništa dobro, jer htjeti dobro jest u meni, ali ne i činiti ga. Zaista, ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio, to činim. Ali ako činim ono što ne želim, ne činim to više ja, nego grijeh koji u meni boravi. Stoga otkrivam ovaj zakon: kada god želim činiti dobro, zlo mi dolazi. U svom unutrašnjem čovjeku uživam u Božijem zakonu, ali u svojim udovima vidim jedan drugi zakon, koji se bori protiv zakona moga razuma i koji me zarobljava zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Ko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela? Ali hvala Bogu po Mesiji Isusu, našem Gospodu! Dakle, ja svojim razumom služim Božijem zakonu, a tijelom zakonu grijeha. Zato sada nema nikakve osude za one koji su u Mesiji Isusu! Jer zakon Duha života u Mesiji Isusu oslobodio te od zakona grijeha i smrti. Ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio slab, uradio je Bog poslavši zbog grijeha Svoga sina u liku grešnog tijela, i osudio je grijeh u tijelu da bi se pravedne odredbe Zakona ispunile u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu. Uistinu, oni koji žive po tijelu idu za onim što je tjelesno, a oni po Duhu, za onim što je duhovno. Težnja tijela jeste smrt, a težnja Duha je život i mir. Ono za čim ide tijelo protivi se Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božijem, niti to može. A oni koji su u tijelu nisu u stanju ugoditi Bogu. No, vi niste u tijelu, nego u Duhu, jer Duh Božiji u vama boravi. Ko nema Mesijinog Duha, nije Mesijin. Ako je Mesija u vama, onda je tijelo mrtvo zbog grijeha, a Duh je život zbog pravednosti. Stoga, ako Duh Onoga Koji je podigao Isusa iz mrtvih boravi u vama, Onaj Koji je podigao Isusa iz mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Svom Duhu Koji boravi u vama. Dakle, braćo, nismo dužnici tijelu da bismo živjeli po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete, ali ako Duhom usmrćujete djela tijela, živjet ćete. Svi oni koje Duh Božiji vodi, sinovi su Božiji. Ta, niste primili duha ropstva da opet budete u strahu, nego ste primili Duha posinjenja u Kojem vičemo: „Abba, Oče!” Sâm Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božija. Dakle, ako smo djeca, onda smo i baštinici, i to baštinici Božiji, a subaštinici Mesijini da, ako s Njim trpimo, s Njim budemo i proslavljeni. Držim da trpljenja sadašnjeg vremena nisu vrijedna poređenja sa dolazećom slavom koja se treba objaviti u nama. I cjelokupno stvorenje željno iščekuje objavljenje sinova Božijih. Stvorenje je podređeno ispraznosti, ne svojom voljom, već zbog onoga koji ga je podredio, sa nadom da će i samo stvorenje biti izbavljeno iz ropstva pokvarenosti u slobodu slave djece Božije. Znamo da čitavo stvorenje zajedno uzdiše i trpi porođajne bolove sve do sada. Ali ne samo ono, već i mi koji imamo prve plodove Duha, sami u sebi uzdišemo i željno iščekujemo posinjenje – iskupljenje svoga tijela. Ovom smo nadom spašeni. A nada u ono što se vidi nije nada. Jer ako neko nešto vidi, zašto se tome nadati? Ali ako se nadamo onome što ne vidimo, strpljivo i željno to iščekujemo! Tako i Duh dolazi u pomoć našoj slabosti. Mi ne znamo za šta i kako da molimo, ali sâm Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima. Onaj Koji ispituje srca zna koja je težnja Duha – jer On po volji Božijoj posreduje za svete. Znamo, Bog u svemu skupa radi na dobro onima koji Ga vole, koji su pozvani Njegovom namjerom. One koje je unaprijed poznavao, odredi da budu uobličeni u lik Njegovog sina, da On bude prvjenac među mnogom braćom; a koje je odredio, njih je i pozvao; a koje je pozvao, njih je i opravdao; a koje je opravdao, njih je i proslavio. Šta ćemo onda ovome nadodati? Ako je Bog za nas, ko će biti protiv nas? On Koji Svoga sina nije poštedio, nego Ga je dao za nas, kako nam s Njim neće milostivo dati i sve ostalo? Ko će optužiti izabranike Božije? Bog je Onaj Koji opravdava! Ko će osuditi? Mesija Isus je umro i oživio, On je s desne strane Bogu i posreduje za nas. Šta će nas odvojiti od Mesijine ljubavi? Nevolja? Patnja? Progonstvo? Glad? Golotinja? Opasnost? Mač? Kao što je pisano: Zbog Tebe nas ubijaju cijeli dan; uzimaju nas kao ovce za klanje. Ali u svemu tome imamo potpunu pobjedu po Onome Koji nas voli! Uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli ni vladari, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina ni dubina, niti bilo šta drugo neće moći odvojiti od ljubavi Božije u Mesiji Isusu, našem Gospodu. Istinu u Mesiji govorim, ne lažem! Zajedno sa mnom svjedoči moja savjest u Duhu Svetom da u svom srcu nosim veliku tugu i neprestanu bol. Želio bih da ja budem proklet i odvojen od Mesije za svoju braću, svoju rodbinu po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinjenje, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i služba u hramu, i obećanja, njihovi su i očevi, od njih je po tijelu i Mesija, Koji je iznad svega, Bog blagoslovljen zauvijek. Amin. Ali, to ne znači da je propala riječ Božija. Nisu svi Izraelci, koji od Izraela potječu; i nisu svi djeca Abrahamova, zato što su njegovo potomstvo, nego po Isaku će se zvati tvoje potomstvo. Dakle, nisu djeca po tijelu djeca Božija, nego djeca obećanja smatraju se potomstvom. Jer ovo je riječ obećanja: U to vrijeme ću doći i Sara će dobiti sina. Ali ne samo to, već je i Rebeka zanijela sa jednim – sa Isakom, našim ocem. I dok se (blizanci) još nisu rodili, niti učinili bilo šta dobro ili zlo, da bi namjera Božija ostala po izboru, ne zbog djela, nego zbog Onoga Koji poziva, rečeno joj je: Stariji će služiti mlađem, kao što je pisano: Jakova sam volio, a Ezav mi je omrznuo. Šta ćemo onda reći? Zar je Bog nepravedan? Ni u kom slučaju! Ta On Mojsiju kaže: Bit ću milosrdan kome hoću biti milosrdan, smilovat ću se nad kim hoću da se smilujem. Stoga, nije do onoga koji hoće ili do onoga koji trči, već do Onoga Koji iskazuje milosrđe, do Boga. Jer Pismo kaže faraonu: Zbog ovoga sam te i podigao, da na tebi pokažem Svoju snagu i da se Moje ime pročuje po cijeloj Zemlji. Dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a čini tvrdim koga hoće. Reći ćeš mi: Zašto se onda još tuži? Pa ko se može oduprijeti Njegovoj volji? Ko si ti, čovječe, da se buniš protiv Boga? Može li tvorevina reći svome tvorcu: „Zašto si me ovakvom načinio?” Ili, zar nema lončar pravo nad glinom, da od iste smjese napravi jednu posudu za časnu upotrebu a drugu za nečasnu? A šta ako je Bog, htjevši pokazati Svoj gnjev i Svoju moć, sa mnogo strpljivosti podnosio posude gnjeva koje su spremljene za uništenje, kako bi obznanio bogatstvo Svoje slave na posudama milosrđa koje je unaprijed pripremio za slavu, među koje je i nas pozvao, i to ne samo Jevreje nego i pagane. Tako i kaže u Hošei: Ne-narod Svoj nazvat ću Mojim narodom, i nevoljenu voljenom. I na mjestu gdje je rečeno: Vi niste Moj narod, tamo će biti nazvani sinovima živoga Boga. A Izaija viče o Izraelu: Kad bi broj sinova Izraelovih bio koliko je morskog pijeska, samo će se Ostatak spasiti, jer Gospod će ispuniti riječ i brzo je dovršiti na Zemlji. Kao što je Izaija predskazao: Da nam Gospod nad Vojskama nije ostavio sjeme, bili bismo kao Sodoma i postali bismo slični Gomori. Šta ćemo onda reći? Pagani koji nisu tražili pravednosti, postigli su pravednost, i to pravednost po vjeri; a Izrael koji je tražio zakon pravednosti, nije do tog zakona došao. Zašto? Zato što nije tražio po vjeri, već po djelima. Spotakli su se o kamen spoticanja, kao što je i pisano: Evo, na Sionu postavljam kamen spoticanja i stijenu sablazni, i onaj ko bude vjerovao u Njega, neće se razočarati. Braćo, želja mog srca i molitva Bogu za njih jeste njihovo spasenje. Svjedočim za njih da imaju revnosti za Boga, ali ne sa pravim razumijevanjem. Ne poznajući Božiju pravednost, teže da uspostave svoju vlastitu pravednost, i nisu se podvrgli Božijoj pravednosti. Jer Mesija je svršetak Zakona, i vodi u pravednost svakog koji vjeruje. Mojsije, naime, piše o pravednosti Zakona: Onaj koji je vrši, od nje će i živjeti. No, pravednost vjere govori ovako: Ne reci u svom srcu: Ko će uzaći na Nebo? – to jest, da Mesiju dovede dolje. Ili: Ko će sići u Bezdan? – to jest, da dovede Mesiju iz mrtvih. I šta govori? Blizu ti je riječ; u tvojim je ustima i u tvom srcu, to je riječ vjere koju objavljujemo. Jer ako svojim ustima priznaješ Gospoda Isusa i u svom srcu vjeruješ da Ga je Bog digao iz mrtvih, bit ćeš spašen. Vjera srca vodi u pravednost, a priznanje usta u spasenje. Jer i Pismo kaže: Ko u Njega vjeruje, neće se razočarati. Nema razlike između Jevreja i Grka, jer je isti Gospodar svih, i bogat je za sve koji Ga zazivaju. I ko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen. Kako će zazvati Onoga u Koga nisu vjerovali? Kako će vjerovati u Onoga o Kome nisu čuli? A kako će čuti ako im neko ne najavi? Kako li će najaviti ako nisu poslani? Kao što je i pisano: Kako su krasne noge onih koji najavljuju Radosnu vijest dobrote. Ali nisu svi poslušali Radosnu vijest. Jer i Izaija kaže: Gospode, ko je povjerovao našoj riječi? Dakle, vjera dolazi od poruke, a poruka po Mesijinoj riječi. A ja kažem: Zar nisu čuli? Zaista, njihov glas prošao je cijelom Zemljom, a njihove riječi po čitavom svijetu. Onda pitam: Nije li Izrael znao? Mojsije kaže: Izazvat ću vas na ljubomoru zbog naroda koji to nije, i rasrdit ću vas nerazumnim narodom. A Izaija hrabro veli: Našli su me oni koji me nisu tražili, pokazao sam se onima koji nisu pitali za mene. A Izraelu poručuje: Cijelog dana pružao sam ruke narodu neposlušnom i pobunjeničkom. Stoga pitam: Zar je Bog odbacio Svoj narod? Ni u kom slučaju! Jer i ja sam Izraelac, potomak Abrahamov, iz plemena Benjaminova. Bog nije odbacio Svoj narod, koji je izabrao. Zar ne znate šta Pismo kaže o Iliji, kako se žali Bogu na Izraela: Gospode, pobili su Tvoje vjerovjesnike, razorili su Tvoje žrtvenike, a ja sam ostao sâm i sada traže i moj život. Ali šta mu kaže Božiji glas? Sačuvao sam Sebi sedam hiljada ljudi, koji nisu savili svoja koljena pred Baalom. Tako i danas postoji jedan Ostatak izabran po milosti. Ako je po milosti, onda više nije po djelima, jer tada milost više ne bi bila milost. I šta onda? Ono što je Izrael tražio, nije postigao, ali izabrani su postigli. A ostali su otvrdnuli, kao što je i pisano: Bog im je dao duha obamrlosti, oči koje ne vide i uši koje ne čuju, sve do dana današnjeg. A David kaže: Neka im sto njihov bude zamka, mreža, sablazan i plaća; neka im oči potamne da ne vide i neka im leđa budu zauvijek pognuta! Stoga pitam: Nisu li posrnuli da bi pali? Ni u kom slučaju! Nego, njihovom je pogreškom spasenje došlo paganima, da se Jevreji izazovu na ljubomoru. Dakle, ako njihova pogreška znači bogatstvo za svijet, a njihov pad bogatstvo za pagane, koliko će više njihov puni broj. Pagani, sada govorim vama: ja sam, dakle, poslanik pagana i proslavljam svoju službu, ne bih li nekako izazvao na ljubomoru njih, moje po tijelu, i neke od njih spasio. Ako je njihovo odbačenje pomirenje svijetu, šta će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ako su prvine svete, sveto je i tijesto; i ako je korijen svet, svete su i grane. Ali ako su neke grane bile odlomljene, a ti koji si divlja maslina, pricijepljen umjesto njih i postao dionikom korijena i sočnosti masline, nemoj se uznositi iznad grana. Ako se uznosiš, znaj da ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe! Ti ćeš onda reći: grane su odlomljene da bih ja bio nakalemljen. Dobro kažeš! Oni su otrgnuti zbog nevjere, a ti si tu po vjeri. Nemoj se uznositi, nego se boj! Jer ako Bog nije poštedio prirodnih grana, neće ni tebe poštedjeti. Zato posmatraj dobrotu i strogost Božiju; i to strogost nad onima koji su otpali, a nad tobom Njegovu dobrotu, ako nastaviš u dobroti. Inače ćeš i ti biti odsječen. A oni će, ako ne ustraju u nevjeri, biti nakalemljeni, jer Bog je u stanju da ih opet nakalemi. Zaista, ako si ti, po prirodi divlja maslina, odsječen i protiv prirode nakalemljen na pitomu maslinu, koliko će tek bolje biti nakalemljeni na svoju maslinu oni koji su od nje po prirodi! Ne želim, braćo, da ne znate o ovoj tajni, da sami sebi ne mudrujete. Otvrdnuće je došlo na jedan dio Izraela, dok pagani ne uđu u punom broju, da se tako spasi cijeli Izrael, kao što je i pisano: Sa Siona će doći Izbavitelj, odagnat će od Jakova bezbožnost. I to je Moj Savez s njima, kad uklonim njihove grijehe. Prema Radosnoj vijesti, oni su neprijatelji zbog vas, ali prema izboru, oni su voljeni zbog otaca. Neopozivi su, naime, darovi milosti i poziv Božiji. Upravo kao što ste i vi nekad bili neposlušni Bogu, a sada ste primili milosrđe po njihovoj neposlušnosti, tako su i oni postali neposlušni po milosrđu koje je vama iskazano, da i sami prime milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost, kako bi svima iskazao milosrđe. O, dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božijega! Kako su neistraživi Njegovi sudovi i nedokučivi Njegovi putevi! Uistinu, ko je upoznao misao Gospodnju? Ko je postao Njegov savjetnik? Ko Mu je prije nešto dao, da Mu se mora uzvratiti? Jer sve je od Njega, po Njemu i za Njega! Njemu neka je slava zauvijek! Amin. Zato vas molim, braćo, po milosrđu Božijem: prinesite svoja tijela kao živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu, i kao svoju duhovnu službu. Nemojte se prilagođavati ovom svijetu, već se preobražavajte obnovom svoga uma da možete prepoznati šta je dobra, ugodna i savršena volja Božija. Po milosti koja mi je data, kažem svakome među vama: nemojte do sebe držati više od onoga koliko je potrebno do sebe držati, već držite do sebe razumno, prema mjeri vjere koju je Bog svakome udijelio. Jer kao što je na jednome tijelu mnogo udova, a oni nemaju svi istu ulogu, tako smo i mi mnogi jedno tijelo u Mesiji, i svi smo udovi jedni drugima. Svi imamo različite darove prema milosti koja nam je data: ako je propovijed, neka bude prema mjeri vjere; ako je služenje, neka bude u služenju; ako je poučavanje, neka bude u poučavanju; ako je ohrabrivanje, neka bude u ohrabrivanju; ko daje, neka bude velikodušan; ko upravlja, neka bude marljiv; ko iskazuje milosrđe, neka to čini s radošću! Ljubav neka bude iskrena! Mrzite zlo, držite se dobra! Srdačno volite jedni druge bratskom ljubavlju! U ukazivanju časti jedni druge prestižite! U revnosti ne budite lijeni! Budite vatreni u duhu, služite Gospodu! U nadi se veselite, u nevolji ustrajte, u molitvi budite postojani! Pomozite svetima u potrebama! Njegujte gostoljubivost! Blagoslovite one koji vas progone! Blagoslovite, a ne proklinjite! Radujte se sa radosnima, plačite s onima koji plaču! Budite istomišljenici! Nemojte imati na umu ono što je visoko, već se okrenite poniznosti! Nemojte misliti da ste mudri. Nikom ne vraćajte zlo za zlo! Pred svim ljudima zauzimajte se za dobro. Ako je moguće, koliko je do vas, budite u miru sa svim ljudima! Ljubljeni, ne osvećujte se sami, nego dajte mjesta Božijem gnjevu, kao što je i pisano: Osveta je moja, ja ću uzvratiti! – kaže Gospod. Nego, ako je gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga. Čineći tako, skupit ćeš mu užareni ćumur na glavu njegovu. Neka vas zlo ne pobijedi, već vi pobjeđujte zlo dobrim! Neka se svako pokorava višim vlastima. Jer nema vlasti koja nije od Boga, i one koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga, onaj ko se suprotstavlja vlasti, usprotivio se odredbi Božijoj, i oni koji se suprotstavljaju, primit će sud na sebe. Vladari, naime, nisu strašni za dobro djelo, nego za zlo. Ako hoćeš da se ne bojiš vlasti, čini dobro i imat ćeš pohvalu od nje Jer ona je sluškinja Božija za tvoje dobro! Ali ako činiš zlo, onda se boj, jer ne nosi uzalud mača! Ta, ona služi Bogu da u gnjevu kazni onoga koji čini zlo. Zato se treba pokoravati, ne samo zbog gnjeva, nego i radi savjesti. Zbog toga i poreze plaćate, jer službenici su Božiji oni koji postojano vrše tu službu. Dajte svakome ono što mu pripada: porezniku dajte porez, cariniku carinu, kome poštovanje – iskažite poštovanje, kome čast – iskažite čast! Nikome ništa ne dugujte, osim da volite jedni druge, jer ko voli drugoga, ispunio je Zakon. Uistinu, Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ako ima još koja zapovijed, sažeto je u ovoj riječi: Voli bližnjega svoga kao samoga sebe! Ljubav ne čini bližnjemu zla, stoga je ljubav ispunjenje Zakona! I znajući koji je čas, vrijeme je da se trgnete iz sna, jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo povjerovali. Noć je poodmakla i približio se dan! Zato odložimo djela tame i obucimo se u oružje svjetla. Stoga živimo kako i pristoji danu, ne u gozbama razuzdanosti, ni u pijanstvu, ni u nečistoći i razvratu, ni u svađi i ljubomori. Nego, obucite se u Gospoda Mesiju Isusa, i ne brinite se za tjelesno kako biste udovoljavali strastima. Slaboga u vjeri prihvaćajte, bez prepirke oko mišljenja! Jedan vjeruje da smije sve jesti, a onaj slabiji jede samo povrće. Neka onaj koji jede ne prezire onoga koji ne jede, a onaj koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede! Ta, Bog ga je prihvatio. Ko si ti da sudiš tuđem slugi? Svom vlastitom gospodaru on stoji ili pada! A stajat će jer je Gospod u stanju da ga drži. Neko jedan dan smatra važnijim od drugog dana, a drugome je opet svaki dan jednak. Neka svaki bude uvjeren u svoje mišljenje. Onaj koji drži do nekog dana, zbog Gospoda ga drži. Isto tako, onaj koji jede, zbog Gospoda jede, jer zahvaljuje Bogu. A i onaj koji ne jede, zbog Gospoda ne jede i zahvaljuje Bogu. Niko, naime, ne živi samome sebi, niti umire sebi. Jer ako živimo, Gospodu živimo, i ako umiremo, Gospodu umiremo. Dakle, bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodu pripadamo. Zbog toga je i Mesija umro i oživio da bude Gospod i mrtvih i živih. A zašto ti sudiš svom bratu? Ili, zbog čega prezireš svog brata? Svi ćemo, naime, stajati pred Božijom sudačkom stolicom, jer je pisano: Tako mi života, kaže Gospod, svako će Mi se koljeno pokloniti i svaki će jezik priznati Boga. Dakle, svaki od nas će položiti račun Bogu sâm za sebe. Stoga ne sudimo više jedan drugome, već radije nastojte da ne postavljate bratu kamen spoticanja ili zamku. Znam i uvjeren sam u Gospodu Isusu da ništa nije nečisto samo po sebi, već ko drži da je nešto nečisto – njemu je nečisto. Ako je tvoj brat ožalošćen zbog hrane, onda se više ne ponašaš prema ljubavi. Ne upropaštavaj hranom onoga za koga je Mesija umro! Nemojte da se govori protiv vašeg dobra! Jer Carstvo Božije nije u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti u Duhu Svetom! Onaj ko ovim služi Mesiji, ugodan je Bogu i poštovan od ljudi. Zato težimo među sobom za mirom i onim što izgrađuje. Ne upropaštavaj djelo Božije zbog hrane! Doista, sve je čisto, ali je zlo za onoga koji jede sa zlom savješću. Dobro je ne jesti meso i ne piti vino ili bilo šta o čemu se spotiče tvoj brat. Uvjerenje koje imaš, drži za sebe pred Bogom! Blago onom ko ne osuđuje samog sebe u onome za šta se odlučuje. Ali onaj koji je sumnjičav kada nešto jede, već je osuđen, jer to ne čini iz uvjerenja. A sve što nije iz uvjerenja, grijeh je! Mi jaki moramo nositi slabosti slabih, a ne sebi ugađati. Neka svaki od nas ugađa svom bližnjem, za njegovo dobro i u njegovu korist. Jer ni Mesija nije ugađao sâm sebi, već kako je pisano: Pogrde onih koji te grde, pale su na mene. I sve što je nekad napisano, za našu pouku je napisano, da po ustrajnosti i ohrabrenju Pisama možemo imati nadu. Neka vam Bog dadne ustrajnosti i ohrabrenja da među sobom imate istu misao po Mesiji Isusu, da jednodušno i jednoglasno slavite Boga, Oca našega Gospoda Mesije Isusa. Zato prihvaćajte jedni druge, kao što je i Mesija prihvatio vas u slavu Božiju. Kažem da je Mesija postao sluga obrezanima zbog Božije istine, da bi potvrdio obećanja data očevima, i da pagani proslave Boga zbog Njegovog milosrđa, kako je i pisano: Zato ću te slaviti među paganima i pjevati hvale Tvome imenu! I ponovo veli: Veselite se, pagani, sa Njegovim narodom. I opet: Slavite svi, pagani, Gospoda i hvalite Ga svi narodi! A Izaija još jednom kaže: Pojavit će se potomak Jišajev, ustat će da vlada paganima; u Njega će se narodi uzdati! Neka vas Bog nade ispuni svom radošću i mirom u vjeri, da imate izobilje nade snagom Duha Svetoga! Ja sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i vi puni dobrote, i ispunjeni svim znanjem, u stanju da jedni druge opominjete. Pisao sam vam odvažno jednim dijelom da vas podsjetim na milost koju mi je Bog udijelio, da budem sluga Mesije Isusa paganima, poslužujući kao svećenik Radosnu vijest Božiju, kako bi prinos pagana bio ugodan, posvećen Duhom Svetim. Dakle, imam se čime ponositi u Mesiji Isusu, onim što je Božije. Ne usuđujem se govoriti ni o čemu što Mesija po meni nije učinio za poslušnost pagana, riječju i djelom, snagom znakova i čudesa, snagom Duha Božijega. Ja sam tako od Jerusalema pa uokolo sve do Ilirika, u potpunosti objavio Mesijinu Radosnu vijest, i to tako da sam sa čežnjom nastojao objavljivati Radosnu vijest, ne tamo gdje je Mesija već poznat, kako ne bih gradio na tuđem temelju, već kako je i pisano: Vidjet će Ga oni kojima nije objavljen, razumjet će oni koji nisu čuli za Njega. Zbog toga sam često i bio spriječen da dođem kod vas. Ali sada, budući da nemam više mjesta u ovim krajevima, a već nekoliko godina imam želju doći vama, kad krenem za Španiju. I nadam se da ću vas usput vidjeti i da ćete me vi otpremiti dalje nakon što mi se barem dijelom ostvari želja da budem s vama. No prvo idem u Jerusalem da služim svetima, jer su Makedonija i Ahaja odlučile da pomognu u potrebama siromašnih među svetima u Jerusalemu. Da, odlučile su, ali su im i dužnici. Jer ako su pagani imali udjela sa njima u duhovnom, treba da im posluže u materijalnom. Dakle, kad ovo dovršim i kada im predam ovaj zapečaćeni rod, navratit ću do vas na putu u Španiju. I znam da ću vam doći sa obiljem Mesijinog blagoslova. Preklinjem vas, braćo, našim Gospodom Mesijom Isusom i ljubavlju Duha da se, zajedno sa mnom, založite u svojim molitvama pred Bogom za mene, da bih mogao umaći nevjernicima u Judeji i da moja služba u Jerusalemu bude ugodna svetima kako bih vam sa radošću došao, po volji Božijoj, i sa vama se odmorio. Neka Bog mira bude sa svima vama! Amin. Preporučujem vam našu sestru Febu, poslužiteljicu Zajednice u Kenhreji, da je primite u Gospodu, kako i priliči svetima, i da joj pomognete u svemu što zatreba od vas. I ona je, naime, bila od pomoći mnogima i meni samom. Pozdravite Prisku i Akvilu, moje saradnike u Mesiji Isusu, koji su za moj život podmetnuli svoja leđa. Njima ne zahvaljujem samo ja, nego i sve zajednice pagana. Pozdravite i Zajednicu u njihovoj kući. Pozdravite mi dragog Epeneta, koji je prvina Azije za Mesiju! Pozdravite Mariju, koja se puno trudila za vas. Pozdravite Andronika i Juniju, moje zemljake i zatvorske drugove. Oni su ugledni poslanici i prije mene su bili u Mesiji. Pozdravite Amplijata, koga volim u Gospodu. Pozdravite Urbana, saradnika našeg u Mesiji, i mog dragog Stahija. Pozdravite Apela, pravog u Mesiji. Pozdravite sve Aristobulove. Pozdravite moga zemljaka Herodiona. Pozdravite sve Narcisove koji su u Gospodu. Pozdravite Trifenu i Trifozu, koje se trude u Gospodu. Pozdravite dragu Persidu, koja se puno trudila u Gospodu. Pozdravite Rufusa, izabranika u Gospodu, i majku njegovu i moju. Pozdravite Asinkrita, Flegonta, Herma, Patroba, Hermu i braću koja su s njima. Pozdravite Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, Olimpa i sve svete koji su s njima. Pozdravite jedni druge svetim poljupcem. Pozdravljaju vas sve Mesijine Zajednice! Preklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji prave razdor i čine sablazni protiv nauke u kojoj ste poučeni. Klonite ih se! Jer takvi ne služe našem Gospodu Mesiji, nego svome trbuhu, slatkorječivošću i laskanjem zavode srca nedužnih. Glas o vašoj poslušnosti dopro je do svih. Stoga se radujem zbog vas, ali hoću da budete mudri prema dobru, a nedužni prema zlu. A Bog mira će ubrzo satrti Satanu pod vašim nogama. Milost našeg Gospoda Isusa neka bude sa vama! Pozdravlja vas moj saradnik Timotej, i moji zemljaci Lucije, Jason i Sosipater. Pozdravljam vas u Gospodu i ja, Tercije, koji sam napisao ovo pismo. - Pozdravlja vas Gaj, domaćin moj i cijele Zajednice. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart. Onome Koji je moćan da vas učvrsti – prema mojoj Radosnoj vijesti i najavljivanju Mesije Isusa, prema objavi tajne sakrivene u vječnim vremenima, ali sada predočene, i po vjerovjesničkim Pismima, a prema zapovijedi vječnog Boga obznanjene svim paganima za poslušnost vjere – Bogu, jedinom mudrom, po Mesiji Isusu, Njemu neka je slava zauvijek! Amin. Pavle, po volji Božijoj pozvan za poslanika Mesije Isusa, i brat Sosten, Zajednici Božijoj koja je u Korintu, posvećenim u Mesiji Isusu, pozvanima da budu sveti, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju našeg Gospoda Mesiju Isusa, i njihovog i našeg. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek zahvaljujem svom Bogu za vas, jer vam je data milost Božija u Mesiji Isusu, da se u Njemu u svemu obogatite, u svakoj riječi i u svem znanju, kao što se Mesijino svjedočanstvo potvrdilo u vama, tako da vam ne manjka ni jedan dar milosti dok očekujete objavljenje našeg Gospoda Mesije Isusa! On će vas i održati do kraja, da budete bez poroka na Dan našeg Gospoda Mesije Isusa. Vjeran je Bog Koji vas je pozvao u zajedništvo Svog sina Mesije Isusa, našeg Gospoda! Preklinjem vas, braćo, u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa da svi budete složni i da ne bude podjela među vama, nego da budete ujedinjeni, da imate isti stav i isto mišljenje. Klojini su mi, braćo, dali do znanja da među vama postoje trvenja. To kažem zbog toga što svaki od vas govori: „Ja sam Pavlov”, „A ja sam Apolonov”, „A ja sam Kefin”, „A ja Mesijin”. Zar je Mesija razdijeljen? Zar je Pavle razapet za vas ili ste u Pavlovo ime potopljeni? Zahvaljujem Bogu da nikoga od vas nisam potapao osim Krispa i Gaja, da niko ne može reći da ste u moje ime potopljeni. Istina, potapao sam još i Stefaninu porodicu. Ne znam da sam potapao bilo koga od drugih. Jer Mesija me nije poslao da potapam, već da objavljujem Radosnu vijest, ali ne mudrim govorom, da ne izgubi moć Mesijin krst. Jer govor o krstu je onima koji propadaju ludost, a nama koji se spašavamo sila je Božija. Ta, i pisano je: Uništit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je pisac? Gdje je onaj koji osporava ovaj svijet? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da po mudrosti Božijoj svijet nije upoznao Boga svojom mudrošću, svidjelo se Bogu da kroz ludost objavljivanja spasi one koji povjeruju. Uistinu, Jevreji traže znakove, a Grci traže mudrost, ali mi najavljujemo razapetog Mesiju, sablazan Jevrejima, ludost paganima, a onima koji su pozvani, i Jevrejima i Grcima, Mesiju – silu Božiju i mudrost Božiju. Jer ludost Božija mudrija je od ljudi i slabost Božija jača je od ljudi. Pogledajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo moćnih, nema mnogo plemenitog roda. Nego, lude iz svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe iz svijeta izabra Bog da posrami moćne, i neplemenite iz svijeta i prezrene izabra Bog, i ono čega nema da poništi ono što jest, tako da se niko u tijelu ne bi ponosio pred Bogom. Ali Njegovi ste u Mesiji Isusu, Koji nam je postao mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je i pisano: Ko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi! I ja, braćo, kada sam došao vama, nisam došao sa izvrsnim govorom ili mudrošću da vam objavim tajnu Božiju, jer sam odlučio ne znati među vama ništa drugo osim Mesije Isusa, i to razapetog. Bio sam sa vama slab, u strahu i sav drhtav, a moj govor i objavljivanje nisu bili u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u očitovanju Duha i snage, tako da vaša vjera ne bude vjera u ljudsku mudrost, već u snagu Božiju. Ipak, mi najavljujemo mudrost među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti vladara ovoga svijeta, koji će propasti; već otkrivamo Božiju mudrost, sakrivenu u tajni, koju je Bog predodredio prije vjekova za našu slavu. Nju nije upoznao nijedan od vladara ovoga svijeta, jer da su je upoznali ne bi razapeli Gospoda slave. Nego, kako je i pisano: Ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što se u srcu čovječijem nije pojavilo, to je Bog priredio za one koji Ga vole. Ali nama je to Bog objavio po Duhu, budući da Duh sve istražuje, čak i dubine Božije. Ko od ljudi zna šta je u čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Tako niko nije upoznao šta je u Bogu, osim Duha Božijega. A mi nismo primili duha svijeta, već Duha od Boga da upoznamo ono što nam je Bog darovao. To isto i objavljujemo, ali ne riječima koje uči ljudska mudrost, nego poučeni od Duha, duhovnim tumačimo duhovno. Čovjek po prirodi ne prima ono što je od Duha Božijega, jer je to za njega ludost; i ne može to upoznati, jer se to po Duhu mora prosuđivati. Duhovan čovjek sve prosuđuje, ali njega niko ne prosuđuje. Jer ko je upoznao um Gospodnji, ko će Ga poučiti? Ali mi imamo Mesijin um. Ja vam, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, već kao tjelesnima, kao dojenčadi u Mesiji. Hranio sam vas mlijekom, ne jakom hranom, jer je još niste bili u stanju primati, a ni sada ne možete, jer ste još uvijek tjelesni. Pa zar niste tjelesni i zar ne živite kao ljudi, kad među vama ima zavisti i trvenja? I kad neko kaže: „Ja sam Pavlov”, a drugi: „Ja sam Apolonov”, niste li samo ljudi? A šta je Apolon? I šta je Pavle? Sluge preko kojih ste povjerovali, i to kako je kome Gospod dao. Ja sam posadio, Apolon zalio, ali Gospod je dao da raste! Tako da nije ništa ni onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog Koji daje rast. Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva su jedno, i svaki od njih će primiti nagradu prema svom trudu. Mi smo saradnici Božiji, a vi ste Božija njiva, Božija građevina. Prema milosti Božijoj, koja mi je data, ja sam kao mudri graditelj položio temelj, a drugi na njemu gradi. Ali neka svako pazi kako se nadograđuje. Jer niko ne može položiti drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a taj je Mesija Isus. Ali ako neko na tom temelju gradi zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će djelo biti vidljivo, jer će to pokazati onaj Dan koji će se očitovati vatrom. Ta će vatra iskušati kakvo je čije djelo! Ako nečije djelo opstane, onaj ko ga je napravio, primit će nagradu; ako li nečije djelo izgori, taj će pretrpjeti štetu. On sâm bit će spašen, ali kao kroz vatru. Zar ne znate da ste vi svetište Božije i da Duh Božiji boravi u vama? Ako neko pokušava uništiti svetište Božije, njega će uništiti Bog, jer svetište Božije je sveto, a to ste vi. Nek se niko ne vara! Ako neko među vama misli da je mudar na ovom svijetu, neka bude lud da bi bio mudar. Jer je mudrost ovog svijeta pred Bogom ludost. Pisano je: On hvata mudre u njihovoj lukavosti. I opet: Gospod poznaje umovanja mudrih, ona su isprazna. Dakle, neka se niko ne ponosi ljudima! Ta sve je vaše: bio Pavle, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće; sve je vaše, a vi ste Mesijini, a Mesija je Božiji. Stoga, neka nas ljudi smatraju Mesijinim slugama i upraviteljima Božijih tajni. Nadalje, od upravitelja se traži da budu vjerni. Meni je gotovo nevažno da li mi sudite vi ili neki drugi ljudski sud, jer ni ja sâm sebi ne sudim. Uistinu, moja me savjest ne peče ni zbog čega, ali to me ne opravdava. Gospod je moj sudija. Zato nemojte ništa suditi prije vremena, dok ne dođe Gospod. On će osvijetliti ono što je skriveno u tami i otkriti nakane srca. Tada će svako primiti pohvalu od Boga. Ovo sam, braćo, primijenio na sebe i Apolona zbog vas, da po nama naučite: Ne preko onoga što je pisano! i da se ne ponosite jednim protiv drugog. Ko kaže da ti nadilaziš druge? Šta imaš, a da nisi primio? A ako si primio, šta se ponosiš kao da nisi primio? Već ste se zasitili! Već ste se obogatili! Bez nas ste postali carevi! I da ste barem postali carevi, da i mi s vama carujemo! Čini mi se da je Bog pokazao nas poslanike kao zadnje, kao osuđene na smrt, jer smo postali predstava svijetu, i anđelima i ljudima! Mi smo ludi zbog Mesije, ali vi ste mudri u Mesiji; mi smo slabi, ali vi ste jaki; vi ste časni, a mi smo bez časti! Sve do ovog časa gladujemo i žedni smo, i goli smo, i tuku nas, beskućnici smo, i trudimo se radeći svojim rukama. Vrijeđaju nas, a mi blagoslovimo; progone nas, a mi podnosimo; rugaju nam se, a mi tješimo; postali smo otpad svijeta, svačija nečistoća sve do sada. Ne pišem vam ovo da bih vas posramio, nego da vas poučim kao svoju voljenu djecu. Da imate i deset hiljada učitelja u Mesiji, nemate mnogo očeva, jer u Mesiji Isusu po Radosnoj vijesti ja sam vas rodio. Stoga vas molim: moj primjer slijedite! Zbog toga sam vam i poslao Timoteja, koji je moje voljeno i vjerno dijete u Gospodu. On će vas podsjetiti na moje puteve u Mesiji Isusu, koje naučavam posvuda i u svakoj zajednici. Neki su se uzoholili kao da ja neću doći kod vas. Ali ja ću ubrzo doći kod vas, ako bude volja Gospodnja, i onda ću saznati ne šta govore ovi oholi, nego šta mogu. Jer Carstvo Božije nije u riječi, nego u snazi. Šta biste htjeli? Da dođem k vama sa šibom ili sa ljubavlju i duhom blagosti? Zapravo, saznalo se da među vama ima bluda, i to takvog bluda kakvog nema ni među paganima: da neko ima ženu svoga oca. A vi ste se uzoholili, umjesto da budete ožalošćeni i da uklonite između sebe onoga koji je učinio ovakvo djelo. Ja sam, uistinu, iako odsutan svojim tijelom, ali prisutan duhom, već osudio kao prisutan onoga koji je to učinio. Kada se u imenu našeg Gospoda Isusa okupite vi i moj duh sa snagom našeg Gospoda Isusa, predajte tog čovjeka Satani na uništenje tijela, da bi se njegov duh spasio na Dan Gospodnji. Nije dobro da se ponosite! Zar ne znate da malo kvasca ukiseli čitavo tijesto? Očistite stari kvasac da biste bili novo tijesto, kao što i jeste beskvasni, jer uistinu, žrtvovano je naše pashalno janje – Mesija. Dakle, slavimo praznik ne sa starim kvascem, ni sa kvascem pokvarenosti i zla, nego sa kvascem čistoće i čestitosti! Pisao sam vam u svom pismu da se ne miješate sa bludnicima, i to ne općenito sa bludnicima ovoga svijeta, ili sa pohlepnicima, ili nasilnicima, ili idolopoklonicima, jer biste tada morali izaći iz svijeta. Nego, pisao sam vam da se ne miješate sa takozvanim bratom koji bi bio bludnik, ili pohlepnik, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili nasilnik. Sa takvima ni jesti! Zbog čega bih ja sudio onima koji su vani? Zar i vi ne sudite onima koji su unutra? Onima koji su vani sudi Bog! Uklonite grešnika između sebe! Da li bi se bilo ko od vas, ako ima spor sa drugim, usudio voditi parnicu pred nepravednima, a ne pred svetima? Ili zar ne znate da će sveti suditi svijetu? A ako ćete suditi svijetu, zar niste u stanju biti sudije u najmanjim stvarima? Zar ne znate da ćemo suditi anđelima? A da i ne govorimo o svakidašnjem! A vi, kada vodite parnice o svakidašnjem, za sudije uzimate sebi one do kojih zajednica ne drži mnogo! Ovo govorim vama na sramotu! Zar među vama nema ni jednog koji je mudar i koji će biti u stanju da presudi između svoje braće? Nego, brat sa bratom se sudi, i to pred nevjernicima! Već vam je i to slabost što vodite parnice među sobom. Zašto radije ne podnesete nepravdu? Zašto radije ne pretrpite štetu? Ali vi činite nepravdu i nanosite štetu, i to braći! Zar ne znate da nepravedni neće baštiniti Carstvo Božije? Nemojte se varati, ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni nastrani, ni lopovi, ni pohlepni, ni pijanice, ni klevetnici, ni nasilnici neće baštiniti Carstvo Božije. Neki od vas bili su takvi, ali su oprani i posvećeni i opravdani u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa i u Duhu našeg Boga. Sve mi je dopušteno, ali nije sve korisno! Sve mi je dopušteno, ali ja ničemu neću robovati. Jela su za trbuh, a trbuh je za jela, ali Bog će uništiti i jedno i drugo! A tijelo nije za bludnost, već za Gospoda, i Gospod je za tijelo. A Bog Koji je podigao iz mrtvih Gospoda, podići će i nas svojom snagom. Zar ne znate da su vaša tijela Mesijini udovi? Da uzmem onda Mesijine udove i učinim ih udovima bludnice? Ni u kom slučaju! Zar ne znate da je onaj koji se sjedini sa bludnicom jedno tijelo s njom? Jer kaže se: Dvoje će biti jedno tijelo. Ali onaj ko se sjedini sa Gospodom, s njim je jedan duh! Bježite od bluda! Svaki grijeh koji čovjek počini je izvan tijela! Ali onaj koji bludniči, griješi protiv svoga tijela! Ili zar ne znate da je vaše tijelo svetište Duha Svetoga Koji je u vama, Kojeg imate od Boga i više niste svoji? Jer ste kupljeni! Dakle, proslavite Boga u svom tijelu! A sada o onome što ste mi pisali. Dobro je za čovjeka da ne dira ženu, ali zbog opasnosti od bluda neka svaki čovjek ima svoju ženu i svaka žena neka ima svoga muža. Neka muž vrši svoju dužnost prema ženi, a isto tako i žena prema mužu. Žena nema vlast nad svojim tijelom, nego muž. Isto tako ni muž nema vlast nad svojim tijelom, nego žena. Nemojte se uskraćivati jedno drugom, osim po dogovoru, na neko vrijeme, da se možete posvetiti molitvi. Onda opet budite zajedno, kako vas ne bi iskušao Satana zbog vašeg nedostatka uzdržljivosti. Ali, ovo vam govorim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. Ja bih volio da su svi ljudi kao ja, ali svaki čovjek ima svoj dar od Boga. Jedan ovakav, a drugi onakav. Neoženjenima i udovicama kažem da je za njih dobro da ostanu kao i ja, no ako nemaju uzdržljivosti, neka se vjenčaju, jer je bolje vjenčati se nego izgarati od strasti. A onima koji su vjenčani zapovijedam, ne ja nego Gospod, žena od muža neka se ne rastavlja, ali ako se ipak rastavi, nek ostane neudata ili neka se pomiri sa mužem, a muž neka ne otpušta svoju ženu. Ostalima kažem ja, ne Gospod: ako neki brat ima ženu nevjernicu koja je voljna da živi s njim, neka je ne otpušta. Ako li žena ima muža nevjernika koji je voljan da živi sa njom, neka ne otpušta svog muža. Jer nevjernog muža posvećuje njegova žena i nevjernu ženu posvećuje brat (vjernik). Inače bi vaša djeca bila nečista, a ovako su sveta. Ali ako se nevjerna strana hoće rastaviti, neka se rastave. U tom slučaju brat ili sestra nisu ropski vezani, a Bog vas je pozvao u mir. Šta ti znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? I šta ti znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu? Samo neka svakom bude kako mu je Gospod odredio i svako neka živi onako kako ga je Bog pozvao! Tako naređujem u svim zajednicama. Ako je neko pozvan kao obrezan neka to ne mijenja. Ako je neko pozvan kao neobrezan, neka se ne obrezuje! Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, već poslušnost Božijim zapovijedima. Neka svako ostane u pozivu u kojem je pozvan. Ako si pozvan kao rob, ne brini se! A ukoliko možeš postati slobodan, radije se okoristi. Jer ako je neko u Gospodu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji, a isto tako onaj koji je pozvan kao slobodan, rob je Mesijin. Kupljeni ste! Ne budite robovi ljudima. Neka svako, braćo, ostane u Bogu u onome u čemu je pozvan. Što se tiče djevica, nemam zapovijedi Gospodnje, ali dajem savjet jer, primivši milosrđe od Gospoda, zaslužujem povjerenje. Smatram da je dobro da tako bude zbog sadašnje nevolje, to jest da je dobro za čovjeka da tako živi. Ako si vezan za ženu, ne traži rastave, ako si slobodan od žene, ne traži ženu! Ali ako se oženiš, ne griješiš, i ako se djevica uda, ne griješi. Ali takvi će imati tjelesnu teškoću, a ja vas od nje pokušavam sačuvati. Ovo vam kažem, braćo: vrijeme je kratko i neka od sada i oni koji imaju žene budu kao da ih i nemaju; oni koji plaču, kao da ne plaču; oni koji se raduju, kao da se ne raduju; oni koji kupuju, kao da ne posjeduju; a oni koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer prolazi sadašnje obličje ovoga svijeta. A ja želim da vi budete slobodni od briga. Neoženjeni se brine za stvari Gospodnje i kako da ugodi Gospodu, a oženjeni se brine za svjetsko i kako da ugodi svojoj ženi i tako je razdijeljen. Tako se i neudata žena i djevica brinu za stvari Gospodnje, da budu svete i u tijelu i u duhu, dok se udata žena brine za svjetsko, kako da ugodi svome mužu. Ovo govorim za vašu vlastitu korist i to ne da vam postavim zapreku, nego da časno i predano služite Gospodu bez podijeljenosti. Ali ako neko smatra da ne postupa ispravno sa svojom djevicom, jer je prošla pravo vrijeme za udaju, i ako tako mora biti, neka čini šta želi, ne griješi, neka se vjenčaju. Ali onaj ko ima čvrst stav u svom srcu, i nema potrebe, nego ima vlast nad svojom voljom i u svom srcu je odlučio da sačuva svoju djevicu, dobro čini. Tako onaj koji udaje svoju djevicu, dobro čini, a onaj koji je ne udaje, čini još bolje. Žena je vezana dokle god živi njen muž. Ali ako muž umre, slobodna je da se uda za koga želi, samo u Gospodu. No mislim da će imati veći blagoslov ako ostane neudata. A držim da i ja imam Duha Božijega! Što se tiče mesa žrtvovanog idolima, znamo da svi imamo znanje. Ali znanje napuhuje, dok ljubav izgrađuje. Ako neko misli da nešto zna, još ne zna onako kako bi trebao znati. Ali ako neko voli Boga, On ga poznaje. Dakle, što se tiče jedenja mesa žrtvovanog idolima, znamo da idol u svijetu nije ništa i da nema Boga osim jednog. Pa čak i da ima takozvanih bogova bilo na Nebu ili na Zemlji, kao što zaista ima mnogo bogova i mnogo gospodara, mi imamo jednog Boga Oca, od Koga je sve i mi u Njemu, i jednoga Gospoda Mesiju Isusa, po Kome je sve i mi po Njemu Ali nemaju svi ovu spoznaju. A neki, navikli na idola, još uvijek jedu meso kao idolsku žrtvu i njihova se savjest kalja jer je slaba. Jelo nas neće dovesti Bogu. Niti gubimo ako ne jedemo, niti smo bolji ako jedemo. Ali pazite da ne bi ovo vaše pravo postalo kamen spoticanja slabima. Jer ako neko vidi tebe koji imaš znanje kako jedeš u idolskom hramu, zar neće njegova slaba savjest ojačati, pa da jede meso žrtvovano idolima? I svojim znanjem upropaštavaš onog koji je slab, svog brata za kojeg je Mesija umro. Tako griješeći protiv braće i ranjavajući njihovu savjest koja je slaba, griješite protiv Mesije. Dakle, ako jelo sablažnjava mog brata, onda više nikada neću jesti mesa da ne sablaznim svog brata! Zar ja nisam slobodan? Zar nisam poslanik? Zar nisam vidio Isusa, Gospoda našeg? Zar niste vi djelo moje u Gospodu? Ako drugima i nisam poslanik, vama sigurno jesam, jer vi ste pečat mog poslaništva u Gospodu! Moja odbrana od onih koji me optužuju je ovo: Zar ja nemam pravo da jedem i da pijem? Zar ja nemam pravo sa sobom voditi sestru vjernicu kao i drugi poslanici, i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo pravo da ne radimo? Ko ikada služi kao vojnik o svom trošku? Ko sadi vinograd, a da ne jede njegova roda? Ili ko je čuvar stada, a da ne pije mlijeka od stada? Ovo sigurno ne govorim kao čovjek. Pa zar to ne kaže i Zakon? U Mojsijevom zakonu stoji zapisano: Ne zavezuj usta volu koji vrše! Zar je Bogu stalo do volova? Ili to sve govori zbog nas? Da, zbog nas je to pisano, jer onaj koji ore, treba orati u nadi, a onaj koji vrše, u nadi da će dobiti udio. Ako smo mi vama posijali duhovna dobra, je li šta veliko ako požanjemo od vas zemaljska dobra? Ako drugi imaju nad vama ovo pravo, zar nemamo još više mi? Ali mi se nismo okoristili ovim pravom, nego sve podnosimo, kako ne bismo postavili nikakvu branu Mesijinoj Radosnoj vijesti. Zar ne znate da oni koji služe u hramu, jedu od onoga u hramu, a koji poslužuju žrtvenik, od žrtvenika imaju udio? Tako je i Gospod odredio da oni koji objavljuju Radosnu vijest, od Radosne vijesti i žive. Ali ja se nisam poslužio ničim od toga. A i ne pišem sve ovo da bi mi tako bilo. Jer meni je bolje da radije umrem – nego, niko mi neće oduzeti ovu slavu! Jer ako objavljujem Radosnu vijest, nema mjesta za moju hvalu. Ta, to mi je dužnost! I jao meni ako ne širim Radosnu vijest! Jer ako to činim svojevoljno, onda imam plaću, ali ako nije svojevoljno, onda je to povjereno upraviteljstvo. Šta je onda moja plaća? Da objavljujući Radosnu vijest to činim besplatno, tako da se ne poslužim svojim pravom u Radosnoj vijesti. Iako sam slobodan od svih ljudi, svima sam postao rob, da ih više pridobijem. Jevrejima sam postao kao Jevrej, da pridobijem Jevreje. Onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom, iako sâm nisam pod Zakonom, da pridobijem one pod Zakonom. Onima bez Zakona, kao da sam bez Zakona, iako nisam bez Zakona Božijega, nego sam u Mesijinom zakonu, da pridobijem one bez Zakona. Slabima sam postao slab, da pridobijem slabe. Svima sam postao sve, da nekako neke spasim. A sve to radim zbog Radosne vijesti, da imam udjela u njoj. Zar ne znate da trkači na trkalištu svi trče, ali samo jedan prima nagradu? Tako, trčite da je primite! Svaki se takmičar u mnogim stvarima uzdržava, oni da prime propadljivi vijenac, a mi nepropadljivi. Ja dakle tako trčim – ne kao bez cilja, i tako udaram – ne kao u vjetar. Svoje tijelo krotim i savladavam, da sâm ne budem izbačen, nakon što sam drugima objavljivao. Braćo, ne bih htio da budete u neznanju. Naši su očevi svi bili pod oblakom i svi su prošli kroz more i svi su potopljeni u Mojsija u oblaku i u moru, i svi su jeli istu duhovnu hranu, i svi su pili isto duhovno piće – pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Mesija. Ali većina od njih nije bila Bogu ugodna, te su poubijani u pustinji. Sve to se dogodilo za primjer nama, da ne čeznemo za zlom, kao što su oni čeznuli. Ne budite idolopoklonici kao neki od njih, kako je i zapisano: Sjede narod da jede i pije pa ustade da pleše. Nemojmo se odavati bludu kao što su se neki od njih tome odali, pa ih je u jednom danu palo dvadeset i tri hiljade. Nemojmo iskušavati Mesiju, kao što su neki od njih iskušavali, pa su pomrli od zmija. Ne mrmljajte, kao što su neki od njih mrmljali, pa ih je uništio Zatirač. Sve se to, kao primjer, dogodilo njima, a zapisano je za opomenu nama, koje su zapala posljednja vremena. Zato neka svako ko misli da stoji pazi da ne bi pao! Nikakva kušnja, veća od ljudske, nije vas snašla. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budete kušani preko vaših mogućnosti, nego će vam sa kušnjom dati i ishod, da je možete podnijeti. Zato, dragi moji, bježite od idolopoklonstva! Govorim vam kao razumnima, a vi prosudite šta kažem. Zar nije čaša blagoslova koju blagoslovimo zajedništvo Mesijine krvi? Zar nije hljeb kojeg lomimo zajedništvo Mesijinog tijela? Budući da je jedan hljeb, svi smo jedno tijelo, jer svi dijelimo jedan hljeb. Gledajte Izraela po tijelu! Zar nisu oni koji jedu žrtve u zajedništvu sa žrtvenikom? Šta time želim reći? Da je idolska žrtva nešto ili da je idol nešto? Ne, nego ono što pagani žrtvuju, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu, i ja ne želim da budete u zajedništvu sa zlim duhovima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu zlih duhova! Ne možete biti sudionici stola Gospodnjeg i sudionici stola zlih duhova! Ili ćemo činiti Gospoda ljubomornim? Zar smo mi jači od Njega? Sve je dopušteno, ali sve nije korisno! Sve je dopušteno, ali sve ne izgrađuje! Neka niko ne traži svoje dobro, nego dobro za drugog. Jedite sve što se prodaje na tržnici i ništa ne ispitujte zbog savjesti, jer Zemlja je Gospodnja i sve što je na njoj! Ako vas bilo koji nevjernik pozove i vi želite ići, sve što se postavi pred vas jedite bez ispitivanja, zbog savjesti. Ali ako vam neko kaže: „Ovo je prineseno kao žrtva”, ne jedite zbog onoga koji vam je to saopćio i zbog savjesti. Ali ne svoje savjesti, nego onoga drugoga. Zašto da moju slobodu prosuđuje tuđa savjest? Ako ja sa zahvalnošću sudjelujem, zašto da hule na mene zbog onoga za šta zahvaljujem? Stoga, bilo da jedete ili da pijete ili šta god da činite, sve činite na slavu Božiju! Ne budite sablazan ni Jevrejima, ni Grcima, ni Zajednici Božijoj, kao što i ja u svemu ugađam svima i ne tražim svoju korist, već korist mnogih da se spase. Nasljeđujte mene, kao što i ja nasljeđujem Mesiju! Pohvaljujem vas što me se sjećate u svemu i držite predaje koje sam vam predao. Ali želim da znate da je glava svakog muža Mesija, glava žene je muž, a glava Mesije je Bog. Svaki muž koji se moli ili propovijeda pokrivene glave, sramoti svoju glavu. Ali svaka žena koja se moli ili propovijeda otkrivene glave, sramoti svoju glavu. To je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se onda ošiša, ali budući da je za ženu sramota da se obrije ili ošiša, neka se pokriva. Muž, zaista, ne mora pokrivati glavu, jer je slika i slava Božija, a žena je slava svoga muža. I nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž zbog žene, nego žena zbog muža. Zato žena mora na glavi imati znak podložnosti radi anđelâ. Ipak, niti je žena bez muža, niti muž bez žene – u Gospodu! Jer baš kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi, a sve je od Boga. Prosudite među sobom: Je li prikladno da se žena moli Bogu nepokrivena? Zar vas i sama priroda ne uči da je za muža sramota da nosi dugu kosu, a da je duga kosa ženi na slavu, jer joj je duga kosa data umjesto pokrivala? Ali ako neko želi raspravljati, mi nemamo takav običaj, a ni zajednice Božije. Dajući vam ovu opomenu, ne mogu vas pohvaliti, jer se ne sastajete za korist nego na štetu. Kao prvo, čujem, a djelimično i vjerujem, da među vama nastaju podjele kada se sastajete. Doista, potrebno je da među vama bude podjela, tako da se pokažu oni prokušani među vama. Kada se tako zajedno sastajete, vi ne jedete večeru Gospodnju, jer svaki od vas pri blagovanju uzima prvo svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi je pijan. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili prezirete Zajednicu Božiju i sramotite one koji nemaju? Šta da vam kažem? Da vas hvalim? Za ovo vas ne mogu hvaliti! Zaista, primio sam od Gospoda ono što sam vam i prenio: Gospod Isus je one noći kada je bio predat uzeo hljeb, zahvalio se, razlomio ga i rekao: „Ovo je Moje tijelo koje je za vas. Ovo činite Meni na uspomenu.” Isto tako nakon večere uzeo je čašu i rekao: „Ova čaša je novi Savez u Mojoj krvi. Ovo, svaki put kad pijete, činite na Moju uspomenu.” Jer svaki put kada jedete ovaj hljeb i pijete iz čaše, objavljujete smrt Gospodnju sve dok On ne dođe. Tako, ko god jede hljeb i pije iz čaše Gospodnje nedostojno, bit će krivac za tijelo i za krv Gospodnju. Ali neka svako ispita samog sebe, pa nek onda jede od hljeba i nek pije iz čaše. Uistinu, onaj koji jede i pije, sâm sebi osudu jede i pije kada ne raspoznaje Tijelo. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, a mnogi su već preminuli. Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili osuđivani. Ali Gospod nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom. Dakle, braćo, kada se sastajete da blagujete, sačekajte jedni druge. Ako je neko gladan, neka jede kod kuće, da vam sastanak ne bude na osudu. Ostale stvari ću urediti kada dođem. Što se tiče duhovnih stvari, ne bih htio, braćo, da budete u neznanju. Znate, kada ste bili pagani, bili ste vučeni i zavođeni nijemim idolima. Zato vam obznanjujem da niko po Duhu Božijem ne kaže: „Proklet Isus”, i niko ne može reći: „Isus je Gospod”, osim po Duhu Svetom. Različiti su darovi, ali je isti Duh; različite su službe, ali je isti Gospod; različita su i djelovanja, ali je isti Bog Koji u svima sve čini. A svakome se objava Duha daje za korist. Jednome se po Duhu daje riječ mudrosti, a drugome po istom Duhu riječ znanja. Nekome vjera po istom Duhu, a drugome darovi iscjeljivanja po tom jednom Duhu; nekome činjenje čudesa, a drugome propovijed; nekome raspoznavanje duhova, drugome različiti jezici, a nekome opet tumačenje jezika. Sve ovo čini jedan i isti Duh, Koji svakome ponaosob dijeli kako želi. Jer kao što je tijelo jedno, te ima mnogo dijelova, a svi ti dijelovi tijela, premda ih je mnogo, čine jedno tijelo, tako isto i Mesija. Tako smo u jednom Duhu svi mi u jedno tijelo potopljeni, bili Jevreji ili Grci, bili robovi ili slobodni, i svi smo jednim Duhom napojeni. Ni tijelo ne čini jedan dio, već mnogi. Ako noga kaže: „Budući da nisam ruka, nisam od tijela”, zar će zbog toga prestati biti dio tijela? Ako uho kaže: „Budući da nisam oko, nisam od tijela”, zar će zbog toga prestati biti dio tijela? Kad bi čitavo tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi čitavo bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ali Bog je postavio dijelove u tijelo kako je htio, i to svaki od njih ponaosob. A kad bi sve bilo jedan dio, gdje bi bilo tijelo? Ipak, mnogo je dijelova, ali jedno tijelo. A oko ne može reći ruci: „Ne trebaš mi!”, niti glava nozi: „Ne trebaš mi!” Nego naprotiv, dijelovi tijela koji se čine slabijima, najpotrebniji su, a one dijelove koje smatramo nečasnima, odijevamo sa većom časti. Sa našim sramnijim dijelovima postupamo s većom pristojnošću, dok pristojnim dijelovima to ne treba. A Bog je tako razmjestio dijelove tijela, dajući više časti onima koji je nemaju, da ne bi u tijelu bilo razdora, već da dijelovi jednako brinu jedni za druge. I kada pati jedan dio, sa njim pate svi dijelovi, ili ako se jednome dijelu iskazuje čast, sa njim se raduju svi dijelovi. Vi ste, dakle, Mesijino tijelo, a pojedinci dijelovi. A Bog je u Zajednici postavio: prvo poslanike, drugo propovjednike, treće učitelje; zatim činjenje čudesa, pa darove iscjeljivanja, pomaganje, upravljanje, različite jezike. Zar su svi poslanici? Zar su svi propovjednici? Zar su svi učitelji? Zar svi čine čudesa? Zar svi imaju darove iscjeljivanja? Zar svi govore raznim jezicima? Zar ih svi tumače? Ali čeznite za većim darovima! Evo, pokazujem vam najuzvišeniji put! Kad bih govorio jezicima ljudskim i anđeoskim, a ne bih imao ljubavi, bio bih gong što ječi i cimbal što zveči. Kad bih imao propovijedi i znao sve tajne i sva znanja, i kad bih imao svu vjeru tako da gore premještam, a ne bih imao ljubavi, ništa sam! Kad bih podijelio sve što imam i predao svoje tijelo da se spali, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi vrijedilo. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrodušna, ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne oholi se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Propovijedi? One će prestati. Jezici? Oni će umuknuti. Znanje? Ono će nestati. Doista, mi nepotpuno znamo, i nepotpuno propovijedamo. Ali kada dođe ono potpuno, nestat će sve što je nepotpuno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, prosuđivao sam kao dijete. A kad sam postao čovjek, odbacio sam sve djetinje. Sada vidimo u ogledalu – mutno, a onda – licem u lice. Sada znam nepotpuno, a onda ću potpuno spoznati kao što sam i spoznat. Ali sada ostaje vjera, nada i ljubav, to troje, a najveća od njih je ljubav. Težite za ljubavlju i žarko čeznite za duhovnim darovima, a najviše da propovijedate. Onaj, naime, koji govori drugim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu. Niko ga ne razumije, jer u Duhu govori tajne. A onaj koji propovijeda govori ljudima za izgradnju, ohrabrenje i utjehu. Ko govori drugim jezikom, izgrađuje sâm sebe, a ko propovijeda, izgrađuje zajednicu. Ja želim da svi govorite drugim jezicima, a još više da propovijedate, jer veći je onaj koji propovijeda, nego onaj koji govori drugim jezicima, osim ako ih tumači da se i zajednica može izgrađivati. Sada, braćo, ako ja dođem vama govoreći drugim jezicima, šta bi vam to koristilo kad vam ne govorim sa objavom, ili spoznajom, ili propovijedanjem, ili sa poukom? Pa ako i beživotni instrumenti, bilo frula ili harfa, ne daju različite zvukove, kako će se prepoznati šta svira frula, a šta harfa? Doista, ako truba ne daje jasan zvuk, ko će se pripremiti za borbu? Isto tako, ako i vi svojim jezikom ne dajete razumljivu poruku, kako će se znati šta govorite? Govorit ćete uprazno. U svijetu ima puno različitih glasova, a nijedan nije bez značenja. Ako, dakle, ja ne znam značenje glasa, bit ću stranac onome koji govori, a onaj koji govori bit će stranac meni. Tako i vi, budući da ste vatreni za duhovnim stvarima, za izgradnju zajednice budite time vatreni u izobilju. Stoga, neka onaj koji govori drugim jezikom moli da ga može i tumačiti. Jer ako se molim drugim jezikom, moj duh moli, a moj um je besplodan. Šta onda? Molit ću se duhom, ali molit ću se i umom; pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i umom. Inače, ako zahvaljuješ u duhu, kako će neupućen reći „Amin” na tvoje zahvaljivanje? Jer on ne zna šta ti govoriš. Ti, uistinu, dobro zahvaljuješ, ali to drugoga ne izgrađuje. Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima više od svih vas, ali u zajednici ću radije kazati pet riječi svojim umom da druge poučim nego deset hiljada riječi drugim jezikom. Braćo, ne budite djeca u razumu, već u zloći budite kao djeca, a u razumu budite zreli. U Zakonu je zapisano: „Drugim jezicima i drugim ustima govorit ću ovom narodu, ali me ni tako neće poslušati”, govori Gospod. Dakle, drugi jezici su znak i to ne onima koji vjeruju, nego nevjernicima, a propovijed nije za nevjernike, nego za one koji vjeruju. Stoga, ako se čitava zajednica sakupi i svi govore drugim jezicima, pa uđu neupućeni ili nevjernici, zar neće reći da ste poludjeli? Ali ako svi propovijedaju, pa uđe neki nevjernik ili neupućeni, svi ga opominju i svi ga prosuđuju, otkrivaju mu skrivene stvari njegovog srca, pa će pasti ničice i slaviti Boga i priznati: „Bog je zaista među vama!” Šta ćemo onda, braćo? Kada se sakupite i svaki od vas ima neku zahvalu, pouku, objavu, govor drugim jezikom, tumačenje, neka sve to bude za izgradnju. Kad neko govori drugim jezikom – dvojica ili najviše trojica, i to po redu, jedan neka tumači. Ali ako nema tumača, nek takav u zajednici šuti i neka govori sebi i Bogu. Nek i od propovjednika govore dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju. Ali ako neko drugi od prisutnih dobije objavu, neka prvi ušuti. Svi možete propovijedati jedan po jedan, tako da se svi nauče i da svi budu ohrabreni. A duhovi propovjednika podložni su propovjednicima, jer Bog nije Bog zbrke, nego reda. Kao i u svim zajednicama svetih, žene na sastancima neka šute. Nije im dopušteno da govore, već da budu podložne, kako i Zakon kaže. A ako šta žele da saznaju, neka kod kuće pitaju svoje muževe. Sramota je za ženu da govori u zajednici. Ili je možda od vas izašla riječ Božija, ili je samo do vas došla? Ako neko misli da je propovjednik ili da je duhovan, neka zna da je ovo što vam pišem Gospodnja zapovijed. Ali ako je neko prezire, ne marite za njega. Tako, braćo, vatreno čeznite da propovijedate i ne branite govoriti drugim jezicima, ali neka sve bude pristojno i uredno. Podsjećam vas, braćo, na Radosnu vijest koju sam vam objavio, a koju ste vi primili i u kojoj stojite, po kojoj ste i spašeni ukoliko čvrsto držite riječ koju sam vam objavio; osim ako ste uzalud povjerovali. Doista, najprije sam vam predao ono što sam i primio: Mesija je umro za naše grijehe, po Pismima; bio je pokopan i dignut je iz mrtvih treći dan, po Pismima; prvo se ukazao Kefi, a zatim i Dvanaesterici. Poslije se ukazao pred više od pet stotina braće zajedno, od kojih većina i danas živi, dok su neki pomrli. Nakon toga, ukazao se Jakovu, pa svim poslanicima. I naposljetku se kao nedonoščetu ukazao i meni. Jer ja sam najmanji od poslanika, i nisam dostojan da se zovem poslanikom jer sam progonio Zajednicu Božiju. Ali milošću Božijom sam ono što jesam, a Njegova milost prema meni nije bila uzaludna, već sam se trudio više nego svi oni; ipak, ne ja, nego milost Božija sa mnom. Dakle, mi – bilo ja ili oni – tako objavljujemo, a vi ste tako povjerovali. Ali ako se govori da je Mesija oživio od mrtvih, kako neki među vama govore da nema oživljenja mrtvih? Ako nema oživljenja mrtvih, onda ni Mesija nije oživljen. A ako Mesija nije oživljen, uzaludno je i naše objavljivanje, a uzaludna je i vaša vjera. Tada smo mi zapravo lažni svjedoci Božiji, jer smo svjedočili kao da je Bog oživio Mesiju, Kojega nije oživio, ako doista mrtvi ne oživljavaju. Jer ako mrtvi ne oživljavaju, ni Mesija nije oživio. I ako Mesija nije dignut iz mrtvih, onda je beskorisna vaša vjera – još uvijek ste u svojim grijesima. Onda su i oni koji su umrli u Mesiji, propali. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Mesiju, onda smo bjedniji od svih ljudi. Ali sad, Mesija je oživljen iz mrtvih, prvjenac od umrlih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku je došlo i oživljenje mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Mesiji svi biti oživljeni, ali svaki u svom redu: prvjenac, Mesija, a zatim svi Mesijini o Njegovu dolasku; tada će doći kraj, kada preda Carstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu. Doista, On treba vladati dok ne podmetne sve neprijatelje pod Svoje noge. Posljednji neprijatelj koji će biti uništen je smrt, jer „sve je podmetnuo pod Svoje noge”. A kad se kaže da je sve podmetnuo, jasno je da se izuzima Onaj Koji Mu je sve podmetnuo. A kad Mu sve bude podmetnuto, tada će se i sâm Sin podmetnuti Onome Koji Mu je sve podmetnuo, da Bog bude sve u svemu. Inače, šta će biti sa onima koji se potapaju za mrtve? Ako doista mrtvi ne oživljavaju, zašto se oni potapaju umjesto njih? Zašto se onda i mi svaki čas izlažemo opasnosti? Svaki dan umirem, tako mi vašeg ponosa, braćo, kojeg imam u Mesiji Isusu, Gospodu našem. Ako sam se samo kao čovjek borio sa divljim zvijerima u Efesu, kakva mi je od toga korist? Ako mrtvi ne oživljavaju, „jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti”. Ne varajte se: „Loše društvo kvari dobre običaje!” Urazumite se kako treba i prestanite griješiti! Neki, doista, ne poznaju Boga! Govorim to na vašu sramotu! Ali neko će reći: Kako oživljavaju mrtvi? I s kakvim tijelom dolaze? Luđače, ono što siješ ne oživljava ako ne umre! I kada siješ, ne siješ tijelo koje će biti, nego samo zrno, recimo, pšenice ili nečeg drugog. A Bog mu daje tijelo kakvo On hoće, i to svakom sjemenu njegovo tijelo Nije svako tijelo isto tijelo; drugo je ljudsko tijelo, drugo je tijelo u stoke, drugo je ptičije tijelo, i drugo je riblje. Ima i nebeskih tijela i zemaljskih tijela, ali drugačiji je sjaj nebeskih, a drugačiji zemaljskih. Drugi je sjaj sunca, drugi je sjaj mjeseca, i drugi je sjaj zvijezda, pa se i zvijezda od zvijezde razlikuje po sjaju. Tako i sa oživljenjem mrtvih. Sije se raspadljivo, a oživljava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, a oživljava u slavi; sije se u slabosti, a oživljava u snazi; sije se zemaljsko tijelo, a oživljava duhovno tijelo. Ako postoji zemaljsko tijelo, postoji i duhovno. Tako je zapisano: Prvi čovjek Adam postao je „živa duša”, a posljednji Adam životvorni Duh. Ali nije prvo duhovno, nego zemaljsko, a nakon toga duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, od praha; drugi je čovjek s Neba. Kakav je taj čovjek od praha, takvi su i drugi od praha; a kakav je Onaj nebeski čovjek, takvi su i svi nebeski. I kao što smo nosili obličje čovjeka od praha, tako ćemo nositi obličje Onoga nebeskoga. Ovo vam kažem, braćo: tijelo i krv ne mogu baštiniti Carstvo Božije, niti raspadljivo baštini neraspadljivo. Evo kazujem vam tajnu: nećemo svi umrijeti, već ćemo se promijeniti. Najedanput, u treptaju oka, o posljednoj trubi, jer će se oglasiti truba, mrtvi će biti oživljeni neraspadljivi, a mi ćemo se promijeniti. Jer se ovo raspadljivo mora obući u neraspadljivost, i ovo smrtno se mora obući u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se ispuniti zapisana riječ: „Pobjeda je progutala smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?” Žalac smrti je grijeh, a snaga grijeha je Zakon. Ali neka je hvala Bogu Koji nam daje pobjedu po našem Gospodu Mesiji Isusu! Dakle, braćo moja draga, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek obilujte u djelu Gospodnjem, znajući da vaš trud nije uzaludan u Gospodu! Što se tiče skupljanja priloga za svete, kao što sam odredio Zajednicama Galacije, tako i vi činite! Svakog prvoga dana sedmice neka svako od vas odvoji na stranu i tako uštedi koliko može, da se ne sakuplja tek kada ja dođem. A kada dođem, poslat ću sa preporukom koga god vi odredite da odnesu vaš dar u Jerusalem. Bude li potrebno da i ja idem, i oni će ići sa mnom. Kod vas ću doći kada prođem Makedoniju. Kroz Makedoniju samo prolazim, a kod vas ću se vjerovatno zadržati ili čak provesti zimu, da me otpremite kud god pođem. Ne bih htio da vas sada vidim samo u prolazu, pa se nadam da ću s vama neko vrijeme i ostati, ako Gospod dopusti. Ali u Efesu ću se zadržati do Pedesetnice, jer su mi se otvorila velika vrata za uspjeh, a mnogo je onih koji se protive. Ako dođe Timotej, pazite da bude sa vama bez straha, jer i on radi djelo Gospodnje kao i ja. Zato neka ga niko ne prezire, nego ga ispratite u miru da može doći meni, jer ga s braćom očekujem. Što se tiče brata Apolona, jako sam ga podsticao da dođe vama sa braćom, ali nikako nije imao namjeru da sada dođe. No, doći će kada mu se ukaže prilika. Bdijte, stojte čvrsto u vjeri, budite muževni, snažni. Neka sve što činite bude u ljubavi! Molim vas, braćo – poznajete Stefanin dom: da je prvina Ahaje i da su se predali posluživanju svetih – da i vi budete podložni takvima i svakome ko se pridruži u radu i trudi se. Radujem se dolasku Stefane, Fortunata i Ahajika, jer su nadoknadili vašu odsutnost i tako okrijepili i moj i vaš duh. Dakle, poštujte takve! Pozdravljaju vas azijske zajednice. Srdačno vas u Gospodu pozdravljaju Akvila i Priska sa zajednicom koja se sastaje u njihovom domu. Pozdravljaju vas sva braća. Pozdravite jedni druge svetim poljupcem. Pozdrav mojom vlastitom rukom, Pavlovom. Ako bilo ko ne voli Gospoda, neka je proklet! „Marana tha!” (Dođi Gospode!). Milost Gospoda Isusa neka bude sa vama! Ljubav moja neka je sa svima vama u Mesiji Isusu! Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj, i brat Timotej, Zajednici Božijoj koja je u Korintu sa svima svetima u cijeloj Ahaji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospoda Mesije Isusa! Blagoslovljen Bog i Otac Gospoda našega Mesije Isusa, Otac milosrđa i Bog svakog ohrabrenja! On nas hrabri u svakoj našoj nevolji, tako da bismo i mi mogli hrabriti one koji su u bilo kakvoj nevolji, ohrabrenjem kojim je i nas same ohrabrio Bog. Jer kao što su nam obilne Mesijine patnje, tako nam po Mesiji obiluje i ohrabrenje. Bilo da smo u nevoljama, to je za vaše ohrabrenje i spasenje, ili ako smo ohrabreni, to je za vaše ohrabrenje koje vam daje da budete ustrajni u istim patnjama koje i mi podnosimo. Naša nada za vas je čvrsta. Znamo da kao što sa nama dijelite patnje, tako isto i ohrabrenje. Ne želimo, braćo, da ne budete upoznati sa nevoljom koja nas je snašla u Aziji. Bili smo prekomjerno i iznad naše snage opterećeni, tako da smo bili zabrinuti i za svoj život. Sami u sebi smo primili osudu na smrt, da se ne bismo pouzdavali u sebe već u Boga Koji oživljava mrtve. On nas je izbavio iz tako velike pogibli i opet će nas izbaviti. Na Njega se oslanjamo i nadamo se da će nas i dalje izbavljati. I vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi mogli zahvaljivati za nas na daru milosti koji smo primili po mnogima. A ovo je naš ponos: svjedočanstvo naše savjesti da smo se u svijetu – a naročito prema vama – ponašali u svetosti i iskrenosti Božijoj; ne u tjelesnoj mudrosti, već u Božijoj milosti. Ne pišemo vam ništa drugo, osim ovo što čitate i razumijete. A nadam se da ćete dokraja i potpuno razumjeti, kao što ste nas jednim dijelom i razumjeli, jer mi smo vaš ponos kao i vi naš na Dan Gospoda našega Isusa. Sa takvim pouzdanjem namjeravao sam prvo doći vama da primite jednu drugu milost, i preko vas proći u Makedoniju, a onda se vratiti iz Makedonije vama da me vi ispratite u Judeju. Zar sam bio lakomislen kada sam ovako namjeravao? Ili ono što namjeravam, zar po tijelu namjeravam, pa da je u mene i „Da, da!” i „Ne, ne!” Ali Bog je svjedok da naša riječ vama nije „Da!” i „Ne!” jer Sin Božiji, Mesija Isus, Koga smo ja, Silvan i Timotej objavljivali među vama, nije bio „Da!” i „Ne!”, nego je uvijek bilo „Da!” u Njemu. Doista, sva obećanja Božija u Njemu su „Da!”. Zato i mi po Njemu kažemo „Amin!” na slavu Božiju. A Bog je taj Koji nas utvrđuje sa vama u Mesiji i Koji nas je pomazao. On nas je i zapečatio i dao zalog u naša srca – Duha. Ja prizivam Boga kao svjedoka mojoj duši: da nisam ponovo došao u Korint kako bih vas poštedio. Mi, naime, ne gospodarimo vašom vjerom, nego smo saučesnici u vašoj radosti, jer po vjeri čvrsto stojite. Stoga sam u sebi odlučio da neću ponovo doći vama sa žalošću. Jer ako ja vas ožalostim, ko će mene razveseliti osim onoga koga ja ražalostim? A ovo pišem da me ne bi, kada dođem, ožalostili oni koji mi trebaju biti na radost. Uvjeren sam za sve vas da je moja radost ujedno i radost svih vas. Pišem vam iz velike patnje i tjeskobe srca i sa mnogo suza, ne zato da biste se ožalostili, nego da spoznate ljubav koju još više gajim prema vama. Ali ako me je neko ožalostio, nije ožalostio mene, već na neki način – da ne pretjeram – sve vas. Takvome je dovoljna ona kazna od većine, a vi mu radije oprostite i utješite ga da ga prevelika žalost ne bi shrvala. Stoga vas molim da mu pokažete vašu ljubav. I pisao sam vam da bih znao jeste li provjereni i da li ste u svemu poslušni. A kome vi nešto oprostite, i ja opraštam, jer uistinu, ako sam šta oprostio, zbog vas sam oprostio pred Mesijom, da nas ne prevari Satana, jer nisu nam nepoznate njegove namjere. Kada sam stigao u Troadu zbog Mesijine Radosne vijesti, iako su mi se otvorila vrata u Gospodu, nisam imao mira u svom duhu jer nisam našao Tita, svoga brata. Stoga sam ih pozdravio i otišao u Makedoniju. Ali hvala Bogu Koji nas uvijek u Mesiji vodi u pobjedničkom slavlju i po nama na svakom mjestu očituje miris Svoje spoznaje! Mi smo zbog Mesije ugodan miris Bogu među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju; jednima miris iz smrti za smrt, a drugima miris iz života za život. A ko je dostojan za sve to? Mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božijom, nego govorimo iskreno, kao od Boga pred Bogom, u Mesiji. Zar opet počinjemo sebe preporučivati? Ili zar trebamo, kao neki, pisma preporuke za vas ili od vas? Vi ste naše pismo, napisano u našim srcima, koje poznaju i čitaju svi ljudi. Očigledno je da ste vi Mesijino pismo kojem smo mi služili i koje nije napisano tintom, nego Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama, nego na pločama od mesa – u srcima. Takvo pouzdanje imamo po Mesiji u Boga. Ne da smo sami od sebe sposobni nešto smisliti, kao da je to od nas, već je naša sposobnost od Boga, Koji nas je i osposobio da budemo poslužitelji novog Saveza, ne slova nego Duha. Slovo, naime, ubija, a Duh daje život. Ako je, dakle, služba smrti u slovima uklesana u kamenju došla sa slavom, tako da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u Mojsijevo lice zbog slave njegovog lica koja je prolazna, koliko će više služba Duha biti u slavi? Jer ako je služba osude slavna, daleko će više služba pravednosti obilovati slavom. Zaista, ono što je bilo proslavljeno, ovako gledano, nije proslavljeno, zbog ove neizmjerne slave. Jer ako je ono prolazno došlo u slavi, mnogo će više biti u slavi ovo što ostaje. Zato, imajući takvu nadu, djelujemo sa velikom otvorenošću, a ne kao Mojsije koji je stavio pokrivalo preko svoga lica da sinovi Izraelovi ne vide kraj onoga prolaznoga. Ali njihovi su umovi otvrdnuli. Jer sve do danas isto pokrivalo ostaje kod čitanja staroga Saveza, nije im otkriveno da ono u Mesiji nestaje. I sve do danas kad god čitaju Mojsija, na njihovom srcu leži zastor, ali kad god se neko obrati Gospodu, zastor se uklanja. Gospod je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda! Svi mi koji otkrivena lica odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se po Duhu Gospodnjem u tu istu sliku, iz slave u slavu. Stoga, imajući ovu službu, jer smo primili milosrđe, ne malaksavamo, već smo odbacili sramotno prikrivanje: ne djelujemo lukavo, niti iskrivljujemo riječ Božiju, nego otvoreno iznosimo istinu i tako se preporučujemo svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom. Ali ako je zaista prekrivena naša Radosna vijest, prekrivena je u onima koji propadaju: kojima je bog ovoga svijeta zaslijepio nevjerničke umove, da im ne zasvijetli svjetlost Radosne vijesti slave Mesije Koji je slika Božija. Jer mi ne objavljujemo sebe, nego Mesiju Isusa kao Gospoda, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Jer Bog Koji je rekao: „Neka iz tame zasja svjetlost!” – On je zasjao u našim srcima da obasja spoznaju Božije slave na licu Mesije Isusa. Sada ovo blago imamo u zemljanim posudama kako bi izvanredna snaga bila Božija, a ne kao da je naša. U svemu smo pritisnuti, ali nismo slomljeni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo; progonjeni, ali nismo ostavljeni; obarani, ali nismo uništeni. Uvijek u tijelu nosimo umiranje Isusovo, da bi se i život Isusov očitovao u našem tijelu. Doista, mi živi se vazda predajemo na smrt zbog Isusa, da se i život Isusov pokaže u našem smrtnom tijelu. I tako, smrt djeluje u nama, a život u vama. Budući da imamo isti duh vjere kako je i zapisano: „Povjerovao sam, zato i govorim”, tako i mi vjerujemo i zato govorimo. Znamo da će Onaj Koji je oživio Gospoda Isusa, i nas oživjeti sa Isusom i uzeti nas Sebi zajedno sa vama. Sve je ovo radi vas, da milost, umnožena po mnogima, uveća zahvaljivanje na slavu Božiju. Zato ne malaksavamo. Naprotiv, ako se doista naš vanjski čovjek i raspada, ipak se naš unutrašnji čovjek obnavlja iz dana u dan. Zaista, naša sadašnja malena teškoća donosi nam izvanrednu vječnu slast slave, jer mi ne tražimo vidljivo, nego nevidljivo. Vidljivo je prolazno, ali ono nevidljivo je vječno. Znamo da, ako se naša zemaljska kuća – šator – ruši, imamo vječnu građevinu od Boga, kuću na Nebesima, koja nije sagrađena rukama. Doista, u ovome uzdišemo i čeznemo da se obučemo u naše nebesko ruho, jer kad se obučemo, nećemo biti goli. Doista, mi koji boravimo u ovom šatoru stenjemo pod teretom, jer se ne želimo svući, nego se još obući kako bi život progutao što je smrtno. Onaj Koji nas je za ovo pripremio jeste Bog – On nam je dao i zalog Duha. Zato smo uvijek puni pouzdanja i znamo: dokle god smo u kući ovoga tijela, daleko smo od Gospoda. Živimo, naime, po vjeri, a ne po onome što vidimo. Stoga, puni smo pouzdanja i radije bismo otišli iz kuće našega tijela i bili kod kuće sa našim Gospodom. Zato Mu i nastojimo ugoditi, bilo da ostajemo ili da odlazimo. Jer svi se moramo pojaviti pred Mesijinim Sudom, da svako primi što je zaradio prema onome što je u tijelu činio, bilo dobro ili zlo. Budući da imamo strah Gospodnji, uvjeravamo ljude. Bogu smo potpuno poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima. Ne preporučujemo se mi opet vama, nego vam dajemo priliku da se nama ponosite, kako biste mogli odgovoriti onima koji se ponose vanjštinom, a ne onim što je u srcu. Doista, ako smo bili van sebe, to je Bogu; ako li pri zdravom razumu, to je za vas. Ljubav Mesijina potpuno nas zarobljava kada pomislimo na ovo: jedan je umro umjesto svih, svi su dakle umrli. On je umro za sve, da živi više ne žive za sebe, nego za Onoga Koji je umro i oživio za njih. Zato mi odsada više nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo i poznavali Mesiju po tijelu, sada Ga više tako ne poznajemo. Dakle, ako je ko u Mesiji, novo je stvorenje. Staro je prošlo, a evo, novo je nastalo! A sve je od Boga Koji nas je pomirio sa sobom po Mesiji i predao nam službu pomirenja. To jest, Bog je u Mesiji pomirio ljude sa sobom ne računajući im njihove greške i ugradio u nas riječ pomirenja. Mi smo, dakle, Mesijini poslanici, i kao da Bog po nama poziva: „U ime Mesije molimo: pomirite se s Bogom!” Onoga Koji nije poznavao grijeha, Bog je umjesto nas učinio grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednost Božija. Kao Njegovi saradnici mi vas opominjemo da ne primate uzalud Božiju milost. Jer On kaže: „Uslišio sam te u pravo vrijeme i pomogao ti na dan spasenja.” Evo, sada je pravo vrijeme! I evo, sada je dan spasenja! Ni u čemu ne dajemo povoda za sablazan, da se ne optužuje ova služba, već se u svemu predstavljamo kao Božiji službenici: velikom strpljivošću u nevoljama, u teškoćama, u brigama, pod udarcima, u zatvorima, u pobunama, u naporima, u bdijenjima, u postovima, u čistoći, u spoznaji, u podnošenju, u dobroti, u Svetom Duhu, u iskrenoj ljubavi, u riječi istine, u snazi Božijoj, s oružjem pravednosti za napad i odbranu; sa slavom i sramotom; sa lošim i dobrim glasom; kao varalice, a iskreni; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo, živimo; kao