U početku stvori Bog nebo i zemlju. Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. Tada reče Bog: “Neka bude svjetlost!” i bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog svjetlost od tame. Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć. I nasta večer i nasta jutro: prvi dan. Tada reče Bog: “Neka bude svod posred voda i neka rastavi vodu od vode!” Tako učini Bog svod i rastavi vode pod svodom od onih nad svodom. I tako se dogodi. Svod nazva Bog nebo. I nasta večer i nasta jutro: drugi dan. Tada reče Bog: “Neka se voda pod nebom skupi na jednom mjestu, i neka se pokaže kopno!” I tako se dogodi. Kopno nazva Bog zemlja, skupljenu vodu nazva more. I vidje Bog da je bilo dobro. Tada reče Bog: “Neka pusti zemlja iz sebe travu, bilje što nosi sjeme i plodonosno drveće što rađa plodove prema svojoj vrsti, plodove što u sebi samima nose svoje sjeme na zemlji!” I tako se dogodi. Zemlja pusti iz sebe svakovrsno zeleno bilje što nosi sjeme i drveće, što rađa svakovrsne plodove, u kojima je sjeme. I vidje Bog da je bilo dobro. I nasta večer, nasta jutro: treći dan. Tada reče Bog: “Neka budu nebeska svjetlila na svodu, da rastavljaju dan od noći kao znakovi, neka ona služe i pokazuju vremena, dane i godine! Neka svijetle na nebeskome svodu, da rasvjetljuju zemlju!” I tako se dogodi. Bog stvori dva velika nebeska svjetlila, veće da vlada danom i manje da vlada noću; uz to još (stvori) zvijezde.\ Bog ih postavi na svod da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću, te rastavljaju svjetlost od tame. I vidje Bog da je bilo dobro. I nasta večer, i nasta jutro: četvrti dan. Tada reče Bog: “Neka vrvi voda posvuda od živih bića, i ptice neka lete iznad zemlje po nebeskome svodu!” Tako stvori Bog velike morske nemani i sva živa bića što se miču, od kojih vrvi voda, po njihovim vrstama, i sve krilate ptice u njihovim vrstama. I vidje Bog da je bilo dobro. Bog ih blagoslovi riječima: “Rađajte se i množite se! Napunite vodu u moru! I ptice neka se množe na zemlji!” I nasta večer, i nasta jutro: peti dan. Tada reče Bog: “Neka zemlja proizvede živa bića svake vrste: stoku, životinje što gmižu, i zemaljske zvijeri, sve po njihovoj vrsti!” I tako se dogodi. Tako načini Bog zemaljske zvijeri po njihovoj vrsti, stoku po njezinoj vrsti i sve gmizavce po njihovoj vrsti. I vidje Bog da je bilo dobro. Tada reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku i priliku! Neka on vlada nad ribama morskim, nad pticama nebeskim, nad stokom, nad svim zvijerima zemaljskim i nad svim što gmiže po zemlji!” Tako Bog stvori čovjeka na sliku svoju. Stvori ga na sliku Božju. Stvori ih kao muža i ženu. I Bog ih blagoslovi. Tada im Bog zapovjedi: “Rađajte se i množite se! Napučite zemlju i sebi je podvrgnite! Vladajte nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svakim živim bićem što se miče na zemlji!” Bog nastavi: “Eto, predajem vam sve na svoj zemlji bilje što nosi sjeme, i sve drveće s plodovima u kojima je sjeme; neka vam bude za hranu!\ Sve zeleno bilje dajem za hranu svim zvijerima zemaljskim, svim pticama nebeskim i svemu što se miče na zemlji i ima u sebi život.” I tako se dogodi. Kad vidje Bog sve što je bio učinio, nađe to za veoma dobro. I nasta večer, i nasta jutro: šesti dan. Tako se dovrši nebo i zemlja i sva njihova vojska. Sedmi dan Bog je završio svoje djelo što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio. To je povijest postanka neba i zemlje, kad su bili stvoreni. U vrijeme kad Gospodin Bog stvori zemlju i nebo. Nije još bilo na zemlji nikakva poljskog grmlja, i na poljima nije još raslo nikakvo bilje. Jer Gospodin Bog nije još pustio dažda na zemlju. I nije još bilo ljudi da obrađuju zemlju. No, dizala se para iz zemlje i natapala je svu površinu tla. Tada načini Gospodin Bog čovjeka od zemaljskog praha i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće. Tada zasadi Gospodin Bog daleko na istoku vrt u Edenu i stavi tamo čovjeka kojega je bio načinio. I dade Gospodin Bog te nikne iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, drvo života usred vrta i drvo spoznaje dobra i zla. Od Edena dolazila je rijeka da natapa vrt, i ona se kod izlaza iz njega dijelila u četiri rukavca. Prva se zove Pišon. Ona teče pokraj cijele zemlje Havile, gdje ima zlata. Zlato je te zemlje izvrsno. Tamo ima i bdelija i oniksa kamena. Druga se rijeka zove Gihon. Ona teče pokraj cijele zemlje Kuš. Treća se rijeka zove Tigris. Ona teče istočno od Ašura. četvrta je rijeka Eufrat. Uze, dakle, Gospodin Bog čovjeka i stavi ga u vrt edenski, da ga obrađuje i uzgaja. A dade Gospodin Bog čovjeku ovu zapovijed: “Sa svakoga drveta u vrtu smiješ jesti;\ samo s drveta spoznaje dobra i zla ne jedi! Jer čim bi s njega jeo, morao bi umrijeti.” Tada reče Gospodin Bog: “Nije dobro čovjeku da je sam. Načinit ću mu pomoćnicu koja mu pristaje.” I dovede Gospodin Bog sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske što ih je bio učinio od zemlje pred Adama, da vidi kako će ih nazvati. Kako Adam nazove živa bića, onako će se zvati. Adam nadjenu dakle imena svoj stoci i pticama nebeskim i svima životinjama zemaljskim. Ali se Adamu ne nađe među njima pomoćnica koja bi mu pristajala. Zato Gospodin Bog pusti dubok san na Adama. Kad je bio zaspao, uze mu jedno rebro i ispuni mjesto opet mesom. Gospodin Bog načini ženu od rebra što ga je bio uzeo Adamu i dovede je Adamu. Adam povika: “Ta je napokon kost od mojih kostiju i meso od mojega mesa. Ona će se zvati mužica, jer je uzeta od muža.” Zato ostavlja muž oca i majku i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo. Oboje, Adam i njegova žena, bili su goli, pa ipak se nisu stidjeli jedno pred drugim. Zmija je bila lukavija od svih životinja zemaljskih što ih je bio učinio Gospodin Bog. Ona reče ženi: “Je li doista kazao Bog da ne smijete jesti ni s kojeg drveta u vrtu?” Žena odgovori zmiji: “Od plodova drveća u vrtu smijemo jesti. Samo od plodova drveta što stoji usred vrta zapovjedio je Bog: Od toga ne smijete jesti, pa ni dotaknuti ga, inače morate umrijeti.” Zmija odvrati ženi: “Nikako ne ćete umrijeti. Štoviše, zna Bog da će vam se otvoriti oči čim s njega budete jeli, i da ćete postati kao Bog, kad spoznate što je dobro i zlo.” Sada istom vidje žena kako je plod drveta dobar za jelo i ugodan za pogled, i kako je plod drveta poželjan, jer daje spoznaju. I ona uze od njegova ploda i pojede. I mužu svojemu, koji je bio uz nju, dade od njega; i on također pojede.\ Tada se oboma otvoriše oči i oni opaziše da su bili goli. Zato spletoše smokvino lišće i načiniše sebi od njega pregače. A kad začuše sušanj korakâ Gospodina Boga, koji je hodio po vrtu za dnevnog vjetrića, sakriše se oni, Adam i njegova žena, pred Gospodinom Bogom među grmljem u vrtu. A Gospodin Bog zovnu Adama i upita ga: “Gdje si?” On odgovori: “Kad začuh sušanj koraka tvojih u vrtu, uplaših se, jer sam gol. Zato se sakrih.” Tad on upita: “Tko ti kaza da si gol? Da nisi možda jeo s drveta s kojega ti zabranih jesti?” Adam odgovori: “Žena, koju si mi dao za družicu, dade mi s drveta, i jedoh.” I Gospodin Bog upita ženu: “Zašto si to učinila?” Žena odvrati: “Zmija me zavede; zato sam jela.” \ Tada reče Gospodin Bog zmiji: “Zato što si to učinila, da si prokleta među svom stokom i svim životinjama zemaljskim! Na trbuhu ćeš svome puzati i prah ćeš jesti sve dane svojega života. Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu, a ti ćeš mu raniti petu.” Ženi reče: “Mnoge ću ti muke zadati kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar.” Adamu reče: “Zato što si popustio molbi svoje žene i jeo s drveta za koje sam ti zapovjedio da s njega ne smiješ jesti, zato neka je prokleta zemlja zbog tebe. S mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega. Trnje i korov rađat će ti, i ti ćeš jesti poljsko zelje. U znoju ćeš lica svojega jesti kruh dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer si prah i u prah se vraćaš.” Adam nadjenu ženi svojoj ime Eva; jer postade mati svima živima.\ A načini Gospodin Bog Adamu i ženi njegovoj haljine od kože i obuče ih u njih. Tada reče Gospodin Bog: “Eto, čovjek sad postade kao jedan od nas, tako da spoznaje što je dobro i zlo. Da sada samo on ne pruži ruku svoju i također ne uzme s drveta života i jede i vječno živi!” Zato ga izagna Gospodin Bog iz vrta edenskog, da obrađuje zemlju od koje je bio uzet. I kad je bio izagnao Adama, postavi istočno od vrta edenskog kerubine s mačem, iz kojega se vijao plamen, da čuvaju put drvetu života. Adam spozna Evu, ženu svoju. Ona zatrudni i rodi Kajina. Tada reče: “Dobih čovjeka s pomoću Gospodina.” Nato dobi još jednog sina, brata njegova Abela. Abel postade pastir, Kajin ratar. I poslije nekog vremena dogodi se da Kajin prinese Gospodinu žrtvu od plodova poljskih. I Abel žrtvova od prvina stada svojega, i to komade sala. Gospodin pogleda milostivo na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i njegovu žrtvu ne pogleda. Tada se Kajin veoma razljuti i gledao je preda se mrko. A Gospodin upita Kajina: “Zašto si ljutit i gledaš preda se tako mrko. Nije li ovako: Ako pravo radiš, smiješ slobodno dići pogled? Ako li krivo radiš, ne vreba li tad pred vratima grijeh koji je upravljen tebi, ali mu ti moraš biti gospodar?” I jednoga dana, kad se Kajin sa svojim bratom Abelom, dok su bili u polju, nešto porječkao, skoči Kajin na brata svojega Abela i ubije ga. Tada upita Gospodin Kajina: “Gdje ti je brat Abel?” On odgovori: “Ne znam. Zar sam ja čuvar brata svojega?” Tad reče Gospodin: “Što si učinio? Glasno vapi sa zemlje k meni krv tvojega brata. I zato da si proklet, prognan od domaćeg tla, što je otvorilo usta svoja da popije iz ruke tvoje krv brata tvojega! Kad zemlju obradiš, neka ti više ne daje uroda. Lutat ćeš i bježat ćeš po zemlji.” A Kajin se potuži Gospodinu: “Prevelika je kazna moja, a da bih je mogao podnositi. Izgoniš me, eto, danas iz dobre zemlje! Moram se kriti pred tobom, moram lutati i bježati po zemlji. Tkogod me susretne, ubit će me.” Gospodin mu odgovori: “Naprotiv, tko god ubije Kajina, bit će sedam puta osvećen.” I Gospodin učini na Kajinu znamen, da ga ne ubije nitko tko ga susretne. Kajin ode nato ispred lica Gospodnjega i nastani se u zemlji Nod, istočno od Edena. Kajin spozna ženu svoju. Ona zatrudnje i rodi Henoka. Kad Kajin sazida grad, prozva ga po imenu svojega sina Henok. Henoku se rodi Irad. Irad rodi Mehujćla, Mehujćl rodi Metušćla i Metušćl rodi Lameka. Lamek uze sebi dvije žene. Jedna se zvala Ada druga Sila. Ada rodi Jabala. Ovaj je bio pradjed onima što stanuju pod šatorima i goje stoku. Brat se njegov zvao Jubal. On je bio pradjed svim gudačima i sviračima. A Sila rodi Tubal-Kajina, kovača, koji je pravio svakovrsno posuđe od mjedi i željeza. Sestra Tubal-Kajinova bila je Noema. Lamek reče svojim ženama: “Ada i Sila, čujte moj govor! Žene Lamekove, poslušajte moju riječ: ubit ću čovjeka koji me rani i momka koji me udari. Ako će Kajin biti sedam puta osvećen, Lamek će biti sedamdeset i sedam puta.” Kad je Adam opet bio spoznao svoju ženu, rodi ona sina kojega nazva Šet; “jer”, reče, “Bog mi dade drugoga sina umjesto Abela, kojega ubi Kajin.”\ I Šetu se rodi sin. On ga nazva Enoš. Tada se poče prizivati ime Gospodnje. Ovo je popis potomaka Adamovih. Kad Bog stvori čovjeka, stvori ga na priliku Božju. Kao muško i žensko stvori ih, blagoslovi ih i dade im ime čovjek, kad su bili stvoreni. I poživje Adam sto i trideset godina i rodi sina, koji mu je bio po obličju sličan. Nazva ga Šet. A rodivši Šeta, poživje Adam osam stotina godina te rodi druge sinove i kćeri. Tako poživje Adam svega devet stotina i trideset godina; i umre. \ A Šet poživje sto i pet godina i rodi Enoša. A rodivši Enoša, poživje Šet još osam stotina i sedam godina, te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Šet svega devet stotina i dvanćst godina; i umre. \ A Enoš poživje devedeset godina i rodi Kenana. A rodivši Kenana, poživje Enoš još osam stotina i petnćst godina te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Enoš svega devet stotina i pet godina; i umre.\ A Kenan poživje sedamdeset godina i rodi Mahalćla. A rodivši Mahalćla, poživje Kenan još osam stotina i četrdeset godina te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Kenan svega devet stotina i deset godina; i umre. \ A Mahalćl poživje šezdeset i pet godina i rodi Jareda. A rodivši Jareda, poživje Mahalćl još osam stotina i trideset godina, te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Mahalćl svega osam stotina i devedeset i pet godina; i umre. \ A Jared poživje sto i šezdeset i dvije godine i rodi Henoka. A rodivši Henoka, poživje Jared još osam stotina godina, te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Jared svega devet stotina i šezdeset i dvije godine; i umre. \ A Henok poživje šezdeset i pet godina i rodi Metušalaha. A rodivši Metušalaha, poživje Henok hodeći s Bogom još trista godina, te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Henok svega trista i šezdeset i pet godina. I hodeći Henok jednako s Bogom, nestade ga jednoga dana, jer ga uze Bog. A Metušalah poživje sto i osamdeset i sedam godina i rodi Lameka. A rodivši Lameka, poživje Metušalah još sedam stotina i osamdeset i dvije godine, te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Metušalah svega devet stotina i šezdeset i devet godina; i umre. \ A Lamek poživje sto i osamdeset i dvije godine i rodi sina kojemu nadjenu ime Noa. On reče: “Ovaj će nas tješiti u teškom poslu naših ruku na polju što ga je prokleo Gospodin.” A rodivši Nou, poživje Lamek još pet stotina i devedeset i pet godina te rodi sinove i kćeri. Tako poživje Lamek svega sedam stotina i sedamdeset i sedam godina; i umre.\ A Noa, kad mu bi pet stotina godina, rodi Šema, Hama i Jafeta. A kad se ljudi počeše množiti na zemlji i kćeri im se rodiše, vidješe sinovi Božji da su lijepe kćeri čovječje, i uzimali ih sebi za žene koliko htjedoše. Tada reče Gospodin: “Duh moj ne će više dugo ostati u ljudima. Oni nisu više ništa drugo nego meso. Trajanje njihova života neka bude još samo sto i dvadeset godina.” Onda kada su se sinovi Božji ženili s kćerima čovječjim, pa još i kasnije, i ove im rađale djecu, živjeli su divovi na zemlji, gorostasi davnine, preslavni junaci. Kad Gospodin vidje da je pokvarenost ljudi na zemlji velika i da je sve mišljenje i htijenje njihova srca svejednako išlo samo na zlo, pokaja se Gospodin što je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. I odluči Gospodin: “Istrijebit ću sa zemlje ljude što sam ih stvorio, s ljudima i stoku, sitne životinje i ptice nebeske. Jer se kajem što sam ih načinio.” Samo Noa nađe u očima Gospodnjim milost. Ovo je povijest Noina: Noa je bio čovjek pobožan i bez prijekora među svojim suvremenicima; Noa je živio po zapovijedi Božjoj.\ Tri sina imao je Noa: Šema, Hama i Jafeta. Tada je zemlja bila pokvarena pred Bogom i puna zločina. I kad Bog vidje kako je zemlja veoma pokvarena, jer je sve čovječanstvo u svom djelovanju bilo pošlo po zlu, reče Bog Noi: “Odlučio sam da dođe kraj svim živim stvorenjima, jer je zemlja puna zločina što ih čine. Zato ih, eto, hoću da zatrem zajedno sa zemljom. Načini sebi korablju od drveta čempresa! Sagradi pregratke u korablji i obloži je iznutra i izvana smolom! Ovako je podigni: Trista lakata neka bude dužina korablje, pedeset lakata njezina širina i trideset lakata njezina visina! Napravi na korablji otvor za svjetlost i izmjeri za nj lakat visine odozgor naokolo! Stavi onda vrata korablji sa strane i načini u njoj donji, srednji i gornji kat. Jer znaj dobro: Pustit ću povodanj na zemlju, da istrijebim sva bića pod nebom; što živi na zemlji, neka izgine!\ S tobom ipak hoću sklopiti savez. U korablju ćeš ući ti i s tobom sinovi tvoji, žena tvoja i žene sinova tvojih. Od svih živih bića uzet ćeš u korablju po dvoje, da ih sa sobom uzdržiš na životu; po jedno muško i jedno žensko neka bude!\ Od svake vrste ptica, stoke i od živina što gmižu po zemlji, neka uđu s tobom po dvoje, da ostanu na životu. Priskrbi sebi i sve što treba za hranu, i spremi to kod sebe, da bude hrane tebi i njima.” I Noa izvede sve onako kako mu je Bog bio zapovjedio. Jednoga dana reče Gospodin Noi: “Uđi u korablju s cijelom svojom obitelji jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svemu ovom naraštaju! Od svih čistih životinja uzmi k sebi po sedmero muško i žensko, a od nečistih životinja po dvoje muško i žensko. I od ptica nebeskih po sedmero, muško i žensko, da se poslije mogu rasploditi na zemlji! Jer već za sedam dana pustit ću dažd na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću sa zemlje sva bića što sam ih stvorio.” Noa učini sve onako kako mu je Gospodin bio zapovjedio. Noa je imao šest stotina godina kad dođe povodanj na zemlju. Sa svojim sinovima, svojom ženom i ženama svojih sinova uđe Noa u korablju pred vodama potopa. Od čistih i nečistih životinja, od ptica i od svega što gmiže po zemlji, uđe k Noi u korablju po dvoje, muško i žensko, kao što je bio Bog zapovjedio Noi. Nakon sedam dana prodriješe vode potopa na zemlju. U godini šestotoj života Noina, sedamnćstoga dana drugoga mjeseca, toga dana prodriješe svi izvori velikog bezdana i otvoriše se nebeske ustave. Dažd je padao na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći. Upravo toga dana uđoše u korablju Noa i njegovi sinovi Šem, Ham i Jafet, i s njima žena Noina i tri žene njegovih sinova;\ oni i sve vrste zvijeri, stoke i životinja što gmižu po zemlji, i sve vrste ptica, sve što je imalo krila i perje. Uđoše k Noi u korablju po dvoje od svih živih bića. Uvijek muško i žensko od svih bića uđe, kao što mu je zapovjedio Bog. Tada Gospodin zatvori za njim (vrata). Nato se izli potop na zemlju četrdeset dana. Voda naraste i diže korablju tako da je plovila nad zemljom. Sve više nabuja voda i diže se visoko nad zemlju. A korablja je plovila na vodi. Do tako silne visine nabuja voda na zemlji, da su bila pokrivena sva visoka brda pod cijelim nebom. Voda se pope petnćst lakata visoko iznad brdâ, tako da su ona bila poplavljena. Tada izgiboše sva bića što su se micala na zemlji, ptice, stoka, zvijeri i sve što gmiže po zemlji, a i svi ljudi. Sve, što je imalo u sebi dah života, sve što je živjelo na suhu, pomre. Tako istrijebi on sva bića što su živjela na zemlji, čovjeka, stoku, što god gmiže i ptice nebeske; sve bi istrijebljeno sa zemlje. Ostade samo Noa i što je bilo s njim u korablji.\ Voda se na zemlji penjala još sto i pedeset dana. Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u korablji. Zato pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala. Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dažd s neba prestade. Voda je pomalo otjecala sa zemlje, i nakon sto i pedeset dana opade voda. Sedamnćstoga dana sedmoga mjeseca zaustavi se korablja na gori araratskoj. Voda je onda dalje opadala do desetoga mjeseca. Prvoga dana desetoga mjeseca pokazaše se vrhovi brda. Kad prođe četrdeset dana, otvori Noa prozor na korablji, što ga je bio načinio. I pusti gavrana. Ovaj je lijetao tamo i amo, dok ne presahnu voda na zemlji. Tada pusti goluba da vidi je li voda otekla sa zemlje. Ali golub ne nađe mjesta gdje bi stao, pa se vrati k njemu u korablju; jer je voda još pokrivala svu površinu zemlje. On pruži ruku svoju, uhvati ga i uze k sebi u korablju.\ Onda pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba iz korablje. Golub se vrati k njemu istom pred večer; i gle, imao je u kljunu zeleni list masline. Tada je znao Noa da su vode otekle sa zemlje.\ Ipak pričeka još sedam daljnjih dana, pa opet pusti goluba. Ali se on više ne vrati k njemu. Šest stotina i prve godine, prvog dana prvoga mjeseca usahnuše vode na zemlji. Kad sada Noa otkri krov na korablji i pogleda, vidje da se je površina zemlje počela sušiti. I dvadeset i sedmog dana drugoga mjeseca bila je zemlja suha. Tada reče Bog Noi: ”Izađi iz korablje ti i s tobom žena tvoja, sinovi tvoji i žene sinova tvojih! Sa sobom uzmi sve razne vrste životinja što su s tobom: ptice, stoku i sve što gmiže po zemlji, da se slobodno kreću po zemlji, da se rasplode i razmnože na zemlji!” I tako izađe Noa i s njim sinovi njegovi, njegova žena i žene sinova njegovih. Sve zvijeri, sve sitne životinje i sve ptice, sve što se samo miče na zemlji, po vrstama izađe iz korablje. Tada Noa podiže Gospodinu žrtvenik, uze po komad od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtvu paljenicu. Kad omirisa Gospodin miris ugodni, reče u sebi: “Nikada više ne ću prokleti zemlje zbog ljudi i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, ne ću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih. Odsad, dok bude zemlje, ne će više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći”. I blagoslovi Bog Nou i njegove sinove i reče im: “Rađajte se i množite se i napunite zemlju! Strah i trepet pred vama neka obuzme sve životinje zemaljske i sve ptice nebeske, sve što se miče na zemlji, i sve ribe morske; sve je predano u vaše ruke.\ Sve što se miče, što živi, neka vam bude za hranu! Kao nekoć zeleno bilje tako vam sada sve dajem. Samo mesa što još ima u sebi životnu snagu, naime krv, ne smijete jesti. I za vašu krv, o kojoj ovisi vaš život, iskat ću račun; od svake životinje iskat ću račun, od čovjeka, od svakoga, pa i od brata njegova, iskat ću račun za čovječji život. \ Tko prolije čovječju krv, njegova se krv ima također proliti od čovjeka. Jer je On stvorio čovjeka po slici Božjoj. A vi se sad rađajte i množite se! Raširite se na zemlji i namnožite se na njoj!” Potom reče Bog Noi i njegovim sinovima, što su bili s njim: ”Sklapam sad savez s vama i s vašim potomcima, što će doći nakon vas, i sa svim živim bićima što su s vama, s pticama, sa stokom i sa svim zvijerima što su s vama, sa svim zemaljskim životinjama što izađoše iz korablje. I sklapam zavjet svoj zato da nijedno stvorenje ne bude više uništeno od vode potopa, i da odsad ne dođe više potop, da uništi zemlju.” Nato nastavi Bog: “Ovo neka bude znak saveza što ga sklapam između sebe i vas, svih živih bića što su s vama, za vječno vrijeme. Dúgu svoju stavljam u oblake. Ona neka bude znak saveza između mene i zemlje! Kad, eto, navučem oblake nad zemlju i ukaže se duga u oblacima, tada ću se spomenuti saveza svojega, koji postoji između mene i vas i svih živih bića svaka vrste. Nikada više ne će biti vode za potop, da uništi sva stvorenja. Kad se ukaže duga u oblacima, pogledat ću je i spomenut ću se vječnoga saveza između Boga i svih živih bića svake vrste, što su na zemlji.” I reče Bog dalje Noi: “To je znak saveza što ga sklopih između sebe i svih živih bića na zemlji.” A sinovi Noini, koji izađoše iz korablje, bili su: Šem, Ham i Jafet; Ham je otac Kanaanu.\ Ta su trojica bila sinovi Noini. Od njih vuče lozu cijelo čovječanstvo. Noa poče obrađivati zemlju i zasadi vinograd. A kad je pio vino, opi se, i ležao je otkriven u svom šatoru. Ham, otac Kanaanu, promatrao je golotinju oca svojega, i kaza to obojici braće svoje vani. A Šem i Jafet uzeše plašt i staviše ga obojica na svoja ramena, stupiše natraške unutra i pokriše njim golotinju svojega oca. Lice njihovo bilo je pritom natrag okrenuto, tako da ne vidješe golotinje svog oca. A kad se Noa rastrijezni od vina i dozna što mu je bio učinio najmlađi njegov sin, povika: “Proklet da je Kanaan! Neka je najniži sluga braći svojoj!” Potom nastavi: “Blagoslovljen da je Gospodin, Bog Šemov! Kanaan neka je njegov sluga! Neka raširi Bog Jafeta; neka prebiva u Šemovim šatorima! Kanaan neka mu je sluga!” \ Noa poživje nakon potopa još trista i pedeset godina. A svega poživje Noa devet stotina i pedeset godina; i umre. \ Ovo je povijest sinova Noinih: Šema, Hama i Jafeta. Njima se poslije potopa rodiše sinovi. Sinovi Jafetovi jesu Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešak i Tiras. Sinovi Gomerovi jesu Aškenaz, Rifat i Togarma. Sinovi Javanovi jesu Eliša i Taršiš, Kitijci i Dodanci. Od njih se razgranaše puci na otocima po svojim zemljama, jezicima, obiteljima i plemenima. Sinovi Hamovi jesu Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. Sinovi Kušovi jesu Seba, Hevila, Sabta, Rama i Sabteka. Sinovi Ramini jesu Šeba i Dedan. Kuš rodi Nimroda. On je bio prvi vladar na zemlji. Bio je silan lovac pred Gospodinom. Zato se kaže: “Silan lovac pred Gospodinom kao Nimrod.” Njegovo se gospodstvo u početku protezalo na Babilon, Erek Akad i Kalne u šinearskoj zemlji. Iz te zemlje izađe Ašur i sazida Ninivu, Rehobot-Ir, Kalah i Resen između Ninive i Kalaha; to je velik grad. \ A od Misrajima vuku lozu Ludijci, Anamijci, Lehabijci, Naftuhijci, Patrušani i Kasluhijci, od kojih su proizašli Filistejci i Kaftorci. Od Kanaana vuku lozu Sidon, njegov prvorođenac, i Het, onda Jebusejci, Amorejci, Girgašani, Hivijci, Arkijci i Sinijci, Arvađani, Semarjani i Hamaćani. Kad se plemena kanaanska raširiše dalje, dosezalo je kanaansko područje od Sidona prema Geraru do Gaze i prema Sodomi, Gomori, Adami i Sebojimu do Leše. To su potomci Hamovi po svojim obiteljima, jezicima, zemljama i plemenima. I Šemu, ocu svih sinova Eberovih, starijemu bratu Jafetovu, rodiše se sinovi. Sinovi Šemovi jesu Elam, Ašur, Arpakšad, Lud i Aram. Sinovi Aramovi jesu Us, Hul, Geter i Maš. Arpakšad rodi Šelaha, a Šelah rodi Ebera. Eberu se rodiše dva sina. Jedan se zvao Peleg; jer se u njegovo doba razdijeli čovječanstvo. Brat njegov zvao se Joktan.\ Od Joktana vuku lozu Almodad, Šelef, Hasarmavet i Jerah, Hadoram, Uzal i Dikla, Obal, Abimćl, Šeba, Ofir, Havila i Jobab. Svi su oni sinovi Joktanovi. Njihova prebivališta protezala su se od Meše prema Sefaru do istočnih gora. To su potomci Šemovi po svojim obiteljima, jezicima, zemljama i plemenina. To su rodovi Noinih potomaka po svojim obiteljima i plemenima. Od njih se razgranaše narodi po zemlji poslije potopa. Sva zemlja govorila je tada samo jedan jezik i rabila jednak govor. A kad otiđoše od istoka, nađoše ravnicu u šinearskoj zemlji i ondje se naseliše. Tada rekoše jedan drugome: “Hajde da pravimo opeku i da je pečemo u ognju!” I služila im opeka za kamen i zemljana smola za žbuku. Potom rekoše: “Hajde da sazidamo sebi grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj zemlji!” A Gospodin siđe da vidi grad i kulu što su ih zidali sinovi čovječji. I reče Gospodin: “Evo, svi su jedan narod, i jednak je jezik svima, i to počeše raditi. Odsad im ne će smetati ništa da naprave što naume. Hajde da siđemo i da im pomiješamo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!” I rasprši ih Gospodin otamo po svoj zemlji. Tako su morali odustati od zidanja grada. Zato je prozvan Babel; jer ondje pomiješa Gospodin jezik cijele zemlje, i otamo ih rasprši Gospodin po svoj zemlji. \ Ovo su potomci Šemovi. Šemu je bilo sto godina kad rodi Arpakšada, dvije godine poslije potopa. I poživje Šem, pošto rodi Arpakšada, još pet stotina godina, i rodi sinove i kćeri. A Arpakšad poživje trideset i pet godina i rodi Šelaha. I poživje Arpakšad, pošto rodi Šelaha, četiri stotine i tri godine, i rodi sinove i kćeri. A Šelah poživje trideset godina i rodi Ebera. I poživje Šelah, pošto rodi Ebera, još četiri stotine i tri godine, i rodi sinove i kćeri. A Eber poživje trideset i četiri godine i rodi Pelega. I poživje Heber, pošto rodi Pelega, još četiri stotine i trideset godina, i rodi sinove i kćeri. A Peleg poživje trideset godina i rodi Reua. I poživje Peleg, pošto rodi Reua, još dvjesta i devet godina, i rodi sinove i kćeri. A Reu poživje trideset i dvije godine i rodi Seruga. I poživje Reu, pošto rodi Seruga, još dvjesta i sedam godina, i rodi sinove i kćeri. A Serug poživje trideset godina i rodi Nahora. I poživje Serug, pošto rodi Nahora, još dvjesta godina, i rodi sinove i kćeri. A Nahor poživje dvadeset i devet godina i rodi Teraha. I poživje Nahor, pošto rodi Teraha, još sto i devetnćst godina, i rodi sinove i kćeri. A Terah poživje sedamdeset godina i rodi Abrama, Nahora i Harana. Oni su potomci Terahovi. Terah rodi Abrama, Nahora i Harana; a Haran rodi Lota.\ Haran umre još za života svojega oca Teraha u svojoj postojbini, u Uru u Kaldeji. Abram se i Nahor oženiše. Abramova žena zvala se Saraja, a Nahorova žena zvala se Milka; ona je bila kći Harana, oca Milke i Jiske.\ A Saraja je bila nerotkinja; nije imala djece.\ Tada uze Terah svojega sina Abrama i svojega unuka Lota, sina Haranova, i svoju snahu Saraju, ženu Abrama, svojega sina, i iseli se s njima iz Ura u Kaldeji u kanaansku zemlju. Kad dođoše do Harana, nastaniše se ondje. I bilo je dana Terahovih dvjesta i pet godina; potom umre Terah u Haranu. \ Jednoga dana reče Gospodin Abramu: “Idi iz svoje zemlje i od svojega roda i iz doma svojega oca u zemlju koju ću ti pokazati! Jer učinit ću te velikim narodom, i blagoslovit ću te, proslavit ću tvoje ime. Ti ćeš proširiti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i proklet ću one koji tebe proklinju. U tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji.” I pođe Abram, kako mu je bio zapovjedio Gospodin, i s njim pođe Lot. Sedamdeset i pet godina bilo je Abramu kad iseli iz Harana. I uze Abram Saraju, svoju ženu, i Lota, sina svojega brata, i sve blago, što su ga imali, i svu družinu, što su je bili dobili u Haranu, i izađoše da se zapute u kanaansku zemlju. Kad dođoše u kanaansku zemlju, prođe Abram zemlju sve do svetišta Šekema, sve do hrasta More. Kanaanci su tada prebivali u zemlji. Tada se Gospodin ukaza Abramu i reče: “Potomcima tvojim dat ću ovu zemlju.” I načini ondje žrtvenik Gospodinu, koji mu se bio ukazao. Potom ode odatle dalje u gore istočno od Betela i postavi šator između Betela na zapadu i Aja na istoku; tu načini Gospodinu žrtvenik i prizva ime Gospodnje. \ Onda se diže Abram i ode dalje prema Negebu. A kad nastade glad u zemlji, siđe Abram u Egipat, da se tamo za koje vrijeme skloni; jer je glad teško pritiskivala zemlju. \ Kad se približi Egiptu, reče Saraji, svojoj ženi: “Znam dobro da si lijepa žena. I kad te vide Egipćani, pomislit će: To mu je žena; i mene će ubiti, a tebe ostaviti na životu.\ Reci jednostavno da si mi sestra: da mi zbog tebe bude dobro i da zbog tebe ostanem na životu!” I kad dođe Abram u Egipat, vidješe Egipćani da je žena vrlo lijepa. Vidješe je i dvorani faraonovi i hvališe je pred faraonom. I bi žena dovedena u dvor faraonov. I on je činio dobro Abramu zbog nje; dobio je ovaca, goveda, magaraca, slugu i sluškinja, magarica i deva.\ Ali Gospodin pusti teška zla na faraona i na njegov dom zbog Saraje, Abramove žene. Tada dozva faraon Abrama i upita: “Što si mi to učinio? Zašto si mi tajio da ti je žena? Zašto si kazao da ti je sestra, te je ja uzeh sebi za ženu? A sada, eto ti žena tvoja; uzmi je i idi!”\ I zapovjedi faraon ljudima za nj, neka isprate njega, njegovu ženu i sve što god je imao. Tako ode Abram iz Egipta prema Negebu, on i njegova žena i sve što god je imao, i Lot s njim. A bio je Abram vrlo bogat stokom, srebrom i zlatom. Iz Negeba pođe od mjesta do mjesta sve do Betela, do mjesta gdje mu je prije bio šator, između Betela i Aja. Do mjesta gdje je prije bio načinio žrtvenik. Tu prizva Abram ime Gospodnje. A i Lot, koji je išao s Abramom, imao je ovaca, goveda i šatora. Zato im nije bilo dosta zemlje da ostanu zajedno, jer je njihovo blago bilo tako veliko da nisu mogli ostati zajedno. I nasta svađa među pastirima Abramova stada i pastirima Lotova stada; a osim toga su tada u zemlji prebivali još i Kanaanci i Perižani.\ Zato reče Abram Lotu: “Neka ne bude svađe između mene i tebe, između mojih i tvojih pastira; jer smo braća.\ Nije li sva zemlja pred tobom? Odijeli se radije od mene! Ako ćeš ti nalijevo, ja idem nadesno; ako li ćeš ti nadesno, ja idem nalijevo.”\ I Lot podiže svoje oči i vidje da je sav kraj na Jordanu posve natopljen? Gospodin, naime, nije bio još zatro Sodomu i Gomoru? kao vrt Gospodnji, kao zemlja egipatska, sve do Soara. I Lot izabra sebi sav kraj na Jordanu. Potom Lot ode na istok, i razdijeliše se jedan od drugoga. Abram je ostao u zemlji kanaanskoj. Lot se je nastanio u mjestima kraja na Jordanu i razapeo svoje šatore sve do Sodome. A ljudi u Sodomi bili su nevaljali i ogriješili su se veoma pred Gospodinom. A Gospodin reče Abramu, pošto se bio Lot odijelio od njega: “Podigni svoje oči i pogledaj s mjesta gdje stojiš prema sjeveru, jugu, istoku i zapadu! Jer svu zemlju što je vidiš dat ću tebi i tvojemu potomstvu zauvijek. I učinit ću da tvog potomstva bude kao praha na zemlji. Ako tko mogne izbrojiti prah na zemlji, moći će tad izbrojiti i tvoje potomstvo. Ustani i zauzmi zemlju u dužinu i u širinu! Jer ću je dati tebi.” I Abram diže svoje šatore i nastani se uz terebinte Mamre, što su kod Hebrona. Tu podiže Gospodinu žrtvenik. U vrijeme Amrafela, kralja šinearskog, Arioka, kralja elasarskog, Kedor-Laomera, kralja elamskog, i Tidala, kralja gojimskog, dogodi se da se oni zaratiše s Berom, kraljem sodomskim, s Biršom, kraljem gomorskim, sa Šinabom, kraljem ademskim, sa Šemeberom, kraljem seboimskim, i s kraljem u Beli, to jest u Soaru. Svi se oni skupiše u dolini sidimskoj, gdje je Slano more. Dvanćst godina bili su podložni Kedor-Laomeru, ali se u trinćstoj odmetnuše. A u četrnćstoj godini dođu Kedor-Laomer i kraljevi što su bili s njim i poraziše Refaimce u Ašterot Karnaimu, Zuzijce u Hamu, Emijce u ravnici kod Kirjatajima, Horijce na seirskim gorama sve do El Parana, što leži na kraju pustinje. Potom se vratiše i dođoše u En Mišpat, to jest Kadeš, i poraziše svu zemlju Amalečana i Amorejaca, što su prebivali u Haseson Tamaru. Tada izađoše kralj sodomski, kralj gomorski, kralj ademski, kralj seboimski i kralj u Beli, to jest u Soaru, i postaviše se u boj protiv njih u sidimskoj dolini, protiv Kedor-Laomera, kralja elamskog, Tidala, kralja gojimskog, Amrafela, kralja šinearskog, i Arioha, kralja elasarskog: četiri kralja protiv njih petorice. A u dolini sidimskoj bilo je mnogo jama iz kojih se vadila smola. I kad su se kralj sodomski i gomorski dali u bijeg, popadaše u njih; ostali pobjegoše u gore.\ Tada oni uzeše sa sobom sve blago Sodome i Gomore i svu hranu pa otiđoše. Uzeše i Lota, sina Abramova brata, i njegovo blago i otiđoše; on se je, naime, bio nastanio u Sodomi.\ A dođe jedan koji je bio pobjegao i javi to Abramu, Hebreju, koji je prebivao tada kod terebinata Mamre Amoreja, brata Eškolova i Anerova, koji su bili u savezu s Abramom. A kad ču Abram da su njegova brata zarobili i odveli, naoruža prokušane sluge, trista i osamnćst ljudi, koji se rodiše u njegovoj kući i pođe za njima u potjeru do Dana. Noću razredi svoje ljude, udari na njih sa svojim slugama, razbi ih, otjera ih do Hobe, koja leži sjeverno od Damaska. Tako povrati natrag sve blago. I Lota, svojega brata, i njegovo blago povrati zajedno sa ženama i ostalim ljudima. A kad se vraćao poslije pobjede nad Kedor-Laomerom i kraljevima što su bili s njim u savezu, izađe mu ususret kralj sodomski u dolinu Šave, to jest dolinu kraljevsku. I Melkisedek, kralj šalemski, donese kruh i vino; on je bio svećenik Boga višnjega;\ i blagoslovi Abrama i reče: “Blagoslovljen da si, Abrame od Boga višnjega, Stvoritelja neba i zemlje! I neka je slavljen Bog višnji koji predade neprijatelje tvoje u ruke tvoje!” Abram mu dade desetinu od svega. A kralj sodomski reče Abramu: “Daj meni samo ljude! Blago zadrži za sebe.” Ali Abram odgovori kralju sodomskomu: “Dižem svoju ruku Gospodinu, Bogu višnjemu, Stvoritelju neba i zemlje: ni konca, ni remena od obuće, ništa od svega što je tvoje ne uzimam da ne rekneš: Ja sam obogatio Abrama. Ja neću ništa osim onoga što su pojeli momci, i dijela za ljude što su išli sa mnom: za Anera, Eškolu i Mamrea. Oni neka uzmu svoj dio!” Poslije tih događaja dođe riječ Gospodnja Abramu u jednom viđenju ovako: “Ne boj se, Abrame! Ja sam tvoj štit; tvoja plaća bit će vrlo velika.” \ Abram odgovori: “Ah, Gospodine, Bože, što mi možeš dati kad moram živjeti bez djece i Damaščanin Eliezer bit će posjednik mojega imutka?” I Abram nastavi: “Eto, nisi mi dao potomstva, i tako će moj domaći sluga biti moj baštinik.” Ali mu odmah riječ Gospodnja dođe ovako: “Ne će taj biti tvoj baštinik, nego onaj koji će izaći od tebe bit će tvoj baštinik.” Pa ga izvede van i reče mu: “Pogledaj na nebo i prebroji zvijezde, ako ih možeš prebrojiti!” I onda nastavi: “Toliko će biti tvojega potomstva.” Abram povjerova Gospodinu i on mu to primi u zaslugu. I reče mu: “Ja sam Gospodin, koji te izvedoh iz Ura u Kaldeji, da ti dam ovu zemlju u posjed.” A on odgovori: “Gospodine, Bože, po čemu ću spoznati da ću je posjedovati?” Gospodin mu zapovjedi: “Donesi mi junicu od tri godine, kozu od tri godine, ovna od tri godine, grlicu i mladoga goluba!” I donese mu sve te životinje, raspolovi ih po sredini i stavi svaku polovicu jednu prema drugoj; ali ne raspolovi pticâ.\ Tada su se ptice grabljivice spuštale na komade mesa; a Abram ih je tjerao. \ I kad je sunce zalazilo, pade na Abrama dubok san. Ujedno ga obuze strah i velik mrak. Tada reče Gospodin Abramu: “Znaj da će tvoji potomci boraviti u tuđoj zemlji, koja im ne pripada. Morat će služiti drugima, koji će ih tlačiti četiri stotine godina. Ali narodu kojemu će služiti ja ću suditi. Tada će oni izaći s velikim blagom. A ti ćeš poći u miru k svojim ocima i bit ćeš pokopan u dubokoj starosti. U četvrtom koljenu oni će se vratiti ovamo; jer mjera Amorejaca nije još puna.” \ Kad zapade sunce i nasta dubok mrak, gle: peć se zadimila i ognjeni plamen prolazio je između onih žrtvenih komada! Tada sklopi Gospodin savez s Abramom i reče: “Tvojemu potomstvu dat ću ovu zemlju od rijeke egipatske sve do velike rijeke, rijeke Eufrata. Zemlju Kenijaca, Kenižana, Kadmonaca, Hetita, Perižana, Refaimaca, Amorejaca, Kanaanaca, Girgašana i Jebusejaca.” Saraja, žena Abramova, nije mu rađala djece; a imala je sluškinju Egipćanku, imenom Hagaru.\ Tada reče Saraja Abramu: “Znaš, Gospodin mi je uskratio djecu. Uzmi dakle moju sluškinju za ženu! Možda po njoj dođem do djece.” Abram prista na riječ Sarajinu. I Saraja, žena Abramova, uze Hagaru Egipćanku, svoju sluškinju, deset godina nakon što se nastani Abram u zemlji kanaanskoj, i dade je Abramu, svom mužu za ženu. I on oženi Hagaru, i ona zatrudnje. A kad ona opazi da je trudna, prezre svoju gospođu. Tada reče Saraja Abramu: “Uvredu što mi se nanosi ti si skrivio. Ja ti dadoh svoju sluškinju za ženu, a ona sad, kad vidi da je trudna, mene prezire. Gospodin neka sudi meni i tebi!” Abram odgovori Saraji: “Pa tvoja sluškinja u ruci je tvojoj, čini s njom kako ti drago!” I Saraja stade s njom strogo postupati te ona pobježe od nje. Anđeo Gospodnji nađe je na studencu u pustinji, na studencu na putu u Šur. I upita je: “Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš i kamo ideš?” Ona odgovori: “Bježim od Saraje, svoje gospodarice.” Anđeo Gospodnji joj reče: “Vrati se gospodarici i podvrgni se vlasti njezinoj!” I još joj reče anđeo Gospodnji: “Umnožit ću tvoje potomstvo tako da se ne će moći prebrojiti od množine.” Dalje joj reče anđeo Gospodnji: “Eto, sada si trudna i rodit ćeš sina kojemu nadjeni ime Jišmćl; jer Gospodin usliši tvoj vapaj! \ On će biti čovjek sličan divljemu magarcu. Njegova će se ruka dizati na svakoga, a svačija na njega. Prkosan će stajati u blizini sve svoje braće.” Tad ona prozva Gospodina koji je bio s njom govorio: “Ti si Bog gledanja jer”, reče ona, “ja zaista vidjeh onoga koji je gledao za mnom.” Zato se zove studenac onaj “studenac Živoga, koji je gledao za mnom”. On leži, kako je poznato, između Kadeša i Bereda. I Hagara rodi Abramu sina i Abram nazva sina, što mu ga darova Hagara, Jišmćl. Abramu je bilo osamdeset i šest godina kad mu Hagara rodi Jišmćla. Kad Abramu bi devedeset i devet godina, javi se Gospodin Abramu i reče mu: “Ja sam Bog svemogući. Hodi preda mnom i budi savršen! I sklopit ću savez između sebe i tebe: Dat ću ti veoma mnogobrojno potomstvo.” Tada Abram pade ničice na lice, i Bog je s njim govorio ovako: ”Evo, ja sklapam savez s tobom: Ti ćeš postati otac mnogim narodima. Zato odsad tvoje ime ne će biti Abram, nego ćeš se zvati Abraham; jer te postavljam ocem mnogobrojnim narodima. \ Umnožit ću veoma tvoje potomstvo i načinit ću od tebe narode, i kraljevi će izaći od tebe. Sklapam savez vječan između sebe i tebe i tvojega potomstva; od koljena do koljena bit ću Bog tebi i tvojim potomcima.\ Tebi i tvojemu potomstvu dat ću zemlju u kojoj sad prebivaš kao tuđinac, svu kanaansku zemlju, u vječni posjed. I bit ću Bog njihov.” I reče Bog dalje Abrahamu: “Tako držite savez moj, ti i tvoje potomstvo, od koljena do koljena! A ovo je savez moj između mene i vas i tvojega potomstva, što ćete ga držati: Sve muško kod vas ima se obrezivati. A obrezivat ćete se na mesu svoje prednje kožice. To neka bude znak saveza između mene i vas! Osam dana iza rođenja neka se obreže kod vas svaki dječak, od koljena do koljena, i sluga rođen u kući, i rob kupljen za novac od bilo kojeg tuđinca, a koji nije iz tvog potomstva. Ima biti obrezan i sluga rođen u tvojoj kući i rob kojega kupiš za novac. Tako ima biti moj savez vječno utisnut u vaše meso. A muškarac neobrezan, koji ne bude obrezan na mesu svoje prednje kožice, neka se istrijebi iz svog naroda; on je prelomio savez sa mnom.” \ Još reče Bog Abrahamu: “Saraju, svoju ženu, ne zovi više Saraja, nego neka joj bude ime Sara! Jer ja ću je blagosloviti i dat ću ti sina od nje. Blagoslovit ću je: Izaći će od nje narodi, i kraljevi naroda proizaći će od nje.” Tada Abraham pade ničice na lice i nasmija se; jer pomisli u sebi: “Zar da se jednome stogodišnjaku rodi sin, ili da rodi Sara koja ima devedeset godina?” \ Zato reče Abraham Bogu: “O da bi samo Jišmćl živio pred tobom!” Ali Bog odgovori: “Ne, Sara, žena tvoja, rodit će ti sina, i ti mu nadjeni ime Izak! S njim ću sklopiti vječni savez što će vrijediti i za njegove potomke. A i za Jišmćla uslišio sam te: Eto, blagoslivljam ga i činim ga plodnim i dajem mu mnogobrojno potomstvo. Dvanćst knezova izaći će od njega, i učinit ću ga ocem velikog naroda. A sklopit ću zavjet svoj samo s Izakom, koga će ti roditi Sara dogodine u ovo doba.” Kad završi Bog s njim svoj govor, diže se od Abrahama. Tada Abraham uze Jišmćla, svojega sina, i sve koji se rodiše u njegovoj kući, i sve koje je bio kupio za novac, sve što je bilo muško u kući Abrahamovoj, i obreza još isti dan meso njihove prednje kožice, kako mu je bio zapovjedio Bog. A bilo je Abrahamu devedeset i devet godina kad je bio obrezan na mesu svoje prednje kožice. A Jišmćlu, njegovu sinu, bilo je trinćst godina kad je bio obrezan na mesu svoje prednje kožice. U isti dan bili su obrezani Abraham i njegov sin Jišmćl. I svi muškarci njegove kuće, rođeni u kući ili od tuđinaca za novac kupljeni, bili su s njim obrezani. Opet se javi Gospodin Abrahamu kod terebinata Mamre, kad je za dnevne žege sjedio na ulazu u šator. Kad on, naime, podignu oči svoje i pogleda oko sebe, a kad tamo tri čovjeka stoje pred njim. Kad ih ugleda, potrča im od ulaza u šator ususret i pokloni se sve do zemlje. I reče: “Gospodine, ako sam našao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svojega slugu! Dajte, molim, da vam se donese malo vode, da operete svoje noge! Onda se odmorite pod drvetom! A ja ću vam iznijeti nešto da pojedete, da se okrijepite. Tada možete poći dalje. Pa zato ste i prošli pokraj svojega sluge.” I oni rekoše: “Učini kako si kazao!” Nato Abraham otrča Sari u šator i reče: “Uzmi brzo tri mjerice brašna, bijeloga brašna, zamijesi i ispeci pogače!” Onda otrča Abraham govedima, uze mlado, debelo tele i dade ga momku koji ga brže-bolje zgotovi. Nato donese masla i mlijeka i tele, što ga je dao zgotoviti, i postavi to pred njih. A sam ih je posluživao pod drvetom, dok su oni jeli. Tada ga upitaše: “Gdje je Sara, tvoja žena?” On odgovori: “Unutra u šatoru.” Potom reče Gospodin: “Dogodine u ovo doba opet ću se vratiti k tebi. Tada će tvoja žena imati sina.” A Sara je slušala na ulazu u šator, što je bio za njim. A Abraham i Sara bili su stari i vremešni, i u Sare bilo je već prestalo što biva u žena. Zato se Sara sama u sebi nasmije; jer pomisli: “Kad sam već uvenula, zar da još pomišljam na ljubav? I moj je gospodar isto tako star.” \ A Gospodin reče Abrahamu: “Što se smije Sara i misli: Zar ću zbilja još roditi, kad sam ostarjela? Je li Gospodinu išta nemoguće? Dogodine u ovo doba opet ću doći k tebi. Tada će Sara imati sina.” Tada Sara zataji i reče: “Nisam se smijala.” Jer se uplašila. A on reče: “Ne, ti si se smijala.” Nato se ljudi digoše otamo i okrenuše prema Sodomi. Abraham pođe s njima, da ih isprati. A Gospodin pomisli: “Zar da krijem od Abrahama što kanim učiniti? Abraham će ipak postati narod velik i moćan, i u njemu će biti svi narodi na zemlji blagoslovljeni. Zato ću mu dati da to sazna, pa da zapovjedi svojoj djeci i svojemu potomstvu da se drže puta Gospodnjega, radeći po pravdi i pravici, da bi Gospodin izvršio na Abrahamu što mu je obećao.” Reče dakle Gospodin: “Tužba na Sodomu i Gomoru doista je velika, a njihov je grijeh veoma težak. Zato ću sići i vidjeti jesu li doista činili kako to o njima kazuje tužba; što je doprla do mene. To ću ja vidjeti.”\ Nato okrenuše drugi ljudi otamo prema Sodomi, a Abraham još ostade pred Gospodinom. I Abraham pristupi bliže i reče: “Zar ćeš zbilja i pravednoga pogubiti s bezbožnim? Može biti da u gradu ima pedeset pravednika. Zar ćeš ih zbilja uništiti ili zar radije ne ćeš poštedjeti mjesto zbog pedeset pravednika što su u njemu? Daleko neka je od tebe da tako što učiniš, i da zajedno s bezbožnim usmrtiš i pravednoga, i da bude pravedniku kao i bezbožniku! Daleko neka je to od tebe! Zar da sudac cijeloga svijeta ne sudi po pravdi?” Tada odgovori Gospodin: “Ako nađem u Sodomi pedeset pravednika u gradu, oprostit ću cijelomu mjestu zbog njih.” A Abraham ponovno reče: “Ja sam se, eto, već usudio da govorim sa svojim Gospodinom, premda sam samo prah i pepeo. Može biti da ima pravednika pedeset manje pet. Zar ćeš zbog tih pet zatrti cijeli grad?” On odgovori: “Ne ću ga zatrti ako ih tamo nađem četrdeset i pet.” I opet nastavi s njim govoriti i reče: “Može biti da ih se tamo nađe samo četrdeset.” On odgovori: “Ne ću to učiniti zbog tih četrdeset.” Tada reče: “Ah, ne ljuti se, Gospodine, ako još jedanput progovorim! Može biti da ih se tamo nađe samo trideset.” On odgovori: “Ne ću to učiniti ako ih tamo nađem trideset.” I opet reče: “Ja sam se već usudio govoriti Gospodinu! Može biti da ih se tamo nađe samo dvadeset.” On odgovori: “Ne ću ih pogubiti ni zbog tih dvadeset.” Tada reče: “Ah, ne ljuti se, Gospodine, ako samo još jednom progovorim! Može biti da ih se tamo nađe samo deset.” On odvrati: “Ne ću ih pogubiti ni zbog tih deset.” Nato Gospodin ode, nakon što završi razgovor s Abrahamom, a Abraham se vrati kući. Kad oba anđela uvečer dođoše u Sodomu, upravo je tad sjedio Lot na sodomskim vratima. čim ih Lot ugleda, ustade pred njima, pokloni se sve do zemlje i reče: “Molim vas, gospodo, svratite u kuću svojega sluge, da prenoćite i operete svoje noge! Sutra rano možete onda uraniti i nastaviti svoj put.” A oni rekoše: “Ne, mi ćemo prenoćiti vani.” Ali on navali i prisili ih, pa oni svratiše k njemu i dođoše u njegovu kuću. On im tad zgotovi večeru i dade ispeći beskvasnih pogača, i oni jedoše. Ali prije nego otiđoše da legnu, opkoliše ljudi grada Sodome kuću, mlado i staro, sav narod do posljednjega čovjeka. Oni pozvaše Lota i rekoše mu: “Gdje su ljudi što večeras dođoše k tebi? Izvedi nam ih, da ih spoznamo!” Tada Lot izađe k njima pred vrata, a vrata zatvori za sobom i reče: “Ne činite takva zla, braćo moja! Evo imam još dvije kćeri, koje ne spoznaše muža. Njih ću vam izvesti pa činite s njima što vam je drago! Samo ne dirajte ove ljude; jer uđoše u sjenu mog krova!” \ Ali oni viknuše: “Odstupi odatle!” i rekoše: “Ovaj dođe ovamo kao došljak i sad hoće da nam sudi. Sad ćemo tebi učiniti još gore nego njima!” I navališe silom na čovjeka, na Lota, i primicali se sve bliže, da razbiju vrata. Tad ona dva čovjeka pružiše svoje ruke i uvukoše Lota k sebi u kuću i zatvoriše vrata. A ljude pred kućnim vratima, malo i veliko, udariše sljepoćom, tako da su se uzalud mučili da nađu vrata. Nato dva čovjeka rekoše Lotu: “Ako imaš ovdje još koga svoga, zeta, svoje sinove i kćeri, ili koga još drugoga u gradu, izvedi ih iz ovoga mjesta! Jer mi ćemo zatrti ovo mjesto. Teška se tužba digla protiv njih pred Gospodinom. Zato nas posla Gospodin, da ih zatremo.” Tada Lot izađe van i porazgovara sa svojim zetovima, koji su se bili oženili njegovim kćerima, i reče: “Ustajte! Izađite iz ovoga mjesta; jer će Gospodin zatrti ovaj grad!” Ali su njegovi zetovi mislili da se on samo šali. \ Kad je svanulo, navališe anđeli na Lota da se požuri, i rekoše: “Ustani! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri, što su još kod kuće, da i ti ne pogineš zbog krivnje toga grada!” Kad se je on još uvijek skanjivao, uzeše ljudi za ruku njega, njegovu ženu i obje njegove kćeri. Jer je Gospodin htio da ga poštedi. Oni ga izvedoše van i pustiše ga tek pred gradom. Dok su ih vodili van, reče jedan: “Bježi, jer ti se radi o životu! Ne obaziri se i ne zaustavljaj se nigdje u toj nizini Jordana! Bježi u goru, da i ti ne pogineš!” Lot im odgovori: “Nemoj tako, Gospodine! Zacijelo tvoj sluga nađe milost u tvojim očima, i veliko mi iskazuješ milosrđe kad hoćeš da mi spasiš život. Ali ja ne smijem bježati u goru. Mogla bi me pritom lako zadesiti nesreća, pa bih poginuo. Eno, tamo je u blizini grad kamo bih mogao uteći. I malen je. Tamo bih htio uteći. On je malen. Tako bih ostao na životu.” On odgovori: “Neka bude! I u tom ću te poslušati; da ne razorim grad o kojem govoriš.\ Bježi brže tamo; jer ne mogu ništa činiti dok onamo ne stigneš!” Zato je prozvan taj grad Soar. \ Sunce je upravo granulo kad je Lot došao u Soar. Tada pusti Gospodin na Sodomu i Gomoru dažd sumpora i ognja, od Gospodina, s neba. I uništi te gradove, svu nizinu sa svim stanovnicima tih gradova i sve što je raslo na poljima. A kad se njegova žena iza njega obazre, postade stup od soli. Rano drugoga jutra ode Abraham na mjesto gdje je bio stajao pred Gospodinom. Kad se zagleda dolje na Sodomu i Gomoru i na svu pokrajinu one nizine, vidje kako se dim diže od zemlje kao dim iz peći. Bog se dakle spomenu Abrahama, kad je Bog zatirao gradove one nizine, i izvede Lota iz propasti, a uništi gradove u kojima je Lot prebivao. Lot ode od Soara dalje i nastani se sa svojim kćerima u gori; jer se bojao ostati u Soaru. I stanovao je u jednoj pećini s obje kćeri.\ Tad reče starija mlađoj: “Naš je otac star, a nema više nijednog čovjeka u zemlji koji bi htio općiti s nama, kako je običaj po svemu svijetu. Hajde da damo ocu vina, neka pije, pa da legnemo s njim, da po ocu dobijemo djecu!” I dadoše one noći ocu vina da pije; tada ode starija unutra i leže uz oca. A on ne opazi ni kako ona leže, ni kako ustade. \ Drugo jutro reče starija mlađoj: “Eto, ležala sam noćas uz oca. Dajmo mu da pije vina i ove noći! Onda pođi ti unutra i lezi uz njega, da po ocu dobijemo djecu!” Tako dadoše i te noći ocu vina da pije. Onda pođe mlađa i leže uz njega. A on ne opazi ni kako ona leže ni kako ustade. Zatrudnješe dakle obje kćeri Lotove od svojega oca. I starija rodi sina i nadjene mu ime Moab; on je otac današnjim Moapcima.\ I mlađa rodi sina i nadjene mu ime Ben Ami; on je otac današnjim Amoncima. \ Onda ode Abraham u pokrajinu Negeb i nastani se između Kadeša i Šura. Kad je boravio u Geraru, reče Abraham za Saru, svoju ženu: “Sestra mi je.” I posla tamo Abimelek, kralj gerarski, i dade dovesti Saru. Ali dođe Bog k Abimeleku noću u snu i reče mu: “Eto, umrijet ćeš zbog žene koju si dao dovesti k sebi; jer ona je udana žena!”\ A Abimelek joj se još nije bio primaknuo pa odgovori: “Gospodine, ti ipak ne ćeš nedužne ljude pogubiti! Nije li mi on sam rekao: Sestra mi je; a i ona izjavi: Brat mi je. U nedužnosti svojega srca i čistim rukama učinih tako.” \ Tada mu Bog u snu reče: “I ja znam da si to učinio u nedužnosti svojega srca. Ja te sâm sačuvah, da se ne ogriješiš protiv mene. Zato ne dopustih da je se dotakneš. A sada vrati mužu njegovu ženu jer je on prorok! On će te zagovarati, da ostaneš na životu. A ne vratiš li je, onda znaj da ćeš umrijeti ti i svi tvoji!” Rano ujutro sazva Abimelek sve svoje sluge i kaza im što se zbilo. Ljudi se veoma uplašiše. Abimelek dozva Abrahama i reče mu: “Što si nam učinio? Što li sam ti skrivio da navuče na me i na moje kraljevstvo toliku krivnju? Što se nikako ne bi smjelo dogoditi, to si mi učinio.” I Abimelek upita Abrahama: “Što si namjeravao kad si tako radio?” Abraham odgovori: “Mislio sam, naime: Ako u ovome mjestu ne vlada strah Božji, onda će me pogubiti zbog moje žene. Uostalom, ona mi je doista i sestra, kći mojega oca, samo nije kći moje majke, i tako mi je mogla postati žena. I kad me Bog iz kuće mog oca odvede u tuđinu, rekoh joj: Učini mi tu ljubav; u svakom mjestu kamo dođemo, reci o meni: Brat mi je”.\ Tada uze Abimelek ovaca i goveda, slugu i sluškinja te ih darova Abrahamu; i vrati mu Saru, njegovu ženu.\ I reče Abimelek: “Zemlja ti je moja otvorena; ostani gdje ti se sviđa!”\ A Sari reče: “Evo dajem tvojemu bratu tisuću srebrnjaka. To neka bude za te odšteta u očima svih koji su s tobom! Tako si u svakom pogledu opravdana.” Onda se Abraham pomoli Bogu i Bog ozdravi Abimeleka, njegovu ženu i njegove sluškinje, tako da su opet mogle rađati. Jer je Gospodin zbog Sare, Abrahamove žene, bio zatvorio svaku maternicu u kući Abimelekovoj. Gospodin pohodi Saru, kao što je bio obećao, i učini Gospodin na njoj kao što je bio unaprijed kazao. Sara zatrudni i rodi Abrahamu u njegovoj starosti sina, u vrijeme što ga je Bog bio unaprijed kazao. Abraham nadjenu ime novorođenom svojem sinu, kojega mu darova Sara, Izak. Abraham obreza svojega sina Izaka kad mu je bilo osam dana, kao što mu je bio zapovjedio Bog. Abrahamu je bilo sto godina kad mu se bio rodio sin Izak. Tad reče Sara: “Smijeh mi pripravi Bog. Svaki koji o tom čuje, smijat će se zbog mene.” Reče dalje: “Tko bi bio ikad rekao Abrahamu da će Sara još dojiti djecu? Pa ipak, ja mu rodih sina u njegovoj starosti.” Dječak odraste i bi odbijen od prsiju. Abraham toga dana, kad je Izak bio odbijen od prsiju, priredi veliku gozbu. A kad vidje Sara kako se sin Egipćanke Hagare, kojega je bila rodila Abrahamu, podsmjehuje, reče Abrahamu: “Otjeraj tu sluškinju i njezina sina! Jer sin te sluškinje ne smije biti baštinik s mojim sinom Izakom.” A to je Abrahamu bilo vrlo neugodno, zbog njegova sina. Tada reče Bog Abrahamu: “Neka ti ne bude žao dječaka i tvoje sluškinje! Poslušaj Saru u svemu što ti kaže! Jer samo oni što proizađu od Izaka imaju vrijediti kao tvoji potomci. Ali ću i sina sluškinje učiniti narodom, jer je tvoj potomak.” I tako Abraham, drugoga jutra, uze kruha i mješinu vode i dade to Hagari stavivši joj na leđa. I dječaka joj dade, i otpusti je. Ona tad ode i lutala je po beršebskoj pustinji. A kad nesta vode u mješini, stavi dječaka pod jedan grm, ode dalje i sjede po strani daleko, koliko može luk dobaciti: “jer”, pomisli, “ne mogu gledati kako dijete umire.” Tako je sjedila po strani i počela glasno plakati. A Bog ču glas dječakov te anđeo Božji zovnu Hagaru s neba: “Što ti je, Hagaro? Ne kloni duhom! Jer Bog je čuo glas dječakov tamo gdje leži. Hajde, uzmi dječaka i drži ga čvrsto za ruku! Zaista, ja ću ga učiniti velikim narodom.” Tada joj Bog otvori oči te ugleda studenac. Ona ode tamo, napuni mijeh vodom i dade dječaku da pije. I Bog je bio s dječakom. On odraste i nastani se u pustinji i postade vješt u strijeljanju lukom. A prebivao je u pustinji Paranu. Mati njegova oženi ga iz egipatske zemlje. U to vrijeme vodili su Abimelek i poglavica njegove vojske Fikol s Abrahamom ovaj govor: “Bog je s tobom u svemu što radiš. Stoga mi se zakuni ovdje Bogom da ne ćeš nikada nevjerno raditi ni protiv mene ni protiv svega mojega potomstva! Kao što sam ja tebi iskazivao prijateljstvo, tako ga ti iskazuj i meni i zemlji u kojoj prebivaš kao gost!” Abraham odgovori: “Hoću, zaklet ću se!” Ali Abraham pozva na odgovornost Abimeleka zbog studenca što su ga Abimelekove sluge bile na silu prisvojile. Abimelek odvrati: “Ne znam tko je to učinio. Ti mi o tome nisi ništa rekao, niti sam do danas što o tome čuo.” Tada uze Abraham ovaca i goveda i dade ih Abimeleku, i sklopiše savez među sobom. Kad Abraham izdvoji od ovaca sedmero janjadi, upita Abimelek Abrahama: “Što ima značiti to sedmero janjadi, što si ih izdvojio?” On odgovori: “Ovo sedmero janjadi moraš od mene primiti; jer taj dar ima da bude meni za svjedočanstvo, da sam ja iskopao ovaj studenac.”\ Zato se to mjesto prozva Beer Šeba, jer se ondje zakleše. Tako oni sklopiše savez u Beer Šebi. Tada se Abimelek i poglavica njegove vojske Fikol podigoše i vratiše natrag u filistejsku zemlju. A Abraham zasadi tamaris u Beer Šebi i prizva ondje ime Gospodina, Boga vječnoga. Abraham proboravi još dugo kao tuđinac u filistejskoj zemlji. Poslije ovih događaja stavi Bog Abrahama na kušnju i reče mu: “Abrahame!” On odgovori: “Evo me!” On reče: “Uzmi Izaka, sina svojega, jedinca svojega, kojega ljubiš, pa idi u pokrajinu Moriju i ondje ga prinesi za žrtvu paljenicu na jednom od brda što ću ti ga pokazati!” I Abraham drugoga jutra rano osamari svojega magarca, uze sa sobom dvojicu svojih slugu i svojega sina Izaka, nacijepa drva za žrtvu paljenicu, diže se tada i pođe prema mjestu što mu ga je Bog bio pokazao. Trećega dana podiže Abraham svoje oči i ugleda mjesto u daljini. Tada reče Abraham svojim slugama: “Ostanite ovdje s magarcem! A ja i dječak poći ćemo tamo, da se poklonimo. Onda ćemo se opet vratiti k vama.” Nato uze Abraham drva za žrtvu paljenicu i naprti ih Izaku, svojemu sinu. On sam uze oganj i nož sa sobom, i tako pođoše obojica zajedno. Tada reče Izak ocu svojemu Abrahamu: “Oče!” On odgovori: “Evo me, sine!” I zapita: “Evo oganj i drva, ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Abraham odgovori: “Bog će već priskrbiti janje za žrtvu paljenicu, sine!” Tako su išli obojica zajedno dalje. Kad dođoše na mjesto što mu ga je Bog bio pokazao, načini Abraham ondje žrtvenik i naslaga drva na nj. Sveza sina svojega Izaka i položi ga na žrtvenik, na drva odozgo. Nato Abraham pruži ruku svoju i prihvati nož da zakolje sina svojega. Ali anđeo mu Gospodnji povika s neba: “Abrahame, Abrahame!” On odgovori: “Evo me!” Anđeo reče: “Ne stavljaj ruku na dječaka i ne čini mu ništa! Jer sad znam da si bogobojazan i da mi nisi uskratio jedinoga sina.” Kad Abraham pogleda oko sebe, vidje straga ovna, što se bio rogovima svojim zapleo u trnje. Abraham ode tamo, dovede ovna i prinese ga umjesto svojega sina kao žrtvu paljenicu. Abraham prozva to mjesto “Gospodin vidi”, tako da se i danas još kaže: “Na brdu gdje se Gospodin ukazuje.” Tada anđeo Gospodnji povika Abrahamu po drugi put s neba i reče: “Kunem se sobom, glasi riječ Gospodnja, zato što si to učinio, i nisi mi uskratio jedinoga svojega sina, blagoslovit ću te obilno i potomstvo ću tvoje umnožiti kao zvijezde na nebu i kao pijesak na morskoj obali, i potomstvo će tvoje osvojiti vrata svojih neprijatelja. I bit će blagoslovljeni u tvom potomstvu svi narodi na zemlji zato jer si poslušao moj glas.” Potom se Abraham vrati k svojim slugama. Digoše se i otiđoše zajedno u Beer Šebu, i Abraham je prebivao u Beer Šebi. Poslije tih događaja javiše Abrahamu ovo: “I Milka rodi tvojemu bratu Nahoru sinove: Usa, prvorođenca njegova, i brata njegova Buza, Kemuela, oca Aramova, Keseda, Haza, Pildaša, Jidlafa i Betuela.” A Betuel rodi Rebeku. Tih osam rodi Milka Nahoru, bratu Abrahamovu. Sara poživje sto i dvadeset i sedam godina; to su godine života Sarina.\ I umre Sara u Kirjat Arbi, to jest u Hebronu, u zemlji kanaanskoj. I poče Abraham oplakivati Saru. Nato ostavi Abraham pokojnicu i progovori Hetitima ovako: ”Ja sam samo tuđinac i došljak među vama. Dajte mi dakle zemljište za grob kod vas, da iznesem svoju pokojnicu iz kuće i da je pokopam!” Hetiti odgovoriše Abrahamu: čuj nas, gospodaru! Ti živiš ovdje među nama kao knez Božji. U najboljoj našoj grobnici pokopaj svoju pokojnicu! Nitko od nas ne će ti uskratiti da pokopaš svoju pokojnicu u njegovoj grobnici. Tada se diže Abraham, duboko se nakloni stanovnicima zemlje, Hetitima, i reče im: “Kad vam je pravo da iznesem svoju pokojnicu iz kuće i da je pokopam, iskažite mi ljubav i progovorite za me lijepu riječ Efronu, sinu Soharovu, neka mi ustupi pećinu Makpelu, koja je njegova, a leži na kraju njegova polja! Za punu cijenu neka mi je, u nazočnosti vašoj, da za grobnicu!” A Efron je sjedio među Hetitima. I odgovori Hetit Efron pred svima što su bili došli na gradska vrata ovako: ”Ali ne, gospodaru, poslušaj me! Polje ti poklanjam; i pećinu, što je na njemu, poklanjam ti. Pred zemljacima svojim poklanjam ti je. Pokopaj samo svoju pokojnicu!” \ Tada se Abraham nakloni pred stanovnicima zemlje i reče Efronu u nazočnosti stanovnika zemlje: “Ne, poslušaj me ipak! Plaćam cijenu za polje. Uzmi je od mene da mogu tamo pokopati svoju pokojnicu!” Efron odgovori Abrahamu: ”Ne, gospodaru, poslušaj me! Zemlja za četiri stotine šekela srebra, što je to među nama? Pokopaj samo svoju pokojnicu!” I Abraham prihvati tražbinu Efronovu, i izmjeri Abraham Efronu cijenu što ju je bio taj zatražio u nazočnosti Hetitâ, naime četiri stotine šekela srebra, kako se kretala cijena među trgovcima. Tako Efronovo polje, što je u Makpeli, nasuprot Mamri, polje zajedno s pećinom, što je bila na njemu, i sa svim drvećem što je bilo na polju i po njegovoj međi unaokolo, prijeđe pravno u Abrahamov posjed pred svim Hetitima što su bili došli na gradska vrata. Nato Abraham pokopa Saru, svoju ženu, u pećini na polju Makpeli, istočno od Mambre, to jest Hebrona, u kanaanskoj zemlji. Tako prijeđe polje i pećina što je bila na njemu od Hetita pravno na Abrahama za baštinsko groblje. *** *** *** I priležnica njegova, po imenu Reuma, rodi sinove, naime Tebaha, Gahama, Tahaša i Maaku. A bio je Abraham star i vremešan, i Gospodin bješe Abrahama blagoslovio u svemu. Tada reče Abraham svom sluzi, najstarijemu u kući, koji je upravljao cijelim njegovim imanjem: “Stavi svoju ruku pod moje bedro! Hoću, naime, da te zakunem Gospodinom, Bogom neba i zemlje, da ne ćeš uzeti sinu mojemu žene između kćeri Kanaanaca, među kojima prebivaš. Ne, već otiđi u moju domovinu i u moj rod; tamo uzmi ženu za mojega sina Izaka!” \ A sluga mu odgovori: “A ako žena ne htjede poći sa mnom u ovu zemlju? Hoću li tada opet povesti sina tvojega natrag u zemlju iz koje si izišao?” Abraham mu odvrati: “Pazi da tamo natrag ne povedeš mojega sina! Gospodin, Bog neba, koji me je odveo iz kuće mojega oca i iz moje domovine, i koji mi je govorio i napokon mi obećao: Potomstvu tvojemu dat ću ovu zemlju, on će poslati svojega anđela, pred tobom, da dovedeš otamo ženu mome sinu. Ako li žena ne htjede poći s tobom, onda te ne veže ova zakletva. Nipošto ne smiješ tamo natrag odvesti mojega sina.” Tada stavi sluga svoju ruku pod bedro Abrahamu, gospodaru svojemu, i zakune mu se. Potom uze sluga deset deva svoga gospodara i svakovrsne dragocjenosti svoga gospodara sa sobom na put, podiže se i ode u Aram Naharajim, u grad Nahorov. Izvan grada, kod jednog studenca, pusti deve da poliježu. Bilo je pred večer, u doba kad žene izlaze da nose vodu. Tada se on pomoli: “Gospodine, Bože Abrahama, gospodara mojega! Daj mi sreću danas i iskaži milost Abrahamu, gospodaru mojemu! Evo, ja stojim ovdje na izvoru, i kćeri stanovnikâ ovoga grada izlaze da zahvaćaju vode. Ako sad djevojka kojoj reknem: Nagni krčag svoj da se napijem, odgovori: Napij se! Pa i deve ću ti napojiti, onda je to ona koju si odredio za Izaka, slugu svojega, i po tome ću spoznati da si iskazao milost gospodaru mojemu.” Još on nije bio završio svoje molitve, a Rebeka, kći Betuela, sina Milke, žene Abrahamova brata Nahora, dođe sa svojim krčagom na ramenu. Djevojka je bila veoma lijepa, djevica, koju još muž nije bio spoznao. Ona siđe izvoru, napuni svoj krčag i dođe opet gore. Tada sluga pritrča k njoj i reče: “Daj mi da se napijem malo vode iz tvojega krčaga!” Ona odgovori: “Napij se, gospodaru!” I brže spusti krčag na ruku i dade mu da se napije. Kad ga napoji, reče: “I devama ću tvojim naliti neka se napiju.” I brže izli krčag svoj u korito, otrča opet na studenac da zahvati vode i nali svim njegovim devama. A čovjek je šuteći promatrao, da vidi je li Gospodin dao sreću njegovu putu ili nije. Kad se deve napiše, uze čovjek naušnice, pola šekela teške, i dvije narukvice za njezine ruke, deset šekela zlata teške, pa je upita: “čija si kći? Kaži mi! Ima li u kući tvojega oca mjesta za nas da prenoćimo?” Ona mu odgovori: “Kći sam Betuela, sina Milke, kojega ona rodi Nahoru.” I nastavi dalje: “Slame i krmiva imamo mnogo, i mjesta da se prenoći.” Tada se nakloni čovjek, baci se ničice pred Gospodinom i reče: “Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Abrahama, gospodara mojega, koji ne uskrati milosti i vjernosti svoje gospodaru mojemu! A mene Gospodin pravim putem dovede u kuću rodbine gospodara mojega.” A djevojka otrča i pripovjedi u kući svoje majke što joj se dogodi. A Rebeka je imala brata po imenu Labana. Laban pohita van k čovjeku na izvor. Kad je on naime bio vidio naušnice i na rukama svoje sestre narukvice i kad je čuo riječi svoje sestre; “Tako mi kaza čovjek”, pođe k čovjeku koji je još jednako stajao kod deva na izvoru\ i reče: “Hodi, blagoslovljeni od Gospodina! Što stojiš tu vani? Pospremio sam već kuću i pripremio mjesto za deve.” Tada čovjek pođe u kuću, a onaj rastovari deve, donese slame i piće za deve i vode, da operu sebi noge on i ljudi što su bili s njim. A kad postavi pred njega da jede, reče on: “Ne jedem prije dok ne kažem svoju stvar.” Laban zamoli: “Govori!” Tada on uze govoriti: “Ja sam sluga Abrahamov. Gospodin je veoma blagoslovio mojega gospodara, tako da je došao do velikog blagostanja. Dao mu je ovaca i goveda, srebra i zlata, slugu i sluškinja, magaraca i deva. Sara, žena mog gospodara, rodila je u svojoj starosti gospodaru mojemu sina; njemu je predao sve svoje imanje.\ A mene zakle moj gospodar ovako: Da nisi uzeo mome sinu žene od kćeri Kanaanaca, među kojima prebivam. Nego otiđi u kuću mog oca i k mojoj rodbini i uzmi tamo ženu za mojega sina! Ja odvratih gospodaru: A što ako žena ne htjede poći sa mnom? On mi tad reče: Gospodin, pred čijim sam licem hodio, poslat će svojega anđela s tobom i dat će sreću tvojemu putu. Ti ćeš dovesti ženu mojemu sinu iz moje rodbine i iz kuće mojega oca. A neće te vezati zadana zakletva ako dođeš k mojoj rodbini, pa ti je ne dadu. Samo tada ne će te vezati zadana zakletva. Tako dođoh danas k izvoru i pomolih se: Gospodine, Bože Abrahama, gospodara mojega! Kad bi ipak htio dati sreću putu, na kojemu se nalazim! Evo, ja stojim na izvoru i ako mi djevojka što izađe da donese vode, a kojoj reknem: Daj mi da se napijem malo vode iz krčaga tvojega, odgovori: Napij se samo, pa i devama ću tvojim naliti vode, onda je to žena koju je odredio Gospodin sinu moga gospodara. Još nisam bio izgovorio, a izađe Rebeka s krčagom na ramenu. Ona siđe k izvoru i zahvati. Ja je zamolih: Daj mi da se napijem! Ona odmah spusti dolje svoj krčag i reče: Napij se, pa i deve ću tvoje napojiti! I ja se napih, a ona napoji i deve. Onda je upitah: čija si kći? Ona odgovori: Kći sam Betuela, sina Nahora, kojega mu rodi Milka. Nato joj ja objesih naušnice i stavih joj narukvice na ruke. Tada se ja naklonih, bacih se ničice pred Gospodinom i blagoslivljah Gospodina, Boga Abrahama, gospodara mojega, koji me vodio pravim putem da dobijem kćer rođaka svojega gospodara za njegova sina. Ako hoćete dakle iskazati milost i vjernost mom gospodaru, kažite mi; ako li nećete, kažite mi i to, da se okrenem nadesno ili nalijevo!” \ Tada odgovoriše Laban i Betuel i rekoše: “Od Gospodina to dolazi. Mi ti ne možemo reći ni da, ni ne. Eto, Rebeka je pred tobom. Uzmi je pa idi, da bude žena sinu tvojega gospodara, kao što je odredio Gospodin!” A kad ču Abrahamov sluga njihov pristanak, baci se ničice pred Gospodinom sve do zemlje. Potom izvadi sluga stvari srebrne i zlatne i haljine, i darova ih Rebeki. I njezinu bratu i majci darova dragocjene stvari. Onda su jeli i pili, on i njegovi pratioci, i prenoćiše ondje. Kad ustadoše ujutro, reče on: “Pustite me da idem svom gospodaru!” Njezin brat i njezina mati odvratiše: “Neka ostane djevojka kod nas još koje vrijeme, barem deset dana! Onda može ići!” A on im odvrati: “Ne zaustavljajte me! Gospodin je dao sreću mojemu putu. Pustite me da idem i da se vratim svom gospodaru!” Oni odvratiše: “Da pozovemo djevojku i da nju upitamo.” I pozvaše Rebeku i upitaše je: “Hoćeš li ići s ovim čovjekom?” Ona odgovori: “Hoću.” Tada pustiše svoju sestru Rebeku s njezinom dojkinjom i slugu Abrahamova s njegovim ljudima da idu. Blagosloviše Rebeku i rekoše joj: “Sestro draga, budi mati nebrojenim tisućama! Tvoji potomci neka osvoje vrata svojih neprijatelja!” Nato se diže Rebeka sa svojim sluškinjama. Posjedaše na deve i pođoše za čovjekom. Sluga uze Rebeku i ode otamo. Izak se upravo vraćao od studenca Lahaj Roja; prebivao je naime u pokrajini Negebu.\ Predvečer bio je Izak izašao na polje da razmatra. Kad podiže oči i pogleda, a to dolaze deve. I Rebeka podiže oči i ugleda Izaka. Spusti se brzo s deve i upita slugu: “Tko je onaj tamo čovjek, što ide preko polja ususret nama”? Sluga odgovori: “To je moj gospodar.” Tada ona uze pokrivalo i pokri se. Nato sluga pripovjedi Izaku sve što je bio učinio. Izak je povede u šator svoje majke Sare. Tada uze Rebeku. Ona mu postade žena, i on je zamilova. Tako se Izak utješi nad gubitkom svoje majke. Abraham je bio uzeo još drugu ženu po imenu Keturu. I ona mu rodi Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. Jokšan rodi Šebu i Dedana. Potomci Dedanovi bili su Ašurci, Letušci i Leumci. Sinovi Midjanovi bili su Efa, Efer, Hanok, Abida i Eldaa. Svi su oni potomci Keturini. A Abraham predade Izaku sve svoje imanje. Sinovima priležnica, što ih je Abraham imao, dade Abraham samo darove i otpravi ih, dok je još živio, od svojega sina Izaka prema istoku, u Istočnu zemlju. A ovo je broj godina što ih proživje Abraham: sto sedamdeset i pet godina. Tad preminu Abraham. U lijepoj starosti umre, star i sit života, pa bi pridružen svojim ocima. Sinovi njegovi Izak i Jišmćl pokopaše ga u pećini Makpeli na polju Efrona, sina Hetita Sohara, istočno od Mamre, na polju što ga je bio Abraham kupio od Hetitâ. Tamo su bili pokopani Abraham i žena njegova Sara. Po smrti Abrahamovoj blagoslovi Bog njegova sina Izaka. Izak je prebivao kod studenca Lahaj Roja. Slijedi povijest Jišmćla, sina Abrahamova, kojega je bila Abrahamu rodila Egipćanka Hagara, sluškinja Sarina. Ovo su imena sinova Jišmćlovih, po njihovim imenima i po rođenju: prvorođenac Jišmćlov Nebajot, onda Kedar, Adbeel, Mibsan, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma. To su sinovi Jišmćlovi, i to su njihova imena po njihovim selima i šatorištima, dvanćst knezova po njihovim plemenima. Godine Jišmćlova života iznosile su sto i trideset i sedam godina. Tada preminu. On umre i bi pridružen svojim ocima. Sinovi Jišmćlovi prebivali su od Havile do Šura, koji leži istočno od Egipta u smjeru prema Ašuru. U blizini sve svoje braće naseliše se iz prkosa. Slijedi povijest Izaka, sina Abrahamova. Abraham rodi Izaka. A Izaku je bilo četrdeset godina kad se oženi Rebekom, kćeri Aramejca Betuela iz Padan Arama, sestrom Aramejca Labana. I Izak se molio Gospodinu za svoju ženu, jer nije imala djece. Gospodin ga usliši i tako njegova Rebeka zatrudnje. A kad su se sudarala djeca u njezinu krilu, reče: “Ako je tomu tako, što će onda biti od mene?” i ode da pita Gospodina. Gospodin joj odgovori: “Dva su naroda u tvojemu tijelu, i dva su se plemena odvojila u tvojemu krilu. Jedno pleme bit će jače od drugoga, i starije služit će mlađemu.” I kad dođe vrijeme da rodi, a to su zaista blizanci bili u njezinu tijelu. Prvi koji se pojavi bio je crvenkast, sav kao runo rutav. Zato mu nadjenuše ime Ezav. A poslije se pojavi brat njegov; njegova se ruka prihvatila za petu. Zato mu nadjenuše ime Jakov. Bilo je Izaku šezdeset godina kad se oni rodiše. \ I kad dječaci odrastoše, posta Ezav dobar lovac, čovjek pustinje. A Jakov je bio čovjek krotak, koji je ostao kod šatora. Izak je više volio Ezava jer je rado jeo lovinu. A Rebeka je više voljela Jakova. Jednom skuhao Jakov jelo. Tada Ezav dođe iz pustinje sav gladan. Ezav reče Jakovu: “Daj mi brže da jedem toga crvenoga, toga tu crvenoga jela; jer sam vrlo gladan!” Zato se prozva Edom.\ Jakov odvrati: “Prodaj mi najprije svoje pravo prvorodstva!” Ezav odvrati: “Ah, moram eto umrijeti! Što će mi to pravo prvorodstva?” A Jakov reče: “Zakuni mi se najprije!” I zakle mu se i prodade tako svoje pravo prvorodstva Jakovu. Nato Jakov dade Ezavu kruha i jela od leće. On je jeo i pio, ustao i otišao. Tako je malo cijenio Ezav pravo prvorodstva. Nasta u zemlji glad, drugačija od one prijašnje, što je bila za vremena Abrahamova. Tada Izak ode k filistejskom kralju Abimeleku u Geraru. Tada mu se javi Gospodin i reče: “Ne silazi u Egipat! Ostani u zemlji koju ću ti kazati! Boravi kao gost u ovoj zemlji; i ja ću biti s tobom i blagoslovit ću te; jer ću tebi i potomstvu tvojemu dati sve ove zemlje i tako ispuniti zakletvu kojom sam se zakleo tvojemu ocu Abrahamu.\ Umnožit ću tvoje potomke tako mnogobrojno kao zvijezde na nebu. Sve ove zemlje dat ću tvojim potomcima, i u potomstvu tvojem bit će blagoslovljeni svi narodi na zemlji. Za nagradu što je Abraham slušao moj glas i slijedio moju zapovijed, moja pravila, propise i upute.” I tako osta Izak u Geraru. A kad su stanovnici mjesta pitali za njegovu ženu, reče: “Sestra mi je.” Jer se bojao kazati da mu je žena. “Mogli bi me inače,” mislio je, “stanovnici mjesta ubiti zbog Rebeke, jer je lijepa.” Kad je tamo dulje boravio, dogodi se te kralj filistejski Abimelek pogleda kroz prozor i vidje kako Izak miluje svoju ženu Rebeku. Tada dozva Abimelek Izaka i reče: “Ona je zacijelo tvoja žena. Kako si mogao kazati da ti je sestra?” Izak mu odgovori: “Mislio sam da bih inače morao umrijeti zbog nje.” Abimelek odvrati: “Što si nam to učinio? Kako se lako mogao tko od naroda primaknuti tvojoj ženi! Onda bi ti navukao na nas krivnju.” I zapovjedi Abimelek svemu narodu: “Tko se dotakne ovoga čovjeka ili njegove žene, kaznit će se smrću!” Tada Izak zasija u onoj zemlji i požanje u onoj godini strostruko. Jer ga Bog blagoslovi. Tako posta čovjek bogat i sve bogatiji, dok postade neizmjerno bogat. Imao je stada ovaca i goveda i mnogo služinčadi. I Filistejci mu postali zavidni. Zato sve studence što ih bjehu iskopale sluge njegova oca za života njegova oca Abrahama zasuše i zemljom napuniše. A Abimelek reče Izaku: “Idi od nas! Jer si nam ti postao previše moćan.” Tako ode Izak odatle, razape svoj šator u gerarskoj dolini i tamo ostade. Nato Izak opet iskopa studence što su ih bili iskopali za života njegova oca Abrahama, a Filistejci ih poslije smrti Abrahamove zasuli, i dade im ista imena što im ih je bio dao njegov otac. Izakove sluge kopale su u dolini i nađoše tamo studenac s tekućom vodom. Ali se posvađaše gerarski pastiri s Izakovim pastirima, jer su tvrdili: “Naša je voda!” Zato on nazva studenac Esek, jer su se tamo bili posvađali s njim. Potom iskopaše drugi studenac pa se i zbog njega posvađaše; zato ga on nazva Sitna.\ Tada ode odatle dalje i iskopa opet studenac. Oko njega nije bilo svađe. Zato ga on nazva Rehobot rekavši: “Sad nam Gospodin odredi slobodan prostor, da se možemo raširiti u zemlji.” Odatle ode gore u Beer Šebu. U onoj noći javi mu se Gospodin i reče: “Ja sam Bog oca tvojega Abrahama. Ne boj se! Jer ja sam s tobom i blagoslovit ću tebe i umnožit ću tvoje potomstvo zbog sluge svojega Abrahama.” On načini ondje žrtvenik, prizva ime Gospodnje i razape svoj šator. Sluge Izakove iskopaše ondje studenac. Tada dođe k njemu Abimelek iz Gerara sa svojim pouzdanikom Ahuzatom i s poglavicom svoje vojske Fikolom. Izak ih upita: “Zašto dođoste k meni kad me mrzite i otjeraste me od sebe?” Oni odgovoriše: “Vidjesmo na svoje oči da je Gospodin s tobom. Zato mislimo da treba pod zakletvom sklopiti ugovor između nas i tebe. Mi hoćemo sklopiti ugovor s tobom. Ti da nama ne činiš nikakva zla, kao što se mi tebe ne dotakosmo, nego ti samo činismo dobro i pustismo te da ideš u miru. Ti si eto blagoslovljen od Gospodina!” Tada im on spremi gozbu i oni su jeli i pili. Drugo jutro rano zakleše se jedan drugome. Tada ih Izak otpusti i oni otiđoše od njega u miru. Isti dan dođoše Izakove sluge i pripovjediše mu za studenac što su ga bili iskopali: “Nađosmo vodu.” On ga nazva Šiba. Zato se grad zove sve do dana današnjega Beer Šeba. Kad bi Ezavu četrdeset godina, uze za ženu Juditu, kćer Hetita Beerija, i Basematu, kćer Hetita Elona. Obje su zadavale mnogo jada Izaku i Rebeki. Kad Izak ostarje i oči mu potamnješe da nije mogao više vidjeti, dozva svog starijega sina Ezava i reče mu: “Sine moj”! On mu odgovori: “Evo me!” Tada Izak reče: “Vidiš, ostario sam i ne znam kad ću umrijeti. Uzmi sad svoje oružje, svoj tobolac i luk, izađi van u pustinju i ulovi mi komad divljači! Priredi mi od toga tečno jelo, kako to ja volim, i donesi mi to! Tada ću jesti i duša će te moja za to blagosloviti, prije nego umrem.” A Rebeka je bila čula kad je Izak tako govorio sa sinom Ezavom. I Ezav izađe u pustinju da ulovi divljači i donese kući. Tada reče Rebeka svom sinu Jakovu: “čula sam kako tvoj otac reče tvom bratu Ezavu: Donesi mi komad divljačine i priredi mi tečno jelo! Tada ću jesti i tebe pred Gospodinom blagosloviti, prije nego umrem. Nego sada, sine moj, poslušaj savjet što ću ti ga dati! Otiđi k stadu i donesi mi dva lijepa jareta! Od njih ću prirediti tečno jelo tvojemu ocu, kako on to voli. Onda ćeš donijeti svom ocu da jede pa da te blagoslovi, prije nego umre.” A Jakov odvrati svojoj majci Rebeki: “Ali moj je brat Ezav čovjek rutav, a ja sam gladak. Možda će me moj otac opipati. Onda sam pred njim kao varalica, pa bih navukao na sebe prokletstvo umjesto blagoslova.” A njegova mati odgovori: “Na me neka padne to prokletstvo tvoje, sine moj! Poslušaj savjet moj! Otiđi i donesi mi!” On tada ode i donese svojoj majci. Majka priredi od toga tečno jelo, kako je to volio njegov otac. Nato donese Rebeka najbolje haljine svoga starijeg sina Ezava, što ih je imala u kući kod sebe, i odjene ih mlađem sinu Jakovu. Kožice jareće ovi mu oko ruku i oko glatkoga vrata. Tada dade sinu Jakovu u ruke tečno jelo s kruhom, što ga je bila priredila. Tako uđe on k ocu i reče: “Oče moj!” On odgovori: “Evo me! Tko si ti, sine moj?” Jakov odvrati ocu: “Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac. Učinio sam kako si mi naložio. Sjedi uspravno i jedi moje divljači i onda me blagoslovi!” A Izak upita svojega sina: “Kako si mogao tako brzo nešto naći, sine moj?” On odgovori: “Gospodin, Bog tvoj, dade te istrča preda me.” Ali Izak reče Jakovu: “Stupi bliže da te opipam, sine moj, jesi li ti zaista sin moj Ezav ili nisi!” Jakov pristupi k ocu svojemu Izaku i on ga opipa i reče: “Glas je doduše Jakovljev, ali ruke su Ezavove.” I ne prepozna ga, jer su njegove ruke bile rutave kao ruke njegova brata Ezava. Pošto ga je pozdravom blagoslova pozdravio, upita opet: “Ti si dakle doista sin moj Ezav?” On odgovori: “Jesam.” Tada on reče: “Onda mi donesi da jedem divljači svog sina i da te tada blagoslovim!” Jakov mu donese, i on je jeo. Tada donese vina, i on je pio. Nato mu reče njegov otac Izak: “Hodi ovamo, sine moj, i poljubi me!” On pristupi i poljubi ga. Kad on osjeti miris njegovih haljina, blagoslovi ga govoreći: “Zaista, miris sina mojega jest kao miris polja kad ga blagoslovi Gospodin. Bog ti dao nebeske rose i rodne zemlje i vina i žita u izobilju! I narodi se pred tobom prigibali! Bio gospodar braći svojoj, i klanjali se tebi sinovi majke tvoje! Proklet bio koji tebe proklinje! A blagoslovljen bio koji tebe blagoslivlja!” Kad je Izak bio završio blagoslov nad Jakovom, a Jakov jedva što je bio otišao ispred svojega oca Izaka, vrati se njegov brat Ezav iz lova. I on priredi tečno jelo, donese svojemu ocu i reče ocu: “Sjedni uspravno, oče dragi, i jedi divljači svojega sina! Onda me blagoslovi!” Tada ga upita njegov otac Izak: “Tko si ti?” On reče: “Ja sam tvoj sin, tvoj prvorođenac, Ezav.” Izak se neizmjerno uplaši i povika: “A tko je bio onaj koji ulovi divljači i donese mi je? Ja sam jeo od svega prije nego ti dođe, i njega sam blagoslovio. I on će tako ostati blagoslovljen!” Kad Ezav razabra riječi svog oca, zavrisnu gorko iza glasa i zamoli svojega oca: “Blagoslovi i mene, oče dragi!” On odgovori: “Dođe tvoj brat s prijevarom i odnese ti blagoslov.” Tada on odvrati: “Pravo mu se dalo ime Jakov. Već dvaput me prevari: Moje pravo prvorodstva uze mi, a sad mi eto još ote i blagoslov.” Tad upita: “Zar nisi za me sačuvao nikakva blagoslova?” Izak odgovori Ezavu: “Eto, postavih ga tebi za gospodara i svu njegovu braću dadoh mu za sluge. Opskrbih ga žitom i vinom. Pa što bih sad još mogao učiniti za tebe, sine dragi?” Ezav odvrati svojemu ocu: “Zar imaš samo jedan blagoslov, oče dobri? Blagoslovi i mene, oče dragi!” I Ezav stade glasno plakati. Tada mu njegov otac Izak progovori: “Eto, daleko od rodne zemlje bit će tvoje prebivalište i daleko od rose nebeske odozgo. Od svojega mača živjet ćeš i bratu ćeš svojemu služiti. Napregneš li se, jaram ćeš njegov stresti s vrata svojega.” Ezav posta neprijatelj Jakovu zbog blagoslova što mu ga je bio dao njegov otac, i reče Ezav: “Uskoro dolazi vrijeme u kojem će se žaliti mog oca; tada ću ubiti svojega brata Jakova.” \ I kad Rebeka sazna za tu izjavu svog starijeg sina Ezava, dozva mlađeg sina Jakova i reče mu: “Slušaj, brat tvoj Ezav hoće da ti se osveti i da te ubije. Nego, sine dragi, poslušaj moj savjet! Ustani i bježi k mom bratu Labanu u Haran! Ostani jedno vrijeme kod njega, dok se slegne srdžba tvog brata! čim se gnjev tvojega brata odvrati od tebe i on zaboravi što si mu učinio, poslat ću po tebe i otamo te dovesti ovamo. Zašto bih vas obojicu izgubila u jednom danu?” Potom Rebeka reče Izaku: “Omrznuo mi je život zbog kćeri Hetita. Ako i Jakov uzme sebi za ženu jednu Hetitkinju, jednu između kćeri u zemlji, onda što imam još od života?” Tada Izak dozva Jakova, blagoslovi ga i naloži mu: “Ne uzimaj žene između kćeri Kanaanaca! Nego ustani, idi u Padan Aram u kuću Betuela, oca tvoje majke i uzmi sebi otamo ženu, jednu između kćeri Labana, brata tvoje majke. Bog, Svemogući, neka te blagoslovi, neka te učini plodnim i umnoži te da postaneš mnoštvo narodâ! I neka ti da blagoslov Abrahamov, tebi i potomcima tvojim, da zaposjedneš zemlju u kojoj prebivaš kao tuđinac i koju Bog dade Abrahamu!” Tako otpremi Izak Jakova, i on se zaputi u Padan Aram k Labanu, sinu Aramejca Betuela, bratu Rebeke, majke Jakova i Ezava. A Ezav sazna da je Izak blagoslovio Jakova i poslao ga u Mezopotamiju, da otamo dovede sebi ženu, i da mu je blagoslivljajući ga naložio: “Ne uzimaj žene Kanaanke”, i da je Jakov poslušao svog oca i majku i otišao u Padan Aram. I vidje Ezav da njegovu ocu Izaku nisu po volji Kanaanke. Zato ode Ezav k Jišmćlu i uze sebi, uz svoje dvije žene, za ženu još Mahalatu, kći Jišmćla, sina Abrahamova, sestru Nebajotovu. A Jakov otiđe iz Beer Šebe i otputova u Haran. Stiže na jedno mjesto i prenoći ondje, jer je sunce bilo zapalo. Uze jedan kamen na onom mjestu, namjesti ga sebi kao jastuk i leže da tu spava. I usnu: Ljestve stajale na zemlji, što su svojim vrhom dopirale sve do neba, i anđeli Božji hodili na njima gore i dolje. Gore nad njima stajao je Gospodin i govorio: “Ja sam Gospodin, Bog oca tvojega Abrahama i Izaka. Zemlju, na kojoj počivaš, dat ću tebi i potomcima tvojim. Potomstva tvojega bit će kao praha na zemlji. Prema zapadu i istoku, sjeveru i jugu ti ćeš se raširiti. U tebi i u potomcima tvojim bit će blagoslovljena sva plemena na zemlji. Eto, ja ću biti s tobom i čuvat ću te, kamo god pođeš. I opet ću te natrag dovesti u ovu zemlju; jer te ne ću ostaviti dok ne izvršim što ti obećah.” \ I Jakov se probudi od sna i povika: “Zaista, Gospodin je na ovom mjestu, a ja ne znadoh!” Pun strahopoštovanja primijeti: “Kako je časno ovo mjesto! Jest, ovdje je kuća Božja i ovdje su vrata nebeska!” Drugo jutro uze Jakov kamen, što ga je bio namjestio sebi kao jastuk, i postavi ga za spomenik i izli na nj ulje. Tada prozva to mjesto Betel; a prije se taj grad zvao Luza. \ Nato učini Jakov ovaj zavjet: “Ako Bog bude sa mnom i sačuva me na putu kojim sad idem, ako mi da kruha za hranu i haljine za odijevanje, i ako se sretno vratim u očinsku kuću, tad će Gospodin biti moj Bog, a ovaj kamen, što ga postavih za spomenik, bit će kuća Božja, i od svega što mi dadeš vjerno ću ti dati desetinu.” Tada se zaputi Jakov i ode u zemlju sinova Istoka. Kad baci pogled oko sebe, ugleda u pustinji studenac na kojem su upravo počivala tri stada ovaca; jer su se na tom studencu obično napajala stada. Nad otvorom studenca ležao je golem kamen.\ Istom kad bi se tamo stjerala sva stada, odvalili bi kamen s otvora studenca i napajali bi ovce. Onda bi opet stavili kamen na svoje mjesto nad otvorom studenca. Jakov im reče: “Braćo, odakle ste?” Odgovoriše: “Iz Harana smo.” On ih upita: “Poznajete li Labana, sina Nahorova?” Odvratiše: “Poznajemo.” Upita ih dalje: “Kako mu je?” Odvratiše: “Dobro, evo upravo dolazi kći njegova Rahela s ovcama.” Tada on reče: “Eto, još je dan dug, i nije još vrijeme da skupljate stoku. Napojite ipak ovce i pustite ih onda da još pasu!” Odgovoriše: “Ne možemo dok se ne skupe sva stada. Onda odvalimo kamen s otvora studenca i napojimo ovce.” Dok je on još govorio s njima, bila je došla Rahela s ovcama svog oca; ona je naime bila pastirica.\ A kad Jakov vidje Rahelu, kći majčina mu brata Labana, i ovce majčina mu brata Labana, pristupi Jakov, odvali kamen s otvora studenca i napoji ovce majčina mu brata Labana. Onda Jakov poljubi Rahelu i stade glasno plakati. Nato Jakov pripovjedi Raheli da je rođak njezina oca, i to sin Rebekin. Ona otrča i javi to ocu svojemu. I kad Laban ču glas o Jakovu, sinu svoje sestre, pohitje mu ususret, zagrli i poljubi ga i uvede u svoju kuću. On pripovjedi Labanu sve što se je bilo dogodilo. Laban mu reče: “Jest, ti si kost moja i meso moje.” I Jakov ostade kod njega čitav mjesec. Tada Laban reče Jakovu: “Zar da besplatno radiš za me jer si mi nećak? Kaži mi što će ti biti plaća!” A Laban je imao dvije kćeri; starijoj bilo ime Lea, a mlađoj Rahela.\ Lea je imala mutne oči, a Rahela je bila lijepa stasa i lica. Jakov zavolje Rahelu i reče: “Služit ću ti sedam godina za tvoju mlađu kćer Rahelu.” Laban odgovori: “Bolje je da je dam tebi negoli kojemu stranom čovjeku. Ostani dakle kod mene!” Tako je Jakov služio za Rahelu sedam godina, i one mu se učiniše kao nekoliko dana, tako ju je volio. Tada reče Jakov Labanu: “Daj mi sad moju ženu! Jer navrši se moje vrijeme. Ja bih se njom oženio.” I sazva Laban sve stanovnike mjesta i priredi gozbu. A navečer uze svoju kćer Leu i uvede je k njemu, i on imade s njom ženidbeno općenje. I Laban dade svojoj kćeri Lei ropkinju Zilpu za sluškinju. Ujutro se vidjelo da je to bila Lea. Tada reče on Labanu: “Zašto mi to učini? Zar ti nisam služio za Rahelu? Zašto me prevari?” Laban odvrati: “U našoj zemlji nije običaj da se uda mlađa prije starije. Navrši samo s njom svadbeni tjedan, onda će ti se dati i druga za službu, što ćeš mi je služiti još daljnjih sedam godina.” Jakov učini tako i navrši s njom svadbeni tjedan. Tada mu dade i svoju kćer Rahelu za ženu. I Laban dade svojoj kćeri Raheli svoju ropkinju Bilhu za sluškinju. On imade i s Rahelom ženidbeno općenje. Rahelu je više volio nego Leu, i tako je on još daljnjih sedam godina služio kod Labana. Kad vidje Gospodin da je Lea zapostavljena, učini je rodnom, a Rahela osta nerotkinja. Tako Lea zatrudnje i rodi sina, kojemu nadjenu ime Ruben; “jer”, reče ona, “Gospodin pogleda na jad moj. Sada će me ljubiti moj čovjek.”\ I opet ona zatrudnje i rodi sina. Ona reče: “Gospodin je čuo da sam bila zapostavljena; zato mi dade i ovoga.” I nadjenu mu ime Šimun.\ I kad opet zatrudnje i rodi sina, reče: “Sad će mi moj čovjek biti naklonjen; jer rodih tri sina.” Zato mu nadjenu ime Levi.\ Potom zatrudnje još jedanput, rodi sina i reče: “Sada ću slaviti Gospodina.” Zato mu nadjenu ime Juda. Potom ne rodi više nijedno dijete. Kad Rahela vidje da ne rađa djece Jakovu, poče Rahela zavidjeti svojoj sestri i reče Jakovu: “Daj mi djece, inače ću umrijeti!” Tada se Jakov rasrdi na Rahelu i reče: “Zar sam ja, a ne Bog, koji ti uskrati blagoslov djece?” Ona odgovori: “Evo ti osobna moja sluškinja Bilha; opći s njom da ona rodi za moje krilo te tako po njoj dođem do djece!”\ I dade mu osobnu svoju sluškinju Bilhu za priležnicu, i Jakov je općio s njom. Zatrudnje Bilha i rodi Jakovu sina. Rahela reče: “Dosudi mi Bog pravo kad usliša i moju molbu i pokloni mi sina.” Zato mu nadjenu ime Dan. I opet zatrudnje sluškinja Rahelina Bilha i rodi Jakovu drugoga sina. Tada reče Rahela: “Božje bojeve bojevah sa svojom sestrom pa i pobijedih.” Zato mu nadjenu ime Naftali. I kad Lea vidje da je prestala rađati, uze svoju sluškinju Zilpu i dade je Jakovu za ženu. I sluškinja Leina Zilpa rodi Jakovu sina. Tada reče Lea: “Sretno!” i nadjenu mu ime Gad. Potom Leina sluškinja Zilpa rodi Jakovu drugoga sina. Tada reče Lea: “Sretna ja! Jest, sretnom će me slaviti žene.” Zato mu nadjenu ime Ašer. I kad Ruben ode jednom u vrijeme pšenične žetve, nađe u polju mandragore i donese ih svojoj majci Lei. Tada reče Rahela Lei: “Daj mi koju mandragoru svoga sina!” A ona joj odvrati: “Zar ti nije dosta što mi uze mog čovjeka? Zar ćeš mi sada uzeti i mandragore mojega sina?” A Rahela odvrati: “Zato noćas neka on slobodno bude kod tebe? za mandragore tvojega sina!” I kad je navečer dolazio Jakov iz polja, izađe mu Lea ususret i reče: “K meni ćeš doći; jer te kupih za mandragore svojega sina!” Tako on provede tu noć kod nje.\ Bog usliši Leu: ona zatrudnje i rodi Jakovu petoga sina. Tada reče Lea: “Dade mi Bog plaću jer dadoh svoju sluškinju svom čovjeku.” Zato mu nadjenu ime Jisakar. Opet zatrudnje Lea i rodi Jakovu šestoga sina. Lea reče: “Bog me obdari lijepim darom. Sad će moj čovjek prebivati kod mene, jer mu rodih šest sinova.” Zato mu nadjenu ime Zebulun. Poslije rodi kćer kojoj nadjenu ime Dina. I spomenu se Bog Rahele, usliša je i darova joj radosti majčine. Ona zatrudnje i rodi sina. Tada reče: “Oduze Bog moju sramotu.” I nadjenu mu ime Josip i reče: “Neka mi Gospodin pridoda još jednoga sina!” Kad Rahela rodi Josipa, reče Jakov Labanu: “Pusti me! Htio bih poći u svoje mjesto i u svoju domovinu! Daj mi moje žene i djecu, za koje sam ti služio, da idem! Znaš kako sam ti služio.” Laban mu odgovori: “O, da bih našao milost u tvojim očima! Znam, Gospodin me je blagoslovio zbog tebe.” I on nastavi: “Odredi plaću što je tražiš od mene! Dat ću ti je.” On mu odvrati: “Znaš sam kako sam ti služio i što po meni postade tvoja stoka. Malo je bilo što si imao prije nego dođoh k tebi. Ali to se silno umnožilo. Gospodin te je blagoslivljao pri svakom mojem koraku. A kad ću se i ja moći brinuti za svoju kuću?” Onaj upita: “Što da ti dadem?” Jakov odgovori: “Ne trebaš mi ništa dati. Ako pristaneš na ovo što ću reći, opet ću ti čuvati životinje. Pusti da pogledam danas sve tvoje životinje i da izdvojim od njih svaki komad šaren i s biljegom! Svaki crni komad među ovcama i svaka s biljegom i šarena koza neka bude moja plaća! I na tom neka se pokaže moje poštenje ubuduće: Kada dođeš da vidiš moju plaću, neka bude sve što nije šareno ili s biljegom među kozama i crno među ovcama kao da sam ukrao!” Tada reče Laban: “Dobro, neka bude kako si kazao!” Nato izdvoji Laban još isti dan prugaste i s biljegom jarce i sve šarene i s biljegom koze, sve na čemu je bilo nešto bijelo, i sve što je bilo crno među ovcama, i predade to svojim sinovima. Onda odredi daljinu od tri dana hoda između sebe i Jakova. Jakov je naime pasao ostalu Labanovu stoku. Tada Jakov donese sebi zelenih topolovih, ljeskovih i kestenovih prutova i oguli na njima bijele pruge tako da je otkrio bjelinu na prutovima. Potom je stavljao oguljene prutove upravo pred životinje u žljebove, u korita, kamo su dolazile životinje da piju. One su se naime parile kad bi dolazile da piju. Kako su se životinje parile gledajući u prutove, to bi životinje omladile mlade prugaste, šarene i s biljegom. Janjad bi onda Jakov izlučio. Tako se je brinuo da mlade životinje u Labanovu stadu budu prugasti i crni komadi. Tim je namaknuo sebi posebna stada, što ih nije stavljao među Labanove životinje. I kad su se god parile jake životinje, stavljao bi Jakov prutove u žljebove, da se omlade pred prutovima. A pred slabe životinje nije ih stavljao. Tako je Laban dobivao slabe životinje, a Jakov jake. Tako se čovjek veoma obogati i dobi mnogo stoke, sluškinja i slugu, deva i magaraca. Ali Jakov doču besjede sinova Labanovih koji su ovako govorili: “Jakov sve prenese na sebe što je imao naš otac. Od posjeda našega oca steče on sve to bogatstvo.” Pa kad i na licu Labanovu razabra da on nije više prijašnji, tada zapovjedi Gospodin Jakovu: “Vrati se u zemlju otaca svojih i k svojoj rodbini! Ja ću biti s tobom.” Nato Jakov dade dozvati Rahelu i Leu u polje k svome stadu. I reče im: “Vidim na licu vašega oca da on nije više prema meni kao prije. Ali je Bog mojega oca bio sa mnom. Znate same da sam ocu vašemu služio koliko sam god mogao. Ali otac me je vaš varao i mijenjao mi plaću deset puta. Bog ipak ne dopusti da mi naškodi. Kad on reče: Šarene životinje neka budu tvoja plaća, onda sva stoka omladi šarene mlade. A kad reče: Prugaste životinje neka budu tvoja plaća, onda sva stoka omladi prugaste mlade. Tako oduze Bog stado vašem ocu i dade ga meni. U vrijeme, naime, kad su se parile ovce, vidjeh jasno u snu kako su ovnovi što su skakali na ovce bili prugasti, šareni i pjegavi. I anđeo Božji reče mi u snu: Jakove! A ja odgovorih: Evo me! On reče: Dobro pripazi na to da svi ovnovi što skaču na ovce budu prugasti, šareni i pjegavi! Ja sam doista sve vidio što ti učini Laban. Ja sam Bog Betela, gdje si pouljio spomenik i meni učinio zavjet. Sada ustani! Idi iz ove zemlje i vrati se u svoju domovinu!” Tada mu odgovoriše Rahela i Lea: “Imamo li još dio i baštinu u kući svojega oca? Zar nas ne drži kao tuđinke, nakon što nas prodade, i novac što ga je dobio za nas, pojede? Jer sve blago što ga oduze Bog našemu ocu naše je i djece naše. Učini samo sada onako kako ti zapovijeda Bog.” Jakov se podiže, stavi svoju djecu i svoje žene na deve i povede svu stoku i sve svoje blago što ga steče, stoku što je sebi namače u Padan Aramu, da se vrati k svojemu ocu Izaku u zemlju kanaansku. A Laban je bio upravo otišao da striže svoje ovce. I Rahela ukrade kućne idole svojega oca. Jakov, naime, prevari Aramejca Labana, jer mu je tajio da hoće bježati. Tako poduze bijeg sa svim što je imao, zaputi se, prijeđe rijeke i udari prema gori Galaadu. Treći dan javiše Labanu da je Jakov pobjegao. Tad on uze sa sobom svoje rođake, ode za njim u potjeru sedam dana hoda i dostiže ga u gori Gileadu. Ali se Bog javi Aramejcu Labanu noću u snu i opomenu ga: “Pazi dobro da ne govoriš s Jakovom ni dobro ni zlo.” Kad eto Laban dostiže Jakova, Jakov je bio razapeo svoj šator na gori. I Laban s rođacima svojim razape svoj šator na gori Gileadu. I reče Laban Jakovu: “Što učini? Ti me prevari i odvede moje kćeri kao ratne zarobljenice. Zašto tajno pobježe i pokrade me? Niti mi što reče da te ispratim s radošću i pjesmom, s bubnjevima i harfama! Niti mi dade da izljubim na rastanku svoje unuke i svoje kćeri. Doista, ludo si radio. Mogao bih sada da s vama zlo postupam. Ali Bog oca tvojega prošle noći reče mi: Pazi da ne govoriš s Jakovom ni dobro ni zlo! Pa dobro, eto otišao si, jer si se zaželio očeve kuće. Ali zašto mi ukrade moje bogove?” Jakov odgovori Labanu: “Jest, bojao sam se jer sam mislio da bi mi ti mogao oteti svoje kćeri. A u koga nađeš svoje bogove taj neka ne živi više! Pretraži samo pred našim rođacima sve što imam kod sebe, pa ih uzmi sebi!” Jakov, naime, nije znao da ih je Rahela bila ukrala. Laban uđe u šator Jakovljev i u šator Lein i u šator obiju sluškinja, ali ne nađe ništa. Izađe iz šatora Leina i uđe u šator Rahelin. A Rahela je bila uzela kućne idole, pa ih stavila pod samar svoje deve i sjela na njih. I Laban pretraži sav šator, a ne nađe ništa. A ona reče svome ocu: “Nemoj mi zamjeriti, gospodaru, što ti ne mogu ustati, jer je meni što u žena biva!” On je tražio dalje, ali ne nađe kućnih bogova. Tada se razljuti Jakov i udari na Labana. Ovako progovori Labanu: “Koja je moja krivnja i koji moj prekršaj da me tako žestoko progoniš? Sve si mi, eto, stvari prekopao, pa što si našao iz svoje kuće? Daj stavi sve pred svoje i moje rođake! Oni neka prosude tko od nas dvojice ima pravo! Ima već dvadeset godina što sam bio kod tebe. Ovce i koze tvoje nikad se ne izjaloviše, i nikad ne pojedoh tvojega ovna. Što bi zvijer rastrgala, nikad ti ne donesoh. Sam bih uvijek podmirio štetu. Od mene si utjerivao što bi mi bilo ukradeno danju ili noću. Danju me ubijala žega, a noću mraz. San nije dolazio na moje oči. Dvadeset, eto, godina služio sam u tvojoj kući, četrnćst godina za dvije tvoje kćeri i šest godina za tvoju stoku, a plaću si mi mijenjao deset puta. Da nije bio za me Bog oca mojega, Bog Abrahamov, kojega štuje i Izak, ti bi me zaista sada otpustio praznih ruku. Ali je Bog vidio moju nevolju i trud mojih ruku, pa je prošle noći presudio.” Laban odvrati Jakovu: “Moje su kćeri, moja su djeca, i moja je stoka, ukratko sve što vidiš jest moje. Pa što da učinim danas svojim kćerima ili njihovoj djeci koju rodiše? Hajde da sklopimo savez, ja i ti! To neka bude za svjedočanstvo između mene i tebe!” Tada uze Jakov kamen i postavi ga kao spomenik. I Jakov zapovjedi svojima: “Nakupite kamenja!” I nakupiše kamenja i podigoše gomilu. Tada održaše gozbu tamo, na gomili kamenja. Laban je nazva Jegar Sahaduta, a Jakov je nazva Gal-ed. Laban reče: “Ova je gomila kamenja danas svjedok između mene i tebe.” Zato joj je dano ime Gal-ed i Mispa, jer reče: “Neka bude Gospodin stražar između mene i tebe, kad se rastadosmo! Ako bi zlo postupao s mojim ili bi uzeo još druge žene uz moje kćeri, onda pomisli, makar inače i nije nitko uz nas, da je Bog svjedok između mene i tebe!” Dalje reče Laban Jakovu: “Eto, ova gomila kamenja i ovaj spomenik što ga postavih između mene i tebe: svjedok neka bude ova gomila kamenja, i svjedok neka bude ovaj spomenik da ni ja ne smijem preko ove gomile i ovoga spomenika prijeći k tebi, a niti ti smiješ preko ove gomile kamenja i ovoga spomenika prijeći k meni u zloj namjeri. Bog Abrahamov i Bog Nahorov, Bog njihovih otaca, neka bude sudac među nama!” Tada se zakune Jakov onim kojega je štovao njegov otac Izak. Nato prinese Jakov na gori žrtvu klanicu i pozva svoje da održe gozbu. Tako održaše oni gozbu i ostadoše preko noći na gori. Drugoga jutra rano izljubi Laban svoje unuke i kćeri i dade im svoj blagoslov. Potom ode Laban i vrati se kući. I Jakov ode svojim putem. Tada ga sretoše anđeli Božji. Kad ih Jakov ugleda, povika: “Ovo je tabor Božji.” Zato prozva ono mjesto Mahanajim. Nato posla Jakov pred sobom glasnike k svojemu bratu Ezavu u zemlju Seir, u edomsku pokrajinu, i naloži im: “Ovako recite mom gospodaru Ezavu: Sluga tvoj Jakov poručuje ti ovo: Boravio sam i dosad se zadržao kod Labana. Tamo sam stekao volova, magaraca, stoke, sluge i sluškinje. Tako poručujem svom gospodaru da bih našao milost u očima njegovim.” Glasnici se vratiše k Jakovu i javiše: “Dođosmo k tvome bratu Ezavu; on ti ide ususret, i to s četiri stotine momaka.” \ Tada se Jakov jako uplaši, i obuze ga briga. Zato razdijeli ljude što ih je imao sa sobom, i stoku, i goveda, i deve u dva tabora. Pomisli: Ako Ezav napadne jedan tabor i svlada ga, drugi će tabor moći umaknuti. Tada se pomoli Jakov: “Bože oca mojega Abrahama! Bože oca mojega Izaka! Gospodine, koji si mi kazao: Vrati se u domovinu i k rodbini i ja ću gledati da ti bude dobro! Nisam vrijedan svih milosti i sve vjernosti što si je iskazao svojemu sluzi. Jer samo sa štapom putničkim prekoračih Jordan tamo, a sad posjedujem dva tabora. Ah, izbavi me iz ruke mog brata, iz ruke Ezavove; jer se bojim da ne dođe i ne pobije nas, majke s djecom!\ Ali ti si obećao: Ja ću gledati da ti bude dobro i učinit ću da tvojega potomstva bude kao pijeska u moru, što se ne može izbrojiti zbog množine.” One noći tamo prenoći. Potom izabra od imutka dar za svojega brata Ezava: Dvjesta koza i dvadeset jaraca, dvjesta ovaca i dvadeset ovnova;\ trideset deva dojilica s mladima njihovim, četrdeset mladih krava i deset mladih bikova, dvadeset magarica i deset magaradi. Predade ih svojim slugama, svako stado posebno, i zapovjedi im: “Idite naprijed preda mnom i ostavite prostora između jednoga i drugoga stada!” Prvomu dade ovaj naputak: “Kad te susretne moj brat, Ezav, pa te upita: čiji si i kamo ćeš, i čije su te životinje pred tobom?, ti reci: Ja sam sluga tvoga sluge Jakova. Ovo šalje na dar svom gospodaru Ezavu; on sam dolazi odmah za nama.” \ Tako i drugomu i trećemu i svima što su gonili stado dade naputak: “Kako, eto, naredih, tako recite Ezavu kad ga susretnete! I kažite: Sluga tvoj Jakov dolazi odmah za nama.” Mislio je, naime: “Darom što ide preda mnom umirit ću ga. Onda istom stupit ću mu pred oči. Možda me tada ljubazno primi.” Tako ode dar naprijed pred njim, a on sam ostade one noći u taboru. Ipak se diže još one noći, uze obje žene i obje sluškinje i jedanćst sinova i prijeđe gaz Jaboka. Uze ih, prevede ih preko rijeke i ostalo onda svoje imanje prenese prijeko. Jakov ostade sam. Tada se jedan čovjek borio s njim sve do svitanja. I kad ovaj vidje da ga ne može nadjačati, udari ga po bedru te se Jakovu iščaši kuk, kad se s njim borio. Tada reče onaj: “Pusti me; jer je zora već svanula!” Ali on odgovori: “Ne puštam te dok me ne blagosloviš.” \ Onaj ga upita: “Kako se zoveš?” On odgovori: “Jakov.” A onaj mu reče: “Odsad se ne ćeš više zvati Jakov, nego Izrćl; jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadjačao si.” \ Tada zamoli Jakov: “Kaži mi svoje ime!” On odgovori: “Što me pitaš za moje ime?” I onda ga ondje blagoslovi. Jakov prozva ono mjesto Penuel; “jer”, reče on, “vidjeh Boga licem u lice, a ipak ostadoh na životu.” \ Sunce je pred njim izašlo kad ostavi za sobom Penuel. A hramao je zbog kuka. Zato Izrćlovi sinovi sve do dana današnjega ne jedu bedreni mišić, jer udari Jakova po bedrenom kuku. Kad Jakov podiže oči i vidje Ezava s četiri stotine ljudi, razdijeli djecu Lei i Raheli i objema sluškinjama. Sprijeda postavi sluškinje i njihovu djecu, za njima Leu i njezinu djecu, a na kraju Rahelu s Josipom. A sam pođe pred njima i nakloni se sedam puta do zemlje, dok se ne približi svom bratu. Ezav mu pohita ususret, zagrli ga, pade mu oko vrata i poljubi ga, i zaplakaše obojica. Kad onda podiže svoje oči i ugleda žene i djecu, upita: “Tko su ti ovi?” Odgovori: “To su djeca što ih Bog darova tvojemu sluzi.” Pristupiše sluškinje s djecom i nakloniše se. Tad pristupi i Lea s djecom i nakloni se. Na kraju pristupiše Josip i Rahela i nakloniše se. On upita: “Što si htio s tom čitavom četom, koju susretoh?” On odgovori: “Htio sam time naći milost u očima svoga gospodara.” Ezav reče: “Imam dosta, dragi brate! Zadrži što je tvoje!” Ali Jakov odvrati: “Ne, ako sam našao milost u tvojim očima, onda primi dar od mene! Jer gledam u tvoje lice kao što se gleda u lice kojega nebesnika, i ti me tako lijepo dočeka. Primi dakle moj pozdravni dar što ti je doveden! Jer Bog me obilato blagoslovi, i imam svega dosta.” I prisili ga te primi. Potom on reče: “Hajde ustanimo i pođimo dalje! Ići ću i ja s tobom.” Ali mu ovaj odvrati: “Vidi sam moj gospodar da su djeca još nejaka. A imam na svojoj brizi i ovce dojilice i goveda. Ako ih samo jedan dan više gonim, izginut će mi sve stado. Pa neka ide gospodar moj pred svojim slugom! Ja ću tad polako ići, koliko može stado što ga gonim, i koliko mogu nejaka djeca, dok dođem k svojemu gospodaru u Seir.” Ezav odvrati: “Pa da ti barem ostavim nekoliko ljudi što me prate.” Ali on reče: “čemu to? Zadovoljan sam što sam našao milost u očima svojega gospodara!” Tako se Ezav vrati istoga dana svojim putem u Seir. A Jakov ode dalje u Sukot i načini sebi kuću, a za stoku svoju načini staje. Zato se nazva ono mjesto Sukot. Na povratku iz Padan Arama dođe Jakov zdravo i u grad Šekem, koji je u zemlji kanaanskoj, i ušatori se istočno od grada. A komad zemlje na kojem razape svoj šator kupi od sinova Hamora, gospodara u Šekemu, za sto kesita. Tamo načini žrtvenik i nazva ga “El je Bog Izrćlov.” Dina, koju je Lea rodila Jakovu, izađe jednoga dana da gleda kćeri te zemlje. A ugleda je Šekem, sin Hivijca Hamora, kneza te zemlje, i ugrabi je i silova je. I prionu njegovo srce za kćer Jakovljevu Dinu; on zavolje djevojku pa joj se udvarao.\ Zato zamoli Šekem svog oca Hamora: “Zaprosi mi tu djevojku, da mi bude žena!” I Jakov dozna da je oskvrnjena njegova kći Dina. Ali jer su sinovi njegovi bili u polju kod stoke, on je šutio dok se oni ne vrate. Otac Šekemov dođe dakle k Jakovu da s njim porazgovara. Kad Jakovljevi sinovi dođoše kući iz polja i čuše što se dogodilo, muka bi ljudima i vrlo se razgnjeviše; jer onaj nanese veliku sramotu Izrćlu time što oskvrnu Jakovljevu kćer. Tako se što nije smjelo dogoditi. \ Hamor im predloži ovo: “Srce mojega sina Šekema prionu za vašu kćer. Pa dajte mu je za ženu! Sprijateljite se s nama! Kćeri udajite za nas i našim se ženite! Prebivajte kod nas. Zemlja neka vam stoji otvorena! Ostanite ovdje, idite slobodno po njoj i naselite se u njoj!” Dalje reče Šekem njezinu ocu i braći: “Da bih ipak našao milost u vašim očima, što zatražite od mene dat ću vam. Zaištite od mene koliko god hoćete otkupa i ženidbenih darova, ja ću vam dati što vi od mene zahtijevate. Samo mi dajte djevojku za ženu!” Tada Jakovljevi sinovi dadoše Šekemu i njegovu ocu Hamoru lukav odgovor, a rekoše tako jer onaj oskvrnu njihovu sestru Dinu. Oni im, naime, rekoše: “Ne možemo na to pristati da sestru svoja damo čovjeku koji nije obrezan; jer je to nas sramota.\ Mi možemo ispuniti vašu želju samo pod uvjetom da se sve muško u vas da obrezati. Onda ćemo vam davati svoje kćeri i uzimati sebi vaše kćeri i prebivati kod vas i postati s vama jedan narod. Ako li ne ćete pristati na naš prijedlog, da se date obrezati, onda ćemo uzeti svoju kćer i otići.” Njihov se prijedlog svidje Hamoru i Šekemu, sinu Hamorovu. I mladi se čovjek nije skanjivao da prijedlog izvrši; jer je volio Jakovljevu kćer i bio je najugledniji u svoj svojoj kući. \ I otidoše Hamor i njegov sin Šekem ka gradskim vratima i rekoše ljudima svojega grada: ”Ovi su ljudi miroljubivi prema nama. Pa neka ostanu i stanuju u zemlji i neka slobodno idu po njoj. Zemlja ima na sve strane dosta prostora za njih. Njihove kćeri uzimat ćemo sebi za žene i davat ćemo im za to svoje kćeri. A ljudi će pristati da se nastane među nama i da postanu s nama jedan narod samo pod uvjetom da se među nama sve što je muško da obrezati, kao što su oni sami obrezani. Njihova stada i njihovo imanje i sva njihova goveda? ne će li nam onda dobro doći? Udovoljimo im dakle, da ostanu i nastane se kod nas!” I poslušaše Hamora i njegova sina Šekema svi koji izađoše na gradska vrata. Svi muževi, svi što izađoše na gradska vrata, dadoše se obrezati. A treći dan, kad su oni ležali u groznici od rane, uzeše oba Jakovljeva sina, Šimun i Levi, braća Dinina, svaki svoj mač, navališe na grad koji nije ništa zlo slutio i poubijaše sve muževe. Ubiše i Hamora i sina mu Šekema mačem, uzeše Dinu iz kuće Šekemove i otiđoše. Ostali sinovi Jakovljevi navališe na pobijene i oplijeniše grad, jer oskvrnuše njihovu sestru. Uzeše njihove ovce, goveda i magarce, sve što je bilo u gradu i u polju. Sve njihovo imanje i svu njihovu djecu i žene pohvataše i odvedoše i ugrabiše sve što je bilo u kućama. Ali Jakov reče Šimunu i Leviju: “Baciste me u nesreću, jer me omraženim učiniste stanovnicima ove zemlje, Kanaancima i Perižanima. Ja imam samo malo ljudi. Ako se oni dignu na me, ubit će me i onda sam propao, ja i moja kuća.” A oni odgovoriše: “A je li on smio postupati s našom sestrom kao s kakvom bludnicom?” Bog zapovjedi Jakovu: “Ustani, uzađi u Betel, nastani se tamo i načini ondje žrtvenik Bogu koji ti se prikaza kad si bježao pred svojim bratom Ezavom!” I Jakov zapovjedi obitelji i svima koji su bili s njim: “Uklonite tuđe bogove što ih imate kod sebe, očistite se i obucite druge haljine! Onda ćemo se dignuti i poći gore u Betel. Tamo ću načiniti žrtvenik Bogu koji me je uslišao u vrijeme moje nevolje i bio sa mnom na putu kojim sam išao.” Tada predadoše Jakovu sve tuđe bogove što su ih imali kod sebe i naušnice što su ih nosili na svojim ušima, i Jakov ih zakopa pod hrastom što stoji kod Šekema. Onda se digoše. A strah veoma velik ušao je u sve gradove uokolo te nisu progonili Jakovljeve sinove. Tako Jakov i sva čeljad što je bila s njim stigoše u Luz, to je Betel, što leži u kanaanskoj zemlji. Ondje načini žrtvenik i nazva to mjesto El Betel, jer mu se tamo bio prikazao Bog kad je bježao pred svojim bratom. Tada umre Debora, dojkinja Rebekina, i pokopaše je ispod Betela pod hrastom koji se otad zove tužni hrast. Bog se javi Jakovu po drugi put otkako se vratio iz Padan Arama, i blagoslovi ga. Reče mu Bog: “Ime je tvoje Jakov; ali se ne zovi više Jakov, nego Izrćl neka bude tvoje ime!” Tako mu nadjenu ime Izrćl.\ Još mu reče Bog: “Ja sam El Šadaj, Bog svemogući. Plodi se i množi se! Narod, jest, mnoštvo naroda neka od tebe nastane, i kraljevi neka iz tebe izađu! Zemlju, koju sam dao Abrahamu i Izaku, dat ću i tebi. Potomcima ću tvojim dati ovu zemlju.” I Bog ode od njega s mjesta gdje je s njim govorio. Jakov postavi spomenik na mjestu gdje je s njim govorio, spomenik od kamena, izli na nj tekuću žrtvu i poulji ga. Jakov prozva mjesto gdje je Bog govorio s njim Betel. I otiđoše od Betela dalje. A kad više nije bilo daleko do Efrate, napadoše Rahelu porođajni bolovi i imala je težak porođaj. I kad se je pri porođaju tako veoma mučila, reče joj babica: “Utješi se! I sada imaš sina!” A kad je izlazila njezina duša, jer je umirala, nazva ga ona Ben Oni; ali mu otac njegov nadjenu ime Benjamin. \ Tako umre Rahela, i pokopaše je na putu u Efratu, to je Betlehem. Jakov postavi spomenik od kamena na njezin grob. To je nadgrobni Rahelin spomenik sve do dana današnjega. Tada ode Izrćl dalje i razape svoj šator s onu stranu Migdal-Edera. I dok je Izrćl boravio u tom kraju, ode Ruben i leže s Bilhom, priležnicom svojega oca, i to sazna Izrćl. Sinova Jakovljevih bilo je dvanćst: Sinovi Leini: Ruben, prvorođenac Jakovljev, i Šimun, Levi, Juda, Jisakar i Zebulun. Sinovi Rahelini: Josip i Benjamin. Sinovi Bilhe, sluškinje Raheline: Dan i Naftali. Sinovi Zilpe, sluškinje Leine: Gad i Ašer. To su dakle sinovi Jakovljevi, što mu se rodiše u Padan Aramu. Tada Jakov dođe svom ocu Izaku u Mamre, u Kirjat-Arbu, to je Hebron, gdje su kao došljaci boravili Abraham i Izak. Izakovih dana života bilo je sto i osamdeset godina. Potom preminu Izak. Umre i bi, star i sit života, pridružen svojim ocima. Pokopaše ga njegovi sinovi Ezav i Jakov. Slijede potomci Ezava, koji se zvao i Edom. Ezav uze sebi svoje žene između kćeri kanaanskih: Adu, kćer Hetita Elona, Oholibamu, kćer Ane, unuku Horijca Sibeona. I Basematu, Jišmćlovu kćer, sestru Nebajotovu. Ada rodi Ezavu Elifaza, i Basemata rodi Reuela. Oholibama rodi Jeuša, Jalama i Koraha. To su sinovi Ezava, koji mu se rodiše u zemlji kanaanskoj. Ezav uze svoje žene, sinove i kćeri i sve ljude iz svoje kuće, stado, svu svoju stoku i sve imanje, što ga steče u kanaanskoj zemlji, pa ode od brata Jakova u drugu zemlju, jer im je imutak bio vrlo velik te nisu mogli ostati zajedno, i zemlja u kojoj su boravili nije im bila dovoljna za njihova stada. Tako se Izak naseli na gori Seiru. Ezav se zove i Edom. Sljedeći su potomci Ezava, oca Edomaca, na gori Seiru. Ovo su imena sinova Ezavovih: Elifaz, sin Ade, žene Ezavove; Reuel, sin Basemate, žene Ezavove.\ Sinovi Elifazovi bili su: Teman, Omar, Sefo, Gatam i Kenez. Timna je bila priležnica Elifazu, Ezavovu sinu; ona rodi Elifazu Amaleka. To su potomci Ade, žene Ezavove.\ Sinovi Reuelovi su ovi: Nahat, Zerah, Šama i Miza. To su potomci Basemate, Ezavove žene. I ovo su sinovi Oholibame, Ezavove žene, kćeri Ane, unuke Sibeonove, žene Ezavove; ona rodi Ezavu Jeuša, Jalama i Koraha.\ Sljedeći su knezovi potomaka Ezavovih: sinovi Elifaza, prvorođenca Ezavova, bili su knez Teman, knez Omar, knez Sefo, knez Kenaz, knez Korah, knez Gatam, knez Amalek. To su knezovi što izlaze od Elifaza u edomskoj zemlji. To su potomci Adini. I sljedeći su sinovi Reuela, Ezavova sina: knez Nahat, knez Zerah, knez Šama, knez Miza. To su knezovi što izlaze od Rahuela u edomskoj zemlji. To su potomci Basemate, žene Ezavove. I sljedeći su sinovi Oholibame, Ezavove žene: knez Jeuš, knez Jalam, knez Korah. To su knezovi što izlaze od Oholibame, kćeri Anine, Ezavove žene. To su sinovi Ezavovi i to njihovi knezovi. To je Edom. Sljedeći su sinovi Seira, Horijca, prastanovnici zemlje: Lotan, Šobal, Sibeon, Ana, Dišon, Eser i Dišan. To su knezovi Horeja, sinovi Seirovi u edomskoj zemlji. Sinovi Lotanovi jesu: Hori i Hemam, a sestra Lotanova Timna. I ovo su sinovi Šobalovi: Alvan, Manahat, Ebal, Šefo i Onam. Sljedeći su sinovi Sibeonovi: Aja i Ana. To je isti Ana koji nađe vruća vrela u pustinji kad je pasao magarca svojega oca Sibeona. I sljedeći su djeca Anina: Dišon i Oholibama, kći Anina. I sljedeći su sinovi Dišonovi: Hemdan, Ešban, Jitran i Keran. Sljedeći su sinovi Eserovi: Bilhan, Zaavan i Akan. Sljedeći su sinovi Dišanovi: Uz i Aran. Sljedeći su knezovi Horijaca: knez Lotan, knez Šobal, knez Sibeon, knez Ana, knez Dišon, knez Eser, knez Dišan. To su knezovi Horijaca po njihovim obiteljima u seirskoj zemlji. Slijede kraljevi koji su vladali u edomskoj zemlji prije nego zavlada kralj Izrćlovih sinova. Kralj u Edomu bio je Bela, sin Beorov, a ime prijestolnice bilo je Dinhaba. Kad umre Bela, mjesto njega postade kralj Jobab, sin Zeraha iz Bosre. Kad umre Jobab, umjesto njega postade kralj Hušam iz zemlje Temanaca. Kad umre Hušam, umjesto njega postade kralj Hadad, sin Bedadov, koji pobi Midjance na moapskoj visoravni, a ime prijestolnice bilo je Avit. Kad umre Hadad, umjesto njega postade kralj Samla iz Masreke. Kad umre Samla, umjesto njega postade kralj Šaul iz Rehobota na rijeci. Kad umre Šaul, umjesto njega postade kralj Baal Hanan, Akborov sin. Kad umre Baal Hanan, sin Akborov, umjesto njega postade kralj Hadar, a ime prijestolnice bilo je Pai; njegova žena zvala se Mehetabela; ona je bila kći Matrede, kćeri Me Zahaba. \ Sljedeća su imena Ezavovih knezova po njihovim rodovima, po njihovim mjestima i s imenima njihovim: knez Timna, knez Alva, knez Jetet, knez Oholibama, knez Ela, knez Pinon, knez Kenaz, knez Teman, knez Mibzar, knez Magdiel, knez Iram. To su knezovi Edomovi po njihovim prebivalištima u zemlji što su je bili zaposjeli. To je rodovnik Ezava, oca Edomaca. Jakov se nastani u zemlji u kojoj su boravili njegovi oci kao došljaci, u kanaanskoj zemlji. Ovo je povijest Jakovljeve obitelji: Josip, mladić od sedamnćst godina, čuvao je ovce s braćom pomažući sinovima Bilhe i Zilpe, ženâ svoga oca. I Josip bi javljao ocu što bi se o njemu zlo govorilo. A Izrćl je volio Josipa više nego sve svoje sinove jer mu se bio rodio u njegovoj starosti, i tako mu skroji dugačku haljinu. I kad su njegova braća vidjela da ga njihov otac više voli nego svu njegovu braću, zamrziše ga, te nisu mogli s njim ljubaznu riječ progovoriti. Jedanput usnu Josip san i pripovjedi ga svojoj braći. I oni ga još više zamrziše. On im je pripovijedao: “ čujte kakav sam imao san! Pomislite! Vezali smo snoplje u polju. I moj se snop uspravi i ostade stojeći, a vaši se snopovi postave uokolo i klanjaju se mojemu snopu.” Tada mu braća njegova rekoše: “Ti još hoćeš biti kralj nad nama i vladati nam?” Onda ga još više zamrziše zbog njegovih snova i njegovih riječi. Drugi put usnu opet san i pripovjedi ga svojoj braći. Reče: “čujte! Usnuo sam opet san: Sunce, mjesec i jedanćst zvijezda meni su se klanjali.” Kad je to pripovjedio ocu i braći, ukori ga njegov otac i reče mu: “Kakav je to san što si ga imao? Zar da ja, tvoja mati i tvoja braća dođemo i da se pred tobom na tlo bacimo?” I otad su mu bila braća zavidna, ali otac je to pamtio. I kad jedanput njegova braća otiđoše da pasu očeve ovce kod Šekema, reče Izrćl Josipu: “Braća tvoja čuvaju ovce kod Šekema. Dođi, poslat ću te njima!” On mu odgovori: “Evo me!” Tada mu reče: “Hajde i vidi kako je tvojoj braći i kako je stadu, i javi mi!” Tako ga posla iz doline hebronske, i on dođe u Šekem. I neki čovjek nađe ga gdje luta po polju i zapita ga: “Što tražiš?” On odgovori: “Tražim braću; pa reci mi gdje sad čuvaju stado!” \ čovjek odgovori: “Otišli su dalje odavle; čuo sam gdje rekoše: Poći ćemo u Dotan.” I ode Josip za svojom braćom i nađe ih u Dotanu.\ Oni ga ugledaše izdaleka i, prije nego im se približi, skovaše lukavu osnovu protiv njega, da ga ubiju. Rekoše jedan drugomu: “Eno dolazi sanjar! Hajde da ga bacimo u jedan zdenac, pa ćemo tad reći da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova.” Kad je to čuo Ruben, pokuša ga izbaviti iz njihovih ruku i reče: “Ne ćemo ga ubijati.” I Ruben ih je nagovarao: “Ne prolijevajte krvi! Bacite ga tamo u zdenac u pustinji, ali ne dižite ruke na nj!” Tako ga htjede izbaviti iz njihove ruke i vratiti ga opet njegovu ocu. I čim Josip dođe k braći, svukoše Josipu haljinu, dugačku haljinu koju je imao na sebi, zgrabiše ga i baciše ga u zdenac. A bunar je bio prazan. Nije bilo u njemu vode. Tada sjedoše da ručaju. Kad podigoše svoje oči i pogledaše, a to dolazi gomila Jišmćlaca tamo od Gileada. Deve su im bile natovarene gumom, balzamom i smirnom; putovali su da to donesu u Egipat. \ Juda reče svojoj braći: “Kakva nam korist ako ubijemo brata i sakrijemo njegovu krv? Hajde da ga prodamo Jišmćlcima i da ne dižemo na nj ruke! Jer brat je naš, naše meso.” Braća pristadoše. I kad su trgovci midjanski prolazili, izvadiše Josipa iz zdenca i prodadoše Josipa Jišmćlcima za dvadeset srebrnjaka. Oni odvedoše Josipa u Egipat. Kad je Ruben opet došao k zdencu, nije više bilo Josipa u zdencu. On razdera svoje haljine, vrati sa k braći i reče: “Dječaka nema više ondje! Kamo ću ja sada?” A oni uzeše Josipovu haljinu, zaklaše jare i zamočiše haljinu u krv. Tada poslaše dugačku haljinu svojemu ocu i poručiše mu: “To nađosmo; vidi je li to haljina tvoga sina ili nije!”\ Kad ju on izbliza pogledao, povika: “Haljina je to moga sina. Divlja ga je zvijer proždrla! Rastrgan, rastrgan je Josip!” I Jakov rastrga svoje haljine i zaogrnu svoja leđa kostrijetom i tugovao je za sinom dugo vremena. Gledali su, doduše, svi sinovi i kćeri da ga utješe, ali se on nije dao utješiti i reče: “Ne! S tugom ću sići k svojemu sinu u carstvo mrtvih.” Tako ga je oplakivao njegov otac. A Midjanci ga prodadoše u Egipat Potifaru, dvoraninu faraonovu, zapovjedniku tjelesne straže. U ono vrijeme ode Juda od svoje braće i razape svoj šator kod nekoga čovjeka iz Adulama po imenu Hir. Tamo vidje Juda kćer nekog Kanaanca koji se zvao Šua; on je uze za ženu i živio je s njom.\ Ona zatrudnje i rodi sina kojemu on nadjenu ime Er. Tada ona opet zatrudnje i rodi sina, kojemu ona nadjenu ime Onan. Nato ona rodi sina kojemu ona nadjenu ime Šela. Bila je u Kezibu kada ga je rodila. I Juda uze za prvorođenca Era ženu po imenu Tamaru. Ali Er, Judin prvorođenac, ne svidje se Gospodinu i zato pusti Gospodin da umre. Tada reče Juda Onanu: “Živi sa ženom svojega brata. čini dužnost djevera, da pribaviš potomke svojemu bratu!” A jer je znao Onan da djeca ne bi pripadala njemu, prosipao bi Onan sjeme na zemlju kad bi bio sa ženom svojega brata, da ne da potomaka svojemu bratu. A Gospodinu je bilo mrsko što je činio pa zato pusti da i on umre. I reče Juda svojoj snahi Tamari: “Prebivaj kao udovica u kući svojega oca, dok poodraste moj sin Šela!” On se je naime bojao da bi mogao i ovaj umrijeti kao njegova braća. Tako ode Tamara i prebivala je u očevoj kući. A kad prođe dugo vremena, umre Šuina kći, Judina žena. Nakon što Juda održa vrijeme žalovanja, zaputi se sa svojim prijateljem Hirom iz Adulama u Timnu, kako bi dao ostrići svoje ovce. I kad se javilo Tamari: “Upravo ide tvoj svekar u Tamnu da striže ovce,” skine ona sa sebe udovičku odjeću, uze pokrivalo i pokri lice. Tada sjede tamo gdje se ide u Enajim, koji je na putu u Tamnu. Ona je naime vidjela da je Šela bio odrastao, a nju ne udaše za njega. Kad je tako vidje Juda, pomisli da je bludnica; jer je bila pokrila lice. \ On skrenu s puta k njoj i reče: “Slušaj, ugodi mi!” Nije znao da mu je to bila snaha. Ona reče: “Što ćeš mi dati da ti ugodim?” On odgovori: “Poslat ću ti jare od stada.” Ona odvrati: “Ali daj mi zalog dokle ga pošalješ.” On upita: “Kakav zalog da ti dam?” Ona odgovori: “Svoj pečatni prsten, svoju vrpcu i svoj štap, što ti je u ruci.” Dade joj, i bio je s njom, i ona zatrudnje od njega. I ona ustade i ode odatle, skine pokrivalo sa sebe i obuče opet svoju udovičku odjeću. Juda posla jare po svom prijatelju iz Adulama, da natrag dobije od žene zalog; ali je on ne nađe. \ Pitao je ljude iz njezina mjesta: “Gdje je ona bludnica što obično sjedi u Enajimu na putu?” A oni mu odgovoriše: “Nije ovdje bilo bludnice.” I vrati se on k Judi i reče: “Ne nađoh je, a ljudi mi u mjestu potvrdiše: Nije ovdje bilo bludnice.” Juda odvrati: “Neka joj bude! Samo da se ne osramotimo! Eto, ja joj poslah jare, a ti je ne nađe!” Jedno tri mjeseca poslije dojaviše Judi: “Snaha tvoja Tamara zabludi i od svog bluda zatrudnje.” Juda zapovjedi: “Izvedite je van! Neka se spali!” Kad je htjedoše povesti van, posla ih ona k svomu svekru i poruči mu: “S čovjekom čije su ove stvari zatrudnjela sam.” I još mu poruči: “Pogledaj samo čiji je taj pečatni prsten, ta vrpca i taj štap!” Kad Juda pogleda te stvari, reče: “Ona je u pravu protiv mene. Zašto je ne dadoh svomu sinu Šeli za ženu.” Otad nije više općio s njom. I kad dođe vrijeme da rodi, a ono blizanci u njezinu krilu. Kad je rađala, jedan pruži ruku. Babica uze crven konac, priveza ga oko njegove ruke i reče: “Ovaj izađe prvi na svijet.” Ali on povuče natrag svoju ruku i brat se njegov pojavi. Tada reče ona: “Zašto sebi načini proder?” I zato ga nazvaše Peres. Nato se pojavi njegov brat, na čijoj je ruci bio crveni konac; i nazvaše ga Zerah. \ Josipa, dakle, dovedoše u Egipat. I Potifar, faraonov dvoranin, zapovjednik tjelesne straže, Egipćanin, kupi ga od Jišmćlaca koji ga tamo dovedoše. A Gospodin je bio s Josipom te mu je sve išlo za rukom. Ostade tako u kući svoga gospodara Egipćanina. Gospodar vidje da je Gospodin s njim i da je Gospodin po njegovoj ruci davao uspjeh svim njegovim djelima i Josip nađe milost u njegovim očima; smio ga je dvoriti, i on ga postavi za upravitelja svoje kuće i povjeri mu sve svoje imanje.\ I otkad ga je bio postavio za upravitelja svoje kuće i svega imanja, otad je blagoslivljao Gospodin kuću tome Egipćaninu zbog Josipa, i Gospodnji je blagoslov bio na svemu što je imao u kući i u polju. Zato povjeri sve svoje imanje Josipovim rukama i uz njega nije se više brinuo ni za što, osim za jelo što bi ga blagovao. A Josip je bio krasna stasa i lijepa lica. Nakon nekog vremena žena njegova gospodara zagleda se u Josipa i reče mu: “Dođi k meni!” Ali se on opre i reče ženi svoga gospodara: “Eto, moj gospodar ne brine se uza me ni za što u kući i sve mi svoje imanje povjeri. Sam nije veći od mene u ovoj kući i ništa mi ne uskrati osim tebe, jer si mu žena. Pa kako bih sad ja učinio tako grdno zlo i Bogu tako sagriješio?” I premda je ona dan za danom navaljivala na Josipa, on je ne posluša i ne pođe k njoj i ne sagriješi s njom. A kad jednoga dana on dođe u kuću, da napravi svoj posao, a nije bilo nikoga od ukućana unutra, uhvati ga ona za haljinu i reče: “Ugodi mi!” A on pusti svoju haljinu u njezinoj ruci, pobježe i otrča van. Kad ona vidje da je ostavio haljinu u njezinoj ruci i pobjegao, viknu svojim ukućanima i reče im: “Vidite! Dovede nam Hebrejca da šalu zbija s nama. On uđe k meni da me navede na zlo; a ja glasno povikah.\ A kad je on čuo da sam glasno povikala, ostavi svoju haljinu kod mene, pobježe i otrča van.” I ona stavi njegovu haljinu uza se, dok njegov gospodar dođe kući. Njemu pripovjedi isto, naime: “Rob hebrejski, kojega si nam doveo, uđe k meni da se šali sa mnom. Ali kad ja povikah iza glasa, ostavi on svoju haljinu kod mene i pobježe van.” I kad ču gospodar riječi svoje žene koje mu izgovori: “Tako mi učini tvoj sluga, tvoj rob”, razgnjevi se veoma. Gospodar uhvati Josipa i baci ga u tamnicu gdje su ležali kraljevi sužnji. I ležao je tamo u tamnici. Ali je Gospodin bio s Josipom i pridobi mu srca; osobito mu svrati tamničarovu milost.\ I povjeri tamničar Josipu sve sužnje što su bili u tamnici; sve što bi se tamo činilo, činilo bi se po njegovoj zapovijedi.\ Tamničar se nije više trebao brinuti ni za što što mu je bio povjerio, jer je Gospodin bio s njim i Gospodin je davao uspjeh svemu što bi poduzeo. Jedno vrijeme poslije toga skriviše peharnik i pekar egipatskog kralja svojemu gospodaru, egipatskomu kralju. I faraon se razgnjevi na svoja dva dvoranina, na velikog peharnika i na velikog pekara i dade ih u kući zapovjednika tjelesne straže baciti u istu tamnicu u kojoj je ležao i Josip. Zapovjednik tjelesne straže odredi im Josipa da ih služi. Kad su dulje bili u zatvoru, usnuše obojica u istoj noći san. Svaki usni san od osobite važnosti, peharnik i pekar egipatskog kralja koji su ležali u tamnici. Kad sutradan dođe Josip k njima, spazi da su bili veoma snuždeni. On upita faraonove dvorane koji su bili s njim zatvoreni u kući njegova gospodara: “Što ste danas tako smrknuta lica?” Odgovoriše mu: “Usnusmo san, a nema nikoga koji bi nam ga mogao protumačiti.” Josip im reče: “Protumačiti san stvar je Božja. Ali pripovjedite mi!” Veliki peharnik pripovijedao je Josipu svoj san: “Vidjeh u snu pred sobom čokot. Na čokotu bile tri loze. I on propupa i procvate i grozd na njemu u isti čas sazre. U ruci mi je bila faraonova čaša i ja uzeh grožđe, iscijedih ga u faraonovu čašu i dadoh je faraonu u ruku.” Josip mu odgovori: “To se tumači ovako: Tri loze, tri su dana. Poslije tri dana faraon će uzdignuti tvoju glavu i opet te postaviti u službu; tada ćeš faraonu davati čašu, posve kao prije dok si mu bio peharnik.\ Tad misli i na mene kad ti bude dobro! Učini mi ljubav da me preporučiš faraonu i izbaviš me iz ove kuće! Jer sam odveden iz hebrejske zemlje, a i ovdje ne počinih ništa za što bi me se moralo baciti u tamnicu.” Kad veliki pekar vidje kako Josip dobro protumači, reče mu: “I ja usnuh: imao sam na glavi tri košarice bijela peciva. U gornjoj je košarici bilo svakojakih jela za faraona, kako ih napravi pekar; ali ih ptice pojedoše iz košarice na mojoj glavi.” \ Josip odgovori: “To se tumači ovako: Tri košarice, tri su dana. Za tri dana faraon će uzdignuti tvoju glavu? ali dalje od tebe jer će te objesiti na drvo, a ptice će jesti s tebe tvoje meso.” Treći dan poslije toga faraon na dan svojega rođenja upriliči gozbu za cijeli svoj dvor. Tada on uzdignu glavu velikom peharniku i velikom pekaru u nazočnosti svojih slugu;\ velikog peharnika postavi opet u peharničku službu, tako da je opet smio dodavati čašu faraonu, a velikog pekara da objesiti, posve prema tumačenju što im ga je bio dao Josip. Ali veliki peharnik ne pomisli na Josipa, nego ga zaboravi. Dvije godine poslije usnu faraon. Bilo mu je kao da stoji na Nilu. Iz Nila izašlo sedam krava lijepih i ugojenih, i pasle su u šašu. A iza njih izašlo iz Nila sedam drugih krava, ružnih i mršavih, i stale su uz druge krave na obali Nila. Tada požderaše ružne, mršave onih sedam krava lijepih, debelih. I faraon se probudi. Kad opet zaspa, usnu drugi san. Sedam klasova, jedrih i lijepih, izraslo na jednoj slamci. Nakon njih isklijalo sedam klasova sitnih, opaljenih od istočnog vjetra, i sitni klasovi progutaše sedam debelih i punih klasova. Faraon se probudi i opazi da je to sanjao. Ujutro se osjećao uznemiren. On posla i dade pozvati sve egipatske pismoznance i mudrace. Faraon im pripovjedi svoje snove, ali se ne nađe nijedan koji bi ih faraonu mogao protumačiti. Tada uze riječ veliki peharnik i reče faraonu: “Moram se danas spomenuti svoje krivnje. Faraon se jednom razljutio na svoje sluge i mene dao zatvoriti u kući zapovjednika tjelesne straže, mene i velikoga pekara. U istoj noći mi sanjasmo san, ja i on. Svaki od nas sanjao je san koji je bio od osobite važnosti. A bio je tamo s nama jedan hebrejski mladić, rob zapovjednika tjelesne straže. Njemu to ispripovjedismo, i on nam protumači naše snove. Svakom pravo protumači san. I kako nam protumači, tako se dogodi: mene opet postaviše u moju službu, a drugoga dadoše objesiti.” I faraon posla tamo i dade pozvati Josipa. Brže-bolje izvedoše ga iz tamnice. On se ošiša i preobuče te pođe k faraonu. Faraon reče Josipu: “Imao sam san, ali nitko ga ne zna protumačiti. A za tebe sam čuo da samo trebaš čuti san, i odmah ga možeš protumačiti.” Josip odgovori faraonu: “Ja ne mogu ništa; ali Bog će objaviti faraonu što mu je na spasenje.” \ Faraon je pripovijedao Josipu: “U mojem snu stajao sam na obali Nila. Tada je izašlo iz Nila sedam krava ugojenih i lijepih, te su pasle u šašu. A iza njih izašlo je sedam drugih krava, loših, posve ružnih i mršavih; nikad ne vidjeh u cijelom Egiptu tako ružnih krava kao što su bile te.\ Mršave i ružne krave požderaše onih prvih sedam debelih krava. Kad su one bile iščeznule u njihovu želucu, poznade da su bile došle u njihov želudac, ali su opet bile ružne kao prije. Nato se ja probudih. Tad opet vidjeh u svojem snu kako je sedam klasova izraslo na jednoj slamci, punih i lijepih klasova. A nakon njih isklijalo sedam drugih klasova, praznih, tankih, od vjetra opaljenih i tanki klasovi progutaše sedam lijepih klasova. Ovo ja pripovjedih pismoznancima; ali nijedan mi nije znao protumačiti.” \ Josip reče faraonu: “Snovi faraonovi znače jedno te isto. Bog je objavio faraonu što je naumio učiniti. Sedam lijepih krava znači sedam godina; i sedam lijepih klasova znači sedam godina. Snovi imaju jednako značenje.\ I sedam krava mršavih i ružnih, što izađoše iza onih znači sedam godina; i sedam klasova praznih, opaljenih od istočnog vjetra, znači sedam gladnih godina.\ To sam mislio kad rekoh faraonu: Bog je pokazao faraonu što je naumio učiniti. Eto, doći će sad sedam godina kad će vladati u svoj egipatskoj zemlji veliko izobilje. Ali nakon njih nastat će sedam gladnih godina. Ne će ostati ni traga od svega izobilja u egipatskoj zemlji i glad će dotući zemlju. Od izobilja ne će se opaziti u zemlji ništa više zbog gladi što će poslije doći; jer će biti vrlo velika.\ A što je dvaput uzastopce faraon snio, to znači da je Bog to tvrdo odlučio, i Bog će to bez odgađanja izvesti. I sada neka potraži faraon čovjeka mudra i razumna i neka ga postavi nad egipatskom zemljom. Neka faraon nadalje odmah postavi nadzornike po zemlji i neka pokupi petinu od egipatske zemlje za tih sedam godina izobilja. Neka se pokupi sav prihod žetve dobrih godina što sad dolaze, i neka se skupi žito kojim će faraon raspolagati kao zaliha u gradovima i neka se tamo pohrani. Onda je zemlja opskrbljena žitom za sedam gladnih godina, što će doći na Egipat, i tako ne će biti zemlja glađu uništena.” Taj se govor svidje faraonu i svim njegovim slugama. I faraon reče slugama: “Možemo li naći čovjeka u kojem bi duh Božji bio kao u ovom?” A Josipu faraon reče: “Kad je tebi objavio Bog sve to, nema nikoga koji bi bio tako mudar i razuman kao ti. Ti ćeš biti nad mojom kućom; sav moj narod podvrgnut će se tvojim zapovijedima; samo ću prijestoljem biti veći od tebe!”\ Tada reče faraon Josipu: “Evo, postavljam te nad svom egipatskom zemljom.” I skine faraon svoj pečatni prsten s ruke i stavi ga Josipu na ruku, dade ga onda obući u haljine od najljepšeg platna i stavi mu zlatni lanac oko vrata. I dade ga voziti na drugim svojim kolima i pred njim klicati: “Na koljena!” Tako ga postavi nad svim Egiptom. Onda reče faraon Josipu: “Ja sam doduše faraon; ali protiv tvoje volje neka nitko ne makne ruke ili noge u egipatskoj zemlji.”\ Faraon dade Josipu ime Safenat Paneah i dade mu za ženu Asenatu, kćer Poti-Fere, svećenika u Onu. Potom proputova Josip egipatsku zemlju. Bilo je Josipu trideset godina kad stupi u službu faraona, egipatskoga kralja. Kad je Josip bio otišao od faraona, obiđe svu egipatsku zemlju. I zemlja u sedam godina izobilja ponese veoma mnogo. On pokupi sav prihod žetve što ga je u tih sedam godina bilo u Egiptu, i dade nositi žito u gradove; u svaki je grad nosio žito s okolnih polja.\ Tako nakupi Josip žita kao pijeska na moru u tolikoj količini da ga je prestao mjeriti; jer se više nije moglo mjeriti. \ Dok još ne nastade glad, rodiše se Josipu dva sina: rodi mu ih Aseneta, kći Poti Fere, svećenika u Onu. Prvorođencu nadjenu Josip ime Manaše; “jer”, reče, “Bog mi dade da zaboravim svu svoju nesreću i svu kuću mog oca.”\ Drugome nadjenu ime Efrajim; “jer”, reče, “Bog me učini plodnim u zemlji moje nevolje.” \ A kad prođe sedam godina za kojih je vladalo izobilje u egipatskoj zemlji, nastade sedam gladnih godina, kao što je Josip bio navijestio. Nastade glad u svim zemljama; ali u svoj egipatskoj zemlji bilo je kruha.\ A kad poče gladovati i sva egipatska zemlja, povika narod k faraonu za kruh. Faraon uputi sve Egipćane: “Idite k Josipu i što vam on rekne, to činite!” I kad je vladala glad u svoj zemlji, dade Josip pootvarati sve žitnice i prodavati žito Egipćanima. A glad je pritiskivala u egipatskoj zemlji sve više. Sav je svijet dolazio u Egipat da kupi žita kod Josipa, jer je po svem svijetu bila velika glad. Kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, reče svojim sinovima: “Što se još dugo skanjujete?” I nastavi: “Eto, čuo sam da ima žita u Egiptu. Otiđite i kupite nam tamo žita, da ostanemo na životu i ne pomremo!” I tako desetorica braće Josipove siđoše da kupe žita u Egiptu. Ali Benjamina, Josipova brata, ne posla Jakov s braćom, jer se bojao da ga ne bi zadesila kakva nesreća. I dođoše među drugima što su dolazili i Izrćlovi sinovi da kupe žita; jer je i u Kanaanu vladala glad.\ A Josip je bio upravitelj u zemlji; on je bio onaj koji je prodavao žito svim ljudima u zemlji. I kad Josipova braća dođoše i pokloniše se pred njim sve do zemlje,\ i kad Josip vidje svoju braću, prepozna ih dakako, ali se napravi da ih ne poznaje; oštro se otrese na njih i reče im: “Odakle dolazite?” Odgovoriše: “Iz kanaanske zemlje, da kupimo žita.”\ Josip, dakle, prepozna braću, a oni njega ne prepoznaše. I pomisli Josip na snove što ih je nekoć snio o njima, i reče im: “Vi ste uhode! Dolazite ovamo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto!” Odvratiše mu: “Ne, gospodaru, nego tvoje sluge dođoše kupiti žita. Svi smo sinovi jednoga čovjeka. Mi smo pošteni ljudi. Mi, tvoje sluge, nismo uhode.” Ali im on odvrati: “Nije istina nego ovamo dolazite samo da izvidite gdje zemlja ima slabo mjesto.” Odgovoriše: “Dvanćst je tvojih slugu, svi smo braća, sinovi jednoga čovjeka u kanaanskoj zemlji: ali eto, najmlađi je sada kod našega oca, a jedan nije više na životu.” Josip im odvrati: “Tako je kako vam rekoh: Vi ste uhode! O tom ćete biti prokušani, tako živ bio faraon! Ne smijete izaći odavde dok ne dođe ovamo vaš najmlađi brat. Pošaljite jednoga između sebe da dovede vašega brata! A vi drugi ostajete zatvoreni. Tako će se ispitati vaše izjave, je li istina kod vas ili nije. Tako živ bio faraon! Vi ste uhode!” Potom ih dade zajedno zatvoriti na tri dana. A treći dan reče im Josip: “Ako hoćete ostati na životu, onda morate učiniti ovo, jer se ja bojim Boga. Ako ste pošteni ljudi, onda neka ostane jedan između vas braće zatvoren u vašem dosadašnjem zatvoru. A vi drugi možete ići i sa sobom uzeti žito za svoje obitelji što gladuju! Ali najmlađega svojega brata morate mi ovamo dovesti. Tako će se pokazati vaše izjave kao istinite, i vi ne ćete morati umrijeti.” Oni pristadoše na to. Tada rekoše jedan drugome: “Doista, to skrivismo na svom bratu; jer vidjesmo njegovu duševnu muku; kad nas je molio, a mi ga ne poslušasmo. Zato dođe na nas ova nesreća.” \ Ruben ih prekori: “Ne rekoh li vam: Ne ogriješite se o dječaka! Ali me ne htjedoste poslušati. Tako se sada traži od nas račun za njegovu krv!” Oni nisu znali da ih Josip razumije, jer je on s njima razgovarao preko tumača. On se okrenu od njih i zaplaka. Potom se opet vrati k njima i razgovarao je s njima. Onda dade između njih uhvatiti Šimuna i svezati ga pred njihovim očima. Potom Josip zapovjedi da im se vreće napune žitom, a pritom da se svakome njegov novac opet stavi u njegovu vreću, i da im se da hrana za put. Pošto se je tako bio pobrinuo za njih, natovariše oni svoje žito na magarce i otiđoše. A kad jedan od njih u prenoćištu otvori svoju vreću da nahrani svojega magarca, ugleda novce što su bili odmah odozgo u njegovoj vreći. On kaza braći: “Novci su moji opet tu! Evo ih u mojoj vreći!” I zadrhta srce u njima. Uplašeni pogledaše jedan drugoga i rekoše: “Zašto nam to učini Bog?” Kad dođoše k svojemu ocu u kanaansku zemlju, pripovjediše mu sve što se zbilo. Rekoše: ”čovjek koji zapovijeda u zemlji otresao se oštro na nas i smatrao nas je ljudima koji su došli da uhode zemlju. Odvratismo mu: Mi smo pošteni ljudi, mi nismo uhode. Dvanćst nas je braće, svi sinovi jednoga oca; jedan nije više na životu, a najmlađi je sada kod našega oca u kanaanskoj zemlji. \ Ali čovjek koji zapovijeda u zemlji odvrati nam: Ovako ću doznati da ste pošteni ljudi: Jednoga od vas braće ostavite kod mene; uzmite sa sobom što trebate za obitelji koje gladuju i otiđite!\ Ali morate mi dovesti najmlađega brata. Tako ću doznati da niste uhode nego pošteni ljudi. Onda ću vam vratiti i vašega brata, i vi ćete moći slobodno hoditi po zemlji.” A kad su praznili vreće, svaki nađe zavežljaj svog novca u svojoj vreći. Kad vidješe zavežljaje svog novca, uplašiše se oni i njihov otac. Reče im njihov otac Jakov: “Vi mi posmicaste djecu! Josipa nema više, Šimuna nema više na životu, a sad mi hoćete i Benjamina oduzeti! Zašto se sve to obara na me?” Ruben reče svojemu ocu: “Dva sina moja slobodno ubij ako ti ga ne dovedem natrag! Povjeri ga meni; ja ću ti ga opet dovesti!” \ Ali on odvrati: “Moj sin ne ide s vama. Brat je njegov eto mrtav, i on ostade sam. Ako bi ga zadesila kakva nesreća na putu na koji morate ići, onda moje sijede vlasi od tuge otpraviste pod zemlju.” Ali je glad teško pritiskivala zemlju. Kad potrošiše sve žito što su ga bili donijeli iz Egipta, reče im otac: “Idite još jedanput onamo i kupite nam opet nešto žita!” Juda mu odvrati: “Onaj čovjek nam je zaprijetio: Ne dolazite mi na oči ako ne bude s vama vaš brat. Ako dakle pustiš s nama našega brata, poći ćemo i kupit ćemo ti žita. A ako ga ne pustiš s nama, onda ne idemo tamo; jer nam onaj čovjek reče: Ne dolazite mi na oči ako ne bude s vama vaš brat!” \ Tada reče Izrćl: “Zašto mi učiniste tu muku i kazaste tome čovjeku da imate još jednoga brata?” Odgovoriše: “čovjek se potanko raspitivao za nas i za naš rod i zapitao je: Je li vam još živ otac? Imate li još kojega brata? Mi mu odgovorismo na njegova pitanja. Jesmo li mogli znati da će zahtijevati od nas: Dovedite ovamo brata?” A Juda zamoli svojega oca Izrćla: “Pusti dječaka sa mnom! Tada ćemo se zaputiti i otići tamo, da ostanemo na životu i ne poumremo mi, ti i naša djeca. Ja sam jamac za njega. Iz mojih ruku išti ga! Ako ti ga ne dovedem natrag i ne stavim ti ga pred oči, bit ću ti kriv dok sam živ. Da nismo tako dugo oklijevali, dosad bismo se sigurno već dva puta vratili.” Tada im reče njihov otac Izrćl: “Kad mora biti, onda učinite ovo: uzmite što najljepše ima u ovoj zemlji u svoje vreće i ponesite onome čovjeku na dar, nešto balzama i nešto meda, gume i smirne, urme i badema. A novaca uzmite sa sobom dvaput toliko; jer novce što su se našli odozgo u vašim vrećama morate opet sa sobom uzeti. Možda je posrijedi zabuna.\ I svog brata uzmite sa sobom! Pa se zaputite i otiđite opet k onome čovjeku! Svemogući Bog neka dadne da nađete milost u onoga čovjeka, i da vam on pusti vašega brata i Benjamina! A ja sam sad opet bez djece, kao što sam nekoć bio!” Tada uzeše ljudi taj dar i dvaput toliko novaca, uzeše sa sobom i Benjamina, podigoše se, otiđoše u Egipat i stupiše pred Josipa. I kad Josip vidje Benjamina s njima, zapovjedi upravitelju svoje kuće: “Odvedi te ljude u kuću, zakolji jedno marvinče i spremi ručak; jer će ti ljudi o podne jesti sa mnom.” \ Učini čovjek kako mu je Josip bio zapovjedio, i odvede ljude u Josipovu kuću. A ljudi se pobojali kad su bili vođeni u Josipovu kuću, te pomisliše: “Zbog novca što je prvi put bio natrag stavljen u naše vreće vode nas ovamo unutra, da nas optuže i domognu se nas i naših magaraca, te nas onda zarobe.” Zato pristupiše k upravitelju Josipove kuće, progovoriše mu na kućnim vratima i rekoše: “Molimo, gospodaru! Mi smo već jedanput došli ovamo da kupimo žita. Kad dođosmo u prenoćište i otvorismo svoje vreće, nađoše se novci svakoga od nas odozgo u vreći, naši novci po punoj svojoj težini. To mi sad donosimo natrag. A imamo sa sobom i druge novce, da kupimo žita. Ne znamo tko nam je to stavio naše novce u naše vreće.” On odgovori: “Budite mirni! Ništa se ne bojte! Bog vaš i Bog oca vašega tajno je stavio blago u vaše vreće. Novce sam vaše primio u redu.” Tada im izvede Šimuna. Nato uvede ljude u Josipovu kuću, donese im vode da u njoj operu sebi noge, a njihovim magarcima položi sijeno. Uto oni pripraviše dar, prije nego Josip dođe u podne, jer su bili čuli da će oni ondje ručati. Kad Josip dođe u kuću, izručiše mu u kući dar što ga ponesoše sa sobom, i pokloniše mu se sve do zemlje. On ih upita za zdravlje i reče: “Kako je vaš stari otac za koga mi govoraste? Je li još živ?” Odgovoriše: “Dobro je sluga tvoj, naš otac; još je živ.” Pritom se duboko nakloniše.\ Kad on pogleda naokolo, ugleda svojega brata Benjamina, sina svoje majke. On upita: “Je li vam to najmlađi brat, za kojega mi govoriste?” I pridoda: “Bog neka ti udijeli milost svoju, sinko moj!” Tada se Josip brzo prekine; jer je bio pred bratom duboko ganut, i bilo mu je da udari u plač. Uđe stoga u unutarnju sobu i tamo se isplaka.\ Nakon što se umio, izađe opet van i zapovjedi, silom se svladavajući: “Nosite jelo!” Tada donesoše njemu i njima posebno, i Egipćanima, koji su jeli s njim, posebno; jer Egipćani ne smiju jesti s Hebrejima zato što je to Egipćanima nečisto.\ Sjedili su pred njim: od najstarijega do najmlađega, točno po dobi razmješteni. Zato su se ljudi pogledali začuđeno. On im dade nositi od jela što su stajala pred njim. Dio koji zapade Benjamina bio je pet puta tako velik kao dio svih drugih. Oni su pili s njim i bili su dobre volje. Nato zapovjedi upravitelju svoje kuće: “Napuni vreće tim ljudima žitom, koliko mogu ponijeti, i svakome stavi odozgo njegove novce! I moju srebrnu čašu stavi najmlađem u vreću odozgo, zajedno s novcima za njegovo žito!” I on učini kako mu je Josip bio zapovjedio. Kad osvanu jutro, otpustiše ljude s njihovim magarcima. Jedva su bili ostavili grad i nisu još bili daleko odmakli, zapovjedi Josip upravitelju kuće: “Ustani, pohiti za ljudima i kad ih stigneš, reci im: Zašto vratiste zlo za dobro? Zašto mi ukradoste srebrnu čašu? Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar i iz koje on proriče? Zlo učiniste što to učiniste.” Kad ih stiže, reče im tako. Oni mu odgovoriše: “Kako može gospodar tako što reći? Bože sačuvaj da tvoje sluge učine takvo što!” Mi ti donesosmo natrag iz kanaanske zemlje novce što ih nađosmo odozgo u vrećama. Pa kako bismo mogli ukrasti iz kuće tvojega gospodara srebro ili zlato? U koga se između tvojih slugu nađe, taj neka umre! Mi ćemo drugi, gospodaru, biti tvoji robovi. On odvrati: “Makar bi moralo biti tako kako kažete, ipak neka bude samo onaj u koga se nađe moj rob. Vi drugi, bit ćete slobodni.” Brže skine svaki svoju vreću na tlo i svaki otvori svoju vreću. A on stade tražiti; poče od najstarijega i dođe do najmlađega. Nađe se čaša u Benjaminovoj vreći.\ Tada razderaše svoje haljine. Nakon što je svaki opet natovario svojega magarca, vratiše se natrag u grad. I kad Juda i njegova braća dođoše u Josipovu kuću, a on je još bio tamo, baciše se pred njim na zemlju. Josip se otrese na njih: “Što ste to učinili? Zar niste znali da čovjek kao što sam ja može proricati?” Juda odvrati: “Što da kažemo svojemu gospodaru? Što da govorimo i kako da se opravdamo? Bog kazni grijeh tvojih slugu. Eto, mi smo sad svi robovi svom gospodaru, mi i ovaj u koga se našla čaša.” On odvrati: “Bože sačuvaj da ja tako učinim! U koga se našla čaša neka mi on samo bude rob! A vi s mirom idite svome ocu!” Onda pristupi Juda k njemu i reče: “Molim, gospodaru, tvoj sluga htio bi da smije progovoriti riječ svojemu gospodaru! Ne ljuti se na svoga slugu! Ti si, eto, jednak faraonu. Moj gospodar zapita svoje sluge: Imate li još oca ili brata? Odgovorismo svom gospodaru: Imamo još stara oca i malena brata koji mu se rodi u starosti; pravi njegov brat je umro, i tako on ostade još sam od majke i zato je ljubimac svog oca.\ Ti zapovjedi nama, svojim slugama: Dovedite ga k meni! Htio bih ga vidjeti svojim očima. Odgovorismo svom gospodaru: Ne može dječak ostaviti oca; kad bi ostavio oca, taj bi tad umro.\ A ti reče svojim slugama: Ako ne dođe s vama vaš najmlađi brat, onda ne smijete više na moje oči! I kad se mi tad vratismo k tvojemu sluzi, mojemu ocu, priopćismo mu riječi mog gospodara. Jednoga dana zapovjedi nam opet naš otac: Idite još jednom onamo da nam kupite nešto žita! A mi odvratismo: Ne možemo tamo ići. Samo ako naš najmlađi brat pođe s nama, onda ćemo ići tamo; jer ne smijemo na oči onome čovjeku, ako ne bude s nama naš najmlađi brat.\ Tada nam odvrati tvoj sluga, moj otac: Znate sami da mi je moja žena rodila samo dva sina. Jedan ode od mene. Mislim da je bio rastrgan. Do danas ga više ne vidjeh. Ako mi sad još i ovoga odvedete i zadesi ga kakva nesreća, otpraviste onda moje sijede vlasi od tuge pod zemlju. Pa kad bih ja sada došao natrag k tvom sluzi, svom ocu, a dječaka za kojega je vezano čitavo njegovo srce ne bi bilo s nama, on bi umro kad bi vidio da nema dječaka; i tvoje sluge doista bi otpravile sijede vlasi tvog sluge, našega oca, od tuge pod zemlju.\ Jer tvoj sluga je pred svojim ocem jamčio za dječaka kad je obećao: Ako ti ga ne dovedem natrag, bit ću onda svojemu ocu kriv dok sam živ. Zato neka tvoj sluga, molim, ostane umjesto dječaka da bude rob mojemu gospodaru, a dječak neka ide sa svojom braćom! Jer kako bih se ja mogao vratiti k svojemu ocu bez dječaka! Ne bih mogao gledati jad što bi snašao mojega oca.” Tada se Josip nije više mogao dulje suzdržati pred svima koji su stajali oko njega, i povika: “Izađite svi odavle van!” Tako nije bilo nikoga uz njega kad se Josip pokazao svojoj braći. On je plakao tako glasno da su ga čuli Egipćani, a dočula je za to i faraonova kuća. Josip reče braći: “Ja sam Josip! Dakle još živi moj otac!” Ali njegova braća ne mogoše mu odgovoriti; tako su bili zaprepašteni pred njim. \ A Josip pozva braću: “Pristupite samo bliže k meni!” Kad pristupiše bliže, reče: “Ja sam vaš brat Josip, koga prodadoste u Egipat. Ali sad se ništa ne uznemirujte i ne korite sebe zato što me ovamo prodadoste, jer Bog me posla pred vama da vas uzdrži na životu! Već dvije godine vlada glad u zemlji, a bit će još pet godina za kojih ne će biti ni oranja ni žetve. Ali Bog me posla pred vama da uzdrži vaše pleme na zemlji i da vam očuva život čudesnom pomoći. Tako me dakle ne poslaste vi ovamo, nego Bog. On me učini ocem faraona i gospodarom cijele njegove kuće i vladarom čitave egipatske zemlje. Pođite sad brže k ocu i javite mu: Ovako poručuje tvoj sin Josip: Bog me učini gospodarom svega Egipta! Dođi k meni, nemoj oklijevati! Prebivat ćeš u gošenskoj zemlji i bit ćeš blizu mene, ti i tvoja djeca i unučad, i tvoje ovce i goveda i sve tvoje imanje. Ja ću se ovdje brinuti za tvoju prehranu jer će još pet godina potrajati glad. Ti ne ćeš osiromašiti svojom obitelji i svime što imaš. Eto, vidite, vi i moj brat Benjamin svojim očima, da sam ja koji govori s vama. Javite ocu moje visoko dostojanstvo u Egiptu i sve što doživjeste! Onda brzo dovedite ovamo mojega oca!” Tada pade oko vrata svom bratu Benjaminu i zaplaka, a i Benjamin zaplaka na njegovim prsima. Onda izljubi svu ostalu braću i izgrli ih sa suzama. Potom njegova braća s njime razgovorahu. I u faraonovu kuću dopre glas: “Dođoše Josipova braća!” Faraon i njegove sluge obradovaše se tomu. I faraon reče Josipu: “Pozovi svoju braću, neka ovo učine: Natovarite svoje životinje, otiđite u kanaansku zemlju, uzmite svojega oca i svoje obitelji i dođite k meni! Dat ću vam onda što dobra ima u egipatskoj zemlji; jest, najbolje u zemlji uživat ćete.\ Dalje te ovlašćujem da ih pozoveš: Uzmite sebi iz egipatske zemlje kola za svoju djecu i za svoje žene, posadite u njih i svojega oca i dođite ovamo! Neka vam ne bude žao vašeg pokućstva; jer će biti vaše sve što ima dobra u svoj egipatskoj zemlji.” \ Izrćlovi sinovi učiniše tako. Josip im dade kola po zapovijedi faraonovoj; isto tako opskrbi ih hranom za put.\ I svakomu dade svečane haljine; a Benjaminu dade trista srebrnjaka i pet svečanih haljina.\ A ocu posla deset magaraca natovarenih najboljim plodovima što ih ima u Egiptu i deset magarica natovarenih žitom, kruhom i hranom, ocu za put. Potom otpusti svoju braću i oni odoše nakon što ih još opomenu: “Nemojte se koriti putem!” Tako otiđoše iz Egipta i dođoše u kanaansku zemlju k svom ocu Jakovu. Oni ga izvijestiše: “Josip je još živ, i on je vladar nad svom egipatskom zemljom.” Ali njegovo srce ostade hladno; jer im on nije vjerovao.\ Ali kad mu ispripovjediše sve što im je Josip bio kazao, i kad vidje kola što ih je Josip bio poslao da ga dovedu, tada oživje duh u njihovu ocu Jakovu. I povika Izrćl: “Dosta! Moj sin Josip još je živ! Poći ću da ga vidim prije negoli umrem!” Tako se zaputi Izrćl sa svim svojim imanjem i dođe u Beer Šebu. Ondje prinese žrtvu Bogu oca svojega Izaka. Bog progovori Izrćlu u jednom noćnom viđenju. On ga pozva: “Jakove, Jakove!” On odgovori: “Evo me!” On reče: “Ja, jedini Bog, Bog sam oca tvojega. Ne boj se otići u Egipat; jer ću te tamo učiniti velikim narodom.\ Ja ću sam ići s tobom u Egipat, i ja ću te opet sam dovesti natrag. Josip će ti zaklopiti oči.” Tada se Jakov diže iz Beer Šebe. Izrćlovi sinovi posadiše svog oca Jakova, svoju djecu i žene na kola što ih je bio poslao faraon da ih dovedu. Uzeše sa sobom i svoja stada i svoje imanje, što su ga bili stekli u kanaanskoj zemlji. Tako dođoše Jakov i sve njegovo potomstvo u Egipat. Dovede sa sobom u Egipat svoje sinove, kćeri i mušku i žensku unučad, dakle sve svoje potomstvo. A ovo su imena Izrćlove djece što dođoše u Egipat; Jakovljeve i njegovih sinova: prvorođenac Jakovljev bio je Ruben.\ Sinovi Rubenovi bili su Henok, Falu, Hesron i Karmi. Sinovi Šimunovi bili su Jemuel, Jamin, Ohad, Jakin, Sohar i Šaul, sin Kanaanke. Sinovi Levijevi bili su Geršon, Kehat i Merari. Sinovi Judini bili su Er, Onan, Šela, Peres i Zerah; ali Er i Onan umriješe u kanaanskoj zemlji. Sinovi Peresovi bili su Hesron i Hamul.\ Sinovi Jisakarovi bili su Tola, Fuva, Jašub i Šimron. Sinovi Zebulunovi bili su Sered, Elon i Jahleel. To su sinovi Leini, što je ih ona bila rodila Jakovu u Padan Aramu, uz njegovu kćer Dinu, svega trideset i tri sina i kćeri. Sinovi Gadovi bili su Sifjon, Hagi, Šuni, Esbon, Eri, Arodi i Areli. Sinovi Ašerovi bili su Jimna, Jišva, Jišvi, Berija i sestra njihova Serah. Sinovi Berijini bili su Heber i Malkiel. To su sinovi Zilpe koju Laban dade svojoj kćeri Lei; ona ih rodi Jakovu, svega šesnćst osoba.\ Sinovi Rahele, Jakovljeve žene, bili su Josip i Benjamin. Josipu se rodiše u egipatskoj zemlji Manaše i Efrajim, što mu ih rodi Aseneta, kći svećenika u Onu PotiFere. Sinovi Benjaminovi bili su Bela, Beker, Ašbel, Gera, Naaman, Ehi, Roš, Mupim, Hupim i Ard. To su Rahelini sinovi, što ih ona rodi Jakovu, svega četrnćst osoba. Sin Danov bio je Hušim. Sinovi Neftalijevi bili su Jahseel, Guni, Jeser i Šilem. To su sinovi Bilhe koju Laban dade svojoj kćeri Raheli; ona ih rodi Jakovu, svega sedam osoba.\ Ukupan broj tjelesnih Jakovljevih potomaka što s njim preseliše u Egipat iznosio je, ne uračunavši žene Jakovljevih sinova, šezdeset i šest osoba. Sinovi Josipovi, što mu se rodiše u Egiptu, bila su dvojica. Ukupan broj duša iz Jakovljeve kuće, što dođoše u Egipat, iznosio je sedamdeset. A Judu posla pred sobom k Josipu, da bi dao upute prije njegova dolaska u Gošen. Kad su bili došli u gošensku zemlju, dade Josip upregnuti svoja kola i izađe ususret svojemu ocu Izrćlu u Gošen. Kad se ovaj pojavi pred njim, pade mu oko vrata i plakao je dugo na njegovim prsima. Tada reče Izrćl Josipu: “Sad ću rado umrijeti, kad vidjeh tvoje lice i kad znam da si još živ.” Nato Josip reče svojoj braći i ukućanima svojega oca: “Idem gore javiti faraonu i reći mu: Dođoše mi moja braća i ukućani mog oca što su živjeli u kanaanskoj zemlji. Ti su ljudi pastiri ovaca; oni se naime bave stokom, i dovedoše sa sobom svoje ovce i goveda i sve svoje imanje.\ Kad vas faraon pozove i upita: Što je vaše zanimanje?, vi odgovorite: Stočari su bili tvoje sluge od mladosti sve dosad, mi, kao i naši oci. Tako ćete smjeti ostati u Gošenskoj zemlji! Jer su Egipćanima svi pastiri ovaca nečisti.” Josip ode i dojavi faronu: “Otac moj i moja braća, sa svojim ovcama i govedima i sa svim svojim imanjem, dođoše iz kanaanske zemlje i nalaze se u Gošenu.” Petoricu od svoje braće bio je uzeo sa sobom. Njih predstavi faraonu. A kad faraon upita njegovu braću: “Što je vaše zanimanje?”, odgovoriše oni faraonu: “Pastiri ovaca su tvoje sluge, mi, kao i naši oci.” Tada rekoše faraonu: “Dođosmo da se ovdje u zemlji zadržimo neko vrijeme. Sluge tvoje ne nalaze više za svoje ovce paše, jer glad teško pritišće kanaansku zemlju. Pa dopusti da tvoje sluge smiju ostati u gošenskoj zemlji.” Tada reče faraon Josipu: “Dođoše ti tvoj otac i tvoja braća. Egipatska ti zemlja stoji na raspolaganju. Naseli svog oca i braću u najboljem dijelu zemlje! Neka ostanu u Gošenu. I nađeš li među njima valjane ljude, postavi ih za nadzornike nad mojim vlastitim stadom!” Potom dovede Josip svog oca Jakova unutra i predstavi ga faraonu. Jakov pozdravi faraona želeći mu blagoslov. Faraon upita Jakova: “Koliko ti je godina?” Jakov odgovori faraonu: “Dani mog putovanja iznose sto i trideset godina; malo ih je na broju, a zle su bile godine moga života. Ne stižu one godinâ života mojih otaca što ih oni provedoše na svojemu putovanju.” \ Tada se Jakov oprosti od faraona i ode. A Josip naseli svog oca i braću i dade im posjed u egipatskoj zemlji, u najboljem dijelu zemlje, naime u pokrajini ramseškoj, kao što je bio zapovjedio faraon. Josip opskrbi kruhom oca i braću i svu obitelj svog oca po broju njihove družine. Na svoj zemlji nije tad više bilo kruha; jer je glad bila veoma velika. I egipatska zemlja, kao i kanaanska zemlja, bila je iscrpljena od gladi. \ Josip pomalo sve novce, što se nađoše u zemlji egipatskoj i u zemlji kanaanskoj, skupi u svoju ruku za žito što se je moralo kupovati. Josip izruči te novce faraonovoj kući. A kad nestade novaca u egipatskoj i u kanaanskoj zemlji, stadoše svi Egipćani dolaziti k Josipu moleći: “Daj nam kruha! Zašto da poumremo pred tvojim očima? Jer nema više novaca.” Josip odvrati: “Dajte ovamo svoju stoku, i ja ću vam za stoku dati kruha, kad više nemate novaca.” I dovodili su svoju stoku k Josipu, i Josip im davao kruha za konje, za ovce, za goveda i za magarce. Tako ih opskrbi u onoj godini kruhom za cijenu cijele njihove stoke. Kad prođe ta godina, stadoše opet u drugoj godini dolaziti k njemu i rekoše mu: “Ne možemo ti, gospodaru, skrivati. Novaca je nestalo, i stoka je, gospodaru, prešla na tebe. Ništa više ne preostade za tebe, gospodaru, osim našega tijela i naših polja. Zašto da stradamo pred tvojim očima, mi i naša polja? Kupi nas i naša polja za kruh, a mi ćemo zajedno sa svojim poljima služiti faraonu! Ali daj sjemena da ostanemo na životu i ne poumremo i da polja ne budu opustošena!” Tako pokupova Josip faraonu sva polja u egipatskoj zemlji; jer su svi Egipćani prodavali svoja polja, kad ih je glad teško pritisnula. Tako dođe zemlja u posjed faraonu.\ A narod zasužnji od jednoga kraja egipatske pokrajine do drugoga. Samo ne kupi svećenička polja jer su svećenici dobivali od faraona utvrđen dohodak i živjeli su od svojega utvrđenog dohotka što im ga je bio odredio faraon. Zato svećenici ne morahu prodavati svojih polja. Josip reče narodu: “Ovim kupujem vas zajedno s vašim poljima za faraona! Evo vam sjemena da možete posijati polja. Ali od prihoda morate jednu petinu dati faraonu. Ostale četiri petine pripadaju vama kao sjeme za polja i za uzdržavanje vama i vašim obiteljima, kao i za prehranu vaše djece.” Tad oni povikaše: “Ti nam spašavaš život. Neka nađemo milost u tvojim očima, gospodaru, i rado ćemo biti sužnji faraonu!” Tako Josip od toga učini zakonsku obvezu što do dana današnjega leži na posjedu u egipatskoj zemlji, da se daje petina faraonu. Samo svećenički posjed ne potpade faraonu. Tako se Izrćlci naseliše u egipatskoj zemlji, u pokrajini gošenskoj; tu se utvrdiše i umnožiše, i postadoše veoma brojni.\ Jakov poživje u egipatskoj zemlji još sedamnćst godina. Bilo je dana Jakovljeva života sto i četrdeset i sedam godina. A kad se približi vrijeme Izrćlu da umre, dozva svog sina Josipa i reče mu: “Ako sam našao milost u tvojim očima, stavi, molim, svoju ruku pod moje bedro na zakletvu, da ćeš mi iskazati ljubav i vjernost, da me ne ćeš pokopati u Egiptu! Kod svojih otaca hoću radije da počivam. Zato me odnesi iz Egipta i pokopaj me u njihovu grobu!” On odgovori: “Učinit ću kako zahtijevaš.” Onaj reče: “Zakuni mi se!” i on mu se zakune. Tada se prignu Izrćl prema uzglavlju postelje. Poslije poručiše Josipu: “Otac ti je bolestan.” Tada uze on sa sobom oba svoja sina: Manašeja i Efrajima. Kad javiše Jakovu: “Sin tvoj Josip dolazi k tebi”, skupi Izrćl svoje snage i sjede u postelji. I reče Jakov Josipu: “Bog svemogući objavi mi se u Luzu u kanaanskoj zemlji i blagoslovi me, i reče mi: Učinit ću te plodnim i umnožit ću te i učinit ću te mnoštvom naroda i dat ću ovu zemlju tvojemu potomstvu nakon tebe u vječna vremena. A sada oba tvoja sina, što ti se rodiše u egipatskoj zemlji prije nego dođoh k tebi u Egipat, neka budu kao da su moja! Efrajim i Manaše neka budu moji kao Ruben i Šimun! A djeca koju si dobio poslije njih neka budu tvoja! Neka se po imenu jednoga od obojice svoje braće zovu u svom nasljedstvu! Kad dođoh iz Padana, umre mi Rahela u kanaanskoj zemlji na putu, kad je još samo malo bilo puta do Efrate, i ja je pokopah tamo na putu u Efratu, a to je Betlehem”. Kad Izrćl vidje sinove Josipove, upita: “Tko su ovi?” Josip odgovori svom ocu: “To su moji sinovi, što mi ih Bog darova ovdje.” Tada on reče: “Privedi ih k meni, da ih blagoslovim!” Oči Izrćla bile su, naime, oslabile zbog starosti, tako da nije više mogao dobro vidjeti. Kad mu ih privede, poljubi ih i zagrli. Onda reče Izrćl Josipu: “Nisam mislio da ću te opet vidjeti; a eto, Bog mi još dade da vidim tvoje potomke.” \ Nato ih Josip odmače opet od njegovih koljena i prignu se pred njim sve do zemlje. Potom uze Josip obojicu, Efrajima svojom desnicom, tako da je stajao Izrćlu slijeva, i Manašea svojom ljevicom, tako da je stajao Izrćlu zdesna, i povede ih k njemu. Izrćl pruži svoju desnicu i stavi je na glavu Efrajimovu, premda je ovaj bio mlađi, i ljevicu na glavu Manašeovu držeći prekrižene svoje ruke, makar je Manaše bio prvorođenac. Tada blagoslovi Josipa riječima: “Bog pred čijim su licem hodili moji oci Abraham i Izak, Bog, koji mi je bio pastir od prvoga mojega daha sve do dana današnjega, Anđeo, koji me je izbavljao iz svake nevolje, neka blagoslovi ove dječake! U njima neka moje ime i ime mojih otaca Abrahama i Izaka nadalje živi! Neka postanu mnogobrojni i neka se množe na zemlji!” Kad vidje Josip da otac njegov stavi svoju desnu ruku na glavu Efrajimovu, ne bi mu to drago pa prihvati očevu ruku da je premjesti s Efrajimove glave na glavu Manašeovu. Pritom reče Josip ocu: “Ne tako, oče moj! Ovaj je prvorođenac. Stavi svoju desnicu na njegovu glavu!” Ali njegov otac ne htjede i reče: “Znam dobro, sine moj, znam dobro! I on će postati narod, i on će biti moćan; ali će mlađi brat biti veći od njega i potomci će njegovi postati mnoštvo narodâ.”\ Blagoslov svoj nad njima završi riječima: “Imenima vašim blagoslivljat će Izrćlci i govorit će: Bog neka te učini kao Efrajima i Manašea!” Tako dakle pretpostavi Efrajima Manašeu. Tada reče Izrćl Josipu: “Evo, ja ću umrijeti. Ali Bog će biti s vama i odvest će vas natrag u zemlju vaših otaca. A ja tebi dajem jedan dio zemlje više nego tvojoj braći, što ga oduzeh Amorejcima mačem i lukom.” Tada sazva Jakov svoje sinove i reče: “Skupite se da vam javim što će vam biti u buduće dane! Sakupite se i poslušajte, sinovi Jakovljevi! Poslušajte Izrćla, svojega oca! Rubene, ti si provorođenac moj, jakost moja i prvina muške snage moje; prvi u dostojanstvu, prvi u vlasti! \ Uskipio si kao voda; ne ćeš imati prvenstva jer si stupio na ležaj svojega oca i oskvrnuo ga. U moju je postelju on stupio. \ Šimun i Levi braća su, mačevi su im oružje nasilja. U njihov savjet neka ne ulazi moja duša, s njihovim zborom neka se ne druži moje srce; jer u gnjevu poubijaše ljude i u razuzdanosti ohromiše volove. \ Proklet neka je njihov gnjev, što je tako žestok, i ljutina, što je tako okrutna! Pa ću ih razdijeliti u Jakovu i raspršit ih u Izrćlu. Ali tebe, Juda, hvalit će tvoja braća; ruka će ti biti za vratom tvojim neprijateljima i klanjat će se pred tobom sinovi tvojega oca. \ Mlad je lav Juda: od plijena si se uzdigao, sine moj! A onda se spusti i leže kao lav, kao lavica. Njega dražiti tko da sa usudi? Ne će odstupiti žezlo od Jude, niti vladalački štap od njegovih nogu dok ne dođe onaj kome pripada i komu će se pokoravati narodi: koji veže magare svoje za čokot, za plemenitu lozu mlado magarice svoje; pere u vinu svoju haljinu i u krvi grožđa svoj ogrtač. \ Iskre mu se oči od vina i zubi su mu bijeli od mlijeka. Zebulun prebiva na morskoj obali gdje pristaju lađe. Svoja leđa okrenuo je prema Sidonu. Jisakar je koščat magarac koji leži među ogradama. A kad vidje da je mir dobar i zemlja mila, tad prignu leđa da nosi tovare i posta robijaš. Dan će suditi svom narodu, kao samo jedno od Izrćlovih plemena. Dan je kao zmija na putu, kao guja na stazi, koja ujeda konja za petu, i konjanik pada nauznak. Tebe čekam, da me izbaviš, Gospodine! A Gad? Razbojničke čete pritišću ga, ali ih on potiskuje na pete. Ašer ima hrane u izobilju, on daje kraljevske poslastice. Naftali je puštena košuta, zna govoriti lijepe riječi. Josip je nalik na mlado plodno stablo, na mlado plodno stablo na vrelu. Preko zidova penju se njegove grane. Strijelci pritišću, nišane i udaraju na njega. Ali njegov luk ostaje čvrst, jake su njegove mišice i ruke po jakosti moćnoga Boga Jakovljeva. Otamo gdje stoluje pastir, pećina Izrćlova, od Boga oca tvojega koji ti pruža pomoć, od Svemogućega koji te blagoslivlja punim blagoslovom odozgo s neba, punim blagoslovom odozdo iz bezdana, punim blagoslovom iz prsiju i krila! Blagoslovi oca neka nadvise blagoslove vječitih bregova, ljepotu prastarih brežuljaka. Oni neka dođu na glavu Josipovu, na tjeme najsjajnijega od njegove braće. Benjamin je grabežljivi vuk: jede grabež ujutro, dijeli plijen uvečer.” Svi su ovi dvanćst Izrćlovih plemena; i to je bilo što im njihov otac izgovori kad ih je blagoslivljao. Svakomu od njih dade prikladan blagoslov. \ Onda im zapovjedi: “Kad se pridružim k svojemu rodu, pokopajte me kod mojih otaca u pećini na zemljištu Hetita Efrona, u pećini na zemljištu Makpeli, istočno od Mamre u kanaanskoj zemlji, na zemljištu što ga Abraham kupi od Hetita Efrona za grob. Tamo pokopaše Abrahama i njegovu ženu Saru. Tamo sahraniše Izaka i njegovu ženu Rebeku i tamo pokopah ja Leu. Zemljište i pećina na njemu bili su otkupljeni od Hetitâ.” Kad je Jakov svojim sinovima dao posljednji nalog, povuče svoje noge natrag na postelju. Tada preminu i bi pridružen svojim zemljacima. Josip se baci na oca, i plakao je nagnut nad njim i cjelivao ga. Tada zapovjedi Josip liječnicima što su bili u njegovoj službi neka balzamiraju njegova oca. I liječnici su balzamirali Izrćla. U tome prođe četrdeset dana, jer je toliko vremena trebalo za balzamiranje. Oplakivali su ga Egipćani sedamdeset dana. Kad prođoše dani žalosti za njim, reče Josip dvoranima faraonovim: “Ako sam našao milost kod vas, progovorite, molim, za me faraonu! Otac me je moj zakleo i rekao mi: Evo, umrijet ću! Pokopaj me u mom grobu, što ga sebi iskopah u kanaanskoj zemlji! Zato bih sad pošao da pokopam svog oca. Onda ću se opet natrag vratiti.” Faraon reče: “Otiđi i pokopaj svojega oca, kako te je zakleo!” Tako ode Josip da pokopa svojega oca, a s njim pođoše sve faraonove sluge, prvi njegovi službenici i svi dostojanstvenici egipatske zemlje;\ nadalje sva Josipova družina, njegova braća i kućna družina njegova oca. Samo svoje žene i djecu, svoje ovce i goveda ostaviše u gošenskoj zemlji. A pođoše s njim i kola i konjanici, tako da je bila povorka veoma velika. I kad dođoše u Goren Haatad s onu stranu Jordana, održaše ondje veliku i veoma svečanu žalost za pokojnim. On priredi svojemu ocu korotu od sedam dana. Kad stanovnici one zemlje, Kanaanci, vidješe u Goren Haatadu žalosnu svečanost, rekoše: “Tu se drži velika žalosna svečanost Egipćana.” Zato se prozva ono mjesto Abel Misrajim. Leži s onu stranu Jordana. Učiniše mu (Jakovljevi) njegovi sinovi onako kako im je bio zapovjedio. Odnesoše ga naime sinovi u kanaansku zemlju i pokopaše ga u pećini na zemljištu Makpeli, na zemljištu što ga je bio otkupio Abraham za grob od Hetita Efrona, istočno od Mamre. Kad Josip pokopa oca, vrati se opet u Egipat natrag, on i njegova braća i svi koji su bili s njim pošli na pokop njegova oca. A braća se Josipova pobojaše, kad im umre otac, i rekoše: “Što ako bi se Josip pokazao protivan nama pa nam uzvratio sve zlo što mu učinismo?” Zato poručiše Josipu: “Otac tvoj pred smrt svoju odredi ovo: Ovako kažite Josipu: Ah, oprosti ipak braći njihov zločin i grijeh, što ti zlo učiniše! A sad oprosti nam, molimo, naš zločin! Mi štujemo Boga tvojega oca!” Kad mu oni to poručiše, Josip zaplaka. Tada mu dođoše sama braća, padoše pred njega i rekoše: “Evo, tvoji smo robovi!” A Josip im reče: “Ne bojte se! Zar sam ja umjesto Boga? Vi dakako misliste zlo protiv mene, ali Bog okrenu to na dobro, da izvrši ono što se danas zbiva, da uzdrži na životu mnoge ljude. Ne bojte se sada! Ja ću se brinuti za vas, za vaše žene i za vašu djecu!” Tako ih je tješio i prijateljski im govorio. I Josip je prebivao u Egiptu, on i obitelj njegova oca. Josip poživje sto i deset godina. Od Efrajima vidje praunuke; i sinovi Makira, sina Manašeeva, rodiše se još za Josipova života. \ Jednoga dana reče Josip svojoj braći: “Ja ću skoro umrijeti; ali će se Bog sigurno zauzeti za vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju koju je pod zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu.” \ Tada zakle Josip Izrćlove sinove i reče: “Kad se Bog jedanput milostivo zauzme za vas, tad uzmite sa sobom moje kosti odavde!” I umre Josip, a bilo mu je sto i deset godina. Balzamiraše ga i položiše u lijes u Egiptu. Ovo su imena Izrćlovih sinova koji su bili došli sa svojim obiteljima u Egipat zajedno s Jakovom: Ruben, Šimun, Levi, Juda, Jisakar, Zebulun, Benjamin, Dan, Naftali, Gad i Ašer. Broj Jakovljevih potomaka bio je sedamdeset. Josip je već prije boravio u Egiptu. Poslije Josipove smrti i smrti sve njegove braće i svega onoga naraštaja umnožiše se veoma Izrćlovi sinovi i postadoše vrlo mnogobrojni i jaki, tako da je sva zemlja bila njima gusto napučena. Tada zavlada u Egiptu novi kralj, koji nije ništa znao o Josipu. On reče svome narodu: “Gle, narod Izrćlovih sinova brojniji je i moćniji od nas. Hajde da mudro s njim postupamo, da dalje ne raste i da u slučaju kakva rata ne prijeđe našim neprijateljima, ne udari na nas i ne ode iz zemlje.” Tada postavi nad njim nadglednike, da ih izmuče teškim poslovima zidajući za faraona skladišta? gradove Pitom i Ramses. Ali što su ga više tlačili, to se on više množio i širio, tako da su (Egipćani) strahovali od Izrćlovih sinova. Zato su Egipćani silom gonili Izrćlove sinove na rad. Ogorčavali su im život teškim poslom s ilovačom i opekama i svakovrsnim radom u polju. Silom su ih gonili na sve te poslove. A hebrejskim babicama, od kojih se jedna zvala Šifra, a druga Pua, zapovjedi egipatski kralj ovo: ”Kad pomažete Hebrejkama kod poroda, pripazite na spol: Je li dječak, usmrtite ga! Je li djevojčica, neka ostane na životu!” Ali babice su se bojale Boga i nisu činile kako im je zapovjedio egipatski kralj, nego su ostavljale dječake na životu. Zato egipatski kralj dade dozvati babice i zapita ih: “Zašto tako činite i ostavljate dječake na životu?” Babice odgovoriše faraonu: “Hebrejke nisu kao egipatske žene, nego znaju same sebi pomoći. Prije nego dođe babica one već rode.” Zato Bog učini dobro babicama. Tako se je narod množio i postao veoma mnogobrojan. Jer su se babice bojale Boga, dade im Bog veliko potomstvo. Ali faraon zapovjedi svemu narodu: “Sve dječake što se rode bacajte u Nil, a djevojčice ostavljajte na životu!” Neki muž iz kuće Levijeve ode i oženi se ženom iz svog plemena. Žena zatrudnje i rodi sina. Kad vidje da je lijep, sakrivala ga je tri mjeseca. A kad ga nije mogla dulje sakrivati, uze za nj košaricu od papirusove trstike. Zamaza je dobro asfaltom i smolom, stavi dječaka u nju i položi je u trsku kraj Nila. Njegova sestra stajala je podalje, da vidi što će od njega biti. Tada dođe faraonova kći na Nil, da se kupa. Dok su njezine sluškinje hodale amo-tamo po obali Nila, ugleda ona košaricu u trsci. Posla svoju sluškinju tamo, da je donese. Kada je otvori, vidje dijete: bio je dječak i plakao je. Sažali se nad njim i pomisli: “To je jedno od hebrejske djece.” Tada upita njegova sestra faraonovu kćer: “Hoćeš li da idem i da ti dovedem dojkinju Hebrejku, da doji dijete?” Odgovori joj faraonova kći: “Idi!” I ode djevojčica i dovede dječakovu majku. Reče joj faraonova kći: “Uzmi ovog dječaka i doji ga! Ja ću ti za to platiti!” Žena uze dječaka i dojila ga je. Kad dječak posta veći, donese ga natrag faraonovoj kćeri. Ona ga uze kao sina i nadjenu mu ime Mojsije. “Jer”, reče, “izvadila sam ga iz vode.” U ono vrijeme, kad je Mojsije bio odrastao, posjeti on jednoga dana svoje zemljake i vidje kako moraju raditi teške poslove. Kad opazi kako jedan Egipćanin tuče jednoga od njegovih hebrejskih sunarodnjaka, obazre se na sve strane i kad vidje da nema nikoga u blizini, ubi Egipćanina i zatrpa ga u pijesak. Drugog dana izađe on opet van. Upravo su se bila posvađala dva Hebrejca. On doviknu onomu koji je imao krivo: “Zašto tučeš svog zemljaka.” A on odvrati: “Tko je tebe postavio za poglavara i suca nad nama? Hoćeš li i mene ubiti kao Egipćanina?” Mojsije se uplaši, jer pomisli: “Ipak se to saznalo.” Faraon je to čuo i htio je Mojsija pogubiti. Ali Mojsije pobježe ispred faraona i nastani se u midjanskoj zemlji. Odmarao se na jednom studencu. Midjanski svećenik imao je sedam kćeri. One dođoše zahvatiti vode i napuniti korita, da napoje ovce svojega oca. A tada dođoše pastiri i rastjeraše ih. Mojsije ustade, obrani ih i napoji im ovce. I kad se one vratiše k svom ocu Reuelu, on upita: “Što se danas tako brzo vratiste?” Odgovoriše: “Jedan Egipćanin obrani nas od pastirâ i pomože nam zahvatiti vode i napojiti ovce.” A on reče svojim kćerima: “Pa gdje je? Zašto tamo ostaviste toga čovjeka? Zovnite ga, da jede s nama!” Mojsije se skloni da ostane kod onoga čovjeka. On dade Mojsiju svoju kćer Siporu za ženu. Kad mu ona rodi sina, nadjenu mu on ime Geršon; jer reče: “Gost sam u tuđoj zemlji.” \ Prođe puno vremena. Uto umre egipatski kralj. A Izrćlovi sinovi uzdisali su još uvijek pod teškim poslom i vapili su glasno za pomoć. I njihov vapaj diže se od rada k Bogu. Bog je čuo njihove vapaje. I spomenu se Bog svojega saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Bog pogleda na Izrćlove sinove i Bog se za njih zauze. A Mojsije je čuvao ovce svome tastu Jitru, svećeniku midjanskomu. Jednoga dana odvede on stado u pustinju i dođe na goru Božju, na Horeb. Tada mu se objavi anđeo Gospodnji u ognjenom plamenu što je izbijao iz grma. Pogleda, a to grm gori plamenom, ali ne izgara. Mojsije pomisli: “Idem iz blizine vidjeti tu rijetku pojavu zašto grm ipak ne izgara.” Kad Gospodin vidje gdje prilazi da vidi, poviknu mu Bog iz grma: “Mojsije, Mojsije!” On odgovori: “Evo me!” A on zapovjedi: “Ne primiči se bliže ovamo! Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojemu stojiš sveto je tlo!” I nastavi: “Ja sam Bog oca tvojega, Bog Abrahamov, Izakov i Bog Jakovljev.” Tada Mojsije zakloni svoje lice, jer se bojao gledati u Boga. A Gospodin reče: “Dobro vidjeh nevolju svojega naroda u Egiptu i razabrah njegovu tužbu na tlačitelje. Znam kako puno trpi. Zato, evo, siđoh da ga izbavim iz ruku Egipćana i da ga izvedem iz te zemlje u zemlju lijepu i prostranu, u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, u mjesta gdje su Kanaanci, Hetiti, Amorejci, Perižani i Jebusejci. Dosta tužba Izrćlovih sinova dopre do mene, i ja vidim kako ih teško muče Egipćani. Zato sad idi! Šaljem te k faraonu. Izvedi moj narod, Izrćlove sinove, iz Egipta!” Tada upita Mojsije Boga: “Kako, zar ja da idem faraonu: da izvedem Izrćlove sinove iz Egipta?” On potvrdi: “Ja ću biti s tobom. I ovo neka ti bude kao znak da te šaljem: Kad izvedeš narod iz Egipta, častit ćete Boga na ovoj gori.” Mojsije opet zapita Boga: “Ali kad dođem k Izrćlovim sinovima pa im reknem: Bog otaca vaših šalje me k vama, i ako me upitaju: Kako mu je ime, što ću im odgovoriti?” Bog odgovori Mojsiju: “Ja sam, koji jesam.” I nastavi: “Tako reci sinovima Izrćlovim: Onaj Ja sam posla me k vama!” Dalje reče Bog Mojsiju: “Tako javi Izrćlovim sinovima: Gospodin, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, posla me k vama. To je moje ime navijeke, i tako me se ima zvati od koljena do koljena. Idi i sakupi starješine Izrćlovih sinova i reci im: Gospodin, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, javi mi se i reče: Dobro pripazih na vas i na to što vam se zbivalo u Egiptu, i odlučih: Izvest ću vas iz nevolje u Egiptu u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca, u zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Ako te poslušaju, onda idi sa starješinama Izrćlovih sinova egipatskomu kralju! Recite mu: Gospodin, Bog Hebreja, objavi nam se. Mi moramo odmah tri dana hoda daleko poći u pustinju da žrtvujemo Gospodinu, Bogu svojemu. A ja znam da vas egipatski kralj ne će pustiti da idete, ako na to ne bude silom prisiljen. Ali ja ću pružiti svoju ruku i pohodit ću Egipat svim svojim čudesima, što ću ih učiniti u njemu, i poslije će vas pustiti. Učinit ću da taj narod nađe milost u Egipćana. Kad pođete, ne ćete otići praznih ruku. Žene će naime izmoliti od svojih susjeda i domaćica srebrnih i zlatnih dragocjenosti i haljina. To ćete staviti na svoje sinove i kćeri i tako od Egipćana uzeti plijen.” Mojsije odvrati: “Ali ako mi ne budu vjerovali i ako me ne poslušaju, nego reknu: Nije ti se Gospodin objavio?” Tada mu Gospodin odvrati: “Što ti je to u ruci?” Odgovori: “Štap.” I on zapovjedi: “Baci ga na zemlju!” Baci ga na zemlju, a on posta zmija. A Mojsije pobježe od nje. I Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Pruži ruku svoju i primi je za rep!” On pruži ruku i uhvati je. Ona opet posta štap u njegovoj ruci. ”Tako moraju vjerovati da ti se je objavio Gospodin, Bog njihovih otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev.” Dalje mu reče Gospodin: “Stavi svoju ruku u svoja njedra!” On stavi svoju ruku u njedra. Kad je opet izvadi, bila je njegova ruka od gube bijela kao snijeg. Nato zapovjedi: “Stavi još jedanput svoju ruku u njedra!” On stavi ruku još jedanput u njedra, i kad opet izvadi iz njedara, bila je opet kao ostalo njegovo tijelo. ”Ako ti dakle ne htjednu vjerovati i ne poslušaju na prvi znak, vjerovat će na drugi znak. Ako li ne budu vjerovali na oba ta znaka i ne poslušaju te, onda uzmi malo vode iz Nila i prolij je na suho tlo! Tada će se voda što si je uzeo iz Nila na suhom tlu pretvoriti u krv.” A Mojsije reče Gospodinu: “Ipak ne, Gospodine! Ja nisam čovjek koji zna govoriti. Nisam prije bio, a nisam ni sada, otkad govoriš sa svojim slugom, nego sam sporih usta i spora jezika.” Ali Gospodin mu odgovori: “Tko dade čovjeku usta? Tko ga učini nijemim ili gluhim? Tko s očima ili slijepim? Ne činim li to ja, Gospodin? Idi dakle! Ja ću biti u tvojim ustima i učit ću te što ćeš govoriti.” Ali on odvrati: “Ne, Gospodine! Pošalji koga hoćeš!” Sada se razljuti Gospodin na Mojsija i reče: “Nije li ti brat Aron još tu, levit? Znam da on veoma dobro može govoriti. On je već na putu da te susretne. Kad te vidi, obradovat će se od srca. Govori s njim, stavi mu ove riječi u usta! Ja ću tvoj i njegov govor voditi i nadahnut ću vas što ćete činiti. On neka u tvoje ime govori narodu! On neka bude govornik umjesto tebe, i ti ćeš mu biti umjesto Boga! Uzmi taj štap u ruku! Njim čini čudesne znake!” I Mojsije se vrati k svojemu tastu Jitru i zamoli ga: “Htio bih se vratiti k svojim plemenicima u Egipat da vidim jesu li još živi.” Jitro odgovori Mojsiju: “Idi u miru!” Gospodin je naime bio Mojsiju u midjanskoj zemlji zapovjedio “Idi, vrati se sada u Egipat! Jer su svi mrtvi koji su ti radili o glavi.” Mojsije uze, dakle, svoju ženu i svoje sinove, posadi ih na magarca i vrati se u Egipat. A štap Božji uze Mojsije u ruku. Još reče Gospodin Mojsiju: “Kad se vratiš u Egipat, pazi: čini pred faraonom sva čudesna djela što ih dadoh u tvoju vlast! Ipak ću učiniti da mu otvrdne srce da ne pusti naroda da ide. Tada reci faraonu: Ovako govori Gospodin: Izrćl je prvorođeni moj sin. Zapovijedam ti: Pusti mog sina da ide, da mi služi! Ako li ga ne pustiš da ide, onda ću usmrtiti tvoga prvorođenog sina.” Putem u prenoćište stane Gospodin na put Mojsiju i htjede ga usmrtiti. Tad Sipora uze oštar kamen, obreza njim prednju kožicu svog sina, baci mu je pred noge i reče: “Krvav si mi zaručnik!” Potom ga pusti. Ona tad upotrijebi riječ: “krvav zaručnik” zbog obrezanja. Gospodin je bio zapovjedio Aronu: “Izađi u pustinju ususret Mojsiju!” Tako se on zaputi, stiže ga na gori Božjoj, i poljubi ga. I Mosije kaza Aronu sve Gospodnje riječi kojima mu je bio predao svoje poslanje, i sve čudesne znake što mu je bio naložio da čini. Mojsije i Aron otiđoše i skupiše sve starješine Izrćlovih sinova. Aron im kaza sve što je bio Gospodin naložio Mojsiju i on učini čudesne znake pred očima naroda. Narod mu je vjerovao, i kad čuše da se je Gospodin zauzeo za Izrćlove sinove i pogledao na njihovu nevolju, nakloniše se i baciše se ničice. Nato odoše Mojsije i Aron i rekoše faraonu: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Pusti moj narod da ide, da mi u pustinji slavi svetkovinu!” A faraon odgovori: “Tko je Gospodin da ga slušam i pustim Izrćla da ide? Ne poznajem Gospodina, a ne ću ni pustiti Izrćla.” Oni odvratiše: “Bog Hebreja objavi nam se. Mi bismo htjeli otići tri dana hoda daleko u pustinju, da tamo žrtvujemo Gospodinu, svojemu Bogu, da nas ne pohodi kugom ili mačem.” Ali im egipatski kralj odvrati: “Mojsije i Arone, zašto odvraćate narod od njegova rada? Idite za svojim poslom!” Dalje reče faraon: “Eto, već je previše besposličara u zemlji! Hoćete li još i ove odvratiti od njihovih poslova?” Još istoga dana izda faraon narednicima i nadzornicima naroda ovu zapovijed: ”Ne dajite više narodu kao dosad slame za pravljenje opeke! Neka idu sami skupljati sebi slamu! Ali tražite od njih onoliko opeka koliko su ih dosad pravili, i od toga ništa ne smanjujte! Jer su lijeni, zato zahtijevaju: Hoćemo da idemo žrtvovati svojemu Bogu! Ljudima se mora posao otežati, da budu na njemu zaposleni i da ne slušaju ludih brbljanja.” Narednici i nadzornici naroda otiđoše i priopćiše narodu zapovijed: “Ovako govori faraon: Više vam ne dam slame. Idite sami i donosite sebi slamu gdje je nađete! A od posla vam se ne smanjuje ništa.” I raziđe se narod po svoj egipatskoj zemlji, da skuplja strnjiku za pravljenje pljeve. A narednici ih tjerali: “Imate svaki dan čitav posao posvršavati kao prije kad je bilo slame!” I korilo se nadzornike Izrćlovih sinova, koje su bili postavili nad njima faraonovi narednici, i prigovaralo im se: “Zašto posljednjih dana ne dovršiste određeni broj opeka kao prije?” Tada dođoše nadzornici Izrćlovih sinova faraonu i upitaše ga plačući: “Zašto daješ da se tako radi s tvojim slugama? Slama se više ne daje tvojim slugama, a ipak se nalaže: Opeke nam samo pravite! Pa i tuče se tvoje sluge. Kriv je tvoj narod.” A on odgovori: “Lijeni ste, lijeni! Zato zahtijevate: Mi hoćemo ići žrtvovati Gospodinu. Sad hajdete na rad! Slama vam se ne će davati. A određeni broj opeka imate izručiti!” Nadzornici Izrćlovih sinova vidješe da su u teškom položaju zbog zapovijedi da se ne smije smanjiti broj opeka na dan. Kad otiđoše od faraona, sretoše Mojsija i Arona, koji su ih čekali. Njima viknuše: “Gospodin neka vam uračuna i sudi o tome što učiniste, da nas posve zamrze faraon i njegovi sluge! Vi im dadoste mač u ruku, da nas pobiju!” Tada se Mojsije obrati Gospodinu i pomoli se: “Gospodine! Zašto navuče toliko zlo na ovaj narod? Zašto me posla ovamo? Otkako otiđoh k faraonu da pregovaram s njim po tvom nalogu, on muči narod još gore, a ti ne činiš ništa da izbaviš svoj narod.” Gospodin odgovori Mojsiju: “Sad ćeš vidjeti kako ću prisiliti faraona da ih? pritisnut jakom rukom? pusti, da ih zaista? pritisnut jakom rukom? izagna iz svoje zemlje.” Dalje reče Bog Mojsiju: “Ja sam Gospodin! Ja se objavih Abrahamu, Izaku i Jakovu kao El Šadaj. Ali imenom svojim, Gospodin, ne objavih im se. Ja im se obvezah ugovorom, da ću im dati u posjed kanaansku zemlju, zemlju u kojoj su prije prebivali kao tuđinci. Pa razabrah i tužbu sinova Izrćlovih, koje u Egiptu zasužnjiše, i pomislih na svoj zavjet. Zato navijesti sinovima Izrćlovim: Ja sam Gospodin! Ja ću vas izbaviti iz egipatskog ropstva, oslobodit ću vas iz njihova sužanjstva, spasit ću vas visoko podignutom rukom, žestokim kaznenim sudovima. Izabrat ću vas za svoj narod i bit ću vaš Bog. I spoznat ćete da sam ja, Gospodin, Bog vaš, onaj koji vas izbavljam od pritiska egipatskog ropstva. I uvest ću vas u zemlju koju sam svečanom zakletvom obećao dati Abrahamu, Izaku i Jakovu. Vama ću je dati u posjed ja, Gospodin.” Mojsije to kaza sinovima Izrćlovim. Ali oni ne poslušaše Mojsija zbog malodušnosti i teška rada. Zato zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Idi, pozovi faraona, egipatskoga kralja, neka pusti sinove Izrćlove iz svoje zemlje!” Mojsije odvrati Gospodinu: “Kad me eto ni sinovi Izrćlovi ne slušaju, kako će me poslušati faraon; usto sam nespretan u govoru.” \ Ali je Gospodin razgovarao s Mojsijem i Aronom i poslao ih k sinovima Izrćlovim i k faraonu, egipatskomu kralju, s nalogom, da izvedu Izrćlove sinove iz egipatske zemlje. Ovo su poglavice njihovih obitelji: sinovi Rubena, prvorođenca Izrćlova, bili su Henok, Palu, Hesron i Karmi. To su Rubenove obitelji. Sinovi Šimunovi bili su Jemuel, Jamin, Ohad, Jakin, Sohar i Šaul, sin Kanaanke. To su Šimunove obitelji. Sinovi Levijevi s njihovim potomstvom bili su Geršon, Kehat i Merari. Levi je živio sto trideset i sedam godina. Sinovi Geršonovi bili su Libni i Šimi sa svojim obiteljima. Sinovi Kehatovi bili su Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Kehat poživje sto i trideset i tri godine. Sinovi Merarijevi bili su Mahli i Muši. To su obitelji Levijeve po svojim lozama. Amram se oženi svojom tetkom Jokebedom. Ona mu rodi Arona i Mojsija. Amram poživje sto i trideset i sedam godina. Sinovi Jisharovi bili su Korah, Nefeg i Zikri. Sinovi Uzielovi bili su Mišćl, Elsafan i Sitri. Aron se oženi Elišebom, kćerkom Aminadabovom, sestrom Nahšonovom. Ona mu rodi Nadaba, Abihua, Eleazara i Itamara. Sinovi Korahovi bili su Asir, Elkana i Abiasaf. To su Korahove obitelji. Eleazar, sin Aronov, oženi se jednom od Putielovih kćeri. Ona mu rodi Pinhasa. To su poglavice levita po svojim obiteljima. To su Aron i Mojsije, kojima zapovjedi Gospodin: “Izvedite čete Izrćlovih sinova iz egipatske zemlje!” Oni su, koji su pregovarali s faraonom, egipatskim kraljem, da izvedu Izrćlove sinove iz Egipta, Mojsije i Aron. Onda, kad je govorio Gospodin s Mojsijem u egipatskoj zemlji, reče Gospodin Mojsiju ovo: “Ja sam Gospodin! Javi faraonu, egipatskomu kralju, što ti reknem!” A Mojsije odvrati Gospodinu: “Ah, ja sam nespretan u govoru. Kako će mene poslušati faraon?” A Gospodin reče Mojsiju: “Evo, učinit ću da budeš prema faraonu moćan kao Bog. A tvoj brat Aron bit će tvoj govornik. Njemu kaži sve što ti naložim! Tvoj brat Aron neka onda predloži faraonu da pusti sinove Izrćlove iz svoje zemlje. Ja ću ipak otvrdnuti srce faraonu i tako učiniti u egipatskoj zemlji mnoge znake i čudesa. Budući da vas faraon ne će poslušati, učinit ću da Egipćani osjete moju moć i izvest ću svoje čete, narod svoj, sinove Izrćlove, iz egipatske zemlje, uz velike dokaze svoje moći. Tada će Egipćani spoznati da sam ja Gospodin, kad pružim ruku protiv Egipćana i sinove Izrćlove izvedem iz njihove sredine.” Mojsije i Aron učiniše točno onako kako im je Gospodin bio zapovjedio. Mojsiju je bilo osamdeset godina, a Aronu osamdeset i tri godine kad su pregovarali s faraonom. I reče Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Ako vas faraon pozove da ipak učinite kakvo čudo, onda reci Aronu: Uzmi svoj štap i baci ga pred faraona! I postat će tad zmija.” Mojsije i Aron otiđoše k faraonu i učiniše tako kako im zapovjedi Gospodin. Aron baci svoj štap pred faraona i njegove sluge, i pretvori se u zmiju. I faraon dozva mudrace i vračare, i egipatski čarobnjaci učiniše isto tako svojim tajnim čaranjem. Svi baciše svoje štapove, i pretvoriše se štapovi u zmije. Ali Aronov štap proždre njihove štapove. A srce faraonovo ostade tvrdo. On ih ne posluša, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin. Tada reče Gospodin Mojsiju: “Srce faraonovo otvrdnu. On ne će pustiti narod. Idi sutra rano k faraonu, kad on polazi k rijeci! Stani prema njemu na obali Nila! Uzmi sa sobom štap što se pretvorio u zmiju, i reci mu: Gospodin, Bog Hebrejâ, posla me k tebi da ti zapovjedim: Pusti moj narod, da mi služi u pustinji! Ipak ti dosad ne posluša. Ovako govori Gospodin: Po tom ćeš spoznati da sam ja Gospodin: Evo, udarit ću sada štapom u svojoj ruci po vodi Nilu, i ona će se pretvoriti u krv. Ribe će u Nilu poginuti, Nil će zasmrdjeti, i gadit će se Egipćanima piti vodu iz Nila.” Dalje zapovjedi Bog Mojsiju: “Naloži Aronu: Uzmi svoj štap i pruži svoju ruku na vode u Egiptu, na njegove rijeke, prokope, bare i na sve njegove čatrnje, da postanu krv! I bit će krv posvuda u egipatskoj zemlji, pa i u drvenim i kamenim posudama.” Mojsije i Aron učiniše tako kako im je bio zapovjedio Gospodin. On (Aron) diže štap i udari njim po vodi u Nilu pred očima faraona i njegovih slugu. Tada se sva voda u Nilu pretvori u krv. Ribe u Nilu poginuše, i Nil zasmrdi, tako da Egipćani nisu više mogli piti vode iz Nila. Posvuda je u egipatskoj zemlji bila krv. Ali egipatski čarobnjaci učiniše isto svojim čaranjem. Tako ostade srce faraonovo tvrdo, i on ih ne posluša, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin. Faraon se okrenu, ode kući i ne primi ni to k srcu. A Egipćani su svi kopali oko Nila, da nađu vode za piće; jer nisu mogli piti vode iz Nila.