Rodoslovlje Mesije Isusa, potomka Davidovog, potomka Abrahamova. Abrahamu se rodio Isak. Isaku se rodio Jakov. Jakovu su se rodili Juda i njegova braća. Judi je Tamara rodila Peresa i Zeraha. Peresu se rodio Hesron, a Hesronu Ram. Ramu se rodio Aminadab. Aminadabu se rodio Nahšon, a Nahšonu Salma. Salmi je Rahaba rodila Boaza. Boazu je Ruta rodila Obeda. Obedu se rodio Jišaj. Jišaju se rodio car David. Davidu je bivša Urijina žena rodila Solomona. Solomonu se rodio Roboam. Roboamu se rodio Abija. Abiji se rodio Asa. Asi se rodio Jozafat. Jozafatu se rodio Joram, a Joramu Ahazja. Ahazji se rodio Jotam, Jotamu Ahaz, a Ahazu Ezekija. Ezekiji se rodio Manasije, Manasiju Amon. Amonu se rodio Jošija. Jošiji su se, u vrijeme progonstva u Babilon, rodili Jehonija i njegova braća. Poslije progonstva u Babilon, Jehoniji se rodio Šealtiel. Šealtielu se rodio Zerubabel. Zerubabelu se rodio Elijakim, a Elijakimu Azor. Azoru se rodio Sadok. Sadoku se rodio Akim, Akimu Elijud. Elijudu se rodio Eleazar, Eleazaru Matan, a Matanu Jakov. Jakovu se rodio Josip, muž Marijin, koja je rodila Isusa, koji se zove Mesija – Pomazanik. To je, dakle, ukupno četrnaest koljena od Abrahama do cara Davida, četrnaest koljena od cara Davida do progonstva u Babilon i četrnaest koljena od progonstva do Mesije. Evo kako se zbilo rođenje Mesije Isusa: Njegova majka Marija bila je zaručena s Josipom. Ali prije nego što će biti zajedno, začela je od Svetoga Duha. Kako je njezin muž Josip bio pravedan čovjek, te je nije htio osramotiti, naumi je potajno otpustiti. Razmišljajući o tome, u snu mu se ukaže anđeo Gospodnji. „Josipe, sine Davidov”, reče mu on, „ne boj se uzeti Mariju za ženu! Jer dijete koje nosi začeo je Sveti Duh. Ona će roditi sina i nazvat ćeš ga Isus. On će spasiti svoj narod od grijeha njegovih.” Sve se to dogodilo da bi se ispunilo što je Gospod rekao po vjerovjesniku: Evo! Djevica će zanijeti! Rodit će sina i zvat će ga Emanuel, što znači: Bog je s nama. Kad se Josip probudi, učini kako mu je anđeo zapovjedio – uzeo je Mariju da mu bude žena. Nije joj se približavao sve dok nije rodila sina, kome on nadjenu ime Isus. Isus se rodio u Betlehemu, u Judeji, a u doba cara Heroda. U to vrijeme neki mudraci s istoka stignu u Jerusalem i stanu se raspitivati: „Gdje je novorođeni car Jevreja? Vidjeli smo njegovu zvijezdu na istoku, pa smo mu se došli pokloniti.” Kad to ču, uznemiri se car Herod, a i sav Jerusalem. Car sazove svećeničke poglavare i pismoznance da ih pita gdje se Mesija trebao roditi. „U Betlehemu, u Judeji”, odgovore mu, „jer je vjerovjesnik napisao: Betleheme, zemljo Judina, ti nipošto nisi najmanji među judejskim kneževinama, jer će iz tebe poteći vladar koji će voditi Moj narod, Izrael.” Tada Herod tajno prizove mudrace, te od njih dozna za vrijeme pojavljivanja zvijezde. Zatim ih uputi u Betlehem: „Pođite i dobro se raspitajte o djetetu. Kad ga pronađete, javite mi da mu se i ja pođem pokloniti.” Poslušali su cara i pošli. I gle! Zvijezda koju su vidjeli na istoku išla je pred njima sve dok se nije zaustavila iznad mjesta gdje se nalazilo dijete. Kad su to primijetili, mnogo su se obradovali. Uđu u kuću i vide dijete s njegovom majkom Marijom, te padnu ničice i poklone mu se. Zatim otvore škrinje s blagom i daruju ga zlatom, tamjanom i smirnom. U snu su dobili upute da se ne vraćaju Herodu, te se u svoju zemlju vratiše drugim putem. Kad su otišli, anđeo se Gospodnji ukaže u snu Josipu. „Ustani i bježi u Egipat s djetetom i s njegovom majkom”, reče anđeo, „i ostani tamo sve dok ti ne kažem da se vratiš, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije.” Josip ustane i još iste noći se uputi u Egipat s Marijom i djetetom. Ostao je tamo sve do Herodove smrti. Time se ispunilo što je Gospod rekao kroz vjerovjesnika: Pozvao sam Svojega sina iz Egipta. Kad uvidi da su ga mudraci izigrali, Herod se silno razgnjevi i pošalje vojnike da u Betlehemu i u svoj okolici pobiju svu mušku djecu od dvije godine i mlađu, prema vremenu za koje se raspitao kod mudraca. Tako se ispunilo predskazanje vjerovjesnika Jeremije: U Rami se čuje glas, gorak plač i zapomaganje; to Rahela oplakuje svoju djecu i ne dade se utješiti, jer ih više nema. Kad je Herod umro, u Egiptu se anđeo Gospodnji ukaže Josipu u snu i reče mu: „Ustani i vrati dječaka i njegovu majku natrag u izraelsku zemlju, jer mrtvi su oni koji su ga htjeli ubiti.” On ustane, pokupi dječaka i njegovu majku i vrati se u Izrael. Kad je doznao da je novi car Judeje Arhelaj, Herodov sin, prestraši se. Tada u snu dobije naredbu da ode u Galileju i nastani se u Nazaretu. Time se ispunilo što je rečeno po vjerovjesnicima: „Zvat će se Nazarećanin.” U to vrijeme Ivan Potapatelj počne objavljivati u judejskoj pustinji: „Obratite se, jer je Nebesko carstvo blizu!” Vjerovjesnik Izaija govorio je o njemu: Glas viče u pustinji: Pripremite put za Gospodnji dolazak! Poravnajte za Njega staze! Ivan je nosio odjeću od devine dlake, i kožni pojas oko struka; hranio se skakavcima i divljim medom. Ljudi su k njemu dolazili iz Jerusalema i Judeje, i iz cijele jordanske okoline. Priznavali su svoje grijehe, a on ih je potapao u rijeci Jordanu. Ali kad ugleda mnoge farizeje i saduceje da se dolaze potopiti, reče im: „Zmijski rode! Ko li vas je upozorio da pobjegnete gnjevu koji stiže? Donesite roda dostojna obraćenja! Ne pomišljajte da kažete: Naš je otac Abraham!, jer vam tvrdim da Bog može i od ovoga kamenja podići Abrahamu djecu! Sjekira je već položena na korijen drveta. Svako stablo koje ne daje dobrog roda siječe se i baca u vatru. Ja vas u vodu potapam za obraćenje; no dolazi neko jači od mene, kome ja nisam dostojan ni sandale odvezati. On će vas potapati u Svetoga Duha i u vatru. Sa vilama u ruci očistit će svoje gumno i odvojiti pljevu od pšenice; pšenicu će spremiti u svoju žitnicu, a pljevu sažeći neugasivim ognjem.” Tada Isus dođe iz Galileje na Jordan da ga Ivan potopi. Ivan ga je odvraćao. „Zar da ti dođeš meni”, reče mu, „a ti bi mene trebao potopiti!” Ali Isus mu odgovori: „Pusti to, jer valja nam ispuniti svu pravednost.” Tada ga Ivan potopi. Poslije potapanja Isus odmah izađe iz vode. I gle! Nebesa se otvore i on ugleda Božijega Duha kako slijeće u vidu goluba i spušta se na njega. I glas s neba reče: „Ovo je Moj voljeni Sin. On je Moja radost.” Zatim Duh odvede Isusa u pustinju da ga tamo kuša Đavo. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći, pa je nakon toga ogladnio. Tada mu pristupi napasnik i reče: „Ako si Božiji sin, reci ovom kamenju da postane hljeb.” Ali Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o hljebu, već i o svakoj riječi što izlazi iz Božijih usta.” Tada ga Đavo odvede u Sveti grad, izvede ga navrh hrama i reče: „Ako si Božiji sin, baci se dolje! Jer je pisano: On zapovijeda svojim anđelima da te čuvaju. Oni će te na rukama nositi da ni nogom o kamen ne udariš.” Isus mu odgovori: „Pisano je također: Ne iskušavaj Gospoda Boga svojega!” Đavo ga zatim povede navrh veoma visoke gore, te mu pokaže sva carstva svijeta i svu njihovu slavu. „Sve ću ti ovo dati”, reče mu, „ako mi se ničice pokloniš!” „Odlazi, Đavole!”, reče mu Isus. „Pisano je: Klanjaj se samo Bogu i Njemu jedinome služi!” Tada Đavo ode, a dođu mu anđeli služiti. Kad je Isus čuo da su Ivana zatvorili, povuče se u Galileju. Ode iz Nazareta, te se nastani u Kafarnaumu na obali, na Zebulunovu i Naftalijevu području. Tako se ispuni ono što je rečeno po Izaiji vjerovjesniku: U zemlji Zebulunovoj i Naftalijevoj, uz more, s one strane Jordana, u paganskoj Galileji, narod koji je u tmini boravio ugleda veliku svjetlost; među onima što su prebivali u mračnom predjelu smrti zasjalo je svjetlo. Otada Isus počne objavljivati: „Obratite se, jer je Nebesko carstvo blizu!” Prolazeći obalom Galilejskog jezera, on opazi dvojicu braće, Simona, zvanoga Kefa, i Andriju, kako bacaju mrežu u vodu. Bili su, naime, ribari. Reče im: „Pođite za mnom i ja ću vas učiniti ribarima ljudi!” Oni smjesta ostave svoje mreže, te pođu za njim. Produživši dalje, ugleda drugu dvojicu, Jakova Zebedejeva i Ivana, brata njegova, kako sjede u lađici sa svojim ocem Zebedejem i krpe mreže. Pozove i njih. Oni odmah ostave lađicu i oca, te pođu za njim. Isus prođe cijelom Galilejom, poučavajući u tamošnjim sinagogama i objavljujući Radosnu vijest o Carstvu, te liječeći svaku vrstu bolesti i nemoći u narodu. Glas o njemu pronese se po čitavoj Siriji, pa su mu dovodili sve koje je mučila kakva bolest i patnja: opsjednute, padavičare i uzete, a on ih je liječio. Za njim je nagrnulo puno svijeta iz Galileje, Dekapolisa, Jerusalema i cijele Judeje, te s druge strane Jordana. Kad Isus ugleda narod, popne se na goru i sjedne. Tada mu priđu njegovi učenici. On otvori usta svoja i počne ih poučavati: „Blago siromašnima u duhu, jer je njihovo Nebesko carstvo. Blago onima koji tuguju, jer će biti utješeni! Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju. Blago onima koji su pravednosti gladni i žedni, jer će je se nasititi. Blago milosrdnima, jer će se i njima iskazati milosrđe. Blago čistima u srcu, jer će vidjeti Boga. Blago mirotvorcima, jer će se nazivati Božijim sinovima! Blago onima koje progone zbog pravednosti, jer je njihovo Nebesko carstvo! Blago vama kad vas zbog mene budu grdili i progonili i lažno vam pripisivali kojekakva zla! Radujte se zbog toga, silno se radujte! Jer velika je vaša nagrada na Nebesima. Tako su progonili i vjerovjesnike prije vas!” „Vi ste so zemlje. Ali ako so obljutavi, kako će se opet osoliti? Više nije nizašta, osim da se izbaci van, da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo svijeta – grad na gori se ne može sakriti. Svjetiljka se ne pali da bi se stavila pod posudu, nego na postolje, tako da svijetli svima u kući. Neka vaša svjetlost svijetli pred ljudima tako da vide vaša dobra djela i da slave vašega nebeskog Oca.” „Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Vjerovjesnike. Nisam ih došao ukinuti, nego ispuniti. Zaista vam kažem: Sve dok postoji nebo i zemlja, nijedno slovce, nijedna crtica u Zakonu neće nestati, dok se sve ne ostvari. Dokine li zato ko i najmanju od ovih zapovijedi i druge tome pouči, bit će najmanji u Nebeskom carstvu. Ali oni koji ih vrše i poučavaju bit će veliki u Nebeskom carstvu. Kažem vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nipošto nećete ući u Nebesko carstvo!” „Čuli ste da je starima rečeno: Ne ubij! Ko ubije, odgovarat će sudu. Ali ja vam kažem: Ko se rasrdi na svojega brata, odgovarat će pred sudom! Nazove li ga glupanom, odgovarat će pred Velikim vijećem. A nazove li ga luđakom, ispaštat će za to u ognju paklenome! Ako doneseš, dakle, svoj dar na žrtvenik, pa se tamo sjetiš da tvoj brat ima šta protiv tebe, ostavi dar pred žrtvenikom, te se najprije idi izmiri sa bratom svojim, a onda dođi i prinesi svoj dar. Brzo se nagodi s protivnikom, dok si još s njim na putu, da te ne preda sudiji, a sudija tamničaru, pa te bace u tamnicu. Zaista ti kažem, otuda nećeš izaći sve dok ne isplatiš i posljednji novčić.” „Čuli ste da je starima rečeno: Ne čini preljube! Ali ja vam kažem: Ko samo i pogleda ženu s požudom, već je u svojem srcu počinio s njom preljubu. Ako te tvoje desno oko navodi na grijeh, iskopaj ga i baci. Bolje ti je da samo jedan ud propadne nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe. Bolje je da izgubiš jedan od svojih udova nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” „Također ste čuli: Ko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. Ali ja vam kažem: Ko god se razvede od svoje žene, osim zbog njezina bluda, navodi je na preljubu. I ko god se oženi otpuštenicom, preljubu čini.” „Čuli ste još da je starima rečeno: Ne krši zakletvu, nego izvrši ono na što si se Gospodu zakleo. Ali ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni Nebom, jer je ono Božije prijestolje, ni Zemljom, jer je ona podnožje Njegovim nogama, ni Jerusalemom, jer je to grad Velikoga cara. Ne kunite se ni svojom glavom, jer ni jednu vlas niste kadri učiniti bijelom ili crnom. Neka vaše da bude da, a ne – ne; sve što je drugačije, od zloga je.” „Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru! Udari li te, naprotiv, ko po jednom obrazu, okreni mu i drugi! Ako bi se ko htio s tobom parničiti da ti otme košulju, daj mu i svoj ogrtač. Primora li te neko da pođeš s njim na jednu milju, pođi na dvije. Zatraži li ko nešto od tebe, daj mu, i nemoj okrenuti leđa onome ko te zamoli da mu posudiš.” „Čuli ste da je rečeno: Voli bližnjega svoga, a mrzi neprijatelja! Ali ja vam kažem: Volite i svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone, da biste postali djeca svojega nebeskog Oca, Koji daje da Njegovo sunce izlazi i nad zlima i nad dobrima, te da kiša pada i pravednima i nepravednima. Ako volite samo one koji vas vole, kakvu nagradu možete očekivati? Ne postupaju li tako i ubirači poreza? Ako ste ljubazni samo prema svojoj braći, šta posebno činite? Ne rade li isto čak i pagani? Budite, dakle, savršeni kao što je savršen vaš Otac nebeski.” Ali, pazite! Nemojte svoju pravednost isticati da vas ljudi vide, jer onda nemate nagradu kod svojega Oca nebeskoga. Zato kada daješ milostinju, ne trubi uokolo kao što to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da ih ljudi hvale. Zaista vam kažem, primili su svoju nagradu. Naprotiv, kada daješ milostinju, neka tvoja ljevica ne zna šta radi desnica. Udijeli svoju milostinju potajno, pa će te tvoj Otac, Koji vidi i skriveno, nagraditi. I kada se molite, nemojte poput licemjera koji se vole stojeći moliti u sinagogama i po uličnim raskršćima da ih ljudi vide. Zaista vam kažem, već su dobili svoju nagradu. Ti, naprotiv, kada se moliš, uđi u svoju sobu i zatvori za sobom vrata te se pomoli Ocu u tajnosti, a tvoj će te Otac, Koji vidi i skriveno, nagraditi. Kad se molite, ne nabrajajte mnoštvo riječi kao pagani, koji misle da će biti uslišeni zbog svojega nabrajanja. Ne budite kao oni, jer vaš Otac dobro zna šta vam je potrebno i prije nego što Ga zamolite. Zato se vi molite ovako: Oče naš na Nebu, neka se poštuje Tvoje sveto ime. Neka dođe Carstvo Tvoje. Neka Tvoja volja bude na Zemlji kao i na Nebu. Naš svakodnevni hljeb daj nam danas i oprosti nam dugove naše kao što smo mi oprostili našim dužnicima. I ne uvedi nas u kušnju, nego nas izbavi od zloga. Ako oprostite drugima njihove grijehe, i vaš će nebeski Otac vama oprostiti. Ali ne oprostite li vi drugima, ni vaš Otac neće oprostiti vama. Kad postite, ne mrštite se kao licemjeri, koji izobliče lice kako bi ljudi primijetili da poste. Zaista vam kažem, već su dobili nagradu. Ali ti, kada postiš, namaži glavu i operi lice da tvoj post ne zapaze ljudi, nego samo tvoj Otac, Koji je u tajnosti. I tvoj će ti Otac, Koji vidi i skriveno, uzvratiti. Ne skupljajte sebi blago ovdje na zemlji, gdje će ga gristi hrđa i moljci, gdje lopovi provaljuju i kradu. Stječite sebi blago na Nebu, gdje ga ne mogu uništiti ni moljci ni hrđa, gdje lopovi ne provaljuju i ne kradu. Jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce. Oko je svjetlo tijelu. Ako je oko zdravo, sve tijelo će ti sjati, ali ako je oko zlo, čitavo će ti tijelo biti tama. Ako je tvoje svjetlo tama, koliko je tek dubok mrak? Niko ne može služiti dvojicu gospodara, jer će jednoga mrziti a drugoga voljeti, ili će jednome biti odan a drugoga će prezirati. Tako ne možete služiti i Bogu i bogatstvu. Zato vam kažem: Ne strahujte za svoj život, šta ćete jesti ili piti, i za svoje tijelo, u šta ćete se obući. Nije li život bitniji od hrane, a tijelo od odjeće? Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sakupljaju u hambare, jer ih hrani vaš nebeski Otac. A niste li vi mnogo vredniji od njih? Može li ko od vas brigama produžiti sebi život barem za lakat? Zašto biti u strahu za odjeću? Pogledajte samo cvjetove na livadi! Niti se muče niti predu. A kažem vam da se ni car Solomon u svoj svojoj raskoši nije odjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jeste a već se sutra baca u peć, zar se neće još i više brinuti za vas, malovjerni. Zato ne strahujte i ne govorite: šta ćemo jesti?, šta ćemo piti? ili šta ćemo obući? – jer sve to traže pagani. Vaš nebeski Otac zna da vam je sve to potrebno. Tražite najprije Božije carstvo i Njegovu pravednost, pa će vam se sve ovo pridodati. Ne strahujte za sutra, jer će se sutra samo brinuti za se. Svakom je danu dosta njegove muke. „Ne osuđujte, da ne budete osuđeni. Jer kakvim sudom sudite, takvim će se i vama suditi. Kakvom mjerom mjerite, takvom će se i vama mjeriti. Šta imaš gledati trun u oku svojega brata kad u vlastitom oku brvna ne opažaš? Kako možeš reći bratu: Daj da ti izvadim trun iz oka, kad sâm imaš u oku brvno. Licemjeru! Izvadi najprije brvno iz vlastitoga oka pa ćeš onda dobro vidjeti kako da bratu izvadiš iz oka trun. Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte biserje pred svinje! Jer svinje će ga pogaziti svojim nogama i okrenuti se te vas rastrgnuti. Molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer ko god moli, dobija. Ko god traži, nalazi. Ko kuca, otvara mu se. Bi li iko od vas svojem sinu, kad zatraži hljeba, dao kamen? I bi li mu dao zmiju kad bi zatražio ribu? Pa ako vi, nek ste i zli, znate davati dobre darove svojoj djeci, koliko će tek vaš nebeski Otac darovati dobra onima koji Ga mole.” „Dakle, činite drugima ono što biste htjeli da drugi čine vama. Jer ovo su Zakon i Vjerovjesnici.” „Uđite na uska vrata! Jer široka vrata i prostran put vode u propast i mnogi tuda idu. Kako su uska vrata i težak put koji vodi u Život! Malo ih je koji ga nalaze.” „Čuvajte se lažnih vjerovjesnika što dolaze u ovčijem runu, a zapravo su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Bere li se s trnja grožđe i s bodljike smokva? Tako svako dobro stablo rađa dobre, a loše stablo loše plodove. Niti dobro stablo može dati loš rod, niti pokvareno stablo dobar rod. Svako stablo koje ne daje dobar rod siječe se i baca u oganj. Poznat ćete ih, dakle, po rodu.” „U Nebesko carstvo neće ući svako ko mi govori Gospode, Gospode, već samo oni koji vrše volju mojega nebeskog Oca. Mnogi će mi toga dana reći: Gospode, Gospode! Nismo li u tvoje ime predskazivali? Nismo li u tvoje ime izgonili zle duhove i u tvoje ime činili mnoga čudesa? Ali odgovorit ću im: Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene, bezakonici! Ko god sluša ove moje riječi i tako čini, poput mudrog čovjeka je koji gradi kuću na stijeni. Pljusne kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i stanu šibati kuću, ali se ona ne sruši, jer je sagrađena na stijeni. Ali onaj ko čuje ove moje riječi, a ne čini tako, sličan je ludom čovjeku koji sebi gradi kuću na pijesku. Pljusne kiša, navale bujice, puhnu vjetrovi i stanu šibati kuću, i ona se sruši. I velika bude njezina ruševina.” Kad je Isus završio govor, narod je bio zanesen njegovim učenjem, jer je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Veliki je narod pohrlio za Isusom kad je sišao s gore. Odjednom mu priđe neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i zamoli ga: „Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti.” Isus ispruži ruku i dotakne čovjeka. „Hoću! Budi čist!”, reče mu. I guba odmah nestade. A Isus mu veli: „Nikome o ovom ne govori, već idi pravo svećeniku i prinesi dar koji je Mojsije propisao, njima za svjedočanstvo.” Kad Isus dođe u Kafarnaum, priđe mu neki kapetan i reče: „Gospode, sluga mi kod kuće leži uzet i u teškim je mukama.” „Doći ću ga izliječiti”, odgovori mu Isus. A kapetan mu veli: „Gospode, nisam dostojan da zakoračiš pod moj krov. Samo izgovori riječ i moj sluga će ozdraviti! I ja sam čovjek pod vlašću, ali pod sobom imam vojnike, pa jednome kažem: Idi! i on ode, a drugome: Dođi! i on dođe; sluzi kažem: Učini to! i on učini.” Kad je to čuo, Isus se zadivi. Okrenu se mnoštvu pa reče: „Zaista vam kažem, ovakve vjere nisam našao ni u koga u Izraelu. Kažem vam da će mnogi s istoka i zapada sjesti u Nebeskom carstvu za sto s Abrahamom, Isakom i Jakovom, a mnogi će sinovi Carstva biti izbačeni u mrklu tamu gdje će vladati plač i škripa zuba.” Zatim reče kapetanu: „Idi! Neka ti bude kako si vjerovao!” I sluga mu istoga trena ozdravi. Kad je Isus došao u Kefinu kuću, domaćinova punica je ležala sva u groznici. Isus joj dotakne ruku i groznica nestane. Žena ustane i počne ga posluživati. Kad dođe večer, dovedu mu mnoge opsjednute. Istjerao je zloduhe riječju, a svi bolesnici su ozdravili. Tako se ispunilo što je rečeno po vjerovjesniku Izaiji: On slabosti naše uze i ponese naše bolesti. Kad je Isus vidio koliki se narod okuplja, naredi učenicima da otplove na drugu obalu. Tada mu priđe neki pismoznanac i reče: „Učitelju, slijedit ću te kud god ti pošao.” Isus mu odgovori: „Lisice imaju jame i ptice nebeske imaju gnijezda, a Sin Čovječiji nema gdje ni glavu nasloniti.” Drugi od učenika mu reče: „Gospode, dopusti mi da najprije odem i ukopam svojeg oca.” Ali Isus mu odgovori: „Pođi za mnom i pusti da mrtvi pokopavaju svoje mrtvace!” Isus se ukrca u lađu, a za njim uđu i njegovi učenici. Odjednom nastane tako snažna oluja da su valovi prelijevali preko lađice. Isus bješe zaspao. Učenici mu dođu i probude ga: „Gospode, spasi nas! Izginut ćemo!” Isus im reče: „Malovjerni! Šta se plašite?” Ustane zatim i zaprijeti vjetru i valovima, a oluja se smiri i nastane velika tišina. Ljudi su se u čudu pitali: „Pa ko je on da mu se čak vjetar i more pokoravaju?” Kad se stiglo na drugu obalu, u Gadarski kraj, susretnu ga dvojica opsjednutih koji su dolazili iz grobnica i bili tako opasni da od njih niko nije mogao proći tim putem. I oni odjednom poviču: „Šta hoćeš od nas, Sine Božiji? Došao si mučiti nas prije vremena?” Nedaleko je paslo veliko krdo svinja. Zli duhovi zamole Isusa: „Ako nas istjeraš, pošalji nas u ono krdo svinja.” „Idite!” – reče im Isus. Oni izađu iz opsjednutih i uđu u svinje. Najednom cijelo krdo jurne sa strmine u more i podavi se u vodi. Svinjari pobjegnu u grad te razglase šta se dogodilo s opsjednutima. Tada sav grad izađe ususret Isusu. Kad su ga ugledali, zamoliše ga da ode iz njihovog kraja. Tako Isus uđe u lađicu i preplovi do svojega grada. Tu mu donesu uzetog čovjeka na nosilima. Kad Isus vidje njihovu vjeru, reče uzetome: „Hrabro, sinko, oprošteni su ti grijesi!” Neki od pismoznanaca su međusobno govorili: „Ovaj huli!” Isus prozre šta misle, pa ih upita: „Zašto mislite zlo u svojim srcima? Šta je lakše reći uzetom čovjeku: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani i hodaj. Ali znajte da Sin Čovječiji ima vlast da na zemlji oprašta grijehe.” Tada reče uzetome: „Ustani, uzmi nosila i idi kući!” Ovaj ustane i ode svojoj kući. Kad je narod to vidio, zaprepasti se i počne slaviti Boga što je ljudima dao takvu moć. Odlazeći odatle, ugleda Isus čovjeka po imenu Matej kako sjedi u carinarnici. „Pođi za mnom!”, reče mu. Matej ustane i pođe za njim. Dok je Isus poslije u kući jeo za stolom, došli su mnogi ubirači poreza i grešnici i pridružili se njemu i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji upitaju njegove učenike: „Zašto vaš učitelj jede s poreznicima i grešnicima?” Isus je čuo i rekao: „Ne treba liječnik zdravima, nego bolesnima! Prozrite šta znači: Ja želim milosrđe, a ne žrtve. Jer nisam došao zvati pravednike, već grešnike.” Dođu Isusu jednom Ivanovi učenici pa ga upitaju: „Zašto tvoji učenici ne poste kao što postimo mi i farizeji?” Isus im odgovori: „Mogu li svati tugovati dok je mladoženja s njima? Ali doći će dan kada će im ugrabiti mladoženju. Tada će postiti. Niko ne krpi rupe na staroj odjeći zakrpom od još nesmočena platna. Zakrpa bi se skupila i napravila još veću rupu. Ne toči se novo vino u stare mjehove, jer bi se raspuknuli. Vino bi se prolilo, a mjehovi uništili. Novo se vino sipa u nove mjehove. Tako se sačuva oboje.” Još je to govorio, kad mu pristupi neki poglavar i padne pred njega ničice. „Kćerka mi je umrla”, reče. „Dođi, te stavi ruku na nju i oživjet će.” Isus pođe, a učenici njegovi su ga slijedili. Neka žena što je već dvanaest godina bolovala od krvarenja priđe mu otraga i dotakne skut njegova ogrtača, jer je pomislila: „Dodirnem li samo njegovu odjeću, ozdravit ću!” Isus se okrenu i reče joj: „Samo hrabro, kćeri! Tvoja te vjera izliječila.” I žena istoga trena ozdravi. Kad je Isus stigao do poglavarovog doma, ugleda bučan narod i svirače. „Odstupite! Djevojčica nije umrla, nego samo spava!” A oni ga počnu ismijavati. Kad ih je istjerao, Isus uđe k djevojčici i uzme je za ruku, a ona ustane. Glas o tome proširio se cijelim krajem. Kad je Isus odlazio odatle, dva slijepca pođu za njime vičući: „Smiluj nam se, Sine Davidov!” Kad je stigao u kuću, slijepci mu pristupe, a Isus ih upita: „Vjerujete li da to mogu učiniti?” „Vjerujemo, Gospode”, odgovore mu. Tada im dotače oči i reče: „Neka vam bude prema vašoj vjeri!” I oči im se otvore. Isus ih strogo upozori: „Pazite da ovo niko ne dozna!” Ali oni, kad izađu, razglasiše to po cijelome kraju. Tek što su ovi izašli, dovedu mu nijemog i opsjednutoga čovjeka. Isus istjera zlog duha, a nijemi progovori. Narod se divio i govorio: „Ovo u Izraelu dosad nije viđeno!” Ali farizeji su govorili: „On istjeruje zle duhove pomoću poglavice zlih duhova.” Putovao je Isus po svim gradovima i selima, poučavao u tamošnjim sinagogama, objavljivao Radosnu vijest o Carstvu, te liječio ljude od svake bolesti i nemoći. Sažalio se na narod, jer bijaše jadan i zapušten poput stada bez pastira. „Žetva je veoma obimna, a radnika je malo”, reče on svojim učenicima. „Zato molite gospodara žetve da izvede radnike na svoju žetvu.” Isus pozove Dvanaestericu učenika te ih ovlasti da istjeruju zle duhove i da liječe sve bolesti i slabosti. Evo imena Dvanaesterice poslanika: Simon, zvani Kefa, i Andrija, njegov brat, Jakov Zebedejev i Ivan, Jakovljev brat, Filip i Bartolomej, Toma i Matej (ubirač poreza), Jakov, Alfejev sin, i Tadej, Simon Kananaj i Juda Iskariotski, koji je izdao Isusa. Posla Isus ovu Dvanaestericu upozorivši ih: „Ne idite paganima ni Samarićanima, već samo izgubljenim ovcama Doma Izraelova. Idite i objavljujte da je blizu Nebesko carstvo. Liječite bolesne, čistite gubavce, podižite mrtve i istjerujte zloduhe. Besplatno ste primili, besplatno i dajte. Ne uzimajte u pojase ni zlata, ni srebra, ni bakra. Ni torbu za put, ni duplu odjeću, ni sandale, ni štap, jer radnik zaslužuje svoje izdržavanje. Kad god uđete u grad ili selo, potražite dostojnog čovjeka, pa ostanite kod njega sve dokraja. Kad uđete u neku kuću, poželite joj mir. Bude li kuća toga dostojna, neka se na nju spusti vaš mir. Ne pokaže li se dostojnom, neka mir ostane u vama. Gdje vas ne prihvate i ne poslušaju šta im govorite, prašinu s nogu otresite kad budete odlazili iz te kuće, ili iz toga mjesta. Zaista vam kažem, na Sudnjem će danu Sodomi i Gomori biti lakše nego tome mjestu. Šaljem vas, evo, kao ovce među vukove. Stoga budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi. Čuvajte se ljudi, jer će vas predavati vijećima i bičevati po sinagogama. Zbog mene će vas izvoditi pred vladare i careve, za svjedočanstvo njima i paganima. Ne brinite se šta ćete i kako govoriti kad vas predaju, jer će vam tada biti dato šta da kažete. Nećete govoriti vi nego Duh vašega Oca u vama. Brat će brata i otac dijete predavati na smrt. Djeca će se dizati protiv roditelja i ubijati ih. Svi će vas zamrziti zbog mene, ali ko istraje do kraja, bit će spašen. Kad vas počnu progoniti u jednom gradu, bježite u drugi! Zaista vam kažem, nećete obići sve izraelske gradove prije no Sin Čovječiji dođe. Nije učenik iznad svojega učitelja, niti je sluga iznad svojega gospodara. Dosta je da učenik bude poput učitelja, a sluga poput gospodara. Ako su domaćina nazvali Beelzebulom, kako li će tek njegove ukućane? Ali ne bojte ih se. Jer nema toga što je skriveno da neće biti otkriveno; sve što je tajno doznat će se. Šta vam sad govorim u tami, govorite na svjetlosti. Šta vam šapćem na uho, objavite s krovova! Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo a dušu ne mogu ubiti. Bojte se onoga koji i dušu i tijelo može uništiti u paklu. Ne prodaju li se vrapci po dva za novčić? Ipak nijedan ne padne na zemlju bez dopuštenja vašega Oca. Vama su izbrojene i vlasi na glavi. Stoga se ne bojte! Vi ste vredniji i od mnoštva vrabaca. Ko god me prizna pred ljudima i ja ću priznati njega pred svojim Ocem na Nebu. Ali ko se mene odrekne pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem na Nebu. Nemojte misliti da sam na Zemlju došao donijeti mir! Nisam došao donijeti mir, nego mač. Došao sam rastaviti sina od oca, kćerku od majke i snahu od svekrve. Čovjeku će vlastiti ukućani biti neprijatelji. Ko svojega oca ili svoju majku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko sina ili kćerku voli više nego mene, nije me dostojan. Ko ne uzme svoj krst i ne pođe za mnom, nije me dostojan. Ko sačuva svoj život, izgubit će ga, a ko izgubi život mene radi, naći će ga. Ko prihvati vas, prihvatio je mene. A ko prihvati mene, prihvatio je Onoga Koji me je poslao. Ko prihvati vjerovjesnika zato što je vjerovjesnik, dobit će vjerovjesničku plaću; ko prihvati pravednika zato što je pravednik, dobit će pravedničku plaću. Dadnete li samo čašu hladne vode jednome od ovih malenih zato što je moj učenik, zaista vam kažem, sigurno nećete izgubiti plaću.” Kad je završio s uputama Dvanaesterici učenika, Isus ode poučavati i objavljivati po gradovima. Kad je Ivan u tamnici čuo o Mesijinim djelima, pošalje svoje učenike da upitaju Isusa: „Jesi li ti zaista onaj koji treba doći, ili da čekamo drugoga?” Isus im nato odgovori: „Idite Ivanu i ispričajte šta ste čuli i vidjeli: slijepcima se vraća vid, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju i Radosna vijest se objavljuje siromasima. Blago onome ko se zbog mene ne sablazni!” I dok su ovi odlazili, počne Isus okupljenom narodu govoriti o Ivanu. „Kad ste išli u pustinju, šta ste išli gledati? Trsku kako se povija na vjetru? Ili ste išli vidjeti čovjeka odjevena u meku odjeću? Ljudi koji se u meku odjeću odijevaju žive u carskim palačama. Ili ste išli vidjeti vjerovjesnika? Da, kažem vam, i više od vjerovjesnika. Jer on je taj o kojem je pisano: Evo, šaljem pred licem tvojim Svojega glasnika da pred tobom pripremi tvoj put. Zaista vam kažem, od svih ljudi koji su ikada rođeni nije bilo većega od Ivana Potapatelja. Pa ipak, i najmanji u Carstvu nebeskome veći je od njega! A od vremena Ivana Potapatelja sve do sada, navala je na Carstvo nebesko i siloviti ga prisvajaju. Svi su Vjerovjesnici i Zakon predskazivali o Ivanu. I, ako to možete prihvatiti: on je Ilija koji treba doći. Ko ima uši, neka čuje! S kime da uporedim ovaj naraštaj? On je poput dječaka koji sjede na pijacama i jedni drugima dovikuju: Zasvirali smo vam u frulu, ali niste zaigrali. Zapjevali smo vam tužbalice, ali ni plakali niste. Došao je Ivan. Niti je jeo niti pio, i pričalo se: Zloduh je u njemu. Onda dođe Sin Čovječiji. Jede i pije, pa sada govore: Izjelica je i pijanac, prijatelj je grešnicima i ubiračima poreza! Ali mudrost se opravda djelima.” Tada počne koriti gradove u kojima se zbilo najviše njegovih čudesa, zato što se nisu obratili. „Teško tebi, Horozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se čudesa koja su se kod vas dogodila zbila u Tiru i Sidonu, oni bi se već odavno, odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, obratili. Kažem vam da će Tiru i Sidonu na Sudnjem danu biti lakše nego vama! A ti, Kafarnaume, hoćeš li se do Neba uzdignuti? Propast ćeš u podzemlje! Da su se čudesa koja su se u tebi zbila dogodila u Sodomi, ona bi ostala do danas. Kažem ti da će Sodomi biti lakše na Sudnjem danu nego tebi.” Tada Isus reče: „Oče, gospodaru Neba i Zemlje, slavim Te što si ovo skrio od mudrih i umnih, a objavio malehnima. Da, Oče, Tvoja je volja bila tako učiniti. Sve mi je moj Otac predao. Niko ne poznaje Sina osim Oca i niko ne poznaje Oca do Sin i oni kojima se Sin bude htio objaviti. Dođite meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas rasteretiti. Uzmite na sebe moj jaram i učite od mene, jer sam ja krotka i ponizna srca. Tako ćete naći mir svojim dušama. Moj je jaram sladak, a moje breme lahko.” Prolazio u ono vrijeme, jedne subote, Isus s učenicima kroz žitna polja. Kada su učenici ogladnjeli, počnu trgati klasje i jesti. Kad su to vidjeli farizeji, rekli su: „Tvoji učenici čine ono što nije dopušteno činiti subotom.” Ali Isus im uzvrati: „Niste li čitali šta je učinio David kad su on i njegovi pratioci ogladnjeli. Ušli su u Dom Božiji te pojeli prineseni hljeb, koji ni njemu ni njegovim pratiocima nije bilo dopušteno jesti, nego samo svećenicima. Niste li u Zakonu pročitali da svećenici služeći se subotom u Hramu krše Zakon, a ipak su nedužni. Kažem vam da je ovdje nešto veće od Hrama! Kad biste zaista razumjeli šta znači riječ: Draže mi je milosrđe nego žrtva, ne biste osuđivali ove nedužne. Sin Čovječiji gospodar je i subote.” Zatim ode u sinagogu i tu spazi čovjeka osušene ruke. Da bi ga mogli optužiti, upitaju: „Je li dopušteno subotom liječiti?” On im veli: „Ko to od vas ne bi svoju jedinu ovcu izvadio iz jame kad bi u nju upala u subotu. A koliko je čovjek vredniji od ovce! Zato je i subotom slobodno činiti dobro.” Onome čovjeku zatim reče: „Ispruži ruku!” On je ispruži, a ruka mu postane zdrava kao i ona druga. A farizeji se, čim su izašli iz sinagoge, okupe na vijećanje protiv Isusa kako bi ga smakli. Ali on je to znao, pa je otišao odatle sa mnogima koji su išli za njim. Sve ih je izliječio, ali ih je upozorio da ne šire glas o njemu. Time se ispunilo ono što je rečeno po vjerovjesniku Izaiji: Ovo je Moj ljubljeni Sluga kojega sam izabrao. On je radost Moje duše. Duh Svoj spustit ću na Njega. On će objavljivati pravdu ljudima. Neće se prepirati ni vikati, na ulicama Mu se neće čuti glas. Zgažene trske neće slomiti, ni ugasit žiška što tek tinja, sve dok ne ostvari pobjedu pravde. U Njegovo će se ime uzdati narodi. Tada Isusu dovedu zloduhom opsjednuta, slijepa i nijema čovjeka. On ga izliječi, te čovjek progovori i progleda. Svijet je zbunjeno pitao: „Da ovo nije Sin Davidov?” Kad su za to čuli farizeji, rekoše: „Taj zloduhe izgoni uz pomoć Beelzebula, vladara zloduha.” Znajući šta misle, Isus im reče: „Svako podijeljeno carstvo propada. Grad ili dom ne može opstati ako je iznutra razjedinjen. Ako stvarno Đavo izgoni Đavola, njegovo je carstvo razjedinjeno. Kako će se onda održati? Ako ja zaista izgonim zle duhove uz pomoć Beelzebula, čijom ih pomoći istjeruju vaši sinovi. Zato će vam oni suditi. Ali ako ja izgonim zloduhe pomoću Božijega Duha, onda je vama stiglo Božije carstvo. Kako bi ko mogao ući u kuću snažnog čovjeka i opljačkati ga, a da ga najprije ne sveže? Tek tada ga može orobiti. Ko nije sa mnom, protiv mene je; i svako ko sa mnom ne skuplja, rasipa. Zato će se, kažem vam, ljudima oprostiti svaki grijeh i bogohuljenje, ali huljenje na Svetoga Duha neće se oprostiti. Kaže li ko šta protiv Sina Čovječijega, to će mu se oprostiti, ali kaže li šta protiv Svetoga Duha, neće mu se nikad i nigdje oprostiti. Činite li stablo dobrim i rod će mu biti dobar; činite li ga lošim i rod će mu biti truhlo. Pa, drvo se poznaje po rodu! Zmijski rode! Kako biste i mogli govoriti dobro kad ste zli, jer usta izgovaraju ono čega je srce prepuno. Dobar čovjek iz dobre riznice iznosi dobro, a zao čovjek zlo. A ja vam kažem da će ljudi za svaku bezrazložnu riječ koju izgovore polagati račun na Sudnjem danu. Vlastite će te riječi ili opravdati ili osuditi.” Zatim mu neki pismoznanci i farizeji rekoše: „Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti neki znak.” On im odgovori: „Zao i nevjeran naraštaj traži znak, ali neće mu se dati drugoga osim znaka vjerovjesnika Jone. Kao što je Jona tri dana i tri noći proveo u utrobi morske nemani, tako će i Sin Čovječiji tri dana i tri noći provesti u srcu zemlje. Stanovnici Ninive će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer su se oni obratili na Joninu riječ. A evo, ovdje je mnogo veći od Jone. Carica Juga će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer ona sa kraja zemlje dođe čuti Solomonovu mudrost, a ovdje je mnogo veći od Solomona. Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, on luta po bezvodnim mjestima tražeći odmora, ali ga ne nalazi. Tada kaže: Vratit ću se u kuću iz koje sam izašao. Vrati se i svoj stari dom zatekne prazan, pometen i uredan. Zatim ode i dovede drugih sedam duhova, još gorih od sebe, te svi oni uđu u čovjeka i u njemu se nastane. Na kraju čovjeku bude i gore nego prije. Tako će biti i ovome zlom naraštaju.” Dok je Isus još govorio okupljenima, vani su stajali njegova majka i braća. Željeli su s njime razgovarati. Neko mu je rekao: „Evo, tu su ti majka i braća. Žele s tobom razgovarati.” On odgovori: „Ko mi je majka? Ko su mi braća?” Pokaže zatim rukom prema svojim učenicima. „Evo”, reče, „to su mi majka i braća. Zaista, ko god vrši volju mojega nebeskog Oca, taj mi je i brat, i sestra, i majka!” Istoga dana Isus izađe iz kuće te sjedne pored mora. K njemu nagrne puno svijeta, tako da je morao ući u lađicu. Sjeo je u nju, a narod je stajao na obali. Mnogo je govorio i upoređivao: „Neki je ratar sijao sjeme. Dok je sijao, dio sjemena padne na stazu, pa dođu ptice i pozobaju ga. Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja plitka, pa zbog toga odmah nikne, ali kad je granulo sunce, izgori i osuši se, jer nije imalo duboka korijena. Dio sjemena padne u trnje, a ono poraste i uguši ga. Preostalo sjeme, napokon, padne na dobru zemlju i donese rod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Ko ima uši, neka čuje!” Priđu mu učenici i upitaju ga: „Zašto drugima uvijek govoriš upoređujući?” On im odgovori: „Zato što je vama dato da razumijete tajne Nebeskoga carstva, a drugima nije. Onome ko ima, dat će se još više, i imat će u izobilju. A onome ko nema, oduzet će se i ono što ima. Govorim upoređujući zato što gledaju a ne vide, što slušaju a ne čuju, niti razumiju. Tako se na njima ispunjava Izaijino predskazanje koje glasi: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti. Jer su se srca ovih ljudi kamenila, uši njihove ogluhnule, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim. Blago vašim očima zato što vide i blago vašim ušima zato što čuju. Zaista vam kažem, mnogi su vjerovjesnici i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti to što vi slušate, ali nisu čuli. Stoga poslušajte poredbu o sijaču. Svakome ko čuje riječ o Carstvu a ne razumije je, dođe Zli i otme mu ono što mu je u srcu posijano. To je sjeme prosuto oko puta. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i odmah je radosno prihvate, ali nemaju duboka korijena i nestalni su. Čim ih zbog Riječi snađe nevolja ili progonstvo, odaljuju se od vjere. U trnje bačeno sjeme su oni koji čuju Riječ ali je životne brige i zavodljivost bogatstva uguše, te ona ne donese roda. Sjeme zasijano u dobro tlo je onaj koji čuje Riječ i prima je, te ona donese rod – stostruk, šezdeseterostruk ili trideseterostruk.” Iznese im još jednu poredbu: „S Nebeskim je carstvom kao s čovjekom koji je u svoju njivu zasijao dobro sjeme. Ali dok se spavalo, došao je neprijatelj, te posijao među žito kukolj i otišao. Kad je usjev porastao i urodio klasom, pokazao se i kukolj. Domaćinu tada dođu njegove sluge i upitaju ga: Gospodaru, nisi li ti na svojoj njivi posijao dobro sjeme? Odakle kukolj? Neprijatelj je to učinio, odgovori on. Hoćemo li počupati kukolj?, upitaju sluge. Nemojte, reče im. Čupajući kukolj, mogli biste počupati i pšenicu. Pustite neka oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito mi spremite u žitnicu.” Iznese im još jednu poredbu: „Sa Carstvom nebeskim je kao s gorušicinim sjemenom koje neko posije na svojoj njivi. Ono je zaista sitnije od svakog sjemenja, ali izraste više od svake druge biljke u vrtu, razvije se u stablo, te se ptice nebeske dolaze gnijezditi u njegovim granama.” Zatim im iznese slijedeću poredbu: „Nebesko je carstvo poput kvasca. Žena ga pomiješa sa tri mjere brašna, a on ipak sve ukvasi.” Sve je ovo Isus govorio narodu upoređujući. Zapravo, bez poređenja ništa i nije govorio, da se ispuni ono što je rečeno po vjerovjesniku: Progovorit ću u poredbama; otkrit ću ono što je skriveno još od stvaranja svijeta. Isus otpusti narod i uđe u kuću. Učenici dođu njemu i zamole ga: „Objasni nam poredbu s kukoljem na njivi.” On nato odgovori: „Sijač dobroga sjemena je Sin Čovječiji. Njiva je svijet, a dobro sjeme su djeca Carstva. Kukolj su djeca zloga. Neprijatelj koji ga je posijao jeste Đavo; žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Kao što se kukolj skuplja i spaljuje, tako će biti i na svršetku svijeta. Sin Čovječiji će poslati svoje anđele da iz Carstva izdvoje one koji navode na grijeh i sve bezakonike te će ih oni baciti u ognjenu peć. Tamo će biti plača i škripe zuba. Tada će pravednici u Carstvu svojega Oca zasjati poput sunca. Ko ima uši, neka čuje!” „S Nebeskim je carstvom kao s blagom skrivenim u polju. Kad ga pronađe, čovjek ga prikrije, pa sav radostan ode prodati sve što ima samo da kupi to polje.” „Isto tako, s Nebeskim je carstvom kao s trgovcem koji traga za lijepim biserima. Kad pronađe dragocjeni biser, ode prodati sve što ima i kupi ga.” „Nadalje, s Nebeskim je carstvom kao s mrežom koja, bačena u more, zahvati svakovrsne ribe. Kad se napuni, ribari je izvuku pa sjednu i pokupe dobru ribu u posude, a lošu izbace. Tako će biti i na svršetku svijeta. Izaći će anđeli, odvojit će zle od pravednika i baciti ih u ognjenu peć, gdje će biti plača i škripe zuba. Jeste li razumjeli?”, upita ih. „Jesmo”, odgovore. On nato reče: „Zato je svaki pismoznanac koji postane učenikom Nebeskoga carstva poput domaćina što iz svoje riznice iznosi i novo i staro.” Isus u Galileji i okolici 13:53 – 17:27 Budući da je iznio sve te poredbe, Isus pođe odatle. Došao je u svoj zavičaj, pa je u tamošnjoj sinagogi tako poučavao da su ljudi zadivljeni pitali: „Odakle ovome tolika mudrost i takva čudesna moć? Zar on nije tesarov sin? Nije li mu majka Marija, a braća: Jakov, Josip, Simon i Juda? Nisu li mu i sve sestre ovdje među nama? Odakle mu onda sve to?” I sablaznili su se zbog njega. Tada im Isus reče: „Vjerovjesniku jedino u njegovu zavičaju i u domu njegovu ne ukazuju čast.” Zbog njihove nevjere tu nije učinio mnogo čudesa. Kad je Herod tetrarh čuo za Isusa, reče svojim slugama: „To je Ivan Potapatelj! Oživio je, pa kroz njega djeluju čudesne sile.” Herod je, naime, Ivana dao uhvatiti, svezati i baciti u tamnicu zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa, jer mu je Ivan govorio: „Nije ti dopušteno biti s njom.” Htio je ubiti Ivana, ali se bojao naroda, jer su ga smatrali vjerovjesnikom. Međutim, na proslavi Herodova rođendana pred gostima je plesala Herodijadina kćerka i toliko se svidjela Herodu da joj se zakleo dati sve što zatraži. Ona na majčin nagovor reče: „Daj mi na pladnju glavu Ivana Potapatelja!” Car se ožalosti, ali zbog zakletve i zbog gostiju naredi da joj učine po volji. Pošalje ljude da Ivanu u tamnici odrube glavu. Donesu djevojci glavu na pladnju, a ona je odnese majci. Potom dođu Ivanovi učenici, uzmu njegovo tijelo i ukopaju ga, te odu javiti Isusu. Kad je Isus to čuo, otplovi odatle lađicom na pusto mjesto, u osamu. Ali ljudi su to doznali, pa su pješice krenuli iz gradova za njim. Kad je izašao iz lađice, vidi silan narod, pa se sažali nad njim i izliječi bolesne. Uvečer mu priđu učenici. „Pust je ovo kraj”, rekoše, „a već je i kasno. Pusti ljude da mogu otići u sela kupiti hrane!” Ali Isus odgovori: „Nije potrebno da idu; vi ih nahranite!” „Pa ovdje imamo samo pet hljebova i dvije ribe!”, kažu mu oni. „Donesite to meni!”, reče. Naredi zatim narodu da posjeda na travu. Uzme pet hljebova i dvije ribe, pogleda u nebo, pa blagoslovi hranu. Razlomi hljeb i dade ga učenicima, a učenici su ga dijelili narodu. I svi su jeli dok se nisu nasitili. Zatim pokupe ostatke. Bilo je preteklo dvanaest punih košara! A jelo je pet hiljada muškaraca, pored žena i djece. Odmah zatim nagna Isus učenike da uđu lađicu i da otplove na drugu obalu, dok on otprati narod. Kad je otpratio ljude, popne se na goru da se pomoli u osami. Kasno navečer još je gore bio sâm. U međuvremenu je lađica već bila daleko od obale. Puhnuo je jak vjetar suprotnog smjera, pa su je zapljuskivali valovi. Oko četvrte noćne straže Isus dođe učenicima hodajući po vodi. Kad su ga vidjeli, jako se prestraše i počnu od straha vikati misleći da je sablast. Ali Isus im odmah reče: „Ne bojte se; ja sam! Samo hrabro!” Nato mu Kefa reče: „Gospode, ako si ti, naredi da dođem tebi po vodi!” „Dođi!”, odgovori Isus. Kefa izađe iz lađice, te hodajući po vodi pođe prema Isusu. Ali kad je osjetio snagu vjetra, prestraši se i počne tonuti. „Spasi me, Gospode!”, poviče. Isus mu odmah pruži ruku i uhvati ga. „O, malovjerni!”, reče mu. „Zašto si posumnjao?” Kad su ušli u lađu, vjetar utihne. Učenici u lađi padnu ničice i uzviknu: „Ti si zaista Božiji sin!” Preplove jezero i pristanu u Genezaretu. Tamošnji stanovnici ga prepoznaju i po svoj okolini razglase da je došao, pa mu svi počnu donositi bolesne. Molili su ga da im dopusti dotaknuti barem skut njegove haljine. I svi koji ga dotakoše – ozdraviše. Pristupe Isusu neki farizeji i pismoznanci iz Jerusalema te ga upitaju: „Zašto tvoji učenici krše stara predanja? Oni ne peru ruke kada jedu.” On im odgovori: „A zašto vi zbog svoga predanja kršite Božije zapovijedi? Bog je rekao: Poštuj oca i majku! i Ko prokune oca ili majku, neka se kazni smrću! Ali vi velite: Kaže li ko ocu ili majci: ono čim bih ti mogao pomoći, dar je posvetni, ne mora više iskazivati poštovanje roditelju. Tako kršite Božiju zapovijed zbog svoga predanja. Licemjeri! Dobro je o vama predskazao Izaija: Ovaj Me narod poštuje samo usnama, a srce mu je daleko od Mene. Uzalud Me poštuju, jer poučavaju kao Moje učenje zapovijedi ljudske.” Dozva tada narod k sebi pa mu reče: „Slušajte i shvatite! Ne prlja čovjeka ono što na usta ulazi, nego ono što izlazi iz njih! To prlja čovjeka!” Tada mu priđu učenici i kažu mu: „Znaš li da su se farizeji sablaznili na to što si rekao?” „Svaka biljka koju nije posadio moj nebeski Otac iščupat će se s korijenom. Pustite ih! To su slijepci koji vode slijepce! A kad slijepac vodi slijepca, obojica padaju u jamu”, odgovori Isus. Kefa ga zamoli: „Protumači nam tu poredbu!” „Zar još ne razumijete?”, reče Isus. „Ne shvaćate li da sve što uđe na usta ode u trbuh i izbacuje se u zahod? A ono što izlazi na usta, dolazi iz srca i to prlja čovjeka. Upravo iz srca izviru zle misli, ubistva, preljube, blud, krađe, klevete, laži i kletve. To prlja čovjeka! Neće čovjek biti nečist ako jede neopranim rukama.” Isus zatim ode odatle u tirski i sidonski kraj. Neka žena, Hanaanka, koja je živjela u tom kraju, dođe njemu i poviče: „Smiluj mi se, Gospode, Sine Davidov! Kćerka mi je teško opsjednuta!” Isus joj ne odgovori ni riječi. Nato dođu učenici i zamole ga: „Udovolji joj, jer viče za nama!” On reče: „Poslan sam samo izgubljenim ovcama Doma Izraelova.” Ali žena priđe, pade ničice i reče: „Gospode, pomozi mi!” „Nije pravo oduzeti hljeb djeci i baciti ga psima”, reče joj. „Nije, Gospode”, odgovori ona. „Ali i psi jedu komadiće koji padnu s gospodarova stola.” „Velika je tvoja vjera, ženo!”, reče joj Isus. „Neka ti bude kako želiš!” I njezina kćerka odmah ozdravi. Isus ode odatle do Galilejskog jezera, pa se popne na goru i sjedne. K njemu nagrne puno svijeta vodeći sa sobom hrome, kljaste, slijepe, nijeme i svakojake bolesne, te mu ih spuste do nogu. A on ih sve iscijeli. Zadivljen time što nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju a slijepi vide, narod je slavio Izraelova Boga. Isus pozva učenike i reče: „Žao mi je ovih ljudi. Već su tri dana sa mnom, a nemaju šta jesti. Neću ih pustiti gladne, jer će putem klonuti.” Učenici odgovore: „Odakle da u pustinji nabavimo dovoljno hrane za toliki svijet?” „Koliko hljeba imate?”, upita Isus. „Sedam hljebova i nekoliko ribica”, rekoše. Isus zapovjedi narodu da posjeda na zemlju te uzme sedam hljebova i ribe, zahvali, pa razlomi to i dade učenicima, a oni razdijele narodu. Svi su jeli i nasitili se, i još su ostacima napunili sedam košara! A jelo je četiri hiljade muškaraca, pored žena i djece. Isus otprati narod, uđe u lađicu i ode u magadanski kraj. Dođu Isusu farizeji i saduceji. Da bi ga iskušali, zatraže da im pokaže kakav znak s neba. On odgovori: „Vi znate uvečer reći: Bit će lijepo vrijeme, jer je nebo crveno. A ujutro kažete: Nebo je mutno i crveno – danas će nevrijeme! Izgled neba možete protumačiti, a znake vremena ne možete! Znak traži pokvaren i nevjeran naraštaj, ali neće dobiti drugoga znaka osim Jonina.” Zatim ih ostavi i ode. Prelazeći na drugu stranu jezera, učenici zaborave ponijeti hljeba. „Budite oprezni!”, upozorio ih je Isus. „Čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca.” Oni su međusobno govorili: „Nismo ponijeli hljeba.” Isus je to opazio pa im reče: „Malovjerni! Zabrinuli ste se zato što nemate hljeba. Zar još ne razumijete? Zar ste zaboravili onih pet hljebova na pet hiljada ljudi i koliko ste još košara skupili? I onih sedam hljebova na četiri hiljade ljudi i košare koje ste napunili? Kako još ne shvaćate da vam ne govorim o hljebu kad kažem: Čuvajte se kvasca farizejskoga i saducejskoga?” Oni tada shvate da im nije govorio o hljebnome kvascu, već o farizejskome i saducejskome učenju. Kad je Isus došao u krajeve Filipove Cezareje, upita učenike: „Šta kažu ljudi o tome ko je Sin Čovječiji?” „Jedni vele da je Ivan Potapatelj”, odgovore oni, „drugi da je Ilija, a treći opet da je Jeremija ili jedan od vjerovjesnika.” Tada ih upita: „A vi šta mislite, ko sam ja?” Simon Kefa odgovori: „Ti si Mesija – Pomazanik, Sin živoga Boga.” „Blago tebi, Simone, sine Jonin”, reče mu Isus, „jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego moj Otac nebeski. A ja tebi kažem: ti si Kefa i na ovoj stijeni izgradit ću Svoju Zajednicu i ni vrata podzemlja neće je nadvladati. I dat ću ti ključeve Nebeskog carstva; šta god svežeš na Zemlji, bit će svezano na Nebesima, i šta god odriješiš na Zemlji, bit će odriješeno na Nebesima.” Tada strogo zapovjedi učenicima da nikome ne kazuju da je on Mesija. Otada Isus počne učenicima otvoreno govoriti o tome kako mora otići u Jerusalem i tamo mnogo pretrpjeti od starješina, svećeničkih poglavara i pismoznanaca, te kako će ga ubiti i kako će on treći dan oživjeti. Kefa ga nato povede nastranu i počne ga od toga odvraćati: „Bože sačuvaj, Gospode! Ne smije ti se tako nešto dogoditi!” Isus se okrenu prema Kefi i reče: „Odlazi od mene, Đavole! Ti si mi sablazan, jer tvoje misli nisu Božije, nego ljudske.” Tada Isus reče svojim učenicima: „Želi li ko biti mojim sljedbenikom, neka se odrekne samoga sebe, uzme svoj krst i pođe za mnom. Jer svako ko želi sačuvati svoj život, izgubit će ga; a ko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga. Kakva ti je korist ako imaš sav svijet, a život svoj izgubiš? Šta može dati čovjek u zamjenu za svoj život? Jer Sin Čovječiji će zaista doći u slavi Svojega Oca s anđelima i tada će se dati svakome prema njegovim djelima. Zaista vam kažem, ima među vama onih koji neće umrijeti dok ne vide Sina Čovječijega kako dolazi sa svojim Carstvom.” Poslije šest dana povede Isus sa sobom Kefu, te Jakova i njegovog brata Ivana visoko u goru, u osamu. Tu se pred njima preobrazi: lice mu zablista poput sunca, a haljine mu postadoše poput svjetlosti. I gle: pojave se Mojsije i Ilija i počnu razgovarati s Isusom. Kefa reče: „Gospode, dobro je što smo ovdje. Ako hoćeš, podići ću ovdje tri sjenice: jednu za tebe, jednu za Mojsija i jednu za Iliju.” Dok je on još govorio, prekrije ih svijetao oblak, a iz njega se začuje glas: „Ovo je Moj voljeni Sin. On je Moja radost. Njega slušajte!” Jako prestrašeni, učenici, kad to čuše, popadaju licem prema zemlji. Isus im priđe, dotače ih i reče: „Ustanite! Ne bojte se!” Oni podignu pogled, ali nisu vidjeli nikoga osim Isusa. Dok su silazili s gore, Isus im zapovjedi da nikome ne govore šta su vidjeli sve dok Sin Čovječiji ne ustane iz mrtvih. Učenici ga upitaju: „Zašto pismoznanci tvrde da prvo mora doći Ilija?” Isus odgovori: „Ilija zaista mora doći prvi i sve dovesti u red. Ali vam kažem da je Ilija već došao, samo ga nisu prepoznali, pa su s njim postupili kako im se prohtjelo. Tako će i Sin Čovječiji trpjeti od njih.” Učenici tada shvate da im je to govorio o Ivanu Potapatelju. Kad su stigli do naroda, Isusu priđe neki čovjek, padne pred njim na koljena i veli: „Gospode, smiluj se mojemu sinu, jer je padavičar i puno pati. Često padne u vatru ili u vodu. Doveo sam ga tvojim učenicima, ali ga oni nisu mogli izliječiti.” Isus reče: „Bezvjerni i pokvareni rode! Koliko dugo još moram biti s vama? Koliko ću vas još trpjeti? Dovedite mi dijete!” Onda zaprijeti zloduhu, te on izađe iz dječaka koji istoga časa ozdravi. Zatim učenici nasamo upitaju Isusa: „Zašto ga mi nismo mogli istjerati?” „Zbog vaše slabe vjere”, reče im on. „Zaista vam kažem, da imate vjere koliko je gorušicino zrno i da kažete ovoj gori: Premjesti se tamo! – ona bi se premjestila. Ništa vam ne bi bilo nemoguće. Ali ovakav se zloduh ne izgoni, osim postom i molitvom.” Kad su se okupili u Galileji, Isus im reče: „Sina Čovječijega će predati ljudima u ruke. Njega će ubiti, ali on će treći dan oživjeti.” A učenici se jako ožaloste. Kad su stigli u Kafarnaum, pristupe Kefi ubirači hramskoga poreza i upitaju ga: „Zar vaš učitelj ne plaća porez?” „Plaća!”, odgovori Kefa. Zatim uđe u kuću, a Isus ga dočeka pitanjem: „Šta misliš, Simone, ubiru li zemaljski carevi porez ili carinu od svojih ili od tuđih sinova?” Kad on odgovori: „Od tuđih”, Isus mu reče: „Sinovi su, dakle, oslobođeni. Ali da ih ne sablaznimo, pođi na more i baci udicu. Prvoj ribi koju uhvatiš otvori usta, unutra ćeš naći novčić. Uzmi ga, pa im njime plati za sebe i za mene.” U taj čas dođu Isusu učenici i zapitaju ga: „Ko je najveći u Nebeskom carstvu?” Isus pozove malo dijete i postavi ga među njih pa reče: „Zaista vam kažem, ako se ne obratite i ne postanete poput ovoga djeteta, nikada nećete ući u Nebesko carstvo. U Nebeskome je carstvu, dakle, najveći onaj ko se ponizi kao ovo malo dijete. Ko u moje ime primi ovakvo dijete, mene prima. Ali ko jednoga od ovih malehnih što vjeruju u mene navede da posrne u vjeri, bilo bi mu bolje da mu o vrat objese mlinski kamen kojeg okreće magarac i da potone u morsku dubinu. Teško svijetu, jer navodi na grijeh! Sablazni moraju doći, ali teško čovjeku kroz kojega dolaze. Navodi li te na grijeh vlastita ruka ili noga, odsijeci je i baci. Bolje da u Život odeš kljast ili hrom nego da s objema rukama i s objema nogama budeš bačen u vječni oganj. Navodi li te na grijeh vlastito oko, iskopaj ga i baci. Bolje da jednook odeš u Život nego da s oba oka budeš bačen u ognjeni pakao. Pazite da ne prezrete nijednoga od ovih malehnih. Jer kažem vam da njihovi anđeli na Nebu neprestano gledaju lice mojega nebeskoga Oca. A Sin Čovječiji došao je spasiti izgubljene.” „Šta mislite, da neko ima sto ovaca i da jedna od njih zaluta, neće li ostaviti onih devedeset devet u gori i poći potražiti zalutalu? Zaista vam kažem, ako je uspije naći, više će se radovati što je pronašao tu jednu ovcu nego zbog onih devedeset devet koje nisu zalutale. Tako ni vaš nebeski Otac ne želi da propadne ijedan od ovih malehnih.” „Ako ti brat zgriješi, ukori ga nasamo. Posluša li te, pridobio si brata. Ako te ne posluša, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu da se svaka tvrdnja temelji na iskazu dvojice ili trojice svjedoka. Ne posluša li ni njih, reci Zajednici. Ako ne posluša ni Zajednice, neka ti bude kao paganin i ubirač poreza. Zaista vam kažem, šta god svežete na Zemlji, bit će svezano na Nebu, i šta god odriješite na Zemlji, bit će odriješeno na Nebu. Također vam kažem: ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole za bilo šta, moj će im nebeski Otac to dati. Jer gdje se dvojica ili trojica sastanu u moje ime, tu sam i ja s njima.” Tada mu priđe Kefa i upita: „Gospode, koliko puta da oprostim bratu koji je zgriješio protiv mene? Sedam puta?” „Ne sedam puta”, odgovori mu Isus, „već sedamdeset puta sedam! Nebesko je carstvo kao kad gospodar odluči izravnati račune sa slugama. Kad su počeli obračunavati, dovedu mu jednoga koji mu je dugovao deset hiljada talenata. Kako nije mogao vratiti, gospodar naredi da se prodaju on, žena, djeca i sve što imaju, te da se tako podmiri dug. Sluga padne ničice pred njim i zamoli: Imaj strpljenja sa mnom i sve ću ti vratiti! Gospodar se sažali nad njim, oslobodi ga i oprosti mu dug. Ali kad taj sluga izađe, susretne prijatelja koji je njemu dugovao sto denara. Ščepa ga za vrat i počne ga daviti govoreći: Vrati što si dužan! Prijatelj klekne pred njega i zamoli: Strpi se sa mnom i vratit ću ti! Ali sluga nije htio pričekati, nego ga povede i baci u tamnicu dok ne vrati dug. Kad su drugi njegovi prijatelji vidjeli šta se dogodilo, mnogo se ožaloste te odu i sve ispričaju njegovom gospodaru. Nato ga gospodar pozove i reče: Zli slugo! Ja sam tebi oprostio sav dug, jer si me zamolio! Nisi li se i ti mogao smilovati svojem prijatelju kao što sam se ja tebi smilovao? I gnjevni ga gospodar preda mučiteljima dok ne vrati sav dug. Tako će i moj nebeski Otac postupiti s vama ne oprostite li svojem bratu od sveg srca.” Kad je Isus završio s govorom, ode iz Galileje preko Jordana u Judeju. Za njim je pošlo puno bolesnih, te ih je on tamo liječio. Priđu mu neki farizeji pa upitaju iskušavajući ga: „Smije li se muž razvesti od žene iz bilo kojeg razloga?” On odgovori: „Niste li čitali da je Stvoritelj na početku stvorio muško i žensko i da je rekao: Čovjek će ostaviti oca i majku da bi se sjedinio sa svojom ženom, i njih će dvoje biti jedno tijelo. Njih dvoje, prema tome, nisu više dva, nego jedno tijelo. Neka, dakle, čovjek ne rastavlja ono što je Bog sastavio.” „Zašto je onda Mojsije rekao da se ženi dade otpusnica da se može razvesti?”, upitaju. Isus im odgovori: „Mojsije vam je dao da možete otpustiti svoju ženu zbog vašega tvrdog srca, ali u početku nije bilo tako. Ja vam zato kažem: svako ko se razvede od žene – osim zbog bluda – pa se oženi drugom, čini preljubu.” Nato će Isusovi učenici: „Ako je između muža i žene tako, onda je bolje i ne ženiti se!” „Ne mogu to razumjeti svi, nego samo oni kojima je dato”, reče im Isus. „Ima onih koji su od majčine utrobe nesposobni za ženidbu, ima ih koje su drugi za to onesposobili, a neki se dragovoljno odriču ženidbe radi Nebeskoga carstva. Ko može shvatiti, neka shvati.” Tada mu donesu djecu da na njih stavi ruke i da se pomoli. Učenici su im branili. Isus nato reče: „Ne tjerajte dječicu, pustite ih meni, jer takvima pripada Carstvo nebesko!” Položi na njih ruke, a zatim ode. Priđe mu neki mladić i upita: „Učitelju, koje dobro moram učiniti da bih imao Vječni život?” Isus mu reče: „Zašto me pitaš o dobru? Samo jedan je Dobar! Ali ako želiš ući u Život, vrši zapovijedi!” „Koje?”, upita on. Isus odgovori: „Ne ubij, ne čini preljubu, ne kradi, ne svjedoči lažno. Poštuj oca i majku i voli bližnjega svoga kao samoga sebe!” „Sve to činim”, reče mu mladić. „Šta mi još nedostaje?” „Želiš li biti savršen”, odgovori Isus, „idi i prodaj sve što imaš, te podijeli novac sirotinji, pa ćeš imati blago na Nebu. Dođi i slijedi me.” Kad je mladić to čuo, veoma se ožalosti i ode, jer je bio jako bogat. Isus nato reče učenicima: „Zaista vam kažem, teško je bogatašu ući u Nebesko carstvo. I također vam kažem: Lakše će se deva provući kroz iglene uši nego što će bogataš ući u Božije carstvo.” Učenici se zaprepaste. „Pa ko se onda uopće može spasiti?”, upitaju. Isus ih pažljivo pogleda pa reče: „Ljudima je to nemoguće. Ali Bogu je sve moguće.” Tada mu Kefa reče: „Evo, mi smo sve ostavili da bismo te slijedili. Šta ćemo za to dobiti?” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, vi koji ste pošli za mnom, u novom ćete svijetu, kada Sin Čovječiji sjedne na svoje slavno prijestolje, sjesti na dvanaest prijestolja i suditi nad dvanaest Izraelovih plemena. A svako ko radi moga imena ostavi kuću, braću ili sestre, oca ili majku, ženu ili djecu, ili njive, dobit će stostruko i baštiniti Vječni život. I mnogi prvi će biti zadnji, a mnogi zadnji će biti prvi.” „Jer s Nebeskim je carstvom kao s domaćinom koji rano ujutro izađe unajmiti radnike za svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar dnevno i pošalje ih u vinograd. Trećeg sata ponovo naiđe trgom i ugleda druge da stoje besposleni te i njima kaže: Idite i vi u moj vinograd i radite pa ću vam platiti koliko bude pravedno. I oni odoše. Šestog i devetog sata učini isto. A kad je opet izašao na trg jedanaestog sata, tamo nađe još radnika. Zašto stojite i besposličarite?, upita ih. Jer nas niko nije unajmio, odgovore mu. Idite onda i vi u moj vinograd, reče im. Uvečer veli upravitelju: Pozovi radnike i plati im: najprije onima koji su zadnji došli, a onda onima koji su prvi počeli raditi. Radnici unajmljeni u jedanaesti sat dobili su po denar. Nato oni koji su prvi došli raditi pomisle da će dobiti više, ali i oni prime isto po denar. Odmah počnu prigovarati vinogradaru: Ovi zadnji radili su samo jedan sat, a ti si ih izjednačio s nama koji smo cijeli dan teško radili i podnosili žegu! Jednome od njih on odgovori: Prijatelju, ja tebe ne varam. Nisi li se pogodio sa mnom za denar? Podigni svoje i odlazi. A ja želim ovome zadnjem dati koliko i tebi. Nemam li pravo s vlastitim novcem činiti šta hoću? Ili je tvoje oko zavidno što sam dobar? Tako će zadnji biti prvi, a prvi zadnji.” Putujući prema Jerusalemu, Isus uze Dvanaestericu nasamo pa im reče: „Evo, idemo u Jerusalem. Tu će Sina Čovječijega predati svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i predati paganima da mu se izruguju, da ga bičuju i da ga razapnu. Ali treći dan će oživjeti.” Tada dođe majka Zebedejevih sinova, zajedno sa sinovima, te mu se ničice pokloni da ga nešto zamoli. „Šta želiš?”, upita je Isus. Ona reče: „Učini da moji sinovi u tvojem Carstvu sjednu pokraj tebe, jedan zdesna a drugi slijeva.” Isus odgovori: „Ne znate šta tražite. Možete li vi ispiti čašu iz koje ću ja piti?” „Možemo!”, odgovore ovi. A on reče: „Zaista ćete piti iz moje čaše, ali nije na meni da odredim ko će mi sjediti slijeva ili zdesna. Ta su mjesta za one kojima ih je namijenio moj Otac.” Kad su ostala deseterica učenika sve to čuli, razgnjeve se na braću. Isus ih tada pozove i reče: „Vi znate da vladari svijeta gospodare nad narodom i da moćnici vladaju nad njim. Ali neka među vama ne bude tako. Naprotiv, ko želi biti najveći među vama, neka vam bude sluga. Ko želi biti prvi, neka bude ostalima rob. Jer ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, već da on služi drugima i dade svoj život kao otkupninu za mnoge.” Kad su izlazili iz Jerihona, za njim je pošlo mnogo svijeta. Kraj puta su sjedila dvojica slijepaca. Kad su čuli da Isus prolazi, povikali su: „Isuse, Sine Davidov, smiluj nam se!” Ljudi su ih umirivali, ali oni poviču još glasnije: „Gospode, Sine Davidov, smiluj nam se!” Isus zastane, pa ih pozva i upita: „Šta hoćete da učinim?” „Da progledamo, Gospode!”, rekoše. Isus se sažali i dotakne im oči. Oni odmah progledaju i krenu za Isusom. Kad su se približili Jerusalemu, te stigli pred Betfagu na Maslinskoj gori, Isus pošalje naprijed dvojicu učenika. „Idite u selo što je pred vama”, reče im, „i čim u njega uđete, spazit ćete vezanu magaricu s magaretom. Odvežite je i dovedite meni. Prigovori li vam ko zbog toga, recite: Gospodu trebaju, pa će vas odmah pustiti.” To se dogodilo da se ispuni što je rečeno po vjerovjesniku: Recite kćeri Sionskoj: Evo, car tvoj dolazi, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladunčetu magaricinu. Učenici odu i učine kako ih je Isus uputio. Dovedu magaricu i magare, prekriju ih svojim ogrtačima, pa Isus sjedne na njih. Mnogo je naroda prostiralo svoje ogrtače po putu, a neki su lomili grane s drveća i postavljali ih duž puta. Ljudi koji su išli pred njim i za njim klicali su: „Hosana Sinu Davidovom! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana na visini!” Kad je ušao u Jerusalem, cijeli se grad uskomešao. „Ko je taj?”, pitali su. Narod je odgovarao: „Ovo je Isus, vjerovjesnik iz Nazareta u Galileji.” Isus uđe u Hram i počne iz njega tjerati sve trgovce i njihove kupce, prevrne stolove mjenjačima novca i klupe prodavcima golubova. „Pisano je: Moj dom će se zvati Dom molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu.” U Hramu mu priđu slijepi i hromi te ih on izliječi. Kad su svećenički poglavari i pismoznanci vidjeli čudesa koja je učinio i čuli djecu u Hramu kako kliču: „Hosana Sinu Davidovom!”, razgnjeve se i upitaju ga: „Čuješ li ti šta govore?” „Čujem”, odgovori im Isus. „A niste li nikad pročitali: Načinio si sebi hvalu iz usta djece i dojenčadi.” On ih ostavi i vrati se u Betaniju da tu prespava. Vraćajući se ujutro u Jerusalem, Isus ogladni. Spazi kraj puta smokvu i priđe joj, ali na njoj ne nađe ništa osim lišća. Potom joj reče: „Ne bilo više nikada na tebi roda!” I smokva se odmah osuši. Učenici se zaprepaste. „Kako se smokva odmah sasušila?”, pitali su. „Zaista vam kažem”, odgovori im Isus, „budete li imali vjere i ne budete li sumnjali, činit ćete ne samo ovo sa smokvom nego kažete li ovoj planini: Digni se i baci se u more! – i to će se dogoditi. Šta god u molitvi zatražite s vjerom, dobit ćete.” Ode Isus u Hram. Dok je tamo poučavao, priđu mu svećenički poglavari i narodne starješine pa ga upitaju: „S kojom vlašću to radiš? Ko te je ovlastio za to?” Isus im odgovori: „Reći ću vam s kojom vlašću činim sve ovo, ako najprije vi meni odgovorite na pitanje: Je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi?” Oni počnu razmišljati i međusobno raspravljati: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A od svijeta ne smijemo reći da je bilo od ljudi, jer Ivana svi smatraju vjerovjesnikom.” Zato Isusu odgovore: „Ne znamo.” A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast da sve ovo činim!” „Šta mislite o ovome: Jedan je čovjek imao dva sina. Reče prvom: Sine, idi danas radi u vinogradu! Neću!, odgovori ovaj, ali se poslije predomisli i ode. Otac i drugom sinu reče isto. Idem, oče!, odgovori sin, ali ne ode. Koji je od njih dvojice ispunio očevu volju?” „Onaj prvi”, odgovore. Isus im nato reče: „Zaista vam kažem, bludnice i poreznici će prije vas ući u Božije carstvo! Jer Ivan vam je došao pokazati put pravednosti, ali mu niste povjerovali, a bludnice i poreznici jesu. Pa čak ni kad ste to vidjeli, niste se obratili i niste mu vjerovali.” „Poslušajte još jednu priču. Neki čovjek zasadi vinograd i ogradi ga, iskopa tijesak za grožđe i izgradi kulu. Zatim vinograd iznajmi vinogradarima i otputuje. Kad dođe vrijeme berbe, pošalje sluge da uzmu njegov dio. Ali vinogradari ih uhvate, te jednoga pretuku, drugoga ubiju, a trećega kamenuju. On zatim pošalje više sluga nego prvi put, ali vinogradari i s njima postupe isto. Naposljetku pošalje im svoga sina, misleći: Poštovat će moga sina. Ali kad vinogradari ugledaju sina, poviču: Ovaj će naslijediti imanje! Ubijmo ga, pa ćemo se domoći imanja umjesto njega! Uhvate ga, izbace iz vinograda i ubiju.” „Šta mislite”, upita Isus, „kako će gospodar imanja postupiti s tim vinogradarima kada se vrati?” „Te će zlikovce bez milosti pogubiti, a vinograd iznajmiti onima koji će mu davati urod kad za to dođe vrijeme.” Isus ih upita: „Zar nikada niste čitali u Pismu: Kamen koji su graditelji odbacili postane ugaonim kamenom. To je Gospodnje djelo, čudesno našim očima. Zato vam kažem, oduzet će vam se Božije carstvo i dat će se narodu koji će davati njegov rod. Padne li ko na taj kamen, smrskat će se, i padne li kamen na koga, smrvit će ga.” Kad su svećenički poglavari i farizeji čuli te riječi i shvatili da govori o njima, htjeli su ga uhvatiti, ali bojali su se naroda, koji ga je smatrao vjerovjesnikom. Isus im opet počne govoriti upoređujući. „S Nebeskim je carstvom kao kad neki car pripremi svadbu svome sinu. Pošalje sluge da pozovu goste na svadbu, ali ljudi odbiju poziv. Pošalje druge sluge i kaže: Recite pozvanima: Pripremljena vam je gozba, junci i ugojena telad. Sve je spremno. Dođite na svadbu! Ali ovi ne mare za to, već odu – jedni na svoju njivu, drugi svome poslu. Ostali uhvate sluge, premlate ih i poubijaju. Nato se car razbjesni, pošalje vojsku i smakne ubice, te im zapali grad. A slugama kaže: Svadbena je gozba, eto, spremna, ali pozvani je nisu bili dostojni. Idite zato na puteve i raskršća i pozovite na svadbu koga god nađete. Sluge izađu na puteve i dovedu sve koje su mogli naći: i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostima. Ali kad car uđe, spazi tamo čovjeka koji nije bio odjeven u svadbeno ruho. Prijatelju, upita ga, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha? Čovjek je samo šutio. Tada car naredi slugama: Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plača i škrguta zuba. Jer mnogi su pozvani, ali je malo izabranih.” Tada se farizeji sastanu radi dogovora kako da Isusa uhvate u riječi. Odluče mu poslati neke svoje učenike skupa s herodovcima da ga upitaju: „Učitelju, znamo da govoriš istinu i da si nepristrasan, jer ne gledaš ko je ko, nego prema istini poučavaš putu Božijem. Reci nam je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije.” Isus prozre njihovo zlo pa reče: „Zašto me kušate, licemjeri? Pokažite mi denar pa ću vam reći.” Ovi mu donesu denar, a on upita: „Čiji je ovo lik i natpis?” „Cezarev”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, a Bogu Božije”, reče im. Kad su to čuli, zadive se pa ga ostave i odu. Toga dana dođu njemu saduceji, koji tvrde da nema oživljenja, i upitaju ga: „Gospode, Mojsije nam je rekao: Ako neko umre ne imavši djece, njegov brat se mora oženiti njegovom udovicom i podići potomstvo svome bratu. Bila su tako u nas sedmerica braće. Najstariji se oženio i umro a da nije imao djece, pa je njegova udovica postala ženom drugoga brata. Drugi i treći također su umrli, i tako sva sedmerica. Poslije svih umrla je i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” Isus im odgovori: „U zabludi ste, jer ne razumijete Pismo ni Božiju silu! Jer po oživljenju se neće ni ženiti ni udavati, već će biti kao anđeli na Nebu. A što se tiče oživljenja, niste li pročitali da je Bog rekao: Ja sam Bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev. A On nije Bog mrtvih, već živih!” Kad je narod to čuo, ostao je zadivljen njegovim učenjem. Kad su farizeji čuli kako je Isus ušutkao saduceje, pođu skupa njemu te ga jedan od njih, zakonoznanac, upita da ga iskuša: „Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?” „Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! To je prva i najveća zapovijed. Druga, jednako važna, glasi: Voli svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima ovise sav Zakon i Vjerovjesnici.” Kad su se farizeji okupili, Isus ih upita: „Šta mislite o Mesiji? Čiji je on sin?” „Davidov”, odgovore. „A zašto Ga onda David u Duhu naziva Gospodom kad kaže: Gospod je rekao Mojem Gospodu: Sjedi Mi s desne strane dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje? Ako Ga dakle David naziva svojim Gospodom, kako mu onda On može biti sin?” Niko mu nije znao odgovoriti ni riječi. Od toga dana niko ga više nije ništa smio pitati. Tada Isus reče narodu i svojim učenicima: „Pismoznanci i farizeji su zasjeli na Mojsijevu stolicu. Zato slušajte i činite sve što vam kažu, ali se nemojte ugledati na njih, jer oni sami ne rade ono što govore. Ljudima na ramena stavljaju težak teret, a sami ni prstom ne žele maknuti da ga ponesu. Sve što čine, čine zato da ih ljudi vide. Razastiru svoje zapise i produžuju rese. Na gozbama vole sjediti na pročelju stola, a u sinagogama na počasnome mjestu. Godi im kad ih ljudi pozdravljaju na javnim mjestima i kad ih zovu Rabbi. Vi nikoga ne nazivajte učiteljem, jer imate samo jednoga učitelja, a svi ste vi braća. I nikoga ovdje na Zemlji ne zovite Ocem, jer imate samo jednoga Oca – onoga na Nebesima. I ne dajte da vas ko naziva vođom, jer imate samo jednoga vođu: Mesiju. Ko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Zatvarate pred ljudima ulaz u Nebesko carstvo. Sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate da uđu ni oni koji bi htjeli. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Putujete morem i kopnom da biste pridobili jednog sljedbenika, a kad vam postane sljedbenikom, učinite od njega sina paklenoga, dvostruko gorega nego što ste i sami! Teško vama! Slijepe vođe! Tvrdite: Zakune li se ko Hramom, to ne vrijedi. A zakune li se hramskim zlatom, onda ga zakletva obavezuje. Slijepe budale! Pa šta je veće – zlato ili Hram koji posvećuje zlato? I još kažete: Zakune li se ko žrtvenikom, to ne vrijedi. A zakune li se darom koji je na njemu, zakletva ga obavezuje. Slijepci! Šta je veće, žrtveni dar ili žrtvenik koji ga posvećuje? Ko se zakune žrtvenikom, kune se njime i svim što je na njemu. A ko se zakune Hramom, kune se njime i Onim Koji u njemu prebiva. Ko se zakune Nebom, kune se Božijim prijestoljem i Bogom Koji na njemu sjedi. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Jer dajete desetinu metvice, i kopra, i kima, a zanemarujete važnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjeru. Ovo drugo je trebalo činiti, a ono prvo ne zanemariti. Slijepe vođe! Cijedite komarca, a devu proždirete! Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Vi čistite čašu i zdjelu spolja, a iznutra je puna grabeža i pohlepe. Slijepi farizeju! Očisti najprije ono što je u čaši pa će i spolja biti čista. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Vi ste poput okrečenih grobova. Spolja izgledaju lijepo, a iznutra su prepuni mrtvačkih kostiju i svakojake prljavštine! Tako se i vi ljudima izvana činite pravednima, a iznutra ste prepuni licemjerja i nepravde. Teško vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Vi vjerovjesnicima dižete spomenike i pravednicima kitite grobove, i govorite: Da smo živjeli u doba svojih otaca, ne bismo sudjelovali u prolijevanju vjerovjesničke krvi. Tako sami protiv sebe svjedočite da ste sinovi onih koji su ubijali vjerovjesnike. Dopunite, dakle, mjeru svojih otaca! Zmije! Leglo zmijsko! Kako ćete izbjeći osudi pakla? Šaljem vam, evo, vjerovjesnike, mudrace i pismoznance. Neke ćete ubiti i razapeti, druge bičevati po sinagogama i progoniti od grada do grada tako da na vas padne sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednog Abela pa do Zaharije, sina Barahijina, kojeg ste ubili između Hrama i žrtvenika. Zaista vam kažem, sva će ta krv pasti na ovaj naraštaj!” „Jerusaleme, Jerusaleme, ti koji ubijaš vjerovjesnike i kamenuješ one koji su ti poslani! Koliko sam puta htio okupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali vi niste htjeli! A sada će ti, eto, kuća biti napuštena. I kažem vam, nećete me više vidjeti sve dok ne uzviknete: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” Kad je Isus izašao iz Hrama i pošao dalje, priđu mu učenici da mu pokažu hramsko zdanje. A on im reče: „Vidite li sve to? Zaista vam kažem, neće od ovoga ostati ni kamen na kamenu. Sve će biti razvaljeno.” Kad je poslije sjedio na Maslinskoj gori, učenici mu priđu i nasamo kažu: „Reci nam kada će se to dogoditi. Koji će znak najaviti tvoj dolazak i svršetak svijeta?” „Pazite da vas ko ne zavede!”, odgovori im Isus. „Mnogi će doći pod mojim imenom i reći: Ja sam Mesija, i mnoge će zavesti. Čut ćete za ratove i glasine o ratovima, ali ne uznemirujte se. Sve će se to dogoditi, ali kraj još neće doći. Zaratit će narod protiv naroda i carstvo protiv carstva. Bit će potresa i gladi na mnogim mjestima. Sve je to samo početak porođajnih bolova. Tada će vas mučiti i ubijati. Svi će vas narodi zamrziti zbog mojega imena. Mnogi će tada posrnuti u vjeri, izdavat će jedan drugoga i mrziti se. Pojavit će se brojni lažni vjerovjesnici i mnoge će zavesti. Bezakonje će uzeti velikog maha, a ljubav mnogih će se ohladiti. Ali ko ustraje do kraja, bit će spašen. Radosna vijest o Carstvu će se navijestiti po cijelome svijetu za svjedočanstvo svim narodima, a onda će doći kraj. Tako kada vidite grozotu uništenja, o kojoj je govorio vjerovjesnik Daniel, kako stoji na svetome mjestu (ko čita, neka shvati!), neka oni u Judeji bježe u goru. Ko bude na krovu, neka ne silazi u kuću što uzeti! Ko bude u polju, neka se ne vraća po ogrtač! Teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da ne morate bježati zimi ili u subotu, jer će to biti dani tako strašnih nevolja kakvih nije bilo od postanka svijeta, niti će ih ikad više biti. I da se ne skrati to vrijeme stradanja, niko se ne bi spasio. Ali to će vrijeme biti skraćeno radi izabranika. Kaže li vam tada ko: Evo Mesije! ili Eno ga tamo!, ne vjerujte, jer će ustati brojne lažne mesije i lažni vjerovjesnici te činiti velika čudesa ne bi li, bude li moguće, zaveli i izabranike. Eto, unaprijed sam vam rekao. Kaže li vam dakle ko: Eno ga, u pustinji je, ne idite tamo. Kaže li: U tajnim je odajama, ne vjerujte. Jer dolazak Sina Čovječijega bit će poput munje koja sijevne na istoku i obasja sve do zapada. Gdje bude strvina, tamo će se okupljati orlovi. I ubrzo nakon strahote tih dana Sunce će potamnjeti, a ni Mjesec neće sjati, zvijezde će s neba padati i nebeske će se sile uzdrmati. Tada će se na nebu pojaviti znak Sina Čovječijega. Proplakat će tada svi narodi na Zemlji ugledavši Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. On će poslati anđele da skupe njegove izabranike sa svih strana, od svih četiriju vjetrova, s jednog kraja Zemlje do drugog. Naučite poredbu od smokvina stabla. Kad joj granje omekša i kad izlista lišće, znate da je ljeto blizu. Također, kad vidite da se zbiva sve ovo, znajte da je blizu, pred samim vratima. Kažem vam da ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće nikada! Niko, međutim, ne zna toga dana ni časa. Ne znaju ni anđeli na Nebu, pa čak ni Sin. Zna ga samo Otac. Za dolaska Sina Čovječijega bit će kao i u dane Noe. Kao što su u to vrijeme prije potopa ljudi jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kada je Noa ušao u lađu, i ništa nisu slutili dok nije došao potop i sve ih odnio, tako će biti i za dolaska Sina Čovječijega. Od dvojice koja budu u polju, jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Od dviju žena koje budu skupa mljele u mlinu, jedna će se uzeti, a druga ostaviti. Bdijte, dakle, jer ne znate kada će vaš Gospod doći! Zapamtite: kad bi vlasnik kuće znao kada će doći lopov, bdio bi i ne bi mu dopustio da provali u kuću. Budite zato spremni, jer će Sin Čovječiji doći kad i ne pomišljate. Ko je dakle taj vjerni i razumni sluga kojeg je gospodar postavio nad ostalim slugama da im daje hranu u određeno vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar, kada dođe, nađe da tako radi! Zaista vam kažem, postavit će ga nad čitavim svojim imanjem. Ali ako zli sluga pomisli: Gospodar se još neće vratiti pa počne tući svoju družinu, te jesti i piti s pijancima, gospodar toga sluge će doći u dan kad mu se ne nada i u čas u koji neće ni slutiti. Strašno će ga kazniti i odrediti mu mjesto među licemjerima, gdje će biti plača i škrguta zuba.” „Tada će s Nebeskim carstvom biti kao kad je deset djevica uzelo lampe i pošlo ususret zaručniku. Pet ih je bilo budalastih, a pet mudrih. Budalaste djevice ponesu lampe, ali ne i ulje. A mudre su uz svjetiljke ponijele i posude s uljem. Kako je zaručnik kasnio, sve one poliježu i zaspu. U ponoć se začula vika: Zaručnik stiže! Izađite pred njega! Sve djevice ustanu da upale lampe. Budalaste tada zamole mudre: Dajte nam od svojega ulja, jer nam lampe trnu. Ali one im odgovore: Zasigurno nema dovoljno i za vas i za nas. Pođite i kupite za sebe. Kad su otišle da kupe, eto zaručnika, te one koje su bile spremne odu s njim na svadbu i vrata se zatvore. Poslije pristignu i one djevice te stanu dozivati: Gospodaru, Gospodaru, otvori nam! Ali on im odgovori: Zaista vam kažem, ne poznajem vas! Stoga bdijte, jer ne znate dan ni čas!” „Tada će s Nebeskim carstvom biti kao s čovjekom koji je, polazeći na put, pozvao sluge i povjerio im svoj imetak. Jednome je dao pet talenata, drugome dva, a trećem jedan – svakome prema sposobnostima. Zatim je otputovao. Sluga koji je primio pet talenata odmah ode, počne s njima raditi i zaradi još pet. Sluga koji je dobio dva talenta također zaradi još dva. Sluga koji je dobio samo jedan, naprotiv, iskopa rupu i u nju sakrije gospodarev novac. Poslije dužeg vremena gospodar se vrati i zatraži od sluga da mu polože račun. Onaj kojem je povjerio pet talenata donese i drugih pet. Gospodaru, dao si mi pet talenata. Zaradio sam, eto, još pet. Gospodar mu nato reče: Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te nad mnogim postaviti. Raduj se sa svojim gospodarom! Zatim priđe sluga koji je primio dva talenta i reče: Gospodaru, meni si dao dva talenta. Zaradio sam još dva. Gospodar mu reče: Odlično, dobri i vjerni slugo! Bio si vjeran nad malim i zato ću te unaprijediti. Dođi raduj se sa svojim gospodarom! Priđe zatim sluga koji je primio jedan talenat te reče: Gospodaru! Znao sam da si strog čovjek, da žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Zato sam se prestrašio i sakrio tvoj talenat u zemlju. Evo ti tvoje! Ali gospodar mu reče: Pokvareni i lijeni slugo! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao. Trebao si onda barem uložiti moj novac u mjenjačnicu, tako bih poslije povratka dobio kamate. Uzmite od njega talenat i dajte ga onome koji ih ima deset! Ko ima, dat će mu se još pa će još više imati, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima. Bacite beskorisnog slugu van u tamu. Tamo će biti plača i škrguta zuba.” „Kad Sin Čovječiji dođe u slavi i sa svim svojim anđelima, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se svi narodi okupiti pred njime, a on će odvojiti jedne od drugih, kao što pastir odvaja ovce od jaraca. Ovce će postaviti sebi zdesna, a jarce s lijeve strane. Tada će car reći onima koji mu budu zdesna: Vi, koje je Otac blagoslovio, dođite primiti u baštinu Carstvo pripremljeno za vas od postanka svijeta! Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio došljak i obukli kad sam bio go; posjetili ste me kad sam bio bolestan i kad sam bio u tamnici. Pravednici će ga tada upitati: Gospode, kada smo te vidjeli gladna i nahranili, kada smo te vidjeli žedna i napojili? Kada smo te primili kao došljaka i obukli te kad si bio go? Kada smo te posjetili bolesna ili kad si bio u tamnici? A car će odgovoriti: Zaista vam kažem, sve što ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili! Zatim će reći onima slijeva: Odlazite od mene, prokleti, u vječni oganj pripremljen za Đavola i njegove anđele! Jer bio sam gladan, a niste mi dali jesti; bio sam žedan, a niste mi dali piti; bio sam došljak, i niste me primili; bio sam go, i niste me obukli; bio sam bolestan i bio sam u tamnici, a niste me posjetili. Oni će pitati: Gospode, kad smo te to vidjeli gladna ili žedna, ili kao došljaka, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici a nismo ti pomogli? A on će im odgovoriti: Zaista vam kažem, sve što niste učinili jednome od ovih najmanjih, meni niste učinili! Tako će oni otići u vječnu patnju, a pravednici u Vječni život.” Kad je Isus sve to ispričao, reče učenicima: „Znate da je za dva dana Pasha i da će Sina Čovječijega predati da ga razapnu.” Tada se svećenički poglavari i narodne starješine okupe u dvoru visokog svećenika po imenu Kaifa te se dogovore da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. „Nećemo u vrijeme praznika”, rekli su, „da se narod ne pobuni.” Dok je Isus bio u Betaniji za stolom u kući Simona gubavca, dođe njemu neka žena s alabasternom posudom skupocjene masti i izlije mu je na glavu. Videći ovo, učenici počnu negodovati: „Čemu to rasipanje! Mogla se ta mast skupo prodati a novac dati sirotinji.” Isus to ču, pa im reče: „Zašto joj prigovarate? Učinila mi je dobro! Uvijek će biti siromaha, a ja neću uvijek biti s vama. Izlila je mast na mene da pripremi moje tijelo za ukop. Zaista vam kažem, gdje god se bude najavljivala Radosna vijest, spominjat će se i ovo njezino djelo, kao spomen na nju.” Tada Juda Iskariotski, jedan od Dvanaesterice, ode svećeničkim poglavarima te ih upita: „Koliko ćete mi platiti da vam ga predam?” Oni mu izbroje trideset srebrenjaka. Od tada Juda počne tražiti povoljnu priliku da ga izda. Prvoga dana blagdana Beskvasnog hljeba dođu učenici i upitaju Isusa: „Gdje želiš da ti spremimo Pashu?” „Idite u grad tom i tom čovjeku”, odgovori on, „pa mu recite: Naš učitelj poručuje: Moje se vrijeme bliži. Kod tebe ću blagovati Pashu sa svojim učenicima.” Učenici postupe kako ih je Isus uputio, te pripreme pashalno jelo. Uvečer je Isus bio za stolom s Dvanaestericom. Dok su večerali, on reče: „Zaista vam kažem, jedan od vas će me izdati.” Ovi se strašno ožaloste, pa ga jedan za drugim počnu pitati: „Nisam valjda ja taj, Gospode?” On odgovori: „Izdat će me onaj koji je sa mnom umočio hljeb u istu zdjelu! Jer Sin Čovječiji će otići kao što je pisano o njemu. Ali teško onome koji izda Sina Čovječijega! Bilo bi mu bolje da se nije ni rodio!” I izdajnik Juda ga upita: „Učitelju, da nisam ja taj” A Isus mu veli: „Sâm si rekao.” Dok su jeli, Isus uzme hljeb, zahvali i razlomi ga, te podijeli učenicima, pa reče: „Uzmite i jedite! To je moje tijelo.” Uzme zatim čašu, zahvali i za nju, pa im je pruži govoreći: „Svi pijte iz nje! To je moja krv, krv Saveza. Ona se prolijeva za mnoge, za oproštenje grijeha. I kažem vam: neću više piti od trsova roda do onoga dana kada ću ga piti s vama novog u Carstvu svojega Oca.” Otpjevaju zatim hvalospjeve i upute se prema Maslinskoj gori. Tada Isus reče: „Noćas ćete se svi zbog mene sablazniti. Jer je pisano: Udarit ću pastira i ovce će se razbježati. Ali kada oživim, ići ću pred vama u Galileju.” „Ako se i svi sablazne, ja se nikada neću!”, nato će Kefa. „Zaista ti kažem”, reče mu Isus, „još ove noći, prije nego što se pijetao oglasi, triput ćeš me se odreći.” Kefa odvrati: „Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!” Tako su se zaklinjali i svi ostali. Isus dođe s učenicima do mjesta zvanog Getsemani, pa im reče: „Sjednite ovdje dok odem i pomolim se!” Povede sa sobom Kefu i obojicu Zebedejevih sinova. Obuzmu ga tjeskoba i tuga. Tada im reče: „Duša mi je nasmrt slomljena tugom. Ostanite ovdje i bdijte sa mnom.” Ode malo dalje i padne ničice moleći se: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, već kako ti hoćeš.” Zatim se vrati učenicima i nađe ih kako spavaju te reče Kefi: „Zar niste mogli ni jedan sat probdjeti sa mnom? Ostanite budni i molite se da ne upadnete u kušnju. Jer duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Ode još jedanput i pomoli se: „Oče moj! Ako nije moguće da me ovo mimoiđe, neka bude po Tvojoj a ne po mojoj volji.” I opet ih, vrativši se, nađe kako spavaju, jer im oči bijahu otežale. Opet ih ostavi, te ode i treći put se pomoli istim riječima. Zatim se vrati učenicima i reče: „Još spavate i odmarate se? Kucnuo je čas! Sin Čovječiji će biti predat grešnicima u ruke Ustanite! Hajdemo! Evo, moj izdajnik je već tu!” Dok je još govorio, stigne Juda, jedan od Dvanaesterice, a s njime i mnoštvo naoružanih mačevima i toljagama, koje su poslali svećenički poglavari i narodne starješine. Izdajica im je dao znak: „Onaj je koga poljubim, njega uhvatite.” On odmah priđe Isusu i reče: „Zdravo, Učitelju!”, i poljubi ga. „Prijatelju, čini ono radi čega si došao”, reče mu Isus. Tada pristupe te dignu ruke na Isusa i uhvate ga. Jedan od onih koji su bili s Isusom suprotstavi se, izvuče mač i njime odsiječe uho sluzi visokoga svećenika. „Vrati mač u korice”, reče mu Isus, „jer ko se mača laća, od mača će i poginuti. Zar ne shvaćaš da mogu tražiti od Oca više od dvanaest legija anđela i da bi ih On odmah poslao? Ali da to učinim, kako bi se ispunilo Pismo da se ovo mora desiti?” Zatim reče mnoštvu: „Pošli ste na mene mačevima i toljagama kao na razbojnika! A svaki dan sam sjedio u Hramu i poučavao, pa me ipak niste uhvatili. Sve se ovo događa zato da bi se ispunila Pisma vjerovjesnika.” Nato ga svi učenici napuste i pobjegnu. Isusa zatim uhvate i odvedu visokom svećeniku Kaifi, kod koga se bijahu okupili pismoznanci i starješine. Kefa je izdaleka pratio Isusa do dvorišta palače visokoga svećenika. Uđe u dvorište i sjedne sa stražarima da vidi šta će se desiti. Svećenički poglavari i cijelo Veliko vijeće tražili su protiv Isusa lažno svjedočanstvo da bi ga mogli smaknuti. Ali nisu ga mogli pronaći iako su se javili brojni lažni svjedoci. Napokon, dođu dvojica te izjave: „Ovaj je rekao: Mogu razvaliti Božiji hram i za tri dana ga opet izgraditi.” Visoki svećenik tada ustade i reče Isusu: „Zar ništa ne odgovaraš na ove optužbe protiv tebe?” Isus je šutio. „Zakuni se živim Bogom i reci jesi li ti Mesija, Božiji sin”, reče visoki svećenik. „To ti kažeš”, odgovori Isus. „A ja vam kažem da ćete od sada gledati Sina Čovječijega kako sjedi zdesna Silnome i kako dolazi na oblacima nebeskim!” Nato visoki svećenik pocijepa svoju odjeću i reče: „Huli! Šta će nam još svjedoci? Čuli ste kako huli! Šta kažete?” Oni odgovore: „Zaslužio je smrt!” Zatim su Isusu pljuvali u lice i tukli ga. Neki su ga šamarali rugajući se: „Objavi nam ko te je udario, Mesijo!” Dok je Kefa sjedio u dvorištu, priđe mu neka sluškinja i reče: „I ti si bio s Isusom Galilejcem.” Kefa to pred svima poreče: „Ne znam o čemu govoriš.” Kad je izašao u predvorje, spazi ga druga sluškinja i reče prisutnima: „Ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom.” On opet poreče zaklinjući se: „Ne poznajem toga čovjeka.” Ali ubrzo mu priđu ljudi koji su bili tamo. „Pa ti si doista jedan od njih! I tvoj naglasak te odaje.” Kefa se stane kleti i zaklinjati: „Ja ne poznajem toga čovjeka!” Utom se oglasi pijetao. Kefa se tada sjeti šta mu je Isus rekao: „Prije nego što se pijetao oglasi, triput ćeš me se odreći.” Stoga izađe i gorko zaplaka. Rano ujutro sastanu se na vijećanje svi svećenički poglavari i narodne starješine da se dogovore kako da ubiju Isusa. Svežu ga i odvedu upravitelju Pilatu. Kada je Juda, njegov izdajica, vidio da su Isusa osudili na smrt, pokaje se i odnese trideset srebrenjaka natrag svećeničkim poglavarima i starješinama te im kaže: „Pogriješio sam! Izdao sam nedužnu krv!” „Šta se to nas tiče?”, odgovore mu oni. „To je tvoja stvar!” Juda tada baci srebrenjake u Hram, a zatim ode i objesi se. Svećenički poglavari pokupe srebrenjake. „Ne smijemo ih staviti u hramsku riznicu”, rekoše, „jer je to cijena krvi.” Zato se dogovore i za njih kupe lončarevu njivu za ukop stranaca. Otuda se ta njiva još zove „Krvava njiva”. Tako se ispunilo što je rečeno po vjerovjesniku Jeremiji: Uzeli su trideset srebrenjaka – na toliko su ga procijenili sinovi Izraelovi i kupili su lončarevu njivu, kako mi je Gospod naredio. Dovedu Isusa pred upravitelja. On ga upita: „Jesi li ti car Jevreja?” „To ti kažeš”, odgovori mu Isus. Svećenički poglavari i narodne starješine ga optuže, ali Isus ništa nije odgovarao. Pilat ga stoga upita: „Zar ne čuješ kako te teško optužuju?” Ali Isus ne odgovori ni riječi, što je Pilata veoma začudilo. Bio je, međutim, običaj da upravitelj o blagdanu oslobodi jednoga zatvorenika, onoga kojega narod zatraži. U to vrijeme bijaše jedan zloglasni zatvorenik, zvani Baraba. Kad se narod okupio, Pilat upita: „Koga hoćete da vam pustim? Barabu ili Isusa zvanog Mesija?” Znao je, naime, da su ga predali sudu iz zavisti. Dok je Pilat sjedio za sudijskim stolom, stigne mu poruka od njegove žene: „Okani se toga pravednika, jer sam se noćas u snu namučila zbog njega!” Svećenički poglavari i starješine, međutim, nagovore svjetinu da zatraži slobodu za Barabu, a smrt za Isusa. I kad je upravitelj pitao: „Koga od njih dvojice želite da vam pustim?”, odgovore mu: „Barabu!” „A šta ću onda s Isusom zvanim Mesija?”, upita. „Razapni ga!”, poviču. „Zbog čega? Kakvo je zlo učinio?”, upita Pilat. Ali narod je samo još glasnije vikao: „Razapni ga!” Kad je Pilat vidio da ništa ne pomaže i da nastaje metež, uzme vodu i pred svjetinom opere ruke govoreći: „Ja sam nevin od krvi ovoga čovjeka! To je vaša stvar!” Nato sva svjetina poviče: „Neka njegova krv padne na nas i na našu djecu!” Tako Pilat pusti Barabu, a Isusa dade izbičevati, pa razapeti. Upraviteljevi vojnici odvedu Isusa u palaču i sazovu oko njega cijelu četu. Svuku ga i ogrnu grimiznim plaštom. Spletu zatim krunu od trnja i metnu mu je na glavu, a u desnu ruku mu stave trsku. „Zdravo, care Jevreja!”, rugali su mu se i savijali pred njim koljena. Pljuvali su po njemu i udarali ga trskom po glavi. Kad su mu se narugali, skinu s njega plašt, obuku ga u njegovu odjeću i odvedu da ga razapnu. Vodeći ga, sretnu nekoga Simona iz Kirene te ga primoraju da Isusu ponese krst. Dođu do mjesta zvanoga Golgota (što znači „lobanja”). Vojnici mu pruže vino pomiješano sa žuči, ali kad ga okusi, nije htio piti. Kad su ga razapeli, bace kocku, te tako razdijele među sobom njegovu odjeću. Zatim su tamo sjedili i čuvali ga. Iznad glave su mu postavili natpis o njegovoj krivici: „Ovo je Isus, car Jevreja.” S njim su razapeli i dvojicu razbojnika, jednoga njemu zdesna, a drugoga slijeva. Prolaznici su ga ružili i odmahivali glavom govoreći: „Ti koji rušiš Hram i sâm ga opet podižeš u tri dana, spasi sebe! Ako si Božiji sin, siđi s krsta!” Slično su mu se rugali i svećenički poglavari, pismoznanci i starješine: „Spasio je druge, a sebe ne može! Car Izraelov! Neka sada siđe s krsta pa ćemo povjerovati u njega! Uzdao se u Boga! Neka mu Bog sada pomogne ako mu je on uistinu po volji! Tvrdio je: Ja sam Božiji sin.” Vrijeđali su ga tako i razbojnici razapeti s njim. Od šestog sata po čitavoj zemlji nastane tama i potraje do devetog sata. Oko devetog sata Isus glasno poviče: „Eli, Eli, lama sabahtani?”, što znači „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” „Zove Iliju!”, rekoše neki od prisutnih kad su to čuli. Jedan od njih odmah pritrči, uzme spužvu, umoči je u sirće i natakne na trsku, te mu pruži da pije. „Čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi”, povikaše ostali. Isus još jedanput glasno vikne i izdahne. Nato se zastor u Hramu razdere i prepolovi odozgo nadolje, zemlja se potrese, i spilje se raspuknu, grobovi se otvore, a tijela mnogih usnulih pravednika oživješe. Poslije Isusova oživljenja, oni izađu iz grobova te odu u Sveti grad i pokažu se mnogima. Kad su kapetan i oni koji su s njime čuvali Isusa vidjeli potres i sve što se zbivalo, uplaše se i kažu: „Ovaj je zaista bio Božiji sin!” Posmatrale su to izdaleka i mnoge žene što su iz Galileje došle za Isusom služeći mu, među njima i Marija Magdalena, te Marija, majka Jakovljeva i Josipova, kao i majka Zebedejevih sinova. Uvečer dođe neki bogataš iz Arimateje, po imenu Josip, koji je i sâm bio Isusov učenik. On ode Pilatu i zatraži da mu predaju Isusovo tijelo. Pilat naredi da tako učine. Josip uzme tijelo, umota ga u čisto platno i položi u svoj novi grob isklesan u stijeni. Navali na ulaz velik kamen i ode. Bile su tamo Marija Magdalena i druga Marija i sjedile naspram groba. Sutradan, poslije pripreme, okupiše se svećenički poglavari i farizeji kod Pilata te mu rekoše: „Gospodine, sjetili smo se da je onaj varalica za života rekao: Poslije tri dana ću oživjeti. Naredi zato da se grob čuva sve do trećega dana, da ne dođu njegovi učenici, ukradu tijelo i kažu narodu: Digao se iz mrtvih! Ova posljednja prijevara bila bi još gora od prve.” Pilat im udovolji. „Imate stražu”, reče. „Idite i čuvajte grob kako znate.” Zatim odu i osiguraju grob – zapečate kamen i postave stražu. Poslije subote, rano ujutro, prvoga dana u sedmici, Marija Magdalena i druga Marija dođu da vide grob. Odjednom nastane jak potres: anđeo Gospodnji siđe s Neba, odvali kamen s ulaza u grob i sjedne na njega. Lice mu je bilo poput munje, a odjeća bijela kao snijeg. Stražari se pred njim počnu tresti od straha i postanu kao mrtvi. Tada anđeo reče ženama: „Ne bojte se! Znam da tražite razapetoga Isusa. Ali on nije ovdje! Oživio je kako je i rekao! Dođite vidjeti mjesto gdje je ležao pa brzo idite i javite njegovim učenicima da je oživio. Evo, ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti. Eto, rekao sam vam.” Veoma uplašene, ali presretne, žene brzo krenu s groba i otrče da to jave njegovim učenicima. Odjednom im ususret dođe Isus! „Zdravo!”, reče im. One mu pritrče, obgrle mu noge i ničice mu se poklone. „Ne bojte se”, reče im Isus. „Idite javiti mojoj braći da pođu u Galileju. Tamo ćemo se vidjeti.” Dok su žene odlazile, neki od stražara dođu u grad i jave svećeničkim poglavarima sve što se dogodilo. Oni se sastanu sa starješinama na vijećanje, a zatim uzmu mnogo novca i dadu ga vojnicima. „Recite: Noću, dok smo spavali, došli su njegovi učenici i ukrali ga. Ako za to čuje upravitelj, mi ćemo ga već uvjeriti i pobrinuti se da nemate nevolja.” Ovi uzmu novac i postupe kako su ih nagovorili. To pričanje se razglasilo među Jevrejima i zadržalo sve do danas. Jedanaesterica učenika odu u Galileju, na goru, kako im je naredio Isus. Kad su Ga ugledali, padnu pred Njim ničice, ali neki su sumnjali. Isus im priđe i reče: „Data Mi je sva vlast na Nebu i na Zemlji. Idite zato i učinite sve narode Mojim učenicima, potapajući ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Učite ih da vrše sve što sam zapovjedio! I evo, Ja sam s vama sve vrijeme do svršetka svijeta.” Ovo je početak Radosne vijesti o Božijem Sinu, Mesiji Isusu. U Knjizi vjerovjesnika Izaije zapisano je: Evo, šaljem svojega glasnika pred licem tvojim da ti pripremi put. Glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji! Poravnajte za njega staze! Pojavi se Ivan. Potapao je u pustinji i objavljivao potapanje kao znak obraćenja za oproštenje grijeha. Silan narod iz Jerusalema i iz cijele Judeje dolazio je njemu. Priznavali su svoje grijehe, a Ivan ih je potapao u vode rijeke Jordana. Ivanova odjeća bila je od devine dlake, a bio je opasan kožnim pojasom. Hranio se skakavcima i divljim medom. Govorio je: „Poslije mene dolazi jači od mene. Neko kome nisam dostojan ni sandale odvezati. Ja vas potapam u vodu, a on će vas potapati u Duha Svetoga.” U te dane dođe Isus iz Nazareta u Galileju i Ivan ga potopi u vodu rijeke Jordana. Čim Isus izađe iz vode, ugleda otvorena Nebesa i Duha kako u vidu goluba silazi na njega. Začuje se glas s Neba: „Ti si Moj voljeni Sin kojim sam zadovoljan!” Odmah poslije toga Duh ga natjera u pustinju. Tamo je ostao četrdeset dana i Đavo ga je kušao. Živio je među divljim životinjama, a služili su mu anđeli. Budući da je Ivan bio zatvoren, Isus se vrati u Galileju da bi objavljivao Božiju Radosnu vijest. „Ispunilo se vrijeme”, govorio je, „blizu je Božije carstvo! Obratite se i povjerujte Radosnoj vijesti.” Početak Isusove službe 1:16 – 3 Prolazeći pored Galilejskog jezera, opazi Simona i njegovog brata Andriju kako bacaju mrežu u more, bili su ribari. „Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!”, reče im Isus. Oni smjesta ostave svoje mreže i pođu za njim. Malo dalje ugleda Zebedejeve sinove Jakova i Ivana kako u lađici krpe mreže. Pozove Isus i njih, a oni odmah ostave svojeg oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim. Stigoše u Kafarnaum. Odmah u subotu Isus ode u sinagogu gdje je poučavao. Ljudi su bili zadivljeni njegovim učenjem, jer ih je poučavao kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Upravo tada tu se našao čovjek opsjednut nečistim duhom. On stane vikati: „Šta ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Zar si nas došao uništiti? Znam ko si: ti si Svetac Božiji!” Isus mu strogo zaprijeti: „Umukni i izađi iz njega!” Nato duh krikne jakim glasom, žestoko protrese čovjeka i izađe iz njega. Svi se jako zaprepaste i počnu raspravljati o tome. „Šta je ovo? Novo učenje sa vlašću! Čak se i nečisti duhovi pokoravaju njegovim zapovijedima!” Vijest o njemu brzo se pronijela cijelom Galilejom. Nakon što izađe iz sinagoge, Isus s Jakovom i Ivanom dođe u Simonovu i Andrijinu kuću. Tu je Simonova punica ležala u groznici. Odmah kazaše Isusu. On joj priđe, uhvati je za ruku i podigne. Groznica odmah prestane i ona ih počne posluživati. Uvečer, o zalasku sunca, dovedu mu sve bolesne i opsjednute. Sav se grad skupio pred vratima. Isus je izliječio mnoge bolesne od raznih bolesti i istjerao mnoge zloduhe. Ali nije dopustio zlodusima da govore, jer su znali ko je on. Rano ujutro, prije zore, povukao se na pusto mjesto i tamo se molio. Simon i ostali krenu da ga potraže. Našavši ga, rekoše mu: „Svi te traže.” On im odgovori: „Hajdemo u obližnja mjesta. Moram i tamo govoriti. Zbog toga sam došao.” Tako je proputovao cijelu Galileju, objavljujući po sinagogama i istjerujući zloduhe. I dođe mu neki gubavac, klekne i zamoli ga: „Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus se sažali, ispruži ruku, dotače ga i reče: „Hoću! Budi čist!” Gube odmah nestane i čovjek postane čist. Ispraćajući ga, Isus ga strogo upozori: „Nikome o ovom ne govori, već idi pravo svećeniku te prinesi za svoje očišćenje što je Mojsije propisao, njima za svjedočanstvo.” Ali ovaj čim ode, počne svima govoriti šta mu se dogodilo; zbog toga Isus više nije mogao javno ući ni u jedan grad, već se morao zadržavati izvan njih, na usamljenim mjestima. A ljudi su stizali sa svih strana. Nekoliko dana kasnije ponovo uđe u Kafarnaum. Pročuje se da je u kući. I okupilo se toliko ljudi da više nije bilo mjesta ni pred vratima. A on im je objavljivao Riječ. Uto dođu četverica noseći uzetog čovjeka. Kako nisu mogli kroz masu doći do njega, naprave u krovu otvor nad mjestom gdje je bio Isus i spuste bolesnika na nosilima. Isus je vidio njihovu vjeru pa reče uzetom: „Sine, oprošteni su ti grijesi!” Ali pismoznanci koji su tamo sjedili pomisliše u sebi: „Kako ovaj može tako govoriti! On huli! Ko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga!” Isus duhom prozre njihove misli pa im reče: „Zašto tako mislite u svojim srcima? Šta je lakše reći uzetu čovjeku: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani, uzmi svoja nosila i hodaj. Ali da znate da Sin Čovječiji ima vlast na Zemlji opraštati grijehe”, pa reče uzetom: „Zapovijedam ti! Ustani, uzmi nosila i idi kući!” Čovjek smjesta ustane, uzme nosila i izađe naočigled svih. Svi su se divili i slavili Boga govoreći: „Tako nešto još nikad nismo vidjeli!” Isus ponovo ode na obalu jezera. Sav narod je išao za njim, a on ga je poučavao. Prolazeći, opazi Levija, Alfejeva sina, gdje sjedi u carinarnici te mu reče: „Pođi sa mnom.” Levi ustane i pođe za njim. Kad je kasnije Isus bio za stolom u njegovoj kući, zajedno s njime i njegovim učenicima sjedilo je i mnogo poreznika i grešnika. Mnogo takvih je slijedilo Isusa. Kad ga neki pismoznanci farizejske sljedbe spaziše kako jede s grešnicima i ubiračima poreza, kazaše njegovim učenicima: „Kako može jesti s poreznicima i grešnicima?” Kad je Isus to čuo, reče im: „Liječnik ne treba zdravima, nego bolesnima! Nisam došao da pozovem na obraćenje pravednike, nego grešnike.” Ivanovi učenici i farizeji su postili. Neki dođu Isusu i upitaju ga: „Zašto Ivanovi učenici i farizeji poste, a tvoji učenici ne poste?” Isus im odgovori: „Mogu li gosti postiti dok je mladoženja s njima? Dokle god je mladoženja s njima, ne mogu postiti. Ali jednog će im ga dana ugrabiti i tada će postiti. Niko ne krpi staru odjeću novim platnom! Nova zakrpa bi se skupila, razvukla staru tkaninu i napravila još veću rupu. Niko ne toči novo vino u stare mjehove, jer bi se raspuknuli. Vino bi se prolilo, a mjehovi uništili. Novo se vino sipa u nove mjehove.” Jedne je subote Isus prolazio poljem kroz usjeve. Njegovi učenici počnu putem trgati klasje. Tada farizeji rekoše Isusu: „Gle! Zašto čine ono što nije dopušteno subotom?” Ali Isus im odgovori: „Zar nikada niste čitali o tome što je David učinio kad su on i njegovi pratioci u nevolji ogladnjeli? Ušao je u Dom Božiji u doba visokog svećenika Ebijatara i jeo prineseni hljeb koji su mogli jesti samo svećenici. Jeli su ga i njegovi pratioci. Subota je radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječiji gospodar i nad subotom.” Isus ponovo ode u sinagogu. Tamo je bio neki čovjek osušene ruke. Farizeji su pažljivo pratili hoće li ga izliječiti u subotu, kako bi ga mogli optužiti. Isus kaže čovjeku osušene ruke da stane pred njih. Onda im reče: „Je li subotom dopušteno činiti dobro ili zlo – spasiti život ili ga upropastiti?” Šutjeli su. Srdito ih pogleda, duboko razočaran njihovim tvrdim srcima, te reče čovjeku: „Ispruži ruku!” On ju ispruži, a ruka mu ozdravi. Farizeji se smjesta odu dogovarati s herodovcima kako da ubiju Isusa. Isus i njegovi učenici odu na jezero. Za njima krene puno svijeta iz cijele Galileje, Judeje, Jerusalema, Idumeje, s one strane Jordana, te iz okolice Tira i Sidona. Veliki je narod došao k njemu kad se čulo šta čini. Isus reče učenicima da mu pripreme čamac, ako svijet previše navali oko njega. Mnoge je izliječio, pa su na njega nahrupili mnogi bolesni da ga dodirnu. Kad bi ga vidjeli nečisti duhovi, pali bi pred njim ničice i vikali: „Ti si Božiji sin!” A on im je strogo prijetio da ga ne prokažu. Zatim ode u goru i prizva one koje je odabrao, te oni dođu njemu. Od njih odabere Dvanaestericu, koje prozva poslanicima, da ga prate i da ih šalje objavljivati, te da imaju vlast istjerivati zloduhe. Evo Dvanaesterice što ih je izabrao: Simon, kojem je nadjenuo ime Kefa, Jakov Zebedejev i Ivan, brat njegov, koje nazva Boanerges, što znači Sinovi groma, Andrija, Filip, Bartolomej, Matej, Toma, Jakov (Alfejev sin), Tadej, Simon Kananac i Juda Iskariotski, koji ga je izdao. Kad se vratio kući, opet je nagrnulo toliko svijeta da se nije moglo ni jesti. Kad su za to čuli njegovi, dođu da ga odvedu, jer se govorilo da je van sebe. Ali pismoznanci što su došli iz Jerusalema rekoše da ga je opsjeo Beelzebul, vladar zloduha, i da uz njegovu pomoć istjeruje zloduhe. Isus dozva ljude i počne im govoriti s poređenjem: „Kako može Đavo izgoniti Đavola? Carstvo koje je podijeljeno ne može se održati. Dom koji je podijeljen ne može se nikako održati. Ako se, dakle, Đavo bori sâm protiv sebe i tako se podijeli, ne može opstati, nego mu je kraj. Ne možete ući u kuću snažnog čovjeka i opljačkati ga, a da ga najprije ne svežete. Tek mu tada možete oteti njegov imetak. Zaista vam kažem da će se sinovima ljudskim sve oprostiti, svi grijesi i svako huljenje. Ali onome ko pohuli na Svetoga Duha, nikada se ne može oprostiti. Kriv je za vječni grijeh.” To im reče, jer su govorili da je u njemu nečisti duh. Stigoše tamo njegova majka i braća. Ostanu napolju i poruče mu da izađe. Puno svijeta je sjedilo oko njega kad mu rekoše: „Vani su ti majka i braća, i sestre tvoje. Traže te.” On odgovori: „Ko mi je majka? Ko su mi braća?” Pogleda ljude što su sjedili ukrug oko njega pa reče: „Ovo su mi majka i braća! Ko god vrši Božiju volju, taj mi je brat, sestra i majka.” Isus opet počne poučavati kraj jezera. K njemu nagrne toliko ljudi da je ušao u lađicu na jezeru i sjeo u nju, a sav je narod ostao na obali. Zatim stane poredbama poučavati ljude: „Slušajte! Jedan je ratar sijao sjeme. Dok ga je sijao, nešto sjemena padne na put. Dođu ptice i pozobaju ga. Dio sjemena padne na kamenito tlo, gdje je zemlja bila plitka. Ono odmah nikne, jer nije bilo u dubokom tlu, ali ubrzo i usahne, kad je ugrijalo sunce, i osuši se, jer nije imalo korijena. Dio sjemena padne među trnje koje naraste i uguši ga, tako da nije donijelo roda. Ali dio sjemena padne i u plodnu zemlju, iznikne, izraste i donese trideseterostruk, šezdeseterostruk i stostruk rod. Ko ima uši, neka čuje!” Kad je Isus poslije ostao sâm s Dvanaestericom i s drugima koji su ga slijedili, pitali su ga o značenju te poredbe. On im odgovori: „Vama je dopušteno razumjeti tajnu o Božijem carstvu. A onima, koji su napolju, sve dolazi u poredbama: Gledat će Moja djela, ali neće vidjeti. Slušat će Moje riječi, ali ih neće razumjeti. Da se ne obrate pa da im bude oprošteno. Ako ne možete razumjeti ovu poredbu, kako ćete uopće razumjeti poredbe? Sijač sije Riječ. Sjeme oko puta jesu oni koji čuju Riječ, ali odmah dođe Đavo i odnese je. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i radosno je prihvate, ali nemaju dubokoga korijena i nestalni su. Dođu li nevolje ili progonstvo zbog Riječi, odmah popuste. Trnovito tlo su oni koji čuju Riječ i prihvate je, ali teške brige ovoga svijeta, varljivo bogatstvo i požuda za svačim brzo uguše Riječ i ona ostane bez roda. Dobro tlo su oni koji čuju Riječ, prime je i donose rod – trideseterostruk, šezdeseterostruk, stostruk.” Zatim im reče: „Stavljate li svjetiljku pod posudu, ili pod krevet? Nipošto! Stavljate je na postolje. Ništa se neće sakriti a da se neće otkriti; sve što je tajno izaći će na javu. Ko ima uši, neka čuje! Pazite šta slušate! Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se. I nadodat će vam se. Onome ko ima, dat će se, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima.” Isus nastavi: „Božije carstvo je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Lijegao je noću i ustajao danju, a sjeme je niknulo i izraslo a da on to nije ni znao. Zemlja sama od sebe donese rod: najprije izraste stabljika, zatim klas, pa se on popuni zrelim zrnima. Čim rod sazri, dođe ratar i požanje ga srpom u vrijeme žetve.” Isus upita: „Kako da vam još opišem Božije carstvo? S čime da ga uporedim? Ono je poput gorušicina zrna, sitnijeg od svakog sjemena koje se sije u zemlju. Ali kad se posije, izraste veće od svakog povrća, s velikim granama u čijoj se sjeni mogu gnijezditi ptice nebeske.” Mnogim takvim poredbama poučavao ih je Riječi, onako kako su mogli shvatiti. Javno je poučavao samo upoređujući, a nasamo je svojim učenicima sve tumačio. Veliko znamenje 4:35 – 5:43 Uvečer Isus reče učenicima: „Prijeđimo na drugu obalu.” Oni pustiše narod i povezoše ga u lađici u kojoj je bio. Pratile su ih i druge lađice. Odjednom se podiže jaka oluja. Valovi počnu zapljuskivati lađicu tako da su je gotovo napunili vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. Probude ga vičući: „Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?” Isus se probudi, zaprijeti vjetru i reče moru: „Utišaj se! Umukni!” Vjetar prestane i nastane velika tišina. Zatim upita učenike: „Što ste kukavice? Kako još uvijek nemate vjere?” Oni bijahu jako uplašeni. Pitali su jedan drugoga: „Pa ko je on da mu se čak i vjetar i more pokoravaju?” Doploviše na drugu obalu jezera, u geraski kraj. Tek što je Isus izašao iz lađice, iskoči pred njega iz groblja neki čovjek opsjednut nečistim duhom. Stanovao je u grobnicama, i niko ga više nije mogao svezati, čak ni lancem. Često su ga okivali u gvožđe, ali on bi uvijek iskidao gvožđe i polomio okove. Niko ga nije mogao ukrotiti. Danju i noću je lutao po grobljima i gori, vrišteći i udarajući se kamenjem. Ugledavši Isusa još izdaleka, pritrči mu i padne ničice pred njim. Onda u sav glas vikne: „Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Uzvišenoga Boga? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” Isus mu, naime, bijaše naredio: „Izlazi iz toga čovjeka, nečisti duše!” Zatim ga upita: „Kako se zoveš?” „Zovem se Legija”, odgovori on, „jer nas je mnogo.” Preklinjao ga je da ih ne potjera iz ovoga kraja. Tu na obronku paslo je veliko krdo svinja. „Pošalji nas onim svinjama da uđemo u njih”, zamole ga nečisti duhovi. On im to dopusti. Nečisti duhovi izađu i odu u svinje, te cijelo krdo svinja jurne niz strmi obronak u jezero. I utopi se oko dvije hiljade svinja. Svinjari pobjegnu i razglase to po gradu i po selima, a ljudi pođu vidjeti šta se dogodilo. Dođu Isusu i vide čovjeka koji bijaše opsjednut cijelom legijom kako sjedi obučen i pri zdravoj pameti, te se uplaše. A kad su očevici ispričali šta se dogodilo s opsjednutim i sa svinjama, ljudi počnu zaklinjati Isusa da ode iz njihovog kraja. On se vrati u lađicu, a čovjek koji je bio opsjednut zamoli ga da mu dopusti da ide s njim. Ali mu Isus to nije dopustio. „Idi kući svojima”, reče mu on, „i ispričaj im šta ti je sve Gospod učinio i da je imao milosrđa prema tebi.” Čovjek se zaputi u Dekapolis, govoreći ljudima o svemu što mu je Isus učinio. I svi su se divili. Kad je Isus doplovio na drugu stranu jezera, okupi se oko njega na obali mnoštvo ljudi. On je stajao uz vodu. Pristupi mu jedan od nadstojnika sinagoge, zvao se Jair, te padne pred njim ničice, preklinjući ga: „Kćer mi je na samrti. Molim te, dođi i položi na nju ruke da ozdravi i da živi.” Isus pođe s njim, ali se oko njega tiskalo puno svijeta. Među ljudima bila je žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja. Mnogo je propatila od brojnih liječnika i potrošila sve svoje imanje, i ništa nije koristilo. Naprotiv, bilo joj je još gore. Čula je za Isusa, zato mu se približila straga kroz gužvu i dotakla njegov ogrtač. Mislila je: „Dodirnem li samo njegovu odjeću, ozdravit ću.” I zaista, krv joj smjesta prestane teći i ona osjeti da je oslobođena. Isus je odmah osjetio da je iz njega izašla sila, pa se okrenu prema narodu i upita: „Ko mi je dotaknuo odjeću?” Učenici mu rekoše: „Toliki se svijet tiska oko tebe, a ti pitaš ko te je dotaknuo!” Ali Isus je pogledom tražio onu koja je to učinila. A žena, uplašena i dršćući, jer je znala šta joj se dogodilo, priđe mu i padne pred njim ničice te mu ispriča istinu. On joj kaza: „Kćeri, tvoja te je vjera spasila. Pođi u miru i budi zdrava, oslobođena si.” Dok je Isus još to govorio, stigoše ljudi iz nadstojnikova doma s viješću. „Kći ti je umrla”, kazaše, „nema smisla da više mučiš Učitelja.” Ali Isus se nije obazirao na to što su rekli, već se obrati Jairu: „Ne boj se! Samo vjeruj!” Isus nikom ne dopusti da ga prati osim Kefi, Jakovu i Ivanu, bratu Jakovljevu. Kad su stigli do kuće nadstojnika sinagoge, Isus vidje da ljudi viču, plaču i nariču u sav glas. On uđe i reče: „Šta toliko naričete i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava!” Ovi ga počnu ismijavati, ali on ih sve istjera van. Povede samo oca i majku bolesnog djeteta, te svoje pratioce, pa uđe tamo gdje je ležala djevojčica. Uze je za ruku i reče: „Talitha kum!” (što znači: „Ustani, djevojčice!”). Djevojčica je imala dvanaest godina. Ona odmah ustane i počne hodati. Svi se veoma iznenade. Isus im strogo zaprijeti da nikome ne govore šta se dogodilo i reče im da je nahrane. Isus ode odatle i vrati se s učenicima u svoj zavičaj. Naredne subote ode u sinagogu i počne poučavati. Mnogi ljudi su se divili i govorili: „Odakle mu ta mudrost i moć kojom čini takva čudesa? Nije li on tesar, Marijin sin, a Jakovljev, Josipov, Judin i Simonov brat? Nisu li mu sestre tu među nama?” Tako on za njih postane kamenom spoticanja. Isus im reče: „Ljudi jedino u zavičaju, među rodbinom i u kući ne iskazuju časti vjerovjesniku.” Zbog njihove nevjere nije tu mogao učiniti nikakva čuda, osim što je izliječio nekoliko bolesnih položivši na njih ruke. Čudio se njihovoj nevjeri. Išao je po selima i poučavao. Pozvao je k sebi Dvanaestericu poslanika. Po dvojicu ih stade slati dajući im vlast nad nečastivim duhovima. Naredio im je da na put ne nose ništa osim štapa – ni hljeba, ni torbe, ni bakrena novca u pojasu, samo da obuju sandale, i da ne nose duplu odjeću. Rekao je: „Kad dođete u neko mjesto, stanujte u jednoj kući dok ne odete iz toga mjesta. Ako vas u nekom mjestu ne prihvate ili ne poslušaju, stresite i prašinu s nogu kad odlazite, njima za svjedočanstvo.” Tako su učenici otišli i objavljivali obraćenje. Mnoge su zloduhe istjerivali i mnoge bolesne mazali uljem i liječili ih. Čuo je to i car Herod, jer je Isusovo ime svima postalo dobro poznato. Neki su govorili: „To je oživio Ivan, onaj što je potapao, pa sad u njemu djeluju čudesne sile.” Drugi su pak govorili da je to Ilija. Treći su tvrdili da je on vjerovjesnik poput onih iz prošlosti. Herod nato reče: „To je Ivan kome sam ja odrubio glavu. Oživio je!” Herod je, naime, naredio da Ivana okuju u lance i bace u tamnicu zbog Herodijade, žene Herodova brata Filipa. Herod ju je uzeo za ženu, a Ivan ga je opominjao: „Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.” Herodijada je zato zamrzila Ivana i htjela ga je ubiti, ali to nije mogla učiniti jer se Herod bojao Ivana. Znao je da je svet i pravedan čovjek i zato ga je štitio. Iako bi se uvijek uznemirio kad bi ga čuo, Herod ga je rado slušao. Ali se ukaza povoljna prilika. Herodu bio rođendan, te on priredi gozbu za svoje dvorane, starješine i najuglednije građane Galileje. Herodijadina kći je plesala za Heroda i njegove goste, i svima se svidjela. „Traži od mene šta ti drago i dat ću ti”, reče car djevojci. „Pa bila to i polovica mojega carstva, dat ću ti šta zatražiš”, zakle joj se. Djevojka izađe i upita majku: „Šta da tražim?”, a ona odgovori: „Traži glavu Ivana Potapatelja!” Djevojka požuri natrag caru, te mu reče: „Hoću da mi daš glavu Ivana Potapatelja na pladnju, i to odmah!” Car se ožalosti, ali ne htjede je odbiti zbog zakletve izrečene pred gostima. Odmah naredi krvniku da donese Ivanovu glavu. On ode u tamnicu, odrubi Ivanu glavu te je na pladnju dade djevojci, a ona majci. Kad su za to saznali Ivanovi učenici, oni dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob. Poslanici se vrate Isusu i obavijeste ga o svemu što su radili i što su poučavali. Isus im predloži: „Sklonimo se malo na osamu da se odmorimo.” Jer je dolazilo i odlazilo toliko ljudi da nisu imali vremena ni jesti. Otisnu se tako lađom prema mirnijemu mjestu. Ipak, ljudi su vidjeli kako odlaze, pa su iz mnogih mjesta potrčali obalom i stigli prije njih. Kad je Isus izašao iz lađe, vidje puno ljudi. Sažalio se nad njima, jer su bili kao ovce bez pastira, pa ih je dugo poučavao. Kad je dan odmakao, priđoše mu njegovi učenici i kazaše: „Ovo je pusto mjesto, a već je kasno. Pusti ljude da mogu otići do okolnih sela i zaseoka da kupe sebi nešto za jelo.” „Vi ih nahranite!”, reče im Isus. „Da idemo i kupimo hljeba za dvjesta denara, i da im damo jesti?”, upitaju. „Idite i pogledajte koliko hljeba imate”, reče im Isus. Vrate se i kažu da imaju pet hljebova i dvije ribe. Isus im naredi da ih sve posjedaju u grupama po zelenoj travi. Posjedali su u grupama od stotinu i od pedeset ljudi. Isus uzme pet hljebova i dvije ribe, pogleda u nebo i blagoslovi hranu, te razlomi hljebove. Dade ih zatim učenicima da podijele ljudima. Također podijeli i one dvije ribe. Svi su jeli dok se nisu nasitili, i još pokupe, poslije, punih dvanaest košara preostalih komada, te ostatak ribe. A jelo je pet hiljada muškaraca. Odmah nakon toga Isus natjera učenike da se vrate u lađicu i da se otisnu prema drugoj obali, ka Betsaidi, dok on otprati narod. Nakon što se rastao s ljudima, otišao je u goru da se moli. Bila je noć, učenici su bili u lađici nasred jezera, a on sâm na kopnu. Opazi da jedva veslaju, boreći se s vjetrom iz suprotnog pravca, te oko četvrte noćne straže krene prema njima hodajući po vodi. Htio ih je mimoići, ali kad ga ugledaju kako hoda po vodi, poviču od straha misleći da je sablast. Svi su ga vidjeli i prestravili se. Ali on im odmah reče: „Samo hrabro! Ja sam! Ne bojte se!” Tada se popne u lađicu i vjetar prestane. Učenike je zaprepastilo to što su vidjeli. Još nisu shvaćali događaj s hljebovima, jer su im srca bila tvrda. Preplove jezero i stignu u Genezaret, gdje pristanu. Kad su izašli iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju i rastrče se po cijelome kraju. Počnu mu donositi bolesne na nosilima gdje god bi čuli da se nalazi. I u koji god bi grad, selo ili zaselak ušao, spuštali bi bolesne na trgove i ulice, i molili ga da im dopusti da dotaknu barem i njegov skut, i ozdraviše svi koji ga dotakoše. Jednom se okupe oko Isusa neki farizeji i pismoznanci koji su došli iz Jerusalema te zapaze da neki od njegovih učenika jedu „nečistim”, odnosno neopranim rukama. Farizeji, ni svi Jevreji, nikada ne jedu a da prvo ne operu ruke, držeći se predaje starih. Kada dođu s pijace, uvijek se umiju prije nego što jedu. Ima još mnogo toga što iz predaje drže: pranje čaša, vrčeva i bakrenog posuđa. Zato ga farizeji i pismoznanci upitaju: „Zašto tvoji učenici ne slijede predaje starih, već jedu nečistim rukama?” Isus im odgovori: „Licemjeri! Dobro je o vama predskazao Izaija. Kako je pisano: Ovaj me narod poštuje usnama, ali srce mu je daleko od mene. Uzalud me poštuju, jer što naučavaju, ljudske su zapovijedi. Vi zanemarujete Božije zapovijedi i držite narodne predaje. Lijepo! Odbacujete Božiju zapovijed da biste očuvali svoju predaju! Mojsije vam je rekao: Poštuj oca i majku. Svaki onaj ko prokune svojeg oca ili svoju majku mora se kazniti smrću. Ali vi kažete: Ko rekne ocu ili majci: Ono na što imate pravo od mene kurban je, to jest žrtveni dar. Takvome više ništa ne dopuštate da uradi za oca ili majku i kršite Božiju riječ predajom koju ste sami ustanovili. I činite još mnogo drugih sličnih stvari.” Tada Isus pozove narod i reče mu: „Slušajte me svi i shvatite! Ništa od onoga što ulazi u čovjeka ne može ga uprljati, ali prlja ga ono što iz njega izlazi. Ko ima uši, neka čuje!” Zatim se odvoji od naroda i ode u kuću, a učenici ga zamole da im objasni ovo poređenje. „Zar ni vi ne razumijete?”, upita ih on. „Ne shvaćate li da čovjeka ne može uprljati ono što u njega uđe, jer ne ide u srce, već u trbuh, a zatim se izbacuje u zahod!” Time je svu hranu proglasio čistom. Zatim još reče: „Čovjeka prlja ono što izlazi iz njega. Jer iz nutrine, iz ljudskoga srca, dolazi zla misao, blud, krađa, ubistvo, preljub, pohlepa, zloba, prijevara, razvrat, zavist, kleveta, oholost i glupost. Sva ta zla izlaze iznutra, ona čovjeka čine nečistim.” Poslije toga Isus ode u tirski kraj, gdje uđe u neku kuću ne želeći da iko sazna da je tu. Ali nije se mogao sakriti. Čim je čula za njega, odmah mu dođe neka žena čiju je kćer opsjeo nečisti duh, i padne ničice pred njim. Bila je paganka, rodom Sirofeničanka. Molila ga je da istjera nečistog duha iz njezine kćeri. Isus joj reče: „Pusti da se najprije nasite djeca. Nepravedno je uzeti hljeb djeci i baciti ga psima.” Ona odgovori: „Da, Gospode, ali i psi ispod stola jedu mrvice koje padnu djeci.” „Zbog ove riječi”, reče joj Isus, „možeš ići. Zli duh je izašao iz tvoje kćeri.” Kad je žena stigla kući, našla je djevojčicu kako leži u postelji. Zli duh bijaše izašao. Iz Tira ode Isus u Sidon, a zatim natrag do Galilejskog jezera, usred područja Dekapolisa. Dovedu mu gluhonijemog čovjeka i zamole ga da na njega položi ruke. On ga izdvoji iz naroda, stavi prste u njegove uši, a zatim mu pljuvačkom dotakne jezik. Pogleda u nebo, uzdahnu i reče mu: „Effatha – otvori se!” Sluh mu se odmah vrati, a jezik odriješi tako da je mogao jasno i razgovijetno govoriti. Isus zabrani ljudima da o tome pričaju, ali što im je on više branio to su oni više pričali. Mnogi su se neizmjerno divili i govorili: „On čini sve samo dobro – vraća sluh gluhima i čini da nijemi progovore!” U to se vrijeme opet okupi puno svijeta, a nije se imalo šta jesti. Isus pozove učenike i rekne im: „Žao mi je tih ljudi. Već su tri dana ovdje sa mnom i nemaju više šta jesti. Ako ih pošaljem gladne kućama, malaksat će na putu. Neki su došli izdaleka.” „Pa kako da im u ovoj pustoši nabavimo hrane?”, pitaju učenici. „Koliko hljebova imate?”, upita ih Isus. „Sedam”, odgovore Nato on reče narodu da posjeda po zemlji. Zatim uzme sedam hljebova, zahvali, razlomi ih i dadne svojim učenicima da posluže. A učenici ih podijele narodu. Nađe se i nekoliko ribica. Isus ih blagoslovi a zatim dade da i njih podijele. Svi se nasitiše, a potom pokupiše sedam košara preostalih komadića. Tu je bilo oko četiri hiljade ljudi. On ih pusti kući. Odmah zatim uđe s učenicima u lađicu i doplovi u okolinu Dalmanute. I dođu farizeji da s njime raspravljaju. Tražili su od njega da im pokaže znak s neba da bi ga iskušali. Kad je to čuo, on uzdahnu i reče: „Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista vam kažem, ovome se naraštaju neće dati znak.” Zatim se vrati u lađicu, ostavi ih i otplovi na drugu obalu. Učenici su zaboravili ponijeti hljeba. U lađici su imali samo jedan hljeb. Isus ih opomene: „Čuvajte se farizejskoga kvasca i kvasca Herodova.” „Nemamo hljeba”, govorili su međusobno. Isus je čuo o čemu govore. Zato reče: „Zašto govorite o tome da nemate hljeba? Zar još niste razumjeli, zar ne shvaćate? Zar su vam srca otvrdnula? Imate oči, a ne vidite! Imate uši, a ne čujete! Zar se ne sjećate? A onih pet hiljada ljudi koje sam nahranio razlomivši pet hljebova? Koliko ste punih košara ostataka skupili?” „Dvanaest”, odgovore. „A koliko je košara preostalo od sedam hljebova na četiri hiljade ljudi?” „Sedam”, rekoše. „Pa zar još ne razumijete?”, upita ih. Kad stigoše u Betsaidu, dovedoše mu slijepca i zamoliše ga da ga dotakne. Isus uzme slijepca za ruku i povede ga izvan sela, pljune mu u oči a onda na njih stavi ruke. „Vidiš li šta?”, upita ga. Čovjek podiže pogled. „Vidim ljude”, reče, „ali nejasno, poput stabala koja hodaju!” Tada mu Isus ponovo stavi ruke na oči i čovjeku se potpuno vrati vid, tako da je vidio sasvim jasno. Isus ga pošalje kući. „Ne ulazi u selo”, reče mu. Put u Jerusalem 8:27 – 10:52 Isus i njegovi učenici krenu u sela Filipove Cezareje. On ih putem upita: „Šta govore ljudi, ko sam ja?” „Neki misle da si Ivan Potapatelj”, odgovore učenici, „drugi kažu da si Ilija, a neki da si jedan od vjerovjesnika.” On ih upita: „A za koga me vi smatrate?” Kefa odgovori: „Ti si Mesija – Pomazanik Božiji!” Isus im zabrani da ikome o njemu govore. Zatim im počne objašnjavati kako će Sin Čovječiji morati mnogo propatiti od starješina, svećeničkih poglavara i pismoznanaca, koji će ga odbaciti, te da će biti ubijen i poslije tri dana oživjeti. Govorio im je o tome sasvim otvoreno. Kefa ga tada povede ustranu i stane od toga odvraćati. Isus se okrenu, pogleda učenike, pa strogo ukori Kefu: „Odstupi od mene, Đavole! Tvoje misli nisu Božije, nego razmišljaš kao čovjek!” Tada pozove učenike i narod. „Ako ko od vas želi biti mojim sljedbenikom”, reče im, „mora se odreći samog sebe, uzeti svoj krst i slijediti me. Nastojite li spasiti svoj život, izgubit ćete ga. A ko izgubi svoj život zbog mene i Radosne vijesti, spasit će ga. Kakva korist da čovjek stekne i sav svijet ako izgubi svoj život! Šta može čovjek dati u zamjenu za svoj život? Ko se postidi mene i mojih riječi pred ovim preljubničkim i grešnim svijetom, njega će se i Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u slavi svojega Oca, sa svetim anđelima.” Još dodade: „Neki od vas ovdje prisutnih neće okusiti smrti dok ne vide Božije carstvo kako dolazi sa silom!” Šest dana poslije Isus uzme Kefu, Jakova i Ivana, i povede ih na vrh planine, nasamo. Tu se pred njima preobrazi. Haljine mu postanu toliko blještavo bijele da ih tako ne bi mogao izbijeliti nijedan bjelilac na zemlji. Tada se pojave Ilija i Mojsije, i stanu razgovarati s Isusom. „Učitelju, tako je dobro da smo ovdje!”, reče mu Kefa. „Napravit ćemo tri sjenice: za tebe, Mojsija i Iliju.” Nije znao šta da kaže, jer su svi bili prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka progovori glas: „Ovo je Moj voljeni Sin! Njega slušajte!” Oni odmah pogledaju uokolo, ali nikoga nije bilo. Samo je Isus bio s njima. Dok su silazili s planine, zabranio im je da ikome spominju šta su vidjeli sve dok Sin Čovječiji ne ustane iz mrtvih. Zadržali su to za sebe, ali su međusobno raspravljali šta znači to njegovo „ustati iz mrtvih”. Upitaju ga: „Zašto pismoznanci tvrde da najprije mora doći Ilija?” „Nesumnjivo, najprije će doći Ilija”, reče on, „da sve obnovi. Kako onda stoji pisano da će Sin Čovječiji mnogo trpjeti, te da će biti prezren? Ali ja vam kažem: Ilija je već došao i oni učiniše s njim što su htjeli, kako je pisano za njega.” Kad su se vratili ostalim učenicima, vide oko njih silan narod i pismoznance gdje se prepiru s njima. Čim ga je sav taj narod spazio, iznenadio se, a onda mu potrčao ususret da ga pozdravi. „Oko čega se prepirete s njima?”, upita ih. Neki čovjek iz naroda mu reče: „Učitelju, doveo sam tebi svojega sina, jer je opsjednut nijemim duhom. Kad ga uhvati, baci ga na zemlju, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Zato sam zamolio tvoje učenike da ga istjeraju, ali nisu mogli.” „O nevjerni rode!”, reče Isus učenicima. „Dokle ću još morati biti s vama? Dokle vas moram trpjeti? Dovedite mi dječaka!” Dovedu ga. Kad je duh ugledao Isusa, silno potrese dječaka. On padne na tlo previjajući se, i počne pjeniti. „Otkad mu je tako?”, upita Isus oca. „Još odmalena”, odgovori. „Često ga baci u vatru ili u vodu da ga ubije. Smiluj nam se i učini što ako možeš!” „Ako mogu?”, reče Isus. „Sve je moguće onome koji vjeruje!” Dječakov otac odmah poviče: „Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!” Kad Isus opazi da im prilazi sve više ljudi, zaprijeti nečistome duhu: „Nijemi i gluhi duše! Zapovijedam ti da izađeš iz njega i da se više ne vraćaš!” Duh zaviče, jako zgrči dječaka, pa izađe iz njega. Dječak ostane beživotno ležati. Mnogi rekoše: „Mrtav je!” Ali Isus ga uzme za ruku i podigne, a on ustane. Kad uđe u kuću i ostane nasamo s učenicima, oni ga upitaju: „Zašto ga mi nismo mogli istjerati?” Isus im reče: „Ta se vrsta može istjerati samo molitvom.” Odlazeći iz toga kraja, prolazili su Galilejom. Isus nije htio da ljudi saznaju da su tu. Poučavao je učenike. Govorio im je da će Sina Čovječijeg predati ljudima, da će Ga ubiti, ali da će on poslije tri dana oživjeti. Oni to nisu razumjeli, ali su se bojali pitati ga. Stignu tako u Kafarnaum. Kad su već bili u kući, Isus ih upita: „O čemu ste to putem raspravljali?” Ali oni su samo šutjeli, jer su se prepirali oko toga ko je od njih najveći. Isus sjedne, pozove ih bliže, i kaže: „Ko želi biti prvi, taj neka bude zadnji od svih i neka bude sluga svima!” Zatim uzme dijete, postavi ga između njih, zagrli ga, a onda reče: „Ko u moje ime primi ovakvo dijete, mene je primio. A ko prima mene, prima Onoga Koji me je poslao.” Ivan mu reče: „Učitelju, vidjeli smo jednoga da tvojim imenom izgoni zle duhove; branili smo mu to, jer ne ide s nama.” „Ne branite mu!”, reče im Isus. „Jer nema toga ko bi mogao činiti čudesa u moje ime, a onda odmah govoriti zlo o meni. Ko nije protiv nas, uz nas je! Zaista vam kažem, dade li vam ko čašu vode zato što ste Mesijini, neće mu propasti nagrada. Ali navede li ko jednog od ovih najmanjih koji u mene vjeruju na grijeh, bolje bi mu bilo da su mu oko vrata svezali mlinski kamen i bacili ga u more. Navodi li te vlastita ruka na grijeh, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u Život nego s objema rukama biti bačen u neugasivi oganj pakla. Navodi li te na grijeh vlastita noga, odsijeci je! Bolje ti je hromu ući u Život nego s objema nogama biti bačen u pakao! Navodi li te i vlastito oko na grijeh, iskopaj ga! Bolje ti je bez jednog oka ući u Carstvo Božije nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje njihov crv ne umire i gdje se oganj ne gasi. Svaki će biti vatrom zasut kao što se žrtva solju posipa. So je dobra. Ali ako ona obljutavi, čime ćete je ponovo osoliti? Imajte u sebi so! Živite u miru jedni s drugima!” Isus ode odatle i dođe u judejski kraj, s onu stranu Jordana. I opet nagrne njemu mnoštvo ljudi, te ih je po svojem običaju poučavao. Dođu neki farizeji i upitaju ga, s nakanom da ga kušaju: „Je li dopušteno mužu otpustiti ženu?” „Šta vam je zapovjedio Mojsije?”, upita ih Isus. Oni mu odgovore: „Mojsije je dopustio da muž ženi napiše otpusnicu i otpusti je.” „Dopustio vam je to zbog okorjelosti vašeg srca! Jer Bog je još na početku stvorio muško i žensko. Čovjek će ostaviti oca i majku da bi se sjedinio sa svojom ženom, i njih će dvoje biti jedno tijelo. Njih dvoje, prema tome, više nisu dva tijela, nego jedno. Nemojte, dakle, da čovjek rastavlja ono što je Bog sjedinio!” Kad su bili u kući, učenici ga ponovo o tome upitaju. On im reče: „Ko god otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljubu prema prvoj ženi. Ostavi li žena svoga muža i preuda se, ona također čini preljubu.” Donosili su Isusu djecu da ih dotakne, a učenici ih zaustavljahu. Kad je Isus to vidio, naljuti se i reče: „Pustite dječicu meni i ne branite im, jer takvima pripada Božije carstvo. Zaista vam kažem, ko Carstvo Božije ne prihvati poput djeteta, nikada neće u njega ući!” Tada izgrli djecu i blagoslovi ih polažući na njih ruke. Dok je izlazio na put, pritrči mu neki čovjek, klekne i upita ga: „Dobri učitelju, šta moram učiniti da dobijem Vječni život?” „Zašto me zoveš dobrim?”, upita ga Isus. „Samo je Bog uistinu dobar. A zapovijedi znaš: ne ubij, ne čini preljubu, ne ukradi, ne laži, ne varaj, poštuj oca i majku.” „Učitelju, tih se zapovijedi držim još od mladosti”, odgovori čovjek. Isus ga osmotri i dopade mu se. „Još jedno ti nedostaje”, reče mu, „idi i prodaj sve što imaš, a novac razdijeli sirotinji, pa ćeš steći blago na Nebu. A onda dođi i slijedi me!” Čovjek se na te riječi snuždi i ode žalostan, jer je bio veoma bogat. Isus pogleda uokolo i reče učenicima: „Kako je teško bogatašima ući u Carstvo Božije!” Oni se nato jako iznenade. A Isus nastavi: „Djeco, kako je teško ući u Carstvo Božije! Lakše bi devi bilo provući se kroz iglenu ušicu nego bogatašu ući u Božije carstvo!” Učenici se zaprepaste. „Pa ko se onda uopće može spasiti?”, pitali su. Isus ih pogleda i reče: „Ljudima je to nemoguće, ali ne i Bogu. Jer Bogu je sve moguće!” Kefa mu reče: „Mi smo se svega odrekli da bismo te slijedili.” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, nema toga ko se zbog mene i Radosne vijesti odrekao kuće, braće, sestara, majke, oca, djece ili imanja, a da uz progonstvo neće već na ovome svijetu dobiti stostruko više kuća, braće, sestara, majki, očeva, djece i imanja, a u budućem svijetu i Vječni život. Mnogi prvi će biti zadnji, a mnogi posljednji će biti prvi.” Bili su na putu prema Jerusalemu. Isus je išao pred zbunjenim učenicima, a oni su ga slijedili i bojali se. Isus povede Dvanaestericu nastranu i počne im opet govoriti o onome što će mu se dogoditi. „Evo, stižemo u Jerusalem”, reče im. „Sina Čovječijega će predati svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i predati paganima. Rugat će mu se, pljuvati ga, bičevati i ubiti. Ali on će poslije tri dana oživjeti.” Tada mu priđu Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, te mu rekoše: „Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zamolimo.” „A šta hoćete da vam učinim?”, upita ih Isus. „Dopusti nam da u tvojoj slavi sjednemo do tebe, jedan s desne, a drugi s lijeve strane.” „Ne znate šta tražite!”, odgovori im Isus. „Možete li piti iz čaše iz koje ja pijem? Ili biti potopljeni u muke u koje ja moram biti potopljen?” „Možemo!”, odgovore mu. A Isus im reče: „Da, pit ćete iz moje čaše i bit ćete potopljeni u muke kao i ja, ali nije na meni da određujem ko će sjediti zdesna ili slijeva do mene. Ta su mjesta za one kojima su određena.” Kad su to čula ostala deseterica, naljute se na Jakova i Ivana. Zato ih Isus pozove k sebi i kaže: „Vi znate da vladari svijeta gospodare narodom i da moćnici nad njim vladaju stegom. Ali neka među vama ne bude tako. Naprotiv, ko među vama želi biti velik, neka vam bude sluga. Ko želi biti prvi među vama, neka vam svima bude rob. Jer ni Sin Čovječiji nije došao da mu služe, već da on služi i dade svoj život kao otkupninu za mnoge!” Stigli su tako u Jerihon. Kad je Isus izlazio iz Jerihona, u pratnji učenika i velikog mnoštva, pokraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, Timejev sin. Kad je čuo da dolazi Isus iz Nazareta, počeo je vikati: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Mnogi su ga opominjali da ušuti, ali on stane još jače vikati: „Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i reče: „Pozovite ga!” Oni pozovu slijepca. „Samo hrabro!”, kazaše mu. „Zove te!” Bartimej zbaci sa sebe ogrtač, skoči i pritrči Isusu. „Šta želiš da ti učinim?”, upita ga Isus. „Učitelju”, reče slijepac, „učini da progledam!” „Hajde”, odgovori mu Isus. „Tvoja te vjera spasila.” On odmah progleda i putem krenu za Isusom. Kad se približiše Jerusalemu, izađu na Maslinsku goru, te dođu do mjesta Betfage i Betanije. Isus pošalje dvojicu učenika. „Idite u selo što je pred vama”, reče im, „i čim uđete, vidjet ćete privezano magare koje još niko nije jahao. Odvežite ga i dovedite ovamo. Upita li vas ko: Šta to radite?, recite samo: Treba Gospodu. Brzo će ga vratiti.” Oni odu i nađu magare svezano na ulici, kraj vrata jedne kuće, te ga odvežu. Neki, koji su stajali u blizini, upitaju: „Zašto ste odvezali magare?” Oni im odgovore kako ih je Isus poslao, te ih ljudi ostave na miru. Dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje ogrtače, te ga on uzjaše. Mnogi prostru po drumu svoje ogrtače, a neki opet zeleno granje koje su nabrali u polju. I pred njim i iza njega išlo je mnoštvo i klicalo: Hosana! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslovljeno Carstvo koje dolazi, Carstvo našega oca Davida! Hosana na visini! Tako uđe u Jerusalem, u Hram. Pažljivo razgleda sve, pa kako je već bilo kasno, ode s Dvanaestericom u Betaniju. Sutradan krenu iz Betanije, a Isus ogladni. Izdaleka ugleda razlistalu smokvu pa joj se primače da vidi ima li šta na njoj. Ali nije bilo ničega osim lišća, jer još nije bilo vrijeme smokvama. Isus reče stablu: „Nikada više niko s tebe roda ne jeo!” Čuli su to i učenici. Kad su stigli u Jerusalem, on ode u Hram i počne tjerati iz njega sve koji su prodavali i kupovali, prevrne stolove mjenjačima novca i klupe trgovcima golubova. Nikome ne dopusti da išta pronese kroz Hram. Pouči ih: „Pisano je: Moj dom neka bude Dom molitve za sve narode, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu.” Kad su to čuli svećenički poglavari i pismoznanci, počnu smišljati kako da ga ubiju. Bojali su ga se, jer je narod bio oduševljen njegovim učenjem. Uvečer bi izlazili iz grada. Prolazeći ujutro, opaze da se smokva iz korijena osušila. Kefa se sjeti i uzvikne: „Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo osušila se!” „Imajte vjeru u Boga!”, odgovori im Isus. „Zaista vam kažem, kada bi ko rekao ovoj planini: Digni se i skoči u more i pritom ne bi posumnjao u srcu, nego vjerovao da će se to i dogoditi, bilo bi mu tako. Zato vam kažem: šta god da u molitvi tražite, vjerujte da ste to već primili, pa ćete i dobiti. Ali kad god ustanete moliti, najprije oprostite ako šta imate protiv koga. Tada će i vama nebeski Otac oprostiti vaše grijehe.” Stignu opet u Jerusalem. Dok je Isus prolazio Hramom, pristupe mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine te ga upitaju: „Ko ti je dao pravo da to činiš? Ko te je ovlastio za to?” Isus im odgovori: „Reći ću vam ko mi je dao vlast, ako najprije vi meni odgovorite: Je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!” Oni počnu umovati među sobom: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A kažemo li da je od ljudi?” Bojali su se, jer su Ivana svi smatrali za pravog vjerovjesnika. Zato Isusu odgovore: „Ne znamo!” A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći otkuda mi vlast da ovo činim!” Tada im počne upoređivati: „Neki čovjek zasadi vinograd i ogradi ga, iskopa tijesak i izgradi kulu. Zatim ga iznajmi vinogradarima i otputuje. Kad dođe vrijeme, pošalje slugu da od njih ubere njegov dio uroda. Ali vinogradari ga zgrabe, pretuku i pošalju natrag praznih ruku. On im zatim pošalje drugog slugu. Zakupci mu razbiju glavu i nagrde ga. Trećega kojeg im je poslao ubiju. Poslao im je i mnoge druge, ali oni ih sve premlate ili poubijaju. Napokon mu je preostao samo još jedan – njegov voljeni sin. Pošalje i njega, misleći: Prema mojem sinu sigurno će imati poštovanja. Ali vinogradari rekoše: Ovaj će naslijediti imanje. Ubijmo ga, pa ćemo se domoći imanja umjesto njega! Uhvate ga, ubiju i izbace iz vinograda. Šta će učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare, a vinograd dati drugima. Ne sjećate li se onoga iz Pisma: Kamen koji su graditelji odbacili postade ugaonim kamenom. To je Gospodnje djelo, čudesno u našim očima.” I htjedoše ga uhvatiti, ali bojali su se naroda. Shvatili su, dakako, da je protiv njih ispričao tu poredbu. Zato ga ostave i odu. Zatim mu pošalju neke farizeje i herodovce da ga uhvate u riječi. Oni dođu i kažu mu: „Učitelju, znamo da govoriš istinu i da ne gledaš ko je ko, nego prema istini poučavaš putu Božijem. Reci nam, je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije?” Isus prozre njihovo lukavstvo pa reče: „Zašto me kušate? Dajte mi denar da ga vidim.” Donesu mu novčić, a on upita: „Čiji je ovo lik i natpis?” „Cezarev”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, a Bogu Božije”, reče im. Bili su zadivljeni. Tada mu dođu saduceji, koji su tvrdili da nema oživljenja, i upitaju ga: „Učitelju, Mojsije nam je propisao: Ako umre kome brat i ostavi ženu bez djece, taj neka uzme ženu i podigne potomstvo svome bratu. Bilo je sedmero braće. Najstariji se brat oženi i umre a da nije imao djece. Drugi se brat oženi njegovom ženom, ali također umre a da nije ostavio potomstva. S trećim se dogodi isto. Tako nijedan od sedmerice iza sebe ne ostavi potomstva. Naposljetku umre i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” Isus im odgovori: „Niste li vi u zabludi zato što ne poznajete ni Pisma ni sile Božije? Jer kad ljudi ožive, neće se ženiti ni udavati, već će biti poput anđela na Nebu. A što se tiče oživljenja, niste li pročitali u Knjizi Mojsijevoj događaj o gorućem grmu gdje je Bog rekao Mojsiju: Ja sam Bog Abrahamov, Isakov i Jakovljev. A Bog nije Bog mrtvih, već Bog živih! Vi ste, prema tome, u velikoj zabludi!” Tada pristupi pismoznanac koji je slušao njihovu raspravu. Uvidjevši da im je Isus dobro odgovorio upita ga: „Koja je prva od svih zapovijedi?” Isus odgovori: „Prva je: Čuj, o Izraele! Naš Gospod Bog jeste jedini Bog. Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom! A druga je ova: Voli svog bližnjeg kao samog sebe! Nema zapovijedi koja bi bila veća od ovih.” Pismoznanac odgovori: „Učitelju, pravo si rekao da je On jedini i da nema drugih osim Njega. Voljeti Ga svim srcem, svom pameti i svom snagom, a bližnjega voljeti kao samoga sebe, vrijedi više nego sve paljenice i ostale žrtve.” Videći da pametno govori, Isus mu reče: „Nisi daleko od Božijeg carstva.” I niko se više nije usudio ništa da ga pita. Isus, dok poučava u Hramu, upita: „Kako pismoznanci mogu tvrditi da je Mesija Davidov sin? Pa sâm je David, nadahnut Svetim Duhom, rekao: Reče Gospod mojem Gospodu: Sjedni Mi s desne strane dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje. Sâm Ga je David nazvao Gospodom. Kako bi mu onda mogao biti sin?” Narod ga je oduševljeno slušao. Poučavajući dalje, Isus reče: „Čuvajte se pismoznanaca! Vole se šetati u dugim haljinama i hoće da ih pozdravljaju na trgovima. U sinagogama grabe prva mjesta, a na gozbama pročelja. Proždiru imetak udovica, pod izgovorom dugih molitava. Njima će biti još strože suđeno.” Zatim sjede preko puta riznice, te stade posmatrati narod kako ubacuje bakreni novac. Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Dođe i neka sirota udovica te ubaci dvije lepte, odnosno jedan kvadrant. Isus dozva učenike i reče im: „Zaista vam kažem, ta je sirota udovica ubacila više nego svi ostali! Jer svi su oni dali od svojeg viška, a ona je, u svojoj oskudici, dala sve što je imala, sve što joj je bilo za život.” Kad je Isus izlazio iz Hrama, jedan od učenika mu reče: „Učitelju, pogledaj! Kakvog li kamenja! Silne li građevine!” „Vidiš li ovu veliku građevinu?”, odgovori mu Isus. „A bit će porušena tako da od nje neće ostati ni kamen na kamenu.” Dok je sjedio na Maslinskoj gori naspram Hrama, Kefa, Jakov, Ivan i Andrija nasamo ga upitaju: „Kada će se sve to dogoditi? Kojim će se znakom najaviti ispunjenje svega toga?” Isus im odgovori: „Pazite da vas ko ne prevari! Mnogi će doći pod mojim imenom i reći Ja sam, i mnoge će zavesti. Kad čujete za ratove i vijesti o ratovima, ne uznemirujte se. Sve se to mora dogoditi, ali kraj još neće doći. Zaratit će narod sa narodom i carstvo protiv carstva. Bit će potresa u mnogim dijelovima svijeta i zavladat će glad. Sve je to samo početak trudova. A vi budite na oprezu! Predavat će vas sudovima i bičevati u sinagogama. Izvodit će vas pred upravitelje i careve zbog mene, njima za svjedočanstvo Radosna vijest mora se najprije objaviti svim narodima. Kad vas uhvate i predaju sudu, ne brinite se unaprijed šta ćete govoriti, nego šta vam se u onaj čas dadne, to govorite. Jer nećete govoriti vi, nego Sveti Duh. Brat će na smrt predavati brata, a otac dijete. Djeca će ustajati na roditelje i ubijati ih. I svi će vas mrziti zbog moga imena. Ali ko izdrži do kraja, spasit će se. Kad vidite da grozota pustoši stoji tamo gdje ne smije stajati (ko čita, neka shvati), oni iz Judeje neka bježe u gore. Ko se zatekne na krovu, neka ne silazi u svoju kuću što uzeti! Ko se zatekne u polju, neka se ne vraća natrag po svoj ogrtač! Teško trudnicama i dojiljama u te dane! Molite se da to ne bude zimi, jer će to biti dani takve nevolje kakve nije bilo otkako je Bog stvorio svijet, niti će je biti ikad poslije. I kad Gospod ne bi skratio to vrijeme, niko se ne bi spasio. Ali On je skratio te dane radi svojih izabranika. Kaže li vam tada ko: Evo Mesije! ili Eno ga tamo!, ne vjerujte, jer će ustati lažne mesije i lažni vjerovjesnici, te činiti čudesa, ne bi li, bude li moguće, zaveli i izabranike. Budite oprezni! Unaprijed sam vas upozorio! U te dane, kad prođu sve te nevolje, Sunce će potamnjeti i Mjesec neće sjati, zvijezde će s neba padati i nebeske će se sile uzdrmati. Tada ćete vidjeti Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. On će poslati anđele i skupiti svoje izabranike sa četiri vjetra od kraja Zemlje do kraja Neba. Od smokve naučite poredbu. Kad joj granje omekša i kad olista, znajte da je ljeto blizu. Također, kad vidite da se događa sve ovo, znajte da je blizu, na samom pragu. Kažem vam da ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi nipošto neće proći! Niko, međutim, ne zna dana ni časa kada će se to dogoditi. Ne znaju ni anđeli na Nebu, pa čak ni Sin. Zna samo Otac. Bdijte, dakle, i budite oprezni, jer ne znate kada će se to zbiti! To je kao s čovjekom koji je, odlazeći na put, kuću ostavio na čuvanje slugama. Svakome je dao zadatak, a vrataru naredio da bdije. Zato bdijte, jer ne znate kada će se gospodar vratiti – uvečer, u ponoć, u ranu zoru kad pjevaju pijetli ili ujutro. Da ne dođe iznenada i nađe vas kako spavate. Šta kažem vama, kažem svima: Bdijte!” Dva dana uoči Pashe i blagdana Beskvasnih hljebova, svećenički poglavari i pismoznanci još su čekali priliku da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju. „Nećemo na blagdan”, rekli su, „da se narod ne pobuni.” Dok je Isus bio u Betaniji, za stolom u kući Simona gubavca, uđe neka žena s alabasternom posudom skupocjene čiste nardove masti. Razbije posudu i izlije mast Isusu na glavu. Neki se zbog toga naljute: „Zašto tako trošiš tu mast?” „Mogla se prodati za više od tristo denara, pa novac podijeliti sirotinji!” I gunđali su na ženu. Ali Isus im reče: „Ostavite ženu na miru! Zašto joj dosađujete? Učinila mi je dobro djelo. Siromaha će uvijek biti, da im pomažete kad god budete htjeli, a ja neću zauvijek ostati s vama. Ona je učinila šta je mogla. Unaprijed je pomazala moje tijelo za ukop. Zaista vam kažem, gdje se god bude objavljivala Radosna vijest, spominjat će se i ovo njezino djelo, njoj na uspomenu.” Tada Juda Iskariotski, jedan od Dvanaesterice, ode svećeničkim poglavarima da ga izda. Oni se obraduju i obećaju mu novac. Tako Juda počne tražiti pogodnu priliku da izda Isusa. Na prvi dan blagdana Beskvasnih hljebova, kad se žrtvovalo pashalno janje, učenici upitaju Isusa: „Gdje želiš da ti pripremimo pashalno janje?” On pošalje dvojicu svojih učenika u Jerusalem: „Idite u grad. Tamo ćete naići na čovjeka koji nosi vodu u vrču. Pođite za njim. Gdje on bude ušao, tamo potražite domaćina, pa mu recite: Učitelj pita u kojoj sobi može večerati pashalno jelo sa svojim učenicima. On će vas povesti u veliku sobu na spratu, sasvim spremnu. Tu pripremite večeru.” Učenici odu u grad i nađu sve kako im je Isus rekao, te tamo pripreme pashalno jelo. Uvečer Isus dođe s Dvanaestericom. Dok su jeli za stolom, reče im: „Zaista vam kažem, jedan od vas koji sa mnom jede izdat će me.” Ovi se ožaloste, i redom ga stanu pitati: „Nisam valjda ja taj?” On odgovori: „To je jedan od vas Dvanaesterice, koji sa mnom umače hljeb u istu zdjelu! Jer Sin Čovječiji, dakle, odlazi kao što je o njemu pisano. Ali teško onome koji Sina Čovječijega izda! Bilo bi mu bolje da se nije ni rodio!” Dok su jeli, Isus uzme hljeb, zahvali, razlomi ga i dade im govoreći: „Uzmite; ovo je moje tijelo!” Zatim uzme čašu, zahvali i pruži im. I svi su iz nje pili. On im reče: „Ovo je moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge. Zaista vam kažem, neću više piti od trsova roda sve do onoga dana kad ga novo budem pio u Božijem carstvu.” Zatim zapjevaju hvalospjeve, te odu na Maslinsku goru. „Svi ćete se pokolebati”, reče im Isus, „jer je pisano: Udarit ću pastira i ovce će se razbježati. Ali nakon što ustanem iz mrtvih, ići ću pred vama u Galileju.” Kefa mu reče: „Ako se i svi pokolebaju, ja ipak neću!” „Zaista ti kažem”, reče mu Isus, „još noćas, prije nego što se pijetao drugi put oglasi, triput ćeš me se odreći.” Kefa ga stane uvjeravati: „Makar morao s tobom i umrijeti, neću te se odreći!” Tako su se zaklinjali i svi ostali. Dođu tako na mjesto zvano Getsemani, gdje Isus reče učenicima: „Sjednite tu dok se ja pomolim!” Povede sa sobom Kefu, Jakova i Ivana. Obuzmu ga strah i tjeskoba. Reče: „Duša mi je nasmrt žalosna. Ostanite tu i bdijte.” Ode malo dalje i padne ničice. Molio se da ga, ako je moguće, mimoiđe taj čas. „Abba, Oče!”, molio je. „Tebi je sve moguće. Otkloni od mene ovu čašu! Ipak, neka bude po Tvojoj, a ne po mojoj volji.” Zatim se vrati i nađe one kako spavaju. „Simone!”, reče Kefi. „Zar spavaš? Nisi mogao ni jedan sat probdjeti? Bdijte i molite da ne padnete u kušnju. Jer duh je spreman, ali je tijelo slabo.” Ode još jedanput i pomoli se istim riječima. I opet ih po povratku nađe kako spavaju, jer im oči bijahu otežale. Nisu znali šta bi mu rekli. Kad se treći put vratio, reče im: „Još spavate i ljenčarite? Dosta je bilo! Kucnuo je čas! Evo, Sin Čovječiji predaje se grešnicima u ruke. Ustanite! Hajdemo! Moj izdajnik je već tu!” Još dok je govorio, stigne Juda, jedan od Dvanaesterice, a s njime i svjetina s mačevima i toljagama, te svećenički poglavari, pismoznanci i starješine. Izdajnik im je rekao: „Onaj kojega poljubim, taj je. Uhvatite ga i odvedite pod stražom.” Čim stignu, on priđe Isusu. „Učitelju!”, reče i poljubi ga. Ovi digoše na njega ruke i uhvatiše ga. Jedan od prisutnih naglo izvuče mač i njime odsiječe uho sluzi visokoga svećenika. Isus reče: „Pošli ste na mene mačevima i toljagama kao na razbojnika! A svaki dan sam u Hramu poučavao pa me niste uhvatili. Ali neka se ispune Pisma.” Nato ga svi ostave i pobjegnu. Slijedio ga je samo neki mladić ogrnut plahtom po golom tijelu. Kad su ga pokušali uhvatiti, on ostavi plahtu i pobjegne go. Isusa odvedu do visokog svećenika, gdje se okupe svi svećenički poglavari, pismoznanci i starješine. Kefa ga je izdaleka slijedio do u dvor visokog svećenika. Sjeo je sa slugama kraj vatre da se ugrije. Svećenički poglavari i Veliko vijeće tražili su svjedočanstvo protiv Isusa da bi ga mogli smaknuti. Ali nisu ga našli. Mnogi su lažno svjedočili protiv njega, ali im se iskazi nisu podudarali. Zatim su neki ustali i lažno o njemu posvjedočili: „Čuli smo ga kad je rekao: Srušit ću ovaj Hram izgrađen ljudskom rukom i za tri dana ću podići drugi, koji neće biti sagrađen rukama!” Ali ni tada im se svjedočanstvo nije podudaralo. Visoki svećenik zatim stane pred prisutne i upita Isusa: „Zar nećeš odgovoriti na ovo što govore protiv tebe?” Isus je šutio, ništa nije odgovorio. Tada ga visoki svećenik upita: „Jesi li ti Mesija, Sin Uzvišenoga?” Isus odgovori: „Jesam. I vidjet ćete Sina Čovječijega kako sjedi zdesna Silnome i kako dolazi na nebeskim oblacima.” Visoki svećenik nato pocijepa haljine i reče: „Šta će nam više svjedoci? Čuli ste ga kako huli! Šta kažete?” I svi ga osude na smrt. Neki počnu pljuvati po njemu. Pokrili su mu oči i onda ga udarali šakama govoreći: „Daj objavu!” I sluge su ga udarale. Dok je Kefa bio dolje u dvorištu, dođe jedna sluškinja visokog svećenika. Kad ugleda Kefu da se grije, upre pogled u njega i reče: „I ti si bio s Isusom Nazarećaninom!” Kefa odbi riječima: „Ne znam ga i ne razumijem o čemu govoriš.” I izađe u predvorje. Upravo tada zakukuriče pijetao. Sluškinja ga opet opazi, pa počne govoriti ostalima: „Ovaj je jedan od njih!” Kefa ponovo zaniječe. Poslije i ostali prisutni počnu Kefi govoriti: „Pa ti si stvarno jedan od njih, a i Galilejac si!” Kefa se počne zaklinjati: „Ja i ne poznajem čovjeka o kojem vi govorite!” I pijetao se odmah drugi put oglasi. A Kefa se sjeti Isusovih riječi: „Prije nego što se pijetao drugi put oglasi, triput ćeš me se odreći.” I brizne u plač. Već rano ujutro sastanu se svećenički poglavari, starješine i pismoznanci – cijelo Veliko vijeće – te svežu Isusa, odvedu ga i predaju Pilatu. Pilat ga upita: „Jesi li ti car Jevreja?” „Sâm si rekao”, odgovori Isus. Svećenički poglavari teško su ga optuživali. Pilat ga ponovo upita: „Zar nemaš ništa na to reći? Slušaj kako te optužuju!” Isus mu više ništa ne odgovori, što je Pilata veoma začudilo. A svakog blagdana bi pustio jednog zatvorenika, onoga kojeg narod zatraži. Zajedno s ostalima, koji su u pobuni počinili ubistva, bio je tada i čovjek zvani Baraba. Svjetina se počne okupljati pred Pilatom tražeći ono što je prema običaju činio. „Hoćete li da oslobodim jevrejskoga cara?”, upita Pilat, jer je shvatio da su mu ga svećenički poglavari predali iz zavisti. Ali svećenički poglavari podjare svjetinu da traži da im pusti Barabu. „A šta da učinim onda s ovim kojega nazivate carem Jevreja?”, upita Pilat. „Razapni ga!”, poviču oni. „Zbog čega?”, upita Pilat. „Kakvo je zlo učinio?” Ali oni još glasnije zaviču: „Razapni ga!” I tako Pilat, želeći ugoditi svjetini, oslobodi Barabu, a Isusa izbičuje i preda da ga razapnu. Vojnici ga odvedu u palaču, u takozvani pretorij, i sazovu cijelu četu. Obuku ga u grimiz i ispletu krunu od trnja, te mu je stave na glavu. Pozdravljali su ga: „Živio car Jevreja!” Udarali su ga trskom po glavi, pljuvali po njemu i padali na koljena da mu se klanjaju. Kad su mu se izrugali, skinu s njega grimiz, obuku ga u njegovu odjeću i odvedu da ga razapnu. Natjeraju jednog prolaznika, Simona iz Kirene, koji se vraćao iz polja, da ponese Isusov krst (Simon bijaše Aleksandrov i Rufov otac). Dovedu tako Isusa do mjesta zvanog Golgota (što znači „lobanja”). Ponude mu vino pomiješano sa smirnom, ali on nije htio piti. Zatim ga razapnu i razdijele među sobom njegove haljine, odlučujući kockom šta će kome pripasti Razapeli su ga oko trećega sata. Nad njim je stajao natpis o njegovoj krivici: „Car Jevreja”. S njim razapnu i dvojicu razbojnika, jednoga slijeva, a drugoga zdesna. Prolaznici su ga ružili i odmahivali glavom govoreći: „Možeš srušiti Hram i sâm ga opet izgraditi u tri dana, je li? Spasi onda sebe i siđi s krsta!” Slično su mu se rugali i svećenički poglavari i pismoznanci: „Spasio je druge, a sebe ne može! Mesija! Car Izraelov! Neka sada siđe s krsta, da vidimo, pa da vjerujemo!” Vrijeđali su ga i oni razapeti s njim. Oko šestog sata po svoj zemlji nastade tama i potraje do devetog sata. U deveti sat Isus izglasa poviče: „Eloi, Eloi, lama sabakthani?”, što znači „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od prisutnih, kad su to čuli, rekoše da zove Iliju. A jedan čovjek otrča, uze spužvu, namoči je u sirće i pruži mu je na trski. „Da vidimo hoće li doći Ilija i skinuti ga”, reče. A Isus još jedanput glasno krikne i izdahne. Tada se zastor u Hramu razdere napola, odozgor prema dolje. Kad je kapetan, koji je stajao naspram Isusa, vidio kako je izdahnuo, reče: „Ovaj je čovjek zaista bio Božiji sin!” Bile su tu i žene koje su gledale izdaleka – Marija Magdalena, Marija, majka Jakova mlađega i Josipa, te Saloma, koje su ga pratile i služile mu dok je bio u Galileji. I mnoge druge koje su s njim došle u Jerusalem. Bila je priprema, dan uoči subote. Kad je pala večer, Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji je također iščekivao Božije carstvo, odvaži se te ode Pilatu i zatraži Isusovo tijelo. Pilat se veoma začudi da je već umro, pa pozove kapetana da ga pita je li odavno mrtav. Kad primi obavijest od kapetana, Pilat predade Josipu tijelo. Josip kupi lanenog platna, skine tijelo, umota ga u platno i položi u grob isklesan u stijeni, te na ulaz u grob navali kamen. Marija Magdalena i Marija, majka Josipova, gledale su gdje ga polažu. Kad prođe subota, Marija Magdalena, Saloma i Marija majka Jakovljeva odu kupiti mirisne masti da pomažu Isusovo tijelo. I prvoga dana sedmice, veoma rano, još za izlaska sunca, dođu na grob. Među sobom su govorile: „Ko će nam odmaknuti kamen s ulaza u grob?” Ali kad su pogledale, vide da je kamen već odmaknut. Bio je to zaista velik kamen. Uđu u grob i zdesna ugledaju mladića u bijeloj haljini kako sjedi, i veoma se zaprepaste. On im reče: „Ne bojte se! Vi tražite razapetoga Isusa Nazarećanina. Nije ovdje, oživio je! Evo mjesta gdje su ga položili. Idite i recite njegovim učenicima i Kefi: Ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti, kako vam je i rekao.” Žene pobjegnu s groba drhteći od zaprepaštenja. Od straha nikome nisu ništa kazale. Kad je oživio rano u prvi dan sedmice, najprije se ukazao Mariji Magdaleni, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode javiti to njegovim sljedbenicima koji su tugovali i plakali. Kad su čuli da je živ i da ga je ona vidjela, nisu vjerovali. Nakon toga Isus se ukazao u drugom obličju dvojici od njih dok su išli na selo. Oni su to javili ostalima, ali ni njima nisu vjerovali. Zatim se ukaže Jedanaesterici učenika dok su bili za stolom. Prekori ih zbog nevjere i okorjelosti srca, jer nisu povjerovali onima koji su ga vidjeli da je oživio. Reče im ovo: „Idite po cijelome svijetu i svakome najavljujte Radosnu vijest. Ko povjeruje i bude potopljen, spasit će se. Ko ne bude vjerovao, bit će osuđen. One koji budu vjerovali pratit će ovi znaci: izgonit će zle duhove u Moje ime, govorit će novim jezicima, zmije će uzimati rukama, a popiju li šta smrtonosno, neće im nauditi; na bolesne će stavljati ruke i oni će ozdravljati!” Kada im je Gospod Isus to rekao, bijaše uznesen na Nebo i sjede zdesna Bogu. Učenici su otišli da to posvuda objavljuju, a Gospod je s njima djelovao i čudesnim znacima potvrđivao Riječ. Već su mnogi pokušali sastaviti izvještaj o događajima koji su se ispunili među nama, prema kazivanjima onih koji su od početka bili očevici i sluge Riječi. Odlučio sam stoga i ja, vrli Teofile, tebi napisati sve po redu, budući da sam sve od početka potanko ispitao, da se tako uvjeriš u istinitost učenja koje si primio. U vrijeme judejskoga cara Heroda bio je neki svećenik, zvani Zaharija, iz Abijina reda. Žena mu je bila iz Aronova roda. Zvala se Elizabeta. Oboje su bili pravedni pred Bogom, jer su besprijekorno bili poslušni svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. Nisu imali djece, jer je Elizabeta bila nerotkinja, a oboje su već bili u poodmaklim godinama. Jednoga je dana Zaharija vršio svećeničku službu pred Bogom, jer je na dužnosti bio njegov red. Prema svećeničkome običaju žrijebom ga zapadne da uđe u Hram Gospodnji i da prinese kâd. Za vrijeme kađenja veliki se narod vani molio. A Zahariji se ukaže Božiji anđeo. Stajao je s desne strane kadionog žrtvenika. Kad ga je spazio, Zaharija se veoma prepadne i obuzme ga strah. Ali anđeo mu reče: „Ne boj se, Zaharija! Jer uslišana ti je molitva: tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Ivan. Bit će ti radost i veselje, i mnogi će se radovati njegovu rođenju. Bit će on doista velik u očima Gospodnjim. Neće piti vina ni drugoga opojnog pića. Bit će ispunjen Svetim Duhom još od majčine utrobe. Mnoge sinove Izraelove okrenut će Gospodu, Bogu njihovom. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj. Okrenut će srca otaca k sinovima, a nepokorne ka mudrosti pravednika. Pripremit će narod za dolazak Gospodnji.” Zaharija reče anđelu: „Po čemu ću ja to znati? Već sam star, a i žena mi je u poodmaklim godinama.” Anđeo mu odgovori: „Ja sam Gabrijel, onaj koji stoji pred Bogom. Poslan sam da govorim s tobom i da ti objavim sve ovo. Evo, sada ćeš zanijemiti i nećeš moći govoriti do dana kada će se sve ovo dogoditi, zato što nisi povjerovao mojim riječima, koje će se ispuniti u svoje vrijeme.” Ljudi su za to vrijeme čekali Zahariju i čudili se što se on toliko zadržao u Hramu. Kad je napokon izašao, nije im mogao ništa reći. Oni shvate da je u Hramu imao viđenje. Pokušao im je govoriti znacima, ali je ostao nijem. Kad su istekli dani njegove službe, vrati se kući. Ubrzo zatim njegova žena Elizabeta zanese. Pet mjeseci se krila. Govorila je: „Gospod mi je to učinio u vrijeme kad mu se svidjelo skinuti s mene sramotu pred ljudima.” Poslije šest mjeseci Bog pošalje anđela Gabrijela u galilejski grad Nazaret djevici Mariji, zaručenoj sa čovjekom zvanim Josip, iz Davidove loze. Anđeo njoj priđe i reče: „Zdravo, milosti puna! Gospod s tobom!” Nato se Marija uznemiri, te se počne domišljati šta bi taj pozdrav mogao značiti. „Ne boj se, Marijo!”, reče joj anđeo. „Bog ti je odlučio iskazati milost. Zanijet ćeš i roditi sina. Nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospod Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida. Vladat će Domom Jakovljevim vječno; njegovu Carstvu neće biti kraja.” Marija upita anđela: „Ali kako? Ja još ne znam za muško.” Anđeo joj odgovori: „Sveti Duh će se spustiti na tebe i sila Svevišnjega će te zasjeniti. Zato će dijete koje rodiš biti sveto, i zvat će se Božiji sin. Eto, tvoja rodica Elizabeta je u starosti zanijela sina. Zvali su je nerotkinjom, a trudna je već šest mjeseci. Jer Bogu ništa nije nemoguće!” Marija mu reče: „Evo, Božija sam sluškinja. Neka mi bude po riječi tvojoj!” Anđeo tada ode. U te dane Marija požuri u gorski kraj, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Na Marijin pozdrav Elizabeti zaigra dijete u utrobi, a ona se napuni Svetim Duhom te glasno poviče: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod tvoje utrobe! Odakle to da me posjeti majka mojega Gospoda? Jer ovog časa kad je tvoj pozdrav dopro do mojih ušiju, čedo u meni zaigralo je od radosti! Blago tebi, jer si povjerovala da će se ispuniti što ti je rekao Gospod!” Marija tada reče: „Slavi duša moja Gospoda! Duh se moj raduje u Bogu, mojem Spasitelju! Sjetio se milostivo Svoje poslušne sluškinje! Svi će me naraštaji odsad smatrati blagoslovljenom. Jer mi je Svesilni, Čije je ime sveto, učinio velika djela. Njegova je milost, od koljena do koljena, nad onima koji Ga se boje. Moćnom rukom čini velika djela, rastjerao je ohole u srcima. Zbacio je s prijestolja vladare, a uzvisio ponizne. Gladne je nasitio dobrima, a bogataše ostavio praznih ruku. Priskočio je u pomoć Svojem sluzi Izraelu, sjećajući se milosti koju je obećao našim očevima, Abrahamu i njegovom potomstvu.” Marija je s Elizabetom ostala oko tri mjeseca, a zatim se vratila svojoj kući. Elizabeti je došlo vrijeme da rodi, te ona rodi sina. Kad se među njezinim komšijama i rodbinom pročulo da joj je Bog iskazao veliku milost, veselili su se s njom. Kad je prošlo osam dana, okupe se da obrežu dijete. Htjeli su dječaka nazvati Zaharijom, po ocu, ali se Elizabeta usprotivi: „Nipošto! Mora se zvati Ivan!” „Pa u cijeloj se tvojoj porodici niko tako ne zove!” Zato znacima upitaju dječakova oca kako ga želi nazvati. On zatraži pločicu i napiše: „Ime mu je Ivan.” Svi se začude, a Zahariji se odriješi jezik, te on smjesta progovori i počne slaviti Boga. Strah Božiji obuzme sve stanovnike tog kraja. Po cijelome judejskom gorju prepričavali su se ti događaji. I ko god bi o njima čuo, čuvao bi ih u srcu i pitao se: „Šta će biti od tog djeteta? Zaista je nad njim ruka Gospodnja.” Tada njegova oca Zahariju ispuni Sveti Duh, te on izrekne predskazanje: „Slava Gospodu Bogu Izraelovu, jer je pohodio Svoj narod i otkupio ga! Podiže nam silnog Spasitelja iz doma Svojega sluge Davida, kao što je od davnine obećao kroz riječi Svojih svetih vjerovjesnika: Spasiti nas od neprijatelja i od ruku svih koji nas mrze. Iskazati milosrđe našim očevima i sjetiti se Svojega svetoga Saveza, zakletve kojom se zakle našem ocu Abrahamu, da će nam dati da mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, možemo služiti bez straha u svetosti i pravednosti pred Njim u sve svoje dane. A ti ćeš se, sine moj, zvati poslanikom Svevišnjega, jer ćeš ići ispred Gospoda da pripremiš put. Poučit ćeš Njegov narod kako da spozna spasenje kroz oproštenje svojih grijeha, po milosrdnom srcu našega Boga po Kojem će nas pohoditi sunce s visine da obasja one koji sjede u tami i u smrtnoj sjeni, te da naše korake povede putem mira.” Dječak je rastao i duhovno jačao. Kad je odrastao, živio je u pustinji sve do dana objavljenja pred Izraelom. U to vrijeme cezar August zapovjedi da se u cijeloj zemlji provede popis. Bio je to prvi popis proveden za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svako je putovao u svoj grad da se upiše. Tako je i Josip iz gradića Nazareta u Galileji, budući da je bio iz Davidove loze i doma, pošao u Davidov grad, zvani Betlehem, da se upiše zajedno sa svojom ženom Marijom, koja je već bila trudna. Dok su tamo boravili, dođe joj vrijeme da rodi. Ona rodi sina, svoje prvorođenče. Povila ga je i položila u jasle, jer u svratištu nije za njih bilo mjesta. U tome su kraju boravili pastiri. Noću su pod vedrim nebom čuvali svoja stada. Odjednom im pristupi anđeo Gospodnji i obasja ih Gospodnja slava. Oni se jako prestraše, ali anđeo im reče: „Ne bojte se! Donosim vam, evo, radosnu vijest, na veliko veselje za sav narod! Spasitelj, koji je Mesija i Gospod, rodio vam se danas u Davidovom gradu! Neka vam ovo bude znak: naći ćete povijeno novorođenče što leži u jaslama.” Anđelu se odjednom pridruži silna nebeska vojska slaveći Boga ovim riječima: „Slava Bogu na visini, a na Zemlji mir ljudima, koje On voli.” Čim su se anđeli vratili na Nebo, pastiri stanu nagovarati jedni druge: „Hajdemo u Betlehem! Hajdemo da vidimo taj događaj koji nam je Gospod obznanio!” I pohite, te tamo pronađu Mariju i Josipa s novorođenčetom koje je ležalo u jaslama. Kad su ga vidjeli, ispričaju što im je rečeno o djetetu. A svi koji su pastire slušali, divili su se. Marija je pomno pamtila sve te događaje i razmišljala o tome u svom srcu. Pastiri se zatim vrate slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli, i vidjeli onako kako im je bilo rečeno. Osam dana poslije, kad je dječaka trebalo obrezati, nadjenuli su mu ime Isus, kako ga je prozvao anđeo još prije začeća. Kad je prošlo vrijeme njihovog očišćenja, prema Mojsijevom zakonu, donijeli su ga u Jerusalem da ga prikažu Gospodu, kako piše u Zakonu Gospodnjem: „Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodu”, i da prinesu žrtvu prema onome što je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio je tada u Jerusalemu čovjek po imenu Simon. Bio je veoma pravedan i pobožan; Sveti Duh je bio na njemu, te je iščekivao utjehu Izraelovu. Sveti Duh mu je otkrio da neće umrijeti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Potaknut Duhom, on ode u Hram. Kad su roditelji unijeli Isusa da obave običaj propisan Zakonom, uzme ga u naručje, te stane slaviti Boga: „Sada možeš pustiti Svoga slugu, Gospode, da ode u miru, kao što si mi rekao. Jer oči su mi vidjele Tvoje spasenje koje si pripremio pred licem svih naroda, svjetlo otkrovenja za pagane, slavu Tvojega izraelskog naroda.” Isusovi roditelji divili su se riječima izgovorenim o njemu. Simon ih zatim blagoslovi i reče Mariji: „Određen je za propast i uzdignuće mnogima u Izraelu, za znak kojem će se protiviti. A tebi samoj će mač probosti dušu da se razotkriju misli mnogih srca!” Tu se nalazila i neka vjerovjesnica Ana, Penuelova kći iz Ašerova plemena, veoma stara žena. Poslije djevojaštva živjela je u braku sedam godina, a zatim sama, kao udovica, do osamdeset četvrte godine. Nije napuštala Hram, već je postom i molitvom danonoćno služila Bogu. Ona baš tada naiđe te počne zahvaljivati Bogu i govoriti o djetetu svima koji su iščekivali otkupljenje Jerusalema. Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vrate se u svoj grad Nazaret, u Galileju. Dijete je raslo i jačalo, puneći se mudrošću. Božija milost je bila s njim. Isusovi roditelji su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jerusalem. Kad mu je bilo dvanaest godina, pošli su prema blagdanskom običaju. Poslije tih dana vraćali su se kući, a dječak Isus ostao je u Jerusalemu bez znanja roditelja. Mislili su da je sa ostalim svijetom. Odmaknuli su tako dan hoda, a onda ga počeli tražiti među rodbinom i poznanicima, ali ga nisu našli. Vrate se stoga u Jerusalem da ga tamo potraže. Poslije tri dana pronađu ga u Hramu među učiteljima kako ih sluša i postavlja im pitanja. Svi koji su ga slušali, divili su se njegovoj oštroumnosti i odgovorima. Kad ga roditelji opaze, veoma se začude. „Sine!”, reče mu majka. „Zašto si nam to učinio? Tvoj otac i ja sa strahom smo te tražili.” „Zašto ste me tražili?”, upita on. „Zar niste znali da ja moram biti u onome što je mojega Oca?” Ali oni nisu razumjeli šta im je htio reći. Vratio se zatim s njima u Nazaret i bio im je poslušan, a njegova majka je sve to brižno čuvala u svojem srcu. A Isus je napredovao u mudrosti, rastu i milosti kod Boga i ljudi. Bila je petnaesta godina vladavine cezara Tiberija. Poncije Pilat bio je upravitelj Judeje, Herod tetrarh Galileje, njegov brat Filip tetrarh Itureje i Trahonitide, a Lizanije tetrarh Abilene. Visoki svećenici bili su Ana i Kaifa. Bog tada progovori Ivanu, sinu Zaharijinu, u pustinji. On obiđe svu jordansku okolinu objavljujući potapanje i obraćenje za oproštenje grijeha. Kao što je pisano u Knjizi vjerovjesnika Izaije: „Glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji! Poravnajte za Njega staze! Neka se svaka dolina popuni, a svaka gora i brijeg neka se slegne! Neka se krivi putevi isprave, a neravni izglade! Tada će svi ljudi vidjeti Božije spasenje!” Ivan je govorio narodu koji je dolazio da se potopi: „Zmijski rode! Ko li vas je samo upozorio da pobjegnete gnjevu koji stiže? Donesite rod dostojan obraćenja. Ne usuđujte se govoriti u sebi: Naš otac je Abraham!, jer vam kažem da Bog može i od ovoga kamenja Abrahamu podići djecu! Sjekira je već spuštena na korijen drvetu. Svako stablo koje ne daje dobar rod siječe se i baca u vatru.” Narod ga nato počne pitati: „Šta nam valja činiti?” „Ko ima dvije haljine, neka podijeli s onim ko nema nijednu. A ko ima hrane, neka učini isto tako”, reče Ivan. Došli su potopiti se i ubirači poreza i upitali: „Učitelju, šta mi moramo činiti?” „Ne uzimajte više”, odgovori im, „nego što vam određuje vlast.” „A šta treba mi da činimo?”, pitali su ga vojnici. „Ne uzimajte novac silom ni od koga”, odgovori on, „i nikoga lažno ne prijavljujte, i budite zadovoljni svojom plaćom.” Narod je iščekivao Mesiju i svi su se u srcu pitali nije li možda Ivan taj. Zato Ivan svima im reče: „Ja vas potapam u vodu, no dolazi jači od mene, kome ja nisam dostojan ni sandale odvezati. On će vas potapati u Svetoga Duha i vatru. U ruci su mu vile da očisti svoje gumno; pšenicu će spremiti u svoju žitnicu, a pljevu sažeći neugasivim ognjem.” Mnoge je takve opomene Ivan izrekao objavljujući ljudima Radosnu vijest. A Heroda tetrarha Ivan je prekorio zbog Herodijade, žene njegovog brata, te zbog svih njegovih zlodjela. Herod tome pridoda još i ovo: baci Ivana u tamnicu. Dok se potapao sav narod, bio je potopljen i Isus. Kad se molio, Nebo se otvori, a Sveti Duh se u tjelesnom obliku, u vidu goluba, spusti na njega. S Neba se začu glas: „Ti si Moj voljeni Sin! U tebi mi je zadovoljstvo!” Kad je započeo službu, Isusu je bilo oko trideset godina. Bio je – smatralo se – sin Josipov, Elijev, Matatov, Levijev, Malkijev, Janajev, Josipov, Matatijin, Amosov, Naumov, Heslijev, Nagajev, Mahatov, Matatijin, Šimijev, Josehov, Jodin, Johananov, Resin, Zerubabelov, Šealtielov, Nerijev, Malkijev, Adijev, Kosamov, Elmadamov, Erov, Jošuin, Eliezerov, Jorimov, Matatov, Levijev, Simonov, Judin, Josipov, Jonamov, Elijakimov, Melejin, Menin, Matatin, Natanov, Davidov, Jišajev, Obedov, Boazov, Salin, Nahšonov, Aminadabov, Adminov, Arnijev, Hesronov, Peresov, Judin, Jakovljev, Isakov, Abrahamov, Terahov, Nahorov, Serugov, Reuov, Pelegov, Eberov, Šelahov, Kenanov, Arpakšadov, Šemov, Noin, Lamekov, Metušalahov, Henokov, Jeredov, Mahalalelov, Kenanov, Enošev, Šetov, Adamov, Božiji. Isus je pun Svetoga Duha otišao s Jordana. Duh ga odvede u pustinju, gdje ga je četrdeset dana kušao Đavo. Sve te dane nije ništa jeo, pa je po njihovom isteku bio veoma gladan. Đavo mu reče: „Ako si Božiji sin, reci ovom kamenju da postane hljebom.” Ali Isus mu odgovori: „Pisano je: Ne živi čovjek samo o hljebu.” Đavo ga zatim povede visoko, te mu odjednom pokaže sva carstva ovoga svijeta. Reče mu: „Dat ću ti vlast nad njima i njihovu slavu, jer su meni data i mogu ih dati kome hoću. Pokloni se preda mnom i sve je tvoje!” Isus mu odgovori: „Pisano je: Klanjaj se samo Gospodu Bogu svome i Njemu jedinome služi!” Tada ga odvede u Jerusalem, postavi ga navrh Hrama i reče: „Ako si Božiji sin, baci se dolje! Jer pisano je: On naredi svojim anđelima da te čuvaju i Oni će te svojim rukama nositi da ni nogom o kamen ne udariš.” Isus mu odgovori: „Rečeno je: Ne kušaj Gospoda Boga svojega!” Nakon što je Đavo iscrpio sve kušnje, udalji se od njega do druge prilike. Isusova služba u Galileji 4:14 – 9:50 Isus se zatim vrati u Galileju u snazi Duha. Glas o njemu puče po cijelom kraju. Poučavao je u tamošnjim sinagogama i svi su ga slavili. Dođe i u Nazaret, u kojemu je odrastao. U subotu kao i obično ode u sinagogu i ustane da čita. Pruže mu Knjigu vjerovjesnika Izaije, a on je odmota, te pronađe mjesto gdje piše: Duh Gospodnji je na meni, jer me pomazao i poslao da donesem Radosnu vijest siromasima, da objavim oslobođenje sužnjima, vraćanje vida slijepima, da oslobodim potlačene; da najavim godinu milosti Gospodnje. Smota zatim knjigu, vrati je poslužitelju i sjedne. Oči svih u sinagogi bile su uprte u njega. On im reče: „Ovo Pismo se na vaše oči danas obistinilo!” Svi su mu odobravali. Divili su se milini riječi koje su tekle s njegovih usana. „Nije li on Josipov sin?”, pitali su. A on im veli: „Zacijelo ćete mi navesti onu uzrečicu: Liječniče, izliječi samoga sebe!, i kazati: Učini ovdje, u svojem zavičaju, ono što smo čuli da si učinio u Kafarnaumu. Ali uistinu, nijedan vjerovjesnik nije prihvaćen u svojem zavičaju. Zaista vam kažem, u Ilijino doba, kad je nebo ostalo zatvoreno tri godine i šest mjeseci i kad je po svoj zemlji zavladala velika glad, u Izraelu je bilo mnogo udovica. Ali Ilija nije poslan nijednoj od njih, već nekoj udovici u Sarfati, u sidonskome kraju. U doba vjerovjesnika Elizeja u Izraelu je bilo mnogo gubavaca, ali od gube nije očišćen nijedan od njih, već Sirijac Naaman.” Na te se riječi svi u sinagogi razgnjeve, ustanu i istjeraju ga iz grada, te ga odvedu na liticu brijega na kojem je grad bio podignut, s namjerom da ga bace niz nju. Ali on samo prođe kroz masu i ode. Ode zatim u galilejski grad Kafarnaum, te je tamo subotom poučavao. Ljudi su bili zadivljeni njegovim učenjem, jer mu je riječ bila moćna. U sinagogi se zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom, koji počne izglasa vikati: „Zašto nas uznemiruješ, Isuse Nazarećanine? Zar si nas došao uništiti? Znam ko si: ti si Svetac Božiji!” Isus mu zaprijeti: „Umukni i izađi iz njega!” Tada zloduh obori čovjeka pred svima, ali zatim izađe iz njega i ne naudi mu više. Svi se zaprepaste i počnu jedan drugom govoriti: „Kakve li riječi! S takvom vlašću i silom zapovijeda nečistim duhovima, i oni izlaze!” I pukne glas o njemu po svoj okolini, u svim mjestima. Iz sinagoge Isus ode u Simonovu kuću. A Simonova punica se tresla od groznice, te ga zamole za nju. Isus se nagne nad nju, zaprijeti groznici, i ova nestane. Žena odmah ustane i počne ih posluživati. O zalasku sunca, svi koji su imali bolesne što su patili od raznih bolesti doveli su ih njemu. On je na sve polagao ruke i liječio ih. Iz mnogih opsjednutih izlazili su zlodusi i vikali: „Ti si Božiji sin!” Korio ih je i zabranjivao im da govore, jer su znali da je on Mesija. Kad osvane jutro, Isus ode na usamljeno mjesto, a narod ga poče tražiti. Kad su došli do njega, nisu ga htjeli pustiti da ode od njih, ali on im reče: „Moram i drugim gradovima objaviti Radosnu vijest o Božijem carstvu, jer sam poslan da to činim.” I govorio je tako po judejskim sinagogama. Dok je stajao jednom na obali Genezaretskoga jezera, a narod bio nagrnuo njemu da sluša Božiju riječ, ugleda Isus dvije lađice koje su ribari ostavili uz obalu, jer su ispirali mreže. Uđe u jednu lađicu Simonovu, pa ga zamoli da je malo odgurne od obale. Zatim sjedne i počne iz lađice poučavati narod. Kad je završio, reče Simonu: „Isplovi natrag na pučinu pa baci mreže za lov!” „Gospode”, reče mu Simon, „cijelu noć smo teško radili i ništa nismo uhvatili, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Kad to učine, uhvati se toliko riba da su mreže gotovo pucale. Ribari dadnu znak svojim drugovima u drugoj lađici da im priskoče u pomoć. Oni dođu, pa obje lađice napune toliko da su gotovo tonule. Kad je to vidio Simon Kefa, padne na koljena pred Isusom i reče: „Gospode, odmakni se od mene jer sam čovjek grešan!” Veliki ulov riba zaprepastio je Simona i sve koji su bili s njime, pa i njegove drugove Jakova i Ivana, Zebedejeve sinove. Isus odgovori Simonu: „Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude!” Oni izvuku lađice na kopno, sve ostave i pođu za njim. U jednom mjestu gdje je Isus boravio pojavi se iznenada čovjek pun gube. Čim spazi Isusa, baci se pred njega ničice i zamoli ga: „Gospode, ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus pruži ruku i dotakne ga. „Hoću!”, reče. „Budi čist!” I gube odmah nestane. Isus mu naredi: „Nikome o ovom ne govori, već idi i pokaži se svećeniku, te prinesi žrtveni dar za svoje očišćenje, prema Mojsijevom zakonu, njima za svjedočanstvo.” Ali on je još više pronio glas o Isusu, pa je golemo mnoštvo naroda nahrupilo da ga čuje i da se izliječi od bolesti. A on je odlazio moliti se na usamljenim mjestima. Jednoga dana, dok je Isus poučavao, tu su sjedili farizeji i učitelji Zakona koji su došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jerusalema, a njega je sila Gospodnja poticala da liječi. Neki ljudi donijeli su uzetog čovjeka na nosilima. Htjeli su ga unijeti unutra i položiti pred Isusa, ali nisu se kroz narod uspjeli probiti do njega. Zato se popnu na krov, načine otvor među crepovima, te ga na nosilima spuste usred mase pred Isusa. Videći njihovu vjeru, Isus reče: „Čovječe, grijesi su ti oprošteni!” Pismoznanci i farizeji odmah počnu raspravljati: „Ko je ovaj da tako huli? Ko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga!” Isus prozre njihove misli pa ih upita: „Zašto raspravljate u srcima svojim? Šta je lakše reći: Grijesi su ti oprošteni ili Ustani i hodaj. Ali da znate da Sin Čovječiji ima vlast na zemlji opraštati grijehe.” Okrenu se zatim prema uzetome i reče: „Kažem ti: ustani, uzmi nosila i idi kući!” Čovjek odmah ustane, naočigled svih uzme nosila i ode svojoj kući slaveći Boga. Tada sve prisutne obuzme zanos, pa su slavili Boga i veoma uplašeni govorili: „Danas smo vidjeli velike stvari!” Izlazeći nakon toga, Isus ugleda ubirača poreza, zvao se Levi, kako sjedi u svojem uredu. „Pođi za mnom!”, reče mu Isus. Levi nato ustane, ostavi sve, te pođe za njim. Levi poslije u svojemu domu priredi veliku gozbu u čast Isusu. S njima je za stolom sjedilo mnogo ubirača poreza i drugih gostiju. A farizeji i pismoznanci negodovali su i govorili učenicima: „Zašto jedete i pijete s ubiračima poreza i grešnicima?” Isus im odgovori: „Liječnik ne treba zdravima, već bolesnima. Došao sam grešnike pozvati na obraćenje, a ne pravednike.” Oni mu tada prigovore: „Ivanovi i farizejski učenici često poste i mole se, a tvoji jedu i piju!” Isus im reče: „Ne mogu svatovi postiti dok je mladoženja s njima. Ali doći će dan kad će im ugrabiti mladoženju. Tada će postiti.” Zatim im Isus ispriča poredbu: „Niko neće rupu na starome odijelu krpiti tkaninom s novoga, jer tako bi poderao i novo odijelo, a starome zakrpa s novoga ionako ne bi pristajala. I niko ne toči novo vino u stare mjehove, jer bi se od njega raspuknuli. Tako bi se i vino prolilo i mjehovi uništili. Novo vino mora se sipati u nove mješine. I niko pijući staro vino ne poželi piti novo. Staro je bolje, kažu.” Jedne su subote, dok je Isus prolazio zasijanim poljem, učenici počeli otkidati klasje, trti ga rukama i jesti. A neki farizeji rekoše: „Zašto činite ono što subotom nije dopušteno?” Isus im odgovori: „Niste li u Pismu čitali šta je učinio David kad su on i njegovi pratioci ogladnjeli? Ušao je u Dom Božiji i jeo prineseni hljeb koji je samo svećenicima dopušteno jesti, pa ga je dao i svojim pratiocima.” Još im reče: „Sin Čovječiji gospodar je subote.” Druge subote Isus uđe u sinagogu i počne poučavati. Tu je bio jedan čovjek osušene desne ruke. Pismoznanci i farizeji pažljivo su motrili hoće li Isus u subotu liječiti, kako bi ga mogli optužiti. Ali Isus je znao njihove misli pa reče čovjeku suhe ruke: „Ustani i dođi ovamo na sredinu!” Čovjek se digne i stane ispred svih. Tada Isus reče: „Pitam vas: Šta je subotom dopušteno činiti, dobro ili zlo? Spasiti život ili ga upropastiti?” Pogleda ih sve uokolo pa reče čovjeku: „Ispruži ruku!” Čovjek je ispruži i ruka mu ozdravi. Oni se razgnjeve, te se počnu dogovarati šta da poduzmu protiv njega. Nedugo zatim ode Isus u goru da se moli. Cijelu noć se molio Bogu. Kad se razdanilo, pozove učenike te od njih izabere Dvanaestericu i nazva ih poslanicima: Simona kojega prozva Kefa, Andriju (Simonova brata), Jakova, Ivana, Filipa, Bartolomeja, Mateja, Tomu, Jakova sina Alfejeva, Simona zvanog Revnitelj, Judu sina Jakovljeva i Judu Iskariotskog, koji ga je poslije izdao. Isus s njima siđe s gore i zaustavi se na nekoj visoravni. Puno njegovih učenika, te silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje, Jerusalema, te sa tirskog i sidonskog primorja, nagrnulo je da ga sluša i da se izliječi od bolesti. Ozdravljali su i ljudi koje su mučili nečisti duhovi. Svi su ga pokušavali dotaknuti, jer je iz njega izlazila sila, a on je sve liječio. Isus se okrenu prema učenicima i reče: „Blago vama, siromasi, jer vaše je Carstvo Božije! Blago vama koji ste sada gladni, jer ćete se nasititi! Blago vama koji sada plačete, jer ćete se smijati! Blago vama kad vas ljudi zamrze, kad vas odbace i naruže i prezru vaše ime kao zločinačko, zbog Sina Čovječijega! Kad se to dogodi, radujte se, jer je velika vaša nagrada na Nebu. Jer su i prema vjerovjesnicima tako postupali njihovi očevi! Teško vama, bogataši, jer ste već primili svoju utjehu. Teško vama koji ste sada siti, jer ćete gladovati. Teško vama koji se sada smijete, jer ćete tugovati i plakati. Teško vama kad vas svi budu hvalili, jer su tako i lažne vjerovjesnike hvalili njihovi očevi.” „Vama koji me slušate, kažem: Volite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze. Blagoslovite one koji vas proklinju i molite se za one koji vas zlostavljaju. Udari li vas ko po obrazu, pružite mu i drugi. Uzme li vam ko ogrtač, dajte mu i košulju! Ko god vam šta traži, dajte mu, a od onoga ko vam otima ne tražite da vam vrati! Postupajte prema drugima onako kako želite da drugi postupaju prema vama. Kakvo dobro činite ako volite samo one koji vas vole? Ta i grešnici vole one koji njih vole. I ako dobro činite onima koji vama čine dobro, šta posebno činite? To čine i grešnici. Ako posuđujete samo onima od kojih očekujete uzvrat, kakva vam korist od toga? I grešnici posuđuju grešnicima da jednako prime natrag. Ali vi volite svoje neprijatelje. Činite dobro i posuđujte, ne nadajući se ničemu zauzvrat. Tako će vam nagrada biti velika i bit ćete djeca Svevišnjega, Koji je milostiv i prema nezahvalnicima i opakima. Budite milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac. Ne osuđujte, i nećete biti osuđeni. Ne sudite drugima, pa se ni vama neće suditi. Opraštajte, pa će vam se opraštati. Dajte, pa će vam se dati. Dobra mjera, i to zbijena, protresena i preobilna, istrest će vam se u krilo. Jer kakvom mjerom dajete, takvom će se i vama davati.” Zatim im Isus ispriča: „Može li slijepac slijepca voditi? Obojica će upasti u jamu. Učenik nije veći od učitelja, ali ko je sve naučio, ravan je svojem učitelju. Što imaš gledati trun u oku brata svojega kad u vlastitome oku ni brvna ne opažaš? Kako ti koji u vlastitome oku ne vidiš ni brvna, možeš reći bratu: Daj da ti izvadim trun iz oka. Licemjeru! Izvadi najprije brvno iz svog oka, pa ćeš onda dobro vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova!” „Dobro stablo ne može roditi loš rod niti loše stablo može uroditi dobrim rodom. Svako se stablo po rodu poznaje. Ne beru se s trnja smokve niti s gloga grožđe. Dobar čovjek iz svojega srca iznosi dobro, a zao iz svojega zlog srca zlo. Čovjek na usta iznosi ono čime mu je ispunjeno srce.” „Zašto me zovete Gospode, Gospode, a ne činite što vam kažem?” „Reći ću vam kakav je svaki koji dolazi meni te sluša šta govorim i čini tako: on je poput čovjeka koji gradi kuću, te iskopa dubok temelj i izgradi kuću na stijeni. Kad dođe poplava i navale bujice, ona ostane, jer je dobro izgrađena. A onaj ko sluša riječi ali ne čini tako, sličan je čovjeku koji kuću izgradi na tlu, bez temelja. Kad na nju navali bujica, ona se brzo razvali i od nje ostane samo ruševina.” Kad je završio s govorom, ode Isus u Kafarnaum. Tu je nekom kapetanu bio nasmrt bolestan sluga kojeg je veoma cijenio. Kad je kapetan čuo za Isusa, pošalje k njemu jevrejske starješine s molbom da mu dođe izliječiti slugu. Ovi lijepo zamole Isusa: „On zaslužuje da mu to učiniš jer voli naš narod. Čak nam je i sinagogu izgradio.” Isus tako pođe s njima. Kad su već stigli blizu kuće, kapetan pošalje prijatelje s porukom: „Gospode, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš u moju kuću. Nisam dostojan ni da dođem tebi, nego samo reci riječ i moj sluga će ozdraviti. Jer i ja sam čovjek pod vlašću te pod sobom imam vojnike, i jednome kažem: Idi! i on ode te drugome: Dođi! i ovaj dođe; a sluzi kažem: Učini to! i on učini.” Kad je to čuo, Isus se zadivi. Okrenu se mnoštvu koje je išlo za njim i reče: „Kažem vam, ovolike vjere nisam našao ni u Izraelu.” Kad su se glasnici vratili kući, našli su slugu posve zdrava. Sutradan Isus ode u gradić zvani Nain. Pratili su ga učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad su se približili gradskim vratima, naiđe pogrebna povorka. Nosili su sina jedinca majke udovice. Majku je pratilo mnogo ljudi iz grada. Kad ju je Gospod opazio, sažali se nad njom i reče: „Ne plači!” Priđe zatim nosilima i dotakne ih. Oni što su nosili umrloga zastanu, a Isus reče: „Mladiću, tebi govorim, ustani!” Mladić ustane i progovori, a Isus ga prepusti majci. Sve prisutne obuzme silan strah, te su slavili Boga govoreći: „Veliki je vjerovjesnik ustao među nama. Bog pohodi svoj narod!” I glas o tome Isusovu djelu pronese se svom Judejom i okolinom. Učenici Ivanovi javili su Ivanu o Isusovim djelima. Ivan pozove dvojicu svojih učenika i pošalje ih Gospodu da ga upitaju: „Jesi li ti zaista onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” Oni dođu Isusu i kažu. „Ivan Potapatelj nas je poslao da te upitamo: Jesi li ti zaista onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” Upravo tada Isus mnoge izliječi od bolesti, oslobodi od zloduha i mnogim slijepcima vrati vid. Zatim odgovori Ivanovim učenicima: „Idite Ivanu i ispričajte što ste čuli i vidjeli: slijepcima se vraća vid, hromi hodaju, gubavci se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju i Radosna vijest se objavljuje siromasima. Recite mu i ovo: Blago onome ko se zbog mene ne sablazni!” Kad su Ivanovi glasnici otišli, Isus počne govoriti narodu o Ivanu. „Kad ste otišli u pustinju, šta ste išli gledati? Samo trsku kako se povija na vjetru? Ili ste išli vidjeti čovjeka odjevena u mehku odjeću? Ali oni koji su raskošno odjeveni i koji imaju svega i svačega, žive u carskim palačama. Ili ste došli vidjeti vjerovjesnika? Da, on je i više od vjerovjesnika. Jer Ivan je čovjek o kojem je pisano: Evo, šaljem svojega glasnika pred licem tvojim da pred tobom pripremi put tvoj. Zaista vam kažem, među onima koji su rođeni od žene nije bilo većega od Ivana. Pa ipak, i najmanji u Carstvu Božijem veći je od njega!” Sav narod koji ga je slušao, i ubirači poreza, uvide tada Božiju pravednost, i Ivan ih potopi. Farizeji i poznavaoci Zakona, naprotiv, ne dopuste da ih Ivan potopi, te tako odbace Božiju nakanu koju je imao s njima. „S kime da uporedim ovaj naraštaj današnji? On je poput djece koja sjede na pijaci, pa jedna drugoj dovikuju: Zasvirali smo vam u frulu, ali niste zaigrali. Onda smo vam zapjevali tužbalice, ali ni plakali niste. Došao je Ivan Potapatelj. Niti je jeo hljeba niti pio vina, a govorilo se: Ima zloduha. Onda je došao Sin Čovječiji. Jede i pije, pa sada govore: Izjelica je i pijanac, prijatelj je grešnicima i ubiračima poreza! Ali se Mudrost opravda svom svojom djecom.” Neki farizej pozove Isusa na ručak, te Isus dođe i zauzme mjesto za stolom. Uto dođe neka žena koja je bila grešnica. Doznala je da je Isus u gradu, pa je donijela alabasternu posudu mirisnog ulja. Plačući, klekne do njegovih nogu. Suze su joj kapale po Isusovim nogama, pa ih je brisala svojom kosom. Zatim mu je cjelivala noge i mazala ih mirisnim uljem. Kad je Isusov domaćin farizej to vidio, pomisli: „Da je on zaista vjerovjesnik, znao bi da je žena koja ga dotiče grešnica.” „Simone, imam ti nešto reći”, nato će Isus. „Reci, učitelju”, odgovori on. „Neki je zajmodavac imao dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao petsto, a drugi pedeset denara. Nisu mu imali odakle vratiti dug, pa ga on obojici oprosti. Šta misliš, koji će ga od njih dvojice zato više voljeti?” „Vjerovatno onaj kojem je više oprostio”, odgovori Simon. „Dobro si zaključio”, veli mu Isus. Okrenu se zatim prema ženi i reče mu: „Pogledaj ovu ženu! Kad sam ti ušao u kuću, ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi ih je oprala suzama i otrla svojom kosom. Ti me nisi ni pozdravio poljupcem, a ona mi ne prestaje cjelivati noge otkad je došla. Nisi mi ni glavu pomazao uljem, a ona mi je mirisnim uljem pomazala noge. Ako mi iskazuje mnogo ljubavi, to je zato što su joj oprošteni mnogi grijesi; kome je malo oprošteno, iskazuje malo ljubavi.” Zatim reče ženi: „Grijesi su ti oprošteni.” Ljudi za stolom počnu međusobno govoriti: „Ko je ovaj da i grijehe oprašta?” A Isus reče ženi: „Spasila te tvoja vjera. Idi u miru.” Nedugo zatim počne Isus obilaziti gradove i sela i objavljivati Radosnu vijest o Božijem carstvu. S njim su išla Dvanaesterica učenika i neke žene koje je oslobodio zloduha i izliječio od bolesti: Marija zvana Magdalena, iz koje je istjerao sedam zlih duhova, zatim Ivana, žena Herodovog upravitelja Kuza, te Suzana i još mnoge. One su služile svojim dobrima. Jednom kad je nagrnuo silan narod iz svih gradova, on ispriča poredbu: „Neki je ratar sijao sjeme. Dok je sijao, nešto sjemena padne na stazu, pa ga pogaze. Dođu i ptice nebeske, te ga pozoblju. Malo sjemena padne na kamenito tlo, i tek što je niknulo, osuši se, jer nije imalo vlage. Malo sjemena padne među trnje, te ovo poraste i uguši ga. Nešto ga, napokon, padne u dobru zemlju, te donese stostruk rod.” Kad je to rekao, poviče: „Ko ima uši, neka čuje!” Učenici ga upitaju za značenje te poredbe. On im reče: „Vama je dopušteno razumjeti tajnu o Božijem carstvu. A ostalima pričam poredbe. Da gledajući ne vide i slušajući ne razumiju. Evo značenja poredbe: Sjeme je Božija riječ. Sjeme oko puta su oni koji čuju, ali zatim dolazi Đavo i odnosi Riječ iz njihovih srca, te oni ne povjeruju i ne spase se. Kamenito tlo su oni koji čuju Riječ i radosno je prihvate, ali nemaju korijena. Neko vrijeme vjeruju, ali kada dođe kušnja, otpadnu. U trnje zasijano sjeme su oni koji čuju Riječ, ali je uguše životne brige, bogatstvo i uživanje, te zato ne donesu zrelog roda. Dobro tlo su plemenita i dobra srca koja slušaju Riječ, trajno je čuvaju i ustrajno donose rod.” „Niko ne pali svjetiljku da je pokrije posudom ili metne pod postelju, već zato da je stavi na postolje kako bi svi koji uđu vidjeli svjetlost. Sve što je sada skriveno i što je u potaji učinjeno, jednom će izaći na vidjelo. Zato pazite kako slušate. Onome ko ima, dat će se, a onome koji nema uzet će se i ono što misli da ima.” Dođoše Isusu njegova majka i braća, ali nisu mogli do njega od mnoštva naroda. Neko mu je javio: „Vani su ti majka i braća, žele te vidjeti.” Isus odgovori: „Moja majka i moja braća su oni koji slušaju Božiju riječ i vrše je.” Jednog su dana Isus i učenici ušli u lađicu. Isus im reče: „Prijeđimo na drugu stranu jezera.” I otisnu se od obale. Dok su plovili, Isus je zaspao. Na jezeru se podigne oluja. Voda stade zapljuskivati lađicu. Bili su u nevolji. Učenici probude Isusa vičući: „Učitelju! Učitelju, izginut ćemo!” Isus se probudi, te zaprijeti vjetru i uzburkanim valovima. Oni se umire i nastane tišina. „Gdje vam je vjera?”, upita. A prestrašeni i začuđeni učenici su govorili među sobom: „Ko je on da zapovijeda vjetrovima i vodi i da mu se oni pokoravaju?” Doplove tako u geraski kraj, nasuprot Galileji. Tek što je Isus izašao na kopno, dođe mu iz grada ususret neki čovjek opsjednut zlodusima. Već dugo nije nosio odjeću ni stanovao u kući, nego po grobnicama. Čim je ugledao Isusa, on zakuka, baci se ničice pred njega i izglasa poviče: „Šta hoćeš od mene, Isuse, Sine Uzvišenoga Boga? Molim te, ne muči me!” Jer Isus je naredio nečistom duhu da izađe iz čovjeka, kojeg je već dugo držao u vlasti. Čak i kad su ga vezali lancima i okovima, čovjek ih je raskinuo, jer ga je zloduh gonio u pustinju. „Kako se zoveš?”, upita ga Isus. „Legija”, odgovori on, jer su u njega ušli mnogi zlodusi. Zaklinjali su Isusa da im ne zapovjedi da odu u Bezdan. A tamo u gori paslo je veliko krdo svinja. Zlodusi zamole Isusa da im dopusti da uđu u svinje. On im dopusti. Zlodusi izađu iz čovjeka i uđu u svinje. Nato cijelo krdo jurne niz obronak u jezero i podavi se. Kad su svinjari vidjeli šta se zbilo, pobjegnu i razglase to po gradu i selima te ljudi dođu da vide šta se dogodilo. Kad su došli Isusu, nađu čovjeka iz kojeg su izašli zlodusi kako obučen i zdrave pameti sjedi do Isusovih nogu, te se prestraše. Očevici im ispričaju kako je opsjednuti spašen. Sav narod iz geraskoga kraja obuzme veliki strah. Stoga zamole Isusa da ode od njih. Isus uđe u lađicu i pođe natrag. Čovjek iz kojeg su izašli zlodusi molio ga je da mu dopusti ostati s njim, ali Isus mu reče: „Vrati se kući i reci svima šta ti je Bog učinio.” Čovjek ode i po čitavom gradu razglasi šta mu je Isus učinio. Kad se Isus vratio na drugu stranu jezera, narod ga je dočekao. Dođe tada neki čovjek, zvao se Jair, predstojnik sinagoge, te se baci Isusu pred noge i zamoli ga da pođe njegovoj kući. Dvanaestogodišnja kći jedinica bila mu je na samrti. Isus pođe za njim dok se narod tiskao oko njega. Tu je bila i neka žena koja je već dvanaest godina bolovala od krvarenja. Sve što je imala potrošila je na liječnike, ali je niko nije mogao izliječiti. Ona priđe Isusu s leđa i dotakne skut njegova ogrtača. Krvarenje joj odmah prestane. „Ko me je dotaknuo?”, upita Isus. Svi su to odricali, a Kefa reče: „Učitelju, pa toliki se svijet gura oko tebe.” Isus odgovori: „Ne, neko me je dotaknuo. Osjetio sam kako sila izlazi iz mene.” Videći da se ne može skriti, žena mu sva uplašena priđe, padne ničice i pred svima ispriča zašto ga je dotaknula i kako je smjesta ozdravila. On joj reče: „Kćeri, tvoja te vjera spasila. Idi u miru.” Dok je to još govorio, stigli su Jairu iz doma s viješću: „Kći ti je umrla. Nema smisla da mučiš dalje Učitelja.” Isus to ču pa reče Jairu: „Ne boj se! Samo vjeruj i ona će se spasiti.” Kad je došao u kuću, ne dopusti nikome da uđe s njim osim Kefi, Ivanu i Jakovu, te djetetovom ocu i majci. Svi su unutra plakali i naricali za djevojčicom. Isus im reče: „Ne plačite! Nije umrla, nego spava.” Ali oni su ga ismijavali, znajući da je umrla. Isus je uhvati za ruku i poviče: „Ustani, djevojčice!” U nju se odmah vrati njezin duh, te ustane. Isus zapovjedi da joj daju jesti. Roditelji se zaprepaste. A Isus im naredi da nikome ne govore o tome što se dogodilo. Isus pozove Dvanaestericu učenika te im dade vlast i moć nad svim zlodusima i moć da liječe bolesti. Pošalje ih zatim da objavljuju Božije carstvo i da liječe bolesne. „Ništa ne nosite sa sobom na put”, reče im. „Ni štap, ni torbu, ni hljeb, ni novac, ni duple haljine. Kad dođete u neku kuću, stanujte u njoj, te iz nje idite dalje. Ako vas u nekom mjestu ne prime, otiđite iz njega, a na odlasku stresite prašinu s nogu. To će biti svjedočanstvo protiv njih.” I učenici pođu. Obilazili su sela objavljujući Radosnu vijest i liječeći bolesne. Kad je Herod tetrarh čuo o svemu što se događalo, zbunio se, jer su neki govorili: „To je Ivan oživio.” Drugi su rekli: „Pojavio se Ilija”, a treći: „Ustao je neki od starih vjerovjesnika.” „Ivanu sam ja odrubio glavu”, reče Herod. „Ko je onda ovaj o kojem toliko pričaju?” I tražio je priliku da ga vidi. Kad su se poslanici vratili, ispričaju Isusu sve što su učinili. Isus ih povede sa sobom i povuče se s njima u osamu, u grad zvani Betsaida. Ali narod je to saznao i krenuo za njima. Isus ih je primio. Poučavao ih je o Božijem carstvu i liječio sve koji su trebali izlječenje. Kasno poslije podne prišla su mu Dvanaesterica učenika. „Pusti ljude”, rekli su. „Neka odu u okolna sela i zaseoke da pronađu smještaj i jelo, jer smo ovdje u pustoši.” Ali Isus im reče: „Vi ih nahranite.” „Imamo samo pet hljebova i dvije ribe”, odvrate oni. „Osim da mi odemo i kupimo hranu za sav ovaj narod?” A tu je bilo otprilike pet hiljada muškaraca. „Recite im da posjedaju u grupe po pedesetero”, odgovori Isus. I svi posjedaju. A Isus uzme pet hljebova i dvije ribe, te pogleda u nebo, blagoslovi hranu i razlomi. Davao je hranu učenicima, a oni su je dijelili narodu. Svi su se nasitili i još su dvanaest košara napunili ostacima. Dok se Isus jednom u osami molio, s njim su bili samo učenici. On ih upita: „Šta kažu ljudi, ko sam ja?” Oni odgovore: „Neki misle da si Ivan Potapatelj, drugi da si Ilija, a treći da si neki stari vjerovjesnik koji je ustao iz mrtvih.” „A šta vi velite, ko sam?”, upita ih. „Ti si Mesija, Pomazanik Božiji”, reče Kefa. Isus ih strogo upozori da o tome nikom ne govore. I reče: „Sin Čovječiji mora mnogo pretrpjeti. Starješine, svećenički poglavari i pismoznanci će Ga odbaciti. Ubit će Ga, a On će treći dan oživjeti.” Zatim reče svima: „Ako neko želi biti moj sljedbenik, nek se odrekne samoga sebe, neka svakodnevno uzima svoj krst i neka ide za mnom. Ko želi spasiti svoj život, izgubit će ga. Ali ko radi mene izgubi svoj život, taj će ga spasiti. A kakva je korist čovjeku ako dobije cijeli svijet, a izgubi samoga sebe ili sebi naudi? Zastidi li se ko mene i mojih riječi, njega će se Sin Čovječiji postidjeti kada dođe u svojoj i Očevoj slavi i u slavi svetih anđela. Kažem vam, neki od vas ovdje neće okusiti smrti dok ne vide Božije carstvo.” Otprilike osam dana poslije toga pođe Isus s Kefom, Ivanom i Jakovom u goru da se moli. Dok se molio, lice mu se ozari a odjeća zablista bijelim sjajem. Uto se pojave dvojica ljudi i počnu s njim razgovarati. Bili su to Mojsije i Ilija. Pojavili su se u slavi i razgovarali su s njim o smrti koja se treba ispuniti u Jerusalemu. Kefu i njegove drugove savladao je san. Kad su se probudili, ugledali su Isusa u sjaju i dvojicu ljudi kako stoje s njim. Dok su ta dvojica odlazili, Kefa, i ne znajući šta govori, reče Isusu: „Učitelju, dobro nam je ovdje. Napravimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji.” Još dok je govorio, pojavi se oblak i prekrije ih. Kad su se našli u oblaku, jako se prestraše. Iz oblaka se začuje glas: „Ovo je Moj ljubljeni Sin kojega sam izabrao! Njega slušajte!” Baš kad je glas utihnuo, Isus ostane sâm. Učenici su šutjeli i tada još nikome nisu ništa govorili o tom što su vidjeli. Kad su sutradan sišli s gore, Isusu dođe ususret masa svijeta. Neki čovjek iz mase poviče: „Učitelju, molim te, pogledaj mi sina! Jedinac mi je! Opsjeda ga duh, pa odjednom počne vrištati, bacati se i pjena mu ide na usta. Jedva ga ostavi kad ga čitava izmrcvari. Molio sam tvoje učenike da ga istjeraju, ali nisu mogli.” „Nevjerni i opaki naraštaju!”, reče Isus. „Koliko dugo još moram biti s vama? Dokle vas moram podnositi? Dovedi sina!” Dok je dječak prilazio, zloduh ga baci na tlo i počne ga grčiti. A Isus zaprijeti duhu, izliječi dječaka i preda ga njegovu ocu. Svi su bili zadivljeni Božijim veličanstvom. Dok su se divili svemu što je učinio, Isus reče učenicima: „Zapamtite dobro šta vam govorim: Sin Čovječiji bit će predat ljudima u ruke.” Ali oni nisu razumjeli šta im kazuje, jer im je to bilo sakriveno, tako da ne mogu shvatiti, a bojali su se da ga pitaju za značenje tih riječi. Učenici počnu razmišljati o tome ko bi od njih mogao biti najveći. Znajući što im je na srcu, Isus uzme dijete, primakne ga k sebi i kaže: „Ko prihvati ovo malo dijete radi mene, prihvaća mene. A ko prihvaća mene, prihvaća Onoga Koji me je poslao. Ko je najmanji među vama, taj je najveći.” Ivan mu reče: „Učitelju, vidjeli smo jednoga kako tvojim imenom izgoni zle duhove; rekli smo mu da to ne čini, jer ne ide sa nama.” „Ne branite mu!”, reče im Isus. „Ko nije protiv vas, uz vas je!” Isus na putu u Jerusalem 9:51 – 19:27 Kad se primaklo vrijeme njegovog uznesenja, Isus odlučno krene u Jerusalem i pošalje glasnike. Oni odu u neko samarijsko selo da mu pripreme smještaj. Ali tamo ga ljudi nisu htjeli primiti, jer je putovao u Jerusalem. Kad su to vidjeli učenici Jakov i Ivan, upitaju Isusa: „Gospode, hoćeš li da zazovemo oganj s neba da ih spali?” Ali on se okrenu i prekori ih. Zatim odu u drugo selo. Dok su išli putem, neki čovjek reče Isusu: „Slijedit ću te kamo god ti pošao!” Ali Isus mu odgovori: „Lisice imaju jame i ptice imaju gnijezda, a Sin Čovječiji nema gdje ni glavu nasloniti.” Jednome reče: „Slijedi me!” Čovjek odgovori: „Gospode, dopusti mi da najprije odem da ukopam oca.” Ali Isus mu odgovori: „Pusti da mrtvi pokopavaju svoje mrtvace, a ti idi objavljuj Božije carstvo!” Još neko reče: „Gospode, slijedit ću te, ali mi najprije dopusti da se oprostim sa svojim ukućanima.” Ali Isus mu odgovori: „Ko stavi ruku na plug, a zatim se okreće natrag, nije pogodan za Božije carstvo.” Gospod poslije toga izabere još sedamdeset dvojicu učenika i pošalje ih po dvojicu da idu pred njim u svaki grad i mjesto kamo je kanio ići. Govorio im je: „Žetva je velika, ali je radnika malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu. Idite! Šaljem vas, evo, kao janjad među vukove. Ne nosite sa sobom ni novac, ni torbu, ni obuću. Putem ne pozdravljajte nikoga. Kad uđete u neku kuću, najprije kažite: Mir ovoj kući! Bude li tamo ko dostojan mira, vaš će se mir spustiti na njega. U protivnom, vaš će se mir vratiti vama. Kad dođete u neku kuću, ne prelazite više iz jedne u drugu. Ostanite na jednome mjestu, te jedite i pijte što vam daju, jer radnik zaslužuje plaću. Kad uđete u neki grad i tamo vas prime, jedite što vam ponude. Liječite bolesne i kazujte im: Približilo vam se Božije carstvo! Ali kad uđete u neki grad pa vas ne prime, izađite na ulicu pa recite: Čak i prašinu što nam se uhvatila za noge otresamo sa sebe. Ali znajte da je Božije carstvo blizu! Kažem vam da će i Sodomi na Sudnjem danu biti lakše nego tome gradu. Teško tebi, Horozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa koja su se zbila u vama, tamo bi se ljudi već odavna obratili, te sjedili u kostrijeti i pepelu. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na Sudu nego vama. A ti, Kafarnaume, zar se misliš do Neba uzdignuti? Strovalit ćeš se u podzemlje.” Zatim reče učenicima: „Ko vas sluša, mene sluša, a ko vas odbaci, mene je odbacio. Ko odbacuje mene, odbacuje Onoga Koji me je poslao.” Kad se sedamdeset dvojica učenika vratiše, radosno kazaše: „Gospode, čak nam se i zlodusi pokoravaju u tvoje ime.” „Da”, reče im on, „vidio sam Đavola kako kao grom pada s Neba. Dao sam vam, eto, vlast nad svakom neprijateljskom silom, da gazite zmije i škorpije. Ništa vam neće moći nauditi. Ali nemojte se radovati tome što vam se zlodusi pokoravaju. Radujte se što su vaša imena zapisana na Nebesima.” Isusa zatim ispuni radost u Svetome Duhu i on reče: „Slavim Te, Oče, Gospodaru Neba i Zemlje, što si to skrio od mudrih i umnih, a objavio onima koji su poput djece. Da, Oče, Tebi se tako svidjelo učiniti. Otac mi je sve predao u ruke. Niko, zapravo, ne zna ko je Sin osim Oca, i niko ne zna ko je Otac osim Sina i onih kojima to Sin objavi.” Okrenu se zatim prema učenicima te im nasamo reče: „Blago očima koje gledaju ono što vi gledate. Kažem vam, mnogi su vjerovjesnici i carevi željeli vidjeti šta vi gledate, ali nisu vidjeli; željeli su čuti šta vi čujete, ali nisu čuli.” Jednom neki poznavalac Zakona ustane i upita Isusa s namjerom da ga kuša: „Učitelju, šta mi valja činiti da baštinim Vječni život?” „Šta piše u Zakonu? Šta tamo čitaš?”, upita ga Isus. „Voli Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameti svojom, a svojega bližnjega kao samoga sebe,” odgovori čovjek. „Tako je”, reče Isus. „Čini tako, pa ćeš živjeti.” Ali želeći se opravdati, on upita Isusa: „A ko mi je bližnji?” Isus mu odgovori poredbom: „Nekog su čovjeka koji je putovao iz Jerusalema u Jerihon napali razbojnici, te ga svukli, pretukli i ostavili polumrtva. Tuda je slučajno prolazio svećenik. Kad vidi polumrtvog čovjeka, zaobiđe ga i ode. Naiđe zatim i levit. Kad ga vidi, također ga zaobiđe i ode. Zatim pristigne i Samarićanin, koji je tuda putovao. Kad ugleda čovjeka, sažali se nad njim. Priđe mu, očisti mu rane uljem i vinom te ih previje. Podigne ga zatim na magarca i prebaci do svratišta, pa ga je tamo njegovao. Sutradan dade domaćinu svratišta dva denara i kaže: Brini se o njemu. Potrošiš li više, platit ću ti na povratku. Šta kažeš, koji je od te trojice bio bližnji čovjeku kojeg su napali razbojnici?” „Onaj koji mu se smilovao i pomogao mu”, reče čovjek. Isus mu nato veli: „Idi, i ti čini tako.” Putujući dalje, Isus i učenici uđu u neko selo. Tu ga neka žena, po imenu Marta, primi u svoj dom. Njezina sestra Marija sjedila je do Gospodovih nogu i slušala šta govori. A Marta je bila toliko zauzeta pripremanjem i posluživanjem da mu se došla požaliti: „Gospode, zar ti uopće ne mariš što me je sestra ostavila da sama poslužujem? Reci joj da mi pomogne!” Ali Gospod joj odgovori: „Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ oko mnogih stvari. A jedno je neophodno. Marija je izabrala bolje i to joj se neće oduzeti.” Jedanput kad je Isus završio s molitvom, priđe mu jedan od učenika i reče: „Gospode, nauči nas da se molimo kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Isus reče: „Kad se molite, recite: Oče naš na Nebu, neka se poštuje Tvoje ime. Neka dođe Tvoje Carstvo. Hljeb naš svakodnevni daj nam svaki dan i oprosti nam naše grijehe, kao što i mi opraštamo našim dužnicima. I ne uvedi nas u kušnju.” Reče im zatim: „Zamislite da u ponoć odete svom komšiji, želeći posuditi tri hljeba, i kažete mu: Stigao mi je u goste prijatelj, a nemam mu šta dati za jelo. On bi vam iznutra doviknuo: Ne uznemiruj me! Vrata su već zaključana i djeca su sa mnom u postelji. Ne mogu sada ustajati da ti to dadem. Ali kažem vam, ne učini li to zbog prijateljstva, učinit će to zbog dosađivanja. Ustat će i dat će mu koliko god treba. Kažem vam: Molite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Jer ko god moli, dobija. Ko traži, nalazi. Ko kuca, otvara mu se. Ko bi od vas kao otac svojem sinu, kad bi mu zatražio ribu, dao zmiju? I bi li mu ko dao škorpiju kad bi zatražio jaje? Pa ako vi, premda ste zli, znate davati dobre darove svojoj djeci, koliko će tek vaš nebeski Otac darovati Svetoga Duha onima koji Ga traže.” Jednom je Isus izgonio nijemog zloduha iz nekog njemog čovjeka. Kad je zloduh izašao, njemi čovjek progovori. Narod se divio. Ali neki rekoše: „Taj zloduhe izgoni uz pomoć Beelzebula, vladara zloduha.” A drugi su ga iskušavali tražeći da im dade kakav znak s neba. Znajući šta misle, Isus im reče: „Svako podijeljeno carstvo propada. Razjedinjen dom također se raspada. Kažete da ja pomoću Beelzebula izgonim zloduhe. Ako je Đavo u sebi razjedinjen, kako će onda opstati njegovo carstvo? Ako ja zaista izgonim zloduhe uz pomoć Beelzebula, s čijom ih pomoći izgone vaši sinovi? Zato će vam oni biti sudije. Ali ako ja zloduhe izgonim Božijim prstom, onda je vama stiglo Božije carstvo. Dok snažni i dobro naoružani čuva svoj dom, njegov je posjed osiguran. Ali kada dođe jači od njega, savlada ga i otme mu sve oružje u koje se uzdao, te podijeli plijen. Ko nije sa mnom, taj je protiv mene; i svaki koji sa mnom ne skuplja, rasipa. Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći odmora, ali ga ne nalazi. Tada kaže: Vratit ću se u kuću iz koje sam izašao. Vrati se i svoj stari dom zatekne pometen i čist. Zatim ode pronaći drugih sedam duhova, još gorih od sebe, te svi oni uđu u čovjeka i u njemu se nastane. Tako čovjeku na kraju bude i gore nego prije.” Dok je još govorio, neka žena iz mase poviče: „Blagoslovljena utroba koja te je nosila i prsa koja si dojio!” „Još su blagoslovljeniji oni koji slušaju Božiju riječ i drže je”, odgovori joj Isus. Kad je narod nagrnuo Isusu, on reče: „Zao je ovaj današnji naraštaj. Traži znak, ali neće mu se dati drugi osim onog vjerovjesnika Jone. Kao što je Jona bio Ninivljanima znak, tako će i Sin Čovječiji biti znak ovome naraštaju. Carica Juga će na Sudu ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer je izdaleka došla čuti Solomonovu mudrost, a s vama je ovdje i veći od Solomona. Stanovnici Ninive na Sudu će ustati protiv ovoga naraštaja i osuditi ga, jer su se oni obratili na Joninu poruku. A s vama je ovdje i veći od Jone! Svjetiljku ne palite da je skrijete, niti da je postavite pod posudu, već je stavljate na postolje da je vide svi koji ulaze u kuću. Oko je svjetiljka tijelu. Kad ti je oko zdravo, cijelo tvoje tijelo je obasjano svjetlošću. A kad ti je oko bolesno, sav ćeš biti u tami. Pazite dakle da se svjetlost koja je u vama ne zamrači. Ako čitavo vaše tijelo bude svjetlo bez djelića tame, cijelo će biti obasjano kao da ga je osvijetlila svjetiljka.” Dok je Isus još govorio, neki ga farizej pozove na ručak. Isus uđe i zauzme mjesto za stolom. Kad je farizej to vidio, začudi se što se Isus prije jela nije oprao. A Gospod mu reče: „Vi farizeji čistite svoju čašu i zdjelu spolja, a napunili ste ih svojim grabežom i pakošću. Bezumnici! Nije li Onaj Koji je stvorio vanjštinu, stvorio i nutrinu? Dajte zato nutrinu kao milostinju, pa ćete cijeli biti čisti. Teško vama, farizeji! Jer dajete desetinu metvice, rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za Božiju pravednost i ljubav. Ovo je trebalo činiti, a ono prvo ne propuštati. Teško vama, farizeji! Volite sjediti na počasnome mjestu u sinagogama i volite pozdrave na trgovima. Teško vama! Vi ste poput grobova po kojima ljudi hodaju ne opažajući ih.” „Učitelju, vrijeđaš nas govoreći tako!”, reče neki poznavalac Zakona. Isus mu odgovori: „Jao i vama, zakonoznanci! Tlačite ljude teškim teretom, a sami ni prstom ne dotičete taj teret. Teško vama! Gradite spomenike vjerovjesnicima, a poubijali su ih vaši vlastiti očevi. To potvrđujete i odobravate njihova djela. Oni ih ubiše, a vi im gradite spomenike. Evo šta Božija mudrost kaže o vama: Poslat ću im vjerovjesnike i poslanike, a oni će neke od njih ubiti, a druge protjerati. Od ovog će se naraštaja tražiti krv svih vjerovjesnika, prolivena od postanka svijeta, od Abelove krvi do krvi Zaharije, koji je ubijen između žrtvenika i svetišta. Kažem vam, od ovog će se naraštaja tražiti ta krv. Teško vama, zakonoznanci! Sakrili ste ključ znanja od naroda. Niti sami ulazite u Carstvo, niti drugima dopuštate da uđu.” Kad je Isus odatle izlazio, pismoznanci i farizeji počnu ljutito na njega navaljivati i postavljati mu kojekakva pitanja da bi ga uhvatili u riječi. Kad se sakupilo na hiljade ljudi, tako da su već gazili jedni po drugima, Isus najprije počne govoriti svojim učenicima: „Čuvajte se kvasca farizejskog, to jest licemjerja. Jer nema ničega što je skriveno a da neće biti otkriveno; sve što je tajno objelodanit će se. Šta ste god rekli u tami, čut će se na svjetlosti, i šta ste šaptali u zatvorenim sobama, razglasit će se s krovova! Prijatelji moji, kažem vam, ne bojte se onih koji mogu ubiti tijelo, jer vam ne mogu više ništa učiniti! Ali reći ću vam koga se treba bojati. Bojte se onoga koji ima vlast ubiti a zatim baciti u pakao. Njega se bojte! Ne prodaje li se pet vrapčića za dva novčića? A Bog ipak ne zaboravi nijednoga od njih. Vama su izbrojene i sve vlasi na glavi. Stoga se ne bojte! Vi ste mu važniji od mnoštva vrabaca. Kažem vam, ko pred ljudima prizna mene i Sin Čovječiji će pred anđelima Božijim priznati njega. Ali onoga koji se mene odrekne pred ljudima, odreći ću se i ja pred Božijim anđelima. Onome koji kaže šta protiv Sina Čovječijega, oprostit će se. Ali onome ko huli na Svetoga Duha, nikada se neće oprostiti. A kad vas budu dovodili pred sud u sinagogama, pred poglavare i vlasti, ne brinite se šta ćete reći sebi u odbranu, jer će vas Sveti Duh tada naučiti šta da kažete.” Neko iz mase poviče: „Učitelju, molim te, reci mojem bratu da podijeli sa mnom nasljedstvo.” Isus mu odgovori: „Čovječe, ko je mene postavio da sudim i dijelim između vas? Klonite se svake pohlepe. Jer život nije osiguran onim što posjedujete.” Ispriča im zatim poredbu: „Nekom je bogatašu zemlja donijela tako bogatu žetvu da se pitao: Šta da radim? Nemam u šta skupiti ovoliku ljetinu. Znam! Srušit ću stare žitnice i izgraditi veće, pa ću u njih zgrnuti i žito i sva svoja dobra. Onda ću svojoj duši reći: Evo, imaš zalihe za još mnogo godina. Dušo moja, uživaj, jedi, pij i veseli se! Ali Bog mu reče: Luđače! Još noćas zatražit će ti se duša. Kome će onda pripasti sve što si skupio? Tako biva s onim ko zgrće za sebe, a ne skuplja bogatstvo koje je pred Bogom vrijedno.” Zatim Isus reče učenicima: „Ne strahujte za svoj život, šta ćete jesti ili piti, ni u šta ćete obući svoje tijelo! Pa život je vredniji od hrane, a tijelo od odjeće Pogledajte gavrane! Niti siju, niti žanju, niti imaju spremišta i žitnice, a Bog ih ipak hrani. A vi ste toliko vredniji od ptica! Može li ko od vas brigom produžiti život barem i za jedan lakat? Pa ako ni to malo ne možete, zašto ste u strahu za ostalo? Pogledajte samo cvjetove na livadi, kako rastu! Niti se muče niti predu. A kažem vam da se ni car Solomon u svoj svojoj raskoši nije odjenuo kao jedan od njih. Pa ako Bog tako odijeva poljsku travu koja danas jest, a već sutra se baca u peć, zar se neće još i više brinuti za vas, malovjerni? Ne strahujte i ne brinite se šta ćete jesti i piti. Sve to traže narodi ovoga svijeta. Vaš Otac zna da vam je sve to potrebno! Stoga tražite Božije carstvo, pa će vam se ovo drugo nadodati. Ne boj se, malo stado. Vašem Ocu se svidjelo da vam dade Carstvo. Prodajte sve što imate, pa dajte novac siromašnima! Tako ćete sebi spremiti blago na Nebesima, kamo lopovi ne dolaze i gdje ga moljci neće pojesti. Jer gdje vam je blago, tamo će vam biti i srce.” „Neka vam bokovi budu opasani i neka vam svjetiljka gori kao da čekate povratak svojega gospodara sa svadbene gozbe, da mu otvorite vrata čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar na povratku nađe da ga čekaju. Zaista vam kažem, on će privezati pregaču, reći im da sjednu za sto, i sâm će ih poslužiti da jedu. Možda će doći o drugoj ili o trećoj noćnoj straži. Blago onima koje nađe da čekaju. Znajte: kad bi vlasnik kuće znao kada će doći lopov, ne bi mu dopustio da u nju provali. Budite i vi uvijek spremni, jer će Sin Čovječiji doći kad i ne mislite.” „Gospode, jesi li tu poredbu ispričao samo nama ili svima?”, upita Kefa. Isus mu reče: „Ko je dakle onaj vjerni i razumni upravitelj kojeg će gospodar postaviti da upravlja ukućanima i da im daje hranu u određeno vrijeme? Blago onome koga gospodar, kada dođe, nađe da tako čini! Zaista vam kažem, povjerit će mu da upravlja čitavim njegovim imanjem. Ali ako taj sluga u svom srcu pomisli: Gospodar se još neće vratiti, pa počne tući ostale sluge i sluškinje, te jesti, piti i opijati se, gospodar će doći kad mu se ne nada, u čas u koji neće ni slutiti. Nemilosrdno će ga kazniti i baciti među nevjernike. Onaj koji je znao volju svojeg gospodara, ali nije tako činio i nije čekao, dobit će mnogo udaraca. Ali onaj koji nije znao, a činio je stvari za koje zaslužuje batine, manje će ih primiti. Kome je mnogo dato, od njega će se mnogo i tražiti. Od onoga kojem je mnogo povjereno, više će se tražiti.” „Došao sam baciti oganj na zemlju. Kako bih želio da je već planuo! Ali moram biti potopljen i tako mi je teško dok se to ne završi! Mislite li da sam na zemlju došao donijeti mir? Nipošto. Došao sam donijeti razdor. Jer odsad će nastajati razdori, i u kući gdje je petero ljudi: troje će biti protiv dvoje i dvoje protiv troje Otac će biti protiv sina i sin protiv oca, majka protiv kćeri i kći protiv majke, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.” Reče zatim mnoštvu: „Kad opazite da se na zapadu gomilaju oblaci, znate reći: Kiša će! I bude tako. A kad puhne južnjak, kažete: Bit će vruće! I bude vrućina. Licemjeri! Izgled zemlje i neba znate protumačiti. Kako onda ne znate protumačiti ovo vrijeme? Zašto sami ne prosudite šta je pravo? Kad s protivnikom ideš k poglavarstvu, pokušaj se s njim nagoditi da te ne preda sudiji, jer te sudija može predati izvršitelju da te baci u tamnicu. A onda, kažem ti, nećeš otud izaći dok ne isplatiš sve do posljednjeg novčića.” Tada neki obavijeste Isusa šta se desilo Galilejcima čiju je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. A Isus reče: „Mislite li da su ti poubijani Galilejci bili veći grešnici od ostalih Galilejaca? Nipošto! Kažem vam, i vi ćete tako propasti ako se ne obratite! A ona osamnaesterica na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih? Jesu li oni bili grešniji od ostalih stanovnika Jerusalema? Nipošto. Kažem vam, svi ćete tako propasti ako se ne obratite.” Ispriča im zatim poredbu: „Imao neki čovjek u vinogradu zasađenu smokvu. Dolazio je vidjeti je li rodila, ali nije na njoj našao roda. Reče zato vinogradaru: Već tri godine tražim roda na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju! Vinogradar odgovori: Gospodaru, ostavi je još ove godine, a ja ću je okopati i pognojiti. Možda će dogodine ipak roditi. Ako ne, posjeći ćeš je.” Dok je Isus u subotu poučavao u sinagogi, nalazila se tu žena koja je osamnaest godina bila zgrbljena i nije se mogla uspraviti, jer je imala duha uzročnika bolesti. Kad je Isus ugleda, pozove je i rekne: „Ženo, oslobođena si od svoje bolesti!”, te položi na nju ruke. Žena se odmah uspravi i počne slaviti Boga. Ali nadstojnik sinagoge, ljut što ju je Isus izliječio u subotu, reče narodu: „Šest dana u sedmici valja raditi. U te se dane, dakle, dolazite liječiti, a ne subotom!” Isus mu odgovori: „Licemjeri! Ne odveže li subotom svako od vas svojega vola ili magarca od jasala i ne odvede li ga na vodu? Nije li onda trebalo, iako je subota, osloboditi ovu kćer Abrahamovu spona kojima ju je Đavo držao vezanu osamnaest godina?” Tada se njegovi neprijatelji postide, a sav se narod radovao čudesima koja je Isus učinio. „Kako da vam još opišem Božije carstvo? S čime da ga uporedim?”, reče Isus. „S njim je kao s gorušicinim sjemenom koje čovjek baci u svoj vrt. Ono izraste i razvije se u stablo, te se ptice nebeske dolaze gnijezditi u njegovim granama.” Upita opet: „Kako da vam još opišem Božije carstvo? Ono je poput kvasca koji žena umijesi u tri mjere brašna, a on ipak sve ukiseli.” Putujući u Jerusalem, prolazio je Isus gradovima i selima i putem poučavao. Neko ga upita: „Gospode, je li malo onih koji se spašavaju?” Isus im reče: „Trudite se da uđete na uska vrata, jer će mnogi željeti ući, ali neće moći. Kad gospodar kuće zaključa vrata, bit će prekasno. Tada ćete stajati vani i kucati dozivajući: Gospode, otvori nam!, ali on će odgovoriti: Ne poznajem vas. Onda ćete početi govoriti: Ali mi smo s tobom jeli i pili, poučavao si po našim ulicama! A on će vam odgovoriti: Kažem vam da vas ne poznajem. Odlazite od mene svi, zlotvori! Bit će plača i škrguta zuba kad ugledate Abrahama, Isaka i Jakova i sve vjerovjesnike u Carstvu Božijem, a vi ćete biti izbačeni van. Tada će odasvud, s istoka i zapada, sa sjevera i juga, mnogi doći i sjesti za sto u Božijemu carstvu. Mnogi zadnji bit će prvi, a mnogi prvi bit će zadnji.” Odmah zatim neki mu farizeji dođu i kažu: „Otiđi odavde, jer te Herod hoće ubiti!” On im reče: „Idite i recite toj lisici: Evo, izgonim zloduhe i liječim danas i sutra, a trećega ću dana završiti što imam. Danas, sutra i prekosutra valja mi nastaviti put, jer ne priliči da vjerovjesnik bude ubijen van Jerusalema. Jerusaleme, Jerusaleme, koji ubijaš vjerovjesnike i kamenuješ one što su ti poslani! Koliko sam puta htio okupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja piliće pod krila, ali nisu htjela! A sada će ti, eto, kuća biti napuštena. I kažem vam, nećete me više vidjeti sve dok ne uzviknete: Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!” Jedne je subote Isus bio na objedu kod nekog farizejskog vođe. Budno su pratili šta će učiniti, jer je tu bio čovjek koji je imao vodenu bolest. „Je li dopušteno liječiti subotom ili nije?”, upita Isus poznavaoce Zakona i farizeje. Šutjeli su. On dotakne bolesnog, izliječi ga i pusti ga da ode. A njima reče: „Ako vam sin ili vo padne u bunar, nećete li ga odmah izvaditi iako je subota?” Nisu nato imali šta odgovoriti. Vidjevši da gosti biraju počasna mjesta za stolom, reče im: „Kada te pozovu na svadbu, ne zauzimaj odmah počasno mjesto za stolom. Šta ako je pozvan neko ugledniji od tebe? Domaćin će ti tada reći: Ustupi mjesto ovome gostu! Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto za stolom. Nego, kada te ko pozove, zauzmi posljednje mjesto za stolom. Kad te domaćin vidi, prići će ti i reći: Prijatelju, dođi na bolje mjesto. Tako ćeš biti počašćen pred svim gostima. Ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen.” Zatim se okrenu domaćinu i reče mu: „Kad priređuješ gozbu ili večeru, ne pozivaj svoje prijatelje, braću, rodbinu ni bogate komšije. Jer oni će ti se odužiti uzvraćajući poziv. Nego, kad praviš gozbu pozovi siromahe, bogalje, hrome i slijepe. Tako ćeš biti blagoslovljen, jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se po oživljenju pravednika.” Kad je to čuo jedan od ljudi za stolom, uzvikne: „Blago onome koji bude blagovao u Carstvu Božijem!” Isus mu odgovori poredbom: „Neki je čovjek priredio veliku gozbu i pozvao mnogo ljudi. Kad je večera bila spremna, pošalje slugu i gostima poruči: Sve je spremno. Dođite! Ali se svi stanu izgovarati. Jedan reče: Kupio sam njivu, moram je pogledati. Molim te, neka mi oprosti. Drugi reče: Kupio sam, upravo, pet jarmova volova, moram ih oprobati. Molim te, neka mi oprosti. Treći reče: Upravo sam se oženio pa ne mogu doći. Sluga se vrati i ispriča gospodaru šta su mu rekli. Domaćin se tada naljuti pa rekne sluzi: Idi na gradske ulice i trgove, i dovedi prosjake, bogalje, hrome i slijepe. Kad je tako učinio, sluga javi: Gospodaru, doveo sam ih, ali ima još mjesta. Idi po puteljcima i oko ograda, te ih natjeraj da dođu da mi se napuni kuća, reče mu gospodar, jer vam kažem da nijedan od onih prvih koje sam pozvao neće okusiti ničega s moje trpeze.” S Isusom je putovalo mnoštvo ljudi. Isus im reče: „Ako neko dođe meni, a više voli svojega oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, i vlastiti život, taj ne može biti mojim učenikom. Ko ne uzme svoj krst i ne pođe za mnom, ne može biti mojim učenikom. Niko od vas ne bi počeo graditi kulu a da prije toga ne sjedne i ne izračuna može li je dovršiti. Inače bi mu se moglo dogoditi da izgradi samo temelj, a onda bi mu se svi koji to vide podsmjehivali: Ovaj je počeo graditi, a ne može dovršiti! Ili, koji bi car krenuo ratovati s drugim carem a da najprije ne sjedne i ne promisli može li se sa svojih deset hiljada suprotstaviti onome koji na njega dolazi s dvadeset hiljada? Ako ne može, poslat će izaslanstvo da zaište mir dok je neprijatelj još daleko. Zato niko ne može postati mojim učenikom, a da se nije svega odrekao. So je dobra. Ali ako so obljutavi, čime će se ona zasoliti? Nije dobra za zemlju ni za gnojivo, nego se baca. Ko ima uši, neka čuje!” Oko Isusa su se okupljali svi ubirači poreza i ostali grešnici, da ga slušaju. Zato su farizeji i pismoznanci prigovarali: „Druži se sa grešnicima i s njima jede!” Isus im stoga ispriča poredbu: „Ko od vas ne bi, da ima sto ovaca i da jednu izgubi, ostavivši onih devedeset devet u pustinji, otišao da traži tu jednu dok je ne nađe? A onda bi je, sav sretan, na ramenima donio kući te pozvao prijatelje i komšije da im kaže: Radujte se sa mnom! Našao sam izgubljenu ovcu! Kažem vam da će na Nebu biti veća radost zbog jednog grešnika koji se obrati nego zbog devedeset devet pravednika kojima obraćenje ne treba.” „Koja to žena, da ima deset drahmi i jednu izgubi, ne bi zapalila svjetiljku te pomela kuću i pažljivo pretražila da je pronađe? A kad je nađe, pozvala bi prijateljice i komšije i rekla: Radujte se sa mnom! Našla sam izgubljenu drahmu! Kažem vam da je radost među anđelima Božijim zbog jednog grešnika koji se obrati.” Isus nastavi: „Neki je čovjek imao dvojicu sinova. Mlađi mu reče: Oče, daj mi sada dio imetka koji mi pripada. I otac podijeli imanje. Poslije nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputuje u daleku zemlju i tamo stane da rasipa novac, živeći raspušteno. Kad je potrošio sav novac, a u toj zemlji zavladala velika glad, on počne oskudijevati. Zaposli se kao najamnik, kod nekog čovjeka u toj zemlji, a ovaj ga pošalje u polje da čuva svinje. Mladić je čeznuo da se najede i ljusaka od mahuna što su ih jele svinje, ali niko mu nije davao. Kad je napokon došao sebi, reče: U moga oca i najamnici imaju hrane napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Idem kući i reći ću ocu: Oče, zgriješio sam i tebi i Bogu. Ne zaslužujem više zvati se tvojim sinom. Molim te, primi me da radim kao najamnik. I vrati se kući. Dok je još bio daleko, otac ga ugleda i pun milosrđa i sa suzama padne mu oko vrata i izljubi ga. Oče! Zgriješio sam i tebi i Bogu! Ne zaslužujem više zvati se tvojim sinom, reče sin. Ali otac reče slugama: Brzo donesite haljinu, onu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku, obujte mu sandale! I zakoljite ono ugojeno tele da se počastimo i radujemo što mi je sin bio mrtav, a sada je živ, bio izgubljen, a sada nađen! I započne veselje. Stariji je sin radio u polju. Kad se na povratku približio kući, začuje da se unutra svira i igra. Dozva nekog slugu da ga upita šta se događa. Ovaj mu reče: Vratio ti se brat, pa je otac zaklao ugojeno tele da proslavi što mu se sin vratio živ i zdrav. Stariji se brat nato rasrdi i nije htio ući. Otac ga je molio da uđe. A on odgovori ocu: Ja ti tolike godine služim i nikada nisam odbio učiniti što mi kažeš, ali meni nikad nisi ni jare dao da se proveselim s prijateljima. Ovaj je s bludnicama rasipao imanje, a ti mu zakolješ najbolje ugojeno tele! Sinko, reče otac, pa ti si stalno sa mnom. Sve što imam pripada tebi. Ali trebalo je proslaviti i radovati se, jer tvoj je brat bio mrtav, a sada je živ, bio izgubljen, a sada je nađen.” Isus ispriča učenicima ovu pripovijest: „Imao neki bogataš upravitelja kojeg su optužili da mu rasipa imanje. Bogataš ga pozove i rekne mu: Šta to čujem o tebi? Položi račun o svojem upravljanju, jer više ne možeš biti upraviteljem. Upravitelj nato pomisli: Šta da radim kad me gospodar otpusti? Da kopam? Nisam dovoljno snažan za to. Da prosjačim? Bilo bi me stid. Znam šta ću! Budem li tako uradio, primit će me ljudi u svoje domove, kad mi oduzme upraviteljstvo. Pozove zatim jednoga po jednoga gospodarova dužnika. Prvoga upita: Koliko duguješ mojem gospodaru? Sto bata ulja, odgovori on. Uzmi brzo račun i sjedi pa upiši pedeset, reče upravitelj. I drugoga upita: Koliko duguješ? Sto kora pšenice, odgovori. Uzmi svoj račun i napiši osamdeset, reče mu upravitelj. I gospodar pohvali dovitljivost nepoštenoga upravitelja, jer sinovi ovoga svijeta mudriji su prema svojima od sinova svjetlosti. Kažem vam, stecite sebi prijatelje lažnim bogatstvom, pa će vas, kad ga ponestane, primiti u Vječni dom. Ko je vjeran u malom, bit će vjeran i u velikom, a ko je nepošten u malom, bit će nepošten i u velikom. Ako, dakle, niste vjerni u lažnom bogatstvu, ko će vam povjeriti istinsko blago? Ako niste bili vjerni s tuđim, ko će vam dati vaše vlastito? Nijedan sluga ne može služiti dvojicu gospodara. Ili će jednoga mrziti a drugoga voljeti, ili će jednome biti odan a drugoga prezirati. Ne možete služiti i Boga i bogatstvo.” Farizeji, koji su voljeli novac, sve su to slušali i rugali se. Isus im reče: „Vi se pred ljudima pretvarate da ste pravedni, ali Bog poznaje vaša srca. Jer što ljudi uzvisuju, Bogu je gnusno.” „Zakon i Vjerovjesnici bili su do Ivana, a od tada se najavljuje Božije carstvo, i svako u njega hrli. Lakše će propasti nebo i zemlja nego ijedan potez pera u Zakonu. Ko otpusti ženu, pa se oženi drugom, čini preljubu. I ko se oženi otpuštenom ženom, čini preljubu.” „Bio neki bogataš koji se odijevao u grimiz i tanki lan, i koji se svakoga dana obilno gostio. Pred njegovim je vratima sav u čirevima ležao siromah Lazar, čeznući da se najede ostataka sa bogataševa stola. Psi su dolazili i lizali mu čireve. Siromah najzad umre, i anđeli ga odnesu u Abrahamovo naručje. Umre zatim i bogataš, te ga ukopaju. Dok je bio na teškim mukama u podzemlju, vidi u daljini Lazara u naručju Abrahamovom. Oče Abrahame!, zavapi on, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak prsta u vodu da mi rashladi jezik, jer se mučim u ovome plamenu. Sinko moj, odgovori mu Abraham, sjeti se da si ti za života primio svoja dobra, a Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Osim toga, između nas je golema provalija, tako da ni oni koji bi htjeli prijeći vama, ne mogu to učiniti, a ni s vaše strane nema prijelaza ovamo. Bogataš nato reče: Molim te, oče, pošalji onda Lazara u dom mojega oca. Imam petericu braće. Neka ih opomene da i oni ne dospiju u ovo mjesto muka. Ali Abraham reče: Imaju Mojsija i vjerovjesnike. Neka njih poslušaju. Neće, oče Abrahame! Ali ako im dođe ko od mrtvih, odvratit će se od grijeha, reče bogataš. Ali Abraham reče: Ako ne slušaju Mojsija i vjerovjesnike, neće vjerovati ni onom ko ustane iz mrtvih.” Isus reče učenicima: „Nemoguće je da nema sablazni, ali teško čovjeku kroz kojega dolazi sablazan. Takvome bi bilo bolje da se baci u more s mlinskim kamenom oko vrata nego da navede na grijeh jednoga od ovih malehnih. Pazite na se! Ako ti brat zgriješi, ukori ga, pa mu oprosti ako se pokaje. Pa ako se i sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta ti kaže: Kajem se, oprosti mu!” „Dodaj nam vjere”, kazaše poslanici Gospodu. „Da imate vjere koliko je gorušicino zrno, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!, i poslušao bi vas. Ko od vas kad mu sluga uđe u kuću, nakon što je orao ili čuvao ovce, kaže odmah da sjedne i jede? Neće li mu reći: Pripremi mi jelo i opaši se da mi služiš dok jedem i pijem, a poslije ti možeš jesti i piti. Zasigurno nema zahvalnosti prema sluzi, jer je izvršio samo ono što mu je naređeno. Tako i vi, kad izvršite što vam je naređeno, recite: Samo smo sluge ništavne koje obavljaju svoju dužnost.” Putujući dalje prema Jerusalemu, Isus je išao granicom između Samarije i Galileje. Dok je ulazio u neko selo, dođu mu ususret deseterica gubavaca. Zaustave se podalje i počnu vikati: „Isuse, Gospodaru, smiluj nam se!” Kad ih spazi, Isus im reče: „Idite i pokažite se svećenicima!” Oni krenu i putem se očiste od gube. Videći da je ozdravio, jedan od njih vrati se slaveći Boga na sav glas. Padne ničice na zemlju, Isusu pred noge, zahvaljujući mu. Bio je to neki Samarićanin. Isus upita: „Zar nisu deseterica ozdravila? Gdje su ona deveterica? Zar se nijedan od njih nije vratio da dade slavu Bogu osim ovoga stranca?” Čovjeku zatim reče: „Ustani i idi. Tvoja te je vjera spasila.” Farizeji upitaju Isusa: „Kada će doći Božije carstvo?” On im odgovori: „Ono ne dolazi tako da se to može vidjeti. Neće se moći reći: Gle, ovdje je, ili gle, tamo je! Božije carstvo je u vama.” A kad je razgovarao s učenicima, reče im: „Dolazi vrijeme kada ćete zaželjeti vidjeti jedan dan od dana Sina Čovječijega, ali nećete moći. Tada će vam govoriti: Eno ga tamo! i evo, ovdje je!, ali ne idite tamo i nikud ne jurite tražeći me. Jer dolazak Sina Čovječijega bit će poput munje koja sijevne na jednom kraju obzorja i obasja sve do drugog kraja. Ali najprije mora mnogo pretrpjeti, jer će Ga ovaj naraštaj odbaciti. Kada bude dolazio Sin Čovječiji bit će kao i u vrijeme Noe. Ljudi su jeli i pili, ženili se i udavali sve do dana kada je Noa ušao u barku. A tada je došao potop i sve uništio. Bit će slično kao i u Lotovo doba: jeli su i pili, kupovali i prodavali, obrađivali zemlju i gradili sve do dana kada je Lot otišao iz Sodome. A tada je s neba zapljuštao oganj i sumpor i sve ih uništio. Isto tako će biti u dan kad će se objaviti Sin Čovječiji. Ko se tog dana nađe na krovu, a stvari mu u kući, neka ne ulazi da ih uzme. Ko bude u polju, neka se ne okreće za onim što je ostavio! Sjetite se Lotove žene! Ko bude nastojao sačuvati svoj život, izgubit će ga, a ko ga izgubi, sačuvat će ga. Kažem vam da će se i od dvoje koji te noći budu u istoj postelji jedno uzeti, a drugo ostaviti. - Od dvije žene koje budu zajedno mljele u mlinu jedna će se uzeti, a druga ostaviti.” „A gdje to, Gospode?”, upitaju učenici. Isus odgovori: „Gdje bude strvina, skupljat će se orlovi.” Isus ispriča učenicima poredbu kako se uvijek treba moliti i nikada ne odustajati: „Bio u nekome gradu sudija. Niti se bojao Boga, niti je mario za ljude. A u tome gradu bila i neka udovica koja je stalno dolazila njemu i molila ga: Dodijeli mi pravdu u mojoj parnici! Sudija dugo nije htio, ali napokon odluči: Iako se ne bojim Boga i ne marim za ljude, dodijelit ću pravdu toj udovici što mi stalno dodijava, da me vječno ne gnjavi! Jeste li čuli šta je rekao nepravedni sudija?”, upita Gospod. „Neće li onda Bog dodijeliti pravdu svojim izabranicima koji mu danonoćno vape? Hoće li odgađati da im pomogne? Kažem vam, brzo će im dodijeliti pravdu. Ali kad se Sin Čovječiji vrati, hoće li naći vjere na Zemlji?” Ispriča zatim poredbu o nekima koji su bili uvjereni u svoju pravednost, a druge su prezirali: „Dva su čovjeka došla pomoliti se u Hramu. Jedan je bio farizej, a drugi ubirač poreza. Farizej je u sebi govorio: Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljiv, nepravedan, preljubnik ili kao ovaj ubirač poreza. Dvaput u sedmici postim i dajem desetinu od sveg svojeg prihoda. A ubirač poreza ostao je daleko i nije se usudio čak ni pogledati u nebo dok je molio. Udarao se u prsa i govorio: Bože, smiluj se meni grešniku! Kažem vam: on je otišao kući opravdan, a ne onaj prvi! Jer ko sebe uzdiže, bit će ponižen, a ko se ponizi, bit će uzvišen.” Donosili su Isusu i veoma malu djecu da ih dotakne. Kad su to opazili, učenici su zabranjivali da to čine. Ali Isus ih dozva i reče: „Pustite dječicu meni, ne sprečavajte ih, jer takvima pripada Božije carstvo. Zaista vam kažem, ko ne prihvati Carstvo Božije poput djeteta, nikada neće u njega ući!” Neki uglednik upita Isusa: „Dobri učitelju, šta moram učiniti da baštinim Vječni život?” „Zašto me zoveš dobrim?”, upita ga Isus. „Dobar je samo Bog i niko drugi. A zapovijedi znaš: ne čini preljubu, ne ubij, ne ukradi, ne svjedoči lažno, poštuj oca i majku!” „Svih tih zapovijedi držim se još od mladosti”, odgovori čovjek. „Još jedno ti nedostaje”, reče mu nato Isus. „Idi i prodaj sve što imaš, a novac podijeli sirotinji, pa ćeš steći blago na Nebu. Onda dođi i slijedi me!” Kad je ovo čuo, čovjek se ožalosti, jer je bio veoma bogat. Videći to, Isus se jako razočara i reče: „Kako je teško bogatašima ući u Carstvo Božije! Lakše bi devi bilo provući se kroz iglenu ušicu nego bogatašu ući u Božije carstvo!” Oni koji su to čuli, pitali su: „Pa ko se onda može spasiti?” „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je moguće”, odgovori im Isus. Kefa reče: „Mi smo ostavili sve svoje i pošli za tobom.” Isus odgovori: „Zaista vam kažem, nema toga ko je ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu radi Božijega carstva a da neće već na ovome svijetu dobiti mnogo više, a u budućem svijetu i Vječni život.” Isus okupi Dvanaestericu i reče im: „Evo, idemo u Jerusalem. Tamo će se na Sinu Čovječijem ispuniti sve što su napisali vjerovjesnici. Predat će Ga paganima, izrugivat će Mu se, zlostavljati Ga i popljuvati. Izbičevat će Ga i ubiti, a On će treći dan oživjeti.” Ali ovi nisu ništa od toga razumjeli. Te su im riječi bile tajnovite, pa nisu mogli pojmiti o čemu govori. Kad se Isus približio Jerihonu, pokraj puta sjedio je neki slijepac i prosio. Čuo je mnoštvo koje je prolazilo, pa se raspitao šta je to. „Prolazi Isus Nazarećanin”, kazaše mu. On nato poviče: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!” Ljudi iz mnoštva koje je išlo pred Isusom ušutkivali su ga, ali on je još jače vikao: „Sine Davidov, smiluj mi se!” Isus se zaustavi i naredi da ga dovedu. Kad se približio, upita ga: „Šta želiš da ti učinim?” „Da progledam, Gospode!”, zamoli on. A Isus mu reče: „Progledaj! Tvoja te je vjera izliječila.” Slijepac odmah progleda i krene za Isusom slaveći Boga. I sav narod koji je to vidio zahvali Bogu. Uđe Isus u Jerihon. Dok je prolazio gradom, pojavi se čovjek po imenu Zakej, porezni upravitelj i bogataš. Želio je vidjeti Isusa, ali je bio suviše nizak rastom da bi ga mogao vidjeti preko mnoštva. On zato potrči naprijed i popne se na smokvu da bi vidio Isusa, jer je tuda morao proći. Kad je Isus stigao do njega, pogleda gore i reče mu: „Zakeju, brzo siđi! Danas moram ostati u tvojoj kući.” Zakej brzo siđe i primi ga sav radostan. Ali narod koji je to posmatrao počne prigovarati: „Otišao je takvom grešniku u goste!” A Zakej ustane i kaže Gospodu: „Gospode, polovicu svojeg imanja dat ću sirotinji, a svakome koga sam prevario, četverostruko ću vratiti.” Isus reče: „Danas je u ovu kuću došlo spasenje, jer je i ovaj čovjek Abrahamov sin! Sin Čovječiji došao je tražiti i spasiti izgubljene.” Narod je sve to slušao. Kako je već bio nadomak Jerusalemu, mislili su da će se Carstvo Božije odmah pojaviti. Isus im zato ispriča poredbu: „Neki ugledan čovjek morao otputovati u daleku zemlju da tamo primi carstvo, a zatim se vratiti. Pozove zato desetericu svojih sluga, dade im deset mina, te im rekne: Trgujte time dok ne dođem. Ali njegovi građani su ga mrzili i poslali za njim glasnike s porukom: Ne želimo da on vlada nad nama. Kad se vratio primivši carstvo, zapovjedi da mu pozovu sluge kojima je dao novac. Htio je znati koliko je koji zaradio. Prvi sluga dođe i reče: Gospodaru, tvoja mina donese deset mina. Odlično, dobri slugo, reče mu on. Zato što si bio vjeran u malom, dajem ti da vladaš nad deset gradova. Drugi sluga dođe i reče: Tvoja mina donese pet mina, gospodaru. Vladaj nad pet gradova, reče i njemu. Ali treći sluga dođe i reče: Gospodaru, evo ti tvoje mine. Držao sam je skrivenu u rupcu. Strepio sam zato što si strog čovjek. Uzimaš što nisi založio i žanješ što nisi posijao. Zli slugo!, odgovori mu gospodar. Sudit ću ti prema tvojim riječima. Znao si da sam strog, da uzimam što nisam založio i da žanjem što nisam posijao. Zašto onda nisi moj novac uložio u mjenjačnicu? Tako bih barem dobio kamate. Zatim reče onima pored njega: Oduzmite mu minu i dajte je onome koji ih ima deset. Ali, gospodaru, pa on već ima deset mina!, kazali su. Velim vam, odgovori im car, onome ko ima dat će se još, a onome ko nema oduzet će se i ono što ima. A moje neprijatelje, koji nisu htjeli da nad njima vladam, dovedite ovamo i smaknite ih preda mnom.” Isusovo djelovanje u Jerusalemu 19:28 – 21:4 Nakon što je to ispričao, krene Isus dalje prema Jerusalemu. Kad se približio Betfagi i Betaniji, mjestima na Maslinskoj gori, pošalje naprijed dvojicu učenika. „Idite u ono selo što je pred vama”, reče im, „i čim uđete, vidjet ćete privezano magare, koje još niko nije jahao. Odvežite ga i dovedite ovamo. Upita li vas ko: Zašto ga odvezujete?, recite samo: Treba Gospodu.” Oni odu i nađu magare kako im je rekao. Dok su ga odvezivali, vlasnici ih upitaju: „Zašto odvezujete magare?” „Gospodu treba”, odgovore oni. Dovedu magare Isusu, prebace preko njega svoje ogrtače, te posade Isusa na nj. Narod je pred Isusom prostirao svoje ogrtače po putu. Kad se već približio obronku Maslinske gore, mnoštvo njegovih sljedbenika počne na sav glas radosno slaviti Boga za sva čudesa što su vidjeli: „Blagoslovljen car, onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Mir na Nebu i slava na visini!” Ali neki farizeji među njima kazaše: „Učitelju, ukori svoje učenike.” „Kažem vam”, reče im Isus, „ako oni ušute, klicat će kamenje.” Kad se približi gradu i ugleda ga, Isus zaplaka nad njim: „Kako bih volio da si danas pronašao put mira! Ali skriven je od tebe. Doći će dani kada će neprijatelj podići nasip, opkoliti te i pritisnuti sa svih strana. Sravnit će sa zemljom i tebe i tvoju djecu u tebi. Neće od tebe ostati ni kamena na kamenu, jer nisi spoznao svoj dan pohođenja.” Kad je ušao u Hram, počne Isus iz njega tjerati trgovce. „Pisano je: Moj dom će biti Dom molitve, a vi ste ga pretvorili u razbojničku pećinu”, reče im. Isus je svakodnevno poučavao u Hramu, a svećenički poglavari i pismoznanci, zajedno s narodnim starješinama, smišljali su kako da ga ubiju, ali im to nije polazilo za rukom, jer je sav narod prianjao uz njega da ga sluša. Dok je poučavao u Hramu i objavljivao Radosnu vijest, priđu mu svećenički poglavari, pismoznanci i starješine i upitaju ga: „Reci nam, s kojom vlašću činiš sve ovo? Ko je taj koji ti je dao tu vlast?” On im odgovori: „A recite vi meni ovo što ću vas pitati: je li Ivanovo potapanje bilo s Neba ili od ljudi?” Oni počnu mudrovati i međusobno raspravljati: „Ako kažemo da je s Neba, pitat će nas zašto mu onda nismo vjerovali. A ako kažemo da je od ljudi, narod će nas kamenovati, jer svi vjeruju da je Ivan vjerovjesnik.” Zato odgovore Isusu da ne znaju odakle je. A Isus im reče: „Onda ni ja vama neću reći s kojom vlašću ovo činim.” Isus zatim ispriča narodu poredbu: „Neki je čovjek zasadio vinograd i iznajmio ga vinogradarima, a zatim otputovao na duže vrijeme. Kad dođe berba, uputi slugu da uzme njegov dio uroda. Ali vinogradari ga pretuku i pošalju natrag praznih ruku. Uputi im zatim drugog slugu, ali oni i njega pretuku, izgrde i pošalju natrag praznih ruku. Uputi im i trećega, ali oni ga rane i otjeraju. Šta da radim?, pitao se vlasnik vinograda. Poslat ću im mog voljenog sina. Prema njemu će valjda imati poštovanja. Ali kad vinogradari ugledaju njegovog sina, počnu razmišljati: Ovaj će naslijediti imanje! Ubijmo ga pa će baština biti naša! Izbace ga iz vinograda i ubiju. Šta mislite, kako će vlasnik vinograda postupiti s njima? Doći će i pogubiti ih, te vinograd dati drugima.” Kad su to čuli, rekoše: „Nikad ne bilo tako!” Ali Isus ih pažljivo osmotri i reče: „A zašto je onda pisano: Kamen koji su graditelji odbacili postane ugaonim kamenom? Padne li ko na taj kamen, smrskat će se, i padne li kamen na koga, smrvit će ga.” Pismoznanci i svećenički poglavari htjeli su ga istoga časa uhvatiti, jer su znali da je protiv njih to ispričao, ali bojali su se naroda. Vrebajući ga, pošalju mu uhode koje su se pretvarale da su pravedne, da ga uhvate u riječi, kako bi ga mogli predati vlasti upravitelja. „Učitelju”, kazaše Isusu, „znamo da govoriš istinu i da si nepristrasan, jer ne gledaš ko je ko, nego pravedno poučavaš putu Božijem. Reci nam, je li dopušteno plaćati porez cezaru ili nije?” Isus prozre njihovo lukavstvo pa reče: „Pokažite mi denar. Čiji je ovo lik i natpis na njemu?” „Cezarevi”, odgovore. „Onda dajte cezaru cezarevo, ali Bogu Božije”, reče im. Tako ga nisu uspjeli uhvatiti u riječi pred narodom, već su ušutjeli zadivljeni odgovorom. Tada dođu njemu saduceji, koji tvrde da nema oživljenja, i upitaju ga: „Gospode, Mojsije nam je naložio: umre li nekome oženjen brat, ne stekavši djecu, drugi se brat mora oženiti njegovom udovicom i podići potomstvo svome bratu. Bilo je sedmero braće. Najstariji se brat oženi i umre a da nije imao djece. Drugi također. Uzme je i treći i zatim sva ostala braća. Tako nijedan od sedmerice ne ostavi potomstva, a svi pomriješe. Na kraju umre i žena. Čija će onda ona biti žena po oživljenju kad je bila udata za svu sedmericu?” „Ljudi ovoga svijeta žene se i udaju”, odgovori im Isus, „a oni koji budu dostojni postati dionicima onoga svijeta i oživljenja, neće se ženiti ni udavati. Neće više moći ni umrijeti: bit će poput anđela. Oni su Božiji sinovi, jer su sinovi oživljenja. A da mrtvi oživljavaju, čak je i Mojsije potvrdio u ulomku o grmu, gdje Gospoda naziva Bogom Abrahamovim, Isakovim i Jakovljevim. A Bog nije Bog mrtvih, već živih! Svi su oni za Boga živi.” „Dobro si rekao, Učitelju!”, kazaše neki pismoznanci. I više se nisu usuđivali išta ga upitati. Tada Isus upita njih: „Kako mogu tvrditi da je Mesija Davidov sin? Pa sâm je David u Knjizi psalama kazao: Gospod je rekao mojem Gospodu: Sjedni Mi s desne strane dok Ti ne bacim pod noge Tvoje neprijatelje. Sâm Ga je David nazvao svojim Gospodom. Kako bi mu onda mogao biti sin?” Zatim pred cijelim narodom reče učenicima: „Čuvajte se pismoznanaca! Vole se šetati u dugim haljinama i hoće da ih ljudi pozdravljaju na trgovima. U sinagogama sjede u prvim redovima, a na gozbama grabe počasna mjesta. Pustoše kuće udovica, a pokrivaju se dugačkim molitvama. Oni će biti najstrože kažnjeni.” Isus je posmatrao bogataše kako ubacuju darove u blagajnu. Ugleda tako i neku udovicu kako ubacuje samo dvije lepte. „Zaista vam kažem, ta sirota udovica je ubacila više nego svi ostali! Jer svi su oni dali od svojeg viška, a ona je, u svojoj oskudici, dala sve što je imala.” Isus predskazuje buduće događaje 21:5 – 38 Dok su neki učenici razgovarali o tome kako je Hram ukrašen lijepim kamenjem i zavjetnim darovima, Isus reče: „Doći će vrijeme kada od ovog što gledate neće ostati ni kamen na kamenu. Sve će biti razvaljeno.” Upitaju ga: „Učitelju, kada će se sve to dogoditi? Koji će biti znak da će se sve to dogoditi?” „Pazite da vas ko ne zavede!”, odgovori im on. „Mnogi će, zaista, doći pod mojim imenom i reći: Ja sam i približilo se vrijeme! Ne idite za takvima. Kad čujete za ratove i pobune, nemojte se bojati. Sve će se to dogoditi, ali svršetak još neće doći.” Reče još: „Narod će zaratiti protiv naroda i carstvo protiv carstva. Bit će velikih potresa, bit će gladi i pomora na raznim mjestima. Bit će strahota i velikih znakova s neba. Ali prije svega toga podići će na vas ruke i progoniti vas, predavat će vas u sinagoge i tamnice, vući će vas pred careve i upravitelje zbog mojega imena. To će za vas biti prilika da budete svjedočanstvo. Zato upamtite u srcima: ne morate se pripremati za odbranu. Ja ću vam dati rječitost i takvu mudrost kakvoj neće moći proturječiti ni oduprijeti se nijedan vaš protivnik Izdavat će vas čak i vlastiti roditelji, braća, rođaci i prijatelji. Neke od vas će i ubiti. Svi će vas mrziti zbog mojega imena. Ali neće vam pasti ni dlaka s glave. Duše će vam se spasiti zbog vaše postojanosti. Kad vidite da vojska opkoljuje Jerusalem, znajte da će on ubrzo biti opustošen. Ko se tada zatekne u Judeji, neka bježi u goru. Ko bude u gradu, neka bježi iz njega, a oni koji se zadese u polju, neka se ne vraćaju u grad. Jer to će biti dani kazne, tada će se ispuniti sve što je pisano. Teško trudnicama i dojiljama u to vrijeme, jer će ovu zemlju pritisnuti velika nevolja i silan će se gnjev izliti na ovaj narod. Padat će od oštrice mača i odvodit će ih u ropstvo po svim narodima. A Jerusalem će gaziti pagani sve dok ne istekne vrijeme pagana. Pojavit će se znaci na Suncu, Mjesecu i zvijezdama, a na Zemlji će narode pritiskati muka od huke morskih valova. Ljudi će umirati od straha i iščekivanja sudbe ovoga svijeta, jer će se i sile nebeske uzdrmati. Svi će tada vidjeti Sina Čovječijega kako dolazi na oblacima s velikom silom i slavom. Kad se sve to počne zbivati, uspravite se i podignite glavu, jer će vaše oslobođenje biti blizu.” Zatim ispriča poredbu: „Pogledajte smokvu ili bilo koje stablo. Kad propupa, i sami znate da je ljeto blizu. Isto tako, kad vidite da se sve to događa, znajte da je blizu Božije carstvo. Zaista vam kažem, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće nikada! Pazite da vam srca ne otvrdnu u razuzdanosti i pijanstvu, ili u životnim brigama, te da vas taj Dan ne iznenadi kao zamka. Jer on će snaći sve ljude na Zemlji. Bdijte, dakle, i stalno se molite da umaknete svemu što će se događati, i da stanete pred Sina Čovječijega.” Isus je danju poučavao u Hramu, a noći je provodio na Maslinskoj gori. Sav je narod već od ranog jutra hrlio njemu u Hram da ga sluša. Bližila se Pasha, blagdan Beskvasnih hljebova. Svećenički poglavari i pismoznanci tražili su priliku kako da ubiju Isusa, ali su se bojali naroda. Tada Đavo uđe u Judu Iskariotskog, jednog od Dvanaesterice. Ode Juda i dogovori se sa svećeničkim poglavarima i sa zapovjednicima hramske straže kako će im izdati Isusa. Oni se obraduju i obećaju mu novac. Juda pristane. Od tada je vrebao priliku da izda Isusa kad mnoštva ne bude s njim. Prvoga dana blagdana Beskvasnih hljebova, kad je trebalo žrtvovati pashalno janje, Isus pošalje Kefu i Ivana: „Idite i pripremite pashu da zajedno jedemo.” „Gdje želiš da je pripremimo?”, upitaju. „Čim uđete u grad”, reče im, „srest ćete čovjeka koji nosi u vrču vodu. Pođite za njim u kuću u koju uđe, i recite domaćinu: Učitelj pita u kojoj sobi može jesti pashu sa svojim učenicima. On će vam pokazati veliku sobu na spratu, posve pripremljenu. Tamo nam pripremite večeru.” Učenici odu i nađu sve kako im je Isus rekao, te pripreme pashu. Kad je došlo vrijeme za to, sjedne Isus za sto s Poslanicima. „Čeznuo sam, svom dušom, da jedem s vama ovu pashu prije svoje muke. Jer je više, kažem vam, neću večerati dok se ona ne ispuni u Carstvu Božijem.” Podigne čašu, pa zahvali i rekne: „Uzmite i razdijelite među sobom. Kažem vam, odsada više neću piti od trsova roda dok ne dođe Božije carstvo.” Uzme zatim hljeb, pa zahvali, razlomi ga i dadne govoreći: „Ovo je moje tijelo, ono se za vas predaje. Ovo činite meni na spomen.” Kad su završili s jelom, uze čašu i reče: „Ova je čaša Novi savez u mojoj krvi, koja se prolijeva za vas. Evo, ruka moga izdajnika je do mene na stolu. Sin Čovječiji odlazi kako je određeno, ali teško njegovom izdajniku!” Učenici se tada stanu međusobno pitati ko bi od njih mogao tako nešto učiniti. Počnu se zatim prepirati oko toga ko bi od njih bio najveći. Isus im reče: „Carevi ovoga svijeta vladaju narodima i, provodeći vlast nad njima, nazivaju se dobrotvorima. Ali vi nemojte tako! Naprotiv, onaj koji među vama bude veći, neka bude kao najmanji, a starješina neka bude poslužitelj. Jer ko je veći, onaj koji sjedi za stolom ili onaj koji ga poslužuje? Onaj za stolom, zar ne? A ja, evo, poslužujem vas. Ostali ste mi vjerni u mojim kušnjama. Zato vam ostavljam vlast kao što je moj Otac meni predao Carstvo, da jedete i pijete za mojim stolom u mojem Carstvu, te da sjedite na prijestoljima i sudite nad dvanaest Izraelovih plemena.” „Simone, Simone, Đavo je zatražio da vas može rešetati kao pšenicu. Ali molio sam se za tebe da ti vjera ne oslabi. Zato, kad se ponovo vratiš meni, učvrsti svoju braću!” „Gospode”, reče mu Kefa, „spreman sam s tobom poći i u tamnicu i u smrt.” „Kažem ti, Kefo”, reče Isus, „prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš prešutjeti da me poznaješ.” „Kad sam vas poslao na put bez novca, bez torbe i sandala, je li vam šta nedostajalo?”, upita ih Isus. „Nije”, odgovore. „Ali sada”, reče, „ko ima novca, neka ga ponese! Torbu također. Mač ko nema, neka proda odjeću i kupi ga za sebe jer se, kažem vam, mora ispuniti ono što je o meni pisano: Ubrojen je među zločince. Sve što se odnosi na mene, ide svome kraju.” „Gospode”, rekoše, „ovdje imamo dva mača!” „Dosta je”, odgovori Isus. Zatim ode odatle te se, po običaju, zaputi do Maslinske gore. Učenici pođu s njim. Kad su stigli, reče im: „Molite se da ne upadnete u kušnju!” Udalji se zatim od njih koliko se može baciti kamen, te padne na koljena i pomoli se: „Oče, neka me mimoiđe ova čaša ako može. Ali neka bude po Tvojoj, a ne po mojoj volji.” Tada mu se s Neba ukaže anđeo, da ga ohrabri. Sve jače je molio, u smrtnoj muci, a znoj mu postane poput kaplji krvi što su padale na zemlju. Najzad ustane, priđe učenicima i nađe ih kako spavaju iscrpljeni od žalosti. „Zašto spavate?”, upita. „Ustanite i molite se da ne upadnete u kušnju!” Dok je još govorio, stigne svjetina, a pred njom Juda, jedan od Dvanaesterice. Približi se Isusu i poljubi ga. „Juda, zar poljupcem izdaješ Sina Čovječijega?”, reče Isus. Kad su ostali učenici vidjeli šta se zbiva, upitaju: „Gospode, da udarimo mačem?” Jedan od njih napadne slugu visokog svećenika i odsiječe mu desno uho. Ali Isus reče: „Pustite! Ne opirite se više!” Dotakne zatim uho sluzi i izliječi ga. Potom veli ljudima koji su pošli na njega, svećeničkim poglavarima, zapovjednicima hramske straže i starješinama: „Krenuli ste na mene s mačevima i toljagama kao na razbojnika! Zašto me niste u Hramu uhvatili? Svaki dan sam bio tamo s vama. Ali ovo je vaš čas, jer vlada tama.” Uhvate Isusa i odvedu ga u dom visokog svećenika. Kefa ga je izdaleka pratio. Nasred dvorišta stražari bijahu naložili vatru i grijali se oko nje. Kefa sjedne među njih. Neka sluškinja ga ugleda kako sjedi pokraj vatre, oštro ga pogleda i reče: „I ovaj je bio s Isusom!” Kefa odbi: „Pa ja ga ne poznajem, ženo!” Nedugo zatim još neko ga opazi i reče: „Ti si jedan od njih!” „Nisam, čovječe!”, odgovori Kefa. Nakon otprilike jednog sata, opet neko reče: „Ovaj je zaista bio s njim! Pa Galilejac je!” „Ne znam o čemu zboriš, čovječe!”, reče Kefa. Istoga časa, dok je još govorio, oglasi se pijetao. Tada se Gospod okrene i pogleda Kefu, a Kefa se sjeti kako mu je rekao: „Prije nego što se pred jutro oglasi pijetao, triput ćeš odreći da me poznaješ.” Izađe iz dvorišta i gorko zaplaka. Čuvari počnu Isusa tući i rugati mu se. Pokrili su mu oči i zapitkivali ga: „Pogodi ko te je udario!” I zasipali su ga svakakvim uvredama. U osvit dana okupe se starješine, svećenički poglavari i pismoznanci te izvedu Isusa pred Veliko vijeće. „Ako si ti Mesija, reci nam to!”, kazali su mu. „Ako vam kažem, nećete mi vjerovati, a upitam li vas šta, nećete odgovoriti”, reče im Isus. „Ali odsad će Sin Čovječiji sjediti s desne strane sile Božije.” „Ti, znači, tvrdiš da si Božiji sin!”, poviču svi. „Vi kažete da jesam”, odgovori im. „Šta će nam više svjedoci?”, rekoše. „Sami smo čuli, iz njegovih usta!” Svi ustanu, odvedu Isusa Pilatu i optuže ga: „Uhvatili smo ga kako obmanjuje narod i nagovara ga da ne plaća porez cezaru, a za sebe tvrdi da je Mesija, car.” „Jesi li ti car Jevreja?”, upita ga Pilat. „Sâm si rekao”, odgovori Isus. Pilat tada reče svećeničkim poglavarima i svjetini: „Ja ne nalazim da je kriv.” Ali oni počnu još jače navaljivati: „Podjaruje narod na pobunu! Poučava po svoj Judeji, od Galileje do Jerusalema!” „Pa zar je on Galilejac?”, upita Pilat. Kad je saznao da spada pod nadležnost Heroda, pošalje Isusa njemu, jer se ovaj tada upravo nalazio u Jerusalemu. Kad je Herod ugledao Isusa, mnogo se obradovao, jer je o njemu dugo slušao i odavno ga je želio vidjeti, nadajući se da će on pred njim učiniti i kakvo čudo. Postavljao je Isusu pitanje za pitanjem, ali Isus ni na jedno nije odgovarao. Svećenički poglavari i pismoznanci stajali su tamo i vikali žestoko ga optužujući. Herod i njegovi vojnici prezru Isusa i ismiju: obuku ga u blistavu haljinu i pošalju natrag Pilatu. Herod i Pilat, među kojima je do tada vladalo neprijateljstvo, tog se dana sprijatelje. Pilat sazva svećeničke poglavare, vijećnike i narod i reče: „Doveli ste mi ovoga čovjeka optužujući ga da podjaruje narod na bunu. Ispitao sam ga pred vama, ali nisam utvrdio krivicu za koju ga optužujete. Nije je utvrdio ni Herod, jer ga je poslao natrag nama. Ovaj čovjek nije učinio ništa čime bi zaslužio smrtnu kaznu. Išibat ću ga, a zatim pustiti.” Svakoga blagdana morao je pustiti jednog zatvorenika. Tada svi uglas poviču: „Njega smakni, a pusti nam Barabu!” Baraba je bio u tamnici zbog ubistva i zbog prevratničke pobune u Jerusalemu. Pilat im se ponovo obrati, jer je želio pustiti Isusa. Oni su, međutim, vikali: „Razapni ga! Razapni ga!” „Ali kakav je zločin počinio?”, upita Pilat i treći put. „Nisam utvrdio njegovu krivicu zbog koje bi zasluživao smrtnu kaznu. Išibat ću ga, dakle, i pustiti.” Ali svjetina je vikala navaljujući da se Isus razapne. Vika je postajala sve glasnija. Pilat presudi tako da im udovolji te pusti čovjeka utamničenog zbog pobune i ubistva, onoga kojeg su tražili, a Isusa preda njima na volju. Dok su odvodili Isusa, uhvate nekoga Simona iz Kirene, koji se vraćao s polja, te na njega stave krst da ga nosi za Isusom. Za njim je išao silni narod i mnoge žene koje su plakale i naricale. Ali Isus se okrenu prema ženama i reče: „Kćeri jerusalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad svojom djecom. Jer stižu dani kad će se govoriti: Blago nerotkinjama, blago utrobama koje nisu rodile i prsima koja nisu dojila! Tada će ljudi govoriti gorama: Padnite na nas!, i brdima: Zatrpajte nas! Ako se ovako postupa sa zelenim stablom, šta će tek biti sa suhim?” S Isusom su na smaknuće vodili i dvojicu zločinaca. Kad su došli do mjesta zvanog Lobanja, razapnu ga, a s njim i zločince: jednoga zdesna, a drugog slijeva. „Oprosti im, Oče, jer ne znaju šta rade!”, reče Isus. A ovi bace kocku i tako podijele među sobom njegovu odjeću. Narod je stajao i posmatrao, a svećenički poglavari se rugali: „Spasio je druge, neka spasi sada sebe, ako je zaista Mesija, Božiji izabranik!” Rugali su mu se i vojnici. Prilazili mu i nudili sirće, govoreći: „Spasi sebe ako si car Jevreja!” Iznad njega je stajao natpis: „Ovo je car Jevreja”. Jedan od razapetih zločinaca vrijeđao ga je: „Ti si Mesija, je li? Spasi onda i sebe i nas!” Ali drugi ga ukori: „Zar se ne bojiš Boga? Trpiš istu kaznu kao i on. Ali pravedno je da mi trpimo, jer je to zaslužena kazna za naša djela. A ovaj nije učinio nikakvo zlo.” Reče zatim: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje Carstvo!” „Zaista ti kažem”, odgovori mu Isus, „danas ćeš biti sa mnom u raju.” Kad je već bilo oko šestog sata, po cijeloj zemlji nastane tama i potraje do devetog sata. Sunce se pomrači, a hramski zastor se razdere po sredini. „Oče, predajem svoj duh u Tvoje ruke!”, poviče Isus jakim glasom i izdahne. Kad je kapetan vidio šta se zbilo, počne slaviti Boga. „Ovaj čovjek je zaista bio pravednik”, reče. A čitavo mnoštvo koje se tu okupilo, kada je vidjelo šta se zbiva, vratilo se kući udarajući se u prsa. Ali svi Isusovi znanci i žene koje su za njim došle iz Galileje stajali su podalje i posmatrali. Bio je neki Josip, vijećnik, dobar i pravedan čovjek iz Arimateje, grada u Judeji. Nije se slagao s odlukom i postupcima drugih, već je iščekivao Božije carstvo. On ode Pilatu i zatraži Isusovo tijelo. Zatim ga skine, umota u platno i položi u grob isklesan u stijeni, u koji još niko nije bio položen. Bijaše to na dan pripreme, i subota je osvitala. Žene koje su došle s Isusom iz Galileje vidjele su kako su njegovo tijelo položili u grob. Vrate se kući, te pripreme miomirise i masti. U subotu su mirovale prema propisu. Prvog dana sedmice, veoma rano, dođu na grob s miomirisima što su ih pripremile i nađu odmaknut kamen s ulaza u grob. Uđu u grob, ali tijela Gospoda Isusa nije bilo. Dok su tako zbunjene stajale, uz njih se pojave dva čovjeka u blistavoj odjeći. Žene se prestraše i pognu lica prema zemlji. „Zašto tražite živoga među mrtvima?”, upitaju ih ovi. „Nije ovdje, oživio je! Sjetite se šta vam je govorio još u Galileji: Sina Čovječijega predat će u ruke grešnicima i razapet će ga, ali on će treći dan oživjeti.” One se sjete njegovih riječi. Vrate se s groba i sve to jave Jedanaesterici učenika i ostalima. Bile su to Marija Magdalena, Ivana i Marija majka Jakovljeva, te još neke žene. One sve ispričaše Poslanicima, ali njima se činilo da je sve to izmišljotina. I nisu im vjerovali. Ipak, Kefa potrči do groba. Kad je stigao, proviri unutra i vidi samo platnene povoje. Vrati se zatim čudeći se onome što se dogodilo. Tog su dana dvojica učenika putovala u selo Emaus, udaljeno od Jerusalema šezdeset stadija. Putem su razgovarali o svemu što se dogodilo. Dok su tako raspravljali, pristupi im Isus i pođe s njima. Ali njihovim je očima bilo uskraćeno da ga prepoznaju. „O čemu to raspravljate putujući?”, upita ih. Oni zastanu, u očima im se vidjela tuga. Jedan od njih, po imenu Kleofa, odgovori mu: „Ti si, čini se, jedini stranac u Jerusalemu koji ne zna šta se dogodilo ovih dana.” „Šta se dogodilo?”, upita Isus. „Pa to s Isusom Nazarećaninom”, rekli su. „On je bio vjerovjesnik, jak i na riječi i na djelima, pred Bogom i pred cijelim narodom. Ali su ga naši svećenički poglavari i narodne starješine predali da bude osuđen na smrt, te su ga razapeli. A mi smo se nadali da je on Otkupitelj Koji će spasiti Izrael. Osim toga, već je treći dan otkako se to dogodilo. Još su nas i neke žene, koje su ga s nama slijedile, iznenadile: veoma rano otišle na grob, ali tamo nisu našle njegovo tijelo. Došle su i rekle da su im se ukazali anđeli i kazali im da je živ. Neki od nas su pojurili na grob i našli sve kao što su žene ispričale, ali njega nisu vidjeli.” „O, bezumni ljudi!”, reče im tada Isus, „Spora srca da povjerujete u sve što su vjerovjesnici navijestili. Nije li Mesija morao sve to pretrpjeti prije nego što uđe u svoju slavu?” Zatim im, započevši od Mojsija, pa preko svih vjerovjesnika, protumači sve što je pisano o njemu. Približili su se već selu kamo su išli, a Isus se napravi kao da će nastaviti put. Ali oni su ga nagovarali: „Ostani s nama! Već je večer; dan je na izmaku!” On ostane i uđe s njima u kuću. Dok je sjedio s njima za stolom, Isus uzme hljeb, blagoslovi ga i razlomi, a zatim im ga dade. Uto se njima otvore oči i prepoznaju ga, a on nestane pred njihovim očima. „Nije li nam srce gorjelo kad nam je putem govorio i tumačio Pisma?”, upitaju oni jedan drugoga. Odmah se spreme i vrate u Jerusalem. Tamo nađu na okupu Jedanaestericu i ostale s njima. „Gospod je zaista oživio!”, kazaše im. „Ukazao se Simonu!” Ispripovijedaju im zatim o susretu s Gospodom na putu, te kako su ga prepoznali kad je razlomio hljeb. Dok su oni o tome razgovarali, Isus odjednom stane među njih. „Mir vama!”, reče im. Zbunjeni i prestrašeni, mislili su da vide duha. Ali Isus im reče: „Zašto se bojite? Zašto vam se sumnja rađa u srcu? Pogledajte mi ruke i noge! To sam ja! Opipajte me i uvjerite se! Duhovi nemaju kostiju i mesa kao što vidite da ja imam!” Pokaže im ruke i noge. Od divljenja i radosti nisu mogli vjerovati. On upita: „Imate li šta za jelo?” Pruže mu komad pečene ribe, a on ga uzme i pojede pred njima. Reče zatim: „O ovome sam vam govorio dok sam prije bio s vama: Trebalo se ispuniti sve što u Mojsijevom zakonu, Knjigama vjerovjesnika i Psalmima piše o Meni.” Prosvijetli im zatim um da razumiju Pismo i reče: „Pisano je da će Mesija trpjeti i treći dan ustati iz mrtvih, da će se u Njegovo ime objavljivati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jerusalema. Vi ste svjedoci toga. A Ja vam šaljem obećanje Moga Oca. Ostanite u gradu dok se ne odjenete silom odozgor!” Isus ih zatim povede u blizinu Betanije. Tu podigne ruke i blagoslovi ih. Tako se, kad ih je blagoslovio i rastao od njih: uznesen je u Nebo. Oni Mu se ničice poklone, zatim se s velikim veseljem vrate u Jerusalem. Tamo su u Hramu neprestano slavili Boga. U početku je bila Riječ. Riječ bijaše s Bogom i Riječ je bila Bog. U početku je bila kod Boga. Po njoj postade sve što postoji. Ne postoji ništa što nije po njoj stvoreno. U njoj bijaše Život i taj je Život svjetlo ljudima. To svjetlo svijetli u tami i tama ga ne obuze. Bog je poslao čovjeka po imenu Ivan da svima svjedoči o svjetlu kako bi svako mogao povjerovati na temelju njegovog svjedočanstva. On nije bio svjetlo; došao je da svjedoči za svjetlo. Istinsko svjetlo što prosvjetljuje svakog čovjeka došlo je na svijet. Bilo je na svijetu, svijet po njemu postade a svijet ga nije prepoznao. Došao je svojima, ali ga ovi nisu primili. A svima onima koji su ga primili, dao je pravo da postanu Božijom djecom, onima koji su vjerovali u njegovo ime. Oni nisu rođeni od volje tjelesne ili muževlje, već su rođeni od Boga. Tako Riječ postade tijelom i nastani se među nama. Bio je pun milosti i istine. A mi smo vidjeli njegovu slavu, slavu Očevog Jedinca. Ivan je za njega svjedočio vičući: „To je onaj za kojeg sam vam govorio: Onaj koji dolazi za mnom preda mnom je, jer bijaše prije mene.” Svi smo primali od njegove punine, milost za milošću. Mojsije je donio Zakon, dok su po Mesiji Isusu došle istina i milost. Boga niko nikad nije vidio: Jedinac, koji sâm jeste Bog, i koji je bio u Očevom krilu, on Ga je objavio. Ovo je Ivanovo svjedočanstvo: Jevreji poslaše svećenike i levite iz Jerusalema da ga upitaju ko je on. On je otvoreno priznao: „Ja nisam Mesija.” „A ko si onda?”, pitali su ga. „Jesi li Ilija?” „Nisam”, odgovori on. „Jesi li vjerovjesnik?” „Nisam.” „Pa ko si onda? Reci nam da možemo odgovoriti onima koji su nas poslali. Šta imaš reći o sebi?” On im odgovori: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Pripremite put Gospodnji!, kako je rekao vjerovjesnik Izaija.” A izaslanici bijahu farizeji. Upitaju ga: „Ako nisi Mesija, ni Ilija, ni vjerovjesnik, zašto potapaš?” „Ja potapam u vodu”, rekao im je Ivan, „ali ovdje među vama nalazi se neko koga još niste upoznali. On je taj koji dolazi poslije mene, a ja mu nisam dostojan ni sandale odvezati.” To se dogodilo u Betaniji, s one strane Jordana, na kom je Ivan potapao. Sutradan Ivan ugleda Isusa kako mu prilazi pa reče: „Evo Jaganjca Božijega koji odnosi grijeh svijeta! Ovo je taj za kojeg sam rekao: Za mnom dolazi onaj koji je preda mnom, jer bijaše i prije mene. Nisam ga prepoznao, ali ovdje sam i potapam u vodu da se on očituje Izraelu.” Zatim Ivan posvjedoči: „Vidio sam Duha kako silazi u vidu goluba i ostaje na njemu. Nisam ga prepoznao, ali Onaj Koji me poslao da potapam u vodu, rekao mi je: Na koga vidiš da silazi Duh i ostaje na njemu – to je taj koji potapa u Svetoga Duha. Vidio sam to i zato svjedočim da je on Božiji sin.” Sutradan je Ivan stajao sa dvojicom svojih učenika, a Isus je tuda prolazio. Ivan ga ugleda i reče: „Evo Jaganjca Božijega!” Kad su to čula dvojica njegovih učenika, pođu za Isusom. Isus se okrenu i spazi ih kako ga slijede. „Šta tražite?”, upita ih. A oni mu odgovore: „Rabbi (to znači: Učitelju), gdje stanuješ?” „Dođite i vidjet ćete”, reče im. I tako pođu s njim do mjesta gdje je stanovao i tamo ostanu taj dan. Bilo je to oko desetog sata. Jedan od dvojice koji su, čuvši šta je Ivan rekao, pošli za Isusom bio je Andrija, brat Simona Kefe. On najprije ode potražiti brata Simona i kaza mu: „Našli smo Mesiju (to znači: Pomazanika)!” I dovede ga Isusu. Isus ga pogleda i reče: „Ti si Simon, Ivanov sin, ali zvat ćeš se Kefa (to znači: Petar – kamen)!” Sutradan Isus odluči da ode u Galileju. Susretne Filipa i rekne mu: „Pođi za mnom!” Filip bijaše iz Betsaide, iz Kefina i Andrijina grada. Filip potraži Natanaela i reče mu: „Našli smo Mesiju, onoga o kojem su pisali Mojsije i vjerovjesnici. To je Isus, Josipov sin, iz Nazareta.” „Iz Nazareta!”, poviče Natanael. „Može li otuda stići šta dobro?” „Samo dođi i vidi”, reče mu Filip. Dok su se približavali, ugleda Isus Natanaela i reče: „Evo pravog Izraelca, u kome nema lukavstva.” „Otkud me poznaješ?”, upita Natanael. Isus mu odgovori: „Vidio sam te pod smokvom prije nego te je Filip pozvao.” Nato mu Natanael veli: „Učitelju, ti si Božiji sin! Ti si car Izraela!” „Vjeruješ zato što sam kazao da sam te vidio pod smokvom”, reče mu Isus. „Vidjet ćeš još i veće stvari. Zaista, zaista vam kažem, gledat ćete kako se otvara Nebo i kako anđeli Božiji uzlaze i silaze nad Sinom Čovječijim.” Treći dan poslije bila je svadba u Kani Galilejskoj, a tu bijaše i Isusova majka. Isus i njegovi učenici također su bili pozvani na svadbu. Kad ponesta vina, majka reče Isusu: „Nemaju vina.” „Ženo, šta ja imam s tobom?”, odgovori joj Isus. „Moje vrijeme još nije došlo.” Njegova majka reče slugama: „Učinite sve što vam kaže.” Bilo je tu šest kamenih posuda. Njih su Jevreji koristili za pranje, a u svaku je moglo stati dvije do tri mjere. Isus reče slugama da napune posude vodom. I oni ih do vrha napune. Tad im reče: „Sada zahvatite i odnesite glavnom poslužitelju.” I oni odnesu vino. Poslužitelj nije znao odakle je vino, ali sluge jesu. On okusi vodu pretvorenu u vino i pozove mladoženju, te mu reče: „Domaćin obično najprije nudi najbolje vino, a poslije, kad se svi napiju, daje slabije. Ali ti si čuvao najbolje vino za kraj.” To čudo u Kani Galilejskoj bilo je prvo Isusovo čudo. Tako on objavi svoju slavu. I njegovi učenici povjeruju u njega. Poslije svadbe Isus ode na nekoliko dana u Kafarnaum, sa svojom majkom, braćom i učenicima. Približila se jevrejska Pasha pa Isus ode u Jerusalem. U Hramu zatekne trgovce kako prodaju volove, ovce i golubove, te mjenjače novca kako sjede. Isus osuče uže u bič i sve ih potjera iz Hrama, istjera ovce i volove, mjenjačima prospe sav novac po podu, a stolove im prevrne. Prodavcima golubova reče: „Nosite to odavde! Ne pravite sajmište od kuće mojega Oca!” Njegovi se učenici tada prisjete da je pisano: „Izjeda me revnost za Tvoj dom.” Jevreji su ga pitali: „Kakav znak nam možeš pokazati, pa da sve ovo radiš?” Isus im odgovori: „Srušite ovo Svetište, a ja ću ga za tri dana podići.” Oni mu odvrate: „Ovaj se Hram gradio četrdeset šest godina, a ti ćeš ga podići u tri dana?” Ali Isus je govorio o hramu svojeg tijela. Kad je oživio, njegovi su se učenici sjetili da je o tome govorio, pa su vjerovali Pismu i riječi koju im Isus kaza. Mnogi su povjerovali u njega, jer su vidjeli čuda koja je učinio u Jerusalemu u vrijeme Pashe. Ali Isus u njih nije imao povjerenja, zato što ih je dobro poznavao. Niko mu nije trebao svjedočiti o ljudima, jer je dobro znao šta je u svakom od njih. Bio je tamo jedan čovjek po imenu Nikodim, farizej i jevrejski starješina. On dođe Isusu noću. „Rabbi”, reče, „znamo da si od Boga došao kao učitelj, jer niko ne može činiti čudesa koja ti činiš ako Bog nije s njim.” Isus mu odgovori: „Zaista, zaista ti kažem – ko se ponovo ne rodi, taj ne može vidjeti Božijega carstva.” „Pa kako se čovjek može ponovo roditi kad je već star? Ne može se po drugi put vratiti u majčinu utrobu i još jednom se roditi!”, reče mu Nikodim. Isus odgovori: „Zaista, zaista ti kažem: ne rodi li se čovjek iz vode i Duha, ne može ući u Božije carstvo. Što je od tijela rođeno, tijelo je. Što je od Duha rođeno, duh je. Nemoj se zato čuditi što ti kažem da se morate ponovo roditi. Vjetar puše gdje hoće. Kao što čuješ šum vjetra, a ne znaš odakle dolazi ni kamo ide, tako je sa svakim ko je rođen od Duha.” „Kako je to moguće?”, upita Nikodim. Isus mu odgovori: „Pa ti si učitelj u Izraelu, a to ne razumiješ! Zaista, zaista ti kažem: mi govorimo ono što znamo i svjedočimo o onome što smo vidjeli, a vi ne primate našeg svjedočanstva. Ako mi ne vjerujete kad vam govorim zemaljsko, kako ćete mi vjerovati budem li vam govorio nebesko? Jer niko nije bio na Nebu osim Sina Čovječijeg, Koji je s Neba sišao. I kao što je Mojsije u pustinji podigao zmiju od mjedi, tako Sin Čovječiji mora biti uzdignut da svako ko povjeruje u Njega ima Vječni život. Bog toliko voli svijet da je dao Svojeg Sina jedinstvenog da nijedan ko u Njega vjeruje ne propadne, nego da ima Vječni život. Jer Bog nije poslao Sina na Zemlju da osudi svijet, nego da se svijet po Njemu spasi. Ko vjeruje u Njega, neće biti osuđen. Ali oni koji u Njega ne vjeruju, već su osuđeni, jer nisu vjerovali u ime jedinoga Božijega Sina. Ovo je taj sud: svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla. Ko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne izlazi na svjetlo da se ne razotkriju njegova djela. Ali oni koji vole istinu dolaze svjetlu da se očituje kako su djela njihova u Bogu učinjena.” Nakon toga Isus sa svojim učenicima ode u Judeju. Tu se s njima zadržao i potapao A Ivan je potapao u Enonu, blizu Salima, jer tamo bijaše mnogo vode, a ljudi su dolazili njemu da ih potopi. Ivan još nije bio bačen u tamnicu. Neki se Jevrej počne s Ivanovim učenicima prepirati oko očišćenja. Oni zato dođoše Ivanu i rekoše: „Učitelju, onaj koji je bio s tobom na drugoj strani Jordana – za kojega si ti posvjedočio – također potapa, te svi odlaze tamo.” Ivan odgovori: „Niko ne može ništa prisvojiti ako mu to s Neba nije dato. Vi ste svjedoci da sam vam rekao kako ja nisam Mesija, već sam poslan pred njim. Ko ima zaručnicu, taj je zaručnik. A zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, od srca se veseli njegovom glasu. Moja je radost upravo postala potpunom. On treba rasti, a ja se umanjivati. Ko dolazi odozgo, nad svima je. Ko je sa Zemlje, zemaljski je i zemaljski govori. A ko dolazi s Neba, on je iznad svih! On svjedoči o onome što je vidio i čuo a niko ne prima njegova svjedočanstva. A onaj koji je povjerovao njegovom svjedočanstvu, potvrđuje da je Bog istinit. Onaj što ga je Bog poslao, govori Božije riječi, jer Bog daje Duha bez mjere. Otac voli Svojeg Sina i predao mu je sve u ruke. Ko vjeruje u Sina, ima Vječni život, a ko je neposlušan Sinu, neće vidjeti života, srdžba Božija ostaje na njemu.” Kad je Isus saznao da su farizeji čuli kako on okuplja i potapa više učenika nego Ivan, iako ih nije on sâm potapao već njegovi učenici, ode iz Judeje i vrati se u Galileju. Na putu je morao proći kroz Samariju. Došao je do samarijskoga grada Sihara, blizu zemljišta koje je Jakov dao svojem sinu Josipu. Tu se nalazio Jakovljev bunar. Umoran od puta, Isus je tako sjedio pokraj bunara. Bilo je to oko šestog sata. I dođe po vodu neka Samarićanka. Isus je zamoli: „Daj mi da se napijem.” Njegovi učenici bijahu otišli u grad da kupe hrane. „Ti si Jevrej, a ja Samarićanka. Kako to da od mene tražiš vode?”, upita žena. Jevreji se, naime, nisu družili sa Samarićanima. Isus odgovori: „Kad bi ti samo znala za Božiji dar i ko je ovaj što ti govori Daj mi da pijem, tražila bi od njega živu vodu i on bi ti dao.” „Gospode, pa ti nemaš čime zahvatiti”, reče mu ona, „a bunar je veoma dubok. Odakle živa voda? Osim toga, zar si veći od našeg praoca Jakova, koji nam je dao ovaj bunar iz kojeg su pili on i njegovi sinovi i stoka njegova?” Isus odgovori: „Ko god pije tu vodu, opet će ožednjeti. A ko pije vodu koju ću mu ja dati, nikada više neće ožednjeti. Štaviše, ta će voda u njemu postati izvorom vode što struji u Vječni život.” „Gospode, molim te”, reče žena, „daj mi te vode da nikad ne ožednim i da ne moram ovamo dolaziti po vodu.” „Idi i uzmi svoga muža, pa se vrati ovamo!”, reče joj Isus. „Ali ja nemam muža”, odgovori žena. „Dobro si kazala: nemaš muža!”, reče Isus. „Jer si imala pet muževa, a ni ovaj s kojim si sada nije ti muž. Istinu si rekla.” „Gospode”, reče žena, „vidim da si vjerovjesnik. Zašto vi tvrdite da se Bogu treba klanjati jedino u Jerusalemu, kad su mu se naši preci klanjali na ovoj gori?” Isus joj odgovori: „Vjeruj mi, ženo, dolazi vrijeme kad se Otac više neće poštovati ni na ovoj planini, ni u Jerusalemu. Vi ne znate Onoga Kojem se klanjate, a mi Ga znamo, jer spasenje dolazi od Jevreja. Dolazi vrijeme – već je stiglo – kad će se pravi poštovaoci klanjati Ocu u duhu i istini. Bog želi takve poštovaoce. Bog je Duh i oni koji Mu se klanjaju moraju Mu se klanjati u duhu i istini.” „Znam da će jednoga dana doći Mesija – Pomazanik,” reče žena. „Kada on dođe, sve će nam objaviti.” Tada joj Isus reče: „Ja sam taj, ja koji s tobom govorim.” Nato stignu njegovi učenici. Začude se što razgovara sa ženom, ali ga niko ne upita zašto s njom razgovara i o čemu zbori. Žena tada ostavi svoju posudu pa ode u grad i svima reče: „Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam dosad činila. Da to nije Mesija?” I ljudi su dolazili iz grada da ga vide. Učenici su ga nudili: „Rabbi, jedi!” A on im je odgovarao: „Ja imam hranu za koju vi i ne znate.” „Zar mu je neko već donio jelo?”, pitali su učenici jedan drugoga. Isus im tada objasni: „Moja je hrana ispunjenje volje Onoga Koji me poslao da dovršim Njegovo djelo. Vi kažete: Još četiri mjeseca i evo žetve. No pogledajte oko sebe! Prostrana polja bjelasaju se svuda i već su spremna za žetvu. Žetelac prima plaću, sabire rod za Život vječni da se zajedno raduju sijač i žetelac. Istinita je izreka da jedan sije, a drugi žanje. Ja sam vas poslao da žanjete tamo gdje se niste trudili – drugi su naporno radili, a vi ste došli na njihov trud.” Mnogi Samarićani iz tog grada povjerovali su u njega zbog ženina svjedočanstva: „Kazao mi je sve što sam ikad činila!” Kad su Samarićani došli do Isusa, zamolili su ga da ostane kod njih. I ostao je tu dva dana. Mnogi su povjerovali u njega kad su ga čuli kako govori. A ženi su kazali: „Sada vjerujemo jer smo ga i sami čuli, a ne zbog onoga što si nam ti ispričala. Znamo da je On zaista Spasitelj svijeta!” Dva dana poslije toga ode odatle u Galileju. Sâm Isus bijaše rekao da vjerovjesnik nema časti u vlastitom zavičaju. Ali Galilejci su ga lijepo primili, jer su za svetkovanja Pashe bili u Jerusalemu i vidjeli sva djela koja je činio. I tako ponovo dođe u Kanu Galilejsku, gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Bio je tamo neki carski činovnik. Njegov je sin u Kafarnaumu bio veoma bolestan. Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, ode njemu te ga zamoli da dođe i da mu izliječi sina na samrti. Isus reče: „Vi zaista nećete vjerovati ne vidite li znakove i čudesa.” Carski činovnik ga je preklinjao: „Gospode, dođi dok mi dijete nije umrlo!” „Idi kući”, reče mu Isus, „sin ti je živ.” Čovjek povjeruje Isusovoj riječi i uputi se kući. Dok je još bio na putu, susretne svoje sluge. Oni mu rekoše da mu je dijete ozdravilo. Upita ih kada se dječak počeo osjećati bolje, a oni mu odgovoriše: „Jučer oko sedmog sata groznica ga je ostavila.” Otac shvati da je to bilo upravo onda kad mu je Isus rekao: „Sin ti je živ.” Činovnik i svi njegovi ukućani povjeruju u Isusa. Bilo je to drugo čudo koje je Isus učinio kad se vratio iz Judeje u Galileju. Nakon toga Isus se vrati u Jerusalem, na jevrejski blagdan. U gradu se, blizu Ovčijih vrata, nalazio bazen sa pet trijemova. On se na jevrejskom zvao Bethezda. Tamo je ležalo mnogo bolesnih – sakatih, slijepih i uzetih – čekajući da se uzburka voda, jer je anđeo Gospodnji silazio s vremena na vrijeme i gibao vodu, a onaj ko bi nakon toga prvi ušao u nju, ozdravio bi ma od čega bolovao. Tu je ležao neki bogalj, bolestan već trideset osam godina. Kad ga Isus spazi i dozna kako dugo boluje, upita ga: „Želiš li ozdraviti?” „Gospode”, reče čovjek, „nemam nikoga da mi pomogne ući u bazen kad se voda uzburka. Dok ja pokušavam sići do njega, uvijek me neko pretekne.” Isus mu reče: „Ustani, uzmi svoj ležaj i hodaj!” Čovjek tog trenutka ozdravi. Uzme svoj ležaj i počne hodati. Tog je dana bila subota. Jevreji stoga prigovoriše izliječenom čovjeku: „Ne smiješ nositi ležaj u subotu!” „Onaj koji me izliječi reče mi: Uzmi svoj ležaj i hodaj!”, odgovori čovjek. „Ko je taj koji ti je to rekao?”, pitali su Izliječeni čovjek to nije znao. Isus je nestao u gužvi, jer je tu bilo mnogo svijeta. Kasnije ga Isus pronađe u Hramu i reče mu: „Ozdravio si; ne griješi više da te ne bi šta gore snašlo!” Čovjek tada ode i reče Jevrejima da je Isus taj koji ga je izliječio. Nakon toga Jevreji počeše navaljivati na Isusa zato što je to uradio u subotu. Isus im odgovori: „Moj Otac uvijek radi, pa i ja radim.” Od tada su ga Jevreji još više nastojali smaknuti, jer ne samo da je kršio subotu nego je Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući se tako s Bogom. Isus im reče: „Zaista, zaista vam kažem: Sin sâm od sebe ne može učiniti ništa, već samo ono što vidi da radi i Otac. Što vidi da On čini, na isti način čini i Sin. Jer Otac voli Sina i pokazuje mu sve što sâm čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih; čudom ćete se čuditi. Iz mrtvih će podići one koje zaželi, upravo kao što i Otac oživljava mrtve. A Otac ne sudi nikome, već sav sud prepušta Sinu. Tako će svi slaviti Sina, baš kao što slave i Oca. Ko ne časti Sina, ne časti ni Oca Koji ga posla. Zaista, zaista vam kažem, svako ko sluša moju riječ i ko vjeruje u Onoga Koji me poslao, ima Vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u Život. I zaista, zaista vam kažem da dolazi čas, zapravo je već tu, kad će mrtvi čuti glas Božijega sina, i oni koji Ga poslušaju, živjet će. Otac ima u sebi Život i Svojem je Sinu dao da ima u sebi Život. Dao Mu je i vlast da sudi, jer je on Sin Čovječiji. Ne čudite se tome! Jer dolazi čas kad će svi u grobovima čuti Njegov glas i izaći. Oni koji su činili dobro, oživjet će, a koji su činili zlo, ići će na sud. Ja ne mogu ništa činiti sâm od sebe. Sudim kako čujem i moj je sud pravedan, jer ne slijedim svoju volju, nego volju Onoga Koji me je poslao.” „Kad bih ja sâm za sebe svjedočio, moje svjedočanstvo ne bi bilo istinito. Ima drugi koji svjedoči za mene i znam da je svjedočanstvo koje On o meni kaže istinito. Poslali ste izaslanike Ivanu i on posvjedoči istinito. Ja ne primam svjedočanstva od čovjeka, već govorim ovo da se vi spasite. On je bio svjetiljka koja je gorjela i svijetlila, a vi ste htjeli neko vrijeme uživati u njegovoj svjetlosti. Ja, međutim, imam veće svjedočanstvo od Ivanovog: djela koja mi je Otac dao da ih dovršim. Djela koja činim svjedoče o meni da me je Otac poslao. Sâm Otac Koji me je poslao, svjedoči za mene. Vi nikada niste čuli Njegov glas ni vidjeli Njegov lik. Njegova riječ ne živi u vama, jer ne vjerujete onome koga je On poslao. Vi proučavate Pisma, jer mislite da ćete u njima imati Vječni život. Ona svjedoče za mene. A vi ipak nećete doći meni da biste imali Život. Ne primam slave od ljudi, jer spoznao sam da u sebi nemate Božije ljubavi. Ja sam vam došao u Očevo ime, a vi me ne primate, premda prihvaćate one koji dolaze u svoje ime. Kako biste i mogli vjerovati kad tražite slavu jedni od drugih, a ne tražite slave od jedinoga Boga? Neću ja biti taj koji će vas optužiti pred Ocem. Optužit će vas Mojsije, u koga se uzdate. Jer kad biste vjerovali Mojsiju, koji je pisao o meni, vjerovali biste i meni. A kako ne vjerujete onome što je on napisao, gdje ćete vjerovati mojim riječima?” Nakon toga Isus prijeđe na drugu stranu Galilejskog, Tiberijadskog jezera. Mnoštvo ljudi ga je slijedilo, jer su gledali čuda koja je činio na bolesnima. Isus se popne na goru i sjedne sa svojim učenicima. Bližio se jevrejski blagdan Pashe. Podigavši pogled, Isus ugleda veliko mnoštvo kako dolazi prema njemu. On upita Filipa: „Gdje da kupimo hljeba da nahranimo toliki narod?” To je rekao da bi ga kušao, jer on je već znao šta će učiniti. Filip mu odgovori: „Za dvjesto denara ne bi bilo dovoljno hljeba da svako dobije samo malo hrane.” Tada Andrija, brat Simona Kefe i jedan od učenika, reče: „Ovdje je jedan dječak s pet ječmenih hljebova i dvije ribice. Ali šta je to za toliki narod?” „Neka ljudi sjednu!”, naredi Isus. A bilo je tamo mnogo trave. I posjedaše muškarci, njih oko pet hiljada. Zatim Isus uzme hljebove, zahvali, pa ih razdijeli ljudima koji su sjedili, a isto tako i ribe, koliko god su htjeli. Kad su se nasitili, Isus reče učenicima: „A sad pokupite ostatke tako da ništa ne propadne.” Dvanaest košara su napunili ostacima preostalim mnoštvu koje se nahranilo s pet ječmenih hljebova. Kad su ljudi shvatili kakvo je veliko čudo Isus učinio, povikali su: „On je zaista vjerovjesnik kojeg očekujemo!” Kad Isus vidje da su spremni odvesti ga i učiniti svojim carem, ode ponovo u goru, sasvim sâm. Uvečer siđu njegovi učenici na obalu. No kako je već pao mrak, a Isus se još nije vratio, ukrcaju se u lađu i upute na drugu stranu jezera, prema Kafarnaumu. Voda je bila uzburkana jakim vjetrom. Kad su otplovili nekih dvadeset pet do trideset stadija od obale, iznenada ugledaju Isusa kako hoda po vodi, prema lađi. Prestraše se, no on im reče: „Ne bojte se! Ja sam!” Htjeli su ga uzeti na lađu, ali lađa se odmah nađe na obali prema kojoj su plovili. Drugoga jutra narod koji je ostao na obali s druge strane jezera zapazi da je tamo bila samo jedna lađica, te da se Isus nije ukrcao s učenicima u lađu i da su oni isplovili bez njega. U blizinu onog mjesta na kojem su jeli hljeb, nakon što je Isus zahvalio Bogu, pristigne nekoliko lađica iz Tiberijade. Kad su ljudi vidjeli da tamo nema ni Isusa ni njegovih učenika, ukrcali su se u lađe i otplovili na drugu stranu jezera, u Kafarnaum, ne bi li pronašli Isusa. Kad su stigli tamo, našli su ga i upitali: „Učitelju, kad si došao ovamo?” Isus im odgovori: „Zaista, zaista vam kažem, tražite me jer ste se nasitili onih hljebova, a ne zato što ste vidjeli čuda. Ne pribavljajte sebi kvarljivu hranu, već hranu koja ostaje za Vječni život, što će vam ga dati Sin Čovječiji. Jer Ga je Bog Otac za to ovlastio.” „Šta da radimo da bismo činili Božija djela?”, pitali su. „Ovo je djelo Božije: da vjerujete u onoga koga je On poslao”, odgovori im Isus. „Kakav ćeš čudesni znak dati”, pitali su, „da bismo Ga vidjeli i povjerovali ti? Šta ćeš učiniti? Naši su očevi jeli manu u pustinji, kako je i pisano: Dao im je za jelo hljeb s Neba.” Isus im reče: „Zaista, zaista vam kažem, nije vam Mojsije dao hljeb s Neba, nego vam moj Otac daje istinski hljeb s Neba. Jer Božiji hljeb je onaj koji je sišao s Neba i koji svijetu daje Život.” „Gospode”, kazaše mu oni, „daj nam uvijek tog hljeba.” Isus im odgovori: „Ja sam hljeb života. Ko dolazi meni, neće nikad ogladnjeti. Ko vjeruje u mene, nikad neće ožednjeti. Ali, kao što vam rekoh, gledali ste me, a ipak ne vjerujete. No svi oni koje mi je Otac dao, doći će meni, a takve nikada neću izbaciti. Jer ja sam sišao s Neba da ispunim volju Onoga Koji me poslao, a ne svoju volju. A Njegova je volja da ne izgubim nijednoga od onih koje mi je On dao, nego da ih u posljednji dan oživim. Volja mojeg Oca je da svako ko vidi Sina i ko vjeruje u Njega ima Vječni život, te da ga ja oživim u posljednji dan.” Jevreji su počeli gunđati protiv njega zato što je o sebi rekao: „Ja sam hljeb koji je sišao s Neba.” „Pa to je Isus, Josipov sin”, govorili su. „Znamo mu i oca i majku. Kako sad može reći: Sišao sam s Neba.” Isus im odgovori: „Ne gunđajte međusobno! Niko ne može doći meni ako ga ne privuče Otac Koji me je poslao, a ja ću ga oživjeti u posljednji dan. Kao što je pisano: Svi će biti učenici Božiji. Koji god slušaju Oca i koji se nauče, doći će meni. To ne znači da je neko vidio Oca. Samo onaj koji dolazi od Boga, vidio je Oca. Zaista, zaista vam kažem, ko vjeruje, ima Vječni život. Ja sam hljeb života. Vaši su očevi jeli manu u pustinji, ali svi su poumirali. Ovaj hljeb s Neba dolazi, i ko ga jede, ne umire. Ja sam živi hljeb koji je sišao s Neba. Jede li ko ovaj hljeb, živjet će zauvijek. Hljeb koji ću ja dati jeste moje tijelo što ću ga predati za Život svijeta.” Tada se Jevreji počnu međusobno prepirati govoreći: „Kako nam ovaj može svoje tijelo dati za jelo?” Isus im zato ponovo reče: „Zaista, zaista vam kažem, ne jedete li tijela Sina Čovječijega i ne pijete li njegove krvi, ne možete imati u sebi Život. Ali ko god jede moje tijelo i pije moju krv, ima Vječni život i ja ću ga oživjeti u posljednji dan. Jer je moje tijelo prava hrana, a moja krv pravo piće. Ko jede moje tijelo i ko pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što me je poslao živi Otac i kao što ja živim zbog Oca, tako će i oni koji mene jedu živjeti zbog mene. Ovo je hljeb koji je sišao s Neba, a ne onakav kakav su jeli vaši očevi i pomrli. Ko jede ovaj hljeb, živjet će zauvijek.” To je rekao dok je poučavao u sinagogi u Kafarnaumu. Mnogi njegovi učenici kazaše: „Teška je ovo riječ. Ko to može slušati?” Isus je znao da njegovi učenici gunđaju o tome. Zato im reče: „Zar vas to sablažnjava? A šta ako vidite Sina Čovječijega kako se vraća tamo gdje je bio? Duh je taj koji oživljuje. Tijelo ne koristi ništa. A riječi koje sam vam rekao jesu Duh i Život. Pa ipak, neki od vas ne vjeruju.” Jer Isus je od početka znao ko u njega ne vjeruje i ko je onaj koji će ga izdati. I još reče: „O tome sam govorio kad sam vam kazao da niko ne može doći meni ako mu nije dato od Oca.” Mnogi se učenici tada povuku i nisu ga više slijedili. Tada se Isus okrene Dvanaesterici i upita ih: „Hoćete li i vi otići?” Simon Kefa mu odgovori: „Gospode, kome da odemo? Ti imaš riječi vječnoga života, a mi vjerujemo i znamo da si ti od Boga Sveti.” Potom im Isus reče: „Sâm izabrah vas Dvanaestericu, a jedan od vas je Đavo.” Govorio je o Judi, sinu Simona Iskariotskog, jednome od Dvanaesterice, koji ga je poslije izdao. Nakon toga je Isus obilazio Galileju. Htio je izbjeći Judeju, gdje su ga Jevreji kanili ubiti. Približavao se jevrejski Blagdan sjenica, pa su ga njegova braća nagovarala: „Otiđi odavde u Judeju da tvoji učenici mogu vidjeti djela koja činiš. Ko želi biti javno poznat, ne djeluje skriveno. Ako činiš takva djela, pokaži se svijetu!” Jer mu ni njegova braća nisu vjerovala. „Moje vrijeme još nije došlo”, odgovori im Isus, „ali za vas je vrijeme uvijek pogodno. Svijet vas ne mrzi, a mene mrzi, jer svjedočim o njemu da su mu djela zla. Samo vi idite na blagdan. Ja ne idem, jer se još nije ispunilo moje vrijeme.” Tako im reče i ostade u Galileji. Ali kad su njegova braća otišla na proslavu, pođe i on, samo potajno, ne javno. Jevreji su ga tražili na proslavi govoreći: „Gdje je taj čovjek?” O njemu se u narodu mnogo raspravljalo. Jedni su govorili: „On je dobar!”, drugi su tvrdili: „Nije – obmanjuje narod.” Ali niko nije otvoreno o njemu govorio, jer su se bojali Jevreja. Isus usred proslave ode u Hram i počne poučavati. Jevreji se iznenade. „Kako on poznaje Pisma kad ih nije učio?”, pitali su se. Nato im Isus reče: „Moja pouka nije od mene, nego od Onoga Koji me je poslao. Želi li ko činiti Njegovu volju, znat će je li ovo učenje od Boga ili govorim od sebe. Ko sâm od sebe govori, traži slavu za sebe, ali ko traži slavu za Onoga Koji ga je poslao, taj je istinit i u njega nema nepravednosti. Nije li vam Mojsije dao Zakon? I niko od vas ne vrši Zakon. Zašto hoćete da me ubijete?” „Opsjeo te zloduh!”, odgovori mu svjetina. „Ko bi te to htio ubiti?” Isus im odvrati: „Učinio sam jedno djelo i svi se čudite. Vama je Mojsije dao obrezanje. No, ono i nije od Mojsija, nego od otaca. I vi u subotu obrezujete djecu. Ako se obrezivanje vrši u subotu, da se ne prekrši Mojsijev zakon, zašto se onda ljutite na mene što sam u subotu posve izliječio onoga čovjeka? Ne sudite prema onome što vidite, već pravedno prosuđujte.” Neki su Jerusalemci međusobno govorili: „Nije li to onaj kojega žele ubiti? A evo, ovdje javno govori i ništa mu ne kažu. Možda su naši poglavari ipak spoznali da je on Mesija? Ali, za ovoga znamo odakle je, a kad se pojavi Mesija, niko neće znati otkuda dolazi.” Nato Isus, dok je poučavao u Hramu, poviče: „Vi me, dakle, poznajete i znate odakle dolazim? Nisam ja došao sâm od sebe, nego od Istinitoga Koji me je poslao. Njega vi ne poznajete. Ja Ga poznajem, jer sam od Njega i On me je poslao.” Od tada su vrebali da ga uhvate, ali ga ipak niko nije ni taknuo, jer još ne bijaše došlo njegovo vrijeme. Mnogi u Hramu povjerovali su u njega. „Kada dođe Mesija, hoće li činiti više čudesa nego što ih je ovaj već učinio?”, pitali su se. Kad su farizeji čuli šta svijet govori o njemu, oni i svećenički poglavari pošalju stražare da uhvate Isusa. Ali Isus im reče: „Još ću neko vrijeme biti s vama, a onda ću se vratiti Onome Koji me je poslao. Tražit ćete me, ali me nećete naći. I nećete moći tamo gdje ću ja biti.” Nato Jevreji među sobom rekoše: „Kamo ovaj kani otići, a da ga mi nećemo naći? Možda misli otići među rasute Jevreje i poučavati Grke? Šta znači to kad kaže: Tražit ćete me, a nećete me naći, i: Nećete moći tamo gdje ću ja biti.” Posljednjeg dana, velikog blagdanskog dana, Isus je stajao i vikao: „Ako je ko žedan, neka dođe meni, i neka pije ko vjeruje u mene! Jer Pismo kaže: Iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode.” Govorio je o Duhu, Koji će biti dat svima koji vjeruju u njega. Ali Duh još nije bio dat, jer Isus još nije bio proslavljen. Kad je narod to čuo, neki su kazali: „Ovaj je čovjek sigurno vjerovjesnik.” Drugi su rekli: „On je zaista Mesija.” A bilo ih je koji su mislili: „Zar će Mesija doći iz Galileje? Zar Pismo ne govori da će Mesija doći od Davidovog roda iz Betlehema, gdje je i David bio?” Tako u narodu zbog njega nasta podjela. Neki su ga pokušali uhvatiti, ali ga niko nije ni dirnuo. Stražari dođu svećeničkim poglavarima i farizejima, a oni ih upitaju: „Zašto ga niste doveli?” „Još niko tako nije govorio”, odgovore im oni. „Pa nije valjda i vas zaveo?”, uzvrate farizeji. „Vjeruje li ijedan od nas poglavara ili farizeja u njega? A svjetina koja ne poznaje Zakon je prokleta.” Tada im progovori Nikodim, jedan od njih, što je ranije došao Isusu. „Dopušta li Zakon osuditi čovjeka prije nego što se sasluša i utvrdi šta je učinio?”, upita on. „Zar si i ti iz Galileje? Istraži i uvidi da iz Galileje ne dolazi nikakav vjerovjesnik!”, odgovore mu. Tada su se svi razišli kućama. Isus ode na Maslinsku goru, no rano ujutro opet dođe u Hram. Narod se okupi oko njega, a on sjedne i počne poučavati. Pismoznanci i farizeji dovedu mu neku ženu uhvaćenu u preljubi. Postave je ispred svih. „Učitelju”, rekoše Isusu, „ova je žena zatečena u sâmom činu preljube. Mojsijev zakon nam nalaže da je kamenujemo. Šta ti kažeš?” Ovo su pitali da bi ga iskušali i da bi ga mogli optužiti, ali Isus se samo sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji. Kako su i dalje zahtijevali da im odgovori, on se uspravi i reče: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!” Zatim se ponovo sagne i nastavi pisati po zemlji. Kad su to čuli, raziđu se jedan po jedan, počevši od najstarijega. Isus ostane sâm sa ženom u sredini. Opet se uspravi i reče joj: „Gdje su, ženo? Zar te niko nije osudio?” „Nijedan, Gospode”, odgovori žena. A Isus joj reče: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada ne griješi više!” Isus ponovo reče narodu: „Ja sam svjetlo svijeta. Ko me slijedi, neće hodati u tami, već će imati svjetlo koje vodi u Život.” Farizeji mu odgovore: „Ti svjedočiš sâm za se. Tvoje svjedočanstvo nije istinito!” Isus reče: „Moje svjedočanstvo je istinito, iako svjedočim sâm o sebi, jer znam odakle sam došao i kamo idem. A vi ne znate odakle sam došao i kamo idem. Vi sudite po tijelu, a ja nikoga ne osuđujem. No, ako i sudim, sud je moj istinit, jer nisam sâm – uza me je Otac Koji me poslao. Čak je i u vašem Zakonu pisano da je svjedočanstvo dvojice istinito. Ja svjedočim za sebe, a za mene svjedoči i Otac Koji me je poslao.” „Gdje ti je Otac?”, upitaju ga. Isus im odgovori: „Ne poznajete mene, pa ne znate ni moga Oca. Kad biste mene poznavali, znali biste i Njega.” Isus je sve to rekao u riznici dok je poučavao u Hramu. Pa ipak, nisu ga uhvatili, jer još ne bijaše došlo njegovo vrijeme. Poslije im Isus ponovo reče: „Ja odlazim, a vi ćete me tražiti i umrijet ćete u svom grijehu. Kamo ja idem, vi ne možete doći.” Jevreji se nato stanu pitati: „Da se možda ne kani ubiti? Jer rekao je: Kamo ja idem, vi ne možete doći.” On im tada veli: „Vi ste odozdol, a ja sam odozgor. Vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta. Eto, zato sam rekao da ćete umrijeti u svojim grijesima. Jer ne povjerujete li da Ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.” Oni ga stoga upitaju: „Reci nam: ko si?” On odgovori: „Zašto ja uopće s vama i govorim. Imao bih mnogo toga za kazati i suditi vam, ali Onaj Koji me poslao je Istinit i ja govorim svijetu ono što sam od Njega čuo.” Oni, međutim, nisu znali da im govori o Ocu. Stoga Isus reče: „Kad podignete Sina Čovječijega, znat ćete da Ja jesam i da od sebe ne činim ništa, nego govorim samo ono što me je Otac naučio. Onaj Koji me je poslao sa mnom je. Nije me ostavio samoga zato što uvijek činim ono što je Njemu drago.” Dok je to govorio, mnogi povjeruju u njega. Tada Isus reče Jevrejima koji su mu povjerovali: „Uistinu ste moji učenici ako ustrajete u mojoj riječi. Upoznat ćete istinu, a istina će vas osloboditi.” „Ali mi smo Abrahamovi potomci”, kazaše oni. „Nikad nismo nikome robovali. Kako onda govoriš – bit ćete slobodni?” Isus im odgovori: „Zaista, zaista vam kažem: ko god čini grijeh, rob je grijeha. Rob ne ostaje u kući trajno, a sin ostaje zauvijek. Ako vas, dakle, Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni. Znam da ste Abrahamovi potomci, ali me ipak želite ubiti, jer moja riječ ne nalazi mjesta u vašim srcima. Govorim vam ono što sam vidio kod Oca. A vi slijedite savjet svojega oca.” „Naš je otac Abraham”, odgovore oni. „Da ste Abrahamova djeca”, reče im Isus, „činili biste njegova djela. Ali sada, pokušavate me ubiti, jer sam vam govorio istinu koju sam čuo od Boga. Abraham tako nije činio! Vi činite djela svojeg oca.” Oni mu odgovore: „Nismo mi rođeni iz preljube – mi imamo jednog Oca – Boga.” Isus im reče: „Da je Bog vaš otac, voljeli biste i mene, jer sam od Boga izašao i došao. Nisam sâm došao, nego me je On poslao. Zašto ne možete shvatiti šta vam govorim? Zato što niste kadri slušati moju riječ. Jer vam je otac Đavo, pa volite činiti volju svoga oca. On je od početka ubica i nije stajao u istini, jer u njemu nema istine. Kad laže, govori što je njegovo, jer je lažac i otac laži. Zato meni ne vjerujete, jer vam govorim istinu. Koji mi od vas može dokazati grijeh? Ako vam govorim istinu, zašto mi ne vjerujete? Ko je od Boga, sluša Božije riječi. Vi ih ne slušate zato što niste od Boga.” „Nismo li mi dobro rekli da si Samarićanin i da si opsjednut zloduhom?”, odgovore mu Jevreji. Isus reče: „Nisam ja opsjednut zloduhom, već častim svojeg Oca, a vi me prezirete. Ali ja ne tražim svoje slave. Ima ko je traži i ko sudi. Zaista, zaista vam kažem, ko vrši moje riječi, nikada neće vidjeti smrti.” „Sada znamo da te opsjeo zloduh”, rekoše mu Jevreji. „Abraham je umro, kao i vjerovjesnici, a ti pak tvrdiš da onaj koji slijedi tvoje riječi neće nikad okusiti smrti. Zar si ti veći od našeg oca Abrahama, koji je umro? I od vjerovjesnika koji su pomrli? Za koga se ti praviš?” Isus im tada reče: „Slavim li sâm sebe, ta slava je ništa – no mene proslavlja moj Otac. Za Njega vi tvrdite da je vaš Bog, a ne poznajete Ga. Ali ja Ga poznajem. Kad bih rekao da Ga ne poznajem, bio bih lažac kao i vi. No ja Ga poznajem i vršim Njegovu riječ. Vaš se otac Abraham radovao što može vidjeti moj dan. Vidio ga je i veselio se.” Jevreji mu rekoše: „Nemaš još ni pedeset godina, a vidio si Abrahama!” Isus im odvrati: „Zaista, zaista vam kažem, Ja jesam, još i prije nego što je Abraham postao.” Nato zgrabe kamenje da ga ubiju, ali Isus se sakri i izađe iz Hrama. Prolazeći tuda, ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Učenici ga zapitaju: „Učitelju, zašto se ovaj čovjek rodio slijep? Je li on griješio ili njegovi roditelji?” „Nisu griješili ni on ni njegovi roditelji”, odgovori Isus, „već zato da se na njemu pokažu Božija djela. Moram za dana činiti djela koja mi je dao Onaj Koji me poslao. Bliži se noć kada niko ne može raditi. Ali dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.” Zatim pljune na zemlju, od pljuvačke načini blato, premaže njime slijepčeve oči i kaže: „Idi i operi se u bazenu Siloamu.” (Siloam znači „Poslan”.) On ode, umije se i vrati se gledajući. Komšije i svi oni koji su ga ranije poznavali kao prosjaka pitali su jedni druge: „Nije li ovaj prije sjedio i prosio?” Jedni su govorili: „To je on”, a drugi opet: „Nije, ali neobično mu je sličan.” A ovaj je tvrdio: „Ja sam taj.” Nato ga zapitaše: „Kako si progledao?” „Neki je čovjek, po imenu Isus, načinio blato, premazao mi njime oči i rekao da odem do Siloama i umijem se. Otišao sam i umio se, i sad vidim!”, ispriča im on. „Gdje je sada taj čovjek?”, priupitaju ga. „Ne znam”, odgovori. Tada odvedu bivšeg slijepca farizejima. Tog je dana, kad je Isus napravio blato i vratio mu vid, bila subota. Farizeji ga također upitaju kako je progledao. On i njima reče: „Premazao mi je oči blatom, a onda sam se umio i progledao!” Neki farizeji kazaše: „Taj čovjek nije od Boga, jer ne drži subotu.” Drugi su pak rekli: „Ali kako bi čovjek grešnik mogao činiti takva čuda?” I tako među njima nastane razdor. Nakon toga farizeji opet upitaju nekadašnjeg slijepca: „Šta ti kažeš o tom čovjeku koji ti je vratio vid?” „On je vjerovjesnik”, odgovori čovjek. Jevreji nisu vjerovali da je on zaista bio slijep i da je progledao sve dok nisu dozvali njegove roditelje, koji su sve vidjeli, i zapitali ih: „Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako to da sada vidi?” Roditelji odgovore: „Znamo da je ovo naš sin i da se rodio slijep. Ali ne znamo kako je progledao ni ko mu je otvorio oči. Odrastao je i neka sâm govori. Njega upitajte!” Njegovi roditelji su tako rekli zbog straha od Jevreja koji su objavili da će svako ko ga prizna za Mesiju biti izbačen iz sinagoge. Zato odgovore: „Odrastao je. Njega upitajte!” Farizeji tada drugi put pozovu bivšega slijepca: „Odaj slavu Bogu, znamo da je taj čovjek grešnik.” „Je li grešnik, ne znam”, odgovori čovjek, „ali jedno znam: bio sam slijep, a sada vidim.” „Ali šta ti je učinio?”, upitaju ga. „Kako ti je vratio vid?” „Već sam vam rekao, ali me niste slušali. Zašto želite opet čuti? Zar i vi kanite postati njegovim učenicima?” Tada ga počnu vrijeđati: „Ti si njegov učenik, a mi smo Mojsijevi učenici. Znamo da je Bog govorio Mojsiju, a za ovoga ne znamo ni odakle je!” „U tome i jeste stvar”, odgovori čovjek. „Vratio mi je vid, a vi ne znate ni odakle je. Znamo da Bog ne sluša grešnike, ali sluša one koji Ga se boje i ispunjavaju Njegovu volju. Nikada se još nije čulo da je ko vratio vid slijepcu od rođenja. Da taj čovjek nije od Boga, ne bi mogao ništa učiniti.” „Zar ćeš nas ti učiti, ti koji si rođen u potpunom grijehu?”, poviču oni i izbace ga. Kad je Isus čuo da su ga izbacili, pronađe ga i veli mu: „Vjeruješ li u Sina Čovječijega?” Čovjek odgovori: „A ko je On, Gospode, da u Njega vjerujem?” „Vidio si Ga već”, kaže mu Isus. „To je ovaj koji s tobom govori.” A čovjek reče: „Da, Gospode, vjerujem!”, i padne ničice pred Isusom. Isus tada veli: „Došao sam na osudu svijetu: da progledaju oni koji ne vide, te da oslijepe oni koji vide.” Farizeji koji su tu stajali zapitaju ga: „Jesmo li to mi slijepi?” „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha”, odgovori im Isus. „Ali vaš grijeh ostaje, jer tvrdite da vidite.” „Zaista, zaista vam kažem, svako ko u ovčiji tor ne ulazi na vrata, nego uskače drugim putem, sigurno je lopov i razbojnik. Onaj koji ulazi na vrata, pastir je ovcama. Njemu vratar otvara vratnice, a ovce slušaju njegov glas. On svoje ovce zove imenom te ih izvodi. Kad ih izvede, ide pred njima, a one ga slijede, jer mu znaju glas. Za nepoznatim neće poći, već će od njega ustuknuti, jer mu glasa ne poznaju.” Oni koji su čuli ovo Isusovo poređenje nisu shvatili šta je njime htio reći. Zato im pojasni: „Zaista, zaista vam kažem, ja sam kapija ovcama. Svi koji su došli prije mene bili su lopovi i razbojnici. Ali ih ovce nisu poslušale. Ja sam kapija. Ko pođe kroz mene, bit će spašen, ulazit će i izlaziti, te nalaziti pašu. Lopov dolazi samo da ukrade, zakolje i uništi. Ja sam došao da ovce imaju život, i to da ga imaju u izobilju. Ja sam dobri pastir. Dobri pastir daje život svoj za ovce. Najamnik će napustiti ovce i pobjeći kad vidi da dolazi vuk, jer nisu njegove i on nije njihov pastir. Vuk ih onda grabi i razgoni. Jer najamnik i ne mari za njih. Ja sam dobri pastir. Poznajem svoje i moji znaju mene, kao što Otac poznaje mene i kao što ja znam Oca. Tako i ja dajem svoj život za ovce. Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog tora. I njih mi valja dovesti. One će čuti moj glas, pa će tako biti jedno stado s jednim pastirom. Otac me voli jer život svoj dajem da bih ga opet mogao imati. Niko mi ga ne može oduzeti – ja ga svojevoljno dajem. Imam vlast dati ga i uzeti ga natrag. Tu mi je zapovijed Otac izrekao.” Zbog tih riječi, Jevreji se opet podijele. Mnogi su govorili: „Opsjednut je zloduhom i luduje. Zašto slušati takvog čovjeka?” „Ne zbori baš kao da je opsjednut”, govorili su drugi. „I zar bi zloduh mogao slijepcu vratiti vid?” Bila je zima. U Jerusalemu se slavio blagdan Posvete Hrama. Isus je prolazio Solomonovim trijemom u Hramu. Opkole ga Jevreji i upitaju: „Dokle ćeš nas držati u nedoumici? Ako si ti Mesija, otvoreno nam to reci.” „Već sam vam rekao, ali mi niste vjerovali”, odgovori im Isus. „Za mene svjedoče djela koja činim u ime svojeg Oca. Ali vi mi ne vjerujete, jer niste od mojega stada. Moje ovce slušaju moj glas, ja ih poznajem i one me slijede. Dajem im Vječni život. Zato neće nikad propasti. Niko ih neće oteti iz mojih ruku jer mi ih je dao Otac, a On je veći od svih. Niko ih ne može ugrabiti iz Očevih ruku. Otac i ja jedno smo!” Tada Jevreji opet zgrabe kamenje da ga kamenuju. Isus im reče: „Pokazao sam vam mnoga dobra djela Očeva. Za koje me želite kamenovati?” „Ne kamenujemo te zbog dobrih djela”, odgovore oni, „već zbog bogohuljenja. Običan si čovjek, a praviš se Bogom.” „Ne piše li u vašem Zakonu: Ja rekoh, vi ste bogovi!”, odgovori on. „Ako, dakle, Pismo, koje se ne može promijeniti, bogovima naziva one kojima je upućena Božija riječ, zašto meni, koga je Otac poslao u svijet i posvetio, govorite da hulim zato što kažem: Sin sam Božiji? Nemojte mi vjerovati ako ne činim djela svojega Oca. Ali ako ih činim, vjerujte barem tim djelima kad već meni ne vjerujete. Da biste znali da je Otac u meni i ja u Njemu.” Tada ga opet pokušaju uhvatiti, no on im umakne. Prijeđe na drugu stranu Jordana, tamo gdje je prije Ivan potapao, i tu ostane. Mnogi dođu njemu. „Ivan nije činio čudesa”, govorili su ljudi među sobom, „ali sve što je rekao za ovog čovjeka istina je.” I mnogi tu povjeruju u njega. Neki se Lazar, iz sela Betanije, razbolio. Živio je sa sestrama Marijom i Martom. Bila je to ona Marija što je pomazala Gospoda pomašću i što mu je otrla noge svojom kosom. Kako im je brat Lazar bio bolestan, sestre pošalju Isusu poruku: „Gospode, onaj koga voliš bolestan je.” Kad je Isus to čuo, reče: „Njegova bolest nije na smrt, nego na Božiju slavu – da se proslavi Božiji sin.” Isus je volio Martu, Mariju i Lazara. Kad je čuo da je ovaj bolestan, ostao je još dva dana u mjestu u kojem se nalazio. Nakon toga rekne učenicima: „Hajdemo natrag u Judeju!” Ali učenici mu rekoše: „Učitelju, zar te nisu Jevreji u Judeji htjeli kamenovati? A ti opet hoćeš tamo.” Isus odgovori: „Dvanaest sati traje dan i onaj koji danju hoda neće se spotaknuti. On ima svjetlo ovoga svijeta. Ko noću hoda, spotiče se, jer u sebi nema svjetla.” Zatim veli: „Naš prijatelj Lazar spava, ali idem da ga probudim!” Učenici rekoše: „Gospode, ako spava, ozdravit će!” Mislili su da Isus želi reći kako Lazar zaista spava, ali Isus je govorio o njegovoj smrti. Tada im otvoreno kaza: „Lazar je umro. Radi vas se radujem što nisam bio tamo, da se osnažite u vjeri. Hajdemo njemu!” Nato Toma, zvani Blizanac, kaže ostalim učenicima: „Idemo i mi umrijeti s njime!” Kad je Isus došao u Betaniju, rekoše mu da Lazar već četiri dana leži u grobu. Betanija je od Jerusalema bila udaljena oko petnaest stadija. Mnogo je Jevreja došlo utješiti Martu i Mariju zbog gubitka brata. Kad je Marta čula da Isus stiže, pođe mu ususret, a Marija ostane u kući. Marta reče Isusu: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro. Ali ipak znam da će ti Bog dati sve što od Njega zatražiš.” „Tvoj će brat oživjeti!”, veli joj Isus. „Znam da će oživjeti”, reče Marta, „o oživljenju u posljednji dan.” „Ja sam oživljenje i Život”, reče joj Isus. „Ko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. Ko god je živ i vjeruje u mene, nikada neće umrijeti. Vjeruješ li u to?” „Da, Gospode”, odgovori ona, „ja vjerujem da si ti Mesija, Božiji sin koji je došao na svijet.” Zatim ode natrag Mariji i nasamo joj reče: „Stigao je Učitelj i zove te.” Kad je to čula, brzo ustane i odmah pođe njemu. Isus još nije ušao u selo, već bijaše na mjestu gdje ga je susrela Marta. Kada su Jevreji, koji su bili u Marijinoj kući, i tješili je, vidjeli kako brzo odlazi, pođu za njom. Mislili su, naime, da ide na grob da plače. Kad je Marija stigla Isusu, padne pred njim ničice i kaže: „Gospode, da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro!” Kad Isus vidje nju i Jevreje kako plaču, bi duboko dirnut i potresen. „Gdje ste ga položili?”, upita ih. „Dođi i pogledaj”, kažu mu. Isus zaplaka Jevreji su nato govorili: „Gledajte kako ga je volio!” Neki rekoše: „Zar taj koji je slijepcu vratio vid nije mogao spriječiti smrt ovoga čovjeka?” Isus se opet duboko ožalosti. Uto stignu do groba. Bila je to pećina s kamenom navaljenim na otvor. „Odmaknite kamen!”, naredi Isus. Ali Marta, sestra preminuloga, rekne: „Gospode, već zaudara, prošlo je četiri dana otkako je umro.” „Nisam li ti kazao da ćeš, budeš li vjerovala, vidjeti Božiju slavu?”, upita je Isus. I tako odmaknu kamen s groba. Isus pogleda u nebo i reče: „Hvala Ti, Oče, što si me uslišio. Znam da me Ti uvijek uslišavaš, ali to sam kazao zbog ovih ljudi, kako bi vjerovali da si me Ti poslao.” Zatim glasno vikne: „Lazare, izađi!” I on izađe sav u povojima i lica zamotana u platno. Isus reče prisutnima: „Odvežite ga i pustite da ide!” Kad brojni Jevreji što su bili s Marijom vide šta se dogodilo, povjeruju u njega. Ali neki odu i jave farizejima šta je Isus učinio. Stoga svećenički glavari i farizeji sazovu Veliko vijeće. „Šta da radimo?”, pitali su jedan drugoga. „Jer ovaj čovjek zaista čini čudesa. Ako ga ostavimo na miru, svi će povjerovati u njega, a onda će doći Rimljani te nam oduzeti hram i narod.” A jedan od njih, Kaifa, koji je te godine bio visoki svećenik, reče: „Ništa vi ne znate! Ne razumijete da je za vas bolje da jedan čovjek umre umjesto naroda, nego da cijeli narod propadne!” Kaifa to nije kazao od sebe. On je te godine bio visoki svećenik. Tako je prorekao da će Isus umrijeti za sav narod, i ne samo za narod, već da bi okupio svu Božiju djecu rasutu po svijetu. Tog dana odluče da ubiju Isusa. Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Jevrejima, već ode u blizinu pustinje, u grad Efraim, i tu ostane s učenicima. Bližila se jevrejska Pasha pa su mnogi sa sela dolazili u Jerusalem prije Pashe kako bi se očistili. Tražili su Isusa. Razgovarajući u Hramu, pitali su jedni druge: „Šta mislite, hoće li doći na Pashu?” A poglavari svećenički i farizeji naredili su da svako ko dozna gdje je Isus, mora to odmah prijaviti, kako bi ga uhvatili. Isus je šest dana prije Pashe stigao u Betaniju, gdje je živio onaj Lazar što ga je digao iz mrtvih. Prirede mu večeru. Marta je posluživala, a Lazar je sjedio s njim za stolom. Tada Marija uzme posudu skupocjene nardove masti, pomaže Isusu noge i otre ih svojom kosom. Sva se kuća ispuni mirisom masti. Ali Juda Iskariotski – jedan od Isusovih učenika, koji ga je poslije izdao, reče: „Trebalo je mast prodati za trista denara, te novac podijeliti sirotinji.” Nije to rekao zato što je mario za siromahe, nego zato što bijaše kradljivac koji je držao kesu i uzimao što se u nju stavljalo. Isus mu odgovori: „Pusti je! To je učinila da me pripremi za ukop. Siromaha će uvijek biti među vama, a ja neću zauvijek s vama ostati.” Mnogi Jevreji, kad su čuli da je Isus tu, dođu da bi vidjeli ne samo njega nego i Lazara kojeg je Isus digao iz mrtvih. Tada svećenički glavari odluče da ubiju i Lazara, jer su zbog njega mnogi Jevreji odlazili od njih i vjerovali u Isusa. Sutradan se pročulo da Isus odlazi u Jerusalem pa veliko mnoštvo, okupljeno zbog Pashe, uzme palmine grane i pođe mu ususret kličući: Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Car Izraelov! Isus pronađe mlado magare i sjedne na njega, kao što je pisano: Ne boj se, kćeri zionska! Evo, dolazi tvoj car jašući na magaretu. Njegovi učenici tada još nisu to shvatali. Ali kada se Isus proslavio, sjetili su se da je to bilo o njemu pisano i da su mu baš to uradili. Ljudi koji su vidjeli kako je Isus pozvao Lazara iz groba, i kako ga je digao iz mrtvih, svjedočili su o tome drugima. Ususret mu izađe silno mnoštvo ljudi, jer su čuli za to čudo. Tada farizeji rekoše: „Ništa nismo uradili! Pogledajte, svi odlaze za njim!” Neki Grci koji su došli na svetkovinu Pashe priđu Filipu, koji je bio iz Betsaide u Galileji, pa mu rekoše: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Filip je to prenio Andriji, a onda su skupa otišli da kažu Isusu. Isus reče: „Došlo je vrijeme da se proslavi Sin Čovječiji. Zaista, zaista vam kažem, ukoliko pšenično zrno koje padne u tlo ne umre, ostaje samo. Umre li, naprotiv, donijet će mnogo roda. Ko voli svoj život, izgubit će ga, a ko prezre život na ovome svijetu, sačuvat će ga za Vječni život. Ko hoće služiti meni, mora doći i slijediti me, jer moje sluge treba da budu tamo gdje sam ja. A ko mi služi, moj će ga Otac poštivati. Sad mi je duša potresena. No, zar da Oca molim: Oče, spasi me od ovoga časa. A zbog toga sam i došao! Oče, proslavi Svoje ime!” Tada se začuje glas s Neba: „Već sam Ga proslavio, i opet ću Ga proslaviti!” Kad je to čuo narod, neki kažu da je zagrmjelo, dok su drugi tvrdili da je Isusu progovorio anđeo. Tada im Isus reče: „Glas je došao radi vas, a ne radi mene. Sada dolazi sud ovome svijetu! Sad će vladar ovoga svijeta biti izbačen! A kad ja budem uzdignut sa Zemlje, sve ću ljude privući sebi.” To je rekao da istakne kakvom će smrću umrijeti. Narod se zaprepastio. „Iz Zakona smo saznali da će Mesija zauvijek živjeti. Zašto govoriš da Sin Čovječiji mora biti uzdignut? Ko je taj Sin Čovječiji?” Isus im odgovori: „Još malo je svjetlo s vama. Hodajte dok još imate svjetlo, da vas ne obuzme tama. Ko u tami hoda, ne vidi kamo ide. Vjerujte u svjetlo, dok ga još imate, da budete djecom svjetla!” Nakon toga Isus ode i sakrije se od njih. Pa ipak, unatoč svim čudima koja je pred njima učinio, ovi nisu vjerovali u njega, da bi se ispunila riječ vjerovjesnika Izaije, koja kaže: Gospode, ko je povjerovao našim riječima? Kome se objavila snaga Gospodnja? Nisu mogli vjerovati, jer je Izaija također rekao: On im je zaslijepio oči i skamenio srca tako da očima ne vide, srcem ne razumiju, da se ne obrate i da ih izliječim. To je rekao Izaija, koji je vidio njegovu slavu i o njemu govorio. Ipak su i mnogi poglavari vjerovali u Isusa, ali to nisu priznavali da ih farizeji ne isključe iz sinagoge. Ljudska im je slava bila draža od Božije slave. Isus poviče: „Ko vjeruje u mene, ne vjeruje toliko u mene, nego u Onoga Koji me poslao. Ko vidi mene, vidi Onoga Koji me je poslao. Ja, svjetlo, došao sam na svijet da svi koji u mene vjeruju ne ostanu više u tami. Čuje li ko moje riječi, a ne posluša ih, neću mu ja suditi – jer sam došao spasiti svijet, a ne osuditi ga. Ko me odbaci i ne primi moje riječi, imat će svojeg sudiju. U posljednji će mu dan suditi riječ koju sam objavljivao. Jer ja nisam govorio sâm od sebe, nego vam kazivah ono što mi je zapovjedio Otac Koji me poslao. Znam da je Njegova zapovijed Vječni život, i kad vam govorim, govorim vam ono što je meni rekao Otac.” Uoči Pashe, znajući da je došao trenutak da ode sa Zemlje svojem Ocu i voleći svoje koji su na svijetu, Isus je iskazao učenicima ljubav do kraja. Za vrijeme večere Đavo je već stavio u srce Judi Iskariotskom, Simonovu sinu, ideju da izda Isusa. A Isus, svjestan da mu je Otac predao sve u ruke, da je od Boga došao i da se Njemu vraća, ustane s večere, skine gornju odjeću, opaše se ručnikom, nalije vode, te počne učenicima prati noge i brisati ih ručnikom kojim se opasao. Kad je došao do Simona Kefe, on mu reče: „Učitelju, zar ćeš ti meni prati noge!” Isus mu odgovori: „Sada još ne razumiješ ovo što radim, ali poslije svega ćeš shvatiti.” A Kefa dodade: „Nikad ti nećeš meni prati noge!” „Ali ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom”, pojasni mu Isus. Simon Kefa nato kaže: „Gospode, operi mi onda i ruke i glavu, a ne samo noge!” Isus odgovori: „Ko je sav okupan, ne treba mu prati drugo osim nogu da bude posve čist. Sada ste čisti, ali ipak ne svi.” Isus je, naime, znao ko će ga izdati. Zato je i rekao: „Niste svi čisti.” Kad im opere noge, ponovo se obuče, sjedne i upita: „Razumijete li šta sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodom. Dobro kažete! To i jesam. I zato, ako sam ja, Gospod i Učitelj, vama oprao noge, trebate i vi prati noge jedni drugima. Dao sam vam primjer, činite kao što sam i ja vama učinio. Zaista, zaista vam kažem, nije sluga veći od svojega gospodara niti je poslanik veći od onoga koji ga šalje. To znate, a blago vama budete li se toga i pridržavali!” „Ne govorim o svima vama, jer znam koje sam odabrao. Nego da se ispuni Pismo: Onaj koji je sa mnom jeo, podiže svoju petu na me. Velim vam ovo već sada, prije nego što se dogodi, da kad se dogodi, vjerujete da Ja jesam. Zaista, zaista vam kažem, ko primi onoga koga ja šaljem, prima mene. A primi li ko mene, prima Onoga Koji je mene poslao.” Rekavši to, potresen u duhu, Isus im otvoreno veli: „Zaista, zaista vam kažem, jedan će me od vas izdati!” Učenici pogledaju jedan drugoga, pitajući se o kome govori. Jedan od učenika, onaj kojega je Isus osobito volio, sjedio je odmah uz Isusa. Simon Kefa mu dade znak da upita Učitelja o kome govori. On se nasloni Isusu na prsa i upita ga: „Ko je taj, Gospode?” Isus odgovori: „Onaj kome dâm umočen hljeb.” Umoči zatim hljeb i dade ga Judi, sinu Simona Iskariotskog. Čim Juda uze hljeb, u njega uđe Đavo. Tada mu Isus reče: „Brzo čini to što kaniš učiniti!” Niko za stolom nije razumio zašto je Isus to rekao. Kako je Juda čuvao kesu s novcem, neki pomisle da ga Isus šalje da kupi hrane za blagdan ili da podijeli novac siromašnima. Kad je pojeo hljeb, Juda izađe u noć. Kad je Juda izašao, Isus reče: „Sada je Sin Čovječiji proslavljen i Bog je proslavljen u njemu. Ako je Bog proslavljen u njemu, i Bog će njega proslaviti u Sebi, i to odmah. Djeco, još malo ću biti s vama. Tražit ćete me, ali gdje ja idem, vi ne možete doći. Kao što sam rekao Jevrejima, kažem i vama. Dajem vam novu zapovijed: da volite jedni druge. Volite se međusobno onako kako sam ja volio vas. Budete li imali ljubavi jedni prema drugima, po tome će svi znati da ste moji učenici.” „Kamo ideš, Gospode?”, upita ga Simon Kefa. Isus mu odgovori: „Sada ne možeš poći sa mnom, ali poslije ćeš me slijediti.” Kefa upita: „Gospode, zašto sada ne mogu s tobom? Ja sam za tebe spreman i umrijeti!” A Isus mu veli: „Umrijeti za mene? Zaista, zaista ti kažem, neće ni pijetao zapjevati a ti ćeš me se triput odreći.” „Neka se ne uznemiruje vaše srce! Uzdajte se u Boga i u mene! U kući mojega Oca mnogo je stanova. Da nije tako, zar bih vam rekao: Idem vam pripremiti mjesto. Kad odem i pripremim vam mjesto, opet ću se vratiti da vas uzmem sebi da biste bili sa mnom. A vi znate put kojim idem.” „Ne znamo, Gospode, ni kamo ideš”, veli Toma. „Kako bismo onda znali put?” Isus mu reče: „Ja sam put, istina i život. Niko ne može doći Ocu osim kroz mene. Da mene poznajete, i moga Oca biste poznavali. Već sad Ga poznajete i vidjeli ste Ga.” Filip mu reče: „Gospode, pokaži nam Oca i to je dovoljno!” Isus odgovori: „Ti me, Filipe, još nisi upoznao, a toliko sam vremena s vama. Ko je vidio mene, vidio je i Oca. Zašto onda govoriš: Pokaži nam Oca. Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje izgovaram nisu moje, već Otac Koji živi u meni čini Svoja djela. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni. Vjerujte barem zbog samih djela. Zaista, zaista vam kažem, ko vjeruje u mene, činit će djela kakva sam i ja činio, pa čak i veća, jer ja odlazim Ocu. Ma šta zamolili u moje ime, ja ću to učiniti da bi se Otac proslavio u Sinu. Ma šta zamolili u moje ime, ja ću to učiniti. Ako me volite, vršit ćete moje zapovijedi, a ja ću moliti Oca i poslat će vam drugog Pomagača, da bude s vama zauvijek; Duha istine, Koga svijet ne može primiti, jer Ga ne vidi i ne poznaje. No vi Ga poznajete, jer je sada uz vas i bit će u vama. Neću vas ostaviti kao siročad. Opet ću vam doći. Još samo malo i svijet me više neće vidjeti, ali vi ćete me vidjeti, jer ja živim i vi ćete živjeti. U taj ćete dan spoznati da sam ja u svom Ocu, da ste vi u meni i ja u vama. Ko sluša i vrši moje zapovijedi, taj me voli; i zato što me voli, moj će ga Otac voljeti, i ja ću ga voljeti i objaviti mu se.” „Gospode, zašto ćeš se objaviti samo nama, a ne svijetu?”, upita ga Juda (ne Iskariotski). Isus mu odgovori: „Ko mene voli, držat će moju riječ. Moj će ga Otac zato voljeti. Onda ćemo doći i nastaniti se kod njega. A ko me ne voli, taj ne drži moje riječi. A riječi koje vam kazujem nisu moje, nego od Oca Koji me je poslao. Govorio sam vam dok sam još bio s vama. A kad Otac u moje ime pošalje Pomagača, Svetoga Duha, On će vas naučiti i podsjetiti vas na sve što sam vam govorio. Ostavljam vam mir – i to svoj mir – ja vam dajem mir kakav svijet ne daje. Zato se ne uznemirujte i ne plašite. Čuli ste šta sam vam rekao: Odlazim, ali ću opet doći. Ako me zaista volite, bit ćete sretni što idem Ocu, jer je On veći od mene. Rekao sam vam ovo prije nego se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Neću vam više mnogo govoriti, jer se približava vladar ovoga svijeta. On sa mnom nema ništa, ali ja ću učiniti ono što mi je Otac zapovjedio kako bi svijet spoznao da ja volim Oca. Ustanite! Hajdemo odavde!” „Ja sam pravi trs, a moj je Otac vinogradar. On siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa rodom. Pročišćuje mladice koje donose rod, kako bi dale još više. Vi ste već očišćeni kroz riječ koju sam vam govorio. Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! Jer mladica ne može donijeti rod sama od sebe, već samo ako je na trsu. Tako ni vi, osim ako ostanete u meni. Ja sam trs, a vi ste mladice. Ko ostane u meni i ja u njemu, donijet će veliki rod. Jer bez mene ne možete ništa učiniti. Ne ostane li ko u meni, bit će izbačen kao mladica i osušit će se. A takve skupe i bace u oganj da izgore. Ali ostanete li u meni i moje riječi ostanu li u vama, tražite šta god hoćete, i dat će vam se. Moj će se Otac proslaviti time što ćete donijeti mnogo roda i što ćete biti moji učenici. Kao što je Otac volio mene, tako sam i ja volio vas. Ostanite u mojoj ljubavi. Držite li se mojih zapovijedi, ostajete u mojoj ljubavi, kao što sam se ja držao zapovijedi svojeg Oca i ostajem u Njegovoj ljubavi. To vam kažem da biste u sebi imali moju radost i da vaša radost bude potpuna. Moja je zapovijed da volite jedni druge kao što sam ja volio vas. A veću ljubav niko ne može iskazati nego da život dade za svoje prijatelje. Prijatelji ste mi ako činite što vam zapovijedam. Ne zovem vas više slugama, jer sluga ne zna gospodarove nakane. Sada ste mi prijatelji, jer sam vam prenio sve što mi je Otac rekao. Niste vi mene izabrali. Ja sam izabrao vas! Odredio sam vas da idete i da urodite rodom i da vaš rod ostane, tako da vam moj Otac dade sve što zatražite u moje ime. Zapovijedam vam da volite jedni druge!” „Mrzi li vas svijet, znajte da je mene mrzio prije vas. Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje volio, ali vi niste od svijeta, jer sam vas ja izabrao iz svijeta. Zato vas svijet mrzi. Sjećate li se šta sam vam rekao? Nije sluga veći od svojeg gospodara. Pa ako su mene progonili i vas će progoniti. Ako su držali moju riječ, držat će i vašu! Sve će vam to činiti zbog mojeg imena, jer ne poznaju Onoga Koji me je poslao. Da nisam došao i govorio im, oni ne bi imali grijeha, ali sada nemaju opravdanja za svoj grijeh. Ko mene mrzi, mrzi i mojeg Oca. Da nisam među njima činio djela koja niko drugi nije mogao učiniti, ne bi imali grijeha. Ali oni su sve to vidjeli, a ipak su zamrzili i mene i mojeg Oca. Time se ispunilo napisano u njihovom zakonu: Mrzili su me bez razloga. Ali kada dođe Pomagač, Duh istine, Kojeg ću vam poslati a Koji dolazi od Oca, svjedočit će o meni. I vi ćete svjedočiti, jer ste bili sa mnom od početka.” „Ovo sam vam rekao da ne biste posrnuli u vjeri. Jer će vas izbacivati iz sinagoga i doći će vrijeme kad će svako ko vas bude ubijao misliti da služi Bogu. A to će činiti zato što nisu upoznali ni Oca ni mene. Ovo vam govorim sada da biste se, kad se to dogodi, sjetili kako sam vam rekao. Nisam vam ovo govorio od početka, jer sam bio s vama.” „Ali sad odlazim Onome Koji me je poslao, a niko od vas više ne pita kamo idem. Jer sam vam sve rekao, već se vaša srca tugom ispuniše. No za vas je uistinu bolje da ja odem, jer ako ja ne odem, neće vam doći Pomagač. Ako pak odem, poslat ću Ga vama. Kada dođe, On će dokazati svijetu grijeh, pravednost i sud. Grijeh, jer ne vjeruju u mene. Pravednost, jer idem Ocu, i više me nećete vidjeti. Sud, jer je vladar ovoga svijeta osuđen. Toliko toga bih vam još imao reći, ali sada to ne biste mogli podnijeti. Kada dođe on, Duh istine, uvest će vas u cjelokupnu istinu. On neće govoriti od sebe, nego će vam prenijeti ono što je čuo. Objavit će vam i ono što dolazi. On će me proslaviti otkrivajući vam ono što primi od mene. Sve što ima Otac, moje je. Zato kažem da će vam otkriti ono što primi od mene.” „Još samo malo i više me nećete vidjeti. I još malo i ponovo ćete me vidjeti.” Neki učenici su pitali jedni druge: „O čemu govori kada kaže: Još malo i nećete me vidjeti, i još malo pa ćete me opet vidjeti. I: Jer odlazim Ocu. Šta znači: Još malo? Ne razumijemo to.” Isus je znao da ga žele to pitati pa rekne: „Pitate se među sobom o tome šta sam rekao: Još samo malo i više me nećete vidjeti. I još malo i vidjet ćete me ponovo. Zaista, zaista vam kažem, plakat ćete i tugovati, a svijet će se veseliti. Bit ćete ožalošćeni, ali vaša će se žalost pretvoriti u radost. Žena je žalosna dok rađa, jer je došao njezin čas, ali kad se dijete rodi, radosna je što je donijela ljudsko biće na svijet i više se ne sjeća muke. Tako je i s vama, sad se žalostite, ali ću vas opet vidjeti i radovat će se srca vaša; tu vam radost niko neće moći oduzeti. Tog dana me ništa nećete pitati. Zaista, zaista vam kažem, zamolite li šta Oca u moje ime, dat će vam. Dosad niste ništa molili u moje ime. Molite i primit ćete, da vaša radost bude potpuna. O tome sam vam govorio u poredbama, ali dolazi vrijeme kad više neću upoređivati, nego ću vam otvoreno govoriti o Ocu. Tada ćete moliti u moje ime. Ne kažem da ću ja moliti Oca za vas jer vas sâm Otac voli, zato što ste vi mene voljeli i vjerovali da sam došao od Boga. Izašao sam od Oca i došao na svijet, otići ću s ovoga svijeta i vratiti se Ocu.” „Sada otvoreno govoriš”, rekoše njegovi učenici, „i ne upoređuješ. Sada shvaćamo da sve znaš i da ne treba da te ko pita. Zato vjerujemo da si izašao od Boga.” „Sada vjerujete!”, odgovori im Isus. „No dolazi vrijeme, i već je tu, kad ćete se razbježati svaki na svoju stranu, a mene ćete ostaviti samog. Ipak neću biti sâm, jer Otac je sa mnom. Sve sam vam to rekao da u meni imate mir. Ovdje na zemlji imat ćete nevolje, ali ohrabrite se, ja sam pobijedio svijet!” Nakon što je sve to Isus rekao, pogleda prema nebu i nastavi: „Oče, došao je čas! Proslavi svojeg Sina da on može proslaviti Tebe. Jer Ti si mu dao vlast nad svakim tijelom i on daje Vječni život svakome koga si mu Ti doveo. A Vječni život znači spoznati Tebe, Jedinoga, Istinitoga Boga i Mesiju Isusa, Koga si Ti poslao. Proslavio sam Tebe na zemlji, dovršivši djelo koje si mi ostavio da učinim. A sada Ti mene, Oče, proslavi slavom koju sam imao kod Tebe prije postanka svijeta. Ovim sam ljudima objavio Tvoje ime. Bili su u svijetu, ali Ti si mi ih dao. Bili su Tvoji, ali dao si ih meni i držali su Tvoju riječ. Sad su spoznali da je sve što si mi dao od Tebe, jer sam im prenio riječi koje si mi Ti dao. Prihvatili su ih, pa tako pouzdano znaju da sam izašao od Tebe i vjeruju da si me Ti poslao. Za njih molim i moja molitva nije za svijet, već za one koje si mi dao, jer su Tvoji. Sve moje je Tvoje, i sve Tvoje je moje. U njima sam se proslavio. Sad odlazim s ovog svijeta, ostavljam ih i idem Tebi. Sveti Oče, sačuvaj sve one koje si mi dao u svojem imenu, da budu jedno baš kao i mi. Dok sam bio s njima, očuvao sam u Tvojem imenu sve one koje si mi dao. Čuvao sam ih i nijedan nije propao, osim sina propasti, da se ispuni Pismo. A sada idem Tebi. Ovo govorim dok sam u svijetu kako bi oni u sebi imali moju radost u svoj punini. Dao sam im Tvoju riječ, a svijet ih je zamrzio, jer nisu od svijeta, baš kao što ni ja nisam od ovoga svijeta. Ne molim Te da ih uzmeš sa svijeta, već da ih očuvaš od zloga. Nisu od ovoga svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih istinom; Tvoja je riječ istina. Kao što si mene poslao u svijet, tako i ja njih šaljem u svijet. I ja sebe posvećujem za njih, da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim Te samo za ove nego i za sve koji će povjerovati u mene po njihovim riječima, da svi budu jedno. Kao što si, Oče, Ti u meni i ja u Tebi, neka tako i oni budu u nama, da svijet povjeruje da si me Ti poslao. Ja sam im predao slavu koju si mi Ti dao; da budu jedno kao što smo i mi jedno – ja u njima, a Ti u meni, da budu savršeno jedno. Tako će svijet spoznati da si me Ti poslao i da ih voliš kao što voliš mene. Oče, želim da budu sa mnom – svi koje si mi dao – neka gledaju moju slavu koju si mi dao, jer si me volio još prije postanka svijeta! Pravedni Oče, svijet Te nije upoznao, ali ja Te poznajem. I ovi su spoznali da si me Ti poslao. Njima sam objavio Tvoje ime, i dalje ću ga objavljivati, da ljubav kojom mene voliš bude u njima, i da ja budem u njima!” Rekavši to, Isus sa svojim učenicima prijeđe na drugu stranu potoka Kedrona, te uđe s njima u bašču što bijaše tu. A izdajnik Juda poznavao je to mjesto, jer je Isus često bio tamo sa svojim učenicima. Svećenički poglavari i farizeji dali su Judi četu vojnika i stražare i oni stignu sa bakljama, svjetiljkama i oružjem. Isus je znao šta ga sve čeka pa istupi pred njih i upita: „Koga tražite?” „Isusa iz Nazareta!”, odgovore oni. „Ja sam”, reče Isus. S njima je stajao i njegov izdajnik Juda. Kad im je rekao Ja sam, svi ustuknu i popadaju na zemlju. Ponovo ih upita: „Koga tražite?” Opet odgovore: „Isusa iz Nazareta!” „Rekao sam vam: ja sam”, kaže im Isus. „Ako mene tražite, pustite druge neka idu.” Kazao je to da bi se ispunila riječ koju je rekao: Nisam izgubio nijednoga od ovih koje si mi pružio. Tada Simon Kefa potegne mač i odsiječe desno uho sluzi visokog svećenika, koji se zvao Malko. Ali Isus reče Kefi: „Vrati mač u korice! Zar da ne ispijem čašu koju mi je Otac dao?” Tako jevrejski stražari s četom vojnika i njihovim zapovjednikom uhvate Isusa i svežu ga. Odvedu ga najprije Ani, Kaifinom tastu, koji je te godine bio visoki svećenik. Kaifa je bio taj koji je savjetovao jevrejskim vođama: Bolje je da jedan čovjek umre za narod. Simon Kefa i još jedan učenik koji je poznavao visokog svećenika slijedili su ih izdaleka. I taj učenik zajedno s Isusom uđe u dvorište visokog svećenika, a Kefa je ostao vani, pred vratima. Tada drugi učenik, koji je bio poznat visokom svećeniku, porazgovara sa vrataricom, pa ona uvede i Kefu. Vratarica upita Kefu: „Nisi li i ti jedan od Isusovih učenika?” „Nisam”, odvrati Kefa. Stražari i služinčad stajali su pokraj vatre koju su naložili i grijali se, jer je bilo hladno. I Kefa je tu stajao s njima i grijao se. Visoki svećenik unutra počne ispitivati Isusa o njegovim učenicima i o onome što je poučavao. Isus odgovori: „Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam poučavao u sinagogi i u Hramu, gdje se okupljaju svi Jevreji, i ništa nisam poučavao tajno. Zašto to mene pitaš? Pitaj one koji su me slušali. Oni znaju šta sam govorio.” Kad je to rekao, jedan od stražara udari Isusa i kaže mu: „Zar se tako odgovara visokom svećeniku?” „Ako sam pogrešno rekao, dokaži da je pogrešno”, odgovori Isus. „Ali ako sam rekao pravo, zašto me udaraš?” Tada Ana pošalje svezanoga Isusa visokome svećeniku Kaifi. Dok se Simon Kefa grijao kraj vatre, ponovo ga upitaju: „Da nisi i ti jedan od njegovih učenika?” „Nisam!”, odgovori on. Ali jedan od sluga visokoga svećenika, rođak onoga kojem je Kefa odsjekao uho, upita ga: „Zar te nisam vidio tamo u bašči skupa s Isusom?” Kefa opet poreče. A pijetao odmah zakukuriče. Zatim odvedu Isusa u palaču rimskoga upravitelja. Bilo je to rano ujutro. Oni sâmi nisu tamo ulazili da se ne opogane, jer ne bi smjeli jesti Pashu. Zato Pilat dođe njima te ih upita: „Za šta optužujete ovoga čovjeka?” „Ne bismo ga predali tebi da nije zločinac!”, odgovore oni. „Onda ga vodite i sami mu sudite po svojim zakonima”, reče im Pilat. „Ali nama nije dopušteno ubiti čovjeka!”, kazaše Jevreji. Time se ispunila Isusova riječ o tome kakvom smrću treba umrijeti. Tada se Pilat vrati u palaču i naredi da mu dovedu Isusa. „Jesi li ti car Jevreja?”, upita ga. „Kažeš li to sâm od sebe ili su ti drugi govorili o meni?”, upita ga Isus. „Zar sam ja Jevrej?”, odgovori Pilat. „Tvoj vlastiti narod i svećenički poglavari predali su te meni. Šta si učinio?” Isus odgovori: „Moje Carstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi ono bilo od ovoga svijeta, moji bi se podanici borili da ne budem predat Jevrejima. Ali moje Carstvo nije ovdašnje!” Pilat upita: „Ti dakle jesi car?” Isus mu odgovori: „Ti kažeš da sam ja car. Ja sam se i rodio i došao na svijet da bih svjedočio za istinu. Svaki onaj koji voli istinu poslušat će moj glas.” „A šta je istina?”, priupita Pilat. Tada ponovo izađe pred Jevreje i reče im: „Ja na njemu ne nalazim krivnje. A vi imate običaj tražiti da vam pustim nekoga za Pashu, pa ako hoćete, pustit ću vam jevrejskog cara.” Ali oni nato poviču: „Ne njega, nego Barabu!” A Baraba je bio razbojnik. Pilat tada dade da Isusa izbičuju. Vojnici spletu krunu od trnja, stave mu je na glavu i odjenu ga u grimizni plašt. Zatim su mu prilazili i govorili: „Živio car Jevreja!” I udarali su ga po licu. Pilat ponovo izađe i reče Jevrejima: „Evo, sad ću vam ga izvesti, ali znajte da ja na njemu ne nalazim krivnje.” Isus izađe noseći trnovu krunu i grimizni plašt, a Pilat reče narodu: „Evo čovjeka!” Kada su ga svećenički poglavari i stražari ugledali, stanu vikati: „Razapni ga! Razapni ga!” „Razapnite ga sami!”, reče im Pilat. „Ja ne nalazim krivnje na njemu.” Jevreji odgovore: „Prema našem Zakonu mora umrijeti, jer se pravio Božijim Sinom.” Kad je to čuo, Pilat se još više uplaši. Povede Isusa natrag u palaču i upita ga: „Odakle si?” Ali Isus mu nato ne odgovori. „Nećeš mi odgovoriti?”, upita Pilat. „Zar ne znaš da imam vlast da te mogu osloboditi ili razapeti?” Isus mu reče: „Nemaš ti nikakve vlasti nada mnom, osim one koju si dobio odozgor. Zato je veći grijeh onih koji su me tebi predali.” Pilat ga je otada nastojao osloboditi, ali su mu Jevreji rekli: „Oslobodiš li tog čovjeka, neprijatelj si cezaru! Ko se god izdaje za cara, protivi se cezaru.” Na te im riječi Pilat opet izvede Isusa pa sjedne na sudačku stolicu na mjestu Lithostrotos, a jevrejski Gabbatha. Bilo je oko šestog sata, dan pripreme za Pashu. Pilat reče Jevrejima: „Evo vašega cara!” „Smakni ga!”, vikali su. „Smakni ga! Razapni ga!” „Da razapnem vašeg cara?!”, upita Pilat. „Mi nemamo drugog cara osim cezara!”, odvrate svećenički poglavari. Tada Pilat preda Isusa da se razapne. Odvedu Isusa. Noseći krst, stigao je do mjesta zvanog Lobanja, jevrejski Golgota. Tu ga razapnu sa još dvojicom. Isus je bio u sredini, a ovi njemu s jedne i sa druge strane. Pilat dade postaviti iznad njega natpis: „Isus Nazarećanin, car Jevreja.” Mnogi su Jevreji pročitali taj natpis, jer je mjesto na kojem je Isus razapet bilo blizu grada; natpis je bio na jevrejskom, latinskom i grčkom. Svećenički poglavari rekli su Pilatu: „Neka umjesto car Jevreja stoji: Za sebe je tvrdio: Ja sam car Jevreja.” „Šta sam napisao, napisao sam!”, odgovori im Pilat. Nakon što su vojnici razapeli Isusa, razdijele njegovu odjeću na četiri dijela, svakome po jedan. Uzmu mu i košulju. Kako nije imala šava, već je bila izatkana u jednome komadu, kazaše jedan drugome: „Nemojmo je parati. Bacimo za nju kocku, pa kome dopadne.” Time se ispunilo Pismo, koje kaže: „Razdijeliše među sobom moju odjeću, a za haljinu baciše kocku.” Tako su i učinili. Nedaleko od krsta stajale su Isusova majka Marija, sestra njegove majke Marija Kleofina i Marija Magdalena. Kad ugleda Isus svoju majku gdje stoji pokraj učenika kojeg je naročito volio, reče joj: „Ženo, evo ti sina!” A učeniku veli: „Evo ti majke.” I od tog časa uzme je taj učenik u svoj dom. Znajući da je sve svršeno, Isus reče: „Žedan sam”, da bi se ispunilo Pismo. U sirće umoče spužvu, stave je na izopovu trsku i primaknu Isusovim ustima. Kad Isus okusi sirće, reče: „Svršeno je!” Glava mu klone i on preda svoj duh. Kako je bilo vrijeme pripreme, Jevreji nisu htjeli da tijela ostanu na krstu i tokom subote, jer je velik dan bila ta subota. Stoga zamole Pilata da im se prebiju noge, i da se skinu. Vojnici dođu i prebiju noge dvojici razapetih s Isusom. Kad su došli do Isusa, vidjeli su da je već mrtav, pa mu nisu prebili noge, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok, iz kojeg odmah poteku krv i voda. Onaj koji je ovo vidio svjedoči, i njegovo je svjedočanstvo istinito. On zna da govori istinu, da i vi možete vjerovati. Sve se to dogodilo da bi se ispunilo što je pisano: „Nijedna mu se kost neće slomiti”, i ono drugo što Pismo kaže: „Gledat će onoga koga su proboli.” Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je bio Isusov učenik ali je to krio iz straha od Jevreja, zamoli Pilata da mu dopusti da uzme Isusovo tijelo. Pilat mu dopusti, pa Josip dođe i uzme njegovo tijelo. Došao je i Nikodim, koji je prije posjetio Isusa noću, i donio smjesu od oko sto litara smirne i aloje. Umotali su Isusovo tijelo u platno natopljeno mirisima, kako je već u Jevreja bio običaj pri ukopu. U blizini mjesta na kojem Isus bijaše razapet nalazila se bašča s posve novim grobom, u koji još niko nije bio položen. Kako je grob bio blizu, tu polože Isusa, zbog Jevrejske pripreme. Prvoga dana sedmice, rano ujutro, dok je još bio mrak, dođe na grob Marija Magdalena i vidi da je odvaljen kamen sa groba. Pa otrči i dođe do Simona Kefe i još jednog učenika kog je Isus naročito volio, pa im reče: „Uzeli su Gospoda iz groba i ne znam gdje su ga ostavili!” Ode zatim Kefa s drugim učenikom put groba. Trčali su zajedno, ali drugi učenik prestigne Kefu i stigne na grob prvi, sagne se, zaviri unutra, te spazi povoje od lanena platna gdje leže, ali ne uđe. Tada pristigne i Simon Kefa, pa uđe u grob. I on ugleda povoje gdje leže i platno u koje je bila umotana Isusova glava kako presavijen leži sa strane, podalje od lanenog platna. Tada uđe i drugi učenik, onaj što je prvi došao na grob, te vidje i povjerova – jer sve do tada nisu znali da Pismo govori kako Isus treba oživjeti iz mrtvih. Onda se učenici vrate kući. Marija je ostala vani uz grob, plačući. Onako uplakana sagne se i proviri u grob, te ugleda dva anđela u bijelom kako sjede, jedan do uzglavlja a drugi do podnožja, na mjestu gdje je ležalo Isusovo tijelo. „Zašto plačeš, ženo?”, upitaju anđeli. „Zato što su mi uzeli Gospoda”, odgovori ona, „a ne znam gdje su ga stavili.” Obazre se i ugleda čovjeka gdje stoji iza nje, ali ona nije prepoznala da je to Isus. „Zašto plačeš?”, upita je, „Koga tražiš?” Ona pomisli da je to baščovan. „Gospodine”, reče, „ako si ga ti odnio, reci mi gdje si ga stavio, da odem tamo i uzmem ga.” „Marijo!”, reče joj Isus. Ona se okrenu prema njemu i uzvikne na jevrejskom: „Rabbuni!”, što znači „Učitelju!” „Nemoj me zadržavati”, reče joj Isus, „jer se još nisam uzdigao Ocu. Idi mojoj braći i javi im da se uzdižem svojem Ocu i vašem Ocu, svojem Bogu i vašem Bogu.” Marija Magdalena ode i javi učenicima da je vidjela Gospoda i ispriča im sve što joj je rekao. Te večeri, prvoga dana u sedmici, učenici su bili iza zaključanih vrata, zbog straha od Jevreja, a među njih stade Isus i reče: „Mir vama!” Kad im je to rekao, pokazao im je svoje ruke i bok. Učenici se razvesele kad ugledaju Gospoda. Isus im opet veli: „Mir vama! Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” Zatim puhne u njih i reče: „Primite Svetoga Duha! Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im. Kojima zadržite, zadržani su im.” Jedan od Dvanaesterice, Toma zvani Blizanac, nije bio s njima kada je došao Isus. „Vidjeli smo Gospoda”, kažu mu ostali učenici, a on odgovori: „Ne vjerujem sve dok ne vidim rane od klinova na njegovim rukama, dok u njih ne stavim prst i dok ne stavim ruku u ranu na njegovu boku.” Poslije osam dana učenici su ponovo bili skupa. Tada je s njima bio i Toma. Iako su vrata bila zatvorena, Isus stane među njih i kaže im: „Mir vama!” Zatim reče Tomi: „Daj ovamo prst; evo mojih ruku! Stavi ruku u moj bok. Ne budi više nevjernik. Vjeruj!” „Moj Gospod i moj Bog!”, uzvikne Toma. Isus mu veli: „Ti vjeruješ jer si me vidio. Ali blago onima koji će vjerovati a da me nisu ni vidjeli.” Isusovi učenici vidjeli su kako Isus čini i mnoga druga čuda. Ona nisu zapisana u ovoj knjizi. Ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Božiji sin, te da zbog vjere imate Život u njegovom imenu. Poslije se Isus opet javio učenicima uz Tiberijsko more. Evo kako se to dogodilo: Tamo su bili zajedno: Simon Kefa, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi, te još dvojica njegovih učenika. „Idem loviti ribu”, reče Simon Kefa. „Idemo i mi s tobom”, kažu ostali i pođu. Zatim isplove, ali cijele noći nisu ništa ulovili. U zoru je Isus već bio tamo i stajao na obali, ali učenici ga ipak nisu prepoznali. „Zar nemate ribe, djeco?”, dovikne im on. „Nemamo!”, odgovore. On im reče: „Bacite mrežu s desne strane lađe i uhvatit ćete riba!” Oni je bace, i nisu je mogli izvući zbog mnoštva riba. Učenik kojeg je Isus naročito volio reče Kefi: „To je Gospod!” Nato Simon Kefa, kad je čuo da je to Gospod, opaše gornju haljinu, jer je bio go, i skoči u more. Drugi su došli lađom. Nisu bili daleko od obale, svega kojih dvjesto lakata. Vukli su mrežu s ribama. Kad su izašli na obalu, ugledaše ribu na žaru i hljeb. „Donesite malo riba koje ste uhvatili”, reče im Isus. Simon Kefa ode i izvuče na obalu mrežu punu krupnih riba: sto pedeset i tri krupne ribe. Iako ih je bilo mnogo, mreža se ipak nije pocijepala. „Dođite da doručkujete!”, reče im Isus. Niko se od učenika nije usuđivao pitati ga ko je on, jer su znali da je Gospod. Isus uzme hljeb pa im ga dade. Isto učini i s ribom. To je bilo već treći put da se Isus javio učenicima otkad je oživio od mrtvih. Poslije doručka Isus upita Simona Kefu: „Simone, Ivanov sine, voliš li me više nego ovi?” „Da, Gospode”, odgovori Kefa. „Ti znaš da te volim.” „Onda napasaj moje jaganjce”, reče mu Isus. Ponovo ga upita: „Simone, Ivanov sine, voliš li me?” „Da, Gospode”, reče Kefa, „znaš da te volim.” „Onda napasaj moje ovce”, reče mu Isus. I treći put ga upita: „Simone, Ivanov sine, voliš li me?” Kefa se ožalosti što ga Isus i treći put pita voli li ga. „Gospode, ti sve znaš; znaš da te volim”, reče. „Onda napasaj moje ovce”, reče mu Isus. „Zaista, zaista ti kažem, kad si bio mlad, sâm si se opasivao i išao kamo si želio, ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi tamo kamo ne želiš ići.” Isus mu je to rekao da bi naznačio kakvom će smrću proslaviti Boga. Zatim mu veli: „Slijedi me!” Kefa se okrenu i opazi da učenik kojeg je Isus naročito volio, onaj koji se pri večeri nagnuo Isusu na grudi i upitao ga: „Gospode, koji će te od nas izdati?”, ide za njima. Kad ga ugleda, Kefa upita Isusa: „A šta će biti s njim, Gospode?” Isus mu odgovori: „Ako hoću da on ostane dok ja ne dođem, šta se to tebe tiče. Ti me slijedi!” Tako se među braćom proširio glas da taj učenik neće umrijeti. Ali Isus nije rekao da on neće umrijeti, već samo: „Ako hoću da on ostane dok ja ne dođem, šta se to tebe tiče!” A ovo je taj učenik koji svjedoči o svemu i koji je to zapisao. I znamo da je njegovo svjedočanstvo istinito. Isus je učinio još mnogo toga i kad bi se sve redom zapisalo, mislim da sve te knjige ne bi stale ni u cijeli svijet! Dragi Teofile, u prvoj knjizi sam ti iznio sve što je Isus činio i poučavao do dana kad je uzdignut na Nebo, nakon što je odabranim poslanicima dao upute po Svetome Duhu. Još četrdeset dana poslije svoje smrti ukazivao se poslanicima i na mnoge im načine dokazao da je živ. Govorio im je o Božijem carstvu. Dok su jednom zajedno jeli, reče im: „Ne idite iz Jerusalema, nego čekajte obećanje Očevo za koje ste od Mene čuli. Ivan je potapao u vodu, ali vi ćete uskoro poslije ovih dana biti potopljeni Duhom Svetim.” Oni koji su bili s Njim upitaju ga: „Gospode, hoćeš li sada obnoviti izraelsko carstvo?” „Nije na vama da znate vremena i prilike koje određuje Otac Svojom vlasti,” odgovori im On. „Ali kad se na vas spusti Sveti Duh, primit ćete snagu i bit ćete Mi svjedoci posvuda – u Jerusalemu, po svoj Judeji i Samariji i do kraja Zemlje.” Tek što je to rekao, uzdignut je pred njihovim očima i nestao u oblaku. Dok su očiju uprtih u nebo gledali kako odlazi, odjednom se među njima nađoše dvojica ljudi u bijeloj odjeći. „Galilejci, šta stojite tu i gledate u nebo?”, rekoše. „Ovaj Isus, Koji je od vas uzdignut na Nebo, vratit će se isto tako kao što ste Ga vidjeli da odlazi!” Vrate se zatim u Jerusalem sa gore zvane Maslinska, udaljene otprilike jedan subotni hod. Čim uđu u grad, odu u gornju sobu i tu su boravili. Bili su tamo Kefa, Ivan, Jakov, Andrija, Filip, Toma, Bartolomej, Matej, Jakov (Alfejev sin), Simon (Zelot) i Juda (Jakovljev sin). Svi su se jednodušno posvetili molitvi s Isusovom majkom Marijom i još nekim ženama, i s Isusovom braćom. Jerusalemska zajednica 1:15 – 8:3 Kad ih je tako jednom bilo okupljeno oko sto dvadeset, ustane Kefa među braćom i veli: „Braćo! Moralo se ispuniti Pismo koje je Sveti Duh kroz usta Davida predskazao o Judi, koji je predvodio one što su uhvatili Isusa. On je bio jedan od nas, dionik ove službe. On je plaćom za nepravednost kupio polje. Tamo je pao i rasprsnuo se tako da mu se prosula sva utroba. Ovo je postalo poznato svim stanovnicima Jerusalema, pa su to polje na svom jeziku prozvali Akeldama, što znači Krvavo polje. U Knjizi psalama piše: Neka njegov dom postane pustoš, nek niko u njemu ne stanuje! Neka njegovu službu dobije drugi! Potrebno je da neko – ko je bio među nama cijelo vrijeme dok smo bili s Gospodom Isusom, od Ivanovog potapanja pa do dana kada je uznesen – s nama bude svjedok Isusovog oživljenja.” Predlože dvojicu: Josipa Barsabu (kojega su zvali i Just) i Matiju. Svi se pomole: „Gospode, Ti Koji poznaješ svako srce, pokaži nam kojega si od ove dvojice izabrao da zauzme mjesto ove poslaničke službe, od koje se Juda odvratio i otišao tamo gdje pripada.” Zatim bace kocku i kocka padne na Matiju. Tako je on pribrojen Jedanaesterici poslanika. Kada se navršio Pedeseti dan, svi su bili okupljeni na istome mjestu. Odjednom se začuje šum s neba, poput silnoga vihora, te ispuni kuću u kojoj su bili. I oni ugledaju jezike koji se poput plamena podijele i siđu na svakoga od njih. Svi se ispuniše Svetim Duhom i počeše govoriti raznim jezicima, kako im je Duh davao da govore. A u Jerusalemu su boravili pobožni Jevreji iz svakog naroda pod nebom. Kad začuju ovaj huk, okupe se mnogi i zaprepaste se – jer svako od njih čuo ih je kako govore na njegovu jeziku. Iznenađeni i zadivljeni, pitali su: „Nisu li svi ti ljudi što govore Galilejci? Kako ih onda svako od nas čuje na svome maternjem jeziku? Ima nas ovdje Parta, Međana, Elamljana, stanovnika Mezopotamije, Judeje i Kapadokije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i libijskih krajeva oko Kirene, Rimljana u prolazu, Jevreja i obraćenika na jevrejstvo, Krićana i Arapa, a svi ih mi čujemo kako na našim jezicima govore o veličanstvenim Božijim djelima!” Stajali su zbunjeni i pitali jedni druge: „Šta bi to moglo značiti?” Drugi su se pak rugali: „Pijani su od slatkoga vina!” Tada istupi Kefa s Jedanaestericom i glasno reče mnoštvu: „Ljudi, Jevreji i svi stanovnici Jerusalema! Ovo znajte i poslušajte moje riječi: nisu ovi ljudi pijani kao što mislite. Pa tek je treći sat dana! Nego, ovo je rečeno preko vjerovjesnika Joela: U posljednje ću dane, veli Bog, izliti od Svojega Duha na svako tijelo. Vaši sinovi i kćeri će govoriti objave, vaši mladići će imati viđenja, a starci će sanjati sne. U te ću dane izliti od svojega Duha na svoje sluge i sluškinje te će oni govoriti objave. Dat ću čudesa na Nebesima i znakove na Zemlji: krv, oganj i sukljanje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu, a Mjesec u krv prije nego što dođe velik i slavan Dan Gospodnji. Ali ko god prizove Gospodnje ime, bit će spašen. Čujte me, Izraelci! Bog vam je potvrdio Isusa Nazarećanina silnim djelima i čudesnim znacima koje je među vama, kao što znate, Bog kroz Njega učinio. Njega ste, prema određenom Božijem naumu i predznanju, bezbožničkom rukom razapeli i pogubili. Ali Bog Ga je oživio razorivši patnju smrti, jer nije bilo moguće da Ga ona zadrži. David je za Njega rekao: Gospod mi je uvijek pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem. Stoga mi se srce raduje, a jezik mi kliče. Čak i moje tijelo počiva u nadi. Jer nećeš ostaviti moju dušu u podzemlju ni dopustiti da Tvoj Sveti istruhne. Pokazao si Mi put života. Ispunit ćeš Me radošću sa Svojim prisustvom. Braćo, dopušteno je pouzdano govoriti: naš praotac David je umro, pokopan je i grob mu je do danas ovdje sa nama. Ali David je bio vjerovjesnik i znao je da mu se Bog zakleo da će jednoga od njegovih potomaka posaditi na njegovo prijestolje. On je to unaprijed vidio i govorio o Mesijinom oživljenju – da neće ostati u podzemlju i da mu tijelo neće istruhnuti. Tog Isusa je Bog oživio – svi smo tome svjedoci. On je uzdignut Bogu zdesna. Primio je obećanje Duha Svetoga od Oca i izlio ovo što ste danas čuli i vidjeli. David nije uzdignut na Nebo a ipak je kazao: Gospod je rekao mojem Gospodu: Sjedi mi sa desne strane, dok Ti ne podmetnem pod noge Tvoje neprijatelje. Neka, dakle, pouzdano zna sav Dom Izraelov da je Bog tog Isusa, Kojeg ste razapeli, učinio i Gospodom i Mesijom!” Kad su to čuli, duboko se u srcu potresu. Upitaju zato Kefu i ostale poslanike: „Braćo, šta da učinimo?” Kefa im odgovori: „Obratite se i neka svako od vas bude u ime Mesije Isusa potopljen za oproštenje grijeha, pa ćete primiti dar Svetoga Duha. To je obećanje vama i vašoj djeci, pa čak i onima izdaleka, koliko god ih Gospod, naš Bog, pozove.” Zatim je još mnogim drugim riječima svjedočio i hrabrio ih: „Spasite se od ovoga pokvarenog naraštaja!” Oni koji su povjerovali njegovim riječima potapani su. Tako im se u taj dan pridružilo oko tri hiljade duša. Bili su predani poslaničkom učenju, zajedništvu, lomljenju hljeba i molitvi. U svakog se uvukao strah, a poslanici su činili mnoga čudesa i znakove. Oni što su prigrlili vjeru, živjeli su složno i sve im je bilo zajedničko. Prodavali su imanja i posjede i dijelili svakome prema potrebi. Svaki su se dan složno okupljali u Hramu, te se sastajali po kućama da lome hljeb, radosno i prostodušno. Hvalili su Boga i uživali naklonost cijeloga naroda. A Bog je svakodnevno pridodavao one koji nađoše spas. Dok su Kefa i Ivan išli u Hram na molitvu u deveti sat, upravo su donosili čovjeka hromog od rođenja. Svaki dan su ga ostavljali pred hramska vrata zvana Divna, da prosi milostinju od ljudi koji ulaze u Hram. Kad je ugledao Kefu i Ivana kako ulaze u Hram, zamoli ih za milostinju. Kefa i Ivan ga promotre. „Pogledaj nas!”, reče mu Kefa. On ih je molećivo gledao, očekujući nešto od njih. Ali Kefa mu veli: „Ni srebra ni zlata nemam, no dajem ti što imam: u ime Mesije Isusa Nazarećanina, ustani i hodaj!” Tada uhvati čovjeka za desnu ruku i podigne ga, a njemu odmah ojačaju noge i zglobovi. On skoči, uspravi se i počne hodati. Uđe s njima u Hram hodajući, poskakujući i slaveći Boga. Svi su ga vidjeli kako hoda i slavi Boga. Prepoznali su da je to isti onaj čovjek koji je pred Divnim vratima prosio milostinju i bili su zadivljeni i začuđeni zbog toga što se s njim dogodilo. Dok su se Kefa i Ivan držali uz njega u Solomonovom trijemu, svi u zanosu nagrnu tamo. Kad je to vidio Kefa, reče ljudima: „Šta se čudite ovome, Izraelci? I šta gledate u nas, kao da smo mi svojom snagom ili pobožnošću učinili da ovaj čovjek prohoda! Abrahamov, Isakov i Jakovljev Bog, Bog naših otaca proslavio je Svog slugu Isusa, Kojeg ste vi predali i odrekli Ga se pred Pilatom kad Ga je već odlučio osloboditi. Odrekli ste se Svetoga i Pravednoga, a molili ste da oslobode ubicu. Ubili ste začetnika života, ali Bog Ga je podigao iz mrtvih. Mi smo tome svjedoci. Isusovo ime i vjera u Njega osnažila je čovjeka kojeg vidite i znate. Vjera u Isusa vratila mu je potpuno zdravlje, naočigled svih vas. Braćo, znam da ste tako postupili iz neznanja, kao i vaši poglavari. Ali Bog je s tim ispunio ono što je predskazao preko svih vjerovjesnika: da će Njegov Pomazanik patiti. Pokajte se, dakle, i obratite se, pa će vam se oprostiti grijesi, i da dođe vrijeme okrepe od prisutnosti Gospodnje, te da On pošalje unaprijed vam najavljenog Mesiju Isusa. Onoga Kog Nebo mora zadržati sve dok ne dođe vrijeme svekolike obnove koju je Bog odavno obećao preko svetih vjerovjesnika. Mojsije je rekao: Gospod, vaš Bog, podići će vam od vaše braće vjerovjesnika poput mene. Dobro slušajte sve što vam On kaže! A ko god ne bude slušao Tog Poslanika, istrijebit će se iz naroda! Svi su vjerovjesnici, još od Samuela, najavljivali ove događaje. Vi ste djeca tih vjerovjesnika i baštinici Saveza kojeg je Bog sklopio s vašim očevima. Bog je rekao Abrahamu: Tvoje će sjeme biti blagoslov svim narodima na Zemlji. Bog je vama najprije oživio Svoga slugu i poslao Ga da vas blagoslovi – da se svako od vas obrati od svoje pokvarenosti.” Dok su Kefa i Ivan još govorili narodu, priđu im svećenici, zapovjednik hramske straže i saduceji. Uznemirilo ih je to što su učili narod i na Isusovom primjeru objavljivali oživljenje od mrtvih. Uhvate ih zato i, kako je već bila večer, bace u tamnicu do jutra. Ali mnogi koji su čuli njihov govor, povjerovali su, a broj učenika uvećao se na otprilike pet hiljada. Sutradan se u Jerusalemu sastanu jevrejski poglavari, starješine i pismoznanci. Bio je tu visoki svećenik Ana s Kaifom, Ivanom, Aleksandrom i drugima iz visokosvećeničke loze. Postave poslanike preda se i upitaju: „Kakvom silom i u čije ime ste to učinili?” Kefa im, pun Svetoga Duha, reče: „Narodni poglavari i starješine! Odgovaramo li mi ovo zbog dobra koje smo učinili bolesnom čovjeku i načina kako je izliječen? Neka znate i vi i cijeli izraelski narod da taj čovjek stoji pred vama zdrav zahvaljujući imenu Mesije Isusa iz Nazareta, Kojeg ste vi razapeli, ali Ga je Bog podigao iz mrtvih! On je taj kamen koji ste vi graditelji odbacili, a Koji je postao ugaonim kamenom. Ni po kome drugome nema spasenja! Nema pod nebom drugog imena po kojem se možemo spasiti.” Članove Vijeća zaprepastila je Kefina i Ivanova neustrašivost, jer su mogli jasno vidjeti da su prosti i neuki ljudi. Znali su da su bili Isusovi pratioci, ali kako je izliječeni čovjek stajao pored poslanika, nisu im mogli proturječiti. Zato im narede da izađu iz vijećnice, te počnu raspravljati: „Šta da radimo s tim ljudima? Da se uistinu po njima desilo veliko čudo – za to znaju svi u Jerusalemu, i mi to ne možemo poricati. Ali, da se to ne razglasi u narodu, zabranimo im da ikome više govore o Isusu.” Pozovu ih i narede im da ne spominju više Isusovo ime i ne poučavaju o Njemu. Ali Kefa i Ivan im odgovore: „Prosudite sami! Zar je pred Bogom pravo da slušamo vas, a ne Njega? Ne možemo da ne govorimo o onome što smo čuli i vidjeli.” Vijećnici im opet zaprijete, ali ih na kraju puste zbog naroda. Nisu našli ništa zbog čega bi ih mogli kazniti. Jer svi su slavili Boga uslijed toga što se dogodilo. Čovjeku koji je čudesno izliječen bilo je više od četrdeset godina. Čim su ih oslobodili, Kefa i Ivan jave se svojima i ispričaju šta su im rekli visoki svećenici i starješine. Kad su to čuli, svi podignu glas i jednodušno se pomole Bogu: „Gospodaru, Ti si stvorio Nebo, Zemlju, more i sve u njima. Ti si rekao kroz Svetoga Duha, a ustima našega oca i Tvojega sluge Davida: Zašto se narodi bune? Zašto narodi snuju besmislice? Zemaljski carevi pletu zavjeru i vladari se ujedinjuju protiv Gospoda i protiv Njegovog Pomazanika. Uistinu, Herod i Poncije Pilat urotili su se u ovom gradu s paganima i s izraelskim narodom protiv Tvojega svetog sluge Isusa, Kojeg Si pomazao, kako bi učinili sve ono što si predodredio Svojom snagom i voljom. Gospode, pogledaj njihove prijetnje i daj Svojim slugama da hrabro objavljuju Tvoju Riječ! Pruži Svoju ruku da se događaju izlječenja, čudesni znaci u ime Tvojega svetog sluge Isusa.” Kad su se pomolili, potrese se mjesto na kojem su bili. Svi se napune Svetoga Duha, te su smjelo objavljivali Božiju Riječ. Mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Niko nije ono što je imao nazivao svojim, već im je sve bilo zajedničko. Poslanici su s velikom snagom svjedočili o oživljenju Gospoda Isusa. Velika je milost bila nad njima. Niko od njih nije oskudijevao, jer su oni koji su posjedovali zemlju i kuće prodavali svoju imovinu i donosili novac, te ga ostavljali pred noge poslanicima, a oni su ga dijelili svakome prema potrebama. Tako je i Josip, levit rodom s Kipra, koga su poslanici zvali Barnaba (što znači Sin utjehe), imao njivu. Prodao ju je i položio novac poslanicima kod nogu. Neki Ananija sa svojom ženom Safirom proda imanje. U dogovoru sa njom odvoji dio novca i zadrži ga, a ostatak donese poslanicima. Kefa mu reče: „Ananija! Zašto ti je Đavo ispunio srce? Lagao si Svetoga Duha i zadržao za sebe dio novca od zemljišta. Da nisi prodao, ostalo bi tvoje. A i kad si prodao, novac je bio tvoj. Zašto si u srcu odlučio tako učiniti? Nisi slagao pred ljudima, nego pred Bogom!” Čim je Ananija čuo te riječi, sruši se i izdahne. Velik strah spopadne sve koji su za to čuli. Priđu mladići, poviju ga u platno, te iznesu i pokopaju. Nakon otprilike tri sata dođe njegova žena ne znajući šta se dogodilo. Kefa je upita: „Reci mi, jeste li za ovoliko novca prodali zemljište?” „Jesmo”, odgovori žena. „Za toliko.” „Zašto ste se tako urotili kušati Duha Gospodnjega? Vidi, na vratima stoje oni koji su ti ukopali muža. I tebe će iznijeti!”, reče Kefa. Ona se smjesta sruši njemu do nogu i umre. Mladići uđu i, videći da je mrtva, iznesu je i ukopaju pokraj muža. Cijelu Zajednicu i sve koji su za to čuli spopadne velik strah. Preko ruku poslanika događali su se u narodu mnogi čudesni znaci. Svi su se složno okupljali u Solomonovom trijemu. Niko im se nije usuđivao približiti, ali narod ih je veličao. Sve više muškaraca i žena je vjerovalo u Gospoda. Ljudi su na ulice iznosili bolesne u ležajevima i nosilima ne bi li na njih u prolazu pala barem Kefina sjena. Svijet je nagrnuo iz sela oko Jerusalema. Donosili su bolesne i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi ozdraviše. Visoki svećenik i njegove pristalice iz saducejske sljedbe ispune se zavišću, te uhvate poslanike i bace ih u javni zatvor. Ali kad je pala noć, dođe anđeo Gospodnji, otvori vrata zatvora, izvede ih i reče: „Idite u Hram i nastavite ljudima govoriti sve riječi ovoga života!” Poslanici tako u svanuće uđu u Hram i odmah počnu poučavati. Visoki svećenik i njegove pristalice sazovu Vijeće i sve starješine sinova izraelskih. Pošalju zatim u zatvor da im dovedu poslanike. Ali kad su čuvari stigli tamo, ne nađoše ih u tamnici. Vrate se i jave: „Zatvor je zaključan i čuvari su pred vratima, ali kad smo ih otvorili, unutra nije bilo nikoga!” Kad su zapovjednik hramske straže i visoki svećenici ovo čuli, zbunjeno su se pitali šta sve to znači. Uto im neko javi: „Eno, zatvorenici su u Hramu, i tamo poučavaju narod.” Zapovjednik ode sa čuvarima i odvede poslanike, ali ne nasilu, jer se bojao da ih narod ne kamenuje. I dovedu tako poslanike pred Vijeće. „Nismo li vam strogo zabranili poučavati u to ime?”, upita ih visoki svećenik. „A vi ste preplavili Jerusalem svojim učenjem, i još svaljujete na nas krv tog čovjeka!” A Kefa i poslanici odgovore: „Valja nam se više pokoravati Bogu nego ljudima. Bog naših predaka oživio je Isusa, Kog bijaste smaknuli pribivši Ga na raspelo. Uzdigao Ga je Sebi zdesna da bude Vladar i Spasitelj, da udijeli Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha. Svjedoci svega toga smo mi i Sveti Duh, Kojeg je Bog dao onima što Mu se pokoravaju.” Nato se vijećnici razbjesne i odluče ih smaknuti. Ali ustane neki farizej, član Vijeća, po imenu Gamaliel. Bio je poznavalac Zakona i cijenjen u narodu. Zapovjedi da nakratko izvedu poslanike. Onda reče: „Izraelci! Dobro razmislite šta ćete učiniti s tim ljudima! Podigao se tako prije i Teuda, tvrdeći da je neko velik. Stekao je oko četiri stotine pristalica, ali je ubijen i svi su se razbježali i propali. Poslije se u vrijeme popisa stanovništva podigao Juda Galilejac i poveo narod za sobom. I on je ubijen i sljedbenici su mu se razbježali. Zato vam kažem: ne dirajte te ljude već ih pustite. Ako je njihov naum i njihovo djelo od čovjeka, propast će. A ukoliko je od Boga, nećete ih moći uništiti. Pazite da ne zaratite s Bogom.” On ih uvjeri. Pozovu poslanike, išibaju ih, zabrane im da govore u Isusovo ime, te ih puste. Poslanici odu iz Vijeća, radosni što su se našli dostojnima da trpe prijekor zbog Isusovog imena. I svaki dan su u Hramu i po kućama poučavali i objavljivali Mesiju Isusa. U vrijeme kada je broj učenika naglo rastao, Helenisti se počnu žaliti na Jevreje da se zanemaruju njihove udovice u svakodnevnoj pomoći. Dvanaesterica zato sazovu sve učenike i kažu: „Nije dobro da mi zanemarimo Božiju Riječ kako bismo služili za stolovima. Pronađite, braćo, među sobom sedam ljudi na dobrome glasu, punih Duha i mudrosti. Njih ćemo za to zadužiti, a mi ćemo se posvetiti molitvi i službi Riječi.” Prijedlog se svima dopao. Izaberu Stjepana, čovjeka punog vjere i Svetoga Duha, te Filipa, Prohora, Nikanora, Timona, Parmenu i Nikolu, prozelita iz Antiohije. Postave ih pred poslanike, a oni polože na njih ruke i pomole se. Božija Riječ je sve više napredovala. Broj učenika u Jerusalemu naglo je rastao, a i mnogi svećenici su prihvaćali vjeru. Stjepan je bio pun snage i milosti. Činio je među narodom čudesa i velike znakove. Ali ustanu neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Jevreji iz Kirene, Aleksandrije, Cilicije i Azije i počnu s njime raspravljati. Oni se nisu mogli suprotstaviti mudrosti i duhu sa kojim je govorio. Nagovore zato neke ljude da za njega kažu: „Čuli smo ga da govori pogrdne riječi protiv Mojsija i protiv Boga.” Podjarili su narod, starješine i poznavaoce Zakona. Dođu po njega, ščepaju ga i odvuku u Vijeće. Dovedu tamo krivokletnike koji izjave: „Ovaj čovjek uvijek govori protiv ovog svetog mjesta i Zakona. Čuli smo ga kako govori da će taj Isus Nazarećanin uništiti ovo mjesto i promijeniti običaje koje nam je Mojsije predao.” Svi koji su sjedili u Vijeću pogledaju u Stjepana i vide da mu je lice kao lice anđela. Visoki svećenik ga upita: „Da li je to uistinu tako?” Stjepan odgovori: „Braćo i očevi, poslušajte me! Bog slave ukazao se našem ocu Abrahamu u Mezopotamiji, prije nego što se nastanio u Haranu, i rekao mu: Idi iz svoje zemlje, iz svojega zavičaja, u zemlju koju ću ti pokazati. Abraham tako napusti kaldejsku zemlju i nastani se u Haranu. Odatle ga je Bog, poslije smrti njegova oca, preselio u ovu zemlju u kojoj sada živimo. Ali tada mu nije u njoj dao baštinu, ni stopu zemlje, nego ju je obećao dati njemu i njegovim potomcima poslije njega, iako Abraham još nije imao djece. Bog mu je rekao da će njegovi potomci živjeti u tuđoj zemlji kao robovi i da će ih tamo tlačiti četiri stotine godina. Narodu kojem će robovati, Ja ću suditi, rekao je Bog. A zatim će izaći i služiti Mi na ovome mjestu. Bog je s Abrahamom sklopio Savez kojem je znak obrezanje. Abrahamu se rodio Isak, kojeg je obrezao osmog dana, a Isaku Jakov, a Jakovu dvanaest patrijarha. Patrijarsi su bili ljubomorni na Josipa, pa su ga prodali u Egipat. Ali Bog je bio s njim i izbavljao ga iz svih nevolja. Darivao ga je svojom naklonošću i mudrošću pred egipatskim carem, faraonom, te ga je on postavio za upravitelja Egipta i cijeloga svojeg dvora. I zavlada glad u cijelome Egiptu i Kanaanu. Naši su preci bili u velikoj nevolji: nisu mogli naći hrane. Jakov je čuo da u Egiptu ima žita, pa je prvi put tamo poslao naše očeve. Kad su drugi put otišli tamo, Josip je otkrio braći ko je, te je i faraon upoznao njegovu porodicu. Zatim je Josip poslao po svojega oca Jakova i svu svoju rodbinu. Bilo ih je sedamdeset pet duša. Tako je Jakov došao u Egipat. Tamo su umrli on i naši očevi. Prenijeli su ih u Sihem i položili u grob koji je Abraham za srebro kupio od Hamorovih sinova. Kako se bližilo vrijeme ispunjenja obećanja, koje je Bog dao Abrahamu, u Egiptu je narod rastao i množio se. Ali na egipatsko prijestolje dođe novi car, koji nije poznavao Josipa. Iskorištavao je naš narod, zlostavljao naše očeve i primoravao ih da ostavljaju svoju novorođenčad da pomre. U to se doba rodio Mojsije. Bio je drag Bogu. Rastao je u kući svoga oca tri mjeseca. Kad su ga na kraju morali ostaviti, uzela ga je faraonova kći i podizala kao svog sina. Mojsije je poučen svoj egipatskoj mudrosti. Postao je jak i na riječima i na djelu. Kad mu je bilo četrdeset godina, srce ga povuče da posjeti svoju braću, sinove Izraelove. Tu ugleda žrtvu nepravde. Kako je htio ispraviti nepravdu nad zlostavljanim Izraelcem, udari Egipćanina i ubije ga. Mislio je da će njegova braća shvatiti kako ih Bog izbavlja preko njega, ali ovi nisu razumjeli. Sutradan opet ode njima i nađe ih kako se tuku. Počne ih nagovarati da se pomire: Ljudi!, reče im. Braća ste! Zašto zlostavljate jedni druge?! Ali onaj koji je zlostavljao bližnjega odbi Mojsija i reče: A ko je tebe postavio poglavarom i sudijom nad nama? Kaniš li i mene ubiti kao onoga Egipćanina jučer? Kad je to čuo, Mojsije pobjegne i skloni se u midjansku zemlju kao došljak. Tamo su mu se rodila dva sina. Kad je prošlo četrdeset godina, ukazao mu se anđeo u pustinji gore Sinaja, u plamenu gorućega grma. Kad je to opazio, Mojsije se čudio viđenju. Dok je prilazio da bolje pogleda, začuje Gospodnji glas: Ja sam Bog tvojih otaca, Abrahamov, Isakov i Jakovljev Bog. Mojsije se jako preplaši. Nije se usuđivao gledati. Gospod mu reče: Skini sandale s nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto. Vidio sam nevolju Svojega naroda u Egiptu i čuo njegove uzdahe. Sišao sam da ga izbavim. Idi sada! Šaljem te u Egipat! Tog Mojsija kojeg su se odrekli kazavši mu: Ko je tebe postavio poglavarom i sudijom? – poslao im je Bog kao poglavara i izbavitelja, preko anđela koji mu se ukazao u gorućem grmu. On ih je izveo čineći čudesne znakove u zemlji egipatskoj, na Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. Taj isti Mojsije rekao je sinovima Izraelovim: Bog će vam podići od vaše braće vjerovjesnika poput mene. Isti je Mojsije za vrijeme boravka u pustinji bio posrednik između anđela koji mu je govorio na gori Sinaju i naših očeva. Primio je žive riječi da bi ih nama predao. Naši mu se očevi nisu htjeli pokoriti, nego su ga odbili i u svojim srcima se okrenuli prema Egiptu. Rekli su Aronu: Daj, napravi nam bogove koji će ići pred nama, jer ne znamo šta se dogodilo s Mojsijem koji nas je izveo iz Egipta! Načinili su tada tele, prinijeli žrtve tom idolu i veselili se djelima svojih ruku. A Bog se okrenuo od njih i pustio ih da se klanjaju vojsci nebeskoj. U Knjizi vjerovjesnika je zapisano: Zar ste Meni prinosili žrtve za četrdeset godina u pustinji, Dome Izraelov? Podigli ste šator Molohov i zvijezdu svoga boga Refana – likove koje ste načinili da biste im se klanjali. Zato ću vas odvesti dalje od Babilona! Naši su očevi sa sobom u pustinji imali Šator svjedočanstva, baš kakav je naredio Onaj Koji je s Mojsijem govorio, da ga izradi prema uzorku kojeg je vidio. Kad su ga primili naši očevi, donijeli su ga sa Jošuom u vrijeme zauzimanja zemlje pagana koje je Bog istjerao pred njima. I tako je bilo sve do Davidovih dana. David je primio milost pred Bogom, te Ga je zamolio da nađe prebivalište Bogu Jakovljevu. I Solomon izgradi za Njega Dom. Ipak, Svevišnji ne boravi u mjestima izgrađenim ljudskom rukom. Kao što kaže vjerovjesnik: Nebo Mi je prijestolje, a Zemlja podnožje Mojim nogama. Kakav Mi vi dom možete izgraditi? – veli Gospod. – I gdje da počivam? Zar nije Moja ruka sve stvorila? Tvrdoglavi ste! Neobrezanih srca i ušiju. Uvijek se opirete Svetome Duhu, baš kao i vaši očevi! Ima li ijedan vjerovjesnik kojeg vaši očevi nisu progonili? Pobili su one koji su predskazali dolazak Pravednika – Kog ste vi izdali i smaknuli. Preko anđela ste dobili Zakon, a niste ga se držali!” Kad su to čuli, u srcima se toliko razgnjeve da na njega počnu škripati zubima. Ali Stjepan, pun Svetoga Duha, upre pogled u nebo i ugleda Božiju slavu i Isusa kako stoji Bogu zdesna. „Vidim otvorena Nebesa”, reče, „i Sina Čovječijega kako stoji zdesna Bogu.” Oni nato rukama poklope uši i vičući iz svega glasa kao jedan, navale na njega. Izvuku ga iz grada i počnu kamenovati. Svjedoci odlože ogrtače do nogu mladića koji se zvao Savle. Dok su ga kamenovali, Stjepan je prizivao Boga govoreći: „Gospode Isuse, primi moj duh!” Zatim se baci na koljena i glasno poviče: „Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh!” Nakon što to izgovori, usnu. Savle je odobravao Stjepanovo smaknuće. Tog je dana započeo veliki progon Zajednice u Jerusalemu, pa su se svi, osim poslanika, razbježali po Judeji i Samariji. Neki pobožni ljudi ukopali su Stjepana i održali veliko tugovanje za njim. Savle je pak pustošio Zajednicu. Išao je od kuće do kuće te muškarce i žene odvlačio i predavao u tamnicu. Evanđelje se širi po Judeji i Samariji 8:4 – 9:31 Ali oni koji su bili raspršeni posvuda su išli objavljujući Riječ. Filip je tako otišao u grad Samariju i tamo ljudima objavljivao Mesiju. Narod je pažljivo i jednodušno pratio Filipove riječi, slušao ga i gledao čudesa koja je činio. Mnogi nečisti duhovi su vrišteći izlazili iz opsjednutih. I mnogi uzeti i hromi bili su izliječeni. I velika je radost zavladala u tome gradu. Neki čovjek po imenu Simon već se dugo tu bavio čarobnjaštvom. Opčaravao je samarijski narod govoreći za sebe da je neko velik. Svi su mu se priklanjali, od najmanjega do najvećega, i nazivali ga Božijom silom, onom koju zovu velika. Činili su to zato što ih je dugo opčaravao svojim vradžbinama. Ali kada su povjerovali Filipu koji je objavljivao Radosnu vijest o Božijem carstvu i imenu Mesije Isusa, bili su potapani i muškarci i žene. I sâm je Simon povjerovao i bio potopljen, te slijedio Filipa. Zadivljeno je posmatrao čudesne znakove koje je Filip činio. Kad su poslanici u Jerusalemu čuli da je Samarija prihvatila Božiju riječ, pošalju tamo Kefu i Ivana. Oni dođu i pomole se za obraćenike da prime Svetoga Duha. Jer Sveti Duh još ne bijaše sišao ni na koga od njih. Bili su samo potopljeni u ime Gospoda Isusa. Polagali su ruke na njih, te su primali Svetoga Duha. Kad je Simon vidio da ljudi primaju Duha kad poslanici na njih polože ruke, ponudi poslanicima novac i reče im: „Dajte i meni tu moć da svako na koga položim ruke primi Svetoga Duha!” Ali Kefa mu odgovori: „Propao i taj novac i ti zajedno s njim! Misliš li da Božiji dar možeš kupiti novcem? Ti na ovo nemaš pravo, jer ti srce nije čisto pred Bogom! Pokaj se za svoje zlo i moli se Gospodu da ti oprosti nakane tvog srca. Vidim da si gorka žuč i da si okovan nepravednošću.” „Vi se za mene molite Gospodu da me ne snađe to što ste rekli!”, odgovori Simon. Nakon što su svjedočili i govorili Božiju riječ, Kefa i Ivan su se vratili u Jerusalem. Putem su u mnogim samarijskim selima objavljivali Radosnu vijest. A Filipu reče anđeo Gospodnji: „Ustani i kreni na jug putem što iz Jerusalema vodi u Gazu. To je u pustinji.” I Filip pođe. Kad eto čovjeka Etiopljanina, eunuha i dvorskog rizničara, visokog dostojanstvenika etiopske carice Kandake. Došao je da se pokloni u Jerusalemu. Dok se vraćao, sjedio je u kočiji i čitao Knjigu vjerovjesnika Izaije. I Duh reče Filipu: „Priđi i priključi se kočiji!” Filip pritrči i ču kako čovjek čita vjerovjesnika Izaiju, pa ga upita: „Razumiješ li to što čitaš?” „A kako da razumijem ako me ko ne pouči?”, odgovori čovjek. Zamoli Filipa da se popne u kočiju i da sjedne do njega. Čitao je ovaj dio Pisma: Odveli su Ga kao ovcu na klanje. Kao janje nijemo pred onima što Ga strižu, ni usta nije otvorio. U poniženju Njegovom, sud Mu je uskraćen. Ko da opiše Njegov naraštaj? Jer život je Njegov uzet sa Zemlje. Eunuh zatim upita Filipa: „Reci mi, molim te, govori li to vjerovjesnik o sebi ili o kome drugome?” Filip otvori svoja usta i od tog dijela poče mu objavljivati Isusa. Putujući tako, naiđu na neku vodu, i eunuh veli: „Evo vode! Šta me sprečava da budem potopljen?” Naredi da kočija stane, pa obojica siđu u vodu. Filip ga tu potopi. Kad su izašli iz vode, Duh Gospodnji ponese Filipa i eunuh ga više nije vidio. On radosno nastavi svojim putem, a Filip se nađe u Azotu. Kud god je išao, po gradovima je objavljivao Radosnu vijest sve dok nije stigao u Cezareju. A Savle, neprestano odišući prijetnjom ubistva prema učenicima Gospodnjim, ode visokom svećeniku. Zatraži od njega pisma za sinagoge u Damasku da može sve sljedbenike Puta, i muškarce i žene, na koje tamo naiđe, dovesti okovane u Jerusalem. Na putu, kad se približio Damasku, odjednom ga obasja svjetlost s neba. Padne na zemlju i začuje glas kako mu govori: „Savle, Savle! Zašto Me progoniš?” „Ko si Ti, Gospode?”, upita Savle. „Ja sam Isus Kojega progoniš!”, odgovori glas. „Ustani i pođi u grad! Tamo će ti se reći šta da činiš.” Savlovi su saputnici ostali bez riječi. Čuli su glas, ali nikoga nisu vidjeli. Savle ustane sa zemlje. Oči su mu bile otvorene, ali ništa nije vidio. Uzmu ga zato za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije ništa vidio, niti je jeo niti pio. A u Damasku je živio učenik zvani Ananija. Njemu Gospod reče u viđenju: „Ananija!” „Evo me, Gospode?”, odazove se on. Gospod mu veli: „Ustani i idi u Pravu ulicu, u Judinu kuću, i tu potraži Savla iz Tarza. Eno ga tamo; moli se. U viđenju je ugledao čovjeka po imenu Ananija kako ulazi i polaže na njega ruke da progleda.” „Ali, Gospode”, odgovori Ananija, „od mnogih sam čuo o tom čovjeku da je silna zla počinio Tvojim svetima u Jerusalemu! Svećenički poglavari ovlastili su ga da okuje sve koji prizivaju Tvoje ime.” Gospod mu odgovori: „Idi, jer je on Moje izabrano sredstvo da ponese Moje ime paganima i carevima i sinovima Izraelskim. Pokazat ću mu koliko mora otrpjeti zbog Mojega imena.” Ananija ode tamo, položi ruke na Savla i reče: „Brate Savle, Gospod Isus, Koji ti se ukazao na putu kojim si dolazio, poslao me da progledaš i da se napuniš Svetoga Duha.” Savlu s očiju odmah spadne nešto poput ljuski, te on progleda. Ustane zatim i bude potopljen. Onda nešto pojede i okrijepi se. Savle je neko vrijeme ostao s učenicima u Damasku. Odmah je po sinagogama počeo svjedočiti da je Isus Božiji sin. Svi koji su ga slušali bili su zbunjeni. „Pa nije li ovo isti onaj koji je u Jerusalemu istrebljivao one koji zazivaju Isusovo ime?”, pitali su. „Zar on nije došao ovamo da ih pohvata i okovane odvede pred visoke svećenike?” Savle je bivao sve jači. Zbunjivao je Jevreje u Damasku jer im je nepobitno dokazivao da je Isus Mesija. Poslije dužeg vremena, Jevreji ga odluče pogubiti, ali Savle dozna za njihovu zavjeru. Danonoćno su nadzirali gradska vrata ne bi li ga ubili. Zato ga učenici noću spuste preko zidina u korpi. Kad je Savle stigao u Jerusalem, pokušao se sastati s tamošnjim učenicima, ali svi su ga se bojali. Nisu vjerovali da je zaista učenik. Tada ga Barnaba povede poslanicima. Ispriča im kako je Savle na putu vidio Gospoda i šta mu je Gospod rekao, te kako je u Damasku hrabro govorio u Isusovo ime. Od tada je bio s njima u Jerusalemu i hrabro je govorio u Gospodnje ime. Raspravljao je i razgovarao s Helenistima, pa su ga oni pokušavali ubiti. Kad su braća čula za to, odvedu ga u Cezareju i pošalju u Tarz. Zajednica je u cijeloj Judeji, Galileji i Samariji imala mir. Izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem i rasla s utjehom Svetoga Duha. Početak misijskog djelovanja. Zajednica u Antiohiji 9:32 – 15:35 Kefa je jednom, obilazeći svete posvuda, došao i svetima u Lidi. Tamo nađe nekog čovjeka po imenu Eneja, koji je osam godina ležao uzet u postelji. Kefa mu reče: „Eneja, liječi te Mesija Isus! Ustani i namjesti postelju!” Čovjek odmah ustane. Kad su to vidjeli svi stanovnici Lide i Šarona, obrate se Gospodu. U Jopi je živjela i učenica imenom Tabita (što znači „Košuta”). Život joj se sastojao u dobrim i milosrdnim djelima. Upravo se tada ona razboli i umre. Okupaju je i polože u gornju sobu. Lida je bila blizu Jope, i kad su učenici čuli da je Kefa tamo, pošalju dvojicu da ga zamole: „Odmah dođi nama!” Kefa odmah pođe s njima. Čim je stigao, povedu ga u gornju sobu. Tu ga okruže udovice. Plakale su i pokazivale mu ogrtače i košulje koje je Tabita izradila dok je bila s njima. Ali Kefa ih sve izbaci iz sobe. Klekne i pomoli se, a zatim se okrenu prema tijelu i reče: „Tabita, ustani!” Ona otvori oči, ugleda Kefu i sjedne. On joj pruži ruku i pridigne je. Zatim pozove udovice i svete i pokaže im da je oživjela. Vijest se pronese cijelom Jopom te mnogi povjeruju u Gospoda. Kefa neko vrijeme ostane u Jopi kod nekog kožara Simona. U Cezareji je živio neki Kornelije, kapetan takozvane italske čete. On i njegovi ukućani bili su pobožni i bojali su se Boga. Velikodušno je dijelio narodu milostinju i stalno se molio Bogu. On oko devetog sata jednog dana u viđenju jasno ugleda kako mu prilazi Božiji anđeo i kako veli: „Kornelije!” Kornelije sa strahom pogleda u njega i kaže: „Šta želiš, Gospode?” Anđeo odgovori: „Tvoje su molitve i milostinja uzašli pred Boga kao žrtva podsjetnica. Pošalji zato ljude u Jopu po Simona zvanog Kefa. On boravi u kući kožara Simona, koja se nalazi uz more.” Čim je anđeo, koji mu je govorio otišao, Kornelije pozove dvojicu svojih sluga i jednog odanog pobožnoga vojnika, koji ga je čekao, sve im ispriča, te ih pošalje u Jopu. Sutradan oko šestog sata, dok su se ovi ljudi približavali gradu, Kefa se popne na krov da se moli. Tada ogladnje i poželje jesti. Dok su mu pripremali jelo, on padne u zanos. Vidio je kako se nebo otvara i kako se na zemlju spušta nešto poput velikog platna zavezanog na četiri kraja. U platnu je bilo svakakvih četveronožnih životinja, gmizavaca i nebeskih ptica. Jedan mu glas reče: „Ustani, Kefo! Zakolji i jedi!” „Nipošto, Gospode”, odgovori Kefa. „Nikad još nisam okusio ništa okaljano i nečisto.” „Ne nazivaj nečistim ono što Bog proglasi čistim!”, opet se javi glas. Viđenje se triput ponovi, a zatim se platno uzdigne na nebo. Dok se Kefa pitao šta bi ovo viđenje moglo značiti, dođu Kornelijevi ljudi. Raspitali su se gdje je Simonova kuća i pojavili se na vratima. Upitaju je li tu u gostima neki Simon Kefa. Dok je Kefa još razmišljao o viđenju, Duh mu reče: „Traže te trojica ljudi. Ustani i pođi s njima bez oklijevanja, jer sam ih ja poslao.” Kefa siđe njima i reče: „Evo me. Ja sam taj kojega tražite. Zašto ste došli?” „Poslao nas je kapetan Kornelije, pravedan čovjek koji se boji Boga”, odgovore oni. „Svi ga Jevreji cijene. Njemu je sveti anđeo rekao da te pozove u svoju kuću i da čuje od tebe riječi.” Kefa ih tada pozove da uđu i ugosti ih. Sutradan ustane i pođe s njima. Pratila su ga još neka braća iz Jope. Drugoga dana stignu u Cezareju. Kornelije ih je čekao okupivši rodbinu i bliske prijatelje. Kad je Kefa kročio u kuću, Kornelije mu pohrli ususret i padne mu pred noge da mu se pokloni. „Ustani! I ja sam samo čovjek!”, reče mu Kefa. Razgovarajući s njim uđe u kuću, gdje je bilo okupljeno mnogo ljudi. Kefa im reče: „Znate da je za Jevreje nezakonito družiti se s tuđincima ili ići k njima. Ali meni je Bog pokazao da nikoga ne smatram nečistim. Zato sam bez pogovora došao kad ste me pozvali. Sada mi recite zašto ste me zvali.” Kornelije odgovori: „Prije četiri dana molio sam se u svojem domu, baš u ovo doba, oko devetog sata. Odjednom se preda mnom pojavi neki čovjek u sjajnoj odjeći i reče mi: Kornelije, molitve su ti uslišene, a Bog je vidio tvoje milostinje! Pošalji ljude u Jopu da dovedu Simona zvanog Kefa. Gost je u domu kožara Simona, koji živi pokraj mora. Zato sam odmah poslao po tebe i dobro je da si došao. Evo nas sada ovdje pred Bogom da čujemo šta ti je Gospod poručio da nam kažeš!” Kefa otvori usta i reče: „Sada uistinu shvaćam: Bog nije pristran. U svakom narodu prihvaća one koji Ga se boje i koji čine što je pravedno. Izraelskom je narodu poslao Svoju Riječ, objavio im mir po Mesiji Isusu, Koji je Gospodar svih. Znate šta se događalo po svoj Judeji, a sve je započelo u Galileji, nakon potapanja koje je objavio Ivan. Bog je pomazao Isusa iz Nazareta Svetim Duhom i silom, a On je – jer Bog bijaše s Njim – hodio čineći dobro i liječeći sve koje je Đavo tlačio. Mi smo svjedoci svega što je činio u Judeji i u Jerusalemu. Ubili su Ga i razapeli, ali Ga je Bog treći dan podigao iz mrtvih i dopustio Mu da se pokaže – ne čitavom narodu, nego nama od Boga unaprijed izabranim svjedocima. Jeli smo i pili s Njim nakon što je oživio. Naredio nam je da posvuda oglašavamo i svjedočimo da Ga je Bog postavio sudijom svima: i živima i mrtvima. O Njemu svi vjerovjesnici svjedoče da svako ko u Njega vjeruje po Njegovom imenu prima oproštenje grijeha.” Dok je Kefa još to govorio, Sveti Duh se spusti na sve koji su slušali njegove riječi. Obrezani vjernici koji su došli s Kefom čudili su se što se dar Svetoga Duha izlio i na pagane. Čuli su ih, naime, kako govore tuđim jezicima i veličaju Boga. Kefa tada reče: „Može li ko uskratiti vodu da budu potopljeni ovi koji su primili Svetoga Duha baš kao i mi?” Naredi zato da budu potopljeni u ime Mesije Isusa. Zamole ga zatim da ostane još nekoliko dana. Poslanici i braća u Judeji doznali su da su pagani prihvatili Božiju riječ. Kad je Kefa došao u Jerusalem, oni obrezani počeli su mu prigovarati: „Ušao si u dom neobrezanih ljudi i jeo s njima!” Kefa im ispriča sve po redu: „U Jopi sam se molio i u zanosu imao viđenje: nešto poput velikog platna vezanoga na četiri kraja kako se s neba spušta do mene. Pogledam unutra i vidim svakakve zemaljske četveronošce, zvijeri i gmizavce, te ptice nebeske. Začujem glas koji mi govori: ‘Ustani, Kefo! Kolji i jedi!’ ‘Nipošto, Gospode’, odgovorim. ‘Nikad još nisam okusio ništa okaljano ili nečisto.’ ‘Ne nazivaj nečistim ono što Bog proglasi čistim!’, opet se javi glas s Neba. To se triput ponovilo, a onda se sve podiže na nebo. Pred kućom u kojoj sam bio, upravo tada, pojaviše se tri čovjeka, koje su po mene poslali iz Cezareje. Duh mi je rekao da idem s njima bez pogovora. Sa mnom su pošla i ova šesterica braće, i ubrzo smo stigli u dom tog čovjeka. Ispričao nam je kako mu se u kući ukazao anđeo i rekao mu: Pošalji ljude u Jopu po Simona, kojeg zovu Kefa. On će ti govoriti riječi po kojima ćete se spasiti i ti i sav tvoj dom. Tek što sam počeo govoriti, spusti se na njih Sveti Duh, baš kao što se u početku na nas spustio. Tada sam se sjetio šta nam je rekao Gospod: Ivan je potapao u vodu, ali vi ćete biti potapani u Svetoga Duha. Kad je već Bog dao isti dar njima kao i nama, kada su povjerovali u Gospoda Mesiju Isusa, ko sam ja da se protivim?” Kad su to čuli, umire se i počnu slaviti Boga. „Bog je i paganima dao obraćenje u Život!”, govorili su. A oni koji su se razbježali u nevolji koja ih je snašla zbog Stjepana, došli su do Fenikije, Kipra i Antiohije. Riječ nisu govorili nikome, već samo Jevrejima. Ali neki od učenika koji su u Antiohiju došli s Kipra i Kirene počnu i Grcima objavljivati Gospoda Isusa. Ruka Gospodnja bila je s njima, te velik broj ljudi povjeruje i obrati se Gospodu. Čim je ta vijest doprla do Zajednice u Jerusalemu ovi pošalju Barnabu u Antiohiju. Kad je došao i vidio milost Božiju, razveseli se te sve ohrabri da srcem ostanu vjerni Gospodu. Barnaba je bio čestit čovjek, pun Svetoga Duha i vjere. I mnogo svijeta se pridruži Gospodu. Barnaba zatim ode u Tarz da potraži Savla. Pronađe ga i dovede u Antiohiju. Obojica su tu ostali u Zajednici godinu dana i poučavali veliko mnoštvo ljudi. Tamo su učenike prvi put prozvali krstjanima. U to doba dođu u Antiohiju neki propovjednici Božiji iz Jerusalema. Jedan od njih, po imenu Agab, predskaže po Duhu da će u cijelome svijetu zavladati velika glad. To se i dogodi za vrijeme Klaudija. Učenici zato odluče da svako od njih, prema svojim mogućnostima, pošalje pomoć braći u Judeji. Učine tako. Pošalju pomoć starješinama po Barnabi i Savlu. U te dane car Herod počne zlostavljati neke članove Zajednice. Ivanovog brata Jakova pogubi mačem. Kad je vidio da je to drago Jevrejima, naloži da se uhapsi i Kefa, i to u vrijeme blagdana Beskvasnih hljebova. Uhvati ga Herod i baci u tamnicu. Naredi da ga čuvaju četiri vojničke straže sa po četiri vojnika. Kanio ga je poslije Pashe izvesti pred narod. Dok je Kefa bio u tamnici, Zajednica se neprekidno molila Bogu za njega. Noć prije nego što ga je Herod kanio izvesti pred sud, Kefa je spavao okovan lancima između dvojice vojnika, a i pred vratima su stražarili vojnici. Ali odjednom ćeliju obasja svjetlost i pristupi anđeo Gospodnji. Dodirne Kefu po boku i kaže: „Brzo ustani!” I lanci mu spadnu s ruku. Zatim mu anđeo reče: „Opaši se i obuj sandale.” Kefa posluša. „Obuci sada ogrtač i pođi za mnom!”, naredi anđeo. Kefa izađe i krene za njim, ali nije shvaćao da se to s anđelom zaista događa. Mislio je da ima viđenje. Prošli su pokraj prve i druge straže, zatim su došli do željeznih vrata koja vode u grad. Ona se sama otvore te oni izađu na ulicu. Kad su prošli jednu ulicu, anđeo odjednom nestane. Kefa napokon dođe sebi i reče: „Sada znam da je Gospod zaista poslao anđela da me izbavi od Heroda i od onoga što su Jevreji očekivali da mi se desi!” Kad je to shvatio, uputi se domu Marije, majke onog Ivana kojeg zovu Marko. Tu su mnogi bili okupljeni na molitvi. Zakuca na ulazna vrata. Sluškinja Rode dođe da osluhne. Kad je prepoznala Kefin glas, od sreće se zbuni i ne otvori vrata. Utrči u kuću i javi da je pred vratima Kefa. „Poludjela si”, govorili su joj, ali ona je to i dalje uporno tvrdila. „Onda je to njegov anđeo”, zaključe. Kefa je i dalje kucao. Kad su na kraju otvorili i ugledali ga, iznenadili su se. On im je rukom pokazao da šute, te ispričao kako ga je Gospod izveo iz tamnice. „Javite Jakovu i drugoj braći šta se dogodilo!”, reče. Zatim ode na drugo mjesto. Kad se razdanilo, među vojnicima nastane velika uzbuna zbog Kefinog nestanka. Herod pošalje potragu za njim, a kad ga ne nađu, sasluša stražare i naredi da se smaknu. Ode zatim iz Judeje u Cezareju i tamo ostane. Herod je bio u žestokom sukobu sa stanovnicima Tira i Sidona. Oni stoga dođu njemu po dogovoru, jer su pridobili carevog komornika Blasta. Zatim zatraže mir, jer su hranu dobavljali iz Herodove zemlje. Na dan sastanka Herod obuče carsko ruho, sjedne na sudačko prijestolje i počne govoriti. Narod je vikao: „Božiji je to glas, a ne ljudski!” Ali zato što nije priznao slavu Bogu, udari ga anđeo Gospodnji, te ga izjedu crvi i umre. A Božija Riječ je rasla i sve se više širila. Kad su Barnaba i Savle predali pomoć u Jerusalemu, vrate se u Antiohiju i povedu sa sobom onog Ivana kojeg zovu Marko. Među propovjednicima i učiteljima u Antiohiji, u tamošnjoj Zajednici, bili su Barnaba, Simon zvani Niger, Lucije Kirenac, Manahen, koji je kao dijete othranjen s Herodom tetrarhom, i Savle. Dok su jednom obavljali službu Gospodnju i postili, Sveti Duh im reče: „Odvojite Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.” Postili su i dalje, i molili. Zatim polože na njih ruke i pošalju ih na put. Savla i Barnabu je Sveti Duh poslao u Seleuciju, a odatle otplove na Kipar. Kad su došli u grad Salaminu, objavljivali su Božiju riječ po jevrejskim sinagogama. S njima je bio i Ivan Marko kao saradnik. Kad su tako prošli sav otok i stigli do Pafa, naiđu na nekog vračara, lažnog jevrejskog propovjednika, po imenu Barjesus. Bio je iz kruga namjesnika Sergija Pavla, umna čovjeka. Sergije pozove Barnabu i Savla pa ih zamoli da mu govore Božiju Riječ, ali usprotivi im se vračar Elima (tako mu se ime prevodi) i namjesnika počne odvraćati od vjere. Tada ga Savle, kog su zvali i Pavle, pun Svetoga Duha, oštro pogleda i reče: „Sine đavolski, pun lukavštine i pakosti, neprijatelju svake pravednosti, dokle ćeš iskrivljivati prave putove Gospodnje? Udarit će te sada ruka Gospodnja! Oslijepit ćeš na jedno vrijeme i nećeš gledati sunca!” Na vračara smjesta padne tama, te on počne glavunjati uokolo i tražiti ko će ga voditi. Kad je namjesnik vidio šta se dogodilo, povjeruje i oduševi se učenjem Gospodnjim. Pavle i njegovi pratioci isplove iz Pafa i stignu u Pergu u Pamfiliji. Ali tu ih napusti Ivan Marko i vrati se u Jerusalem. A oni iz Perge produže u pizidijsku Antiohiju. U subotu uđu u sinagogu i sjednu. Poslije čitanja Zakona i Knjiga vjerovjesnika, nadstojnici sinagoge im kažu: „Braćo, imate li koju riječ utjehe za narod? Govorite!” Nato Pavle ustane, podigne ruku i kaže: „Ljudi! Izraelci i svi koji se bojite Boga, čujte: Bog ovoga, izraelskog naroda izabrao je naše očeve i učinio ih moćnima dok su boravili kao tuđinci u Egiptu. Zatim ih je Svojom snažnom rukom izveo otuda. Četrdesetak godina ih je u pustinji podnosio. Istrijebio je sedam naroda u kanaanskoj zemlji i dao im njihovu zemlju u baštinu. Sve to trajalo je nekih četiristo pedeset godina. Potom im je dao sudije – sve do vjerovjesnika Samuela. Tada su zatražili cara, pa im je Bog dao Šaula, sina Kišova iz Benjaminovog plemena, na četrdeset godina. No, njega je uklonio i postavio im za cara Davida, za koga je sâm rekao: Jišajev sin David, čovjek je po Mojem srcu, jer će ispuniti svu Moju volju. Iz njegova je potomstva Bog po svojem obećanju Izraelu izveo Spasitelja Isusa. Prije Njegovog dolaska Ivan je cijelom izraelskom narodu objavljivao potapanje obraćenja. Kad je Ivan završavao sa svojom službom, govorio je: Nisam onaj za kojega me držite. Ali evo On dolazi za mnom i ja Mu nisam dostojan ni sandale na nogama odvezati. Braćo, sinovi roda Abrahamovog i svi koji se bojite Boga, riječ ovoga spasenja nama je namijenjena! Stanovnici Jerusalema i njihovi poglavari su ispunili vjerovjesničke riječi koje svake subote čitaju. Nisu shvatili ko je Isus i osudili su Ga. Tražili su od Pilata da Ga smakne, iako za smrtnu kaznu nisu imali nikakav razlog. Kad se tako ispunilo sve što je o Njemu pisano, skinuli su Ga s krsta i položili u grob. Ali Bog Ga je podigao iz mrtvih. Mnogo dana ukazivao se onima koji su s Njim išli iz Galileje u Jerusalem. Oni sad o Njemu svjedoče narodu. A mi vam objavljujemo Radosnu vijest – obećanje koje je Bog dao našim očevima. Bog je to ispunio nama, njihovoj djeci. Podigao je Isusa iz mrtvih, kako u drugom psalmu stoji pisano: Ti si Moj Sin, danas te rodih. A da Ga je podigao iz mrtvih i da se On nikada više neće vratiti u raspadljivost, rekao je ovime: Vama ću ispuniti čvrsta obećanja koja sam dao Davidu. Na drugome mjestu kaže: Nećeš dopustiti da Tvoj sveti istruhne. David je služio svojem naraštaju po Božijoj volji i zatim preminuo i pridružio se očevima svojim, a tijelo mu je istrunulo. Ali Onaj Kojega je Bog oživio nije istruhnuo. Stoga, braćo, neka vam je znano! Po ovome vam se objavljuje oproštenje grijeha. A od onoga od čega vas Mojsijev zakon nije mogao osloboditi, po ovome je slobodan svaki koji vjeruje. Pazite! Nemojte da vas snađe ono što su govorili vjerovjesnici: Gledajte, vi što prezirete, snebivajte se i propadnite! Jer u vaše dane činim djelo u koje ne biste vjerovali da vam ko kaže.” Kad su izlazili van, zamole ih da iduće subote dođu i govore o tome. Mnogi Jevreji i pobožni proseliti su poslije završenog sastanka pošli za Pavlom i Barnabom, koji su ih poticali da ostanu u Božijoj milosti. Naredne subote je gotovo sav grad nagrnuo da čuje riječ Gospodnju. Kad su Jevreji ugledali mnoštvo, spopadne ih zavist. Suprotstavljali su se nipodaštavajući ono što je Pavle govorio. Nato su im Pavle i Barnaba hrabro rekli: „Božiju Riječ najprije je trebalo objaviti vama. Ali kako je vi odbacujete i sami sebe smatrate nedostojnima vječnoga života, okrećemo se paganima. Jer to nam je naredio Gospod rekavši: Postavio sam te za svjetlost narodima, da doneseš spasenje sve do kraja Zemlje.” Kad su pagani to čuli, počnu se radovati i veličati Riječ Gospodnju. I povjeruju svi koji su bili određeni za Vječni život. A Riječ Gospodnja pronijela se cijelim tim krajem. Ali Jevreji nagovore neke ugledne pobožne žene i gradske starješine, te oni počnu progoniti Pavla i Barnabu. I tako ih istjeraju iz grada. Njih dvojica stresu prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih i odu u Ikonij. A učenici su se ispunjavali radošću i Svetim Duhom. U Ikoniju Pavle i Barnaba također uđu u jevrejsku sinagogu i tako su govorili da je povjerovalo veliko mnoštvo Jevreja i Grka. Ali Jevreji koji nisu vjerovali podjare pagane protiv braće. Poslanici su tu ipak dugo ostali i hrabro govorili, a Gospod je posvjedočio Riječ Svoje milosti dajući da se znaci i čudesa događaju preko njihovih ruku. Stanovnici grada su se podijelili. Neki su bili za Jevreje, drugi za poslanike. Tada i pagani i Jevreji sa svojim poglavarima odluče da ih napadnu i kamenuju. Kad su to doznali, pobjegnu u likaonske gradove Listru i Derbu, i okolne krajeve, te su tuda objavljivali Radosnu vijest. U Listri je bio neki čovjek bez snage u nogama, hrom od rođenja. Nikada nije hodao. Slušao je šta Pavle govori. Pavle vidje kako ovaj vjeruje da može biti izliječen, pa mu glasno reče: „Ustani na svoje noge!” Čovjek skoči i prohoda. Kad je narod vidio šta je Pavle učinio, poviče na svojem likaonskom narječju: „Bogovi u ljudskom liku sišli su k nama!” Prozvali su Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je vodio riječ. Iz Zeusovog hrama, koji je bio izvan grada, dođe svećenik s bikovima i vijencima od cvijeća, te su ih on i narod htjeli žrtvovati pred gradskim vratima. Kad su za to čuli poslanici Barnaba i Pavle, razderu svoju odjeću i potrče među narod vičući: „Ljudi, šta to radite? Mi smo samo smrtnici, isto kao i vi! Došli smo vam reći da se od tih besmislica okrenete živome Bogu, Koji je stvorio Nebo, Zemlju, more i sve što je u njima! U prošlim naraštajima je puštao da svaki narod ide svojim putem, ali nikada vas nije ostavljao bez svjedočanstva o Sebi. Uvijek je slao dobročinstva: kišu s neba, dobru žetvu, hranio vas je i radošću ispunjavao vaša srca.” I tako govoreći, jedva spriječe narod da im prinese žrtvu. Neki Jevreji iz Antiohije i Ikonija dođu i pridobiju svjetinu, kamenuju Pavla i odvuku ga van grada misleći da je mrtav. Ali kad su ga okružili učenici, on ustane i vrati se u grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu. Kad su u tom gradu objavili Radosnu vijest i stekli brojne učenike, vrate se u Listru, Ikonij i Antiohiju. Tu su snažili duše učenika i ohrabrivali ih da ustraju u vjeri, podsjećajući ih da u Božije carstvo valja ući kroz mnoge nevolje. Po zajednicama su postavljali starješine, te su ih, poslije posta i molitve, povjeravali Gospodu, u Kojeg su vjerovali. Zatim kroz Pizidiju ponovo dođu u Pamfiliju. U Pergi su opet objavljivali Riječ, a zatim odu u Ataliju. Odatle otplove u Antiohiju, gdje su povjereni Božijoj milosti za djelo koje su dovršili. Kad su došli, sazovu Zajednicu i ispripovijedaju šta je sve Bog preko njih učinio: kako je i paganima otvorio vrata vjere. I duže vrijeme su tu ostali s učenicima. Tada dođu neki ljudi iz Judeje i počnu poučavati braću: „Ako se ne obrežete prema običaju Mojsijevom, ne možete se spasiti.” Pavle i Barnaba se suprotstave, te nastane velika prepirka. Na kraju, odrede da Pavle i Barnaba s još nekima od njih odu u Jerusalem da rasprave o tome s poslanicima i starješinama. Zajednica ih, dakle, pošalje na put. Prolazeći kroz Fenikiju i Samariju, pripovijedali su braći o obraćenju pagana, na njihovu veliku radost. Kad su stigli u Jerusalem, Zajednica, poslanici i starješine ih dočekaju. Oni im ispripovijedaju šta je sve Bog preko njih učinio. Ali ustanu neki koji su prije obraćenja bili u farizejskoj sljedbi i kažu: „Obraćene pagane treba obrezati i narediti im da se drže Mojsijevog zakona!” Sastanu se poslanici i starješine da to razmotre. Nakon duge rasprave Kefa ustade i reče: „Braćo, vi znate da me je Bog prije mnogo vremena izabrao između vas da objavljujem paganima Radosnu vijest da bi povjerovali. Bog, Koji poznaje ljudska srca, darovao im je Svetoga Duha baš kao i nama, i time posvjedočio da ih prihvaća. Nikakve razlike nije pravio između nas i njih – i njihova je srca očistio vjerom. Zašto onda iskušavate sad Boga tovareći na učenike jaram koji ni naši očevi ni mi nismo mogli nositi? Vjerujemo, naprotiv, da se spašavamo milošću našega Gospoda Mesije Isusa, kao i oni.” Nato svi ušute. Slušali su Barnabu i Pavla. Oni su pripovijedali o čudesima i znacima koje je Bog preko njih učinio među narodima. Kad su završili, Jakov reče: „Braćo, poslušajte me! Simon vam je ispričao kako je Bog prvi put pohodio pagane da od njih pridobije narod. A to se slaže sa riječima vjerovjesnika. Ovako je pisano: Poslije ću se vratiti i obnoviti Davidov srušeni šator. Podići ću ga iz ruševina i obnoviti, da i ostali ljudi potraže Gospoda – i pagani na koje je prizvano Moje ime – govori Gospod Koji sve ovo čini, sve što je od davnina predvidio. Zato smatram da ne treba dodijavati onima koji se od pagana obrate Bogu, nego im treba napisati da izbjegavaju ono što je okaljano idolima, blud, udavljeno i krv. Jer Mojsije odavna ima one koji ga objavljuju u jevrejskim sinagogama po svim gradovima i koji ga čitaju svake subote.” Tada poslanici i starješine, zajedno s cijelom Zajednicom, odlučiše da između sebe izaberu ljude i pošalju ih s Pavlom i Barnabom u Antiohiju. Izabraše vodeće među braćom: Judu zvanog Barsaba i Silu. I svojom rukom napišu: „Od poslanika i starješina, braće vaše, braći iz paganstva u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. Pozdrav! Čujemo da su neki došli od nas i kojekakvim pričama uznemiravali vaše duše. Ali mi im to nismo naložili. Stoga nam se učini dobro jednodušno izabrati ljude i poslati ih vama zajedno s voljenim Barnabom i Pavlom, koji su svoje živote izložili smrtnoj opasnosti zbog imena našega Gospoda Mesije Isusa. Šaljemo vam zato Judu i Silu da vam i oni kažu isto. Sveti Duh i mi smo ustvrdili da je dobro da vam ne namećemo nikakav teret, osim ovih neophodnih stvari: da se uzdržavate od mesa žrtvovanoga idolima, od krvi, od udavljenoga, te od bluda. Budete li tako činili, bit će dobro. Budite zdravo!” Tada se izaslanici oproste i odu u Antiohiju. Tamo sazovu Zajednicu i predaju pismo. Kad su ga pročitali, svi se ohrabre i razvesele. Juda i Sila, koji su i sami bili propovjednici, mnogim riječima su ohrabrivali i učvršćivali braću. Ostali su tamo neko vrijeme, a onda se s mirom vratili od braće onima koji su ih poslali. Pavle i Barnaba ostanu u Antiohiji, te su s mnogim drugima objavljivali Riječ Gospodnju i poučavali. Pavlovo djelovanje u Maloj Aziji i Grčkoj 15:36 – 19:40 Nakon izvjesnog vremena Pavle predloži Barnabi: „Vratimo se i obiđimo braću u svim gradovima u kojima smo objavljivali Riječ Gospodnju da vidimo kako su.” Barnaba je htio povesti i Ivana Marka. Ali Pavle je smatrao da ne bi trebalo povesti sa sobom onoga koji ih je u Pamfiliji napustio te nije s njima išao u misiju. I došlo je do žestokog neslaganja. Tako da su se razdvojili. Barnaba je s Markom otplovio na Kipar, a Pavle je otišao izabravši Silu, dok su ih braća ispratila povjerivši ih milosti Gospodnjoj. Proputovali su Siriju i Ciliciju utvrđujući zajednice. Pavle zatim dođe u Derbu i u Listru. U Listri zatekne nekog učenika imenom Timotej, sina jedne učenice Jevrejke. Otac mu je bio Grk. Bio je na dobrom glasu među braćom u Listri i Ikoniju. Pavle je htio da im se i on pridruži na putovanju. Zato ga obreže radi tamošnjih Jevreja, jer su svi znali da mu je otac Grk. Putovali su po gradovima i prenosili odredbe koje su utvrdili poslanici i starješine u Jerusalemu. Tako su se zajednice učvršćivale u vjeri i svaki dan postajale sve brojnije. Putovali su Frigijom i Galacijom, jer im Sveti Duh nije dopustio da objavljuju Riječ po Aziji. Kad su stigli do Mizije, htjeli su u Bitiniju, ali im to Isusov Duh ne dopusti. Zato prošavši Miziju odu u Troadu. Noću je Pavle imao viđenje. Vidio je nekog Makedonca kako stoji i preklinje ga: „Dođi prijeko u Makedoniju i pomozi nam!” Zbog tog viđenja on odluči da odmah odemo u Makedoniju, držeći da nas Bog zove tamo da objavljujemo Radosnu vijest. Otplovili smo iz Troade ravno na Samotraku. Sutradan smo došli u Neapol, a odatle u Filipe, rimski grad-koloniju, prvi grad tog dijela Makedonije. Tu smo ostali nekoliko dana. U subotu smo izašli iz grada i otišli do rijeke misleći da je tamo mjesto molitve. Sjeli smo i počeli razgovarati s okupljenim ženama. Jedna od njih bila je pobožna žena, zvala se Lidija, prodavačica grimiznog platna, iz grada Tijatire. Dok je slušala Pavla, Gospod joj otvori srce, te ona prihvati njegove riječi. Kad je bila potopljena, ona sa svim njezinim ukućanima, zamoli govoreći: „Ako smatrate da sam vjerna Gospodu, dođite boraviti u mom domu.” I primora nas na to. Kad smo jednom išli na molitvu, susretne nas neka ropkinja opsjednuta vračarskim duhom. Gatala je i tako puno zarađivala svojim gospodarima. Ona pođe za Pavlom i za nama vičući: „Ovi su ljudi sluge Svevišnjega Boga! Oni vam objavljuju put spasenja!” Činila je to više dana. Pavlu ovo tako dodija da se okrenu i reče duhu: „Zapovijedam ti u ime Mesije Isusa: izađi iz nje!” I duh odmah izađe. Čim su njezini gospodari vidjeli da se više ne mogu nadati zaradi, uhvate Pavla i Silu te ih odvuku na trg, pred poglavare. Kad su ih doveli pred pretore, rekoše: „Ovi su ljudi uznemirili sav grad! Jevreji su i šire običaje koje mi Rimljani ne smijemo prihvatiti, niti ih se pridržavati.” Na njih odmah navali svjetina, a pretori im skinu odjeću i narede da se izbatinaju. Kad su ih izudarali, bace ih u tamnicu, a tamničaru narede da ih dobro čuva. Primivši takvu naredbu, on ih baci u najdonju tamnicu, a noge im uglavi u klade. Oko ponoći Pavle i Sila su se molili i pjesmom slavili Boga, a drugi zatvorenici su ih slušali. Odjednom nastane jak potres i uzdrmaju se zatvorski temelji. Sva vrata se pootvaraju, a okovi svima spadnu! Tamničar se prene iz sna. Kad je vidio da su tamnička vrata otvorena, trgne mač da se ubije misleći da su zatvorenici pobjegli. Ali Pavle mu poviče: „Ne diži ruku na sebe! Svi smo ovdje!” Tamničar zatraži svjetlo, te dotrči i baci se pred noge Pavlu i Sili, sav dršćući. Izvede ih van i upita: „Gospodo, šta mi valja činiti da se spasim?” „Vjeruj u Gospoda Isusa”, odgovore mu, „pa ćeš se spasiti i ti i svi tvoji ukućani.” Objave zatim Riječ Gospodnju njemu i svima u njegovom domu. Tog istog časa on im opere rane, te bude potopljen skupa sa svima svojima. Uvede ih zatim u kuću i postavi im da jedu. Radovao se sa svim svojim ukućanima što je povjerovao Bogu. Slijedećeg jutra pretori pošalju liktore poručivši: „Pusti te ljude!” Tamničar o tome obavijesti Pavla: „Pretori su mi poručili da vas pustim. Idite dakle u miru!” Ali Pavle odgovori: „Javno su nas neosuđene izbatinali i bacili u tamnicu, nas, rimske građane, a sad bi nas htjeli potajno pustiti? Nipošto! Neka sami dođu i izvedu nas!” Kad su liktori to javili pretorima i kad su ovi čuli da su Pavle i Sila rimski građani, prepadnu se. Zato dođu i zatraže oprost, pa ih zamole da odu iz grada. Oni izađu iz zatvora i dođu u Lidijin dom da vide i ohrabre braću, pa odu iz grada. I prošavši kroz Amfipol i Apoloniju, stigli su u Solun, gdje je bila jevrejska sinagoga. Pavle po običaju uđe tamo. Tri je subote zaredom raspravljao sa domaćima na temelju Pisama. Objašnjavao je i dokazivao da je Mesija morao patiti i oživjeti. „Isus Kog vam objavljujem upravo je taj Mesija”, govorio je. Neki su povjerovali, pa su se pridružili Pavlu i Sili. Među njima je bilo mnogo pobožnih Grka, te velik broj uglednih žena. Jevreje spopadne zavist pa uzmu neke uličare, zle ljude, te okupe masu i uznemire grad. Zatim upadnu u Jasonov dom zahtijevajući da se Pavle i Sila izvedu pred narod. Kako ih tu nisu našli, odvuku Jasona i još neku braću pred gradske poglavare vičući: „Ovi su uzbunili sav svijet, a sada su i ovdje! Jason ih je primio u svoj dom. Svi rade protiv cezarevih odredaba, jer tvrde da ima drugi car – neki Isus.” Uzbune tako svjetinu i poglavare, koji od Jasona i ostale braće uzmu jamčevinu, pa ih puste. Još te noći braća pošalju Pavla i Silu u Bereju. Kad su ovi stigli tamo, odu u jevrejsku sinagogu. Ti su Jevreji bili plemenitiji od solunskih. Spremno su primili Riječ i dan za danom pomno proučavali Pismo da provjere je li to tako. Zato su mnogi od njih povjerovali, kao i brojni ugledni Grci i Grkinje. Ali neki Jevreji u Solunu doznali su da Pavle objavljuje Božiju Riječ u Bereji. Odu tamo i podjare svjetinu. Braća odmah pošalju Pavla na obalu, a Sila i Timotej ostanu tu. Pratioci odvedu Pavla do Atine pa se vrate u Bereju, noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu njemu. Dok ih je Pavle čekao u Atini, veoma se uznemiri videći da je grad prepun idola. Raspravljao je u sinagogi sa Jevrejima i s pobožnim ljudima, a i na trgu s ljudima koji bi se svaki dan tu zatekli. Raspravljao je i s nekim epikurejskim i stoičkim filozofima. Budući da je objavljivao Isusa i oživljenje, neki rekoše: „Šta ovaj brbljavac želi kazati? Čini se da objavljuje neke tuđe bogove”, odgovore drugi. Odvedu ga zatim na Areopag i upitaju: „Kakvo je to novo učenje o kojem zboriš? Govoriš čudne stvari. Željeli bismo znati šta to znači.” Jer tu ni Atinjani ni stranci nisu koristili vrijeme nizašta drugo nego da iznose ili slušaju novosti. Pavle zato stane nasred Areopaga i kaže: „Atinjani! Vidim da ste u svemu veoma pobožni. Prolazeći gradom, posmatrao sam vaša brojna svetišta. Na jednom od njih pisalo je: Nepoznatome Bogu. Želim vam, dakle, objaviti ono što poštujete a ne poznajete. Bog Koji je stvorio svijet, i sve što je na njemu, Gospodar je Neba i Zemlje i ne prebiva u hramovima koje je načinila ljudska ruka. Ne poslužuju Ga ljudske ruke, kao da bi nešto trebao On Koji svima daje život, dah i sve što je potrebno. Od jednoga je čovjeka stvorio sav ljudski rod, da živi po čitavoj Zemlji. Postavio je određena razdoblja i granice ljudskoga života. On želi da svi traže Boga ne bi li Ga nekako napipali i našli, iako nije daleko ni od koga od nas. Jer u Njemu živimo, krećemo se i jesmo. Kao što je rekao i jedan od vaših pjesnika: Njegov smo rod. Ako je, dakle, tako, Boga ne smijemo smatrati idolom, likom od zlata, srebra ili kamena, isklesanim ljudskom vještinom i maštom. Ali Bog se ne obazire na vremena neznanja, nego sada poziva sve ljude posvuda da se obrate. Jer je ustanovio dan kad će pravedno suditi svijetu po Čovjeku Kojega je za to odredio i pred svima potvrdio dižući Ga iz mrtvih.” Kad su čuli kako spominje dizanje iz mrtvih, neki ga počnu ismijavati, a drugi rekoše: „Još ćemo te o tome slušati!” Tako Pavle ode od njih. Neki su mu se ipak pridružili i povjerovali. Među njima su bili Dionizije Areopagit, te neka žena Damara, i drugi. Pavle zatim iz Atine ode u Korint. Tamo upozna nekog Jevreja, Akvilu, rodom iz Ponta, koji sa svojom ženom Priscilom bijaše tek došao iz Italije, jer je Klaudije naredio da svi Jevreji napuste Rim. Kako su bili istog zanata kao i on, stanovao je s njima i radio. A bili su zanatlije, izrađivači šatora. Svake je subote u sinagogi raspravljao, uvjeravajući Jevreje i Grke. Kad su se iz Makedonije vratili Sila i Timotej, Pavle se potpuno posveti Riječi, svjedočeći Jevrejima da je Isus Mesija. Ali kad su se Jevreji počeli suprotstavljati i vrijeđati, Pavle otrese prašinu sa svoje odjeće pa im reče: „Vaša krv na vaše glave. Ja sam čist. Od sada idem paganima.” Ode odatle u kuću pobožnog čovjeka Ticija Justa, čija je kuća bila odmah do sinagoge. Nadstojnik sinagoge Krisp i svi njegovi ukućani povjeruju u Gospoda. I još mnogi Korinćani koji su čuli povjeruju i budu potopljeni. Jedne noći Gospod progovori Pavlu u viđenju: „Ne boj se! Govori i ne daj se ušutkati! Ja sam s tobom i niko se neće usuditi da ti učini nešto nažao. Jer u ovome je gradu puno mojega naroda.” Tako je ostao tu godinu i šest mjeseci i poučavao o Božijoj riječi. Dok je Galion bio prokonzul Ahaje, Jevreji složno navale na Pavla, te ga dovuku u sudnicu. Optuže ga: „Podjaruje ljude da poštuju Boga protivno Zakonu.” Pavle zausti da nešto kaže, ali Galion uto reče: „Jevreji, da se radi o kakvom zločinu ili nedjelu, saslušao bih vas. Ali kako je posrijedi nesporazum o riječima, imenima i vašem Zakonu, uredite to sami. Ja o tome ne želim da sudim.” On ih otpusti iz sudnice. Svjetina uhvati nadstojnika sinagoge Sostena, te ga izbatinaju tu, u sudnici. Ali Galion nije mario nizašta. Pavle ostane u Korintu još neko vrijeme, a onda se oprosti s braćom. U Kenhreji obrija glavu, jer je imao zavjet. Zatim s Priscilom i Akvilom isplovi prema Siriji. Stignu u Efez. Tu ih ostavi, a on uđe u sinagogu da raspravlja sa Jevrejima. Oni ga zamole da ostane duže, ali on to odbije. Pozdravi se s njima i obeća: „Vratit ću se vama, bude li Božija volja.” I otplovi iz Efeza. Kad je stigao u Cezareju, ode da pozdravi Zajednicu, a zatim produži u Antiohiju. Nakon što je proveo tamo nešto vremena, ode na put po Galaciji i Frigiji obilazeći učenike i ohrabrujući ih u vjeri. Tada neki Jevrej, imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, stigne u Efez. Bio je jak u Riječi i u Pismima. Bijaše upućen u Put Gospodnji, pa je tačno i vatreno poučavao o Isusu. Znao je, međutim, samo za Ivanovo potapanje. Počne on tako jednom hrabro govoriti u sinagogi. Čuju to Priscila i Akvila pa ga pozovu i podrobnije mu objasne Put Božiji. Kad je odlučio otići u Ahaju, braća ga ohrabre i napišu učenicima da ga lijepo prime. U Ahaji je po Božijoj milosti mnogo pomogao vjernicima. Uvjerljivo je pobijao tvrdnje Jevreja javno dokazujući iz Pisama da je Isus Mesija. Dok je Apolon bio u Korintu, Pavle proputuje gornje krajeve i dođe u Efez. Tamo nađe neke učenike. „Jeste li primili Svetoga Duha kad ste povjerovali?”, upita ih. A oni odgovore: „Nismo ni čuli da Sveti Duh postoji.” „Kako ste onda potopljeni?”, upita on. „Ivanovim potapanjem”, odgovore. Pavle im reče: „Ivanovo je potapanje bilo potapanje za obraćenje. Sâm je Ivan govorio narodu da vjeruje u Onoga Koji za njim dolazi, u Isusa.” Kad su to čuli, budu potopljeni u ime Gospoda Isusa. Pavle položi na njih ruke, pa se na njih spusti Sveti Duh, te počnu propovijedati i govoriti tuđim jezicima. Bilo ih je svega dvanaestak ljudi. Pavle zatim ode u sinagogu i tri je mjeseca hrabro i uvjerljivo raspravljao o Božijem carstvu. Ali neki okorjeli i nepokorni ljudi klevetali su Put pred narodom. Pavle zato ode od njih i povede učenike sa sobom. Počne zatim poučavati u školi nekoga Tirana. To je trajalo dvije godine, dok svi azijski stanovnici, i Jevreji i Grci, nisu čuli Riječ Gospodnju. Bog je preko Pavlovih ruku činio neobična čudesa. Ljudi su na bolesne stavljali maramice ili odjeću koja se doticala Pavlove kože, a njihove su bolesti nestajale i zlodusi su izlazili iz njih. Tako su i neki Jevreji, koji su išli uokolo istjerujući zloduhe, pokušali nad opsjednutima prizivati ime Gospoda Isusa. Govorili su: „Zaklinjem vas Isusom Kojega Pavle najavljuje!” Činila su to sedmerica sinova jevrejskoga visokog svećenika Skeve. Ali zloduh im odgovori: „Isusa i Pavla poznajem, ali ko ste vi?” I čovjek kojeg je opsjedao zloduh nasrne na njih, te ih tako silovito savlada da su goli i ranjavi pobjegli iz one kuće. Za to su doznali svi stanovnici Efeza, i Jevreji i Grci. Obuzme ih strah, te počnu veličati ime Gospoda Isusa. Mnogi koji su postali učenicima priznavali su i otkrivali svoja zla djela. Bilo ih je mnogo koji su se bavili vradžbinama. Oni donesu knjige i pred svima ih spale. Njihova vrijednost je procijenjena na pedeset hiljada srebrenjaka. Tako se Gospodnja Riječ jako širila i jačala. Nakon svih tih zbivanja Pavle odluči u sebi da se vrati u Jerusalem preko Makedonije i Ahaje. „Poslije toga mi valja otići i u Rim”, reče on. Pošalje u Makedoniju dvojicu saradnika u službi, Timoteja i Erasta, a on se još malo zadrži u Aziji. Ali u to vrijeme u Efezu nastane veliki nemir zbog Puta. Neki srebrar Demetrije, koji je izrađivao Artemidine hramiće od srebra, donosio je veliku zaradu zanatlijama. On okupi i sve druge zanatlije koji su se time bavili i reče im: „Ljudi, znate da naše blagostanje zavisi od ovoga posla. A vidite i čujete kako je taj Pavle, ne samo u Efezu nego i u svoj Aziji, uvjerio i odvratio veliko mnoštvo tvrdeći da likovi napravljeni rukama nisu bogovi. Ne govorim, dakako, samo o tome da će naš posao propasti, već i da će se obezvrijediti hram naše velike boginje Artemide, te da će nestati veličanstva one koju poštuje cijela Azija i sav svijet!” Oni se nato razgnjeve i poviču: „Velika je efeska Artemida!” Sav se grad uzbuni. Složno jurnu prema pozorištu vukući za sobom Pavlove saputnike, Makedonce Gaja i Aristarha. Pavle htjede ući među narod, ali mu učenici ne dopustiše. Neki njegovi prijatelji, azijarsi, pošalju mu poruku i zamole ga da se ne izlaže opasnosti ulazeći u pozorište. Unutra su svi vikali: jedni jedno, drugi drugo. Vladala je prava zbrka, pa mnogi nisu ni znali zašto su tu. Svjetina izgura naprijed nekog Aleksandra, jer su ga Jevreji tamo gurali. On podigne ruku i pokuša se obratiti narodu. Ali kad su shvatili da je Jevrej, opet jednoglasno stanu vikati dva sata: „Velika je efeska Artemida!” Na kraju sekretar grada umiri svjetinu i reče: „Efežani! Svako zna da je grad Efez čuvar hrama velike Artemide i njezinog kipa što pade s neba. To je neosporno. Umirite se stoga. Ne činite ništa nepromišljeno! Doveli ste ovamo te ljude, a niti su ukrali šta iz hrama niti su hulili našu boginju. Imaju li pak Demetrije i zanatlije protiv njih kakvu tužbu, sudovi rade i namjesnici su tu. Neka podnesu tužbu! Ima li još kakvih pritužbi, neka se riješe zakonskim putem. Bojim se da ćemo zbog ovoga danas biti optuženi za pobunu, jer za sav ovaj metež nema opravdanog razloga.” To reče i zatim raspusti skup. Kad je sva gužva prošla, Pavle pošalje po učenike. Ohrabri ih, pozdravi se s njima i otputuje u Makedoniju. Putem je mnogim riječima hrabrio braću u mjestima kroz koja je prolazio. Stigne tako u Grčku i tu ostane tri mjeseca. Baš kad se spremao otploviti natrag u Siriju, dozna da su mu Jevreji postavili zasjedu, pa se odluči vratiti preko Makedonije. Pratili su ga Pirov sin Sopater iz Bereje, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj iz Derbe, Timotej i Azijci Tihik i Trofim. Otišli su prije nas i sačekali nas u Troadi. A mi smo poslije blagdana Beskvasnih hljebova isplovili iz Filipa i za pet dana stigli njima u Troadu, gdje smo ostali sedam dana. Prvoga dana u sedmici sastali smo se da lomimo hljeb. Pavle je poučavao i budući da je sutradan kanio otputovati, produži govor sve do ponoći. U sobi na spratu gdje smo se okupili bilo je mnogo svjetiljki. Na prozoru je sjedio mladić Eutih. Kako je Pavle dugo govorio, on tvrdo zaspa i savladan snom padne s trećega sprata. Kad su ga podigli, bio je mrtav. Pavle siđe, legne po njemu i zagrli ga. Zatim kaže: „Ne uznemirujte se! Duša je u njemu!” Popne se zatim na sprat, razlomi hljeb i jede s njima. Potom je govorio još dugo, sve do zore. Onda otputuje. A mladića su odveli živa, neizmjerno utješeni. Mi smo prije Pavla krenuli lađom u As. On je do tamo htio pješice, a dalje s nama lađom. Kad nam se u Asu pridružio, skupa smo otplovili u Mitilenu. Odatle smo sutradan doplovili prijeko u Hij, a dan poslije stigli smo u Sam, te sutradan u Milet. Pavle je, naime, odlučio izbjeći Efez da se ne zadrži u Aziji. Žurio se da, ako bude mogao, stigne u Jerusalem do Pedesetnice. Ali iz Mileta pošalje u Efez po starješine tamošnje Zajednice. Kad su došli, reče im: „Znate kako sam postupao od prvoga dana kad sam nogom kročio u Aziju. Služio sam Gospodu ponizno, u suzama i kušnjama koje su me snašle zbog jevrejskih zavjera. Ipak se nikada nisam sustezao govoriti, u javnosti ili po kućama, sve što bi vam moglo biti korisno. Svjedočio sam i Jevrejima i Grcima da se obrate Bogu, te da povjeruju u našega Gospoda Isusa. Sada idem u Jerusalem, sputan u Duhu, ne znajući šta me tamo čeka, osim što mi Sveti Duh u svakome gradu svjedoči da me čekaju okovi i nevolje. Ali nije mi stalo hoću li živjeti ili ne, već da dovršim svoju trku, djelo koje sam primio od Gospoda Isusa: svjedočiti o Radosnoj vijesti milosti Božije. Sada znam da nijedan od vas, među kojima sam objavljivao Carstvo, neće više vidjeti moga lica. Zato vam danas tvrdim: čist sam od krvi svih vas, jer nisam propustio da vam u potpunosti objavim Božiju nakanu. Pazite na sebe i na stado uz koje vas je Sveti Duh postavio za nadglednike – da napasate Zajednicu Božiju, koju otkupi Svojom krvlju. Znam da će se, kad odem, među vas uvući okrutni vuci, koji ne štede stada. Čak će i neki od vas ustati i iskrivljavati učenje ne bi li odvukli učenike za sobom. Zato bdijte! Ne zaboravite da sam tri godine bio s vama i danonoćno, bez prestanka, opominjao svakoga od vas lijući suze. A sada vas povjeravam Bogu i Riječi Njegove milosti, koja vas može izgraditi i dati vam baštinu među svima posvećenima. Nikada nisam poželio tuđe srebro, zlato ili odjeću. Znate da sam vlastitim rukama radio za svoje potrebe i potrebe svojih pratioca. U svemu sam vam bio primjer kako se treba truditi, pomagati slabima i pamtiti riječi Gospoda Isusa: Blagoslovljenije je davati nego primati.” Kad je to rekao, klekne i pomoli se s njima. Svi su plakali, grlili Pavla i ljubili ga, ražalošćeni, pogotovo što je kazao da nikada više neće vidjeti njegovo lice. Zatim ga isprate na lađu. Nakon što smo se od njih oprostili, otplovili smo do Kosa, a sutradan do Roda, pa u Pataru. Tu smo našli i ukrcali se na lađu za Fenikiju. Kad smo ugledali Kipar, ostavili smo ga lijevo i plovili prema Siriji. Pristali smo u Tiru da lađa iskrca teret. Potražili smo učenike i ostali tu sedam dana. Oni su po Duhu nagovarali Pavla da ne ide u Jerusalem. Ali kad su prošli ti dani, ipak smo otputovali. Oni su nas svi ispratili do izvan grada, zajedno sa ženama i djecom. Na obali smo kleknuli i pomolili se. Pozdravili smo se i ukrcali na lađu, a oni su se vratili kući. Otplovili smo tako iz Tira u Ptolemaidu. Tu smo pozdravili braću i ostali s njima jedan dan. Idući dan smo otišli u Cezareju i boravili u domu Filipa, navjestitelja Radosne vijesti, jednoga od sedmerice. On je imao četiri kćeri, djevice koje su primile dar propovjedanja. Nakon što smo tu proveli već nekoliko dana, dođe neki Jevrej Agab, koji je također imao dar propovjedanja. On uzme Pavlov pojas i njime sebi sveže noge i ruke. „Ovo govori Sveti Duh”, reče. „Onoga čiji je ovo pojas ovako će vezati Jevreji u Jerusalemu i predati ga u ruke paganima.” Kad smo to čuli, i mi i mještani počnemo preklinjati Pavla da ne ide u Jerusalem. Ali on reče: „Zašto plačete i slamate mi srce? Spreman sam ne samo da budem svezan nego i da umrem u Jerusalemu za ime Gospoda Isusa.” Kad ga nismo mogli uvjeriti, stali smo i rekli: „Neka bude volja Gospodnja!” Ubrzo nakon toga spremili smo se i otišli u Jerusalem. Neki učenici iz Cezareje koji su pošli s nama odvedu nas nekome Mnasonu s Kipra, učeniku od početka, da tu odsjednemo. Sva su nas braća u Jerusalemu srdačno dočekala. Sutradan Pavle pođe s nama Jakovu. Tamo su bile i sve starješine. On ih pozdravi, te im podrobno izloži šta je Bog učinio među paganima kroz njegovu službu. Kad su to čuli, odaju slavu Bogu. Zatim mu rekoše: „Vidiš, brate, hiljade Jevreja također su povjerovali i svi se revnosno drže Zakona, a za tebe su im rekli da Jevreje koji žive među paganima učiš na nepokornost Mojsiju, tako što ih poučavaš da ne obrezuju djecu i da se ne drže običaja. Šta da činimo? Sigurno će čuti da si došao. Uradi zato kako ti kažemo. Među nama su četverica koji su se zavjetovali. Uzmi ih sa sobom i idite se očistiti, te plati da im obriju glave. Tako će svi znati da su te glasine lažne, da si na pravome putu i da poštuješ Zakon. A što se tiče pagana koji su povjerovali, od njih tražimo što smo im napisali u pismu: da ne uzimaju meso žrtvovano idolima, krv, ni udavljeno, te da se klone bluda.” Pavle, dakle, uzme te ljude slijedećeg dana i očiste se, te odu u Hram. Tu oglasi da je njihov zavjet istekao i da će za svakoga od njih prinijeti žrtvu. Upravo se navršavalo sedam dana kad neki Jevreji iz Azije opaze Pavla u Hramu i podjare narod protiv njega. Ščepaju ga vičući: „Izraelci! Upomoć! Evo čovjeka koji poučava protiv naroda, protiv našega Zakona i protiv ovoga mjesta! Čak ga je okaljao dovodeći Grke u njega!” Prije su, naime, u gradu vidjeli s njime Trofima iz Efeza, pa su mislili da je Pavle njega doveo u Hram. Sav se grad uzbuni i nastane metež. Pokupe Pavla, odvuku ga iz Hrama, te odmah zatvore za njim vrata. Kad su ga htjeli ubiti, zapovjedniku rimske čete dojave da je u Jerusalemu pobuna. On odmah s vojnicima i kapetanima pojuri tamo. Kad je svjetina vidjela zapovjednika s vojnicima, prestane udarati Pavla. Zapovjednik priđe, uhvati ga i naredi da ga okuju dvostrukim lancima. Onda počne ispitivati ko je on i šta je uradio. Iz svjetine su jedni vikali jedno, a drugi drugo. Od galame nije mogao ništa razumjeti, pa zato Pavla povede u kasarnu. Kad su došli do stuba, svjetina se tako razjarila da su ga vojnici morali nositi kako bi ga zaštitili. Mnoštvo je išlo za njima i vikalo: „Smaknite ga!” Na ulazu u kasarnu Pavle reče zapovjedniku: „Smijem li šta reći?” „Zar ti znaš grčki?”, upita ga ovaj. „Ti dakle nisi onaj Egipćanin što je nedavno digao pobunu i poveo u pustinju četiri hiljade razbojnika?” Pavle odgovori: „Ja sam Jevrej iz Tarza, mještanin znamenitog grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi da se obratim narodu.” Zapovjednik mu dopusti. Pavle stane na stube i mahne rukom narodu. Nastane velika tišina, a on progovori na jevrejskom jeziku: „Braćo i očevi”, reče Pavle, „poslušajte šta ću reći u svoju odbranu.” Kad su čuli da govori na jevrejskom jeziku, još više su utihnuli. „Jevrej sam, rođen u Tarzu u Ciliciji, ali odrastao u ovome gradu uz Gamaliela. Do njegovih sam nogu odgajan da u svemu poštujem Zakon naših otaca. Revnosno sam se trudio za Boga, kao i vi danas. Progonio sam nasmrt sljedbenike Puta, okivao ih, te i muškarce i žene bacao u tamnicu. O tome mogu posvjedočiti i visoki svećenik i sve starješine. Od njih sam za braću u Damasku dobio pisma s ovlaštenjem da i one koji su tamo dovedem okovane u Jerusalem da se kazne. Dok sam putovao i približavao se Damasku, oko podneva me s neba odjednom obasjala jaka svjetlost. Srušio sam se na zemlju. Čuo sam glas koji mi je rekao: Savle, Savle! Zašto Me progoniš? Ko si ti, Gospode?, upitao sam. Ja sam Isus Nazarećanin, Onaj Koga ti progoniš, reče mi. Ljudi koji su bili sa mnom vidjeli su svjetlost, ali nisu čuli glas što mi je govorio. Rekao sam: Šta mi valja činiti, Gospode? A Gospod mi odgovori: Ustani i pođi u Damask. Tamo će ti se reći šta da činiš. Od snage te svjetlosti sam oslijepio, pa su me moji pratioci morali za ruku odvesti u Damask. Tu mi je došao neki Ananija, pobožan čovjek, koji je poštovao Zakon i bio na dobru glasu među tamošnjim Jevrejima. On mi priđe i reče: Brate Savle, progledaj! I istog časa sam ga mogao vidjeti. Reče mi zatim: Bog naših otaca odabrao te je da spoznaš Njegovu volju, da vidiš Pravednika i da Mu čuješ glas. Svima ćeš o Njemu svjedočiti pričajući o tome šta si vidio i čuo. Što čekaš? Ustani, budi potopljen i operi se od svojih grijeha prizivajući Njegovo ime. Po povratku u Jerusalem jednog sam se dana molio u Hramu i pao u zanos. Vidio sam Onoga Koji mi govori: Brzo otiđi iz Jerusalema, jer ti ljudi ovdje neće vjerovati kad im budeš svjedočio o Meni! Ali, Gospode, rekao sam, pa znaju da sam one koji u Tebe vjeruju bacao u tamnice i bičevao po sinagogama. A kad se prolijevala krv Tvoga svjedoka Stjepana, stajao sam i to odobravao. Čuvao sam ogrtače onima koji su ga kamenovali. Ali On mi reče: Idi iz Jerusalema, jer te šaljem daleko, paganima!” Mnoštvo ga je slušalo sve dok nije izgovorio tu riječ. Nato glasno poviču: „Zbrišite ga sa zemlje! Nije pravo da takav živi!” Vikali su, bacali sa sebe ogrtače i dizali prašinu. Zapovjednik naredi da ga uvedu u kasarnu i da ga bičevanjem ispitaju kako bi saznao zašto narod tako viče na njega. Kad su ga vezali remenjem da ga bičuju, Pavle upita kapetana koji je tu bio: „Zar je zakonito bičevati rimskoga građanina a da mu ni sudili niste?” Kapetan nato ode zapovjedniku i kaže: „Šta radiš? Taj je čovjek rimski građanin!” Zapovjednik dođe Pavlu i upita: „Jesi li ti Rimljanin?” „Jesam”, odgovori on. „Ja sam to skupo platio”, reče zapovjednik. „A ja sam se s tim rodio”, odgovori mu Pavle. Svi koji su ga trebali ispitivati odmah odstupe od njega. Zapovjednik se prestrašio doznavši da je Pavle Rimljanin, jer ga je on svezao. Sutradan zapovjednik oslobodi Pavla i naredi da se sastanu visoki svećenici i Vijeće. Htio je doznati za šta ga Jevreji optužuju. Zato ga izvede pred njih. Pavle pogleda vijećnike i reče: „Braćo, sve do danas sam pred Bogom živio posve mirne savjesti.” Nato visoki svećenik Ananija naredi onima do Pavla da ga udare po ustima. „Udarit će tebe Bog, zidu okrečeni! Sjediš tu da mi sudiš po Zakonu, a sâm ga kršiš i naređuješ da me tuku!” Prisutni rekoše Pavlu: „Zar tako grdiš Božijega visokog svećenika?” „Nisam znao, braćo, da je visoki svećenik”, odvrati Pavle. „Jer u Pismu piše: Ne proklinji poglavara svojega naroda.” Pavle je znao da su neki članovi Velikoga vijeća saduceji, a neki farizeji, pa poviče: „Braćo, ja sam farizej i preci su mi farizeji! Sudi mi se zbog nade u oživljenje mrtvih!” Kad je to rekao, nastade svađa među farizejima i saducejima i narod se podijeli. Saduceji, naime, kažu da nema ni oživljenja, ni anđela, ni duha, a farizeji u sve to vjeruju. Nastane velika galama. Neki poznavaoci Zakona iz farizejske sljedbe ustanu žestoko protestujući: „Ne nalazimo da je taj čovjek počinio ikakvo zlo! A šta ako mu je govorio duh ili anđeo?” Nastane tako žestoka svađa da se zapovjednik prestrašio da Pavla ne rastrgnu. Naredi zato da vojnici siđu po njega. Oni ga otrgnu iz svjetine i odvedu natrag u kasarnu. Te noći Gospod pristupi Pavlu i reče mu: „Samo hrabro! Kao što si za Mene posvjedočio ovdje u Jerusalemu, tako treba da svjedočiš i u Rimu.” Kad se razdanilo, Jevreji skuju zavjeru i zakunu se da neće ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. Bilo ih je u ovoj zavjeri više od četrdeseterice. Oni odu i kažu visokim svećenicima i starješinama: „Zakleli smo se prizvavši prokletstvo na sebe da nećemo ni jesti ni piti dok ne ubijemo Pavla. Zato vi sada skupa s Vijećem zamolite zapovjednika da ga ponovo dovedu vama kako biste detaljno razmotrili njegov slučaj. A mi ćemo ga pogubiti na putu ovamo.” Ali sin Pavlove sestre dočuje za tu zavjeru pa ode u kasarnu dojaviti Pavlu. Pavle pozove nekog kapetana i reče mu: „Odvedi ovoga mladića zapovjedniku. Ima mu nešto reći.” On ga odvede i reče zapovjedniku: „Zatvorenik Pavle me pozvao i zamolio da ovoga mladića dovedem tebi jer ti ima nešto reći.” Zapovjednik ga uhvati za ruku i povede ustranu, te ga upita: „Šta mi to imaš reći?” „Jevreji su se dogovorili da te sutra zamole da dovedeš Pavla u Vijeće, kao tobože žele detaljno ispitati njegov slučaj. Nemoj im vjerovati! Čekat će ga u zasjedi više od četrdesetero ljudi, koji su se zakleli uz priziv prokletstva na sebe da neće ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. Već su spremni, samo čekaju tvoj pristanak.” Zapovjednik isprati mladića i naredi mu: „Nikome ne govori da si mi to javio.” Pozove zatim dva kapetana i reče im: „Pripremite dvjesto vojnika, sedamdeset konjanika i dvjesto strijelaca da poslije trećeg noćnog sata pođu u Cezareju. Pripremite Pavlu konje za jahanje, te ga bezbjedno odvedite upravitelju Feliksu.” Napiše zatim pismo upravitelju: „Od Klaudija Lizija vrlome upravitelju Feliksu. Pozdrav! Ovoga su čovjeka uhvatili Jevreji i umalo ga nisu ubili, dok sam pritrčao s vojnicima. Doznavši da je rimski građanin, izbavio sam ga. Odveo sam ga zatim pred njihovo Vijeće da saznam razlog njihovih optužbi. Utvrdio sam da ga optužuju oko nekih pitanja njihovog Zakona – ništa što bi zasluživalo smrt ili okove. Javljeno mi je da su protiv njega skovali zavjeru. Šaljem ga zato tebi, a njegove tužitelje uputio sam da tužbu iznesu pred tobom.” Te noći vojnici, prema naređenju, povedu Pavla u Antipatridu. Sutradan se vrate u kasarnu, ostavivši konjanike da ga odvedu dalje. Kad su oni pak s njim stigli u Cezareju, uruče upravitelju pismo i privedu Pavla pred njega. Upravitelj pročita pismo i priupita Pavla iz koje je pokrajine. „Iz Cilicije”, odgovori Pavle. „Saslušat ću te kad stignu tvoji tužitelji”, reče mu i naredi da ga čuvaju u Herodovoj palači. Poslije pet dana dođe visoki svećenik Ananija sa starješinama i nekim advokatom Tertulom. Iznesu upravitelju tužbu protiv Pavla. Nakon što su pozvali Pavla da dođe, Tertul ga počne optuživati govoreći: „Mi Jevreji uživamo veliki mir i korisne promjene koje su s tvojom pronicljivošću nastale u našem narodu. O svemu tome posvuda i svakome govorimo, preuzvišeni Felikse, sa svom zahvalnošću. Da ti dugo ne dosađujem, molim te da nas pažljivo saslušaš, samo kratko. Utvrdili smo da je taj čovjek prava kuga, da podjaruje Jevreje po cijelom svijetu i da je kolovođa nazaretske sljedbe. Čak je i Hram pokušao oskvrnuti, pa smo ga uhvatili. Potvrde to i drugi Jevreji. Upravitelj dade glavom Pavlu znak da govori, te on reče: „Znam da već mnogo godina sudiš ovome narodu i zato se odvažno branim. Sâm se možeš uvjeriti da nije prošlo više od dvanaest dana otkako sam otišao u Jerusalem da se poklonim. Nisam ni sa kim raspravljao niti dizao bunu ni tamo, ni u sinagogama, ni po gradu. Ovi ljudi ne mogu dokazati to za šta me optužuju. Ali priznajem da sam sljedbenik Puta, koji oni nazivaju sljedbom, te služim Bogu svojih otaca vjerujući u sve prema Zakonu i onome što piše u Knjigama vjerovjesnika. Jednako se, kao i oni, uzdam u Boga da će oživjeti i pravedni i nepravedni. Zato se uvijek trudim da imam čistu savjest i pred Bogom i pred ljudima. Poslije mnogo godina vratio sam se u Jerusalem donijeti milostinju svojem narodu i prinijeti žrtve. Dok sam to činio moji su me tužitelji očišćenog vidjeli u Hramu, a ne sa svjetinom u metežu. Zapravo, vidjeli su me neki Jevreji iz Azije, te bi me oni trebali doći optužiti pred tobom ako imaju šta protiv mene. Ili ovi ovdje, neka kažu kakvu su mi krivicu našli kad sam stajao pred Vijećem, osim možda jedne izjave što sam je izviknuo stojeći među njima: Danas mi se pred vama sudi zbog oživljenja mrtvih!” Feliks, koji bijaše dobro obaviješten o Putu, odgodi saslušanje i reče: „Pričekat ćete da dođe zapovjednik Lizija. Tada ću riješiti vaš spor.” Naredi kapetanu da i dalje čuva Pavla u zatvoru, ali da mu odobri olakšice i da nikome od njegovih ne brani da ga poslužuje. Nekoliko dana zatim Feliks dođe sa svojom ženom Druzilom, koja je bila Jevrejka. Pošalje po Pavla pa ga je slušao kako govori o vjeri u Mesiju Isusa. Kad je Pavle počeo govoriti o pravednosti, uzdržljivosti i sudu što dolazi, Feliks se prestraši. „Idi sada”, reče. „Pozvat ću te kad nađem vremena.” Nadao se, osim toga, da će mu Pavle dati novca. Zato ga je često pozivao i razgovarao s njim. Tako su prošle dvije godine. Feliksa potom zamijeni Porcije Fest. Želeći ugoditi Jevrejima, Feliks ostavi Pavla u zatvoru. Tri dana nakon što je stigao u pokrajinu, Fest iz Cezareje ode u Jerusalem. Tamo mu visoki svećenici i drugi jevrejski uglednici iznesu tužbu protiv Pavla. No, preklinjali su ga da se smiluje i pošalje Pavla u Jerusalem, jer su spremali zasjedu da ga na putu smaknu. Fest odgovori da je Pavle u zatvoru u Cezareji, te da će i on uskoro tamo. „Nek vaši ugledni ljudi pođu sa mnom”, reče stoga. „Ako je taj čovjek šta skrivio, neka ga optuže.” Nakon što je ostao s njima osam ili deset dana, vrati se u Cezareju. Sutradan sjedne za sudački stol i naredi da dovedu Pavla. Kad uđe Pavle, Jevreji iz Jerusalema okruže ga i iznesu protiv njega mnoge teške optužbe, koje nisu mogli dokazati. Pavle se branio: „Nisam zgriješio ni protiv Jevrejskog zakona, ni protiv Hrama, ni protiv cezara.” A Fest ga, želeći ugoditi Jevrejima, upita: „Jesi li voljan poći u Jerusalem da ti tamo sudim za sve ovo?” Pavle odgovori: „Stojim pred cezarevim sudom, gdje i treba da mi se sudi. Dobro znaš da tim Jevrejima nisam ništa skrivio. Ako sam pak zaista skrivio što zaslužuje smrt, ne bježim od toga. Ali ako me ovi ovdje neopravdano tuže, niko me ne može njima izručiti. Pozivam se na cezara!” Fest se nato posavjetuje sa savjetnicima pa odgovori: „Na cezara si se pozvao, pred cezara ćeš ići!” Poslije nekoliko dana dođu car Agripa i Berenika u Cezareju da pozdrave Festa. Kako su se tu zadržali više dana, Fest ispriča caru o Pavlu. „Ovdje je neki čovjek što ga je Feliks ostavio u zatvoru”, reče. „Kad sam bio u Jerusalemu, visoki svećenici i starješine optužili su ga i zatražili da ga osudim. Odgovorio sam im da Rimljani nemaju običaj kazniti čovjeka a da ga prije toga ne suoče s tužiteljima i daju mu priliku da se brani od optužbe. Kad su se, dakle, ovdje okupili, odmah sam sutradan, bez odgađanja, sjeo za sudački stol i naredio da dovedu tog čovjeka. Ali tužitelji koji su stajali oko njega nisu ga optužili ni za šta od onoga što sam ja pretpostavljao, već oko nekih pitanja njihove vjere, u vezi s nekim Isusom Koji je umro, a Pavle tvrdi da je živ. Ne snalazeći se u takvoj raspravi, upitao sam ga bi li pošao u Jerusalem da mu se tamo za to sudi. Ali žalbom je zatražio da se podloži presudi njegovog veličanstva. Zato sam naredio da ga čuvaju u zatvoru dok ga ne pošaljem cezaru.” „Htio bih i ja čuti tog čovjeka”, reče Agripa. „Čut ćeš ga sutra”, odgovori Fest. Sutradan tako Agripa i Berenika uđu u dvoranu u punom sjaju, praćeni vojnim zapovjednicima i najuglednijim građanima. Na Festovu zapovijed dovedu Pavla. Fest tada reče: „Care Agripa i svi prisutni, evo čovjeka zbog kojega me svi Jevreji salijeću ovdje i u Jerusalemu vičući da ga smaknem. Ali nisam utvrdio da je učinio išta zbog čega bi zaslužio smrt. Kako se on sâm pozvao na cezara, odlučio sam ga njemu i poslati. Ali nemam o njemu šta napisati gospodaru. Zato sam ga izveo pred vas, posebno pred tebe, care Agripa, da bih poslije ove istrage znao šta da napišem. Jer doista je besmisleno poslati zatvorenika a ne navesti za šta se optužuje!” Agripa nato reče Pavlu: „Dopušta ti se da se braniš.” Pavle zato ispruži ruku i počne odbranu: „Care Agripa, smatram se sretnim što se od svega za šta me Jevreji optužuju mogu, evo, danas braniti pred tobom, jer ti najbolje poznaješ jevrejske običaje i razmirice. Zato te molim, strpljivo me saslušaj! Svi Jevreji dobro znaju kako sam od najranije mladosti živio sa svojim narodom u Jerusalemu. Odavno me poznaju i mogli bi, samo da hoće, posvjedočiti da sam bio farizej, član najstrožije sljedbe u našoj vjeri. Sada mi sude, jer se nadam da će Bog ispuniti obećanje koje je dao našim očevima. Ispunjenju tog obećanja nadaju se i dvanaest naših plemena koja postojano služe Bogu. Za tu me nadu, care, tuže Jevreji! Zašto smatrate nevjerovatnim da Bog oživljava mrtve? I ja sam nekoć smatrao da se nemilosrdno moram boriti protiv imena Isusa Nazarećanina. Nakon što sam dobio ovlasti od visokih svećenika u Jerusalemu, mnoge sam svete zatvarao u tamnice. Zahtijevao sam da ih osuđuju na smrt. Po svim sam ih sinagogama primoravao, često mučenjem, da hule. Pretjerano gnjevan na njih, progonio sam ih čak i po tuđim gradovima. Dok sam tako išao u Damask, uz punomoć i ovlaštenje visokih svećenika, u po bijela dana vidio sam, care, kako je mene i moje saputnike obasjala s neba svjetlost, sjajnija od sunca. Popadali smo po zemlji. Zatim sam začuo glas kako mi na jevrejskom govori: Savle, Savle! Zašto Me progoniš? Teško ti je opirati se Mojoj volji. Ko si Ti, Gospode?, upitam. A Gospod odgovori: Ja sam Isus, Koga ti progoniš. Ustani sada! Ukazao sam ti se da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti još pokazati. Izbavit ću te i od tvojega naroda i od pagana kojima te šaljem da im otvoriš oči, da se okrenu od tame k svjetlosti, od Đavolove vlasti k Bogu. Tako će, po vjeri u Mene, primiti oproštenje grijeha i mjesto među posvećenima. Care Agripa, nisam bio neposlušan tome nebeskom viđenju. Najprije sam najavljivao ljudima u Damasku, pa u Jerusalemu, a zatim po svoj Judeji i paganima – da se obrate i okrenu Bogu, te da čine djela dostojna obraćenja. Jevreji su me zato uhvatili u Hramu i htjeli su me ubiti. Ali Bog me, eto, sačuvao da do današnjeg dana svjedočim svima, od najmanjega do najvećega, upravo ono što su predskazivali vjerovjesnici i Mojsije: da će Mesija trpjeti i da će prvi ustati iz mrtvih, te objavljivati svjetlost Jevrejima i paganima.” Dok je još govorio u svoju odbranu, Fest poviče: „Luduješ, Pavle! Preveliko znanje pomutilo ti je um!” Ali Pavle odgovori: „Ne ludujem, preuzvišeni Feste. Zborim istinito i razumno. Car Agripa zna za sve ovo i zato mu otvoreno govorim. Siguran sam da mu ništa od ovoga nije nepoznato, jer se nije događalo u nekom zabačenom mjestu. Care Agripa, vjeruješ li vjerovjesnicima? Znam da vjeruješ.” Agripa reče: „Nakratko si me uvjerio da sam krstjanin!” „Nakratko i nadugo”, odgovori mu Pavle, „i dao Bog da ne samo ti nego i svi koji me ovdje slušaju postanu poput mene, izuzevši ove okove!” Nato car, upravitelj, Berenika i njihova pratnja ustanu. Dok su odlazili, međusobno su razgovarali: „Taj čovjek nije učinio ništa čime bi zaslužio smrt ili okove.” Agripa reče Festu: „Da se nije pozvao na cezara, mogao je biti oslobođen!” Odlučeno je da otplovimo u Italiju. Pavla i neke druge zatvorenike predali su kapetanu carske čete Juliju. Ukrcali smo se na neku adramitsku lađu, koja je plovila u mjesta na azijskoj obali, i krenuli. S nama je bio i Makedonac Aristarh iz Soluna. Sutradan smo doplovili u Sidon. Julije je s Pavlom veoma ljubazno postupao. Dopustio mu je posjetiti prijatelje, i dozvolio je da iskoristi njihove usluge. Zaplovili smo dalje uz Kipar, jer su puhali suprotni vjetrovi. Prošli smo otvorenim morem uz cilicijsku i pamfilijsku obalu, te stigli u Miru u Liciji. Tu kapetan pronađe neku aleksandrijsku lađu, što je plovila u Italiju, pa nas ukrca na nju. Više smo dana sporo plovili i jedva došli do Knida. Kako od vjetra nismo mogli pristati, plovili smo uz Kretu do Salmone. Jedva smo je prošli i stigli do nekoga mjesta zvanog Dobra pristaništa, blizu grada Laseje. Mnogo smo vremena izgubili. Plovidba je postala veoma opasna, jer post već bijaše prošao, a Pavle upozori ovim riječima: „Ljudi, vidim da će plovidba biti opasna i da ćemo pretrpjeti velike gubitke – ne samo u teretu i lađi nego i u našim životima.” Ali kapetan je više vjerovao kormilaru i vlasniku broda nego Pavlu. Kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je ljudi predlagala da se nekako otplovi do luke Feniksa na Kreti, otvorene prema jugozapadu i sjeverozapadu, te da tamo prezimimo. Tada puhne blagi južnjak, te oni, misleći da bi mogli uspjeti u toj nakani, dignu sidro i zaplove uz samu obalu Krete. Ali ubrzo zatim snažno zapuše jak vjetar zvani sjeveroistočnjak. Zahvati lađu tako da mu se nije mogla oteti, pa smo se prepustili da nas nosi. Kad smo prolazili uz neki otočić, zvani Kauda, jedva smo sačuvali čamac za spašavanje. Podigli su ga da uzmu opremu za spašavanje i da konopcima potpašu lađu. Bojeći se da se ne nasuču na Sirtu, spuste plivajuće sidro, te smo tako plovili dalje nošeni vjetrom. Kako nas je oluja snažno bacala, sutradan zbace sa broda teret, a treći dan izbace i brodsku opremu. Strašna oluja bjesnjela je mnogo dana, te se nisu mogli vidjeti ni sunce ni zvijezde. Gubili smo svaku nadu da ćemo se spasiti. Dugo već nismo ništa jeli. Pavle stane pred posadu i reče: „Trebali ste me, ljudi, poslušati i ne udaljavati se od Krete, tako biste izbjegli svu ovu nevolju i štetu. Ali sada vam kažem: budite hrabri, jer niko od nas neće stradati, osim lađe. Noćas mi se ukazao anđeo Boga Kojem pripadam i služim te mi rekao: Ne boj se, Pavle, jer ćeš sigurno stići pred cezara! A Bog ti daruje i živote svih tvojih saputnika. Zato se, ljudi, razvedrite! Vjerujem Bogu. Bit će kako mi je rekao. Ali nasukat ćemo se na neki otok.” Četrnaeste noći oluje, oko ponoći, vjetar nas je gonio tamo-amo po Jadranu. Mornari pomisle da se približava nekakvo kopno. Bace olovnicu i izmjere dvadeset hvati dubine. Malo zatim opet je bace i izmjere petnaest hvati. Prestraše se da ne nalete na grebene, pa bace s krme četiri sidra, iščekujući kad će se razdaniti. Mornari su kanili pobjeći s lađe i počnu spuštati čamac u more pod izgovorom da namjeravaju spustiti sidra s pramca. Ali Pavle reče kapetanu i vojnicima: „Ne ostanu li oni na lađi, nećete se spasiti!” Vojnici presijeku užad i puste da čamac padne u more. Sve do svitanja Pavle je molio ljude da jedu. „Četrnaest dana niste ni taknuli jelo”, reče. „Molim vas, pojedite što za svoje dobro. Jer nikome neće pasti ni dlaka s glave.” Kad je to rekao, uzme hljeb, pred svima zahvali Bogu, razlomi ga i počne jesti. Svi se razvedre i uzmu hranu. U lađi nas je bilo dvjesto sedamdeset šest. Kad su se najeli, počnu rasterećivati lađu bacajući žito u more. Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali obalu, ali opazili su neku uvalu, te odluče tamo nasukati lađu. Odvežu zato sidra i puste da padnu u more. Popuste konopce na kormilima i razviju prednje jedro prema vjetru, te usmjere k obali. Ali nalete na plićak i brod se nasuče. Pramac nasjedne i ostane nepomičan, a krmu su razbijali žestoki valovi. Vojnici krenu poubijati zatvorenike da koji ne otpliva i pobjegne, ali im kapetan, želeći poštedjeti Pavla, ne dopusti da to učine. Naredi da oni koji znaju plivati prvi skoče u more i otplivaju do obale, a ostalima reče da doplivaju na daskama i dijelovima lađe. Tako su svi bezbjedno dospjeli na kopno. Kad smo dospjeli na sigurno mjesto, doznali smo da se otok zove Melite. Domaći su bili neobično ljubazni prema nama. Bilo je hladno i kišilo je, zapalili su vatru i okupili nas oko nje da se ugrijemo. Pavle nakupi naramak granja i baci ga na vatru, ali zbog vrućine iz njega izađe zmija i uhvati mu se za ruku. Kad su domoroci vidjeli da mu zmija visi na ruci, rekli su: „Ovaj čovjek je sigurno ubica. Umakao je moru, no Pravda mu ne dopušta živjeti.” Međutim, on otrese zmiju u vatru, i ne bi mu ništa. Ljudi su čekali da natekne i da se sruši mrtav. Ali budući da su dugo čekali, a nije se dogodilo ništa neobično, promijene mišljenje i zaključe da je bog. Nedaleko odatle nalazilo se imanje poglavara tog otoka, nekog Publija. On nas primi i tri nas je dana ljubazno gostio. Publijeva je oca mučila groznica i dizenterija, pa je ležao. Pavle mu pristupi, položi na njega ruke, pomoli se – i izliječi ga. Poslije toga dolazili su još mnogi bolesnici s otoka, te su ozdravljali. Iskazali su nam zato mnoge počasti, a kad smo odlazili, dali su nam sve što je trebalo. Tri mjeseca poslije brodoloma otplovili smo nekom aleksandrijskom lađom koja je prezimila na otoku. Na pramcu je imala kip Dioskura. Doplovili smo najprije u Sirakuzu i tu ostali tri dana. Odatle smo, ploveći uz obalu, stigli u Regij. Dan poslije počne puhati jugozapadni vjetar pa smo drugi dan stigli u Puteole. Tu smo naišli na braću koja su nas pozvala da s njima ostanemo sedam dana. Tako smo stigli u Rim. Kad su tamošnja braća čula da dolazimo, izađu nam ususret sve do Forum Apija i Triju gostionica. Kad ih je spazio, Pavle zahvali Bogu i ohrabri se. Kad smo ušli u Rim, Pavlu dopuste da stanuje odvojeno s vojnikom koji ga je čuvao. Tri dana nakon što je došao, Pavle sazove jevrejske uglednike pa im reče: „Braćo, ništa nisam učinio protiv našega naroda ni protiv običaja naših otaca, ali su me u Jerusalemu uhvatili i predali u ruke Rimljanima. Oni su me poslije istrage htjeli pustiti, jer su zaključili da ničim nisam zaslužio smrt. Jevreji su se tome usprotivili pa sam se zato morao pozvati na cezara – a ne što bih htio tužiti vlastiti narod. Stoga sam vas, eto, sazvao da vam kažem: zbog Izraelove nade nosim ove okove.” „Mi nismo čuli ništa protiv tebe”, odgovore mu. „Niti smo dobili kakvo pismo iz Judeje, niti nam je ko od braće koja su došla ovamo išta rekao. Ali htjeli bismo čuti šta ti misliš, jer o toj sljedbi znamo samo da joj se posvuda protive.” Dogovore se, te jednog dana mnogi dođu u njegov stan. Govorio im je i svjedočio o Božijem carstvu i od jutra do večeri ih uvjeravao o Isusu iz Mojsijevog zakona i Knjiga vjerovjesnika. Neki su povjerovali u ono što su čuli, a neki nisu. Kad su se tako nesložni počeli razilaziti, Pavle ih isprati riječima: „Dobro je Sveti Duh rekao vašim očevima po vjerovjesniku Izaiji: Idi ovom narodu i kaži mu: Slušat ćete, ali nećete razumjeti; gledat ćete, ali nećete vidjeti. Jer srca ovoga naroda su se skamenila, uši njihove ne čuju, a oči su zatvorili – tako njihove oči ne vide i njihove uši ne čuju, a srca im ne mogu razumjeti. Zato se ne mogu obratiti da ih izliječim. Hoću dakle da znate: Bog je svoje spasenje također poslao paganima i oni će ga prihvatiti.” - I ostao je Pavle u svom unajmljenom stanu pune dvije godine. Primao je sve koji su dolazili. Objavljivao je Božije carstvo i poučavao o Gospodu Mesiji Isusu sasvim otvoreno, bez ikakvih smetnji. Pavle, sluga Mesije Isusa, pozvan za poslanika, određen za Božiju Radosnu vijest, koju je Bog već prije obećao po Svojim vjerovjesnicima u Svetim pismima o Svome sinu – potomku Davidovom po tijelu, određenom za Sina Božijega, u snazi po Duhu svetosti, i oživljenjem od mrtvih, o Mesiji Isusu, našem Gospodu kroz Kojega smo primili milost i poslaničku službu da objavljujemo poslušnost vjeri u Njegovom imenu među svim narodima, među kojima ste i vi pozvani u Mesiji Isusu – svima koji ste u Rimu i koje Bog ljubi, pozvanima, svetima. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa. Najprije, zahvaljujem svom Bogu kroz Mesiju Isusa za sve vas jer se vaša vjera objavljuje po cijelom svijetu. Svjedok mi je Bog, Kome služim svojim duhom u Radosnoj vijesti Njegovog sina, da vas stalno spominjem u svojim molitvama i da se uvijek molim da jednom prilikom, po volji Božijoj, dođem kod vas. Jer čeznem da vas vidim kako bih vam udijelio poneki duhovni dar da se do kraja učvrstite, to jest, da se zajedno ohrabrimo, dok sam s vama, u vjeri koja je i meni i vama zajednička. Htio bih, braćo, da znate da sam često planirao doći do vas da i vama donesem roda, kao i drugim narodima, ali sam sve do sada bio spriječen. Dužnik sam i Grcima i paganima, mudrima i neznalicama. Imam jaku potrebu, silno želim da objavim Radosnu vijest i vama u Rimu. Uistinu ne stidim Radosne vijesti, koja je snaga Božija za spasenje svakom koji vjeruje, prvo Jevreju, pa Grku. Božija pravednost je u njoj otkrivena, iz vjere u vjeru, kao što je pisano: „Pravednik će živjeti od vjere.” S Neba se otkriva Božiji gnjev protiv svake bezbožnosti i nepravednosti ljudi koji istinu sprečavaju nepravednošću, jer ono što se o Bogu može doznati, znano je – Bog je to predočio. Doista, ono nevidljivo o Njemu, Njegova vječna moć i božanstvo, očiti su od postanka svijeta i razumljivi po svemu stvorenom. Stoga, nemaju izgovora. Iako su Boga upoznali, nisu Ga kao Boga proslavili niti Mu zahvalili, već su postali isprazni u svojim mudrovanjima i njihovo se bezosjećajno srce zamračilo. Misleći da su mudri, postali su ludi i zamijenili su slavu vječnoga Boga likom i kipova prolaznog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova. Stoga ih je Bog predao nečistoći u pohoti njihovih srca, te među sobom obeščašćuju svoja tijela. Oni su Božiju istinu zamijenili lažju i obožavaju i poštuju stvorenje umjesto Stvoritelja, Koji je zauvijek blagoslovljen. Amin. Zbog toga ih je Bog predao sramotnoj pohoti: njihove su žene zamijenile prirodne odnose neprirodnim, a isto tako su i muškarci ostavili prirodne odnose sa ženom i raspalili se pohotom jedan za drugim, te muškarci s muškarcima čine sramotu i na sebe primaju zarađenu kaznu za svoju izopačenost. Budući da nisu smatrali da se treba držati spoznaje Boga, Bog ih je predao pokvarenosti uma, da čine ono što ne valja. Prepuni su svake nepravednosti, pokvarenosti, pohlepe, zla; puni su zavisti i skloni ubistvu, svađi, prevari, zlobi; ogovarači su, klevetnici, mrzitelji Boga, drski su, oholi, hvalisavi, izmišljači su zla, neposlušni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bezosjećajni, nemilosrdni. Iako znaju za pravedne odredbe Božije – oni koji takve stvari čine zaslužuju smrt – oni ne samo da ih čine, nego i odobravaju onima koji ih čine. Zato nemaš izgovora, ti čovječe koji sudiš, ko god da si! Jer u čemu drugom sudiš, sebe osuđuješ; i ti koji sudiš činiš isto. Ali znamo da Bog prema istini sudi onima koji takve stvari čine. Misliš li ti, čovječe, koji sudiš onima što čine takve stvari, a i sâm ih činiš, da ćeš izbjeći Božijem sudu? Ili prezireš bogatstvo Njegove dobrote, snošljivosti i strpljivosti, ne shvaćajući da te dobrota Božija vodi obraćenju? Ali, svojom tvrdokornošću i srcem koje se ne želi obratiti, navlačiš na sebe gnjev za Dan gnjeva i objave pravednog suda Boga, Koji će naplatiti svakom čovjeku po njegovim djelima: onima koji ustraju u dobrom djelu traženja slave, časti i nepropadljivosti – Život vječni; a onima koji su sebični i neposlušni Istini a poslušni nepravednosti – gnjev i srdžba! Muka i nevolja na svaku ljudsku dušu koja čini zlo, najprije na Jevreja, pa na Grka; a slava, čast i mir svakome koji čini dobro, najprije Jevreju, pa Grku! Jer kod Boga nema pristrasnosti. Svi koji su bez Zakona sagriješili, bez Zakona će i propasti; i svi koji su pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će im biti suđeno, jer nisu pred Bogom opravdani oni koji slušaju Zakon, nego opravdani će biti oni koji primjenjuju Zakon. Zaista, kada pagani, koji nemaju Zakona, po prirodi čine stvari po Zakonu, kako nemaju Zakona, sami su sebi zakon: oni pokazuju djela Zakona koja su upisana u njihovim srcima. To dokazuje i njihova savjest i rasuđivanje kada se međusobno optužuju ili brane. To će pokazati i dan kada će Bog, prema mojoj Radosnoj vijesti, po Mesiji Isusu suditi onom što je u ljudima skriveno. Ali ako ti koji se zoveš Jevrejom i oslanjaš se na Zakon i ponosiš se Bogom, te poznaješ volju Božiju i upućen si u Zakon, znaš šta je bolje i vjeruješ da si vođa slijepima i svjetlo onima u tami, odgajatelj neznalica, učitelj nezrelih, imajući oličenje znanja i istine u Zakonu; ti koji druge učiš, a sâm sebe ne učiš! Govoriš da se ne krade, a sâm kradeš! Učiš da se ne čini preljuba, a sâm je činiš! Ti koji se groziš idola, pljačkaš njihove hramove! Ti se ponosiš Zakonom, a upravo kršenjem Zakona Boga sramotiš! Uistinu, kako je i pisano, Božije ime se zbog vas huli među paganima. Istina, obrezanje koristi ako vršiš Zakon, ali ako si prijestupnik Zakona, tvoje obrezanje postalo je neobrezanje. Ukoliko neobrezani vrši pravedne odredbe Zakona, zar mu se neće njegovo neobrezanje računati kao obrezanje? Onaj koji nije obrezan, a po prirodi vrši Zakon, sudit će tebi koji si pored slova i obrezanja kršitelj Zakona. Jer nije pravi Jevrej onaj koji je to izvana, niti obrezanje koje je izvana na tijelu, već je pravi Jevrej onaj koji je to iznutra, a pravo je obrezanje u srcu, po duhu, ne po slovu. Njegova hvala ne dolazi od ljudi, već od Boga. Koja je onda prednost kod Jevreja i kakva je korist od obrezanja? U svakom pogledu velika. Uistinu, prvo su njima povjerene riječi Božije. Pa šta ako su neki iznevjerili? Zar će njihova nevjera poništiti Božiju vjernost? Ni u kom slučaju! Neka se Bog pokaže istinit, a svaki čovjek lažac, kao što je i pisano: Da budeš pravedan u svojim riječima i nadvladaš kada ti budu sudili. No, ako naša nepravednost pokazuje Božiju pravednost, šta ćemo reći? Je li Bog onda nepravedan kada izlijeva gnjev? – govorim kao čovjek. Ni u kom slučaju! Kako bi inače Bog sudio svijetu? Ali ako se Božija istina mojom lažju silno uvećala Njemu na slavu, zašto da mi se još sudi kao grešniku? Zar da ne činimo zlo da dođe dobro, kako nas neki optužuju i tvrde da to govorimo? Njih čeka pravedna kazna! Šta onda? Jesmo li u prednosti? Nikako! Jer smo već optužili i Jevreje i Grke da su svi pod grijehom, kao što je pisano: Nema pravednika nijednog, nema razumnog, nema nikog da traži Boga. Svi se okrenuše i zajedno se pokvariše, nema nikog da čini dobro – ni jednog nema. Njihovo je grlo otvoreni grob, svojim jezicima varaju, pod njihovim usnama otrov je zmijski; njihova su usta puna proklinjanja i gorčine, noge su im brze za prolijevanje krvi, ruševine i jad na njihovim su putevima, put mira nisu upoznali. Pred očima njihovim nema straha Božijega. Znamo da šta god Zakon kaže, govori onima koji su pod Zakonom, tako da sva usta umuknu i čitav svijet dođe pred sud Božiji. Zato se djelima Zakona niko neće opravdati pred Njim, jer sa Zakonom dolazi potpuna spoznaja grijeha. Ali sada se izvan Zakona očitovala Božija pravednost za koju svjedoče Zakon i Vjerovjesnici. Pravednost Božija po vjeri u Mesiju Isusa za sve koji vjeruju. Nema razlike, jer svi su zgriješili i izgubili Božiju slavu, i svi su besplatno opravdani Njegovom milošću kroz iskupljenje u Mesiji Isusu, Koga je Bog prinio da Svojom krvlju bude Mirovnik po vjeri, da obznani Svoju pravednost jer nije kaznio prošle grijehe u vrijeme Božije strpljivosti, da očituje Svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da se pokaže pravednim i da opravda svakog koji vjeruje u Isusa. Gdje je dakle hvalisanje? Isključeno je. Po kojem zakonu? Po zakonu djela? Ne, već po zakonu vjere. Držimo da je čovjek opravdan vjerom bez djela Zakona. Ili je Bog samo Bog Jevreja? Nije li također i pagana? Da, i pagana, jer samo jedan je Bog i On će opravdati obrezane zbog vjere i neobrezane po vjeri. Da li tako poništavamo vjerom Zakon? Ni u kom slučaju! Time Zakon potvrđujemo. Dakle, šta ćemo reći o Abrahamu? Šta je naš otac otkrio po tijelu? Uistinu, ako je Abraham djelima opravdan, ima se čime ponositi, ali ne pred Bogom. Jer šta kaže Pismo? Povjerova Abraham Bogu i to mu se uračunalo u pravednost. Onome koji radi, plaća se ne računa po milosti, već po dugu, ali onome koji ne radi, već vjeruje u Onoga Koji opravdava bezbožnika, njegova se vjera uračunava u pravednost, kao što i David kaže da je blagoslovljen čovjek kome Bog uračunava pravednost bez djela: Blagoslovljen onaj kome su oproštena bezakonja i čiji su grijesi pokriveni! Blagoslovljen čovjek kome Gospod neće uračunati grijeha! Vrijedi li ovaj blagoslov samo za obrezane ili i za neobrezane? Mi govorimo: Vjera se Abrahamu uračunala kao pravednost. A kada mu se uračunala? Kad je bio obrezan ili neobrezan? Ne kao obrezanom, već kao neobrezanom! I tada primi znak obrezanja, pečat pravednosti koju je po vjeri dobio još kao neobrezan, da bude otac svima koji vjeruju: neobrezanima – da se i njima uračuna pravednost, i obrezanima, i to ne onima koji su samo obrezani, nego onima koji idu stopama vjere svog oca Abrahama dok je još bio neobrezan. Jer nije po Zakonu dato obećanje Abrahamu ili njegovom potomstvu da će biti baštinici svijeta, nego po pravednosti vjere. Ako su oni baštinici po Zakonu, onda je vjera isprazna, a obećanje poništeno. Jer po Zakonu dolazi srdžba, a gdje Zakona nema, nema ni prijestupa. Stoga, da bi bilo po milosti, kroz vjeru je to obećanje dato čitavom potomstvu; ne samo potomstvu Zakona nego i potomstvu po vjeri Abrahamovoj, koji je otac nama svima – kao što je i pisano: Postavljam te za oca mnogih naroda – pred Bogom Kojem je vjerovao, Onome Koji oživljava mrtve i doziva stvari kojih nema u postojanje. On je izvan nade povjerovao u nadi da će postati ocem mnogih naroda prema onome što je kazano: Toliko će biti potomstvo tvoje. Nije oslabio u vjeri kada je promotrio svoje tijelo, gotovo mrtvo – bilo mu je oko sto godina – i obamrlost Sarine utrobe. Nije oklijevao s nevjerom u Božije obećanje, već se ojačao vjerom dajući slavu Bogu, i bio je potpuno uvjeren da je On u stanju učiniti ono što je obećao. Stoga, to mu se uračunalo u pravednost. Ali nije samo zbog njega pisano da mu se uračunalo, nego i zbog nas kojima se treba uračunati, nama koji vjerujemo u Onoga što je iz mrtvih podigao Isusa, našeg Gospoda, Koji je predat u smrt zbog naših grijeha i oživljen radi našeg opravdanja. Dakle, opravdani vjerom, u miru smo sa Bogom po našem Gospodu, Mesiji Isusu. Po Njemu s vjerom imamo i pristup u ovu milost u kojoj smo i ponosimo se nadom Božije slave. Ali ne samo to, nego se ponosimo i u nevoljama, znajući da nevolja donosi ustrajnost, ustrajnost prokušanost, prokušanost nadu, a nada ne razočarava, jer je ljubav Božija izlivena u naša srca po Duhu Svetom Koji nam je dat. Uistinu, dok smo mi još bili slabi, Mesija je u pravo vrijeme umro za nas bezbožnike. Teško da bi neko i za pravednika umro, možda bi se neko za dobrog i usudio umrijeti, ali Bog je pokazao svoju ljubav prema nama, jer je Mesija umro umjesto nas dok smo mi još bili grešnici. Još bolje ćemo sada, već opravdani Njegovom krvlju, biti po Njemu spašeni od srdžbe. Jer ako smo pomireni sa Bogom kroz smrt Njegovog sina dok smo još bili neprijatelji, još bolje ćemo, već pomireni, biti spašeni Njegovim životom. I ne samo to, nego se i ponosimo u Bogu po našem Gospodu Mesiji Isusu, po Kojem smo dobili pomirenje. Zbog toga, kao što je po jednom čovjeku na svijet došao grijeh, a kroz grijeh smrt, tako je i smrt došla na sve ljude, jer su svi zgriješili. I prije Zakona grijeh je bio na svijetu, no grijeh se ne računa kad nema Zakona. Ali smrt je vladala od Adama do Mojsija, i nad onima koji nisu zgriješili sličnim prijestupom kao Adam, a on je slika Onoga Koji dolazi. Ali sa darom nije kao sa grijehom. Ako su grijehom jednog mnogi pomrli, još više je prema mnogima obilovala milost Božija, koja je darovana u jednome čovjeku, Mesiji Isusu. Sa darom nije kao kad je jedan čovjek zgriješio; sud nad grijehom jednoga postao je osuda, a dar, polazeći od mnogih prijestupa, postao je opravdanje. Jer ako je grijehom jednoga čovjeka smrt vladala po tom jednom čovjeku, još više će oni koji primaju obilje milosti i dara pravednosti vladati u životu po jednom čovjeku, Mesiji Isusu. Dakle, kao što je grijeh jednog doveo do osude svih ljudi, tako je i pravednost jednoga sve ljude dovela do opravdanja, u Život. Kao što su kroz neposlušnost jednog čovjeka mnogi postali grešnici, tako će i kroz poslušnost jednog čovjeka mnogi postati pravednici. Zakon je došao da se poveća grijeh, ali gdje se grijeh povećao, milost se izlila u izobilju, da bi, kao što je grijeh vladao smrću, i milost zavladala pravednošću koja vodi u Vječni život po Mesiji Isusu, našem Gospodu. Onda, šta da kažemo? Da nastavimo u grijehu kako bi se milost uvećala? Ni u kom slučaju! Mi koji smo grijehu umrli, kako još da živimo u njemu? Ta, zar ne znate da svi koji su u Mesiju Isusa potopljeni, u Njegovu smrt su potopljeni? Mi smo dakle s Njim u potapanju ukopani u smrt, da bismo, kao što je i Mesija podignut iz mrtvih slavom Oca, i mi hodali u novom životu. Ako smo zaista sjedinjeni s Njim u smrti sličnoj Njegovoj, bit ćemo i u Njegovom oživljenju. Znamo da je naš stari čovjek s njim razapet da uništi ovo tijelo grijeha i da više ne robujemo grijehu. Onaj ko umre, opravdan je od grijeha. Ako smo sa Mesijom umrli, vjerujemo da ćemo sa Njim i živjeti. Znamo da Mesija, oživljen od mrtvih, više ne umire, jer smrt nad Njim više ne gospodari. Kad je umro, grijehu je umro jednom zauvijek, a živi da Bogu živi. Tako i vi smatrajte sebe uistinu mrtvima grijehu, a živima Bogu u Mesiji Isusu. Dakle, neka grijeh više ne vlada u vašem smrtnom tijelu, tako da udovoljavate njegovim požudama, niti dajte više svojih udova grijehu da budu oruđa nepravednosti, nego se predajte Bogu kao oni koji su od mrtvih oživjeli, a udove svoje dajte Bogu kao oruđa pravednosti. I grijeh neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću! I šta onda? Da griješimo kad nismo pod Zakonom, već pod milošću? Ni u kom slučaju! Zar ne znate: kome se predate kao robovi na služenje, robovi ste onoga koga služite – bilo grijeha koji vodi u smrt, ili poslušnosti koja vodi u pravednost? Iako ste bili robovi grijeha, hvala Bogu da ste od srca povjerovali onom mjerilu nauke kojem ste predani, i da ste, oslobođeni grijeha, postali sluge pravednosti. Govorim kao čovjek, zbog vaše ljudske slabosti. Kao što ste nekad predali svoje udove u ropstvo nečistoći i pokvarenosti, što vodi u bezakonje, sada predajte svoje udove u ropstvo pravednosti, što vodi u posvećenje. Dok ste bili robovi grijeha, bili ste slobodni od pravednosti. Kakav ste onda rod imali? Onaj kojeg se sada stidite, jer ishod toga je smrt! Ali sada, budući da ste oslobođeni od grijeha i da ste sluge Božije, imate rod koji vodi u posvećenje, a ishod toga je Vječni život! Jer plaća grijeha je smrt, a dar Božije milosti je Život vječni u Mesiji Isusu, našem Gospodu. Zar ne znate, braćo – govorim onima koji poznaju Zakon – da Zakon gospodari čovjekom dokle god ovaj živi? I udata žena je vezana zakonom za svoga muža dokle god ovaj živi, ali ako on umre, oslobođena je zakona o mužu. Dakle, ako se uda za drugog dok joj je muž živ, zvat će se preljubnicom; ali ako joj muž umre, slobodna je od zakona, i neće biti preljubnica ako se uda za drugog muža. Tako ste i vi, braćo moja, umrli Zakonu po Mesijinom tijelu, da biste pripadali drugom – Onome Koji je podignut iz mrtvih – i da donosite rod Bogu. Dok smo bili u tijelu, grešne su strasti, po Zakonu, djelovale u našim udovima i donosile rod za smrt, ali sada, oslobođeni Zakona, umrli smo onome što nas je držalo, tako da služimo u novosti Duha, a ne u starosti slova. Šta ćemo onda reći? Zar je Zakon grijeh? Ni u kom slučaju! Ipak, grijeh nisam spoznao drugačije nego kroz Zakon. Također, ni požudu ne bih spoznao da Zakon ne kaže: Ne poželi! Ali grijeh, uhvativši priliku, kroz zapovijed je prouzrokovao u meni svaku vrstu požude, jer bez Zakona grijeh je mrtav. I ja sam nekad živio bez Zakona, ali kada je došla zapovijed, grijeh je oživio, a ja sam umro i otkrio sam da me zapovijed, koja je data za život, u smrt odvela. Dakle, grijeh me, uhvativši priliku, zaveo kroz zapovijed i njome ubio. Stoga, Zakon je svet i zapovijed je sveta, pravedna i dobra. Znači li to da je ono što je dobro, meni postalo smrt? Ni u kom slučaju! Nego grijeh, kako bi se pokazao grijehom, usmrtio me onim što je dobro, da bi se grijeh kroz zapovijed očitovao kao neizmjerno grešan. Mi, naime, znamo da je Zakon duhovan, ali ja sam tjelesan, prodan grijehu. I ja ne shvaćam šta radim, jer ne činim ono što bih htio, nego ono što mrzim, to činim. Ako zaista činim ono što ne želim, slažem se sa Zakonom da je dobar. Onda to više ne radim ja, već grijeh koji boravi u meni. Ja znam da u meni, to jest u mojem tijelu, ne boravi ništa dobro, jer htjeti dobro jest u meni, ali ne i činiti ga. Zaista, ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio, to činim. Ali ako činim ono što ne želim, ne činim to više ja, nego grijeh koji u meni boravi. Stoga otkrivam ovaj zakon: kada god želim činiti dobro, zlo mi dolazi. U svom unutrašnjem čovjeku uživam u Božijem zakonu, ali u svojim udovima vidim jedan drugi zakon, koji se bori protiv zakona moga razuma i koji me zarobljava zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Ko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela? Ali hvala Bogu po Mesiji Isusu, našem Gospodu! Dakle, ja svojim razumom služim Božijem zakonu, a tijelom zakonu grijeha. Zato sada nema nikakve osude za one koji su u Mesiji Isusu! Jer zakon Duha života u Mesiji Isusu oslobodio te od zakona grijeha i smrti. Ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio slab, uradio je Bog poslavši zbog grijeha Svoga sina u liku grešnog tijela, i osudio je grijeh u tijelu da bi se pravedne odredbe Zakona ispunile u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu. Uistinu, oni koji žive po tijelu idu za onim što je tjelesno, a oni po Duhu, za onim što je duhovno. Težnja tijela jeste smrt, a težnja Duha je život i mir. Ono za čim ide tijelo protivi se Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božijem, niti to može. A oni koji su u tijelu nisu u stanju ugoditi Bogu. No, vi niste u tijelu, nego u Duhu, jer Duh Božiji u vama boravi. Ko nema Mesijinog Duha, nije Mesijin. Ako je Mesija u vama, onda je tijelo mrtvo zbog grijeha, a Duh je život zbog pravednosti. Stoga, ako Duh Onoga Koji je podigao Isusa iz mrtvih boravi u vama, Onaj Koji je podigao Isusa iz mrtvih oživjet će i vaša smrtna tijela po Svom Duhu Koji boravi u vama. Dakle, braćo, nismo dužnici tijelu da bismo živjeli po tijelu. Jer ako po tijelu živite, umrijet ćete, ali ako Duhom usmrćujete djela tijela, živjet ćete. Svi oni koje Duh Božiji vodi, sinovi su Božiji. Ta, niste primili duha ropstva da opet budete u strahu, nego ste primili Duha posinjenja u Kojem vičemo: „Abba, Oče!” Sâm Duh svjedoči s našim duhom da smo djeca Božija. Dakle, ako smo djeca, onda smo i baštinici, i to baštinici Božiji, a subaštinici Mesijini da, ako s Njim trpimo, s Njim budemo i proslavljeni. Držim da trpljenja sadašnjeg vremena nisu vrijedna poređenja sa dolazećom slavom koja se treba objaviti u nama. I cjelokupno stvorenje željno iščekuje objavljenje sinova Božijih. Stvorenje je podređeno ispraznosti, ne svojom voljom, već zbog onoga koji ga je podredio, sa nadom da će i samo stvorenje biti izbavljeno iz ropstva pokvarenosti u slobodu slave djece Božije. Znamo da čitavo stvorenje zajedno uzdiše i trpi porođajne bolove sve do sada. Ali ne samo ono, već i mi koji imamo prve plodove Duha, sami u sebi uzdišemo i željno iščekujemo posinjenje – iskupljenje svoga tijela. Ovom smo nadom spašeni. A nada u ono što se vidi nije nada. Jer ako neko nešto vidi, zašto se tome nadati? Ali ako se nadamo onome što ne vidimo, strpljivo i željno to iščekujemo! Tako i Duh dolazi u pomoć našoj slabosti. Mi ne znamo za šta i kako da molimo, ali sâm Duh posreduje za nas neizrecivim uzdisajima. Onaj Koji ispituje srca zna koja je težnja Duha – jer On po volji Božijoj posreduje za svete. Znamo, Bog u svemu skupa radi na dobro onima koji Ga vole, koji su pozvani Njegovom namjerom. One koje je unaprijed poznavao, odredi da budu uobličeni u lik Njegovog sina, da On bude prvjenac među mnogom braćom; a koje je odredio, njih je i pozvao; a koje je pozvao, njih je i opravdao; a koje je opravdao, njih je i proslavio. Šta ćemo onda ovome nadodati? Ako je Bog za nas, ko će biti protiv nas? On Koji Svoga sina nije poštedio, nego Ga je dao za nas, kako nam s Njim neće milostivo dati i sve ostalo? Ko će optužiti izabranike Božije? Bog je Onaj Koji opravdava! Ko će osuditi? Mesija Isus je umro i oživio, On je s desne strane Bogu i posreduje za nas. Šta će nas odvojiti od Mesijine ljubavi? Nevolja? Patnja? Progonstvo? Glad? Golotinja? Opasnost? Mač? Kao što je pisano: Zbog Tebe nas ubijaju cijeli dan; uzimaju nas kao ovce za klanje. Ali u svemu tome imamo potpunu pobjedu po Onome Koji nas voli! Uvjeren sam da nas ni smrt ni život, ni anđeli ni vladari, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni visina ni dubina, niti bilo šta drugo neće moći odvojiti od ljubavi Božije u Mesiji Isusu, našem Gospodu. Istinu u Mesiji govorim, ne lažem! Zajedno sa mnom svjedoči moja savjest u Duhu Svetom da u svom srcu nosim veliku tugu i neprestanu bol. Želio bih da ja budem proklet i odvojen od Mesije za svoju braću, svoju rodbinu po tijelu. Oni su Izraelci, njihovo je posinjenje, i slava, i savezi, i zakonodavstvo, i služba u hramu, i obećanja, njihovi su i očevi, od njih je po tijelu i Mesija, Koji je iznad svega, Bog blagoslovljen zauvijek. Amin. Ali, to ne znači da je propala riječ Božija. Nisu svi Izraelci, koji od Izraela potječu; i nisu svi djeca Abrahamova, zato što su njegovo potomstvo, nego po Isaku će se zvati tvoje potomstvo. Dakle, nisu djeca po tijelu djeca Božija, nego djeca obećanja smatraju se potomstvom. Jer ovo je riječ obećanja: U to vrijeme ću doći i Sara će dobiti sina. Ali ne samo to, već je i Rebeka zanijela sa jednim – sa Isakom, našim ocem. I dok se (blizanci) još nisu rodili, niti učinili bilo šta dobro ili zlo, da bi namjera Božija ostala po izboru, ne zbog djela, nego zbog Onoga Koji poziva, rečeno joj je: Stariji će služiti mlađem, kao što je pisano: Jakova sam volio, a Ezav mi je omrznuo. Šta ćemo onda reći? Zar je Bog nepravedan? Ni u kom slučaju! Ta On Mojsiju kaže: Bit ću milosrdan kome hoću biti milosrdan, smilovat ću se nad kim hoću da se smilujem. Stoga, nije do onoga koji hoće ili do onoga koji trči, već do Onoga Koji iskazuje milosrđe, do Boga. Jer Pismo kaže faraonu: Zbog ovoga sam te i podigao, da na tebi pokažem Svoju snagu i da se Moje ime pročuje po cijeloj Zemlji. Dakle, iskazuje milosrđe kome hoće, a čini tvrdim koga hoće. Reći ćeš mi: Zašto se onda još tuži? Pa ko se može oduprijeti Njegovoj volji? Ko si ti, čovječe, da se buniš protiv Boga? Može li tvorevina reći svome tvorcu: „Zašto si me ovakvom načinio?” Ili, zar nema lončar pravo nad glinom, da od iste smjese napravi jednu posudu za časnu upotrebu a drugu za nečasnu? A šta ako je Bog, htjevši pokazati Svoj gnjev i Svoju moć, sa mnogo strpljivosti podnosio posude gnjeva koje su spremljene za uništenje, kako bi obznanio bogatstvo Svoje slave na posudama milosrđa koje je unaprijed pripremio za slavu, među koje je i nas pozvao, i to ne samo Jevreje nego i pagane. Tako i kaže u Hošei: Ne-narod Svoj nazvat ću Mojim narodom, i nevoljenu voljenom. I na mjestu gdje je rečeno: Vi niste Moj narod, tamo će biti nazvani sinovima živoga Boga. A Izaija viče o Izraelu: Kad bi broj sinova Izraelovih bio koliko je morskog pijeska, samo će se Ostatak spasiti, jer Gospod će ispuniti riječ i brzo je dovršiti na Zemlji. Kao što je Izaija predskazao: Da nam Gospod nad Vojskama nije ostavio sjeme, bili bismo kao Sodoma i postali bismo slični Gomori. Šta ćemo onda reći? Pagani koji nisu tražili pravednosti, postigli su pravednost, i to pravednost po vjeri; a Izrael koji je tražio zakon pravednosti, nije do tog zakona došao. Zašto? Zato što nije tražio po vjeri, već po djelima. Spotakli su se o kamen spoticanja, kao što je i pisano: Evo, na Sionu postavljam kamen spoticanja i stijenu sablazni, i onaj ko bude vjerovao u Njega, neće se razočarati. Braćo, želja mog srca i molitva Bogu za njih jeste njihovo spasenje. Svjedočim za njih da imaju revnosti za Boga, ali ne sa pravim razumijevanjem. Ne poznajući Božiju pravednost, teže da uspostave svoju vlastitu pravednost, i nisu se podvrgli Božijoj pravednosti. Jer Mesija je svršetak Zakona, i vodi u pravednost svakog koji vjeruje. Mojsije, naime, piše o pravednosti Zakona: Onaj koji je vrši, od nje će i živjeti. No, pravednost vjere govori ovako: Ne reci u svom srcu: Ko će uzaći na Nebo? – to jest, da Mesiju dovede dolje. Ili: Ko će sići u Bezdan? – to jest, da dovede Mesiju iz mrtvih. I šta govori? Blizu ti je riječ; u tvojim je ustima i u tvom srcu, to je riječ vjere koju objavljujemo. Jer ako svojim ustima priznaješ Gospoda Isusa i u svom srcu vjeruješ da Ga je Bog digao iz mrtvih, bit ćeš spašen. Vjera srca vodi u pravednost, a priznanje usta u spasenje. Jer i Pismo kaže: Ko u Njega vjeruje, neće se razočarati. Nema razlike između Jevreja i Grka, jer je isti Gospodar svih, i bogat je za sve koji Ga zazivaju. I ko god zazove ime Gospodnje, bit će spašen. Kako će zazvati Onoga u Koga nisu vjerovali? Kako će vjerovati u Onoga o Kome nisu čuli? A kako će čuti ako im neko ne najavi? Kako li će najaviti ako nisu poslani? Kao što je i pisano: Kako su krasne noge onih koji najavljuju Radosnu vijest dobrote. Ali nisu svi poslušali Radosnu vijest. Jer i Izaija kaže: Gospode, ko je povjerovao našoj riječi? Dakle, vjera dolazi od poruke, a poruka po Mesijinoj riječi. A ja kažem: Zar nisu čuli? Zaista, njihov glas prošao je cijelom Zemljom, a njihove riječi po čitavom svijetu. Onda pitam: Nije li Izrael znao? Mojsije kaže: Izazvat ću vas na ljubomoru zbog naroda koji to nije, i rasrdit ću vas nerazumnim narodom. A Izaija hrabro veli: Našli su me oni koji me nisu tražili, pokazao sam se onima koji nisu pitali za mene. A Izraelu poručuje: Cijelog dana pružao sam ruke narodu neposlušnom i pobunjeničkom. Stoga pitam: Zar je Bog odbacio Svoj narod? Ni u kom slučaju! Jer i ja sam Izraelac, potomak Abrahamov, iz plemena Benjaminova. Bog nije odbacio Svoj narod, koji je izabrao. Zar ne znate šta Pismo kaže o Iliji, kako se žali Bogu na Izraela: Gospode, pobili su Tvoje vjerovjesnike, razorili su Tvoje žrtvenike, a ja sam ostao sâm i sada traže i moj život. Ali šta mu kaže Božiji glas? Sačuvao sam Sebi sedam hiljada ljudi, koji nisu savili svoja koljena pred Baalom. Tako i danas postoji jedan Ostatak izabran po milosti. Ako je po milosti, onda više nije po djelima, jer tada milost više ne bi bila milost. I šta onda? Ono što je Izrael tražio, nije postigao, ali izabrani su postigli. A ostali su otvrdnuli, kao što je i pisano: Bog im je dao duha obamrlosti, oči koje ne vide i uši koje ne čuju, sve do dana današnjeg. A David kaže: Neka im sto njihov bude zamka, mreža, sablazan i plaća; neka im oči potamne da ne vide i neka im leđa budu zauvijek pognuta! Stoga pitam: Nisu li posrnuli da bi pali? Ni u kom slučaju! Nego, njihovom je pogreškom spasenje došlo paganima, da se Jevreji izazovu na ljubomoru. Dakle, ako njihova pogreška znači bogatstvo za svijet, a njihov pad bogatstvo za pagane, koliko će više njihov puni broj. Pagani, sada govorim vama: ja sam, dakle, poslanik pagana i proslavljam svoju službu, ne bih li nekako izazvao na ljubomoru njih, moje po tijelu, i neke od njih spasio. Ako je njihovo odbačenje pomirenje svijetu, šta će biti njihovo prihvaćanje ako ne oživljenje od mrtvih? Ako su prvine svete, sveto je i tijesto; i ako je korijen svet, svete su i grane. Ali ako su neke grane bile odlomljene, a ti koji si divlja maslina, pricijepljen umjesto njih i postao dionikom korijena i sočnosti masline, nemoj se uznositi iznad grana. Ako se uznosiš, znaj da ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe! Ti ćeš onda reći: grane su odlomljene da bih ja bio nakalemljen. Dobro kažeš! Oni su otrgnuti zbog nevjere, a ti si tu po vjeri. Nemoj se uznositi, nego se boj! Jer ako Bog nije poštedio prirodnih grana, neće ni tebe poštedjeti. Zato posmatraj dobrotu i strogost Božiju; i to strogost nad onima koji su otpali, a nad tobom Njegovu dobrotu, ako nastaviš u dobroti. Inače ćeš i ti biti odsječen. A oni će, ako ne ustraju u nevjeri, biti nakalemljeni, jer Bog je u stanju da ih opet nakalemi. Zaista, ako si ti, po prirodi divlja maslina, odsječen i protiv prirode nakalemljen na pitomu maslinu, koliko će tek bolje biti nakalemljeni na svoju maslinu oni koji su od nje po prirodi! Ne želim, braćo, da ne znate o ovoj tajni, da sami sebi ne mudrujete. Otvrdnuće je došlo na jedan dio Izraela, dok pagani ne uđu u punom broju, da se tako spasi cijeli Izrael, kao što je i pisano: Sa Siona će doći Izbavitelj, odagnat će od Jakova bezbožnost. I to je Moj Savez s njima, kad uklonim njihove grijehe. Prema Radosnoj vijesti, oni su neprijatelji zbog vas, ali prema izboru, oni su voljeni zbog otaca. Neopozivi su, naime, darovi milosti i poziv Božiji. Upravo kao što ste i vi nekad bili neposlušni Bogu, a sada ste primili milosrđe po njihovoj neposlušnosti, tako su i oni postali neposlušni po milosrđu koje je vama iskazano, da i sami prime milosrđe. Jer Bog je sve zatvorio u neposlušnost, kako bi svima iskazao milosrđe. O, dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božijega! Kako su neistraživi Njegovi sudovi i nedokučivi Njegovi putevi! Uistinu, ko je upoznao misao Gospodnju? Ko je postao Njegov savjetnik? Ko Mu je prije nešto dao, da Mu se mora uzvratiti? Jer sve je od Njega, po Njemu i za Njega! Njemu neka je slava zauvijek! Amin. Zato vas molim, braćo, po milosrđu Božijem: prinesite svoja tijela kao živu žrtvu, svetu i ugodnu Bogu, i kao svoju duhovnu službu. Nemojte se prilagođavati ovom svijetu, već se preobražavajte obnovom svoga uma da možete prepoznati šta je dobra, ugodna i savršena volja Božija. Po milosti koja mi je data, kažem svakome među vama: nemojte do sebe držati više od onoga koliko je potrebno do sebe držati, već držite do sebe razumno, prema mjeri vjere koju je Bog svakome udijelio. Jer kao što je na jednome tijelu mnogo udova, a oni nemaju svi istu ulogu, tako smo i mi mnogi jedno tijelo u Mesiji, i svi smo udovi jedni drugima. Svi imamo različite darove prema milosti koja nam je data: ako je propovijed, neka bude prema mjeri vjere; ako je služenje, neka bude u služenju; ako je poučavanje, neka bude u poučavanju; ako je ohrabrivanje, neka bude u ohrabrivanju; ko daje, neka bude velikodušan; ko upravlja, neka bude marljiv; ko iskazuje milosrđe, neka to čini s radošću! Ljubav neka bude iskrena! Mrzite zlo, držite se dobra! Srdačno volite jedni druge bratskom ljubavlju! U ukazivanju časti jedni druge prestižite! U revnosti ne budite lijeni! Budite vatreni u duhu, služite Gospodu! U nadi se veselite, u nevolji ustrajte, u molitvi budite postojani! Pomozite svetima u potrebama! Njegujte gostoljubivost! Blagoslovite one koji vas progone! Blagoslovite, a ne proklinjite! Radujte se sa radosnima, plačite s onima koji plaču! Budite istomišljenici! Nemojte imati na umu ono što je visoko, već se okrenite poniznosti! Nemojte misliti da ste mudri. Nikom ne vraćajte zlo za zlo! Pred svim ljudima zauzimajte se za dobro. Ako je moguće, koliko je do vas, budite u miru sa svim ljudima! Ljubljeni, ne osvećujte se sami, nego dajte mjesta Božijem gnjevu, kao što je i pisano: Osveta je moja, ja ću uzvratiti! – kaže Gospod. Nego, ako je gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga. Čineći tako, skupit ćeš mu užareni ćumur na glavu njegovu. Neka vas zlo ne pobijedi, već vi pobjeđujte zlo dobrim! Neka se svako pokorava višim vlastima. Jer nema vlasti koja nije od Boga, i one koje postoje, od Boga su postavljene. Stoga, onaj ko se suprotstavlja vlasti, usprotivio se odredbi Božijoj, i oni koji se suprotstavljaju, primit će sud na sebe. Vladari, naime, nisu strašni za dobro djelo, nego za zlo. Ako hoćeš da se ne bojiš vlasti, čini dobro i imat ćeš pohvalu od nje Jer ona je sluškinja Božija za tvoje dobro! Ali ako činiš zlo, onda se boj, jer ne nosi uzalud mača! Ta, ona služi Bogu da u gnjevu kazni onoga koji čini zlo. Zato se treba pokoravati, ne samo zbog gnjeva, nego i radi savjesti. Zbog toga i poreze plaćate, jer službenici su Božiji oni koji postojano vrše tu službu. Dajte svakome ono što mu pripada: porezniku dajte porez, cariniku carinu, kome poštovanje – iskažite poštovanje, kome čast – iskažite čast! Nikome ništa ne dugujte, osim da volite jedni druge, jer ko voli drugoga, ispunio je Zakon. Uistinu, Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ako ima još koja zapovijed, sažeto je u ovoj riječi: Voli bližnjega svoga kao samoga sebe! Ljubav ne čini bližnjemu zla, stoga je ljubav ispunjenje Zakona! I znajući koji je čas, vrijeme je da se trgnete iz sna, jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo povjerovali. Noć je poodmakla i približio se dan! Zato odložimo djela tame i obucimo se u oružje svjetla. Stoga živimo kako i pristoji danu, ne u gozbama razuzdanosti, ni u pijanstvu, ni u nečistoći i razvratu, ni u svađi i ljubomori. Nego, obucite se u Gospoda Mesiju Isusa, i ne brinite se za tjelesno kako biste udovoljavali strastima. Slaboga u vjeri prihvaćajte, bez prepirke oko mišljenja! Jedan vjeruje da smije sve jesti, a onaj slabiji jede samo povrće. Neka onaj koji jede ne prezire onoga koji ne jede, a onaj koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede! Ta, Bog ga je prihvatio. Ko si ti da sudiš tuđem slugi? Svom vlastitom gospodaru on stoji ili pada! A stajat će jer je Gospod u stanju da ga drži. Neko jedan dan smatra važnijim od drugog dana, a drugome je opet svaki dan jednak. Neka svaki bude uvjeren u svoje mišljenje. Onaj koji drži do nekog dana, zbog Gospoda ga drži. Isto tako, onaj koji jede, zbog Gospoda jede, jer zahvaljuje Bogu. A i onaj koji ne jede, zbog Gospoda ne jede i zahvaljuje Bogu. Niko, naime, ne živi samome sebi, niti umire sebi. Jer ako živimo, Gospodu živimo, i ako umiremo, Gospodu umiremo. Dakle, bilo da živimo, bilo da umiremo, Gospodu pripadamo. Zbog toga je i Mesija umro i oživio da bude Gospod i mrtvih i živih. A zašto ti sudiš svom bratu? Ili, zbog čega prezireš svog brata? Svi ćemo, naime, stajati pred Božijom sudačkom stolicom, jer je pisano: Tako mi života, kaže Gospod, svako će Mi se koljeno pokloniti i svaki će jezik priznati Boga. Dakle, svaki od nas će položiti račun Bogu sâm za sebe. Stoga ne sudimo više jedan drugome, već radije nastojte da ne postavljate bratu kamen spoticanja ili zamku. Znam i uvjeren sam u Gospodu Isusu da ništa nije nečisto samo po sebi, već ko drži da je nešto nečisto – njemu je nečisto. Ako je tvoj brat ožalošćen zbog hrane, onda se više ne ponašaš prema ljubavi. Ne upropaštavaj hranom onoga za koga je Mesija umro! Nemojte da se govori protiv vašeg dobra! Jer Carstvo Božije nije u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti u Duhu Svetom! Onaj ko ovim služi Mesiji, ugodan je Bogu i poštovan od ljudi. Zato težimo među sobom za mirom i onim što izgrađuje. Ne upropaštavaj djelo Božije zbog hrane! Doista, sve je čisto, ali je zlo za onoga koji jede sa zlom savješću. Dobro je ne jesti meso i ne piti vino ili bilo šta o čemu se spotiče tvoj brat. Uvjerenje koje imaš, drži za sebe pred Bogom! Blago onom ko ne osuđuje samog sebe u onome za šta se odlučuje. Ali onaj koji je sumnjičav kada nešto jede, već je osuđen, jer to ne čini iz uvjerenja. A sve što nije iz uvjerenja, grijeh je! Mi jaki moramo nositi slabosti slabih, a ne sebi ugađati. Neka svaki od nas ugađa svom bližnjem, za njegovo dobro i u njegovu korist. Jer ni Mesija nije ugađao sâm sebi, već kako je pisano: Pogrde onih koji te grde, pale su na mene. I sve što je nekad napisano, za našu pouku je napisano, da po ustrajnosti i ohrabrenju Pisama možemo imati nadu. Neka vam Bog dadne ustrajnosti i ohrabrenja da među sobom imate istu misao po Mesiji Isusu, da jednodušno i jednoglasno slavite Boga, Oca našega Gospoda Mesije Isusa. Zato prihvaćajte jedni druge, kao što je i Mesija prihvatio vas u slavu Božiju. Kažem da je Mesija postao sluga obrezanima zbog Božije istine, da bi potvrdio obećanja data očevima, i da pagani proslave Boga zbog Njegovog milosrđa, kako je i pisano: Zato ću te slaviti među paganima i pjevati hvale Tvome imenu! I ponovo veli: Veselite se, pagani, sa Njegovim narodom. I opet: Slavite svi, pagani, Gospoda i hvalite Ga svi narodi! A Izaija još jednom kaže: Pojavit će se potomak Jišajev, ustat će da vlada paganima; u Njega će se narodi uzdati! Neka vas Bog nade ispuni svom radošću i mirom u vjeri, da imate izobilje nade snagom Duha Svetoga! Ja sam uvjeren za vas, braćo moja, da ste i vi puni dobrote, i ispunjeni svim znanjem, u stanju da jedni druge opominjete. Pisao sam vam odvažno jednim dijelom da vas podsjetim na milost koju mi je Bog udijelio, da budem sluga Mesije Isusa paganima, poslužujući kao svećenik Radosnu vijest Božiju, kako bi prinos pagana bio ugodan, posvećen Duhom Svetim. Dakle, imam se čime ponositi u Mesiji Isusu, onim što je Božije. Ne usuđujem se govoriti ni o čemu što Mesija po meni nije učinio za poslušnost pagana, riječju i djelom, snagom znakova i čudesa, snagom Duha Božijega. Ja sam tako od Jerusalema pa uokolo sve do Ilirika, u potpunosti objavio Mesijinu Radosnu vijest, i to tako da sam sa čežnjom nastojao objavljivati Radosnu vijest, ne tamo gdje je Mesija već poznat, kako ne bih gradio na tuđem temelju, već kako je i pisano: Vidjet će Ga oni kojima nije objavljen, razumjet će oni koji nisu čuli za Njega. Zbog toga sam često i bio spriječen da dođem kod vas. Ali sada, budući da nemam više mjesta u ovim krajevima, a već nekoliko godina imam želju doći vama, kad krenem za Španiju. I nadam se da ću vas usput vidjeti i da ćete me vi otpremiti dalje nakon što mi se barem dijelom ostvari želja da budem s vama. No prvo idem u Jerusalem da služim svetima, jer su Makedonija i Ahaja odlučile da pomognu u potrebama siromašnih među svetima u Jerusalemu. Da, odlučile su, ali su im i dužnici. Jer ako su pagani imali udjela sa njima u duhovnom, treba da im posluže u materijalnom. Dakle, kad ovo dovršim i kada im predam ovaj zapečaćeni rod, navratit ću do vas na putu u Španiju. I znam da ću vam doći sa obiljem Mesijinog blagoslova. Preklinjem vas, braćo, našim Gospodom Mesijom Isusom i ljubavlju Duha da se, zajedno sa mnom, založite u svojim molitvama pred Bogom za mene, da bih mogao umaći nevjernicima u Judeji i da moja služba u Jerusalemu bude ugodna svetima kako bih vam sa radošću došao, po volji Božijoj, i sa vama se odmorio. Neka Bog mira bude sa svima vama! Amin. Preporučujem vam našu sestru Febu, poslužiteljicu Zajednice u Kenhreji, da je primite u Gospodu, kako i priliči svetima, i da joj pomognete u svemu što zatreba od vas. I ona je, naime, bila od pomoći mnogima i meni samom. Pozdravite Prisku i Akvilu, moje saradnike u Mesiji Isusu, koji su za moj život podmetnuli svoja leđa. Njima ne zahvaljujem samo ja, nego i sve zajednice pagana. Pozdravite i Zajednicu u njihovoj kući. Pozdravite mi dragog Epeneta, koji je prvina Azije za Mesiju! Pozdravite Mariju, koja se puno trudila za vas. Pozdravite Andronika i Juniju, moje zemljake i zatvorske drugove. Oni su ugledni poslanici i prije mene su bili u Mesiji. Pozdravite Amplijata, koga volim u Gospodu. Pozdravite Urbana, saradnika našeg u Mesiji, i mog dragog Stahija. Pozdravite Apela, pravog u Mesiji. Pozdravite sve Aristobulove. Pozdravite moga zemljaka Herodiona. Pozdravite sve Narcisove koji su u Gospodu. Pozdravite Trifenu i Trifozu, koje se trude u Gospodu. Pozdravite dragu Persidu, koja se puno trudila u Gospodu. Pozdravite Rufusa, izabranika u Gospodu, i majku njegovu i moju. Pozdravite Asinkrita, Flegonta, Herma, Patroba, Hermu i braću koja su s njima. Pozdravite Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, Olimpa i sve svete koji su s njima. Pozdravite jedni druge svetim poljupcem. Pozdravljaju vas sve Mesijine Zajednice! Preklinjem vas, braćo, čuvajte se onih koji prave razdor i čine sablazni protiv nauke u kojoj ste poučeni. Klonite ih se! Jer takvi ne služe našem Gospodu Mesiji, nego svome trbuhu, slatkorječivošću i laskanjem zavode srca nedužnih. Glas o vašoj poslušnosti dopro je do svih. Stoga se radujem zbog vas, ali hoću da budete mudri prema dobru, a nedužni prema zlu. A Bog mira će ubrzo satrti Satanu pod vašim nogama. Milost našeg Gospoda Isusa neka bude sa vama! Pozdravlja vas moj saradnik Timotej, i moji zemljaci Lucije, Jason i Sosipater. Pozdravljam vas u Gospodu i ja, Tercije, koji sam napisao ovo pismo. - Pozdravlja vas Gaj, domaćin moj i cijele Zajednice. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart. Onome Koji je moćan da vas učvrsti – prema mojoj Radosnoj vijesti i najavljivanju Mesije Isusa, prema objavi tajne sakrivene u vječnim vremenima, ali sada predočene, i po vjerovjesničkim Pismima, a prema zapovijedi vječnog Boga obznanjene svim paganima za poslušnost vjere – Bogu, jedinom mudrom, po Mesiji Isusu, Njemu neka je slava zauvijek! Amin. Pavle, po volji Božijoj pozvan za poslanika Mesije Isusa, i brat Sosten, Zajednici Božijoj koja je u Korintu, posvećenim u Mesiji Isusu, pozvanima da budu sveti, sa svima koji na svakom mjestu prizivaju našeg Gospoda Mesiju Isusa, i njihovog i našeg. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek zahvaljujem svom Bogu za vas, jer vam je data milost Božija u Mesiji Isusu, da se u Njemu u svemu obogatite, u svakoj riječi i u svem znanju, kao što se Mesijino svjedočanstvo potvrdilo u vama, tako da vam ne manjka ni jedan dar milosti dok očekujete objavljenje našeg Gospoda Mesije Isusa! On će vas i održati do kraja, da budete bez poroka na Dan našeg Gospoda Mesije Isusa. Vjeran je Bog Koji vas je pozvao u zajedništvo Svog sina Mesije Isusa, našeg Gospoda! Preklinjem vas, braćo, u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa da svi budete složni i da ne bude podjela među vama, nego da budete ujedinjeni, da imate isti stav i isto mišljenje. Klojini su mi, braćo, dali do znanja da među vama postoje trvenja. To kažem zbog toga što svaki od vas govori: „Ja sam Pavlov”, „A ja sam Apolonov”, „A ja sam Kefin”, „A ja Mesijin”. Zar je Mesija razdijeljen? Zar je Pavle razapet za vas ili ste u Pavlovo ime potopljeni? Zahvaljujem Bogu da nikoga od vas nisam potapao osim Krispa i Gaja, da niko ne može reći da ste u moje ime potopljeni. Istina, potapao sam još i Stefaninu porodicu. Ne znam da sam potapao bilo koga od drugih. Jer Mesija me nije poslao da potapam, već da objavljujem Radosnu vijest, ali ne mudrim govorom, da ne izgubi moć Mesijin krst. Jer govor o krstu je onima koji propadaju ludost, a nama koji se spašavamo sila je Božija. Ta, i pisano je: Uništit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je pisac? Gdje je onaj koji osporava ovaj svijet? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da po mudrosti Božijoj svijet nije upoznao Boga svojom mudrošću, svidjelo se Bogu da kroz ludost objavljivanja spasi one koji povjeruju. Uistinu, Jevreji traže znakove, a Grci traže mudrost, ali mi najavljujemo razapetog Mesiju, sablazan Jevrejima, ludost paganima, a onima koji su pozvani, i Jevrejima i Grcima, Mesiju – silu Božiju i mudrost Božiju. Jer ludost Božija mudrija je od ljudi i slabost Božija jača je od ljudi. Pogledajte, braćo, sebe koji ste pozvani! Nema vas mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo moćnih, nema mnogo plemenitog roda. Nego, lude iz svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe iz svijeta izabra Bog da posrami moćne, i neplemenite iz svijeta i prezrene izabra Bog, i ono čega nema da poništi ono što jest, tako da se niko u tijelu ne bi ponosio pred Bogom. Ali Njegovi ste u Mesiji Isusu, Koji nam je postao mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je i pisano: Ko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi! I ja, braćo, kada sam došao vama, nisam došao sa izvrsnim govorom ili mudrošću da vam objavim tajnu Božiju, jer sam odlučio ne znati među vama ništa drugo osim Mesije Isusa, i to razapetog. Bio sam sa vama slab, u strahu i sav drhtav, a moj govor i objavljivanje nisu bili u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u očitovanju Duha i snage, tako da vaša vjera ne bude vjera u ljudsku mudrost, već u snagu Božiju. Ipak, mi najavljujemo mudrost među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta niti vladara ovoga svijeta, koji će propasti; već otkrivamo Božiju mudrost, sakrivenu u tajni, koju je Bog predodredio prije vjekova za našu slavu. Nju nije upoznao nijedan od vladara ovoga svijeta, jer da su je upoznali ne bi razapeli Gospoda slave. Nego, kako je i pisano: Ono što oko nije vidjelo i uho nije čulo i što se u srcu čovječijem nije pojavilo, to je Bog priredio za one koji Ga vole. Ali nama je to Bog objavio po Duhu, budući da Duh sve istražuje, čak i dubine Božije. Ko od ljudi zna šta je u čovjeku, osim duha čovječijeg koji je u njemu? Tako niko nije upoznao šta je u Bogu, osim Duha Božijega. A mi nismo primili duha svijeta, već Duha od Boga da upoznamo ono što nam je Bog darovao. To isto i objavljujemo, ali ne riječima koje uči ljudska mudrost, nego poučeni od Duha, duhovnim tumačimo duhovno. Čovjek po prirodi ne prima ono što je od Duha Božijega, jer je to za njega ludost; i ne može to upoznati, jer se to po Duhu mora prosuđivati. Duhovan čovjek sve prosuđuje, ali njega niko ne prosuđuje. Jer ko je upoznao um Gospodnji, ko će Ga poučiti? Ali mi imamo Mesijin um. Ja vam, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, već kao tjelesnima, kao dojenčadi u Mesiji. Hranio sam vas mlijekom, ne jakom hranom, jer je još niste bili u stanju primati, a ni sada ne možete, jer ste još uvijek tjelesni. Pa zar niste tjelesni i zar ne živite kao ljudi, kad među vama ima zavisti i trvenja? I kad neko kaže: „Ja sam Pavlov”, a drugi: „Ja sam Apolonov”, niste li samo ljudi? A šta je Apolon? I šta je Pavle? Sluge preko kojih ste povjerovali, i to kako je kome Gospod dao. Ja sam posadio, Apolon zalio, ali Gospod je dao da raste! Tako da nije ništa ni onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog Koji daje rast. Onaj koji sadi i onaj koji zalijeva su jedno, i svaki od njih će primiti nagradu prema svom trudu. Mi smo saradnici Božiji, a vi ste Božija njiva, Božija građevina. Prema milosti Božijoj, koja mi je data, ja sam kao mudri graditelj položio temelj, a drugi na njemu gradi. Ali neka svako pazi kako se nadograđuje. Jer niko ne može položiti drugi temelj osim onog koji je već postavljen, a taj je Mesija Isus. Ali ako neko na tom temelju gradi zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvetom, sijenom, slamom, svačije će djelo biti vidljivo, jer će to pokazati onaj Dan koji će se očitovati vatrom. Ta će vatra iskušati kakvo je čije djelo! Ako nečije djelo opstane, onaj ko ga je napravio, primit će nagradu; ako li nečije djelo izgori, taj će pretrpjeti štetu. On sâm bit će spašen, ali kao kroz vatru. Zar ne znate da ste vi svetište Božije i da Duh Božiji boravi u vama? Ako neko pokušava uništiti svetište Božije, njega će uništiti Bog, jer svetište Božije je sveto, a to ste vi. Nek se niko ne vara! Ako neko među vama misli da je mudar na ovom svijetu, neka bude lud da bi bio mudar. Jer je mudrost ovog svijeta pred Bogom ludost. Pisano je: On hvata mudre u njihovoj lukavosti. I opet: Gospod poznaje umovanja mudrih, ona su isprazna. Dakle, neka se niko ne ponosi ljudima! Ta sve je vaše: bio Pavle, ili Apolon, ili Kefa, bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće; sve je vaše, a vi ste Mesijini, a Mesija je Božiji. Stoga, neka nas ljudi smatraju Mesijinim slugama i upraviteljima Božijih tajni. Nadalje, od upravitelja se traži da budu vjerni. Meni je gotovo nevažno da li mi sudite vi ili neki drugi ljudski sud, jer ni ja sâm sebi ne sudim. Uistinu, moja me savjest ne peče ni zbog čega, ali to me ne opravdava. Gospod je moj sudija. Zato nemojte ništa suditi prije vremena, dok ne dođe Gospod. On će osvijetliti ono što je skriveno u tami i otkriti nakane srca. Tada će svako primiti pohvalu od Boga. Ovo sam, braćo, primijenio na sebe i Apolona zbog vas, da po nama naučite: Ne preko onoga što je pisano! i da se ne ponosite jednim protiv drugog. Ko kaže da ti nadilaziš druge? Šta imaš, a da nisi primio? A ako si primio, šta se ponosiš kao da nisi primio? Već ste se zasitili! Već ste se obogatili! Bez nas ste postali carevi! I da ste barem postali carevi, da i mi s vama carujemo! Čini mi se da je Bog pokazao nas poslanike kao zadnje, kao osuđene na smrt, jer smo postali predstava svijetu, i anđelima i ljudima! Mi smo ludi zbog Mesije, ali vi ste mudri u Mesiji; mi smo slabi, ali vi ste jaki; vi ste časni, a mi smo bez časti! Sve do ovog časa gladujemo i žedni smo, i goli smo, i tuku nas, beskućnici smo, i trudimo se radeći svojim rukama. Vrijeđaju nas, a mi blagoslovimo; progone nas, a mi podnosimo; rugaju nam se, a mi tješimo; postali smo otpad svijeta, svačija nečistoća sve do sada. Ne pišem vam ovo da bih vas posramio, nego da vas poučim kao svoju voljenu djecu. Da imate i deset hiljada učitelja u Mesiji, nemate mnogo očeva, jer u Mesiji Isusu po Radosnoj vijesti ja sam vas rodio. Stoga vas molim: moj primjer slijedite! Zbog toga sam vam i poslao Timoteja, koji je moje voljeno i vjerno dijete u Gospodu. On će vas podsjetiti na moje puteve u Mesiji Isusu, koje naučavam posvuda i u svakoj zajednici. Neki su se uzoholili kao da ja neću doći kod vas. Ali ja ću ubrzo doći kod vas, ako bude volja Gospodnja, i onda ću saznati ne šta govore ovi oholi, nego šta mogu. Jer Carstvo Božije nije u riječi, nego u snazi. Šta biste htjeli? Da dođem k vama sa šibom ili sa ljubavlju i duhom blagosti? Zapravo, saznalo se da među vama ima bluda, i to takvog bluda kakvog nema ni među paganima: da neko ima ženu svoga oca. A vi ste se uzoholili, umjesto da budete ožalošćeni i da uklonite između sebe onoga koji je učinio ovakvo djelo. Ja sam, uistinu, iako odsutan svojim tijelom, ali prisutan duhom, već osudio kao prisutan onoga koji je to učinio. Kada se u imenu našeg Gospoda Isusa okupite vi i moj duh sa snagom našeg Gospoda Isusa, predajte tog čovjeka Satani na uništenje tijela, da bi se njegov duh spasio na Dan Gospodnji. Nije dobro da se ponosite! Zar ne znate da malo kvasca ukiseli čitavo tijesto? Očistite stari kvasac da biste bili novo tijesto, kao što i jeste beskvasni, jer uistinu, žrtvovano je naše pashalno janje – Mesija. Dakle, slavimo praznik ne sa starim kvascem, ni sa kvascem pokvarenosti i zla, nego sa kvascem čistoće i čestitosti! Pisao sam vam u svom pismu da se ne miješate sa bludnicima, i to ne općenito sa bludnicima ovoga svijeta, ili sa pohlepnicima, ili nasilnicima, ili idolopoklonicima, jer biste tada morali izaći iz svijeta. Nego, pisao sam vam da se ne miješate sa takozvanim bratom koji bi bio bludnik, ili pohlepnik, ili idolopoklonik, ili klevetnik, ili pijanica, ili nasilnik. Sa takvima ni jesti! Zbog čega bih ja sudio onima koji su vani? Zar i vi ne sudite onima koji su unutra? Onima koji su vani sudi Bog! Uklonite grešnika između sebe! Da li bi se bilo ko od vas, ako ima spor sa drugim, usudio voditi parnicu pred nepravednima, a ne pred svetima? Ili zar ne znate da će sveti suditi svijetu? A ako ćete suditi svijetu, zar niste u stanju biti sudije u najmanjim stvarima? Zar ne znate da ćemo suditi anđelima? A da i ne govorimo o svakidašnjem! A vi, kada vodite parnice o svakidašnjem, za sudije uzimate sebi one do kojih zajednica ne drži mnogo! Ovo govorim vama na sramotu! Zar među vama nema ni jednog koji je mudar i koji će biti u stanju da presudi između svoje braće? Nego, brat sa bratom se sudi, i to pred nevjernicima! Već vam je i to slabost što vodite parnice među sobom. Zašto radije ne podnesete nepravdu? Zašto radije ne pretrpite štetu? Ali vi činite nepravdu i nanosite štetu, i to braći! Zar ne znate da nepravedni neće baštiniti Carstvo Božije? Nemojte se varati, ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni nastrani, ni lopovi, ni pohlepni, ni pijanice, ni klevetnici, ni nasilnici neće baštiniti Carstvo Božije. Neki od vas bili su takvi, ali su oprani i posvećeni i opravdani u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa i u Duhu našeg Boga. Sve mi je dopušteno, ali nije sve korisno! Sve mi je dopušteno, ali ja ničemu neću robovati. Jela su za trbuh, a trbuh je za jela, ali Bog će uništiti i jedno i drugo! A tijelo nije za bludnost, već za Gospoda, i Gospod je za tijelo. A Bog Koji je podigao iz mrtvih Gospoda, podići će i nas svojom snagom. Zar ne znate da su vaša tijela Mesijini udovi? Da uzmem onda Mesijine udove i učinim ih udovima bludnice? Ni u kom slučaju! Zar ne znate da je onaj koji se sjedini sa bludnicom jedno tijelo s njom? Jer kaže se: Dvoje će biti jedno tijelo. Ali onaj ko se sjedini sa Gospodom, s njim je jedan duh! Bježite od bluda! Svaki grijeh koji čovjek počini je izvan tijela! Ali onaj koji bludniči, griješi protiv svoga tijela! Ili zar ne znate da je vaše tijelo svetište Duha Svetoga Koji je u vama, Kojeg imate od Boga i više niste svoji? Jer ste kupljeni! Dakle, proslavite Boga u svom tijelu! A sada o onome što ste mi pisali. Dobro je za čovjeka da ne dira ženu, ali zbog opasnosti od bluda neka svaki čovjek ima svoju ženu i svaka žena neka ima svoga muža. Neka muž vrši svoju dužnost prema ženi, a isto tako i žena prema mužu. Žena nema vlast nad svojim tijelom, nego muž. Isto tako ni muž nema vlast nad svojim tijelom, nego žena. Nemojte se uskraćivati jedno drugom, osim po dogovoru, na neko vrijeme, da se možete posvetiti molitvi. Onda opet budite zajedno, kako vas ne bi iskušao Satana zbog vašeg nedostatka uzdržljivosti. Ali, ovo vam govorim kao dopuštenje, ne kao zapovijed. Ja bih volio da su svi ljudi kao ja, ali svaki čovjek ima svoj dar od Boga. Jedan ovakav, a drugi onakav. Neoženjenima i udovicama kažem da je za njih dobro da ostanu kao i ja, no ako nemaju uzdržljivosti, neka se vjenčaju, jer je bolje vjenčati se nego izgarati od strasti. A onima koji su vjenčani zapovijedam, ne ja nego Gospod, žena od muža neka se ne rastavlja, ali ako se ipak rastavi, nek ostane neudata ili neka se pomiri sa mužem, a muž neka ne otpušta svoju ženu. Ostalima kažem ja, ne Gospod: ako neki brat ima ženu nevjernicu koja je voljna da živi s njim, neka je ne otpušta. Ako li žena ima muža nevjernika koji je voljan da živi sa njom, neka ne otpušta svog muža. Jer nevjernog muža posvećuje njegova žena i nevjernu ženu posvećuje brat (vjernik). Inače bi vaša djeca bila nečista, a ovako su sveta. Ali ako se nevjerna strana hoće rastaviti, neka se rastave. U tom slučaju brat ili sestra nisu ropski vezani, a Bog vas je pozvao u mir. Šta ti znaš, ženo, hoćeš li spasiti muža? I šta ti znaš, mužu, hoćeš li spasiti ženu? Samo neka svakom bude kako mu je Gospod odredio i svako neka živi onako kako ga je Bog pozvao! Tako naređujem u svim zajednicama. Ako je neko pozvan kao obrezan neka to ne mijenja. Ako je neko pozvan kao neobrezan, neka se ne obrezuje! Obrezanje nije ništa i neobrezanje nije ništa, već poslušnost Božijim zapovijedima. Neka svako ostane u pozivu u kojem je pozvan. Ako si pozvan kao rob, ne brini se! A ukoliko možeš postati slobodan, radije se okoristi. Jer ako je neko u Gospodu pozvan kao rob, slobodnjak je Gospodnji, a isto tako onaj koji je pozvan kao slobodan, rob je Mesijin. Kupljeni ste! Ne budite robovi ljudima. Neka svako, braćo, ostane u Bogu u onome u čemu je pozvan. Što se tiče djevica, nemam zapovijedi Gospodnje, ali dajem savjet jer, primivši milosrđe od Gospoda, zaslužujem povjerenje. Smatram da je dobro da tako bude zbog sadašnje nevolje, to jest da je dobro za čovjeka da tako živi. Ako si vezan za ženu, ne traži rastave, ako si slobodan od žene, ne traži ženu! Ali ako se oženiš, ne griješiš, i ako se djevica uda, ne griješi. Ali takvi će imati tjelesnu teškoću, a ja vas od nje pokušavam sačuvati. Ovo vam kažem, braćo: vrijeme je kratko i neka od sada i oni koji imaju žene budu kao da ih i nemaju; oni koji plaču, kao da ne plaču; oni koji se raduju, kao da se ne raduju; oni koji kupuju, kao da ne posjeduju; a oni koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer prolazi sadašnje obličje ovoga svijeta. A ja želim da vi budete slobodni od briga. Neoženjeni se brine za stvari Gospodnje i kako da ugodi Gospodu, a oženjeni se brine za svjetsko i kako da ugodi svojoj ženi i tako je razdijeljen. Tako se i neudata žena i djevica brinu za stvari Gospodnje, da budu svete i u tijelu i u duhu, dok se udata žena brine za svjetsko, kako da ugodi svome mužu. Ovo govorim za vašu vlastitu korist i to ne da vam postavim zapreku, nego da časno i predano služite Gospodu bez podijeljenosti. Ali ako neko smatra da ne postupa ispravno sa svojom djevicom, jer je prošla pravo vrijeme za udaju, i ako tako mora biti, neka čini šta želi, ne griješi, neka se vjenčaju. Ali onaj ko ima čvrst stav u svom srcu, i nema potrebe, nego ima vlast nad svojom voljom i u svom srcu je odlučio da sačuva svoju djevicu, dobro čini. Tako onaj koji udaje svoju djevicu, dobro čini, a onaj koji je ne udaje, čini još bolje. Žena je vezana dokle god živi njen muž. Ali ako muž umre, slobodna je da se uda za koga želi, samo u Gospodu. No mislim da će imati veći blagoslov ako ostane neudata. A držim da i ja imam Duha Božijega! Što se tiče mesa žrtvovanog idolima, znamo da svi imamo znanje. Ali znanje napuhuje, dok ljubav izgrađuje. Ako neko misli da nešto zna, još ne zna onako kako bi trebao znati. Ali ako neko voli Boga, On ga poznaje. Dakle, što se tiče jedenja mesa žrtvovanog idolima, znamo da idol u svijetu nije ništa i da nema Boga osim jednog. Pa čak i da ima takozvanih bogova bilo na Nebu ili na Zemlji, kao što zaista ima mnogo bogova i mnogo gospodara, mi imamo jednog Boga Oca, od Koga je sve i mi u Njemu, i jednoga Gospoda Mesiju Isusa, po Kome je sve i mi po Njemu Ali nemaju svi ovu spoznaju. A neki, navikli na idola, još uvijek jedu meso kao idolsku žrtvu i njihova se savjest kalja jer je slaba. Jelo nas neće dovesti Bogu. Niti gubimo ako ne jedemo, niti smo bolji ako jedemo. Ali pazite da ne bi ovo vaše pravo postalo kamen spoticanja slabima. Jer ako neko vidi tebe koji imaš znanje kako jedeš u idolskom hramu, zar neće njegova slaba savjest ojačati, pa da jede meso žrtvovano idolima? I svojim znanjem upropaštavaš onog koji je slab, svog brata za kojeg je Mesija umro. Tako griješeći protiv braće i ranjavajući njihovu savjest koja je slaba, griješite protiv Mesije. Dakle, ako jelo sablažnjava mog brata, onda više nikada neću jesti mesa da ne sablaznim svog brata! Zar ja nisam slobodan? Zar nisam poslanik? Zar nisam vidio Isusa, Gospoda našeg? Zar niste vi djelo moje u Gospodu? Ako drugima i nisam poslanik, vama sigurno jesam, jer vi ste pečat mog poslaništva u Gospodu! Moja odbrana od onih koji me optužuju je ovo: Zar ja nemam pravo da jedem i da pijem? Zar ja nemam pravo sa sobom voditi sestru vjernicu kao i drugi poslanici, i braća Gospodnja i Kefa? Ili samo ja i Barnaba nemamo pravo da ne radimo? Ko ikada služi kao vojnik o svom trošku? Ko sadi vinograd, a da ne jede njegova roda? Ili ko je čuvar stada, a da ne pije mlijeka od stada? Ovo sigurno ne govorim kao čovjek. Pa zar to ne kaže i Zakon? U Mojsijevom zakonu stoji zapisano: Ne zavezuj usta volu koji vrše! Zar je Bogu stalo do volova? Ili to sve govori zbog nas? Da, zbog nas je to pisano, jer onaj koji ore, treba orati u nadi, a onaj koji vrše, u nadi da će dobiti udio. Ako smo mi vama posijali duhovna dobra, je li šta veliko ako požanjemo od vas zemaljska dobra? Ako drugi imaju nad vama ovo pravo, zar nemamo još više mi? Ali mi se nismo okoristili ovim pravom, nego sve podnosimo, kako ne bismo postavili nikakvu branu Mesijinoj Radosnoj vijesti. Zar ne znate da oni koji služe u hramu, jedu od onoga u hramu, a koji poslužuju žrtvenik, od žrtvenika imaju udio? Tako je i Gospod odredio da oni koji objavljuju Radosnu vijest, od Radosne vijesti i žive. Ali ja se nisam poslužio ničim od toga. A i ne pišem sve ovo da bi mi tako bilo. Jer meni je bolje da radije umrem – nego, niko mi neće oduzeti ovu slavu! Jer ako objavljujem Radosnu vijest, nema mjesta za moju hvalu. Ta, to mi je dužnost! I jao meni ako ne širim Radosnu vijest! Jer ako to činim svojevoljno, onda imam plaću, ali ako nije svojevoljno, onda je to povjereno upraviteljstvo. Šta je onda moja plaća? Da objavljujući Radosnu vijest to činim besplatno, tako da se ne poslužim svojim pravom u Radosnoj vijesti. Iako sam slobodan od svih ljudi, svima sam postao rob, da ih više pridobijem. Jevrejima sam postao kao Jevrej, da pridobijem Jevreje. Onima pod Zakonom, kao da sam pod Zakonom, iako sâm nisam pod Zakonom, da pridobijem one pod Zakonom. Onima bez Zakona, kao da sam bez Zakona, iako nisam bez Zakona Božijega, nego sam u Mesijinom zakonu, da pridobijem one bez Zakona. Slabima sam postao slab, da pridobijem slabe. Svima sam postao sve, da nekako neke spasim. A sve to radim zbog Radosne vijesti, da imam udjela u njoj. Zar ne znate da trkači na trkalištu svi trče, ali samo jedan prima nagradu? Tako, trčite da je primite! Svaki se takmičar u mnogim stvarima uzdržava, oni da prime propadljivi vijenac, a mi nepropadljivi. Ja dakle tako trčim – ne kao bez cilja, i tako udaram – ne kao u vjetar. Svoje tijelo krotim i savladavam, da sâm ne budem izbačen, nakon što sam drugima objavljivao. Braćo, ne bih htio da budete u neznanju. Naši su očevi svi bili pod oblakom i svi su prošli kroz more i svi su potopljeni u Mojsija u oblaku i u moru, i svi su jeli istu duhovnu hranu, i svi su pili isto duhovno piće – pili su, naime, iz duhovne stijene koja ih je pratila, a ta stijena je bila Mesija. Ali većina od njih nije bila Bogu ugodna, te su poubijani u pustinji. Sve to se dogodilo za primjer nama, da ne čeznemo za zlom, kao što su oni čeznuli. Ne budite idolopoklonici kao neki od njih, kako je i zapisano: Sjede narod da jede i pije pa ustade da pleše. Nemojmo se odavati bludu kao što su se neki od njih tome odali, pa ih je u jednom danu palo dvadeset i tri hiljade. Nemojmo iskušavati Mesiju, kao što su neki od njih iskušavali, pa su pomrli od zmija. Ne mrmljajte, kao što su neki od njih mrmljali, pa ih je uništio Zatirač. Sve se to, kao primjer, dogodilo njima, a zapisano je za opomenu nama, koje su zapala posljednja vremena. Zato neka svako ko misli da stoji pazi da ne bi pao! Nikakva kušnja, veća od ljudske, nije vas snašla. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budete kušani preko vaših mogućnosti, nego će vam sa kušnjom dati i ishod, da je možete podnijeti. Zato, dragi moji, bježite od idolopoklonstva! Govorim vam kao razumnima, a vi prosudite šta kažem. Zar nije čaša blagoslova koju blagoslovimo zajedništvo Mesijine krvi? Zar nije hljeb kojeg lomimo zajedništvo Mesijinog tijela? Budući da je jedan hljeb, svi smo jedno tijelo, jer svi dijelimo jedan hljeb. Gledajte Izraela po tijelu! Zar nisu oni koji jedu žrtve u zajedništvu sa žrtvenikom? Šta time želim reći? Da je idolska žrtva nešto ili da je idol nešto? Ne, nego ono što pagani žrtvuju, zlim duhovima žrtvuju, a ne Bogu, i ja ne želim da budete u zajedništvu sa zlim duhovima. Ne možete piti čašu Gospodnju i čašu zlih duhova! Ne možete biti sudionici stola Gospodnjeg i sudionici stola zlih duhova! Ili ćemo činiti Gospoda ljubomornim? Zar smo mi jači od Njega? Sve je dopušteno, ali sve nije korisno! Sve je dopušteno, ali sve ne izgrađuje! Neka niko ne traži svoje dobro, nego dobro za drugog. Jedite sve što se prodaje na tržnici i ništa ne ispitujte zbog savjesti, jer Zemlja je Gospodnja i sve što je na njoj! Ako vas bilo koji nevjernik pozove i vi želite ići, sve što se postavi pred vas jedite bez ispitivanja, zbog savjesti. Ali ako vam neko kaže: „Ovo je prineseno kao žrtva”, ne jedite zbog onoga koji vam je to saopćio i zbog savjesti. Ali ne svoje savjesti, nego onoga drugoga. Zašto da moju slobodu prosuđuje tuđa savjest? Ako ja sa zahvalnošću sudjelujem, zašto da hule na mene zbog onoga za šta zahvaljujem? Stoga, bilo da jedete ili da pijete ili šta god da činite, sve činite na slavu Božiju! Ne budite sablazan ni Jevrejima, ni Grcima, ni Zajednici Božijoj, kao što i ja u svemu ugađam svima i ne tražim svoju korist, već korist mnogih da se spase. Nasljeđujte mene, kao što i ja nasljeđujem Mesiju! Pohvaljujem vas što me se sjećate u svemu i držite predaje koje sam vam predao. Ali želim da znate da je glava svakog muža Mesija, glava žene je muž, a glava Mesije je Bog. Svaki muž koji se moli ili propovijeda pokrivene glave, sramoti svoju glavu. Ali svaka žena koja se moli ili propovijeda otkrivene glave, sramoti svoju glavu. To je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se onda ošiša, ali budući da je za ženu sramota da se obrije ili ošiša, neka se pokriva. Muž, zaista, ne mora pokrivati glavu, jer je slika i slava Božija, a žena je slava svoga muža. I nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž zbog žene, nego žena zbog muža. Zato žena mora na glavi imati znak podložnosti radi anđelâ. Ipak, niti je žena bez muža, niti muž bez žene – u Gospodu! Jer baš kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi, a sve je od Boga. Prosudite među sobom: Je li prikladno da se žena moli Bogu nepokrivena? Zar vas i sama priroda ne uči da je za muža sramota da nosi dugu kosu, a da je duga kosa ženi na slavu, jer joj je duga kosa data umjesto pokrivala? Ali ako neko želi raspravljati, mi nemamo takav običaj, a ni zajednice Božije. Dajući vam ovu opomenu, ne mogu vas pohvaliti, jer se ne sastajete za korist nego na štetu. Kao prvo, čujem, a djelimično i vjerujem, da među vama nastaju podjele kada se sastajete. Doista, potrebno je da među vama bude podjela, tako da se pokažu oni prokušani među vama. Kada se tako zajedno sastajete, vi ne jedete večeru Gospodnju, jer svaki od vas pri blagovanju uzima prvo svoju večeru, pa jedan gladuje, a drugi je pijan. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili prezirete Zajednicu Božiju i sramotite one koji nemaju? Šta da vam kažem? Da vas hvalim? Za ovo vas ne mogu hvaliti! Zaista, primio sam od Gospoda ono što sam vam i prenio: Gospod Isus je one noći kada je bio predat uzeo hljeb, zahvalio se, razlomio ga i rekao: „Ovo je Moje tijelo koje je za vas. Ovo činite Meni na uspomenu.” Isto tako nakon večere uzeo je čašu i rekao: „Ova čaša je novi Savez u Mojoj krvi. Ovo, svaki put kad pijete, činite na Moju uspomenu.” Jer svaki put kada jedete ovaj hljeb i pijete iz čaše, objavljujete smrt Gospodnju sve dok On ne dođe. Tako, ko god jede hljeb i pije iz čaše Gospodnje nedostojno, bit će krivac za tijelo i za krv Gospodnju. Ali neka svako ispita samog sebe, pa nek onda jede od hljeba i nek pije iz čaše. Uistinu, onaj koji jede i pije, sâm sebi osudu jede i pije kada ne raspoznaje Tijelo. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, a mnogi su već preminuli. Kada bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili osuđivani. Ali Gospod nas kaznama popravlja da ne budemo osuđeni sa svijetom. Dakle, braćo, kada se sastajete da blagujete, sačekajte jedni druge. Ako je neko gladan, neka jede kod kuće, da vam sastanak ne bude na osudu. Ostale stvari ću urediti kada dođem. Što se tiče duhovnih stvari, ne bih htio, braćo, da budete u neznanju. Znate, kada ste bili pagani, bili ste vučeni i zavođeni nijemim idolima. Zato vam obznanjujem da niko po Duhu Božijem ne kaže: „Proklet Isus”, i niko ne može reći: „Isus je Gospod”, osim po Duhu Svetom. Različiti su darovi, ali je isti Duh; različite su službe, ali je isti Gospod; različita su i djelovanja, ali je isti Bog Koji u svima sve čini. A svakome se objava Duha daje za korist. Jednome se po Duhu daje riječ mudrosti, a drugome po istom Duhu riječ znanja. Nekome vjera po istom Duhu, a drugome darovi iscjeljivanja po tom jednom Duhu; nekome činjenje čudesa, a drugome propovijed; nekome raspoznavanje duhova, drugome različiti jezici, a nekome opet tumačenje jezika. Sve ovo čini jedan i isti Duh, Koji svakome ponaosob dijeli kako želi. Jer kao što je tijelo jedno, te ima mnogo dijelova, a svi ti dijelovi tijela, premda ih je mnogo, čine jedno tijelo, tako isto i Mesija. Tako smo u jednom Duhu svi mi u jedno tijelo potopljeni, bili Jevreji ili Grci, bili robovi ili slobodni, i svi smo jednim Duhom napojeni. Ni tijelo ne čini jedan dio, već mnogi. Ako noga kaže: „Budući da nisam ruka, nisam od tijela”, zar će zbog toga prestati biti dio tijela? Ako uho kaže: „Budući da nisam oko, nisam od tijela”, zar će zbog toga prestati biti dio tijela? Kad bi čitavo tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi čitavo bilo sluh, gdje bi bio njuh? Ali Bog je postavio dijelove u tijelo kako je htio, i to svaki od njih ponaosob. A kad bi sve bilo jedan dio, gdje bi bilo tijelo? Ipak, mnogo je dijelova, ali jedno tijelo. A oko ne može reći ruci: „Ne trebaš mi!”, niti glava nozi: „Ne trebaš mi!” Nego naprotiv, dijelovi tijela koji se čine slabijima, najpotrebniji su, a one dijelove koje smatramo nečasnima, odijevamo sa većom časti. Sa našim sramnijim dijelovima postupamo s većom pristojnošću, dok pristojnim dijelovima to ne treba. A Bog je tako razmjestio dijelove tijela, dajući više časti onima koji je nemaju, da ne bi u tijelu bilo razdora, već da dijelovi jednako brinu jedni za druge. I kada pati jedan dio, sa njim pate svi dijelovi, ili ako se jednome dijelu iskazuje čast, sa njim se raduju svi dijelovi. Vi ste, dakle, Mesijino tijelo, a pojedinci dijelovi. A Bog je u Zajednici postavio: prvo poslanike, drugo propovjednike, treće učitelje; zatim činjenje čudesa, pa darove iscjeljivanja, pomaganje, upravljanje, različite jezike. Zar su svi poslanici? Zar su svi propovjednici? Zar su svi učitelji? Zar svi čine čudesa? Zar svi imaju darove iscjeljivanja? Zar svi govore raznim jezicima? Zar ih svi tumače? Ali čeznite za većim darovima! Evo, pokazujem vam najuzvišeniji put! Kad bih govorio jezicima ljudskim i anđeoskim, a ne bih imao ljubavi, bio bih gong što ječi i cimbal što zveči. Kad bih imao propovijedi i znao sve tajne i sva znanja, i kad bih imao svu vjeru tako da gore premještam, a ne bih imao ljubavi, ništa sam! Kad bih podijelio sve što imam i predao svoje tijelo da se spali, a ne bih imao ljubavi, ništa mi ne bi vrijedilo. Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrodušna, ljubav ne zavidi, ne hvali se, ne oholi se, nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve pokriva, svemu vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Propovijedi? One će prestati. Jezici? Oni će umuknuti. Znanje? Ono će nestati. Doista, mi nepotpuno znamo, i nepotpuno propovijedamo. Ali kada dođe ono potpuno, nestat će sve što je nepotpuno. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, razmišljao sam kao dijete, prosuđivao sam kao dijete. A kad sam postao čovjek, odbacio sam sve djetinje. Sada vidimo u ogledalu – mutno, a onda – licem u lice. Sada znam nepotpuno, a onda ću potpuno spoznati kao što sam i spoznat. Ali sada ostaje vjera, nada i ljubav, to troje, a najveća od njih je ljubav. Težite za ljubavlju i žarko čeznite za duhovnim darovima, a najviše da propovijedate. Onaj, naime, koji govori drugim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu. Niko ga ne razumije, jer u Duhu govori tajne. A onaj koji propovijeda govori ljudima za izgradnju, ohrabrenje i utjehu. Ko govori drugim jezikom, izgrađuje sâm sebe, a ko propovijeda, izgrađuje zajednicu. Ja želim da svi govorite drugim jezicima, a još više da propovijedate, jer veći je onaj koji propovijeda, nego onaj koji govori drugim jezicima, osim ako ih tumači da se i zajednica može izgrađivati. Sada, braćo, ako ja dođem vama govoreći drugim jezicima, šta bi vam to koristilo kad vam ne govorim sa objavom, ili spoznajom, ili propovijedanjem, ili sa poukom? Pa ako i beživotni instrumenti, bilo frula ili harfa, ne daju različite zvukove, kako će se prepoznati šta svira frula, a šta harfa? Doista, ako truba ne daje jasan zvuk, ko će se pripremiti za borbu? Isto tako, ako i vi svojim jezikom ne dajete razumljivu poruku, kako će se znati šta govorite? Govorit ćete uprazno. U svijetu ima puno različitih glasova, a nijedan nije bez značenja. Ako, dakle, ja ne znam značenje glasa, bit ću stranac onome koji govori, a onaj koji govori bit će stranac meni. Tako i vi, budući da ste vatreni za duhovnim stvarima, za izgradnju zajednice budite time vatreni u izobilju. Stoga, neka onaj koji govori drugim jezikom moli da ga može i tumačiti. Jer ako se molim drugim jezikom, moj duh moli, a moj um je besplodan. Šta onda? Molit ću se duhom, ali molit ću se i umom; pjevat ću hvale duhom, ali pjevat ću ih i umom. Inače, ako zahvaljuješ u duhu, kako će neupućen reći „Amin” na tvoje zahvaljivanje? Jer on ne zna šta ti govoriš. Ti, uistinu, dobro zahvaljuješ, ali to drugoga ne izgrađuje. Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima više od svih vas, ali u zajednici ću radije kazati pet riječi svojim umom da druge poučim nego deset hiljada riječi drugim jezikom. Braćo, ne budite djeca u razumu, već u zloći budite kao djeca, a u razumu budite zreli. U Zakonu je zapisano: „Drugim jezicima i drugim ustima govorit ću ovom narodu, ali me ni tako neće poslušati”, govori Gospod. Dakle, drugi jezici su znak i to ne onima koji vjeruju, nego nevjernicima, a propovijed nije za nevjernike, nego za one koji vjeruju. Stoga, ako se čitava zajednica sakupi i svi govore drugim jezicima, pa uđu neupućeni ili nevjernici, zar neće reći da ste poludjeli? Ali ako svi propovijedaju, pa uđe neki nevjernik ili neupućeni, svi ga opominju i svi ga prosuđuju, otkrivaju mu skrivene stvari njegovog srca, pa će pasti ničice i slaviti Boga i priznati: „Bog je zaista među vama!” Šta ćemo onda, braćo? Kada se sakupite i svaki od vas ima neku zahvalu, pouku, objavu, govor drugim jezikom, tumačenje, neka sve to bude za izgradnju. Kad neko govori drugim jezikom – dvojica ili najviše trojica, i to po redu, jedan neka tumači. Ali ako nema tumača, nek takav u zajednici šuti i neka govori sebi i Bogu. Nek i od propovjednika govore dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju. Ali ako neko drugi od prisutnih dobije objavu, neka prvi ušuti. Svi možete propovijedati jedan po jedan, tako da se svi nauče i da svi budu ohrabreni. A duhovi propovjednika podložni su propovjednicima, jer Bog nije Bog zbrke, nego reda. Kao i u svim zajednicama svetih, žene na sastancima neka šute. Nije im dopušteno da govore, već da budu podložne, kako i Zakon kaže. A ako šta žele da saznaju, neka kod kuće pitaju svoje muževe. Sramota je za ženu da govori u zajednici. Ili je možda od vas izašla riječ Božija, ili je samo do vas došla? Ako neko misli da je propovjednik ili da je duhovan, neka zna da je ovo što vam pišem Gospodnja zapovijed. Ali ako je neko prezire, ne marite za njega. Tako, braćo, vatreno čeznite da propovijedate i ne branite govoriti drugim jezicima, ali neka sve bude pristojno i uredno. Podsjećam vas, braćo, na Radosnu vijest koju sam vam objavio, a koju ste vi primili i u kojoj stojite, po kojoj ste i spašeni ukoliko čvrsto držite riječ koju sam vam objavio; osim ako ste uzalud povjerovali. Doista, najprije sam vam predao ono što sam i primio: Mesija je umro za naše grijehe, po Pismima; bio je pokopan i dignut je iz mrtvih treći dan, po Pismima; prvo se ukazao Kefi, a zatim i Dvanaesterici. Poslije se ukazao pred više od pet stotina braće zajedno, od kojih većina i danas živi, dok su neki pomrli. Nakon toga, ukazao se Jakovu, pa svim poslanicima. I naposljetku se kao nedonoščetu ukazao i meni. Jer ja sam najmanji od poslanika, i nisam dostojan da se zovem poslanikom jer sam progonio Zajednicu Božiju. Ali milošću Božijom sam ono što jesam, a Njegova milost prema meni nije bila uzaludna, već sam se trudio više nego svi oni; ipak, ne ja, nego milost Božija sa mnom. Dakle, mi – bilo ja ili oni – tako objavljujemo, a vi ste tako povjerovali. Ali ako se govori da je Mesija oživio od mrtvih, kako neki među vama govore da nema oživljenja mrtvih? Ako nema oživljenja mrtvih, onda ni Mesija nije oživljen. A ako Mesija nije oživljen, uzaludno je i naše objavljivanje, a uzaludna je i vaša vjera. Tada smo mi zapravo lažni svjedoci Božiji, jer smo svjedočili kao da je Bog oživio Mesiju, Kojega nije oživio, ako doista mrtvi ne oživljavaju. Jer ako mrtvi ne oživljavaju, ni Mesija nije oživio. I ako Mesija nije dignut iz mrtvih, onda je beskorisna vaša vjera – još uvijek ste u svojim grijesima. Onda su i oni koji su umrli u Mesiji, propali. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Mesiju, onda smo bjedniji od svih ljudi. Ali sad, Mesija je oživljen iz mrtvih, prvjenac od umrlih. Budući da je po čovjeku došla smrt, po Čovjeku je došlo i oživljenje mrtvih. Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Mesiji svi biti oživljeni, ali svaki u svom redu: prvjenac, Mesija, a zatim svi Mesijini o Njegovu dolasku; tada će doći kraj, kada preda Carstvo Bogu i Ocu, kad uništi svako poglavarstvo, svaku vlast i silu. Doista, On treba vladati dok ne podmetne sve neprijatelje pod Svoje noge. Posljednji neprijatelj koji će biti uništen je smrt, jer „sve je podmetnuo pod Svoje noge”. A kad se kaže da je sve podmetnuo, jasno je da se izuzima Onaj Koji Mu je sve podmetnuo. A kad Mu sve bude podmetnuto, tada će se i sâm Sin podmetnuti Onome Koji Mu je sve podmetnuo, da Bog bude sve u svemu. Inače, šta će biti sa onima koji se potapaju za mrtve? Ako doista mrtvi ne oživljavaju, zašto se oni potapaju umjesto njih? Zašto se onda i mi svaki čas izlažemo opasnosti? Svaki dan umirem, tako mi vašeg ponosa, braćo, kojeg imam u Mesiji Isusu, Gospodu našem. Ako sam se samo kao čovjek borio sa divljim zvijerima u Efesu, kakva mi je od toga korist? Ako mrtvi ne oživljavaju, „jedimo i pijmo, jer sutra ćemo umrijeti”. Ne varajte se: „Loše društvo kvari dobre običaje!” Urazumite se kako treba i prestanite griješiti! Neki, doista, ne poznaju Boga! Govorim to na vašu sramotu! Ali neko će reći: Kako oživljavaju mrtvi? I s kakvim tijelom dolaze? Luđače, ono što siješ ne oživljava ako ne umre! I kada siješ, ne siješ tijelo koje će biti, nego samo zrno, recimo, pšenice ili nečeg drugog. A Bog mu daje tijelo kakvo On hoće, i to svakom sjemenu njegovo tijelo Nije svako tijelo isto tijelo; drugo je ljudsko tijelo, drugo je tijelo u stoke, drugo je ptičije tijelo, i drugo je riblje. Ima i nebeskih tijela i zemaljskih tijela, ali drugačiji je sjaj nebeskih, a drugačiji zemaljskih. Drugi je sjaj sunca, drugi je sjaj mjeseca, i drugi je sjaj zvijezda, pa se i zvijezda od zvijezde razlikuje po sjaju. Tako i sa oživljenjem mrtvih. Sije se raspadljivo, a oživljava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, a oživljava u slavi; sije se u slabosti, a oživljava u snazi; sije se zemaljsko tijelo, a oživljava duhovno tijelo. Ako postoji zemaljsko tijelo, postoji i duhovno. Tako je zapisano: Prvi čovjek Adam postao je „živa duša”, a posljednji Adam životvorni Duh. Ali nije prvo duhovno, nego zemaljsko, a nakon toga duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, od praha; drugi je čovjek s Neba. Kakav je taj čovjek od praha, takvi su i drugi od praha; a kakav je Onaj nebeski čovjek, takvi su i svi nebeski. I kao što smo nosili obličje čovjeka od praha, tako ćemo nositi obličje Onoga nebeskoga. Ovo vam kažem, braćo: tijelo i krv ne mogu baštiniti Carstvo Božije, niti raspadljivo baštini neraspadljivo. Evo kazujem vam tajnu: nećemo svi umrijeti, već ćemo se promijeniti. Najedanput, u treptaju oka, o posljednoj trubi, jer će se oglasiti truba, mrtvi će biti oživljeni neraspadljivi, a mi ćemo se promijeniti. Jer se ovo raspadljivo mora obući u neraspadljivost, i ovo smrtno se mora obući u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se ispuniti zapisana riječ: „Pobjeda je progutala smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?” Žalac smrti je grijeh, a snaga grijeha je Zakon. Ali neka je hvala Bogu Koji nam daje pobjedu po našem Gospodu Mesiji Isusu! Dakle, braćo moja draga, budite čvrsti, nepokolebljivi, uvijek obilujte u djelu Gospodnjem, znajući da vaš trud nije uzaludan u Gospodu! Što se tiče skupljanja priloga za svete, kao što sam odredio Zajednicama Galacije, tako i vi činite! Svakog prvoga dana sedmice neka svako od vas odvoji na stranu i tako uštedi koliko može, da se ne sakuplja tek kada ja dođem. A kada dođem, poslat ću sa preporukom koga god vi odredite da odnesu vaš dar u Jerusalem. Bude li potrebno da i ja idem, i oni će ići sa mnom. Kod vas ću doći kada prođem Makedoniju. Kroz Makedoniju samo prolazim, a kod vas ću se vjerovatno zadržati ili čak provesti zimu, da me otpremite kud god pođem. Ne bih htio da vas sada vidim samo u prolazu, pa se nadam da ću s vama neko vrijeme i ostati, ako Gospod dopusti. Ali u Efesu ću se zadržati do Pedesetnice, jer su mi se otvorila velika vrata za uspjeh, a mnogo je onih koji se protive. Ako dođe Timotej, pazite da bude sa vama bez straha, jer i on radi djelo Gospodnje kao i ja. Zato neka ga niko ne prezire, nego ga ispratite u miru da može doći meni, jer ga s braćom očekujem. Što se tiče brata Apolona, jako sam ga podsticao da dođe vama sa braćom, ali nikako nije imao namjeru da sada dođe. No, doći će kada mu se ukaže prilika. Bdijte, stojte čvrsto u vjeri, budite muževni, snažni. Neka sve što činite bude u ljubavi! Molim vas, braćo – poznajete Stefanin dom: da je prvina Ahaje i da su se predali posluživanju svetih – da i vi budete podložni takvima i svakome ko se pridruži u radu i trudi se. Radujem se dolasku Stefane, Fortunata i Ahajika, jer su nadoknadili vašu odsutnost i tako okrijepili i moj i vaš duh. Dakle, poštujte takve! Pozdravljaju vas azijske zajednice. Srdačno vas u Gospodu pozdravljaju Akvila i Priska sa zajednicom koja se sastaje u njihovom domu. Pozdravljaju vas sva braća. Pozdravite jedni druge svetim poljupcem. Pozdrav mojom vlastitom rukom, Pavlovom. Ako bilo ko ne voli Gospoda, neka je proklet! „Marana tha!” (Dođi Gospode!). Milost Gospoda Isusa neka bude sa vama! Ljubav moja neka je sa svima vama u Mesiji Isusu! Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj, i brat Timotej, Zajednici Božijoj koja je u Korintu sa svima svetima u cijeloj Ahaji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospoda Mesije Isusa! Blagoslovljen Bog i Otac Gospoda našega Mesije Isusa, Otac milosrđa i Bog svakog ohrabrenja! On nas hrabri u svakoj našoj nevolji, tako da bismo i mi mogli hrabriti one koji su u bilo kakvoj nevolji, ohrabrenjem kojim je i nas same ohrabrio Bog. Jer kao što su nam obilne Mesijine patnje, tako nam po Mesiji obiluje i ohrabrenje. Bilo da smo u nevoljama, to je za vaše ohrabrenje i spasenje, ili ako smo ohrabreni, to je za vaše ohrabrenje koje vam daje da budete ustrajni u istim patnjama koje i mi podnosimo. Naša nada za vas je čvrsta. Znamo da kao što sa nama dijelite patnje, tako isto i ohrabrenje. Ne želimo, braćo, da ne budete upoznati sa nevoljom koja nas je snašla u Aziji. Bili smo prekomjerno i iznad naše snage opterećeni, tako da smo bili zabrinuti i za svoj život. Sami u sebi smo primili osudu na smrt, da se ne bismo pouzdavali u sebe već u Boga Koji oživljava mrtve. On nas je izbavio iz tako velike pogibli i opet će nas izbaviti. Na Njega se oslanjamo i nadamo se da će nas i dalje izbavljati. I vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi mogli zahvaljivati za nas na daru milosti koji smo primili po mnogima. A ovo je naš ponos: svjedočanstvo naše savjesti da smo se u svijetu – a naročito prema vama – ponašali u svetosti i iskrenosti Božijoj; ne u tjelesnoj mudrosti, već u Božijoj milosti. Ne pišemo vam ništa drugo, osim ovo što čitate i razumijete. A nadam se da ćete dokraja i potpuno razumjeti, kao što ste nas jednim dijelom i razumjeli, jer mi smo vaš ponos kao i vi naš na Dan Gospoda našega Isusa. Sa takvim pouzdanjem namjeravao sam prvo doći vama da primite jednu drugu milost, i preko vas proći u Makedoniju, a onda se vratiti iz Makedonije vama da me vi ispratite u Judeju. Zar sam bio lakomislen kada sam ovako namjeravao? Ili ono što namjeravam, zar po tijelu namjeravam, pa da je u mene i „Da, da!” i „Ne, ne!” Ali Bog je svjedok da naša riječ vama nije „Da!” i „Ne!” jer Sin Božiji, Mesija Isus, Koga smo ja, Silvan i Timotej objavljivali među vama, nije bio „Da!” i „Ne!”, nego je uvijek bilo „Da!” u Njemu. Doista, sva obećanja Božija u Njemu su „Da!”. Zato i mi po Njemu kažemo „Amin!” na slavu Božiju. A Bog je taj Koji nas utvrđuje sa vama u Mesiji i Koji nas je pomazao. On nas je i zapečatio i dao zalog u naša srca – Duha. Ja prizivam Boga kao svjedoka mojoj duši: da nisam ponovo došao u Korint kako bih vas poštedio. Mi, naime, ne gospodarimo vašom vjerom, nego smo saučesnici u vašoj radosti, jer po vjeri čvrsto stojite. Stoga sam u sebi odlučio da neću ponovo doći vama sa žalošću. Jer ako ja vas ožalostim, ko će mene razveseliti osim onoga koga ja ražalostim? A ovo pišem da me ne bi, kada dođem, ožalostili oni koji mi trebaju biti na radost. Uvjeren sam za sve vas da je moja radost ujedno i radost svih vas. Pišem vam iz velike patnje i tjeskobe srca i sa mnogo suza, ne zato da biste se ožalostili, nego da spoznate ljubav koju još više gajim prema vama. Ali ako me je neko ožalostio, nije ožalostio mene, već na neki način – da ne pretjeram – sve vas. Takvome je dovoljna ona kazna od većine, a vi mu radije oprostite i utješite ga da ga prevelika žalost ne bi shrvala. Stoga vas molim da mu pokažete vašu ljubav. I pisao sam vam da bih znao jeste li provjereni i da li ste u svemu poslušni. A kome vi nešto oprostite, i ja opraštam, jer uistinu, ako sam šta oprostio, zbog vas sam oprostio pred Mesijom, da nas ne prevari Satana, jer nisu nam nepoznate njegove namjere. Kada sam stigao u Troadu zbog Mesijine Radosne vijesti, iako su mi se otvorila vrata u Gospodu, nisam imao mira u svom duhu jer nisam našao Tita, svoga brata. Stoga sam ih pozdravio i otišao u Makedoniju. Ali hvala Bogu Koji nas uvijek u Mesiji vodi u pobjedničkom slavlju i po nama na svakom mjestu očituje miris Svoje spoznaje! Mi smo zbog Mesije ugodan miris Bogu među onima koji se spasavaju i među onima koji propadaju; jednima miris iz smrti za smrt, a drugima miris iz života za život. A ko je dostojan za sve to? Mi nismo kao mnogi koji trguju riječju Božijom, nego govorimo iskreno, kao od Boga pred Bogom, u Mesiji. Zar opet počinjemo sebe preporučivati? Ili zar trebamo, kao neki, pisma preporuke za vas ili od vas? Vi ste naše pismo, napisano u našim srcima, koje poznaju i čitaju svi ljudi. Očigledno je da ste vi Mesijino pismo kojem smo mi služili i koje nije napisano tintom, nego Duhom živoga Boga; ne na kamenim pločama, nego na pločama od mesa – u srcima. Takvo pouzdanje imamo po Mesiji u Boga. Ne da smo sami od sebe sposobni nešto smisliti, kao da je to od nas, već je naša sposobnost od Boga, Koji nas je i osposobio da budemo poslužitelji novog Saveza, ne slova nego Duha. Slovo, naime, ubija, a Duh daje život. Ako je, dakle, služba smrti u slovima uklesana u kamenju došla sa slavom, tako da sinovi Izraelovi nisu mogli pogledati u Mojsijevo lice zbog slave njegovog lica koja je prolazna, koliko će više služba Duha biti u slavi? Jer ako je služba osude slavna, daleko će više služba pravednosti obilovati slavom. Zaista, ono što je bilo proslavljeno, ovako gledano, nije proslavljeno, zbog ove neizmjerne slave. Jer ako je ono prolazno došlo u slavi, mnogo će više biti u slavi ovo što ostaje. Zato, imajući takvu nadu, djelujemo sa velikom otvorenošću, a ne kao Mojsije koji je stavio pokrivalo preko svoga lica da sinovi Izraelovi ne vide kraj onoga prolaznoga. Ali njihovi su umovi otvrdnuli. Jer sve do danas isto pokrivalo ostaje kod čitanja staroga Saveza, nije im otkriveno da ono u Mesiji nestaje. I sve do danas kad god čitaju Mojsija, na njihovom srcu leži zastor, ali kad god se neko obrati Gospodu, zastor se uklanja. Gospod je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, tamo je sloboda! Svi mi koji otkrivena lica odražavamo slavu Gospodnju, preobražavamo se po Duhu Gospodnjem u tu istu sliku, iz slave u slavu. Stoga, imajući ovu službu, jer smo primili milosrđe, ne malaksavamo, već smo odbacili sramotno prikrivanje: ne djelujemo lukavo, niti iskrivljujemo riječ Božiju, nego otvoreno iznosimo istinu i tako se preporučujemo svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom. Ali ako je zaista prekrivena naša Radosna vijest, prekrivena je u onima koji propadaju: kojima je bog ovoga svijeta zaslijepio nevjerničke umove, da im ne zasvijetli svjetlost Radosne vijesti slave Mesije Koji je slika Božija. Jer mi ne objavljujemo sebe, nego Mesiju Isusa kao Gospoda, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Jer Bog Koji je rekao: „Neka iz tame zasja svjetlost!” – On je zasjao u našim srcima da obasja spoznaju Božije slave na licu Mesije Isusa. Sada ovo blago imamo u zemljanim posudama kako bi izvanredna snaga bila Božija, a ne kao da je naša. U svemu smo pritisnuti, ali nismo slomljeni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo; progonjeni, ali nismo ostavljeni; obarani, ali nismo uništeni. Uvijek u tijelu nosimo umiranje Isusovo, da bi se i život Isusov očitovao u našem tijelu. Doista, mi živi se vazda predajemo na smrt zbog Isusa, da se i život Isusov pokaže u našem smrtnom tijelu. I tako, smrt djeluje u nama, a život u vama. Budući da imamo isti duh vjere kako je i zapisano: „Povjerovao sam, zato i govorim”, tako i mi vjerujemo i zato govorimo. Znamo da će Onaj Koji je oživio Gospoda Isusa, i nas oživjeti sa Isusom i uzeti nas Sebi zajedno sa vama. Sve je ovo radi vas, da milost, umnožena po mnogima, uveća zahvaljivanje na slavu Božiju. Zato ne malaksavamo. Naprotiv, ako se doista naš vanjski čovjek i raspada, ipak se naš unutrašnji čovjek obnavlja iz dana u dan. Zaista, naša sadašnja malena teškoća donosi nam izvanrednu vječnu slast slave, jer mi ne tražimo vidljivo, nego nevidljivo. Vidljivo je prolazno, ali ono nevidljivo je vječno. Znamo da, ako se naša zemaljska kuća – šator – ruši, imamo vječnu građevinu od Boga, kuću na Nebesima, koja nije sagrađena rukama. Doista, u ovome uzdišemo i čeznemo da se obučemo u naše nebesko ruho, jer kad se obučemo, nećemo biti goli. Doista, mi koji boravimo u ovom šatoru stenjemo pod teretom, jer se ne želimo svući, nego se još obući kako bi život progutao što je smrtno. Onaj Koji nas je za ovo pripremio jeste Bog – On nam je dao i zalog Duha. Zato smo uvijek puni pouzdanja i znamo: dokle god smo u kući ovoga tijela, daleko smo od Gospoda. Živimo, naime, po vjeri, a ne po onome što vidimo. Stoga, puni smo pouzdanja i radije bismo otišli iz kuće našega tijela i bili kod kuće sa našim Gospodom. Zato Mu i nastojimo ugoditi, bilo da ostajemo ili da odlazimo. Jer svi se moramo pojaviti pred Mesijinim Sudom, da svako primi što je zaradio prema onome što je u tijelu činio, bilo dobro ili zlo. Budući da imamo strah Gospodnji, uvjeravamo ljude. Bogu smo potpuno poznati, a nadam se da smo poznati i vašim savjestima. Ne preporučujemo se mi opet vama, nego vam dajemo priliku da se nama ponosite, kako biste mogli odgovoriti onima koji se ponose vanjštinom, a ne onim što je u srcu. Doista, ako smo bili van sebe, to je Bogu; ako li pri zdravom razumu, to je za vas. Ljubav Mesijina potpuno nas zarobljava kada pomislimo na ovo: jedan je umro umjesto svih, svi su dakle umrli. On je umro za sve, da živi više ne žive za sebe, nego za Onoga Koji je umro i oživio za njih. Zato mi odsada više nikoga ne poznajemo po tijelu. Ako smo i poznavali Mesiju po tijelu, sada Ga više tako ne poznajemo. Dakle, ako je ko u Mesiji, novo je stvorenje. Staro je prošlo, a evo, novo je nastalo! A sve je od Boga Koji nas je pomirio sa sobom po Mesiji i predao nam službu pomirenja. To jest, Bog je u Mesiji pomirio ljude sa sobom ne računajući im njihove greške i ugradio u nas riječ pomirenja. Mi smo, dakle, Mesijini poslanici, i kao da Bog po nama poziva: „U ime Mesije molimo: pomirite se s Bogom!” Onoga Koji nije poznavao grijeha, Bog je umjesto nas učinio grijehom, da mi u Njemu postanemo pravednost Božija. Kao Njegovi saradnici mi vas opominjemo da ne primate uzalud Božiju milost. Jer On kaže: „Uslišio sam te u pravo vrijeme i pomogao ti na dan spasenja.” Evo, sada je pravo vrijeme! I evo, sada je dan spasenja! Ni u čemu ne dajemo povoda za sablazan, da se ne optužuje ova služba, već se u svemu predstavljamo kao Božiji službenici: velikom strpljivošću u nevoljama, u teškoćama, u brigama, pod udarcima, u zatvorima, u pobunama, u naporima, u bdijenjima, u postovima, u čistoći, u spoznaji, u podnošenju, u dobroti, u Svetom Duhu, u iskrenoj ljubavi, u riječi istine, u snazi Božijoj, s oružjem pravednosti za napad i odbranu; sa slavom i sramotom; sa lošim i dobrim glasom; kao varalice, a iskreni; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo, živimo; kao kažnjavani, a neubijeni; kao ožalošćeni, a uvijek radosni; kao siromašni, a obogaćujući mnoge; kao da ništa nemamo, a posjedujemo sve. Naša usta su otvorena za vas, Korinćani, a naše srce otvoreno! Nije vama tijesno u nama, već je tijesno u vašem srcu. Dakle, zauzvrat – govorim kao djeci – jednako se i vi otvorite! Ne budite pod istim jarmom s nevjernicima! Šta ima pravednost sa bezakonjem? Ili, kakvo je zajedništvo svjetlosti s tamom? Kakav je sklad između Mesije i Belijara? Ili, šta ima vjernik sa nevjernikom? Kakav je savez između hrama Božijega i idolskoga? Mi smo, naime, hram živoga Boga, kao što i kaže Bog: „Boravit ću u njima i hodati sa njima, Ja ću biti njihov Bog, a oni će biti Moj narod”. Stoga, „izađite između njih i odvojite se”, kaže Gospod, „i ne dotičite ništa nečisto, i Ja ću vas primiti, Ja ću vam biti Otac, a vi ćete Meni biti sinovi i kćeri”, govori Gospod Svemogući. Imajući, dakle, ova obećanja, ljubljeni, očistimo se od svake prljavštine tijela i duha, i ostvarujmo svetost u strahu Božijem. Prihvatite nas! Nikome nismo uradili ništa zlo, nikoga nismo upropastili, nikoga iskoristili. Ne govorim vam da vas osudim. Već sam prije rekao da ste u našim srcima, tako da sa nama umirete i sa nama živite. Imam puno povjerenja u vas i jako se ponosim vama. Ispunjen sam ohrabrenjem i pun sam radosti pored sve naše nevolje. Doista, kad smo stigli u Makedoniju, naša tijela nisu imala mira, već smo bili u različitim nevoljama: izvana borbe, a iznutra brige. Ali Bog Koji hrabri potištene i nas je ohrabrio Titovim dolaskom. I ne samo njegovim dolaskom već i ohrabrenjem kojim je bio ohrabren zbog vas: prenio nam je vašu čežnju, vaše tugovanje i vašu žudnju za mnom, tako da se još više radujem. Jer, ako sam vas zaista ožalostio svojim pismom, ja zbog toga ne žalim. No, ako sam i žalio – jer vidim da vas je to pismo, makar samo i na trenutak, ožalostilo. Sada se radujem, ne zato što ste se ožalostili, nego zato što vam je ta žalost bila na obraćenje. Bili ste ožalošćeni po volji Božijoj, da ni u čemu ne pretrpite štetu od nas. Jer žalost po volji Božijoj donosi obraćenje za spasenje bez žaljenja, dok žalost svijeta donosi smrt. I pogledajte, upravo to što ste se ožalostili po volji Božijoj, koliku je vatrenost u vama proizvelo, pa opravdanje, pa ogorčenje zlom, pa strah, pa čežnju, pa revnost, pa kažnjavanje. U svemu ste pokazali da ste nedužni. Stoga, ako sam vam pisao, to nije bilo zbog onoga koji čini zlo ili zbog onoga kome je zlo učinjeno, nego da bi vam se pokazala pred Bogom vaša čežnja za nama. To nas je ohrabrilo. Ali pored ovog našeg ohrabrenja mnogo smo se više obradovali zbog Titove radosti jer ste svi vi uspokojili njegov duh. Ako sam se šta pred njim ponosio vama, nisam se postidio, već kao što smo sve po istini vama govorili, tako se po istini pokazao i naš ponos pred Titom. A ljubav njegovog srca prema vama još je veća kada se sjeti poslušnosti svih vas; kako ste ga sa strahom i drhtanjem primili. Radujem se što se u svemu mogu u vas pouzdati. Mi želimo vam saopćiti, braćo, milost Božiju koja je data Zajednicama u Makedoniji: kako se u velikoj kušnji nevoljom, obilje njihove radosti i njihovo krajnje siromaštvo prelilo u bogatstvo njihove velikodušnosti, te su dobrovoljno darivali prema mogućnostima, a svjedočim, i preko svojih mogućnosti, usrdno nas moleći za milost da mogu sudjelovati u zajedništvu služenja svetima. I ne samo kako smo se nadali već su sami sebe predali prvo Gospodu, zatim i nama po volji Božijoj, tako da smo zamolili Tita da, kao što je već prije započeo, i dovrši među vama ovo djelo milosti. Zato, kao što ste puni svega – vjere, i riječi, i znanja, i svake revnosti, i ljubavi prema nama – nastojte se ispuniti i ovom milošću Ne govorim prema zapovijedi, nego prema revnosti drugih i kušajući iskrenost vaše ljubavi. Vi znate za milost našega Gospoda Mesije Isusa: kako je zbog vas postao siromahom, iako je bogat, da biste vi Njegovim siromaštvom postali bogati. A ovime vam dajem savjet jer je to za vas korisno, budući da ste vi još prošle godine ovo započeli, i to ne samo djelom već i odlukom. Ali sada dovršite to djelo, da kao što ste bili spremni odlučiti, tako i dovršite prema svojim mogućnostima. Ako postoji spremnost, ona je ugodna prema onome šta neko ima, a ne prema onome čega nema. Jer nije namjera da drugima bude olakšanje, a vama nevolja, već jednakost. U sadašnje vrijeme vaše izobilje je za njihovu oskudicu, da i njihovo izobilje jednom bude za vašu oskudicu, tako da nastane jednakost, kao što je i zapisano: „Onome koji je mnogo prikupio nije preteklo, a onome koji je malo prikupio nije nedostajalo.” Ali neka je hvala Bogu Koji je istu revnost za vas stavio u srce Titovo. On je, naime, prihvatio naš podsticaj, ali je zbog velike revnosti dobrovoljno otišao kod vas. A s njim smo poslali i brata koji je hvale vrijedan zbog Radosne vijesti po svim zajednicama. I ne samo to već su ga zajednice odredile za našeg saputnika u ovom djelu milosti – kome služimo na slavu samoga Gospoda, a na našu spremnost – kako bismo izbjegli da nas neko optuži zbog ovog izobilja kojeg poslužujemo, jer se brinemo oko dobra ne samo pred Gospodom nego i pred ljudima. A s njima šaljemo i našeg brata kojeg smo više puta u mnogome ispitali i bio je vrijedan, a sada je još i vrjedniji zbog velikog pouzdanja u vas. Što se tiče Tita, on je moj drug i saradnik za vas. A naša braća su poslanici zajednica, slava Mesijina. Stoga, pokažite im pred zajednicama dokaz vaše ljubavi i da se s pravom ponosimo vama. O služenja svetima, nepotrebno je da vam o tome pišem. Poznata mi je vaša spremnost, kojom se zbog vas ponosim pred Makedoncima, da je Ahaja spremna još od prošle godine, a vaša je vatrenost mnoge potakla. Stoga i šaljem braću da ne bi, u tom smislu, bilo isprazno što se ponosimo vama; da budete spremni kao što sam i govorio, kako se ne bismo u ovome osramotili mi, da ne kažem vi, ako sa mnom dođu Makedonci i zateknu vas nespremne. Zato sam smatrao potrebnim da potaknem braću da prije dođu kod vas kako bi unaprijed pripremili vaš ranije obećani dar i da bude spreman kao izraz blagoslova, a ne škrtosti. Naime, ko škrto sije, škrto će i žeti, a ko obilato sije, obilato će i žeti. Neka svako dariva kako je već u srcu odlučio, ne sa žaljenjem ili pod pritiskom, jer Bog voli veselog darivaoca. A Bog je u stanju da izlije obilje milosti na vas, tako da uvijek svega imate dovoljno da biste obilovali u svakom dobrom djelu, kako je i zapisano: „Rasipa i daje siromasima, a njegova pravednost ostaje zauvijek.” A Onaj Koji daje sjeme sijaču dat će i hljeb za hranu; umnožit će vaše sjeme i povećat će plodove vaše pravednosti. Tako ćete se obogatiti za svaku velikodušnost koja po nama dovodi do zahvalnosti Bogu. Doista, služenje ovakvom službom ne samo da ispunjava oskudicu svetih već obiluje i mnogim zahvalama Bogu. Po dokazu ovog služenja, mnogi slave Boga zbog vaše pokornosti priznanju Mesijine Radosne vijesti i zbog velikodušnosti zajedništva prema njima i prema svim ljudima. U njihovim molitvama za vas mnogo čeznu za vama zbog neizmjerne milosti Božije koja je na vama. Hvala Bogu na Njegovu neopisivu daru! A sada vas ja, Pavle, lično pozivam poniznošću i blagošću Mesijinom – ja koji sam svojom pojavom skroman među vama, a kad sam odsutan, onda sam odvažan prema vama. Molim da, kad jednom dođem, ne moram biti odvažan u odlučnosti kojom se namjeravam usprotiviti nekim ljudima koji misle da mi živimo po tijelu. Iako živimo u tijelu, ne borimo se tjelesno. Jer naše bojno oružje nije tjelesno, već je božanski jako za razaranje utvrda i njime rušimo umovanja i sve što se uzdiže protiv spoznaje Boga, i zarobljavamo svaku misao na poslušnost Mesiji; i spremni smo kazniti svaku neposlušnost, čim bude potpuna vaša poslušnost. Gledajte ono što je vidljivo! Ako je bilo ko uvjeren da je Mesijin, neka sam sebi razmotri ovo: kako je on Mesijin, tako smo i mi! Uistinu, kada bih se nešto više ponosio zbog naše vlasti – koju nam je Gospod dao za vašu izgradnju, ne za rušenje – ne bih se zasramio. Samo da se ne učini kao da vas namjeravam zaplašiti svojim pismima! Jer: „Doista, pisma su mu” – kaže – „ozbiljna i stroga, ali njegovo je tjelesno prisustvo slabo i riječ mu je ništavna.” Neka taj ima na umu ovo: kakvi smo u riječima pisama u odsutnosti, takvi ćemo biti i na djelu kada dođemo. Mi se ne usuđujemo izjednačavati ili uspoređivati sa nekima koji sami sebe preporučuju. Ali oni su bez razuma, jer sami sebe međusobno mjere i sami se porede među sobom. A mi se nećemo ničim ponositi preko mjere, nego prema mjeri mjerila koje nam je Bog dodijelio kao mjeru, da dosegnemo sve do vas. Jer mi se ne protežemo prekomjerno, kao da vas još nismo dosegnuli. Doista, dosegnuli smo sve do vas Mesijinom Radosnom viješću. Ne ponosimo se preko mjere, trudom drugih. Ali imamo nadu da ćemo, dok vaša vjera raste, uzrasti među vama – prema našem mjerilu – u izobilje, i objaviti Radosnu vijest u predjelima daljim od vašeg, tako da se ne ponosimo onim što je već učinjeno na tuđem području. A „ko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi!” Jer nije hvale vrijedan onaj koji sâm sebe preporučuje, nego onaj kojega preporučuje Gospod. Volio bih da možete podnijeti malo moje ludosti. No, i podnosite. Ljubomoran sam zbog vas Božijom ljubomorom, jer sam vas zaručio sa jednim mužem, kao čistu djevicu priveo sam vas Mesiji. Ali bojim se da se nekako – kao što je zmija svojom lukavošću prevarila Evu – vaše misli ne iskvare i udalje od iskrenosti i čistoće u Mesiji. Jer doista, ako vam ko dođe i naviješta drugačijeg Isusa od onoga kojeg smo vam mi navijestili, ili primate drugačijeg duha, kojeg prije niste primili, ili drugačiju Radosnu vijest, koju niste prihvatili, vi ga strpljivo podnosite. Smatram da ni u čemu ne zaostajem za „nadposlanicima”. Ako sam zaista nevješt u govoru, nisam u znanju; štaviše, u svemu i pred svima smo vam ga predočili. Zar sam počinio grijeh time što sam vam – ponizujući se da biste vi bili uzvišeni – besplatno objavljivao Radosnu vijest? Druge sam zajednice orobio uzimajući plaću da bih vama služio, a kada sam bio kod vas, iako u oskudici, nisam bio na teret nikome. U mojoj oskudici pomogla su mi braća koja su došla iz Makedonije. U svemu sam pazio da vam ne budem na teret, a i pazit ću! Istine mi Mesijine u meni, ovaj mi se ponos neće oduzeti u predjelima Ahaje! Zašto? Zato što vas ne volim? Bog zna. A ovo što radim i dalje ću raditi da oduzmem priliku onima koji žele priliku kako bi se s nama izjednačili u onome čime se hvale. Takvi ljudi su lažni poslanici, lukavi djelatnici koji se pretvaraju u Mesijine poslanike. A nije ni čudo, jer se i sâm Satana pretvara u anđela svjetla. Stoga nije ništa posebno ako se i njegovi službenici pretvaraju u službenike pravednosti. Njihov svršetak će biti prema njihovim djelima. I opet kažem: neka me niko ne smatra ludim! U protivnom, primite me i kao ludog da se i ja mogu bar malo ponositi. Što govorim, ne govorim po Gospodnjem, već kao u ludosti, u odvažnosti ponosa. Budući da se mnogi ponose kao ljudi, i ja ću se ponositi. Vi mudri rado podnosite luđake! Vi, naime, podnosite ako vas neko vodi u ropstvo, ako vas neko proždire, ako vam neko uzima, ako se neko uznosi, ako vas neko udara u lice. Govorim sebi na sramotu: u tome smo bili slabi! Ali, u čemu god se oni ponose, u ludosti govorim, i ja se ponosim! Jesu li Jevreji? I ja sam. Jesu li Izraelci? I ja sam. Jesu li Abrahamovo potomstvo? I ja sam. Jesu li službenici Mesijini? Sad govorim van sebe: Ja sam još više! Više sam se trudio, više sam bio po tamnicama, više primio udaraca, često sam bio u pogibli! Od Jevreja sam pet puta primio četrdeset manje jedan udarac. Tri puta sam bio išiban, jednom kamenovan, tri puta doživio brodolom, noć i dan proveo na dubokom moru. Često na putu, u opasnostima od rijeka, u opasnostima od razbojnika, u opasnostima od zemljaka, u opasnostima od pagana, u opasnostima u gradu, u opasnostima u pustoši, u opasnostima na moru, u opasnostima od lažne braće; u trudu i naporu, u čestom nespavanju, u gladi i žeđi, u čestim postovima, u hladnoći i golotinji! A povrh svega toga, moje svakodnevno breme: briga za sve zajednice. Ko je slab, a da ja nisam slab? Ko se sablažnjava, a da ja ne izgaram? Ako se treba ponositi, ponosit ću se svojim slabostima. Bog i Otac Gospoda Mesije Isusa, blagoslovljen zauvijek, zna da ne lažem. U Damasku je namjesnik cara Arete čuvao damašćanski grad kako bi me uhvatio, ali su me kroz prozor u košari spustili preko zidina i tako sam umakao njegovim rukama. Ako se treba hvaliti – iako to nije od koristi – spomenut ću viđenja i objave Gospodnje. Poznajem čovjeka u Mesiji: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio uznesen do trećeg Neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio uznesen u raj i da je čuo neopisive riječi kojih nije čovjeku dopušteno govoriti. Što se tiče toga, hvalit ću se, ali što se tiče mene, neću se hvaliti, osim svojim slabostima. Kada bih se i htio hvaliti, ne bih bio lud, jer bih govorio istinu. Ali, uzdržavam se da me ne bi neko držao većim od onoga šta na meni vidi ili od mene čuje. I da se zbog veličina objava ne bih uznio, dat mi je trn u tijelu, Satanin poslanik, da me udara kako se ne bih uzvisio. Za to sam triput molio Gospoda da to odstupi od mene. A On mi je odgovorio: „Moja milost ti je dovoljna, jer Moja je snaga savršena u slabosti.” Stoga ću se radije hvaliti svojim slabostima da snaga Mesijina počiva na meni. Zato uživam u slabostima, u uvredama, u teškoćama, u progonstvima i nevoljama zbog Mesije. Jer kada god sam slab, tada sam snažan! Postao sam lud! Vi ste me natjerali. Vi ste me trebali preporučiti, jer ni u čemu nisam iza „nadposlanika”, iako nisam ništa. Doista, znake poslaništva pokazao sam među vama u svoj ustrajnosti: znacima i čudesima i djelima snage. U čemu ste to bili manji od ostalih zajednica, osim što vam ja nisam bio na teret? Oprostite mi to „zlo”. Evo, ovo je treći puta da sam vam spreman doći i neću vam biti na teret, jer ne tražim ono što je vaše, nego vas. Doista, nisu djeca dužna štedjeti dobra za roditelje, nego roditelji za djecu. A ja ću vrlo rado trošiti i sâm se istrošiti za vaše duše. Ako ja vas više volim, zar da budem manje voljen? Ali neka! Ja vas nisam opterećivao, nego, kako sam bio lukav, uhvatio sam vas na prijevaru. Zar sam vas možda iskoristio po nekima od onih koje sam vam slao? Molio sam Tita da pođe, a s njim sam poslao brata. Zar vas je Tit iskoristio? Zar nismo hodali po istom duhu? I istim stopama? Već odavno mislite da se mi pred vama branimo. Pred Bogom, u Mesiji govorimo, a sve to, voljeni, za vaše uzdizanje. Bojim se da vas možda, kada dođem, neću zateći kakve bih htio i da ćete vi mene dočekati kakvoga ne biste htjeli: da možda ne bude svađa, zavisti, srdžbe, sebičnosti, uvreda, ogovaranja, oholosti, nereda; da me opet kada dođem, moj Bog ne ponizi pred vama kako ne bih morao oplakivati mnoge od onih koji su sagriješili i nisu se obratili od svoje nečistoće, bluda i razvrata kojeg su činili. Ovo je treći put da dolazim k vama. „Neka se svaka riječ po iskazu dvojice ili trojice svjedoka smatra vjerodostojnom.” Kad sam prošli put bio kod vas, već sam rekao onima koji su prije sagriješili i svima ostalima, a sada u odsutnosti unaprijed kažem: ako ponovo dođem, neću štedjeti, jer vi tražite dokaz da u meni govori Mesija, Koji prema vama nije slab, već je silan među vama. Doista, On je bio razapet zbog slabosti, ali živi snagom Božijom. Mi smo, uistinu, slabi u Njemu, ali ćemo s Njime živjeti snagom Božijom prema vama. Ispitajte sami sebe da li ste u vjeri! Sami sebe provjerite! Ili ne shvaćate da je Mesija Isus u vama? Ako ne, onda niste ispravni. Ali nadam se da ćete prepoznati da mi nismo neispravni. Mi se molimo Bogu da ne činite nikakvo zlo, ne zato da bismo se mi pokazali ispravnima, nego da vi činite dobro, pa neka mi i budemo kao neispravni. Jer mi nismo u stanju učiniti ništa protiv istine, nego samo za istinu. Mi se radujemo kada smo mi slabi, a vi snažni. A molimo se i za ovo: za vaše usavršavanje. Ovo vam pišem dok sam odsutan, zato da, kada budem s vama, ne moram strogo postupiti prema ovlasti koju mi je Gospod dao za izgradnju, a ne za rušenje. Uostalom, braćo, radujte se, usavršavajte se, hrabrite se, imajte istu misao, budite u miru, a Bog ljubavi i mira bit će sa vama! Pozdravite jedni druge svetim poljupcem! Pozdravljaju vas svi sveti! Milost Gospoda Mesije Isusa, ljubav Boga i zajedništvo Svetoga Duha sa svima vama! Pavle poslanik, ne od ljudi, niti po čovjeku, nego po Mesiji Isusu i Bogu Ocu Koji Ga je digao iz mrtvih, i sva braća sa mnom – Zajednicama u Galaciji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospoda Mesije Isusa, Koji je Sebe predao zbog naših grijeha, da nas izbavi iz sadašnjeg zlog svijeta, prema volji Boga, Oca našega. Njemu neka je slava uvijek i vječno! Amin. Čudi me što se tako brzo okrećete od Onoga Koji vas je pozvao u Mesijinu milost k nekoj drugoj „radosnoj vijesti”. Te druge zapravo i nema, osim što su tu neki koji vas uznemiruju pokušavajući da iskrive Mesijinu Radosnu vijest. Ali, kad bismo vam i mi, ili kad bi vam anđeo sa Neba javio radosnu vijest pored one koju smo vam saopćili, neka je proklet! Kao što smo već rekli, sada ponovo kažem: Ako vam bilo ko javlja radosnu vijest pored one koju ste primili, neka je proklet! Zaista, da li ovim pokušavam pridobiti ljude ili Boga? Da li nastojim ugoditi ljudima? Kada bih nastojao ugoditi ljudima, ne bih bio Mesijin sluga! Uistinu, dajem vam do znanja, braćo: Radosna vijest koju sam saopćio nije od ljudi, niti sam je ja od čovjeka primio ili naučio, već objavom Mesije Isusa. Čuli ste, naime, za moj nekadašnji način života u jevrejstvu, kako sam preko svake mjere proganjao Zajednicu Božiju i nastojao je uništiti, i kako sam, u svojoj ogromnoj odanosti očinskim predajama, napredovao u jevrejstvu, prestigavši mnoge vršnjake u svom narodu. Ali kad je odlučio Bog, Koji me odvojio još od majčine utrobe i pozvao, po Svojoj milosti, da u meni objavi Svoga sina, da Ga objavim među paganima, ja sam odmah, ne tražeći savjeta od tijela i krvi i ne uzišavši u Jerusalem kod onih koji su bili poslanici prije mene, otišao u Arabiju i opet se vratio u Damask. Onda sam, nakon tri godine, uzišao u Jerusalem da se upoznam sa Kefom, i s njim sam ostao petnaest dana, ali nikog drugog od poslanika nisam vidio, osim Jakova, brata Gospodova. A sve ovo što vam pišem, Bog mi je svjedok da ne lažem. Nakon toga sam otišao u predjele Sirije i Cilicije. Ipak, lično nisam bio poznat Mesijinim Zajednicama u Judeji. One su samo čule: „Onaj koji nas je prije proganjao sada objavljuje vjeru koju je nekad htio uništiti!” I slavile su Boga zbog mene. Onda sam, nakon četrnaest godina, ponovo uzišao u Jerusalem sa Barnabom, a poveo sam sa sobom i Tita. Uzišao sam prema objavi i nasamo sam predstavio onima uglednijim Radosnu vijest koju objavljujem među paganima, da ne trčim ili da nisam trčao uzalud. Ali ni Tit, što bijaše sa mnom, iako Grk, nije bio prisiljen da se obreže, i to zbog lažne braće, koja su se ušuljala među nas da ispitaju našu slobodu koju imamo u Mesiji Isusu, kako bi nas učinili robovima. Njima ni na trenutak nismo popustili i nismo se pokorili da bi istina Radosne vijesti ostala sa vama! Ali oni koji nešto znače – šta su oni nekad bili, to meni nije važno, jer Bog ne gleda vanjštinu – ti značajni mi nisu ništa dodali, već naprotiv, kad su uvidjeli da mi je Radosna vijest povjerena za neobrezane, kao što je i Kefi za obrezane – jer Onaj Koji je u Kefi djelovao za poslaništvo među obrezanima, djelovao je i u meni među paganima – i kad su prepoznali milost koja mi je data, Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stubovima, pružili su desnice meni i Barnabi u znak zajedništva: da mi idemo među pagane, a oni među obrezane. Samo su htjeli da se sjećamo siromašnih, a ja sam upravo to revno i činio. Ali kada je Kefa došao u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je zaslužio osudu. Naime, prije nego što su stigli neki od Jakova, on je jeo sa paganima; a kad su ovi došli, on se počeo povlačiti i odvajati u strahu od tih obrezanih. U pretvaranju su mu se pridružili i ostali Jevreji, tako da je i Barnaba bio zaveden njihovim licemjerstvom. A kada sam vidio da ne postupaju ispravno prema istini Radosne vijesti, rekao sam Kefi pred svima: „Ako ti, koji si Jevrej, ne živiš jevrejski, nego paganski, kako možeš prisiljavati pagane da žive kao Jevreji?” Mi smo po prirodi Jevreji, a ne „grešni pagani”. Znajući da se čovjek ne opravdava po djelima Zakona, već po vjeri u Mesiju Isusa, i mi smo povjerovali u Mesiju Isusa da se opravdamo po vjeri u Njega, a ne po djelima Zakona, jer se po djelima Zakona niko neće opravdati. No ako smo i mi, time što tražimo da se opravdamo u Mesiji, otkrili da smo grešnici, nije li tada i Mesija u službi grijeha? Nikako! Jer ako ponovo gradim ono što sam porušio, tada pokazujem da sam i ja prijestupnik. Ja sam, naime, po Zakonu umro Zakonu da živim Bogu – sa Mesijom sam razapet. I ja više ne živim kao ja, već Mesija živi u meni. A ovo što sada živim u tijelu, živim po vjeri u Sina Božijega, Koji me je volio i predao samog Sebe za mene. Ja ne odbacujem milost Božiju! Uistinu, ako pravednost dolazi po Zakonu, onda je Mesija bespotrebno umro. O nerazumni Galaćani, ko vas začara? Pred vašim očima Mesija Isus je bio prikazan kao da je razapet. Samo bih ovo htio saznati od vas: Jeste li primili Duha po djelima Zakona ili po vjeri u ono što ste čuli? Tako ste nerazumni! Počevši u Duhu, sada u tijelu završavate! Jeste li toliko toga uzalud doživjeli? Kad bi uistinu bilo uzalud! A Onaj Koji vam daje Duha i čini među vama silna djela, čini li to po djelima Zakona ili po vjeri u ono što ste čuli? Jer i Abraham „povjerova Bogu i to mu se uračunalo u pravednost”. Znajte da su oni koji vjeruju sinovi Abrahamovi. A Pismo, predvidjevši da će Bog po vjeri opravdati narode, unaprijed objavi Radosnu vijest Abrahamu: „U tebi će biti blagoslovljeni svi narodi”. Tako, dakle, oni koji vjeruju, blagoslovljeni su sa Abrahamom, vjernikom. A svi koji su u djelima Zakona, nalaze se pod prokletstvom, jer je zapisano: „Neka je proklet svako ko nije vjeran svemu što je napisano u Knjizi zakona i ko to ne vrši”. Jasno je, naime, da se po Zakonu niko ne opravdava pred Bogom, jer „pravednik će živjeti po vjeri”. A Zakon nije od vjere, nego „onaj koji ga vrši, živjet će po njemu”. Mesija nas je otkupio od prokletstva Zakona, time što je za nas postao prokletstvom – zapisano je: „Neka je proklet svako ko visi na raspelu” – da bi narodima došao blagoslov Abrahamov u Mesiji Isusu, kako bi primili obećanje Duha kroz vjeru. Braćo, govorim kao čovjek: čak ni savez koji čovjek učini, niko ne opovrgava niti mu šta dodaje. A ova su obećanja data Abrahamu i njegovu potomku. Ne kaže „potomcima”, kao da ih je mnogo, nego kao jednome: „I potomku tvojem”, a to je Mesija. A ovo želim reći: Savez koji je Bog prije sklopio ne može poništiti Zakon koji je nastao četiri stotine i trideset godina poslije, i ne može opovrgnuti obećanje. Jer ako baština dolazi po Zakonu, tada više nije po obećanju. Ali Abrahama je Bog darivao po obećanju. Zbog čega onda Zakon? On je dodat zbog grijeha, i to dok ne dođe potomak za koga je dato obećanje, a dat je po anđelima, preko posrednika. Posrednika, naime, nema gdje je jedan. A Bog je jedan. Zar je Zakon suprotan Božijim obećanjima? Ni u kom slučaju! Jer da je bio dat Zakon koji je u stanju dati život, onda bi pravednost dolazila od Zakona. No, Pismo je sve stavilo pod grijeh da obećanje bude dato po vjeri u Mesiju Isusa onima koji vjeruju. Ali, prije nego što je došla vjera, bili smo držani pod Zakonom, čuvani za vjeru koja se trebala objaviti. Tako je Zakon bio naš čuvar koji nas je vodio do Mesije da se opravdamo po vjeri. Ali budući da je došla vjera, više nismo u rukama čuvara. Zaista, svi ste sinovi Božiji po vjeri u Mesiju Isusa, jer svi koji ste u Mesiju potopljeni, u Mesiju ste se obukli. Nema više Jevreja ni Grka, nema više roba ili slobodnog, nema više muškog ili ženskog! Svi ste sada jedan u Mesiji Isusu! A ako ste Mesijini, tada ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju. Ali kažem vam da baštinik dokle god je malodoban, ništa se ne razlikuje od roba, iako je gospodar svega. Podložan je nadzornicima i upraviteljima sve do dana koji je odredio otac. Tako i mi, dok smo bili malodobni, robovali smo prirodnim silama svijeta. Ali kad je došlo vrijeme, Bog posla Svoga sina, rođenog od žene, rođenog pod Zakonom, da otkupi one koji su pod Zakonom, da prime sinovstvo. Budući da ste sinovi, Bog posla u vaša srca Duha Svoga sina, Koji kliče: „Abba! Oče!” Dakle, nisi više rob, nego sin! A ako si sin, onda si i baštinik po Bogu. Uistinu, dok još niste poznavali Boga, robovali ste bogovima koji po prirodi to nisu. A sada, kada ste upoznali Boga – još bolje, kada je Bog upoznao vas – kako to da se opet okrećete slabim i jadnim prirodnim silama, kojim ponovo želite robovati? Držite dane, mjesece, vremena i godine! Bojim se za vas, da se nisam možda uzalud trudio! Molim vas, braćo, budite kao ja, jer sam i ja postao kao vi. Ni u čemu me niste povrijedili. A znate da sam vam prvi put zbog slabosti tijela objavio Radosnu vijest. Svoju kušnju, mene u mom tijelu, niste prezreli niti odbacili, već ste me primili kao anđela Božijega, kao Mesiju Isusa. Gdje je sada ta vaša radost? Svjedočim vam da biste, kad bi bilo moguće, i svoje oči iskopali i dali ih meni. Zar sam vam postao neprijateljem govoreći vam istinu? Oni se brinu za vas, ali ne zbog dobra, nego vas žele odvući da se vi brinete za njih. Uvijek je dobro brinuti se za dobro, a ne samo dok sam ja prisutan uz vas, djeco moja, zbog koje ponovo trpim porođajne muke dok se Mesija ne oblikuje u vama. Sada bih volio da sam uz vas, i da promijenim svoj način govora, jer sam zbunjen zbog vas. Recite mi vi koji želite biti pod Zakonom, zar ne čujete Zakona? Pisano je, naime, da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje i jednoga od slobodne. Onaj od ropkinje rođen je po tijelu, a onaj od slobodne po obećanju. To je rečeno slikovito. Te žene su dva saveza: jedan je s gore Sinaj i rađa za ropstvo, a to je Hagara. Dakle, Hagara je gora Sinaj u Arabiji i odgovara sadašnjem Jerusalemu, jer se nalazi u ropstvu zajedno sa svojom djecom. Ali onaj Jerusalem koji je gore, slobodan je, i taj je naša majka, jer je pisano: „Raduj se, nerotkinjo, iako ne rađaš; kliči i viči ti što ne podnosiš porođajne bolove! Jer brojnija su djeca usamljene nego one koja ima muža!” A vi ste, braćo, kao i Isak, djeca obećanja. Ali kao što je i onda onaj koji je rođen po tijelu progonio onoga koji je rođen po Duhu, tako je i sada. A šta kaže Pismo? „Izbaci ropkinju i njenog sina, jer sin ropkinje nikada neće biti baštinik sa sinom slobodne!” Dakle, braćo, mi nismo djeca ropkinje, nego slobodne. Za tu slobodu nas je Mesija izbavio! Dakle, budite čvrsti i ne dopustite da se ponovo nađete pod jarmom ropstva! Evo, govorim vam ja, Pavle: ako se obrežete, Mesija vam neće ništa značiti. I ponovo svjedočim svakom čovjeku koji se obreže da je dužan vršiti sav Zakon. Odsječeni ste od Mesije svi koji se želite po Zakonu opravdati. Otpali ste od milosti! Jer mi po Duhu vjerom iščekujemo nadu pravednosti. Naime, u Mesiji Isusu ništa ne vrijedi ni obrezivanje ni neobrezivanje, već vjera koja djeluje kroz ljubav. Dobro ste trčali! Ko vas je spriječio da se više ne podvrgavate istini? Ovakvo uvjerenje nije od Onoga Koji vas poziva! Malo kvasca ukvasi čitavo tijesto! Uzdam se u vas u Gospodu da nećete misliti ništa drugačije. Ali onaj koji vas uznemiruje trpjet će osudu, ko god bio! A ja, braćo, ako zagovaram i obrezanje, zašto me i dalje progone? Onda je uklonjena sablazan krsta! Neka se i uškope oni koji vas uznemiruju! Uistinu, braćo, pozvani ste na slobodu. Samo neka ta sloboda ne bude izgovor tijelu, nego ljubavlju služite jedni drugima. Jer sav je Zakon sažet u jednu riječ, i to: „Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Ali ako jedni druge grizete i žderete, pazite da se među sobom ne uništite. I kažem vam: po Duhu živite, pa sigurno nećete udovoljavati požudi tijela! Jer tijelo žudi protivno duhu, a duh protivno tijelu. To dvoje protivi se jedno drugom, tako da ne činite ono što želite. Ali ako ste Duhom vođeni, niste pod Zakonom. A djela tijela su očigledna. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžba, sebičnost, podjele, strančarenja, zavist, opijanja, razuzdane zabave i tome slično. Na to vas unaprijed upozoravam, kao što sam i prije rekao: oni koji čine ovakve stvari neće baštiniti Božije carstvo. A rod Duha je: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost. Zakon protiv toga ne postoji. Oni koji pripadaju Mesiji Isusu razapeli su tijelo sa svojim strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ponašajmo! Ne tražimo taštu slavu! Ne izazivajmo jedni druge! Ne zavidimo jedni drugima! Braćo, ako se neko i nađe u kakvom grijehu, takvoga vi duhovni ispravljajte u duhu krotkosti. I nek svako pazi na samog sebe da i sâm ne bude doveden u kušnju! Nosite bremena jedni drugima i tako ćete ispuniti Mesijin zakon. Ako neko misli da je nešto, iako nije, sâm sebe vara! Neka svako sâm ispita svoje djelo, pa će tada u sebi samom pronaći razlog hvale, a ne u drugome. Uistinu, svako će nositi svoj vlastiti teret. Neka onaj koji je poučavan u Riječi dijeli sva svoja dobra sa svojim učiteljem. Ne budite u zabludi: Bog se ne da izrugivati! Šta god neko sije, to će i žeti! Onaj, naime, koji sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propadljivost, ali onaj koji sije u duh, iz duha će žeti Život vječni. Neka nam ne bude teško činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme žeti, ako sad ne posustanemo! Stoga, budući da imamo priliku, činimo dobro svima, a posebno bližnjima po vjeri. Pogledajte kolikim slovima vam pišem svojom rukom! Svi koji se žele pokazati u tijelu tjeraju vas da se obrežete, i to samo zato da ne budu progonjeni zbog krsta Mesijinog. Pa ni sami obrezani ne vrše Zakon, ali žele da se vi obrežete kako bi se hvalili vašim tijelom. A ja se neću ničim hvaliti, osim krstom našega Gospoda Mesije Isusa, po Kojem je meni razapet svijet i ja svijetu! Doista, ništa ne znači ni obrezanje niti neobrezanje, već novo stvorenje. I neka mir i milosrđe budu nad svima onima koji budu slijedili ovaj put, i nad Božijim Izraelom! Nadalje, nek mi više niko ne dosađuje, jer ja na svom tijelu nosim ožiljke Isusove! Milost našega Gospoda Mesije Isusa neka bude sa duhom vašim, braćo! Amin. Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj: svetima u Efesu i vjernicima u Mesiju Isusa. Milost vam i mir od Boga, našeg Oca i Gospoda Mesije Isusa! Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospoda Mesije Isusa, Koji nas blagoslovi svakim duhovnim blagoslovom na Nebesima, u Mesiji. Kao što nas izabra u Njemu prije postanka svijeta da budemo sveti i besprijekorni pred Njim, u ljubavi nas predodredi za sinovstvo po Mesiji Isusu za Sebe, prema odluci Svoje volje, na hvalu slave Svoje milosti. Njome nas i darova u Ljubljenome, u Kome imamo otkupljenje krvlju Njegovom, oproštenje grijeha, prema veličini Njegove milosti. Nju obilato izli u nas sa svom mudrošću i razumijevanjem, obznanivši nam tajnu Svoje volje prema Svojoj odluci koju naumi u Njemu, da se ispuni vrijeme: objediniti sve u Mesiji – sve na Nebesima i sve na Zemlji. U Njemu smo i mi izabrani – predodređeni po naumu Onoga Koji sve čini prema nakani Svoje volje – da budemo na hvalu slave Njegove, mi koji smo položili svoju nadu u Mesiju. U Njemu ste i vi, čuvši Riječ istine – Radosnu vijest svoga spasenja – u Njemu ste, povjerovavši, i zapečaćeni Svetim Duhom, obećanim. On je polog naše baštine: otkupljenja da budemo Božiji – na hvalu slave Njegove. Stoga i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospoda Isusa i ljubav prema svim svetima, neprestano zahvaljujem za vas i sjećam vas se u svojim molitvama: da vam Bog našeg Gospoda Mesije Isusa, Otac slave, podari Duha mudrosti i objave da Ga potpuno spoznate; da vam se prosvijetle oči vašeg srca kako biste spoznali kolika je nada u Njegovom pozivu, koliko je bogatstvo slave Njegove baštine u svetima, i koliko je neizmjerno velika Njegova sila u nama koji vjerujemo, baš kao što je veliko i djelovanje Njegove moćne snage, koju pokaza u Mesiji, time što Ga je digao iz mrtvih i postavio Sebi zdesna na Nebesima, iznad svakog vrhovništva, vlasti, sile i gospodstva i svakog imena koje se izgovara ne samo na ovom svijetu nego i na onom koji dolazi. I sve Mu je podložio pod noge, a Njega postavi kao Glavu nad svim u Zajednici, koja je Njegovo tijelo, potpuna veličina Onoga Koji sve ispunjava u svima. I vi ste bili mrtvi u svojim prijestupima i grijesima, u kojima ste prije živjeli po Eonu ovog svijeta, po Vladaru zračnog carstva – duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnosti. Među njima smo i svi mi prije živjeli u požudama svog tijela, udovoljavajući željama tijela i misli, i bili smo po prirodi djeca gnjeva kao i ostali. Ali Bog Koji je bogat milosrđem, zbog Svoje velike ljubavi kojom nas je volio, dok smo još bili mrtvi u prijestupima, oživi nas sa Mesijom – milošću ste spaseni! – s Njim nas i podiže i postavi na Nebesima u Mesiji Isusu, da u vjekovima koji dolaze pokaže neizmjerno bogatstvo Svoje milosti u dobroti prema nama u Mesiji Isusu. Jer milošću ste spašeni, po vjeri! I to nije od vas, već je to dar Božiji! To nije od djelâ, da se ko ne bi hvalio. Mi smo Njegovo djelo, stvoreni u Mesiji Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo. Zato zapamtite da ste vi nekad bili pagani u tijelu. Zvali su vas neobrezanima oni koji se zovu obrezani – rukom na tijelu – i u to ste vrijeme, bez Mesije, bili otuđeni od izraelskog građanstva, stranci za Saveze obećanja, bez nade i bez Boga na ovom svijetu. A sada, u Mesiji Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, dovedeni ste blizu krvlju Mesijinom! Uistinu, On je naš mir – On Koji od dvoga načini jedno, i Koji u Svom tijelu sruši pregradni zid – neprijateljstvo. On poništi Zakon zapovijedi s propisima, kako bi u Sebi od dvojice stvorio jednog novog čovjeka, uspostavljajući mir, i obojicu u jednom tijelu pomirio sa Bogom – po krstu, ubivši u Sebi neprijateljstvo. Kada je došao, objavio je mir onima koji su blizu i mir vama koji ste daleko, jer po Njemu i jedni i drugi imamo pristup Ocu u jednom Duhu. I prema tome, više niste stranci i tuđinci, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božiji, podignuti na temelju poslanikâ i vjerovjesnika, a ugaoni je kamen sâm Mesija Isus. U Njemu sva građevina, čvrsto povezana, raste u sveti hram u Gospodu. U Njemu ste i vi zajedno izgrađeni da budete prebivalište Božije u Duhu. Zbog toga sam i ja, Pavle, zatvorenik Mesije Isusa, za vas, pagane. Sigurno ste čuli za Božiju milost koja mi je data za vas: po objavi mi je obznanjena tajna, kako sam prije ukratko pisao. Po tome, kad to čitate, možete razumjeti moj uvid u Mesijinu tajnu, koja u prijašnjim naraštajima nije bila otkrivena sinovima ljudskim, kao što je sada po Duhu objavljena Njegovim svetim poslanicima i vjerovjesnicima: da su pagani subaštinici, dijelovi istog tijela i sudionici obećanja u Mesiji Isusu, po Radosnoj vijesti, za koju sam postao službenik prema daru milosti Božije, koja mi je data djelovanjem Njegove sile. Meni, najmanjem od svih svetih, data je ova milost da paganima objavim neizmjerno Mesijino bogatstvo i da svima rasvijetlim sprovedbu tajne koja je vjekovima bila sakrivena u Bogu, stvoritelju svega, da se sada po zajednici obznani mnogostruka Božija mudrost vrhovništvima i vlastima na Nebesima, prema vječnom naumu kojeg ispuni u Mesiji Isusu, Gospodu našem. U Njemu imamo siguran pristup, s pouzdanjem, po vjeri u Njega. Stoga vas molim da ne očajavate nad mojim nevoljama zbog vas. One su za vašu slavu! Zbog toga savijam svoja koljena pred Ocem, od Koga svaki rod na Nebesima i na Zemlji ima ime. Neka vam podari, prema bogatstvu Svoje slave, da se po Njegovom Duhu snagom ojačate za unutrašnjeg čovjeka, da se Mesija nastani po vjeri u vašim srcima, te da u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni u potpunosti možete shvatiti, zajedno sa svim svetima, kolika je tu širina i dužina, visina i dubina i upoznati Mesijinu ljubav koja prevazilazi razum; da potpuno budete ispunjeni ljubavlju Božijom. A Onome Koji, prema snazi što djeluje u nama, može učiniti daleko više i obilnije nego što mi zamolimo ili mislimo – Njemu neka je slava u Zajednici i u Mesiji Isusu kod svih naraštaja za vijeke vjekova! Amin. Stoga vas molim, ja – zatvorenik u Gospodu – da živite dostojno poziva kojim ste pozvani: sa svom poniznošću i krotkošću, sa strpljenjem, podnosite jedni druge u ljubavi! Dajte sve od sebe da sačuvate jedinstvo Duha, povezani mirom. Jedno je tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu svog poziva! Jedan je Gospod, jedna vjera, jedno potapanje. Jedan je Bog i Otac svih. On je nad svima, po svima i u svima! Svakom od nas je data milost prema mjeri Mesijinog dara. Zato i kaže: Uzvivši se u visinu povede zarobljenike, ljudima dade darove. Ono „uzvivši se” – šta drugo znači nego da je i sišao u donje predjele Zemlje? Onaj Koji siđe, isti je Onaj Koji i uziđe iznad svih Nebesa da sve ispuni. I On dade jedne za poslanike, druge za propovjednike, jedne za blagovjesnike, a druge za pastire i učitelje, da opremi svete za djelo služenja, za izgradnju Mesijinog tijela, dok svi ne dođemo do jedinstva vjere i do potpune spoznaje Sina Božijega, do savršenog čovjeka, do mjere zrelosti Mesijine punoće, da više ne budemo mala djeca kojom se poigravaju valovi i koju nosi ukrug svaki vjetar nauke i ljudskih prijevara sa lukavošću koja prepredeno vodi do zablude. Nego, držimo se istine u ljubavi da tako u svemu urastemo u Njega – Mesiju, Koji je Glava. Od Njega je cijelo Tijelo spojeno i povezano zglobovima i vezama, te se udovi po svojoj mjeri međusobno pomažu, pa tako Tijelo raste i izgrađuje se u ljubavi. Stoga vam ovo govorim i svjedočim u Gospodu: nemojte više živjeti kao što žive pagani: u ispraznosti svog uma, zamračeni u svom razumu, otuđeni od Božijega života zbog neznanja koje je u njima, zbog tvrdoće njihovog srca. Oni su se, izgubivši svaki osjećaj srama, predali razuzdanosti da u pomami čine svaku vrstu nečistoće. A vi niste upoznali takvog Mesiju, ako ste Ga uistinu čuli i u Njemu bili poučeni onako kako je i istina u Isusu: da sa sebe skinete starog čovjeka i njegov prijašnji način života, kojeg varljive požude vode u propast, te da se obnavljate duhom vašeg uma, i da obučete novog čovjeka, koji je stvoren po Bogu, u pravednosti i svetosti Istine. Upute za novi život. Stoga, odbacite laž i „govorite istinu svaki svojem bližnjem”, jer smo udovi jedni drugima. „Srdite se, ali ne griješite!” Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom, i ne dajte mjesta Đavolu! Ko je krao, neka više ne krade, nego nek se radije trudi radeći svojim rukama nešto dobro, da može dijeliti sa onima kojima treba. Neka iz vaših usta ne izlazi nikakva pokvarena riječ, nego samo dobra, za izgradnju gdje je potrebno, da iskaže milost onima koji slušaju. Ne žalostite Božijega Svetoga Duha, Kojim ste zapečaćeni za Dan otkupljenja! Neka sva gorčina, srdžba, gnjev, vika i hula sa svakim drugim zlom budu daleko od vas! Budite jedni prema drugima ljubazni, milosrdni; opraštajte jedni drugima, kao što je i Bog u Mesiji oprostio vama. Dakle, slijedite Boga, jer ste voljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Mesija sa nama bio u ljubavi i Sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa nek se ne spominju među vama, kako i priliči svetima! Ni nepristojnost, ni gluposti, ni proste riječi – sve što nije na mjestu – nego radije zahvaljivanje! Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili nečisti, ili pohlepnik, to jest, idolopoklonik, nema baštinu u Carstvu Mesijinom i Božijem. Neka vas niko ne zavede ispraznim riječima, jer zbog tih stvari gnjev Božiji pada na sinove neposlušnosti. Prema tome, ništa nemojte imati s njima! Prije ste bili tama, a sada ste svjetlo u Gospodu. Živite kao djeca svjetla – plod svjetla je sva dobrota, pravednost i istina – i pokazujte ono što je ugodno Bogu! Nemojte sudjelovati u jalovim djelima tame, već ih radije razotkrivajte! Stvari koje oni u tajnosti čine, sramota je i spominjati. Sve što se razotkrije, pod svjetlom postaje vidljivo; a sve što je vidljivo, svjetlo je. Zato i veli: „Probudi se, ti koji spavaš, i ustani od mrtvih, i Mesija će ti svijetliti!” Stoga pažljivo razmotrite kako živjeti! Ne kao ludi, već kao mudri! Otkupljujte vrijeme, jer su dani zli! Zato ne budite bezumni, nego shvatite šta je volja Božija! Ne opijajte se vinom, u kojem je razuzdanost, nego budite ispunjeni Duhom! Govorite jedni drugima u psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i u svom srcu slavite Gospoda! Uvijek za sve zahvaljujte Bogu Ocu u imenu našeg Gospoda Mesije Isusa! Budite podložni jedni drugima u Mesijinom strahu! Žene svojim muževima kao Gospodu! Muž je, naime, glava ženi kao što je i Mesija glava Zajednici – On, spasitelj Tijela. Kao što je Zajednica podložna Mesiji, tako neka i žene budu podložne svojim muževima u svemu! Muževi, volite svoje žene kao što je i Mesija volio Zajednicu te Sebe predao za nju, da je posveti, očistivši je pranjem u vodi – riječju, da Sebi privede Zajednicu slavnu, bez mrlje, bore ili nečeg sličnog, da bude sveta i besprijekorna. Isto tako i muževi treba da vole svoje žene kao svoja tijela. Ko voli svoju ženu, sebe voli. Niko nikada nije mrzio svoje vlastito tijelo, već ga hrani i njeguje kao i Mesija Zajednicu, jer smo mi udovi Njegovog Tijela. „Zato će čovjek ostaviti svog oca i majku i sjedinit će se sa svojom ženom, i dvoje će postati jedno tijelo.” Ovo je velika tajna – ali govorim za Mesiju i za Zajednicu. Ipak, neka svaki od vas voli svoju ženu kao samog sebe, a žena neka poštuje svog muža. Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodu, jer to je pravo. „Poštuj svoga oca i majku” prva je zapovijed sa obećanjem: „da ti bude dobro i da dugo živiš na zemlji.” A vi, očevi, ne razdražujte svoju djecu, nego ih odgajajte stegom i poukom Gospodnjom! Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare sa strahom i zebnjom, u iskrenosti svog srca, kao Mesiju. Ne služite im samo naoko, kao oni koji žele ugoditi ljudima, nego kao robovi Mesijini koji svojom dušom čine Božiju volju. Služite dobrovoljno, kao Gospodu, a ne kao ljudima, znajući da će svaki čovjek, bio rob ili slobodan, ako uradi nešto dobro, primiti za to nagradu od Gospoda. I vi gospodari, isto se tako ponašajte prema njima: ostavite se prijetnje, znajući da je Gospodar na Nebesima i vaš i njihov i da kod Njega nema pristrasnosti. Ubuduće jačajte u Gospodu i u snazi Njegove moći! Obucite svu opremu Božiju da biste se mogli suprotstaviti Đavolovim lukavim nakanama. Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv sila ovog mračnog svijeta, protiv zlih duhova na Nebesima. Stoga, uzmite na sebe svu opremu Božiju da biste se mogli oduprijeti u zli dan, i održati se kad sve nadvladate. Dakle, čvrsto stojte! Opašite svoje bokove istinom i stavite na se oklop pravednosti, obujte noge spremnošću za Radosnu vijest mira! Pored svega, uzmite i štit vjere, kojim ćete moći ugasiti sve goruće strijele zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, a to je Božija riječ. Svakovrsnom se molitvom i zazivom u svakoj prilici molite u Duhu. Pored toga i bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete, i za mene, da mi se, kad otvorim svoja usta, dade riječ da hrabro obznanim tajnu Radosne vijesti, čiji sam poslanik u okovima, te da u njoj budem hrabar i da govorim kako treba. A da biste mogli znati nešto o meni i šta je sa mnom, sve će vam obznaniti Tihik, moj dragi brat i vjerni službenik u Gospodu. Njega sam i poslao kod vas upravo zato da saznate kako smo i da ohrabri vaša srca. Mir braći i ljubav sa vjerom od Boga Oca i Gospoda Mesije Isusa! Neka milost i nepropadljivost budu sa svima koji vole našeg Gospoda Mesiju Isusa! Pavle i Timotej, sluge Mesije Isusa, svim svetima u Mesiji Isusu koji su u Filipima, sa nadglednicima i poslužiteljima. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Zahvaljujem svom Bogu svaki put kad vas se sjetim. Uvijek u svakoj svojoj molitvi za sve vas sa radošću se molim zbog vašeg sudjelovanja u Radosnoj vijesti od prvoga dana pa sve do sada. Uvjeren sam u ovo: Onaj Koji je u vama započeo dobro djelo, dovršit će ga do Dana Mesije Isusa. I pravedno je da tako razmišljam o svima vama, jer vas nosim u svom srcu, i bilo da sam u okovima ili u odbrani i utvrđivanju Radosne vijesti vi ste svi sudionici moje milosti. Bog mi je svjedok da čeznem za svima vama ljubavlju Mesije Isusa. I za ovo molim: da vaša ljubav raste sve više i više u dubljoj spoznaji i svakom rasuđivanju, da možete procijeniti ono što je najbolje, da budete čisti i besprijekorni na Dan Mesijin, ispunjeni rodom pravednosti po Mesiji Isusu, na hvalu i slavu Božiju. A želim da znate, braćo, da je moje stanje još više pridonijelo napretku Radosne vijesti, tako da su moji okovi u Mesiji postali poznati čitavom pretorijumu i među svima ostalima, a većina braće u Gospodu ohrabrila se mojim okovima i još spremnije se usuđuju neustrašivo iznositi Riječ. Istina, neki objavljuju Mesiju iz zavisti i zbog takmičenja, a neki iz dobre namjere: ovi iz ljubavi, jer znaju da sam određen za odbranu Radosne vijesti, a oni objavljuju Mesiju zbog suparništva, neiskreno, nadajući se da će mi tako uvećati muke u okovima. Pa šta onda? Samo se na svaki način, bilo uz pretvaranje ili iskreno, objavljuje Mesija. I tome se ja radujem, a i dalje ću se radovati, jer znam da će mi to biti za moje oslobođenje, po vašim molitvama i uz pomoć Duha Mesije Isusa, budući da duboko čeznem i nadam se da se ni u čemu neću osramotiti, nego da će se sa svom hrabrošću – kako uvijek tako i sada – Mesija uzveličati u mom tijelu, bilo kroz život, bilo kroz smrt. Moj život je Mesija, a smrt mi je dobitak. Ali, ako mi je živjeti u tijelu, to za mene znači rod i trud, i ne znam šta bih izabrao. Dakle, pritisnut sam sa dvije strane: imam želju otići i biti sa Mesijom, jer je to mnogo bolje, ali ostati u tijelu je potrebnije zbog vas. Uvjeren u to, znam da ću ostati i biti sa svima vama za vaš napredak i radost vjere, da vaš ponos sa mnom poraste u Mesiji Isusu kad ponovo dođem među vas. Samo se ponašajte dostojno Mesijinoj Radosnoj vijesti, da ja – bilo da dođem i vidim vas ili da u odsutnosti čujem o vama – mogu ustanoviti da čvrsto stojite u jednom duhu, i da se jednodušno, zajednički borite za vjeru Radosne vijesti, te da se ni u čemu ne plašite protivnika. To je za njih dokaz njihove propasti, a za vas spasenja, i to je od Boga, jer vam je udijeljeno za Mesiju, ne samo da u Njega vjerujete nego da za Njega i trpite, vodeći istu borbu koju ste vidjeli kod mene, a sada čujete da je kod mene. Stoga, ako ima ohrabrenja u Mesiji, ako ima ljubazne utjehe, ako ima zajedništva Duha, ako ima srca i saosjećanja, učinite moju radost potpunom: budite složni, imajte istu ljubav, budite jednodušni i imajte istu misao! Ne radite ništa iz suparništva niti zbog tašte slave, nego u poniznosti držite jedni druge većim od sebe. Neka se niko ne brine samo za sebe, već i za druge. Nek u vama bude ista misao koja je bila i u Mesiji Isusu: On, po prirodi Bog, nije se nepopustljivo držao svoje jednakosti s Bogom nego se „ispraznio”, uzevši prirodu sluge, postavši sličan ljudima. Kad postade kao čovjek, ponizio je sâm Sebe postavši poslušan do smrti, i to smrti na krstu. Zato Ga Bog uzvisi i dade Mu ime iznad svakog imena, da se imenu Isus pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića, i da svaki jezik prizna: Gospodar je Mesija Isus! – na slavu Boga Oca. Stoga, dragi moji, kako ste uvijek bili poslušni, ne samo kada sam ja bio prisutan nego još više sada kad sam odsutan, sa strahom i zebnjom dovršujte svoje spasenje. Bog je, naime, taj Koji u vama čini da hoćete i da djelujete prema Njegovoj dobroj volji. Sve činite bez mrmljanja i raspravljanja, da budete besprijekorni i čisti, djeca Božija bez mrlje sred pokvarenog i nastranog naraštaja, u kojem svijetlite kao svjetlila u svemiru, čvrsto držeći Riječ života, za moj ponos na Dan Mesijin, da nisam uzalud trčao, niti se uzalud trudio. Ali ako se i ja izlijevam kao žrtva za službu vašoj vjeri, radujem se i radovat ću se sa vama svima. A tako i vi: radujte se i budite sretni sa mnom. Nadam se u Gospodu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja, da se i ja razvedrim kada saznam kako ste. Nemam nikoga sličnog srca kao njega, koji bi se tako iskreno pobrinuo za vas, jer svi traže samo svoje, a ne ono što je za Mesiju Isusa. Vi znate njegovu dokazanu vrijednost: kao dijete sa ocem služio je sa mnom u Radosnoj vijesti. Dakle, nadam se da ću vam njega poslati čim vidim kako će biti sa mnom, a uzdam se u Gospoda da ću i ja sâm brzo doći kod vas. No, smatrao sam da je potrebno da vam pošaljem Epafrodita, moga brata, saradnika i saborca, a vašeg poslanika i poslužitelja u mojoj potrebi, budući da je čeznuo za svima vama i bio zabrinut što ste čuli da se razbolio. Doista je bio bolestan, gotovo nasmrt, ali Bog mu se smilovao, i ne samo njemu nego i meni, da mi ne bude tuga na tugu. Zato sam ga brzo poslao da se možete radovati kad ga vidite, a da i ja budem manje tužan. Primite ga, dakle, u Gospodu sa svom radošću i takvome iskazujte poštovanje, jer se zbog Mesijinog djela našao blizu same smrti, stavljajući na kocku i svoj život da upotpuni ono što je nedostajalo vašoj službi prema meni. Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodu! Meni nije teško pisati vam isto, a vama je to za sigurnost. Čuvajte se pasa, čuvajte se zlikovaca, pazite se onih koji osakaćuju! Jer mi smo obrezani, mi koji po Duhu Božijem služimo Bogu i ponosimo se u Mesiji Isusu, te se ne uzdamo u tijelo, iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo. Ako neko misli da se može pouzdati u tijelo, ja mogu još više: obrezan osmog dana, od roda Izraelovog, iz plemena Benjaminovog, Jevrej od Jevreja; po Zakonu – farizej, po revnosti – progonitelj zajednice, a po pravednosti u Zakonu postao sam besprijekoran. Ali šta god mi je bilo dobitak, to smatram gubitkom, zbog Mesije. Štaviše, sve smatram gubitkom zbog daleko vrjednijeg – spoznaje Mesije Isusa, moga Gospoda; zbog Njega sam se svega odrekao i sve smatram otpadom, samo da dobijem Mesiju i da budem u Njemu, ne svojom pravednošću – onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Mesiju – pravednošću Božijom utemeljenoj na vjeri, da upoznam Njega i silu Njegovog oživljenja i zajedništvo u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti ne bih li kako postigao oživljenje iz mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili da sam već savršen, nego težim da dosegnem, jer je i mene dosegao Mesija Isus. Braćo, ja sâm ne smatram da sam to dosegnuo. Ali kažem jedno: Zaboravljajući ono što je pozadi, ispružam se prema onome što je naprijed, trčeći prema cilju za nagradu visokog Božijeg poziva u Mesiji Isusu. Mi koji smo savršeni, imajmo ovo na umu! A ukoliko mislite nešto drugačije, Bog će vam ovo otkriti. Ipak, ponašajmo se prema onome što smo postigli! Braćo, svi zajedno me slijedite i posmatrajte one koji žive po uzoru kakav imate u nama. Jer mnogi – o kojima sam vam često govorio a i sada sa suzama govorim – žive kao neprijatelji Mesijinog krsta. Njihov završetak je propast; bog im je trbuh, a slava im je u njihovoj sramoti. Oni razmišljaju o zemaljskim stvarima. A naša domovina je na Nebesima, odakle i Spasitelja željno iščekujemo – Gospoda Mesiju Isusa. On će, djelovanjem Svoje snage kojom može sve podrediti Sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim Svom slavnom tijelu. Stoga, draga moja braćo za kojom čeznem, radosti i kruno moja, čvrsto stojte u Gospodu, voljeni! Pozivam Evodiju i pozivam Sintihu da budu složne u Gospodu. Da, i tebe molim, vjerni druže, da im pomogneš, jer su one u Radosnoj vijesti radile zajedno sa mnom i sa Klementom i ostalim mojim saradnicima, čija su imena u „Knjizi života”. Radujte se uvijek u Gospodu! Ponavljam: Radujte se! I neka vaša blagost bude znana svim ljudima. Gospod je blizu! Ne budite u strahu ni zbog čega, nego u svemu – molitvom i zazivanjem, sa zahvalnošću – iznesite svoje potrebe Bogu. I mir će Božiji, koji prevazilazi svaki razum, čuvati vaša srca i vaše misli u Mesiji Isusu. Uostalom, braćo, sve što je istinito, što je časno, što je pravedno, što je čisto, što je ugodno, što je hvale vrijedno, i što je god vrlina i što je pohvalno – to nek vam je u mislima! Sve što ste od mene naučili i primili, što ste od mene čuli i kod mene vidjeli – to činite i Bog mira će biti sa vama! Jako sam se obradovao u Gospodu što je napokon procvalo vaše razmišljanje o meni. Vi ste i prije mislili, ali niste imali prilike. Ne govorim to iz oskudice, jer sam naučio da budem zadovoljan u svemu. Znam i oskudijevati, a znam i obilovati! Naučio sam se na sve i svašta: biti sit i gladovati, obilovati i oskudijevati. Sve mogu u Onome Koji me jača! Ipak, dobro ste uradili što ste mi pomogli u mojoj nevolji. A i vi znate, Filipljani, da mi u početku Radosne vijesti, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna zajednica nije doprinijela u izdatku i primitku, osim vas. Doista, i u Solun ste mi, dva puta, poslali za moje potrebe. Ne, ja ne tražim dar, nego tražim rod – da se poveća u vašu korist. Imam svega, i to u izobilju. Namiren sam otkad sam primio preko Epafrodita ono od vas, slatki miris, milu žrtvu, ugodnu Bogu. A moj će Bog ispuniti svaku vašu potrebu, prema Svom bogatstvu, slavno, u Mesiji Isusu. Neka je slava Bogu, Ocu našem, uvijek i vječno. Amin. Pozdravite svakog svetog u Mesiji Isusu. Pozdravljaju vas braća koja su sa mnom. Pozdravljaju vas svi sveti, a posebno oni iz Cezarovog doma. Neka milost Gospoda Mesije Isusa bude sa duhom vašim! Pavle, poslanik Mesije Isusa po volji Božijoj, i brat Timotej: svetima u Kolosu i vjernoj braći u Mesiji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega! Zahvaljujemo Bogu, Ocu našeg Gospoda Mesije Isusa, uvijek kad se molimo za vas, jer smo čuli za vašu vjeru u Mesiji Isusu i za ljubav koju gajite prema svim svetima, radi nade koja je pohranjena za vas na Nebesima. O njoj ste već prije čuli u riječi istine Radosne vijesti koja je došla kod vas, i koja – kako u cijelom svijetu, tako i među vama – donosi rod i raste, od dana kada ste čuli i upoznali milost Božiju u istini, kako ste naučili od dragog Epafre, sluge zajedno s nama, koji je vjeran Mesijin službenik za nas. On nam je i saopćio vašu ljubav u Duhu. Zbog toga i mi, od dana kad smo to čuli, ne prestajemo moliti za vas i tražiti da budete ispunjeni spoznajom Njegove volje u čitavoj mudrosti i duhovnom razumijevanju: da živite dostojno Gospodu i da Mu ugađate u svemu, da rađate svako dobro djelo i da rastete u spoznaji Boga, da budete osnaženi svom snagom, prema moći Njegove slave, za svaku postojanost i strpljivost, te da s radošću zahvaljujete Ocu Koji vas je osposobio da imate udjela u imovini svetih u svjetlu. On nas izbavi iz vlasti tame i premjesti nas u Carstvo Svog voljenog sina, u Kome imamo otkupljenje, oproštenje grijeha. On je slika nevidljivog Boga, prvorođenac svakog stvorenja, jer u Njemu je sve stvoreno na Nebesima i na Zemlji, sve vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti – sve je po Njemu i za Njega stvoreno, a On je prije svega i sve se u Njemu drži skupa. On je i Glava Tijela – Zajednice; On je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude na prvom mjestu, jer u Njemu Bog odluči nastaniti svu Punoću, i po Njemu sve – bilo na Zemlji, bilo na Nebesima – pomiriti sa Sobom, uspostavivši mir krvlju Njegovog krsta. I vas, koji ste nekad bili otuđeni i neprijatelji svojim umom i zlim djelima, sada izmiri u Njegovom smrtnom tijelu, po Njegovoj smrti, da vas Sebi privede svete, besprijekorne i bez mane, ako doista ostanete utemeljeni u vjeri, čvrsti i nerazdvojni od nade Radosne vijesti koju ste čuli, koja se objavljuje svakom stvorenju pod nebom, i čiji sam ja, Pavle, postao službenik. Sada se radujem u patnjama za vas i u svom tijelu dopunjujem ono što nedostaje Mesijinim mukama za Njegovo Tijelo, koje je Zajednica. Njen sam postao službenik prema Božijem naumu koji mi je dodijeljen za vas, da u potpunosti objavim Riječ Božiju – tajnu koja je bila skrivena od vjekova i od naraštajâ, ali koja je sada otkrivena Njegovim svetima. Njima je Bog htio obznaniti kakvo je bogatstvo slave ove tajne među paganima, a to je: Mesija u vama, nada slave! Njega mi objavljujemo, opominjući svakog čovjeka i poučavajući svakoga u svoj mudrosti, da svakog čovjeka privedemo zrelosti u Mesiji. Za ovo se i ja trudim i borim, prema Njegovom djelovanju koje u meni snažno djeluje. Znajte da veliku borbu vodim za vas i one u Laodiceji, i za sve koji me nisu ni vidjeli licem u lice, da se ohrabre njihova srca, sjedinjena u ljubavi, i da u svem bogatstvu, potpuno uvjereni razumijevanjem, dođu do spoznaje tajne Božije – Mesije, u Kome su sakrivena sva bogatstva mudrosti i znanja. Ovo vam govorim da vas niko ne prevari zavodljivim riječima. Jer ako sam tijelom i odsutan, u duhu sam ipak s vama. Radujem se dok gledam vaš red i čvrstoću vaše vjere u Mesiju. Stoga, kako ste primili Gospoda Mesiju Isusa, tako u Njemu živite: ukorijenjeni i izgrađeni na Njemu i čvrsto utemeljeni u vjeri kako ste i poučeni, obilujte zahvaljivanjem! Pazite da vas ko ne zarobi filozofijom i praznom prijevarom zasnovanom na ljudskoj predaji, na prirodnim silama svijeta, a ne na Mesiji. Budući da u Njemu fizički prebiva sva punoća Božija, u Njemu ste i vi ispunjeni. On je Glava svakom vrhovništvu i vlasti. U Njemu ste i obrezani, ne obrezanjem obavljenim rukom, nego odlaganjem grešnog tijela – Mesijinim obrezanjem. Zajedno s Njim ukopani u potapanju, s Njim ste i oživjeli po vjeri u snagu Boga Koji Ga je digao iz mrtvih. I vas, koji ste bili mrtvi u grijesima i neobrezanju svog tijela, oživi zajedno s Njim. Milostivo nam oprosti sve grijehe, izbrisavši nama protivnu zadužnicu, koja je svojim propisima bila protiv nas; ukloni je prikovavši je na krst; razoruža vrhovništva i vlasti i javno ih osramoti vodeći ih kao zarobljenike u Svojoj pobjedonosnoj povorci. Stoga, neka vam niko ne sudi zbog jela i pića ili zbog praznika, ili mlađaka, ili subota! Sve je to samo sjena onoga što dolazi, a stvarnost je Mesija. Neka vas niko ne smatra nedostojnima nagrade time što uživa u lažnoj poniznosti i veličanju anđela, udubljujući se u stvari koje je vidio i isprazno se ponoseći svojim tjelesnim umom. Ne drži se Glave, od koje sve tijelo – zglobovima i vezama opskrbljeno i skupa povezano – raste rastom Božijim. Ako ste sa Mesijom umrli za prirodne sile svijeta, zašto se, kao da još živite u svijetu, stavljate pod propise: „Ne dotiči, ne kušaj, ne uzimaj.” Sve je to određeno da upotrebom propadne. To su ljudske zapovijedi i nauke! Te stvari naizgled imaju neku mudrost u samovoljnom vjerovanju, poniznosti i strogom postupanju prema tijelu, ali nemaju nikakve vrijednosti protiv zadovoljenja tijela. Ako ste, dakle, oživjeli s Mesijom, tražite ono što se nalazi gore, gdje Mesija sjedi zdesna Bogu! Mislite na ono što je gore, a ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš život je sakriven sa Mesijom u Bogu! Kad se pojavi Mesija, vaš život, i vi ćete se pojaviti sa Njim u slavi. Stoga, usmrtite svoje zemaljske udove: bludnost, nečistoću, strast, zlu požudu i lakomost, to jest idolopoklonstvo! Zbog ovih stvari dolazi Božiji gnjev na sinove neposlušnosti. Među njima ste i vi nekad bili, dok ste živjeli u ovim stvarima. Ali sada od sebe odbacite i sve ovo: gnjev, srdžbu, hulu; izbacite iz svojih usta prljave riječi. Ne lažite jedni druge, jer ste svukli starog čovjeka sa njegovim djelima, a obukli ste novog, koji se obnavlja za spoznaju prema slici svoga Stvoritelja. Tu više nema Grka ni Jevreja, obrezanog ni neobrezanog, barbarina ni Skita, roba ni slobodnog, nego Mesija, Koji je sve i u svima! Obucite se dakle – kao izabranici Božiji, sveti i voljeni – u milosrdno srce, dobrotu, poniznosti, krotkost, strpljivost. Podnosite jedni druge i opraštajte jedni drugima ako neko ima protiv nekoga pritužbu. Kao što je Gospod vama oprostio, tako i vi činite! A iznad svega toga, obucite se u ljubav, koja je veza savršenstva! I neka Mesijin mir upravlja vašim srcima! Na njega ste i pozvani u jednom Tijelu. Budite i zahvalni! Neka Mesijina riječ u vama obilno prebiva! Sa svom mudrošću poučavajte i opominjite jedni druge! U svojim srcima pjevajte hvalu Bogu psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! I sve, što god činite, riječju ili djelom, neka bude u imenu Gospoda Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po Njemu! Žene, podredite se svojim muževima kako i priliči u Gospodu! Muževi, volite svoje žene i ne budite osorni prema njima! Djeco, budite u svemu poslušna svojim roditeljima, jer je to ugodno Gospodu! Očevi, ne ogorčujte svoju djecu, da ne postanu obeshrabrena! Robovi, u svemu budite poslušni svojim zemaljskim gospodarima, ne samo naoko kao oni koji ugađaju ljudima već u iskrenosti srca, bojeći se Gospoda! I šta god radite, radite od sveg srca, kao Gospodu, a ne kao ljudima, znajući da ćete od Gospoda primiti nagradu u baštini. Služite Gospodu Mesiji. Onaj ko bude činio nepravdu, primit će plaću za svoju nepravdu! Nema pristrasnosti! Gospodari, dajte svojim robovima ono što je pravo i pošteno, znajući da i vi imate Gospodara na Nebu! Ustrajte u molitvi, bdijući u njoj sa zahvalnošću! Isto tako, molite se i za nas, da nam Bog otvori vrata za Riječ, da objavimo tajnu – Mesiju, zbog koje sam u okovima; da je iznesem objavljujući je kako treba. Živite u mudrosti prema onima koji su vani, koristeći vrijeme! Neka vaš govor uvijek bude ugodan, začinjen solju, da znate svakome odgovoriti kako treba! Sve o meni će vam saopćiti Tihik, dragi brat, vjerni službenik i, zajedno sa mnom, sluga u Gospodu. Njega i šaljem kod vas upravo zato da znate kako smo i da ohrabri vaša srca, zajedno sa Onezimom, vjernim i dragim bratom, koji je vaš zemljak. Oni će vam saopćiti sve kako je ovdje. Pozdravlja vas Aristarh, zatvorenik sa mnom; i Marko, rođak Barnabin, za koga ste dobili naredbe: ako dođe kod vas, lijepo ga primite; i Isus, zvani Just. Od obrezanih su samo oni moji saradnici u Carstvu Božijem. Oni su mi podrška. Pozdravlja vas Epafra, vaš zemljak, sluga Mesije Isusa. On se uvijek u svojim molitvama bori za vas da postanete zreli i da se potpuno utvrdite u volji Božijoj. Svjedočim za njega da se mnogo trudi za vas, za one u Laodiceji i za one u Hijerapolu. Pozdravlja vas Luka, dragi ljekar, i Dema. Pozdravite braću u Laodiceji, te Nimfu i Zajednicu u njenoj kući. Kad se ovo pismo pročita vama, pobrinite se da se pročita i u Zajednici u Laodiceji, a i vi pročitajte ono iz Laodiceje. A Arhipu recite: „Gledaj da ispuniš službu koju si primio u Gospodu!” Pozdrav mojom, Pavlovom rukom! Sjećajte se mojih okova! Neka milost bude sa vama! Pavle, Silvan i Timotej Zajednici Solunjana u Bogu Ocu i Gospodu Mesiji Isusu: milost vam i mir! Uvijek zahvaljujemo Bogu za sve vas i neprestano vas spominjemo u svojim molitvama. Pred Bogom i Ocem našim se sjećamo vaših djela vjere, truda iz ljubavi i postojanosti u nadi u našem Gospodu Mesiji Isusu. Znamo, od Boga voljena braćo, da ste izabrani, jer naša Radosna vijest nije vam došla samo u riječi, nego i u snazi, u Svetom Duhu i u potpunom uvjerenju, kao što i znate kakvi smo bili među vama radi vas. Postali ste naši i Gospodovi sljedbenici, u velikoj nevolji primivši Riječ sa radošću Duha Svetoga, tako da ste postali uzor svima u Makedoniji i u Ahaji koji vjeruju. Od vas je, naime, Riječ Gospodnja odjeknula ne samo u Makedoniji i Ahaji već se posvuda razglasila vaša vjera u Boga, tako da mi ne moramo ništa govoriti, jer oni sami svjedoče: na kakvu smo dobrodošlicu naišli kod vas i kako ste se okrenuli Bogu od idolâ, da služite živom i istinskom Bogu i da iz Nebesa čekate Njegovog sina Koga podiže iz mrtvih – Isusa, Koji nas izbavlja od dolazećega gnjeva. I sami znate, braćo, da naš dolazak kod vas nije bio uzaludan. Iako smo, kao što znate, ranije trpjeli i bili zlostavljani u Filipima, ipak smo se odvažili u našem Bogu da i vama govorimo Božiju Radosnu vijest u velikoj borbi. Doista, naša poruka nije iz zablude, niti nečistoće, niti prijevare, nego, kako nas je Bog smatrao dostojnima da nam povjeri Radosnu vijest, tako i govorimo – ne kao da želimo ugoditi ljudima, nego Bogu, Koji ispituje naša srca. Ni tada nismo, kao što znate, došli sa laskavom riječju, niti sa pohlepnom željom. Bog je tome svjedok. Nismo tražili slave od ljudi – ni od vas, ni od drugih – iako smo se mogli postaviti kao Mesijini poslanici. Ali bili smo među vama blagi, kao brižna majka koja njeguje svoju djecu. Tako smo vam, puni ljubavi za vas, htjeli predati ne samo Božiju Radosnu vijest nego i naše živote, jer ste nam bili dragi. Sjećate se, braćo, našeg truda i napora: radeći noć i dan da ne budemo na teret nikome od vas, objavili smo vam Božiju Radosnu vijest. Svjedoci ste i vi i Bog kako smo se posvećeno, pravedno i besprijekorno ponašali prema vama vjernicima. Kao što i znate, svakoga od vas smo kao otac svoju djecu podsticali, ohrabrivali i preklinjali da živi dostojno Bogu, Koji vas poziva u Svoje Carstvo i slavu. Zbog toga i mi neprestano zahvaljujemo Bogu, jer ste primajući od nas riječ poruke Božije primili, ne riječ ljudsku, nego kakva ona doista i jeste, Riječ Božiju. Ona i djeluje u vama koji vjerujete. Postali ste, braćo, sljedbenici Zajednica Božijih u Mesiji Isusu koje su u Judeji, budući da ste i vi isto pretrpjeli od svojih zemljakâ, kao i oni od Jevreja, koji su ubili i Gospoda Isusa, i ubijali vjerovjesnike, a nas progonili; oni Bogu ne ugađaju, a protive se svim ljudima, jer nam brane da govorimo paganima da se spase, sve da zauvijek dopune mjeru svojih grijeha. Ali srdžba je, napokon, pala na njih. A mi, braćo, iako smo nakratko odvojeni od vas – licem, ali ne srcem – sve više smo sa velikom željom čeznuli da vidimo vaše lice. Zbog toga smo i htjeli doći kod vas, a ja – Pavle, i više puta, ali nas je spriječio Satana. Pa ko će biti naša nada, radost i kruna pohvale pred našim Gospodom Isusom u času Njegovog dolaska, ako ne vi? Jer vi ste naša slava i radost! Stoga, kad nismo više mogli izdržati, odlučili smo da ostanemo sami u Ateni, a poslali smo Timoteja, našeg brata i saradnika Božijeg u Mesijinoj Radosnoj vijesti, da vas učvrsti i ohrabri u vašoj vjeri, da se niko ne pokoleba u ovim nevoljama, jer i sami znate da smo za to i određeni. Doista, dok smo još bili sa vama, govorili smo vam da ćemo morati podnositi nevolje, a baš tako se i desilo, kao što znate. Zbog toga sam i ja, ne mogavši više izdržati, poslao Timoteja da sazna o vašoj vjeri, da vas nije možda iskušao napasnik, te da naš trud ne postane uzaludan. Ali sada kad se Timotej vratio natrag od vas i donio nam dobru vijest o vašoj vjeri i ljubavi, i da nas se uvijek rado sjećate sa željom da nas vidite, kao i mi vas, zato smo se, braćo, ohrabrili zbog vas i vaše vjere, u svoj našoj tjeskobi i nevolji. Doista, mi sad živimo ako vi stojite čvrsto u Gospodu! I kakvu bismo zahvalu mogli uzvratiti Bogu za vas, zbog sve radosti u kojoj se veselimo radi vas pred našim Bogom? Noću i danju predano molimo Boga da vidimo vaše lice i da namirimo što još nedostaje vašoj vjeri. Neka sâm Bog, naš Otac i Isus, naš Gospod, povedu naš put do vas! I neka Gospod učini da uzrastete i iskazujete ljubav jedni prema drugima i prema svima, kao i mi prema vama, tako da učvrsti vaša srca da budu besprijekorna u svetosti pred Bogom i Ocem našim u času dolaska našeg Gospoda Isusa sa svim Svojim svetima. Amin. Uostalom, braćo, molimo vas i preklinjemo u Gospodu Isusu da, kao što ste od nas i primili upute kako trebate živjeti i ugađati Bogu, tako i živite – i još više u tome napredujete! Znate koje smo vam naredbe dali u Gospodu Isusu. Uistinu, ovo je volja Božija: vaše posvećenje – da se klonite bludnosti, da svako od vas zna kako da upravlja svojim tijelom u posvećenju i časti, ne u strasti i požudi, poput pagana koji ne poznaju Boga; i da u tome niko ne vara svog brata i ne čini mu zlo, jer Gospod je osvetnik za sve ovo, kako smo vam već i prije rekli i posvjedočili. Doista, Bog nas nije pozvao u nečistotu, nego u posvećenje. Zato, ko ovo odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga Koji vam daje Svog Svetoga Duha. Što se tiče bratske ljubavi, nije potrebno da vam o tome pišem, jer ste sami naučili od Boga da volite jedni druge. Vi to uistinu i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji, ali mi vas, braćo, molimo da u tome još više napredujete i da nastojite živjeti mirno, da obavljate svoje poslove i da radite svojim vlastitim rukama, kako smo vam i naredili, tako da ispravno živite prema onima koji su vani i da ni od koga ne zavisite. Ne želimo, braćo, da budete u neznanju o onima koji su usnuli, niti da tugujete poput onih koji nemaju nade Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i oživio, tako će isto sa Isusom Bog dovesti one koji su usnuli u Njemu. Ovo vam govorimo po riječi Gospodnjoj: mi koji živimo i koji smo preostali za dolazak Gospodnji, nikako nećemo preteći one koji su usnuli, jer će sâm Gospod – sa glasnom zapovijedi, sa glasom arhanđela i sa zovom Božije trube – sići s Neba i prvo će ustati umrli u Mesiji, a onda ćemo mi živi, mi preostali, zajedno sa njima, biti odneseni na oblacima da susretnemo Gospoda u zraku. I tako ćemo zauvijek biti sa Gospodom. Zato, hrabrite jedni druge ovim riječima! O vremenu i prilikama, braćo, nema potrebe da vam se o tome piše, jer i sami dobro znate da će Dan Gospodnji stići kao lopov noću. Dok budu govorili: „Mir i sigurnost”, na ljude će pasti iznenadno uništenje, poput porođajnih bolova kod trudne žene, i sigurno ga neće izbjeći. A vi, braćo, niste u mraku da bi vas taj dan iznenadio kao lopov, jer svi ste sinovi svjetla i dana. Ne pripadamo noći, niti tami. Prema tome, ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i budimo trijezni. Uistinu, oni koji spavaju, noću spavaju, i oni koji se opijaju, noću se opijaju. A mi koji pripadamo danu, budimo trijezni, obucimo se u oklop vjere i ljubavi i stavimo kacigu, nadu spasenja, jer Bog nas nije odredio za srdžbu, nego za primanje spasenja po našem Gospodu Mesiji Isusu, Koji je umro za nas, da mi – bilo da smo budni ili da spavamo – zajedno sa Njim živimo. Zato se hrabrite međusobno i izgrađujte jedni druge, kako i činite! Molimo vas, braćo, da poštujete one koji se trude među vama, koji vas vode u Gospodu i koji vas opominju. Cijenite ih sa velikom ljubavlju zbog njihovog djela! Budite međusobno u miru! Još vas podstičemo, braćo: opominjite lijenčine, hrabrite malodušne, podržavajte slabe, budite strpljivi sa svima! Pazite da niko nikome ne vraća zlo za zlo, nego se uvijek borite za dobro jedni prema drugima i prema svima! Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božija u Mesiji Isusu! Duha ne gasite! Propovijedi ne odbacujte, nego sve provjeravajte! Što je dobro, zadržavajte. Izbjegavajte svaku vrstu zla! A sâm Bog mira neka vas potpuno posveti i neka cijelo vaše biće – duh, dušu i tijelo – sačuva besprijekornim za dolazak našeg Gospoda Mesije Isusa. Vjeran je Onaj Koji vas poziva; On će to i učiniti! Braćo, molite se i za nas! Pozdravite svu braću svetim poljupcem. Zadužujem vas u Gospodu da se ovo pismo pročita svoj braći! Neka milost našeg Gospoda Mesije Isusa bude sa vama! Pavle, Silvan i Timotej Zajednici Solunjana u Bogu, Ocu našem i Gospodu Mesiji Isusu. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek moramo zahvaljivati Bogu za vas, braćo, kako i priliči, jer vaša vjera snažno raste i povećava se ljubav svakog od vas prema drugima, tako da se i mi sami ponosimo vama među Zajednicama Božijim zbog vaše ustrajnosti i vjere u svim vašim progonstvima i nevoljama koje podnosite. One su očiti predznak pravednog Božijeg suda, jer ćete biti dostojni Carstva Božijega zbog kojeg i trpite. Jer pravedno je da Bog uzvrati patnju onima koji vas muče, a vama koji ste mučeni, počinak zajedno sa nama u času kad se s Neba pojavi Gospod Isus sa Svojim moćnim anđelima u plamenom ognju i kazni one koji ne poznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti našeg Gospoda Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnim uništenjem, udaljeni od prisutnosti Gospodnje i od Njegove silne slave, kada – u taj dan – dođe da se proslavi u Svojim svetima i da zadivi sve koji su vjerovali – a i vi ste povjerovali našem svjedočanstvu. Zbog toga se uvijek i molimo za vas, da vas naš Bog može smatrati dostojnima poziva i da Svojom snagom ispuni svaku vašu dobru želju i djelo vjere, tako da se proslavi ime našeg Gospoda Isusa u vama, i vi u Njemu, po milosti našeg Boga i Gospoda Mesije Isusa. Molimo vas, braćo, što se tiče dolaska našeg Gospoda Mesije Isusa i našeg sakupljanja oko Njega, ne dajte se olako zbuniti u svom umu i ne uznemiravajte se ni nekim duhom, ni govorom, ni tobože našim pismom, kao da je Dan Gospodnji već došao. Neka vas niko ničim ne zavede, jer prvo treba doći pobuna i treba se pojaviti Čovjek bezakonja, sin uništenja, Protivnik koji se uzdiže iznad svega što se zove Bog i što je sveto, tako da će sjesti u hram Božiji i sebe predstaviti da je Bog. Zar se ne sjećate da sam ovo govorio dok sam još bio sa vama? A sada znate šta ga zadržava, da bi se pojavio tek u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja je već na djelu, samo ima neko ko je sad zadržava, sve dok ne bude uklonjen. I tada će se pojaviti Bezakonik, koga će Gospod Isus ukloniti dahom iz Svojih usta i uništiti ga pojavom Svog dolaska. Njegov će dolazak biti propraćen djelovanjem Satane sa svom silom i lažnim znacima i čudesima i sa svakovrsnom nepravednom prijevarom onih koji propadaju, jer nisu prihvatili ljubav prema Istini da bi bili spaseni. Zato im Bog šalje djelotvornu prijevaru da povjeruju laži, kako bi bili osuđeni svi oni koji nisu povjerovali Istini, nego su uživali u nepravednosti. No, mi uvijek moramo zahvaljivati Bogu za vas, od Gospoda voljena braćo, jer vas je Bog otpočetka izabrao za spasenje, posvećenjem Duha i vjerom u Istinu. Na ovo vas je pozvao po našoj Radosnoj vijesti – da primite slavu našeg Gospoda Mesije Isusa. Zato, braćo, stojte čvrsto i držite se predaja kojima smo vas poučili riječju ili pismom. A sam naš Gospod Mesija Isus i Bog, Otac naš, Koji nas je volio i po milosti nam podario vječno ohrabrenje i dobru nadu, neka ohrabri vaša srca i nek vas utvrdi u svakom dobrom djelu i riječi! Nadalje, braćo, molite se za nas, da bi Riječ Gospodnja trčala i proslavljala se kao i kod vas i da budemo oslobođeni od pokvarenih i zlih ljudi, jer nemaju svi vjere! Ali vjeran je Gospod Koji će vas utvrditi i zaštititi od zloga. Uzdamo se u Gospoda za vas da činite i da ćete činiti što god vam naredimo. I neka Gospod usmjeri vaša srca u ljubav Božiju i u Mesijinu ustrajnost! Sada vam naređujemo, braćo, u ime našeg Gospoda Mesije Isusa, da se klonite svakog brata koji živi u lijenosti a ne po predaji koju ste primili od nas. Vi i sami znate da nas treba slijediti, jer nismo ljenčarili među vama, niti smo besplatno jeli ičiji hljeb, nego smo se s naporom trudili radeći noću i danju, tako da ne budemo na teret nikome od vas. Ne da mi nemamo prava na to, nego da sami sebe damo za uzor vama, da nas slijedite. Još dok smo bili kod vas, naredili smo vam ovo: Ko neće da radi, ne treba ni da jede! Čujemo, naime, da među vama ima nekih lijenčina, ništa ne rade, već se bave ispraznostima. Takvima naređujemo i opominjemo ih u Gospodu Mesiji Isusu da se smire i da zarađuju svoj hljeb koji će jesti! A vi, braćo, nemojte posustati čineći dobro! Ukoliko neko ne posluša našu riječ iz ovog pisma, zapamtite ga i ne družite se s njim, da se posrami, ali ga ne smatrajte za neprijatelja, nego ga opominjite kao brata! Neka vam sâm Gospod mira podari mir, uvijek i na svaki način! Gospod sa svima vama! Pozdrav mojom, Pavlovom rukom. Ovo je znak u svakom pismu. Ovako ja pišem. Neka milost našeg Gospoda Mesije Isusa bude sa svima vama! Pavle, poslanik Mesije Isusa po naredbi Boga, našeg Spasitelja i Mesije Isusa, naše nade, Timoteju, pravom sinu u vjeri. Milost, milosrđe i mir od Boga Oca i Mesije Isusa, našeg Gospoda! Kako sam te i molio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efesu da narediš nekima da ne naučavaju druge nauke, da se ne bave bajkama i beskonačnim rodoslovljima, koja više upućuju na beskorisne rasprave nego na Božiji naum po vjeri. A svrha ove naredbe je ljubav iz čistog srca, dobre savjesti i iskrene vjere. Od svega ovoga neki su odlutali i zastranili u isprazan govor. Htjeli bi biti učitelji Zakona, a ne razumiju ni ono što govore, čak ni ono što uporno tvrde. Ali mi znamo da je Zakon dobar kad ga neko zakonito koristi, i kad je svjestan da Zakon nije za pravednika, nego za bezakonike i buntovnike, za bezbožnike i grešnike, za nevjernike i svjetovnjake, za ocoubice i majkoubice, za krvnike, bludnike, nastrane, trgovce robljem, lažljivce, krivokletnike, i ako ima što drugo suprotno zdravom učenju po Radosnoj vijesti o slavi blaženog Boga, koja je meni povjerena. Zahvalan sam Onome Koji mi je dao snagu, našem Gospodu Mesiji Isusu, jer me smatrao vjernim i postavio me u Svoju službu – mene koji sam prije bio hulitelj, progonitelj i nasilnik, ali primio sam milosrđe jer sam u nevjeri djelovao iz neznanja. A milost našeg Gospoda bila je preobilna zajedno sa vjerom i ljubavlju u Mesiji Isusu. Vjerodostojna je i zaslužuje da se potpuno prihvati riječ: Mesija Isus dođe na svijet da spasi grešnike, od kojih sam najgori ja. Ali zbog ovoga sam primio milosrđe, da na meni – najgorem – Mesija Isus pokaže svu strpljivost za primjer svima koji će povjerovati u Njega da prime Život vječni. A Caru vječnom, besmrtnom, nevidljivom, jedinom Bogu, čast i slava uvijek i vječno! Amin. Ovu ti naredbu povjeravam, sine Timoteju, prema predskazanima koje su prije izrečene za tebe. Bori se, ohrabren njima, plemenitom borbom! Održi vjeru i dobru savjest, što su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere! Među njima su Himenej i Aleksandar, koje sam izručio Satani, da se nauče ne huliti! Stoga te molim da se, prije svega, upućuju molbe, molitve, posredništva i zahvale za sve ljude, za careve i za sve koji su na vlasti, da možemo provoditi miran i spokojan život u punoj pobožnosti i dostojanstvu. To je dobro i ugodno našem Spasitelju, Bogu, Koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Jer jedan je Bog i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Mesija Isus, Koji je dao samog Sebe kao otkupninu za sve. To je u svoje vrijeme objavljeno. Zbog toga sam i ja određen za glasnika i poslanika – istinu govorim, ne lažem – za učitelja pagana u vjeri i istini. Hoću, dakle, da se muškarci mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i rasprave, a isto tako i žene – pristojnog izgleda: neka se ukrašavaju skromnošću i razboritošću; ne pletenom kosom, zlatom ili biserima, niti skupocjenom odjećom, nego dobrim djelima, kako i priliči ženama koje tvrde da služe Bogu. Neka žena prima pouku sa mirnoćom i sa svom pokornošću. Ženi ne dopuštam da poučava niti da ima vlast nad mužem, nego neka bude u miru, jer prvo je oblikovan Adam, a onda Eva. I nije bio prevaren Adam, nego je žena, nakon što je prevarena, napravila grešku. A ona će se spasiti rađanjem djece, ako s razboritošću ustraje u vjeri, ljubavi i svetosti. Vjerodostojna je ova riječ: ako neko teži da bude nadglednik, teži za časnom službom. Stoga, nadglednik mora biti besprijekoran, muž jedne žene, trijezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne pijanica, ne čovjek nasilan, nego strpljiv i miroljubiv, i ne ljubitelj novca. Svojom kućom treba dobro da upravlja, i da svoju djecu drži u pokornosti, sa svom pristojnošću. Jer ako neko ne zna da upravlja svojom kućom, kako će se brinuti za Zajednicu Božiju? Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod Đavolovu osudu! Također treba da ima dobro svjedočanstvo i od onih vani, da ne upadne u sramotu i Đavolovu zamku. Isto tako, poslužitelji treba da budu ozbiljni, ne dvolični, ne skloni većoj količini vina, niti prljavoj zaradi, i da čuvaju tajnu vjere sa čistom savjesti. Neka se najprije iskušavaju, a onda, ako su besprijekorni, neka poslužuju. Isto tako neka žene budu ozbiljne, ne klevetnice, nego trijezne i vjerne u svemu. Neka poslužitelji budu muževi jedne žene, neka dobro upravljaju svojom djecom i svojim kućama. Jer oni koji dobro poslužuju, stječu sebi častan položaj i veliku sigurnost u vjeri u Mesiju Isusa. Ovo ti pišem u nadi da ću ubrzo doći kod tebe, no ako se to oduži, da znaš kako se treba ponašati u kući Božijoj, koja je Zajednica živoga Boga, stub i temelj Istine. I mora se priznati, velika je tajna pobožnosti: On Koji je očitovan u tijelu, dokazan je Duhom, viđen od anđelâ, objavljen među paganima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu. Duh izričito govori da će u posljednja vremena neki otpasti od vjere i predati se varljivim duhovima i đavolskim naukama, te licemjernim lažljivcima umrtvljene savjesti, koji zabranjuju ženidbu i naređuju uzdržavanje od jelâ što ih je Bog stvorio da ih sa zahvalnošću uzimaju vjernici, oni koji su upoznali Istinu. Doista, svako je Božije stvorenje dobro i ništa ne treba odbaciti što se uzima sa zahvalnošću, jer ga posvećuje Božija riječ i molitva. To iznesi braći i bit ćeš dobar sluga Mesije Isusa, odgajan riječima vjere i dobre nauke koju predano slijediš. A prljave i bapske priče izbjegavaj! Vježbaj se u pobožnosti! Doista, tjelesna vježba je malo čemu korisna, a pobožnost je korisna za sve, jer ima obećanje života – ovog sadašnjeg i onog koji dolazi. Vjerodostojna je to riječ i zaslužuje da se potpuno prihvati. Zbog toga se, naime, trudimo i borimo, jer smo svoju nadu položili u živoga Boga, Spasitelja svih ljudi, osobito onih koji vjeruju. Ovo zapovijedaj i poučavaj! Neka niko ne prezire tvoju mladost, nego budi uzor vjernicima u riječi, u ponašanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći! Dok ja ne dođem, posveti se čitanju, ohrabrivanju i poučavanju. Ne zanemaruj milosni dar koji je u tebi, koji ti je darovan po proročanstvu uz polaganje ruku starješinstva. Sve ovo vrši i sav u tome budi, da tvoj napredak bude očit svima! Pazi na sebe i na nauku i ustraj u tome! Čineći tako, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju! Starca ne ukoravaj, nego ga podstiči kao oca, mladiće kao braću, staricu kao majku, djevojke kao sestre u svoj čistoći! Poštuj udovice koje su zaista udovice. Ali ako neka udovica ima djecu ili unučad, neka se prvo oni nauče iskazivati ljubav svojoj porodici, i tako za primljenu dobrotu uzvratiti svojim roditeljima, jer je to ugodno pred Bogom. A ona koja je zaista udovica i koja je ostala sasvim sama, položila je nadu u Boga i ustrajna je noću i danju u svojim molbama i molitvama. No, ona koja živi za zadovoljstva, umrla je iako živi. Ovo im zapovijedaj, da budu besprijekorne. Ako se neko ne brine za svoje, osobito za članove porodice, odrekao se vjere i gori je od nevjernika. Neka se na popis stavi udovica koja nije mlađa od šezdeset godina, žena jednog muža, koja se dokazala u dobrim djelima: da je odgojila djecu, da je iskazivala gostoprimstvo, da je prala noge svetima, da je pomagala onima u nevolji, da se posvećivala svakom dobrom djelu. A mlađe udovice odbij, jer kada ih obuzmu tjelesne želje, koje ih odvrate od Mesije, hoće da se udaju, i imaju osudu zato što su prekršile početnu vjernost. U isto vrijeme nauče se lijenosti obilazeći po kućama, i ne samo lijenosti nego i ogovaranju i ispraznostima, te govore ono što ne bi smjele. Stoga hoću da se mlađe udovice udaju, djecu da rađaju, da upravljaju kućom, te da ne daju neprijatelju nikakvu priliku za pogrdu. Doista, neke su se već okrenule za Satanom. Ako neka vjernica ima udovice, neka im pomaže; da se ne opterećuje zajednica, kako bi mogla pomoći pravim udovicama. Starješine koji su dobri upravitelji zaslužuju dvostruku čast, a posebno oni koji se trude u Riječi i poučavanju. Pismo, naime, kaže: „Ne zavezuj usta volu koji vrše” i „Radnik zaslužuje svoju plaću.” Protiv starješine ne primaj optužbi, osim na osnovu dva ili tri svjedoka. One koji griješe ukori pred svima, da i ostali imaju strah! Zadužujem te pred Bogom i Mesijom Isusom i izabranim anđelima da se toga pridržavaš bez predrasuda i da ništa ne radiš sa pristrasnošću! Ni na koga ne polaži ruke prebrzo i ne budi učesnikom u grijesima drugih! Sebe čuvaj čistim! Više ne pij samo vodu, nego uzimaj i malo vina, zbog želuca i svojih čestih slabosti. Grijesi nekih ljudi su očiti i idu na sud pred njima, a neki idu za njima. Tako su i dobra djela očita, a i ona koja nisu takva ne mogu se sakriti. Svi koji su pod jarmom ropstva, neka smatraju svoje gospodare dostojnima svake časti, da se ne bi hulilo na ime Božije i na nauku! A oni koji imaju gospodare vjernike, neka ih ne poštuju manje zato što su braća, nego neka im i više služe, jer su oni kojima pomažu svojim dobrim služenjem vjernici i draga braća. Ovo poučavaj i na ovo podstiči! Ako neko naučava drugu nauku i ne slaže se sa zdravim riječima našeg Gospoda Mesije Isusa i sa naukom služenja Bogu, taj je napuhan i ništa ne razumije. Naprotiv, taj pati od želje za prepiranjima i raspravama, od kojih dolazi zavist, svađa, huljenje, zla sumnjičenja, te neprekidna trvenja među ljudima pokvarenog uma i lišenim istine, koji služenje Bogu smatraju dobitkom. Doista, služenje Bogu sa zadovoljstvom i jeste veliki dobitak. Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, niti ćemo što ponijeti sa njega! Ali ako imamo hranu i odjeću, budimo s tim zadovoljni. Oni koji čeznu da budu bogati, upadaju u iskušenje i zamku, te u mnoge bezumne i pogubne požude, koje ljude odvlače u propast i uništenje. Doista, korijen svih zalâ je ljubav prema novcu, kojoj su se neki prepustili i odlutali od vjere te proboli sami sebe mnogim nevoljama. A ti, o čovječe Božiji, bježi od tih stvari! Naprotiv, teži za pravednošću, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, ustrajnošću, krotkošću! Bij dobru bitku vjere, zauzmi Vječni život, u koji si pozvan i za koji si dao lijepo svjedočanstvo pred mnogim svjedocima! Zadužujem te pred Bogom, Koji svemu daje život, i Mesijom Isusom, Koji je pred Poncijem Pilatom dao lijepo svjedočanstvo: vrši ovu zapovijed čisto i besprijekorno, do pojavljivanja našeg Gospoda Mesije Isusa, što će Ga u svoje vrijeme pokazati Blagoslovljeni i jedini Vladar, Car careva i Gospodar gospodara, Koji je jedini besmrtan i prebiva u nedostupnoj svjetlosti, Koga niko od ljudi nije vidio, niti Ga može vidjeti. Njemu neka je čast i vječna vlast! Amin. Bogate u sadašnjem svijetu opominjem da ne budu umišljeni i da ne polažu nadu u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, Koji nam sve bogato dariva za uživanje; da čine dobro, da budu bogati dobrim djelima i velikodušni, voljni dijeliti – da tako sebi prikupljaju dobru osnovu za budućnost kako bi iskusili pravi život. O Timoteju, čuvaj ono što ti je povjereno! Uklanjaj se od svjetovnih i ispraznih govora i od protivljenja takozvane „spoznaje”, koju su neki priznavali, pa tako odlutali od vjere. Milost s vama! Pavle, poslanik Mesije Isusa voljom Božijom, po obećanju života u Mesiji Isusu, Timoteju, voljenom sinu: milost, milosrđe i mir od Boga Oca i našeg Gospoda Mesije Isusa! Zahvaljujem Bogu, Kojem služim od praočeva, čiste savjesti, dok te se neprestano sjećam u svojim molitvama, danju i noću. Kad se sjetim tvojih suza, čeznem da te vidim, da se ispunim radošću Sjećam se i istinske vjere koja je u tebi, koja se najprije nastanila u tvojoj baki Loidi i u tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam da je i u tebi. Zbog toga te i podsjećam da raspiriš milosni dar Božiji, koji je u tebi po polaganju mojih ruku. Doista, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razboritosti. Stoga, ne stidi se svjedočanstva našeg Gospoda, niti mene, Njegovog zatvorenika! Nego dijeli sa mnom nevolje za Radosnu vijest, po snazi Božijoj. On nas je spasio i pozvao nas svetim pozivom, ne po našim djelima, nego po Svojoj namjeri i milosti, koja nam je prije vječnosti darovana u Mesiji Isusu, a koja se sada ukazala pojavom našeg Spasitelja, Mesije Isusa. On je uništio smrt i rasvijetlio Život i nepropadljivost po Radosnoj vijesti, kojoj sam ja određen za glasnika, poslanika i učitelja. Zbog toga ovo i podnosim, ali se ne stidim, jer znam kome sam povjerovao i ubijeđen sam da je On u stanju da očuva što mi je povjerio za Onaj dan. Slijedi primjer zdravih riječi koje si od mene čuo u vjeri i ljubavi u Mesiji Isusu! To divno blago koje ti je povjereno, čuvaj po Duhu Svetom Koji prebiva u nama. Znaš da su se u Aziji svi okrenuli od mene, a među njima su i Figel i Hermogen. Neka Gospod iskaže milosrđe domu Oneziforovu, jer me on često ohrabrivao i nije se stidio mojih okova, nego kad je bio u Rimu, marljivo me tražio i pronašao. Neka ga Gospod daruje da nađe milosrđe u Onaj dan! A kako mi je sve služio dok je bio u Efezu, ti to jako dobro znaš! Ti se, dakle, sine moj, jačaj u milosti Mesije Isusa i sve što si od mene čuo po mnogim svjedocima, to isto povjeri pouzdanim ljudima, koji će biti u stanju i druge poučiti. Uzmi udio u nevoljama kao dobar vojnik Mesije Isusa! Nijedan vojnik u službi ne upliće se u pitanja svakodnevnog života, da bi mogao ugoditi svome zapovjedniku. A kad se neko takmiči, ne dobiva vijenac, osim ako se nadmeće po pravilima. Zemljoradnik koji naporno radi treba prvi da primi od roda. Shvati šta govorim! Doista, Gospod će ti dati razumijevanje svega! Sjećaj se Mesije Isusa Koji je dignut iz mrtvih, od potomstva Davidovog – po mojoj Radosnoj vijesti. Zbog nje i trpim, čak i okove, kao da sam zločinac. Ali Božija Riječ nije okovana! Zato sve podnosim zbog izabranih, da i oni nađu spas u Mesiji Isusu sa vječnom slavom. Vjerodostojna je ova riječ: Ako smo sa Njim umrli, sa Njim ćemo i živjeti; ako ustrajemo, s Njime ćemo carovati; ako Ga se odreknemo i On će se nas odreći; ako smo mi nevjerni, On ostaje vjeran, jer se ne može odreći Sebe! Na ovo podsjećaj opominjući pred Bogom: neka ne bude prepiranja, to ničemu ne koristi, a onima koji slušaju, na propast je. Budi marljiv kako bi pred Boga stao prokušan, kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji ispravno poučava Riječ istine. A svjetovnih i ispraznih govora se kloni. Takvi će sve više napredovati prema bezbožnosti, a njihova će riječ izjedati kao rak-rana. Među njima su Himenej i Filet, koji su zastranili od istine, govoreći da je oživljenje već bilo, i tako u nekima ruše vjeru. Ipak, Božiji čvrsti temelj stoji i ima ovaj pečat: „Gospod poznaje one koji su Njegovi” i „Neka se ukloni od nepravednosti svako ko nosi ime Gospodnje.” A u velikoj kući nisu samo zlatne i srebrene posude, nego ima i drvenih i glinenih, i jedne su za časnu upotrebu, a druge su za nečasnu. Ko se, dakle, očisti od toga, bit će posuda za časnu upotrebu, posvećena, korisna gospodaru i pripremljena za svako dobro djelo. Bježi od mladenačkih požuda! Teži za pravednošću, vjerom, ljubavlju, mirom, sa svima koji Gospoda zazivaju iz čistog srca. A luda i besmislena naklapanja odbaci, znajući da uzrokuju svađe. Sluga Gospodnji ne smije se svađati, nego mora biti ljubazan prema svima, spreman poučiti i biti strpljiv, sa blagošću ispravljati protivnike, ne bi li im Bog dao da se obrate i spoznaju Istinu, da se otrijezne i umaknu iz zamke Đavola, koji ih drži zarobljene da čine njegovu volju. A ovo znaj: u posljednje će dane nastati teška vremena, jer će ljudi postati sebični, ljubitelji novca, hvalisavci, bit će oholi, hulitelji, neposlušni roditeljima, nezahvalni, bezbožni, bezosjećajni, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, goropadni, protivnici dobra, izdajice, brzopleti, napuhani, ljubitelji užitaka radije nego ljubitelji Boga. Imaju lik pobožnosti, ali su se odrekli njene snage. Od takvih se sklanjaj! Među njima su i oni koji se uvlače u kuće i pridobivaju slabe žene, opterećene grijesima, koje vode različite požude, žene što uvijek uče a nikada nisu u stanju doći do spoznaje Istine. Kao što su se Janes i Jambres usprotivili Mojsiju, tako se i ovi – ljudi pokvarenog uma, gubitnici u vjeri – suprotstavljaju Istini. Ali dalje neće napredovati, jer će njihova ludost postati jasna svima, kako je bilo i u one dvojice. A ti si me iskreno slijedio u poučavanju, u načinu života, u nakani, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u ustrajnosti, u progonstvima, u trpljenjima koja su me zadesila u Antiohiji, Ikoniju i Listri. Kakva sam sve progonstva pretrpio, a iz svih me Gospod izbavio! A i svi koji hoće da žive pobožno u Mesiji Isusu, bit će progonjeni, dok će zli ljudi i prevaranti, zavodnici i zavedeni, napredovati iz zla u gore. A ti ostani u onome što si naučio i u šta si se uvjerio, znajući od kojih si poučen i da od malih nogu poznaješ Sveta pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Mesiju Isusa. Čitavo Pismo je Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, za ukoravanje, za ispravljanje, za odgajanje u pravednosti, da čovjek Božiji bude prikladan, opremljen za svako dobro djelo. Zadužujem te pred Bogom i Mesijom Isusom, Koji će suditi živima i mrtvima, i Njegovim dolaskom i Njegovim Carstvom: objavljuj Riječ, budi ustrajan – bilo da je zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, ukoravaj, opominji sa svom strpljivošću i poučavanjem. Doći će, naime, vrijeme kad ljudi neće podnositi zdravo poučavanje, nego će prema svojim požudama gomilati sebi učitelje da im škakljaju uši; odvratit će svoje uho od istine i okrenut će se bajkama. A ti budi razborit u svemu, podnesi teškoće, izvrši djelo blagovjesnika, u potpunosti dovrši svoju službu! Doista, ja se već izlijevam kao žrtva i došlo je vrijeme moga odlaska. Plemenitom sam se borbom borio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Uostalom, pripremljen mi je vijenac pravednosti, kojeg će mi u Onaj dan dati Gospod, pravedni sudija, i ne samo meni nego i svima onima koji s ljubavlju očekuju Njegov dolazak. Potrudi se da što prije dođeš kod mene, jer Dema me napustio iz ljubavi prema ovom svijetu i otišao u Solun. Krescent je otišao u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Samo Luka je sa mnom. Uzmi i povedi sa sobom Marka, jer mi je koristan za službu. Tihika sam poslao u Efes. Ogrtač koji sam ostavio kod Karpa u Troadi, ponesi kad budeš dolazio; i knjige, naročito pergamene. Kovač Aleksandar napravio mi je mnogo zla. Vratit će mu Gospod po njegovim djelima! I ti ga se pazi, jer se jako protivio našim riječima! Za moje prve odbrane, niko nije došao da bude uz mene, nego su me svi napustili. Neka im se to ne uračuna! Ali Gospod je stajao uz mene i osnažio me, kako bi se po meni u potpunosti objavila poruka, da je čuju svi pagani. I izbavljen sam iz lavljih usta. Gospod će me spasiti od svakog zlodjela i sačuvat će me za Svoje Nebesko carstvo. Njemu neka je slava uvijek i vječno! Amin. Pozdravi Prisku i Akvilu i Oneziforov dom! Erast je ostao u Korintu, a Trofima sam bolesnog ostavio u Miletu. Potrudi se da dođeš prije zime. Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva braća! Neka Gospod bude sa duhom tvojim! Milost s vama! Pavle, sluga Božiji i poslanik Mesije Isusa za vjeru Božijih izabranika i spoznaju Istine za pobožnost, na temelju nade vječnog života, što ga Bog Koji ne laže, obeća prije vječnih vremenâ, a u Svoje vrijeme očitova Svoju Riječ po objavljivanju, koje je povjereno meni po naredbi našeg Spasitelja – Boga: Titu, pravom sinu po zajedničkoj vjeri, milost i mir od Boga Oca i Mesije Isusa, spasitelja našeg! Zato sam te i ostavio na Kritu, da dovršiš ono što je još nedostajalo i da u svakom gradu postaviš starješine, kako sam ti naredio: ako je ko besprijekoran, muž jedne žene, te ako ima djecu vjernike, koja nisu pod optužbom raspuštenosti i nepokornosti. Jer nadglednik kao Božiji upravitelj treba biti besprijekoran: ne svojeglav, ne ljutit, ne sklon pijanstvu, ni nasilju, ni nečasnoj zaradi, nego gostoljubiv, ljubitelj dobra, razuman, pravedan, svet, uzdržljiv, čvrsto se držeći vjerodostojne riječi nauke, kako bi mogao ohrabrivati zdravom naukom i ukoravati protivnike. Uistinu, ima mnogo buntovnika, pričalica ispraznosti i zavodnika, a naročito među obrezanima. Njih treba ušutkati, jer kvare čitave porodice, podučavajući što ne treba, radi nečasne zarade. Jedan od njih, vlastiti njihov propovjednik reče: „Krićani su vječiti lažljivci, pokvarene zvijeri, lijeni trbusi.” Ovo svjedočanstvo je istinito. Zato ih strogo ukoravaj, da budu zdravi u vjeri, da ne obraćaju pažnju na jevrejske bajke i ljudske zapovijedi, koje odvraćaju od istine. Čistima je sve čisto, a nečistima i nevjernicima ništa nije čisto, već su im okaljani i razum i savjest. Tvrde da poznaju Boga, a svojim djelima Ga se odriču. Oni su užasni, nepokorni i nesposobni za bilo kakvo dobro djelo. A ti govori ono što je u skladu sa zdravom naukom: neka starci budu trijezni, ugledni, razumni, zdravi u vjeri, u ljubavi i u ustrajnosti; isto tako i starice neka se ponašaju kako priliči svetima, neka ne budu klevetnice, niti zarobljene sa previše vina, nego neka budu učiteljice dobra, da savjetuju mlade žene da vole svoje muževe i svoju djecu, da budu razumne, čiste, dobre domaćice, odane svojim muževima, da se ne huli Božija riječ. Mladiće također ohrabruj da budu razumni u svemu, pokazujući samog sebe kao uzor dobrih djela. U nauci pokaži cjelovitost, ozbiljnost, zdravu riječ i besprijekornu, da bi se protivnik posramio, jer nema ništa loše da kaže o nama. Robove uči da budu svojim gospodarima odani u svemu, da im ugađaju, da ne protivrječe, da ne potkradaju, nego da pokazuju svaku dobru vjernost, da u svemu budu na čast nauci našeg Spasitelja – Boga. Doista, milost Božija se pojavila da donese spasenje svim ljudima, odgajajući nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetskih požuda, te da na ovom svijetu živimo razumno, pravedno i pobožno, iščekujući blagoslovljenu nadu i pojavu slave velikog Boga i našeg Spasitelja Mesije Isusa. On je Sebe dao za nas, da nas otkupi od svakog bezakonja i za Sebe očisti Svoj izabrani narod, koji žudi za dobrim djelima. Ovo govori, podstiči i ukoravaj sa svom vlašću! Neka te niko ne potcjenjuje! Podsjećaj ih da budu odani vladarima i vlastima, da budu poslušni, da budu spremni za svako dobro djelo, da nikoga ne hule, da ne budu svadljivi, nego da strpljivo pokazuju svaku blagost prema svim ljudima. Doista, i mi smo nekad bili bezumni, neposlušni, zavedeni, robovi različitih požuda i užitaka, provodeći život u zlu i zavisti, omraženi i mrzitelji jedni drugih. Ali kad se ukazala dobrota i ljubav Boga, našeg Spasitelja, prema čovjeku, On nas spasi, ne po djelima koja smo učinili u pravednosti, nego po Svom milosrđu: pranjem novog rođenja i obnovom Svetoga Duha, Kojeg bogato izli na nas po Mesiji Isusu, našem Spasitelju, da bismo opravdani Njegovom milošću, postali baštinici vječnog života, po nadi. Ovo je vjerodostojna riječ i hoću da to ustrajno tvrdiš, kako bi se oni koji su povjerovali Bogu usredotočili na vršenje dobrih djela. To je dobro i korisno ljudima. A lude prepirke, rodoslovlja, svađe i rasprave oko Zakona izbjegavaj, jer su beskorisne i jalove! Čovjeka koji pravi razdore, nakon prve i druge opomene kloni se, znaj da je pokvaren i da griješi, da sâm sebe osuđuje. Kad ti pošaljem Artemu ili Tihika, gledaj da što prije dođeš kod mene u Nikopol, jer sam odlučio tamo provesti zimu. Pravnika Zenu i Apolona brižno otpremi, kako im ništa ne bi nedostajalo. A i naši ljudi neka se uče činiti dobra djela u prijekim potrebama, da ne budu bez roda. Pozdravljaju te svi koji su sa mnom! Pozdravi one koji nas vole u vjeri! Milost neka bude sa vama svima! Pavle, zatvorenik Mesije Isusa, i brat Timotej: dragom Filemonu, našem saradniku, i sestri Apiji, i našem pomagaču Arhipu, i Zajednici u tvojoj kući. Milost vam i mir od Boga, Oca našeg i Gospoda Mesije Isusa! Uvijek zahvaljujem Bogu kad te spominjem u svojim molitvama, jer slušam o tvojoj ljubavi i vjeri koju njeguješ prema Gospodu Isusu i prema svima svetima. Neka udio tvoje vjere bude djelotvoran u obznanjivanju sveg dobra u nama radi Mesije! Doista, jako sam se obradovao i ohrabrio zbog tvoje ljubavi, jer si, brate, okrijepio srca svetih. Stoga, iako imam punu slobodu u Mesiji da ti zapovijedam šta ti je činiti, zbog ljubavi te radije molim ovakav kakav jesam – Pavle, starac, a sada i zatvorenik Mesije Isusa. Molim te za Onezima, svog sina kojeg sam rodio u okovima, koji je nekad tebi bio beskoristan, a sada je i meni i tebi koristan. Šaljem ti ga natrag – njega koji je moje srce. Htio sam ga zadržati, da mi umjesto tebe posluži u okovima poradi Radosne vijesti, ali bez tvog pristanka ništa nisam htio činiti, da tvoja dobrota ne bude iz nužde, nego dobrovoljna. Možda je bio načas odvojen od tebe zato da ga zauvijek dobiješ natrag, ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata, naročito meni, a još više tebi, i po tijelu i po Gospodu. Ako me, dakle, smatraš drugom, primi ga kao i mene. A ukoliko te je u bilo čemu oštetio ili ti je dužan, to stavi na moj račun. Ja – Pavle, potpisujem svojom rukom, lično ću platiti. A da ti ne spominjem da si i sâm sebe meni dužan. Da, brate, daj da se tobom okoristim u Gospodu! Okrijepi moje srce u Mesiji! Pouzdajući se u tvoju poslušnost, ovo ti pišem znajući da ćeš učiniti i više nego što ti kažem. Osim toga, pripremi mi smještaj, jer se nadam da ću vam po vašim molitvama biti darovan. Pozdravlja vas Epafra, zatvorenik u Mesiji Isusu zajedno sa mnom, te moji saradnici Marko, Aristarh, Dema, Luka. Neka milost Gospoda Mesije Isusa bude sa duhom vašim! Mnogo puta i na više načina, Bog je prije govorio očevima po vjerovjesnicima; naposljetku, u ove dane, progovorio nam je po Sinu, Koga je postavio za baštinika svega i po Kome je stvorio svemir. On, Koji je odsjaj Slave i puni odraz Njegove biti, Koji sve održava snagom Svoje riječi, kad je postigao očišćenje grijeha, sjeo je zdesna Veličanstvu u visinama; postao je toliko veći od anđelâ koliko je baštinio veće ime nego oni. Zaista, kome od anđelâ je ikada rekao: „Ti si Sin Moj, Ja sam te danas rodio.” Ili još: „Ja ću Njemu biti otac, a On će meni biti Sin.” I opet, kada dovede Prvorođenca u svijet, govori: „Neka Mu se poklone svi anđeli Božiji!” Za anđele kaže: „Svoje anđele On čini vjetrovima i Svoje sluge plamenim ognjem.” A za Sina: „Prijestolje je Tvoje, Bože, zauvijek, a žezlo pravde je žezlo Tvoga Carstva. Ti voliš pravednost i mrziš bezakonje, zato te Bog, Tvoj Bog, pomazao uljem radosti više nego drugove Tvoje.” I: „Ti si, Gospode, u početku utemeljio Zemlju, a i Nebesa su djelo Tvojih ruku. Sve će to propasti, ali Ti ostaješ. Sve će ostarjeti poput odjeće. Ti ćeš to smotati kao ogrtač. Sve će se promijeniti poput odjeće, ali Ti ostaješ isti, i Tvoje godine neće doći do kraja.” I kome od anđelâ je ikad rekao: „Sjedi Mi zdesna, dok ti ne podmetnem neprijatelje kao podnožje tvojim nogama.” Zar nisu svi oni službujući duhovi koji se šalju da poslužuju one koji imaju baštiniti spasenje? Zbog toga treba još više da obratimo pažnju na ono što smo čuli, da ne bismo odlutali. Jer ako je riječ koju su anđeli objavili bila istinita, a svaki je grijeh i neposluh dobio pravednu kaznu, kako ćemo joj mi umaći ako zanemarimo ovakvo spasenje? Njega je najprije počeo najavljivati Gospod, a za nas utvrdili oni koji su čuli, dok Ga je u isto vrijeme Bog posvjedočio znacima i čudima, različitim djelima snage i darivanjima Duha Svetoga po Svojoj volji. Doista, nije anđelima podredio budući svijet o kojem govorimo. Neko je negdje posvjedočio govoreći: „Šta je čovjek da ga se sjećaš, ili sin čovječiji da za njega mariš? Nakratko si ga učinio nižim od anđelâ, a onda si ga okrunio slavom i čašću; sve si podmetnuo pod njegove noge.” Doista, kad mu je sve podredio, nije ostavio ništa nepodređeno. Ipak, mi sada još ne vidimo da mu je sve podređeno. Ali vidimo Isusa Koji je „nakratko bio učinjen nižim od anđelâ”, pa je zbog patnje i smrti „okrunjen slavom i čašću”, da bi Božijom milošću za svakoga iskusio smrt. Doista je priličilo Onome za Koga je sve i po Kome je sve – kako bi mnoge sinove uveo u slavu – da kroz patnje učini savršenim utemeljitelja njihovog spasenja. Jer svi su od Jednoga, i posvetitelj i posvećeni. Zbog toga se ne stidi smatrati ih braćom kada veli: „Naviještat ću Tvoje ime svojoj braći, pjevat ću Ti hvalospjeve usred zajednice!” I još: „Ja ću se u Njega uzdati.” I još: „Evo Mene i djece koju mi dade Bog.” Stoga, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, i On sâm u tome postade sudionik, da smrću uništi onoga koji je imao vlast nad smrću, to jest Đavola, i da oslobodi sve koji su iz straha od smrti cijeli svoj život bili podređeni ropstvu. Doista, očito je da ne brine za anđele, nego brine za potomstvo Abrahamovo. Zbog toga je u svemu trebao postati poput braće, da bude milosrdan i vjeran visoki svećenik u odnosu prema Bogu, kako bi pribavljao oproštenje grijeha za narod. Budući da je i sâm trpio i podnio kušnju, može pomoći onima koji su u kušnji. Zato, sveta braćo, sudionici nebeskog poziva, pažljivo promotrite poslanika i visokog svećenika naše vjere – Isusa, Koji je bio vjeran Onome Koji Ga je postavio, kao što je i Mojsije bio vjeran u cijeloj kući Njegovoj. A Ovaj je bio dostojan veće slave od Mojsija, jer više časti ima graditelj nego kuća. Doista, svaku je kuću neko sagradio, a graditelj svega jeste Bog. I Mojsije je bio vjeran u cijeloj kući Njegovoj kao sluga, da svjedoči za ono što će biti objavljeno, a Mesija je vjeran kao Sin, nad Njegovom kućom. Njegova smo kuća mi, ako zadržimo hrabrost i ponos nade. Stoga, baš kako i Sveti Duh govori: „Ako danas čujete Njegov glas, nemojte da vam srca budu tvrda kao u pobuni vaših očeva na dan iskušenja u pustinji, gdje su Me iskušavali, iako su gledali Moja djela četrdeset godina. Zato sam se rasrdio na taj naraštaj i rekao: Uvijek lutaju svojim srcima i nisu upoznali Moje putove. Tako sam se i zakleo u Svom gnjevu: Zasigurno neće ući u Moj počinak!” Pazite, braćo, da se ni u koga od vas ne nađe pokvareno i nevjerno srce, te tako otpadne od živoga Boga. Naprotiv, ohrabrujte se međusobno svaki dan, sve dok se čuje ovo „danas”, da niko od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Doista, postali smo Mesijini sudionici, ako do kraja čvrsto zadržimo početnu hrabrost. Kada se kaže: „Ako danas čujete Njegov glas, ne budite tvrdih srca kao u pobuni.” Koji su se to pobunili kad su čuli? Zar nisu to svi oni koji su izašli iz Egipta vođeni Mojsijem? A na koje se „srdio četrdeset godina”. Zar ne na one koji su sagriješili i čija su tijela popadala u pustinji? A kojima se „zakleo da neće ući u Njegov počinak”, ako ne onima koji su bili neposlušni? I vidimo da nisu mogli „ući” zbog nevjere. Bojte se, dakle, da se ne bi – dok još važi obećanje za ulazak u Njegov počinak – nekome od nas učinilo da je zakasnio. Jer i nama je objavljenja Radosna vijest baš kao i njima, ali njima naviještena Riječ nije koristila, jer se nisu sjedinili u vjeri sa onima koji su je primili. Doista, u počinak ulazimo mi koji smo povjerovali, upravo kako je i rekao: „Tako sam se i zakleo u svom gnjevu: Zasigurno neće ući u Moj počinak”, iako su se djela od postanka svijeta dovršila. Uistinu, negdje je ovako rekao o sedmom danu: „I počinu Bog sedmog dana od svih Svojih djela.” A na ovom mjestu opet: „Zasigurno neće ući u Moj počinak!” Budući, dakle, da za neke ostaje da uđu u njega, dok oni kojima je prije objavljena Radosna vijest nisu ušli zbog neposlušnosti, Bog ponovo određuje jedan dan – „danas” – kada nakon toliko vremena u Davidovom psalmu govori kako je i prije rekao: „Ako danas čujete Njegov glas, ne budite tvrdih srca!” Jer da ih je Jošua uveo u počinak, Bog ne bi poslije toga govorio o drugom danu. Prema tome, za Božiji narod ostaje subotnji počinak. Onaj ko uđe u Njegov počinak i sâm je počinuo od svojih djela, baš kako je i Bog počinuo od Svojih. Trudimo se, dakle, da uđemo u taj počinak, da neko ne padne zbog istog primjera neposlušnosti! Doista, živa je Božija Riječ i djelotvorna; oštrija je i od svakog dvosjeklog mača, te zasijeca sve do rastavljanja duše i duha, zglobova i srži, te prosuđuje misli i nakane srca. I nema stvorenja pred Njim sakrivenog. Sve je golo i razotkriveno za oči Onoga Kome ćemo položiti račun. Budući da imamo moćnog visokog svećenika koji je prošao kroz Nebesa – Isusa, Sina Božijega – čvrsto se držimo vjere. Jer nemamo nekog visokog svećenika koji ne bi mogao saosjećati u našim slabostima, nego je iskušan u svemu kao i mi, ali je ostao bez grijeha. Stoga, hrabro pristupajmo prijestolju milosti, da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravo vrijeme! Doista, svaki visoki svećenik, izabran među ljudima postavlja se za ljude u odnosu prema Bogu, da prinosi i darove i žrtve za grijehe, i može blago postupati prema onima koji su u neznanju i lutanju, budući da je i sâm podložan slabosti. Zato mora prinositi žrtve za grijehe, kako zbog naroda, tako i zbog sebe. I niko sâm sebi ne pribavlja ovu čast, nego ga Bog poziva, baš kao i Arona. Tako i Mesija nije proslavio samog Sebe postavši visoki svećenik, nego Onoga Koji Mu je rekao: „Ti si Sin Moj, Ja sam Te danas rodio”, a i na drugom mjestu veli: „Ti si svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom.” On je za vrijeme Svog života u tijelu s jakim vapajima i suzama prinio molitve i molbe Onome Koji Ga je mogao izbaviti od smrti. I bio je uslišan zbog strahopoštovanja. Iako je bio sin, naučio se poslušnosti iz onoga što je pretrpio, i postigavši savršenstvo, postao je svima koji Ga slušaju izvor vječnog spasenja – pozvan od Boga da bude visoki svećenik po redu Melkisedekovom. O tome bi trebalo puno da govorimo, ali to je teško tumačiti, jer ste postali tvrdi za slušanje. Doista, iako biste po vremenu trebali već biti učitelji, ponovo vas mora neko poučiti o početnim temeljima Božijih riječi. Takvi ste da vam je potrebno mlijeko, a ne jaka hrana. Da, ko je god na mlijeku neiskusan je u nauci pravednosti, jer je dojenče. A jaka je hrana za zrele, koji navikom imaju izvježbane sposobnosti za razlikovanje dobra i zla. Stoga, ostavimo početnu nauku o Mesiji i pokrenimo se prema zrelosti! Ne postavljajmo ponovo temelje: obraćenje od mrtvih djela i vjeru u Boga, nauku o potapanjima i o polaganju ruku, o oživljenju iz mrtvih i vječnom sudu. A to ćemo učiniti, naravno, ako dopusti Bog! Doista, one koji su jednom bili prosvijetljeni, koji su iskusili nebeski dar i postali sudionici Svetoga Duha, koji su okusili dobru Božiju riječ i osjetili snagu budućeg svijeta, pa otpali, nemoguće je opet obnoviti za obraćenje, jer oni sami sebi razapinju Božijega sina i javno Ga izlažu ruglu. I zemlja koja se natopi kišom što na nju često pada, te rađa usjevima korisnim onima za koje se i obrađuje, prima blagoslov od Boga; ali ako donosi trnje i draču, beskorisna je i blizu prokletstva, a svršetak joj je u ognju. Premda ovako govorimo, za vas smo, dragi naši, uvjereni u bolje, da se držite spasenja. Doista, Bog nije nepravedan da bi zaboravio vaše djelo i ljubav koju ste pokazali prema Njegovom imenu, time što ste služili i još služite svetima. I želimo da svako od vas do kraja pokazuje istu revnost, do potpuno ispunjene nade, da ne budete lijeni, nego sljedbenici onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja. Doista, kada je Bog davao obećanje Abrahamu, budući da se nije imao nečim većim zakleti, zakleo se samim Sobom govoreći: „Zaista, blagoslovom ću te blagosloviti i umnožit ću te i bit ćeš brojan.” I tako je Abraham, strpljivo čekajući, stekao obećanje. Ljudi se, uistinu, kunu većim od sebe i svaka im rasprava završava zakletvom za potvrdu. Tako i Bog, želeći još i više pokazati nepromjenjivost Svoje odluke baštinicima obećanja, zajamčio ga je zakletvom, da bismo po tim dvjema nepromjenljivim stvarima – u kojima je nemoguće da bi Bog prevario – mi koji smo našli utočište imali snažno ohrabrenje da dosegnemo nadu koja stoji pred nama. Nju imamo kao sigurno i čvrsto sidro duše, koje ulazi u unutrašnjost, iza zastora, gdje je kao naš preteča ušao Isus, postavši visoki svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom. Jer taj „Melkisedek, car Salema, svećenik najuzvišenijeg Boga, što je izašao ususret Abrahamu koji se vraćao sa poraza careva i blagoslovio ga”, i kome je Abraham odijelio „desetinu od svega”. Njegovo ime u prijevodu najprije znači „Car pravednosti”, a zatim i „Car Salema”, što znači „Car mira”. On, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja, čiji dani nemaju početak, a život nema kraja, sličan je Sinu Božijem i ostaje svećenik zauvijek. Sad pogledajte kako je velik Taj Kome je Abraham, praotac, dao desetinu od najboljeg plijena. A i oni od sinova Levijevih, koji primaju svećeničku službu, imaju zapovijed po Zakonu da sakupljaju desetinu od naroda, to jest, od svoje braće, iako su i oni potomci Abrahamovi. Ali On, Koji ne potječe od njih, primio je desetinu od Abrahama i blagoslovio nosioca obećanja! I posve je neupitno da veći blagosilja manjeg. Osim toga, ovdje desetinu primaju smrtnici, a tamo jedan za kojeg se svjedoči da živi. I takoreći, po Abrahamu je desetinu dao i Levi, koji sada prima desetinu, jer je još bio u krilu svoga oca kada mu je ususret izašao Melkisedek. Dakle, da je savršenstvo ostvareno po levitskom svećenstvu – jer je narod na osnovu njega primio Zakon – kakva bi onda bila potreba da ustaje drugi svećenik po redu Melkisedekovom i da ne bude imenovan po redu Aronovom? Ako se, dakle, mijenja svećenstvo, nužno se mijenja i Zakon. Doista, Onaj o Kome je ovdje riječ, pripadao je drugom plemenu, od kojeg niko nije bio u službi žrtvenika. Očito je, naime, da naš Gospod potječe od Jude, a za Njegovo pleme Mojsije nije rekao ništa vezano za svećenike. To je još očitije ako ustaje drugi svećenik, „sličan Melkisedeku”, koji to nije postao po Zakonu i ljudskoj odredbi, nego po snazi beskrajnog života. Doista, o Njemu se svjedoči: „Ti si svećenik zauvijek, po redu Melkisedekovom.” Tako se ukida prijašnja odredba, zbog njene slabosti i beskorisnosti – jer Zakon ništa nije doveo do savršenstva – i uvodi se bolja nada po kojoj se približavamo Bogu. I to se nije dogodilo bez zakletve. Jer oni su postali svećenici bez zakletve, a Ovaj sa zakletvom Onoga Koji Mu je rekao: „Gospod se zakleo i neće požaliti: Ti si svećenik zauvijek!” Zato je Isus postao jamac boljeg Saveza. Osim toga, mnogi su postali svećenici, jer ih je smrt sprečavala da ostanu trajno, a budući da On ostaje zauvijek, Njegova je svećenička služba neprolazna. Zbog toga i može zauvijek spasavati one koji po Njemu dolaze Bogu, jer uvijek živi da za njih posreduje. Doista, takav nam je visoki svećenik i trebao – svet, nedužan, neokaljan, odvojen od grešnikâ i uzvišeniji od Nebesâ – koji ne treba, kao ostali visoki svećenici, svakog dana prinositi žrtve, najprije za svoje grijehe, a onda i za grijehe naroda. On je to učinio jednom kada je prinio samog Sebe. Zakon, naime, za visoke svećenike postavlja ljude koji imaju slabosti, dok riječ zakletve – koja je poslije Zakona – postavlja Sina, zauvijek savršenog. A glavno u svemu rečenom jeste: imamo takvog visokog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva na Nebesima kao službenik Svetinjâ i pravog Šatora, kojeg je podigao Gospod, a ne čovjek. Svaki se visoki svećenik postavlja da bi prinosio darove i žrtve. Zato je bilo nužno da i On ima nešto što može prinijeti. Uistinu, da je na zemlji, ne bi bio svećenik, jer postoje oni koji po Zakonu prinose darove. Oni služe slici i sjeni nebeskih stvari, baš kako je i Mojsije bio upućen kad je trebao napraviti Šator: „Pazi – veli – da sve napraviš prema uzorku koji ti je pokazan na gori!” A sada je dobio toliko uzvišeniju službu, koliko je posrednik boljeg Saveza, koji je utemeljen na boljim obećanjima. Jer da je onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesto za drugi. Prekoravajući ih, Bog reče: „Evo, dolaze dani – govori Gospod – kada ću sa Domom Izraelovim i sa Domom Judinim uspostaviti novi Savez,” i to ne Savez kakav sam sklopio s njihovim očevima na dan kad sam ih uzeo za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, jer nisu ustrajali u Mom Savezu i Ja nisam za njih mario – govori Gospod. Ovo je Savez koji ću sklopiti sa Domom Izraelovim poslije onih danâ – govori Gospod: Svoje ću Zakone staviti u njihov um i zapisat ću ih u njihovim srcima. I Ja ću im biti Bog, a oni će biti Moj narod. I više niko neće poučavati svoga zemljaka i niko svoga brata govoreći: „Spoznaj Gospoda, jer svi će Me znati, od najmanjeg do najvećeg među njima, jer ću biti milostiv prema njihovim nepravdama i njihovih se grijeha zasigurno više neću sjećati!” A kada kaže „novi”, onda je onaj prvi učinio zastarjelim. A ono što zastarijeva i prolazi, blizu je nestanku. Da, i onaj prvi Savez je imao odredbe za službu Bogu i svetište, ali zemaljsko. I Šator je, naime, bio uređen i to tako da je u prvom dijelu, koji se zove Svetinja, bio svijećnjak i sto sa prinesenim hljebovima, a iza drugog zastora bio je dio Šatora zvani Svetinja nad svetinjama, gdje se nalazio zlatni žrtvenik za prinos kâda i Kovčeg saveza, sav optočen zlatom, a u njemu zlatna posuda sa manom i Aronov štap, koji bješe propupao, te ploče Saveza. A iznad njega bili su heruvimi slave koji su zasjenjivali Pomirilište. O tome sada nije prilika da se podrobno govori. I kako je to tako uređeno, u prvi dio Šatora svakodnevno ulaze svećenici da vrše službu Bogu, a u drugi dio ulazi jednom godišnje samo visoki svećenik, i to ne bez krvi koju prinosi za svoje i za grijehe naroda učinjene iz neznanja. Time Sveti Duh jasno pokazuje da još nije otvoren put u Svetinju nad svetinjama, sve dok postoji prvi dio Šatora. To je poređenje za sadašnje vrijeme – prema njemu se prinose darovi i žrtve koje ne mogu vršioca službe učiniti savršenim u savjesti. To su samo zemaljske odredbe koje se tiču hrane, pića i raznih pranja, a traju do časa uvođenja novog reda. A Mesija je došao kao visoki svećenik predstojećih dobara, te je po većem i savršenijem Šatoru – koji nije djelo ljudskih ruku, to jest, nije od ovog stvorenja – i ne po krvi jaraca i bikova, nego po Svojoj vlastitoj krvi, ušao samo jednom u Svetinju nad svetinjama i pribavio vječno otkupljenje. Doista, ako krv jaraca i bikova i pepeo junice, čime se sve poškropljuju okaljani, posvećuju i daju tjelesnu čistotu, koliko će više krv Mesije – Koji je po vječnom Duhu samog Sebe prinio Bogu bez mahane – očistiti našu savjest od mrtvih djela, da služimo živom Bogu! I zbog toga je On posrednik novog Saveza: da bi – po smrti za otkupljenje grijeha učinjenih pod prvim Savezom – oni koji su pozvani primili obećanje vječne baštine. Jer gdje ima saveza – oporuke, nužno je ustanoviti smrt oporučitelja. Oporuka, naime, stupa na snagu nakon smrti, nikada ne vrijedi dok oporučitelj još živi. Zbog toga ni onaj prvi Savez nije uspostavljen bez krvi. Nakon što je Mojsije čitavom narodu obznanio svaku zapovijed iz Zakona, uzeo je krv bikova i jaraca s vodom i crvenu vunu i izop, te poškropio Knjigu i sav narod, govoreći: Ovo je krv Saveza kojeg vam je Bog odredio. Zatim je isto tako poškropio krvlju Šator i sve posuđe za službu Bogu. Uistinu, po Zakonu se gotovo sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oprosta. Doista, bilo je potrebno da se slike nebeskih stvari ovako očiste, a same nebeske stvari i boljim žrtvama od ovih. Jer Mesija nije ušao u Svetinju nad svetinjama napravljenu ljudskim rukama, koja je slika prave, nego u samo Nebo, da pred samim licem Božijim posreduje za nas. Ne da bi iznova prinosio samog Sebe, kao što visoki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama svake godine sa tuđom krvi, jer bi inače trebalo da mnogo puta trpi od stvaranja svijeta. A sada se pojavio – jednom na kraju vjekova – da Svojom žrtvom ukine grijeh. I kao što ljudi moraju jednom umrijeti, a zatim dolazi sud, tako će se i Mesija – jednom prinesen da bi odnio grijehe mnogih – pojaviti i drugi put – bez odnosa prema grijehu – onima koji Ga čekaju za spasenje. Doista, Zakon, koji je samo sjena predstojećih dobara, a ne njihova stvarna pojava, nikada ne može istim žrtvama, koje se neprestano prinose, godinu za godinom, učiniti savršenima one što pristupaju. Inače, zar se ne bi prestale prinositi, kada oni koji služe Bogu, jednom očišćeni, više ne bi bili svjesni grijeha? Ali po njima svake godine ostaje sjećanje na grijehe. Zbilja, nije moguće da krv bikova i jaraca skine grijehe. Zato, ulazeći u svijet, veli: „Žrtvu ni prinos nisi želio, nego si Mi pripremio tijelo. Ni paljenice ni okajnice nisu Ti bile ugodne. Tada rekoh: Evo dolazim – u svitku Knjige o Meni piše – da vršim, Bože, Tvoju volju.” Gore kaže: „Žrtve i prinose, paljenice i okajnice nisi želio i nisu Ti bile ugodne” – a one se po Zakonu prinose. Zatim veli: „Evo dolazim da vršim Tvoju volju.” On poništava prvo da bi uspostavio drugo. Njegovom smo voljom posvećeni prinosom tijela Mesije Isusa jednom zauvijek. I svaki svećenik svakog dana ustaje da služi Bogu i iznova prinosi iste žrtve, koje nikada ne mogu skinuti grijehe, a Ovaj, kad je prinio jednu žrtvu za grijehe, sjeo je zauvijek zdesna Bogu, i od tada čeka dok Njegovi neprijatelji ne budu postavljeni kao podnožje Njegovim nogama. Zaista, On je jednim prinosom zauvijek učinio savršenima one koje posvećuje. A to nam svjedoči i Duh Sveti, jer je nakon ovoga rekao: „Ovo je Savez koji ću sklopiti sa njima poslije onih dana – veli Gospod. Stavit ću Svoje zakone u njihova srca i upisat ću ih u njihove umove, a njihovih grijeha i njihovog bezakonja više se nikako neću sjećati.” A gdje je to oprošteno, više nema prinosa za grijeh. Braćo, budući da po krvi Isusovoj imamo otvoren prolaz u Svetinju nad svetinjama – On nam je otvorio taj novi i živi put kroz zavjesu, to jest kroz Svoje tijelo – i imamo visokog svećenika nad kućom Božijom, pristupajmo iskrenog srca potpuno uvjereni, jer su nam srca očišćena od zle savjesti, a tijelo oprano čistom vodom. Držimo čvrsto i nepokolebljivo vjeru u nadu – vjeran je Onaj Koji je dao obećanje – i nastojmo podsticati jedni druge na ljubav i dobra djela! Ne zanemarujmo zajednička okupljanja, kako neki imaju običaj, nego se ohrabrujmo, to više što više vidite da se približava Dan! Ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili potpunu spoznaju Istine, više ne preostaje žrtva za grijehe, nego jedno strašno iščekivanje suda i vrelog ognja koji će sažeći protivnike. Ko god prekrši Mojsijev zakon, umire bez milosrđa na osnovu dva ili tri svjedoka. Šta mislite, koliko će goru kaznu zaslužiti onaj ko prezre Sina Božijega i smatra bezvrijednom krv Saveza kojom je posvećen, te uvrijedi Duha milosti? Da, poznajemo Onoga Koji je rekao: „Moja je osveta, Ja ću naplatiti!” I još: „Gospod će suditi Svome narodu!” Zastrašujuće je upasti u ruke živog Boga. Sjetite se onih prvih dana kada ste, tek prosvijetljeni, prolazili mnoge borbe i podnosili patnje: ponekad ste bili javno izloženi uvredama i progonstvima, a nekad ste bili sa onima koji su to proživljavali. Doista, saosjećali ste sa zatvorenicima, a otimanje vaših dobara dočekali ste sa radošću, znajući da imate bolje i trajno imanje. Stoga, ne gubite svoje pouzdanje! Velika mu je nagrada! Zaista vam treba ustrajnosti da biste izvršavanjem Božije volje primili obećanje, jer „još malo, samo još malo, i stići će Onaj Koji dolazi, neće zakasniti. Moj pravednik će živjeti po vjeri, a ukoliko odustane, Moja duša neće biti zadovoljna sa njim.” No, mi nismo od onih koji odustaju da bi propali, nego smo od onih koji vjeruju da bi sačuvali dušu! A vjera je stvarnost onoga čemu se nadamo i dokaz za ono što ne vidimo. Po tome su stari primili svjedočanstvo. Vjerom shvaćamo da su svjetovi stvoreni Božijom riječju, tako da je od nevidljivog postalo vidljivo. Vjerom je Abel prinio Bogu bolju žrtvu nego Kain. Po njoj je primio svjedočanstvo da je pravedan – Bog je posvjedočio za njegove darove – i po njoj još uvijek govori, iako je mrtav. Vjerom je Enoh bio odnesen da ne vidi smrti, i „više se ne nađe, jer ga Bog uze”. Prije nego je odnesen, primio je svjedočanstvo da je „ugodio Bogu”. A bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj ko Mu pristupa mora vjerovati da postoji i da nagrađuje one koji Ga traže. Vjerom je Noa, upozoren na ono što još nije bilo vidljivo, iz strahopoštovanja sagradio lađu za spasenje svog doma. Time je osudio svijet i postao baštinik pravednosti po vjeri. Vjerom je Abraham poslušao, kad je pozvan, da ode u zemlju koju je imao primiti u nasljedstvo. Krenuo je ne znajući kamo ide. Vjerom se nastanio u obećanoj zemlji kao tuđoj, boraveći u šatorima sa Isakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja. Iščekivao je utemeljeni grad, čiji je tvorac i graditelj Bog. Vjerom je i sama Sara, nerotkinja, primila sposobnost da začne potomstvo, iako je bila u odmakloj dobi. Smatrala je vjernim Onoga Koji je obećao. Zbog toga se i rodilo od jednoga, gotovo mrtvoga, veliko mnoštvo, brojno poput nebeskih zvijezda i bezbrojnih zrnaca pijeska na morskoj obali. U vjeri su svi ovi pomrli ne primivši obećanja, već su ih izdaleka vidjeli i prihvatili, priznavši da su na zemlji tuđinci i došljaci. Uistinu, oni koji tako govore, time obznanjuju da traže domovinu. A da su mislili na onu iz koje su izašli, imali bi prilike da se u nju vrate. Ali sad, oni čeznu za boljom, to jest nebeskom domovinom. Stoga se i Bog ne stidi zvati njihovim Bogom, jer im je pripremio grad. Vjerom je Abraham prinio Isaka kad je bio kušan. Svog jedinca je prinosio on koji je primio obećanja, o kome je rečeno: „Po Isaku će se zvati tvoje potomstvo!” Smatrao je da Bog može i mrtve podizati. Zato ga je, slikovito govoreći, dobio natrag. Vjerom je i Isak, vezano za budućnost, blagoslovio Jakova i Ezava. Vjerom je Jakov, dok je umirao, blagoslovio oba Josipova sina i „prignuo se oslonjen na vrh svog štapa”. Vjerom je Josip, dok je umirao, spomenuo izlazak sinova Izraelovih i dao naredbe o svojim kostima. Vjerom su Mojsija, kad se rodio, njegovi roditelji sakrivali tri mjeseca, jer su vidjeli da je dijete lijepo, i nisu se bojali careve naredbe. Vjerom je Mojsije, kad je odrastao, odbio da ga zovu sinom faraonove kćeri. Radije je izabrao da bude zlostavljan sa Božijim narodom, nego da ima prolazni grešni užitak. Smatrao je većim bogatstvom Mesijinu sramotu nego egipatsko blago, jer je gledao na nagradu. Vjerom je napustio Egipat, ne bojeći se careve srdžbe, ustrajan kao da vidi Nevidljivoga. Vjerom je izvršio pashu i škropljenje krvlju, da „Zatirač” ne bi dotakao Izraelove prvorođence. Vjerom su prošli kroz Crveno more kao po suhoj zemlji, a Egipćani su se potopili kad su to pokušali Vjerom su pali jerihonski zidovi nakon što se sedam dana oko njih kružilo. Vjerom bludnica Rahaba nije propala zajedno s nevjernicima, jer je s mirom primila uhode. I šta još da kažem? Ne bi bilo vremena kad bih vam govorio o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, Samuelu i vjerovjesnicima, koji su vjerom porazili careve, sprovodili pravednost, postigli obećanja, zatvorili usta lavovima, ugasili snažan oganj, umakli oštrici mača, bili osnaženi u slabosti, moćni u ratu, odbili vojske tuđinaca. Žene su oživljenjem ponovo primile svoje mrtve. Drugi su, opet, bili nasmrt mučeni, ne primivši izbavljenje da bi postigli bolje oživljenje. Neki su iskusili izrugivanja i bičevanja, a uz to okove i zatvore. Bili su kamenovani, pilani nadvoje, ginuli od mača, hodili naokolo u ovčijim i kozijim kožama, oskudijevali, tlačeni, zlostavljani – svijet ih nije bio dostojan – lutali su po pustinjama, brdima, spiljama i pukotinama u zemlji. I svi oni, iako su primili svjedočanstvo po vjeri, nisu primili obećanja, jer je Bog za nas predvidio nešto bolje, da oni ne ostvare savršenstvo bez nas. Stoga i mi, okruženi takvim oblakom svjedokâ, odbacimo svaki teret i grijeh koji nas sapliće i ustrajno trčimo trku koja je pred nama! Usmjerimo pogled u Isusa, začetnika i dovršitelja vjere, koji je zbog radosti što je bila pred Njim podnio krst prezrevši sramotu, i sjedi zdesna prijestolju Božijem! Doista, pažljivo promotrite Onoga Koji je podnio toliko suprotstavljanje grešnikâ protiv Njega, da obeshrabreni u svojim dušama ne odustanete. Još se niste do krvi oduprli boreći se protiv grijeha. I zar ste zaboravili opomenu koja vam je kao sinovima upućena: „Sine moj, ne shvaćaj olako odgoja Gospodnjeg i ne odustaj kad te On ukorava, jer koga Gospod voli, njega i odgaja, i šibom kažnjava svakog sina kojeg posvaja.” Ustrajte u odgoju! Bog sa vama postupa kao sa sinovima! Doista, zar ima sina kojeg otac ne odgaja? Ali ako ste bez odgoja, kroz koji svi prolaze, tada ste nezakonita djeca, a ne sinovi! Uostalom, naši su nas očevi po tijelu odgajali i poštovali smo ih. Zar se nećemo onda još više podrediti Ocu naših duhova da bismo živjeli? Oni su nas samo jedno kratko vrijeme odgajali prema onome što im se učinilo da je dobro, a On to čini nama na korist – da bismo imali udjela u Njegovoj svetosti. Svaki se, naime, odgoj zasada ne čini kao neka radost, nego žalost, ali kasnije, onima koji su njime poučeni, uzvraća mironosnim rodom pravednosti. Stoga, ispravite klonule ruke i mlitava koljena, hodajte svojim nogama po ravnim stazama, da se hroma noga ne iščaši, nego da ozdravi. Težite za mirom sa svima i za svetošću, bez koje niko neće vidjeti Gospoda! Pazite da neko ne otpadne od Božije milosti, da ne proklija neki gorki korijen koji bi donio zabunu i zarazio mnoge, i da neko ne postane bludnik ili bezbožnik poput Ezava, koji je zbog jednog jela prodao prava svog prvorodstva. Znate da je nakon toga, kad je želio primiti blagoslov, bio odbijen, jer nije dobio priliku za pokajanje, iako ju je tražio sa suzama. Niste pristupili nekoj opipljivoj gori, ni gorućem ognju, ni tami, ni mraku, ni oluji, ni zvuku trube, ni glasnim riječima – oni koji su ih čuli, zamolili su da im se više ne govori, jer nisu mogli podnijeti naredbu: „Ako se i životinja dotakne gore, neka se kamenuje!” Taj prizor je bio tako zastrašujući da je i Mojsije rekao: „Prestrašen sam i drhtim!” Naprotiv, vi ste pristupili gori Sionu i gradu živoga Boga, nebeskom Jerusalemu, bezbrojnim hiljadama anđela, radosnom skupu, Zajednici prvorođenaca koji su zapisani u Nebesima, Bogu, Sudiji svega, duhovima pravednikâ koji su učinjeni savršenim i Isusu, posredniku novog Saveza, krvi za poškropljenje, koja govori bolje od Abelove. Pazite da ne odbijete Onoga Koji vam govori, jer ako nisu umakli oni što su odbili Onoga Koji im je govorio na Zemlji, kako ćemo onda mi kojima govori Onaj s Nebesa, ako se od Njega okrenemo. Njegov je glas tada potresao Zemlju, a sada daje obećanje: „Ja ću još jednom potresti ne samo Zemlju, nego i Nebo.” A ono „još jednom” jasno govori da će nestati ono što je potreseno, kao nešto stvoreno, da ostane ono što se ne može potresti. Stoga, primajući Carstvo koje se ne može potresti, držimo se milosti! Po njoj i dalje služimo Bogu kako Mu je ugodno, sa strahom i dubokim poštovanjem! Doista, naš je Bog „oganj koji proždire”. Nastavite u bratskoj ljubavi! Gostoljubivost ne zanemarujte, jer neki su njome, i ne znajući, ugostili anđele! Sjećajte se zatvorenika, kao da ste i vi sa njima u zatvoru; zlostavljanih, kao što ste i sami u tijelu! Neka svi poštuju brak, a bračna postelja nek je neokaljana, jer će bludnicima i preljubnicima suditi Bog! U životu ne budite pohlepni za novcem! Budite zadovoljni onim što imate, jer je On rekao: „Nikada te neću ostaviti i nipošto te neću napustiti.” Zato možemo s pouzdanjem reći: „Gospod je moj pomoćnik i neću se plašiti. Šta mi može uraditi čovjek?” Sjećajte se svojih vođa, koji su vam govorili Riječ Božiju. Posmatrajući ishod njihovog života, slijedite njihovu vjeru! Mesija Isus je isti jučer, danas i zauvijek! Ne dajte se zavesti raznim tuđim naukama, jer je dobro da se srce jača po milosti, a ne jelima, koja nisu bila od koristi onima koji po njima žive. Mi imamo žrtvenik s kojeg službenici Šatora nemaju pravo jesti! Naime, tijela životinjâ, čiju krv visoki svećenik unosi u Svetinju nad svetinjama za okajanje grijeha, spaljuju se izvan tabora. Zato je i Isus podnio patnju izvan gradskih vratâ kako bi Svojom vlastitom krvlju posvetio narod. Stoga izađimo do Njega izvan tabora, noseći Njegovu sramotu, jer ovdje nemamo trajnog grada, nego tražimo onaj budući! Po Njemu, dakle, uvijek prinosimo Bogu žrtvu slavljenja, to jest, rod usana koje veličaju Njegovo ime! Ne zanemarujte činjenje dobra i dijeljenje sa drugima, jer su takve žrtve ugodne Bogu! Slušajte one koji vas vode i budite im pokorni, jer oni stražare nad vašim dušama kao oni koji će podnijeti račun; kako bi to mogli činiti sa radošću, a ne s uzdasima, jer vam to neće biti od koristi! Molite se za nas! Uvjereni smo da imamo dobru savjest, jer se u svemu želimo uzorno ponašati. Naročito vas molim da to činite kako bih vam se što prije vratio! A Bog mira, Koji je od mrtvih izveo našeg Gospoda Isusa, Velikog pastira stada po krvi vječnog Saveza, neka vas opremi svim dobrima da biste vršili Njegovu volju! Nek u nama izgrađuje ono što je pred Njim ugodno, po Mesiji Isusu, Kome pripada slava uvijek i vječno! Amin. Molim vas, braćo, prihvatite riječ podsticaja, koju sam vam ukratko napisao. Znajte da je oslobođen naš brat Timotej. S njime ću vas, ako ubrzo dođe, posjetiti. Pozdravite sve koji vas vode i sve svete! Pozdravljaju vas braća iz Italije! Milost sa svima vama! Jakov, rob Boga i Gospoda Mesije Isusa, dvanaesterima plemenâ u raseljeništvu, pozdrav. Smatrajte to punom radošću, braćo moja, kad upadnete u razna iskušenja, znajući da iskušavanje vaše vjere donosi ustrajnost! I neka ta ustrajnost donese savršeno djelo, da budete zreli i savršeni, bez bilo kakvog nedostatka! Ako nekome od vas nedostaje mudrosti, neka moli od Boga, Koji svima daje velikodušno i bez prigovaranja, i dat će mu se! Ali neka moli s vjerom, bez bilo kakve sumnje, jer je onaj koji sumnja poput morskog talasa što ga vjetar goni i baca na sve strane. Nek ne misli taj da će nešto primiti od Gospoda, jer je čovjek neodlučan, nestalan na svim svojim putevima. Neka se brat nižeg položaja ponosi u svom uzvišenju, a onaj bogati u svom poniženju, jer će proći kao cvijet biljke: izađe žarko sunce te osuši biljku, a njen cvijet otpadne i propadne njegova ljepota. Tako će i bogati čovjek usahnuti u svojim nastojanjima. Blago čovjeku koji ustraje u iskušenju, jer će, prokušan, primiti vijenac života kojeg je Gospod obećao onima koji Ga vole. Neka niko u kušnji ne kaže: „Bog me kuša.” Doista, Bog ne može biti kušan zlim stvarima, a ni sâm nikoga ne kuša. Nego svakoga kuša njegova vlastita požuda, koja ga huška i navlači. Tada požuda, kad začne, rađa grijeh, a grijeh, kad je izvršen, donosi smrt. Ne varajte se, draga moja braćo! Svaki dobar dar i svaki savršen poklon je odozgor, silazi od Oca svjetlilâ, a kod Njega nema mijene, ni promjene sjene. On nas je, Svojom voljom, rodio Riječju istine, da budemo neka vrsta prvjenaca Njegovih stvorenja. Znajte, draga moja braćo: neka svako bude brz da sluša, a spor da govori, i spor za srdžbu, jer čovjekova srdžba ne postiže Božiju pravednost. Zato odbacite od sebe svu prljavštinu i preostalu pokvarenost, te sa krotkošću primite usađenu riječ koja može spasiti vaše duše! Budite vršioci riječi, a ne samo slušaoci koji sami sebe zavaravaju. Jer ako je neko samo slušalac riječi, a ne i izvršilac, takav je poput čovjeka koji posmatra svoje prirodno lice u ogledalu: pogleda se i ode, te odmah zaboravi kakav je bio. Ali ko pogleda u savršeni zakon slobode i ostane u njemu, ne kao zaboravni slušalac, već kao stvarni izvršilac, taj će biti blagoslovljen u svom radu. Ako neko za sebe smatra da je pobožan a ne obuzdava jezik, nego zavarava svoje srce, njegova je pobožnost bezvrijedna. A čista i neokaljana pobožnost pred Bogom Ocem je ovo: brinuti se za siročad i za udovice u njihovoj nevolji, te čuvati se neokaljanim od ovog svijeta. Braćo moja, nemojte imati vjeru u našeg slavnog Gospoda Mesiju Isusa sa pristrasnošću! Ako na vaš skup dođe čovjek sa zlatnim prstenjem, u blistavoj odjeći, a dođe i siromah u dronjcima, i vi pogledate onoga u blistavoj odjeći i kažete: „Ti sjedi tu na dobro mjesto!” – a siromahu kažete: „Ti stoj tamo ili sjedni na pod, meni do nogu!” – ne pravite li tako razlike među sobom i niste li postali sudije koji pogrešno sude? Slušajte, moja draga braćo, zar nije Bog izabrao siromahe svijeta da budu bogati u vjeri i baštinici Carstva koje je obećao onima koji Ga vole? A vi ste osramotili siromaha! Zar vas upravo bogataši ne tlače i vuku vas po sudovima? Zar upravo oni ne hule lijepo ime koje je na vas prizvano? Ako uistinu vršite carski Zakon po Pismu: „Voli svoga bližnjega kao samog sebe!” – dobro činite, ali ako ste pristrasni, onda griješite, i Zakon vas osuđuje kao prekršioce. Doista, ko god vrši cijeli Zakon a spotakne se samo o jedno, postao je krivac za sve. Jer Onaj Koji je rekao: „Ne učini preljubu!” – rekao je i: „Ne ubij!” Dakle, ako ne učiniš preljubu, ali ubiješ, postao si prekršilac Zakona. Govorite i postupajte kao oni kojima će biti suđeno po zakonu slobode. Doista, sud je nemilosrdan prema onome ko ne iskazuje milosrđe; a milosrđe prezire sud. Kakva je korist, braćo moja, ako neko kaže da ima vjeru, a nema djelâ? Može li ga vjera spasiti? Ako neki brat ili sestra nema odjeće i u oskudici je sa svakodnevnom hranom, i neko od vas im kaže: „Idite u miru! Ugrijte se i nahranite!” – a ne date im ono što im treba za tijelo, kakva je od toga korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi! Inače, neko će reći: „Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću ti svojim djelima pokazati vjeru!” Ti vjeruješ da je jedan Bog. Dobro činiš. I zli duhovi vjeruju i drhte. A želiš li znati, luđače, da je vjera bez djelâ jalova? Zar nije i naš otac Abraham bio opravdan djelom, kad je na žrtvenik prinio svog sina Isaka? Vidiš da je vjera djelovala s njegovim djelom i da je postala savršena zbog djela. I tako se ispunilo Pismo koje kaže: „Abraham je vjerovao Bogu i to mu se uračunalo u pravednost” i nazvan je Božiji prijatelj. Vidite da se čovjek opravdava i djelima, a ne samo vjerom. Zar nije isto tako bila djelima opravdana i bludnica Rahaba kad je primila glasnike i poslala ih drugim putem? Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je mrtva i vjera bez djelâ. Neka vas ne bude puno učiteljâ, braćo moja! Znajte da će nam za to biti strožije suđeno! Doista, svi mi u mnogočemu griješimo. Ako neko u govoru ne griješi, taj je savršen čovjek i može obuzdati i cijelo svoje tijelo. Ako metnemo konjima uzde u njihova usta da bi nam se pokoravali, možemo usmjeravati i cijelo njihovo tijelo. Pogledajte lađe: tako su velike i tjeraju ih jaki vjetrovi, a usmjerava ih malo kormilo, kud god naumi kormilar. Tako je i jezik malešan ud, a ponosi se velikim stvarima. Evo: malehna vatra, a zapali tako veliku šumu! I jezik je vatra. On postaje čitav svijet zla među našim udovima. Prlja cijelo tijelo i, potpaljen od pakla, prži cijeli naš život. Doista, svaka vrsta zvijeri i pticâ, gmazovâ i morskih stvorenjâ može se ukrotiti i ljudska vrsta ih je ukrotila, ali niko od ljudi ne može ukrotiti jezik. On je neukroćeno zlo i pun je smrtonosnog otrova. Njime blagosiljamo Gospoda i Oca, a njime i proklinjemo ljude stvorene na sliku Božiju. Iz istih usta izlazi blagoslov i prokletstvo! To ne smije, braćo moja, tako biti! Zar iz vrela na isti otvor izlazi slatko i gorko? Zar može, braćo moja, smokvino drvo roditi masline ili čokot smokve? Slano vrelo ne daje slatku vodu. Ko je među vama mudar i razborit? Neka dobrim ponašanjem pokaže svoja djela u mudroj blagosti. Ali ako u svom srcu imate gorku zavist i sebičnost, nemojte se ponositi i lagati protiv Istine! To nije mudrost koja dolazi odozgor, nego je zemaljska, ljudska i od zlih duhova. Jer gdje ima zavisti i sebičnosti, tamo je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgor je najprije čista, zatim miroljubiva, strpljiva, poučljiva, puna milosrđa i dobra ploda, nepristrasna, iskrena. A plod pravednosti sije se u miru, za one koji tvore mir. Otkud ratovi i otkud svađe među vama? Ne dolaze li od vaših požuda koje se bore u vašim udovima? Želite, a nemate! Zavidite i ubijate, a ne možete postići! Svađate se i ratujete! Nemate zato što ne molite. Molite, a ne dobijate, jer krivo molite: da to potrošite u svojoj požudi. Preljubnici, zar ne znate da je prijateljstvo sa svijetom neprijateljstvo prema Bogu? Ko god, dakle, želi biti prijatelj sa svijetom, postaje neprijatelj Božiji! Ili mislite da Pismo uzalud kaže: „Ljubomorno čezne za duhom što ga je nastanio u nama.” Ali On daje veću milost. Zato govori: „Bog se protivi oholim ljudima, a poniznima daje milost.” Stoga se pokorite Bogu, a suprotstavite se Đavolu, pa će pobjeći od vas! Približite se Bogu i On će se približiti vama! Operite ruke, grešnici! Očistite srca, vi razdijeljene duše! Tugujte, jadikujte i plačite! Neka se vaš smijeh pretvori u plač, a radost u žalost! Ponizite se pred Gospodom i On će vas uzvisiti! Braćo, ne govorite jedni protiv drugih! Onaj, naime, ko govori protiv svoga brata ili ga osuđuje, govori protiv Zakona i osuđuje Zakon! A ako osuđuješ Zakon, onda nisi vršilac Zakona, nego sudija. Jedan je Zakonodavac i Sudija: On može spasiti i uništiti. A ko si ti da osuđuješ svoga bližnjega? Poslušajte sad, vi što govorite: „Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad i tamo ćemo ostati godinu dana. Trgovat ćemo i zaraditi” – vi koji ne znate šta će biti sutra. Što je vaš život? Vi ste para koja se nakratko pojavi, a onda i nestane. Umjesto da kažete: „Ako bude volja Gospodnja i mi poživimo, radit ćemo ovo ili ono.” Vi se razbacujete svojim neosnovanim ponosom. Svako je takvo hvalisanje zlo. Dakle, ako neko zna činiti dobro, a ne čini ga – grijeh mu je. Poslušajte sad, bogataši! Zaplačite i zakukajte nad nevoljama što dolaze na vas! Vaše bogatstvo istrunu, a vašu odjeću izjedoše moljci, zahrđa vaše zlato i srebro, i ta hrđa bit će za svjedočanstvo protiv vas, te će progutati vaša tijela poput vatre! Zgrnuli ste blago u svoje zadnje dane! Evo, viče plata radnikâ što pokosiše vaše njive, koju ste im vi uskratili, i vapaji žetelaca došli su do ušiju Gospoda nad vojskama. Na zemlji ste živjeli raskošno i rasipno. Utovili ste svoja srca za Dan pokolja. Osudili ste i ubili Pravednika, i On vam se ne suprotstavlja. Stoga, braćo, strpite se do dolaska Gospodnjeg! Evo i ratar očekuje dragocjeni urod zemlje: strpljiv je s njim sve dok ne primi ranu i kasnu kišu. I vi budite strpljivi i učvrstite svoja srca, jer se približio dolazak Gospodnji! Ne mrmljajte, braćo, jedni protiv drugih da ne budete osuđeni! Evo, Sudac već stoji pred vratima! Kao uzor podnošenja nevolja i strpljivosti uzmite, braćo, vjerovjesnike koji su govorili u ime Gospodnje. Evo, mi nazivamo blagoslovljenima one koji su ustrajali. Čuli ste za Jobovu ustrajnost i vidjeli ste ishod koji mu je Gospod dao, jer Gospod je pun milosti i milosrđa. Prije svega, braćo moja, ne zaklinjite se ni Nebom, ni Zemljom, ni bilo kojom drugom zakletvom. Neka vaše „da” bude „da”, a vaše „ne” neka bude „ne”, da ne padnete pod osudu. Ako neko među vama trpi nevolju, neka se moli! Ako je neko sretan, neka pjeva hvalospjev! Ako je neko među vama bolestan, neka pozove starješine zajednice, a oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje! Molitva vjere spasit će bolesnika i Gospod će ga podići, a ako je griješio, oprostit će mu se! Priznajte, dakle, grijehe jedni drugima i molite jedni za druge da ozdravite. Žarka molitva pravednika ima veliku snagu. Ilija je bio čovjek baš kao i mi i predano se molio da ne bude kiše i kiša nije padala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim se ponovo molio i nebo je dalo kišu i zemlja je dala svoj urod. Braćo moja, ako ko od vas odluta od istine, te ga neko vrati, neka zna da će onaj koji vrati grešnika sa njegovog pogrešnog puta spasiti njegovu dušu od smrti i pokriti mnoštvo grijehâ. Kefa, poslanik Mesije Isusa, izabranim putnicima u raseljeništvu u Pontu, Galaciji, Kapadokiji, Aziji i Bitiniji, izabranima po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, za poslušnost i poškropljenje krvlju Mesije Isusa. Obilje vam milosti i mira! Neka je blagoslovljen Bog i Otac našeg Gospoda Mesije Isusa, Koji nas po Svom velikom milosrđu, oživljenjem Mesije Isusa od mrtvih, ponovo rodi za živu nadu, za nepropadljivu, neokaljanu i trajnu baštinu, čuvanu na Nebesima za vas, koje snaga Božija po vjeri čuva za spasenje, spremno da se objavi u posljednje vrijeme. Zato se radujte, iako se sada nakratko – kad je nužno – žalostite različitim kušnjama, da iskrenost vaše vjere – vrjednije od propadljivog zlata, koje se vatrom kuša – bude na hvalu, slavu i čast u trenutku objave Mesije Isusa. Njega volite iako Ga niste vidjeli! U Njega vjerujete i radujete se neizrecivom i proslavljenom radošću iako Ga zasad još ne gledate, jer ste postigli svrhu svoje vjere: spasenje dušâ. To su spasenje tražili i istraživali vjerovjesnici koji su predskazivali milost određenu za vas. Dok su istraživali na koje i na kakvo vrijeme je ukazivao Mesijin Duh u njima, Koji je unaprijed svjedočio za Mesijine patnje i za slavu poslije njih, objavljeno im je da to ne poslužuju sebi, nego vama. To su vama sada obznanili navjestioci Radosne vijesti po Duhu Svetom, Koji je poslan sa Neba, a u što i anđeli žele zaviriti. Zato opašite bokove svoga uma i budite trijezni, potpuno se nadajte milosti koju vam donosi objava Mesije Isusa. Kao poslušna djeca, nemojte se prilagođavati strastima vašeg prijašnjeg neznanja, nego poput Svetoga Koji vas je pozvao i vi sami budite sveti u svom vladanju, jer je pisano: „Budite sveti, jer sam Ja svet!” Ako, dakle, zovete Ocem Onoga Koji nepristrasno sudi svakom po djelu, strahujte za vrijeme vašeg života u tuđini. Znajte da od svog ispraznog načina života, naslijeđenog od očeva, niste otkupljeni nečim propadljivim – poput srebra ili zlata – nego dragocjenom krvlju Mesije, Janjeta savršenog i bez mane. On je bio predodređen prije postanka svijeta, ali se zbog vas očitovao tek na kraju vremenâ. Po Njemu vjerujete u Boga, Koji Ga je digao iz mrtvih i dao Mu slavu, da bi vaša vjera i nada bila u Bogu. Budući da ste očistili svoje duše kroz poslušnost Istini, za iskrenu bratsku ljubav, žarko volite jedni druge čista srca, jer ste ponovo rođeni, ne od propadljivog, nego od nepropadljivog sjemena – riječju živog i vječnog Boga. Doista, „svako je tijelo poput biljke i sva njegova slava poput njenog cvijeta: osuši se biljka i otpadne cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje zauvijek!” A ta Riječ jeste Radosna vijest koja vam je objavljena. Odbacite, dakle, svako zlo i svaku prijevaru, licemjerje, zavist i sva ogovaranja. Kao novorođene bebe čeznite za čistim duhovnim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste stvarno iskusili da je Gospod dobar. Pristupite Njemu, živom kamenu, odbačenom od ljudi, ali od Boga izabranom, dragocjenom, te se i vi kao živo kamenje ugradite u duhovnu kuću, da budete sveto svećenstvo koje će prinositi duhovne žrtve, ugodne Bogu po Mesiji Isusu! Jer u Pismu stoji: „Evo, postavljam na Sionu kamen ugaoni, izabran i dragocjen, i ko vjeruje u Njega neće se osramotiti.” Vama, dakle, koji vjerujete, On je dragocjenost – „kamen kojeg su graditelji odbacili postao je zaglavni kamen”, a onima koji ne vjeruju – „kamen spoticanja i stijena sablazni”. Oni se spotiču o Riječ, zbog neposlušnosti, a za to su i određeni. A vi ste „izabrani rod, carsko svećenstvo, sveta nacija, narod što postade Božije vlasništvo, da razglasite silna djela” Onoga Koji vas je pozvao iz tame u Svoje divno svjetlo. Vi nekad niste bili narod, a sada ste narod Božiji, nekad bez milosrđa, a sada ste primili milosrđe. Dragi moji, molim vas da se kao tuđinci i došljaci uzdržite od tjelesnih požuda koje ratuju protiv duše! Među paganima se ponašajte lijepo, da – u onome za što vas sada optužuju kao zlikovce – posmatrajući vaša dobra djela, proslave Boga na Dan pohođenja. Pokorite se svakoj ljudskoj ustanovi, zbog Gospoda: bilo caru kao onome koji vlada, bilo upraviteljima kao onima koje on šalje da kazne zločince, a pohvale one koji čine dobro. To je, dakle, Božija volja: da čineći dobro ušutkate neznanje bezumnih ljudi. Kao slobodnjaci – i to ne kao oni kojima je sloboda izgovor za zlo, nego kao Božiji robovi – poštujte sve ljude, volite braću, Boga se bojte, cara častite! Sluge, sa svim poštovanjem budite pokorni svojim gospodarima, i ne samo dobrima i blagima, nego i onima „teške naravi”. Zbilja, milost je kada neko, svjestan Boga, podnosi patnju trpeći nepravdu. Kakva je, naime, čast ako podnosite udarce jer ste sagriješili? Ali ako čineći dobro podnosite patnju, to je ugodno pred Bogom! Jer na to ste i pozvani, jer je i Mesija trpio umjesto vas ostavljajući vam primjer da idete Njegovim stopama: On Koji „nije počinio grijeh, niti se u Njegovim ustima našlo prijevare”. On Koji vrijeđan nije uzvraćao uvredom i u patnji nije prijetio, nego se prepustio u ruke pravednom Sudiji. On Koji je u Svom tijelu ponio naše grijehe na raspelo, da umrijevši grijesima živimo za pravednost. On čijom ste ranom iscijeljeni. Doista, lutali ste poput ovaca, ali sada ste se vratili Pastiru i čuvaru svojih duša. Isto tako i vi žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji su neposlušni prema Riječi budu pridobijeni, bez Riječi, ponašanjem vas ženâ, kada razmotre vaše čisto držanje i strahopoštovanje. Vaš nakit neka ne bude vanjski – pletenje kose, nošenje nakita ili oblačenje haljina, nego skrivena osoba srca, obučena u nepropadljivost poniznog i mirnog duha, jer je to dragocjeno pred Bogom. Tako su se, naime, nekad kitile i svete žene koje su svoju nadu polagale u Boga: bile su pokorne svojim muževima, kao što je i Sara bila pokorna Abrahamu i zvala ga gospodarom. Njena ste djeca, ako činite dobro i ne bojite se nikakvog zastrašivanja. Isto tako i vi, muževi, živite razumno sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, iskazujući im čast kao subaštinicama milosti života, da vaše molitve ne budu ometene. Na kraju, svi budite jednodušni, saosjećajni, bratoljubivi, milosrdni, ponizni! Ne uzvraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv, blagoslovite, jer ste na to i pozvani da biste baštinili blagoslov! Doista, „ko hoće da voli život i da iskusi dobre dane, neka suzdrži svoj jezik od zla i svoje usne od govorenja laži, nek se okrene od zla i neka čini dobro, neka traži mir i neka za njim teži, jer oči su Gospodnje na pravednicima i uši Njegove čuju njihove molitve, a lice Gospodnje okreće se protiv onih koji čine zlo”. I ko će vam nauditi ako ste gorljivi za dobro? A blago vama ako i budete morali patiti zbog pravednosti! Ne bojte se njihove prijetnje i ne uznemirujte se! Naprotiv, poštujte Mesiju kao Gospoda u svojim srcima, uvijek spremni za odgovor svakome ko vas zatraži da mu govorite o nadi koja je u vama, ali sa blagošću i strahopoštovanjem, imajući dobru savjest, da se oni koji vas ocrnjuju uslijed vašeg dobrog ponašanja u Mesiji postide zbog onoga u čemu vas vrijeđaju. Bolje je, naime, ako je to volja Božija, da trpite čineći dobro, nego čineći zlo. Doista, i Mesija je jedanput umro za grijehe, pravedan za nepravedne, da vas privede Bogu – pogubljen u tijelu, ali oživljen u duhu. U duhu je i otišao govoriti duhovima u tamnici, onima koji su bili neposlušni, kad ih je Božija strpljivost čekala u vrijeme Noe, dok se gradila lađa u kojoj se samo nekoliko, to jest osam duša spasilo vodom. Ona je predstavljala potapanje, koje sada spasava i vas. To nije uklanjanje tjelesne nečistoće, već molba upućena Bogu za dobru savjest, oživljenjem Mesije Isusa, Koji je, uzvivši se na Nebo, sjeo zdesna Bogu, nakon što su Mu podloženi anđeli, vlasti i sile. Budući da je Mesija trpio u tijelu, i vi se naoružajte istim stavom – jer onaj ko trpi u tijelu, prekinuo je sa grijehom – tako da ostatak svog života u tijelu više ne provodite u ljudskim požudama, nego u volji Božijoj! Doista je dovoljno što ste u prošlosti vršili volju pagana živeći u razvratnostima, požudama, pijanstvima, razuzdanim gozbama i odvratnim idolopoklonstvima. Zato im je i čudno što se zajedno sa njima ne slijevate u istu bujicu raskalašenosti, te hule. Oni će podnijeti račun Onome Koji je spreman da sudi živima i mrtvima. Zbog toga je i mrtvima objavljena Radosna vijest, da budu osuđeni kao ljudi – u tijelu, a da žive kao Bog – u duhu. Približio se kraj svemu! Budite trijezni i razboriti u molitvama! Prije svega, neprestano se volite, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Budite gostoljubivi jedni prema drugima, bez gunđanja! Služite jedni drugima, svako prema primljenom daru, kao dobri upravitelji raznovrsne Božije milosti. Ako neko govori, neka to bude kao da Bog govori! Ako neko poslužuje, neka to čini snagom koju daje Bog, da se u svemu proslavi Bog po Mesiji Isusu. Njemu neka je slava i vlast uvijek i vječno! Amin. Voljeni! Nemojte se čuditi ognju koji gori među vama da vas iskuša, kao da vam se dešava nešto neobično! Naprotiv, radujte se kao sudionici Mesijinih patnji, da biste se sa veseljem mogli radovati i u objavi Njegove slave. Ako vas vrijeđaju zbog Mesijinog imena, blago vama, jer Duh slave, Duh Božiji počiva na vama! Neka niko od vas ne trpi kao ubica ili lopov, ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove, ali ako trpi kao krstjanin, nek se ne stidi, nego neka slavi Boga u to ime. Došlo je, naime, vrijeme da započne sud od Doma Božijega. I ako počinje od nas, kakav će biti kraj onima koji nisu poslušni Božijoj Radosnoj vijesti? I „ako se pravednik jedva spasava, šta će biti sa bezbožnikom i grešnikom”? Stoga, neka i oni koji po volji Božijoj trpe, dobrim djelima povjere svoje duše vjernom Stvoritelju. Starješine, dakle, među vama opominjem ja, starješina kao i oni i svjedok Mesijinih patnji, te sudionik slave koja se treba objaviti: Napasajte stado Božije među vama i nadgledajte ga, ne silom nego dobrovoljno, na Božiji način; ne iz želje za nečasnim dobitkom, nego iz oduševljenja; ne kao da gospodarite nad onim što vam je povjereno, nego budite uzor stadu! A kad se pojavi glavni Pastir, primit ćete vijenac neprolazne slave! Isto tako, vi mladići budite podređeni starješinama! Svi se, u odnosu jednih prema drugima, obucite u poniznost, jer „Bog se protivi oholim ljudima, a poniznima daje milost!” Ponizite se, dakle, pod moćnom Božijom rukom, da budete uzvišeni u svoje vrijeme! Svu svoju tjeskobu bacite na Njega, jer On se brine za vas! Budite trijezni i bdijte! Vaš protivnik, Đavo, kao lav riče i obilazi tražeći koga da proždere. Suprotstavite mu se čvrsti u vjeri, znajući da iste patnje podnose i vaša braća po svijetu! A Bog svake milosti, Koji vas je pozvao u Svoju vječnu slavu u Mesiji Isusu, sâm će vas, nakon što nakratko budete trpjeli, usavršiti, učvrstiti, osnažiti i utvrditi! Njemu pripada vlast zauvijek! Amin. Ukratko vam pišem po Silvanu, koga smatram vjernim bratom, da vas ohrabrim i posvjedočim da je ovo istinita milost Božija. U njoj stojte! Pozdravlja vas Zajednica u Babilonu, izabrana zajedno sa vama, i Marko, moj sin. Pozdravite jedni druge poljupcem ljubavi. Mir svima vama koji ste u Mesiji! Simon Kefa, rob i poslanik Mesije Isusa, onima koji su, pravednošću našeg Boga i Spasitelja Mesije Isusa, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi. Milost vam i mir u izobilju spoznajom Boga i Isusa, našeg Gospoda! Doista, Njegova božanska snaga nam je, po spoznaji Onoga Koji nas je pozvao u Svoju slavu i dobrotu, udijelila sve za život i pobožnost. Time nam je darovao dragocjena i velika obećanja, da po njima budemo sudionici božanske prirode, umakavši pokvarenosti koja je u svijetu prisutna zbog požude. Zbog toga dajte sve od sebe da svojoj vjeri pridodate dobrotu, dobroti spoznaju, spoznaji uzdržljivost, uzdržljivosti ustrajnost, ustrajnosti pobožnost, pobožnosti bratoljublje, bratoljublju ljubav. Ukoliko imate sve ovo i u tome napredujete, nećete biti beskorisni i bez roda u spoznaji našeg Gospoda Mesije Isusa. A ko toga nema, taj je slijep i kratkovidan, zaboravio je na očišćenje od svojih starih grijehâ. Stoga, braćo, radije nastojte da učvrstite svoj poziv i izbor! Čineći tako, nikada nećete pasti. Tako će vam se bogato obezbijediti ulazak u vječno carstvo našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa. Zato ću vas ja uvijek podsjećati na to, iako sve znate i utvrđeni ste u istini koju imate. Ali smatram da je pravo, sve dok sam u ovom šatoru, da vas tim podsjećanjem držim budne, znajući da ću uskoro odložiti ovaj svoj šator, kako mi je i naš Gospod Mesija Isus jasno rekao. I ja ću učiniti sve da se i nakon mog odlaska toga uvijek sjećate. Doista, nismo vam obznanili snagu i dolazak našeg Gospoda Mesije Isusa slijedeći mudro smišljene bajke, nego kao očevici Njegovog veličanstva. Jer On je od Boga Oca primio čast i slavu kad je od preuzvišene slave došao glas: „Ovo je Moj Sin, Moj Voljeni, u Njemu mi je zadovoljstvo!” Taj glas, koji je došao s Neba, čuli smo svi mi dok smo bili s Njim na svetom brdu. Zato vjerovjesničku riječ smatramo sigurnom, a i vi činite dobro kada joj poklanjate pažnju kao svjetiljci koja svijetli na tamnom mjestu sve dok ne svane dan i u vašim srcima se pojavi jutarnja zvijezda. Prije svega, znajte da se nijedna objava u Pismu ne može svojevoljno tumačiti, jer objava nikada nije došla voljom čovjeka, nego su ljudi, potaknuti Svetim Duhom, govorili od Boga. A bilo je i lažnih propovjednika u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja, koji će potajno unijeti krivovjerja što donose propast i koji će se odreći Gospodara Koji ih je otkupio, te će tako na sebe navući brzu propast. Mnogi će slijediti njihovu raskalašenost. Zbog njih će se huliti Put istine. U svojoj će vas lakomosti iskorištavati smišljenim riječima. Njihova osuda je odavno spremna i njihova propast ne spava! Doista, ako Bog nije poštedio anđele koji su sagriješili, nego ih je predao okovima tame, bacivši ih u pakao, gdje se čuvaju za Sud; ako nije poštedio ni stari svijet – osim što je sačuvao Nou, navjestitelja pravednosti, kao osmog čovjeka – nego je pustio potop na taj bezbožnički svijet; ako je gradove Sodomu i Gomoru pretvorio u pepeo, prokleo ih i ostavio za primjer budućim bezbožnicima, a pravednog Lota, potresenog razvratnim ponašanjem razuzdanikâ, izbavio – pravedniku se dan za danom mučila njegova pravedna duša gledajući i slušajući razuzdana djela onih među kojima je boravio – Gospod zna kako da pobožne izbavi iz kušnje, a nepravednike da sačuva za Dan suda da budu kažnjeni, naročito one koji idu za tijelom u pokvarenu požudu i koji preziru Gospodstvo. Oni su bahati i drski, te se ne boje huliti na bića Slave, dok anđeli, koji su i silom i položajem veći od njih, ne donose protiv njih pred Gospodom uvredljivu osudu. A ovi ljudi, poput nerazumnih životinja, koje su po prirodi rođene za lov i uništenje, hule na ono što poznaju, te će biti uništeni na isti način, podnoseći zlo kao plaću za nepravednost. Razvrat kojem se odaju po sav dan smatraju užitkom. To je ljaga i prljavština! U prijevarama svojim uživaju dok se goste sa vama. Oči su im pune preljubništva i nikada ne prestaju sa grijehom. Zavode slabe duše. Imaju srce uvježbano u pohlepi, prokleta stvorenja! Napustili su pravi put i zastranili, te su okrenuli putem Bosorovog sina Bileama, koji je volio plaću za nepravednost. Ali on je primio ukor za svoj prekršaj: magarica nijema progovorila je ljudskim glasom i tako spriječila prorokovo ludilo. Oni su izvori bez vode i magle su što ih tjera vjetar. Za njih se čuva mrkla tama. Oni govore napuhane ispraznosti, te tjelesnim požudama i razuzdanošću zavode one što su jedva pobjegli od onih koji žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi pokvarenosti, jer svako robuje onome što ga je porazilo. Doista, ako su spoznajom našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa umakli pokvarenosti svijeta, pa se opet u nju upleli da bi bili svladani, tim njihovo sadašnje stanje postaje gore od prijašnjeg. Bilo bi im bolje da nisu upoznali put pravednosti, nego što su se, upoznavši ga, okrenuli od svete zapovijedi koja im je predata. Njima se desilo ono što kaže istinita izreka: „Pas se vraća svojoj bljuvotini” a „okupana svinja valjanju u blatu”. Ovo je, voljeni, već drugo pismo što vam ga pišem. U oba vam podsjećanjem budim vaš iskreni razum da se sjetite riječi što su ih unaprijed govorili sveti vjerovjesnici i zapovijedi Gospoda i Spasitelja koju su vam obznanili vaši poslanici. Prije svega, znajte da će u posljednje dane doći podrugljivci, rugači, koji će slijediti svoje vlastitite požude i govoriti: Gdje je Njegov obećani dolazak? Još otkad su očevi pomrli, sve ostaje kao što je bilo od početka stvaranja. Doista, oni svojevoljno zaboravljaju da Nebesa odavno postoje i da je Zemlja iz vode i kroz vodu oblikovana Božijom riječi. Isto tako je i prijašnji svijet propao potopljen vodom. A sadašnja Nebesa i Zemlju ista je riječ spremila za oganj i čuva ih za Dan suda i uništenja bezbožnih ljudi. Ali jedno, dragi moji, ne zaboravite: jedan dan kod Gospoda je kao hiljadu godina, a hiljadu godina kao jedan dan. Ne kasni Gospod da ispuni obećanje, kako neki misle da je spor, nego je strpljiv prema vama, budući da ne želi da iko propadne, već da svi dođu do obraćenja. Ali Dan Gospodnji doći će kao lopov. Nebesa će tada nestati uz veliku grmljavinu, elementi će biti ognjem uništena, a Zemlja i sva djela na njoj neće se više naći. Budući da će sve to biti tako uništeno, kakvi sve treba da budete u svetom životu i pobožnosti, očekujući i pospješujući dolazak Dana Božijega, kada će se Nebesa u vatri raspasti i elementi u ognju rastopiti? Ali mi, prema Njegovom obećanju, očekujemo nova Nebesa i novu Zemlju, na kojoj prebiva pravednost. Stoga, voljeni, dok sve to iščekujete, nastojte da budete u miru s Njim, čisti i besprijekorni, a strpljivost našeg Gospoda smatrajte spasenjem, kao što vam je i naš dragi brat Pavle pisao prema mudrosti koja mu je data. On tako čini u svim pismima u kojim govori o ovome. U njima ima nekih teže razumljivih stvari, koje neupućeni i slabi izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast. Prema tome, voljeni, budući da unaprijed sve znate, čuvajte se da ne biste, zavedeni zabludom bezakonikâ, otpali od svoje čvrste vjere. Naprotiv, rastite u milosti i spoznaji našeg Gospoda i Spasitelja Mesije Isusa. Njemu neka je slava i sada i za svu vječnost! Amin. Ono što je bilo od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo posmatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – doista, Život se očitovao i mi smo Ga vidjeli, te vam svjedočimo i najavljujemo Vječni život, koji je bio kod Oca i nama se očitovao – što smo vidjeli i čuli to i vama objavljujemo, da i vi možete imati zajedništvo sa nama. Uistinu, naše je zajedništvo sa Ocem i sa Njegovim sinom, Mesijom Isusom. I to vam pišemo, da naša radost bude potpuna. A ovo je poruka koju smo od Njega čuli i vama je objavljujemo: Bog je svjetlo i u Njemu nema nikakve tame. Ako kažemo da imamo zajedništvo s Njim a hodamo u tami, lažemo i ne živimo po istini. Ali ako hodamo u svjetlu kao što je On u svjetlu, imamo međusobno zajedništvo i krv Isusa, Sina Njegovog, čisti nas od svakoga grijeha. Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo i u nama nema istine. Ako priznajemo svoje grijehe, On je vjeran i pravedan: oprostit će nam naše grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti. Ako kažemo da nismo sagriješili, tada Njega pravimo lažovom i Riječi Njegove nema u nama. Dječice moja, ovo vam pišem da ne biste griješili. I ako neko sagriješi, imamo posrednika kod Oca – Mesiju Isusa, pravednika. On je pomirnica za naše grijehe, i ne samo za naše nego i za grijehe cijelog svijeta. I po ovome znamo da Ga poznajemo: ako vršimo Njegove zapovijedi. Ko kaže: „Poznajem Ga!”, a ne vrši Njegove zapovijedi, lažov je i u njemu nema istine. Ali ko vrši Njegovu Riječ, u Njemu je, uistinu, savršena ljubav Božija. Po tome znamo da smo u Njemu. Ko kaže da u Njemu ostaje, mora živjeti kako je i On živio. Voljeni, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste imali od početka. Ta stara zapovijed je Riječ koju ste čuli. Ipak, pišem vam novu zapovijed – ona je istinita u Njemu i u vama – jer tama prolazi, a istinito svjetlo već svijetli. Ko kaže da je u svjetlu a mrzi svoga brata, u tami je sve do sada. Ko voli svoga brata, u svjetlu ostaje i u njemu nema sablazni. Ali ko mrzi svoga brata, u tami se nalazi i kroz tamu hoda, te ne zna kuda ide, jer mu je tama zaslijepila oči. Pišem vama, dječice, jer su vam grijesi oprošteni zbog Njegovog imena. Pišem vama, očevi, jer ste upoznali Onoga Koji je od početka. Pišem vama, mladići, jer ste nadvladali zloga. Pisao sam vama, djeco, jer ste upoznali Oca. Pisao sam vama, očevi, jer ste upoznali Onoga Koji je od početka. Pisao sam vama, mladići, jer ste snažni, Riječ Božija ostaje u vama, i nadvladali ste zloga. Nemojte voljeti svijet, niti ono što je u svijetu. Ako neko voli svijet, u njemu nema Očeve ljubavi. Jer sve što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego je od svijeta. Svijet sa svom požudom prolazi, a onaj ko izvršava volju Božiju, ostaje zauvijek. Djeco, posljednji je čas! I, kao što ste i čuli, dolazi lažni mesija. Ali već i sada su se pojavile mnoge lažne mesije, te po tome znamo da je posljednji čas. Od nas su izašli, ali ne bijahu naši, jer da su bili naši, ostali bi sa nama. Ali neka se pokaže da nisu svi naši. A vi imate pomazanje od Svetoga i svi znate. Ja vam nisam pisao zato što vi ne znate Istinu, nego zato što je znate, i svjesni ste da nikakva laž nije od Istine. Ko je lažov, ako ne onaj što poriče da je Isus Mesija? Ko poriče Oca i Sina, taj je lažni mesija! Ko poriče Sina, nema ni Oca; ko priznaje Sina, ima i Oca! Ono što ste čuli od početka, neka ostane u vama! Ako u vama ostane ono što ste čuli od početka, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu! A ovo je obećanje koje nam je obećao: Život vječni. Ovo sam vam napisao zbog onih koji vas zavode. Pomazanje koje ste od Njega primili ostaje u vama i nije potrebno da vas bilo ko poučava. Nego, kao što vas to pomazanje uči o svemu – a istinito je, nije laž – kako vas je naučilo, tako s Njim i ostanite. A sada, dječice, ostanite u Njemu da bismo, kad se pojavi, imali pouzdanje i da se ne postidimo pred Njim prilikom Njegovog dolaska. Ako znate da je On pravedan, tada znate da je i svaki koji čini pravednost od Njega rođen. Pogledajte kakvu nam je samo ljubav podario Otac: da se zovemo djeca Božija, a to i jesmo! Zato nas svijet i ne poznaje, jer nije upoznao Njega. Voljeni, sada smo djeca Božija, a još se nije pokazalo šta ćemo biti. Znamo da ćemo, kada se pokaže, biti poput Njega, jer ćemo Ga vidjeti onakvog kakav jeste. I ko ima ovu nadu u Njemu, čisti se kao što je i On čist. Ko čini grijeh, čini bezakonje. Grijeh je, naime, bezakonje. A znate da se On pojavio da bi odnio grijehe i da u Njemu nema grijeha. Ko u Njemu ostaje, ne griješi. Ko griješi, nije Ga ni vidio ni upoznao. Dječice, neka vas niko ne zavede! Ko pravdu čini, pravedan je kao što je i On pravedan. Ko čini grijeh, od Đavola je, jer Đavo griješi od početka. Zbog toga se Sin Božiji i pojavio: da uništi Đavolja djela. Ko je rođen od Boga, ne čini grijeh, jer Božije sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti, jer je od Boga rođen. Po ovome se poznaju Božija djeca i Đavolja djeca: ko ne čini pravdu i ko ne voli svoga brata, nije od Boga. Ovo je, naime, poruka koju ste od početka čuli: da volimo jedni druge. Ne da smo poput Kaina, koji je bio od zloga i ubio svoga brata. A zašto ga je ubio? Zato što su mu djela bila zla, a djela njegovog brata pravedna. Ne čudite se, braćo, ako vas svijet mrzi! Znamo da smo prešli iz smrti u Život jer volimo braću; ko ne voli, ostaje u smrti. Ko mrzi svoga brata, ubica je. A znate da nijedan ubica u sebi nema vječnog života što u njemu ostaje. Po ovome smo upoznali ljubav: On je za nas dao svoj život. I mi moramo dati živote za braću. Ako neko ima zemaljskih dobara i vidi svoga brata u nuždi, a zatvori za njega svoje srce, kako će Božija ljubav ostati u njemu? Dječice, nemojmo voljeti riječju i jezikom, nego djelom i stvarno. Po tome ćemo znati da smo od Istine i pred Njim ćemo imati mir u svome srcu, ukoliko nas naše srce za nešto osuđuje. Bog je, naime, veći od našeg srca i On zna sve. Voljeni, ako nas naše srce ne osuđuje, tada imamo pouzdanje u Boga, i što god zamolimo od Njega, primamo, jer vršimo Njegove zapovijedi i činimo ono što je Njemu ugodno. A ovo je Njegova zapovijed: da vjerujemo u ime Njegovog sina, Mesije Isusa, i da volimo jedni druge kao što nam je naredio. Ko izvršava Njegove zapovijedi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. A po ovome znamo da On ostaje u nama: po Duhu kojeg nam je dao. Voljeni, ne vjerujte svakom duhu, nego ispitujte duhove da vidite da li su od Boga, jer su mnogi lažni vjerovjesnici izašli u svijet. Po ovome poznajemo Duha Božijega: svaki duh koji priznaje da je Mesija Isus došao u tijelu, od Boga je, a svaki duh koji tako ne priznaje Isusa, nije od Boga. To je duh lažnog mesije, za koga ste čuli da dolazi i već je u svijetu. Vi ste od Boga, dječice, i vi ste pobijedili, jer veći je On Koji je u vama od onoga koji je u svijetu. Oni su od svijeta, stoga i govore od svijeta i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Ko poznaje Boga, nas sluša, a ko nije od Boga, ne sluša nas. Po tome poznajemo Duha istine i duha laži. Voljeni, volimo jedni druge, jer ljubav je od Boga, i svako ko voli rođen je od Boga i poznaje Boga. Ko ne voli, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav. U ovome se pokazala Božija ljubav među nama: Bog je poslao svoga jedinorođenog Sina u svijet da mi po Njemu živimo. U ovome je ljubav: nismo mi voljeli Boga, nego je Bog volio nas i dao je Svoga sina kao pomirnicu za naše grijehe. Voljeni, ako je Bog tako volio nas, i mi moramo voljeti jedni druge. Boga niko nikada nije gledao. Ako volimo jedni druge, Bog ostaje u nama i Njegova je ljubav u nama potpuna. Po ovome znamo da ostajemo u Njemu i On u nama: dao nam je od Svoga Duha. Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta. Ko priznaje da je Isus Sin Božiji, Bog ostaje u njemu i on u Bogu. Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali u nju. Bog je ljubav. Ko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu. U ovome je ljubav prema nama došla do savršenstva: imamo pouzdanje za Dan suda, jer kakav je On, takvi smo i mi u ovome svijetu. U ljubavi nema straha. Naprotiv, savršena ljubav izgoni strah, jer strah prethodi kazni. A ko se boji, nije savršen u ljubavi. Mi volimo, jer je On prvo volio nas. Ako neko kaže: „Volim Boga”, a mrzi svoga brata, lažov je. Doista, ko ne voli svoga brata kojeg vidi, ne može voljeti Boga Kojeg ne vidi. Ovu zapovijed imamo od Njega: da onaj ko voli Boga, voli i svoga brata. Ko vjeruje da je Isus Mesija, od Boga je rođen. Ko voli roditelja, voli i od njega rođenog. Po ovome znamo da volimo Božiju djecu: kada volimo Boga i vršimo Njegove zapovijedi. Ovo je, naime, ljubav Božija: da izvršavamo Njegove zapovijedi, a zapovijedi Njegove nisu teške. Jer sve što je rođeno od Boga, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda kojom je pobijeđen svijet: naša vjera. Ko je taj što pobjeđuje svijet, ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božiji? On, Mesija Isus, dođe vodom i krvlju. Ne samo vodom, nego vodom i krvlju. I Duh je taj Koji svjedoči, jer Duh je Istina. Troje je što svjedoči: Duh, voda i krv, i to je troje jedno. Ako primamo svjedočanstvo ljudi, Božije svjedočanstvo je veće. Ovo je Božije svjedočanstvo kojim je posvjedočio za Svoga sina: Ko vjeruje u Sina Božijega, ima to svjedočanstvo u sebi. Ko ne vjeruje Bogu, učinio Ga je lažovom, jer nije povjerovao u svjedočanstvo kojim je Bog posvjedočio za Svoga sina. I ovo je svjedočanstvo: Bog nam je dao Vječni život, i taj je Život u Njegovom sinu. Ko ima Sina, ima Život; ko nema Božijega sina, nema Života. Ovo sam pisao vama koji vjerujete u ime Božijega sina, kako biste znali da imate Vječni život. I ovo je pouzdanje koje imamo u Njega: uslišava nas ako što molimo po Njegovoj volji. I ako znamo da nas uslišava u svemu što molimo, znamo da već imamo to što smo od Njega molili. Ako neko vidi svoga brata kako griješi grijehom koji ne vodi u smrt, neka moli i Bog će mu dati Život – onima što čine grijeh koji ne vodi u smrt. Postoji grijeh koji vodi u smrt; za njega vam ne kažem da se molite. Svaka nepravda je grijeh. A postoji grijeh koji ne vodi u smrt. Znamo da svako ko je od Boga rođen, ne griješi; nego ga Rođeni od Boga čuva i Zli mu ne može nauditi. Znamo da smo od Boga i da je cijeli svijet u rukama zloga. I znamo da je Sin Božiji došao i dao nam razumijevanje da upoznamo Istinitoga. Mi smo u Istinitome, i u Njegovom sinu, Mesiji Isusu. On je istiniti Bog i Vječni život. Dječice, čuvajte se idola! Starješina izabranoj Gospođi i njenoj djeci, koju volim u istini – i ne samo ja, nego i svi oni koji su upoznali Istinu – zbog istine koja je u nama i koja će zauvijek biti s nama. Neka sa nama budu milost, milosrđe i mir od Boga Oca i od Mesije Isusa, Sina Očeva, u istini i ljubavi! Uveliko sam se obradovao kad sam među tvojom djecom naišao na one koji hode u istini, kao što smo i primili zapovijed od Oca. A sada te molim, Gospođo – ne kao da ti pišem novu zapovijed, nego onu koju smo imali od početka – da volimo jedni druge. A ovo je ljubav: da živimo po Njegovim zapovijedima. To je ta zapovijed, kao što ste čuli od početka, da u njoj živite. Mnogi su zavodnici izašli u svijet, koji ne priznaju da je Mesija Isus došao u tijelu. To je zavodnik i lažni mesija. Pazite na sebe, da ne izgubite što ste postigli, nego da primite potpunu nagradu. Svako ko ide predaleko i ne ostaje u Mesijinoj nauci, nema Boga. Ko ostaje u nauci, ima i Oca i Sina. Ako vam neko dođe a ne donosi ovu nauku, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga. Onaj ko takvoga pozdravlja, sudjeluje u njegovim zlim djelima. Iako imam mnogo toga da vam kažem, nisam to htio na papiru i tintom, nego se nadam da ću biti sa vama i govoriti vam licem u lice, da naša radost bude potpuna. Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre! Starješina voljenom Gaju, koga volim u istini. Voljeni, u svemu ti želim dobro i da budeš zdrav, kao što je i tvoja duša dobro! Mnogo sam se obradovao kad su došla braća i posvjedočila za tebe u istini: kako u istini živiš. Nema mi veće radosti od ove: da čujem kako moja djeca žive u istini! Voljeni, postupaš kao istinski vjernik u svemu što radiš za braću, osobito za strance. Oni su posvjedočili pred zajednicom za tvoju ljubav. Dobro ćeš uraditi ako ih otpremiš na put kako je dostojno Boga, jer su radi Isusovog imena krenuli, ne uzimajući ništa od pagana. Stoga i mi takvima moramo pružiti gostoprimstvo, da bismo bili saradnici u istini. Pisao sam nešto Zajednici, ali Diotref, koji hoće da bude prvi u njoj, ne prima nas. Stoga ću ga, ako dođem, podsjetiti na ono što čini govoreći o nama besmislice zlobnim riječima. Nije mu ni to dovoljno, nego još i ne prima braću, a onima koji bi to htjeli činiti zabranjuje i tjera ih iz zajednice. Voljeni, nemoj slijediti zlo, nego dobro. Ko čini dobro, od Boga je; ko čini zlo, nije vidio Boga. Za Demetrija svjedoče svi, pa i sama Istina. Svjedočimo i mi, a ti znaš da je naše svjedočanstvo istinito. Imao bih ti još mnogo toga reći, ali ne želim to činiti putem tinte i pisaljke, nego se nadam da ću te uskoro vidjeti, pa ćemo govoriti licem u lice. Mir tebi! Pozdravljaju te prijatelji. Pozdravi mi prijatelje, svakog poimence! Juda, rob Mesije Isusa, i brat Jakovljev, voljenima u Bogu Ocu i čuvanima u Mesiji Isusu – pozvanima. Želim vam obilje milosrđa, mira i ljubavi! Voljeni, dok sam vam u svojoj velikoj želji nastojao govoriti o našem zajedničkom spasenju, uvidio sam potrebu da vam pišem i ohrabrim vas da se borite za vjeru koja je jednom zauvijek predata svetima. Ušuljali su se, naime, neki ljudi koji su već odavno određeni za ovaj sud – bezbožnici, koji milost našeg Boga izvrću u razuzdanost i poriču našeg jedinog Gospodara i Gospoda Mesiju Isusa. Ali želim vas podsjetiti, iako ste se sa svime upoznali, kako je Gospod prvo izbavio narod iz Egipta, a zatim uništio one koji nisu vjerovali. I anđele, one koji se nisu držali svojih ovlaštenja, nego su napustili svoje boravište, sačuvao je za Dan velikog suda okovane u tami vječnim okovima. Isto tako, Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su se poput njih odali bludništvu i pošli za drugačijim tijelom, postavljeni su za primjer, trpeći kaznu u vječnoj vatri. Tako i ovi sanjari: s jedne strane, onečišćuju tijelo, a s druge strane, odbacuju Gospodstvo i hule na bića Slave. Naprotiv, ni arhanđeo Mihael, kada se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao sa Đavolom, nije se usudio protiv njega kazati uvredljivu osudu, nego je rekao: „Neka te Gospod ukori!” A ovi hule na ono što ne poznaju, iskvareni u onome što po prirodi znaju kao nerazumne životinje. Jao njima! Pošli su Kainovim putem, predavši se za plaću Balaamovoj zabludi, i propali u pobuni poput Koraha. Oni su ljaga na vašim agapama, dok se bez stida sa vama goste napasajući sami sebe; bezvodni oblaci koje nose vjetrovi, besplodna stabla u kasnoj jeseni, dvaput usahla, iz korijena iščupana, divlji morski valovi koji pjene svoju vlastitu sramotu, lutajuće zvijezde za koje je sačuvana crna tama zauvijek! O njima je propovijedao i Enoh, sedmi čovjek poslije Adama, govoreći: „Evo! Dođe Gospod sa svojim Desethiljadama da sudi svima i da ukori sve duše zbog njihovih bogohulnih djela što ih bezbožnički počiniše i zbog svih ružnih riječi što ih bezbožni grešnici izgovoriše protiv Njega.” To su nezadovoljni mrmljači koji žive prema svojim vlastitim požudama. Svojim ustima govore hvalisavo, laskajući ljudima zbog koristoljublja. A vi, voljeni, sjećajte se onoga što su poslanici našega Gospoda, Mesije Isusa predskazali! Oni su vam govorili: „U zadnje dane bit će podrugljivaca koji će bezbožno živjeti prema svojim vlastitim požudama.” To su oni što prave razdore, tjelesni ljudi koji nemaju Duha. A vi, voljeni, izgrađujte se u svojoj presvetoj vjeri, moleći se u Svetom Duhu, čuvajte se u ljubavi Božijoj, očekujući milosrđe našeg Gospoda Mesije Isusa za Vječni život. Iskazujte milosrđe onima koji se kolebaju, a druge spasavajte grabeći ih iz vatre; trećima iskazujte milosrđe sa strahom; mrzite čak i odjeću okaljanu grešnim tijelom. Onome Koji je u stanju da vas sačuva od pada i da vas postavi besprijekorne pred Svoju Slavu sa velikom radošću, jedinom Bogu, našem Spasitelju, po našem Gospodu Mesiji Isusu, neka je slava, veličanstvo, moć i vlast, prije svih vjekova, sada i u sve vjekove! Amin. Otkrovenje Mesije Isusa koje mu je Bog dao da pokaže Svojim slugama ono što se uskoro treba desiti. I On to pokaza po Svom anđelu što ga posla Svome sluzi Ivanu, koji je posvjedočio za Božiju riječ i za svjedočenje Mesije Isusa – za sve što je vidio. Neka je blagoslovljen onaj što čita i svi koji slušaju riječi ove objave, te vrše ono što je u njemu zapisano, jer je vrijeme blizu! Ivan sedmerim Zajednicama u Aziji: Milost vam i mir od Onoga Koji jeste, Koji bijaše i Koji dolazi, i od sedam duhova koji su pred Njegovim prijestoljem, i od Mesije Isusa, vjernog svjedoka, prvorođenca od mrtvih i vladara nad zemaljskim carevima. Njemu Koji nas voli i Koji nas je Svojom krvlju oslobodio od naših grijeha i stvorio od nas carstvo svećenikâ za Boga i Svoga Oca, Njemu neka je slava i vlast uvijek i vječno! Amin. Evo, dolazi s oblacima i vidjet će Ga svako oko, i oni koji su Ga proboli. Radi Njega će tugovati svi narodi na zemlji. Da. Amin. „Ja sam Alfa i Omega”, govori Gospod Bog, „Onaj Koji jesam, Koji bijah i Koji dolazim. Svemogući.” Ja, Ivan, vaš brat i sudionik u nevolji, Carstvu i ustrajnosti u Isusu, bio sam na ostrvu zvanom Patmos zbog Riječi Božije i Isusovog svjedočanstva. Na Dan Gospodnji bio sam u Duhu i začuo iza sebe snažan glas, nešto poput trube. Govorio je: „Ono što vidiš, zapiši u knjigu pa pošalji sedmerim Zajednicama: u Efes, u Smirnu, u Pergam, u Tijatiru, u Sard, u Filadelfiju i u Laodiceju.” Okrenuh se da vidim ko mi tim glasom govori. Kad sam se okrenuo, ugledao sam sedam zlatnih svijećnjaka, a usred svega nekoga poput Sina Čovječijeg, obučenog u dugačku haljinu i sa zlatnim pojasom preko prsâ. Njegova kosa i vlasi bijahu bijeli poput vune, kao snijeg, a Njegove oči bijahu poput plamenog ognja. Njegove noge bijahu poput uglačane mjedi, užarene u peći, a Njegov glas poput huka mnogih vodâ. U desnoj ruci drži sedam zvijezda, iz Njegovih usta izbija oštar dvosjekli mač, a lice Mu je poput sunca kada sija svom snagom. Kad Ga ugledah, padoh Mu do nogu kao mrtav, a On položi na mene Svoju desnicu i veli: „Ne boj se! Ja sam Prvi i Posljednji, i Onaj Koji živi! Bio sam mrtav, a evo, sada živim uvijek i vječno i imam ključeve Smrti i Podzemlja. Stoga, zapiši ovo što si vidio: ono što jeste i ono što se treba desiti poslije ovoga. Što se tiče tajne o sedam zvijezda koje si vidio u Mojoj desnici i o sedam zlatnih svijećnjaka: sedam zvijezda su anđeli Zajednicâ, a sedam svijećnjaka je sedam Zajednica.” Anđelu Zajednice u Efesu napiši: „Ovo govori Onaj Koji u Svojoj desnici drži sedam zvijezda i Onaj Koji hoda između sedam zlatnih svijećnjaka: Znam za tvoja djela, tvoj trud i tvoju ustrajnost, i da ne podnosiš zlikovce. Provjerio si one koji sebe nazivaju poslanicima, a to nisu, i otkrio da su lažovi. Ustrajan si, podnio si patnju radi Moga imena i nisi posustao. No, imam protiv tebe ovo: ostavio si svoju prvu ljubav. Sjeti se, dakle, odakle si pao, obrati se i čini što si prvobitno činio. U protivnom, dolazim k tebi i maknut ću tvoj svijećnjak sa svoga mjesta, ukoliko se ne obratiš. No, ovo imaš: mrziš djela nikolaitâ koja i Ja mrzim. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku ću dati da jede sa Drveta života, koje se nalazi u Božijem raju.” Anđelu Zajednice u Smirni napiši: „Ovo govori Prvi i Posljednji, Koji je bio mrtav i oživio: Znam za tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat! – i za huljenje onih koji tvrde da su Jevreji, a nisu, nego su Satanina sinagoga. Nemoj se bojati onoga što ćeš trpjeti! Evo, Đavo će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevoljama deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života! Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku nikada neće nauditi druga smrt.” Anđelu Zajednice u Pergamu napiši: „Ovo govori Onaj Koji ima oštri dvosjekli mač: Znam gdje boraviš – tamo gdje je Satanino prijestolje – a čvrsto se držiš Mog imena i nisi se odrekao vjere u Mene, čak ni u dane kada je Moj vjerni svjedok Antipa ubijen kod vas – tamo gdje prebiva Satana. No, imam nešto protiv tebe: držiš tamo neke koji slijede nauke Balaama, koji je poučio Balaka da postavi zamku sinovima Izraelovim da jedu meso žrtvovano idolima i da bludniče. Isto tako imaš i nekih koji pristaju uz nikolaitsku nauku. Prema tome, obrati se! U protivnom, ubrzo ću doći k tebi da sa njima ratujem mačem Svojih usta. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama! Pobjedniku ću dati sakrivenu manu, i dat ću mu bijeli kamen, a na kamenu je napisano novo ime koje niko ne zna, osim onoga koji ga prima.” Anđelu Zajednice u Tijatiri napiši: „Ovo govori Sin Božiji, Onaj čije su oči poput plamenog ognja, a noge slične uglačanoj mjedi. Znam za tvoja djela, ljubav, vjeru, služenje i tvoju ustrajnost. Tvoja posljednja djela su brojnija od prijašnjih. No, protiv tebe imam to što dopuštaš ženi Jezabeli, koja sebe naziva vjerovjesnicom, da naučava i zavodi Moje sluge da bludniče i da jedu meso žrtvovano idolima. Dao sam joj vremena da se obrati, ali ona se ne želi obratiti od svog bluda. Evo, bacit ću je na postelju, a one što s njom bludniče u veliku nevolju, ukoliko se ne obrate od tih djela, a na njenu djecu ću udariti smrću. I sve Zajednice će znati da sam Ja Onaj Koji istražuje bubrege i srca, a svakome od vas ću dati prema vašim djelima. Vama ostalima u Tijatiri – koji se ne držite te nauke i koji niste upoznali takozvane duboke satanske tajne – velim: Na vas ne stavljam drugo breme, ali, ono što imate čvrsto držite sve dok ne dođem. Pobjedniku, onome koji do kraja bude vršio Moja djela, dat ću vlast nad narodima, i on će vladati nad njima gvozdenom palicom, razbijat će ih poput glinenog posuđa, kao što sam i Ja primio vlast od Svoga Oca. Dat ću mu i zvijezdu Danicu. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama!” Anđelu Zajednice u Sardu napiši: „Ovo govori Onaj Koji ima sedam Božijih duhova i sedam zvijezda: Znam za tvoja djela. Imaš ime kao da si živ, a mrtav si. Bdij i ojačaj ostatke koji još nisu posve mrtvi. Uistinu, nisam našao da su tvoja djela pred Mojim Bogom savršena. Stoga, sjeti se kako si čuo i primio Riječ, te je drži i obrati se. Ako ne budeš bdio, doći ću poput lopova, i nećeš znati u koji čas ću ti doći. No, imaš u Sardu nekoliko ljudi koji nisu uprljali svoje haljine. Takvi će hodati sa Mnom u bjelini, jer su dostojni. Pobjednik će isto tako biti odjeven u bijele haljine i njegovo ime nikada neću izbrisati iz Knjige života i priznat ću njegovo ime pred Svojim Ocem i pred Njegovim anđelima. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Anđelu Zajednice u Filadelfiji napiši: „Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj Koji ima Davidov ključ – kad otvori, niko neće zatvoriti, a kad zatvori, niko neće otvoriti: Znam za tvoja djela. Evo, pred tobom sam otvorio vrata koja niko ne može zatvoriti, jer, iako imaš malu snagu, držao si Moju Riječ i nisi se odrekao Moga imena. Evo, učinit ću da neki iz Satanine sinagoge – koji tvrde da su Jevreji a nisu, već lažu – evo, učinit ću da ti dođu i da se poklone do tvojih nogu, da bi znali da te ljubim. Budući da si očuvao Moju Riječ o ustrajnosti, i Ja ću tebe sačuvati od časa iskušenja koje treba doći na sav svijet da se iskušaju stanovnici Zemlje. Dolazim ubrzo! Drži to što imaš, da ti niko ne oduzme vijenac. Pobjednika ću učiniti stubom u Svetištu Moga Boga i otuda više neće izaći, a na njemu ću napisati ime Moga Boga i ime grada Mog Boga, novog Jerusalema, što silazi sa Neba od Moga Boga, i Moje novo ime. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Anđelu Zajednice u Laodiceji napiši: „Ovo govori Amin, Vjerni i Istiniti svjedok, početak Božijeg stvorenja: Znam za tvoja djela. Nisi ni hladan ni vruć. Da si barem hladan ili vruć! No, budući da si mlak – ni vruć, ni hladan – ispljunut ću te iz Svojih usta! Ti govoriš: Bogat sam! Obogatio sam se i ništa mi ne treba!, a ne znaš da si baš ti jadnik, bijednik, siromah, da si slijep i go. Savjetujem ti da od Mene kupiš u vatri pročišćenog zlata da budeš bogat; bijele haljine da se obučeš kako se ne bi vidjela sramota tvoje golotinje; i masti da namažeš svoje oči da vidiš. Ja prekoravam i odgajam one koje volim. Budi vatren i obrati se! Evo, stojim na vratima i kucam. Ko čuje Moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim i on sa Mnom. Pobjedniku ću dati da sjedne sa Mnom na Mojem prijestolju, kao što sam i Ja pobijedio i sjeo sa Svojim Ocem na Njegovom prijestolju. Ko ima uho, neka čuje šta Duh poručuje Zajednicama.” Poslije toga sam vidio: gle, otvorena vrata na Nebu! A onaj prvi glas koji sam čuo, poput trube, što je sa mnom govorio, rekne: „Dođi ovamo gore i pokazat ću ti ono što treba da se desi nakon ovoga!” Najednom sam opet bio u Duhu, i gle: na Nebu je stajalo prijestolje, a na prijestolju sjedi Neko. Taj što je sjedio bio je naizgled kao kamen jaspis i sard. A oko prijestolja bila je duga koja je izgledala poput smaragda. Oko prijestolja bilo je još dvadeset i četiri prijestolja na kojim su sjedile dvadeset i četiri starješine, obučeni u bijele haljine, sa zlatnim vijencima na glavama. Iz prijestolja izbijaju munje, glasovi i grmljavina. Ispred prijestolja gorjelo je sedam ognjenih baklji, to jest sedam Božijih duhova. Ispred prijestolja bilo je i nešto poput staklenog mora, nalik kristalu. Posred prijestolja i oko njega bila su četiri Bića, i sprijeda i straga puna očiju. Prvo Biće je nalik lavu; drugo Biće je nalik juncu; treće Biće ima lice kao čovječije; četvrto Biće je nalik orlu u letu. A četiri Bića – svako od njih ima po šest krila – puna su očiju uokolo i iznutra. Bez prestanka, dan i noć govore: „Svet, svet, svet! Gospod Bog Svemogući! Koji bijaše, Koji jest i Koji dolazi!” I svaki put kad Bića odaju slavu, čast i hvalu Onome Koji sjedi na prijestolju, i Koji živi uvijek i vječno, dvadeset i četiri starješine padaju pred Onim Koji sjedi na prijestolju i poklone se Njemu Koji živi uvijek i vječno, pa ostavljaju svoje vijence ispred prijestolja govoreći: „Dostojan si, Gospode i Bože naš, da primiš slavu, čast i snagu, jer si sve stvorio, i jer je Tvojom voljom sve postalo i stvoreno!” Zatim sam, zdesna Onome Koji sjedi na prijestolju, vidio knjigu ispisanu iznutra i izvana, i zapečaćenu sa sedam pečata. Vidio sam i snažnog anđela kako jakim glasom objavljuje: „Ko je dostojan da otvori knjigu i razlomi njene pečate?” I niko na Nebu, na Zemlji ili pod zemljom, nije mogao otvoriti knjigu i čitati je. I ja sam gorko zaplakao, što se nije našao niko dostojan da otvori knjigu i da je čita. Tada mi jedan od starješina reče: „Ne plači! Evo, pobijedio je Lav iz Judinog plemena, Davidov izdanak. On će otvoriti knjigu sa njenih sedam pečata.” Tada sam, usred prijestolja sa četiri Bića i starješinama, vidio Janje kako leži kao zaklano. Imalo je sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam Božijih duhova koji su poslani po svoj Zemlji. I Janje priđe te uzme knjigu iz desnice Onoga Koji sjedi na prijestolju. Kad uze knjigu, četiri Bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Janjetom. Svi su imali harfe i zlatne posude pune kâda, a to su molitve svetih. Pjevali su novu pjesmu: „Dostojan si da uzmeš knjigu i da otvoriš njene pečate, jer si bio zaklan i za Boga si Svojom krvlju otkupio ljude iz svakog plemena, jezika, puka i naroda, učinio si ih za našeg Boga carstvom i svećenicima i vladat će na Zemlji.” Tada sam vidio i čuo mnogo anđela oko prijestolja, Bićâ i starješinâ. Njihov broj bio je deset hiljada puta deset hiljada i hiljade hiljada. Klicali su jakim glasom: „Dostojno je zaklano Janje da primi moć, bogatstvo, mudrost, snagu, čast, slavu i hvalu!” I čuo sam kako svako stvorenje na Nebu, na Zemlji, pod zemljom i u moru, sa svime što se tamo nalazi, govori: „Onom Koji sjedi na prijestolju i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast uvijek i vječno!” A četiri Bića govorahu: „Amin!” Starješine padnu i poklone se. Tad sam vidio: kad je Janje otvorilo prvi od sedam pečata, začujem kako prvo od četiri Bića govori gromkim glasom: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj bijelac, a onaj što je na njemu jahao držao je luk. I dat mu je vijenac, pa kao pobjednik pođe da i dalje pobjeđuje. Kad otvori drugi pečat, začujem kako drugo Biće kaže: „Dođi!” I izađe drugi konj, riđan. Onome koji ga je jahao dato je da oduzme mir sa Zemlje i da se ljudi međusobno pokolju. Dat mu je i veliki mač. Kad otvori treći pečat, začujem kako treće Biće govori: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj vranac, a onaj što je na njemu jahao držao je u svojoj ruci vagu. I začujem kao neki glas koji dolazi između četiri Bića, kako govori: „Mjera pšenice za denar! Tri mjere ječma za denar! Ulju i vinu nemoj nauditi!” Kad otvori četvrti pečat, začujem glas četvrtog Bića, kako govori: „Dođi!” Ja pogledah, i gle, konj sivac, a onome što ga je jahao ime je Smrt, i za njim ide Podzemlje. Data im je vlast nad četvrtinom Zemlje, da ubijaju mačem, glađu, smrću i zemaljskim zvijerima. Kad otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše onih koji bijahu zaklani zbog Božije riječi i zbog svjedočanstva koje su čuvali. Vikali su jakim glasom: „Dokle, Gospodaru, Sveti i Istiniti? Zar nećeš suditi i osvetiti našu krv na stanovnicima Zemlje?” Svakome od njih data je bijela haljina i rečeno im je da još malo budu strpljivi, dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i broj njihove braće koja će biti pobijena kao i oni. Tad sam vidio: kad otvori šesti pečat, nastade veliki potres. Sunce pocrnje kao kostrijet od dlake, a sav Mjesec postade kao krv. Zvijezde s neba popadaše na zemlju, kao što smokva strese svoje nezrele plodove kada je zadrma jak vjetar. Nebo iščeznu poput svitka koji se smota. Svaka gora i ostrvo pokrenuše se sa svojih mjesta. Zemaljski vladari, velikani, vojskovođe, bogataši, moćnici i svi robovi i slobodni ljudi sakriše se u pećine i u gorske pukotine. Govorili su brdima i stijenama: „Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga Koji sjedi na prijestolju i od Janjetovoga gnjeva. Jer dođe Veliki dan Njihove srdžbe, i ko se može održati!” Nakon toga sam vidio četiri anđela kako stoje na četiri kraja Zemlje i zadržavaju četiri zemaljska vjetra da nikakav vjetar ne puhne ni na zemlju ni na more, niti na bilo koje stablo. I vidjeh drugog anđela kako se podiže od sunčeva izlaska noseći pečat živoga Boga. On poviče jakim glasom četverici anđela kojima bijaše dato da naude zemlji i moru: „Nemojte nauditi ni zemlji ni moru, niti drveću, dok pečatom ne obilježimo sluge našeg Boga na njihovim čelima!” I čuo sam broj onih koji su bili pečatom obilježeni – sto četrdeset i četiri hiljade obilježenih iz svih plemena Izraelovih sinova: iz plemena Judinog dvanaest hiljada pečatom obilježenih, iz plemena Rubenovog dvanaest hiljada, iz plemena Gadovog dvanaest hiljada, iz plemena Ašerovog dvanaest hiljada, iz plemena Naftalijevog dvanaest hiljada, iz plemena Manašeovog dvanaest hiljada, iz plemena Simonovog dvanaest hiljada, iz plemena Levijevog dvanaest hiljada, iz plemena Jisakarovog dvanaest hiljada, iz plemena Zebulunovog dvanaest hiljada, iz plemena Josipovog dvanaest hiljada, iz plemena Benjaminovog dvanaest hiljada pečatom obilježenih. Poslije toga sam vidio: gle, veliko mnoštvo ljudi koje niko ne bi mogao izbrojati, iz svakog naroda, plemena, puka i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Janjetom obučeni u bijele haljine i u rukama drže palmine grane. Kliču jakim glasom: „Spasenje je od Boga našega Koji sjedi na prijestolju i od Janjeta!” I svi anđeli koji su stajali oko prijestolja, starješina i četiri Bića, padoše pred prijestoljem na svoja lica i pokloniše se Bogu govoreći: „Amin! Hvala, slava, mudrost, zahvala, čast, moć i snaga Bogu našem uvijek i vječno! Amin.” I jedan od starješina me upita ovim riječima: „Ko su ovi obučeni u bijele haljine i odakle dolaze?” A ja sam mu odgovorio: „Gospodaru moj, ti to znaš.” On mi reče: „Ovo su oni što dolaze iz velike nevolje. Oprali su svoje haljine i ubijelili ih u Janjetovoj krvi. Zato borave pred Božijim prijestoljem i danonoćno Mu služe u Njegovom svetištu. Onaj Koji sjedi na prijestolju raširit će Svoj Šator nad njima. Oni više neće gladovati ni žednjeti, neće ih više udarati sunce ni bilo kakva žega, jer će Janje, Koje je usred prijestolja, biti njihov pastir i vodit će ih na izvore Vode života, a Bog će obrisati svaku suzu sa njihovih očiju.” Kad otvori sedmi pečat, na Nebu nastade polusatna tišina. I vidio sam sedam anđela koji su stajali pred Bogom, i dato im je sedam truba. I jedan drugi anđeo dođe i stane na žrtvenik držeći zlatni kadionik. I dato mu je mnogo kâda – to su molitve svih svetih, da ih prinese na zlatni žrtvenik pred prijestoljem. I dim kâda sa molitvama svetih podiže se iz anđelove ruke pred Boga. Anđeo tad uzme kadionik i napuni ga vatrom sa žrtvenika, pa istrese na Zemlju. I nastade grmljavina, buka, sijevanje i zemljotres. A sedam anđela što su imali sedam truba, pripremiše se da zatrube. Prvi zatrubi, i nastade tuča i vatra, pomiješani s krvlju, i sve je bačeno na Zemlju. Tada izgori trećina Zemlje, trećina stabala i trećina zelene trave. Drugi anđeo zatrubi, i u more je bačeno nešto poput velike gore, vatrom užarene. Trećina mora postade krv, i ugine trećina svih živih stvorenja u moru, i propadne trećina brodova. Treći anđeo zatrubi, i sa neba padne velika zvijezda, koja je gorjela poput baklje. Pala je na trećinu rijekâ i vodenih izvora. Ime zvijezde bilo je Pelin. Trećina vodâ na Zemlji postade pelin i mnogi ljudi pomriješe od vodâ jer su bile gorke. Četvrti anđeo zatrubi, i bila je udarena trećina sunca, trećina mjeseca i trećina zvijezdâ, tako da potamnješe za trećinu. Dan je izgubio trećinu svoga sjaja, a tako i noć. Tad ugledam i začujem orla kako leti posred neba i viče jakim glasom: „Jao, jao, jao stanovnicima Zemlje od zvukova truba preostale trojice anđela, koji su spremni da zatrube!” I peti anđeo zatrubi, i ja ugledah zvijezdu koja je sa neba pala na zemlju i dat joj je ključ od provalije – Bezdana. Ona otvori Bezdan, i podiže se iz provalije dim kao iz velike peći, te sunce i zrak potamnješe od dima iz provalije. A iz dima izlete na zemlju skakavci, i data im je moć kakvu imaju na zemlji škorpije. Rečeno im je da ne smiju nauditi zemaljskoj travi ni zelenilu, niti bilo kojem stablu, već samo ljudima koji na svojim čelima nemaju Božiji pečat. Dato im je ne da ih ubijaju, nego da ih muče pet mjeseci. A muka koju nanose slična je muci čovjeka kad ga ubode škorpija. U te dane ljudi će tražiti smrt, ali je nikako neće naći. Željet će umrijeti, ali će smrt bježati od njih. Skakavci su bili nalik na konje spremne za rat. Na glavama im je bilo nešto poput zlatnih vijenaca, a njihova lica bila su poput ljudskih lica. Imali su kose poput ženskih kosâ, a zubi su im bili kao lavlji. Imali su oklope kao od željeza, a zvuk njihovih krila bio je poput zvuka mnogih bojnih kočija s konjima što jure u bitku. Njihovi su repovi sa žalcima kao u škorpija, a u repovima im je moć da ljudima nanose muku pet mjeseci. Nad njima vlada car, anđeo Bezdana. Njegovo ime na jevrejskom glasi Abadon, a na grčkom Apolion – Uništavatelj. Prvi jauk prođe. Evo, poslije ovoga dolaze još dva jauka. Šesti anđeo zatrubi, i ja začujem jedan glas koji je dolazio od četiri roga zlatnog žrtvenika pred Bogom. Govorio je šestom anđelu koji je držao trubu: „Oslobodi četiri anđela što su svezana na velikoj rijeci Eufratu!” I oslobođena su ta četiri anđela, spremna za sat, dan, mjesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi. Broj konjanika u vojsci – čuo sam njihov broj – bio je dva puta deset hiljada puta deset hiljada. I ovako sam u viđenju vidio konje i one što na njima jašu: imali su oklope vatrene, plavičaste i sumporne boje, a glave konjâ bile su poput lavljih glava; iz njihovih usta izlaze vatra, dim i sumpor. Od ova tri zla poginula je trećina ljudi – od vatre, dima i sumpora što suklja iz njihovih usta. Moć konjâ nalazi se u njihovim ustima i u njihovim repovima. Repovi su im kao u zmija – imaju glave, i njima nanose zlo. A preostali ljudi, koji nisu poubijani ovim zlima, nisu se odvratili od djela svojih ruku, da više ne poštuju zle duhove i idole – zlatne, srebrene, mjedene, kamene i drvene – koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, niti hodati. Nisu se obratili ni od svojih ubistava ni od vračarstava, ni od svojeg bludničenja ni od krađa. Tad sam vidio jednog drugog jakog anđela kako, zaogrnut oblakom, dolazi sa Neba. Na glavi mu je duga, lice mu je poput sunca, a noge su mu poput vatrenih stubova. U svojoj ruci drži otvorenu knjigu. Svojom desnom nogom stade na more, a lijevom na kopno, te poviče jakim glasom, kao kad lav riče. Kad je povikao, začu se udar sedam gromova. A kad se oglasilo sedam gromova, ja sam htio pisati, no, začuo sam kako mi glas s Neba govori: „Zapečati ono što je progovorilo sedam gromova i to nemoj zapisivati!” A anđeo kojeg sam vidio da staje na more i na kopno, podigne svoju desnicu k nebu i zakune se Onime Koji živi uvijek i vječno, Koji je stvorio Nebo i sve na njemu, Zemlju i sve na njoj, more i sve u njemu, da više neće biti odgađanja, nego će se – u dane kad se oglasi sedmi anđeo, kad zatrubi – dovršiti Božija tajna, kako je Gospod nagovijestio Svojim slugama vjerovjesnicima. I glas što sam ga čuo s Neba opet mi progovori: „Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na kopnu!” Ja otiđoh do anđela i rekoh mu da mi dadne knjigu, a on mi veli: „Uzmi i pojedi je! U trbuhu će ti biti gorka, ali u ustima će ti biti slatka kao med.” Ja uzmem knjigu iz anđelove ruke i pojedem je, i u ustima mi bijaše poput slatkog meda, a kad sam je progutao, u trbuhu mi nastade gorčina. Tad mi je rečeno: „Treba opet da propovijedaš o narodima, pucima, jezicima i mnogim carevima!” Data mi je trska slična štapu i rečeno mi je: „Ustani i izmjeri Božije svetište sa žrtvenikom i onima koji se klanjaju u njemu. Vanjsko dvorište Svetišta izostavi i nemoj ga mjeriti, jer je predato paganima. Oni će gaziti Svetim gradom četrdeset i dva mjeseca. Ja ću ovlastiti dvojicu svojih svjedoka i oni će, obučeni u kostrijet, propovijedati hiljadu dvjesto i šezdeset dana.” Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom Zemlje. I kad im neko hoće nauditi, iz njihovih usta sukne vatra i proguta njihove neprijatelje. Ko god im hoće nauditi, mora tako poginuti. Ovi imaju vlast da zatvore nebo kako ne bi kišilo za vrijeme njihovog navještanja objava. Imaju vlast da vode pretvore u krv i da udare zemlju bilo kakvim zlom, kad god to žele. Kada oni dovrše svoje svjedočanstvo, Zvijer što izlazi iz Bezdana zaratit će s njima, pobijedit će ih i ubiti. Njihova će tijela biti na trgu velikoga grada koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i njihov Gospod razapet. Ljudi od svih narodâ, plemenâ, jezikâ i pukova gledat će njihova tijela tri i po dana i neće dozvoljavati da im se tijela polože u grobnicu. Stanovnici Zemlje će se tome veseliti i radovati, i jedni druge će darivati, jer su ova dva vjerovjesnika nanosila muku stanovnicima Zemlje. Nakon tri i po dana dah života od Boga uđe u njih i oni ustanu na svoje noge, a sve koji su ih gledali spopadne veliki strah. Tada začuju kako im snažan glas sa Neba govori: „Dođite ovamo gore!” I oni se uzviju u Nebo na oblaku, dok ih njihovi neprijatelji posmatraše. Istog časa nastane veliki zemljotres i sruši se desetina grada, te u zemljotresu izgine sedam hiljada ljudi. Ostale obuzme strah i oni odaju slavu nebeskom Bogu. Drugi jauk prođe. Evo, uskoro dolazi i treći jauk! Sedmi anđeo zatrubi, a na Nebu se začuju jaki glasovi kako govore: „Carstvo svijeta došlo je pod vlast našeg Gospoda i Njegovog Mesije, i vladat će uvijek i vječno!” A dvadeset i četiri starješine, što pred Bogom sjede na svojim prijestoljima, padoše na svoja lica i pokloniše se Bogu govoreći: „Zahvaljujemo Ti, Gospode, Bože Svemogući, Koji jesi i Koji bijaše, jer si preuzeo Svoju veliku moć i zavladao! Narodi se ljutili, ali dođe Tvoja srdžba i vrijeme da se sudi mrtvima; i da se dadne nagrada Tvojim slugama vjerovjesnicima i svetima, i svima koji se boje Tvoga imena, malima i velikima; i da se unište oni koji su uništavali zemlju.” I otvori se Božije svetište na Nebu, i pokaza se kovčeg Njegovog saveza u Njegovom svetištu, te nastanu munje, jeka, gromovi, zemljotres i golema tuča. Tad se na nebu pojavi veliki znak: Žena obučena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj vijenac sa dvanaest zvijezda. Sa Djetetom u utrobi viče u porođajnim mukama i sa bolima rađanja. Na nebu se pojavi drugi znak: gle, veliki crveni Zmaj, sa sedam glava i deset rogova, a na glavama mu sedam krunâ. Njegov rep pokupi trećinu nebeskih zvijezda i baci ih na Zemlju. Zmaj je stajao pred Ženom koja se trebala poroditi, da joj proždere Dijete kad rodi. Ona rodi muško, Sina, Koji će nad svim narodima vladati željeznom palicom. Njeno Dijete je uzeto gore, k Bogu i Njegovom prijestolju. A Žena pobjegne u pustinju, gdje joj je Bog pripremio zaklon, da se tamo hrani hiljadu dvjesto i šezdeset dana. Tad na Nebu nastade rat: Mihael sa svojim anđelima zaratio je sa Zmajem. Zmaj sa svojim anđelima uđe u rat, ali nije bio dovoljno jak i za njih se više nije našlo mjesta na Nebu. I bi zbačen veliki Zmaj, stara zmija, koji se zove Đavo i Satana. On je zavodnik cijelog svijeta. Zbačen je na Zemlju, a s njime su zbačeni i njegovi anđeli. Zatim sam čuo kako jak glas s Neba govori: „Sad je došlo spasenje, moć i Carstvo našeg Boga i vlast Njegovog Mesije, jer je zbačen optuživač naše braće, koji ih je danonoćno optuživao pred našim Bogom. Oni su ga pobijedili Janjetovom krvlju i riječju svoga svjedočanstva, a svoj život nisu ljubili sve do smrti. Zato neka se raduje Nebo i svi nebeski stanovnici! Jao Zemljo i more, jer vam je Đavo sišao sa velikom srdžbom, znajući da mu je vrijeme kratko!” Kad je Zmaj vidio da je zbačen na Zemlju, počne progoniti Ženu koja je rodila muško Dijete. No, Ženi su data dva krila velikog orla da odleti u svoj zaklon u pustinji, gdje će se – daleko od Zmije – hraniti jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena. I Zmija iz svojih usta ispusti za Ženom vodu poput rijeke, da je rijeka odnese. Zemlja pomogne Ženi: otvori se i proguta rijeku koju je Zmija ispustila iz svojih usta. Zmaj se rasrdi na Ženu, pa ode da zarati sa ostalima od njenog potomstva – sa onima što drže Božije zapovijedi i imaju Isusovo svjedočanstvo. I zaustavi se na morskoj obali. Tad sam vidio kako iz mora izlazi Zvijer sa deset rogova i sedam glava. Na svojim rogovima imala je deset kruna, a na glavama pogrdna imena. Zvijer koju sam vidio bila je slična leopardu, noge su joj bile poput medvjeđih, a usta kao lavlja. Zmaj joj je dao svoju moć, svoje prijestolje i veliku vlast. Jedna od njenih glava bijaše nasmrt ranjena, ali joj je smrtna rana bila zacijeljena. Sva Zemlja bila je zadivljena i ponijela se za Zvijeri, i ljudi se poklone Zmaju, jer je dao vlast Zvijeri. Poklone se i Zvijeri, govoreći: „Ko je kao Zvijer i ko može s njom ratovati?” Data su joj usta da iskazuje oholost i huljenje, a data joj je i vlast da to radi četrdeset i dva mjeseca. Ona tad otvori svoja usta da huli protiv Boga, da huli na Njegovo Ime, na Njegov Šator i nebeske stanovnike. Dato joj je da zarati sa svetima i da ih pobijedi. Data joj je i vlast nad svakim plemenom, narodom, jezikom i pukom: da joj se poklone svi stanovnici Zemlje, čija imena nisu zapisana od postanka svijeta u Knjizi života Janjeta, Koje je zaklano. Ko ima uho, neka čuje! Ko je za ropstvo, u ropstvo će ići! Ko je za mač, da bude ubijen, od mača će biti ubijen! U tome je ustrajnost i vjera svetih. Tad sam vidio kako jedna druga Zvijer izlazi iz zemlje. Imala je dva roga poput janjeta, a govorila je kao Zmaj. Ova vrši svu vlast prve Zvijeri u njenom prisutstvu, te čini da se Zemlja sa svim svojim stanovnicima pokloni prvoj Zvijeri, čija je smrtna rana zacijelila. Pravi velike znakove, tako da pred ljudima i vatru spušta s neba na zemlju. Zavodi stanovnike zemlje znacima koji su joj dati da ih izvodi u prisutstvu Zvijeri, te nagovara stanovnike zemlje da naprave kip Zvijeri koja je bila ubijena mačem pa oživjela. Dato joj je da udahne život kipu Zvijeri, tako da kip Zvijeri progovori i prouzrokuje da se pobiju svi koji neće da se poklone kipu. Ona čini da se svima – malima i velikima, siromašnima i bogatima, slobodnima i robovima – udari žig na desnicu ili na čelo, da niko ne može kupiti ili prodati ukoliko nema žig: ime Zvijeri ili broj njenog imena. U ovome je mudrost: ko ima razumijevanje, neka otkrije broj Zvijeri. Doista, to je broj čovjeka, a njegov broj je šeststo šezdeset i šest. Tad sam vidio: gle, Janje stoji na gori Sion, a s njim sto četrdeset i četiri hiljade ljudi sa Njegovim imenom i imenom Njegovog Oca na svojim čelima. I začujem glas sa Neba, sličan huku velikih voda i buci jake grmljavine. Glas što sam ga čuo bio je kao kad harfisti sviraju na svojim harfama. Pjevali su novu pjesmu pred prijestoljem i pred četiri Bića i starješinama. Niko nije mogao naučiti tu pjesmu, osim onih sto četrdeset i četiri hiljade što su otkupljeni sa Zemlje. Oni se nisu onečistili ženama, već su djevci. Oni prate Janje kud god Ono pođe. Otkupljeni su od ljudi kao prvine Bogu i Janjetu. U njihovim se ustima nije našla laž. Besprijekorni su. Tad sam vidio jednog drugog anđela kako leti posred neba noseći vječnu Radosnu vijest da je objavi svima što borave na Zemlji, svakom narodu, plemenu, jeziku i puku. Vikao je jakim glasom: „Bojte se Boga i Njemu dajte slavu, jer je došao čas Njegovog suda! Poklonite se Stvoritelju Neba, Zemlje, mora i izvora vodâ!” Za njim je išao drugi anđeo vičući: „Pade, pade veliki Babilon, koji je vinom svoje srdžbe i bludnosti opio sve narode!” Za njima je išao i treći anđeo vičući jakim glasom: „Ko se pokloni Zvijeri i njenom kipu, te primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, i taj će piti natočeno i nerazblaženo vino Božije srdžbe iz čaše Njegovog gnjeva! Bit će mučen vatrom i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. Dim njihove muke se uzdiže uvijek i vječno. Nemaju počinka ni danju ni noću oni što se klanjaju Zvijeri i njenom kipu, i ko god primi žig njenog imena.” U tome je ustrajnost svetih, koji drže Božije zapovijedi i Isusovu vjeru. Tad začujem kako mi glas sa Neba govori: „Piši: Odsada blago onima koji umiru u Gospodu. Da – veli Duh – neka otpočinu od svojih djela, jer njihova djela idu za njima!” Tad sam vidio: gle, bijel oblak, a na oblaku sjedi neko sličan Sinu Čovječijem. Na glavi je imao zlatan vijenac, a u Svojoj ruci oštar srp. I drugi anđeo izađe iz Svetišta, vičući jakim glasom Onome što sjedi na oblaku: „Pošalji svoj srp i žanji, jer je došlo vrijeme žetve i zrelo je žito na zemlji!” Onaj Koji je sjedio na oblaku pošalje Svoj srp na zemlju i žito je bilo požnjeveno. Zatim još jedan anđeo izađe iz nebeskog Svetišta. I on je držao oštar srp. Od žrtvenika pristupi drugi anđeo, koji ima vlast nad vatrom, i jakim glasom progovori onome sa oštrim srpom: „Pošalji svoj oštri srp i posijeci grozdove u zemaljskom vinogradu, jer mu je grožđe sazrelo.” Anđeo pošalje svoj srp na zemlju i obere zemaljski vinograd, a grožđe ubaci u veliki tijesak Božije srdžbe. Grožđe u tijesku se pritiskalo izvan grada, gdje je iz tijeska potekla krv konjima do uzda, hiljadu šeststo stadija u širinu. Tad sam vidio jedan drugi znak na nebu, velik i čudesan: sedam anđela sa sedam posljednjih zala, jer se s njima dovršava Božija srdžba. Tad ugledah nešto poput staklenog mora pomiješanog s vatrom. A pobjednici nad Zvijeri, nad njenim kipom i nad brojem njenog imena stajali su na staklenom moru sa Božijim harfama. Pjevaju pjesmu Mojsija, Božijeg sluge, i pjesmu Janjeta: „Velika i čudesna su Tvoja djela, Gospode Bože Svemogući! Pravedni i istiniti su Tvoji putevi, Care narodâ! Gospode, ko da Te se ne boji i ko da ne slavi Tvoje Ime? Samo Ti si Svet! Zato će doći svi narodi i poklonit će se pred Tobom, jer su se očitovala Tvoja pravedna djela!” Poslije toga sam vidio kako se otvara Svetište, to jest Šator svjedočanstva na Nebu. Tad iz Svetišta izađe sedam anđela sa sedam zala. Bili su obučeni u čist i bijel lan, a preko grudi opasani zlatnim pojasom. Jedno od četiri Bića dadne sedmerici anđela sedam zlatnih čaša ispunjenih srdžbom Boga, Koji živi uvijek i vječno. I Svetište se ispuni dimom od slave Božije i od Njegove snage, i niko nije mogao ući u Svetište, sve dok se ne dovrši sedam zala sedmerice anđela. Tad začujem kako iz Svetišta jak glas govori sedmerici anđela: „Idite i izlijte na zemlju sedam čaša Božije srdžbe!” Prvi ode i izlije svoju čašu na zemlju, te izbije opasan i bolan čir na ljudima koji imaju žig Zvijeri i koji se klanjaju njenom kipu. Drugi svoju čašu izlije na more, a ono postane poput krvi mrtvaca i ugine svako živo biće u moru. Treći izlije svoju čašu na rijeke i izvore vodâ, te oni postadoše krv. I začujem anđela vodâ kako govori: „Pravedan si, Ti Koji jesi i Koji bijaše, Sveti, jer si ovo dosudio! Oni su prolili krv svetih i vjerovjesnika, a Ti si im dao da piju svoju krv, što su i zaslužili!” Tad začujem kako žrtvenik govori: „Da, Gospode Bože Svemogući, istiniti su i pravedni Tvoji sudovi!” Četvrti izlije svoju čašu na sunce. Suncu je dato da vatrom pali ljude. Ljude je palila jaka žega, pa su hulili na ime Boga Koji ima vlast nad ovim zlima, i nisu se obratili da Njemu daju slavu. Peti izlije svoju čašu na prijestolje Zvijeri, i njeno se carstvo zamrači. Ljudi su grizli svoje jezike od muke i hulili na Boga nebeskog zbog svojih muka i čireva, ali se nisu odvratili od svojih djela. Šesti izlije svoju čašu na veliku rijeku Eufrat, te njena voda presuši, tako da se napravi prolaz carevima sa sunčevog istoka. Tad sam vidio kako iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog vjerovjesnika izlaze tri nečista duha, nalik žabama. Doista, to su Đavolski duhovi što izvode znakove, a otišli su da sakupe careve cijelog svijeta za bitku na Veliki dan Svemogućeg Boga. „Evo, dolazim poput lopova. Blago onome ko bdije i čuva svoje haljine, da ne hoda go i da se ne vidi njegova golotinja!” I sakupe ih na mjesto koje se na jevrejskom zove Harmagedon. Sedmi izlije svoju čašu u zrak. Tad iz Svetišta, od prijestolja, progovori jak glas: „Gotovo je!” I udare munje, gromovi i grmljavina, i nastane jak zemljotres. Tako silnog i velikog zemljotresa nije bilo otkako je čovjeka na zemlji! Veliki grad se raspade na tri dijela, a gradovi narodâ se porušiše. Bog se sjetio velikog Babilona, da mu dadne čašu da pije vino Njegove srdžbe i gnjeva. Sva ostrva iščeznu, a gore nestanu. Tad se na ljude sa neba spusti kao talenat velika tuča, a ljudi su hulili na Boga zbog zla tuče, jer je strašno veliko njeno zlo. Dođe jedan od sedam anđela što nose sedam čaša, i reče mi: „Dođi! Pokazat ću ti sud nad velikom bludnicom koja sjedi na mnogim vodama, i s kojom su zemaljski carevi bludničili, a stanovnici zemlje se opili vinom njene bludnosti.” I u duhu me prenese u pustinju. Tu sam vidio Ženu kako sjedi na skrletnoj Zvijeri, punoj pogrdnih imena, koja ima sedam glava i deset rogova. Žena bijaše obučena u grimiz i skrlet, a okićena zlatom, dragim kamenjem i biserima. U ruci je držala zlatnu čašu punu gadosti i prljavštine svoje bludnosti. Na čelu joj je napisano ime – tajna: „Veliki Babilon, majka bludnicâ i gadosti na Zemlji.” Vidio sam da je Žena pijana od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka. Kad sam je vidio, začudio sam se velikim čudom. A anđeo mi veli: „Zašto se čudiš? Kazat ću ti tajnu Žene i Zvijeri sa sedam glava i deset rogova koja je nosi. Zvijer koju si vidio bijaše i nije, izaći će iz Bezdana i otići u propast. Začudit će se stanovnici zemlje, čija imena nisu od postanka svijeta upisana u Knjigu života, kad vide Zvijer koja bijaše i nije i opet je tu. Ovdje treba mudar um! Sedam glava su sedam brda na kojim Žena sjedi. To su i sedam careva. Peterica su pala, jedan je tu, a jedan još nije došao. Kada dođe, treba da ostane samo kratko. A Zvijer koja bijaše i nije, ona je osmi car, ali i jedan od sedmerice. Ona odlazi u propast. Deset rogova što si ih vidio su deset careva koji još nisu primili carstvo, ali će primiti carsku vlast na jedan sat sa Zvijeri. Ovi imaju jednu misao: da moć i vlast predaju Zvijeri. Oni će zaratiti sa Janjetom, i Janje skupa sa Svojim pozvanima, izabranima i vjernima će ih pobijediti, jer je On Gospodar nad gospodarima i Car nad carevima.” Anđeo mi dalje reče: „Vode što si ih vidio, na kojim sjedi bludnica, narodi su i mnoštva ljudi, puci i jezici. Deset rogova koje si vidio i Zvijer zamrzit će bludnicu, pa će je opustošiti i ogoliti, jest će njeno meso i spaliti je u vatri. Bog im je, naime, stavio u srca da dovrše Njegovu odluku i da složno djeluju, te da svoje carstvo predaju Zvijeri, dok se ne ispune Božije riječi. Žena koju si vidio veliki je grad što caruje nad zemaljskim carevima.” Poslije toga, vidio sam kako jedan drugi anđeo silazi s Neba sa velikom moći. Zemlja je bila osvijetljena njegovim sjajem. Vikao je jakim glasom: „Pade, pade veliki Babilon (bludnica) i postade boravište zlih duhova, stanište za svakog nečistog duha, stanište za svaku nečistu pticu, stanište za svaku nečistu i odvratnu životinju, jer su se svi narodi opili od vina srdžbe njene bludnosti; zemaljski carevi s njom su bludničili, a zemaljski trgovci su se obogatili od njene velike raskoši.” Zatim sam sa Neba začuo i drugi glas kako govori: „Izađi iz nje, moj narode, da ne postaneš sudionikom njenih grijeha, i da ne primiš njena zla, jer njeni su grijesi dosegli do Neba i Bog se sjetio njene nepravednosti. Vratite joj istom mjerom, i još dvostruko prema njenim djelima! U čašu koju je ona napunila, napunite joj dvostruko! Koliko se hvalila svojom raskoši, toliko joj zadajte muke i jada, jer u svom srcu govori: Sjedim kao carica i nisam udovica, a jada nikad neću osjetiti! Zato će je u jednom danu snaći zla: smrt, jad i glad, i bit će spaljena vatrom, jer je silan Gospod Bog Koji joj presudi!” Zemaljski vladari, koji su s njom bludničili i živjeli u raskoši, plakat će i naricati nad njom kad vide dim njene paljevine. Stajat će podaleko, iz straha od njene muke, i jaukati: „Jao, jao, grade veliki, Babilone grade moćni! U jednom času dođe osuda tebi!” Zemaljski trgovci plaču i žale nad njom, jer im više niko ne kupuje robu: robu od zlata, od srebra, od dragog kamenja i biserja, od finog lana, od grimiza, od svile, od skrleta, od svakovrsnog mirisnog drveta; svakakvih predmeta od bjelokosti, svakakvih predmeta od skupocjenog drveta, od mjedi, od željeza, od mermera; ni cimeta, ni balzama, ni miomirisa, ni pomasti, ni tamjana, ni vina, ni ulja, ni finog brašna, ni pšenice, ni goveda, ni ovaca, ni konja, ni kočija, ni robova, ni živih ljudi. „Voće za kojim je čeznula tvoja duša, otišlo je od tebe, i sva raskoš i blještavilo ti propade, i više ga nikada neće biti!” Trgovci svim tim stvarima, što su se na njoj obogatili, stajat će podaleko iz straha od njene muke, plačući i naričući: „Jao, jao, grade veliki, obučen u fini lan, u grimiz i skrlet, okićen zlatom, dragim kamenjem i biserjem! U jednom času propade tako veliko bogatstvo!” Svi kormilari, svi koji plove na razna mjesta, pomorci i svi koji rade na moru, stoje podaleko i jauču, gledajući dim njene paljevine: „Ima li grada kao što je ovaj veliki grad?” Posipali su svoje glave prašinom te u plaču i naricanju vikali: „Jao, jao, velikog li grada! U tebi se bogatstvom tvojim obogatiše svi što svojim lađama plove morima! U jednom času postade pust!” Raduj se nad njom, Nebo, sveti, poslanici i vjerovjesnici, jer je Bog pokazao vama pravdu, kad je nju osudio! Zatim jedan snažan anđeo podigne kamen, sličan velikom mlinskom kamenu, i baci ga u more govoreći: „Tako će iznenadnom propašću biti srušen veliki grad Babilon, i nikad ga više neće biti!” „Glas harfista, pjevača, svirača i trubača više se u tebi neće čuti! U tebi se više nikad neće naći majstori bilo kojeg zanata! Zvuk mlina se u tebi više nikad neće čuti! Svjetlost svjetiljke u tebi više nikad neće sijati! Glas mladoženje i mlade se u tebi više nikad neće čuti! Tvoji trgovci bili su veliki na zemlji i tvojim vračanjem zavedeni su svi narodi. U tebi se našla krv vjerovjesnika i svetih i svih ubijenih na zemlji.” Poslije toga, začujem nešto poput jakog glasa velikog mnoštva na Nebu: „Haleluja! Spasenje, slava i moć našem Bogu! Zaista, istiniti su i pravedni Njegovi sudovi, jer je osudio veliku bludnicu koja je kvarila zemlju svojom bludnošću, i na njoj osvetio krv Svojih sluga!” I ponove: „Haleluja! Njen dim diže se uvijek i vječno.” Zatim padnu dvadeset i četiri starješine i četiri Bića i poklone se Bogu Koji sjedi na prijestolju, govoreći: „Amin. Haleluja!” I dođe glas sa prijestolja: „Dajte slavu našem Bogu, sve Njegove sluge i svi koji Ga se bojite, mali i veliki!” Zatim sam čuo kao glas velikog mnoštva i kao žubor mnogih vodâ i kao grmljavinu moćnih gromova, kako govori: „Haleluja! Zavladao je naš Gospod Bog Svemogući! Radujmo se i kličimo i odajmo Mu slavu, jer je došla Janjetova svadba i Njegova nevjesta je spremna! Dato joj je da se obuče u fini lan, bijel i čist! Lan predstavlja pravedna djela svetih.” I reče mi: „Piši: Blago onima što su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!” I još mi reče: „Ovo su istinite Božije riječi!” Ja mu padoh pred noge da mu se poklonim, ali on mi veli: „Nemoj to raditi! I ja sam sluga kao i ti i tvoja braća, koja imaju Isusovo svjedočanstvo. Bogu se pokloni!” Doista, Isusovo svjedočanstvo je vjerovjesnički duh. Tad ugledah otvoreno nebo, i gle, konj bijelac, a na njemu sjedi Vjerni i Istiniti. On sudi i ratuje po pravdi; oči su Mu poput vatrenog ognja, a na glavi Mu mnogo kruna. On nosi napisano ime koje niko ne zna, osim Njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a Njegovo ime je „Riječ Božija”. Za Njim idu nebeske vojske na konjima bijelcima, obučene u fini lan, bijel i čist. Iz Njegovih usta izbija oštar mač, da njime posiječe narode; On će vladati nad njima željeznom palicom. On gazi tijesak vina gnjevne srdžbe Boga Svemogućeg. Na Svom ogrtaču, na boku, ima napisano ime „Car nad carevima” i „Gospodar nad gospodarima”. Zatim sam vidio jednog anđela kako stoji na suncu i jakim glasom viče svim pticama što lete nebom: „Dođite! Skupite se na veliku Božiju gozbu, da jedete mesa carevâ, mesa vojskovođâ, mesa moćnikâ, mesa konjâ i njihovih jahačâ i mesa svih ljudi, slobodnih i robova, malih i velikih!” Tad ugledah Zvijer i careve zemlje sa njihovim vojskama, gdje su se skupili da zarate sa Onim što sjedi na konju i sa Njegovom vojskom. I Zvijer bi zarobljena, a s njom i lažni vjerovjesnik što je pred njom izvodio znakove kojim je zavodio one što su primili žig Zvijeri i klanjali se njenom kipu. Oni su živi bačeni u vatreno jezero što gori sumporom. Ostali su pogubljeni mačem što izbija iz usta Onoga Koji sjedi na konju i sve ptice se nasitiše njihovim mesom. Zatim sam vidio anđela kako silazi s Neba sa ključem od Bezdana i sa velikim okovima u ruci. On uhvati Zmaja, staru zmiju, a to je Đavo, Satana, i sveže ga na hiljadu godina. Baci ga u Bezdan, te ga nad njim zatvori i zapečati, da više ne zavodi narode dok se ne navrši hiljadu godina. Poslije toga će biti nakratko pušten. Tad ugledah prijestolja, a onima što na njih sjedoše dato je da sude. Vidio sam i duše ubijenih zbog Isusovog svjedočanstva i zbog Božije riječi i one koji se nisu poklonili Zvijeri ni njenom kipu, i nisu primili žig na svoja čela i na ruke. Oni su oživjeli i zavladali sa Mesijom na hiljadu godina. Ostali mrtvaci nisu oživjeli, dok se ne navrši hiljadu godina. To je prvo oživljenje. Blagoslovljen i svet je onaj ko je sudionik u prvom oživljenju! Nad njima druga smrt nema vlast. Oni će biti svećenici Božiji i Mesijini, te će s Njim vladati hiljadu godina. A kad se navrši hiljadu godina, Satana će biti pušten iz svog zatvora. Otići će da zavodi narode na sva četiri kraja Zemlje, to jest Goga i Magoga, i da ih sakupi za rat. Bit će brojni poput morskog pijeska. Oni odu na zemljino prostranstvo i opkole Tabor svetih i Voljeni grad, ali siđe na njih vatra s neba i proguta ih. A Đavo, njihov zavodnik, bi bačen u vatreno i sumporno jezero, gdje se nalaze i Zvijer i lažni prorok. Tu će biti mučeni danonoćno, uvijek i vječno. Tad ugledah veliko bijelo prijestolje i Onoga što na njemu sjedi. Pred Njegovim licem pobjegoše Zemlja i Nebo, i više im se ne nađe ni traga! I vidio sam mrtvace, velike i male, kako stoje pred prijestoljem. Zatim se otvore knjige, i druga knjiga se otvori, a to je Knjiga života. Mrtvacima je suđeno po onome što je zapisano u knjigama, po njihovim djelima. More predade svoje mrtvace, a Smrt i Podzemlje svoje. I svakom od njih je suđeno po njihovim djelima. A Smrt i Podzemlje bačeni su u vatreno jezero. Vatreno jezero – to je druga smrt. Ko god se ne nađe zapisan u Knjizi života, taj je bačen u vatreno jezero. Tad sam vidio novo Nebo i novu Zemlju, jer prvo Nebo i prva Zemlja prođoše. Mora više nema. Zatim ugledah kako Sveti grad, novi Jerusalem silazi sa Neba, od Boga, spreman kao nevjesta okićena za svog muža. I začujem kako jak glas govori sa prijestolja: „Evo, Šator Božiji među ljudima! On će boraviti sa njima, te će oni biti Njegov narod, a On njihov Bog. On će obrisati svaku suzu iz njihovih očiju, te neće više biti smrti ni tuge, ni plača, neće više biti ni boli, jer sve prijašnje je prošlo.” Onaj Koji sjedi na prijestolju rekne: „Evo, činim sve novo!” I nastavi: „Piši, jer ove riječi su istinite i vjerne.” Pa mi još reče: „Gotovo je! Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak. Ja ću žednome dati da slobodno pije sa izvora Vode života. Pobjednik će baštiniti sve ovo. Ja ću njemu biti Bog, a on Meni sin. Kukavicama, nevjernicima, nečistima, ubicama, bludnicima, vračarima, idolopoklonicima i svim lažovima – njihov dio je u jezeru što gori vatrom i sumporom. To je druga smrt.” Zatim dođe jedan od sedmerice anđela što imaju sedam čaša napunjenih sa sedam posljednjih zalâ i progovori mi: „Dođi! Pokazat ću ti nevjestu, ženu Janjetovu!” I on me u duhu odnese visoko na veliku goru i pokaže mi sveti grad Jerusalem kako silazi sa Neba, od Boga, pun Božije slave. Sjajio se poput dragog kamena, nalik na kristalni jaspis. Zidine su mu velike i visoke, sa dvanaest vrata, a na vratima dvanaest anđelâ i napisana imena dvanaest plemena Izraelovih sinova. Od istoka troja vrata, od sjevera troja vrata, od juga troja vrata i od zapada troja vrata. Gradske zidine imaju dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena, dvanaest Janjetovih poslanikâ. Onaj što je sa mnom govorio držao je mjeru – zlatnu trsku, kako bi njome izmjerio grad, njegova vrata i zidine. Grad leži na četiri ugla, i njegova dužina jednaka je širini. On trskom izmjeri grad, a dužina, širina i visina su mu iste: dvanaest hiljada stadija. Zatim izmjeri gradske zidine: sto četrdeset i četiri lakta po čovjekovoj mjeri, a to je i mjera anđela. Zidine su bile izgrađene od jaspisa, a grad je od čistog zlata, sličnog čistom staklu. Temelji gradskog zida su bili ukrašeni svakojakim dragim kamenjem: prvi je temelj od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od hrizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od hrizopraza, jedanaesti od hijacinta, a dvanaesti od ametista. Dvanaest vrata bila su dvanaest bisera – svaka vrata od jednog bisera. Gradski trg je od čistog zlata, sličnog prozirnom staklu. Svetišta u gradu nisam vidio, jer je njegovo svetište sâm Gospod Bog, Svemogući, i Janje. Grad nema potrebe za suncem ili mjesecom da mu svijetle, jer ga obasjava Božija slava, a njegova svjetiljka je Janje! Narodi će hodati u Janjetovom svjetlu, a zemaljski vladari će u grad donositi svoju slavu. Vrata se danju nikada neće zatvarati, a noći tamo i nema. U njega će se donijeti slava i čast narodâ. U njega nikada neće ući ništa nečisto, i nijedan koji čini gadost i laž, nego samo oni koji su zapisani u Janjetovoj Knjizi života. I pokaže mi rijeku Vode života, čistu kao kristal, kako izvire od Božijeg i Janjetovog prijestolja. Nasred gradskog trga, sa jedne i sa druge strane rijeke, raste Drvo života što donosi rod dvanaest puta, svaki mjesec donosi svoj rod. Lišće sa drveta služi za iscjeljenje narodâ. Neće više biti nikakvog prokletstva. U gradu će se nalaziti Božije i Janjetovo prijestolje, a sluge će Mu se klanjati i gledat će Njegovo lice. Njegovo ime će biti na njihovim čelima. Više neće biti noći i neće im trebati svjetlosti od svjetiljke ili od sunca, jer će im Gospod Bog svijetliti. Oni će vladati uvijek i vječno. I reče mi: „Ove riječi su istinite i vjerne, i Gospod Bog, Koji nadahnjuje vjerovjesnike, poslao je Svog anđela da pokaže Njegovim slugama šta će se ubrzo dogoditi. Evo, dolazim uskoro! Blago onome ko ispunjava riječi ove Knjige otkrovenja!” Ja, Ivan, čuo sam i vidio sve to. Kad sam čuo i vidio, pao sam pred noge anđela koji mi je sve pokazivao, da se poklonim, a on mi rekne: „Nemoj to činiti! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća vjerovjesnici i svi oni što drže riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” I reče mi: „Nemoj zapečatiti riječi otkrovenja ove knjige, jer je vrijeme blizu! Ko je nepravedan, neka i dalje bude nepravedan! Ko je nečist, neka se i dalje onečišćuje! Pravednik nek i dalje čini pravdu, a ko je svet, neka i dalje bude svet!” „Evo, dolazim uskoro i nosim plaću da svakome platim po njegovom djelu! Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak! Blago onima koji peru svoje haljine: imat će pravo na Drvo života i moći će da uđu kroz vrata u grad! Vani ostaju psi, vračari, bludnici, ubice, idolopoklonici i svi lažljivci.” „Ja, Isus, poslao sam Svog anđela da vam posvjedoči sve ovo za Zajednice. Ja sam Korijen i Izdanak Davidov, Sjajna Zvijezda Danica.” Duh i nevjesta govore: „Dođi!” Ko čuje, neka kaže: „Dođi!” Ko je žedan, neka dođe i ako želi neka slobodno pije Vode života! Ja svjedočim svakome ko sluša riječi ove Knjige otkrovenja: Ko ovome nešto nadoda, Bog će mu nadodati zla opisana u ovoj knjizi, a ukoliko neko oduzme od riječi ove Knjige otkrovenja, Bog će mu oduzeti njegov dio na Stablu života i u Svetom gradu – dio od svega zapisanog u ovoj knjizi. Onaj Koji svjedoči za sve ovo govori: „Da, dolazim uskoro!” Amin! Dođi, Gospode Isuse! Neka milost Gospoda Isusa bude sa svima!