kažnjavani, a neubijeni; kao ožalošćeni, a uvijek radosni; kao siromašni, a obogaćujući mnoge; kao da ništa nemamo, a posjedujemo sve. Naša usta su otvorena za vas, Korinćani, a naše srce otvoreno! Nije vama tijesno u nama, već je tijesno u vašem srcu. Dakle, zauzvrat – govorim kao djeci – jednako se i vi otvorite! Ne budite pod istim jarmom s nevjernicima! Šta ima pravednost sa bezakonjem? Ili, kakvo je zajedništvo svjetlosti s tamom? Kakav je sklad između Mesije i Belijara? Ili, šta ima vjernik sa nevjernikom? Kakav je savez između hrama Božijega i idolskoga? Mi smo, naime, hram živoga Boga, kao što i kaže Bog: „Boravit ću u njima i hodati sa njima, Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti Moj narod”. Stoga, „izađite između njih i odvojite se”, kaže Gospod, „i ne dotičite ništa nečisto, i Ja ću vas primiti, Ja ću vam biti Otac, a vi ćete Meni biti sinovi i kćeri”, govori Gospod Svemogući. Imajući, dakle, ova obećanja, ljubljeni, očistimo se od svake prljavštine tijela i duha, i ostvarujmo svetost u strahu Božijem. Prihvatite nas! Nikome nismo uradili ništa zlo, nikoga nismo upropastili, nikoga iskoristili. Ne govorim vam da vas osudim. Već sam prije rekao da ste u našim srcima, tako da sa nama umirete i sa nama živite. Imam puno povjerenja u vas i jako se ponosim vama. Ispunjen sam ohrabrenjem i pun sam radosti pored sve naše nevolje. Doista, kad smo stigli u Makedoniju, naša tijela nisu imala mira, već smo bili u različitim nevoljama: izvana borbe, a iznutra brige. Ali Bog Koji hrabri potištene i nas je ohrabrio Titovim dolaskom. I ne samo njegovim dolaskom već i ohrabrenjem kojim je bio ohrabren zbog vas: prenio nam je vašu čežnju, vaše tugovanje i vašu žudnju za mnom, tako da se još više radujem. Jer, ako sam vas zaista ožalostio svojim pismom, ja zbog toga ne žalim. No, ako sam i žalio – jer vidim da vas je to pismo, makar samo i na trenutak, ožalostilo. Sada se radujem, ne zato što ste se ožalostili, nego zato što vam je ta žalost bila na obraćenje. Bili ste ožalošćeni po volji Božijoj, da ni u čemu ne pretrpite štetu od nas. Jer žalost po volji Božijoj donosi obraćenje za spasenje bez žaljenja, dok žalost svijeta donosi smrt. I pogledajte, upravo to što ste se ožalostili po volji Božijoj, koliku je vatrenost u vama proizvelo, pa opravdanje, pa ogorčenje zlom, pa strah, pa čežnju, pa revnost, pa kažnjavanje. U svemu ste pokazali da ste nedužni. Stoga, ako sam vam pisao, to nije bilo zbog onoga koji čini zlo ili zbog onoga kome je zlo učinjeno, nego da bi vam se pokazala pred Bogom vaša čežnja za nama. To nas je ohrabrilo. Ali pored ovog našeg ohrabrenja mnogo smo se više obradovali zbog Titove radosti jer ste svi vi uspokojili njegov duh. Ako sam se šta pred njim ponosio vama, nisam se postidio, već kao što smo sve po istini vama govorili, tako se po istini pokazao i naš ponos pred Titom. A ljubav njegovog srca prema vama još je veća kada se sjeti poslušnosti svih vas; kako ste ga sa strahom i drhtanjem primili. Radujem se što se u svemu mogu u vas pouzdati. Mi želimo vam saopćiti, braćo, milost Božiju koja je data Zajednicama u Makedoniji: kako se u velikoj kušnji nevoljom, obilje njihove radosti i njihovo krajnje siromaštvo prelilo u bogatstvo njihove velikodušnosti, te su dobrovoljno darivali prema mogućnostima, a svjedočim, i preko svojih mogućnosti, usrdno nas moleći za milost da mogu sudjelovati u zajedništvu služenja svetima. I ne samo kako smo se nadali već su sami sebe predali prvo Gospodu, zatim i nama po volji Božijoj, tako da smo zamolili Tita da, kao što je već prije započeo, i dovrši među vama ovo djelo milosti. Zato, kao što ste puni svega – vjere, i riječi, i znanja, i svake revnosti, i ljubavi prema nama – nastojte se ispuniti i ovom milošću Ne govorim prema zapovijedi, nego prema revnosti drugih i kušajući iskrenost vaše ljubavi. Vi znate za milost našega Gospoda Mesije Isusa: kako je zbog vas postao siromahom, iako je bogat, da biste vi Njegovim siromaštvom postali bogati. A ovime vam dajem savjet jer je to za vas korisno, budući da ste vi još prošle godine ovo započeli, i to ne samo djelom već i odlukom. Ali sada dovršite to djelo, da kao što ste bili spremni odlučiti, tako i dovršite prema svojim mogućnostima. Ako postoji spremnost, ona je ugodna prema onome šta neko ima, a ne prema onome čega nema. Jer nije namjera da drugima bude olakšanje, a vama nevolja, već jednakost. U sadašnje vrijeme vaše izobilje je za njihovu oskudicu, da i njihovo izobilje jednom bude za vašu oskudicu, tako da nastane jednakost, kao što je i zapisano: „Onome koji je mnogo prikupio nije preteklo, a onome koji je malo prikupio nije nedostajalo.” Ali neka je hvala Bogu Koji je istu revnost za vas stavio u srce Titovo. On je, naime, prihvatio naš podsticaj, ali je zbog velike revnosti dobrovoljno otišao kod vas. A s njim smo poslali i brata koji je hvale vrijedan zbog Radosne vijesti po svim zajednicama. I ne samo to već su ga zajednice odredile za našeg saputnika u ovom djelu milosti – kome služimo na slavu samoga Gospoda, a na našu spremnost – kako bismo izbjegli da nas neko optuži zbog ovog izobilja kojeg poslužujemo, jer se brinemo oko dobra ne samo pred Gospodom nego i pred ljudima. A s njima šaljemo i našeg brata kojeg smo više puta u mnogome ispitali i bio je vrijedan, a sada je još i vrjedniji zbog velikog pouzdanja u vas. Što se tiče Tita, on je moj drug i saradnik za vas. A naša braća su poslanici zajednica, slava Mesijina. Stoga, pokažite im pred zajednicama dokaz vaše ljubavi i da se s pravom ponosimo vama. O služenja svetima, nepotrebno je da vam o tome pišem. Poznata mi je vaša spremnost, kojom se zbog vas ponosim pred Makedoncima, da je Ahaja spremna još od prošle godine, a vaša je vatrenost mnoge potakla. Stoga i šaljem braću da ne bi, u tom smislu, bilo isprazno što se ponosimo vama; da budete spremni kao što sam i govorio, kako se ne bismo u ovome osramotili mi, da ne kažem vi, ako sa mnom dođu Makedonci i zateknu vas nespremne. Zato sam smatrao potrebnim da potaknem braću da prije dođu kod vas kako bi unaprijed pripremili vaš ranije obećani dar i da bude spreman kao izraz blagoslova, a ne škrtosti. Naime, ko škrto sije, škrto će i žeti, a ko obilato sije, obilato će i žeti. Neka svako dariva kako je već u srcu odlučio, ne sa žaljenjem ili pod pritiskom, jer Bog voli veselog darivaoca. A Bog je u stanju da izlije obilje milosti na vas, tako da uvijek svega imate dovoljno da biste obilovali u svakom dobrom djelu, kako je i zapisano: „Rasipa i daje siromasima, a njegova pravednost ostaje zauvijek.” A Onaj Koji daje sjeme sijaču dat će i hljeb za hranu; umnožit će vaše sjeme i povećat će plodove vaše pravednosti. Tako ćete se obogatiti za svaku velikodušnost koja po nama dovodi do zahvalnosti Bogu. Doista, služenje ovakvom službom ne samo da ispunjava oskudicu svetih već obiluje i mnogim zahvalama Bogu. Po dokazu ovog služenja, mnogi slave Boga zbog vaše pokornosti priznanju Mesijine Radosne vijesti i zbog velikodušnosti zajedništva prema njima i prema svim ljudima. U njihovim molitvama za vas mnogo čeznu za vama zbog neizmjerne milosti Božije koja je na vama. Hvala Bogu na Njegovu neopisivu daru! A sada vas ja, Pavle, lično pozivam poniznošću i blagošću Mesijinom – ja koji sam svojom pojavom skroman među vama, a kad sam odsutan, onda sam odvažan prema vama. Molim da, kad jednom dođem, ne moram biti odvažan u odlučnosti kojom se namjeravam usprotiviti nekim ljudima koji misle da mi živimo po tijelu. Iako živimo u tijelu, ne borimo se tjelesno. Jer naše bojno oružje nije tjelesno, već je božanski jako za razaranje utvrda i njime rušimo umovanja i sve što se uzdiže protiv spoznaje Boga, i zarobljavamo svaku misao na poslušnost Mesiji; i spremni smo kazniti svaku neposlušnost, čim bude potpuna vaša poslušnost. Gledajte ono što je vidljivo! Ako je bilo ko uvjeren da je Mesijin, neka sam sebi razmotri ovo: kako je on Mesijin, tako smo i mi! Uistinu, kada bih se nešto više ponosio zbog naše vlasti – koju nam je Gospod dao za vašu izgradnju, ne za rušenje – ne bih se zasramio. Samo da se ne učini kao da vas namjeravam zaplašiti svojim pismima! Jer: „Doista, pisma su mu” – kaže – „ozbiljna i stroga, ali njegovo je tjelesno prisustvo slabo i riječ mu je ništavna.” Neka taj ima na umu ovo: kakvi smo u riječima pisama u odsutnosti, takvi ćemo biti i na djelu kada dođemo. Mi se ne usuđujemo izjednačavati ili uspoređivati sa nekima koji sami sebe preporučuju. Ali oni su bez razuma, jer sami sebe međusobno mjere i sami se porede među sobom. A mi se nećemo ničim ponositi preko mjere, nego prema mjeri mjerila koje nam je Bog dodijelio kao mjeru, da dosegnemo sve do vas. Jer mi se ne protežemo prekomjerno, kao da vas još nismo dosegnuli. Doista, dosegnuli smo sve do vas Mesijinom Radosnom viješću. Ne ponosimo se preko mjere, trudom drugih. Ali imamo nadu da ćemo, dok vaša vjera raste, uzrasti među vama – prema našem mjerilu – u izobilje, i objaviti Radosnu vijest u predjelima daljim od vašeg, tako da se ne ponosimo onim što je već učinjeno na tuđem području. A „ko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi!” Jer nije hvale vrijedan onaj koji sâm sebe preporučuje, nego onaj kojega preporučuje Gospod. Volio bih da možete podnijeti malo moje ludosti. No, i podnosite. Ljubomoran sam zbog vas Božijom ljubomorom, jer sam vas zaručio sa jednim mužem, kao čistu djevicu priveo sam vas Mesiji. Ali bojim se da se nekako – kao što je zmija svojom lukavošću prevarila Evu – vaše misli ne iskvare i udalje od iskrenosti i čistoće u Mesiji. Jer doista, ako vam ko dođe i naviješta drugačijeg Isusa od onoga kojeg smo vam mi navijestili, ili primate drugačijeg duha, kojeg prije niste primili, ili drugačiju Radosnu vijest, koju niste prihvatili, vi ga strpljivo podnosite. Smatram da ni u čemu ne zaostajem za „nadposlanicima”. Ako sam zaista nevješt u govoru, nisam u znanju; štaviše, u svemu i pred svima smo vam ga predočili. Zar sam počinio grijeh time što sam vam – ponizujući se da biste vi bili uzvišeni – besplatno objavljivao Radosnu vijest? Druge sam zajednice orobio uzimajući plaću da bih vama služio, a kada sam bio kod vas, iako u oskudici, nisam bio na teret nikome. U mojoj oskudici pomogla su mi braća koja su došla iz Makedonije. U svemu sam pazio da vam ne budem na teret, a i pazit ću! Istine mi Mesijine u meni, ovaj mi se ponos neće oduzeti u predjelima Ahaje! Zašto? Zato što vas ne volim? Bog zna. A ovo što radim i dalje ću raditi da oduzmem priliku onima koji žele priliku kako bi se s nama izjednačili u onome čime se hvale. Takvi ljudi su lažni poslanici, lukavi djelatnici koji se pretvaraju u Mesijine poslanike. A nije ni čudo, jer se i sâm Satana pretvara u anđela svjetla. Stoga nije ništa posebno ako se i njegovi službenici pretvaraju u službenike pravednosti. Njihov svršetak će biti prema njihovim djelima. I opet kažem: neka me niko ne smatra ludim! U protivnom, primite me i kao ludog da se i ja mogu bar malo ponositi. Što govorim, ne govorim po Gospodnjem, već kao u ludosti, u odvažnosti ponosa. Budući da se mnogi ponose kao ljudi, i ja ću se ponositi. Vi mudri rado podnosite luđake! Vi, naime, podnosite ako vas neko vodi u ropstvo, ako vas neko proždire, ako vam neko uzima, ako se neko uznosi, ako vas neko udara u lice. Govorim sebi na sramotu: u tome smo bili slabi! Ali, u čemu god se oni ponose, u ludosti govorim, i ja se ponosim! Jesu li Jevreji? I ja sam. Jesu li Izraelci? I ja sam. Jesu li Abrahamovo potomstvo? I ja sam. Jesu li službenici Mesijini? Sad govorim van sebe: Ja sam još više! Više sam se trudio, više sam bio po tamnicama, više primio udaraca, često sam bio u pogibli! Od Jevreja sam pet puta primio četrdeset manje jedan udarac. Tri puta sam bio išiban, jednom kamenovan, tri puta doživio brodolom, noć i dan proveo na dubokom moru. Često na putu, u opasnostima od rijeka, u opasnostima od razbojnika, u opasnostima od zemljaka, u opasnostima od pagana, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustoši, u opasnostima na moru, u opasnostima od lažne braće; u trudu i naporu, u čestom nespavanju, u gladi i žeđi, u čestim postovima, u hladnoći i golotinji! A povrh svega toga, moje svakodnevno breme: briga za sve zajednice. Ko je slab, a da ja nisam slab? Ko se sablažnjava, a da ja ne izgaram? Ako se treba ponositi, ponosit ću se svojim slabostima. Bog i Otac Gospoda Mesije Isusa, blagoslovljen zauvijek, zna da ne lažem. U Damasku je namjesnik cara Arete čuvao damašćanski grad kako bi me uhvatio, ali su me kroz prozor u košari spustili preko zidina i tako sam umakao njegovim rukama. Ako se treba hvaliti – iako to nije od koristi – spomenut ću viđenja i objave Gospodnje. Poznajem čovjeka u Mesiji: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio uznesen do trećeg Neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u raj i da je čuo neopisive riječi kojih nije čovjeku dopušteno govoriti. Što se tiče toga, hvalit ću se, ali što se tiče mene, neću se hvaliti, osim svojim slabostima. Kada bih se i htio hvaliti, ne bih bio lud, jer bih govorio istinu. Ali, uzdržavam se da me ne bi neko držao većim od onoga šta na meni vidi ili od mene čuje. I da se zbog veličina objava ne bih uznio, dat mi je trn u tijelu, Satanin poslanik, da me udara kako se ne bih uzvisio. Za to sam triput molio Gospoda da to odstupi od mene. A On mi je odgovorio: „Moja milost ti je dovoljna, jer Moja je snaga savršena u slabosti.” Stoga ću se radije hvaliti svojim slabostima da snaga Mesijina počiva na meni. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u teškoćama, u progonstvima i nevoljama zbog Mesije. Jer kada god sam slab, tada sam snažan! Postao sam lud! Vi ste me natjerali. Vi ste me trebali preporučiti, jer ni u čemu nisam iza „nadposlanika”, iako nisam ništa. Doista, znake poslaništva pokazao sam među vama u svoj ustrajnosti: znacima i čudesima i djelima snage. U čemu ste to bili manji od ostalih zajednica, osim što vam ja nisam bio na teret? Oprostite mi to „zlo”. Evo, ovo je treći puta da sam vam spreman doći i neću vam biti na teret, jer ne tražim ono što je vaše, nego vas. Doista, nisu djeca dužna štedjeti dobra za roditelje, nego roditelji za djecu. A ja ću vrlo rado trošiti i sâm se istrošiti za vaše duše. Ako ja vas više volim, zar da budem manje voljen? Ali neka! Ja vas nisam opterećivao, nego, kako sam bio lukav, uhvatio sam vas na prijevaru. Zar sam vas možda iskoristio po nekima od onih koje sam vam slao? Molio sam Tita da pođe, a s njim sam poslao brata. Zar vas je Tit iskoristio? Zar nismo hodali po istom duhu? I istim stopama? Već odavno mislite da se mi pred vama branimo. Pred Bogom, u Mesiji govorimo, a sve to, voljeni, za vaše uzdizanje. Bojim se da vas možda, kada dođem, neću zateći kakve bih htio i da ćete vi mene dočekati kakvoga ne biste htjeli: da možda ne bude svađa, zavisti, srdžbe, sebičnosti, uvreda, ogovaranja, oholosti, nereda; da me opet kada dođem, moj Bog ne ponizi pred vama kako ne bih morao oplakivati mnoge od onih koji su sagriješili i nisu se obratili od svoje nečistoće, bluda i razvrata kojeg su činili. Ovo je treći put da dolazim k vama. „Neka se svaka riječ po iskazu dvojice ili trojice svjedoka smatra vjerodostojnom.” Kad sam prošli put bio kod vas, već sam rekao onima koji su prije sagriješili i svima ostalima, a sada u odsutnosti unaprijed kažem: ako ponovo dođem, neću štedjeti, jer vi tražite dokaz da u meni govori Mesija, Koji prema vama nije slab, već je silan među vama. Doista, On je bio razapet zbog slabosti, ali živi snagom Božijom. Mi smo, uistinu, slabi u Njemu, ali ćemo s Njime živjeti snagom Božijom prema vama. Ispitajte sami sebe da li ste u vjeri! Sami sebe provjerite! Ili ne shvaćate da je Mesija Isus u vama? Ako ne, onda niste ispravni. Ali nadam se da ćete prepoznati da mi nismo neispravni. Mi se molimo Bogu da ne činite nikakvo zlo, ne zato da bismo se mi pokazali ispravnima, nego da vi činite dobro, pa neka mi i budemo kao neispravni. Jer mi nismo u stanju učiniti ništa protiv istine, nego samo za istinu. Mi se radujemo kada smo mi slabi, a vi snažni. A molimo se i za ovo: za vaše usavršavanje. Ovo vam pišem dok sam odsutan, zato da, kada budem s vama, ne moram strogo postupiti prema ovlasti koju mi je Gospod dao za izgradnju, a ne za rušenje. Uostalom, braćo, radujte se, usavršavajte se, hrabrite se, imajte istu misao, budite u miru, a Bog ljubavi i mira bit će sa vama! Pozdravite jedni druge svetim poljupcem! Pozdravljaju vas svi sveti! Milost Gospoda Mesije Isusa, ljubav Boga i zajedništvo Svetoga Duha sa svima vama! Pavle poslanik, ne od ljudi, niti po čovjeku, nego po Mesiji Isusu i Bogu Ocu Koji Ga je digao iz mrtvih, i sva braća sa mnom – Zajednicama u Galaciji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospoda Mesije Isusa, Koji je Sebe predao zbog naših grijeha, da nas izbavi iz sadašnjeg zlog svijeta, prema volji Boga, Oca našega. Njemu neka je slava uvijek i vječno! Amin. Čudi me što se tako brzo okrećete od Onoga Koji vas je pozvao u Mesijinu milost k nekoj drugoj „radosnoj vijesti”. Te druge zapravo i nema, osim što su tu neki koji vas uznemiruju pokušavajući da iskrive Mesijinu Radosnu vijest. Ali, kad bismo vam i mi, ili kad bi vam anđeo sa Neba javio radosnu vijest pored one koju smo vam saopćili, neka je proklet! Kao što smo već rekli, sada ponovo kažem: Ako vam bilo ko javlja radosnu vijest pored one koju ste primili, neka je proklet! Zaista, da li ovim pokušavam pridobiti ljude ili Boga? Da li nastojim ugoditi ljudima? Kada bih nastojao ugoditi ljudima, ne bih bio Mesijin sluga! Uistinu, dajem vam do znanja, braćo: Radosna vijest koju sam saopćio nije od ljudi, niti sam je ja od čovjeka primio ili naučio, već objavom Mesije Isusa. Čuli ste, naime, za moj nekadašnji način života u jevrejstvu, kako sam preko svake mjere proganjao Zajednicu Božiju i nastojao je uništiti, i kako sam, u svojoj ogromnoj odanosti očinskim predajama, napredovao u jevrejstvu, prestigavši mnoge vršnjake u svom narodu. Ali kad je odlučio Bog, Koji me odvojio još od majčine utrobe i pozvao, po Svojoj milosti, da u meni objavi Svoga sina, da Ga objavim među paganima, ja sam odmah, ne tražeći savjeta od tijela i krvi i ne uzišavši u Jerusalem kod onih koji su bili poslanici prije mene, otišao u Arabiju i opet se vratio u Damask. Onda sam, nakon tri godine, uzišao u Jerusalem da se upoznam sa Kefom, i s njim sam ostao petnaest dana, ali nikog drugog od poslanika nisam vidio, osim Jakova, brata Gospodova. A sve ovo što vam pišem, Bog mi je svjedok da ne lažem. Nakon toga sam otišao u predjele Sirije i Cilicije. Ipak, lično nisam bio poznat Mesijinim Zajednicama u Judeji. One su samo čule: „Onaj koji nas je prije proganjao sada objavljuje vjeru koju je nekad htio uništiti!” I slavile su Boga zbog mene. Onda sam, nakon četrnaest godina, ponovo uzišao u Jerusalem sa Barnabom, a poveo sam sa sobom i Tita. Uzišao sam prema objavi i nasamo sam predstavio onima uglednijim Radosnu vijest koju objavljujem među paganima, da ne trčim ili da nisam trčao uzalud. Ali ni Tit, što bijaše sa mnom, iako Grk, nije bio prisiljen da se obreže, i to zbog lažne braće, koja su se ušuljala među nas da ispitaju našu slobodu koju imamo u Mesiji Isusu, kako bi nas učinili robovima. Njima ni na trenutak nismo popustili i nismo se pokorili da bi istina Radosne vijesti ostala sa vama! Ali oni koji nešto znače – šta su oni nekad bili, to meni nije važno, jer Bog ne gleda vanjštinu – ti značajni mi nisu ništa dodali, već naprotiv, kad su uvidjeli da mi je Radosna vijest povjerena za neobrezane, kao što je i Kefi za obrezane – jer Onaj Koji je u Kefi djelovao za poslaništvo među obrezanima, djelovao je i u meni među paganima – i kad su prepoznali milost koja mi je data, Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stubovima, pružili su desnice meni i Barnabi u znak zajedništva: da mi idemo među pagane, a oni među obrezane. Samo su htjeli da se sjećamo siromašnih, a ja sam upravo to revno i činio. Ali kada je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je zaslužio osudu. Naime, prije nego što su stigli neki od Jakova, on je jeo sa paganima; a kad su ovi došli, on se počeo povlačiti i odvajati u strahu od tih obrezanih. U pretvaranju su mu se pridružili i ostali Jevreji, tako da je i Barnaba bio zaveden njihovim licemjerstvom. A kada sam vidio da ne postupaju ispravno prema istini Radosne vijesti, rekao sam Kefi pred svima: „Ako ti, koji si Jevrej, ne živiš jevrejski, nego paganski, kako možeš prisiljavati pagane da žive kao Jevreji?” Mi smo po prirodi Jevreji, a ne „grešni pagani”. Znajući da se čovjek ne opravdava po djelima Zakona, već po vjeri u Mesiju Isusa, i mi smo povjerovali u Mesiju Isusa da se opravdamo po vjeri u Njega, a ne po djelima Zakona, jer se po djelima Zakona niko neće opravdati. No ako smo i mi, time što tražimo da se opravdamo u Mesiji, otkrili da smo grešnici, nije li tada i Mesija u službi grijeha? Nikako! Jer ako ponovo gradim ono što sam porušio, tada pokazujem da sam i ja prijestupnik. Ja sam, naime, po Zakonu umro Zakonu da živim Bogu – sa Mesijom sam razapet. I ja više ne živim kao ja, već Mesija živi u meni. A ovo što sada živim u tijelu, živim po vjeri u Sina Božijega, Koji me je volio i predao samog Sebe za mene. Ja ne odbacujem milost Božiju! Uistinu, ako pravednost dolazi po Zakonu, onda je Mesija bespotrebno umro. O nerazumni Galaćani, ko vas začara? Pred vašim očima Mesija Isus je bio prikazan kao da je razapet. Samo bih ovo htio saznati od vas: Jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u ono što ste čuli? Tako ste nerazumni! Počevši u Duhu, sada u tijelu završavate! Jeste li toliko toga uzalud doživjeli? Kad bi uistinu bilo uzalud! A Onaj Koji vam daje Duha i čini među vama silna djela, čini li to po djelima Zakona ili po vjeri u ono što ste čuli? Jer i Abraham „povjerova Bogu i to mu se uračunalo u pravednost”. Znajte da su oni koji vjeruju sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da će Bog po vjeri opravdati narode, unaprijed objavi Radosnu vijest Abrahamu: „U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi”. Tako, dakle, oni koji vjeruju, blagoslovljeni su sa Abrahamom, vjernikom. A svi koji su u djelima Zakona, nalaze se pod prokletstvom, jer je zapisano: „Neka je proklet svako ko nije vjeran svemu što je napisano u Knjizi zakona i ko to ne vrši”. Jasno je, naime, da se po Zakonu niko ne opravdava pred Bogom, jer „pravednik će živjeti po vjeri”. A Zakon nije od vjere, nego „onaj koji ga vrši, živjet će po njemu”. Mesija nas je otkupio od prokletstva Zakona, time što je za nas postao prokletstvom – zapisano je: „Neka je proklet svako ko visi na raspelu” – da bi narodima došao blagoslov Abrahamov u Mesiji Isusu, kako bi primili obećanje Duha kroz vjeru. Braćo, govorim kao čovjek: čak ni savez koji čovjek učini, niko ne opovrgava niti mu šta dodaje. A ova su obećanja data Abrahamu i njegovu potomku. Ne kaže „potomcima”, kao da ih je mnogo, nego kao jednome: „I potomku tvojem”, a to je Mesija. A ovo želim reći: Savez koji je Bog prije sklopio ne može poništiti Zakon koji je nastao četiri stotine i trideset godina poslije, i ne može opovrgnuti obećanje. Jer ako baština dolazi po Zakonu, tada više nije po obećanju. Ali Abrahama je Bog darivao po obećanju. Zbog čega onda Zakon? On je dodat zbog grijeha, i to dok ne dođe potomak za koga je dato obećanje, a dat je po anđelima, preko posrednika. Posrednika, naime, nema gdje je jedan. A Bog je jedan. Zar je Zakon suprotan Božijim obećanjima? Ni u kom slučaju! Jer da je bio dat Zakon koji je u stanju dati život, onda bi pravednost dolazila od Zakona. No, Pismo je sve stavilo pod grijeh da obećanje bude dato po vjeri u Mesiju Isusa onima koji vjeruju. Ali, prije nego što je došla vjera, bili smo držani pod Zakonom, čuvani za vjeru koja se trebala objaviti. Tako je Zakon bio naš čuvar koji nas je vodio do Mesije da se opravdamo po vjeri. Ali budući da je došla vjera, više nismo u rukama čuvara. Zaista, svi ste sinovi Božiji po vjeri u Mesiju Isusa, jer svi koji ste u Mesiju potopljeni, u Mesiju ste se obukli. Nema više Jevreja ni Grka, nema više roba ili slobodnog, nema više muškog ili ženskog! Svi ste sada jedan u Mesiji Isusu! A ako ste Mesijini, tada ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. Ali kažem vam da baštinik dokle god je malodoban, ništa se ne razlikuje od roba, iako je gospodar svega. Podložan je nadzornicima i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Tako i mi, dok smo bili malodobni, robovali smo prirodnim silama svijeta. Ali kad je došlo vrijeme, Bog posla Svoga sina, rođenog od žene, rođenog pod Zakonom, da otkupi one koji su pod Zakonom, da prime sinovstvo. Budući da ste sinovi, Bog posla u vaša srca Duha Svoga sina, Koji kliče: „Abba! Oče!” Dakle, nisi više rob, nego sin! A ako si sin, onda si i baštinik po Bogu. Uistinu, dok još niste poznavali Boga, robovali ste bogovima koji po prirodi to nisu. A sada, kada ste upoznali Boga – još bolje, kada je Bog upoznao vas – kako to da se opet okrećete slabim i jadnim prirodnim silama, kojim ponovo želite robovati? Držite dane, mjesece, vremena i godine! Bojim se za vas, da se nisam možda uzalud trudio! Molim vas, braćo, budite kao ja, jer sam i ja postao kao vi. Ni u čemu me niste povrijedili. A znate da sam vam prvi put zbog slabosti tijela objavio Radosnu vijest. Svoju kušnju, mene u mom tijelu, niste prezreli niti odbacili, već ste me primili kao anđela Božijega, kao Mesiju Isusa. Gdje je sada ta vaša radost? Svjedočim vam da biste, kad bi bilo moguće, i svoje oči iskopali i dali ih meni. Zar sam vam postao neprijateljem govoreći vam istinu? Oni se brinu za vas, ali ne zbog dobra, nego vas žele odvući da se vi brinete za njih. Uvijek je dobro brinuti se za dobro, a ne samo dok sam ja prisutan uz vas, djeco moja, zbog koje ponovo trpim porođajne muke dok se Mesija ne oblikuje u vama. Sada bih volio da sam uz vas, i da promijenim svoj način govora, jer sam zbunjen zbog vas. Recite mi vi koji želite biti pod Zakonom, zar ne čujete Zakona? Pisano je, naime, da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je rečeno slikovito. Te žene su dva saveza: jedan je s gore Sinaj i rađa za ropstvo, a to je Hagara. Dakle, Hagara je gora Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jerusalemu, jer se nalazi u ropstvu zajedno sa svojom djecom. Ali onaj Jerusalem koji je gore, slobodan je, i taj je naša majka, jer je pisano: „Raduj se, nerotkinjo, iako ne rađaš; kliči i viči ti što ne podnosiš porođajne bolove! Jer brojnija su djeca usamljene nego one koja ima muža!” A vi ste, braćo, kao i Isak, djeca obećanja. Ali kao što je i onda onaj koji je rođen po tijelu progonio onoga koji je rođen po Duhu, tako je i sada. A šta kaže Pismo? „Izbaci ropkinju i njenog sina, jer sin ropkinje nikada neće biti baštinik sa sinom slobodne!” Dakle, braćo, mi nismo djeca ropkinje, nego slobodne. Za tu slobodu nas je Mesija izbavio! Dakle, budite čvrsti i ne dopustite da se ponovo nađete pod jarmom ropstva! Evo, govorim vam ja, Pavle: ako se obrežete, Mesija vam neće ništa značiti. I ponovo svjedočim svakom čovjeku koji se obreže da je dužan vršiti sav Zakon. Odsječeni ste od Mesije svi koji se želite po Zakonu opravdati. Otpali ste od milosti! Jer mi po Duhu vjerom iščekujemo nadu pravednosti. Naime, u Mesiji Isusu ništa ne vrijedi ni obrezivanje ni neobrezivanje, već vjera koja djeluje kroz ljubav. Dobro ste trčali! Ko vas je spriječio da se više ne podvrgavate istini? Ovakvo uvjerenje nije od Onoga Koji vas poziva! Malo kvasca ukvasi čitavo tijesto! Uzdam se u vas u Gospodu da nećete misliti ništa drugačije. Ali onaj koji vas uznemiruje trpjet će osudu, ko god bio! A ja, braćo, ako zagovaram i obrezanje, zašto me i dalje progone? Onda je uklonjena sablazan krsta! Neka se i uškope oni koji vas uznemiruju! Uistinu, braćo, pozvani ste na slobodu. Samo neka ta sloboda ne bude izgovor tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima. Jer sav je Zakon sažet u jednu riječ, i to: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Ali ako jedni druge grizete i žderete, pazite da se među sobom ne uništite. I kažem vam: po Duhu živite, pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela! Jer tijelo žudi protivno duhu, a duh protivno tijelu. To dvoje protivi se jedno drugom, tako da ne činite ono što želite. Ali ako ste Duhom vođeni, niste pod Zakonom. A djela tijela su očigledna. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, sebičnost, podjele, strančarenja, zavist, opijanja, razuzdane zabave i tome slično. Na to vas unaprijed upozoravam, kao što sam i prije rekao: oni koji čine ovakve stvari neće baštiniti Božije carstvo. A rod Duha je: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Zakon protiv toga ne postoji. Oni koji pripadaju Mesiji Isusu razapeli su tijelo sa svojim strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ponašajmo! Ne tražimo taštu slavu! Ne izazivajmo jedni druge! Ne zavidimo jedni drugima! Braćo, ako se neko i nađe u kakvom grijehu, takvoga vi duhovni ispravljajte u duhu krotkosti. I nek svako pazi na samog sebe da i sâm ne bude doveden u kušnju! Nosite bremena jedni drugima i tako ćete ispuniti Mesijin zakon. Ako neko misli da je nešto, iako nije, sâm sebe vara! Neka svako sâm ispita svoje djelo, pa će tada u sebi samom pronaći razlog hvale, a ne u drugome. Uistinu, svako će nositi svoj vlastiti teret. Neka onaj koji je poučavan u Riječi dijeli sva svoja dobra sa svojim učiteljem. Ne budite u zabludi: Bog se ne da izrugivati! Šta god neko sije, to će i žeti! Onaj, naime, koji sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propadljivost, ali onaj koji sije u duh, iz duha će žeti Život vječni. Neka nam ne bude teško činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti, ako sad ne posustanemo! Stoga, budući da imamo priliku, činimo dobro svima, a posebno bližnjima po vjeri. Pogledajte kolikim slovima vam pišem svojom rukom! Svi koji se žele pokazati u tijelu tjeraju vas da se obrežete, i to samo zato da ne budu progonjeni zbog krsta Mesijinog. Pa ni sami obrezani ne vrše Zakon, ali žele da se vi obrežete kako bi se hvalili vašim tijelom. A ja se neću ničim hvaliti, osim krstom našega Gospoda Mesije Isusa, po Kojem je meni razapet svijet i ja svijetu! Doista, ništa ne znači ni obrezanje niti neobrezanje, već novo stvorenje. I neka mir i milosrđe budu nad svima onima koji budu slijedili ovaj put, i nad Božijim Izraelom! Nadalje, nek mi više niko ne dosađuje, jer ja na svom tijelu nosim ožiljke Isusove! Milost našega Gospoda Mesije Isusa neka bude sa duhom vašim, braćo! Amin. Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj: svetima u Efesu i vjernicima u Mesiju Isusa. Milost vam i mir od Boga, našeg Oca i Gospoda Mesije Isusa! Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospoda Mesije Isusa, Koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na Nebesima, u Mesiji. Kao što nas izabra u Njemu prije postanka svijeta da budemo sveti i besprijekorni pred Njim, u ljubavi nas predodredi za sinovstvo po Mesiji Isusu za Sebe, prema odluci Svoje volje, na hvalu slave Svoje milosti. Njome nas i darova u Ljubljenome, u Kome imamo otkupljenje krvlju Njegovom, oproštenje grijeha, prema veličini Njegove milosti. Nju obilato izli u nas sa svom mudrošću i razumijevanjem, obznanivši nam tajnu Svoje volje prema Svojoj odluci koju naumi u Njemu, da se ispuni vrijeme: objediniti sve u Mesiji – sve na Nebesima i sve na Zemlji. U Njemu smo i mi izabrani – predodređeni po naumu Onoga Koji sve čini prema nakani Svoje volje – da budemo na hvalu slave Njegove, mi koji smo položili svoju nadu u Mesiju. U Njemu ste i vi, čuvši Riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u Njemu ste, povjerovavši, i zapečaćeni Svetim Duhom, obećanim. On je polog naše baštine: otkupljenja da budemo Božiji – na hvalu slave Njegove. Stoga i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospoda Isusa i ljubav prema svim svetima, neprestano zahvaljujem za vas i sjećam vas se u svojim molitvama: da vam Bog našeg Gospoda Mesije Isusa, Otac slave, podari Duha mudrosti i objave da Ga potpuno spoznate; da vam se prosvijetle oči vašeg srca kako biste spoznali kolika je nada u Njegovom pozivu, koliko je bogatstvo slave Njegove baštine u svetima, i koliko je neizmjerno velika Njegova sila u nama koji vjerujemo, baš kao što je veliko i djelovanje Njegove moćne snage, koju pokaza u Mesiji, time što Ga je digao iz mrtvih i postavio Sebi zdesna na Nebesima, iznad svakog vrhovništva, vlasti, sile i gospodstva i svakog imena koje se izgovara ne samo na ovom svijetu nego i na onom koji dolazi. I sve Mu je podložio pod noge, a Njega postavi kao Glavu nad svim u Zajednici, koja je Njegovo tijelo, potpuna veličina Onoga Koji sve ispunjava u svima. I vi ste bili mrtvi u svojim prijestupima i grijesima, u kojima ste prije živjeli po Eonu ovog svijeta, po Vladaru zračnog carstva – duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnosti. Među njima smo i svi mi prije živjeli u požudama svog tijela, udovoljavajući željama tijela i misli, i bili smo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali. Ali Bog Koji je bogat milosrđem, zbog Svoje velike ljubavi kojom nas je volio, dok smo još bili mrtvi u prijestupima, oživi nas sa Mesijom – milošću ste spaseni! – s Njim nas i podiže i postavi na Nebesima u Mesiji Isusu, da u vjekovima koji dolaze pokaže neizmjerno bogatstvo Svoje milosti u dobroti prema nama u Mesiji Isusu. Jer milošću ste spašeni, po vjeri! I to nije od vas, već je to dar Božiji! To nije od djelâ, da se ko ne bi hvalio. Mi smo Njegovo djelo, stvoreni u Mesiji Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo. Zato zapamtite da ste vi nekad bili pagani u tijelu. Zvali su vas neobrezanima oni koji se zovu obrezani – rukom na tijelu – i u to ste vrijeme, bez Mesije, bili otuđeni od izraelskog građanstva, stranci za Saveze obećanja, bez nade i bez Boga na ovom svijetu. A sada, u Mesiji Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, dovedeni ste blizu krvlju Mesijinom! Uistinu, On je naš mir – On Koji od dvoga načini jedno, i Koji u Svom tijelu sruši pregradni zid – neprijateljstvo. On poništi Zakon zapovijedi s propisima, kako bi u Sebi od dvojice stvorio jednog novog čovjeka, uspostavljajući mir, i obojicu u jednom tijelu pomirio sa Bogom – po krstu, ubivši u Sebi neprijateljstvo. Kada je došao, objavio je mir onima koji su blizu i mir vama koji ste daleko, jer po Njemu i jedni i drugi imamo pristup Ocu u jednom Duhu. I prema tome, više niste stranci i tuđinci, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božiji, podignuti na temelju poslanikâ i vjerovjesnika, a ugaoni je kamen sâm Mesija Isus. U Njemu sva građevina, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodu. U Njemu ste i vi zajedno izgrađeni da budete prebivalište Božije u Duhu. Zbog toga sam i ja, Pavle, zatvorenik Mesije Isusa, za vas, pagane. Sigurno ste čuli za Božiju milost koja mi je data za vas: po objavi mi je obznanjena tajna, kako sam prije ukratko pisao. Po tome, kad to čitate, možete razumjeti moj uvid u Mesijinu tajnu, koja u prijašnjim naraštajima nije bila otkrivena sinovima ljudskim, kao što je sada po Duhu objavljena Njegovim svetim poslanicima i vjerovjesnicima: da su pagani subaštinici, dijelovi istog tijela i sudionici obećanja u Mesiji Isusu, po Radosnoj vijesti, za koju sam postao službenik prema daru milosti Božije, koja mi je data djelovanjem Njegove sile. Meni, najmanjem od svih svetih, data je ova milost da paganima objavim neizmjerno Mesijino bogatstvo i da svima rasvijetlim sprovedbu tajne koja je vjekovima bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega, da se sada po zajednici obznani mnogostruka Božija mudrost vrhovništvima i vlastima na Nebesima, prema vječnom naumu kojeg ispuni u Mesiji Isusu, Gospodu našem. U Njemu imamo siguran pristup, s pouzdanjem, po vjeri u Njega. Stoga vas molim da ne očajavate nad mojim nevoljama zbog vas. One su za vašu slavu! Zbog toga savijam svoja koljena pred Ocem, od Koga svaki rod na Nebesima i na Zemlji ima ime. Neka vam podari, prema bogatstvu Svoje slave, da se po Njegovom Duhu snagom ojačate za unutrašnjeg čovjeka, da se Mesija nastani po vjeri u vašim srcima, te da u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni u potpunosti možete shvatiti, zajedno sa svim svetima, kolika je tu širina i dužina, visina i dubina i upoznati Mesijinu ljubav koja prevazilazi razum; da potpuno budete ispunjeni ljubavlju Božijom. A Onome Koji, prema snazi što djeluje u nama, može učiniti daleko više i obilnije nego što mi zamolimo ili mislimo – Njemu neka je slava u Zajednici i u Mesiji Isusu kod svih naraštaja za vijeke vjekova! Amin. Stoga vas molim, ja – zatvorenik u Gospodu – da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svom poniznošću i krotkošću, sa strpljenjem, podnosite jedni druge u ljubavi! Dajte sve od sebe da sačuvate jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno je tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu svog poziva! Jedan je Gospod, jedna vjera, jedno potapanje. Jedan je Bog i Otac svih. On je nad svima, po svima i u svima! Svakom od nas je data milost prema mjeri Mesijinog dara. Zato i kaže: Uzvivši se u visinu povede zarobljenike, ljudima dade darove. Ono „uzvivši se” – šta drugo znači nego da je i sišao u donje predjele Zemlje? Onaj Koji siđe, isti je Onaj Koji i uziđe iznad svih Nebesa da sve ispuni. I On dade jedne za poslanike, druge za propovjednike, jedne za blagovjesnike, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgradnju Mesijinog tijela, dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i do potpune spoznaje Sina Božijega, do savršenog čovjeka, do mjere zrelosti Mesijine punoće, da više ne budemo mala djeca kojom se poigravaju valovi i koju nosi ukrug svaki vjetar nauke i ljudskih prijevara sa lukavošću koja prepredeno vodi do zablude. Nego, držimo se istine u ljubavi da tako u svemu urastemo u Njega – Mesiju, Koji je Glava. Od Njega je cijelo Tijelo spojeno i povezano zglobovima i vezama, te se udovi po svojoj mjeri međusobno pomažu, pa tako Tijelo raste i izgrađuje se u ljubavi. Stoga vam ovo govorim i svjedočim u Gospodu: nemojte više živjeti kao što žive pagani: u ispraznosti svog uma, zamračeni u svom razumu, otuđeni od Božijega života zbog neznanja koje je u njima, zbog tvrdoće njihovog srca. Oni su se, izgubivši svaki osjećaj srama, predali razuzdanosti da u pomami čine svaku vrstu nečistoće. A vi niste upoznali takvog Mesiju, ako ste Ga uistinu čuli i u Njemu bili poučeni onako kako je i istina u Isusu: da sa sebe skinete starog čovjeka i njegov prijašnji način života, kojeg varljive požude vode u propast, te da se obnavljate duhom vašeg uma, i da obučete novog čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravednosti i svetosti Istine. Upute za novi život. Stoga, odbacite laž i „govorite istinu svaki svojem bližnjem”, jer smo udovi jedni drugima. „Srdite se, ali ne griješite!” Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom, i ne dajte mjesta Đavolu! Ko je krao, neka više ne krade, nego nek se radije trudi radeći svojim rukama nešto dobro, da može dijeliti sa onima kojima treba. Neka iz vaših usta ne izlazi nikakva pokvarena riječ, nego samo dobra, za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže milost onima koji slušaju. Ne žalostite Božijega Svetoga Duha, Kojim ste zapečaćeni za Dan otkupljenja! Neka sva gorčina, srdžba, gnjev, vika i hula sa svakim drugim zlom budu daleko od vas! Budite jedni prema drugima ljubazni, milosrdni; opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog u Mesiji oprostio vama. Dakle, slijedite Boga, jer ste voljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Mesija sa nama bio u ljubavi i Sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa nek se ne spominju među vama, kako i priliči svetima! Ni nepristojnost, ni gluposti, ni proste riječi – sve što nije na mjestu – nego radije zahvaljivanje! Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili nečisti, ili pohlepnik, to jest, idolopoklonik, nema baštinu u Carstvu Mesijinom i Božijem. Neka vas niko ne zavede ispraznim riječima, jer zbog tih stvari gnjev Božiji pada na sinove neposlušnosti. Prema tome, ništa nemojte imati s njima! Prije ste bili tama, a sada ste svjetlo u Gospodu. Živite kao djeca svjetla – plod svjetla je sva dobrota, pravednost i istina – i pokazujte ono što je ugodno Bogu! Nemojte sudjelovati u jalovim djelima tame, već ih radije razotkrivajte! Stvari koje oni u tajnosti čine, sramota je i spominjati. Sve što se razotkrije, pod svjetlom postaje vidljivo; a sve što je vidljivo, svjetlo je. Zato i veli: „Probudi se, ti koji spavaš, i ustani od mrtvih, i Mesija će ti svijetliti!” Stoga pažljivo razmotrite kako živjeti! Ne kao ludi, već kao mudri! Otkupljujte vrijeme, jer su dani zli! Zato ne budite bezumni, nego shvatite šta je volja Božija! Ne opijajte se vinom, u kojem je razuzdanost, nego budite ispunjeni Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i u svom srcu slavite Gospoda! Uvijek za sve zahvaljujte Bogu Ocu u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa! Budite podložni jedni drugima u Mesijinom strahu! Žene svojim muževima kao Gospodu! Muž je, naime, glava ženi kao što je i Mesija glava Zajednici – On, spasitelj Tijela. Kao što je Zajednica podložna Mesiji, tako neka i žene budu podložne svojim muževima u svemu! Muževi, volite svoje žene kao što je i Mesija volio Zajednicu te Sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je pranjem u vodi – riječju, da Sebi privede Zajednicu slavnu, bez mrlje, bore ili nečeg sličnog, da bude sveta i besprijekorna. Isto tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoja tijela. Ko voli svoju ženu, sebe voli. Niko nikada nije mrzio svoje vlastito tijelo, već ga hrani i njeguje kao i Mesija Zajednicu, jer smo mi udovi Njegovog Tijela. „Zato će čovjek ostaviti svog oca i majku i sjedinit će se sa svojom ženom, i dvoje će postati jedno tijelo.” Ovo je velika tajna – ali govorim za Mesiju i za Zajednicu. Ipak, neka svaki od vas voli svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža. Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodu, jer to je pravo. „Poštuj svoga oca i majku” prva je zapovijed sa obećanjem: „da ti bude dobro i da dugo živiš na zemlji.” A vi, očevi, ne razdražujte svoju djecu, nego ih odgajajte stegom i poukom Gospodnjom! Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare sa strahom i zebnjom, u iskrenosti svog srca, kao Mesiju. Ne služite im samo naoko, kao oni koji žele ugoditi ljudima, nego kao robovi Mesijini koji svojom dušom čine Božiju volju. Služite dobrovoljno, kao Gospodu, a ne kao ljudima, znajući da će svaki čovjek, bio rob ili slobodan, ako uradi nešto dobro, primiti za to nagradu od Gospoda. I vi gospodari, isto se tako ponašajte prema njima: ostavite se prijetnje, znajući da je Gospodar na Nebesima i vaš i njihov i da kod Njega nema pristrasnosti. Ubuduće jačajte u Gospodu i u snazi Njegove moći! Obucite svu opremu Božiju da biste se mogli suprotstaviti Đavolovim lukavim nakanama. Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv sila ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova na Nebesima. Stoga, uzmite na sebe svu opremu Božiju da biste se mogli oduprijeti u zli dan, i održati se kad sve nadvladate. Dakle, čvrsto stojte! Opašite svoje bokove istinom i stavite na se oklop pravednosti, obujte noge spremnošću za Radosnu vijest mira! Pored svega, uzmite i štit vjere, kojim ćete moći ugasiti sve goruće strijele zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, a to je Božija riječ. Svakovrsnom se molitvom i zazivom u svakoj prilici molite u Duhu. Pored toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za mene, da mi se, kad otvorim svoja usta, dade riječ da hrabro obznanim tajnu Radosne vijesti, čiji sam poslanik u okovima, te da u njoj budem hrabar i da govorim kako treba. A da biste mogli znati nešto o meni i šta je sa mnom, sve će vam obznaniti Tihik, moj dragi brat i vjerni službenik u Gospodu. Njega sam i poslao kod vas upravo zato da saznate kako smo i da ohrabri vaša srca. Mir braći i ljubav sa vjerom od Boga Oca i Gospoda Mesije Isusa! Neka milost i nepropadljivost budu sa svima koji vole našeg Gospoda Mesiju Isusa! Pavle i Timotej, sluge Mesije Isusa, svim svetima u Mesiji Isusu koji su u Filipima, sa nadglednicima i poslužiteljima. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Zahvaljujem svom Bogu svaki put kad vas se sjetim. Uvijek u svakoj svojoj molitvi za sve vas sa radošću se molim zbog vašeg sudjelovanja u Radosnoj vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Uvjeren sam u ovo: Onaj Koji je u vama započeo dobro djelo, dovršit će ga do Dana Mesije Isusa. I pravedno je da tako razmišljam o svima vama, jer vas nosim u svom srcu, i bilo da sam u okovima ili u odbrani i utvrđivanju Radosne vijesti vi ste svi sudionici moje milosti. Bog mi je svjedok da čeznem za svima vama ljubavlju Mesije Isusa. I za ovo molim: da vaša ljubav raste sve više i više u dubljoj spoznaji i svakom rasuđivanju, da možete procijeniti ono što je najbolje, da budete čisti i besprijekorni na Dan Mesijin, ispunjeni rodom pravednosti po Mesiji Isusu, na hvalu i slavu Božiju. A želim da znate, braćo, da je moje stanje još više pridonijelo napretku Radosne vijesti, tako da su moji okovi u Mesiji postali poznati čitavom pretorijumu i među svima ostalima, a većina braće u Gospodu ohrabrila se mojim okovima i još spremnije se usuđuju neustrašivo iznositi Riječ. Istina, neki objavljuju Mesiju iz zavisti i zbog takmičenja, a neki iz dobre namjere: ovi iz ljubavi, jer znaju da sam određen za odbranu Radosne vijesti, a oni objavljuju Mesiju zbog suparništva, neiskreno, nadajući se da će mi tako uvećati muke u okovima. Pa šta onda? Samo se na svaki način, bilo uz pretvaranje ili iskreno, objavljuje Mesija. I tome se ja radujem, a i dalje ću se radovati, jer znam da će mi to biti za moje oslobođenje, po vašim molitvama i uz pomoć Duha Mesije Isusa, budući da duboko čeznem i nadam se da se ni u čemu neću osramotiti, nego da će se sa svom hrabrošću – kako uvijek tako i sada – Mesija uzveličati u mom tijelu, bilo kroz život, bilo kroz smrt. Moj život je Mesija, a smrt mi je dobitak. Ali, ako mi je živjeti u tijelu, to za mene znači rod i trud, i ne znam šta bih izabrao. Dakle, pritisnut sam sa dvije strane: imam želju otići i biti sa Mesijom, jer je to mnogo bolje, ali ostati u tijelu je potrebnije zbog vas. Uvjeren u to, znam da ću ostati i biti sa svima vama za vaš napredak i radost vjere, da vaš ponos sa mnom poraste u Mesiji Isusu kad ponovo dođem među vas. Samo se ponašajte dostojno Mesijinoj Radosnoj vijesti, da ja – bilo da dođem i vidim vas ili da u odsutnosti čujem o vama – mogu ustanoviti da čvrsto stojite u jednom duhu, i da se jednodušno, zajednički borite za vjeru Radosne vijesti, te da se ni u čemu ne plašite protivnika. To je za njih dokaz njihove propasti, a za vas spasenja, i to je od Boga, jer vam je udijeljeno za Mesiju, ne samo da u Njega vjerujete nego da za Njega i trpite, vodeći istu borbu koju ste vidjeli kod mene, a sada čujete da je kod mene. Stoga, ako ima ohrabrenja u Mesiji, ako ima ljubazne utjehe, ako ima zajedništva Duha, ako ima srca i saosjećanja, učinite moju radost potpunom: budite složni, imajte istu ljubav, budite jednodušni i imajte istu misao! Ne radite ništa iz suparništva niti zbog tašte slave, nego u poniznosti držite jedni druge većim od sebe. Neka se niko ne brine samo za sebe, već i za druge. Nek u vama bude ista misao koja je bila i u Mesiji Isusu: On, po prirodi Bog, nije se nepopustljivo držao svoje jednakosti s Bogom nego se „ispraznio”, uzevši prirodu sluge, postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizio je sâm Sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti na krstu. Zato Ga Bog uzvisi i dade Mu ime iznad svakog imena, da se imenu Isus pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna: Gospodar je Mesija Isus! – na slavu Boga Oca. Stoga, dragi moji, kako ste uvijek bili poslušni, ne samo kada sam ja bio prisutan nego još više sada kad sam odsutan, sa strahom i zebnjom dovršujte svoje spasenje. Bog je, naime, taj Koji u vama čini da hoćete i da djelujete prema Njegovoj dobroj volji. Sve činite bez mrmljanja i raspravljanja, da budete besprijekorni i čisti, djeca Božija bez mrlje sred pokvarenog i nastranog naraštaja, u kojem svijetlite kao svjetlila u svemiru, čvrsto držeći Riječ života, za moj ponos na Dan Mesijin, da nisam uzalud trčao, niti se uzalud trudio. Ali ako se i ja izlijevam kao žrtva za službu vašoj vjeri, radujem se i radovat ću se sa vama svima. A tako i vi: radujte se i budite sretni sa mnom. Nadam se u Gospodu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja, da se i ja razvedrim kada saznam kako ste. Nemam nikoga sličnog srca kao njega, koji bi se tako iskreno pobrinuo za vas, jer svi traže samo svoje, a ne ono što je za Mesiju Isusa. Vi znate njegovu dokazanu vrijednost: kao dijete sa ocem služio je sa mnom u Radosnoj vijesti. Dakle, nadam se da ću vam njega poslati čim vidim kako će biti sa mnom, a uzdam se u Gospoda da ću i ja sâm brzo doći kod vas. No, smatrao sam da je potrebno da vam pošaljem Epafrodita, moga brata, saradnika i saborca, a vašeg poslanika i poslužitelja u mojoj potrebi, budući da je čeznuo za svima vama i bio zabrinut što ste čuli da se razbolio. Doista je bio bolestan, gotovo nasmrt, ali Bog mu se smilovao, i ne samo njemu nego i meni, da mi ne bude tuga na tugu. Zato sam ga brzo poslao da se možete radovati kad ga vidite, a da i ja budem manje tužan. Primite ga, dakle, u Gospodu sa svom radošću i takvome iskazujte poštovanje, jer se zbog Mesijinog djela našao blizu same smrti, stavljajući na kocku i svoj život da upotpuni ono što je nedostajalo vašoj službi prema meni. Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodu! Meni nije teško pisati vam isto, a vama je to za sigurnost. Čuvajte se pasa, čuvajte se zlikovaca, pazite se onih koji osakaćuju! Jer mi smo obrezani, mi koji po Duhu Božijem služimo Bogu i ponosimo se u Mesiji Isusu, te se ne uzdamo u tijelo, iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Ako neko misli da se može pouzdati u tijelo, ja mogu još više: obrezan osmog dana, od roda Izraelovog, iz plemena Benjaminovog, Jevrej od Jevreja; po Zakonu – farizej, po revnosti – progonitelj zajednice, a po pravednosti u Zakonu postao sam besprijekoran. Ali šta god mi je bilo dobitak, to smatram gubitkom, zbog Mesije. Štaviše, sve smatram gubitkom zbog daleko vrjednijeg – spoznaje Mesije Isusa, moga Gospoda; zbog Njega sam se svega odrekao i sve smatram otpadom, samo da dobijem Mesiju i da budem u Njemu, ne svojom pravednošću – onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Mesiju – pravednošću Božijom utemeljenoj na vjeri, da upoznam Njega i silu Njegovog oživljenja i zajedništvo u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti ne bih li kako postigao oživljenje iz mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili da sam već savršen, nego težim da dosegnem, jer je i mene dosegao Mesija Isus. Braćo, ja sâm ne smatram da sam to dosegnuo. Ali kažem jedno: Zaboravljajući ono što je pozadi, ispružam se prema onome što je naprijed, trčeći prema cilju za nagradu visokog Božijeg poziva u Mesiji Isusu. Mi koji smo savršeni, imajmo ovo na umu! A ukoliko mislite nešto drugačije, Bog će vam ovo otkriti. Ipak, ponašajmo se prema onome što smo postigli! Braćo, svi zajedno me slijedite i posmatrajte one koji žive po uzoru kakav imate u nama. Jer mnogi – o kojima sam vam često govorio a i sada sa suzama govorim – žive kao neprijatelji Mesijinog krsta. Njihov završetak je propast; bog im je trbuh, a slava im je u njihovoj sramoti. Oni razmišljaju o zemaljskim stvarima. A naša domovina je na Nebesima, odakle i Spasitelja željno iščekujemo – Gospoda Mesiju Isusa. On će, djelovanjem Svoje snage kojom može sve podrediti Sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim Svom slavnom tijelu. Stoga, draga moja braćo za kojom čeznem, radosti i kruno moja, čvrsto stojte u Gospodu, voljeni! Pozivam Evodiju i pozivam Sintihu da budu složne u Gospodu. Da, i tebe molim, vjerni druže, da im pomogneš, jer su one u Radosnoj vijesti radile zajedno sa mnom i sa Klementom i ostalim mojim saradnicima, čija su imena u „Knjizi života”. Radujte se uvijek u Gospodu! Ponavljam: Radujte se! I neka vaša blagost bude znana svim ljudima. Gospod je blizu! Ne budite u strahu ni zbog čega, nego u svemu – molitvom i zazivanjem, sa zahvalnošću – iznesite svoje potrebe Bogu. I mir će Božiji, koji prevazilazi svaki razum, čuvati vaša srca i vaše misli u Mesiji Isusu. Uostalom, braćo, sve što je istinito, što je časno, što je pravedno, što je čisto, što je ugodno, što je hvale vrijedno, i što je god vrlina i što je pohvalno – to nek vam je u mislima! Sve što ste od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i kod mene vidjeli – to činite i Bog mira će biti sa vama! Jako sam se obradovao u Gospodu što je napokon procvalo vaše razmišljanje o meni. Vi ste i prije mislili, ali niste imali prilike. Ne govorim to iz oskudice, jer sam naučio da budem zadovoljan u svemu. Znam i oskudijevati, a znam i obilovati! Naučio sam se na sve i svašta: biti sit i gladovati, obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome Koji me jača! Ipak, dobro ste uradili što ste mi pomogli u mojoj nevolji. A i vi znate, Filipljani, da mi u početku Radosne vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna zajednica nije doprinijela u izdatku i primitku, osim vas. Doista, i u Solun ste mi, dva puta, poslali za moje potrebe. Ne, ja ne tražim dar, nego tražim rod – da se poveća u vašu korist. Imam svega, i to u izobilju. Namiren sam otkad sam primio preko Epafrodita ono od vas, slatki miris, milu žrtvu, ugodnu Bogu. A moj će Bog ispuniti svaku vašu potrebu, prema Svom bogatstvu, slavno, u Mesiji Isusu. Neka je slava Bogu, Ocu našem, uvijek i vječno. Amin. Pozdravite svakog svetog u Mesiji Isusu. Pozdravljaju vas braća koja su sa mnom. Pozdravljaju vas svi sveti, a posebno oni iz Cezarovog doma. Neka milost Gospoda Mesije Isusa bude sa duhom vašim! Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj, i brat Timotej: svetima u Kolosu i vjernoj braći u Mesiji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega! Zahvaljujemo Bogu, Ocu našeg Gospoda Mesije Isusa, uvijek kad se molimo za vas, jer smo čuli za vašu vjeru u Mesiji Isusu i za ljubav koju gajite prema svim svetima, radi nade koja je pohranjena za vas na Nebesima. O njoj ste već prije čuli u riječi istine Radosne vijesti koja je došla kod vas, i koja – kako u cijelom svijetu, tako i među vama – donosi rod i raste, od dana kada ste čuli i upoznali milost Božiju u istini, kako ste naučili od dragog Epafre, sluge zajedno s nama, koji je vjeran Mesijin službenik za nas. On nam je i saopćio vašu ljubav u Duhu. Zbog toga i mi, od dana kad smo to čuli, ne prestajemo moliti za vas i tražiti da budete ispunjeni spoznajom Njegove volje u čitavoj mudrosti i duhovnom razumijevanju: da živite dostojno Gospodu i da Mu ugađate u svemu, da rađate svako dobro djelo i da rastete u spoznaji Boga, da budete osnaženi svom snagom, prema moći Njegove slave, za svaku postojanost i strpljivost, te da s radošću zahvaljujete Ocu Koji vas je osposobio da imate udjela u imovini svetih u svjetlu. On nas izbavi iz vlasti tame i premjesti nas u Carstvo Svog voljenog sina, u Kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha. On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac svakog stvorenja, jer u Njemu je sve stvoreno na Nebesima i na Zemlji, sve vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po Njemu i za Njega stvoreno, a On je prije svega i sve se u Njemu drži skupa. On je i Glava Tijela – Zajednice; On je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude na prvom mjestu, jer u Njemu Bog odluči nastaniti svu Punoću, i po Njemu sve – bilo na Zemlji, bilo na Nebesima – pomiriti sa Sobom, uspostavivši mir krvlju Njegovog krsta. I vas, koji ste nekad bili otuđeni i neprijatelji svojim umom i zlim djelima, sada izmiri u Njegovom smrtnom tijelu, po Njegovoj smrti, da vas Sebi privede svete, besprijekorne i bez mane, ako doista ostanete utemeljeni u vjeri, čvrsti i nerazdvojni od nade Radosne vijesti koju ste čuli, koja se objavljuje svakom stvorenju pod nebom, i čiji sam ja, Pavle, postao službenik. Sada se radujem u patnjama za vas i u svom tijelu dopunjujem ono što nedostaje Mesijinim mukama za Njegovo Tijelo, koje je Zajednica. Njen sam postao službenik prema Božijem naumu koji mi je dodijeljen za vas, da u potpunosti objavim Riječ Božiju – tajnu koja je bila skrivena od vjekova i od naraštajâ, ali koja je sada otkrivena Njegovim svetima. Njima je Bog htio obznaniti kakvo je bogatstvo slave ove tajne među paganima, a to je: Mesija u vama, nada slave! Njega mi objavljujemo, opominjući svakog čovjeka i poučavajući svakoga u svoj mudrosti, da svakog čovjeka privedemo zrelosti u Mesiji. Za ovo se i ja trudim i borim, prema Njegovom djelovanju koje u meni snažno djeluje. Znajte da veliku borbu vodim za vas i one u Laodiceji, i za sve koji me nisu ni vidjeli licem u lice, da se ohrabre njihova srca, sjedinjena u ljubavi, i da u svem bogatstvu, potpuno uvjereni razumijevanjem, dođu do spoznaje tajne Božije – Mesije, u Kome su sakrivena sva bogatstva mudrosti i znanja. Ovo vam govorim da vas niko ne prevari zavodljivim riječima. Jer ako sam tijelom i odsutan, u duhu sam ipak s vama. Radujem se dok gledam vaš red i čvrstoću vaše vjere u Mesiju. Stoga, kako ste primili Gospoda Mesiju Isusa, tako u Njemu živite: ukorijenjeni i izgrađeni na Njemu i čvrsto utemeljeni u vjeri kako ste i poučeni, obilujte zahvaljivanjem! Pazite da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom zasnovanom na ljudskoj predaji, na prirodnim silama svijeta, a ne na Mesiji. Budući da u Njemu fizički prebiva sva punoća Božija, u Njemu ste i vi ispunjeni. On je Glava svakom vrhovništvu i vlasti. U Njemu ste i obrezani, ne obrezanjem obavljenim rukom, nego odlaganjem grešnog tijela – Mesijinim obrezanjem. Zajedno s Njim ukopani u potapanju, s Njim ste i oživjeli po vjeri u snagu Boga Koji Ga je digao iz mrtvih. I vas, koji ste bili mrtvi u grijesima i neobrezanju svog tijela, oživi zajedno s Njim. Milostivo nam oprosti sve grijehe, izbrisavši nama protivnu zadužnicu, koja je svojim propisima bila protiv nas; ukloni je prikovavši je na krst; razoruža vrhovništva i vlasti i javno ih osramoti vodeći ih kao zarobljenike u Svojoj pobjedonosnoj povorci. Stoga, neka vam niko ne sudi zbog jela i pića ili zbog praznika, ili mlađaka, ili subota! Sve je to samo sjena onoga što dolazi, a stvarnost je Mesija. Neka vas niko ne smatra nedostojnima nagrade time što uživa u lažnoj poniznosti i veličanju anđela, udubljujući se u stvari koje je vidio i isprazno se ponoseći svojim tjelesnim umom. Ne drži se Glave, od koje sve tijelo – zglobovima i vezama opskrbljeno i skupa povezano – raste rastom Božijim. Ako ste sa Mesijom umrli za prirodne sile svijeta, zašto se, kao da još živite u svijetu, stavljate pod propise: „Ne dotiči, ne kušaj, ne uzimaj.” Sve je to određeno da upotrebom propadne. To su ljudske zapovijedi i nauke! Te stvari naizgled imaju neku mudrost u samovoljnom vjerovanju, poniznosti i strogom postupanju prema tijelu, ali nemaju nikakve vrijednosti protiv zadovoljenja tijela. Ako ste, dakle, oživjeli s Mesijom, tražite ono što se nalazi gore, gdje Mesija sjedi zdesna Bogu! Mislite na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš život je sakriven sa Mesijom u Bogu! Kad se pojavi Mesija, vaš život, i vi ćete se pojaviti sa Njim u slavi. Stoga, usmrtite svoje zemaljske udove: bludnost, nečistoću, strast, zlu požudu i lakomost, to jest idolopoklonstvo! Zbog ovih stvari dolazi Božiji gnjev na sinove neposlušnosti. Među njima ste i vi nekad bili, dok ste živjeli u ovim stvarima. Ali sada od sebe odbacite i sve ovo: gnjev, srdžbu, hulu; izbacite iz svojih usta prljave riječi. Ne lažite jedni druge, jer ste svukli starog čovjeka sa njegovim djelima, a obukli ste novog, koji se obnavlja za spoznaju prema slici svoga Stvoritelja. Tu više nema Grka ni Jevreja, obrezanog ni neobrezanog, barbarina ni Skita, roba ni slobodnog, nego Mesija, Koji je sve i u svima! Obucite se dakle – kao izabranici Božiji, sveti i voljeni – u milosrdno srce, dobrotu, poniznosti, krotkost, strpljivost. Podnosite jedni druge i opraštajte jedni drugima ako neko ima protiv nekoga pritužbu. Kao što je Gospod vama oprostio, tako i vi činite! A iznad svega toga, obucite se u ljubav, koja je veza savršenstva! I neka Mesijin mir upravlja vašim srcima! Na njega ste i pozvani u jednom Tijelu. Budite i zahvalni! Neka Mesijina riječ u vama obilno prebiva! Sa svom mudrošću poučavajte i opominjite jedni druge! U svojim srcima pjevajte hvalu Bogu psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! I sve, što god činite, riječju ili djelom, neka bude u imenu Gospoda Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po Njemu! Žene, podredite se svojim muževima kako i priliči u Gospodu! Muževi, volite svoje žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, budite u svemu poslušna svojim roditeljima, jer je to ugodno Gospodu! Očevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne postanu obeshrabrena! Robovi, u svemu budite poslušni svojim zemaljskim gospodarima, ne samo naoko kao oni koji ugađaju ljudima već u iskrenosti srca, bojeći se Gospoda! I šta god radite, radite od sveg srca, kao Gospodu, a ne kao ljudima, znajući da ćete od Gospoda primiti nagradu u baštini. Služite Gospodu Mesiji. Onaj ko bude činio nepravdu, primit će plaću za svoju nepravdu! Nema pristrasnosti! Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pošteno, znajući da i vi imate Gospodara na Nebu! Ustrajte u molitvi, bdijući u njoj sa zahvalnošću! Isto tako, molite se i za nas, da nam Bog otvori vrata za Riječ, da objavimo tajnu – Mesiju, zbog koje sam u okovima; da je iznesem objavljujući je kako treba. Živite u mudrosti prema onima koji su vani, koristeći vrijeme! Neka vaš govor uvijek bude ugodan, začinjen solju, da znate svakome odgovoriti kako treba! Sve o meni će vam saopćiti Tihik, dragi brat, vjerni službenik i, zajedno sa mnom, sluga u Gospodu. Njega i šaljem kod vas upravo zato da znate kako smo i da ohrabri vaša srca, zajedno sa Onezimom, vjernim i dragim bratom, koji je vaš zemljak. Oni će vam saopćiti sve kako je ovdje. Pozdravlja vas Aristarh, zatvorenik sa mnom; i Marko, rođak Barnabin, za koga ste dobili naredbe: ako dođe kod vas, lijepo ga primite; i Isus, zvani Just. Od obrezanih su samo oni moji saradnici u Carstvu Božijem. Oni su mi podrška. Pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Mesije Isusa. On se uvijek u svojim molitvama bori za vas da postanete zreli i da se potpuno utvrdite u volji Božijoj. Svjedočim za njega da se mnogo trudi za vas, za one u Laodiceji i za one u Hijerapolu. Pozdravlja vas Luka, dragi ljekar, i Dema. Pozdravite braću u Laodiceji, te Nimfu i Zajednicu u njenoj kući. Kad se ovo pismo pročita vama, pobrinite se da se pročita i u Zajednici u Laodiceji, a i vi pročitajte ono iz Laodiceje. A Arhipu recite: „Gledaj da ispuniš službu koju si primio u Gospodu!” Pozdrav mojom, Pavlovom rukom! Sjećajte se mojih okova! Neka milost bude sa vama! Pavle, Silvan i Timotej Zajednici Solunjana u Bogu Ocu i Gospodu Mesiji Isusu: milost vam i mir! Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas i neprestano vas spominjemo u svojim molitvama. Pred Bogom i Ocem našim se sjećamo vaših djela vjere, truda iz ljubavi i postojanosti u nadi u našem Gospodu Mesiji Isusu. Znamo, od Boga voljena braćo, da ste izabrani, jer naša Radosna vijest nije vam došla samo u riječi, nego i u snazi, u Svetom Duhu i u potpunom uvjerenju, kao što i znate kakvi smo bili među vama radi vas. Postali ste naši i Gospodovi sljedbenici, u velikoj nevolji primivši Riječ sa radošću Duha Svetoga, tako da ste postali uzor svima u Makedoniji i u Ahaji koji vjeruju. Od vas je, naime, Riječ Gospodnja odjeknula ne samo u Makedoniji i Ahaji već se posvuda razglasila vaša vjera u Boga, tako da mi ne moramo ništa govoriti, jer oni sami svjedoče: na kakvu smo dobrodošlicu naišli kod vas i kako ste se okrenuli Bogu od idolâ, da služite živom i istinskom Bogu i da iz Nebesa čekate Njegovog sina Koga podiže iz mrtvih – Isusa, Koji nas izbavlja od dolazećega gnjeva. I sami znate, braćo, da naš dolazak kod vas nije bio uzaludan. Iako smo, kao što znate, ranije trpjeli i bili zlostavljani u Filipima, ipak smo se odvažili u našem Bogu da i vama govorimo Božiju Radosnu vijest u velikoj borbi. Doista, naša poruka nije iz zablude, niti nečistoće, niti prijevare, nego, kako nas je Bog smatrao dostojnima da nam povjeri Radosnu vijest, tako i govorimo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu, Koji ispituje naša srca. Ni tada nismo, kao što znate, došli sa laskavom riječju, niti sa pohlepnom željom. Bog je tome svjedok. Nismo tražili slave od ljudi – ni od vas, ni od drugih – iako smo se mogli postaviti kao Mesijini poslanici. Ali bili smo među vama blagi, kao brižna majka koja njeguje svoju djecu. Tako smo vam, puni ljubavi za vas, htjeli predati ne samo Božiju Radosnu vijest nego i naše živote, jer ste nam bili dragi. Sjećate se, braćo, našeg truda i napora: radeći noć i dan da ne budemo na teret nikome od vas, objavili smo vam Božiju Radosnu vijest. Svjedoci ste i vi i Bog kako smo se posvećeno, pravedno i besprijekorno ponašali prema vama vjernicima. Kao što i znate, svakoga od vas smo kao otac svoju djecu podsticali, ohrabrivali i preklinjali da živi dostojno Bogu, Koji vas poziva u Svoje Carstvo i slavu. Zbog toga i mi neprestano zahvaljujemo Bogu, jer ste primajući od nas riječ poruke Božije primili, ne riječ ljudsku, nego kakva ona doista i jeste, Riječ Božiju. Ona i djeluje u vama koji vjerujete. Postali ste, braćo, sljedbenici Zajednica Božijih u Mesiji Isusu koje su u Judeji, budući da ste i vi isto pretrpjeli od svojih zemljakâ, kao i oni od Jevreja, koji su ubili i Gospoda Isusa, i ubijali vjerovjesnike, a nas progonili; oni Bogu ne ugađaju, a protive se svim ljudima, jer nam brane da govorimo paganima da se spase, sve da zauvijek dopune mjeru svojih grijeha. Ali srdžba je, napokon, pala na njih. A mi, braćo, iako smo nakratko odvojeni od vas – licem, ali ne srcem – sve više smo sa velikom željom čeznuli da vidimo vaše lice. Zbog toga smo i htjeli doći kod vas, a ja – Pavle, i više puta, ali nas je spriječio Satana. Pa ko će biti naša nada, radost i kruna pohvale pred našim Gospodom Isusom u času Njegovog dolaska, ako ne vi? Jer vi ste naša slava i radost! Stoga, kad nismo više mogli izdržati, odlučili smo da ostanemo sami u Ateni, a poslali smo Timoteja, našeg brata i saradnika Božijeg u Mesijinoj Radosnoj vijesti, da vas učvrsti i ohrabri u vašoj vjeri, da se niko ne pokoleba u ovim nevoljama, jer i sami znate da smo za to i određeni. Doista, dok smo još bili sa vama, govorili smo vam da ćemo morati podnositi nevolje, a baš tako se i desilo, kao što znate. Zbog toga sam i ja, ne mogavši više izdržati, poslao Timoteja da sazna o vašoj vjeri, da vas nije možda iskušao napasnik, te da naš trud ne postane uzaludan. Ali sada kad se Timotej vratio natrag od vas i donio nam dobru vijest o vašoj vjeri i ljubavi, i da nas se uvijek rado sjećate sa željom da nas vidite, kao i mi vas, zato smo se, braćo, ohrabrili zbog vas i vaše vjere, u svoj našoj tjeskobi i nevolji. Doista, mi sad živimo ako vi stojite čvrsto u Gospodu! I kakvu bismo zahvalu mogli uzvratiti Bogu za vas, zbog sve radosti u kojoj se veselimo radi vas pred našim Bogom? Noću i danju predano molimo Boga da vidimo vaše lice i da namirimo što još nedostaje vašoj vjeri. Neka sâm Bog, naš Otac i Isus, naš Gospod, povedu naš put do vas! I neka Gospod učini da uzrastete i iskazujete ljubav jedni prema drugima i prema svima, kao i mi prema vama, tako da učvrsti vaša srca da budu besprijekorna u svetosti pred Bogom i Ocem našim u času dolaska našeg Gospoda Isusa sa svim Svojim svetima. Amin. Uostalom, braćo, molimo vas i preklinjemo u Gospodu Isusu da, kao što ste od nas i primili upute kako trebate živjeti i ugađati Bogu, tako i živite – i još više u tome napredujete! Znate koje smo vam naredbe dali u Gospodu Isusu. Uistinu, ovo je volja Božija: vaše posvećenje – da se klonite bludnosti, da svako od vas zna kako da upravlja svojim tijelom u posvećenju i časti, ne u strasti i požudi, poput pagana koji ne poznaju Boga; i da u tome niko ne vara svog brata i ne čini mu zlo, jer Gospod je osvetnik za sve ovo, kako smo vam već i prije rekli i posvjedočili. Doista, Bog nas nije pozvao u nečistotu, nego u posvećenje. Zato, ko ovo odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga Koji vam daje Svog Svetoga Duha. Što se tiče bratske ljubavi, nije potrebno da vam o tome pišem, jer ste sami naučili od Boga da volite jedni druge. Vi to uistinu i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji, ali mi vas, braćo, molimo da u tome još više napredujete i da nastojite živjeti mirno, da obavljate svoje poslove i da radite svojim vlastitim rukama, kako smo vam i naredili, tako da ispravno živite prema onima koji su vani i da ni od koga ne zavisite. Ne želimo, braćo, da budete u neznanju o onima koji su usnuli, niti da tugujete poput onih koji nemaju nade Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i oživio, tako će isto sa Isusom Bog dovesti one koji su usnuli u Njemu. Ovo vam govorimo po riječi Gospodnjoj: mi koji živimo i koji smo preostali za dolazak Gospodnji, nikako nećemo preteći one koji su usnuli, jer će sâm Gospod – sa glasnom zapovijedi, sa glasom arhanđela i sa zovom Božije trube – sići s Neba i prvo će ustati umrli u Mesiji, a onda ćemo mi živi, mi preostali, zajedno sa njima, biti odneseni na oblacima da susretnemo Gospoda u zraku. I tako ćemo zauvijek biti sa Gospodom. Zato, hrabrite jedni druge ovim riječima! O vremenu i prilikama, braćo, nema potrebe da vam se o tome piše, jer i sami dobro znate da će Dan Gospodnji stići kao lopov noću. Dok budu govorili: „Mir i sigurnost”, na ljude će pasti iznenadno uništenje, poput porođajnih bolova kod trudne žene, i sigurno ga neće izbjeći. A vi, braćo, niste u mraku da bi vas taj dan iznenadio kao lopov, jer svi ste sinovi svjetla i dana. Ne pripadamo noći, niti tami. Prema tome, ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i budimo trijezni. Uistinu, oni koji spavaju, noću spavaju, i oni koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji pripadamo danu, budimo trijezni, obucimo se u oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja, jer Bog nas nije odredio za srdžbu, nego za primanje spasenja po našem Gospodu Mesiji Isusu, Koji je umro za nas, da mi – bilo da smo budni ili da spavamo – zajedno sa Njim živimo. Zato se hrabrite međusobno i izgrađujte jedni druge, kako i činite! Molimo vas, braćo, da poštujete one koji se trude među vama, koji vas vode u Gospodu i koji vas opominju. Cijenite ih sa velikom ljubavlju zbog njihovog djela! Budite međusobno u miru! Još vas podstičemo, braćo: opominjite lijenčine, hrabrite malodušne, podržavajte slabe, budite strpljivi sa svima! Pazite da niko nikome ne vraća zlo za zlo, nego se uvijek borite za dobro jedni prema drugima i prema svima! Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božija u Mesiji Isusu! Duha ne gasite! Propovijedi ne odbacujte, nego sve provjeravajte! Što je dobro, zadržavajte. Izbjegavajte svaku vrstu zla! A sâm Bog mira neka vas potpuno posveti i neka cijelo vaše biće – duh, dušu i tijelo – sačuva besprijekornim za dolazak našeg Gospoda Mesije Isusa. Vjeran je Onaj Koji vas poziva; On će to i učiniti! Braćo, molite se i za nas! Pozdravite svu braću svetim poljupcem. Zadužujem vas u Gospodu da se ovo pismo pročita svoj braći! Neka milost našeg Gospoda Mesije Isusa bude sa vama! Pavle, Silvan i Timotej Zajednici Solunjana u Bogu, Ocu našem i Gospodu Mesiji Isusu. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek moramo zahvaljivati Bogu za vas, braćo, kako i priliči, jer vaša vjera snažno raste i povećava se ljubav svakog od vas prema drugima, tako da se i mi sami ponosimo vama među Zajednicama Božijim zbog vaše ustrajnosti i vjere u svim vašim progonstvima i nevoljama koje podnosite. One su očiti predznak pravednog Božijeg suda, jer ćete biti dostojni Carstva Božijega zbog kojeg i trpite. Jer pravedno je da Bog uzvrati patnju onima koji vas muče, a vama koji ste mučeni, počinak zajedno sa nama u času kad se s Neba pojavi Gospod Isus sa Svojim moćnim anđelima u plamenom ognju i kazni one koji ne poznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti našeg Gospoda Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnim uništenjem, udaljeni od prisutnosti Gospodnje i od Njegove silne slave, kada – u taj dan – dođe da se proslavi u Svojim svetima i da zadivi sve koji su vjerovali – a i vi ste povjerovali našem svjedočanstvu. Zbog toga se uvijek i molimo za vas, da vas naš Bog može smatrati dostojnima poziva i da Svojom snagom ispuni svaku vašu dobru želju i djelo vjere, tako da se proslavi ime našeg Gospoda Isusa u vama, i vi u Njemu, po milosti našeg Boga i Gospoda Mesije Isusa. Molimo vas, braćo, što se tiče dolaska našeg Gospoda Mesije Isusa i našeg sakupljanja oko Njega, ne dajte se olako zbuniti u svom umu i ne uznemiravajte se ni nekim duhom, ni govorom, ni tobože našim pismom, kao da je Dan Gospodnji već došao. Neka vas niko ničim ne zavede, jer prvo treba doći pobuna i treba se pojaviti Čovjek bezakonja, sin uništenja, Protivnik koji se uzdiže iznad svega što se zove Bog i što je sveto, tako da će sjesti u hram Božiji i sebe predstaviti da je Bog. Zar se ne sjećate da sam ovo govorio dok sam još bio sa vama? A sada znate šta ga zadržava, da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja je već na djelu, samo ima neko ko je sad zadržava, sve dok ne bude uklonjen. I tada će se pojaviti Bezakonik, koga će Gospod Isus ukloniti dahom iz Svojih usta i uništiti ga pojavom Svog dolaska. Njegov će dolazak biti propraćen djelovanjem Satane sa svom silom i lažnim znacima i čudesima i sa svakovrsnom nepravednom prijevarom onih koji propadaju, jer nisu prihvatili ljubav prema Istini da bi bili spaseni. Zato im Bog šalje djelotvornu prijevaru da povjeruju laži, kako bi bili osuđeni svi oni koji nisu povjerovali Istini, nego su uživali u nepravednosti. No, mi uvijek moramo zahvaljivati Bogu za vas, od Gospoda voljena braćo, jer vas je Bog otpočetka izabrao za spasenje, posvećenjem Duha i vjerom u Istinu. Na ovo vas je pozvao po našoj Radosnoj vijesti – da primite slavu našeg Gospoda Mesije Isusa. Zato, braćo, stojte čvrsto i držite se predaja kojima smo vas poučili riječju ili pismom. A sam naš Gospod Mesija Isus i Bog, Otac naš, Koji nas je volio i po milosti nam podario vječno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i nek vas utvrdi u svakom dobrom djelu i riječi! Nadalje, braćo, molite se za nas, da bi Riječ Gospodnja trčala i proslavljala se kao i kod vas i da budemo oslobođeni od pokvarenih i zlih ljudi, jer nemaju svi vjere! Ali vjeran je Gospod Koji će vas utvrditi i zaštititi od zloga. Uzdamo se u Gospoda za vas da činite i da ćete činiti što god vam naredimo. I neka Gospod usmjeri vaša srca u ljubav Božiju i u Mesijinu ustrajnost! Sada vam naređujemo, braćo, u ime našeg Gospoda Mesije Isusa, da se klonite svakog brata koji živi u lijenosti a ne po predaji koju ste primili od nas. Vi i sami znate da nas treba slijediti, jer nismo ljenčarili među vama, niti smo besplatno jeli ičiji hljeb, nego smo se s naporom trudili radeći noću i danju, tako da ne budemo na teret nikome od vas. Ne da mi nemamo prava na to, nego da sami sebe damo za uzor vama, da nas slijedite. Još dok smo bili kod vas, naredili smo vam ovo: Ko neće da radi, ne treba ni da jede! Čujemo, naime, da među vama ima nekih lijenčina, ništa ne rade, već se bave ispraznostima. Takvima naređujemo i opominjemo ih u Gospodu Mesiji Isusu da se smire i da zarađuju svoj hljeb koji će jesti! A vi, braćo, nemojte posustati čineći dobro! Ukoliko neko ne posluša našu riječ iz ovog pisma, zapamtite ga i ne družite se s njim, da se posrami, ali ga ne smatrajte za neprijatelja, nego ga opominjite kao brata! Neka vam sâm Gospod mira podari mir, uvijek i na svaki način! Gospod sa svima vama! Pozdrav mojom, Pavlovom rukom. Ovo je znak u svakom pismu. Ovako ja pišem. Neka milost našeg Gospoda Mesije Isusa bude sa svima vama! Pavle, poslanik Mesije Isusa po naredbi Boga, našeg Spasitelja i Mesije Isusa, naše nade, Timoteju, pravom sinu u vjeri. Milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Mesije Isusa, našeg Gospoda! Kako sam te i molio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efesu da narediš nekima da ne naučavaju druge nauke, da se ne bave bajkama i beskonačnim rodoslovljima, koja više upućuju na beskorisne rasprave nego na Božiji naum po vjeri. A svrha ove naredbe je ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere. Od svega ovoga neki su odlutali i zastranili u isprazan govor. Htjeli bi biti učitelji Zakona, a ne razumiju ni ono što govore, čak ni ono što uporno tvrde. Ali mi znamo da je Zakon dobar kad ga neko zakonito koristi, i kad je svjestan da Zakon nije za pravednika, nego za bezakonike i buntovnike, za bezbožnike i grešnike, za nevjernike i svjetovnjake, za ocoubice i majkoubice, za krvnike, bludnike, nastrane, trgovce robljem, lažljivce, krivokletnike, i ako ima što drugo suprotno zdravom učenju po Radosnoj vijesti o slavi blaženog Boga, koja je meni povjerena. Zahvalan sam Onome Koji mi je dao snagu, našem Gospodu Mesiji Isusu, jer me smatrao vjernim i postavio me u Svoju službu – mene koji sam prije bio hulitelj, progonitelj i nasilnik, ali primio sam milosrđe jer sam u nevjeri djelovao iz neznanja. A milost našeg Gospoda bila je preobilna zajedno sa vjerom i ljubavlju u Mesiji Isusu. Vjerodostojna je i zaslužuje da se potpuno prihvati riječ: Mesija Isus dođe na svijet da spasi grešnike, od kojih sam najgori ja. Ali zbog ovoga sam primio milosrđe, da na meni – najgorem – Mesija Isus pokaže svu strpljivost za primjer svima koji će povjerovati u Njega da prime Život vječni. A Caru vječnom, besmrtnom, nevidljivom, jedinom Bogu, čast i slava uvijek i vječno! Amin. Ovu ti naredbu povjeravam, sine Timoteju, prema predskazanima koje su prije izrečene za tebe. Bori se, ohrabren njima, plemenitom borbom! Održi vjeru i dobru savjest, što su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere! Među njima su Himenej i Aleksandar, koje sam izručio Satani, da se nauče ne huliti! Stoga te molim da se, prije svega, upućuju molbe, molitve, posredništva i zahvale za sve ljude, za careve i za sve koji su na vlasti, da možemo provoditi miran i spokojan život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. To je dobro i ugodno našem Spasitelju, Bogu, Koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Mesija Isus, Koji je dao samog Sebe kao otkupninu za sve. To je u svoje vrijeme objavljeno. Zbog toga sam i ja određen za glasnika i poslanika – istinu govorim, ne lažem – za učitelja pagana u vjeri i istini. Hoću, dakle, da se muškarci mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i rasprave, a isto tako i žene – pristojnog izgleda: neka se ukrašavaju skromnošću i razboritošću; ne pletenom kosom, zlatom ili biserima, niti skupocjenom odjećom, nego dobrim djelima, kako i priliči ženama koje tvrde da služe Bogu. Neka žena prima pouku sa mirnoćom i sa svom pokornošću. Ženi ne dopuštam da poučava niti da ima vlast nad mužem, nego neka bude u miru, jer prvo je oblikovan Adam, a onda Eva. I nije bio prevaren Adam, nego je žena, nakon što je prevarena, napravila grešku. A ona će se spasiti rađanjem djece, ako s razboritošću ustraje u vjeri, ljubavi i svetosti. Vjerodostojna je ova riječ: ako neko teži da bude nadglednik, teži za časnom službom. Stoga, nadglednik mora biti besprijekoran, muž jedne žene, trijezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne pijanica, ne čovjek nasilan, nego strpljiv i miroljubiv, i ne ljubitelj novca. Svojom kućom treba dobro da upravlja, i da svoju djecu drži u pokornosti, sa svom pristojnošću. Jer ako neko ne zna da upravlja svojom kućom, kako će se brinuti za Zajednicu Božiju? Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod Đavolovu osudu! Također treba da ima dobro svjedočanstvo i od onih vani, da ne upadne u sramotu i Đavolovu zamku. Isto tako, poslužitelji treba da budu ozbiljni, ne dvolični, ne skloni većoj količini vina, niti prljavoj zaradi, i da čuvaju tajnu vjere sa čistom savjesti. Neka se najprije iskušavaju, a onda, ako su besprijekorni, neka poslužuju. Isto tako neka žene budu ozbiljne, ne klevetnice, nego trijezne i vjerne u svemu. Neka poslužitelji budu muževi jedne žene, neka dobro upravljaju svojom djecom i svojim kućama. Jer oni koji dobro poslužuju, stječu sebi častan položaj i veliku sigurnost u vjeri u Mesiju Isusa. Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći kod tebe, no ako se to oduži, da znaš kako se treba ponašati u kući Božijoj, koja je Zajednica živoga Boga, stub i temelj Istine. I mora se priznati, velika je tajna pobožnosti: On Koji je očitovan u tijelu, dokazan je Duhom, viđen od anđelâ, objavljen među paganima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu. Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i predati se varljivim duhovima i đavolskim naukama, te licemjernim lažljivcima umrtvljene savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jelâ što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju vjernici, oni koji su upoznali Istinu. Doista, svako je Božije stvorenje dobro i ništa ne treba odbaciti što se uzima sa zahvalnošću, jer ga posvećuje Božija riječ i molitva. To iznesi braći i bit ćeš dobar sluga Mesije Isusa, odgajan riječima vjere i dobre nauke koju predano slijediš. A prljave i bapske priče izbjegavaj! Vježbaj se u pobožnosti! Doista, tjelesna vježba je malo čemu korisna, a pobožnost je korisna za sve, jer ima obećanje života – ovog sadašnjeg i onog koji dolazi. Vjerodostojna je to riječ i zaslužuje da se potpuno prihvati. Zbog toga se, naime, trudimo i borimo, jer smo svoju nadu položili u živoga Boga, Spasitelja svih ljudi, osobito onih koji vjeruju. Ovo zapovijedaj i poučavaj! Neka niko ne prezire tvoju mladost, nego budi uzor vjernicima u riječi, u ponašanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći! Dok ja ne dođem, posveti se čitanju, ohrabrivanju i poučavanju. Ne zanemaruj milosni dar koji je u tebi, koji ti je darovan po proročanstvu uz polaganje ruku starješinstva. Sve ovo vrši i sav u tome budi, da tvoj napredak bude očit svima! Pazi na sebe i na nauku i ustraj u tome! Čineći tako, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju! Starca ne ukoravaj, nego ga podstiči kao oca, mladiće kao braću, staricu kao majku, djevojke kao sestre u svoj čistoći! Poštuj udovice koje su zaista udovice. Ali ako neka udovica ima djecu ili unučad, neka se prvo oni nauče iskazivati ljubav svojoj porodici, i tako za primljenu dobrotu uzvratiti svojim roditeljima, jer je to ugodno pred Bogom. A ona koja je zaista udovica i koja je ostala sasvim sama, položila je nadu u Boga i ustrajna je noću i danju u svojim molbama i molitvama. No, ona koja živi za zadovoljstva, umrla je iako živi. Ovo im zapovijedaj, da budu besprijekorne. Ako se neko ne brine za svoje, osobito za članove porodice, odrekao se vjere i gori je od nevjernika. Neka se na popis stavi udovica koja nije mlađa od šezdeset godina, žena jednog muža, koja se dokazala u dobrim djelima: da je odgojila djecu, da je iskazivala gostoprimstvo, da je prala noge svetima, da je pomagala onima u nevolji, da se posvećivala svakom dobrom djelu. A mlađe udovice odbij, jer kada ih obuzmu tjelesne želje, koje ih odvrate od Mesije, hoće da se udaju, i imaju osudu zato što su prekršile početnu vjernost. U isto vrijeme nauče se lijenosti obilazeći po kućama, i ne samo lijenosti nego i ogovaranju i ispraznostima, te govore ono što ne bi smjele. Stoga hoću da se mlađe udovice udaju, djecu da rađaju, da upravljaju kućom, te da ne daju neprijatelju nikakvu priliku za pogrdu. Doista, neke su se već okrenule za Satanom. Ako neka vjernica ima udovice, neka im pomaže; da se ne opterećuje zajednica, kako bi mogla pomoći pravim udovicama. Starješine koji su dobri upravitelji zaslužuju dvostruku čast, a posebno oni koji se trude u Riječi i poučavanju. Pismo, naime, kaže: „Ne zavezuj usta volu koji vrše” i „Radnik zaslužuje svoju plaću.” Protiv starješine ne primaj optužbi, osim na osnovu dva ili tri svjedoka. One koji griješe ukori pred svima, da i ostali imaju strah! Zadužujem te pred Bogom i Mesijom Isusom i izabranim anđelima da se toga pridržavaš bez predrasuda i da ništa ne radiš sa pristrasnošću! Ni na koga ne polaži ruke prebrzo i ne budi učesnikom u grijesima drugih! Sebe čuvaj čistim! Više ne pij samo vodu, nego uzimaj i malo vina, zbog želuca i svojih čestih slabosti. Grijesi nekih ljudi su očiti i idu na sud pred njima, a neki idu za njima. Tako su i dobra djela očita, a i ona koja nisu takva ne mogu se sakriti. Svi koji su pod jarmom ropstva, neka smatraju svoje gospodare dostojnima svake časti, da se ne bi hulilo na ime Božije i na nauku! A oni koji imaju gospodare vjernike, neka ih ne poštuju manje zato što su braća, nego neka im i više služe, jer su oni kojima pomažu svojim dobrim služenjem vjernici i draga braća. Ovo poučavaj i na ovo podstiči! Ako neko naučava drugu nauku i ne slaže se sa zdravim riječima našeg Gospoda Mesije Isusa i sa naukom služenja Bogu, taj je napuhan i ništa ne razumije. Naprotiv, taj pati od želje za prepiranjima i raspravama, od kojih dolazi zavist, svađa, huljenje, zla sumnjičenja, te neprekidna trvenja među ljudima pokvarenog uma i lišenim istine, koji služenje Bogu smatraju dobitkom. Doista, služenje Bogu sa zadovoljstvom i jeste veliki dobitak. Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, niti ćemo što ponijeti sa njega! Ali ako imamo hranu i odjeću, budimo s tim zadovoljni. Oni koji čeznu da budu bogati, upadaju u iskušenje i zamku, te u mnoge bezumne i pogubne požude, koje ljude odvlače u propast i uništenje. Doista, korijen svih zalâ je ljubav prema novcu, kojoj su se neki prepustili i odlutali od vjere te proboli sami sebe mnogim nevoljama. A ti, o čovječe Božiji, bježi od tih stvari! Naprotiv, teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, ustrajnošću, krotkošću! Bij dobru bitku vjere, zauzmi Vječni život, u koji si pozvan i za koji si dao lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zadužujem te pred Bogom, Koji svemu daje život, i Mesijom Isusom, Koji je pred Poncijem Pilatom dao lijepo svjedočanstvo: vrši ovu zapovijed čisto i besprijekorno, do pojavljivanja našeg Gospoda Mesije Isusa, što će Ga u svoje vrijeme pokazati Blagoslovljeni i jedini Vladar, Car careva i Gospodar gospodara, Koji je jedini besmrtan i prebiva u nedostupnoj svjetlosti, Koga niko od ljudi nije vidio, niti Ga može vidjeti. Njemu neka je čast i vječna vlast! Amin. Bogate u sadašnjem svijetu opominjem da ne budu umišljeni i da ne polažu nadu u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, Koji nam sve bogato dariva za uživanje; da čine dobro, da budu bogati dobrim djelima i velikodušni, voljni dijeliti – da tako sebi prikupljaju dobru osnovu za budućnost kako bi iskusili pravi život. O Timoteju, čuvaj ono što ti je povjereno! Uklanjaj se od svjetovnih i ispraznih govora i od protivljenja takozvane „spoznaje”, koju su neki priznavali, pa tako odlutali od vjere. Milost s vama! Pavle, poslanik Mesije Isusa voljom Božijom, po obećanju života u Mesiji Isusu, Timoteju, voljenom sinu: milost, milosrđe i mir od Boga Oca i našeg Gospoda Mesije Isusa! Zahvaljujem Bogu, Kojem služim od praočeva, čiste savjesti, dok te se neprestano sjećam u svojim molitvama, danju i noću. Kad se sjetim tvojih suza, čeznem da te vidim, da se ispunim radošću Sjećam se i istinske vjere koja je u tebi, koja se najprije nastanila u tvojoj baki Loidi i u tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam da je i u tebi. Zbog toga te i podsjećam da raspiriš milosni dar Božiji, koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Doista, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razboritosti. Stoga, ne stidi se svjedočanstva našeg Gospoda, niti mene, Njegovog zatvorenika! Nego dijeli sa mnom nevolje za Radosnu vijest, po snazi Božijoj. On nas je spasio i pozvao nas svetim pozivom, ne po našim djelima, nego po Svojoj namjeri i milosti, koja nam je prije vječnosti darovana u Mesiji Isusu, a koja se sada ukazala pojavom našeg Spasitelja, Mesije Isusa. On je uništio smrt i rasvijetlio Život i nepropadljivost po Radosnoj vijesti, kojoj sam ja određen za glasnika, poslanika i učitelja. Zbog toga ovo i podnosim, ali se ne stidim, jer znam kome sam povjerovao i ubijeđen sam da je On u stanju da očuva što mi je povjerio za Onaj dan. Slijedi primjer zdravih riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Mesiji Isusu! To divno blago koje ti je povjereno, čuvaj po Duhu Svetom Koji prebiva u nama. Znaš da su se u Aziji svi okrenuli od mene, a među njima su i Figel i Hermogen. Neka Gospod iskaže milosrđe domu Oneziforovu, jer me on često ohrabrivao i nije se stidio mojih okova, nego kad je bio u Rimu, marljivo me tražio i pronašao. Neka ga Gospod daruje da nađe milosrđe u Onaj dan! A kako mi je sve služio dok je bio u Efezu, ti to jako dobro znaš! Ti se, dakle, sine moj, jačaj u milosti Mesije Isusa i sve što si od mene čuo po mnogim svjedocima, to isto povjeri pouzdanim ljudima, koji će biti u stanju i druge poučiti. Uzmi udio u nevoljama kao dobar vojnik Mesije Isusa! Nijedan vojnik u službi ne upliće se u pitanja svakodnevnog života, da bi mogao ugoditi svome zapovjedniku. A kad se neko takmiči, ne dobiva vijenac, osim ako se nadmeće po pravilima. Zemljoradnik koji naporno radi treba prvi da primi od roda. Shvati šta govorim! Doista, Gospod će ti dati razumijevanje svega! Sjećaj se Mesije Isusa Koji je dignut iz mrtvih, od potomstva Davidovog – po mojoj Radosnoj vijesti. Zbog nje i trpim, čak i okove, kao da sam zločinac. Ali Božija Riječ nije okovana! Zato sve podnosim zbog izabranih, da i oni nađu spas u Mesiji Isusu sa vječnom slavom. Vjerodostojna je ova riječ: Ako smo sa Njim umrli, sa Njim ćemo i živjeti; ako ustrajemo, s Njime ćemo carovati; ako Ga se odreknemo i On će se nas odreći; ako smo mi nevjerni, On ostaje vjeran, jer se ne može odreći Sebe! Na ovo podsjećaj opominjući pred Bogom: neka ne bude prepiranja, to ničemu ne koristi, a onima koji slušaju, na propast je. Budi marljiv kako bi pred Boga stao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno poučava Riječ istine. A svjetovnih i ispraznih govora se kloni. Takvi će sve više napredovati prema bezbožnosti, a njihova će riječ izjedati kao rak-rana. Među njima su Himenej i Filet, koji su zastranili od istine, govoreći da je oživljenje već bilo, i tako u nekima ruše vjeru. Ipak, Božiji čvrsti temelj stoji i ima ovaj pečat: „Gospod poznaje one koji su Njegovi” i „Neka se ukloni od nepravednosti svako ko nosi ime Gospodnje.” A u velikoj kući nisu samo zlatne i srebrene posude, nego ima i drvenih i glinenih, i jedne su za časnu upotrebu, a druge su za nečasnu. Ko se, dakle, očisti od toga, bit će posuda za časnu upotrebu, posvećena, korisna gospodaru i pripremljena za svako dobro djelo. Bježi od mladenačkih požuda! Teži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom, sa svima koji Gospoda zazivaju iz čistog srca. A luda i besmislena naklapanja odbaci, znajući da uzrokuju svađe. Sluga Gospodnji ne smije se svađati, nego mora biti ljubazan prema svima, spreman poučiti i biti strpljiv, sa blagošću ispravljati protivnike, ne bi li im Bog dao da se obrate i spoznaju Istinu, da se otrijezne i umaknu iz zamke Đavola, koji ih drži zarobljene da čine njegovu volju. A ovo znaj: u posljednje će dane nastati teška vremena, jer će ljudi postati sebični, ljubitelji novca, hvalisavci, bit će oholi, hulitelji, neposlušni roditeljima, nezahvalni, bezbožni, bezosjećajni, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, goropadni, protivnici dobra, izdajice, brzopleti, napuhani, ljubitelji užitaka radije nego ljubitelji Boga. Imaju lik pobožnosti, ali su se odrekli njene snage. Od takvih se sklanjaj! Među njima su i oni koji se uvlače u kuće i pridobivaju slabe žene, opterećene grijesima, koje vode različite požude, žene što uvijek uče a nikada nisu u stanju doći do spoznaje Istine. Kao što su se Janes i Jambres usprotivili Mojsiju, tako se i ovi – ljudi pokvarenog uma, gubitnici u vjeri – suprotstavljaju Istini. Ali dalje neće napredovati, jer će njihova ludost postati jasna svima, kako je bilo i u one dvojice. A ti si me iskreno slijedio u poučavanju, u načinu života, u nakani, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u ustrajnosti, u progonstvima, u trpljenjima koja su me zadesila u Antiohiji, Ikoniju i Listri. Kakva sam sve progonstva pretrpio, a iz svih me Gospod izbavio! A i svi koji hoće da žive pobožno u Mesiji Isusu, bit će progonjeni, dok će zli ljudi i prevaranti, zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore. A ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, znajući od kojih si poučen i da od malih nogu poznaješ Sveta pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Mesiju Isusa. Čitavo Pismo je Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravljanje, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božiji bude prikladan, opremljen za svako dobro djelo. Zadužujem te pred Bogom i Mesijom Isusom, Koji će suditi živima i mrtvima, i Njegovim dolaskom i Njegovim Carstvom: objavljuj Riječ, budi ustrajan – bilo da je zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, ukoravaj, opominji sa svom strpljivošću i poučavanjem. Doći će, naime, vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo poučavanje, nego će prema svojim požudama gomilati sebi učitelje da im škakljaju uši; odvratit će svoje uho od istine i okrenut će se bajkama. A ti budi razborit u svemu, podnesi teškoće, izvrši djelo blagovjesnika, u potpunosti dovrši svoju službu! Doista, ja se već izlijevam kao žrtva i došlo je vrijeme moga odlaska. Plemenitom sam se borbom borio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Uostalom, pripremljen mi je vijenac pravednosti, kojeg će mi u Onaj dan dati Gospod, pravedni sudija, i ne samo meni nego i svima onima koji s ljubavlju očekuju Njegov dolazak. Potrudi se da što prije dođeš kod mene, jer Dema me napustio iz ljubavi prema ovom svijetu i otišao u Solun. Krescent je otišao u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Samo Luka je sa mnom. Uzmi i povedi sa sobom Marka, jer mi je koristan za službu. Tihika sam poslao u Efes. Ogrtač koji sam ostavio kod Karpa u Troadi, ponesi kad budeš dolazio; i knjige, naročito pergamene. Kovač Aleksandar napravio mi je mnogo zla. Vratit će mu Gospod po njegovim djelima! I ti ga se pazi, jer se jako protivio našim riječima! Za moje prve odbrane, niko nije došao da bude uz mene, nego su me svi napustili. Neka im se to ne uračuna! Ali Gospod je stajao uz mene i osnažio me, kako bi se po meni u potpunosti objavila poruka, da je čuju svi pagani. I izbavljen sam iz lavljih usta. Gospod će me spasiti od svakog zlodjela i sačuvat će me za Svoje Nebesko carstvo. Njemu neka je slava uvijek i vječno! Amin. Pozdravi Prisku i Akvilu i Oneziforov dom! Erast je ostao u Korintu, a Trofima sam bolesnog ostavio u Miletu. Potrudi se da dođeš prije zime. Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva braća! Neka Gospod bude sa duhom tvojim! Milost s vama! Pavle, sluga Božiji i poslanik Mesije Isusa za vjeru Božijih izabranika i spoznaju Istine za pobožnost, na temelju nade vječnog života, što ga Bog Koji ne laže, obeća prije vječnih vremenâ, a u Svoje vrijeme očitova Svoju Riječ po objavljivanju, koje je povjereno meni po naredbi našeg Spasitelja – Boga: Titu, pravom sinu po zajedničkoj vjeri, milost i mir od Boga Oca i Mesije Isusa, spasitelja našeg! Zato sam te i ostavio na Kritu, da dovršiš ono što je još nedostajalo i da u svakom gradu postaviš starješine, kako sam ti naredio: ako je ko besprijekoran, muž jedne žene, te ako ima djecu vjernike, koja nisu pod optužbom raspuštenosti i nepokornosti. Jer nadglednik kao Božiji upravitelj treba biti besprijekoran: ne svojeglav, ne ljutit, ne sklon pijanstvu, ni nasilju, ni nečasnoj zaradi, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv, čvrsto se držeći vjerodostojne riječi nauke, kako bi mogao ohrabrivati zdravom naukom i ukoravati protivnike. Uistinu, ima mnogo buntovnika, pričalica ispraznosti i zavodnika, a naročito među obrezanima. Njih treba ušutkati, jer kvare čitave porodice, podučavajući što ne treba, radi nečasne zarade. Jedan od njih, vlastiti njihov propovjednik reče: „Krićani su vječiti lažljivci, pokvarene zvijeri, lijeni trbusi.” Ovo svjedočanstvo je istinito. Zato ih strogo ukoravaj, da budu zdravi u vjeri, da ne obraćaju pažnju na jevrejske bajke i ljudske zapovijedi, koje odvraćaju od istine. Čistima je sve čisto, a nečistima i nevjernicima ništa nije čisto, već su im okaljani i razum i savjest. Tvrde da poznaju Boga, a svojim djelima Ga se odriču. Oni su užasni, nepokorni i nesposobni za bilo kakvo dobro djelo. A ti govori ono što je u skladu sa zdravom naukom: neka starci budu trijezni, ugledni, razumni, zdravi u vjeri, u ljubavi i u ustrajnosti; isto tako i starice neka se ponašaju kako priliči svetima, neka ne budu klevetnice, niti zarobljene sa previše vina, nego neka budu učiteljice dobra, da savjetuju mlade žene da vole svoje muževe i svoju djecu, da budu razumne, čiste, dobre domaćice, odane svojim muževima, da se ne huli Božija riječ. Mladiće također ohrabruj da budu razumni u svemu, pokazujući samog sebe kao uzor dobrih djela. U nauci pokaži cjelovitost, ozbiljnost, zdravu riječ i besprijekornu, da bi se protivnik posramio, jer nema ništa loše da kaže o nama. Robove uči da budu svojim gospodarima odani u svemu, da im ugađaju, da ne protivrječe, da ne potkradaju, nego da pokazuju svaku dobru vjernost, da u svemu budu na čast nauci našeg Spasitelja – Boga. Doista, milost Božija se pojavila da donese spasenje svim ljudima, odgajajući nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetskih požuda, te da na ovom svijetu živimo razumno, pravedno i pobožno, iščekujući blagoslovljenu nadu i pojavu slave velikog Boga i našeg Spasitelja Mesije Isusa. On je Sebe dao za nas, da nas otkupi od svakog bezakonja i za Sebe očisti Svoj izabrani narod, koji žudi za dobrim djelima. Ovo govori, podstiči i ukoravaj sa svom vlašću! Neka te niko ne potcjenjuje! Podsjećaj ih da budu odani vladarima i vlastima, da budu poslušni, da budu spremni za svako dobro djelo, da nikoga ne hule, da ne budu svadljivi, nego da strpljivo pokazuju svaku blagost prema svim ljudima. Doista, i mi smo nekad bili bezumni, neposlušni, zavedeni, robovi različitih požuda i užitaka, provodeći život u zlu i zavisti, omraženi i mrzitelji jedni drugih. Ali kad se ukazala dobrota i ljubav Boga, našeg Spasitelja, prema čovjeku, On nas spasi, ne po djelima koja smo učinili u pravednosti, nego po Svom milosrđu: pranjem novog rođenja i obnovom Svetoga Duha, Kojeg bogato izli na nas po Mesiji Isusu, našem Spasitelju, da bismo opravdani Njegovom milošću, postali baštinici vječnog života, po nadi. Ovo je vjerodostojna riječ i hoću da to ustrajno tvrdiš, kako bi se oni koji su povjerovali Bogu usredotočili na vršenje dobrih djela. To je dobro i korisno ljudima. A lude prepirke, rodoslovlja, svađe i rasprave oko Zakona izbjegavaj, jer su beskorisne i jalove! Čovjeka koji pravi razdore, nakon prve i druge opomene kloni se, znaj da je pokvaren i da griješi, da sâm sebe osuđuje. Kad ti pošaljem Artemu ili Tihika, gledaj da što prije dođeš kod mene u Nikopol, jer sam odlučio tamo provesti zimu. Pravnika Zenu i Apolona brižno otpremi, kako im ništa ne bi nedostajalo. A i naši ljudi neka se uče činiti dobra djela u prijekim potrebama, da ne budu bez roda. Pozdravljaju te svi koji su sa mnom! Pozdravi one koji nas vole u vjeri! Milost neka bude sa vama svima! Pavle, zatvorenik Mesije Isusa, i brat Timotej: dragom Filemonu, našem saradniku, i sestri Apiji, i našem pomagaču Arhipu, i Zajednici u tvojoj kući. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek zahvaljujem Bogu kad te spominjem u svojim molitvama, jer slušam o tvojoj ljubavi i vjeri koju njeguješ prema Gospodu Isusu i prema svima svetima. Neka udio tvoje vjere bude djelotvoran u obznanjivanju sveg dobra u nama radi Mesije! Doista, jako sam se obradovao i ohrabrio zbog tvoje ljubavi, jer si, brate, okrijepio srca svetih. Stoga, iako imam punu slobodu u Mesiji da ti zapovijedam šta ti je činiti, zbog ljubavi te radije molim ovakav kakav jesam – Pavle, starac, a sada i zatvorenik Mesije Isusa. Molim te za Onezima, svog sina kojeg sam rodio u okovima, koji je nekad tebi bio beskoristan, a sada je i meni i tebi koristan. Šaljem ti ga natrag – njega koji je moje srce. Htio sam ga zadržati, da mi umjesto tebe posluži u okovima poradi Radosne vijesti, ali bez tvog pristanka ništa nisam htio činiti, da tvoja dobrota ne bude iz nužde, nego dobrovoljna. Možda je bio načas odvojen od tebe zato da ga zauvijek dobiješ natrag, ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata, naročito meni, a još više tebi, i po tijelu i po Gospodu. Ako me, dakle, smatraš drugom, primi ga kao i mene. A ukoliko te je u bilo čemu oštetio ili ti je dužan, to stavi na moj račun. Ja – Pavle, potpisujem svojom rukom, lično ću platiti. A da ti ne spominjem da si i sâm sebe meni dužan. Da, brate, daj da se tobom okoristim u Gospodu! Okrijepi moje srce u Mesiji! Pouzdajući se u tvoju poslušnost, ovo ti pišem znajući da ćeš učiniti i više nego što ti kažem. Osim toga, pripremi mi smještaj, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti darovan. Pozdravlja vas Epafra, zatvorenik u Mesiji Isusu zajedno sa mnom, te moji saradnici Marko, Aristarh, Dema, Luka. Neka milost Gospoda Mesije Isusa bude sa duhom vašim! Mnogo puta i na više načina, Bog je prije govorio očevima po vjerovjesnicima; naposljetku, u ove dane, progovorio nam je po Sinu, Koga je postavio za baštinika svega i po Kome je stvorio svemir. On, Koji je odsjaj Slave i puni odraz Njegove biti, Koji sve održava snagom Svoje riječi, kad je postigao očišćenje grijeha, sjeo je zdesna Veličanstvu u visinama; postao je toliko veći od anđelâ koliko je baštinio veće ime nego oni. Zaista, kome od anđelâ je ikada rekao: „Ti si Sin Moj, Ja sam te danas rodio.” Ili još: „Ja ću Njemu biti otac, a On će meni biti Sin.” I opet, kada dovede Prvorođenca u svijet, govori: „Neka Mu se poklone svi anđeli Božiji!” Za anđele kaže: „Svoje anđele On čini vjetrovima i Svoje sluge plamenim ognjem.” A za Sina: „Prijestolje je Tvoje, Bože, zauvijek, a žezlo pravde je žezlo Tvoga Carstva. Ti voliš pravednost i mrziš bezakonje, zato te Bog, Tvoj Bog, pomazao uljem radosti više nego drugove Tvoje.” I: „Ti si, Gospode, u početku utemeljio Zemlju, a i Nebesa su djelo Tvojih ruku. Sve će to propasti, ali Ti ostaješ. Sve će ostarjeti poput odjeće. Ti ćeš to smotati kao ogrtač. Sve će se promijeniti poput odjeće, ali Ti ostaješ isti, i Tvoje godine neće doći do kraja.” I kome od anđelâ je ikad rekao: „Sjedi Mi zdesna, dok ti ne podmetnem neprijatelje kao podnožje tvojim nogama.” Zar nisu svi oni službujući duhovi koji se šalju da poslužuju one koji imaju baštiniti spasenje? Zbog toga treba još više da obratimo pažnju na ono što smo čuli, da ne bismo odlutali. Jer ako je riječ koju su anđeli objavili bila istinita, a svaki je grijeh i neposluh dobio pravednu kaznu, kako ćemo joj mi umaći ako zanemarimo ovakvo spasenje? Njega je najprije počeo najavljivati Gospod, a za nas utvrdili oni koji su čuli, dok Ga je u isto vrijeme Bog posvjedočio znacima i čudima, različitim djelima snage i darivanjima Duha Svetoga po Svojoj volji. Doista, nije anđelima podredio budući svijet o kojem govorimo. Neko je negdje posvjedočio govoreći: „Šta je čovjek da ga se sjećaš, ili sin čovječiji da za njega mariš? Nakratko si ga učinio nižim od anđelâ, a onda si ga okrunio slavom i čašću; sve si podmetnuo pod njegove noge.” Doista, kad mu je sve podredio, nije ostavio ništa nepodređeno. Ipak, mi sada još ne vidimo da mu je sve podređeno. Ali vidimo Isusa Koji je „nakratko bio učinjen nižim od anđelâ”, pa je zbog patnje i smrti „okrunjen slavom i čašću”, da bi Božijom milošću za svakoga iskusio smrt. Doista je priličilo Onome za Koga je sve i po Kome je sve – kako bi mnoge sinove uveo u slavu – da kroz patnje učini savršenim utemeljitelja njihovog spasenja. Jer svi su od Jednoga, i posvetitelj i posvećeni. Zbog toga se ne stidi smatrati ih braćom kada veli: „Naviještat ću Tvoje ime svojoj braći, pjevat ću Ti hvalospjeve usred zajednice!” I još: „Ja ću se u Njega uzdati.” I još: „Evo Mene i djece koju mi dade Bog.” Stoga, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i On sâm u tome postade sudionik, da smrću uništi onoga koji je imao vlast nad smrću, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su iz straha od smrti cijeli svoj život bili podređeni ropstvu. Doista, očito je da ne brine za anđele, nego brine za potomstvo Abrahamovo. Zbog toga je u svemu trebao postati poput braće, da bude milosrdan i vjeran visoki svećenik u odnosu prema Bogu, kako bi pribavljao oproštenje grijeha za narod. Budući da je i sâm trpio i podnio kušnju, može pomoći onima koji su u kušnji. Zato, sveta braćo, sudionici nebeskog poziva, pažljivo promotrite poslanika i visokog svećenika naše vjere – Isusa, Koji je bio vjeran Onome Koji Ga je postavio, kao što je i Mojsije bio vjeran u cijeloj kući Njegovoj. A Ovaj je bio dostojan veće slave od Mojsija, jer više časti ima graditelj nego kuća. Doista, svaku je kuću neko sagradio, a graditelj svega jeste Bog. I Mojsije je bio vjeran u cijeloj kući Njegovoj kao sluga, da svjedoči za ono što će biti objavljeno, a Mesija je vjeran kao Sin, nad Njegovom kućom. Njegova smo kuća mi, ako zadržimo hrabrost i ponos nade. Stoga, baš kako i Sveti Duh govori: „Ako danas čujete Njegov glas, nemojte da vam srca budu tvrda kao u pobuni vaših očeva na dan iskušenja u pustinji, gdje su Me iskušavali, iako su gledali Moja djela četrdeset godina. Zato sam se rasrdio na taj naraštaj i rekao: Uvijek lutaju svojim srcima i nisu upoznali Moje putove. Tako sam se i zakleo u Svom gnjevu: Zasigurno neće ući u Moj počinak!” Pazite, braćo, da se ni u koga od vas ne nađe pokvareno i nevjerno srce, te tako otpadne od živoga Boga. Naprotiv, ohrabrujte se međusobno svaki dan, sve dok se čuje ovo „danas”, da niko od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Doista, postali smo Mesijini sudionici, ako do kraja čvrsto zadržimo početnu hrabrost. Kada se kaže: „Ako danas čujete Njegov glas, ne budite tvrdih srca kao u pobuni.” Koji su se to pobunili kad su čuli? Zar nisu to svi oni koji su izašli iz Egipta vođeni Mojsijem? A na koje se „srdio četrdeset godina”. Zar ne na one koji su sagriješili i čija su tijela popadala u pustinji? A kojima se „zakleo da neće ući u Njegov počinak”, ako ne onima koji su bili neposlušni? I vidimo da nisu mogli „ući” zbog nevjere. Bojte se, dakle, da se ne bi – dok još važi obećanje za ulazak u Njegov počinak – nekome od nas učinilo da je zakasnio. Jer i nama je objavljenja Radosna vijest baš kao i njima, ali njima naviještena Riječ nije koristila, jer se nisu sjedinili u vjeri sa onima koji su je primili. Doista, u počinak ulazimo mi koji smo povjerovali, upravo kako je i rekao: „Tako sam se i zakleo u svom gnjevu: Zasigurno neće ući u Moj počinak”, iako su se djela od postanka svijeta dovršila. Uistinu, negdje je ovako rekao o sedmom danu: „I počinu Bog sedmog dana od svih Svojih djela.” A na ovom mjestu opet: „Zasigurno neće ući u Moj počinak!” Budući, dakle, da za neke ostaje da uđu u njega, dok oni kojima je prije objavljena Radosna vijest nisu ušli zbog neposlušnosti, Bog ponovo određuje jedan dan – „danas” – kada nakon toliko vremena u Davidovom psalmu govori kako je i prije rekao: „Ako danas čujete Njegov glas, ne budite tvrdih srca!” Jer da ih je Jošua uveo u počinak, Bog ne bi poslije toga govorio o drugom danu. Prema tome, za Božiji narod ostaje subotnji počinak. Onaj ko uđe u Njegov počinak i sâm je počinuo od svojih djela, baš kako je i Bog počinuo od Svojih. Trudimo se, dakle, da uđemo u taj počinak, da neko ne padne zbog istog primjera neposlušnosti! Doista, živa je Božija Riječ i djelotvorna; oštrija je i od svakog dvosjeklog mača, te zasijeca sve do rastavljanja duše i duha, zglobova i srži, te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenja pred Njim sakrivenog. Sve je golo i razotkriveno za oči Onoga Kome ćemo položiti račun. Budući da imamo moćnog visokog svećenika koji je prošao kroz Nebesa – Isusa, Sina Božijega – čvrsto se držimo vjere. Jer nemamo nekog visokog svećenika koji ne bi mogao saosjećati u našim slabostima, nego je iskušan u svemu kao i mi, ali je ostao bez grijeha. Stoga, hrabro pristupajmo prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravo vrijeme! Doista, svaki visoki svećenik, izabran među ljudima postavlja se za ljude u odnosu prema Bogu, da prinosi i darove i žrtve za grijehe, i može blago postupati prema onima koji su u neznanju i lutanju, budući da je i sâm podložan slabosti. Zato mora prinositi žrtve za grijehe, kako zbog naroda, tako i zbog sebe. I niko sâm sebi ne pribavlja ovu čast, nego ga Bog poziva, baš kao i Arona. Tako i Mesija nije proslavio samog Sebe postavši visoki svećenik, nego Onoga Koji Mu je rekao: „Ti si Sin Moj, Ja sam Te danas rodio”, a i na drugom mjestu veli: „Ti si svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom.” On je za vrijeme Svog života u tijelu s jakim vapajima i suzama prinio molitve i molbe Onome Koji Ga je mogao izbaviti od smrti. I bio je uslišan zbog strahopoštovanja. Iako je bio sin, naučio se poslušnosti iz onoga što je pretrpio, i postigavši savršenstvo, postao je svima koji Ga slušaju izvor vječnog spasenja – pozvan od Boga da bude visoki svećenik po redu Melkisedekovom. O tome bi trebalo puno da govorimo, ali to je teško tumačiti, jer ste postali tvrdi za slušanje. Doista, iako biste po vremenu trebali već biti učitelji, ponovo vas mora neko poučiti o početnim temeljima Božijih riječi. Takvi ste da vam je potrebno mlijeko, a ne jaka hrana. Da, ko je god na mlijeku neiskusan je u nauci pravednosti, jer je dojenče. A jaka je hrana za zrele, koji navikom imaju izvježbane sposobnosti za razlikovanje dobra i zla. Stoga, ostavimo početnu nauku o Mesiji i pokrenimo se prema zrelosti! Ne postavljajmo ponovo temelje: obraćenje od mrtvih djela i vjeru u Boga, nauku o potapanjima i o polaganju ruku, o oživljenju iz mrtvih i vječnom sudu. A to ćemo učiniti, naravno, ako dopusti Bog! Doista, one koji su jednom bili prosvijetljeni, koji su iskusili nebeski dar i postali sudionici Svetoga Duha, koji su okusili dobru Božiju riječ i osjetili snagu budućeg svijeta, pa otpali, nemoguće je opet obnoviti za obraćenje, jer oni sami sebi razapinju Božijega sina i javno Ga izlažu ruglu. I zemlja koja se natopi kišom što na nju često pada, te rađa usjevima korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; ali ako donosi trnje i draču, beskorisna je i blizu prokletstva, a svršetak joj je u ognju. Premda ovako govorimo, za vas smo, dragi naši, uvjereni u bolje, da se držite spasenja. Doista, Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema Njegovom imenu, time što ste služili i još služite svetima. I želimo da svako od vas do kraja pokazuje istu revnost, do potpuno ispunjene nade, da ne budete lijeni, nego sljedbenici onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja. Doista, kada je Bog davao obećanje Abrahamu, budući da se nije imao nečim većim zakleti, zakleo se samim Sobom govoreći: „Zaista, blagoslovom ću te blagosloviti i umnožit ću te i bit ćeš brojan.” I tako je Abraham, strpljivo čekajući, stekao obećanje. Ljudi se, uistinu, kunu većim od sebe i svaka im rasprava završava zakletvom za potvrdu. Tako i Bog, želeći još i više pokazati nepromjenjivost Svoje odluke baštinicima obećanja, zajamčio ga je zakletvom, da bismo po tim dvjema nepromjenljivim stvarima – u kojima je nemoguće da bi Bog prevario – mi koji smo našli utočište imali snažno ohrabrenje da dosegnemo nadu koja stoji pred nama. Nju imamo kao sigurno i čvrsto sidro duše, koje ulazi u unutrašnjost, iza zastora, gdje je kao naš preteča ušao Isus, postavši visoki svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom. Jer taj „Melkisedek, car Salema, svećenik najuzvišenijeg Boga, što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao sa poraza careva i blagoslovio ga”, i kome je Abraham odijelio „desetinu od svega”. Njegovo ime u prijevodu najprije znači „Car pravednosti”, a zatim i „Car Salema”, što znači „Car mira”. On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, čiji dani nemaju početak, a život nema kraja, sličan je Sinu Božijem i ostaje svećenik zauvijek. Sad pogledajte kako je velik Taj Kome je Abraham, praotac, dao desetinu od najboljeg plijena. A i oni od sinova Levijevih, koji primaju svećeničku službu, imaju zapovijed po Zakonu da sakupljaju desetinu od naroda, to jest, od svoje braće, iako su i oni potomci Abrahamovi. Ali On, Koji ne potječe od njih, primio je desetinu od Abrahama i blagoslovio nosioca obećanja! I posve je neupitno da veći blagosilja manjeg. Osim toga, ovdje desetinu primaju smrtnici, a tamo jedan za kojeg se svjedoči da živi. I takoreći, po Abrahamu je desetinu dao i Levi, koji sada prima desetinu, jer je još bio u krilu svoga oca kada mu je ususret izašao Melkisedek. Dakle, da je savršenstvo ostvareno po levitskom svećenstvu – jer je narod na osnovu njega primio Zakon – kakva bi onda bila potreba da ustaje drugi svećenik po redu Melkisedekovom i da ne bude imenovan po redu Aronovom? Ako se, dakle, mijenja svećenstvo, nužno se mijenja i Zakon. Doista, Onaj o Kome je ovdje riječ, pripadao je drugom plemenu, od kojeg niko nije bio u službi žrtvenika. Očito je, naime, da naš Gospod potječe od Jude, a za Njegovo pleme Mojsije nije rekao ništa vezano za svećenike. To je još očitije ako ustaje drugi svećenik, „sličan Melkisedeku”, koji to nije postao po Zakonu i ljudskoj odredbi, nego po snazi beskrajnog života. Doista, o Njemu se svjedoči: „Ti si svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom.” Tako se ukida prijašnja odredba, zbog njene slabosti i beskorisnosti – jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva – i uvodi se bolja nada po kojoj se približavamo Bogu. I to se nije dogodilo bez zakletve. Jer oni su postali svećenici