\ Tako prođe punih sedam dana otkako je Gospodin bio udario Nil. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Idi k faraonu i reci mu: Ovako govori Gospodin: Pusti moj narod, da mi služi! Ali ako ga ne htjedneš pustiti, pohodit ću svu tvoju zemlju žabama. Nil će vrvjeti žabama. One će izaći i prodrijeti u tvoju palaču, u tvoju spavaonicu, u tvoju postelju, u kuće tvojih slugu i naroda, u tvoje peći i u tvoja korita. Jest, na tebe, na tvoje podanike i na sve tvoje sluge skakat će žabe.” Dalje zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Kaži Aronu: Pruži ruku sa svojim štapom na rijeke, prokope i bare i izvedi žabe na egipatsku zemlju!” Aron pruži svoju ruku na egipatske vode, i izađoše žabe i pokriše egipatsku zemlju. Ali čarobnjaci učiniše isto svojim čaranjem. I oni učiniše te izađoše žabe na egipatsku zemlju. Tada dozva faraon Mojsija i Arona i zamoli: “Molite Gospodina da mene i moj narod oslobodi od žaba! Tada ću pustiti narod da žrtvuje Gospodinu.” Mojsije odgovori faraonu: “Odredi mi samo točno kad da zamolim za te, za tvoje sluge i narod, da se uklone žabe od tebe i od tvojih kuća i da ostanu samo u Nilu.” On odgovori: “Sutra.” Tad reče onaj: “Neka bude po tvojoj želji, da spoznaš da nitko nije jednak Gospodinu, Bogu našemu. Žabe će se dakle ukloniti od tebe, od tvojih kuća, od tvojih slugu i od tvojega naroda i samo će još ostati u Nilu.” Nato ostaviše Mojsije i Aron faraona, i Mojsije se pomoli toplo Gospodinu, da uništi žabe kojima je bio pohodio faraona. Gospodin usliša Mojsijevu molitvu. Žabe skapaše u kućama, u dvorištima i u poljima. Zgrnuše ih posvuda na gomile. Zemlja je od toga zaudarala. Kad vidje faraon da opet može odahnuti, ponovno otvrdnu svoje srce i više ih ne posluša, kao što je bio Gospodin unaprijed kazao. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Kaži Aronu: Pruži svoj štap i udari njim po prahu na zemlji, da se pretvori u komarce po svoj egipatskoj zemlji!” Oni učiniše tako: Aron pruži svoju ruku sa štapom i udari njim po prahu na zemlji. Tada dođoše komarci na ljude i na stoku. Sav prah na zemlji pretvori se u komarce po svoj egipatskoj zemlji. Egipatski čarobnjaci pokušaše čaranjem isto tako proizvesti komarce, ali ne mogoše. Komarci napadoše ljude i stoku. čarobnjaci rekoše faraonu: “To je prst Božji!” Ali srce faraonovo ostade tvrdo, i on ih ne posluša, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Sutra posve rano stupi pred faraona, kad ide k vodi, i reci mu: Ovako govori Gospodin: Pusti moj narod, da mi služi! Jer ako ne pustiš moga naroda, onda ću učiniti da dođu pasje muhe na tebe, na tvoje sluge, na tvoj narod i na tvoje palače. Kuće Egipćana, pa i zemlja na kojoj stoje, bit će pune pasjih muha. Ipak s gošenskom zemljom, u kojoj prebiva moj narod, učinit ću toga dana iznimku, tako da tamo ne bude pasjih muha, da spoznaš da sam ja Gospodin na zemlji. Učinit ću rastavu između svog naroda i tvog naroda. Sutra će se dogoditi to čudo.” I Gospodin učini tako. Dođoše pasje muhe u velikom broju u palaču faraonovu, u stan njegovih slugu i na svu egipatsku zemlju. Zemlja je teško trpjela pod pasjim muhama. Faraon dozva Mojsija i Arona i reče: “Idite, žrtvujte svom Bogu ovdje u zemlji!” Mojsije odvrati: “To ne možemo činiti. Jer prinosimo Gospodinu Bogu svojemu žrtve koje su Egipćanima nečiste. Kad bismo pred očima Egipćana prinosili žrtve koje su njima mrske, ne bi li nas na mjestu kamenovali? Mi hoćemo ići tri dana hoda daleko u pustinju i tamo žrtvovati Gospodinu, Bogu svojemu, kao što nam zapovjedi.” Faraon reče: “Pustit ću vas da žrtvujete Gospodinu, svom Bogu, u pustinji. Samo ne idite predaleko! Molite se za me!” Mojsije odgovori: “Ja idem sada od tebe i pomolit ću se Gospodinu. Sutra će otići pasje muhe od faraona, od njegovih slugu i naroda. Samo neka faraon više ne vara naroda, pa da ga ipak ne pusti da žrtvuje Gospodinu!” I ode Mojsije od faraona i pomoli se Gospodinu. Gospodin usliša molitvu Mojsijevu i ukloni pasje muhe od faraona, od njegovih slugu i naroda. Ne ostade ni jedna. Ali faraon i ovoga puta otvrdnu svoje srce i ne pusti naroda. Sad zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Idi k faraonu i zapovjedi mu: Ovako govori Gospodin, Bog Hebrejâ: Pusti moj narod, da mi služi! Ako ga ne htjedneš pustiti i još ga dulje budeš zadržavao, Gospodnja će ruka ošinuti tvoju stoku u polju, konje, magarce, deve, goveda i ovce veoma teškom kugom. A Gospodin će razlikovati izrćlsku stoku od egipatske stoke, tako da od svega što pripada sinovima Izrćlovim ne će poginuti ni jedan komad.” Gospodin odredi i rok, kad reče: “Sutra će već Gospodin učiniti da to dođe na zemlju.” Sljedećeg dana učini to Gospodin doista: Sva stoka uginu. Od izrćlske stoke ne uginu ipak ni jedan komad. Kad se faraon raspita, izađe na vidjelo da od izrćlske stoke ne uginu ni jedan komad. Ipak faraonovo srce ostade tvrdo, i on ne pusti naroda. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu: “Uzmite pune pregršti pepela iz peći! Neka ga Mojsije pred faraonovim očima razaspe prema nebu! I postat će on sitan prah po svoj egipatskoj zemlji, a od njega će nastati mjehuri što će se pretvarati u čireve na ljudima i na stoci po svoj egipatskoj zemlji.” Oni uzeše pepela iz peći i stupiše pred faraona, i Mojsije ga razasu prema nebu. I nastadoše mjehuri, što se provališe u čireve na ljudima i na stoci. A čarobnjaci se ne mogoše pokazati pred Mojsijem od čireva, jer su se mjehuri bili pojavili na čarobnjacima, kao na svim Egipćanima. Ipak Gospodin otvrdnu srce faraonu, i on ih ne posluša, kao što je bio Gospodin unaprijed kazao Mojsiju. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Stupi sutra rano pred faraona i reci mu: Ovako govori Gospodin, Bog Hebreja: Pusti moj narod, da mi služi! Jer ću ovaj put učiniti da dođu sva moja zla na tebe, na tvoje sluge i narod, da spoznaš da nitko nije na svoj zemlji kao ja. Premda sam već dosad bio mogao pružiti ruku i tebe s tvojim narodom udariti kugom, da te više ne bude na zemlji, ostavio sam te ipak namjerno na životu, da osjetiš moju moć i da se moje ime slavi po svoj zemlji. Ako još dalje budeš zadržavao moj narod i ako ga ne pustiš, ja ću sutra u ovo doba pustiti veoma tešku tuču, kakve nije bilo u Egiptu od onoga dana kad postade do danas. Pošalji dakle i skupi na sigurno svoju stoku i sve što imaš u polju! Svi ljudi i životinje, što se zateknu u polju i ne zaklone se pod krov, izginut će kad padne tuča na njih.” Tko se od faraonovih slugu pobojao Gospodnje prijetnje, skupi svoju družinu i svoju stoku u kuće na sigurno. A tko nije mario za Gospodnju prijetnju, ostavi svoju družinu i svoju stoku u polju. Gospodin dakle zapovjedi Mojsiju: “Pruži svoju ruku prema nebu, da po svoj egipatskoj zemlji padne tuča na ljude i na stoku i na sve bilje po polju u egipatskoj zemlji.” I Mojsije pruži svoj štap prema nebu, i Gospodin pusti gromove i tuču. Munje su padale na zemlju, i Gospodin je pustio da se obori tuča na egipatsku zemlju. Padala je tuča, i munje su se neprestano miješale s tučom; bilo je tako strašno kako nije još nitko nikada doživio u egipatskoj zemlji otkad su u njoj nastanjeni ljudi.\ Tuča potuče sve po svoj egipatskoj zemlji, što je bilo u polju, od čovjeka do životinje. I uništi tuča sve bilje po polju i polomi sve drveće. Samo u gošenskoj zemlji, gdje su prebivali Izrćlovi sinovi, ne pade tuča. Tada posla faraon i dozva Mojsija i Arona i reče im: “Sagriješih ovaj put, Gospodin je u pravu. A ja i moj narod krivi smo. Pomolite se Gospodinu! Više je nego dosta toga strašnoga groma i tuče. Pustit ću vas! Ne trebate više ovdje ostati.” Mojsije mu odgovori: “čim izađem u grad, raširit ću svoje ruke Gospodinu. Tada će prestati gromovi i ne će više padati tuča, da spoznaš da je zemlja Gospodnja. Ali znam dobro da se vi, ti i tvoje sluge, još ne bojite Gospodina Boga.” Tako propade lan i ječam. Jer je ječam bio već u klasu i lan u cvijetu. A pšenica i raž ne propadoše jer poslije dolaze. Mojsije dakle ode od faraona van u grad i raširi svoje ruke Gospodinu. Tada prestadoše gromovi i tuča. I dažd nije više padao na zemlju. Kad vidje faraon da prestadoše dažd, tuča i gromovi, ustraje u svojemu grijehu i otvrdnu svoje srce, on kao i njegove sluge. Srce faraonovo ostade tvrdo, i on ne pusti Izrćlove sinove, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin preko Mojsija. Tada reče Gospodin Mojsiju: “Idi k faraonu! Ja sam otvrdnuo srce njemu i njegovim slugama, da učinim ove svoje znake na njemu, da možeš pripovijedati svojoj djeci i unučadi što učinih Egipćanima i koja čudesna djela izvrših među njima, i da tako spoznate da sam ja Gospodin.” Mojsije i Aron otiđoše k faraonu i rekoše mu: “Ovako govori Gospodin, Bog Hebrejâ: Dokle ćeš se još nećkati da se poniziš preda mnom? Pusti moj narod, da mi služi! Jer ako ne ćeš pustiti moga naroda, sutra ću doista učiniti da upadnu skakavci u tvoju zemlju. Oni će pokriti površinu zemlje, tako da se ne će više vidjeti zemlja, i pojest će ono što vam još preostade kao posljednji ostatak od tuče, i oglodat će sve drveće što raste u vašim poljima. Kuće tvoje i kuće svih tvojih slugu i kuće svih Egipćana oni će napuniti, kako ne doživješe ni tvoji očevi ni očevi tvojih otaca, otkako su prebivali na zemlji do dana današnjega.” I okrenu se i ode od faraona. A faraonove mu sluge rekoše: “Dokle će nas još mučiti taj čovjek? Pusti ljude, neka služe Gospodinu, svojemu Bogu! Zar ne vidiš da Egipat propada!” I dozvaše Mojsija i Arona natrag k faraonu. On im reče: “Idite, služite Gospodinu, Bogu svojemu! A koji su oni što će ići s vama?” Mojsije odgovori: “Ići ćemo sa svojom djecom i sa starcima, sa sinovima i kćerima, s ovcama i govedima. Mi moramo svetkovati svetkovinu Gospodnju.” Tad im on odvrati: “Neka Gospodin tako bude s vama kao što bih pustio vas s vašom djecom! Vi sigurno pomišljate na zlo! Nema od toga ništa! Vi muškarci možete ići i služiti Gospodinu. To ste i željeli.” Onda ih otpraviše od faraona. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pruži svoju ruku na egipatsku zemlju, da izazoveš skakavce! Neka dođu na egipatsku zemlju i pojedu sve poljsko bilje u zemlji, sve što preostade od tuče!” Mojsije pruži svoj štap na egipatsku zemlju, i Gospodin učini da je cijeli dan i cijelu noć puhao istočni vjetar nad zemljom. Kad osvanu, bio je istočni vjetar nanio skakavce. Skakavci padoše na svu egipatsku zemlju i spustiše se u silnome mnoštvu na sve krajeve. Nikada prije nije tu bilo toliko skakavaca, niti će ih ikada toliko biti. Oni pokriše površinu cijele zemlje, tako da se više nije vidjela zemlja, i pojedoše sve bilje u polju i sav plod na drveću, što preostade od tuče. Ništa zeleno ne ostade na drveću i na poljskom bilju po svoj egipatskoj zemlji. Faraon brže-bolje dozva Mojsija i Arona i reče: “Sagriješih Gospodinu, vašemu Bogu, i vama. Ali oprostite mi moj grijeh samo još ovaj put! Molite se Gospodinu, Bogu vašemu, da ukloni od mene barem ovu smrt!” I ode Mojsije od faraona i pomoli se Gospodinu. Gospodin učini da je sa zapada zapuhao jak protivni vjetar, koji odnese skakavce i pobaca ih u Crveno more. Ne ostade ni jedan jedini skakavac na cijelom egipatskom području. Ali Gospodin otvrdnu srce faraonu, tako da on ne pusti Izrćlovih sinova. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pruži svoju ruku prema nebu, da dođe na egipatsku zemlju takva tama da se može pipati!” Mojsije pruži ruku prema nebu, i nastade gusta tama po svoj egipatskoj zemlji. Ljudi ne vidješe jedan drugoga i nitko se tri dana ne maknu sa svojega mjesta. Ali svi Izrćlci imali su bijeli dan u svojim stanovima. I faraon dozva Mojsija i reče: “Idite, služite Gospodinu! Samo vaše ovce i goveda neka ostanu ovdje! Vaše žene i djeca smiju ići s vama.” A Mojsije odvrati: “Ako nam ti sam daš što ćemo zaklati i spaliti za žrtvu, mi ćemo to žrtvovati Gospodinu, svom Bogu. Ali i naša stoka mora ići s nama. Ni papak ne smije ostati. Jer od toga ćemo morati uzimati da služimo Gospodinu, Bogu svojemu. Mi ne znamo kako ćemo morati iskazati Gospodinu svoje štovanje, dok ne budemo tamo.” A Gospodin otvrdnu srce faraonu, tako da ih on ne htjede pustiti. Štoviše, faraon mu reče: “Odlazi od mene! čuvaj se da mi više ne dođeš na oči! čim mi dođeš na oči, mrtav si!” Mojsije odvrati: “Jest, ti reče. Ja više ne ću doći preda te.” Gospodin reče Mojsiju: “Još ću jedno jedino zlo pustiti na faraona i na Egipćane. Onda će vas pustiti odavle, jest, on će vas ne samo bezuvjetno pustiti nego će vas odavle silom otjerati. Stavi živo narodu na srce neka oni, ljudi i žene, izmole od svojih susjeda srebrnih i zlatnih dragocjenosti!” Gospodin je naime bio učinio da Egipćani budu naklonjeni prema narodu. I Mojsije je bio cijenjen u egipatskoj zemlji, kod faraonovih slugu i kod naroda kao velik čovjek. Mojsije reče: “Ovako govori Gospodin: U pola noći proći ću kroz Egipat. Tada će umrijeti svaki prvorođenac u egipatskoj zemlji, od faraonova prvorođenca, koji bi imao sjediti na prijestolju, do prvorođenca ropkinje kod ručnoga mlina, i svaka prvina od stoke. Tada će se dići velik jauk po svoj egipatskoj zemlji, kakva još nikada nije bilo niti će ga ikada biti. Ali nijednomu sinu Izrćlovu ne će ni dlaka pasti s glave, niti ljudima niti stoci, da spoznate da Gospodin pravi razliku između Egipćana i Izrćlaca. Tada će doći sve te tvoje sluge k meni, na tlo će se preda mnom baciti i moliti: Otiđi sa svim narodom što je pod tobom! Onda ću ja otići.” Na to on ode od faraona s velikim gnjevom. A Gospodin reče Mojsiju: “Faraon vas ne će poslušati, da se umnože moja čudesna djela na egipatskoj zemlji.” Mojsije i Aron učiniše sva ta čudesa pred faraonom. Ipak, Gospodin otvrdnu srce faraonu, i tako on ne pusti sinova Izrćlovih iz svoje zemlje. Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu u egipatskoj zemlji ovo: Ovaj mjesec neka vam bude početak mjesecima! Neka vam bude prvi mjesec u godini! Objavite svoj općini sinova Izrćlovih: Desetoga dana ovog mjeseca svatko od vas neka priskrbi sebi jedno janje, jedno janje za obitelj ili kuću! Ako li je obitelj premalena za jedno janje, neka ga uzme zajedno sa svojim susjedom, koji joj je najbliži, a po broju osoba. Proračunajte koliko svatko može pojesti od janjeta! Janje mora biti bez pogrješke, muško, od godine dana. Smijete uzeti janje ili kozlića. čuvajte ga do četrnćstoga dana ovog mjeseca! Tada neka ga zakolje sva općina sinova Izrćlovih podvečer! Neka se uzme nešto od krvi, i neka njom pomažu oba dovratka i gornji prag na kućama u kojima će se jesti! Iste noći neka se jede meso pečeno na ognju, i uz to beskvasan kruh! I gorko zelje neka se pri tom jede! Ne jedite od toga ništa sirovo ili u vodi kuhano, nego samo na ognju pečeno, i to tako da je još glava spojena s nogama i nutarnjim dijelovima. Ništa od toga ne ostavite do jutra! Što bi od toga preostalo do jutra, spalite na ognju! Ovako trebate jesti: imajte bokove opasane, obuću na nogama i štap u ruci! Jedite u hitnji: To je prolazak Gospodnji. Jer ću u toj noći proći kroz egipatsku zemlju i pobit ću sve prvorođence u egipatskoj zemlji, čovjeka i stoku, i sudit ću svim egipatskim bogovima, ja, Gospodin. Krv na kućama u kojima stanujete bit će vam zaštitni znak. Kad vidim krv, proći ću mimo vas. Među vama ne će biti pomora kad stanem ubijati po egipatskoj zemlji. ”Taj dan neka vam bude za spomen! Svetkujte ga u čast Gospodinu! Svetkujte ga od koljena do koljena kao vječnu ustanovu! Sedam dana jedite beskvasan kruh! Odmah prvoga dana uklonite kvasac iz svojih kuća! Jer svaki koji bude što kvasno jeo od prvoga do sedmoga dana, bit će istrijebljen iz Izrćla. Dalje, prvoga dana držite svečani sastanak! Sedmoga dana isto održite sveti svečani sastanak! Ta dva dana ne radite nikakva posla! Samo što svatko treba za hranu, smijete sebi zgotoviti. Tako dakle svetkujte svetkovinu beskvasnih kruhova! Jer upravo toga dana izvedoh vaše čete iz egipatske zemlje. Zato držite taj dan kao vječnu ustanovu, od koljena do koljena! četrnćstoga dana prvoga mjeseca predvečer jedite beskvasan kruh sve do navečer dvadeset i prvog dana toga mjeseca! Sedam dana neka se ne nađe kvasac u vašim kućama. Svaki koji bude jeo što kvasno, bit će istrijebljen iz izrćlske općine, bio tuđinac ili urođenik u zemlji. Ništa kvasno ne smijete jesti. U svim svojim stanovima jedite samo beskvasan kruh!” Mojsije sazva sve izrćlske starješine i zapovjedi im: “Idite, donesite sebi janjad za svoje obitelji i zakoljite pashalno janje! Uzmite snop izopa, močite je u krv u zdjeli i krvlju u zdjeli pomažite gornji prag i oba dovratnika! Nitko od vas neka ne izađe na vrata svoje kuće do jutra! Kad onda izađe Gospodin, da pobije Egipat, i vidi krv na gornjem pragu i na oba dovratnika, proći će Gospodin mimo vrata i ne će dati anđelu pogubitelju da uđe u vaše kuće, da ubija. Držite to kao zakon što vrijedi za vas i za vašu djecu u vječna vremena! I kad dođete u zemlju koju će vam dati Gospodin, kao što je obećao, držite taj običaj! Kad vas onda zapitaju vaša djeca, kakav vam je taj običaj, onda odgovorite: To je žrtva pashe za Gospodina, koji prođe mimo kuća sinova Izrćlovih u Egiptu, kad je ubijao Egipćane, a naše kuće poštedio.” Tada se narod nakloni i baci se ničice. Sinovi Izrćlovi otiđoše tada i učiniše tako. Kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju i Aronu, tako oni izvršiše. U pola noći dogodi se da Gospodin pobi sve prvorođence u egipatskoj zemlji, od faraonova prvorođenca, koji bi ga bio naslijedio na prijestolju, pa do prvorođenca sužnja, koji je ležao u tamnici; isto tako sve prvine od stoke.\ U onoj noći ustade faraon sa svim svojim slugama i sa svima Egipćanima i nastade velik jauk u Egiptu. Jer nije bilo kuće u kojoj nije ležao mrtvac. Još u noći dozva on Mojsija i Arona i reče: “Ustajte, idite iz naroda mojega, vi i Izrćlovi sinovi! Otiđite, služite Gospodinu, kao što ste molili! I svoje ovce i goveda uzmite sa sobom, kao što ste zahtijevali! Idite pa molite i za me blagoslov!” Egipćani su navaljivali na narod, da brže ode iz zemlje. Jer su mislili: “Svi inače pomrijesmo.” Tako uze narod svoje tijesto, još prije nego uskisnu. Naćve, umotane u njihove ogrtače, ponesoše na ramenima. Sinovi Izrćlovi učiniše po uputi Mojsijevoj i izmoliše od Egipćana srebrnih i zlatnih dragocjenosti i haljina. A Gospodin je bio učinio da Egipćani budu naklonjeni prema narodu, tako da im ispuniše molbe. Tako uzeše plijen od Egipćana. I otiđoše sinovi Izrćlovi od Ramsesa u Sukot, oko šest stotina tisuća pješaka, samih ljudi, ne uračunavši žene i djecu. Ali i mnogo naroda, što pritječe, zaputi se s njima, i ovce i goveda, silna množina stoke. Od tijesta što su ga bili ponijeli sa sobom iz Egipta, ispekoše pod pepelom beskvasne pogače; jer nije bilo uskislo, kako su ih bili potjerali Egipćani, pa se ne mogaše dulje zadržati i spremiti sebi brašnjenice za put.\ Vrijeme što su ga sinovi Izrćlovi proboravili u Egiptu bilo je četiri stotine i trideset godina. Kad se navrši četiri stotine i trideset godina, upravo u taj dan, izađoše sve Gospodnje čete iz egipatske zemlje. To je bila noć bdjenja za Gospodina, kad ih izvede iz egipatske zemlje. To je noć koju moraju u čast Gospodinu svetkovati svi sinovi Izrćlovi od koljena do koljena. Gospodin zapovjedi Mojsiju i Aronu: “Ovo vrijedi kao zakon za Pashu: Nijedan tuđinac ne smije od nje jesti. Svaki za novac kupljeni rob smije ipak od nje jesti, ako si ga obrezao. Došljak i najamnik ne smije od nje jesti. U jednoj te istoj kući mora se jesti. Ne smiješ ništa od mesa iznijeti iz kuće. Ne smijete na njoj prelomiti kosti. Sva općina Izrćlaca mora je tako obdržavati. A ako je kod tebe tuđinac i hoće svetkovati Pashu u čast Gospodinu, onda se moraju svi muški obrezati. Tada smije doći na svečanost i vrijedit će kao domaći. Ali neobrezan ne smije od nje jesti. Za domaćega kao i za tuđinca, koji boravi kod vas, neka vrijedi jedan te isti zakon!” Svi Izrćlovi sinovi učiniše tako. Kako je Gospodin bio zapovjedio Mojsiju i Aronu, tako i izvršiše. Upravo toga dana izvede Gospodin iz egipatske zemlje sinove Izrćlove podijeljene po njihovim skupinama. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Posveti mi sve prvorođeno! Sve što u sinova Izrćlovih, kod čovjeka i stoke, najprije dođe iz materina krila, meni pripada.” I Mojsije reče narodu: “Spomenite se ovoga dana u koji izađoste iz Egipta, iz kuće ropstva! Rukom vas jakom Gospodin izvede odanle. Zato se ne smije ništa jesti s kvascem. Danas, u mjesecu abibu, izlazite. I kad te Gospodin uvede u zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Hivijaca i Jebusejaca, za koju se je zakleo tvojim očevima da će ti je dati, u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, onda obdržavaj taj običaj u ovom mjesecu! Sedam dana jedi beskvasan kruh, a sedmi dan neka bude u čast Gospodinu svečana svetkovina! Samo beskvasno neka se jede sedam dana, i ništa kvasno ne smije se u tebe vidjeti. I ne smije se naći u tebe nikakav kvasac u cijelom tvome području! A svojemu sinu moraš kazati u taj dan ovo: Zbog onoga što mi učini Gospodin kad sam izlazio iz Egipta, ovo se čini. I neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci i kao spomen na čelu, da Gospodnji zakon uvijek bude u tvojim ustima! Jer te rukom jakom izvede Gospodin iz Egipta. Zato izvršavaj ovu zapovijed od godine do godine u određeno vrijeme! I kad te uvede Gospodin u zemlju Kanaanaca, kao što se je zakleo tebi i tvojim očevima, i kad ti je dade, tada posveti Gospodinu sve što god je prvorođeno! I svako prvo od tvoje stoke, ako je muško, pripada Gospodinu. A svako prvo magare prvina otkupi janjetom ili, ako ga ne ćeš otkupiti, slomi mu šiju! Nadalje, kod svoje djece moraš otkupiti svakoga muškog prvorođenca. Ako te onda jednoga dana upita tvoj sin: Što ovo znači?, odgovori mu: Rukom jakom izvede nas Gospodin iz Egipta, iz kuće ropstva. Kad nas ne htjede faraon pustiti da odemo, pobi Gospodin sve prvorođence u egipatskoj zemlji, od čovječjega prvorođenca do prvenca stoke. Zato žrtvujem Gospodinu sve što je prvorođeno, ako je muško, i otkupim svakoga prvorođenca svojih sinova. I neka ti to bude kao znak na tvojoj ruci, kao spomen na čelu, da nas rukom jakom izvede Gospodin iz Egipta!” I kad faraon pusti narod da ode, ne odvede ih Bog putem prema filistejskoj zemlji, makar bi to bio najbliži put. Jer pomisli Bog da bi se narod mogao pokajati kad bi se morao boriti, pa se opet vratiti u Egipat. Zato dade Bog odvesti narod putem prema pustinji na Crvenom moru. Izrćlovi sinovi iz egipatske zemlje odoše opremljeni za boj. Mojsije uze sa sobom Josipove kosti. Josip je naime bio svečano zakleo Izrćlove sinove: “Kad vas Bog milostivo pohodi, onda uzmite sa sobom moje kosti odavle!” Tako se digoše od Sukota i utaboriše se u Etamu, na kraju pustinje. A Gospodin je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im pokazuje put, a noću u stupu od ognja, da im svijetli, da bi mogli putovati danju i noću. Nije se uklanjao ispred naroda stup od oblaka danju ni stup od ognja noću. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži Izrćlovim sinovima, da se okrenu i da se utabore pred Pi-Hahirotom, između Migdola i mora! Nasuprot Baal-Sefonu postavite tabor uz more! Faraon će tada misliti o sinovima Izrćlovim: Zabasaše u zemlji; pustinja ih drži zatvorene.\ Tada ću otvrdnuti srce faraonu tako da pođe za njima u potjeru, da pokažem svoju moć na faraonu i na svoj njegovoj vojsci i da Egipćani spoznaju da sam ja Gospodin.” I učiniše tako. Kad bi javljeno egipatskomu kralju da je narod pobjegao, promijeni se faraonovo mišljenje i mišljenje njegovih slugu prema narodu, te se upitaše: “Što učinismo te pustismo Izrćlce iz svoje službe?” Faraon upregne svoja kola i uze svoju vojsku sa sobom. Povede sa sobom šest stotina izabranih kola i što je god bilo kola u Egiptu i na svima njima najbolje borce. Tako otvrdnu Gospodin srce faraonu, egipatskomu kralju. On pođe u potjeru za sinovima Izrćlovim, a sinovi Izrćlovi izađoše pod rukom jakom. I tjeraše ih tako Egipćani sa svim konjima upregnutim u faraonova kola, s njegovim spregama i s ostalom vojskom, i dostigoše ih kad su taborili na moru kod Pi-Hahirota, pred Baal Safonom. Kad se približi faraon, a sinovi Izrćlovi izbliže pogledaše i opaziše da Egipćani idu za njima, vrlo se uplašiše sinovi Izrćlovi i zavapiše glasno Gospodinu za pomoć. Rekoše Mojsiju: “Zar nema grobova u Egiptu pa nas odvede da pomremo u pustinji? Što nam to učini te nas izvede iz Egipta? Zar ti ne rekosmo već u Egiptu: Pusti nas u miru! Mi hoćemo služiti Egipćanima!? Jest, bolje bi bilo za nas da služimo kao robovi Egipćanima, nego da izginemo ovdje u pustinji.” A Mojsije odvrati narodu: “Ne bojte se! čekajte samo i vidjet ćete da će vam Gospodin danas pomoći. Jer kako danas vidite Egipćane, ne ćete ih više vidjeti tako dovijeka. Gospodin će se boriti za vas. Možete biti posve mirni.” I Gospodin reče Mojsiju: “Što vičeš k meni? Zapovjedi sinovima Izrćlovim neka krenu na put! A ti digni svoj štap gore, pruži svoju ruku na more i razdijeli ga, da mogu sinovi Izrćlovi ići kroz more po suhu! A ja ću otvrdnuti srce Egipćanima, da pođu za njima, i pokazat ću svoju moć na faraonu i na svoj njegovoj vojsci, na njegovim kolima i spregama. I Egipćani će spoznati da sam ja Gospodin, kad pokažem svoju moć na faraonu, na njegovim kolima i spregama.” Tada promijeni anđeo Božji, koji ja išao pred Izrćlovom vojskom, svoje mjesto i dođe iza njih. I stup od oblaka promijeni svoje mjesto i stade iza njih. Tako on postade međa između egipatske i izrćlske vojske. Na jednoj je strani oblak bio mračan, na drugoj je strani rasvjetljavao noć. Tako se ne mogoše cijele noći približiti jedna drugoj. I pruži Mojsije svoju ruku na more. Tada dade Gospodin cijelu noć suzbijati more natrag jakim istočnim vjetrom i osuši more, i vode se razdijeliše. Sinovi Izrćlovi koračali su posred mora po suhu, a vode su im stajale kao zid s desne i s lijeve strane. A Egipćani se dadoše u potjeru za njima, i svi faraonovi konji, kola i sprege pođoše za njima usred mora. U doba jutarnje straže pogleda Gospodin u stupu od ognja i od oblaka na egipatsku vojsku i smete je. Zakoči kotače na njihovim kolima i učini da su jedva mogla naprijed. Tada povikaše Egipćani: “Bježimo od Izrćlaca; jer se Gospodin bori za njih protiv Egipćana!” \ I zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pruži ruku svoju na more, da se natrag vrate vode na Egipćane, na kola i sprege!” Kad Mojsije pruži ruku na more, more se u osvit dana vrati natrag na staro svoje mjesto, dok su Egipćani bježali prema njemu. Tako Gospodin utjera Egipćane u sredinu mora. Vode se vratiše natrag i potopiše kola i sprege cijele faraonove vojske, što dođe za njima u more. Ni jedan od njih (iz vojske) ne ostade na životu. A sinovi Izrćlovi išli su po suhu posred mora, i vode su im stajale kao zid s desne i s lijeve strane. Tako Gospodin izbavi u onaj dan Izrćlce iz ruke Egipćana. Izrćlci vidješe Egipćane mrtve na morskoj obali. Kad vidješe Izrćlci veliko čudesno djelo, što ga je bio Gospodin učinio na Egipćanima, poboja se narod Gospodina i pouzda se u Gospodina i u njegova slugu Mojsija. Tada zapjeva Mojsije sa sinovima Izrćlovim u hvalu Gospodinu ovu pjesmu. Pjevali su ovako: “Pjevat ću Gospodinu jer je veoma silan; konja i konjanika baci u more! \ Bog je jakost moja i pjesma moja jer mi postade spasitelj! To je Bog moj, zato ću ga slaviti! Bog oca mojega, zato ću ga veličati! Jak je u boju Gospodin, ime mu je Gospodin! Kola faraonova i vojsku njegovu pobaca u more. Cvijet boraca njegovih utonu u Crvenom moru. Valovi ih pokriše; kao kamen propadoše u dubinu. \ Desnica tvoja, Gospodine, silna je jakošću. Desnica tvoja, Gospodine, satrla je neprijatelja! Puninom veličanstva svojega oborio si protivnike. Pustio si gnjev svoj, proždro ih je kao slamu! Od tvojega daha nabujaše vode visoko. Kao nasip stadoše valovi, stvrdnuše se valovi u moru. Neprijatelj tad pomisli: Potjerat ću ih, stići ću ih, razdijelit ću plijen. Nasitit će ih pohota moja. Trgnut ću mač svoj, uništit će ih ruka moja! Ti dahnu dahom svojim i more ih proguta. Kao olovo utonuše u vodi silovitoj! Tko je od bogova kao ti, Gospodine? Tko je kao ti, tako sjajan u divnom veličanstvu? Tako strahovit u djelima slavnim, čudesa su djela tvoja! Ti si samo pružio desnicu svoju i ona je već proždrla zemlju! Milošću svojom vodio si narod što si ga oslobodio. Vodio si ga jakošću svojom u sveti stan svoj. čuše to narodi i zadrhtaše. Muka spopade stanovnike filistejske. Knezovi se edomski prestrašiše, jeza spopade vođe moapske. Svi se stanovnici kanaanski uplašiše. Strah i trepet spopade ih; od jakosti ruke tvoje kamenom se okameniše. Tako prođe, o Gospodine, narod tvoj. Tako prođe narod tvoj, što si ga zadobio. \ Ti ga odvede i zasadi na gori, koja je svojina tvoja, na mjestu što si ga, Gospodine, stvorio za stan sebi, u svetištu što su ga, Gospodine, gradile ruke tvoje. Gospodin je kralj u vjekove i dovijeka!” Kad naime faraonovi konji, kola i sprege uđoše u more, povrati Gospodin na njih morske vode, a sinovi Izrćlovi prijeđoše po suhu posred mora. Tada uze proročica Mirjam, sestra Aronova, bubanj u ruku i sve žene joj se pridružiše s bubnjevima i u kolu. Mirjam im je započinjala pjesmu: “Pjevajte Gospodinu jer je silan: konje i konjanike pobaca u more!” Mojsije podiže sinove Izrćlove od Crvenoga mora. I odoše dalje u pustinju Šur. Putovali su tri dana kroz pustinju, a ne nađoše vode. Kada dođoše u Maru, ne mogoše piti vode u Mari, jer je bila gorka. Zato se prozva Mara. Narod je mrmljao protiv Mojsija i govorio: “Što ćemo piti?” I on zavapi Gospodinu, i Gospodin mu pokaza drvo. Kad ga baci u vodu, postade voda slatka. Ondje mu dade zakon i pravo, i ondje ga stavi na kušnju. On reče: “Ako doista budeš rado slušao glas Gospodina, Boga svojega, i ako budeš činio što je pravo u njegovim očima, i ako se pokoriš njegovim zapovijedima i ispuniš sve njegove uredbe, onda nijednu od onih bolesti što sam ih bio oborio na Egipat ne ću pustiti na tebe. Štoviše ja, Gospodin, bit ću tvoj spasitelj.” Nato dođoše u Elim. Tu je bilo dvanćst izvora i sedamdeset palmi. Tu se utaboriše kraj vode. Sva se općina Izrćlovih sinova podiže od Elima i dođe u pustinju Sin, koja leži između Elima i Sinaja, petnćstoga dana drugoga mjeseca nakon izlaska iz egipatska zemlje. Zbog pustinje mrmljala je sva općina sinova Izrćlovih protiv Mojsija i Arona. Rekoše im sinovi Izrćlovi: “Radije bismo ipak bili pomrli od Gospodnje ruke u egipatskoj zemlji, kad smo sjedili kod lonaca s mesom i jeli do sitosti. A vi nas odvedoste u ovu pustinju da pomorite svu općinu glađu.” Tada reče Gospodin Mojsiju: “Dobro! Učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka onda narod izlazi van i skupi sebi koliko mu treba na dan. Hoću ga time staviti na kušnju, hoće li se ravnati po mojoj uputi ili neće. A kad budu šesti dan pripravili što su donijeli, bit će dvaput onoliko koliko bi nakupili svaki dan.” Mojsije i Aron objaviše potom svima sinovima Izrćlovim: “Večeras ćete spoznati da je Gospodin onaj koji vas izvede iz egipatske zemlje. A sutra ćete vidjeti slavu Gospodnju. Jer je on čuo vaše mrmljanje protiv Gospodina. A što smo mi da mrmljate protiv nas?” Mojsije nastavi: “Po tome što će vam Gospodin dati da večeras jedete mesa i ujutro kruha do sitosti spoznat ćete da je Gospodin čuo vaše mrmljanje, što ga podigoste protiv njega. Jer što smo mi? Nije protiv nas bilo upravljeno vaše mrmljanje, nego protiv Gospodina.” Nato reče Mojsije Aronu: “Zapovjedi svoj općini sinova Izrćlovih: Pristupite pred Gospodina! Jer je on čuo vaše mrmljanje.” Kad onda Aron to priopći svoj općini sinova Izrćlovih i oni pogledaše prema pustinji, objavi se slava Gospodnja u oblaku. A Gospodin reče Mojsiju: ”čuo sam mrmljanje sinova Izrćlovih. Kaži im ovo: Večeras ćete dobiti za jelo mesa i sutra ćete se ujutro nasititi kruha. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin Bog vaš.” I doista: uvečer doletje jato prepelica i pokri tabor. A sutradan se prostrla rosa okolo tabora. Kad je rosa ishlapijela, ležalo je po pustinji nešto sitno, zrnato; sitno kao slana na zemlji.\ Kad to vidješe sinovi Izrćlovi, upitaše jedan drugoga: “Što je to?”, jer nisu znali što je bilo. Mojsije im reče: “To je kruh što vam ga dade Gospodin da ga jedete. Ovo zapovijeda Gospodin: Svaki od vas neka nakupi toga koliko mu treba: jedan gomer za svakoga prema broju vaših osoba! Ali svaki neka uzme od toga samo za one koji su mu u šatoru!” Sinovi Izrćlovi učiniše tako i nakupiše jedan mnogo, drugi malo. Kad izmjeriše na gomer, ne dođe više onomu koji nakupi mnogo, niti manje onomu koji nakupi malo. Svaki nakupi koliko mu je trebalo. Dalje im zapovjedi Mojsije: “Nitko neka ne sačuva ništa od toga do sutra!” Ali oni ne poslušaše Mojsija, nego neki sačuvaše nešto od toga do sutra. No to se ucrva i sagnji. Zato se Mojsije na njih razljuti. Tako bi oni to sakupljali svako jutro, svatko koliko bi mu trebalo. Ali čim bi sunce ugrijalo, to bi se rastopilo. Sedmoga dana nakupiše dvaput toliko hrane, dva gomera po osobi. Sve starješine općine dođoše i javiše to Mojsiju. On im odgovori: “Ovo zapovijeda Gospodin: Sutra je dan odmora, sveta Gospodnja subota. Što hoćete peći, pecite, i što hoćete kuhati, kuhajte! Sve što preostane ostavite za sebe na stranu, da se sačuva za sutra!” Ostaviše, dakle, to na stranu do sutra, kao što je bio zapovjedio Mojsije, i nije zaudaralo i u tome se nije našao crv. Mojsije zapovjedi: “Jedite to danas; jer je danas Gospodnja subota! Danas ne ćete ništa naći na polju.\ Skupljajte šest dana! Sedmi je dan subota. Taj dan nema ništa.” Kad sedmoga dana izađoše neki od naroda da skupljaju, ne nađoše ništa. Onda reče Gospodin Mojsiju: “Dokle ćete se još nećkati u izvršavanju mojih zapovijedi i uputa? Pomislite ipak na to da vam Gospodin dade subote! Zato vam daje šestoga dana hrane za dva dana. Svatko neka ostane kod kuće. Neka nitko sedmoga dana ne ostavlja svoj stan!” Tako je svetkovao narod subotu, sedmi dan. A sinovi Izrćlovi prozvaše to mana. Bila je bijela kao sjeme korijandrovo, i okus joj je bio kao od medena kolača. Mojsije proglasi: “Ovo nalaže Gospodin: Neka se od toga sačuva pun gomer za buduće naraštaje, da vide hranu kojom sam vas u pustinji hranio, kad vas izvedoh iz egipatske zemlje!” Stoga zapovjedi Mojsije Aronu: “Uzmi vrč, uspi u nj pun gomer mane i stavi ga pred Kovčeg zavjeta, da se čuva za buduće naraštaje!” I stavi ga Aron pred Kovčeg zavjeta, da se čuva, kao što je Gospodin bio naložio Mojsiju. Sinovi Izrćlovi jeli su manu četrdeset godina, dok ne dođoše u napučenu zemlju. Jeli su manu dok ne dođoše na među kanaanske zemlje. Gomer je deseti dio efe. Nato sva općina sinova Izrćlovih, na zapovijed Gospodnju, pođe dalje iz pustinje Sina od postaje do postaje. Utaboriše se u Refidimu. Kako ondje nije bilo pitke vode za narod, posvađa se narod s Mojsijem i povika: “Daj nam vode da pijemo!” A Mojsije im odvrati: “Što se vi svađate sa mnom? Zašto kušate Gospodina?” Ali narod, koji je ondje žeđao za vodom, mrmljao je i dalje protiv Mojsija i govorio: “Zašto nas izvede iz Egipta? Zar da nas, našu djecu i našu stoku pomoriš žeđu?” I Mojsije zavapi Gospodinu: “Što da učinim s ovim narodom? Još samo malo pa će me kamenovati.” Gospodin odgovori Mojsiju: “Idi pred narodom! Uzmi sa sobom nekoliko izrćlskih starješina! Uzmi i štap u ruku, kojim si udarao po Nilu, i idi! Ja ću se tamo naći pred tobom na stijeni, na Horebu. Udari tada u stijenu, i voda će iz nje poteći, i narod će moći piti.” Mojsije učini tako pred očima izrćlskih starješina. Mjesto prozva Masa i Meriba,jer su se ondje sinovi Izrćlovi svađali i kušali Gospodina, kad su govorili: “Je li Gospodin među nama ili nije?” Tada dođoše Amalečani kako bi se borili s Izrćlcima u Refidimu. Mojsije zapovjedi Jošui: “Izaberi za nas ljude i zametni sutra boj s Amalečanima! Ja ću stajati na vrhu brda sa štapom Božjim u ruci.” Jošua učini kako mu je bio zapovjedio Mojsije, i borio se je s Amalečanima. A Mojsije, Aron i Hur uziđoše na vrh brda. Dok je Mojsije držao uvis svoje ruke, pobjeđivali su Izrćlci. A kad bi spustio ruke, pobjeđivali su Amalečani. Napokon se Mojsijeve ruke umoriše. Zato uzeše kamen, te mu ga podmetnuše. On sjede na nj, i Aron i Hur podupriješe mu ruke, jedan s jedne strane, drugi s druge. Tako mu izdržaše ruke do sunčeva zalaska u jednakom položaju, i Jošua pobijedi Amalečane i njihovu vojsku oštricom mača. Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane sasvim zatrti pod nebom!” Onda načini Mojsije žrtvenik i nazva ga “Gospodin je stijeg moj”. On reče: “Ruku uvis Gospodinu! Gospodin ratuje protiv Amaleka od koljena do koljena.” Kad Jitro, midjanski svećenik, Mojsijev tast, doču sve što učini Bog Mojsiju i Izrćlu, svom narodu, da izvede Gospodin Izrćlce iz Egipta, uze Jitro, tast Mojsijev, sa sobom Mojsijevu ženu Siporu, koju je on bio poslao natrag, i oba njezina sina. Jedan od njih zvao se Geršon, jer je bio rekao: “Tuđinac sam postao u tuđoj zemlji”, a drugi Eliezer, jer je bio rekao: “Bog oca mojega bio je moja pomoć i izbavio me od faraonova mača.” I dođe Jitro, Mojsijev tast, s njegovim sinovima i ženom k Mojsiju u pustinju, gdje se bio utaborio na Božjoj gori. On poruči Mojsiju: “Ja, tast tvoj Jitro, dolazim k tebi s tvojom ženom i s oba njena sina koja su kod nje.” Mojsije se diže i izađe ususret svom tastu, nakloni se i poljubi ga. Tada se upitaše za zdravlje i uđoše u šator. I Mojsije ispripovjedi tastu sve što učini Gospodin faraonu i Egipćanima zbog Izrćlaca, i sve nevolje što su ih bile pogodile na putu, i kako ih je izbavio Gospodin. Jitro se radovao svemu dobru što ga je Gospodin bio iskazao Izrćlcima, kad ih je izbavljao iz vlasti Egipćana. Tada reče Jitro: “Blagoslovljen da je Gospodin koji vas izbavi iz vlasti Egipćana i faraona, i narod spasi iz vlasti Egipćana! Da je Gospodin veći od svih bogova, vidim sad iz toga što se dogodilo, kad su se oni onako oholo ponašali prema njima.” Jitro, Mojsijev tast, prinese tada Bogu žrtvu paljenicu i klanicu, i Aron dođe sa svim starješinama da s tastom Mojsijevim održi pred Bogom žrtvenu gozbu. Drugog dana održa Mojsije sudničku sjednicu, da sudi narodu. Narod se tiskao oko Mojsija od jutra do večeri. Kad Mojsijev tast vidje što sve mora činiti s narodom, reče: “Što se toliko mučiš s narodom? Zašto ti sam sjediš na sudu, a sav se narod tiska oko tebe od jutra do večeri?” Mojsije odgovori svom tastu: “Narod dolazi k meni da dobije odluke Božje. Kada imaju kakav sukob, dolaze k meni, da im sudim i kazujem pravorijeke Božje i njegove upute.” A tast Mojsijev mu odvrati: “Nije dobro kako radiš. Ti ljudi što dolaze preda te muče se zbog toga. Taj je rad pretežak za te. Ne možeš mu sam odoljeti. Pa poslušaj savjet što ću ti ga dati, i Bog će biti s tobom! Ti zastupaj narod kod Boga i prinosi njihove želje pred Boga! Onda ih uči zakonima i naredbama i pokazuj im put kojim trebaju ići, i djela koja trebaju činiti! Ujedno izaberi iz svega naroda valjane ljude, bogobojazne, pouzdane i nesebične, i postavi ih za predstojnike nad tisuću, nad stotinu, nad pedeset i nad deset! Oni neka sude narodu u svako doba! Svaki važniji slučaj neka ipak predaju tebi! U stvarima manje važnim neka odlučuju sami! Tako olakšaj sebi teret! Neka ga nose s tobom! Ako tako učiniš, i Bog ti to dopusti, moći ćeš izdržati, i sav će taj narod zadovoljan otići kući.” Mojsije posluša savjet svog tasta i učini sve što mu savjetova. Iz svega Izrćla izabra Mojsije valjane ljude i postavi ih za predstojnike narodu: nad tisuću, nad stotinu, nad pedeset i nad deset. Oni su morali suditi u svako doba. Ali sve teže slučajeve morali su predavati Mojsiju, a o manje teškim stvarima odlučili bi sami. Nato Mojsije otpusti svog tasta, i on se vrati u svoju domovinu. Tri mjeseca nakon izlaska sinova Izrćlovih iz egipatske zemlje, toga istog dana, dođoše u Sinajsku pustinju. Oni su bili krenuli od Refidima, došli u Sinajsku pustinju i utaborili se u pustinji. Ondje, pred gorom, bio se utaborio Izrćl. I kad Mojsije uziđe k Bogu, povika mu Gospodin s gore: “Ovo kaži kući Jakovljevoj i objavi sinovima Izrćlovim: Vidjeli ste kako sam postupao s Egipćanima, kako sam vas nosio na orlovim krilima i doveo vas ovamo k sebi. Ako sada budete vjerno slušali moju riječ i držali moj zavjet, bit ćete moja osobita svojina između svih naroda, jer moja je sva zemlja, i bit ćete mi svećeničko kraljevstvo i svet narod. To su riječi što ćeš ih kazati sinovima Izrćlovim”. Mojsije dođe, sazva starješine naroda, i priopći im sve te riječi, koje mu je zapovjedio Gospodin. Sav narod odgovori jednoglasno: “Sve što zapovijeda Gospodin, činit ćemo!” Kad Mojsije dojavi Gospodinu odgovor naroda, reče Gospodin Mojsiju: “Evo, ja ću doći k tebi u gustim burnim oblacima, da narod čuje kad budem s tobom govorio, i da ti vjeruje zauvijek.” Mojsije priopći Gospodinu odgovor naroda. Tada reče Gospodin Mojsiju: “Idi k narodu i daj da se posveti danas i sutra! Neka opere svoje haljine, i neka bude spreman prekosutra! Jer će prekosutra sići Gospodin na Sinajsku goru pred očima svega naroda. Označi narodu unaokolo među i zapovjedi: čuvajte se da ne uziđete na goru ili da se i samo ne dotaknete njezina podnožja! Sve što se dotakne gore, mora poginuti. Nijedna se ruka ne smije onda toga dotaknuti; jer tko se dotakne, treba ga kamenovati ili ustrijeliti. Bio čovjek ili živinče, ne smije ostati na životu. Istom kad zatrubi ovnov rog, smije se uzići na goru.”\ Nato siđe Mojsije s gore k narodu i dade da se posveti narod, i opraše svoje haljine. Onda zapovjedi narodu: “Budite spremni prekosutra! Ne približite se ženi!” Trećega dana, kad osvanu jutro, zagrmješe gromovi i zasijevaše munje. Teški se oblaci nadviše nad gorom, i odjeknu glas trube veoma jak. Sav narod, što je bio u taboru, zadrhta. Mojsije povede narod iz tabora ususret Bogu, i narod se smjesti na podnožju gore. Gora Sinaj bila je sva dimom ovijena, jer je bio Gospodin u ognju sišao na nju. Dim se je iz nje dizao kao dim iz peći. Sva se je gora jako tresla. Glas trube bivao je sve jači. Mojsije je govorio i Bog mu je odgovarao u gromu. I kad je bio Gospodin sišao na vrh gore Sinaja, pozva Gospodin Mojsija na vrh gore. Mojsije uziđe. I Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Siđi dolje i opomeni narod da se ne probijaju do Gospodina, da ga vidi! Inače bi ih mnogo poginulo. I sami svećenici, koji se inače smiju približiti Gospodinu, moraju se posvetiti, da ih Gospodin ne uništi.” Mojsije odvrati Gospodinu: “Narod ne može uzići na goru Sinaj jer si nas ti opomenuo da omeđimo goru i da proglasimo da se njoj ne smije približiti.” A Gospodin mu odvrati: “Siđi dolje i dođi opet gore s Aronom! Ali svećenici i narod ne smiju provaliti među, da se popnu do Gospodina. On bi ih inače uništio.” Mojsije dakle siđe k narodu i sve mu dojavi. Nato im dade Bog ove zapovijedi: ”Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te je izveo iz egipatske zemlje, iz kuće ropstva. Nemaj drugih bogova uz mene! Ne pravi sebi rezana lika, niti kakve slike od onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji ili u vodi pod zemljom! Ne padaj ničice pred njima i ne klanjaj im se! Jer ja Gospodin, Bog tvoj, jesam Bog revnitelj, koji kazni opačinu otaca na djeci, unučadi i praunučadi onih koji me mrze, a milosrđe iskazuje do u tisućito koljeno onima koji me ljube i drže moje zapovijedi. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svojega! Jer Gospodin ne će pustiti bez kazne onoga koji uzima njegovo ime uzalud. Pazi na to da posvetiš subotu! Šest dana radi i vrši sve svoje poslove! Ali sedmi je dan odmora u čast Gospodinu, Bogu tvojemu. Tad ne smiješ raditi nikakva posla, ni ti ni tvoj sin ili tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja stoka, ni stranac koji boravi kod tebe unutar tvojih vrata! Jer u šest dana stvori Gospodin nebo i zemlju, more i sve što je u njima, ali sedmi dan on otpočinu. Zato je Gospodin blagoslovio i posvetio subotu. Poštuj svog oca i svoju majku, da dugo živiš u zemlji koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj! Ne ubijaj! Ne čini preljube! Ne kradi! Ne svjedoči lažno protiv bližnjega svoga! Ne želi kuće svog bližnjega! Ne želi žene svog bližnjega, ni njegova sluge, ni njegove sluškinje, ni njegova vola, ni njegova magarca, ni igdje išta što pripada tvojemu bližnjemu!” Kad vidje sav narod gromove, munje, glas trube i goru gdje se dimi, prepade se narod i zadrhta i ostade stojeći u daljini. Oni rekoše Mojsiju: “Govori ti s nama, i slušat ćemo! A Bog neka ne govori s nama! Inače pomrijesmo!” Mojsije odvrati narodu: “Ne bojte se! Jer Bog dođe samo da vas stavi na kušnju i da strah pred njim zadrži u vama budan, da ne griješite.” I dok je narod ostao stojeći u daljini, pristupi Mojsije tamnim oblacima, u kojima je bio Bog. I reče Gospodin Mojsiju: “Zapovjedi sinovima Izrćlovim ovo: Vidjeli ste da sam govorio s vama s neba. Ne činite sebi uza me srebrnih bogova! Ne pravite sebi zlatnih bogova! Načini mi žrtvenik od zemlje i prinesi na njemu svoje žrtve paljenice i žrtve mirotvorne, svoje ovce i svoja goveda. Na mjestu što ću ga svaki put odrediti za štovanje mojega imena, doći ću k tebi i blagoslovit ću te. A ako mi hoćeš načiniti žrtvenik od kamenja, ne smiješ ga zidati od tesana kamenja. Jer ako ga obrađuješ svojim dlijetom, oskvrnjuješ ga. Ne uzlazi k mojemu žrtveniku uza stepenice, da se ne otkrije pred njim tvoja golotinja! Ovo su pravne odredbe što ćeš im ih predložiti: Ako kupiš hebrejskoga roba, neka te služi šest godina! U sedmoj godini mora se pustiti na slobodu bez otkupa. Ako je došao neoženjen, neka opet ode neoženjen. Ako je bio oženjen, neka i njegova žena ide s njim! Ako ga gospodar njegov oženi, i žena mu rodi sinove ili kćeri, žena sa svojom djecom mora ostati svojemu gospodaru, a on neka se pusti sam na slobodu! Ako li rob izjavi: Volim svog gospodara, svoju ženu i djecu, ne ću otići na slobodu, onda neka ga njegov gospodar dovede pred sud i neka ga postavi pred vrata ili pred dovratke! Ondje neka mu njegov gospodar probuši uho šilom, pa neka mu bude zauvijek rob! Ako netko proda svoju kćer, da bude ropkinja, neka ona ne bude puštena na slobodu kao robovi muškarci! Ne bude li po volji svom gospodinu, kojemu je predana, neka pusti da je se otkupi! A nema vlasti prodati je u tuđi narod, ako je odbaci. A ako je dade svojemu sinu, neka postupa s njom po pravu kćeri! Ako uzme sebi još drugu, ne smije joj prikratiti mesnu hranu, odjeću i ženidbeni život. Ali ako joj to troje ne ispuni, onda ona smije slobodno otići bez odštete, bez otkupa. Tko drugoga udari tako da umre, mora se kazniti smrću. Ako to nije učinio namjerno, nego mu ga je Bog stavio pod ruku, odredit ću ti mjesto kamo može uteći. Ali ako netko usmrti drugoga s predumišljajem i iz prijevare, odvuci ga od mojega žrtvenika, da umre! Tko udari svojega oca ili svoju majku, mora se kazniti smrću. Tko ugrabi čovjeka, pa ga je već prodao, ili je još u njegovoj ruci, mora se kazniti smrću. Tko proklinje svojega oca ili svoju majku, mora se kazniti smrću. Ako se ljudi posvađaju, pa jedan udari drugoga kamenom ili zemljanom grudom, tako da ovaj doduše ne umre, ali padne u postelju, ako se pridigne i može van uz pomoć štapa, onda neka se onaj drugi, koji ga je udario, ne kazni! Samo mu mora nadoknaditi štetu i platiti troškove liječenja. Udari li netko svojega roba ili svoju ropkinju štapom, tako da mu pod rukom umru, mora se to kazniti. Ako li dotični još jedan ili dva dana ostane na životu, neka se ne kazni, jer se radi o njegovu vlastitu novcu. Ako se posvađaju ljudi i pritom trudnu ženu tako udare da pobaci, ali nikakve daljnje štete ne bude, onda će krivac platiti novčanu globu koju mu naloži ženin muž i presude odabrani suci. Ako li nastane daljnja šteta, onda moraš dati život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, nogu za nogu, opeklinu za opeklinu, ranu za ranu, masnicu za masnicu. Udari li netko svojega roba ili svoju ropkinju u oko te ga iskopa, mora ih pustiti na slobodu za njihovo oko. Ako izbije zub svojemu robu ili svojoj ropkinji, mora ih pustiti na slobodu za njihov zub. Ako vol ubode muža ili ženu tako da nastupi smrt, mora se kamenovati vol, ali meso njegovo neka se ne jede! Gospodar vola neka se ipak ne kazni. A ako je vol već otprije bio bodač i njegov gospodar bio opomenut, a on ga ipak nije čuvao, onda se vol mora kamenovati, ako je usmrtio muža ili ženu. I njegov gospodar mora se kazniti smrću. Ali ako mu se naloži novčana globa, onda mora za svoj život platiti otkup, koliko se od njega zatraži. Ako ubode dječaka ili djevojku, mora se postupati s njim po istom pravu. Ako vol ubode roba ili ropkinju, mora platiti njihovu gospodaru trideset srebrnjaka, a vol se mora kamenovati. Ako netko ostavi otkrivenu cisternu ili ako netko iskopa cisternu pa je ne pokrije, i onda upadne u nju vol ili magarac, tad vlasnik cisterne mora dati odštetu. Mora gospodara novcem namiriti. Ipak, uginula životinja ostaje njemu. Ako čiji vol ubode vola komu drugomu, tako da ugine, onda oni trebaju prodati živoga vola i njegovu cijenu podijeliti. I uginulu životinju neka među sobom podijele. Ali ako se znalo da je vol već otprije bio bodač, a njegov vlasnik nije ga čuvao, onda on mora kao punu odštetu dati vola za vola. Uginula će životinja njemu pripasti. Tko ukrade vola ili ovcu, pa to zakolje ili proda, kao odštetu će dati pet volova za vola i četiri ovce za ovcu. Ako se lupež uhvati kod provale i bude ubijen, tu nema krivnje za prolivenu krv. Ali ako je sunce već izašlo nad njim, onda je tu krivnja za prolivenu krv. On mora dati odštetu. Ako nema ništa, mora se on prodati za ono što je pokrao. Ako se nađe što je pokrao još živo u njegovu posjedu, bio vol ili magarac ili ovca, mora vratiti dvostruko. Tko u svojemu polju ili u svojemu vrtu naloži vatru i pusti da se požar razbukta, tako da se zapali polje drugomu, onda on mora kao odštetu dati najbolje iz svog polja i vrta. Ali ako se vatra razbukta sama, zahvati trnje, spali stog žita ili žito što još stoji, ili polje, onda mora dati odštetu onaj koji je prouzročio požar. Ako netko preda prijatelju novac ili što drugo na čuvanje, i to bude iz kuće dotičnoga ukradeno, onda mora lupež, ako se pronađe, dati dvostruku odštetu. Ako li se ne pronađe lupež, onda mora vlasnik kuće doći pred sud, da (posvjedoči da) doista nije posegao svojom rukom na vlasništvo drugoga. Kod svakog slučaja pronevjere, pa radilo se o volu, magarcu, ovci, haljini ili čemu god drugom što je nestalo i što sad netko traži kao svoje vlasništvo, taj slučaj obojice doći će pred sud. Koga osudi sud, taj će dati drugome dvostruku odštetu. Ako netko da drugomu na čuvanje magarca, vola, ovcu ili kakvo god živinče, pa ono ugine ili ohromi ili ga tko ugrabi, a da to nitko ne vidi, onda će odlučiti među obojicom prisega kod Gospodina, da nije jedan posegnuo svojom rukom na vlasništvo drugoga. Vlasnik se mora time zadovoljiti, a onaj ne treba dati odštetu. Ako mu je ipak bilo ukradeno, onda mora vlasniku dati odštetu. Ako li je bilo od zvijeri rastrgano, onda to treba donijeti za dokaz. Za rastrgano ne treba dati odštetu. Ako tko uzme od drugoga živinče za rad, pa ono ohromi ili ugine, onda mora, ako gospodar nije bio nazočan, dati odštetu. Ako je gospodar bio nazočan, ne treba dati odštetu. Ako je bilo najmljeno, onda on dobije najam. Ako netko zavede djevojku koja nije zaručena, te opći s njom, onda joj mora dati miraz i uzeti je za ženu. Ali ako mu je otac njezin ne htjede dati, onda će platiti toliko koliko ide za miraz djevojkama. Vračarici ne daj da živi! Tko god opći sa živinčetom, kaznit će se smrću. Tko žrtvuje bogovima, osim jedino Gospodinu, bit će izopćen. Stranca (useljenika) ne smiješ zakidati i ugnjetavati. Jer ste vi sami bili stranci u Egiptu. Udovicu i sirotu ne mučite! Ako ih budeš progonio, i oni zavape k meni za pomoć, uslišat ću njihov vapaj. Raspalit će se moj gnjev, i dat ću vas pobiti mačem, tako da vaše žene postanu udovice, a vaša djeca sirota. Ako pozajmiš novca kojemu siromahu iz mojega naroda koji stanuje kod tebe, nemoj mu biti kao kakav lihvar! Ne udarajte na njega kamatu! Ako uzmeš od drugoga plašt u zalog, vrati mu ga opet do zalaska sunca! Jer to je jedini njegov pokrivač, kojim pokriva svoje tijelo. U čemu će spavati? Ako zavapi k meni, uslišat ću ga, jer sam milosrdan. Ne smiješ psovati Boga i proklinjati poglavare svog naroda. Ne zateži davanjem od izobilja svojega gumna i davanjem iz svojega tijeska! Darovat ćeš mi prvorođenca između svojih sinova. Tako čini i sa svojim volom i sa svojom ovcom: sedam dana neka ostane sa svojom majkom, osmi ga dan prinesi meni! Budite mi sveti ljudi i ne jedite mesa što su ga zvijeri rastrgale u polju! Bacite ga psima! Ne svjedoči krivo, ne pružaj svoje ruke onomu koji je u nepravdi, da krivo svjedočiš! Ne idi s velikom većinom činiti zlo, i u parnici ne čini tako da s velikom većinom izvrčeš pravo! Siromaha ne podupiri u njegovoj parnici! Ako naiđeš na vola svog neprijatelja ili na njegova magarca, kako su zalutali, odvedi ih natrag k njemu! Vidiš li gdje je tvom protivniku pao magarac pod teretom, ne propusti pomoći mu, da se digne, s njim zajedno pruži mu pomoć! Nemoj izvrnuti pravo svom siromahu u njegovoj parnici! Kloni se lažne tužbe i ne skrivi smrt nedužnome i onome koji je u pravu! Jer krivcu ne dajem pravo. Ne uzimaj mita! Jer mito zasljepljuje one koji vide, i izvrće pravednu stvar. Ne smiješ zlostavljati stranca. Znate kako je strancu pri srcu, jer ste sami bili stranci u egipatskoj zemlji. Šest ćeš godina sijati svoju zemlju i sabirati njezin rod. Sedme je godine pusti da počine, da se hrane od nje siromasi tvojega naroda, i da mogu jesti poljske zvijeri što iza njih preostane. Tako radi i sa svojim vinogradima i maslinicima. Šest dana radi svoje poslove, ali sedmi dan svetkuj, da se odmore tvoj vol i tvoj magarac, i da mognu odahnuti sin tvoje ropkinje i stranac! Držite se svega što sam vam zapovjedio! Ne zazivaj imena drugih bogova! Neka se ono ne čuje iz tvojih usta! Triput u godini svetkuj mi blagdan! Obdržavaj blagdan beskvasnih kruhova! Sedam dana jedi beskvasni kruh, kao što sam ti zapovjedio, u određeno vrijeme, u mjesecu abibu! Tada si izašao iz Egipta. Ali ne smije se izaći pred moje lice praznih ruku. Onda blagdan žetve prvinâ koje dolaze od ljetine onoga što si posijao u polju. Na svršetku godine blagdan berbe, kad sabireš svoju ljetinu s polja. Triput u godini moraju se sve tvoje muške osobe pokazati pred Svemogućim Gospodinom. Ne žrtvuj krvi mojih žrtvenih životinja zajedno s kvasnim kruhom, i salo mojih svečanih žrtava neka ne ostane do jutra! Najbolje od prvina svog polja donesi u kuću Gospodina, Boga svojega. Ne kuhaj jareta u mlijeku njegove matere! Evo, ja šaljem svog anđela pred tobom, da te čuva na putu i da te odvede na mjesto što sam ga odredio za te. Pazi na njega i slušaj njegove naredbe, i ne opiri mu se! Jer on ne bi oprostio vaše krivnje, jer je moje ime u njemu. Ali ako rado budeš slijedio njegove naredbe i činio sve što kažem, bit ću neprijatelj tvojim neprijateljima i pritisnut ću tvoje tlačitelje. Tada će moj anđeo ići pred tobom i vodit će te k Amorejcima, Hetitima, Perižanima, Kanaancima, Hivijcima i Jebusejcima, koje ću istrijebiti. Ne klanjaj se njihovim bogovima, ne služi im i ne radi po njihovim djelima, nego ih uništi i razori njihove kamene spomenike! A služite Gospodinu, Bogu svojemu! I on će blagosloviti tvoj kruh i tvoju vodu i udaljit će bolesti od tebe. Ne će biti u tvojoj zemlji žene pobacivače ni nerotkinje, i dane ću tvojega života dići do njihova potpunog broja. Strah ću pustiti pred tobom i sve ću narode, kojima dođeš, pomesti i učinit ću da svi tvoji neprijatelji pred tobom nagnu bježati. I stršljene ću poslati pred tobom, da tjeraju ispred tebe Hivijce, Kanaance i Hetite. Ali ih ne ću otjerati ispred tebe u jednoj godini, da ne postane zemlja pustinja i da se ne namnože divlje životinje na tvoju štetu. Sve ću ih pomalo potiskivati ispred tebe, dok ne postaneš mnogobrojan i ne mogneš zauzeti zemlju. Tada ću protegnuti tvoje područje od Crvenoga mora sve do mora Filistejaca i od pustinje sve do rijeke. Jer ću ti u ruke dati stanovnike zemlje, tako da ih mogneš otjerati ispred sebe. Ne smiješ sklapati savez s njima i s njihovim bogovima. Oni ne smiju u tvojoj zemlji ostati i prebivati, da te ne zavedu na grijeh protiv mene. Jer ako bi služio njihovim bogovima, to bi tebi postalo zamkom.” Nato zapovjedi Bog Mojsiju: “Uziđi gore Gospodinu s Aronom, Nadabom i Abihuom i sa sedam- deset izrćlskih starješina! Ali prinesite izdaleka svoj poklon! Samo Mojsije neka pristupi Gospodinu! Oni ne smiju bliže pristupiti. A narod neka ne uzlazi s njim gore!” Mojsije dođe i objavi narodu sve Gospodnje zapovijedi i sve zakone. Sav narod odgovori jednoglasno: “Sve zapovijedi, što ih dade Gospodin, držat ćemo!” Mojsije napisa sve zapovijedi Gospodnje. Rano sutradan načini žrtvenik pod gorom i dvanćst kamenih spomenika za dvanćst izrćlskih plemena. Naloži mladim ljudima izrćlskim da prinesu Gospodinu žrtvu paljenicu i da zakolju junce za mirotvornu žrtvu. Mojsije uze polovinu krvi i uli je u žrtvene zdjele. Drugom polovinom krvi poškropi žrtvenik. Tada uze knjigu zavjeta i pročita je glasno narodu. Oni se onda zakunu: “Sve što zapovjedi Gospodin rado ćemo činiti i ispunjavati!” I Mojsije uze krv, poškropi njom narod i reče: “Ovo je krv saveza što ga Gospodin s vama sklopi na temelju svih ovih zapovijedi.” Nato uziđoše na goru Mojsije, Aron, Nadab, Abihu i sedamdeset izrćlskih starješina. Tamo ugledaše Boga Izrćlova i pod njegovim nogama priliku što je nalikovala na ploče od safira i razlijevala vedar sjaj kao nebo. Ali on ne pruži svoju ruku prema izabranicima sinova Izrćlovih. Oni su, štoviše, smjeli Boga gledati. Nato su pribivali žrtvenoj gozbi i žrtvenom piću. Tad zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Uziđi k meni na goru i ostani tamo! Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima, što ih napisah, da se pouče u njima.” Mojsije krenu sa svojim slugom Jošuom. Prije nego Mojsije uziđe na goru Božju, zapovjedi starješinama: “čekajte nas ovdje, dok se ne vratimo k vama! Imate Arona i Hura uza se. Tko bude imao kakvu razmiricu, neka se obrati njima!” Dok je Mojsije uzlazio na goru, pokri je oblak, i slava Gospodnja spusti se na goru Sinaj. Šest dana pokrivao ju je oblak. Sedmoga dana pozva on Mojsija iz oblaka. Očima sinova Izrćlovih prikaza se slava Gospodnja kao oganj što sažiže, na vrhuncu gore. Mojsije pođe unutra, usred oblaka, kad je bio posve uzišao na goru. četrdeset dana i četrdeset noći osta Mojsije na gori. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Zapovjedi sinovima Izrćlovim neka skupljaju za me prilog! Od svakoga koji hoće da drage volje da, uzmite za me prinos! A ovo je prilog što ćete ga skupljati od njih: zlato, srebro i mjed, ljubičasti i crveni skrlet, tamnocrveno predivo, lan (fino platno), kostrijet, ovnujske kože crveno obojene, kože od morske krave i drvo bagrema, ulje za svijećnjak, mirise za ulje pomazanja i za mirisavi kad, oniksovo kamenje i drugo drago kamenje za ukivanje na oplećak i naprsnik. Podignite mi svetište, da mogu prebivati u njihovoj sredini! Sagradite mi ga posve po uzorku što ću ti ga pokazati: od svetog šatora i od sve njegove opreme! Načinite kovčeg od drveta bagrema, dva i pol lakta dug, lakat i pol širok i lakat i pol visok! Pozlati ga iznutra i izvana čistim zlatom i odozgo mu načini zlatan vijenac uokolo! Salij mu uz to četiri zlatna koluta i pričvrsti ih na četiri noge, dva koluta na jednoj strani i dva koluta na drugoj strani! Načini poluge od drveta bagrema i pozlati ih! Utakni poluge u kolutove na stranama kovčega, da se o njima može nositi kovčeg! Poluge neka ostanu u kolutovima kovčega i neka se nikada ne izvlače! U kovčeg stavi zakon što ću ti ga dati! Načini onda pomirilište od čistoga zlata, dva i pol lakta dugo i lakat i pol široko! Načini uz to dva zlatna kerubina! Izradi ih kovanim radom tako da čine jedan komad s oba kraja pomirilišta! Jednoga kerubina načini tako da čini jedan komad s jednim krajem, a drugoga kerubina tako da čini jedan komad s drugim krajem. Postavi dakle oba kerubina na oba kraja tako da čine jedan komad s pomirilištem! Kerubini neka imaju raširena krila prema gore i tako ujedno svojim krilima neka pokrivaju pomirilište! Njihova lica neka su okrenuta jedno prema drugome! Neka su ujedno lica kerubina upravljena prema pomirilištu! Stavi pomirilište na kovčeg, a u kovčeg stavi zakon što ću ti ga dati! Tamo ću se ja s tobom sastajati, i od pomirilišta između oba kerubina što su na kovčegu saveza, sve ću ti priopćavati što ću ti nalagati za sinove Izrćlove. Načini i stol od drveta bagrema, dva lakta dug, jedan lakat širok i jedan i pol lakat visok! Pozlati ga čistim zlatom i načini na njemu zlatan vijenac uokolo! I načini mu uokolo za dlan širok okvir i na tom okviru napravi uokolo zlatan vijenac! Salij za to četiri zlatna koluta i pričvrsti kolutove na četiri strane, i to na četiri njegove noge. Tik uz okvir neka budu kolutovi, da se u njih utaknu poluge, da se tako može nositi stol. Poluge načini od drveta bagrema i pozlati ih! O njima će se nositi stol. Stavi mu onda njegove zdjele, čaše, posude i vrčeve, kojima će se prinositi tekuće žrtve! Načini ih od čistoga zlata! Na stol neprestano postavljaj preda me kruhove obličja! Načini i svijećnjak od čistoga zlata! Svijećnjak, njegova noga i njegovo stablo mora se izraditi kovanim radom. Njegove čaše, jabuke i cvjetovi trebaju biti iz jednoga komada s njim. Šest grana treba izlaziti s obje strane, tri grane svijećnjaka na jednoj strani i tri grane svijećnjaka na drugoj. Na svakoj grani trebaju biti tri kao badem čaše s jabukom i cvijetom. Tako će biti na svih šest grana što izlaze iz svijećnjaka. Na samom stablu od svijećnjaka neka budu četiri kao badem čaše s jabukom i cvijetom. I to će biti uvijek jabuka ispod svake dvije grane što izlaze iz njega, onda opet jabuka ispod dvije grane i onda opet jabuka ispod dvije grane, dakle ispod šest grana što iz njega izlaze. Jabuke i njihove grane moraju biti s njim iz jednoga komada. Sve neka bude kovani rad iz jednoga komada od čistoga zlata! Načini uz to sedam svjetiljki! Neka se postave na nj te svjetiljke tako da bacaju svoje svjetlo na prostor oko svijećnjaka! I njegovi usekači i tavica moraju biti od čistoga zlata. Za sve te sprave mora se potrošiti jedan talenat čistoga zlata. Pripazi da to izvedeš točno po uzorku što ti je bio pokazan na gori! Načini sveti šator od deset zavjesa! Neka one budu izrađene od uzvedenoga lana, od modrog i crvenog skrleta i od tamnocrvenog prediva s likovima kerubina, kako ih načini umjetnik. Svaka zavjesa neka bude dvadeset i osam lakata duga i četiri lakta široka. Ista mjera će biti za sve zavjese. Po pet zavjesa treba sastavljati zajedno. Uz to načini petlje od modroga skrleta na rubu krajnje zavjese jednog sastavljenog komada, isto tako na rubu krajnje zavjese drugog sastavljenog komada! Pedeset petlji pričvrsti na jednu zavjesu i pedeset na rubu zavjese, što pripada drugom sastavljenom komadu, tako da petlje stoje jedna prema drugoj! Uz to načini pedeset zlatnih kuka i sveži zavjese kukama jednu s drugom, tako da šator bude jedna cjelina! Onda načini zavjese od kostrijeti za pokrov nad svetim šatorom! Upotrijebi za to jedanćst zavjesa! Svaka zavjesa neka je trideset lakata duga i četiri lakta široka. Ista mjera će biti za jedanćst zavjesa. Sastavi pet zavjesa za sebe u jedan komad i isto tako šest drugih zavjesa za sebe! Šestu zavjesu podvostruči na prednjoj strani šatora. Načini pedeset petlji na rubu zadnje zavjese jednog sastavljenog komada i isto tako pedeset na rubu zadnje zavjese drugog sastavljenog komada! Načini onda pedeset mjedenih kuka, utakni te kuke u petlje i sastavi tako šatorski pokrov u jednu cjelinu! A što je više kod šatorskih zavjesa, polovina zavjesa što preteče, neka visi na zadnjoj strani svetoga tabora, i od onoga što preteče na dužini šatorskih zavjesa neka po jedan lakat visi na obje strane svetoga šatora, da ga zaklanja! Uz to načini pokrov šatoru od ovnujskih koža obojenih crveno i iznad njega pokrov od koža morske krave! Načini za sveti šator daske od drveta bagrema, što će stajati uspravno! Svaka daska treba biti deset lakata duga, a lakat i pol široka. Svaka daska mora imati po dva čepa što su među sobom svezana. Tako ćeš načiniti sve daske za šator. Na daskama za sveti šator načini: dvadeset dasaka za podnevnu stranu, južnu stranu! Ispod dvadeset dasaka stavi četrdeset srebrnih stopica, dvije stopice pod jednu dasku za dva njezina čepa. Isto tako za drugu stranu svetog šatora, za sjevernu stranu, dvadeset dasaka, i četrdeset srebrnih stopica, dvije stopice pod svaku dasku! Za zadnju stranu svetoga šatora, zapadnu stranu, načini šest dasaka! Osim toga načini još dvije daske za uglove šatora na zadnjoj strani! Neka budu odozdo dvokrake i isto tako odozgo dvokrake do prvoga koluta! Tako imaju biti načinjene obje. One će tvoriti oba ugla. Neka bude dakle osam dasaka sa svojim srebrnim stopicama, u svemu šesnćst stopica, po dvije stopice ispod svake daske! Dalje trebaš načiniti prijevornice od drveta bagrema, pet za daske na jednoj strani šatora, a pet prijevornica za daske na drugoj strani šatora i pet prijevornica za daske na zadnjoj strani šatora prema zapadu. Srednja prijevornica treba ići sredinom dasaka od jednoga kraja do drugoga. Daske okuj zlatom! Kolutove kroz koje se utaknu prijevornice načini od zlata! I prijevornice okuj zlatom! Onda uredi sveti šator onako kako ti je bilo pokazano na gori! Dalje, napravi zavjesu od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i izvezenoga lana! Napravi ga umjetničkim radom s kerubinima. Pričvrsti ga na četiri stupa od drveta bagrema, što su zlatom okovani i imaju kuke od zlata i stoje na četiri srebrne stopice! Objesi zavjesu o kuke i unesi iza te zavjese kovčeg zavjeta! Zavjesa neka vam služi kao pregrada između svetinje i svetinje nad svetinjama! Potom stavi pomirilište na kovčeg zakona u svetinji nad svetinjama! Stol postavi izvan zavjesa, a svijećnjak prema stolu na južnoj strani šatora. Stol naime postavi na sjevernu stranu! Načini i za ulaz u šator zavjesu od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana u šarolikom radu! Za tu zavjesu podigni pet stupova od drveta bagrema i okuj ih zlatom! Kuke njihove imaju biti od zlata. Salij za njih pet stopica od mjedi! Onda podigni žrtvenik od drveta bagrema, pet lakata dug i pet širok! Žrtvenik mora biti četvrtast i tri lakta visok. Stavi mu na četiri ugla rogove! Rogovi neka čine jednu cjelinu s njim. I okuj ga u mjed! I lonce za skupljanje pepela, lopatice, kotliće, vilice i kliješta, sve mu posude načini od mjedi! Onda mu načini mrežastu rešetku od mjedi i stavi na rešetku četiri koluta od mjedi, na četiri njezina ugla. Pričvrsti je ispod ophodnog stupnja žrtvenika odozdo, tako da rešetka dopire sve do pola visine žrtvenika! Načini za žrtvenik poluge od drveta bagrema i okuj ih u mjed! Te će se poluge utaknuti u kolutove, tako da budu poluge s obje strane žrtvenika, kada se nosi. Načini ga od dasaka tako da bude šupalj! Kao što ti je pokazano na gori, tako trebaju načiniti. Dvorište šatora načini ovako: na južnoj strani neka budu zavjese za dvorište od lana, sto lakata duge za ovu stranu! Uz to dvadeset stupova s dvadeset njihovih stopica od mjedi. Kuke stupova i njihovi kolutovi neka budu od srebra! Isto tako načini za sjevernu uzdužnu stranu zavjese sto lakata duge, uz to dvadeset stupova s dvadeset njihovih stopica od mjedi! Kuke stupova i njihovi kolutovi neka budu od srebra. Za širinu dvorišta na zapadnoj strani zavjese će biti pedeset lakata duge, uz to deset stupova s deset njihovih stopica. Širina dvorišta na istočnoj strani bit će pedeset lakata, i to neka budu zavjese od petnćst lakata na jednoj strani, uz to tri stupa s tri njihove stopice;\ na drugoj strani isto tako zavjese od petnćst lakata, uz to tri stupa s tri njihove stopice. Ulaz u dvorište neka ima zavjesu dvadeset lakata dugu od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana s umjetnim vezivom, uz to četiri stupa s četiri njihove stopice. Svi stupovi dvorišta uokolo neka imaju srebrne kolutove! I njihove kuke neka budu od srebra, njihove stopice od mjedi! Dvorište će biti sto lakata dugo, pedeset lakata široko i pet lakata visoko. Zavjese neka budu od lana i stopice od mjedi! Sve posuđe u šatoru, za svaku službu u njemu, i sve njegovo kolje, kao i sve kolje dvorišta, neka bude od mjedi! Zapovjedi sinovima Izrćlovim da ti donose čistoga ulja od stučenih maslina za svijećnjak, da bi svjetiljke mogle neprestano gorjeti! U šatoru svjedočanstva izvan zavjese, što je pred kovčegom sa zakonom, neka ga (svijećnjak) opremaju Aron i njegovi sinovi, da gori od večeri do jutra pred Gospodinom! Taj zakon neka ima vječnu valjanost za sinove Izrćlove od koljena do koljena! Uzmi k sebi, između sinova Izrćlovih, brata svojega Arona s njegovim sinovima, da mi služe kao svećenici: Aron i sinovi Aronovi Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar! Načini svete haljine svom bratu Aronu, njemu u čast i za ukras! Govori sa svim vještim ljudima, koje sam napunio umjetničkim duhom, neka načine Aronu haljine, da se može posvetiti i da mi služi kao svećenik! Ovo su haljine što će ih načiniti: naprsnik, oplećak, plašt, košulja od tkanine, kapa i pojas. Neka dakle načine svete haljine tvojemu bratu Aronu i njegovim sinovima, da mi služe kao svećenici i neka za to uzmu zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana! Oplećak neka načine od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i uzvedenoga lana s umjetničkim vezivom! Neka ima dva plećna komada, što se mogu sklopiti! Na oba njegova kraja neka se skupe zajedno! Tkanica koja je na njemu neka se s njom priveže, neka mu je jednakog rada i od jednoga komada s njim, od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana! Uzmi onda dva oniksa kamena i ureži u njih imena sinova Izrćlovih. Šest imena na jedan kamen i ostalih šest imena na drugi kamen, po redu kojim su bili rođeni! Vještinom klesarskom i rezbarskom ureži u oba kamena imena sinova Izrćlovih! Okuj ih u zlatan pleter i stavi onda oba kamena na plećne komade oplećka, kao spomen kamenove na sinove Izrćlove! Aron neka nosi pred Gospodinom njihova imena na svojim ramenima za spomen! Onda napravi kopče od zlata i dva lančića od čistoga zlata! Opleti ih i napravi kao vrpce i pričvrsti te pletene lančiće za kopče! Onda napravi naprsnik Božjih presuda umjetničkim radom! Načini ga kao oplećak od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana! Neka bude četvrtast, podvostručen, pedalj dug i širok! Udari po njemu drago kamenje u četiri reda uokolo! U prvom redu neka bude karneol, topaz i smaragd;\ u drugom redu rubin, safir i dijamant;\ u trećem redu hijacint, ahat i ametist;\ u četvrtom redu krizolit, oniks kamen i jaspis! Neka se umetnu okovani u zlato. Broj kamenova neka bude dvanćst, koliko je bilo imena sinova Izrćlovih! Neka budu umjetnički urezani kao pečat, svaki s imenom jednoga od dvanćst plemena! Pričvrsti onda na naprsnik, kao pletene vrpce, lančiće od čistoga zlata! Napravi zato na naprsniku dvije zlatne karike i pričvrsti obje karike na oba kraja naprsnika! Zatim pričvrsti oba zlatna lančića na dvije karike na krajevima naprsnika! Oba druga kraja oba lančića pričvrsti na obje kopče i njih stavi sprijeda na leđne komade oplećka! Tada napravi dvije druge zlatne karike i pričvrsti ih na oba kraja naprsnika, na nutrašnji njegov rub, što je okrenut prema oplećku! Napravi još dvije zlatne karike i pričvrsti ih na oba leđna komada oplećka, odozdo na prednjoj njegovoj strani, tamo gdje se pripinje, povrh tkanice oplećka! Neka se onda priveže naprsnik svojim karikama za karike oplećka vrpcom od modroga skrleta, tako da naprsnik stoji nad tkanicom oplećka i da se ne pomiče od oplećka! Neka tako nosi Aron imena sinova Izrćlovih na naprsniku Božjih presuda na svojem srcu, kad god ulazi u svetište, na vječni spomen Gospodina! U naprsnik Božjih presuda stavi Urim i Tumim, da počivaju na Aronovu srcu, kad god stupi pred Gospodina! Tako neka Aron neprestano nosi pred Gospodinom na svom srcu Božje presude za sinove Izrćlove! Potom načini plašt za oplećak sav od modroga skrleta. U sredini neka bude prorez za vrat, i okolo proreza neka bude rub otkan! Taj prorez neka bude kao u oklopu, da se ne razdere! Odozdo na njegovu rubu napravi šipke od modrog i crvenog skrleta i tamnocrvenog prediva oko ruba, i među njima uokolo zlatne zvončiće, tako da se oko ruba plašta zlatni zvončići izmjenjuju sa šipcima! Aron neka ga nosi, da u njemu obavlja svetu službu, da se čuje zvonjenje kada god on ulazi u svetište pred Gospodina i kada god izlazi! Inače bi morao umrijeti. Onda načini pločicu od čistoga zlata i na nju ureži, kako se urezuje pismo u pečat, ove riječi: “Posvećeno Gospodinu!” Pričvrsti je za vrpcu od modrog skrleta, da se može nositi na kapi! Neka stoji sprijeda na kapi i neka bude na Aronovu čelu, da Aron uzme na sebe pogrješke što ih počine sinovi Izrćlovi kod prinosa svih svojih svetih darova! Neka bude neprestano na njegovu čelu, da ih tako učini milima pred Gospodinom! Napravi košulju od lana i načini kapu od lana i načini pojas umjetnički vezen! Za sinove Aronove napravi košulje i načini im pojaseve i visoke kape u čast i za ukras! Pa tim zaodjeni svog brata Arona i njegove sinove i pomaži ih, stavi ih u njihovu službu i posveti ih, da mi služe kao svećenici! Načini im lanene haljine, da pokriju golo tijelo, i neka dosežu od bedara do nogu! Aron i njegovi sinovi neka ih nose kada god ulaze u šator svjedočanstva ili pristupaju k žrtveniku da obave službu u svetištu, da ne naprte krivnju na sebe i ne umru! Ta uredba ima za njega i njegove potomke vječnu valjanost. Ovako ćeš postupati s njima, da mi ih posvetiš za službu svećeničku: Uzmi junca i dva ovna bez pogrješke, beskvasan kruh i s uljem umiješane beskvasne kolače i uljem namazane beskvasne pogače, što ćeš ih prirediti od bijeloga pšeničnoga brašna. Stavi ih u jednu košaricu i u košarici prinesi ih ovamo, uz to junca i oba ovna! Neka onda Aron i njegovi sinovi dođu na ulaz u šator svjedočanstva i neka se očiste vodom! Uzmi haljine i stavi na Arona košulju, plašt što pripada oplećku, i oplećak s naprsnikom! Opaši ga pojasom oplećka, stavi mu kapu na glavu i na kapu pričvrsti svetu pločicu! Uzmi onda ulje pomazanja, izlij mu ga na glavu i pomaži ga! Nato njegove sinove dovedi i obuci im košulje! Opaši ih, Arona i njegove sinove, pojasom i stavi im visoke kape na glave! Tako će im pripasti svećeništvo po vječno valjanom redu. Postavi tako Arona i njegove sinove u njihovu službu! Onda dovedi junca pred šator svjedočanstva! Aron i njegovi sinovi neka polože ruke juncu na glavu! Nato zakolji junca pred Gospodinom, na ulazu u šator svjedočanstva, uzmi nešto od krvi junčeve i pomaži prstom rogove žrtvenika! Svu ostalu krv izlij na podnožje žrtvenika! Uzmi sve salo što pokriva drob, mrežicu na jetrima i oba bubrega sa salom na njima i zapali ih na žrtveniku! Junčevo meso, njegovu kožu i balegu spali izvan tabora. To je žrtva za grijeh. Nato uzmi jednoga ovna! Aron i sinovi njegovi neka polože ruke na glavu ovnu! Zakolji ovna, uzmi njegove krvi i poškropi njom oko žrtvenika! Ovna rasijeci na dijelove, operi mu drob i noge i stavi ih uz ostale dijelove i uz njegovu glavu! Onda spali svega ovna na žrtveniku! To je žrtva paljenica Gospodinu, miris ugodan, žrtva ognjena Gospodinu. Nato uzmi drugoga ovna! Aron i sinovi njegovi neka opet polože ruke na glavu ovnu! Zakolji ovna, uzmi nešto od njegove krvi i pomaži njom resu desnoga uha Aronu i njegovim sinovima, isto tako palac desne njihove ruke i njihov nožni palac! Preostalom krvlju poškropi žrtvenik uokolo. Onda uzmi nešto od krvi što je na žrtveniku, i od ulja za pomazanje i poškropi tim Arona i njegove haljine, isto tako njegove sinove i haljine njegovih sinova, da se posvete on i njegove haljine i isto tako njegovi sinovi i haljine njegovih sinova! Uzmi salo od ovna, tusti rep i salo što pokriva drob, mrežicu na jetrima i oba bubrega sa salom na njima i desno stegno, jer je to ovan posvetni, zatim jedan krušac, jedan kolač s uljem pečen i jednu pogaču iz košarice s beskvasnim kruhovima, što stoji pred Gospodinom! To sve daj u ruke Aronu i njegovim sinovima, i žrtvuj to Gospodinu primicanjem i odmicanjem! Uzmi im to opet iz ruku i zapali na žrtveniku za žrtvu paljenicu, da bude miris ugodan pred Gospodinom; to je žrtva ognjena Gospodinu.\ Onda uzmi grudi posvetnoga ovna, koji je za Arona, te ih žrtvuj to što se je primicalo i odmicalo, te podizalo od posvetnog ovna Gospodinu primicanjem i odmicanjem! I neka to bude tvoj dio! Grudi što su se primicale i odmicale i stegno što se je podizalo za Arona i njegove sinove, proglasi posvećenim! To neka od sinova Izrćlovih dobivaju Aron i njegovi sinovi kao vječnu pristojbu! Jer je to žrtva podizanja, i kao žrtvu podizanja neka sinovi Izrćlovi daju od svojih mirotvornih žrtava, kao svoju žrtvu podizanja Gospodinu! Svete Aronove haljine neka prijeđu na njegove sinove nakon njega, da se u njima pomazuju i u službu namještaju. Sedam dana neka ih nosi između njegovih sinova onaj koji umjesto njega bude svećenik, kad ulazi u šator svjedočanstva da služi u svetinji. Uzmi ovna posvetnoga i skuhaj njegovo meso na svetom mjestu! Meso ovna i kruh što je u košarici neka jedu Aron i njegovi sinovi na ulazu u šator svjedočanstva. To smiju jesti samo oni za koje se izvršila žrtva pomirenja, da bi se u svoju službu namještali i posvećivali. Ali stranac ne smije od toga jesti jer je sveto. Ali ako nešto preostane do jutra od mesa posvetne žrtve i od kruha, onda spali što je preostalo! Ne smije se ništa više od toga jesti jer je sveto. Postupaj s Aronom i njegovim sinovima točno onako kako sam ti zapovjedio! Posveta neka traje sedam dana. Žrtvuj svaki dan junca kao žrtvu pomirenja za grijeh! Očisti žrtvenik od grijeha čineći na njemu obrede očišćenja, i pomaži ga, da ga posvetiš! Sedam dana čini službu pomirenja na žrtveniku i posvećuj ga! Tako će žrtvenik postati presvet. Svatko tko se dotakne žrtvenika, postat će svet. Ovo prinosi na žrtveniku: dva janjeta od godine, dan za danom bez prekida! Jedno janje žrtvuj ujutro, drugo podvečer, uz to desetinu efe bijeloga brašna, što je umiješano s četvrtinom hina ulja od stučenih maslina! Kao naljev ima dopasti četvrt hina vina za prvo janje. Drugo janje ćeš žrtvovati podvečer. Postupaj pritom kao ujutro s prinosom i naljevom! Neka bude za miris ugodni, žrtva ognjena Gospodinu! To će se kod vas prinositi kao redovita žrtva paljenica od koljena do koljena pred Gospodinom na ulazu u šator svjedočanstva, gdje vam se objavljujem, kako bih tamo govorio s tobom. Tamo ću se objavljivati sinovima Izrćlovim, i svojom će se slavom posvetiti. Posvetit ću šator svjedočanstva i žrtvenik. I Arona i njegove sinove posvetit ću, da mi služe kao svećenici. Prebivat ću među sinovima Izrćlovim i bit ću njihov Bog. Oni će spoznati da sam ja, Gospodin, Bog njihov, koji ih je izveo iz egipatske zemlje, da prebivam među njima; ja, Gospodin, Bog njihov. \ Napravi i žrtvenik koji će služiti za paljenje kada! Napravi ga od drveta bagrema! Neka bude jedan lakat dug i jedan lakat širok, četvrtast i dva lakta visok! Njegovi rogovi neka čine jedan komad s njim! Pozlati ga čistim zlatom i njegovu ploču i njegove stijene uokolo i njegove rogove! Napravi mu zlatan vijenac uokolo! I napravi mu dva zlatna koluta ispod vijenca s obje strane i pričvrsti ih na obje njegove strane! Kroz njih neka se provuku poluge, da se može na njima nositi! Poluge načini od drveta bagrema i pozlati ih. Postavi ga pred zavjesu, što visi pred kovčegom zakona, pred pomirilištem što je nad kovčegom zakona, gdje ću se objavljivati tebi! Aron neka tad na njemu pali miomirisni kad! Svako jutro, kad sprema svetiljke, neka ga pali! I kad Aron podvečer postavlja svjetiljke, neka ga pali! Neka to bude vaš redoviti kad pred Gospodinom od koljena do koljena! Ne smijete na njemu prinositi niti nezakonitoga kada, niti žrtve paljenice i prinose! Ne smijete ni naljev na njemu lijevati! Aron neka jedanput u godini na njegovim rogovima izvrši očišćenje! Krvlju žrtve za grijeh, što se prinosi za očišćenje, neka na njemu izvrši očišćenje jedanput u godini od koljena do koljena: presvet je on Gospodinu!” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kada pri brojenju odrediš broj sinova Izrćlovih, neka svatko da Gospodinu otkup za svoj život, kad ih se broji, da kod njihova brojenja ne dođe na njih kakva kazna! Neka da svaki koji se mora podvrći brojenju ovo: pola šekela po šekelu svetišta, dvadeset gera ima šekel, pola šekela kao prilog Gospodinu! Svaki koji se mora podvrći brojenju, od dvadeset godina i više, dat će prilog Gospodinu. Bogataš neka ne daje više, a siromah ne manje od pola šekela, kad dajete prilog Gospodinu kao otkup za svoj život! Upotrijebi otkupne novce što ih primaš od sinova Izrćlovih za službu u šatoru svjedočanstva da bude za sinove Izrćlove na spomen milostiv pred Gospodinom i za otkup vašega života!” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Napravi i umivaonicu od mjedi i mjedeno njezino podnožje za umivanje, postavi je između šatora svjedočanstva i žrtvenika i nalij u nju vode, da Aron i sinovi njegovi iz nje peru svoje ruke i noge! Neka se peru vodom, da ne umru kad ulaze u šator svjedočanstva, ili kad pristupaju k žrtveniku, da služe i da pale žrtvu ognjenu Gospodinu. Tada neka tamo peru svoje ruke i noge, da ne umru! Taj propis ima vječnu valjanost za njih, za njega i njegove potomke od koljena do koljena.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Uzmi sebi najboljih mirisa, naime najčistije smirne pet stotina šekela i pola toliko, dvjesta pedeset šekela mirisavoga cimeta, dvjesta pedeset šekela mirisavog iđirota i pet stotina šekela (lovorike) kasije po šekelu svetišta, uz to jedan hin maslinova ulja! Od toga napravi sveto ulje za pomazanje, mirisnu pomast, kakvu pravi pomastar! To neka bude sveto ulje za pomazanje! Pomaži njim šator svjedočanstva i kovčeg zakona, stol i sve njegove sprave, svijećnjak i njegove sprave i žrtvenik kadioni, zatim žrtvenik za žrtve paljenice i sve njegove sprave i umivaonicu i njezino podnožje! Tako ih imaš posvetiti, da budu presveti. Svatko tko ih dotakne, postat će svet. Pomaži njim i Arona i njegove sinove i posveti mi ih tako za svećeničku službu! A sinovima Izrćlovim zapovjedi ovo: Kao sveto ulje za pomazanje neka to kod vas vrijedi od koljena do koljena. Ni na jedno čovječje tijelo ne smije se ono izliti! Ne smijete tako miješati nijedno drugo ulje. Jer to je sveto i mora vam vrijediti kao sveto. Tko takvo ulje namiješa ili nešto od toga dade nepovlaštenom, mora se istrijebiti iz svog naroda.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Uzmi sebi mirisâ, naime stakte, kadionih školjki, galbana, mirisnih trava i čista tamjana, sve u jednakim dijelovima, i od toga načini kad, miris, kao pravi pomastar, posoljen, čist, za svetu uporabu! Jedan dio od toga istucaj posve sitno i stavi nešto od toga pred kovčeg zakona u šatoru svjedočanstva, gdje ću ti se objavljivati. To vam ima vrijediti kao presveto. Sličan kad onome koji ćeš napraviti, ne smijete sebi praviti. Taj vam mora biti kao posvećen Gospodinu. Ako bi tko sebi načinio sličan kâd, da se naslađuje njegovim mirisom, neka se istrijebi iz svoga naroda!” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Evo, pozvah po imenu Besalela, sina Urije, Hurova unuka, od plemena Judina, i napunih ga duhom Božjim, umjetničkom mudrošću, uviđavnošću, razumom i svakom vještinom, da napravi nacrte i da ih izvede u zlatu, srebru i mjedi, da kleše i ukiva kamen, da reže drvo; ukratko, da izrađuje svaki posao.\ Ujedno mu dadoh druga Oholiaba, sina Ahisamakova, od plemena Danova, i svima drugim vještacima u umjetnosti udijelih mudrost da izrade sve što sam ti zapovjedio: šator svjedočanstva, kovčeg zakona, pomirilište nad njim i druge sprave u šatoru, naime stol i njegove sprave, svijećnjak od čistog zlata sa svim njegovim spravama i žrtvenik kadioni, zatim žrtvenik za žrtvu paljenicu sa svim njegovim spravama, umivaonicu i njezino podnožje, sjajne haljine i sveto ruho za svećenika Arona i haljine njegovim sinovima za svećeničku službu, zatim ulje pomazanja i kâd mirisni za svetište. Sve neka načine točno onako kako sam ti zapovjedio.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Objavi sinovima Izrćlovim ovu zapovijed: Držite moje subote! Jer one su znak saveza između mene i vas od koljena do koljena, da se spozna da sam ja, Gospodin, koji vas posvećujem. Držite dakle subotu, jer vam ona mora biti sveta! Tko nju oskvrne, neka se kazni smrću! Jer tko radi kakav posao toga dana, neka se istrijebi iz svojega naroda! Šest dana smije se raditi. Ali sedmi je dan subota, odmor svet Gospodinu. Tko radi u subotnji dan, neka se kazni smrću! Tako, eto, moraju sinovi Izrćlovi držati subotu i od koljena do koljena svetkovati subotu kao obvezu što vječno vrijedi. Ona neka bude znak saveza između mene i sinova Izrćlovih za vječna vremena! Jer je u šest dana stvorio Gospodin nebo i zemlju; ali je sedmi dan otpočinuo i svetkovao.”\ Kad je on bio završio svoj razgovor s Mojsijem na gori Sinaju, predade mu obje ploče zakona, kamene ploče napisane prstom Božjim. Kad vidje narod da Mojsije dugo ne silazi s gore, okupi se narod kod Arona i zatraži od njega: “Hajde! Načini nam boga koji će ići pred nama! Jer ne znamo što bi tome Mojsiju, čovjeku koji nas izvede iz egipatske zemlje.” Aron im odgovori: “Poskidajte zlatne naušnice što ih nose na ušima vaše žene, sinovi i kćeri i donesite mi ih.” Sav narod poskida zlatne naušnice što ih je nosio na ušima i donese ih Aronu. On ih uze od njih, preli ih i načini od njih liveno tele. Tada povikaše: “Ovo je bog tvoj, Izrćle, koji te izvede iz egipatske zemlje!” Kad to vidje Aron, načini žrtvenik pred njim. Tada Aron proglasi glasno: “Sutra je svetkovina u čast Gospodinu.” Sutradan rano ustadoše, žrtvovaše žrtvu paljenicu i prinesoše žrtvu mirotvornu, i posjeda narod da jede i pije. Onda se digoše da plešu. Ali Gospodin reče Mojsiju: “Idi, siđi dolje! Jer tvoj narod, što si ga izveo iz egipatske zemlje, čini zlo. Brzo zađoše s puta što sam im ga zapovjedio. Načiniše sebi liveno tele, pokloniše mu se, prinesoše mu žrtvu i povikaše: Ovo je bog tvoj, Izrćle, koji te izvede iz egipatske zemlje!” Još reče Gospodin Mojsiju: “Promatrao sam taj narod i, vjeruj mi, to je narod tvrda vrata. Sad me pusti da se raspali moj gnjev na njega i da ga uništim! Ali tebe ću učiniti velikim narodom!” Mojsije je gledao kako bi ublažio Gospodina, Boga svojega, pa reče: “Zašto, Gospodine, da se raspaljuje tvoj gnjev na tvoj narod, što si ga izveo iz egipatske zemlje snagom velikom i rukom jakom? Zašto da mogu govoriti Egipćani: Lukavo ih izvede, da ih pomori u gorama i da ih istrijebi sa zemlje? Odvrati se od raspaljenoga svojega gnjeva, i neka ti bude žao zbog zla što si ga namijenio svojemu narodu! Spomeni se Abrahama, Izaka i Izrćla, slugu svojih, kojima si se sam sobom zakleo i obećao: Umnožit ću vaše potomstvo kao zvijezde na nebu i svu tu zemlju, o kojoj sam govorio, dat ću vašim potomcima i oni će je zauvijek posjedovati.” Tada se sažali Gospodinu zbog zla kojim se bio zaprijetio svom narodu. Mojsije se vrati i siđe s gore s obje ploče zakona u ruci. Ploče su bile napisane na obje strane. Sprijeda i straga su bile napisane. Od samoga Boga bile su ploče izrađene, i pismo je bilo pismo Božje, urezano na ploče. Kad Jošua začu veliku viku naroda, reče Mojsiju: “Bojna je vika u taboru.” Ali on odgovori: “Nije to pobjednička vika, a niti vika pobijeđenih. čujem samo pjevanje!” Kad se približi taboru, ugleda tele i ples. Tada se Mojsije razgnjevi, baci ploče iz ruke i razbi ih pod gorom. Uze tele, što su ga bili načinili, spali ga u ognju i satre ga u prah, što ga prosu u vodu, i to dade piti sinovima Izrćlovim. I reče Mojsije Aronu: “Što ti učini ovaj narod te mu nanese tako tešku krivnju?” Aron odvrati: “Ne ljuti se, gospodaru moj: Ti znaš sam kako je ovaj narod zao. Zatražiše od mene: Načini nam boga koji će ići pred nama! Jer ne znamo što je tome Mojsiju, čovjeku koji nas izvede iz egipatske zemlje. Ja im rekoh: Tko ima zlata, neka ga skine sa sebe! I dadoše mi ga, i ja ga bacih u oganj. I izađe to tele.” Kad Mojsije vidje da je narod bio tako razuzdan jer mu je Aron bio popustio uzde, na zluradost njihovih neprijatelja, stade Mojsije na vrata tabora i povika: “Tko je za Gospodina, ovamo k meni!” Tada se skupiše oko njega svi sinovi Levijevi. Njima reče: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Svaki neka pripaše svoj mač uz svoje bedro! Prijeđite kroz tabor od jednih vrata do drugih, svatko neka ubije svojega brata, svojega prijatelja i svojega rođaka!” Sinovi Levijevi učiniše po zapovijedi Mojsijevoj, i pogibe naroda u taj dan oko tri tisuće ljudi. Tada reče Mojsije: “Napunite danas sebi ruke za Gospodina! Jer se je svaki borio protiv svoga sina i protiv svoga brata. Zato neka budete danas blagoslovljeni!” Drugi dan reče Mojsije narodu: “Teško se ogriješiste. Zato ću uzići Gospodinu. Možda i izmolim oproštenje za vaše grijehe.” Tako se vrati Mojsije Gospodinu i reče: “Ah, teško sagriješi ovaj narod. Načinio je sebi boga od zlata. Ipak mu sada oprosti njegov grijeh! Ako ne ćeš, onda me radije izbriši iz knjige koju vodiš!” Gospodin odgovori Mojsiju: “Tko se ogriješio protiv mene, samo ću njega izbrisati iz svoje knjige. A sada idi i povedi narod kamo sam ti zapovjedio! Evo, moj će anđeo ići pred tobom. Ali kad dođe vrijeme pohoda, kaznit ću na njima njihov grijeh.” I Gospodin je udarao narod zato jer je bio dao načiniti tele što ga napravi Aron. Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Idi, otiđi odavle, ti i narod što si ga izveo iz egipatske zemlje, u zemlju za koju se zakleh Abrahamu, Izaku i Jakovu kad rekoh: Dat ću je tvojim potomcima. Poslat ću pred tobom anđela i protjerat ću Kanaance, Amorejce, Perižane, Hivijce i Jebusejce. On će te dovesti u zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Ja naime ne ću sâm ići u tvojoj sredini, jer si narod tvrdog vrata. Morao bih te inače uništiti putem.” I kad je narod čuo tu zlu vijest, ožalosti se, i nitko ne htjede staviti na sebe svoj nakit. Jer Gospodin reče Mojsiju: “Reci sinovima Izrćlovim: Vi ste narod tvrda vrata! Kad bih samo jedan časak išao u tvojoj sredini, morao bih te uništiti. Skini zato svoj nakit sa sebe, onda ću vidjeti što mogu s tobom učiniti.” I poskidaše tako sa sebe sinovi Izrćlovi svoj nakit počevši od gore Horeba. Mojsije uze šator i razape ga za njega izvan tabora u nekoj udaljenosti od tabora. Nazva ga “šatorom objavljenja”. Ako je tko htio pitati Gospodina, pošao bi van k šatoru objavljenja, što je stajao izvan tabora. Kad god je Mojsije izlazio van k šatoru, ustajao bi sav narod. Svatko bi stajao na ulazu svog šatora i gledao za Mojsijem, dok ne bi stupio u šator. čim bi Mojsije stupio u šator, spustio bi se dolje stup od oblaka i stajao bi na ulazu šatora, dok bi (Bog) govorio s Mojsijem. I kad bi sav narod vidio stup od oblaka gdje stoji na ulazu šatora, svi bi ustali i svatko bi se bacio ničice na ulazu u svoj šator. A govorio je Gospodin s Mojsijem licem u lice, kao što netko govori sa svojim prijateljem. Potom bi se on vratio u tabor, a njegov sluga, mladi Jošua, sin Nunov, ne bi se maknuo od šatora. Mojsije reče Gospodinu: “Evo, ti mi zapovijedaš: Vodi taj narod! Ali nisi mi objavio koga ćeš poslati sa mnom. A ipak si tvrdio: Znam te po imenu, i našao si milost u mojim očima. Pa ako sam doista našao milost u tvojim očima, onda mi objavi svoje namjere, da na tebi spoznam da sam našao milost u tvojim očima! Ipak promisli o tome da je ovaj narod tvoj narod!” On odgovori: “Da ja osobno idem i da ti oduzmem svu brigu?” Odvrati mu: “Ako ne ćeš osobno ići s nama, onda nas radije ne vodi odavle! Pa po čemu će se spoznati da smo ja i tvoj narod našli milost u tvojim očima, ako ne po tom da ideš s nama, i da smo mi, ja i tvoj narod, time odlikovani pred svim narodima što su na zemlji?” Gospodin odvrati Mojsiju: “I tu molbu, što si je izrekao, ispunit ću. Jer ti si našao milost u mojim očima i znam te po imenu.” Tad on zamoli: “Daj mi da ugledam tvoju slavu!” Odgovori Gospodin: “Učinit ću da prođe sva moja slava ispred tvojih očiju i proglasit ću pred tobom ime Gospodnje. Bit ću milostiv komu hoću da budem milostiv, i smilovat ću se komu hoću da se smilujem.” On nastavi dalje: “Moje lice ne možeš ugledati. Nijedan me čovjek ne može vidjeti i ostati živ.” Dalje reče Gospodin: “Evo, kod mene ima mjesta! Ovdje bi mogao stati na stijenu. Kad onda bude prolazila moja slava, stavit ću te u šupljinu stijene, i zaklonit ću te svojom rukom, dok ne prođem. Kad zatim odmaknem svoju ruku, vidjet ćeš me otraga. Ali moje lice ne smije nitko gledati.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Isteši sebi dvije ploče od kamena, kao što su bile prve, da napišem zapovijedi što su stajale na prvim pločama, koje si razbio! Budi tad spreman za sutra, da rano izađeš na goru Sinaj i tamo na vrhu gore stupiš preda me! Nitko ne smije izaći s tobom gore i pojaviti se na cijeloj gori. I ovce i goveda ne smiju pasti uz ovu goru.” I on tako istesa sebi dvije ploče od kamena, kao što su bile prve. Sutradan u rano jutro ustade Mojsije i izađe na goru Sinaj, kao što mu je bio zapovjedio Gospodin. Dvije kamene ploče uze sa sobom u ruku. Kad onda Gospodin siđe dolje u oblaku, stade on tamo uz njega i prizva ime Gospodnje. Tada prođe Gospodin ispred njega. I Gospodin se oglasi: “Gospodin je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću, koji čuva vjernost tisućama, koji prašta krivnju, opačinu i grijeh, ali nikoga ne pušta bez kazne, nego krivnju otaca pohodi na djeci i na unučadi, na trećem i četvrtom koljenu.” Mojsije se prignu brže sve do zemlje, pade ničice i reče: “Ako sam našao milost u tvojim očima, Gospodine, onda neka bi išao Gospodin u našoj sredini! Ako je i tvrda vrata narod, oprosti nam ipak našu krivnju i grijeh naš i daj da budemo tvoja svojina!” On odvrati: “Evo, ja sklapam savez: Pred cijelim tvojim narodom učinit ću čudesa kakva se nisu dogodila na svoj zemlji i ni u kojem narodu, i narod među kojim živiš vidjet će djelovanje Gospodnje. Jer čudesno je što ću na tebi učiniti. Upamti dobro što ti danas zapovijedam: Evo, protjerat ću ispred tebe Amorejce, Kanaance, Hitite, Perižane, Hivijce i Jebusejce. čuvaj se da ne sklopiš saveza sa stanovnicima zemlje u koju ćeš doći, da ti oni ne postanu zamka u tvojoj sredini! Nego obarajte njihove žrtvenike, razbijte njihove kamene spomenike i posijecite njihova sveta stabla! Jer nijednom drugome Bogu ne smiješ se klanjati. Gospodin se naime zove revnitelj, i on je Bog revnitelj. Ne sklapaj zato saveza sa stanovnicima zemlje! Inače, kad oni budu činili preljub sa svojim bogovima i žrtvovali tim bogovima, pozvat će tebe, pa bi i ti mogao sudjelovati kod njihove žrtvene gozbe i ženiti svoje sinove s njihovim kćerima. Kad bi tada njihove kćeri činile preljub s bogovima, mogle bi tvoje sinove zavesti da čine preljub s bogovima. Ne smiješ praviti sebi livena Božjeg lika. Svetkovinu beskvasnih kruhova moraš obdržavati. Sedam ćeš dana jesti beskvasni kruh, kao što sam ti zapovjedio, u vrijeme mjeseca abiba, jer si u mjesecu abibu izašao iz Egipta. Sve što je prvorođeno pripada meni: svako prvo muško u tvojoj stoci, bilo govedo bilo ovca, moraš posvetiti. Prvijenca od magarice ćeš otkupiti janjetom. Ako to ne ćeš, onda mu slomi šiju! Svakoga prvorođenca između svojih sinova ćeš otkupiti. Pred mojim licem ne smijete se pokazati praznih ruku. Šest dana radi, a sedmi dan počini! I u vrijeme oranja i žetve moraš obdržavati subotu. I svetkovinu ćeš sedmice svetkovati u vrijeme prvinâ pšenične žetve i svetkovinu berbe na svršetku godine! Triput u godini će se svako muško između vas pokazati pred Bogom Gospodinom, Bogom Izrćlovim. Jer ću protjerati narode ispred tebe i tvoje pokrajine raširit ću i nitko ne će poželjeti sebi tvoje zemlje, kad izađeš, kako bi se triput u godini pokazao pred Gospodinom, Bogom svojim. Nemoj prinositi krvi od moje žrtve klanice zajedno s kvasnim kruhom i od svetkovine pashalne žrtve neka ništa ne preostane do jutra! Najbolje od prvina svog polja donesi u kuću Gospodina, Boga svojega! Ne kuhaj jareta u mlijeku njegove majke!” Potom zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Napiši sebi te zapovijedi! Jer na temelju tih zapovijedi sklapam savez s tobom i s Izrćlom.” četrdeset dana i četrdeset noći boravio je on tamo kod Gospodina. Nije jeo ni kruha, niti je pio vode. I Gospodin napisa na ploče zapovijedi saveza, deset zapovijedi. Kad je Mojsije silazio s gore Sinaja? obje ploče zakona nosio je Mojsije u ruci kad je silazio s gore? nije znao Mojsije da je svijetlilo njegovo lice zbog razgovora s njim. Kad Aron i svi sinovi Izrćlovi ugledaše Mojsija i vidješe da svijetli njegovo lice, pobojaše se pristupiti k njemu. Ali ih zovnu Mojsije k sebi. I dođoše k njemu Aron i svi glavari općine, i Mojsije porazgovara s njima. I svi ostali sinovi Izrćlovi pristupiše. On im tada priopći sve što mu je bio naložio Gospodin na gori Sinaju. Pošto je Mojsije bio prestao s njima govoriti, stavi pokrivalo na svoje lice. I kad god je Mojsije stupio pred Gospodina, da govori s njim, skinuo bi pokrivalo, dok nije opet izašao, i kad bi izašao, priopćio bi sinovima Izrćlovim sve što mu je bilo naloženo. Pritom su vidjeli sinovi Izrćlovi lice Mojsijevo, kako je svijetlilo. Mojsije bi onda opet stavio pokrivalo na svoje lice, dok opet nije otišao da s njim govori. Nato sabra Mojsije svu općinu sinova Izrćlovih i reče im: “Ovo je zapovjedio Gospodin da činite: Šest dana smije se raditi. Ali sedmi dan mora vam biti svet, blagdan, dan odmora u čast Gospodinu. Tko bi radio taj dan, kaznit će se smrću. U subotu ne smijete ložiti ognja ni u jednom od svojih stanova.” Još zapovjedi Mojsije cijeloj općini sinova Izrćlovih: “Ovo je zapovjedio Gospodin: Dajte od onoga što posjedujete prilog za Gospodina! Svatko koga njegovo srce na to ponuka, neka donese kao prilog za Gospodina zlato, srebro i mjed, modri i crveni skrlet, tamnocrveno predivo, lan i kostrijet, ovnujske kože crveno obojene, kože od morske krave i drvo bagrema, ulje za svijećnjak i mirise za ulje pomazanja i za mirisavi kâd, oniksovo kamenje i drago kamenje za okivanje na oplećak i naprsnik! Svi koji su među vama vješti u umjetnosti, neka dođu i neka sve postave što ja zapovjedio Gospodin: svetište i njegov šatorski pokrov i povrh njega gornji pokrov, njegove kuke, daske, prijevornice, stupove i stopice, kovčeg i njegove poluge, pomirilište i unutrašnju zavjesu, stol, njegove poluge i sve njegove sprave i kruh obličja, svijećnjak za rasvjetu i njegove sprave i svjetiljke i ulje za svijećnjak, žrtvenik kadioni i njegove poluge, ulje pomazanja i kâd miomirisni, zavjesu od vrata za ulaz u svetište, žrtvenik za žrtve paljenice i njegovu rešetku od mjedi, njegove poluge i sve njegove sprave, umivaonicu i njezino podnožje, zavjesu za dvorište, njegove stupove i njihove stopice, zastor za ulaz u dvorište, kolje za svetište i kolje za dvorište s njihovim užetima, sjajne haljine za službu u svetištu, sveto ruho za svećenika Arona i haljine njegovim sinovima za svećeničku službu!” Nato ode sva općina sinova Izrćlovih od Mojsija. Tada dođe svatko koga je na to ponukalo njegovo srce, i svatko tko se za to osjećao potaknut, donese prilog Gospodinu za gradnju šatora svjedočanstva, za svu službu u njemu i za sveto ruho. Dođoše ljudi i žene. Svi, koje je srce na to nagnalo, donesoše narukvice, naušnice, prstenje, ogrlice, zlatninu svake vrste. Svatko tko je bio obećao Gospodinu kakav dar u zlatu i svi koji su imali modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva, lana, kostrijeti, ovnujskih koža crveno obojenih i koža od morske krave, prinesoše. Tko god htjede dati kakav dar u srebru i mjedi, prinese dar Gospodinu, i svaki koji je imao bagremova drveta za gradnju, prinese. Sve žene vješte u umjetnosti prele su svojim rukama i donosile što ispredoše: modri i crveni skrlet, tamnocrveno predivo i lan. Druge žene, koje su se osjećale potaknute na to svojom umjetničkom vještinom, prele su kostrijet. Knezovi donesoše oniksovo kamenje i drugo drago kamenje za ukivanje na oplećak i naprsnik, uz to mirise i ulje za svijećnjak, ulje za pomazanja i za miomirisni kâd. Svi ljudi i žene, koje ponuka njihovo srce da što pridonesu za čitavo djelo što ga je Gospodin bio zapovjedio preko Mojsija da bude napravljeno, pridonesoše. Kao dragovoljan dar donesoše to Gospodinu sinovi Izrćlovi. Nato reče Mojsije sinovima Izrćlovim: “Evo, Gospodin po imenu pozva Besalela, sina Urije, unuka Hurova, od plemena Judina, i napuni ga duhom Božjim, umjetničkom mudrošću, uviđavnošću, razumom i svakom vještinom, da izradi nacrt, da izvede radove u zlatu, srebru i mjedi, da kleše i ukiva kamen, da reže drvo, ukratko, da obavlja svakovrsne radove. Ali mu udijeli i da pouči druge, njemu i Oholiabu, sinu Ahisamakovu, od plemena Danova. Napuni ih umjetničkim duhom, da izvedu radove svake vrste, kako ih izrađuje umjetnički obrtnik, tkalac i vezilac po modrom i crvenom skrletu, po tamnocrvenom predivu i lanu, pa i obični tkalac, svi oni, koji izvode radove svake vrste i pronalaze umjetna djela. Tako neka izvedu djelo Besalel i Oholiab i svi umjetnosti vični ljudi, kojima je Gospodin dao umjetničke mudrosti i uviđavnosti, tako da znaju izvesti sve svetištu potrebne radove točno onako kako je zapovjedio Gospodin.” Nato pozva Mojsije Besalela i Oholiaba i sve umjetnosti vične ljude, kojima je bio Gospodin udijelio osjećaj za umjetnost, sve koje je na to gonilo njihovo srce, da se prihvate djela i da ga izvedu. Oni primiše od Mojsija sve priloge što su ih bili donijeli sinovi Izrćlovi, da se izvedu radovi za postavljanje svetišta. Oni su mu i dalje donosili svako jutro dragovoljne priloge. Tada dođoše svi umjetnici, koji su bili zaposleni na radovima za svetište, svaki od rada kojim je bio zaposlen, i rekoše Mojsiju: “Narod donosi puno više nego što treba da se izvede ono što je Gospodin bio zapovjedio da se učini.” Zato Mojsije dade da se oglasi zapovijed u taboru: “Ni čovjek ni žena neka više ne donose priloga za svetište!” I narod prestade donositi darove, jer je bilo svega dosta da se izvede sve djelo, bilo je i previše. Tako načiniše svi koji su bili umjetničkoga duha među onima što su radili, sveti šator od deset šatorskih zavjesa. Od lana, od modrog i crvenog skrleta i tamnocrvenog prediva, s kerubinima, umjetno vezenim, on ih načini. Svaka šatorska zavjesa bila je dvadeset i osam lakata duga i četiri lakta široka. Ista mjera bila je za sve zavjese. I sastavi po pet zavjesa zajedno. Onda načini petlje od modrog skrleta na rubu zadnje zavjese jednoga sastavljenog komada, isto tako na rubu zadnje zavjese drugoga sastavljenog komada. Pedeset petlji pričvrsti na jednu zavjesu i pedeset na rubu zavjese što je pripadala drugom sastavljenom komadu, tako da su petlje stajale jedna prema drugoj. Uz to načini pedeset zlatnih kuka i kukama sveza zavjese jednu s drugom, tako da je svetište tvorilo jednu cjelinu. Onda načini zavjese od kostrijeti za pokrov nad svetim šatorom. Jedanćst zavjesa načini za to. Svaka je zavjesa bila trideset lakata duga i četiri lakta široka. Ista je mjera bila za svih jedanćst zavjesa. Onda sastavi pet zavjesa za sebe u jedan komad i isto tako šest drugih zavjesa za sebe. Na rubu zadnje zavjese jednoga sastavljenog komada načini pedeset petlji i isto tako pedeset petlji na rubu zadnje zavjese drugoga sastavljenog komada. Uz to načini pedeset mjedenih kuka, da šatorski pokrov sastave u jednu cjelinu. Potom načini za šatorski pokrov pokrivač od koža ovnujskih crveno obojenih i povrh njega pokrov od koža morske krave. Onda načini od drveta bagrema daske za sveti šator, što stoje uspravno. Svaka je daska bila deset lakata duga, a lakat i pol široka. Svaka je daska imala po dva čepa, što su jedan s drugim bili svezani. Tako načini sve daske za šator. I to načini na daskama za sveti šator: dvadeset dasaka za podnevnu stranu, južnu stranu. Onda stavi ispod dvadeset dasaka četrdeset srebrnih stopica, dvije stopice pod dasku za dva njezina čepa. Isto tako napravi za drugu stranu svetog šatora, za sjevernu stranu, dvadeset dasaka i četrdeset srebrnih stopica, dvije stopice pod svaku dasku. Za zadnju stranu svetoga šatora, zapadnu stranu, načini šest dasaka. Osim toga načini još dvije daske za uglove šatora na zadnjoj strani. One su bile odozdo dvokrake i isto tako odozgo dvokrake do prvoga koluta. Tako načini obje u dva ugla. Bilo je tako osam dasaka sa svojim srebrnim stopicama, u svemu šesnćst stopica, dvije stopice pod svakom daskom. Onda načini prijevornice od bagremova drveta, pet za daske na jednoj strani šatora, pet prijevornica za daske na drugoj strani šatora i pet prijevornica za daske na zadnjoj strani šatora prema zapadu. Srednju prijevornicu napravi tako da je išla sredinom dasaka od jednoga kraja do drugoga. Daske okova zlatom, kolutove, kroz koje bi se utakle prijevornice, načini od zlata. I prijevornice okova zlatom. Onda napravi zavjesu od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana. Napravi ga s umjetno vezenim kerubinima. Potom načini za nj četiri stupa od drveta bagrema i okova ih zlatom. I kuke njihove bile su od zlata. Sali za njih četiri srebrne noge. Za ulaz u šator načini zavjesu od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana s umjetnim vezovima i pet njegovih stupova i njihove kuke. Vrhove im i pojase okova zlatom. Pet stopica bilo je od mjedi. Besalel načini zatim kovčeg od drveta bagrema, dva i pol lakta dug, lakat i pol širok i lakat i pol visok. Pozlati ga iznutra i izvana čistim zlatom i provede mu zlatan vijenac uokolo. Uz to sali četiri zlatna koluta za četiri noge, dva koluta na jednoj i dva koluta na drugoj strani. Tada načini poluge od bagremova drveta i pozlati ih. Utaknu poluge u kolutove na stranama kovčega, tako da se je kovčeg mogao nositi. Načini pomirilište od čistoga zlata, dva i pol lakta dugo i lakat i pol široko. Uz to načini dva zlatna kerubina. Izradi ih kovanim radom tako da su činili jedan komad s oba kraja pomirilišta. Jednoga kerubina s jednim krajem, drugoga kerubina s drugim krajem povezane u jedan komad s pomirilištem; tako načini oba kerubina na oba kraja.\ Kerubini su držali svoja krila prema gore raširena i tako su ujedno svojim krilima pokrivali pomirilište. Njihova su lica bila okrenuta jedno prema drugomu. Ujedno su lica kerubina gledala na pomirilište. Onda načini stol od bagremova drveta: dva lakta dug, jedan lakat širok i lakat i pol visok. Pozlati ga čistim zlatom i napravi na njemu zlatan vijenac uokolo. I provede oko njega uokolo za dlan širok okvir i na tom okviru zlatan vijenac, koji se je isto tako vijao uokolo. Sali za nj četiri zlatna koluta i pričvrsti kolutove na četiri strane, i to na četiri ugla uz četiri njegove noge. Tik uz okvir bili su kolutovi za poluge, da se stol mogao nositi. Poluge napravi od bagremova drveta i pozlati ih, da se stol mogao nositi. Načini onda od čistoga zlata posuđe što je imalo stajati na stolu, njegove zdjele, kotlove, čaše, i vrčeve za prinošenje naljeva. Onda načini svijećnjak od čistoga zlata. Kovanim radom izradi svijećnjak, njegovu nogu i njegovo stablo. S njim zajedno bile su iz jednoga komada njegove čaše, jabuke i cvjetovi. Šest grana izlazilo je s obje strane, tri grane na svijećnjaku s jedne strane, a tri grane s druge strane. Na svakoj grani bile su tri kao badem čaše slične bademovu cvijetu s pupom i cvijetom. Tako na šest grana, što su izlazile iz svijećnjaka. Na samom stablu svijećnjaka bile su četiri kao badem čaše s jabukama i cvjetovima, i to uvijek jabuka ispod dvije grane što su izlazile iz njega. Njihove jabuke i grane bile su s njim iz jednoga komada, od čistoga zlata. Onda načini uz to sedam svjetiljki, podrezače i posudice od čistoga zlata. Od jednoga talenta čistoga zlata načini svijećnjak i sve njegovo posuđe. Još načini žrtvenik kadioni od bagremova drveta, jedan lakat dug, jedan lakat širok, četvrtast i dva lakta visok. Njegovi su rogovi bili s njim u jednom komadu. Pozlati ga čistim zlatom, njegovu ploču kao i stijene uokolo i njegove rogove. Oko njega uokolo provede zlatan vijenac. Onda načini ispod vijenca na obje strane, naime, na dvije suprotne strane, dva zlatna koluta za poluge, da se je mogao nositi o njima. Poluge načini od bagremova drveta i pozlati ih. Onda pripravi sveto ulje pomazanja i čisti, mirisni kâd, kako ga pravi pomastar. Nato podiže žrtvenik za žrtve paljenice od bagremova drveta, pet lakata dug i pet lakata širok, četvrtast i tri lakta visok. Stavi mu na četiri ugla rogove. Rogovi su činili s njim jednu cjelinu. Okova ga u mjed. Tad načini sve za žrtvenik potrebno posuđe: lonce, lopatice, kotliće, vilice i kliješta. Sve posuđe napravi od mjedi. Načini za žrtvenik i mrežastu rešetku od mjedi ispod ophodne izbočine odozdo, sve do pola visine. Sali četiri ugla mjedene rešetke za provlačenje poluge. Nato načini poluge od bagremova drveta i okova ih u mjed. Utakne poluge u kolutove na stranama žrtvenika, da se je mogao nositi o njima. Načini ga od dasaka, tako da je bio šupalj. Tada napravi mjedenu umivaonicu i njezino podnožje od mjedi, od ogledalâ ženâ poslužiteljica, što su služile na ulazu u Šator svjedočanstva. Nato postavi dvorište. Na južnoj njegovoj strani bile su zavjese dvorišta od lana sto lakata duge, uz to dvadeset stupova s dvadeset stopica od mjedi. Kuke stupova uz njihove karike bile su od srebra. Na sjevernoj strani bile su zavjese sto lakata duge, uz to dvadeset stupova s dvadeset njihovih stopica od mjedi. Kuke stupova i njihove karike bile su od srebra. Na zapadnoj strani bile su zavjese pedeset lakata duge, uz to deset stupova s deset njihovih stopica. Kuke stupova i karike bile su od srebra. Sprijeda, na istočnoj strani, bile su zavjese pedeset lakata duge. Zavjese od petnćst lakata bile su na jednoj strani, uz to tri stupa s tri njihove stopice;\ na drugoj strani, s obje strane ulaza u dvorište, bile su isto tako zavjese od petnćst lakata, uz to tri stupa s tri njihove stopice. Sve zavjese dvorišta uokolo bile su od lana. Podnožja stupova bila su od mjedi, kuke stupova i karike njihove od srebra, navlaka njihovih glava također od srebra. Svi stupovi dvorišta imali su srebrne karike. Zavjesa ulaza u dvorište bila je umjetnički vezena od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana, dvadeset lakata duga i pet lakata visoka po širini, u skladu sa zavjesama dvorišta. četiri njihova stupa s četiri svoje stopice bili su od mjedi, kuke njihove od srebra, navlaka njihovih glava i njihove karike isto tako od srebra. Sve kolje za sveti šator i dvorište uokolo bilo je od mjedi. Ovo je račun za prebivalište, naime za prebivalište zakona. Uzeše ga praviti, na Mojsijevu zapovijed, leviti pod upravom Itamara, sina svećenika Arona. Besalel, sin Urijin, unuk Hurov, od plemena Judina, bio je načinio sve što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju, i s njim Oholiab, sin Ahisamakov, od plemena Danova, umjetnik-obrtnik, umjetnički tkalac i vezilac po modrom i crvenom skrletu, po tamnocrvenom predivu i lanu. Svega zlata, darovanoga zlata, što ode na razne radove za svetište, iznosilo je dvadeset i devet talenata i sedam stotina i trideset šekela, po težini svetišta. Srebra, što uđe kod brojenja općine, iznosilo je sto talenata i tisuću sedam stotina i sedamdeset šekela po težini svetišta. Po jednu beku? polovica šekela po težini svetišta? na glavu svih onih što uđoše u brojenje, od dvadeset godina naviše, šesto tri tisuće petsto i pedeset ljudi. Sto talenata srebra potrošilo se na lijevanje stopicâ za svetište i stopicâ za zavjese, sto talenata na sto stopica, na svaku stopicu jedan talenat. Od tisuću sedamsto sedamdeset i pet šekela načini on kuke za stupove, prevuče njihove glave i opremi ih karikama. Darovane mjedi bilo je sedamdeset talenata i dvije tisuće i četiri stotine šekela. Od toga načini on stopice za vrata u Šator svjedočanstva i mjedeni žrtvenik, mjedenu rešetku i sve posuđe žrtvenika, stopice u dvorištu uokolo i stopice na ulazu u dvorište, sve kolje dvorišta uokolo. Od modrog i crvenog skrleta i tamnocrvenog prediva načiniše sjajne haljine za službu u svetištu. Isto tako načiniše sveto ruho Aronu, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Oplećak načini od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana. Zlato skovaše u tanke pločice i razrezaše ih u niti, da ih umjetnim vezivom uvezu u modri i crveni skrlet, u tamnocrveno predivo i u lan. Načiniše dva plećna komada, što su se sklapala. Na oba kraja bio je zajedno privezan. Tkanica, što je bila na njemu da se njom priveže, bila je izrađena od jednoga komada s njim i jednakim radom: od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Urediše dva kamena oniksa, tako da su bila ukovana u zlato, a urezaše u njih imena sinova Izrćlovih, kako ih umije urezati pečatna umjetnost. I stavi ih on na plećne komade oplećka, kao kamene spomene na sinove Izrćlove, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Naprsnik načini kao oplećak umjetničkim tkalačkim radom od zlata, modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana. Načiniše naprsnik četvrtast, podvostručen, pedalj dug, pedalj širok, podvostručen. Onda udariše po njemu četiri reda dragoga kamenja: u prvom redu karneol, topaz i smaragd, u drugom redu rubin, safir i dijamant, u trećem redu hijacint, ahat i ametist, u četvrtom redu krizolit, oniks i jaspis. Pri njihovu ukivanju svi su bili ukovani u zlato. Tih kamenova bilo je dvanćst, koliko je bilo imena sinova Izrćlovih. Bili su urezani kao pečat, svaki s imenom jednoga od dvanćst plemena. Pričvrstiše onda na naprsnik kao vrpce pletene lančiće od čistoga zlata. Načiniše potom dvije zlatne kopče i dvije zlatne karike na oba kraja na naprsniku. Oba zlatna lančića pričvrstiše na dvije karike na krajevima naprsnika. Druga oba kraja od oba lančića pričvrstiše na dvije kopče, a nju sprijeda na oba leđna komada oplećka. I načiniše dvije druge zlatne karike i pričvrstiše ih na oba kraja naprsnika, na unutrašnji njegov rub, što je okrenut prema oplećku. Nato načiniše još dvije zlatne karike i pričvrstiše ih na oba leđna komada oplećka, odozdo na njegovoj prednjoj strani, tamo gdje se pripinje, povrh tkanice oplećka. Vrpcom od modroga skrleta privezaše naprsnik njegovim karikama za karike oplećka, tako da je stajao naprsnik nad tkanicom oplećka i nije se mogao pomicati od oplećka, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Načiniše plašt za oplećak, tkan sav od modroga skrleta. Prorez za vrat na plaštu bio je u sredini i bio je sličan prorezu na oklopu. Oko proreza za vrat bio je rub, da se ne razdre. Odozdo na rubu plašta staviše šipke od modrog i crvenog skrleta, tamnocrvenog prediva i lana. Od čistoga zlata načiniše zvončiće i staviše zvončiće među šipke uokolo na rub plašta, tako da je oko ruba plašta sve jedan zvončić dolazio za jednom šipkom, za vršenje svete službe, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Košulje Aronu i njegovim sinovima načiniše od lana tkalačkim radom, kapu od lana, visoke kape od lana i oko boka platnene haljine od lana, i pojas od lana, modrog i crvenog skrleta i tamnocrvenog prediva, umjetnički vezen, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Načiniše čeonu pločicu, svetu krunu, od čistoga zlata, i napisaše na njoj, kako se urezuje pismo u pečat: “Gospodinu posvećeno”. Pričvrstiše na nju vrpcu od modroga skrleta, da se veže gore za kapu, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Tako završi sav rad za prebivalište Šatora svjedočanstva. Sinovi Izrćlovi izvedoše to posve onako kako je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. I donesoše Mojsiju prebivalište, šator i sve njegovo posuđe, kuke, daske, prijevornice, stupove i njegove stopice i pokrov od ovnujskih koža crveno obojenih, gornji pokrov od kože morske krave i unutrašnju zavjesu, kovčeg zakona i njegove poluge i pomirilište, stol sa svim posuđem i kruhove obličja, svijećnjak od čistoga zlata i njegove svjetiljke, što su bile u jedan red poredane, i sve njegovo posuđe i ulje za rasvjetu, i zlatni žrtvenik i ulje pomazanja, miomirisni kâd i zavjesu za ulaz u Šator, mjedeni žrtvenik s mjedenom rešetkom, poluge i sve njegovo posuđe, umivaonicu i njezino podnožje, zavjese dvorišta sa stupovima i njihovim stopicama, zavjesu za ulaz u dvorište s užetima i koljem i sve posuđe za službu u prebivalištu Šatora svjedočanstva, i sjajne haljine za službu u svetištu, sveto ruho za svećenika Arona i haljine njegovih sinova za svećeničku službu. Posve onako kako je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju, izvedoše sav rad sinovi Izrćlovi. Kad Mojsije razgleda čitavo djelo, vidje da ga izvedoše posve onako kao što je bio zapovjedio Gospodin. I Mojsije im dade blagoslov. Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Prvoga dana prvoga mjeseca postavi prebivalište Šatora svjedočanstva, stavi unutra kovčeg zakona i objesi zavjesu pred kovčeg! Unesi unutra i stol i položi na nj kruhove obličja! I svijećnjak stavi unutra i postavi njegove svjetiljke! Zlatni žrtvenik kadioni namjesti pred kovčeg zakona i objesi zavjesu na ulazu u prebivalište! Podigni žrtvenik za žrtve paljenice pred ulazom u prebivalište Šatora svjedočanstva, i stavi umivaonicu između Šatora svjedočanstva i žrtvenika i nalij u nju vode! Napravi onda dvorište uokolo i stavi zavjesu na ulazu u dvorište! Uzmi tad ulje pomazanja, pomaži prebivalište i sve što se nalazi u njemu, i posveti njega i sve njegovo posuđe, da bude sveto! Pomaži žrtvenik za žrtve paljenice i sve njegovo posuđe i posveti tako žrtvenik, da žrtvenik bude presvet! I umivaonicu i njezino podnožje pomaži i posveti! Onda privedi Arona i njegove sinove k ulazu u Šator svjedočanstva i operi ih vodom! Obuci Arona u svete haljine, pomaži ga i posveti ga, da mi služi kao svećenik! Sinove mu onda privedi i obuci im košulje i pomaži ih, kao što si im pomazao oca, da mi služe kao svećenici! To pomazanje neka im udijeli svećeničku čast za sva vremena od koljena do koljena.” Mojsije učini točno tako kako mu je bio zapovjedio Gospodin. U prvom mjesecu druge godine, na prvi dan mjeseca, bilo je prebivalište postavljeno. Mojsije postavi prebivalište ovako: namjesti mu stopice i postavi na njih njihove daske, utakne prijevornice i uzdigne njihove stupove. Onda razape šatorski pokrov nad prebivalište i stavi povrh njega gornji pokrov Šatora, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Nato uze zakon i stavi ga u kovčeg, utakne poluge na kovčeg i stavi pomirilište gore na kovčeg. Unese kovčeg u prebivalište, objesi unutrašnju zavjesu i zakloni tako kovčeg zakona, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Tada postavi stol u Šator svjedočanstva na sjevernu stranu prebivališta izvan zavjesa. Na nj poreda kruhove obličja pred Gospodinom, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Stavi svijećnjak u Šator svjedočanstva naprema stolu na južnu stranu prebivališta i postavi svjetiljke pred Gospodinom, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Nato postavi zlatni žrtvenik u Šator svjedočanstva pred zavjesu i na njemu spali kâd miomirisni, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Onda objesi zavjesu za vrata prebivališta. Žrtvenik za žrtve paljenice postavi pred ulaz u prebivalište Šatora svjedočanstva i prinese na njemu žrtvu paljenicu i prinos, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Umivaonicu postavi između Šatora svjedočanstva i žrtvenika i nali u nju vode za pranje. Prali su iz nje sebi ruke i noge Mojsije i Aron i njegovi sinovi. Kada bi god ulazili u Šator svjedočanstva ili pristupali k žrtveniku, prali bi se, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. I napravi dvorište oko prebivališta i oko žrtvenika i objesi zavjesu na ulazu u dvorište. Tako dovrši Mojsije djelo. Tada oblak pokri Šator svjedočanstva, i slava Gospodnja napuni prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator svjedočanstva; jer se bio na nj spustio oblak, i slava je Gospodnja ispunjavala prebivalište. \ Kad god se je za cijeloga njihova putovanja oblak podigao od prebivališta, zaputili bi se sinovi Izrćlovi. A kad se oblak ne bi podigao, oni se ne bi zaputili sve do dana kad bi se opet podigao. Oblak je, naime, danju bio na prebivalištu, ali noću je bio ispunjen ognjenom svjetlošću pred očima svega Izrćla na cijelom njegovu putovanju. Gospodin pozva Mojsija i zapovjedi mu iz Šatora svjedočanstva: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Ako hoćete Gospodinu prinijeti žrtvu od stoke, onda prinesite žrtvu od goveda ili ovaca! Tko hoće prinijeti žrtvu paljenicu od goveda, mora žrtvovati životinju mušku i bez pogrješke. Neka je donese pred ulaz u Šator svjedočanstva, da se svidi Gospodinu! Neka položi ruku na glavu žrtvi paljenici! Tako će mu se milostivo primiti i pribaviti mu pomirenje. Onda neka zakolje junca pred Gospodinom! Sinovi Aronovi, svećenici, neka prinesu krv i neka krvlju poškrope uokolo žrtvenik, koji stoji na ulazu u Šator svjedočanstva! Neka odere žrtvu paljenicu i neka je rasiječe na njezine dijelove! Sinovi svećenika Arona neka nalože oganj na žrtveniku i neka stave drva na oganj! Onda neka Aronovi sinovi, svećenici, polože komade zajedno s glavom i salom na drva, što su naslagana na ognju na žrtveniku! Drob i noge neka operu u vodi! Onda neka svećenik spali sve zajedno na žrtveniku kao žrtvu paljenicu, kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu! Ako netko prinese kao žrtvu paljenicu sitnu stoku, ovce ili koze, neka žrtvuje životinju mušku, bez pogrješke! Neka je zakolje pred Gospodinom na sjevernoj strani žrtvenika. A Aronovi sinovi, svećenici, neka poškrope krvlju žrtvenik uokolo! Neka je rasiječe na njezine dijelove, koje svećenik neka položi zajedno s glavom i salom na drva, što su naslagana na ognju na žrtveniku! A drob i noge neka opere! Nato neka svećenik sve zajedno prinese i spali na žrtveniku kao žrtvu paljenicu, kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu! Ako netko prinese Gospodinu kao žrtvu paljenicu ptice, neka žrtvuje grlice ili golubove! Svećenik neka životinju donese na žrtvenik, neka joj zakrene vratom i neka je spali na žrtveniku! A krv neka istisne na stijeni žrtvenika! Neka joj izvadi volju s njezinim sadržajem i baci je pokraj žrtvenika prema istoku na pepelnjak! Potom neka životinji razdere krila, a da ih ne otrgne! Onda svećenik neka je spali na žrtveniku na drvima, što su naslagana na ognju, kao žrtvu paljenicu, kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu!” Ako netko hoće prinijeti Gospodinu kao žrtvu prinos, neka bude njegov dar bijelo brašno, što ga mora politi uljem i kadom okaditi! Neka ga donese sinovima Aronovim, svećenicima! Svećenik neka uzme punu šaku toga uljem zamiješenog brašna i sav kâd i neka spali taj mirisni dio na žrtveniku kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu! Što preostane od prinosa, to neka pripadne Aronu i njegovim sinovima kao presveto od ognjenih žrtava Gospodnjih! Ako hoćeš žrtvovati kao prinos nešto u peći pečeno, onda zgotovi od bijeloga brašna beskvasne pogače, što su namazane uljem! Ako ti je prinos nešto pečeno u tavi, neka je pripravljeno od beskvasnoga bijelog brašna, zamiješenoga uljem. Razlomi na komade i polij ih uljem! Tako je to prinos. Ako li ti je prinos priređen u kotliću, neka je zgotovljen od bijelog brašna s uljem! Onda prinesi prinos, što je tako pripravljen Gospodinu, a predaj ga svećeniku, da ga odnese na žrtvenik! Svećenik neka uzme od prinosa mirisni njegov dio i neka ga spali na žrtveniku kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu! Što preostane od prinosa, neka pripadne Aronu i njegovim sinovima kao presveto od ognjenih žrtava Gospodnjih. Nijedan prinos što ga prinosite Gospodinu ne smije biti pripravljen s kvascem. Jer ne smijete kvasac ili med prinijeti Gospodinu kao ognjenu žrtvu. Kao žrtvu od prvina možete ih prinijeti Gospodinu. Ali na žrtvenik ne smiju doći na ugodni miris. Sve prinose svoje moraš posoliti. Nikada ne smije sol Zavjeta s tvojim Bogom uzmanjkati kod tvojega prinosa. Kod svih prinosa moraš prinijeti sol. Ako hoćeš prinijeti Gospodinu prvinu plodova, onda moraš na ognju pržene klasove od prvoga ploda u vrtovima prinijeti kao prinos od prvina. Polij ulje na njih i okadi ih! Tako je to prinos. Svećenik neka spali kao ognjenu žrtvu Gospodinu njegov mirisni dio: jedan dio od prvoga ploda i ulja i sav kâd! Hoće li netko prinijeti kao žrtvu pričesnicu govedo, neka žrtvuje životinju mušku ili žensku, bez pogrješke! Neka položi ruku na glavu žrtvenoj životinji i neka je zakolje pred ulazom u Šator svjedočanstva: Sinovi Aronovi, svećenici, neka izliju krv na žrtvenik unaokolo! Onda neka od žrtve pričesnice prinese kao ognjenu žrtvu Gospodinu salo, što pokriva drob, i sve salo na drobu. Oba bubrega sa salom, što je na slabinama, i mrežicu, što je na jetrima! Neka to izvadi s bubrezima! Sinovi Aronovi će to spaliti na žrtveniku nad žrtvom paljenicom, što leži na drvima na ognju, kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu. Hoće li netko prinijeti Gospodinu kao žrtvu pričesnicu sitnu stoku, neka žrtvuje životinju mušku ili žensku, bez pogrješke! Ako prinese ovcu kao žrtvu, neka je dovede pred Gospodina, neka položi svoju ruku na glavu žrtvi i neka je zakolje pred šatorom svjedočanstva! Sinovi Aronovi neka izliju krv na žrtvenik unaokolo! Onda neka od žrtve pričesnice prinese kao žrtvu paljenicu Gospodinu dijelove sala: sav tusti rep,? tik do trtice neka ga odreže,? salo, što pokriva drob, i sve salo na drobu, oba bubrega sa salom, što je na slabinama, i mrežicu na jetrima! Neka to izvadi s bubrezima! Svećenik neka to spali na žrtveniku kao ognjenu prinosnu žrtvu Gospodinu! Ako li je prinos njegov koza, neka je donese pred Gospodina, neka joj položi svoju ruke na glavu i neka je zakolje pred Šatorom svjedočanstva! Sinovi Aronovi neka izliju krv na žrtvenik uokolo! Potom neka od nje prinese kao ognjenu prinosnu žrtvu Gospodinu salo, što pokriva drob, i sve salo na drobu, oba bubrega sa salom, što je na slabinama, i mrežicu na jetrima. Neka to izvadi s bubrezima! Svećenik neka to spali na žrtveniku kao ognjenu žrtvu na ugodni miris! Sve salo pripada Gospodinu. Ova zapovijed ima vječnu valjanost za sva vaša plemena u svim vašim prebivalištima: Ne smijete blagovati sala i krvi. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Ako se netko nehotice ogriješi o koju god Gospodnju zapovijed i nešto učini što je zabranjeno, onda vrijede ovi propisi: Ako pomazani svećenik učini grijeh, po kojemu krivnja pada i na narod, to će on žrtvovati Gospodinu za grijeh što ga je učinio junca bez pogrješke kao žrtvu za grijeh! Neka dovede junca na ulaz u Šator svjedočanstva pred Gospodina, neka položi svoju ruku juncu na glavu i zakolje junca pred Gospodinom! Onda neka uzme pomazani svećenik nešto od junčeve krvi i unese je u Šator svjedočanstva! Svećenik neka umoči svoj prst u krv i neka nešto od krvi sedam puta poškropi pred Gospodina prema zavjesi Svetišta! Onda neka svećenik namaže nešto od krvi na rogove žrtvenika s mirisnim kâdom, što stoji pred Gospodinom u Šatoru svjedočanstva! Svu ostalu junčevu krv neka izlije na podnožje žrtvenika za žrtve paljenice, što stoji na ulazu u Šator svjedočanstva! Sve salo junca, što ga žrtvuje za grijeh, neka izvadi iz njega, salo što pokriva drob i sve salo na drobu, oba bubrega sa salom što ja ne slabinama i mrežicu na jetrima! S bubrezima neka to izvadi onako kako se vadi iz goveda za žrtvu pričesnicu! Onda neka to svećenik spali na žrtveniku za žrtve paljenice! Ali kožu junčevu i sve meso s glavom i nogama, drob i njegov crijevni sadržaj, dakle svega junca, neka iznese van pred tabor na koje čisto mjesto, tamo gdje se istresa pepeo! Tada neka ga spali na hrpi drva! Na mjestu gdje se istresa pepeo neka se spali!” Ako li bi sva općina sinova Izrćlovih nehotice sagriješila, a da ne bi bila toga svjesna, pa bi prestupila koju god zabranu Gospodina i tako upala u krivnju, onda općina, kad se dozna za grijeh što ga je učinila, treba prinijeti junca kao žrtvu za grijeh i dovesti ga pred Šator svjedočanstva. Starješine općine moraju pred Gospodinom položiti juncu na glavu svoje ruke, i jedan neka zakolje junca pred Gospodinom! Potom neka posvećeni svećenik unese nešto od junčeve krvi u Šator svjedočanstva! Svećenik neka umoči prst u krv i neka nešto od krvi sedam puta poškropi pred Gospodina, prema zavjesi! Onda neka svećenik namaže nešto od krvi na rogove žrtvenika, što stoji pred Gospodinom u Šatoru svjedočanstva! Svu ostalu krv neka izlije na podnožje žrtvenika za žrtve paljenice, što stoji na ulazu u Šator svjedočanstva! Tada neka sve salo izvadi iz njega i spali na žrtveniku! Neka tad čini s juncem onako kako je činio s juncem kod žrtve za grijeh! Tako će činiti s njim! Kad im svećenik tako pribavi pomirenje, bit će im oprošteno. Ali junca neka iznese van pred tabor i neka ga spali onako kako je spalio tek spomenutog junca! To je žrtva za grijeh općine. Sagriješi li poglavar što nehotice prestupi koju god zabranu Gospodina, Boga svojega, i tako padne u krivnju, onda neka donese, kad dozna za prijestup što ga je skrivio, kao prinos jarca bez pogrješke, neka položi svoju ruku jarcu na glavu i neka ga zakolje ondje gdje se pred Gospodinom kolju životinje za žrtve paljenice! Tako je to žrtva za grijeh. Svećenik neka uzme prstom nešto od krvi žrtve za grijeh i neka pomaže rogove žrtvenika za žrtve paljenice, a ostalu krv neka izlije na podnožje žrtveniku za žrtve paljenice! Sve salo neka spali na žrtveniku kao salo mirotvorne žrtve! Kad mu svećenik tako pribavi pomirenje za njegov prijestup, bit će mu oprošteno. Ako li netko iz običnog naroda sagriješi nehotice, što prestupi koju god zabranu Gospodnju, i tako skrivi, onda neka donese, čim dozna za prijestup što ga je skrivio, kao prinos kozu bez pogrješke za učinjenu pogrješku! Neka položi svoju ruku na glavu žrtvi za grijeh i neka zakolje žrtvu za grijeh na mjestu određenom za žrtvu paljenicu! Svećenik neka uzme prstom nešto od krvi i neka pomaže rogove žrtvenika za žrtve paljenice i neka izlije ostalu krv na podnožje žrtvenika! Sve salo neka izvadi, kao što se vadi salo kod mirotvorne žrtve! Onda neka to svećenik spali na žrtveniku na ugodni miris Gospodinu! Kad mu svećenik tako pribavi pomirenje, bit će mu oprošteno. Ako hoće kao prinos prinijeti ovcu kao žrtvu za grijeh, neka žrtvuje žensku, bez pogrješke životinju! Neka položi ruku na glavu žrtvi za grijeh i neka je zakolje kao žrtvu za grijeh ondje gdje se kolje žrtva paljenica! Svećenik neka uzme prstom nešto od krvi žrtve za grijeh i neka namaže rogove žrtvenika za žrtve paljenice! Ostalu krv neka izlije na podnožje žrtvenika! Sve salo neka izvadi, kao što se vadi salo ovce kod žrtve pričesnice: Svećenik neka to onda spali na žrtveniku nad ognjenim Gospodnjim žrtvama! Kad mu svećenik tako pribavi pomirenje za učinjeni prijestup, bit će mu oprošteno. ”Ako netko sagriješi time što čuje poziv na svjedočenje i mogao bi biti svjedok, jer je sam vidio ili je inače saznao, pa se ipak ne prijavi, nosi krivnju na sebi. Ili ako se netko dotakne nečega nečistog, strvine od nečiste zvijeri ili strvine od nečiste kućne životinje, ili strvine od nečiste životinje što gmiže, a da toga nije svjestan, nečist je i kriv je. Ili ako se dotakne čovječje nečistoće, bilo kakve god nečistoće kojom se može onečistiti, a da toga nije svjestan, kriv je kad to sazna. Ili ako se netko zaklinje nepromišljeno, da će učiniti dobro ili zlo, pa bila koja god stvar za koju se zaklinje nepromišljeno, a da toga nije svjestan, kad to sazna, kriv je za svaku od tih riječi. Ako bude dakle kriv za koju od tih stvari, neka prizna u čemu je pogriješio! I neka tad dovede Gospodinu, kao pokoru za prijestup što ga je učinio, žensko od sitne stoke, ovcu ili kozu, kao žrtvu za grijeh! Svećenik neka mu time pribavi pomirenje za njegov prijestup! Ako li ne bi bio u stanju prinijeti jedan komad od sitne stoke, neka prinese Gospodinu kao pokoru za svoj prijestup dvije grlice ili dva golubića, jedno kao žrtvu za grijeh, drugo kao žrtvu paljenicu! Neka to donese svećeniku! On neka najprije žrtvuje ono što je određeno za grijeh! Neka mu zakrene glavom kod šije tako da je posve ne otrgne! Neka onda poškropi krvlju od žrtve za grijeh stijenu žrtvenika! Ostala krv neka se iscijedi na podnožju žrtvenika! To je žrtva za grijeh. Drugo neka, onako kako se pristoji, prinese kao žrtvu paljenicu! Kad mu tako svećenik pribavi pomirenje za prijestup što ga je počinio, bit će mu oprošteno. Ako li ne bi bio u stanju prinijeti dvije grlice ili dva golubića, neka prinese kao prinos za svoj prijestup desetinu efe bijeloga brašna kao žrtvu za grijeh! Neka na nju ne izlijeva ulja i ne meće kâda! Jer to je žrtva za grijeh. Neka to donese svećeniku! Svećenik neka uzme od toga punu šaku kao njezin mirisni dio i neka spali na žrtveniku nad žrtvama paljenicama Gospodnjim! Tako je to žrtva za grijeh. Kad mu je tako svećenik pribavio pomirenje za prijestup, što ga je u čemu god od ovoga učinio, bit će mu oprošteno. To neka pripadne svećeniku kao prinos.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Ako netko pronevjeri nešto i nepromišljeno se ogriješi o stvari što su posvećene Gospodinu, neka prinese kao pokoru Gospodinu na žrtvu za grijeh od sitne stoke ovna bez pogrješke, koji po tvojoj procjeni vrijedi najmanje dva šekela srebra po težini svetišta! Iznos za koji je oštetio svetište treba nadoknaditi i još peti dio iznosa priložiti i predati svećeniku. Kad mu je svećenik prinesenim ovnom na žrtvu za prijestup pribavio pomirenje, bit će mu oprošteno. Ako se netko ogriješi i učini nešto što zabranjuju Gospodnje zapovijedi, a da toga nije svjestan, kriv je i nosi na sebi nepravdu, pa neka donese svećeniku od sitne stoke ovna bez pogrješke po tvojoj procjeni, kao žrtvu za prijestup! Kad mu onda svećenik, zbog prijestupa što ga je počinio, a da nije znao, pribavi pomirenje, bit će mu oprošteno. To je žrtva za prijestup: on se ogriješio o Gospodina.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Ako se netko ogriješi i pronevjeri Gospodinu nešto time da utaji svojemu bližnjemu nešto povjereno ili izručeno ili ukradeno, ili prevari svojega bližnjega, ili nađe izgubljeno pa utaji, ili se krivo zakune za koju god stvar kojom se može čovjek ogriješiti;\ ako se tako ogriješi i skrivi, neka vrati ukradeno, što je sebi prisvojio, ili povjereno, što je njemu dano, ili izgubljeno, što je našao, ili sve ono za što se krivo zakleo, i to neka vrati u cijeloj svojoj vrijednosti i još neka pridoda peti dio iznosa! Neka to vrati vlasniku onaj dan kad prinosi žrtvu za svoj prijestup. Kao pokoru Gospodinu na žrtvu za prijestup neka donese svećeniku od sitne stoke ovna bez pogrješke po tvojoj procjeni! Kad mu onda svećenik pribavi pomirenje pred Gospodinom, bit će mu oprošten svaki čin kojim se netko može ogriješiti.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Daj Aronu i njegovim sinovima ovaj naputak: Ovo su odredbe za žrtvu paljenicu: Ona, žrtva paljenica, treba ostati na žrtveniku, gdje je bila zapaljena, cijele noći sve do jutra. Oganj na žrtveniku će tako jednako gorjeti. Svećenik neka odjene svoju lanenu haljinu i lanene gaće i neka odstrani pepeo u koji je žrtvu paljenicu promijenio oganj, i neka ga istrese pokraj žrtvenika! Onda neka svuče svoje haljine, neka obuče druge haljine i neka iznese pepeo van pred tabor, na koje čisto mjesto! Oganj na žrtveniku mora gorjeti jednako i nikad da se ne utrne. Svako jutro neka svećenik naloži drva na oganj, neka spali na njemu žrtvu paljenicu i neka spali na njemu komade sala od mirotvornih žrtava. Oganj neka gori jednako na žrtveniku; nikada se ne smije ugasiti.” \ Za prinos vrijede ove odredbe: Sinovi Aronovi trebaju ga donijeti pred Gospodina na žrtvenik. Onda neka jedan od njih uzme punu šaku bijeloga brašna i ulja od prinosa, uz to sav kâd na prinosu, i neka to spali na žrtveniku na ugodni miris, kao mirisni dio Gospodinu! Što onda još od njega preostane, trebaju pojesti Aron i njegovi sinovi. To će se beskvasno blagovati na svetom mjestu; u dvorištu Šatora svjedočanstva to će pojesti.\ Ne smije se peći s kvascem. To sam im odredio kao njihov dio od mojih ognjenih žrtava. Presveto je to kao žrtva za grijeh i žrtva za prijestup. Svi muški Aronovi potomci smiju to jesti. Ovaj zakon ima vječnu valjanost u svim vašim plemenima. Svaki koji ih se dotakne, posvetit će se. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Prinos što ga Aron i njegovi sinovi moraju žrtvovati Gospodinu na dan kada se jedan pomaže neka se sastoji u jednoj desetini efe bijeloga brašna kao redovitom prinosu: jedna polovica od toga ujutro, druga navečer. Na tavi će se pripremiti s uljem. Trebaš ga prinijeti umiješenoga. Moraš ga prinijeti pečenoga u komadima, kao prinos na ugodni miris Gospodinu. Svećenik koji bude pomazan za Aronova nasljednika, između njegovih sinova, treba ga priređivati Gospodinu po odredbi što vrijedi vječno. Sav će se spaliti, jer svaki svećenikov prinos mora se sav spaliti: ne smije se od njega ništa pojesti.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Aronu i njegovim sinovima ovaj naputak: Ove odredbe vrijede kod žrtve za grijeh. Na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica, mora se klati žrtva za grijeh pred Gospodinom. To je presveta. Samo svećenik koji prinosi žrtvu za grijeh, smije ju jesti. Na svetom mjestu, u dvorištu Šatora svjedočanstva, treba ju jesti. Svaki koji se dotakne njena mesa postaje svet, i ako mu nešto od krvi poprska haljinu, moraš na svetom mjestu oprati onaj dio koji je poprskan! Zemljana posuda u kojoj je bila kuhana mora se razbiti. Ako je kuhana u mjedenoj posudi, onda se mora istrljati i vodom isprati. Samo muški pripadnici svećenstva smiju od toga jesti. To je presveto. Ali nijedna žrtva za grijeh, od koje se jedan dio krvi unese u Šator svjedočanstva, da u svetištu služi za pomirenje, ne smije se jesti, nego se mora spaliti u ognju. Ovi propisi vrijede za žrtvu zbog prijestupa: presveta je. Na mjestu gdje se kolje žrtva paljenica, mora se klati i žrtva za prijestup. Njezinom krvlju mora se poškropiti žrtvenik uokolo. Sve njezino salo neka se prinese: tusti rep sa salom, što pokriva drob, oba bubrega s njihovim salom, što je na slabinama, i mrežica na jetrima. Treba izvaditi s bubrezima. Svećenik neka to onda spali na žrtveniku kao ognjenu žrtvu Gospodinu! Tako je to žrtva za prijestup. Svi muški članovi svećenstva smiju od toga jesti. Mora se pojesti na svetom mjestu. Presveto je. Što vrijedi o žrtvi za grijeh, vrijedi i o žrtvi za prijestup: za obje vrijedi ista odredba: treba pripasti svećeniku koji je njom pribavio pomirenje. Svećeniku koji za nekoga prinosi žrtvu paljenicu treba pripasti koža životinje od žrtve paljenice koju je prinio. Onda svaki prinos što se priredi u kotliću ili na tavi neka pripadne svećeniku koji ga prinosi. Ali svaki prinos što se pripremi s uljem ili je suh treba pripasti svim sinovima Aronovim, jednomu kao drugomu. Ove odredbe vrijede za mirotvornu žrtvu što se prinosi Gospodinu: Ako je netko prinosi za zahvalu, onda treba sa žrtvom zahvalnom prinijeti još bezkvasne kolače zamiješene s uljem, i bezkvasne mlince namazane uljem, i bijelo brašno zamiješeno s uljem i priređeno za kolače. S kolačima od kvasnoga tijesta neka prinese svoj prinos zajedno sa žrtvenom životinjom, u kojoj je njegova žrtva pričesnica u zahvalu. Po jedan kolač treba kod svakoga prinosa prinijeti kao žrtvu pričesnicu Gospodinu. To treba pripasti svećeniku koji je poškropio krvlju žrtve pričesnice. Meso zahvalne žrtve pričesnice mora se pojesti onoga dana kad se prinosi. Ne smije se ništa od toga ostaviti do sljedećeg jutra. Ako li se prinosi žrtva zbog zavjeta ili slobodnom voljom, onda će se, doduše, pojesti meso onoga dana kad se prinosi žrtva. Ipak se smije, što je od toga preostalo, još jesti sutradan. Ali što treći dan preostane od žrtvenog mesa, mora se spaliti. Jer ako bi se još treći dan jelo od mesa žrtve pričesnice, ne bi to bilo pravo. Onomu koji ju je prinio ne bi se ubrojila, nego bi se smatrala pokvarenom, i svaki koji bi jeo od toga nosio bi na sebi krivnju. I takvo meso, što se je dotaklo bilo čega nečistoga, ne smije se jesti, nego se mora spaliti. Drugo žrtveno meso smije jesti tko je god čist. Tko uživa meso od Gospodnje žrtve pričesnice, a nečist je, taj će se istrijebiti iz svojega naroda. Tko je dotaknuo bilo što nečisto: bilo nečistoga čovjeka bilo nečistu životinju ili kojega mu drago nečistoga gada, pa ipak uživa meso mirotvorne žrtve, što je bila prinesena Gospodinu, taj se ima istrijebiti iz svojega naroda.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Ne jedite nikakva sala od goveda, ovaca i koza! Salo od životinja što uginu, ili ih zvijer razdere, smije se, doduše, upotrijebiti za koju mu drago svrhu. Ali ga ne smijete jesti. Jer svaki koji jede salo životinja, što se može prinijeti Gospodinu kao ognjena žrtva, taj će se, ako to uživa, istrijebiti iz svojega naroda. Isto tako ni u jednom svom prebivalištu ne smijete uživati krvi niti od ptica, niti od četveronožnih životinja. Tko uživa bilo koju krv, ima se istrijebiti iz svojega naroda.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Tko prinosi Gospodinu mirotvornu žrtvu, taj mora prinijeti Gospodinu dužni dio od svoje mirotvorne žrtve. On sam treba prinijeti komade što pripadaju Gospodinu kao ognjena žrtva. Neka prinese salo uz grudi; grudi neka se primiču i odmiču kao žrtva primicanja i odmicanja pred Gospodinom.\ Ali salo neka svećenik spali na žrtveniku; grudi neka pripadnu Aronu i njegovim sinovima.\ I desno bedro dajte svećeniku kao žrtvu podizanja od mirotvornih žrtava. Onomu između sinova Aronovih koji prinosi krv i salo mirotvorne žrtve neka kao dio pripadne desno bedro. Jer grudi primicanja i odmicanja i stegno podizanja uzimam od sinova Izrćlovih kao svoj dio na mirotvornim njihovim žrtvama i dajem ih svećeniku Aronu i njegovim sinovima kao vječno dužnu pristojbu od sinova Izrćlovih. To je dio Aronov i njegovih sinova na ognjenim Gospodnjim žrtvama od dana kad ih pusti k sebi, da bi služili Gospodinu kao svećenici;\ to im predade Gospodin na dan kad ih pomaza, kao dar sinovima Izrćlovim. To je vječna, od koljena do koljena, obvezna pristojba.” To su odredbe za žrtvu paljenicu, prinos, žrtvu za grijeh i žrtvu za prijestup, žrtvu posvećenja i mirotvornu žrtvu, što ih je Gospodin zapovjedio Mojsiju na gori Sinaju, kad zapovjedi sinovima Izrćlovim da u Sinajskoj pustinji prinose svoje žrtvene prinose Gospodinu. Potom zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Uzmi Arona i s njim njegove sinove, uz to sveto ruho i ulje pomazanja, junca za žrtvu okajnicu, oba ovna i košaricu s beskvasnim kruhovima! Tad skupi svu općinu na ulazu u Šator svjedočanstva!” Mojsije učini kao što mu je bio zapovjedio Gospodin i općina se skupi na ulazu u Šator svjedočanstva. Onda Mojsije reče općini: “To je sve zapovjedio Gospodin da se učini.” I dovede Mojsije Arona i njegove i opra ih vodom. Nato mu obuče košulju, opasa ga pojasom, ogrnu ga plaštem, stavi povrh njega oplećak, steže mu tkanicu oplećka i tako ga pričvrsti na njemu. Tada pričvrsti na istom oplećku naprsnik i stavi u naprsnik Urim i Tumim. Nato mu stavi kapu na glavu i pričvrsti sprijeda na kapu zlatnu čeonu pločicu, svetu krunu, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Tada uze Mojsije ulje pomazanja, pomaza sveto prebivalište i sve u njemu i tako ga posveti. I poškropi njim sedam puta žrtvenik i pomaza žrtvenik i sve njegovo posuđe i umivaonicu i njezino podnožje, da ih time posveti. Onda izli Mojsije Aronu nešto od ulja pomazanja na glavu i pomaza ga, da ga tim posveti. Nato dovede Mojsije sinove Aronove, obuče im košulje, opasa ih pojasom i stavi im visoke kape na glave, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Tada dovede junca za žrtvu zbog grijeha, i Aron i sinovi njegovi položiše svoje ruke na glavu juncu žrtve za grijeh. Nato ga Mojsije zakla, uze krvi, svojim prstima namaza je na rogove žrtveniku uokolo i očisti tako žrtvenik od grijeha. Ostalu krv izli na podnožje žrtvenika. Tako posveti žrtvenik, kad ga očisti od grijeha. Onda uze sve salo, što je pokrivalo drob, i mrežicu na jetrima i oba bubrega sa salom. To Mojsije spali na žrtveniku. Junca, njegovu kožu, meso i crijevni sadržaj spali izvan tabora, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. I dovede ovna za žrtvu paljenicu, i Aron i njegovi sinovi položiše svoje ruke na glavu ovnu. Mojsije ga zakla i poškropi krvlju žrtvenik uokolo. Rasiječe ovna na dijelove, i Mojsije spali glavu i komade, i salo. Drob i noge opra vodom. Tada Mojsije spali svega ovna na žrtveniku. Tako je to bila žrtva paljenica na ugodni miris, ognjena žrtva Gospodinu, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Nato dovede drugoga ovna, namještajnoga ovna, i Aron i njegovi sinovi položiše svoje ruke na glavu ovnu. Tada ga Mojsije zakla, uze nešto krvi i namaza je na jagodicu desnoga uha Aronu i na palac njegove desne ruke, i na veliki palac njegove desne noge. Onda dovede Mojsije Aronove sinove, namaza nešto krvi na jagodicu njihova desnoga uha i na palac njihove desne ruke i na desni veliki nožni palac. A ostalom krvlju poškropi žrtvenik uokolo. Potom uze salo, tusti rep i sve salo, što pokriva drob i mrežicu na jetrima i oba bubrega sa salom i desno bedro. Onda uze iz košarice s beskvasnim kruhovima, što je stajala pred Gospodinom, jedan beskvasni kolač, jedan kolač priređen s uljem i jednu pogaču i stavi ih uz komade sala i uz desno bedro. Sve to dade Aronu i njegovim sinovima u ruke i žrtvova primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom. Tada im to uze Mojsije iz ruku i spali na žrtveniku nad žrtvom paljenicom. Tako je to bila žrtva namještajna na ugodni miris, ognjena žrtva Gospodinu. I uze Mojsije grudi i žrtvova ih primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom. One pripadoše Mojsiju od namještajnoga ovna kao dio, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Nato uze Mojsije nešto od ulja pomazanja i od krvi na žrtveniku i poškropi tim Arona i njegove haljine, isto tako njegove sinove i haljine njegovih sinova, i tako posveti Arona i njegove haljine, isto tako i njegove sinove i haljine njegovih sinova. Potom reče Mojsije Aronu i njegovim sinovima: “Kuhajte meso na ulazu u Šator svjedočanstva i ondje ga jedite s kruhom što se nalazi u košarici za žrtvu posvećenja! Tako mi je zapovjeđeno. Aron i njegovi sinovi to trebaju jesti. Što preostane od mesa i kruha morate spaliti. I ne smijete sedam dana otići od ulaza u Šator svjedočanstva sve do dana kad se navrši vrijeme vašega posvećenja. Jer će sedam dana trajati vaše posvećenje. Kako je on danas činio, tako je Gospodin zapovjedio da se čini i nadalje, da se za vas pribavi pomirenje. Morate sedam dana danju i noću ostati na ulazu u Šator svjedočanstva i ispunjavati Gospodnje odredbe. Inače morate umrijeti. Tako mi je zapovjeđeno.” Aron i njegovi sinovi učiniše sve što je bio zapovjedio Gospodin preko Mojsija. U osmi dan pozva Mojsije Arona i njegove sinove i starješine sinova Izrćlovih. I reče Aronu: “Uzmi sebi junca, kao žrtvu za grijehe, i ovna, kao žrtvu paljenicu, oba bez pogrješke, i prinesi ih pred Gospodinom!” A sinovima Izrćlovim zapovjedi ovo: “Uzmite jarca, kao žrtvu za grijehe, i tele i ovcu, oboje od jedne godine i bez pogrješke, kao žrtvu paljenicu, i vola i ovna, kao mirotvornu žrtvu, da ih zakoljete pred Gospodinom; uz to prinos s uljem zamiješen, jer danas će vam se objaviti Gospodin.” \ Donesoše dakle ono što je bio zapovjedio Mojsije pred Šator svjedočanstva, i sva općina dođe onamo i stupi pred Gospodina. Tada reče Mojsije: “Ovo vam je Gospodin zapovjedio da učinite, da vam se objavi Gospodnja slava.” Nato zapovjedi Mojsije Aronu: “Stupi na žrtvenik i prinesi svoju žrtvu za grijeh i svoju žrtvu paljenicu, da pribaviš sebi i svom narodu pomirenje! Onda prinesi prinos za narod, da im pribaviš pomirenje, kao što je zapovjedio Gospodin!” I stupi Aron na žrtvenik i zakla tele, što je bilo određeno za njega kao žrtva za grijeh. Sinovi Aronovi dodaše mu krv; on umoči prst svoj u krv i namaza njom rogove žrtvenika. Ostalu krv izli na podnožje žrtvenika.\ Tada salo i bubrege i mrežicu na jetrima od žrtve za grijeh spali na žrtveniku, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Ali meso i kožu spali izvan tabora. Potom zakla žrtvu paljenicu, i sinovi Aronovi dodaše mu krv, kojom poškropi žrtvenik uokolo. Tada mu dodaše žrtvu paljenicu, rasječenu na komade, zajedno s glavom. On to spali na žrtveniku. Nato opra drob i noge, i spali ih na žrtveniku nad žrtvom paljenicom. Onda prinese prinos za narod. Uze jarca, što je bio određen za narod kao žrtva za grijeh, zakla ga i kao prije prinese ga kao žrtvu za grijeh. Nato donese žrtvu paljenicu i prinese je kako je trebalo. Nadalje prinese prinos, uze od njega punu šaku i spali na žrtveniku, osim jutarnje žrtve paljenice. Potom zakla vola i ovna, kao mirotvornu žrtvu za narod. Sinovi Aronovi dodaše mu krv, kojom poškropi žrtvenik uokolo. A komade sala od vola, tusti rep od ovna i salo, što pokriva drob, bubrege i mrežicu na jetrima, te komade sala položiše na komade grudi. Onda spali komade sala na žrtveniku. A komade grudi i desno bedro žrtvova Aron primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom, kao što je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Tada raširi Aron svoje ruke nad narod i blagoslovi ga. Nakon što je bio prinio žrtvu za grijeh, žrtvu paljenicu i mirotvornu žrtvu, siđe sa žrtvenika. Nato otidoše Mojsije i Aron u Šator svjedočanstva. Kad izađoše, blagosloviše narod. Tada se objavi svemu narodu Gospodnja slava. I oganj izađe od Gospodina i spali na žrtveniku žrtvu paljenicu i komade sala. Kad to vidje sav narod, klicao je i popadao ničice na svoje lice. A sinovi Aronovi, Nadab i Abihu uzeše svaki svoju kadionicu, staviše oganj u njih i prinesoše tako Gospodinu ognjenu žrtvu nepristojnu, koju im on nije bio zapovjedio. Ali oganj iziđe od Gospodina i spali ih. Tako umriješe pred Gospodinom. Tada reče Mojsije Aronu: “Ovdje se ispunjava ono što je Gospodin navijestio kad je rekao: Na onima koji mi stoje blizu pokazat ću svoju svetost i pred svim narodom sebe ću proslaviti.” A Aron je šutio. I Mojsije dozva Mišćla i Elsafana, sinove Uziela, strica Aronova, i zapovjedi im: “Pristupite i iznesite svoju braću iz svetišta, van pred tabor!” Oni pristupiše i iznesoše ih u njihovim košuljama van pred tabor, kako je bio zapovjedio Mojsije. Nato Mojsije zapovjedi Aronu i njegovim sinovima Eleazaru i Itamaru: “Ne smijete svoju kosu neuređenu spuštati i svoje haljine derati. Inače morate umrijeti, i Gospodin bi se razgnjevio na svu općinu. A vaša braća, sva kuća Izrćlova, neka oplakuju požar što ga načini Gospodin! I ne smijete ostaviti ulaz u Šator svjedočanstva, da ne umrete. Jer je na vas došlo Gospodnje ulje pomazanja.” I učiniše tako, po zapovijedi Mojsijevoj. Tada zapovjedi Gospodin Aronu: ”Vina i jakoga pića ne smijete piti vi, ti i tvoji sinovi, kad ulazite u Šator svjedočanstva. Inače biste morali umrijeti. Taj propis ima vječitu valjanost za sva vaša plemena. Da biste uvijek mogli razlikovati između svetoga i nesvetoga, između čistoga i nečistoga i sinove Izrćlove poučavati u svim uredbama što vam ih je objavio Gospodin preko Mojsija.” Potom zapovjedi Mojsije Aronu i njegovim sinovima Eleazaru i Itamaru, koji su još preostali: “Uzmite prinos, što još preostade od Gospodnjih ognjenih žrtava, i jedite ga beskvasnog pokraj žrtvenika! Jer je presvet. Zato ga morate pojesti na svetom mjestu; jer je dio koji pripada tebi i tvojim sinovima od ognjenih žrtava Gospodnjih. Tako mi je bilo zapovjeđeno.\ A grudi primicanja i odmicanja, i stegno podizanja morate vi, i s tobom tvoji sinovi i kćeri, jesti na kojem čistom mjestu. Jer su dio što pripada tebi i tvojim sinovima od mirotvornih žrtava sinova Izrćlovih. Stegno podizanja i grudi primicanja i odmicanja neka se donesu s komadima sala određenim za ognjenu žrtvu, da se žrtvuju primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom. Tada neka pripadnu tebi i tvojim sinovima s tobom kao vječno ustanovljena pristojba, kao što je zapovjedio Gospodin!” Kada je Mojsije pomno propitao za jarca žrtve zbog grijeha, pronašlo se da je bilo spaljeno. Tada se on jako razgnjevi na Eleazara i Itamara, Aronove sinove, koji su mu još bili ostali, i reče: ”Zašto ne jedoste žrtvu za grijeh na svetom mjestu? Ona je presveta, i on vam je dade da oduzmete krivnju općine i pribavite im pomirenje pred Gospodinom. Krv njezina nije bila unesena u unutrašnjost svetišta. Zato biste je morali jesti u svetištu, kao što sam bio zapovjedio.” Aron odgovori Mojsiju: “Oni danas prinesoše svoju žrtvu za grijeh i svoju žrtvu paljenicu pred Gospodinom, pa ipak me to pogodi. I da sam danas htio jesti meso žrtve za grijeh, bi li to bilo po volji Gospodinu?” Kad to ču Mojsije, umiri se. Potom dade Gospodin Mojsiju i Aronu ovu naredbu: ”Kažite sinovima Izrćlovim: Od svih četveronožaca na zemlji smijete jesti sve životinje: Sve što ima papke razdvojene, i to papke posve razdvojene, i što ujedno preživa među četveronošcima, to smijete jesti. Ali ne smijete jesti od preživača i od onih što imaju papke razdvojene: devu, jer ona doduše preživa, ali nema papaka posve razdvojenih. Ona vam mora biti nečista. Nadalje kunića. Jer on je doduše preživač, ali nema papaka posve razdvojenih. On vam mora biti nečist. Onda zeca. Jer on je doduše preživač, ali nema papaka razdvojenih. On vam mora biti nečist. Isto tako svinju. Ona ima doduše papke razdvojene, i to papke posve razdvojene, ali ne preživa. Ona vam mora biti nečista. Njihova mesa ne smijete jesti i njihove strvine ne smijete se dodirivati. To vam mora biti nečisto. Od svih životinja u vodi smijete jesti ove: sve životinje u vodi, u morima i rijekama što imaju pera i ljuske: njih smijete jesti. A sve životinje u morima i rijekama što nemaju pera i ljusaka među svim što se giba u vodi, među svim živim bićima što su u vodi: one neka su vam gnusoba! One vam moraju biti gnusoba. Od njihova mesa ne smijete ništa jesti; njihova strvina neka vam se gadi!\ Sve životinje u vodi što nemaju pera i ljusaka neka su vam gnusoba! Između ptica neka vam se gade ove? ne smiju se jesti nego su gnusoba: orao, brkati zer, jastreb, piljug, sve vrste sokola, sve vrste gavrana, noj, lastavica, galeb, sve vrste kobaca, lovni ćuk, gnjurac, ušara, labud, pelikan, plamenac, roda, sve vrste čaplji, pupavac i šišmiš. Sve male krilate životinje, što idu na četiri noge, neka su vam gnusoba! Između svih malih krilatih životinja, što idu na četiri, smijete jesti samo one što imaju nad svojim nogama dva stegna, da mogu njima skakati po zemlji. Od ovih smijete jesti ove: sve vrste skakavaca selaca, sve vrste proždrljivih skakavaca, sve vrste brzonogih skakavaca i sve vrste skočaca skakavaca. A sve druge male krilate životinje, što imaju četiri noge, neka su vam gnusoba! Po sljedećim ćete se životinjama onečistiti? tko se dotakne njihove strvine, nečist je do večeri, a svaki koji ponese komad strvine, mora oprati svoje haljine i nečist je do večeri, po svim životinjama što imaju papke razdvojene, ali ne posve razdvojene i ne preživaju. One neka su vam nečiste! Tko ih se dotakne, nečist je. I sve četveronožne životinje, što idu na šapama, neka su vam nečiste! Tko se dotakne njihove strvine, nečist je do večeri. Tko ponese njihovu strvinu, mora oprati svoje haljine i nečist je do večeri. Neka su vam one nečiste! Nadalje, između malih životinja što pužu po zemlji neka su vam nečiste ove: lasica, miš, sve vrste gušterica, rovka, kameleon, geko, zelembać i daždevnjak! One neka su vam nečiste između svih malih životinja! Svaki koji ih dotakne kad su mrtve, ostaje nečist do večeri. Svaki predmet na koji padne koja od njih mrtva nečist je. Svaka drvena posuda, haljina, koža ili vreća, svaka naprava koja se upotrebljava, mora se umočiti u vodu i ostaje nečista do večeri; onda je opet čista.\ Ako li jedna od njih padne u koju zemljanu posudu, onda je sve što je u njoj nečisto, i morate je razbiti. Svako jelo što se jede i na koje dođe takva voda nečisto je. Isto tako svako piće što se obično pije u svakoj je takvoj posudi nečisto. I sve na što padne takva strvina nečisto je. Peć ili ognjište mora se razvaliti; oni su nečisti i moraju vam biti nečisti.\ Samo izvori, studenci i nakapnice ostaju čisti. A tko se dotakne strvine takve životinje, nečist je. Ako li strvina padne na sjemenje koje treba posijati, ono ostaje čisto. Ako li dođe voda na sjemenje, i onda padne strvina na nj, nečisto vam je. Ako ugine koja životinja od onih što vam služe za jelo, onda je onaj koji se dotakne strvine nečist do večeri. A tko pojede nešto od njezine strvine, mora oprati svoje haljine i ostaje nečist do večeri, i tko prihvati takvu strvinu, mora oprati svoje haljine i ostaje nečist do večeri. Svi mali gmizavci, što pužu po zemlji, gadni su; ne smiju se jesti.\ Sve što gmiže na trbuhu i sve što se miče na četiri, i sve četveronošce od svih malih životinja što pužu po zemlji ne smijete jesti; jer su gadni.\ Nemojte se sami opoganiti bilo kojim puzavcem i nemojte se onečistiti po njima, da ne budete po njima nečisti! Jer ja sam Gospodin, Bog vaš. Zato se iskažite kao sveti i budite sveti, jer sam ja svet! Nemojte se onečistiti bilo kojim puzavcem što puže po zemlji! Jer ja sam Gospodin, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje da budem Bog vaš. Budite dakle sveti jer sam ja svet!” To su propisi o četveronošcima i pticama i svim živim bićima što se miču u vodi, i o svim bićima što pužu po zemlji, da se razlikuje između nečistoga i čistoga i između životinja koje se smiju jesti i onih koje se ne smiju jesti. Nato Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ove odredbe: Kad žena zatrudni i porodi dječaka, tad je ona sedam dana nečista; tako je dugo nečista kao u dane svoje nečistoće zbog svojega mjesečnog pravila.\ U osmi dan mora se obrezati njegova prednja kožica. Onda neka ostane kod kuće još trideset i tri dana duže od vremena čišćenja svoje krvi! Ne smije ništa sveto dotaknuti niti u svetište stupiti, dok ne prođu dani čišćenja. Ako li porodi djevojčicu, onda je nečista dva tjedna, kao kod mjesečne nečistoće i neka ostane kod kuće šezdeset i šest dana duže od vremena čišćenja krvi! Kad onda prođu dani njezina čišćenja, neka donese svećeniku, bilo za sina bilo za kćer, na ulaz u Šator svjedočanstva, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu i golubića ili grlicu za žrtvu zbog grijeha! On treba životinje prinijeti pred Gospodinom i njoj pribaviti pomirenje; tako će ona biti čista od istjecanja svoje krvi. Taj propis vrijedi za porodilju, rodi li se dječak ili djevojčica.\ Ako li ne može dati janje, onda neka uzme dvije grlice ili dva golubića, jedno za žrtvu paljenicu, drugo za žrtvu zbog grijeha! Tako neka joj svećenik pribavi pomirenje, da bude čista.” Onda zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Ako kod nekoga izbije na koži otok ili osip ili svijetla pjega i tako se javi opasnost od gube, onda se on mora dovesti k svećeniku Aronu ili k jednomu od njegovih sinova, svećenika. Vidi li svećenik to mjesto na koži i opazi li da je dlaka na tom mjestu postala bijela i da je to mjesto dublje od ostale kože, onda je to guba. Kad to svećenik vidi, mora ga proglasiti nečistim. Ako li je pjega na njegovoj koži bijela i nije dublja od ostale kože, i ako dlaka nije još postala bijela, onda će svećenik zaraženoga pritvoriti za sedam dana. Ako ga onda svećenik sedmoga dana pregleda i opazi da je to mjesto ostalo jednako u svojoj boji, jer se bolest na koži nije dalje proširila, tad će svećenik pritvoriti zaraženoga za daljnjih sedam dana. Pregleda li ga onda svećenik opet sedmoga dana i nađe li pritom da je to mjesto postalo bljeđe i da se boljetica nije dalje razišla, tad će ga svećenik proglasiti čistim: to je samo osip; dotični će oprati svoje haljine; tad je čist.\ Ako li se osip dalje proširi, nakon što se dotični pokazao svećeniku da bude čist, i on se po drugi put pokaže svećeniku, a svećenik opazi da se osip dalje proširio, tad će ga svećenik proglasiti nečistim: to je guba. Pokaže li se na čovjeku mjesto što je kao gubavo, mora se on dovesti k svećeniku. Opazi li svećenik da je bijel otok na koži, i da je tu dlaka postala bijela, i da na otoku raste divlje meso, onda je to zastarjela guba na njegovoj koži. Zato će ga svećenik proglasiti nečistim, a da ga ne pritvori; jer je on nečist.\ Ako li guba izbije po svoj koži, tako da guba pokrije čovjeku kožu od glave do pete, kamo bi god svećenik mogao pogledati, te svećenik opazi da je guba pokrila čitavo tijelo, onda neka proglasi dotičnoga čistim: on je postao posve bijel i po tom čist. A čim se na njemu pokaže divlje meso, postaje nečist, te kad svećenik vidi na njemu divlje meso, neka ga proglasi nečistim! Divlje je meso nečisto; guba je.\ Iščezne li opet divlje meso i on postane opet bijel, onda neka ide k svećeniku! Kad ga svećenik pregleda i nađe da je mjesto postalo bijelo, onda ga mora svećenik proglasiti čistim: on je čist. Ako se kod nekoga na koži pojavi čir i opet zacijeli, ali onda na mjestu čira nastane bijel otok ili bijelo-crvenkasta pjega, onda se on mora pokazati svećeniku. Opazi li tad svećenik da je pjega dublja od kože, i da je dlaka na njoj postala bijela, onda ga svećenik treba proglasiti nečistim: guba je što je izbila u čiru. Ako li svećenik pregleda mjesto i nađe da nema na njemu bijelih dlaka, i da nije dublje od kože, i da je postalo bljeđe, onda će ga svećenik odijeliti na sedam dana. Ako li se sve više širi na koži, onda će ga svećenik proglasiti nečistim; mjesto je udareno gubom.\ Ako li se pjega ograniči na isto mjesto, a da se nije raširila dalje, onda je to samo zarastao čir. Svećenik će ga proglasiti čistim. Ako tko ima na koži opeklinu, i meso što se načini u opeklini izgleda kao bijelo-crvenkasta ili bijela pjega, te opazi svećenik, kad je pregledava, da je dlaka na pjegi postala bijela i ona je dublja od kože, onda je to guba što je izbila u opeklini. Zato će ga svećenik proglasiti nečistim: to je guba. Ako li svećenik, kad pregledava, ne nađe nikakve bijele dlake na pjegi i ona nije dublja od kože, ali izgleda blijeda, onda će ga svećenik odijeliti na sedam dana. Pregleda li ga onda svećenik sedmoga dana, tad će ga svećenik, ako se je pjega na njegovoj koži raširila dalje, proglasiti nečistim: to je guba. Ako li svijetla pjega ostane ograničena na isto mjesto i ne širi se dalje na koži, i postala je bljeđa, onda je to samo otok od opekline. Zato će ga svećenik proglasiti čistim: to je samo zarasla opeklina. Ako u muža ili u žene nastane osip na glavi ili na bradi te svećenik, kad pregledava, nađe da je on dublji od kože i da je na njemu tanka, zlatnožuta dlaka, neka ga svećenik proglasi nečistim: to je huda krasta, guba na glavi ili na bradi. Ako li svećenik pregleda hudu krastu i zahvaćeno se mjesto ne pokaže dublje od kože i na njemu ne bude žutih dlaka, onda će svećenik od hude kraste udarenoga odijeliti na sedam dana. Pregleda li onda svećenik sedmoga dana udareno mjesto i nađe li da se huda krasta nije dalje razišla i da na njoj nije nastala zlatnožuta dlaka, i da krasta nije dublja od kože, onda će se dotični obrijati, ali ne na krastavu mjestu. Onda neka svećenik sumnjiva zbog hude kraste još jedanput odijeli na sedam dana! Ako tad svećenik sedmoga dana pregleda hudu krasta i huda krasta na koži nije se dalje razišla i nije dublja od kože, onda će ga svećenik proglasiti čistim. On će tada oprati svoje haljine, tada je čist. Ako li se huda krasta, nakon što je bio proglašen čistim, sve dalje širi po koži, te ako nađe svećenik, kad ga pregledava, da se je huda krasta dalje raširila po koži, onda više ne treba svećenik tražiti zlatnožutu dlaku; dotični je nečist.\ Ako li huda krasta ostane jednaka u svom izgledu, i na njoj opet izraste crna dlaka, onda je krasta iscijeljena. Dotični je čist, i svećenik će ga proglasiti čistim. Pokažu li se u muža ili u žene na koži svijetle pjege, bijele svijetle pjege, te opazi li svećenik da su na koži blijede, svijetle bijele pjege, onda je to blag osip što je izbio na koži; takav je čist. \ Ako nekomu postane glava ćelava, tako da je na zatiljku ćelav: takav je čist. Ako mu glava postane sprijeda ćelava, tako da mu je tjeme ćelavo: takav je isto tako čist. Ako li se pokaže na prednjoj ili stražnjoj ćeli bijelo-crvenkast osip, onda je to guba što je izbila sprijeda ili straga na njegovoj ćeli. Nađe li svećenik, kad pregledava, sprijeda ili straga na njegovoj ćeli bijelo-crvenkast osip, što izgleda kao guba na koži tijela, onda je takav gubav; on je nečist. Neka ga svećenik proglasi nečistim; on ima bolest na glavi. \ Gubavac, koji ima na sebi tu bolest, neka hoda u poderanim haljinama i kosa na glavi neka mu je raspletena. On će pokrivati svoju bradu i vikati: Nečist! Nečist! On ostaje nečist dokle god ima tu bolest. Budući da je nečist, treba stanovati odijeljeno; boravit će izvan tabora. \ Pokaže li se na haljini gubavo mjesto, bila haljina vunena ili lanena, ili na tkanim ili pletenim lanenim ili vunenim platnima, ili na koži ili na kožnom predmetu, te je li to mjesto na haljini ili na koži ili na tkanom ili na pletenom platnu ili na kožnatom predmetu zelenkasto ili crvenkasto, onda je tu opasnost od gube, i treba se pokazati svećeniku. Svećenik će pregledati to mjesto i tu gubom udarenu stvar odijeliti na sedam dana. Sedmoga će dana svećenik opet pregledati to mjesto. Ako se je tad osip dalje razišao po haljini ili po tkanom ili pletenom platnu ili po koži ili po kožnatom predmetu, onda je taj osip huda guba; takav je predmet nečist.\ Mora se spaliti haljina ili tkano ili pleteno laneno ili vuneno platno ili kožnati predmet bilo koje vrste, na kojemu se pokazao osip. Huda je to guba; mora se takav predmet spaliti.\ Ako se nakon pregleda svećenikova ustanovi da se osip nije raširio na haljini, na tkanom ili pletenom platnu ili na kožnatom predmetu bilo koje vrste, onda neka naredi svećenik da se opere ono na čemu je osip. On će to još jedanput odijeliti na sedam dana. Ako tad pregleda svećenik, nakon što je oprano, dotično mjesto i ustanovi da se dotično mjesto nije promijenilo, onda je to, i makar se osip nije dalje razišao, nečisto, i mora se spaliti, makar bilo i oštećeno mjesto na njegovoj stražnjoj ili prednjoj strani. Ustanovi li se nakon svećenikova pregleda da je dotično mjesto poblijedjelo, nakon što je oprano, onda će se odrezati od haljine ili od kože ili od tkanog ili pletenog platna. Ako li se pokaže osip na haljini ili tkanom ili pletenom platnu ili na kožnatom predmetu bilo koje vrste, onda je to guba, što je ponovno izbila i mora se to, što je zaraženo gubom, spaliti. Haljina ili tkano ili pleteno platno ili kožnati predmet bilo koje vrste, kad ga se opere i s njega osip iščezne, moraju se još jednom oprati; tek su onda čisti. \ To su propisi o gubi na haljini vunenoj ili lanenoj ili na tkanom ili pletenom platnu ili na kožnatom predmetu bilo koje vrste, kad se imaju proglasiti čistima ili nečistima.” Nadalje dade Gospodin Mojsiju ovaj naputak: ”Za gubavca, onoga dana kad ga se proglašava čistim, vrijede ovi propisi: Mora biti doveden pred svećenika, i to mora svećenik izaći van pred tabor. Nađe li tad svećenik kod pregleda da je gubom udareno mjesto iscijeljeno, onda neka svećenik zapovjedi da se za onoga kojega će se proglasiti čistim, donesu dvije žive čiste ptice, nešto cedrovine, grimiznih konaca i izopa! Onda neka svećenik odredi da se jedna ptica zakolje nad zemljanom posudom sa svježom vodom! Neka tad uzme drugu živu pticu i cedrovinu, grimizne konce i izop i sve to neka umoči, i živu pticu u krvi ptice, što je bila zaklana nad svježom vodom! Onda neka poškropi onoga kojega treba proglasiti čistim, sedam puta, i tako neka ga očisti! Živu pticu neka pusti da poleti u slobodno polje! Nato onaj koji se daje čistiti mora oprati svoje haljine, ostrići svu svoju kosu i okupati se; tako postane čist. Tada smije ići u tabor, ali mora još sedam dana ostati izvan svojega šatora.\ Sedmoga dana mora još jednom ostrići svu svoju kosu, glavu, bradu i obrve; svu svoju kosu mora ostrići, svoje haljine oprati i okupati se; tako postaje čist. \ Onda osmog dana neka uzme dva muška janjeta bez pogrješke i jednogodišnje žensko janje bez pogrješke i kao prinos tri desetine efe bijeloga brašna, zamiješena s uljem, i jedan log ulja! A svećenik koji obavlja čišćenje neka onoga koji sa daje čistiti, i one darove, postavi pred Gospodina na ulaz u Šator svjedočanstva. Tada neka svećenik uzme jedno janje, neka ga prinese kao žrtvu za prijestup s logom ulja, i neka to žrtvuje primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom! Nato neka zakolje janje na mjestu gdje se kolje žrtva za grijeh i žrtva paljenica, na svetom mjestu! Jer kao žrtva za grijeh, tako i žrtva za prijestup treba pripasti svećeniku i žrtva za prijestup: ona je presveta. I neka svećenik uzme nešto od krvi žrtve za prijestup! Nju neka svećenik namaže onome koji se daje čistiti na jagodicu desnoga uha, na palac desne ruke i na veliki palac desne noge! Tada neka uzme svećenik nešto od loga ulja i neka nalije u desnu svoju ruku, neka tad umoči svoj desni prst u ulje, što mu je u lijevoj ruci, i neka svojim prstom sedam puta poškropi nešto ulja pred Gospodinom! A od ostalog ulja, što mu je u ruci, neka nešto namaže svećenik onome koji se daje čistiti na jagodicu desnoga uha, na palac njegove desne ruke i na veliki palac njegove desne noge, na mjestu što ga je pomazao krvlju žrtve za prijestup! Što onda još preostane od ulja svećeniku u ruci, to neka izlije na glavu onome koji se daje čistiti, da mu tako svećenik pribavi pomirenje pred Gospodinom! Nato neka svećenik priredi žrtvu za grijeh i time pribavi onome koji se daje čistiti pomirenje zbog njegove nečistoće! Zatim neka zakolje žrtvu paljenicu! Onda neka prinese svećenik žrtvu paljenicu i prinos na žrtveniku! Kad mu je svećenik tako pribavio pomirenje, čist je. Ali ako je siromašan i to ne može pribaviti, onda neka uzme jedno janje kao žrtvu za prijestup, da se žrtvuje primicanjem i odmicanjem, i njemu se pribavi pomirenje, i zatim jednu desetinu efe bijeloga brašna, zamiješena s uljem, za prinos, i log ulja, onda dvije grlice ili dva golubića, što može priskrbiti, da bude jedno kao žrtva za grijeh, drugo kao žrtva paljenica. To neka donese u osmi dan svojega čišćenja svećeniku na ulaz u Šator svjedočanstva pred Gospodina! Svećenik neka tada uzme janje žrtve za prijestup i log ulja! Oboje neka žrtvuje primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom! Nato neka se zakolje janje žrtve za prijestup, i svećenik neka uzme nešto od krvi žrtve za prijestup i namaže onome koji se daje čistiti na jagodicu desnoga uha, na palac njegove desne ruke i na veliki palac njegove desne noge! I neka nalije svećenik nešto ulja u svoju lijevu ruku! Svećenik neka nešto ulja, što mu je u lijevoj ruci, poškropi svojim desnim prstom sedam puta pred Gospodinom! Onda neka svećenik nešto ulja iz svoje ruke namaže onome koji se daje čistiti na jagodicu desnoga uha, na palac njegove desne ruke i na veliki palac njegove desne noge na mjestu gdje je već krv žrtve za prijestup! Što onda još preostane od ulja u ruci svećeniku, to neka izlije na glavu onome koji se daje čistiti, da mu tako pribavi pomirenje pred Gospodinom! Onda neka priredi jednu grlicu ili jednoga golubića, što je mogao priskrbiti, jedno kao žrtvu paljenicu, zajedno s prinosom! Tako će svećenik onome koji se daje čistiti pribaviti pomirenje pred Gospodinom! To su propisi za onoga koji je zaražen gubom i kod svojega čišćenja ne može pribaviti što se traži.” Nato je Gospodin govorio s Mojsijem i Aronom ovako: ”Kad dođete u kanaansku zemlju, što ću vam je dati u posjed, i ja u zemlji što vam pripada pustim gubu na koju kuću, onda će vlasnik kuće otići i javiti to svećeniku ovako: Pokazuje se nešto na mojoj kući što ima izgled gube. Tada neka svećenik zapovjedi da se kuća isprazni, prije nego on stupi u nju, da razgleda oštećeno mjesto, da se ne mora sve što je u kući označiti kao nečisto. Onda će tek svećenik ući u kuću da je razgleda. Opazi li tada, kod pregleda sumnjivih mjesta, da se guba pokazuje na zidovima kuće kao zelene ili crvenkaste rupice, što su naoko dublje od zida, onda neka svećenik izađe iz kuće pred kućna vrata i zatvori kuću na sedam dana! Kad onda svećenik sedmoga dana dođe natrag i opazi da su se raširila sumnjiva mjesta po zidovima kuće, tada neka svećenik zapovjedi da se povadi kamenje na kojemu se pokazuju sumnjiva mjesta i da se pobaca van pred gradom, na koje nečisto mjesto! Onda neka se kuća iznutra cijela ostruže i ostrugani prah neka se prospe van pred gradom, na koje nečisto mjesto! Nato neka se uzme drugo kamenje i umetne na mjesto izvađenoga kamenja! Tada neka se uzme druga ilovača i njom oblijepi kuća! Ako se onda opet pokažu na kući sumnjiva mjesta, nakon što se kamenje izvadilo i kuća se ostrugala i oblijepila, onda neka opet dođe svećenik i pregleda je! Pronađe li se da su se sumnjiva mjesta raširila dalje, onda ima kuća hudu gubu; nečista je.\ Neka se stoga poruši kuća sa svojim kamenjem, gredama i sa svim lijepom kućnim, i neka se iznese izvan grada, na koje nečisto mjesto! A tko uđe u kuću dok ja zatvorena, neka je nečist do večeri! Tko spava u kući, mora oprati svoje haljine, i tko jede u kući, mora oprati svoje haljine. Ako li svećenik uđe u kuću i opazi da se sumnjiva mjesta, nakon što se je oblijepila kuća, nisu dalje razišla, onda će svećenik proglasiti kuću čistom; jer se je izliječila bolest.\ Neka uzme, da se pribavi kući pomirenje, dvije ptice, cedrovinu, grimizne konce! Tada neka zakolje jednu pticu nad zemljanom posudom sa svježom vodom! Neka uzme cedrovinu, izop, grimizne konce i živu pticu i neka ih umoči u krv zaklane ptice i u svježu vodu i neka tim sedam puta poškropi kuću! Tako neka pribavi kući pomirenje krvlju ptice i svježom vodom, živom pticom i cedrovinom, izopom i grimiznim koncima! A živu pticu neka pred gradom pusti da poleti u slobodno polje, i tako neka pribavi kući pomirenje; tada je ona čista. \ To su propisi za razne vrste gube i kraste te gube na haljinama i kućama, otoke, osipe i svijetle pjege. Oni moraju o tom poučiti, kad je što čisto ili nečisto. To su propisi o gubi.” I još zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Kažite sinovima Izrćlovim ove odredbe: Ako netko boluje od istjecanja sjemena, onda je to tečenje nečisto, i ovako će se postupati s tom nečistoćom: Ako njegovo tijelo pušta tečenje, ili ga zatvara, tako da ništa ne teče, onda je nečistoća na njemu. Svaka postelja koju upotrebljava bolesnik, postaje nečista, i sve na što on sjedne, postaje nečisto. Tko se dotakne njegove postelje, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. I tko sjedne na predmet na kojemu je sjedio onaj koji ima tečenje sjemena, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. Zatim, tko se dotakne tijela onoga koji ima tečenje sjemena, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. I ako onaj koji ima tečenje sjemena dođe svojom pljuvačkom u dodir s čistim, taj mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. Nadalje je nečisto svako sedlo na kojemu kod jahanja sjedi onaj koji ima tečenje sjemena. I tko dotakne nešto od onoga što je onaj imao pod sobom, postaje nečist do večeri; i tko to ponese, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri.\ Svatko koga onaj koji ima tečenje sjemena dotakne neopranim rukama, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. Zemljana posuda koju dotakne onaj koji ima tečenje sjemena mora se razbiti, i svaka zemljana posuda mora se isprati vodom. A kad se onaj koji boluje od tečenja izliječi od svoje bolesti, onda će od dana kad je ozdravio brojiti sedam dana. Tada će oprati svoje haljine i okupati se u svježoj vodi; tako postaje čist.\ A osmog dana neka uzme dvije grlice ili dva golubića, neka dođe pred Gospodina na ulaz u Šator svjedočanstva i neka ih preda svećeniku! Svećenik neka ih tada priredi, jedno kao žrtvu za grijeh, a drugo kao žrtvu paljenicu! Tako neka mu svećenik pribavi zbog tečenja pomirenje pred Gospodinom! Ako komu isteče sjeme, neka okupa čitavo svoje tijelo, i nečist je do večeri. Haljina i stvar od kože, na koju je došlo sjeme, mora se oprati, i nečista je do večeri. Ako tko bude sa ženom, tako da isteče sjeme, moraju se oboje okupati, i nečisti su do večeri. Ako ženska osoba ima istjecanje, i to mjesečno istjecanje krvi, onda je na njoj nečistoća sedam dana; tko je se dotakne, nečist je do večeri.\ Sve na što ona legne u vrijeme svoje nečistoće postaje nečisto, isto tako sve na čemu sjedi. Tko se dotakne njezine postelje, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. Tko se dotakne predmeta na kojemu je ona sjedila, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. I tko dotakne nešto na njezinoj postelji ili na predmetu na kojemu je ona sjedila, nečist je do večeri. Ako li netko bude s njom, i nešto od njezine nečistoće dođe na njega, onda je on sedam dana nečist, i svaka postelja na kojoj leži postaje nečista. Ako ženska osoba trpi zbog stalnog istjecanja krvi izvan pravilnog vremena, ili ako ima istjecanje krvi nakon pravilnog vremena, onda se dani u kojima ima nečisto istjecanje smatraju kao dani njezina pravila; nečista je.\ Za svaku postelju na kojoj leži u dane svojega tečenja vrijedi isto kao za postelju u vrijeme njezina pravila, i svaki predmet na kojemu ona sjedi postaje nečist, kao u vrijeme njezina pravila. Tko se, dakle, dotakne tih stvari, postaje nečist; mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri.\ Ako se ona izliječila od tečenja, onda će brojiti još sedam dana; tada je čista.\ A osmog dana neka uzme dvije grlice ili dva golubića i neka ih odnese svećeniku na ulaz u Šator svjedočanstva! Svećenik neka onda uredi jedno kao žrtvu za grijeh, drugo kao žrtvu paljenicu! Tako neka joj svećenik pribavi, zbog njezina istjecanja, pomirenje pred Gospodinom! Tako morate poučiti sinove Izrćlove o njihovoj nečistoći, da ne umru zbog svoje nečistoće, ako bi onečistili moje prebivalište, što je u njihovoj sredini. To su odredbe za one što su oboljeli od istjecanja i što istjecanjem sjemena postaju nečisti, te za one što imaju pravilo, i za sve što imaju istjecanje, bilo muškarci bilo žene, i za onoga koji bude s nečistom.” Još je govorio Gospodin s Mojsijem nakon smrti obojice Aronovih sinova, koji su morali umrijeti kad su bili stupili pred Gospodina. Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Kaži svojemu bratu Aronu da ne smije u svako doba ući u svetište iza zavjese, pred pomirilište odozgo na kovčegu, inače da mora umrijeti; jer se nad pomirilištem javljam u oblaku. \ Samo tada smije Aron ući u svetište kad dolazi s juncem kao žrtvom za grijeh i s ovnom kao žrtvom paljenicom. On mora nositi svetu lanenu košulju, lanene gaće moraju pokrivati golo tijelo, lanenim pojasom mora biti opasan i lanenu kapu mora staviti na glavu; to je sveto ruho što ga mora odjenuti nakon što se okupa.\ Od općine sinova Izrćlovih treba uzeti sebi dva jarca kao žrtvu za grijeh i jednoga ovna za žrtvu paljenicu. Onda će Aron donijeti junca, što je određen za žrtvu zbog grijeha, i pribaviti sebi i svojoj kući pomirenje. Nato će uzeti oba jarca i staviti ih pred Gospodina na ulaz u Šator svjedočanstva. Aron će baciti ždrijeb na oba jarca, jedan za Gospodina, drugi za Azazela. Onda će Aron donijeti jarca na kojega je pao ždrijeb za Gospodina, i pripraviti ga kao žrtvu za grijeh. A jarca na kojega je pao ždrijeb za Azazela, stavit će živa pred Gospodina, da na njemu izvrši pomirenje i da ga pošalje za Azazela u pustinju. Aron će dakle donijeti junca što je određen za njega kao žrtva za grijeh, sebi i svojoj kući pribaviti pomirenje tim da zakolje junca što je određen za njega kao žrtva za grijeh. Tada će uzeti kadionicu punu žeravice sa žrtvenika pred Gospodinom i dvije pregršti pune sitno istucanoga mirisnog kâda i odnijeti ga iza zavjese. Tada će staviti kâd na oganj pred Gospodinom, da oblak od kâda zakloni pomirilište na kovčegu zakona, i da on ne umre. Na to neka uzme nešto od krvi junčeve i neka poškropi svojim prstom prednju stranu pomirilišta; pred pomirilište neka poškropi sedam puta krvlju svojim prstom!\ Tada neka zakolje jarca što je određen za narod, kao žrtva za grijeh, i neka odnese njegovu krv iza zavjese, i neka učini s krvlju isto onako kao što je učinio s krvlju junčevom: neka poškropi pomirilište i pred pomirilište, i tako očisti svetište od nečistoća sinova Izrćlovih i od svih prijestupa što su ih počinili! Isto tako neka učini sa Šatorom svjedočanstva što se nalazi kod njih usred njihovih nečistoća! A nitko ne smije biti u Šatoru svjedočanstva kad on uđe u nj izvršiti u svetištu čin pomirenja, dok ne izađe i ne pribavi pomirenje sebi, svojoj kući i cijeloj općini Izrćlovoj. Potom neka izađe van na žrtvenik, što stoji pred Gospodinom, pa neka izvrši i na njemu pomirenje tako da uzme nešto od krvi junčeve i od krvi jarčeve i da je uokolo namaže na rogove žrtvenika. Tad neka sedam puta poškropi žrtvenik svojim prstom, s nešto krvi, i tako ga očisti i posveti ga od nečistoća sinova Izrćlovih! Kad je tako završio pomirenje svetišta i Šatora svjedočanstva i žrtvenika, tada će dovesti živoga jarca. Aron neka položi obje ruke na glavu živoga jarca i neka prizna nad njim sve krivnje sinova Izrćlovih i sve prijestupe što ih počiniše! Neka ih svali na glavu jarca i neka ga po čovjeku, koji stoji spreman, da odnijeti u pustinju! Tako će jarac odnijeti sa sobom sve njihove krivnje u zabit kraj. U pustinji neka se tad jarac pusti. Nato će Aron ući u Šator svjedočanstva i skinuti sa sebe lanene haljine, što ih je bio odjenuo kad je stupao u svetište, i tamo ih položiti. On će se okupati na svetom mjestu, odjenuti svoje haljine, opet izaći i prirediti žrtvu paljenicu za sebe i žrtvu paljenicu za narod i time sebi i narodu pribaviti pomirenje. Salo žrtve za grijeh neka spali na žrtveniku! A čovjek koji je odnio jarca van, za Azazela, mora oprati svoje haljine i okupati se. Onda smije opet doći u tabor. Junca žrtve za grijeh i jarca žrtve za grijeh, od kojih je krv bila unesena da se u svetištu izvrši čin pomirenja, treba odnijeti pred tabor i njihove kože, meso i sadržaj utrobe treba spaliti. Onaj koji ih je spalio mora oprati svoje haljine i okupati se. Onda smije opet doći u tabor. Ovaj zakon ima za vas vječitu valjanost. U sedmom mjesecu, desetog dana mjeseca, morate postiti i nikakav posao ne smijete raditi, ni domaći ni stranac koji boravi kod vas. Jer u taj dan pribavlja se za vas pomirenje, da budete očišćeni. Od svih grijeha svojih trebate biti očišćeni pred Gospodinom. Dan potpunoga odmora treba biti za vas, i trebate postiti po zapovijedi koja vrijedi zauvijek. A pomirenje neka izvrši svećenik koji je bio pomazan i posvećen da vrši svećeničke službe umjesto svojega oca. I on će odjenuti lanene haljine, sveto ruho, i očistiti Presveto. Isto će tako on očistiti Šator svjedočanstva i žrtvenik, i svećenicima, i cijeloj narodnoj općini pribaviti pomirenje. Ovaj zakon, kojim treba sinovima Izrćlovim jedanput u godini pribaviti pomirenje od svih njihovih grijeha, ima za vas vječitu valjanost.” I on učini kako je bio zapovjedio Gospodin Mojsiju. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Aronu, njegovim sinovima i svim Izrćlcima ovu odredbu: Ovo je što zapovijeda Gospodin: Svaki Izrćlac koji zakolje vola, ovcu ili kozu u taboru ili izvan tabora, a ne donese ih na ulaz u Šator svjedočanstva, da ih prinese Gospodinu kao prinos pred prebivalištem Gospodnjim, taj će biti kriv za krv. Mora se istrijebiti iz naroda svojega, jer je prolio krv. Zato će sinovi Izrćlovi svoje životinje klanice, što su ih dosad klali na slobodnu polju, dovesti k svećeniku pred Gospodina na ulaz u Šator svjedočanstva i prinijeti ih kao mirotvorne žrtve Gospodinu. Svećenik neka poškropi krvlju žrtvenik Gospodnji pred ulazom u Šator svjedočanstva i neka spali salo na ugodni miris Gospodinu! Oni ne smiju više prinositi svojih žrtava klanica đavlima, s kojima su dosad činili preljub. Ovaj zakon ima za njih vječitu valjanost, od koljena do koljena. Još im zapovjedi: Ako jedan Izrćlac ili stranac koji boravi kod njih prinese žrtvu paljenicu ili žrtvu klanicu, a da je ne dovede na ulaz u Šator svjedočanstva, da je tamo žrtvuje Gospodinu, onda neka se taj istrijebi iz svojega naroda! Jede li koji Izrćlac ili stranac, koji boravi kod njih, bilo čiju krv, to ću ja protiv takva čovjeka, koji jede krv, postupati i istrijebiti ga iz njegova naroda. Jer je život tijela u krvi i samo vam je na žrtveniku dopuštam na pomirenje za duše vaše; krv naime pribavlja pomirenje, jer je u njoj život.