bez zakletve, a Ovaj sa zakletvom Onoga Koji Mu je rekao: „Gospod se zakleo i neće požaliti: Ti si svećenik zauvijek!” Zato je Isus postao jamac boljeg Saveza. Osim toga, mnogi su postali svećenici, jer ih je smrt sprečavala da ostanu trajno, a budući da On ostaje zauvijek, Njegova je svećenička služba neprolazna. Zbog toga i može zauvijek spasavati one koji po Njemu dolaze Bogu, jer uvijek živi da za njih posreduje. Doista, takav nam je visoki svećenik i trebao – svet, nedužan, neokaljan, odvojen od grešnikâ i uzvišeniji od Nebesâ – koji ne treba, kao ostali visoki svećenici, svakog dana prinositi žrtve, najprije za svoje grijehe, a onda i za grijehe naroda. On je to učinio jednom kada je prinio samog Sebe. Zakon, naime, za visoke svećenike postavlja ljude koji imaju slabosti, dok riječ zakletve – koja je poslije Zakona – postavlja Sina, zauvijek savršenog. A glavno u svemu rečenom jeste: imamo takvog visokog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva na Nebesima kao službenik Svetinjâ i pravog Šatora, kojeg je podigao Gospod, a ne čovjek. Svaki se visoki svećenik postavlja da bi prinosio darove i žrtve. Zato je bilo nužno da i On ima nešto što može prinijeti. Uistinu, da je na zemlji, ne bi bio svećenik, jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni nebeskih stvari, baš kako je i Mojsije bio upućen kad je trebao napraviti Šator: „Pazi – veli – da sve napraviš prema uzorku koji ti je pokazan na gori!” A sada je dobio toliko uzvišeniju službu, koliko je posrednik boljeg Saveza, koji je utemeljen na boljim obećanjima. Jer da je onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesto za drugi. Prekoravajući ih, Bog reče: „Evo, dolaze dani – govori Gospod – kada ću sa Domom Izraelovim i sa Domom Judinim uspostaviti novi Savez,” i to ne Savez kakav sam sklopio s njihovim očevima na dan kad sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, jer nisu ustrajali u Mom Savezu i Ja nisam za njih mario – govori Gospod. Ovo je Savez koji ću sklopiti sa Domom Izraelovim poslije onih danâ – govori Gospod: Svoje ću Zakone staviti u njihov um i zapisat ću ih u njihovim srcima. I Ja ću im biti Bog, a oni će biti Moj narod. I više niko neće poučavati svoga zemljaka i niko svoga brata govoreći: „Spoznaj Gospoda, jer svi će Me znati, od najmanjeg do najvećeg među njima, jer ću biti milostiv prema njihovim nepravdama i njihovih se grijeha zasigurno više neću sjećati!” A kada kaže „novi”, onda je onaj prvi učinio zastarjelim. A ono što zastarijeva i prolazi, blizu je nestanku. Da, i onaj prvi Savez je imao odredbe za službu Bogu i svetište, ali zemaljsko. I Šator je, naime, bio uređen i to tako da je u prvom dijelu, koji se zove Svetinja, bio svijećnjak i sto sa prinesenim hljebovima, a iza drugog zastora bio je dio Šatora zvani Svetinja nad svetinjama, gdje se nalazio zlatni žrtvenik za prinos kâda i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda sa manom i Aronov štap, koji bješe propupao, te ploče Saveza. A iznad njega bili su heruvimi slave koji su zasjenjivali Pomirilište. O tome sada nije prilika da se podrobno govori. I kako je to tako uređeno, u prvi dio Šatora svakodnevno ulaze svećenici da vrše službu Bogu, a u drugi dio ulazi jednom godišnje samo visoki svećenik, i to ne bez krvi koju prinosi za svoje i za grijehe naroda učinjene iz neznanja. Time Sveti Duh jasno pokazuje da još nije otvoren put u Svetinju nad svetinjama, sve dok postoji prvi dio Šatora. To je poređenje za sadašnje vrijeme – prema njemu se prinose darovi i žrtve koje ne mogu vršioca službe učiniti savršenim u savjesti. To su samo zemaljske odredbe koje se tiču hrane, pića i raznih pranja, a traju do časa uvođenja novog reda. A Mesija je došao kao visoki svećenik predstojećih dobara, te je po većem i savršenijem Šatoru – koji nije djelo ljudskih ruku, to jest, nije od ovog stvorenja – i ne po krvi jaraca i bikova, nego po Svojoj vlastitoj krvi, ušao samo jednom u Svetinju nad svetinjama i pribavio vječno otkupljenje. Doista, ako krv jaraca i bikova i pepeo junice, čime se sve poškropljuju okaljani, posvećuju i daju tjelesnu čistotu, koliko će više krv Mesije – Koji je po vječnom Duhu samog Sebe prinio Bogu bez mahane – očistiti našu savjest od mrtvih djela, da služimo živom Bogu! I zbog toga je On posrednik novog Saveza: da bi – po smrti za otkupljenje grijeha učinjenih pod prvim Savezom – oni koji su pozvani primili obećanje vječne baštine. Jer gdje ima saveza – oporuke, nužno je ustanoviti smrt oporučitelja. Oporuka, naime, stupa na snagu nakon smrti, nikada ne vrijedi dok oporučitelj još živi. Zbog toga ni onaj prvi Savez nije uspostavljen bez krvi. Nakon što je Mojsije čitavom narodu obznanio svaku zapovijed iz Zakona, uzeo je krv bikova i jaraca s vodom i crvenu vunu i izop, te poškropio Knjigu i sav narod, govoreći: Ovo je krv Saveza kojeg vam je Bog odredio. Zatim je isto tako poškropio krvlju Šator i sve posuđe za službu Bogu. Uistinu, po Zakonu se gotovo sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oprosta. Doista, bilo je potrebno da se slike nebeskih stvari ovako očiste, a same nebeske stvari i boljim žrtvama od ovih. Jer Mesija nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu ljudskim rukama, koja je slika prave, nego u samo Nebo, da pred samim licem Božijim posreduje za nas. Ne da bi iznova prinosio samog Sebe, kao što visoki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama svake godine sa tuđom krvi, jer bi inače trebalo da mnogo puta trpi od stvaranja svijeta. A sada se pojavio – jednom na kraju vjekova – da Svojom žrtvom ukine grijeh. I kao što ljudi moraju jednom umrijeti, a zatim dolazi sud, tako će se i Mesija – jednom prinesen da bi odnio grijehe mnogih – pojaviti i drugi put – bez odnosa prema grijehu – onima koji Ga čekaju za spasenje. Doista, Zakon, koji je samo sjena predstojećih dobara, a ne njihova stvarna pojava, nikada ne može istim žrtvama, koje se neprestano prinose, godinu za godinom, učiniti savršenima one što pristupaju. Inače, zar se ne bi prestale prinositi, kada oni koji služe Bogu, jednom očišćeni, više ne bi bili svjesni grijeha? Ali po njima svake godine ostaje sjećanje na grijehe. Zbilja, nije moguće da krv bikova i jaraca skine grijehe. Zato, ulazeći u svijet, veli: „Žrtvu ni prinos nisi želio, nego si Mi pripremio tijelo. Ni paljenice ni okajnice nisu Ti bile ugodne. Tada rekoh: Evo dolazim – u svitku Knjige o Meni piše – da vršim, Bože, Tvoju volju.” Gore kaže: „Žrtve i prinose, paljenice i okajnice nisi želio i nisu Ti bile ugodne” – a one se po Zakonu prinose. Zatim veli: „Evo dolazim da vršim Tvoju volju.” On poništava prvo da bi uspostavio drugo. Njegovom smo voljom posvećeni prinosom tijela Mesije Isusa jednom zauvijek. I svaki svećenik svakog dana ustaje da služi Bogu i iznova prinosi iste žrtve, koje nikada ne mogu skinuti grijehe, a Ovaj, kad je prinio jednu žrtvu za grijehe, sjeo je zauvijek zdesna Bogu, i od tada čeka dok Njegovi neprijatelji ne budu postavljeni kao podnožje Njegovim nogama. Zaista, On je jednim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje. A to nam svjedoči i Duh Sveti, jer je nakon ovoga rekao: „Ovo je Savez koji ću sklopiti sa njima poslije onih dana – veli Gospod. Stavit ću Svoje zakone u njihova srca i upisat ću ih u njihove umove, a njihovih grijeha i njihovog bezakonja više se nikako neću sjećati.” A gdje je to oprošteno, više nema prinosa za grijeh. Braćo, budući da po krvi Isusovoj imamo otvoren prolaz u Svetinju nad svetinjama – On nam je otvorio taj novi i živi put kroz zavjesu, to jest kroz Svoje tijelo – i imamo visokog svećenika nad kućom Božijom, pristupajmo iskrenog srca potpuno uvjereni, jer su nam srca očišćena od zle savjesti, a tijelo oprano čistom vodom. Držimo čvrsto i nepokolebljivo vjeru u nadu – vjeran je Onaj Koji je dao obećanje – i nastojmo podsticati jedni druge na ljubav i dobra djela! Ne zanemarujmo zajednička okupljanja, kako neki imaju običaj, nego se ohrabrujmo, to više što više vidite da se približava Dan! Ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili potpunu spoznaju Istine, više ne preostaje žrtva za grijehe, nego jedno strašno iščekivanje suda i vrelog ognja koji će sažeći protivnike. Ko god prekrši Mojsijev zakon, umire bez milosrđa na osnovu dva ili tri svjedoka. Šta mislite, koliko će goru kaznu zaslužiti onaj ko prezre Sina Božijega i smatra bezvrijednom krv Saveza kojom je posvećen, te uvrijedi Duha milosti? Da, poznajemo Onoga Koji je rekao: „Moja je osveta, Ja ću naplatiti!” I još: „Gospod će suditi Svome narodu!” Zastrašujuće je upasti u ruke živog Boga. Sjetite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, prolazili mnoge borbe i podnosili patnje: ponekad ste bili javno izloženi uvredama i progonstvima, a nekad ste bili sa onima koji su to proživljavali. Doista, saosjećali ste sa zatvorenicima, a otimanje vaših dobara dočekali ste sa radošću, znajući da imate bolje i trajno imanje. Stoga, ne gubite svoje pouzdanje! Velika mu je nagrada! Zaista vam treba ustrajnosti da biste izvršavanjem Božije volje primili obećanje, jer „još malo, samo još malo, i stići će Onaj Koji dolazi, neće zakasniti. Moj pravednik će živjeti po vjeri, a ukoliko odustane, Moja duša neće biti zadovoljna sa njim.” No, mi nismo od onih koji odustaju da bi propali, nego smo od onih koji vjeruju da bi sačuvali dušu! A vjera je stvarnost onoga čemu se nadamo i dokaz za ono što ne vidimo. Po tome su stari primili svjedočanstvo. Vjerom shvaćamo da su svjetovi stvoreni Božijom riječju, tako da je od nevidljivog postalo vidljivo. Vjerom je Abel prinio Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj je primio svjedočanstvo da je pravedan – Bog je posvjedočio za njegove darove – i po njoj još uvijek govori, iako je mrtav. Vjerom je Enoh bio odnesen da ne vidi smrti, i „više se ne nađe, jer ga Bog uze”. Prije nego je odnesen, primio je svjedočanstvo da je „ugodio Bogu”. A bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj ko Mu pristupa mora vjerovati da postoji i da nagrađuje one koji Ga traže. Vjerom je Noa, upozoren na ono što još nije bilo vidljivo, iz strahopoštovanja sagradio lađu za spasenje svog doma. Time je osudio svijet i postao baštinik pravednosti po vjeri. Vjerom je Abraham poslušao, kad je pozvan, da ode u zemlju koju je imao primiti u nasljedstvo. Krenuo je ne znajući kamo ide. Vjerom se nastanio u obećanoj zemlji kao tuđoj, boraveći u šatorima sa Isakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja. Iščekivao je utemeljeni grad, čiji je tvorac i graditelj Bog. Vjerom je i sama Sara, nerotkinja, primila sposobnost da začne potomstvo, iako je bila u odmakloj dobi. Smatrala je vjernim Onoga Koji je obećao. Zbog toga se i rodilo od jednoga, gotovo mrtvoga, veliko mnoštvo, brojno poput nebeskih zvijezda i bezbrojnih zrnaca pijeska na morskoj obali. U vjeri su svi ovi pomrli ne primivši obećanja, već su ih izdaleka vidjeli i prihvatili, priznavši da su na zemlji tuđinci i došljaci. Uistinu, oni koji tako govore, time obznanjuju da traže domovinu. A da su mislili na onu iz koje su izašli, imali bi prilike da se u nju vrate. Ali sad, oni čeznu za boljom, to jest nebeskom domovinom. Stoga se i Bog ne stidi zvati njihovim Bogom, jer im je pripremio grad. Vjerom je Abraham prinio Isaka kad je bio kušan. Svog jedinca je prinosio on koji je primio obećanja, o kome je rečeno: „Po Isaku će se zvati tvoje potomstvo!” Smatrao je da Bog može i mrtve podizati. Zato ga je, slikovito govoreći, dobio natrag. Vjerom je i Isak, vezano za budućnost, blagoslovio Jakova i Ezava. Vjerom je Jakov, dok je umirao, blagoslovio oba Josipova sina i „prignuo se oslonjen na vrh svog štapa”. Vjerom je Josip, dok je umirao, spomenuo izlazak sinova Izraelovih i dao naredbe o svojim kostima. Vjerom su Mojsija, kad se rodio, njegovi roditelji sakrivali tri mjeseca, jer su vidjeli da je dijete lijepo, i nisu se bojali careve naredbe. Vjerom je Mojsije, kad je odrastao, odbio da ga zovu sinom faraonove kćeri. Radije je izabrao da bude zlostavljan sa Božijim narodom, nego da ima prolazni grešni užitak. Smatrao je većim bogatstvom Mesijinu sramotu nego egipatsko blago, jer je gledao na nagradu. Vjerom je napustio Egipat, ne bojeći se careve srdžbe, ustrajan kao da vidi Nevidljivoga. Vjerom je izvršio pashu i škropljenje krvlju, da „Zatirač” ne bi dotakao Izraelove prvorođence. Vjerom su prošli kroz Crveno more kao po suhoj zemlji, a Egipćani su se potopili kad su to pokušali Vjerom su pali jerihonski zidovi nakon što se sedam dana oko njih kružilo. Vjerom bludnica Rahaba nije propala zajedno s nevjernicima, jer je s mirom primila uhode. I šta još da kažem? Ne bi bilo vremena kad bih vam govorio o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, Samuelu i vjerovjesnicima, koji su vjerom porazili careve, sprovodili pravednost, postigli obećanja, zatvorili usta lavovima, ugasili snažan oganj, umakli oštrici mača, bili osnaženi u slabosti, moćni u ratu, odbili vojske tuđinaca. Žene su oživljenjem ponovo primile svoje mrtve. Drugi su, opet, bili nasmrt mučeni, ne primivši izbavljenje da bi postigli bolje oživljenje. Neki su iskusili izrugivanja i bičevanja, a uz to okove i zatvore. Bili su kamenovani, pilani nadvoje, ginuli od mača, hodili naokolo u ovčijim i kozijim kožama, oskudijevali, tlačeni, zlostavljani – svijet ih nije bio dostojan – lutali su po pustinjama, brdima, spiljama i pukotinama u zemlji. I svi oni, iako su primili svjedočanstvo po vjeri, nisu primili obećanja, jer je Bog za nas predvidio nešto bolje, da oni ne ostvare savršenstvo bez nas. Stoga i mi, okruženi takvim oblakom svjedokâ, odbacimo svaki teret i grijeh koji nas sapliće i ustrajno trčimo trku koja je pred nama! Usmjerimo pogled u Isusa, začetnika i dovršitelja vjere, koji je zbog radosti što je bila pred Njim podnio krst prezrevši sramotu, i sjedi zdesna prijestolju Božijem! Doista, pažljivo promotrite Onoga Koji je podnio toliko suprotstavljanje grešnikâ protiv Njega, da obeshrabreni u svojim dušama ne odustanete. Još se niste do krvi oduprli boreći se protiv grijeha. I zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upućena: „Sine moj, ne shvaćaj olako odgoja Gospodnjeg i ne odustaj kad te On ukorava, jer koga Gospod voli, njega i odgaja, i šibom kažnjava svakog sina kojeg posvaja.” Ustrajte u odgoju! Bog sa vama postupa kao sa sinovima! Doista, zar ima sina kojeg otac ne odgaja? Ali ako ste bez odgoja, kroz koji svi prolaze, tada ste nezakonita djeca, a ne sinovi! Uostalom, naši su nas očevi po tijelu odgajali i poštovali smo ih. Zar se nećemo onda još više podrediti Ocu naših duhova da bismo živjeli? Oni su nas samo jedno kratko vrijeme odgajali prema onome što im se učinilo da je dobro, a On to čini nama na korist – da bismo imali udjela u Njegovoj svetosti. Svaki se, naime, odgoj zasada ne čini kao neka radost, nego žalost, ali kasnije, onima koji su njime poučeni, uzvraća mironosnim rodom pravednosti. Stoga, ispravite klonule ruke i mlitava koljena, hodajte svojim nogama po ravnim stazama, da se hroma noga ne iščaši, nego da ozdravi. Težite za mirom sa svima i za svetošću, bez koje niko neće vidjeti Gospoda! Pazite da neko ne otpadne od Božije milosti, da ne proklija neki gorki korijen koji bi donio zabunu i zarazio mnoge, i da neko ne postane bludnik ili bezbožnik poput Ezava, koji je zbog jednog jela prodao prava svog prvorodstva. Znate da je nakon toga, kad je želio primiti blagoslov, bio odbijen, jer nije dobio priliku za pokajanje, iako ju je tražio sa suzama. Niste pristupili nekoj opipljivoj gori, ni gorućem ognju, ni tami, ni mraku, ni oluji, ni zvuku trube, ni glasnim riječima – oni koji su ih čuli, zamolili su da im se više ne govori, jer nisu mogli podnijeti naredbu: „Ako se i životinja dotakne gore, neka se kamenuje!” Taj prizor je bio tako zastrašujući da je i Mojsije rekao: „Prestrašen sam i drhtim!” Naprotiv, vi ste pristupili gori Sionu i gradu živoga Boga, nebeskom Jerusalemu, bezbrojnim hiljadama anđela, radosnom skupu, Zajednici prvorođenaca koji su zapisani u Nebesima, Bogu, Sudiji svega, duhovima pravednikâ koji su učinjeni savršenim i Isusu, posredniku novog Saveza, krvi za poškropljenje, koja govori bolje od Abelove. Pazite da ne odbijete Onoga Koji vam govori, jer ako nisu umakli oni što su odbili Onoga Koji im je govorio na Zemlji, kako ćemo onda mi kojima govori Onaj s Nebesa, ako se od Njega okrenemo. Njegov je glas tada potresao Zemlju, a sada daje obećanje: „Ja ću još jednom potresti ne samo Zemlju, nego i Nebo.” A ono „još jednom” jasno govori da će nestati ono što je potreseno, kao nešto stvoreno, da ostane ono što se ne može potresti. Stoga, primajući Carstvo koje se ne može potresti, držimo se milosti! Po njoj i dalje služimo Bogu kako Mu je ugodno, sa strahom i dubokim poštovanjem! Doista, naš je Bog „oganj koji proždire”. Nastavite u bratskoj ljubavi! Gostoljubivost ne zanemarujte, jer neki su njome, i ne znajući, ugostili anđele! Sjećajte se zatvorenika, kao da ste i vi sa njima u zatvoru; zlostavljanih, kao što ste i sami u tijelu! Neka svi poštuju brak, a bračna postelja nek je neokaljana, jer će bludnicima i preljubnicima suditi Bog! U životu ne budite pohlepni za novcem! Budite zadovoljni onim što imate, jer je On rekao: „Nikada te neću ostaviti i nipošto te neću napustiti.” Zato možemo s pouzdanjem reći: „Gospod je moj pomoćnik i neću se plašiti. Šta mi može uraditi čovjek?” Sjećajte se svojih vođa, koji su vam govorili Riječ Božiju. Posmatrajući ishod njihovog života, slijedite njihovu vjeru! Mesija Isus je isti jučer, danas i zauvijek! Ne dajte se zavesti raznim tuđim naukama, jer je dobro da se srce jača po milosti, a ne jelima, koja nisu bila od koristi onima koji po njima žive. Mi imamo žrtvenik s kojeg službenici Šatora nemaju pravo jesti! Naime, tijela životinjâ, čiju krv visoki svećenik unosi u Svetinju nad svetinjama za okajanje grijeha, spaljuju se izvan tabora. Zato je i Isus podnio patnju izvan gradskih vratâ kako bi Svojom vlastitom krvlju posvetio narod. Stoga izađimo do Njega izvan tabora, noseći Njegovu sramotu, jer ovdje nemamo trajnog grada, nego tražimo onaj budući! Po Njemu, dakle, uvijek prinosimo Bogu žrtvu slavljenja, to jest, rod usana koje veličaju Njegovo ime! Ne zanemarujte činjenje dobra i dijeljenje sa drugima, jer su takve žrtve ugodne Bogu! Slušajte one koji vas vode i budite im pokorni, jer oni stražare nad vašim dušama kao oni koji će podnijeti račun; kako bi to mogli činiti sa radošću, a ne s uzdasima, jer vam to neće biti od koristi! Molite se za nas! Uvjereni smo da imamo dobru savjest, jer se u svemu želimo uzorno ponašati. Naročito vas molim da to činite kako bih vam se što prije vratio! A Bog mira, Koji je od mrtvih izveo našeg Gospoda Isusa, Velikog pastira stada po krvi vječnog Saveza, neka vas opremi svim dobrima da biste vršili Njegovu volju! Nek u nama izgrađuje ono što je pred Njim ugodno, po Mesiji Isusu, Kome pripada slava uvijek i vječno! Amin. Molim vas, braćo, prihvatite riječ podsticaja, koju sam vam ukratko napisao. Znajte da je oslobođen naš brat Timotej. S njime ću vas, ako ubrzo dođe, posjetiti. Pozdravite sve koji vas vode i sve svete! Pozdravljaju vas braća iz Italije! Milost sa svima vama! Jakov, rob Boga i Gospoda Mesije Isusa, dvanaesterima plemenâ u raseljeništvu, pozdrav. Smatrajte to punom radošću, braćo moja, kad upadnete u razna iskušenja, znajući da iskušavanje vaše vjere donosi ustrajnost! I neka ta ustrajnost donese savršeno djelo, da budete zreli i savršeni, bez bilo kakvog nedostatka! Ako nekome od vas nedostaje mudrosti, neka moli od Boga, Koji svima daje velikodušno i bez prigovaranja, i dat će mu se! Ali neka moli s vjerom, bez bilo kakve sumnje, jer je onaj koji sumnja poput morskog talasa što ga vjetar goni i baca na sve strane. Nek ne misli taj da će nešto primiti od Gospoda, jer je čovjek neodlučan, nestalan na svim svojim putevima. Neka se brat nižeg položaja ponosi u svom uzvišenju, a onaj bogati u svom poniženju, jer će proći kao cvijet biljke: izađe žarko sunce te osuši biljku, a njen cvijet otpadne i propadne njegova ljepota. Tako će i bogati čovjek usahnuti u svojim nastojanjima. Blago čovjeku koji ustraje u iskušenju, jer će, prokušan, primiti vijenac života kojeg je Gospod obećao onima koji Ga vole. Neka niko u kušnji ne kaže: „Bog me kuša.” Doista, Bog ne može biti kušan zlim stvarima, a ni sâm nikoga ne kuša. Nego svakoga kuša njegova vlastita požuda, koja ga huška i navlači. Tada požuda, kad začne, rađa grijeh, a grijeh, kad je izvršen, donosi smrt. Ne varajte se, draga moja braćo! Svaki dobar dar i svaki savršen poklon je odozgor, silazi od Oca svjetlilâ, a kod Njega nema mijene, ni promjene sjene. On nas je, Svojom voljom, rodio Riječju istine, da budemo neka vrsta prvjenaca Njegovih stvorenja. Znajte, draga moja braćo: neka svako bude brz da sluša, a spor da govori, i spor za srdžbu, jer čovjekova srdžba ne postiže Božiju pravednost. Zato odbacite od sebe svu prljavštinu i preostalu pokvarenost, te sa krotkošću primite usađenu riječ koja može spasiti vaše duše! Budite vršioci riječi, a ne samo slušaoci koji sami sebe zavaravaju. Jer ako je neko samo slušalac riječi, a ne i izvršilac, takav je poput čovjeka koji posmatra svoje prirodno lice u ogledalu: pogleda se i ode, te odmah zaboravi kakav je bio. Ali ko pogleda u savršeni zakon slobode i ostane u njemu, ne kao zaboravni slušalac, već kao stvarni izvršilac, taj će biti blagoslovljen u svom radu. Ako neko za sebe smatra da je pobožan a ne obuzdava jezik, nego zavarava svoje srce, njegova je pobožnost bezvrijedna. A čista i neokaljana pobožnost pred Bogom Ocem je ovo: brinuti se za siročad i za udovice u njihovoj nevolji, te čuvati se neokaljanim od ovog svijeta. Braćo moja, nemojte imati vjeru u našeg slavnog Gospoda Mesiju Isusa sa pristrasnošću! Ako na vaš skup dođe čovjek sa zlatnim prstenjem, u blistavoj odjeći, a dođe i siromah u dronjcima, i vi pogledate onoga u blistavoj odjeći i kažete: „Ti sjedi tu na dobro mjesto!” – a siromahu kažete: „Ti stoj tamo ili sjedni na pod, meni do nogu!” – ne pravite li tako razlike među sobom i niste li postali sudije koji pogrešno sude? Slušajte, moja draga braćo, zar nije Bog izabrao siromahe svijeta da budu bogati u vjeri i baštinici Carstva koje je obećao onima koji Ga vole? A vi ste osramotili siromaha! Zar vas upravo bogataši ne tlače i vuku vas po sudovima? Zar upravo oni ne hule lijepo ime koje je na vas prizvano? Ako uistinu vršite carski Zakon po Pismu: „Voli svoga bližnjega kao samog sebe!” – dobro činite, ali ako ste pristrasni, onda griješite, i Zakon vas osuđuje kao prekršioce. Doista, ko god vrši cijeli Zakon a spotakne se samo o jedno, postao je krivac za sve. Jer Onaj Koji je rekao: „Ne učini preljubu!” – rekao je i: „Ne ubij!” Dakle, ako ne učiniš preljubu, ali ubiješ, postao si prekršilac Zakona. Govorite i postupajte kao oni kojima će biti suđeno po zakonu slobode. Doista, sud je nemilosrdan prema onome ko ne iskazuje milosrđe; a milosrđe prezire sud. Kakva je korist, braćo moja, ako neko kaže da ima vjeru, a nema djelâ? Može li ga vjera spasiti? Ako neki brat ili sestra nema odjeće i u oskudici je sa svakodnevnom hranom, i neko od vas im kaže: „Idite u miru! Ugrijte se i nahranite!” – a ne date im ono što im treba za tijelo, kakva je od toga korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi! Inače, neko će reći: „Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću ti svojim djelima pokazati vjeru!” Ti vjeruješ da je jedan Bog. Dobro činiš. I zli duhovi vjeruju i drhte. A želiš li znati, luđače, da je vjera bez djelâ jalova? Zar nije i naš otac Abraham bio opravdan djelom, kad je na žrtvenik prinio svog sina Isaka? Vidiš da je vjera djelovala s njegovim djelom i da je postala savršena zbog djela. I tako se ispunilo Pismo koje kaže: „Abraham je vjerovao Bogu i to mu se uračunalo u pravednost” i nazvan je Božiji prijatelj. Vidite da se čovjek opravdava i djelima, a ne samo vjerom. Zar nije isto tako bila djelima opravdana i bludnica Rahaba kad je primila glasnike i poslala ih drugim putem? Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je mrtva i vjera bez djelâ. Neka vas ne bude puno učiteljâ, braćo moja! Znajte da će nam za to biti strožije suđeno! Doista, svi mi u mnogočemu griješimo. Ako neko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek i može obuzdati i cijelo svoje tijelo. Ako metnemo konjima uzde u njihova usta da bi nam se pokoravali, možemo usmjeravati i cijelo njihovo tijelo. Pogledajte lađe: tako su velike i tjeraju ih jaki vjetrovi, a usmjerava ih malo kormilo, kud god naumi kormilar. Tako je i jezik malešan ud, a ponosi se velikim stvarima. Evo: malehna vatra, a zapali tako veliku šumu! I jezik je vatra. On postaje čitav svijet zla među našim udovima. Prlja cijelo tijelo i, potpaljen od pakla, prži cijeli naš život. Doista, svaka vrsta zvijeri i pticâ, gmazovâ i morskih stvorenjâ može se ukrotiti i ljudska vrsta ih je ukrotila, ali niko od ljudi ne može ukrotiti jezik. On je neukroćeno zlo i pun je smrtonosnog otrova. Njime blagosiljamo Gospoda i Oca, a njime i proklinjemo ljude stvorene na sliku Božiju. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo! To ne smije, braćo moja, tako biti! Zar iz vrela na isti otvor izlazi slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokvino drvo roditi masline ili čokot smokve? Slano vrelo ne daje slatku vodu. Ko je među vama mudar i razborit? Neka dobrim ponašanjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. Ali ako u svom srcu imate gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i lagati protiv Istine! To nije mudrost koja dolazi odozgor, nego je zemaljska, ljudska i od zlih duhova. Jer gdje ima zavisti i sebičnosti, tamo je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor je najprije čista, zatim miroljubiva, strpljiva, poučljiva, puna milosrđa i dobra ploda, nepristrasna, iskrena. A plod pravednosti sije se u miru, za one koji tvore mir. Otkud ratovi i otkud svađe među vama? Ne dolaze li od vaših požuda koje se bore u vašim udovima? Želite, a nemate! Zavidite i ubijate, a ne možete postići! Svađate se i ratujete! Nemate zato što ne molite. Molite, a ne dobijate, jer krivo molite: da to potrošite u svojoj požudi. Preljubnici, zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Ko god, dakle, želi biti prijatelj sa svijetom, postaje neprijatelj Božiji! Ili mislite da Pismo uzalud kaže: „Ljubomorno čezne za duhom što ga je nastanio u nama.” Ali On daje veću milost. Zato govori: „Bog se protivi oholim ljudima, a poniznima daje milost.” Stoga se pokorite Bogu, a suprotstavite se Đavolu, pa će pobjeći od vas! Približite se Bogu i On će se približiti vama! Operite ruke, grešnici! Očistite srca, vi razdijeljene duše! Tugujte, jadikujte i plačite! Neka se vaš smijeh pretvori u plač, a radost u žalost! Ponizite se pred Gospodom i On će vas uzvisiti! Braćo, ne govorite jedni protiv drugih! Onaj, naime, ko govori protiv svoga brata ili ga osuđuje, govori protiv Zakona i osuđuje Zakon! A ako osuđuješ Zakon, onda nisi vršilac Zakona, nego sudija. Jedan je Zakonodavac i Sudija: On može spasiti i uništiti. A ko si ti da osuđuješ svoga bližnjega? Poslušajte sad, vi što govorite: „Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad i tamo ćemo ostati godinu dana. Trgovat ćemo i zaraditi” – vi koji ne znate šta će biti sutra. Što je vaš život? Vi ste para koja se nakratko pojavi, a onda i nestane. Umjesto da kažete: „Ako bude volja Gospodnja i mi poživimo, radit ćemo ovo ili ono.” Vi se razbacujete svojim neosnovanim ponosom. Svako je takvo hvalisanje zlo. Dakle, ako neko zna činiti dobro, a ne čini ga – grijeh mu je. Poslušajte sad, bogataši! Zaplačite i zakukajte nad nevoljama što dolaze na vas! Vaše bogatstvo istrunu, a vašu odjeću izjedoše moljci, zahrđa vaše zlato i srebro, i ta hrđa bit će za svjedočanstvo protiv vas, te će progutati vaša tijela poput vatre! Zgrnuli ste blago u svoje zadnje dane! Evo, viče plata radnikâ što pokosiše vaše njive, koju ste im vi uskratili, i vapaji žetelaca došli su do ušiju Gospoda nad vojskama. Na zemlji ste živjeli raskošno i rasipno. Utovili ste svoja srca za Dan pokolja. Osudili ste i ubili Pravednika, i On vam se ne suprotstavlja. Stoga, braćo, strpite se do dolaska Gospodnjeg! Evo i ratar očekuje dragocjeni urod zemlje: strpljiv je s njim sve dok ne primi ranu i kasnu kišu. I vi budite strpljivi i učvrstite svoja srca, jer se približio dolazak Gospodnji! Ne mrmljajte, braćo, jedni protiv drugih da ne budete osuđeni! Evo, Sudac već stoji pred vratima! Kao uzor podnošenja nevolja i strpljivosti uzmite, braćo, vjerovjesnike koji su govorili u ime Gospodnje. Evo, mi nazivamo blagoslovljenima one koji su ustrajali. Čuli ste za Jobovu ustrajnost i vidjeli ste ishod koji mu je Gospod dao, jer Gospod je pun milosti i milosrđa. Prije svega, braćo moja, ne zaklinjite se ni Nebom, ni Zemljom, ni bilo kojom drugom zakletvom. Neka vaše „da” bude „da”, a vaše „ne” neka bude „ne”, da ne padnete pod osudu. Ako neko među vama trpi nevolju, neka se moli! Ako je neko sretan, neka pjeva hvalospjev! Ako je neko među vama bolestan, neka pozove starješine zajednice, a oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje! Molitva vjere spasit će bolesnika i Gospod će ga podići, a ako je griješio, oprostit će mu se! Priznajte, dakle, grijehe jedni drugima i molite jedni za druge da ozdravite. Žarka molitva pravednika ima veliku snagu. Ilija je bio čovjek baš kao i mi i predano se molio da ne bude kiše i kiša nije padala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim se ponovo molio i nebo je dalo kišu i zemlja je dala svoj urod. Braćo moja, ako ko od vas odluta od istine, te ga neko vrati, neka zna da će onaj koji vrati grešnika sa njegovog pogrešnog puta spasiti njegovu dušu od smrti i pokriti mnoštvo grijehâ. Kefa, poslanik Mesije Isusa, izabranim putnicima u raseljeništvu u Pontu, Galaciji, Kapadokiji, Aziji i Bitiniji, izabranima po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, za poslušnost i poškropljenje krvlju Mesije Isusa. Obilje vam milosti i mira! Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospoda Mesije Isusa, Koji nas po Svom velikom milosrđu, oživljenjem Mesije Isusa od mrtvih, ponovo rodi za živu nadu, za nepropadljivu, neokaljanu i trajnu baštinu, čuvanu na Nebesima za vas, koje snaga Božija po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zato se radujte, iako se sada nakratko – kad je nužno – žalostite različitim kušnjama, da iskrenost vaše vjere – vrjednije od propadljivog zlata, koje se vatrom kuša – bude na hvalu, slavu i čast u trenutku objave Mesije Isusa. Njega volite iako Ga niste vidjeli! U Njega vjerujete i radujete se neizrecivom i proslavljenom radošću iako Ga zasad još ne gledate, jer ste postigli svrhu svoje vjere: spasenje dušâ. To su spasenje tražili i istraživali vjerovjesnici koji su predskazivali milost određenu za vas. Dok su istraživali na koje i na kakvo vrijeme je ukazivao Mesijin Duh u njima, Koji je unaprijed svjedočio za Mesijine patnje i za slavu poslije njih, objavljeno im je da to ne poslužuju sebi, nego vama. To su vama sada obznanili navjestioci Radosne vijesti po Duhu Svetom, Koji je poslan sa Neba, a u što i anđeli žele zaviriti. Zato opašite bokove svoga uma i budite trijezni, potpuno se nadajte milosti koju vam donosi objava Mesije Isusa. Kao poslušna djeca, nemojte se prilagođavati strastima vašeg prijašnjeg neznanja, nego poput Svetoga Koji vas je pozvao i vi sami budite sveti u svom vladanju, jer je pisano: „Budite sveti, jer sam Ja svet!” Ako, dakle, zovete Ocem Onoga Koji nepristrasno sudi svakom po djelu, strahujte za vrijeme vašeg života u tuđini. Znajte da od svog ispraznog načina života, naslijeđenog od očeva, niste otkupljeni nečim propadljivim – poput srebra ili zlata – nego dragocjenom krvlju Mesije, Janjeta savršenog i bez mane. On je bio predodređen prije postanka svijeta, ali se zbog vas očitovao tek na kraju vremenâ. Po Njemu vjerujete u Boga, Koji Ga je digao iz mrtvih i dao Mu slavu, da bi vaša vjera i nada bila u Bogu. Budući da ste očistili svoje duše kroz poslušnost Istini, za iskrenu bratsku ljubav, žarko volite jedni druge čista srca, jer ste ponovo rođeni, ne od propadljivog, nego od nepropadljivog sjemena – riječju živog i vječnog Boga. Doista, „svako je tijelo poput biljke i sva njegova slava poput njenog cvijeta: osuši se biljka i otpadne cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje zauvijek!” A ta Riječ jeste Radosna vijest koja vam je objavljena. Odbacite, dakle, svako zlo i svaku prijevaru, licemjerje, zavist i sva ogovaranja. Kao novorođene bebe čeznite za čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste stvarno iskusili da je Gospod dobar. Pristupite Njemu, živom kamenu, odbačenom od ljudi, ali od Boga izabranom, dragocjenom, te se i vi kao živo kamenje ugradite u duhovnu kuću, da budete sveto svećenstvo koje će prinositi duhovne žrtve, ugodne Bogu po Mesiji Isusu! Jer u Pismu stoji: „Evo, postavljam na Sionu kamen ugaoni, izabran i dragocjen, i ko vjeruje u Njega neće se osramotiti.” Vama, dakle, koji vjerujete, On je dragocjenost – „kamen kojeg su graditelji odbacili postao je zaglavni kamen”, a onima koji ne vjeruju – „kamen spoticanja i stijena sablazni”. Oni se spotiču o Riječ, zbog neposlušnosti, a za to su i određeni. A vi ste „izabrani rod, carsko svećenstvo, sveta nacija, narod što postade Božije vlasništvo, da razglasite silna djela” Onoga Koji vas je pozvao iz tame u Svoje divno svjetlo. Vi nekad niste bili narod, a sada ste narod Božiji, nekad bez milosrđa, a sada ste primili milosrđe. Dragi moji, molim vas da se kao tuđinci i došljaci uzdržite od tjelesnih požuda koje ratuju protiv duše! Među paganima se ponašajte lijepo, da – u onome za što vas sada optužuju kao zlikovce – posmatrajući vaša dobra djela, proslave Boga na Dan pohođenja. Pokorite se svakoj ljudskoj ustanovi, zbog Gospoda: bilo caru kao onome koji vlada, bilo upraviteljima kao onima koje on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji čine dobro. To je, dakle, Božija volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnih ljudi. Kao slobodnjaci – i to ne kao oni kojima je sloboda izgovor za zlo, nego kao Božiji robovi – poštujte sve ljude, volite braću, Boga se bojte, cara častite! Sluge, sa svim poštovanjem budite pokorni svojim gospodarima, i ne samo dobrima i blagima, nego i onima „teške naravi”. Zbilja, milost je kada neko, svjestan Boga, podnosi patnju trpeći nepravdu. Kakva je, naime, čast ako podnosite udarce jer ste sagriješili? Ali ako čineći dobro podnosite patnju, to je ugodno pred Bogom! Jer na to ste i pozvani, jer je i Mesija trpio umjesto vas ostavljajući vam primjer da idete Njegovim stopama: On Koji „nije počinio grijeh, niti se u Njegovim ustima našlo prijevare”. On Koji vrijeđan nije uzvraćao uvredom i u patnji nije prijetio, nego se prepustio u ruke pravednom Sudiji. On Koji je u Svom tijelu ponio naše grijehe na raspelo, da umrijevši grijesima živimo za pravednost. On čijom ste ranom iscijeljeni. Doista, lutali ste poput ovaca, ali sada ste se vratili Pastiru i čuvaru svojih duša. Isto tako i vi žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji su neposlušni prema Riječi budu pridobijeni, bez Riječi, ponašanjem vas ženâ, kada razmotre vaše čisto držanje i strahopoštovanje. Vaš nakit neka ne bude vanjski – pletenje kose, nošenje nakita ili oblačenje haljina, nego skrivena osoba srca, obučena u nepropadljivost poniznog i mirnog duha, jer je to dragocjeno pred Bogom. Tako su se, naime, nekad kitile i svete žene koje su svoju nadu polagale u Boga: bile su pokorne svojim muževima, kao što je i Sara bila pokorna Abrahamu i zvala ga gospodarom. Njena ste djeca, ako činite dobro i ne bojite se nikakvog zastrašivanja. Isto tako i vi, muževi, živite razumno sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, iskazujući im čast kao subaštinicama milosti života, da vaše molitve ne budu ometene. Na kraju, svi budite jednodušni, saosjećajni, bratoljubivi, milosrdni, ponizni! Ne uzvraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv, blagoslovite, jer ste na to i pozvani da biste baštinili blagoslov! Doista, „ko hoće da voli život i da iskusi dobre dane, neka suzdrži svoj jezik od zla i svoje usne od govorenja laži, nek se okrene od zla i neka čini dobro, neka traži mir i neka za njim teži, jer oči su Gospodnje na pravednicima i uši Njegove čuju njihove molitve, a lice Gospodnje okreće se protiv onih koji čine zlo”. I ko će vam nauditi ako ste gorljivi za dobro? A blago vama ako i budete morali patiti zbog pravednosti! Ne bojte se njihove prijetnje i ne uznemirujte se! Naprotiv, poštujte Mesiju kao Gospoda u svojim srcima, uvijek spremni za odgovor svakome ko vas zatraži da mu govorite o nadi koja je u vama, ali sa blagošću i strahopoštovanjem, imajući dobru savjest, da se oni koji vas ocrnjuju uslijed vašeg dobrog ponašanja u Mesiji postide zbog onoga u čemu vas vrijeđaju. Bolje je, naime, ako je to volja Božija, da trpite čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Mesija je jedanput umro za grijehe, pravedan za nepravedne, da vas privede Bogu – pogubljen u tijelu, ali oživljen u duhu. U duhu je i otišao govoriti duhovima u tamnici, onima koji su bili neposlušni, kad ih je Božija strpljivost čekala u vrijeme Noe, dok se gradila lađa u kojoj se samo nekoliko, to jest osam duša spasilo vodom. Ona je predstavljala potapanje, koje sada spasava i vas. To nije uklanjanje tjelesne nečistoće, već molba upućena Bogu za dobru savjest, oživljenjem Mesije Isusa, Koji je, uzvivši se na Nebo, sjeo zdesna Bogu, nakon što su Mu podloženi anđeli, vlasti i sile. Budući da je Mesija trpio u tijelu, i vi se naoružajte istim stavom – jer onaj ko trpi u tijelu, prekinuo je sa grijehom – tako da ostatak svog života u tijelu više ne provodite u ljudskim požudama, nego u volji Božijoj! Doista je dovoljno što ste u prošlosti vršili volju pagana živeći u razvratnostima, požudama, pijanstvima, razuzdanim gozbama i odvratnim idolopoklonstvima. Zato im je i čudno što se zajedno sa njima ne slijevate u istu bujicu raskalašenosti, te hule. Oni će podnijeti račun Onome Koji je spreman da sudi živima i mrtvima. Zbog toga je i mrtvima objavljena Radosna vijest, da budu osuđeni kao ljudi – u tijelu, a da žive kao Bog – u duhu. Približio se