\ Zato zapovijedam sinovima Izrćlovim: Nitko između vas ne smije jesti krvi. I stranac, koji boravi kod vas, ne smije okusiti krvi. Svaki Izrćlac i svaki stranac, koji boravi kod njih, ako ulovi divljač ili pticu što se jedu, neka iscijedi krv i zaspe je zemljom! Jer život svakoga živog bića u njegovoj je krvi. Zato zapovijedam sinovima Izrćlovim: Ne smijete jesti krvi nijednog živoga bića. Jer je život svakoga živog bića u njegovoj krvi. Svaki koji je jede, ima se usmrtiti. Tko jede meso životinje što je crkla, ili ju je zvjerka rastrgala, bio domaći ili stranac, mora oprati svoje haljine i okupati se, i nečist je do večeri. Onda je opet čist. A ne opere li svojih haljina i ne okupa li se, onda se ogriješio.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne smijete činiti što se čini u egipatskoj zemlji, gdje ste prebivali, niti što se čini u kanaanskoj zemlji, kamo ću vas voditi. Po njihovim uredbama ne smijete živjeti. Nego vršite moje zapovijedi i živite savjesno, po mojim propisima! Ja sam Gospodin, Bog vaš. Zato držite moje uredbe i zapovijedi! Tko ih vrši, imat će po njima život. Ja sam Gospodin. Nitko ne smije grešno općiti sa svojim rođacima po krvi. Ja sam Gospodin. Sa svojim ocem i s majkom ne smiješ grešno općiti. Ona je mati tvoja. Ne smiješ je obeščastiti. Sa ženom svojega oca ne smiješ grešno općiti. Obeščastio bi svojega oca. Sa svojom sestrom, kćeri svojega oca ili kćeri svoje majke, bila rođena u kući ili izvan kuće, ne smiješ grešno općiti. Sa kćeri svojega sina ili sa kćeri svoje kćeri ne smiješ grešno općiti; jer one su tvoje vlastito meso. \ Sa kćeri žene svojega oca, koju nije rodio tvoj otac, ne smiješ grešno općiti; ona ti je sestra. \ Sa sestrom svojega oca ne smiješ grešno općiti; ona ima istu krv kao tvoj otac. \ Sa sestrom svoje majke ne smiješ grešno općiti; jer ona ima istu krv kao tvoja mati. \ Sa ženom brata svojega oca ne smiješ grešno općiti. K njegovoj ženi ne smiješ se približiti. Ona ti je strina. Sa svojom snahom ne smiješ grešno općiti. Ona je žena sina tvojega, ne smiješ s njom općiti. Sa ženom svojega brata ne smiješ grešno općiti. Inače obeščašćuješ svojega brata. Sa ženom i ujedno s njezinom kćeri ne smiješ grešno općiti. Kćer njezina sina ili kćer kćeri njezine ne smiješ uzeti, da općiš s njima. One su iste krvi. Bilo bi to rodoskvrnuće. Također ne smiješ uzeti žene k njezinoj sestri i time svađu izazivati, kad bi s njom, uz nju, općio za njezina života. Ne smiješ se približiti ženi u vrijeme njezine nečistoće, da općiš s njom. Sa ženom svojega bližnjega ne smiješ grešno općiti. Ti bi se time onečistio. Ne smiješ nijedno svoje dijete prinijeti Moleku za žrtvu i obeščastiti ime svojega Boga. Ja sam Gospodin. Ne smiješ općiti s muškarcem kao sa ženom. Bio bi to čin gadan. I sa životinjom ne smiješ općiti i sebe onečistiti. Žena se ne smije podati životinji za općenje. Bila bi to velika sramota. Nemojte se onečistiti nigdje ničim takvim! Jer svime su se tim oskvrnuli narodi što ću ih protjerati kad vi dođete. Jer je zemlja postala nečista, pohodit ću je zbog njezinih opačina, tako da će zemlja izbljuvati svoje stanovnike. Tako eto držite uredbe i zapovijedi moje! Neka ne čine ni jedne od tih opačina, ni domaći ni stranac koji živi kod vas! Jer sve te opačine činili su ljudi što su prije vas stanovali u zemlji, i time je nečista postala zemlja. Onda vas zemlja ne će izbljuvati, jer ste je onečistili, kao što je izbljuvala narod što je bio prije vas. Tko čini takvu opačinu, ljudi koji takvo što čine, neka se istrijebe iz sredine svog naroda! Tako, eto, držite moje odredbe: Ne ravnajte se po gadnim običajima što su se držali prije vas! Ne oskvrnite se time. Ja sam Gospodin, Bog vaš.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži svoj izrćlskoj općini ove propise: Budite sveti, jer sam ja, Gospodin, Bog vaš, svet! Svaki neka poštuje oca i majku, i neka drži moje subote. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne obraćajte se ništavilima. Ne pravite sebi lijevanih kumira. Ja sam Gospodin, Bog vaš! Kad prinosite Gospodinu žrtvu mirotvornu, onda je žrtvujte tako da se milostivo primi od vas! U dan kad je žrtvujete, ili dan poslije, treba je pojesti. Što preostane do trećega dana, treba sažeći. Ako bi se ipak treći dan što od toga jelo, to bi bilo meso pokvareno i ne bi se milostivo primilo. Tko jede od toga, natovaruje krivnju na sebe. Jer je oskvrnuo što je Gospodinu sveto. Takav će se istrijebiti iz svojega naroda. Kad spremate žetvu svoje zemlje, nemojte požeti polja sve do krajnjega ruba i ne skupljajte ostatke po žetvi! I u vinogradu ne skupljajte ostatke i ne pobirite otpalih zrna u vinogradu! Ostavite ih siromahu i strancu. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne kradite, ne lažite, ne varajte jedan drugoga! Ne zaklinjite se krivo mojim imenom i ne okrvnjujte tako imena Božjega! Ja sam Gospodin. Ne zakidaj i ne pljačkaj svojega bližnjega! Ne zadržavaj kod sebe do sutra radnikove plaće. Nemoj psovati gluha i pred slijepca ne stavljaj na put ništa, nego se boj Boga svojega! Ja sam Gospodin. Ne činite nepravde kod presude! Niti drži stranu siromahu, niti se obaziri na odličnika, nego po pravdi sudi svojemu bližnjemu! Ne kleveći među svojim zemljacima i ne dovodi tako u opasnost život svoga bližnjega! Ja sam Gospodin. Ne nosi u srcu mržnje protiv svojega brata! Otvoreno uputi svojega bližnjega da zbog njega ne naprtiš krivnju na sebe! Ne budi osvetljiv prema svojim zemljacima i ne nosi ništa za njima, nego ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga! Ja sam Gospodin. Držite moje zapovijedi: Svoje živinče ne puštaj na živinče druge vrste. Ne zasijavaj svog polja dvojakim sjemenom! Ne oblači na se haljine tkane od dvojake tvari. Ako bi tko sagriješio sa ženom, koja kao ropkinja pripada drugome mužu, ali nije ni oslobođena ni otkupljena, treba ga kazniti, ali ne smrću, jer se ne radi o slobodnoj ženi. Ali on neka za pokoru prinese, na ulazu u Šator svjedočanstva, Gospodinu ovna kao žrtvu za prijestup! Svećenik će mu tada ovnujskom žrtvom za prijestup pribaviti pred Gospodinom pomirenje za počinjeni grijeh. Tako će mu biti oprošten grijeh u koji je pao. Kad dođete u zemlju i zasadite svakojake voćke, smatrajte kao da su njihovi prvi plodovi neobrezani! Neka vam budu tri godine neobrezani! Oni neka se ne jedu! U četvrtoj će godini svi njihovi plodovi biti posvećeni Gospodinu u znak zahvalnosti. Istom u petoj godini smijete uživati njihove plodove. To obilniji bit će vam tada prihod. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ništa ne smijete jesti što je s krvlju. Ne smijete gatati ni čarati. Ne šišajte svoje kose na glavi u krug! Ne brijte brade! Zbog mrtvaca ne činite zareza na svojemu tijelu! Ne udarajte na se nikakvih biljega! Ja sam Gospodin. Ne oskrvnjuj svoje kćeri puštajući je u nečistoću! Ne smije zemlja postati bludničko mjesto i pozornica nečistoće. Držite moje subote! Poštujte moje svetište! Ja sam Gospodin. Ne obraćajte se zaklinjačama mrtvaca i gatarama! Ne pitajte ih! Vi se oskvr- njujete po njima. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ustani pred sijedom glavom i poštuj starčevu osobu! Boj se Boga svojega! Ja sam Gospodin. Ako stranac boravi u zemlji kod vas, ne smijete ga ugnjetavati. Kao domaći iz vlastite sredine vaše neka vam bude stranac koji živi kod vas! Ljubite ga kao sebe same! Jer sami ste bili stranci u egipatskoj zemlji. Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne činite nepravde kod osude, kod mjere za dužinu, kod mjere za težinu, kod mjere za stvari što se sipaju! Mjerila neka su vam prava, utezi pravi, efa prava i hin prav! Ja sam Gospodin, Bog vaš, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje. Tako dakle držite točno sve moje uredbe i zapovijedi! Ja sam Gospodin.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu uputu: Ako Izrćlac ili stranac koji živi u Izrćlu da koje svoje dijete Moleku, taj se mora smrću kazniti. Narod ga treba kamenovati. Ja ću sam postupati protiv njega i istrijebit ću ga iz njegova naroda, jer je dao svoje dijete Moleku i tako onečistio moje svetište i oskvrnuo moje sveto ime. Ako li narod zatvori svoje oči pred čovjekom koji dade svoje dijete Moleku, i ne ubije ga, onda ću ja sam postupati protiv takva čovjeka i cijeloga njegova roda i istrijebit ću njega i sve koji se s njim predadoše Molekovoj službi, iz njihova naroda. Ako se netko obraća zaklinjačama mrtvaca i gatarama i s njima služi krivoboštvu, onda ću ja postupati protiv takva čovjeka i istrijebiti ga iz njegova naroda. Zato se posvetite i budite sveti! Jer ja sam Gospodin, Bog vaš. Držite točno moje zapovijedi! Ja, Gospodin, jesam, koji vas posvećujem. Svaki koji proklinje oca ili majku, mora se kazniti smrću. Jer je oca i majku proklinjao, kriv je smrti. Ako netko sagriješi s udatom ženom, sa ženom svoga bližnjega, moraju se smrću kazniti preljubnik i preljubnica. Ako netko sagriješi sa ženom svojega oca, osramotio je oca. Oboje će se smrću kazniti. Krivi su smrti. Sagriješi li netko sa svojom snahom, oboje će se smrću kazniti. Učiniše veliku sramotu i krivi su smrti. Ako muškarac sagriješi s drugim muškarcem kao sa ženom, počiniše obojica sramotu. Moraju se kazniti smrću. Krivi su smrti. Uzme li netko sebi ženu i uz to još njezinu majku, to je sramota. Ima se njega i njih obje spaliti, da se učini kraj takvoj nečistoći među vama. Ako netko sagriješi sa živinčetom, smrću će se kazniti. I živinče trebate ubiti. Ako se žena približi živinčetu, da sagriješi s njim, ubij ženu i živinče! Trebaju poginuti. Zaslužili su smrt. Ako netko uzme za ženu svoju sestru od očeve ili majčine strane i ako su oboje općili među sobom, to je sramota. Treba ih usmrtiti pred očima njihovih zemljaka. On je oskvrnuo svoju sestru pa mora svoju krivnju ispaštati. Ako netko opći sa ženskom osobom u vrijeme njezine nemoći, ako dakle on i ona otkriju žensko mjesečno istjecanje, moraju se oboje istrijebiti iz svojega naroda. Sa sestrom svojega oca ili svoje majke ne smiješ općiti. Jer takav oskvrnjuje svoje vlastito meso. Oni će ispaštati svoju krivnju. Tko sagriješi sa ženom svog strica, osramotio je strica. Oni trebaju svoju krivnju ispaštati. Umrijet će bez djece. Ako netko uzme k sebi ženu svojega brata, to je rodoskvrnuće. Brata je svojega obeščastio. Oni će ostati bez djece. Držite dakle brižno sve moje uredbe i zapovijedi, da vas ne izbljuje zemlja, u koju vas hoću dovesti, da se u njoj nastanite! Ne idite za uredbama naroda koje ću protjerati za vašeg dolaska! Jer su činili sve to, zato mi omrznuše. Zato sam vam rekao: Prisvojite k sebi njihovu zemlju! Vama ću je dati u posjed, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Ja sam Gospodin, Bog vaš, koji sam vas odvojio od ostalih naroda. Zato razlikujte čiste četveronožne životinje od nečistih, ptice čiste od nečistih! Nemojte se onečistiti četveronožnim životinjama ili pticama ili čime god što puže po zemlji, a što sam vam označio kao nečisto! Budite mi sveti! Jer sam svet ja, Gospodin, i odabrah vas ispred drugih naroda, da budete moji. Ako ima muž ili žena u kojima je duh mrtvaca ili gatarski duh, moraju se smrću kazniti. Neka se kamenuju! Krivi su smrti.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Kaži svećenicima, sinovima Aronovim, ovo: Svećenik se ne smije onečistiti ni na kojem mrtvom zemljaku. Samo na svojim bližim rođacima, po krvi, na majci, ocu, sinu, kćeri, bratu i sestri, ako ona još kao djevojka živi kod njega i nema muža, smije se onečistiti. Suprug se ne smije na svojim rođacima onečistiti i oskvrnuti. Ne smije šišati kose na svojoj glavi i brade ne smiju podstrizati i ne smiju praviti zarezotine na svojemu tijelu. Neka budu sveti svom Bogu i neka ne oskvrnjuju ime Boga svojega! Jer prinose ognjene žrtve Gospodnje, hranu Boga svojega. Zato neka budu sveti! Ne smiju uzeti za ženu bludnicu ili oskvrnjenu. I ženom od muža rastavljenom ne smiju se ženiti. Jer je svećenik posvećen svojemu Bogu. Moraš ga štovati, jer on prinosi hranu tvojega Boga. Neka ti bude kao svet! Jer sam svet ja, Gospodin, koji vas posvećujem. Ako se svećenikova kći oskvrne nečistoćom, oskvrnjuje tim svog oca. Ona se mora spaliti. A svećenik, koji je najviši među svojim sudruzima, na čiju je glavu bilo izliveno ulje pomazanja i koji je bio posvećen i odjeven u svete haljine, ne smije nositi raspletenu kosu ni razdirati svoje haljine. Također se ne smije primaknuti nijednome mrtvacu. Pa ni na ocu i na majci ne smije se onečistiti. Ne smije ostaviti svetišta i svetište Boga svojega ne smije oskvrnuti. Jer je na njemu posvećenje ulja pomazanja Boga njegova. Ja sam, Gospodin. Mora sebi uzeti za ženu djevojku. Udovicom ili rastavljenom ženom ili oskvrnjenom ili bludnicom, svima tima ne smije se oženiti. Samo djevojku iz svog naroda smije uzeti za ženu. Tako ne će oskvrnuti svog potomstva među svojim narodom. Jer ja, Gospodin, jesam koji ga posvećujem!” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Aronu ovu odredbu: Ako tko od budućih tvojih potomaka ima na sebi kakvu tjelesnu manu, taj ne smije pristupiti kako bi prinosio žrtvenu hranu svojega Boga. Jer nitko koji na sebi ima kakvu tjelesnu manu ne smije pristupiti: ni slijep, ni hrom, ni sakat, nitko u koga je jedan ud predug, nitko tko ima slomljenu nogu ili slomljenu ruku, ni grbav ili sušičav, nitko tko ima bolesno oko, ni šugav, ni pun lišaja, ni uškopljenik. U koga bi god od potomaka svećenika Arona bila kakva tjelesna mana, ne smije pristupiti da prinosi ognjene žrtve Gospodnje. Ako je mana na njemu, ne smije pristupiti da prinosi hranu svoga Boga. Ali smije jesti od hrane Boga svojega, naime od presvetih i svetih darova. Ali ne smije ući kroz zavjesu i stupiti na žrtvenik, jer ima manu na sebi. Inače bi oskvrnuo moja sveta mjesta. Jer ja, Gospodin, jesam koji ih posvećujem.” Mojsije kaza ovo Aronu i njegovim sinovima i svima sinovima Izrćlovim. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Naloži Aronu i njegovim sinovima da puni strahopoštovanja upravljaju darovima što mi ih posvećuju sinovi Izrćlovi, i da ne obeščašćuju moje sveto ime. Ja sam Gospodin. Reci im: Ako ikad itko između svih vaših potomaka pristupi k svetim darovima, što ih sinovi Izrćlovi posvećuju Gospodinu, u stanju nečistoće, takav će se čovjek odstraniti ispred mojega lica i pogubiti. Ja sam Gospodin. Tko između potomaka Aronovih trpi od gube ili istjecanja, ne smije jesti od svetih darova, dok nije opet čist. Tko se dotakne koga god koji se je onečistio od mrtva tijela, ili tko se je oskvrnuo, ili tko dotakne životinju što gmiže po zemlji, od čega se on onečisti, ili čovjeka od kojega navuče na sebe bilo koju nečistoću;\ tko, dakle, dotakne takvo što, ostaje nečist do večeri i ne smije uživati ništa od svetih darova, dok se nije okupao. Kad zađe sunce, on je opet čist i smije jesti od svetih darova. Jer oni mu dolaze kao hrana. Od poginule ili rastrgane životinje ne smije jesti. On bi tim postao nečist. Ja sam Gospodin. Tako trebaju držati moje naloge, da ne navuku na sebe grijeh i ne umru, jer oskvrnuše posvećeno. Ja sam Gospodin, koji ih posvećujem. Nijedan tuđinac ne smije uživati nešto sveto. Ni svećenikov ukućanin ili nadničar ne smije uživati nešto sveto. Ako li svećenik nabavi roba za novce, onda taj smije od toga jesti. Isto tako smiju jesti od njegove hrane oni koji se rodiše u njegovoj kući. Uda li se svećenikova kći za čovjeka koji nije svećenik, onda ona ne smije uživati ništa od svetih darova. Ako li svećenikova kći obudovi ili se rastavi, a nema djece, i vrati se opet u kuću svojega oca, onda ona smije jesti od očeve hrane, kao u svojoj mladosti. Ali nijedan tuđinac ne smije što od toga uživati. Ako netko uživa sveto nehotice, onda će vratiti sveto svećeniku i dostaveti još peti dio vrijednosti. Svećenici ne smiju oskvrnuti svetih darova sinova Izrćlovih, što ih oni prinose Gospodinu. Navukli bi na sebe kažnjiv prijestup kad bi jeli njihove svete darove. Jer ja, Gospodin, jesam koji ih posvećujem.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Aronu i njegovim sinovima i svima sinovima Izrćlovim ovu naredbu: Ako netko od kuće Izrćlove prinese svoj prinos, bilo da prinese Gospodinu zavjetovane ili dragovoljne prinose, kao žrtvu paljenicu, onda za to, da budete ugodni, treba bez mane, muško od goveda, ovaca i koza. Životinju koja ima manu na sebi ne smijete prinositi. Jer vas ne bi učinila ugodnima. Ako netko prinosi Gospodinu kao mirotvornu žrtvu govedo ili ovcu, da izvrši zavjet ili kao dragovoljan prinos, onda, da bude ugodan, ne smije imati nikakve mane na sebi. Životinje što su slijepe ili imaju koji ud slomljen ili ranu ili su gnojave, krastave ili imaju lišajeve, ne smijete prinositi Gospodinu niti od toga na žrtvenik staviti Gospodinu ognjenu žrtvu. Govedo ili ovcu s predugim ili prekratkim udovima smiješ žrtvovati kao dragovoljan prinos, ali kao zavjetna žrtva ne bi te učinila ugodnim. Životinju kojoj su mošnje zgnječene, stučene, otrgane ili isječene ne smijete prinositi Gospodinu. Takve životinje ne smijete niti u svojoj vlastitoj zemlji gojiti, niti ih od kojega stranca kupiti i prinositi kao hranu svojega Boga. Jer to je pokvareno, ima manu, ne će vas učiniti ugodnima.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Govedo ili ovca ili jare, kad se omladi, mora ostati sedam dana kod svoje majke. Od osmoga dana i dalje bit će ugodno primljeno od Gospodina, ako mu se prinese kao ognjena žrtva. Govedo ili ovcu ne smijete klati zajedno s njihovim mladima i u isti dan. Kad hoćete prinijeti Gospodinu zahvalnu žrtvu, onda je morate tako žrtvovati da vas učini ugodnima: Ona se mora još istoga dana pojesti. Ne smijete ništa od toga ostaviti do drugoga jutra. Ja sam Gospodin. Držite i vršite dakle brižno moje zapovijedi! Ja sam Gospodin. Ne oskvrnjujte mojega svetog imena! Hoću da budem štovan kao svetac među sinovima Izrćlovim. Ja, Gospodin, jesam koji vas posvećujem, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje da budem Bog vaš, ja, Gospodin.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Izrćlcima ove odredbe: Blagdani Gospodnji, što ćete ih slaviti svetim svečanim sastancima, ovi su: Šest dana smije se raditi. Ali sedmi dan jest dan potpunoga odmora sa svetim svečanim sastankom. Tad ne smijete raditi nikakva posla. Dan je to odmora, u čast Gospodinu po svima vašim prebivalištima. Ovo su blagdani Gospodnji sa svetim svečanim sastancima, što ćete ih svetkovati u određeno vrijeme: četrnćsti dan prvoga mjeseca navečer jest blagdan Pasha u čast Gospodinu. Petnćsti dan istoga mjeseca slavi se blagdan Beskvasnih kruhova u čast Gospodinu. Tada jedite sedam dana beskvasne kruhove! Prvi dan morate održati sveti svečani sastanak. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Sedam ćete dana prinositi Gospodinu ognjenu žrtvu. Sedmi je dan opet sveti svečani sastanak. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Kad dođete u zemlju koju ću vam dati, i tamo stanete žeti, tada donesite snop prvina od žetve svoje k svećeniku! On će tada snop žrtvovati primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom, da vas učini ugodnima. Na dan po suboti svećenik će ga žrtvovati primicanjem i odmicanjem. Taj dan, kad žrtvujete snop primicanjen i odmicanjen, žrtvovat ćete Gospodinu jednogodišnje janje bez pogrješke, kao žrtvu paljenicu. Uz to kao prinos dvije desetine bijeloga brašna, zamiješana s uljem, ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu, onda kao naljev još četvrt hina vina. Kruha i pržena ili stučena zrnja ne smijete jesti dok niste prinijeli prinos svojemu Bogu. Ova zapovijed ima vječitu valjanost za sva vaša pokoljenja u svim vašim prebivalištima. Potom od dana po suboti, naime od dana kad ste prinijeli snop primicanjem i odmicanjem, morate brojiti sedam punih tjedana. Do dana što dolazi iza sedme subote brojit ćete pedeset dana. Tada prinesite Gospodinu od novoga žita prinos! Iz svojih prebivališta donijet ćete sa sobom dva kruha za žrtvu primicanjem i odmicanjem, što se sastoje od dvije desetina bijeloga brašna i pečena su s kvascem kao žrtva prvina Gospodinu! Uz te kruhove prinesite i sedam jednogodišnjih janjaca bez pogrješke, jednoga junca i dva ovna, da budu žrtva paljenica Gospodinu, sa svojim prinosom i naljevima kao ognjenu žrtvu na ugodni miris Gospodinu! Onda ćete prinijeti jarca kao žrtvu za grijeh i dva jednogodišnja janjeta kao mirotvornu žrtvu. Svećenik će ih žrtvovati primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom zajedno s kruhovima od prvina. To i dva janjeta, kao posvetni dar Gospodinu, pripast će svećeniku. U isti dan zakazat ćete sveti svečani sastanak. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Ova zapovijed ima vječitu valjanost za sva vaša pokoljenja u svim vašim prebivalištima. Kad stanete žeti u svojoj zemlji, onda nemojte požeti polje sve do krajnjega ruba i ne prebirite po žetvi! Ostavite to siromasima i strancima! Ja sam Gospodin, Bog vaš.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Prvi dan sedmoga mjeseca mora vam biti dan odmora, dan spomena s trubnjom rogova, sveti svečani sastanak. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla i prinijet ćete ognjenu žrtvu Gospodinu.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”A deseti dan istoga sedmoga mjeseca jest dan pomirenja. Tada ćete održati sveti svečani sastanak, postiti i prinijeti ognjenu žrtvu Gospodinu. Na taj dan ne smijete raditi nikakva posla. Jer to je dan pomirenja, koji će vam pribaviti pomirenje pred Gospodinom, Bogom vašim. Zato će se svaki koji ne posti na taj dan istrijebiti iz svog naroda. čovjeka koji na taj dan radi bilo kakav posao istrgat ću iz njegova naroda. Nikakva posla ne smijete raditi. Ova zapovijed neka ima vječitu valjanost za sva vaša pokoljenja u svim vašim prebivalištima! Neka vam to bude dan potpunoga odmora, a morate postiti. Devetog dana mjeseca, navečer, držat ćete svoj odmor od večeri do večeri.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ovu odredbu: Petnćsti dan istoga sedmoga mjeseca jest blagdan Sjenicâ u čast Gospodinu za sedam dana. Prvog dana održava se sveti svečani sastanak. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Sedam ćete dana prinositi ognjenu žrtvu Gospodinu, onda osmi dan održati sveti svečani sastanak i prinijeti Gospodinu ognjenu žrtvu. To je završni blagdan. Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. To su blagdani Gospodnji na koje morate držati svete svečane sastanke, da prinosite Gospodinu ognjene žrtve: žrtvu paljenicu, prinos, žrtvu klanicu i naljev, kako ih traži pojedini dan, osim subota Gospodnjih i darova svih vaših zavjetnih žrtava i darova dragovoljnih, što ih prinosite Gospodinu. Ali petnćstog dana sedmoga mjeseca, kad sakupljate prihod zemlje, trebate svetkovati blagdan Gospodnji sedam dana. Prvi će dan biti odmor i isto tako osmi dan. Na prvi dan donijet ćete sebi najljepših plodova, palminih mladica i grana s gustolisnatih stabala i potočnih vrba i radovati se pred Gospodinom, svojim Bogom, sedam dana. Taj blagdan svetkovati ćete svake godine sedam dana, u čast Gospodinu. Ova zapovijed ima vječitu valjanost za sva vaša pokoljenja. Svetkovat ćete ga u sedmom mjesecu. Sedam ćete dana prebivati u sjenicama. Svaki domaći Izrćlac će prebivati u sjenicama, da kasnija vaša pokoljenja saznaju da sam ja učinio da prebivaju u sjenicama sinovi Izrćlovi; kad ih izvedoh iz egipatske zemlje, ja, Gospodin, Bog vaš.” \ Mojsije kaza tad sinovima Izrćlovim blagdane Gospodnje. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Naloži Izrćlcima da ti donesu čista ulja od stučenih maslina za svijećnjak, da se svaki dan mogu prisluživati svjetiljke. Izvan zavjese, pred kovčegom sa zakonom u Šatoru svjedočanstva Aron će ga spremati da gori stalno od večeri do jutra pred Gospodinom. Ova zapovijed ima vječitu valjanost za vaša pokoljenja. Na čistom svijećnjaku on će opremati svjetiljke da bez prestanka gore, vazda pred Gospodinom. Uzmi onda bijeloga brašna i ispeci od njega dvanćst kolača! Dvije desetine neka dođu na svaki kolač! Postavi ih tada u dva reda, po šest u jedan red, na čistom stolu pred Gospodinom! Svaki red okadi čistim kâdom, da bude mirisni dio kruhu, a ognjena žrtva Gospodinu! Redovito svake subote neka se tako postavljaju pred Gospodinom! Ova obveza veže sinove Izrćlove za sva vremena. Oni će pripasti Aronu i sinovima njegovim, koji ih moraju pojesti na svetom mjestu. Jer presveti darovi od ognjenih žrtava Gospodnjih idu njemu kao vječno valjano pravo.” Jednoga dana umiješa se sin jedne Izrćlke, a otac mu je bio Egipćanin, među sinove Izrćlove. Tada se posvađaše sin Izrćlke i neki Izrćlac. Pritom sin Izrćlke pohuli i opsova ime Gospodnje. Dovedoše ga zato k Mojsiju. Mati mu se zvala Šelomit i bila je kći Dibrijeva iz plemena Danova. Staviše ga međutim u zatvor, dok im on ne presudi po riječi Gospodnjoj. I Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Izvedi psovača van pred tabor, i svi koji su čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu i neka ga kamenuje sva općina! A sinovima Izrćlovim kaži: Ako netko pohuli svojega Boga, kaznit će se za svoj grijeh! Tko opsuje ime Gospodnje, kaznit će se smrću. Sva općina neka ga kamenuje! Stranac i domaći neka se pogubi ako opsuje ime Gospodnje! Ako netko ubije čovjeka, kaznit će se smrću. Tko ubije živinče, mora ga nadoknaditi, živinče za živinče. Nanese li netko svom bližnjemu tjelesnu štetu, neka mu se učini isto tako kao što je on učinio: Ranu za ranu, oko za oko, zub za zub! Ista tjelesna šteta što ju je on nanio drugome, neka se i njemu nanese! Tko ubije živinče, neka ga nadoknadi; tko ubije čovjeka, neka se pogubi!\ Jednako pravo neka bude u vas za stranca kao za domaćega! Jer ja sam Gospodin, Bog vaš.” Kad je to bio objavio Mojsije, izvedoše psovača van pred tabor i kamenovaše ga. Učiniše sinovi Izrćlovi tako kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Gospodin zapovjedi Mojsiju na gori Sinajskoj: ”Kaži Izrćlcima ovu naredbu: Kad dođete u zemlju što ću vam je dati, onda neka zemlja ima vrijeme odmora u čast Gospodinu! Šest godina zasijavaj svoje polje, šest godina obrezuj svoj vinograd i sabiri rod svog polja! Ali u sedmoj godini neka ima zemlja potpun odmor, vrijeme odmora u čast Gospodinu! Tada ne smiješ zasijavati svoje polje i gojiti svoj vinograd. I plod svoje prijašnje žetve ne smiješ požeti i grožđa svoga neobrezanog vinograda ne smiješ pobrati. Neka bude za zemlju godina odmora! Što rodi zemlja za svog odmora, neka vam bude za hranu: tebi, tvojim slugama, sluškinjama, najamnicima i ukućanima, što žive kod tebe! I tvojoj stoci i zvjeradi u tvojoj zemlji neka bude sav rod za hranu! Izbroj sedam takvih godina odmora, dakle sedam puta sedam godina, tako da vrijeme od sedam godina odmora iznese četrdeset i devet godina! Onda daj da bučno zatrubi truba u deseti dan sedmoga mjeseca! Na dan pomirenja neka posvuda u zemlji odjeknu bučno trube! Posvetite pedesetu godinu! Proglasite slobodu za sve stanovnike u zemlji! To neka vam je jubilarna godina, u kojoj opet svaki dolazi u posjed svojega vlasništva i vraća se svojoj obitelji! Svaka pedeseta godina neka vam je jubilarna godina! Tada ne smijete ni sijati, ni plod požeti, ni grožđa pobrati u neobrezanom vinogradu. Jer je ta jubilarna godina za vas sveto vrijeme. Samo ono što raste samo od sebe smijete pojesti iz polja. U takvoj jubilarnoj godini svaki će od vas opet doći na svoje vlasništvo. Ako prodaš nešto svom bližnjemu ili kupiš što od svog bližnjega, onda ne smijete zakidati jedan drugoga, nego prema broju godina od posljednje jubilarne godine kupuj od svog bližnjega i prema broju godina žetve neka ti on prodaje! Ako bude više godina, imaš prema tome više platiti, a ako manje bude godina, platit ćeš prema tome manje. Jer on ti prodaje određeni broj žetava. Nitko neka ne zakida drugoga, nego se bojte svojega Boga! Jer ja sam Gospodin, Bog vaš. Držite, dakle, moje zapovijedi i vršite savjesno moje odredbe! Tada ćete prebivati bez straha u svojoj zemlji. Zemlja će davati svoj rod, da mognete jesti do sitosti i u njoj prebivati bez straha. Ako li pitate: Od čega da živimo u sedmoj godini, kad ne sijemo i ne žanjemo?? onda znajte: U šestoj godini udijelit ću vam svoj blagoslov, da vam urodi za tri godine. Makar istom u osmoj godini sijete, jest ćete još uvijek od stare žetve. Do devete godine, do nove žetve, jest ćete staro žito. Zemljište i tlo ne smije se, dakle, prodavati zauvijek. Jer zemlja pripada meni. Vi ste samo stranci i ukućani kod mene. Zato morate u zemlji koju posjedujete dopustiti da se svuda opet otkupljuje zemljište i tlo. Ako osiromaši tvoj zemljak i proda nešto od svojega posjeda, onda će nastupiti za njega najbliži rođak kao otkupitelj i opet otkupiti ono što je njegov rođak prodao. Ako netko nema nikoga da ga otkupi, ali sam može toliko novaca sastaviti koliko treba za otkup, onda će odbiti godine što su protekle od prodaje, i ostatak vratiti onome kome je prodao, i tako opet doći do svog vlasništva. Ako li ne može toliko novaca nabaviti koliko bi mu morao vratiti, onda ostaje zemljište što ga je prodao u posjedu kupca, do jubilarne godine. A u jubilarnoj godini mora se vratiti, tako da on opet dođe do svojega vlasništva. Ako netko proda kuću u zidom ograđenom gradu, onda neka ostane pravo otkupa do svršetka godine u kojoj ju je prodao. Godinu dana neka ostane za njega pravo otkupa. Ako li do svršetka pune godine nije otkupljena, onda neka kuća, što stoji u zidom ograđenom gradu, ostane zauvijek kupcu i njegovim potomcima! Ne treba je vratiti u jubilarnoj godini. Naprotiv, kuće u selima, što nisu ograđene zidom, uzet će se kao dio posjeda zemlje. One se mogu otkupiti i vratiti u jubilarnoj godini. U levitskim gradovima leviti imaju pravo da kuće u gradovima, što pripadaju njima, uvijek otkupe. Ako jedan od levita opet ne otkupi svoju prodanu kuću, onda mu se ona, ako je u gradu što je njemu dodijeljen, opet vraća u jubilarnoj godini. Jer kuće u levitskim gradovima njihova su baština među sinovima Izrćlovim. Ali se pašnjak njihovih gradova ne smije prodavati. Jer pripada njima za sva vremena. Je li tko od tvojih zemljaka zadužen kod tebe i ne može platiti, onda mu moraš pomoći, kao da je stranac ili ukućanin, da može produžiti svoj život uz tebe. Ne smiješ uzeti od njega kamatu i povišicu, nego se boj svog Boga i daj da tvoj brat živi uz tebe! Ne smiješ mu davati svoga novca na kamatu, niti mu svoju hranu pozajmljuj uz lihvarsku cijenu. Ja sam Gospodin, Bog vaš, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje, da vam dam kanaansku zemlju i da budem Bog vaš. Ako je koji od tvojih zemljaka zadužen kod tebe i tebi se proda, ne daj da ti služi kao rob! Neka bude kod tebe kao nadničar, kao ukućanin! Samo će do jubilarne godine služiti kod tebe. A tada neka te smije slobodno ostaviti, on i njegova djeca, vratiti se k svojemu rodu i opet doći u posjed svojih očinskih dobara. Jer su oni moje sluge, što sam ih izveo iz Egipta. Oni se ne smiju prodati kao robovi. Nemoj gospodariti nad njim nemilo, nego se boj svojega Boga! Ako trebate robova i ropkinja, smijete ih kupiti od onih naroda što stoje oko vas. I djecu ukućana, što žive kod vas, smijete kupiti, i njihove potomke, što borave kod vas i rođeni su u vašoj zemlji. Njih smijete posjedovati kao vlasništvo i možete ih ostaviti kao baštinu svojoj djeci poslije vas, da ih posjeduju kao vlasništvo. Možete ih stalno imati za robove. Ali nad svojom braćom, sinovima Izrćlovim, ne smijete jedan nad drugim nemilo gospodariti. Stekne li stranac ili ukućanin uza te imanje, a jedan od tvojih zemljaka padne u dug kod njega, pa se proda za roba strancu ili ukućaninu uza te ili potomku iz obitelji kojega stranca, onda, nakon što je proda, mora ostati za njega pravo otkupa: jedan od njegovih zemljaka smije ga otkupiti: njegov stric ili sin njegova strica, ili koji po krvi bliži njegov rođak iz njegova plemena neka ga otkupi, ili neka on sam toliko skupi novaca da se otkupi! S onim koji ga je kupio neka proračuna vrijeme od godine kad je prodan do jubilarne godine. Cijena za koju je prodan neka se jednako razdijeli na broj tih godina! Neka se njemu računa vrijeme službe kao nadničaru! Ako još ima mnogo godina do jubilarne godine, neka za svoj otkup plati primjeren iznos od iznosa za koji je bio kupljen! Ako li preostaje samo malo godina do jubilarne godine, neka onda prema tomu proračuna! Po godinama njegove službe ravna se koliko će platiti za svoj otkup. Kao onaj koji godinu za godinom radi za plaću neka on bude kod njega, i ovaj ne smije pred tvojim očima nemilo gospodariti nad njim. Ako li se ovako ne otkupi, onda u jubilarnoj godini neka slobodno odu, on i njegova djeca! Jer meni pripadaju sinovi Izrćlovi kao sluge. Moje su sluge oni koje sam izveo iz Egipta, ja, Gospodin, Bog vaš. Ne smijete u svojoj zemlji sebi praviti idole i postavljati kamene likove i spomenike, niti podizati kamenje sa slikarijama, da im se klanjate. Jer ja, Gospodin, jesam Bog vaš. Držite moje subote i poštujte moje svetište! Ja sam Gospodin. Ako budete živjeli po mojim uredbama i držali savjesno moje zapovijedi, davat ću vam dažd u pravo vrijeme. Zemlja će rađati svoj rod, i drveće u polju davat će svoje plodove. Vršidba će se kod vas produžiti do berbe, a berba do sjetve. I kruh ćete jesti do sitosti i prebivat ćete bez straha u svojoj zemlji. Učinit ću da vlada mir u zemlji, tako da mognete leći, a da vas nitko ne uplaši. Učinit ću da i divlje zvijeri nestanu iz zemlje, i neće mač provaliti u vašu zemlju. Neprijatelje svoje tjerat ćete u bijeg, i oni će pred vama padati od mača. Petorica će od vas natjerati u bijeg stotinu i stotina od vas deset tisuća. Neprijatelji vaši padat će pred vama od mača. Obratit ću se vama, učinit ću vas mnogobrojnima, umnožit ću vas i održati svoj ću zavjet s vama. Jest ćete staro, odležano žito i čak ćete morati bacati staro da biste napravili mjesto novome. Postavit ću svoje prebivalište među vama i ne ću vas gledati poprijeko, nego ću hoditi među vama i biti Bog vaš, a vi ćete biti moj narod. Ja sam Gospodin, Bog vaš, koji vas izvedoh iz egipatske zemlje, da im dalje ne služite kao robovi. Ja slomih palice vašega jarma i dadoh vam da hodite upravo ovamo. Ako li me ne budete slušali i sve zapovijedi ne budete ispunjavali, nego prezrete moje uredbe i opovrgnete moje naredbe, tako da ne ispunjavate sve moje zapovijedi i kršite moj zavjet, onda ću i ja prema tome postupati s vama i oborit ću na vas strahovite kušnje: sušicu i vrućicu, koje će vam očni vid oduzeti i život vam oteti. Uzalud ćete onda sijati svoje sjeme. Jer će ga pojesti vaši neprijatelji. Okrenut ću svoje lice proti vas, tako da vas potuku vaši neprijatelji. Vaši protivnici gospodarit će nad vama, i bježat ćete i kad vas nitko ne bude progonio. Ako me ni tada još ne budete slušali, kaznit ću vas još sedam puta žešće za vaše grijehe. Slomit ću vašu drsku oholost i nebo nad vama učiniti kao željezo i vašu zemlju kao mjed. Tada ćete se mučiti uzalud. Zemlja vam ne će rađati roda i drveće na polju ne će vam davati plodova. Ako mi se i tada još budete protivili i ne budete me htjeli slušati, kaznit ću vas još sedam puta žešće za vaše grijehe. Divlju zvjerad poslat ću protiv vas, da vam ugrabi vašu djecu i podavi vašu stoku i umanji vaš broj, tako da opuste vaše ceste. Ako li vas još ni time ne opametim, nego mi se još jednako budete protivili, i ja ću se onda usprotiviti vama i kazniti vas sedam puta za vaše grijehe, pustit ću na vas mač koji će osvetiti kršenje zavjeta. Ako se tada povučete u svoje gradove, poslat ću među vas kugu, i bit ćete predani u šake svojih neprijatelja. Kad vam onda još prelomim potporu u kruhu, tada će vam deset žena peći kruh u jednoj jedinoj peći, i davat će vam se kruh na mjeru. Vi ćete ga jesti, ali se ne ćete nasititi. Ako me usprkos tomu ne poslušate i jednako mi se još budete protivili, i ja ću se vama, pun gnjeva, oduprijeti i sedam vas puta kazniti za vaše grijehe. Tada ćete morati jesti mesa svojih sinova i svojih kćeri. Razorit ću vaše visoke hramove i uništiti vaše sunčane stupove. Mrtva vaša tijela pobacat ću na trupove vaših idola, i zgadit će mi se pred vama. Gradove vaše obratit ću u ruševine i svetišta ću vaša opustošiti. Miris vaših žrtava ne ću više mirisati. Jest, ja sâm poharat ću vašu zemlju, tako da će se vaši neprijatelji, koji se nastane u njoj, nad tim preneraziti. A vas ću raspršiti među narode i za vama trgnuti mač, i zemlja će vaša postati pustinja i vaši gradovi ruševine. Tada će zemlja umjesto porušenih svojih subota dobiti čitavo vrijeme, kad bude ležala opustošena, a vi budete živjeli u zemlji svojih neprijatelja. Zemlja će počivati i subote svoje nadoknaditi. čitavo vrijeme, dok bude ležala opustošena, imat će odmor što ga nije imala dok ste prebivali u njoj. A onima između vas koji još preostanu, stavit ću strah u srca u zemljama njihovih neprijatelja, tako da će ih tjerati u bijeg šuštanje lista kad se zaljulja. I bježat će kako se bježi ispred mača, i hrlit će makar ih nitko ne progoni. Padat će jedan preko drugoga kao da bježe ispred mača, makar ih nitko ne progoni. Ne ćete se moći držati na nogama pred svojim neprijateljima. Izginut ćete među poganskim narodima i zemlja vaših neprijatelja proždrijet će vas. A oni između vas koji još preostanu, izginut će u zemljama svojih neprijatelja zbog grješnih čina. I zbog grijeha njihovih otaca nestat će ih kao njih. Ako oni tada priznaju svoje grješne čine i krivnju svojih otaca, vjerolomstvo što su ga počinili protiv mene, i kako su mi se protivili, i kako sam se ja protivio njima i doveo ih u zemlju njihovih neprijatelja. Jest, ako se tada prigne njihovo tvrdo srce, i oni se pokaju za svoje grješne čine, tada ću se ja spomenuti svog zavjeta s Jakovom i s Izakom i s Abrahamom, i smilovat ću se zemlji. Ali prije mora biti zemlja od njih ostavljena i njezine subote tim nadomještene, da leži opustošena kad oni odu. Oni se sami moraju pokajati za svoje grješne čine, jer su zbacili moje zapovijedi i prezreli moje naredbe. Usprkos tomu ne ću ih zbaciti, kad budu u zemlji svojih neprijatelja, i ne ću ih prezreti tako da ih posve uništim i svoj zavjet s njima raskinem. Jer ja sam Gospodin, Bog njihov. Za njihovo spasenje spomenut ću se svojega zavjeta s njihovim praocima, koje izvedoh iz egipatske zemlje pred očima poganskih naroda, da budem Bog njihov, ja, Gospodin.” To su zapovijedi, naredbe i nauci što ih preko Mojsija dade Gospodin na gori Sinajskoj, da uredi odnos između sebe i sinova Izrćlovih. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Kaži sinovima Izrćlovim ove odredbe: Ako netko zavjetuje Gospodinu čovjeka po procjeni, onda će se muška osoba u dobi od dvadeset do šezdeset godina procijeniti s pedeset srebrnih šekela po težini svetišta. Za žensku osobu iznosi procjena trideset šekela. Za osobu u dobi od pet do dvadeset godina iznosi procjena muške osobe dvadeset šekela i ženske osobe deset šekela. Kod djece u dobi od jednoga mjeseca do pet godina iznosi procjena za dječaka pet srebrnih šekela i za djevojčicu tri srebrna šekela. Ako je nekomu šezdeset godina i više, onda će iznositi procjena za muža petnćst šekela, a za ženu deset šekela. Tko je previše siromašan, pa ne može platiti procjenu, taj neka se dovede pred svećenika, da ga procijeni! Svećenik će ga procijeniti po onom što zavjetnik može dati. Ako je živinče, što se može žrtvovati Gospodinu onda sve što netko daje Gospodinu neka vrijedi kao posvećeno. On to ne smije promijeniti ili zamijeniti dobar komad za loš ili loš za dobar. Ako ipak živinče zamijeni drugim, onda neka i jedno i drugo pripadne svetištu. Ako li je živinče nečisto, pa se ne može žrtvovati Gospodinu, neka se to živinče donese pred svećenika! Svećenik će onda ocijeniti je li dobro ili loše. Kako ga svećenik ocijeni, tako neka ostane! Ako ga hoće otkupiti, onda neka još doda peti dio od procjene! Ako netko svoju kuću posveti Gospodinu kao sveti dar, neka svećenik ocijeni je li dobra ili loša! Kako je svećenik ocijeni, tako neka ostane! Ako onaj koji je posvetio svoju kuću hoće kuću opet otkupiti, neka još doda peti dio od procjene! Tada je njegova. Ako netko komad svoga baštinjenoga posjeda posveti Gospodinu, računa se procjena po mjeri usjeva. Jedan homer ječmena usjeva cijeni se pedeset srebrnih šekela. Ako posveti svoje polje od jubilarne godine dalje, neka vrijedi po punoj procjeni! Ako li svoje zemljište posveti istom poslije jubilarne godine, onda neka svećenik proračuna novce prema broju godina što još ostaju do jubilarne godine! Neka se onda razmjerno odbije od pune procjene! Ako li ga onaj koji je posvetio zemljište hoće opet otkupiti, neka još doda peti dio od procjene! Tada je njegovo. Ali ako ne otkupi zemljišta, a proda ga ipak drugome, ne može se više otkupiti, nego će zemljište, kad u jubilarnoj godini postane slobodno, vrijediti kao posvećeno Gospodinu, kao komad zemlje što je pao pod zakletvu. Pripada svećeniku kao vlasništvo. Ako netko posveti Gospodinu zemljište, što ga je kupio, a ne pripada njegovu nasljednom posjedu, onda će svećenik proračunati cijenu do jubilarne godine, i dotični će tu cijenu isplatiti istoga dana kao dar posvećen Gospodinu. U jubilarnoj će se godini komad zemlje vratiti onome od koga je kupljen i komu pripada kao nasljedni posjed. Svaka procjena neka bude po šekelu svetišta: jedan šekel ima dvadeset gera. Ali prvijence od stoke, što već kao prvijenci pripadaju Gospodinu, ne smije nitko posvetiti. Bilo govedo bilo ovca: pripada Gospodinu. Ali ako su od nečiste životinje, onda ih mora dotični otkupiti po procjeni i dodati peti dio procjene. Ako li se ne otkupi, onda će se prodati po procjeni. Ništa od zakletoga, što netko pod zakletvom posveti Gospodinu od svega svojega posjeda: bio čovjek, živinče ili nasljedni posjed, ne smije se niti prodati niti otkupiti. Što je god pod zakletvom posvećeno, Gospodinu je presveto. Ljudi nad kojima je izrečena zakletva ne smiju se otkupiti, nego se moraju pogubiti. Sve desetine od zemlje, od poljskoga usjeva i od plodova drveća vlasništvo su Gospodnje. Posvećene su Gospodinu. Ako netko hoće otkupiti jedan dio svoje desetine, mora još dodati peti dio iznosa. Što se tiče desetine od goveda i ovaca mora se od svega što prolazi ispod pastirskog štapa uvijek deseti komad posvetiti Gospodinu. Pritom neka se ne istražuje je li dobro ili loše, i ne smije se zamijeniti. Ali ako netko ipak zamijeni, onda neka jedno i drugo pripadne svetištu, i ne smije se otkupiti.” To su zapovijedi što ih dade Gospodin na gori Sinajskoj Mojsiju za sinove Izrćlove. Prvoga dana drugoga mjeseca, u drugoj godini po izlasku iz egipatske zemlje, dade Gospodin u Sinajskoj pustinji, u Šatoru svjedočanstva ovaj nalog: ”Izbrojite svu općinu sinova Izrćlovih po plemenima i njihovim obiteljima tako da izbrojite imena svih muških osoba, glavu po glavu! Od dvadeset godina i više izbrojite, ti i Aron, sve koji mogu ići na vojsku u Izrćlu, po njihovim četama. S vama neka bude po jedan muž od svakoga plemena, koji je poglavar svoje obitelji. Ovo su imena muževa koji neka vas pomažu: Od Rubena Elisur, sin Šedeurov;\ od Šimuna Šelumiel, sin Surišadajev;\ od Jude Nahšon, sin Aminadabov;\ od Jisakara Netanćl, sin Suarov;\ od Zebulona Eliab, sin Helonov;\ od sinova Josipovih: od Efraima Elišama, sin Amihudov; od Manašea Gamliel, sin Pedahsurov;\ od Benjamina Abidan, sin Gidonijev;\ od Dana Ahiezer, sin Amišadajev;\ od Ašera Pagiel, sin Okranov;\ od Gada Elijasaf, sin Deuelov;\ od Naftalija Ahira, sin Enanov.” To su oni koji su bili pozvani iz općine. Bili su knezovi svojih očinskih plemena, poglavari tisućnija Izrćlovih. Nato Mojsije i Aron pozvaše te muževe, koji su im bili označeni po imenu. Tada oni prvoga dana drugoga mjeseca sabraše svu općinu i izbrojiše ih po plemenima i njihovim obiteljima, tako da su izbrojili imena od dvadeset godina naviše, glavu po glavu. Kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju, tako ih on izbroji u Sinajskoj pustinji. Sinova Rubena, prvorođenca Izrćlova, po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima, s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku. Izbrojenih od plemena Rubenova bilo je četrdeset i šest tisuća i pet stotina. Sinova Šimunovih po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Šimunova bilo je pedeset i devet tisuća i tri stotine. Sinova Gadovih po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Gadova četrdeset i pet tisuća šest stotina i pedeset. Sinova Judinih po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Judina sedamdeset i četiri tisuće i šest stotina. Sinova Jisakarovih po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Jisakarova pedeset i četiri tisuće i četiri stotine. Sinova Zebulunovih po njihovim koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Zebulunova pedeset i sedam tisuća i četiri stotine. Sinova Josipovih: sinova Efrajimovih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji po imenima s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Efrajimova četrdeset tisuća i pet stotina. Sinova Manašeovih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Manašeova trideset i dvije tisuće i dvije stotine. Sinova Benjaminovih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Benjaminova trideset i pet tisuća i četiri stotine. Sinova Danovih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Danova šezdeset i dvije tisuće i sedam stotina. Sinova Ašerovih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Ašerova četrdeset i jedna tisuća i pet stotina. Sinova Naftalijevih po koljenima, obiteljima i domovima, kad se izbroji s glave na glavu, svih muških osoba od dvadeset godina naviše, što su mogli ići na vojsku, izbrojenih od plemena Naftalijeva pedeset i tri tisuće i četiri stotine. To su izbrojeni što su ih izbrojili Mojsije i Aron uz pomoć Izrćlovih knezova, kojih je bilo dvanćst, po jedan za svako pleme. Izbrojeni su bili po svojim obiteljima svi sinovi Izrćlovi od dvadeset godina naviše, svi što su mogli ići na vojsku. Svih izbrojenih bilo je šest stotina i tri tisuće i pet stotina i pedeset. A leviti po plemenu i obiteljima nisu bili ubrojeni među njih. Gospodin je naime bio zapovjedio Mojsiju: Plemena Levijeva nemoj brojiti među njih! Ne uzimaj njegova broja s ostalim sinovima Izrćlovim! Nego postavi levite nad prebivalištem zakona i nad svim njegovim posuđem, i nad svim što njemu pripada! Oni neka prenose Šator i sve njegovo posuđe! Zato neka tabore oko šatora! Kad treba prenositi Šator, neka ga leviti stave, a kad Šator treba stati, neka ga leviti postave! Tko nije levit, a približi mu se, neka se pogubi! Dok ostali sinovi Izrćlovi tabore svaki u svom taboru, i svaki kod svoje zastave po svojim četama, neka leviti tabore oko prebivališta Zakona! Tad ne će provaliti gnjev na općinu sinova Izrćlovih. Samo leviti smiju obavljati službu kod prebivališta svjedočanstva. Sinovi Izrćlovi učiniše tako. Oni su se ravnali sasvim po onom što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Gospodin dade Mojsiju i Aronu nalog: ”Sinovi Izrćlovi neka taboruju svaki kod svoje zastave, kod bojnih znakova svojega plemena! Tabor neka se postavi uokolo na nekoj udaljenosti od Šatora svjedočanstva! Sprijeda, prema istoku, neka taboruje zastava tabora Judina po svojim četama; vođa Judinih sinova neka bude Nahšon, sin Aminadabov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je sedamdeset i četiri tisuće i šest stotina. Do njega neka taboruje pleme Jisakarovo; vođa Jisakarovih sinova neka bude Netanel, sin Suarov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je pedeset i četiri tisuće i četiri stotine. Onda pleme Zebulunovo; vođa Zebulunovih sinova neka bude Eliab, sin Helonov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je pedeset i sedam tisuća i četiri stotine. Svih ljudi u taboru Judinu bilo je stotinu osamdeset i šest tisuća i četiri stotine po njihovim četama. Oni neka idu prvi! Na jugu neka taboruje zastava tabora Rubenova po svojim četama; vođa Rubenovih sinova neka bude Elisur, sin Šedeurov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je četrdeset i šest tisuća i pet stotina. Do njega neka taboruje Šimunovo pleme; vođa Šimunovih sinova neka bude Šelumiel, sin Surišadajev;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je pedeset i devet tisuća i tri stotine. Onda pleme Gadovo; vođa Gadovih sinova neka bude Elijasaf, sin Deuelov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je četrdeset i pet tisuća i šest stotina i pedeset. Svih izbrojenih ljudi u taboru Rubenovu bilo je sto pedeset jedna tisuća i četiri stotine i pedeset po njihovim četama. Oni neka idu drugi! Potom neka ide Šator svjedočanstva s taborom levita usred ostalih tabora! Kako taboruju, tako neka idu, svaki na svom mjestu i pod svojom zastavom! Na zapadu neka taboruje zastava Efrajimova tabora po svojim četama; vođa Efrajimovih sinova neka bude Elišama, sin Amihudov:\ a njegove vojske, izbrojenih ljudi, bilo je četrdeset tisuća i pet stotina. Do njega onda pleme Manašeovo; vođa Manašeovih sinova Gamliel, sin Pedahsurov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, bilo je trideset i dvije tisuće i dvije stotine. Onda pleme Benjaminovo; vođa Benjaminovih sinova Abidan, sin Gidonijev;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, trideset i pet tisuća i četiri stotine. Svih u taboru Efraimovu izbrojenih ljudi bilo je sto i osam tisuća i sto po njihovim četama. Oni neka idu treći! Na sjeveru neka taboruje zastava Danova tabora po svojim četama; vođa Danovih Ahiezer, sin Amišadajev;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, šezdeset i dvije tisuće i sedam stotina. Do njega neka taboruje Ašerovo pleme; vođa Ašerovih sinova neka bude Pagiel, sin Okranov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, četrdeset i jedna tisuća i pet stotina. Onda Naftalijevo pleme; vođa Naftalijevih sinova Ahira, sin Enanov;\ a njegove vojske, ljudi izbrojenih, pedeset i tri tisuće i četiri stotine. Svih u taboru Danovu izbrojenih ljudi bilo je sto pedeset i sedam tisuća i šest stotina. Oni neka idu najposlije uz svoje zastave!” To su sinovi Izrćlovi, izbrojeni po svojim obiteljima. Svih izbrojenih u taborima po njihovim četama bilo je šest stotina i tri tisuće i pet stotina i pedeset. Leviti nisu bili brojani među Izrćlove sinove, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. I učiniše sinovi Izrćlovi sve onako kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju: tako se utaboriše po svojim zastavama, tako su išli, svaki po svojem plemenu i svojoj obitelji. U vrijeme kad je Gospodin govorio s Mojsijem na gori Sinaju, imali su Aron i Mojsije sljedeće potomke. Ovo su imena sinova Aronovih: Nadab, prvorođenac, Abiu, Eleazar i Ita-mar. Tako su se zvali Aronovi sinovi, koji su bili pomazani i posvećeni za svećenike, da obavljaju svećeničku službu. Dade Gospodin te Nadab i Abihu pogiboše kad u Sinajskoj pustinji pred Gospodinom prinesoše nezakonit oganj. Oni nisu imali djece. Tako su Eleazar i Itamar obavljali svećeničku službu pod nadzorom svojega oca Arona. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Prive-di Levijevo pleme i postavi ga pred svećenika Arona, da mu služe i da rade za nj i za svu općinu pred Šatorom svjedočanstva služeći Šatoru, te da čuvaju sve posuđe u Šatoru svjedočanstva, i da stražare za sinove Izrćlove služeći Šatoru! Pa ćeš predati levite Aronu i njegovim sinovima; oni su njemu darovani između sinova Izrćlovih.\ A Arona i njegove sinove postavi da obavljaju svećeničku službu! Ako bi tko drugi pristupio da služi, neka se pogubi!” Još reče Gospodin Mojsiju: ”Evo uzeh levite između sinova Izrćlovih na mjesto svih prvorođenih sinova Izrćlovih, što prvi dođoše na svijet. Meni pripadaju leviti. Jer je moje sve prvorođeno. U dan kad pobih sve prvorođeno u egipatskoj zemlji, posvetih sebi sve prvorođeno u Izrćlu, od čovjeka do životinje. Meni oni pripadaju. Ja sam Gospodin.” Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju u Sinajskoj pustinji: ”Izbroji Levijeve sinove po njihovim domovima i obiteljima! Sve muške osobe od jednog mjeseca naviše! Po zapovijedi Gospodnjoj Mojsije ih izbroji, kao što mu je bilo zapovjeđeno.” Sinovi Levijevi po svojim imenima jesu: Geršon, Kehat i Merari. Sinovi Geršonovi po njihovim obiteljima zvali su se: Libni i Šimi. Sinovi Kehatovi po svojim obiteljima: Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Sinovi Merarijevi po svojim obiteljima: Mahli i Muši. To su obitelji levita po njihovim domovima. Od Geršona vuče lozu obitelj Libnija i obitelj Šimija. To su obitelji Geršonovaca. Broj svih izbrojenih njihovih muških osoba od jednog mjeseca naviše bio je sedam tisuća i pet stotina. Obitelji Geršonovaca taborovale su za svetim Šatorom prema zapadu. Starješina doma Geršonovaca bio je Elijasaf, sin Lćlov. Sinovi Geršonovi imali su zadatak da kod Šatora svjedočanstva čuvaju sveti Šator, krov Šatora, gornji njegov pokrivač, zavjesu na ulazu u Šator svjedočanstva, zavjese od dvorišta i zavjesu na ulazu u dvorište što je oko Šatora i oko žrtvenika, i njegovu užad za svaku njegovu potrebu. Od Kehata vuče lozu obitelj Amramovaca, obitelj Jisharovaca, obitelj Hebronovaca i obitelj Uzielovaca. To su obitelji Kehatovaca. Broj svih muških od jednog mjeseca naviše bio je osam tisuća šest stotina, koji su služili oko Svetišta. Obitelji Kehatovaca taborovale su sa strane svetoga Šatora prema jugu. Starješina doma Kehatovaca bio je Elisafan, sin Uzielov. Oni su trebali čuvati kovčeg, stol, svijećnjak, žrtvenik, sveto posuđe, što se upotrebljavalo kod službe, i zavjesu. Vođa svih levitskih starješina bio je Eleazar, sin svećenika Arona. On je imao vrhovni nadzor nad onima koji su trebali čuvati Svetište. Od Merarija vuče lozu obitelj Mahlija i obitelj Mušija. To su obitelji Merarijevaca. Broj svih izbrojenih njihovih muških osoba od jednog mjeseca naviše bio je šest tisuća i dvije stotine. Starješina doma merarijevskih obitelji bio je Suriel, sin Abihajilov. Oni su taborovali na strani svetoga Šatora prema sjeveru. Sinovi Merarijevi trebali su čuvati daske svetog šatora, prijevornice, stupove i stopice, sve posuđe i sve što njemu pripada, te stupove od dvorišta uokolo i njihove stopice i kolje i užad. Sprijeda na istočnoj strani svetoga prebivališta, pred Šatorom svjedočanstva prema sunčanom istoku taborovali su Mojsije i Aron, i njegovi sinovi. Oni su imali službu oko Svetišta, službu za sinove Izrćlove. A da se tko drugi približio, morao se kazniti smrću. Svih izbrojenih levita, što ih izbrojiše po zapovijedi Gospodnjoj Mojsije i Aron, po njihovim obiteljima, svih muških od jednog mjeseca naviše bilo je dvadeset i dvije tisuće. Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Izbroji sve muške prvorođence među sinovima Izrćlovim od jednog mjeseca naviše, i ustanovi broj njihovih imena! Uzmi levite za mene, Gospodina, umjesto svih prvorođenaca među sinovima Izrćlovim, i levitsku stoku umjesto svih prvijenaca od stoke sinova Izrćlovih!” I izbroji Mojsije sve prvorođence među sinovima Izrćlovim, kao što mu je bio Gospodin zapovjedio. I svega muških prvorođenaca, izbrojenih po broju njihovih imena od jednog mjeseca naviše, bilo je dvadeset i dvije tisuće, dvjesta i sedamdeset i tri. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Uzmi levite umjesto svih prvorođenaca među Izrćlovim sinovima i levitsku stoku umjesto njihove stoke! Leviti pripadaju meni, Gospodinu. Za otkup dvjesta i sedamdeset i tri prvorođenca među sinovima Izrćlovim, kojih je više nego levita, uzmi pet šekela po glavi! Uzmi ih po hramskom šekelu; šekel ima dvadeset gera.\ I podaj novce Aronu i njegovim sinovima, kao otkup za one kojih je bilo više nego otkupljenih od levita.” I uze Mojsije novac kao otkupninu za prvorođence kojih je bilo više nego otkupljenih levita. Od prvorođenaca sinova Izrćlovih uze novaca tisuću i trista i šezdeset i pet šekela po težini u svetištu. Po zapovijedi Gospodnjoj dade onda Mojsije Aronu i njegovim sinovima otkup, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Gospodin zapovjedi Mojsiju i Aronu: ”Izbrojite kod levitâ Kehatove sinove po njihovim obiteljima i domovima. Od trideset godina naviše do pedeset godina, sve koji su sposobni za posao u službi oko Šatora svjedočanstva! A ovo je služba Kehatovih sinova oko Šatora svjedočanstva: da se brinu za Svetinju nad svetinjama. Kad tabor polazi, pristupaju Aron i njegovi sinovi, skidaju zavjese što zastiru ulaz, i pokriju njima kovčeg zakona. Po njemu prostru pokrivač od kože morske krave, odozgo razastru prostirač sav od grimiza i provuku mu poluge. I preko stola za kruhove obličja razastru prostirač od grimiza i stave na nj zdjele, čaše, posude i vrčeve za ljevanice. A kruhovi su svagda na njemu. Iznad toga razastru prostirač od grimiza, pokriju ga pokrivačem od koža morske krave i provuku mu poluge. Onda uzmu prostirač od grimiza i njim pokriju svijećnjak i njegove svjetiljke, usekače, lopatice i sve posude za ulje, kojima služe oko njega. Potom ga sa svim njegovim spravama zaviju u pokrivač od kože morske krave i stave ga na nosila. I po zlatnom žrtveniku razastru prostirač od grimiza i pokriju ga pokrivačem od kože morske krave i provuku mu poluge. Uzmu i sve druge sprave, što se koristile kod službe u Svetištu, stave ih u prostirač od modrog grimiza i zaviju u pokrivač od kože morske krave te ih stave na nosila. Nakon što žrtvenik očiste od pepela, prostru preko njega pokrivač od crvenog grimiza i stave na nj sve sprave koje služe na njemu: kadionike, vilice, lopatice, kotliće i sve druge sprave za žrtvenik. Pokriju ga onda pokrivačem od kože morske krave, pa mu provuku poluge. Istom onda kad Aron i njegovi sinovi, pri polasku tabora završe sa zamotavanjem Svetišta i svih svetih sprava, pristupe Kehatovci da ih nose. Oni ne smiju dotaknuti svete predmete. Inače bi morali poginuti. To je posao Kehatovaca kod Šatora svjedočanstva. A Eleazar, sin svećenika Arona, mora se brinuti za ulje na svijećnjaku, za mirisni kâd, za žrtvu što se svagda prinosi i za ulje pomazanja; mora još paziti na sav sveti Šator i na sve što je u njemu od svetih predmeta i posuda.” \ Onda zapovjedi Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Pazite da se ne istrijebi pleme Kehatovih obitelji između levita! Učinite za njih ovo da ostanu živi i ne pomru kad pristupaju k Svetinji nad svetinjama! Aron i njegovi sinovi neka dođu i odrede svakomu posebno što će koji raditi i što će nositi! Sami neka ne ulaze da pogledaju svete predmete ni za tren! Inače bi morali umrijeti.” Dalje zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Izbroji i sinove Geršonove po njihovim obiteljima i domovima! Od trideset godina naviše do pedeset godina izbroji ih sve koji su za službu, da mogu služiti u Šatoru svjedočanstva! Ovo je posao obiteljima Geršonovim, što će raditi i nositi. Oni nose prostirače Svetinje, Šator svjedočanstva, gornji njegov pokrivač, pokrivač od kože morske krave, što je odozgo na njemu, zavjesu na ulazu u Šator svjedočanstva, zavjese od dvorišta i zavjesu na ulazu u dvorište, što je oko Šatora i oko žrtvenika, i njegovu užad i sve sprave za njihovu službu. Što god treba oko toga raditi, neka naprave! Sva služba sinova Geršonovih neka bude za sve što će nositi i što će raditi po zapovijedi Aronovoj i njegovih sinova! Dajte ih uputiti u sve što će nositi! To je služba obitelji sinova Geršonovih kod Šatora svjedočanstva. Njihova služba stoji pod nadzorom Itamara, sina svećenika Arona. Izbroji i sinove Merarijeve po njihovim obiteljima i domovima! Od trideset godina naviše do pedeset godina izbroji ih sve koji su za službu, da mogu služiti u Šatoru svjedočanstva! Kod sve njihove službe u Šatoru svjedočanstva ovo im je dužnost nositi: daske svetoga Šatora, prijevornice, stupove i stopice, stupove oko dvorišta sa stopicama, kolje i uže s njihovim spravama i sve što treba za te stvari. Pokažite im predmete što će ih nositi, komad po komad! To je služba obitelji sinova Merarijevih, što su sve dužni raditi kod Šatora svjedočanstva, pod nadzorom Itamara, sina svećenika Arona.” I izbrojiše Mojsije i Aron s knezovima općine sinove Kehatove po obiteljima i domovima od trideset godina naviše do pedeset godina, sve koji su za službu, da mogu služiti u Šatoru svjedočanstva. I bilo ih je izbrojenih po njihovim obiteljima dvije tisuće i sedam stotina i pedeset. To su izbrojeni iz Kehatovih obitelji, što su bili za službu u Šatoru svjedočanstva. Mojsije i Aron ih izbrojiše, kao što je bio Gospodin zapovjedio preko Mojsija. Sinova Geršonovih, izbrojenih po obiteljima i domovima, od trideset godina i više do pedeset godina, svih što su bili za službu, da služe u Šatoru svjedočanstva, bilo je izbrojenih ljudi po njihovim obiteljima i domovima dvije tisuće i šest stotina i trideset. To su izbrojeni iz obitelji sinova Geršonovih, što su bili za službu u Šatoru svjedočanstva. Mojsije i Aron ih izbrojiše po zapovijedi Gospodnjoj. Sinova Merarijevih, izbrojenih po obiteljima i domovima, od trideset godina naviše do pedeset godina, svih što su bili za službu, da služe u Šatoru svjedočanstva. Bilo je izbrojenih ljudi po njihovim obiteljima tri tisuće i dvjesta. To su izbrojeni iz obitelji sinova Merarijevih, što ih izbrojiše Mojsije i Aron, kao što je bio Gospodin zapovjedio preko Mojsija. Svih izbrojenih levita, što ih izbrojiše Mojsije i Aron s Izrćlovim knezovima po njihovim obiteljima i domovima, od trideset godina naviše do pedeset godina, svih što su bili za službu, da služe i da nose kod Šatora svjedočanstva, bilo je izbrojeno ljudi osam tisuća i pet stotina i osamdeset. Kao što je bio Gospodin zapovjedio preko Mojsija bio je svaki određen za ono što treba raditi i nositi. Tako su bili postavljeni kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži sinovima Izrćlovim neka odstrane iz tabora sve koji su zaraženi gubom, istjecanjem ili oskvrnućem od mrtvih tjelesa! Bili muževi ili žene, odstranite ih! Odvedite ih van, pred tabor, da ne onečiste tabor u kojemu ja boravim među njima!” Sinovi Izrćlovi učiniše tako i ukloniše ih iz tabora. Kako je Gospodin bio zapovjedio Mojsiju tako učiniše sinovi Izrćlovi. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži sinovima Izrćlovim: Je li netko, bio muž ili žena, nanio koju god štetu bližnjemu, počinivši koju pronevjeru protiv Gospodina, i je li tako naprtio na sebe krivnju, onda neka prizna grijeh što ga je učinio, neka vrati pronevjereno po punoj vrijednosti i neka da onomu protiv koga se ogriješio, dometnuvši petinu svote! Ako li ovaj nije ostavio iza sebe bližega rođaka, kojemu se može dati dužna svota, onda ta naknadna svota pripada Gospodinu u korist svećenicima, osim ovna za pomirenje, kojim se krivcu pribavlja oproštenje. Svi sveti darovi, što se žrtvuju, a donose ih sinovi Izrćlovi svećeniku, trebaju svaki put njemu pripasti. Samo sveti darovi će ostati pojedincu. Što netko da svećeniku, pripast će njemu.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Ogriješi li se žena i postane nevjerna svojemu mužu, jer drugi s njom opći, a da njezin muž ne zna za to, budući da ona čini svoj grijeh u potaji, gdje je ne vidi svjedok i ne može se zateći;\ pa dođe li tad duh ljubomore na muža, tako da postane ljubomoran na svoju ženu koja se ogriješila ili obuzme li ga duh ljubomore, koji ga čini ljubomornim na svoju ženu a da ona nije sagriješila, onda neka muž dovede svoju ženu k svećeniku i neka donese sa sobom kao prinos za nju desetinu efe ječmenoga brašna! Ali neka ga ne polije uljem i neka ne stavi na nj kâda! Jer je to prinos za ljubomoru, to jest za očitovanje, koji treba očitovati krivnju. Neka je svećenik povede i postavi pred Gospodina! Tada neka svećenik uzme posvećene vode u zemljanu posudu! Uz to neka svećenik uzme malo zemlje s poda u Svetištu i stavi je u vodu! Nakon što je svećenik postavio ženu pred Gospodina, neka joj otkrije kosu na glavi i da joj u ruku prinos za očitovanje, to jest za ljubomoru! Ali vodu prokletstva i gorkosti neka zadrži sâm svećenik u ruci! Tada neka svećenik zakune ženu ovako: Ako nijedan muž nije općio s tobom, i ako se nisi onečistila nevjernošću prema svom mužu, onda neka ti ne nanese nikakve štete ova voda prokletstva i gorkosti! Ali ako si postala nevjerna svojemu mužu, ako si se ogriješila i upustila se s drugim, koji nije tvoj muž, ovdje neka svećenik izbaci protiv žene strašna prokletstva, i tad neka zaprijeti ženi: onda neka te Gospodin postavi za strašilo kletve i prokletstva u tvom narodu: Gospodin neka učini da ti bedro spadne, a tijelo ti oteče! Ova voda prokletstva neka prodre u tvoju utrobu, da ti tijelo oteče i da ti bedro spadne! Žena neka odgovori: Tako neka bude! Amen! Svećenik neka tada ta prokletstva napiše na list i neka ih opet ispere u vodi gorkosti! Tu vodu prokletstva i gorkosti neka da ženi da pije, da prodre u nju voda prokletstva i da joj bude gorak jad! Svećenik neka tad uzme ženi iz ruke prinos za ljubomoru, neka žrtvuje prinos primicanjem i odmicanjem pred Gospodinom i neka ga prinese k žrtveniku! Pun pregršt neka uzme svećenik od prinosa kao mirisni dio i neka to zapali na žrtveniku! Potom neka da ženi vodu da je pije! I kad joj je dao vodu da pije, i ako se ona nevjernošću ogriješila protiv svojega muža, onda će voda prokletstva prodrijeti u nju i bit će joj gorak jad. Tijelo će joj spasti. Žena će biti jedno strašilo prokletstva u svojem narodu. Ali ako se žena nije ogriješila, nego je nedužna, onda joj ne će ništa biti: ona će postati mati. To je zakon o ljubomori: Ogriješi li se žena nevjernošću protiv svojega muža, ili dođe li na muža duh ljubomore, tako da on bude ljubomoran na svoju ženu, onda neka postavi ženu pred Gospodina, i neka svećenik postupa s njom točno prema ovim odredbama! Muž ostaje oslobođen od krivnje. Žena mora zadovoljiti za svoj prijestup.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži sinovima Izrćlovim ovo: Položi li netko, bio muž ili žena, zavjet nazirejski, da se posveti Gospodinu, neka se tad uzdržava od vina i drugih opojnih pića! Neka uopće ne pije nikakve tekućine što je napravljena od grožđa! I samo grožđe ne smije jesti, ni svježe ni osušeno. Dokle god traje vrijeme njegova nazirejstva, neka ne uživa ništa što dolazi od vinove loze, od zrna do koma! Dok traje zavjet njegova nazirejstva, neka britva ne dođe na njegovu glavu! Dok se ne navrše dani za koje se obvezao Gospodinu, vrijedit će kao Bogu posvećen. Neka pusti da mu slobodno raste kosa na glavi! Cijelo vrijeme, za koje se posvetio Gospodinu, ne smije doći u dodir s mrtvim tijelom. I ako mu umru otac, mati, brat ili sestra ne smije po njima navući na sebe nečistoću, jer je posveta njegova Boga na njegovoj glavi. Dokle god traje njegovo nazirejstvo, posvećen je Gospodinu. Umre li netko posve nenadano uz njega, onda neka izjavi da mu je posvećena glava nečista! čim opet postane čist, neka obrije glavu; sedmi dakle dan neka je obrije!\ Osmi dan neka donese dvije grlice ili dva golubića k svećeniku na ulaz u Šator svjedočanstva! Svećenik neka zgotovi jedno kao žrtvu za grijeh, drugo za žrtvu paljenicu! Tako neka mu pribavi pomirenje za grijeh što ga je navukao na sebe uz mrtvo tijelo! Ujedno neka iznova izjavi da mu je glava posvećena! Neka se posveti Gospodinu, dok traje njegovo nazirejstvo, i neka prinese jednogodišnje janje kao žrtvu za prijestup! A prijašnji dani ne broje se, jer je morao svoju posvetu očitovati kao nečistu. Ove su odredbe za nazireja: Kad se navrše dani njegovu nazirejstvu, neka ga dovedu na ulaz u Šator svjedočanstva! Neka prinese Gospodinu kao prinos jednogodišnje, bez pogrješke janje za žrtvu paljenicu, jednogodišnje, bez pogrješke žensko janje kao žrtvu za grijeh i bez pogrješke ovna za mirotvornu žrtvu;\ osim toga košaricu beskvasnih kruhova, umiješanih s uljem i beskvasnim uljem namazanih pogača, s njihovim prinosom i s njihovim naljevima. Svećenik neka sve žrtvuje Gospodinu! Neka prinese za nj žrtvu za grijeh i žrtvu paljenicu! Ovna neka prinese Gospodinu kao mirotvornu žrtvu, uz to košaricu beskvasnih kruhova! I prinos i naljev svećenik će prinijeti za nj. A nazirej neka obrije na ulazu u Šator svjedočanstva svoju posvećenu glavu, neka uzme posvećenu kosu na glavi i baci je u oganj, što gori pod mirotvornom žrtvom. Nato neka uzme svećenik kuhana ovnova pleća, beskvasan kolač i pogaču iz košarice i neka to stavi na ruke nazireju, budući da je ovaj sebi obrijao posvećenu kosu. Tada neka to svećenik žrtvuje pred Gospodinom kao žrtvu primicanja i odmicanja! Sve je to prinos što pripada svećeniku osim grudi primicanja i odmicanja i osim pleća podizanja. Potom smije nazirej opet piti vina. To su propisi za nazireja, koji je položio zavjet, o njegovu prinosu, što će ga prinijeti Gospodinu za svoju posvetu, osim onoga što inače još sam hoće učiniti. Kako to zahtijeva zavjet što ga je položio, mora postupati po propisima što vrijede za njegovu posvetu.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte sinove Izrćlove: Neka te blagoslovi i neka te čuva Gospodin! Neka da Gospodin da njegovo lice sja nad tobom, i neka ti bude milostiv! Neka obrati Gospodin svoje lice k tebi i neka ti udijeli mir! Ako tako stave sinove Izrćlove pod zaštitu mojega imena, ja ću ih blagosloviti.” Kada je Mojsije bio dovršio i podigao sveto Prebivalište, i kad ga je bio pomazao i posvetio sa svim njegovim posuđem, kad je bio pomazao i posvetio i žrtvenik sa svim njegovim posuđem, tada knezovi sinova Izrćlovih, poglavari pojedinih obitelji, to jest knezovi nad plemenima, koji su bili ispitivali brojenje, donesoše svoje darove. Dovedoše kao prilog za Gospodina šest kola pokrivenih i dvanćst volova. Na dva kneza dođoše po jedna kola i na svakoga po jedan vol. Dovedoše ih pred sveto Prebivalište. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Uzmi to od njih! To treba za radove na Šatoru svjedočanstva. Razdijeli to levitima, svakomu prema njegovoj službi!” I uze Mojsije kola i volove, i preda ih levitima: dvoja kola i četiri vola preda sinovima Geršonovim prema njihovoj službi. četvora kola i osam volova preda sinovima Merarijevim prema njihovoj službi, što su je imali učiniti pod vodstvom Itamara, sina svećenika Arona. Sinovima Kehatovim ne dade ništa, jer im je posao bio opraviti svete stvari što su ih morali nositi na ramenu. Onda donesoše knezovi darove za posvetu žrtvenika, kad je bio pomazan, i tako staviše knezovi svoje priloge pred žrtvenik. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Svaki dan neka jedan od knezova donese svoj prilog za posvetu žrtvenika.” Prvi dan donese svoj prilog Nahšon, sin Aminadabov, od plemena Judina. Njegov prilog bio je: srebrna zdjela, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Nahšona, sina Aminadabova. Drugi dan darova Netanel, sin Suarov, knez Izakara. On donese kao prilog: srebrnu zdjelu, sto i trideset šekela tešku, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos. Posudicu, deset zlatnih šekela vrijednu, punu kâda, junca, ovna, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarca za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Netanela, sina Suarova. Treći dan darova knez sinova Zebulunovih Eliab, sin Helonov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu. Jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Eliaba, Helonova sina. četvrti dan darova knez sinova Rubenovih, Elisur, sin Šedeurov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Elisura, sina Šedeurova. Peti dan darova knez sinova Šimunovih Šelumiel, sin Surišadajev. Njegov je prilog bio: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kada, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Šelumiela, sina Surišadajeva. Šesti dan darova knez sinova Gadovih Elijasaf, sin Deuelov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Elijasafa, sina Deuelova. Sedmi dan darova knez sinova Efrajimovih Elišama, sin Amihudov. Njegov prilog bio je: srebrna zdjela, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kada, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Elišame, sina Amihudova. Osmi dan darova knez sinova Manašejevih Gamliel, sin Pedahsurov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Gamliela, sina Pedahsurova. Deveti dan darova knez sinova Benjaminovih Abidan, sin Gidonijev. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu. Jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Abidana, sina Gidonijeva. Deseti dan darova knez sinova Danovih Ahiezer, sin Amišadajev. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Ahiezera, sina Amišadajeva. Jedanćsti dan darova knez sinova Ašerovih Pagiel, sin Okranov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac, za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Pagiela, sina Okranova. Dvanćsti dan darova knez sinova Naftalijevih Ahira, sin Enanov. Njegov prilog bio je: zdjela srebrna, sto i trideset šekela teška, srebrn kotlić, sedamdeset šekela težak, po težini u svetištu, oboje puno bijeloga brašna, što je bilo umiješano s uljem, za prinos, posudica, deset zlatnih šekela vrijedna, puna kâda, junac, ovan, jednogodišnje janje za žrtvu paljenicu, jarac za žrtvu zbog grijeha, dva vola, pet ovnova, pet jaraca i pet jednogodišnjih janjaca za žrtvu pričesnicu. To je bio prilog Ahire, sina Enanova. To su bili prilozi knezova izrćlskih za posvetu žrtvenika, kad je bio pomazan: dvanćst srebrnih zdjela, dvanćst srebrnih kotlića, dvanćst zlatnih posudica, svaka srebrna zdjela sto i trideset šekela teška, svaki kotlić sedamdeset šekela težak. Sve srebro tih posuda iznosilo je dvije tisuće i četiri stotine šekela, po težini u svetištu. Nadalje dvanćst zlatnih posudica punih kâda, svaka posudica deset šekela teška, po težini u svetištu. Sve zlato tih posudica iznosilo je sto i dvadeset šekela. Ukupan broj životinja za žrtvu paljenicu iznosio je dvanćst junaca, uz to dvanćst ovnova, dvanćst jednogodišnjih janjaca sa svojim prinosom, zatim dvanćst jaraca za žrtvu zbog grijeha. Ukupan broj životinja za žrtvu pričesnicu bio je dvadeset i četiri vola, šezdeset ovnova, šezdeset jaraca i šezdeset janjaca. To su bili prilozi za posvetu žrtvenika, kad je bio pomazan. Kad je Mojsije išao u Šator svjedočanstva, da razgovara s njim, čuo bi glas gdje mu govori s pomirilišta, što se nalazi na Kovčegu zakona, s prostora između oba kerubina. Tako je on s njim razgovarao. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Na-loži Aronu: Kad natičeš svjetiljke, onda pripazi na to da sedam svjetiljaka baca svoje svjetlo na prednju stranu svijećnjaka!” Aron učini tako i nataknu svjetiljke na prednju stranu svijećnjaka, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Svijećnjak je kovani rad od zlata. Od stabla do cvjetova bio je sve kovani rad. Mojsije je bio dao napraviti svijećnjak po uzorku što mu ga je bio pokazao Gospodin. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Odijeli levite od sinova Izrćlovih i očisti ih! Postupaj s njima kod očišćenja ovako: Poškropi ih vodom čišćenja! Oni neka onda prijeđu britvom preko svega svojega tijela, neka operu svoje haljine i očiste se! Potom neka uzmu junca s prinosom, naime brašnom što je umiješano s uljem! Za žrtvu zbog grijeha uzmi drugoga junca! Onda dovedi levite pred Šator svjedočanstva i saberi svu općinu sinova Izrćlovih! čim su leviti na tvoju zapovijed stupili pred Gospodina, neka sinovi Izrćlovi polože ruke na levite, a Aron neka prinese levite Gospodinu kao žrtvu sinova Izrćlovih primicanjem i odmicanjem! Nato se smiju pripustiti službi Gospodnjoj. Nakon što su leviti svoje ruke položili na glavu juncima, ti ćeš pripremiti jednoga za žrtvu zbog grijeha, drugoga za žrtvu paljenicu Gospodinu, da pribaviš oproštenje levitima. A kad si levite predveo Aronu i njegovim sinovima i dao ih prinijeti Gospodinu kao žrtvu primicanja i odmicanja, i tako levite odvojio između sinova Izrćlovih, onda leviti pripadaju meni. Istom sada leviti smiju preuzeti službu u Šatoru svjedočanstva. Ti ih moraš očistiti i prinijeti kao žrtvu primicanja i odmicanja, jer su posve darovani meni između sinova Izrćlovih. Uzimam ih umjesto svih sinova Izrćlovih, koji kao prvorođenci ostavljaju majčino krilo. Jer meni pripadaju među sinovima Izrćlovim svi prvijenci kod čovjeka i stoke. Onaj dan, kad pobih sve prvorođence u egipatskoj zemlji, posvetio sam ih sebi. Uzimam levite umjesto svih prvorođenaca među sinovima Izrćlovim i dajem na dar Aronu i njegovim sinovima levite između sinova Izrćlovih, da umjesto sinova Izrćlovih obavljaju službu u Šatoru svjedočanstva. Oni će činiti pomirenje za sinove Izrćlove, da nikakav nesretan udar ne pogodi sinove Izrćlove, kad se sinovi Izrćlovi približe Svetištu.” Mojsije i Aron, i sva općina sinova Izrćlovih, učiniše tako s levitima. Kako je Gospodin bio zapovjedio Mojsiju za levite, točno tako učiniše s njima sinovi Izrćlovi. Leviti se dadoše očistiti od grijehâ i opraše svoje haljine. Aron ih prinese Gospodinu kao žrtvu primicanja i odmicanja, i Aron pribavi njihovo pomirenje, kad ih očisti. Potom leviti preuzeše svoju službu u Šatoru svjedočanstva kao Aronovi pomoćnici i pomoćnici njegovih sinova. Kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju za levite, tako su postupali s njima. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Ovaj propis vrijedi za levite: Istom s dvadeset i pet godina naviše smiju preuzeti službu u Šatoru svjedočanstva. Od pedeset godina oslobođeni su od te službe i ne trebaju više služiti. Oni, doduše, smiju svojoj braći biti na pomoći kod vršenja službe u Šatoru svjedočanstva, ali neka više ne obavljaju redovitu službu! Tako postupaj s levitima za njihove službene poslove!” Gospodin zapovjedi Mojsiju prvoga mjeseca druge godine po izlasku iz egipatske zemlje: ”Sinovi Izrćlovi neka slave Pashu u određeno vrijeme! Trebate je slaviti četrnćstog dana ovoga mjeseca navečer, u određeno vrijeme. Samo po svim njezinim odredbama i propisima smijete je slaviti.” Tada zapovjedi Mojsije sinovima Izrćlovim da slave Pashu. I slaviše Pashu u prvom mjesecu četrnćstoga dana navečer, u Sinajskoj pustinji. Točno onako kako je Gospodin bio zapovjedio Mojsiju, učiniše sinovi Izrćlovi. A bili su neki ljudi koji se oskvrnuše o mrtvaca. Tako oni nisu mogli slaviti Pashu onoga dana. Oni stoga stupiše onoga dana pred Mojsija i Arona. Kad mu ljudi izjaviše: “Mi smo postali nečisti od mrtvaca. Zašto da nam nije slobodno prinijeti žrtvu Gospodinu u određeno vrijeme, sa sinovima Izrćlovim?”, Mojsije im odgovori: “čekajte, da čujem što zapovijeda Gospodin za vas!” A Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Naloži sinovima Izrćlovim: Ako se netko između vas ili vaših potomaka oskvrne o mrtvaca ili je na dalekom putovanju, neka ipak slavi Pashu u čast Gospodinu! Samo takvi je moraju obaviti u drugom mjesecu četrnćstoga dana navečer. Oni pritom moraju jesti beskvasan kruh i gorko zelje. I ne smiju od toga ništa ostaviti do sljedećega jutra i ne smiju prelomiti nijedne kosti. Neka slave Pashu po svim obredima što vrijede za nju! Tko je čist i nije na putovanju, a propusti slaviti Pashu, takav će se čovjek istrijebiti iz naroda. Jer on ne prinese Gospodinu žrtve u određeno vrijeme. Takav čovjek mora okajati svoju krivnju. Ako li boravi kod vas stranac i hoće slaviti Pashu Gospodnju, neka je obavi po propisima i odredbama što vrijede za Pashu! Isti zakon neka vam bude za stranca i za onoga koji se rodio u zemlji!” U dan kad je bio podignut sveti Šator, pokri oblak prebivalište u Šatoru zakona, i bio je navečer kao oganj nad prebivalištem, sve do jutra. Tako ostade uvijek: Oblak ga je pokrivao, i to noću kao oganj. Istom kad bi se oblak podigao iznad Šatora, polazili bi sinovi Izrćlovi, i gdje bi se spustio oblak, ondje bi se sinovi Izrćlovi utaborili. Tako bi sinovi Izrćlovi polazili uvijek po zapovijedi Gospodnjoj i utaborili se također po zapovijedi Gospodnjoj. Dok je god stajao oblak nad Svetim prebivalištem, ostajali bi utaboreni. I kad je oblak dugo ostao nad prebivalištem, držali bi se sinovi Izrćlovi naputka Gospodnjega i ne bi polazili. Bilo je da je oblak ostao nad prebivalištem samo malo dana. Na Gospodnju zapovijed oni bi tad postavljali tabor i na zapovijed bi Gospodnju opet polazili. Bilo je također da je oblak ostao samo od večeri do jutra. Kad bi se onda oblak ujutro podigao, oni bi polazili. Ili bi ostao dan i noć. Kad bi se onda oblak podigao, polazili bi. Ili kad bi ostao oblak dva dana ili mjesec dana, ili još dulje nad prebivalištem, onda bi i sinovi Izrćlovi ostali utaboreni i ne bi polazili. Istom kad bi se podigao, polazili bi. Po Gospodnjoj zapovijedi postavljali bi tabor, i po njegovoj zapovijedi bi polazili. Držali su se Gospodnjega naputka, što je bio izišao od Gospodina preko Mojsija. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Napravi sebi dvije srebrne trube. Napravi ih kovanim radom! One neka ti služe da sazivaš općinu i da daješ znak za polazak tabora. čim se zatrubi u njih, neka se sakupi sva općina kod tebe na ulazu u Šator svjedočanstva! Ako li se zatrubi samo na jednu, neka se sakupe kod tebe knezovi, plemenski poglavari sinova Izrćlovih. Ako se zatrubi bučno, onda neka se kreću tabori što leže prema istoku! Ako li se zatrubi po drugi put, onda neka se kreću tabori što leže prema jugu! Neka se zatrubi bučno kao znak da trebaju poći! Treba li sazvati općinu, onda trubite samo jednostavno; ne trubite bučno!\ Samo Aronovi sinovi, svećenici, smiju trubiti u trube. Njihova je upotreba kod vas propis, što vječno vrijedi za sva koljena. Kad pođete na vojsku u svojoj zemlji protiv neprijatelja, koji vas napada, onda trubite bučno u trube! Tada će vas se spomenuti Gospodin, Bog vaš, i spasit će vas od vaših neprijatelja. Trubite u trube i u dane veselja, na blagdane i mjesece mlađake, kod svojih žrtava paljenica i žrtava pričesnica! Tako će vam to biti za spomen milostiv kod Boga vašega. Ja sam Gospodin, Bog vaš.” U drugoj godini, u drugom mjesecu, dvadesetoga u mjesecu, podiže se oblak iznad prebivališta zakona. Tada pođoše sinovi Izrćlovi svojim redom iz sinajske pustinje, i oblak se spusti u Paranskoj pustinji. Bilo je to prvi put da pođoše na Gospodnju zapovijed, što je bila objavljena preko Mojsija. Najprije pođe zastava tabora Judinih sinova sa svojim četama. Na čelu njihove vojske stajao je Nahšon, sin Aminadabov. Pred vojskom plemena Jisakarovih sinova bio je Netanel, sin Suarov. Pred vojskom plemena Zebulunovih sinova bio je Eliab, sin Helonov. Nakon što je sveti Šator bio rastavljen, pođoše i Geršonovi sinovi i Merarijevi sinovi, koji su trebali nositi sveti Šator. Tada pođe zastava Rubenova tabora sa svojim četama. Pred njihovom vojskom bio je Elisur, sin Šedeurov. Vojsku plemena Šimunovih sinova vodio je Šelumiel, sin Surišadajev. Pred vojskom plemena Gadovih sinova bio je Elijasaf, sin Deuelov. Tada pođoše Kehatovi sinovi, koji su trebali nositi Presveto. Do njihova dolaska bio je Šator već postavljen. Tada pođe zastava tabora Efrajimovih sinova sa svojim četama. Pred njihovom vojskom bio je Elišama, sin Amihudov. Pred vojskom plemena Manašejevih sinova bio je Gamliel, sin Pedahsurov. Pred vojskom plemena Benjaminovih sinova bio je Abidan, sin Gidonijev. Nato pođe zastava tabora Danovih sinova sa svojim četama, koja je zaključivala sve tabore. Pred njihovom vojskom bio je Ahiezer, sin Amišadajev. Pred vojskom plemena Ašerovih sinova bio je Pagiel, sin Okranov. Pred vojskom plemena Naftalijevih sinova bio je Ahira, sin Enanov. To je bio red kojim pođoše sinovi Izrćlovi sa svojim četama. Mojsije reče Hobabu, sinu Midjanca Reuela, Mojsijeva tasta: “Idemo sada u zemlju za koju obeća Gospodin: Vama ću je dati. Hajde s nama! Nagradit ćemo te bogato. Jer je Gospodin obećao sinovima Izrćlovim blagoslov.” A on mu odgovori: “Ne mogu ići s vama. Moram se vratiti u svoju domovinu i k svojoj rodbini.” A onaj (Mojsije) ga zamoli: “Ne ostavljaj nas! Jer kako ti znaš mjesta gdje možemo taboriti u pustinji, budi nam savjetnik! Ako pođeš s nama, i tebe ćemo se bogato spomenuti blagoslovom što će nam ga udijeliti Gospodin.” I tako pođoše od gore Gospodnje tri dana hoda. Kovčeg Gospodnjega zavjeta išao je pred njima tri dana hoda, da bi im našao mjesto za odmor. Gospodnji oblak lebdio je nad njima po danu, kad su polazili iz tabora. Kada je god polazio Kovčeg, rekao bi Mojsije: “Ustani, Gospodine, i neka se razaspu tvoji neprijatelji, i neka pred tobom pobjegnu tvoji protivnici.” Kad se god zaustavio, ugodio bi: “Zaustavi se, Gospodine, kod četa Izrćlovih plemena!” Narod se stade glasno tužiti pred Gospodinom da mu je zlo. Kad je Gospodin to čuo, planu njegov gnjev. Oganj, što je izlazio od Gospodina, raspali se na njih i uništi jedan dio tabora. Tada zavapi narod k Mojsiju za pomoć. Kad se Mojsije pomoli Gospodinu, ugasi se oganj. To se mjesto prozva Tabera, jer se tamo bio raspalio na njih oganj, što je izlazio od Gospodina. I kad se svjetina što je bila među njima polakomila za drugim jelima, stadoše sinovi Izrćlovi opet jadikovati. Tužili su se: “Tko će nam dati da jedemo mesa? Spominjemo se riba što smo ih jeli u Egiptu badava, krastavaca i dinja, poriluka, crvenoga luka i češnjaka. A sad nam je da poginemo. Ovdje nema upravo ničega. Oči nam ne vide ništa drugo osim mane.” Mana je bila kao sjeme korijandrovo i nalik na bdelij. Narod je išao okolo i sakupljao je, mljeo je na žrvnjevima ili tucao u stupama, kuhao u loncima i pravio od nje kolače. Okus joj je bio kao okus kolača pripravljena s uljem. Kad bi noću pala rosa na tabor, pala bi s njom i mana. Kad je čuo Mojsije kako narod jadikuje u svojim domovima, svako na ulazu u svoj šator? Božji gnjev se bio žestoko raspalio zbog toga? Mojsiju je to bilo veoma žao te se Mojsije potužio Gospodinu: “Zašto tako zlostavljaš svojega slugu, i zašto do mene tako malo držiš, da si mi naprtio teret brige za čitav taj narod? Zar sam ja čitav taj narod nosio u svojem krilu i donio ga na svijet, da možeš od mene tražiti: Nosi ga u svojem naručju kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju koju sam obećao njegovim ocima? Odakle da uzmem meso da ga dam cijelom tomu narodu? Plaču preda mnom i vape: Daj nam mesa da jedemo! Ja ne mogu više sam nositi brigu za cijeli taj narod. To je preteško za me. Ako misliš tako dalje postupati sa mnom, onda me radije odmah ubij, ako ti još štogod vrijedim, da ne gledam dulje svoju nesreću!” Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pozovi mi sedamdeset ljudi između Izrćlovih starješina, za koje znaš da su zreli ljudi i sposobni za poglavarsku službu! Dovedi ih k Šatoru svjedočanstva. Tamo neka se postave s tobom, dok ja siđem! Tamo ću govoriti s tobom i od duha, što počiva na tebi, uzet ću i njima ga dati. Oni će s tobom dijeliti teret brige za narod. A narodu reci: Posvetite se za sutra! Dobit ćete mesa i jesti. Glasno ste jadikovali pred Gospodinom i vapili: Tko će nam dati mesa da jedemo? U Egiptu smo imali dobro. Gospodin će vam, eto, dati da jedete mesa. Ne ćete ga jesti samo jedan dan, ni dva, pet, deset ili dvadeset dana, nego cijeli mjesec, dok vam na nos ne udari i ne zgadi vam se. Jer vi ste Gospodina, koji je među vama, prezreli i pred njim ste jadikovali i tužili se: O, da nismo otišli iz Egipta!” Mojsije odvrati: “Ima naroda šest stotina tisuća pješaka, među kojim ja živim, a ti kažeš: Dat ću im mesa da jedu cijeli mjesec. Može li im se poklati toliko ovaca i goveda da im bude dosta? Može li im se pohvatati sva morska riba, da bude za njih dosta?” A Gospodin odgovori Mojsiju: “Zar je možda Gospodnja ruka preslaba? Sad ćeš vidjeti hoće li se moja riječ pred tobom ispuniti ili neće.” Nato iziđe Mojsije, priopći narodu Gospodnje riječi i pozva sedamdeset starijih ljudi iz naroda. Postavi ih oko Šatora. Tada siđe Gospodin u oblaku i progovori s njim, uze onda od duha koji je živio u njemu i dade ga sedamdesetorici sijedih ljudi. čim se bio duh spustio na njih, zapadoše oni u proročko ushićenje. To im se poslije više ne dogodi. A dvojica od njih ostaše u taboru. Jedan se zvao Eldad, drugi Medad. I na njih se spustio duh. Pripadali su naime zapisanima, ali nisu bili izišli k Šatoru. I oni zapadoše u taboru u proročko ushićenje. Jedan sluga otrča i javi Mojsiju: “Eldad i Medad zapali su u taboru u proročko ushićenje.” Tada zamoli Jošua, sin Nunov, koji je od mladosti bio sluga Mojsijev: “Gospodaru, Mojsije, zabrani im to!” A Mojsije mu odvrati: “Što se ti raspaljuješ na me? O, kad bi samo sav Gospodnji narod bio sastavljen od proroka! Kad bi Gospodin svima dao svojega duha!” Nato se Mojsije vrati u tabor sa starješinama Izrćlovim. Tada se, po zapovijedi Gospodnjoj podiže vjetar, koji nanese od mora prepelice i razasu ih nad taborom uokolo dan hoda daleko na sve strane, do dva lakta visoko od zemlje. I narod se dade, te je cijeli dan i cijelu noć, i cijeli sljedeći dan hvatao prepelice. Tko je malo nakupio, imao ih je deset homera. Prostriješe ih tada oko tabora, da se suše. Još im nije bilo iščeznulo meso između zuba, a gnjev Gospodnji raspali se na narod. Gospodin udari narod veoma teškom kaznom. Zato se prozva to mjesto Kibrot Hattaava, jer se tamo pokopa pohlepni narod. Od Kibrot Hattaave pođe narod dalje u Haserot. U Haserotu ostadoše. Jednoga dana prekoriše Mirjam i Aron Mojsija zbog Kušitke, koju je bio uzeo sebi za ženu. On se je naime bio oženio kušitskom ženom. Također rekoše: “Zar je Gospodin govorio samo preko Mojsija? Zar nije govorio i s nama?” To je čuo Gospodin. A Mojsije je bio čovjek veoma blag, blaži od svih ljudi na zemlji. Odmah reče Gospodin Mojsiju, Aronu i Mirjam: “Pođite sve troje u Šator svjedočanstva!” Dok su oni sve troje išli, siđe Gospodin u stupu oblaka, stade na ulazu Šatora i pozva Arona i Mirjam. Kad oboje dođoše, reče: “čujte moje riječi! Kada je među vama prorok, onda se objavljujem ja, Gospodin, njemu u viđenju i govorim s njim u snu. A tako ne biva s mojim slugom Mojsijem. On je povjerenik u vodstvu cijele moje kuće. S njim izravno govorim. On smije gledati otkrivenu Gospodnju spodobu i pojavu. Zašto se dakle ne pobojaste prekoriti mog slugu Mojsija?” Nato se raspali Gospodnji gnjev na njih. On ode i oblak se udalji od Šatora. A Mirjam je najednom bila od gube postala bijela kao snijeg. Kad se Aron okrenuo k njoj, nađe da je bila gubava. Tada reče Aron Mojsiju: “Ah, gospodaru, ne stavljaj na nas grijeha što ga počinismo tako ludo! Nemoj da ona bude kao mrtvo dijete kojemu je tijelo već napola gnjilo kad iziđe iz krila majčina!” I Mojsije se pomoli glasno Gospodinu: “O, Bože, ozdravi je opet!” Gospodin odgovori Mojsiju: “Da joj je njezin otac pljunuo u lice, ne bi li se morala stidjeti sedam dana? Tako će ona sedam dana ostati isključena iz tabora, a poslije neka opet bude primljena natrag!” I Mirjam je sedam dana bila isključena iz tabora. A narod ne pođe prije dalje dok Mirjam nije bila opet primljena. Potom pođe narod od Haserota i utabori se u Paranskoj pustinji. Gospodin zapovjedi Mojsiju ovo: ”Pošalji ljude da uhode kanaansku zemlju, koju ću dati sinovima Izrćlovim! Pošaljite od svakoga plemena po jednoga! Svaki od njih neka bude glavar!” I po zapovijedi Gospodnjoj posla ih Mojsije iz Paranske pustinje. Sve su bili glavari sinova Izrćlovih. Ovo su im imena: od Rubenova plemena: Šamua, sin Zakurov, od Šimunova plemena: Šafat, sin Horijev, od Judina plemena: Kaleb, sin Jefuneov, od Jisakarova plemena: Jigal, sin Josipov, od Efrajimova plemena: Hošea, sin Nunov, od Benjaminova plemena: Palti, sin Rafuov, od Zebulunova plemena: Gadiel, sin Sodijev, od Josipova plemena, od Manašejeva plemena: Gadi, sin Susijev, od Danova plemena: Amiel, Sin Gemalijev, od Ašerova plemena: Setur, sin Mikćlov, od Naftalijeva plemena: Nahbi, sin Vofsijev, od Gadova plemena: Geuel, sin Makijev. To su imena ljudi što ih posla Mojsije da uhode zemlju. Tada dade Mojsije Hošeu, sinu Nunovu, ime Jošua. Kad ih posla Mojsije da uhode kanaansku zemlju, zapovjedi im: “Idite odavle preko Negeba! Onda se popnite na goru. Pogledajte kakva je zemlja i je li narod što prebiva u njoj jak ili slab, malen ili velik;\ i kakva je zemlja u kojoj prebiva, je li plodna ili neplodna; i kakva su mjesta u kojima prebiva, jesu li u otvorenim taborima ili u tvrdim gradovima;\ i kakva je zemlja, je li masna ili mršava, raste li drveće u njoj ili ne raste! A sad na posao! Donesite sa sobom i nešto roda one zemlje!” Bilo je tada upravo vrijeme prvome grožđu. Tada odoše i uhodiše zemlju od pustinje Sin do Rehoba, na ulazu u Hamat. Oni se popeše preko Negeba i dođoše do Hebrona, gdje su živjeli Ahiman, Šešaj i Talmaj, Anakovi potomci. Hebron je bio sazidan sedam godina prije Soana u Egiptu. Kada stigoše u dolinu Eškol, odrezaše ondje lozu s jednim grozdom, što su ga nosila po dvojica na motki, tako i nekoliko mogranja i smokava. Ono mjesto prozva se dolina Eškol zbog grozda što su ga tamo bili odrezali sinovi Izrćlovi. Poslije četrdeset dana vratiše se, nakon što su bili uhodili zemlju. Odoše kući i dođoše Mojsiju i Aronu i svoj općini sinova Izrćlovih u Paransku pustinju, u Kadeš, podniješe izvještaj njima i svoj općini, i pokazaše im plodove zemlje. A pripovijedali su im ovo: “Odosmo u zemlju u koju si nas poslao. Zaista teče u njoj mlijeko i med. Evo to su plodovi otamo! Ali narod što boravi u njoj jak je i gradovi su utvrđeni i veoma veliki. Vidjesmo ondje i Anakove sinove. Amalečani prebivaju u pokrajini Negebu: Hetiti, Jebusejci i Amorejci stanuju u planini; Kanaanci prebivaju na moru i na obali Jordana.”\ A da spriječi svaku ljutitu izjavu naroda protiv Mojsija, povika Kaleb: “Svakako pođimo gore i osvojimo je! Jer je možemo lako prevladati!” Ali ljudi koji su bili išli s njim, izjaviše: “Nikako ne možemo ići protiv tog naroda. Jer je jači od nas.” Tada iznesoše pred sinove Izrćlove neistinu o zemlji koju su bili uhodili. Pripovijedali su: “Zemlja koju prođosmo i uhodismo jest zemlja koja ždere svoje stanovnike. Svi ljudi što ih tamo vidjesmo, neobično su veliki. Vidjesmo tamo i divove, Anakove sinove od divovskoga roda. činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. A tako smo se morali i mi njima činiti.” Tada sva općina podiže viku i graju, i narod je plakao one noći. Svi su sinovi Izrćlovi mrmljali protiv Mojsija i Arona. I sva se općina tužila pred njima: “O, da smo bili pomrli u egipatskoj zemlji ili ovdje u pustinji! O, da smo mrtvi! Zašto da nas vodi Gospodin u tu zemlju? Zar da i ginemo od mača? Zar da naše žene i sitna djeca postanu drugima roblje? Ne bi li bolje bilo za nas da se vratimo u Egipat?” A rekoše među sobom: “Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se u Egipat!” Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom sabranom općinom sinova Izrćlovih. A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili uhodili zemlju, razdriješe svoje haljine i rekoše svoj općini sinova Izrćlovih: “Zemlja koju prođosmo da bismo je uhodili jest zemlja doista vrlo dobra. Ako nam je Gospodin milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Samo se ne bunite protiv Gospodina i ne bojte se stanovnika te zemlje! Jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih njihova zaštita. A s nama je Gospodin. Ništa ih se ne bojte!” Kada je sva općina mislila da ih kamenuje, pojavi se slava Gospodnja svim sinovima Izrćlovim nad Šatorom svjedočanstva. I Gospodin reče Mojsiju: “Dokle će me još prezirati taj narod? Dokle mi ne će vjerovati uza sve čudesne znakove što sam ih učinio pred njim? Udarit ću ga kugom i istrijebiti ga. A tebe ću učiniti narodom koji je veći i jači od ovoga.” Ali Mojsije odvrati Gospodinu: “Ako to čuju Egipćani, između kojih si svojom moću doveo ovamo taj narod, pripovijedat će to stanovnicima ove zemlje. Oni su čuli da ti, Gospodine, prebivaš među ovim narodom, da mu se ti, Gospodine, oči u oči ukazuješ, i da tvoj oblak stoji nad njima, i da ti danju u stupu oblaka, a noću u stupu ognja ideš pred njima. Ako sad taj narod pobiješ sve do jednoga, onda će narodi koji su čuli o tebi glas reći: Budući da Gospodin nije mogao taj narod dovesti u zemlju koju im je bio zakletvom obećao, zato ih je pobio u pustinji. Neka dakle, Gospodine, vlada tvoja velika strpljivost! Pa ti si obećao: Gospodin je strpljiv i bogat dobrotom. On oprašta krivnju i grijeh. Ali posve ne otpušta kaznu, nego pohodi krivnju otaca na djeci do u treće i četvrto koljeno. Oprosti dakle ovomu narodu njegovu krivnju, po velikom svom milosrđu, kao što si uvijek opraštao ovomu narodu od Egipta dovde!” Gospodin odgovori: “Opraštam mu, kako si zamolio. Ali tako ja živ bio, i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje, svi oni ljudi koji vidješe moju slavu i sve čudesne znake, što sam ih učinio u Egiptu i u pustinji, a ipak me deset puta kušaše i mojega glasa ne poslušaše, ne će nikada vidjeti zemlje što je zakletvom obećah njihovim ocima. Ne, nijedan od svih onih koji me prezreše, neće je vidjeti! Samo svojega slugu Kaleba, koji pokaza drugi duh i posve pristade uza me, njega ću dovesti u zemlju u koju je već jednom stupio, i posjedovat će je njegovi potomci. Pustite samo da Amalečani i Kanaanci stanuju u ravnici! Sutra se vratite i pođite u pustinju prema Crvenome moru!” Još reče Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Dokle će još ta nevaljala općina mrmljati protiv mene? Dobro sam čuo psovke sinova Izrćlovih, što ih izbacuju protiv mene. Kaži im: Tako ja živ bio, to je riječ Gospodnja, kako vi izgovoriste pred mojim ušima, tako ću ja postupati s vama. Ovdje u pustinji popadat će vaša mrtva tjelesa, svi vi koji ste bili izbrojeni, po cijelom vašem broju, od dvadesete godine naviše, jer mrmljaste protiv mene. Nikada ne ćete ući u zemlju koju vam obećah pod zakletvom za postojbinu, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova. A sitnu vašu djecu, za koju rekoste da će drugima postati roblje, njih ću uvesti. Oni će se obradovati zemlji koju vi pogrdiste. A vaša mrtva tjelesa raspast će se ovdje u pustinji. četrdeset godina vaši će se sinovi kao pastiri povlačiti u pustinji i tako će činiti pokoru za vaše otpadništvo, dok se vaša tjelesa posve ne zatru u pustinji! Po broju četrdeset dana, za koje uhodiste zemlju, jedan dan za jednu godinu uračunat, morat ćete četrdeset godina činiti pokoru za svoje krivnje. Morat ćete osjetiti što znači kad ja uskratim svoju milost. Ja, Gospodin, to kažem! Doista, tako ću postupati s tom cijelom nevaljalom općinom, koja se urotila protiv mene: ovdje u pustinji oni će naći svoj kraj. Ovdje će pomrijeti.” A ljudi što ih je bio poslao Mojsije da uhode zemlju, i što nakon svojega povratka pobuniše svu općinu protiv njega, kad krivo izvijestiše o zemlji, ti ljudi, što su bili dali lažan izvještaj o zemlji, pomriješe pred Gospodinom od nagle smrti. Samo Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše na životu od onih ljudi što su išli uhoditi zemlju. Kad Mojsije priopći te prijetnje svim sinovima Izrćlovim, narod se veoma ražalosti. Drugo, dakle, jutro ustaše rano, da uziđu navrh gore; jer rekoše: “Sada smo spremni da uziđemo na ono mjesto za koje nam je govorio Gospodin; jer sagriješismo.” \ A Mojsije odvrati: “Zašto hoćete prestupiti zapovijed Gospodnju? Ne ćete uspjeti. Ne uzlazite jer Gospodin nije u vašoj sredini! Inače ćete biti potučeni od svojih neprijatelja. Jer Amalečani i Kanaanci stoje tamo pred vama. Popadat ćete od mača. Budući da se odmetnuste od Gospodina, ne će Gospodin biti s vama.” Ali oni u svojoj tvrdokornosti pođoše navrh gore. A kovčeg Gospodnjega saveza i Mojsije ne ostaviše tabora. Tada siđoše Amalečani i Kanaanci, što su stanovali na onoj gori, potukoše ih i potjeraše do Horme. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Kad dođete u zemlju koju ću vam dati za postojbinu, te budete prinosili Gospodinu od goveda i ovaca ognjenu žrtvu, paljenicu ili žrtvu pričesnicu, da ispunite zavjete ili kao dragovoljan dar, ili o svojim blagdanima, da dignete u čast Gospodinu ugodan žrtveni miris, onda onaj koji prinosi Gospodinu svoj žrtveni dar, treba ujedno žrtvovati kao prinos desetinu efe bijelog brašna, što je umiješano s četvrtinom hina ulja. A vina neka pripravi za ljevanicu kod žrtve paljenice i pričesnice četvrtinu hina za svako janje! A za ovna neka pripravi kao prinos dvije desetine efe bijelog brašna, što je umiješano s trećinom hina ulja! Vina za ljevanicu neka prinese trećinu hina za ugodan miris Gospodinu! Ako hoćeš pripraviti junca za žrtvu paljenicu ili za žrtvu klanicu, da ispuniš zavjet, ili žrtvu pričesnicu, onda prinesi uz junca kao prinos tri desetine efe bijelog brašna, što je umiješan s pola hina ulja! Vina za ljevanicu prinesi pola hina kao paljenu žrtvu za miris ugodan Gospodinu! Tako neka se čini kod svakoga vola ili ovna, kod svakoga janjeta ili jareta! Koliko god prinosite, tako ćete postupati kod svakoga pojedinog komada. Svaki domaći će se držati tih odredaba, kad prinosi paljenu žrtvu za ugodan miris Gospodinu. Ako je stranac kod vas, ili ako netko trajno živi u vašoj sredini i hoće prirediti paljenu žrtvu za ugodan miris Gospodinu, onda će isto onako postupati kako vi činite. Jednak zakon vrijedi za općinu, za vas kao za stranca koji je kod vas. Jedan zakon, što vrijedi za sva vremena, bit će za vas, od koljena do koljena. U stvarima što se odnose na Gospodina, vrijedi za stranca isto kao za vas. Jednak zakon i jednako pravo vrijede za vas kao za stranca što je kod vas.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Kad dođete u zemlju u koju ću vas ja odvesti, onda, prije nego budete jeli kruh one zemlje, prinesite Gospodinu žrtvu podizanja! Od prvoga svojega brašna darujte kolač kao žrtvu podizanja! Kao što žrtvujete žrtvu podizanja od gumna, tako ćete i tu žrtvovati. Dajte, dakle, od prvoga svojega brašna Gospodinu žrtvu podizanja, od koljena do koljena! Ako se ogriješite nehotice i ne ispunite bilo koju od tih zapovijedi, što ih Gospodin dade Mojsiju, što god od onoga što vam je Gospodin preko Mojsija naložio od dana kad je Gospodin izdao zapovijedi, i poslije od koljena do koljena, onda, ako je prijestup bio učinjen od općine ne namjerno, nego nepromišljeno? sva će općina prirediti junca kao žrtvu paljenicu za ugodan miris Gospodinu, zajedno s njihovim prinosom i ljevanicom, uz to jarca kao žrtvu za grijeh. Svećenik neka time pribavi pomirenje cijeloj općini sinova Izrćlovih! Tako će im se oprostiti. Jer je bila samo nepromišljenost, i za svoju nepromišljenost prinesoše prinos, paljenu žrtvu Gospodinu, uz to svoju žrtvu za grijeh pred Gospodinom. Tako će se onda oprostiti cijeloj općini sinova Izrćlovih, i strancima koji su kod njih. Jer je nepromišljenost na teret cijeloj općini. Ako li se čovjek pojedinac ogriješi ne namjerno, onda neka prinese jednogodišnju kozu kao žrtvu za grijeh! Svećenik će tad onomu koji se nepromišljeno ogriješio protiv Gospodina, pribaviti pomirenje izvršivši za njega obrede pomirenja. Tako će mu se oprostiti. Jednako zakon vrijedi kod vas za izrćlske urođenike i za stranca koji je među njima, za slučaj da se netko ogriješi nehotice. Ali ako netko sagriješi hotimice, bio on urođenik ili stranac, taj huli na Gospodina. Takav će se istrijebiti iz naroda, jer je prezreo riječ Gospodnju i prestupio njegovu zapovijed. Takav će se istrijebiti bez milosti. Njegova krivnja pada na njega.” Kad su bili sinovi Izrćlovi u pustinji, zatekoše čovjeka koji je kupio drva u subotu. Ljudi koji su ga bili zatekli gdje kupi drva, dovedoše ga k Mojsiju i Aronu i svoj općini. Staviše ga u zatvor. Jer još nije bilo određeno o tome što će se činiti s njim. Tada Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Taj će se čovjek smrću kazniti! Neka ga kamenuje sva općina izvan tabora!” I sva općina izvede ga pred tabor i kamenova ga na smrt, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Neka stave sebi rese na skutove svojih haljina, oni i buduća njihova pokoljena, i na svaku resu neka stave vrpcu od plavoga grimiza! Ovo je svrha resa: Morate se sjetiti, kad ih vidite, svih Gospodnjih zapovijedi, da ih vršite i da se ne zanosite za požudama svojih srdaca i očiju, što vas tako lako zavode na otpadništvo. Vi se morate spominjati svih mojih zapovijedi i vršiti ih, i tako se posvetiti svojemu Bogu. Ja sam Gospodin, Bog vaš, koji sam vas izveo iz egipatske zemlje, da budem Bog vaš. Ja sam Gospodin, Bog vaš!” Korah, sin Jisharov, sina Kehatova, sina Levijeva, pridobi za sebe Datana i Abirona, sinove Eliabove, i Ona, sina Peletova, potomke Rubenove. Oni se pobuniše protiv Mojsija sa dvjesta i pedeset sinova Izrćlovih, poglavara općine, pozvanih članova narodne skupštine i uglednih muževa. Oni se dakle sabraše protiv Mojsija i Arona i rekoše im: “Prevršili ste mjeru! Sva općina, svi su skupa sveti, i Gospodin je među njima. Zašto se vi uzdižete nad Gospodnju općinu?” Kad to ču Mojsije, pade ničice na svoje lice. Tada odgovori Korahu i njegovoj družini ovako: “Sutra će pokazati Gospodin tko je njegov i tko je dosta svet da mu se približi. Koga tada on izabere, taj mu se smije približiti. Učinite ovo: Uzmite sebi kadionice, Korah i sva njegova družina! Stavite sutra u njih ognja i stavite na njih kâda pred Gospodinom! Koga tad izabere Gospodin, taj neka bude svet! Neka vam je dosta, sinovi Levijevi!” Korahu reče Mojsije: “čujte ipak, sinovi Levijevi! Zar vam nije dosta što vas je Bog Izrćlov odvojio od općine Izrćlove, da vas privuče u svoju blizinu, pa da vršite službu kod Šatora Gospodnjega i obavljate pred općinom svoju službu? Tebe je sa svom tvojom braćom, Levijevim sinovima, privukao k sebi, a sada tražite još i svećeništvo! Zato se vi, ti i sva tvoja družina, sabirete protiv Gospodina. Jer što je Aron da mrmljate protiv njega?” Nato Mojsije dade pozvati Datana i Abirama, Eliabove sinove. Ali oni odvratiše: “Ne idemo! Zar nije dosta što si nas doveo ovamo iz zemlje u kojoj teče mlijeko i med, da nas poubijaš u pustinji? Hoćeš li se još sada i nametnuti za gospodara nad nama? Doista nas nisi doveo u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, i nisi nam dao njiva i vinograda u posjed. Hoćeš li možda ljudima ovdje oči iskopati? Ne idemo!” Tada se Mojsije vrlo razljuti i zamoli Gospodina: “Ne pogledaj na njihov žrtveni dar! Nisam nijednome od njih oduzeo nijednog magarca i nijednome od njih nisam učinio ništa nažao.” I Mojsije zapovjedi Korahu: “Ti i sva tvoja družina prikažite se sutra pred Gospodinom, ti, oni i Aron! Svaki neka uzme svoju kadionicu i neka stavi u njih kâd! Tada neka donese svaki svoju kadionicu pred Gospodina, dakle dvjesta i pedeset kadionica, također ti i Aron, svaki svoju kadionicu!” I uzeše svaki svoju kadionicu, stave u njih oganj i na nj kâd. Onda stadoše na ulazu u Šator svjedočanstva, također Mojsije i Aron. A Korah sabra na ulazu u Šator svjedočanstva prema njima svu općinu. Tada se pokaza svoj općini slava Gospodnja. I Gospodin dade Mojsiju i Aronu ovu zapovijed: ”Odvojite se od te općine! Uništit ću je u jedan čas.” Tada padoše oni ničice na svoje lice i zamoliše: “O Bože, Gospodaru životnog duha u svakom tijelu! Zar ćeš, kad je sagriješio samo jedan, pustiti svoj gnjev na svu općinu?” Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Naloži općini: Udaljite se od okolice Šatora Korahova, Datanova i Abiramova!” Na to se diže Mojsije i ode Datanu i Abiramu. Starješine Izrćlove pođoše za njim. On zapovjedi općini: “Udaljite se od Šatora tih zlotvora! Ne dotaknite se ničega što je njihovo! Inače ćete izginuti i vi zbog svih njihovih grijeha.” Tada se oni povukoše iz okolice Šatora Korahova, Datanova i Abiramova. A Datan i Abiram stupiše van i stadoše sa svojim ženama i sa svojom velikom i malom djecom na ulazu svojih šatora. Tada reče Mojsije: “Po tom ćete spoznati da je Gospodin poslao mene da izvršim sva ta djela, i da ja ne radim sam od sebe. Ako ovi ovdje pomru, kao što umiru svi ljudi, i ako ih zadesi obična sudbina svih ljudi, onda Gospodin nije mene poslao. Ako li Gospodin izvrši nešto nečuveno i zemlja otvori svoja usta i proždre ih sa svim što je njihovo, tako da siđu živi u podzemlje, onda po tom spoznajte da su ovi ljudi hulili na Gospodina!” Jedva je bio Mojsije izgovorio te riječi, rastvori se zemlja pod njima. Zemlja otvori svoja usta i proždre ih s njihovim obiteljima i sve ljude što su bili uz Koraha, sa svim njihovim imutkom. Sa svim što su imali siđoše živi u podzemlje, i zemlja se zatvori nad njima. Tako ih nestade iz općine. Svi Izrćlci što su okolo stajali pobjegoše brže od njihova jauka; jer rekoše: “Da i nas još zemlja ne proždre!”\ A oganj iziđe od Gospodina i sažeže dvjesta i pedeset ljudi što su trebali prinijeti kâd. Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Kaži Eleazaru, sinu svećenika Arona, neka odnese kadionice sa zgarišta i neka istrese oganj na nekoj udaljenosti! Jer su svete. Kadionice tih ljudi, koji život svoj pokopaše svojim grijehom, neka se raskuju u ploče i neka se njima okuje žrtvenik! Jer ih oni donesoše pred Gospodina. Time postadoše svete. Neka budu sinovima Izrćlovim kao znamenje!” Tada uze svećenik Eleazar mjedene kadionice, što su ih bili donijeli oni koji izgorješe. Raskovaše ih na okov žrtveniku. One su trebale biti sinovima Izrćlovim opomena i znamen da nijedan nepozvan, koji ne pripada Aronovu potomstvu, ne pristupi kaditi pred Gospodinom. Inače će mu se dogoditi kao Korahu i njegovoj družini, kao što mu je bio Gospodin zaprijetio preko Mojsija. Drugoga jutra mrmljala je sva općina sinova Izrćlovih protiv Mojsija i Arona. Vikali su: “Pobiste Gospodnji narod!” Kad se onda stjecala općina protiv Mojsija i Arona, okrenuše se oni prema Šatoru svjedočanstva. I gle, pokri ga oblak, i pokaza se slava Gospodnja. I Mojsije i Aron pohitješe pred Šator svjedočanstva. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Ukloni se iz te općine! Uništit ću ih u jedan čas.” Tad oni padoše ničice na svoje lice. Mojsije reče Aronu: “Uzmi kadionicu, stavi u nju oganj sa žrtvenika, stavi na nju kâd i nosi ga brže k općini, da im time pribaviš pomirenje! Jer od Gospodina izlazi kazneni sud. Pomor već poče.” Tada uze Aron kadionicu, kao što mu je bio zapovjedio Mojsije, i otrča usred općine. I doista, pomor je već bio počeo među narodom. On nato stade kaditi, da pribavi tako narodu pomirenje. Ostade stojeći među mrtvima i živima, dok ne prestane pomor. Broj onih koji pomriješe od pomora iznosio je četrnćst tisuća i sedam stotina, osim onih koji izgiboše zbog Koraha. Aron se vrati k Mojsiju na ulaz u Šator svjedočanstva, kad je bio prestao pomor. Nato reče Gospodin Mojsiju: ”Govori sa sinovima Izrćlovim i uzmi od njih po jedan štap od svakoga plemena, dakle dvanćst štapova od svih njihovih plemenskih knezova, pleme po pleme! Napiši ime svakoga na njegovu štapu. Na Levijev štap napiši Aronovo ime! Dakle jedan štap pripada svakome plemenskom poglavaru. Stavi ih tada u Šator svjedočanstva pred Kovčeg zakona, gdje vam se objavljujem! Tada će štap onoga koga sebi izaberem procvjetati. Tako ću pred sobom ušutkati mrmljanje sinova Izrćlovih, što ga podižu protiv vas.” Kad je Mojsije to bio rekao sinovima Izrćlovim, predadoše mu svi njihovi knezovi, pleme po pleme, štap, svega dvanćst štapova. Među njihovim štapovima bio je i Aronov štap. Mojsije stavi štapove pred Gospodina u Šatoru Saveza. Kad Mojsije drugoga jutra stupi u šator Zakona, bio je štap Aronov potjerao, bio je propupao i procvjetao, i ponio zrele bademe. I Mojsije iznese sve štapove iz svetišta k svim sinovima Izrćlovim. Oni ih razgledaše, i svaki uze svoj štap. Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Stavi Aronov štap opet pred Zakon! Neka se tamo čuva kao znamenje za buntovnike, da možeš dokrajčiti njihovo mrmljanje preda mnom, i da ne izginu!” Mojsije to učini. Kako mu je bio Gospodin zapovjedio, tako učini. A sinovi Izrćlovi rekoše Mojsiju: “Eto, mi ginemo! Mi smo izgubljeni, svi smo zajedno izgubljeni! Tko se god približi Gospodnjemu šatoru, mora umrijeti. Zar ćemo napokon svi propasti?” Tada reče Gospodin Aronu: “Ti i s tobom tvoji sinovi i tvoj očinski dom, vi nosite odgovornost za svete stvari. I to, ti i s tobom tvoji sinovi, nosite odgovornost za svećeničku službu, što je vama predana. Ali i svoju braću, pleme Levijevo, očinsko pleme, pusti neka pristupe s tobom, da se priključe tebi i da ti pomognu, kad ti i s tobom tvoji sinovi služite pred Šatorom svjedočanstva! Oni će priskrbiti što treba za tvoju podvorbu i za uređenje svega Šatora. Ali ne smiju pristupiti k svetomu posuđu i k žrtveniku. Inače biste morali, oni i vi, umrijeti. Oni, dakle, neka budu tvoji pomoćnici i neka se brinu za Šator svjedočanstva i za svu potrebnu službu oko Šatora! Nijedan nepovlašten ne smije pristupiti k vama. Samo vi smijete obavljati službu u Svetištu i na žrtveniku, da opet ne dođe sud gnjeva na sinove Izrćlove. Ja sam bio onaj, koji uze vašu braću, levite, između sinova Izrćlovih. Vama su oni predani na dar za Gospodina, da obavljaju službu kod Šatora svjedočanstva. A ti i s tobom tvoji sinovi, vršit ćete svećeničku službu u svemu što se odnosi na žrtvenik i iza zavjese. Tako, eto, obavljajte svoju službu. Svećenička služba je dragovoljan dar, što vam ga predadoh. Nepovlašteni, koji pristupi, kaznit će se smrću!” Još reče Gospodin Aronu: “Ja sam onaj koji ti predaje ostatak od svih mojih žrtava podizanjem meni žrtvovanih. Od svih svetih darova sinova Izrćlovih darujem ih tebi kao dio tvojim sinovima, kao pristojbu što je vječita. Od presvetih darova, koliko ne budu spaljeni, tebi će pripasti ovo: svi njihovi darovi kod svih prinosa, žrtava za grijeh i žrtava za prijestup, što mi ih prinose. Kao nešto presveto to će pripasti tebi i tvojim sinovima. To jedi na kojem svetom mjestu! Samo muške osobe smiju od toga jesti. Kao sveta stvar to pripada tebi. I ovo još neka tebi pripadne: darovi od svih žrtava što ih sinovi Izrćlovi žrtvuju primicanjem i odmicanjem. Dajem ih tebi i s tobom tvojim sinovima i kćerima kao pristojbu koja je vječita. Svaki u tvojoj obitelji koji je čist, smije od toga jesti. Najbolje od ulja, vina i žita, najbolje od onoga što daju Gospodinu, to dajem tebi. Prvine od svih plodova što rastu u njihovoj zemlji i što ih prinose Gospodinu, pripast će tebi. Svaki od tvoje obitelji koji je čist, smije od toga jesti. Sve što je u Izrćlu zavjetovano pod zakletvom, pripast će tebi. Sve što je prvo od svih živih bića, što se prinosi Gospodinu od čovjeka i od stoke, neka je tvoje! Ipak, prvorođeno od čovjeka moraš dati otkupiti. I od nečiste stoke moraš dati otkupiti. Daj ih otkupiti kad im bude mjesec dana, po procjeni od pet šekela srebra svete težine, što iznosi dvadeset gera! A prvo od goveda, ovaca i koza ne smiješ dati otkupiti. Oni su sveti. Njihovom krvlju poškropi žrtvenik i njihovo salo daj spali kao ognjenu žrtvu za ugodan miris Gospodinu! Njihovo meso neka pripadne tebi! Kao i grudi primicanja i odmicanja tako i desna plećka neka bude tebi! Sve svete darove od žrtava podizanja, što ih sinovi Izrćlovi prinose Gospodinu, dajem tebi i s tobom tvojim sinovima i kćerima kao vječitu pristojbu. To je za tebe i tvoje potomke s tobom vječit osoljen zavjet pred Gospodinom.” Još reče Gospodin Aronu: “U njihovoj zemlji ne ćeš imati baštine niti će biti dijela za tebe među njima. Ja sam tvoj dio i tvoja baština među sinovima Izrćlovim. Sinovima Levijevim dajem ovim za baštinu sve desetine u Izrćlu kao naknadu za službu što je moraju vršiti kod Šatora svjedočanstva. Sinovi Izrćlovi ne smiju više pristupati k Šatoru svjedočanstva, jer bi inače navukli na sebe krivnju koja za sobom povlači smrt. Samo će leviti vršiti službu kod Šatora svjedočanstva i snositi za to odgovornost. Ova odredba vrijedi za vas zauvijek, od koljena do koljena. Oni ne smiju imati baštinu među sinovima Izrćlovim. Jer levitima dajem za baštinu desetinu, što je prinose Gospodinu kao žrtvu podizanja. Zato odredih za njih da nemaju baštine među sinovima Izrćlovim.” Tad zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Daj levitima ove naputke: Kad primate desetinu od sinova Izrćlovih, što vam je odredih kao baštinu od njih, onda ćete od toga dati žrtvu podizanja za Gospodina, desetinu od desetine. Ta žrtva podizanja treba vam se uračunati kao da je dar žita s gumna ili pretek od tijeska. Tako ćete i vi prinositi Gospodinu žrtvu podizanja od svih svojih desetina, što ih primate od sinova Izrćlovih, i to ćete od toga dati žrtvu podizanja za Gospodina svećeniku Aronu. Od svih darova, što vam pripadnu, morate žrtvu podizanja dati za Gospodina i to uvijek najbolje od toga kao svetu pristojbu. Reci im: Kad dajete najbolje od toga, onda se vama levitima mora to uračunati kao ostalim sinovima Izrćlovim desetina prihoda od gumna i od tijeska. Smijete jesti na kojem god hoćete mjestu, vi i vaša obitelj. Jer je to vaša plaća za službu kod Šatora svjedočanstva. Samo kad dajete najbolje od toga, ne navlačite za to na sebe krivnje i ne oskvrnite svetih darova sinova Izrćlovih i ne ćete zato umrijeti.” Gospodin reče Mojsiju i Aronu: ”Ovo je zakonska uredba koju izdaje Gospodin: Reci sinovima Izrćlovim neka ti dovedu crvenu junicu, bez pogrješke, koja nema rane i na kojoj još nije bio jaram! Predajte je svećeniku Eleazaru! Neka se onda izvede izvan, pred tabor, i neka se zakolje pred njegovim očima. Svećenik Eleazar neka uzme svojim prstom nešto njezine krvi i neka njom poškropi sedam puta prema prednjoj strani Šatora svjedočanstva! Nato neka se junica spali pred njegovim očima! Neka se spali njezina koža, meso i krv s utrobom! Onda neka uzme svećenik cedrovine, izopa i grimiza i neka to baci u oganj u kojem se spaljuje junica! Nato neka svećenik opere svoje haljine i neka se okupa! Tada smije opet doći u tabor. Ali do večeri ostaje svećenik još nečist. Također onaj koji ju je spalio, mora oprati svoje haljine i okupati se. Ipak i on ostaje nečist do večeri. Onda neka čovjek koji je čist pokupi pepeo junice, da ga istrese izvan tabora, na koje čisto mjesto. Tamo neka se sačuva općini sinova Izrćlovih, da se načini voda očišćenja, što služi kao sredstvo za oproštenje od grijeha! Onaj koji je pokupio pepeo junice, mora oprati svoje haljine i ostaje nečist do večeri. Taj propis neka vrijedi zauvijek za sinove Izrćlove i strance koji su kod njih: Tko se dotakne mrtva čovječjega tijela, bit će nečist sedam dana. Neka se on očisti vodom očišćenja treći i sedmi dan! Tada je opet čist. Ako li se ne će očistiti treći i sedmi dan, onda neće biti čist. Svaki koji se dotakne mrtvoga tijela kojeg umrloga i onda se ne očisti, taj oskvrnjuje Gospodnje prebivalište. Takav će se čovjek isključiti iz Izrćla. Jer nije bio poškropljen vodom očišćenja, ostaje nečist. Njegova nečistoća ostaje dalje na njemu. Ovo je zakonska odredba: Umre li netko u kojem šatoru, onda će svaki koji stupi u šator ili se nalazi u šatoru, biti nečist sedam dana. I svaka otvorena posuda, na kojoj nema poklopca, bit će nečista. Isto tako svaki koji se dotakne čovjeka na polju, ubijenoga mačem, ili inače umrloga, ili čovječje kosti ili groba, bit će nečist sedam dana. Za jednoga koji je tako postao nečist, neka se uzme nešto od pepela spaljene žrtve za grijeh i neka se ulije na nj žive vode u posudu! Jedan koji je čist neka uzme izop, neka ga umoči u vodu i neka njom poškropi Šator i sve posuđe, i osobe što su u njemu, isto tako i onoga koji se dotakao mrtvačke kosti ili kojeg ubijenoga ili inače kojeg umrla ili groba! I to neka čisti poškropi nečistoga treći i sedmi dan! Ako ga je očistio sedmi dan, onda neka ovaj opere svoje haljine i neka se okupa! On će tad navečer opet biti čist. Ako li netko bude nečist i ne očisti se, onda će se takav čovjek isključiti iz općine. Jer nije bio poškropljen vodom očišćenja, on je nečist. Taj će zakon vrijediti zauvijek. Također, onaj koji je poškropio vodom očišćenja, neka opere svoje haljine. Tko se inače još dotakne vode očišćenja, neka je nečist do večeri! Sve čega se dotakne nečisti, nečisto je, i svaki koji se dotakne toga, nečist je do večeri.” Sva izrćlska općina stiže u pustinju Sin prvoga mjeseca, i narod se nastani u Kadešu. Tamo umre Mirjam i bi ondje pokopana. No budući da općina nije imala vode, sabra se protiv Mojsija i Arona. Narod se prepirao s Mojsijem i vikao: “Ah, da smo i izginuli kad je Gospodin poubijao našu braću! Zašto dovedoste Gospodnju općinu u ovu pustinju, gdje moramo izginuti sa svojom stokom? Zašto nas izvedoste iz Egipta i dovedoste nas u ovaj tužni kraj, gdje ne rađa ni žito, ni smokva, ni grožđe, ni mogranj jabuka i gdje nema ni vode za piće?” Mojsije i Aron umakoše ispred općine k ulazu u Šator svjedočanstva i padoše ničice na svoje lice. Tada im se pokaza slava Gospodnja i Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Uzmi štap, saberi općinu, ti i tvoj brat Aron! Zapovjedite stijeni pred njihovim očima i ona će dati vodu. Izvedi im vodu iz stijene i napoji tako općinu i njihovu stoku!” Tada uze Mojsije štap ispred Gospodina, kako mu je bio zapovjedio. Nato sabraše Mojsije i Aron općinu pred stijenu, i on im reče: “Poslušajte buntovnici! Možemo li vam mi iz ove stijene izvabiti vodu?” I kad Mojsije diže ruku i dvaput udari svojim štapom u stijenu, isteče mnoga voda, te se napoji općina i njihova stoka. A Gospodin reče Mojsiju i Aronu: “Jer se ne pouzdaste u mene i ne htjedoste me proslaviti pred očima sinova Izrćlovih, ne ćete dovesti tu općinu u zemlju koju im dajem.” To je voda Meriba, gdje su se prepirali sinovi Izrćlovi s Gospodinom i gdje se on proslavio na njima. Iz Kadeša posla Mojsije poslanike k edomskomu kralju: “Ovako ti poručuje tvoj bratski narod Izrćl: Ti znaš sve nevolje što nas snađoše. Naši oci pođoše u Egipat, i mi dugo proboravismo u Egiptu. Egipćani su zlostavljali nas i naše oce. Kad zavapismo Gospodinu za pomoć, usliši Gospodin našu molbu i posla anđela koji nas izvede iz Egipta. Mi se sada nalazimo u Kadešu, gradu na granici tvojega područja. Htjeli bismo proći kroz tvoju zemlju. Ne ćemo ići preko poljâ i vinogradâ i ne ćemo piti vode iz studenaca. Ići ćemo samo kraljevskom cestom, ne skrećući ni lijevo ni desno, dok ne prođemo tvoje područje.” Ali im Edomci poručiše: “Ne smiješ prolaziti. Inače ćemo izići s mačem preda te.” Sinovi Izrćlovi odgovoriše im: “Glavnom ćemo cestom ići. Napijemo li se, ja i moja stoka, tvoje vode, platit ću ti za to. Ja ne želim ništa drugo nego brzo proći.” A oni odvratiše: “Ne smiješ prolaziti.” Ujedno iziđoše Edomci pred njih s mnogo naroda i dobro naoružani. Kako Edomci ne htjedoše dopustiti Izrćlcima da prođu kroz njihovo područje, okrenuše Izrćlci od njih na stranu. Tada krene od Kadeša sva izrćlska općina i stiže do gore Hora. Ondje na gori Horu, što leži na granici edomske zemlje, reče Gospodin Mojsiju i Aronu: ”Aron će se sada pridružiti svojim zemljacima, jer on ne će ući u zemlju koju ću dati sinovima Izrćlovim, zato što ste se oprli mojoj zapovijedi na vodi Meribi. Uzmi Arona i njegova sina Eleazara i isprati ih na goru Hor! Svuci tamo Aronu njegove haljine i obuci ih njegovu sinu Eleazaru; Aron će preminuti i tamo umrijeti.”\ Mojsije učini kako zapovjedi Gospodin. Uziđoše na goru Hor pred očima sve općine. Tamo svuče Mojsije Aronu njegove haljine i obuče ih njegovu sinu Eleazaru. Nato Aron umre tamo na vrhuncu gore. A Mojsije i Eleazar siđoše s gore. Kad sazna sva općina da je Aron preminuo, tugovao je sav Izrćlov dom za Aronom trideset dana. Kad čuše Kanaanci, što su bili pod kraljem u Aradu i prebivali u južnoj zemlji, da Izrćlci dolaze putem Atarima, navališe na Izrćlce i neke od njih zarobiše. Tada Izrćlci učiniše Gospodinu ovaj zavjet: “Ako nam taj narod daš u ruke, izvršit ćemo prokletstvo na njihovim mjestima.” I Gospodin usliši molbu Izrćlaca i preda im Kanaance. Oni izvršiše na njima i njihovim mjestima prokletstvo i prozvaše taj kraj Horma. Nato pođoše od gore Hora prema Crvenome moru, da zaobiđu edomsku zemlju. Ali je narodu dodijalo putovanje. Ljudi su mrmljali protiv Boga i Mojsija: “Zašto nas izvedoste iz Egipta? Zar da izginemo u pustinji? Jer nema ovdje ni kruha ni vode. A to jadno jelo već nam se gadi.” Tada posla Gospodin među narod otrovne zmije. One su ujedale ljude, tako da je pomrlo veoma mnogo Izrćlaca. I dođe narod k Mojsiju i potuži se: “Sagriješismo što smo govorili protiv tebe. Moli Gospodina neka ukloni zmije od nas!” I Mojsije se pomoli za narod. I Gospodin odgovori Mojsiju: “Načini sebi lik otrovne zmije i pričvrsti je na motku! Tko bude ujeden i pogleda u nju, ostat će na životu.” Tada načini Mojsije mjedenu zmiju i pričvrsti je na motku. Ako je koga ujela zmija i on je pogledao u mjedenu zmiju, ostao je na životu. Nato pođoše sinovi Izrćlovi dalje i utaboriše se kod Obota. Od Obota se zaputiše dalje i utaboriše se kod Ije-Abarima u pustinji, koja leži istočno pred Moabom. Odatle krenuše dalje i utaboriše se na potoku Zaredu. Odatle pođoše dalje i utaboriše se s one strane Arnona, na mjestu u pustinji, gdje on dolazi iz zemlje Amorejaca. Arnon je naime moapska granica između Moabaca i Amorejaca. Zato se kaže u knjizi ratova Gospodnjih: “Vaheb u Sufi i porječje uz Arnon, potočje što dopire do Ara i naslanja se na moapsku granicu.” Otamo se zaputiše u Beer. To je studenac na koji je mislio Gospodin kad reče Mojsiju: “Saberi narod da mu dam vode!” Tada su zapjevali Izrćlci ovu pjesmu: “Izviri, studenče! Pripijevajte ga! Studenče, što su ga kopali knezovi, što su ga otkrili narodni prvaci svojim žezlom i štapovima!” Iz pustinje pođoše u Matanu, iz Matane u Nahaliel, iz Nahaliela u Bamot, iz Bamota u dolinu koja presijeca moapsku visoravan, do vrhunca Pisge, koji se diže nad pustinjom. Nato poslaše Izrćlci poslanike k amorejskom kralju Sihonu s porukom: ”Htjeli bismo proći kroz tvoju zemlju. Ne ćemo ići preko poljâ i vinogradâ, niti ćemo piti vode iz studenaca. Ići ćemo samo kraljevskom cestom, dok ne prođemo tvoje područje.” Ali Sihon ne dopusti Izrćlcima da prođu kroz njegovo područje, štoviše, sabra sav svoj narod i iziđe na Izrćlce u pustinju. Kad dođe u Jahzu, navali na Izrćlce. Ali ga Izrćlci potukoše oštricom mača i osvojiše njegovu zemlju od Arnona do Jaboka, do područja Amonaca. Jaz je naime ležao na granici Amonaca. Izrćlci zauzeše sve tamošnje gradove. Tada se utvrdiše u svim gradovima Amorejaca, i u Hešbonu i u svim njegovim mjestima. Hešbon je bio glavni grad amorejskoga kralja Sihona. Taj je bio ratovao s prijašnjim moapskim kraljem i zauzeo mu svu njegovu zemlju do Arnona. Zato pjesnici pjevaju: “Dođite u Hešbon! Sihonov glavni grad neka se sagradi i utvrdi! Jer oganj planu iz Hešbona, plamen iz Sihonova grada, i spali moapske gradove, uništi arnonske visine. Teško tebi, Moabe! Izgubljen si, Kemošev narode! Od tvojih sinova načinio je bjegunce, od tvojih kćeri ropkinje Sihonu, kralju Amorejaca. Strijeljali smo na njih: uništen je Hešbon sve do Dibona; uništismo ih do Nofaha, što leži kod Medebe.” \ Kad su se Izrćlci bili utvrdili u zemlji Amorejaca, dade Mojsije uhoditi Jazer. Kad su bili zauzeli mjesta oko njega, protjera Amorejce što su tamo stanovali. Nato se okrenuše i udariše putem u Bašan. Tada iziđe pred njih bašanski kralj Og sa svim svojim narodom na boj kod Edreja. A Gospodin reče Mojsiju: “Ne boj ga se! Jer ga predajem u tvoje ruke sa svim njegovim narodom i njegovom zemljom. Učini s njim kako si učinio s amorejskim kraljem Sihonom, koji je stolovao u Hešbonu!” Potukoše njega, sinove i sav njegov narod, tako da ne ostade nijedan koji bi bio mogao pobjeći, i osvojiše njegovu zemlju. Sinovi Izrćlovi pođoše dalje i utaboriše se na moapskim poljanama, s one strane Jordana prema Jerihonu. Balak, Siporov sin, vidje sve što učiniše Izrćlci Amorejcima. Tada se Moapci veoma uplašiše toga naroda. I jer je bio tako mnogobrojan, prepadoše se Moapci Izrćlaca. Moapci rekoše midjanskim starješinama: “Sada će ta množina proždrijeti sve oko nas, kao što goveda popasu travu u polju.” Balak, Siporov sin, bio je tada moapski kralj. On posla poslanike k Bileamu, Beorovu sinu, u Petor, što leži na Rijeci, u zemlju njegovih zemljaka, da ga pozovu i reknu mu: “Ovamo je izišao narod iz Egipta. Već je prekrilio svu zemlju i utvrdio se prema meni. Nego dođi i prokuni mi taj narod! Jer je jači od mene. Možda ću ga onda moći poraziti i istjerati ga iz zemlje. Jer znam, koga ti blagosloviš, bit će blagoslovljen, a koga prokuneš, bit će proklet.” I zaputiše se moapski i midjanski prvaci noseći u rukama darove za vračara; dođoše k Bileamu i kazaše mu Balakovu poruku.\ On im odgovori: “Ostanite ovdje ove noći, i odgovorit ću vam kako mi kaže Gospodin.” I ostadoše moapski knezovi kod Bileama. Tada se javi Bog Bileamu i upita ga: “Kakvi su to ljudi kod tebe?” Bileam odgovori Bogu: “Balak, Siporov sin, moapski kralj, poručio mi je: Ovdje je narod što je izišao iz Egipta, i prekrilio je svu zemlju. Nego dođi i prokuni mi ga! Možda ću se onda moći s njim pobiti i istjerati ga.” A Bog reče Bileamu: “Ne smiješ ići s njima. Ne smiješ prokleti taj narod. Jer je blagoslovljen.” Kad je Bileam ustao, reče Balakovim knezovima: “Vratite se u svoju zemlju! Jer mi Gospodin nije dopustio da idem s vama.” I moapski se knezovi zaputiše, dođoše k Balaku i rekoše mu: “Ne htjede Bileam poći s nama.” Tada opet posla Balak knezove koji su bili mnogobrojniji i ugledniji od onih. Kad oni dođoše k Bileamu, rekoše mu: “Ovako ti veli Balak, Siporov sin: Nemoj se ipak skanjivati, nego dođi! Dobro ću te darivati i sve ću učiniti što od mene zatražiš. Pa dođi, prokuni mi taj narod!” A Bileam odgovori službenicima Balakovim: “Da mi dade Balak svoju palaču punu srebra i zlata, ne bih smio prekršiti zapovijed Gospodina, svojega Boga, niti u malom niti u velikom! Ipak ostanite i vi ovdje ove noći! Vidjet ću što će mi Gospodin ovaj put kazati.” Tada se javi Bog Bileamu u noći i reče mu: “Ako su došli ti ljudi da te zovu, ustani i pođi s njima! Ipak smiješ činiti samo ono što ću ti kazati.” I Bileam usta ujutro, osedla svoju magaricu i pođe s moapskim knezovima. Ali se raspali gnjev Božji, zato što on pođe, i anđeo Gospodnji stade mu na put da ga zaustavi. A on je jahao na svojoj magarici. Pratila su ga oba njegova momka. I kad magarica vidje anđela Gospodnjega gdje stoji na putu s golim mačem u ruci, skrene magarica s puta i pođe u polje. Bileam je tukao magaricu da je opet vrati na put. A anđeo Gospodnji stade u tjesnac među vinogradima, gdje je s obje strane bio zid. Kad magarica spazi anđela Gospodnjega, pritisne se uza zid i pritisne nogu Bileamovu o zid. I on ju je opet tukao. Tada anđeo Gospodnji ode opet dalje i stade na jednom uskom mjestu, gdje se nije moglo skrenuti ni desno ni lijevo. Kad magarica spazi anđela Gospodnjega, leže pod Bileamom na zemlju. Bileam se razljuti i stade tući magaricu štapom. A Gospodin otvori usta magarici i ona reče Bileamu: “Što sam ti učinila da me tučeš već treći put?” Bileam odgovori magarici: “Ti mi se još rugaš. Da imam mač u ruci, sad bih te ubio.” A magarica odvrati Bileamu: “Zar nisam tvoja magarica, na kojoj si jahao od kad sam tvoja do današnjeg dana? Jesam li ti kad takvo što učinila?” On odgovori: “Nisi.” Tada Gospodin otvori oči Bileamu, tako da ugleda anđela Gospodnjega gdje stoji na putu s golim mačem u ruci. I on se nakloni i pade ničice na svoje lice. A anđeo Gospodnji ga upita: “Zašto si tukao svoju magaricu već tri puta? Ja sam, eto, koji ti ne dam naprijed. Jer je taj put protiv moje volje. Magarica me spazila i tri se puta uklonila; tebe bih već ubio, a nju bih ostavio na životu.” \ Bileam odgovori anđelu Gospodnjemu: “Sagriješio sam. Nisam znao da mi ti stojiš na putu. A ja ću se opet vratiti ako tebi nije po volji.” A anđeo Gospodnji odgovori Bileamu: “Idi s tim ljudima dalje! Ali govori samo ono što ti ja kažem!” Tada Bileam ode dalje s Balakovim knezovima. Kad je čuo Balak da dolazi Bileam, iziđe mu u susret u grad Moab, koji leži na zemljištu Arnona, tik na granici. Balak upita Bileama: “Nisam li ponovno slao k tebi i zvao te? Zašto mi ne dođe? Zar te doista ne mogu darivati?” A Bileam reče Balaku: “Evo sam došao k tebi. Ali hoću li moći što progovoriti? Samo što mi Bog stavi u usta, ono ću govoriti.” Bileam ode s Balakom dalje, i dođoše u Kirjat Husot. Tamo Balak žrtvova goveda i ovce, i razdijeli od toga Bileamu i knezovima koji su bili s njim. Sljedeće jutro uze Balak Bileama sa sobom i odvede ga gore na Bamot-Baal, odakle je mogao vidjeti krajnji dio naroda. Tada reče Bileam Balaku: “Načini mi ovdje sedam žrtvenika i pripravi mi ovdje sedam junaca i sedam ovnova!” Balak učini kako je bio zahtijevao Bileam, i Balak žrtvova s Bileamom na svakom žrtveniku po jednoga junca i jednoga ovna. Nato reče Bileam Balaku: “Stoj kod svoje žrtve paljenice! Ja idem. Možda mi se javi Gospodin. Što mi pokaže, kazat ću ti.” I on ode na samotno mjesto. I Bog se pokaza Bileamu. Ovaj mu reče: “Sedam sam žrtvenika spremio i na svakom sam žrtveniku prinio po jednoga junca i ovna.” Tada Gospodin stavi riječi u usta Bileamu i zapovjedi mu: “Vrati se k Balaku i tako mu reci!” I vrati se k njemu. On je još stajao sa svim moapskim knezovima kod svoje žrtve paljenice. Tada on izreče ovu riječ: “Iz Arama dovede me ovamo Balak, moapski kralj, s istočnih gora: Dođi, prokuni mi Jakova. Dođi, naruži Izrćla! Kako da kunem koga Bog ne kune? Kako da ružim koga Gospodin ne ruži? Vidim ga s visoke stijene, s visina ga gledam: Eno naroda! Samotan prebiva za se. Ne računa se među narode. Tko da izbroji Jakova? Mnogobrojan je kao prah! Tko da izmjeri samo četvrtinu Izrćla. Htio bih umrijeti smrću pravednika. Moj kraj neka bude kao njihov!” A Balak poviknu Bileamu: “Što mi to činiš? Dozvah te da prokuneš moje neprijatelje. A ti ih upravo blagoslovi.” A on odvrati: “Zar ne moram savjesno objaviti ono što mi Gospodin stavlja u usta?” I Balak ga zamoli: “Dođi sa mnom na drugo mjesto, odakle ga možeš posve vidjeti! Sada samo vidiš krajnji dio. Ne možeš ga svega vidjeti. Otamo mi ga tada prokuni!” Nato ga uze sa sobom na Sede Sofim na vrhuncu Pisge, načini tamo sedam žrtvenika i žrtvova na svakom žrtveniku po jednoga junca i ovna. Tada Bileam reče Balaku: “Stoj tu kod svoje žrtve paljenice! Ja idem po objavu.” I Gospodin se javi Bileamu, i stavi mu riječi u usta, i zapovjedi mu: “Vrati se k Balaku i tako mu reci!” Kad dođe k njemu, on je još stajao sa svim moapskim knezovima kod svoje žrtve paljenice. Balak ga upita: “Što veli Gospodin?” Tada on izreče ovu riječ: “Ustani, Balače! Poslušaj! Nagni mi svoje uho, Siporov sine! Nije Bog kao čovjek da laže, nije kao sin čovječji da se kaje! Zar da rekne i da ne učini? Zar da obeća i ne izvrši? Eto, određen sam da blagoslovim: On je blagoslovio! Ja to ne mogu poreći. Ne vidi se nesreća u Jakovu. Ne vidi se nevolja u Izrćlu. Uz njega je Gospodin, koji je njegov Bog, ori se kod njega slava kraljeva. Bog, koji ga izvede iz Egipta, njemu je kao rog divljih volova. Jest, kod Jakova nema vračanja, nema kod Izrćla zaklinjanja! U pravo se vrijeme objavilo Jakovu i Izrćlu što Bog hoće da učini. Eto naroda! Kao lavica ustaje, kao lav se diže. I ne će leći prije neg pojede plijen i popije krv pobijenih.” Tada Balak viknu Bileamu: “Kad ga ne možeš prokleti, barem ga ne blagoslivljaj!” A Bileam odvrati Balaku: “Ne rekoh li ti: Sve što zapovjedi Gospodin, činit ću?” Nato Balak reče Bileamu: “Dođi, uzet ću te sa sobom na drugo mjesto! Možda htjedne Bog da mi ga otamo prokuneš.” I uze Balak sa sobom Bileama na vrhunac Peora, što se diže nad pustinjom. Tamo Bileam reče Balaku: “Načini mi ovdje sedam žrtvenika i pripremi mi sedam junaca i sedam ovnova!” Balak učini kako je bio zatražio Bileam, i žrtvova na svakom žrtveniku po jednoga junca i ovna. Kad Bileam vidje da je Božja volja da blagoslivlja Izrćla, ne htjede više ići kao prije po objave. On okrene svoje lice prema pustinji. I kad pogleda Bileam i vidje kako se Izrćl utaborio po svojim plemenima, dođe na nj duh Božji i on izreče ovu riječ: “Govori Bileam, sin Beorov, govori čovjek otvorenih očiju. Tako govori koji sluša božansko šaptanje, koji gleda lice Svemogućega, koji je zadubljen u sebe, ali je otvorena pogleda: Kako su lijepi tvoji šatori, Jakove, i tvoji stanovi, Izrćle! Kao doline potoka pružili se, kao vrtovi kraj rijeka, kao hrastovi od Gospodina zasađeni, kao cedrovi uz vodu. Voda teče iz njegovih bedara, sjeme je njegovo obilno navlaženo. Njegov se kralj podiže s vrh Agaga, visoko raste njegovo kraljevstvo. Bog, koji ga je izveo iz Egipta, njemu je kao rog divljih volova. Proždre narode koji su mu neprijatelji, zdrobi njihove kosti, lomi njihova leđa. Kao lav legne na počinak, i kao lavica; njega podražiti, tko da se usudi? Blagoslovljen tko te blagoslivlje! Proklet tko te proklinje!” \ Tada se razgnjevi Balak na Bileama. Pljesnu rukama i poviknu Balak Bileamu: “Dozvah te da prokuneš moje neprijatelje, a ti ih, eto, već tri puta blagoslovi. Sad samo brzo odlazi kući! Mislio sam te bogato darivati, a, eto, Gospodin ti ne dade dara.” A Bileam odvrati Balaku: “Nisam li tvojim poslanicima, što si ih poslao k meni, rekao: Da mi dade Balak svoju palaču punu srebra i zlata, ne bih mogao prekršiti zapovijedi Gospodnje i bilo što, dobro ili zlo, učiniti sam od sebe. Samo što mi Gospodin kaže, ono smijem kazati. I jer se sad vraćam svom narodu, dođi da ti kažem što će taj narod na kraju učiniti tvom narodu!” Tada izreče ovu riječ: “Govori Bileam, sin Beorov, govori čovjek kojemu se otvoriše oči. Tako govori koji sluša božansko šaptanje, koji zna misli Svevišnjega, koji gleda lice Svesilnoga, koji je zadubljen u sebe, ali je otvorena pogleda. Vidim ga, ali ne sad, gledam ga, ali ne izbliza: zvijezda izlazi iz Jakova, žezlo se diže iz Izrćla. Razbit će sljepoočnice Moabova rebra, uništit će svekolike Šetove sinove. Edoma će osvojiti. Seir, njegov neprijatelj, bit će u njegovoj vlasti. Izrćl će rasti u snazi. Iz Jakova će doći vladar, uništit će ostatak iz gradova.” I kad vidje Amalečane, izreče ovu riječ: “Prvak među narodima bio je Amalek, a kraj je njegov propast.” Kad ugleda Kenijce, izreče ovu riječ: “Tvrd je tvoj stolac, gnijezdo je tvoje savijeno na stijeni. Ali će biti uništen Kajin. Kako još dugo? Tada će te Ašur odvesti u ropstvo.” Tad izreče još jednu riječ: “Jao! Tko će ostati živ kad to Bog učini? Iz Kitima dolaze lađe ovamo, pritišću Ašura, pritišću Hebera, ali će same propasti!” Tada se diže Bileam i vrati se svojoj kući. I Balak ode svojim putem. Kad su se Izrćlci bili nastanili u Šitimu, stade narod činiti preljub s moapskim kćerima. One su pozivale narod na žrtve svojim bogovima. Narod bi sudjelovao na njihovim žrtvenim gozbama i klanjao se njihovim bogovima. Izrćlci su služili Baalu peorskom. I raspali se Gospodnji gnjev na Izrćla. Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Uzmi sve koji zavedoše narod i objesi ih Gospodinu prema suncu, da se prestane Gospodin gnjeviti na Izrćla!” Tada zapovjedi Mojsije glavarima Izrćlaca: “Svaki neka ubije one od svojih ljudi koji su služili Baalu peorskom!” A tad upravo dođe jedan Izrćlac i dovede k svojim zemljacima jednu Midjanku na oči Mojsiju i cijeloj općini Izrćlaca, koji su plakali na ulazu u Šator svjedočanstva. Kad to vidje Pinhas, sin Eleazara, sina velikog svećenika Arona, ostavi općinu, uze koplje u ruku, uđe za Izrćlcem unutra u Šator i probode oboje, Izrćlca i ženu, nju kroz trbuh. Tada prestade pomor među Izrćlcima. Broj onih koji izginuše od pomora bio je dvadeset i četiri tisuće. Nato priopći Gospodin Mojsiju ovo: ”Pinhas, sin Eleazara, sina velikog svećenika Arona, odvrati moj gnjev od Izrćlaca time što je pun revnosti ustao među njima za moju čast. Zato ja u svom gnjevu ne uništih posve Izrćlce. Pa mu kaži: Sklapam s njim savez mira. Njemu i njegovim potomcima neka bude u vječna vremena svečano obećano svećeništvo za nagradu, što je pun revnosti ustao za svojega Boga i pribavio pomirenje Izrćlcima!” Ime Izrćlcu koji je bio ubijen zajedno s Midjankom bilo je Zimri, bio je sin Salua, koji je bio glavar jednoj družini plemena Šimunova, a ubijena Midjanka zvala se Kozbi, bila je kći Sura; on je bio glavar jednoj midjanskoj družini. \ Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Borite se protiv Midjanaca i bijte ih! Jer se oni oboriše na vas prijevarama, što ih učiniše u slučaju Peora i midjanske kneževske kćeri Kozbi, njihove zemljakinje, koja bi ubijena onda kad nastade pomor zbog Peora.” Poslije pomora zapovjedi Gospodin Mojsiju i Eleazaru, sinu svećenika Arona: ”Izbrojite svu općinu sinova Izrćlovih, od dvadeset godina naviše, pleme po pleme, sve koji su u Izrćlu sposobni za vojnu službu!” Tada ih izbroje Mojsije i svećenik Eleazar na moapskim poljanama na Jordanu, prema Jerihonu, od dvadeset godina i više, kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Sinovi Izrćlovi, koji iziđoše iz egipatske zemlje, bili su: Ruben, Izrćlov prvorođenac. Sinovi Rubenovi bili su: Henok, od kojega proizlazi rod Henokovaca. Od Palua proizlazi rod Paluovaca, od Hesrona rod Hesronovaca, od Karmina rod Karmijevaca. To su obitelji Rubenovaca. Broj njihovih izbrojenih ljudi bio je četrdeset i tri tisuće i sedam stotina i trideset. Sin Paluov bio je Eliab, a Eliabovi su sinovi bili: Nemuel, Datan i Abiron. Taj Datan i Abiron jesu poslanici općine, koji se digoše protiv Mojsija i Arona u Korahovoj buni, kad se pobuniše protiv Gospodina. Zemlja otvori svoja usta i proždre njih i Koreja, a buna završi kad oganj spali dvjesta i pedeset ljudi, tako da postadoše strahovit primjer. A sinovi Korahovi ne pogiboše. Sinovi Šimunovi po obiteljima bili su ovi: od Nemuela proizlazi rod Nemuelovaca, od Jamina rod Jaminovaca, od Jakina rod Jakinovaca, od Zeraha rod Zerahovaca, od Šaula rod Šaulovaca. To su obitelji Šimunovaca, dvadeset i dvije tisuće i dvije stotine. Sinovi Gadovi po svojim obiteljima bili su: od Sefona proizlazi rod Sefonovaca, od Hagija rod Hagijevaca, od Šunija rod Šunijevaca, od Oznija rod Oznijevaca, od Erija rod Erijevaca, od Aroda rod Arodovaca, od Arelija rod Arelijevaca. To su obitelji sinova Gadovih s četrdeset tisuća i pet stotina izbrojenih. Sinovi Judini bili su Er i Onan. Er i Onan umriješe u kanaanskoj zemlji. Sinovi Judini po svojim obiteljima bili su: od Šele proizlazi rod Šelinaca, od Peresa rod Peresovaca od Zeraha rod Zerahovaca. Sinovi Peresa bili su: od Hesrona proizlazi rod Hesronovaca, od Hamula rod Hamulovaca. To su Judine obitelji sa sedamdeset i šest tisuća i pet stotina izbrojenih. Sinovi Jisakarovi po svojim obiteljima bili su: od Tole proizlazi rod Tolinaca, od Puve rod Puvinaca. Od Jašuba proizlazi rod Jašubovaca, od Šimrona rod Šimronovaca. To su Jisakarove obitelji sa šezdeset i četiri tisuća i tri stotine izbrojenih. Sinovi Zebulunovi po svojim obiteljima bili su: od Sereda proizlazi rod Seredovaca, od Elona rod Elonovaca, od Jahleela rod Jahleelovaca. To su obitelji Zebulunovaca sa šezdeset tisuća i pet stotina izbrojenih. Sinovi Josipovi po svojim obiteljima bili su Manaše i Efrajim. Sinovi Manašejevi bili su: od Makira proizlazi rod Makirovaca. Makir je bio Gileadov otac; od Gileada proizlazi rod Gileadovaca.\ Sinovi Gileadovi bili su: od Jezera proizlazi rod Jezerovaca, od Heleka rod Helekovaca. Od Asriela rod Asrielovaca, od Šekema rod Šekemovaca, od Šemide rod Šemidinovaca, od Hefera rod Heferovaca. Selofhad, Heferov sin, nije imao sinova, nego samo kćeri. Selofhadove kćeri zvale su se: Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. To su Manašeove obitelji s pedeset i dvije tisuće i sedam stotina izbrojenih. Sinovi Efrajimovi po svojim obiteljima bili su: od Šutelaha proizlazi rod Šutelahovaca, od Bekera rod Bekerovaca, od Tahana rod Tahanovaca. Sinovi Šutelahovi bili su: od Erana proizlazi rod Eranovaca. To su obitelji Efrajimovaca s trideset i dvije tisuće i pet stotina izbrojenih. To su Josipovi sinovi po svojim obiteljima. Sinovi Benjaminovi po svojim obiteljima bili su: od Bele proizlazi rod Belinaca, od Ašbela rod Ašbelovaca, od Ahirama rod Ahiramovaca, od Šefufama rod Šefufamovaca, od Hufama rod Hufamovaca. Sinovi Belini bili su Ard i Naaman. Od Arda proizlazi rod Ardovaca, od Naamana rod Naamanovaca. To su bili sinovi Benjaminovi po svojim obiteljima, i to četrdeset i pet tisuća i šest stotina izbrojenih. Sinovi Danovi po svojim obiteljima bili su: od Šuhama proizlazi rod Šuhamovaca. To su Danovi rodovi po svojim obiteljima. Sve obitelji Šuhamovaca sa šezdeset i četiri tisuće i četiri stotine izbrojenih. Sinovi Ašerovi po svojim obiteljima bili su: od Jimna proizlazi roj Jimninaca, od Jišvija rod Jišvijaca, od Berije rod Berijevaca. Od sinova Berijinih proizlaze: od Hebera rod Heberovaca, od Malkiela rod Malkielovaca. Kći Ašerova zvala se Serah. To su obitelji Ašerovih sinova s pedeset i tri tisuće i četiri stotine izbrojenih. Sinovi Naftalijevi po svojim obiteljima bili su: od Jahseela proizlazi rod Jahseelovaca, od Gunija rod Gunijevaca, od Jesera rod Jeserovaca, od Šilema rod Šilemovaca. To su obitelji Naftalijevih sinova po svojim obiteljima, i to četrdeset i pet tisuća i četiri stotine izbrojenih. To su sinovi Izrćlovi: šest stotina i jedna tisuća i sedam stotina i trideset izbrojenih. Nato dâ Gospodin Mojsiju ovu naredbu: ”Neka se tima podijeli zemlja u baštinu prema broju imena! Onima koji su mnogobrojni, podaj veću baštinu; onima koji su manji, podijeli manju baštinu. Svakomu neka se da njegova baština prema broju njegovih izbrojenih!\ Ipak neka se zemlja razdijeli ždrijebom! Po imenu svojih očinskih plemena neka je dobiju u posjed! Ždrijebom neka se razdijeli baština među one koji su mnogobrojni, i one koji su manji!” Ovo su leviti izbrojeni po svojim obiteljima. Od Geršona proizlazi rod Geršonovaca, od Kehata rod Kehatovaca, od Merarija Merarijevci. Ovo su rodovi Levijeve obitelji: rod Libnijevaca, rod Hebronovaca, rod Mahlijevaca, rod Mušijevaca i rod Korahovaca. Kehat je rodio Amrama. Žena Amramova zvala se Jokebeda, Levijeva kći, koja se Leviju rodila u Egiptu. Ona rodi Amramu Arona i Mojsija, i njihovu sestru Mirjam. Aronu se rodiše Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar. Nadab i Abihu umriješe kad prinesoše nedopuštenu žrtvu paljenicu pred Gospodinom. Broj njihovih izbrojenih bio je svega dvadeset i tri tisuće muških osoba od jednoga mjeseca naviše. Oni naime nisu bili brojani s ostalim sinovima Izrćlovim, jer njima nije bila dana baština među sinovima Izrćlovim. To su izbrojeni od Mojsija i svećenika Eleazara. Oni izbrojiše sinove Izrćlove na moapskim poljanama na Jordanu, prema Jerihonu. Među njima nije bio više nijedan od onih koje su bili izbrojili Mojsije i svećenik Aron, kad brojaše Izrćlove sinove u sinajskoj pustinji. Gospodin im je bio navijestio da će pomrijeti u pustinji. Nijedan od njih ne ostade osim Kaleba, Jehonova sina, i Jozue, Nunova sina. Jednoga dana pristupiše kćeri Selofhada, sina Hefera, sina Gileada, sina Makira, sina Manašejeva, iz obitelji Manašeja, koji je bio sin Josipa. Kćeri su se zvale Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. One stadoše pred Mojsija i svećenika Eleazara i pred plemenske knezove i svu općinu na ulazu u Šator svjedočanstva i rekoše: ”Naš je otac umro u pustinji. Ali nije bio u buni onih koji se digoše protiv Gospodina, u Korahovoj buni, nego je umro od svojega vlastitoga grijeha. A nije imao sinova. Zar da sad izgine ime našeg oca iz njegove obitelji zato što nije imao sina? Daj nam baštinu među braćom našega oca!” Tada iznese Mojsije njihovu parnicu pred Gospodina i Gospodin dade Mojsiju ovu odluku: ”Selofhadove su kćeri pravo govorile. Daj im bez oklijevanja baštinu među braćom njihova oca! Prenesi posjed njihova oca na njih! A sinovima Izrćlovim daj ovu odredbu: Ako netko umre, a ne ostavi sina, onda prenesite njegovu baštinu na njegovu kćer! Ako li nema kćeri, onda predajte njegovu baštinu njegovoj braći! Ako li nema ni braće, onda podajte njegovu baštinu braći njegova oca! Ako njegov otac nema braće, onda podajte njegovu baštinu njegovu najbližemu rođaku po krvi iz njegove obitelji, da je uzme u posjed! To neka vrijedi za sinove Izrćlove kao zakon, kako zapovjedi Gospodin Mojsiju!” Jednoga dana zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Uziđi na goru Abarim i pogledaj zemlju koju sam dao sinovima Izrćlovim! Kad je pogledaš, bit ćeš i ti pridružen svojim zemljacima, kao što je prije bio uzet k njima tvoj brat Aron. Jer u pustinji Sinu, kad se pobunila općina, vi ne poslušaste moje zapovijedi, da me pred njima proslavite čudom vode.” To je voda Meriba u pustinji Sinu. I Mojsije zamoli Gospodina: ”Go-spodin, Bog svega životnog daha u svakom tijelu, neka postavi nad općinom čovjeka koji će pred njima odlaziti i dolaziti, koji će ih izvoditi i uvoditi, da Gospodnja općina ne bude kao ovce koje nemaju pastira.” Gospodin odgovori Mojsiju: “Uzmi k sebi Jošuu, Nunova sina, čovjeka u kojem je duh! Stavi ruku svoju na nj, predstavi ga svećeniku Eleazaru i svoj općini, i postavi ga pred njihovim očima u njegovu službu! Podaj mu jedan dio svojih službenih povlastica, da mu bude poslušna sva općina sinova Izrćlovih! Ali on će biti podložan svećeniku Eleazaru u tom da ovaj mora pitati za njega Urim pred Gospodinom. Samo po njegovu naputku on će sa svim Izrćlovim sinovima i sa svom narodnom općinom izlaziti u boj i po njegovu se naputku opet vraćati.” Mojsije učini kako mu je Gospodin bio zapovjedio. Uze Jošuu i predstavi ga svećeniku Eleazaru i svoj općini, stavi svoje ruke na nj i postavi ga u njegovu službu, kako je bio Gospodin zapovjedio preko Mojsija. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Daj sinovima Izrćlovim ove odredbe: Prinosite mi savjesno u određeno vrijeme moje prinose, moje jelo, žrtve paljenice za ugodan miris meni! Reci im: Ovo je žrtva paljenica, koju ćete prinositi Gospodinu: svaki dan dva jednogodišnja janjeta bez pogrješke, kao redovitu žrtvu paljenicu. Jedno janje neka se priredi ujutro, drugo navečer;\ uz to kao prinos desetinu efe bijeloga brašna, što je umiješano s četvrtinom hina ulja od stučenih maslina! To je redovita žrtva paljenica, koja je bila već na Sinaju prinesena kao žrtva paljenica za ugodan miris Gospodinu! Kao ljevanica neka dođe na svako janje četvrt hina! Izlij ljevanicu vina Gospodinu u Svetištu! Drugo janje priredi navečer! Prinesi ga s prinosom ujutro i s ljevanicom svojom kao žrtvu paljenicu za ugodan miris Gospodinu! U subotu moraju se prinijeti dva jednogodišnja janjeta bez pogrješke i dvije desetine s uljem umiješana bijeloga brašna kao prinos sa svojom ljevanicom. To je subotnja žrtva paljenica, što se mora prinijeti svake subote uz redovitu žrtvu paljenicu i ljevanicu. Prvoga dana mjeseca morate prinijeti Gospodinu kao žrtvu paljenicu: dva mlada junca, jednoga ovna i sedam jednogodišnjih janjaca brz pogrješke;\ za svakoga junca tri desetine s uljem umiješana bijeloga brašna kao prinos, i za ovna dvije desetine s uljem umiješana bijeloga brašna kao prinos, te za svako janje desetinu s uljem umiješana bijeloga brašna kao prinos. To je žrtva paljenica puna ugodnoga mirisa, ognjena žrtva Gospodinu. Naljevi neka budu: pola hina na svakoga junca, trećina hina na ovna i četvrt hina na janje. To je žrtva paljenica o mlađaku, što će se prinositi svakoga mlađak u godini, mjesec za mjesecom. Osim toga, uz redovitu žrtvu paljenicu i njezinu ljevanicu, još će se prinijeti Gospodinu jedan jarac kao žrtva za grijeh. četrnćstoga dana prvoga mjeseca jest Pasha u čast Gospodinu. Petnćstoga dana toga mjeseca jest blagdan. Sedam dana će se jesti beskvasni kruh. Prvoga dana neka je uz Svetište svečani sastanak! Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Prinesite Gospodinu kao žrtvu paljenicu, što izgori u ognju, dva mlada junca, jednoga ovna i sedam jednogodišnjih janjaca, koji ne smiju imati pogrješke;\ uz to kao njihov prinos bijelo brašno, umiješano s uljem! Tri desetine ćete uzeti za junca i dvije desetine za ovna. Po jednu desetinu ćete upotrijebiti za svakoga od sedam janjaca. Uz to dolazi jedan jarac kao žrtva za grijeh, da vam pribavi pomirenje. Prinesite sve to uz jutarnju žrtvu paljenicu, koja je redovita žrtva paljenica! Te žrtve ćete prinositi sedam dana, dan za danom, kao jelo žrtve paljenice za ugodan miris Gospodinu. Treba ih prirediti uz redovitu žrtvu paljenicu i ljevanicu. Sedmoga dana ćete opet održati svečani sastanak uz Svetište. Tada ne smijete raditi nikakva teškog posla. I na dan prvina, kad prinosite Gospodinu prinos od novoga žita, na blagdan tjedana, održite svečani sastanak uz Svetište! Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Kao žrtvu paljenicu za ugodan miris Gospodinu prinijet ćete dva mlada junca, jednoga ovna i sedam jednogodišnjih janjaca;\ uz to kao njihov prinos bijelo brašno, što je s uljem umiješano, tri desetine za svakoga junca, dvije desetine za ovna i desetinu za svakoga od sedam janjaca, zatim jednoga jarca, da vam pribavi pomirenje. Prinesite sve to uz redovitu žrtvu paljenicu i njezin prinos, a bez pogrješke moraju biti životinje, i uz njihove ljevanice. Držite i prvi dan sedmoga mjeseca svečani sastanak uz svetište! Tada ne smijete raditi nikakva služinskog posla. Na taj dan trebate trubiti u trube. Kao žrtvu paljenicu za ugodni miris Gospodinu prinijet ćete: jednoga mladog junca, jednoga ovna, sedam jednogodišnjih janjaca bez pogrješke, uz to kao njihov prinos bijelo brašno, što je s uljem umiješano, tri desetine za junca, dvije desetine za ovna i po jednu desetinu za svakoga od sedam janjaca, zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, da vam pribavi pomirenje, te žrtve paljenice u mlađaku s njezinim prinosom i ljevanicama, kako su propisani, kao žrtvu paljenicu za ugodan miris Gospodinu. I deseti dan toga sedmoga mjeseca morate kod Svetišta držati svečani sastanak i postiti. Ne smijete raditi nikakva posla. Kao žrtvu paljenicu za ugodan miris Gospodinu morate prinijeti: jednoga mladog junca, jednoga ovna i sedam jednogodišnjih janjaca. To smiju biti samo životinje bez mane;\ uz to kao njihov prinos bijelo brašno, što je s uljem umiješano, tri desetine za junca, dvije desetine za ovna i po jednu desetinu za svakoga od sedam janjaca. Zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim žrtve pomirnice za grijeh i redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i njihovim ljevanicama. I petnćstoga dana sedmoga mjeseca trebate kod Svetišta održati svečani sastanak. Ne smijete tada raditi nikakva teškoga posla, nego morate u čast Gospodinu svetkovati blagdan od sedam dana. Kao žrtvu paljenicu, što se predaje ognju za ugodan miris Gospodinu, morate prinijeti: trinćst mladih junaca, dva ovna i četrnćst jednogodišnjih janjaca. To smiju biti samo životinje bez mane. Uz to kao njihov prinos bijelo brašno, što je s uljem umiješano, tri desetine za svakoga od trinćst junaca, dvije desetine za svakoga od ovnova i po jednu desetinu za svakoga od četrnćst janjaca, zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh uz redovitu žrtvu paljenicu s njezinim prinosom i ljevanicom. Drugi dan: dvanćst mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca bez mane. Uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i potrebnim ljevanicama. Treći dan: jedanćst mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca, bez pogrješke, uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njenim prinosom i ljevanicom. četvrti dan: deset mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca bez pogrješke, uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njenim prinosom i ljevanicom. Peti dan: devet mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca bez mane, uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i ljevanicom. Šesti dan: osam mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca bez pogrješke, uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i ljevanicom. Sedmi dan: sedam mladih junaca, dva ovna, četrnćst jednogodišnjih janjaca bez pogrješke;\ uz to njihov prinos i ljevanice za junce, ovnove i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i ljevanicom. Osmi dan ćete opet održati svečani sastanak. Ne smijete tada raditi nikakva služinskog posla. Kao žrtvu paljenicu, što se predaje ognju za ugodan miris Gospodinu, morate prinijeti: jednoga mladog junca, jednoga ovna, sedam jednogodišnjih janjaca bez mane, uz to njihov prinos i ljevanice za junca, ovna i janjce po njihovu broju, kako je propisano;\ zatim jednoga jarca kao žrtvu za grijeh, osim redovite žrtve paljenice s njezinim prinosom i ljevanicom. To morate prinijeti Gospodinu na svoje blagdane, osim onoga što ćete prinijeti po zavjetima ili kao dragovoljne darove za žrtve paljenice, prinose, ljevanice ili žrtve pomirnice.” I dade Mojsije sinovima Izrćlovim naputke, točno kako mu je bio zapovjedio Gospodin. Nato on reče plemenskim glavarima Izrćlaca: “Ovo zapovijeda Gospodin: Ako koji čovjek učini zavjet ili se zakune, čim se obveže da će se od nečega suzdržati, onda neka ne prelomi svoje riječi, nego neka održi sve što je obećao! Ako koja ženska osoba, koja neudana živi u kući svog oca, učini zavjet Gospodinu ili se obveže da će se od nečega suzdržati, a njezin otac čuje za njezin zavjet ili kako se obvezala da će se od nečega suzdržati, i ako njezin otac šuti na to, onda će vrijediti svi njezini zavjeti, i svako obećanje na koje se obvezala zakonito je. Ali ako joj njezin otac, čim za to čuje, zabrani, onda svi njezini zavjeti i obećanja na koje se obvezala ne vrijede, i Gospodin će joj oprostiti jer joj je njezin otac to zabranio. Ako li se hoće udati, a ima još na sebi zavjet ili nepromišljeno obećanje, na koje se obvezala, a njezin čovjek čuje za to, pa joj ne rekne ništa kad za to čuo je, onda vrijede njezini zavjeti, a obećanja na koja se obvezala zakonita su. Ako li joj muž, čim za to čuje, to zabrani, onda on time ukida zavjet što je veže, te će joj nepromišljeno obećanje kojim se obvezala Gospodin oprostiti. Zavjet udovice ili rastavljene žene, uopće svaka obveza što je uze na sebe, obvezna je za nju. Ako li je koja ženska osoba, što već živi u kući svojega muža, učinila zavjet ili se zakletvom obvezala na kakvo obećanje, a njezin muž čuje za to i šuti i ne brani joj, onda vrijede svi njezini zavjeti, a svako obećanje na koje se je obvezala zakonito je. Ako li njezin muž, čim čuje za to, to proglasi nevaljanim, onda joj ne vrijedi ništa od onoga što je obećala, bio to zavjet ili obveza za kakvo obećanje. Budući da je to njezin muž proglasio nevaljanim, Gospodin će joj oprostiti. Svaki zavjet i svaku zakletvu, što je obvezuje na kakvu pokoru, može njezin muž proglasiti valjanim ili nevaljanim. Ako naime njezin muž od dana do dana šuti pred njom, onda on time čini valjanima sve njezine zavjete ili sve njezine obveze na kakvo obećanje. On ih je time učinio valjanima što je šutio pred njom kad je čuo za to. Ako ih hoće ukiniti nakon što je već o tom dulje znao, onda on time obara na sebe njezinu krivnju.” To su pravne odredbe što ih Gospodin dade Mojsiju, da se uredi odnos između muža i žene, između oca i kćeri koja neudana živi u kući svojega oca. Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Osveti sinove Izrćlove na Midjancima! Onda ćeš se pridružiti svojim zemljacima.” Tada zapovjedi Mojsije narodu: “Naoružajte sebi ljude iz svoje sredine za vojsku protiv Midjanaca, da na njima izvrše Gospodnju osvetu! Pošaljite na vojsku po tisuću ljudi od svih plemena Izrćlovih!” I tako digoše od svakoga izrćlskoga plemena po tisuću ljudi, svega dvanćst tisuća vojnika. Tada Mojsije posla na vojsku tisuću ljudi od svakoga plemena, a s njima posla i Pinhasa, sina svećenika Eleazara. On je imao sa sobom sveto posuđe i bučne trube. I pođoše u boj protiv Midjanaca, kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju, i pobiše sve muške osobe. Među onima koje pobiše bili su i midjanski kraljevi: Evi, Rekem, Sur, Hur i Reba, pet midjanskih kraljeva. I Bileama, sina Beorova, ubiše mačem. Tada zarobiše sinovi Izrćlovi žene i djecu Midjanaca, zaplijeniše svu njihovu stoku, krupnu i sitnu, i sve njihovo imanje, spališe sve gradove u kojima su prebivali, i sve njihove tabore, uzeše sve roblje i sav plijen, ljude i stoku, i dovedoše zarobljenike, plijen i grabež k Mojsiju, k svećeniku Eleazaru i općini sinova Izrćlovih u tabor na moapskim poljanama, što leže na Jordanu kod Jerihona. Mojsije, svećenik Eleazar i svi knezovi općine iziđoše im ususret pred tabor. A Mojsije se razgnjevi na vojskovođe, na tisućnike i stotnike koji se vratiše iz vojske. Reče im Mojsije. “A što ostaviste na životu sve žene? Upravo su one bile koje na savjet Bileamov zavedoše sinove Izrćlove, da otpadnu od Gospodina zbog Peora, tako da dođe pomor na Gospodnju općinu. Zato sada pobijte svu mušku djecu i sve udane žene! A sve mlade djevojke, koje još nisu udane, ostavite za sebe na životu! Ostanite sedam dana izvan tabora! Budući da je svaki od vas druge ubio i dotakao se ubijenih, morate se treći i sedmi dan očistiti zajedno sa svojim zarobljenicima. I sve haljine, sve kožnate stvari, sve što je izrađeno od kozje dlake i sve drveno posuđe morate očistiti.” Svećenik Eleazar reče vojnicima koji su bili pošli na vojsku: “Ovo je zakonska odredba što je Gospodin naloži Mojsiju: Zlato, srebro, mjed, željezo, kositar i olovo, uopće sve što podnosi oganj, morate svakako propustiti kroz oganj. Tada će to biti čisto. Uz to se ipak još mora očistiti vodom očišćenja. A sve što ne podnosi oganj morate propustiti kroz vodu. Operite onda sedmi dan svoje haljine pa ćete opet biti čisti i potom se smijete opet vratiti u tabor.” Nato zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Izbrojite ugrabljeni plijen, ljude i stoku, ti i svećenik Eleazar, i plemenski glavari općine! Polovinu plijena razdijeli među vojnicima koji su išli na vojsku, a drugu polovinu među svom ostalom općinom! Tada uzmi od vojnika koji su išli na vojsku dio za Gospodina, naime po jednu glavu od pet stotina ljudi: goveda, magaraca i ovaca! Od njihove polovine uzmite to i dajte svećeniku Eleazaru kao žrtvu podizanja za Gospodina! A od polovine koja dopadne sinovima Izrćlovim uzmi po jednu glavu od pedeset ljudi, goveda, magaraca i ovaca, ukratko od sve stoke, i daj to levitima, koji se trebaju skrbiti za službu kod Gospodnjega prebivališta.” Mojsije i svećenik Eleazar učiniše kako im je Gospodin bio zapovjedio. A ostalo je od plijena što ga je vojska bila zaplijenila: šest stotina i sedamdeset i pet tisuća ovaca, sedamdeset i dvije tisuće goveda i šezdeset i jedna tisuća magaraca. Od ljudi, to jest od djevojaka koje još nisu bile udane, svega trideset i dvije tisuće osoba. Polovina od toga što dopadne onima koji su bili išli na vojsku iznosila je tri stotine i trideset i sedam tisuća i pet stotina ovaca, a dio od ovaca za Gospodina iznosio je šest stotina i sedamdeset i pet glava, dalje trideset i šest tisuća goveda, a dio od toga za Gospodina sedamdeset i dvije glave, uz to trideset tisuća i pet stotina magaraca i dio od toga za Gospodina šezdeset i jedna glava. Napokon šesnćst tisuća ljudi i dio od toga za Gospodina trideset i dvije osobe. Mojsije preda svećeniku Eleazaru dio određen za žrtvu podizanja Gospodinu, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Od polovine plijena za sinove Izrćlove, koju je Mojsije bio odvojio od polovine za vojnike, polovina koja dopadne općini iznosila je: tri stotine i trideset i sedam tisuća i pet stotina ovaca, trideset i šest tisuća goveda, trideset tisuća i pet stotina magaraca i šesnćst tisuća ljudi;\ od te polovine za sinove Izrćlove uze, dakle, Mojsije po jednu glavu od pedeset ljudi i stoke i dade ih levitima, koji su se trebali skrbiti za službu kod prebivališta Gospodnjega, kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Tada pristupiše k Mojsiju vojskovođe, tisućnici i stotnici i rekoše mu: “Sluge tvoje prebrojiše vojnike koji su bili pod našim vodstvom. Ni jednoga od naših ljudi nije manje. Zato prinosimo da se očistimo pred Gospodinom, kao prinos Gospodinu, svaki što je tko zaplijenio zlatnine: kopča, narukvica, prstena, naušnica i ogrlica.” Mojsije i svećenik Eleazar uzeše od njih zlato, svakovrsnu umjetno izrađenu zlatninu. A bilo je svega zlata što ga kao žrtvu podizanja prinesoše Gospodinu tisućnici i stotnici, šesnćst tisuća i sedam stotina i pedeset šekela. A obični vojnici bili su naplijenili svaki za sebe. Mojsije i svećenik Eleazar uzeše zlato od tisućnika i stotnika i unesoše ga u Šator svjedočanstva, da bude tamo sinovima Izrćlovim pred Gospodinom kao mio spomen. Sinovi Rubenovi i Gadovi imali su vrlo mnogo stoke. I kad vidješe da je jazerska i gileadska zemlja dobra za stoku, odoše i rekoše Mojsiju, svećeniku Eleazaru i glavarima općine: ”Atarot, Dibon, Jazer, Nimra, Hešbon, Eleale, Sebam, Nebo i Beon, zemlja koju Gospodin podvrgnu izrćlskoj općini, dobra je za stoku, a sluge tvoje imaju mnogo stoke.” Tada nastaviše: “Ako nađosmo milost u tvojim očima, neka se ta zemlja da u baštinu tvojim slugama! Ne vodi nas preko Jordana!” Mojsije odgovori Gadovim i Rubenovim sinovima: “Vaša će, dakle, braća ići u boj, a vi ćete ovdje mirno ostati? Zašto da obarate srce sinovima Izrćlovim, da ne idu u zemlju koju im je dao Gospodin? Tako su već činili vaši oci kad ih poslah iz Kadeš Barnee da razgledaju zemlju. Odoše gore do eškolske doline, pogledaše zemlju i oboriše onda srce sinovima Izrćlovim, tako da oni ne htjedoše ići u zemlju koju im je bio Gospodin dao. Razgnjevi se onda Gospodin i zakle se: Ljudi koji u dobi od dvadeset godina naviše iziđoše iz Egipta, ne će vidjeti zemlje koju sam zakletvom obećao Abrahamu, Izaku i Jakovu, jer me nisu posve poslušali, osim Kenižanina Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova, koji posve poslušaše Gospodina. Tako se, dakle, razgnjevi Gospodin na Izrćla. On učini da su se četrdeset godina potucali po pustinji, dok ne pomre sav onaj naraštaj koji je sagriješio Gospodinu. I sada vi stupiste na mjesto svojih otaca, izrod grješnika, da još više povećate žestok Gospodnji gnjev na Izrćla. Ako se odvratite od njega, on će ga još dulje ostaviti u pustinji. Tako ćete upropastiti sav taj narod.” Tada oni pristupiše k Mojsiju i rekoše: “Mi ćemo ovdje napraviti samo torove za svoja stada i gradove za svoje žene i djecu. A sami ćemo naoružani poći pred sinovima Izrćlovim, dok ih ne dovedemo u njihova mjesta. Uto neka naše žena i djeca ostanu u utvrđenim mjestima zbog stanovnika te zemlje. Ne ćemo se prije vratiti svojim kućama dok sinovi Izrćlovi ne prime svaki svoju baštinu, niti ćemo uzeti zajedno s njima baštinu s one strane Jordana i dalje, jer nam je dopala naša baština istočno od Jordana.” Mojsije im odgovori: “Ako to učinite, te pođete naoružani pred Gospodinom u boj, i svi vaši vojnici pred Gospodinom prijeđu Jordan, dok ne otjera ispred sebe svoje neprijatelje, i vi se istom onda vratite kad bude zemlja uz pomoć Gospodina podvrgnuta, tad ćete vi biti bez krivnje pred Gospodinom i Izrćlom, a ova će vam zemlja pripasti kao baština pred Gospodinom. Ako li ne učinite tako, onda ćete sagriješiti Gospodinu i znajte da će vas za vaš grijeh stići kazna. Pa gradite sebi tvrda mjesta za svoju djecu i torove za svoju stoku! Ali i učinite što obećaste!” Nato odvratiše Mojsiju Gadovi i Rubenovi sinovi: “Sluge će tvoje učiniti kako ti, gospodaru, zapovijedaš. Naša djeca i žene, naša stoka i sve naše životinje ovdje će ostati u tvrdim gileadskim mjestima, a sve tvoje sluge, što su za boj, prijeći će tamo pred Gospodinom u boj, kako si, gospodaru, zapovjedio.” Potom dade Mojsije za njih naputak svećeniku Eleazaru i Jošui, Nunovu sinu, i plemenskim glavarima sinova Izrćlovih. Reče im Mojsije: “Ako pođu svi vojnici Gadovih i Rubenovih sinova s vama preko Jordana pred Gospodinom u boj, onda im dajte, kad vam zemlja bude podvrgnuta, gileadsko područje u baštinu! Ako li vojnici ne pođu s vama prijeko, neka se nasele kod vas u kanaanskoj zemlji!” Tada odgovoriše sinovi Gadovi i Rubenovi: “Kako je Gospodin zapovjedio tvojim slugama, tako ćemo učiniti. Mi, vojnici, prijeći ćemo pred Gospodinom u kanaansku zemlju, da nam ostane naša baština preko Jordana.” Tako dade Mojsije Gadovim i Rubenovim sinovima i polovini plemena Manašea, sina Josipova, kraljevstvo amorejskoga kralja Sihona i kraljevstvo bašanskoga kralja Oga: zemlju i njezine gradove po zemlji uokolo. I opet sagradiše sinovi Gadovi Dibon, Atarot, Aroer, Atrot-Šofan, Jazer, Jogbohu, Bet-Nimru i Bet-Haran, tvrde gradove i torove za stoku. Sinovi Rubenovi opet sagradiše Hešbon, Eleale, Kirjataim, Nebo i Baal Meon s promijenjenim imenima i Šibmu, i dadoše imena gradovima što ih opet sagradiše. Sinovi Makira, sina Manašeova, odoše u Gilead, osvojiše ga i protjeraše Amorejce, koji su bili tamo. Mojsije dade tada Gilead Makiru, sinu Manašeovu, koji se naseli tamo. Manašeov sin Jair isto tako ode, osvoji njihova sela i prozva ih “Jairova sela”. I Nobah otiđe, zauze Kenat s njegovim selima i prozva ga po svojemu imenu “Nobah”. Ovo su postaje sinova Izrćlovih kad iziđoše iz egipatske zemlje sa svojim četama pod Mojsijevim i Aronovim vodstvom. Mojsije popisa njihove postaje, od kojih su po zapovijedi Gospodnjoj dalje putovali. Ovo su njihove postaje na putovanju. Pođoše iz Ramsesa prvoga mjeseca, petnćstoga dana prvoga mjeseca. Na dan po Pashi iziđoše sinovi Izrćlovi pod moćnom rukom pred očima svih Egipćana, dok su Egipćani pokopavali svoje prvorođence, što ih je bio Gospodin među njima pobio. Jer je bio Gospodin izvršio kazneni sud na njihovim bogovima. Sinovi Izrćlovi pođoše dakle iz Ramsesa i utaboriše se u Sukotu. Iz Sukota pođoše i utaboriše se u Etamu, koji je nakraj pustinje. Iz Etama pođoše i okrenuše prema Pi Hahirotu, koji je naprema Baal Sefonu, i utaboriše se pred Migdolom. Iz Pi Hahirota pođoše i prijeđoše preko mora u pustinju i nakon što su putovali tri dana preko Etamske pustinje, utaboriše se u Mari. Iz Mare pođoše i dođoše u Elim. U Elimu je bilo dvanćst studenaca i sedamdeset palmi, i tu se utaboriše. Iz Elima pođoše i utaboriše se kod Crvenoga mora. Od Crvenoga mora pođoše i utaboriše se u Sinajskoj pustinji. Iz Sinajske pustinje pođoše i utaboriša se u Dofki. Iz Dofke pođoše i utaboriše se u Alušu. Iz Aluša pođoše i utaboriše se u Refidimu. Tamo narod nije imao vode za piće. Iz Refidima pođoše i utaboriše se u Sinajskoj pustinji. Iz Sinajske pustinje pođoše i utaboriše se u Kibrot Hattaavi. Iz Kibrot Hattaave pođoše i utaboriše se u Haserotu. Iz Haserota pođoše i utaboriše sa u Ritmi. Iz Ritme pođoše i utaboriše se u Rimon Peresu. Iz Rimon Peresa pođoše i utaboriše se u Libni. Iz Libne pođoše i utaboriše se u Risi. Iz Rise pođoše i utaboriše se u Kehelati. Iz Kehelate pođoše i utaboriše se na gori Šeferu. Od gore Šefera pođoše i utaboriše se u Haradi. Iz Harade pođoše i utaboriše se u Makhelotu. Iz Makhelota pođoše i utaboriše se u Tahatu. Iz Tahata pođoše i utaboriše se u Tarahu. Iz Taraha pođoše i utaboriše se u Mitki. Iz Mitke pođoše i utaboriše se u Hešmoni. Iz Hešmone pođoše i utaboriše se u Moserotu. Iz Moserota pođoše i utaboriše se u Bene Jaakanu. Iz Bene Jaakana pođoše i utaboriše se kod Hor-Gidgada. Iz Hor-Gidgada pođoše i utaboriše se u Jotbati. Iz Jotbate pođoše i utaboriše se u Abroni. Iz Abrone pođoše i utaboriše se u Esion Geberu. Iz Esion Gebera pođoše i utaboriše se u Sinajskoj pustinji, to jest u Kadešu. Iz Kadeša pođoše i utaboriše se na gori Horu na granici edomske zemlje. Svećenik Aron uziđe na goru Hor po zapovijedi Gospodnjoj i umre ondje u četrdesetoj godini po izlasku sinova Izrćlovih iz egipatske zemlje, prvoga dana petoga mjeseca. Aronu je bilo sto i dvadeset i tri godine kad umre na gori Horu. Kanaanac, kralj u Aradu, koji je prebivao u Negebu, u kanaanskoj zemlji, čuo je za dolazak sinova Izrćlovih. Od gore Hora pođoše i utaboriše se u Salmoni. Iz Salmone pođoše i utaboriše se u Punonu. Iz Punona pođoše i utaboriše se u Obotu. Iz Obota pođoše i utaboriše se u Ije-Abarimu na moapskoj granici. Iz Ije-Abarima pođoše i utaboriše se u Dibon Gadu. Iz Dibon Gada pođoše i utaboriše se u Almon Diblatajimu. Iz Almon Diblatajima pođoše i utaboriše se u abarimskim gorama nasuprot Nebu. Od abarimskih gora pođoše i utaboriše se na moapskim poljanama, na Jordanu nasuprot Jerihonu. Njihov tabor protezao se na Jordanu od Bet Haješimota do Abel Hašitima na moapskim poljanama. Gospodin zapovjedi Mojsiju na moapskim poljanama nasuprot Jerihonu: ”Priopći sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Kad prijeđete preko Jordana u kanaansku zemlju, protjerajte ispred sebe sve stanovnike zemlje i uništite sve njihove idolske slike! I sve njihove uzvisine opustošite! Uzmite sebi u posjed zemlju i prebivajte u njoj! Jer vam dadoh tu zemlju da bude vaša. Ždrijebom razdijelite zemlju kao baštinu po svojim plemenima! Plemenu koje je mnogobrojno dajte veću baštinu, a onomu koje je manje dajte manju baštinu! Što komu dopadne ždrijebom, ono neka mu bude! Po svojim očinskim plemenima razdijelite sebi baštinu! Ako li ne protjerate ispred sebe stanovnike zemlje, onda će oni koje od njih ostavite biti trnje vašim očima i ostani vašim bokovima, i pritiskivat će vas u zemlji u kojoj ćete prebivati. Što sam mislio učiniti njima, učinit ću vama.” Gospodin zapovjedi Mojsiju: ”Priopći sinovima Izrćlovim ovaj naputak: Kad dođete u kanaansku zemlju, neka vam to bude zemlja koja vam pripada kao baština: kanaanska zemlja sa svojim granicama. Južna strana neka ide od sinajske pustinje uz edomsku granicu! Južna granica neka na istoku počinje na južnom kraju Slanoga mora! Onda neka se granica savije južno od visine Akrabima i neka prelazi prema Sinu, dok ne dođe na kraj južno od Kadeš Barnee! Odatle neka teče dalje prema Hasar-Adaru i neka ide do Asmone! Od Asmone neka se granica zavije k egipatskomu potoku, dok ne dođe na kraj kod mora! Zapadna granica neka vam bude veliko more, neka vam je ono s te strane granica! Sjeverna granica neka vam bude ovo: Od velikoga mora povucite sebi granicu do gore Hora! Od gore Hora povucite sebi granicu do puta prema Hamatu! Krajnja točka granice neka je Sedada! Onda neka granica teče dalje do Zifrone, i kraj neka joj bude kod Hasar-Enana! To neka vam je sjeverna granica! Prema istoku povucite sebi granicu od Hasar-Enana do Šefama! Od Šefama neka ide granica dolje u Riblu, istočno od Ajina. Tada neka granica ide još dalje dolje i neka udari na gorski greben istočno od jezera Keneret! Nato neka granica ide dolje k Jordanu, dok ne iziđe na Slano more! To neka su uokolo granice vaše zemlje!” Mojsije dade sinovima Izrćlovim još ovaj naputak: “To je zemlja koju ćete dobiti kao baštinu ždrijebom, i za koju je zapovjedio Gospodin da je dobije devet plemena i pol. Jer pleme Rubenovih sinova po svojim obiteljima i pleme Gadovih sinova po svojim obiteljima i polovina Manašeova plemena već primiše svoju baštinu. Ta dva plemena i pol primiše svoju baštinu na drugoj strani Jordana, naprema Jerihonu, na istoku, prema izlasku sunca.” Dalje reče Gospodin Mojsiju: ”Ovo su imena ljudi koji neka vam razdijele zemlju u baštinu: Svećenik Eleazar i Jošua, Nunov sin. I uzmite po jednoga kneza iz svakoga plemena, da dijeli zemlju! Ovo su imena tih ljudi: od plemena Judina Kaleb, sin Jefuneov;\ od plemena sinova Šimunovih Šemuel, sin Amihudov;\ od plemena Benjaminova Elidad, sin Kislonov;\ od plemena sinova Danovih kao knez Buki, sin Joglijev;\ od potomaka Josipovih: za pleme sinova Manašejevih kao knez Haniel, sin Efodov;\ od plemena sinova Efrajimovih kao knez Kemuel, sin Šiftanov;\ od plemena sinova Zebulonovih kao knez Elisafan, sin Parnakov;\ od plemena sinova Jisakarovih kao knez Paltiel, sin Azanov;\ od plemena sinova Ašerovih kao knez Ahihud, sin Šelomijev, od plemena sinova Neftalijevih kao knez Pedahel, sin Amihudov.” To su oni kojima zapovjedi Gospodin da razdijele sinovima Izrćlovim baštinu u kanaanskoj zemlji. Još zapovjedi Gospodin Mojsiju na moapskim poljanama na Jordanu, naprema Jerihonu: ”Naloži sinovima Izrćlovim neka daju od svoje baštine levitima gradove za prebivanje! Također pašnjake oko tih gradova dajte levitima! Gradove neka imaju za prebivanje, a pašnjaci uz njih neka im budu za tovarne životinje, za stada i ostale životinje! Pašnjaci uz gradove što ih morate ustupiti levitima neka se protežu od gradskih zidina tisuću lakata uokolo! Odmjerite izvan grada na istočnoj, južnoj, zapadnoj i sjevernoj strani dvije tisuće lakata, tako da sam grad leži u sredini! To neka budu njihovi pašnjaci uz gradove! Gradova što ćete ih dati levitima neka bude šest slobodnih gradova, što su od vas određeni kao mjesta utočišta za onoga koji je počinio ubojstvo; osim toga ćete im dati još četrdeset i dva grada.\ Ukupan broj gradova što ih morate predati levitima neka je četrdeset i osam gradova s njihovim pašnjacima. Kod oduzimanja gradova iz posjeda sinova Izrćlovih uzet ćete od većih plemena više gradova, a od manjih plemena manje gradova. Svako će pleme prema svojoj baštini, što će je dobiti, dati levitima od svojih gradova.” Još zapovjedi Gospodin Mojsiju: ”Pri- opći sinovima Izrćlovim ove naputke: Kad dođete preko Jordana u zemlju, tad izaberite sebi gradove koji neka vam budu slobodni gradovi! Tamo neka uteče ubojica koji je nehotice ubio čovjeka! Ti gradovi neka vam budu za utočište od krvnoga osvetnika, da ubojica ne bude ubijen prije nego stane na sud pred općinu! Slobodnih gradova, što ih morate ustupiti, neka bude šest. Tri grada odredite s one strane Jordana, a tri grada u kanaanskoj zemlji, i oni neka budu slobodni gradovi! Sinovima Izrćlovim i strancima, i onima koji su među njima, neka tih šest gradova budu utočišta, da može uteći tamo svatko tko je nehotice ubio čovjeka! Ako ga željeznim oruđem udari tako da nastupi smrt, onda je ubojica. A krvnik će se kazniti smrću. I ako kamenom iz ruke od kojega može čovjek poginuti udari koga, i taj umre od toga, ubojica je. Kao ubojica mora biti kažnjen smrću. Ili ako drvetom iz ruke od kojega može čovjek poginuti udari koga, i taj umre od toga, ubojica je. A kao ubojica mora biti kažnjen smrću. Krvni osvetnik mora ubiti ubojicu. Ako ga stigne, smije ga ubiti. Zatim, ako netko drugoga gurne iz mržnje ili baci na njega nešto hotimice, tako da taj umre, ili ako ga iz neprijateljstva udari svojom rukom tako da taj umre, onda se mora takav ubojica kazniti smrću. On je krvnik. Krvni osvetnik će krvnika ubiti kad ga stigne. Ako li ga gurne slučajno, a ne iz neprijateljstva, ili baci na njega nešto nehotice, ili kamenom, a da ga ne vidi, od kojega čovjek može poginuti, baci na njega, i taj umre od toga makar mu ne bio neprijatelj i nije mu htio ništa zlo nanijeti, onda će odlučiti općina između ubojice i krvnoga osvetnika po ovim pravnim odredbama: Općina mora ubojicu staviti na sigurno od krvnoga osvetnika. Zato će ga općina vratiti u grad utočišta, u koji je utekao. On mora u njemu ostati do smrti velikoga svećenika, koji je bio pomazan svetim uljem. Ako ubojica ostavi područje grada utočišta, u koji je utekao, a krvni ga osvetnik stigne izvan područja grada utočišta u koji je utekao, i krvni osvetnik ubije ubojicu, onda on nije kriv za krv. Jer onaj mora ostati u svojem gradu utočišta do smrti velikoga svećenika. Istom nakon smrti velikoga svećenika smije se ubojica vratiti k svojoj baštini. Ove će pravne odredbe vrijediti kod vas od koljena do koljena po svim vašim prebivalištima. Ako netko ubije čovjeka, onda se ubojica mora kazniti smrću samo na temelju iskaza više svjedoka. Svjedočanstvo jednoga jedinog svjedoka nije dosta za smrtnu osudu. Ne smijete uzimati otkupa za život krvnika koji zasluži smrt. Neotpustivo se mora kazniti smrću. Također ne smijete uzimati otkupa za nekoga koji je utekao u svoj grad utočišta, da se on već prije smrti velikoga svećenika ne vrati u zemlju i tamo ne prebiva. Ne smijete oskvrnuti zemlju u kojoj prebivate. Jer krv oskvrne zemlju, a zemlji se ne može pribaviti pomirenje za krv što je u njoj prolivena, osim krvlju onoga koji ju je prolio. Ne oskvrnite, dakle, zemlju u kojoj prebivate, jer i ja u njoj imam svoj stan! Jer ja, Gospodin, stanujem među sinovima Izrćlovim.” Tada pristupiše starješine iz obitelji sinova Gileada, sina Makira, sina Manašeova, od plemena sinova Josipovih. Oni iznesoše pred Mojsija i knezove, izrćlske plemenske glavare, ovu molbu: “Gospodin je tebi, gospodaru, zapovjedio da sinovima Izrćlovim daš zemlju ždrijebom u baštinu. Također je tebi, gospodaru, bilo naloženo od Gospodina da daš baštinu našega brata Selofhada njegovim kćerima. Ako se sad one udaju za koga iz drugoga plemena sinova Izrćlovih, onda će se vlasništvo njihovo otkinuti od naše očinske baštine i dodat će se baštini onoga plemena u koje se udaju. Tako će se baština što pripadne nama okrnjiti. Kad onda bude jubilejska godina sinovima Izrćlovim, njihova će se baština sjediniti s baštinom onoga plemena u koje se budu udale. Ali od baštine našega očinskog plemena otkinut će se njihova baština.” Mojsije nato dade sinovima Izrćlovim, po zapovijedi Gospodnjoj, ovaj naputak: “Pleme sinova Josipovih ima pravo. Za Selofhadove kćeri odredi Gospodin ovo: Neka se udaju za koga hoće! Ali smiju se udati samo u obitelji svojega očinskog plemena, da ne prijeđe baština sinova Izrćlovih od jednoga plemena na drugo. Jer svi sinovi Izrćlovi moraju dobiti baštinu svojega očinskog plemena. Zato se moraju sve djevojke kojima dopadne baština u kojem izrćlskom plemenu udati za koga iz roda svojega očinskog plemena, da sinovi Izrćlovi održe očinsku baštinu i da baština ne prijeđe od jednoga plemena na drugo; jer svako pleme sinova Izrćlovih treba dobiti svoju baštinu.” \ Kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju, tako učiniše Selofhadove kćeri. Jer Mahla, Tirsa, Hogla, Milka i Noa, Selofhadove kćeri, udaše se za sinove svojih stričeva. Udaše se dakle u rod sinova Manašea, Josipova sina. Tako ostade njihova baština u plemenu kojemu je pripadala obitelj njihova oca. To su zapovijedi i pravne odredbe što ih Gospodin dade preko Mojsija sinovima Izrćlovim na moapskim poljanama na Jordanu, naprema Jerihonu. Ovo su govori što ih održa Mojsije pred svim Izrćlom s one strane Jordana, u pustinji, u Arabi, naprema Sufu, između Parana, Tofela, Labana, Hazerota i Di Zahaba. Jedanćst je dana hoda od Horeba preko gore Seira do Kadeš Barnee. Prvoga dana jedanćstoga mjeseca u četrdesetoj godini govorio je Mojsije sinovima Izrćlovim sve što mu je bio Gospodin zapovjedio za njih. Nakon što je bio porazio amorejskoga kralja Sihona, koji je živio u Hešbonu, i bašanskog kralja Oga, koji je živio u Aštarotu i Edreju, poče Mojsije s one strane Jordana, u moapskoj zemlji, razlagati zakon ovako: ”Gospodin, Bog naš, ovako nam je na Horebu govorio: Dosta ste dugo boravili na toj gori. Podignite se i pođite k pogorju Amorejaca i k svim njihovim susjedima u Arabi, na pogorju i u Šefeli i u Negebu i na morskoj obali, u zemlju Kanaanaca i k Libanonu do velike rijeke, do Eufrata! Eto, tu zemlju predajem vama. Uđite u nju i zauzmite tu zemlju! Gospodin se zakleo vašim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će je dati njima i njihovim potomcima. Onda vam rekoh: Ne mogu za vas sam skrbiti. Gospodin, Bog vaš, umnožio vas je tako da vas je danas kao i zvijezda na nebu. Gospodin, Bog vaših otaca, neka vas umnoži još tisuću puta više i neka vas blagoslovi, kako vam je obećao! Ali kako da posve sam nosim teret i breme što ga na mene tovarite, i da rješavam vaše nesuglasice? Predložite za svako od svojih plemena mudre, razborite i iskusne ljude, da vam ih postavim za starješine! Nato mi odgovoriste: Dobro je što misliš učiniti. Tada izabrah od vaših plemenskih glavara mudre i iskusne ljude i postavih vam ih za starješine: za tisućnike, za stotnike, za pedesetnike i za desetnike, nadalje postavih pisare za vaša plemena. U isto vrijeme dadoh vašim sucima ovaj naputak: Saslušavajte obje strane svoje braće! Sudite pravo svakomu, bio brat ili stranac! Budite nepristrani na sudu! Saslušajte i maloga i velikoga! Ne bojte se nikoga! Jer sudac zastupa Božje mjesto. Ako li vam je koji pravni slučaj pretežak, predložite ga meni, da ga istražim! Tako vam onda dadoh naputak za sve što trebate činiti. Potom otiđosmo od Horeba i prijeđosmo svu onu veliku i strašnu pustinju, koju ikad vidjeste, idući na pogorje Amorejaca, kao što nam je bio zapovjedio Gospodin, Bog naš. I dođosmo do Kadeš Barnee. Tada vam rekoh: Dođoste, eto, do pogorja Amorejaca, što nam ga Gospodin, Bog naš, želi dati. Gle, Gospodin, Bog tvoj, dao ti je tu zemlju! Pođi, uzmi je u svoj posjed, kao što ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvojih otaca! Ne boj se i ne plaši se! Tada svi pristupiste k meni i rekoste: Poslat ćemo pred sobom nekoliko ljudi, da nam istraže zemlju i da nam jave za put kojim ćemo ići, i za gradove u koje ćemo doći. Ja sam bio s prijedlogom sporazuman i izabrao sam između vas dvanćst ljudi, iz svakoga plemena po jednoga. Oni krenuše na put, gore u pogorje, stigoše do eškolske doline i razgledaše zemlju. Uzeše sa sobom ploda one zemlje i donesoše nam ga. Onda nam dadoše ovaj izvještaj: Lijepa je zemlja koju će nam dati Gospodin, Bog naš. Ipak ne htjedoste ići, nego se usprotiviste zapovijedi Gospodina, Boga svojega. I mrmljali ste u svojim šatorima ovako: U zloj namjeri odvede nas Gospodin iz egipatske zemlje, da nas preda u ruke Amorejcima, da nas oni unište. Kamo da idemo? Braća nam uplašiše srca kad su govorila: Ljudi su tamo veći i brojniji od nas. Gradovi su im veliki i do neba utvrđeni. Pa i Anakove sinove tamo vidjesmo. A ja vam rekoh: Ne plašite se i ne bojte ih se! Gospodin, Bog vaš, koji ide pred vama, borit će se za vas isto onako kako vam je učinio u Egiptu pred vašim ocima;\ i u pustinji, gdje si vidio kako te nosio Gospodin, Bog tvoj, kao što čovjek nosi svoje dijete, cijelim putem, što ga prevaliste, dok ne dođoste do ovoga mjesta. Ali uza sve to ne imadoste pouzdanja u Gospodina, svog Boga, koji je ipak išao pred vama putem i tražio vam mjesto za tabor, noću u ognju, da ste mogli vidjeti put kojim ste morali ići, a danju u oblaku. Kad je Gospodin čuo vaše tužbe, razgnjevi se i zakle se: Nijedan od ljudi toga naopakog roda ne će vidjeti lijepe zemlje koju sam pod prisegom obećao dati vašim ocima. Samo će je vidjeti Kaleb, Jefuneov sin. Njemu i njegovim sinovima dat ću zemlju po kojoj je išao, jer je bio Gospodinu u svemu pokoran. I na mene se razljuti Gospodin zbog vas i reče: I ti ne ćeš doći tamo. Ipak Jošua, Nunov sin, tvoj sluga, doći će tamo. Njega ohrabri: jer on će razdijeliti zemlju među Izrćlovim sinovima. A vaša djeca, za koju rekoste da će postati roblje, i vaši sinovi, koji danas ne znaju razlikovati između dobra i zla, doći će tamo. Njima ću je dati, i oni će je uzeti u posjed. A vi se vratite i idite u pustinju prema Crvenome moru! Tada mi vi odgovoriste ovako: Sagriješismo Gospodinu. Ići ćemo i borit ćemo se kako nam je zapovjedio Gospodin, Bog naš. Pa se opasaste svaki svojim bojnim oružjem i htjedoste u svojoj zaslijepljenosti poći na pogorje. Ali Gospodin mi zapovjedi: Opomeni ih: Ne idite gore i ne borite se jer ja nisam među vama! Inače, bit ćete poraženi od svojih neprijatelja. Ja vas tad opomenuh, ali ne poslušaste, nego se oprijeste Gospodnjoj zapovijedi i pođoste u svojoj drskosti gore na pogorje. Tada iziđoše protiv vas Amorejci, koji prebivaju na onom pogorju. Oni vas potjeraše, kao roj pčela raspršiše vas od Seira pa do Horme. Kad se vratiste, plakali ste pred Gospodinom, ali Gospodin ne posluša vašega glasa, niti okrenu svojega uha k vama. Tako ostadoste u Kadešu dugo vremena, dok ondje stajaste. Nato se vratismo u pustinju prema Crvenom moru, kao što mi je bio Gospodin zapovjedio. Dugo putovasmo oko gore Seira. Tada mi reče Gospodin: Dosta ste već dugo obilazili tu goru. Okrenite se sada na sjever! Narodu daj ovaj naputak: Sada prolazite kroz područje svoje braće, Ezavovih sinova, koji prebivaju u Seiru. Oni vas se boje. Ali vi se dobro čuvajte da ne zametnete boja s njima. Jer ne ću vam ništa dati od njihove zemlje, ni stope, jer sam Ezavu dao u posjed Seir. Kupujte od njih hranu za novce; i pitku vodu kupujte od njih za novce!\ Ipak te Gospodin, Bog tvoj, blagoslivljao u svemu što si poduzimao. On se zauzimao za te na putovanju kroz tu veliku pustinju. četrdeset je već godina što je s tobom Gospodin, Bog tvoj. Ništa ti nije nedostajalo. I tako prođosmo pokraj svoje braće, Ezavovih sinova, cestom Arabom pokraj Elata i Esion Gebera, onda zaokrenusmo i udarismo putem prema moapskoj pustinji. Tada mi zapovjedi Gospodin: Ne napadaj Moapce! Ne zameći boja s njima! Jer ti ne ću dati od njihove zemlje ništa u posjed. Jer dadoh područje Ar u posjed Lotovim sinovima. Prije su prebivali tamo Emijci, narod velik, mnogobrojan, visoka rasta kao Anakovi sinovi. Oni su pripadali Refaimcima kao Anakovi sinovi, ali Moapci su ih zvali Emijci. U Seiru su prije prebivali Horijci. A Ezavovi ih sinovi protjeraše i uništiše, i naseliše se na njihovo mjesto, kao što učini Izrćl sa zemljom koju im dade Gospodin u posjed. A sada se dignite i prijeđite preko potoka Zereda! Vrijeme našega putovanja od Kadeš Barnee do prijelaza preko potoka Zereda potrajalo je trideset i osam godina. Sav naraštaj ljudi sposobnih za vojsku bio je, međutim, izumro u taboru, kao što im je bio Gospodin zakletvom zaprijetio. Ruka je Gospodnja bila naime protiv njih, da ih do posljednjega čovjeka istrijebi iz tabora. Kad svi ti ljudi sposobni za vojsku pomriješe u narodu, Gospodin mi reče: Ti ćeš, eto, kod Ara proći kroz moapsko područje I doći ćeš u blizinu sinova Amonovih. Ne napadaj ih i ne zameći boja s njima! Jer od zemlje Amonovih sinova ne dam ti ništa u posjed, jer je dadoh u posjed Lotovim sinovima. I za nju se misli da je zemlja Rafaimaca. Nekad su u njoj prebivali Rafaimci, kojima su Amonci dali ime Zamzumijci. Bio je to narod velik, mnogobrojan, visoka rasta kao sinovi Anakovi. Gospodin ih je bio uništio pred njima, pa oni zauzeše njihovu zemlju i naseliše se na njihovo mjesto. Tako je bio učinio i s Ezavovim sinovima, koji prebivaju u Seiru. Nakon što je bio pred njima istrijebio Horijce, zauzeše oni njihovu zemlju i ostadoše tamo na njihovu mjestu do dana današnjega. Također Avijce, koji su do Gaze prebivali u dvorcima, istrijebiše Kaftorci, koji dođoše iz Kaftora i naseliše se na njihovo mjesto. Dignite se i prijeđite preko potoka Arnona. Gle, dajem ti u ruke Amorejca Sihona, hešbonskoga kralja, i njegovu zemlju. Počni osvajati i zarati na nj! Od danas rasprostirem strah i trepet pred tobom kod svih naroda pod cijelim nebom. čim samo čuju za te, zadrhtat će i prepast će se. Tada pošaljem poslanike iz pustinje k Sihonu, hešbonskom kralju, s mirnom ponudom: Htio bih proći kroz tvoju zemlju. Ali ću uvijek ostati na cesti, ne ću skretati ni desno ni lijevo. Hranu mi prodaj za novce; i pitku vodu daj mi za novce! Ja ću samo proći.\ To mi dopustiše i Ezavovi sinovi koji stanuju u Seiru, i Moapci koji prebivaju u Aru. Moj je cilj da prijeđem preko Jordana u zemlju koju nam želi dati Gospodin, Bog naš. Ali Sihon, hešbonski kralj, ne htjede nam dopustiti prolaza. Jer Gospodin, Bog tvoj, bio je učinio te otvrdnu njegov duh i njegovo srce posta uporno, da ga preda u tvoje ruke, kao što je danas. Tada mi reče Gospodin: Eto, počeo sam ti već predavati Sihona i njegovu zemlju. Idi za tim da njegovu zemlju uzmeš u posjed! I kad je Sihon s cijelim svojim narodom izišao u Jahasu protiv nas u boj, dade ga Gospodin, Bog naš, u naše ruke. Pobismo njega, njegove sinove i sav njegov narod. Ujedno osvojismo sve gradove i izvršismo prokletstvo na svakom gradu, na muževima, ženama i djeci. Ne pustismo da nam itko umakne. Zadržasmo za sebe samo stoku i plijen iz gradova što ih osvojismo. Od Aroera na obali Arnona i od grada u dolini pa sve do Gileada nije bilo tvrda mjesta što ga ne bismo mogli osvojiti. Sve nam to dade u naše ruke Gospodin, Bog naš. Ipak, zemlju Amonovih sinova, cijelo područje na strani Jaboka, s gradovima u pogorju, nisi dotakao, točno kako je zapovjedio Gospodin, Bog naš. Nato udarismo putem u Bašan. Tada Og, bašanski kralj, s cijelim svojim narodom iziđe pred nas, da se sukobi s nama kod Edreja. A Gospodin mi reče: Ne boj ga se! Jer ga dajem s cijelim njegovim narodom i sa zemljom u tvoje ruke. Učini s njim upravo onako kako si učinio sa Sihonom, amorejskim kraljem, koji stoluje u Hešbonu! Tako nam dade Gospodin, Bog naš, u ruke i Oga, bašanskoga kralja, s cijelim narodom. Potukosmo ga, da mu više nitko ne preostade. Tada osvojismo i sve njegove gradove. Nije bilo grada koji im ne uzesmo. Šezdeset gradova i sva pokrajina Argob pripadali su Ogovu kraljevstvu u Bašanu. Bili su to svi gradovi što su bili utvrđeni visokim zidinama, vratima i prijevornicama, osim vrlo mnogo otvorenih mjesta. Izvršismo prokletstvo na njima, kao što smo bili učinili na Sihonu, kralju u Hešbonu, i istrijebismo u svakom gradu muževe, žene i djecu. A svu stoku i sav plijen iz gradova uzesmo za se. Tako uzesmo onda zemlju iz ruku dvojice amorejskih kraljeva, koja je s one strane Jordana: od potoka Arnona do gore Hermona ? Sidonci zovu Hermon Sirjon, Amorejci ga zovu Senir, sve gradove u ravnici, sav Gilead i sav Bašan do Salke i Edreja, ukratko gradove što pripadaju Ogovu kraljevstvu u Bašanu. Bašanski kralj Og bio je posljednji preostali Refaimovac. Njegov sarkofag od bazalta stoji još u gradu Amonovih sinova, Rabatu. Dužina je njegova devet običnih lakata, a širina četiri lakta. Tu zemlju onda osvojismo. Od Aroera na rijeci Arnonu dadoh je s polovinom Gileadske gore i njezinim gradovima Rubenovcima i Gadovcima. Ostali dio Gileada i sav Bašan, Ogovo kraljevstvo, svu pokrajinu Argob, predadoh polovini Manašeova plemena. Sav taj bašanski kraj zove se zemlja refaimska. Jair Manašeov sin zauze svu pokrajinu Argob do područja Gešurovaca i Maakinovaca i prozva taj dio Bašana po svome imenu: Jairova sela. Tako se zovu do dana današnjega. Makiru dadoh Gilead. Rubenovu i Gadovu plemenu dadoh zemlju od Gileada do Arnona? sredina je doline granica? pa do Jaboka, granice Amonovih sinova. Dalje Arabu s Jordanom kao granicom, od Kinereta do mora uz poljanu, Slanoga mora, na području obronaka Pisge na istoku. Tada vam dadoh ovaj naputak: Gospodin, Bog vaš, dade vam tu zemlju u posjed. A vi svi, vojnici, pođite naoružani tamo pred svojom braćom, sinovima Izrćlovim! Samo vaše žene i djeca, i vaša stoka? znam da imate mnogo stoke? neka ostanu u vašim gradovima, što vam ih dadoh, dokle Gospodin vašoj braći, isto tako kao vama, ne dade tvrde stanove pa i oni ne uzmu u posjed zemlju koju će im Gospodin, Bog vaš, dati s one strane Jordana. Onda se smijete vratiti svaki svojemu posjedu, što vam ga dadoh. A Jošui dadoh onda ovaj naputak: Svojim očima vidio si sve što Gospodin, Bog vaš, učini onoj dvojici kraljeva. Isto tako učinit će Gospodin sa svim kraljevstvima u koja ćeš prijeći. Ne bojte ih se! Jer Gospodin, Bog vaš, sam će se boriti za vas. Onda sam se pomolio Gospodinu: Svemogući Gospodine! Ti si već dosad svojemu sluzi pokazao svoju moć i svoju jaku ruku. Jer gdje je u nebu i na zemlji Bog koji tvori takva čudesa i junačka djela kao ti? Daj mi da i ja prijeđem tamo i da vidim lijepu zemlju s one strane Jordana, to sjajno pogorje i Libanon! Ali Gospodin se ljutio na me zbog vas i nije me uslišao. Štoviše, odgovori mi Gospodin: Dosta je toga! Ne govori mi više o tome! Popni se na vrh Pisge! Podigni svoje oči na zapad i na sjever, na jug i na istok, i pogledaj je svojim vlastitim očima! Jer ne ćeš nikada prijeći preko Jordana. Podaj, dakle, Jošui naputke, ohrabri i ojačaj ga! Jer će on na čelu naroda prijeći tamo i zemlju koju vidiš razdijeliti. Tako ostadosmo u dolini prema Bet Peoru. A sada, Izrćle, poslušaj zapovijedi i naredbe koje vas učim da držite, da biste sretno živjeli i ušli u posjed zemlje koju će vam dati Gospodin, Bog vaših otaca! Ništa ne dodajte zapovijedima što vam ih dajem, niti išta od njih oduzmite! Nego izvršavajte zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih dajem! Svojim očima vidjeste što učini Gospodin zbog Baal Peora. Svakoga koji se priključi Baal Peoru dade Gospodin, Bog tvoj, istrijebiti iz tvoje sredine. A vi, koji se čvrsto držite Gospodina, svojega Boga, svi ste danas još na životu. Vidite, učim vas zapovijedi i naredbe kako mi ih naloži Gospodin, moj Bog, da po njima radite u zemlji u koju ulazite, da je uzmete u posjed. Držite ih i izvršavajte! Jer to će vas u očima poganskih naroda učiniti mudrima i razumnima. Kad oni čuju sve te uredbe, kazat će: Doista, taj veliki narod je mudar i razuman narod. Jer gdje ima tako velik narod, kojemu je Bog tako blizu, kako je nama Gospodin, Bog naš, kad ga god zazovemo. I gdje je tako velik narod, koji bi imao tako pravedne zakone i naredbe, kao što je sav ovaj zakon što vam ga danas predlažem? Samo se čuvaj i dobro pazi da ne zaboraviš što si svojim očima vidio, i da ti to ne iščezne iz srca dok si god živ! Objavi to svojoj djeci i djeci svoje djece! Nemoj zaboraviti onaj dan kad si stajao na Horebu pred Gospodinom, svojim Bogom, kad mi zapovjedi Gospodin: Saberi mi narod! Hoću im objaviti svoje zapovijedi, da nauče bojati me se, dok su živi na zemlji, i da to nauče i svoju djecu! Tada pristupiste i stadoste pod gorom. A gora je ognjem gorjela do samoga neba, opkoljena tamom, oblakom i mrakom. Gospodin vam tada progovori ispred ognja. Glas riječi čuste, ali lika ne mogoste vidjeti. Samo glas čuste. On vam objavi svoj Savez, koji vam zapovjedi da držite deset zapovijedi, i napisa ih na dvije kamene ploče. Meni tad zapovjedi Gospodin da vas naučim zakone i zapovijedi, da ih izvršavate u zemlji u koju prelazite, kako biste je uzeli u posjed. Pazite dakle dobro na se! Za život vam je! Onda kad vam je Gospodin na Horebu govorio ispred ognja, ne vidjeste nikakva lika. Zato ne radite naopako i ne radite sebi nikada rezan lik u obliku kakve god slike, bila ta slika muškoga ili ženskoga bića, bila ta slika četveronožne životinje na zemlji ili slika kakve krilate ptice koja leti ispod neba, bila ta slika kakva životinje što gmiže na zemlji, ili slika kakve ribe što živi u vodi ispod zemlje. Kad podigneš svoje oči k nebu i vidiš sunce, mjesec i zvijezde, svu nebesku vojsku, ne daj se zavesti, da padneš pred njima i da im se pokloniš! Jer ih Gospodin, Bog tvoj, prepusti svim drugim narodima pod cijelim nebom. A vas uze Gospodin i izvede vas iz ognjene peći, iz Egipta, da budete narod njegove svojine, kako je to danas. Ali na mene se Gospodin razljuti zbog vas i zakle se da ne smijem prijeći preko Jordana i ući u lijepu zemlju koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u posjed. I ja ću umrijeti u ovoj zemlji i ne ću prijeći preko Jordana. A vi ćete prijeći i tu lijepu zemlju uzeti u posjed. Zato se čuvajte da ne zaboravite zavjeta Gospodina, Boga svojega, što ga sklopi s vama, i da ne pravite sebi rezana lika u obliku bilo čega, što ti je zabranio Gospodin, Bog tvoj! Jer je Gospodin Bog koji revnuje. Kad dobijete djecu i unuke i uživite se u zemlji, i kad se ogriješite time da napravite rezan lik u kojem god obliku i učinite što je neugodno u očima Gospodina, Boga vašega, tako da ga razljutite, ja danas zovem nebo i zemlju za svjedoke proti vas, da ćete brzo iščeznuti iz zemlje u koju idete preko Jordana, kako biste je uzeli u posjed. Ne ćete dugo u njoj živjeti, nego ćete biti posve uništeni. Gospodin će vas tada raspršiti među narode. Samo će vas malen broj ostati među poganskim narodima, u koje će vas odvesti Gospodin. Tamo ćete služiti bogovima koje načini čovječja ruka od drveta i kamena, koji niti vide, niti čuju, niti jedu, niti dišu. Otamo ćeš tražiti Gospodina, svojega Boga, pa ćeš ga i naći, ako ga budeš žudio svim srcem i svom dušom. Kada budeš u nevolji i sve te to snađe u budućim danima, ti ćeš se vratiti Gospodinu, svom Bogu, i bit ćeš mu poslušan. Jer Gospodin, Bog tvoj, milosrdan je Bog, on te ne će ostaviti i neće te upropastiti i ne će zaboraviti Saveza s tvojim ocima, za koji im se zakleo. Zapitaj jednom prijašnja vremena, što su bila prije tebe, od dana kad stvori Bog čovjeka na zemlji i istraži od jednoga kraja neba do drugoga, je li se ikad što dogodilo tako veliko, ili, je li se ikad čulo što takvo? Je li ikad čuo koji narod glas Božji gdje govori iz ognja, kao što si ga ti čuo, a ipak si ostao na životu? Ili, je li ikad Bog pokušao da dođe te uzme sebi narod iz sredine kojega drugog naroda takvim kušnjama, znacima i čudesima, ratom i jakom rukom, i mišicom podignutom, velikim djelima, strahovitim, kao što je učinio sve to za vas Gospodin, Bog vaš, u Egiptu pred vašim očima? Ti si smio to doživjeti, da znaš da je Gospodin pravi Bog i da nema drugoga osim njega. Dao ti je da čuješ s neba njegov glas, da te pouči, i na zemlji ti je dao da vidiš veliki njegov oganj, i iz ognja si čuo njegove riječi. On je ljubio tvoje oce i izabrao njihove potomke i izveo te sâm velikom svojom silom iz Egipta. Ispred tebe je otjerao narode, koji su bili veći i jači od tebe, da te uvede u njihovu zemlju i da ti je da u posjed, kao što je danas. Spoznaj dakle danas i uzmi to k srcu, da je Gospodin pravi Bog, i da gore u nebu i dolje na zemlji nema drugoga! Drži njegove zapovijedi i odredbe, koje ti danas dajem, da bude dobro tebi i tvojoj djeci nakon tebe i da dugo boraviš u zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje zauvijek!” Tada odijeli Mojsije tri grada u istočnoj jordanskoj zemlji, da bi ubojica mogao uteći tamo, koji nehotice ubije drugoga, a da nije prije bio njegov neprijatelj. Tko bi utekao u jedan od tih gradova, trebao je ostati na životu. Bili su to: Bezer u pustinji na visoravni u Mišoru, na području Rubenovu, onda Ramot u Gileadu, u području Gadovu i Golan u Bašanu, u području Manašeovu. Ovo je zakon koji dade Mojsije sinovima Izrćlovim. Ovo su naredbe, zakoni i pravne odredbe koje objavi Mojsije sinovima Izrćlovim za njihova izlaska iz Egipta, s one strane Jordana, u dolini prema Bet Peoru, u zemlji amorejskoga kralja Sihona, koji je stolovao u Hešbonu. Njega su bili pobijedili Mojsije i sinovi Izrćlovi za svojega izlaska iz Egipta i njegovu zemlju zauzeli, i zemlju bašanskoga kralja Oga, dvojice amorejskih kraljeva u istočnoj jordanskoj zemlji, od Aroera na obali Armona do gore Siona, to jest Hermona, sa svom Arabom, s one stranu Jordana prema istoku, do mora u Arabi na podnožju obronaka Pisge. Mojsije sazva sve Izrćlce i reče im: “čuj, Izrćle, zakone i zapovijedi, što vam ih danas objavljujem! Naučite ih i nastojte ih držati! Gospodin, Bog naš, sklopi s nama Savez na Horebu. Nije Gospodin sklopio taj savez s našim ocima, nego s nama, koji smo danas još svi ovdje na životu. Gospodin je licem k licu govorio s vama iz ognja na gori. Ja sam tada stajao između Gospodina i vas, da vam objavim Gospodnju riječ; jer ste se vi bojali ognja i niste uzišli na goru. Riječi su glasile:\ Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji te izveo iz egipatske zemlje, iz kuće sužanjstva. Nemaj drugih bogova uz mene! Ne izrađuj sebi rezana lika, niti kakve slike od onoga što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodi pod zemljom! Ne padaj ničice pred njima i ne klanjaj im se; jer sam ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog revnitelj, koji kazni opačinu otaca na djeci, na unučadi i praunučadi onih koji me mrze,\ a milosrđe iskazuje do u tisućitog koljena onima koji me ljube i drže moje zapovijedi. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svojega! Jer Gospodin ne će pustiti bez kazne onoga koji uzima njegovo ime uzalud. Pazi na to da posvetiš subotu, kao što ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj! Šest dana radi i obavljaj sve svoje poslove! Ali sedmi dan je dan odmora u čast Gospodinu, Bogu tvojemu. Tad ne smiješ raditi nikakva posla, ni ti, ni tvoj sin ili kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoj vol, ni tvoj magarac, ni sva tvoja stoka, ni stranac koji boravi kod tebe unutar tvojih vrata! Tvoj sluga i tvoja sluškinja neka se uspiju odmoriti kao ti! Pomišljaj na to da si sam bio rob u egipatskoj zemlji, i da te je Gospodin, Bog tvoj, izveo otamo jakom rukom i snažnom mišicom! Zato ti Gospodin, Bog tvoj, zapovijeda da svetkuješ subotu. Poštuj svog oca i majku, kao što ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da dugo živiš i da ti dobro bude u zemlji koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj! Ne ubijaj! Ne čini preljuba! Ne kradi! Ne svjedoči lažno protiv svog bližnjeg! Ne želi žene svog bližnjega! Ne želi kuće svojega bližnjega, ni njegove njive, njegova sluge, njegove sluškinje, njegova vola, njegova magarca, ni išta što pripada tvojemu bližnjemu! Ove riječi Gospodin je uputio cijeloj vašoj zajednici na brdu iz ognja i gustog oblaka snažnim glasom, ne dodavši ništa. Napisao ih je na dvije kamene ploče te ih predao meni. Kad vi čuste glas iz tame, a gora je ognjem gorjela, tad pristupiste k meni, svi vaši plemenski glavari i vaše starješine, te rekoste: Doista, Gospodin, Bog naš, pokaza nam slavu i svoju veličinu, i čusmo njegov glas iz ognja. Danas doživjesmo da Bog može govoriti s čovjekom, a da čovjek ostane na životu. A sada, zašto bismo umrli? Jer će nas spaliti taj veliki oganj. Ako budemo još dalje slušali glas Gospodina, Boga svojega, pomrijet ćemo. Jer gdje je čovječje biće koje je kao mi čulo glas Boga živoga gdje govori iz ognja, a koje je ostalo na životu? Pristupi i slušaj što će kazati Gospodin, Bog naš! Onda nam kaži sve što ti rekne Gospodin, Bog naš! I mi ćemo to slušati i činiti. Kad je Gospodin čuo vaše riječi, što mi ih glasno kazaste, reče mi Gospodin: čuo sam riječi što ti ih taj narod glasno reče. Imaju pravo u svemu što kažu. O, kad bi im bilo srce uvijek takvo da me se vazda boje i drže sve moje zapovijedi! Tada bi bilo uvijek dobro njima i njihovoj djeci. Idi i reci im: Vratite se u svoje šatore! A ti ostani ovdje kod mene! Kazat ću sve zapovijedi, zakone i naredbe koje ćeš ih naučiti, da po njima rade u zemlji koju ću im dati u posjed. Gledajte dakle da činite tako kako vam je zapovjedio Gospodin, Bog vaš! Ne odstupajte od toga ni desno ni lijevo! Idite točno putem što vam ga je pokazao Gospodin, Bog vaš, da ostanete na životu i da vam dobro bude, i da dugo prebivate u zemlji koju ćete uzeti u posjed!” To su zapovijedi, zakoni i naredbe koje Gospodin, Bog vaš, zapovjedi da vas učim. Po njima trebate živjeti u zemlji u koju idete, da je uzmete u posjed. Boj se Gospodina, Boga svojega, i drži njegove zakone i zapovijedi, koje ti dajem, ti i tvoje dijete, i tvoja unučad, sve dane života, da živiš dugo! Poslušaj ih, dakle, Izrćle, i savjesno ih ispunjavaj, da ti bude dobro i da se veoma umnožiš! Jer Gospodin, Bog vaših otaca, obećao ti je zemlju u kojoj teče mlijeko i med. čuj, Izrćle! Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin! Ljubi Gospodina, Boga svojega, svim srcem, svom dušom i svom snagom svojom! Ove zapovijedi, što ti ih dajem danas, neka ti budu upisane u srcu! Napominji ih svojoj djeci! Govori o njima ili kad boraviš kod kuće ili kad si na putu, ili kad liježeš ili kad ustaješ! Priveži ih sebi kao znak na svoju ruku! Nosi ih kao spomen na čelu i napiši ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata! Sada dolazi vrijeme kada će te Gospodin, Bog tvoj, uvesti u zemlju za koju se zakleo tvojim ocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će ti je dati, u zemlju s velikim i lijepim gradovima koje nisi zidao, kućama punim svakoga dobra koje nisi punio, sa studencima iskopanim koje nisi kopao, s vinogradima i maslinicima koje nisi sadio. Ti ćeš sve to moći uživati do sitosti. A tada se dobro čuvaj da ne zaboraviš Gospodina, koji te izvede iz egipatske zemlje, iz kuće sužanjstva! Boj se Gospodina, Boga svojega! Služi mu i kuni se samo njegovim imenom! Ne idite za tuđim bogovima, za bogovima pogana koji su oko vas! Jer Gospodin, Bog tvoj, Bog je revnitelj prema tebi. Inače bi se mogao Gospodin, Bog tvoj, razgnjeviti na te, pa te istrijebiti sa zemlje. Ne kušajte Gospodina, Boga svojega, kao što ga kušaste u Masi! Držite brižno zapovijedi, naredbe i zakone Gospodina, Boga svojega, što vam ih dade! čini što je dobro i pravo u očima Gospodnjim, da ti bude dobro i da mogneš ući u lijepu zemlju, za koju se Gospodin zakleo tvojim ocima da je uzmeš u posjed, kada sve tvoje neprijatelje otjera ispred tebe, kao što je obećao Gospodin! Ako te poslije zapita tvoj sin: Što znače zapovijedi, zakoni i naredbe što vam ih dade Gospodin, Bog naš, onda odgovori svom sinu: Bili smo faraonovi robovi u Egiptu. Ali nas izvede Gospodin iz Egipta jakom rukom. Gospodin pred našim očima učini velike i strahovite znake i čudesa na Egiptu, na faraonu i na svoj njegovoj kući. A nas izvede otamo, da nas dovede ovamo i da nam da zemlju za koju se bio zakleo našim ocima. Zatim nam zapovjedi Gospodin da vršimo sve ove zakone i da se bojimo Gospodina, Boga svojega, da nam uvijek bude dobro i da nas uzdrži na životu, kao danas. Sveta nam je dužnost da sav ovaj zakon držimo iz ljubavi prema Gospodinu, Bogu svojemu, kako nam je zapovjedio. Gospodin, Bog tvoj, dovest će te u zemlju u koju ideš da je uzmeš u posjed. Otjerat će ispred tebe mnoge narode: Hetite, Girgašane, Amorejce, Kanaance, Perižane i Jebusejce, sedam naroda koji su brojniji i jači od tebe. Kad ih Gospodin, Bog tvoj, preda tebi i ti ih pobijediš, tad izvrši na njima prokletstvo! Ne sklapaj s njima saveza i ne štedi ih! Niti stupaj u svojtu s njima: svoje kćeri ne daj za ženu kojemu od njihovih sinova, niti koju od njihovih kćeri uzimaj za ženu svojemu sinu! Jer bi mi mogli iznevjeriti tvojega sina, tako da služe drugim bogovima. Tada bi Gospodin planuo. Nego ovako s njima postupajte: njihove žrtvenike poobarajte, njihove kamene spomenike porazbijajte, njihova sveta stabla sasijecite i njihove rezane bogove spalite u ognju! Jer ti si narod koji je posvećen Gospodinu, Bogu svojemu. Tebe je izabrao Gospodin, Bog tvoj, između svih naroda na zemlji, da budeš narod koji pripada samo njemu. Nije vam se Gospodin obratio i izabrao vas zato što bi vas bilo više nego drugih naroda? jer vi ste najmanji od svih naroda? nego zato što vas Gospodin ljubi i drži zakletvu kojom se zakleo vašim ocima. Zato vas je Gospodin izveo jakom rukom i izbavio vas iz kuće sužanjstva, iz ruke faraona, egipatskoga kralja. I tako znaj da je Gospodin, Bog tvoj, pravi Bog, vjerni Bog, koji drži zavjet i milost iskazuje do tisućitog koljena onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi. A onima koji ga mrze, plaća na njihovu vlastitom tijelu, kad ih uništi. Ne odgađa onima koji ga mrze, nego im plaća na njihovu vlastitom tijelu. Zato drži zapovijedi, zakone i naredbe koje ti danas zapovijedam da ih vršiš! Ako ove propise poslušaš i savjesno uzdržiš, i Gospodin, Bog tvoj, držat će se Saveza i milosti, kao što se zakleo tvojim ocima. On će te ljubiti, blagoslovit će te i umnožit će te, blagoslovit će plod tvojega tijela, rod tvoje zemlje, tvoje žito, tvoje vino i tvoje ulje, plod tvojih goveda i prirast tvoje stoke u zemlji za koju se zakleo Gospodin tvojim ocima da će ti je dati. Bit ćeš blagoslovljen pokraj svih naroda. Ne će biti u tebe ni neplodnih ljudi, ni neplodne stoke. Gospodin će ukloniti od tebe i sve bolesti i ne će pustiti da dođe na tebe ni jedno od ljutih egipatskih zala, koje znaš, nego će ih pustiti na sve tvoje neprijatelje. Uništi sve narode što ti ih izruči Gospodin, Bog tvoj! Nemaj milosrđa s njima! Ne služi njihovim bogovima, jer bi to bila zamka za tebe! Ako li sam u sebi pomisliš: Ti su narodi brojniji od mene, kako ih mogu izagnati, ne boj ih se! Pomisli na ono što je Gospodin, Bog tvoj, učinio faraonu i svemu Egiptu, na velike kušnje što ih vidješe tvoje oči, na znake i čudesa, na jaku ruku i snažnu mišicu, čime te izvede Gospodin, Bog tvoj! Tako će učiniti Gospodin, Bog tvoj, sa svim narodima od kojih bi se uplašio. I stršljene će poslati Gospodin, Bog tvoj, na njih, dok ne izginu svi koji bi preostali i sakrili se od tebe. Ne plaši ih se! Jer je u sredini tvojoj Gospodin, Bog tvoj, moćni i strašni Bog! A Gospodin, Bog tvoj, sve će malo po malo protjerati te narode ispred tebe. Ne ćeš ih moći odjednom uništiti. Inače bi se tebi odveć umnožile divlje životinje. Ali će ih Gospodin, Bog tvoj, predati tebi i strašno će ih smesti, dok ih ne zatre. I njihove kraljeve predat će u tvoje ruke, i ti ćeš zatrti njihova imena pod nebom. Nitko se ne će moći održati pred tobom, dok ih ne uništiš. Rezane njihove bogove spali! Nemoj se polakomiti za srebrom i zlatom što je na njima i ne uzimaj ga za se, da time ne budeš zaveden! Jer je to odvratno Gospodinu, tvojemu Bogu. Ne unosi takvu odvratnost u svoju kuću, da ne budeš proklet kao i ona! Neka ti se to gadi, i neka te hvata groza od toga, jer je to prokleto! Sve zapovijedi koje vam danas dajem držite savjesno, da ostanete na životu, da se umnožite i dobijete u posjed zemlju koju je Gospodin pod zakletvom obećao vašim ocima! Pomišljaj na sav put kojim te vodio Gospodin, Bog tvoj, četrdeset godina po pustinji, da te ponizi, da te iskuša, da spozna što ti je u srcu, hoćeš li držati njegove zapovijedi ili ne ćeš! Ponizio te je i glađu te morio. Ali te onda hranio manom, koju nisi poznavao ni ti, ni oci tvoji, da ti pokaže da čovjek ne živi o samom kruhu. Jer čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. Tvoje se haljine nisu otrcale na tebi, i tvoje noge ne otekoše za tih četrdeset godina. Zato spoznaj u svom srcu da te Gospodin, Bog tvoj, odgaja, kao što se odgaja svoje dijete! Drži zapovijedi Gospodina, Boga svojega! Hodi njegovim putovima i boj ga se! Jer te Gospodin, Bog tvoj, vodi u lijepu zemlju, u zemlju potoka, izvora i jezera, što izviru u ravnici i u gori, u zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipka, u zemlju maslina i meda;\ u zemlju u kojoj ne ćeš sirotinjski jesti svoj kruh jer ne ćeš podnositi nikakve oskudice, u zemlju gdje kamenje ima željeza i gdje ćeš iz njezinih brda kopati mjed. Kad se najedeš do sitosti, onda zahvali Gospodinu, Bogu svojemu, za lijepu zemlju koju ti dade! čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina, Boga svojega, i da ne prestupiš njegovih zapovijedi, naredaba i zakona, što ti ih danas dajem! Kad se do sitosti najedeš, sagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš, kad se tvoja goveda i ovce naplode, kad ti se namnoži srebro i zlato, i sve tvoje imanje i blago kad se umnoži, onda nemoj da se ponese tvoje srce, i ne zaboravi Gospodina, Boga svojega, koji te izveo iz egipatske zemlje, iz kuće sužanjstva;\ koji te vodio preko velike i strašne pustinje, gdje su otrovne zmije i škorpioni, preko suhih krajeva gdje nema vode; koji ti je izveo vodu iz tvrde kao kremen stijene;\ koji te hranio u pustinji manom koju nisu poznavali tvoji oci. On te ponižavao i kušao da ti napokon mogne iskazati dobro. Ne pomišljaj u sebi: Moja snaga i moja jaka ruka pribavile su mi to bogatstvo! Nego se spomeni Gospodina, Boga svojega; jer on je taj koji ti dade snagu da pribaviš bogatstvo, da tako ispuni svoj Savez što ga je zakletvom potvrdio tvojim ocima, kao što se dogodi danas.\ Ako li zaboraviš Gospodina, Boga svojega, i pođeš za drugim bogovima i njima budeš služio i klanjao se, onda vas svečano uvjeravam danas: zacijelo ćete propasti. Kao narodi koje Gospodin potire ispred vas, upravo ćete tako i vi propasti, jer ne poslušaste glasa Gospodina, Boga svojega. čuj, Izrćle! Ti ćeš sada prijeći preko Jordana da podvrgneš narode koji su veći i jači od tebe, i gradove velike i do neba utvrđene, narod silan i visok, Anakove sinove, koje znaš i za koje si slušao: Tko može odoljeti Anakovim snovima? Znaj, dakle, sada: Gospodin, Bog tvoj, ići će sam pred tobom kao oganj koji spaljuje. On će ih uništiti i pred tobom oboriti, tako da ih mogneš protjerati i istrijebiti, kao što ti je obećao Gospodin. Ne misli kad ih Gospodin, Bog tvoj, otjera ispred tebe, ovako: Zbog moje pravde dovede me Gospodin, da primim u posjed tu zemlju! Gospodin otjera te narode ispred tebe zbog njihova nevaljalstva. Ne ideš zbog svoje pravde i zbog poštenja svojega srca primiti u posjed njihovu zemlju, nego Gospodin, Bog tvoj, tjera te narode ispred tebe zbog njihova nevaljalstva i zato da ispuni obećanje za koje se Gospodin zakleo tvojim ocima: Abrahamu, Izaku i Jakovu. Znaj dakle da ti Gospodin, Bog tvoj, ne daje u posjed te lijepe zemlje zbog tvoje pravde; jer si ti tvrdoglav narod. \ Pomišljaj na to i ne zaboravljaj kako si razgnjevio Gospodina, Boga svojega, u pustinji! Od dana kad iziđoste iz egipatske zemlje do svojega dolaska na ovo mjesto opirali ste se Gospodinu. Osobito na Horebu razgnjeviste Gospodina, i Gospodin je tako planuo na vas da vas je htio uništiti. Bio sam uzišao na goru da primim kamene ploče, ploče Saveza što ga s vama sklopi Gospodin. četrdeset dana i četrdeset noći ostadoh na gori ne jedući kruha i ne pijući vode. Gospodin mi dade dvije kamene ploče ispisane prstom Gospodnjim, na kojima su bile sve zapovijedi što vam ih je Gospodin priopćio na gori, iz ognja, na dan vašega sastanka. Kad mi Gospodin poslije četrdeset dana i četrdeset noći dade dvije kamene ploče, ploče Saveza, reče mi Gospodin: Ustani! Siđi brže odavle! Jer tvoj narod, koji si izveo iz Egipta, čini zlo. Siđoše brzo s puta za koji im zapovjedih da ga slijede: Načiniše sebi liven lik. I još mi reče Gospodin: Pogledah taj narod i znam dobro: To je narod tvrdokoran. Pusti me da ih uništim i njihovo ime zatrem pod nebom! A od tebe ću učiniti narod jači i brojniji nego što je taj. Tada se vratih i siđoh s gore, a dvije ploče Saveza bile su mi u rukama. Gora je još jednako gorjela ognjem. Tad vidjeh doista da ste bili sagriješili protiv Gospodina, Boga svojega. Bili ste sebi napravili izliveno tele. Tako ste brzo sišli s puta što vam ga je zapovjedio Gospodin. Prihvatih one dvije ploče, bacih ih iz svojih ruku i razbih ih pred vašim očima. Tada padoh kao prvi put ničice pred Gospodina, četrdeset dana i četrdeset noći na jedući kruha i ne pijući vode zbog svih vaših grijeha, što ste ih bili počinili kad učiniste što je bilo mrsko Gospodinu i što ga je moralo razgnjeviti. Bojah se gnjeva i jarosti kojom se Gospodin razljutio na vas, tako da vas je htio uništiti. I Gospodin me usliša i ovaj put. I na Arona se bio Gospodin veoma razgnjevio, tako da je htio i njega uništiti. Pomolio sam se tada i za Arona. A vaš grijeh, što ste ga bili učinili, tele, uzeh, spalih ga, razbih ga na komade i satrh ga u prah. Prah bacih u potok što teče s gore. I u Taberi i Masi i Kibrot Hattaavi razgnjeviste Gospodina. Kad vas posla Gospodin iz Kadeš Barnee s nalogom: Pođite gore i uzmite u posjed zemlju koju sam vam dao, tada se oduprijeste nalogu Gospodina, Boga svojega. Ne povjerovaste mu i ne poslušaste njegova glasa. Nepokorni ste bili Gospodinu otkad vas poznajem. I kad sam četrdeset dana i četrdeset noći pred Gospodinom na tlu prostrt ležao, jer je Gospodin bio zaprijetio da će vas uništiti, ovako sam se pomolio Gospodinu: Svemogući Gospodine! Ne uništavaj ipak svojega naroda, baštine svoje, koju si izbavio velikom moći i izveo jakom rukom iz Egipta! Spomeni se svojih slugu Abrahama, Izaka i Jakova! Ne gledaj na tvrdoglavost toga naroda, na njegovo nevaljalstvo i na njegov grijeh! Neka se ne mogne reći u zemlji iz koje si nas izveo: Budući da ih Gospodin nije mogao uvesti u zemlju koju im je bio obećao, i budući da ih je mrzio? zato ih izvede, da ih pomori u pustinji. Oni su ipak tvoj narod, baština koju si izveo svojom velikom snagom i svojom podignutom mišicom. Tada mi zapovjedi Gospodin: Iskleši sebi dvije kamene ploče, kao što su bile prve, i uziđi k meni na goru! Napravi sebi i kovčeg od drveta! Napisat ću na te ploče riječi koje su bile na prvim pločama, što si ih razbio. Stavi ih onda u kovčeg! Napravih dakle kovčeg od drveta bagrema, isklesah dvije kamene ploče, kao što su bile prve, i uziđoh na goru s dvjema pločama. Tada on napisa na ploče, jednakim pismom kao prije, deset zapovijedi, koje vam je bio Gospodin priopćio na gori iz ognja, na dan vašega sastanka. Tad mi ih Gospodin predade. I siđoh opet s gore i stavih ploče u kovčeg što sam ga bio napravio. Tamo ostadoše, kao što mi je bio zapovjedio Gospodin. A sinovi Izrćlovi pođoše iz Beerota u području Jakanovih sinova u Moseru. Ondje umre Aron i ondje bi pokopan. Umjesto njega postade svećenik njegov sin Eleazar. Otamo odoše u Gudgod, iz Gudgoda u Jotbatu, pokrajinu obilnu vodom. Tada odvoji Gospodin Levijevo pleme, da nosi kovčeg Saveza Gospodnjega, da služi pred Gospodinom i da blagoslivlja u njegovo ime, kako to biva do danas. Zato Levi ne dobi dijela ni baštine kao njegova braća. Gospodin je njegova baština, kao što mu je bio obećao Gospodin, Bog tvoj. A ja ostadoh, kao prije, na gori četrdeset dana i četrdeset noći. I usliši me Gospodin i ovaj put. Gospodin te ne uništi. Tada mi zapovjedi Gospodin: Ustani! Idi pred narodom dalje, da dođu u posjed zemlje za koju sam se zakleo njihovim ocima da ću im je dati! Dakle, Izrćle! Što traži od tebe Gospodin, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Gospodina, Boga svojega, da hodiš po svim njegovim putovima, da ga ljubiš i da služiš Gospodinu, Bogu svojemu, svim srcem i svom dušom, držeći zapovijedi i zakone Gospodnje, što ti ih danas dajem, da ti bude dobro. Eto, Gospodinu, Bogu tvojemu, pripadaju nebo i nebo nebesa, zemlja i sve što je na njoj. Pa ipak, Gospodin se u svojoj ljubavi okrenuo k vašim ocima i izabrao vas, njihove potomke, između svih naroda, kao što je danas. Zato obrežite svoje srce i ne budite više tvrdokorni! Jer Gospodin, Bog vaš, jest najviši Bog i najviši Gospodin, veliki, silni, strašni Bog, koji ne gleda na osobu i ne da se podmititi, koji pomaže do pravice siroti i udovici, ljubi stranca i daje mu hranu i odjeću. Tako i vi ljubite stranca! Jer ste i sami bili stranci u egipatskoj zemlji. Boj se Gospodina, Boga svojega, njemu služi, njega se drži, njegovim se imenom samo kuni! On je tvoja slava, on je tvoj Bog, koji na tebi učini ona velika i čudesna djela što si ih vidio svojim očima. Sedamdeset duša je bilo tvojih otaca kad su ono išli u Egipat. Sada te Gospodin, Bog tvoj, umnoži kao zvijezde na nebu. Ljubi, dakle, Gospodina, Boga svojega, i izvršavaj uvijek ono što je ustanovio, njegove zakone, naredbe i zapovijedi! Promislite sad dobro: Ne obraćam se vašoj djeci! Oni nisu proživjeli i na sebi iskusili vodstvo Gospodina, Boga vašega, njegovu veličinu, njegovu jaku ruku, njegovu podignutu mišicu, čudesne njegove znake i djela što ih učini u Egiptu na faraonu, egipatskom kralju, i na svoj njegovoj zemlji;\ što učini na egipatskoj vojsci, na njihovim konjima i kolima; kako on, kad su vas tjerali, učini te ih voda Crvenoga mora potopi, i tako ih on, Gospodin, uništi do današnjega dana;\ onda što vam učini u pustinji dok ne dođoste do ovoga mjesta;\ i što je učinio Datanu i Abiramu, sinovima Eliaba, sina Rubenova, kako zemlja otvori usta i usred svega Izrćla proždre njih i njihove obitelji i njihove šatore, i sve što su imali. Ne, vi očima svojim vidjeste sva velika djela što ih učini Gospodin. Zato držite sav Zakon što vam ga danas zapovijedam, da budete dosta jaki, te uzmete u posjed zemlju u koju idete, da je osvojite i da dugo živite u zemlji za koju se zakle Gospodin vašim ocima da će je dati njima i njihovim potomcima, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Jer zemlja u koju ideš da je zaposjedneš nije kao egipatska zemlja, iz koje ste izišli. Ona se morala, čim si bio posijao sjeme, natapati nogostupnim spravama, kao vrt za zelje. Ali zemlja u koju idete da je zaposjednete, zemlja je u kojoj ima brda i dolina, i koju natapa nebeski dažd. To je zemlja za koju se brine Gospodin, Bog tvoj, na koju su jednako upravljene oči Gospodina, Boga tvojega, od početka do kraja godine. Zato, ako budete slušali moje zapovijedi, što vam ih danas dajem, i ako budete ljubili Gospodina, Boga svojega, te mu služili svim srcem i svom dušom, davat ću dažd vašoj zemlji u pravo vrijeme, rani dažd i kasni dažd, da možeš sabrati svoje žito, vino i ulje. I za tvoju stoku ću dati travu na poljima, i moći ćeš jesti do sitosti. A čuvajte se da se ne zavara vaše srce, da se ne odmetnete i da ne služite tuđim bogovima, i da im se ne klanjate! Inače će se raspaliti na vas srdžba Gospodnja, i zatvorit će nebo. Tada ne će viša pasti dažd, i zemlja ne će više dati roda. Tako ćete brzo iščeznuti iz ove lijepa zemlje, koju vam daje Gospodin. Utisnite, dakle, ove moje zapovijedi u svoje srce i dušu! Privežite ih kao znak na svoje ruke i nosite ih kao spomen na čelu! Učite i svoju djecu i govorite o njima: ili kad ste kod kuće ili na putu, ili kad liježete ili ustajete! Napišite ih na dovratnike svoje kuće i na svoja vrata, da vi i vaša djeca u zemlji za koju se zakleo Gospodin ocima vašim da će im je dati, tako dugo živite kako dugo bude stajalo nebo nad zemljom! Ako budete držali sav zakon što vam ga danas dajem, i budete ljubili Gospodina, Boga svojega, i ako budete hodili svim njegovim putovima i njega se držali, otjerat će Gospodin sve te narode ispred vas, i pobijedit ćete narode koji su veći i jači od vas. Svako mjesto na koje stupi vaša noga bit će vaše. Od pustinje do Libanona, od rijeke Eufrata do zapadnoga mora dosezat će vaše područje. Nitko se ne će održati pred vama. Strah i trepet pred vama raširit će Gospodin, Bog vaš, preko sve zemlje na koju stupite, kao što vam obeća. Eto, iznosim danas pred vas blagoslov i prokletstvo: Blagoslov, ako budete slušali zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što vam ih danas dajem. A prokletstvo, ako ne budete slušali zapovijedi Gospodina, Boga svojega, i ako skrenete s puta što vam ga danas pokazujem, trčeći za bogovima koje ne poznajete. I kad te uvede Gospodin, Bog tvoj, u zemlju u koju ideš, da je zaposjedneš, tada izreci blagoslov na gori Gerizimu, a prokletstvo na gori Ebalu! One su s one strane Jordana, uz zapadnu cestu u zemlji Kanaanaca, koji prebivaju u ravnici, prema Gilgalu, kod hrasta More. Tako sad prijeđite Jordan, da zaposjednete zemlju koju vam daje Gospodin, Bog vaš! Kad je osvojite, onda se nastanite u njoj! I držite savjesno sve zakone i naredbe što vam ih danas dajem! To su zakoni i naredbe što ih uvijek, dok ste god živi na zemlji, morate savjesno držati u zemlji koju vam dade u posjed Gospodin, Bog vaših otaca. Oborite iz temelja sva mjesta u kojima su narodi koje ćete pobijediti štovali svoje bogove, na visokim brdima, na humovima, pod svakim zelenim drvetom! Porušite njihove žrtvenike! Porazbijajte kamene njihove likove! Popalite njihova sveta stabla! Raskomadajte slike njihovih bogova i istrijebite njihova imena iz tih mjesta! Ne činite tako Gospodinu, Bogu svojemu! Nego potražite samo ono mjesto koje izabere Gospodin, Bog vaš, između svih vaših plemenskih područja, da tamo pripravi prebivalište svojemu imenu. Samo tamo idite! Tamo donosite i svoje žrtve paljenice i klanice, svoje desetine, darove ruku, zavjete, dragovoljne prinose i prvine goveda i ovaca! Tamo održite sa svojim obiteljima pred Gospodinom, Bogom svojim, žrtvenu gozbu i veselite se svačemu što zaradiste radom svojih ruku, i čime vas blagoslovi Gospodin, Bog vaš! Ne činite ubuduće više po svojoj volji, kako sada ovdje još činimo. Jer dosad još ne dođoste do mirnoga posjeda baštine koju će vam dati Gospodin, Bog vaš. Ali vi ćete prijeći preko Jordana i nastaniti se u zemlji koju će vam dati za baštinu Gospodin, Bog vaš. On će vas smiriti od svih vaših neprijatelja uokolo, tako da stanujete bez straha. Onda na mjesto koje izabere Gospodin, Bog vaš, da u njemu nastani svoje ime, donosite sve što vam zapovijedam: svoje žrtve paljenice i klanice, desetine, darove ruku, sve zavjetne žrtve, što ih obećaste Gospodinu! Veselite se pred Gospodinom, Bogom svojim, sa svojim sinovima, kćerima, slugama i sluškinjama, zajedno s levitom koji stanuje u vašim mjestima! Jer on nema dijela i baštine kod vas. čuvaj se da ne prinosiš svoje žrtve paljenice na bilo kojem mjestu što ga ugledaš! Samo na mjestu koje izabere Gospodin, u jednom od tvojih plemenskih područja, smiješ prinositi svoje žrtve paljenice. Samo tamo učini sve to što ti zapovijedam. Ipak smiješ po volji klati i jesti meso u svim svojim mjestima, koliko te blagoslovi Gospodin, Bog tvoj. čisti i nečisti smije ga jesti, kao gazelu i jelena. Samo krvi ne smijete jesti. Izlijte je na zemlju kao vodu! Desetine svojega žita, vina i ulja ne smiješ jesti u svojim mjestima; također ni prvina goveda i ovaca, ni zavjetnih žrtava, što si ih obećao, ni dragovoljnih prinosa, ni prinosa svojih ruku.\ Jedi ih samo pred Gospodinom, Bogom svojim, na mjestu koje izabere sebi Gospodin, Bog tvoj, sa svojim sinovima, kćerima, slugama i sluškinjama, zajedno s levitima koji stanuju u tvojim mjestima! Veseli se pred Gospodinom, Bogom svojim, svime što si zaradio radom svojih ruku! čuvaj se da ne zapustiš levitâ dok si god živ u svojoj zemlji! Kad raširi Gospodin, Bog tvoj, tvoje područje, kao što ti je obećao, i kad pomisliš: Rado bih jeo mesa jer ti ište srce da jedeš mesa, smiješ jesti mesa gdje te god volja. Ako je daleko od tebe mjesto koje Gospodin, Bog tvoj, izabra da tamo pripravi prebivalište svojemu imenu, smiješ zaklati od svojih goveda i ovaca, što ti ih dade Gospodin, po propisu što ga odredih za te, i jesti u svojim mjestima, kako ti je volja. Upravo onako kako se smije jesti meso gazele i jelena smiješ to jesti. Nečisti i čisti mogu to jesti. Samo se toga drži da ne jedeš krvi! Jer u krvi je život. Život ne smiješ jesti zajedno s mesom. Ne jedi je nego je izlij na zemlju kao vodu! Ne jedi je da bude dobro tebi i tvojoj djeci, ako činiš što je ugodno Gospodinu! Samo svete darove što ih imaš, i svoje zavjetne žrtve, uzmi i dođi s njima na mjesto koje izabere Gospodin! Kod svojih žrtava paljenica donesi meso i krv zajedno na žrtvenik Gospodina, Boga svojega! Kod žrtava klanica mora se izliti krv na žrtvenik Gospodina, Boga tvojega. Meso smiješ jesti. Drži savjesno sve zapovijedi što ti ih dajem, da bude uvijek dobro tebi i tvojim potomcima, jer činiš što je dobro i pravo pred Gospodinom, Bogom svojim! Kad Gospodin, Bog tvoj, istrijebi ispred tebe narode u čiju zemlju ideš da je zaposjedneš, i kad zaposjedneš njihovo područje i nastaniš se u njihovoj zemlji, tada pazi da se ne daš zavesti od njih i da ne pođeš za njima, nakon što ih pobijediš! Ne obraćaj se njihovim bogovima! Ne pitaj: Kako su ti narodi štovali svoje bogove? Ja ću također tako činiti! Ne čini tako Gospodinu, Bogu svojemu! Jer sve što je Gospodinu gnusno, što on mrzi, čine oni u čast svojim bogovima. Štoviše, svoje sinove i kćeri spaljuju u čast svojim bogovima. Držite savjesno sve što vam zapovijedam! Ništa tomu nemojte dodavati, ništa od toga ne oduzimajte! Ako ustane među vama neki prorok ili sanjar i navijesti vam neki znak ili čudo, pa se doista dogodi taj znak ili to čudo, što vam ih je navijestio, i on rekne: Hajdemo štovati druge bogove, koje dosad nisi poznavao, i njima služiti!, ne slušaj što ti kaže taj prorok ili sanjar! Jer Gospodin, Bog vaš, kuša vas da spozna ljubite li Gospodina, Boga svojega, svim srcem i svom dušom. Samo Gospodinu, Bogu svojemu, služite i njega se bojte! Njegove zapovijedi držite, njegov glas slušajte, njemu služite i njega se držite! A onaj prorok ili onaj sanjar neka se pogubi! Jer je poticao na otpad od Gospodina, Boga tvojega, koji te izvede iz egipatske zemlje i izbavi te iz kuće sužanjstva. On te htio odvratiti od puta kojim ti je Gospodin, Bog tvoj, zapovjedio ići. Tako moraš istrijebiti zlo iz svoje sredine! Ako tvoj brat, sin tvoje majke, ili tvoj sin ili kći, ili tvoja mila žena ili prijatelj, kojega ljubiš kao samoga sebe, ako te hoće tajno primamiti: Hajdemo služiti tuđim bogovima, koji su tebi i tvojim očima nepoznati, bogovima naroda oko vas, u blizini tvojoj ili daleko od tebe, od jednoga kraja zemlje do drugoga, ne pristaj uza nj! Ne slušaj ga! Neka ga ne žali tvoje oko, i ne štedi ga! Ne taji njegove krivnje, nego ga ubij! Tvoja ruka neka se prva digne na nj, da ga ubiješ, pa onda ruka svega naroda! Kamenuj ga na smrt! Jer te pokušao odvratiti od Gospodina, Boga tvojega, koji te izvede iz egipatske zemlje, iz kuće sužanjstva. Sav Izrćl neka to čuje i neka se boji, da nitko više ne počini takvo zlo među vama! Ako u kojem od gradova što ti ga Gospodin, Bog tvoj, dade za prebivalište, čuješ gdje govore: nevaljali ljudi iz tvoje sredine izađoše i zavedoše stanovnike svojega grada na otpad, govoreći: Hajdemo služiti tuđim bogovima, koje ne poznajete, tada dobro istraži, raspitaj se i izvidi! I bude li doista stvar istinita, i u tvojoj se sredini učinila takva gnusnost, onda pobij oštricom mača stanovnike toga grada! Izvrši na njemu i na svemu što je u njemu, također na stoci, prokletstvo oštricom mača! Sav plijen iz njega donesi nasred trga i spali grad i sav plijen iz njega kao žrtvu paljenicu Gospodinu, Bogu svojemu! Neka ostane zauvijek gomila ruševina i neka se više nikada ne sazida! Ništa od prokletih stvari neka ne ostane u tvom posjedu, da se Gospodin odvrati od žestine svog gnjeva i udijeli ti milost i, kako se zakleo tvojim ocima, umnoži te u svojoj dobroti? ako budeš slušao glas Gospodina, Boga svojega, i držao zapovijedi njegove, što ti ih danas dajem, i činio što je drago Gospodinu, Bogu tvojemu. Vi ste djeca Gospodina, Boga svojega. Ne smijete zbog mrtvaca praviti sebi zareze i brijati se na čelu, jer si ti narod koji je svet Gospodinu, Bogu svojemu. Tebe izabra Gospodin između svih naroda na zemlji, da mu pripadaš kao njegov vlastiti narod. Ne smiješ jesti ništa gnusno. Ovo su životinje koje smijete jesti: govedo, ovca, koza, jelen, gazela, srndać, kozorog, antilopa, bivol i divokoza. Sve životinje što imaju papke razdvojene, i to oba papka posve razdvojena, i što ujedno preživaju, smijete jesti. Ali ne smijete jesti od preživača i od onih što imaju papke razdvojene sljedeće životinje: devu, zeca i jazavca. Oni doduše preživaju, ali nemaju papaka razdvojenih. Oni vam moraju biti nečisti. Zatim ne jedite svinju. Ona ima, doduše, papke razdvojene, ali ne preživa. Ona vam mora biti nečista. Ne smijete jesti njezina mesa i njezinu strvinu ne smijete dodirivati. Od svih životinja što žive u vodi smijete jesti ove: sve koje imaju peraje i ljuske smijete jesti. A sve koje nemaju peraje i ljuske ne smijete jesti. One vam moraju biti nečiste. Sve čiste ptice smijete jesti. Ali ne smijete jesti: orla i jastreba strvinara, tetrijeba, sve vrste sokolova, sve vrste gavranova, zatim noja (mužjaka i ženku), galeba i razne vrsta kobaca, sovu, ušaru, labuda, pelikana, bijelog strvinara, gnjurca, rode, sve vrste čaplji, pupavca i šišmiša. I sve male krilate životinje neka su vam nečiste; ne smiju se jesti.\ Sve čiste ptice smijete jesti. Nikakve uginule životinje ne smijete jesti. Strancu, koji boravi u tvojim mjestima, smiješ je dati da jede ili je prodati inozemcu. Ali ti si narod koji je svet Gospodinu, Bogu svojemu. Jareta ne smiješ kuhati u mlijeku njegove majke. Odbroji svake godine desetinu od svega svog usjeva, što izraste na tvojoj njivi! Jedi pred Gospodinom, Bogom svojim, na mjestu koje on izabere da tamo prebiva njegovo ime, desetinu svojega žita, vina i ulja i prvine svojih goveda i ovaca, da se naučiš vazda bojati se Gospodina, Boga svojega! Ako li je put za te predug, tako da ne možeš odnijeti jer je od tebe predaleko udaljeno mjesto koje Gospodin izabra za prebivalište svojemu imenu, kad te blagoslovi Gospodin, Bog tvoj, onda pretvori u novac! Uzmi novac sa sobom i odi u mjesto koje izabra sebi Gospodin, Bog tvoj! Kupi za novac sve što želiš: goveda, ovaca, vina, jakih pića i svega što ti zaište srce! I jedi ondje pred Gospodinom, Bogom svojim, te se veseli sa svojom obitelju! Pri tom ne zaboravi na levita koji boravi u tvojim mjestima! Jer on nema kod tebe dijela ni baštine. Svake treće godine odvoji svu desetinu od svojih dohodaka one godine i ostavi je u svom mjestu! Onda mogu doći levit koji kod tebe nema dijela ni baštine, stranac, sirota i udovica, koji žive u tvojim mjestima, i najesti se do sitosti, da te blagoslovi Gospodin, Bog tvoj, u svim poslovima što ih obavljaš. Svake sedme godine proglasi oprost! Oprost neka bude na ovaj način: Svaki vjerovnik neka oprosti zajam što ga je dao bližnjemu! Neka ne goni svojega bližnjega i brata ako je bio proglašen oprost u čast Gospodinu! Tuđinca smiješ goniti. A što je tvoje u tvojega zemljaka, oprosti mu! Doduše, ne bi trebalo biti siromaha kod tebe, jer te Gospodin obilno blagoslivlja u zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje da je zaposjedneš kao baštinu, samo ako slušaš glas Gospodina, Boga svojega, i držiš savjesno sve zapovijedi što ti ih danas dajem. Jer će te blagosloviti Gospodin, Bog tvoj, kao što ti je obećao; moći ćeš mnogim narodima davati novac u zajam, a sam ne ćeš morati uzimati u zajam, i vladat ćeš mnogim narodima, a nad tobom ne će nitko gospodariti. \ Ako se nalazi kod tebe koji siromah, koji god između tvojih zemljaka u kojem tvom mjestu u zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, onda ne budi tvrda srca i ne zatvaraj svoje ruke pred siromahom, svojim zemljakom! Otvori mu rado svoju ruku i pozajmi mu drage volje što treba u svojoj potrebi! čuvaj se da se ne rodi u tvome srcu opaka misao: Blizu je sedma godina, oprosna godina, i da zlo ne gledaš na siromaha svog zemljaka, pa da mu ne daš ništa! Ako on protiv tebe zazove Gospodina, na tebi je grijeh. Podaj mu rado i ne budi zlovoljan kad mu daješ! Jer će te za taj čin blagosloviti Gospodin, Bog tvoj, u svakom tvom poslu i pothvatu. Siromaha će biti uvijek u zemlji. Zato ti zapovijedam: Otvori rado svoju ruku potrebitom i siromašnom sunarodnjaku u zemlji! Ako ti se proda koji zemljak, Hebrej ili Hebrejka, neka ti služi šest godina! A sedme godine otpusti ga od sebe slobodna! Kad ga otpustiš slobodna, ne otpuštaj ga praznih ruku! Bogato ga daruj darovima od svoje stoke, sa svojega gumna i iz svojega tijeska! čime te blagoslovio Gospodin, Bog tvoj, od toga mu podaj! Pomisli na to da si i ti jednom bio rob u egipatskoj zemlji, i da te izbavio Gospodin, Bog tvoj! Zato ti danas dajem ovu zapovijed. Ako li ti rekne: “Ne ću te ostaviti”, jer te ljubi i rado je u tvojoj kući, jer mu je bilo dobro kod tebe, tada uzmi šilo i probuši mu njime uho na vratima! Neka ti onda bude rob zauvijek. Isto tako učini svojoj sluškinji. A neka ti ne bude teško kad ga otpuštaš! Jer on ti je svojom službom od šest godina prištedio dvostruku najamnikovu plaću. Gospodin će te za to blagosloviti u svemu što radiš. Svaku mušku prvinu među svojim govedima i ovcama posveti Gospodinu, Bogu svojemu! Ne radi s prvijencem svojih goveda i ne striži prvijenca svojih ovaca! Pred Gospodinom, Bogom svojim, jedi ih ti i tvoja obitelj svake godine na mjestu koje sebi izabra Gospodin, Bog tvoj! Ako li je na njima koja mana, ako su hromi ili slijepi, ili imaju bilo koju zlu manu, ne smiješ ih žrtvovati Gospodinu, Bogu svojemu. A u svom mjestu smiješ ih jesti; smiju ih jesti nečisti i čisti, kao meso gazele i jelena.\ Samo krvi njihove ne smiješ jesti. Izlij je na zemlju kao vodu! Pazi na mjesec abib i svetkuj Pashu u čast Gospodinu, Bogu svojemu! Jer te u mjesecu abibu izveo Gospodin, Bog tvoj, noću iz Egipta. Zakolji kao pashalnu žrtvu u čast Gospodinu, Bogu svojemu, ovce i goveda na mjestu koje izabere Gospodin za prebivalište svom imenu! Ne jedi s njom ništa kvasno! Sedam dana jedi s njom beskvasne kruhove, kruh nevolje, jer si u nagloj hitnji izišao iz egipatske zemlje, da se spominješ dana izlaska iz egipatske zemlje dok si god živ! Sedam dana ne smije se naći u tebe nikakav kvasac, u cijelom tvom području. Od mesa što ga žrtvuješ navečer prvoga dana ne smije preostati ništa do jutra. Ne smiješ žrtvovati pashalno janje u kojem od svojih mjesta, što ti ih dade Gospodin, Bog tvoj, nego samo na mjestu koje izabere Gospodin, Bog tvoj, za prebivalište svojemu imenu. Tamo kolji pashalno janje navečer o sunčanom zalasku, u vrijeme kad si izišao iz Egipta! Peci i jedi ga na mjestu koje izabere sebi Gospodin, Bog tvoj! Drugoga jutra se možeš vratiti kući. Šest dana jedi beskvasni kruh! Sedmoga dana neka bude svečani sastanak u čast Gospodinu, Bogu tvojemu! Tada ne smiješ obavljati nikakva posla. Izbroji sebi sedam tjedana! Od dana kad se stavi srp na žito, počni brojiti sedam tjedana! Tada svetkuj blagdan Tjedana u čast Gospodinu, Bogu svojemu, s dragovoljnim darovima, što ih daruje tvoja ruka koliko god može, kako te blagoslovi Gospodin, Bog tvoj! Veseli se na mjestu koje izabra Gospodin, Bog tvoj, kao prebivalište svojemu imenu, pred Gospodinom, Bogom svojim, ti, tvoj sin i kći, tvoj sluga i sluškinja, levit koji živi u tvojim mjestima i stranac, udovica i sirota koji stanuju kod tebe! Pomisli na to da si ti bio rob u Egiptu! Zato drži savjesno ove zakone! Sedam dana svetkuj blagdan Sjenica, kad sabereš prihod s gumna i iz svojega tijeska! Veseli se u taj blagdan, ti, tvoj sin i kći, tvoj sluga i sluškinja, levit i stranac, udovica i sirota koji borave u tvojim mjestima! Sedam dana svetkuj blagdan u čast Gospodinu, Bogu svojemu, na mjestu što ga izabere Gospodin! Jer Gospodin, Bog tvoj, blagoslovit će te kod cijele tvoje žetve i kod svih tvojih poslova. Zato budi veseo! Triput u godini neka se prikažu svi tvoji muškarci pred Gospodinom, Bogom tvojim, na mjestu koje sebi izabere: na blagdan Beskvasnih kruhova, na blagdan Tjedana i na blagdan Sjenica! Nitko neka se ne prikaže pred Gospodinom praznih ruku! Svaki neka donese što može dati, kako te je blagoslovio Gospodin, Bog tvoj! Postavi sebi suce i glavare u svim mjestima što ti ih dade Gospodin, Bog tvoj, za svako tvoje pleme, da sude pravedno narodu! Ne iskrivljuj pravice! Ne gledaj na osobu i ne primaj mita! Jer mito zasljepljuje oči najmudrijima i izvrće riječi pravednima. Imaj jedino i samo pravicu pred očima, da dugo živiš i zaposjedneš zemlju koju ti dade Gospodin, Bog tvoj! Ne sadi sebi svetoga drveta uz žrtvenik Gospodina, Boga svojega, što ćeš ga podići! Ne postavljaj sebi idolskih likova, jer su odurni Gospodinu, Bogu tvojem! Ne žrtvuj Gospodinu, Bogu svojemu, goveda ni ovce koji na sebi imaju bilo kakvu manu ili bilo kakvo zlo! Jer se to gadi Gospodinu, Bogu tvojemu. Ako se nađu kod tebe, u kojem od tvojih mjesta, što ti ih dade Gospodin, Bog tvoj, čovjek ili žena koji čine što je mrsko Gospodinu, Bogu tvojemu, krše njegov Savez, idu i služe idolima i klanjaju se njima ili suncu, mjesecu ili svoj nebeskoj vojsci, što sam zabranio, i tebi se to javi, onda preslušaj i dobro se raspitaj! Pa ako bude istina i doista je učinjena takva gnusoba u Izrćlu, onda izvedi toga čovjeka ili tu ženu, koji učiniše takvo zlo, pred vrata i kamenuj ih na smrt! Na svjedočanstvo dva ili tri svjedoka neka se pogubi onaj koji je na smrt optužen! Na svjedočanstvo jednoga svjedoka ne smije se pogubiti. Svjedoci neka najprije dignu ruku, da ga ubiju, a onda ostali narod! Tako istrijebi zlo iz svoje sredine! Ako ti bude previše težak koji pravni slučaj: ubojstvo, pitanje vlasništva, zlostavljanje ili koja druga rasprava u kojem od tvojih mjesta, tada ustani i idi na mjesto koje sebi izabere Gospodin, Bog tvoj! Obrati se svećenicima iz Levijeva plemena i sucu koji onda bude! Upitaj ih. Oni će ti stvar rasuditi. Učini onda onako kako ti rasude na mjestu koje izabere Gospodin! Izvrši savjesno sve njihove naputke! Učini po naputku što ti ga dadu, i po presudi što ti je izreknu! Ne odstupaj od onoga što ti kažu, ni lijevo ni desno! Ako bi se tko odupro i ne bi poslušao svećenika, koji ondje obavlja službu Gospodina, Boga tvojega, ili suca, taj čovjek neka pogine! Tako istrijebi zlo iz Izrćla! Sav narod neka to čuje, da se boji i da više ne čini zlo! Kad dođeš u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, i kad je zaposjedneš i naseliš se u njoj i rekneš: Postavit ću kralja nad sobom kao što ga imaju svi narodi oko mene, tada postavi nad sobom samo onoga za kralja kojega izabere Gospodin, Bog tvoj. Samo zemljaka smiješ postaviti nad sobom za kralja. Inozemca, koji nije tvoj zemljak, ne smiješ postaviti nad sobom. Ali neka drži mnogo konja i neka ne šalje ljude u Egipat da sebi nabavi mnogo konja. Jer vas je Gospodin opomenuo: Ne idite više nikada tim putem! I neka nema mnogo žena, da ne otpadne njegovo srce! I neka ne nagomila sebi mnogo srebra i zlata! čim sjedne na kraljevsko prijestolje, neka sebi nabavi prijepis ovoga zakona iz knjige što je kod svećenika iz Levijeva plemena! Neka ga ima uvijek kod sebe i neka ga čita svaki dan, dok je god živ, da se nauči bojati Gospodina, Boga svojega, i savjesno držati sve odredbe toga zakona i te ustanove! Neka se ne podigne oholo nad svoje zemljake! Neka ne odstupi ni lijevo ni desno od Zakona, da on i njegovi sinovi dugo vladaju nad Izrćlom! Levitski svećenici i sve Levijevo pleme neka nemaju dijela ni baštine u Izrćlu! Neka žive od žrtava Gospodnjih i od onoga što njemu pripada! Neka nemaju baštine među svojim zemljacima: Gospodin je njihova baština, kao što im je Bog obećao. To je pravo koje neka svećenici imaju prema narodu, to jest onome koji prinosi govedo ili ovcu kao žrtvu: neka se da svećeniku plećka, obje vilice i želudac! Nadalje, moraš mu dati prvine svojega žita, vina i ulja i prvine od striženja svojih ovaca. Jer njega izabra Gospodin, Bog tvoj, između svih tvojih plemena, da on i njegovi sinovi uvijek obavljaju svetu službu u ime Gospodnje. Zaputi li se koji levit iz bilo kojega od tvojih mjesta u svemu Izrćlu, gdje boravi, i dođe sa svom željom svojega srca na mjesto koje izabra Gospodin, smije obavljati službu u ime Gospodina, Boga svojega, kao sva njegova braća, leviti, koji su tamo u Gospodnjoj službi. Neka on tada jede jednak dio kao oni, osim onoga što dobije od prodaje svojih očinskih dobara. Kad dođeš u zemlju koju će ti dati Gospodin, Bog tvoj, ne uči se činiti gnusobe onih naroda! Neka se ne nađe kod tebe nitko koji bi pustio da njegov sin ili kći idu kroz oganj; nitko koji bi vračao, ni koji bi gatao, ni koji bi čarao ili bajao;\ nitko koji bi gonio duhove; nitko koji bi pitao duha mrtvaca ili vračarskog duha ili se obraćao mrtvima!\ Jer se gadi Gospodinu tko se god tim bavi. Zbog tih gnusnosti protjerat će ih ispred tebe Gospodin, Bog tvoj. A ti budi potpuno i sav predan Gospodinu, Bogu svojemu! Jer ti narodi, što ćeš ih protjerati s njihova posjeda, slušaju gatare i vračare. A tebi Gospodin, Bog tvoj, takvo što ne dopušta. Proroka iz tvoje sredine, između braće tvoje, kao što sam ja, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj. Njega slušajte! Upravo za to na dan sastanka na Horebu molio si Gospodina, Boga svojega, kad si tražio: Ne mogu dulje slušati glas Gospodina, Boga svojega, i gledati taj silni oganj. Inače moram umrijeti. Tada mi reče Gospodin: Pravo je što rekoše. Podignut ću im proroka između njihove braće, kao što si ti. Riječi svoje stavit ću u njegova usta, da im kaže sve što mu zapovjedim. A tko ne posluša mojih riječi, što će ih govoriti u moje ime, toga ću ja sam pozvati za to na odgovornost. A prorok koji se usudi govoriti što u moje ime, što mu nisam naložio da govori, i koji govori u ime bogova, takav prorok neka se pogubi! Ako li pomisliš: Kako ću znati koju riječ nije Gospodin rekao?, onda znaj: Ako se ono što prorok govori u moje ime ne dogodi i ne ispuni, to je riječ koju nije rekao Gospodin. Drsko ju je prorok izgovorio. Ništa ga se ne boj! Kad Gospodin, Bog tvoj, istrijebi narode čiju ti zemlju daje, i kad se nakon njihova protjerivanja naseliš u njihovim gradovima i kućama, onda odvoji sebi tri grada u zemlji koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje da je zaposjedneš! Napravi dobar put tamo i razdijeli područje svoje zemlje, koju ti u posjed daje Gospodin, Bog tvoj, na tri dijela! Svaki ubojica neka može tamo pobjeći! Ta odredba neka vrijedi za ubojicu koji tamo pobjegne, da ostane živ. Tko ubije drugoga nehotice, a da mu prije nije bio neprijatelj, kao kad bi otišao u šumu s drugim da siječe drva, i ruka bi njegova zamahnula sjekirom da posiječe drvo, a sjekira bi spala s drška i pogodila drugoga, tako da umre, onda neka uteče u koji od tih gradova, da ostane živ. Inače bi ga krvni osvetnik u srdžbi potjerao i stigao, ako je put previše dalek, i ubio bi ga, premda nije skrivio smrt, iako mu prije nije bio neprijatelj. Zato ti zapovijedam: Odvoji sebi tri grada! Kad onda Gospodin, Bog tvoj, raširi tvoje područje, kao što se zakleo tvojim ocima, i da ti svu zemlju koju je obećao tvojim ocima, ako budeš sav taj zakon što ti ga danas dajem, držao savjesno i ljubio Gospodina, Boga svojega, i vazda hodio njegovim putovima, tada dodaj tim gradovima još tri druga, da se u tvojoj zemlji, koju ti u posjed daje Gospodin, Bog tvoj, ne prolijeva nedužna krv i da ne padne na te krivnja krvi! Ali ako netko mrzi drugoga i vreba ga, napadne ga i ubije, i tad uteče u koji od tih gradova, onda neka ga starješine grada otamo izvedu i predaju ruci krvnoga osvetnika, da umre! Nemaj nikakva smilovanja s njim, nego izbriši nedužno prolivenu krv s Izrćla, da ti bude dobro! Ne pomiči granice svog susjeda, što je povukoše stari na tvojem posjedu, što ćeš ga dobiti u zemlji koju će ti Gospodin, Bog tvoj, dati da je zaposjedneš! Jedan svjedok neka ne ustaje ni protiv koga, kad se radi o kakvu zločinu ili prijestupu ili o kakvoj god krivnji koju netko počini! Istom na izjavu dvojice ili trojice svjedoka neka padne odluka! Ako ustane lažni svjedok protiv nekoga, da ga optuži za neku krivnju, tada neka stanu oba čovjeka, koji imaju tu nesuglasicu, pred Gospodina u nazočnosti svećenika i sudaca koji budu u to vrijeme! Suci neka slučaj istraže točno! Ispadne li da je svjedok bio lažni svjedok i da je lažljive izjave dao protiv zemljaka, svojeg sunarodnjaka, tada mu učinite onako kako je on mislio učiniti svojemu sunarodnjaku. Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine! Ostali neka to čuju i neka se boje i neka više nikada ne počine takvu opačinu u tvojoj sredini! Nemaj nikakva smilovanja: Život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku i noga za nogu! Kad pođeš u boj protiv svojih neprijatelja i ugledaš konje i kola i narod brojniji od sebe, nemoj ih se uplašiti! Jer je s tobom Gospodin, Bog tvoj, koji te izvede iz egipatske zemlje. Kad ulazite u bitku, neka pristupi svećenik i neka progovori narodu, i neka mu rekne: Slušaj, Izrćle! Vi sad polazite u boj protiv svojih neprijatelja. Neka ne dršće vaše srce! Ne bojte ih se! Jer Gospodin, Bog vaš, ide s vama u boj protiv vaših neprijatelja i pomoći će vam da pobijedite. A vođe neka reknu narodu: Tko je sagradio novu kuću, a nije je još posvetio, neka ide i neka se vrati kući, da ne padne u boju i drugi je ne posveti! Tko je zasadio vinograd, a još ga nije pobrao, neka ide, neka se vrati kući, da ne padne u boju i drugi ga ne pobere! Tko je zaručio ženu i još je nije odveo, neka ide i neka se vrati kući, da ne padne u boju i drugi je ne odvede! Zatim neka vođe reknu narodu ovo: Tko je strašljiv i malodušan, neka ide i neka se vrati kući, da još ne preplaši zemljake, kako je sam preplašen! Kad vođe završe svoj govor narodu, onda neka postave glavare četa na čelo narodu! Kad se približiš kojemu gradu da ga opsjedneš, najprije mu ponudi mir! Prihvati li mir i preda li se, onda sve pučanstvo, što se nađe u njemu, potpada pod danak i robiju. Ako li ne će sklopiti mir s tobom, nego se odluči za boj, onda ga opsjedni! Kad ti ga preda u ruke Gospodin, Bog tvoj, onda pobij u njemu sve muškarce oštricom mača! Ali žene i djecu i stoku, i sve što se inače nalazi u gradu, sav plijen, uzmi za sebe! Možeš slobodno raspolagati plijenom svojih neprijatelja, što ti ga dade Gospodin, Bog tvoj. Tako čini sa svim gradovima koji su od tebe vrlo udaljeni, a nisu gradovi ovih naroda. Ali u gradovima ovih naroda, što ti ih Gospodin, Bog tvoj, daje u posjed, ne smiješ nikoga ostaviti na životu. Neumoljivo izvrši na njima prokletstvo: na Hetitima, Amorejcima, Kanaancima, Perižanima, Hivijcima, i Jebusejcima, kao što ti je zapovjedio Gospodin, Bog tvoj, da vas ne nauče činiti sve te gnusnosti što ih oni čine u čast svojim bogovima, i da se tako ne ogriješite o Gospodina, Boga svojega. Ako koji grad budeš morao dugo opsjedati, da ga zauzmeš, ne uništavaj njegovo drveće! Ne stavljaj sjekire na nj! Nego jedi njegove plodove, a drveće samo ne sijeci! Jer poljsko drveće nisu ljudi, da bi ih ti morao opsjedati. Samo drveće za koje znaš da mu se plod ne jede, smiješ oboriti i posjeći da protiv grada, koji s tobom ratuje, sagradiš opsadne opkope, dok ne padne. Ako se u zemlji koju ti daje u posjed Gospodin, Bog tvoj, nađe ubijen čovjek kako leži na polju, a ne zna se tko ga je ubio, tada neka iziđu tvoji starješine i suci i neka izmjere udaljenosti do mjesta što leže oko ubijenoga! Starješine grada što leži najbliže ubijenomu, neka uzmu junicu na kojoj se još nije radilo, i koja još nije vukla u jarmu! Starješine toga grada neka odvedu junicu na potok, što teče uvijek, na mjesto na kojem se još nije nikada oralo ni sijalo! Tamo neka junici otvore vrat, da krv teče u potok! Onda neka pristupe svećenici, Levijevi sinovi! Jer njih izabra Gospodin, Bog tvoj, da obavljaju njegovu službu i da ime Gospodnje blagoslivljaju. Njihova presuda odlučuje u svakoj nesuglasici i svakoj šteti. Sve starješine toga grada, koji stanuju najbliže ubijenomu, neka operu svoje ruke nad junicom, kojoj je bio otvoren vrat u potok! Glasno neka posvjedoče: Ruke naše nisu prolile ove krvi, i oči naše nisu vidjele ništa. Očisti narod svoj Izrćla, kojeg si otkupio, Gospodine, i ne daj da bude nedužno prolivena krv u narodu tvojemu Izrćlu! Daj da bude čist od krivnje krvi! Tako ćeš izbrisati nedužno prolivenu krv iz svoje sredine, kad učiniš što je ugodno Gospodinu. Kad odeš na vojsku protiv svojih neprijatelja, i Gospodin, Bog tvoj, preda ih u tvoje ruke, i ti od njih ugrabiš zarobljenike, i među zarobljenicima ugledaš lijepu ženu, i ti bi je htio rado imati za ženu, odvedi je svojoj kući! Ona neka tad obrije svoju glavu i obreže svoje nokte, i neka skine svoje haljine, u kojima je zarobljena, i neka bude u tvojoj kući! Nakon što je cijeli mjesec žalila za svojim ocem i za svojom majkom, možeš poći k njoj i oženiti se njome. Ona ti tad pripada kao žena. Ali ako ti više ne bi bila po volji, možeš je otpustiti. Ipak je ne smiješ prodati za novac ili s njom oštro postupati, jer si je imao za ženu. Ako netko ima dvije žene: jednu koju više ljubi, i drugu koju manje ljubi, pa ako su mu one, ljubljena i manje ljubljena, rodile sinove, a prvorođenac ako je od manje ljubljene, onda, kad hoće razdijeliti svoje imanje među svojim sinovima, ne smije dati pravo prvorođenja sinu ljubljene i zapostaviti prvorođenca manje ljubljene. Nego mora prvorođenca manje ljubljene žene priznati kao takva i dati mu dva dijela od svega što ima. On je prvijenac njegove snage te mu pripada pravo prvorođenja. Ako netko ima sina razuzdana i nepokorna, koji ne sluša oca i majku, pa i onda kada ga pokudiše, ne sluša, tad neka ga uzmu njegov otac i majka i neka ga dovedu k starješinama grada, k vratima njegova prebivališta, i neka kažu starješinama njegova grada: Ovaj je naš sin razuzdan i nepokoran. Ne će nas slušati. Izjelica je i pijanaca. Tada svi ljudi njegova grada neka ga na smrt kamenuju! Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine! Sav Izrćl neka to čuje i neka se boji! Tko počini takav zločin da zasluži smrt, te bude pogubljen i objesiš ga na drvo, neka ne ostane truplo njegovo preko noći na drvetu! Isti još dan moraš ga pokopati. Jer je proklet od Boga tko je obješen. Ne oskvrni zemlju koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje za baštinu! Ako vidiš da je zalutalo govedo tvojega zemljaka ili ovca, nemoj im uskratiti svoju pomoć! Odvedi ih natrag svom zemljaku! Ako li tvoj zemljak nije u tvojoj blizini, ili ti je nepoznat, odvedi ih svojoj kući! Neka ostanu kod tebe, dok ih ne potraži tvoj zemljak! Tada mu ih vrati! Isto tako učini s njegovim magarcem, s njegovom haljinom i sa svakom izgubljenom stvari što je izgubi tvoj zemljak, a ti je nađeš! Nemoj pustiti da leži! Ako vidiš da su magarac ili govedo tvog susjeda pali na putu, nemoj im uskratiti svoju pomoć! Pomozi mu ih podići! Žena ne smije nositi muškoga odijela, i muškarac neka se ne oblači u ženske haljine, jer tko takvo što čini, gadan je Gospodinu, Bogu tvojemu! Nađeš li vani na drvetu ili na tlu ptičje gnijezdo s mladima ili s jajima, tad ne hvataj majke s mladima! Pusti majku neka leti; ako uzmeš mlade, da ti bude dobro i da živiš dugo!\ Ako gradiš novu kuću, napravi na svom krovu ogradu, da ne navučeš na svoju kuću krivnju krvi, ako bi tko s nje pao! Ne sadi u svom vinogradu dvojakog usjeva! Inače sav rod pripada svetištu: ono što si posadio i vinogradski rod. Ne ori s volom i magarcem zajedno! Ne odijevaj tkane haljine od vune i lana zajedno! Napravi sebi rese na četiri kraja plašta kojim se ogrćeš! Ako netko uzme ženu i s njom živi, ali mu onda omrzne i optuži je zbog ružnih stvari i prospe loš glas o njoj kad govori: Kad uzeh tu ženu i približih joj se, ne nađoh u nje djevojaštva, tada otac i mati mlade žene neka uzmu njezine znakove djevojaštva i neka ih donesu pred starješine grada na vrata! Otac mlade žene neka rekne starješinama: Svoju kćer dadoh ovomu čovjeku za ženu. On je zamrzi i sad je optužuje zbog ružnih stvari, kad tvrdi: Ne nađoh u tvoje kćeri djevojaštva. Ali evo znaka djevojaštva moje kćeri! Onda neka razastru plahtu pred gradskim starješinama! Tada neka starješine toga grada uzmu muža i neka ga kazne! Osim toga neka ga oglobe globom od sto srebrnih šekela i neka ih daju ocu mlade žene, jer je pronio loš glas na djevojku Izrćlku. Mora je zadržati kao ženu i ne smije je pustiti dok je živ. Ali ako optužba bude istinita? nije se našao znak djevojaštva kod mlade žene? tada neka se izvede mlada žena pred vrata kuće njezina oca, i ljudi njezina zavičajnoga grada neka je kamenuju na smrt! Jer je počinila sramotu u Izrćlu: blud je tjerala u kući svojega oca. Tako istrijebi zlo iz svoje sredine! Ako se tko uhvati gdje opći sa udanom ženom, neka umru oboje: čovjek koji je općio sa ženom i žena! Tako iskorijeni zlo u Izrćlu! Ako se netko sastane u gradu s djevojkom koja je s jednim zaručena, i s njom opći, izvedite ih oboje pred gradska vrata i kamenujte ih na smrt: djevojku jer nije u gradu vikala za pomoć, i čovjeka jer je oskvrnuo zaručnicu svojega bližnjega. Tako istrijebi zlo iz svoje sredine! Ako netko nađe zaručenu djevojku vani u polju pa je siluje i s njom opći, neka umre samo čovjek koji je s njom općio! Djevojci neka se ne učini ništa! Djevojka nije učinila grijeh što zaslužuje smrt. Slučaj je sličan kao kad netko skoči na drugoga i ubije ga. Kako ju je našao vani u polju, mogla je zaručena djevojka vikati, a nikoga nije bilo da bi joj pomogao. Ako netko nađe nezaručenu djevojku, uhvati je, opći s njom, i zateknu ih, onda čovjek koji je s njom općio mora djevojčinu ocu platiti pedeset srebrnih šekela. Mora je uzeti za ženu, jer ju je oskvrnuo. Pustiti je ne smije dok je živ. Nitko se ne smije oženiti ženom svojega oca i podignuti pokrivalo postelje svojega oca. Nitko koji je utučen ili uškopljen ne smije biti primljen u Gospodnju općinu. Nijedan izrod ne smije se primiti u Gospodnju općinu. Ni u desetom koljenu ne smije se primiti u Gospodnju općinu. Nijedan Amonac i nijedan Moabac ne smiju se pustiti u Gospodnju općinu. Ni deseto njihovo koljeno na smije se nikad primiti u Gospodnju općinu, jer ne iziđoše pred vas s jelom i pilom na vašem izlasku iz Egipta, i jer protiv tebe potkupiše Bileama, sina Beorova, iz Petora u Mezopotamiji, da te prokune. Ipak Gospodin, Bog tvoj, ne htjede poslušati Bileama, nego ti Gospodin, Bog tvoj, obrati prokletstvo u blagoslov, jer te ljubi Gospodin, Bog tvoj. Ne brini se nikad, dok si živ, za njihovo dobro i njihovu sreću! Ne mrzi Edomca, jer ti je po krvi rod! Ne mrzi ni Egipćanina, jer si bio u njegovoj zemlji gost! Potomci što im se rode smiju se primiti u trećem koljenu u Gospodnju općinu. Kad pođeš u tabor protiv svojih neprijatelja, čuvaj se od svake zle stvari! Ako je uza te netko koji je postao nečist zbog noćnoga izljeva, neka iziđe iz tabora! On ne smije opet natrag doći u tabor. Kad padne večer, neka se opere, i kad zađe sunce, neka se vrati u tabor! Izvan tabora imaj mjesto gdje ćeš izlaziti van! U svojoj opremi imaj lopaticu! Njom, kad moraš izaći napolje, iskopaj jamu i poslije zagrni svoju nečist. Jer Gospodin, Bog tvoj, ide usred tvojega tabora, da te štiti i da ti preda tvoje neprijatelje. Zato neka je tvoj tabor svet, da ne nađe kod tebe ništa nečisto i da se ne odvrati od tebe! Roba koji uteče k tebi od svojega gospodara nemoj izdati njegovu gospodaru! Neka ostane kod tebe na mjestu koje si izabere u jednom od tvojih gradova, gdje mu se svidi! Ne smiješ ga mučiti. Neka ne bude bludnice među kćerima Izrćlovim i neka ne bude bludnika među sinovima Izrćlovim! Ne nosi bludničine plaće ni pasjih novaca u dom Gospodina, Boga svojega, za bilo koji zavjet! Jer je oboje gnusno Gospodinu, Bogu tvojemu. Od svojega zemljaka ne smiješ uzimati kamatu, ni za novac, ni za hranu, ni za igdje išta što se posuđuje na kamate. Od stranaca smiješ tražiti kamate. A od svojega zemljaka ne smiješ uzimati kamate da te Gospodin, Bog tvoj, blagoslovi u svim tvojim djelima u zemlji u koju ideš, da je primiš u posjed. Kad učiniš zavjet Gospodinu, Bogu svojemu, ne oklijevaj ispuniti ga! Jer će ga strogo tražiti od tebe Gospodin, Bog tvoj. Leži on na tebi kao krivnja. Ali ako propustiš učiniti zavjet, onda nemaš krivnje. Što obećaju tvoja usta, to savjesno drži; jer si dragovoljno zavjetovao Gospodinu, Bogu svojemu, što si izrekao svojim ustima. \ Ako dođeš u vinograd kojega od svojih zemljaka, možeš jesti grožđa po volji, dok se nasitiš. Ipak ništa ne meći u svoju posudu! Ako dođeš u žito svoga bližnjega, smiješ trgati klasje rukom. Ipak ne smiješ stavljati srpa na žito svojega bližnjega. Kad tko uzme ženu i s njom se oženi i ona mu se potom više ne sviđa, jer na njoj nađe nešto ružno, neka joj napiše rastavno pismo, neka joj ga da u ruke i neka je otpusti iz svoje kuće! Kad ona ode iz njegove kuće i uda se za drugoga, pa ako i tom drugom mužu omrzne, napiše joj rastavno pismo, da joj ga u ruke i otpusti je iz svoje kuće, ili ako umre drugi muž koji se njom oženi, tada se njezin prvi muž, koji ju je bio otpustio, ne smije opet njom oženiti, jer je postala nečista. To je gnusno pred Gospodinom, i ti ne smiješ opteretiti krivnjom zemlju koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu. Ako se netko skoro oženio, ne treba ići u vojsku. Neka mu se ne nameću nikakve obveze! Godinu dana neka je slobodan za svoju kuću i neka veseli svoju ženu, koju je doveo! Ne smije se uzimati u zalog ručni mlin ili gornji mlinski kamen, jer se time uzima život u zalog. Ako se tko nađe da je ukrao koga između svojih zemljaka, kojeg Izrćlca, i s njim kao s robom postupao ili ga prodao, taj kradljivac neka umre! Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine! Kod bolesti gube radi točno i savjesno po svim uputama što vam ih daju levitski svećenici! Radite točno onako kako sam vam zapovjedio! Pomisli na ono što je Gospodin, Bog tvoj, učinio Mirjam na putu, kad iziđoste iz Egipta! Ako daš svome bližnjemu nešto u zajam, ne idi u njegovu kuću da mu uzmeš zalog! Stoj vani! Onaj komu si dao zajam, neka ti van iznese zalog! Ako je siromah, ne spavaj s njegovim zalogom! Vrati mu zalog čim zapadne sunce, da može leći spavati u svom plaštu i da te blagoslivlja! To će ti se uračunati u zaslugu pred Gospodinom, Bogom tvojim. Ne zakidaj ubogog i siromašnog nadničara: bilo da je on jedan od tvojih zemljaka, bilo jedan od stranaca koji su u tvojoj zemlji, u tvojim mjestima. Isti dan podaj mu njegovu plaću! Sunce neka ne zađe nad njom; jer je siromašan i uzdiše za njom. Inače, zavapit će protiv tebe Gospodinu, i ti si na sebe navalio krivnju. \ Oci neka se ne usmrćuju zbog njihove djece i djeca zbog njihovih otaca! Svaki neka bude usmrćen za svoj vlastiti grijeh! Ne iskrivljuj pravice strancu ili siroti i ne uzimaj u zalog haljine udovici! Pomisli na to da si bio rob u Egiptu, i da te je otamo oslobodio Gospodin, Bog tvoj! Zato ti zapovijedam da tako činiš. Kad žanješ svoju ljetinu na polju i zaboraviš koji snop na polju, ne vraćaj se da ga uzmeš! Neka pripadne strancu, siroti i udovici, da te blagoslovi Gospodin, Bog tvoj, u svakom poslu tvojih ruku! Kad treseš svoje masline, ne pretražuj još grane iza sebe! Neka to dopadne strancu, siroti i udovici! Kad bereš svoj vinograd, ne skupljaj nakon što ga obereš! Neka to pripadne strancu, siroti i udovici! Pomisli na to da si i ti bio rob u egipatskoj zemlji! Zato ti zapovijedam da tako činiš. Ako dođu ljudi koji su među sobom u svađi pred sud, neka im se sudi! Nedužnoga neka oslobode, a krivca neka osude! Ako je krivac zaslužio batine, tada sudac neka naloži da ga obore i da mu pred njim daju toliko udaraca koliko odgovara njegovoj krivnji! četrdeset udaraca smije naložiti da mu se da, ali ne više, da se ne ponizi pred tobom tvoj zemljak, kad bi mu se udarilo još više udaraca. Ne zavezuj usta volu kad vrše! Ako braća stanuju zajedno i jedan od njih umre, a ne ostavi sina iza sebe, onda neka se žena umrloga ne uda vani za stranca! Njezin djever neka ode k njoj, neka je uzme za ženu i ispuni na njoj djeversku dužnost! Prvorođenac kojega ona rodi neka nosi ime umrloga brata, da ne izumre njegovo ime u Izrćlu. Ako li onaj čovjek ne će uzeti svoje snahe, onda neka njegova snaha ide na gradska vrata pred starješine i neka rekne: Moj djever ne će da očuva ime svom bratu u Izrćlu. On mi ne će učiniti djeversku dužnost. Starješine njegova grada neka ga tada dozovu i zatraže odgovor! Prikaže li se on i izjavi: Ne ću je uzeti, onda neka pristupi k njemu njegova snaha pred starješinama, neka mu izuje obuću s nogu, neka mu pljune u lice i glasno neka povikne: Tako neka bude čovjeku koji ne će zidati kuću svojega brata! Njegova kuća neka se u Izrćlu zove samo još “kuća bosoga”! Ako se potuku ljudi, pa žena jednoga doleti da otme svog muža iz ruku onoga koji ga tuče, i pruži svoju ruku i uhvati ga za sram, odsijeci joj ruku bez milosrđa! Ne nosi u torbi svojoj dvojak uteg, teži i lakši! Nemoj imati u svojoj kući dvojaku mjeru, veću i manju! Neka ti je uteg pun i prav, a isto tako i mjera, da dugo živiš u zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj! Jer je odvratan Gospodinu, Bogu tvojemu, svaki koji vara, svaki koji radi nepošteno. Pomisli na to što ti učiniše Amalečani na putu, kad ste išli iz Egipta! Napadoše te na putu jer si bio umoran i iznemogao, pobiše kod tvoje zadnje čete sve što od umora zastadoše za tobom, bez straha od Boga. Kad te jednom Gospodin, Bog tvoj, smiri od svih tvojih neprijatelja uokolo u zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, u posjed i baštinu, tada izbriši pod nebom što spominje na Amaleka! Ne zaboravi to! Kad dođeš u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, u baštinu, i primiš je u posjed i naseliš se u njoj, tad uzmi dio od prvina svih poljskih plodova što si ih požeo od zemlje koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, i stavi ih u košaru! Onda idi na mjesto što ga izabere Gospodin, Bog tvoj, da ondje prebiva njegovo ime! Tamo dođi k svećeniku koji je u to vrijeme u službi, i reci mu: Zahvaljujem danas Gospodinu, Bogu tvojemu, da sam došao u zemlju za koju se Gospodin zakleo našim ocima da će im je dati. Nato neka svećenik uzme košaru iz tvoje ruke i stavi je pred žrtvenik Gospodina, Boga tvojega! Tada izgovori i reci pred Gospodinom, svojim Bogom: Moj je otac bio Aramejac koji je lutao naokolo. S malo ljudi otišao je u Egipat i tamo se nastanio. Tamo je postao velik, jak i mnogobrojan narod. Ali kad su Egipćani s nama zlo postupali, tlačili nas i udarali na nas teške poslove, mi zavapismo Gospodinu, Bogu svojih otaca. I Gospodin je čuo naš glas i pogledao na našu nevolju, na naš trud i na našu muku. Gospodin nas izvede jakom rukom i podignutom mišicom, velikom strahotom i znacima i čudesima. Dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. I sada evo donosim prvine od plodova zemlje koju si mi dao, Gospodine! Tad stavi košaru pred Gospodina, Boga svojega, i pokloni se Gospodinu, Bogu svojemu! Veseli se svakim dobrom što ga dade Gospodin, Bog tvoj, tebi i tvojoj kući, ti i levit i stranac koji je kod tebe! Kad u trećoj godini, u godini desetine, odijeliš svu desetinu od svojih dohodaka i predaš je levitu, strancu, siroti i udovici, da od toga u tvojem prebivalištu jedu i nasite se, onda moli pred Gospodinom, Bogom svojim: Iznesoh iz svoje kuće što je posvećeno i dadoh levitu, strancu, siroti i udovici, točno po naputku što mi ga ti dade. Nijedne tvoje naredbe ne prekrših i ne zaboravih. Ne jedoh od toga u svojoj žalosti i ništa ne uzeh od toga kad sam bio nečist. Ništa od toga ne darovah za mrtvaca. Poslušah Gospodina, Boga svojega, i učinih kako je zapovjedio. Pogledaj iz svetoga stana svojega, s neba, i blagoslovi narod svoj Izrćla i zemlju koju si nam dao, kao što si se zakleo našim ocima, zemlju u kojoj teče mlijeko i med! Danas ti zapovijeda Gospodin, Bog tvoj, da držiš ove zakone i naredbe. Savjesno ih, dakle izvršavaj svim srcem, i svom dušom! Danas si se dogovorio s Gospodinom da će on biti tvoj Bog, a ti da ćeš ići njegovim putovima i izvršavati njegove zapovijedi, propise i odredbe, i slušati njegov glas. I Gospodin se danas dogovorio s tobom da ćeš biti njegov narod, izabrani, kao što ti je obećao, i da ćeš izvršavati sve njegove propise. On će te nad sve narode, koje je stvorio, podići hvalom, čašću i slavom. A ti budi svet narod Gospodinu, Bogu svojemu, kao što je zapovjedio! Mojsije sa starješinama Izrćlovim zapovjedi narodu: “Izvrša- vajte sve zapovijedi što vam ih danas dajem! Kad prijeđete preko Jordana u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, podigni sebi veliko kamenje, namaži ga krečom i napiši na njemu, čim prijeđeš, sve riječi toga zakona, da uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, u zemlju u kojoj teče mlijeko i med, kao što ti je obećao Gospodin, Bog tvojih otaca. Kada, dakle, prijeđete preko Jordana, postavi to kamenje, za koje vam danas dadoh uputu na gori Ebalu i namažite ga krečom! Načini ondje i žrtvenik u čast Gospodinu, Bogu svojemu, žrtvenik od kamenja, što ga nisi klesao željezom! Od neklesana kamenja podigni žrtvenik Gospodinu, Bogu svojemu! Tad na njemu prinesi Gospodinu, Bogu svojemu, žrtve paljenice! Žrtvuj mirotvorne žrtve i drži ondje žrtvenu gozbu! Veseli se pred Gospodinom, Bogom svojim! Ispiši na to kamenje razgovijetno i pomno sve riječi toga zakona!” Mojsije i levitski svećenici upraviše svemu Izrćlu još ove riječi: “Šuti, Izrćle, i slušaj! Danas si postao narod Gospodina, Boga svojega. Slušaj glas Gospodina, Boga svojega, i drži njegove zapovijedi i naredbe, što ti ih danas dajem!” Isti dan zapovjedi Mojsije narodu: ”čim prijeđete preko Jordana, neka stanu jedni na gori Gerizimu, da blagoslivljaju narod, naime Šimun, Levi, Juda, Jisakar, Josip i Benjamin. Drugi neka stanu na gori Ebalu, da proklinju, naime Ruben, Gad, Ašer, Zebulun, Dan i Naftali. Leviti neka počnu i jakim glasom neka progovore svim Izrćlcima. Proklet tko napravi lik rezan ili liven, odvratan Gospodinu, djelo umjetnikove ruke, i postavi ga potajno! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko prezire svog oca ili svoju majku! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko pomakne granicu svojega bližnjega! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko zavede slijepca s puta! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko iskrivi pravicu strancu, siroti i udovici! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko sagriješi sa ženom svojega oca! Jer pogrdi ženidbenu postelju svojega oca. I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko sagriješi s kojim živinčetom! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko sagriješi sa svojom sestrom, kćerju svojega oca ili svoje majke! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko sagriješi sa svojom punicom! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko ubije svog bližnjega iz potaje! I sav narod neka odgovori: Amen! Proklet tko primi kakav dar da prolije nedužnu krv! I sav narod neka odgo- vori: Amen! Proklet tko ne drži zapovijedi ovoga zakona i ne izvršava ih! I sav narod neka odgovori: Amen! Ako budeš vjerno slušao Gospodina, Boga svojega, i ako budeš izvršavao njegove zapovijedi, što ti ih danas dajem, uzvisit će te Gospodin, Bog tvoj, nad sve narode na zemlji. Svi sljedeći blagoslovi doći će na te i stići će te ako budeš slušao Gospodina, Boga svojega. Blagoslovljen ćeš biti u gradu i blagoslovljen u polju. Blagoslovljen će biti plod tvog tijela, plod tvoje njive, plod tvoje stoke, mlado tvojih goveda i tvojih ovaca. Blagoslovljena će biti žetvena košara tvoja i naćve tvoje. Blagoslovljen ćeš biti kada dolaziš i blagoslovljen kada odlaziš. Gospodin će poraziti pred tobom tvoje neprijatelje, koji se dignu protiv tebe. Jednim putem dolaze oni protiv, a sedmorim putovima bježe pred tobom. Gospodin će ti dati blagoslov u tvojim žitnicama i u svakom poslu tvojih ruku. On će te blagosloviti u zemlji koju ti daje Gospodin, Bog tvoj. Gospodin će te učiniti svojim svetim narodom, kao što ti se zakleo, ako izvršavaš zapovijedi Gospodina, Boga svojega, i ideš njegovim putovima. Svi narodi u zemlji vidjet će da se s pravom zoveš narodom Gospodnjim, i bojat će se tebe. Gospodin će te obasuti dobrima, plodom tvojega tijela, stoke i njive u zemlji za koju se zakleo Gospodin tvojim ocima da će ti je dati. Gospodin će otvoriti svoju bogatu riznicu, nebo, da tvojoj zemlji u pravo vrijeme da dažd i da blagoslovi svaki rad tvojih ruku. Onda možeš davati u zajam mnogim narodima, a sam ne ćeš morati uzimati u zajam. Gospodin će te učiniti glavom, a ne repom. Ti ćeš samo biti gore a nikada dolje, ako slušaš zapovijedi Gospodina, Boga svojega, što ti ih danas dajem, i savjesno ih izvršavaš. Od svega što ti danas zapovijedam ne odstupaj ni desno ni lijevo, pristajući za drugim bogovima i služeći im! Ali ako ne slušaš Gospodina, Boga svojega, i savjesno ne držiš sve njegove zapovijedi i naredbe, što ti ih danas dajem, onda će doći na te sva sljedeća prokletstva i stići će te: Proklet ćeš biti u gradu, proklet u polju. Prokleta će biti tvoja žetvena košara i tvoje naćve. Proklet će biti plod tvoga tijela, njive, goveda i ovaca. Proklet ćeš biti kada dolaziš i proklet kada odlaziš. Gospodin će poslati na tebe prokletstvo, zabunu i strah u svim radovima što ih poduzmeš, dok za kratko vrijeme posve ne propadneš zbog svojih zlih djela, po kojima si od mene otpao. Gospodin će na te donijeti kugu, dok te posve ne istrijebi iz zemlje u koju ideš da je zaposjedneš. Gospodin će te udariti sušicom, groznicom, upalom, žegom, sušom, snijeti i medljikom. Ta će te zla progoniti dok ne propadneš. Nebo nad tvojom glavom postat će mjed, a zemlja pod tvojim nogama željezo. Gospodin će dažd u tvojoj zemlji pretvoriti u prah i pepeo. Oni će padati s neba na te, dok ne budeš uništen. Gospodin će te poraziti pred tvojim neprijateljima. Jednim ćeš putem izići protiv njih, a sedmorim ćeš putovima bježati pred njima. Svim kraljevstvima na zemlji bit ćeš strašilo. Tvoji mrtvaci bit će hrana svim nebeskim pticama i divljim životinjama, i nitko ih ne će uplašiti. Gospodin će te udariti egipatskim prištem, čirom, svrabom i krastom, od čega se ne ćeš više moći iscijeliti. Gospodin će te udariti bjesnilom, sljepoćom i pomutnjom duha. U jasno podne pipat ćeš okolo, kao što pipa slijepac u svom mraku. U svojim pothvatima ne ćeš imati sreće. Uvijek će te tlačiti i pljačkati, a nitko ti ne će pomoći. Oženit ćeš se, a drugi će biti s tvojom ženom. Sazidat ćeš kuću, a ne ćeš stanovati u njoj. Posadit ćeš vinograd, a ne ćeš uživati njegova ploda. Tvoj će se vol klati na tvoje oči, a ti ga ne ćeš jesti. Magarac će ti se oteti pred očima i ne će ti se više vratiti. Tvoje ovce će se dati tvojim neprijateljima, i nitko ti ne će pomoći. Tvoji sinovi i kćeri past će kao plijen tuđemu narodu. Tvoje oči morat će to gledati i suzit će jednako za njima. Ali ćeš biti nemoćan. Plod tvoje zemlje i sav prihod tvoje muke izjest će narod kojega ne znaš. Tlačit će te jednako i uvijek zlostavljati. Poludjet ćeš od onoga što budeš gledao svojim očima. Gospodin će te udariti zlim prištevima na koljenima i na golijenima, tako da ne će na tebi ostati ništa zdravo od tabana do tjemena. Gospodin će tebe i kralja, kojega ćeš postaviti nad sobom, odvesti u narod za koji niste znali ti ni tvoji oci. Tamo ćeš služiti tuđim bogovima od drveta i kamena. Postat ćeš predmet zgražanja, rugla i podsmijeha svima narodima, u koje te odvede Gospodin. Mnogo ćeš sjeme iznijeti u polje, a samo ćeš malo od toga požeti, jer će ga izjesti skakavci. Vinograde ćeš saditi i obrađivati, i vina ne ćeš piti i u klijet spremati, jer će izjesti crvi. Imat ćeš maslina u svom području, ali se ne ćeš moći mazati uljem, jer će pootpadati tvoje masline. Imat ćeš sinova i kćeri, ali ne će pripadati tebi, jer će otići u ropstvo. Sve tvoje drveće i rod tvoje zemlje uništit će buba. Stranac, koji prebiva kod tebe, penjat će se nada te sve više, a ti ćeš padati sve niže. On će ti uzimati; a ti mu ne ćeš moći uzajmiti. On će postati glava, a ti rep. \ Sva ova prokletstva doći će na te, progonit će te i stizat će te dok se ne istrijebiš, ako ne budeš slušao Gospodina, Boga svojega, i ne budeš držao njegovih zapovijedi i naredaba, što ti ih je dao. Ona će biti tebi i tvojim potomcima kao znak i čudo dovijeka. Kad nisi htio radosno i rado služiti Gospodinu, Bogu svojemu, uza sve obilje, služit ćeš svojim neprijateljima, koje protiv tebe posije Gospodin, u gladi i žeđi, u golotinji i svakoj oskudici. On će ti staviti željezni jaram na vrat, dok te ne uništi. Gospodin će iz daleke udaljenosti, s kraja svijeta, dovesti protiv tebe narod koji leti kao orao, narod kojemu jezika ne razumiješ, narod tvrdoga pogleda, koji ne štedi starca i s mladićem nema smilovanja. On će izjesti podmladak tvoje stoke i prihod tvojega polja, dok se ne istrijebiš. On ti ne će ništa ostaviti od žita, vina i ulja, od ploda goveda i ovaca, dok te ne upropasti. On će te opkoliti u svim tvojim gradovima, dok po svoj tvojoj zemlji ne popadaju zidovi tvojih visokih i tvrdih bedema u koje se uzdaš. On će te opkoliti u svim tvojim gradovima, po svoj zemlji, koju ti dade Gospodin, Bog tvoj. Tada ćeš u nevolji i tjeskobi, u koju će te staviti tvoj neprijatelj, jesti plod svojega vlastitog tijela, meso svojih sinova i kćeri, koje ti dade Gospodin, Bog tvoj. I najmekši i najnježniji čovjek kod tebe bit će pun zlovolje prema svojemu bratu, prema ljubljenoj svojoj ženi i djeci, što mu još ostadoše. Nikome od njih neće dati mesa svoje djece, što će ga jesti, jer ne će imati ništa drugo u nevolji i tjeskobi, u koju će te staviti tvoj neprijatelj u svim tvojim gradovima. I najmekša i najnježnija žena kod tebe, koja se ne bi usudila staviti svoju nogu na golu zemlju, jer je bila odveć nježna i mekušna, bit će zlovoljna prema svom ljubljenome mužu, prema svom sinu i kćeri zbog posteljice što dolazi iz njezina krila ili zbog djece kojoj daje život. Jer u svakoj oskudici ona će ih potajno jesti od nevolje i tjeskobe u koju će te staviti tvoj neprijatelj u tvojim gradovima. Ako ne budeš savjesno držao sve zapovijedi ovoga zakona, što su zapisane u ovoj knjizi, i ako se ne budeš bojao uzvišenoga i časnoga imena Gospodina, Boga svojega, poslat će Gospodin tebi i tvojim potomcima izvanredne kušnje, teška i dugotrajna zla, ljute i duge bolesti. Sva egipatska zla, od kojih se plašiš, pustit će na tebe i ona će se prilijepiti za tebe. Usto će Gospodin pustiti na tebe još sve bolesti i kušnje, što nisu zapisane u ovoj zakonskoj knjizi, dok se ne istrijebiš. Ostat će vas samo malo, makar vas je prije bilo kao zvijezda nebeskih, ako ne budeš slušao Gospodina, Boga svojega. Kao što vam se Gospodin radovao da vam dobro čini i da vas množi, tako će vam se sad Gospodin radovati da vas zatire i istrebljuje. Bit ćete iskorijenjeni iz zemlje u koju ideš kako bi je zaposjeo. Gospodin će te razasuti po svim narodima, s jednoga kraja zemlje do drugoga. Tamo ćeš služiti drugim bogovima, koji su bili nepoznati tebi i tvojim ocima, bogovima od drveta i kamena. Među tim narodima ne ćeš uživati mira. Tvoja noga ne će imati počivališta. Tamo će ti Gospodin utisnuti u srce tjeskobu, u oči težnju za zavičajem i u dušu tugu. Svoj život vidjet ćeš kao da visi o koncu. Drhtat ćeš danju i noću, i ne ćeš se osjećati nikada siguran za svoj život. Ujutro ćeš govoriti: O, da je već večer! A navečer ćeš govoriti: O, da je već jutro! Tako ćeš govoriti zbog tjeskobe što ćeš je imati u srcu i zbog svega onoga što ćeš morati gledati svojim očima. Onda će te Gospodin vratiti u Egipat na lađama, putem za koji ti rekoh: Ne ćeš ga više nikada vidjeti! Tamo će vas prodavati vašim neprijateljima za robove i ropkinje. Ali nitko vas ne će htjeti kupiti.” To su riječi Saveza što ga Mojsije, po zapovijedi Gospodnjoj, sklopi sa sinovima Izrćlovim u moapskoj zemlji, osim zavjeta što ga je s njima bio učinio na Horebu. Mojsije sazva sav Izrćl i reče im: “Vidjeli ste sve što učini Gospodin pred vašim očima u egipatskoj zemlji faraonu, svim njegovim slugama i svoj njegovoj zemlji: Velike kušnje, što ih vidješe tvoje oči, one velike znake i čudesa. Ali vam ne dade Gospodin do danas razuma da spoznate, ni očiju da vidite, ni ušiju da čujete. Vodio sam vas četrdeset godina po pustinji. Haljine na vašem tijelu nisu se raspale. Obuća se nije izderala na tvojim nogama. Kruha niste jeli i vina i jakoga pića niste pili. Tako ste imali spoznati da sam ja Gospodin, Bog vaš. Kad dođoste na ovo mjesto, iziđe Sihon, hešbonski kralj, i Og, bašanski kralj, pred nas u boj. Ali ih pobismo. Osvojismo njihovu zemlju i dadosmo je u baštinu Rubenovcima, Gadovcima i polovini Manašeova plemena. Zato držite i izvršavajte zapovijedi ovoga zavjeta, da imate uspjeh u svemu što poduzimate! Vi stojite danas svi pred Gospodinom, Bogom svojim: vaši plemenski glavari, suci, starješine i upravitelji, svi ljudi Izrćlovi, vaša djeca, vaše žene, i stranac koji je kod tebe u taboru, i onaj koji ti siječe drva, i onaj koji ti nosi vodu. Morate se obvezati na Savez s Gospodinom, Bogom svojim, i na zakletvom potvrđeni ugovor, što ga učini s tobom danas Gospodin, Bog tvoj. Tako on danas hoće da te postavi za svoj narod i da bude Bog tvoj, kao što ti je obećao i kao što se zakleo tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu. Ali ne sklapam samo s vama ovaj Savez, ovaj zakletvom potvrđeni ugovor, nego i s onima koji danas stoje ovdje s nama pred Gospodinom, Bogom našim, i s onima koji nisu danas ovdje prisutni s nama. A vi se još spominjete kako smo prebivali u egipatskoj zemlji i kako smo išli posred naroda kroz koje ste prošli. Vidjeli ste njihove ogavne idole od drveta i kamena, od srebra i zlata, što ih imaju. Neka ne bude među vama čovjeka, ni žene, ni obitelji, ni plemena koji bi se danas odvratili od Gospodina, Boga našega! Neka ne bude među vama korijena na kojem bi rastao otrov i pelin! Nitko koji čuje riječi ove zakletve neka ipak ne obeća sebi blagoslova i neka ne pomisli: Bit će mi dobro iako budem slijedio svoju vlastitu volju! Tako bi se uništilo natopljeno zajedno s osušenim. Takvu ne će Gospodin nikada oprostiti, nego će se onda brzo raspaliti srdžba i jarost Gospodnja protiv njega. Sva prokletstva, što su zapisana u ovoj knjizi, oborit će se na njega, i Gospodin će izbrisati njegovo ime pod nebom. Gospodin će ga izlučiti na propast iz svih plemena Izrćlovih, po svim prokletstvima Saveza, što su zapisana u ovoj knjizi zakona. Budući naraštaji, vaša djeca, što nastanu iza vas, i stranac koji dođe iz daleke zemlje, kad u zemlji ovoj vide zla i bolesti, kojima će je udariti Gospodin, reći će: sve njezino tlo je mjesto sumporno, slano, opaljeno. Na njemu se ne može sijati i ništa ne niče na njemu. Tu ne raste nikakva biljka. Tu je opustošenje kao ono Sodome i Gomore, Adme i Seboima, koje zatre Gospodin u svom gnjevu i u svojoj jarosti. Svi će narodi pitati: Zašto Gospodin učini tako toj zemlji? Zašto ta strahovita srdžba i jarost? Tada će se odgovoriti: Jer prelomiše Savez Gospodina, Boga otaca svojih, što ga on sklopi s njima kad ih izvede iz egipatske zemlje i odoše služiti tuđim bogovima i klanjati im se, bogovima koji su im bili nepoznati i koje im on nije bio odredio. Zato se raspali srdžba Gospodnja na tu zemlju tako da pusti na nju sva prokletstva, što su zapisana u ovoj knjizi. Zato ih Gospodin u srdžbi i jarosti, i u silnom ogorčenju, istrijebi iz njihove zemlje i izbaci ih u drugu zemlju, kao što je danas. Tajne su stvari u Gospodina, Boga našega. Objavljene stvari za nas su i našu djecu dovijeka, da izvršavamo sve zapovijedi ovoga zakona. Kad sve to, blagoslov i prokletstvo, što iznesoh preda te, dođe na tebe, tada uzmi to sebi k srcu među svim narodima u koje te izagna Gospodin, Bog tvoj! Obrati se sa svojom djecom iz svega srca i iz sve duše Gospodinu, Bogu svojemu, i poslušaj ga u svemu što ti danas zapovijedam! Tada će Gospodin, Bog tvoj, promijeniti tvoju sudbinu, smilovat će se tebi i opet će te sabrati između svih naroda među koje te razasu Gospodin, Bog tvoj. Kad bi te izagnao i do na kraj neba, Gospodin, Bog tvoj, opet će te sabrati i otamo te uzeti natrag. Gospodin, Bog tvoj, dovest će te u zemlju koju su bili zaposjeli tvoji oci. Opet ćeš je posjedovati. Učinit će te sretnijim i brojnijim nego što su bili tvoji oci. Gospodin, Bog tvoj, obrezat će tada srce tebi i tvojim potomcima, da ljubiš Gospodina, Boga svojega, iz svega srca i iz sve duše, da možeš živjeti. Sva ona prokletstva oborit će tada Gospodin, Bog tvoj, na tvoje neprijatelje i protivnike, koji su te progonili. Tada ćeš opet slušati Gospodina i izvršavati sve njegove zapovijedi, što ti ih danas dajem. Gospodin, Bog tvoj, dat će ti izobilje dobara u svemu što poduzmeš: u blagoslovu djece, u plodu stoke i u prihodima zemlje. Jer će Gospodin, kao što je imao radost na tvojim ocima, na spasenje tvoje imati opet radost na tebi zbog toga što slušaš Gospodina, Boga svojega, i izvršavaš njegove zapovijedi i zakone, što su zapisani u ovoj knjizi zakona, i zbog toga što se iz svega srca i iz sve duše opet vraćaš Gospodinu, Bogu svojemu. Zakon što ti ga danas dajem nije za te pretežak i nije nedokučiv. Nije na nebu da bi morao reći: Tko će nam se popeti na nebo da nam ga donese i objavi, da uzmognemo izvršavati?? I nije preko mora, da bi morao reći: Tko će nam otići preko mora da nam ga donese i objavi, da ga uzmognemo izvršavati? Ne, posve ti je blizu Zakon. Stavljen je u tvoja usta i tvoje srce, tako da ga možeš izvršavati. Gle, danas stavljam preda te život i sreću, smrt i nesreću. Što ti danas zapovijedam jest da ljubiš Gospodina, Boga svojega, da ideš njegovim putovima i da držiš njegove zapovijedi, zakone i naredbe. Tada ćeš ostati na životu i umnožiti se, i Gospodin, Bog tvoj, blagoslovit će te u zemlji u koju ideš, da bi je zaposjeo. Ako li se odvrati tvoje srce i ne budeš slušao, i daš se zavesti, da se klanjaš tuđim bogovima i njima služiš, onda vas već danas uvjeravam da ćete propasti. Tada ne ćete dugo živjeti u zemlji u koju idete preko Jordana da biste je zaposjeli. Zazivam danas nebo i zemlju za svjedoke: Život i smrt, blagoslov i prokletstvo stavio sam preda te. Zato izaberi život, da ostaneš na životu, ti i tvoji potomci! Ljubi Gospodina, Boga svojega, slušaj ga i budi mu vjerno odan! Jer o tome ovisi tvoj život i duljina tvojih dana što ih smiješ provesti u zemlji za koju se zakleo Gospodin tvojim ocima, Abrahamu, Izaku i Jakovu, da će im je dati.” Mojsije završi ovaj i održa sljedeći govor svemu Izrćlu: Reče im: “Meni je sada sto i dvadeset godina, i ne mogu više odlaziti i dolaziti. I Gospodin mi je rekao: Ne smiješ prijeći preko toga Jordana. Gospodin, Bog tvoj, ići će pred tobom prijeko. On će rastjerati te narode ispred tebe, tako da možeš stupiti na njihovo mjesto. I Jošua će ići pred tobom prijeko, kao što je odredio Gospodin. Gospodin će učiniti s njima kako je učinio s kraljevima amorejskim Sihonom i Ogom i s njihovom zemljom, koje uništi. Kad ih Gospodin preda u vašu vlast, onda im učinite posve po zapovijedi koju vam dadoh! Budite srčani i hrabri! Ne bojte se! Ne preplašite ih se! Jer Gospodin, Bog tvoj, ide sam s tobom. On te ne pušta i ne ostavlja.” Tada Mojsije dozva Jošuu i dade mu, u prisutnosti svega Izrćla, sljedeći nalog: “Budi srčan i hrabar! Jer ćeš ti ući s ovim narodom u zemlju za koju se zakleo Gospodin njihovim ocima da će im je dati. Ti ćeš je razdijeliti među njih u baštinu. Gospodin će sam ići pred tobom. On je s tobom. On te ne pušta i ne ostavlja. Ništa se ne boj i ne plaši!” Mojsije napisa ovaj zakon i preda ga svećenicima, sinovima Levijevim, koji nose Kovčeg Saveza Gospodnjega, i svim starješinama Izrćlovim. Mojsije im dade sljedeći nalog: “Svake sedme godine, u oprosnoj godini, na blagdan Sjenica, kad dođe sav Izrćl i stane pred Gospodina, Boga tvojega, na mjesto koje sebi izabra, pročitaj glasno ovaj zakon pred svim Izrćlom! Saberi narod, ljude, žene i djecu, i stranca koji je kod tebe u tvojim mjestima da ga čuju i da se boje Gospodina, Boga vašega i da točno izvršavaju sve odredbe ovoga zakona! Njihova djeca, koja ga još ne upoznaše, neka ga čuju i neka se nauče bojati Gospodina, Boga vašega, dok živite u zemlji u koju idete preko Jordana da biste je zaposjeli!” Nato reče Gospodin Mojsiju: “Eto, tvoji dani približavaju se smrti. Dozovi Jošuu! Stupite u Šator svjedočanstva, da mu dam svoje zapovijedi!” Mojsije i Jošua odoše i stupiše u Šator svjedočanstva i Gospodin se javi u Šatoru u stupu od oblaka. Stup od oblaka stajao je na ulazu u Šator. Tada reče Gospodin Mojsiju: “Eto, ti ćeš sad počinuti sa svojim ocima. Tada će se ovaj narod podići i činit će u svojoj sredini preljub s tuđim bogovima zemlje u koju ide. On će me ostaviti i prelomit će moj Savez, što sam ga s njim sklopio. Toga dana raspalit će se moja srdžba protiv njega. Ostavit ću ih i sakrit ću svoje lice od njih, tako da budu uništeni. Mnoga zla i tjeskobe će ih stići. Onda će reći: Ove muke stigoše me samo zato jer moj Bog ne prebiva više u mojoj sredini. A ja ću onda sasvim sakriti svoje lice zbog svega toga zla što ga počiniše. Oni se obratiše tuđim bogovima. Napišite sad sebi sljedeću pjesmu! Neka je nauče sinovi Izrćlovi! Stavi im je u usta da mi ta pjesma bude kao svjedok protiv sinova Izrćlovih! Odvest ću ih u zemlju za koju sam se zakleo njihovim ocima, u kojoj teče mlijeko i med. Ali kada budu jeli i nasite se i ugoje se, tada će se obratiti tuđim bogovima i njima će služiti. A mene će odbaciti i prelomit će moj Savez. Kada ih onda stignu mnoga zla i tjeskobe, tada će ta pjesma, koja će nezaboravno dalje živjeti u ustima njihovih potomaka, svjedočiti protiv njih, da sam ja znao njihove misli, kojima se danas bave, prije nego ih uvedoh u zemlju koju sam im pod zakletvom obećao.” Mojsije, dakle, toga dana napisa tu pjesmu i naučio ju je sinove Izrćlove. A Jošui, sinu Nunovu, zapovjedi Bog: “Budi srčan i hrabar! Jer ćeš ti uvesti sinove Izrćlove u zemlju za koju sam im se zakleo. Ja ću biti s tobom!” Kad napisa Mojsije riječi ovoga zakona u knjigu sve do kraja, tad zapovjedi Mojsije levitima koji su nosili kovčeg Gospodnjega Saveza: ”Uzmite ovu knjigu Saveza i stavite je pokraj kovčega, da bude tamo kao svjedok protiv vas! Jer poznajem tvoju nepokornost i tvoj tvrdi vrat. Eto, dok još živim među vama, nepokorni ste Gospodinu. Koliko ćete više biti po mojoj smrti! Skupite k meni sve starješine svojih plemena i svoje upravitelje da im glasno izgovorim te riječi i da zazovem kao svjedoke protiv njih nebo i zemlju! Jer znam da ćete po mojoj smrti posve naopako raditi, da ćete zaći s puta što vam ga pokazah. Zato će vas stići nesreća u buduće vrijeme, jer činite što se ne sviđa Gospodinu, jer ga potičete na srdžbu djelom svojih ruku.” Nato Mojsije izgovori svoj Izrćlovoj općini riječi sljedeće pjesme do kraja: ”Slušajte, nebesa: sad ću govoriti! Zemlja neka čuje riječ mojih usta! Kao dažd se spusti moj nauk! Kao rosa neka pada moja riječ! Kao sitna kiša na mladu travu, kao krupan dažd na odraslu travu. Glasno ću javljati slavu Gospodnju: čast dajte Bogu našemu! On je Stijena! Savršena su djela njegova. Svi su njegovi putovi pravica. Bog je vjeran, bez krivnje, pravedan i istinit. Ali grdno sagriješiše protiv njega nevaljali njegovi sinovi: rod zao i opak. Tako li vraćaš Gospodinu, narode ludi i bezumni? Nije li on tvoj otac, tvoj stvoritelj, koji te načini i utvrdi? Spomeni se negdašnjih dana! Pomisli na godine od koljena do koljena! Pitaj svojega oca: on će te naučiti; svoje starce: oni će ti pripovjediti! \ Kada je Višnji dijelio narodima posjede, kada je dijelio čovječje sinove, tada je postavio međe narodima po broju Izrćlovih sinova. Jer je Gospodnji dio njegov narod, Jakov je njemu odmjerena baština. Nađe ga u zemlji pustari, u pustinji gdje urliče samoća. Ogradio ga je, štitio, čuvao ga je kao zjenicu svojega oka. Kao što se orao, koji stražari nad svojim gnijezdom, uzdiže iznad svojih ptića, rasprostire krila, uzima ih i nosi svojim jakim krilima, tako ga je vodio Gospodin jedini, i nije bilo tuđega boga s njim. Vodio ga je na visine zemlje, i jeo je poljske plodove. Davao mu je da siše med iz kamena, ulje iz tvrda kamena. Maslo od krava, mlijeko od ovaca, pretilinu od janjaca i ovnova, od bašanskih volova i jaraca, i srce od najslađe pšenice, i pio si krv grožđa, pjenušavo vino. Ali se Ješurun ugoji pa se stade ritati; utovio se, udebljao i zasalio; pa odbaci Boga koji ga je stvorio i prezre Stijenu svojega spasenja. \ I razdražiše ga tuđim bogovima, razgnjeviše ga gadovima. đavolima, koji nisu bogovi, prinosili su žrtve, bogovima koje nisu poznavali, posve novima, koji istom nastadoše, koje nisu častili vaši oci. A na Stijenu, koja ti dade život, nisi više mislio, zaboravio si Boga koji te stavi u svijet. Kad to vidje Gospodin, odbaci ih, pun gnjeva zbog takvih sinova i kćeri. Ovo je riječ njegova: Sakrit ću im svoje lice i vidjet ću kakav će im biti kraj; oni su rod posve pokvaren, sinovi u kojih nema vjere. \ Razdražiše me svojim praznim idolima, razgnjeviše me svojim vjetrovitim idolima. I ja ću njih razdražiti narodom nepoštenim, razljutit ću ih ludim narodom. Jer se rasplamtio oganj mojega gnjeva, bukti do u dubinu bezdana, ždere zemlju i njezin plod, popali temelje brdima. Zgrnut ću na njih zla, svoje ću strijele pobacati na njih. Glad će ih satirati, groznica i ljuta kuga proždirati, i poslat ću na njih zube zvjeradi i otrov zmija što plaze u prahu. Tada će ih ubijati izvana mač, a po kućama strah, i momka i djevojku, nejako dijete i sijeda čovjeka. Rekao bih: Posve ću ih razbiti, spomen ću im uništiti među ljudima, da se ne bih bojao poruge neprijatelja, da se ne bi njihovi tlačitelji ponijeli i rekli: Ruka je naša nadvladala, nije Gospodin učinio sve to. Jer su narod bez razboritosti, nema u njih razuma. Kad bi bili mudri, razumjeli bi ovo i mislili bi na svoj svršetak. Kako bi jedan mogao goniti tisuću, a dvojica natjerati u bijeg deset tisuća, da ih nije prodala njihova Stijena i da ih nije predao Gospodin? Jer njihova stijena nije kao naša Stijena; naši neprijatelji tomu su svjedoci. \ Jer je njihov čokot od sodomskoga čokota, od gomorskih poljana. Grožđe je njihovo grožđe puno otrova, grozdovi su njihovi gorki kao žuč, vino je njihovo zmajeva slina, grozan aspidin otrov. Nije li to kod mene pohranjeno, zapečaćeno u mojoj riznici? Moja je osveta i plaća u vrijeme kad im posrne noga; jer je blizu dan njihove propasti, ide brzo što će im se dogoditi. \ Tada će Gospodin pribaviti pravicu svojemu narodu i pokazat će smilovanje svojim slugama. Jer vidi da je snaga usahnula, da više nema slobodnjaka i robova. I pitat će: Gdje su im sad njihovi bogovi? Gdje njihova Stijena, kojoj su se utjecali? Oni koji jedoše salo njihovih žrtava, oni koji piše vino njihovih nalijeva, neka sad ustanu, neka vam pomognu, neka vam budu zaklon! Ipak, vidite da sam ja, i samo ja, i da nema boga osim mene! Ja sam koji ubija i opet oživljava; ja sam koji rane zadaje i opet iscjeljuje. Ništa se ne ote mojoj ruci. \ Zaista podižem k nebu svoju ruku i kunem se svojim vječnim životom: Kad naoštrim svoj sjajni mač i u svoju ruku uzmem suđenje, izvršit ću osvetu na svojim tlačiteljima, vratit ću onima koji me mrze. Napojit ću krvlju svoje strijele, moj će mač žderati meso, krv ubijenih i zarobljenih, dugokosu glavu neprijatelja. Slavite, o puci, njegov narod! Jer osvećuje krv svojih slugu, osvećuje se svojim tlačiteljima, čini pokoru za zemlju narodu svom!” Mojsije dakle ode i glasno izgovori narodu sve riječi ove pjesme, on i Jošua, Nunov sin. Kad je Mojsije bio do kraja izgovorio sve te riječi svemu Izrćlu, reče im: “Uzmite k srcu sve riječi što vam ih danas svečano nalažem! Stavite ih na srca svojoj djeci, da izvršavaju točno sve zapovijedi ovoga zakona! Jer to nisu za vas prazne riječi. To je vaš život! Izvršavanjem tih zapovijedi dugo ćete prebivati u zemlji u koju idete preko Jordana, da biste je zaposjeli.” Istog dana reče Gospodin Mojsiju: ”Uziđi na gorje Abarim, na goru Nebo, koja je u moapskoj zemlji prema Jerihonu! Pogledaj kanaansku zemlju koju dajem sinovima Izrćlovim u posjed! Onda umri na gori na koju uziđeš, i priberi se svojim zemljacima, kao što je umro tvoj brat Aron na gori Horu i pribrojio se svojim zemljacima, jer krivo učiniste protiv mene među sinovima Izrćlovim kod vode Meribe u Kadešu, u pustinji Sinu, i jer me među sinovima Izrćlovim ne htjedoste pokazati kao svetoga. Zato ćeš vidjeti tu zemlju samo pred sobom. Ne ćeš ući u zemlju koju dajem sinovima Izrćlovim.” Ovo je blagoslov što ga pred svoju smrt podijeli sinovima Izrćl- ovim Mojsije, čovjek Božji. Reče: “Sa Sinaja dođe Gospodin, u svjetlu se ukaza sa Seira narodu, zasja s Paranske gore, dođe usred svetih anđeoskih četa, iz njegove desnice razbuktao se plamen. Još on ljubi svoj narod. Svi njegovi sveti su u njegovoj ruci. Okupili se uz tvoje noge, primili su tvoje zapovijedi, zakon što nam ga naloži Mojsije. Tada postade dio tvoje baštine Jakovljeva općina, i on postade kralj u Ješurunu, kad su se sabirali narodni glavari i okupljala se Izrćlova plemena. Pa neka živi Ruben, neka ne izumre nikada! Ali njegovih ljudi neka bude malo!” A ovo za Judu. Reče: “Gospodine, čuj Judinu molitvu, dovedi ga k njegovu narodu! Njegove se ruke boriše za nj. Budi mu obrana protiv njegovih tlačitelja!” O Leviju reče: “Tvoj Tumim i tvoj Urim u čovjeka su koji se posvetio tebi. Njega si okušao kod Mase, s njim se prepirao kod vode Meribe, s njim, koji reče o svojemu ocu i majci: Ne poznajem ih; koji nije gledao na svoju braću i nije više znao za svoje sinove. Oni su izvršavali tvoju zapovijed, držali se tvojega Zavjeta. \ Zakone tvoje oni tumače Jakovu, naputke tvoje Izrćlu. Prinose ti kâd, žrtve paljenice na tvojemu žrtveniku. Blagoslovi, Gospodine, njegovu snagu! Neka ti bude mio rad njegovih ruku! Slomi leđa njegovim neprijateljima i onima koji ga mrze, da više nikada ne ustanu!” O Benjaminu reče: “Ljubimac je Gospodnji, boravi kod njega sakriven. On ga vazda štiti. Smije stanovati među njegovim klancima.” O Josipu reče: “Zemlja njegova neka je blagoslovljena od Gospodina blagom neba, rosom i morem što počiva u dubini. Blagom što ga izmami sunce, blagom što dolazi od mjeseca, blagom prastarih gora, blagom vječnih humova, blagom zemlje i njezina obilja! Milost onoga koji stoji u grmu neka dođe na glavu Josipovu, na tjeme izabranika između njegove braće! Kad prvijenac vol sja u jakosti. Njegovi su rogovi bivolovi. Njima bode narode sve do nakraj zemlje. To je deset tisuća Efrajimovih, to su tisuće Manašeove.” O Zebulunu reče: “Veseli se, Zebulune, svojim vožnjama, a ti, Jisakare, svojim šatorima! Narode će zvati na goru, tamo će prinositi pobjedne žrtve; uživat će bogatstvo mora i sakriveno blago obale.” \ O Gadu reče: “Hvala onomu koji dade Gadu širok prostor! Kao lav leži tu i kida rame i tjeme. Izabra sebi prvinu, jer tamo leži pripravljen dio vođi. S narodnim glavarima hita ovamo, izvršava pravedni Gospodnji sud, njegove naredbe u zavjetu s Izrćlom.” O Danu reče: “Dan je lavić koji iskače iz Bašana.” O Naftaliju reče: “Naftali je nasićen srećom, pun je blagoslova Gospodnjega, posjeduje more i južne krajeve.” O Ašeru reče: “Više od drugih sinova Ašer je blagoslovljen, ima prednost pred svojom braćom; svoju nogu umače u ulje. \ Prijevornice su tvoje od željeza i mjedi; tvoja snaga neka traje s tvojim danima!” \ Nitko nije kao Bog Ješurunov: “po nebu se vozi tebi u pomoć, na oblacima pun je veličanstva. Gore pomaže vječni Bog, dolje vječne ruke; on goni neprijatelja pred tobom, zapovijeda: Uništi! \ Prebiva Izrćl na sigurnom, odvojen je Jakovljev izvor, u zemlji je punoj žita i vina, i s njegova neba pada rosa. Blago tebi, Izrćle! Tko je kao ti, narod pobjednik u Gospodinu? On je štit tvog spasenja, mač tvoje pobjede. Tvoji neprijatelji moraju se prignuti pred tobom; po njihovim visinama stupaš pobjedonosan.” \ Mojsije uziđe iz moapskih poljana na goru Nebo, na vrh Pisge, koja je prema Jerihonu. Gospodin mu pokaza svu zemlju Gilead do Dana, sav Naftali i pokrajinu Efrajimovu i Manašeovu pokrajinu, svu Judinu pokrajinu do Zapadnoga mora, Negeb i jordansku nizinu, ravnicu palmina grada Jerihona do Soara. Tada mu reče Gospodin: “To je zemlja za koju sam se zakleo Abrahamu, Izaku i Jakovu: Dat ću je potomcima tvojim. Dao sam ti da je vidiš svojima očima, ali u nju ne ćeš ući.” I umre Mojsije, sluga Gospodnji, ondje u moapskoj zemlji, po zapovijedi Gospodnjoj. On ga pokopa u dolini, u moapskoj zemlji, prema Bet-Peoru. Nitko ne zna za njegov grob do dana današnjega. Bilo je Mojsiju sto i dvadeset godina kada je umro. Njegovo oko nije još bilo slabo, i njegova životna snaga nije bila slomljena. Sinovi Izrćlovi oplakivali su Mojsija trideset dana na moapskim poljanama; potom su prošli plačni dani žalosti za Mojsijem. \ Jošua, Nunov sin, bio je napunjen duhom mudrosti, jer je Mojsije bio položio na nj svoje ruke. Sinovi Izrćlovi slušali su ga i činili što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Otad ne usta više prorok u Izrćlu kao Mojsije, s kojim je Gospodin općio licem u lice, sa svim znacima i čudesima što mu ih je kao svom poslaniku dao da čini u Egiptu na faraonu, na svim njegovim slugama i na svoj njegovoj zemlji i sa svim dokazima silne moći i svim velikim, strahovitim djelima, što ih učini Mojsije pred očima Izrćla. Poslije smrti Mojsija, sluge Gospodnjega, reče Gospodin Jošui, Nunovu sinu, sluzi Mojsijevu: ”Sluga moj Mojsije mrtav je. Zato sad ustani, pođi tamo preko Jordana, ti i sav narod, u zemlju koju dajem njima, sinovima Izrćlovim. Svako mjesto na koje stupi vaša noga dajem vam, kao što obećah Mojsiju. Od pustinje i tamo od Libanona do velike rijeke Eufrata, sva zemlja Hetita, do velikoga mora na zapadu, bit će vaše područje. Nitko se ne će moći održati pred tobom svega tvojega života. Kao što sam bio s Mojsijem, tako ću biti i s tobom. Ne ću ti uskratiti svoju pomoć i ne ću te ostaviti. Budi srčan i jak! Jer ti ćeš tome narodu dati u baštinu zemlju za koju sam se zakleo njihovim ocima da ću im je dati. Samo budi srčan i čvrsto odlučan, da brižno držiš sav Zakon što ti ga je dao moj sluga Mojsije! Ne odstupaj od njega ni nadesno ni nalijevo, da uspiješ u svemu što poduzmeš! Imaj uvijek ovu knjigu zakona u svojim ustima i razmišljaj o njoj dan i noć, da brižno držiš sve što je u njoj napisano; jer tada ćeš imati sreću i uspjeh u svim svojim djelima.\ Zapovijedam ti dakle: Budi srčan i odlučan! Ne boj se i ne plaši se! Jer Gospodin, Bog tvoj, s tobom je u svemu što poduzmeš.” Tada Jošua zapovjedi upraviteljima naroda: ”Prođite kroz tabor i dajte narodu ovu zapovijed: Spremite sebi brašnjenice; jer za tri ćete dana poći tamo preko Jordana i počet ćete osvajati zemlju koju vam Gospodin, Bog vaš, daje u baštinu!” \ A rubenovcima, gadovcima i polovini Manašeova plemena reče Jošua: ”Spomenite se naloga što vam ga dade Mojsije, sluga Gospodnji, kad reče: Gospodin, Bog vaš, dovest će vas k cilju i dati vam tu zemlju. Vaše žene, djeca i stada neka ostanu u zemlji koju vam je odredio Mojsije na istočnoj strani Jordana. A vi, i to svi za rat sposobni ljudi, morate naoružani prijeći na čelu svoje braće i pomoći im, dok ne dovede k cilju Gospodin i vašu braću kao vas, i ne uzmu i oni u posjed zemlju koju im daje Gospodin, Bog vaš. Tada ćete se vi vratiti u svoju vlastitu zemlju, koju vam je odredio Mojsije, sluga Gospodnji, u istočnoj jordanskoj pokrajini, pa ćete je posjedovati.” Tada oni odgovoriše Jošui: “Sve što nam zapovjediš, činit ćemo, i kamo nas god pošalješ, ići ćemo. Upravo onako kako smo slušali Mojsija, slušat ćemo i tebe. Samo neka Gospodin, Bog tvoj, bude s tobom kao što je bio s Mojsijem! Svaki koji se protivi tvojim zapovijedima i ne sluša upute, što nam ih daješ, neka se kazni smrću. Samo budi srčan i odlučan!” Nato posla Jošua, Nunov sin, potajno iz Šitima dva čovjeka kao uhode s uputom: “Idite, pogledajte zemlju, osobito Jerihon!” Oni ođoše i dođoše u kuću jedne bludnice, koja se zvala Rahaba, da tamo prenoće. I kad se javilo kralju u Jerihonu: “Pripazi, noćas dođoše ovamo neki ljudi od sinova Izrćlovih da uhode zemlju”, posla kralj u Jerihon k Rahabi i poruči: “Izvedi van ljude koji su došli k tebi i ušli u tvoju kuću; jer su došli uhoditi svu zemlju!” \ Ali žena uze oba čovjeka i sakri ih. Onda odvrati: “Istina, ljudi su došli k meni, ali ja nisam znala odakle su bili. Kad su se gradska vrata pred mrak zatvarala, ljudi odoše. Ne znam kamo odoše. Idite brzo za njima jer ih još možete stići.” A ona ih je bila izvela na krov i sakrila ih pod lanene stabljike, što ih je bila razastrla na krovu. I ljudi pohitješe za njima, prema Jordanu, do brodova, i vrata se gradska zatvoriše kad su vani bili ljudi što su išli za njima. Još prije nego su oni bili zaspali, uziđe ona k njima na krov i reče ljudima: “Znam da vam je Gospodin dao zemlju; strah nas je spopao pred vama i svi stanovnici zemlje dršću pred vama.\ Jer čusmo da je Gospodin osušio vodu Crvenoga mora pred vama, kad iziđoste iz Egipta, i što učiniste s dva amorejska kralja s one strane Jordana, od Sihona i Oga, koje pobiste. Kad to čusmo, klonu naše srce i nitko više nema srčanosti pred vama. Jer Gospodin, Bog vaš, Bog je gore na nebu i dolje na zemlji. A sada mi se zakunite Gospodinom: Kao što ja vama učinih dobro, tako i vi učinite dobro mojoj obitelji i dajte mi siguran znak da ćete ostaviti na životu mojega oca, moju majku, moju braću i sestre i sve njihove, i da ćete nas izbaviti od smrti.” Ljudi joj obećaše: “Mi jamčimo za vas svojim životom, ako ne izdate našu stvar. Kad nam Gospodin da zemlju, učinit ćemo ti ljubav i vjernost.” Tada ih ona spusti kroz prozor po konopcu. Jer je naime njezina kuća bila prizidana uz gradski zid, stanovala je ona na gradskom zidu. Ona im još reče: “Idite u goru, da ne naiđe na vas potjera, i tamo se krijte tri dana, dok se potjera ne vrati; onda možete ići svojim putem.” \ A ljudi joj rekoše: “Mi ćemo ispuniti tu zakletvu kojom si nas zaklela. A ti, kad dođemo u zemlju, priveži ovu crvenu vrpcu na prozor kroz koji si nas spustila, i skupi kod sebe u kući svojega oca, majku i braću i svu svoju rodbinu! Tko onda iziđe na cestu kroz vrata tvoje kuće, sam je odgovoran za svoj život, a mi nismo krivi. Ali tko bude s tobom u kući, za njegov život smo mi odgovorni, ako ga tko rukom dotakne. Ali ako ti izdaš našu stvar, tada smo slobodni od zakletve kojom si nas zaklela.” A ona odvrati: “Kako rekoste, tako neka bude!” Tada ih pusti van, i oni se udaljiše. A ona priveza crvenu vrpcu za prozor. Oni se dakle zaputiše i stigoše u goru gdje ostadoše tri dana, dok se potjera ne vrati. Tražila ih je potjera po svim putovima, ali ih ne nađe. Tako se zaputiše kući ona dva čovjeka, siđoše s gore, prijeđoše i dođoše k Jošui, Nunovu sinu. Pripovjediše mu sve što im se dogodilo. I rekoše Jošui: “Gospodin je svu zemlju dao u naše ruke. Jer svi su nas se stanovnici uplašili.” I usta Jošua rano ujutro, i podigoše se iz Šitima i dođoše na Jordan, on i svi sinovi Izrćlovi. Noćiše ondje, prije nego pođoše prijeko. Poslije tri dana prođoše upravitelji kroz tabor i dadoše narodu zapovijed: ”čim ugledate kovčeg Saveza Gospodina, Boga svojega, i svećenike od plemena Levijeva koji ga nose, dignite se i vi s mjesta i pođite za njim! Ali neka bude razmak od dvije tisuće lakata između vas i njega? ne smijete mu blizu doći? da znate put kojim ćete udariti; jer još niste nikada išli tim putem.” \ Dalje zapovjedi Jošua narodu: “Posvetite se! Jer će sutra Gospodin učiniti čudesa među vama.” A svećenicima zapovjedi: “Dignite kovčeg Saveza i idite pred narodom!” I digoše kovčeg Saveza i pođoše pred narodom. A Gospodin reče Jošui: “Danas te počinjem činiti velikim u očima svega Izrćla; neka zna da ću biti s tobom, kao što sam bio s Mojsijem.\ Ti sad izdaj svećenicima koji nose zavjetni kovčeg zapovijed: Kad dođete na kraj vode na Jordanu, stanite na Jordanu!” Tada reče Jošua sinovima Izrćlovim: “Pristupite ovamo i čujte riječ Gospodina, Boga svojega!” Dalje reče Jošua: “Po tome ćete spoznati da je živi Bog u vašoj sredini i da će odagnati ispred vas Kanaance, Hetite, Hivijce, Perižane, Girgašane, Amorejce i Jebusejce: Evo, kovčeg Saveza Gospodina sve zemlje poći će pred vama preko Jordana! Zato sad izaberite dvanćst ljudi iz Izrćlovih plemena, iz svakoga plemena po jednoga! čim svećenici koji nose kovčeg Boga, Gospodina sve zemlje, stave svoje stope u vodu Jordana, iščeznut će voda Jordana. A voda što pritječe odozgo zaustavit će se kao nasip.” Tako se podiže narod iz svojih šatora, da prijeđe preko Jordana, i svećenici ponesoše kovčeg zavjetni pred narodom. I kad nosioci kovčega dođoše na Jordan i svećenici koji su nosili kovčeg staviše noge na kraju vode, a Jordan je bio istupio preko svih svojih obala, za cijelo vrijeme žetve, tada se zaustavi voda. Voda što je pritjecala odozgo diže se gore kao nasip, na velikoj udaljenosti od grada Adame, koji leži kod Sartana. A voda što je tekla k moru pustinje, Slanome moru, oteče sasvim. Tako je prelazio narod: tamo, prema Jerihonu. A svećenici koji su nosili kovčeg zavjetni, stajali su na suhu usred Jordana tvrdo dok sav narod ne prijeđe preko Jordana. Kad sav narod sretno prijeđe preko Jordana, dade Gospodin Jošui sljedeću zapovijed: ”Izaberite sebi između naroda dvanćst ljudi, od svakoga plemena po jednoga čovjeka, i zapovjedite im: Uzmite otamo, usred Jordana, s mjesta gdje su stajale noge svećenika, dvanćst kamenova, ponesite ih sa sobom i stavite ih u tabor u kojem ćete noćas prenoćiti!” Tada pozva Jošua dvanćst ljudi, što ih je bio odredio između sinova Izrćlovih, iz svakoga plemena po jednoga čovjeka, i zapovjedi im: “Idite tamo pred kovčeg Gospodina, Boga svojega, u sredinu Jordana, i uzmite svaki sebi po jedan kamen na rame, prema broju plemena Izrćlovih, za spomenik među vama! Ako vas onda djeca vaša u budućnosti upitaju: Što vam znače ovi kamenovi?, odgovorite im: Voda Jordana prestade teći pred kovčegom Saveza Gospodnjega, kad je prelazio preko Jordana. Ovi kamenovi neka budu sinovima Izrćlovim vječni spomenik na to da je voda Jordana prestala teći.” Sinovi Izrćlovi učiniše onako kako im je bio zapovjedio Jošua. Uzeše dvanćst kamenova usred Jordana, kako je bio Gospodin rekao Jošui, prema broju plemena Izrćlovih, donesoše ih sa sobom u tabor i staviše ih ondje. A dvanćst drugih kamenova postavi Jošua usred Jordana, na mjesto gdje su bile stajale noge svećenika koji su nosili Kovčeg zavjetni. Oni se još nalaze tamo do dana današnjega. Svećenici koji su nosili kovčeg bili su ostali stajati usred Jordana dok nije završilo sve što je Gospodin bio zapovjedio Jošui da kaže narodu i što je Mojsije bio naložio Jošui. A narod je brzo prešao. Kad je sav narod bio prešao, prijeđe i kovčeg Gospodnji i svećenici pred svim narodom. Rubenovci i gadovci i polovina Manašeova plemena prijeđoše naoružani na čelu sinova Izrćlovih, kao što im je bio zapovjedio Mojsije. Oko četrdeset tisuća naoružanih ljudi prijeđe pred Gospodinom u boj na poljanu kod Jerihona. Taj dan učini Gospodin Jošuu velikim pred svim Izrćlom, tako da su imali strahopoštovanje pred njim za cijeloga njegova života, kao što su imali strahopoštovanje pred Mojsijem. Tada Gospodin zapovijedi Jošui: ”Zapovjedi svećenicima koji nose kovčeg zakona, neka iziđu iz Jordana!” I zapovjedi Jošua svećenicima: “Iziđite iz Jordana!” Tako iziđoše svećenici koji su nosili kovčeg Saveza Gospodnjega iz sredine Jordana. Jedva dotakoše stope svećenika suhu zemlju, vrati se voda Jordana opet na svoje mjesto i prijeđe kao prije posvuda preko obala. Narod iziđe iz Jordana desetog dana prvoga mjeseca i utabori se u Gilgalu, na istočnoj granici Jerihona. A onih dvanćst kamenova, što su ih bili uzeli sa sobom iz Jordana, postavi Jošua u Gilgalu. A sinovima Izrćlovim reče: “Ako vaša djeca poslije upitaju svoje oce: Što znače ovi kamenovi?, tada ih obavijestite ovako: Suhom nogom prijeđe ovdje Izrćl preko Jordana, jer Gospodin, Bog vaš, osuši vodu Jordana zbog vas, dok ne prijeđoste, kao što je učinio Gospodin, Bog vaš, od Crvenoga mora, koje osuši zbog nas, dok ne prijeđosmo;\ jer svi narodi zemlje moraju spoznati da je ruka Gospodnja jaka, i vi se morate uvijek bojati Gospodina, Boga svojega.” A kad čuše svi kraljevi Amorejaca s one strane Jordana, na zapadu, i svi kraljevi Kanaanaca na moru da je Gospodin osušio vodu Jordana zbog sinova Izrćlovih, dok ne prijeđoše, klonu im posve srce i izgubiše svu srčanost pred sinovima Izrćlovim. Tada zapovjedi Gospodin Jošui: “Načini kamene noževe i obreži po drugi put sinove Izrćlove!” I načini sebi Jošua kamene noževe i obreza sinove Izrćlove kod humka Aralota. A uzrok zbog kojeg ih obreza Jošua bio je ovaj: Svi ljudi koji su bili izašli iz Egipta, muževi, svi ratnici, bili su nakon izlaska iz Egipta pomrli na putu u pustinji. Dok je sav narod što iziđe bio obrezan, ne obreza nikoga od onih što su se nakon izlaska iz Egipta rodili na putu u pustinji jer su četrdeset godina išli sinovi Izrćlovi po pustinji, dok ne pomriješe svi ratnici što iziđoše iz Egipta. Budući da ne poslušaše uputa Gospodnjih, bio im se zakleo Gospodin da im ne će dati da vide zemlju koju je nama htio dati, kako je pod zakletvom bio obećao njihovim ocima, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Njihove sad sinove, što ih je bio postavio na njihovo mjesto, obreza Jošua jer su bili još neobrezani, budući da ih na putu ne obrezaše. Kad je sav narod bio obrezan, ostadoše ondje, u taboru, dok ne ozdraviše. Tada reče Gospodin Jošui: “Danas skidoh s vas egipatsku sramotu.” Zato se to mjesto zove Gilgal do dana današnjega. Dok su sinovi Izrćlovi taborili u Gilgalu, svetkovaše Pashu četrnćstog dana mjeseca navečer na poljani kod Jerihona i jedoše dan poslije Pashe plodove zemlje, beskvasni kruh i prženo žito, upravo taj dan. Sljedećega dana prestade mana, jer sad mogoše jesti plodove zemlje. Kako sinovi Izrćlovi više ne imadoše mane, hranili su se u onoj godini plodovima kanaanske zemlje. Kad se Jošua jednom nađe pred Jerihonom, podiže oči i pogleda, a to stoji prema njemu čovjek koji u ruci drži goli mač. Jošua pristupi i upita ga: “Jesi li naš ili si naših neprijatelja?” On odgovori: “Nisam, nego sam vođa Gospodnje vojske. Upravo dođoh.” A Jošua pade na zemlju na svoje lice, pokloni se i upita ga: “Što ima moj Gospodar reći svojemu sluzi?” A vođa Gospodnje vojske reče Jošui: “Izuj svoju obuću s nogu; jer mjesto na kojemu stojiš sveto je.” Jošua to učini. \ Jerihon je imao vrata zatvorena i ostao je zatvoren zbog sinova Izrćlovih; nitko nije mogao izići ni ući.\ Tada reče Gospodin Jošui: “Evo, dajem ti u ruke Jerihon, i njegova kralja s ratnicima. Zato obiđite, svi ratnici, oko grada! Jednom obiđite oko grada! Tako čini šest dana! A sedam svećenika neka nosi sedam truba od rogova pred kovčegom! A sedmi dan obiđite oko grada sedam puta, i svećenici neka pritom trube u trube! Pa kad zatrube u ovnujski rog, neka tada narod, čim čuje glas trube, podigne iza glasa bojnu viku; tada će se zidovi gradski srušiti, a narod neka uđe, svaki upravo ondje gdje stoji!” \ Tada pozva Jošua, Nunov sin, svećenike i zapovjedi im: “Dignite kovčeg zavjetni, a sedam svećenika neka nosi sedam truba od rogova pred kovčegom Gospodnjim!” A narodu zapovjedi: “Obiđite oko grada, i to ratnici neka idu pred kovčegom Gospodnjim!” I kad je Jošua bio izdao tu zapovijed narodu, pođe sedam svećenika, koji su nosili pred Gospodinom sedam truba od rogova, i zatrube u trube, dok je kovčeg Saveza Gospodnjega išao za njima. A ratnici pođoše pred svećenicima koji su trubili u trube, a ostali narod pođe za kovčegom, dok su se trube jednako razlijegale. Tada Jošua zapovjedi narodu: “Vi ne smijete podići bojnu viku i nemojte da vam se čuje glas, i nijedna riječ ne smije izići iz vaših usta dok vam ja ne kažem: Vičite! Tada podignite bojnu viku!” Tako pusti da kovčeg Gospodnji obiđe oko grada jedanput. Tada odoše u tabor i ostadoše preko noći u taboru. Drugog jutra Jošua usta rano. Svećenici ponesoše kovčeg Gospodnji. Se- dam svećenika, koji su nosili sedam truba od rogova pred kovčegom Gospodnjim, koračalo je uz jednako trubljenje truba. Ratnici su išli pred njima, a ostali je narod išao za kovčegom Gospodnjim, dok su se trube jednako razlijegale. Tako obiđoše drugi dan jednom oko grada i vratiše se natrag u tabor. Tako učiniše šest dana. A sedmi dan ustaše rano, kad je zora svanula, i obiđoše oko grada isto onako sedam puta; samo toga dana obiđoše oko grada sedam puta.\ Kad svećenici kod sedmoga ophoda zatrubiše u trube, povika Jošua narodu: “Podignite bojnu viku jer Gospodin daje grad u vaše ruke! Ali grad sa svim što je u njemu mora se posvetiti zakletvi za Gospodina. Samo bludnica Rahaba mora ostati na životu sa svima koji su kod nje u kući, jer je sakrila uhode koje smo bili poslali. Ali se zakletoga čuvajte, da ne prisvojite što sebi od zakletoga, premda ste to posvetili zakletvi! Time biste na tabor Izrćlov navukli zakletvu i svalili ga u nesreću. Sve srebro i zlato, sve mjedeno i željezno posuđe neka se posveti Gospodinu i neka dođe u riznicu Gospodnju!” Tada podiže narod bojnu viku, te zatrubiše u trube. I kad narod začu glas truba i podiže bojnu viku iza glasa, tada se srušiše zidovi, i narod prodre u grad, svaki upravo ondje gdje je stajao. Tako zauzeše grad. Tada oštricom mača izvršiše zakletvu na svemu što se nalazilo u gradu: na muževima i ženama, na mladima i starima, na govedima, ovcama i magarcima. Onoj dvojici ljudi, koji su bili uhodili zemlju, zapovjedi Jošua: “Idite u kuću bludnice i izvedite otamo ženu sa svom njezinom svojtom, kako ste joj se zakleli!” I mladi ljudi, uhode, ođoše i izvedoše Rahabu, njezina oca, majku, braću i svu njezinu svojtu. Sve njezine rođake izvedoše i pustiše ih izvan tabora izrćlskoga. A grad, i sve što je bilo u njemu, spališe ognjem; samo srebro i zlato, mjedeno i željezno posuđe, staviše u riznicu kuće Gospodnje.\ A bludnicu Rahabu, s njezinom obitelji i sa svom njezinom svojtom, ostavi Jošua na životu, i tako ostade među Izrćlcima do dana današnjega, jer je bila sakrila glasnike koji su, po nalogu Jošuinu, uhodili Jerihon. U to vrijeme izreče Jošua ovo prokletstvo: “Proklet neka je pred Gospodinom čovjek koji se usudi opet sagraditi grad Jerihon! Za cijenu svog prvorođenca neka mu postavi temelj i za cijenu najmlađega svog sina neka mu stavi vrata!” Gospodin je bio s Jošuom, tako da se njegovo ime razglasilo po svoj zemlji. Ali sinovi Izrćlovi prisvojiše sebi zakleto; jer Akan, sin Karmija, sina Zabdija, sina Zeraha, od Judina plemena, uze nešto sebi od zakletoga. Zato se raspali srdžba Gospodnja protiv sinova Izrćlovih. \ Posla naime Jošua neke ljude iz Jerihona u Aj kod Betela, istočno od Betela, i zapovjedi im: “Idite gore i uhodite pokrajinu!” Ljudi odoše gore i uhodiše Aj. Kada se vratiše k Jošui, rekoše mu: “Ne treba gore ići sav narod, samo dvije do tri tisuće ljudi neka idu da osvoje Aj! Ne muči onamo sav narod, jer je njih samo malo!” Tako ode onamo od naroda jedno tri tisuće ljudi. Ali ih ljudi iz Aja poubijaše jedno trideset i šest, progoniše ih od gradskih vrata do Šebarima i potukoše ih na obronku brijega. Tad klonu srce naroda i posta kao voda. A Jošua razdre svoje haljine, baci se pred kovčegom Gospodnjim ničice na svoje lice sve do večeri, on i starješine Izrćlove, i posuše prah na glavu svoju. Tada se pomoli Jošua: “Ah, Gospodine, Bože moj, zašto prevede ovaj narod preko Jordana, da nas predaš u ruke Amorejcima, da nas unište? O, da smo radije ostali s one strane Jordana! Ah, Gospodine, što da kažem kad je Izrćl okrenuo leđa svojim neprijateljima? Kanaanci i svi stanovnici zemlje to će čuti; oni će navaliti na nas i istrijebit će naše ime sa zemlje. Što ćeš onda učiniti od velikoga svojega imena?” \ Tada Gospodin odgovori Jošui: “Ustani! Što ležiš na svojemu licu? Izrćl je sagriješio; prekršili su moju zabranu koju sam im dao, prisvojili su sebi zakleto, počinili su krađu, posakrivali su i stavili među svoje stvari.\ Zato ne mogu više sinovi Izrćlovi izdržati pred svojim neprijateljima moraju u bijeg pred svojim neprijateljima, jer su pali u prokletstvo. Ja ne ću više biti među vama ako ne uklonite iz svoje sredine zakleto. Ustani, posveti narod i objavi: Posvetite se za sutra! Jer tako veli Gospodin, Bog Izrćlov: Zakleto je u tvojoj sredini, Izrćle! Ti ne ćeš moći izdržati pred svojim neprijateljima dok ne uklonite iz svoje sredine zakleto. Zato ćete sutra rano pristupiti po svojim plemenima, i pleme koje označi Gospodin pristupit će po svojim obiteljima, i obitelj koju označi Gospodin pristupit će po svojim domovima, i iz doma koji označi Gospodin pristupit će čovjek za čovjekom. Tko se tad nađe s predmetom zakletve, neka se spali sa svime što posjeduje, jer je prekršio zabranu Gospodnju i učinio sramotu u Izrćlu!” Kad Jošua sutradan rano dade da pristupe Izrćlci po svojim plemenima, bi označeno Judino pleme. Potom dade da pristupe rodovi Judini, i bi označena obitelj Zerahovaca. Nato dade da pristupi obitelj Zerahovaca? čovjek za čovjekom, i bi označen Zabdi. Potom dade da pristupi njegov dom? čovjek za čovjekom? i bi označen Akan, sin Karmija, sina Zabdija, sina Zeraha, od plemena Judina. Tada reče Jošua Akanu: “Moj sine, daj Gospodinu, Bogu Izrćlovu, čast i slavu! Priznaj mi što si učinio; ne krij mi ništa!” \ Akan odgovori Jošui: “Jest, ja sam sagriješio Gospodinu, Bogu Izrćlovu. Učinio sam ovo: vidio sam među plijenom lijep plašt iz Šineara, dvjesta šekela srebra i zlatan jezik, pedeset šekela težak. Polakomih se i uzeh. To je zakopano u šatoru u zemlji i srebro odozdo.” Jošua posla tamo poslanike. Oni otrčaše u šator i doista, bile su stvari zakopane u šatoru i odozdo srebro. Uzeše to iz šatora, donesoše Jošui i svim sinovima Izrćlovim i staviše pred Gospodina. Tada uze Jošua Akana, sina Zarejeva, i srebro, plašt i zlatni jezik, njegove sinove i kćeri, njegova goveda, njegove magarce i ovce, njegov šator, i sve što je posjedovao, i izvedoše ih u nazočnosti svega Izrćla u dolinu Ahor. Tamo reče Jošua: “Kako si nas ti strovalio u nesreću, tako će tebe danas strovaliti Gospodin u nesreću.” Tada ga kamenovaše svi Izrćlci i spališe ih, nakon što su bili kamenovani. Podigoše nad njim veliku gomilu kamenja, što se još danas može vidjeti. A Gospodin se vrati od žestine svojega gnjeva. Zato se ono mjesto zove sve do dana današnjega dolina Ahor. Gospodin reče Jošui: “Ne boj se i ne plaši se! Uzmi sa sobom sav narod, što je za boj, pa ustani i idi na Aj! Evo, predajem ti u ruke ajskoga kralja s njegovim narodom, gradom i zemljom. Učini s Ajem i njegovim kraljem kako si učinio s Jerihonom i njegovim kraljem! Ipak, plijen i stoku smijete uzeti za sebe. Napravi zasjedu gradu na njegovoj zapadnoj strani!” Tada usta Jošua sa svim narodom što je za boj, da idu na Aj, i izabra Jošua trideset tisuća ljudi, hrabrih momaka, i posla ih noću. Dade im zapovijed: “Pazite, vi se trebate smjestiti u zasjedu protiv grada na njegovoj zapadnoj strani! Ne udaljujte se previše od grada i budite svi spremni! A ja ću se sa svim narodom što je uz mene primaknuti gradu, i ako oni tad prvi iziđu protiv nas, mi ćemo bježati pred njima. Ako oni iziđu tako daleko da ih odvojimo od grada? jer će misliti: Bježe pred nama kao prvi put? i mi ćemo jednako još dalje bježati pred njima, tada vi provalite iz zasjede i zauzmite grad; jer će vam ga Gospodin, Bog vaš, dati u ruke.\ Kad zauzmete grad, zapalite ga! Učinite po zapovijedi Gospodnjoj! Pazite, to vam je moja zapovijed.” Nato ih otpusti Jošua, i oni ođoše u zasjedu i utaboriše se između Betela i Aja, zapadno od Aja. A Jošua prenoći među narodom. Sutradan rano prebroji Jošua narod i pođe sa starješinama Izrćlovim na čelu vojske protiv Aja. Sva vojska, što je bila kod njega, pođe, stade se primicati i dođe pred grad. Utaboriše se sjeverno od Aja, tako da je bila dolina između njih i Aja. Tada uze oko pet tisuća ljudi i namjesti ih u zasjedu između Betela i Aja, zapadno od grada. Nato se namjesti narod, sva vojska, što je bila na sjevernoj strani grada, i zaleđe, što je bilo na zapadnoj strani grada. A Jošua one noći pođe usred doline. Ajski kralj to vidje, i tako ljudi u gradu poraniše i pohitješe protiv Izrćla u boj, i on i sav narod na mjesto kod pustinje. On naime nije znao da mu je bila namještena zasjeda zapadno od grada. A Jošua i svi Izrćlci učiniše tako da se činilo kao da su od njih poraženi, i počeše bježati prema pustinji. Tada je bio pozvan sav narod što je bio u gradu da ih tjera. I dok su tako tjerali Jošuu, sve su se više odvajali od grada. Ne osta nitko u Aju i Betelu koji nije pošao u potjeru za Izrćlcima. A grad ostaviše otvoren i tjerali su Izrćlce. Tada reče Gospodin Jošui: “Digni sulicu što ti je u ruci protiv Aja; jer ti ga dajem u ruke.” Jošua podiže sulicu što mu je bila u ruci protiv Aja.\ Tada se zasjeda brže-bolje podiže sa svojega mjesta, potrča, čim je Jošua bio podigao ruku, i dođe u grad, zauze ga odmah i zapali. I kad se Ajani obazreše i vidješe kako se dim iz grada diže prema nebu, nisu imali kamo bježati: ni amo ni tamo; jer se okrenula protiv progonitelja vojska koja je bježala prema pustinji.\ Kad naime vidješe Jošua i svi Izrćlci da je zasjeda zauzela grad i da se diže dim iz grada, okrenuše se i udariše na Ajane. A drugi iz grada iziđoše pred njih, tako da su pali među Izrćlce, jer jedni dođoše s ove, drugi s one strane, i potukoše ih tako da ni jedan ne osta živ niti pobježe. A ajskoga kralja uhvatiše živa i dovedoše ga Jošui. I kad Izrćlci pobiše sve Ajane na slobodnom polju u pustinji, kamo su ih bili progonili, i padoše od mača svi do posljednjeg čovjeka, okrenuše se svi Izrćlci protiv Aja i pobiše ga oštricom mača. Broj svih koji padoše u onaj dan, ljudi i žena, iznosio je do dvanćst tisuća, sve samih Ajana. Jošua ne spusti svoje ruke, koju je bio podigao sa sulicom, dok ne pobi sve ajske stanovnike. Samo stoku i plijen toga grada uzeše Izrćlci sebi, po uputi Gospodnjoj, koju je on bio dao Jošui. Jošua dade spaliti Aj i učini ga zauvijek ruševinom, jednom pustoši, do dana današnjega. A ajskoga kralja dade objesiti na drvo do večeri. O sunčanom zalazu zapovjedi Jošua da skinu njegovo truplo. Baciše ga tad pred gradska vrata i podigoše nad njim veliku gomilu kamenja, koja je još tamo do dana današnjega. Tada Jošua načini žrtvenik Gospodinu, Bogu Izrćlovu, na gori Ebalu, kao što je bio zapovjedio Mojsije, Gospodnji sluga, sinovima Izrćlovim, kako je propisano u knjizi zakona Mojsijeva: žrtvenik od neklesana kamenja, na koje nije bilo došlo željezno oruđe. I prinesoše na njemu žrtve paljenice Gospodinu i zaklaše žrtve pričesnice. Tad napisa ondje na kamenju prijepis Mojsijeva zakona, što ga je ovaj bio dao sinovima Izrćlovim. I sav Izrćl sa svojim starješinama, glavarima i sucima stade s obje strane kovčega prema levitskim svećenicima, koji su nosili kovčeg Saveza Gospodnjega, stranci i domaći, jedna polovina na gori Gerizimu, druga polovina na gori Ebalu, kao što je nekoć odredio Mojsije, sluga Gospodnji, da blagoslovi narod Izrćlov. Potom pročita sve riječi zakona, blagoslov i prokletstvo, sve kako je zapisano u Knjizi zakona. Nije bilo nijedne riječi, od svega što je bio odredio Mojsije, koje ne pročita Jošua pred svom Izrćlovom općinom, i pred ženama, djecom i strancima koji su išli među njima. A kad to čuše svi kraljevi koji su prebivali s one strane Jordana na brdima i nizinama i na svoj obali velikoga mora sve do Libanona: Hititi i Amorejci, Kanaanci, Perižani, Hivijci i Jebusejci, skupiše se da se složno bore protiv Jošue i Izrćlaca. I stanovnici Gibeona čuše kako je Jošua postupao s Jerihonom i Ajem. Tada se i oni dadoše na posao, ali prijevarom. Priskrbiše sebi živeža, uzeše stare vreće za svoje magarce i stare, poderane i iskrpane vinske mješine, obukoše staru, iskrpanu obuću i iznošene haljine i ponesoše sa sobom na put osušen i razdrobljen kruh. Tako odoše k Jošui u tabor u Gilgal i rekoše njemu i Izrćlcima: “Iz daleke zemlje dođosmo. Sklopite s nama ugovor.” Ali Izrćlci izjaviše Hivijcima: “Možda prebivate među nama; kako da onda sklopimo ugovor s vama?” \ Oni rekoše Jošui: “Mi smo tvoje sluge.” Kad ih Jošua upita: “Tko ste i odakle dolazite?”, odgovoriše mu: “Iz zemlje vrlo daleke dođoše tvoje sluge zbog slave Gospodina, Boga tvojega. Jer čusmo glas o njemu: sve što je učinio u Egiptu i sve što je učinio dvojici amorejskih kraljeva s one strane Jordana: Sihonu, hešbonskom kralju, i Ogu, bašanskom kralju, u Aštarotu. Tada nam rekoše naše starješine i svi stanovnici zemlje: Uzmite sebi živeža na put, idite im ususret i recite im: Mi smo vaše sluge; sklopite s nama ugovor!\ Ovo je naš kruh. Bio je još vruć kad ga kod kuće uzesmo sa sobom za put, u dan u koji iziđosmo da dođemo k vama. Sad vidite da je osušen i razdrobljen. I ovo su vinske mješine. Bile su nove kad ih napunismo. A sad vidite da su poderane. I ovo su naše haljine i naša obuća, od dalekog puta sasvim su izderane.” Tada uzeše ljudi nešto njihova živeža, ali ne potražiše odluke Gospodnje. Štoviše, Jošua dogovori s njima mir i sklopi s njima ugovor da će ih ostaviti na životu. I zakleše im se knezovi općine. Kad tri dana nakon sklapanja ugovora s njima doznaše da su iz blizine i da prebivaju među njima, podigoše se sinovi Izrćlovi i treći dan dođoše u njihove gradove. Gradovi se njihovi zvali Gibeon, Kefira, Beerot i Kirjat Jearim. A sinovi im Izrćlovi ne učiniše ništa nažao, jer su im se knezovi općine bili zakleli Gospodinom, Bogom Izrćlovim. Zato je sva općina mrmljala protiv knezova. Ali svi knezovi rekoše svoj općini: “Mi smo im se zakleli Gospodinom, Bogom Izrćlovim. Zato im ne smijemo ništa učiniti. Ovako ćemo postupati s njima: Darovat ćemo im život, da ne dođe gnjev na nas zbog zakletve kojom im se zaklesmo.” Tako im izjaviše knezovi: “Neka ostanu na životu!” A sjekli su drva i nosili vodu za svu općinu, kako su im bili predložili knezovi. Jošua ih dade dozvati i reče im: “Zašto nas prevariste i rekoste: Vrlo daleko prebivamo od vas, kad eto prebivate među nama? Zato sada neka ste prokleti i neka ste do vijeka sluge, neka siječete drva i nosite vodu za kuću Boga mojega!” Oni priznaše Jošui i rekoše: “Tvojim slugama bilo je javljeno da je Gospodin, Bog vaš, zapovjedio svojemu sluzi Mojsiju da vam dade svu zemlju i da istrijebi sve stanovnike zemlje ispred vas. Zato se vrlo uplašismo za svoj život i tako učinismo. A sada smo, eto, u tvojoj ruci. čini s nama kako ti se učini da je dobro i pravo!” On tada učini s njima na spomenut način i sačuva kod sinova Izrćlovih da ih ne pobiše. Tako im onda odredi Jošua da sijeku drva i nose vodu za općinu i za žrtvenik Gospodnji do današnjega dana, na mjestu koje izabere Gospodin. Adoni-Sedek, kralj jeruzalemski, sazna da je Jošua osvojio Aj i uništio ga zakletvom, da je kao s Jerihonom i njegovim kraljem učinio i s Ajem i njegovim kraljem, i da su stanovnici Gibeona sklopili mir s Izrćlom i ostali među njima. Tada se vrlo uplašiše. Jer je Gibeon bio velik grad, kao kakav kraljevski grad, i veći od Aja, i svi njegovi ljudi bili su hrabri. Zato posla Adoni-Sedek, jeruzalemski kralj, ka Hohamu, hebronskom kralju, k Piramu, jarmutskom kralju, k Jafiji, lakiškom kralju, i k Debiru, eglonskom kralju, i poruči im: ”Dođite k meni i pomozite mi da porazimo Gibeon, jer je sklopio mir s Jošuom, i sa sinovima Izrćlovim!” Tada se ujedine i pođoše petorica amorejskih kraljeva: jeruzalemski, hebronski, jarmutski, lakiški i eglonski kralj, sa svim svojim vojskama; opkoliše Gibeon i napadoše ga. \ A Gibeonci poslaše k Jošui u tabor u Gilgalu i poručiše: “Ne diži svoje ruke sa svojih slugu! Dođi brzo k nama, spasi nas i pomozi nam! Jer se ujediniše protiv nas svi amorejski kraljevi, koji stanuju u gorama.” Tada izađe Jošua iz Gilgala, on i s njim sav njegov narod što je bio za boj, sve sami junaci. I Gospodin reče Jošui: “Ne boj ih se! Jer ih dajem u tvoje ruke. Nijedan od njih ne će se održati pred tobom.” I Jošua udari na njih iznenada? svu noć je išao od Gilgala? i smete ih Gospodin pred Izrćlcima tako da su ih oni ljuto pobili kod Gibeona i tjerali ih putem prema Bet Horonu i odbili ih do Azeke i Makede. Kad su bježeći pred Izrćlcima bili na bethoronskoj vrleti, baci Gospodin na njih veliko kamenje iz neba sve do Azeke, tako da su bili potučeni. Više je bilo onih koji izginuše od kamene tuče, negoli onih koje pobi mač sinova Izrćlovih. Tada se pomoli Jošua Gospodinu, u dan kad Gospodin predade Amorejce sinovima Izrćlovim, i povika pred sinovima Izrćlovim: “Stani sunce kod Gibeona i mjeseče u ajalonskoj dolini!” I stade sunce, i zaustavi se mjesec, dok se ne osveti narod svojim neprijateljima. Ne stoji li to u knjizi junaka? Tako stade sunce nasred neba i gotovo cijeli dan nije htjelo zaći. Takva dana nije bilo ni prije ni poslije, da je Gospodin poslušao glas čovjeka; jer se je Gospodin borio za Izrćla.\ Nato se vrati Jošua sa svim Izrćlcima u tabor u Gilgal. A onih pet kraljeva pobježe i sakri se u pećini kod Makede. Kad je Jošui bilo javljeno: “Pet kraljeva sakrilo se u pećini kod Makede”, izda Jošua zapovijed: “Dovucite veliko kamenje pred ulaz pećine i postavite ljude pred nju, da je čuvaju! A vi drugi ne stojte, nego progonite svoje neprijatelje i pratite ih u stopu! Ne dajte im da umaknu u svoje gradove; jer vam ih dade u ruke Gospodin, Bog vaš.” \ I kad ih Jošua i sinovi Izrćlovi u vrlo velikom broju pobiše posve? samo su se neki mogli spasiti i umaći u tvrde gradove? vrati se sva vojska u miru k Jošui u tabor u Makedu, a da nitko ne makne svojim jezikom na sinove Izrćlove. I Jošua izda zapovijed: “Otvorite ulaz u pećinu i izvedite mi iz pećine onih pet kraljeva!” Učiniše tako i izvedoše mu iz pećine onih pet kraljeva: jeruzalemskog, hebronskog, jarmutskog, lakiškog i eglonskog kralja. A kad izvedoše te kraljeve Jošui, sazva Jošua sve Izrćlce i reče vođama vojnikâ koji su bili pošli s njim: “Pristupite i stavite nogu na vrat tim kraljevima!” Oni pristupiše i staviše im na vrat nogu. Tada im reče Jošua: “Ne bojte se i ne plašite se! Budite hrabri i jaki! Jer tako će Gospodin učiniti svim vašim neprijateljima s kojima se morate boriti.” Nato ih dade Jošua posjeći i poubijati i objesiti na pet stabala. Visjeli su na stablima do večeri. A o sunčanom zalazu zapovjedi Jošua te ih skinuše sa stabala i baciše ih u pećinu u koju su se bili sakrili, i staviše veliko kamenje na ulaz u pećinu, koje osta tamo da danas. Jošua osvoji onda Makedu, udari grad zajedno s njegovim kraljem oštricom mača i uništi ga zakletvom. Od svega stanovništva ne pusti nijednoga da uteče. Makedskom kralju učini isto onako kao što učini jerihonskom kralju. Tada ode Jošua sa svim Izrćlcima od Makede dalje u Libnu i udari na Libnu. Jer Gospodin i nju zajedno s njezinim kraljem predade u ruke Izrćlcima, udari je oštricom mača zajedno sa svim stanovništvom. Ne pusti nijednoga da uteče. Učini njezinu kralju isto ono što učini jerihonskom kralju. Potom ode Jošua sa svim Izrćlcima od Libne dalje u Lakiš, utabori se pred njim i napade ga. I Gospodin predade Lakiš u ruke Izrćlcima. Osvoji ga drugi dan i udari ga sa svim stanovništvom oštricom mača, isto onako kako učini s Libnom. Tada dođe Horam, gezerski kralj, da pomogne Lakišu. Ali Jošua pobi njega i njegove ljude, tako da nijedan od njih ne osta živ. Potom pođe Jošua sa svim Izrćlcima od Lakiša dalje u Eglon. Utaboriše se pred njim i napadoše ga. Još isti dan osvojiše ga i udariše ga oštricom mača. Sve stanovništvo uništi onoga dana zakletvom, isto onako kako učini s Lakišom. Onda se podiže Jošua sa svim Izrćlcima od Eglona u Hebron, i napadoše ga. I osvojiše ga i udariše ga oštricom mača zajedno s kraljem, sa svim gradovima i sa svim stanovništvom. Ne pusti nijednoga da uteče, isto onako kako učini s Eglonom. I uništi zakletvom grad i sve njegovo stanovništvo. Potom se okrenu Jošua sa svim Izrćlcima prema Debiru i napadne ga. Osvoji ga s njegovim kraljem i sa svim gradovima. Udariše ga oštricom mača i uništiše zakletvom sve stanovništvo. Ne pusti nijednoga da uteče. Kao što učini s Hebronom, tako učini i s Debirom i njegovim kraljem, isto onako kako učini i s Libnom i njezinim kraljem. Tako pobi Jošua svu zemlju, gore, južni kraj, nizine i humove sa svim njihovim kraljevima. Ne pusti nijednoga da uteče, i sve što je bilo živo, uništi zakletvom, kao što je bio zapovjedio Gospodin, Bog Izrćlov. Jošua ih pobi od Kadeš Barnee do Gaze, nadalje svu gošensku zemlju do Gibeona. Sve one kraljeve i zemlju uze Jošua odjednom jer se borio s Izrćlom Gospodin, Bog Izrćlov. Potom se vrati Jošua sa svim Izrćlcima u tabor u Gilgal. A kad to ču Jabin, hasorski kralj, posla obavijest Jobabu, madonskom kralju i šimronskom i akšafskom kralju, te kraljevima na sjeveru u gorama, u ravnici južno od Kinereta, u nizini i na visini dorskoj uz more, Kanaancima na istoku i zapadu, Amorejcima, Hititima, Perižanima i Jebusejcima u gorama i Hivijcima pod Hermonom u zemlji Mispi. I izađoše oni sa svim svojim vojskama. Bio je to ratnički narod, mnogobrojan kao pijesak na obali morskoj, s veoma brojnim konjima i kolima. Svi ti kraljevi dogovoriše se, dođoše i utaboriše se na vodi Meromu, da se bore s Izrćlom. A Gospodin reče Jošui: “Ne boj ih se! Jer sutra u ovo doba sve ću ih pobijene staviti pred Izrćla. Njihove konje ohromi i njihova bojna kola spali ognjem!” Tada ih Jošua napade iznenada sa svom svojom vojskom na vodi Meromu, i udariše na njih. I Gospodin ih dade u ruke Izrćlcima. Oni ih poraziše i potjeraše ih do velikoga Sidona i do Misrefot Majima i do u dolinu Mispu na istoku; tako ih pobiše da ih više ne preosta nijedan.\ Jošua im tada učini kao što mu je bio Gospodin zapovjedio: konje im ohromi i kola im spali ognjem. Tada se vrati Jošua i zauze Hasor, i dade njegova kralja smaknuti mačem. Hasor je bio prije glavni grad svim onim kraljevstvima. Pobiše sve stanovništvo oštricom mača izvršujući zakletvu. Ništa ne osta od onoga što je bilo živo. A Hasor dade spaliti ognjem. Sve one kraljevske gradove sa svim njihovim kraljevima uze Jošua u svoju vlast i pobije ih oštricom mača izvršujući zakletvu na njima, kao što je bio zapovjedio Mojsije, sluga Božji. Ali nijednoga grada, od onih koji su bili na visinama, ne mogoše Izrćlci spaliti. Jedino Hasor spali Jošua. Sav plijen iz onih gradova i stoku uzeše Izrćlci za sebe. A ljude sasjekoše oštricom mača, te ih posve uništiše; ne osta nitko živ.\ Kako je bio Gospodin zapovjedio svojemu sluzi Mojsiju, tako Mojsije zapovjedi Jošui, i učini Jošua. Ništa ne izostavi od svega što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Tako zauze Jošua svu tu zemlju: gore, sav južni kraj, svu gošensku zemlju, nizine, jordansku ravnicu, goru Izrćlovu i njezinu nizinu;\ od golih gora što se dižu prema Seiru do Baal Gada u ravnici libanonskoj pod gorom Hermonom. Sve njihove kraljeve zarobi i dade ih pogubiti. Dugo vremena ratovao je Jošua sa svim onim kraljevima. Nije bilo grada koji bi se mirno predao sinovima Izrćlovim, osim Hivijaca koji su stanovali u Gibeonu. Inače su morali sve osvojiti silom oružja. Jer je od Gospodina bilo tako određeno da im je on otvrdnuo srce, te su se borili protiv Izrćla tako da se je mogla bez milosti izvršiti zakletva na njima i da su bili istrijebljeni, kao što je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju. Tada iziđe Jošua i uništi Anakovce u gorama, u Hebronu, Debiru i Anabu i na svim gorama judejskim i na svim gorama Izrćlovim, na njima i na njihovim gradovima izvrši Jošua zakletvu. Nijedan Anakovac ne osta više u zemlji sinova Izrćlovih; samo u Gazi, Gatu i Ašdodu osta ih nekoliko.\ Tako zauze Jošua svu zemlju, upravo onako kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju, i dade je Jošua sinovima Izrćlovim u baštinu, po njihovim dijelovima, po njihovim plemenima. I zemlja počinu od rata. Ovo su kraljevi zemlje koje pobijediše sinovi Izrćlovi i zemlju im osvojiše: s one strane Jordana na istoku od rijeke Arnona do gore Hermona i sve ravnice istočno od Jordana. Sihon, amorejski kralj, koji je stanovao u Hešbonu vladao je od Aroera, koji leži na obali Arnona, od sredine doline i preko polovine Gileada do rijeke Jaboka, granice Amonovih sinova i preko jordanske doline do istočne strane jezera Kinereta i do istočne strane mora pustinje, Slanoga mora, prema Bet Haješimotu i južno uz podnožje obronaka Pisge. Nadalje pokrajina Oga, bašanskoga kralja, koji je pripadao ostacima Refaima i prebivao u Aštarotu i Edreju. Vladao je gorom Hermonom, Salkom i cijelim Bašanom do granice Gešura i Maakada i polovinom Gileada do pokrajine Sihona, hešbonskoga kralja. Mojsije, sluga Gospodnji, i sinovi Izrćlovi poraziše ih i Mojsije, sluga Gospodnji, dade to u posjed Rubenovcima, Gadovcima i polovini Manašeova plemena. A ovo su kraljevi zemlje koje Jošua i sinovi Izrćlovi pobijediše u zapadnoj jordanskoj zemlji, od Baal Gada u libanonskoj dolini do golih gora što se dižu prema Seiru, i njihovu zemlju dade Jošua u posjed plemenima Izrćlovim po njihovim dijelovima: u gorama, u nizinama, u jordanskoj ravnici, na obroncima, u pustinji i u južnom kraju, zemlju Hetita, Amorejaca, Kanaanacâ, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca: Jedan jerihonski kralj, jedan ajski kralj kod Betela, jedan jeruzalemski kralj; jedan hebronski kralj, \ jedan jarmutski kralj, jedan lakiški kralj, jedan eglonski kralj; jedan gezerski kralj, \ jedan debirski kralj, jedan gederski kralj, jedan hormski kralj, jedan aradski kralj, jedan libnanski kralj, jedan adulamski kralj, jedan makedski kralj; jedan betelski kralj, \ jedan tapuanski kralj, jedan heferski kralj, jedan afečki kralj, jedan šaronski kralj, jedan madonski kralj, jedan hasorski kralj, jedan šimron-meronski kralj, jedan ahšafski kralj, jedan tanaački kralj, jedan megidski kralj, jedan kedeški kralj, jedan jokneamski kralj na Karmelu, jedan dorski kralj na dorskim visinama, jedan kralj pogana u Gilgalu, jedan tirški kralj; svega trideset i jedan kralj. \ Kad Jošua postade star i vremešan, reče mu Gospodin: “Ti si star i vremešan. A velik dio zemlje ostao je još neosvojen. Ovo je zemlja što je još ostala: sve pokrajine Filistejaca i sva zemlja Gešur od Šihora, istočno od Egipta do ekronske pokrajine na sjeveru, što pripada pokrajini Kanaanaca; pet filistejskih kneževina, naime u Gazi, Ašdodu, Aškelonu, Gitu i Ekronu, dalje Avejci\ na jugu, sva zemlja Kanaanaca i Ara Sidonaca do Afeke, do amorejske granice;\ onda zemlja Giblijaca i sav Libanon u istočnom dijelu, od Baal Gada na podnožju Hermona do puta u Hamat. Sve stanovnike Libanona do Misrefota Majima, sve Sidonce ja ću sâm otjerati ispred sinova Izrćlovih. Samo razdijeli to Izrćlu ždrijebom u baštinu, kao što sam ti zapovjedio! Razdijeli sad, dakle, tu zemlju u baštinu među devet plemena i polovinu Manašeova plemena!” S tim su bili primili Rubenovci svoj dio, što im ga je bio Mojsije odredio u istočnoj jordanskoj zemlji, što im ga je bio ostavio Mojsije, sluga Gospodnji, od Aroera na obali Arnona i od grada u sredini doline, i svu ravnicu Medebe do Dibona, te sve gradove amorejskoga kralja Sihona, koji je vladao u Hešbonu, do pokrajine sinova Amonovih;\ i Gilead i pokrajinu gešursku i maakansku, i svu goru Hermon i sav Bašan do Salke, sve kraljevstvo Oga u Bašanu, koji je vladao u Aštarotu i Edreju. On je bio još preostao od ostataka Refaima, što ih je bio Mojsije pobijedio i protjerao iz njihova posjeda. Ali Gešurce i Maakance ne protjeraše sinovi Izrćlovi, i tako ostadoše Gešurci i Maakanci među Izrćlom do dana današnjega. Samo plemenu Levijevu ne dade baštine: žrtve paljenice Gospodina, Boga Izrćlova, jesu njegova baština, kao što mu je bio obećao. Mojsije dade plemenu sinova Rubenovih dijelove po njihovim rodovima. Oni dobiše područje od Aroera i od grada u sredini doline i svu ravnicu kod Medebe: Hešbon, sa svim mjestima što leže na ravnici, Dibon, Bamot Baal, Bet Baal Meon, Jahas, Kedemot, Mefaat, Kirjatajim, Sibmu, Seret Hašahar na gori u dolini, Bet Peor, obronke Pisge i Bet Haješimot i sve druge gradove u ravnici. Nadalje sve kraljevstvo amorejskoga kralja Sihona, koji je vladao u Hešbonu, Mojsije ga je pobijedio zajedno s knezovima midjanskim: Avijem, Rekemom, Surom, Hurom i Rebom, knezovima Sihonovim, koji su prebivali u zemlji. I vračara Bileama, sina Beorova, ubiše sinovi Izrćlovi mačem, nakon što su mačem bili poubijali druge. Granica Rubenovih sinova bila je Jordan s obalom. To je bila baština Rubenovih sinova po njihovim rodovima: gradovi s pripadajućim selima. Onda dade Mojsije plemenu Gadovu, Gadovim sinovima, dijelove po njihovim rodovima. Oni dobiše ovo područje: Jazer i sve gileadske gradove, polovinu zemlje sinova Amonovih do Aroera, istočno od Rabe, te od Hešbona do Ramot-Hamispe i Betonima i od Mahanajima do debirske pokrajine;\ onda u dolini: Bet Haram, Bet Nimru, Sukot i Safon, ostatak kraljevstva Sihona, hešbonskoga kralja: Jordan sa svojom obalom do kraja Kineretskoga jezera, na istočnoj strani Jordana. To je baština sinova Gadovih po njihovim rodovima: gradovi i njihova sela. Onda dade Mojsije polovini Manašeova plemena dijelove, i to: polovina plemena sinova Manašeovih dobi po svojim rodovima ovo područje: proteže se ono od Mahanajima preko svega Bašana, sve kraljevstvo Oga, bašanskoga kralja, i sva Jairova sela, što su u Bašanu, šezdeset gradova. A polovinu Gileada i Aštarot i Edrej, glavne gradove kraljevstva Ogova u Bašanu, dobiše sinovi Makira, Manašeova sina, i to polovina Makirovih sinova, po njihovim rodovima. To je što razdijeli kao baštinu Mojsije na moapskim poljanama, s one strane Jordana, istočno od Jerihona. A plemenu Levijevu ne dade Mojsije baštine. Gospodin, Bog Izrćlov, je njihova baština, kao što im je obećao. Ovo je što dobiše sinovi Izrćlovi u kanaanskoj zemlji kao baštinu, što im svećenik Eleazar i Jošua, Nunov sin, i plemenski poglavari izrćlskih plemena kao njihovu baštinu razdijeliše ždrijebom, kao što je bio Gospodin odredio preko Mojsija za devet plemena i polovinu plemena. Dvama plemenima i polovini plemena bio je naime Mojsije odredio baštinu s one strane Jordana, a levitima nije bio dao baštine među njima. Jer Josipovih sinova bila su dva plemena: Manaše i Efrajim. A levitima ne dadoše dijela u zemlji, nego samo gradove za prebivanje i pašnjake za stoku i za blago. Kako je bio Gospodin zapovjedio Mojsiju, tako učiniše sinovi Izrćlovi i razdijeliše zemlju. Tada pristupiše Judini sinovi k Jošui u Gilgalu i Kaleb, sin Jefuneov, Kenižanin, reče mu: “Ti znaš što je odredio Gospodin Mojsiju, čovjeku Božjemu, za me i za te u Kadeš Barnei. Bilo mi je četrdeset godina kad me posla Mojsije, sluga Gospodnji, iz Kadeš Barne da uhodim zemlju, i donesoh mu izvještaj, kako sam mislio u svom srcu. A moji drugovi, koji su išli sa mnom, uplašiše srce narodu, ali ja sam bio posve na strani Gospodina, Boga svojega. I zakle se Mojsije onoga dana: Zemlja na koju je stupila tvoja noga pripast će tebi i tvojim sinovima kao baština u vječna vremena, jer si posve stupio na stranu Gospodina, Boga mojega. I Gospodin me, kako vidiš, po svom obećanju sačuva u životu punih četrdeset i pet godina, od vremena kad Gospodin reče Mojsiju onu riječ, dok je Izrćl išao po pustinji i sad, eto, imam osamdeset i pet godina. Danas sam još krepak kao onda kad me je Mojsije poslao. Moja je snaga danas još kao onda kad se je trebalo boriti, i dolaziti i odlaziti. Zato mi daj sada tu gorovitu zemlju, za koju je onda govorio Gospodin! Jer ti si sam onda čuo da su tamo Anakovci i veliki utvrđeni gradovi. Možda je Gospodin sa mnom, i ja ću ih moći protjerati kako je to obećao Gospodin.” Tada ga Jošua blagoslovi i dade Kalebu, Jefuneovu sinu, Hebron kao baštinu. Zato pripada Hebron Kalebu, Jefuneovu sinu, Kenižaninu, kao baština sve do dana današnjega, jer je naime on svom dušom dizao Gospodina, Boga Izrćlova. Hebron se je prije zvao grad Arbe. Taj je bio najveći čovjek među Anakovcima. I zemlja počinu od rata. Dio za pleme sinova Judinih, po njihovim rodovima, bio je prema edomskomu području, južno od Sinske pustinje, na krajnjem jugu. Njihova južna granica ide od kraja Slanoga mora, od južnoga rta, onda teče na južnu stranu visine Akrabima, produžuje do Sina, uzlazi južno od Kadeš Barnee, ide dalje na Hesron, diže se onda na Adar, okreće se prema Karkai, potom ide k Asmoni i produžuje do egipatskoga potoka, dok ne završi granica na moru. To neka vam bude južna granica! Istočna je granica Slano more do ušća Jordana. Sjeverna granica počinje na sjevernom kraju mora, kod ušća Jordana. Tada se diže granica u Bet-Hoglu, teče sjeverno uz Bet-Arabu, onda ide gore na kamen Bohana, Rubenova sina. Potom se diže granica od doline Akora prema Debiru, okreće se na sjever prema Gelilotu, koja leži naprema visini Aduminu, što se nalazi južno od potoka. Onda teče granica prema vodi En-Šemeša i ide dalje do studenca Rogela. Nato se granica diže preko doline Ben-Hinom sina, južno od sljemena Jebusejaca to jest Jeruzalema. Potom se granica penje k vrhuncu gore, koja je pred dolinom Hinom na zapadu, na sjevernom kraju ravnice Refaimâ. Od vrhunca gore savija se tad granica k izvoru vode Neftoah, ide dalje prema gradovima gore Efrona i odvija se k Baali, to jest Kirjat Jearimu. Od Baale okreće se granica na zapad prema gori Seiru, na sjevernu stranu od gore Jearima, to jest Kesalona, spušta se u Bet-Šemeš i ide k Timni. Dalje ide granica k sjevernom obronku Ekrona, potom se proteže do Šikrona, ide prema gori Baali i teče dalje do Jebneela. Tako završava granica na moru. Zapadna je granica Veliko more s obalom. To je granica plemena Judinih sinova uokolo, po njihovim rodovima. A Kalebu, sinu Jefuneovu, Jošua dade dio među sinovima Judinim, kao što mu je bio zapovjedio Gospodin, naime grad Arbe, Anakova oca, to jest Hebron. Kaleb protjera odatle tri Anakova sina: Šešaja, Ahimana i Talmaja, Anakove potomke. Otamo ode protiv stanovnika Debira; Debir se je prije zvao Kirjat-Sefer.\ Tada reče Kaleb: “Tko savlada i zauzme Kirjat-Sefer, dat ću mu svoju kćer Aksu za ženu.” I zauze ga Otniel, sin Kenaza, koji je bio brat Kalebov. I dade mu svoju kćer Aksu za ženu. Kad je polazila, nagovori svojega oca i izmoli od njega komad oraće zemlje. Ona se spusti s magarca, i Kaleb je upita: “Što ti je?” Ona odgovori: “Daj mi svadbeni dar! Udao si me u južnu zemlju, pa mi daj i vodene izvore!” I dade joj studence u visini i studence u nizini. To je baština plemena Judinih sinova po njihovim rodovima: gradovi u južnoj zemlji, u graničnom području plemena sinova Judinih prema edomskoj granici bili su: Kabseel, Eder, Jagur, Kina, Dimona, Adada, Kedeš, Hasor Jitnan, Zif, Telem, Bealot, Novi Hasor, Kirjat-Hesron, to jest Hasor, Amam, Šema, Molada, Hasar Gada, Hešmon, Bet-Pelet, Hasar Šual, Beer Šeba, Bazjotja, Baala, Ijim, Esem, Eltolad, Kesil, Horma, Siklag, Madmana, Sansana, Lebaot, Šelhim, En Rimon: svega dvadeset i devet gradova s pripadajućim selima. U nizini: Eštaol, Sora, Ašna, Zanoah, En Ganim, Tapuah, Hćnam, Jarmut, Adulam, Soko, Azeka, Šaarajim, Aditajim, Hagedera i Gederotajim: četrnćst gradova s pripadajućim selima. Senan, Hadaša, Migdal Gad, Dilean, Hamispe, Jokteel Lakiš, Boskat, Eglon, Kabon, Lahmas, Kitliš, Gederot, Bet-Dagon, Naama, Makeda: šesnćst gradova s pripadajućim selima, Libna, Eter, Ašan, Jiftah, Ašna, Nesib, Keila, Akzib i Mareša: devet gradova sa svojim selima. Ekron s naseljima i selima. Od Ekrona do mora sve što je kod Ašdoda i njegovih sela: Ašdod s naseljima i selima, Gaza s naseljima i selima do egipatskoga potoka; granica je Veliko more.\ U gori: Šamir, Jatir, Soko, Dana, Kirjat Sefer, to jest Debir, Anab, Eštemoa, Anim, Gošen, Holon i Gilo: jedanćst gradova s pripadajućim selima. Arab, Duma, Ešean, Janum, Bet-Tapuah, Afeka, Humta, Kirjat-Arba, to jest Hebron, i Sior: devet gradova s pripadajućim selima. Maon, Karmel, Zif, Juta, Jizreel, Jokdeam, Zanoah, Hakajin, Gibea i Timna: deset gradova s pripadajućim selima, Halhul, Bet-Sur, Gedor, Maarat, Bet-Anot i Eltekon: šest gradova s pripadajućim selima, Tekoa, Efrata (Betlehem), Peor, Etan, Kulon, Tatam, Sores, Karem, Galim, Beter, Manah: jedanćst gradova s pripadajućim selima. Kirjat Baal, to jest Kirjat Jearim, i Haraba: dva grada s pripadajućim selima. U pustinji: Bet-Haaraba, Midin, Sekaka, Hanib šan, Slani Grad, i En-Gedi: šest gradova s pripadajućim selima. A Jebusejce, koji su prebivali u Jeruzalemu, ne mogoše protjerati sinovi Judini. Tako ostadoše Jebusejci sa sinovima Judinim u Jeruzalemu do dana današnjega. Sinovi Josipovi dobiše ždrijebom svoj posjed od Jordana kod Jerihona, istočno od Jerihonskih voda, zatim pustinju koja se diže od Jerihona na betelsku goru. Onda ide granica od Betela u Luzu i pruža se prema pokrajini Arkijaca do Atarota. Potom se spušta na zapad, u pokrajinu jafletsku do pokrajine donjega Bet-Horona i do Gezera. Njezin je kraj na moru. I sinovi Josipovi, Manaše i Efrajim, dobiše baštinu. Pokrajina sinova Efrajimovih, po njihovim rodovima, bila je ova: granica njihove baštine ide na istoku od Atrot Adara do gornjega Bet Horona. Onda teče granica k moru, sjeverno od Mikmetata. Potom se savija granica prema istoku u Taanat Šilu i prolazi s istoka do Janoaha. Od Janoaha silazi u Atarot i Naaratu, dotakne se Jerihona i završi na Jordanu. Od Tapuaha ide granica prema zapadu do potoka Kane i završi na moru. To je baština plemena sinova Efrajimovih po njihovim rodovima. K tomu dolaze Efrajimski gradovi, koji su bili odvojeni usred baštine sinova Manašeovih, svi gradovi s pripadajućim selima. A ne protjeraše Kanaanaca koji su prebivali u Gezeru. Tako ostadoše Kanaanci među sinovima Efrajimovim do današnjega dana, a bili su dužni davati radnu snagu. I pripadne dio plemenu Manašeovu, a on je bio prvorođenac Josipov. Makiru, prvorođencu Manašeovu, Gileadovu ocu, pripadne Gilead i Bašan; jer je bio ratnik.\ I ostali sinovi Manašeovi dobiše svoj dio, po svojim rodovima: sinovi Abiezorovi, sinovi Helekovi, sinovi Asrielovi, sinovi Šekemovi, sinovi Heferovi i sinovi Šemidini. To su muški potomci Manašea, Josipova sina, po svojim rodovima. Selofhad, sin Hefera, sina Gileada, sina Makira, sina Manašeova, nije imao sinova, nego samo kćeri. Ovo su im imena: Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa. One pristupiše svećeniku Eleazaru i Jošui, sinu Nunovu, i pred knezove i rekoše: “Gospodin je zapovjedio Mojsiju da nam da našu baštinu među braćom našom.” I dade im on po zapovijedi Gospodnjoj baštinu među braćom njihova oca. Tako pripadne Manašeu deset dijelova, osim gileadske zemlje i Bašana, koji su s one strane Jordana;\ jer kćeri Manašeove dobiše baštinu među njegovim sinovima. A gileadska zemlja pripadne drugim Manašeovim sinovima. Manašeova granica ide od Ašera u Mikmetat, koji leži istočno od Šekema. Potom ide granica na jug k stanovnicima Tapuaha. Pokrajina Tapuah pripada Manašeu, a Tapuah sama, na granici Manašeovoj, pripada Efrajimovim sinovima. Onda silazi granica k potoku Kani, južno od potoka. Ti gradovi među Manašeovim gradovima pripadaju Efrajimu. Onda ide granica Manašeova sjeverno od potoka i završava na moru. Što leži prema jugu, pripada Efrajimu, i što leži prema sjeveru, Manašeu. Granica je more. Na sjeveru graniče s Ašerom, a na istoku s Jisakarom. U Jisakaru i Ašeru pripadaju Manašeu: Bet-Šean sa selima, Jibleam s pripadajućim selima, stanovnici u Doru sa selima, stanovnici u En-Doru sa selima, stanovnici u Tanaku s pripadajućim selima, stanovnici u Megidu s pripadajućim selima: tri uzvisine. A sinovi Manašeovi ne mogoše osvojiti te gradove, i pođe za rukom Kanaancima da ostanu u toj pokrajini. Ali kad ojačaše sinovi Izrćlovi, udariše rabotu na Kanaance; ali ih potpuno ne protjeraše. \ A Josipovi sinovi upitaše Jošuu: “Zašto si mi dao samo jedan ždrijeb i jedan dio za baštinu, kad sam ipak mnogobrojan narod, jer me je dosad blagoslivljao Gospodin?” Jošua im odgovori: “Kad si mnogobrojan narod, onda pođi u šumu i tamo iskrči sebi zemlje u pokrajini Perižana i Refaima, ako ti je pretijesna Efrajimova gora!” Sinovi Josipovi odvratiše: “Nije nam dosta ta gora. Jer svi Kanaanci, koji stanuju dolje u ravnici, imaju željezna kola, i oni koji stanuju u Bet-Šeanu i selima i oni koji su u jizreelskoj ravnici.” Tada odgovori Jošua kući Josipovoj, Efrajimovoj i Manašeovoj: “Mnogobrojan si narod i imaš veliku moć. Zato ne ćeš dobiti samo jedan ždrijeb. Jer će ti pripasti gora. Ako je šuma, iskrči je! Onda će prihodi iz nje biti tvoji. Jer ćeš protjerati Kanaance, ako i imaju željezna kola, ako i jesu jaki.” Nato se sabra sva općina sinova Izrćlovih u Šilo. Tamo su bili namjestili Šator svjedočanstva, kad im se zemlja bila podvrgla. Ali među sinovima Izrćlovim još je ostalo sedam plemena kojima još nije bila dana baština. Tada reče Jošua sinovima Izrćlovim: “Dokle ćete još tako oklijevati da ne pođete zaposjesti zemlju koju vam je dao Gospodin, Bog otaca vaših? Izaberite sebi tri čovjeka iz svakoga plemena! Ja ću ih poslati da se dignu i prođu zemljom te je popišu, da bi se odredila baština. Kad se vrate k meni, neka razdijele među sobom na sedam dijelova! Juda neka ostane u svojoj pokrajini na jugu, a kuća Josipova neka ostane u svojoj pokrajini na sjeveru! A vi popišite sedam dijelova zemlje i donesite mi ovamo popis! Tada ću za vas baciti ždrijeb, ovdje pred Gospodinom, Bogom vašim. Jer leviti nemaju dijela među vama, jer je svećeništvo Gospodnje njihova baština. A Gad i Ruben, i polovina plemena Manašeova, dobiše već svoju baštinu u istočnoj jordanskoj zemlji, koju im dade Mojsije, sluga Gospodnji.” Tada se digoše ljudi i odoše. Kad su odlazili da popišu zemlju, dade im Jošua ovu uputu: “Idite, prođite zemljom, popišite je i dođite opet k meni! Ja ću onda ovdje u Šilu pred Gospodinom baciti ždrijeb za vas.” Ljudi se, dakle, digoše, prođoše zemlju, unesoše grad za gradom po dijelovima u knjigu i vratiše se k Jošui u tabor u Šilo. Tada baci Jošua pred Gospodinom u Šilu ždrijeb za njih. Tako podijeli tamo Jošua zemlju sinovima Izrćlovim po njihovim dijelovima. I iziđe ždrijeb za pleme sinova Benjaminovih po njihovim obiteljima; pokrajina koja im dopade ždrijebom bila je među Judinim i Josipovim sinovima.\ Njihova sjeverna granica počinje na Jordanu. Onda se diže granica do gorskog sljemena sjeverno od Jerihona, penje se dalje na goru prema zapadu i završava u betavenskoj pustinji. Otamo ide granica u Luzu, na gorsko sljeme južno od Luza, to jest Betel. Onda se granica spušta u Atrot-Adar na putu južno od donjega Bet-Horona. Dalje se granica proteže i zavija na svojoj istočnoj strani na jug od gore koja leži južno od Bet-Horona i završava kod Kirjat Baala, to jest Kirjat Jearima, grada Judinih sinova. To je zapadna strana. Južna strana počinje na gradskoj granici Kirjat Jearima. Onda granica ide prema zapadu dalje k vrelu vode Neftoaha. Nato se granica spušta do kraja gore koja leži istočno od doline Hinomovih sinova i sjeverno od ravnice Refaim, spušta se po Hinomovoj dolini južno od gorskog sljemena Jebusejaca i teče dalje k izvoru Rogelu, potom se proteže prema sjeveru, ide u En-Šemeš i teče u Gelilot, koji je nasuprot visini Adumimu, i silazi do kamena Bohana, Rubenova sina, ide tad na gorsko sljeme sjeverno prema Arabi i spušta se u Arabu. Onda granica teče sjeverno od gorskog sljemena Bet-Hogle. Granica završava na sjevernom rtu Slanoga mora, na južnom kraju Jordana. To je južna granica. Na istočnoj strani granica je Jordan. To je baština sinova Benjaminovih po njihovim obiteljima uokolo po njihovim granicama. Gradovi plemena sinova Benjaminovih po njihovim obiteljima jesu: Jerihon, Bet-Hogla, Emek Kesis, Bet-Haaraba, Samarajim, Betel, Avim, Para, Ofra, Kefar Haamona, Ofni, Gaba, dvanćst gradova s pripadajućim selima. Gibeon, Rama, Beerot, Mispe, Kefira, Mosa, Rekem, Jirpeel, Tarala, sela, Hćlef, Jebus, to jest Jeruzalem, Gibat, Kirjat, četrnćst gradova s pripadajućim selima. To je baština Benjaminovih sinova po njihovim obiteljima. Drugi ždrijeb iziđe za Šimuna, za pleme Šimunovih sinova, svih po njihovim rodovima. Baština njihova bila je usred baštine Judinih sinova. Oni dobiše kao baštinu Beer Šebu, Šebu, Moladu, Hasar Šual, Balu, Esem, Eltolad, Betul, Hormu, Siklag, Bet-Hamarkabot, Hasar Susu, Bet-Lebaot, Šaruhen, trinćst gradova s pripadajućim selima. Ajin, Rimon, Eter, Ašan, četiri grada s pripadajućim selima. Zatim sva sela koja su oko tih gradova do Baalat-Beera, Ramata na jugu. To je baština plemena Šimunovih sinova po njihovim obiteljima. Baština Šimunovih sinova bila je od dijela Judinih sinova odijeljena, jer je dio Judinih sinova bio za nju prevelik. Zato dobiše Šimunovi sinovi svoju baštinu usred njihova posjeda. Treći ždrijeb iziđe za Zebulunove sinove po njihovim rodovima. Područje njihove baštine proteže se do Sarida. Prema zapadu diže se njihova granica u Maralu, dotiče se Dabešeta i ide na potok koji je pred Jekonamom. Od Sarida okrene se na istok, na sunčani izlazak k pokrajini Kislot Tabora, ide dalje u Dabrata, penje se u Jafiju, teče odatle na istok prema sunčanom izlasku u Git Hefer, Ita Kasin i izlazi kod Rimona, Amtara i Nee. Tada se okreće granica na sjever oko Hanatona i završava u dolini Jiftah-Elu. S Katatom, Nahalalom, Šimronom, Jidalom i Betlehemom bilo je dvanćst gradova s pripadajućim selima. To je baština Zebulunovih sinova po njihovim rodovima: i to gradovi s pripadajućim selima. Za Jisakara iziđe četvrti ždrijeb, za Jisakarove sinove po njihovim obiteljima. Njihovo je područje bilo: Jizreel, Hakesulot, Šunem, Hafarajim, Šion, Anaharat, Harabit, Kišjon, Ebes, Remet, En-Ganim, En-Hada i Bet-Pases. Granica se dotiče Tabora, Šahasima i Bet-Šemeša i završava na Jordanu, šesnćst gradova s pripadajućim selima. To je baština plemena sinova Jisakarovih sinova po njihovim rodovima: gradovi s pripadajućim selima. Peti ždrijeb iziđe za pleme Ašerovih sinova po njihovim rodovima. Njihovo je područje bilo: Helkat, Hali, Beten, Akšaf, Alamele, Amad i Mišal i dotiče se Karmela na moru i Šihor Libnata. Onda se okreće granica prema sunčanom izlasku u Bet-Dagon, dotiče se Zebuluna i doline Jiftahela na sjeveru, Bet Hćmeka i Neiela i ide prema sjeveru u Kabul, Abdon, Rehob, Hamon i Kanu do velikoga Sidona. Tada se savija granica na Ramu i do tvrdoga grada Tira. Nato se okreće granica u Hosu i završava na moru. Mehaleb, Akziba, Ako, Afek i Rehob, dvadeset i dva grada s pripadajućim selima. To je baština plemena sinova Ašerovih sinova po njihovim rodovima: gradovi sa svojim selima. Šesti ždrijeb iziđe za Naftalijeve sinove po njihovim rodovima. Njihova granica teče od Helefa, od hrasta kod Saananima, od Adami-Hanekeba i Jabneela do Lakuma i završava na Jordanu. Onda se okreće granica prema zapadu u Aznot Taboru i otamo ide dalje u Hukoku, dotiče se Zebuluna na jugu, udara na zapadu na Ašer i na istoku na Jordan. Tvrdi gradovi jesu: Hasidim, Ser, Hamat, Rakat, Kineret, Adama, Rama, Hasor, Kedeš, Edrej, En-Hasor, Jiron, Migdal-El, Horem, Bet-Anat i Bet-Šemeš, devetnćst gradova s pripadajućim selima. To je baština plemena Naftalijevih sinova po njihovim rodovima: gradovi s pripadajućim selima. Sedmi ždrijeb iziđe za pleme sinova Danovih po njihovim rodovima. Područje njihove baštine bilo je: Sora, Eštaol, Ir-Šemeš, Šaalabin, Ajalon, Jitla, Elon, Timna, Ekron, Elteke, Gibeton, Baalat, Jehud, Bene-Berak, Gat-Rimon, Me-Hajarkon i Harakon s obalom kod Jafe. Ali područje Danovih sinova bilo je za njih pretijesno. Zato iziđoše Danovi sinovi i udariše na Lešem, osvojiše ga, pobiše ga oštricom mača, uzeše ga u posjed i naseliše se u njemu. Lešem prozvaše Dan, po imenu svojega oca Dana. To je baština plemena Danovih sinova po njihovim rodovima, gradovi s pripadajućim selima. Kad razdijeliše zemlju po granicama, dadoše sinovi Izrćlovi Jošui, Nunovu sinu, baštinu u svojoj sredini. Po zapovijedi Gospodnjoj dadoše mu grad koji zaiska, Timnat-Serah na Efrajimovoj gori. On utvrdi grad i naseli se u njemu. To su baštine što ih svećenik Eleazar i Jošua, Nunov sin, i plemenski glavari izrćlskih plemena razdijeliše ždrijebom u Šilu pred Gospodinom, na ulazu u Šator svjedočanstva. Tako dovršiše diobu zemlje. Gospodin reče Jošui: ”Priopći sinovima Izrćlovim ovo: Odredite sebi gradove za utočišta, za koje vam dadoh uputu preko Mojsija da tamo može uteći ubojica ako je koga ubio nehotice i nenamjerno! Neka vam budu utočišta od krvnoga osvetnika! Neka uteče u koji od tih gradova, neka stane pred gradskim vratima i neka iznese svoju stvar starješinama onoga grada! Neka ga prime k sebi u grad i odrede mu mjesto gdje može kod njih stanovati! Ako ga progoni krvni osvetnik, ne smiju izručiti ubojicu u njegove ruke, jer je nehotice ubio svojega bližnjega i nije mu prije bio neprijatelj. Neka ostane u onom gradu dok ne stane pred općinu na sud, do smrti velikoga svećenika koji tada bude. Tada se ubojica smije opet vratiti u svoj grad i svojoj kući, u grad iz kojega je bio pobjegao.” I odrediše Kedeš u Galileji na Naftalijevoj gori, Šekem na Efrajimovoj gori, Kirjat-Arbu, to jest Hebron, na Judinoj gori. S one strane Jordana, istočno od Jerihona, odrediše Beser u pustinji na ravnici Rubenova plemena, Ramot u Gileadu Gadova plemena i Golan u Bašanu Manašeova plemena. To su bili gradovi što su bili određeni za svakoga Izrćlca i stranca koji je boravio među njima. Tamo je mogao pobjeći svaki koji je nekoga nehotice ubio, da ga ne bi ubio krvni osvetnik prije nego stane pred općinu. Nato se obratiše glavari rodova levita svećeniku Eleazaru i Jošui, Nunovu sinu, i plemenskim glavarima sinova Izrćlovih. I rekoše im u Šilu u kanaanskoj zemlji: “Gospodin je zapovjedio preko Mojsija da nam se dadu gradovi za prebivanje i njihovi pašnjaci za našu stoku.” Tada dadoše sinovi Izrćlovi levitima od svoje baštine, po zapovijedi Gospodnjoj, ove gradove s njihovim pašnjacima: Ždrijebom što iziđe za rodove Kehatovaca dobiše između levita potomci svećenika Arona trinćst gradova od Judina plemena, od Šimunova plemena i od Benjaminova plemena. Ostali Kehatovi potomci dobiše ždrijebom deset gradova od rodova Efrajimova plemena, Danova plemena i od polovine Manašeova plemena. Geršonovi sinovi dobiše ždrijebom trinćst gradova, od rodova plemena Jisakarova, Ašerova, Naftalijeva i od polovine Manašeova plemena u Bašanu. Rodovi Merarijevih sinova dobiše dvanćst gradova od plemena Rubenova, Gadova i Zebulunova. Sinovi Izrćlovi predadoše ždrijebom levitima te gradove s njihovim pašnjacima, kao što je to bio zapovjedio Gospodin preko Mojsija. Od plemena Judinih sinova i od plemena Šimunovih sinova dadoše ove gradove koji se poimence navode. Sinovi Aronovi iz rodova Kehatovaca između sinova Levijevih? na njih pade prvi ždrijeb? dobiše grad Kirjat-Arbu Anakova oca, to jest Hebron, na gori Judinoj s njegovim okolnim pašnjacima. Polje toga grada s pripadajućim selima dadoše u baštinu Kalebu, sinu Jefuneovu. Zatim dadoše potomcima svećenika Arona Hebron, grad za utočište ubojicama, s pripadajućim pašnjacima, onda Libnu s pripadajućim pašnjacima, Jatir s pripadajućim pašnjacima, Eštemoa s pripadajućim pašnjacima, Holon s pripadajućim pašnjacima, Debir s pripadajućim pašnjacima, Ašan s pripadajućim pašnjacima, Juta s pripadajućim pašnjacima, Bet-Šemeš s pripadajućim pašnjacima: devet gradova od ona dva plemena. Od plemena Benjaminova: Gibeon s pripadajućim pašnjacima, Gebu s pripadajućim pašnjacima, Anatot s pripadajućim pašnjacima, Almon s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Sinovi Aronovi, svećenici, prema tome dobiše svega trinćst gradova s pripadajućim pašnjacima. Gradovi koji ždrijebom dopadoše rodu sinova Kehatovih, levitâ, što još preostadoše od Kehatovih sinova, pripadali su plemenu Efrajimovu. Dadoše im Šekem, grad za utočište ubojicama, s pripadajućim pašnjacima na Efrajimovoj gori, Gezer s pripadajućim pašnjacima, Kibsajim s pripadajućim pašnjacima, Bet-Horon s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od plemena Danova Elteko s pripadajućim pašnjacima, Gibeton s pripadajućim pašnjacima, Ajalon s pripadajućim pašnjacima, Gat-Rimon s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od polovine plemena Manašeova Tanak s pripadajućim pašnjacima i Jibleam s pripadajućim pašnjacima: dva grada. Tako dobiše rodovi ostalih Kehatovih sinova svega deset gradova s pripadajućim pašnjacima. Geršonovi sinovi između rodova levitâ dobiše od polovine Manašeova plemena: Golan, grad za utočište ubojicama, u Bašanu, s pripadajućim pašnjacima i Aštarot s pripadajućim pašnjacima: dva grada. Od plemena Jisakarova: Kišon s pripadajućim pašnjacima, Dabrat s pripadajućim pašnjacima;\ Jarmut s pripadajućim pašnjacima i En-Ganim s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od plemena Ašerova: Mišal s pripadajućim pašnjacima, Abdon s pripadajućim pašnjacima, Helkat s pripadajućim pašnjacima i Rehob s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od plemena Naftalijeva: Kedeš, grad za utočište ubojicama, u Galileji, s pripadajućim pašnjacima, Hamot-Dor s pripadajućim pašnjacima i Kartan s pripadajućim pašnjacima: tri grada. Rodovi Geršonovih sinova dobiše prema tome svega trinćst gradova s njihovim pašnjacima. Rodovi Merarijevih sinova, preostalih još levita, dobiše od plemena Zebulunova: Jokneam s pripadajućim pašnjacima, Kartu s pripadajućim pašnjacima, Rimon s pripadajućim pašnjacima, Nahalal s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od plemena Rubenova Beser s pripadajućim pašnjacima, Jahas s pripadajućim pašnjacima, Kedemot s pripadajućim pašnjacima i Mefaat s pripadajućim pašnjacima: četiri grada. Od plemena Gadova: Ramot, grad za utočište ubojicama, u Gileadu s pripadajućim pašnjacima, Mahanajim s pripadajućim pašnjacima, svega četiri grada. *** Rodovi Merarijevih sinova, koji još preostadoše od levitskih rodova, dobiše ždrijebom; prema tome svega dvanćst gradova. \ Ukupan broj levitskih gradova usred baštine sinova Izrćlovih bio je četrdeset i osam gradova s pripadajućim pašnjacima. Ti su gradovi uokolo imali svaki svoje pašnjake: tako je bilo kod svih gradova. Tako dade Gospodin Izrćlcima svu zemlju za koju se je bio zakleo njihovim očima da će im je dati. Oni je uzeše u posjed i nastaniše se u njoj. Gospodin im pribavi mir uokolo, posve onako kako se je bio zakleo njihovim ocima. Nitko se ne održa pred njima od svih njihovih neprijatelja: sve im neprijatelje predade Gospodin u ruke. Od svih obećanja što ih je Gospodin bio dao kući Izrćlovoj, ne osta nijedno neispunjeno; sva su se ispunila. \ Tada sazva Jošua Rubenovce i Gadove sinove i polovinu Manašeova plemena i reče im: “Vi ispuniste sve što vam je zapovjedio Mojsije, sluga Gospodnji, i poslušaste me u svemu što sam vam zapovjedio. Ne ostaviste svoje braće to dugo vrijeme do danas, nego očuvaste vjerno zapovijed Gospodina, Boga svojega. I kako je Gospodin, Bog vaš, pribavio mir vašoj braći, kako im je obećao, to se sad vratite natrag kući, u zemlju u kojoj je vaša baština, koju vam je Mojsije, sluga Gospodnji, odredio s one strane Jordana! Samo pazite da vršite revno naloge i zapovijedi što vam ih je dao Mojsije, sluga Gospodnji: da ljubite Gospodina, Boga svojega, da hodite svim njegovim putovima, da držite njegove zapovijedi, da pristajete uz njega i da mu služite svim srcem i svom dušom!” I blagoslovi ih Jošua i otpusti ih, i nato se oni vratiše kući. Jednoj polovini plemena Manašeova bio je Mojsije odredio posjed u Bašanu, drugoj polovini bio je Jošua dao posjed kod njihove braće u zapadnoj jordanskoj zemlji. Osim toga Jošua im, kad ih je otpustio kući i blagoslovio ih, reče ovo: “Vratite se kući s velikim blagom i mnogom stokom, sa srebrom, zlatom, mjeđu, željezom i s vrlo mnogo odijela! Razdijelite to što zaplijeniste od svojih neprijatelja svojoj braći!” Tako se vratiše kući Rubenovi i Gadovi sinovi i polovina Manašeova plemena i odoše od sinova Izrćlovih iz Šila u kanaanskoj zemlji, da se zapute u gileadsku zemlju, u zemlju svoje baštine, koju su bili zaposjeli, kako je bio zapovjedio Gospodin preko Mojsija. Kad dođoše u krajeve na Jordanu, što su još u Kanaanu, načiniše Rubenovi i Gadovi sinovi i polovina Manašeova plemena tamo na Jordanu žrtvenik, što se je nadaleko vidio. Tada dočuše sinovi Izrćlovi gdje se govori: “Eno, Rubenovi i Gadovi sinovi i polovina Manašeova plemena načiniše žrtvenik prema Kanaanu, u krajevima na Jordanu, s one strane zemlje sinova Izrćlovih!” čim su to čuli sinovi Izrćlovi, skupi se sva općina sinova Izrćlovih u Šilo, da idu u boj protiv njih. Sinovi Izrćlovi poslaše k Rubenovim i Gadovim sinovima i k polovini plemena Manašeova u gileadsku zemlju Pinhasa sina svećenika Eleazara i s njim deset knezova, po jednoga kneza od svake plemenske Izrćlove obitelji. Svaki je od njih bio glavar Izrćlovih plemenskih obitelji. Kad dođoše k Rubenovim i Gadovim sinovima i k polovini Manašeova plemena u gileadsku zemlju, rekoše im: ”Sva općina Gospodnja pita: Kakva je to nevjernost koju činite protiv Boga Izrćlova? Vi ste, time što podigoste žrtvenik, odbacili danas Gospodina, vi ste se time pobunili danas protiv Gospodina. Zar nam nije dosta zločin Peora, od kojega se do danas još ne očistismo, makar je zbog njega pala kazna na općinu Gospodnju? I vi, zar se hoćete danas odmetnuti od Gospodina? Onda će doći ovo: ako se danas pobunite protiv Gospodina, on će sutra pustiti svoj gnjev na svu općinu Izrćlovu. Ako li vam se, uostalom, čini nečistom zemlja vaše baštine, onda prijeđite u zemlju baštine Gospodnje, gdje je prebivalište Gospodnje, i nastanite se među nama! Ali se ne bunite protiv Gospodina i ne bunite se protiv nas, gradeći sebi, mimo žrtvenika Gospodina, Boga našega, još drugi žrtvenik! Nije li pala kazna na svu općinu Izrćlovu kad je Akan, sin Zerahov, prisvojio zakleto? On nije bio jedini koji je svoj grijeh morao platiti životom.” Tada odgovoriše Rubenovi i Gadovi sinovi i polovina Manašeova plemena plemenskim glavarima Izrćlovim: ”Svemogući, Bog Gospodin, jest Svemogući, Bog Gospodin, on zna i Izrćl neka zna: Ako je to bila pobuna ili nevjernost protiv Gospodina, onda neka nam ne pomogne danas! Ako smo sagradili sebi žrtvenik da otpadnemo od Gospodina ili ako je to bilo zato da na njemu žrtvujemo žrtve paljenice i prinose, ili da prinosimo na njemu mirotvorne žrtve, onda neka nas Gospodin sam pozove na račun! Ne, mi to učinismo samo iz brige i skrbi. Pomislismo naime: U budućnosti reći će vaši sinovi našim sinovima: Što vi imate s Gospodinom, Bogom Izrćlovim? Gospodin je, eto, postavio Jordan kao granicu između nas i vas, sinovi Rubenovi i sinovi Gadovi. Vi nemate dijela u Gospodinu. Pa će vaša djeca našu djecu tako daleko dovesti, da više ne štuju Gospodina. Zato rekosmo: Stavimo se da sagradimo žrtvenik; ne za žrtve paljenice i žrtve klanice,\ nego da on bude između nas i vas i naših potomaka svjedočanstvo, da hoćemo služiti Gospodinu pred njim svojim žrtvama paljenicama, žrtvama klanicama i žrtvama pričesnicama. Tako ne će moći u budućnosti vaši sinovi govoriti našim sinovima: Vi nemate dijela u Gospodinu. Nadalje rekosmo: Ako bi kada rekli tako nama i našim potomcima, tada ćemo im odgovoriti: Pogledajte sliku žrtvenika Gospodnjega, što nam ga podigoše naši oci, ne za žrtve paljenice i žrtve klanice, nego za svjedočanstvo nama i vama! Daleko neka je od nas da se dižemo protiv Gospodina i da otpadamo danas od Gospodina gradeći žrtvenik za žrtve paljenice, za prinose i za žrtve klanice mimo žrtvenika Gospodina, Boga našega, koji je pred njegovim prebivalištem!” I kad čuše svećenik Pinhas i knezovi općine i glavari izrćlskih plemena, koji su bili s njim, riječi što im ih rekoše Rubenovi, Gadovi i Manašeovi sinovi, bili su zadovoljni. Svećenik Pinhas, sin Eleazarov, odgovori Rubenovim, Gadovim i Manašeovim sinovima: “Danas spoznajemo da je Gospodin u našoj sredini, jer vi time ne počiniste nevjernost protiv Gospodina. Tako sačuvaste sinove Izrćlove od kazne Gospodnje.” Potom se vratiše svećenik Pinhas, sin Eleazarov, i knezovi Rubenovih i Gadovih sinova iz Gileadske zemlje u Kanaan k sinovima Izrćlovim i donesoše im odgovor. Kako se odgovor svidio sinovima Izrćlovim, hvalili su Boga i nisu više mislili na to da idu u boj protiv njih, da opustoše zemlju u kojoj su prebivali Rubenovi i Gadovi sinovi. Rubenovi i Gadovi sinovi dadoše žrtveniku ime: “Svjedok je među nama da je Gospodin Bog”. Dugo vremena potom, nakon što je Gospodin bio dao Izrćlu mir pred svima okolnim neprijateljima, a Jošua bio star i vremešan, sazva Jošua sav Izrćl, starješine, glavare, suce i službenike i reče im: “Ja sam star i vremešan. Vi ste vidjeli sve što je učinio Gospodin, Bog vaš, svim tim narodima zbog vas. Jer Gospodin, Bog vaš, borio se za vas. Vidite, odredio sam vam ždrijebom te narode koji još ostadoše, kao baština za vaša plemena, počevši od Jordana; isto tako sve pogane, koje ste istrijebili, i veliko more na zapadu.