kraj svemu! Budite trijezni i razboriti u molitvama! Prije svega, neprestano se volite, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Budite gostoljubivi jedni prema drugima, bez gunđanja! Služite jedni drugima, svako prema primljenom daru, kao dobri upravitelji raznovrsne Božije milosti. Ako neko govori, neka to bude kao da Bog govori! Ako neko poslužuje, neka to čini snagom koju daje Bog, da se u svemu proslavi Bog po Mesiji Isusu. Njemu neka je slava i vlast uvijek i vječno! Amin. Voljeni! Nemojte se čuditi ognju koji gori među vama da vas iskuša, kao da vam se dešava nešto neobično! Naprotiv, radujte se kao sudionici Mesijinih patnji, da biste se sa veseljem mogli radovati i u objavi Njegove slave. Ako vas vrijeđaju zbog Mesijinog imena, blago vama, jer Duh slave, Duh Božiji počiva na vama! Neka niko od vas ne trpi kao ubica ili lopov, ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove, ali ako trpi kao krstjanin, nek se ne stidi, nego neka slavi Boga u to ime. Došlo je, naime, vrijeme da započne sud od Doma Božijega. I ako počinje od nas, kakav će biti kraj onima koji nisu poslušni Božijoj Radosnoj vijesti? I „ako se pravednik jedva spasava, šta će biti sa bezbožnikom i grešnikom”? Stoga, neka i oni koji po volji Božijoj trpe, dobrim djelima povjere svoje duše vjernom Stvoritelju. Starješine, dakle, među vama opominjem ja, starješina kao i oni i svjedok Mesijinih patnji, te sudionik slave koja se treba objaviti: Napasajte stado Božije među vama i nadgledajte ga, ne silom nego dobrovoljno, na Božiji način; ne iz želje za nečasnim dobitkom, nego iz oduševljenja; ne kao da gospodarite nad onim što vam je povjereno, nego budite uzor stadu! A kad se pojavi glavni Pastir, primit ćete vijenac neprolazne slave! Isto tako, vi mladići budite podređeni starješinama! Svi se, u odnosu jednih prema drugima, obucite u poniznost, jer „Bog se protivi oholim ljudima, a poniznima daje milost!” Ponizite se, dakle, pod moćnom Božijom rukom, da budete uzvišeni u svoje vrijeme! Svu svoju tjeskobu bacite na Njega, jer On se brine za vas! Budite trijezni i bdijte! Vaš protivnik, Đavo, kao lav riče i obilazi tražeći koga da proždere. Suprotstavite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste patnje podnose i vaša braća po svijetu! A Bog svake milosti, Koji vas je pozvao u Svoju vječnu slavu u Mesiji Isusu, sâm će vas, nakon što nakratko budete trpjeli, usavršiti, učvrstiti, osnažiti i utvrditi! Njemu pripada vlast zauvijek! Amin. Ukratko vam pišem po Silvanu, koga smatram vjernim bratom, da vas ohrabrim i posvjedočim da je ovo istinita milost Božija. U njoj stojte! Pozdravlja vas Zajednica u Babilonu, izabrana zajedno sa vama, i Marko, moj sin. Pozdravite jedni druge poljupcem ljubavi. Mir svima vama koji ste u Mesiji! Simon Kefa, rob i poslanik Mesije Isusa, onima koji su, pravednošću našeg Boga i Spasitelja Mesije Isusa, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi. Milost vam i mir u izobilju spoznajom Boga i Isusa, našeg Gospoda! Doista, Njegova božanska snaga nam je, po spoznaji Onoga Koji nas je pozvao u Svoju slavu i dobrotu, udijelila sve za život i pobožnost. Time nam je darovao dragocjena i velika obećanja, da po njima budemo sudionici božanske prirode, umakavši pokvarenosti koja je u svijetu prisutna zbog požude. Zbog toga dajte sve od sebe da svojoj vjeri pridodate dobrotu, dobroti spoznaju, spoznaji uzdržljivost, uzdržljivosti ustrajnost, ustrajnosti pobožnost, pobožnosti bratoljublje, bratoljublju ljubav. Ukoliko imate sve ovo i u tome napredujete, nećete biti beskorisni i bez roda u spoznaji našeg Gospoda Mesije Isusa. A ko toga nema, taj je slijep i kratkovidan, zaboravio je na očišćenje od svojih starih grijehâ. Stoga, braćo, radije nastojte da učvrstite svoj poziv i izbor! Čineći tako, nikada nećete pasti. Tako će vam se bogato obezbijediti ulazak u vječno carstvo našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa. Zato ću vas ja uvijek podsjećati na to, iako sve znate i utvrđeni ste u istini koju imate. Ali smatram da je pravo, sve dok sam u ovom šatoru, da vas tim podsjećanjem držim budne, znajući da ću uskoro odložiti ovaj svoj šator, kako mi je i naš Gospod Mesija Isus jasno rekao. I ja ću učiniti sve da se i nakon mog odlaska toga uvijek sjećate. Doista, nismo vam obznanili snagu i dolazak našeg Gospoda Mesije Isusa slijedeći mudro smišljene bajke, nego kao očevici Njegovog veličanstva. Jer On je od Boga Oca primio čast i slavu kad je od preuzvišene slave došao glas: „Ovo je Moj Sin, Moj Voljeni, u Njemu mi je zadovoljstvo!” Taj glas, koji je došao s Neba, čuli smo svi mi dok smo bili s Njim na svetom brdu. Zato vjerovjesničku riječ smatramo sigurnom, a i vi činite dobro kada joj poklanjate pažnju kao svjetiljci koja svijetli na tamnom mjestu sve dok ne svane dan i u vašim srcima se pojavi jutarnja zvijezda. Prije svega, znajte da se nijedna objava u Pismu ne može svojevoljno tumačiti, jer objava nikada nije došla voljom čovjeka, nego su ljudi, potaknuti Svetim Duhom, govorili od Boga. A bilo je i lažnih propovjednika u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, koji će potajno unijeti krivovjerja što donose propast i koji će se odreći Gospodara Koji ih je otkupio, te će tako na sebe navući brzu propast. Mnogi će slijediti njihovu raskalašenost. Zbog njih će se huliti Put istine. U svojoj će vas lakomosti iskorištavati smišljenim riječima. Njihova osuda je odavno spremna i njihova propast ne spava! Doista, ako Bog nije poštedio anđele koji su sagriješili, nego ih je predao okovima tame, bacivši ih u pakao, gdje se čuvaju za Sud; ako nije poštedio ni stari svijet – osim što je sačuvao Nou, navjestitelja pravednosti, kao osmog čovjeka – nego je pustio potop na taj bezbožnički svijet; ako je gradove Sodomu i Gomoru pretvorio u pepeo, prokleo ih i ostavio za primjer budućim bezbožnicima, a pravednog Lota, potresenog razvratnim ponašanjem razuzdanikâ, izbavio – pravedniku se dan za danom mučila njegova pravedna duša gledajući i slušajući razuzdana djela onih među kojima je boravio – Gospod zna kako da pobožne izbavi iz kušnje, a nepravednike da sačuva za Dan suda da budu kažnjeni, naročito one koji idu za tijelom u pokvarenu požudu i koji preziru Gospodstvo. Oni su bahati i drski, te se ne boje huliti na bića Slave, dok anđeli, koji su i silom i položajem veći od njih, ne donose protiv njih pred Gospodom uvredljivu osudu. A ovi ljudi, poput nerazumnih životinja, koje su po prirodi rođene za lov i uništenje, hule na ono što poznaju, te će biti uništeni na isti način, podnoseći zlo kao plaću za nepravednost. Razvrat kojem se odaju po sav dan smatraju užitkom. To je ljaga i prljavština! U prijevarama svojim uživaju dok se goste sa vama. Oči su im pune preljubništva i nikada ne prestaju sa grijehom. Zavode slabe duše. Imaju srce uvježbano u pohlepi, prokleta stvorenja! Napustili su pravi put i zastranili, te su okrenuli putem Bosorovog sina Bileama, koji je volio plaću za nepravednost. Ali on je primio ukor za svoj prekršaj: magarica nijema progovorila je ljudskim glasom i tako spriječila prorokovo ludilo. Oni su izvori bez vode i magle su što ih tjera vjetar. Za njih se čuva mrkla tama. Oni govore napuhane ispraznosti, te tjelesnim požudama i razuzdanošću zavode one što su jedva pobjegli od onih koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti, jer svako robuje onome što ga je porazilo. Doista, ako su spoznajom našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa umakli pokvarenosti svijeta, pa se opet u nju upleli da bi bili svladani, tim njihovo sadašnje stanje postaje gore od prijašnjeg. Bilo bi im bolje da nisu upoznali put pravednosti, nego što su se, upoznavši ga, okrenuli od svete zapovijedi koja im je predata. Njima se desilo ono što kaže istinita izreka: „Pas se vraća svojoj bljuvotini” a „okupana svinja valjanju u blatu”. Ovo je, voljeni, već drugo pismo što vam ga pišem. U oba vam podsjećanjem budim vaš iskreni razum da se sjetite riječi što su ih unaprijed govorili sveti vjerovjesnici i zapovijedi Gospoda i Spasitelja koju su vam obznanili vaši poslanici. Prije svega, znajte da će u posljednje dane doći podrugljivci, rugači, koji će slijediti svoje vlastitite požude i govoriti: Gdje je Njegov obećani dolazak? Još otkad su očevi pomrli, sve ostaje kao što je bilo od početka stvaranja. Doista, oni svojevoljno zaboravljaju da Nebesa odavno postoje i da je Zemlja iz vode i kroz vodu oblikovana Božijom riječi. Isto tako je i prijašnji svijet propao potopljen vodom. A sadašnja Nebesa i Zemlju ista je riječ spremila za oganj i čuva ih za Dan suda i uništenja bezbožnih ljudi. Ali jedno, dragi moji, ne zaboravite: jedan dan kod Gospoda je kao hiljadu godina, a hiljadu godina kao jedan dan. Ne kasni Gospod da ispuni obećanje, kako neki misle da je spor, nego je strpljiv prema vama, budući da ne želi da iko propadne, već da svi dođu do obraćenja. Ali Dan Gospodnji doći će kao lopov. Nebesa će tada nestati uz veliku grmljavinu, elementi će biti ognjem uništena, a Zemlja i sva djela na njoj neće se više naći. Budući da će sve to biti tako uništeno, kakvi sve treba da budete u svetom životu i pobožnosti, očekujući i pospješujući dolazak Dana Božijega, kada će se Nebesa u vatri raspasti i elementi u ognju rastopiti? Ali mi, prema Njegovom obećanju, očekujemo nova Nebesa i novu Zemlju, na kojoj prebiva pravednost. Stoga, voljeni, dok sve to iščekujete, nastojte da budete u miru s Njim, čisti i besprijekorni, a strpljivost našeg Gospoda smatrajte spasenjem, kao što vam je i naš dragi brat Pavle pisao prema mudrosti koja mu je data. On tako čini u svim pismima u kojim govori o ovome. U njima ima nekih teže razumljivih stvari, koje neupućeni i slabi izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast. Prema tome, voljeni, budući da unaprijed sve znate, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezakonikâ, otpali od svoje čvrste vjere. Naprotiv, rastite u milosti i spoznaji našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa. Njemu neka je slava i sada i za svu vječnost! Amin. Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – doista, Život se očitovao i mi smo Ga vidjeli, te vam svjedočimo i najavljujemo Vječni život, koji je bio kod Oca i nama se očitovao – što smo vidjeli i čuli to i vama objavljujemo, da i vi možete imati zajedništvo sa nama. Uistinu, naše je zajedništvo sa Ocem i sa Njegovim sinom, Mesijom Isusom. I to vam pišemo, da naša radost bude potpuna. A ovo je poruka koju smo od Njega čuli i vama je objavljujemo: Bog je svjetlo i u Njemu nema nikakve tame. Ako kažemo da imamo zajedništvo s Njim a hodamo u tami, lažemo i ne živimo po istini. Ali ako hodamo u svjetlu kao što je On u svjetlu, imamo međusobno zajedništvo i krv Isusa, Sina Njegovog, čisti nas od svakoga grijeha. Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, On je vjeran i pravedan: oprostit će nam naše grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti. Ako kažemo da nismo sagriješili, tada Njega pravimo lažovom i Riječi Njegove nema u nama. Dječice moja, ovo vam pišem da ne biste griješili. I ako neko sagriješi, imamo posrednika kod Oca – Mesiju Isusa, pravednika. On je pomirnica za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za grijehe cijelog svijeta. I po ovome znamo da Ga poznajemo: ako vršimo Njegove zapovijedi. Ko kaže: „Poznajem Ga!”, a ne vrši Njegove zapovijedi, lažov je i u njemu nema istine. Ali ko vrši Njegovu Riječ, u Njemu je, uistinu, savršena ljubav Božija. Po tome znamo da smo u Njemu. Ko kaže da u Njemu ostaje, mora živjeti kako je i On živio. Voljeni, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste imali od početka. Ta stara zapovijed je Riječ koju ste čuli. Ipak, pišem vam novu zapovijed – ona je istinita u Njemu i u vama – jer tama prolazi, a istinito svjetlo već svijetli. Ko kaže da je u svjetlu a mrzi svoga brata, u tami je sve do sada. Ko voli svoga brata, u svjetlu ostaje i u njemu nema sablazni. Ali ko mrzi svoga brata, u tami se nalazi i kroz tamu hoda, te ne zna kuda ide, jer mu je tama zaslijepila oči. Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni zbog Njegovog imena. Pišem vama, očevi, jer ste upoznali Onoga Koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste nadvladali zloga. Pisao sam vama, djeco, jer ste upoznali Oca. Pisao sam vama, očevi, jer ste upoznali Onoga Koji je od početka. Pisao sam vama, mladići, jer ste snažni, Riječ Božija ostaje u vama, i nadvladali ste zloga. Nemojte voljeti svijet, niti ono što je u svijetu. Ako neko voli svijet, u njemu nema Očeve ljubavi. Jer sve što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego je od svijeta. Svijet sa svom požudom prolazi, a onaj ko izvršava volju Božiju, ostaje zauvijek. Djeco, posljednji je čas! I, kao što ste i čuli, dolazi lažni mesija. Ali već i sada su se pojavile mnoge lažne mesije, te po tome znamo da je posljednji čas. Od nas su izašli, ali ne bijahu naši, jer da su bili naši, ostali bi sa nama. Ali neka se pokaže da nisu svi naši. A vi imate pomazanje od Svetoga i svi znate. Ja vam nisam pisao zato što vi ne znate Istinu, nego zato što je znate, i svjesni ste da nikakva laž nije od Istine. Ko je lažov, ako ne onaj što poriče da je Isus Mesija? Ko poriče Oca i Sina, taj je lažni mesija! Ko poriče Sina, nema ni Oca; ko priznaje Sina, ima i Oca! Ono što ste čuli od početka, neka ostane u vama! Ako u vama ostane ono što ste čuli od početka, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu! A ovo je obećanje koje nam je obećao: Život vječni. Ovo sam vam napisao zbog onih koji vas zavode. Pomazanje koje ste od Njega primili ostaje u vama i nije potrebno da vas bilo ko poučava. Nego, kao što vas to pomazanje uči o svemu – a istinito je, nije laž – kako vas je naučilo, tako s Njim i ostanite. A sada, dječice, ostanite u Njemu da bismo, kad se pojavi, imali pouzdanje i da se ne postidimo pred Njim prilikom Njegovog dolaska. Ako znate da je On pravedan, tada znate da je i svaki koji čini pravednost od Njega rođen. Pogledajte kakvu nam je samo ljubav podario Otac: da se zovemo djeca Božija, a to i jesmo! Zato nas svijet i ne poznaje, jer nije upoznao Njega. Voljeni, sada smo djeca Božija, a još se nije pokazalo šta ćemo biti. Znamo da ćemo, kada se pokaže, biti poput Njega, jer ćemo Ga vidjeti onakvog kakav jeste. I ko ima ovu nadu u Njemu, čisti se kao što je i On čist. Ko čini grijeh, čini bezakonje. Grijeh je, naime, bezakonje. A znate da se On pojavio da bi odnio grijehe i da u Njemu nema grijeha. Ko u Njemu ostaje, ne griješi. Ko griješi, nije Ga ni vidio ni upoznao. Dječice, neka vas niko ne zavede! Ko pravdu čini, pravedan je kao što je i On pravedan. Ko čini grijeh, od Đavola je, jer Đavo griješi od početka. Zbog toga se Sin Božiji i pojavio: da uništi Đavolja djela. Ko je rođen od Boga, ne čini grijeh, jer Božije sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti, jer je od Boga rođen. Po ovome se poznaju Božija djeca i Đavolja djeca: ko ne čini pravdu i ko ne voli svoga brata, nije od Boga. Ovo je, naime, poruka koju ste od početka čuli: da volimo jedni druge. Ne da smo poput Kaina, koji je bio od zloga i ubio svoga brata. A zašto ga je ubio? Zato što su mu djela bila zla, a djela njegovog brata pravedna. Ne čudite se, braćo, ako vas svijet mrzi! Znamo da smo prešli iz smrti u Život jer volimo braću; ko ne voli, ostaje u smrti. Ko mrzi svoga brata, ubica je. A znate da nijedan ubica u sebi nema vječnog života što u njemu ostaje. Po ovome smo upoznali ljubav: On je za nas dao svoj život. I mi moramo dati živote za braću. Ako neko ima zemaljskih dobara i vidi svoga brata u nuždi, a zatvori za njega svoje srce, kako će Božija ljubav ostati u njemu? Dječice, nemojmo voljeti riječju i jezikom, nego djelom i stvarno. Po tome ćemo znati da smo od Istine i pred Njim ćemo imati mir u svome srcu, ukoliko nas naše srce za nešto osuđuje. Bog je, naime, veći od našeg srca i On zna sve. Voljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, tada imamo pouzdanje u Boga, i što god zamolimo od Njega, primamo, jer vršimo Njegove zapovijedi i činimo ono što je Njemu ugodno. A ovo je Njegova zapovijed: da vjerujemo u ime Njegovog sina, Mesije Isusa, i da volimo jedni druge kao što nam je naredio. Ko izvršava Njegove zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. A po ovome znamo da On ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao. Voljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego ispitujte duhove da vidite da li su od Boga, jer su mnogi lažni vjerovjesnici izašli u svijet. Po ovome poznajemo Duha Božijega: svaki duh koji priznaje da je Mesija Isus došao u tijelu, od Boga je, a svaki duh koji tako ne priznaje Isusa, nije od Boga. To je duh lažnog mesije, za koga ste čuli da dolazi i već je u svijetu. Vi ste od Boga, dječice, i vi ste pobijedili, jer veći je On Koji je u vama od onoga koji je u svijetu. Oni su od svijeta, stoga i govore od svijeta i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Ko poznaje Boga, nas sluša, a ko nije od Boga, ne sluša nas. Po tome poznajemo Duha istine i duha laži. Voljeni, volimo jedni druge, jer ljubav je od Boga, i svako ko voli rođen je od Boga i poznaje Boga. Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. U ovome se pokazala Božija ljubav među nama: Bog je poslao svoga jedinorođenog Sina u svijet da mi po Njemu živimo. U ovome je ljubav: nismo mi voljeli Boga, nego je Bog volio nas i dao je Svoga sina kao pomirnicu za naše grijehe. Voljeni, ako je Bog tako volio nas, i mi moramo voljeti jedni druge. Boga niko nikada nije gledao. Ako volimo jedni druge, Bog ostaje u nama i Njegova je ljubav u nama potpuna. Po ovome znamo da ostajemo u Njemu i On u nama: dao nam je od Svoga Duha. Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Ko priznaje da je Isus Sin Božiji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali u nju. Bog je ljubav. Ko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. U ovome je ljubav prema nama došla do savršenstva: imamo pouzdanje za Dan suda, jer kakav je On, takvi smo i mi u ovome svijetu. U ljubavi nema straha. Naprotiv, savršena ljubav izgoni strah, jer strah prethodi kazni. A ko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi volimo, jer je On prvo volio nas. Ako neko kaže: „Volim Boga”, a mrzi svoga brata, lažov je. Doista, ko ne voli svoga brata kojeg vidi, ne može voljeti Boga Kojeg ne vidi. Ovu zapovijed imamo od Njega: da onaj ko voli Boga, voli i svoga brata. Ko vjeruje da je Isus Mesija, od Boga je rođen. Ko voli roditelja, voli i od njega rođenog. Po ovome znamo da volimo Božiju djecu: kada volimo Boga i vršimo Njegove zapovijedi. Ovo je, naime, ljubav Božija: da izvršavamo Njegove zapovijedi, a zapovijedi Njegove nisu teške. Jer sve što je rođeno od Boga, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda kojom je pobijeđen svijet: naša vjera. Ko je taj što pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božiji? On, Mesija Isus, dođe vodom i krvlju. Ne samo vodom, nego vodom i krvlju. I Duh je taj Koji svjedoči, jer Duh je Istina. Troje je što svjedoči: Duh, voda i krv, i to je troje jedno. Ako primamo svjedočanstvo ljudi, Božije svjedočanstvo je veće. Ovo je Božije svjedočanstvo kojim je posvjedočio za Svoga sina: Ko vjeruje u Sina Božijega, ima to svjedočanstvo u sebi. Ko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je lažovom, jer nije povjerovao u svjedočanstvo kojim je Bog posvjedočio za Svoga sina. I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao Vječni život, i taj je Život u Njegovom sinu. Ko ima Sina, ima Život; ko nema Božijega sina, nema Života. Ovo sam pisao vama koji vjerujete u ime Božijega sina, kako biste znali da imate Vječni život. I ovo je pouzdanje koje imamo u Njega: uslišava nas ako što molimo po Njegovoj volji. I ako znamo da nas uslišava u svemu što molimo, znamo da već imamo to što smo od Njega molili. Ako neko vidi svoga brata kako griješi grijehom koji ne vodi u smrt, neka moli i Bog će mu dati Život – onima što čine grijeh koji ne vodi u smrt. Postoji grijeh koji vodi u smrt; za njega vam ne kažem da se molite. Svaka nepravda je grijeh. A postoji grijeh koji ne vodi u smrt. Znamo da svako ko je od Boga rođen, ne griješi; nego ga Rođeni od Boga čuva i Zli mu ne može nauditi. Znamo da smo od Boga i da je cijeli svijet u rukama zloga. I znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razumijevanje da upoznamo Istinitoga. Mi smo u Istinitome, i u Njegovom sinu, Mesiji Isusu. On je istiniti Bog i Vječni život. Dječice, čuvajte se idola! Starješina izabranoj Gospođi i njenoj djeci, koju volim u istini – i ne samo ja, nego i svi oni koji su upoznali Istinu – zbog istine koja je u nama i koja će zauvijek biti s nama. Neka sa nama budu milost, milosrđe i mir od Boga Oca i od Mesije Isusa, Sina Očeva, u istini i ljubavi! Uveliko sam se obradovao kad sam među tvojom djecom naišao na one koji hode u istini, kao što smo i primili zapovijed od Oca. A sada te molim, Gospođo – ne kao da ti pišem novu zapovijed, nego onu koju smo imali od početka – da volimo jedni druge. A ovo je ljubav: da živimo po Njegovim zapovijedima. To je ta zapovijed, kao što ste čuli od početka, da u njoj živite. Mnogi su zavodnici izašli u svijet, koji ne priznaju da je Mesija Isus došao u tijelu. To je zavodnik i lažni mesija. Pazite na sebe, da ne izgubite što ste postigli, nego da primite potpunu nagradu. Svako ko ide predaleko i ne ostaje u Mesijinoj nauci, nema Boga. Ko ostaje u nauci, ima i Oca i Sina. Ako vam neko dođe a ne donosi ovu nauku, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Onaj ko takvoga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima. Iako imam mnogo toga da vam kažem, nisam to htio na papiru i tintom, nego se nadam da ću biti sa vama i govoriti vam licem u lice, da naša radost bude potpuna. Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre! Starješina voljenom Gaju, koga volim u istini. Voljeni, u svemu ti želim dobro i da budeš zdrav, kao što je i tvoja duša dobro! Mnogo sam se obradovao kad su došla braća i posvjedočila za tebe u istini: kako u istini živiš. Nema mi veće radosti od ove: da čujem kako moja djeca žive u istini! Voljeni, postupaš kao istinski vjernik u svemu što radiš za braću, osobito za strance. Oni su posvjedočili pred zajednicom za tvoju ljubav. Dobro ćeš uraditi ako ih otpremiš na put kako je dostojno Boga, jer su radi Isusovog imena krenuli, ne uzimajući ništa od pagana. Stoga i mi takvima moramo pružiti gostoprimstvo, da bismo bili saradnici u istini. Pisao sam nešto Zajednici, ali Diotref, koji hoće da bude prvi u njoj, ne prima nas. Stoga ću ga, ako dođem, podsjetiti na ono što čini govoreći o nama besmislice zlobnim riječima. Nije mu ni to dovoljno, nego još i ne prima braću, a onima koji bi to htjeli činiti zabranjuje i tjera ih iz zajednice. Voljeni, nemoj slijediti zlo, nego dobro. Ko čini dobro, od Boga je; ko čini zlo, nije vidio Boga. Za Demetrija svjedoče svi, pa i sama Istina. Svjedočimo i mi, a ti znaš da je naše svjedočanstvo istinito. Imao bih ti još mnogo toga reći, ali ne želim to činiti putem tinte i pisaljke, nego se nadam da ću te uskoro vidjeti, pa ćemo govoriti licem u lice. Mir tebi! Pozdravljaju te prijatelji. Pozdravi mi prijatelje, svakog poimence! Juda, rob Mesije Isusa, i brat Jakovljev, voljenima u Bogu Ocu i čuvanima u Mesiji Isusu – pozvanima. Želim vam obilje milosrđa, mira i ljubavi! Voljeni, dok sam vam u svojoj velikoj želji nastojao govoriti o našem zajedničkom spasenju, uvidio sam potrebu da vam pišem i ohrabrim vas da se borite za vjeru koja je jednom zauvijek predata svetima. Ušuljali su se, naime, neki ljudi koji su već odavno određeni za ovaj sud – bezbožnici, koji milost našeg Boga izvrću u razuzdanost i poriču našeg jedinog Gospodara i Gospoda Mesiju Isusa. Ali želim vas podsjetiti, iako ste se sa svime upoznali, kako je Gospod prvo izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio one koji nisu vjerovali. I anđele, one koji se nisu držali svojih ovlaštenja, nego su napustili svoje boravište, sačuvao je za Dan velikog suda okovane u tami vječnim okovima. Isto tako, Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih odali bludništvu i pošli za drugačijim tijelom, postavljeni su za primjer, trpeći kaznu u vječnoj vatri. Tako i ovi sanjari: s jedne strane, onečišćuju tijelo, a s druge strane, odbacuju Gospodstvo i hule na bića Slave. Naprotiv, ni arhanđeo Mihael, kada se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao sa Đavolom, nije se usudio protiv njega kazati uvredljivu osudu, nego je rekao: „Neka te Gospod ukori!” A ovi hule na ono što ne poznaju, iskvareni u onome što po prirodi znaju kao nerazumne životinje. Jao njima! Pošli su Kainovim putem, predavši se za plaću Balaamovoj zabludi, i propali u pobuni poput Koraha. Oni su ljaga na vašim agapama, dok se bez stida sa vama goste napasajući sami sebe; bezvodni oblaci koje nose vjetrovi, besplodna stabla u kasnoj jeseni, dvaput usahla, iz korijena iščupana, divlji morski valovi koji pjene svoju vlastitu sramotu, lutajuće zvijezde za koje je sačuvana crna tama zauvijek! O njima je propovijedao i Enoh, sedmi čovjek poslije Adama, govoreći: „Evo! Dođe Gospod sa svojim Desethiljadama da sudi svima i da ukori sve duše zbog njihovih bogohulnih djela što ih bezbožnički počiniše i zbog svih ružnih riječi što ih bezbožni grešnici izgovoriše protiv Njega.” To su nezadovoljni mrmljači koji žive prema svojim vlastitim požudama. Svojim ustima govore hvalisavo, laskajući ljudima zbog koristoljublja. A vi, voljeni, sjećajte se onoga što su poslanici našega Gospoda, Mesije Isusa predskazali! Oni su vam govorili: „U zadnje dane bit će podrugljivaca koji će bezbožno živjeti prema svojim vlastitim požudama.” To su oni što prave razdore, tjelesni ljudi koji nemaju Duha. A vi, voljeni, izgrađujte se u svojoj presvetoj vjeri, moleći se u Svetom Duhu, čuvajte se u ljubavi Božijoj, očekujući milosrđe našeg Gospoda Mesije Isusa za Vječni život. Iskazujte milosrđe onima koji se kolebaju, a druge spasavajte grabeći ih iz vatre; trećima iskazujte milosrđe sa strahom; mrzite čak i odjeću okaljanu grešnim tijelom. Onome Koji je u stanju da vas sačuva od pada i da vas postavi besprijekorne pred Svoju Slavu sa velikom radošću, jedinom Bogu, našem Spasitelju, po našem Gospodu Mesiji Isusu, neka je slava, veličanstvo, moć i vlast, prije svih vjekova, sada i u sve vjekove! Amin. Otkrovenje Mesije Isusa koje mu je Bog dao da pokaže Svojim slugama ono što se uskoro treba desiti. I On to pokaza po Svom anđelu što ga posla Svome sluzi Ivanu, koji je posvjedočio za Božiju riječ i za svjedočenje Mesije Isusa – za sve što je vidio. Neka je blagoslovljen onaj što čita i svi koji slušaju riječi ove objave, te vrše ono što je u njemu zapisano, jer je vrijeme blizu! Ivan sedmerim Zajednicama u Aziji: Milost vam i mir od Onoga Koji jeste, Koji bijaše i Koji dolazi, i od sedam duhova koji su pred Njegovim prijestoljem, i od Mesije Isusa, vjernog svjedoka, prvorođenca od mrtvih i vladara nad zemaljskim carevima. Njemu Koji nas voli i Koji nas je Svojom krvlju oslobodio od naših grijeha i stvorio od nas carstvo svećenikâ za Boga i Svoga Oca, Njemu neka je slava i vlast uvijek i vječno! Amin. Evo, dolazi s oblacima i vidjet će Ga svako oko, i oni koji su Ga proboli. Radi Njega će tugovati svi narodi na zemlji. Da. Amin. „Ja sam Alfa i Omega”, govori Gospod Bog, „Onaj Koji jesam, Koji bijah i Koji dolazim. Svemogući.” Ja, Ivan, vaš brat i sudionik u nevolji, Carstvu i ustrajnosti u Isusu, bio sam na ostrvu zvanom Patmos zbog Riječi Božije i Isusovog svjedočanstva. Na Dan Gospodnji bio sam u Duhu i začuo iza sebe snažan glas, nešto poput trube. Govorio je: „Ono što vidiš, zapiši u knjigu pa pošalji sedmerim Zajednicama: u Efes, u Smirnu, u Pergam, u Tijatiru, u Sard, u Filadelfiju i u Laodiceju.” Okrenuh se da vidim ko mi tim glasom govori. Kad sam se okrenuo, ugledao sam sedam zlatnih svijećnjaka, a usred svega nekoga poput Sina Čovječijeg, obučenog u dugačku haljinu i sa zlatnim pojasom preko prsâ. Njegova kosa i vlasi bijahu bijeli poput vune, kao snijeg, a Njegove oči bijahu poput plamenog ognja. Njegove noge bijahu poput uglačane mjedi, užarene u peći, a Njegov glas poput huka mnogih vodâ. U desnoj ruci drži sedam zvijezda, iz Njegovih usta izbija oštar dvosjekli mač, a lice Mu je poput sunca kada sija svom snagom. Kad Ga ugledah, padoh Mu do nogu kao mrtav, a On položi na mene Svoju desnicu i veli: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Onaj Koji živi! Bio sam mrtav, a evo, sada živim uvijek i vječno i imam ključeve Smrti i Podzemlja. Stoga, zapiši ovo što si vidio: ono što jeste i ono što se treba desiti poslije ovoga. Što se tiče tajne o sedam zvijezda koje si vidio u Mojoj desnici i o sedam zlatnih svijećnjaka: sedam zvijezda su anđeli Zajednicâ, a sedam svijećnjaka je sedam Zajednica.” Anđelu Zajednice u Efesu napiši: „Ovo govori Onaj Koji u Svojoj desnici drži sedam zvijezda i Onaj Koji hoda između sedam zlatnih svijećnjaka: Znam za tvoja djela, tvoj trud i tvoju ustrajnost, i da ne podnosiš zlikovce. Provjerio si one koji sebe nazivaju poslanicima, a to nisu, i otkrio da su lažovi. Ustrajan si, podnio si patnju radi Moga imena i nisi posustao. No, imam protiv tebe ovo: ostavio si svoju prvu ljubav. Sjeti se, dakle, odakle si pao, obrati se i čini što si prvobitno činio. U protivnom, dolazim k tebi i maknut ću tvoj svijećnjak sa svoga mjesta, ukoliko se ne obratiš. No, ovo imaš: mrziš djela nikolaitâ koja i Ja mrzim. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku ću dati da jede sa Drveta života, koje se nalazi u Božijem raju.” Anđelu Zajednice u Smirni napiši: „Ovo govori Prvi i Posljednji, Koji je bio mrtav i oživio: Znam za tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i za huljenje onih koji tvrde da su Jevreji, a nisu, nego su Satanina sinagoga. Nemoj se bojati onoga što ćeš trpjeti! Evo, Đavo će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevoljama deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života! Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku nikada neće nauditi druga smrt.” Anđelu Zajednice u Pergamu napiši: „Ovo govori Onaj Koji ima oštri dvosjekli mač: Znam gdje boraviš – tamo gdje je Satanino prijestolje – a čvrsto se držiš Mog imena i nisi se odrekao vjere u Mene, čak ni u dane kada je Moj vjerni svjedok Antipa ubijen kod vas – tamo gdje prebiva Satana. No, imam nešto protiv tebe: držiš tamo neke koji slijede nauke Balaama, koji je poučio Balaka da postavi zamku sinovima Izraelovim da jedu meso žrtvovano idolima i da bludniče. Isto tako imaš i nekih koji pristaju uz nikolaitsku nauku. Prema tome, obrati se! U protivnom, ubrzo ću doći k tebi da sa njima ratujem mačem Svojih usta. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku ću dati sakrivenu manu, i dat ću mu bijeli kamen, a na kamenu je napisano novo ime koje niko ne zna, osim onoga koji ga prima.” Anđelu Zajednice u Tijatiri napiši: „Ovo govori Sin Božiji, Onaj čije su oči poput plamenog ognja, a noge slične uglačanoj mjedi. Znam za tvoja djela, ljubav, vjeru, služenje i tvoju ustrajnost. Tvoja posljednja djela su brojnija od prijašnjih. No, protiv tebe imam to što dopuštaš ženi Jezabeli, koja sebe naziva vjerovjesnicom, da naučava i zavodi Moje sluge da bludniče i da jedu meso žrtvovano idolima. Dao sam joj vremena da se obrati, ali ona se ne želi obratiti od svog bluda. Evo, bacit ću je na postelju, a one što s njom bludniče u veliku nevolju, ukoliko se ne obrate od tih djela, a na njenu djecu ću udariti smrću. I sve Zajednice će znati da sam Ja Onaj Koji istražuje bubrege i srca, a svakome od vas ću dati prema vašim djelima. Vama ostalima u Tijatiri – koji se ne držite te nauke i koji niste upoznali takozvane duboke satanske tajne – velim: Na vas ne stavljam drugo breme, ali, ono što imate čvrsto držite sve dok ne dođem. Pobjedniku, onome koji do kraja bude vršio Moja djela, dat ću vlast nad narodima, i on će vladati nad njima gvozdenom palicom, razbijat će ih poput glinenog posuđa, kao što sam i Ja primio vlast od Svoga Oca. Dat ću mu i zvijezdu Danicu. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama!” Anđelu Zajednice u Sardu napiši: „Ovo govori Onaj Koji ima sedam Božijih duhova i sedam zvijezda: Znam za tvoja djela. Imaš ime kao da si živ, a mrtav si. Bdij i ojačaj ostatke koji još nisu posve mrtvi. Uistinu, nisam našao da su tvoja djela pred Mojim Bogom savršena. Stoga, sjeti se kako si čuo i primio Riječ, te je drži i obrati se. Ako ne budeš bdio, doći ću poput lopova, i nećeš znati u koji čas ću ti doći. No, imaš u Sardu nekoliko ljudi koji nisu uprljali svoje haljine. Takvi će hodati sa Mnom u bjelini, jer su dostojni. Pobjednik će isto tako biti odjeven u bijele haljine i njegovo ime nikada neću izbrisati iz Knjige života i priznat ću njegovo ime pred Svojim Ocem i pred Njegovim anđelima. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Anđelu Zajednice u Filadelfiji napiši: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj Koji ima Davidov ključ – kad otvori, niko neće zatvoriti, a kad zatvori, niko neće otvoriti: Znam za tvoja djela. Evo, pred tobom sam otvorio vrata koja niko ne može zatvoriti, jer, iako imaš malu snagu, držao si Moju Riječ i nisi se odrekao Moga imena. Evo, učinit ću da neki iz Satanine sinagoge – koji tvrde da su Jevreji a nisu, već lažu – evo, učinit ću da ti dođu i da se poklone do tvojih nogu, da bi znali da te ljubim. Budući da si očuvao Moju Riječ o ustrajnosti, i Ja ću tebe sačuvati od časa iskušenja koje treba doći na sav svijet da se iskušaju stanovnici Zemlje. Dolazim ubrzo! Drži to što imaš, da ti niko ne oduzme vijenac. Pobjednika ću učiniti stubom u Svetištu Moga Boga i otuda više neće izaći, a na njemu ću napisati ime Moga Boga i ime grada Mog Boga, novog Jerusalema, što silazi sa Neba od Moga Boga, i Moje novo ime. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Anđelu Zajednice u Laodiceji napiši: „Ovo govori Amin, Vjerni i Istiniti svjedok, početak Božijeg stvorenja: Znam za tvoja djela. Nisi ni hladan ni vruć. Da si barem hladan ili vruć! No, budući da si mlak – ni vruć, ni hladan – ispljunut ću te iz Svojih usta! Ti govoriš: Bogat sam! Obogatio sam se i ništa mi ne treba!, a ne znaš da si baš ti jadnik, bijednik, siromah, da si slijep i go. Savjetujem ti da od Mene kupiš u vatri pročišćenog zlata da budeš bogat; bijele haljine da se obučeš kako se ne bi vidjela sramota tvoje golotinje; i masti da namažeš svoje oči da vidiš. Ja prekoravam i odgajam one koje volim. Budi vatren i obrati se! Evo, stojim na vratima i kucam. Ko čuje Moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa Mnom. Pobjedniku ću dati da sjedne sa Mnom na Mojem prijestolju, kao što sam i Ja pobijedio i sjeo sa Svojim Ocem na Njegovom prijestolju. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Poslije toga sam vidio: gle, otvorena vrata na Nebu! A onaj prvi glas koji sam čuo, poput trube, što je sa mnom govorio, rekne: „Dođi ovamo gore i pokazat ću ti ono što treba da se desi nakon ovoga!” Najednom sam opet bio u Duhu, i gle: na Nebu je stajalo prijestolje, a na prijestolju sjedi Neko. Taj što je sjedio bio je naizgled kao kamen jaspis i sard. A oko prijestolja bila je duga koja je izgledala poput smaragda. Oko prijestolja bilo je još dvadeset i četiri prijestolja na kojim su sjedile dvadeset i četiri starješine, obučeni u bijele haljine, sa zlatnim vijencima na glavama. Iz prijestolja izbijaju munje, glasovi i grmljavina. Ispred prijestolja gorjelo je sedam ognjenih baklji, to jest sedam Božijih duhova. Ispred prijestolja bilo je i nešto poput staklenog mora, nalik kristalu. Posred prijestolja i oko njega bila su četiri Bića, i sprijeda i straga puna očiju. Prvo Biće je nalik lavu; drugo Biće je nalik juncu; treće Biće ima lice kao čovječije; četvrto Biće je nalik orlu u letu. A četiri Bića – svako od njih ima po šest krila – puna su očiju uokolo i iznutra. Bez prestanka, dan i noć govore: „Svet, svet, svet! Gospod Bog Svemogući! Koji bijaše, Koji jest i Koji dolazi!” I svaki put kad Bića odaju slavu, čast i hvalu Onome Koji sjedi na prijestolju, i Koji živi uvijek i vječno, dvadeset i četiri starješine padaju pred Onim Koji sjedi na prijestolju i poklone se Njemu Koji živi uvijek i vječno, pa ostavljaju svoje vijence ispred prijestolja govoreći: „Dostojan si, Gospode i Bože naš, da primiš slavu, čast i snagu, jer si sve stvorio, i jer je Tvojom voljom sve postalo i stvoreno!” Zatim sam, zdesna Onome Koji sjedi na prijestolju, vidio knjigu ispisanu iznutra i izvana, i zapečaćenu sa sedam pečata. Vidio sam i snažnog anđela kako jakim glasom objavljuje: „Ko je dostojan da otvori knjigu i razlomi njene pečate?” I niko na Nebu, na Zemlji ili pod zemljom, nije mogao otvoriti knjigu i čitati je. I ja sam gorko zaplakao, što se nije našao niko dostojan da otvori knjigu i da je čita. Tada mi jedan od starješina reče: „Ne plači! Evo, pobijedio je Lav iz Judinog plemena, Davidov izdanak. On će otvoriti knjigu sa njenih sedam pečata.” Tada sam, usred prijestolja sa četiri Bića i starješinama, vidio Janje kako leži kao zaklano. Imalo je sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam Božijih duhova koji su poslani po svoj Zemlji. I Janje priđe te uzme knjigu iz desnice Onoga Koji sjedi na prijestolju. Kad uze knjigu, četiri Bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Janjetom. Svi su imali harfe i zlatne posude pune kâda, a to su molitve svetih. Pjevali su novu pjesmu: „Dostojan si da uzmeš knjigu i da otvoriš njene pečate, jer si bio zaklan i za Boga si Svojom krvlju otkupio ljude iz svakog plemena, jezika, puka i naroda, učinio si ih za našeg Boga carstvom i svećenicima i vladat će na Zemlji.” Tada sam vidio i čuo mnogo anđela oko prijestolja, Bićâ i starješinâ. Njihov broj bio je deset hiljada puta deset hiljada i hiljade hiljada. Klicali su jakim glasom: „Dostojno je zaklano Janje da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!” I čuo sam kako svako stvorenje na Nebu, na Zemlji, pod zemljom i u moru, sa svime što se tamo nalazi, govori: „Onom Koji sjedi na prijestolju i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast uvijek i vječno!” A četiri Bića govorahu: „Amin!” Starješine padnu i poklone se. Tad sam vidio: kad je Janje otvorilo prvi od sedam pečata, začujem kako prvo od četiri Bića govori gromkim glasom: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj bijelac, a onaj što je na njemu jahao držao je luk. I dat mu je vijenac, pa kao pobjednik pođe da i dalje pobjeđuje. Kad otvori drugi pečat, začujem kako drugo Biće kaže: „Dođi!” I izađe drugi konj, riđan. Onome koji ga je jahao dato je da oduzme mir sa Zemlje i da se ljudi međusobno pokolju. Dat mu je i veliki mač. Kad otvori treći pečat, začujem kako treće Biće govori: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj vranac, a onaj što je na njemu jahao držao je u svojoj ruci vagu. I začujem kao neki glas koji dolazi između četiri Bića, kako govori: „Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar! Ulju i vinu nemoj nauditi!” Kad otvori četvrti pečat, začujem glas četvrtog Bića, kako govori: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj sivac, a onome što ga je jahao ime je Smrt, i za njim ide Podzemlje. Data im je vlast nad četvrtinom Zemlje, da ubijaju mačem, glađu, smrću i zemaljskim zvijerima. Kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše onih koji bijahu zaklani zbog Božije riječi i zbog svjedočanstva koje su čuvali. Vikali su jakim glasom: „Dokle, Gospodaru, Sveti i Istiniti? Zar nećeš suditi i osvetiti našu krv na stanovnicima Zemlje?” Svakome od njih data je bijela haljina i rečeno im je da još malo budu strpljivi, dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i broj njihove braće koja će biti pobijena kao i oni. Tad sam vidio: kad otvori šesti pečat, nastade veliki potres. Sunce pocrnje kao kostrijet od dlake, a sav Mjesec postade kao krv. Zvijezde s neba popadaše na zemlju, kao što smokva strese svoje nezrele plodove kada je zadrma jak vjetar. Nebo iščeznu poput svitka koji se smota. Svaka gora i ostrvo pokrenuše se sa svojih mjesta. Zemaljski vladari, velikani, vojskovođe, bogataši, moćnici i svi robovi i slobodni ljudi sakriše se u pećine i u gorske pukotine. Govorili su brdima i stijenama: „Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga Koji sjedi na prijestolju i od Janjetovoga gnjeva. Jer dođe Veliki dan Njihove srdžbe, i ko se može održati!” Nakon toga sam vidio četiri anđela kako stoje na četiri kraja Zemlje i zadržavaju četiri zemaljska vjetra da nikakav vjetar ne puhne ni na zemlju ni na more, niti na bilo koje stablo. I vidjeh drugog anđela kako se podiže od sunčeva izlaska noseći pečat živoga Boga. On poviče jakim glasom četverici anđela kojima bijaše dato da naude zemlji i moru: „Nemojte nauditi ni zemlji ni moru, niti drveću, dok pečatom ne obilježimo sluge našeg Boga na njihovim čelima!” I čuo sam broj onih koji su bili pečatom obilježeni – sto četrdeset i četiri hiljade obilježenih iz svih plemena Izraelovih sinova: iz plemena Judinog dvanaest hiljada pečatom obilježenih, iz plemena Rubenovog dvanaest hiljada, iz plemena Gadovog dvanaest hiljada, iz plemena Ašerovog dvanaest hiljada, iz plemena Naftalijevog dvanaest hiljada, iz plemena Manašeovog dvanaest hiljada, iz plemena Simonovog dvanaest hiljada, iz plemena Levijevog dvanaest hiljada, iz plemena Jisakarovog dvanaest hiljada, iz plemena Zebulunovog dvanaest hiljada, iz plemena Josipovog dvanaest hiljada, iz plemena Benjaminovog dvanaest hiljada pečatom obilježenih. Poslije toga sam vidio: gle, veliko mnoštvo ljudi koje niko ne bi mogao izbrojati, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Janjetom obučeni u bijele haljine i u rukama drže palmine grane. Kliču jakim glasom: „Spasenje je od Boga našega Koji sjedi na prijestolju i od Janjeta!” I svi anđeli koji su stajali oko prijestolja, starješina i četiri Bića, padoše pred prijestoljem na svoja lica i pokloniše se Bogu govoreći: „Amin! Hvala, slava, mudrost, zahvala, čast, moć i snaga Bogu našem uvijek i vječno! Amin.” I jedan od starješina me upita ovim riječima: „Ko su ovi obučeni u bijele haljine i odakle dolaze?” A ja sam mu odgovorio: „Gospodaru moj, ti to znaš.” On mi reče: „Ovo su oni što dolaze iz velike nevolje. Oprali su svoje haljine i ubijelili ih u Janjetovoj krvi. Zato borave pred Božijim prijestoljem i danonoćno Mu služe u Njegovom svetištu. Onaj Koji sjedi na prijestolju raširit će Svoj Šator nad njima. Oni više neće gladovati ni žednjeti, neće ih više udarati sunce ni bilo kakva žega, jer će Janje, Koje je usred prijestolja, biti njihov pastir i vodit će ih na izvore Vode života, a Bog će obrisati svaku suzu sa njihovih očiju.” Kad otvori sedmi pečat, na Nebu nastade polusatna tišina. I vidio sam sedam anđela koji su stajali pred Bogom, i dato im je sedam truba. I jedan drugi anđeo dođe i stane na žrtvenik držeći zlatni kadionik. I dato mu je mnogo kâda – to su molitve svih svetih, da ih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I dim kâda sa molitvama svetih podiže se iz anđelove ruke pred Boga. Anđeo tad uzme kadionik i napuni ga vatrom sa žrtvenika, pa istrese na Zemlju. I nastade grmljavina, buka, sijevanje i zemljotres. A sedam anđela što su imali sedam truba, pripremiše se da zatrube. Prvi zatrubi, i nastade tuča i vatra, pomiješani s krvlju, i sve je bačeno na Zemlju. Tada izgori trećina Zemlje, trećina stabala i trećina zelene trave. Drugi anđeo zatrubi, i u more je bačeno nešto poput velike gore, vatrom užarene. Trećina mora postade krv, i ugine trećina svih živih stvorenja u moru, i propadne trećina brodova. Treći anđeo zatrubi, i sa neba padne velika zvijezda, koja je gorjela poput baklje. Pala je na trećinu rijekâ i vodenih izvora. Ime zvijezde bilo je Pelin. Trećina vodâ na Zemlji postade pelin i mnogi ljudi pomriješe od vodâ jer su bile gorke. Četvrti anđeo zatrubi, i bila je udarena trećina sunca, trećina mjeseca i trećina zvijezdâ, tako da potamnješe za trećinu. Dan je izgubio trećinu svoga sjaja, a tako i noć. Tad ugledam i začujem orla kako leti posred neba i viče jakim glasom: „Jao, jao, jao stanovnicima Zemlje od zvukova truba preostale trojice anđela, koji su spremni da zatrube!” I peti anđeo zatrubi, i ja ugledah zvijezdu koja je sa neba pala na zemlju i dat joj je ključ od provalije – Bezdana. Ona otvori Bezdan, i podiže se iz provalije dim kao iz velike peći, te sunce i zrak potamnješe od dima iz provalije. A iz dima izlete na zemlju skakavci, i data im je moć kakvu imaju na zemlji škorpije. Rečeno im je da ne smiju nauditi zemaljskoj travi ni zelenilu, niti bilo kojem stablu, već samo ljudima koji na svojim čelima nemaju Božiji pečat. Dato im je ne da ih ubijaju, nego da ih muče pet mjeseci. A muka koju nanose slična je muci čovjeka kad ga ubode škorpija. U te dane ljudi će tražiti smrt, ali je nikako neće naći. Željet će umrijeti, ali će smrt bježati od njih. Skakavci su bili nalik na konje spremne za rat. Na glavama im je bilo nešto poput zlatnih vijenaca, a njihova lica bila su poput ljudskih lica. Imali su kose poput ženskih kosâ, a zubi su im bili kao lavlji. Imali su oklope kao od željeza, a zvuk njihovih krila bio je poput zvuka mnogih bojnih kočija s konjima što jure u bitku. Njihovi su repovi sa žalcima kao u škorpija, a u repovima im je moć da ljudima nanose muku pet mjeseci. Nad njima vlada car, anđeo Bezdana. Njegovo ime na jevrejskom glasi Abadon, a na grčkom Apolion – Uništavatelj. Prvi jauk prođe. Evo, poslije ovoga dolaze još dva jauka. Šesti anđeo zatrubi, i ja začujem jedan glas koji je dolazio od četiri roga zlatnog žrtvenika pred Bogom. Govorio je šestom anđelu koji je držao trubu: „Oslobodi četiri anđela što su svezana na velikoj rijeci Eufratu!” I oslobođena su ta četiri anđela, spremna za sat, dan, mjesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi. Broj konjanika u vojsci – čuo sam njihov broj – bio je dva puta deset hiljada puta deset hiljada. I ovako sam u viđenju vidio konje i one što na njima jašu: imali su oklope vatrene, plavičaste i sumporne boje, a glave konjâ bile su poput lavljih glava; iz njihovih usta izlaze vatra, dim i sumpor. Od ova tri zla poginula je trećina ljudi – od vatre, dima i sumpora što suklja iz njihovih usta. Moć konjâ nalazi se u njihovim ustima i u njihovim repovima. Repovi su im kao u zmija – imaju glave, i njima nanose zlo. A preostali ljudi, koji nisu poubijani ovim zlima, nisu se odvratili od djela svojih ruku, da više ne poštuju zle duhove i idole – zlatne, srebrene, mjedene, kamene i drvene – koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, niti hodati. Nisu se obratili ni od svojih ubistava ni od vračarstava, ni od svojeg bludničenja ni od krađa. Tad sam vidio jednog drugog jakog anđela kako, zaogrnut oblakom, dolazi sa Neba. Na glavi mu je duga, lice mu je poput sunca, a noge su mu poput vatrenih stubova. U svojoj ruci drži otvorenu knjigu. Svojom desnom nogom stade na more, a lijevom na kopno, te poviče jakim glasom, kao kad lav riče. Kad je povikao, začu se udar sedam gromova. A kad se oglasilo sedam gromova, ja sam htio pisati, no, začuo sam kako mi glas s Neba govori: „Zapečati ono što je progovorilo sedam gromova i to nemoj zapisivati!” A anđeo kojeg sam vidio da staje na more i na kopno, podigne svoju desnicu k nebu i zakune se Onime Koji živi uvijek i vječno, Koji je stvorio Nebo i sve na njemu, Zemlju i sve na njoj, more i sve u njemu, da više neće biti odgađanja, nego će se – u dane kad se oglasi sedmi anđeo, kad zatrubi – dovršiti Božija tajna, kako je Gospod nagovijestio Svojim slugama vjerovjesnicima. I glas što sam ga čuo s Neba opet mi progovori: „Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na kopnu!” Ja otiđoh do anđela i rekoh mu da mi dadne knjigu, a on mi veli: „Uzmi i pojedi je! U trbuhu će ti biti gorka, ali u ustima će ti biti slatka kao med.” Ja uzmem knjigu iz anđelove ruke i pojedem je, i u ustima mi bijaše poput slatkog meda, a kad sam je progutao, u trbuhu mi nastade gorčina. Tad mi je rečeno: „Treba opet da propovijedaš o narodima, pucima, jezicima i mnogim carevima!” Data mi je trska slična štapu i rečeno mi je: „Ustani i izmjeri Božije svetište sa žrtvenikom i onima koji se klanjaju u njemu. Vanjsko dvorište Svetišta izostavi i nemoj ga mjeriti, jer je predato paganima. Oni će gaziti Svetim gradom četrdeset i dva mjeseca. Ja ću ovlastiti dvojicu svojih svjedoka i oni će, obučeni u kostrijet, propovijedati hiljadu dvjesto i šezdeset dana.” Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom Zemlje. I kad im neko hoće nauditi, iz njihovih usta sukne vatra i proguta njihove neprijatelje. Ko god im hoće nauditi, mora tako poginuti. Ovi imaju vlast da zatvore nebo kako ne bi kišilo za vrijeme njihovog navještanja objava. Imaju vlast da vode pretvore u krv i da udare zemlju bilo kakvim zlom, kad god to žele. Kada oni dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer što izlazi iz Bezdana zaratit će s njima, pobijedit će ih i ubiti. Njihova će tijela biti na trgu velikoga grada koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i njihov Gospod razapet. Ljudi od svih narodâ, plemenâ, jezikâ i pukova gledat će njihova tijela tri i po dana i neće dozvoljavati da im se tijela polože u grobnicu. Stanovnici Zemlje će se tome veseliti i radovati, i jedni druge će darivati, jer su ova dva vjerovjesnika nanosila muku stanovnicima Zemlje. Nakon tri i po dana dah života od Boga uđe u njih i oni ustanu na svoje noge, a sve koji su ih gledali spopadne veliki strah. Tada začuju kako im snažan glas sa Neba govori: „Dođite ovamo gore!” I oni se uzviju u Nebo na oblaku, dok ih njihovi neprijatelji posmatraše. Istog časa nastane veliki zemljotres i sruši se desetina grada, te u zemljotresu izgine sedam hiljada ljudi. Ostale obuzme strah i oni odaju slavu nebeskom Bogu. Drugi jauk prođe. Evo, uskoro dolazi i treći jauk! Sedmi anđeo zatrubi, a na Nebu se začuju jaki glasovi kako govore: „Carstvo svijeta došlo je pod vlast našeg Gospoda i Njegovog Mesije, i vladat će uvijek i vječno!” A dvadeset i četiri starješine, što pred Bogom sjede na svojim prijestoljima, padoše na svoja lica i pokloniše se Bogu govoreći: „Zahvaljujemo Ti, Gospode, Bože Svemogući, Koji jesi i Koji bijaše, jer si preuzeo Svoju veliku moć i zavladao! Narodi se ljutili, ali dođe Tvoja srdžba i vrijeme da se sudi mrtvima; i da se dadne nagrada Tvojim slugama vjerovjesnicima i svetima, i svima koji se boje Tvoga imena, malima i velikima; i da se unište oni koji su uništavali zemlju.” I otvori se Božije svetište na Nebu, i pokaza se kovčeg Njegovog saveza u Njegovom svetištu, te nastanu munje, jeka, gromovi, zemljotres i golema tuča. Tad se na nebu pojavi veliki znak: Žena obučena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj vijenac sa dvanaest zvijezda. Sa Djetetom u utrobi viče u porođajnim mukama i sa bolima rađanja. Na nebu se pojavi drugi znak: gle, veliki crveni Zmaj, sa sedam glava i deset rogova, a na glavama mu sedam krunâ. Njegov rep pokupi trećinu nebeskih zvijezda i baci ih na Zemlju. Zmaj je stajao pred Ženom koja se trebala poroditi, da joj proždere Dijete kad rodi. Ona rodi muško, Sina, Koji će nad svim narodima vladati željeznom palicom. Njeno Dijete je uzeto gore, k Bogu i Njegovom prijestolju. A Žena pobjegne u pustinju, gdje joj je Bog pripremio zaklon, da se tamo hrani hiljadu dvjesto i šezdeset dana. Tad na Nebu nastade rat: Mihael sa svojim anđelima zaratio je sa Zmajem. Zmaj sa svojim anđelima uđe u rat, ali nije bio dovoljno jak i za njih se više nije našlo mjesta na Nebu. I bi zbačen veliki Zmaj, stara zmija, koji se zove Đavo i Satana. On je zavodnik cijelog svijeta. Zbačen je na Zemlju, a s njime su zbačeni i njegovi anđeli. Zatim sam čuo kako jak glas s Neba govori: „Sad je došlo spasenje, moć i Carstvo našeg Boga i vlast Njegovog Mesije, jer je zbačen optuživač naše braće, koji ih je danonoćno optuživao pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, a svoj život nisu ljubili sve do smrti. Zato neka se raduje Nebo i svi nebeski stanovnici! Jao Zemljo i more, jer vam je Đavo sišao sa velikom srdžbom, znajući da mu je vrijeme kratko!” Kad je Zmaj vidio da je zbačen na Zemlju, počne progoniti Ženu koja je rodila muško Dijete. No, Ženi su data dva krila velikog orla da odleti u svoj zaklon u pustinji, gdje će se – daleko od Zmije – hraniti jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena. I Zmija iz svojih usta ispusti za Ženom vodu poput rijeke, da je rijeka odnese. Zemlja pomogne Ženi: otvori se i proguta rijeku koju je Zmija ispustila iz svojih usta. Zmaj se rasrdi na Ženu, pa ode da zarati sa ostalima od njenog potomstva – sa onima što drže Božije zapovijedi i imaju Isusovo svjedočanstvo. I zaustavi se na morskoj obali. Tad sam vidio kako iz mora izlazi Zvijer sa deset rogova i sedam glava. Na svojim rogovima imala je deset kruna, a na glavama pogrdna imena. Zvijer koju sam vidio bila je slična leopardu, noge su joj bile poput medvjeđih, a usta kao lavlja. Zmaj joj je dao svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast. Jedna od njenih glava bijaše nasmrt ranjena, ali joj je smrtna rana bila zacijeljena. Sva Zemlja bila je zadivljena i ponijela se za Zvijeri, i ljudi se poklone Zmaju, jer je dao vlast Zvijeri. Poklone se i Zvijeri, govoreći: „Ko je kao Zvijer i ko može s njom ratovati?” Data su joj usta da iskazuje oholost i huljenje, a data joj je i vlast da to radi četrdeset i dva mjeseca. Ona tad otvori svoja usta da huli protiv Boga, da huli na Njegovo Ime, na Njegov Šator i nebeske stanovnike. Dato joj je da zarati sa svetima i da ih pobijedi. Data joj je i vlast nad svakim plemenom, narodom, jezikom i pukom: da joj se poklone svi stanovnici Zemlje, čija imena nisu zapisana od postanka svijeta u Knjizi života Janjeta, Koje je zaklano. Ko ima uho, neka čuje! Ko je za ropstvo, u ropstvo će ići! Ko je za mač, da bude ubijen, od mača će biti ubijen! U tome je ustrajnost i vjera svetih. Tad sam vidio kako jedna druga Zvijer izlazi iz zemlje. Imala je dva roga poput janjeta, a govorila je kao Zmaj. Ova vrši svu vlast prve Zvijeri u njenom prisutstvu, te čini da se Zemlja sa svim svojim stanovnicima pokloni prvoj Zvijeri, čija je smrtna rana zacijelila. Pravi velike znakove, tako da pred ljudima i vatru spušta s neba na zemlju. Zavodi stanovnike zemlje znacima koji su joj dati da ih izvodi u prisutstvu Zvijeri, te nagovara stanovnike zemlje da naprave kip Zvijeri koja je bila ubijena mačem pa oživjela. Dato joj je da udahne život kipu Zvijeri, tako da kip Zvijeri progovori i prouzrokuje da se pobiju svi koji neće da se poklone kipu. Ona čini da se svima – malima i velikima, siromašnima i bogatima, slobodnima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo, da niko ne može kupiti ili prodati ukoliko nema žig: ime Zvijeri ili broj njenog imena. U ovome je mudrost: ko ima razumijevanje, neka otkrije broj Zvijeri. Doista, to je broj čovjeka, a njegov broj je šeststo šezdeset i šest. Tad sam vidio: gle, Janje stoji na gori Sion, a s njim sto četrdeset i četiri hiljade ljudi sa Njegovim imenom i imenom Njegovog Oca na svojim čelima. I začujem glas sa Neba, sličan huku velikih voda i buci jake grmljavine. Glas što sam ga čuo bio je kao kad harfisti sviraju na svojim harfama. Pjevali su novu pjesmu pred prijestoljem i pred četiri Bića i starješinama. Niko nije mogao naučiti tu pjesmu, osim onih sto četrdeset i četiri hiljade što su otkupljeni sa Zemlje. Oni se nisu onečistili ženama, već su djevci. Oni prate Janje kud god Ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Janjetu. U njihovim se ustima nije našla laž. Besprijekorni su. Tad sam vidio jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu Radosnu vijest da je objavi svima što borave na Zemlji, svakom narodu, plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: „Bojte se Boga i Njemu dajte slavu, jer je došao čas Njegovog suda! Poklonite se Stvoritelju Neba, Zemlje, mora i izvora vodâ!” Za njim je išao drugi anđeo vičući: „Pade, pade veliki Babilon, koji je vinom svoje srdžbe i bludnosti opio sve narode!” Za njima je išao i treći anđeo vičući jakim glasom: „Ko se pokloni Zvijeri i njenom kipu, te primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, i taj će piti natočeno i nerazblaženo vino Božije srdžbe iz čaše Njegovog gnjeva! Bit će mučen vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. Dim njihove muke se uzdiže uvijek i vječno. Nemaju počinka ni danju ni noću oni što se klanjaju Zvijeri i njenom kipu, i ko god primi žig njenog imena.” U tome je ustrajnost svetih, koji drže Božije zapovijedi i Isusovu vjeru. Tad začujem kako mi glas sa Neba govori: „Piši: Odsada blago onima koji umiru u Gospodu. Da – veli Duh – neka otpočinu od svojih djela, jer njihova djela idu za njima!” Tad sam vidio: gle, bijel oblak, a na oblaku sjedi neko sličan Sinu Čovječijem. Na glavi je imao zlatan vijenac, a u Svojoj ruci oštar srp. I drugi anđeo izađe iz Svetišta, vičući jakim glasom Onome što sjedi na oblaku: „Pošalji svoj srp i žanji, jer je došlo vrijeme žetve i zrelo je žito na zemlji!” Onaj Koji je sjedio na oblaku pošalje Svoj srp na zemlju i žito je bilo požnjeveno. Zatim još jedan anđeo izađe iz nebeskog Svetišta. I on je držao oštar srp. Od žrtvenika pristupi drugi anđeo, koji ima vlast nad vatrom, i jakim glasom progovori onome sa oštrim srpom: „Pošalji svoj oštri srp i posijeci grozdove u zemaljskom vinogradu, jer mu je grožđe sazrelo.” Anđeo pošalje svoj srp na zemlju i obere zemaljski vinograd, a grožđe ubaci u veliki tijesak Božije srdžbe. Grožđe u tijesku se pritiskalo izvan grada, gdje je iz tijeska potekla krv konjima do uzda, hiljadu šeststo stadija u širinu. Tad sam vidio jedan drugi znak na nebu, velik i čudesan: sedam anđela sa sedam posljednjih zala, jer se s njima dovršava Božija srdžba. Tad ugledah nešto poput staklenog mora pomiješanog s vatrom. A pobjednici nad Zvijeri, nad njenim kipom i nad brojem njenog imena stajali su na staklenom moru sa Božijim harfama. Pjevaju pjesmu Mojsija, Božijeg sluge, i pjesmu Janjeta: „Velika i čudesna su Tvoja djela, Gospode Bože Svemogući! Pravedni i istiniti su Tvoji putevi, Care narodâ! Gospode, ko da Te se ne boji i ko da ne slavi Tvoje Ime? Samo Ti si Svet! Zato će doći svi narodi i poklonit će se pred Tobom, jer su se očitovala Tvoja pravedna djela!” Poslije toga sam vidio kako se otvara Svetište, to jest Šator svjedočanstva na Nebu. Tad iz Svetišta izađe sedam anđela sa sedam zala. Bili su obučeni u čist i bijel lan, a preko grudi opasani zlatnim pojasom. Jedno od četiri Bića dadne sedmerici anđela sedam zlatnih čaša ispunjenih srdžbom Boga, Koji živi uvijek i vječno. I Svetište se ispuni dimom od slave Božije i od Njegove snage, i niko nije mogao ući u Svetište, sve dok se ne dovrši sedam zala sedmerice anđela. Tad začujem kako iz Svetišta jak glas govori sedmerici anđela: „Idite i izlijte na zemlju sedam čaša Božije srdžbe!” Prvi ode i izlije svoju čašu na zemlju, te izbije opasan i bolan čir na ljudima koji imaju žig Zvijeri i koji se klanjaju njenom kipu. Drugi svoju čašu izlije na more, a ono postane poput krvi mrtvaca i ugine svako živo biće u moru. Treći izlije svoju čašu na rijeke i izvore vodâ, te oni postadoše krv. I začujem anđela vodâ kako govori: „Pravedan si, Ti Koji jesi i Koji bijaše, Sveti, jer si ovo dosudio! Oni su prolili krv svetih i vjerovjesnika, a Ti si im dao da piju svoju krv, što su i zaslužili!” Tad začujem kako žrtvenik govori: „Da, Gospode Bože Svemogući, istiniti su i pravedni Tvoji sudovi!” Četvrti izlije svoju čašu na sunce. Suncu je dato da vatrom pali ljude. Ljude je palila jaka žega, pa su hulili na ime Boga Koji ima vlast nad ovim zlima, i nisu se obratili da Njemu daju slavu. Peti izlije svoju čašu na prijestolje Zvijeri, i njeno se carstvo zamrači. Ljudi su grizli svoje jezike od muke i hulili na Boga nebeskog zbog svojih muka i čireva, ali se nisu odvratili od svojih djela. Šesti izlije svoju čašu na veliku rijeku Eufrat, te njena voda presuši, tako da se napravi prolaz carevima sa sunčevog istoka. Tad sam vidio kako iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog vjerovjesnika izlaze tri nečista duha, nalik žabama. Doista, to su Đavolski duhovi što izvode znakove, a otišli su da sakupe careve cijelog svijeta za bitku na Veliki dan Svemogućeg Boga. „Evo, dolazim poput lopova. Blago onome ko bdije i čuva svoje haljine, da ne hoda go i da se ne vidi njegova golotinja!” I sakupe ih na mjesto koje se na jevrejskom zove Harmagedon. Sedmi izlije svoju čašu u zrak. Tad iz Svetišta, od prijestolja, progovori jak glas: „Gotovo je!” I udare munje, gromovi i grmljavina, i nastane jak zemljotres. Tako silnog i velikog zemljotresa nije bilo otkako je čovjeka na zemlji! Veliki grad se raspade na tri dijela, a gradovi narodâ se porušiše. Bog se sjetio velikog Babilona, da mu dadne čašu da pije vino Njegove srdžbe i gnjeva. Sva ostrva iščeznu, a gore nestanu. Tad se na ljude sa neba spusti kao talenat velika tuča, a ljudi su hulili na Boga zbog zla tuče, jer je strašno veliko njeno zlo. Dođe jedan od sedam anđela što nose sedam čaša, i reče mi: „Dođi! Pokazat ću ti sud nad velikom bludnicom koja sjedi na mnogim vodama, i s kojom su zemaljski carevi bludničili, a stanovnici zemlje se opili vinom njene bludnosti.” I u duhu me prenese u pustinju. Tu sam vidio Ženu kako sjedi na skrletnoj Zvijeri, punoj pogrdnih imena, koja ima sedam glava i deset rogova. Žena bijaše obučena u grimiz i skrlet, a okićena zlatom, dragim kamenjem i biserima. U ruci je držala zlatnu čašu punu gadosti i prljavštine svoje bludnosti. Na čelu joj je napisano ime – tajna: „Veliki Babilon, majka bludnicâ i gadosti na Zemlji.” Vidio sam da je Žena pijana od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka. Kad sam je vidio, začudio sam se velikim čudom. A anđeo mi veli: „Zašto se čudiš? Kazat ću ti tajnu Žene i Zvijeri sa sedam glava i deset rogova koja je nosi. Zvijer koju si vidio bijaše i nije, izaći će iz Bezdana i otići u propast. Začudit će se stanovnici zemlje, čija imena nisu od postanka svijeta upisana u Knjigu života, kad vide Zvijer koja bijaše i nije i opet je tu. Ovdje treba mudar um! Sedam glava su sedam brda na kojim Žena sjedi. To su i sedam careva. Peterica su pala, jedan je tu, a jedan još nije došao. Kada dođe, treba da ostane samo kratko. A Zvijer koja bijaše i nije, ona je osmi car, ali i jedan od sedmerice. Ona odlazi u propast. Deset rogova što si ih vidio su deset careva koji još nisu primili carstvo, ali će primiti carsku vlast na jedan sat sa Zvijeri. Ovi imaju jednu misao: da moć i vlast predaju Zvijeri. Oni će zaratiti sa Janjetom, i Janje skupa sa Svojim pozvanima, izabranima i vjernima će ih pobijediti, jer je On Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima.” Anđeo mi dalje reče: „Vode što si ih vidio, na kojim sjedi bludnica, narodi su i mnoštva ljudi, puci i jezici. Deset rogova koje si vidio i Zvijer zamrzit će bludnicu, pa će je opustošiti i ogoliti, jest će njeno meso i spaliti je u vatri. Bog im je, naime, stavio u srca da dovrše Njegovu odluku i da složno djeluju, te da svoje carstvo predaju Zvijeri, dok se ne ispune Božije riječi. Žena koju si vidio veliki je grad što caruje nad zemaljskim carevima.” Poslije toga, vidio sam kako jedan drugi anđeo silazi s Neba sa velikom moći. Zemlja je bila osvijetljena njegovim sjajem. Vikao je jakim glasom: „Pade, pade veliki Babilon (bludnica) i postade boravište zlih duhova, stanište za svakog nečistog duha, stanište za svaku nečistu pticu, stanište za svaku nečistu i odvratnu životinju, jer su se svi narodi opili od vina srdžbe njene bludnosti; zemaljski carevi s njom su bludničili, a zemaljski trgovci su se obogatili od njene velike raskoši.” Zatim sam sa Neba začuo i drugi glas kako govori: „Izađi iz nje, moj narode, da ne postaneš sudionikom njenih grijeha, i da ne primiš njena zla, jer njeni su grijesi dosegli do Neba i Bog se sjetio njene nepravednosti. Vratite joj istom mjerom, i još dvostruko prema njenim djelima! U čašu koju je ona napunila, napunite joj dvostruko! Koliko se hvalila svojom raskoši, toliko joj zadajte muke i jada, jer u svom srcu govori: Sjedim kao carica i nisam udovica, a jada nikad neću osjetiti! Zato će je u jednom danu snaći zla: smrt, jad i glad, i bit će spaljena vatrom, jer je silan Gospod Bog Koji joj presudi!” Zemaljski vladari, koji su s njom bludničili i živjeli u raskoši, plakat će i naricati nad njom kad vide dim njene paljevine. Stajat će podaleko, iz straha od njene muke, i jaukati: „Jao, jao, grade veliki, Babilone grade moćni! U jednom času dođe osuda tebi!” Zemaljski trgovci plaču i žale nad njom, jer im više niko ne kupuje robu: robu od zlata, od srebra, od dragog kamenja i biserja, od finog lana, od grimiza, od svile, od skrleta, od svakovrsnog mirisnog drveta; svakakvih predmeta od bjelokosti, svakakvih predmeta od skupocjenog drveta, od mjedi, od željeza, od mermera; ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni finog brašna, ni pšenice, ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni robova, ni živih ljudi. „Voće za kojim je čeznula tvoja duša, otišlo je od tebe, i sva raskoš i blještavilo ti propade, i više ga nikada neće biti!” Trgovci svim tim stvarima, što su se na njoj obogatili, stajat će podaleko iz straha od njene muke, plačući i naričući: „Jao, jao, grade veliki, obučen u fini lan, u grimiz i skrlet, okićen zlatom, dragim kamenjem i biserjem! U jednom času propade tako veliko bogatstvo!” Svi kormilari, svi koji plove na razna mjesta, pomorci i svi koji rade na moru, stoje podaleko i jauču, gledajući dim njene paljevine: „Ima li grada kao što je ovaj veliki grad?” Posipali su svoje glave prašinom te u plaču i naricanju vikali: „Jao, jao, velikog li grada! U tebi se bogatstvom tvojim obogatiše svi što svojim lađama plove morima! U jednom času postade pust!” Raduj se nad njom, Nebo, sveti, poslanici i vjerovjesnici, jer je Bog pokazao vama pravdu, kad je nju osudio! Zatim jedan snažan anđeo podigne kamen, sličan velikom mlinskom kamenu, i baci ga u more govoreći: „Tako će iznenadnom propašću biti srušen veliki grad Babilon, i nikad ga više neće biti!” „Glas harfista, pjevača, svirača i trubača više se u tebi neće čuti! U tebi se više nikad neće naći majstori bilo kojeg zanata! Zvuk mlina se u tebi više nikad neće čuti! Svjetlost svjetiljke u tebi više nikad neće sijati! Glas mladoženje i mlade se u tebi više nikad neće čuti! Tvoji trgovci bili su veliki na zemlji i tvojim vračanjem zavedeni su svi narodi. U tebi se našla krv vjerovjesnika i svetih i svih ubijenih na zemlji.” Poslije toga, začujem nešto poput jakog glasa velikog mnoštva na Nebu: „Haleluja! Spasenje, slava i moć našem Bogu! Zaista, istiniti su i pravedni Njegovi sudovi, jer je osudio veliku bludnicu koja je kvarila zemlju svojom bludnošću, i na njoj osvetio krv Svojih sluga!” I ponove: „Haleluja! Njen dim diže se uvijek i vječno.” Zatim padnu dvadeset i četiri starješine i četiri Bića i poklone se Bogu Koji sjedi na prijestolju, govoreći: „Amin. Haleluja!” I dođe glas sa prijestolja: „Dajte slavu našem Bogu, sve Njegove sluge i svi koji Ga se bojite, mali i veliki!” Zatim sam čuo kao glas velikog mnoštva i kao žubor mnogih vodâ i kao grmljavinu moćnih gromova, kako govori: „Haleluja! Zavladao je naš Gospod Bog Svemogući! Radujmo se i kličimo i odajmo Mu slavu, jer je došla Janjetova svadba i Njegova nevjesta je spremna! Dato joj je da se obuče u fini lan, bijel i čist! Lan predstavlja pravedna djela svetih.” I reče mi: „Piši: Blago onima što su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” I još mi reče: „Ovo su istinite Božije riječi!” Ja mu padoh pred noge da mu se poklonim, ali on mi veli: „Nemoj to raditi! I ja sam sluga kao i ti i tvoja braća, koja imaju Isusovo svjedočanstvo. Bogu se pokloni!” Doista, Isusovo svjedočanstvo je vjerovjesnički duh. Tad ugledah otvoreno nebo, i gle, konj bijelac, a na njemu sjedi Vjerni i Istiniti. On sudi i ratuje po pravdi; oči su Mu poput vatrenog ognja, a na glavi Mu mnogo kruna. On nosi napisano ime koje niko ne zna, osim Njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a Njegovo ime je „Riječ Božija”. Za Njim idu nebeske vojske na konjima bijelcima, obučene u fini lan, bijel i čist. Iz Njegovih usta izbija oštar mač, da njime posiječe narode; On će vladati nad njima željeznom palicom. On gazi tijesak vina gnjevne srdžbe Boga Svemogućeg. Na Svom ogrtaču, na boku, ima napisano ime „Car nad carevima” i „Gospodar nad gospodarima”. Zatim sam vidio jednog anđela kako stoji na suncu i jakim glasom viče svim pticama što lete nebom: „Dođite! Skupite se na veliku Božiju gozbu, da jedete mesa carevâ, mesa vojskovođâ, mesa moćnikâ, mesa konjâ i njihovih jahačâ i mesa svih ljudi, slobodnih i robova, malih i velikih!” Tad ugledah Zvijer i careve zemlje sa njihovim vojskama, gdje su se skupili da zarate sa Onim što sjedi na konju i sa Njegovom vojskom. I Zvijer bi zarobljena, a s njom i lažni vjerovjesnik što je pred njom izvodio znakove kojim je zavodio one što su primili žig Zvijeri i klanjali se njenom kipu. Oni su živi bačeni u vatreno jezero što gori sumporom. Ostali su pogubljeni mačem što izbija iz usta Onoga Koji sjedi na konju i sve ptice se nasitiše njihovim mesom. Zatim sam vidio anđela kako silazi s Neba sa ključem od Bezdana i sa velikim okovima u ruci. On uhvati Zmaja, staru zmiju, a to je Đavo, Satana, i sveže ga na hiljadu godina. Baci ga u Bezdan, te ga nad njim zatvori i zapečati, da više ne zavodi narode dok se ne navrši hiljadu godina. Poslije toga će biti nakratko pušten. Tad ugledah prijestolja, a onima što na njih sjedoše dato je da sude. Vidio sam i duše ubijenih zbog Isusovog svjedočanstva i zbog Božije riječi i one koji se nisu poklonili Zvijeri ni njenom kipu, i nisu primili žig na svoja čela i na ruke. Oni su oživjeli i zavladali sa Mesijom na hiljadu godina. Ostali mrtvaci nisu oživjeli, dok se ne navrši hiljadu godina. To je prvo oživljenje. Blagoslovljen i svet je onaj ko je sudionik u prvom oživljenju! Nad njima druga smrt nema vlast. Oni će biti svećenici Božiji i Mesijini, te će s Njim vladati hiljadu godina. A kad se navrši hiljadu godina, Satana će biti pušten iz svog zatvora. Otići će da zavodi narode na sva četiri kraja Zemlje, to jest Goga i Magoga, i da ih sakupi za rat. Bit će brojni poput morskog pijeska. Oni odu na zemljino prostranstvo i opkole Tabor svetih i Voljeni grad, ali siđe na njih vatra s neba i proguta ih. A Đavo, njihov zavodnik, bi bačen u vatreno i sumporno jezero, gdje se nalaze i Zvijer i lažni prorok. Tu će biti mučeni danonoćno, uvijek i vječno. Tad ugledah veliko bijelo prijestolje i Onoga što na njemu sjedi. Pred Njegovim licem pobjegoše Zemlja i Nebo, i više im se ne nađe ni traga! I vidio sam mrtvace, velike i male, kako stoje pred prijestoljem. Zatim se otvore knjige, i druga knjiga se otvori, a to je Knjiga života. Mrtvacima je suđeno po onome što je zapisano u knjigama, po njihovim djelima. More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje. I svakom od njih je suđeno po njihovim djelima. A Smrt i Podzemlje bačeni su u vatreno jezero. Vatreno jezero – to je druga smrt. Ko god se ne nađe zapisan u Knjizi života, taj je bačen u vatreno jezero. Tad sam vidio novo Nebo i novu Zemlju, jer prvo Nebo i prva Zemlja prođoše. Mora više nema. Zatim ugledah kako Sveti grad, novi Jerusalem silazi sa Neba, od Boga, spreman kao nevjesta okićena za svog muža. I začujem kako jak glas govori sa prijestolja: „Evo, Šator Božiji među ljudima! On će boraviti sa njima, te će oni biti Njegov narod, a On njihov Bog. On će obrisati svaku suzu iz njihovih očiju, te neće više biti smrti ni tuge, ni plača, neće više biti ni boli, jer sve prijašnje je prošlo.” Onaj Koji sjedi na prijestolju rekne: „Evo, činim sve novo!” I nastavi: „Piši, jer ove riječi su istinite i vjerne.” Pa mi još reče: „Gotovo je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Ja ću žednome dati da slobodno pije sa izvora Vode života. Pobjednik će baštiniti sve ovo. Ja ću njemu biti Bog, a on Meni sin. Kukavicama, nevjernicima, nečistima, ubicama, bludnicima, vračarima, idolopoklonicima i svim lažovima – njihov dio je u jezeru što gori vatrom i sumporom. To je druga smrt.” Zatim dođe jedan od sedmerice anđela što imaju sedam čaša napunjenih sa sedam posljednjih zalâ i progovori mi: „Dođi! Pokazat ću ti nevjestu, ženu Janjetovu!” I on me u duhu odnese visoko na veliku goru i pokaže mi sveti grad Jerusalem kako silazi sa Neba, od Boga, pun Božije slave. Sjajio se poput dragog kamena, nalik na kristalni jaspis. Zidine su mu velike i visoke, sa dvanaest vrata, a na vratima dvanaest anđelâ i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih sinova. Od istoka troja vrata, od sjevera troja vrata, od juga troja vrata i od zapada troja vrata. Gradske zidine imaju dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena, dvanaest Janjetovih poslanikâ. Onaj što je sa mnom govorio držao je mjeru – zlatnu trsku, kako bi njome izmjerio grad, njegova vrata i zidine. Grad leži na četiri ugla, i njegova dužina jednaka je širini. On trskom izmjeri grad, a dužina, širina i visina su mu iste: dvanaest hiljada stadija. Zatim izmjeri gradske zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri, a to je i mjera anđela. Zidine su bile izgrađene od jaspisa, a grad je od čistog zlata, sličnog čistom staklu. Temelji gradskog zida su bili ukrašeni svakojakim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od hrizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od hrizopraza, jedanaesti od hijacinta, a dvanaesti od ametista. Dvanaest vrata bila su dvanaest bisera – svaka vrata od jednog bisera. Gradski trg je od čistog zlata, sličnog prozirnom staklu. Svetišta u gradu nisam vidio, jer je njegovo svetište sâm Gospod Bog, Svemogući, i Janje. Grad nema potrebe za suncem ili mjesecom da mu svijetle, jer ga obasjava Božija slava, a njegova svjetiljka je Janje! Narodi će hodati u Janjetovom svjetlu, a zemaljski vladari će u grad donositi svoju slavu. Vrata se danju nikada neće zatvarati, a noći tamo i nema. U njega će se donijeti slava i čast narodâ. U njega nikada neće ući ništa nečisto, i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Janjetovoj Knjizi života. I pokaže mi rijeku Vode života, čistu kao kristal, kako izvire od Božijeg i Janjetovog prijestolja. Nasred gradskog trga, sa jedne i sa druge strane rijeke, raste Drvo života što donosi rod dvanaest puta, svaki mjesec donosi svoj rod. Lišće sa drveta služi za iscjeljenje narodâ. Neće više biti nikakvog prokletstva. U gradu će se nalaziti Božije i Janjetovo prijestolje, a sluge će Mu se klanjati i gledat će Njegovo lice. Njegovo ime će biti na njihovim čelima. Više neće biti noći i neće im trebati svjetlosti od svjetiljke ili od sunca, jer će im Gospod Bog svijetliti. Oni će vladati uvijek i vječno. I reče mi: „Ove riječi su istinite i vjerne, i Gospod Bog, Koji nadahnjuje vjerovjesnike, poslao je Svog anđela da pokaže Njegovim slugama šta će se ubrzo dogoditi. Evo, dolazim uskoro! Blago onome ko ispunjava riječi ove Knjige otkrovenja!” Ja, Ivan, čuo sam i vidio sve to. Kad sam čuo i vidio, pao sam pred noge anđela koji mi je sve pokazivao, da se poklonim, a on mi rekne: „Nemoj to činiti! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća vjerovjesnici i svi oni što drže riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” I reče mi: „Nemoj zapečatiti riječi otkrovenja ove knjige, jer je vrijeme blizu! Ko je nepravedan, neka i dalje bude nepravedan! Ko je nečist, neka se i dalje onečišćuje! Pravednik nek i dalje čini pravdu, a ko je svet, neka i dalje bude svet!” „Evo, dolazim uskoro i nosim plaću da svakome platim po njegovom djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na Drvo života i moći će da uđu kroz vrata u grad! Vani ostaju psi, vračari, bludnici, ubice, idolopoklonici i svi lažljivci.” „Ja, Isus, poslao sam Svog anđela da vam posvjedoči sve ovo za Zajednice. Ja sam Korijen i Izdanak Davidov, Sjajna Zvijezda Danica.” Duh i nevjesta govore: „Dođi!” Ko čuje, neka kaže: „Dođi!” Ko je žedan, neka dođe i ako želi neka slobodno pije Vode života! Ja svjedočim svakome ko sluša riječi ove Knjige otkrovenja: Ko ovome nešto nadoda, Bog će mu nadodati zla opisana u ovoj knjizi, a ukoliko neko oduzme od riječi ove Knjige otkrovenja, Bog će mu oduzeti njegov dio na Stablu života i u Svetom gradu – dio od svega zapisanog u ovoj knjizi. Onaj Koji svjedoči za sve ovo govori: „Da, dolazim uskoro!” Amin! Dođi, Gospode Isuse! Neka milost Gospoda Isusa bude sa svima!