\ Gospodin, Bog vaš, sam će ih tjerati ispred vas i izagnati ih zbog vas, da mognete uzeti u posjed njihovu zemlju, kao što vam je obećao Gospodin, Bog vaš. Uznastojte svakako da brižno držite sve što stoji napisano u knjizi zakona Mojsijeva, a da ne odstupate od njega ni nadesno ni nalijevo! Ne smijete se pomiješati s narodima koji još preostadoše, ne zazivajte ime njihovih bogova, ne kunite se njima, ne služite im i ne klanjajte im se, nego se držite Gospodina, Boga svojega, kao što ste činili do danas! Gospodin je zbog vas protjerao velike i moćne narode, i nitko se nije mogao održati pred vama do danas. Jedan između vas tjerao je tisuću u bijeg; jer Gospodin, Bog vaš, bori se za vas, kao što vam je obećao.\ Pa zato, zbog sebe, brižno pazite na to da ljubite Gospodina, Boga svojega! Jer ako budete radili drukčije i pristali za ostatkom naroda što su još preostali kod vas, i s njima se sprijateljili i pomiješali, i oni s vama, onda znajte da Gospodin, Bog vaš, ne će više tjerati te narode ispred vas. Oni će vam, štoviše, postati zamka i mreža, bič vašim bokovima i trnje vašim očima, dok ne budete istisnuti iz te lijepe zemlje, koju vam je dao Gospodin, Bog vaš. Evo, ja idem sada na put na koji mora ići sav svijet. Spoznajte, dakle, svim srcem i svom dušom da od svih obećanja što vam ih je dao Gospodin, Bog vaš, nije ostalo nijedno neispunjeno. A kako vam se ispunilo svako obećanje što vam ga je dao Gospodin, Bog vaš, tako će ispuniti Gospodin na vama i svaku prijetnju, dok vas ne istisne iz te lijepe zemlje koju vam je dao Gospodin, Bog vaš. Ako prekršite dužnosti Saveza prema Gospodinu, Bogu svojemu, što vam ih je naložio, i pođete služiti drugim bogovima i njima se klanjati, raspalit će se gnjev Gospodnji na vas i brzo ćete iščeznuti iz lijepe zemlje koju vam je dao.” Potom sabra Jošua sva Izrćlova plemena u Šekem i sazva Izrćlove starješine, njegove poglavare, suce i službenike. Kad su se bili postavili pred Bogom, reče Jošua svemu narodu: “Ovako veli Gospodin, Bog Izrćlov: U staro doba prebivali su vaši praoci s one strane rijeke: Terah, Abrahamov i Nahorov otac, i štovali su druge bogove. Ali sam uzeo vašega oca Abrahama iz zemlje s one strane rijeke i vodio sam ga po svoj kanaanskoj zemlji, dao sam mu mnogobrojne potomke i darovao mu Izaka. Izaku sam dao Jakova i Ezava, i Ezavu sam odredio goru Seir za posjed, a Jakov i njegovi sinovi pošli su u Egipat. Tada sam poslao Mojsija i Arona i udario Egipat onim što sam učinio u njemu. Potom sam vas izveo. Izveo sam vaše oce iz Egipta, i došli ste na more. A Egipćani su progonili vaše oce kolima i konjanicima do Crvenoga mora. Tada su zavapili Gospodinu, i on je postavio gustu tamu između vas i Egipćana i naveo na njih more, koje ih je zatrpalo. Svojim ste očima vidjeli što sam učinio Egiptu. Onda ste ostali dugo u pustinji. Nato sam vas doveo u zemlju Amorejaca, koji su prebivali s one strane Jordana. Kad su oni zaratili s vama, dao sam ih u vaše ruke. Uzeli ste njihovu zemlju, i ja sam ih ispred vas istrijebio. Tada se podigao moapski kralj Balak, sin Siporov, i ratovao je protiv Izrćla. On je pozvao Bileama, Beorova sina, da vas prokune. Ali ja nisam htio poslušati Bileama. On vas je, štoviše, morao blagosloviti, i tako sam vas izbavio iz njegove ruke. Vi ste onda prešli preko Jordana i došli u Jerihon. Tamo su ratovali protiv vas građani iz Jerihona, Amorejci, Perižani, Kanaanci, Hetiti, Girgašani, Hivijci i Jebusejci. Ali sam ih dao u vaše ruke. Poslao sam pred vama stršljenove. Oni su njih, dva amorejska kralja, protjerali ispred vas; ne tvoj mač i tvoj luk.\ Dao sam vam zemlju za koju se niste trudili, i gradove koje niste gradili i u kojima se trebate samo nastanite. Vinograde i maslinike koje niste sadili dobili ste na uživanje. Zato se sada bojte Gospodina i služite mu iskreno i vjerno! Uklonite bogove kojima su služili vaši oci s one strane rijeke i u Egiptu, i služite Gospodinu! Ako vam nije po volji da služite Gospodinu, onda se odlučite danas kome ćete služiti: bogovima kojima su služili vaši oci s one strane rijeke ili bogovima Amorejaca, u čijoj zemlji prebivate. A ja i moja kuća služit ćemo Gospodinu.” Tada narod izjavi: “Daleko neka je od nas pomisao da ostavimo Gospodina i da služimo drugim bogovima! Jer Gospodin, Bog naš, on je koji je izveo nas i naše oce iz Egipta, iz kuće sužanjstva. On je učinio pred našim očima ona velika čudesa i čuvao nas na cijelom putu kojim smo išli i među svim narodima kroz koje smo prolazili. Gospodin je protjerao ispred nas sve narode, i Amorejce, koji su prebivali u zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu. Jer on je Bog naš.” Jošua odvrati narodu: “Ne ćete moći služiti Gospodinu jer on je svet Bog, on je Bog revnitelj, on vam ne će opraštati vaših prijestupa i grijeha. Ako budete ostavili Gospodina i služili tuđim bogovima, on će se okrenuti od vas, zlo će vam nanijeti i uništiti vas, nakon što vam je činio dobro.” A narod odgovori Jošui: “Ne, mi ćemo služiti Gospodinu!” Jošua reče narodu: “Sami ste sebi svjedoci da ste izabrali sebi Gospodina, da mu služite.” Oni odgovoriše: “Svjedoci smo.” ”Onda uklonite sad tuđe bogove, koji su među vama, i obratite svoje srce Gospodinu, Bogu Izrćlovu!” Tada obeća narod Jošui: “Gospodinu, Bogu svojemu, služit ćemo i njegov ćemo glas slušati!” Tako učini Jošua toga dana zavjet s narodom i dade zakon i pravo u Šekemu. On unese taj događaj u knjigu Zavjeta Božjega, uze velik kamen i podiže ga tamo pod hrastom, što je bio u svetištu Gospodnjem. Tada reče Jošua svemu narodu: “Evo, ovaj kamen neka nam bude svjedok; jer je čuo riječi što ih je Gospodin nama govorio. Zato neka vam je svjedok, da ne zatajite svojeg Boga!”\ Potom Jošua raspusti narod, svakoga na njegov posjed. Iza tih događaja umre Jošua, Nunov sin, sluga Gospodnji, u dobi od sto i deset godina. Pokopaše ga u području njegove baštine, u Timnat Serahu u Efrajimovoj gori, sjeverno od gore Gaaša. Izrćl je služio Gospodinu za života Jošue i starješina, koji još dugo poživješe iza Jošue, i koji su znali sva djela što ih je bio Gospodin učinio za Izrćla. Kosti Josipove, što su ih sinovi Izrćlovi bili sa sobom donijeli iz Egipta, pokopaše u Šekemu na zemljištu što ga je bio kupio Jakov od sinova Hamora, oca Šekemova, za sto kesita, a bilo je dano Josipovim sinovima u baštinu. I Eleazar, sin Aronov, umre i pokopaše ga u Gibei, koja je pripadala njegovu sinu Pinhasu, a bila mu je dana na gori Efrajimovoj. Knjiga o Sucima Po smrti Jošuinoj upitaše sinovi Izrćlovi Gospodina: “Tko će od nas ići prvi u boj protiv Kanaanaca?” Gospodin odgovori: “Neka ide Juda! Eto, dajem zemlju u njegove ruke.” Tad potaknu Juda svoje bratsko pleme Šimuna: “Hajde sa mnom na moj dio! Borit ćemo se protiv Kanaanaca. I ja ću onda ići s tobom na tvoj dio.” I pođe Šimun s njim. I digoše se Judini sinovi na put, i Gospodin dade Kanaance i Perižane u njihove ruke. Pobiše ih kod Bezeka, deset tisuća ljudi. U Bezeku, naime, nađoše Adoni-Sedeka, udariše na nj i pobiše Kanaance i Perižane. Kad je Adoni-Sedek bježao, nagnuše oni za njim, uhvatiše ga i odsjekoše mu palce na rukama i na nogama. Tada reče Adoni-Sedek: “Sedamdeset kraljeva, kojima su bili odsječeni palci na rukama i na nogama, kupilo je mrvice pod mojim stolom. Kako sam činio, tako mi je Bog platio.” Odvedoše ga tada u Jeruzalem, gdje je umro. Nato Judini sinovi udariše na Jeruzalem, uzeše ga, pobiše ga oštricom mača i ognjem zapališe grad. Potom izađoše Judini sinovi kako bi se borili s Kanaancima, koji su prebivali u gori, u južnoj zemlji i u nizini. Onda pođoše sinovi Judini protiv Kanaanaca u Hebronu? Hebron se prije zvao Kirjat Arba? i pobiše Šešaja, Ahimana i Talmaja. Otamo odoše na Debirane. Debir se prije zvao Kirjat Sefer. Tada reče Kaleb: “Onome tko svlada Kirjat Sefer i zauzme ga, dat ću svoju kćer Aksu za ženu.” I osvoji ga Otniel, sin Kenaza, mlađega Kalebova brata. I dade mu svoju kćer Aksu za ženu. Kad je ona polazila, nagovori svojega oca i izmoli od njega zemlju. Ona se spusti s magarca, i kad je Kaleb upita: “Što ti je?”, odgovori mu: “Daj mi svadbeni dar! Udao si me u južnu zemlju pa mi daj i vodene izvore!” I dade joj Kaleb studence u visini i studence u nizini. Sinovi Kenijca, tasta Mojsijeva, izađoše iz palmova grada s Judinim sinovima u pustinju, koja je na jugu od Arada, i nastaniše se tamo među narodom. Tada izađe Juda sa svojim bratskim plemenom Šimunom u rat. Pobiše Kanaance, koji su prebivali u Sefatu, i izvršiše prokletstvo na gradu. Zbog toga grad prozvaše Horma. Tada Juda osvoji Gazu s njezinim područjem, Aškelon s njegovim područjem i Ekron s njegovim područjem. Gospodin je bio s Judom, tako da je mogao zaposjesti goru. Stanovnike u ravnici nije mogao protjerati jer su imali željezna kola. Hebron dadoše, kao što je bio zapovjedio Mojsije, Kalebu i on odatle protjera tri Anakova sina. Ali Jebusejce, koji su stanovali u Jeruzalemu, ne mogoše protjerati Benjaminovi sinovi. Tako ostaše Jebusejci u Jeruzalemu pod Benjaminovim sinovima do danas. I kuća Josipova izađe, i to na Betel, i Gospodin je bio s njima. Kuća Josipova dade uhoditi Betel, a grad se je prije zvao Luz. Kad stražari vidješe čovjeka gdje izlazi iz grada, rekoše mu: “Hajde, pokaži nam gdje se može ući u grad! Mi ćemo ti za to biti milostivi.” Kad im je on bio pokazao kako se može provaliti u grad, pobiše oni grad oštricom mača. A onoga čovjeka i svu njegovu obitelj pustiše da odu. čovjek ode u zemlju Hetita, sagradi tamo grad i prozva ga Luz. Tako se zove još danas. Manaše nije mogao izgnati stanovnike iz Bet Šeana, Tanaka, Dora, Jibleama, Megida i njihovih sela. Tako ostaše Kanaanci slobodni u onoj zemlji. Ali čim Izrćlci ojačaše, odrediše Kanaancima da su im dužni davati radnu snagu, ali ih ne mogoše sve izgnati s njihova posjeda. Ni Efrajim ne izgna Kanaance koji su prebivali u Gezeru. Tako ostaše Kanaanci među njima u Gezeru. Zebulun nije mogao izgnati stanovnike iz Kitrona i Nahalola. Tako ostaše Kanaanci među njima, ali su im bili dužni davati danak. Ašer nije mogao izgnati stanovnike iz Akona, Sidona, Mahalaba, Akziba, Helbe, Afika i Rehoba. Tako su Ašerovci prebivali među Kanaancima, koji ostaše u okolici, jer nisu bili izgnani. Naftali nije mogao izgnati stanovnike iz Bet-Šemeša i Bet-Anata. Tako je prebivao među Kanaancima, koji ostaše u okolici. Ali su im stanovnici Bet-Šemeša i Bet-Anata postali dužni davati danak. Amorejci potisnuše Danovce u goru i ne daše im sići u ravnicu. Tako ostaše Amorejci u Har-Heresu, u Ajalonu i Šaalbimu. Ali kad se je povećala moć Josipove kuće, postaše dužni davati danak. Područje Amorejaca protezalo se je od akrabimske gore, od Selaha i dalje gore. Tada dođe Anđeo Gospodinov od Gilgala u Bokim i reče: “Ja sam vas izveo iz Egipta i doveo vas u zemlju za koju sam se zakleo vašim ocima. Obećao sam: Ne ću prekinuti svojega Saveza s vama dovijeka. A vi ne smijete sklapati savez sa stanovnicima te zemlje, nego morate srušiti njihove žrtvenike. Ali ne poslušaste moje zapovijedi. Zašto to učiniste? Zato i ja kažem: Ne ću ih odagnati ispred vas. Oni će vam biti protivnici, i njihovi će vam idoli biti zamka.” Kad tako izgovori Anđeo Gospodinov svim sinovima Izrćlovim, stade narod glasno plakati. Zato prozvaše ono mjesto Bokim. Oni tamo prinesoše Gospodinu žrtvu. Kad je Jošua bio otpustio narod, raziđoše se sinovi Izrćlovi, svaki u svoju baštinu, da zaposjednu zemlju. I narod je služio Gospodinu za života Jošue i svih starješina, koji preživješe Jošuu i vidješe još sva velika djela Gospodnja, što ih učini Izrćlu. Jošua, Nunov sin, sluga Gospodnji, umre u dobi od sto i deset godina. Pokopaše ga u području njegove baštine, u Timnat Heresu u Efrajimovoj gori, sjeverno od gore Gaaš. Kad se je onda i sav taj naraštaj pribrao k svojim očima, i nastao drugi naraštaj poslije njega, koji nije poznavao Gospodina ni djela što ih je bio učinio Izrćlu, sinovi su Izrćlovi činili što se nije sviđalo Gospodinu, i služili su baalima. A ostavili su Gospodina, Boga svojih otaca, koji ih je bio izveo iz Egipta. Potrčali su za drugim bogovima, okolnim poganskim bogovima, poklonili im se i tako razgnjevili Gospodina. Kad su tako otpali od Gospodina i stali služiti Baalu i aštartama, raspali se Gospodnji gnjev protiv sinova Izrćlovih, i on ih predade u ruke razbojnicima, koji ih oplijeniše. On pusti da padnu u ruke svojih okolnih neprijatelja, tako da se više nisu mogli održati pred svojim neprijateljima. Svaki put kad bi krenuli u rat, bila je ruka Gospodnja protiv njih na njihovu nesreću, kao što je bio unaprijed rekao Gospodin i kao što im se bio zakleo Gospodin. I njihova je nevolja bila velika. Tada im je Gospodin podizao suce, koji su ih izbavljali iz ruku njihovih neprijatelja. Ali ni svojih sudaca nisu slušali, nego su tuđim bogovima tjerali idolopoklonstvo i klanjali im se. Brzo su zašli s puta kojim su išli njihovi oci, što su slijedili zapovijedi Gospodnje. Ali oni nisu tako činili. Kad im je Gospodin podizao suce, onda je Gospodin bio sa sucem i izbavljao ih iz ruku njihovih neprijatelja dok je sudac živio. Jer bi Gospodina dirnule njihove tužbe na mučitelje i tlačitelje. Ali čim bi sudac umro, potjerali bi oni ponovno još gore nego njihovi oci, trčali bi za drugim bogovima, služili im i klanjali im se. Nisu ostavljali svojih opakih djela i putova. Tada se raspali gnjev Gospodnji protiv Izrćla, i reče: “Zato što je taj narod prestupio moj Savez, na koji sam obvezao njihove oce, i jer ne slijedi mojih zapovijedi, ne ću više goniti ispred njih narode koje ostavi Jošua kad umre. Po njima ću staviti na kušnju Izrćlove sinove: hoće li se držati puta Gospodnjega i hoditi po njemu, kao što su činili njihovi oci, ili ne će.” Umjesto da odmah izgna one narode, Gospodin ih ostavi i ne predade ih u ruke Jošui. Ovo su narodi koje ostavi Gospodin, da po njima kuša sinove Izrćlove u svemu onom što još nisu znali u pogledu vođenja rata u Kanaanu. Tako su naraštaji sinova Izrćlovih morali naučiti vojništvo, jedino što nisu znali otprije. Pet je Filistejskih knezova, svi Kanaanci, Sidonci i Hivijci, koji su prebivali na Libanonu, od gore Baal-Hermona do mjesta gdje se ide u Hamat. Po njima je Izrćl trebao biti stavljen na kušnju i da se vidi hoće li slijediti upute Gospodnje, na koje je bio obvezao njihove oce preko Mojsija. Tako su prebivali sinovi Izrćlovi među Kanaancima, Hetitima, Amorejcima, Perižanima, Hivijcima i Jebusejcima. Oni su uzimali sebi njihove kćeri za žene, davali svoje vlastite njihovim sinovima i služili njihovim bogovima. Kad su sinovi Izrćlovi opet činili što se nije sviđalo Gospodinu, i kad su zaboravili Gospodina, svojega Boga, pa su služili baalima i lugovima, raspali se Gospodnji gnjev protiv Izrćla i dade ih u ruke Kušanu Rišatajimu, kralju sjeverne Mezopotamije. Osam godina morali su sinovi Izrćlovi služiti Kušanu Rišatajimu. Kad sinovi Izrćlovi zavapiše Gospodinu, podiže Gospodin Izrćlovim sinovima izbavitelja, da ih izbavi: Otniela, sina Kenaza, mlađega brata Kalebova. Na njega dođe duh Gospodnji, i on postade sudac u Izrćlu. Kad on iziđe na vojsku, predade mu Gospodin u ruke Kušana Rišatajima, kralja sjeverne Mezopotamije, i on uništi Kušana Rišatajima, i bila je sad zemlja mirna četrdeset godina, dok ne umre Otniel, sin Kenazov. Kad su sinovi Izrćlovi opet činili što se nije sviđalo Gospodinu, učini Gospodin moapskoga kralja Eglona jačim od sinova Izrćlovih, jer su činili što se nije sviđalo Gospodinu. On se ujedini s Amoncima i Amalečanima, izađe i pobijedi Izrćlove sinove. Tad zauzeše Palmov grad. Nato su sinovi Izrćlovi služili Eglonu, moapskomu kralju, osamnćst godina. I Gospodin, kad sinovi Izrćlovi zavapiše Gospodinu, podiže izbavitelja. Ehuda, sina Gere iz plemena Benjaminova, čovjeka koji je bio ljevak. Kad jednom sinovi Izrćlovi poslaše po njemu danak Eglonu, moapskomu kralju, načini sebi Ehud bodež dvorezac, lakat dug, pričvrsti ga pod svoju haljinu, sa svoje desne strane, i tako predade danak Eglonu, moapskomu kralju. Eglon je bio čovjek vrlo debeo. Kad je bio gotov s predajom danka, otpusti ljude koji su bili nosili danak, vrati se opet sam pokraj idolskih likova u blizini Gilgala i reče: “Moram ti, kralju, kazati jednu tajnu.” On zapovjedi da šute. Tada se udaljiše svi koji su bili kod njega. Ehud pristupi k njemu, a on je sjedio sam u hladu svoje gornje sobe, i Ehud reče: “Moram ti kazati riječ Božju!” Kad on usta sa svojega prijestolja, poteže Ehud lijevom svojom rukom, trgnu bodež s desnog bedra i zabije mu ga u trbuh, tako da je držak odmah prodro za oštricom, i salo se sklopilo oko oštrice, jer nije izvukao bodež iz trbuha. Pritom je izišla nečistoća. Tad Ehud izađe van u trijem, zatvori za sobom vrata gornje sobe i zaključa ih. Kad se je bio udaljio, dođoše sluge da pogledaju. Kako nađoše da su vrata gornje sobe zaključana, pomisliše: Bit će da obavlja svoju potrebu u hladu sobe. I tako su čekali veoma dugo. Ali kad on vrata gornje sobe dugo nije otvarao, uzeše ključ i otvoriše. A tamo je ležao njihov gospodar na podu mrtav. A Ehud je, dok su oni čekali, bio umakao, došao do idolskih likova i utekao u Seir. čim se vratio, zatrubi u trubu na Efrajimovoj gori, i sinovi Izrćlovi siđoše s njim s gore. On im je stajao na čelu. Na njegov poziv: “Hajdete za mnom, jer Gospodin vam predade u ruke vaše neprijatelje Moapce”, siđoše oni za njim, zatvoriše Moapcima gazove Jordana i ne dadoše nikome prijeko. Pobiše tada Moabaca oko deset tisuća, sve jakih i hrabrih ljudi. Nitko ne umače. Tako se onda morade Moab podvrći vlasti Izrćlovoj, i zemlja je bila mirna osamdeset godina. Nakon njega ustade Šamgar, sin Anatov. On pobi šest stotina Filistejaca volovskim šiljkom. I on je bio sudac Izrćlu. Kad su sinovi Izrćlovi nakon Ehudove smrti opet činili što se nije sviđalo Gospodinu, predade ih Gospodin u ruke Jabinu, kanaanskomu kralju, koji je vladao u Asoru. Njegov je vojskovođa bio Sisera, koji je boravio u neznabožačkom Harošetu. Tada su zavapili sinovi Izrćlovi Gospodinu za pomoć. Jer je on imao devet stotina željeznih kola i veoma je tlačio Izrćlove sinove dvadeset godina. U ono vrijeme Debora, proročica, Lapidotova žena, sudila je Izrćlu. Ona je stanovala pod Deborinom palmom između Rame i Betela na Efrajimovoj gori. Sinovi Izrćlovi dolazili su gore k njoj na sud. I ona dade dozvati Baraka, Abinoamova sina, iz Kedeša Naftalijeva i reče mu: “Gospodin, Bog Izrćlov, zapovijeda ti: Idi, uzađi na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između Naftalijevih i Zebulunovih sinova! Ja ću dovesti k tebi na potok Kišon Siseru, Jabinova vojskovođu, i njegova kola i ljudstvo i predat ću ga tebi u ruke.” Barak joj odvrati: “Ako ti budeš išla sa mnom, ići ću i ja. Ako li ne budeš išla sa mnom, ne ću ići ni ja.” Ona odvrati: “Dobro, ja ću ići s tobom. Ali tad ne ćeš imati slave u ratu što ga poduzimaš, nego će Gospodin dati ženi u ruke Siseru.” Nato se Debora podiže i ode s Barakom u Kedeš. Tada Barak dozva Zebuluna i Naftalija u Kedeš, i deset tisuća ljudi pođe gore pod njegovim vodstvom. I Debora je išla s njim. A Kenijac Heber bio se odvojio od Kajina, jednoga od sinova Hababa, Mojsijeva tasta. On razape svoj šator kod saananimskoga hrasta pokraj Kedeša. Kad javiše Siseri da je izašao Barak, Abinoamov sin, na Tabor, skupi Sisera sva svoja kola, devet stotina željeznih ratnih kola, i svu svoju vojsku, što je bila pod njim, od neznabožačkoga Harošeta do potoka Kišona. Tada reče Debora Baraku: “Ustani! Jer je ovo dan u koji će ti Gospodin dati u ruke Siseru. Sam Gospodin ići će pred tobom.” Nato Barak siđe s gore Tabora, i deset tisuća ljudi za njim. Gospodin smete Siseru i sva njegova kola i vojsku pred Barakom. Sisera skoči s kola i pobježe pješice. Barak je progonio kola i vojsku do neznabožačkog Harošeta i sva Siserina vojska pade od oštrice mača. Ne osta ni jedan. Sisera pobježe pješice do šatora Jćle, žene Kenijca Hebera; jer je među Jabinom, hasorskim kraljem, i rodom Kenijca Hebera vladao mir.\ Jćla iziđe ususret Siseri i reče mu: “Navrati se, gospodaru, navrati k meni, ne boj se!” I on navrati k njoj u šator, i ona ga pokri pokrivačem. On je zamoli: “Daj mi malo vode da se napijem, jer sam žedan!” Ona otvori mijeh mlijeka, dade mu da se napije i opet ga pokri. Nato joj on reče: “Stani na ulaz u šator! Ako tko dođe i upita te: Ima li tko tamo?, odgovori: Nema.” Ali Jćla, žena Heberova, prihvati kolac od šatora, uze čekić, pristupi k njemu polako i zabije mu kolac kroz sljepoočnice, tako te prođe u zemlju. On je bio naime od umora tvrdo zaspao. I tako umre. Kad je Barak, koji je progonio Siseru, onuda prolazio, Jćla mu izađe ususret i reče mu: “Dođi, pokazat ću ti čovjeka kojega tražiš!” Kad je ušao, Sisera je tamo ležao mrtav, i kolac mu je bio zaboden u sljepoočnice. Tako ponizi Bog u onaj dan Jabina, kanaanskoga kralja, pred sinovima Izrćlovim. I ruka sinova Izrćlovih bivala je sve teža Jabinu, kanaanskomu kralju, dok ne unište Jabina, kanaanskoga kralja. U onaj dan pjevali su Debora i Barak, Abinoamov sin, ovu pjesmu: Knezovi su vodili u Izrćlu, dobrovoljno se ponudio narod u boj, slavite stoga Gospodina! Kraljevi, čujte! Knezovi, poslušajte! Želim pjevati Gospodinu pjesmu i posvetiti Gospodinu, Bogu Izrćlovu, svoj himan. Kad si silazio sa Seira, Gospodine, kad si išao iz polja edomskoga, zemlja se je tresla, nebesa su lijevala, oblaci su se prolomili. Brda su se uzdrmala pred Gospodinom, pa i sam Sinaj pred Gospodinom, Bogom Izrćlovim. U dane Šamgara, sina Anatova, u vrijeme Jćlino pusti su ležali putovi. I tko je išao stazama, vukao se je stranputicama. Nije bilo vođe u Izrćlu, čovjek se je osjećao zapušten, dok ja, Debora, ne ustadoh, kao mati u Izrćlu. Zato što se tražilo nove bogove, pokuca tad na vrata rat, ali se nije vidio štit ni koplje među četrdeset tisuća u Izrćlu. Hvala moja ide knezovima Izrćlovim i narodu koji se dobrovoljno ponudi u boj. Slavite stoga Gospodina! Vi, koji jašite na bijelim magarcima, koji počivate na jastucima, koji hodite po putovima, ugodite pjesmu zahvalnicu! Glasnije i od povika pastira na pojilištima, slavite pobjedu Gospodina, sjajno djelo njegove moći u Izrćlu! Već silazi na vrata narod Gospodnji. Ustani, ustani, Debora! Ustani, ustani, zapjevaj hvalospjev! Digni se, Barače! Vodi ih u ropstvo, sine Abinoamov! Ostaci junakâ, izađite van! Narode Gospodnji, junacima tako bogat, silazi k meni! Od Efrajima silazi se u dolinu k tebi, Benjamine, s konjanicima tvojim. Knezovi izlaze iz Makira, iz Zebuluna vođe sa žezlom. S Deborom se ujediniše knezovi Jisakarovi, i Naftali s Barakom. Za njim se juriša u dolinu. Dugo ratno vijeće održava se u krajevima Rubenovim. Što sjediš među torovima i slušaš kako bleje stada? Dugo ratno vijeće održava se u krajevima Rubenovim. Gilead s one strane Jordana počiva. I Dan? zar on još boravi daleko kod lađa? Na obali mora sjedi tiho Ašer, stanuje mirno u svojim zaljevima. Samo Zebulun, narod, žrtvuje svoj život smrti i Naftali na visokim poljanama. I dolaze kraljevi u boj. Kraljevi kanaanski dolaze u bitku kod Tanaka na vodama Megida, ali ni mrve srebra ne dobiše. S neba se bore zajedno zvijezde, vojuju protiv Sisere sa svojih staza. Kišon odnosi neprijatelje, Kišon, brzica bitaka. Pa obraduj se čitavom snagom, dušo moja! Već toptaju konjska kopita, jer junaci njihovi tjeraju, tjeraju tamo. ”Proklinjite Meroz!”, viče gromko Anđeo Gospodnji, “proklinjite stanovnike njegove! Ne dođoše u pomoć Gospodinu kao junaci.” Mimo svih žena neka je slavljena Jćla, žena Hebera, Kenijca! Mimo svih žena u šatoru neka je ona visoko čašćena! On zaiska vode. Ona mu pruži mlijeka. U gospodskoj čaši pruži mu vrhnja. Ali ruka njezina maši se za kolac šatorski, desnica njezina za čekić kovački: i udari Siseru, smoždi mu glavu, smrska mu i probi sljepoočnice. Među noge njezine savi se, pade, leži, savija se uz noge njezine, pade opet natrag, i gdje pade ostade mrtav. Kroz prozor motri i jadikuje mati Siserina, kroz rešetku: “Što se tako dugo ne vraćaju kola njegova? Što se tako polako miču kotači njegovih kola?” Odgovara joj najmudrija od njezinih dvorkinja, a i sama sebi ona odgovara: ”Zacijelo su plijen zaplijenili i sada ga dijele: po jednu djevojku, po dvije djevojke na svakoga; pa plijen: šarena tkanina Siseri, i plijen: šareno vezena haljina, šareno platno, odijelo, dva rupca oko vrata mojega, pa plijen?” \ Tako propadaju, Gospodine, svi neprijatelji tvoji. A oni koji te ljube, oni su kao sunce kad izlazi u svojemu sjaju. I tada je zemlja bila mirna četrdeset godina. Kad su Izrćlovi sinovi opet činili što se Gospodinu nije sviđalo, dade ih Gospodin u ruke Midjancima za sedam godina. Teška je bila ruka Midjanaca nad Izrćlom. Sinovi Izrćlovi bježali su ispred Midjanaca u gorske jame, pećine i utvrde. I kad bi Izrćlci posijali, dolazili su Midjanci, Amalečani i sinovi Istoka i udarali bi na njih. Oni bi se utaborili protiv njih i poželi bi rod zemlje sve do Gaze. I nisu ostavljali hrane za Izrćlce, ni ovce ni vola ni magarca, jer su dolazili sa svojim stadima i šatorima. Dolazili su kao jata skakavaca. Nije bilo broja ni njihovim devama. Dolazili su u zemlju da je opustoše. Izrćl je bio od Midjanaca ljuto potlačen. I zavapili su Izrćlovi sinovi Gospodinu. Kad zavapiše Izrćlovi sinovi Gospodinu za pomoć protiv Midjanaca, posla Gospodin Izrćlovim sinovima proroka koji im navijesti: “Ovako veli Gospodin, Bog Izrćlov: Ja sam vas izveo iz Egipta i izveo sam vas iz kuće sužanjstva. Ja sam vas izbavio iz ruku Egipćana i svih vaših tlačitelja. Ja sam ih ispred vas odagnao i dao sam vam njihovu zemlju. Ja sam vam zapovjedio: Ja sam Gospodin, Bog vaš. Ne štujte bogova Amorejaca, u čijoj zemlji stanujete! Ali vi ne poslušaste mojega glasa.” Tada dođe Anđeo Gospodnji i sjede pod hrast kod Ofre, koji je pripadao Abiezeru Joašu, a sin je njegov Gideon mlatio pšenicu na tijesku, da je osigura od Midjanaca. Njemu se prikaza Anđeo Gospodnji i reče mu: “Gospodin je s tobom, hrabri junače!” Gideon mu odgovori: “Molim, gospodaru moj! Kad je Gospodin s nama, zašto nas snađe sve ovo? Gdje su sva njegova čudesa što su nam ih pripovijedali naši oci kad su govorili: Gospodin nas je izveo iz Egipta? A sada nas je ostavio Gospodin i predao nas u ruke Midjancima.” Gospodin se okrenu k njemu i reče: “Idi u toj svojoj snazi i izbavi Izrćla iz ruku Midjanaca! Ja te šaljem.” A on mu odvrati: “Oprosti, gospodaru moj! čime ću izbaviti Izrćla? Eto, moj je rod najmanji u Manašeovu plemenu, a ja sam posljednji u svojoj obitelji.” Gospodin mu odvrati: “Ja sam s tobom i ti ćeš pobiti Midjance kao jednoga čovjeka.” On mu reče: “Ako sam našao milost u tvojim očima, daj mi znak da si to ti, koji govoriš sa mnom! Pa ne idi odavle dok se ja ne vratim k tebi i ne donesem ti svoj dar i ne stavim ga preda te.” On odgovori: “čekat ću dok se ne vratiš.” Tada ode Gideon i zgotovi jare, zatim jednu efu brašna za beskvasne kruhove. Meso stavi u košaricu, juhu stavi u lonac, donese mu pod hrast i postavi pred njega. A Anđeo mu Božji reče: “Uzmi to meso i te beskvasne kruhove, stavi ih na onu stijenu i juhu izlij na to!” On učini tako. I Anđeo Gospodnji pruži kraj štapa, što ga je imao u ruci, i dotače se mesa i beskvasnih kruhova. Tada se podiže oganj iz stijene i spali meso i beskvasne kruhove. A Anđeo Gospodnji iščeznu ispred njegovih očiju. Tada vidje Gideon da je to bio Anđeo Gospodnji. “Jao, Gospodine svemogući”, povika Gideon, “vidio sam Gospodnjega Anđela licem k licu!” A Gospodin mu odgovori: “Mir neka je s tobom! Ne boj se! Ne ćeš umrijeti.” Gideon načini ondje žrtvenik Gospodinu i nazva ga: “Gospodin je mir”. Do dana današnjega stoji on još u Ofri, koja pripada Abiezrejcima. One mu noći zapovjedi Gospodin: “Uzmi junca svojega oca, naime drugoga junca od sedam godina, obori Baalov žrtvenik svog oca i posijeci gaj pokraj njega! Onda podigni Gospodinu, Bogu svojemu, žrtvenik visoko gore na stijeni, u tvrđi, i uzmi drugoga junca i žrtvuj ga kao žrtvu paljenicu s drvima onoga gaja što ćeš ga posjeći!” Tada uze Gideon deset ljudi između svojih slugu i učini kako mu je bio zapovjedio Gospodin. A jer se, zbog svoje obitelji i ljudi onoga grada bojao to izvesti danju, učini to noću. Kad ljudi sutradan rano ustadoše, a ono oboren Baalov žrtvenik i gaj pokraj njega posječen. A drugi je junac bio žrtvovan kao žrtva paljenica na novopodignutom žrtveniku. Pitali su jedan drugoga: “Tko je to učinio?” Kad su tražili i raspitivali se, rekoše im: “Gideon, Joašov sin, to je učinio.” Tada ljudi onoga grada rekoše Joašu: “Izvedi svojega sina! On mora umrijeti jer je oborio Baalov oltar i posjekao gaj pokraj njega.” A Joaš odvrati svima koji su stajali kod njega: “Hoćete li se boriti za Baala? Hoćete li mu doći u pomoć? Tko se bori za njega, do sutra je mrtav. Ako je on bog, neka se sam bori za sebe, jer mu je oborio žrtvenik!” Zato mu onoga dana dadoše ime Jerubaal, to jest: “Baal neka se bori protiv njega”, jer mu je oborio žrtvenik. I kad se svi Midjanci i Amalečani, uz sinove Istoka, sastadoše i prešavši preko Jordana u ravnici se Jizreelskoj utaboriše, dođe duh Gospodnji na Gideona. On zatrubi u trubu. Kad onda Abiezrejci pođoše za njegovim pozivom, posla glasnike po svemu Manašeovu plemenu, pa se i oni skupiše oko njega. Posla glasnike i u Ašerovo, Zebulunovo i Naftalijevo pleme. I oni izađoše pred njih. I Gideon upravi Bogu molitvu: “Ako ćeš ti doista izbaviti mojom rukom Izrćla, kao što si obećao, evo, ja ću staviti runo ovce na gumno. Ako rosa bude samo na runu, a po svoj zemlji suho, onda ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izrćla, kao što si obećao.” I tako se dogodi. Kad sutradan rano ustade i iscijedi runo, istisnu rosu iz runa, cijelu zdjelu punu vode. Tada zamoli Gideon Boga: “Ne gnjevi se na me ako progovorim još jednom! Daj mi da još samo ovaj put učinim pokus s runom! Neka bude samo runo suho, a po svoj zemlji neka bude rosa!” I Bog učini tako one noći. Samo je runo ostalo suho, a po svoj zemlji bila je rosa. Urani Jerubaal, to jest Gideon, i sva njegova četa s njim. Utaboriše se kod izvora Haroda, a tabor Midjanaca bio je sjeverno od njih, na podnožju brežuljka More u ravnici. Tada reče Gospodin Gideonu: “Vojska što je imaš uza se odveć je mnogobrojna a da bih dao Midjance u njezine ruke. Inače bi se Izrćl mogao hvaliti nasuprot meni: Vlastitom sam snagom sebi pomogao. Zato reci ljudima: Tko se boji i koga je strah neka se vrati i neka odstupi od gore Gileada!” I vratiše se od čete dvadeset i dvije tisuće ljudi, a deset tisuća ljudi ostade. A Gospodin reče Gideonu: “četa je još uvijek previše mnogobrojna. Odvedi je na vodu! Tamo ću ti je prebrati. Za koga ti reknem: Ovaj ide s tobom, taj neka ide s tobom! A za koga ti reknem: Ovaj ne ide s tobom, taj neka ne ide s tobom!” Nakon što je ljude bio odveo na vodu, reče Gospodin Gideonu: “Svakoga koji lapće vodu jezikom, kao što lapću psi, toga stavi na stranu; tako i svakoga koji klekne na koljena dok pije!”\ Tada je iznosio broj onih koji su vodu laptali rukom k ustima tri stotine ljudi. Ostali ljudi klekoše svi na koljena da piju vodu. I reče Gospodin Gideonu: “S tri stotine ljudi koji su laptali vodu izbavit ću vas i predat ću ti u ruke Midjance. Svi drugi neka se vrate; svaki svojoj kući!”\ Kad su uzeli sebi brašnjenice za ljude i njihove trube, otpusti sve Izrćlce, svakoga svojoj kući. Samo tri stotine ljudi zadrža. Tabor Midjanaca bio je pod njim u ravnici. One noći reče mu Gospodin: “Ustani! Siđi u tabor! Jer ti ga dajem u ruke. Ako li se bojiš sam sići, siđi u tabor sa svojim momkom Purom! Prisluškuj što govore! Tada ćeš dobiti srčanost za silazak u tabor.” I siđe on sa svojim momkom Purom do najbližih taborskih straža. Midjanci i Amalečani, i svi sinovi Istoka bili su se utaborili u ravnici u tako velikom broju kao skakavci. Njihovim devama nije bilo broja, bilo ih je kao pijeska u moru. Kad Gideon dođe tamo, upravo je jedan pripovijedao drugome ovaj san: “Slušaj, usnuo sam jedan san. Kotrljao se pečeni ječmeni kruh u tabor midjanski i došao do jednog šatora. Pogodi ga tako da padne i premetnu se prema gore. Tako je ležao šator.” Drugi odgovori: “To nije ništa drugo nego mač Izrćlca Gideona, Joašova sina. Bog mu u ruke predade Midjance i sav njihov tabor.” Kad Gideon ču ispripovjedan san i njegovo tumačenje, baci se ničice. Tada se vrati u izrćlski tabor i povika: “Ustajte! Gospodin predade tabor Midjanaca u ruke vaše.” Potom razdijeli trista ljudi u tri čete i dade svima u ruke trube i prazne vrčeve. U vrčevima su bile luči. On im zapovjedi: “Gledajte u mene i činite kao što ću ja činiti! Kad dođem na kraj tabora, onda činite što ja činim! čim ja sa svima što su uza me zatrubim u trubu, zatrubite i vi u trube oko svega tabora i vičite: Za Gospodina i za Gideona!” I kad je Gideon bio došao sa stotinu ljudi, što su bili uz njega, na kraj tabora, početkom srednje noćne straže? istom su bili postavili straže? tad zatrubiše oni u trube i razlupaše vrčeve u svojim rukama. U isto vrijeme zatrubiše u trube tri čete i razlupaše vrčeve. U lijevoj ruci držali su luči, u desnoj trube, da trube, i vikali su: “Mač za Gospodina i za Gideona!” Svaki je pritom stajao na mjestu na kojem je bio, okolo tabora. Tada se smete sav tabor. Vikali su i nagnuli bježati. Dok su oni trubili u tri stotine truba, upravi Gospodin mač jednoga protiv drugoga, i to po svemu taboru, te pobježe vojska do Bet-Hašita prema Sartanu, do obale Abel-Mehole kod Tabata. A Izrćlci iz Naftalijeva, Ašerova plemena i iz svega Manašeova plemena ustadoše i dadoše se u potjeru za Midjancima. I posla Gideon glasnike po svoj Efrajimovoj gori s uputom: “Siđite pred Midjance i zapriječite im dotok vode do Bet-Bara, i Jordana!” Svi Efrajimovci digoše se i zapriječiše im dotok vode do Bet-Bara i Jordana. I uhvatiše oba midjanska kneza, Oreba i Zeeba. Oreba ubiše na gavranovoj stijeni, a Zeeba smaknuše kod tijeska vukova. Onda potjeraše Midjance i donesoše Orebovu i Zeebovu glavu Gideonu preko Jordana. Tada ga upitaše Efrajimovci: “Zašto si nam to učinio, te nas nisi pozvao kad si krenuo u boj protiv Midjanaca?” Tako su mu žestoko prigovarali. On im odvrati: “Pa što sam ja učinio kao vi? Nije li Efrajimovo pabirčenje bolje negoli Abiezerova berba? Vama je u ruke Bog dao midjanske knezove Oreba i Zeeba. Pa što sam ja učinio tako kao vi?” Na takve riječi umanji se njihova ljutnja na njega. Kad je Gideon bio došao na Jordan i prešao preko njega s tri stotine ljudi, koji su bili s njim, a bili su umorni od proganjanja, zamoli ljude iz Sukota: “Dajte, molim, kruha ljudima koji idu za mnom! Jer su umorni, a ja gonim midjanske kraljeve Zebaha i Salmunu.” A glavari iz Sukota odvratiše: “A imaš li Zebaha i Salmunu već u svojoj ruci, da moramo dati kruha tvojim ljudima?” Gideon odgovori: “Zato ću ja vama, kad mi Gospodin preda u ruke Zebaha i Salmunu, pomlatiti tjelesa trnjem i dračem iz pustinje.” Otamo ode u Penuel i zamoli ih isto tako. A ljudi iz Penuela dadoše mu isti odgovor kao ljudi iz Sukota. Tada zaprijeti i ljudima iz Penuela: “Kad se vratim zdrav, razvalit ću tu kulu.” A Zebah i Salmuna bili su u Karkoru sa svojom vojskom, oko petnćst tisuća ljudi. To su bili ostaci cijele vojske sinova Istoka; sto i dvadeset tisuća teško naoružanih ljudi bilo je palo.\ Gideon ode dalje putem što su ga bili uzeli šatorski ljudi, istočno od Nobaha i Jogbohe, i napadne tabor. Tabor se je naime bio osjećao sigurnim. Zebah i Salmuna pobjegoše. A on nagnu za njima i uhvati obojicu midjanskih kraljeva, Zebaha i Salmunu. Sav tabor uništi. Nato se vrati Gideon, Joašov sin, iz boja s visine Hareša. On uhvati nekog mladića, koji je pripadao ljudima iz Sukota, i stade ga ispitivati. Ovaj mu popisa imena glavara i starješina u Sukotu, sedamdeset i sedam ljudi. Kad onda dođe k ljudima u Sukotu, reče: “Evo, ovdje su Zebah i Salmuna, zbog kojih mi se vi narugaste riječima: Imaš li Zebaha i Salmunu već u svojoj ruci, da moramo dati kruha tvojim umornim ljudima?” Tada uze starješine grada i trnja iz pustinje i drače i kazni time ljude iz Sukota. A kulu u Penuelu dade oboriti i ljude u gradu pobiti. Nato reče Zebahu i Salmuni: “Kakvi su bili ljudi što ih pobiste na Taboru?” Oni odgovoriše: “Takvi kao ti, svaki je izgledao kao kraljevski sin.” On reče: “To su bila moja braća, sinovi moje majke. Tako Gospodin bio živ! Da ste ih ostavili u životu, ne bih vas pogubio.” Nato zapovjedi Jeteru, svom prvorođencu: “Ustani, pogubi ih!” Ali dječak ne izvuče svog mača, jer se je bojao, još je bio dječak. Tada zamoliše Zebah i Salmuna: “Ustani i pogubi nas! Jer kakav je čovjek, takva mu je snaga.” Gideon se diže i pogubi Zebaha i Salmunu. A mjesečiće, što su ih o vratu nosile njihove deve, uze sebi. Potom zamoliše Izrćlci Gideona: “Budi naš kralj, ti, tvoj sin i tvoj unuk! Jer ti si nas izbavio iz ruku Midjanaca.” A Gideon im odvrati: “Ja ne mogu biti vaš kralj. Ni moj sin ne smije vladati nad vama. Gospodin je vaš kralj.” Tada im reče Gideon: “Imam jednu molbu za vas. Neka mi svatko da prsten što ga je zaplijenio!” Oni su naime bili nosili zlatne prstenove, jer su bili Jišmćlci. Odgovoriše: “Dat ćemo ti ih rado.” I rastrli su plašt, i svaki je bacao na nj svoje zaplijenjene prstenove. Težina zlatnih prstenova, što ih je bio izmolio, bila je tisuću i sedam stotina šekela zlata, osim mjesečića, naušnica i grimiznih haljina, što su ih bili nosili Midjanski kraljevi, i osim lančića što su bili oko vrata njihovih deva. Gideon dade od toga načiniti efod i postavi ga u Ofri, svojemu rodnom gradu. Ali svi Izrćlci stadoše činiti tamo preljub. Tako je to bilo Gideonu i njegovoj kući zamka. Midjanci su bili od Izrćlaca tako poniženi da više nisu dizali svoje glave, i zemlja je bila mirna četrdeset godina, dok je živio Gideon. Jerubaal, Joašov sin, ode i stanovao je u svojoj kući. Gideon je imao sedamdeset tjelesnih sinova; jer je imao mnogo žena.\ I njegova priležnica u Šekemu rodi mu sina, kojemu dade ime Abimelek. Gideon, Joašov sin, umre u dubokoj starosti. Pokopaše ga u grobu njegova oca Joaša u Ofri Abiezrejâ. Kad umre Gideon, Izrćlci opet stadoše činiti preljub s baalima i postaviše sebi Baal-Berita za boga. Izrćlovi sinovi nisu više pomišljali na Gospodina, Boga svojega, koji ih je bio izbavio iz ruku svih njihovih okolnih neprijatelja. I nisu iskazivali zahvalnost kući Jerubaala Gideona za sva dobročinstva što ih je on bio učinio Izrćlu. Abimelek, Jerubaalov sin, ode u Šekem k braći svoje majke i predloži njima i svemu rodu obitelji svoje majke ovo: ”Upitajte jednom otvoreno sve građane Šekema: Što je bolje za vas: da su vam gospodari sedamdeset ljudi, svi sinovi Jerubaalovi, ili da vam je gospodar jedan čovjek? Pomislite na to da sam ja vaše tijelo i vaša kost!” Tu njegovu izjavu izrekoše braća njegove majke pred svim građanima Šekema, i njihova se srca privinuše Abimeleku. Jer oni sebi rekoše: “Naš je brat.” Dadoše mu sedamdeset šekela srebra iz Baal-Beritova hrama. Time najmi sebi Abimelek ljude bez posjeda i drzovite, koji mu se pridružiše. On pođe onda u kuću svog oca u Ofru i pobi svoju braću, sinove Jerubaalove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu. Samo osta Jotam, najmlađi Jerubaalov sin, jer se je bio sakrio. Nato se sakupiše svi građani u Šekemu i svi stanovnici Bet-Mila, odoše i učiniše Abimeleka kraljem kod hrasta koji stoji u Šekemu. Kad to javiše Jotamu, ode on, stade na vrh gore Gerizima i povika im u sav glas: “čujte me, građani Šekema, tako vas Bog čuo! Jedanput pošla stabla da pomažu sebi kralja. Rekoše maslini: Budi naš kralj! A maslina im odvrati: Zar ja da ostavim svoju pretilinu, koju na meni slave bogovi i ljudi, pa da idem vladati nad drvećem? Tada reče drveće smokvi: Dođi, budi naš kralj! A smokva im odvrati: Zar ja da ostavim svoju sladost i krasni svoj plod, pa da idem vladati nad drvećem? I reče drveće vinovoj lozi: Dođi, budi naš kralj! A vinova im loza odvrati: Zar ja da ostavim svoje vino, koje veseli Boga i ljude, pa da vladam nad drvećem? I reče sve drveće trnu: Dođi, budi naš kralj! A trn im odgovori: Ako doista hoćete mene pomazati sebi za kralja, onda dođite i sklonite se u moju sjenu; ako li ne ćete, onda neka izađe oganj iz trna i spali libanonske cedrove! \ A sada! Ako ste vjerno i pošteno radili, kad učiniste Abimeleka kraljem, i ako ste dobro učinili Jerubaalu i njegovoj kući i nagradili mu ono što je učinio? vi, za koje se je moj otac borio i svoj život izložio i koje je izbavio iz ruku Midjanaca, a vi danas ustadoste na kuću mojega oca i pobiste njegove sinove, sedamdeset ljudi, na jednom kamenu, i učiniste kraljem Abimeleka, sina njegove sluškinje, nad građanima Šekema zato što je vaš brat? ako ste dakle danas vjerno i pošteno radili prema Jerubaalu i njegovoj kući, onda se veselite zbog Abimeleka, a on neka se veseli zbog vas! Ako li niste, neka iziđe oganj od Abimeleka i spali građane u Šekemu i Bet-Milu i neka iziđe oganj od građana u Šekemu i od Bet-Mila i spali Abimeleka!” Tada pobježe Jotam i skloni se. Ode u Beer i ondje ostade bojeći se svojega brata Abimeleka. I vladao je Abimelek Izrćlom tri godine. I posla Bog razdor između Abimeleka i građana u Šekema, tako da se građani Šekema iznevjeriše Abimeleku. Tako se je morao osvetiti zločin učinjen na sedamdeset sinova Jerubaalovih i krv njihova doći na njihova brata Abimeleka, koji ih je bio ubio, i na građane Šekema, koji su ga bili potakli da ubije svoju braću. I građani Šekema postaviše mu zasjede po gorskim vrhovima, pa su plijenili svakoga koji je prolazio mimo njih onim putem. Javiše to Abimeleku. Gaal, Ebedov sin, bio je naime došao sa svojom braćom, i oni su se bili nastanili u Šekemu. A građani Šekema pouzdaše se u njega. Kad su bili izašli u polje i u svojim vinogradima imali berbu i tiještili grožđe, prirediše veselje, odoše u hram svojega boga, jedoše i piše, i psovali su Abimeleka. Gaal, Ebedov sin, povika: “Tko je Abimelek i tko smo mi Šekemljani da mu moramo služiti? Nije li on Jerubaalov sin, a Zebul njegov upravitelj? Budite radije podložni ljudima Hamora, Šekemova oca! Zašto da njemu budemo podložni? O, kad bih ja imao u svojoj ruci taj narod! Protjerao bih Abimeleka.” Tada rekoše Abimeleku: “Pojačaj svoju vojsku i kreni!” A kad je Zebul, gradski upravitelj, čuo izjave Gaala, Ebedova sina, vrlo se razgnjevi. On posla tajno glasnike Abimeleku i poruči mu: “Evo, Gaal, sin Ebedov, dođe sa svojom braćom u Šekem. Oni sad bune grad protiv tebe. Ustani, dakle, noću sa svojim ljudima i postavi zasjedu u polju! Rano ujutro, kad sunce grane, digni se i udari na grad! Kad on zatim sa svojim ljudima izađe protiv tebe, učini s njim kako ti dolikuje!” Tada usta Abimelek noću sa svim svojim ljudima. Postaviše zasjedu Šekemu u četiri čete. Kad Gaal, Ebedov sin, iziđe i stade pred vrata gradska, iskoči onda Abimelek sa svojim ljudima iz zasjede. Gaal ugleda ljude i reče Zebulu: “Eno dolaze ljudi s vrha gore!” A Zebul mu odvrati: “Od gorske sjene čine ti se ljudi.” Ali Gaal potvrdi još jednom: “Eno, ljudi silaze s visa! Druga četa dolazi od čarobničkog hrasta.” Tada mu doviknu Zebul: “Gdje su ti sada velika usta? Ti si bio onaj koji se je rugao: Tko je Abimelek da mu moramo biti podložni? Pa to su ljudi koje si prezreo. Iziđi sada i bori se s njim!” I izađe Gaal pred Šekemljanima i potuče se s Abimelekom. Ali ga Abimelek natjera u bijeg, i on pobježe pred njim. Dok je Abimelek ostao u Arumu, istjera Zebul Gaala i njegovu braću. Tako nisu mogli dulje ostati u Šekemu. Kad sutradan izađoše ljudi u polje i javiše to Abimeleku, uze on vojsku, razdijeli je u tri čete i razmjesti je kao zasjedu u polju. A čim vidje da su ljudi izašli iz grada, skoči na njih i pobi ih. Sam Abimelek udari sa svojom četom i stane kod gradskih vrata, a druge dvije čete udariše na sve one koji su bili u polju, i pobiše ih. Tada je Abimelek cijeli dan udarao na grad. Kad zauze grad, poubija stanovnike, razori grad i prosu sol po njemu. A kad to čuše svi stanovnici Šekemske kule, odoše u podrum hrama boga Berita. čim dojaviše Abimeleku da su se tamo skupili svi stanovnici Šekemske kule, izađe on sa svim svojim ljudima na goru Salmon. Tamo prihvati Abimelek sjekiru, odsiječe granu drveta, podiže je i stavi je na svoje rame. A ljudima zapovjedi: “Što vidjeste da sam ja učinio, to brzo činite i vi!” Tada i svi ljudi, čovjek za čovjekom, odsjekoše granu drveta, pođoše zatim za Abimelekom, slagaše grane nad podrum i njima zapališe podrum. I tako izginuše svi stanovnici Šekemske kule, oko tisuću muškaraca i žena. Potom ode Abimelek na Tebes, opkoli Tebes i osvoji ga. Usred grada bila je tvrda kula u koju su bili pobjegli svi ljudi i žene, svi stanovnici grada. Oni zatvoriše za sobom vrata i popeše se na krov kule. Abimelek dođe sve do kule i htjede udariti na nju. Kad se posve primakao vratima kule, da je zapali, baci jedna žena gornji mlinski kamen na glavu Abimeleku i razbi mu lubanju. On brzo dozove momka koji mu je nosio oružje i zapovjedi mu: “Izvadi svoj mač i ubij me! Inače će se za me reći: Žena ga je ubila.” I probode ga njegov momak, i on umre. Kad vidješe Izrćlci da je Abimelek mrtav, vratiše se svi svojim kućama. Tako plati Bog Abimeleku za zločin što ga je bi počinio prema svom ocu ubivši svoje sedamdesetero braće. Isto tako dade Bog da svi zločini ljudi u Šekemu natrag padnu na njihovu glavu. Tako se ispuni na njima kletva Jotama, Jerubaalova sina. Poslije Abimeleka ustade da izbavi Izrćla Tola, sin Pue, Dodov unuk iz Jisakarova plemena. On je stanovao u Šamiru na Efrajimovoj gori i bio je sudac Izrćlu dvadeset i tri godine. Tada umre i bi pokopan u Šamiru. Poslije njega ustade Jair iz Gileada i bio je sudac Izrćlu dvadeset i dvije godine. On je imao trideset sinova koji su jahali na tridesetero magaradi i imali trideset gradova što se do dana današnjega zovu Jairova šatorska sela. Leže u Gileadu. Kad je umro Jair, pokopaše ga u Kamonu. Sinovi Izrćlovi činili su opet što se nije sviđalo Gospodinu, i služili su baalima i aštartama, sirskim bogovima, sidonskim bogovima, moapskim bogovima, bogovima Amonovih sinova i filistejskim bogovima. A Gospodina su ostavili i nisu mu služili. Tada se raspali gnjev Gospodnji na Izrćla, i dade ih u ruke Filistejcima i u ruke Amonovim sinovima. Oni su mučili i gazili Izrćlce one godine već osamnćst godina? sve sinove Izrćlove s one strane Jordana u amorejskoj zemlji u Gileadu. A kad su Amonovi sinovi prešli preko Jordana, da zarate i s Judom, Benjaminom i kućom Efrajimovom, i kad su sinovi Izrćlovi bili u velikoj nevolji, tad zavapiše Izrćlci Gospodinu i priznaše: “Sagriješismo tebi jer ostavismo Boga svojega i služismo baalima.” A Gospodin reče sinovima Izrćlovim: “Nisu li vas pritiskivali Egipćani, Amoreji, Amonovi sinovi, Filistejci, Sidonci, Amalečani i Midjanci? Ali kad zavapiste meni, ja sam vas izbavljao iz njihove ruke. A vi me ostaviste i služiste drugim bogovima. Zato vas više ne ću izbavljati. Idite i vičite onim bogovima koje sebi izabraste! Neka vas oni izbave u vašoj nevolji!” Tada Izrćlovi sinovi priznaše Gospodinu: “Sagriješismo. čini s nama što ti je drago! Samo nas izbavi još ovaj put!” Oni zatim ukloniše tuđe bogove iz svoje sredine i stadoše opet služiti Gospodinu. I bilo mu je žao zbog nevolje Izrćlove. Kad se Amonovi sinovi podigoše i u Gileadu se utaboriše, dok se Izrćlovi sinovi skupiše i podigoše tabor kod Mispe, reče narod (knezovi gileadski) jedan drugomu: “Tko će početi boj protiv Amonovih sinova? Taj neka bude poglavar svim stanovnicima Gileada!” Jiftah iz Gileada bio je velik junak. Bio je sin jedne bludnice. Gilead je bio Jiftahov otac. Kad Gileadova žena rodi sinove, pa kad odrastoše sinovi te žene, otjeraše Jiftaha i rekoše mu: “Ne možeš biti baštinik u našoj obitelji, jer si sin tuđe žene.” Tada pobježe Jiftah od svoje braće i nastani se u zemlji Tobu. Tamo se okupiše oko Jiftaha ljudi bez imovine i pođoše s njim pljačkati. Tada poslije nekoga vremena Amonovi sinovi zaratiše s Izrćlcima te Amonovi sinovi pođoše u boj protiv Izrćla, a gileadske starješine odoše da dovedu Jiftaha iz zemlje Toba. Oni zamoliše Jiftaha: “Dođi i budi nam vođa! Mi hoćemo ratovati protiv Amonovih sinova.” A Jiftah odgovori gileadskim starješinama: “Niste li me mrzili i otjerali me iz kuće mojega oca? Zašto sad dolazite k meni kad ste u nevolji?” Gileadske starješine odvratiše Jiftahu: “Zato sad dođosmo opet k tebi. Ako pođeš s nama i budeš ratovao protiv Amonovih sinova, bit ćeš poglavar svim gileadskim građanima.” Tada upita Jiftah gileadske starješine: “Ako me odvedete da se borim protiv Amonovih sinova i ako mi ih Gospodin preda, hoću li vam tada biti poglavar?” Gileadske starješine odgovoriše Jiftahu: “Gospodin je svjedok, kako je poznato, među nama da ćemo tako raditi kako si zahtijevao.” Tako ode Jiftah s gileadskim starješinama. Narod ga učini svojim poglavarom i vođom. Jiftah prinese sve svoje želje Gospodinu u Mispi. Potom posla Jiftah glasnike kralju Amonovih sinova i poruči mu: “Što ti od mene hoćeš te ideš protiv mene ratovati s mojom zemljom?” Kralj Amonovih sinova odgovori Jiftahovim glasnicima: “Izrćl je uzeo moju zemlju kad je došao iz Egipta, od Arnona do Jaboka i do Jordana. Daj mi je sad natrag u miru!” Ali Jiftah posla opet glasnike kralju Amonaca i poruči mu: “Ovako veli Jiftah: Izrćl nije uzeo ni moapske zemlje, ni zemlje Amonovih sinova. Kad su sinovi Izrćlovi izišli iz Egipta i putovali preko pustinje do Crvenoga mora i onda došli u Kadeš, tad je poslao Izrćl glasnike edomskomu kralju s molbom: Htio bih proći kroz tvoju zemlju. Ali edomski kralj ne posluša. I moapskomu kralju poslaše, ali ni on ne htjede. Tako ostadoše sinovi Izrćlovi u Kadešu;\ zaputiše se tada preko pustinje, zaobiđoše edomsku i moapsku zemlju i dođoše u zemlju istočno od moapske zemlje. Nato poslaše sinovi Izrćlovi glasnike Sihonu, amorejskomu i hešbonskomu kralju, i poruči mu Izrćl: Htjeli bismo proći kroz tvoju zemlju do svojega određenog mjesta. Ali Sihon ne povjerova prolazu Izrćlovih sinova kroz svoje područje. Nego Sihon skupi sav svoj narod. Utaboriše se u Jahasu i on se je borio protiv Izrćla. Ali Gospodin, Bog Izrćlov, dade Sihona sa svom vojskom u ruke Izrćlovim sinovima, koji ih pobijediše. Tako oslobodi Izrćl svu zemlju Amorejaca, koji su prebivali u onoj zemlji, te osvoji svu amorejsku zemlju od Arnona do Jaboka i od pustinje do Jordana. A sada, kada je Gospodin, Bog Izrćlov, protjerao Amorejce zbog svojega naroda Izrćla, hoćeš li ga ti odagnati? Zar nije istina da ti stupiš u posjed onoga koga tvoj bog Kemoš izagna? Koga dakle Gospodin, Bog naš, izagna zbog nas, u njegov posjed onda mi stupimo. Ili si ti po nečemu jači od moapskoga kralja Balaka, sina Siporova? Je li se on borio s Izrćlom? Je li on ratovao s njima? Kad je Izrćl boravio u Hešbonu i u njegovim naseobinama, u Aroeru i u njegovim naseobinama i u svim gradovima što leže na Arnonu, tri stotine godina, zašto ih niste u to vrijeme natrag osvojili? Ja ti ne učinih ništa nažao, nego ti meni činiš krivo kad ratuješ sa mnom. Gospodin, sudac, danas će suditi između Izrćlovih i Amonovih sinova.” Ali kralj Amonovih sinova ne posluša riječi koje mu poruči Jiftah. Tada siđe duh Gospodnji na Jiftaha, i on prođe kroz Gilead i Manaše. Nato pođe u Mispu u Gileadu i od Mispe u Gileadu podiže se protiv Amonovih sinova. A Jiftah se ovako zavjetova Gospodinu: “Ako Amonove sinove predaš posve u moje ruke, onda onaj koji mi iz vrata moje kuće dođe ususret, ako se vratim kući kao pobjednik nad Amonovim sinovima, mora pripasti Gospodinu, i ja ću ga prinijeti za žrtvu paljenicu.” I tako dođe Jiftah protiv Amonovih sinova, da ratuje s njima, i Gospodin mu ih posve predade u ruke. On ih silno porazi od Aroera do okolice Menita, dvadeset gradova, i do Abel-Keramina. Tako su bili Amonovi sinovi poniženi pred Izrćlcima. A kad se Jiftah vraćao svojoj kući u Mispu, izađe mu ususret njegova kći s bubnjevima i sviralama. Ona mu je bila jedino dijete; osim nje nije imao ni sina ni kćeri. \ Kad je ugleda, razdre haljine i povika: “Jao, kćeri moja, ti me obaraš duboko! Jest, ti si koja me baca u nesreću. Ja sam se zavjetovao Gospodinu i ne mogu to poreći.” Ona mu reče: “Oče moj, kad si se zavjetovao Gospodinu, izvrši na meni što si zavjetovao! Jer ti je Gospodin dao da se osvetiš svojim neprijateljima, Amonovim sinovima.” Onda zamoli svojega oca: “Neka mi se dopusti ovo: Daj mi još dva mjeseca vremena! Htjela bih otići, na gore se popeti i sa svojim prijateljicama oplakati svoje djevojaštvo.” On joj odgovori: “Odi!” I pusti je na dva mjeseca. I ona ode sa svojim prijateljicama i po gorama je oplakivala svoje djevojaštvo. A poslije dva mjeseca vrati se k svojemu ocu i on izvrši na njoj svoj zavjet što ga je bio učinio. Ona još nije bila spoznala čovjeka. Otada je u Izrćlu običaj da svake godine izlaze kćeri Izrćlove i plaču za kćeri Jiftaha iz Gileada, četiri dana u godini. I podigoše se ljudi od Efrajimova plemena. Odoše na sjever i upitaše Jiftaha: “Zašto si izišao u boj protiv Amonovih sinova, a nas nisi pozvao da idemo s tobom. Sad ćemo ti zapaliti kuću nad glavom.” Jiftah im odvrati: “Ja i moj narod imali smo tešku borbu s Amonovim sinovima. Ja sam vas pozvao, ali me vi ne izbaviste iz njihovih ruku. Kad sam vidio da mi vi ne ćete pomoći, stavih glavu u torbu i pođoh protiv Amonovih sinova i Gospodin mi ih dade u ruke. Pa zašto danas dolazite protiv mene da me napadnete?” Tad Jiftah podiže sve ljude od Gileada i udari na Efrajimovce, i Gileadovci poraziše Efrajimovce. Oni su naime bili rekli: “Vi ste bjegunci, Efrajimovci. Gilead leži usred Efrajima, usred Manašeja.” Gilead zauze jordanske gazove u Efrajimu. I kad bi koji bjegunac Efrajimovac zamolio: “Htio bih prijeći”, upitali bi ga ljudi od Gileada: “Jesi li iz Efrajima?” Ako bi odgovorio: “Nisam”, onda bi mu zapovjedili: “Reci dakle šibolet!” Kad bi rekao “šibolet”, jer ne bi pravilno izgovorio, uhvatili bi ga i zaklali bi ga na jordanskim gazovima. Tako tada pogibe četrdeset i dvije tisuće ljudi iz Efrajima. Jiftah je sudio Izrćlu šest godina. Tada umre Jiftah iz Gileada i bi pokopan u jednom Gileadovu gradu. Poslije njega sudio je u Izrćlu Ibsan iz Betlehema. On je imao trideset sinova i trideset kćeri. Kćeri pouda vani, trideset kćeri dovede sinovima izvana. Sudio je Izrćlu sedam godina. Kad umre Ibsan, bi pokopan u Betlehemu. Poslije njega sudio je u Izrćlu Elon iz Zebuluna. Deset godina sudio je on u Izrćlu. Kad umre Elon iz Zebuluna, bi pokopan u Ajalonu, u zemlji Zebulunu. Poslije njega sudio je u Izrćlu Abdon, Hilelov sin iz Pireatona. On je imao četrdeset sinova i trideset unuka koji su jahali sedamdesetero magaradi. Sudio je Izrćlu osam godina. Nakon što je Abdon, Hilelov sin iz Pireatona, bio umro, bi pokopan u Pieratonu, u zemlji Efrajimu, na gori Amalečana. Kad su sinovi Izrćlovi opet činili što se nije sviđalo Gospodinu, dade ih Gospodin u ruke Filistejcima četrdeset godina. A živio je tada jedan čovjek iz Sore, od plemena Danovih sinova, po imenu Manoah. Žena je njegova bila nerotkinja i nije još bila rodila. Tada se javi toj ženi Anđeo Gospodnji i reče joj: “Eto, ti si nerotkinja i još nisi rodila. Ali ćeš zatrudnjeti i rodit ćeš sina. Odsad pripazi na sebe! Ne pij ni vina, ni jakoga pića i ne jedi ništa nečisto! Kad zatrudniš i rodiš sina, tad britva ne smije doći na njegovu glavu. Jer već od svog rođenja dječak mora biti nazirej Božji. On će kao prvak izbavljati Izrćla iz ruku Filistejaca.” Žena ode i to javi svom mužu: “čovjek Božji dođe k meni. Izgledao je kao Anđeo Božji, pun dostojanstva. Ja ga ne upitah odakle je. Niti mi on kaza svoje ime. On mi reče: Eto, zatrudnjet ćeš i rodit ćeš sina. Odsad ne pij ni vina, ni jakoga pića i ne jedi ništa nečisto! Jer od majčina krila pa do dana svoje smrti dječak mora biti nazirej Božji.” Tada upravi Manoah ovu molitvu Gospodinu: “Oproštenje, Gospodine! čovjek Božji kojega si poslao neka još jednom dođe k nama i neka nam očituje što ćemo činiti s dječakom koji će se roditi!” I Bog usliši Manoahovu molitvu. Anđeo Božji dođe još jedanput k ženi, kad je bila u polju. Kako njezin muž Manoah nije bio kod nje, otrča žena brže i javi to mužu. Ona mu pripovjedi: “Eto, javio mi se opet onaj čovjek koji mi je onda bio došao.” Manoah ustade i pođe za ženom. Kad dođe k čovjeku, upita ga: “Jesi li ti čovjek koji je govorio sa ženom?” On odgovori: “Jesam.” A Manoah upita: “Ako se tvoje riječi ispune, koji su onda propisi za dječaka i kako će se činiti s njim?” Anđeo Gospodnji odvrati Manoahu: “Žena neka se čuva svega što sam joj kazao! Ne smije ništa uživati što dolazi od vinove loze. Vina i opojnih pića ne smije piti i ništa nečisto jesti. Sve što sam joj zapovjedio neka drži!” Tada reče Manoah Anđelu Gospodnjemu: “Rado bismo te pozvali i preda te iznijeli jare.” A Anđeo Gospodnji odvrati Manoahu: “Da me i pozoveš, ne ću ipak ništa jesti od tvojega jela. Ali ako hoćeš zgotoviti žrtvu paljenicu, prinesi je Gospodinu!” Kako Manoah nije znao da je to bio Anđeo Gospodnji, upita Manoah Anđela Gospodnjega: “Kako ti je ime? Htjeli bismo ti zahvaliti, ako bi se ispunilo tvoje obećanje.” A Anđeo mu Gospodnji odvrati: “Što pitaš za moje ime? Ono je: čudesan.” Nato Manoah uze jare i prinos i žrtvova Gospodinu na stijeni. Tada se dogodi čudo koje su gledali Manoah i njegova žena. Kad se je naime podizao plamen sa žrtvenika k nebu, podiže se Anđeo Gospodnji u plamenu žrtvenika. Kad to vidješe Manoah i njegova žena, padoše ničice na zemlju, na svoje lice. I Anđeo se Gospodnji ne javi više mužu i njegovoj ženi. I spoznade Manoah da je to bio Anđeo Gospodnji te reče Manoah svojoj ženi: “Mi moramo sigurno umrijeti. Jer vidjesmo Boga.” A njegova mu žena odvrati: “Kad bi nas Bog htio usmrtiti, ne bi primio od nas žrtve paljenice ni prinosa i ne bi nam dao da sve to vidimo i tako što čujemo.” Kad žena rodi sina, nadjenu mu ime Samson. Dječak je odrastao i Gospodin ga je blagoslovio. Duh Gospodnji poče djelovati u njemu u Mahane-Danu, između Sore i Eštaola. Kad Samson siđe u Timni, upozna u Timni jednu filistejsku ženu. Kad se je vratio kući, pripovijedao je svojemu ocu i majci: “Upoznao sam u Timni jednu filistejsku ženu. Oženite me njom!” A njegov mu otac i mati odvratiše: “Zar nema žene među kćerima tvoje braće i u svemu našemu narodu, pa se ideš ženiti kod neobrezanih Filistejaca?” A Samson izjavi svojemu ocu: “Njom me oženi! Jer mi se ona sviđa.” Njegov otac i mati nisu naime znali da je to od Gospodina. Jer je ovaj tražio sukob s Filistejcima. Tada su vladali Filistejci Izrćlom. I tako siđe Samson s ocem i s majkom u Timnu. Kad dođoše do timnatskih vinograda, napade ga iznenada ričući mlad lav. I Duh Gospodnji dođe na nj, i on rastrga lava napola, kako se rastrga napola jare, a nije imao ništa u ruci. Ocu i majci ne ispripovjedi što je učinio. Tada ode dalje i razgovarao je sa ženom. Ona omilje Samsonu. Kad je nakon nekog vremena opet došao da je odvede i kad se osvrne da vidi mrtvoga lava, nađe se u truplu lava roj pčela i med. On ga uzme u svoje ruke i jeo ga je idući dalje. Kad dođe k svojemu ocu i k majci, dade im da jedu, a ne kaza im da je iz lavova trupla izvadio med. Nato siđe njegov otac k ženi, i Samson napravi ondje gozbu. Jer tako su činili mladi ljudi. Kad ga oni vidješe, dadoše mu trideset svadbenih drugova da budu s njim. Njima Samson reče: “Ja ću vam zadati jednu zagonetku. Ako mi je odgonetnete za sedam dana gozbe, dat ću vam trideset košulja i trideset svečanih haljina. A ako mi je ne odgonetnete, vi ćete dati meni trideset košulja i trideset svečanih haljina.” Oni ga pozvaše: “Zadaj svoju zagonetku! Da čujemo!” On im reče: “Od onoga koji jede, izađe jelo i od jakoga slatko.” Ne mogoše odgonetnuti zagonetku tri dana. Sedmi dan rekoše Samsonovoj ženi: “Nagovori svojega muža da nam riješi zagonetku! Inače ćemo spaliti tebe i kuću tvog oca. Jeste li nas zato pozvali da nas osiromašite, nije li tako?” I zaplaka Samsonova žena pred njim i reče: “Ti me samo mrziš i ne ljubiš me. Ti mi nisi kazao rješenje zagonetke što si je zadao mojim zemljacima.” On joj odvrati: “Ni svojemu ocu ni majci nisam je izdao, a tebi da je kažem?” Kad je ona tako pred njim plakala sedam dana, dok je trajala svečanost, kaza joj sedmi dan. Toliko je bila navaljivala na nj. I ona izda rješenje zagonetke svojim zemljacima. Sedmoga dana prije nego što je sunce zašlo rekoše ljudi iz grada: “Što je slađe od meda i što jače od lava?” On im odgovori: “Da niste orali na mojoj junici, ne biste nikada pogodili moje zagonetke.” Tada dođe na nj Duh Gospodnji. On siđe u Aškelon, pobi ondje trideset ljudi od njih, uze im odijela njihova i dade svečane haljine onima koji su bili odgonetnuli zagonetku. Bio je vrlo ljut i ode kući svojega oca. A Samsonova žena uda se za jednoga od njegovih svadbenih drugova, koji su mu bili pridruženi. Poslije nekoga vremena, u dane ječmene žetve, htjede Samson pohoditi svoju ženu i donese joj jare. Kad zamoli: “Htio bih ući k svojoj ženi u ložnicu”, ne dopusti mu njezin otac da uđe, nego odgovori: “Mislio sam da ti ona nije po volji. Zato je dadoh jednomu od tvojih svadbenih drugova. Ali njezina mlađa sestra još je ljepša od nje. Možeš je dobiti umjesto nje.” Samson im odgovori: “Ovaj put nisam Filistejcima odgovoran ako im učinim što zlo.” I ode Samson i uhvati trista lisica, uzme zublje, okrenu rep prema repu i stavi po jednu zublju između dva repa. Tada zapali zublje, pusti ih u žita Filistejaca i zapali tako snopove, biljke, vinograde i masline. Kad upitaše Filistejci: “Tko je to učinio?”, odgovoriše: “Samson, Timnjaninov zet, jer mu uze njegovu ženu i dade je jednomu od njegovih svadbenih drugova.” Tada odoše Filistejci i spališe nju i njezina oca. A Samson im reče: “Zato što to učiniste, ne ću prije mirovati dok vam se ne osvetim.” I udari sve koje stiže teškim udarima od listova do bedara. Potom ode i nastani se u pećini Etama. Tada izađoše Filistejci, utaboriše se u Judi i raširiše se kod Lehija. Kad Judeji upitaše: “Zašto ste izašli k nama?”, odgovoriše: “Izašli smo da uhvatimo Samsona i da mu učinimo kako je on nama učinio.” Tada izađe tri tisuće ljudi od Jude k pećini Etama i upitaše Samsona: “Ne znaš li da su Filistejci naši gospodari? Što si nam to učinio?” On im odvrati: “Kako su oni učinili meni, tako ja učinih njima.” Oni mu rekoše: “Došli smo da te uhvatimo i da te predamo Filistejcima.” Samson ih zamoli: “Zakunite mi se da me ne ćete pogubiti!” Oni mu odgovoriše: “Ne ćemo, mi ćemo te samo uhvatiti i njima predati; ne ćemo te pogubiti.” Nato ga svezaše s dva nova užeta i odvedoše ga iz pećine.\ Kada on dođe u Lehi i Filistejci istrčaše pred njega vičući od radosti, tada dođe na njega Duh Gospodnji, i užeta na njegovim rukama postaše kao laneni konci što ih je spržio oganj, i spadoše sveze s njegovih ruku. On nađe magareću sirovu čeljust, pruži svoju ruku, prihvati je i pobi njom tisuću ljudi. Tada reče Samson: “Magarećom čeljusti pobih jednu hajdučku četu, dvije hajdučke čete, magarećom čeljusti pobih tisuću ljudi.” Kad je bio gotov, baci čeljust iz ruke. Otada nazvaše ono mjesto Ramat Lehi. Jer je bio jako žedan, zavapi Gospodinu i pomoli se: “Ti si dao da tvoj sluga dobije ovu veliku pobjedu. A sada moram umrijeti od žeđi i pasti u ruke neobrezanima.” Tada otvori Bog jednu kotlinu, kakve se mogu naći kod Lehija, i proteče iz nje voda. Kad se je napio, vrati mu se životni duh, i opet oživje. Zato se prozva onaj izvor En-Hakore. On je još u Lehiju do dana današnjega. On je sudio u Izrćlu za vremena filistejske vladavine, dvadeset godina. Kad jedanput Samson dođe u Gazu, vidje tamo jednu bludnicu i navrati k njoj. I stanovnicima u Gazi javilo se: “Samson je došao ovamo.” Oni se strčaše i vrebaše ga cijele noći na gradskim vratima, a bili su cijele noći mirni. Rekoše: “Dok svane, ubit ćemo ga.” Ali je Samson ležao samo do ponoći. U ponoć ustade, uhvati krila gradskih vrata zajedno s oba dovratnika, izvali ih zajedno s prijevornicom, stavi ih na svoja ramena i odnese ih navrh gore naprema Hebronu. Poslije toga zamilova djevojku u dolini Soreku. Zvala se je Dalila. Dođoše k njoj filistejski knezovi i rekoše joj: “Nagovaraj ga i iskušaj u čemu je njegova velika snaga, i kako bismo ga mogli svladati i svezati, da ga učinimo malenim! Mi ćemo ti onda dati svaki po tisuću i sto srebrnih šekela.” I Dalila stade nagovarati Samsona: “Hajde, kaži mi u čemu je tvoja velika snaga i čim bi te se moralo svezati da te se svlada!” Samson joj odgovori: “Da me se sveže sa sedam sirovih užeta, još neosušenih, postao bih slab i bio bih kao drugi čovjek.” I donesoše joj filistejski knezovi sedam sirovih užeta, još neosušenih, i ona ga sveza. A sjedili su ljudi u njezinoj sobi u zasjedi. I ona mu povika: “Eto Filistejca na te, Samsone!” A on pokida užeta kao što se kida konac od kudjelje kad se primakne ognju. I ne dozna se za njegovu snagu. Onda reče Dalila Samsonu: “Eto, prevario si me i slagao si mi. Kaži mi sad čim te se može svezati!” On joj odvrati: “Da me se sveže novim užetima, što se još nisu koristili u radu, postao bih slab i bio bih kao drugi čovjek.” I Dalila uze nova užeta i sveza ga. I ona mu povika: “Eto Filistejaca na te, Samsone!” Sjedili su naime ljudi u sobi, u zasjedi. A on raskine užeta sa svojih ruku kao konce. A Dalila reče Samsonu: “Dosad si me varao i lagao mi. Ali kaži mi čime te se može svezati?” On joj odgovori: “Da sedam vlasi na mojoj glavi priviješ na vratilo.” Kad je ona zabila kolčić, povika mu: “Eto Filistejca na te, Samsone!” Tada se on probudi od sna i istrže kolac, osnovu i vratilo. Opet mu ona reče: “Kako možeš tvrditi da si mi dobar kad tvoje srce nije kod mene? Već si me tri puta prevario i nisi mi kazao u čemu je tvoja velika snaga.” I kad mu je svaki dan dodijavala svojim riječima i tako ga mučila da mu je život bio ogorčen, otvori joj cijelo svoje srce i reče joj: “Nikad nije britva došla na moju glavu. Jer sam od krila majčina nazirej Božji. Da mi se obrije glava, ostavila bi me moja snaga. Postao bih slab i bio bih kao drugi čovjek.” Tada vidje Dalila da joj je otvorio cijelo svoje srce. Ona dade pozvati filistejske knezove i reče im: “Ovaj put morate doći. On je otvorio cijelo svoje srce.” Filistejski knezovi dođoše k njoj i sa sobom donesoše novac. A ona ga uspava na svojim koljenima i dozva čovjeka te mu on obrije sedam vlasi na glavi. Tako ga ona učini slabim i ostavi ga njegova snaga. I kad ona povika: “Eto Filistejaca na te, Samsone”, probudi se on od sna i pomisli: “Oslobodit ću se kao uvijek kada se stresem.” On naime nije znao da je Gospodin odstupio od njega. Tada ga uhvatiše Filistejci, iskopaše mu oči, odvedoše ga u Gazu i okovaše ga u željezne okove. On je morao u tamnici okretati mlin. A kosa na njegovoj glavi opet je pomalo rasla, nakon što je bila obrijana. I filistejski knezovi skupiše se da prinesu veliku žrtvu svojemu bogu Dagonu i da svetkuju veselu svetkovinu. Jer rekoše: “Naš bog predade nam u ruke našega neprijatelja Samsona.” Kad ga vidješe, hvalili su ljudi svojega boga; jer rekoše: “Naš bog predade nam u ruke našega neprijatelja, koji je zatirao našu zemlju i mnoge od nas pobio.” \ I kad se razigralo njihovo srce, povikaše: “Zovite Samsona da nam zapleše!” I dovedoše Samsona iz tamnice, i on je morao pred njima plesati. Bili su ga smjestili među stupove. A Samson reče dječaku koji ga je držao za ruku: “Pusti me i pomozi mi da opipam stupove na kojima stoji kuća! Htio bih se na njih nasloniti.” Kuća je bila puna ljudi i žena. Svi filistejski knezovi bili su ondje. Na krovu je bilo oko tri tisuće ljudi i žena koji su gledali kako Samson pleše. A Samson upravi Gospodinu ovu molitvu: “Svemogući Gospodine, spomeni me se i daj mi samo još ovaj put snagu, o Bože, da se osvetim Filistejcima za jedno od moja oba oka.” Tada Samson uhvati oba srednja stupa, na kojima je stajala kuća, i nasloni se na njih: na jedan desnom, a na drugi lijevom rukom. Povika: “Hoću, eto, da umrem s Filistejcima!” I svom se silom nagnu naprijed. I sruši se kuća na knezove i na sve ljude koji su bili u njoj. Broj mrtvih koje on pobi umirući bio je veći od broja onih koje pobi za svog života. Njegova braća i sva obitelj dođoše, uzeše ga, ponesoše ga i pokopaše ga između Sore i Eštaola, u grobu njegova oca Manoaha. On je sudio u Izrćlu dvadeset godina. Na Efrajimovoj gori prebivao je čovjek po imenu Mika. On reče svojoj majci: “Tisuću i sto srebrnih šekela, što su ti bili ukradeni i zbog kojih si izustila kletvu, i to preda mnom, evo to je srebro kod mene. Ja sam ga uzeo.” Njegova majka odgovori: “Gospodin neka te blagoslovi, sine moj!” Kad je on vratio tisuću i sto srebrnih šekela svojoj majci, reče njegova majka: “Dajem to srebro kao posvetni dar iz svoje ruke Gospodinu za svojega sina, da se načini od njega rezan i liven lik. Zato ti ga dajem natrag.” Kad on opet dade srebro majci, uze njegova mati dvjesta srebrnih šekela i dade ih zlataru koji od njih načini rezan i liven lik. Bio je postavljen u Mikinoj kući. Mika je sada imao bogomolju. On uz to načini efod i terafine posveti jednoga od svojih sinova, koji mu je tad služio kao svećenik. U ono vrijeme nije bilo kralja u Izrćlu. Svaki je činio što mu je bilo drago. Živio je tada jedan mladi čovjek iz Betlehema u Judi, iz plemena Judina. On je bio levit i boravio je tamo kao stranac. čovjek ode iz grada Betlehema u Judi, da se nastani na kojem prikladnom mjestu kao stranac. Tako na svom putu dođe u Efrajimovu goru do Mikine kuće. Mika ga upita: “Odakle dolaziš?” On mu odgovori: “Ja sam levit iz Betlehema u Judi i na putu sam, da se negdje nastanim.” Mika ga zamoli: “Ostani kod mene i budi mi otac i svećenik. Ja ću ti davati deset srebrnih šekela godišnje, čitavo odijelo i hranu.” Levit pristade na to. Otada je stanovao levit kod njega, i mladi čovjek bio mu je kao jedan od njegovih sinova. Mika namjesti levita, i mladi čovjek postade njegov svećenik i stanovao je u Mikinoj kući. Mika pomisli: “ Sada znam da će me Gospodin blagosloviti, jer imam levita za svećenika.” U ono vrijeme nije bilo kralja u Izrćlu. Tada je Danovo pleme tražilo sebi baštinski posjed, gdje bi se nastanilo: jer mu dotad nije bila još dopala baština među plemenima Izrćlovim. Zato poslaše Danovi sinovi iz svojega plemena pet ljudi, ljude osobito valjane, iz graničnoga područja, iz Sore i Eštaola, da uhode i upoznaju zemlju. Oni im rekoše: “Idite i uhodite zemlju!” I oni dođoše u Efrajimovu goru, do Mikine kuće, gdje prenoćiše. Kad su bili kod Mikine kuće i prepoznali glas mladoga levita, navratiše tamo i upitaše ga: “Tko te dovede ovamo? Što tu radiš? Što zaslužuješ ovdje?” On im odgovori: “Tako i tako učini Mika sa mnom. On me nagovori i ja postadoh njegov svećenik.” Oni mu rekoše: “Pa upitaj Boga da znamo hoće li nam biti sretan put na koji pođosmo!” Nato im svećenik dade savjet: “Idite s mirom! Po volji je Bogu put kojim idete.” Tako pođe dalje tih pet ljudi, dođoše u Laiš i vidješe da ljudi što su tamo prebivali žive po običaju Sidonaca: bezbrižno, tiho i mirno. Nijedan nije zametao kavge. Moglo se je nesmetano uživati u svom posjedu. Bili su daleko od Sidonaca i s ostalim svijetom nisu imali nikakva dodira. Pa kad se vratiše k svojoj braći u Soru i Eštaol, upitaše ih njihova braća: “Što nam imate dojaviti?” Oni odgovoriše: “Ustajte, idimo na njih! Jer vidjesmo zemlju koja je doista vrlo dobra. Hoćete li još biti neodlučni? Ne budite neodlučni u tome da se tamo zaputite, tamo odete i zaposjednete zemlju! Kad dođete tamo, naći ćete bezbrižan narod, zemlju vrlo prostranu? Bog je daje u vaše ruke? i mjesto kojemu ne nedostaje ništa od onoga što ima na zemlji.” Tada se otamo podiže šest stotina naoružanih ljudi iz plemena Danova, od Sore i Eštaola. Oni se na svome putu utaboriše kod Kirjat Jearima. Zato se ono mjesto zove Mahaneh-Dan do dana današnjega. Leži zapadno od Kirjat Jearima. Odatle pođoše dalje u Efrajimovu goru i dođoše do Mikine kuće. Petorica ljudi, koji su bili uhodili zemlju Laiš, obratiše se svojoj braći ovim riječima: “A znate li da se u ovim kućama nalaze efod, terafi i rezan i liven lik? Sada gledajte što ćete činiti.” I oni svratiše onamo, uđoše u kuću mladoga levita, u Mikinu kuću, i pozdraviše ga. Šest stotina naoružanih Danovih sinova ostade pred vratima. Petorica ljudi, koji su bili uhodili zemlju i ovamo došli, uđoše gore i uzeše rezani lik, efod, terafe i liveni lik, dok je svećenik ostao kod šest stotina naoružanih ljudi pred vratima. Kad su oni bili ušli u Mikinu kuću i uzeli rezani lik, efod, terafi i liveni lik, upita ih svećenik: “Što to radite?” Oni mu odgovoriše: “Tiho, stavi ruku na usta, pođi s nama i budi naš otac i svećenik! Je li bolje za te da budeš svećenik u kući samo jednoga čovjeka ili svećenik jednog plemena u Izrćlu?” Obradovan time uze svećenik efod, terafe i rezani lik i pridruži se ljudima. Oni se digoše i odoše dalje. Djecu, stado i blago postaviše naprijed. Kad su se bili udaljili od Mikine kuće, ljudi što su stanovali u kućama kod Mikine kuće skupiše se i pođoše u potjeru za Danovim sinovima. Kad su dozvali Danove sinove, okrenuše se oni i upitaše Mihu: “Što ti je te si skupio te ljude?” On odgovori: “Mojega boga, što sam ga načinio, uzeli ste mi zajedno sa svećenikom i otišli ste. Što mi još osta? Kako me možete još pitati: Što ti je?” A sinovi mu Danovi odvratiše: “Ne viči dalje za nama! Inače bi se mogli gnjevni ljudi na vas oboriti, i mogli biste izginuti ti i tvoji!” I Danovi sinovi odoše dalje. A Mika, videći da su oni jači od njega, vrati se i ode svojoj kući. A oni odvedoše sa sobom Mikino djelo i svećenika koji je bio kod njega, i dođoše u Laiš, gdje su prebivali tihi i mirni ljudi, pobiše ih oštricom mača, spališe grad ognjem, a nitko mu ne dođe u pomoć jer je ležao daleko od Sidona i nije imao dodira s ostalim svijetom. Ležao je naime u dolini kod Bet-Reoba. Kad su poslije opet sazidali grad, naseliše se tamo i nazvaše grad Dan, po imenu svojega pradjeda Dana, koji je bio Izrćlov sin. A prije se grad zvao Laiš. I Danovi sinovi namjestiše sebi onaj rezani lik i Jonatan, sin Geršona, Manašeova sina, i njegovi sinovi bili su svećenici plemena Danova sve do vremena kad je zemlja bila odvedena u ropstvo. I bio im je namješten onaj rezani lik, što ga je bio načinio Mika za sve vrijeme dok je kuća Božja bila u Šilu. U ono vrijeme, kad još nije bilo kralja u Izrćlu, boravio je jedan levit na kraju Efrajimove gore kao stranac. On je sebi bio uzeo djevojku iz Betlehema u Judi za priležnicu. Njegova priležnica bila mu je nevjerna pa ode od njega natrag u svoju očinsku kuću u Betlehem u Judi. Ona je tamo bila već četiri mjeseca kad ustade njezin muž i ode za njom da je nagovori neka se vrati. On je imao sa sobom svog momka i dva magarca. Kad ga ona uvede u kuću svog oca i kad ga ovaj ugleda, izađe mu veselo ususret. Jer ga je njegov tast, djevojčin otac, nagovorio da ostade tri dana kod njega. Jeli su i pili zajedno, i noćivali su tamo. četvrti dan, kad su bili ustali rano i on htio da ide, reče djevojčin otac svojemu zetu: “Okrijepi se još zalogajem kruha! Onda možete putovati.” Sjedoše oni i obojica su jeli i pili zajedno. Tada zamoli djevojčin otac muža: “Hajde još jedanput prenoći i budi veseo!” A kad čovjek ustade da ide, navali na nj njegov tast da još jedanput prenoći. Kad se petoga dana diže rano ujutro da ide, zamoli opet djevojčin otac: “Ali okrijepi se najprije i čekajte dok se dan nagne na zapad!” I tako jedoše obojica zajedno. Kad onda ustade čovjek da ide zajedno sa svojom priležnicom i sa slugom, reče mu tast, djevojčin otac: “Eto, dan se je nagnuo na zapad. Sad će večer. Prenoćite ovdje! Eto, dan je na zalasku, prenoći ovdje i budi veseo. Sutra možete onda uraniti na put i možeš se vratiti kući.” Ali čovjek ne htjede još jedanput prenoćiti, nego ustade, ode i dođe u blizinu Jebusa, a to je Jeruzalem. Imao je sa sobom dva osedlana magarca. I njegova priležnica bila je s njim. Kad su bili kod Jebusa, a dan se bio već jako nagnuo, reče sluga svojemu gospodaru: “Hajde, svratimo u taj jebusejski grad i prenoćimo u njemu!” A njegov mu gospodar odvrati: “Ne ćemo svraćati u tuđi grad, koji ne pripada sinovima Izrćlovim. Ići ćemo dalje do Gibee.” Još reče svojemu sluzi: “Hajde brže da stignemo u koje od tih mjesta i da prenoćimo u Gibei ili u Rami.” Tako odoše dalje svojim putem. Sunce im zađe kad su bili u blizini Gibee, koja je Benjaminova. Onamo svratiše da prenoće u Gibei. Kad je bio unutra i sjeo na gradskom trgu, nije bilo nikoga koji bi ih primio u svoju kuću da prenoće. Tada se je navečer vraćao jedan starac s posla u polju. čovjek je bio iz Efrajimove gore i boravio kao stranac u Gibei, dok su stanovnici mjesta bili Benjaminovi sinovi. I on podiže oči i ugleda na gradskom trgu putnika. Kad ga upita starac: “Kamo ideš i odakle dolaziš?”, on mu odgovori: “Mi smo na putu od Betlehema u Judi u nutrinu Efrajimove gore. Otamo sam ja. Putovao sam u Betlehem u Judi, a sada idem Gospodnjoj kući. Ali nitko me ne prima u svoju kuću. Mi imamo slame i hrane za svoje magarce i kruha i vina za se, za tvoju sluškinju i za momka koji pripada nama, tvojim slugama. Imamo svega dosta.” Tada reče starac: “Ti si meni dobro došao. Moja će biti briga ako ti što bude nedostajalo. Nikako ne smiješ prenoćiti na trgu.” Uvede ga tada u svoju kuću i nahrani magarce. Kad sebi opraše noge, jedoše i piše. Dok su se veselili, ljudi iz grada, zločinci, opkoliše kuću, stadoše lupati na vrata i zatražiše od starca, gospodara kuće: “Izvedi čovjeka koji ti je svratio! Hoćemo se pomiješati s njim.” čovjek, gospodar kuće, iziđe k njima van i reče im: “Ali nemojte, braćo moja! Ne činite zla! Kad je čovjek ušao u moju kuću, ne smijete učiniti takvu sramotu. Izvest ću vam svoju kćer, djevojku i njegovu priležnicu. Njima možete nanijeti silu i činiti s njima što vam je volja! Ali tom čovjeku ne smijete učiniti takvu sramotu.” A kad ga ljudi ne htjedoše poslušati, uze čovjek njegovu priležnicu i izvede je k njima na ulicu. Oni je zlorabiše i cijele su noći do zore činili s njom svoje nevaljalštine. Pustiše je istom u zoru. U zoru dođe žena i pade pred kućnim vratima čovjeka kod kojega je stanovao njezin gospodar i ostade tamo ležeći dok ne svanu. Kad je njezin gospodar ujutro ustao, kućna vrata otvorio i izišao da ide dalje, ležala je žena, njegova priležnica, pred kućnim vratima s rukama na pragu. On joj reče: “Ustani! Poći ćemo!” Ali ne dobi odgovora. Tada je stavi na magarca i čovjek ustade i ode u svoje mjesto. Kad je došao kući, uze nož, prihvati svoju priležnicu, razreza je dio po dio na dvanćst komada i razasla ih u sve krajeve Izrćlove. Svaki koji to vidje, povika: “Tako što od izlaska sinova Izrćlovih iz Egipta do danas nije se još nikada dogodilo i nikada se nije doživjelo. Promislite o tome, donesite odluku i radite!” Tada iziđoše svi sinovi Izrćlovi i skupi se općina od Dana do Beer Šebe i zemlja Gilead, kao jedan čovjek pred Gospodom u Mispi te glavari svega naroda, svih plemena Izrćlovih nađoše se na skupštini naroda Božjega, četiri stotine tisuća ljudi pješaka, naoružanih mačevima. Benjaminovi sinovi doznaše da su Izrćlovi sinovi otišli u Mispu. A sinovi Izrćlovi upitaše: “Kažite kako se je dogodilo to zlo!” Levit, muž žene koja je bila ubijena, dade sljedeći izvještaj: “Dođoh s priležnicom u Gibeu u Benjaminu da prenoćim. Građani u Gibei ustadoše na me i noću opkoliše kuću u kojoj sam se nalazio. Htjedoše me ubiti; a moju priležnicu zlostaviše tako da je umrla.\ Tada uzeh svoju priležnicu, razrezah je na komade i razaslah ih u sve krajeve Izrćlove baštine, jer počiniše užasnu sramotu u Izrćlu. I sada, vi sinovi Izrćlovi, svi zajedno donesite savjet i djelo!” Tada se diže sav narod kao jedan čovjek i povika: “Nijedan od nas ne smije ići k svojemu šatoru i nijedan od nas ne smije se vraćati svojoj kući! Eto, s Gibeom učinimo ovako: Neka ždrijeb govori protiv nje! Uzet ćemo iz svih plemena Izrćlovih po deset ljudi od stotine i po stotinu od tisuće i po tisuću od deset tisuća, da donesu hranu vojsci. Kad se oni vrate, učinit ćemo Gibei u Benjaminu onako kako je zaslužila sramota što ju je počinila u Izrćlu.” Sav Izrćl utvrdio je kao jedan čovjek da zajedno istupi protiv tog grada. Tada poslaše plemena Izrćlova ljude u sve rodove u Benjamin s porukom: “Kakva se je to sramota učinila među vama? Sada predajte te ljude, zločince što su u Gibei, da ih pogubimo i uklonimo to zlo iz Izrćla!” Ali Benjaminovi sinovi ne pristadoše na zahtjev svoje braće, sinova Izrćlovih, nego se skupiše iz gradova u Gibei, da pođu u rat protiv sinova Izrćlovih. Kad su onog dana prebrojeni Benjaminovi sinovi, bilo je iz gradova dvadeset i šest tisuća ljudi jako naoružanih, osim stanovnikâ u Gibei kojih je bilo sedam stotina odabranih ljudi. Među svim tim ljudima bilo je sedam stotina odabranih ljudi koji su bili ljevaci. Svaki od njih znao je kamenjem gađati iz praćke u dlaku, ne promašujući. Kad se je prebrojilo sinove Izrćlove, bilo ih je, osim Benjaminovaca, četiri stotine tisuća jako naoružanih ljudi, samih hrabrih vojnika. Nato se digoše i odoše u Betel i upitaše Boga. Sinovi Izrćlovi pitali su: “Tko će između nas izići najprije u boj protiv Benjaminovih sinova?” Gospodin odgovori: “Najprije Juda.” Sutradan se digoše sinovi Izrćlovi i utaboriše se pred Gibeom. Tada izađoše sinovi Izrćlovi u boj protiv Benjaminovih sinova i izrćlske čete, svrstaše se pred Gibeom protiv njih. A Benjaminovi sinovi provališe iz Gibee i toga dana poobaraše na tlo dvadeset i dvije tisuće ljudi među Izrćlcima. Ali Izrćlci ne izgubiše srčanosti. Oni se još jedanput svrstaše na mjestu gdje su to bili učinili prvoga dana. Kad su naime sinovi Izrćlovi bili postili, plakali su sve do navečer pred Gospodinom i zapitali su Gospodina: “Moramo li još jedanput izići u boj protiv svoje braće, Benjaminovih sinova?” Gospodin im je bio odgovorio: “Iziđite protiv njih!” Tako iziđoše Izrćlovi sinovi drugog dana opet protiv Benjaminovaca. Tada provališe Benjaminovi sinovi drugi dan iz Gibee i poobaraše na tlo još osamnćst tisuća ljudi među Izrćlovim sinovima, sve same jako naoružane ljude. Tada se svi sinovi Izrćlovi podigoše na put, sav narod, i pođoše na put, sav narod, i dođoše u Betel. Plakali su i ostali ondje pred Gospodinom, postili su preko dana do večeri i prinijeli Gospodinu žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Nato upitaše sinovi Izrćlovi Gospodina. Tamo se je naime u ono vrijeme nalazio kovčeg zavjeta Božjega te Pinhas, Eleazarov sin, Aronov unuk, vršio je u one dane pred njim službu. Oni su pitali: “Moramo li još jedanput ići u boj protiv svoje braće, Benjaminovih sinova, ili ćemo od toga odustati?” Gospodin odgovori: “Iziđite! Jer ću vam ih sutra predati u ruke.” Tada postaviše sinovi Izrćlovi oko Gibee ljude u zasjedu. Trećeg dana onda iziđoše sinovi Izrćlovi protiv Benjaminovih sinova i svrstaše se kao prije pred Gibeom. Benjaminovi sinovi iziđoše pred vojsku, dadoše se odmamiti od grada i stadoše kao prije ubijati narod na putovima, od kojih jedan vodi u Betel, drugi preko polja u Gibeu, i poubijaše jedno trideset ljudi od sinova Izrćlovih. I mislili su Benjaminovci: “Potučeni su kao prvi put.” Ali sinovi Izrćlovi bili su se dogovorili: “Mi ćemo bježati da ih odmamimo od grada na putove.” Zato svi sinovi Izrćlovi ostaviše svoja mjesta i postaviše se kod Baal Tamara, a u zasjedi sakriveni Izrćlci provališe iz svojih mjesta zapadno od Gibee. Tada dođe protiv Gibee deset tisuća ljudi, iz svega Izrćla izabranih ljudi. Razvi se težak boj. A oni ne slutiše da će ih zlo zadesiti. Gospodin dade naime da sinovi Izrćlovi potuku Benjaminove sinove. Sinovi Izrćlovi pogubiše onaj dan dvadeset i pet tisuća i sto ljudi od Benjaminovih sinova, sve samih jako naoružanih vojnika. I vidješe Benjaminovi sinovi da su potučeni. Sinovi Izrćlovi bili su se naime povukli ispred Benjaminovih sinova, jer su se oslonili na zasjedu koju su bili namjestili protiv Gibee. Zasjeda je tada najednom navalila protiv Gibee. I uspjela je zasjeda provaliti i sav grad pobiti oštricom mača. Među sinovima Izrćlovim i zasjedom bilo je dogovoreno da kao znak zapale vatru, da se digne stup od dima u gradu. I kada su sinovi Izrćlovi u boju uzmicali, a sinovi Benjaminovi već počeli ubijati neke sinove Izrćlove, poubijaše ih jedno trideset, a vjerujući da su ih pobijedili kao u prvom boju, počeo se u gradu dizati znak vatre, stup od dima. Sinovi se Benjaminovi obazreše i vidješe kako se plamen iz cijeloga grada diže do neba. I Izrćlovi se sinovi vratiše, a Benjaminove sinove uhvati strah; jer vidješe da ih je zadesilo zlo.\ Bježali su pred sinovima Izrćlovim prema pustinji. Ali ih ne minu boj. Oni iz drugih gradova ubijali su ih među sobom. Oni opkoliše Benjaminovce, progoniše ih i pobiše ih, na istoku u blizinu Gibee. I pade Benjaminovih sinova osamnćst tisuća ljudi, samih junaka. Oni okrenuše u bijeg, prema pustinji, k pećini Rimonu. Ali ih oni pohvataše još na putovima pet tisuća ljudi, progoniše ih do Gideoma i pobiše ih još dvije tisuće ljudi. I tako zajedno pogibe onoga dana Benjaminovih sinova dvadeset i pet tisuća ljudi jako naoružanih, sve samih junaka. Bilo je šest stotina ljudi kojima je uspjelo pobjeći u pustinju k pećini Rimonu. Ostadoše kod pećine Rimona četiri mjeseca. A sinovi Izrćlovi vratiše se Benjaminovim sinovima i posjekoše oštricom mača i ljude i stoku, sve što se našlo u gradovima. Sve gradove, na koje naiđoše, spališe ognjem. Sinovi Izrćlovi bili su se zakleli u Mispi: “Nijedan od nas ne će dati svoje kćeri za ženu Benjaminovcu.” Kad je onda narod bio otišao u Betel i tamo do večeri boravio kod svetišta, podigoše svoj glas, stadoše glasno plakati i rekoše: “Zašto se, Gospodine, Bože Izrćlov, moralo ovo dogoditi u Izrćlu, da danas nestane jednoga cijelog plemena iz Izrćla?” Sutradan rano načiniše ondje žrtvenik i prinesoše žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Tada upitaše sinovi Izrćlovi: “Tko od svih Izrćlovih plemena nije došao na skupštinu Gospodinu?” Bili su se naime svečanom zakletvom zaprijetili svakomu koji ne bi došao u Mispu Gospodinu: “Neka se kazni smrću!” A sad se Izrćlovi sinovi sažale nad svojim bratskim Benjaminovim plemenom i jadikovali su: “Jedno se eto pleme istrijebi iz Izrćla. Kako da pomognemo onima što su preostali da imaju žene, kad se zaklesmo Gospodinu da im nećemo dati svojih kćeri za žene?” I kad su pitali ima li netko od plemena Izrćlovih koje nije došlo u Mispu Gospodinu, ustanovilo se da nitko nije bio došao iz Jabeša u Gileadu u tabor na skupštinu. Prebrojiše narod i pokaza se da nema nijednoga od onih što su stanovali u Jabešu u Gileadu. Tada posla općina onamo dvanćst tisuća od najhrabrijih ljudi i zapovjedi im: “Idite i pobijte stanovnike u Jabešu u Gileadu mačem, i žene i djecu!” Morate pritom ovako postupati: “Sve muško i sve žensko, što je spoznalo čovjeka, pobijte!” Nađoše tad među stanovnicima Jabeša u Gileadu četiri stotine djevojaka koje nisu bile poznale čovjeka. Dovedoše ih u tabor u Šilo u kanaanskoj zemlji. Tada se sva općina počne dogovarati s Benjaminovim sinovima, koji su bili u pećini Rimonu, i ponudi im slobodno područje. Nato se istom vratiše Benjaminovi sinovi. Dadoše im djevojke koje ostaviše na životu između žena iz Jabeša u Gileadu. Ali ih nije bilo dosta za njih. Kako je narodu bilo žao Benjaminovih sinova, što Gospodin okrnji Izrćlova plemena, upitaše starješine općine: “Kako ćemo pomoći ovima što su preostali da bi imali žene nakon što su istrijebljene žene Benjaminova plemena?” Rekoše: “Preostalim Benjaminovim sinovima ostaje još samo posjed. Ali pleme ne smije iščeznuti iz Izrćla. Mi im ipak ne ćemo dati žena između svojih kćeri. Jer su se zakleli sinovi Izrćlovi: Neka je proklet tko dade ženu Benjaminovim sinovima!” Potom rekoše: “Eto, svake je godine blagdan Gospodnji u Šilu, koji leži sjeverno od Betela, istočno od puta što vodi od Betela u Šekem i južno od Lebone.” I zapovjediše sinovima Benjaminovim: “Idite i posakrivajte se u vinogradima! I čim vidite da djevojke od Šila izlaze kako bi plesale, skočite iz vinograda i otmite svaki sebi ženu između djevojaka od Šila. Onda se vratite u zemlju Benjaminovu! Ako li dođu njihovi oci i njihova braća da podignu tužbu kod nas, tada im kažimo: Darujte nam ih! Jer u ratu nismo dobili žene za svakoga. Ako im ih ne dadete, griješite.” Benjaminovi sinovi izvršiše zapovijed. Dovedoše sebi potreban broj žena od djevojaka igračica koje oteše, vratiše se u svoj baštinski posjed, sazidaše opet gradove i naseliše se u njima. I sinovi Izrćlovi vratiše se otamo u ono vrijeme kući, svaki svojemu plemenu i svojoj obitelji. Svaki ode otamo na svoj baštinski posjed. U ono vrijeme nije bilo još kralja u Izrćlu. Svatko je činio što je htio. U vrijeme kada su još vladali suci, nasta glad u zemlji. Tada odseli iz Betlehema u Judi jedan čovjek sa svojom ženom i sa svoja dva sina. Mislio se nastaniti u moapskoj zemlji. Taj se je čovjek zvao Elimelek; žena se njegova zvala Noemi; dva njegova sina zvala se Mahlon i Kiljon. Oni su bili Efraćani, iz Betlehema u Judi. Kad su bili došli u moapsku zemlju i tamo se nastanili,\ umre Elimelek, Noemin muž. Tako ostade ona sa svoja dva sina. Oni se oženiše Moapkama. Jedna se zvala Orpa, druga Ruta. Kad su boravili tamo jedno deset godina, umriješe i oba sina, Mahlon i Kiljon. Tako iza smrti svojih sinova i svojega muža ostade još sama žena. Tada se ona podiže sa svojim snahama da se vrati iz moapske zemlje. Bila je naime u moapskoj zemlji doznala da je Gospodin pohodio svoj narod i opet mu dao kruha. I tako ona sa svoje dvije snahe ostavi mjesto gdje je dotad stanovala. I kad pođoše putem da se vrate u Judinu zemlju, reče Noemi svojim dvjema snahama: “Idite, vratite se, svaka u kuću svoje majke! Neka vam Gospodin plati ljubav koju iskazaste umrlima i meni! Neka vam Gospodin dade da opet nađete kuću, svaka u kući svojega muža!” I poljubi ih. A one stadoše glasno plakati. I rekoše joj: “Ne, mi ćemo tebe pratiti kući k tvom narodu.” A Noemi odvrati: “Vratite se, drage kćeri! Što biste išle sa mnom? Mogu li se ja još nadati sinovima koji bi vam mogli biti muževi? Vratite se, drage kćeri, idite kući! Ja sam prestara za muža. Pa i kad bih mislila, da imam još nade, i kad bih još imala muža, pa i sinove rodila, zar biste čekale na njih dok odrastu? Zar biste zbog njih čekale neudane? Ne, drage kćeri, meni je u tom gore negoli vama. Jer je ruka Gospodnja pogodila mene.” One stadoše ponovno plakati. Orpa se tad oprosti od svoje svekrve. A Ruta ostade kod nje. Ali Noemi zamoli: “Eto, tvoja se jetrva vratila k svom narodu i svojim bogovima. Pa vrati se i ti i slijedi svoju jetrvu!” A Ruta odvrati: “Ne sili me tako da te ostavim i da te ne slijedim dalje! Kamo ti ideš, tamo idem i ja, i gdje ti ostaneš, ondje ostajem i ja. Tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, i ondje hoću da i ja budem pokopana. Gospodin neka učini sa mnom što hoće! Samo me smrt može rastaviti od tebe.” Kad Noemi vidje da je tvrdo naumila ići s njom, presta je odvraćati. Tako odoše obje dalje dok dođoše u Betlehem. Kad dođoše u Betlehem, sav se grad uzbuni zbog njih. Žene su pitale: “Nije li ono Noemi?” Ona im je odgovarala: “Ne zovite me Noemi, zovite me Mara! Jer Svemogući pusti na me veliku gorkost. Bogata sam otišla, praznih ruku vraća me Gospodin. Što me zovete Noemi kad istupi Gospodin protiv mene i kad Svemogući tugu na me navali?” Tako se iz moapske zemlje vrati Noemi praćena Moapkom Rutom, svojom snahom, koja je htjela s njom ići. Dođoše u Betlehem upravo početkom ječmene žetve. Noemi je imala rođaka svojega muža, čovjeka vrlo bogata, iz Elimelekova roda, po imenu Boaza. I jednoga dana reče Moapka Ruta Noemi: “Rado bih izišla u polje i ako mi se dopusti, pobirala bih klasje.” Ona odgovori: “Idi, draga kćeri!” I ona ode, i pabirala je u polju za žeteocima. Dogodi se te dođe na njivu Boazovu, koji je bio od Elimelekove obitelji. Upravo dođe Boaz iz Betlehema i pozdravi žeteoce: “Gospodin s vama!” Oni odgovoriše: “Gospodin te blagoslovio!” Tada upita Boaz slugu koji je nadzirao žeteoce: “čija je ovo djevojka?” Sluga koji je nadzirao žeteoce odvrati: “To je Moapka, djevojka koja je s Noemom došla iz moapske zemlje. Molila je: Rado bih pobirala i skupljala klasje između snopova za žeteocima. I došla je, i od ranoga jutra do sada bila je na nogama, i jedva da je samo malo predahnula.” Tada reče Boaz Ruti: “Slušaj, kćeri moja, nemoj ići pobirati na njivi nekog drugog! Ne odlazi odavle, nego se drži mojih djevojaka! Pazi na kojoj njivi one žanju pa idi za njima! Ja sam slugama zapovjedio da te ne diraju. Kad ožedniš, idi k posudama i pij što su sluge donijele!” Tada ona pade ničice, pokloni se sve do zemlje i reče mu: “Kako to da si mi tako milostiv i tako ljubazan prema meni, premda sam tuđinka?” Boaz joj odgovori: “čuo sam ja sve što si učinila svojoj svekrvi iza smrti svojega muža. Oca, majku i zavičaj si ostavila pa si došla k narodu koji nisi prije poznavala. Gospodin neka ti plati za tvoje djelo! Potpuna plaća neka ti bude od Gospodina, Boga Izrćlova, kad si došla da se pod njegova krila skloniš!” Ona odgovori: “Nađoh milost u tvojim očima, gospodaru! Jer si me utješio i ljubazno progovorio svojoj sluškinji, ako i nisam kao jedna od tvojih sluškinja.” Kad je bilo vrijeme za jelo, reče joj Boaz: “Dođi i jedi kruha s nama, i umoči svoj zalogaj u ocat!” I ona sjede pokraj žetelaca, i on stavi pred nju toliko prženih zrna da se je mogla nasititi, i još joj preostane. Kad je onda ustala da pobire dalje, zapovjedi Boaz svojim slugama: “Ona smije pobirati i među snopovima. Nemojte je pritom dirati! Nego još od svojih rukoveti ispuštajte i ostavljajte joj neka kupi! Ne korite je!” Tako je ona pobirala na njivi sve do večeri, i kad je onda izmlatila što je bila skupila, bila je gotovo efa ječma. Ona to uze i ode u grad. Kad njezina svekrva vidje koliko je skupila, i kad ona još izvadi i dade joj što joj je preteklo nakon što se nasitila, reče joj svekrva: “Gdje si pobirala danas? Gdje si bila na radu? Neka je blagoslovljen koji ti je bio tako dobar!” I ona ispripovjedi svojoj svekrvi kod koga je danas radila i reče: “čovjek kod kojega sam danas radila zove se Boaz.” Noemi odvrati svojoj snahi: “Neka je blagoslovljen od Gospodina on koji svoje dobrote ne uskraćuje ni živima ni mrtvima!” I reče joj Noemi: “Taj nam je čovjek u rodu. On je jedan od onih koji su nam dužni otkup.” I Moapka Ruta pripovijedala je dalje: “Još mi je rekao: Drži se mojih ljudi dok ne budu gotovi s cijelom mojom žetvom!” Noemi odvrati svojoj snahi Ruti: “Dobro, draga kćeri, idi s njegovim djevojkama! Onda te na drugoj njivi ne mogu dirati.” I tako se je ona kod skupljanja držala Boazovih djevojaka, dok nije završila ječmena i pšenična žetva. Onda je živjela u kući kod svoje svekrve. Jednoga dana reče joj njezina svekrva Noemi: “Draga kćeri, ne trebam li ti potražiti gdje ćeš počinuti da bi ti bilo dobro? Evo: Boaz, naš rođak, s čijim si djevojkama bila zajedno, vijat će ove noći ječam na gumnu. Umij se i namaži se, obuci na se svoje najbolje haljine pa idi na gumno! Pripazi na to da te on ne vidi dok ne pojede i ne napije se! Kad onda on legne da spava, pazi gdje će leći. Tad odi tamo, digni pokrivač s njegovih nogu i ondje lezi! On će onda već reći što ćeš raditi.” Ona joj odgovori: “Što god mi kažeš, učinit ću.” I ode na gumno i učini sve onako kako joj je bila rekla njezina svekrva. Kad je Boaz jeo i pio, i bio dobre volje, legne da spava iza stoga žita. A ona dođe polako, podiže pokrivač s njegovih nogu i tamo legne. Oko ponoći trže se čovjek, okrenu se i vidje ženu kako leži kod njegovih nogu. Kad upita: “Tko si?”, ona odgovori: “Ruta, tvoja sluškinja. Raširi rub svoje haljine na svoju sluškinju! Jer ti si rođak koji duguje otkup.” On odvrati: “Gospodin neka te blagoslovi, kćeri moja! Ljubav koju mi sad pokazuješ ljepša je od one prve, jer nisi trčala za mladim ljudima, ni siromašnim ni bogatim. I zato, kćeri moja, nemaj brige! Što god zatražiš, učinit ću ti. Jer zna svaki u gradu da si čestita žena. A svakako je istina da ja dugujem otkup, ali ima još drugi koji ima dužnost otkupa i bliži ti je rođak od mene. Ostani ove noći ovdje! Htjedne li on sutra ispuniti svoju dužnost otkupa prema tebi, dobro, neka to učini! A ne htjedne li ispuniti svoju dužnost otkupa prema tebi, ja ću se zauzeti za te, tako živ bio Gospodin! Sad spavaj mirno do jutra!” Nakon što je do jutra spavala kod njegovih nogu, ustade dok još nije mogao čovjek čovjeka raspoznati. On reče: “Ne smije se znati da je žena došla na gumno.” Tada je pozva: “Daj ogrtač što ga imaš na sebi i drži ga!” Ona ga pridrža, a on joj izmjeri šest mjerica ječma i naprti joj. Tada on ode u grad. Kad ona dođe k svekrvi, ova je upita: “Što si postigla, draga kćeri?” Ona joj pripovjedi točno kako je s njom postupao čovjek. ”Ovih šest mjerica ječma”, reče, “darova mi. Jer je mislio: Ne smiješ praznih ruku doći k svekrvi.” Tada ova reče: “čekaj sad mirno, draga kćeri, dok doznaš kako će stvar izići! Jer čovjek se ne će prije smiriti dok još danas ne završi stvar.” Boaz je u to bio otišao na gradska vrata i tamo sjeo. I kad je prolazio onaj rođak koji je dugovao otkupa o kojemu je Boaz bio govorio, zovnu ga: “Hodi ovamo i sjedni ovdje, ti takav i takav!” On dođe i sjede. I dovede Boaz deset ljudi među gradskim starješinama i zamoli ih: “Sjednite ovdje!” Kad sjedoše, reče čovjeku koji je imao dužnost otkupa: “Noemi, koja se je vratila iz zemlje moapske, prodaje njivu što je bila našega rođaka Elimeleka. Mislio sam ti predložiti: Kupi je pred ovima što sjede ovdje i pred narodnim starješinama! Ako ćeš je otkupiti, učini to! Ako ne ćeš, kaži mi, da znam! Jer osim tebe nema nikoga koji ima pravo otkupa. Ja dolazim istom poslije tebe.” Onaj odvrati: “Ja ću je otkupiti.” Boaz nastavi: “Ako kupiš njivu od Noeme, dobivaš i Moapku Rutu, ženu pokojnoga, da tako podigneš ime pokojniku na njegovoj baštini.” Tada reče rođak koji je imao dužnost otkupa: “Onda je ja ne mogu otkupiti za se. Inače bih oštetio svoju vlastitu baštinu. Otkupi ti za se što bih ja trebao otkupiti! Jer ja je ne ću otkupiti.” A bio je od starine taj običaj u Izrćlu kod otkupljivanja i promjenjivanja: Da sva stvar bude pravomoćna, izuo bi jedan svoju obuću i dao je drugomu. To je vrijedilo u Izrćlu kao potvrda. Kad je dakle onaj rođak koji je imao dužnost otkupa bio rekao Boazu: “Kupi to za se!”, izuo je svoju obuću. Tada reče Boaz starješinama i svima nazočnima: “Vi ste sad svjedoci da sam od Noeme kupio sve što je bilo Elimelekovo i što je bilo Kiljonovo i Mahlonovo. Uz to sam dobio za ženu Moapku Rutu, Mahlonovu ženu, da podignem ime pokojnomu na njegovoj baštini, da ne bi izginulo pokojnomu ime iz kruga njegove braće i s vrata njegova zavičajnoga mjesta. Tomu ste sada vi svjedoci.” Svi nazočni na vratima i starješine izjaviše: “Mi to svjedočimo. Neka Gospodin ženu koja ulazi u tvoju kuću učini kao Rahelu i Leu, koje obje sazidaše kuću Izrćlovu! Neka ti izvršavaš moć u Efrati i neka sebi načiniš ime u Betlehemu! Neka tvoja kuća bude kao kuća Peresa, kojega rodi Tamara Judi, po potomstvu koje neka ti Gospodin dade od te mlade žene!” Potom uze Boaz Rutu k sebi, i ona postade njegova žena. Kad on ode k njoj, Gospodin je blagoslovi, i ona pokloni život jednome sinu. Tada rekoše žene Noemi: “Neka je blagoslovljen Gospodin koji ti ne uskrati danas zaštitnika! Neka njegovo ime bude slavno u Izrćlu! Neka bude utjeha tvom srcu i tvoj skrbnik u starosti! Jer ga rodi tvoja snaha, koja te ljubi, ona koja ti više vrijedi nego sedam sinova.” Noemi uze dijete, stavi ga na svoje krilo i bila je njegova dadilja. Susjede mu dadoše ime kad rekoše: “Rodi se Noemi sin!” i prozvaše ga Obed. On je otac Davidova oca Jišaja. Ovo je rodoslovlje Peresovo: Peres rodi Hesrona, Hesron rodi Rama, Ram rodi Aminadaba, Aminadab rodi Nahšona, Nahšon rodi Salmona, Salmon rodi Boaza, Boaz rodi Obeda, Obed rodi Jišaja, Jišaj rodi Davida. U Ramatajim-Sufu živio je neki čovjek iz Efrajimove gore po imenu Elkana, sin Jerohama, sina Elihua, sina Tohua, sina Sufova, Efrajimljanin. Imao je dvije žene. Jedna se zvala Ana, a druga Penina. Penina je imala djecu, a Ana je bila bez djece. Taj je čovjek išao svake godine iz svojega grada da se u Šilu pokloni Gospodinu nad vojskama i da mu žrtvuje. Oba Elijeva sina, Hofni i Pinhas, bili su tamo Gospodnji svećenici. Kada god bi Elkana prinosio žrtvu, morao je svojoj ženi Penini i svim njezinim sinovima i kćerima dati više žrtvenih dijelova, a Ani bi, na svoju žalost, dao samo jedan dio, iako je više ljubio Anu. Nju je osim toga žalostila njezina suparnica i dražila ju je, jer joj Gospodin nije bio udijelio djece. Tako je išlo iz godine u godinu. Kad je god išla u Gospodnju kuću, onda bi je tako jako žalostila da je plakala i ništa nije jela. Njezin muž Elkana namjeravao ju je tada utješiti: “Ana, zašto plačeš? Zašto ništa ne jedeš? Zašto si tako turobna? Zar ti ja nisam više vrijedan nego desetero djece?” Kad se je opet jednom održavala žrtvena gozba u Šilu i pilo se, Ana ustade. Upravo je sjedio svećenik Eli na stolcu, na pragu Gospodnjega svetišta. U dubokoj tuzi molila se ona, gorko plačući Gospodinu. I zavjetova ovo: “Gospodine nad vojskama, ako pogledaš na muku svoje sluškinje i spomeneš me se i ne zaboraviš svoje sluškinje nego mi daruješ sina, onda ću ga ja, dok je god živ, posvetiti Gospodinu, i britva ne će doći na njegovu glavu.” Dok se je ona tako dugo molila pred Gospodinom, promatrao je Eli njezina usta. Ana je naime govorila tiho, u sebi; samo su se micale njezine usne, a glas joj se nije mogao čuti. Stoga Eli pomisli da je pijana. \ Eli je upita: “Dokle ćeš biti pijana? Gledaj da se opet otrijezniš!” Ana odvrati: “Ah ne, gospodaru moj, ja sam nesretna žena. Vina i opojna pića nisam pila, nego sam izlila dušu svoju pred Gospodinom. Nemoj smatrati svoju sluškinju nevaljalom ženom! Samo od velike brige i tuge tako sam se molila.” Eli joj odgovori: “Idi s mirom! Bog Izrćlov ispunit će molbu koju si mu upravila.” Ona odvrati: “Neka nađe tvoja sluškinja milost u tvojim očima!” Tada ode žena svojim putem i jela je, i nije više bila žalosna. Kad sutradan rano obaviše svoj poklon pred Gospodinom, vratiše se natrag svojoj kući u Ramu. Elkana spozna svoju ženu Anu i Gospodin je se spomenu. Kad prođe jedna godina, rodi Ana, koja je bila zatrudnjela, sina. Nadjenu mu ime Samuel; “jer”, reče, “isprosih ga od Gospodina.”\ Kad je njezin muž Elkana s cijelom svojom obitelji opet pošao da prinese Gospodinu godišnju žrtvu i ono što je bio zavjetovao, Ana ne pođe, nego reče mužu: “Kad prestanem dojiti dječaka, onda ću ga odvesti, da se pokaže pred Gospodinom i da tamo zauvijek ostane.” Njezin muž Elkana joj odvrati: “čini kako misliš da je dobro! Ostani dok ga ne prestaneš dojiti! Neka Gospodin ispuni svoje obećanje!” Tako osta žena i dojila je svog sina dok ga ne odbi. čim ga je bila odbila, povede ga sa sobom i uzme trogodišnje govedo, efu brašna i mijeh vina. Tako ga uvede u Gospodnje svetište u Šilu. Dječak je tada bio još veoma mlad. Kad zaklaše govedo i dječaka dovedoše Eliju, reče ona: “Oprosti, gospodaru! Kako živ bio, gospodaru moj, ja sam ona žena koja je stajala ovdje kod tebe da se pomoli Gospodinu. Molila sam se za ovoga dječaka. I usliša mi Gospodin molbu koju mu upravih. Zato ga predajem Gospodinu. Dok je god živ, neka je posvećen Gospodinu!” Tada se ona ondje pokloni Gospodinu. Ana izreče ovu molitvu: “Obraduj se srce moje u Gospodinu, odveć je velika sreća moja u Gospodinu. Sad mogu usta svoja otvoriti pred neprijateljima svojim; jer se smijem radovati zbog pomoći tvoje. \ Nijedan nije tako uzvišen kao Gospodin; jer nema nijednoga osim tebe. Kao naš Bog nije nijedan drugi bog! \ Ne kazujte toliko riječi oholih! U vašim ustima neka zamre svaka riječ drzovita! Jer Gospodin je Bog sveznajući, i on mjeri sva djela ljudska. Slomit će se luk jakih, a slabi će se ogrnuti snagom. Moraju siti u najam ići za kruh, a tko je gladovao, ima sad previše. Sedmero djece imat će koja je bila neplodna, a koja je imala djece izdisat će od bola. Gospodin je koji ubija i opet oživljava, koji vodi u carstvo mrtvih i opet izvodi. Gospodin osiromaši i obogati, ponizi i uzvisi. Iz praha podiže slaboga i iz buništa izvlači uboge, postavi ih uz knezove, određuje im časna mjesta. Jer su stupovi svijeta Gospodnji, na njih je postavio svemir. Korake svojih pobožnih čuva dobro, a opaki izginu u mraku; jer svojom snagom ne dolazi čovjek do pobjede. \ Gospodin će satrti onoga koji mu se protivi, s neba će zagrmjeti gromom. Krajevima zemlje sudit će Gospodin, kralju svojemu dat će snagu, uzvisit će moć pomazaniku svojemu.” Elkana se vrati natrag u Ramu, svojoj kući. Dječak je služio Gospodinu pod nadzorom svećenika Elija. Sinovi Elijevi bili su nevaljali. Nisu marili ni za Gospodina ni za zakonske propise svećenika prema narodu. Kada je god, naime, tko prinosio žrtvu, došao bi svećenikov sluga, dok se kuhalo meso, s trokrakom vilicom u ruci i zabadao bi njim u kotao ili lonac, u tavu ili zdjelu. Sve što bi se nabolo na vilicu, uzimao je svećenik za se. Tako su činili svim Izrćlcima koji su dolazili u Šilo. Pa i prije nego bi se zapalilo salo, pojavio bi se svećenikov sluga i rekao bi čovjeku koji je prinosio žrtvu: “Daj ovamo mesa da ispečem svećeniku! On od tebe ne će kuhana mesa, nego sirova.” A ako bi mu čovjek odvratio: “Ali prije se mora zapaliti salo. Onda možeš uzeti sebi što ti je volja”, on bi odgovorio: “Ne, nego daj odmah, inače ću uzeti silom!” Tako je bio grijeh tih mladih ljudi veoma težak pred Gospodinom; jer ti ljudi nisu marili za Gospodnju žrtvu.\ Dječak Samuel, ogrnut lanenim oplećkom, služio je pred Gospodinom. Njegova majka načini mu malen plašt i donese mu ga; i tako je činila svake godine kad bi dolazila s mužem da prinese godišnju žrtvu. \ Tada bi Eli blagoslovio Elkanu i njegovu ženu riječima: “Neka ti Gospodin daruje djece od te žene umjesto ovoga kojega je Gospodin sebi odabrao!” Nato bi se vratili kući. I Gospodin pohodi Anu. Ona zatrudnje i rodi još tri sina i dvije kćeri. A mladi je Samuel rastao u Gospodnjem svetištu. Eli je bio veoma star. Kad je čuo što su sve činili njegovi sinovi svemu Izrćlu, i da su se provodili sa ženama što su služile na ulazu u Šator svjedočanstva, reče im: “Zašto to radite da čujem od svih ljudi ovdje za vašu sramotu? Nemojte, sinovi moji, nije dobro što čujem i što narod Gospodnji širi o vama. Kad čovjek sagriješi čovjeku, onda odlučuje Bog kao sudac nad njim. Ali ako sagriješi čovjek protiv Gospodina, tko može onda istupiti kao sudac za njega?” Ali oni ne poslušaše riječi svojega oca; jer ih je Gospodin bio odlučio ubiti. \ A mladi Samuel rastao je i bio je u milosti kod Gospodina i kod ljudi. Jednoga dana dođe čovjek Božji k Eliju i reče mu: “Ovako govori Gospodin: Ja se objavih obitelji tvojega oca, kad je još služila u Egiptu faraonovoj kući, i izabrah je između svih Izrćlovih plemena sebi za svećenike, koji bi trebali uzlaziti k mome žrtveniku, paliti kâd i nositi oplećak u mojem svetištu. Ja predadoh kući tvojega oca sve žrtve paljenice sinova Izrćlovih. Zašto gazite moje žrtve i prinose, što sam ih naredio u svom prebivalištu? Zašto paziš svoje sinove više nego mene, da se gojite najboljim komadima svih žrtvenih prinosa mojega naroda Izrćla? Zato kaže Gospodin, Bog Izrćlov: Rekao sam doista: Kuća tvoja i kuća tvojega oca uvijek će vršiti službu u mom svetištu. Ali sada, govori Gospodin, neka je to daleko od mene. Jer tko mene časti, toga ja častim. A tko mene prezire, taj će pasti u sramotu. Eto, doći će vrijeme kad ću tebe i kuću tvojega oca poništiti, tako da u tvojoj obitelji ne će više biti ugledna čovjeka. Tada ćeš u strahu gledati svakoga koji čini dobro Izrćlu. Nikada više ne će biti u tvojoj kući ugledna čovjeka. Ako jednoga ili drugoga ne istrijebim iz službe na mom žrtveniku, to će biti samo zato da iskopaju njegove oči i da se izjede njegovo srce. Sav podmladak tvoje kuće umrijet će u dubokom poniženju. Ovo neka je znak što će doći na oba tvoja sina, na Hofnija i Pinhasa: u jedan će dan umrijeti obojica. A ja ću podići sebi vjerna svećenika, koji će raditi po mojoj želji i volji. Njemu ću sazidati tvrdu kuću, da uvijek hoda preda mnom kao moj pomazanik. Tko tada još ostane od tvoje kuće, doći će i bacit će se ničice pred njim, da isprosi novac ili komad kruha i kazat će: Primi me u kakvu svećeničku službu da imam komad kruha!” Mladi je Samuel vršio službu Gospodnju pod Elijevim nadzorom. U ono je vrijeme bila objava Gospodnja nešto rijetko; nije se događalo često proročko viđenje.\ A jednoga dana dogodi se ovo: Eli je spavao u svojoj sobi. Oči su mu bile oslabile, tako da više nije mogao vidjeti. Ali svjetiljka Božja nije se još bila ugasila. Samuel je spavao u Gospodnjem svetištu, gdje je bio kovčeg Božji. Tada zovnu Gospodin Samuela. On odgovori: “Evo me!” Otrča k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao.” On odvrati: “Ja te nisam zvao. Idi i spavaj!” I on ode i zaspa. A Gospodin opet zovnu Samuela. Samuel ustade, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao.” On odvrati: “Ja te nisam zvao, moj sine! Idi opet i spavaj!” Samuel, naime, nije još poznavao Gospodina; još mu se nije bio objavio Gospodin. \ I zovnu Gospodin Samuela po treći put. On ustade, ode k Eliju i reče: “Evo me! Ti si me zvao.” Sad spozna Eli da je Gospodin zvao dječaka. Zato reče Eli Samuelu: “Idi i spavaj! Ako te zovne, odgovori: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!” Samuel ode i zaspa na svojemu mjestu. Gospodin dođe stade i zovnu ga kao prije: “Samuele, Samuele!” Samuel odgovori: “Govori, sluga tvoj sluša!” I reče Gospodin Samuelu: “Hoću da učinim nešto u Izrćlu da će od toga zujati oba uha svakome tko čuje. Tada ću učiniti Eliju sve što sam zaprijetio njegovoj kući, od početka do svršetka. Ja sam dao da mu se javi kako sam njegovu kuću osudio zauvijek. On je znao da me njegovi sinovi sramote, pa ih ipak nije kaznio. Zato se zakleh Elijevoj kući: Nikad se krivnja Elijeve kuće ne će očistiti žrtvama ili prinosima.” Samuel je spavao do jutra. Tada on otvori vrata Gospodnjega svetišta. Samuel se je bojao priopćiti Eliju viziju. Zato Eli zovnu Samuela k sebi i reče: “Samuele, sine moj!” On odgovori: “Evo me!” Onaj upita: “Što ti je rekao? Nemoj zatajiti od mene! Neka ti Bog učini ovo i ono ako zatajiš od mene nešto od onoga što ti je rekao”. I Samuel mu pripovjedi svu objavu i ništa ne zataji od njega. On odvrati: “Gospodin je. Neka čini što mu je volja.” Samuel je rastao i Gospodin je bio s njim i nije pustio da ikoja njegova izjava ostane neispunjena. Sav Izrćl od Dana do Beer Šebe upozna da je Samuel doista bio Gospodnji prorok. Gospodin se je objavljivao i nadalje u Šilu; jer se je Gospodin javljao Samuelu u Šilu Gospodnjom riječju. \ I vrijedila je riječ Samuelova u svemu Izrćlu. Tada iziđoše sinovi Izrćlovi u boj protiv Filistejaca i utaboriše se kod Eben Hćzera, a Filistejci su imali svoj tabor kod Afeka. Filistejci se postaviše protiv sinova Izrćlovih. Boj se odulji. Napokon razbiše Filistejci sinove Izrćlove. Njih izginu na bojnom polju oko četiri tisuće ljudi. Kad se vojska vrati u tabor, upitaše starješine sinova Izrćlovih: “Zašto dopusti Gospodin da nas Filistejci danas poraze? Mi ćemo kovčeg Gospodnjega Saveza donijeti k sebi iz Šila. Kad dođe u našu sredinu, on će nas izbaviti iz ruke naših neprijatelja.” Narod, dakle, posla u Šilo, i donesoše otamo kovčeg Saveza Gospodina nad vojskama, koji vlada nad kerubima. Oba sina Elijeva, Hofni i Pinhas, pratila su kovčeg Božjega Saveza. Kad kovčeg Gospodnjega Saveza stiže u tabor, podiže sav Izrćl takvu radosnu viku da je zatutnjila zemlja. Filistejci čuše glasno radovanje i rekoše: “Što znači ta glasna radosna vika u taboru izrćlskom?” Saznaše da je došao kovčeg Gospodnji u tabor. I uplašiše se Filistejci i rekoše: “Bog je došao u tabor.” I vikali su: ”Jao nama! Tko će nas izbaviti iz ruke toga moćnog božanstva? To je isti Bog koji je udarao Egipćane svakojakim mukama u pustinji. Dignite se i pokažite se kao ljudi, o Filistejci! Inače ćete morati služiti Hebrejima, kao što su oni služili vama! Budite ljudi i borite se.” I borili su se Filistejci, i Izrćlci su bili potučeni. Pobjegoše svaki u svoju postojbinu. Poraz je bio vrlo težak. Od Izrćlaca je palo trideset tisuća ljudi pješaka. I kovčeg Božji bio je otet, i oba Elijeva sina, Hofni i Pinhas, padoše. Jedan čovjek iz Benjamina pobježe s bojnoga polja i dođe još istog dana u Šilo razdrtih haljina i sa zemljom na glavi. I kad dođe, sjedio je Eli pun iščekivanja na stolici pokraj vrata; jer je njegovo srce bilo u strahu za Božji kovčeg. Kad dođe taj čovjek i gradu donese glase, nastade vika svega grada. \ Eli, čuvši tu glasnu viku, upita: “Što znači ta vreva?” čovjek brže dotrča i javi Eliju. Eliju je bilo devedeset i osam godina, i oči su njegove bile oslijepjele tako da više nije mogao ništa vidjeti. čovjek reče Eliju: “Dolazim s bojnoga polja. Danas sam utekao iz boja.” On upita: “Kako je bilo, sine moj?” Glasnik odvrati: “Pobjegoše Izrćlci pred Filistejcima. Vojska je teško poražena. I tvoja oba sina Hofni i Pinhas padoše, i kovčeg je Božji otet.” Kad spomenu kovčeg Božji, pade on sa stolice pokraj vrata, slomi vrat i umre, jer je bio star i težak čovjek. četrdeset godina bio je sudac Izrćlu. Njegova snaha, žena Pinhasova, bila je trudna i blizu da rodi. Kada doču da je kovčeg Božji otet i da su joj umrli svekar i muž, pade na tlo i porodi. Najednom joj, naime, dođoše bolovi. Kad je umirala, rekoše žene što su stajale uz nju: “Budi utješena, rodila si sina!” Ali ona ne odgovori ništa i nije marila za to. Dječaku nadjenu ime Ihabod, rekavši: “Ode slava Izrćlova” jer je otet kovčeg Božji, a mislila je također na svekra i na muža. Rekla je “Ode slava Izrćlova” jer je bio otet kovčeg Božji. Kad su Filistejci bili oteli kovčeg Božji, odnesoše ga iz Eben Hćzera u Ašdod. Tada uzeše Filistejci kovčeg Božji, donesoše ga u Dagonov hram i postaviše ga uz Dagona. A kad stanovnici Ašdoda sutradan ustadoše, ležao je Dagon s licem na tlu pred Gospodnjim kovčegom. Oni uzeše Dagona i postaviše ga opet na njegovo mjesto. Kad sutradan ustadoše, ležao je Dagon opet s licem na tlu pred Gospodnjim kovčegom. Glava Dagonova i obje ruke ležale su odsječene na pragu. Pokraj njih ležao je Dagonov trup. Zato Dagonovi svećenici i svi koji obavljaju službu u Dagonovu hramu ne staju na Dagonov prag u Ašdodu do dana današnjega. A ruka Gospodnja oteža stanovnicima Ašdoda. On ih prepade kad ih udari kužnim čirem, Ašdod i sve njegovo područje. Kad stanovnici Ašdoda vidješe što je, rekoše: “Kovčeg Boga Izrćlova ne smije ostati kod nas; jer je teška njegova ruka na nama i na našemu bogu Dagonu.”\ Zato poslaše te sabraše k sebi sve filistejske glavare i upitaše: “Što ćemo činiti s kovčegom Boga Izrćlova?” Oni odgovoriše: “Neka se prenese kovčeg Boga Izrćlova prijeko u Gat!” I prenesoše tamo kovčeg Boga Izrćlova. A kad ga prenesoše, pusti Gospodin na grad vrlo veliku muku. On udari stanovnike grada, velike i male, tako da su na njima provalili čirevi. I poslaše kovčeg Božji u Ekron. Kad dođe kovčeg Božji u Ekron, povikaše stanovnici Ekrona: “Donesoše k nama kovčeg Boga Izrćlova da pomori nas i sav narod.” Zato poslaše te sabraše sve filistejske glavare i zamoliše: “Otpravite kovčeg Boga Izrćlova! Neka se vrati na mjesto kamo pripada! Inače bi mogao pomoriti nas i naš narod.” Bio je to smrtni strah nad cijelim gradom. Teška je bila Božja ruka na njemu. Ljudi koji ne pomriješe bili su udareni kužnim čirom, i jauk se iz grada dizao do neba. Nakon što je kovčeg Gospodnji bio u području Filistejaca sedam mjeseci, dozvaše Filistejci svećenike i vračare i upitaše: “Što ćemo učiniti s kovčegom Gospodnjim? Kažite nam kako ćemo ga poslati natrag, na mjesto kamo pripada!” Oni odvratiše: “Ako hoćete kovčeg Boga Izrćlova natrag poslati, ne šaljite ga prazna, nego mu dajte pomirni dar! Tako ćete ozdraviti i doznat ćete zašto se ruka njegova ne odmiče od vas.” Oni upitaše: “Kakav pomirni dar da mu damo?” A oni odvratiše: “Prema broju filistejskih glavara pet zlatnih čireva i pet zlatnih miševa; jer je zlo jednako stiglo sve vas, i vaše glavare.\ Načinite dakle slike svojih čireva i svojih miševa, što opustošiše zemlju, i dajte čast Bogu Izrćlovu! Možda će onda olakšati svoju ruku nad vama i nad vašim bogom, i nad vašom zemljom. Zašto da budete uporna srca kao što su bili uporna srca Egipćani i faraon? Zar ne da ih se, nakon što ih udari, moralo pustiti da odu? Načinite dakle sada jedna nova kola i priskrbite dvije krave dojilice, na koje još nije došao jaram! Upregnite krave u kola i njihovu telad odvedite od njih u staju! Onda uzmite kovčeg Gospodnji, stavite ga na kola, i zlatne stvari koje ćete mu dati kao pomirni dar stavite u kovčežić pokraj njega! Tada ga pustite neka ide! Pazite: Ako pođe putem kući svojoj u Bet Šemeš, onda je on učinio nama ovo veliko zlo; ako li ne pođe tamo, onda ćemo znati da nas se nije dohvatila njegova ruka, nego je to bilo slučajno.” \ Ljudi učiniše tako. Uzeše dvije krave dojilice i upregoše ih u kola, a njihovu telad ostaviše u staji. Kovčeg Gospodnji staviše na kola i kovčežić sa zlatnim miševima i sa slikama svojih čireva. A krave pođoše pravo cestom u Bet Šemeš. Ostale su, svejednako mučući, na istom putu, i nisu skretale ni nadesno ni nalijevo. Filistejski knezovi išli su za njima sve do područja Bet Šemeša. Stanovnici Bet Šemeša upravo su želi pšenicu na dnu doline. Kad podigoše oči i ugledaše kovčeg, obradovaše se vidjevši ga. Kola dođoše do polja Jošue iz Bet Šemeša i ondje stadoše. Tamo je stajao velik kamen. I iscijepaše drvo od kola i prinesoše krave Gospodinu kao žrtvu paljenicu. A leviti uzeše kovčeg Gospodnji i kovčežić pokraj njega, u kojem su bile zlatne stvari, i staviše ga na veliki kamen. Ljudi iz Bet Šemeša prinesoše žrtve paljenice i zaklaše Gospodinu onaj dan žrtvu klanicu. A vidjevši to, pet filistejskih knezova vratiše se u Ekron isti dan. Ovo su zlatni čirevi što ih dadoše Filistejci Gospodinu kao pomirni dar: jedan za Ašdod, jedan za Gazu, jedan za Aškelon, jedan za Gat, jedan za Ekron. Usto zlatni miševi prema broju svih filistejskih mjesta od pet knezova i utvrđenih gradova i neograđenih sela. Veliki kamen, na koji staviše kovčeg Gospodnji, stoji do dana današnjega na polju Jošue iz Bet Šemeša. Zato što su bili pogledali u kovčeg Gospodnji, pohodi on stanovnike Bet Šemeša i pobi sedamdeset ljudi iz naroda, pedeset tisuća ljudi. Narod je tugovao nad tim što je Gospodin pustio tako veliku nesreću na narod. I ljudi iz Bet Šemeša pitali su: “Tko može služiti pred Gospodinom, svetim Bogom? Komu da ode od nas?” Oni stoga poslaše poslanike k stanovnicima Kirjat Jearima i poručiše: “Filistejci donesoše natrag kovčeg Gospodnji. Dođite i odnesite ga k sebi!” Tada dođoše stanovnici Kirjat Jearima, uzeše kovčeg Gospodnji i odnesoše ga u Abinadabovu kuću na brijegu. Njegova sina Eleazara odrediše za čuvara Gospodnjega kovčega. Od dana kad je kovčeg bio u Kirjat Jearimu prođe dugo vremena: dvadeset godina. Sva se je kuća Izrćlova obratila opet puna tuge Gospodinu. A Samuel reče svoj kući Izrćlovoj: “Ako se hoćete svim srcem vratiti Gospodinu, onda odstranite poganske idole i slike Aštarte iz svoje sredine, upravite svoje srce na Gospodina i služite jedino njemu! Onda će vas on izbaviti iz ruku Filistejaca.” I sinovi Izrćlovi odbaciše baale i aštarte, i služili su jedino Gospodinu. Potom zapovjedi Samuel: “Skupite sav Izrćl u Mispu! Pomolit ću se za vas Gospodinu.” I skupiše se tako u Mispu, crpili su vodu, prolijevali je pred Gospodinom, postili su onaj dan i priznali: “Sagriješismo Gospodinu.” A Samuel je sudio sinovima Izrćlovim u Mispi. Kad Filistejci doznaše da su se sinovi Izrćlovi skupili u Mispi, iziđoše filistejski knezovi protiv Izrćla. Kad to čuše sinovi Izrćlovi, uplašiše se od Filistejaca. Sinovi Izrćlovi zamoliše Samuela: “Ne prestaj vapiti za nas Gospodinu, Bogu našemu, da nas izbavi iz ruke Filistejaca!” Samuel uze jedno janje odojče i prinese ga Gospodinu kao punu žrtvu paljenicu. Pritom se Samuel glasno molio Gospodinu za Izrćla, i Gospodin ga usliši. Dok je naime Samuel upravo prinosio žrtvu paljenicu, iziđoše Filistejci protiv Izrćla u boj. Ali zagrmje Gospodin u isto vrijeme na Filistejce strahovitom grmljavinom. Time ih smete tako da su podlegli sinovima Izrćlovim. Sinovi Izrćlovi iziđoše iz Mispe, potjeraše Filistejce i bilo ih je do Bet Kara. Samuel tada uze kamen, stavi ga između Mispe i Ješane i nazva ga Eben Hćzer; jer reče: “Dovde nas Gospodin pomože.”\ Tako su bili Filistejci poraženi, i otada ne dođoše više u područje Izrćlovo. Jer dok je Samuel živio, bila je ruka Gospodnja protiv Filistejaca. Gradovi što su ih Filistejci bili oduzeli sinovima Izrćlovim vratiše se opet Izrćlu, od Ekrona do Gata. I zemljišta što su im pripadala istrgnu Izrćl iz ruku Filistejaca. Isto je tako vladao mir među Izrćlom i Amorejcima. Samuel je bio sudac Izrćlu svega svojega vijeka. Svake godine išao je okolo, obišao bi Betel, Galgalu i Mispu i u svima bi tim mjestima sudio Izrćlu. Onda bi se vratio u Ramu; jer tamo je imao svoju kuću i tamo je sudio sinovima Izrćlovim. I načini tamo žrtvenik Gospodinu. \ Kad je Samuel bio ostario, postavi svoje sinove za suce nad Izrćlom. Njegov prvorođenac zvao se Joel, njegov drugorođenac Abija. Oni su sudili u Beer Šebi. Ali njegovi sinovi nisu išli njegovim putovima, nego su udarili za dobitkom, primali su poklone i izvrtali pravdu. Tada se skupiše sve starješine Izrćlove, dođoše k Samuelu u Rami i rekoše mu: “Eto, ti si ostario, a sinovi tvoji ne idu tvojim putovima. Postavi dakle kralja nad nama, da nas upravlja kao što je to u svih naroda!” A Samuelu se ne svidje njihov zahtjev: “Postavi kralja nad nama da nas upravlja!” Kad se Samuel potuži kod Gospodina, odgovori Gospodin Samuelu: “Poslušaj zahtjev naroda u svemu što od tebe traži! Ne odbaciše tebe, nego mene, da ne budem dulje kralj nad njima. Oni čine s tobom posve onako kako činiše sa mnom od vremena kad ih izvedoh iz Egipta do ovoga dana: ostaviše me i služiše drugim bogovima. Poslušaj samo njihov zahtjev, ali ih ozbiljno opomeni i kaži im koja će prava imati kralj koji će vladati nad njima!” Samuel priopći narodu koji je tražio od njega kralja sve Gospodnje riječi. On reče: “Ova prava tražit će kralj koji će vladati nad vama: Vaše sinove uzimat će da ih upotrijebi kod svojih kola i konja, i oni će trčati pred njegovim kolima. Postavit će nadstojnike nad tisućom i nadstojnike nad pedeset. Oni će mu morati orati njive, žeti ljetinu i graditi ratne naprave, i što mu treba za njegova kola. Kćeri će vaše uzimati da prave mirisne masti, da kuhaju i kruh peku. Uzimat će najbolje vaše njive, vinograde i maslinike i razdavati ih svojim slugama. Od vaših zasijanih polja i vinograda podizat će desetinu i plaćati svoje dvoranike i činovnike. Vaše sluge i sluškinje, vaša najbolja goveda i vaše magarce uzimat će i upotrijebiti ih za svoje poslove. Od vaših ovaca uzimat će desetinu, i vi sami bit ćete njegove sluge. Ako vi onda dignete viku na kralja, kojega sebi izabraste, onda vas u onaj dan ne će uslišiti Gospodin.” Ali narod ne htjede poslušati Samuelovih riječi, nego povika: “Ne, nego kralj neka vlada nad nama! Hoćemo biti kao svi drugi narodi. Naš kralj neka nam sudi, neka ide pred nama i neka vodi naše ratove!” Samuel sasluša sve što je narod tražio i iznese to pred Gospodina. A Gospodin reče Samuelu: “Popusti njihovu zahtjevu i postavi im kralja!” Tada Samuel reče Izrćlcima: “Idite, svaki u svoj grad!” Tada je živio jedan čovjek od plemena Benjaminova po imenu Kiš, sin Abiela, sina Serora, sina Bekorata, sina Afijahova, Benjaminovac, čovjek imućan. On je imao sina po imenu Šaula, mlada i lijepa. Nijedan između sinova Izrćlovih nije bio ljepši od njega. Nadvisivao je sve druge od ramena naviše. Kad je jednom Kišu, Šaulovu ocu, bilo nestalo magarica, reče Kiš svojemu sinu Šaulu: “Uzmi sa sobom jednoga momka i zaputi se da tražiš magarice!” Tako prođe goru Efrajimovu i prođe Šališu, a ne nađe ih. I prođoše zemlju Šaalim, ali uzalud. Tada odoše kroz područje Benjaminovo, ali ih ne nađoše. Kada dođoše u zemlju Suf, reče Šaul momku koji je bio s njim: “Hajdemo se vratiti! Inače će se moj otac brinuti za nas umjesto za magarice.” On mu odvrati: “Ovdje u ovom gradu živi čovjek Božji. On je veoma ugledan. Što god kaže sigurno se dogodi. Hajdemo odmah tamo! Možda će nas uputiti u ono zbog čega smo na putu.” Šaul odgovori momku: “Što ćemo, ako pođemo tamo, ponijeti tomu čovjeku? Nestalo nam je kruha u torbama i nemamo dara da ga dademo čovjeku Božjemu. Što imamo drugo?” A momak opet odvrati Šaulu: “Imam evo još četvrt šekela srebra. To ću dati čovjeku Božjemu da nas uputi u našu stvar.” Prije bi se reklo u Izrćlu kad bi se išlo pitati Boga: “Hajdemo k vidovnjaku!” Jer koji se sada zovu proroci, u staro su se vrijeme zvali vidovnjaci. Šaul odgovori momku: “Tvoj je prijedlog dobar. Hajdemo!” I pođoše u grad u kojem je stanovao čovjek Božji. Kad su išli uzbrdo prema gradu, sretoše djevojke koje su izlazile da zahvaćaju vodu. Upitaše ih: “Je li ovdje vidovnjak?” One im odgovoriše: “Jest, ovdje pred tobom. Ali požuri se; jer je danas došao u grad budući da danas narod održava žrtvenu svečanost na gori.\ Kad dođete u grad, upravo ćete ga još zateći prije nego pođe na goru k žrtvenoj gozbi. Jer narod ne počinje žrtvenu gozbu prije nego on dođe. Tek kad on blagoslovi gozbu, uzvanici će jesti. Hajdete dakle gore; jer sada ga još možete zateći.” \ I odoše gore u grad. Upravo kad htjedoše ući u grad, dođe im Samuel ususret da uziđe na goru. A Gospodin je, dan prije nego je Šaul bio došao, Samuelu objavio: ”Sutra u ovo doba poslat ću ti čovjeka iz Benjaminove zemlje. Njega pomaži za kneza nad mojim narodom Izrćlom! On će izbaviti moj narod iz ruku Filistejaca. Jer želim biti milostiv svojemu narodu. Njegov vapaj za pomoć došao je do mene.” Kad Samuel ugleda Šaula, objavi mu Gospodin: “To je čovjek za koga ti rekoh: On će vladati mojim narodom.” I Šaul pristupi Samuelu na vratima i upita: “Kaži mi, molim te, gdje je vidovnjakova kuća?” Samuel odgovori Šaulu: “Ja sam vidovnjak. Hajde sa mnom na goru! Danas ćete sa mnom jesti. Sutra rano otpustit ću te. Tad ću te uputiti u sve što ti je na srcu. Za magarice koje su ti nestale prije tri dana ne brini se! One su nađene. Komu će, uostalom, pripasti sve što traži Izrćl? Zar ne tebi i cijeloj tvojoj kući?” Šaul odvrati: “Ja sam samo Benjaminovac, iz najmanjega plemena Izrćlova, i moja je obitelj najmanja između svih obitelji Benjaminova plemena. Što mi tako govoriš?” A Samuel uze Šaula i njegova momka, odvede ih u dvoranu i posjedne ih u pročelje, među uzvanike, kojih je bilo oko trideset ljudi. Samuel tad reče kuharu: “Donesi komad što ti ga dadoh, a rekoh ti da ga staviš na stranu!” Tada uze kuhar plećku i što je bilo na njoj i stavi ga pred Šaula. A Samuel reče: “To je bilo ostavljeno. Uzmi preda se i jedi! Jer je to sačuvano za tebe, za ovaj čas još kad sam rekao: Pozvao sam goste.” Tako je jeo Šaul u onaj dan sa Samuelom. Kad su sišli s gore u grad, razgovarao je još sa Šaulom na krovu. Ustadoše rano. Kad je svanulo, zovnu Samuel Šaula na krovu: “Ustani! Pratit ću te.” Tada ustade Šaul, i obojica, on i Samuel, iziđoše. Kad dođoše na kraj grada, reče Samuel Šaulu: “Pusti da momak ide daleko pred nama!” I momak ode naprijed. “A ti stani malo! Imam ti javiti riječ Božju.” Samuel uze uljanicu, izli mu ulje na glavu, poljubi ga i reče: “Ovim te pomaza Gospodin za kneza nad svojim vlasništvom. Kad sada odeš od mene, naći ćeš u Selsahu kod groba Rahelina, na Benjaminovoj međi, dva čovjeka koji će ti reći: Magarice što si ih išao tražiti, nađene su. Otac tvoj ne misli više na magarice. Ali se zabrinuo za vas i kaže: Šta ću činiti zbog sina? Kad onda odeš dalje i dođeš do hrasta Tabora, tamo će te sresti tri čovjeka koji idu k svetištu u Betel. Jedan nosi tri jareta, drugi tri kruha, a treći mješinu vina. Oni će te pozdraviti i ponuditi ti dva kruha. Primi ih od njih. Kad onda stigneš u Gibeu Božju, gdje je filistejska straža, tamo ćeš na ulasku u grad sresti četu proroka. Oni dolaze s gore. Pred njima se razliježu harfe, bubnjevi, frule i citare. Oni su sami u zanosu. Tada će Duh Gospodnji doći na te. Ti ćeš s njima pasti u zanos i pretvoriti se u drugoga čovjeka. Kad se ti znaci ispune na tebi, onda čini što tvoja snaga može činiti; jer je Bog s tobom.\ Tada siđi prije mene u Gilgal! Ja ću doći k tebi da prinesem žrtve mirotvorne. čekaj sedam dana, dok ne dođem k tebi i ne priopćim ti što imaš činiti!” Kad on okrenu leđa da ode od Samuela, preokrenu mu Bog srce, i svi se oni znaci zbiše još istoga dana. Kada dođoše tamo u Gibeu, srete ga četa proroka, i dođe na nj Duh Božji, tako da on među njima pade u zanos. I kad vidješe svi koji su ga otprije poznavali kako je među prorocima pao u zanos, pitali su ljudi jedan drugoga: “Što se to dogodilo s Kišovim sinom? Je li i Šaul među prorocima?” Tada odvrati jedan čovjek otamo: “A tko li im je otac?” Tako nastade poslovica: “Je li i Šaul među prorocima?” Kad prestade njegov zanos i on dođe na goru, upita Šaulov stric njega i njegova momka: “Kamo ste išli?” On odgovori: “Tražiti magarice. Kad vidjesmo da ih nigdje nema, odosmo k Samuelu.” Stric Šaulov zamoli ga: “Pripovijedaj mi što vam je rekao Samuel!” Šaul odvrati svojem stricu: “Kazao nam je da su magarice nađene.” Što mu je Samuel rekao o kraljevskoj časti ne kaza mu. Jednoga dana, kad je Samuel bio sazvao narod Gospodinu u Mispu, reče on sinovima Izrćlovim: “Ovako veli Gospodin, Bog Izrćlov: Ja izvedoh Izrćla iz Egipta i izbavih vas iz ruku Egipćana i svih kraljevstava koja su vas tlačila. A vi sada odbacujete svog Boga, koji vas je izbavljao od svih nevolja i tjeskoba, kad zahtijevate od njega: Postavi kralja nad nama! Sada dakle stanite pred Gospodinom po svojim plemenima i tisućama!” Kad je Samuel priveo sva plemena Izrćlova, pade ždrijeb na pleme Benjaminovo. Potom privede pleme Benjaminovo po negovim rodovima, i pade ždrijeb na Merijev rod. Tada pade na Šaula, Kišova sina. Kad su ga tražili, ne mogoše ga naći. Upitaše zato još jednom Gospodina: “Je li on uopće došao ovamo?” Gospodin odgovori: “Jest, sakrio se iza prtljage.” Otrčaše i dovedoše ga. Kad stade usred naroda, bio je viši od svih drugih od ramena i dalje. Samuel reče svemu narodu: “Vidite, njemu, koga je izabrao Gospodin, nijedan nije jednak u svemu narodu!” Tad stane narod klicati i povika: “Živio kralj!” Samuel kaza narodu prava kraljevska, napisa ih u knjigu i stavi je pred Gospodinom. Potom Šaul raspusti sav narod, svakoga svojoj kući. I Šaul se vrati k svojoj kući u Gabau. četa onih, kojima Bog taknu srce, otprati ga. A neki nevaljali ljudi rekoše: “Što nam taj može pomoći?” Oni su ga prezirali i nisu mu donijeli nikakva dara. Ali se on napravi, kao da nije opazio ništa. Amonac Nahaš iziđe i opkoli Jabeš u Gileadu. I ljudi iz Jabeša poručiše Nahašu: “Sklopi ugovor s nama pa ćemo ti se podvrći!” A Amonac Nahaš odgovori: “Sklopit ću s vama ugovor pod uvjetom da vam svakome iskopam desno oko i time učinim sramotu Izrćlu.” Starješine iz Jabeša mu odvratiše: “Daj nam rok od sedam dana, kako bismo poslali poslanike u sve krajeve Izrćlove! Ako nam nitko ne dođe u pomoć, predat ćemo se tebi.” Kad poslanici dođoše u Gibeu, gdje je stanovao Šaul, i kazaše narodu kako stvari stoje, započe sav narod glasno plakati. Šaul je upravo išao za govedima iz polja. “Što je ljudima te plaču?”, upita Šaul. Kazaše mu stanje stanovnika u Jabešu. Tada dođe Duh Božji na Šaula, kada ču tu vijest, i on se vrlo razgnjevi. Uze dva vola, raskomada ih, razasla komade po poslanicima u sve krajeve Izrćlove i poruči: “Tko ne pođe za Šaulom i Samuelom, ovako će upravo biti s njegovim govedima!” Silan strah spopade narod, tako da iziđe kao jedan čovjek. Kad ih on izbroji kod Bezeka, bilo je trista tisuća sinova Izrćlovih i trideset tisuća Judinih ljudi. Poslanicima koji su bili došli reklo se: “Javite stanovnicima Jabeša u Gileadu: Sutra, kad bude sunce najviše stajalo, doći će vam pomoć!” Kad se poslanici vratiše i to dojaviše stanovnicima u Jabešu, oni se obradovaše. I stanovnici u Jabešu poručiše: “Sutra ćemo vam se predati. Onda možete od nas činiti što vam je drago.” Sutradan razdijeli Šaul četu u tri bojne skupine. One prodriješe u tabor o jutarnjoj straži, i tukli su Amonce dok je dan postao vruć. Što preostade rasprši se tako da ne ostadoše ni dvojica od njih zajedno. Tada reče narod Samuelu: “Tko je rekao: Šaul ne će biti kralj nad nama? Daj nam te ljude da ih pogubimo!” Ali Šaul odvrati: “Danas se nikoga ne će pogubiti! Jer danas Gospodin dade pobjedu Izrćlu.” Samuel reče narodu: “Dođite, pođimo u Gilgal i tamo potvrdimo kraljevstvo!” I sav narod ode u Gilgal. Ondje pred Gospodinom u Gilgalu postaviše Šaula za kralja. Zaklaše tamo žrtve pričesnice pred Gospodinom i Šaul proslavi ondje sa svim sinovima Izrćlovim veliku radosnu slavu. I Samuel reče svemu Izrćlu: “Eto, u svemu što mi predložiste ispunio sam vaš zahtjev i postavio sam kralja nad vama. Sada će kralj ići pred vama. Ja sam ostario i osijedio. Sinovi su moji među vama. Od moje mladosti sve do danas moj je život stajao otvoren pred vama. Evo me! Istupite protiv mene pred Gospodinom i njegovim pomazanikom! Kome sam oduzeo njegova vola? Kome sam odveo njegova magarca? Koga sam tlačio? Kome sam nasilje učinio? Od koga sam primio mito i jedno oko stisnuo prema njemu? Ja ću vam to natrag vratiti.” Oni odgovoriše: “Nisi nas tlačio, nisi bio nasilan i nisi ni od koga ništa uzeo.” On im reče: “Gospodin neka mi je vaš svjedok i neka je svjedok danas njegov pomazanik da niste našli nikakvo nepravedno dobro u mojemu posjedu.” Oni povikaše: “Tako je.” Tada reče Samuel narodu: “Gospodin je koji je postavio Mojsija i Arona, i vaše oce izveo iz Egipta. Sad pristupite da vam pred Gospodinom predočim sva dobročinstva što ih je iskazao Gospodin vama i vašim ocima! Kad je Jakov bio došao u Egipat i kad su oci vaši vapili Gospodinu za pomoć, posla Gospodin Mojsija i Arona. Oni izbaviše vaše oce iz Egipta i naseliše ih u ovoj zemlji. Ali zaboraviše Gospodina, svoga Boga, i on ih dade u ruke Sisari, hasorskomu vojskovođi, u ruke Filistejcima i ruke moapskomu kralju, kad ih napadoše. A kad su zavapili Gospodinu za pomoć i priznali: Sagriješismo što ostavismo Gospodina i služismo baalima i aštartama; ali sada nas izbavi iz ruku neprijatelja naših pa ćemo ti služiti,\ tada posla Gospodin Jerubaala, Baraka, Jiftaha i Samuela i ote vas iz ruku vaših okolnih neprijatelja, tako da ste mogli živjeti u sigurnosti. A kad vidjeste da amonski kralj Nahaš iziđe protiv vas, rekoste mi: Ne, nego kralj neka vlada nad nama! A ipak je vaš kralj Gospodin, Bog vaš. I sada eto kralja kojega izabraste, kojega htjedoste! Evo, Gospodin vam je postavio kralja. Neka biste se bojali Gospodina i njemu služili, slušali njegov glas i ne protivili se zapovijedi Gospodnjoj! Neka biste se i vi i kralj, koji vlada nad vama, pokoravali Gospodinu, svojemu Bogu! Ako ne budete slušali Gospodnji glas i budete se protivili zapovijedi Gospodnjoj, ruka će Gospodnja biti protiv vas, kao što je bila protiv vaših očiju. A sada pazite i vidite koliko će čudo učiniti Gospodin pred vašim očima! Nije li sada pšenična žetva? Ja ću prizvati Gospodina neka pošalje gromove i dažd. Tada ćete spoznati i vidjeti koliko je u Gospodnjim očima bilo zlo što ga počiniste kad ste zahtijevali sebi kralja.” Kad Samuel zavapi Gospodinu, posla Gospodin još isti dan gromove i dažd. Sav narod obuze velik strah pred Gospodinom i Samuelom. I sav narod zamoli Samuela: “Zagovaraj svoje sluge kod Gospodina, Boga svojega, da ne pomremo! Jer dodasmo k svim svojim grijesima još zla kad smo zahtijevali sebi kralja.” Samuel odvrati narodu: “Ne bojte se! Počiniste, doduše, sve to zlo. Ali sad barem ne odstupajte više od Gospodina, nego služite Gospodinu svim svojim srcem. Ne otpadajte opet nakon mene k ništavnim idolima koji ne mogu pomoći niti izbaviti jer su ništa! Jer tada ne će Gospodin odbiti svojega naroda zbog velikoga svojega imena; jer Gospodinu je bila volja da vas učini svojim narodom.\ A daleko neka je od mene da se ogriješim o Gospodina prestavši vas zagovarati; nego ću vas upućivati na dobar i pravi put.\ Samo se bojte Gospodina i služite mu iskreno svim srcem; jer vidite kakve je velike stvari za vas učinio!\ Ako li ipak zlo činite, propast ćete i vi i vaš kralj.” Šaulu je bilo... godina kad postade kralj i...dvije je godine vladao nad Izrćlom. Šaul izabra sebi tri tisuće ljudi između Izrćlovih sinova: dvije tisuće ostadoše kod Šaula u Mikmasu i u Betelskoj gori, a jedna je tisuća bila pod Jonatom kod Gibeje u Benjaminu. Ostali narod raspusti, svakoga k svojoj kući. Jonatan obori filistejski stup što je stajao u Gibei. čuše za to Filistejci. A Šaul dade po svoj zemlji trubiti u trube i oglasiti: “Hebreji neka čuju!” Sav Izrćl doču vijest: “Šaul obori filistejski stup i sav Izrćl omrznu stoga Filistejcima.” Tako se podiže narod da ide za Šaulom u Gilgal. A Filistejci se skupiše da ratuju protiv Izrćla: tri tisuće bojnih kola i šest tisuća ratnika na kolima, pješaka nebrojeno kao pijeska na morskoj obali. Oni iziđoše i utaboriše se kod Mikmasa, istočno od Bet Avena. Kad Izrćlci vidješe da su u lošem položaju i da je narod tvrdo pritisnut, sakriše se u spilje, jame, kamenjarke, grobove i cisterne. I bježali su i preko gazova Jordana u zemlju Gad i Gilead. Šaul je boravio još uvijek u Gilgalu. Narod je brže-bolje pošao tamo k njemu. On pričeka sedam dana, do roka što ga je bio odredio Samuel. Ali Samuel ne dođe u Gilgal. Kad se narod stade razilaziti, Šaul zapovjedi: “Donesite mi žrtvu paljenicu i žrtve pričesnice!” i prinese žrtvu paljenicu. Jedva je prinio žrtvu paljenicu kad se pojavi Samuel. Šaul mu iziđe ususret da ga pozdravi. A Samuel upita: “Što si učinio?” Šaul odgovori: “Budući da vidjeh kako ljudi odlaze od mene, a ti ne dođe u određeno vrijeme, i Filistejci se skupili u Mikmasu, pomislih: Sad će Filistejci izići protiv mene u Gilgal, a ja još ne umilostivih Gospodina. Tako se usudih i prinesoh žrtvu paljenicu.” Tada reče Samuel Šaulu: “Ludo si radio što nisi držao zapovijedi Gospodina, Boga svojega, koju ti je dao. Tada bi Gospodin potvrdio tvoje kraljevstvo zauvijek. A ovako se tvoje kraljevstvo ne će održati. Gospodin je potražio sebi čovjeka po svojemu srcu. Njega je Gospodin odredio za kneza nad svojim narodom, jer se nisi pridržavao onoga što ti je zapovjedio Gospodin.” Tada se diže Samuel i ode iz Gilgala u Gebu u Benjamin. Šaul izbroji ljude što su još bili kod njega: otprilike šest stotina ljudi. Šaul je sa svojim sinom Jonatanom i s ljudima što su bili uz njih boravio u Gebi u Benjaminu, a Filistejci su se bili utaborili u Mikmasu. Tada izađe iz filistejskoga tabora četa što plijeni, u tri dijela: jedan dio udari putem od Ofre u zemlju Šual, drugi udari putem u Bet Horon, treći udari putem prema granici koja preko seboimske doline gleda u pustinju. Tada nije bilo kovača u cijeloj izrćlskoj zemlji; jer su Filistejci mislili: “Inače bi mogli Hebreji sebi praviti mačeve i koplja.”\ Zato su morali svi Izrćlci silaziti k Filistejcima, ako bi koji htio dati sebi skovati ralo, motiku, sjekiru ili ostan za volove ili ako bi oštrači rala, motika, sjekira otupili i ako bi trebalo načiniti ostane za volove. Zato, kad buknu rat, nije bilo ni mača ni koplja u ruci cijele vojske što je bila sa Šaulom i Jonatanom. Samo ih je bilo u Šaula i u njegova sina Jonatana. Jedna filistejska straža bila je izišla prema klancu kod Mikmasa. Jednoga dana reče Jonatan, Šaulov sin, svojemu momku koji mu je nosio oružje: “Hajdemo k filistejskoj straži koja je na onoj strani.” A svojemu ocu ne kaza ništa. Šaul je sjedio na drugom kraju Gebe pod šipkom što stoji kod Magrona. Naroda je bilo s njim oko šest stotina ljudi. Ahija, sin Ahitoba, brata Ikaboda, unuk Pinhasa, praunuk Elija, Gospodnjega svećenika u Šilu, nosio je svećenički oplećak. I vojska nije znala da je Jonatan otišao. Usred klanca preko kojega je Jonatan morao prijeći da dođe k filistejskoj straži bile su dvije strme stijene, jedna s ove, a druga s one strane. Jedna se zvala Boses, a druga Sene. Jedna se stijena dizala kao kakav stup na sjevernoj strani prema Mikmasu, druga na jugu prema Gebi. Jonatan reče momku koji mu je nosio oružje: “Hajdemo k straži tih neobrezanih tamo! Možda nam pomogne Gospo- din; jer za Gospodina nema zapreke da pomogne do pobjede, s mnogo ili s malo ljudi.” \ Momak koji mu je nosio oružje odgovori: “čini što ti je god u srcu! Spreman sam za sve što hoćeš.” Jonatan reče: “Dobro, poći ćemo k tim ljudima tamo i pokazat ćemo im se. Ako nam viknu: čekajte dok dođemo k vama, ostat ćemo na mjestu na kojem jesmo i ne ćemo ići k njima. Ako li nam reknu: Dođite k nama, tamo ćemo otići; jer nam ih tada predade Gospodin u ruke. To će nam biti znak.” \ Kad se obojica pokazaše filistejskoj straži, narugaše se Filistejci: “Evo, izlaze Hebreji iz rupa u koje su se zavukli!” I stražari viknuše Jonatanu i njegovu momku koji mu je nosio oružje: “Dođite k nama! Nešto ćemo vam kazati.” A Jonatan reče momku koji mu je nosio oružje: “Hajde za mnom jer ih predade Gospodin u ruke Izrćlu!” Jonatan je puzao rukama i nogama i za njim momak koji mu je nosio oružje. Tada su oni padali pred Jonatanom i ubijao ih je za njim momak koji mu je nosio oružje. Taj prvi pokolj, što ga počiniše Jonatan i momak koji mu je nosio oružje, bio je nad otprilike dvadeset ljudi na prostoru od jedno pola rala duljine. Strah nastade u taboru, na slobodnom polju i među svom vojskom. I straža i četa što plijeni prepadoše se. Usto se potrese zemlja i zavlada strah od Boga. I kad su Šaulove uhode, što su se nalazile u Gebi u Benjaminu, primijetile da se je mnoštvo uskomešalo tamo i amo, Šaul zapovjedi ljudima koji su bili s njim: “Pregledajte i vidite tko je otišao od nas!” Kad pregledaše, pokaza se da nema Jonatana i njegova momka, koji mu je nosio oružje. I Šaul zamoli Ahiju: “Daj donijeti kovčeg Božji!” Jer je kovčeg Božji bio tada među sinovima Izrćlovim. Dok je Šaul govorio sa svećenikom, zabuna u filistejskom taboru bivala je sve jača. Zato Šaul zamoli svećenika: “Pusti to!” I Šaul i svi ljudi što su bili s njim podigoše bojnu viku. Kad stigoše na bojno polje, nađoše mač jednoga okrenut protiv drugog. Zabuna je bila vrlo velika. Hebreji koji su se odavno držali s Filistejcima i s njima ratovali, otpadoše od njih i priključiše se Izrćlcima pod Šaulom i Jonatom. I svi Izrćlci koji su se bili sakrili u Efrajimovoj gori, kad čuše da Filistejci bježe, nagnuše za njima da ih pobiju. Tako u onaj dan dade Gospodin pobjedu Izrćlu. Kad se je boj nastavio preko Bet Horona, a Izrćlci su se bili u onaj dan vrlo umorili, izreče Šaul nad vojskom ovo prokletstvo: “Proklet neka je čovjek koji prije večeri uzme što k sebi, dok se ne osvetim svojim neprijateljima!” I zato nijedan od ljudi ne okusi ništa. I dođe sva vojska u jednu šumu. Tamo je bilo meda na slobodnom polju. Kad vojska dođe k saću što je bilo puno meda, nitko ipak ne prinese ruke k svojim ustima jer su se ljudi bojali prokletstva. Samo Jonatan nije bio čuo da je njegov otac izrekao prokletstvo nad narodom. I on pruži vršak štapa, što ga je držao u ruci, umoči ga u jedan medeni s?t i primače svoju ruku ustima. I zasjaše mu opet oči. A jedan od vojnika okrenu se k njemu i reče: “Tvoj je otac izrekao prokletstvo nad narodom: Proklet neka je čovjek koji danas uzme nešto k sebi!” Ljudi su naime bili iznemogli. Jonatan odvrati: “Moj otac svaljuje zemlju u nesreću. Eto vidite kako mi zasjaše oči jer okusih malo toga meda. A da su ljudi jeli od plijena svojih neprijatelja, što ga osvojiše, kako bi tada bio velik poraz Filistejaca?” Tako pobiše onaj dan Filistejce od Mikmasa do Ajalona. Kako su ljudi bili vrlo izmoreni, navališe na plijen, uzeše ovaca, volova i teladi, poklaše ih na zemlji, stadoše jesti i s krvlju. Kad javiše Šaulu: “Ljudi griješe protiv Boga jer jedu s krvlju”, on reče: “činite zlo. Dovaljajte mi, dok je još dan, velik kamen!” Tada zapovjedi Šaul: “Raziđite se među ljude i recite im: Svaki neka donese k meni svog vola ili ovcu i neka zakolje ovdje! Onda možete jesti, a da ne griješite protiv Gospodina jedući s krvlju.” Svaki od ljudi donese komad stoke, što mu je bio pri ruci, još one noći i ondje zaklaše. I Šaul načini žrtvenik Gospodinu. To je bio prvi žrtvenik što ga on podiže Gospodinu. Onda zapovjedi Šaul: “Tjerat ćemo Filistejce noćas i plijenit ćemo među njima dok ne svane! Nijednoga od njih ne ćemo ostaviti!” Oni odgovoriše: “čini što god misliš da je dobro!” Ali svećenik reče: “Najprije upitajmo Boga!” I upita Šaul Boga: “Trebam li tjerati Filistejce? Hoćeš li ih dati u ruke Izrćlu?” Ali mu ne dade odgovora u onaj dan. Tada zapovjedi Šaul: “Pristupite ovamo, vi svi glavari naroda! Istražite brižno tko je danas počinio taj grijeh! Jer tako živ bio Gospodin, koji je dao pobjedu Izrćlu, i ako je kriv moj sin Jonatan, mora umrijeti!” Ali nitko mu iz naroda ne odgovori. I on zapovjedi svim Izrćlcima: “Vi budite na jednoj strani, ja i moj sin Jonatan bit ćemo na drugoj strani.” Narod odgovori: “čini što smatraš da je dobro!” I Šaul se pomoli Gospodinu: “Bože Izrćlov, daj dosudi!” I budu pogođeni Jonatan i Šaul, a narod iziđe slobodan. Sad zapovjedi Šaul: “Bacite ždrijeb između mene i mojega sina Jonatana!” I bude pogođen Jonatan. Šaul zapovjedi Jonatanu: “Kaži mi što si učinio!” Jonatan mu priznade: “Vrškom štapa, što sam ga imao u svojoj ruci, okusio sam samo malo meda. Spreman sam umrijeti.” Šaul odvrati: “Bog neka mi učini što hoće samo da ti ne moraš umrijeti, Jonatane!” Ali vojska izjavi Šaulu: “Što? Jonatan, koji je izvojevao ovu veliku pobjedu u Izrćlu, mora umrijeti? To ne smije biti! Tako živ bio Gospodin, ni jedna dlaka s njegove glave ne će pasti na zemlju! Jer je s pomoću Božjom on izvojevao današnju pobjedu.” Tako izbavi vojska Jonatana od smrti. Šaul odustane od potjere za Filistejcima i ode. A Filistejci se vratiše u svoju zemlju. Nakon što je Šaul bio postigao kraljevsko dostojanstvo nad Izrćlom, ratovao je uokolo protiv svih svojih neprijatelja, protiv Moaba, Amona, Edoma, protiv kraljeva od Sobe i protiv Filistejaca. Kamo se god obraćao, nadvladavao bi. Dokazao je hrabrost, pobio je Amalečane i izbavio je Izrćla iz ruku onih koji su ga plijenili. Šaulovi sinovi bili su Jonatan, Išjo i Malki Šua. Njegove dvije kćeri zvale su se: starija Meraba, mlađa Mikala. Žena Šaulova zvala se Ahinoama i bila je kći Ahimaasova. Njegov vojskovođa zvao se Abner, sin Nera, strica Šaulova;\ jer Kiš, Šaulov otac, i Ner, Abnerov otac, bili su sinovi Abielovi. Svega Šaulova vijeka bilo je teških bitaka protiv Filistejaca. Kad bi stoga Šaul vidio nekog hrabrog i valjanog čovjeka, uzimao bi ga u svoju službu. Jednoga dana reče Samuel Šaulu: “Gospodin me je poslao da te pomažem za kralja nad njegovim narodom Izrćlom. Slušaj, dakle, Gospodnju zapovijed! Ovako veli Gospodin nad vojskama: Kaznit ću ono što je počinio Amalek Izrćlcima kad im je stao na put, kad su ono išli iz Egipta. Zato idi i pobij Amaleka, izvrši prokletstvo na njemu i na svemu što njemu pripada! Ne štedi ga, nego pobij čovjeka i ženu, dijete i dojenče, govedo i ovcu, devu i magarca!” Tada Šaul sabra narod i izbroji ih u Telamu: dvjesta tisuća pješaka i deset tisuća ljudi od Jude. Potom Šaul pođe protiv glavnoga grada Amalečana i namjesti zasjedu u dolini potoka. A Kenijcima Šaul poruči: “Ustanite! Povucite se brže iz područja Amalečana da vas s njima ne uništim! Jer vi ste se prijateljski ponijeli prema svim sinovima Izrćlovim, kad su išli iz Egipta.” I povukoše se Kenijci iz područja Amalečana Šaul pobi Amalečane od Havile do Šura, koji leži istočno od Egipta. Agaga, amalečanskog kralja, uhvati živa i izvrši na svemu narodu prokletstvo oštricom mača. Šaul i narod poštedje ipak Agaga i najbolje životinje između ovaca i goveda, ugojene životinje i janjce, uopće sve dragocjeno. Ne htjedoše na tome izvršiti prokletstvo. Samo na onom što je bilo slabo i bez cijene izvršiše prokletstvo. I dođe Gospodnja riječ Samuelu: ”Kajem se što sam Šaula postavio za kralja, jer se on odvratio od mene i nije izvršio mojih zapovijedi.” To ražalosti Samuela, i on je vapio Gospodinu svu noć. Kad je Samuel sutradan rano htio poći Šaulu ususret, javiše Samuelu: “Šaul je pošao u Karmel i tamo je sebi podigao spomenik. Onda se vratio i otišao dalje u Gilgal.” Kad Samuel dođe Šaulu, reče mu Šaul: “Neka si blagoslovljen od Gospodina! Izvršio sam Gospodnju zapovijed.” Samuel odvrati: “Kakvo je to blejanje ovaca i koza što mi prodire u uši, i kakva je to rika goveda što je čujem?” Šaul odgovori: “Dotjeraše ih od Amalečana. Narod je naime poštedio najbolje životinje od ovaca i goveda i nije ih žrtvovao Gospodinu, tvojemu Bogu. Ostalo pobismo.” Samuel odvrati Šaulu: “Stani! Kazat ću ti što mi je noćas rekao Gospodin.” On ga zamoli: “Govori!” Samuel reče: “Nisi li bio postao glava plemenima Izrćlovim premda si bio malen u svojim očima? Gospodin te pomaza za kralja nad Izrćlom. I Gospodin te posla i zapovjedi ti: Idi i izvrši prokletstvo na zlikovcima, Amalečanima, i ratuj s njima dok ih ne uništiš! Zašto nisi poslušao Gospodnje zapovijedi, nego si se polakomio za plijenom i učinio što je bilo neugodno u Gospodnjim očima?” Šaul odvrati Samuelu: “Poslušao sam Gospodnju zapovijed i išao sam putem na koji me posla Gospodin. Doveo sam Agaga, kralja Amalečana, i izvršio sam prokletstvo na Amalečanima, ali narod uze od plijena ovce i volove, najbolje od prokletih stvari, da to žrtvuje Gospodinu, tvom Bogu, u Gilgalu.” A Samuel reče: “Zar su ugodnije Gospodinu žrtve paljenice i klanice od poslušnosti prema Gospodnjim zapovijedima? Eto, poslušnost je bolja od žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Jer je neposlušnost tako zla kao grijeh vračanja, nepokornost je tako zla kao idolopoklonstvo. Zato što si prezreo Gospodnju zapovijed, on tebe odbacuje kao kralja.” Šaul reče Samuelu: “Sagriješio sam što sam prekršio Gospodnju zapovijed i tvoje upute. Pobojao sam se, naime, naroda i popustio sam njegovu zahtjevu. A sada mi oprosti moj grijeh i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodinu!” Ali Samuel odvrati Šaulu: “Ja se ne vraćam s tobom. Zato što si prezreo Gospodnju zapovijed, tebe je Gospodin odbacio kao kralja nad Izrćlom.” Kad se Samuel okrene da ide, uhvati ga on za skut plašta i skut se raspara. Samuel mu reče: “Gospodin je danas odadro (uzeo) od tebe kraljevsku čast nad Izrćlom i dao je drugome, koji je bolji od tebe. I ne laže postojani Bog Izrćlov, niti se kaje; jer on nije čovjek da bi se mogao kajati.” \ On odvrati: “Ako sam i sagriješio, učini mi ipak čast pred starješinama mojega naroda i pred Izrćlom i vrati se sa mnom da se poklonim Gospodinu, tvojemu Bogu!” I vrati se Samuel i ode za Šaulom i pokloni se Šaul Gospodinu. Tada zapovjedi Samuel: “Dovedite mi Agaga, kralja Amalečana!” Veseo dođe k njemu Agag. Agag reče: “Tako je dakle umakla gorčina smrti.” Ali Samuel reče: “Kako je tvoj mač učinio žene bez djece, tako neka bude i tvoja mati bez djece među ženama!” I Samuel rasiječe Agaga na komade pred Gospodinom u Gilgalu. Potom ode Samuel u Ramu, a Šaul ode svojoj kući u Gibeu. Samuel više ne vidje Šaula do svoje smrti; jer je Samuel žalio Šaula, žalio je jer se Gospodin pokajao što ga je bio postavio za kralja nad Izrćlom. \ Jednoga dana reče Gospodin Samuelu: “Dokle ćeš još žaliti za Šaulom, kad ga ja odbacih? On ne može dalje biti kralj nad Izrćlom! Napuni rog svoj uljem, i hajde na put! Šaljem te k Jišaju iz Betlehema; jer između njegovih sinova izabrah sebi jednoga za kralja.” \ Samuel odgovori: “Kako da idem? Ako to čuje Šaul, ubit će me!” A Gospodin zapovjedi: “Uzmi sa sobom tele i reci: Dolazim prinijeti Gospodinu žrtvu! Pozovi na žrtvu Jišaja! Ja ću ti onda pokazati što ćeš činiti. Pomaži onoga koga ti označim!” Samuel učini kako mu je bio zapovjedio Gospodin. Kad dođe u Betlehem, iziđoše mu, uplašivši se, ususret starješine mjesta i upitaše: “Znači li tvoj dolazak dobro?” On odvrati: “Da, dolazim prinijeti Gospodinu žrtvu. Posvetite se i nađite se sa mnom kod žrtve!” I Jišaja i njegove sinove dade da se posvete i pozva ih na žrtvu. Kad dođoše i kad on ugleda Eliaba, pomisli: “Zasigurno stoji ovdje pred Gospodinom njegov pomazanik.” Ali Gospodin reče Samuelu: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu i na njegovu visinu! Jer njega nisam izabrao. Ljudi ne vide. Ljudi gledaju na vanjštinu, a Gospodin gleda na srce.” I dozva Jišaj Abinadaba i dovede ga pred Samuela. A on reče: “Ni njega nije izabrao Gospodin.” I dovede Jišaj Šamu. A on reče: “Ni njega nije izabrao Gospodin.” Tako dovede Jišaj pred Samuela svojih sedam sinova. Ali Samuel izjavi Jišaju: “Ove nije izabrao Gospodin.” Potom reče Samuel Jišaju: “Jesu li to svi mladi ljudi?” On odvrati: “Ostao je još najmlađi; on čuva ovce.” Samuel reče Jišaju: “Pošalji po njega, te ga dovedi! Jer ne ćemo prije sjedati za stol dok on ne dođe.” \ I posla po njega te ga dovede. Bio je rumen, imao je lijepe oči i krasnu visinu. I Gospodin reče: “Ustani! Pomaži ga, jer to je on.” Samuel uze rog s uljem i pomaza ga usred njegove braće. Od toga dana i dalje dođe Duh Gospodnji na Davida. A Samuel usta i vrati se kući u Ramu. Duh Gospodnji odstupi od Šaula. I stade ga mučiti zao duh poslan od Gospodina. Šaulove mu sluge rekoše: “Eto, muči te zao duh poslan od Boga. Naš gospodar treba samo progovoriti riječ. Tvoje sluge stoje ti na raspolaganju. Potražit će čovjeka koji zna svirati harfu. Kad zao duh poslan od Gospodina dođe na tebe, on će udarati u žice, i tebi će biti bolje.” Šaul odvrati slugama: “Potražite mi nekoga koji lijepo umije udarati u žice pa mi ga dovedite!” Jedan od slugu reče: “Poznajem ovdje jednoga Jišajeva sina u Betlehemu, koji umije lijepo udarati u harfu. On je hrabar junak, prokušan je ratnik, usto je mudar na riječima i lijepe je vanjštine, i Gospodin je s njim.” Tada Šaul posla glasnike k Jišaju i poruči mu: “Pošalji mi svojega sina Davida, koji je pastir!” A Jišaj natovari na magarca kruha, mješinu vina i jedno jare i posla to Šaulu po svojemu sinu Davidu. Tako dođe David k Šaulu i stupi u njegovu službu. On ga je vrlo cijenio te ga postavi da mu nosi oružje. Šaul posla k Jišaju i poruči: “Pusti da David ostane kod mene u službi; jer mi se on vrlo dopada.”\ I kada bi god zao duh poslan od Gospodina napao Šaula, David bi uzeo harfu i svirao bi na njoj. Šaulu bi tada bilo lakše i bolje, i zao bi duh otišao od njega. Filistejci skupiše svoje čete za boj, i to se skupiše kod Soka u Judi. Utaboriše se između Soka i Azeke kod Efes Damima. I Šaul i Izrćlci se skupiše, utaboriše se u terebintskoj dolini i spremiše se za boj protiv Filistejaca. Filistejci se postaviše na brdu s one strane, Izrćlci na brdu s ove strane, tako da je dolina stajala između njih. Tada iziđe jedan posrednik iz filistejskih redova. Zvao se je Golijat iz Gata. Bio je visok šest lakata i jedan pedalj, nosio je na glavi kacigu od mjedi, i bio je na njemu ljuskav oklop. Oklop je bio težak pet tisuća šekela mjedi. Na nogama je imao željezne nogavice i željeznu sulicu na ramenima. Držač njegova koplja bio je kao vratilo, a šiljak njegova koplja potezao je šest stotina šekela željeza. Njegov štitonoša koračao je pred njim. I on se postavi i viknu redovima Izrćlaca ovako: “Što iziđoste spremni za boj? Nisam li ja Filistejac, a vi Šaulove sluge? Izaberite jednoga između sebe, pa neka iziđe k meni! Ako se može sa mnom boriti i ako me pogubi, mi ćemo biti podložni vama. Ako li ja njega nadjačam i pogubim ga, onda ćete vi biti nama podanici i služit ćete nam!” Filistejac se rugao dalje: “Danas sam osramotio Izrćlovu vojsku. Dajte mi čovjeka da se borimo!” Kad Šaul i svi Izrćlci čuše taj govor Filistejca, prepadoše se i uplašiše se vrlo. David je bio sin onoga Efraćanina iz Betlehema u Judi koji se zvao Jišaj i koji je imao osam sinova. U vrijeme Šaulovo bio je taj čovjek star: bio je ubrojen među najstarije ljude. Tri najstarija Jišajeva sina bila su otišla sa Šaulom u rat. Njegova tri sina, što su bila otišla u vojsku, zvala su se: najstariji Eliab, drugi Abinadab, treći Šama. David je bio najmlađi. Ona tri najstarija odoše za Šaulom. David bi otišao češće od Šaula kući, da u Betlehemu čuva ovce svojega oca. A Filistejac bi izlazio jutrom i večerom i dolazio bi tamo četrdeset dana. Jednoga dana reče Jišaj svojemu sinu Davidu: “Uzmi za braću svoju efu ovoga prženog žita i ovih deset kruhova i odnesi ih brže braći u tabor! Ovih deset sireva s kajmakom odnesi tisućniku! Vidi kako su tvoja braća i donesi od njih znak. Šaul i oni, i svi Izrćlci, nalaze se u terebintskoj dolini u ratu protiv Filistejaca.” Sutradan rano preda David stado jednome čuvaru, uze stvari i ode na put, kako mu je bio zapovjedio Jišaj. Kad dođe k taboru (ogradi od kola), upravo je izlazila vojska u bojnom redu i podizala bojnu viku. Izrćlci i Filistejci smjestiše se za boj, red prema redu. David predade svoje stvari čuvaru prtljaga i otrča prema bojnom redu. Kad dođe tamo, zapita svoju braću kako su. Dok je s njima govorio, iziđe iz filistejskoga reda onaj posrednik, Filistejac Golijat, tako se je zvao, iz Gata, i stade govoriti isto onako kao prije, tako da je čuo David. Svi Izrćlci koji vidješe toga čovjeka, pobjegoše pred njim i prestrašiše se vrlo. Jedan Izrćlac reče: “Jeste li vidjeli čovjeka koji tu izlazi? Izlazi samo da sramoti Izrćlce. Onoga tko ga pogubi, učinit će kralj vrlo bogatim, dat će mu svoju kćer i njegovu će obitelj osloboditi plaćanja poreza u Izrćlu.” David upita ljude što su stajali uz njega: “Što dobiva čovjek koji pogubi tog Filistejca i skine sramotu s Izrćla? Jer tko je taj Filistejac, neobrezani, da sramoti vojsku Boga živoga?” Ljudi mu opetovaše isto: “Tako će biti nagrađen onaj koji ga pogubi.” A kad je njegov najstariji brat Eliab čuo kako je govorio s tim ljudima, razljuti se Eliab na Davida i okomi se na njega: “Što si zapravo došao ovamo? Komu si ostavio ono malo ovaca u pustinji? Poznajem ja tvoju drskost i zloću tvojega srca. Došao si samo da bi gledao bitku.” David odvrati: “Pa što sam učinio? Samo sam pitao!” I okrenu se od njega drugome i upita isto. Ljudi mu odgovoriše kao prije. Kad se pročulo što je bio David govorio, javiše to Šaulu, i on ga dozva k sebi. David reče Šaulu: “Neka nitko ne gubi srčanosti zbog njega! Sluga će tvoj izići i borit će se s tim Filistejcem.” Šaul odvrati Davidu: “Ne možeš ti ići na toga Filistejca i s njim se boriti. Jer ti si još dječak, a on je ratnik od mladosti.” David odvrati Šaulu: “Sluga je tvoj čuvao ovce svojemu ocu. Pa kad bi došao lav ili medvjed i odnio si ovcu iz stada, potrčao bih ja za njim, udario bih ga i oteo bih mu je iz čeljusti. A ako bi skočio na me, uhvatio bih ga za grivu i ubio bih ga. Lavove i medvjede ubijao je tvoj sluga, i tomu neobrezanom Filistejcu bit će kao i svima njima; jer je osramotio vojsku Boga živoga.” \ David nastavi: “Gospodin, koji me je izbavio iz lavljih i medvjeđih pandža, izbavit će me i iz ruku toga Filistejca.” Tada reče Šaul Davidu: “Idi! Gospodin neka bude s tobom!” Šaul onda odredi da na Davida stave njegovo oružje, na glavu željezni šljem i oklop na nj. David pripasa njegov mač preko svoje bojne opreme i pokuša krenuti, jer nije bio navikao. Ali je David morao priznati Šaulu: “Ne mogu ići u tome, jer nisam na to navikao.” I skide David to sa sebe, uze svoj štap u ruku i potraži sebi iz potoka pet glatkih kamenova. Stavi ih u pastirsku torbu, koju je upotrebljavao kao torbu za praćku. Onda uze svoju praćku u ruku i pođe na Filistejca. Filistejac je išao sve bliže Davidu. Njegov štitonoša koračao je pred njim. Kad Filistejac pogleda i vidje Davida, samo mu se podsmjehnu, jer je bio još tako mlad, rumen i krasna lica. Filistejac doviknu Davidu: “Zar sam pas da ideš na me štapom?” I prokle Filistejac Davida svojim bogovima. Nato viknu Filistejac Davidu: “Hodi ovamo k meni, da dam tvoje meso nebeskim pticama i zemaljskim životinjama!” A David odvrati Filistejcu: “Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom. A ja idem na te u ime Gospodina nad vojskama, Boga vojske Izrćlove, koju si ti pogrdio. Danas će te Gospodin dati u moju ruku. Ubit ću te i glavu ti odsjeći. Trupla vojske filistejske još danas ću dati nebeskim pticama i zemaljskim životinjama, da spozna sav svijet da ima Bog u Izrćlu. Znat će sve ovo mnoštvo da Gospodin ne daje pobjede mačem i sulicom. Jer je rat Gospodnji. On će vas dati u naše ruke.” Kad se je Filistejac pomaknuo i sve se bliže primicao Davidu, David brže potrča prema filistejskoj vojsci. Pritom uhvati torbu, izvadi kamen, zavitla ga iz praćke i pogodi Filistejca u čelo. Kamen se zabi u čelo, tako da je on pao naprijed na tlo. Tako pobijedi David Filistejca praćkom i kamenom i pogubi Filistejca, a da nije imao David mača u ruci. David naime pritrči, stane kraj Filistejca, uze njegov mač, izvuče ga iz korica i pogubi ga odsjekavši mu njim glavu. Kad vidješe Filistejci da im je najjači mrtav, pobjegoše. Tada se podigoše ljudi od Izrćla i Jude, udariše u bojnu viku i potjeraše Filistejce do doline i do vrata Ekrona. Pobijeni Filistejci pokriše put od Šaarajima do Gata i Ekrona. Kad se, nakon što otjeraše Filistejce, sinovi Izrćlovi vratiše, oplijeniše njihov tabor. David uze glavu Filistejčevu i odnese je u Jeruzalem, a njegovo oružje stavi u svoj šator. Kad Šaul vidje kako David iziđe pred Filistejca, upita svojega vojskovođu Abnera: “čiji je sin taj mladić, Abnere?” Abner odgovori: “Tako živ bio ti, kralju, ne znam.” Kralj reče: “Upitaj čiji je sin taj mladi čovjek!” Kad se David, pobijedivši Filistejca, vrati, uze ga Abner i povede ga pred Šaula, a David je u ruci još imao Filistejčevu glavu. Šaul ga upita: “čiji si ti sin, mladi čovječe?” David odgovori: “Sin tvojega sluge Jišaja iz Betlehema.” Kad je bio završio svoj razgovor sa Šaulom, uključi Jonatan Davida duboko u srce, i Jonatan ga je zavolio kao samoga sebe. Šaul ga toga dana uze k sebi i ne dade mu da se više vrati u svoju očinsku kuću. Jonatan učini vjeru s Davidom, jer ga je ljubio kao samoga sebe. Jonatan skine sa sebe plašt koji je nosio i dade ga Davidu, uz to svoju odjeću sa svojim mačem, lukom i pojasom. I David je išao kamo bi ga god Šaul slao i imao je uspjeha. Zato ga Šaul postavi nad vojnicima. Bio je obljubljen od svega naroda, pa i od Šaulovih dvorana. Kad se je David, ubivši Filestejca, vraćao, iziđoše kod ulaska žene iz svih Izrćlovih gradova pjevajući i plešući ususret kralju Šaulu s bubnjevima, s klicanjem i cimbalima. Pritom su žene plešući pjevale: “Šaul pobi svoju tisuću, a David svojih deset tisuća.” Šaul se stoga vrlo razgnjevi, jer mu ta pjesma nije bila nikako po volji. On reče: “Davidu daju deset tisuća, a meni samo tisuću. Još mu samo treba kraljevsko dostojanstvo.” Od onoga dana gledao je Šaul Davida prijekim okom. Sljedećega dana napadne Šaula zao duh poslan od Boga, tako da je mahnitao u palači. David je svirao harfu kao svaki dan. A Šaul je imao u ruci sulicu. Tada Šaul baci sulicu, a mislio je: “Pribit ću Davida uza zid.” Ali joj se David dvaput izmače. Šaul se bojao Davida, jer je Gospodin bio s njim, a od Šaula je bio odstupio. Zato ga udalji Šaul iz svoje blizine i učini ga tisućnikom. Tako je on izlazio na čelu svojih ljudi. U svim svojim pothvatima imao je David uspjeh, jer je Gospodin bio s njim. Kad Šaul vidje da on ima mnogo uspjeha, poveća se još više njegov strah od Davida. Ali sav Izrćl i Juda ljubili su Davida, jer je on pred njima odlazio i dolazio. Šaul reče Davidu: “Evo, dat ću ti svoju najstariju kćer Merabu za ženu. Ali se ti moraš iskazati kao junak i voditi Gospodnje ratove.” Šaul je naime mislio: “Ja sam ne ću staviti ruku na njega, nego neka Filistejci stave na njega ruku!” David odvrati Šaulu: “Tko sam ja i što je moj rod, obitelj mojega oca u Izrćlu, da budem kraljev zet?” A kad dođe vrijeme da se Šaulova kći Meraba da Davidu, dadoše je Adrielu iz Mehole za ženu. Šaulova kći Mikala ljubila je Davida. Kad to javiše Šaulu, bilo mu je pravo. Šaul je naime mislio: “Dat ću mu je. Ali će mu ona biti propast, i ruka Filistejaca doći će na njega.” I Šaul reče Davidu: “S drugom mi sada možeš biti zet.” I Šaul zapovjedi svojim dvoranima: “Govorite Davidu povjerljivo i recite mu: Eto, omilio si kralju, i svi njegovi dvorani te vole. Sad možeš biti kraljev zet.”. Kad su Šaulovi dvorani Davidu tako govorili, David odvrati: “Mislite li vi da je tako lako biti kraljev zet? Ta ja sam siromah i malen čovjek.” Kad Šaulovi dvorani dojaviše Šaulu: “Tako i tako rekao je David”, odgovori Šaul: “Priopćite Davidu: Kralj ne želi nikakva drugoga ženidbenog dara, nego samo sto prednjih kožica filistejskih, da se tako osveti kraljevim neprijateljima.” Tako je mislio Šaul da rukom Filistejaca ukloni s puta Davida. Kad njegovi dvorani Davidu priopćiše te riječi, David se složio s tim da tako postane kraljev zet. Još prije nego što je vrijeme isteklo, ustade David, ode sa svojim ljudima i pobi dvjesta Filistejaca. David donese njihove prednje kožice i prebroji ih pred kraljem, da postane kraljev zet. Tada mu Šaul dade svoju kćer Mikalu za ženu. Šaul tad jasno vidje da je Gospodin bio s Davidom. I Šaulova kći Mikala ljubila ga je. A Šaul se bojao Davida sve više. Tada Šaul postade neprijatelj Davidov zauvijek. Kad bi filistejski knezovi izišli u boj, imao je David, kada bi god izišao, više uspjeha negoli svi drugi Šaulovi vojskovođe, tako da je njegovo ime postalo slavno. Šaul je govorio svojemu sinu Jonatanu i svima svojim dvoranima o tome da će ubiti Davida. A jer je Jonatan, Šaulov sin, bio Davidu vrlo odan, javi to Jonatan Davidu i reče: “Moj otac Šaul namjerava te ubiti. Zato se čuvaj sutra rano, povuci se u koje skrovište i sakrij se! Ja ću izići i u polju, gdje ti budeš, stajat ću uz svog oca i govoriti o tebi s ocem. Što doznam, javit ću ti.” A Jonatan je govorio pred svojim ocem Šaulom samo dobro o Davidu. On mu reče: “Neka se kralj ne ogriješi o svojega slugu Davida! Jer on tebi nije ništa skrivio, štoviše, djela su njegova vrlo dobra za te. On je svoj život stavio na kocku i ubio Filistejca. Tako je dao svemu Izrćlu veliku pobjedu. Ti si to vidio i radovao si se. Zašto da se dakle ogriješiš o krv nedužnu i ubiješ Davida ni za što?” Šaul posluša Jonatana. I zakle se Šaul: “Tako živ bio Gospodin, on ne će poginuti!” I Jonatan dozva Davida i kaza mu sve to. Tada dovede Jonatan Davida k Šaulu. I on ostade kao prije u njegovoj blizini. Kad je rat ponovno buknuo, David iziđe na polje, borio se s Filistejcima i porazio ih veoma, tako da su nagnuli pred njim u bijeg. Jednoga dana opet napade Šaula zao duh poslan od Gospodina. Sjedio je u svojoj palači i imao sulicu u ruci, a David je udarao u harfu. I Šaul htjede Davida svojom sulicom pribiti uza zid. Ali se on izmače Šaulu, te sulica udari u zid. David pobježe i uteče. One noći posla Šaul ljude Davidovoj kući, da ga čuvaju i drugog jutra ubiju. Ali Mikala, Davidova žena, javi mu to i reče: “Ako se još noćas ne skloniš na sigurno mjesto, sutra si lešina.” I Mikala spusti Davida kroz prozor. On pobježe i umakne. Mikala uze terafim, stavi ga u postelju, prekri mu glavu pleterom od kozje dlake i pokri ga pokrivačem. Kad Šaul posla ljude da uhvate Davida, ona im reče: “Bolestan je.” Ali Šaul posla ljude natrag, da vide Davida, i zapovjedi: “Donesite mi ga u postelji, da ga ubijem!” Kad poslani dođoše, a ono terafim u postelji, oko glave mu pleter od kozje dlake. I reče Šaul Mikali: “Što me tako prevari i pusti mog neprijatelja da umakne. te se skloni na sigurno mjesto?” Mikala odvrati Šaulu: “On mi zaprijeti: Pusti me ili ću te ubiti!” Nakon što je David bio bijegom umakao, ode k Samuelu u Ramu i ispripovjedi mu sve što mu je bio učinio Šaul. Tada ode sa Samuelom, i stanovali su u proročkoj kući. Kad se javilo Šaulu: “David je u proročkoj kući u Rami”, posla Šaul ljude da uhvate Davida. Kad oni ugledaše zbor proroka i njima na čelu Samuela u zanosu, dođe Duh Božji i na poslanike Šaulove pa i oni padoše u zanos. Kad to javiše Šaulu, posla on druge poslanike, ali i oni padoše u zanos. I Šaul posla po treći put poslanike, ali i oni padoše u zanos. Tada on sam pođe u Ramu. Kad dođe k velikom zdencu kod Sekua, upita: “Gdje su Samuel i David?” Odgovoriše mu: “U proročkoj kući u Rami.” Pođe dakle odatle k proročkoj kući u Rami. Ali i na njega dođe Duh Božji, tako da je otišao dalje u zanosu, dok nije stigao do proročke kuće u Rami. I on skine gornju haljinu sa sebe i bio je u zanosu pred Samuelom. Cijeli dan i cijelu noć ležao je tamo bez haljine. Zato se govori: “Je li i Šaul među prorocima?” A David pobježe iz proročke kuće u Rami i vrati se kući. On reče Jonatanu: “Što sam počinio? U čemu je moja krivnja i moj prekršaj protiv tvojega oca da me hoće ubiti?” On mu odvrati: “Sačuvaj Bože! Ne ćeš ti umrijeti. Eto, moj otac ne čini ništa: ni važno, ni nevažno, a da meni ne kaže. Zašto bi mi to tajio moj otac? Nema ništa od toga.” Ali mu David opet ustvrdi: “Tvoj otac zna veoma dobro da me ti voliš. Zato reče sebi: To ne treba doznati Jonatan, da se ne ražalosti. Ali tako živ bio Gospodin i ti, između mene i smrti samo je jedan korak!” Jonatan odvrati Davidu: “Ako što zaželiš, ja ću ti učiniti.” I David predloži Jonatanu ovo: “Znaš, sutra je mlađak mjesec. Tad moram sjediti s kraljem za stolom. Ali pusti me da idem: Sakrit ću se u polju do treće večeri. Opazi li tvoj otac da me nema, ti mu reci: David me je zamolio da može otići za svoj očinski grad Betlehem. Tamo je naime godišnja žrtva za svu njegovu obitelj. Ako kaže: Dobro, onda je miran tvoj sluga. Ako li se razgnjevi, onda znaj da je nesreća u njega zaključena stvar. Iskaži u savezu sa svojim slugom, ako je kakva krivnja na meni, ubij me ti, ali me ne izručuj svojemu ocu!” A Jonatan odvrati: “Bože sačuvaj! Ako doznam da je moj otac naumio na te svaliti nesreću, ja ću to tebi bez sumnje dojaviti.” David odvrati Jonatanu: “Tko će mi dojaviti ako ti je tvoj otac odgovorio što zlo za mene?” A Jonatan reče Davidu: “Hajde, iziđimo u polje!” Kad su obojica bili izišli u polje, reče Jonatan Davidu: “Gospodine, Bože Izrćlov! Kad sutra u ovo doba ili prekosutra saznam od svojega oca da je dobro po Davida, i ako tad ne pošaljem k tebi i ne javim ti, neka Gospodin za to kazni Jonatana! Ako li otac moj bude naumio da na te svali nesreću, ja ću i to javiti i otpremit ću te. Otići ćeš u miru. Gospodin će biti s tobom, kao što je bio s mojim ocem. Ako ja onda još budem živ, iskaži mi milosrđe Gospodnje! A budem li već mrtav, ne uskrati nikada mojoj kući svoju naklonost, ni onda kad Gospodin istrijebi sve Davidove neprijatelje sa zemlje. Neka onda ima Jonatan savez s Davidovom kućom, a Gospodin neka se osveti Davidovim neprijateljima.” Tada se zakle Jonatan još jednom Davidu svojom ljubavlju prema njemu; jer mu je on bio odan srdačnom ljubavlju. \ Potom reče Jonatan: “Sutra je mlađak mjesec. Opazit će se da tebe nema, jer će tvoje mjesto ostati prazno. A prekosutra, istom, opazit će se da te nema. Tada pođi na mjesto gdje si se sakrio na dan onoga događaja, i sjedi tamo kod kamena! Ja ću odapeti tri strijele u njegovu blizinu, kao da gađam metu. Tada ću poslati momka rekavši: Idi, traži strijele! Viknem li onda momku: Strijele leže za tobom ovamo bliže, digni ih!? tada dođi jer nisi u opasnosti, i nema ništa, tako živ bio Gospodin! Ali viknem li momku: Strijele leže pred tobom tamo dalje!? tada idi, jer te šalje Gospodin. Za ovo što mi, ja i ti, rekosmo među sobom, Gospodin je svjedok između mene i tebe dovijeka.” Nato se David sakri u polju. Kad dođe mlađak mjesec, sjede kralj za gozbu. Kralj sjede na svoje obično mjesto, na mjesto uza zid. Jonatan je bio uzeo nasuprot mjesto, Abner je sjedio uz Šaula, a Davidovo mjesto je ostalo prazno. Šaul ne reče ništa onaj dan jer je mislio: “Nešto mu se dogodilo, bit će da nije čist, jer se nije dao očistiti.” A kad drugi dan iza mjeseca mlađaka ostade opet prazno Davidovo mjesto, upita Šaul svojega sina Jonatana: “Zašto Jišajev sin ne dođe na objed ni jučer ni danas?” Jonatan odgovori Šaulu: “David je od mene izmolio sebi dopust u Betlehem. Rekao je: Pusti me, jer imamo obiteljsku žrtvu u gradu. Pozvao me je moj brat. Ako mi, eto, hoćeš iskazati dobru uslugu, pusti me da odem i da posjetim svoju braću! Zato nije došao na kraljev objed.” Tada se razgnjevi Šaul na Jonatana i reče mu: “Ti izrode i nepokorni čovječe! Znam dobro da letiš za Jišajevim sinom, na porugu i sramotu svoju i svoje majke. Jer dokle živi na zemlji sin Jišajev, ne ćeš se utvrditi ni ti ni tvoje kraljevstvo. Odmah pošalji tamo i dovedi ga k meni; jer je on dijete smrti!” \ A Jonatan odgovori svom ocu Šaulu: “Zašto da umre? Što je skrivio?” Tada Šaul zavitla sulicu na nj, da ga probode. I upozna Jonatan da je njegov otac naumio ubiti Davida. Sav gnjevan ustade Jonatan od stola. Drugog dana mjeseca mlađaka nije jeo ništa; jer je tugovao za Davidom, kad ga je njegov otac bio izgrdio. \ Ujutro iziđe Jonatan u polje, kako je bio ugovorio s Davidom. Pratio ga je jedan mladi sluga. On reče sluzi: “Trči i nađi strijele koje odapinjem!” Dok je momak trčao, odapne on strijele preko njega. Kad momak dođe na mjesto na kojem su ležale strijele što ih je bio odapeo Jonatan, viknu Jonatan za momkom: “Strijele leže ispred tebe, tamo dalje!” Još viknu Jonatan za momkom: “Brže, pohitaj! Ne stoj!” Sluga Jonatanu podiže strijele i donese ih svojemu gospodaru. Sluga nije znao ništa, samo su Jonatan i David znali što je. Jonatan preda svoje oružje sluzi, koji je bio s njim, i reče mu: “Idi, odnesi to u grad!” Kad je sluga bio otišao, diže se David u pozadini, baci se ničice na zemlju na lice i pokloni se tri puta. Potom se poljubiše, i plakali su privijeni jedan uz drugoga; osobito je David plakao vrlo gorko.\ Tada Jonatan reče Davidu: “Idi u miru! Što smo obojica prisegli u ime Gospodnje, za to je Gospodin svjedok između mene i tebe, između mojih i tvojih potomaka, dovijeka!” Nato ustade David i ode, a Jonatan se vrati u grad. David se zaputi u Nob k svećeniku Ahimeleku. Ahimelek dođe Davidu radosno ususret i upita ga: “Zašto dolaziš sam? Zar nema nikoga s tobom?” David odgovori svećeniku Ahimeleku: “Kralj mi je naložio i rekao mi: Nitko ne smije ništa znati zašto te šaljem i što sam ti naložio! Zato sam poslao ljude u to i to mjesto. Što upravo imaš pri ruci? Daj mi pet kruhova ili drugo što se nađe!” Svećenik odvrati Davidu: “Nemam pri ruci običnoga kruha, ovdje je samo sveti kruh. Jesu li se ljudi suzdržali od žena?” David odvrati svećeniku: “Sigurno! Žene su nam u posljednje vrijeme bile uskraćene. Kad sam pošao, bilo je tijelo slugu čisto, premda je bio običan pothvat. Sigurno im je danas tijelo čisto.” Tada mu svećenik dade sveti kruh, jer tamo nije bilo drugoga kruha osim postavljenih kruhova, što su bili uzeti ispred Gospodina, da se postavi svježi kruh u dan kad oni budu uzeti. A tada je ondje bio jedan od Šaulovih slugu zadržan u svetištu pred Gospodinom, Idumejac po imenu Doeg, nadglednik Šaulovih pastira. David upita Ahimeleka: “Imaš li ovdje kakvu sulicu ili mač? Nisam naime mogao uzeti sa sobom ni svojega mača ni oružja, jer je nalog kraljev bio vrlo hitan.” Svećenik odgovori: “Mač Filistejca Golijata, kojega si ubio u terebintskoj dolini, leži, uvijen u platno, iza efoda. Ako ga hoćeš uzeti, uzmi ga, jer drugoga ovdje nema.” David odvrati: “Njemu nema slična. Daj mi ga!” I David se podiže i pobježe u onaj dan od Šaula i pođe gatskomu kralju Akišu. A dvorani Akišovi mu rekoše: “To je David, kralj zemlje! To je onaj o kojemu su, plešući, pjevali: Šaul pogubi svoju tisuću, a David svojih deset tisuća.” David se zamisli nad tim riječima i poboja se vrlo Akiša, gatskoga kralja. Zato se pretvarao pred njima i kretao se je među njihovim rukama kao da je smušen. Šarao je po vratima i puštao je slinu niz svoju bradu. Tada reče Akiš svojim dvoranima: “Eto vidite da je čovjek lud. Što mi ga dovedoste? Zar nemam dosta ludih te mi dovedoste njega, da luduje preda mnom? Zar taj da dođe u moju kuću?” Tako David ode otamo i skloni se u pećinu Adulam. Kad to saznaše njegova braća i sva njegova obitelj, dođoše tamo k njemu. I okupiše se oko njega svi što su bili potlačeni, zaduženi i nezadovoljni, i on im posta poglavica. Jedno četiri stotine ljudi mu se pridruži. Otamo ode David u Mispu u Moapskoj i zamoli moapskog kralja: “Ne bi li smjeli moj otac i majka ostati kod vas, dok doznam što će Bog učiniti sa mnom?” Tako ih ostavi kod moapskog kralja. Oni ostaše kod njega, dok je David bio u gorskoj tvrđavi! A kad prorok Gad reče Davidu: “Nemoj ostati u gorskoj tvrđavi! Ustani i idi u zemlju Judinu!”, diže se David i ode u Heretsku šumu. Kad doču Šaul da su se pojavili David i ljudi što su bili s njim? Šaul je upravo sjedio u Gibei pod tamariskom na visini, sa sulicom u ruci, a sve njegove sluge stajale su oko njega? reče Šaul slugama koji su bili oko njega: “čujte, sinovi Benjaminovi! Hoće li vam svima Jišajev sin darovati njive i vinograde, hoće li vas sve učiniti tisućnicima i stotnicima pa ste se svi urotili protiv mene i nitko mi nije dojavio kad se je moj sin složio sa sinom Jišajevim? Nitko se od vas nije sažalio nada mnom i dojavio kad je moj sin pobunio mojega slugu protiv mene, kao što je to sada.” Edomac Doeg, koji je stajao s dvoranima Šaulovim, uze riječ i reče: “Vidio sam gdje Jišajev sin dođe u Nob k Ahimeleku, Ahitobovu sinu. Ovaj upita za nj Gospodina i dade mu hrane. I dade mu mač Filistejca Golijata.” Tada kralj dade dozvati svećenika Ahimeleka, sina Ahitubova, i svu njegovu obitelj, svećenike što su bili u Nobu. Kad svi oni dođoše kralju, reče Šaul: “čuj, sine Ahitubov!” A on odgovori: “Evo me, gospodaru!” Šaul ga upita: “Zašto ste se urotili protiv mene, ti i Jišajev sin? Dao si mu kruha i mač i pitao si Boga za nj, tako da je on kao neprijatelj mogao izaći protiv mene, kao što je on to sada?” Ahimelek odvrati kralju: “Tko je između svih slugu tvojih tako pouzdan kao David? Zet kraljev, zapovjednik tvoje tjelesne straže, poštovan u tvojoj kući! Zar sam onoga dana prvi put pitao Boga za nj? Nipošto! Neka ipak kralj ne podmeće ništa svojemu sluzi i cijeloj njegovoj obitelji! Jer tvoj sluga nije od svega toga ništa znao.” Ali kralj odvrati: “Ti moraš umrijeti, Ahimeleče, ti i sva tvoja obitelj!” I kralj zapovjedi slugama što su stajali oko njega: “Hajde! Pogubite Gospodnje svećenike! Jer su i oni pomogli Davidu i nisu mi javili, premda su znali da je on bio u bijegu.” Ali su se kraljeve sluge skanjivale podići ruku da pogube Gospodnje svećenike. Tada zapovjedi kralj Doegu: “Hajde! Pogubi ti svećenike!” I Idumejac Doeg pristupi i pogubi svećenike. Osamdeset i pet ljudi koji su nosili laneni oplećak pobi onoga dana. Svećenički grad Nob pobi on oštricom mača: ljude i žene, djecu i dojenčad, goveda, magarce i ovce pobi oštricom mača. Samo jedan jedini sin Ahimeleka, Ahitubova sina, po imenu Ebjatar, uteče i pobježe Davidu. Ebjatar javi Davidu: “Šaul dade poubijati Gospodnje svećenike.” Tada reče David Ebjataru: “Znao sam tada, kad je Idumejac Doeg bio tamo, da će on to izdati Šaulu. Ja sam kriv za sve ljudske živote u tvojoj obitelji. Ostani kod mene! Ne boj se! Jer tko traži moj život, tražit će i tvoj. Kod mene si siguran.” Javiše Davidu: “Filistejci opsjedaju Keilu i haraju gumna.” David upita Gospodina: “Trebam li ići i udariti na te Filistejce?” Gospodin odgovori Davidu: “Idi, pobij Filistejce i izbavi Keilu.” A ljudi Davidovi rekoše mu: “Evo, nas je ovdje u Judi već vrlo strah, pa kako da još idemo u Keilu protiv Filistejaca?” David još jednom upita Gospodina i Gospodin mu odgovori: “Ustani i idi u Keilu, jer ću predati Filistejce u tvoju ruku!” Nato ode David sa svojim ljudima u Keilu, udari na Filistejce, otjera im stoku i ljuto ih pobi. Tako izbavi David stanovnike u Keili. Kad Ebjatar, sin Ahimelekov, pobježe k Davidu u Keilu, bio je sa sobom donio oplećak. Kad javiše Šaulu da je David otišao u Keilu, Šaul pomisli: “Bog mi ga je izručio u ruke; jer se je sam zatvorio otišavši u grad koji ima vrata i prijevornice.”\ Stoga Šaul podiže sav narod u vojsku, da ide na Keilu i zatvori Davida i njegove ljude. Kad David dozna da mu Šaul kuje zlo, zamoli svećenika Ebjatara: “Donesi ovamo oplećak!” Tada reče David: “Gospodine, Bože Izrćlov! Doznao je tvoj sluga da Šaul namjerava poći u Keilu, da uništi grad zbog mene. Hoće li me stanovnici Keile njemu izručiti? Hoće li doći Šaul, kao što je čuo tvoj sluga? Gospodine, Bože Izrćlov, objavi to svom sluzi!” Gospodin odgovori: “Doći će.” David upita dalje: “Hoće li stanovnici Keile mene i moje ljude izručiti Šaulu?” Gospodin odgovori: “Oni će vas izručiti.” Tada se David podiže sa svojim ljudima, oko šest stotina ljudi. Oni ostaviše Keilu i četovaše ovamo i onamo. Kad Šaulu javiše da je David umakao iz Keile, tad ne htjede ići. David se je zadržavao u pustinji na gorskim visinama, osobito je boravio na gori u pustinji Zifu. Šaul ga je cijelo vrijeme tražio, ali ne dade Bog da on padne u njegove ruke. Znao je David da je Šaul bio izišao kako bi mu radio o glavi. Dok se je David nalazio u Horši u pustinji Zifu, podiže se sin Šaulov Jonatan, ode k Davidu u Horši, i ohrabri ga u Bogu rekavši mu: “Ne boj se! Jer te ne će pogoditi ruka mojega oca Šaula, nego ćeš ti postati kralj nad Izrćlom, a ja ću biti drugi za tobom. I moj otac Šaul to zna.” Tada sklopiše oba savez pred Gospodinom. David je ostao u Horši, a Jonatan se vratio kući. Jednoga dana dođoše Zifejci k Šaulu u Gibeu i javiše: “David se krije kod nas na gorskim visinama kod Horše, na brdu Hakili, što leži južno od pustinje. Pa dođi, kralju, kad ti bude volja! Naše će onda biti da ga predamo u ruke kralju.” Šaul odgovori: “Gospodin neka vas blagoslovi što me požaliste! Idite sada, pripazite još točnije i brižno istražite mjesto njegova boravka! Tko ga je ondje vidio? Jer mi rekoše da je vrlo lukav. Istražite točno sva skrovišta u kojima se krije! Onda mi se svakako vratite! Ja ću tad poći s vama, i ako još bude u zemlji, pronaći ću ga među svim tisućama Judinim.” Tada ustadoše i odoše u Zif prije Šaula. David se je nalazio tada sa svojim ljudima u pustinji Maonu, u ravnici južno od pustinje. I Šaul iziđe sa svojim ljudima da bi ga tražio. čim to javiše Davidu, ode on u Selu, što leži u pustinji Maonu. Kad to sazna Šaul, ode za Davidom u pustinju Maon. Šaul je išao jednom stranom planine, David sa svojim ljudima drugom stranom. David je hitao da umakne Šaulu, a Šaul je sa svojim ljudima bio upravo spreman opkoliti Davida i njegove ljude i pohvatati ih. Tada stiže glasnik Šaulu i javi: “Dođi brže! Filistejci navališe na zemlju.” Nato Šaul odustade od proganjanja Davida i ode protiv Filistejaca. Zato se prozva ono mjesto “Stijena rastave.” David ode s tog mjesta i zaustavi se na engadskim gorskim visinama. Kad se Šaul bio vratio nakon proganjanja Filistejaca, javiše mu: “David je sada u engadskoj pustinji.” Tada Šaul uze tri tisuće izabranih ljudi iz svega Izrćla i diže se kako bi tražio Davida i njegove ljude istočno od kozorogovih stijena. Kad putem dođe k ovčjim torovima, bila je tamo pećina. Šaul uđe u nju da obavi što je trebao. A David i njegovi bili su se nastanili u dnu te pećine. Davidovi ljudi rekoše mu: “Eto, ovo je dan za koji ti reče Gospodin: Evo! Predat ću ti u ruke tvojega neprijatelja da učiniš s njim što te volja!” David ustade te neopaženo odsiječe skut Šaulova plašta. Ali poslije osjeti David grižnju savjesti, što je bio odsjekao rub plašta Šaulu, i reče svojim ljudima: “Gospodin neka me očuva da tako što učinim svojemu gospodaru, Gospodnjem pomazaniku, i da podignem ruku svoju na nj! Jer on je Gospodnji pomazanik.” I ukori David svoje ljude i ne dopusti im da ustanu na Šaula. Kad je Šaul bio ostavio pećinu i pošao dalje svojim putem, ustade David, iziđe iz pećine i povika za Šaulom: “Gospodaru i kralju moj!” Kad se okrenu Šaul, baci se David licem na zemlju i pokloni mu se. Tada viknu David Šaulu: “Zašto slušaš što ti kažu ljudi koji govore da David misli na tvoju propast? Evo, na današnji dan vidio si vlastitim očima da te je Gospodin u pećini bio predao u moje ruke. Nagovarali su me da te ubijem. Ali sam te poštedio i rekao: Ne ću dići svoje ruke na svojega gospodara, jer on je Gospodnji pomazanik. A evo, oče moj, pogledaj rub svojega plašta u mojoj ruci! Po tome što sam odsjekao samo rub od tvojega plašta, a tebe nisam ubio, možeš jasno spoznati da ne mislim na zloću i izdaju i da se ne ogrješujem o tebe, premda mi ti radiš o glavi. Gospodin neka bude sudac između mene i tebe, Gospodin neka me osveti od tebe? ali ruka se moja ne će podići na te. Već stara poslovica kaže: Samo od bezbožnika izlazi bezbožnost. Ali moja ruka ne će biti protiv tebe. Za kim to izlazi kralj Izrćlov? Koga progoniš? Mrtva psa. Buhu jednu. Pa neka Gospodin bude sudac i neka rasudi između mene i tebe! On neka pogleda za pravednikom, neka vodi stvar i neka mi pribavi pravo protiv tebe!” Kad David izgovori sve riječi Šaulu, Šaul povika: “To je tvoj glas, sine moj Davide!” I Šaul stane glasno plakati. On reče Davidu: “Ti si bolji od mene; jer ti meni iskazuješ dobro, a ja sam tebi činio zlo.\ Danas si mi, eto, pokazao što si mi dobra iskazao: Nisi me ubio, premda me Gospodin dade tebi u ruke. Tko bi, stigavši svog neprijatelja, pustio da on mirno ode svojim putem? Gospodin neka ti iskaže dobro za ovo što si mi danas učinio! Sad znam sigurno da ćeš biti kralj i da će po tebi postojati Izrćlovo kraljevstvo. Zato mi se sada zakuni Gospodinom da ne ćeš istrijebiti mojih potomaka iza moje smrti i da ne ćeš mojega imena iskorijeniti iz moje očinske kuće!” David se zakle Šaulu. Tada se Šaul vrati kući, a David ode sa svojim ljudima na gorsku visinu. Uto umre Samuel. Sav se Izrćl skupi i održa mu tugovanje. Pokopaše ga kod njegove kuće u Rami. Jednoga dana ustade David i siđe u pustinju Paran. U Maonu je živio čovjek koji je imao imanje u Karmelu. čovjek je bio vrlo bogat. Posjedovao je tri tisuće ovaca i tisuću koza. On je upravo bio u Karmelu zaposlen striženjem ovaca. čovjek se je zvao Nabal, njegova žena Abigajila. Žena je bila mudra i vrlo lijepa, a čovjek surov i opak, pravi Kalebovac. I kad David u pustinji dozna da Nabal striže svoje ovce, posla tamo deset ljudi. David je dao ljudima ovaj nalog: “Idite u Karmel, pođite k Nabalu, pozdravite ga od mene i uz pozdrav mu recite: Blago tebi, blago tvojoj kući i blago svemu što posjeduješ! čuo sam, eto, da imaš striženje ovaca. Pastiri su se tvoji zadržavali među nama. Nismo im nikada ništa nažao učinili. Nikada im nije ništa nestalo dok su god bili u Karmelu. Pitaj samo svoje sluge, oni ti to mogu potvrditi. Zato budi dobar ovim ljudima! Dolazimo u svečan dan. Daj, dakle, svojim slugama i svojemu sinu Davidu što ti dođe do ruke!” Kad dođoše Davidovi ljudi, kazaše Nabalu sve to u ime Davidovo. Onda su čekali. A Nabal odgovori Davidovim ljudima: “Tko je David? Tko je Jišajev sin? Danas ima dosta slugu što bježe od svojih gospodara. Zar da uzmem svoj kruh, vodu i stoku što sam je zaklao za svoje strigače i da to dam ljudima za koje ne znam ni odakle su došli?” Davidovi se ljudi zaputiše natrag i vratiše se kući. Kad dođoše Davidu, javiše mu sav slučaj. Odmah zapovjedi David svojim ljudima: “Svaki neka pripaše svoj mač!” Svaki pripasa svoj mač; i David pripasa svoj mač. Onda iziđoše, pod Davidovim vodstvom, jedno četiri stotine ljudi; dvjesta ih osta kod prtljage. \ Međutim, jedan od slugu dojavi Nabalovoj ženi Abigajili: “Upravo je David iz pustinje poslao glasnike da pozdrave našega gospodara; a on ih otjera.\ A ti su nam ljudi bili vrlo dobri. Nikada nam nisu ništa nažao učinili. Nikada nam nije ništa nestalo dokle smo god išli u njihovoj blizini, kad smo bili na polju. Bili su dakle zid oko nas danju i noću, dokle smo god čuvali ovce u njihovoj blizini. Pa promisli i vidi što ćeš učiniti; jer je gotovo zlo gospodaru našemu i cijeloj njegovoj kući. On je sam odveć opak da bi se s njim moglo govoriti.” \ Brže uze Abigajila dvjesta kruhova, dvije mješine vina, pet zgotovljenih ovaca, pet mjerica pržena žita, sto grozdova osušenih i dvjesta gruda suhih smokava, natovari sve na magarce i zapovjedi slugama, a da nije ništa rekla svojemu mužu Nabalu: “Hajdete naprijed; ja ću odmah doći za vama!”\ Kad je ispod gore jahala na magarcu, dođe joj upravo ususret David sa svojim ljudima. Tada se ona susretne s njima. A David je mislio: “Uzalud sam tome čovjeku čuvao u pustinji sav njegov posjed. Nikada mu ništa nije nestalo od svega imanja. Sad on vraća zlo za dobro. To i to neka Bog učini Davidovim neprijateljima ako mu od svega što ima ostavim do zore išta muško!” Kad Abigajila ugleda Davida, siđe brže s magarca, baci se pred Davida ničice na svoje lice i duboko se pokloni. Tada mu pade k nogama i povika: “Uzimam na sebe tu krivnju, gospodaru moj! Daj, molim, da pred tobom govori tvoja sluškinja! Poslušaj riječi svoje sluškinje! Gospodaru moj, ne gledaj ništa na toga opakog čovjeka, Nabala; jer što kaže njegovo ime, to je on. Luđak se zove i on je pun ludosti. Ja, tvoja sluškinja, nisam vidjela ljude što si ih poslao, gospodaru moj!\ Sada, gospodaru moj, tako živ bio Gospodin i tako živ bio ti. Gospodin te je očuvao od toga da krvlju i samovoljno pribaviš sebi pravdu. Neka kao Nabalu bude onima koji su tebi neprijatelji i koji protiv tebe, gospodaru moj, zlo misle! A ovaj dar, što ti ga je tvoja sluškinja sa sobom donijela, gospodaru moj, određen je za ljude koji tebe, gospodaru moj, prate na tvojim putovima. Oprosti svojoj sluškinji za njezin prijestup! Gospodin će tebi, gospodaru moj, utemeljiti kuću što ima opstanak jer ti, gospodaru moj, vojuješ Gospodnje bojeve. Pa neka se na tebi ne nađe nikakva nepravda, dokle god živiš! Ako se tko digne da te progoni i da ti radi o glavi, to neka tvoj život, gospodaru moj, netaknut bude očuvan u svežnju života kod Gospodina, Boga tvojega! A život tvojih neprijatelja neka on baci kao iz praćke! Kad onda Gospodin tebi, gospodaru mojemu, dade svako dobro što ga je obećao, i postavi te knezom nad Izrćlom, tad ne će tebi, gospodaru moj, biti spoticanja zbog grižnje savjesti da si prolio krv ni za što i da si samovoljno sebi, gospodaru moj, pribavio pravdu. Kad onda Gospodin tebi, gospodaru moj, udijeli sreću, tad se spomeni i svoje sluškinje!” David odvrati Abigajili: “Neka je blagoslovljen Gospodin, Bog Izrćlov, koji te sada posla meni ususret! Neka je blagoslovljena tvoja mudrost i neka si blagoslovljena ti sama, koja me odvrati sada od toga, da ne idem na krv i da samovoljno ne pribavim sebi pravdu! Jer tako živ bio Gospodin, Bog Izrćlov, koji me očuvao od toga da ti učinim zlo. Da mi nisi brže izišla ususret, ne bi Nabalu ostalo do zore ništa muško!” Nato primi David iz njene ruke što im je bila sa sobom donijela, i reče joj: “Vrati se u miru natrag kući! Eto, poslušah te i pogledah te.” Kad se Abigajila vrati kući k Nabalu, bila je upravo gozba u njegovoj kući, prava kraljevska gozba. Nabal je bio u najboljem raspoloženju i već vrlo pijan. Zato mu ona ne ispripovjedi ništa do jutra. A ujutro, kad se Nabal bio otrijeznio, priopći mu žena što se je dogodilo. Tada mu obamre srce u tijelu, i on postade kao kamen. Poslije nekih deset dana udari Gospodin Nabala te umre. Kad doču David da je Nabal mrtav, povika: “Neka je blagoslovljen Gospodin, koji osveti pogrdu nanesenu mi od Nabala i mene, svojega slugu, zadrža od zla! Gospodin pusti da zloća Nabalova padne natrag na njega samoga.” Jednoga dana posla David i poruči Abigajili da će je uzeti za ženu. Davidovi ljudi dođoše k Abigajili u Karmel i rekoše joj: “David nas šalje k tebi; on bi te htio uzeti za ženu.” \ Tada ona ustade, pokloni se licem do zemlje i reče: “Sluškinja je tvoja rado spremna da bude tvoja ropkinja i da pere noge slugama svojega gospodara.” Potom brže ustade Abigajila i sjede na magarca. Pet njezinih djevojaka ju je pratilo. Tako pođe ona za Davidovim glasnicima i postade mu žena. Iz Jizreela dovede sebi David Ahinoamu. Tako postadoše obje njegove žene. A Šaul je bio međutim svoju kćer Mikalu, Davidovu ženu, dao Paltiju, Laišovu sinu iz Galima. Zifejci dođoše k Šaulu u Gibeu i javiše: “David se krije na hakilskom brdu na kraju pustinje.” Tada se Šaul zaputi i siđe u pustinju Zif s tri tisuće izabranih Izrćlaca, da traži Davida u pustinji Zif. Šaul se utabori na Hakilskom brdu, što leži na kraju pustinje na putu, a David je bio u pustinji. Kad opazi da Šaul ide za njim u pustinju, posla David uhode i dozna da je Šaul već tamo. Tada se David podiže i stiže na mjesto gdje se je utaborio Šaul. David je mogao vidjeti mjesto na kojem je ležao Šaul sa svojim vojskovođom Abnerom, Nerovim sinom. Šaul je naime ležao u vojnom logoru, a vojska se je utaborila oko njega. Tada se David obrati Hetitu Ahimeleku i Abišaju, sinu Sarvijinu, Joabovu bratu, i upita: “Tko će sići sa mnom k Šaulu u tabor?” Abišaj odgovori: “Ja ću sići s tobom.” Tako se David i Abišaj došuljaše noću k ljudima. Šaul je ležao i spavao u vojnom logoru. Koplje mu pokraj glave zabodeno u zemlju. Abner i vojska ležali su oko njega. Abišaj reče Davidu: “Danas ti dade Bog tvojega neprijatelja u ruke. Zato pusti da ga pribodem njegovim kopljem za zemlju jednim jedinim udarcem. Ne trebam drugi.” A David odvrati Abišaju: “Ne ubijaj ga! Jer tko bi podigao ruku na Gospodnjega pomazanika, a da bi ostao nekažnjen?” ”Tako živ bio Gospodin”, nastavi David, “ili će ga Gospodin ubiti ili će doći njegov dan, kad mora umrijeti, ili će izići u rat i poginuti. Ali neka me sačuva Gospodin od toga da dignem ruku na Gospodnjega pomazanika! Uzmi dakle koplje pokraj njegove glave i čašu za vodu! Onda hajdemo!” I uze David koplje i čašu za vodu pokraj Šaulove glave i udaljiše se, a da to nitko nije vidio ni opazio, i nitko se nije probudio, štoviše, svi su spavali, jer je bio došao na njih dubok, od Gospodina poslan san. David ode onda na drugu stranu i stade na nekoj udaljenosti navrh brda, tako da je među njima bio velik prostor. I povika David vojsci i Abneru, Nerovu sinu, ovako: “Što se ne odazivaš, Abnere?” Abner odvrati: “Tko si da buniš kralja?” David odvrati Abneru: “Ti si ipak junak. Nitko ti u Izrćlu nije jednak. Zašto ne paziš na kralja, svojega gospodara? Netko se je ušuljao kako bi ubio kralja, tvoga gospodara. Nije ti na čast što si učinio. Tako živ bio Gospodin, zaslužili ste smrt jer niste pazili na svojega gospodara, Gospodnjega pomazanika. Eto, gledaj gdje je kraljevo koplje i čaša za vodu što je bila pokraj njegove glave!” Tada prepozna Šaul Davidov glas i povika: “Je li to tvoj glas, sine moj Davide?” David odvrati: “Jest, gospodaru i kralju moj!” On nastavi: “Zašto progoni gospodar moj svojega slugu. Što sam učinio? Koja je krivnja u mojoj ruci? Kad bi ipak moj gospodar i kralj sad poslušao riječi svog sluge! Ako te Gospodin draži na mene, pa neka dobije žrtvu! Ako li su ljudi, neka su prokleti pred Gospodinom, jer me sad izgone da mi ne bude dijela na Gospodnjem posjedu, a kažu: Idi, služi drugim bogovima! Ne! Moja krv neka padne na zemlju daleko od Gospodnjega lica; jer kralj Izrćlov ide u lov za buhom, dok se na gorama lovi jarebica.” \ Šaul odgovori: “Krivo sam činio. Vrati se, sine moj Davide! Jer ti ne ću više nikada zlo činiti; jer je moj život bio danas dragocjen u tvojim očima. Eto, ludo sam radio i ogriješio sam se teško.” \ David odvrati na to: “Ovdje je kraljevo koplje. Neka dođe ovamo koji od slugu i neka ga uzme! Gospodin plaća svakome njegovu pravdu i vjernost. Gospodin te je danas predao u moje ruke. Ali ja ne htjedoh staviti svoju ruku na Gospodnjega pomazanika. Evo, kako je danas bio tvoj život dragocjen u mojim očima, tako neka bude moj život dragocjen u Gospodnjim očima! Neka me izbavi iz svake nevolje!” Tada povika Šaul Davidu: “Da si blagoslovljen, moj sine Davide! Ti ćeš to izvesti i imati uspjeha.” Nato ode David svojim putem, a Šaul se vrati kući. David reče sebi: “Jednoga dana ipak će me Šaulova ruka smaknuti. Ne preostaje mi ništa bolje nego da pobjegnem u zemlju Filistejaca. Tada će Šaul odustati od toga da me dalje traži po svemu Izrćlovu području, i tako ću ja izmaknuti njegovoj ruci.” Tako se podiže David i ode sa šest stotina ljudi što ih je imao uza se k Akišu, Maokovu sinu, gatskomu kralju. David se nastani kod Akiša u Gatu, on i njegovi ljudi, svaki sa svojom obitelju. David sa svoje obje žene, Ahinoamom od Jizreela i Abigajilom, Nabalovom ženom, iz Karmela. Kad javiše Šaulu da je David utekao u Gat, nije ga dalje progonio. A David reče Akišu: “Ako sam našao milost u tvojim očima, neka mi se da za boravište jedan grad u zemlji, da mogu ondje stanovati. čemu da tvoj sluga stanuje kod tebe u kraljevskom gradu?” I dade mu Akiš onoga dana Siklag. Zato Siklag pripada kraljevima Judinim do dana današnjega. I ostade David u zemlji Filistejaca jednu godinu i četiri mjeseca. David je sada izlazio sa svojim ljudima. Oni su udarali na Gešurce, Girzijce i Amalečane; jer su to bili od starine stanovnici zemlje od Telama do Šura i Egipta.\ Kad bi god David udario na zemlju, ne bi ostavio na životu ni ljude ni žene, uzeo bi ovce, goveda, magarce, deve i ruho, vratio bi se i došao opet k Akišu. Ako bi Akiš onda pitao: “Gdje ste ovaj put udarili?”, odgovorio bi David: “U južnoj zemlji Judinoj” ili “U južnoj zemlji jerahmeelskoj” ili “U južnoj zemlji kenijskoj.” Ljude i žene nije David ostavljao na životu zato da ih ne mora dovesti u Gat; jer je mislio: “Neka ne svjedoče protiv nas: Tako i tako činio je David.” Tako je postupao David za sve vrijeme što ga je proveo u zemlji Filistejaca.\ Akiš se pouzdavao u Davida, jer je mislio: “Omrznuo je svom narodu Izrćlu. Tako će mi biti sluga zauvijek.” U ono vrijeme skupiše Filistejci svoju vojsku, da udare na Izrćla. Akiš reče Davidu: “Znaj da ćeš ići sa mnom u rat, ti i tvoji ljudi.” David odgovori Akišu: “Dobro, sad ćeš vidjeti što može učiniti tvoj sluga.” Akiš odvrati Davidu: “Dobro, postavljam te zauvijek za svoga čuvara.” Samuel je bio umro, i sav je Izrćl održao tugovanje za njim. Pokopaše ga u njegovu gradu Rami. A Šaul je bio protjerao iz zemlje zaklinjače mrtvaca i vračare. Kad se Filistejci skupiše, iziđoše i kod Šunema se utaboriše, skupi i Šaul sve Izrćlce. Oni se utaboriše na Gilboi. Kad Šaul ugleda tabor Filistejaca, pade u tjeskobu i uplaši se veoma. Zato upita Šaul Gospodina. Ali mu Gospodin ne dade odgovora, ni u snu, ni preko Urima, ni preko prorokâ. Šaul zapovjedi svojim slugama: “Tražite mi ženu koja zaklinje mrtvace! Ja ću ići k njoj i upitati je.” Sluge mu odgovoriše: “Evo, u En Doru ima žena koja može zaklinjati mrtvace.” I Šaul se učini nepoznatim, odjene druge haljine i zaputi se praćen od dva čovjeka. Kad noću dođoše k onoj ženi, reče: “Vračaj mi zaklinjući mrtvace i daj dozovi mi onoga koga ti kažem!” Žena mu odvrati: “Pa ti znaš što je učinio Šaul. On je istrijebio u zemlji zaklinjače mrtvaca i vračare. Zašto mi stavljaš zamku, da me ubiješ?” Ali joj se Šaul zakle Gospodinom: “Tako živ bio Gospodin, ne će te u ovom slučaju pogoditi nikakva krivnja!” Tada ga upita žena: “Koga da ti dozovem?” On odgovori: “Dozovi mi Samuela!” Kad žena vidje Samuela, povika iza glasa: “Zašto si me prevario?”, viknu žena Šaulu. “Pa ti si Šaul.” Kralj joj odvrati: “Ne boj se! Pa što vidiš?” Žena odgovori Šaulu: “Nadljudsko biće vidjela sam gdje izlazi iz zemlje.” On je upita: “Kako izgleda?” Ona odgovori: “Star čovjek izlazi zaogrnut plaštem!” Na temelju toga Šaul zaključi da je to Samuel. On prignu lice k zemlji i baci se ničice. I Samuel upita Šaula: “Zašto si prekinuo moj mir i izazvao me?” Šaul odvrati: “U velikoj sam muci. Filistejci su u ratu protiv mene. A Bog se odvratio od mene i ne odgovara mi više ni preko proroka ni u snu. Zato pozvah tebe. Javi mi što da činim!” Samuel odgovori: “Što pitaš mene kad se Gospodin odvratio od tebe i postao tvoj neprijatelj? Gospodin ti je samo učinio što je unaprijed kazao preko mene. Gospodin trga iz tvoje ruke kraljevstvo i daje ga tvom suparniku Davidu. Kako nisi poslušao zapovijedi Gospodnje i nisi izvršio žestokoga njegova gnjeva na Amaleku, zato ti je danas Gospodin to učinio. I Izrćla predaje Gospodin s tobom u ruke Filistejcima. Sutra ćeš sa svojim sinovima biti kod mene. I Izrćlov će tabor predati Gospodin u ruke Filistejcima.” Tada pade Šaul odjednom na zemlju koliko je dug, toliko se uplašio Samuelovih riječi. Ionako nije više imao snage, jer cijeli dan i cijelu noć nije bio ništa jeo. Kad žena pristupi Šaulu i vidje da je toliko izvan sebe, reče mu: “Eto, sluškinja te je tvoja poslušala. Na kocku sam stavila svoj život i poslušala zapovijed koju si mi dao. A sada i ti poslušaj svoju sluškinju! Dat ću ti malo kruha. Pojedi ga, da se okrijepiš i da mogneš poći svojim putem!” A on ne htjede i reče: “Ne mogu ništa jesti.” A kad sa ženom navališe na nj i njegove sluge, posluša ih, ustade sa zemlje i sjede na jastuk. Žena je imala u kući ugojeno tele. Brže ga zakla. Onda uze brašna, umijesi ga i ispeče pogaču. To postavi pred Šaula i njegove sluge. Nakon što jedoše, digoše se i odoše iste noći. Filistejci skupiše svu svoju vojsku u Afek, a Izrćl se utabori kod izvora što leži u Jizreelu. I tako su filistejski knezovi išli sa svojim stotinama i tisućama, a i David je išao najposlije uz Akiša sa svojim ljudima. Rekoše filistejski knezovi: “Što će ovdje ti Hebreji?” Akiš odvrati filistejskim knezovima: “Pa to je David, sluga Šaula, izrćlskoga kralja. On je kod mene toliko godina i dana, i ne nađoh na njemu do danas ništa, otkako je prešao k meni.” Ali se knezovi filistejski razljutiše na nj i zatražiše od njega: “Pošalji natrag toga čovjeka! Neka se vrati na mjesto što si mu ga odredio! Neka ne ide s nama u rat, da nas ne izda u boju! čime bi mogao bolje opet omiljeti svojemu gospodaru negoli glavama ovih ljudi? Nije li to onaj David kojemu se u čast pjevalo plešući: Šaul pogubi svoju tisuću, a David svojih deset tisuća?” I dozva Akiš Davida i reče mu: “Tako živ bio Gospodin, ti si pošten. Meni bi bilo drago kad bi ti sa mnom izišao i borio se. Ja ne nađoh na tebi do danas ništa nepravedno, otkako si prešao k meni. Ali nisi po volji knezovima. Pa se eto vrati i idi s mirom kući! Ne čini ništa što se ne sviđa filistejskim knezovima!” David upita Akiša: “Ali što sam učinio i što si našao na svom sluzi otkako sam stupio u tvoju službu do dana današnjega da ne idem zajedno i da se ne borim protiv neprijatelja svog gospodara, kralja.” A Akiš odgovori Davidu: “Znam da si mi mio kao anđeo Božji. Ali filistejski knezovi izjavljuju: Neka on ne ide s nama u rat! Pa tako ustani sutra rano sa slugama svojega gospodara, što su došli s tobom! Ustanite rano, čim svane, pa idite!” I tako ustade David sa svojim ljudima sutradan rano, da se vrati u filistejsku zemlju. A Filistejci odoše prema gradu Jizreelu. Kad David sa svojim ljudima dođe treći dan u Siklag, bili su Amalečani upali u južnu zemlju i u Siklag, i bili su opljačkali Siklag i ognjem ga spalili. Žene i sve što je bilo tamo, mlado i staro, bili su zarobili, a da nikoga ne ubiše. Odvedoše ih sa sobom kad su odlazili. Kad David sa svojim ljudima dođe u grad, bio je grad pretvoren u pepeo i njegove žene, sinovi i kćeri bili su zarobljeni i odvučeni. David i njegovi ljudi počeše plakati u sav glas, dok više nisu mogli. Obje Davidove žene, Ahinoama iz Jizreela i Abigajila, Nabalova žena, iz Karmela, bile su zarobljene i odvučene. David je bio u velikoj muci, jer su ljudi govorili o tom da ga kamenuju, budući da je sav narod bio vrlo ogorčen zbog sinova i kćeri. Ali se David ohrabri u Gospodinu, svojemu Bogu. David zapovjedi dakle svećeniku Ebjataru, sinu Ahimelekovu: “Donesi mi oplećak!” Ebjatar donese oplećak Davidu. Tada upita David Gospodina: “Moram li potjerati tu razbojničku četu i hoću li je stići?” On mu odgovori: “Potjeraj! Sigurno ćeš ih stići i ljude osloboditi.” I diže se David sa šest stotina ljudi, što ih je imao kod sebe, i dođoše do rijeke Besora. Tamo neki, koji zaostaše, stadoše. David sa četiri stotine ljudi potjera dalje, a dvjesta ljudi osta, što posustaše te ne mogoše prijeći preko rijeke Besora. U polju nađoše jednoga Egipćanina. Dovedoše ga k Davidu, dadoše mu kruh za jelo i vodu za piće. I dadoše mu komad smokvenjače i dva suha grozda. On pojede i dođe opet k sebi. Tri dana i tri noći nije naime bio ništa jeo i ništa pio. Tada ga upita David: “čiji si ti i odakle si?” On odvrati: “Ja sam egipatski mladić, rob jednoga Amalečanina. Gospodar me ostavio jer sam se razbolio prije tri dana. Udarismo na južnu zemlju keretsku i na Judinu, isto tako na južnu zemlju Kalebovu, i Siklag spalismo ognjem.” David ga upita: “Hoćeš li me odvesti k toj razbojničkoj četi?” On odgovori: “Zakuni mi se Bogom da me ne ćeš ni ubiti ni mojemu gospodaru izručiti, pa ću te odvesti k toj razbojničkoj četi.” I kad ga je odveo, bili su se oni raširili po svoj pokrajini. Jeli su, pili su i svetkovali su zbog svoga velikog plijena što su ga bili donijeli iz filistejske i iz Judine zemlje. David ih je tukao od popodne do navečer sljedećega dana, tako da nijedan od njih ne uteče, osim četiri stotine slugu, što pojahaše deve i pobjegoše. Tako spasi David sve što su bili ugrabili Amalečani. I obje svoje žene izbavi. Ništa im se ne izgubi, ni veliko ni malo, ni sinovi ni kćeri, i ništa od plijena. Što su bili sa sobom uzeli, donese David sve natrag. David dobi sve ovce i goveda. Tjerali su ih pred drugim stadom i govorili su: “To je Davidov plijen!” Kad se David vrati k onih dvjesta ljudi, što su bili posustali, te ne mogaše dalje ići s Davidom, i što ih je bio ostavio na rijeci Besoru, iziđoše oni ususret Davidu i njegovim ljudima. David pristupi k ljudima i pozdravi ih. Tada progovoriše svi zli i nevaljali ljudi među onima koji su bili s Davidom i rekoše: “Budući da su išli s nama, zato im ne damo ništa od plijena što ga izbavismo, osim svakome njegovu ženu i njegovu djecu. To neka uzmu sa sobom pa neka idu!” Ali David reče: “Ne činite tako, braćo moja, s onim što nam je dao Gospodin! On nas je sačuvao i dao nam u ruke razbojničku četu što nas je bila napala. Tko može u tome biti vašega mišljenja? Ne, kakav je dio onome koji je išao u boj, takav neka je dio i onome koji je ostao kod prtljage! Oni trebaju imati jednak dio!” Tako ostade od onoga dana nadalje. On to učini zakonom i uredbom u Izrćlu do dana današnjega. Kad se je vratio David u Siklag, posla dio plijena Judinim starješinama, koji su mu bili prijatelji, i poruči im: “Evo vam dar od plijena Gospodnjih neprijatelja!” Onima u Betelu, onima u Rami u južnoj zemlji i onima u Jatiru, onima u Aroeru, u Sifmotu i Eštemoi, onima u Karmelu, jerahmeelskim gradovima, u kenijskim gradovima, onima u Hormi, u Bor Ašanu i u Eteru i onima u Hebronu i svim mjestima u koja je dolazio David sa svojim ljudima. Međutim je bilo došlo do bitke između Izrćlaca i Filistejaca. Ljudi su se Izrćlovi bili dali u bijeg pred Filistejcima i ležali su na gori Gilboi nasmrt ranjeni. Filistejci se natisnuše za Šaulom i njegovim sinovima. Pritom pogubiše Filistejci Jonatana, Ahinadaba, Malki-Šuu, Šaulove sinove. Iza Šaula posta boj vrlo težak. Napokon ga pogodiše strijele, i on bi teško ranjen od strijela. Tada zapovjedi Šaul momku koji mu je nosio oružje: “Izvadi svoj mač i probodi me, da ne dođu ti pogani, probodu me i narugaju mi se!” Ali momak koji mu je nosio oružje nećkao se, jer se je vrlo bojao. Tada Šaul sam uze mač i baci se na nj. Kad momak što mu je nosio oružje vidje da je Šaul mrtav, baci se i on na svoj mač i umre s njim. Tako poginu Šaul, tri njegova sina, momak što mu je nosio oružje i svi njegovi ljudi zajedno onoga dana. Kad Izrćlovi ljudi s one stranu doline i Jordana doznaše da su Izrćlci pobjegli i da su mrtvi Šaul i njegovi sinovi, ostaviše svoje gradove i nagnuše u bijeg. I dođoše Filistejci i nastaniše se u njima. Sutradan dođoše Filistejci kako bi opljačkali pobijene. Kad nađoše Šaula i njegova tri sina, gdje leže na gori Gilboi, odsjekoše mu glavu i skidoše oružje s njega. Tada poslaše u filistejsku zemlju na sve strane da dojave hramovima svojih idola i narodu vijest o pobjedi. Njegovo oružje staviše u hram Aštarte, a njegovo tijelo objesiše na zid Bet Šana. Kad su stanovnici Jabeša u Gileadu saznali što su Filistejci učinili Šaulu, podigoše se svi naoružani ljudi i išli su svu noć, skinuli Šaulovo tijelo i tjelesa njegovih sinova s betšanskoga zida. Donesoše ih u Jabeš i ondje ih spališe. Tada uzeše njihove kosti, pokopaše ih pod tamarisom u Jabešu i postiše sedam dana. Kad se poslije Šaulove smrti David vratio, nakon što je pobijedio Amalečane i nakon što je proboravio dva dana u Siklagu, dođe trećega dana iz Šaulova tabora čovjek razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k Davidu, baci se smjerno na zemlju. David ga upita: “Odakle ideš?” On odgovori: “Utekoh iz izrćlskog tabora.” David ga dalje upita: “Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!” On izvijesti: “Vojska je pobjegla iz bitke. Mnogi padoše i izgiboše. Mrtvi su i Šaul i njegov sin Jonatan.” Nato David upita mladića koji mu je tu vijest donio: “Kako znaš da su mrtvi Šaul i njegov sin Jonatan?” Mladić koji mu je donio tu vijest odgovori: “Slučajno dođoh na goru Gilbou. Tada vidjeh Šaula kako se naslonio na svoje koplje. Približavali su se k njemu bojna kola i konjica. Kad se on okrenuo i ugledao me, dozva me. Ja odgovorih: Evo me! On me tad upita: Tko si? I ja mu odvratih: Amalečanin sam. Tada mi on zapovijedi: Pristupi k meni i usmrti me, jer su me obuzele muke, a duša je još sasvim u meni. I pristupih k njemu i usmrtih ga, jer sam znao da ne će ostati živ poslije pada. Tada uzeh s njegove glave kraljevski znak i s njegove ruke narukvicu. I evo ih donosim svom gospodaru.” Tada David zgrabi svoje haljine i razdrije ih; isto tako učiniše svi ljudi koji su bili s njim.\ Tugovali su, plakali i postili sve do večeri za Šaulom i njegovim sinom Jonatom, za Gospodnjim narodom i kućom Izrćlovom, koji izgiboše od mača. Tada David upita mladića koji mu je donio vijest: “Odakle si?” On odgovori: “Ja sam sin jednoga došljaka, Amalečanina.” A David mu reče: “Kako te nije bilo strah podići svoju ruku i ubiti Gospodnjeg pomazanika?” I David dozva jednog od svojih vojnika i zapovjedi: “Idi, pogubi ga!” I on mu zada smrtni udarac. A David mu doviknu: “Neka tvoja krv padne na tvoju glavu, jer si vlastitim ustima svjedočio protiv sebe kad si kazao: Ja sam usmrtio Gospodnjeg pomazanika.” Tada David zapjeva ovu tužaljku o Šaulu i njegovu sinu Jonatanu i zapovjedi da je nauče Judini sinovi. Napisana je u knjizi junaka: Cvijet najboljih leži mrtav na tvojim brežuljcima, Izrćle. Kako padoše junaci? Šutite o tom u Gatu, ne raznosite ovu vijest po ulicama Aškelona, da se ne uzraduju filistejske kćeri, da ne usklikuju kćeri pogana. O, vi brda Gilboe! Ne padala ni rosa ni kiša po vama, ni po poljima punim prvoga ploda, jer tamo leže štitovi hrabrih, štit Šaulov; ne pomazan uljem, \ nego poškropljen krvlju pobijenih, mašću junaka. Šaul i Jonatan, mili i dragi, ne rastaviše se ni u smrti, kao ni u životu. Bili su hitriji od orlova, snažniji od lavova. Kćeri Izrćlove, plačite za Šaulom, koji vas je bogato odijevao u grimiz i koji vam je kitio haljine zlatnim nakitom! Kako padoše junaci usred boja? Na tvojim brežuljcima leži mrtav Jonatan. Osjećam za tobom tjeskobu, Jonatane, ljubljeni brate moj! Tvoja mi je ljubav bila dragocjenija od ljubavi žena. Kako padoše junaci i kako je razbijeno ratničko oružje? Nato upita David Gospodina: “Moram li otići u koji Judin grad?” Gospodin mu odgovori: “Otiđi!” David dalje upita: “Kamo da odem?” Odgovori mu: “U Hebron.” David ode onamo sa svoje dvije žene, Ahinoamom iz Jizreela i Abigajilom, Nabalovom ženom, iz Karmela. I vojnike, koji su bili s njim, pusti da idu s njim, svakoga sa svojom obitelji. Oni se nastaniše u gradovima Hebrona. Tada dođoše Judeji i pomazaše ondje Davida za kralja nad kućom Judinom. I kad javiše Davidu: “Ljudi od Jabeša u Gileadu pokopaše Šaula”, posla David poslanike k ljudima od Jabeša u Gileadu i poruči im: “Da ste blagoslovljeni od Gospodina što Šaulu, svom gospodaru, iskazaste tu ljubav i pokopaste ga! Pa neka Gospodin iskaže i vama ljubav i vjernost! A i ja ću vam iskazati dobru uslugu, jer ste to učinili. A sada budite srčani i pokažite se kao hrabri ljudi; jer Šaul, vaš gospodar, jest doduše mrtav, ali zato je Judino pleme pomazalo mene za svojega kralja.” \ Abner, Nerov sin, vojskovođa Šaulov, uze Išbaala, Šaulova sina, odvede ga u Mahanajim i učini ga kraljem nad Gileadom, Ašeranima, Jizreelom, Efrajimom, Benjaminom i svim Izrćlom. Išbaal, Šaulov sin, imao je četrdeset godina kad je postao kralj nad Izrćlom. Vladao je samo dvije godine. Uz Davida pristajalo je samo Judino pleme, a David je bio kralj u Hebronu nad Judinim plemenom sedam godina i šest mjeseci. Iz Mahanajima iziđe Abner, Nerov sin, s ljudima Išbaala, Šaulova sina, u Gibeon. I iziđoše Joab, Sarvijin sin, i ljudi Davidovi. Sretoše se kod jezera u Gibeonu. Jedni se utaboriše s ove strane, drugi s one strane jezera. Tada doviknu Abner Joabu: “Neka se momci poigraju boja pred nama!” Joab odgovori: “Neka se pokažu!” Postaviše se i stupiše jedni prema drugima: dvanćst od Benjamina, od strane Išbaala, Šaulova sina, i dvanćst od Davidovih ljudi. Svaki uhvati drugoga za glavu i zari protivniku mač u bok. Tako popadaše svi zajedno. Zbog toga se prozva ono mjesto “Polje neprijateljâ.” Ono leži kod Gibeona. I zametnu se onoga dana veoma žestok boj. Davidovi ljudi potukoše Abnera i Izrćlce. Bila su ondje i tri Sarvijina sina, Joab, Abišaj i Asahel. Asahel je bio brzonog kao srna u polju. I kad je Asahel potjerao Abnera, a da se nije osvrnuo ni desno ni lijevo od Abnera, obazre se Abner i upita: “Jesi li Asahel?” On odgovori: “Ja sam.” Tada ga zamoli Abner: “Osvrni se desno ili lijevo, uhvati jednoga od tih mladih ljudi i uzmi sebi odoru!” Ali Asahel ne htjede odstupiti od njega. I Abner opet pozva Asahela: “Odstupi od mene! Zašto da te sastavim sa zemljom? Kako bih još mogao doći na oči tvojemu bratu Joabu?” Ali on ne htjede odstupiti od njega. Tada mu Abner zari koplje u slabine, tako da je koplje izišlo nazad. On ondje pade i umre na mjestu. Svi koji dođoše na mjesto gdje pade i pogibe Asahel, ondje su se zaustavili. Samo Joab i Abišaj potjeraše Abnera. Upravo zađe sunce kad stigoše do Gabaat-Ame, što leži prema Gebi na putu u pustinju Gibeon. Tamo se skupiše Benjaminovi sinovi kod Abnera, svrstaše se u jednu četu i stadoše navrh jednoga brda. I Abner doviknu Joabu: “Zar da mač vječno proždire? Ne vidiš li da će svršetak biti strašan? Zašto ne zapovjediš ljudima da se okane svoje braće.” Joab odgovori: “Tako živ bio Bog, da ti nisi govorio, ljudi bi se još jutros bili povukli od proganjanja svoje braće.” I zatrubi Joab u trubu. Odmah se zaustaviše svi ljudi, prestadoše dalje tjerati Izrćlce i prekinuše boj. Abner i njegovi ljudi išli su preko jordanske ravnice cijele one noći, prijeđoše Jordan, prođoše sav Bet Horon i dođoše u Mahanajim. Kad je Joab bio odustao od proganjanja Abnera i skupio svu četu, nije bilo od Davidovih ljudi devetnćst momaka, i Asahel. Naprotiv su Davidovi momci pobili od Benjaminovih sinova i ostalih Abnerovih ljudi tri stotine i šezdeset momaka, koji izgiboše. Asahela uzeše sa sobom i pokopaše ga u grobu njegova oca u Betlehemu. Joab i njegovi ljudi išli su cijele noći. Kad je osvanuo dan, bili su u Hebronu. Ali rat između Šaulove i Davidove kuće potrajao je još dalje. David je postajao sve moćniji, Šaulova kuća sve slabija. U Hebronu se Davidu rodiše ovi sinovi: njegov prvorođenac bio je Amnon, od Ahinoame iz Jizreela;\ njegov drugi sin bio je Kileab, od Abigajile, Nabalove žene iz Karmela; treći je bio Abšalom, sin Maake, kćeri kralja Tolmaja od Gešura;\ četvrti Adonija, Hagitin sin; peti Šefatja, Abitalin sin;\ šesti Jitream od Egle, Davidove žene. Oni se rodiše Davidu u Hebronu. Dok je bio rat između Šaulove i Davidove kuće, držao se Abner vjerno uz Šaulovu kuću. A Šaul je bio imao priležnicu koja se zvala Rispa, Ajinovu kći. Jednoga dana upita Išbaal Abnera: “Zašto se miješaš s priležnicom mojega oca?” Abner se vrlo razgnjevi na Išbaalov upit i povika: “Jesam li ja pasja glava, ja koji sam do danas činio protiv Jude samo dobro kući Šaula, tvojega oca, i njegovoj braći i njegovim prijateljima. Brinuo sam se za to da ne padneš u Davidove ruke, a danas me prekoravaš zbog jadne žene. Ovo i ono neka Bog učini Abneru ako ne ostvarim ono za što se je Gospodin zakleo Davidu: Otrgnut ću kraljevstvo Šaulovoj kući i prijestolje Davidovo podignuti nad Izrćlom i Judom od Dana do Beer Šebe.” On se ne usudi ništa odgovoriti Abneru, jer ga se je veoma bojao. I Abner posla odmah poslanike k Davidu i poruči: “čija je zemlja?” I zamoli: “Učini, eto, savez sa mnom! Tada će moja ruka biti s tobom, i ja ću svega Izrćla privesti k tebi.” On odgovori: “Dobro! Ja ću sklopiti s tobom savez. Samo jedno tražim od tebe. Ne smiješ mi stupiti pred oči, osim ako mi dovedeš sa sobom Mikalu, Šaulovu kćer, kada mi se dođeš predstaviti.” Ujedno posla David poslanike Išbaalu, Šaulovu sinu, i poruči: “Daj mi natrag moju ženu Mikalu, koju sam dobio za sto prednjih kožica filistejskih.” Išbaal posla i dade je uzeti od njezina muža Paltiela, sina Lajišova. Njezin muž išao je s njom i pratio je plačući do Bahurima. Ali mu reče Abner: “Gledaj da se ukloniš!” I on se vrati. Abner je razgovarao i s izrćlskim starješinama i rekao: “Već odavna htjedoste imati Davida za kralja. Sada to izvedite; jer je Gospodin obećao Davidu: Rukom mog sluge Davida izbavit ću svoj narod Izrćla iz ruku Filistejaca i svih njegovih neprijatelja.” \ Tako je isto govorio Abner s Benjaminovim sinovima. Tada se zaputi Abner da i Davidu u Hebronu priopći sve što su bili zaključili Izrćl i sav Benjamin. I dođe Abner s dvadeset ljudi k Davidu u Hebron. David priredi gozbu za Abnera i za ljude što su bili s njim. Pritom obeća Abner Davidu: “Ustat ću i poći, i sav ću Izrćlov narod okupiti oko svog gospodara, kralja, da sklope savez s tobom. Onda ćeš biti svuda kralj, kako si to želio.” Nato David otpusti Abnera da ide s mirom. Tada su se upravo vraćali iz boja Davidovi ljudi i Joab i nosili su sa sobom bogat plijen. Abner nije više bio kod Davida u Hebronu; jer ga je bio već otpustio, da ode s mirom. \ Kad Joab i sva četa što ga je pratila stiže, javiše Joabu: “Abner, Nerov sin, došao je kralju, i on ga otpusti da opet ode s mirom.” Joab pođe kralju i reče: “Što si učinio? Abner je bio kod tebe. Zašto si ga pustio da ode s mirom? Pa ti poznaješ Abnera, sina Nerova. On je samo došao da te prevari, da vidi kamo polaziš i ne polaziš i da dozna sve što radiš.” Kad je Joab bio otišao od Davida, posla glasnike za Abnerom. Oni ga vratiše od studenca Sire, a da David nije ništa o tome znao. I kad se vrati Abner u Hebron, pozove ga Joab na stranu pod vrata, kao da hoće govoriti s njim nasamo. Pritom ga zbog krvi svojega brata Asahela ubode u slabine, da je umro. Kad David poslije to sazna, povika: “Ja i kraljevstvo moje nedužni smo pred Gospodinom zauvijek zbog krvi Abnera, sina Nerova. Neka padne na glavu Joabovu i na svu njegovu očinsku kuću! Neka Joabova kuća ne bude nikada bez ljudi što imaju istjecanje sjemena i gubu, nikada bez ljudi koji se podupiru na štake, koji padaju od mača i nemaju kruha! A Joab i njegov brat Abišaj ubiše Abnera jer on pogubi njihova brata Asahela kod Gibeona u boju.” David zapovjedi Joabu i svemu narodu što je bio s njim: “Razderite svoje haljine, odjenite odjeću žalosti i tugujte za Abnerom!” Kralj David išao je za nosilima. Kad Abnera pokopaše u Hebronu, udari kralj na grobu Abnerovu u glasan plač. I sav je narod plakao. Kralj ispjeva pjesmu tužaljku za Abnerom i započe: “Kako umire bezumnik, tako je morao umrijeti Abner: Ruke tvoje nisu bile svezane, i noge tvoje nisu bile u okovima. Pao si kao što se pada od nevaljalih ljudi.” I sav narod zaplaka još više za njim. Kad onda dođe sav narod kako bi nagovorio Davida da jede, dok je još bio dan, zakle se David: “Bog neka mi učini ovo i ono ako okusim kruha ili što drugo prije zalaska sunca!” A sav je narod to čuo i po volji mu je bilo, kao i sve što je kralj činio, sve je bilo po volji svemu narodu. U onaj je dan sav narod i sav Izrćl saznao da iza umorstva Abnera, Nerova sina, nije stajao kralj. Kralj reče svojim slugama: “Ne znate li da je danas pao knez i velikan u Izrćlu? Ja sam danas još odveć slab, premda sam pomazan za kralja. Ti ljudi, Sarvijini sinovi, jači su od mene. Neka Gospodin plati onome koji čini zlo, prema njegovoj zloći!” Kad je Šaulov sin doznao da je Abner poginuo u Hebronu, izgubio je srčanost, i sav se Izrćl smeo. A imao je Šaulov sin dvojicu vođa nad četama. Jedan se zvao Baana, drugi Rekab. Bili su sinovi Benjaminovca Rimona iz Beerota, i Beerot se naime pribraja Benjaminu, iako su stanovnici Beerota pobjegli u Gitajim i smatraju se tamo došljacima do dana današnjega. Jonatan, Šaulov sin, imao je sina koji je na obje noge bio hrom. Bilo mu je pet godina kad je stigao glas o Šaulu i Jonatanu iz Jizreela. Tada ga je bila uzela njegova dadilja i pobjegla. U brzini on pade i postade tako hrom. Zvao se je Meribaal. Sinovi Rimona iz Beerota, dakle Rekab i Baana, digoše se i pođoše za podnevne žege u Išbaalovu kuću, kad je o podne počivao. Prodriješe u nutrinu kuće, kao da htjedoše uzeti pšenice, i probodoše ga u slabine. Nato se udaljiše Rekab i njegov brat Baana. Kad su bili došli u kuću, ležao je on na svojoj postelji u spavaonici. Oni ga ubiše, odsjekoše mu glavu, uzeše glavu, pa su išli cijele one noći niz jordansku ravnicu. I donesoše Išbaalovu glavu k Davidu u Hebron, i rekoše kralju: “Evo glave Išbaala, Šaulova sina, tvojega neprijatelja, koji ti je radio o životu! Tako danas osveti Gospodin mojega gospodara, kralja, na Šaulu i njegovu potomku.” David odvrati Rekabu, njegovu bratu Baani, sinovima Rimona iz Beerota, i reče im: “Tako živ bio Gospodin, koji je izbavio moj život iz svake tjeskobe, ja sam onoga koji mi donese vijest da je Šaul mrtav, i koji je mislio da je sretan glasnik, dao uhvatiti i ubiti ga u Siklagu, a ipak sam mu bio morao dati uzdarje. I kad opaki ljudi ubiše čovjeka nedužna u njegovoj kući, na njegovoj postelji, da ja onda ne tražim od vas njegovu krv i da vas ne istrijebim sa zemlje?” I David dade zapovijed vojnicima. Oni ih pogubiše, odsjekoše im ruke i noge i objesiše ih kod jezera u Hebronu. Išbaalovu glavu uzeše i pokopaše je u Abnerovu grobu u Hebronu. Tada dođoše sva izrćlska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: “Evo, mi smo od tvojega mesa i od tvoje krvi. Već prije, kad je još Šaul bio naš kralj, ti si bio onaj koji je Izrćla odvodio u boj i opet kući dovodio. Tebi je obećao Gospodin: Ti ćeš pasti narod moj Izrćla, i ti ćeš biti knez nad Izrćlom!” Kad su se tako bile našle kod kralja u Hebronu sve starješine, sklopi kralj David s njima u Hebronu pred Gospodinom savez. Tada pomazaše Davida za kralja nad Izrćlom. Trideset godina bilo je Davidu kad je postao kralj, i četrdeset godina bio je kralj. U Hebronu je vladao sedam godina i šest mjeseci nad Judom; u Jeruzalemu je vladao trideset i tri godine nad svim Izrćlom i Judom.\ Jednoga dana ode kralj sa svojim vojnicima u Jeruzalem protiv Jebusejaca, koji su živjeli u onoj zemlji. Oni rekoše Davidu: “Ne ćeš ući ovamo, nego će te protjerati slijepi i hromi.” Time htjedoše kazati: “David ne će ući ovamo.” Ipak David osvoji tvrđavu Sion, kasniji Davidov grad. Tada reče David: “Tko pobije Jebusejce i dopre do vodovoda i uzme slijepe i hrome, koji mrze Davidov život, dobit će nagradu.” Zato se kaže: “Slijep i hrom ne smije doći u kuću.” David uze stan u tvrđavi i nazva je Davidovim gradom; i ogradi je David uokolo, od Mila prema unutra.\ Sve je više rasla Davidova moć jer je Gospodin, Bog nad vojskama, bio s njim. Hiram, kralj Tira, posla k Davidu poslanike s cedrovim drvetom, s drvodjelcima i kamenarima, da grade Davidu palaču. David je spoznao da ga je Gospodin potvrdio kao kralja nad Izrćlom i da je podigao ugled njegove vladavine zbog svog naroda Izrćla. David uze sebi još nove priležnice i žene iz Jeruzalema, nakon što se je tamo bio preselio iz Hebrona. Tako mu se rodi još više sinova i kćeri. Ovo su imena onih koji mu se rodiše u Jeruzalemu: Šamua, Šobab, Natan, Salomon, Jibahar, Elišua, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet. Kad čuše Filistejci da su pomazali Davida za kralja nad Izrćlom, iziđoše svi kako bi uhvatili Davida. čim je David to dočuo, ode u tvrđavu. Filistejci dođoše i raširiše se u refaimskoj dolini. David upita Gospodina: “Hoću li izići protiv Filistejaca? Hoćeš li ih dati u moje ruke?” Gospodin odgovori Davidu: “Iziđi! Jer ću dati Filistejce u tvoje ruke.” Tada dođe David u Baal Perasim i ondje ih pobi. Tad povika: “Gospodin prodre kroz moje neprijatelje, kao što voda prodire kroz nasip.” Zato se prozva ono mjesto Baal Perasim. Idolske likove, što ih ondje ostaviše, odnesoše David i njegovi ljudi. Kad još jednom dođoše Filistejci i raširiše se po refaimskoj dolini, tad upita David Gospodina. On odgovori: “Ne izlazi, nego ih zaobiđi, pa udari na njih od Bekaima! čim čuješ da zašušti po vrhovima bekaimskih stabala, onda se opremi hitro; jer tada ide pred tobom Gospodin, da pobije filistejsku vojsku!”\ David učini tako kako mu je Gospodin bio zapovjedio, i pobi Filistejce od Gibeona do blizine Gezera. Jednoga dana skupi David opet izabrane u Izrćlu, trideset tisuća ljudi. Tada se podiže David i ode sa svim vojnicima, što su bili s njim od Baale u Judi, da otamo prenesu kovčeg Božji, koji nosi ime: “Ime Gospodina nad vojskama, koji vlada nad kerubima.” Staviše kovčeg Božji na nova kola i povezoše ga iz Abinadabove kuće koja je bila na brdu. Uza i Ahjo, Abinadabovi sinovi, vodili su nova kola. Tako odvezoše kovčeg Božji iz Abinadabove kuće, koja je bila na brdu. Ahjo je išao pred kovčegom. David i svi Izrćlci plesali su puni revnosti pred Gospodinom, i pjevale su se pjesme uz pratnju citara, harfa, bubnjeva, zvončića i cimbala. Kad dođoše do Nakonova gumna, prihvati Uza za kovčeg Božji i pridrža ga čvrsto, jer volovi potegoše na stranu. Tada se raspali Gospodnji gnjev na Uzu, i udari ga Bog ondje zbog njegove opačine. On umre ondje, uz kovčeg Božji. David se vrlo ožalosti što je Gospodin ubio Uzu. Zato se prozva ono mjesto Peres Uza do dana današnjega. David se u onaj dan uplaši pred Gospodinom i pomisli: “Kako će doći k meni kovčeg Gospodnji”. Zato ne dade David odvesti kovčeg Gospodnji u Davidov grad; nego ga skloni u kuću Obed-Edoma iz Gata.\ Tako ostade kovčeg Gospodnji tri mjeseca u kući Obed-Edoma iz Gata. Gospodin blagoslovi Obed-Edoma i svu njegovu kuću. Kad javiše kralju Davidu: “Gospodin blagoslovi kuću Obed-Edomovu i sav njegov posjed zbog kovčega Božjega”, ode David i pun radosti prenese kovčeg Božji iz kuće Obed-Edomove u Davidov grad. Kad su nosioci kovčega Gospodnjega bili učinili šest koraka, žrtvova on volove i tovnu telad. Sam je David pun revnosti plesao pred Gospodinom. Pritom je David bio ogrnut samo lanenim oplećkom. Tako David sa svim Izrćlcima uznese kovčeg Gospodnji kličući i trubeći u trube. Kad je kovčeg Gospodnji ulazio u Davidov grad, gledala je Mikala, Šaulova kći, kroz prozor i vidjela kralja Davida gdje skače i pleše pred Gospodinom. I prezre ga u svojem srcu. Tada unesoše kovčeg Gospodnji, staviše ga na svoje mjesto u šatoru što ga je bio David podigao za nj, i David prinese pred Gospodinom žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Kad prinese David žrtve paljenice i žrtve pričesnice, blagoslovi narod u ime Gospodina nad vojskama. On dade razdijeliti među sav narod, svemu mnoštvu Izrćlaca, ljudima i ženama, svakome pojedincu po jedan kruh, komad mesa i kolač od grožđa. Tada ode sav narod kući. Kad se David vrati kako bi pozdravio svoju obitelj, dođe mu ususret Mikala, Šaulova kći, i reče: “Kako se je danas časno ponio kralj Izrćlov kad se je otkrio pred sluškinjama svojih slugu, kao što čine nitkovi!” A David odvrati Mikali: “Pred Gospodinom, koji me je izabrao pred tvojim ocem i cijelom njegovom kućom i odredio me za kneza nad Gospodnjim narodom, nad Izrćlom, jest, pred Gospodinom hoću plesati, pa makar se ja morao još više poniziti i još manji biti u tvojim očima. Ali kod sluškinja o kojima govoriš, kod njih ću se još časniji pokazati.” A Mikala, kći Šaulova, nije imala poroda sve do svoje smrti. Kad se kralj bio uselio u svoju palaču i Gospodin mu pribavio mir od svih njegovih okolnih neprijatelja, reče kralj proroku Natanu: “Evo, ja stojim u palači od cedra, a kovčeg Božji stoji pod šatorskim pokrovom.” Natan odgovori kralju: “Izvedi sve što ti je u srcu! Jer je Gospodin s tobom.” Ali još iste noći dođe riječ Gospodnja Natanu: ”Idi i reci mojemu sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin: Zar mi hoćeš graditi palaču da u njoj stanujem? A ja nisam nikada stanovao u palači od vremena kad izvedoh sinove Izrćlove iz Egipta do današnjega dana. Štoviše, okolo sam putovao i stanovao u šatoru. Jesam li, dok sam među svim Izrćlcima okolo hodio, nekom od Izrćlovih sudaca kojima zapovjedih da pasu moj narod Izrćla, ikada rekao: Zašto mi ne sagradiste palaču od cedra? Zato reci sada mojemu sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin nad vojskama: Ja te uzeh s paše iza stada, da budeš knez mom narodu Izrćlu. Bio sam s tobom kod svega što si poduzimao, i uništio sam ispred tebe sve tvoje neprijatelje. Ja ću ti steći veliko ime, kakvo ga imaju samo najveći na zemlji. Ja ću odrediti mjesto svom narodu Izrćlu i tamo ga postaviti, da mirno stanuje na svom mjestu i da se više ne uznemiruje. Silnici ga ne će više mučiti kao prije, od onoga vremena kad postavih suce nad svojim narodom Izrćlom. Ja ću ti pribaviti mir pred tvojim neprijateljima. Gospodin ti javlja da će ti Gospodin sagraditi kuću. Kad se navrše tvoji dani i počineš kod svojih otaca, odredit ću tvojega tjelesnog sina tvojim nasljednikom i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi kuću mome imenu, i ja ću učvrstiti njegovo kraljevsko prijestolje za sva vremena. Ja ću mu biti otac, on neka mi bude sin! Ogriješi li se, kaznit ću ga ljudskim prutom i udarcima, kako ih zadaju ljudi. Ali moja se naklonost ne će nikada odvratiti od njega, kao što sam je uklonio od Šaula, kojega uklonih od tebe. Tvoja kuća i tvoje kraljevstvo stajat će pred tobom dovijeka. Tvoje će prijestolje stajati tvrdo dovijeka!” Kad je Natan, nakon svih tih riječi i te objave govorio s Davidom, on, kralj David, pade pred Gospodinom i pomoli se: “Tko sam ja, svemogući Gospodine? Što je moja kuća da si me dovle doveo? I nije ti to još bilo dosta, svemogući Gospodine! Ti si čak kući svojega sluge dao obećanje za daleka vremena. Ti si postupao sa mnom kao s velikim čovjekom, svemogući Gospodine! Što da ti još David kaže? Ta ti znaš svojega slugu, svemogući Gospodine! Radi svoje riječi i po svom srcu učinio si sve to veliko i svojemu sluzi dao objavu. Zato si tako velik, Gospodine i Bože! Nitko ti nije jednak. Osim tebe nema Boga po svemu što čusmo. Gdje je narod na zemlji kao tvoj narod Izrćl zbog kojega je Bog došao, da ga kao narod sebi iskupi, da mu steče ime, da za nas izvede velika i čudesna djela, da ispred tvojega naroda, što si ga izbavio iz Egipta, protjera narode i njihove bogove? Ti si sebi odredio svoj narod Izrćla za sva vremena kao narod, i ti si, Gospodine, postao njihov Bog. Pa daj, Gospodine i Bože, da se obećanje što si ga dao svom sluzi i njegovoj kući ispuni za sva vremena, i učini što si rekao! Tada će biti tvoje ime veliko dovijeka, i govorit će se: Gospodin nad vojskama jest Bog Izrćlov, i kuća tvojega sluge Davida stajat će pred tobom. Jer si ti Gospodin nad vojskama, Bog Izrćlov, objavio svom sluzi: Sagradit ću ti kuće. Zato se tvoj sluga usudio da ti upravi ovu molitvu. Tako, svemogući Gospodine, ti si Bog, i riječi su tvoje istina. Kad si svojemu sluzi dao to sjajno obećanje, budi dakle voljan i blagoslovi kuću svojega sluge da postoji pred tobom dovijeka! Jer ti si, svemogući Gospodine, to obećao. Pa neka tvojim blagoslovom bude blagoslovljena kuća tvojega sluge dovijeka!” Poslije toga pobijedi David Filistejce, podjarmi ih i učini tako kraj prevlasti Filistejaca na obali. I Moapce pobi i izmjeri ih uzicom povaljavši ih na zemlju. Dvije uzice izmjeri za one koji su bili određeni za smrt, i jednu punu uzicu za one koji su trebali ostati na životu. Tako postadoše Moapci Davidu podložni i morali su plaćati danak. David pobijedi i Hadadezera, Rehobova sina, sopskoga kralja, kad se je spremio da opet uspostavi svoju vlast na rijeci. Njemu zarobi David tisuću i sedam stotina boraca koji se vozili kola i dvadeset tisuća pješaka. David dade sve konje ohromiti, samo ostavi stotinu konja. Kad Aramejci od Damaska dođoše u pomoć sopskomu kralju Hadadezeru, David pobi dvadeset i dvije tisuće Aramejaca. Potom namjesti David namjesnike u damaščanskom Aramu, i Aramejci postadoše podložni Davidu i obvezani na danak. Tako je pomagao Bog Davidu u svemu što bi poduzimao. David zaplijeni zlatne štitove, što su ih imale Hadadezerove sluge i donese ih u Jeruzalem. U Tebahu i Berotaju, Hadadezerovim gradovima, zaplijeni kralj David veoma mnogo mjedi. Kada Tou, hamatski kralj, dozna da je David pobio svu Hadadezerovu vojsku, posla svojega sina Hadorama kralju Davidu, da ga pozdravi i da mu zaželi sreću jer se borio protiv Hadadezera i pobijedio ga. Hadadezer je bio naime ratni protivnik Touov. On donese sa sobom predmete od srebra, zlata i mjedi. I to posveti kralj David Gospodinu zajedno sa srebrom i zlatom što ga je bio odredio za posvetu od svih naroda koje podjarmi, od Aramejaca, Moabaca, Amonaca, Filistejaca, Amalečana i od plijena Hadadezera, Rehobova sina, sopskoga kralja. Kad se David, pobivši Aramejce, vrati, steče sebi novu slavu u Slanoj dolini nad osamnćst tisuća ljudi. Tada namjesti u Edomu namjesnike, i to postavi namjesnike u cijelom Edomu, i sav je Edom bio podložan Davidu. Tako je Gospodin pomagao Davidu u svemu što je poduzimao. I David je vladao nad svim Izrćlom. Svemu svojemu narodu davao je David pravdu i pravicu. Vrhovni zapovjednik vojske bio je Joab, Sarvijin sin. Pečatnik je bio Jošafat, Ahiludov sin, svećenici su bili Sadok, Ahitubov sin, i Ahimelek, Ebjatarov sin. Pisar je bio Seraja. Vrhovni zapovjednik nad Kerećanima i Pelećanima bio je Benaja, Jojadin sin. Sinovi Davidovi bili su svećenici. Jednoga dana upita David: “Živi li još tko koji je ostao od Šaulove kuće? Ja ću mu biti milosrdan zbog Jonatana.” A bio je u kući Šaulovoj sluga po imenu Siba. Dozvaše ga k Davidu. Kralj ga upita: “Jesi li ti Siba?” On odgovori: “Jesam, tvoj sluga.” Kralj upita: “Zar nitko više ne živi od Šaulove kuće? Ja ću mu iskazati milosrđe Božje.” Siba odgovori kralju: “Živi još Jonatanov sin. On je hrom na obje noge.” Tad ga upita kralj: “Gdje je?” Siba odvrati kralju: “On je u kući Makira, Amielova sina, u Lo Dabaru.” Tada posla kralj David i dade ga dovesti iz kuće Makira, sina Amielova, iz Lo Dabara. I kad Meribaal, Jonatanov sin, Šaulov unuk, dođe k Davidu, pade on ničice na svoje lice i pokloni se. David mu reče: “Meribaale!” On odgovori: “Evo sluge tvojega!” David nastavi: “Ne boj se! Jer ću ti ja zbog tvojega oca Jonatana iskazati milost i natrag ću ti dati sve imanje tvojega djeda Šaula. Ti ćeš sam zauvijek jesti za mojim stolom.” Tada se on nakloni i reče: “Što je tvoj sluga da se tako brineš za mrtva psa kao što sam ja?” Nato odredi kralj da dođe Šaulov sluga i zapovjedi mu: “Sve što pripada Šaulu i svoj njegovoj kući predajem sinu tvojega gospodara. Ti ćeš mu sa svojim sinovima i slugama obrađivati polje i unositi žetvu, da sin tvog gospodara mogne živjeti. Meribaal, sin tvog gospodara, svagda će jesti za mojim stolom.” Siba je imao petnćst sinova i dvadeset slugu. I obeća Siba kralju: “Kako gospodar kralj zapovijeda svom sluzi, točno će tako učiniti tvoj sluga. Meribaal može jesti za mojim stolom kao jedan od kraljevih sinova.” Meribaal je imao maloga sina po imenu Mika. Svi koji su stanovali u Sibinoj kući bili su na službi Meribaalu. Meribaal je boravio u Jeruzalemu, jer je uvijek jeo za kraljevim stolom. On je bio hrom na obje noge. Poslije toga umre kralj Amonovih sinova. Njegov sin Hanun uziđe umjesto njega na prijestolje. David je mislio: “Imat ću prijateljske odnose s Hanunom, Nahašovim sinom, jer je i otac njegov bio sa mnom u dobrim odnosima.” I David posla poslanike i preko njih mu izrazi svoju sućut zbog njegova oca. Kad su Davidovi poslanici bili došli u zemlju Amonovih sinova, rekoše knezovi Amonovih sinova Kanonu, svom gospodaru: “Misliš li da David časti tvog oca kad ti šalje poslanike da te utješe? Ne, David šalje svoje poslanike k tebi samo zato da promotri grad, da ga uhodi i da ga onda razori.” Tada dade Hanun Davidove poslanike uhvatiti, obrijati im brade do pola i skratiti im haljine za pola, sve do bokova. Tako ih otpremi. Kad to javiše Davidu, posla im ususret glasnike; jer su ljudi bili teško poniženi. Kralj im poruči: “Ostanite u Jerihonu dok vam opet naraste brada; onda dođite kući!”\ Kad Amonovi sinovi uvidješe da su omrznuli Davidu, poslaše i unajmiše Aramejce od Bet Rehoba i Aramejce od Sobe, dvadeset tisuća pješaka, od kralja od Maake tisuću ljudi i dvanćst tisuća ljudi od stanovnika iz Toba. čim to doču David, posla Joaba sa svom vojskom samih hrabrih ratnika. Amonovi sinovi iziđoše i postaviše se u bojni red pred vratima. Aramejci od Sobe i Rehoba i ljudi od Toba i Maake stajali su posebno u polju. Kad Joab vidje da mu prijeti napad sprijeda i straga, izabra sebi odabrane Izrćlce i namjesti se prema Aramejcima. Ostatak vojske predade svojemu bratu Abišaju, i ovaj se namjesti prema Amoncima. Joab reče: “Ako Aramejci budu jači od mene, moraš mi doći u pomoć. Ako li Amonci budu jači od tebe, ja ću tebi doći u pomoć. Samo budi hrabar! Borimo se za svoj narod i za gradove svog Boga. Gospodin neka učini što mu se čini dobro!” I kad Joab s četama kojima je zapovijedao iziđe kako bi udario na Aramejce, oni pobjegoše ispred njega. A čim sinovi Amonovi vidješe da su Aramejci počeli bježati, pobjegoše i oni ispred Abišaja i povukoše se u grad. Nato Joab ode od Amonovih sinova i vrati se kući u Jeruzalem. Kad Aramejci vidješe da ih Izrćlci nadvladaše, skupiše se opet. Hadadezer čak dade podići Aramejce s one strane rijeke. Oni odoše u Helam. Šobab, Hadadezerov vojskovođa, bio je vrhovni zapovjednik. Kada to javiše Davidu, podiže on sve Izrćlce, prijeđe preko Jordana i ode u Helam. Aramejci se namjestiše protiv Davida i pobiše se s njim. Ali Aramejci su morali pobjeći ispred Izrćlaca. David uništi Aramejcima sedam stotina kola i četrdeset tisuća kolskih boraca. I Šobaka, njihova vojskovođu, ondje pogubi. Kad svi kraljevi koji su bili podložni Hadadezeru vidješe da su ih Izrćlci razbili, sklopiše mir s Izrćlcima i pokoriše im se. A Aramejci su se čuvali kako ubuduće ne bi pomagali Amoncima. Sljedeće godine, u vrijeme kad kraljevi obično idu u rat, posla David Joaba s njegovim ljudima i s cijelim Izrćlom. Oni opustošiše zemlju Amonaca i opkoliše Rabu. David je bio ostao u Jeruzalemu. Jedne večeri ustane David iz postelje i prošeće se po krovu kraljevske palače. Tada vidje s krova ženu kako se kupa. Žena je bila vrlo lijepa. Kad se kralj propitao za ženu, rekoše mu: “To je Bat Šeba, Eliamova kći, žena Hetita Urije.” Nato posla David poslanike i dade je dovesti. Kad dođe k njemu, on leže s njom. Nakon što se ona bila očistila od svoje nečistoće, vrati se u svoju kuću. Kad žena zatrudnje, posla ona i poruči Davidu: “Trudna sam.” Tada isporuči David Joabu zapovijed: “Pošalji mi Hetita Uriju!” Joab posla Uriju k Davidu. Kad Urije dođe k njemu, upita ga David kako je Joab i kako su čete, i kako ide rat. Onda reče David Uriji: “Idi sada svojoj kuću i operi sebi noge!” I kad Urije ostavi kraljevu palaču, iznesoše za njim kraljevsko jelo. Ali Urije leže na vratima kraljeve palače, kod slugu svoga gospodara i ne ode u svoju kuću. Javiše to Davidu: “Urije nije otišao svojoj kući.” Tada upita David Uriju: “Pa ti si došao s puta. Zašto nisi otišao svojoj kući?” Urije odvrati Davidu: “Kovčeg i Izrćl i Juda stanuju u kolibama. I moj gospodar Joab i sluge mojega gospodara taboruju na slobodnom polju, pa da onda ja idem u svoju kuću, da jedem i pijem i spavam kod svoje žene? Tako ti bio živ i tako bila živa tvoja duša, ne ću to učiniti!” Tada reče David Uriji: “Ostani još i danas ovdje! Sutra te otpuštam.” Tako osta Urije još onaj i sljedeći dan u Jeruzalemu. Kad je na Davidov poziv jeo i pio kod njega, ovaj ga opije. Ali kad je navečer otišao, leže na svoju postelju kod slugu svog gospodara, da bi spavao, i ne ode svojoj kući. Sljedećeg jutra napisa David Joabu pismo i posla ga po Uriji. U knjizi je pisao: “Namjestite Uriju sprijeda, gdje je najžešći boj! Tada se povucite od njega, da bude pogođen i padne!” I Joab kod opsjedanja grada namjesti Uriju na mjesto za koje je znao da su tamo hrabri ljudi. Kad onda građani iziđoše i navališe na Joaba, padoše neki od čete, od Davidove momčadi. I Hetit Urije nađe smrt. Tada Joab posla k Davidu i javi mu sve što je bilo u boju. On dade glasniku zapovijed: “Kad ispripovjediš kralju sve što je bilo u boju, razgnjevit će se kralj i upitat će te: Zašto ste se u boju primakli tako blizu gradu? Zar niste znali da se strijelja sa zida? Tko je ubio Abimeleka, Jerubaalova sina? Nije li žena bacila na nj sa zida gornji mlinski kamen, tako da je umro u Tebesu? Zašto ste išli tako blizu zida? Onda samo reci: Pao je i tvoj sluga Hetit Urije.” Glasnik ode i došavši, javi Davidu sve što mu je bio naložio Joab. Glasnik javi kralju: “Ljudi su bili jači od nas i iziđoše protiv nas na slobodno polje. Morasmo ih suzbiti do gradskih vrata. Tada strijelci stadoše strijeljati tvoje sluge. Pritom pade nekoliko kraljevih sluga. I tvoj sluga, Hetit Urije, nađe smrt.” David odgovori glasniku: “Javi Joabu ovo: Ne uzimaj to k srcu; jer mač proždire sad ovoga, sad onoga! Bori se samo hrabro protiv grada i razori ga! Tako ga ohrabri!”\ Kad žena Urijina dozna da je pao njezin muž Urije, žalila je za svojim mužem. čim prođe vrijeme žalovanja, dade je David dovesti u svoju kuću. Ona mu posta žena i rodi mu sina. Ali se Gospodinu ne svidje što je David bio učinio. Zato posla Gospodin Natana k Davidu. Kad on dođe k njemu, reče mu: “U jednom gradu živjela su dva čovjeka. Jedan je bio bogat, drugi siromah. Bogati je imao vrlo mnogo ovaca i goveda. Siromah nije imao ništa do jednu jedinu malu ovčicu, koju je bio sebi kupio i hranio je. Odraste uza nj i uz njegovu djecu. Jela je od njegova zalogaja i pila je iz njegove čaše. Spavala je na njegovim prsima i bila mu je kao kći. Kad jednoga dana dođe posjet k bogatome čovjeku, bi mu žao uzeti od svojih ovaca i goveda, kako bi gostu koji ga je pohodio pripremio gozbu; nego uze ovcu siromašnoga čovjeka i zgotovi je gostu koji je k njemu bio svratio.” \ David se vrlo razgnjevi na toga čovjeka i reče Natanu: “Tako živ bio Gospodin, zaslužio je smrt čovjek koji je to učinio! Ovcu ima četverostruko nadoknaditi jer je tako radio i nije bio milosrdan!” Natan odvrati Davidu: “Ti si taj čovjek. Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Ja sam te pomazao za kralja nad Izrćlom, i ja sam te izbavio iz Šaulove ruke. Dao sam ti kuću tvog gospodara i njegove žene na tvoje krilo. Predao sam ti kuću Izrćlovu i Judinu. I ako bi to bilo malo, dodao bih ti ovo i ono. Zašto si prezreo Gospodnju zapovijed i učinio ono što mu nije bilo po volji? Hetita Uriju ubio si mačem i njegovu ženu uzeo sebi za ženu. Nakon što si njega dao ubiti mačem sinova Amonovih, zato se ne će nikada odmaći mač od tvoje kuće! Jer si mene prezreo i uzeo ženu Hetita Urije sebi za ženu. Ovako govori Gospodin: Evo, ja ću dati da po tvojoj vlastitoj kući dođe na te zlo. Uzet ću ti tvoje žene pred tvojim očima i dat ću ih drugome. On će na vidiku sunca tamo zlo činiti s tvojim ženama. Ti si to doduše činio tajno, ali ću ja ovu prijetnju izvesti pred očima svega Izrćla i po bijelom danu.” Tada David reče Natanu: “Sagriješih Gospodinu.” Natan odgovori Davidu: “I Gospodin je tebi oprostio tvoj grijeh. Ne ćeš umrijeti. Ali jer si tim djelom dao sablazan Gospodnjim neprijateljima, umrijet će sin koji ti se rodio.” Potom se Natan vrati u svoju kuću. A Gospodin udari bolešću dijete što ga je bila Davidu rodila Urijina žena. Tada je David zbog dječaka posjećivao Boga. David je strogo postio. Kad bi došao kući, spavao bi noću na zemlji. Dvorske starješine dolazile bi k njemu, kako bi ga nagovorili da ustane sa zemlje. Ali on nije htio i nije ništa s njima jeo. Sedmoga dana umre dijete. Davidovi dvorani bojali su se javiti mu djetetovu smrt. Mislili su naime: “Dok je dijete još bilo na životu, nije nas slušao kad htjedosmo s njim govoriti. Kako mu možemo sad javiti da je dijete mrtvo? Mogla bi se dogoditi nesreća.” Kad David vidje da njegove sluge šapću među sobom, dosjeti se David da je dijete umrlo. Zato upita David svoje sluge: “Je li dijete mrtvo?” Oni odgovoriše: “Mrtvo je.” I ustade David sa zemlje, umije se i namaza se, promijeni haljine i ode u Gospodnju kuću da se pokloni. Kad se je bio vratio u svoju kuću, zaiska da mu donesu da jede, i jeo je. Sluge ga upitaše: “Kakvo je to postupanje i ponašanje? Kad je dijete još živjelo, postio si zbog njega i plakao, a sad, kad je dijete umrlo, ustaješ i opet jedeš.” On odgovori: “Kad je dijete još živjelo, postio sam zbog njega i plakao, jer sam mislio: Tko zna, može mi se smilovati Gospodin, da dijete ostane na životu! Sad je mrtvo. Što bih sad još postio? Mogu li ga opet vratiti? Ja ću otići k njemu, a ono se ne vraća k meni.” David je tješio svoju ženu Bat-Šebu. On je išao k njoj i bio s njom. Ona rodi sina, i on ga nazva Salomon. Gospodin ga zamilova i dade ga, preko proroka Natana, zbog Gospodina nazvati Jedidja. Joab udari na amonsku Rabu i osvoji kraljevski grad. Nato posla Joab poslanike k Davidu i dojavi mu: “Udario sam na Rabu i zauzeo sam grad na vodi. Podigni sad ostale ratnike, opkoli grad i zauzmi ga, da ja ne zauzmem grada i moje se ime ne izviče nad njim!” I podiže David sve ratnike, ode na Rabu, udari na nj i osvoji ga. Uze njihovu kralju krunu s glave. Imala je vrijednost jednog talenta zlata i dragoga kamenja i pristajala je Davidovoj glavi. On odnese iz grada vrlo bogat plijen. Narod koji je stanovao u njemu dade izvesti, staviti ga na pile, na željezne brane i sjekire, i da radi na pećima u kojima se peku opeke. Tako učini sa svim ostalim gradovima Amonaca. Tada se vrati David sa svom vojskom u Jeruzalem. Potom se dogodi ovo: Abšalom, Davidov sin, imao je lijepu sestru po imenu Tamaru. Amnon, Davidov sin, je zamilova. Toliko je tugovao Amnon da se je razbolio zbog svoje sestre Tamare. Kako je ona bila djevojka, to se je Amnonu činilo nemogućim da se s njom može ikako družiti. A imao je Amnon prijatelja po imenu Jonadaba, sina Šimejeva, Davidova brata. Jonadab je bio vrlo domišljat čovjek. On ga upita: “Zašto izgledaš svako jutro tako jadno, kraljev sine? Ne ćeš li mi to povjeriti?” Amnon mu odvrati: “Ljubim Tamaru, sestru svojega brata Abšaloma.” Jonadab mu savjetova: “Lezi u krevet i glumi da si bolestan!” Kad onda dođe tvoj otac da te pohodi, zamoli ga: “Dopusti da dođe moja sestra Tamara i neka mi da što jesti! Kad bi ona pred mojim očima zgotovila jelo, da ja to mogu vidjeti, uzeo bih rado jelo iz njezine ruke.” I Amnon leže u postelju i glumio je da je bolestan. Kad ga kralj dođe posjetiti, zamoli Amnon kralja: “Dopusti da dođe moja sestra Tamara i pred mojim očima neka ispeče koji kolač, da ih mogu jesti iz njezine ruke!” David posla k Tamari kući i poruči: “Dođi u stan svojega brata Amnona i zgotovi mu jelo!” Tamara ode u stan svojega brata Amnona. Dok je on ležao u postelji, uze ona brašna, zamijesi ga, zgotovi ga pred njegovim očima i ispeče kolače. Tada uze tavicu i istrese ih preda nj. Ali Amnon ne htjede jesti, nego zapovjedi: “Pustite sve van!” Kad su se svi bili udaljili od njega, reče Amnon Tamari: “Donesi to jelo u sobu, da jedem iz tvoje ruke!” Tamara uze kolače koje je bila zgotovila i donese ih svojemu bratu Amnonu u sobu. A kad mu pruži jelo, on je uhvati i reče joj: “Hodi, lezi uza me, draga sestro!” Ona mu odvrati: “Ali ne, brate moj, ne obeščašćuj me! Jer se nešto takvo ne smije činiti u Izrćlu. Ne čini takve opačine! Kamo bih ja sa svojom sramotom? Ti bi bio u Izrćlu kao nepošten čovjek. Ali ipak govori jednom s kraljem! On me ne će tebi uskratiti.” Ali je on ne htjede poslušati, nego je svlada i silova je. Potom je Amnon zamrzi, a mržnja što ju je osjećao prema njoj bila je veća od njegove prijašnje ljubavi prema njoj. I viknu joj Amnon: “Ustani i odlazi!” Ona mu odvrati: “Veće je zlo ono koje mi sada činiš kad me tjeraš, nego što je ono koje si mi prije učinio.” Ali je on ne htjede poslušati, nego zovnu momka koji mu je služio, i zapovjedi mu: “Bacite mi ovu van i zaključaj vrata za njom!” Ona je imala na sebi haljinu s rukavima; jer su se tako od davnine odijevale kraljevske kćeri, dok su bile neudane. Sluga je izvede van i zaključa za njom vrata.\ A Tamara se posu pepelom po glavi, razdre haljinu s rukavima, što ju je imala na sebi, stavi ruku na glavu i ode odatle jaučući. Njezin brat Abšalom joj reče: “Je li tvoj brat Amnon bio kod tebe? Onda, draga sestro, budi tiha! On ti je brat. Ne uzimaj to k srcu!” I tako osta Tamara neudana u kući svojega brata Abšaloma. Kad kralj David dozna za taj slučaj, razgnjevi se vrlo. A Abšalom nije više progovorio s Amnonom nijedne riječi, ni u zlu ni u dobru; jer je Abšalom zamrzio Amnona, koji mu je bio obeščastio sestru Tamaru. \ Poslije dvije godine, kad je Abšalom imao striženje ovaca u Baal Hasoru, koji leži kod Efrajima, pozva Abšalom sve kraljeva sinove. I Abšalom ode kralju i reče: “Evo, tvoj sluga ima striženje ovaca. A kralj će i njegovi ljudi poći sa svojim slugom.” Kralj odvrati Abšalomu: “Nemoj, sine moj, ne smijemo svi doći zajedno. Inače ćemo ti biti na teret.” Premda je navaljivao na nj, ne htjede poći, nego ga otpusti. Abšalom zamoli: “Kad ti eto ne ćeš, a ono neka, molim, ide s nama barem moj brat Amnon!” Kralj ga upita: “Zašto da on ide s tobom?” Ali kad Abšalom navali na nj, posla on Amnona i sve kraljevske sinove s njim. I Abšalom zapovjedi svojim slugama: “Pazite! Kad se srce Amnonovo razveseli od vina i ja vam viknem: Posijecite Amnona!, tada ga ubijte! Ne bojte se! Ja sam koji vam je to zapovjedio. Budite srčani i pokažite se kao hrabri momci!” Abšalomovi sluge učiniše s Amnonom onako kako im je bio zapovjedio Abšalom. Tada skočiše svi kraljevski sinovi, pojahaše svaki svoju mazgu i pobjegoše. Bili su još na putu kad je već bio dopro glas do Davida da je Abšalom pobio sve kraljevske sinove, da nije ostao od njih ni jedan na životu. Kralj skoči, razdre svoje haljine i baci se na zemlju. I svi njegovi sluge stajali su oko njega s razdrtim haljinama. A Jonadab, sin Šimeja, Davidova brata, uze riječ i reče: “Ne reci, gospodaru, da su pobijeni svi mladi kraljevi sinovi. Samo je Amnon mrtav. Jer je zlo leglo na Abšalomovo lice onoga dana kad je Amnon bio obeščastio svoju sestru Tamaru. Neka dakle moj gospodar i kralj ne uzima to k srcu i neka ne govori da su svi kraljevi sinovi mrtvi. Samo je Amnon poginuo. A Abšalom je pobjegao.” Kad momak na straži podiže oči, ugleda mnoge ljude na putu u Horonajim, gdje silaze niz brijeg. Jonadab reče kralju: “Vidiš li? Sinovi kraljevi dolaze. Kako je kazao tvoj sluga, tako je.” Jedva je to izgovorio, pojaviše se kraljevi sinovi i udariše u glasan plač. I kralj i svi sluge stadoše glasno i jako plakati. A Abšalom je bio pobjegao i otišao k Talmaju, Amihudovu sinu, gešurskom kralju. David je tugovao za svojim sinom cijelo vrijeme. Nakon što je Abšalom bio utekao i došao u Gešur, ostade ondje tri godine. Kralj David prestane se ljutiti zbog Abšaloma; jer se je bio pomirio s tim da je Amnon umro. \ Kad Joab, Sarvijin sin, opazi da se je srce kraljevo opet obratilo k Abšalomu, posla Joab u Tekou i dade otamo dozvati lukavu ženu. On je zamoli: “Napravi se, kao da si u žalosti, odjeni žalobne haljine i nemoj se namazati uljem, nego se ponašaj kao žena koja odavna žali za mrtvim! Odi tako kralju i govori mu tako i tako!” I Joab stavi riječi u njezina usta. Žena Tekoanka ode kralju, baci se na zemlju ničice na svoje lice, pokloni mu se i zamoli: “Pomozi, kralju!” Kad je kralj upita: “Što želiš?”, ona odgovori: “Ah, udovica sam, umro mi je muž. Tvoja je sluškinja imala dva sina. Posvađaše se u polju. Nikoga nije bilo da ih rastavi pa jedan udari drugoga i ubije ga. Sada se digla sva obitelj na tvoju sluškinju i zahtijeva: Daj bratoubojicu, da ga pogubimo za život njegova brata, kojega je ubio, i da tako istrijebimo nasljednika! Tako hoće ugasiti iskru koja mi je ostala, i mojemu mužu, da ne ostane ni imena ni potomstva zemlji.” Kralj reče: “Idi kući! Ja ću zapovjediti za te.” A žena Tekoanka odvrati kralju: “Na meni, moj gospodaru i kralju, i na mojoj obitelji leži krivnja. Kralja i njegovo prijestolje ne pogađa odgovornost.” Nato odgovori kralj: “Ako tko nešto od tebe želi, dovedi ga k meni! Ne će te se više dotaći!” Ona nastavi: “Neka se zakune kralj pred Gospodinom, svojim Bogom, da krvni osvetnik ne će počiniti zlo i da ne će ubiti mojega sina!” On obeća: “Tako živ bio Gospodin! Tvojemu sinu ne će ni jedna dlaka pasti s glave.” A žena zamoli: “Smije li tvoja sluškinja još jednu riječ uputiti gospodaru kralju?” On reče: “Govori!” Tada reče žena: “Zašto snuješ isto protiv naroda Božjega? Kad je kralj tako govorio, onda kao da je kriv što ne pušta da se vrati njegov prognani sin. Jer mi moramo doduše umrijeti i bit ćemo kao voda što se prolije na zemlju i više se ne može skupiti. Ali Bog ne grabi dušu, nego ozbiljno pomišlja o tome da prognani ne ostane od njega prognan. Razlog zbog kojega dođoh da to kažem gospodaru kralju, bio je taj što me uplašiše ljudi. Zato pomisli tvoja sluškinja: Moram ipak jednom govoriti s kraljem. Možda kralj ispuni molbu svoje sluškinje, jer će kralj poslušati mene i izbaviti svoju sluškinju iz ruke čovjeka koji hoće mene i mog sina istrijebiti iz nasljedstva Božjega. Zato pomisli tvoja sluškinja: Riječ mojega gospodara i kralja bit će mi na umirenje, jer je moj gospodar i kralj kao anđeo Božji, ta sluša dobro i zlo. Gospodin, Bog tvoj, neka bude s tobom!” Nato kralj odvrati ženi: “Nemoj tajiti od mene ono što ću te pitati!” Žena zamoli: “Moj gospodar i kralj neka samo govori!” Tada upita kralj: “Da nije ruka Joabova u igri u vezi s ovom stvari?” Žena odgovori: “Tako živ bio, moj gospodaru i kralju, ne može se ni nadesno ni nalijevo od svega što kaza moj gospodar i kralj! Jest, tvoj sluga Joab zapovjedio mi je. On je tvojoj sluškinji stavio u usta sve ove riječi. Da stvari da drugo lice, sluga je tvoj Joab tako učinio. Ali je moj gospodar tako mudar kao anđeo Božji. On zna sve što biva na zemlji.” Potom reče kralj Joabu: “Pa eto, ispunjavam tvoju molbu. Idi i dovedi mladića, Abšaloma!” Joab se baci licem na zemlju, pokloni se i čestita kralju. Tada povika Joab: “Danas je tvoj sluga vidio da je kod tebe, moj gospodaru i kralju, u milosti, jer je kralj ispunio molbu svojega sluge.” Joab se podiže, ode u Gešur i dovede natrag u Jeruzalem Abšaloma. A kralj zapovjedi: “Neka ide u svoj stan i neka mi ne dolazi na oči!” I povuče se Abšalom u svoj stan i ne pojavi se nikada pred kraljem. U svemu Izrćlu nije bilo čovjeka kojega su zbog njegove ljepote toliko hvalili kao Abšaloma. Od pete do tjemena nije bilo na njemu mane. Kad bi sebi dao odrezati kosu? a dao bi je odrezati poslije svake godine; postala bi mu naime previše teška tako da ju je morao dati odrezati? bila je njegova kosa na glavi dvjesta šekela po kraljevskoj težini.\ Tri se sina rodiše Abšalomu i jedna kći po imenu Tamara. Ona je bila vrlo lijepa žena. Abšalom proboravi dvije godine u Jeruzalemu, a da ne vidje kraljeva lica. Tada posla Abšalom po Joaba, da ga pošalje kralju. Ali on ne htjede poći k njemu. Kad posla po drugi put, ne htjede opet doći. I Abšalom zapovjedi svojim slugama: “Znate da Joab ima njivu pokraj moje i da je na njoj ječam. Idite i zapalite je!” I zapališe Abšalomove sluge onu njivu. Sada se Joab podiže, ode k Abšalomu u kuću i upita ga: “Zašto tvoje sluge zapališe moju njivu?” Abšalom odvrati Joabu: “Eto, slao sam k tebi i poručio ti: Dođi ovamo, htio bih te poslati kralju, da ga upitaš: Zašto sam se vratio iz Gešura? Bilo bi za me bolje da sam još ondje. A sada bih htio stupiti pred kralja. Ako ima kakva krivnja na meni, neka me pogubi!” I ode Joab kralju i pripovjedi mu što je i kako je. On dade dozvati Abšaloma. Kad je bio došao kralju, baci se pred kraljem na svoje lice na zemlju ničice, i kralj poljubi Abšaloma. Poslije toga pribavi sebi Abšalom kolâ i konjâ i pedeset ljudi koji su trčali pred njim. Rano ujutro stajao bi Abšalom na putu kraj vrata. Svakoga koji je imao parnicu i koji je htio ići kralju na sud, Abšalom bi dozvao k sebi i upitao: “Iz kojega si grada?” Kad bi onaj tada odgovorio: “Sluga je tvoj iz toga i toga Izrćlova plemena”, tada bi mu Abšalom rekao: “Eto, tvoja je stvar dobra i pravedna, ali te nema tko saslušati kod kralja.” Abšalom bi mu još rekao: “O, kad bi se mene postavilo za suca u zemlji! Svaki koji ima parnicu ili kakav pravni posao mogao bi doći k meni. Ja bih mu već pribavio njegovo pravo.” I kad bi mu tko pristupio da mu se pokloni, on bi pružio ruku te bi ga privukao k sebi i poljubio ga. Tako je činio Abšalom sa svim Izrćlcima koji su dolazili kralju da im sudi. Tako je primamljivao Abšalom srca Izrćlovih ljudi. Kad prođu četiri godine, reče Abšalom kralju: “Htio bih otići i u Hebronu izvršiti svoj zavjet što sam ga učinio Gospodinu. Jer kad sam boravio u Gešuru u Aramu, učini tvoj sluga ovaj zavjet: Ako da Gospodin da se vratim u Jeruzalem, prinijet ću Gospodinu žrtvu.” Kralj mu odgovori: “Idi s mirom!” I Abšalom se zaputi i ode u Hebron. Posla tajne glasnike svim Izrćlovim plemenima i poruči im: “čim čujete da su trube zatrubile, povičite: Abšalom je kralj u Hebronu!” S Abšalomom ode i dvjesta ljudi iz Jeruzalema, koji su bili pozvani i koji su bezazleno pošli, a da nisu ništa znali. Abšalom dade dovesti na prinošenje žrtava i Gilonjanina Ahitofela, Davidova savjetnika, iz njegova grada Gilona. Tako dobi buna na snazi, i sve se više ljudi priključivalo Abšalomu. Tada stiže k Davidu glasnik i javi mu: “Srca Izrćlaca pristadoše uz Abšaloma.” Nato David zapovjedi svim svojim slugama koji su bili kod njega u Jeruzalemu: “Ustajte! Bježimo! Jer inače ne ćemo pobjeći od Abšaloma. Brže se spremite za put! Inače će on pohitati i dostići će nas, oborit će nas, oborit će na nas zlo i udarit će grad oštricom mača.” Sluge kraljeve odgovoriše kralju: “Sve će biti upravo onako kako želi gospodar i kralj! Mi smo tvoji pokorni sluge.” Tako ode kralj i sav dvor za njim. Samo kralj ostavi deset žena i priležnica, da čuvaju palaču. Kralj dakle ode i svi ljudi za njim. Kod posljednje se kuće zaustaviše. Svi njegovi sluge prođoše pokraj njega. Svi Kerećani i Pelećani, svi Gićani, šest stotina ljudi, koji su bili pošli za njim iz Gata, prođoše pokraj njega. Itaju Gićaninu kralj reče: “Zašto ćeš i ti ići s nama? Vrati se i ostani kod kralja! Pa ti si stranac i sam si prognan iz svoje domovine. Jučer si došao, a danas da te uzmem da se s nama potucaš i ne znaš kamo ja idem? Vrati se i odvedi natrag svoje zemljake! Zdravo i sretno!” Ali Itaj odvrati kralju: “Tako živ bio Gospodin, i tako živ bio moj gospodar i kralj! Ondje gdje bude moj Gospodin i kralj, bilo na smrt ili na život, bit će i tvoj sluga!” Tada reče David Itaju: “Dobro, prođi.” I tako prođe Itaj Gićanin sa svim svojim ljudima i sa svom pratnjom što je bila s njim. Sve je pučanstvo plakalo iza glasa dok su svi ljudi prolazili. Nato prijeđe kralj preko potoka Kidrona, a i sav narod prijeđe prema pustinji. Sadok je bio kod njega sa svim levitima što su nosili kovčeg zavjeta Božjega. Oni spustiše kovčeg Božji, i Ebjatar je žrtvovao sve dok sav narod nije izišao iz grada. Potom kralj reče Sadoku: “Nosi kovčeg Božji natrag u grad! Ako nađem milost u očima Gospodnjim, on će me dovesti natrag, i dat će mi da opet vidim njega i njegov stan. Ako rekne: Nisi mi po volji, ja se podvrgavam. Neka učini sa mnom što mu se čini dobro!” Tada reče kralj svećeniku Sadoku i ovo: “Ti to razumiješ, vrati se u grad s dva vaša sina: tvoj sin Ahimaas i Jonatan, Ebjatarov sin! Evo, ja ću čekati na gazovima pustinje dok ne dođe vaš glasnik i ne donese mi vijest.” Tada Sadok i Ebjatar odnesoše kovčeg Božji natrag u Jeruzalem i ostadoše tamo. A David se penjao uz Maslinsku goru. Plačući i pokrivene glave išao je gore. Bos je hodao otamo. I svi ljudi koji su bili s njim pokrili su svoje glave. Jednako plačući, penjali su se gore. Kad javiše Davidu da je Ahitofel među buntovnicima kod Abšaloma, David povika: “O Gospodine, obezumi Ahitofelov savjet!?” Kad je David bio došao na vrh gore, gdje je bio običaj častiti Boga, susretne ga iznenada Arčanin Hušaj razdrte haljine i glave posute prahom. David mu reče: “Ako pođeš sa mnom, samo si mi na teret. Ali ako se vratiš u grad i kažeš Abšalomu: Sluga sam tvoj, kralju; kako sam prije bio sluga tvojemu ocu, tako sam sada sluga tebi!? onda možeš razbiti savjet Ahitofelov.\ I svećenici Sadok i Ebjatar bit će tamo s tobom. Sve što čuješ iz kraljeve palače, priopći svećenicima Sadoku i Ebjataru! Oni imaju tamo kod sebe svoja dva sina: Ahimaasa, Sadokova sina, i Jonatana, Ebjatarova sina. Po njima mi javljajte sve što čujete!” I tako ode Davidov prijatelj Hušaj u grad, kad je Abšalom upravo ušao u Jeruzalem. David je bio upravo prekoračio vrh kad mu dođe ususret Siba, Meribaalov momak, s dva osedlana magarca. Oni su nosili dvjesta kruhova, sto suhih grozdova, sto korpa voća i mijeh vina. Kralj upita Sibu: “Što ćeš s tim?” Siba odgovori: “Magarci su za kraljevu obitelj, da jaše, kruhovi i voće da momci jedu, a vino da piju oni koji se umore u pustinji.” Kralj upita dalje: “Gdje je sin tvojega gospodara?” Siba odgovori kralju: “On je ostao u Jeruzalemu, jer je mislio: Danas će mi Izrćlova kuća vratiti kraljevstvo mojega oca.” Tada reče kralj Sibi: “Tvoje neka bude sve što posjeduje Meribaal!” Siba odgovori: “Bacam se ničice. Našao sam milost u tvojim očima, gospodaru kralju!” Kad je kralj David bio stigao u Bahurim, iziđe otamo čovjek od Šaulova roda, po imenu Šimej, Gerin sin; on se je približavao ružno psujući.\ Pritom je bacao kamenje na Davida i njegove sluge, na narod i ratnike s desne i s lijeve strane. Ovako je psovao Šimej: “Odlazi, odlazi, ti krvopijo, ti ništarijo! Sad donosi Gospodin na tebe krv Šaulove kuće, na čije si mjesto sebe učinio kraljem. Gospodin predaje kraljevstvo tvojemu sinu Abšalomu. Tebe je, eto, zadesila nesreća, jer si krvopija.” Tada reče Abišaj, Sarvijin sin, kralju: “Zašto da psuje ovaj mrtvi pas mojega gospodara i kralja? Pusti me da mu skinem glavu!” Ali mu kralj odvrati: “Što ja imam s vama, Sarvijini sinovi? Kad on tako psuje i Gospodin ga nadahnuo: Psuj Davida!, tko smije onda pitati: Zašto tako činiš?”. Tada reče David Abišaju i svim svojim slugama: “Kad mi moj tjelesni sin radi o glavi, a kako ne će ovaj Benjaminov sin? Pustite ga neka psuje; jer mu je to udahnuo Gospodin.\ Možda pogleda Gospodin na moju nevolju i da mi Gospodin sreću za psovku kojom sam danas udaren.” I tako je David sa svojim ljudima išao dalje. A Šimej je išao pokraj gore naprema njemu i jednako ga psovao, nabacivao se kamenjem na njega i zasipao ga prašinom. Napokon dođe kralj, sa svim narodom koji ga je pratio, do cilja umoran. Tamo se odmori. Međutim je Abšalom sa svim Izrćlcima bio stigao u Jeruzalem; Ahitofel ga je pratio. \ Kad Arčanin Hušaj, Davidov prijatelj, dođe k Abšalomu, povika Hušaj Abšalomu: “Živio kralj! Živio kralj!” Abšalom odvrati Hušaju: “Je li to tvoja vjernost prema tvom prijatelju? Zašto nisi otišao sa svojim prijateljem?” A Hušaj odgovori Abšalomu: “Ne, nego koga Gospodin i narod i svi Izrćlci izabraše, njegov sam ja, i kod njega ću ostati. I drugo: Kome da služim? Zar ne njegovu sinu? Kako sam služio tvojemu ocu, tako ću služiti i tebi.” Kad je Abšalom zahtijevao od Ahitofela: “Dajte mi svoj savjet što da činimo”, odgovori Ahitofel Abšalomu: “Uđi k priležnicama svog oca, što ih je ostavio da čuvaju palaču! Kad čuje sav Izrćl da si se posve zavadio sa svojim ocem, ohrabrit će se svi tvoji privrženici.” I tako razapeše Abšalomu šator na krovu, i Abšalom uđe pred očima svega Izrćla k priležnicama svojega oca. Savjet naime što bi ga dao Ahitofel, vrijedio je tada toliko kao da bi tko upitao Boga. Toliko je vrijedio svaki savjet Ahitofelov i Davidu i Abšalomu. Nato predloži Ahitofel Abšalomu: “Želim odabrati sebi dvanćst tisuća ljudi, da još ove noći krenem u potjeru za Davidom. Ja ću ga stići, jer je posve izmoren, i uplašit ću ga. Sva vojska što je s njim podleći će, i ja mogu ubiti samoga kralja. Tada ću dovesti svu vojsku k tebi. Kad se svi ratnici, kao što želiš, vrate, zavladat će mir u svemu narodu.” Taj se savjet svidje Abšalomu i svim Izrćlovim glavarima. Ipak Abšalom zapovjedi: “Neka se još dozove Arčanin Hušaj! Da čujemo što će on reći.” Kad dođe Hušaj k Abšalomu, priopći mu Abšalom: “Tako je savjetovao Ahitofel. Trebamo li izvesti njegov prijedlog? Ako ne trebamo, govori ti!” A Hušaj odgovori Abšalomu: “Savjet koji je dao Ahitofel, nije ovaj put dobar.” I Hušaj nastavi: “Ti znaš da su junaci, tvoj otac i njegovi ratnici, puni ljute srčanosti kao medvjedica u polju kad joj otmu medvjediće. Usto je tvoj otac bojovnik koji s ljudima ne drži noćnoga sna. On se je sada sigurno sakrio u kakvu jamu ili gdje drugdje. Pa ako odmah u početku neki padnu i ljudi to čuju, kazat će: Pristaše Abšalomove su poraženi. Onda će i najhrabriji, koji imaju srce kao lav, izgubiti srčanost. Jer sav Izrćl zna da je tvoj otac junak i da su hrabri ljudi njegovi pratioci. Zato ja savjetujem: Daj skupi k sebi sav narod Izrćlov od Dana do Beer Šebe, da ih bude kao pijeska na moru, pa ti osobno s njima pođi u boj! Kad ga onda zateknemo na mjestu gdje se upravo nalazi, mi ćemo ga napasti kao što rosa pada na zemlju, i od njega i svih ljudi što su s njim ne će ostati ni jedan. Povuče li se u koji grad, sav će Izrćl opasati užetima taj grad, pa ćemo ga svući u dolinu, da se više ni kamenčić ondje ne nađe.” Tada izjaviše Abšalom i svi Izrćlci: “Savjet Arčanina Hušaja bolji je nego savjet Ahitofelov.” Gospodin je naime bio tako odredio da je dobri savjet Ahitofelov bio zabačen, jer je Gospodin htio navući zlo na Abšaloma. Hušaj dojavi svećenicima Sadoku i Ebjataru: “Tako i tako savjetova Ahitofel Abšalomu i Izrćlovim starješinama. A ja savjetovah tako i tako. Sad pošaljite brže Davidu ovaj glas: Ne noći više kod gazova u pustinji, nego prijeđi prijeko! Inače, dostiže pogibija kralja i sve ljude što su s njim.” Jonatan i Ahimaas stajali su spremni kod studenca Rogela. Jedna sluškinja dođe tamo i donese im vijest. Oni su tad imali odnijeti glas kralju Davidu; jer se nisu smjeli pokazati ni ući u grad.\ Ali ih vidje jedan dječak i javi to Abšalomu. Tada oni obojica brže pobjegoše u kuću jednoga čovjeka u Bahurimu. On je imao studenac u svom dvorištu, u koji se oni spustiše. Žena uze pokrivač i razastre ga povrh studenca. Iznad toga razasu tučenog žita, tako da se nije moglo ništa opaziti. Kad Abšalomovi ljudi dođoše k ženi u kuću, upitaše je: “Gdje su Ahimaas i Jonatan?” Žena im odgovori: “Otišli su k vodi.” Oni su tražili, a ne nađoše ništa i vratiše se natrag u Jeruzalem. čim su bili otišli, iziđoše oni iz studenca, odoše i javiše kralju Davidu. Rekoše Davidu: “Ustanite! Prijeđite brže preko vode! Jer je tako i tako savjetovao Ahitofel protiv vas.” Odmah ustade David sa svim ljudima što su bili s njim i prijeđe preko Jordana. Kad je jutro osvanulo, bili su svi do posljednjeg čovjeka prešli preko Jordana. Kad vidje Ahitofel da nije učinjeno kako je on savjetovao, osedla magarca i zaputi se kući u svoj grad. Nakon što je bio obišao svoju kuću, objesi se. Tako on umre. Bi pokopan u grobu svog oca. David je već bio stigao u Mahanajim kad Abšalom sa svim Izrćlcima što su bili s njim prijeđe preko Jordana. Na mjesto Joabovo bio je Abšalom postavio Amasu za vrhovnog zapovjednika nad vojskom. Amasa je bio sin nekoga Izrćlca koji se zvao Jitra. Ovaj je imao odnose s Abigajilom, Jišajevom kćerju, sestrom Sarvije, Joabove majke. Izrćlci se pod Abšalomom utaboriše u zemlji Gileadu. Kad David dođe u Mahanajim, donesoše mu Šobi, Nahašev sin iz amonskoga grada Rabe, i Makir, Amielov sin iz Lo Debara, i Gileadovac Barzilaj iz Rogelima posteljâ, lonaca, zemljanih posuda, pšenice, ječma, brašna, tučenog žita, boba, leće, prženih zrna, meda, mlijeka, ovaca i kravljega sira. Oni ponudiše Davidu i njegovim ljudima da to jedu. Jer su mislili: Ljudi su u pustinji ogladnjeli, umorili se i ožednjeli. Potom pregleda David vojsku što je bila s njim i postavi vođe nad tisućom i nad stotinom. Trećinu vojske postavi pod zapovijed Joabovu, trećinu pod zapovijed Abišaja, Sarvijina sina i Joabova brata, i trećinu pod Etaja iz Gata. Kad kralj priopći ljudima: “I ja ću ići s vama”, ljudi odvratiše: “Ti ne smiješ ići. Jer kad mi bježimo, ne ćeš mariti za nas. Kad bi i pola nas palo, ne bi marili za nas. A ti si sam kao nas deset tisuća. I bolje je da nam ti pomažeš iz grada.” Kralj im odgovori: “Što vam se čini da je dobro učinit ću.” Nato kralj stade kod vrata, i sva je vojska izlazila po sto i po tisuću. Joabu, Abišaju i Etaju kralj zapovjedi: “čuvajte mi mladog Abšaloma.” Sva je vojska bila svjedok kako kralj zapovjedi svim vođama za Abšaloma. Tako iziđe vojska u polje protiv Izrćla. Zametnu se bitka u šumi Efrajimovoj. Tamo su Izrćlci bili potučeni od Davidovih ljudi i pretrpjeli su u onaj dan težak poraz izgubivši dvadeset tisuća ljudi. Bitka se raširila po svoj tamošnjoj okolini. Više ljudi proždre šuma, nego što ih u onaj dan proždre mač. Slučajno dođe Abšalom Davidovim ljudima pred oči. Abšalom je jahao na mazgi. Kad mazga dođe pod grane velikog hrasta, osta on glavom viseći o hrastu, i lebdio je između neba i zemlje, nakon što je mazga bila otrčala ispod njega. Jedan čovjek vidje to i javi Joabu: “Vidio sam Abšaloma gdje visi o hrastu.” Joab odvrati čovjeku koji mu je bio donio tu vijest: “Pa kad si ga vidio, zar ga nisi odmah oborio na tlo? Bio bih ti rado dao deset srebrnjaka i jedan pojas.” A čovjek odgovori Joabu: “I kad bi mi se izbrojilo tisuću srebrnjaka, ne bih digao svoje ruke na kraljeva sina. Jer smo čuli na svoje uši kako je kralj zapovjedio tebi, Abišaju i Etaju: čuvajte mi mladog Abšaloma! Da sam ga napao, ne bi se to moglo od kralja sakriti, a ti bi se držao po strani.” Joab odvrati: “Ja ne ću gubiti vrijeme s tobom.” Pa uze tri sulice u ruku i zabode ih u prsa Abšalomu. Kako je još živ visio o hrastu, pristupi deset momaka, što su nosili Joabu oružje, i ubiše Abšaloma. Nato dade Joab zatrubiti u trubu, i ljudi prestadoše progoniti Izrćlce. Jer je Joab bio ljudima zapovjedio da stanu. I uzeše Abšaloma, baciše ga u šumu u veliku jamu i nabacaše na nj vrlo veliku gomilu kamenja. A sav Izrćl pobježe, svaki k svojoj kući. Abšalom je bio sebi podigao spomenik za svojega života u kraljevoj dolini. Mislio je naime: “Nemam sina koji bi mogao čuvati uspomenu na moje ime.” Tako je bio nazvao onaj spomenik svojim imenom. Zove se do dana današnjega “Abšalomov spomenik”. Ahimaas, Sadokov sin, reče: “Otrčat ću i odnijet ću vijest kralju da mu je Gospodin udijelio pobjedu nad njegovim neprijateljima.” A Joab mu odvrati: “Nemoj danas biti glasnik! Neki drugi dan možeš biti glasnik; ali danas ne smiješ biti, jer je kraljev sin mrtav.” \ Joab zapovjedi Etiopljaninu: “Idi, javi kralju što si vidio!” Etiopljanin se baci pred Joaba ničice i otrči. A Ahimaas, Sadokov sin, još jednom reče Joabu: “Neka bude što hoće! Ja ću ipak trčati za Etiopljaninom!” Joab odvrati: “Pa što ćeš trčati, moj sine? Ne ćeš dobiti uzdarje.” On odgovori: “Neka bude što hoće, trčat ću!” Tada mu reče: “Pa trči!” Ahimaas udari ravnicom Jordana i preteče Etiopljanina. David je upravo sjedio među dvojim vratima. Stražar je bio uzišao na krov kroz vrata na zidu. Kad on podiže svoje oči i pogleda, vidje jednoga čovjeka gdje trči sam. Stražar povika i javi kralju. Kralj reče: “Kad je sam, onda nosi dobru vijest.” I dok je onaj dolazio sve bliže, vidje stražar još drugoga čovjeka kako trči. I povika stražar vrataru: “Vidim još jednoga čovjeka kako trči sam.” Kralj reče: “I on nosi dobar glas.” Stražar povika dalje: “Prvi trči, koliko vidim, upravo kao Ahimaas, Sadokov sin.” Kralj odgovori: “To je dobar čovjek. Taj dolazi s dobrim glasom.” Tada Ahimaas povika kralju: “Pobjeda!”, baci se tad pred kraljem licem sve do zemlje i reče: “Neka je blagoslovljen Gospodin, Bog tvoj, koji predade ljude što podigoše svoju ruku na mojega gospodara, kralja!” Kralj upita: “Je li dobro mladom Abšalomu?” Ahimaas odgovori: “Vidio sam veliku vrevu kad je kraljev sluga Joab poslao slugu tvojega. Ali ne znam što je bilo.” Kralj odvrati: “Makni se, stani tamo!” On se makne i stane. Tada dođe Etiopljanin. Etiopljanin povika: “Moj gospodar i kralj neka dopusti da mu se javi dobra vijest: Gospodin ti je danas udijelio pobjedu nad svima koji se pobuniše protiv tebe.” A kralj upita Etiopljanina: “Je li dobro mladom Abšalomu?” Etiopljanin odgovori: “Kao taj mladić, tako neka prođu neprijatelji mojega gospodara, kralja, i svi koji ustaju na te u zloj namjeri!” Kralj zadrhta i ode plačući u gornju sobu iznad vrata. Idući, jadikovao je: “Sine moj, Abšalome! Sine moj! Sine moj, Abšalome! Ah, da sam ja umro mjesto tebe! O Abšalome, sine moj, sine moj!” Javiše Joabu da kralj plače i jadikuje za Abšalomom. Tako se pobjeda onoga dana pretvori u žalost za svu vojsku, jer je narod onoga dana saznao da kralj tuguje za svojim sinom. Zato vojska uđe u grad kradom, kao što se iskrade vojska koja se stidi jer je pobjegla iz bitke. Kralj pokri svoje lice. “Sine moj, Abšalome,” jadikovao je iza glasa, “sine moj, Abšalome, sine moj!” Tada dođe Joab kralju u kuću i reče: “Izgrdio si danas sve svoje sluge, a oni danas spasiše život tebi, tvojim sinovima i kćerima, tvojim ženama i priležnicama. Iskazao si ljubav onima koji te mrze, a mržnju onima koji te ljube. Jer pokazuješ, eto, danas da tebi ništa nisu vojskovođe i ljudi. Jest, sada znam da bi ti bilo pravo kad bi Abšalom još bio živ, a mi svi drugi kad bismo danas pali. Ali ustani sada, iziđi van i progovori ljubazno svojim ljudima! Jer kunem ti se Gospodinom: Ako ne iziđeš, ne će ni jedan ostati kod tebe ove noći. To će biti gore za tebe nego sva zla što su te snalazila od tvoje mladosti do sada.” Tada ustade kralj i sjedne na vratima. Kad javiše vojsci: “Evo, sjedi kralj na vratima,” dođoše svi ljudi pred kralja. A Izrćlci su bili pobjegli, svaki svojoj kući. I sav se narod stane svađati. Po svim plemenima Izrćlovim govorilo se: “Kralj nas je oslobodio iz ruku naših neprijatelja i izbavio nas iz filistejskih ruku; a ipak je morao bježati iz zemlje pred Abšalomom.\ A Abšalom, kojega smo bili pomazali za kralja, pade u boju. Zašto još oklijevate, i ne dovedete natrag kralja?” Nato kralj David posla k svećenicima Sadoku i Ebjataru i poruči im: “Upitajte starješine Judine: Zašto da vi budete posljednji koji će natrag dovesti kralja u njegovu kuću? Što se je govorilo po svemu Izrćlu, bilo je naime došlo do kralja u njegovu kuću. Vi ste moja braća, vi ste od mojega mesa i kosti. Zašto da budete posljednji koji će natrag dovesti kralja? Recite Amasi: Ti si ipak od mojega mesa i kosti. Tako i tako neka mi učini Bog ako mi ne budeš vrhovni vojskovođa dok si živ, umjesto Joaba!” Tako je pridobio srca svih ljudi od Judina roda, pa oni jednodušno zamoliše kralja: “Vrati se sa svim svojim ljudima!” Tako se kralj vrati i stiže na Jordan. Judeji su bili došli u Gilgal ususret kralju, da prevedu kralja preko Jordana. I Benjaminovac Šimej, sin Gerin, iz Bahurima, bio je pohitao s Judejima ususret kralju Davidu. I s njim tisuću ljudi iz Benjaminova roda. I Siba, upravitelj Šaulove kuće, bio je došao kralju na Jordan s petnćst svojih sinova i dvadeset slugu. Kad prijeđe lađom, da preveze kraljevsku obitelj i da mu stoji na službi, baci se Šimej, sin Gerin, pred kraljem ničice, kad je kralj htio prijeći Jordan. On zamoli kralja: “Neka mi moj gospodar ne upiše u krivnju i neka se više ne spominje pakosti koju je počinio njegov sluga u onaj dan kad je moj gospodar, kralj, izlazio iz Jeruzalema. Neka mi kralj to ne pamti! Jer tvoj sluga zna da se je ogriješio. Ali, kako vidiš, danas sam prvi iz sve Josipove kuće došao ususret svojemu gospodaru, kralju.” Tada povika Abišaj, sin Sarvijin: “Šimej neka umre, jer je psovao Gospodnjega pomazanika!” A David odvrati: “Što ja imam s vama, Sarvijini sinovi? Vi ste mi danas napasnici. Zar da danas pogine netko u Izrćlu, kad znam da sam danas opet kralj nad Izrćlom?” Tada reče kralj Šimeju: “Ne ćeš poginuti!” I kralj mu se zakune. I Meribaal, Šaulov unuk, dođe ususret kralju. On nije bio njegovao svojih nogu, nije uređivao brade, niti je svoje haljine prao od onoga dana kad je bio otišao kralj, sve do dana kad se je opet vratio zdrav. I kad on dođe u Jeruzalem ususret kralju, upita ga kralj: “Meribaale, zašto nisi pošao sa mnom?” On odgovori: “Moj gospodaru i kralju! Prevario me moj sluga. Jer tvoj je sluga sebi dao osedlati magarca, da odjaše tamo i pođe s kraljem. Jer je tvoj sluga hrom. Ali on ocrni tvojega slugu kod mojega gospodara, kralja. No moj je gospodar, kralj, kao anđeo Božji. Zato čini što ti se čini dobro! Premda sva kuća mojega oca nije imala ništa drugo očekivati od mojega gospodara i kralja nego smrt, ipak si ti uzeo svojega slugu među svoje drugove za stolom. Pa kakvo još imam pravo i kakav zahtjev kod kralja?” Kralj mu odgovori: “čemu tolike riječi? Određujem: Ti i Siba podijelite imanje!” A Meribaal reče kralju: “Neka uzme sve kad se je moj gospodar i kralj vratio kući čitav i zdrav!” I Barzilaj od Gileada bio je došao iz Rogelima i pošao s kraljem na Jordan, da ga prati preko Jordana. Barzilaj je bio vrlo star, čovjek od osamdeset godina. On je bio kralja hranio za njegova boravka u Mahanajimu, jer je bio vrlo imućan. I kralj reče Barzilaju: “Hajde sa mnom! Ja ću se u Jeruzalemu brinuti za tvoje uzdržavanje.” Ali Barzilaj odvrati kralju: “Kako ću dugo još živjeti da idem s kraljem u Jeruzalem? Ima mi sada osamdeset godina. Pa mogu li još razlikovati dobro i zlo? Može li tvoj sluga okusom raspoznati što jede i pije? Mogu li još slušati glas pjevača i pjevačica? Zašto da tvoj sluga još padne na teret svojemu gospodaru i kralju? Samo komadić bi htio tvoj sluga proći s kraljem preko Jordana. Zašto da mi kralj odmah tako naplati? Pusti da se tvoj sluga vrati kući, da umrem u svojem rodnom gradu kod groba svojega oca i majke! Ali evo, tu je tvoj sluga Kimham; on neka ide s mojim gospodarom, kraljem! Učini njemu što smatraš da je dobro!” \ Kralj odgovori: “Neka ide sa mnom Kimham! Ja ću mu učiniti što je tebi drago, i tebi ću ispuniti svaku želju.” Potom prijeđe sav narod preko Jordana. I kralj prijeđe. Kralj onda poljubi Barzilaja i rastade se s njim. Nato se on vrati u svoje mjesto. Kralj ode dalje u Galgalu, a Kimham ga je pratio. Sva vojska Judina i polovina ratnika Izrćlovih bila je dopratila kralja. I dođoše svi Izrćlci kralju i upitaše ga: “Zašto te odvedoše naša braća, Judeji, i prevedoše te preko Jordana s tvojom obitelji i s cijelom okolinom Davidovom?” Svi Judeji odgovoriše Izrćlcima: “Kralj je ipak u srodstvu s nama. Zašto se tako ljutite zbog toga? Jesmo li možda živjeli o kraljevu trošku? Pa jesmo li ga ugrabili?” Ali Izrćlci odvratiše Judejima: “Mi imamo deset dijelova od kralju. I mi smo prema vama prvorođenci. Zašto nas zapostaviste? Nije li najprije na našoj strani iskazana želja da dovedemo svojega kralja?” Ali odgovor Judeja bio je još žešći od govora Izrćlaca. Slučajno je bio tamo ništavan čovjek po imenu Šeba, sin Bikrijev, Benjaminovac. On zatrubi u trubu i povika: “Mi nemano dijela s Davidom. Mi nemamo nasljedstva s Jišajevim sinom. Svaki neka se vrati kući, Izrćlci!” Nato svi Izrćlci otpadoše od Davida i priključiše se Šebi, Bikrijevu sinu. A Judeji otpratiše kralja od Jordana u Jeruzalem. Kad je David bio došao u svoju palaču u Jeruzalem, dade deset priležnica, što ih je bio ostavio da čuvaju palaču, odvesti u posebnu kuću, i brinuo se je za njihovo uzdržavanje, ali nije više općio s njima. Tako su živjele do svoje smrti zatvorene, kao udovice za muževa života. Potom zapovjedi kralj Amasi: “Sazovi mi Judejce za tri dana! Isto tako budi osobno tu!” I Amasa ode sazvati Judejce. A kad izostane više od vremena što mu ga je bio odredio, reče David Abišaju: “Sad će nam Šeba, Bikrijev sin, biti opasniji od Abšaloma. Uzmi ti ljude svojega gospodara i progoni ga! Inače će dobiti tvrde gradove i zadat će nam mnogo jada.” Joabovi ljudi iziđoše pod njegovim vodstvom, zajedno s Keretijima i Feletijima i svim ratnicima junacima. Ostaviše Jeruzalem kako bi progonili Šebu, Bikrijeva sina. Kad dođoše na veliki kamen kod Gibeona, susretne ih Amasa. Joab je bio odjeven u kratku haljinu. Na njoj je visio bodež što je u koricama bio svezan uz bedro. Kad krene naprijed, bodež mu ispadne na tlo. Tada Joab upita Amasu: “Jesi li zdravo, dragi brate?” I prihvati Joab desnom rukom Amasu za bradu, da ga poljubi. A Amasa ne spazi mač u Joabovoj ruci. Tako mu ga je on mogao zarinuti u slabine i njegova su se crijeva prosula na zemlju. On umre, a da mu Joab nije trebao zadati još drugi ubod. Potom Joab i njegov brat Abišaj odoše dalje u potjeru za Šebom, Bikrijevim sinom. Jedan od Joabovih ljudi morao je ostati kod Amase i viknuti: “Tko je uz Joaba i tko je za Davida neka ide za Joabom!” Amasa, sav obliven krvlju, ležao je nasred puta. Kad onaj čovjek vidje da se svi ljudi zaustavljaju, odvuče Amasu s puta u polje i stavi na nj haljinu. Jer svaki koji je prolazio promatrao bi ga i zaustavio bi se. čim ga je bio uklonio s puta, priključiše se svi Joabu, da tjeraju Šebu, Bikrijeva sina. A on (Šeba) prođe sva Izrćlova plemena do Abel Bet Maaku. Ali su ga svi gradovi prezreli, pa i progonili. Svi Joabovi ljudi dođoše i opkoliše ga u Abel Bet Maaki, iskopaše opkop oko grada, tako da su stajali pred gradskim zidom i potkopavali zid, da ga obore. Tada viknu jedna mudra žena iz grada: “čujte, čujte! Kažite Joabu neka dođe ovamo! Htjela bih s njim govoriti.” Kad on dođe u njezinu blizinu, upita ga žena: “Jesi li ti Joab?” On odgovori: “Jesam.” Ona mu reče: “Poslušaj riječi svoje sluškinje!” On odgovori: “čujem.” Ona reče: “Od starine se govori: Pitajte samo u Abelu i doći ćete do cilja. Mi smo najmirniji i najvjerniji grad u Izrćlu. A ti hoćeš razoriti majku gradova u Izrćlu. Zašto hoćeš upropastiti vlasništvo Gospodnje?” Joab odvrati: “Daleko je to od mene da uništim i razorim. Ne radi se o tome nego jedan čovjek iz Efrajimove gore po imenu Šeba, Bikrijev sin, pobunio se protiv kralja, protiv Davida. Dajte samo njega, i ja odoh od grada.” Žena odvrati Joabu: “Glava njegova bacit će ti se odmah preko zida!” I puna lukavosti nagovori žena sve ljude, i oni odsjekoše glavu Šebi, Bikrijevu sinu, i baciše je Joabu. I on zatrubi u trubu, i oni se raziđoše od grada, svaki svojoj kući. Joab se vrati kralju u Jeruzalem. Na čelu sve vojske izrćlske stajao je Joab. Zapovjednik Kerećanima i Pelećanima bio je Benaja, Jojadin sin. Radove je nadzirao Adoram. Pečatnik je bio Jošafat, Ahiludov sin. Državni pisar bio je Seraja. Svećenici su bili Sadok i Ebjatar. I Jairanin Ira bio je svećenik kod Davida. Jedanput u danima Davidovim vladala je glad tri godine, iz godine u godinu. I David upita Gospodina. “Na Šaulu i njegovoj kući leži krvna krivnja”, odgovori Gospodin, “jer je pogubio Gibeonce.” Tada kralj dozva Gibeonce i upita ih. Gibeonci ne pripadaju Izrćlcima, nego ostacima Amorejaca. Premda su im se Izrćlci bili obvezali zakletvom, tražio je Šaul, u svojoj revnosti za Izrćlce i Judejce, da ih se uništi. David dakle upita Gibeonce: “Što da vam učinim? čime da vas namirim? Blagoslovite ipak baštinu Gospodnju!” Gibeonci mu odgovoriše: “Ne tražimo ni srebra ni zlata od Šaula i njegove kuće. Niti nam je do toga da itko bude pogubljen u Izrćlu.” On ih upita: “Pa što hoćete? Učinit ću vam.” Oni odvratiše kralju: “čovjek koji nas je zatirao i za tim išao da nas iskorijeni, da nas ne bude nigdje u području Izrćlovu, od njegovih sinova neka nam se da sedam ljudi. Mi ćemo ih pred Gospodinom, u Gibeonu, objesiti na gori Gospodnjoj.” Kralj obeća: “Dat ću vam ih.” Ali Meribaala, sina Jonatana, sina Šaulova, poštedje kralj zbog zakletve pred Gospodinom, koja je bila među njima, Davidom i Jonatanom, Šaulovim sinom. I uze kralj oba sina, koje Šaulu rodi Rispa, Ajina kći, Armonija i Meribaala, i pet sinova koje Meraba, Šaulova kći, rodi Adrielu, sinu Barzilaja iz Mehole. Njih dade Gibeoncima, a oni ih objesiše na gori pred Gospodinom. Tako sedmorica pogiboše u isto vrijeme. U prvim danima žetve, u početku ječmene žetve, umriješe. Tada uze Rispa, Ajina kći, crnu haljinu i sebi je prostre po stijeni kao postelju od početka žetve, dok ne padne na mrtva tjelesa dažd s neba. Tako spriječi da padaju na njih po danu nebeske ptice, a po noći poljske zvijeri. I kad javiše Davidu što učini Šaulova priležnica Rispa, Ajina kći, dade David donijeti kosti Šaulove i njegova sina Jonatana građanima grada Jabeša u Gileadu. Oni su ih bili potajno uzeli iz Bet Šana, gdje ih objesiše Filistejci, kad Filistejci potukoše Šaula na Gilboi. Otamo on dade donijeti kosti Šaula i njegova sina Jonatana. Uz njih staviše kosti obješenih i pokopaše kosti Šaula i njegova sina Jonatana u grob njegova oca Kiša u Seli, u Benjaminovoj zemlji. Nakon što učiniše sve kako je kralj bio naredio, smilova se Bog zemlji. I nasta opet rat između Filistejaca i Izrćlaca. David ode sa svojim ljudima i borio se je s Filistejcima. I jer je David pritom posustao, mogao ga je uhvatiti Išibenob, koji je bio od roda divova. U njegovu koplju bilo je trista šekela mjedi. Bio je opasan novim mačem. Kad je htio ubiti Davida, dođe Davidu u pomoć Abišaj, Sarvijin sin, i ubi Filistejca. Tada ga zakleše Davidovi ljudi: “Ne smiješ više izlaziti s nama u boj, da ne ugasiš svjetiljku Izrćlovu!” Potom nasta opet u Gobu rat s Filistejcima. Tada Hušanin Sibkaj ubije Sipaja, koji je bio također od roda divova. Kad onda opet kod Gobe nasta rat s Filistejcima, ubi Elhanan, sin Jaira iz Betlehema, Golijata iz Gata, kojemu je koplje bilo kao vratilo. I opet nasta rat kod Gata. Tamo je bio jedan čovjek gorostas, koji je imao po šest prstiju na rukama i po šest prstiju na nogama, ukupno dvadeset i četiri. I on je bio od roda divova. Kad je on pogrdio Izrćlce, ubio ga je Jonatan, sin Šimeja, Davidova brata. Ta su četvorica vukla lozu od roda divova u Gatu i padoše od ruke Davidove i njegovih ljudi. David sastavi, u vrijeme kad ga je Gospodin bio izbavio iz ruku svih njegovih neprijatelja i iz Šaulove ruke, u slavu Gospodinu ovu pjesmu. On je pjevao: “Gospodin, moja stijena, grad moj, izbavitelj moj! Bog je branik moj: u njemu tražim utočište. Štit moj, rog spasenja mojega! Jakost moja, sloboda moja! Izbavitelj moj, koji mi je pomogao u teškoj nevolji. Zazvao sam Velehvaljenoga, Gospodina, i već me oslobodio mojih neprijatelja. Udarali su na me pobjesnjeli valovi smrti, rijeke zla držale su me u tjeskobi. Okovi su me pakla sapeli, pale na me zamke smrti. U nevolji svojoj povikah Gospodinu, zavapih Bogu svojemu: i on iz šatora svojega razabra glas moj, do ušiju njegovih dođe vapaj moj. Tada se najednom pokoleba zemlja i zadrhti, utvrde nebeske uzdrmaše, njihale su se: tako je on bio pun gnjeva. Iz nosa je njegova sukljao dim, iz usta je njegovih buktio oganj što proždire, požar je vrcao od njega. Već savi nebesa i siđe: noge su mu počivale na tamnu oblaku, na kerubima je sjedio i vozio se, i dohujao na krilima vjetrova. Tamu je razvukao oko sebe; kao voda težak, mračan oblak postao mu šator. \ U svjetlosti, što je sjala pred njim, plamtjelo je ognjeno ugljevlje. Gospodin pusti da gromovi zagrme na nebu. Svevišnji pusti da zaori njegov glas. Strijele odape i rasprši ih, munje izbaci i pomete ih. Pokazaše se dubine morske, otkriše se temelji svijeta pred ljutnjom i gnjevom Božjim, pred dahtanjem njegove srdžbe. S visine me stiže i uhvati me, iz silnih me voda izvuče, istrgnu me od mojih jakih neprijatelja, od protivnika koji su od mene bili jači. Napadoše me u dan moje nevolje, ali mi je Gospodin bio zaštitnik. Izvede me na čistinu, oslobodi me, jer mi je bio milostiv i naklonjen. Tako mi naplati Gospodin moje pravedno djelo, tako mi nagradi čistoću mojih ruku. Jer sam se držao putova Gospodnjih, nikad ne učinih krivo Bogu svojemu. Pred očima sam imao sve njegove upute, nikad ne odbacih njegova zakona. Bez prijekora hodio sam pred njim, čuvao sam se od svoje opakosti. Zato mi nagradi Gospodin moju vjernost, koja mu je poznata, moju čistoću. Dobar si dobrome, vjeran si vjernome. S čistim postupaš čisto, samo se zločestu protiviš. Pomažeš narodu nevoljnu, obaraš pogled oholu. Ti si svjetionik moj, Gospodine, Bog moj koji mi rasvjetljuje noć. Snagom tvojom razbijam neprijateljske čete, preko zidina skačem s Bogom svojim. Bog? savršen je put njegov; istinita je riječ Gospodnja. On je štit svima koji se utječu pod njegovu zaštitu. \ Jer tko je još Bog osim Gospodina? Tko je stijena, ako ne naš Bog?! Bog, koji me opasava snagom, čini neopasnim put moj. čini moje noge brzima kao jelenove, postavi me visoko na kamenit greben. Ruku moju upravlja u boju, mišice moje zapeše luk od mjedi. Pomoć si mi svoju dao kao štit, učinila me velikim dobrota tvoja. Koraku mojemu dao si širok prostor, nikad mi koljena nisu klecala. Tako sam mogao tjerati svojega neprijatelja, mogao sam ga dostići, i nisam se vratio dok nije ležao uništen. Pograbio sam ga, udario sam ga pa ne ustade više; među noge mi pade. \ Snagom si me naoružao za boj; one koji su stali protiv mene, oborio si ih preda mnom na koljena, \ neprijatelje si moje natjerao preda mnom u bijeg; tako sam uništio svoje mrzitelje. \ Vikali su za pomoć, ali nije bilo pomoćnika; vikali su Gospodinu, ali on ih nije čuo. \ Kao prah zemaljski satro sam ih, stukao, zgazio ih kao blato na ulici. Izveo si me čitava iz borbe za moj narod. Za glavara poganima postavio si me; narod kojega nikada ne vidjeh, postade mi podanik, \ sinovi iz tuđe zemlje iskazuju mi štovanje, na riječ su mi poslušni. Padaju ničice sinovi iz tuđe zemlje, dršćući izlaze iz svojih gradova. Živ je Gospodin! U sav glas neka je slavljena stijena moja! Visoko hvaljen neka je Bog, stijena spasenja mojega! Bog koji mi je pomogao u osveti, narode mi pod noge natjerao, izbavitelj moj od neprijatelja mojih! Ti me uzvisi nad protivnicima mojim, oslobodi me od čovjeka samovoljna. Zato ću te slaviti pred cijelim svijetom, o moj Gospodine! Pjevat ću imenu tvojemu, koje daje sreću i spasenje svom kralju, milost dijeli svom pomazaniku: Davidu i njegovu rodu u vječna vremena!” Ovo su posljednje riječi Davidove, izjava Davida, sina Jišajeva, izjava čovjeka koji je bio uzvišen visoko, pomazanika Boga Jakovljeva, koji je pjevao pjesme Izrćlove: ”Duh Gospodnji šaptao mi je. Na mojemu je jeziku još riječ njegova. Govorio je Bog Izrćlov, govorila je meni stijena Izrćlova: Tko pravedno vlada ljudima, koga u vladanju vodi strah Božji, on je svjetlo jutarnje kad sunce ograne, a nikakav oblak ne pomućuje ranu svjetlost. U sjaju sunčanom, nakon kiše, mlada trava niče iz zemlje. Tako zaista stoji moja kuća prema Bogu: vječan zavjet sklopio je on sa mnom, uređen u svemu i dobro čuvan. Svaku moju želju i svaku moju čežnju on pušta, da zaista uspije. Kao iščupano trnje svi su zlikovci: nitko ih se zato ne dotiče. Tko se na njih namjeri prihvati se za željezo i koplje, i praskajući oni planu u žeravici.” Ovo su imena junaka Davidovih: Hakmonac Išbaal, prvi među trojicom. On zavitla svoje koplje i ubije osam stotina odjednom. Za njim dolazi između tri junaka Ahoašanin Eleazar, Dodonov sin. On je bio s Davidom u Pas Daminu, kad se tamo skupiše Filistejci na boj. Kad se Izrćlci povukoše, on je bio ostao i tukao je Filistejce, dok mu su ruka nije umorila i ukočila. Tako dade Gospodin u onaj dan sjajnu pobjedu. Ljudi se vratiše i pođoše za njim, ali samo zato da pokupe plijen. Za njim dolazi Ararac Šama, Elin sin. Jednom su se skupili Filistejci u Lehiju. Tamo je bio komad zemlje s lećom. A kad su ljudi bježali od Filistejaca, stade on nasred polja, obrani ga i pobi Filistejce. Tako dade Gospodin veliku pobjedu. Jedanput siđoše ta tri najodličnija između tridesetorice u vrijeme žetve k Davidu u pećinu Adulam, kad se četa Filistejaca utaborila u Refaimskoj dolini. David je upravo bio u tvrđavi. A u Betlehemu je onda bila filistejska straža. I kad je David zaželio: “Tko bi mi donio vode da pijem iz studenca na vratima Betlehema?”, onda ona tri junaka prodriješe kroz tabor Filistejaca, zahvatiše vode iz studenca na vratima Betlehema i donesoše Davidu. Ali je on ne htjede piti, nego je proli u čast Gospodinu i reče: “Ne daj mi, Gospodine, da takvo što učinim! Pa to je krv ljudi koji prodriješe u životnoj opasnosti!” Zato ne htjede piti. To učiniše ta tri junaka: Abišaj, Joabov brat, sin Sarvijin, bio je glavar tridesetorici. On zavitla svoje koplje na tri stotine i pobi ih. Kod one je trojice uživao ugled. On se isticao među tridesetoricom i postao im je vođa, ali onu trojicu nije mogao dostići. Benaja, Jojadin sin, iz Kabseela, bio je hrabar čovjek, velik na djelima. On pogubi oba Ariela iz Moaba. Također je, dolje kod jednog studenca, ubio lava, kad je bio pao snijeg. Ubio je i jednoga Egipćanina gorostasne visine. Premda je Egipćanin imao u ruci koplje, on iziđe na nj sa štapom, istrgne Egipćaninu koplje iz ruke i ubije ga njegovim vlastitim kopljem. To učini Benaja, Jojadin sin. Kod trojice junaka uživao je velik ugled. Bio je slavniji od tridesetorice, ali onu trojicu nije stigao. David ga je postavio na čelo tjelesne straže. Među tridesetoricom bili su Joabov brat Asahel, Elhanan iz Betlehema, sin Dodonov, Šama iz Haroda, Elika iz Haroda, Heles iz Peleta, Ira, Ikešev sin iz Tekoe, Abiezer iz Anatota, Sibekaj iz Huše, Salmon iz Ahoha, Mahraj iz Netofe, Heled, Baanin sin, iz Netofe, Itaj, Ribajev sin, iz Gibeje u plemenu Benjaminovu, Benaja iz Pireatona, Hidaj iz potoka Gaaše, Abibaal iz Bet Haarabe, Azmavet iz Bahurima, Eljahba iz Šaalbona, sin Jašenov, Jonatan, Šama iz Harara, Ajiam, Šararov sin iz Arara, Elifelet, sin Ahasbajev, iz Bet Maake, Eliam, sin Ahitoelov iz Gilona, Hesraj iz Karmela, Paaraj iz Araba, Jigeal, sin Natana iz Sobe, Bani iz Gada, Selek iz Amona, Nahraj iz Beerota, koji je nosio oružje Joabu, Sarvijinu sinu, Ira iz Jatira, Gareb iz Jatira, Urija, Hetit: zajedno trideset i sedam. Gospodnji gnjev raspali se još jedanput protiv Izrćlaca, tako da on Davida nadraži protiv njih, pa zapovjedi: “Hajde, izbroj Izrćla i Judu!” Tada kralj zapovjedi svojemu vojskovođi Joabu: “Prođi po svim plemenima Izrćlovim od Dana do Beer Šebe i izbrojite narod, da znam njegov broj!” A Joab odvrati kralju: “Gospodin, Bog tvoj, dodat će narodu onoliko koliko ga je sad, još sto puta toliko, i moj gospodar i kralj će to još sam doživjeti. Zašto moj gospodar i kralj takvo što hoće?” Ali kraljeva zapovijed prisili Joaba i vojskovođe pa Joab i vojskovođe odoše od kralja, da prebroje narod Izrćlov. Prijeđoše Jordan i počeše kod Aroera, desno od grada koji leži u dolini potoka, u smjeru Gada i Jazera. Tada odoše u Gilead i do zemlje Hetita prema Kadešu. Potom dođoše u Dan i okrenuše u Sidon. Onda stigoše u tvrdi grad Tir i u sve gradove Hivijaca i Kanaanaca. Potom odoše u južnu Judinu zemlju u Beer Šebu. Tako obiđoše svu zemlju i vratiše se u Jeruzalem poslije devet mjeseci i dvadeset dana. Joab dade kralju broj popisanoga naroda, i bilo je od Izrćla osam stotina tisuća ljudi sposobnih za oružje i opasanih mačem, a od Jude pet stotina tisuća ljudi. A kad David prebroji narod, taknu ga savjest i David se pomoli Gospodinu: “Teško sam se ogriješio, što to učinih. Ali, Gospodine, oduzmi svojemu sluzi krivnju, jer sam bio posve zaslijepljen!” Kad David ujutro ustade, dođe riječ Gospodnja proroku Gadu, Davidovu vidovnjaku, i reče: ”Idi i kaži Davidu: Ovako govori Gospodin: Troje ti predlažem; izaberi što da ti od toga učinim!” \ Gad pođe k Davidu i navijesti mu: “Hoćeš li da na tvoju zemlju dođe sedam godina gladi, ili da bježiš tri mjeseca pred svojim neprijateljima i da te oni progone, ili da bude tri dana kuga u tvojoj zemlji? Sad promisli i razmotri što ću odgovoriti onome koji me poslao!” David odgovori Gadu: “U velikoj sam muci. Mi ćemo radije pasti u Gospodnje ruke, jer je njegovo milosrđe veliko. A u ruke ljudima ne bih htio pasti.” Tako pusti Gospodin kugu na Izrćla od jutra do određenoga vremena. Pomre naroda od Dana do Beer Šebe sedamdeset tisuća ljudi. Već pruži anđeo svoju ruku na Jeruzalem, da ga uništi, kad se sažali Gospodinu, i zapovjedi anđelu koji je ubijao narod: “Dosta! Povuci natrag svoju ruku!” Anđeo je Gospodnji bio upravo došao do gumna Jebusejca Araune. Kad vidje David kakvo zlo učini anđeo u narodu, pomoli se Gospodinu ovako: “Ah, sagriješio sam. Zlo sam učinio. A ove, ovce, što su učinile? Pa okreni svoju ruku na mene i na moju obitelj!” Još istoga dana javi se Gad Davidu i reče mu: “Idi i podigni Gospodinu žrtvenik na gumnu Jebusejca Araune!” David ode na Gadovu riječ, kako mu je bio Gospodin zapovjedio. Kad je Arauna pogledao i vidio kralja gdje mu dolazi sa svojom pratnjom, izađe on i pokloni se kralju licem do zemlje. Arauna upita: “Zašto dolazi moj gospodar, kralj, k sluzi svojemu?” David odvrati: “Da od tebe kupim to gumno. Hoću načiniti Gospodinu žrtvenik, da se kuga ukloni od naroda.” Arauna odvrati Davidu: “Moj gospodar, kralj, neka je uzme i neka žrtvuje što mu je volja! Evo, ovdje su volovi za žrtvu i kola, i volovski jarmovi za drva! Sve to, o kralju, daruje Arauna kralju.” Tada reče Arauna kralju: “Gospodin, Bog tvoj, neka ti bude milostiv!” A kralj odvrati Arauni: “Ne! Ja ću je samo kupiti od tebe. Ne ću prinijeti Gospodinu, Bogu svojemu, žrtve paljenice koje sam dobio besplatno.” I tako kupi David gumno i volove za pedeset srebrnih šekela. David tamo napravi Gospodinu žrtvenik i prinese žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Tada se Gospodin smilova zemlji, i prestane kuga u Izrćlu. Kralj je David bio ostario i postao boležljiv. Premda su ga pokrivali, nije se mogao ugrijati. Tada su mu savjetovali njegove sluge: “Trebalo bi za gospodara kralja potražiti mladu djevojku, koja bi posluživala kralja i bila mu pri ruci kao skrbnica. Kad ona bude na tvom krilu, već će se gospodar kralj ugrijati.” I potražiše lijepu djevojku po svoj izrćlskoj zemlji i nađoše Abišagu iz Šunama pa je dovedoše kralju. Djevojka je bila izvanredno lijepa. I ona postade kraljeva skrbnica posluživala ga je. Ali je kralj nije spoznao. Adonija, sin Hagitin, pomisli u svojoj poduzetnosti: “Ja sam budući kralj!” Zato nabavi sebi kola i konjanika i pedeset ljudi koji su išli pred njim. Njegov mu se otac nikad u svom životu nije suprotstavio i nije ga upitao: “Zašto tako činiš?” Usto je bio vrlo lijepa izgleda i bio je od rođenja prvi iza Abšaloma. On stupi u dogovore s Joabom, Sarvijinim sinom, i sa svećenikom Ebjatarom, i obojica se priključiše Adonijinoj stranci. Ali svećenik Sadok i Benaja, Jojadin sin, prorok Natan i Šimej i Rei ne pristaše za Adonijom. I kad Adonija zakla ovce, volove, tovnu telad na kamenu zmijeviku kod izvora Rogela, pozva svu svoju braću, kraljeve sinove, i sve ljude od Jude što su bili u kraljevskoj službi. Ali ne pozva proroka Natana, ni Benaje, ni Davidovih junaka, ni svojega brata Salomona. Tada reče Natan Bat-Šebi, Salomonovoj majci: “Jesi li čula da Adonija, Hagitin sin, postaje kralj, a da David, naš gospodar, za to ništa ne zna? A sad daj da ti dam savjet kako možeš sebi i svomu sinu Salomonu spasiti život! Hajde, odi unutra kralju Davidu i reci mu: Moj gospodaru i kralju, ti si se zakleo svojoj sluškinji: Tvoj sin Salomon bit će kralj poslije mene i on će sjediti na mojem prijestolju. Pa zašto Adonija onda postaje kralj? Dok ti tamo budeš govorila s kraljem, doći ću ja za tobom i potvrdit ću tvoje riječi.” Tako pođe Bat-Šeba kralju u sobu. A kralj je bio vrlo star i Abišaga Šunamka ga je posluživala. Kad se Bat-Šeba pokloni pred kraljem i baci se ničice, upita kralj: “Što hoćeš?” Ona mu odgovori: “Gospodaru moj, ti si se zakleo svojoj sluškinji Gospodinom, svojim Bogom: Tvoj sin Salomon bit će kralj poslije mene, i on će sjediti na mom prijestolju. A evo Adonija postaje kralj, a da ti, moj gospodaru i kralju, za to ne znaš. Dao je zaklati volove, tovnu telad i mnogo ovaca i pozvao je sve kraljeve sinove i svećenika Ebjatara i vojskovođu Joaba. A tvoga slugu Salomona nije pozvao. U tebe, moj gospodaru i kralju, uprte su sada oči svega Izrćla. Javi im tko će, kao nasljednik, sjesti na prijestolje mojega gospodara i kralja! Inače će doći tako daleko da ćemo ja i moj sin Salomon biti tu kao zločinci, čim moj gospodar i kralj počine kod svojih otaca.” Dok je ona još govorila s kraljem, dođe prorok Natan. Javiše kralju: “Prorok je Natan ovdje.” On stupi pred kralja i baci se pred kraljem ničice na svoje lice. Tada reče Natan: “Moj gospodaru i kralju! Ti si zapovjedio: Adonija će biti kralj poslije mene, on će sjediti na mom prijestolju. On je danas otišao i dao je zaklati volova, tovnu telad i mnogo ovaca. Pozvao je sve kraljeve sinove i vojskovođe, i svećenika Ebjatara. I eno jedu i piju kod njega i viču: Živio kralj Adonija! A mene, tvojega slugu, kao ni svećenika Sadoka, ni Benaju, sina Jojadina, ni tvojega slugu Salomona nije pozvao. Ako je to zapovjedio moj gospodar i kralj, znači da nisi dao obavijestiti svog slugu o tome tko će, kao nasljednik, sjediti na prijestolju mojega gospodara i kralja.” Nato odgovori kralj David: “Zovnite mi Bat-Šebu!” Ona se pojavi pred kraljem i stupi pred kralja. I kralj se zakle ovako: “Tako živ bio Gospodin, koji me je izbavio iz svake nevolje! Ja sam ti se zakleo Gospodinom, Bogom Izrćlovim: Tvoj sin Salomon bit će kralj poslije mene. On će umjesto mene sjediti na mom prijestolju. Danas ću to izvesti.” Tada se nakloni Bat-Šeba licem do zemlje, pokloni se kralju i reče: “Vječno neka živi moj gospodar, kralj David!” I zapovjedi kralj David: “Zovnite mi svećenika Sadoka i proroka Natana i Benaju, sina Jojadina!” Kad su se oni pojavili pred kraljem, zapovjedi im kralj: “Uzmite sa sobom sluge svoga gospodara, dajte posjesti moga sina Salomona na moju mazgu i odvedite ga do Gihona! Tamo neka ga svećenik Sadok i prorok Natan pomažu za kralja nad Izrćlom! Onda dajte zatrubiti u trubu i vičite: Živio kralj Salomon! Tada uziđite za njim ovamo! On neka dođe i sjedne na moje prijestolje! Jer on će biti kralj umjesto mene, njega sam odredio za kneza nad Izrćlom i Judom.” Benaja, sin Jojadin, odgovori kralju: “Tako neka bude! Tako je volja Gospodina, Boga mojega gospodara i kralja. Kako je bio Gospodin s mojim gospodarem i kraljem tako neka bude i sa Salomonom i neka uzvisi njegovo prijestolje još više nego prijestolja Davida, mojega gospodara i kralja!” I siđoše svećenik Sadok i prorok Natan i Benaja, sin Jojadin, s Kerećanima i Pelećanima, dadoše Salomona posjesti na mazgu kralja Davida i odvedoše ga do Gihona. Svećenik Sadok, koji je bio uzeo sa sobom rog s uljem iz šatora, pomaza Salomona. Zatrubiše u trubu, i sav narod povika: “Živio kralj Salomon!” Tada pođe sav narod gore za njim. Ljudi su svirali u frule i klicali su tako glasno da se je sva zemlja razlijegala od njihove vike. To čuše Adonija i svi uzvanici što su bili kod njega kad upravo završiše s gozbom. Kad Joab začu trube, upita: “Zašto ta velika vika u gradu?” Dok je on još govorio, dođe Jonatan, sin svećenika Ebjatara. Adonija reče: “Dođi, ti si čovjek hrabar i nosiš dobru vijest!” A Jonatan odgovori Adoniji: “Naprotiv! Naš gospodar, kralj David, postavio je Salomona za kralja. Kralj je s njim poslao svećenika Sadoka i proroka Natana i Benaju, sina Jojadina, i Kerećane i Pelećane; oni ga dadoše posjesti na kraljevu mazgu,\ i svećenik Sadok i prorok Natan pomazaše ga na Gihonu za kralja. Odatle, uz glasno klicanje, odoše gore. Sav je grad uzavreo. To je razlog vike koju ste čuli. I Salomon je sjeo na kraljevsko prijestolje. I došli su kraljevi kako bi čestitali našemu gospodaru, kralju Davidu. Rekoše: Tvoj Bog neka učini ime Salomonovo još slavnijim od tvojega imena i njegovo prijestolje još uzvišenijim od tvog prijestolja! Tada se je naklonio kralj na svojoj postelji i ovako je kliknuo: Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izrćlov, koji mi je dao dan da mogu svojim očima vidjeti kako jedan sjedi na mom prijestolju!” Tada se prepadoše svi uzvanici koji su bili kod Adonije. Ustadoše, i svaki ode svojim putem. I Adonija se poboja Salomona. Zato ustade, ode i uhvati se za rogove žrtvenika. Javiše Salomonu: “Adonija se uplašio kralja Salomona i eno se uhvatio za rogove žrtvenika i moli: Kralj Salomon mora mi se najprije zakleti da ne će svog sluge pogubiti mačem.” Salomon reče: “Ako se pokaže kao pošten čovjek, ne će mu dlaka pasti na zemlju. A vidi li se da čini zlo, poginut će.” Nato posla kralj Salomon i dade ga odvesti od žrtvenika. Kad dođe i baci se ničice pred kraljem Salomonom, reče mu Salomon: “Idi u svoju kuću!” Kad se Davidu približilo vrijeme da umre, dade on svojemu sinu Salomonu ove upute: ”Ja idem sada kamo ide sve što je zemaljsko. A ti budi jak i pokaži se kao čovjek! Drži zakon Gospodina, Boga svojega, idi njegovim putovima i obdržavaj njegove uredbe, zapovijedi, propise i upute, kako to stoji napisano u Mojsijevu zakonu, da imaš sreću u svemu što činiš i poduzimaš! Tada će dati Gospodin da se ispuni njegovo obećanje, što ga je dao meni kad je rekao: Ako tvoji sinovi budu pazili na svoje djelovanje i vjerno preda mnom hodili svim srcem i svom dušom, onda će uvijek jedan od tvojih sjediti na Izrćlovu prijestolju. Zatim, znaš sam što mi je učinio Joab, Sarvijin sin: što je učinio s obojicom izrćlovih vojskovođa: s Abnerom, sinom Nerovim, i s Amasom, sinom Jeterovim, kad ih je ubio i u miru počinio krvoprolića do kakvih dolazi u ratu, i krvlju što se smije proliti samo u ratu natopio pojas oko svojih bokova i obuću na svojim nogama. Radi dakle po svojoj mudrosti i nemoj dati da se njegova sijeda glava spusti s mirom u grob! A sinovima Barzilaja od Gileada iskazat ćeš ljubav: neka budu među onima koji jedu za tvojim stolom! Jer oni su došli meni isto tako ususret kad sam morao bježati pred tvojim bratom Abšalomom. Moraš još nešto obračunati i sa Šimejem, sinom Benjaminovca Gere iz Bahurima. On je na me izbacio najružnije psovke kad sam bježao u Mahanajim. Ali mi tad dođe ususret na Jordan, i ja mu se zakleh Gospodinom: Ne ću te ubiti mačem! Ali ga ti sad nemoj pustiti nekažnjena! Ti si mudar čovjek i znaš kako ćeš postupiti da njegovu krvavu sijedu glavu otpremiš u grob.” Potom počinu David kod svojih otaca i bi pokopan u Davidovu gradu. Vladao je David nad Izrćlom četrdeset godina. U Hebronu je vladao sedam godina, a u Jeruzalemu trideset i tri godine. I Salomon sjede na prijestolje svojega oca Davida, i njegova se vlast utvrđivala sve više i više. Adonija, Hagitin sin, pođe k Bat-Šebi, Salomonovoj majci. Kad ona upita: “Znači li dobro tvoj dolazak?”, on odgovori: “Dobro.” I nastavi: “Imam nešto govoriti s tobom.” Kad ona zapovjedi: “Govori!”, on reče: “Znaš sama da je kraljevstvo pripadalo meni, i da je sav Izrćl očekivao da ću ja postati kralj. Ali izašlo je drukčije i kraljevstvo je pripalo mojemu bratu, jer ga je Gospodin njemu bio odredio. Sad ja tebe molim samo za jedno. Nemoj me odbiti!” Ona mu odvrati: “Govori!” On nastavi: “Govori kralju Salomonu, jer tebe on ne će odbiti, neka mi da za ženu Abišagu Šunamku!” A Bat-Šeba odvrati: “Dobro, ja ću govoriti kralju za te.” Nato Bat-Šeba pođe kralju Salomonu, kako bi mu govorila za Adoniju. Kralj ustade, pođe joj ususret, nakloni se pred njom i sjedne na svoje prijestolje. Za kraljicu majku dao je namjestiti stolicu, i ona zauzme mjesto njemu s desne strane. Tada ona reče: “Imam malu molbu za tebe. Nemoj me odbiti!” Kralj joj odvrati: “Išti samo, draga majko, ne ću te odbiti.” Ona reče: “Neka se da Abišaga Šunamka tvojemu bratu Adoniji za ženu!” A kralj Salomon odvrati svojoj majci: “Zašto išteš samo Abišagu Šunamku za Adoniju? Pa išti za nj odmah i kraljevstvo! Ta on je moj stariji brat, i na njegovoj strani stoje svećenik Ebjatar i Joab, sin Sarvijin.” Nato se zakle kralj Salomon Gospodinom: “Neka me kazni Bog kako hoće ako molba koju izreče Adonija ne bude Adoniju stajala života! I tako živ bio Gospodin koji me je postavio, posjeo na prijestolje mojega oca Davida i utemeljio mi kuću, kao što je obećao, Adonija će još danas poginuti!” Potom zapovjedi kralj Salomon Benaji, Jojadinu sinu. On mu zada smrtni udarac. Svećeniku Ebjataru kralj zapovjedi: “Idi u Anatot na svoj posjed! Premda si zaslužio smrt, neću te sad pogubiti, jer si ovamo nosio kovčeg svemogućega Gospodina pred mojim ocem Davidom i sve si podnosio što je morao trpjeti moj otac.” Tako je Salomon svrgnuo Ebjatara pa više nije bio svećenik Gospodnji. Time se trebalo ispuniti proročanstvo Gospodnje, koje je bio izrekao u Šilu protiv Elijeve kuće. Vijest o tome dođe i do Joaba. Kako se Joab bio priključio Adoniji, premda uz Abšaloma nije bio pristao, uteče Joab u Gospodnji šator i uhvati se za rogove žrtvenika. Kad javiše kralju Salomonu: “Joab je utekao u Gospodnji šator i stoji na žrtveniku”, posla Salomon Benaju, sina Jojadina, i zapovjedi: “Idi i pogubi ga!” Benaja ode u šator Gospodnji i reče mu: “Ovako glasi zapovijed kraljeva: Iziđi!” A on odgovori: “Ne ću, ovdje hoću umrijeti.” I Benaja javi kralju: “Tako mi je rekao Joab i tako mi je odgovorio.” Tada mu zapovjedi kralj: “čini kako je rekao! Pogubi ga i pokopaj ga, da tako skineš s mene, i s kuće mojega oca krv koju je prolio Joab bez razloga! Neka Gospodin pusti da njegova krv padne natrag na njegovu glavu, jer je mačem ubio dva čovjeka koji su bili pošteniji i bolji od njega, a da za to nije znao moj otac David: Abnera, sina Nerova, vojskovođu Izrćlova, i Amasu, sina Jeterova, vojskovođu Judina. Njihova krv neka dakle za sva vremena padne natrag na glavu Joabovu i na glavu njegova potomstva. A Davidu i njegovu potomstvu, njegovoj kući i prijestolju neka bude mir dovijeka od Gospodina!” I ode Benaja, sin Jojadin, i zada mu smrtni udarac. Pokopan je bio na svom posjedu u pustinji. Umjesto njega postavi kralj Benaju, Jojadina sina, na čelo vojske, a svećenika Sadoka postavi kralj na Ebjatarovo mjesto. Nato dade kralj pozvati Šimeja i reče mu: “Sagradi sebi kuću u Jeruzalemu i stanuj tamo! Otamo ne smiješ odlaziti nikamo. čim iziđeš i prijeđeš potok Kidron? upamti dobro!? odmah ćeš poginuti. Tada će tvoja krv pasti na tvoju glavu.” Šimej odvrati kralju: “Dobro, kako je moj gospodar i kralj zapovjedio, tako će činiti tvoj sluga.” Tako je živio Šimej dugo vremena u Jeruzalemu. Ali poslije tri godine pobjegoše Šimeju dva roba k Akišu, sinu Maakinu, gatskomu kralju. Kad javiše Šimeju: “Tvoji su robovi u Gatu”, ustade Šimej, osedla svoga magarca i ode u Gat k Akišu, da dovede svoje robove. Kad je bio otišao i svoje robove doveo iz Gata, javiše Salomonu da je Šimej bio otišao iz Jeruzalema u Gat i da se opet vratio. Kralj dade dozvati Šimeja i reče mu: “Nisam li te dao zakleti Gospodinom i nisam li ti jasno rekao: čim iziđeš i kamo god odeš? upamti dobro? odmah ćeš poginuti? Tada si mi rekao: Dobro, razumio sam. Zašto se dakle nisi držao zakletve Gospodinom prisegnute i zapovijedi koju sam ti dao?” Dalje reče kralj Šimeju: “Ti znaš sve zlo, ti se sjećaš onoga što si učinio mojemu ocu Davidu. Pa neka Gospodin da da tvoja zloća natrag padne na tvoju glavu! A kralj Salomon neka je blagoslovljen i Davidovo prijestolje neka čvrsto stoji dovijeka!” Nato zapovjedi kralj Benaji, Jojadinu sinu, da iziđe i zada mu smrtni udarac. Tako se utvrđivalo kraljevstvo u ruci Salomonovoj. Salomon se sprijatelji s faraonom, egipatskim kraljem, i oženi se njegovom kćeri. Dovede je u Davidov grad, dok ne dovrši svoju palaču i Gospodnji Hram, i zid oko Jeruzalema. Narod je tada još prinosio žrtve na visinama, jer dotad nije još bio sazidan Hram Gospodnjemu imenu. Salomon je, doduše, ljubio Gospodina, tako da je hodio po uredbama svojega oca Davida, ali bi i on još žrtvovao i kadio na visinama. Tako ode kralj u Gibeon da tamo žrtvuje. Jer to je bila najuglednija visina. Tisuću žrtava paljenica Salomon tamo prinese na žrtveniku. Tada se javi Gospodin Salomonu u Gibeonu noću u snu. Bog mu reče: “Išti što da ti dam!” Salomon odgovori: “Ti si svojemu sluzi Davidu, mojemu ocu, iskazivao veliku naklonost, jer je on hodio pred tobom u vjernosti i pravednosti i iskrena srca, i ti si mu sačuvao tu veliku naklonost i darovao si mu sina koji sada sjedi na njegovu prijestolju. I tako, Gospodine, Bože moj! Ti si učinio svojega slugu kraljem umjesto mojega oca Davida. A ja sam mlad čovjek koji ne zna ni odlaziti ni dolaziti. Tvoj sluga stoji na čelu tvog naroda koji si izabrao i koji je tako mnogobrojan da se ne može izbrojiti ni procijeniti. Daj svomu sluzi razumno srce, da može vladati tvojim narodom i da zna razlikovati između dobra i zla. Jer tko bi mogao vladati ovim tvojim mnogobrojnim narodom?” Vrlo se svidje Bogu što je to Salomon zamolio, a Bog mu odgovori: ”Budući da si to zatražio i nisi za se molio duga života, niti blaga, niti smrti svojih neprijatelja, nego si sebi zaprosio mudrost u pravom djelovanju, udovoljit ću tvojoj molbi. Evo, dat ću ti mudro i razumno srce, tako da tebi jednaka nije bilo prije tebe, niti će tebi jednaka biti poslije tebe. Ali dat ću ti i ono što nisi iskao, i blago i slavu, tako da tebi jednaka ne bude među kraljevima, dok si živ. Ako budeš išao mojim putovima, držeći moje uredbe i zapovijedi, kao što je išao tvoj otac David, dat ću ti i dug život.” Kad se Salomon probudio, shvatio je da je to bio san. Potom se vratio u Jeruzalem, stupio pred kovčeg zavjeta Gospodnjega, prinio žrtve paljenice i pripremio žrtve pričesnice i zgotovio svečanu gozbu za sve svoje sluge. U ono vrijeme dođoše dvije bludnice kralju i stupiše pred njega. Jedna žena reče: “S oproštenjem, Gospodaru moj! Ja i ova žena živimo u istoj kući, i ja rodih kod nje u kući. Tri dana poslije mojega porođaja rodi i ova žena. Bile smo same. Nijedan stranac nije bio s nama u kući. Samo smo mi dvije bile u kući. I umre dijete ovoj ženi u noći, jer je ona bila na nj legla. I ustade ona usred noći i uze, dok je spavala tvoja sluškinja, moje dijete s moje strane i stavi ga na svoja prsa. A svoje mrtvo dijete stavi na moja prsa. Kad ujutro ustadoh da podojim svoje dijete, a ono mrtvo. Kad se razdani, razgledala sam bolje, a to nije bilo moje dijete što sam ga bila rodila.” A druga žena povika: “Nije tako, nego je moje dijete ovo živo, a tvoje je to mrtvo.” Ona je tvrdila: “Nije tako, nego je tvoje dijete to mrtvo, a moje je dijete ovo živo.” Tako su se prepirale pred kraljem. Tada reče kralj: “Jedna tvrdi: Ovo je ovdje moje dijete, živo, a tvoje je dijete mrtvo; druga tvrdi: Nije tako, nego je tvoje dijete mrtvo, a moje je dijete živo.”\ I zapovjedi kralj: “Donesite mi mač!” Donesoše mač pred kralja. Kralj zapovjedi: “Razdijelite živo dijete na dvoje i dajte jednu polovinu ovoj, drugu polovinu onoj!” Tada povika kralju žena čije je bilo živo dijete? jer ljubav prema vlastitom djetetu jako je uzbudi? “Ah, gospodaru moj, dajte njoj živo dijete i ne ubijajte ga!” A druga povika: “Neka ne bude ni meni ni tebi, rasijecite ga samo!” Tada odluči kralj: “Podajte onoj živo dijete i ne ubijajte ga! Ona mu je mati.” Sav je Izrćl čuo presudu što ju je kralj izrekao. I osjećalo se poštovanje prema kralju. Jer se vidjelo da je u njemu bila mudrost Božja da dijeli pravdu. Kralj Salomon bio je kralj nad svim Izrćlom. Ovo su bili njegovi vrhovni činovnici: svećenik je bio Azarja, Sadokov sin, državni pisari bili su Elihoref i Ahija, Šišini sinovi, pečatnik je bio Jošafat, Ahiludov sin. Vrhovni vojskovođa bio je Benaja, Jojadin sin. Svećenici su bili Sadok i Ebjatar. Nad pristavima bio je postavljen Azarja, Natanov sin. Zabud, sin Natanov, bio je svećenik i prijatelj kraljev. Upravitelj palače bio je Ahišar, a Adoram, Abdin sin, nadzirao je radnike. Salomon je imao dvanćst pristava nad svim Izrćlom. Oni su opskrbljivali kralja i sav dvor. Po mjesec dana u godini imao je svaki da podmiri uzdržavanje. Ovo su njihova imena: Sin Hurov u gori Efrajimovoj. Sin Dekerov u Makasu i Šaalbimu, Bet Šemešu, Elonu i Bet Hanana. Sin Hesedov u Arubotu; njemu je određen Soho i sve Heferovo područje.\ Sin Abinadabov u svemu dorskom humlju; on je imao Salomonovu kćer Tafatu za ženu.\ Baana, Ahiludov sin, u Tanaku, Megidu i svemu Bet Šeanu, što leži kod Saretana pod Jizreelom, od Bet Šeana do Abel Mekole i dalje od Jokmeama. Sin Geberov u Ramotu u Gileadu; njemu su bila prodana šatorska sela Jaira, sina Manašeova, u Gileadu; njemu je bio podređen kraj Argob, što leži u Bašanu, šezdeset velikih gradova sa zidovima i željeznim prijevornicama.\ Ahinadab, sin Idov, u Mahanajimu. Ahimaas u Naftaliju, i on je bio uzeo Salomonovu kćer Bosmatu za ženu. Baana, Hušajev sin, u Ašeru i Balotu. Jošafat, Paruahov sin, u Jisakaru. Šimej, Elin sin, u Benjaminu. Geber, Urijin sin, u Gileadu, u zemlji Sihona, amorejskoga kralja i Oga, bašanskoga kralja. Bio je to jedan pristav koji je bio postavljen nad zemljom. Jude i Izrćla bilo je mnogo, kao pijeska na moru. Jelo se i pilo se i bilo se dobre volje. Salomon je bio vladar nad svim kraljevstvima od rijeke do filistejske zemlje i do egipatske granice. Donosila su mu danak i bila su podložna Salomonu dokle je živio. Za hranu je trebalo Salomonu dnevno do trideset kora bijeloga brašna i šezdeset kora običnoga brašna, deset ugojenih volova, dvadeset volova s paše i sto ovaca, osim jelena, srna, divokoza i ugojenih ptica. Budući da se njegova moć protezala preko svega područja s one strane rijeke, od Tafse do Gaze, i preko svih kraljeva s one strane rijeke, i budući da je imao mir sa svim susjedima uokolo, živjeli su Juda i Izrćl u sigurnosti, svaki pod svojom lozom i pod svojom smokvom, od Dana do Beer Šebe, dok je živio Salomon. Salomon je imao četrdeset tisuća konja za svoja kola i dvanćst tisuća konja za jahanje. Spomenuti pristavi hranili su svaki po jedan mjesec kralja Salomona i sve koji su imali pristup k stolu kralja Salomona. Oni nisu dali da išta uzmanjka. I ječam i slamu za konje i za tegleću marvu donosili su na mjesto gdje bi se on upravo zadržao, svaki kako bi ga zapalo. Bog dade Salomonu vrlo veliku mudrost i uviđavnost, isto tako blago duha jednako pijesku na morskoj obali. Salomonova mudrost bila je veća od mudrosti svih sinova Istoka i od sve mudrosti Egipta. Bio je mudriji od svih ljudi, od Etana Ezrahanina, od Hemana, Kalkola i Darde, sinova Maholovih. Kod svih naroda uokolo bio je glasovit. On je sastavio tri tisuće priča, a njegovih pjesama bilo je tisuću i pet. Pjevao je priče o drveću, od cedra na Libanonu do izopa koji raste na zidu. Sastavio je priče o stoci, o pticama, o životinjama što gmižu i ribama. Iz svih naroda dolazili su ljudi da čuju Salomonovu mudrost, od svih kraljeva na zemlji došli su kad čuše za njegovu mudrost. Hiram, kralj Tira, posla svoje sluge k Salomonu kad je bio čuo da su ga kao nasljednika njegova oca pomazali za kralja. Hiram je naime s Davidom bio uvijek u najboljem odnosu. Nato poruči Salomon Hiramu: ”Ti znaš da moj otac David nije stigao sagraditi Hram imenu Gospodina, Boga svojega, zbog ratova koji ga zaokupiše odasvud, dok mu Gospodin ne položi pod noge njegove neprijatelje. Sad je meni dao Gospodin, Bog moj, mir odasvud, i nemam više protivnika ni opasnosti. Zato namjeravam sagraditi Hram imenu Gospodina, svog Boga. Tako je Gospodin mojemu ocu Davidu obećao i rekao: Tvoj sin, kojega ću postaviti umjesto tebe na prijestolje, sagradit će Hram mojemu imenu. Zato zapovjedi neka mi nasijeku cedara na Libanonu! Moji će ljudi raditi zajedno s tvojim ljudima. Plaću za tvoje ljude dat ću ti, što odrediš. Jer ti znaš da u nas nema nikoga koji zna sjeći drva kao Sidonci.” Kad Hiram primi vijest Salomonovu, vrlo se obradova i povika: “Neka je blagoslovljen danas Gospodin, koji dade Davidu mudra sina kao vladara nad ovim velikim narodom!” Tada posla Hiram Salomonu ovaj odgovor: “Uzeo sam na znanje što si mi poručio. Ispunit ću sve tvoje želje za cedrova i čempresova drva. Moji će ih ljudi spustiti s Libanona k moru. Tada ću ih dati na moru povezati u splavove i dovesti ih na mjesto za koje mi kažeš, i tamo ih razvezati. Ti ih onda daj odnijeti! Zato ćeš ispuniti moju molbu i dati hranu mojoj čeljadi.” Tako je davao Hiram Salomonu cedrova i čempresova drva koliko je želio. Salomon je za to davao Hiramu dvadeset tisuća kora pšenice za hranu njegovoj čeljadi i dvadeset kora ulja od stučenih maslina. Toliko je davao Salomon Hiramu svake godine. Jer Gospodin dade mudrost Salomonu kako mu je bio obećao. Zato dođe do prijateljstva između Hirama i Salomona, tako da sklopiše među sobom savez. Nato odredi kralj Salomon radnike iz svega Izrćla. Broj tih radnika bio je trideset tisuća ljudi. Slao ih je naizmjence na Libanon, svaki mjesec po deset tisuća ljudi. Jedan mjesec bili su na Libanonu, a dva mjeseca kod kuće. Adoniram je bio nad svim radnicima. U planini je imao Salomon sedamdeset tisuća nosača i osamdeset tisuća tesara, osim nadstojnika koji su vodili rad, tri tisuće i trista, koji su nadzirali ljude zaposlene tim poslom. Kralj je bio zapovjedio da se izlomi veliko, teško kamenje, i da se postavi za temelj Hramu tesano kamenje. Tesali su Salomonovi kamenari i Hiramovi i Gibljani. Oni su pripremali drvo i kamenje za gradnju Hrama. četiri stotine i osamdesete godine po izlasku Izrćlovih sinova iz egipatske zemlje, četvrte godine Salomonova vladanja nad Izrćlom, mjeseca Ziva, to je drugi mjesec, poče graditi Hram Gospodinu. Hram koji je Salomon zidao Gospodinu bio je šezdeset lakata dug, dvadeset lakata širok i trideset lakata visok. Trijem pred glavnim prostorom Hrama bio je dvadeset lakata dug, prema širini Hrama, a deset lakata širok pred Hramom. Prozori što ih dade načiniti na Hramu imali su guste rešetke. Zatim dade načiniti uza zid Hrama uokolo uz hramske zidove, oko glavnoga prostora i zadnjega prostora, hodnike što ih uokolo podiže u katove. Donji kat bio je pet lakata širok, srednji je bio šest lakata širok, a treći je bio sedam lakata širok. Bio je naime uokolo dao praviti odsjeke na kući izvan, da ne mora zahvatiti u hramske zidove. Uzelo se je kod gradnje Hrama samo kamenje što je bilo kod lomljenja posve istesano, tako da se nije ništa čulo od čekića i dlijeta ili drugoga željeznog oruđa dok se je Hram podizao. Ulaz u donji kat bio je na desnoj strani Hrama. Na zavojnim stepenicama se uzlazilo gore na srednji kat i iz srednjega na treći. Kad je tako bio dovršio gradnju Hrama, pokri Hram gredama i cedrovim daskama. Hodnike napravi oko cijeloga Hrama, pet lakata visoke i poveže ih s Hramom cedrovim gredama. Tada dođe riječ Gospodnja Salomonu ovako: ”Tako je s kućom što je gradiš: Ako je budeš zidao po mojim uredbama i ostvario moje zakone, i zadržao sve moje zapovijedi, i po njima uredio svoj život, ispunit ću na tebi svoje obećanje što sam ga dao tvojemu ocu Davidu. Stanovat ću među sinovima Izrćlovim i ne ću nikada ostaviti svojega naroda Izrćla.” Tako dovrši Salomon gradnju Hrama. On obloži hramske zidove iznutra drvetom. Hramski pod pokri cedrovim daskama. Isto tako obloži dvadeset lakata na zadnjoj strani Hrama cedrovim daskama, od poda do pokrova. Tako ga napravi unutra za zadnji prostor, za Svetinju nad svetinjama. četrdeset lakata imao je Hram, to jest veliki prostor pred Svetinjom nad svetinjama. Unutra je Hram bio obložen cedrovim drvetom, a na njemu su bile izrezane jabuke i razvijeni cvjetovi. Sve je bilo od cedrova drveta, tako da se nije vidio kamen. Unutra, u Hramu, napravi zadnji prostor, da tamo smjesti kovčeg Gospodnjega saveza. Zadnji prostor bio je dvadeset lakata dug, dvadeset lakata širok i dvadeset lakata visok. On ga dade obložiti čistim zlatom. Isto tako zlatom obloži sprijeda žrtvenik od cedrova drveta. Nadalje obloži Salomon Hram unutra čistim zlatom i zategne zlatne lance pred zadnjim prostorom, koji isto tako pozlati. Sav Hram obloži zlatom, svu zgradu potpuno. I sav žrtvenik, koji je pripadao zadnjemu prostoru, obloži zlatom. U zadnjem prostoru dao je zatim napraviti dva keruba od maslinova drveta, svaki deset lakata visok. Pet lakata imala su krila jednoga keruba i pet lakata krila drugoga keruba, tako da je deset lakata bilo od kraja jednoga do kraja drugoga krila. Deset lakata imao je i drugi kerub. Oba keruba izgledala su jednako. Visina jednoga keruba bila je deset lakata, isto i visina drugog. Kerube smjesti u unutrašnjost Hrama, i kerubi su držali svoja krila tako raširena da je krilo jednoga doticalo jedan zid, a krilo drugoga keruba dopiralo do drugoga zida. U sredini Hrama udarala su njihova krila jedno u drugo. I kerube obloži zlatom. Sve zidove po Hramu uokolo iskiti rezanim kerubima, palmama i razvijenim cvjetovima, u zadnjem i u prednjem prostoru. I hramski pod dade pozlatiti u zadnjem i u prednjem prostoru. Za ulaz u zadnji prostor dade načiniti dvokrilna vrata od maslinova drveta. Pragovi s dovratnicima bili su na pet uglova. Na oba dvokrilna vrata od maslinova drveta dade izrezati kerube, palme i razvijene cvjetove i obložiti ih. Kerube i palme obloži pozlatom. Isto tako dade i za ulaz u glavni prostor načiniti dovratnike od maslinova drveta na četiri ugla, i dvoja dvokrilna vrata od čempresova drveta. Na dvije se strane otvaralo jedno krilo, a na dvije drugo krilo. Dade izrezati na njima kerube, palme i razvijene cvjetove i zlatom ih obložiti, posve po mjeri. Unutrašnje predvorje dade okružiti s tri reda tesanoga kamena i jednim redom cedrovih greda. četvrte godine mjeseca Ziva bio je postavljen temelj Gospodnjemu Hramu. I jedanćste godine mjeseca Bula? to je osmi mjesec? bio je Hram dovršen sa svim svojim dijelovima i sa svime što mu pripada. Gradio ga je sedam godina. Svoju vlastitu kuću gradio je Salomon trinćst godina, dok je dovršio svu palaču. Kuću od libanonske šume gradio je tako da bude sto lakata duga, pedeset lakata široka i trideset lakata visoka, na četiri reda cedrovih stupova; a na stupovima su ležale cedrove grede.\ Od cedrova drveta bio je i pokrov na gredama, što su bile na četrdeset i pet stupova, po petnćst u jednom redu. Grede su imale tri reda i po tri prozora stajala su jedan nasuprot drugom. Sva vrata s dovratnicima bila su na četiri ugla, i po tri prozora stajala su jedan nasuprot drugom. Onda podiže trijem od stupova, pedeset lakata dug i trideset lakata širok. Jedan trijem sa stupovima i krovom bio je sprijeda. Zatim sagradi trijem za prijestolje na kojem je sudio, sudski trijem. Bio je obložen cedrovim drvetom od poda do greda. Napokon, njegova palača u kojoj je stanovao, u drugom dvorištu, unutar trijema, bila je građena na isti način. I za faraonovu kćer, kojom se bio oženio, sagradi palaču koja je bila jednaka trijemu. Sve te građevine bile su sagrađene od teškoga kamenja, tesanoga po mjeri, iznutra i izvana sječenoga pilom, od temelja do krova. Izvana pa sve do velikog predvorja bili su temelji od teškoga velikog kamenja, balvana od deset lakata i balvana od osam lakata. Na tom je ležalo teško, po mjeri tesano kamenje i cedrove grede. Tri reda tesanoga kamenja i jedan red cedrovih greda okruživali su uokolo veliko predvorje, isto tako unutrašnje predvorje u Gospodnjem Hramu i trijem palače. Nato posla kralj Salomon i dade dovesti Hirama iz Tira. On je bio sin jedne udovice iz plemena Naftalijeva; njegov je otac bio veliki kovač u Tiru. Bio je veoma razuman i vješt u svakojakom radu od mjedi. On dođe kralju Salomonu i izradi mu sve radove.\ Tako sali oba stupa od mjedi. Visina jednoga stupa bila je osamnćst lakata, konac od dvanćst lakata obuhvaćao je jedan i drugi stup. Načini i dva od mjedi salivena oglavlja, da se stave odozgo na stupove. Visina je jednoga oglavlja pet lakata, visina drugoga oglavlja isto tako pet lakata. Na oglavlju stupova napravi isprepletene pletenice i vrpce kao verige, jedne na prvo oglavlje i druge na drugo oglavlje. Onda izradi šipke, u dva reda uokolo na jednoj pletenici, da pokrivaju oglavlje stupova. Tako izradi i na drugom oglavlju. Oglavlja na stupovima u trijemu bila su napravljena kao ljiljani od četiri lakta. Na oglavljima na oba stupa bili su odozgo i prema sredini pod pletenicama šiljci kojih je bilo dvjesta u dva reda uokolo na jednom i na drugom oglavlju. Stupove podiže na ulazu u trijem Hrama. Jedan postavi na desnu stranu i nazva ga Jahin, drugi postavi na lijevu stranu i nazva ga Boaz. Navrh stupova namjesti izrađeno ljiljanovo cvijeće. Kad su stupovi bili dovršeni, sali more od mjedi. Ono je imalo deset lakata od jednoga kraja do drugoga i bilo je okruglo i pet lakata visoko. Trebalo je trideset lakata konca da ga se obuhvati uokolo. Ispod njegova kraja, koji ima deset lakata, okružuje more nakit u obliku cvjetnih čaška. U dva reda okružuje ga nakit kao cvjetne čaške, koje su s njim salivene. Stajalo je na dvanćst volova, od kojih su tri bila okrenuta na sjever, tri na zapad, tri na jug i tri na istok. Na njima je stajalo more. Zadnje njihove strane bile su sve okrenute unutra. Bilo je kao podlanica debelo, i njegov je kraj bio kao kraj u čaše, kao ljiljanov cvijet. Primalo je dvije tisuće bata. Napravi i deset podnožja od mjedi. Svako je podnožje bilo četiri lakta dugo, četiri lakta široko i tri lakta visoko. Podnožja su bila izrađena ovako: imala su oplate, i oplate su bile umetnute u okvire. Na oplatama u okvirima bili su prikazani lavovi, volovi i kerubi, isto tako na okvirima iznad i ispod lavova i volova visjeli su vijenci. Svako je podnožje imalo četiri točka od mjedi kojima su osovine bile također od mjedi. Na četiri noge bila su kao ramena i pod svakim umivaonikom bila su ta ramena salivena i obložena vijencima. Dubina umivaonika od vrha do dna nad stupcem bila je lakat, i na vrhu je bio okrugao kao i stupac koji je bio pola lakta, i po vrhu je bio rezan, a oplata mu je bila na četiri ugla, ne okrugla. četiri kotača bila su pod tom oplatom. Osovine kotača izlazile su na podnožju, i svaki je kotač bio visok pola lakta. Kotači su bili rađeni kao kolski kotači. Njihove osovine, glavčine, naplaci i paoci, sve je bilo liveno. četiri ramena bila su na četiri ugla svakoga podnožja; iz podnožja su izlazila njegova ramena.\ Iznad podnožja bilo je visine pola lakta, koja je bila svuda okrugla, i odozgo na podnožju bile su njegove strane i oplate što su iz njega izlazila. Po njegovim stranama i po njegovim oplatama izreza kerube, lavove i palme, jedno do drugoga uz vijence uokolo. Na taj način napravi deset podnožja; sva su bila jednako salivena, jedne mjere i jednakog oblika.\ Napravi deset umivaonika od mjedi. Svaki umivaonik zapremao je četrdeset bata, i svaki je umivaonik imao četiri lakta. Na svako od deset podnožja došao je po jedan umivaonik. Smjesti pet podnožja na sjevernu stranu Hrama. More smjesti na južnu stranu Hrama, na jugoistok. Hiram napravi i lonce, lopate i kotliće. Tako Hiram dovrši sve radove koje je morao izraditi kralju Salomonu za Gospodnji Hram: dva stupa i dva oglavlja okrugla odozgo na dva stupa, dvije pletenice da pokrivaju ona dva okrugla oglavlja odozgo na stupovima;\ zatim četiri stotine šipaka za obje pletenice, dva reda šipaka za svaku pletenicu, da pokrivaju dva okrugla oglavlja odozgo na stupovima;\ tako i deset podnožja i deset umivaonika na podnožjima;\ zatim more i dvanćst volova pod morem;\ onda lonce, lopate i kotliće. Sve posude koje Hiram napravi kralju Salomonu za Hram bile su od uglađene mjedi. Kralj ih dade izliti u jordanskoj ravnici, u zemlji ilovače, između Sukota i Sartana. Tada namjesti Salomon sve posude. Težina mjedi nije bila utvrđena zbog vrlo velike količine. Onda dade Salomon izraditi sve posuđe koje se upotrebljavalo u Gospodnjem Hramu: zlatni žrtvenik, zlatni stol za postavljene kruhove, svijećnjake: pet na desnoj i pet na lijevoj strani pred zadnjim prostorom, od čistoga zlata, i zlatne cvjetove, svjetiljke i usekače;\ zatim vrčeve, noževe, škropionice, mašice i kadionice od čistoga zlata. I čepovi na dvokrilnim vratima u unutrašnji prostor, u Svetinju nad svetinjama, i na dvokrilnim vratima Hrama u glavni prostor bili su od zlata. Kad su bili dovršeni svi radovi koje je kralj Salomon odredio za Hram, dade Salomon unijeti i posvetne darove svojega oca Davida. Srebro i zlato i posuđe stavi u riznicu Gospodnjega Hrama. Tada sabra Salomon Izrćlove starješine i sve plemenske glavare, knezove izrćlskih rodova kod sebe u Jeruzalemu, da se prenese kovčeg Gospodnjega saveza iz grada Davidova, a to je Sion. I tako se sabraše kod kralja Salomona svi Izrćlovi ljudi na blagdan u mjesecu Etanimu, a to je sedmi mjesec. Kad dođoše sve Izrćlove starješine, podigoše svećenici kovčeg i prenesoše kovčeg Gospodnji, šator svjedočanstva i sve sveto posuđe koje je bilo u šatoru. Pritom žrtvova kralj Salomon i s njim sva Izrćlova općina, koja je bila kod njega, pred kovčegom toliko ovaca i goveda da ih se zbog njihova mnoštva nije moglo izbrojiti niti računati. Tada unesoše svećenici kovčeg Gospodnjega saveza na njegovo mjesto u zadnji prostor Hrama, u Svetinji nad svetinjama, pod krila keruba. Kerubi su naime držali krila raširena nad mjestom gdje je stajao kovčeg. Tako pokriše kerubi kovčeg i njegove poluge odozgo. Poluge su bile tako duge da su se krajevi poluga vidjeli u svetištu pred zadnjim prostorom. Ali se dalje vani nisu vidjeli. Ostadoše ondje do dana današnjega. U kovčegu su bile samo dvije kamene ploče što ih je bio u nj stavio Mojsije na Horebu, kad Gospodin sklopi savez sa sinovima Izrćlovim, nakon što iziđoše iz egipatske zemlje. Kad svećenici ostaviše svetište, oblak napuni Gospodnji Hram. Svećenici nisu mogli zbog oblaka pristupiti i izvršiti svoju službu. Jer slava Gospodnja napuni Gospodnji Hram. Tada reče Salomon: “Gospodin je rekao da će stanovati u mraku. I ja sagradih tebi kuću za stan, umjesto da u njemu stanuješ za vječna vremena.” Tada se okrenu kralj i blagoslovi svu općinu Izrćlovih sinova, a sva je općina stajala. On reče: “Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izrćlov, koji je, eto, zaista ispunio obećanje što ga je svojim ustima dao mojemu ocu Davidu kad je rekao: Od vremena kad sam bio izveo iz Egipta svoj narod Izrćla, ne izabrah nijednoga grada između svih Izrćlovih plemena, da se tamo sagradi Hram u kojem bi stanovalo moje ime. Ali za to izabrah Davida, da vlada nad mojim narodom Izrćlom. I naumi, doduše, moj otac David da sagradi Hram imenu Gospodina, Boga Izrćlova, ali Gospodin reče mojemu ocu Davidu: Dobro činiš što si naumio sagraditi Hram mom imenu. Ali ti ne ćeš sagraditi toga Hrama, nego onaj koji će ti se roditi; on će sagraditi Hram mom imenu.\ I eto, Gospodin ispuni obećanje što ga je dao. Ja stupih na mjesto svojega oca Davida i sjedoh na Izrćlovo prijestolje, kao što obeća Gospodin, i sagradih Hram imenu Gospodina, Boga Izrćlova. Ja u njemu pripravih mjesto za kovčeg u kojem je savez Gospodnji, što ga je sklopio s našim ocima kad ih je izveo iz egipatske zemlje.” Potom Salomon, ispred sve Izrćlove općine, stupi pred Gospodnji žrtvenik, raširi ruke prema nebu i pomoli se: “Gospodine, Bože Izrćlov! Nijedan bog gore na nebu ni dolje na zemlji nije ti jednak: savez i milost čuvaš svojim slugama koji idu pred tobom čitavim srcem. Ti si svojemu sluzi, mojemu ocu Davidu, ispunio što si mu bio obećao. Što si rekao svojim ustima, to si ispunio djelom, kako dokazuje ovaj dan. A sada, Gospodine, Bože Izrćlov, ispuni svojemu sluzi, mojemu ocu Davidu, i obećanje što si mu ga dao kad si rekao: Koliko je do mene ne će ti nikada nestati čovjeka koji bi sjedio na Izrćlovu prijestolju. Samo tvoji potomci moraju svoje ponašanje učiniti takvim da idu preda mnom kao što si ti išao preda mnom. Sada dakle, Bože Izrćlov, daj da se obistini obećanje što si ga dao svojemu sluzi, mojemu ocu Davidu! A hoće li doista Bog stanovati na zemlji? Eto, nebo i nebesa najviša ne mogu te obuhvatiti? koliko manje ova kuća koju sagradih! A obazri se na molitvu svog sluge i na njegov vapaj, Gospodine, Bože moj. čuj zaziv i molitvu koju danas upravlja tebi tvoj sluga! Daj da tvoje oči budu otvorene nad ovom kućom danju i noću, nad mjestom za koje si obećao: Moje će ime tamo stanovati! čuj molitvu koju će na ovom mjestu obavljati tvoj sluga! čuj vapaj svojega sluge i svog naroda Izrćla kada se god mole na ovom mjestu! Usliši je na mjestu gdje sjediš na prijestolju, u nebu, usliši je i oprosti! Ako se netko ogriješi o svojega bližnjega i njemu se odredi zakletva kojom se mora zakleti, i on se pokaže sa zakletvom pred tvojim žrtvenikom u ovoj kući, onda ti čuj to u nebu i zahvati i pribavi pravo svojim slugama. Krivca osudi obraćajući njegova djela na njegovu glavu! A nedužnoga oslobodi postupajući s njim po njegovoj nedužnosti! Ako tvoj narod Izrćl bude potučen od neprijatelja zato što se ogriješio o tebe, ali se opet obrati k tebi i slavi tvoje ime, i u ovoj se kući moli, i vapi k tebi, onda ti čuj to u nebu, oprosti grijehe svojemu puku Izrćlu i dovedi ga natrag u zemlju koju si dao njihovim ocima! Ako se zatvorilo nebo, tako da ne pada dažd jer su se ogriješili o tebe, i oni se mole na ovom mjestu, i slave tvoje ime, i obrate se od svojih grijeha jer si ih ponizio, onda ti čuj to u nebu, oprosti grijehe svojim slugama i svojemu narodu Izrćlu, upravi ih na pravi put, kojim da idu, i pusti dažd na svoju zemlju, koju si dao svojemu narodu u baštinu! Ako nastane glad u zemlji, ako budu kuga, suša, snijet, skakavci i gusjenice, ako je neprijatelj pritisne, ako je pohodi neko zlo ili neka bolest: svaku molitvu, svaki vapaj što tada bilo tko izgovori u svemu tvojem narodu Izrćlu, ako svaki osjeća bol u svojem srcu i raširi ruke prema ovoj kući, onda ti to čuj u nebu na mjestu na kojem sjediš na prijestolju, i oprosti, i zahvati, i podaj svakome po svemu njegovu životu, jer ti poznaješ njegovo srce! Jer ti jedini prozireš srce sve čovječje djece, da te se uvijek boje, dokle god žive u zemlji koju si dao našim ocima! Ali i stranca, koji ne pripada tvojemu narodu Izrćlu, nego iz daleke zemlje dolazi zbog tvojega imena jer se čuje za tvoje veliko ime, za tvoju jaku ruku i za tvoju podignutu mišicu, kad on dakle dođe i pomoli se u ovoj kući, onda ga ti čuj u nebu na mjestu gdje sjediš na prijestolju, i učini sve za što te zaziva stranac, da svi narodi na zemlji upoznaju tvoje ime, da te štuju kao tvoj narod Izrćl i da doznaju da je ovaj Hram, što ti ga sagradih, prozvan po tvojem imenu! Ako tvoj narod iziđe u borbu protiv svojih neprijatelja putom kojim ga pošalješ, i pomoli se Gospodinu prema gradu koji si izabrao, prema Hramu koji sam sagradio tvojemu imenu, onda ti čuj u nebu njegovu molbu i njegov vapaj i podaj mu pobjedu! Ako su se ogriješili o tebe, jer nema čovjeka koji ne griješi, i ti se razljutiš na njih i predaš ih neprijatelju, tako da ih njihovi tlačitelji zarobe i odvedu u neprijateljsku zemlju, daleko ili blizu, i ako se tad oni osvijeste u zemlji gdje su zarobljeni, i obrate se, i zavape k tebi u zemlji svojih tlačitelja i priznaju: Sagriješismo i zlo učinismo, bezbožni smo bili, ako se dakle svim srcem i svom dušom obrate k tebi u zemlji svojih neprijatelja, koji ih odvedoše, i pomole se tebi, prema zemlji koju si dao njihovim ocima, prema gradu koji si izabrao, i prema Hramu koji sam sagradio tvojemu imenu, onda ti usliši njihovu molitvu i vapaj u nebu na mjestu na kojem sjediš na prijestolju, i pribavi im pravicu! I oprosti svojemu narodu što je sagriješio protiv tebe i sve prijestupe, koliko su skrivili protiv tebe, i daj da nađu milost kod svojih tlačitelja, da im se smiluju! Jer on je tvoj narod i tvoja svojina, koju si izveo iz Egipta, iz talionice željeza. Neka budu tvoje oči otvorene na molbu tvojega sluge i na molbu tvojega naroda Izrćla, da ih uslišiš u svemu za što te zazovu! Jer ti si ih odvojio sebi za svojinu iz svih naroda na zemlji, kao što si obećao preko svojega sluge Mojsija, kad si izveo naše oce iz Egipta, ti, veliki Gospodine!” Kad je Salomon bio posve dovršio prošnju i molitvu Gospodinu, ustade s mjesta pred žrtvenikom Gospodnjim, gdje je bio klečao ruku raširenih prema nebu, stupi naprijed i blagoslovi svu općinu Izrćlovu snažnim glasom ovako: ”Blagoslovljen neka je Gospodin, koji je svojemu narodu Izrćlu pribavio mir posve onako kao što je obećao. Nije ostalo neispunjeno ni jedno jedino od svih sjajnih obećanja što ih je dao preko svojega sluge Mojsija. Gospodin, Bog naš, neka bude s nama, kao što je bio s našim ocima! Neka nas ne ostavi i ne odbije. Da se srca naša obrate k njemu i mi hodimo svim njegovim putovima i držimo njegove zapovijedi, uredbe i zakone, na koje je obvezao naše oce. I ove moje riječi, što sam ih u molitvi upravio Gospodinu, neka budu nazočne Gospodinu, Bogu našemu, dan i noć, da pribavi pravicu svojemu sluzi i svom narodu Izrćlu u svako doba, da svi narodi na zemlji dođu do spoznaje da je Gospodin Bog i nitko drugi. A vaše srce neka bude nepodijeljeno odano Gospodinu, Bogu našemu, da hodite po njegovim uredbama i držite njegove zapovijedi, kao danas!” Tada prinese kralj i sav Izrćl s njim žrtve klanice Gospodinu. Kao žrtvu pričesnicu, koju dade Salomon zaklati za Gospodina, žrtvova on dvadeset i dvije tisuće volova i sto i dvadeset tisuća ovaca. Tako posvetiše Gospodnji Hram kralj i svi sinovi Izrćlovi. U onaj dan posveti kralj srednji dio predvorja pred Gospodnjim Hramom. Jer ondje prinese žrtve paljenice, prinose i pretilinu od žrtava pričesnica. Mjedeni žrtvenik, koji je stajao pred Gospodinom, bio je premalen da primi prinose žrtava paljenica i pretilinu žrtava pričesnica. Tako tada proslavi Salomon blagdan, i sav Izrćl s njim, velikim zborom od ulaza u Hamat do egipatskoga potoka, pred Gospodinom, Bogom našim, sedam dana i još jednom sedam dana, dakle četrnćst dana. Osmi dan otpusti ljude. Oni se rastadoše od kralja i odoše svojim kućama, veseli i dobre volje zbog svega dobra što ga je Gospodin bio iskazao svojemu sluzi Davidu i svojemu narodu Izrćlu. Kad je Salomon bio dovršio gradnju Gospodnjega Hrama i kraljevske palače, i svega drugog što je Salomon želio izvesti, javi se Gospodin Salomonu po drugi put, kao što mu se bio javio u Gibeonu. I reče mu Gospodin: “Uslišio sam tvoju molitvu i tvoj vapaj što si mi ga upravio. Posvetio sam taj Hram što si mi ga sagradio. Zato će moje oči i srce tamo uvijek boraviti. Ako ti budeš išao preda mnom onako kako je išao tvoj otac David, u iskrenosti srca i u pravičnosti, tako da činiš sve što sam ti zapovjedio, i držiš moje uredbe i propise, tada ću zauvijek utvrditi prijestolje tvojega kraljevstva nad Izrćlom, kao što sam obećao tvojemu ocu Davidu kad sam rekao: nikada ti ne će nestati čovjeka na Izrćlovu prijestolju. Ali ako se vi i vaši sinovi odvratite od mene i ne držite moje zapovijedi i uredbe, na koje sam vas obvezao, nego odete i služite drugim bogovima i klanjate im se, tada ću istrijebiti Izrćla iz zemlje koju sam im dao, i Hram što sam ga posvetio svom imenu odbacit ću od svog lica, i Izrćl će postati poslovica i podsmijeh kod svih naroda. I ovaj će Hram postati ruševina. I kad zapitaju: Zašto je takvo što učinio Gospodin ovoj zemlji i ovome Hramu, odgovorit će se: Oni su ostavili Gospodina, svojega Boga, koji je njihove oce izveo iz Egipta, i okrenuli se tuđim bogovima, njima se klanjali i služili im. Zato je pustio na njih Gospodin svu tu nesreću.” Kad prođe dvadeset godina i Salomon sagradi obje zgrade, Gospodnji Hram i kraljevsku palaču ? Hiram, kralj Tira, podupirao je Salomona prema potrebi cedrovim i čempresovim drvetom i zlatom? tada ustupi kralj Salomon Hiramu dvadeset gradova u zemlji Galileji. Ali kad dođe Hiram iz Tira da vidi gradove što mu ih je bio ustupio Salomon, ne svidješe mu se, i reče: “Kakvi su to gradovi što si mi ih dao, brate?” Zato se ta zemlja zove sve do današnjega dana Kabul. Hiram je bio poslao kralju sto i dvadeset talenata zlata. Tako se uredilo s obzirom na posao koji je bio zapovjedio kralj Salomon, kako bi sagradio Hram Gospodnji i svoju vlastitu palaču, Milo i zidove Jeruzalema i Hasor, Megido i Gezer. Faraon, naime egipatski kralj, bio je izišao, osvojio Gezer i spalio ga ognjem. Kanaance koji su stanovali u gradu pobio je i dao ga kao miraz svojoj kćeri, Salomonovoj ženi. I Salomon sagradi opet Gezer i donji Bet Horon, Baalat, Tamar u pustinji u zemlji, zatim sve gradove za spremišta što ih je imao Salomon i gradove za kola i gradove za jahalište, zatim sve gradnje što ih je Salomon htio podići u Jeruzalemu, na Libanonu i u svemu području pod svojom vlašću. Sve što je bilo ostalo od Amorejaca, Hetita, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca, koji nisu pripadali sinovima Izrćlovim, njihove potomke koji su nakon njih još bili ostali u zemlji, jer ih ne mogoše sinovi Izrćlovi istrijebiti, njih Salomon nagna da plaćaju danak i da robuju do dana današnjega. Od sinova Izrćlovih ne učini Salomon nijednoga robom, nego oni postadoše njegovi ratnici i činovnici, njegove više i niže vođe, njegovi zapovjednici nad kolima i nad konjanicima. Glavnih nadstojnika nad Salomonovim gradnjama bilo je pet stotina i pedeset. Oni su nadzirali ljude koji su izvodili radove. čim je faraonova kći iz Davidova grada bila ušla u svoju palaču, koju je bio sagradio za nju, dade podići Milo. Tri puta u godini prinosio bi Salomon žrtve paljenice i žrtve pričesnice na žrtveniku što ga je podigao Gospodinu i palio je kâd na žrtveniku što je stajao pred Gospodinom. I popravljao je štete na Hramu. I kralj Salomon dao je napraviti lađe u Esjon-Geberu, koji je kod Elata na obali Crvenoga mora, u Edomu. Hiram posla na tim lađama svoje ljude, mornare, koji su vješti moru. Zajedno s ljudima Salomonovim odvezoše se u Ofir, uzeše otamo zlata četiri stotine i dvadeset talenata i donesoše ih kralju Salomonu. Kad je kraljica od Sabe čula za Salomonovu slavu, koju je bio stekao po Gospodnjem imenu, dođe ona da ga iskuša zagonetkama. Dođe u Jeruzalem s veoma velikom pratnjom. Deve su nosile vrlo mnogo mirisa i zlata, i dragoga kamenja. Kad je bila došla k Salomonu, iznese mu sve što je bila naumila. A Salomon joj odgovori na sva njezina pitanja. Ništa nije bilo što bi kralju ostalo sakriveno, da joj ne bi mogao dati odgovor. I kad kraljica od Sabe vidje svu Salomonovu mudrost i palaču koju je bio sagradio, i kad je jela na njegovu stolu, gledajući kako njegovi dostojanstvenici tamo sjede i njegove sluge poslužuju, kao i njihovo odijelo i njegove peharnike i žrtve paljenice koje bi on u Hramu prinosio Gospodinu, ona se tad nije više mogla suzdržati i reče kralju: “Istina je bila što sam čula u svojoj zemlji o tebi i o tvojoj mudrosti. Nisam htjela vjerovati što se govorilo dok ne dođem i ne vidim svojim očima. I zaista, ni pola mi nije kazano. Tvoja mudrost i tvoje vrline nadvisuju ono što sam slušala. Sretni tvoji ljudi, sretne tvoje sluge, što uvijek stoje pred tobom i slušaju tvoju mudrost. Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog tvoj, koji te je zavolio tako da te je postavio na Izrćlovo prijestolje. Jer Gospodin ljubi Izrćla uvijek, postavi te kraljem da sudiš i dijeliš pravicu.” Potom darova kralju sto i dvadeset talenata zlata i vrlo mnogo mirisa i dragoga kamenja. Nikada više ne dođe toliko mirisa koliko darova kraljica od Sabe kralju Salomonu. Hiramove lađe koje su donosile zlato iz Ofira donesoše iz Ofira vrlo mnogo drveta sandalovine i dragoga kamenja. I kralj dade načiniti iz drveta sandalovine sjedala za Gospodnji Hram, i za kraljevsku palaču, i citare i harfe za pjevače. Toliko drveta sandalovine nikada se više nije donijelo niti ga se je vidjelo do dana današnjega. A kralj Salomon darova kraljici od Sabe sve što joj se svidjelo i što je zaiskala, osim onoga što joj dade drage volje i darežljivošću jednoga kralja Salomona. Potom se ona spremi kako bi se vratila natrag i ode kući sa svojim slugama. Zlato što ga je dobivao Salomon u jednoj godini iznosilo je šest stotina i šezdeset i šest talenata, osim onoga što je dobivao od veletrgovaca, od poreza što su ga plaćali mali trgovci, beduinski knezovi i zemaljski upravitelji. I dade kralj Salomon izraditi dvjesta velikih štitova od kovanoga zlata: šest stotina šekela zlata upotrijebio je za jedan štit. Zatim tri stotine lakih štitova od kovanoga zlata; tri mine zlata upotrijebio je za jedan štit. Kralj ih je dao smjestiti u kuću libanonske šume.\ Zatim je kralj dao napraviti veliko prijestolje od slonove kosti i obložiti ga čistim zlatom. Šest stuba vodilo je k prijestolju, i gornji stražnji dio na prijestolju bio je okrugao. Nasloni su bili s obje strane sjedišta, i pokraj naslona bila su dva lava. Dvanćst lavova stajalo je s obje strane na šest stuba. Takvo nije bilo još nikada napravljeno ni za koje kraljevstvo. Sve posude za piće kralja Salomona bile su od zlata, i sve posude u kući libanonske šume bile su od čistoga zlata. Ništa nije bilo od srebra koje, u vrijeme Salomonovo, nije imalo nikakve cijene. Kralj je imao taršiške lađe na moru kod Hiramovih lađa. Svake tri godine jednom su dolazile taršiške lađe kući, natovarene zlatom, srebrom, slonovom kosti, majmunima i paunovima. Tako nadvisi kralj Salomon sve kraljeve na zemlji bogatstvom i mudrošću. I sav je svijet želio vidjeti Salomona, čuti njegovu mudrost, koju mu je Bog bio dao. Pritom bi svatko sa sobom donio dar, srebrne i zlatne posude, haljine, oružje, mirise, konje i mazge, svake godine. Salomon je prikupio i mnogobrojna kola i konjanike, i imao je tisuću i četiri stotine kola i dvanćst tisuća konjanika. Njih je podijelio po kolskim gradovima i u okolini kralja u Jeruzalemu. Kralj dotjera dotle da je u Jeruzalemu bilo srebra tako mnogo kao kamenja, a cedara tako mnogo kao dudova koji rastu u nizini. Konje koje je imao Salomon je uvozio iz Egipta i Koe. Kraljevi su ih trgovci dovodili iz Koe za plaću, tako da su jedna kola koja su se izvozila iz Egipta stajala po šest stotina šekela srebra, a konj po sto i pedeset. Zahvaljujući njima dobivali su ih i svi hetitski i aramejski kraljevi. Kralj Salomon ljubio je, osim faraonove kćeri, mnoge žene tuđinke: Moapke, Amonke, Edomke, Sidonke i Hetitkinje, dakle iz naroda za koje je Gospodin bio zapovjedio sinovima Izrćlovim: “Ne upuštajte se s njima, i oni ne smiju općiti s vama. Inače će oni, posve sigurno, privući vaša srca svojim bogovima.” Njima prionu Salomon ljubeći ih. I imao je sedam stotina žena kraljica i tri stotine priležnica. I njegove ga žene zavedoše. Kad je Salomon bio ostario, njegove mu žene privukoše srce drugim bogovima. Njegovo srce nije više nepodijeljeno pripadalo Gospodinu, njegovu Bogu, kao srce njegova oca Davida. I Salomon je štovao Aštartu, boginju Sidonaca, i Milkoma, strahotu Amonaca. Salomon je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i nije hodio za Gospodinom do kraja kao njegov otac David. Tada Salomon sagradi žrtvenu visinu za Kemoša, strahotu Moabaca, na gori istočno od Jeruzalema, i isto tako za Milkoma, strahotu Amonaca. Isto učini za sve svoje žene tuđinke, koje su prinosile svojim bogovima kâd i žrtve klanice. I Gospodin se razgnjevi na Salomona, jer je bio odvratio svoje srce od Gospodina, Boga Izrćlova, koji mu se bio javio dva puta i zapovjedio mu da ne štuje drugih bogova. Ali on nije pridržavao onoga što mu je Gospodin bio zapovjedio. Zato Gospodin dade poručiti Salomonu: “Budući da se nisi pridržavao mojega saveza i uredaba, što sam ti ih odredio, otrgnut ću od tebe kraljevstvo i dati ga tvojemu sluzi. Ali to još ne ću učiniti za tvojega života zbog tvojega oca Davida. Tek ću ga tvojemu sinu oduzeti. Ipak, ne ću od njega otrgnuti cijelo kraljevstvo. Jedno ću pleme dati tvojemu sinu zbog Davida, mojega sluge, i zbog Jeruzalema, što sam ga izabrao.” I Gospodin dade podići Salomonu protivnika u Edomcu Hadadu, iz kraljevske obitelji u Edomu. Kada je David onda tukao Edomca, i vojskovođa Joab otišao da pokopa pobijene, a sve muškarce sposobne za oružje u Edomu dao poubijati ? jer je Joab proboravio tamo šest mjeseci sa svim Izrćlom, dok nije istrijebio sve edomske muškarce sposobne za oružje u Edomu? tada uteče Hadad s nekoliko Edomaca, koji su bili sluge njegova oca i ode u Egipat. Hadad je tada bio još malen dječak. Odoše iz Midjana i dođoše u Paran. Iz Parana uzeše sa sobom ljude i dođoše u Egipat k faraonu, egipatskom kralju. Ovaj mu dade kuću i odredi mu hranu. Dade mu i zemlje. Hadad nađe veliku milost u faraona, tako da mu dade sestru svoje žene Tafnese za ženu. Sestra Tafnesina rodi mu sina Genubata. Tafnesa mu u faraonovoj palači dade prvi odgoj. Tako ostade Genubat u faraonovoj palači među faraonovom djecom. A kad Hadad u Egiptu doču da je David počinuo kod svojih otaca i da je mrtav vojskovođa Joab, zamoli on faraona: “Pusti me da idem u svoju zemlju!” Faraon ga upita: “A nedostaje li ti što kod mene, pa zato hoćeš ići u svoju zemlju?” On odgovori: “Ništa! Ali me pusti da idem!” Tada mu Bog kao protivnika podiže Rezona, Elijadova sina, koji je bio pobjegao iz blizine svojega gospodara Hadarezera, sopskoga kralja. On je skupio ljude oko sebe i postao vođa čete onda kad je David počinio krvoproliće među njima. Oni tada odoše u Damask, ostadoše tamo, i vladali su u Damasku. On je bio Izrćlov protivnik, dok je god živio Salomon. Osim zla što ga je učinio Hadad, mrzio je i on Izrćla dok je god bio kralj nad Aramom. I Jeroboam, sin Nebatov, Efraćanin iz Sareda, njegova se mati zvala Serva i bila je udovica, Salomonov činovnik, pobuni se protiv kralja. Uzrok zbog kojega je ustao protiv kralja bio je ovaj: Salomon sagradi Milo i poravna jamu u gradu Davida, svojega oca. Jeroboam je bio čestit čovjek, i kad je Salomon vidio da je mladi čovjek vješt u poslu, postavio ga je za nadzornika nad svim radovima u Josipovoj kući. Tada se dogodilo da Jeroboam ode iz Jeruzalema i da ga na putu susretne prorok Ahija iz Šila. On je upravo imao nov plašt na sebi. Obojica su bili sami u polju. Tada Ahija uze novi plašt, koji je imao na sebi, razdere ga na dvanćst dijelova i reče Jeroboamu: “Uzmi sebi deset komada! Jer ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Evo, istrgnut ću iz Salomonove ruke kraljevstvo i tebi ću dati deset plemena. Oni će zadržati samo jedno pleme zbog mojega sluge Davida i zbog Jeruzalema, grada koji izabrah između svih plemena Izrćlovih, jer ostaviše mene i pokloniše se Aštarti, božici Sidonaca, Kemošu, bogu Moabaca, i Milkomu, bogu Amonaca; nisu hodili mojim putovima, nisu činili što je meni po volji, i nisu se pridržavali mojih uredaba i zapovijedi, kao što je to činio njegov otac David.\ Ali ne ću mu oduzeti cijelo kraljevstvo, nego ću ga ostaviti neka vlada dok je god živ, zbog mojega sluge Davida, kojega izabrah, i koji se pridržavao mojih zapovijedi i uredaba. Ali ću njegovu sinu uzeti kraljevstvo i tebi ga dati, naime deset plemena. Jedno jedino pleme dat ću njegovu sinu, da bude svjetiljka mojemu sluzi Davidu, vazda preda mnom u Jeruzalemu, gradu koji izabrah sebi, da u njemu stanuje moje ime. A tebe ću uzeti: ti ćeš vladati nad svim što ti duša želi, i bit ćeš kralj nad Izrćlom. Ako budeš poslušao sve što ti zapovjedim, i ako budeš išao mojim putovima i činio što je meni po volji, pridržavajući se mojih uredaba i zapovijedi, kao što je to činio moj sluga David, ja ću biti s tobom i sagradit ću ti kuću tako tvrdu kao što sam sagradio Davidu, i dat ću ti Izrćla. Zbog toga ću ponižavati Davidove potomke, ali ne za sva vremena.” Budući da je Salomon tražio Jeroboama da ga ubije, Jeroboam je ustao i pobjegao u Egipat k Šišaku, egipatskom kralju. Ostao je u Egiptu do Salomonove smrti. Ostala Salomonova povijest, i sve što je činio, i njegova mudrost, zapisani su u knjizi Salomonove povijesti. A vladao je Salomon u Jeruzalemu nad svim Izrćlom četrdeset godina. Tada počinu Salomon kod svojih otaca. Pokopaše ga u gradu Davida, njegova oca. Umjesto njega postade kralj njegov sin Roboam. Roboam ode u Šekem, jer se u Šekemu bio skupio sav Izrćl da ga postavi za kralja. Vijest o tome primi Jeroboam, Nebatov sin. On je naime još bio u Egiptu, kamo je bio morao pobjeći od kralja Salomona. Jeroboam se bio nastanio u Egiptu. I poslaše tamo, i dadoše ga pozvati. Tako dođoše Jeroboam i sva općina Izrćlova i dojaviše Roboamu ovo: ”Tvoj je otac stavio na nas težak jaram. Olakšaj nam sada ti tvrdu službu svojega oca i težak jaram koji je stavio na nas, i mi ćemo ti biti podložni!” On im odgovori: “Idite i za tri dana opet dođite k meni!” I narod se udalji. I kralj Roboam posavjetova se sa starim ljudima koji su služili njegovu ocu Salomonu, dok je bio živ, i upita ih: “Što mi savjetujete da odgovorim tim ljudima?” Oni mu odgovoriše: “Ako danas udovoljiš narodu i prilagodiš im se, poslušaš ih i prijateljski im odgovoriš, oni će ti biti zauvijek podložni.” Ali on ne posluša savjet koji mu dadoše starci, nego se posavjetova s mladim ljudima, koji su bili odrasli s njim i koji su ga morali slijediti. On ih upita: “Što mi savjetujete da odgovorim tim ljudima koji od mene zahtijevaju: Olakšaj jaram što ga je na nas stavio tvoj otac?” Mladi ljudi, koji su bili odrasli s njim, odgovoriše mu ovo: “Ovako ćeš odgovoriti tim ljudima koji ti rekoše: Tvoj je otac stavio na nas težak jaram, ti nam ga olakšaj: Moj je mali prst deblji od bedara mojega oca. Eto, moj vam je otac naprtio težak jaram. Ja ću vaš jaram učiniti još težim. Otac vas je moj šibao bičevima. Ja ću vas krotiti štipavcima.” Kad Jeroboam i sav narod dođoše opet treći dan k Roboamu, kako im je bio zapovjedio kralj rekavši: “Dođite opet k meni za tri dana!”, tada kralj oštro odgovori narodu i ne osvrnu se na savjet što su mu ga bili dali starci. Kako mu svjetovaše mladi ljudi, odgovori im: “Moj vam je otac naprtio težak jaram. Ja ću vaš jaram učiniti još težim. Otac vas je moj šibao bičevima. Ja ću vas krotiti štipavcima.” Tako kralj ne usliši naroda, jer je Gospodin bio tako uredio da ispuni svoje obećanje što ga je Gospodin preko Ahije od Šila bio dao Jeroboamu, Nebatovu sinu. Kad sav Izrćl vidje da ih kralj nije htio uslišiti, odgovori narod kralju ovo: “Kakav dio mi imamo s Davidom? Mi nemamo baštine s Jišajevim sinom. Kući, sinovi Izrćlovi! Sad gledaj svoju kuću, Davide!” Tako ode Izrćl kući. Roboam je vladao samo još nad Izrćlovim sinovima, koji su stanovali u Judinim gradovima. Kad kralj Roboam posla Adorama, nadzornika poslova, sav ga Izrćl zasu kamenjem i ubije. Kralj Roboam mogao je još samo skočiti na svoja kola i pobjeći u Jeruzalem. Tako otpade Izrćl od Davidove kuće do dana današnjega. Kad je sav Izrćl čuo da se je Jeroboam vratio, poslaše po njega i dadoše ga dovesti na skupštinu, i učiniše ga kraljem nad svim Izrćlom. Uz Davidovu kuću ne pristade nitko, osim pleme Judino. čim Roboam dođe u Jeruzalem, podiže svu Judinu kuću i Benjaminovo pleme, sto i osamdeset tisuća odabranih ratnika, da zarate s Izrćlovom kućom, da natrag dobiju kraljevstvo za Roboama, Salomonova sina. Tada dođe riječ Božja Šemaji, čovjeku Božjemu, ovako: ”Javi Roboamu, sinu Salomonovu, kralju Judinu, i svoj Judinoj i Benjaminovoj kući i ostalome narodu: Ovako govori Gospodin: Ne izlazite i ne ratujte sa svojom braćom, sinovima Izrćlovim! Svaki neka se vrati svojoj kući! Jer sam ja zapovjedio da tako bude.” Oni poslušaše zapovijed Gospodnju, vratiše se i odoše kući, kako im je bio zapovjedio Gospodin. Jeroboam utvrdi Šekem u Efrajimovoj gori i naseli se u njemu. Odatle ode i utvrdi Penuel. Jeroboam je mislio u sebi: “Kraljevstvo će se opet vratiti Davidovoj kući. Budući da ovaj narod ide gore, da u Gospodnjem Hramu u Jeruzalemu prinosi žrtve, to će se srce naroda opet vratiti Roboamu, Judinu kralju, kao svom gospodaru. Mene će ubiti i opet se vratiti Roboamu, kralju Judinu.” Kad je kralj razmislio, dao je izraditi dva zlatna teleta, a zatim je rekao narodu: “Vi ste dosta dugo išli gore u Jeruzalem. A evo, Izrćle, ovdje je tvoj bog, koji te je izveo iz egipatske zemlje!” Jedno tele smjesti u Betel, drugo dade odnijeti u Dan. To postade povod grijehu. Narod je išao k jednome teletu do Dana. Također on podiže svetišta na visinama i postavi za svećenike obične ljude, koji nisu pripadali levitima. Zatim, osmoga mjeseca, petnćstoga dana u mjesecu, Jeroboam uvede blagdan koji je odgovarao blagdanu u Judi. On sam uziđe na žrtvenik. Isto tako učini u Betelu, kako bi žrtvovao telcima što ih je bio dao izraditi. I postavi u Betelu svećenike svetištâ na visinama, što ih je izgradio. Petnćstoga dana osmoga mjeseca, dakle mjeseca što ga je on sam bio izabrao kako bi uveo blagdan za Izrćlove sinove, uziđe na žrtvenik što ga je bio podigao u Betelu. I pristupi k žrtveniku da ga okadi. A gle, javi se u Betelu, po Gospodnjem nalogu, čovjek Božji iz Judine zemlje. Jeroboam je upravo stajao na žrtveniku, kako bi žrtvovao. Tada se onaj, po zapovijedi Gospodnjoj, okrenu prema žrtveniku i viknu: “Žrtveniče, žrtveniče, ovako govori Gospodin: Sin će se jednom roditi Davidovoj kući. Jošija je njegovo ime. On će na tebi klati svećenike visinâ koji žrtvuju na tebi. Ljudske će se kosti spaliti na tebi.” U isto doba navijesti on znak i reče: “Znak da je Gospodin govorio jest ovaj: Evo, žrtvenik će se raspasti, i prosut će se pepeo što je na njemu!” Kad je kralj čuo prijetnju što je čovjek Božji izreče protiv žrtvenika u Betelu, pruži Jeroboam sa žrtvenika svoju ruku i zapovjedi: “Držite ga!” Ali njegova ruka, koju je bio pružio protiv njega, ukoči se, tako da je nije mogao povući. A žrtvenik se raspadne, i prosu se pepeo sa žrtvenika, kako je to kao znak bio navijestio čovjek Božji, po zapovijedi Gospodnjoj. Kralj viknu čovjeku Božjemu: “Zamoli ipak Gospodina, Boga svojega, za blagost i pomoli se za me da mogu opet povući svoju ruku!” Tada ublaži čovjek Božji Gospodina, i kralj je opet mogao povući ruku, i bila je kao prije. Nato zamoli kralj čovjeka Božjega: “Hajde sa mnom kući i okrijepi se! I dar ću ti dati.” Ali čovjek Božji odvrati kralju: “Kad bi mi dao i polovicu svojega kraljevstva, ne bih išao s tobom i ne bih jeo ni pio na ovom mjestu. Jer tako mi je zapovjedila riječ Gospodnja: Ne smiješ ni jesti ni piti, niti se vratiti putem kojim si došao.” Tako se uputi drugim putem i ne vrati se putem kojim je bio došao u Betel. A stanovao je u Betelu jedan stari prorok. Njegovi mu sinovi dođoše i ispripovjediše mu sve što učini čovjek Božji onaj dan u Betelu, i riječi što ih je bio izrekao kralju. Kad su oni to bili ispripovjedili svojemu ocu, upita ih njihov otac: “Kojim je putem otišao?” Sinovi mu pokazaše put kojim se bio uputio čovjek Božji, koji je bio došao iz Judine zemlje. Nato on zapovjedi svojim sinovima: “Osedlajte mi magarca!” Kad su oni bili osedlali magarca, uzjaha ga on i pojaha za čovjekom Božjim. Nađe ga gdje sjedi pod terebintom i upita ga: “Jesi li ti čovjek Božji koji je došao iz Judine zemlje?” On odgovori: “Jesam.” Tad ga zamoli: “Hajde sa mnom kući i pojedi štogod!” On odvrati: “Ne smijem se vratiti s tobom i s tobom ići. Ne smijem ni jesti ni piti s tobom na ovom mjestu. Jer mi je riječ Gospodnja zapovjedila: Ne smiješ tamo ni jesti ni piti, niti se vratiti putem kojim si došao.” Ali mu onaj odvrati: “I ja sam prorok kao ti. Anđeo mi je, po zapovijedi Gospodnjoj, naložio: Dovedi ga sa sobom kući, da jede i pije.” Tako mu je slagao. I vrati se s njim, i jeo je i pio u njegovoj kući. A dok su sjedili za stolom, dođe riječ Gospodnja proroku koji ga je bio doveo natrag. On povika čovjeku Božjemu koji je bio došao iz zemlje Judine: “Ovako govori Gospodin: Jer nisi poslušao zapovijedi Gospodnje i nisi držao nalog što ti ga je dao Gospodin, Bog tvoj, nego si se vratio i jeo i pio na mjestu za koje ti je rekao: Ne smiješ ni jesti ni piti, zato ne će tvoje tijelo doći u grob tvojih otaca!” I nakon što je bio jeo i pio, dade onaj osedlati magarca proroku, što ga je bio doveo natrag. Tako on odjaha. A putem ga susretne lav i usmrti ga. Tijelo je njegovo ležalo ispruženo na putu. Magarac je stajao uz njega. I lav je ostao stojeći uz tijelo. I kad ljudi što su prolazili vidješe tijelo ispruženo na putu, i lava gdje stoji uz tijelo, odoše i ispripovjediše to u gradu u kojem je stanovao stari prorok. čim je to čuo prorok koji ga je bio vratio s puta, reče: “To se zbiva čovjeku Božjem koji ne posluša Gospodnje zapovijedi. Zato ga Gospodin predade lavu koji ga rastrga i usmrti po Gospodnjoj riječi koju mu je bio rekao.” Nato zapovjedi svojim sinovima: “Osedlajte mi magarca!” Kad su ga bili osedlali, odjaha on i nađe njegovo tijelo ispruženo na putu i magarca i lava gdje stoje uz tijelo. Lav nije bio tijelo proždro ni magarca rastrgao. Prorok podiže tijelo čovjeka Božjega, stavi ga na magarca i odnese ga natrag. Dođe u grad staroga proroka, da se održi tugovanje i da ga se pokopa. Stavi on tijelo u svoj vlastiti grob, i održaše mu tugovanje: “Ah, brate moj!” Kad ga je bio pokopao, reče svojim sinovima: “Kad umrem, pokopajte me u isti grob u kojem je pokopan čovjek Božji! Uz njegove kosti stavite moje kosti! Jer će se zacijelo ispuniti riječ koju je, po zapovijedi Gospodnjoj, izgovorio protiv žrtvenika u Betelu i protiv svih hramova visina u gradovima Samarije.” I nakon toga događaja ne vrati se Jeroboam sa svojega zloga puta, nego nastavi po volji postavljati sve proste ljude za svećenike visinâ. Tko je želio, tome je davao punomoć i postavljao ga za svećenika visinâ. Zbog takva postupanja ogriješi se Jeroboamova kuća i poruši se, i istrijebi se sa zemlje. U ono vrijeme razbolje se Abija, Jeroboamov sin. Tada Jeroboam zamoli svoju ženu: “Idi, preobuci se, da se ne opazi da si Jeroboamova žena, pa idi u Šilo! Tamo stanuje prorok Ahija. On je onaj koji mi je jednom prorokovao da ću biti kralj nad ovim narodom. Uzmi sa sobom deset kruhova i kolača i vrč meda, i potraži ga! On će ti kazati što će biti s dječakom.” Jeroboamova žena učini tako. Ona se zaputi u Šilo i dođe u Ahijinu kuću. A Ahija nije mogao više vidjeti, jer su mu oči bile oslijepile od starosti. Uto je Gospodin bio rekao Ahiji: “Eto dolazi Jeroboamova žena da te pita za svojega sina, jer je bolestan. Kazat ćeš joj tako i tako!” I kad ona uđe preobučena, a Ahija razabra šuštanje njezinih koraka; kad uđe na vrata, on povika: “Uđi, ženo Jeroboamova! Što se pretvaraš? Meni je dana nemila vijest za te.\ Idi, kaži Jeroboamu: Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Podigao sam te iz naroda i postavio te knezom nad svojim narodom Izrćlom. Otrgnuo sam kraljevstvo od kuće Davidove i dao ga tebi. A ti nisi bio kao moj sluga David, koji je držao moje zapovijedi, slušao me svim srcem i činio samo ono što se meni sviđa. Ne, ti si radio gore od svih svojih prethodnika, jer si sebi dao izraditi druge bogove, i to livene likove, da bi me izazivao. A mene si bacio iza svojih leđa. Zato ću ja pustiti nesreću na Jeroboamovu kuću i od Jeroboamove ću obitelji sve istrijebiti što je muško, odrasle i neodrasle u Izrćlu. Ja ću pomesti Jeroboamovu kuću kao što se mete blato, da od njega više ne ostane ništa. Tko umre u gradu od Jeroboamove obitelji, proždrijet će ga psi, a tko umre u polju, proždrijet će ga ptice nebeske. Jest, tako govori Gospodin. A ti se vrati kući! Kad tvoje noge stupe u grad, dječak će umrijeti. Sav će Izrćl održati tugovanje za njim i pokopat će ga. Jer on će jedini od Jeroboamove obitelji doći u grob, jer se na njemu našlo nešto što se u Jeroboamovoj kući svidjelo Gospodinu, Bogu Izrćlovu. A Gospodin će podići sebi kralja nad Izrćlom, koji će istrijebiti Jeroboamovu kuću u onaj dan. A što će istom onda još doći? Udarit će Gospodin Izrćla da će se zaljuljati kao što se ljulja trska na vodi. Iščupat će Izrćla iz ove lijepe zemlje, koju je dao njihovim ocima, i razasut će ih s one strane rijeke, jer napraviše sebi lugove i tako izazvaše Gospodnji gnjev. Napustit će Izrćla zbog grijeha koje počini Jeroboam i na koje navede Izrćla.” Žena se Jeroboamova zaputi kući i dođe u Tirsu. Kad prekorači kućni prag, bio je dječak već mrtav. Pokopaše ga, i sav Izrćl održa tugovanje za njim, kako je to unaprijed rekao Gospodin preko svojega sluge, proroka Ahije. Ostala Jeroboamova povijest, povijest njegovih ratova i njegove vladavine zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kraljevao je Jeroboam dvadeset i dvije godine. Onda počinu kod svojih otaca. Njegov sin Nadab postade kralj umjesto njega. Kralj nad Judom bio je Roboam, Salomonov sin. Bila je Roboamu četrdeset i jedna godina kad postade kralj, i vladao je sedamnćst godina u Jeruzalemu, u gradu koji je bio izabrao Gospodin između svih plemena Izrćlovih, da tamo nastani svoje ime. Njegova se je mati zvala Naama i bila je Amonka. I Juda je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu. Grijesima što su ih činili, oni su izazivali njegovu srdžbu više od svega onoga što su činili njihovi oci. Jer i oni načiniše sebi visine, stupove i lugove na svakom zelenom drvetu. Štoviše, bilo je posvećenih bludnica u zemlji. Tako su nasljedovali sve grozote pogana koje je Gospodin bio istjerao ispred sinova Izrćlovih. U petoj godini Roboamova kraljevanja iziđe kralj Šišak od Egipta protiv Jeruzalema i ugrabi blago iz Gospodnjega Hrama i iz kraljevske palače. Sve uze. Ugrabi i sve zlatne štitove koje je bio dao izraditi Salomon. Na njihovu mjestu dao je kralj Roboam izraditi mjedene štitove i povjerio ih je na čuvanje stražarskim starješinama koji su stražarili na ulazu u kraljevsku palaču. Kad bi god kralj išao u Gospodnji Hram, nosili su ih tjelesni stražari, a poslije su ih opet stavljali u stražarnicu tjelesnih stražara. Ostala Roboamova povijest, i sve što je činio, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Roboam i Jeroboam su također ratovali. Kad je Roboam bio počinuo kod svojih otaca, bio je pokopan kod svojih otaca u gradu Davidovu. Njegova se mati zvala Naama i bila je Amonka. Njega na prijestolju naslijedi njegov sin Abijam. U osamnćstoj godini Jeroboamova kraljevanja, Nebatova sina, postade Abijam kralj nad Judom. On je vladao tri godine u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Maaka i bila je kći Abšalomova. On je činio sve grijehe svog oca, što ih je on bio činio pred njim i njegovo srce nije bilo cijelo odano Gospodinu, njegovu Bogu, kao srce njegova djeda Davida. Ipak mu je Gospodin, njegov Bog? zbog Davida? dao svjetiljku u Jeruzalemu kad je nakon njega podigao njegova sina u Jeruzalemu i utvrdio Jeruzalem. Jer je David činio što se sviđalo Gospodinu, i za svega svojega života nije bio odstupio od onoga što mu je bio zapovjedio, osim u slučaju s Hetitom Urijom. Roboam i Jeroboam su ratovali dok je god onaj živio. Ostala Abijamova povijest, i sve što je činio, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. I Abijam i Jeroboam su ratovali. Kad je Abijam bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u gradu Davidovu. Umjesto njega postade kralj njegov sin Asa. U dvadesetoj godini Jeroboamova kraljevanja nad Izrćlom postade Asa kralj nad Judom. On je vladao četrdeset i jednu godinu u Jeruzalemu. Njegova se je mati zvala Maaka i bila je kći Abšalomova. Asa je činio ono što se je sviđalo Gospodinu, kao njegov djed David. On protjera bludnice iz zemlje i odstrani sve idolske likove koje su bili izradili njegovi oci. I svoju majku Maaku svrgnuo je s njezina mjesta gospodarice, jer je bila podigla idolski lik Ašere. Asa sasiječe njezinu ljagu i spali je u Kidronskoj dolini. Iako visine nisu bile oborene, ipak Asa ostade svega svojega života vjerno odan Gospodinu. I dade u Gospodnji Hram unijeti sve posvetne darove svog oca i svoje vlastite: srebro, zlato i posude. Asa i Baša, kralj Izrćlov, ratovali su dok su god živjeli. Baša, Izrćlov kralj, iziđe protiv Jude i utvrdi Ramu, da spriječi bilo koga da ode k Asi, Judinu kralju, i da od njega dođe. Ali Asa uze sve srebro i zlato koje je još bilo ostalo u riznicama Gospodnjega Hrama i blago kraljevske palače i predade ga svojim slugama. Tako ih posla kralj Asa k Ben-Hadadu, Tabrimonovu sinu, unuku Hezjonovu, aramskomu kralju, koji je imao svoje sjedište u Damasku, i poruči mu: ”Savez postoji između mene i tebe, između mojega i tvojega oca. Evo šaljem ti srebro i zlato kao dar. Pa razriješi svoj savez s Bašom, Izrćlovim kraljem, da može otići od mene!” Ben-Hadad posluša kralja Asu i posla svoje vojskovođe protiv Izrćlovih gradova. Dade poharati Ijon, Dan, Abel, Bet-Maaku i sav Kineret zajedno sa svom Naftalijevom zemljom. Kad Baša o tome primi vijest, presta utvrđivati Ramu i vrati se u Tirsu. I kralj Asa podiže sve Judejce bez iznimke. Oni su morali odnijeti kamenje i grede koje je Baša bio upotrebljavao za utvrđivanje Rame. Time je kralj Asa dao utvrditi Benjaminovu Gebu i Mispu. Sva ostala Asina povijest, sve njegove pobjede i djela, gradovi koje je utvrdio, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. U svojoj je starosti patio od bolesti nogu. Kad je Asa bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca, u gradu njegova djeda Davida. Umjesto njega postade kralj njegov sin Jošafat. Nadab, Jeroboamov sin, postade kralj Izrćlov u drugoj godini Asina kraljevanja nad Judom, i vladao je dvije godine nad Izrćlom. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i hodio je tragom svojega oca i slijedio ga u njegovu grijehu, na koji je bio naveo Izrćla. Protiv njega skuje urotu Baša, Ahijin sin, od kuće Jisakarove, i ubi ga Baša kod Gibetona, koji je pripadao Filistejcima, kad su Nadab i sav Izrćl opsjedali Gibeton. Ubi ga Baša u trećoj godini Asina kraljevanja nad Judom, i umjesto njega postade kralj. čim je on bio postao kralj, istrijebi svu Jeroboamovu kuću i ne ostavi na životu nijedne duše od Jeroboamove obitelji, dok je nije bio uništio. Tako je bio unaprijed kazao Gospodin preko svojega sluge Ahije iz Šila. Zbog grijeha što ih je bio počinio Jeroboam i na koje je bio naveo Izrćla, i zbog gnjeva na koji je bio izazivao Gospodina, Boga Izrćlova. Ostala Nadabova povijest, i sve što je učinio, zapisano je u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Asa i kralj Izrćlov Baša ratovali su dok su god živjeli. U trećoj godini Asina kraljevanja nad Judom postade Baša, Ahijin sin, kralj svega Izrćla i vladao je u Tirsi dvadeset i četiri godine. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i hodio je Jeroboamovim tragom i slijedio ga u njegovu grijehu, na koji je bio naveo Izrćla. Tada dođe ova riječ Gospodnja Jehuu, Hananijevu sinu, protiv Baše: ”Iz praha sam te digao i postavio te za kneza nad mojim narodom Izrćlom. A ti si išao Jeroboamovim putem i naveo si moj narod Izrćla na grijeh, tako da su svojim grijesima izazivali moj gnjev. Zato ću zatrti Bašu i njegovu kuću i s tvojom kućom postupati kao s kućom Jeroboama, Nebatova sina. Tko od Bašine obitelji umre u gradu, toga će psi požderati, i tko od njegove obitelji umre u polju, toga će izjesti ptice nebeske!” Ostala Bašina povijest, njegova djela i pobjede, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Baša bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Tirsi. Umjesto njega postade kralj njegov sin Ela. A protiv Baše i njegove kuće nije riječ Gospodnja preko proroka Jehua, Hananijeva sina, izišla samo zbog svega zla kojim se je bio ogriješio protiv Gospodina i izazivao njegov gnjev svim svojim djelima, tako da je morao dijeliti sudbinu Jeroboamove kuće, nego i zato što je on nju bio istrijebio. U dvadeset i šestoj godini Asina kraljevanja nad Judom postade Ela, Bašin sin, kralj Izrćlov. On je vladao u Tirsi dvije godine. Protiv njega diže bunu Zimri, jedan od njegovih časnika, zapovjednik jedne polovine bojnih kola. Dok je on pio u Tirsi u kući Arse, koji je upravljao palačom u Tirsi, provali Zimri, ubi ga u dvadeset i sedmoj godini Asina kraljevanja nad Judom i postade umjesto njega kralj. čim je on postao kralj i zasjeo na prijestolje, pobi svu Bašinu kuću. Ne ostavi ni jednoga koji je bio muškoga roda, ni rođake ni prijatelje. Tako Zimri zatre svu Bašinu kuću, kako je unaprijed kazao preko proroka Jehua protiv Baše, zbog svih grijeha što su ih bili počinili Baša i njegov sin Ela i na koje su bili naveli Izrćla, kad su izazivali gnjev Gospodina, Boga Izrćlova, svojim idolopoklonstvom. Ostala Elina povijest, i sve što je činio, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. U dvadeset sedmoj godini kraljevanja Asina nad Judom postade Zimri kralj i vladao je sedam dana u Tirsi. Vojska je upravo opsjedala Gibeton, koji je pripadao Filistejcima. I kad vojska u taboru sazna da je Zimri u jednoj pobuni ubio kralja, sav Izrćl podiže onaj dan u taboru za Izrćlova kralja Omrija, zapovjednika vojske. Nato ode Omri, i s njim sav Izrćl od Gibetona, i opsjednuše Tirsu. Kad Zimri vidje da je grad već izgubljen, povuče se u tvrđu kraljevske palače, i zapali nad sobom kraljevsku palaču. Tako on nađe smrt zbog svojih grijeha, što ih je bio počinio kad je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, kad je išao Jeroboamovim putem i slijedio njegov grijeh, što ga je bio počinio, i tako naveo Izrćla na grijeh. Ostala Zimrijeva povijest i buna koju podiže zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Tada se razdijeli narod Izrćlov u dvije stranke. Jedna polovina naroda bila je uz Tibnija, Ginetova sina, da ga učini kraljem, a druga polovina pristajala ja uz Omrija. Ipak, Omrijeva je stranka bila jača od stranke Tibnija, sina Ginetova, i kad je umro Tibni, Omri postade kralj. U trideset i prvoj godini Asina kraljevanja nad Judom Omri postade Izrćlov kralj, i vladao je dvanćst godina. Nakon što je šest godina vladao u Tirsi, kupi od Šemera samarijsku goru za dva talenta srebra, utvrdi goru i nazva grad koji tamo sagradi po imenu Šemera, posjednika gore, Samarija. Omri je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, pa i gore je činio od svih svojih prethodnika. On je išao posve tragom Jeroboama, Nebatova sina, i u grijesima na koje je onaj bio naveo Izrćla, tako da su svojim idolopoklonstvom izazivali gnjev Gospodina, Boga Izrćlova. Ostala Omrijeva povijest, njegova djela i njegove pobjede, koje je izvojevao, sve je to zapisano u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Omri bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Samariji. Umjesto njega postade kralj njegov sin Ahab. U trideset i osmoj godini Asina kraljevanja nad Judom postade Ahab, Omrijev sin, kralj Izrćlov; i vladao je Ahab, Omrijev sin, nad Izrćlom dvadeset i dvije godine u Samariji. \ I Ahab, Omrijev sin, činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu, više od svih svojih prethodnika. Pritom je još bilo najmanje to što je hodio u grijesima Jeroboama, Nebatova sina. On, osim toga, uze za ženu Izebelu, kći Etbaala, sidonskoga kralja, ode u službu Baalovu i njemu se klanjao. On Baalu podiže žrtvenik u Baalovu hramu, koji je bio sagradio u Samariji. Također Ahab dade podići Ašerin lik. Općenito je Ahab počinio još više opačina i izazivao gnjev Gospodina, Boga Izrćlova, više od svih kraljeva Izrćlovih, koji su bili vladali prije njega. U njegovo vrijeme Hiel Beteljanin sazida opet Jerihon. Osnova ga na Abiramu, svojemu prvorođencu; na Segubu, svom mezimcu, stavi mu vrata, kao što je bio Gospodin unaprijed kazao preko Jošue, sina Nunova. \ Jednoga dana reče Ahabu Tišbijac Ilija, jedan od žitelja Gileada: “Tako živ bio Gospodin, Bog Izrćlov, u čijoj sam službi: Sljedećih godina ne će pasti ni rosa ni dažd, osim ako ja sam to zapovjedim!” Potom mu dođe riječ Gospodnja: ”Odi odavde, okreni na istok i sakrij se na potoku Keritu, koji teče istočno od Jordana! Iz potoka ćeš piti, a gavranima sam zapovjedio da te tamo hrane.” On posluša Gospodina, ode tamo, nastani se na potoku Keritu, koji teče istočno od Jordana. Gavrani su mu ujutro donosili kruha i mesa i isto tako navečer. Iz potoka je pio. Poslije nekog vremena presahnu potok, jer nije pao dažd u zemlji. Tada mu dođe riječ Gospodnja ovako: ”Hajde, idi u Sareptu, što je kod Sidona, i tamo ostani! Zapovjedio sam tamo jednoj udovici da te hrani.” Tako se on zaputi u Sareptu. Kad dođe na gradska vrata, a jedna udovica skuplja drva. On je dozva i zamoli je: “Donesi mi malo vode u posudi, da se napijem!” Kad ona pođe da mu donese, viknu on za njom: “Donesi mi i malo kruha!” Ona odgovori: “Tako živ bio Gospodin, Bog tvoj, nemam ništa pečenog, nego još samo pregršt brašna u ćupu i malo ulja u krčagu. Upravo skupljam drva da odem i to zgotovim sebi i svom sinu. Kad to pojedemo, onda ćemo umrijeti.” A Ilija joj reče: “Ne brini se! Idi i učini kako si rekla! Ali prije napravi od toga meni jedan kolačić i donesi mi ga! Onda možeš također jedan zgotoviti sebi i svom sinu. Jer ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Brašna u ćupu ne će nestati i krčag s uljem ne će se isprazniti do onoga dana kad Gospodin opet pusti dažd na zemlju.” Ona ode i učini kako je bio rekao Ilija, i imali su jela za dugo vremena ona, on i njezina kuća. Brašna u ćupu nije nestalo, i krčag s uljem nije se ispraznio, kako je to bio unaprijed kazao Gospodin preko Ilije. Poslije toga dogodi se da se je razbolio sin žene kojoj je pripadala kuća. Kako je njegova bolest postala teška, tako da je izdahnuo dušu, reče ona Iliji: “Što ja imam s tobom, čovječe Božji? Ti si samo došao k meni da u pamet dozoveš moje grijehe i da mi umoriš sina?” On joj odgovori: “Daj mi svog sina!” Uze ga tad iz njezina naručja, odnese ga u gornju sobu, u kojoj je stanovao, i položi ga na svoju postelju. Tada se pomoli Gospodinu ovako: “Gospodine, Bože moj, hoćeš li doista tako ucviliti udovicu kod koje sam gost, da joj umoriš sina?” Nato se ispruži triput nad dječakom i pomoli se glasno Gospodinu: “Gospodine, Bože moj, daj ipak da se dječakov život opet u njega vrati!” I Gospodin usliši Ilijin vapaj. Život se dječakov opet u njega vrati, i posta živ. I Ilija uze dječaka, iznese ga iz gornje sobe u kuću i preda ga njegovoj majci i reče: “Evo, tvoj sin opet živi!” Tada žena reče Iliji: “Sada znam da si čovjek Božji i da je riječ Gospodnja u tvojim ustima istinita.” Poslije mnogo vremena, u trećoj godini, dođe riječ Gospodnja Iliji: “Idi, stupi pred Ahaba; jer hoću poslati dažd na zemlju!” \ Ilija se zaputi kako bi se pokazao pred Ahabom. Kad je glad u Samariji bivala sve jača, Ahab dade dozvati upravitelja dvora Obadiju. Obadija je bio vjeran štovatelj Gospodina. Kad je Izebela htjela istrijebiti Gospodnje proroke, uzeo je Obadija sto proroka i sakrio ih po pedeset u jednu pećinu i hranio ih jelom i pićem. Ahab dakle zapovjedi Obadiji: “Potraži sve izvore i potoke po zemlji! Možda nađemo još trave i mognemo uzdržati na životu konje i mazge, i ne moramo pustiti da ugine ijedna životinja.” I podijeliše se po zemlji kako bi je prošli. Ahab ode u jednom smjeru sam, a Obadija u drugom smjeru, također sam. Dok je Obadija bio na putu, dođe mu ususret Ilija. Kad ga on prepozna, baci se ničice na svoje lice i upita: “Jesi li to ti, gospodaru moj Ilija?” On mu odgovori: “Ja sam. Idi, kaži svojemu gospodaru: Eto Ilije!” Ali onaj odgovori: “Što sam počinio da svojega slugu predaješ u ruke Ahabu, da me pogubi?! Tako živ bio Gospodin, Bog tvoj, nema naroda ni kraljevstva gdje te moj Gospodar ne bi dao tražiti. Kad mu se reklo: Nema ga, onda on zakle kraljevstvo ili narod da te nisu našli. Sad ti tražiš: Idi, kaži gospodaru svojemu: Eto Ilije! Kad ja sad odem od tebe, tko zna kamo će tebe odnijeti Duh Gospodnji. Dođem li ja k Ahabu i javim mu, a on te ne nađe, ubit će me. A sluga tvoj štuje Gospodina od svoje mladosti. Pa nije li poznato mom gospodaru što sam učinio kad je ono Izebela dala ubijati proroke Gospodnje? Kako sam sakrio stotinu Gospodnjih proroka, po pedeset u jednoj pećini, i hranio ih jelom i pićem? A sad ti tražiš: Idi, kaži svom gospodaru: Eto Ilije! On će me ubiti!” Ali Ilija odvrati: “Tako živ bio Gospodin nad vojskama, u čijoj sam službi, još ću mu se danas pokazati!” I tako ode Obadija pred Ahaba i javi mu. Ahab se zaputi kako bi se sastao s Ilijom. Kad Ahab ugleda Iliju, povika mu Ahab: “Jesi li ti onaj što donosiš nesreću Izrćlu?” On odvrati: “Nisam ja donio nesreću Izrćlu, nego ti i tvoja obitelj, jer ste ostavili zapovijedi Gospodnje, i ti si pristao baalima. A sada pošalji glasnike i daj sabrati k meni sav Izrćl na gori Karmelu i četiri stotine i pedeset Baalovih proroka i četiri stotine Ašerinih proroka, koji jedu za Izebelinim stolom!” I pošalje Ahab k svim sinovima Izrćlovim i dade sabrati proroke na gori Karmelu. Tamo stupi Ilija pred sav narod i reče: “Kako ćete još dugo hramati na obje strane? Ako je Gospodin pravi Bog, onda se držite uz njega! Ako li je to Baal, onda idite za njim!” Ali narod ne dade nikakva odgovora. Tada reče Ilija narodu: “Jedini sam ja još ostao kao prorok Gospodnji. Baalovih proroka ima četiri stotine i pedeset. Neka nam se dadu dva junca! Oni neka sebi izaberu jednoga junca, neka ga raskomadaju i stave na drva, ali ognja neka ne podmeću! Ja ću pripremiti drugoga junca i staviti ga na drva i neću podmetnuti ognja. Tada prizovite ime svojega boga, a ja ću prizvati ime Gospodnje. Bog koji odgovori ognjem, pravi je Bog.” I sav narod odgovori: “Tako je pravo!” Potom reče Ilija Baalovim prorocima: “Izaberite sebi jednoga junca i najprije ga pripremite! Jer ste vi u većini. Onda prizovite ime svojega boga; ali ognja ne podmećite!”\ Oni uzeše junca kojega im dade, pripremiše ga i prizivali su od jutra do podne Baalovo ime vičući: “Baale, usliši nas!” Ali nije dolazio nikakav glas i nikakav odgovor. Pritom su plesali oko žrtvenika koji su bili napravili. Kad je bilo podne, naruga im se Ilija govoreći: “Vičite glasnije! Jer on je bog. Možda je zaposlen ili je otišao na stranu, ili je na putu. Možda i spava i mora se probuditi.” Tada su vikali iza glasa i parali se, kako je u njih običaj, mačevima i sulicama, dok ih nije oblila krv. Kad je prošlo podne, padoše u bjesnilo, dok ne dođe vrijeme da se prinese žrtva. Ali nije došao nikakav glas, nikakav odgovor, nikakvo uslišenje. A tada pozva Ilija sav narod: “Pristupite ovamo, k meni!” Sav narod pristupi k njemu. On podiže opet razvaljeni Gospodnji žrtvenik. Prema broju plemena Jakovljevih sinova, kojemu je bila došla riječ Gospodnja: “Izrćl će biti tvoje ime”, uze Ilija dvanćst kamenova. Od toga kamenja napravi žrtvenik u ime Gospodnje i oko žrtvenika iskopa jarak, dosta velik, da bi u nj stale dvije mjere žita. Tada naslaga drva, raskomada junca i stavi ga na žrtvenik. Potom zapovjedi: “Napunite četiri vrča vode i izlijte je na žrtvu paljenicu i na drva!” On zapovjedi: “Učinite to još jednom!” Učiniše još jednom. Nato zapovjedi: “Učinite to po treći put!” I učiniše po treći put, tako da je potekla voda oko žrtvenika. Dade i jarak napuniti vodom. Kad je onda došlo vrijeme da se prinese žrtva, pristupi Ilija i pomoli se: “Gospodine, Bože Abrahamov, Izakov i Izrćlov, danas objavi da si ti Bog Izrćlov i ja tvoj sluga, i da sam ja sve ovo učinio po tvojoj zapovijedi! Usliši me, Gospodine, usliši me i daj da upozna ovaj narod da si ti, Gospodine, pravi Bog i da si obratio njihova srca!” Tada padne Gospodnji oganj i spali žrtvu paljenicu i drva, kamenje i zemlju, i popije vodu u jarku. Kad to vidješe svi ljudi, baciše se ničice na svoje lice i povikaše: “Gospodin je pravi Bog, Gospodin je pravi Bog!” A Ilija im zapovjedi: “Pohvatajte te Baalove proroke! Ne dajte da ni jedan od njih utekne!” Oni ih pohvataše, i Ilija ih odvede na potok Kišon i tamo ih smaknu. Potom reče Ilija Ahabu: “Idi gore, jedi i pij! Jer čujem već hujanje dažda.” Ahab ode gore kako bi jeo i pio. A Ilija se pope navrh Karmela, prignu se k zemlji i sakri svoje lice među koljena. Tada zapovjedi svom sluzi: “Idi gore i pogledaj prema moru!” On ode gore, pogleda i javi: “Ništa se ne vidi.” On odgovori: “Idi još sedam puta!” Kad bi sedmi put, javi: “Eno diže se od mora oblačić, malen kao čovječja ruka.” I on zapovjedi: “Idi, reci Ahabu: Upregni i silazi, da te ne uhvati dažd!” A u najkraće vrijeme zamrači se nebo od vjetra i oblaka, i pade jak dažd. Ahab se uspne na kola i odveze se u Jizreel. A nad Iliju dođe ruka Gospodnja, opasa svoja bedra i otrča pred Ahabom do blizine Jizreela. Ahab ispripovjedi Izebeli sve što je učinio Ilija i kako je mačem poubijao sve proroke (boga Baala). Tad posla Izebela glasnika k Iliji i zaprijeti mu: “Neka meni bogovi učine što hoće, ako ja sutra u ovo doba ne učinim s tobom isto onako kako si ti s njima!” On se poboja, ustane i ode otamo kako bi se sklonio na sigurnu mjestu. Kad je došao u Beer Šebu u zemlji Judinoj, ostavi tamo svog slugu. Sam ode dan hoda daleko u pustinju i sjedne onda pod jednu smreku. Želio je još samo umrijeti i molio se: “Dosta je toga. Uzmi, Gospodine, moj život; jer nisam bolji od svojih otaca!”\ Potom leže i zaspa pod smrekom. Odjednom ga taknu Gospodnji anđeo i reče mu: “Ustani i jedi!” Kad pogleda, ugleda pokraj glave pržen kolač i vrč vode. Jeo je i napio se i opet legao spavati. Ali anđeo dođe još jednom, takne ga i reče: “Ustani i jedi! Jer ti je put dalek.” Ustao je, jeo i pio, i putovao je, okrijepljen tim jelom, četrdeset dana i četrdeset noći, sve do Božje gore Horeba. Tamo potraži pećinu i nastani se u njoj. Tada mu dođe riječ Gospodnja. On ga upita: “Što radiš ovdje, Ilija?” On odgovori: “Pun sam revnosti za stvar Gospodina, Boga nad vojskama; jer sinovi Izrćlovi ostaviše tvoj zavjet, tvoje žrtvenike razvališe i tvoje proroke pobiše mačem. Jedini ja ostadoh, ali i meni rade o glavi.”\ On odvrati: “Iziđi i stani na goru pred Gospodina!” Tada prođe Gospodin pokraj njega. Pred Gospodinom je bio silan, žestok vihor. Iza vihora dođe potres, pa oganj. Ali Gospodin nije bio u ognju. Poslije ognja dođe tih, blag lahor. Kad je to Ilija čuo, pokri lice svoje plaštem, stupi van i stade na ulazu u pećinu. Tada mu progovori glas koji ga je pitao: “Što radiš ovdje, Ilija?” On odgovori: “Pun sam revnosti za stvar Gospodina, Boga nad vojskama; jer sinovi Izrćlovi ostaviše tvoj zavjet, tvoje žrtvenike razvališe i tvoje proroke pobiše mačem. Jedini ja ostadoh, ali i meni rade o glavi.” \ Nato mu zapovjedi Gospodin: “Idi, vrati se istim putem u pustinju Damaska, i kad dođeš tamo, pomaži Hazćla za aramskoga kralja. Jehua, Nimšijeva unuka, pomaži za kralja nad Izrćlom! A Elizeja, Šafatova sina, iz Abel Mehole, pomaži za proroka umjesto sebe! Tko tada uteče Hazćlovu maču, njega će pogubiti Jehu, i tko uteče Jehujevu maču, njega će pogubiti Elizej. Ali ja ću ostaviti u Izrćlu sedam tisuća: sve koji ne saviše svojega koljena pred Baalom, i sve koji ga svojim ustima ne poljubiše.” Na povratku naiđe na Elizeja, Šafatova sina, kad je upravo orao. Dvanćst jarmova imao je pred sobom, sam je bio kod dvanćstoga. Ilija prođe pokraj njega i baci plašt svoj na njega. Tada on zaustavi volove, potrči za Ilijom i reče: “Daj mi da se još oprostim od oca i majke; onda ću poći za tobom.” On mu odgovori: “Idi samo kući! Jer ja nemam više ništa učiniti na tebi.”\ Onaj ode od njega, uze jaram volova i zakla ih. Drvima od pluga skuha meso i dade ga ljudima da jedu. Onda ustane, ode za Ilijom i postade mu sluga. Ben-Hadad, kralj Arama, podiže svu svoju vojsku. Trideset i dva kralja mu se priključiše s konjima i kolima. Tako on ode, opkoli Samariju i udari na nju. Posla poslanike u grad k Ahabu, Izrćlovu kralju, i poruči mu: “Ovako veli Ben-Hadad: Tvoje srebro i zlato pripada meni, i tvoje najljepše žene i djeca moji su.” Izrćlov kralj mu odgovori: “Kako zapovijedaš, moj gospodaru i kralju! Tvoj sam ja sa svime što imam.” Nato dođoše poslanici još jednom i rekoše: “Ovako veli Ben-Hadad: Poručio sam ti: Moraš mi izručiti svoje srebro i zlato, svoje žene i svoju djecu. Sutra ću, dakle, u ovo doba poslati k tebi svoje sluge, da pretraže tvoju palaču i kuće tvojih slugu. Oni će sve dragocjeno što kod tebe nađu uzeti i donijeti ovamo.” Tada Izrćlov kralj dozva sve zemaljske starješine i reče: “Iz toga biste mogli jasno spoznati kako on misli zlo, jer šalje k meni poslanike da odnese moje žene i djecu, moje srebro i zlato, premda ga nisam odbio.” Starješine i sav narod odgovoriše mu: “To ti ne smiješ dopustiti. Na to ne smiješ pristati.” I on odvrati Ben-Hadadovim poslanicima: “Javite mojemu gospodaru, kralju: Sve što si najprije tražio od svojega sluge, učinit ću, ali ono što si posljednje tražio, ne mogu ispuniti.” Poslanici odoše i javiše mu odgovor. A Ben-Hadad mu poruči: “Neka mi bogovi učine što hoće, ako bude dosta praha iz Samarije da svim ratnicima što idu za mnom dopadne po jedna pregršt!” A Izrćlov kralj mu odgovori: “Kažite mu samo: tko se tek opasava, neka se ne isprsuje kao onaj koji se već raspasava!” Kad je on čuo taj odgovor? bio je upravo s kraljevima pod šatorima? zapovjedi svojim slugama: “Dignite se!” I udariše oni na grad. Tada jedan prorok pristupi Ahabu, Izrćlovu kralju, i reče: “Ovako govori Gospodin: Vidiš li sve to silno mnoštvo? Ja ću ga danas dati tebi u ruke, da spoznaš kako sam ja Gospodin.” Ahab upita: “Preko koga?” On odgovori: “Ovako govori Gospodin: Preko ljudi zemaljskih knezova.” On upita dalje: “Tko će zametnuti boj?” “Ti sam”, odvrati onaj. I tako prebroji ljude zemaljskih knezova, i bilo ih je dvjesta trideset i dva čovjeka. Onda prebroji sav ratni narod, sve sinove Izrćlove. Bilo ih je sedam tisuća. Iziđoše u podne, dok je Ben-Hadad bio pod šatorima s trideset i dva kralja, koji su mu bili saveznici. Najprije iziđoše momci zemaljskih knezova. Kad Ben-Hadad posla ljude, oni mu javiše: “Izlaze ljudi iz Samarije.” On zapovjedi: “Ako dolaze zbog mira, pohvatajte ih žive! Ako li su izišli u boj, također ih pohvatajte!” Međutim su bili izišli iz grada ljudi zemaljskih knezova i vojska što je išla za njima. Svaki je ubio onoga s kojim se sukobio i Aramejci pobjegoše. Izrćlci nagnuše za njima. Ben-Hadad, kralj Aramejaca, pobježe na konju s nekoliko konjanika. Sad iziđe i Izrćlov kralj, napadne konje i kola i zadade Aramejcima težak poraz. Jednoga dana dođe prorok Izrćlovu kralju i reče mu: “Hajde, naoružaj se ponovno i gledaj kako ćeš se spremiti! Jer će dogodine aramejski kralj opet izići na te.” Sluge aramejskoga kralja savjetovaše mu: “Njihov je bog gorski bog. Zato nas pobijediše. Ali ako se pobijemo s njima u ravnici, pobijedit ćemo ih.” Učini dakle ovako: “Ukloni te kraljeve s njihovih mjesta i postavi namjesnike umjesto njih! Onda skupi vojsku, kakva je bila ona koja ti je izginula, i konje i kola kao prije! Tada ćemo se pobiti s njima u ravnici, i učini tako.” Kad prođe godina, Ben-Hadad prebroji Aramejce i pođe u Afek kako bi zaratio s Izrćlom. I sinovi se Izrćlovi prebrojiše, opskrbiše se hranom i iziđoše pred njih. Kao dva mala stada koza utaboriše se sinovi Izrćlovi prema njima, a Aramejci prekriše zemlju. Ali čovjek Božji pristupi Izrćlovu kralju: “Ovako govori Gospodin: Jer Aramejci kažu da je Gospodin gorski Bog, a nije Bog poljski, zato ću ti dati u ruke sve to silno mnoštvo, da spoznate da sam ja Gospodin.” Sedam dana stajali su jedni prema drugima. Sedmoga dana dođe do bitke. Sinovi Izrćlovi poubijaše Aramejaca sto tisuća pješaka u jedan jedini dan. Ostatak pobježe u grad Afek. Tada se obori gradski zid na dvadeset i sedam tisuća ljudi, koji su bili ostali. I Ben-Hadad je u bijegu bio stigao u grad, i bježao je iz jedne sobe u drugu. Njegove mu sluge rekoše: “Evo, čuli smo često da su kraljevi Izrćlove kuće velikodušni kraljevi. Pa ćemo staviti žalosne haljine oko svojih bedara i konopce oko svojih glava i izići pred Izrćlova kralja. Možda ti daruje život.” Oni, dakle, opasaše žalosne haljine oko svojih bedara i konopce oko svojih glava, odoše Izrćlovu kralju i rekoše: “Sluga tvoj Ben-Hadad moli te: Ostavi me na životu!” On odgovori: “Je li još živ? On je moj brat.” Ljudi to smatraše dobrim znakom. I da ga odmah uhvate za riječ, rekoše: “Ben-Hadad je tvoj brat?” On odvrati: “Idite, dovedite ga!” Kad Ben-Hadad iziđe k njemu, on ga postavi uza se na kola. A onaj mu reče: “Gradove koje je moj otac oduzeo tvome ocu, vratit ću ti. I smiješ sebi u Damasku podići trgovačke kuće, kao što je učinio moj otac u Samariji.” On odgovori: “Na temelju ovoga ugovora otpustit ću te.” I sklopi s njim ugovor, i pusti ga na slobodu. Jedan između proročkih učenika, po zapovijedi Gospodnjoj, zatraži od svojega druga: “Rani me!” Ali ga ovaj ne htjede raniti. A on mu reče: “Jer nisi poslušao zapovijed Gospodnju, lav će te ubiti čim odeš od mene.” Kad je od njega otišao, napadne ga lav i ubije. Potom nađe onaj drugoga čovjeka i zatraži od njega: “Rani me!” čovjek ga jednim udarcem rani. I prorok ode, i stane na put kojim će kralj proći, a vrpcom iznad očiju učini da ne bude prepoznat. Kad je kralj prolazio, viknu on glasno: “Tvoj je sluga bio izišao u boj. Tada pristupi jedan čovjek, dovede mi jednog zarobljenika te zatraži: čuvaj ovoga čovjeka! Ako ti nestane, bit će tvoj život za njega, ili ćeš platiti talenat srebra. I dok je tvoj sluga bio zaposlen ovamo i onamo, njega nestade.” Kralj Izrćlov mu odvrati: “Pravo ti je, sam si se osudio.” Tada on brže strgne vrpcu iznad svojih očiju, i Izrćlov kralj prepozna u njemu jednoga od proroka. A on mu reče: “Ovako govori Gospodin: Jer si pustio iz ruku čovjeka kojega sam posvetio smrti, jamčiš svojim životom za njega, i tvoj narod za njegov narod.” Kralj Izrćlov ode zlovoljan i ljutit kući i dođe u Samariju. Nakon tih događaja dogodi se ovo: Jizreelac Nabot imao je vinograd u Jizreelu, u blizini palače Ahaba, samarijskoga kralja. I Ahab predloži Nabotu: “Daj mi svoj vinograd! Htio bih ga upotrijebiti kao vrt za zelje, jer je blizu moje kuće. Dat ću ti za nj bolji vinograd. Ako hoćeš, dat ću ti u novcu što vrijedi.” A Nabot odvrati Ahabu: “Sačuvaj Bože da ti ustupim baštinu svojih otaca!” Tako se Ahab vrati u palaču ljutit i zlovoljan jer mu je Jizreelac Nabot odgovorio: “Ne mogu ti ustupiti baštinu svojih otaca.” On se baci na svoju postelju, okrenu svoje lice i ne uze nikakva jela. Kad njegova žena Izebela dođe k njemu i upita ga: “Zašto si toliko zlovoljan da nećeš ništa jesti?”, on joj odgovori: “Razgovarao sam s Jizreelcom Nabotom i predložio mu: Daj mi svoj vinograd za novce ili ću ti, ako ti je draže, dati drugi vinograd za taj. A on mi reče: Ne dam ti svoga vinograda.” Tada mu reče njegova žena Izebela: “Sad jednom pokaži da si Izrćlov kralj! Ustani, jedi i budi dobre volje! Ja ću ti već pribaviti vinograd Jizreelca Nabota.” I napisa ona pismo pod Ahabovim imenom, zapečati ga njegovim pečatom i posla pismo starješinama i glavarima koji su s Nabotom stanovali u istom gradu. U pismu napisa ovo: “Oglasite post, i neka Nabot predsjeda narodnoj skupštini! Postavite dva nevaljala čovjeka nasuprot njemu! Neka oni svjedoče protiv njega: Hulio si na Boga i na kralja. Tada ga izvedite van i kamenujte ga, da pogine!” Ljudi grada, starješine i glavari, koji su stanovali u njegovu gradu, učiniše kako im je Izebela bila naložila u pismu što im ga je poslala. Oni oglasiše post i postaviše Nabota za predsjednika na narodnoj skupštini. I dođoše dva nevaljala čovjeka i sjedoše nasuprot njemu. Ti nevaljali ljudi iznesoše pred narodom protiv Nabota ovo svjedočanstvo: “Nabot je hulio na Boga i na kralja.” Potom ga izvedoše ispred grada i kamenovaše ga, te pogine. Javiše Izebeli: “Nabot je kamenovan i mrtav je.” Kad je Izebela čula da je Nabot kamenovan i da je poginuo, reče Izebela Ahabu: “Ustani! Uzmi u posjed vinograd Jizreelca Nabota, kojega ti on ne htjede dati za novac! Jer Nabot nije više živ, nego mrtav.” I kad je Ahab čuo da je Nabot mrtav, ustane i ode u vinograd Jizreelca Nabota, da ga uzme u posjed. Tada dođe riječ Gospodnja Iliji, Tišbijcu. ”Ustani, idi k Ahabu, Izrćlovu kralju, koji sjedi u Samariji! Upravo je u vinogradu Nabotovu. Otišao je tamo da ga uzme u posjed. Reci mu: Ovako govori Gospodin: Počinio si umorstvo. Hoćeš li još postati i krvnički razbojnik? Reci mu dalje: Ovako govori Gospodin: Na mjestu na kojem su psi lizali Nabotovu krv lizat će psi i tvoju krv!” Ahab upita Iliju: “Jesi li me našao, neprijatelju moj?” On odgovori: “Jesam! Jer si se dao na to da činiš ono što se ne sviđa Gospodinu. Evo, pustit ću nesreću na te i tebe odstraniti, i od kuće Ahabove istrijebiti sve što je muško, nedoraslo i doraslo u Izrćlu. Učinit ću s tvojom kućom kao s kućom Jeroboama, sina Nebatova, i kao s kućom Baše, sina Ahijina, jer si izazvao moj gnjev i Izrćla naveo na grijeh. Također za Izebelu govori Gospodin ovako: Psi će požderati Izebelu na jizreelskom polju. Tko od Ahabova roda umre u gradu, toga će psi požderati, a tko umre van i u polju, toga će izjesti ptice nebeske!” Nikada nije bilo čovjeka koji bi tako kao Ahab činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, a na to ga je navodila njegova žena Izebela. On je posve vrijedan prezira jer je štovao idole, upravo onako kako su to činili Amorejci koje je Gospodin bio protjerao ispred Izrćlovih sinova. Kad je Ahab čuo te riječi, razdere svoje haljine, stavi pokorničku odjeću oko gologa tijela i postio je. On je, štoviše, spavao u pokorničkoj odjeći i zabrinut se povlačio okolo. Tada dođe riječ Gospodnja Iliji, Tišbijcu: ”Vidiš li kako se Ahab ponizuje preda mnom? Pa stoga ne ću pustiti onu nesreću za njegova života. Tek za njegova sina pustit ću ono zlo na njegovu kuću.” Prođoše tri godine bez rata između Aramejaca i Izrćla. A treće godine dođe Jošafat, kralj Judin, Izrćlovu kralju. Kralj Izrćlov bio je rekao svojim slugama: “Znate da Ramot Gilead pripada nama. A mi ovdje sjedimo besposleni, umjesto da ga otmemo aramejskomu kralju.” I kad on upita Jošafata: “Hoćeš li poći sa mnom u boj protiv Ramot Gileada?”, odgovori Jošafat Izrćlovu kralju: “Što ti hoćeš, hoću i ja, moja je vojska tvoja vojska, moji su konji tvoji konji.” A Jošafat dade Izrćlovu kralju ovaj savjet: “Upitaj ipak prije Gospodina!” I tako Izrćlov kralj dade sabrati proroke, otprilike njih četiri stotine, i upita ih: “Hoću li poći u rat na Ramot Gilead ili da odustanem?” Oni odgovoriše: “Pođi jer će ga Gospodin dati u ruke kralju!” A Jošafat upita: “Ima li ovdje još koji Gospodnji prorok da ga upitamo?” Kralj Izrćlov odvrati Jošafatu: “Ima još jedan preko kojega bismo mogli upitati Gospodina. Ali ja ga ne mogu podnijeti jer mi nikada ne proriče dobro, nego samo zlo: to je Mihej, sin Jimlin.” A Jošafat reče: “Neka kralj ne govori tako!” I Izrćlov kralj dozva jednoga dvoranina i zapovjedi mu: “Brže dovedi Miheju, sina Jimlina!” Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, sjedili su, svaki na svojem prijestolju, u kraljevskim haljinama, na trgu kod samarijskih vrata. I svi su proroci pred njima prorokovali. Sedekija, Kenaanin sin, napravio je sebi željezne rogove i vikao je: “Ovako govori Gospodin: Tako ćeš probosti Aramejce dokle ih ne uništiš!” Svi drugi proroci prorokovali su isto tako: “Pođi samo na Ramot Gilead! Uspjet ćeš. Gospodin će ga dati u ruke kralju.” Poslanik koji je bio otišao da dovede Miheju, reče mu: “Pazi dobro, proroci su kralju jednoglasno obećali sreću. Pa i ti, kao svaki od njih, prorokuj i navješćuj sreću!” Miheja odvrati: “Tako živ bio Gospodin, samo što mi nadahne Gospodin, to ću navijestiti.” Kad je došao kralju, upita ga kralj: “Miheju, hoćemo li poći u rat na Ramot Gilead ili da odustanemo?” On mu odgovori “Pođi! Uspjet ćeš. Gospodin će ga dati u ruke kralju.” A kralj mu odvrati: “Koliko ću te puta zaklinjati da mi navijestiš samo čistu istinu, u ime Gospodnje?” Tada on reče: “Vidim sav narod Izrćlov razasut po brdima, kao ovce koje nemaju pastira. Gospodin reče: Oni nemaju gospodara; zato neka se svaki vrati kući u miru!” \ Tada reče Izrćlov kralj Jošafatu: “Nisam li ti rekao da mi on ne prorokuje sreću, nego samo zlo?” A onaj nastavi: “Zato čuj riječ Gospodnju: Vidjeh Gospodina gdje sjedi na svojem prijestolju, a sva vojska nebeska stoji mu s desne i s lijeve strane. I Gospodin upita: Tko će zaludjeti Ahaba da pođe na vojsku i da padne pred Ramotom Gileadom? Jedan odvrati ovo, drugi ono. Napokon iziđe jedan duh, stade pred Gospodina i reče: Ja ću ga zaludjeti. Gospodin ga upita: Kako? Odgovori: Poći ću tamo i postat ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. Tada on reče: Možeš ga zaludjeti. Tebi će to poći za rukom. Idi, učini tako! I tako je, eto, Gospodin stavio lažljiva duha u usta svim tvojim prorocima. Jer je Gospodin zaključio zlo po tebe.” Tada pristupi Sedekija, sin Kenaanin, i udari Miheja po obrazu i reče: “Kako je Duh Gospodnji otišao od mene da govori s tobom?” Mihej odvrati: “Doznat ćeš to onoga dana kad ćeš morati bježati iz jedne sobe u drugu, da se sakriješ.” Potom zapovjedi kralj Izrćlov: “Uhvati Miheja, odvedi ga gradskom zapovjedniku Amonu; kraljeviću Joašu.\ I javi: Ovako zapovijeda kralj: Bacite toga čovjeka u tamnicu i držite ga na vodi i kruhu dok se ne vratim čitav i zdrav!” Mihej odgovori: “Ako se ti zaista vratiš čitav i zdrav, onda Gospodin nije govorio preko mene.” Još reče: “čujte to, svi narodi!” I tako iziđoše Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, protiv Ramota Gileada. A Izrćlov kralj reče Jošafatu: “Ja ću se preodjenuti i tako poći u boj. Ti samo zadrži svoje haljine!” Tako se preodjene Izrćlov kralj i pođe u boj. A aramejski kralj bio je zapovjedio zapovjednicima, a bila su trideset i dvojica nad njegovim ratnim kolima: “Ne borite se ni sa kim, bio malen ili velik, nego samo s Izrćlovim kraljem!” I kad zapovjednici ratnih kola ugledaše Jošafata, pomisliše: “To može biti samo Izrćlov kralj”, i oboriše se na njega. A Jošafat povika. čim zapovjednici ratnih kola vidješe da to nije kralj Izrćlov, odstupiše od njega. A jedan momak onako nasreću odape svoj luk i pogodi Izrćlova kralja tamo gdje se sastaje oklop. Tad ovaj zapovjedi svojemu vozaču: “Okreni i izvedi me iz boja, jer sam ranjen.” Ali je boj onoga dana bio sve žešći, i tako je morao kralj izdržati uspravno stojeći u kolima nasuprot Aramejcima. Navečer on umre. Krv iz rane bila se izlila u kola. O sunčevu zalazu odjeknu glas kroz tabor: “Svaki neka se vrati u svoj grad i svojoj kući! Jer je kralj mrtav.” Nakon dolaska u Samariju pokopaše kralja u Samariji. Kad su prali kola na samarijskom jezeru, lizali su psi njegovu krv, i bludnice su se kupale u njemu, kao što je to bio navijestio Gospodin. Ostala Ahabova povijest, i sva njegova djela, i gradnja palače od slonove kosti, i utvrđenje svih gradova, to je zapisano u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Ahab bio počinuo kod svojih otaca, umjesto njega postade kralj njegov sin Ahazja. Jošafat, Asin sin, postade kralj nad Judom u četvrtoj godini Ahabova kraljevanja nad Izrćlom. Imao je Jošafat trideset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je u Jeruzalemu dvadeset i pet godina. Mati mu se zvala Azuba i bila je kći Šilhijeva. On je posve išao putem svojega oca Ase i nije odstupao od njega, i činio je što se sviđalo Gospodinu. Samo visine nisu bile oborene. Još je uvijek narod prinosio žrtve klanice i kadio kâd na visinama. S kraljem Izrćlovim živio je Jošafat u miru. Ostala Jošafatova povijest, pobjede koje je izvojevao i ratovi što ih je vodio, to je zapisano u knjizi povijesti kraljeva nad Judom. Preostale posvećene bludnice, što su bile preostale iz vremena njegova oca, istrijebi on iz zemlje. U Edomu onda nije bilo kralja. Namjesnik kralja Jošafata dade sagraditi taršiške lađe kako bi išle u Ofir po zlato. Ali ne stigoše tamo jer se lađe razbiše u Esjon Geberu. Tada Ahazja, Ahabov sin, predloži Jošafatu: “Moji bi ljudi mogli ići s tvojima na lađe.” Ali Jošafat ne pristade na to. Kad je Jošafat bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca, u gradu njegova djeda Davida. Umjesto njega postade kralj njegov sin Joram. Ahazja, sin Ahabov, postade u Samariji Izrćlov kralj u sedamnćstoj godini Jošafatova kraljevanja nad Judom i vladao je dvije godine nad Izrćlom. činio je što se nije sviđalo Gospodinu, i išao je putovima svojega oca i majke, i putem Jeroboama, Nebatova sina, koji je bio Izrćla naveo na grijeh. On je služio Baalu i klanjao mu se. Time je razgnjevio Gospodina, Boga Izrćlova, isto kao što je to bio činio njegov otac. Nakon Ahabove smrti otpade Moab od Izrćla. A jednoga dana pade Ahazja u Samariji kroz rešetku na prozoru iz gornje sobe i ozlijedi se. Potom posla poslanike i reče im: “Idite, pitajte Baal Zebuba, ekronskoga boga, hoću li ozdraviti od ove ozljede!” Ali anđeo Gospodnji zapovjedi Iliji, Tišbijcu: “Ustani, iziđi ususret poslanicima samarijskog kralja i reci im: Zar nema Boga u Izrćlu, pa idete Baal Zebubu, bogu u Ekronu, da ga pitate? Zato govori Gospodin ovako: Postelju na koju si legao ne ćeš više ostaviti. Jer moraš umrijeti.” I ode Ilija svojim putem. I kad se poslanici vratiše k onomu, upita ih on: “Zašto ste već opet ovdje?” Oni mu odgovoriše: “Jedan čovjek dođe nam ususret i reče nam: Idite, vratite se kralju, koji vas je poslao, i javite mu: Ovako govori Gospodin: Zar nema Boga u Izrćlu pa šalješ poslanike Baal Zebubu, bogu u Ekronu, da ga pitaš? Zato ne ćeš više ostaviti postelju na koju si legao. Jer moraš umrijeti.” On ih upita: “Kako izgleda taj čovjek koji vam je došao ususret i to vam rekao?” Oni mu odgovoriše: “Bio je čovjek koji je nosio dlakavu haljinu i oko bedara kožnat pojas.” Tada on povika: “To je Ilija, Tišbijac!” Potom posla k njemu pedesetnika s njegovom pedesetoricom. Kad ovaj dođe k njemu, on je upravo sjedio na vrhuncu gore. On ga pozva: “čovječe Božji, kralj zapovijeda: Siđi!” A Ilija odgovori pedesetniku: “Ako sam čovjek Božji, neka padne oganj s neba i proždre tebe i tvoju pedesetoricu!” I pade oganj s neba i poždre njega i njegovu pedesetoricu. Opet posla k njemu drugoga pedesetnika s njegovom pedesetoricom. Ovaj mu zapovjedi: “čovječe Božji, ovako zapovijeda kralj: Siđi brže!” A Ilija im odgovori: “Ako sam čovjek Božji, neka padne oganj s neba i proždre tebe i tvoju pedesetoricu!” I pade oganj Božji s neba i proždre njega i njegovu pedesetoricu. Potom posla još trećega pedesetnika s njegovom pedesetoricom. Kad taj treći pedesetnik dođe, pade pred Iliju na koljena i zamoli ga za milost i reče: “čovječe Božji, poštedi moj život i život ove pedesetorice tvojih slugu! Eto, oganj pade s neba i proždre oba prijašnja pedesetnika s njihovom pedesetoricom. A sad poštedi barem mene!” Tada reče anđeo Gospodnji Iliji: “Idi samo s njim! Ne boj ga se!” I tako on ustade i ode s njim kralju. I reče mu: “Ovako govori Gospodin: Jer si poslao poslanike k Baal Zebubu, bogu u Ekronu, da ga pitaju, kao da nema Boga u Izrćlu kojeg bi pitao, ne ćeš više ostaviti postelju na koju si legao, nego ćeš umrijeti!” I umre po riječi Gospodnjoj koju je bio navijestio Ilija. Umjesto njega postane kralj Joram, u drugoj godini kraljevanja Jorama, Jošafatova sina, nad Judom; jer on nije bio ostavio sina. \ Ostala djela koja učini Ahazja zapisana su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kratko vrijeme prije nego Gospodin uze Iliju u vihoru na nebo, ostavi Ilija s Elizejem Gilgalu. Ilija zamoli Elizeja: “Ostani ovdje! Gospodin me šalje u Betel.” A Elizej odvrati: “Tako živ bio Gospodin i tako živ bio ti sam, ja te ne ostavljam!” I tako siđoše u Betel. Proročki učenici, koji su živjeli u Betelu, dođoše k Elizeju i upitaše ga: “Znaš li da će Gospodin danas tvoga gospodara uzeti od tebe k sebi?” On odgovori: “Jest, znam; šutite!”\ I još ga jednom zamoli Ilija: “Elizeju, ostani ipak ovdje! Gospodin me šalje u Jerihon.” A on odvrati: “Tako živ bio Gospodin i tako živ bio ti sam, ja te ne ostavljam!” I tako dođoše u Jerihon. Proročki učenici, koji su živjeli u Jerihonu, pristupiše k Elizeju i upitaše ga: “Znaš li da će Gospodin danas tvoga gospodara uzeti od tebe k sebi?” On odgovori: “Jest, znam; šutite!”\ Opet ga zamoli Ilija: “Ostani ipak ovdje! Gospodin me poslao na Jordan.” A on odvrati: “Tako živ bio Gospodin i tako živ bio ti sam, ja te ne ostavljam!” I tako nastaviše svoj put obojica zajedno. Pedeset proročkih učenika išlo je s njima, ali ostadoše po strani, na nekoj udaljenosti, kad se njih dvojica zaustaviše kod Jordana. Ilija uze svoj plašt, smota ga i udari njim po vodi. Ona se razdijeli na obje strane te prijeđoše obojica po suhu. Kad su bili prijeko, reče Ilija Elizeju: “Moli samo, ako ti trebam još što učiniti prije nego budem uzet od tebe!” Elizej odgovori: “Neka dvije trećine tvog duha prijeđe na mene!” Onaj reče: “Tražiš veliku stvar. Ako budeš smio pribivati kad budem uzet od tebe, bit će ti tako, inače neće.” Dok su dalje išli razgovarajući, dođoše odjednom ognjena kola s ognjenim konjima i rastaviše ih obojicu. Ilija se odveze u vihoru put neba. Kad to Elizej vidje, povika glasno: “Oče moj, oče moj! Kola Izrćlova i njegovi konjanici!” Kad ga više nije vidio, uze svoje haljine i razdere ih na dvoje. I podiže plašt koji je bio spao s Ilije, vrati se i stupi na obalu Jordana. Tamo uzme plašt koji je bio spao s Ilije, udari njim po vodi i povika: “Gdje je sad Gospodin, Bog Ilijin?” I kako on udari po vodi, razdijeli se ona na obje strane, i Elizej prijeđe. Kad proročki učenici iz Jerihona vidješe to s druge strane, povikaše: “Duh Ilijin počinu na Elizeju!” Oni mu dođoše ususret, baciše se pred njim na zemlju ničice i rekoše mu: “Ovdje ima pedeset tvojih slugu, junaka. Neka oni idu i neka traže tvoga gospodara! Možda ga je odveo Duh Gospodnji i uklonio ga na kakvo brdo ili u koju dolinu.” A on odvrati: “Ne šaljite ih!” A kad su jednako navaljivali na nj, izjavi: “Pošaljite ih samo!” I poslaše pedeset ljudi. Oni su ga tražili tri dana, ali ga ne nađoše. Kad mu se vratiše? on je bio još u Jerihonu? reče im: “Nisam li vam rekao da ne idete?” A stanovnici grada rekoše Elizeju: “Položaj je grada doduše dobar, kako vidiš, gospodaru, ali je voda zla. Zato okolica uzrokuje pobacivanja.” On odgovori: “Donesite mi novu zdjelu i stavite soli u nju!” Kad su mu je bili donijeli, iziđe on na izvor, baci u nj sol i reče: “Ovako govori Gospodin: Ozdravljam ovu vodu. Odsad ona više ne će uzrokovati ni smrti ni pobacivanja.” Tako postane voda zdrava do dana današnjega, po riječi što ju je bio rekao Elizej. Otamo ode u Betel. Kad je išao putem, iziđoše mala djeca iz grada, i rugala su mu se i vikala mu: “Hodi, ćelavče; hodi, ćelavče!”\ On se obazre i kad ih vidje, prokle ih u ime Gospodnje. Tada iziđoše dvije medvjedice iz šume i rastrgaše četrdeset i dvoje djece između njih. Otamo ode na Karmel i zatim se vrati u Samariju. Joram, Ahabov sin, postane kralj nad Izrćlom u Samariji u osamnćstoj godini Jošafatova kraljevanja nad Judom. On je vladao dvanćst godina. činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu, iako ne u onoj mjeri u kojoj su to činili njegov otac i mati. On je naime dao ukloniti Baalove stupove, koje je bio podigao njegov otac. Ali je ostao tvrdo u grijesima Nebatova sina Jeroboama, na koje je bio naveo Izrćla i nije odstupio od njih. Meša, moapski kralj, bavio se je stočarstvom. On je za danak morao Izrćlovu kralju davati sto tisuća janjaca i vunu od sto tisuća ovnova. Ali čim je Ahab bio umro, otpade moapski kralj od Izrćlova kralja. Tada, jednoga dana, iziđe kralj Joram iz Samarije i prebroji sav izrćlski narod. Ujedno posla Jošafatu, Judinu kralju, ovu vijest: “Kralj moapski je otpao od mene. Ne ćeš li poći sa mnom u rat protiv Moapaca?” On odgovori: “Hoću, poći ću. Ja ti stojim posve na raspolaganju. Moj je narod tvoj narod, moji su konji tvoji konji.” Upita dalje: “Kojim da putem udarimo?” On odvrati: “Putem preko edomske pustinje.” I tako iziđe Izrćlov kralj s Judinim kraljem i s edomskim kraljem. Kad su bili prevalili sedam dana hoda, nestade vode za vojsku i za stoku, što je išla s njima. Tada povika Izrćlov kralj: “Jao, Gospodin nas, tri kralja, dozva ovamo da nas preda u ruke Moapcima!” Jošafat upita: “Ima li tu koji Gospodnji prorok, preko kojega bismo mogli upitati Gospodina?” Jedan od ljudi kralja Izrćlova odgovori: “Ovdje je Elizej, Šafatov sin, koji je Iliji polijevao vodom ruke.” Jošafat potvrdi: “U njega je riječ Gospodnja.” I kad su bili otišli k njemu, Izrćlov kralj i Jošafat i edomski kralj, reče Elizej kralju Izrćlovu: “Što ja imam s tobom? Obrati se prorocima svojega oca i svoje majke!” A kralj Izrćlov odvrati: “Ipak ne! Je li možda Gospodin dozvao nas, tri kralja, ovamo zato da nas preda u ruke Moapcima?” Elizej odgovori: “Tako živ bio Gospodin nad vojskama, u čijoj sam službi: Kad ne bih gledao na Jošafata, Judina kralja, tebe ne bih ni pogledao. Dovedite mi sada jednog svirača na harfi!” Kad je svirač udarao u žice, dođe ruka Gospodnja nad njega i on reče: “Ovako govori Gospodin: Načinite u ovoj dolini jamu uz jamu! Jer ovako govori Gospodin: Ne ćete osjetiti vjetra i ne ćete vidjeti dažda. Ipak će se ova dolina napuniti vodom, tako da mognete piti, vi s vašom stokom i s vašom teglećom marvom. Ipak to nije još dosta Gospodinu. On će vam i Moapce predati u ruke. Sve ćete tvrde gradove i sve izabrane gradove osvojiti, sva ćete plodna drveta posjeći, sve ćete izvore zatrpati i svaku ćete dobru njivu kamenjem zatrti.” I zaista, drugog jutra, u doba kad se prinosi žrtva, dođe odjednom voda od Edoma, tako da je bila poplavljena sva okolina. Kad Moapci dočuše da su izišli kraljevi kako bi na njih udarili, sazvaše sve za oružje sposobne ljude. Namjestiše se na granici. I rano ujutro, kad ogranu sunce nad onom vodom, učini se Moapcima da je prema njima voda crvena kao krv. Oni povikaše: “To je krv! Sigurno su se kraljevi pobili i jedan drugoga pogubili. Sada na plijen, Moapci!” A kad dođoše do izrćlskoga tabora, podigoše se Izrćlci i natjeraše Moapce u bijeg, pritisnuše ih i zadaše Moapcima još daljnje poraze. Gradove razoriše, i na svaku dobru njivu baciše svaki po kamen, dok nije bila sva zasuta. Sve izvore zatrpaše i sve plodno drveće posjekoše. Napokon ostade još samo grad na stijeni, Kir Hareset. Njega opkoliše praćkari i stadoše se na nj nabacivati. I vidje moapski kralj da više nije dorastao boju. On uze sedam stotina teško naoružanih ratnika i pokuša prodrijeti kod edomskoga kralja. Ali ne uspije. Tada uze svojega prvorođenog sina, koji je nakon njega trebao postati kralj, i prinese ga kao žrtvu paljenicu na zidu. To se silno zgadilo Izrćlcima. Oni odoše od njega i vratiše se u svoju zemlju. Jedna od žena proročkih učenika zamoli Elizeja: “Moj je muž, tvoj sluga, umro. Znaš da je tvoj sluga bio štovatelj Gospodina. Sad dolazi vjerovnik i uzet će mi sebi oba moja sina za robove.” Elizej je upita: “Što da ti učinim? Reci mi što imaš u kući!” Ona odvrati: “Sluškinja tvoja nema ništa u kući do posudicu ulja.” Tad joj on zapovjedi: “Idi, zatraži od svih svojih susjeda prazne posude, ali ne premalo! Onda odi kući, zaključaj vrata za sobom i za svoja oba sina i ulijevaj u sve te posude! Kad je jedna puna, stavi je na stranu!” I ona ode od njega, zaključa vrata za sobom i za svojim sinovima; oni su joj dodavali posude, a ona je ulijevala.\ Kad su posude bile pune, reče ona svomu sinu: “Daj mi još jednu posudu!” On joj odgovori: “Nema više nijedne!” Tada prestade teći ulje. Ona ode i kaza čovjeku Božjemu. On reče: “Idi, prodaj ulje i plati svojim vjerovnicima! Od onoga što preostane, možeš živjeti sa svojim sinovima.” Jednoga dana prolazio je Elizej pokraj Šunama. Tamo je živjela neka ugledna žena. Ona mu ponudi jelo, i kada bi god tamo prolazio, navraćao se k njoj na jelo. Ona reče svom mužu: “Eto, znam da je to svet čovjek, Božji, koji uvijek prolazi pokraj nas. Mi ćemo mu napraviti malu, zidanu gornju sobu, pa mu namjestiti postelju, stol, stolicu i svjetiljku. Kad nam onda dođe, može se tamo skloniti.” I kad je jednoga dana opet došao tamo, uđe u gornju sobu i ondje zaspa. Potom zapovjedi svojemu sluzi Gehaziju: “Zovni našu Šunamku!” On je zovnu i ona stupi pred njega. I on zapovjedi sluzi: “Kaži joj: Ti si se za nas toliko pobrinula. Što hoćeš da ti učinim? Imaš li što da progovorimo za te kralju ili vojskovođi?” Ona odgovori: “Ja živim među svojima.” On opet upita: “Što bi joj se moglo učiniti?” Gehazi odgovori: “Eto, nažalost, nema sina, a muž joj je star.” Potom on zapovjedi: “Zovni je!” On je dozva i ona stade na vratima. I on reče: “Dogodine, u ovo doba, milovat ćeš sina.” A ona odvrati: “Nemoj, gospodaru moj! Ne varaj svoju sluškinju, ti, Božji čovječe!” I doista zatrudnje žena, i rodi sina druge godine u to doba, kako joj je Elizej bio obećao. Kad je dječak bio odrastao, iziđe on jednoga dana k svom ocu i k žeteocima. Tada se potuži ocu: “Ah, glava, moja glava!” On reče sluzi: “Nosi ga kući k njegovoj majci!” On ga uze i odnese ga njegovoj majci. Do podne je još sjedio na njezinu krilu, tada umre. Onda ode ona gore, položi ga na postelju Božjega čovjeka, zaključa za njim i iziđe. Potom pozva svoga muža i zamoli ga: “Pošalji mi jednoga slugu i jednu magaricu! Idem brzo Božjemu čovjeku i opet natrag.” On upita: “Zašto danas hoćeš ići k njemu? Niti je mlađak niti subota.” Ona odvrati: “Zbogom!” Potom dade osedlati magaricu i zapovjedi svom sluzi: “Tjeraj samo jednako i nemoj mi zastajati nigdje, osim kad ti kažem!” Tako ode i dođe k Božjemu čovjeku na Karmel. Kad je Božji čovjek ugleda izdaleka, reče svomu sluzi Gehaziju: “Ta ovdje je naša Šunamka! Trči pred nju i pitaj je: Jesi li zdravo? Je li zdravo tvoj muž i dječak?” Ona odgovori: “Zdravi smo.” Ali kad dođe k Božjemu čovjeku na goru, ogrli mu noge. Gehazi pristupi i htjede je odgurnuti. Ali Božji čovjek reče: “Pusti je! Jer je duboko rastužena. A Gospodin krije od mene i nije mi javio.” Ona se stade tužiti: “Jesam li svog gospodara molila za sina? Nisam li kazala: Ne varaj me?” Tada on zapovjedi Gehaziju: “Opaši svoja bedra, uzmi moj štap u ruku, pa idi! Ako susretneš koga, ne pozdravljaj ga, i ako te tko pozdravi, ne zahvaljuj mu! Stavi moj štap na dječakovo lice!” A dječakova mati povika: “Tako živ bio Gospodin i tako živ bio ti sam, ne puštam te!” I on se diže i pođe s njom. Gehazi je bio međutim otišao naprijed i stavio štap na dječakovo lice. Ali nije se moglo opaziti ni glasa ni znaka života. Stoga ode natrag ususret (Elizeju) i javi mu da se dječak nije probudio. Kad Elizej dođe u kuću, nađe dječaka gdje leži mrtav na njegovoj postelji. On se povuče natrag, zaključa vrata za sobom i za dječakom i pomoli se Gospodinu. Potom se pope na postelju i leže na dječaka. Stavi svoja usta na njegova usta, svoje oči na njegove oči i svoje ruke na njegove ruke. I dok je on bio tako ispružen po njemu, ugrija se dječakovo tijelo. Potom se on povuče natrag i pođe po kući jednom ovamo i onamo, pope se opet na postelju i pruži se još jednom po njemu. Tada kihnu dječak sedam puta. Onda otvori dječak svoje oči. I zovnu on Gehazija i zapovjedi mu: “Dovedi našu Šunamku!” On je zovnu, i kad ona dođe k njemu i reče joj on: “Uzmi svoga sina!”, ona pristupi, pade mu pred noge i nakloni se do zemlje. Tada uze svog sina i iziđe. Elizej dođe opet u Gilgal, kad je upravo bila glad u zemlji. I dok su proročki učenici sjedili pred njim, zapovjedi on svom sluzi: “Pripremi veliki kuhinjski lonac i skuhaj jelo za proročke učenike!” Tada jedan ode u polje kako bi nabrao zelja. Nađe tamo divlju povijušu i istrgnu s nje divljih ugoraka, tako da je njima napunio svoj plašt. Tada dođe kući i sasiječe ih za jelo u kuhinjski lonac; jer ih nije poznavao.\ A kad usuše ljudima jelo, i oni stadoše jesti, povikaše iza glasa: “U loncu je smrt, čovječe Božji!” I nisu mogli dalje jesti. A on zapovjedi: “Donesite ovamo brašna!” Baci to u lonac i reče: “Uspi ljudima, neka jedu!” I nije bilo više ništa škodljivo u loncu. Jednoga dana dođe netko iz Baal Šališe, donese čovjeku Božjemu u svojoj torbi kruhove od prvina, dvanćst ječmenih kruhova i istučene klasove. On zapovjedi: “Daj ljudima, neka jedu!” A sluga odvrati: “Kako to mogu postaviti pred stotinu ljudi?” A on odvrati: “Daj ljudima, neka jedu! Jer tako govori Gospodin: Vi ćete jesti i još će od toga preteći.” Tada im on to postavi. Oni jedoše i još im preteče, kako je bio obećao Gospodin. Naaman, vojskovođa aramskoga kralja, bio je čovjek koji je svojem gospodaru mnogo vrijedio i bio vrlo ugledan, jer je po njemu Gospodin bio podijelio Aramejcima pobjedu. Ali taj čovjek, veliki junak, bio je gubav. A bili su Aramejci u jednom boju zarobili i odveli iz izrćlske zemlje mladu djevojku. Ona je postala sluškinja kod Naamanove žene. Ona reče svojoj gospodarici: “O, kad bi moj gospodar bio kod proroka u Samariji! On bi ga onda iscijelio od njegove gube.” Tada ode Naaman i javi to svojemu gospodaru: “Tako i tako reče djevojka iz izrćlske zemlje.” Aramejski kralj odvrati: “Dobro, odi tamo! Ja ću po tebi poslati pismo Izrćlovu kralju.” Tako se on zaputi, uze sa sobom deset talenata srebra, šest tisuća šekela zlata i desetore svečane haljine i predade Izrćlovu kralju pismo s ovim sadržajem: “S ovim pismom šaljem k tebi svoga slugu Naamana, da ga iscijeliš od njegove gube.” Kad je Izrćlov kralj bio pročitao pismo, razdere svoje haljine i povika: “Zar sam ja Bog, koji može ubiti i život vratiti, pa ovaj šalje k meni da čovjeka oslobodim od njegove gube? Tu vidite jasno da on traži svađu sa mnom.” Kad sazna Elizej, Božji čovjek, da je Izrćlov kralj razdro svoje haljine, posla kralju i poruči mu: “Zašto si razderao svoje haljine? Neka dođe k meni, da upozna kako postoji prorok u Izrćlu!” Tako dođe Naaman s konjima i kolima i stade pred Elizejevim kućnim vratima. Elizej mu dade priopćiti preko jednoga glasnika: “Idi, okupaj se sedam puta u Jordanu, pa ćeš opet postati zdrav i čist!” Naaman se na to ozlovolji, pođe i primijeti: “Mislio sam da će on sam izići, preda me stupiti, ime Gospodina, Boga svojega, zazvati, svoju ruku prema svetištu uzdignuti i tako gubu oduzeti. Nisu li Abana i Parpar, rijeke u Damasku, bolje od svih voda u Izrćlu? Ne bih li postao čist kad bih se okupao u njima?” I on se okrenu i ode otamo pun gnjeva. Ali njegove mu sluge pristupiše i rekoše mu: “Poštovani oče, da je prorok tražio od tebe što teško, ti bi to sigurno učinio. Koliko bi više onda trebao učiniti samo ono što on od tebe traži: da se okupaš, pa da postaneš čist!” On dakle siđe k Jordanu i zaroni u nj sedam puta, po uputi Božjega čovjeka. I njegovo tijelo postane tako čisto kao tijelo maloga djeteta. Tada se vrati Božjem čovjeku sa svom svojom pratnjom. Kad dođe, stupi pred njega i reče: “Sad znam da na svoj zemlji nema Boga nego samo u Izrćlu. Pa uzmi dar od svojega sluge!” Ali on odvrati: “Tako živ bio Gospodin, u čijoj sam službi, ne uzimam ništa.” I premda je na nj navaljivao, on ne htjede uzeti. Napokon zamoli Naaman: “Kad eto ne ćeš, a ono neka se meni, tvojemu sluzi, da ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge. Jer tvoj sluga ne će više prinositi žrtava paljenica i klanica nijednome drugom bogu osim Gospodinu. Ali Gospodin neka oprosti ovo tvojemu sluzi: Kad moj kraljevski gospodar uđe u Rimonov hram, da se tamo pokloni, i pritom se nasloni na moju ruku, onda neka bih se i ja smio pokloniti u Rimonovu hramu, kad se on pokloni u Rimonovu hramu. Neka bi to Gospodin oprostio tvom sluzi!” On mu odvrati: “Idi u miru!” Kad je on bio otišao od njega jedan komad puta, pomisli Gehazi, sluga Božjega čovjeka Elizeja: “Gospodar je moj jeftino otpremio toga Aramejca Naamana i nije ništa uzeo od onoga što je on bio donio sa sobom. Tako živ bio Gospodin! Potrčat ću za njim i uzet ću nešto od njega.” I tako Gehazi otrča za Naamanom. Kad ga spazi Naaman gdje trči za njim, nagnu se s kola k njemu i upita ga: “Treba li što?” On odgovori: “Jest, moj me gospodar šalje da ti kažem: Upravo sada dođoše k meni dva mladića iz Efrajimove gore, proročki učenici. Daj mi za njih talenat srebra i dvije svečane haljine!” Naaman odvrati: “Ugodi mi i uzmi dva talenta!” I natjera ga i sveza dva talenta u dvije vreće, uz to dvije svečane haljine. On ih predade dvojici slugu. Oni su to nosili pred njim. Kad on dođe na brdo, uze im to, ostavi u kući i otpusti ljude, koji onda odoše svojim putem. Tada on uđe i stane pred svojega gospodara. Elizej ga upita: “Odakle dolaziš, Gehazi?” On odgovori: “Tvoj sluga nije bio izišao.” Ali mu onaj reče: “Nisam li bio u duhu ondje kad se je netko iz svojih kola nagnuo k tebi? Nisi li ti uzeo novce da sebi nabaviš haljine, maslinike, vinograde, ovce i goveda, sluge i sluškinje? I zato guba Naamanova neka prione vječno za te i za tvoje potomke!” I ostavi ga, a onaj posta bijel od gube kao snijeg. Jednoga dana rekoše proročki učenici Elizeju: “Eto vidi, prostor koji mi ovdje kod tebe zauzimamo pretijesan nam je! Mi ćemo poći na Jordan, tamo ćemo svaki uzeti po gredu i ovdje ćemo sebi napraviti stan.” On odgovori: “Idite samo!” A jedan zamoli: “Budi tako dobar i pođi sa svojim slugama!” On odvrati: “Dobro, idem s vama.” I tako pođe s njima. Kad su bili došli na Jordan, počeše sjeći drva. Kad je jedan tesao gredu, padne mu željezna sjekira u vodu. On povika i reče: “Joj, gospodaru! Još mi je ona posuđena.” A čovjek Božji upita: “Kamo je pala?” Onaj mu pokaza mjesto. I on odreza sebi komad drveta, baci ga tamo i učini da sjekira ispliva. Tada on reče: “Izvadi je van!” I čovjek pruži ruku pa je uze. Kad je aramejski kralj ratovao protiv Izrćla, učini sa svojim slugama ovaj dogovor: “Na tom i na tom mjestu ćete se utaboriti!” A Božji čovjek posla kralju Izrćlovu i poruči mu: “čuvaj se da ne prolaziš onim mjestom! Jer su tamo Aramejci u zasjedi.” Izrćlov kralj posla dakle na mjesto koje mu je bio označio Božji čovjek. Svaki put kad bi ga opomenuo, bio je na oprezu. To se je dogodilo više puta. Zbog toga se razgnjevi aramejski kralj. On pozva svoje sluge i upita ih: “Biste li mi mogli reći tko se od nas drži uz Izrćlova kralja?” Jedan od njegovih slugu odgovori: “Nije tako, moj gospodaru i kralju, nego Elizej, prorok u Izrćlu, priopćuje Izrćlovu kralju čak riječi koje govoriš u svojoj spavaonici.” Tada zapovjedi: “Idite, pogledajte gdje on stanuje, da pošaljem tamo te ga uhvate!” Javiše mu da je u Dotanu. I posla onamo konje i kola, i jaku vojsku. Oni dođoše noću i opkoliše grad. A kad se ujutro diže sluga Božjega čovjeka i iziđe, stajala je oko grada vojska s konjima i kolima. Njegov ga sluga upita: “Jao, gospodaru, što da učinimo?” A on odvrati: “Ne boj se! Jer onih koji su na našoj strani ima više negoli je onih koji su na njihovoj strani.” I pomoli se Elizej: “Gospodine, otvori mu oči, da vidi!” I Gospodin otvori oči sluzi, i on vidje kako je gora oko Elizeja puna ognjenih konja i kola. I kad neprijatelji pođoše protiv njega, pomoli se Elizej Gospodinu: “Udari te ljude sljepoćom!” I udari ih sljepoćom, kako je to bio zamolio Elizej. Nato se okrenu Elizej k njima: “To nije pravi put, i to nije pravi grad. Hajdete za mnom! Ja ću vas odvesti čovjeku kojega tražite.” I odvede ih u Samariju. Kad su bili došli u Samariju, pomoli se Elizej: “Otvori im sad oči, da vide!” Gospodin im tada otvori oči i vidješe odjednom da su usred Samarije. Kad ih ugleda Izrćlov kralj, upita Elizeja: “Oče moj, hoću li ih dati sasjeći?” A on odvrati: “Ne! Zar ćeš sasjeći one što ih nisi zarobio svojim mačem i lukom? Iznesi im jela i pića, neka jedu i piju! Onda neka idu kući svojemu gospodaru!” On im, dakle, zgotovi veliku gozbu i oni su jeli i pili. Tada ih otpusti, i oni se vratiše svom gospodaru. Od toga vremena nisu više upadale aramejske čete u izrćlsku zemlju. Nakon nekog vremena skupi Ben Hadad, aramejski kralj, svu svoju vojsku, iziđe pred Samariju i opkoli je. Nastade strahovita glad u Samariji. Oni su je opsjedali tako dugo dok nije magareća glava vrijedila osamdeset šekela srebra, a četvrt kaba golubljeg izmeta pet šekela srebra. Kad je jednom Izrćlov kralj išao po bedemu, povika mu jedna žena: “Pomozi mi, moj gospodaru i kralju!” On odvrati: “Ako ti ne pomogne Gospodin, kako ću ti ja pomoći? Možda kojim darom s gumna ili iz tijeska?” I kralj je upita: “Što ima?” Ona odgovori: “Ova ovdje žena reče mi: Daj ovamo svoje dijete, da ga danas pojedemo! Moje ćemo dijete pojesti sutra. Skuhasmo dakle moje dijete i pojedosmo ga. A kad joj sljedećega dana rekoh: Daj ovamo svoje dijete, da ga pojedemo, tad ona sakri svoje dijete.” Kad je kralj čuo ženine riječi, razdre svoje haljine. Kako je išao po bedemu, vidje narod, da je on na golom tijelu nosio pokorničku odjeću. I on povika: “Neka me kazni Bog kako hoće, ako glava Elizeja, Šafatova sina, još danas ostane na njemu!” Elizej je bio u svojoj kući dok su starješine sjedile kod njega. Tada kralj posla naprijed jednoga čovjeka. Prije nego poslanik stiže k njemu, reče Elizej starješinama: “Eto, on šalje toga krvnika da mi odsiječe glavu! Pazite! čim poslanik dođe, zaključajte vrata i oduprite mu se vratima. Ne čuje li se već za njim udaranje nogu njegova gospodara?” Dok je još govorio s njima, stupi već i kralj pred njega i reče: “Kad Gospodin nanosi takvo zlo, kako ću se još uzdati u Gospodina?” A Elizej navijesti: “čujte riječ Gospodnju! Ovako govori Gospodin: Sutra će u ovo doba na vratima Samarije biti jedna mjerica bijeloga brašna za šekel, a dvije mjerice ječmenoga brašna za šekel.” Dvorski činovnik, na čiju se ruku kralj naslanjao, odgovori Božjemu čovjeku: “I kad bi Gospodin načinio okna na nebu, kako bi se moglo takvo što zbiti?” A onaj odvrati: “Vidjet ćeš svojim očima, ali ga ne ćeš jesti.” A bila su izvan gradskih vrata četiri gubava čovjeka. Oni rekoše jedan drugomu: “Što ćemo ovdje stajati dok ne umremo? Ako odemo u grad gdje je glad, umrijet ćemo tamo. A ostanemo li ovdje, umrijet ćemo ovdje. Zato hajdemo u tabor Aramejaca! Ako nas ostave na životu, ostat ćemo na životu; ako nas pogube, pa umrijet ćemo.”\ Oni se, dakle, u sumrak podigoše kako bi se zaputili u tabor Aramejaca. Dođoše do kraja aramejskoga tabora. Ali nigdje nije bilo nikoga. Gospodin je naime bio učinio da se u taboru Aramejaca čuje lupa kola i konja i buka velike vojske tako da su govorili jedan drugomu: “Sigurno je Izrćlov kralj protiv nas unajmio hetitske i egipatske kraljeve da udare na nas.” Zato su se u sumrak bili podigli i pobjegli. Svoje šatore, svoje konje i magarce, sav tabor, kao što je bio, bili su ostavili i pobjegli, da spase svoj život. Kad su oni gubavci bili došli na drugi kraj tabora, uđoše u jedan šator, najedoše se i napiše se, uzeše sa sobom srebro, zlato i haljine i odoše da to sakriju. Onda se vratiše i uđoše u drugi šator. I taj oplijeniše i opet odoše. I plijen sakriju. Tada među sobom rekoše: “Ne smijemo tako činiti. Današnji je dan dan radosne vijesti. Ako šutimo i do sutra rano čekamo, bit ćemo krivi. Zato hajdemo to javiti u kraljevsku palaču!” Podigoše se dakle, dozvaše gradske vratare i kazaše im: “Dođosmo u tabor Aramejaca. Ali tamo nismo nikoga vidjeli ni čuli, samo povezani konji i magarci, i šatori, kako su bili prije.” Gradski vratari to glasno iskazaše, i to se javi u kraljevsku palaču. Kralj se diže još u noći i reče svojim slugama: “Kazat ću vam što Aramejci hoće s nama: Oni znaju da gladujemo. Zato su ostavili tabor, da se sakriju u slobodnu polju, a misle: Kad iziđu iz grada, pohvatat ćemo ih žive i provalit ćemo u grad.” A jedan od njegovih slugu predloži: “Neka se ipak uzme pet konja od onih koji su još preostali? to je sve što je ostalo u svemu Izrćlovu mnoštvu jer druge pojedoše? pa ih pošaljimo i izvidimo!” Uzeše dakle dvoja kola s konjima, i kralj ih posla za aramejskom vojskom i zapovjedi: “Idite, izvidite!” Oni odoše za njima do Jordana. Sav je put bio pokriven haljinama i oružjem što su ih Aramejci bili pobacali pri svojemu bijegu. Tada se poslanici vratiše i javiše kralju. I narod iziđe i oplijeni aramejski tabor. Jedna mjerica bijeloga brašna bila je za šekel i dvije mjerice ječmenoga brašna za šekel, kao što je bio unaprijed kazao Gospodin. Kralj je bio postavio na vrata onoga dvorskog činovnika na čiju se je ruku naslanjao. Pritom ga je narod pregazio na vratima. On umre kao što je bio unaprijed kazao Božji čovjek kad je bio kralj došao k njemu. Kad naime Božji čovjek reče kralju: “Dvije mjerice ječmenoga brašna bit će sutra u ovo doba na vratima Samarije za šekel, a jedna mjerica bijeloga brašna također za šekel”, dvorski je činovnik bio odvratio Božjemu čovjeku: “I kad bi Gospodin načinio okna na nebu, kako bi se moglo takvo što dogoditi?” A onaj mu je bio odvratio: “Vidjet ćeš svojim očima, ali ga ne ćeš jesti.” I tako se dogodi: narod ga pregazi na vratima, pa umre. Elizej je bio savjetovao ženi kojoj je sina bio vratio u život: “Ustani sa svojom obitelji, odi i skloni se negdje u tuđini! Jer je Gospodin pustio glad koja će doći na zemlju i koja će trajati sedam godina.” Žena ustade i učini kako joj je bio rekao Božji čovjek. Ode sa svojom obitelji i ostane sedam godina u filistejskoj zemlji. Kad prođe sedam godina, vrati se žena iz filistejske zemlje i ode kralju, kako bi ga zamolila za svoju kuću i njive. Kralj je upravo razgovarao s Gehazijem, slugom Božjega čovjeka, i zamoli ga da mu ispripovijeda sva čudesna djela što ih je bio učinio Elizej. I dok je on pripovijedao kralju kako je Elizej mrtva oživio, dođe žena kojoj je bio oživio sina kako bi zamolila kralja za svoju kuću i za svoju obitelj. Tada reče Gehazi: “Moj gospodaru i kralju, ovo je žena i ovo je njezin sin, onaj kojega je Elizej oživio.” Tada kralj upita ženu i ona mu sve ispripovjedi. Nato joj kralj da jednoga činovnika kojemu zapovijedi: “Gledaj da ona dobije natrag sve što je njezino, i sav prihod od njiva, i to od dana kad je ostavila zemlju pa do danas!” Jednoga dana dođe Elizej u Damask kad se upravo bio razbolio Ben Hadad, aramejski kralj. Javiše mu da je došao Božji čovjek. Tada kralj zapovjedi Hazćlu: “Uzmi sa sobom darove i idi ususret Božjemu čovjeku pa preko njega pitaj Gospodina hoću li ozdraviti od ove bolesti!” Hazćl mu iziđe ususret i uze sa sobom darove, razne dragocjenosti iz Damaska, natovarene na četrdeset deva. Kad dođe tamo, stupi pred njega i reče: “Tvoj sin Ben Hadad, aramejski kralj, šalje me k tebi i pita hoće li ozdraviti od svoje bolesti.” Elizej mu odgovori: “Idi i reci mu: Ozdravit ćeš. Ali mi je Gospodin pokazao da će umrijeti.” Pritom se Božji čovjek zagleda nepomično preda se, postane vrlo zbunjen i zaplaka. Kad Hazćl upita: “Zašto plače moj gospodar?”, on odgovori: “Jer znam da ćeš ti nanijeti mnogo zla Izrćlovim sinovima. Njihove tvrde gradove palit ćeš ognjem, njihove ćeš mladiće ubijati mačem, njihovu ćeš djecu satirati i njihove trudne žene parati.” Hazćl odgovori: “Zar je tvoj sluga pas da čini tako strašne stvari?” Elizej odvrati: “Gospodin mi je pokazao tebe kao aramskoga kralja.” Potom ode od Elizeja. Kad dođe k svojemu gospodaru, on ga upita: “Što je rekao Elizej?” On odgovori: “Rekao mi je da ćeš ozdraviti.” A sljedećeg dana on uze pokrivač, umoči ga u vodu, pritisnu mu ga na lice tako da je umro. I Hazćl postane kralj umjesto njega. U petoj godini kraljevanja Jorama, Ahabova sina, nad Izrćlom, kad je Judin kralj još bio Jošafat, postane Joram, Jošafatov sin, Judin kralj. Imao je trideset i dvije godine kad je postao kralj, i vladao je osam godina u Jeruzalemu. I hodio je putovima kraljeva Izrćlovih, kao što je bila činila Ahabova kuća, jer je njegova žena bila Ahabova kći. Tako je činio i ono što se nije sviđalo Gospodinu. Ipak, Gospodin ne htjede zatrti Judu zbog svojega sluge Davida, jer mu je bio obećao da će njemu i njegovim sinovima vazda davati svjetiljku. Za njegova vladanja otpadoše Edomci od Jude i postaviše sebi vlastitoga kralja. Joram ode u Seir sa svim svojim ratnim kolima. Kad je jedne noći navalio, razbi Edomce, koji su ga bili opkolili, zajedno sa zapovjednicima ratnih kola, i pobježe vojska kući. Ali Edomci ostadoše neovisni o Judi do dana današnjega. Tada, u isto vrijeme, otpade i Libna. Ostala Joramova povijest, i sve što je činio, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Joram bio počinuo kod svojih otaca, bio je pokopan kod svojih otaca u gradu Davidovu. Umjesto njega postane kralj njegov sin Ahazja. U dvadesetoj godini kraljevanja Jorama, Ahabova sina, nad Izrćlom, postane kralj Ahazja, sin Jorama, kralja Judina. Ahazja je imao dvadeset i dvije godine kad je postao kralj. Vladao je godinu dana u Jeruzalemu. Njegova se majka zvala Atalija i bila je unuka Omrija, Izrćlova kralja. On je hodio putem Ahabove kuće i činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu, kao što je činila Ahabova kuća, jer je bio postao svojta Ahabovoj kući. On pođe s Joramom, Ahabovim sinom, u Ramot Gilead u rat protiv Hazćla, aramskog kralja. Kad pritom Aramejci raniše Jorama, vrati se kralj Joram kako bi se u Jizreelu liječio od rana koje su mu bili zadali Aramejci kod Ramota, kad je ratovao protiv Hazćla, aramskoga kralja. Ahazja, Joramov sin, Judin kralj, dođe u Jizreelu posjetiti Jorama, Ahabova sina, jer je ležao bolestan. Prorok Elizej dozva k sebi jednoga od proročkih učenika i zapovjedi mu: “Opaši sebi bedra, uzmi ovu uljanicu sa sobom, pa idi u Ramot Gilead! Kad tamo dođeš, raspitaj se za Jehua, sina Jošafata, Nimšijeva sina! Odi tamo, odvedi ga od njegovih drugova i uvedi ga u najtajniju sobu! Uzmi onda uljanicu, izlij mu je na glavu i reci: Ovako govori Gospodin: Ovime te pomazujem za kralja nad Izrćlom. Tada otvori vrata i odmah bježi!” Mladić? mladi čovjek bio je prorok? ode dakle u Ramot Gilead. Kad tamo dođe, upravo su zajedno sjedili zapovjednici vojske. On reče: “Imam nalog za tebe, zapovjedniče!” Jehu upita: “Za koga od svih nas?” On odgovori: “Za tebe, zapovjedniče!” Tada se on diže i uđe u kuću. I on mu izli ulje na glavu i reče mu: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Pomazujem te za kralja nad Gospodnjim narodom, nad Izrćlom. Ti ćeš istrijebiti kuću Ahaba, svojega gospodara. Tako hoću na Izebeli osvetiti krv svojih slugu, proroka, i krv svih slugu Gospodnjih. Sva će Ahabova kuća izginuti. Od Ahabovih rođaka iskorijenit ću sve što je muškog roda, dorasle i nedorasle u Izrćlu. Učinit ću s Ahabovom kućom kao s kućom Jeroboama, sina Nebatova, i kao s kućom Baše, Ahijina sina. Izebelu će proždrijeti psi u jizreelskom polju, i nitko je ne će pokopati.” Potom otvori vrata i pobježe. Kad Jehu iziđe k slugama svojega gospodara, upitaše ga: “Jesi li dobro? Zašto je došao taj smušenjak k tebi?” On im odgovori: “Znate čovjeka i ono što on govori.” A oni povikaše: “To su izgovori! Daj nam odgovor!” On odvrati: “Tako i tako mi je govorio, naime: Ovako govori Gospodin: Ja te pomazah za kralja nad Izrćlom.” Odmah uzeše svi svoje plašteve, staviše mu ih pred noge, na gole stepenice, zatrubiše u trube i povikaše: “Jehu je kralj!” Tako se pobuni Jehu, sin Jošafata, Nimšijeva sina, protiv Jorama. Joram je bio branio Ramot Gilead sa svim Izrćlom protiv Hazćla, aramskoga kralja. Tada se vratio kralj Joram, kako bi se liječio u Jizreelu od rana koje su mu bili zadali Aramejci u njegovu boju protiv Hazćla, aramskoga kralja. A Jehu reče: “Ako vam je pravo, neka nitko ne ostavlja grad potajno, da bi javio u Jizreel!” Tada Jehu sjedne u kola i odveze se u Jizreel. Jer je tamo ležao Joram bolestan, i Ahazja, Judin kralj, bio je došao tamo da bi posjetio Jorama. I kad stražar, koji je stajao na kuli u Jizreelu, ugleda Jehuovu četu kako dolazi, javi: “Vidim četu gdje dolazi.” Joram zapovjedi: “Uzmi konjanika, pošalji ga njima ususret, neka upita dolaze li u miru!” Konjanik mu dakle odjaha ususret i reče: “Kralj pita dolazite li u miru?” A Jehu mu odvrati: “Što je tebe briga dolazim li ja u miru? Okreni se i hajde za mnom!” Tada stražar javi: “Glasnik je stigao k njima, ali se ne vraća.” I posla drugoga konjanika. Kad dođe k njima, reče: “Kralj pita dolazite li u miru?” A Jehu odgovori: “Što je tebe briga dolazim li ja u miru? Okreni se i hajde za mnom!” Stražar javi: “Glasnik je stigao k njima, ali se više ne vraća. Vožnja je kao vožnja Jehua, Nimšijeva unuka; jer vozi ovamo kao pomamljen.”\ I zapovjedi Joram da upregnu. I upregoše njegova kola, i Joram, Izrćlov kralj, i Ahazja, Judin kralj, izvezoše se van, svaki na svojim kolima. Oni se odvezoše ususret Jehuu, i sastadoše se s njim na njivi Jizreelca Nabota. Kad Joram ugleda Jehua, upita ga: “Dolaziš li u miru, Jehu?” On odgovori: “Kako da dolazim u miru kad još uvijek traju idolopoklonstva tvoje majke Izebele i mnoga njezina čaranja?” Tada se Joram okrene i pobjegne. Ahazji doviknu: “Izdaja, Ahazja!” Ali Jehu zategnu luk i pogodi Jorama u pleća, tako da mu strijela prođe kroz srce te pade u svojim kolima. Tada zapovjedi Jehu svojemu zapovjedniku Bidkaru: “Uzmi i baci ga na njivu Jizreelca Nabota! Spomeni se kako smo nas dvojica jahali za njegovim ocem Ahabom, a Gospodin izreče protiv njega ovo: Zaista, kako sam jučer vidio krv Nabotovu i krv njegovih sinova, kaže Gospodin, tako ću ti sigurno platiti na ovoj njivi, kaže Gospodin! Uzmi i baci ga sad na tu njivu, kao što je unaprijed kazao Gospodin!” Kad to vidje Ahazja, kralj Judin, pobježe prema Bet Haganu. Ali ga potjera Jehu i povika: “Ubijte i njega!” Raniše ga u kolima na brdu Guru kod Jiblaama. Ali pobjegne u Megido. Tamo umre. Sluge ga u kolima odvezoše u Jeruzalem i pokopaše ga kod njegovih otaca, u njegovoj grobnici u gradu Davidovu. U jedanćstoj godini kraljevanja Jorama, Ahabova sina, kralj nad Judom postao je Ahazja. Jehu je, bio međutim, došao u Jizreel. Kad je to čula Izebela, namaza sebi oči, nakiti svoju glavu, i gledala je van s prozora. Kad je Jehu ulazio na vrata, ona povika: “Je li dobro prošao Zimri, ubojica svog gospodara?” Jehu pogleda prema prozoru i upita: “Tko je sa mnom, tko?” Tada pogledaše u nj dva ili tri dvoranina. Njima on doviknu: “Bacite je dolje!” I baciše je. Krv njezina poprska zid i konje, i oni je izgaziše. Kad je on onda bio ušao i jeo i pio, zapovjedi: “Vidite onu prokletnicu i pokopajte je, jer je kraljeva kći!” Kad su otišli kako bi je pokopali, nađoše od nje samo još lubanju, noge i ruke. Dođoše natrag i javiše mu. On reče: “Tako glasi riječ Gospodnja koju je izrekao preko svojega sluge Ilije, Tišbijca: U jizreelskom polju proždrijet će psi Izebelino meso. Izebelino truplo bit će kao gnoj u jizreelskom polju, tako da se više ne može kazati: To je Izebela!” Kako je u Samariji još bilo sedamdeset kraljevića iz Ahabove obitelji, uputi Jehu pismo gradskim glavarima u Samariju s ovim sadržajem: ”čim dobijete ovo pismo, vi koji ste postavljeni nad starješinama i odgojiteljima kraljevićâ iz Ahabove obitelji i ovim kraljevićima iz obitelji svojega gospodara, i nad kolima i konjima, nad utvrdama i oružjem, izaberite sebi najboljega i najvaljanijega kraljevića iz obitelji svojega gospodara, postavite ga na prijestolje njegova oca i borite se za kuću svojega gospodara!” Ali se oni vrlo uplašiše i rekoše: “Kad mu dva kralja ne mogoše odoljeti, kako ćemo mi moći?” I predstojnik palače, gradski glavar, starješine i odgojitelji poslaše Jehuu ovu vijest: “Mi smo tvoje sluge i činit ćemo sve što nam zapovjediš. Ne ćemo nikoga postavljati za kralja. čini što ti je volja!” A on im uputi drugo pismo s ovim sadržajem: “Kad ste uz mene i hoćete mi biti poslušni, uzmite glave kraljevića iz obitelji svojega gospodara i dođite s njima k meni sutra u ovo doba u Jizreel!” Kraljevići, njih sedamdeset, bili su kod najodličnijih u gradu, koji su ih odgajali. čim njima dođe to pismo, uzeše kraljeviće i poklaše ih, svih sedamdeset. Njihove glave staviše u košare i poslaše ih Jehuu u Jizreel. Kad dođe glasnik i javi mu da su donijeli glave kraljevića, on zapovjedi: “Složite ih do sutra pred vratima u dvije gomile!” Sljedećega jutra on iziđe, stupi pred sav narod i reče: “Vi ste bez krivnje. Znate da sam ja bio onaj koji se pobunio protiv svoga gospodara i ubio ga. Ali tko je pobio sve ove? Znate, dakle, da nije ostala neispunjena nijedna Gospodnja prijetnja, koju je Gospodin izrekao nad Ahabovom kućom. Gospodin je samo izveo što je navijestio preko svojega sluge Ilije.” Potom Jehu dade pobiti sve koji su još bili ostali u Jizreelu od Ahabove kuće, sve velikaše, pouzdanike i svećenike. Nije dao da od njih ostane ni jedan jedini. Onda se Jehu podiže i pođe dalje u Samariju. Kad je bio na putu, kod pastirske kolibe, naiđe na rođake Ahazje, Judina kralja. On ih upita tko su. Oni odgovoriše: “Mi smo rođaci Ahazjini i dođosmo posjetiti kraljeviće i sinove kraljice majke.” On zapovjedi: “Pohvatajte ih žive!” Pohvataše ih žive i poklaše ih, četrdeset i dvojicu na cisterni, kod pastirske kolibe. Ne ostaviše ni jednoga jedinog od njih. Kad je krenuo dalje, sastao se s Jonadabom, Rekabovim sinom, koji mu iziđe ususret. On ga pozdravi i upita ga: “Je li ti srce iskreno kao što je moje prema tebi?” Jonadab odgovori: “Jest, posve sigurno! Daj mi svoju ruku!” On mu dade ruku, uze ga k sebi u kola i reče: “Hajde sa mnom, i veseli se revnosti mojoj za Gospodina!” I odvezoše ga njegovim kolima. Kad dođe u Samariju, dade poubijati sve koji su još bili ostali u Samariji od Ahabove obitelji, dok je svu ne istrijebi, po riječi koju je Gospodin bio rekao Iliji. Potom skupi Jehu sav narod i reče mu: “Ahab je premalo štovanja iskazao Baalu. Jehu će mu služiti revnije. Zato mi dozovite sve Baalove proroke, sve njegove sluge i svećenike! Nijedan ne smije izostati. Jer želim prirediti veliku žrtvenu svečanost u čast Baalu. Tko izostane, ne će ostati na životu!” Jehu je tako radio kako bi prevario i uništio Baalove štovatelje. Tada Jehu zapovjedi: “Oglasite u čast Baalu svečanu skupštinu!” I oglasiše je. Jehu to razglasi po svemu Izrćlu, pa dođoše svi Baalovi štovatelji, i ne izosta ni jedan. Kad su bili ušli u Baalov hram, bio je Baalov hram, pun od jednoga kraja do drugoga. Tada zapovjedi upravitelju riznice neka iznese haljine svim Baalovim štovateljima. I iznese im haljine. Zatim uđe Jehu s Jonadabom, Rekabovim sinom, u Baalov hram i reče štovateljima Baalovim: “Pripazite dobro na to da ovdje među vama ne bude koji Gospodnji štovatelj, nego sami Baalovi štovatelji!” I oni dođoše pripremiti žrtve klanice i paljenice. A Jehu je vani bio namjestio osamdeset ljudi i rekao im: “Tko pusti da ijedan od ovih ljudi, što vam ih predajem u ruke, utekne, odgovarat će svojim životom.” Kad je žrtva paljenica bila priređena, zapovjedi Jehu vojnicima i tjelesnim stražarima: “Ustanite, pobijte ih! Nijedan ne smije umaknuti!” I pobiše ih vojnici i tjelesni stražari mačem, pobacaše ih van, provališe u svetište Baalova hrama, izbaciše likove iz Baalova hrama i spališe ih. Tada razrušiše kamene Baalove stupove, oboriše Baalov hram i od njegu načiniše zahode, koji postoje do dana današnjega. Tako Jehu istrijebi Baalovu službu iz Izrćla. Ali od grijeha Jeroboama, Nebatova sina, na koji je ovaj bio naveo Izrćla, ne odstupi ni Jehu, naime od zlatnih telaca u Betelu i Danu. Doduše, bio je Gospodin dao javiti Jehuu: “Zato što si revno izvršio što mi je po volji i jer si učinio s Ahabovom kućom sve što mi je bilo u srcu, tvoji će potomci do četvrtog koljena sjediti na Izrćlovu prijestolju.” Ipak se Jehu nije trudio da svim srcem živi po zakonu Gospodina, Boga Izrćlova. On nije odstupio od Jeroboamova grijeha, na koji je on bio naveo Izrćla. U ono vrijeme počne Gospodin otkidati dijelove zemlje od Izrćla. Tada Hazćl udari po svim izrćlskim granicama;\ istočno od Jordana, na svu zemlju Gilead, naime na Gad, Ruben i Manaše, od Aroera što leži uz potok Arnona do Gileada i Bašana. Ostala Jehuova povijest, sva njegova djela i sve njegove pobjede, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Jehu bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Samariji. Njegov sin Joahaz postane kralj umjesto njega. Vladao je Jehu u Samariji nad Izrćlom dvadeset i osam godina. Kad je Atalija, mati Ahazjina, doznala da je njezin sin mrtav, odluči pobiti svu kraljevsku obitelj. Ali Jošeba, kći kralja Jorama, Ahazjina sestra, uze Joaša, Ahazjina sina, ukrade ga između kraljevića koji su trebali biti pobijeni, i donese ga, vodeći i njegovu dojkinju, u ložnicu. Tako ga sakriše od Atalije te umakne smrti. On ostade šest godina sakriven kod nje u Gospodnjem Hramu, a Atalija je vladala u zemlji. U sedmoj godini pošalje Jojada po stotnike, tjelesne stražare i vojnike i uvede ih k sebi u Gospodnji Hram. Tada se dogovori s njima i zakle ih u Hramu Gospodnjem. Nato im pokaza kraljeva sina. I dade im ovu uputu: “Vi ćete ovako učiniti: Vas trećina, koji odlazite u subotu i preuzimate stražu u kraljevskoj palači, i druga trećina na vratima Sur, i posljednja trećina na vratima iza vojnika, koji ste imali stražu kod palače, i zatim dva vaša druga dijela, ukratko svi koji dolazite u subotu i držite stražu u Gospodnjem Hramu kod kralja, svi ćete se okupiti oko kralja, svaki s oružjem u ruci. Tko navali među redove, neka bude pogubljen! Tako morate pratiti kralja kada bude dolazio!” Stotnici učiniše točno onako kako im je bio zapovjedio svećenik Jojada. Svaki uze svoje ljude, one koji odlaze u subotu, i one koji dolaze u subotu svećeniku Jojadi. Svećenik dade stotnicima koplja i štitove, koji su bili pripadali kralju Davidu i koji su se nalazili u Gospodnjem Hramu. Nakon što su se vojnici bili uokolo namjestili, svaki s oružjem u ruci, od južne strane Hrama do sjeverne strane Hrama, između žrtvenika i Hrama, gdje je bio kralj, izvede on kraljeva sina i stavi na nj zlatni vijenac i svjedočanstvo. Tako ga izvedoše i pljeskajući rukama povikaše: “Živio kralj!” Kad je Atalija čula viku vojnika i naroda, dođe k narodu u Gospodnji Hram. Tamo vidje kralja gdje, po običaju, stoji na sudačkom mjestu i uz kralja stotnike i vojnike, a sav se narod radovao i trubio u trube. Tada razdre Atalija svoje haljine i poviče: “Izdaja, izdaja!” A svećenik Jojada zapovjedi stotnicima, zapovjednicima četa: “Izvedite je između redova iz Hrama! Onoga koji pođe za njom pogubite mačem!” Svećenik je naime bio zapovjedio da se ona ne pogubi u Gospodnjem Hramu. Napraviše joj mjesta, i kad je došla na put koji je bio određen za konje, na ulazu u kraljevsku palaču, tamo je ubiše. Nato Jojada sklopi savez između Gospodina, kralja i naroda, da će naime narod biti Gospodnji, također i između kralja i naroda. Sav narod otiđe u Baalov Hram i razori ga. Njegove žrtvenike i likove razrušiše posve i ubiše Baalova svećenika Matana pred žrtvenicima. Potom svećenik postavi stražu kod Gospodnjega Hrama. I pusti stotnike, tjelesnu stražu, vojnike i sav narod neka idu. Izvedoše kralja iz Gospodnjega Hrama i pođoše kroz vojnička vrata u kraljevsku palaču. Tamo on sjede na kraljevsko prijestolje. Sav se narod u zemlji radovao i grad je ostao miran. A Ataliju su bili mačem ubili kod kraljevske palače. Joašu je bilo sedam godina kad se popeo na prijestolje. U sedmoj Jehuovoj godini postao je Joaš kralj, i vladao je četrdeset godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Sibja, iz Beer Šebe. Joaš je činio ono što se sviđalo Gospodinu dok ga je savjetovao svećenik Jojada. Ali žrtvene visine nisu bile oborene. Narod je još uvijek prinosio na visinama žrtve klanice i kadio kâd. Joaš je bio zapovjedio svećenicima: “Sav novac koji se kao posvećeni dar donosi u Gospodnji Hram, naime novac koji se odredi procjenom, porez po dužnosti, zatim sav novac koji se u Hram donosi dobrovoljno, to neka svećenici uzimaju za se, svaki od svojega poznanika! Oni s tim neka daju popraviti sve što je trošno na Hramu, gdje se god nađe kakva šteta!” Ali u dvadeset i trećoj godini Joaševa kraljevanja svećenici još nisu bili popravili što je na Hramu bilo trošno. Zato pozva kralj Joaš svećenika Jojadu i druge svećenike i upita ih: “Zašto još niste popravili ono što je na Hramu trošno? Odsad ne smijete više uzimati novac od svojih poznanika, nego ga morate upotrijebiti za popravak Hrama.” Svećenici pristadoše na to da više ne uzimaju novac od naroda, ali i da ne popravljaju što je trošno na Hramu. Tada uze svećenik Jojada jedan kovčeg, napravi prorez na poklopcu i stavi ga uz oltar, desno od ulaza u Gospodnji Hram. Tamo su svećenici koji su stražarili na pragu morali ubacivati sve novce koji su se donosili u Gospodnji Hram. Kad bi vidjeli da ima mnogo novaca u kovčegu, morao je određeni kraljevski činovnik doći s velikim svećenikom i novce koji su se našli u Gospodnjem Hramu svezati i izmjeriti. Izmjerene novce morali su uručiti onima koji su vodili posao i brinuli se za Gospodnji Hram. Oni bi isplaćivali drvodjelje i radnike koji su bili zaposleni na Gospodnjem Hramu, zatim zidare i kamenare, i one koji su pribavljali drvo i tesano kamenje, da se tako popravi što je bilo trošno na Gospodnjem Hramu, ukratko da se dobavi sve što je trebalo za popravak Hrama. Ali novcem koji se donosio u Gospodnji Hram nisu se gradile srebrne čaše, noževi, kotlići ili trube, niti zlatne i srebrne posude za Gospodnji Hram, nego su ga davali radnicima da poprave Gospodnji Hram. Pritom od ljudi kojima bi predavali novac nisu tražili da radnicima izdaju račun, jer su radili vjerno i savjesno. A novci od žrtava za prijestup i grijeh nisu se davali za Hram, nego su pripadali svećenicima. Tada iziđe Hazćl, aramejski kralj, opkoli Gat i osvoji ga. Kada se Hazćl okrene kako bi krenuo protiv Jeruzalema, uze Joaš, Judin kralj, sve posvećene darove koje su bili prinijeli njegovi preci Judini kraljevi: Jošafat, Joram i Ahazja, pa i svoje vlastite, zatim sve zlato koje se našlo u riznicama Gospodnjega Hrama i kraljevske palače, i posla to Hazćlu, aramejskomu kralju. Tako on odustane od rata protiv Jeruzalema. Ostala povijest Joašova, i sve što je učinio, zapisano je u knjizi povijesti Judinih kraljeva. A napokon se podigoše protiv njega njegovi dvorani, skovaše urotu protiv njega i ubiše Joaša u tvrđavi Milu, kuda se silazi u Silu. Josakar naime, Šimatov sin, i Jozabad, Šomerov sin, dvorani, bili su njegovi ubojice. Poslije njegove smrti pokopaše ga kod njegovih otaca u gradu Davidovu. Njegov sin Amasja postane kralj umjesto njega. U dvadeset i trećoj godini kraljevanja Joaša, Ahazjina sina, nad Judom, postane Joahaz, Jehuov sin, u Samariji Izrćlov kralj na sedamnćst godina. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu i činio je posve iste grijehe na koje je Izrćla bio naveo Jeroboam, sin Nebatov; i ne odstupi od njih.\ Tada se Gospodnji gnjev raspali protiv Izrćla. Dade ih za cijelo ono vrijeme u ruke Hazćla, aramejskoga kralja, i u ruke Ben Hadada, Hazćlova sina. A kad se Joahaz htjede pomiriti s Gospodinom, usliši ga Gospodin jer je vidio Izrćlovu nevolju, kako ih muči aramejski kralj. Gospodin posla Izrćlu izbavitelja, tako da se je mogao osloboditi od aramejske ruke, i da su sinovi Izrćlovi opet mogli stanovati u svojim šatorima, kao prije. Ipak ne odstupiše oni od grijeha Jeroboamove kuće, na koje je on bio naveo Izrćla, nego hodiše u njima. Također Ašera ostade u Samariji. I tako Gospodin ostavi Joahazu od ratnikâ samo pedeset konjanika, desetora kola i deset tisuća ljudi. Aramejski ih je kralj bio uništio i kao kod vršidbe u prah ih pretvorio. Ostala povijest Joahazova, sva njegova djela i pobjede, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Joahaz bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Samariji. Njegov sin Joaš postane kralj umjesto njega. U godini trideset i sedmoj Joašova kraljevanja nad Judom postane Joaš, Joahazov sin, u Samariji Izrćlov kralj na šesnćst godina. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i nije odstupio od grijeha Jeroboama, Nebatova sina, na koje je ovaj bio naveo Izrćla, nego je hodio u njima. Ostala povijest Joašova, sva njegova djela i pobjede, i kako je ratovao s Amasjom, kraljem Judinim, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Joaš bio počinuo kod svojih otaca, i Jeroboam se bio uspeo na njegovo prijestolje, bio je Joaš pokopan u Samariji kod Izrćlovih kraljeva. Kad je Elizej bolovao od bolesti, od koje je trebao umrijeti, dođe k njemu Joaš, Izrćlov kralj, zaplaka pred njim i povika: “Oče moj, oče moj! Kola Izrćlova i njegovi konjanici!” Elizej mu reče: “Donesi luk i strijele!” On donese sebi luk i strijele. Tada reče Izrćlovu kralju: “Stavi svoju ruku na luk!” On stavi ruku svoju, a Elizej stavi svoje ruke na kraljeve i reče: “Otvori prozor prema istoku!” Kad ga je bio otvorio, reče mu Elizej: “Odapni strijelu!” I on odapne strijelu, a Elizej mu reče: “Strijela je to pobjednička od Gospodina, strijela protiv Arama. Ti ćeš Aramejce kod Afeka pobiti i uništiti!” Tada nastavi: “Uzmi strijele!” On ih uze. Onda reče Izrćlovu kralju: “Udari u zemlju!” On udari tri puta, pa stane. Ali se razljuti na nj čovjek Božji i reče: “Ti bi trebao udariti pet ili šest puta, tada bi pobio i uništio Aramejce. A ovako ćeš Aramejce samo tri puta pobijediti.” Zatim umre Elizej, i pokopaše ga. A obično bi čete moapske početkom godine navaljivale na zemlju. Kad jednom upravo htjedoše pokopati nekoga čovjeka i ugledaše jednu takvu četu, baciše čovjeka u Elizejev grob i odoše otamo. Ali kad se čovjek dotače Elizejevih kostiju, dođe u njega život, i on ustade na noge. Hazćl, aramejski kralj, mučio je Izrćlce dok je Joahaz živio. Ali im Gospodin iskaza milost, smilova im se i pogleda opet na njih zbog svojega saveza s Abrahamom, Izakom i Jakovom. On ih ne htjede uništiti i ne odbaci ih od svojega lica do sada. I kad je Hazćl, aramejski kralj, bio umro i njegov sin Ben Hadad postao umjesto njega kralj, oduze opet Joaš, Joahazov sin, Ben Hadadu, Hazćlovu sinu, gradove koje je ovaj bio u boju oteo njegovu ocu Joahazu. Joaš ga razbi tri puta i tako je opet dobio natrag izrćlske gradove. U drugoj godini kraljevanja Joaša, Joahazova sina, nad Izrćlom postane Amasja, Joašev sin, Judin kralj. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Joadana, iz Jeruzalema. On je činio ono što se je sviđalo Gospodinu, iako ne kao njegov djed David, ali posve onako kako je bio činio njegov otac Joaš. Visine nisu bile, dakako, oborene, nego je narod još uvijek prinosio žrtve klanice i kadio kâd na visinama. čim je on čvrsto u rukama imao kraljevsku vlast, dao je poubijati svoje dvorane, koji su bili ubili njegova kraljevskoga oca. Nije ipak dao ubiti sinove tih ubojica zbog Gospodnje zapovijedi koja je zapisana u knjizi zakona Mojsijeva, gdje zapovijeda Gospodin: Oci neka se ne pogube zbog svoje djece, niti djeca zbog svojih otaca, nego neka se svatko pogubi samo zbog svojega vlastitog prekršaja. On pobi deset tisuća Edomaca u Slanoj dolini, uze Selu jurišem i dade gradu ime Jokteel, što ga ima do danas. Tada posla Amasja poslanike k Joašu, Joahazovu sinu, unuku Jehuovu, Izrćlovu kralju, s pozivom: “Dođi da se ogledamo!” A Joaš, Izrćlov kralj, dade Amasji, Judinu kralju, ovaj odgovor: “Trn na Libanonu posla jednom cedru na Libanonu ovu poruku: Daj svoju kćer mojemu sinu za ženu! Ali zvijer na Libanonu pretrča preko trna i zgazi ga. Jer si pobio Edomce, postao si obijestan. Veseli se svojoj slavi i ostani kod kuće! Zašto da izazivaš zlo, da padneš, ti i Juda s tobom?” Zato što Amasja ne htjede poslušati, podiže se Joaš, kralj Izrćlov, i ogledaše se on i Judin kralj Amasja kod Bet Šemeša Judina. Judejci su bili potučeni od Izrćlaca i pobjegoše svi svojim kućama. A Amasju, Judina kralja, Joaševa sina, Ahazjina unuka, uhvati Joaš, Izrćlov kralj, kod Bet Šemeša i odvede ga u Jeruzalem. Tada obori jeruzalemski zid od Efrajimovih vrata do vrata na uglu u dužini od četiri stotine lakata. Uze sve zlato i srebro i sve posuđe koje se nađe u Gospodnjem Hramu i u riznicama kraljevske palače, zatim taoce, pa se vrati u Samariju. Ostala Joaševa povijest, njegova djela i pobjede, i kako je ratovao s Judinim kraljem Amasjom, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Joaš bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Samariji, kod Izrćlovih kraljeva. Njegov sin Jeroboam postane kralj umjesto njega. Amasja, Joašev sin, kralj Judin, živio je poslije smrti Joaša, sina Joahazova, Izrćlova kralja, još petnćst godina. Ostala Amasjina povijest zapisana je u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Skovaše u Jeruzalemu urotu protiv njega. Kad pobježe u Lakiš, poslaše za njim ljude u Lakiš i tamo ga dadoše ubiti. Prenesoše ga na konjima i pokopaše ga u Jeruzalemu, u gradu Davidovu, kod njegovih otaca. Potom uze sav Judin narod Azariju, kojemu je bilo šesnćst godina, i postavi ga za kralja umjesto njegova oca Amasje. On utvrdi Elat, što ga je bio vratio Judi, nakon što je kralj bio počinuo kod svojih otaca. U petnćstoj godini kraljevanja Amasje, Joaševa sina, nad Judom postane kralj u Samariji Jeroboam, sin Joaša, Izrćlova kralja, na četrdeset i jednu godinu. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i nije odstupio ni od jednoga grijeha Nebatova sina Jeroboama, na koje je ovaj bio naveo Izrćla. On je opet dobio natrag Izrćlovo područje od ulaza u Hamat do mora pustinje, po obećanju koje je bio dao Gospodin, Bog Izrćlov, preko svojega sluge proroka Jone, Amitajeva sina, iz Gat Hahefera. Jer je Gospodin bio vidio veoma gorku Izrćlovu nevolju. Bili su propali odrasli i neodrasli, i pomoćnika nije više bilo Izrćlu. Ali Gospodin nije bio sebi odlučio da zatre Izrćlovo ime pod nebom. Zato mu je sada pomagao preko Jeroboama, Joaševa sina. Ostala povijest Jeroboamova, sva njegova djela i pobjede, kako je ratovao i vratio Damask i Emat od Jude Izrćlu, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Jeroboam bio počinuo kod svojih otaca, kraljeva Izrćlovih, postane njegov sin Zaharija kralj umjesto njega. U dvadeset i sedmoj godini Jeroboamova kraljevanja nad Izrćlom postane Azarja, Amasjin sin, Judin kralj. Bilo mu je šesnćst godina kad je postao kralj, i vladao je pedeset i dvije godine u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Jekolija, iz Jeruzalema. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, točno onako kako je to bio činio njegov otac Amasja. Samo visine nisu bile oborene. Narod je još uvijek prinosio žrtve klanice i kadio kâd na visinama. A Gospodin pohodi kralja teško: on posta gubav do dana svoje smrti, i stanovao je odvojeno u svojoj kući. Jotam, kraljev sin, upravljao je kućom i vladao narodom u zemlji. Ostala povijest Azarjina, i sva njegova djela, zapisana su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Azarja bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca, u gradu Davidovu. Njegov sin Jotam postane kralj umjesto njega. U trideset i osmoj godini Azarjina kraljevanja nad Judom postane Zaharija, Jeroboamov sin, u Samariji Izrćlov kralj na šest mjeseci. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, kao što su bili činili njegovi preci, i nije odstupio od grijeha Nebatova sina Jeroboama, na koji je on bio naveo Izrćla. Šalum, Jabešov sin, skova urotu protiv njega, ubije ga u nazočnosti naroda te postane kralj umjesto njega. Ostala Zaharijina povijest zapisana je u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Tako se ispuni Gospodnje obećanje, što ga je bio dao Jehuu: “Do u četvrto koljeno sjedit će tvoji potomci na prijestolju Izrćlovu.” I tako se dogodilo. Šalum, Jabešov sin, postane kralj u trideset i devetoj godini kraljevanja Azarjina nad Judom, i vladao je mjesec dana u Samariji. Tada se podiže Menahem, Gadijev sin, iz Tirse protiv njega, provali u Samariju, potuče Šaluma, Jabešova sina, u Samariji, pogubi ga i postane kralj umjesto njega. Ostala Šalumova povijest, i urota koju je podigao, zapisane su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Tada raskopa Menahem grad Tifnah i sve što je bilo u njemu, i njegovu okolicu, počevši od Tirse. Jer mu ne otvoriše, zato ih pobi i dade svim ženama koje su bile trudne rasparati tijelo. U trideset i devetoj godini Azarjina kraljevanja nad Judom postane Menahem, Gadijev sin, u Samariji kralj Izrćlov na deset godina. On je činio ono se nije sviđalo Gospodinu, i nije odstupio od grijehâ Nebatova sina Jeroboama, na koje je on za života bio navodio Izrćla. Tada dođe Pul, asirski kralj, u zemlju i Menahem dade Pulu tisuću talenata srebra, da mu ovaj pomogne utvrditi vlast. Menahem nametne taj iznos Izrćlcima, naime svim imućnim ljudima putem poreza, kako bi ga mogao dati asirskomu kralju; pedeset šekela srebra po svakome. Nato opet ode asirski kralj i nije ostao dulje u zemlji.\ Ostala Menahemova povijest i sva njegova djela, sve je to zapisano u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. Kad je Menahem bio počinuo kod svojih otaca, postane njegov sin Pekahja kralj umjesto njega. U pedesetoj godini Azarjina kraljevanja nad Judom postane Pekahja, Menahemov sin, u Samariji Izrćlov kralj, i bio je kralj dvije godine. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i nije odstupio od grijeha Nebatova sina Jeroboama, na koje je on bio naveo Izrćla. Njegov tjelesni stražar Pekah, Remalijin sin, skova protiv njega urotu i ubi ga u Samariji, u kuli kraljevske palače s Argonom i s Arjeom. Pritom mu je pomagalo pedeset Gileadovaca. Nakon što ga je ubio, postao je kralj umjesto njega. Ostala Pekahjina povijest, kao i sva njegova djela, zapisani su u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. U pedeset i drugoj godini Azarjina kraljevanja nad Judom postane Pekah, Remalijin sin, u Samariji Izrćlov kralj za dvadeset godina. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, i nije odstupio od grijehâ Nebatova sina Jeroboama, na koje je on bio naveo Izrćla. U vrijeme Pekaha, Izrćlova kralja, dođe Tiglat Pileser, asirski kralj, i osvoji Ijon, Abel Bet Maaku, Janoah, Kedeš, Hasor, Gilead i Galileju, svu Naftalijevu zemlju, i odvede zarobljeni narod u Asiriju. Hošea, Elin sin, skova urotu protiv Pekaha, Remalijina sina, ubije ga i postane kralj umjesto njega, u vrijeme kad je Jotam, Uzijin sin, imao dvadeset godina. Ostala Pekahova povijest i sva njegova djela, to je zapisano u knjizi povijesti Izrćlovih kraljeva. U drugoj godini kraljevanja Pekaha, Remalijina sina, nad Izrćlom postane Jotam, Azarjin sin, kralj Judin. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je šesnćst godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Jeruša, i bila je Sadokova kći. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu; činio je posve onako kako je činio njegov otac Uzija.\ Samo visine nisu bile oborene. Narod je još uvijek prinosio žrtve klanice i kadio kâd na visinama. On načini gornja vrata na Gospodnjem Hramu. Ostala Jotamova povijest, i sva njegova djela, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. U ono vrijeme posla Gospodin Resina, aramejskoga kralja, i Pekaha, Remalijina sina, protiv Jude. Kad je Jotam bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca u gradu njegova djeda Davida. Njegov sin Ahaz postane kralj umjesto njega. U sedamnćstoj godini vladanja Pekaha, Remalijina sina, postane Ahaz, Jotamov sin, kralj Judin. Dvadeset je godina bilo Ahazu kad je postao kralj, i vladao je šesnćst godina u Jeruzalemu. On nije činio ono što se sviđalo Gospodinu, njegovu Bogu, kao njegov djed David, nego je hodio putem Izrćlovih kraljeva. Štoviše, svog je sina pustio da ide kroz oganj, po ružnom običaju pogana koje je Gospodin bio protjerao ispred Izrćlovih sinova. On je prinosio žrtve klanice i kadio kâd na visinama i humovima, i pod svakim zelenim drvetom. Tada iziđoše u boj protiv Jeruzalema Resin, aramejski kralj, i Pekah, Remalijin sin, Izrćlov kralj. Oni opkoliše Ahaza, ali nisu imali nikakva uspjeha u boju. Tada Resin, aramejski kralj, vrati Edomcima Elat i izagna Judejce iz Elata. Tako dođoše Edomci u Elat i ostadoše tamo do dana današnjega. Ahaz posla poslanike k Tiglat Pileseru, asirskom kralju, i poruči mu: “Tvoj sam sluga i sin. Dođi, izbavi me iz ruku aramejskoga i Izrćlova kralja, koji me napadoše!” Osim toga uze Ahaz srebro i zlato što je našao u Gospodnjem Hramu i riznicama kraljevske palače i posla ih na dar asirskome kralju. I posluša ga asirski kralj, ode protiv Damaska, osvoji ga i odvede stanovnike u sužanjstvo u Kir. A Resina dade pogubiti. Kad kralj Ahaz ode u Damask, kako bi se sastao s Tiglat Pileserom, asirskim kraljem, i kad ugleda žrtvenik koji je bio u Damasku, posla kralj Ahaz svećeniku Uriji nacrt žrtvenika i točan nacrt sve njegove izvedbe. Svećenik Urija dade sagraditi žrtvenik. Svećenik Urija dade ga izraditi točno po naputku koji je bio poslao Ahaz iz Damaska; izradi ga svećenik Urija prije nego se kralj Ahaz vratio iz Damaska.\ Kad kralj dođe kući iz Damaska, razgleda žrtvenik. Tada kralj stupi na žrtvenik i pope se na nj. Potom je spalio svoju žrtvu paljenicu i svoj prinos, izlio svoj naljev i poškropio žrtvenik krvlju svojih žrtava pričesnica. A mjedeni žrtvenik, koji je bio pred Gospodinom, dao je ukloniti s mjesta pred Hramom između novoga žrtvenika i Gospodnjega Hrama i postaviti ga na sjevernoj strani novoga žrtvenika. Kralj Ahaz dade svećeniku Uriji ovaj naputak: “Spaljuj na velikom žrtveniku jutarnju žrtvu paljenicu i večernji prinos, i kraljevu žrtvu paljenicu i njegov prinos, i žrtvu paljenicu svega naroda u zemlji s njihovim prinosom i naljevima! A za mjedeni žrtvenik još ću promisliti.” Svećenik Urija učini točno onako kako mu je bio zapovjedio kralj Ahaz. I kralj Ahaz je dao skinuti ploče s podnožja i uzeti s njih umivaonike. I more je dao skinuti s mjedenih volova, koji su ga nosili, i staviti ga na kameni pod. I prekriveni subotnji hodnik, koji su bili izradili uz Hram, i vanjski prilaz za kralja dao je, zbog asirskoga kralja, ukloniti od Gospodnjega Hrama. Ostala Ahazova povijest, i ono što je poduzimao, to je zapisano u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Ahaz bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca u gradu Davidovu. Njegov sin Ezekija postade kralj umjesto njega. U dvanćstoj godini Ahazova kraljevanja nad Judom postane Hošea, Elin sin, u Samariji kralj nad Izrćlom devet godina. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, iako ne u onoj mjeri u kojoj su to činili Izrćlovi kraljevi koji su bili prije njega. Protiv njega iziđe Salmanasar asirski kralj. Hošea mu se podvrgao i plaćao mu je danak. Ali kad asirski kralj vidje da je Hošea bio nevjeran? on je naime bio poslao poslanike k Sou, egipatskomu kralju i nije platio danka asirskomu kralju kao svake godine? tad ga asirski kralj dade uhvatiti i baciti u tamnicu. I podigao se asirski kralj protiv cijele zemlje, došao pred Samariju, i opsjedao je tri godine. U devetoj Hošeinoj godini osvoji asirski kralj Samariju, odvede Izrćlce u sužanjstvo u Asiriju i naseli ih u Helahu i na Haboru, rijeci u Gozanu, i u medijskim gradovima. To se dogodilo zato jer su se Izrćlci ogriješili o Gospodina, svoga Boga, koji ih je bio izveo iz Egipta, iz vlasti faraona, egipatskoga kralja, i jer su štovali tuđe bogove. Živjeli su po običajima pogana koje je Gospodin bio prognao ispred Izrćlaca, i po običajima Izrćlovih kraljeva, koji su ih bili uveli. Izrćlci počiniše protiv Gospodina, svojega Boga, djela koja nisu bila prikladna: podigoše sebi žrtvenike na uzvišicama po svim svojim mjestima, od stražarske kule do utvrđenoga grada. Na svakom visokom humu i pod svakim zelenim drvetom postaviše likove Ašere. Žrtvovali su tamo na visinama kao pogani koje je Gospodin bio prognao ispred njih, i činili su zle stvari kojima su izazivali Gospodnju mržnju. Služili su idolima za koje im je Gospodin bio rekao: “To ne smijete činiti!” Gospodin je dao opominjati Izrćla i Judu preko svih svojih proroka, preko svih vidovnjaka i govorio: “Vratite se sa svojega zla puta i držite moje zapovijedi i uredbe točno po zakonu koji sam dao vašim ocima, i po onome što sam vam zapovjedio preko svojih slugu, proroka!” Ali ne poslušaše, nego se pokazaše tvrdoglavi kao njihovi oci, koji se nisu pouzdavali u Gospodina, svojega Boga. Oni prezreše njegove uredbe, njegov savez, koji je bio sklopio s njihovim ocima, i njegove opomene koje im je bio upravio. Trčali su za ništavnim idolima tako da sami padoše u ništavnost, i za poganima koji su stanovali oko njih, premda im je Gospodin bio zabranio da čine kao oni. Oni ostaviše sve zapovijedi Gospodina, svojega Boga, načiniše sebi livene likove, dva teleta, napraviše ašere, klanjali su se svoj nebeskoj vojsci i služili su Baalu. Puštali su svojim sinovima i kćerima da idu kroz oganj, davali se na vračanje i gatanje i činili ono što se nije sviđalo Gospodinu, i tako izazivali njegov gnjev. Tada se Gospodin vrlo razgnjevio na Izrćla i odbacio ga od svog lica. Ništa ne preosta osim Judina plemena. Ali se ni Juda nije držao zapovijedi Gospodina, svojega Boga, nego je živio po običajima koje su bili uveli u Izrćlu. I tako Gospodin odbaci sav rod Izrćlaca, ponizi ih i dade ih u ruke pljačkašima, dok ih ne odbaci od svoga lica. Kad on odcijepi Izrćla od Davidove kuće, i oni učiniše kraljem Jeroboama, Nebatova sina, odbije Jeroboam Izrćlce od Gospodina i navede ih na težak grijeh. Izrćlci su hodili u svim grijesima što ih je bio počinio Jeroboam. I ne odstupiše od njih dok Gospodin ne odbaci Izrćlce od lica svojega, kao što je zaprijetio preko svih svojih slugu, proroka, i Izrćla odvede iz zemlje u Asir, u sužanjstvo koje traje do dana današnjega. Asirski kralj dovede ljude iz Babilona, Kute, Ave, iz Hamata i Sefarvajima i naseli ih umjesto Izrćlaca u gradove Samarije. Oni zaposješe Samariju i nastaniše se u njezinim gradovima. Najprije su tamo stanovali i Gospodina nisu štovali. Zato posla Gospodin lavove među njih, koji ih poharaše. Javiše asirskomu kralju: “Narodi koje si odveo i naselio u gradovima Samarije ne štuju zakonito Boga one zemlje. Zato on posla na njih lavove koji ih ubijaju, jer ne poznaju zahtjeva Boga one zemlje.” Asirski kralj zapovjedi: “Dovedite tamo jednoga od onih svećenika koje ste otamo odveli! Taj neka ode tamo, neka se tamo nastani i neka ih uputi u zahtjeve Boga one zemlje!” I tako dođe natrag jedan od svećenika koje su bili odveli iz Samarije, nastani se u Betelu, i učio ih je kako će štovati Gospodina. Ali svaki narod napravi sebi svojega vlastitog boga i postavi ga u hramove na visinama koje su bili podigli Samarijanci, svaki narod u gradovima u kojima se nastanio. Ljudi iz Babilona napraviše sebi Sukot Benota, oni iz Kuša Nergala, oni iz Hamata Ašimu. Oni iz Ave napraviše sebi Nibahaza i Tartaka, oni iz Sefarvajima spaljivali su svoju djecu u čast Adrameleku i Anameleku, sefarvajimskim bogovima. Usto su štovali i Gospodina i postavili sebi iz svoje sredine ljude za svećenike visina, koji su žrtvovali za njih u hramovima na visinama. Štovali su dakle Gospodina i ujedno služili svojim bogovima po običaju onih naroda iz kojih su ih bili odveli. Do dana današnjega rade po svojim prijašnjim običajima. Ne štuju Gospodina i ne rade po svojim uredbama i pravilima, i po Zakonu i zapovijedi što ju je Gospodin dao sinovima Jakova, kojega nazva Izrćlom, s kojima Gospodin učini savez i kojima je bio ovako zapovjedio: “Ne smijete štovati drugih bogova niti im se klanjati, služiti im i žrtve im prinositi, nego Gospodina, koji vas je izveo iz Egipta velikom silom i podignutom mišicom, njega morate štovati, njemu se klanjati i njemu žrtvovati. Uredbe i pravila, zakone i zapovijedi koje vam je napisao morate uvijek točno ispunjavati. Druge bogove ne smijete štovati. Savez koji je učinio s vama ne smijete zaboraviti, niti druge bogove štovati, nego morate štovati samo Gospodina, svojega Boga. Tada će vas on izbaviti iz ruke svih vaših neprijatelja.” Ali oni to nisu bili poslušali, nego su činili po svom prijašnjem običaju. Tako su ti narodi štovali Gospodina, a služili su i svojim idolima. I njihova djeca i djeca njihove djece čine do dana današnjega isto onako kako su činili njihovi oci. U trećoj godini kraljevanja Hošee, Elina sina, nad Izrćlom postane kralj Ezekija, sin Ahaza, Judina kralja. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Abija i bila je kći Zaharijina. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, posve onako kao što je bio činio njegov djed David. On je uklonio visine, oborio likove, posjekao Ašere i razbio mjedenu zmiju, koju je bio napravio Mojsije; do njegova vremena bili su joj, naime, Izrćlci prinosili kâd. Zvali su je Nehuštan.\ On se pouzdavao u Gospodina, Boga Izrćlova. Među svim Judinim kraljevima nije mu bilo jednaka ni među njegovim nasljednicima, ni među njegovim prethodnicima. On je čvrsto prionuo samo uz Gospodina i držao se njegovih zapovijedi, koje je Gospodin bio dao Mojsiju. Tako je i Gospodin bio s njim. U svemu što bi poduzeo, imao je uspjeh. On je otpao od asirskog kralja i otkazao mu poslušnost. Filistejce je pobio do područja Gaze, od stražarske kule do utvrđenoga grada. U četvrtoj godini Ezekijina kraljevanja, to jest u sedmoj godini kraljevanja Hošee, sina Elina, nad Izrćlom, podiže se Salmanasar, airski kralj, protiv Samarije i opkoli je. Nakon tri je godine osvoji. U šestoj godini Ezekijina kraljevanja, to jest u devetoj godini Hošeina kraljevanja nad Izrćlom, bila je uzeta Samarija. Asirski kralj odvede zarobljene Izrćlce u Asiriju i naseli ih u Halahu na Haboru, rijeci u Gozanu, i u medijskim gradovima, jer nisu slušali glasa Gospodina svojega Boga, i bili su prekršili zavjet koji su bili sklopili s njim, sve što im je zapovjedio Mojsije, sluga Gospodnji. Nisu pazili na to i nisu radili u skladu s tim. U četrnćstoj godini kraljevanja Ezekijina podiže se Sanherib, asirski kralj, protiv svih utvrđenih Judinih gradova i osvoji ih. I Judin kralj Ezekija posla poruku asirskomu kralju u Lakiš: “Pogriješio sam. Otiđi opet od mene! Sve što mi nametneš nosit ću.” Tada asirski kralj nametne na Judina kralja Ezekiju trista talenata srebra i trideset talenata zlata. I Ezekija dade sve srebro što se nađe u Gospodnjem Hramu i u riznicama kraljevske palače. Tada Ezekija dade s vratnica na Gospodnjem Hramu i s dovratnikâ otkovati zlatnu navlaku, koju je Ezekija, Judin kralj, bio dao navući, i dade je asirskomu kralju. Međutim, asirski kralj posla iz Lakiša kralju Ezekiji u Jeruzalem svojega vrhovnog zapovjednika, svojega nadsobara i svojega vrhovnog peharnika s jakom vojskom. Oni krenuše i dođoše pred Jeruzalem. Kad su bili stigli, smjestiše se kod vodovoda gornjeg jezera na cesti, u polje valjarâ, i zatražiše kralja. Predstojnik palače Elijakim, Hilkijin sin, pođe k njima s državnim pisarom Šebnom i pečatnikom Joahom, Asafovim sinom. I reče im vrhovni peharnik: “Javite Ezekiji: Ovako kaže veliki kralj, asirski kralj: Kakva je to uzdanica u koju se pouzdaješ? Misliš li da su prazne riječi već savjet i snaga za rat? Na koga se oslanjaš da si otpao od mene? Ti se očito oslanjaš samo na štap slomljene trske, na Egipat, koja se svakome koji se na nju nasloni zabije u ruku i probije ju. Takav je faraon, egipatski kralj, svima koji se u njega uzdaju. Ako li mi odvraćate: U Gospodina, svojega Boga, mi se uzdamo!, nije li to onaj čije je visine i žrtvenike uklonio Ezekija kad je zapovjedio Judi i Jeruzalemu: Samo ćete se pred ovim žrtvenikom, ovdje u Jeruzalemu, klanjati? Hajde, okladi se s mojim gospodarom, asirskim kraljem! Dat ću ti dvije tisuće konja ako za njih možeš pribaviti konjanike. Kako ćeš odoljeti jednom jedinom stotniku između najmanjih slugu mojega gospodara? Zato se ti uzdaš u Egipat, zbog kola i konjanikâ? Osim toga, jesam li ja bez volje Gospodinove došao protiv ovoga mjesta, da ga zatrem? Gospodin mi je rekao: Idi protiv te zemlje i zatri je!” Tada zamoliše Elijakim, Hilkijin sin, Sobna i Joah vrhovnoga peharnika: “Govori svojim slugama aramejski! Jer mi razumijemo. Ne govori s nama judejski, da ne čuju ljudi koji stoje na zidu!” A vrhovni im peharnik odvrati: “Da li me moj gospodar poslao k tvojemu gospodaru i k tebi da to kažemo, a ne upravo k ljudima koji tamo sjede na zidu, da napokon zajedno s vama jedu svoju vlastitu nečist i da piju svoju mokraću?” Tada ustane vrhovni peharnik i povika judejski u sav glas: “čujte vijest velikoga kralja, asirskoga kralja! Ovako kaže kralj: Ne dajte da vas Ezekija zaludi! Jer vas on ne može izbaviti iz moje ruke. I nemojte da vas on nagovori da se pouzdate u Gospodina, ako rekne: Gospodin će nas sigurno izbaviti; on ne će dati ovaj grad u ruke asirskomu kralju.\ Ne slušajte Ezekiju! Jer ovako kaže asirski kralj: Sklopite mir sa mnom i predajte mi se! Onda će svaki od vas jesti sa svoga čokota i sa svoje smokve, i svaki će piti iz svoje cisterne, dok ne dođem i ne odvedem vas u zemlju koja je kao vaša, u zemlju punu žita i vina, u zemlju punu kruha i vinogradâ, u zemlju punu maslina i meda, vi ćete ostati na životu i nećete umrijeti. Zato ne slušajte Ezekiju! On vas samo vara kad govori: Gospodin će vas izbaviti! Jesu li bogovi drugih naroda izbavili svoju zemlju iz ruke asirskoga kralja? Gdje su hamatski i arpadski bogovi? Gdje su sefarvajimski, henski i ivski bogovi? Jesu li možda oni izbavili Samariju iz mojih ruku? Koji su od svih bogova tih naroda izbavili svoju zemlju iz moje ruke da bi sad Gospodin izbavio Jeruzalem iz moje ruke?” Ali je narod šutio i nije mu odgovorio ništa. Jer je kralj bio zapovjedio: “Ne odgovarajte mu!” Nato predstojnik palače Elijakim, Hilkijin sin, državni pisar Sobna i pečatnik Joah, Asafov sin, dođoše k Ezekiji razdrijevši haljine i javiše mu što je bio rekao vrhovni peharnik. Kad je to čuo kralj Ezekija, razdre svoje haljine, odjene pokorničku odjeću i ode u Gospodnji Hram. Predstojnika palače Elijakima, državnog pisara Sobnu i svećeničke starješine posla, isto tako odjevene u pokorničkoj odjeći, k proroku Izaiji, Amosovu sinu. Oni mu rekoše: “Ovako veli Ezekija: Današnji je dan dan nevolje, kazne i pogrde. Jer prispješe djeca do poroda, a nema snage da se rode. Možda čuje Gospodin, tvoj Bog, sve riječi vrhovnoga peharnika kojega je njegov gospodar, asirski kralj, poslao ovamo da se naruga Bogu živomu te ga kazni zbog riječi što ih je čuo Gospodin, tvoj Bog. Pomoli se stoga za ostatak koji se još (ovdje) nalazi!” I kad sluge kralja Ezekije dođoše k Izaiji, odgovori im Izaija: “Javite ovo svomu gospodaru: Ovako govori Gospodin: Ne plaši se riječi što si ih čuo kad su mi se narugale sluge asirskoga kralja! Evo, ja ću mu udahnuti misao da se vrati u svoju zemlju nakon što čuje jednu vijest. A u njegovoj ću zemlji učiniti da pogine od mača.” Na povratku nađe vrhovni peharnik asirskoga kralja kako opsjeda Libnu. On je naime bio čuo da je ovaj otišao od Lakiša. I kad je Sanherib čuo da je Tirhak, etiopski kralj, krenuo u boj protiv njega, posla opet poslanike Ezekiji i zapovjedi: ”Odnesite ovu vijest Ezekiji, Judinu kralju: Nemoj da te zavara tvoj Bog u kojega se uzdaš misleći da Jeruzalem ne će pasti u ruku asirskomu kralju! Sam si čuo što su učinili asirski kraljevi svim zemljama, zatrvši ih sasvim. A ti da se izbaviš? Jesu li možda bogovi naroda koje satrše moji oci izbavili Gozance, Harane, Resefce i Edence u Tel Basaru? Gdje je hamatski kralj, arpadski kralj, kralj grada Sefarvajima, pa onaj od Hene i Ive?” Ezekija primi poslanikovo pismo. Kad ga je bio pročitao, ode u Gospodnji Hram i razvi ga tamo pred Gospodinom. Tada se pomoli Ezekija pred Gospodinom ovako: “Gospodine, Bože Izrćlov! Ti imaš prijestolje nad kerubima. Ti si jedini Bog nad svim kraljevstvima na zemlji. Ti si onaj koji je stvorio nebo i zemlju. Prigni, Gospodine, svoje uho i čuj! Otvori, Gospodine, svoje oči i vidi! Pripazi na riječi što mi ih ovdje šalje Sanherib, da se naruga živomu Bogu! Istina je, doduše, Gospodine, da su asirski kraljevi opustošili narode i njihove zemlje i njihove bogove pobacali u oganj. Ali to i nisu bili bogovi, nego djelo čovječje ruke, drvo i kamen. Zato ih se moglo uništiti. A sad, Gospodine, Bože naš, izbavi nas iz njegove ruke, da spoznaju sva kraljevstva na zemlji da si ti, Gospodine, jedini Bog!” I posla Izaija, Amosov sin, Ezekiji ovu vijest: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Molitvu koju si mi upravio zbog Sanheriba, asirskoga kralja, uslišio sam. Ovo izreče Gospodin za nj: Smije ti se, ruga ti se djevojka, kći Siona. Za tobom maše glavom kći Jeruzalema. Koga si pogrdio i pohulio, protiv koga si glas podigao i uvis bacio oholi pogled? Protiv Sveca Izrćlova! Pogrdio si preko svojih poslanika Gospodina. Ovako si mislio: Silom svojih kola popeo sam se na visoke gore, na vrhunac Libanona. Oborio sam visoke cedrove, najljepše čemprese. Prodro sam sve do najvišeg vrhunca, u najbogatije njegove šume. Iskopao sam zdence i mogao sam piti tuđu vodu; isušio sam svojim stopama sve egipatske rijeke. \ Zar nisi još čuo? Odavno sam ja to spremio, od iskona sam to zamislio, a sad puštam da se to dogodi, da pretvoriš tvrde gradove u puste ruševine. Nemoćni zadrhtaše njihovi stanovnici i smetoše se, postadoše kao trava u polju i kao zelena travica, kao trava na krovu, kao zrno koje se osuši prije nego dozri. Znam tvoje ustajanje i sjedanje, dobro poznajem tvoje hodanje i dolaženje, i kako sada bjesniš na mene. Zato što bjesniš na mene, i zato što tvoja obijest dolazi do mojih ušiju, ja ću svoju brnjicu staviti na tvoje nozdrve i uzde u tvoju gubicu, pa te natjerati natrag putem kojim si došao. A ovo neka ti bude znak: ove će se godine jesti što samo naraste, i druge godine ono što opet samo naraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde i uživajte u njihovim plodovima! Što god tad preostane od Judine kuće, potjerat će opet žile odozdo i donijeti plod odozgo. Jer će iz Jeruzalema izići ostatak, četa koja se spasila iz gore Siona. Revnost Gospodina nad vojskama to će proizvesti. Zato ovako govori Gospodin za asirskoga kralja: Ne će provaliti u ovaj grad i ne će ovamo ubaciti strijelu. Ne će mu se primaknuti sa štitom, niti će iskopati opkop oko njega. Vratit će se putem kojim je došao. Ne će provaliti u ovaj grad! Tako glasi Gospodnja riječ. Branit ću ovaj grad i spasit ću ga zbog sebe i zbog svojega sluge Davida.” Iste noći iziđe Gospodnji anđeo i pobije u asirskom taboru sto i osamdeset i pet tisuća ljudi. Kad ustadoše ujutro, nađoše sve same mrtvace. Odmah se podiže Sanherib, asirski kralj, i ode kući. Ostade u Ninivi. Kad se jednom klanjao u Hramu svojega boga Nisroka, ubiše ga mačem njegovi sinovi Adramelek i Saraser. Tada pobjegoše u zemlju Ararat. Njegov sin Asar-Hadon postane kralj umjesto njega. U ono vrijeme smrtno se razbolje Ezekija. Prorok Izaija, Amosov sin, dođe k njemu i reče mu: “Ovako govori Gospodin: Uredi svoju kuću; jer ćeš umrijeti i ne ćeš više ozdraviti!”\ Tada on okrenu svoje lice k zidu i upravi Gospodinu ovu molitvu: ”Ah, Gospodine, spomeni se ipak da sam hodio pred tobom u vjernosti i s nepodijeljenim srcem i da sam činio što je tebi ugodno!” I Ezekija glasno zaplače. A Izaija još nije bio ostavio srednje predvorje, i dođe mu Gospodnja riječ: ”Vrati se i javi Ezekiji, knezu mojega naroda: Ovako govori Gospodin, Bog Davida, tvoga djeda: čuo sam tvoju molitvu i vidio tvoje suze. I eto, ozdravit ću te opet. Već prekosutra ići ćeš u Gospodnji Hram. Dodat ću vijeku petnćst godina. I izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja, i branit ću ovaj grad zbog sebe i zbog svojega sluge Davida.” Potom zapovjedi Izaija: “Donesite grudu smokava!” Donesoše je i staviše je na oteklinu. I on ozdravi. Ezekija je bio upitao Izaiju: “Koji je znak za to da će me Gospodin ozdraviti i da ću prekosutra moći otići u Gospodnji Hram?” Izaija odgovori: “Ovo neka ti bude znak od Gospodina, da će Gospodin ispuniti obećanje što ga je dao: Hoćeš li da ode sjena za deset stupnjeva naprijed ili natrag?” Ezekija odgovori: “Lako je da sjena ode naprijed za deset stupnjeva. Ne, sjena neka se vrati za deset stupnjeva!” I prorok Izaija zavapi Gospodinu, i Gospodin dade sjenu po stupnjevima, koju je već spustio na Ahazovim stepenicama, vratiti za deset stupnjeva. U ono vrijeme babilonski kralj Merodak-Baladan, Baladanov sin, posla Ezekiji pismo s darovima. On je naime bio čuo da je Ezekija bolestan. Ezekija se tome obradova i pokaza im sve svoje skladište, srebro i zlato, mirise i skupocjeno ulje, svu svoju oružarnicu i sve što se je nalazilo u riznicama. Nije ostalo ništa u njegovoj palači i od onoga što je bilo pod njegovom vlašću, a da im Ezekija nije pokazao. I dođe prorok Izaija kralju Ezekiji i upita ga: “Što su htjeli ti ljudi i odakle su došli k tebi?” Ezekija odgovori: “Iz daleke su zemlje došli, iz Babilona.” Onaj upita dalje: “Što su vidjeli u tvojoj palači?” Ezekija odvrati: “Vidjeli su sve što ima u mojoj palači. Nije ostalo ništa u mojim riznicama da im nisam pokazao.” Izaija reče Ezekiji: “čuj riječ Gospodnju: Doći će vrijeme kad će biti odneseno u Babilon sve što se nalazi u tvojoj palači, što su prikupljali tvoji oci do dana današnjega. Ništa ne će preostati? tako govori Gospodin? a od tvojih vlastitih sinova, koji će ti se još roditi, uzet će neke da budu sobari u palači babilonskoga kralja.” Ezekija odgovori Izaiji: “Riječ Gospodnja, koju si mi navijestio, prava je”, i pridoda: “Neka ipak, dok ja živim, vladaju mir i sigurnost!” Ostala povijest Ezekijina, sve njegove pobjede, i kako je napravio jezero i vodovod, i doveo vodu u grad, to je zapisano u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Ezekija bio počinuo kod svojih otaca, postane njegov sin Manaše kralj umjesto njega. Dvanćst godina bilo je Manašeu kad je postao kralj, i vladao je pedeset i pet godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Hefsi-Bah. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu kad je nasljedovao ružne običaje narodâ koje je Gospodin bio protjerao ispred Izrćlovih sinova. Visine koje je bio srušio njegov otac Ezekija, on je opet podigao, podigao je i žrtvenike Baalu, dao postaviti Ašeru, kao što je bio učinio izrćlski kralj Ahab, klanjao se je svoj nebeskoj zvjezdanoj vojsci i njoj je služio. Štoviše, u Gospodnjem Hramu, o kojem je bio objavio Gospodin: “U Jeruzalemu dat ću da stanuje moje ime”, sagradio je žrtvenike. Svoj nebeskoj zvjezdanoj vojsci podigao je žrtvenike u oba predvorja Gospodnjega Hrama. Svojega vlastitog sina pustio je da prolazi kroz oganj; vračao je i gatao je, i namjestio zaklinjače mrtvaca i gataoce. Tako je činio mnogo od onoga što se nije sviđalo Gospodinu, i tako izazivao njegov gnjev.\ I sliku Ašere, koju je bio dao napraviti, postavio je u Hramu, za koji je Gospodin bio obećao Davidu i njegovu sinu Salomonu: “Ovaj Hram i Jeruzalem, koji sam izabrao između svih Izrćlovih plemena, učinit ću zauvijek stanom svojega imena. Ne ću više dati da se Izrćlove noge maknu iz zemlje koju dadoh njihovim ocima, ako samo budu pazili na to da vjerno čine onako kako sam im zapovjedio, i to točno po zakonu što im ga je naložio moj sluga Mojsije.” Ali oni ne poslušaše, i Manaše ih zavede na to da čine još gore nego narodi koje je Gospodin bio uništio ispred Izrćlovih sinova. Ovako je govorio Gospodin preko svojih slugu, proroka: ”Zato što je Manaše, Judin kralj, činio još gore užase nego što su prije njega činili Amorejci, i zato što je on i Judu zaveo svojim idolopoklonstvom, zato govori Gospodin, Bog Izrćlov: Zaista, ja ću pustiti da dođe nesreća na Jeruzalem i na Judu, da će svima koji to čuju zujati oba uha. Rastegnut ću nad Jeruzalemom samarijsko uže i mjerilo Ahabove kuće i zbrisat ću Jeruzalem, kao što se zbriše zdjela, pa se tad izvrne. Ostatak svoje baštine odbacit ću i dat ću je u ruke njihovim neprijateljima. Svim svojim neprijateljima postat će za grabež i plijen, jer su činili što mi se ne sviđa, i moj su gnjev izazivali od dana kad su njihovi oci ostavili Egipat do dana današnjega.” I veoma mnogo nedužne krvi prolio je Manaše, tako da je krvlju napunio Jeruzalem od jednoga kraja do drugoga. Osim toga ogriješio se time što je zaveo Judu da čini ono što se nije sviđalo Gospodinu. Ostala Manašeova povijest, sva njegova djela i grijesi što ih je počinio, to je zapisano u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Manaše bio počinuo kod svojih otaca, pokopan je u vrtu svoje palače, u Uzinu vrtu. Njegov sin Amon postane kralj umjesto njega. Dvadeset i dvije godine imao je Amon kad je postao kralj, i vladao je dvije godine u Jeruzalemu. Njegova mati zvala se je Mešulemet i bila je Harusova kći iz Jotbe. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, kao što je bio činio njegov otac Manaše. Hodio je posve putem kojim je bio išao njegov otac, služio je idolima kojima je bio služio njegov otac i klanjao im se. On je ostavio Gospodina, Boga svojih otaca, i nije hodio Gospodnjim putem. Jednoga dana pobuniše se protiv Amona njegove sluge i ubiše kralja u njegovoj palači. A narod pobije sve koji su se bili pobunili protiv kralja Amona. Njegova sina Jošiju stavi narod za kralja, na njegovo mjesto. Ostala Amonova povijest, i njegova djela, zapisani su u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Pokopaše ga u njegovoj grobnici u Uzinu vrtu, i njegov sin Jošija postane kralj umjesto njega. Jošija je imao osam godina kad je postao kralj. Vladao je trideset i jednu godinu u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Jedida i bila je Adajina kći iz Boskata. činio je ono što se sviđalo Gospodinu, i hodio je posve putem svojega djeda Davida. Od toga puta nije odstupio ni lijevo ni desno. U osamnćstoj godini Jošijina kraljevanja posla kralj pisara Šafana, Asalijahina sina, Mešulamova unuka, u Gospodnji Hram s ovim zadatkom: ”Idi gore k velikom svećeniku Hilkiji! Neka pripravi novce koji su bili doneseni u Gospodnji Hram, i što su ga skupili vratari od naroda! Neka ih uruči poslovođama koji su postavljeni kao nadglednici kod Gospodnjega Hrama! Oni neka isplate radnike koji su zaposleni oko Gospodnjega Hrama, da se popravi što je trošno na Hramu, drvodjelje, graditelje i zidare, i da se kupuje drvo i klesani kamen za popravak Hrama. Ali da im se ne traže računi za novce koji im se daju. Jer oni rade vjerno i savjesno.” Tada veliki svećenik Hilkija izvijesti pisara Šafana: “Nađoh zakonik u Gospodnjem Hramu.” Hilkija preda knjigu pisaru Šafanu i on je pročita. Tada pisar Šafan ode kralju i podnese mu ovaj izvještaj: “Tvoje sluge skupiše novac koji nađoše u Hramu i uručiše ga poslovođama koji su zaposleni kod Gospodnjega Hrama.” Ujedno pisar Šafan javi kralju: “Svećenik Hilkija dade mi knjigu”, i Šafan je pročita kralju. Kad je kralj čuo sadržaj zakona, razdre svoje haljine. Tada kralj da ovu uputu svećeniku Hilkiji, Ahikamu, Šafanovu sinu, Akboru, Mikinu sinu, pisaru Šafanu i Asaji, kraljevu sluzi: ”Idite, upitajte Gospodina za me, za narod i za Judu o sadržaju knjige koja je nađena. Jer je velik Gospodnji gnjev koji se raspalio protiv nas zato što naši oci nisu slušali propise ove knjige, i nisu činili ono što je u njoj napisano!” I tako ode svećenik Hilkija s Ahikamom, Akborom, Šafanom i Asajom k proročici Huldi, ženi čuvara odjeće Šaluma, Tikvina sina, Harkasova unuka, koja je stanovala u drugom kotaru u Jeruzalemu, i upitaše je. Ona im dade ovaj odgovor: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: Ovako govori Gospodin: Pustit ću na ovo mjesto i na njegove stanovnike zlo koje je zapisano u ovoj knjizi što ju je pročitao Judin kralj. Zato jer su me ostavili i prinosili kâd drugim bogovima, izazivali me svim djelima svojih ruku, moj će se gnjev raspaliti protiv ovoga mjesta i ne će se ugasiti. A Judinu kralju, koji vas posla da upitate Gospodina, javite ovo: Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov, za sve riječi koje si čuo: Jer je srce tvoje bilo ponizno i ti si se prignuo pred Gospodinom, kad si čuo što sam zaprijetio ovomu mjestu i njegovim stanovnicima, da će naime biti predmet užasa i prokletstva, i jer si razderao svoje haljine i plakao preda mnom, zato sam i ja tebe uslišio, govori Gospodin. Zato ćeš, kad te pridružim k tvojim ocima, u miru biti položen u svoj grob. Oči tvoje ne će gledati svu tu nesreću koju ću pustiti na ovo mjesto.” I kazaše tako kralju. Tada posla kralj glasnike i oni okupiše kod njega sve Judine i jeruzalemske starješine. Kralj ode u Gospodnji Hram i s njim svi ljudi iz Judine zemlje i svi stanovnici Jeruzalema, i svećenici i proroci, sav narod, veliko i malo. Tamo im pročita sav sadržaj zavjetne knjige, koja je bila nađena u Gospodnjem Hramu. Potom kralj stupi na svoje sjedište i zavjetovao se pred Gospodinom da će oni ići za Gospodinom i držati njegove zapovijedi, njegove naredbe i uredbe svim srcem i svom dušom, da tako udovolje propisima koji su bili napisani u ovoj knjizi. I sav narod pristade na zavjet. Tada zapovjedi kralj velikom svećeniku Hilkiji i svećenicima drugoga reda i vratarima da iznesu iz Gospodnjega Hrama sve posuđe koje je bilo izrađeno za Baala i Ašeru, i svu nebesku zvjezdanu vojsku. On ga dade spaliti izvan Jeruzalema, na zemljištima na Kidronu, i njegov pepeo odnijeti u Betel. I ukloni idolske svećenike, koje su bili postavili Judini kraljevi i koji su kadili na visinama u Judinim gradovima i u okolici Jeruzalema, tako i one koji su kadili Baalu, suncu i mjesecu, životinjskim slikama i svoj nebeskoj vojsci. I Ašeru dade iznijeti iz Gospodnjega Hrama pred Jeruzalem, u Kidronsku dolinu, i spaliti je, u prah je satrti i njezin prah baciti u grobove običnoga naroda. I stanove bludnica u Gospodnjem Hramu, u kojima su žene tkale haljine za Ašeru, dao je poobarati. Zatim je dao dovesti iz Judinih gradova sve svećenike, oskvrnuti visine na kojima su bili kadili svećenici, od Gebe do Beer Šebe. Dalje je dao porušiti visine seirimâ, što su bile na ulazu pred vratima gradskog zapovjednika Jozue s lijeve strane, kad se dođe k gradskim vratima. Ali svećenici onih visina nisu smjeli uzaći na Gospodnji žrtvenik u Jeruzalemu, nego samo jesti beskvasne kruhove među svojom braćom u službi. I Tofet u dolini Hinomovih sinova proglasi nečistim, da više nitko ne bi dao svojemu sinu ići kroz oganj u čast Moleku. Onda dade odstraniti konje koje su bili postavili Judini kraljevi u čast suncu na ulazu u Gospodnji Hram kod stanice sobara Netan Meleka u Farurimu, i spali sunčana kola. Žrtvenike na krovu gornje Ahazove sobe, koje su bili podigli Judini kraljevi, i žrtvenike što ih je bio sazidao Manaše u oba predvorja Gospodnjega Hrama dao je kralj razrušiti, ukloniti i ruševine baciti u Kidronsku dolinu. Visine istočno od Jeruzalema, južno od Gore sablazni, dao je kralj oskvrnuti. Salomon, kralj Izrćlov, bio ih je dao podići Aštarti, sidonskoj nakazi, Kemošu, moapskoj nakazi, i Milkomu, nakazi Amonovih sinova. On je dao likove razbiti, Ašere sasjeći i njihovo mjesto napuniti ljudskim kostima. I žrtvenik u Betelu, visinu koju je bio podigao Jeroboam, Nebatov sin, koji navede na grijeh Izrćla, i taj žrtvenik, tu visinu dade oboriti. On je dao visine popaliti, u prah satrti i Ašeru spaliti. Kad se obazre Jošija i tamo na gori vidje grobove, posla onamo i dade iz grobova uzeti kosti, spaliti ih na žrtveniku i tako ga oskvrnuti, po Gospodnjoj riječi koju je bio izrekao Božji čovjek koji je to unaprijed kazao. Kad on upita: “Kakav je ono grobni spomenik što ga tamo vidim?”, odgovoriše mu građani: “Ono je grob Božjega čovjeka, koji dođe iz Jude i unaprijed kaza ono što si sad učinio na žrtveniku u Betelu.” On zapovjedi: “Pustite ga da počiva! Nitko neka mu ne prevrće kosti!” I tako ostaviše netaknute njegove kosti s kostima onoga proroka koji je bio došao iz Samarije. I sve hramove visina u gradovima Samarije, što su ih bili podigli Izrćlovi kraljevi kako bi izazivali Gospodina, ukloni Jošija i učini s njima posve onako kako je bio učinio u Betelu. A sve svećenike žrtvenih uzvisina, koji su tamo bili, dade poklati na žrtvenicima i spaliti ljudske kosti na njima. Tada se vrati u Jeruzalem. Tada zapovjedi kralj svemu narodu: “Svetkujte u čast Gospodinu, svojemu Bogu, blagdan Pashe onako kako je zapisano u ovoj zavjetnoj knjizi!” Jer takav blagdan Pashe nije bio više svetkovan od dana sudaca, koji su sudili Izrćlu, i za sve vrijeme Izrćlovih i Judinih kraljeva. Samo u osamnćstoj godini kralja Jošije svetkovao se je taj blagdan Pashe u čast Gospodinu u Jeruzalemu. I zaklinjače mrtvacâ i vračare, terafime i idole, uopće sve idolske nakaze, koji su se mogli vidjeti u Judinoj zemlji i u Jeruzalemu, Jošija uništi, da izvrši propise zakona što su bili napisani u knjizi koju je bio našao svećenik Hilkija u Gospodnjem Hramu. Nije bilo prije njega takva kralja koji bi se tako bio obratio Gospodinu: svim srcem, svom dušom i svom snagom, posve po Mojsijevu zakonu. I poslije njega nije bilo njemu jednaka. Ipak nije odustao Gospodin od svojega silnog i žestokog gnjeva, kojim se je bio raspalio protiv Jude zbog svih sablazni kojima ga je bio dražio Manaše. Gospodin je bio odlučio ovo: “Odbacit ću i Judu od svojega lica, kao što sam odbacio Izrćla, i grad ću ovaj odbaciti koji sam bio izabrao, Jeruzalem, i Hram za koji sam kazao da će tamo moje ime imati svoj stan.” Ostala Jošijina povijest, i sve što je poduzeo, napisano je u knjizi povijesti Judinih kraljeva. U ono vrijeme iziđe faraon Neko, egipatski kralj, na asirskoga kralja k rijeci Eufratu. Kralj Jošija izađe preda nj. A on ga smrtno rani kod Megida, čim ga je bio ugledao. Njegovi ga sluge odvedoše mrtva iz Megida u Jeruzalem, gdje ga pokopaše u njegovoj grobnici. A narod zemlje uze Joahaza, Jošijina sina, dade ga pomazati i učini ga kraljem umjesto njegova oca. Joahaz je imao dvadeset i tri godine kad je bio postao kralj, i vladao je tri mjeseca u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Hamitah i bila je Jeremijina kći iz Libne. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, posve onako kako su činili njegovi oci. Faraon Neko dade ga zatvoriti u Ribli, u zemlji Hamatu, da ne bude dulje kralj u Jeruzalemu, i nametnu zemlji globu od sto talenata srebra i jedan talenat zlata. Tada postavi faraon Neko za kralja Elijakima, Jošijina sina, umjesto njegova oca Jošije i promijeni mu ime u Jojakim. A Joahaza uze sa sobom. Tako on dođe u Egipat i ondje umre. Jojakim dade srebro i zlato faraonu. A morao je zemlji nametnuti porez kako bi mogao dati novac koji je faraon zahtijevao. Kako je svaki bio cijenjen, utjerivao je od naroda zemlje srebro i zlato da ga preda faraonu Neku. Jojakimu je bilo dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je jedanćst godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Zebida i bila je Pedajina kći iz Rume. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, posve kako su bili činili njegovi oci. Za njegova vremena dođe Nabukodonozor, babilonski kralj. Jojakim mu postane podložan tri godine. Potom opet otpade od njega. Gospodin posla protiv njega kaldejske, aramejske, moapske čete i čete Amonovih sinova. Posla ih protiv Jude, da ga unište po Gospodnjoj prijetnji, koju je bio dao objaviti preko svojih slugu, proroka. Samo po Gospodnjoj naredbi pade to na Judu, da ga odbaci od svojega lica zbog Manašeovih grijeha, zbog svega onoga što je taj bio učinio. I nedužnu krv koju je bio prolio, i kojom je upravo bio napunio Jeruzalem, to mu Gospodin ne htjede oprostiti. Ostala Jojakimova povijest, i sve što je poduzimao, napisano je u knjizi povijesti Judinih kraljeva. Kad je Jojakim bio počinuo kod svojih otaca, postane njegov sin Jojakin kralj umjesto njega. Egipatski kralj ne iziđe više iz svoje zemlje. Jer je babilonski kralj bio osvojio sve što je pripadalo egipatskomu kralju, od egipatskoga potoka do Eufrata. Jojakin je imao osamnćst godina kad je postao kralj, i vladao je tri mjeseca u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Nehušta i bila je Elnatanova kći iz Jeruzalema. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, posve onako kao što je bio činio njegov otac. U ono vrijeme dođoše vojskovođe Nabukodonozora, babilonskoga kralja, protiv Jeruzalema, i grad je bio opkoljen. Kad onda još Nabukodonozor, babilonski kralj, dođe protiv grada, dok su ga opsjedali njegovi vojskovođe, iziđe Jojakin, Judin kralj, babilonskomu kralju sa svojom majkom, s dvorskim činovnicima, s knezovima i dvoranima. Babilonski ga kralj zarobi u osmoj godini svojega kraljevanja. On dade da sve blago Gospodnjega Hrama i blago kraljevske palače bude odneseno, i sve zlatno posuđe, što ga je bio dao načiniti Salomon, izrćlski kralj, u Gospodnjem Hramu, po Gospodnjoj zapovijedi, porazbijano. Zarobi i odvede sav Jeruzalem, sve knezove i sve valjane ratnike, deset tisuća zarobljenika, zatim sve kovače i bravare. Samo još preostade siromašni narod zemlje. Zarobi i u Babilon odvede i Jojakina, tako isto kraljevu majku, kraljeve žene, dvorane i zemaljske glavare odvede u ropstvo iz Jeruzalema u Babilon, zatim sve valjane ratnike, sedam tisuća, i kovače i bravare, tisuću ljudi, sve valjane ratnike. Njih odvede babilonski kralj u Babilon u ropstvo. Mataniju, njegova strica, postavi babilonski kralj za kralja, na njegovo mjesto, i dade mu ime Sidkija. Sidkija je imao dvadeset i jednu godinu kad je postao kralj. Vladao je jedanćst godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Hamitala i bila je Jeremijina kći iz Libne. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, posve onako kao što je činio Jojakim. Jer zbog gnjeva Gospodnjega došlo je do toga da je Jeruzalem i Judu odbacio od svog lica. Sidkija otpade od babilonskoga kralja. U devetoj godini njegova vladanja, u desetom mjesecu, desetoga dana u mjesecu, pođe Nabukodonozor, babilonski kralj, sa svom svojom vojskom protiv Jeruzalema i opkoli ga. Načiniše opkope oko njega. Grad ostade opkoljen do jedanćste godine Sidkijina kraljevanja. Devetoga dana u mjesecu bila je glad u gradu tako teška da narod nije više imao što jesti. Tada je gradski zid bio probijen, i svi vojnici pobjegoše noću na vrata između dva zida, uz kraljev vrt, a Kaldejci su držali grad opkoljenim. Sidkija okrenu prema jordanskoj ravnici. Ali kaldejske čete potjeraše kralja i stigoše ga u jerihonskom polju, nakon što ga je bila ostavila sva njegova vojska i razbježala se. Uhvatiše kralja i dovedoše ga babilonskomu kralju u Riblu. Taj mu izreče osudu. Sidkijine sinove poklaše na njegove oči, Sidkiju oslijepe i stave ga u okove. Tako ga odvedoše u Babilon. Sedmoga dana petoga mjeseca, to jest u devetnćstoj godini kraljevanja Nabukodonozora, babilonskoga kralja, dođe u Jeruzalem Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, sluga babilonskoga kralja, i spali Gospodnji Hram i kraljevsku palaču, i sve kuće u Jeruzalemu. Sve znamenitije zgrade dade spaliti. Zidove su obarale sve kaldejske čete koje su bile pod zapovjednikom tjelesne straže. Tada Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, odvede u Babilon ostatak naroda, što je još bio preostao u gradu, tako i prebjege koji su bili prebjegli babilonskom kralju, i ostatak zanatlija. Od običnih ljudi u zemlji ostavi zapovjednik tjelesne straže jedan dio kao vinogradare i seljake. Mjedene stupove u Gospodnjem Hramu, podnožja i mjedeno more u Gospodnjem Hramu razbiše Kaldejci, a mjed uzeše sa sobom u Babilon. I lonce, lopate, noževe, vrčeve, sve mjedeno posuđe kojim se obavljala služba, uzeše sa sobom. I tavice i škropionice, koje su bile ili posve od zlata ili posve od srebra, uze sebi zapovjednik tjelesne straže. Oba stupa, jedno more i podnožja koja je Salomon bio dao načiniti za Gospodnji Hram: mjedi od koje je bilo sve to posuđe nije bilo mjere. Jedan stup bio je visok osamnćst lakata. Na njemu je bilo mjedeno oglavlje. Oglavlje je bilo visoko tri lakta. Pletenice sa šipcima ovijale su se oko oglavlja, sve od mjedi. Isto je tako i drugi stup bio s pletenicom. Zapovjednik tjelesne straže uze sa sobom velikoga svećenika Seraju i drugog svećenika Sefaniju, i tri vratara. Zatim uze iz grada jednoga dvoranina, koji je bio nad vojnicima, i pet ljudi bliskih kralju, koji se nađoše u gradu, onda pisara vojnog zapovjednika, koji je popisivao narod u zemlji za vojnu službu, i šezdeset muževa od puka Judine zemlje, koji se nađoše u gradu. Njih, dakle, uze Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, i odvede ih u Riblu babilonskomu kralju. A babilonski ih kralj dade pogubiti u Ribli, u zemlji Hamatu. Tako on odvede Judu iz njegove zavičajne zemlje. Nad narodom koji je bio ostao u Judinoj zemlji, i koji je ostavio Nabukodonozor, babilonski kralj, postavi on Gedaliju, Ahikamova sina, Šafanova unuka. I kad čuše vojni zapovjednici i njihovi ljudi da je babilonski kralj postavio Gedaliju, dođoše sa svojim ljudima Gedaliji u Mispu: Jišmćl, Netanijin sin, Johanan, Kareahov sin, Saraje, Tanhumetov sin iz Netofe, i Jaazanija, sin Maakatija. Gedalija se zakle njima i njihovim ljudima i reče im: “Ne bojte se Kaldejaca; ostanite u zemlji i budite podložni babilonskomu kralju. Onda će vam biti dobro!”\ Ali u sedmom mjesecu dođe Jišmćl, Netanijin sin, Elišamin unuk, kraljevskoga roda, i deset ljudi s njim. Oni ubiše Gedaliju s Judejcima i Kaldejcima koji su bili s njim u Mispi. Tada se podiže sav narod, malo i veliko, s vojnim zapovjednicima i ode u Egipat, jer se bojao Kaldejaca. U trideset i sedmoj godini, nakon što je odveden Jojakin, Judin kralj, u dvanćstom mjesecu, dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, Evil Merodak, babilonski kralj, u godini kad je stupio na vlast pomilova Jojakina, Judina kralja, i izvede ga iz tamnice. Razgovarao je s njim prijateljski i postavio mu prijestolje iznad prijestolja drugih kraljeva koji su se našli kod njega u Babilonu. Smio je skinuti sa sebe utamničeničke haljine i svagda kod njega jesti, dok je živio. Za njegovo uzdržavanje brinuo se trajno kralj, iz dan u dan, dok je god živio. Adam, Šet, Enoš, Kenan, Mahalel, Jared, Henok, Matušalah, Lamek, Noa, Šem, Kam i Jafet. Jafetovi sinovi jesu Gomer, Magog, Madaj, Javan, Tubal, Mešek i Tiras. Gomerovi sinovi jesu Aškenaz, Rifat i Togarma. Javanovi sinovi jesu Eliša i Taršiš, Kitijci i Dodanci. Hamovi sinovi jesu Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. Kuševi sinovi jesu Šeba, Havila, Sabta, Rama i Sabteka. Ramini sinovi jesu Šeba i Dedan. Kuš rodi Nimroda. Onaj je bio prvi vladar na zemlji. Od Misrajima vuku lozu Ludijci, Anamijci, Lehabijci, Neftuhijci. Patrušani, Kasluhijci, od kojih proiziđoše Filistejci, i Kaftorci. Od Kanaana vuku lozu Sidon, njegov prvorođenac, i Hititi, onda Jebusejci, Amorejci i Girgašani, Hivijci, Arkijci i Sinijci, Arvadijci, Semarijci i Hamatijci. Šemovi jesu Elam, Ašur, Arpakšad, Lud, Aram, Us, Hul, Gater i Mešek. Arpakšad rodi Šelaha, a Šelah rodi Ebera. Eberu se rodiše dva sina. Jedan se zvao Peleg jer se u njegovo vrijeme razdijelilo čovječanstvo. Njegov se brat zvao Joktan. Od Joktana vuku lozu Almodad, Šelef, Hasarmavet i Jerah, Hadoram, Uzal i Dikla, Obal, Abimćl i Šeba, Ofir, Havila i Jobab. Svi su oni Joktanovi sinovi. Šem, Arpakšad, Šalah, Eber, Peleg, Rau, Serug, Nahor, Tarah, Abram, to jest Abraham. Sinovi Abrahamovi jesu Izak i Jišmćl. Ovo je njihovo rodoslovlje: prvorođenac Jišmćlov Nebajot, zatim Kedar, Adbeel, Mibsam, Mišma, Duma, Masa, Hadad, Tema, Jetur, Nafiš i Kedma. To su Jišmćlovi sinovi. Sinovi Keture, Abrahamove priležnice: Ona rodi Zimrana, Jokšana, Medana, Midjana, Jišbaka i Šuaha. Jokšanovi sinovi jesu Šeba i Dedan. Midjanovi sinovi jesu Efa, Efer, Henok, Abida i Eldaa. Oni su svi potomci Keturini. Abraham rodi Izaka. Sinovi Izakovi jesu Ezav i Izrćl. Ezavovi sinovi jesu Elifaz, Reuel, Jeuš, Jalam i Korah. Elifazovi sinovi jesu Teman, Omar, Sefi, Gatan, Kenaz, Timna i Amalek. Reuelovi sinovi jesu Nahat, Zerah, Šama i Miza. Seirovi sinovi jesu Lotan, Šobal, Sibeon, Ana, Dišon, Eser i Dišan. Lotanovi sinovi jesu Hori i Homam; Lotanova sestra bila je Timna.\ Šobalovi sinovi jesu Alvan, Manahat, Ebal, Šefi i Onam. Sibeonovi sinovi jesu Aja i Ana. Anin sin jest Dišon. Sinovi Dišonovi jesu Hamram, Ešban, Jitran i Keran. Eserovi sinovi jesu Bilhan, Zaavan i Jaakan. Dišonovi sinovi jesu Us i Aran. Slijede kraljevi koji su vladali u edomskoj zemlji, prije nego je zavladao kralj Izrćlaca: Bela, Beorov sin, njegov se stolni grad zvao Dinhaba. Kad Bela umre, postade kralj umjesto njega Jobab, sin Zareha iz Bosre. Kad umre Jobab, postade kralj umjesto njega Hušam iz zemlje Temanićâna. Kad umre Hušam, postade kralj umjesto njega Hadad, Bedadov sin, koji pobije Midjance na moapskoj visoravni; njegov se stolni grad zvao Avit.\ Kad umre Hadad, postade kralj umjesto njega Samla iz Masreke. Kad umre Samla, postade kralj umjesto njega Šaul iz Rehobota na rijeci (Eufratu). Kad umre Šaul, postade kralj umjesto njega Baal Hanan, Akborov sin. Kad umre Baal Hanan, postade kralj umjesto njega Hadad; njegov se stolni grad zvao Pai. Njegova žena Mehetabela bila je kći Matreda, Me Zahabove kćeri. \ Kad umre Hadad, bili su knezovi u Edomu: knez Timna, knez Alva, knez Jetet, knez Oholibama, knez Ela, knez Pinon, knez Kenaz, knez Teman, knez Mibsar, knez Magdiel i knez Iram. To su edomski knezovi. Ovo su sinovi Izrćlovi: Ruben, Šimun, Levi, Juda, Jisakar, Zebulun, Dan, Josip, Benjamin, Naftali, Gad i Ašer. Judini sinovi jesu Er, Onan i Šela. Ta mu se trojica rodiše od Suine kćeri, Kanaanke. Ali Er, Judin prvorođenac, bio je nevaljao pred Gospodinom pa ga (Gospodin) ubije. Njegova snaha Tamara rodi mu Peresa i Zeraha. Bilo je svega pet Judinih sinova. Peresovi sinovi jesu Hesron i Hamul, Zerahovi sinovi jesu Zimri, Etan, Heman, Kalkol i Dara. Svega pet. Karmijev sin jest Akar, koji na Izrćla baci nesreću kad se ogriješi ukravši proklete stvari. Etanov sin jest Azarja. Hesronovi sinovi, što mu se rodiše, jesu Jerahmeel, Ram i Kelubaj. Ram rodi Aminadaba, a Aminadab rodi Nahšona, kneza Judinih sinova. Nahšon rodi Salmu, a Salma rodi Boaza. Boaz rodi Obeda, a Obed rodi Jišaja. Jišaj rodi svojega prvođenca Eliaba, svoga drugoga sina Abinadaba, svoga trećega Šimu, svoga četvrtoga Netanela, svoga petoga Radaja, svoga šestoga Osema i svoga sedmoga Davida. Njihove su sestre bile Sarvija i Abigajila. Sarvijini sinovi jesu Abišaj, Joab i Asahel, trojica koje Abigajila rodi Amasu. Otac Amasin bio je Jišmćlac Jeter. Kaleb, Hesronov sin, rodi s Azubom, svojom ženom, i s Jeriotom, sinove. Ovo su njihovi sinovi: Ješer, Šobab i Ardon. Kad umre Azuba, Kaleb se oženi Efratom. Ona mu rodi Hura. Hur rodi Urija, a Urij rodi Besalelu. Potom je Hesron imao odnose s kćerkom Makira, Gileadova oca. On se njom oženi. Kad mu je bilo šezdeset godina. Ona mu rodi Seguba. Segub rodi Jaira. On je imao dvadeset i tri grada u zemlji Gileadu. Gešurci i Aramejci oduzeše im Jairova šatorska sela, Kenat i njegova mjesta, šezdeset gradova. To su sve sinovi Makira, Gileadova oca. Poslije Hesronove smrti oženi se Kaleb Efratom. Jedna Hesronova žena bila je Abija. Ona mu rodi Ašhura, Tekoina oca. Sinovi Jerahmeela, Hesronova prvorođenca bili su: prvorođenac Ram, pa Buna, Oren, Osem i Ahija. Jerahmeel je imao još drugu ženu po imenu Ataru. Ona je bila Onamova mati. Sinovi Rama, Jerahmeelova prvorođenca, bili su Maas, Jamin i Eker. Onamovi sinovi bili su Šamaj i Jada; Šamajevi sinovi Nadab i Abišur.\ Abišurova žena zvala se je Abihajla. Ona mu rodi Ahbana i Molida. Nadabovi sinovi jesu Seled i Afajim. Seled umre bez djece. Od Afajima vuče lozu Jiši, od Jišija Šešan, od Šešana Ahlaj. Sinovi Jade, Šamajeva brata, jesu Jeter i Jonatan. I Jeter umre bez djece. Jonatanovi sinovi jesu Pelet i Zaza. To su Jerahmeelovi potomci. Šešan nije imao sinova, nego samo kćeri. A imao je Šešan egipatskoga roba po imenu Jarhu. I dade Šešan svom robu Jarhi svoju kćer za ženu. Ona mu rodi Ataja. Ataj rodi Natana i Natan rodi Zabada. Zabad rodi Eflala, Eflal rodi Obeda. Obed rodi Jehua, Jehu rodi Azarju. Azarja rodi Helesa, Heles rodi Elasu. Elasa rodi Sismaja, a Sismaj rodi Šaluma. Šalum rodi Jekamju, a Jekamja rodi Elišamu. Potomci Kaleba, Jerahmeelova brata, jesu njegov prvorođenac Meša, to jest Zifov otac, i sinovi Mareše, Hebronova oca. Sinovi Hebronovi jesu Korah, Tapuah, Rekem i Šema. Šema rodi Rahama, Jorkoamova oca, i Rekem rodi Šamaja. Sin Šamajev bio je Maon, a Maon je bio Bet-Sarov otac. Kalebova priležnica Efa rodi Harana, Mosu i Gazeza. Haran rodi Gazeza. Johdajevi sinovi jesu Regem, Jotam, Gešan, Felet, Efa i Šaaf. Kalebova priležnica Maaka rodi Šebera i Tirhanu. Ona rodi Šaafa, oca Madmanina, Ševu, oca Makbenina i oca Gibina. Kalebova kći bila je Aksa. Ovo su potomci Kalebovi: sinovi Hura, prvorođenca Efratina, Šobal, otac Kirjat Jearimov, Salma, otac Betlehema, i Haref, otac Bet-Gadera. Šobal, otac Kirjat Jearima, imao je sinove Reaja, polovica Manahaćana, obitelji Kirjat-Jearima, Jitrani, Pućani, Šumaćani i Mišrani. Od ovih vuku lozu Soraćani i Eštaoljani. Sinovi Salmini jesu Betlehem i Netofaćani, Atrot, Bet Joab i polovina Manahaćana, Saraćani, obitelji književnikâ što stanuju u Jabešu, Tiraćani, Simeaćani i Sukaćani. To su Kinejci, koji potječu od Hamata, oca Rekabova doma. Ovo su bili Davidovi sinovi koji su mu se bili rodili u Hebronu: prvorođenac Amnon, od Ahinoame iz Jezreela, drugi Daniel, od Abigajle iz Karmela, treći Abšalom, sin Maake, kćeri kralja Talmaja od Gešura, četvrti Adonija, Hagitin sin, peti Šefatja, od Abitale, šesti Jitream, od njegove žene Egle. Šest mu se djece rodi u Hebronu. Ondje je vladao sedam godina i šest mjeseci. Onda je vladao trideset i tri godine u Jeruzalemu. U Jeruzalemu mu se rodiše ovi: Šimeja, Šobab, Natan i Salomon, četiri od Bat-Šebe, Amielove kćeri, zatim Jibhar, Elišama, Elifalet, Nogah, Nefeg i Jafija, Elišama, Elijada, Elifelet, njih devet. To su sve Davidovi sinovi, osim sinova od njegovih priležnica. Tamara je bila njihova sestra. Salomonov je sin bio Roboam. Njegov je sin bio Abija, a njegov sin Asa, a njegov sin Jošafat, a njegov sin Joram, a njegov sin Ahazja, a njegov sin Joaš, a njegov sin Amasja, a njegov sin Azarja, a njegov sin Jotam, a njegov sin Ahaz, a njegov sin Ezekija, a njegov sin Manaše, a njegov sin Amon, a njegov sin Jošija. Jošijini sinovi jesu provorođenac Johanan, drugi Jojakim, treći Sidkija, četvrti Šalum. Jojakimovi sinovi jesu njegov sin Jekonija i njegov sin Sidkija. Sinovi Jekonije, zasužnjenoga, jesu njegov sin Šealtiel, Malkiram, Pedaja, Šenasar, Jekamja, Jošama i Nebadja. Pedajini sinovi jesu Zerubabel i Šimej. Zerubabelovi sinovi jesu Mešulam i Hananija, Šelomita je bila njihova sestra, zatim Hašuba, Ohel, Berekja, Hasadja, Jušab-Hesed: njih pet. Hananijini sinovi jesu Pelatja i Jišaja, sinovi Refajini, sinovi Arnanovi, sinovi Obadjini, sinovi Šekanijini. Šekanijin sin jest Šemaja, sinovi Šemajini jesu Hatuš, Jigal, Barijah, Nearja i Šafat: njih šest. Nearjini sinovi jesu Elijoenaj, Ezekija i Azrikam: njih trojica. Elijoenajevi sinovi jesu Hodavja, Elijašib, Felaja, Akub, Johanan, Delaja i Anani: njih sedam. Judini sinovi jesu Peres, Hesron, Karmi, Hur i Šobal. Reaja, Šobalov sin, rodi Jahata, a Jahat rodi Ahumaja i Lahada. To su obitelji Soraćana. Ovo su od oca Etama: Jizreel, Jišma i Jidbaš. Sestra im se zvala Haslelponija. Fenuel je bio otac Gedora, a Ezer Hušin otac. To su sinovi Hura, prvorođenca Efrate, oca Betlehemova. Ašhur, otac Tekue, imao je dvije žene: Helu i Naaru. Naara mu rodi Ahuzama, Hefera, Temnance i Ahaštarce; to su sinovi Naarini.\ Sinovi Helini jesu Seret, Sohar i Etnan. Kos rodi Anuba i Hasobebu i obitelji Aharhela, Harumova sina. Jabeš je bio ugledniji od svoje braće. Njegova mati nadjenu mu ime Jabeš kad reče: “Rodih ga s bolom.” Jabeš prizva Boga Izrćlova i reče: “Ako me blagosloviš i raširiš moje područje, ako mi pomogneš i ako me milostiv očuvaš, da me ne stigne bol?” I Bog usliši njegovu molbu. Kelub, Šuhin brat, rodi Mehira, onaj rodi Eštona. Ešton rodi Bet Rafa, Paseaha i Tehina, oca grada Naaša. To su Rekini ljudi. Kenazovi sinovi jesu Otniel i Seraja, Otnielov sin jest Hatat. Meonotaj rodi Ofru, Šeraja rodi Joaba, oca zanatlijske doline; jer su bili zanatlije.\ Sinovi Kaleba, Jefuneova sina, jesu Ir, Ela i Naam, Elin sin Kenaz. Jahalelovi sinovi jesu Zif, Zifa, Tirja i Asrćl. Ezrini sinovi jesu Jeter, Mered, Efer i Jalon; a Meredova žena, Egipćanka, rodi Mirjamu, Šamaja i Jišboha, oca Eštemoina.\ Od njegovih drugih žena Judejka rodi Jereda, oca Gedorova, Hebera, oca Sokova, i Jekutiela, oca Zanoahova. To su sinovi Bitje, faraonove kćeri, koju je Mered bio uzeo za ženu. Sinovi žene Hodije, sestre Nahamove, jesu otac Keilijev, Garmijev i Eštemov, Maakaćanin. Šimonovi sinovi jesu Amnon, Hananov sin, Rina i Tilon. Išijevi sinovi jesu Zohet i Zohetov sin. Sinovi Šele, Judina sina, jesu Er, otac Lehov, i Lada, otac Marešin, i obitelji platnarskih radnika Ašbejine kuće, zatim Jokim i ljudi od Kozebe i Joaš i Saraf, koji postadoše gospodari Moaba i onda se vratiše u Betlehem. Ali to su stare povijesti. Oni su bili lončari i stanovali su u Netajimu i Gederi; tamo su boravili kod kralja, u njegovoj službi. \ Šimunovi sinovi jesu Nemuel, Jamin, Jarib, Zerah i Šaul. A njegov sin Šalum, a njegov sin Mibsam, a njegov sin Mišma. Potomci Mišmini jesu njegov sin Hamuel, i njegov sin Zakur, i njegov sin Šimej. Šimej je imao šesnćst sinova i šest kćeri. A njegova braća nisu imala mnogo djece. Sve se njihove obitelji nisu toliko množile kao Judini sinovi. Svoja naselja imali su u Beer Šebi, Moladi, Hasar Šualu, u Bilhi, Esemu, Toladu, u Betuelu, Hormi, Siklagu, u Bet Markabotu, Hasar Susimu, Bet Biriju i Šaarajimu. To su njihovi gradovi do vremena kralja Davida. Njihova su sela bila Etam, Ajin, Rimon, Token i Ašan: pet mjesta, zatim sva njihova sela što su bila u okolici spomenutih mjesta, sve do Baala. To su bila njihova naselja. Imali su svoj vlastiti popis obitelji. Mešobad, Jamlek, Amasjin sin Joša, Joel, Jehu, sin Jošibje, sina Serajina, sina Asielova, Elijoenej, Jaakoba, Ješohaja, Asaja, Adiel, Jesimiel, Benaja i Ziza, sin Šifija, sina Alonova, sina Jedajeva, sina Šimrijeva, sina Šemajina: imenom navedeni bili su knezovi u svojim obiteljima. Njihove obitelji bile su se jako raširile. Oni odoše do ulaza u Gedor, do istočne doline, da traže pašu za svoju stoku. I nađoše obilatu i dobru pašu. Zemlja je pružala na sve strane dosta prostora i mirnu, bezbrižnu sigurnost; jer oni koji su tamo prije prebivali, bili su Hamovci.\ U vrijeme Ezekije, Judina kralja, dođoše po imenu prije zapisani, uništiše njihove šatore i Mehunićane, koji su tamo živjeli, i izvršiše na njima prokletstvo do dana današnjega. Naseliše se umjesto njih; jer je tamo bilo pašnjaka za njihovu stoku.\ Jedan dio Šimunovih sinova, pet stotina ljudi, ode u goru Seir. Vodili su ih Felatja, Nearja, Refaj i Uziel, Išijevi sinovi. Oni pobiše posljednje ostatke Amalečana i naseliše se ondje do dana današnjega. Sinovi Rubena, Izrćlova prvorođenca? jer je on bio prvorođenac, ali jer je on bio oskvrnuo postelju svoga oca, prijeđe pravo njegova prvorođenja na sinove Josipa, Izrćlova sina, ali ne tako da se on u rodoslovlju broji kao prvorođenac, jer je Juda imao prvenstvo među svojom braćom: od njega je jedan bio uzet za kneza, a pravo prvorođenja dođe na Josipa? sinovi dakle Rubena, Izrćlova prvorođenca, jesu Henok, Falu, Hesron i Karmi. Joelovi sinovi jesu njegov sin Šemaja, pa njegov sin Gog, pa njegov sin Šimej, pa njegov sin Mika, pa njegov sin Reaja, pa njegov sin Baal, pa njegov sin Beera, kojega odvede u sužanjstvo asirski kralj Tiglat Pileser; on je bio knez Rubenovaca.\ Njegova braća po njihovim rodovima, kad su se unosila u obiteljski popis, jesu: prvi Jeiel, Zaharija, Bela, sin Azazov, sina Šemina, sina Joelova. On je stanovao u Aroeru i do Neba i Baal Meona. Nastanio se na istok, do ulaza u pustinju koja se proteže od Eufrata. Jer su u Gileadu imali mnogu stoku. U vrijeme Šaulovo zaratiše se s Hagrijcima. Kad su ih bili pobili, naseliše se u njihovim šatorima po svem istočnom kraju Gileada. Gadovi sinovi stanovali su im nasuprot, u Bašanu do Salke. Joel, poglavar, Šafan, drugi, Janaj i Šafat u Bašanu. Njihova braća po svojim obiteljima jesu Mikćl, Mešulam, Šeba, Joraj, Jakan, Zija i Eber: njih sedmorica. To su bili sinovi Abihajila, sina Hurija, sina Jaroaha, sina Gileada, sina Mikćla, sina Ješišaja, sina Jahdona, sina Buzova. Ahi, sin Abdiela, sina Gunijeva, bio je poglavar njihovim obiteljima. Stanovali su u Gileadu, u Bašanu i u njihovim selima i na svim pašnjacima Šarona, do njihovih granica. Oni su svi bili uneseni u rodoslovnik za vremena Jotama, Judina kralja, i za vremena Jeroboama, Izrćlova kralja. Rubenovci, Gadovci i polovina plemena Manašeova? bili su hrabri ljudi koji su nosili štit i mač, zatezali luk i bili vješti boju, četrdeset i četiri tisuće i sedam stotina i šezdeset sposobnih za ratnu službu? oni su ratovali s Hagrijevcima i s Iturejcima, Nafišejcima i Nodabejcima. Oni u boju protiv njih nađoše pomoć, i Hagrijci sa svojim saveznicima padoše u njihove ruke. U boju su, naime, bili zavapali Gospodinu, i on ih usliši jer se u nj pouzdaše. Zaplijeniše njihovu stoku: pedeset tisuća deva, dvjesta i pedeset tisuća ovaca i dvije tisuće magaraca, i sto tisuća ljudi. Mnogi su pogođeni bili pali, jer je to bio rat koji je Bog podupirao. I oni se naseliše na njihovu mjestu sve do vremena kad su bili odvedeni u progonstvo. Pripadnici polovine Manašeova plemena stanovali su u zemlji od Bašana do Baal-Hermona i do Šenira i gore Hermona. Njihov je broj bio velik. Ovo su bili poglavari njihovih obitelji: Efer, Jiši, Eliel, Azriel, Jeremija, Hodavja i Jahdiel, hrabri ratnici, slavni ljudi, poglavari svojih obitelji. Ali su bili nevjerni Bogu svojih otaca i obavljali su idolsku službu narodâ one zemlje, koje je Bog bio istrijebio ispred njih. Tada Bog Izrćlov pobudi srdžbu asirskoga kralja Pula i asirskoga kralja Tiglat Pilesera. On odvede u progonstvo Rubenovce, Gadovce i polovinu plemena Manašeova i dovede ih u Helah, Habor, Haru i na rijeku Gozan do dana današnjega. Levijevi sinovi jesu Geršon, Kehat i Merari. Kehatovi sinovi jesu Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Amramova djeca jesu Aron, Mojsije i Mirjama. Sinovi Aronovi jesu Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar. Eleazar rodi Pinhasa, Pinhas rodi Abišuu, Abišua rodi Bukija, Buki rodi Uziju, Uzija rodi Zerahju, Zerahja rodi Merajota, Merajot rodi Amarju, Amarja rodi Ahituba, Ahitub rodi Sadoka, Sadok rodi Ahimaasa, Ahimaas rodi Azarju, Azarja rodi Johanana, Johanan rodi Azarju. On je obavljao svećeničku službu u Hramu što ga Salomon sagradi u Jeruzalemu. I Azarja rodi Amarju, Amarja rodi Ahituba, Ahitub rodi Sadoka, Sadok rodi Šaluma, Šalum rodi Hilkiju, Hilkija rodi Azarju. Azarja rodi Seraju, Seraja rodi Josadaka. Josadak ode kad Gospodin odvede u progonstvo Judu i Jeruzalem Nabukodonozorovom rukom. Levijevi sinovi jesu Geršon, Kehat i Merari. Ovo su imena Geršonovih sinova: Libni i Šimej. Kehatovi sinovi jesu Amram, Jishar, Hebron i Uziel. Merarijevi sinovi jesu Mahli i Muši. Ovo su levitske obitelji po svojim obiteljima. Geršonova: Libni, njegov sin, pa njegov sin Jahat, pa njegov sin Zima, pa njegov sin Joah, pa njegov sin Ido, pa njegov sin Zerah, pa njegov sin Jeatraj. Kehatovi sinovi: Aminadab, njegov sin, pa njegov sin Korah, pa njegov sin Asir, pa njegov sin Elkana, njegov sin Ebjasaf, pa njegov sin Asir, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Uriel, pa njegov sin Uzija, pa njegov sin Šaul. Elkanini sinovi: Amasaj i Ahimot, njegov sin Elkana. Sinovi Elkanini: Sufaj, njegov sin, pa njegov sin Nahat, pa njegov sin Eliab, pa njegov sin Jeroham, pa njegov sin Elkana i njegov sin Samuel. Samuelovi sinovi: prvorođenac Joel i Abija. Merarijevi sinovi: Mahli, pa njegov sin Libni, pa njegov sin Šimej, pa njegov sin Uza, pa njegov sin Šima, pa njegov sin Hagija, pa njegov sin Asaja. To su oni koje David postavi za pjevanje u Gospodnjem hramu, nakon što je bio smješten kovčeg. Oni su obavljali službu pred Šatorom svjedočanstva kao pjevači, dok nije bio Salomon sagradio Gospodnji hram u Jeruzalemu. Po svojim službenim propisima oni su obavljali svoju službu. Ovi su koji su obavljali službu, i njihovi sinovi: od Kehatovih sinova Heman, hramski pjevač, sin Joela, sina Samuela, sina Elkane, sina Jerohama, sina Eliela, sin Toaha, sina Sifa, sina Elkane, sina Mahata, sina Amasaja, sina Elkane, sina Joela, sina Azarje, sina Sefanije, sina Tahata, sina Asira, sina Abjasafa, sina Koraha, sina Jishara, sina Kehata, sina Levija, Izrćlova sina. Njegov je brat bio Asaf, koji je obavljao službu s njegove desne. Asaf, sin Berekje, sina Šime, sina Mikćla, sina Baaseja, sina Malkije, sina Etnija, sina Zeraha, sina Adaje, sina Etana, sina Zime, sina Šimeja, sina Jahata, sina Geršona, sina Levijeva. Merarijevi sinovi, njihova braća, stajali su s lijeve strane: Etan, sin Kušija, sina Abdija, sina Maluka, sina Hašabje, sina Amasje, sina Hilkije, sina Amsija, sina Banija, sina Šomera, sina Mahlija, sina Mušija, sina Merarija, sina Levijeva. Njihova braća, leviti, bili su određeni za svu službu u šatoru Božjega Hrama. A Aron i njegovi sinovi obavljali su službu na žrtveniku za žrtve paljenice i na kadionom žrtveniku, svu službu u Svetinji nad svetinjama i službu pomirenja za Izrćla, točno po propisima koje je bio dao Mojsije, sluga Božji. Ovo su Aronovi potomci: Eleazar, njegov sin, pa njegov sin Pinhas, pa njegov sin Abišua, pa njegov sin Buki, pa njegov sin Uzi, pa njegov sin Zerahja, pa njegov sin Merajot, pa njegov sin Amarja, pa njegov sin Ahitub, pa njegov sin Sadok, pa njegov sin Ahimaas. Ovo su im stanovi po njihovim mjestima, u njihovu području: Aronovci, obitelj Kehatovaca, ždrijebom dobije Hebron u Judinoj zemlji i njegove okolne pašnjake. Granice grada i njegova sela dadoše Jefuneovu Kalebu. Zatim dadoše Aronovcima gradove za utočište, Hebron i Libnu i njezine pašnjake Jatir i Eštemou i njegove pašnjake, Hilez i njegove pašnjake, Debir i njegove pašnjake, Ašan i njegove pašnjake i Bet Šemeš i njegove pašnjake. Zatim od Benjaminova plemena: Gebu i njegove pašnjake, Alemet i njegove pašnjake i Anatot i njegove pašnjake. Ukupan broj njihovih gradova bio je trinćst po njihovim obiteljima. Kehatovci, koji su još bili preostali od obitelji toga plemena, dobiše ždrijebom od polovine Manašeova plemena deset gradova. Geršonovci dobiše po svojim obiteljima od plemenâ: Jisakar, Ašer, Naftali i Manase u Bašanu trinćst gradova. Merarijevci dobiše ždrijebom po svojim obiteljima od plemenâ: Ruben, Gad i Zebulun dvanćst gradova. Tako dadoše Izrćlovi sinovi levitima te gradove i njihove pašnjake. Ždrijebom odstupiše od plemenâ Judina, Šimunovaca i Benjaminovaca te imenom označene gradove. Ostatku obitelji Kehatovaca bili su ustupljeni gradovi njihova područja od plemenâ Efrajimova. Njima dadoše gradove za utočište Šekem i njegove pašnjake u gori Efrajimovoj, Gezer i njegove pašnjake, Jokmeam i njegove pašnjake, Bet Horon i njegove pašnjake, Ajalon i njegove pašnjake, Gat-Rimon i njegove pašnjake. Od polovine Manašeova plemena: Aner i njegove pašnjake, Bileam i njegove pašnjake? za obitelji preostalih Kehatovaca. Geršonovci dobiše od obitelji polovine Manašeova plemena: Golan u Bašanu i njegove pašnjake i Aštarot i njegove pašnjake. Od Jisakarova plemena: Kedeš i njegove pašnjake, Dobrat i njegove pašnjake, Ramot i njegove pašnjake i Anem i njegove pašnjake. Od Ašerova plemena: Mašal i njegove pašnjake, Abdon i njegove pašnjake, Hukok i njegove pašnjake, Rehob i njegove pašnjake. Od plemena Naftalijeva: Kedeš u Galileji i njegove pašnjake, Kirjatajim i njegove pašnjake. Merarijevci, što još preostaše, dobiše od Zebulunova plemena Rimon i njegove pašnjake, Tabor i njegove pašnjake. Zatim, s one strane Jordana prema Jerihonu, u istočnoj jordanskoj zemlji, od Rubenova plemena: Beser u pustinji i njegove pašnjake, Jahsu i njezine pašnjake, Kedemot i njegove pašnjake, Mefaat i njegove pašnjake. Od Gadova plemena: Ramot u Gileadu i njegove pašnjake, Mahanaim i njegove pašnjake, Hešbon i njegove pašnjake, Jazer i njegove pašnjake. Jisakarovi sinovi jesu Tola, Fua, Jašub i Šimron: njih četvorica. Tolini sinovi jesu Uzi, Refaja, Jeriel, Jahmaj, Jibsam i Samuel, poglavari svojih obitelji od Tole, hrabri ljudi u svojim obiteljima. U Davidovo vrijeme bilo ih je na broj dvadeset i dvije tisuće i šest stotina. Uzijevi potomci jesu Jizrahja, i od Jizrahje vuku lozu Mikćl, Obadja, Joel i Jišija, svega pet poglavara. Njima su pripadali, po svojim rodovima, po svojim obiteljima, za boj spremne ratničke čete: trideset i šest tisuća ljudi. Oni su, naime, imali mnogo žena i djece. Njihovi plemenici u svim Jisakarovim rodovima bili su hrabri ratnici. Bilo ih je svega, na broj, osamdeset i sedam tisuća. Benjaminovi sinovi jesu Bela, Behor i Jedićl: njih trojica. Belini sinovi jesu Esbon, Uzi, Uziel, Jerimot i Iri, pet obiteljskih poglavara, hrabri ratnici. Bilo ih je na broj dvadeset i dvije tisuće i trideset i četiri. Bekerovi sinovi jesu Zimra, Joaš, Eliezer, Elijoenaj, Omri, Jerimot, Abija, Anatot i Alamet: svi su to sinovi Bekerovi. Izbrojenih po njihovim rodovima, po obiteljskim poglavarima, po hrabrim ratnicima bilo ih je dvadeset tisuća i dvjesta. Jedićlov sin jest Bilhan. Bilhanovi sinovi jesu Jeuš, Benjamin, Ahud, Kenaana, Zetan, Taršiš i Ahišahar. Sve su to Jedićlovi sinovi po obiteljskim poglavarima, valjani ratnici: sedamdeset tisuća i dvjesta sposobnih za ratnu službu. Šupim i Hupim jesu Irovi sinovi, a Hušim Aherov sin. Naftalijevi sinovi jesu Jahasiel, Guni, Jeser i Šalum, Bilhini potomci. Manašeovi sinovi jesu Asriel kojega mu rodi njegova aramejska priležnica; rodi i Makira, Gileadova oca.\ Makir oženi svoje sinove Hupima i Šupima. Njegova se sestra zvala Maaka. Drugi se je zvao Selofhad. Selofhad je imao kćeri. Maaka, Mahirova žena, rodi sina. Ona ga prozva Pereš. Njegov se brat zvao Šareš. Njegovi sinovi Ulam i Rakem. Ulamov sin jest Badan. To su sinovi Gileada, sina Makira, Manašeova sina. Njegova sestra Hamoleketa rodi Išhoda, Abiezera i Mahlu. A Šemidini sinovi bili su Ahjan, Šekem, Likhi i Aniam. Efrajimovi potomci jesu Šutelah, pa njegov sin Bered, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Elada, pa njegov sin Tahat, pa njegov sin Zabad, pa njegov sin Šutelah, Ezer i Elad. Gatovci, domoroci zemlje, ubiše ih jer su bili izišli kako bi im ugrabili stoku. Njihov otac Efrajim tugovao je dugo za njima, i dođoše njegova braća da bi ga tješila. Tada uđe svojoj ženi, ona zatrudnje i rodi sina. On ga nazva Berija jer se rodio u vrijeme nesreće u njegovoj kući. Njegova je kći bila Šeera. Ona sagradi Donji i Gornji Bet Horon i Uzen Šeeru. Njegov je sin bio Refah i Rešef, pa njegov sin Telah, pa njegov sin Ladan, njegov sin Amihud, pa njegov sin Elišama, pa njegov sin Nun, pa njegov sin Jošua. Njihov nasljedni posjed i njihovi stanovi jesu: Betel i njegova sela, na istok Naaran, na zapad Gazer i njegova sela, Šekem i njegova sela do Gaze i njezinih sela. U rukama Manašeovaca bili su Bet Šean i njegova sela, Tanak i njegova sela, Megido i njegova sela, Dor i njegova sela. Ondje su stanovali sinovi Josipa, Izrćlova sina. Sinovi Ašerovi jesu Jimna, Jišva, Jišvi, Berija i Seraha, sestra njihova. Sinovi Berijini jesu Heber i Malkiel. On je otac Birzajitov. Heber rodi Jafleta, Šomeru, Hotamu i sestru njihovu Šui. Jafletovi sinovi jesu Pasak, Bimhal i Ašvat; to su Jafletovi sinovi.\ Šomerovi sinovi jesu Ahi, Rohga, Huba i Aram. Sinovi njegova brata Helema jesu Šofak, Jimna, Šeleš i Amal. Šofakovi sinovi jesu Suah, Harnefer, Šual, Beri i Jimra, Beser, Hod, Šama, Šilša, Jitran i Bera. Jeterovi sinovi jesu Jefune, Fispa i Ara. Ulini sinovi jesu Arah, Haniel i Risja. Svi su ti Ašerovi sinovi, poglavari svojih obitelji, izabrani hrabri ratnici, glavari među knezovima. Bilo ih je za vojsku na broj dvadeset i šest tisuća ljudi. Benjamin rodi svojega prvorođenca Belu, drugoga Ašbela, trećega Ahraba, četvrtoga Nohu i petoga Rafu. Belini sinovi bili su Adar, Gera, Abihud, Abišua, Naaman, Ahoah, Gera, Šefufan i Huram. To su sinovi Ehuda, poglavari obitelji koje su stanovale u Gebi, i oni ih preseliše u Manahat;\ Naaman, Ahija i Gera, on ih preseli, i on rodi Uzu i Ahihuda. Šaharajim rodi sinove u moapskoj zemlji nakon što je bio otpustio svoje žene Hušimu i Baru, i to sa svojom ženom Hodešom rodi Jobaba, Sibju, Mešu, Malkama, Jeusa, Sakju i Mirmu. To su njegovi sinovi, poglavari u obiteljima. S Hušimom je bio rodio Abituba i Elpaala. Elpaalovi sinovi jesu Eber, Mišam i Šamed. On sagradi Ono i Lod i njegova sela. Berija i Šema jesu obiteljski poglavari stanovnikâ u Ajalonu. Oni istjeraše gatske stanovnike. Ahija, Šešak, Jeremot, Zabadja, Arad, Eder, Mikćl, Jišpa i Joha jesu Berijini sinovi. Zebadja, Mešulam, Hizki, Haber, Jišmeraj, Jizlia i Jobab jesu Elpaalovi sinovi. Jakim, Zikri, Zabdi, Elijoenaj, Siltaj, Eliel, Adaja, Beraja i Šimrat jesu Šimejevi sinovi. Jišpan, Eber, Eliel, Abdon, Zikri, Hanan, Hananija, Elam, Antotija, Jifdeja i Fenuel jesu Šešakovi sinovi. Šamšeraj, Šeharja, Atalija, Jaarešja, Elija i Zikri jesu Jerohamovi sinovi. To su obiteljski poglavari po svojim obiteljima. Kao glavari stanovali su u Jeruzalemu. U Gibeonu stanovali su otac Gibeonov? žena njegova zvala se je Maaka? njegov prvorođeni sin Abdon, pa Sur, Kiš, Baal, Nadab, Gedor, Ahjo i Zaker. Miklot, koji rodi Šimu. I oni su stanovali kod svoje braće u Jeruzalemu, nasuprot svojoj braći. Ner rodi Kiša, Kiš rodi Šaula, Šaul rodi Jonatana, Malki-Šua, Abinadaba i Ešbaala. Jonatanov sin jest Merib Baal; Merib Baal rodi Miku.\ Mikini sinovi jesu Piton, Melek, Tarea i Ahaz. Ahaz rodi Joadu, Joada rodi Alemeta, Azmaveta i Zimrija. Zimri rodi Mosu, Mosa rodi Biniju. A njegov sin jest Rafa, pa njegov sin Elasa, pa njegov sin Asel. Asel je imao šest sinova. Oni su se zvali Azrikam, Bokru, Jišmćl, Šearja, Obadja i Hanan; sve su to Aselovi sinovi.\ Sinovi njegova brata Ešeka jesu njegov prvorođenac Ulam, drugi Jehuš i treći Elifelet. Ulamovi sinovi bili su valjani ratnici koji su mogli natezati luk. I imali su mnogo sinova i unuka, sto i pedeset. Svi oni pripadaju Benjaminovcima. Svi su Izrćlci bili zapisani u rodoslovnik. Zapisani su u knjizi o Izrćlovim kraljevima. Judejci su bili odvedeni u progonstvo u Babilon zbog svojih bezakonja. Prvi stanovnici, koji su tada živjeli na vlastitom posjedu u svojim gradovima, bili su Izrćlci, svećenici, leviti i netinci. U Jeruzalemu su od Judinih sinova, od Benjaminovih sinova, od Efrajimovih sinova i od Manašeovih sinova stanovali: Utaj, sin Amihuda, sina Omrija, sina Imrija, sina Banija, od potomaka Peresa, Judina sina. Zatim od Šilonaca prvorođenac Asaja i njegovi sinovi. Od Zarehovih sinova Jeuel i njegova braća: njih šest stotina i devedeset. Od Benjaminovih sinova: Salu, sin Mešulama, sina Hodavje, sina Hasenuina, zatim Ibneja, Jerohamov sin, i Ela, sin Uzije, Mokrijeva sina, i Mešulam, sin Šefatje, sina Reuela, Ibnijina sina, i braća njihova po svojim rodovima: njih devet stotina i pedeset i šest. Svi ti ljudi bili su obiteljski poglavari u svojim obiteljima. Od svećenikâ: Jedaja, Jojarib, Jakin i Azarja, sin Hilkije, sina Mešulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahituba, kneza u Božjem hramu;\ zatim Adaja, sin Jerohama, sina Pašhura, sina Malkijina i Masaj, sin Adiela, sina Jahzere, sina Mešulama, sina Mešilemita, sina Imerova, i njihova braća, poglavari svojih obitelji: tisuću i sedam stotina i šezdeset ljudi, ljudi valjanih u službi kod Božjega Hrama. Od levitâ: Šemaja, sin Hašuba, sina Azrikama, sina Hašabjina, od sinova Merarijevih;\ Bakbakar, Hereš, Galal, Matanija, sin Mike, sina Zikrija, sina Asafa;\ Obadja, sin Šemaje, sina Galala, sina Jedutunova, i Berekja, sin Ase, sina Elkanina, koji je stanovao u selima netofatskim. Zatim vratari: Šalum, Akub, Talmon, Ahiman i njihova braća; Šalum je bio poglavar.\ On je bio na kraljevskim vratima prema istoku. To su vratari u taboru levitâ. Šalum, sin Korea, sina Abjasafa, sina Korahova, i njegova braća iz njegove obitelji, Korahovci, obavljaju službu u Šatoru, kao čuvari pragova. Već njihovi oci bijahu u Gospodnjem taboru čuvari ulaza. Pinhas, Eleazarov sin, bio je otprije njihov glavar? Gospodin neka je s njim! Zaharija, Mešelemjin sin, bio je vratar kod Šatora svjedočanstva. Svih njih, koji su bili izabrani za vratare na pragovima, bilo je dvjesta i dvanćst. U svojim su selima bili upisani u popis obitelji. David i vidovnjak Samuel postaviše ih u njihovu službu. Oni su sa svojim sinovima kao stražari stajali na vratima u Gospodnjem hramu, u Šatoru. Prema četiri vjetra stajali su vratari: prema istoku, zapadu, sjeveru i jugu. Od vremena do vremena morala su njihova braća iz njihovih sela doći na sedam dana, da im pomognu, jer su četiri prva vratara? to su bili leviti? bili uvijek u službi. Oni su imali nadzor nad ćelijama i riznicama Božjega Hrama. Preko noći su stajali u okolici Božjega Hrama, jer su oni stražarili i morali su otvarati svakog jutra. Neki su od njih bili postavljeni nad službeno posuđe: oni su ga na broj unosili i iznosili. Drugi su od njih bili postavljeni nad drugim stvarima i nad svim posvećenim predmetima: nad brašnom, vinom, uljem, kadom i mirisima. Neki su svećenički sinovi priređivali mast od tih mirisa. Matitja, jedan od levita, prvorođenac Korahovca Šaluma, bio je nad onim što se prži na tavi. Između Kehatovaca, njihove braće, bili su neki nad postavljenim kruhom, pa bi ga priređivali svake subote. To su pjevači, obiteljski poglavari levita, koji su samo u ćelijama bili slobodni od službe; jer su inače dan i noć bili zaposleni.\ To su obiteljski poglavari levita, poglavari po svojim rodovima. Oni su stanovali u Jeruzalemu. U Gibeonu su stanovali Jeiel, otac Gibeona? žena njegova zvala se je Maaka? njegov prvorođeni sin Abdon, pa Sur, Kiš, Baal, Ner, Nadab, Gedor, Ahjo, Zaharija i Miklot. Miklot rodi Šimeama. I oni su stanovali kod svoje braće u Jeruzalemu, blizu svoje braće. Ner rodi Kiša, Kiš rodi Šaula, Šaul rodi Jonatana, Malki-Šuu, Abinadaba i Ešbaala. Jonatanov sin jest Merib Baal. Merib Baal rodi Miku. Mikini sinovi jesu Piton, Melek, Tahrea i Ahaz. Ahaz rodi Jaru, Jara rodi Alemeta, Azmaveta i Zimrija, Zimri rodi Mosu, Mosa rodi Binu. A njegov sin jest Rafaja, pa njegov sin Elasa, pa njegov sin Asel. Asel je imao šest sinova čija su imena: Azrikam, Bokru, Jišmćl, Šearja, Obadja i Hanan. To su Aselovi sinovi. Između Izrćlaca i Filistejaca bilo je došla do boja. A Izrćlovi ljudi pobjegoše ispred Filistejaca, i padali su mrtvi na gori Gilboi. Filistejci se naguraše za Šaulom i njegovim sinovima. Pritom Filistejci pogubiše Jonatana, Abinadaba, Malki-Šuu, Šaulove sinove. I za Šaula posta boj veoma težak. Napokon ga stigoše strijelci, i strijelci su ga ranili. Tada zapovjedi Šaul momku koji mu je nosio oružje: “Izvadi svoj mač i probodi me, da ne dođu ti pogani i ne narugaju mi se!” Ali ne htjede momak koji mu je nosio oružje jer se bio veoma preplašio. I tako Šaul sam uze mač i baci se na nj. Kad momak koji mu je nosio oružje vidje da umre Šaul, baci se i on na svoj mač i umre. Tako pogibe Šaul sa tri svoja sina. Sva njegova kuća pogibe tako zajedno. A kad Izrćlovi ljudi koji su stanovali u ravnici vidješe da su oni pobjegli i da je poginuo Šaul sa svojim sinovima, ostaviše svoje gradove i nagnuše u bijeg. I dođoše Filistejci i naseliše se u njima. Sutradan dođoše Filistejci kako bi pljačkali pobijene. Kad nađoše Šaula i njegova tri sina gdje leže na gori Gilboi, oplijeniše ga i uzeše sa sobom njegovu glavu i njegovo oružje. Tada poslaše glasnike po filistejskoj zemlji uokolo, da dojave svojim idolima i narodu vijest o pobjedi. Njegovo oružje staviše u hram svojega boga, a glavu mu objesiše na Dagonovu hramu. A kad svi stanovnici Jabeša u Gileadu čuše sve što su Filistejci bili učinili Šaulu, podigoše se svi oboružani i uzeše Šaulovo tijelo i tjelesa njegovih sinova. Donesoše ih u Jabeš, pokopaše njihove kosti pod terebintom u Jabešu, i postili su sedam dana. Tako pogine Šaul zbog prijestupa koje je bio počinio protiv Gospodina, jer nije držao Gospodnje zapovijedi i jer je bio pitao duh mrtvaca, da dobije obavijest, umjesto da upita Gospodina. Zato ga Gospodin ubije i prenese njegovo kraljevstvo na Davida, Jišajeva sina. Svi Izrćlci sabraše se kod Davida u Hebronu i rekoše: “Evo, mi smo od tvojega mesa i od tvoje krvi. Već prije, kad je još Šaul bio kralj, ti si bio onaj koji je Izrćla u boj odvodio i opet kući dovodio. Tebi je Gospodin obećao, Bog tvoj: Ti ćeš pasti moj narod Izrćla, i ti ćeš biti knez nad mojim pukom Izrćlom.” Kad su se tako bile našle kod kralja u Hebronu sve starješine Izrćlaca, sklopi David s njima u Hebronu pred Gospodinom savez. Tada pomazaše Davida za kralja nad Izrćlom, po Gospodnjem naputku što je bio došao preko Samuela. Jednoga dana ode David sa svim Izrćlom u Jeruzalem, to jest Jebus. Tamo su bili Jebusejci, koji su živjeli u onoj zemlji. Stanovnici Jebusa rekoše Davidu: “Ne ćeš ovamo ući.” Ipak David osvoji tvrđavu Sion, to je kasniji Davidov grad. Tada David reče: “Tko prvi nadvlada Jebusejce, bit će vrhovni zapovjednik vojske.” Joab, Sarvijin sin, uziđe prvi i posta vrhovni zapovjednik. David uze stan u tvrđavi. Zato je prozvaše Davidovim gradom. On sazida grad uokolo od Milona do obzida. Joab popravi ostatak grada. Sve je više rasla Davidova moć, jer je Gospodin nad vojskama bio s njim. Ovo su najodličniji Davidovi junaci, koji su vjerno bili uz njega, za njegova kraljevanja nad Izrćlom, i pomogli mu da bude kralj Izrćlu, po Gospodnjem obećanju. Ovo je popis Davidovih junaka: Jašobam, Hakmonijev sin, glavar trojice. On zavitla svoje koplje na tri stotine i pobi ih odjednom. Za njim je od ta tri junaka dolazio Ahošanin Eleazar, Dodonov sin. On je bio s Davidom u Pas Damimu, kad se tamo skupiše Filistejci za boj. Tamo je bio komad zemlje s ječmom. A kad su ljudi bježali od Filistejaca, stadoše oni usred polja, obraniše ga i pobiše Filistejce. Tako im dade Gospodin veliku pobjedu. Jednom siđoše ta tri najodličnija između tridesetorice k stijeni, k Davidu, u pećinu Adulam, kad je četa Filistejaca taborila u Rafaimskoj dolini. David je bio upravo u tvrđavi. A u Betlehemu je onda bila filistejska straža. I kad David zaželi: “Tko bi mi donio vode da pijem iz studenca na vratima Betlehema?”, tada ona tri junaka prodriješe kroz tabor Filistejaca, zahvatiše vode iz studenca na vratima Betlehema i donesoše je Davidu. Ali on je ne htjede piti, nego je prolije Gospodinu u čast i reče: “Ne daj mi, Gospodine, da takvo što učinim! Zar da pijem krv tih ljudi koji prodriješe tamo uz opasnost života? Jer je donesoše ne mareći za svoj život.” Zato je ne htjede piti. To učiniše ta tri junaka. Abišaj, Joabov brat, bio je glavar tridesetorici. On zavitla svoje koplje na tri stotine i pobi ih. Bio je ugledan kod trojice. On se odlikovao među tridesetoricom pa im posta vođa, ali onu trojicu ne stiže. Benaja, Jojadin sin, hrabar čovjek, velik na djelima, iz Kabseela. On pogubi oba Ariela iz Moaba. Također ubije dolje kod jednog studenca lava, kad je bio pao snijeg. On ubije i nekoga Egipćanina, gorostasa visokog pet lakata. Premda je Egipćanin imao u ruci koplje debelo kao vratilo, on iziđe na nj sa štapom, istrže Egipćaninu koplje iz ruke i ubije ga njegovim vlastitim kopljem. To učini Benaja, Jojadin sin. Trojica junaka vrlo su ga cijenila. Bio je slavniji od tridesetorice, ali onu trojicu ne stiže. David ga stavi na čelo tjelesne straže. Hrabri junaci bili su Joabov brat Asahel, Elhanan iz Betlehema, Dodonov sin. Šamot iz Harora, Heles iz Pelona, Ira, Akešov sin iz Tekoe, Abiezer iz Anatota, Sibkaj iz Huša, Ilaj iz Ahoha, Mahraj iz Netofa, Heled iz Netofa, Baanin sin, Itaj, Ribajev sin, iz Gibeata u Benjaminovu plemenu, Benaja iz Piratona, Huraj iz Nahale Gaaša, Abiel iz Arbe, Azmavet iz Bahurima, Eljahba iz Šaalbonija, Hašemovi sinovi iz Gizona, Jonatan, Sagejin sin, iz Harara, Ahjom, Sakarov sin, iz Harara, Elipal, sin Urov, Hefer iz Mekera, Ahija iz Pelona, Hesro iz Karmela, Naaraj, Esbajev sin, Natanov brat Joel, Hagrijev sin Mibhar, Selek, Amonac, Nahraj iz Berota, koji je nosio oružje Joabu, Sarvijinu sinu, Ira, Jitranin, Gareb, Jitranin, Urija, Hetit, Zabad, Ahlajev sin, Adina, Šizin sin, iz Rubenova plemena, poglavar Rubenovaca, i s njim trideset ljudi, Hanan, Maakin sin, i Jošafat Mitnjanin, Uzija iz Aštarota, Šama i Jeiel, sinovi Hotama iz Aroera, Jedićl, Šimrijev sin, i njegov brat Joha, Tišanin, Eliel, Mahavac, Jeribaj i Jošavja, Elnaamovi sinovi, i Jitma, Moabac, Eliel, Obed i Jaasiel Mesobajanin. Oni dođoše k Davidu u Siklag, kad je još bježao ispred Šaula, Kišova sina. I oni su pripadali junacima koji su pomagali u boju, naoružani lukom, uvježbani u bacanju kamenja iz praćke i u desnom i lijevom odapinjanju strijela iz luka. Od Benjaminova plemena, između Šaulovih suplemenika bili su ovi: poglavar, Abiezer i Joaš, Šemajini sinovi iz Gibeona, Jeziel i Pelet, Azmavetovi sinovi, Beraka i Jehu iz Anatota, Išmaja iz Gibeona, junak među tridesetoricom i vođa tridesetorice, Jeremija, Jahaziel, Johanan i Jozabad iz Gaderota, Eluzaj, Jerimot, Bealja, Šemarja i Šefatja iz Harufa, Elkana, Jišija, Azarel, Joezer, Jašobam iz Korehima, Joela i Zebadja, Jerohamovi sinovi iz Gedora. I od plemena Gadova prijeđoše k Davidu u tvrđavu u pustinji hrabri ljudi, uvježbani ratnici, naoružani štitom i kopljem, kojima je lice bilo kao lavovsko, i brzina kao u srne po gorama: prvak je bio Ezer, drugi Obadja, treći Eliab, četvrti Mišmana, peti Jeremija, šesti Ataj, sedmi Eliel, osmi Johanan, deveti Elzabad, deseti Jeremija, jedanćsti Makbanaj. Oni dođoše od Gadovih sinova. Bili su veoma hrabri ratnici. Najmanji bi se ogledao sa stotinom, najvaljaniji s tisućom. Oni su bili ti koji u prvom mjesecu prijeđoše preko Jordana, kad se razlio preko svih svojih obala, i natjeraše u bijeg sve stanovnike u nizinama na istok i na zapad. Dođoše jednom i neki Benjaminovi i Judini sinovi k Davidu u tvrđavu. David iziđe pred njih i reče im ovo: “Ako dolazite k meni u dobroj namjeri, da mi pomognete, ja ću se pošteno združiti s vama. Ako li dolazite da me izdate mojim neprijateljima, premda na mojim rukama nema nepravde, neka vidi Bog naših otaca i neka sudi.” Tada dođe duh na prvaka tridesetorice, na Amasaja. On povika: “Tvoji su, Davide, i s tobom, Jišajev sine! Mir, mir tebi, i mir onima koji ti pomažu! Jer tebi pomaže tvoj Bog.” Tako ih David primi i postavi ih za poglavare nad ratnim četama. I Manašeovi sinovi prijeđoše k Davidu kad je s Filistejcima išao u boj protiv Šaula, ali im nije pomogao jer ga filistejski knezovi vratiše, nakon što su se bili posavjetovali. Govorili su, naime, među sobom: “On bi na račun naših glava mogao prebjeći Šaulu, svom gospodaru.” Kad se je vraćao u Siklag, prijeđoše k njemu od Manašeova plemena Adna, Jozabad, Jedćl, Mikćl, Elihu i Siltaj, tisućnici u Manašeovu plemenu. Oni su pomagali Davidu protiv pljačkaša. Jer su svi bili hrabri ljudi, te postadoše vođe u vojsci. Iz dan u dan dolazili su tako ljudi k Davidu, da stupe u njegovu službu, dok postade velika vojska, kao vojska Božja. Ovo je broj naoružanih jedinica za ratnu službu što dođoše k Davidu u Hebron da prenesu Šaulovo kraljevstvo na nj po Gospodnjoj zapovijedi: Od Judinih sinova, koji su nosili štit i koplje, bilo je šest tisuća i osam stotina naoružanih za ratnu službu;\ od Šimunovih sinova sedam tisuća i sto hrabrih ratnika;\ od Levijevih sinova četiri tisuće i šest stotina;\ s Jojadom, knezom Aronovih sinova, pod kojim je stajalo tri tisuće i sedam stotina ljudi, sa Sadokom, mladim junakom, čija je obitelj postavila dvadeset i dva kneza;\ od Benjaminovih sinova, Šaulovih suplemenika, tri tisuće ljudi; jer ih se dotad većina držala uz Šaulovu kuću;\ od Efrajimovih sinova dvadeset tisuća i osam stotina hrabrih, u svojim obiteljima veoma uglednih ljudi;\ od polovine Manašeova plemena osamnćst tisuća, koji su bili po imenu određeni da dođu, da učine Davida kraljem;\ od Jisakarovih sinova, koji su razumijevali prilike vremena tako da su znali što ima činiti Izrćl, dvjesta stotnika i pod njihovim zapovjedništvom svi njihovi suplemenici;\ od Zebulunovih sinova pedeset tisuća sposobnih za rat, potpuno za rat naoružanih ljudi, da vjerno pomognu;\ od Naftalijeva plemena tisuću poglavara i s njima trideset i sedam tisuća ljudi sa štitom i kopljem;\ od Danova plemena dvadeset i osam tisuća i šest stotina za boj naoružanih ljudi;\ od Ašerova plemena četrdeset tisuća za rat sposobnih, za boj spremnih ljudi;\ od onih s one strane Jordana: od Rubenova, Gadova i od polovine Manašeova plemena sto i dvadeset tisuća ljudi s potpunim ratnim oružjem. Svi ti ratnici dođoše u uređenim redovima, jednodušno u Hebron, da učine Davida kraljem nad svim Izrćlom. I ostali svi Izrćlci bili su složni da Davida učine kraljem. Oni ostadoše tri dana tamo kod Davida, i jeli su i pili. Njihovi zemljaci bili su se pobrinuli za njih. I njihovi zemljaci sve od Jisakara, Zebuluna i Naftalija donijeli su na magarcima, devama, mazgama i volovima živežnih namirnica: brašna, smokava, suhoga grožđa, vina, ulja, volova i ovaca u izobilju. Jer je bila radost u Izrćlu. Tada se posavjetova David s tisućnicima i sa stotnicima i sa svim knezovima. Nato reče David svemu pučkom Izrćlovu zboru: “Ako je vama pravo i ako je volja Gospodina, Boga našega, onda ćemo poslati k svojoj ostaloj braći po svim krajevima Izrćlovim i k svećenicima i levitima u gradovima gdje su njihovi pašnjaci da se nađu kod nas, pa da donesemo k sebi kovčeg svojega Boga. Jer za vladanja Šaulova nismo se brinuli za nj.” Sav zbor izjavi da se s time slaže jer se taj prijedlog svidje svemu narodu. I tako David sabra sav Izrćlov narod, od Šihora na putu u Egipat do ceste u Hamat, da donesu Božji kovčeg iz Kirjat Jearima. Potom ode David sa svim Izrćlom u Baalu, to jest Kirjat Jearim, što pripada Judi, da otamo prenese Božji kovčeg koji nosi ime: “Gospodin koji vlada nad kerubima”. Staviše Božji kovčeg na nova kola i povezoše ga iz Abinadabove kuće. Uza i Ahjo vodili su kola. David i svi Izrćlci plesali su puni revnosti pred Bogom, i pjevale su se pjesme uz pratnju citara, harfa, bubnjeva, zvončića i cimbala. Kad dođoše do Kidonova gumna, pruži Uza svoju ruku da pridrži čvrsto kovčeg, jer volovi potegoše na stranu. Tada se raspali gnjev Gospodnji na Uzu i udari ga ondje, jer je bio rukom posegnuo na kovčeg. On umre ondje pred Bogom. David se vrlo ožalosti što Gospodin ubi Uzu. Zato su ono mjesto prozvali Peres Uza do dana današnjega. Budući da se David u onaj dan uplašio Boga i pomislio: Kako mogu donijeti k sebi kovčeg Božji, nije dao odvesti kovčeg k sebi u Davidov grad, nego ga je sklonio u kuću Obed-Edoma iz Gata. I tako osta Božji kovčeg tri mjeseca u kući Obed-Edoma, kod njegove obitelji. Gospodin blagoslovi kuću Obed-Edomovu i sve njegovo imanje. Hiram, kralj Tira, posla k Davidu poslanike s cedrovim drvima, s kamenarima i drvodjeljama, da mu grade palaču. David spozna da ga je Gospodin potvrdio kao kralja nad Izrćlom. Jer je njegovo ime bilo postalo vrlo ugledno, zbog njegova naroda Izrćla. David uze sebi u Jeruzalemu još daljnje žene, i David rodi još više sinova i kćeri. Ovo su imena sinova što mu se rodiše u Jeruzalemu: Šamua, Šobab, Natan, Salomon, Jibhar, Elišua, Elpalet, Nogah, Nefeg, Jafija, Elišama, Beeljada i Elifelet. Kad Filistejci čuše da je David pomazan za kralja nad svim Izrćlom, iziđoše svi Filistejci da uhvate Davida. čim David to spozna, iziđe pred njih. Filistejci dođoše i raširiše se u refaimskoj ravnici. David upita Boga: “Hoću li izići protiv Filistejaca? Hoćeš li ih dati u moje ruke?” Gospodin mu odgovori: “Iziđi! Dat ću ih u tvoje ruke!” Kad oni odoše u Baal Perasim, pobi ih ondje David. David povika: “Bog moje neprijatelje prodre mojom rukom, kao što prodire voda.” Zato se prozva ono mjesto Baal Perasim. Idole koje ondje ostaviše, David dade spaliti. Kad još jednom dođoše Filistejci i raširiše se po ravnici, upita opet David Boga, i Bog mu odgovori: “Ne idi za njima, nego ih zaobiđi, pa udari na njih od balzamovih stabala! čim čuješ da zašušti među vrhovima balzamovih stabala, tada iziđi i napadni! Jer tada ide pred tobom Bog, da pobije filistejsku vojsku.” David učini tako kako mu je bio zapovjedio Bog. Oni pobiše filistejsku vojsku od Gibeona do Gezera. I raširi se Davidova slava po svim zemljama, i Gospodin strah pred njim proširi svim narodima. Potom David sebi dade sagraditi kuće u Davidovu gradu. I spremi mjesto za kovčeg Božji i razape mu Šator. Tada zapovjedi David da nitko ne smije nositi Božji kovčeg osim levita. Jer je njih izabrao Gospodin da nose Božji kovčeg i da mu uvijek služe. I dozva David sve Izrćlove sinove u Jeruzalem, da prenesu Gospodnji kovčeg na mjesto koje mu je bio spremio. I tako skupi David Aronove potomke i levite: od Kehatovih sinova poglavara Uriela i njegovih sto i dvadeset suplemenika;\ od Merarijevih sinova poglavara Asaju i njegovih dvjesta i dvadeset suplemenika;\ od Geršomovih sinova poglavara Joela i njegovih sto i trideset suplemenika;\ od Elisafanovih potomaka poglavara Šemaju i njegovih dvjesta suplemenika;\ od Hebronovih potomaka poglavara Eliela i njegovih osamdeset suplemenika;\ od Uzielovih potomaka poglavara Aminadaba i njegovih sto i dvanćst suplemenika. Tada dozva David svećenike Sadoka i Ebjatara i levite Uriela, Asaju, Joela, Šemaju, Eliela i Aminadaba i zapovjedi im: “Vi ste obiteljski glavari levita. Posvetite sebe i svoje suplemenike! Vi ćete donijeti kovčeg Gospodina, Boga Izrćlova, na mjesto koje sam mu spremio. Budući da prijašnji put niste bili nazočni, zato nas je udario Gospodin, Bog naš, jer nismo imali dužno štovanje prema njemu.” Tada se posvetiše svećenici i leviti da donesu kovčeg Gospodina, Boga Izrćlova. Onda digoše leviti kovčeg Božji, kao što je bio zapovjedio Mojsije, po Gospodnjoj zapovijedi, polugama na svoja ramena. Potom zapovjedi David levitskim poglavarima da postave svoje suplemenike, pjevače, s njihovim glazbalima, harfama, citrama i cimbalima, da uskliknu radosnim visokim glasom. I postaviše levite sina Joelova, Hemana i od njegovih suplemenika Asafa, Berekjina sina, i od njihovih suplemenika, Merarijevih sinova, Etana, Kušajina sina, s njima njihove drugove drugoga reda: Zahariju, Bena, Jaaziela, Šemiramota, Jehiela, Unija, Eliaba, Benaju, Maaseju, Matitju, Eliflehua, Mikneju, Obed Edoma i Jeiela, vratare. Pjevači Heman, Asaf i Etan trebali su udarati glasno u mjedene cimbale, Zaharija, Uziel, Šemiramot, Jehiel, Uni, Eliab, Maaseja i Benaja u harfe visoko, Matitja, Eliflehu, Mikneja, Obed Edom, Jeiel i Azazja u citre duboko, da vode pjevanje. Kenanija je bio poglavar levita kod prijenosa. On je vodio prijenos, jer se u to razumio. Berekja i Elkana išli su kao vratari pred kovčegom. Svećenici Šebanija, Jošafat, Netanel, Amasaj, Zaharija, Benaja i Eliezer trubili su u trube pred Božjim kovčegom. Tada su dolazili Obed Edom i Jehija kao vratari kod kovčega. I tako je pošao David s Izrćlovim starješinama i tisućnicima, da s velikim veseljem prenesu kovčeg Gospodnjega saveza iz Obed-Edomove kuće. I Bog je bio milostiv levitima, nosiocima kovčega Gospodnjega saveza. Zato oni žrtvovaše sedam volova i sedam ovnova. David je pritom bio ogrnut plaštem od beza, tako i svi leviti koji su nosili kovčeg, i pjevači i Kenanija, poglavar prijenosa i pjevač. David je imao još na sebi laneni oplećak. Tako je sav Izrćl nosio kovčeg Gospodnjega saveza kličući i trubeći u trube i u rogove i udarajući u cimbale, harfe i citre. Tako uđe kovčeg Gospodnjega saveza u Davidov grad. Mikala, Šaulova kći, gledala je s prozora van. Kad vidje kralja Davida kako skače i pleše, prezre ga u svom srcu. Nakon što su bili unijeli kovčeg Božji i namjestili ga u šatoru, što ga je bio David podigao za nj, prinesoše pred Bogom žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Kad David prinese žrtve paljenice i žrtve pričesnice, blagoslovi narod u ime Gospodina i razdijeli svim Izrćlcima, muškarcima i ženama, svakome po jedan kruh, po komad mesa i kolač od grožđa. Potom postavi neke levite da služe kod Gospodnjega kovčega. Oni su morali prinositi Gospodinu, Bogu Izrćlovu, hvalu, čast i slavu: Asaf kao poglavar i Zaharija kao drugi u redu za njim, onda Jeiel, Šemiramot, Jehiel, Matitja, Eliab, Benaja, Obed Edom i Jeiel sa svojim glazbalima, harfama i citrama. Asaf je trebao udarati u cimbale, svećenici Benaja i Jahaziel jednako trubiti u trube pred kovčegom Božjega saveza. Tada prvi put zapovjedi David da Asaf i njegova braća hvale Gospodina: ”Hvalite Gospodina! Zazivajte njegovo ime! Javljajte narodima njegova djela! Pjevajte mu! Svirajte mu! Navješćujte njegova čudesa! Hvalite se njegovim svetim imenom! Neka se veseli srce onih koji traže Gospodina! Tražite Gospodina i njegovu slavu! Tražite vazda njegovo lice! Spominjite se njegovih čudesa, koja je učinio; njegovih znakova, sudova njegovih usta. \ Ti, rode Izrćla, njegova sluge, i vi, sinovi Jakova, njegova odabranika. On, Gospodin, nama je Bog! U sav svijet idu njegovi sudovi. On se spominje vječno svoga saveza i riječi koju je dao za tisuću koljena, saveza što ga je sklopio s Abrahamom, i svoje zakletve Izaku. To je postavio Jakovu za zakon, za vječni savez Izrćlu, govoreći ovako: Dat ću ti Kanaan kao vaše uže baštinstvo! Tada ste još bili maleni brojem, samo vâs malo i u njemu stranci. Još ste išli od naroda do naroda, od jednoga kraljevstva do drugoga. Ali on ne dade da im se naudi. Zbog njih uputi kraljeve: Ne dirajte u moje pomazanike i mojim prorocima ne učinite ništa nažao! Pjevajte tako Gospodinu sve zemlje! Iz dan u dan navješćujte njegovo spasenje! Navješćujte narodima njegovu slavu, i svakome puku njegova čudesa! Jer je velik Gospodin i veoma dostojan hvale, strahovit, iznad svih bogova. Jer su svi bogovi u naroda idoli, a Gospodin je stvorio nebesa, slava je i veličanstvo pred njim, sila i radost u njegovu svetištu. I dajte Gospodinu, plemena naroda, dajte Gospodinu slavu i čast! Dajte Gospodinu slavu njegova imena! Prinosite darove, dolazite pred njegovo lice! Poklonite se Gospodinu u svetome nakitu! Neka strepi pred njim sav svijet! čvrsto stoji sav svijet? ne premješta se nikad. Nebo se veseli, zemlja se raduje. Navijestite narodima: Gospodin je kralj! More buči i što je u njemu, skače polje i što je na njemu. I tada se obraduje šumsko drveće pred Gospodinom, kad on dolazi suditi zemlji. Hvalite Gospodina! Jer je dobar, jer njegova milost traje dovijeka. Ovako govorite: Pomozi nam, Bože našega spasenja! Skupi nas, spasi nas od narodâ! Da mognemo slaviti tvoje sveto ime, da se smijemo hvaliti tvojom slavom. Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izrćlov! Od vijeka do vijeka!” I sav narod reče: “Amen!” i “Hvala neka je Gospodinu!” Tada ostavi ondje pred kovčegom Gospodnjega saveza Asafa i njegove suplemenike, da služe pred Kovčegom bez prestanka, onako kako to bude tražio svaki dan. Obed-Edoma i njegovih šezdeset i osam suplemenika i Obed-Edoma, Jedutunova sina, i Hosu postavi na vratima. Svećenika Sadoka i njegove suplemenike, svećenike, namjesti za Gospodnji stan na visini u Gibeonu. Oni su morali Gospodinu redovito, jutrom i večerom, prinositi žrtve paljenice na žrtveniku za žrtve paljenice, točno onako kako je napisano u Gospodnjem zakonu što ga je dao Izrćlu. S njima su bili Heman i Jedutun, uz ostale koji su bili izabrani i poimence označeni da prinose Gospodinu hvalospjev: Vječno traje njegova milost. Oni, Heman i Jedutun, čuvali su trube i cimbale za glazbenike i glazbala za Božje pjesme. Jedutunovi sinovi obavljali su vratarsku službu. Potom se svi vratiše kući. A David ode kako bi pozdravio svoju obitelj. Kad se David bio uselio u svoju palaču, reče proroku Natanu: “Evo, ja stojim u palači od cedrovine, a kovčeg Gospodnjega saveza stoji pod šatorskim pokrovom.” Natan odgovori Davidu: “Izvedi sve što ti je u srcu! Jer je Gospodin s tobom.” Ali još iste noći dođe riječ Gospodnja Natanu: ”Idi, reci mojemu sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin: Ne ćeš mi ti graditi palaču da u njoj stanujem. Nisam nikada stanovao u palači otkad izvedoh Izrćlove sinove, do dana današnjega. Štoviše, putovao sam od jednoga šatora i stana do drugoga. Jesam li, dok sam sa svim Izrćlom okolo hodio, kome od Izrćlovih sudaca, kojima zapovjedih da pasu moj narod Izrćla, ikada jednu riječ rekao: Zašto mi ne sagradiste palaču od cedrovine? Zato reci sada momu sluzi Davidu: Ovako govori Gospodin nad vojskama: Ja te uzeh s paša, iza stada, da budeš knez mojemu narodu Izrćlu. Bio sam s tobom kod svega što si poduzimao, i uništio sam ispred tebe sve tvoje neprijatelje. Ja ću ti steći ime kakvo imaju samo najveći na zemlji. Ja ću odrediti mjesto svomu narodu Izrćlu i tamo ga posaditi, da mirno stanuje na svom mjestu i da se više ne uznemiruje. Silnici ga ne će više mučiti kao prije, od onoga vremena kad postavih suce nad svojim narodom Izrćlom. Ponizit ću sve tvoje neprijatelje, i javljam da će ti Gospodin sagraditi kuću. Kad se jednom navrše tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, odredit ću tvoje potomstvo, jednoga od tvojih sinova, za tvog nasljednika i njemu ću utvrditi njegovo kraljevstvo. On će mi tada sagraditi kuću, i ja ću učvrstiti njegovo prijestolje za sva vremena. Ja ću mu biti otac, on neka mi bude sin! Nikada mu ne ću uskratiti svoju naklonost, kao što sam je uskratio njegovu prethodniku. Zauvijek ću ga postaviti nad svojom kućom i svojim kraljevstvom, i njegovo prijestolje će tvrdo stajati dovijeka.” Kad je Natan o svim tim riječima i o svoj toj objavi bio govorio s Davidom, ode kralj David, pade pred Gospodinom i pomoli se: “Tko sam ja, Gospodine, Bože moj? Što je moja kuća da si me doveo dovle? I nije ti to još bilo dosta, Bože! Ti si, štoviše, kući svog sluge dao obećanja za daleka vremena. Ti si postupao sa mnom kao s velikim čovjekom, Gospodine, Bože moj! Što će ti još David kazati o slavi kojom si obasuo svog slugu? Ta ti znaš svojega slugu, Gospodine. Zbog svojega sluge i po svojemu srcu učinio si sve ovo veliko i objavio si sve ovo sjajno. Gospodine, tebi nitko nije jednak! Osim tebe nema Boga po svemu što čusmo svojim ušima. Gdje je narod na zemlji kao tvoj Izrćlov narod, radi kojega je Bog došao, da ga iskupi sebi za narod, da pribavi tebi ime velikim i čudesnim djelima i da ispred tvog naroda, što si ga izbavio iz Egipta, protjera druge narode? Ti si sebi odredio svoj narod Izrćla za sva vremena kao narod, i ti si, Gospodine, postao njihov Bog! Pa daj, Gospodine, da se obećanje što si ga dao svom sluzi i njegovoj kući ispuni za sva vremena, i učini što si rekao! Kad se ono ispuni, tvoje će ime biti veliko dovijeka, i govorit će se: Gospodin nad vojskama jest Bog Izrćlov, jest Bog u Izrćlu, i kuća tvojega sluge Davida stajat će pred tobom. Jer ti si, Bože moj, objavio svomu sluzi da ćeš mu sagraditi kuću. Zato se tvoj sluga usudi upraviti ti tu molitvu. Tako, Gospodine, ti si Bog. Jer si svojemu sluzi dao to sjajno obećanje, budi sada voljan i blagoslovi kuću svojega sluge, da postoji pred tobom dovijeka! Jer što ti blagosloviš, Gospodine, blagoslovljeno je dovijeka!” Poslije toga pobijedi David Filistejce i podjarmi ih. I Gat i njegove kćeri uze iz filistejskih ruku. Osim njih pobi Moapce. Tako postadoše Moapci Davidu podložni i morali su mu plaćati danak. David pobijedi i Hadadezera, kralja Sobe, koja leži u smjeru Hamata, kad se on spremio utvrditi svoju vlast na Eufratu. Od njega uze David tisuću kola, sedam tisuća kolskih boraca i dvadeset tisuća pješaka. Sve konje dade David ohromiti; ostavi samo stotinu konja.\ Kad Aramejci od Damaska dođoše u pomoć sopskomu kralju Hadadezeru, pobi David dvadeset i dvije tisuće Aramejaca. Potom postavi David namjesnika u damaščanskom Aramu, i Aramejci postadoše podložni Davidu i obvezani na danak. Tako je pomagao Gospodin Davidu u svemu što bi poduzimao. David zaplijeni zlatne štitove što su ih imale Hadadezerove sluge, i donese ih u Jeruzalem. U Tibhatu i Kuni, Hadadezerovim gradovima, zaplijeni David veoma mnogo mjedi, od čega Salomon dade načiniti mjedeno more, stupove i mjedeno posuđe. Kad Tou, hamatski kralj, dozna da je David pobio svu vojsku sopskoga kralja Hadadezera, posla svojega sina Hadorama kralju Davidu, da ga pozdravi i zaželi mu sreću jer se borio protiv Hadadezera, i pobijedio ga. Hadadezer je, naime, bio ratni protivnik Touov. On sa sobom donese svakakve predmete od srebra, zlata i mjedi. I to posveti kralj David Gospodinu zajedno sa srebrom i zlatom što ga je bio uzeo od svih naroda: od Edomaca, Moabaca, Amonaca, Filistejaca i Amalečana. Abišaj, Sarvijin sin, pobi osamnćst tisuća Edomaca u slanoj dolini. On u Edomu postavi namjesnike, i sav je Edom bio podložan Davidu. Tako je Gospodin pomagao Davidu u svemu što bi poduzimao. David je vladao nad svim Izrćlom i davao svemu naroda pravdu i pravicu. Vrhovni zapovjednik vojske bio je Joab, Sarvijin sin. Pečatnik je bio Jošafat, Ahiludov sin. Svećenici su bili Sadok, Ahitubov sin, i Ebjatar Ahimelekov sin. Šavša je bio državni pisar. Zapovjednik nad Kerećanima i Pelećanima bio je Benaja, Jojadin sin. Davidovi su sinovi bili prvi nakon kralja. Poslije toga umre Nahaš, kralj Amonovih sinova. Njegov sin uziđe umjesto njega na prijestolje. David pomisli: “Imat ću prijateljske odnose s Hanunom, Nahašovim sinom, jer je i njegov otac imao sa mnom dobar dogovor.” I tako posla David poslanike i izrazi mu sućut zbog njegova oca. Kad su Davidovi poslanici bili došli k Hanunu u zemlju Amonovih sinova, da mu izraze sućut, rekoše knezovi Amonaca Hanunu: “Misliš li da David hoće počastiti tvojega oca kad ti šalje poslanike da te utješe? Štoviše, njegovi poslanici dođoše k tebi samo zato da promotre zemlju, da je uhode i onda opustoše.” Tada je Hanun dao Davidove poslanike uhvatiti, obrijati ih i odsjeći im haljine na pola, sve do bokova. Tako ih otpremi. Kad javiše Davidu za te ljude, posla im ususret glasnike, jer su ljudi bili teško osramoćeni. Kralj im poruči: “Ostanite u Jerihonu dok vam opet naraste brada; onda dođite kući!” \ Kad Amonovi sinovi uvidješe da su se zamjerili Davidu, poslaše Hanun i Amonovi sinovi tisuću talenata srebra, da unajme kola i kolske borce od Aramejaca u Mezopotamiji i od Aramejaca u Maaki i Sobu. Oni unajmiše trideset i dvije tisuće kola, također i kralja od Maake s njegovom vojskom. Oni dođoše i utaboriše se pred Medebom. I Amonovi se sinovi skupiše iz svojih gradova i iziđoše u boj. čim je to David saznao, poslao je Joaba sa svom vojskom, same hrabre ratnike. Amonovi sinovi iziđoše i postaviše se pred gradom u bojni red. Kraljevi koji su bili došli, zauzeše mjesto za sebe u polju. Kad Joab vidje da mu prijeti napad sprijeda i straga, izabra sebi najodabranije Izrćlce i postavi se prema Aramejcima. Ostatak vojske preda svojemu bratu Abišaju da se postave prema Amonovim sinovima. On reče: “Ako Aramejci budu jači od mene, moraš mi doći u pomoć. Ako li sinovi Amonovi budu jači od tebe, ja ću tebi doći u pomoć. Samo budi hrabar! Borimo se za svoj narod i za gradove svog Boga. Gospodin neka učini što mu se čini dobro!” I kad Joab s četama kojima je zapovijedao iziđe kako bi udario na Aramejce, oni pobjegoše ispred njega. A čim Amonovi sinovi vidješe da su Aramejci nagnuli u bijeg, dadoše se i oni u bijeg ispred njegova brata Abišaja i povukoše se u grad. Nato se Joab vrati kući u Jeruzalem. Kad Aramejci vidješe da su ih Izrćlci nadvladali, poslaše poslanike, pa dovedoše Aramejce preko rijeke. Šofak, Hadadezerov vojskovođa, bio je vrhovni zapovjednik. Kada to javiše Davidu, podiže on sve Izrćlce, prijeđe preko Jordana, pođe protiv njih i postavi se prema njima. I kad se David bio postavio prema Aramejcima za boj, oni zaratiše s njim. Ali su Aramejci morali nagnuti u bijeg ispred Izrćlaca. David uništi sedam tisuća aramejskih kolskih boraca i četrdeset tisuća pješaka. Pogubi i vojskovođu Šofaka. Kad vidješe Hadadezerovi podanici da su ih Izrćlci razbili, sklopiše mir s Davidom i pokoriše mu se. A Aramejci su se čuvali kako ubuduće ne bi pomagali Amonovim sinovima. Sljedeće godine, u vrijeme kad kraljevi obično idu u rat, povede Joab vojsku u boj i opustoši zemlju Amonovih sinova. Tada ode i opkoli Rabu, a David ostade u Jeruzalemu. Kad je Joab bio osvojio i razorio Rabu, uze David njihovu kralju s glave krunu. Imala je, prema procjeni, vrijednost od jednog talenta u zlatu i u dragom kamenju koje je bilo u njoj, i pristajala je Davidovoj glavi. On odnese iz grada vrlo bogat plijen. Narod koji je stanovao u njemu dade odvesti, staviti ga da radi s pilama, željeznim pijucima i sjekirama. Tako isto učini David sa svim ostalim gradovima Amonovih sinova. Tada se David sa svom vojskom vrati u Jeruzalem. Potom u Gezeru opet dođe do boja s Filistejcima. Pritom Hušanin Sibkaj ubije Sipaja, koji je pripadao rodu divova. Tako su oni bili pokoreni. Kad onda opet dođe do boja s Filistejcima, ubije Elhanan, Jairov sin, Lahmija, brata Golijatova iz Gata, kojemu je koplje bilo kao vratilo. Opet onda dođe do boja kod Gata. Ondje je bio jedan čovjek, gorostas, koji je imao šest prstiju na rukama i šest prstiju na nogama, ukupno dvadeset i četiri. I on je pripadao rodu divova. Kad je on pogrdio Izrćlce, ubije ga Jonatan, sin Šimeja, Davidova brata. Ta su trojica potjecala od roda divova u Gatu i padoše od Davidove ruke i ruke njegovih ratnika. Sotona ustane protiv Izrćlaca i nagovori Davida da izbroji Izrćla. I tako David zapovjedi Joabu i vojskovođama: “Idite, izbrojite Izrćlove sinove od Beer Šebe do Dana, pa mi javite, da znam njihov broj!” Ali Joab odvrati: “Gospodin neka bi dao da tvoj narod bude još sto puta brojniji nego što je sada! A oni su svi, moj gospodaru i kralju, podložni tebi, mom gospodaru. Zašto moj gospodar takvo što hoće? Zašto da bude okrivljen Izrćl takvim grijehom?” Ali kraljeva zapovijed prisili Joaba. I tako se Joab podiže na put i obiđe cijeli Izrćl. Kad se Joab bio opet vratio u Jeruzalem, priopći Davidu broj popisanoga naroda, a bilo je svega Izrćlova naroda milijun i sto tisuća ljudi teško naoružanih, a Judina naroda četiri stotine i sedamdeset tisuća ljudi teško naoružanih. Levijeva i Benjaminova plemena nije bio s njima izbrojio, jer je Jaobu bila neprihvatljiva kraljeva zapovijed. Kako to nije bilo milo Bogu, udari on Izrćla. David se je bio, doduše, pomolio Bogu: “Teško sam se ogriješio jer to učinih. Ali oduzmi svom sluzi njegovu krivnju; jer sam bio posve zaslijepljen!”\ A Gospodin je bio zapovjedio Gadu, Davidovu vidovnjaku: ”Idi i kaži Davidu: Ovako govori Gospodin: Troje ti predlažem; izaberi sebi jedno od toga da učinim!” \ Gad pođe k Davidu i navijesti mu: “Ovako govori Gospodin: Biraj sebi: Ili tri godine gladi ili tri mjeseca bijega pred svojim neprijateljima i da te stigne mač tvojih neprijatelja, ili tri dana Gospodnjeg mača, kuge u zemlji i da anđeo Gospodnji ubija po svim Izrćlovim krajevima. Sad promisli što ću odgovoriti onome koji me je poslao!” David odgovori Gadu: “U muci sam. Radije ću pasti u Gospodnje ruke, jer je njegovo milosrđe veliko. A u ljudske ruke ne bih htio pasti.” Tako pusti Gospodin kugu na Izrćla, te pomre sedamdeset tisuća ljudi. Bog posla anđela u Jeruzalem, da ga uništi. Kad je on ubijao u njemu, pogleda Gospodin na nj, i sažali se zbog zla. Zato zapovjedi anđelu koji je ubijao: “Dosta je. Povuci svoju ruku!” Anđeo je Gospodnji upravo stajao kod gumna Jebusejca Ornana. Kad David podiže svoje oči, vidje Gospodnjega anđela gdje stoji između zemlje i neba, u ruci mu goli mač koji je bio ispružen protiv Jeruzalema. Tada padoše David i starješine ničice na svoje lice, odjeveni u kostrijet, i David se pomoli Bogu: “Ja sam zapovjedio brojenje naroda. Ja sam sagriješio i učinio zlo. A ove ovce, što su učinile? Pa okreni, Gospodine, Bože moj, svoju ruku na mene i na moju obitelj, ali ne na svoj narod ovim pomorom!” Tada anđeo Gospodnji zapovjedi Gadu da kaže Davidu neka iziđe gore da napravi žrtvenik Gospodinu, na gumnu Jebusejca Ornana. David iziđe na zapovijed Gadovu, koju mu je on bio upravio u ime Gospodnje. I Ornan, kad se bio okrenuo, vidje anđela. I on se sakrije, on i njegova četiri sina. Ornan je upravo vršio pšenicu. David pođe dakle k Ornanu. Kad je Ornan pogledao i vidio kralja, iziđe iz gumna i pokloni se pred Davidom licem do zemlje. David reče Ornanu: “Daj mi to gumno da na njemu napravim Gospodinu žrtvenik! Daj mi ga za novac koliko vrijedi, da se pomor ukloni od naroda!” Ornan odgovori Davidu: “Uzmi ga sebi! Moj gospodar i kralj neka čini što mu je drago! Evo, dajem ti i volove za žrtve paljenice i vršeće saonice za drva, i pšenicu za prinos. Sve ti to darujem.” A kralj David odvrati Ornanu: “Ne! Ja ću to samo kupiti za novac, koliko vrijedi. Jer ne ću ono što je tvoje prinijeti Gospodinu, niti ću prinijeti poklonjene žrtve paljenice.” I David dade Ornanu za ono mjesto šest stotina šekela zlata. David tamo napravi Gospodinu žrtvenik i prinese žrtve paljenice i žrtve pričesnice. Kad je prizvao Gospodina, odgovori mu on ognjem koji spusti s neba na žrtvenik za žrtve paljenice. A anđelu Gospodin zapovjedi da stavi opet svoj mač u korice. Kad je onda David vidio da ga je Gospodin uslišio na gumnu Jebusejca Ornana, prinese ondje žrtve. Gospodnji šator, što ga je Mojsije bio napravio u pustinji, i žrtvenik za žrtve paljenice bili su u ono vrijeme na uzvisini u Gibeonu. A David se ne usudi više ići tamo, k njemu, da bi častio Boga, jer se bio uplašio mača Gospodnjega anđela. I tako David odredi: “Ovo ovdje neka bude kuća Boga, Gospodina, i ovdje neka stoji Izrćlov žrtvenik za žrtve paljenice.” Potom David zapovjedi da se skupe stranci u Izrćlovoj zemlji i odredi kamenare za gradnju Božjega hrama koji će klesati kamen. I pripravi David mnogo željeza za klinove na krilima vrata i za sastavke, također isto toliko mjedi, da se nije moglo mjeriti, isto tako cedrova drveta bez broja jer su Sidonci i Tirci dovozili Davidu mnogo cedrova drva. David je, naime, u sebi mislio: “Moj sin Salomon je mlad i nježan; a hram koji treba podići Gospodinu mora biti vrlo velik, za slavu i čast po svim zemljama. Zato ću mu već sada pripraviti što treba.” I tako pripravi David još prije svoje smrti veliku količinu građe. \ Nato dozva svoga sina Salomona i zapovjedi mu da sagradi hram Gospodinu, Bogu Izrćlovu. David reče Salomonu: “Sine moj, ja sam bio naumio sagraditi hram imenu Gospodina, svog Boga. Ali mi dođe riječ Gospodnja: Mnogo si krvi prolio i velike si ratove vodio. Ne smiješ ti sagraditi Hrama mojemu imenu. Jer si mnogo krvi prolio na zemlji preda mnom. Ali eto, sin ti se rodio. On će biti čovjek mira, i ja ću mu pribaviti mir od svih njegovih okolnih neprijatelja. Njegovo je ime Salomon. Mir i pokoj dat ću Izrćlu u njegove dane. On će sagraditi Hram mom imenu. On će mi biti sin, a ja ću mu biti otac. Njegovo kraljevsko prijestolje utvrdit ću dovijeka nad Izrćlom. I sada, sine moj, neka bude Gospodin s tobom, da uspiješ sagraditi Hram Gospodina, tvog Boga, kao što ti je obećao! I neka ti Gospodin, kad te postavi nad Izrćlom, dade razum i mudrost, da se pridržavaš Zakona Gospodina, svojega Boga! Tada ćeš u tome uspjeti ako budeš brižno držao zapovijedi i propise što ih je Gospodin dao Izrćlcima preko Mojsija. Budi srčan i jak! Ne boj se i ne plaši se! Evo, u svoj svojoj nevolji pripremio sam za Gospodnji Hram sto tisuća talenata zlata i milijun talenata srebra, osim toga mjedi i željeza što se ne može izmjeriti jer ga toliko ima. I za drvo i kamen pobrinuo sam se, a ti ćeš pridodati još više. A imaš i mnogo radnika, kamenara, zidara i drvodjelja, onda ljudi vještih svakome poslu u zlatu, srebru, mjedi i željezu bez broja. Prihvati se posla! Gospodin neka je s tobom!” Tada dade David svim Izrćlovim knezovima naputak da pomažu njegovu sinu Salomonu: ”Nije li bio s vama Gospodin, Bog vaš, i nije li vam dao mir odasvud. On je dao u moje ruke prijašnje stanovnike ove zemlje. Sad je zemlja pokorena Gospodinu i njegovu narodu. Pa upravite sad srce i pamet tome da vjerno služite Gospodinu, svojemu Bogu! Pođite na posao i sagradite svetište Boga, Gospodina, da se može unijeti Gospodnji kovčeg i sveto Božje posuđe u Hram koji će biti sagrađen Gospodnjemu imenu!” Kad je David bio star i sit života, postavi svojega sina Salomona za kralja nad Izrćlom. Usto sabra sve Izrćlove knezove, svećenike i levite. Kad su bili izbrojeni leviti od trideset godina naviše, bilo ih je na broj, s glave na glavu, trideset i osam tisuća ljudi. David odredi: “Od tih dvadeset i četiri tisuće će služiti u Gospodnjem Hramu. Šest tisuća bit će upravitelji i suci, četiri tisuće vratari, i četiri tisuće hvalit će Gospodina uz glazbala što ih dadoh izraditi za slavu.” Tada ih David razdijeli u redove po Levijevim sinovima: Geršonu, Kehatu i Merariju. Geršonovim sinovima pripadali su Ladan i Šimej. Ladanovi sinovi bili su knez Jehiel i Zetam i Joel, ukupno trojica. Šimejevi sinovi bili su Šelomit, Haziel i Haram, ukupno trojica. To su bili obiteljski poglavari Ladanovaca. Daljnji Šimejevi sinovi bili su Jahat, Zina, Jeuš i Berija. To su bili Šimejevi sinovi, ukupno četvorica. Jahat je bio poglavar, Ziza drugi. Jeuš i Berija nisu imali mnogo djece. Zato su činili samo jednu obitelj i jedan red. Kehatovi sinovi bili su Amram, Jishar, Hebron i Uziel, ukupno četvorica. Amramovi sinovi bili su Aron i Mojsije. Aron je bio odvojen i sa svojim sinovima zauvijek posvećen za Svetinju nad svetinjama, da vječno pred Gospodinom prinose kâd, da mu služe i da u njegovo ime blagoslivljaju. A Mojsije je bio čovjek Božji. Njegovi su sinovi bili ubrojeni u Levijevo pleme. Mojsijevi su sinovi bili Geršom i Eliezer. Geršomov je sin bio Šebuel, poglavar. Eliezerov sin bio je Rehabja, poglavar. Drugih sinova Eliezer nije imao. Ali se Rehabjini sinovi veoma umnožiše. Jisharov sin bio je Šelomit, poglavar. Hebronovi sinovi bili su Jerija, poglavar, Amarja drugi, Jahaziel treći, Jekamam četvrti. Uzielovi sinovi bili su Mika, poglavar, Ješija drugi. Merarijevi sinovi bili su Mahli i Muši. Mahlijevi sinovi bili su Eleazar i Kiš. Eleazar umre, a ne ostavi iza sebe sinova; imao je samo kćeri.\ Mušijevi sinovi bili su Mahli, Eder i Jerimot, ukupno trojica. To su bili, poredani po svojim obiteljima, leviti, obiteljski poglavari, koji su bili izbrojeni po broju imena s glave na glavu, koji su bili zaposleni kod službe u Hramu Gospodnjem, od dvadeset godina naviše. Jer David pomisli: “Gospodin, Bog Izrćlov, dade mir svom narodu. Sad će stanovati za sva vremena u Jeruzalemu.” Pa tako i leviti nisu više trebali nositi sveti Šator i sve za njegovu službu potrebno posuđe. Jer po posljednjim Davidovim zapovijedima bili su leviti izbrojeni od dvadeset godina naviše. Njihova je redovita dužnost bila da pomažu Aronovim potomcima kod službe u Gospodnjem Hramu kao nadzornici nad predvorjima i ćelijama, i da održavaju čistima sve svete stvari i da rade oko službe u Božjem Hramu. Osim toga vodili su brigu za postavljene kruhove i za brašno za prinose i za beskvasne kolače, za tavice i za sve što se prži, i za sve utege i mjere. I morali su svako jutro pristupiti kako bi obavili molitve hvale i zahvale u čast Gospodinu, i tako navečer. I morali su služiti kad se god prinose žrtve paljenice Gospodinu, u subote, mjesece mlađake i blagdane, u određenom broju, po redoslijedu, uvijek pred Gospodinom. Tako su trebali obavljati službu u Šatoru Saveza i službu u Svetinji i službu kako bi pomogli Aronovim potomcima, svojim suplemenicima, kod njihova posla u Gospodnjem Hramu. I Aronovi potomci imali su svoje redove. Aronovi sinovi bili su Nadab, Abihu, Eleazar i Itamar. Nadab i Abihu umriješe prije svojega oca, a ne ostaviše iza sebe sinova. Zato su imali svećeničku službu samo Eleazar i Itamar. David ih razdijeli: Sadoka od Eleazarovih potomaka i Ahimeleka od Itamarovih potomaka po redoslijedu u njihovoj službi. A jer se ustanovilo da su Eleazarovi potomci brojili više obiteljskih poglavara od Itamarovih potomaka, razdijeliše ih tako da je na Eleazarove potomke došlo šesnćst, a na Itamarove potomke osam obiteljskih poglavara. A razdijeliše ih ždrijebom, i jedne i druge. Jer je bilo knezova Svetinje i Božjih knezova i među Eleazarovim potomcima i među Itamarovim potomcima. Šemaja, Netanelov sin, pisar među levitima, popisa ih u nazočnosti kralja i knezova, i svećenika Sadoka i Ahimeleka, Ebjatarova sina, i obiteljskih poglavara, svećenika i levitâ. Po jedna obitelj bila je izabrana za Eleazara i po jedna za Itamara. Prvi ždrijeb pade na Jojariba, drugi na Jedaju, treći na Harima, četvrti na Seorima, peti na Malkiju, šesti na Mijamina, sedmi na Hakosa, osmi na Abiju, deveti na Ješuu, deseti na Šekaniju, jedanćsti na Elijašiba, dvanćsti na Jakima, trinćsti na Hupu, četrnćsti na Ješebaba, petnćsti na Bilgu, šesnćsti na Imera, sedamnćsti na Hezira, osamnćsti na Hapisesa, devetnćsti na Petahju, dvadeseti na Ezekiela, dvadeset prvi na Jakina, dvadeset drugi na Gamula, dvadeset treći na Delaju, dvadeset četvrti na Maazju. To je njihov red za njihovu službu, kojim bi ulazili u Gospodnji Hram po izdanoj odredbi njihova oca Arona, kako mu je bio zapovjedio Gospodin, Bog Izrćlov. A što se tiče ostalih Levijevih potomaka, od Amramovih potomaka potjecali su Šubćl, od Šubćlovih potomaka Jehdeja, od Rehabjevih potomaka poglavar Jišija, od Jisharovaca Šelomot, od potomaka Šelomotovih Jahat. Jerijini potomci bili su Jeriau, drugi Amarja, treći Jahaziel, četvrti Jekaman. Uzielovi potomci bili su Mika, od Mikinih potomaka Šamir. Mikin brat bio je Jišija; od Jišijinih potomaka Zaharija.\ Merarijevi potomci bili su Mahli i Muši, potomci njegova sina Jaazije. Merarijevci od njegova sina Jaazije bili su Šoham, Zakur i Ibri. Od Mahlija potjecao je Eleazar. On nije imao sinova. Od Kiša potjecao je Kišov potomak Jerahmeel. Mušijevi potomci bili su Mahli, Eder i Jerimot. To su bili Levijevi potomci po svojim obiteljima. I oni baciše ždrijeb kao njihovi suplemenici, Aronovi potomci, u nazočnosti kralja Davida, Sadoka i Ahimeleka i obiteljskih poglavara svećenika i levita, i to obiteljski poglavari kao i njihovi mlađi suplemenici. Zatim David odvoji, u društvu sa zapovjednicima vojske, od Asafovih, Hemanovih i Jedutunovih sinova one koji će se baviti svetom glazbom uz citre, harfe i cimbale. Evo popisa onih kojima je bila povjerena ta služba. Od Asafovih sinova: Zakur, Josip, Netanija i Asarela, sinovi Asafovi, da pomažu Asafu kojemu je, po kraljevoj zapovijedi, bila povjerena sveta glazba. Od Jedutuna: Jedutunovi sinovi Gedalija, Sori, Ješaja, Hašabja, Matitja i Šimej, ukupno šestorica, da pomažu svojemu ocu Jedutunu kojemu je bilo povjereno udaranje uz citre u slavu Gospodinu. Od Hemana: Hemanovi sinovi Bukija, Matanija, Uziel, Šebuel, Jerimot, Hananija, Hanani, Eliata, Gidalti, Romamti-Ezer, Jošbekaša, Maloti, Hotir, Mahaziot. Svi su oni bili sinovi Hemana, kraljeva vidovnjaka u božanskim stvarima. Da uzvisi njegovu moć, bio je Bog Hemanu dao četrnćst sinova i tri kćeri. Ovi su svi bili, po kraljevoj odredbi, zaposleni službom u Božjem Hramu, da pomažu svojim ocima Asafu, Jedutunu i Hemanu kod pjevanja u Gospodnjem Hramu uz cimbale, harfe i citre. Bilo ih je na broj dvjesta i osamdeset i osam zajedno s njihovim drugovima koji su bili u Gospodnjim pjesmama dobro izvježbani i vješti. I kad, da odrede red u službi, baciše ždrijeb, mlađi kao i stariji, učitelji zajedno s učenicima, pade od Asafa prvi ždrijeb na Josipa, drugi na Gedaliju s njegovom braćom i sinovima, ukupno njih dvanćst;\ treći na Zakura s njegovim sinovima i braćom, ukupno dvanćst;\ četvrti na Jisrija s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ peti na Netaniju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ šesti na Bukiju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ sedmi na Isarelu s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ osmi na Ješaja s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ deveti na Mataniju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ deseti na Šimeja s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ jedanćsti na Azarela s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvanćsti na Hašabju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ trinćsti na Šubćla s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ četrnćsti na Matitju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ petnćsti na Jeremota s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ šesnćsti na Hananiju s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ sedamnćsti na Jošbekaša s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ osamnćsti na Hananija s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ devetnćsti na Malotija s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvadeseti na Elijatu s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvadeset prvi na Hotira s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvadeset drugi na Gidaltija s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvadeset treći na Mahaziota s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst;\ dvadeset četvrti na Romamti-Ezera s njegovim sinovima i braćom, zajedno njih dvanćst. Redovi vratara bili su: od Korahovih sinova bio je Mešelemja, Korahov sin, od Asafovih sinova Mešelemjini sinovi bili su Zaharija, prvorođenac, Jedićl drugi, Zebadja treći, Jatniel četvrti, Elam peti, Johanan šesti, Elijoenaj sedmi. Obed-Edemovi sinovi bili su Šemaja, prvorođenac, Jozabad drugi, Joah treći, Sakar četvrti, Netanel peti, Amiel šesti, Jisakar sedmi, Peuletaj osmi. Tako ga je bio blagoslovio Bog. I njegovu sinu Šemaji bili su se rodili sinovi, koji postaše obiteljski poglavari, jer su bili valjani ljudi. Šemajini sinovi bili su Otni, Rafćl, Obed, Elzabad i njegova braća, valjani ljudi, Elihu i Semakja. Oni su svi bili Obed-Edomovi potomci, oni i njihovi sinovi i braća, valjani ljudi, sposobni za službu, njih šezdeset i dvojica od Obed-Edoma. I Mešelemja je imao sinove i braću, valjane ljude, zajedno njih osamnćst. Hosini sinovi, koji su pripadali Merarijevim potomcima, bili su: Šimri, poglavar? premda nije bio prvorođenac? njegov otac ga je bio postavio za poglavara, Hilkija drugi, Tebalija treći, Zaharija četvrti. Svih Hosinih sinova i braće bilo je trinćst. Redovima vratarâ, i to obiteljskim poglavarima, pripadoše kao i njihovim suplemenicima poslovi u službi Gospodnjega Hrama. Kad po obiteljima, za mlađe kao i za starije, baciše ždrijeb za pojedina vrata, pade ždrijeb za istočnu stranu na Šelemju. I za njegova sina Zahariju, mudroga savjetnika, baciše ždrijeb, i njegov ždrijeb pade na sjevernu stranu, za Obed-Edoma na južnu stranu i za njegove sinove na riznicu;\ za Šufima i Hosu na zapadnu stranu kod vrata Šaleket na cesti koja se penje, jednu stražu uz drugu. Na istočnoj strani bilo je šest levita, na sjevernoj strani svaki dan četiri, na južnoj strani svaki dan četiri, kod riznice po dva, kod prigrade na zapadnoj strani četiri: za cestu i dvije za prigradu. To su bili redovi vratara među potomcima Korahovih i Merarijevih sinova. Njihovi suplemenici, leviti, imali su nadzor nad blagom Božjega Hrama i nad blagom od svetih darova. Ladanovi potomci, to jest potomci Geršonovih sinova, koji potječu od Ladana, obiteljski poglavari Ladana, Geršonova sina, Jehiela, Jehielijevi potomci, Zetam i njegov brat Joel, vodili su brigu o blagu u Gospodnjem Hramu. Što se tiče Amramovih, Jisharovih, Hebronovih i Uzielovih sinova, to je bio Šebuel, potomak Geršoma, Mojsijeva sina, vrhovni nadzornik nad blagom. Što se tiče njegovih suplemenika od Eliezera, to je bio njegov sin Rehabja, pa njegov sin Izaija, pa njegov sin Joram, pa njegov sin Zikri, pa njegov sin Šelomit. Taj Šelomit i njegova braća vodili su nadzor nad svim blagom od svetih darova, koje su bili posvetili kralj David i obiteljski poglavari, i tisućnici, i stotnici, i vojskovođe. Oni su ih bili posvetili od ratnoga plijena za Gospodnji Hram. I sve što su bili posvetili vidjelac Samuel i Šaul, Kišev sin, i Abner, Nerov sin, i Joab, Sarvijin sin, i sve drugo posvećeno bilo je pod nadzorom Šelomita i njegove braće. Od Jisharovih sinova bili su Kenanija i njegovi sinovi namješteni kao upravitelji i suci za vanjske poslove u Izrćlu. Od Hebronovih sinova Hašabja i njegovi suplemenici, valjani ljudi, tisuću i sedam stotina na broj, bili su postavljeni nad upravom Izrćla zapadno od Jordana za sve Gospodnje poslove i za kraljevu službu. Hebronovim sinovima pripadao je Jerija, poglavar rodova i obitelji Hebronovih sinova. U četrdesetoj godini Davidova vladanja potražiše ih, i nađe se među njima u Jazeru u Gileadu valjanih ljudi. Njegovu braću, valjane ljude, dvije tisuće i sedam stotina obiteljskih poglavara, postavi kralj David nad Rubenovim sinovima, Gadovim sinovima i polovinom Manašeova plemena za sve Božje i kraljeve poslove. Ovo je popis izrćlskih obiteljskih poglavara, i tisućnikâ, i stotnikâ, i činovnikâ koji su služili kralju u svim poslovima redova, koji su dolazili i odlazili od mjeseca do mjeseca, svakoga mjeseca u godini. Svaki je red brojio dvadeset i četiri tisuće momaka. Nad prvim redom u prvom mjesecu bio je Jašobam, Zabdielov sin. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. On je pripadao Peresovim potomcima i bio je poglavar svih vojskovođa u prvom mjesecu. Nad redom drugoga mjeseca bio je Dodaj, Ahošanin, i to nad svojim redom i nad redom kneza Mikelota. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Vođa treće vojske za treći mjesec bio je poglavar Benaja, sin svećenika Jojade. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Taj Benaja je bio junak među tridesetoricom i nad tridesetoricom. Na čelu njegova reda bio je njegov sin Amizabad. četvrti za četvrti mjesec bio je Joabov brat Asahel, i za njim njegov sin Zebadja. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Peti za peti mjesec bio je knez Šamhut, Jizrahanin. U njegovu je redu bilo dvadeset i četiri tisuće momaka. Šesti za šesti mjesec bio je Ira, Ikešov sin, iz Tekoe. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Sedmi za sedmi mjesec bio je Heles, Pelonjanin, od Efrajimovaca. U njegovu je redu bilo dvadeset i četiri tisuće momaka. Osmi za osmi mjesec bio je Hušaćanin Sibkaj, od Zarhijeva roda. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Deveti za deveti mjesec bio je Abiezer iz Anatota, od Benjaminovih sinova. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Deseti za deseti mjesec bio je Mahraj iz Netofe, od Zarhijevih sinova. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Jedanćsti za jedanćsti mjesec bio je Benaja iz Piratona, od Efrajimovih sinova. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Dvanćsti za dvanćsti mjesec bili su Heldaj iz Netofe, Otnielovac. U njegovu redu bilo je dvadeset i četiri tisuće momaka. Knezovi izrćlskih plemena bili su ovi: kod Rubenovaca knez Eliezer, Zikrijev sin; kod Šimunovaca Šefatja, Maakin sin;\ kod Levijevaca Hašabja, Kemuelov sin; kod Aronovih potomaka Sadok;\ kod Judejaca, Elihu, Davidov brat; kod Jisakarovaca Omri, Mihćlov sin;\ kod Zebulunovaca Jišmaja, Obadjin sin, kod Naftalijevaca Jerimot, Azrielov sin;\ kod Efrajimovaca Hošea, Azazjin sin;\ kod polovine Manašeova plemena u Gileadu Jido, Zaharijin sin; kod Benjaminovaca Jaasiel, Abnerov sin;\ kod Danovaca Azarel, Jerohamov sin.? To su bili knezovi izrćlskih plemena. David nije uzeo broj onih koji su imali manje od dvadeset godina, jer je Gospodin bio obećao da će umnožiti Izrćla kao zvijezde na nebu. Joab, Sarvijin sin, bio je počeo popis naroda, ali ga nije dovršio jer je na Izrćla bio došao Božji gnjev. Zato taj broj nije bio unesen u knjigu povijesti kralja Davida. Nad kraljevim blagom vodio je nadzor Azmavet, Adielov sin, a nad posjedima po zemlji, po gradovima, selima i kulama, Jonatan, sin Uzijin. Nad ratarima koji su obrađivali zemlju vodio je nadzor Ezri, sin Kelubov;\ nad vinogradima Šimej, Ramaćanin; nad posuđem u pivnicama Zabdi, Šifmejac;\ nad maslinicima i smokvicima u Šefeli Baal-Hanan, Gederac; nad posudama za ulje Joaš;\ nad govedima koja su pasla u šaronskoj ravnici Šitraj, Šaronac; nad govedima u dolinama Šafat Edlajev sin.\ Nad devama Obil, Jišmćlac; nad magarcima Jehdeja, Meronoćanin;\ nad ovcama Jaziz, Hagrijac. Svi su oni bili upravitelji imutka koji je posjedovao kralj David. Jonatan, Davidov stric, mudar i vješt čovjek, bio je savjetnik. Jehiel, Hakmonijev sin, bio je odgojitelj kraljevih sinova. Ahitofel je bio kraljevski savjetnik, i Hušaj, Arkijac, kraljev prijatelj. Poslije Ahitofela bio je Jojada, Benajin sin, i Ebjatar. Joab je bio kraljev vojskovođa. David sabra u Jeruzalemu sve odlične Izrćlce, naime plemenske knezove, poglavare redova koji su bili u kraljevoj službi, tisućnike i stotnike, upravitelje svega imanja i stada kralja i njegovih sinova i dvorane, junake i sve valjane ratnike. Tada se diže kralj sa svojega sjedala i reče: “čujte me, braćo moja i narode moj! Ja sam bio sam naumio sagraditi dom za kovčeg Gospodnjega saveza i za podnožje nogama Boga našega. Ja sam obavio i pripreme za gradnju. Ali mi Bog reče: Ne ćeš ti graditi kuće mojemu imenu; jer si ratnik i krv si prolijevao.\ Mene je Gospodin, Bog Izrćlov, bio izabrao od sve kuće mog oca, da budem kralj nad Izrćlom dovijeka. Jer Judu izabra za kneza i u Judinu plemenu kuću mog oca i smatrao je za dobro da između sinova mojega oca učini mene kraljem nad svim Izrćlom. A između svih mojih sinova? jer Gospodin mi dade mnogo sinova? izabra mojega sina Salomona, da zasjedne na prijestolje Gospodnjega kraljevstva, nad Izrćlom. On mi reče: Tvoj sin Salomon sagradit će moju kuću i moje trijemove. Jer njega izabrah sebi za sina. Njemu ću biti otac. Zauvijek ću podići njegovo kraljevstvo, ako ovako kao danas bude izvršavao moje zapovijedi i zakone. I sada vas opominjem pred očima svega Izrćla, pred Gospodnjom općinom i pred Bogom koji nas čuje: Držite brižno sve zapovijedi Gospodina, Boga svojega, da ostanete u posjedu ove lijepe zemlje i da je ostavite u baštinu svojim potomcima za sva vremena! A ti, sine moj Salomone, drži se s Bogom svojega oca i služi mu dragovoljno cijelim srcem i dušom, jer Gospodin ispituje sva srca i zna svaku pomisao i želju. Ako ga potražiš, on će dati da ga nađeš.. Ako li ga ostaviš, odbacit će te zauvijek. Pa vidi sada da te je Gospodin izabrao da mu sagradiš kuću za svetinju. Pođi na posao odvažno!” Potom preda David svojemu sinu Salomonu nacrt trijema i njegovih prostorija, od riznica, gornjih soba i unutarnjih prostorija, i od prostora za pomirilište, tako i nacrt svega što je bio smislio: sliku trijemova u Gospodnjem Hramu i ćelija uokolo, sliku riznica Božje kuće i riznica za svete darove, zatim nacrt za svećeničke i levitske redove i za poslužne poslove u Gospodnjem Hramu i za sve posuđe za službu u Gospodnjem Hramu. Zlata mu preda toliko koliko je trebalo za svaku pojedinu posudu u službi Božjoj, tako isto srebra za sve srebrno posuđe, zatim koliko mu je trebalo novaca za zlatne svijećnjake i za njihove zlatne žiške, po njihovoj težini; isto tako koliko mu je trebalo srebra: a za razne srebrne svijećnjake i žiške prema njihovoj težini i potrebi;\ zatim koliko mu je trebalo zlata za stolove postavljenih kruhova, za svaki pojedini stol, i srebro za srebrne stolove, čistoga zlata za vilice, škropionice i kotliće, za razne zlatne vrčeve, po njihovoj težini, i za razne srebrne vrčeve, po njihovoj težini, zatim čistoga zlata za kadioni žrtvenik, po težini. I sliku kola mu preda, naime kola zlatnih keruba, koji raširenim krilima prekrivaju kovčeg Gospodnjega saveza. ”O svemu tome,” reče David, “o svim radovima za izvedbu te građevine, poučio me je Gospodin pismom iz svoje ruke.” Tada reče David svojemu sinu Salomonu: “Pođi na posao odvažno i smjelo! Ne boj se i ne plaši se! Jer Bog, Gospodin, moj Bog, bit će s tobom. On te ne će ostaviti dok se ne dovrše svi radovi za službu u Gospodnjem Hramu. Već su spremni svećenički i levitski redovi za svu službu u Božjem Hramu. Imaš uza se za svaki posao ljude koji su voljni i vješti svakoj službi. I knezovi i sav narod stoje ti uvijek na službu.” Potom reče kralj David svoj općini: “Moj sin Salomon, jedini kojega je Bog izabrao, još je mlad i nježan, a djelo je veliko. Jer nije za čovjeka određen ovaj dvor, nego za Boga, Gospodina. I ja svom svojom snagom pripravih za Hram Boga svojega zlata za zlatne posude, srebra za srebrne, mjedi za mjedene, željezo za željezne i drva za drvene, kamena oniksova i crnosjajna i šarolika kamenja za okvire i drugoga dragog kamenja svake vrste i mramora u izobilju. I još iz ljubavi prema Hramu mojega Boga dat ću ono što imam u vlastitom posjedu zlata i srebra, osim svega onoga što sam već pripremio za svetu kuću: tri tisuće zlatnih talenata od ofirskoga zlata i sedam tisuća talenata čistoga srebra, da se time oblože zidovi hramskih prostorija i za zlatno i srebrno posuđe svake vrste, i za sve radove umjetničkih ruku. Tko je još spreman da koji dar daruje za Gospodina?” Tada darovaše dragovoljno obiteljski poglavari, knezovi plemena Izrćlovih, tisućnici i stotnici, i činovnici u kraljevoj službi. Oni dadoše za gradnju Božjega Hrama pet tisuća talenata zlata, deset tisuća darika, deset tisuća talenata srebra, osamnćst tisuća talenata mjedi i sto tisuća talenata željeza. Tko je imao dragoga kamenja predade ga za blago Gospodnjega hrama Geršonovcu Jehielu. Narod se radovao dragovoljnim darovima jer su pobožnim srcem dragovoljno prinosili Gospodinu svoje darove. I kralj se David veoma radovao. I blagoslovio je David Gospodina pred svom općinom. David je molio: “Blagoslovljen neka si, Gospodine, Bože oca Izrćla, odvijeka dovijeka! Tvoja je, Gospodine, veličina, moć, slava, hvala i visost. Jer tvoje je sve na nebu i na zemlji. Tvoje je, Gospodine, gospodstvo i ti se uzdižeš kao Gospodin iznad svega. Bogatstvo i čast dolaze od tebe, i ti si vladar nad svim. U tvojoj je ruci snaga i moć, i u tvojoj je vlasti da učiniš velikim i moćnim koga god hoćeš. I zahvaljujemo ti, Bože naš, i častimo tvoje slavno ime. A tko sam ja, što je narod moj da smo mogli u takvoj množini prinijeti svoje darove? Ne, od tebe dolazi sve, i iz tvoje ruke darovasmo tebi. Ta mi smo samo tuđi i gosti pred tobom, kao svi naši oci. Kao sjena su dani našega života na zemlji i bez nadanja. Gospodine, Bože naš, sve ovo blago što ga pripremismo da ti sagradimo kuću za tvoje sveto ime, dolazi iz tvoje ruke, i sve je to tvoje. Ali ja znam, Bože moj, da ti ispituješ srca i da voliš iskrenost. I tako ja sve ovo darovah, iskrenim srcem, i s radošću vidjeh kako ti je ovaj tvoj narod darivao darove. Gospodine, Bože naših otaca: Abrahama, Izaka i Izrćla, zadrži uvijek u srcu naroda svojega takvo mišljenje i takvu volju, i upravljaj njihovo srce k sebi! Podaj mojemu sinu Salomonu poslušno srce, da drži tvoje zapovijedi, tvoje propise i naputke, i da čini sve to i sagradi sjajnu kuću koju sam pripremio!” Tada reče David svoj općini: “Blagoslivljajte Gospodina, svog Boga!” I sva je općina blagoslivljala Gospodina, Boga svojih otaca! Oni se nakloniše i baciše se ničice pred Gospodinom i pred kraljem. Zaklaše Gospodinu žrtve i drugo jutro prinesoše Gospodinu žrtve paljenice: tisuću junaca, tisuću ovnova, tisuću janjaca s njihovim naljevima, osim toga mnogo žrtava klanica za sav Izrćlov narod. Jeli su i pili su u onaj dan pred Gospodinom u velikoj radosti. Tada učiniše Salomona, Davidova sina, po drugi put kraljem i pomazaše ga Gospodinu za kneza, a Sadoka za svećenika. Tako je sjedio Salomon kao kralj na Gospodnjem prijestolju umjesto svojega oca Davida, i imao je sreću. Sav ga je Izrćl slušao. Svi knezovi i junaci, i svi sinovi kralja Davida, podvrgoše se kralju Salomonu. Gospodin dade te Salomon postigne vrlo visok ugled kod svega Izrćla i podijeli mu tako sjajno kraljevanje kakvo to nije imao prije njega nijedan kralj nad Izrćlom. David, Jišajev sin, vladao je nad svim Izrćlom. A vremena u kojem je bio kralj nad Izrćlom bilo je četrdeset godina. U Hebronu je vladao sedam godina, u Jeruzalemu trideset i tri godine. On umre u visokoj starosti, bogat danima života, imovinom i čašću. Njegov sin Salomon postade kralj umjesto njega. Povijest kralja Davida, prijašnja i kasnija, zapisana je u povijesti vidovnjaka Samuela i u povijesti proroka Natana, i u povijesti vidioca Gada, sa svim njegovim kraljevanjem, pobjedama i događajima koji prođoše preko njega i Izrćla, i preko svih drugih zemaljskih kraljeva. Kad se Salomon, Davidov sin, bio učvrstio u svojoj vlasti? Gospodin, njegov Bog, bio je s njim i učinio ga veoma moćnim? tada dozva Salomon k sebi sav narod Izrćlov s tisućnicima i stotnicima, sa sucima i svim knezovima svega Izrćla, s obiteljskim poglavarima. U pratnji sve narodne općine ode Salomon na uzvisinu u Gibeonu. Tamo se, naime, nalazio šator Božjega saveza koji je Mojsije, Gospodnji sluga, bio napravio u pustinji. A Božji kovčeg bio je David prenio iz Kirjat Jearima na mjesto koje mu je bio pripremio. U Jeruzalemu mu je, naime, bio dao razapeti šator. Mjedeni žrtvenik, koji je bio izradio Besalel, Urijev sin, Hurov unuk, bio je ondje pred svetim Gospodnjim stanom. Salomon mu se tamo pokloni s narodom. Tada žrtvova Salomon ondje, na mjedenom žrtveniku koji je bio pred Gospodinom i pripadao šatoru Gospodnjega saveza, i prinese na njemu tisuću žrtava paljenica. Noću se potom javi Bog Salomonu i reče mu: “Traži, što da ti dam.” Salomon odgovori Bogu: “Ti si mojemu ocu Davidu iskazivao veliku naklonost i mene si postavio za kralja umjesto njega. Neka bi se sad ipak, Gospodine i Bože, ispunilo tvoje obećanje, što si ga dao mojemu ocu Davidu! Ti si me učinio kraljem nad narodom koji je mnogobrojan kao prah na zemlji. Zato mi daj mudrost i dobrohotnost, da vodim taj narod! Jer tko bi inače mogao vladati ovim tvojim mnogobrojnim narodom?” Bog odgovori Salomonu: “Zato što si to zatražio, a nisi molio bogatstva, blaga i slave, niti smrti svojih neprijatelja, niti duga života, nego si sebi zaprosio mudrost i dobrohotnost, da vladaš mojim narodom nad kojim te postavih kao kralja, neka ti se udijeli ta mudrost i dobrohotnost! A dat ću ti i bogatstva, blaga i slave kakve prije tebe nije imao nijedan kralj, niti će poslije tebe imati.” Nato se Salomon vrati s uzvisine u Gibeonu, od zavjetnoga šatora u Jeruzalem i vladao je tamo nad Izrćlom. Salomon nakupi sebi i mnogobrojna kola i kolske borce, pa je imao tisuću i četiri stotine kola i dvanćst tisuća kolskih boraca. Njih smjesti u kolskim gradovima i u svojoj blizini u Jeruzalemu. Kralj dotjera dotle da je u Jeruzalemu bilo srebra i zlata tako mnogo kao kamenja, i cedara tako mnogo kao dudova koji rastu u Šefeli. Konje koje je Salomon imao uvozio je iz Egipta i Koe. Kraljevi trgovci dovodili su ih iz Koe za plaću, tako da su jedna kola prilikom izvoza iz Egipta stajala po šest stotina šekela srebra, a konj po sto i pedeset. Njihovim su ih posredovanjem dobivali svi hetitski i aramejski kraljevi. Salomon je bio izdao zapovijed da se sagradi Hram Gospodnjemu imenu i kraljevska palača njemu samomu. I odbroji Salomon sedamdeset tisuća nosača i osamdeset tisuća koji će tesati u gori, i tri tisuće i šest stotina nadzornika nad njima. Nato Salomon poruči tirskome kralju Hiramu: “Ti si mojemu ocu Davidu iskazao dobrotu te mu poslao cedrova drveta pa je mogao sebi za stan sagraditi palaču. Ja namjeravam sagraditi Hram imenu Gospodina, svoga Boga, i posvetiti mu ga, da se kadi pred njim mirisnim kadom, da se redovito postavljaju hljebovi, i da se svakog jutra i večeri, u subote, mjesece mlađake i blagdane Gospodina, našega Boga, prinose žrtve paljenice, kako je to propis u Izrćlu za vječna vremena. Hram koji ću graditi mora biti velik, jer je Bog naš veći od svih bogova. Ali tko može njemu sagraditi kuću kad ga nebo i najviše nebo ne može obuhvatiti? Tko sam ja da bih mu mogao sagraditi Hram? Ipak, samo da se žrtva pred njim spali. Pa pošalji mi sad čovjeka koji zna izrađivati u zlatu, srebru, mjedi, željezu, crvenom grimizu, karmezinu i modrom grimizu. On mora biti vješt i u izradi rezbarije s umjetnicima koje imam kod sebe u Judeji i u Jeruzalemu i koje je već namjestio moj otac David. Pošalji mi i cedrova drveta, čempresa i sandalovine s Libanona! Jer znam da tvoji ljudi znaju sjeći drva na Libanonu. Moje će sluge raditi zajedno s tvojima. Mora mi se, naime, pripremiti veoma mnogo drva, jer kuća koju ću graditi mora biti izvanredno velika. Evo, radnicima koji će sjeći drva, tvojim ljudima, za hranu ću dati dvadeset tisuća kora pšenice, dvadeset tisuća kora ječma, dvadeset tisuća bata vina i dvadeset tisuća bata ulja.” Hiram, tirski kralj, posla Salomonu ovaj pismeni odgovor: “Zato što Gospodin ljubi svoj narod, postavi te kraljem nad njim.” I Hiram je nastavio: “Neka je blagoslovljen Gospodin, Bog Izrćlov, koji je stvorio nebo i zemlju, što je dao kralju Davidu sina puna mudrosti, razboritosti i dobrohotnosti, koji će graditi Hram Gospodinu i sebi kraljevsku palaču! Šaljem ti dakle čovjeka mudra, vješta u umjetnosti, majstora Hurama Abija, sina neke Danovke. Njegov je otac bio Tirac. On se razumije u radove u zlatu, srebru, mjedi, željezu, kamenu, drvetu, crvenom i modrom grimizu, bezu i karmezinu. On može urezati rezbariju svake vrste i izvesti svaki umjetnički rad koji mu se zada, u društvu s tvojim umjetnicima i s umjetnicima mojega Gospodara, tvojega oca Davida. Neka dakle moj Gospodar posije pšenicu, ječam, ulje i vino za svoje sluge, kao što je obećao! A mi ćemo nasjeći drva na Libanonu koliko trebaš, i dovesti ih splavima na moru u Jafu. Ti ih onda daj odnijeti u Jeruzalem.” Tada Salomon podiže sve strance u Izrćlu na temelju brojenja što ga je bio poduzeo njegov otac David. Bilo ih je sto i pedeset i tri tisuće i šest stotina. Od njih odredi sedamdeset tisuća za nosače, osamdeset tisuća za tesače u planini i tri tisuće i šest stotina za nadzornike koji će ljude dizati na rad. Nato poče Salomon graditi Gospodnji Hram u Jeruzalemu na brdu Moriji, koje je već bio izabrao njegov otac David, na mjestu koje je za to bio odredio David, na gumnu Jebusejca Ornana. Drugoga dana drugoga mjeseca četvrte godine svoga vladanja poče graditi. Salomon postavi ove mjere za temelj kod gradnje Božjega Hrama: dužina je bila šezdeset lakata po staroj mjeri, i širina dvadeset lakata. Trijem pred širinom glavnoga prostora Hrama bio je dvadeset lakata dug i sto dvadeset lakata visok. Dade mu unutrašnjost prevući čistim zlatom. Veliki prostor obloži čempresovim daskama, prevuče ga čistim zlatom i odozgo napravi palme i cvjetne lance. I obloži Hram kako bi ga nakitio dragim kamenjem. Zlato je bilo iz Parvajima. Tako prevuče zlatom Hram, grede, pragove, zidove i vrata, i dade na zidovima urezati kerubine. Tada dade napraviti prostor za Svetinju nad svetinjama. Dužina je bila prema širini Hrama dvadeset lakata, isto tako širina dvadeset lakata. Prevuče ga čistim zlatom u vrijednosti od šest stotina talenata. Vrijednost klina bila je pedeset šekela zlata. I gornje sobe prevuče zlatom. U unutrašnjosti Svetinje nad svetinjama dade izraditi dva kerubina i prevuče ih zlatom. Krila kerubina bila su duga dvadeset lakata. Pet lakata dugo krilo jednoga kerubina doticalo je zid Hrama, i drugo, isto tako pet lakata dugo, dopiralo je krilo drugoga kerubina. Tako je isto jedno krilo drugoga kerubina, dugo pet lakata, dopiralo do zida i drugo, pet lakata dugo, do krila prvoga kerubina. Krila tih kerubina bila su raširena dvadeset lakata. Oni su stajali uspravno na nogama, i lice im je bilo okrenuto prema glavnome prostoru. Zavjesu pred njima dao je izraditi od modroga i crvenoga grimiza, od karmezina i beza i po njoj izvesti kerubine. Pred Hramom dade napraviti dva stupa, trideset i pet lakata duga. Oglavlje odozgo na njima imalo je pet lakata. Tada dade napraviti cvjetne lance kao u Hramu i staviti ih odozgo na stupove; i dade napraviti sto šipaka i objesiti ih na lance.\ Stupove dade postaviti pred Hramom, jedan s desne strane, a drugi s lijeve. Desni nazva Jahin, a lijevi Boaz. Onda napravi žrtvenik od mjedi, dvadeset lakata dug, dvadeset širok i deset visok. Tada postavi mjedeno more, deset lakata bilo mu je od jednoga kraja do drugoga, uokolo okruglo i pet lakata visoko. Trebao je konac dug trideset lakata da bi ga se moglo obuhvati. Ispod kraja bilo je volovskim likovima? po deset na lakat? posve opkoljeno. Oni su okruživali more uokolo u dva reda. Stajalo je na dvanćst volova. Tri su bila okrenuta prema sjeveru, tri na zapad, tri na jug i tri na istok. More je stajalo odozgo nad njima. Zadnja je strana svih volova bila okrenuta prema unutrašnjosti. Debljina mu je bila jedan dlan. Kraj mu je bio nalik na ljiljan kao kraj čaše. Primalo je dvije tisuće bata. Dalje dade napraviti deset umivaonika. Pet ih stavi s desne strane, a pet s lijeve za pranje. U njima se pralo i ono što bi se prinosilo kao žrtva paljenica. Svećenicima je služilo more za pranje. I napravi deset zlatnih svijećnjaka po propisima koji su vrijedili za njih, i postavi ih u Hram, pet s desne strane, a pet s lijeve. Dalje napravi deset stolova i namjesti ih u Hramu, pet s desne strane, a pet s lijeve. I napravi stotinu zdjelica od zlata. Onda dade napraviti svećenički trijem, veliki trijem i vrata za veliki trijem i prevuče vrata mjeđu. More namjesti na južnoj strani, na jugoistok. Zatim Huram izradi lonce, lopate i zdjelice. Tako Huram dovrši radove koje je morao obaviti za kralja Salomona, za kuću Božju: Dva stupa i dva oglavlja okrugla odozgo na stupovima, obje pletenice, da pokrivaju dva oglavlja navrh stupova;\ četiri stotine mogranja za obje pletenice; dva reda mogranja za svaku pletenicu, da prekriju dva oglavlja navrh stupova;\ tako i deset podnožja i deset umivaonika na podnožjima;\ zatim more i pod njim dvanćst volova. I lonce, lopate i vilice i sve potrebno za njih napravi majstor Huram kralju Salomonu za Gospodnji Hram od uglađene mjedi. Kralj ih dade saliti u jordanskoj ravnici, u zemlji ilovači, između Sukota i Serede. Salomon dade napraviti posuđa vrlo mnogo. Težina mjedi nije bila utvrđena. Onda dade Salomon napraviti sve posuđe koje se upotrebljavalo u Božjem Hramu: zlatni žrtvenik, stolove za postavljene kruhove, svijećnjake sa žišcima od čistoga zlata, što su se, po propisu, morali upaliti pred Svetinjom nad svetinjama. Zlatne cvjetove, svjetiljke i usekače, i to od čistoga zlata, noževe, škropionice, žarače i kadionice od čistoga zlata. I unutarnja dvokrilna vrata Hrama na ulazu u Svetinju nad svetinjama, i dvokrilna vrata Hrama na ulazu u glavni prostor bila su od zlata. Kad su bili završeni svi radovi koje je kralj Salomon dao izvesti za Gospodnji Hram, dade on unijeti i posvećene darove svojega oca Davida. Srebro i zlato i posude stavi u riznicu Božjega Hrama. Tada sabra Salomon Izrćlove starješine i sve plemenske glavare, knezove izrćlskih rodova, u Jeruzalem, da se prenese kovčeg Gospodnjega saveza iz Davidova grada, to jest Siona. I tako se sabraše kod kralja svi Izrćlovi ljudi na blagdan koji pada u sedmom mjesecu. Kad su se bile sastale sve Izrćlove starješine, podigoše leviti kovčeg i prenesoše kovčeg, Šator svjedočanstva i sve sveto posuđe koje je bilo u Šatoru. Prenesoše ga svećenici i leviti. Pritom žrtvova kralj Salomon i sva Izrćlova općina, što se bila našla kod njega, pred kovčegom toliko ovaca i goveda da ih se zbog njihova mnoštva nije moglo izbrojiti niti proračunati. Tada unesoše svećenici kovčeg Gospodnjega saveza na njegovo mjesto u zadnji prostor Hrama, u Svetinji nad svetinjama, pod krila kerubina. Kerubini su, naime, držali krila raširena nad mjestom gdje je stajao kovčeg. Tako pokriše kerubini kovčeg i njegove poluge odozgo. Poluge su bile tako duge da su se krajevi poluga od kovčega vidjeli u Svetištu pred zadnjim prostorom. Ali se dalje vani nisu vidjeli. Ostadoše ondje do dana današnjega. U kovčegu su bile samo dvije kamene ploče što ih je bio u nj stavio Mojsije na Horebu, kad Gospodin sklopi savez s Izrćlcima, nakon što iziđoše iz egipatske zemlje. I ostaviše svi svećenici Svetište. Svi svećenici koji se nađoše bili su se naime posvetili bez obzira na redove. Svi levitski pjevači, Asaf, Heman, Jedutun uz svoje sinove i drugove stajali su odjeveni u bez s cimbalima, harfama i citrama istočno od žrtvenika i s njima sto i dvadeset svećenika koji su trubili u trube. Trubači i pjevači morali su u isto vrijeme i jednim glasom početi slaviti Gospodina i hvaliti ga. I čim odjeknuše trube i cimbali, i ostala glazbala, i hvalospjev Gospodinu: “Jer je dobrostiv, i vječno traje milost njegova”, tada se napuni Hram, Gospodnja kuća, oblakom. Svećenici nisu mogli zbog oblaka pristupiti da bi izvršili svoju službu. Jer slava Gospodnja napuni Božju kuću. Tada reče Salomon: “Gospodin je rekao da će stanovati u mraku. I ja sagradih tebi kuću za stan, mjesto da u njemu stanuješ na vječna vremena.” Tada se okrenu kralj i blagoslovi svu narodnu općinu Izrćlaca, a sva je općina Izrćlovih sinova stajala. On reče: “Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog Izrćlov, koji je eto zaista ispunio obećanje što ga je svojim ustima dao mojemu ocu Davidu kad je rekao: Od vremena kad sam izveo iz Egipta svoj narod Izrćla, ne izabrah grada ni iz kojega Izrćlova plemena da se tamo sagradi Hram, u kojemu bi stanovalo moje ime. I nikoga ne izabrah da bi vladao nad mojim narodom Izrćlom. Sada sam odabrao Jeruzalem da u njemu prebiva moje ime, a Davida da ga postavim za vladara svome narodu Izrćlu. I bio je, doduše, naumio moj otac David sagraditi Hram imenu Gospodina, Boga Izrćlova. Ali Gospodin reče mojemu ocu Davidu: Dobro si učinio što si naumio sagraditi Hram mom imenu. Ali ne ćeš ti sagraditi taj Hram, nego tvoj sin koji će ti se roditi; on će sagraditi Hram mom imenu.\ I eto, Gospodin ispuni obećanje što ga je dao: ja stupih na mjesto svojega oca Davida i sjedoh na Izrćlovo prijestolje kako to obeća Gospodin, i sagradih Hram imenu Gospodina, Boga Izrćlova. Namjestih tamo kovčeg u kojem je Gospodnji savez, što ga je sklopio s Izrćlovim sinovima.” Potom stupi Salomon pred svom Izrćlovom općinom pred Gospodnji žrtvenik i raširi svoje ruke. Salomon je, naime, bio dao napraviti podnožje od mjedi i stavio ga nasred hramskoga trijema, pet lakata dugo, pet široko i tri visoko. I stade na nj i klekne na koljena pred svom Izrćlovom općinom, raširi svoje ruke prema nebu i pomoli se: “Gospodine, Bože Izrćlov! Nijedan bog gore u nebu i dolje na zemlji nije ti jednak: čuvaš savez i milost svojim slugama, koji hode pred tobom čitavim srcem. Ti si svojemu sluzi, mojemu ocu Davidu, ispunio što si mu bio obećao. Što si izrekao svojim ustima, to si ispunio djelom, kako dokazuje ovaj dan. A sada, Gospodine, Bože Izrćlov, drži svojem sluzi, mojemu ocu Davidu, i obećanje što si mu ga dao kad si rekao: Koliko je do mene ne će ti nikada nestati čovjeka koji bi sjedio na Izrćlovu prijestolju! Samo tvoji potomci moraju svoje ponašanje učiniti takvim da bude po mojemu zakonu, kao što si ti hodio preda mnom. Sada dakle, Gospodine, Bože Izrćlov, daj da se obistini tvoje obećanje, što si ga dao svojemu sluzi Davidu! A hoće li doista Bog stanovati na zemlji među ljudima? Eto, nebo i najviša nebesa ne mogu te obuhvatiti? koliko manje ova kuća koju sagradih. Ali obazri se na molitvu svog sluge i na njegov vapaj, Gospodine, Bože moj: čuj zaziv i molitvu koju ti upravlja tvoj sluga! Daj da tvoje oči budu otvorene nad ovom kućom danju i noću, nad mjestom za koje si obećao: Moje će ime tamo stanovati! čuj molitvu koju će na ovom mjestu obavljati tvoj sluga! čuj vapaj svojega sluge i svojega naroda Izrćla kada se god mole na ovom mjestu. Usliši ga na mjestu gdje sjediš na prijestolju, u nebu, usliši ga i oprosti! Ako se netko ogriješi o svojega bližnjega i njemu se naloži zakletva kojom se treba zakleti, i on se pokaže sa zakletvom pred tvojim žrtvenikom u ovoj kući, onda ti čuj u nebu i zahvati i pribavi pravicu svojim slugama. Krivca osudi vraćajući njegova djela na njegovu glavu, a nedužnoga oslobodi postupajući s njim po njegovoj nedužnosti! Ako tvoj narod Izrćl potuče neprijatelj, jer se narod ogriješio o tebe, ali se opet obrati k tebi i slavi tvoje ime, i u ovoj se kući moli, i vapi k tebi, onda ti čuj to u nebu, oprosti grijehe svojemu narodu Izrćlu i dovedi ih natrag u zemlju koju si dao njihovim ocima. Ako se zatvorilo nebo, tako da ne pada dažd jer su se ogriješili o tebe, i oni se mole na ovom mjestu, i slave tvoje ime, i obrate se od svojih grijeha, jer si ih ponizio, onda ti čuj to u nebu, oprosti grijehe svojim slugama i svojemu narodu Izrćlu, upravi ih na pravi put, kojim trebaju ići, i pusti dažd na svoju zemlju, koju si dao svojemu narodu u baštinu! Ako nastane glad u zemlji, ako zavlada kuga, suša i rđa, skakavci i gusjenice, ako je neprijatelj pritisne u kojem od njezinih mjesta, ako je pohodi bilo kakvo zlo ili bolest: svaku molitvu, svaki vapaj, što tada bilo koji pojedinac ili sav tvoj narod Izrćl izgovori, ako svatko osjeća bol u svojem srcu i raširi ruke prema ovoj kući, onda ti to čuj u nebu na mjestu gdje sjediš na prijestolju, i oprosti, i podaj svakome po svemu njegovu životu, jer ti znaš njegovo srce! Jer ti jedini prozireš srce sve djece čovječje, da te se uvijek boje i hode tvojim putovima, dokle god žive u zemlji koju si dao našim ocima. Ali i stranca koji ne pripada tvojemu narodu Izrćlu, nego iz daleke zemlje dođe zbog tvojega svetog imena i zbog tvoje jake ruke i tvoje mišice podignute; kad on dakle dođe i pomoli se u ovoj kući,\ onda ga ti čuj u nebu na mjestu gdje sjediš na prijestolju, i učini sve za što te zaziva stranac, da svi narodi na zemlji upoznaju tvoje ime, da te štuju kao tvoj narod Izrćl i da doznaju da je ovaj Hram, što su ti ga sagradili, prozvan po tvojem imenu! Ako tvoj narod iziđe na vojsku protiv svojih neprijatelja putem kojim ga pošalješ, i pomoli se tebi prema ovome gradu koji si izabrao, prema Hramu koji sam sagradio tvojemu imenu, onda ti čuj u nebu njegovu molitvu i njegov vapaj i daj mu pobjedu. Ako su se ogriješili o tebe? jer nema čovjeka koji ne griješi? i ti se razljutiš na njih i predaš ih neprijatelju, tako da ih njihovi tlačitelji zarobe i odvedu u neprijateljsku zemlju, daleko ili blizu, i ako se tad oni dozovu u zemlji u kojoj su zarobljeni, obrate se i zavape k tebi u zemlji svoga sužanjstva i priznaju: Sagriješismo i zlo učinismo, bezbožni smo bili: ako se, dakle, svim srcem i svom dušom obrate k tebi u zemlji svojih neprijatelja, koji ih odvedoše, i pomole se prema zemlji koju si dao njihovim ocima, prema gradu koji si izabrao, i prema Hramu koji sam sagradio tvom imenu, onda ti usliši njihovu molitvu i njihov vapaj u nebu na mjestu gdje sjediš na prijestolju, i pribavi im pravicu! Oprosti tada svojemu narodu što je sagriješio protiv tebe! Tako, Bože moj, neka budu tvoje oči otvorene i tvoje uši prignute na molitvu na ovom mjestu! I tako, Gospodine, Bože moj, podigni se prema svom počivalištu, ti sâm i tvoj silni kovčeg! Neka su tvoji svećenici, Gospodine, Bože moj, odjeveni u spasenje, i tvoji pobožnici neka se obraduju u sreći! Gospodine, Bože moj, ne odbaci svog pomazanika! Spomeni se onih milosti što si ih obećao svojemu sluzi Davidu.” Kad Salomon završi molitvu, siđe oganj s neba i spali žrtvu paljenicu i žrtve klanice, i Gospodnja slava napuni Hram. Svećenici nisu više mogli stupiti u Gospodnji Hram, jer je Gospodnja slava napunila Gospodnji Hram. Kad svi Izrćlovi sinovi vidješe kako oganj i Gospodnja slava siđoše na Hram, prignuše se licem k zemlji na pločnik, pokloniše se Gospodinu i slaviše: “On je dobrostiv i vječno traje njegova milost.” Tada prinesoše kralj i sav narod žrtve klanice pred Gospodinom, i to kao žrtvu klanicu žrtvova kralj Salomon dvadeset i dvije tisuće volova i sto i dvadeset tisuća ovaca. Tako posvetiše Božji Hram kralj i sav narod. Svećenici su stajali na svojim mjestima, tako isto leviti s Gospodnjim glazbalima, što ih je bio dao napraviti kralj David, da pjevaju Gospodinu hvalospjev: “Vječno traje njegova dobrota”. I kad mu je David dao pjevati hvalu njihovom službom, a svećenici trubili u trube pred njima, sav je Izrćl stajao. I srednji dio trijema pred Gospodnjim Hramom posveti Salomon, jer tamo prinese žrtve paljenice i pretilinu od žrtava pričesnica. Na mjedeni žrtvenik, što ga je bio dao napraviti Salomon, nisu mogle stati žrtve paljenice i prinosi, i pretilina. Tako tada proslavi Salomon blagdan sedam dana i sav Izrćl s njim, velik zbor od ulaska u Hamat do egipatskoga potoka. Osmoga dana održaše svečanu skupštinu; jer su posvetu žrtvenika bili obavljali sedam dana. Blagdan je bio trajao sedam dana.\ Dvadeset trećega dana sedmoga mjeseca otpusti on narod njihovim kućama; a bili su radosni i dobre volje zbog svega dobra što ga je bio Gospodin iskazao Davidu, Salomonu i svojemu narodu Izrćlu. \ Kad je Salomon bio dovršio Gospodnji Hram i kraljevsku palaču, i priveo sve kraju što je htio izvesti u Gospodnjem Hramu i u svojoj palači, javi se Gospodin noću Salomonu i reče mu: “Uslišio sam tvoju molitvu i izabrao sam to mjesto da mi bude mjesto za žrtve. Ako zatvorim nebo, tako da ne pada dažd, ili ako pošaljem skakavce da opustoše zemlju, ili ako pustim kugu među svoj narod, i tada se moj narod, koji je nazvan po mojemu imenu, ponizi i pomoli se, i potraži moje ime, i vrati se od svojih zlih putova, onda ću ih ja uslišiti u nebu, oprostit ću im njihove grijehe i spasit ću njihovu zemlju. Moje oči bit će sad otvorene i moje uši pripazit će na molitvu na tom mjestu. Izabrao sam, eto, taj Hram i posvetio ga. Zato će moje ime ondje uvijek prebivati i moje oči i srce vazda će tu boraviti. I ako ti uziđeš preda mnom onako kako je išao tvoj otac David, tako da činiš sve što sam ti zapovjedio, i držiš moje uredbe i propise, tada ću prijestolje tvog kraljevstva utvrditi, kao što sam obećao tvojemu ocu Davidu kad sam rekao: Nikada ti ne će nestati čovjeka koji vlada nad Izrćlom. Ali ako se vi odvratite od mene i ne zadržite moje zapovijedi i uredbe, na koje sam vas obvezao, i počnete služiti drugim bogovima i njima se klanjati, tada ću istrijebiti Izrćla iz zemlje koju sam im dao, i Hram koji sam posvetio svom imenu odbacit ću od svojega lica, i učinit ću od njega ruglo i podsmijeh kod svih naroda. I ovaj Hram koliko god bio uzvišen, tko god prođe pokraj njega, prestravit će se. I kad zapitaju: Zašto je Gospodin takvo što učinio ovoj zemlji i ovome Hramu, odgovorit će se: oni su ostavili Gospodina, Boga svojih otaca, koji ih je izveo iz Egipta, i okrenuli se tuđim bogovima, njima se klanjali i služili im. Zato je on pustio na njih svu tu nesreću.” Kad prođe dvadeset godina za vrijeme kojih Salomon sagradi Gospodnji Hram i svoju vlastitu palaču, utvrdi Salomon gradove što ih je bio ustupio Hiram Salomonu, i naseli u njima Izrćlove sinove. Tada ode Salomon protiv Hamat-Sobe i osvoji je. Utvrdi i Tadmor u pustinji i sve gradove za spremišta koje je dao utemeljiti u Hamatu. I sagradi Gornji Bet Horon i Donji Bet Horon, kao tvrđave sa zidinama, vratima i prijevornicama. Isto tako Baalat i sve gradove za spremišta koje je imao Salomon, sve gradove za kola, gradove za jahalište, sve građevine koje je Salomon htio podići u Jeruzalemu, na Libanonu i na cijelom području svoje vlasti. Sve što je još bilo ostalo od Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca, koji nisu pripadali Izrćlovim sinovima, njihove potomke, ako su bili još ostali u zemlji, jer ih Izrćlci nisu bili istrijebili, njih nagna Salomon da plaćaju danak do dana današnjega. Od Izrćlovih sinova ne učini Salomon nijednoga robom za svoje poslove, nego oni postadoše njegovi ratnici, njegovi poglavari i niži vođe, njegovi zapovjednici nad kolima i konjanicima. Glavnih nadstojnika imao je kralj Salomon dvjesta i pedeset. Oni su imali nadzor nad ljudima. Salomon preseli faraonovu kćer iz Davidova grada u palaču koju je za nju bio sagradio. Jer pomisli u sebi: “Ne će stanovati moja žena u kući Davida, kralja Izrćlova, jer je mjesto sveto, kad je Gospodnji kovčeg tamo došao.” Tada Salomon dade prinijeti žrtve paljenice Gospodinu na žrtveniku koji je bio podigao Gospodinu pred trijemom. On dade ondje žrtvovati ono što je trebalo svaki dan po Mojsijevoj zapovijedi, zatim ono što je bilo propisano u subote, na mjesece mlađake i na tri blagdana godišnje, naime na blagdan Beskvasnih kruhova, na blagdan Sedmica i na blagdan Sjenica. I postavi, po zapovijedi svojega oca Davida, svećeničke redove za svećeničku službu i levite za službene levitske poslove, naime da prinose hvalospjev, i za službu svećenicima, što je trebalo svaki dan. Isto tako postavi vratare po njihovim redovima za pojedina vrata; jer tako je bio odredio David, čovjek Božji.\ Ni u čem se nije odstupilo od kraljeve zapovijedi u vezi sa svećenicima i levitima, ni u pogledu riznica. I tako završi sve Salomonovo djelo od dana kad je bio postavio temelj za Gospodnji Hram, pa do njegova dovršenja. Tako je bio dovršen Gospodnji Hram. Tada ode Salomon u Esjon-Geber i u Elat na morskoj obali u Edomu. Hiram mu posla po svojim ljudima lađe i momke koji su bili vješti moru. Oni se, zajedno sa Salomonovim ljudima, odvezoše u Ofir, uzeše otamo zlata četiri stotine i pedeset talenata i donesoše ih kralju Salomonu. Kad je kraljica od Sabe čula za Salomonovu slavu, dođe s veoma velikom pratnjom u Jeruzalem, da iskuša Salomona zagonetkama. Deve su nosile vrlo mnogo mirisa i zlata, i dragoga kamenja. Kad je bila došla k Salomonu, iznese mu sve što je bila smislila. A Salomon joj odgovori na sva njezina pitanja. Ništa nije bilo što bi Salomonu ostalo sakriveno, i ništa na što joj ne bi mogao dati odgovora. I kad kraljica od Sabe vidje svu Salomonovu mudrost i palaču koju je bio sagradio (i kad vidje), jedući za njegovim stolom, kako njegovi dostojanstvenici tamo sjede i njegove ga sluge dvore, zatim njihovo odijelo i njegove peharnike u odijelima i žrtvu paljenicu koju bi on prinosio u Gospodnjem Hramu, ona se tad nije više mogla suzdržati. I reče kralju: “Istina je bila ono što sam čula u svojoj zemlji o tebi i o tvojoj mudrosti. Nisam htjela vjerovati onome što se govorilo, dok ne dođoh i ne vidjeh svojim očima. I zaista, ni pola mi nije kazano o tvojoj mudrosti. Nadvisuješ još ono što sam slušala. Sretni tvoji ljudi, sretne ove tvoje sluge koje uvijek stoje pred tobom i slušaju tvoju mudrost! Blagoslovljen neka je Gospodin, tvoj Bog, koji te je zavolio, tako da te je posadio na prijestolje kao kralja umjesto Gospodina, Boga tvojega! Jer tvoj Bog ljubi Izrćla i hoće ga utvrditi dovijeka, zato im postavi tebe za kralja, da sudiš i dijeliš pravicu.” Potom darova kralju sto i dvadeset talenata zlata i vrlo mnogo mirisa, i dragoga kamenja. Nikada nije bilo toliko mirisa koliko ih darova kraljica od Sabe kralju Salomonu. I Hiramovi i Salomonovi ljudi, koji donesoše zlata iz Ofira, dovezoše drvo sandalovine i drago kamenje. I kralj dade izraditi iz sandalovine sjedala za Gospodnji Hram i za kraljevsku palaču, i citre, i harfe za pjevače. Tako što nije se prije vidjelo u Judinoj zemlji. A kralj Salomon darova kraljici od Sabe sve što joj se svidjelo i što je zaiskala, osim onoga što je bila donijela kralju. Potom se ona diže da se vrati natrag i ode kući sa svojim slugama. Težina zlata što ga je kao dohodak dobivao Salomon u jednoj godini bila je šest stotina i šezdeset i šest zlatnih talenata. Osim onoga što je dobivao od veletrgovaca i od poreza malih trgovaca. Osim toga su donosili Salomonu zlato i srebro svi beduinski i zemaljski knezovi. I dade kralj Salomon napraviti dvjesta velikih štitova od kovanoga zlata; šest stotina šekela kovanoga zlata upotrijebio je za svaki štit.\ Zatim tri stotine lakih štitova od kovanoga zlata; trista šekela kovanoga zlata upotrijebio je za jedan štit. Kralj ih dade smjestiti u kući libanonske šume.\ Dade kralj izraditi veliko prijestolje od slonove kosti i prevući ga čistim zlatom. Šest stuba vodilo je k prijestolju i zlatno podnožje bilo je pričvršćeno za prijestolje. Nasloni su bili s obje strane sjedišta, i pokraj naslona bila su dva lava. Dvanćst lavova stajalo je s obje strane na šest stuba. Takvo što nije bilo još nikada napravljeno za bilo koje kraljevstvo. Sve posude za piće kralja Salomona bile su od zlata, isto tako sve posude u kući libanonske šume bile su od čistoga zlata. Srebro nije imalo u Salomonovo vrijeme nikakve vrijednosti. Kralj je imao lađe koje su s Hiramovim ljudima vozile u Taršiš. Svake bi tri godine jednom dolazile taršiške lađe kući i donosile bi sa sobom zlato, srebro, slonovu kost, majmune i paunove. Tako nadvisi kralj Salomon sve kraljeve na zemlji bogatstvom i mudrošću. I svi kraljevi svijeta željeli su vidjeti Salomona, da čuju njegovu mudrost, koju mu je bio dao Bog. Pritom bi svaki sa sobom donio dar srebrne i zlatne posude, haljine, oružje, mirise, konje i mazge, svake godine. Salomon je imao i četiri tisuće zaprega, konje i kola, i dvanćst tisuća konja za jahanje. Njih smjesti po kolskim gradovima i kod sebe u Jeruzalemu. I vladao je nad svim kraljevima od rijeke do filistejske zemlje i do granice Egipta. Kralj postigne toliko da je u Jeruzalemu bilo srebra tako mnogo kao kamenja, a cedara tako mnogo kao dudova što rastu u nizini. Salomon je konje uvozio iz Egipta i iz svih ostalih zemalja. Ostala Salomonova povijest, prijašnja i ona poslije, zapisana je u povijesti proroka Natana i u proročanstvu Ahije Šilonjanina, i u viđenjima vidioca Adona o Jeroboamu, Nebatovu sinu. Salomon je vladao u Jeruzalemu četrdeset godina nad svim Izrćlom. Tada Salomon počinu kod svojih otaca. Pokopaše ga u gradu njegova oca Davida. Umjesto njega postade kralj njegov sin Roboam. Roboam ode u Šekem. Jer se u Šekemu bio skupio sav Izrćl kako bi ga postavio za kralja. O tom primi vijest Jeroboam, Nebatov sin. On je, naime, još bio u Egiptu, kamo je bio morao pobjeći od kralja Salomona. Nato se Jeroboam vrati iz Egipta. I poslaše tamo i dadoše ga dozvati. Tako dođe Jeroboam, i sav Izrćl, i dojaviše Roboamu ovo: ”Tvoj je otac stavio na nas težak jaram. Olakšaj nam sada ti tvrdu službu svog oca i težak jaram što ga je na nas stavio, i mi ćemo ti biti podložni!” On im odgovori: “Za tri dana dođite opet k meni.” Tada se narod udalji. I kralj Roboam posavjetova se sa starim ljudima koji su bili služili njegovu ocu Salomonu dok je bio živ, i upita ih: “Što mi savjetujete da odgovorim tim ljudima?” Oni mu odgovoriše: “Ako danas udovoljiš tim ljudima, njima sa prilagodiš i prijateljski im odgovoriš, oni će ti biti zauvijek podložni.” Ali se on ne osvrnu na savjet koji mu dadoše starci, nego se posavjetova s mladim ljudima, koji su bili s njim odrasli i morali su ga pratiti. On ih upita: “Što mi savjetujete da odgovorim tim ljudima koji su zahtijevali od mene: Olakšaj jaram što ga je na nas stavio tvoj otac?” Mladi ljudi, koji su bili odrasli s njim, odgovoriše mu ovo: “Ovako ćeš odgovoriti tim ljudima koji ti rekoše: Tvoj je otac stavio na nas težak jaram, olakšaj ti naš jaram! Odgovori im: Moj je mali prst deblji od bedara mojega oca. Eto, otac vam je moj naprtio težak jaram. Ja ću vaš jaram učiniti još težim. Otac vas je moj šibao bičevima. Ja ću vas krotiti štipavcima.” Kad Jeroboam i sav narod dođoše opet treći dan k Roboamu, kako je to bio zapovjedio kralj rekavši: “Dođite opet k meni za tri dana!”, tada im kralj oštro odgovori, jer se kralj Roboam nije osvrnuo na savjet staraca. Odgovori kako mu savjetovahu mladi ljudi: “Moj vam je otac naprtio težak jaram. Ja ću vaš jaram učiniti još težim. Otac vas je moj šibao bičevima. Ja ću vas krotiti štipavcima.” Tako kralj ne usliši naroda, jer je Bog bio tako uredio da Gospodin ispuni svoje obećanje, što ga je preko Ahije Šilonjanina bio dao Jeroboamu, Nebatovu sinu. Kad vidje sav Izrćl da ih kralj ne će uslišiti, odgovori narod kralju ovo: “Kakav dio mi imamo s Davidom? Mi nemamo baštine s Jišajevim sinom. Kući, sinovi Izrćlovi! Sad gledaj svoju kuću, Davide!” Tako ode sav Izrćl kući. Roboam je vladao samo još nad Izrćlovim sinovima, koji su stanovali u Judinim gradovima. Kad kralj Roboam posla Adorama, nadzornika radova, sav ga Izrćl zasu kamenjem i ubije. Kralj Roboam mogao je još samo skočiti na svoja kola i pobjeći u Jeruzalem. Tako otpade Izrćl od Davidove kuće do dana današnjega. čim Roboam dođe u Jeruzalem, podiže Judinu i Benjaminovu kuću, sto i osamdeset tisuća odabranih ratnika, da zarate s Izrćlom, da natrag dobiju kraljevstvo za Roboama. Tada dođe Gospodnja riječ Šemaji, čovjeku Božjemu, ovako: ”Javi Roboamu, Salomonovu sinu, Judinu kralju, i svim sinovima Izrćlovim u Judi i Benjaminu ovo: Ovako govori Gospodin: Ne izlazite i ne borite se sa svojom braćom! Svaki neka se vrati svojoj kući! Jer sam ja zapovjedio da bude tako.” Oni poslušaše Gospodnju zapovijed, vratiše se i ne odoše protiv Jeroboama. Tako ostade Roboam u Jeruzalemu i dade sagraditi tvrde gradove u Judinoj zemlji. Sagradi tvrde gradove: Betlehem, Etam, Tekou, Bet Sur, Sokon, Adulam, Gat, Maresu, Zif, Adorajim, Lakiš, Azeku, Soru, Ajalon i Hebron. I učini od njih jake tvrđave, postavi nad njima zapovjednike i smjesti u njih spremišta za hranu, ulje i vino, i u svaki grad štitove i koplja. Tako ih učini veoma jakima i držao je Judu i Benjamina čvrsto u svojoj ruci. Svećenici i leviti iz svega Izrćla nađoše se kod njega iz svih kraljevstava. Leviti, naime, ostaviše svoje pašnjake i svoj posjed i iseliše se u Judu i Jeruzalem, jer ih je Jeroboam sa svojim sinovima bio razriješio službe Gospodnjih svećenika i postavio sebi svećenike za službu na uzvisinama, za jarce i telad što ih je napravio. Njima se iz svih plemena Izrćlovih pridružiše oni koji su iskrenim srcem štovali Gospodina, Boga Izrćlova. Oni dođoše u Jeruzalem da žrtvuju Gospodinu, Bogu svojih otaca. Tako utvrdiše Judino kraljevstvo i učvrstiše Roboama, Salomonova sina, u njegovoj vlasti tri godine; jer su tri godine hodili Davidovim i Salomonovim putovima. \ Roboam uze sebi za žene Mahalatu, kćer Jerimota, Davidova sina, i Abihajilu, kćer Eliaba, Jišajeva sina. Ona mu rodi sinove Jeuša, Šemarju i Zahama. Nakon nje oženi se Maakom, Abšalomovom kćeri. Ova mu rodi Abiju, Etaja, Zizu i Šelomita. Roboam je ljubio Maaku, Abšalomovu kćer, više od svih drugih svojih žena i priležnica. On je, naime, bio uzeo osamnćst žena i šezdeset priležnica, koje mu rodiše dvadeset i osam sinova i šezdeset kćeri. Tada Roboam postavi Abiju, Maakina sina, za obiteljskog poglavara, kneza među braćom; jer ga je htio postaviti za kralja.\ I radeći pritom mudro, razmjesti sve svoje sinove po svim Judinim i Benjaminovim krajevima, po svim tvrdim gradovima, i dade im u izobilju hrane i isprosi im mnogo žena. Kad je Roboam bio utvrdio svoju vlast i osigurao svoju moć, otpade on, i sav Izrćl s njim, od Gospodnjega zakona. Tada, u petoj godini Roboamova kraljevanja, iziđe kralj Šišak iz Egipta protiv Jeruzalema? jer su oni nevjerno radili protiv Gospodina? s tisuću i dvije stotine kola i sa šezdeset tisuća konjanika. Nije bilo broja vojsci koja je s njim došla iz Egipta: Libijaca, Sukijaca i Etiopljana. On osvoji utvrde u Judi i dođe do Jeruzalema. Tada dođe prorok Šemaja k Roboamu i Judinim knezovima, koji su se bili povukli pred Šišakom u Jeruzalem, i reče im: “Ovako govori Gospodin: Vi me ostaviste; zato i ja ostavljam vas, u ruke Šišakove.”\ Tada se poniziše knezovi Izrćlovi i kralj, i rekoše: “Gospodin je pravedan.” Kad Gospodin vidje da su se ponizili, dođe Gospodnja riječ Šemaji ovako: “Ponizili su se. Ne ću ih uništiti, nego ću im dati nešto izbavljenja, tako da se ne izlije sav moj gnjev na Jeruzalem preko Šišaka. Ali će mu biti sluge, da upoznaju razliku između službe meni i službe zemaljskim kraljevstvima.” I tako iziđe kralj Šišak od Egipta protiv Jeruzalema i ugrabi blago u Gospodnjem Hramu i blago kraljevske palače. Sve uze. Ugrabi i zlatne štitove koje je bio dao napraviti Salomon. Umjesto njih dade kralj Roboam napraviti mjedene štitove i povjeri ih pažnji starješina tjelesnih stražara, koji su stražarili na ulazu u kraljevsku palaču. Kada bi god kralj išao u Gospodnji Hram, dolazili bi tjelesni stražari i nosili ih, a onda ih opet donosili natrag u stražarnicu tjelesnih stražara. Kako se bio ponizio, odvrati se od njega Gospodnji gnjev, da ga posve ne uništi. Jer je i na Judi bilo još nešto dobra. Tako se kralj Roboam opet utvrdio u Jeruzalemu i vladao je dalje. Imao je Roboam četrdeset i jednu godinu kad je postao kralj, i vladao je sedamnćst godina u Jeruzalemu, gradu koji je bio izabrao Gospodin između svih izrćlskih gradova da ondje smjesti svoje ime. Njegova se mati zvala Naama i bila je Amonka. A on je činio zlo, jer nije upravio svoje srce na to da vjerno služi Gospodinu. Povijest Roboamova, prijašnja i kasnija, zapisana je u povijesti proroka Šemaje i vidioca Adona. Bojevi između Roboama i Jeroboama trajali su cijelo vrijeme. Kad je Roboam bio počinuo kod svojih otaca, bio je pokopan u Davidovu gradu. Njega naslijedi na prijestolju njegov sin Abija. U osamnćstoj godini Jeroboamova kraljevanja postade Abija kralj nad Judom. On je vladao tri godine u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Mikaja, kći Uriela iz Gabe. Između Abije i Jeroboama izbio je rat. Abija otvori boj s vojskom hrabrih ratnika u kojoj je bilo četiri stotine tisuća izabranih ljudi. Jeroboam se postavi u bojni red prema njemu s osam stotina tisuća izabranih, hrabrih ljudi. Tada stade Abija gore na brdo Semarim, što leži u Efrajimovoj gori i povika: “čujte me, Jeroboame i svi Izrćlovi sinovi! Zar doista niste morali znati da je Gospodin, Bog Izrćlov, predao kraljevstvo nad Izrćlom na vječna vremena Davidu i njegovim potomcima na temelju posoljenoga zavjeta? Ali Jeroboam, Nebatov sin, sluga Salomona, Davidova sina, ustade i pobuni se protiv svoga Gospodara, pa se skupiše oko njega ljudi tašti i nevaljalci i Roboama, Salomonova sina, posve staviše pod svoju vlast. Jer je Roboam bio premlad i nije bio samostalan da bi im se mogao oduprijeti. I vi sad mislite da se možete oprijeti Gospodnjemu kraljevstvu, koje je u rukama Davidovih potomaka, jer vas je mnogo i imate kod sebe zlatne telce, koje vam je Jeroboam dao napraviti za bogove. Niste li otjerali Gospodnje svećenike, Aronove potomke, i levite i postavili sebi svećenike kao narodi drugih zemalja? Svaki koji je došao s juncem ili sa sedam ovnova, da se posveti, postao je svećenik onima koji nisu bogovi. Ali naš Bog jest Gospodin. Mi nismo otpali od njega, a kao svećenici služe Gospodinu Aronovi potomci, i leviti obavljaju službu. Oni prinose Gospodinu jutrom i večerom žrtve paljenice i miomirisan kâd, stavljaju kruhove postavljene na stol od čistoga zlata i pale svake večeri zlatni svijećnjak sa žišcima. Jer mi držimo zakon Gospodina, svojega Boga. A vi ga ostaviste. čujte, s nama je na čelu Bog i njegovi svećenici s glasnim trubama, da zatrube protiv vas. Sinovi Izrćlovi! Ne borite se protiv Gospodina, Boga svojih otaca! Jer ne ćete imati uspjeha.” Ali Jeroboam povede zasjedu da im dođu iza leđa. Tako su Judejcima jedni bili sprijeda, a s leđa im je bila zasjeda. I kad se Judejci obazreše, a ono boj i sprijeda i straga. Oni zazvaše Gospodina. Svećenici zatrubiše, i Judejci podigoše ratnu viku. Kad Judejci podigoše ratnu viku, razbi Bog Jeroboama i sav Izrćl među Abijom i Judom. Izrćlovi sinovi pobjegoše od Judejaca, kojima ih Bog dade u ruke. Abija i njegovi ljudi nanesoše im težak poraz. Pet stotina tisuća odabranih ljudi pade od Izrćla. Tako su onda bili poniženi Izrćlovi sinovi, a Judejci se osnažiše, jer su se bili oslonili na Gospodina, Boga svojih otaca. Abija je progonio Jeroboama i oduzeo mu više gradova, naime Betel, Ješanu i Efron s njihovim selima. Jeroboam se, dok je živio Abija, više nije oporavo. Gospodin ga udari pa umre. A Abija postade moćan. On sebi uze četrnćst žena. One mu rodiše dvadeset i dva sina i šesnćst kćeri. Ostala Abijina povijest, djela koja je poduzimao, sve je to zapisano u zapisima proroka Adona. Kad je Abija bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Davidovu gradu. Umjesto njega postade kralj njegov sin Asa. Za njegova vremena imala je zemlja mir deset godina. Asa je činio što je bilo dobro i pravo u očima Gospodina, njegova Boga. Uklonio je žrtvenike tuđih bogova i službu na uzvisinama i dao poobarati spomenike i sasjeći sveta stabla. Zapovjedi Judinim sinovima da vjerno služe Gospodinu, Bogu svojih otaca, i da rade po zakonu i zapovijedi. Također ukloni iz svih Judinih gradova žrtvene uzvisine i sunčane stupove. Pod njim je u kraljevstvu bio mir. On sagradi tvrde gradove u Judi; zemlja je uživala mir, i nitko u ono vrijeme nije vodio rat s njim, jer mu je bio Gospodin dao mir. \ Zato je on bio pozvao Judejce: “Sagradimo sebi ove gradove i opašimo ih zidovima, kulama, vratima i prijevornicama! Još nam je mir u zemlji, jer vjerno služismo Gospodinu, svojemu Bogu. Ostadosmo mu vjerni, pa nam zato dade mir uokolo.” I tako su gradili i bili su uspješni. A imao je Asa vojsku koja je nosila štitove i koplja: iz Jude trista tisuća i iz Benjamina dvjesta i osamdeset tisuća ljudi koji su nosili štitove i zapinjali luk, sami hrabri ratnici. Tada iziđe protiv njih Etiopljanin Zerah s vojskom od milijun ratnika i trista kola i prodre do Mareše. Asa iziđe preda nj. U dolini Sefat kod Mareše postaviše se u bojni red. Asa zazva Gospodina, svog Boga, i pomoli se: “Gospodine, samo ti možeš pomoći u boju između jakog i slabog! Pomozi nam, Gospodine, Bože naš! Mi se oslanjamo na te, i u tvoje ime iziđosmo u boj protiv tolikog mnoštva. Gospodine, ti si naš Bog! Protiv tebe se čovjek ne smije održati.” Tada razbi Gospodin Etiopljane pred Asom i pred Judejcima. Etiopljani pobjegoše, i Asa ih je tjerao s ratnicima do Gerara. Popadaše toliki Etiopljani da nijedan od njih ne ostade na životu. Jer su bili potpuno satrti pred Gospodinom i njegovom vojskom. Judejci odnesoše silan plijen. Osvojiše sve gradove oko Gerara? jer je bio ušao u njih velik strah? i oplijeniše sve te gradove, jer je u njima bilo mnogo plijena. I oplijeniše šatore sa stokom, odvedoše mnogo ovaca i deva i vratiše se u Jeruzalem. Na Azarju, Odedova sina, dođe duh Božji. On ode k Asi i reče mu: “čujte me, Aso, i cijela Judo i Benjamine! Gospodin je s vama ako ste vi s njim. Ako ga tražite, naći ćete ga. Ako li ga ostavite, i on će vas ostaviti. Dugo je Izrćl bio bez pravoga Boga, bez svećenikâ koji su o njemu poučavali, i bez zakona. A tada se u svojoj nevolji obrati Gospodinu, Bogu Izrćlovu, i kad su ga tražili, nađoše ga. U ono vrijeme nije bilo sigurnosti za one koji odlaze, i za one koji dolaze, nego je među svim stanovnicima zemalja vladao velik nemir. Jedan je narod bio u svađi s drugim, i jedan grad s drugim; jer ih je Bog uplašio svakojakim nevoljama.\ Budite hrabri i ne dajte da vam klonu ruke; jer će vaš trud naći svoju plaću!” \ Kad je Asa čuo te riječi i proročanstvo proroka Azarje, Odedova sina, ohrabri se i istrijebi bogove iz sve Judine i Benjaminove zemlje i iz gradova koje je bio osvojio u Efrajimovoj gori, obnovi Gospodnji žrtvenik koji je stajao pred Gospodnjim trijemom. Tada sabra sve Judino i Benjaminovo pleme i one od Efrajima, Manašea i Šimuna, koji su kod njih boravili kao stranci. Iz Izrćla je, naime, bilo veoma mnogo onih koji su prebjegli k njemu kad vidješe da je s njim bio Gospodin, njegov Bog. Oni se skupiše u Jeruzalemu u trećem mjesecu petnćste godine kraljevanja Asina i u onaj dan zaklaše Gospodinu, od plijena koji su bili donijeli kući, sedam stotina volova i sedam tisuća ovaca. Tada učiniše (obnoviše) zavjet da će služiti Gospodinu, Bogu svojih otaca, svim srcem i svom dušom. A tko ne će služiti Gospodinu, Izrćlovu Bogu, taj neka se pogubi, bio ugledan ili malen, bio muškarac ili žena! Vikom i klicanjem, uz trube i rogove, zakleše se Gospodinu, i radovao se sav Juda toj zakletvi, jer su se bili zakleli svim srcem, i tražili su Gospodina iskrenom voljom. I nađoše ga, i on im da mir svuda uokolo. Kralj Asa čak svrgnu svoju majku Maaku s njezina mjesta, jer je bila Ašeri podigla idolski lik. Asa obori njezina idola, izlomi ga i sažeže u kidronskoj dolini. Ali uzvisine nisu bile oborene u Izrćlu. Ipak ostade Asa vjeran dok je god živio. Također, dade unijeti u Božji Hram posvetne darove svojega oca i svoje vlastite posvetne darove; srebro, zlato i posude.\ Sve do trideset pete godine Asina kraljevanja nije više bilo rata. U trideset i šestoj godini Asina kraljevanja iziđe Baša, Izrćlov kralj, protiv Jude i utvrdi Ramu, da ne da nikome otići k Asi, Judinu kralju, ni od njega doći. Ali Asa uze srebro i zlato iz riznica Gospodnjega Hrama i kraljevske palače, posla to Ben-Hadadu, aramejskomu kralju, koji je imao sjedište u Damasku, i poruči mu: ”Savez postoji između mene i tebe, između mojega i tvojega oca. Evo šaljem ti srebra i zlata. Pa razriješi svoj savez s Bašom, Izrćlovim kraljem, da mora otići od mene!” Ben-Hadad posluša kralja Asu i posla svoje vojskovođe protiv izrćlskih gradova. Oni poharaše Ijon, Dan, Abel Majinu i sva spremišta u Naftalijevim gradovima. Kad Baša primi o tome vijest, presta utvrđivati Ramu i odusta od svojega djela. I kralj Asa podigne sve Judejce. Oni su morali odnijeti kamenje i grede što ih je bio Baša upotrebljavao za utvrđivanje Rame. Time je dao utvrditi Gebu i Mispu. U ono vrijeme dođe vidovnjak Hanani k Asi, Judinu kralju, i reče mu: “Zato što si se pouzdao u aramejskog kralja, a nisi se oslonio na Gospodina, svojega Boga, vojska aramejskog kralja se izmaknula iz tvojih ruku. Nisu li Etiopljani i Libijci bili velika vojska s vrlo velikim brojem kola i konjanika? Pa jer si se oslonio na Gospodina, dade ti ih u ruke. Jer oči Gospodnje nadgledaju svu zemlju, da pruži svoju jaku pomoć onima čije nepodijeljeno srce pripada njemu. Ti si u tom radio ludo; jer ćeš odsad morati voditi rat.” \ Asa se razgnjevi na vidovnjaka i baci ga u tamnicu, jer se bio razljutio na nj. Asa tada izmuči i ljude iz naroda. Asina povijest, prijašnja i novija, zapisana je u knjizi kraljeva Judinih i Izrćlovih. U trideset i devetoj godini svojega vladanja razbolje se Asa od bolesti nogu. Bolest je bila vrlo teška. Ali ni u bolesti nije tražio pomoći Gospodina, nego liječnikâ. Kad je onda Asa bio počinuo kod svojih otaca i umro u četrdeset i prvoj godini vladanja, pokopaše ga u njegovoj grobnici, koju je bio dao sebi iskopati u Davidovu gradu. Staviše ga na postelju, koju su bili napunili mirisavim stvarima i pripremljenim mastima, i u njegovu čast prirediše veoma veliku pogrebnu svečanost. Umjesto njega postade kralj njegov sin Jošafat. On se naoruža protiv Izrćla. Razmjesti vojsku po svim tvrdim Judinim gradovima i posade po Judinoj zemlji i po Efrajimovim gradovima, koje je bio osvojio njegov otac Asa. I bio je Gospodin s Jošafatom, jer je hodio putovima kojima je prije bio išao njegov djed David, i nije služio Baalima, nego je štovao Boga svojega djeda, po njegovim zapovijedima hodio, i nije činio kao Izrćlovi sinovi. Zato Gospodin dade da ojača kraljevstvo u njegovoj ruci. Sav Juda prinosio je darove Jošafatu, pa je imao veliko blago i slavu. Njemu je na Gospodnjem putu porasla srčanost, te odstrani i uzvisine i Ašere u Judi. U trećoj godini svojega vladanja posla svoje vrhovne činovnike Ben-Hajila, Obadju, Zahariju, Netanela i Miheja da poučavaju u gradovima Judinim, i s njima levite Šemaju, Netaniju, Zebadju, Asahela, Šemiramota, Jonatana, Adoniju, Tobiju i Tob Adoniju, i svećenike Elišamu i Jorama. Oni su poučavali u Judi imajući uza se knjigu Gospodnjega zakona. Obilazili su sve Judine gradove i učili narod. Dođe velik strah na sva kraljevstva, u zemljama oko Jude, te se ne usudiše ratovati s Jošafatom. Filistejci su donosili Jošafatu darove i srebro kao danak. I Arapi su mu dovodili stoku: po sedam tisuća i sedam stotina ovnova i po sedam tisuća i sedam stotina jaraca. Tako je Jošafat postajao sve jači i moćniji. Sagradi u Judi kule i gradove za spremišta. U Judinim gradovima imao je mnogo blaga, a u Jeruzalemu četu hrabrih ratnika. Ovo je njihov broj po obiteljima: Judi su pripadali kao tisućnici: vojskovođa Adna s tri stotine tisuća hrabrih ratnika, uz njega vojskovođa Johanan s dvjesta i osamdeset tisuća ljudi;\ uz njega Amasja, Zikrijev sin, koji se bio dragovoljno posvetio Gospodinu, s dvjesta tisuća hrabrih ratnika. Benjaminu su pripadali hrabri ratnik Eliada s dvjesta tisuća ljudi, koji su bili naoružani lukom i štitom;\ uz njega Jehozabad sa sto i osamdeset tisuća za rat naoružanih ljudi. Oni su služili kralju, uz one što ih je bio ponamještao kralj po tvrdim gradovima u cijeloj Judinoj zemlji. Kad je Jošafat bio postao veoma bogat i moćan, sprijatelji se s Ahabom. Poslije nekoliko godina ode k Ahabu u Samariju. Ahab zakla za njega i njegove ljude mnogo ovaca i volova. Pritom ga nagovori da pođe s njim protiv Ramota Gileada. I kad Ahab, kralj Izrćlov, upita Jošafata, kralja Judina: “Hoćeš li poći sa mnom protiv Ramota Gileada?”, odgovori mu: “Što ti hoćeš, hoću i ja; moja vojska, tvoja je vojska. Poći ću s tobom u boj.” \ A Jošafat da Izrćlovu kralju ovaj savjet: “Upitaj ipak prije Gospodina!” I tako kralj Izrćlov dade sabrati proroke, četiri stotine ljudi, i upita ih: “Hoću li poći u rat protiv Ramota Gileada ili da se toga okanim?” Oni odgovoriše: “Pođi, jer će ga Gospodin dati u ruke kraljeve!” A Jošafat upita: “Ima li ovdje još koji Gospodnji prorok da ga upitamo?” Izrćlov kralj odvrati Jošafatu: “Ima još jedan preko kojega bismo mogli upitati Gospodina. Ali ja ga ne mogu podnositi jer mi nikada ne proriče dobro, nego samo zlo: to je Mihej, Jimlin sin.” A Jošafat odgovori: “Neka kralj ne govori tako!” I Izrćlov kralj dozva jednoga dvoranina i zapovjedi mu: “Brže dovedi Miheja, Jimlina sina!” Uto su sjedili Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, svaki na svojem prijestolju u kraljevskim haljinama na trgu kod samarijskih vrata i svi su proroci prorokovali pred njima. Sidkija, Kenaanin sin, napravio je sebi željezne rogove i vikao je: “Ovako govori Gospodin: Tako ćeš probosti Aramejce dok ih ne uništiš!”. Svi drugi proroci prorokovali su isto tako: “Pođi samo na Ramot Gilead! Uspjet ćeš. Gospodin će ga dati u ruke kralju.” Poslanik, koji je bio otišao da dovede Miheja, reče mu: “Pazi dobro, proroci su kralju jednoglasno obećali sreću. Pa i ti kao svaki od njih prorokuj i navješćuj sreću!” Miheja odvrati: “Tako živ bio Gospodin, samo što mi nadahne Gospodin, to ću navijestiti.” Kad je došao kralju, upita ga kralj: “Miheju, hoćemo li poći u rat na Ramot Gilead ili da se toga okanimo?” On odgovori: “Pođite! Imat ćete sreću. Oni će vam se dati u ruke.” A kralj mu odvrati: “Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo čistu istinu navijestiš u Gospodnje ime?” Tada on reče: “Vidim sav narod Izrćlov razasut po brdima, kao ovce koje nemaju pastira. Gospodin reče: Oni nemaju Gospodara; zato neka se svaki vrati kući u miru!” \ Tada reče Izrćlov kralj Jošafatu: “Nisam li ti rekao da mi on ne prorokuje sreću, nego samo zlo?” A onaj nastavi: “Zato čuj Gospodnju riječ: Vidjeh Gospodina gdje sjedi na svojem prijestolju, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane. I Gospodin upita: Tko će zaludjeti Ahaba, Izrćlova kralja, da pođe na vojsku i da padne pred Ramotom Gileadom? Jedan odvrati ovo, drugi ono. Napokon iziđe jedan duh, stade pred Gospodina i reče: Ja ću ga zaludjeti. Gospodin ga upita: Kako? Odgovori: Poći ću tamo i postat ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. Tada on reče: Možeš ga zaludjeti. Tebi će to poći za rukom. Idi, učini tako! I tako je, eto, Gospodin stavio lažljiva duha u usta svim tvojim prorocima. Jer je Gospodin zaključio zlo po te.” Tada pristupi Sidkija, Kenaanin sin, i udari Miheja po obrazu i reče: “Kako je otišao Gospodnji duh od mene da govori tebi?” Mihej odvrati: “Doznat ćeš to u onaj dan kad budeš morao bježati iz jedne sobe u drugu, da se sakriješ.” Potom zapovjedi Izrćlov kralj: “Uhvatite Miheja, odvedite ga ka gradskom zapovjedniku Amonu i kraljeviću Joašu i javite: Ovako zapovijeda kralj: Bacite tog čovjeka u tamnicu i držite ga samo na vodi i kruhu, dok se ne vratim čitav i zdrav!” Mihej odgovori: “Ako se ti zaista vratiš čitav i zdrav, onda Gospodin nije govorio preko mene.” Još reče: “čujte to, svi narodi!” I tako iziđoše Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, protiv Ramota Gileada. A Izrćlov kralj reče Jošafatu: “Ja ću su preodjenuti i tako poći u boj. Ti samo zadrži svoje haljine!” Tako se preodjene Izrćlov kralj i pođoše u boj. A aramejski kralj bio je zapovjedio zapovjednicima svojih ratnih kola ovo: “Ne borite se ni sa kim, bio malen ili velik, nego samo s Izrćlovim kraljem!” I kad zapovjednici ratnih kola ugledaše Jošafata, pomisliše: “To može samo biti Izrćlov kralj”, i oboriše se na njega. A Jošafat povika. I Gospodin mu pomogne, i odvrati ih Bog od njega. čim zapovjednici ratnih kola vidješe da to nije Izrćlov kralj, odstupiše od njega. A jedan momak onako nagonski odapne svoj luk i pogodi Izrćlova kralja tamo gdje se pričvršćuje oklop. Tada ovaj zapovijedi svojemu vozaču: “Okreni i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!” Ali je boj onoga dana bio sve žešći, i tako je kralj morao izdržati uspravno stojeći u kolima nasuprot Aramejcima do navečer. O sunčanom zalasku umre. Jošafat, Judin kralj, vrati se čitav i zdrav kući u Jeruzalem. Tada stupi preda nj vidovnjak Jehu, Hananijev sin, i reče kralju Jošafatu: “Zar si morao pružiti pomoć bezbožniku i iskazati ljubav onima koji mrze Gospodina? Zato je pao na te Gospodnji gnjev. Ali se našlo i dobra na tebi: istrijebio si Ašere iz zemlje i upravio si svoje srce kako bi vjerno služio Bogu.” Jošafat ostade tada u Jeruzalemu. Obilazio je opet narod od Beer Šebe do Efrajimove gore i privodio ih natrag Gospodinu, Bogu njihovih otaca. I postavi suce u zemlji, u svim tvrdim Judinim gradovima, u svakom gradu. Reče sucima: “Gledajte dobro što činite! Jer ne sudite po nalogu ljudi, nego po Gospodnjem nalogu. On je kod vas nazočan kad sudite. Zato neka bude Gospodnji strah u vama! Idite oprezno na rad! Jer u Gospodina, našega Boga, nema nepravde, niti on gleda tko je tko, niti prima mita.” I u Jeruzalemu postavi Jošafat neke levite, svećenike i obiteljske poglavare Izrćlovih sinova za Gospodnji sud i za pravne rasprave. Oni su stanovali u Jeruzalemu. On im dade ovaj naputak: “Ovako ćete raditi: u Gospodnjem strahu, sa svom vjernosti i iskrenim srcem. U svakoj parnici, koja se iznese pred vas od vaše braće što stanuju po svojim gradovima, ticalo se to umorstva, zakona, zapovijedi, uredaba ili prava, morate ih poučiti da se ne ogriješe o Gospodina, i da ne padne njegov gnjev na vas i na vašu braću. Tako morate raditi da ne sagriješite. Veliki svećenik Amarja bit će vaš predstojnik u svim Gospodnjim poslovima, i Zebadja, Jišmćlov sin, knez Judine kuće, u svim kraljevim poslovima. Kao činovnici stoje vam na raspolaganju leviti. Pođite hrabro na posao! Gospodin je s dobrima.” Potom iziđoše u boj protiv Jošafata Moapci i Amonci i s njima jedan dio Meunjana. Jošafatu dojaviše: “Preko Crnoga mora ide protiv tebe veliko mnoštvo Aramejaca; oni su već u Haseson Tamaru, to jest En Gediju.”\ On se uplaši. Jošafat se uteče Gospodinu i dade oglasiti post po svoj Judinoj zemlji. Sabraše sa Judejci da zazovu Gospodina. Iz svih gradova Judinih dođoše da traže pomoć kod Gospodina. Tada stupi Jošafat u Gospodnji Hram, pred novi trijem, među narodnu Judinu općinu i jeruzalemsku, i pomoli se: “Gospodine, Bože naših otaca! Nisi li ti Bog na nebu i vladar nad svim kraljevstvima narodâ? U ruci je tvojoj moć i jakost, i nitko ti ne može odoljeti. Nisi li ti, Bože naš, prognao stanovnike ove zemlje ispred svojega naroda Izrćla i dao je za sva vremena potomcima svojega prijatelja Abrahama? Oni se naseliše u njoj i sagradiše ti u njoj svetište tvojemu imenu i rekoše: Ako nas stigne kakva nesreća, rat, kazneni sud, kuga i glad, tad ćemo stupiti pred ovaj Hram i preda te? jer tvoje ime prebiva u ovom Hramu? i vapit ćemo k tebi u svojoj nevolji, da nas uslišiš i izbaviš. I sad evo, Amonci i Moapci, i stanovnici gore Seira, kroz čiju zemlju nisi dao proći Izrćlcima kad su išli iz egipatske zemlje, i koje obiđoše, a da ih ne uništiše: Evo, oni nam sad vraćaju kad dolaze da nas istjeraju iz tvog posjeda, što si nam ga dao. O, Bože naš, zar ih ne ćeš kazniti? Mi smo nemoćni pred tim silnim mnoštvom koje ide protiv nas. Ne znamo što bismo činili. Oči su naše uprte u te.” Tako je tamo stajao sav Juda pred Gospodinom: s djecom, ženama i sinovima. Tada dođe usred narodne općine Gospodnji duh na Jahaziela, sina Zaharije, sina Benaje, sina Jeiela, sina Matanijina, levita iz roda Asafova. On povika: “Slušajte, Judini sinovi i stanovnici Jeruzalema, i ti kralju Jošafate! Ovako vam govori Gospodin: Ne bojte se, ne plašite se toga velikog mnoštva! Taj boj nije vaša stvar, nego Božja. Iziđite sutra protiv njih! Oni će poći na brdo Ziz, i vi ćete ih naći na kraju doline, istočno od pustinje Jeruela. Ali se vi ne ćete morati boriti. Samo se postavite, stojte, pa gledajte kako će vas, Judo i Jeruzaleme, Gospodin izbaviti! Ne bojte se! Ne plašite se! Iziđite sutra protiv njih! Gospodin je s vama.” Tada se Jošafat prignu licem do zemlje, i svi Judejci i stanovnici Jeruzalema baciše se ničice pred Gospodinom, da se poklone Gospodinu. Leviti iz Kehatova i Korahova roda stadoše hvaliti Gospodina, Boga Izrćlova, visokim glasom i klicanjem. Drugoga jutra rano iziđoše u tekoansku pustinju. Kad su izlazili, stade Jošafat među njih i reče: “čujte me, Judejci i stanovnici Jeruzalema! Pouzdajte se u Gospodina, svojega Boga, pa ćete biti sigurni! Pouzdajte se u svoje proroke pa ćete uspjeti!” Onda se dogovori s narodom i postavi pjevače koji bi, idući pred naoružanim ratnicima, trebali u slavu Gospodinu u svetom nakitu pjevati hvalospjev: “Hvalite Gospodina, jer vječno traje njegova dobrota!” čim su bili počeli s klicanjem i hvalospjevom, dade Gospodin da ljudi, što su se bili sakrili u zasjedi, dođu na Amonce, Moapce i na dio s gore Seira, koji su bili izišli protiv Judejaca. Oni su bili razbijeni. I okrenuše se Amonci i Moapci protiv stanovnika gore Seira, da ih satru i unište. Kad su bili gotovi sa stanovnicima iz gore Seira, udariše jedni na druge, te se satrše. I kad Judejci dođoše na uzvisinu iznad pustinje i pogledaše na mnoštvo, vidješe samo mrtva tjelesa gdje leže po zemlji. Nijedan nije bio umaknuo. I Jošafat ode sa svojim ljudima da pokupe plijen. Nađoše svu silu stoke, pokretnina, haljina i dragocjenoga posuđa i uzeše sebi od toga toliko da su jedva mogli odnijeti. Tri su dana bili zaposleni plijenjenjem, tako je velik bio plijen. četvrtoga se dana skupiše u Dolini hvalospjeva, jer ondje dadoše hvalu Gospodinu. Zato se zove ono mjesto do dana današnjega Dolina hvalospjeva. Svi Judejci i Jeruzalemljani vratiše se tada, s Jošafatom na čelu, puni radosti opet u Jeruzalem, jer ih je bio obradovao Gospodin nad njihovim neprijateljima. S harfama, citrama i trubama dođoše u Jeruzalem u Gospodnji Hram. Sva kraljevstva zemalja obuze velik strah kad čuše da se Gospodin sam borio s Izrćlovim neprijateljima. Otada je vladao mir u kraljevstvu Jošafatovu, jer mu je njegov Bog bio dao mir uokolo. Tako je vladao Jošafat nad Judom. Bilo mu je trideset i pet godina kad je postao kralj i vladao je u Jeruzalemu dvadeset i pet godina. Njegova se mati zvala Azuba i bila je Šilhijeva kći. Hodio je posve putem svojega oca Ase, a da ne siđe s njega, i činio je što se sviđalo Gospodinu. Samo uzvisine nisu bile oborene, i narod još nije bio svoje srce upravio k Bogu svojih otaca. Ostala Jošafatova povijest, prijašnja i kasnija zapisana je u povijesti Jehua, Hananijeva sina, koja je bila stavljena u knjigu o Izrćlovim kraljevima. Potom se združi Jošafat, Judin kralj, s Ahazjom, Izrćlovim kraljem, čiji je rad bio bezbožan. On sklopi s njim savez da naprave lađe koje će voziti u Taršiš. I u Esjon-Geberu naprave lađe. A Eliezer, Dodavahuov sin iz Mareše, prorokova protiv Jošafata ovako: “Zato što si se združio s Ahazjom, razorit će Gospodin tvoje djelo.” Tako se razbiše lađe i ne mogoše ići u Taršiš. Kad je Jošafat bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca u Davidovu gradu. Umjesto njega postade kralj njegov sin Joram. On je imao za braću Jošafatove sinove: Azarju, Jehiela, Zahariju, Azarju, Mihćla i Sefatju. Svi su oni bili sinovi Jošafata, Judina kralja. Njihov im je otac bio dao bogate darove u srebru, zlatu i zakladama uz tvrde gradove u Judi. Kraljevsku čast dade Joramu jer je bio prvorođenac. Kad je Joram počeo vladati kraljevstvom svojega oca i kad se bio utvrdio, dade poubijati svu svoju braću i neke ugledne Judejce. Joram je imao trideset i dvije godine kad je postao kralj, i vladao je osam godina u Jeruzalemu. Hodio je putem Izrćlovih kraljeva, kao što je bila činila Ahabova kuća jer je on imao kćer Ahabovu za ženu. Tako je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu. Ipak ne htjede Gospodin uništiti Davidovu kuću zbog zavjeta što ga je sklopio s Davidom, i jer je bio obećao da će njemu i njegovim sinovima vazda davati svjetiljku. Pod njegovim vladanjem otpadoše Edomci od Jude i postaviše sebi vlastitoga kralja. Joram ode tamo sa svojim vojskovođama i sa svim ratnim kolima. Kad je navalio jedne noći, razbije Edomce koji su ga bili opkolili, zajedno sa zapovjednicima ratnih kola. Ali Edomci ostadoše neovisni o Judi do dana današnjega. Tada, u isto vrijeme, otpade i Libna od njegove vrhovne vlasti, jer je on bio otpao od Gospodina, Boga svojih otaca. Također napravi on žrtvene uzvisine po Judinim brdima, navede stanovnike Jeruzalema na idolsku službu i otuđi Judu. Tada mu stiže pismo od proroka Ilije koje je ovako glasilo: “Ovako govori Gospodin, Bog tvojega djeda Davida: Za kaznu što ne ideš putovima svojega oca Jošafata i putovima Ase, Judina kralja, nego hodiš putem Izrćlovih kraljeva i navodiš Judu i stanovnike Jeruzalema na idolsku službu, kao što je činila Ahabova kuća? osim toga dao si poubijati i braću i kuću svojega oca, a bili su bolji od tebe? evo, zato će Gospodin pustiti da dođe teška kazna na tvoj narod, na tvoje sinove, na tvoje žene i na sve tvoje imanje. A ti ćeš se razboljeti od teške bolesti, od crijevne bolesti, dok ti dan za danom ne ispadnu crijeva od te bolesti.” I tako podiže Gospodin protiv Jorama duh Filistejcima i Arapima, koji stanuju do Etiopljana. Oni iziđoše protiv Judine zemlje, poharaše je i odvukoše sve imanje i blago što se nađe u kraljevskoj palači; usto i njegove sinove i žene. Ne osta mu više nijedan sin osim Joahaza, njegova najmlađega sina.\ Poslije svega toga udari ga Gospodin neizlječivom bolešću u crijevima. Dan za dan, napokon mu završetkom druge godine, ispadoše crijeva od njegove bolesti, i on umre uz teške bolove. Narod mu ne priredi pokopa paljenjem mirisa, kao što se to činilo njegovim ocima. Imao je trideset i dvije godine kad je postao kralj, i vladao je osam godina u Jeruzalemu. Preminu a da nitko za njim ne požali. Pokopaše ga u Davidovu gradu, ali ne u grobovima kraljeva. I stanovnici Jeruzalema učiniše kraljem umjesto njega njegova najmlađeg sina Ahazju. Jer sve starije sinove bila je poubijala četa koja je bila s Arapima prodrla u tabor; i tako postade kralj Ahazja, sin Jorama, Judina kralja.\ Ahazja je imao dvadeset i dvije godine kad je postao kralj. Vladao je godinu dana u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Atalija i bila je Omrijeva kći. I on je hodio putovima Ahabove kuće; jer ga njegova mati svojim savjetom navede na zla djela.\ Tako je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, kao i Ahabova kuća; jer su mu oni bili savjetnici po smrti njegova oca, na njegovu propast.\ Po njihovu savjetu pođe s Joramom, Ahabovim sinom, Izrćlovim kraljem, u Ramot Gilead na vojsku protiv Hazćla, aramejskoga kralja. Kad pritom Aramejci raniše Jorama, vrati se on da se u Jizreelu liječi od rana što su mu ih bili zadali kod Rame, kad je ratovao protiv Hazćla, aramejskoga kralja. Ahazja, Joramov sin, Judin kralj, dođe kako bi u Jizreelu pohodio Jorama, Ahabova sina, jer je on ležao bolestan. A bilo je od Boga dopušteno, na propast Ahazje, da dođe k Joramu. Kad dođe tamo, ode s Joramom k Jehuu, Nimšijevu sinu, kojega je Gospodin bio dao pomazati da istrijebi Ahabovu kuću. I kad je Jehu izvršavao kazneni sud na Ahabovoj kući, nađe Judine knezove i Ahazjine sinovce, što su bili u Ahazjinoj službi, i dade ih pogubiti. Tada dade potražiti Ahazju. Uhvatiše ga u Samariji, gdje se krio, dovedoše ga k Jehuu i pogubiše ga. Onda ga pokopaše. Jer pomisliše: Sin je Jošafata, koji je služio Gospodinu svim srcem. I tako nije bilo nikoga od Ahazjine kuće koji bi bio mogao preuzeti kraljevsku čast. Kad je Atalija, Ahazjina mati, doznala da je njezin sin mrtav, odluči pobiti svu kraljevsku obitelj Judine kuće. Ali Jošeba, kraljeva kći, uze Joaša, Ahazjina sina, ukrade ga između kraljevića što su trebali biti ubijeni, i donese ga s dojkinjom u ložnicu. Tako ga sakri Jošeba, kći kralja Jorama, žena svećenika Jojade? ona je, naime, bila Ahazjina sestra? od Atalije, tako da ga nije ubila. On ostade šest godina sakriven kod njih u Božjem Hramu, a Atalija je vladala u zemlji. U sedmoj godini pođe Jojada odvažno na djelo. On se sporazumi sa stotnicima, naime s Azarjom, Jerohamovim sinom, s Jišmćlom, Johananovim sinom, s Azarjom, Maasejom, Adajinim sinom, i s Elišafatom, Zikrijevim sinom. Oni prođoše Judinu zemlju i pozvaše na skupštinu levite iz svih Judinih gradova i obiteljske poglavare u Izrćlu. Oni dođoše u Jeruzalem. Sva skupština učini u Božjem Hramu savez s kraljem. Pritom im Jojada reče: “Evo, kraljev sin bit će kralj, kao što je odredio Gospodin za Davidove potomke. A vi učinite ovo: trećina vas, koji odlazite u subotu? svećenici i leviti? neka služe kao vratari na pragovima;\ trećina neka zaposjedne kraljevsku palaču i trećina Jesodova vrata, a sva vojska trijemove Gospodnjega Hrama! Ipak u Gospodnji Hram ne smije nitko stupiti osim svećenika i levita što služe. Oni smiju ući jer su posvećeni. A sav ostali narod neka se drži Gospodnjih propisa! Leviti neka onda opkole kralja, svaki s oružjem u ruci! Tko prodre u Hram, neka se pogubi! Oni će pratiti kralja kada dolazi i kada odlazi.” Leviti i svi Judejci učiniše tada točno onako kako je bio naredio svećenik Jojada. Svaki uze svoje ljude, one koji odlaze u subotu, i one koji dolaze u subotu; jer svećenik Jojada nije bio otpustio odjel.\ Svećenik Jojada dade onda stotnicima koplja, štitiće i štitove, što su bili pripadali kralju Davidu i što su se nalazili u Božjem Hramu. Tada on postavi uokolo sav narod, i to svakoga sa sulicom u ruci, od južne strane Hrama do sjeverne, između žrtvenika i Hrama, gdje je bio kralj. Tada izvedoše kraljeva sina i staviše na nj zlatan vijenac i svjedočanstvo. Tako ga učiniše kraljem. Jojada i njegovi sinovi pomazaše ga i povikaše: “Živio kralj!” Kad je Atalija čula viku naroda koji se stjecao i klicao kralju, dođe k narodu u Gospodnji Hram. Ondje vidje kralja gdje stoji na svojemu sjedištu kod ulaza i uz kralja stotnike i trubače, a sav se narod radovao i trubio u trube, a pjevači su s glazbalima davali znak za klicanje. Tada razdre Atalija svoje haljine i povika: “Izdaja, izdaja!” A svećenik Jojada pozva stotnike, zapovjednike četa i zapovjedi im: “Izvedite je između vrsta iz Hrama! Tko pođe za njom, neka se pogubi mačem!” Svećenik je, naime, bio naredio da se ona ne pogubi u Gospodnjem Hramu. Napraviše joj mjesta i kad je došla do konjskih vrata kod kraljevske palače, tamo je ubiše. Nato Jojada sklopi savez između Gospodina, svega naroda i kralja, da će biti Gospodnji narod. Sav narod ode k Baalovu Hramu i razori ga. Njegove žrtvenike i likove posve razrušiše i ubiše Baalova svećenika Matana pred žrtvenicima. Potom postavi Jojada stražu kod Gospodnjega Hrama, pod upravom svećenika i levita što ih je David bio porazdijelio u redove za Gospodnji Hram, da prinose Gospodinu žrtve paljenice, kao što je propisano u Mojsijevu zakonu, uz radosno klicanje i pjesme, kako je bio zapovjedio David. I postavi vratare na vratima Gospodnjega Hrama, da ne bi ušao nijedan koji bi bio bilo kako nečist. Tada pusti da krenu stotnici, dostojanstvenici i ostali koji su upravljali narodom, i sav narod zemlje, i izvede kralja iz Gospodnjega Hrama. Uđoše kroz gornja vrata u kraljevsku palaču i posadiše kralja na kraljevsko prijestolje. Sav se narod u zemlji radovao i grad je ostao miran. A Ataliju su bili ubili mačem. Joašu je bilo sedam godina kad se uspeo na prijestolje. Vladao je četrdeset godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Sibja, iz Beer Šebe. Joaš je činio ono što se sviđalo Gospodinu dok je živio svećenik Jojada. Jojada ga oženi dvjema ženama te rodi sinove i kćeri. Poslije Joaš odluči popraviti Gospodnji Hram. On dade sabrati svećenike i levite i zapovjedi im: “Pođite po Judinim gradovima i sakupljajte od svih Izrćlovih sinova novac, da se može popravljati Hram vašega Boga od godine do godine! I ubrzajte stvar!” Ali se leviti nisu žurili. Zato kralj dozva velikoga svećenika Jojadu i reče mu: “Zašto ne nastojiš oko toga da leviti donose iz Judeje i Jeruzalema prilog što ga je naložio Mojsije, Gospodnji sluga, narodnoj izrćlskog općini u korist šatora svjedočanstva? Jer pristaše bezbožne Atalije nisu popravljali štete na Božjemu Hramu i upotrijebili su za baale sve darove koji bi se darovali za Božji Hram.” Na zapovijed kraljevu napraviše stoga kovčeg i staviše ga pred vrata Gospodnjega Hrama. Onda dadoše oglasiti po Judeji i Jeruzalemu da se donosi Gospodinu prilog što ga je bio naložio Mojsije, Božji sluga, sinovima Izrćlovim u pustinji. Svi glavari i sav narod obradovaše se, i donosili su svoj prilog i bacali ga u kovčeg, dok nije bio pun. Kada bi god leviti donosili kovčeg kraljevskoj vlasti? kad bi se naime vidjelo da je pun, došao je kraljevski činovnik i poslanik velikoga svećenika. Oni bi ispraznili kovčeg i onda ga opet odnosili na njegovo mjesto. Tako su činili svakog dana i prikupiše mnogo novaca. Kralj i Jojada uručivali bi novac nadglednicima posla, što su nadgledali rad na Gospodnjem Hramu. Oni su unajmili kamenare i drvodjelje za obnovu Gospodnjega Hrama, usto kovače željeza i mjedi za popravak Gospodnjega Hrama. Nadglednici posla učiniše da su dobro napredovali radovi oko obnove. Oni vratiše Gospodnji Hram u njegovo prijašnje stanje i utvrdiše ga. Kad su to bili završili, predaše novce koji pretekoše kralju i Jojadi. Od toga se dalo napraviti posuđe za Gospodnji Hram, posuđe za službu Božju i za žrtve, zdjele i druge zlatne i srebrne posude. Dok je Jojada živio, prinosile su se žrtve paljenice redovito u Gospodnjem Hramu. Kad je Jojada bio ostario i naživio se, umre. Bilo mu je sto i trideset godina kad je umro. Pokopaše ga kod kraljeva u Davidovu gradu, jer se bio iskazao zaslugama za Izrćla, za Boga i za njegov Hram. Poslije Jojadine smrti dođoše Judini knezovi i baciše se ničice pred kralja; i kralj ih posluša.\ I oni zapustiše opet Hram Gospodina, Boga svojih otaca, i stadoše štovati ašere i rezane likove. Tada se podiže Gospodnji gnjev na Judu i na Jeruzalem zbog njihovih grijeha. On je slao proroke među njih, da ih vrate Gospodinu. Ovi su ih nagovarali. Ali ih oni nisu slušali. I dođe Gospodnji duh na Zahariju, sina svećenika Jojade. On stupi pred narod i doviknu im: “Ovako govori Bog: Zašto kršite Gospodnje zapovijedi i upropaštavate svoju sreću? Ostaviste Gospodina, pa vas zato i on ostavi.” A oni se urotiše protiv njega i kamenovaše ga, po kraljevoj zapovijedi, u trijemu Gospodnjega Hrama. Tako se malo spominjao kralj Joaš ljubavi koju mu je bio iskazivao njegov otac Jojada, da je dao pogubiti njegova sina. A on, umirući, povika: “Gospodin ovo vidi i on će to kazniti.” A kad prođe godina, podiže se na nj vojska Aramejaca. Kad su bili došli u Judinu zemlju i u Jeruzalem, pobiše u narodu sve knezove i sav plijen što su im ga bili uzeli, poslaše kralju u Damask. Premda je vojska Aramejaca upala samo s malim brojem ljudi, ipak im Gospodin dade u ruke veoma veliku vojsku, jer su ovi bili ostavili Gospodina, Boga svojih otaca. Tako izvršiše kazneni sud na Joašu. Kad su bili otišli od njega? ostaviše ga u teškoj bolesti? urotiše se protiv njega dvorani, zbog krvava djela na sinu svećenika Jojade, i ubiše ga u postelji. Tako umre i pokopaše ga u Davidovu gradu. Ali ga ne pokopaše u kraljevskoj grobnici. Ovo su oni koji se urotiše protiv njega: Zabad, sin Amonke Šimeate, i Jozabad, sin Moapke Šimrite. O njegovim sinovima, o visini danka što mu je bio nametnut i o građenju Božjega Hrama zapisano je u Zapisima knjige o kraljevima. Njegov sin Amasja postade kralj umjesto njega. Bilo je Amasji dvadeset i pet godina kad je postao kralj. Vladao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Njegova mati zvala se Joadana, iz Jeruzalema. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, ali ne u punoj vjernosti. čim je imao čvrsto u rukama kraljevsku vlast, dade poubijati dvorane koji su bili ubili njegova kraljevskog oca. Sinove im ne dade ipak ubiti po zapovijedi koja stoji zapisana u knjizi Mojsijeva zakona, gdje zapovijeda Gospodin: “Oci neka se ne pogube zbog svoje djece, niti djeca zbog svojih otaca, nego svaki neka se pogubi samo zbog svojega vlastitog prekršaja!” Poslije toga podiže Amasja Judejce i dade da se od svega Jude i Benjamina poredaju po obiteljima, tisućnicima i stotnicima. Kad ih izbroji od dvadeset godina naviše, nađe da ih je bilo trista tisuća izabranih ratnika, koji su nosili koplje i štit. Još unajmi iz Izrćla sto tisuća valjanih ratnika za sto talenata srebra. Ali mu dođe jedan čovjek Božji i reče: “Kralju, neka ne ide s tobom izrćlska vojska, jer Gospodin nije s Izrćlom niti s Efrajimovim sinovima. Idi sam odvažno i hrabro u boj! Inače bi te Bog mogao oboriti pred neprijateljem. Jer Bog ima moć da da pobjedu i da obori.” Amasja upita čovjeka Božjega: “A što će onda biti od sto talenata što sam ih dao izrćlskoj vojsci?” čovjek Božji odgovori: “Gospodin ti može dati puno više od toga.” I Amasja odvoji četu Efrajimovih sinova od svoje vojske da bi se vratili kući. Oni se vrlo razljutiše na Judejce i vratiše se kući s velikim gnjevom. A Amasja povede hrabro svoj narod u boj i ode u Slanu dolinu. Ondje pobije deset tisuća Seirovih sinova. A deset tisuća drugih zarobiše Judejci žive. Odvedoše ih navrh jedne stijene i pobacaše ih s vrha stijene, tako da se svi razmrskaše. A vojnici što ih je Amasja poslao natrag i što nisu smjeli poći s njim u boj upadoše od Samarije do Bet Horona u Judine gradove, pobiše u njima tri tisuće ljudi i zaplijeniše velik plijen. Kad se Amasja iza pobjede nad Edomcima bio vratio kući, donese sa sobom idolske likove Seirovih sinova, postavi ih sebi za bogove, i klanjao im se i prinosio im žrtve. Tada se raspali Gospodnji gnjev na Amasju i on posla k njemu proroka koji mu reče: “Zašto služiš bogovima toga naroda, koji nisu mogli izbaviti svojega vlastitog naroda iz tvoje ruke?” Kad mu je on tako govorio, odvrati mu ovaj: “Jesmo li te postavili kralju za savjetnika? Prestani! Zar da te se isprebija?” Prorok prestade, ali još reče: “Sad znam da te Bog naumio upropastiti, jer si tako radio i ne ćeš poslušati moj savjet.” Nakon što se Amasja, Judin kralj, bio posavjetovao, posla poslanike k Joašu, Joahazovu sinu, Jehuovu unuku, Izrćlovu kralju, i pozva: “Dođi da se ogledamo!” A Joaš, Izrćlov kralj, dade Amasji, Judinu kralju, odgovoriti: “Trn na Libanonu posla jednom k cedru na Libanonu i zatraži: Daj svoju kćer mojemu sinu za ženu! Ali zvijer na Libanonu pretrča preko trna i zgazi ga. Tako radiš ti. Jer si pobio Edomce, postao si obijestan i žeđaš slavu. Ostani ipak kod kuće! Zašto da izazivaš nesreću i da padneš, ti i Juda s tobom?” Kako Amasja ne htjede poslušati? jer je bilo od Boga tako dopušteno da ih da u ruke neprijatelju, budući da su služili edomskim bogovima? podiže se Joaš, kralj Izrćlov, i ogledaše se on i Judin kralj Amasja kod Judina Bet Šemeša. Izrćl razbi Judu te pobjegoše svi svojoj kući. A Amasju, Judina kralja, sina Joašova, Joahazova unuka, uhvati Joaš, Izrćlov kralj, kod Bet Šemeša i odvede ga u Jeruzalem. Tada obori jeruzalemski zid od Efrajimovih vrata do vrata na uglu u prostoru od četiri stotine lakata. Uze sve zlato i srebro i sve posuđe što se nađe u Božjem Hramu kod Obed Edoma, i blago kraljevske palače, usto taoce, pa se vrati u Samariju. Amasja, Joašov sin, Judin kralj, živio je nakon smrti Joaša, Joahazova sina, Izrćlova kralja, još petnćst godina. Ostala Amasjina povijest, prijašnja i kasnija, zapisana je u knjizi povijesti Judinih i Izrćlovih kraljeva. Od vremena kad je Amasja bio otpao od Gospodina, postojala je u Jeruzalemu urota protiv njega. Kad pobježe u Lakiš, poslaše za njim ljude i dadoše ga tamo ubiti. Prenesoše ga na konjima i pokopaše ga u Judinu gradu kod njegovih otaca. Potom uze sav Judin narod Uziju, kojemu je tek bilo šesnćst godina, i učini ga kraljem umjesto njegova oca Amasje. On utvrdi Elat, što ga je bio vratio Judi, nakon što je bio kralj počinuo kod svojih otaca. Bilo je Uziji šesnćst godina kad je postao kralj, i vladao je pedeset i dvije godine u Jeruzalemu. Njegova mati zvala se Jekolija, iz Jeruzalema. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, točno onako kako je bio činio njegov otac Amasja. On je pazio na to da služi vjerno Bogu dok je živio Zaharija, koji ga je poučavao u strahu Božjemu, i dok je služio Gospodinu davao mu je Bog uspjeh. On pođe u rat protiv Filistejaca, obori zidove Gata, Jabne i Ašdoda i postavi utvrde u području Ašdoda i po ostaloj filistejskoj zemlji. I Bog mu je pomogao protiv Filistejaca i protiv Arapa, koji su stanovali u Gur Baalu, i protiv Meunjana. I Amonci su plaćali Uziji danak. Njegova je slava dopirala do Egipta, tako je on bio silan. U Jeruzalemu sagradi Uzija kule na vratima na uglu, na vratima u dolu i u kutu, i utvrdi ih. I u pustinji sagradi kule i dade iskopati mnoge zdence. Jer je imao velika stada u nizini i u ravnici, i ratare i vinogradare po brdima i na Karmelu. Bio je, naime, prijatelj poljodjelstva. Uzija je imao i vojsku ratnika, koja je išla u boj uređena po četama, kako su ih bili izbrojili pisar Jeiel i upravitelj Maasja pod ravnanjem Hananije, kraljeva vojskovođe. Ukupan broj obiteljskih glavara, sve samih hrabrih junaka, bio je dvije tisuće i šest stotina. Pod njihovom je zapovijedi stajala bojna sila od tri stotine i sedam tisuća i pet stotina hrabrih boraca, koji su vojevali za kralja protiv neprijatelja. Za svu vojsku nabavi Uzija štitove, koplja, šljemove, oklope, lukove i kamenje za praćke. I dade napraviti u Jeruzalemu vješto izmišljene strojeve što su na kulama i uglovima služili za to da bacaju strijele i veliko kamenje. Njegova se slava pronese nadaleko, jer je dobivao čudesnu pomoć, tako da postade moćan. Ali kad se bio osilio, srce se njegovo ponese i on se pokvari. Ogriješi se o Gospodina, svog Boga, jer uđe u Gospodnji Hram kako bi kadio na kadionom žrtveniku. Svećenik Azarja i osamdeset Gospodnjih svećenika, plemenitih ljudi, pohitješe za njim. Opriješe se kralju Uziji i doviknuše mu: “Nije tvoje, Uzija, kaditi Gospodinu, nego samo svećenika, Aronovih potomaka, koji su posvećeni za to da kade. Iziđi iz Svetinje! Ti si se ogriješio. To ti nije na čast pred Bogom, Gospodinom.” Tada se Uzija razgnjevi. Ali dok je još držao u ruci kadionicu koja se upotrebljavala za kađenje, i dok se vrlo gnjevio na svećenike, izbi mu najednom guba na čelu, pred očima svećenikâ u Gospodnjem Hramu kod kadionoga žrtvenika. I kad ga veliki svećenik Azarja i svi drugi svećenici izbliza pogledaše, pronađe se da je doista gubav na čelu. Tada ga brže izvedoše van. A i sam pohitje kako bi izišao, jer ga je bio udario Gospodin. Kralj Uzija osta gubav do svoje smrti i stanovao je kao gubavac, odvojeno u svojoj kući. I iz Gospodnjega Hrama bio je isključen. Njegov sin Jotam upravljao je kraljevskom kućom i vladao je narodom u zemlji. Ostalu povijest Uzijinu, prijašnju i kasniju, opisao je prorok Izaija, Amosov sin. Kad je Uzija bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga kod njegovih otaca na polju, uz grobnicu kraljeva. Jer rekoše: “Gubav je.” Njegov sin Jotam postade kralj umjesto njega. Dvadeset i pet godina bilo je Jotamu kad je postao kralj, i vladao je šesnćst godina u Jeruzalemu. Njegova mati zvala se Jeruša i bila je Sadokova kći. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, posve kako je bio činio njegov otac Uzija; samo što nije prodro u Gospodnji Hram. Ali je narod još uvijek činio zlo.\ On sagradi gornja vrata na Gospodnjem Hramu; i na zidu Ofela mnogo izgradi.\ Zatim utvrdi gradove na Judinoj gori i u šumama sagradi dvorove i kule. I zarati s kraljem Amonaca i pobijedi ih. Amonci su mu one godine morali dati sto talenata srebra, deset tisuća kora pšenice i deset tisuća kora ječma. Isti danak morali su mu Amonovi sinovi dati i druge i treće godine. Tako je postajao Jotam sve moćniji, jer je hodio vjerno pred Gospodinom, svojim Bogom. Ostala povijest Jotamova, i svi njegovi ratovi i putovi, zapisani su u knjizi o Izrćlovim i Judinim kraljevima. Bilo mu je dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je šesnćst godina u Jeruzalemu. Kad je Jotam bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u Davidovu gradu. Njegov sin Ahaz postade kralj umjesto njega. Dvadeset godina bilo je Ahazu kad je postao kralj, i vladao je šesnćst godina u Jeruzalemu. On nije činio ono što se sviđalo Gospodinu, kao njegov djed David, nego je hodio putovima Izrćlovih kraljeva. Usto je dao saliti likove baalima, kadio je u dolu Ben-Hinomu i pustio je, po ružnom običaju pogana što ih je bio protjerao Gospodin ispred Izrćlovih sinova, da mu sinovi idu kroz plamen. Prinosio je i žrtve klanice i kadio je na uzvisinama i humovima, i pod svakim zelenim drvetom. I tako ga dade Gospodin, njegov Bog, u ruke aramejskoga kralja. On ga pobijedi, zarobi veliko mnoštvo njegovih ljudi i odvede ih u Damask. Pade i u ruke Izrćlovu kralju koji mu nanese težak poraz. Pekah, sin Remalijin, dade poubijati u jedan dan u Judeji sto i dvadeset tisuća ljudi, sve samih hrabrih ratnika; jer su bili ostavili Gospodina, Boga svojih otaca.\ Osim toga Zikri, hrabri efrajimski ratnik, ubije Maaseju, kraljeva sina, upravitelja palače Azrikama i Elkanu, drugoga do kralja. Također zarobiše i odvedoše Izrćlovi sinovi od svojih zemljaka dvjesta tisuća žena, dječaka i djevojaka. Usto im zaplijeniše silan plijen koji odnesoše u Samariju. Živio je ondje Gospodnji prorok po imenu Oded. On iziđe pred vojsku koja se vraćala u Samariju i reče im: “Samo zato jer se Gospodin, Bog vaših otaca, razgnjevio na Judejce, dao ih je on u vaše ruke. A vi među njima počiniste krvoproliće bijesom koji dopire do neba. I još mislite učiniti Judinu i jeruzalemsku djecu svojim robovima i robinjama. A ne tereti li i vas grijeh i krivnja prema Gospodinu, vašemu Bogu? Zato me poslušajte sada i vratite te zarobljenike koje zarobiste svojoj braći! Inače će doći na vas težak Gospodnji kazneni sud.” Tada ustaše poglavari Efrajimovih sinova: Azarja, Johananov sin, Berekja, Mešilemotov sin, Ezekija, Šalumov sin, i Amasa, Hadlajev sin, na vojsku koja se vraćala i rekoše im: “Ne smijete ovamo dovesti zarobljenike jer bismo time samo naprtili na sebe novu krivnju i grijeh prema Gospodinu; vi hoćete da na naše grijehe i krivnje dometnete još nove. A dosta je već velika naša krivnja. Težak bi se Gospodnji gnjev oborio na Izrćla.” \ I pustiše ratnici zarobljenike i plijen pred knezovima i svom narodnom općinom, i po imenu za to određeni ljudi ustaše pa se zauzeše za zarobljenike. Oni opskrbiše sve koji nisu bili dovoljno odjeveni odjećom i obućom od plijena, dadoše im jesti i piti i pomazaše ih. Onda pomogoše svima koji su bili slabi pa nisu mogli hodati, da uzjašu na magarce, i dovedoše ih u palmov grad Jerihon, k njihovim zemljacima. Potom se vratiše u Samariju. U ono vrijeme posla kralj Ahaz asirskom kralju da zatraži od njega pomoć. Edomci opet udariše, razbiše Judejce i odvedoše zarobljenike. I Filistejci provališe u gradove po nizini i u južnu Judinu zemlju, osvojiše Bet Šemeš, Ajalon, Gederot, Soko, Timnu i Gimzo s njihovim selima, i naseliše se u njima. Jer Gospodin ponizi Judu zbog Ahaza, Izrćlova kralja, budući da je on bio zaveo Judu na grdna zlodjela i pokazao se nevjeran prema Gospodinu. I asirski kralj Tiglat-Pileser iziđe protiv njega i pritisnu ga, umjesto da mu pomogne. Premda je Ahaz oplijenio Gospodnji Hram, kraljevsku palaču i knezove, i sve dao asirskomu kralju, ne pomože mu ništa. A i u vrijeme kad ga je onaj pritisnuo, ogriješi se kralj Ahaz o Gospodina novom nevjernošću. On je naime žrtvovao bogovima Damaska, koji su ga ipak bili izubijali, a mislio je: “Bogovi aramejskih kraljeva pomogli su njima. Njima ću žrtvovati da pomognu i meni.” Ali su mu oni poslužili samo za to da u nesreću strovale njega i sav Izrćlov narod. I dade Ahaz sakupiti posuđe Božjega Hrama i porazbijati ga. Tada zatvori vrata Gospodnjega Hrama i postavi žrtvenike po svim uglovima Jeruzalema. I u svakom pojedinom Judinu gradu podiže žrtvene uzvisine, da kadi drugim bogovima. Tako je izazivao na gnjev Gospodina, Boga svojih otaca. A ostala njegova povijest i svi njegovi putovi, prijašnji i kasniji, zapisani su u knjizi Judinih i Izrćlovih kraljeva. Kad je Ahaz bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u gradu, u Jeruzalemu. Ne staviše ga u grobove Izrćlovih kraljeva. Njegov sin Ezekija postade kralj umjesto njega. Ezekiji je bilo dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je dvadeset i devet godina u Jeruzalemu. Njegova se mati zvala Abija i bila je Zaharijina kći. On je činio ono što se sviđalo Gospodinu, posve onako kao što je bio činio njegov djed David. Odmah u prvoj godini svojega vladanja, u prvom mjesecu, otvori vrata na Gospodnjem Hramu i popravi ih. Dade sazvati svećenike i levite, sabra ih na slobodnom trgu prema istoku i progovori im: “čujte me, leviti! Posvetite se sada, a posvetite i Hram Gospodina, Boga svojih otaca, i iznesite smeće iz Svetinje! Jer su naši oci nevjerno radili i činili ono što se nije sviđalo Gospodinu, našemu Bogu, i ostavili su ga. Odvratili su svoje poglede od Gospodnjega šatora i okrenuli mu leđa. Štoviše, zatvorili su vrata trijema, pogasili žiške, nisu više palili kâd i nisu više prinosili žrtve paljenice Izrćlovu Bogu u Svetinji. Zato dođe Gospodnji gnjev na Judu i Jeruzalem. Učini ih strašilom, predmetom užasa i prezira, kako vidite svojim očima. Zato naime padoše naši oci od mača i naše sinove, kćeri i žene zato zarobiše. Ali sada sam odlučio ući u savez s Gospodinom, Izrćlovim Bogom, da se odvrati od nas njegov žestoki gnjev. Pa ne budite stoga nemarni, sinovi moji! Jer je vas izabrao Gospodin, da stojite pred njim i izvršavate njegovu službu, i da mu budete sluge, i da mu kadite.” I leviti pođoše na posao: Mahat, Amasajev sin, i Joel, Azarjin sin, od roda Kehatovaca; od Merarijevih sinova Kiš, Abdijev sin, i Azarja, Jehalelelov sin; od Geršonovih sinova Joah, Zimin sin, i Eden, Joahov sin;\ od Elisafanovih potomaka Šimri i Jeiel, od Asafovih sinova Zaharija i Matanija, od Hemanovih sinova Jehiel i Šimej; i od Jedutunovih sinova Šemaja i Uziel.\ Oni skupiše svoje drugove, posvetiše se i onda se, po kraljevoj zapovijedi, dođoše na čišćenje Gospodnjeg Hrama, po Gospodnjim propisima. Svećenici uđoše u unutarnji dio Gospodnjega Hrama da ga očiste i sve nečisto što nađoše u Gospodnjem Hramu iznesoše u trijem Gospodnjega Hrama, a leviti to pokupiše i iznesoše u kidronsku dolinu. Prvoga dana prvoga mjeseca počeše posvećivati, i osmoga dana toga mjeseca dođoše do Gospodnjega trijema. Uzeše onda još osam dana za daljnje čišćenje Gospodnjega Hrama. Šesnćstoga dana prvoga mjeseca dovršiše. Potom dođoše kralju Ezekiji i javiše: “Očistismo sav Gospodnji Hram i žrtvenik za žrtve paljenice i sve njegovo posuđe, i stol za postavljene kruhove i sve njegovo posuđe. Sve posuđe što ga je zbog svojega otpadništva oskvrnuo kralj Ahaz dok je vladao, popravismo i posvetismo. Ono stoji sada pred Gospodnjim žrtvenikom.” Drugoga jutra dade kralj Ezekija sazvati gradske glavare i ode u Gospodnji Hram. Dovedoše sedam junaca, sedam ovnova, sedam janjaca i sedam jaraca, kao žrtvu za grijeh za kraljevsku kuću, za Svetinju i za Judu. On zapovjedi Aronovim sinovima, svećenicima, da ih žrtvuju na Gospodnjem žrtveniku. Tada zaklaše goveda, i svećenici uhvatiše krv i izliše je na žrtvenik. Nato zaklaše ovnove i izliše krv na žrtvenik; tada zaklaše janjce i izliše krv na žrtvenik.\ Potom dovedoše jarce za žrtvu za grijeh pred kralja i pred skupštinu i oni staviše svoje ruke na njih. Onda ih svećenici zaklaše i donesoše njihovu krv za oproštenje grijeha na žrtvenik, da pribave pomirenje svemu Izrćlu; jer je kralj bio zapovjedio za sav Izrćlov narod žrtvu paljenicu i žrtvu za grijeh.\ Levite postavi kod Gospodnjega Hrama s cimbalima, harfama i citrama, po zapovijedi Davida i Gada, kraljeva vidioca, i proroka Natana; jer je od Gospodina bila izišla zapovijed preko njegovih proroka. \ Leviti se dakle postaviše s Davidovim glazbalima, a svećenici s trubama. Tada zapovjedi Ezekija da prinesu žrtvu paljenicu na žrtveniku. čim počne žrtva paljenica, prihvatiše se i pjesama u slavu Gospodinu i truba uz pratnju glazbala Davida, Izrćlova kralja. Sva se skupština bacila ničice. Pjesma je odjekivala, i trube su se orile. Sve je to potrajalo tako dugo dok nije bila završila žrtva paljenica. Kad je završila žrtva, prignuše koljeno kralj i svi oko njega, i pomoliše se. Nato zapovjediše kralj Ezekija i knezovi levitima da zapjevaju u slavu Gospodinu hvalospjeve, što su ih bili sastavili David i vidjelac Asaf. S punom radošću pjevali su pjesme, klanjali se i bacali se ničice. Nato zapovjedi Ezekija: “Nakon što ste se sada posvetili Gospodinu, pristupite i donesite u Gospodnji Hram životinje za žrtve klanice i za žrtve pričesnice!” Tada skupština donese životinje za žrtve klanice i za žrtve pričesnice i tko je htio također životinje za žrtvu paljenicu. Ovo je broj životinja za žrtvu paljenicu što ih je bila donijela skupština: sedamdeset volova, sto ovnova i dvjesta janjaca, sve to Gospodinu za žrtvu paljenicu. Prinosa je za žrtvu pričesnicu bilo na broj šest stotina volova i tri tisuće ovaca. Budući da je bilo malo svećenika, te nisu mogli oderati sve životinje za žrtve paljenice, pomogoše im leviti, njihovi suplemenici, dok posao nije bio završen, i dok se nisu bili posvetili svećenici; jer su leviti s većom revnosti pazili na to da se posvete nego svećenici.\ Osim toga moralo se žrtvovati mnogo žrtava paljenica s pretilinom žrtava pričesnica i s naljevima na žrtve paljenice. I tako je bila obnovljena služba u Gospodnjem Hramu. Ezekija i sav narod radovali su se tomu što je Bog bio pripravio narodu, jer je jednim udarom nastala ta promjena. Potom Ezekija posla poslanike k svemu Izrćlu i Judi, i napisa Efrajimu i Manašeu pisma, da dođu u Gospodnji Hram u Jeruzalem kako bi proslavili blagdan Pashe Gospodinu, Bogu Izrćlovu. Kralj i njegovi knezovi, i sva narodna skupština, bili su odlučili da održe blagdan Pashe u drugom mjesecu, jer ga nisu bili mogli slaviti u propisano vrijeme, budući da se svećenici u propisanom broju nisu bili za to posvetili i narod se još nije bio skupio u Jeruzalem. Kako se to činilo pravo kralju i svoj općini, zaključiše da oglase poziv po svemu Izrćlu od Beer Šebe do Dana neka dođu da održe blagdan Pashe Gospodinu, Bogu Izrćlovu. Jer se nije bio više držao uz opće sudjelovanje, kako je to bilo propisano. I tako odoše glasnici s pismima iz ruke kralja i njegovih knezova po svemu Izrćlu i Judi uokolo i objaviše po kraljevoj zapovijedi: “Sinovi Izrćlovi, vratite se Gospodinu, Bogu Abrahamovu, Izakovu i Izrćlovu, da se on opet obrati k vama, koji ste umakli vlasti asirskih kraljeva i još ste preostali. Ne budite kao vaši oci i braća, koji su nevjerno radili protiv Gospodina, Boga svojih otaca, tako da ih je predao uništenju, kao što ste i doživjeli! Ne budite dakle tvrdokorni kao vaši oci, nego pružite ruku Gospodinu i dođite k njegovu Svetištu, što ga je posvetio zauvijek, i služite Gospodinu, svojemu Bogu, da se odvrati od vas njegov žestoki gnjev! Jer ako se obratite Gospodinu, vaša braća i sinovi naći će milosrđe u onih koji ih odvedoše u ropstvo, tako da se mogu vratiti u ovu zemlju. Jer je Gospodin, vaš Bog, milostiv i milosrdan, i ne će odvratiti svoje milosti od vas ako se obratite k njemu.” I tako su išli glasnici od grada do grada po Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji i do Zebuluna. Ali su im se ljudi podsmjehivali i rugali. Dođoše u Jeruzalem samo neki ljudi od Ašera, Manašea i Zebuluna. Naprotiv, upravljala je u Judi ruka Božja, koja im dade u srce da se po Gospodnjoj zapovijedi jednodušno odazovu pozivu kralja i knezova. I tako se skupi u Jeruzalemu veliko mnoštvo naroda, vrlo mnogobrojna općina, da u drugom mjesecu proslave blagdan Beskvasnih kruhova. Najprije se dadoše na to da uklone žrtvenike u Jeruzalemu; tako isto ukloniše sve kadione žrtvenike i pobacaše ih u kidronsku dolinu.\ četrnćstoga dana drugog mjeseca zaklaše Pashu. Svećenici i leviti osjetiše se postiđeni, posvetiše se i donesoše žrtve paljenice Gospodnjemu Hramu. Obaviše svoju službu po propisima zakona što su za njih vrijedili, a koje je bio objavio Mojsije, čovjek Božji. Svećenici izliše krv što im je pružiše leviti. Kako se među sakupljenima veoma mnogi nisu bili posvetili, to leviti priskrbiše klanje pashalnih janjaca za svakog onog koji nije bio čist, pa ih zato nije mogao prinijeti Gospodinu. Jer veliko mnoštvo naroda, mnogi iz Efrajima, Manašea, Jisakara i Zebuluna, nisu se bili očistili, nego su jeli Pashu kako nije bilo propisano. Za njih Ezekija uloži zagovor i pomoli se: “Gospodin koji je dobrostiv neka oprosti svakomu koji nastoji tražiti Boga, Gospodina, Boga svojih otaca, makar i ne bio čist, kako se traži za svetinju!” I Gospodin usliši Ezekiju i poštedje narod. Tako su Izrćlovi sinovi, koji su bili u Jeruzalemu, svetkovali blagdan Beskvasnih kruhova sedam dana u velikom veselju, i leviti i svećenici pjevali su uz pratnju glazbala svaki dan hvalospjeve u slavu Gospodinu. Pritom je Ezekija ljubazno razgovarao sa svim levitima, koji se tako revnima pokazaše u Gospodnjoj službi. Sedam dana održavale su se blagdanske žrtvene gozbe, nakon što je bila prinesena žrtva pričesnica, i slavilo se Gospodina, Boga otaca. Sva skupština odluči svetkovati još daljnjih sedam dana, i tako su svetkovali još sedam dana blagdan radosti. A Ezekija, Judin kralj, bio je darovao skupštini tisuću junaca i sedam tisuća ovaca. Isto tako su bili glavari općine poslali na dar tisuću junaca i deset tisuća ovaca. Tad su se bili svećenici posvetili u velikom broju. I tako se proveseli sva Judina općina, svećenici, leviti i sve mnoštvo onih koji su bili došli iz Izrćla, i stranci koji su bili došli iz raznih dijelova Izrćla ili su stanovali u Judinoj zemlji. Veliko veselje vladalo je u Jeruzalemu, jer od vremena Salomona, Davidova sina, Izrćlova kralja, nije takvo što bilo u Jeruzalemu. A tada se digoše levitski svećenici i blagosloviše narod. Glas im je bio uslišan i njihova je molitva doprla do neba, do njegova svetog prebivališta. Kad je završila sva ta svečanost, svi Izrćlovi sinovi, koji su bili prisutni, zađoše po gradovima Judinim, poobaraše likove, sasjekoše ašere, razoriše žrtvene uzvisine i žrtvenike po svoj Judinoj, Benjaminovoj, Efrajimovoj i Manašeovoj zemlji, dok sve nije bilo uništeno. Tada se vratiše svi Izrćlovi sinovi u svoje gradove, na svoja imanja. Potom postavi Ezekija svećeničke i levitske odjele po njihovim redovima? svakog svećenika i levita u njegovu službenom području? za žrtve paljenice i žrtve mirotvorne, da služe i da hvale i pjevaju na vratima Gospodnjega tabora. Kraljev prilog od njegova posjeda služio je za žrtve paljenice, za žrtve paljenice jutrom i večerom i za žrtve paljenice u subotu, na mjesece mlađake i na blagdane, kako je propisano u Gospodnjem zakonu. I zapovjedi narodu što je stanovao u Jeruzalemu da daju daću za svećenike i levite, da bi se mogli čvrsto držati uz Gospodnji zakon. Kad se razglasi ta zapovijed, stadoše Izrćlovi sinovi donositi prvine od žita, vina, ulja i meda, i od svakoga drugog zemaljskog roda. Od svega donesoše obilno desetinu. Izrćlovi i Judini sinovi, koji su stanovali po gradovima, donosili su desetinu od goveda i ovaca i desetinu od posvetnih darova koji su bili posvećeni Gospodinu, njihovu Bogu. Donesoše od desetina cijele gomile. Trećega mjeseca počeše slagati u gomile. Sedmoga mjeseca završiše. Kad Ezekija i knezovi dođoše pogledati gomile, zahvališe Gospodinu i njegovu narodu. Kad Ezekija zapita svećenike i levite za gomile, odgovori mu veliki svećenik Azarja, od Sadokove kuće: “Otkad se počelo donositi, u Gospodnjemu Hramu jedemo do sitosti i još mnogo preostaje. Gospodin je, naime, blagoslovio svoj narod; zato je preteklo ovo mnoštvo.” \ I Ezekija zapovjedi da se u Gospodnjem Hramu naprave spremnice. Kad su ih bili napravili, ondje su savjesno unosili priloge i desetine i posvetne darove. Nadzornik nad tim postade levit Konanija zajedno sa svojim bratom Šimejem, koji je bio drugi do njega. Jehiel, Azazja, Nahat, Asahel, Jerimot, Jozabad, Eliel, Jismakja, Mahat i Benaja stajali su uz bok Konaniji i njegovu bratu Šimeju, po zapovijedi kralja Ezekije i Azarje, kneza u Božjemu Hramu. Levit Kore, Jimnin sin, čuvar istočnih vrata, postade nadzornik nad darovima koji su se dragovoljno prinosili Bogu, da preuzima Gospodnje prinose i presvete darove. Pod njegovim su nadzorom bili Eden, Benjamin, Ješua, Šemaja, Amarja i Šekanija, po svećeničkim gradovima, da svojim drugovima po redu, starim i mladim, savjesno dijeli njihove dijelove, osim u rodopis unesenih muških osoba od tri godine naviše, ako su oni došli Gospodnjem Hramu kako je to tražio svaki dan, da po svojoj dužnosti izvrše svoju službu po redu. Upis svećenika u popis bio je po obiteljima; tako isto levita, od dvadeset godina naviše, po njihovoj službi i po odjelima.\ Oni su bili upisani u popis sa svom svojom malom djecom, sa svojim ženama, sinovima i kćerima: cijelo stanje. Oni su se zauzimali veoma savjesno za svete stvari. I za Aronove sinove, svećenike, u krajevima pašnjakâ koji pripadaju njihovim gradovima, u svakom pojedinom gradu, bile su imenom označene osobe postavljene za to da svim muškim osobama između svećenika i svakome upisanom levitu izručuju njihove dijelove. Tako ja postupao Ezekija po svoj Judinoj zemlji i činio ono što je bilo pred Gospodinom, njegovim Bogom, dobro, pravo i časno. U svemu što bi poduzimao za službu Božjega Hrama, za Zakon i zapovijed, da ugodi Bogu, radio je s punom požrtvovnošću, pa je zato imao uspjeh. Poslije tih djela i te pobožne revnosti dođe Sanherib, asirski kralj, provali u Judeju, opkoli tvrde gradove i mislio ih je osvojiti za sebe. Kad vidje Ezekija da je Sanherib došao u namjeri da udari na Jeruzalem, odluči, u sporazumu sa svojim knezovima i vojskovođama, zasuti vodene izvore izvan grada. Oni se s njim složiše. I sabraše se ljudi u velikom broju i zasuše sve izvore, i potok koji je tekao posred zemlje. Oni pomisliše: “Zašto da nađu asirski kraljevi toliko vode kad dođu?” Potom revno pođe na posao, popravi posvuda zid, gdje je imao pukotine, dade podići kule na njemu i drugi zid izvana, utvrdi Milon u Davidovu gradu i dade napraviti mnogo oružja i štitova. I postavi vojne zapovjednike nad vojskom i sabra ih oko sebe na slobodnom trgu kod gradskih vrata. On ih je hrabrio i govorio: ”Budite hrabri i jaki! Ne bojte se asirskoga kralja ni svega mnoštva što je s njim! Jer je s nama Jači nego s njim. S njim je samo mišica od mesa? a s nama je Gospodin, Bog naš, da nam pomogne i da vodi naše ratove.” Narod se ohrabrio riječima Ezekije, Judina kralja. Potom asirski kralj Sanherib, dok je on sam stajao pred Lakišom sa svom svojom vojskom, posla svoje zapovjednike u Jeruzalem k Ezekiji, Judinu kralju, i k svima Judejcima što su bili u Jeruzalemu, i poruči im: ”Ovako veli Sanherib, asirski kralj: Na što se oslanjate da stojite zatvoreni u Jeruzalemu? Ezekija vas samo zavodi da vas pomori glađu i žeđu kad veli: Gospodin, Bog naš, izbavit će nas iz ruku asirskoga kralja. Nije li Ezekija uklonio njegove uzvisine i žrtvenike kad je u Judi i Jeruzalemu izdao zapovijed: Pred jednim jedinim žrtvenikom morate se klanjati i na njemu žrtvovati? Zar ne znate što smo učinili ja i moji oci od svih naroda na zemlji? Jesu li bogovi zemaljskih naroda mogli izbaviti svoju zemlju iz mojih ruku? Koji je između svih bogova onih naroda koje zatrše moji oci mogao izbaviti svoj narod iz mojih ruku? Zar Bog vaš da vas izbavi iz mojih ruku? Neka vas ne zaludi Ezekija i neka vas tako ne zavede! Ne vjerujte mu! Jer nijedan bog bilo kojega naroda ili kraljevstva nije mogao izbaviti svojega naroda iz mojih ruku ni iz ruku mojih otaca. I vaš vas Bog ne će moći izbaviti iz mojih ruku.” Njegovi zapovjednici govorili su tada još više protiv Boga, Gospodina, i protiv njegova sluge Ezekiji. I napisa on, da se naruga Gospodinu, Izrćlovu Bogu, pismo u kojem ustvrdi: “Kao što bogovi narodâ u ostalim zemljama ne izbaviše svojega naroda iz mojih ruku, tako ne će ni Ezekijin Bog izbaviti svojega naroda iz mojih ruku.” Vikali su to iza glasa i judejskim stanovnicima Jeruzalema, što su stajali na zidu, da ih uplaše i smetu, i da tako dobiju grad u svoje ruke. Govorili su o Bogu Jeruzalema kao o bogovima poganskih naroda, koji su samo loše djelo čovječje ruke. I kad se kralj Ezekija i prorok Izaija, Amosov sin, zbog toga pomoliše i zavapiše k nebu za pomoć, posla Gospodin anđela koji uništi sve ratnike, knezove i zapovjednike u taboru asirskoga kralja, tako da se vrati osramoćen u svoju zemlju. Kad uđe tamo u Hram svojega boga, ubiše ga ondje mačem neki od njegovih rođenih sinova. Tako izbavi Gospodin Ezekiju i stanovnike Jeruzalema iz ruku Sanheriba, asirskoga kralja, i iz ruku svih drugih neprijatelja i pribavi im mir na sve strane. I mnogi su donosili Gospodinu darove u Jeruzalem i dragocjene poklone Ezekiji, Judinu kralju, koji je otada imao velik ugled kod svih naroda. U ono vrijeme smrtno se razbolje Ezekija. On se pomoli Gospodinu koji mu progovori i dade mu čudesni znak. Ali Ezekija se ne pokaza zahvalnim na iskazanom dobročinstvu, već se uzoholi. Zato dođe gnjev na njega i na Judu i Jeruzalem. I ponizi se Ezekija zbog svoje oholosti, on i stanovnici Jeruzalema. Zato ne dođe na njih gnjev Gospodnji još za Ezekijina života. Ezekija je imao vrlo veliko blago i sjaj. On je bio stekao sebi blago u srebru, zlatu i dragom kamenju, i mirise, štitove i svakojako dragocjeno posuđe;\ osim toga spremišta za dohodak od žita, vina i ulja i staje za raznu stoku i štale za stada. I sazida sebi gradove i imao je velika stada ovaca i goveda; jer mu je Bog bio dao veoma velik posjed.\ Ezekija je i bio onaj koji zatvori gornji izvor vode Gihona i usmjeri je dolje, na zapadnu stranu Davidova grada. Ezekija je imao uspjeh u svemu što je poduzimao. Samo kad dođe poslanstvo koje su mu bili poslali babilonski knezovi da se raspitaju za čudesni znak što se bio dogodio u zemlji, pusti Bog da padne u napast, da točno upozna njegove misli. Ostala povijest Ezekijina, i njegova pobožna djela, zapisana su u Objavljenju proroka Izaije, Amosova sina, i u knjizi Judinih i Izrćlovih kraljeva. Kad je Ezekija bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga iznad grobova Davidovih potomaka. Sav Juda i jeruzalemski narod iskazaše mu čast kod njegove smrti. Njegov sin Manaše postade kralj umjesto njega. Manašeu je bilo dvanćst godina kad je postao kralj, i vladao je pedeset i pet godina u Jeruzalemu. činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu kad je nasljedovao zlo narodâ koje je Gospodin bio protjerao ispred Izrćlovih sinova. Uzvisine koje je bio oborio njegov otac Ezekija, on opet podigne; podiže žrtvenike baalima, dade postaviti ašere, klanjao se je svoj zvjezdanoj nebeskoj vojsci i njoj je služio.\ Štoviše, u Gospodnjem Hramu, o kojem je bio objavio Gospodin: “U Jeruzalemu ću dati da stanuje moje ime u sva vremena”, sagradi žrtvenike. Svoj zvjezdanoj nebeskoj vojsci podiže žrtvenike u oba trijema Gospodnjega Hrama. Svoje vlastite sinove pusti da idu kroz oganj u dolu Ben-Hinomu; vračao je, gatao je i čarao je, i namjesti zaklinjače mrtvacâ i gataoce. Tako je činio mnogo toga što se nije sviđalo Gospodinu, i izazivao je tako njegov gnjev.\ I rezani lik, koji je bio dao praviti, postavi u Hramu za koji je bio Bog obećao Davidu i njegovu sinu Salomonu: “Ovaj Hram i Jeruzalem, koji izabrah između svih Izrćlovih plemena, učinit ću zauvijek stanom svojega imena. Ne ću više dati da se Izrćlove noge maknu iz zemlje koju dadoh vašim ocima, ako samo budu pazili na to da vjerno čine onako kako sam im zapovjedio, i to točno po zakonu, pravilima i odredbama koje im je naložio Mojsije.” Ali Manaše zavede Judu i stanovnike Jeruzalema pa su činili još gore nego narodi što ih je Gospodin bio uništio ispred Izrćlovih sinova. Gospodin je, doduše, opominjao Manašea i njegov narod, ali se oni nisu na to osvrtali. I pusti Gospodin da dođu protiv njih vojskovođe asirskoga kralja. Oni uhvatiše Manašea kukama, svezaše ga željeznim verigama i odvedoše ga u Babilon. I kad je bio tako u nevolji, molio se Gospodinu, svom Bogu, za milosrđe i duboko se je ponizio pred Bogom svojih otaca. Kad mu se molio, dade se on umoliti, usliši njegovu molitvu i vrati ga opet kao kralja u Jeruzalem. Tada upozna Manaše da je Gospodin pravi Bog. Poslije toga podigne vanjski zid uz Davidov grad na zapadnoj strani prema Gihonu, u dolu i do ulaza na riblja vrata, tako da opkoli Ofel. Sagradi ga vrlo visoko. U sve tvrde Judine gradove postavi vojne zapovjednike. Tada ukloni tuđe bogove i rezani lik iz Gospodnjega Hrama, tako isto žrtvenike koje je bio podigao na gori na kojoj je stajao Gospodnji Hram, i u Jeruzalemu, i baci ih napolje, pred grad. A Gospodnji žrtvenik opet postavi i prinese na njemu žrtve pričesnice i zahvalne žrtve. Zapovjedi i Judejcima da štuju Gospodina, Izrćlova Boga. Ali je narod još uvijek žrtvovao na uzvisinama, dakako samo Gospodinu, svojemu Bogu. Ostala Manašeova povijest, i njegova molitva Bogu, i govori vidjelaca koji su mu govorili u ime Gospodina, Boga Izrćlova, zapisana je u povijesti Izrćlovih kraljeva. U Hozajevim riječima je zapisano: njegova molitva i kako je bio uslišan, svi njegovi grijesi i njegova nevjernost, zatim mjesta na kojima je prije svog poniženja podigao žrtvene uzvisine i postavio likove Ašere i rezane likove. Kad je Manaše bio počinuo kod svojih otaca, pokopaše ga u njegovoj palači. Njegov sin Amon postade kralj umjesto njega. Amon je imao dvadeset i dvije godine kad je postao kralj, a vladao je u Jeruzalemu dvije godine. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, kao što je bio činio njegov otac Manaše. Amon je svim rezanim likovima, što ih je bio dao napraviti njegov otac Manaše, prinosio mnoge žrtve i štovao ih. Ali se ne ponizi pred Gospodinom, kao što se bio ponizio njegov otac Manaše, čak naprti Amon na sebe veliku krivnju. Njegove se sluge urotiše protiv njega i ubiše ga u njegovoj palači. A narod pobije sve one koji su se bili urotili protiv kralja Amona. Njegova sina Jošiju narod podiže za kralja na njegovo mjesto. Jošiji je bilo osam godina kad je postao kralj. Vladao je trideset i jednu godinu u Jeruzalemu. činio je ono što se sviđalo Gospodinu, i hodio je putovima svojega djeda Davida. Od toga nije odstupio ni lijevo ni desno. U osmoj godini svog vladanja, kad je još bio veoma mlad, poče vjerno služiti Bogu svojega djeda Davida. U dvanćstoj godini počne čistiti Judinu zemlju i Jeruzalem od žrtvenih uzvisina, ašera, i rezanih i livenih likova. Pred njegovim očima raskopaše Baalove žrtvenike. Stupove sunčane, što su bili gore na njima, dade sasjeći. Ašere, rezane likove i spomenike dade oboriti i satrti i taj prah dade razasuti po grobovima onih koji su im bili žrtvovali. Kosti svećenika dade sažeći na njihovim žrtvenicima i tako očisti Judinu zemlju i Jeruzalem. I u gradovima od Manašea i Efrajima, od Šimuna do Naftalija? u njihovim okolnim mjestima? dade poobarati žrtvenike Ašere i izlomiti i satrti rezane likove i po svoj Izrćlovoj zemlji satrti sve sunčane stupove. Tada se vrati u Jeruzalem. U osamnćstoj godini vladanja, nakon što je bio očistio zemlju i Hram, posla Šafana, Asalijahina sina, gradskoga zapovjednika, Maaseju i pečatnika Joaha, Joahazova sina, da popravi Hram Gospodina, njegova Boga. Kad oni dođoše k velikomu svećeniku Hilkiji, predadoše novce što su bili doneseni u Božji Hram, i što su ga bili skupili leviti, čuvari pragova, od Manašea i Efrajima i od svih ostalih Izrćlovih sinova, i od svega Jude i Benjamina, i od stanovnika Jeruzalema. Oni ih uručiše poslovođama, koji su bili postavljeni kod Gospodnjega Hrama. Ovi su isplaćivali radnike koji su bili zaposleni oko Gospodnjega Hrama obnavljajući i popravljajući Hram. Oni su davali drvodjeljama i zidarima, da se kupuje otesano kamenje i drvo za grede i da se poprave zgrade što su ih bili razvalili Judini kraljevi. Ljudi su radili svoj posao vjerno i savjesno. Nad njima su bili postavljeni za nadzor leviti Jahat i Obadja od Merarijevih sinova i Zaharija i Mešulam od Kehatovih sinova. Leviti, ako su se razumjeli u glazbala, bili su postavljeni nad nosioce i također im je bilo povjereno nadziranje svih drugih radnika kod njihova službovanja. Poneki su leviti bili pisari, upravitelji i vratari. Kad su vadili novce što su bili ušli za Gospodnji Hram, nađe svećenik Hilkija Gospodnji zakonik od Mojsija. Hilkija javi pisaru Šafanu: “Nađoh zakonik u Gospodnjem Hramu.” Hilkija tad predade knjigu Šafanu. Šafan odnese knjigu kralju i podnese kralju ovaj izvještaj: “Sve što je bilo naloženo tvojim slugama izveli su. Oni su novce što se nađoše u Gospodnjem Hramu skupili i uručili poslovođama koji su namješteni za nadzor.” Ujedno javi pisar Šafan kralju: “Svećenik Hilkija dade mi knjigu”, i Šafan je pročita kralju. Kad je kralj čuo sadržaj Zakona, razdre svoje haljine. Tada kralj dade sljedeću uputu Hilkiji, Ahikamu, Šafanovu sinu, i Abdonu, Mikinu sinu, pisaru Šafanu i Asaji, kraljevu sluzi. ”Idite, upitajte Gospodina za me, za narod i za one koji su još preostali u Izrćlu i Judi o sadržaju ove knjige što se našla! Jer je velik Gospodnji gnjev koji se raspalio protiv nas zato što naši oci nisu slušali Gospodnje propise, da čine sve ono što je napisano u ovoj knjizi.” I tako ode svećenik Hilkija s onima koje je bio označio kralj, k proročici Huldi, ženi skladištara (čuvara odjeće) Šaluma, Tokhatova sina, Hasrina unuka, koja je stanovala u drugom kotaru u Jeruzalemu, i upitaše je o tome. Ona im dade ovaj odgovor: “Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov: Kažite čovjeku koji vas posla k meni. Ovako govori Gospodin: Pustit ću zlo na ovo mjesto i na njegove stanovnike, sve kletve što stoje napisane u knjizi koju su pročitali Judinu kralju. Zato što su me ostavili i prinosili kâd drugim bogovima, da me razgnjevljuju svim tim lošim djelom svojih ruku, moj će se gnjev raspaliti protiv toga mjesta i ne će se ugasiti. A Judinu kralju, koji vas posla da upitate Gospodina, javite ovo: Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov, za sve riječi koje si čuo: Zato što je tvoje srce bilo ponizno i što si se prignuo pred Bogom, kad si čuo što je zaprijetio tomu mjestu i njegovim stanovnicima, i zato što si se ponizio preda mnom i razderao svoje haljine, i plakao preda mnom, ja sam te uslišio, govori Gospodin. Zato ćeš, kad te uzmem k tvojim ocima, biti u miru položen u svoj grob. Oči ti ne će gledati svu tu nesreću koju ću pustiti na to mjesto i na njegove stanovnike.” Tako kazaše kralju. Tada kralj posla glasnike i oni skupiše kod njega sve Judine i jeruzalemske starješine. Kralj ode u Gospodnji Hram i s njim svi ljudi iz Judine zemlje i stanovnici Jeruzalema i svećenici i leviti, sav narod, veliko i malo. Tamo im pročita sav sadržaj zavjetne knjige, koja je bila nađena u Gospodnjem Hramu. Potom stupi kralj na svoje sjedište i zavjetova se pred Gospodinom da će oni ići za Gospodinom i držati njegove zapovijedi, njegove odredbe i ustanove svim srcem i svom dušom, da tako udovolje propisima Saveza što su bili napisani u ovoj knjizi. Tada dade da svi koji su bili u Jeruzalemu i u Benjaminovu plemenu stupe u ovaj Savez. Stanovnici Jeruzalema radili su onako kako je odgovaralo Savezu Boga, Boga njihovih otaca. Tako odstrani Jošija sva idolska zla iz svih krajeva Izrćlovih sinova i obveza sve u Izrćlu da služe Gospodinu, svojemu Bogu. Dok je on živio, ne odstupiše od toga da idu za Gospodinom, Bogom svojih otaca. Potom je Jošija svetkovao u Jeruzalemu blagdan Pashe u čast Gospodinu. četrnćstoga dana prvoga mjeseca klali su Pashu. On postavi svećenike u njihove službe i potaknu ih da služe u Gospodnjem Hramu. Levitima, koji su trebali učiti sav Izrćlov narod i koji su bili posvećeni Gospodinu, reče: “Donesite sveti kovčeg u Hram koji sagradi Salomon, Davidov sin, Izrćlov kralj! Ne trebate ga više nositi na ramenima. Služite sada Gospodinu, svojemu Bogu, i njegovu narodu Izrćlu! Budite spremni po svojim obiteljima i redovima, kako su propisali David, Izrćlov kralj, i njegov sin Salomon! Postavite se u Svetištu po obiteljima svojih zemljaka, ljudi iz naroda, i to za svaku obitelj jedan dio levitske obitelji! Nato zakoljite Pashu i posvetite se i pripravite ga za svoje zemljake! A pri tom postupajte po uputi što ju je dao Gospodin preko Mojsija!” Jošija dade ljudima iz naroda sitne stoke, naime janjaca i jarića? sve za pashalne žrtve svim prisutnima, na broj trideset tisuća? zatim tri tisuće goveda, to sve od kraljevskoga posjeda. I vrhovni njegovi činovnici dadoše dragovoljno darove narodu, svećenicima i levitima. Tako su darovali Hilkija, Zaharija i Jehiel, predstojnici Božjega Hrama, svećenicima za pashalne žrtve dvije tisuće i šest stotina janjaca i tri stotine goveda. Konanija i njegova braća Šemaja i Netanel, zatim Hašabja, Jehiel i Jozabad, predstojnici levita, dadoše levitima za pashalne žrtve dar od pet tisuća janjaca i pet stotina goveda. Služba je bila uređena ovako: svećenici su stupili na svoje mjesto, tako isto leviti po svojim odjelima, kako je bio zapovjedio kralj. Tada su klali Pashu. Svećenici bi škropili krvlju primajući iz ruke levita. Oni su tada derali kožu. Odvojili bi dijelove određene za žrtvu paljenicu, da ih daju skupinama obitelji iz naroda, te ih one prinesu Gospodinu, kako je propisano u Mojsijevoj knjizi. Isto su tako postupali s govedima. Tada su pekli Pashu na ognju, po propisu, kuhali su svete darove u loncima, kotlovima i zdjelama i donosili ih brzo svim ljudima iz naroda. Potom su zgotovili sebi i svećenicima; jer su svećenici, Aronovi potomci, imali posla oko prinošenja žrtava paljenica do u noć. Zato bi leviti zgotovili sebi i svećenicima, Aronovim potomcima.\ Pjevači, Asafovi potomci, stajali su na svojim mjestima što su ih zauzeli po Davidovoj, Asafovoj i Hemanovoj zapovijedi i zapovijedi Jedutuna, kraljeva vidioca, i vratari na pojedinim vratima. Oni nisu trebali ostavljati svoju službu, jer bi im zgotovili njihovi suplemenici, leviti. Tako je bila uređena sva Gospodnja služba u onaj dan kada je trebalo držati Pashu i na Gospodnjem žrtveniku prinijeti žrtve paljenice po zapovijedi kralja Jošije. I tako su tada svetkovali Izrćlovi sinovi, koji su bili prisutni, sedam dana Pashe i blagdan Beskvasnih kruhova. Od vremena proroka Samuela nije se bio više u Izrćlu svetkovao takav blagdan Pashe. Nijedan od Izrćlovih kraljeva nije bio priredio takav blagdan Pashe, kao što ga je svetkovao Jošija sa svećenicima i levitima i sa svim Judom i s Izrćlovim sinovima, što ih se bilo našlo, i sa stanovnicima Jeruzalema. U osamnćstoj godini Jošijina vladanja bila se svetkovala Pasha. Kad je Jošija bio opet uredio Hram, dođe poslije svega toga egipatski kralj Neko, da zametne bitku kod Karkemiša na Eufratu. Jošija iziđe preda nj. A on posla k njemu poslanike i poruči mu: “Što ja imam s tobom, Judin kralju? Ne idem ja danas na tebe, nego na bojno mjesto s kojim sam zaraćen, i Bog mi je zapovjedio da požurim. Okani se djela protiv Boga koji je sa mnom, da te ne uništi!” Ali se Jošija ne odvrati od njega, nego iziđe da ga napadne. Ne posluša Nekovih riječi, koje su dolazile iz Božjih usta, nego dođe kako bi se borio u ravnici kod Megida. Ali strijelci pogodiše kralja Jošiju, i kralj povika svojim slugama: “Izvedite me odavde, jer sam teško ranjen!” Njegove ga sluge podigoše s ratnih kola, izvezoše ga u drugim kolima i dovedoše ga u Jeruzalem. On umre i bi pokopan u grobovima svojih otaca. Za njim su tugovali sav Juda i Jeruzalem. Jeremija ispjeva tužaljku za Jošijom, i svi pjevači i pjevačice spominju otad Jošiju u svojim tužbalicama, do dana današnjega. One se udomiše u Izrćlu. Napisane su u Tužaljkama. Ostala Jošijina povijest, i njegova pobožna djela, izvedena prema propisu Gospodnjega zakona, njegova i prijašnja i kasnija povijest, zapisani su u knjizi o Izrćlovim i Judinim kraljevima. Narod zemlje uze Joahaza, Jošijina sina, i učini ga, umjesto njegova oca, kraljem u Jeruzalemu. Joahaz je imao dvadeset i tri godine kad je postao kralj, i vladao je tri mjeseca u Jeruzalemu. Egipatski ga kralj svrže u Jeruzalemu i nametnu zemlji globu od sto talenata srebra i jedan talenat zlata. Tada egipatski kralj postavi njegova brata Elijakima za kralja nad Judom i Jeruzalemom i promijeni mu ime u Jojakim. A njegova brata Joahaza uze Neko sa sobom i odvede ga u Egipat. Jojakimu je bilo dvadeset i pet godina kad je postao kralj, i vladao je jedanćst godina u Jeruzalemu. činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu, njegovu Bogu. Tada dođe protiv njega Nabukodonozor, babilonski kralj, i stavi ga u željezne verige, da ga odvede u Babilon. I jedan dio posuđa Gospodnjega Hrama odnese Nabukodonozor u Babilon i stavi ga u svoju palaču u Babilonu. Ostala Jojakimova povijest, gadna djela što ih je počinio, i sve što mu se dogodilo, zapisano je u knjizi o Izrćlovim i Judinim kraljevima. Njegov sin Jojakin postade kralj umjesto njega. Bilo je Jojakinu osamnćst godina kad je postao kralj, i vladao je tri mjeseca i deset dana u Jeruzalemu. činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu. Sljedeće godine dade ga kralj Nabukodonozor odvesti u Babilon, zajedno s dragocjenim posuđem Gospodnjega Hrama. Njegova brata Sedekiju učini kraljem nad Judom i Jeruzalemom. Bila je Sedekiji dvadeset i jedna godina kad je postao kralj. Vladao je jedanćst godina u Jeruzalemu. činio je ono što se nije sviđalo Gospodinu, njegovu Bogu. Ne ponizi se pred prorokom Jeremijom, koji mu je bio govorio po Gospodnjem nalogu. Usto otpade od kralja Nabukodonozora, kojemu se bio zakleo na vjernost Bogom, ostade tvrdoglav i uporan i ne obrati se Gospodinu, Izrćlovu Bogu. I svi vrhovni svećenici počiniše zajedno s narodom tolike nevjernosti svakakvim poganskim idolskim grdobama i oskvrnuše Gospodnji Hram koji je bio dao sebi posvetiti u Jeruzalemu. I Gospodin, Bog njihovih otaca, slao je k njima neprestano opomene preko svojih glasnika jer mu je bilo žao naroda i svoga stana. A oni su se rugali Božjim glasnicima, prezirali su njegove opomene i smijali se njegovim prorocima, dok se ne raspali Gospodnji gnjev na njegov narod tako da više nije bilo spasenja. I pusti da dođe na njih kaldejski kralj, koji im pobi mačem mladiće u njihovu svetom Hramu. Ne poštedi ni mladića ni djevojke, ni starca ni nemoćna. Sve mu dade u ruke. I sve posuđe Božjega Hrama, veliko i malo, blago Gospodnjega Hrama i kraljevo blago, i blago vrhovnih činovnika? sve on odnese u Babilon. Hram Božji spališe, jeruzalemski zid oboriše i sve palače popališe, tako da svi dragocjeni predmeti u njemu propadoše. Potom sve što je bilo umaklo maču odvede u ropstvo u Babilon. Morali su njemu i njegovim sinovima robovati, dok ne nasta perzijsko kraljevstvo, da bi se ispunila Gospodnja riječ koja je bila izišla preko Jeremije: “Dok zemlja nije bila iznosila svoje subotne godine.” Za sve vrijeme svojega opustošenja imala je mir, dok se ne navrši sedamdeset godina. U prvoj godini vladanja perzijskoga kralja Kira? da se ispuni obećanje Gospodnje koje navijesti Jeremija? nadahnu Gospodin perzijskoga kralja Kira te oglasi po svemu svom kraljevstvu i raspisa ovo: ”Ovako veli Kir, perzijski kralj: Sva zemaljska kraljevstva dao mi je Bog, Gospodin u nebu. I on mi je naložio da mu sagradim Hram u Judeji. Tko od svih vas pripada njegovu narodu, neka ide gore s blagoslovom Gospodina, svojega Boga!” U prvoj godini vladanja perzijskoga kralja Kira? da se ispuni Gospodnje obećanje koje navijesti Jeremija? nadahnu Gospodin perzijskoga kralja Kira te on oglasi po svemu svom kraljevstvu i napisa ovo: ”Ovako veli Kir, perzijski kralj: Bog, Gospodin u nebu, dao mi je sva zemaljska kraljevstva. On mi je naložio da mu sagradim Hram u Jeruzalemu, u Judeji. Tko od vas svih bilo kako pripada njegovu narodu, neka ide s Božjim blagoslovom u Jeruzalem u Judeji i neka tamo gradi Hram Gospodina, Boga Izrćlova, Boga koji stanuje u Jeruzalemu. Svuda gdje se još zadržavaju ostaci naroda neka ih stanovnici mjesta potpomognu srebrom i zlatom, imutkom i stokom, osim darova za Božju kuću u Jeruzalemu!” I tako se zaputiše od obiteljskih glavara u Judi i Benjaminu i od svećenikâ i levitâ svi kojima to nadahnu Bog da opet sagrade Gospodnji Hram u Jeruzalemu. I svi što su s njima stanovali potpomogoše ih srebrnim posuđem, zlatom, imutkom, stokom i dragocjenim darovima, osim svih posvetnih darova. A kralj Kir je dao posuđe Gospodnjega Hrama, što ga je bio odnio iz Jeruzalema Nabukodonozor i stavio ga u hram svog boga. I to ga dade izdati perzijski kralj Kir preko rizničara Mitredata, koji ga izbroji judejskomu knezu Šešbasaru. Ovo mu je broj: trideset zlatnih i tisuću srebrnih zdjela, dvadeset i devet noževa, trideset zlatnih čaša, četiri stotine i deset srebrnih čaša druge vrste, tisuću drugoga posuđa, svega pet tisuća i četiri stotine zlatnoga i srebrnoga posuđa. Sve to ponese Šešbasar sa sobom kad su bili prognanici povedeni iz Babilona u Jeruzalem. Ovo su ljudi one pokrajine što se vratiše iz ropstva, koje nekoć odvede Nabukodonozor, babilonski kralj, u ropstvo u Babilon, i koji se sad vratiše u Jeruzalem i u Judeju, svaki u svoj grad, koji se vratiše pod vodstvom Zerubabela, Ješue, Nehemije, Seraje, Nahamanija, Reelaja, Mordokaja, Bilšana, Mispara, Bigvaja, Rehuma i Baane. Ovo je broj ljudi iz Izrćlova naroda: dvije tisuće sto sedamdeset i dva Paroševa potomka;\ trista sedamdeset i dva Šefatjina potomka;\ sedam stotina sedamdeset i pet Arahovih potomaka;\ dvije tisuće osam stotina i dvanćst Pahat-Moabovih potomaka iz Ješuine i Joabove linije;\ tisuću i dvjesta pedeset i četiri Elamova potomka;\ devet stotina četrdeset i pet Zatuovih potomaka;\ sedam stotina i šezdeset Zakajevih potomaka;\ šest stotina četrdeset i dva Banijeva potomka;\ šest stotina dvadeset i tri Bebajeva potomka;\ tisuća dvjesta dvadeset i dva Azgadova potomka;\ šest stotina šezdeset i šest Adonikamovih potomaka;\ dvije tisuće pedeset i šest Bigvajevih potomaka;\ četiri stotine pedeset i četiri Adinova potomka;\ sinovi Aterovi devedeset i osam potomaka iz Ezekijine linije;\ trista dvadeset i tri Besajeva potomka;\ sto i dvanćst Jorinih potomaka;\ dvjesta dvadeset i tri Hašumova potomka;\ dvadeset i pet ljudi iz Gibara;\ sto dvadeset i tri iz Betlehema: pedeset i šest ljudi iz Netofe;\ sto dvadeset i osam ljudi iz Anatota;\ četrdeset i dva iz Bet Azmaveta;\ sedam stotina četrdeset i tri iz Kirjat Jearima, Kefire i Beerota;\ šest stotina dvadeset i jedan iz Rame i Gebe;\ sto dvadeset i dva iz Mikmasa;\ dvjesta dvadeset i tri iz Betela i Aja;\ pedeset i dva iz Neba;\ sto pedeset i šest ljudi iz Magbiša;\ tisuću i dvjesta pedeset i četiri iz Novoga Elama;\ Harimovi sinovi tri stotine dvadeset, sedam stotina dvadeset i pet sinovi Loda, Hadida i Onona;\ trista četrdeset i pet ljudi iz Jerihona;\ tri tisuće šest stotina i trideset ljudi iz Senaje. Svećenici: devet stotina sedamdeset i tri Jedajina potomka iz Jošuine kuće, tisuću pedeset i dva Imerova potomka, tisuću dvjesta četrdeset i sedam potomaka Pašhurovih i tisuću i sedamnćst Harimovih potomaka. Leviti: sedamdeset i četiri Ješuina i Kadmielova potomka iz Hodavjine kuće. Pjevača je bilo sto dvadeset i osam Asafovih potomaka. Vratara je bilo svega sto trideset i devet Šalumovih, Aterovih, Talmonovih, Akubovih, Hatitinih i Šobajevih potomaka. Netinci su bili potomci Sihini, Hasufini, Tabaotovi, Kerosovi, Siahini, Fadonovi, Lebanovi, Hagabini, Akubovi, Hagabovi, Šamlajevi, Hananovi, Gidelovi, Gaharovi, Reajini, Resinovi, Nekodini, Gazamovi, Uzini, Faseahini, Besajevi, Asnanini, Meunimovi, Nefusimovi, Bakbukovi, Hakufini, Harhurovi, Baslutovi, Mehidini, Haršini, Barkosovi, Sisrini, Tamahovi, Nesiahovi i Hatifini. Među potomcima Salomonovih slugu bili su potomci Sotajevi, Hasoferetovi, Farudini, Jalini, Darkonovi, Gidelovi, Šefatjini, Hatilovi, Pokeret-Hasebajimovi i Amijevi. Svega je bilo trista devedeset i dva netinca i potomka Salomonovih slugu. Ovo su oni koji se vratiše iz Tel Melaha, Tel Harše, Keruba, Adana i Imera, a ne mogoše dokazati da su njihova obitelj i potječu od Izrćla: šest stotina pedeset i dva Dalajina, Tobijina i Nekodina potomka. Od svećeničkih potomaka: potomci Hobajini, Hakosovi i potomci Barzilaja, koji se bio oženio jednom od kćeri Gileađanina Barzilaja i prozvao se po njihovu imenu. Oni su tražili svoje rodovnice. Kako ih se nije moglo naći, bili su neko vrijeme isključeni iz svećenstva. Namjesnik im zabrani jesti od Presvetoga, dok se svećenik ne posluži Urimom i Tumimom. Sva općina skupa brojila je četrdeset i dvije tisuće tri stotine i šezdeset osoba, osim slugu i sluškinja; njih je bilo sedam tisuća tri stotine trideset i sedam. K tomu je pridošlo još dvjesta pjevača i pjevačica.\ Oni su imali sedam stotina trideset i šest konja, dvjesta četrdeset i pet mazgi, četiri stotine trideset i pet deva, šest tisuća sedam stotina i dvadeset magaraca. Neki od obiteljskih poglavara, došavši Gospodnjem Hramu u Jeruzalemu, darovaše posvetne darove za Božju kuću, da se opet sagradi na svom mjestu. Po svojoj mogućnosti dadoše u riznicu za gradnju: zlata šezdeset i jednu tisuću darika, srebra pet tisuća mina, usto stotinu svećeničkih haljina. I tako se naseliše svećenici i leviti, i ljudi iz naroda, i pjevači, vratari i netinci u svojim gradovima. Sav je Izrćl stanovao u svojim gradovima. Kad dođe sedmi mjesec, Izrćlovi su sinovi već bili u svojim gradovima, sabra se jednodušno narod u Jeruzalem i Ješua, Josadakov sin, sa svojim drugovima i Zerubabel, Šealtielov sin, sa svojim drugovima ustadoše da opet sagrade žrtvenik Izrćlova Boga, pa da prinose na njemu žrtve paljenice kako piše u zakonu Mojsija, čovjeka Božjega. Oni podigoše žrtvenik na njegovu starom temelju, jer su bili u strahu od stanovnika zemlje, i prinosili su na njemu Gospodinu žrtve paljenice jutrom i večerom. I blagdan Sjenica proslaviše po propisu, i prinosili su svaki dan u propisanom broju žrtve paljenice, kako je bilo zapovjeđeno za svaki dan, i potom stalnu žrtvu paljenicu, žrtve na mjesece mlađake i na sve svete Gospodnje blagdane i žrtve onih koji bi prinijeli Gospodinu dragovoljan prinos. Od prvoga dana sedmoga mjeseca počeše prinositi Gospodinu žrtve paljenice, premda još nije bio postavljen temelj za Gospodnji Hram. Kamenarima i drvodjeljama davali su novce, a Sidoncima i Tircima jelo, piće i ulje da dovoze cedrova drva s Libanona na more u Jafu, kako im je bio dopustio perzijski kralj Kir. Druge godine po njihovu povratku Božjemu Hramu u Jeruzalem, drugoga mjeseca, prihvatiše se posla Zerubabel, Šealtielov sin, i Ješua, Josadakov sin, ostali njihovi drugovi, svećenici i leviti i svi što su se bili vratili iz ropstva u Jeruzalem. Postaviše levite od dvadeset godina naviše da nadziru poslove oko Gospodnjega Hrama. Ješua sa svojim sinovima i drugovima, Kadmiel sa svojim sinovima, Juda i sinovi, bili su jednodušno spremni da vode nadzor nad radnicima na Božjemu Hramu; isto tako Henadadovi sinovi i njihovi sinovi i drugovi, leviti.\ Kad su zidari Gospodnjega Hrama polagali temelj, postaviše se svećenici u službenoj odori s trubama i leviti iz Asafove obitelji s cimbalima, da hvale Gospodina po zapovijedi Davida, Izrćlova kralja. I hvalili su i slavili Gospodina pjevajući naizmjence ovako: “Dobrostiv je on i milost njegova traje vječno nad Izrćlom.” I sav je narod podvikivao iza glasa i hvalio Boga što je položen temelj Gospodnjemu Hramu. Od starijih svećenika, levita i obiteljskih glavara, koji su bili vidjeli prijašnji Hram, mnogi udariše u glasan plač kad se pred njihovim očima postavljao temelj ovome Hramu. Mnogi su drugi podvikivali i klicali od radosti. Nije se moglo od glasne i radosne vike razabrati plač ljudi; jer je narod podvikivao i klicao iza glasa. Vika se čula daleko. \ Kad čuše Judini i Benjaminovi neprijatelji da oni koji se vratiše iz ropstva zidaju Hram Gospodinu, Izrćlovu Bogu, dođoše k Zerubabelu i k obiteljskim glavarima i zatražiše od njih: “Htjeli bismo zidati s vama; jer štujemo vašega Boga isto kao i vi, i žrtvujemo od danâ asirskoga kralja Esar Hadona, koji nas je ovamo doveo.” \ A Zerubabel, Ješua i ostali izrćlski obiteljski glavari odgovoriše im: “Mi ne smijemo svom Bogu zidati hram zajedno s vama. Mi ćemo ga sami podići Gospodinu, Izrćlovu Bogu, kako nam je zapovjedio Kir, perzijski kralj.” Tada su stanovnici zemlje gledali da judejskom narodu oduzmu volju i da ih uplaše i odvrate od zidanja. I potkupiše visoke činovnike protiv njih, da osujete njihovu namjeru. Tako ostade za svega vremena vladanja perzijskog kralja Kira, do vlade perzijskog kralja Darija. I pod vladom Kserksa, u početku njegova vladanja, sastaviše tužbu protiv stanovnika Jude i Jeruzalema. I za vremena Artakserksova upraviše Bišlam, Mitredat, Tabel s ostalim svojim drugovima pismo Artakserksu, perzijskom kralju. Tužba je bila sastavljena na aramejskom pismu i jeziku. Predstojnik Rehum i pisar Šimšaj napisaše izvještaj kralju Artakserksu protiv Jeruzalema s ovim sadržajem: ”Predstojnik Rehum i pisar Šimšaj i svi njihovi drugovi: Dinjani, Afarsatašani, Terfaljani, Afaršani, Arkevajci, Babilonci, Suzanci, Dijevljani i Elamljani, tako isto ostali narodi koje odvede veliki i slavni Asurbanipal i naseli po samarijskim gradovima i po ostalim krajevima s one strane rijeke itd.” Riječi pisma koje mu poslaše jesu ove: “Kralju Artakserksu, tvoje sluge, ljudi s one strane rijeke. Neka je na znanje kralju da su Judejci koji pođoše od tebe ovamo došli k nama u Jeruzalem. Oni zidaju opet taj buntovnički i opaki grad, popravljaju opet zidove i brane. Upozoravamo kralja na ovo: Ako se taj grad opet sazida i zidovi se opet poprave, ne će oni više davati danka, ni poreza, ni carine. Time će pretrpjeti štetu kraljevski dohoci. Jer mi jedemo sol iz dvora te nam ne priliči da gledamo dalje kraljevu štetu. Zato podnosimo kralju ovaj izvještaj. Treba samo pogledati u knjigu povijesti tvojih otaca. Naći ćeš tada u knjizi povijesti i doznat ćeš da je taj grad bio buntovnički grad, na štetu kraljeva i pokrajina, i da su se u njemu dizale bune od davnina. Zato je i bio taj grad razoren. Mi dakle upozoravamo kralja na to: Ako se taj grad opet sazida i zidovi se njegovi opet poprave, onda ne će ništa tvoje ostati s one strane rijeke.” Kralj posla ovaj odgovor predstojniku Rehumu, pisaru Šimšaju i ostalim njihovim drugovima, što su stanovali u Samariji i ostalim krajevima s one strane rijeke: “Pozdrav itd. Pismo koje nam poslaste točno mi je pročitano. Na moju zapovijed potražilo se i našlo da je taj grad od davnina ustajao na kraljeve i da su u njemu nastajali ustanci i bune. Moćni su kraljevi vladali u Jeruzalemu i proširili su svoju vlast na sve krajeve s one strane rijeke, tako da su im se davali danci, porezi i carine. I zato zapovjedite da se zabrani onim ljudima opet zidati taj grad, dok ja to ne dopustim! Pazite da ne budete nemarni u toj stvari, pa da iz toga ne postane veće zlo na štetu kraljevima!” Kad su bile pročitane riječi zapovijedi kralja Artakserksa pred Rehumom i pisarom Šimšajem i pred njihovim drugovima, oni brže odoše u Jeruzalem k Judejcima i zapovjediše im obustavu pod prijetnjom sile i pritiska. Tada se obustavi rad na Božjem Hramu u Jeruzalemu. Mirovao je do druge godine vladanja perzijskoga kralja Darija. Tada, po nalogu Boga Izrćlova, ustadoše kao proroci među Judejcima koji su boravili u Judeji i u Jeruzalemu prorok Hagaj i Zaharija, Adonov sin. Potom se digoše Zerubabel, Šealtielov sin, i Ješua, Josadakov sin, da počnu opet zidati Božji Hram u Jeruzalemu. Proroci Božji bili su uz njih i pomagali im. U ono vrijeme pojaviše se kod njih Tatnaj, namjesnik područja s one strane rijeke, i Šetar Boznaj i njihovi drugovi i upitaše ih: “Tko vam je dopustio zidati taj Hram i popravljati te zidove?” Tada im odgovorismo imenujući ljude koji su gradili tu zgradu. A pogled je njihova Boga počivao na judejskim starješinama, tako da im ne htjedoše obustaviti rad, dok ne ode izvještaj Dariju i ne dođe im o tom pismeni odgovor. Riječi pisma što su ga kralju Dariju poslali Tatnaj, namjesnik s one strane rijeke, i Šetar Boznaj i njihovi drugovi s one strane rijeke. U izvještaju što mu ga poslaše bilo je napisano ovo: “Kralju Dariju svaka sreća! Neka je na znanje kralju da dođosmo u zemlju Judeju, k domu velikoga Boga, koji se zida od velikoga kamena. Stijene se drvom popločavaju. Posao se revno radi i napreduje živo pod njihovim rukama. Zapitasmo tamošnje starješine ovako: Tko vam je dopustio da zidate taj Hram i da popravljate te zidove? I za njihova imena zapitasmo, da ti ih javimo, i zapisasmo imena onih ljudi koji im stoje na čelu. Oni nam odgovoriše ovo: Mi smo štovatelji Boga neba i zemlje i zidamo opet ovaj Hram, koji je bio podignut mnogo godina prije ovoga vremena. Gradio ga je i dovršio veliki Izrćlov kralj. Ali jer naši djedovi razgnjeviše nebeskoga Boga, dade ih u ruke Kaldejcu Nabukodonozoru, babilonskomu kralju. On razori ovaj Hram i odvede narod u ropstvo u Babilon. Ali prve godine Kira, babilonskoga kralja, zapovjedi kralj Kir da se opet sazida ovaj Božji Hram. I zlatno i srebrno posuđe Božjega Hrama, što ga je Nabukodonozor bio odnio iz Hrama u Jeruzalemu i donio u Hram u Babilon, dade kralj Kir iznijeti iz Hrama u Babilonu. Ono je bilo dano čovjeku čije je ime Šešbasar, kojega postavi namjesnikom. Njemu zapovjedi: Uzmi ovo posuđe pa idi i stavi ga u Hram u Jeruzalemu! Hram Božji mora se opet sazidati na svojemu prijašnjem mjestu. Onda dođe onaj Šešbasar i postavi temelj Božjem Hramu u Jeruzalemu. Od onoga vremena do sada zida se na njemu, ali još uvijek nije gotov. I neka se, ako je po volji kralju, potraži u kraljevskoj riznici tamo u Babilonu, je li tako da je kralj Kir zapovjedio da se opet sazida Božji hram u Jeruzalemu. Neka bi nam kralj o tom dao poslati odluku!” Tada kralj Darije zapovjedi da se potraži u pismohrani u kojoj se tamo u Babilonu pohranjivalo blago. Nađe se i u kraljevskom dvoru u Ekbatani, koja leži u pokrajini Mediji, jedan svitak u kojemu je bila zapisana ova povelja: ”Prve godine kralja Kira izda kralj Kir ovu zapovijed koja se odnosi na Božji Hram u Jeruzalemu: treba opet podići Hram kao mjesto gdje se kolju žrtve klanice i prinose žrtve paljenice. Visina će mu biti šezdeset lakata, a širina šezdeset lakata. Tri reda neka budu od velikog kamenja i jedan red od novog drveta. Troškove neka snosi kraljevski dvor. I zlatno i srebrno posuđe Božjega Hrama, što ga je Nabukodonozor uzeo iz Hrama u Jeruzalemu i donio u Babilon, neka se vrati i odnese u jeruzalemski Hram svako na svoje prijašnje mjesto i neka se postavi u Božjemu Hramu. Zato uklonite se otamo, Tatnaju, namjesniče s one strane rijeke, i Šetar Boznaju, sa svojim drugovima, Afarsašanima, s one strane rijeke! Pustite neka se radi Božji Hram! Judejski namjesnik i judejske starješine neka opet sazidaju Božji Hram na prijašnjem njegovu mjestu! Još zapovijedam što ćete činiti onim judejskim starješinama, da bi se sazidao taj Božji Hram. Iz kraljevskih poreznih dohodaka od pokrajine s one strane rijeke neka se onim ljudima bez oklijevanja točno isplate troškovi. Što inače treba junaca, ovnova i janjaca za žrtve paljenice nebeskomu Bogu, pšenice, soli, vina i ulja, neka im se, kako reknu svećenici u Jeruzalemu, daje svaki dan bez uskraćivanja, da prinose nebeskomu Bogu ugodne žrtve i da se mole za život kralja i njegove obitelji! Još zapovijedam: Tko prekrši ovu odredbu, neka se iz njegove kuće istrgne greda i usadi, a on neka se na njoj objesi! A kuća za kaznu neka mu se pretvori u smetlište! Bog koji je ondje nastanio svoje ime, neka obori svakoga kralja i svaki narod koji bi se usudio prekršiti ovu zapovijed i razoriti onaj Božji Hram u Jeruzalemu! Ja, Darije, izdah ovu zapovijed. Ona se mora točno izvršiti.” Tada Tatnaj, namjesnik s one strane rijeke, i Šetar Boznaj i njihovi drugovi učiniše točno onako kako im je bio zapovjedio kralj Darije. Judejski su starješine mogli dalje zidati i napredovali su sretno po proroštvu proroka Hagaja i Zaharije, Adonova sina. Tako napokon privedoše gradnju kraju, kao što su bili zapovjedili Izrćlov Bog i perzijski kraljevi Kir, Darije i Artakserks. Dovršiše Hram do trećega dana mjeseca adara, u šestoj godini vladanja kralja Darija. I Izrćlovi sinovi, svećenici, leviti i ostali, što se vratiše iz ropstva, proslaviše veoma radosno posvetu Božjega Hrama. Žrtvovaše za posvetu Božjega Hrama sto junaca, dvjesta ovnova, četiri stotine janjaca i kao žrtvu za grijeh za cijeli Izrćl dvanćst jaraca, prema broju Izrćlovih plemena. Tada postaviše svećenike po njihovim redovima i levite po njihovim odjelima, da služe Bogu u Jeruzalemu, kako je to propisano u Mojsijevoj knjizi. Potom proslaviše oni što se vratiše iz ropstva blagdan Pashe četrnćstoga dana prvoga mjeseca. Jer su se bili očistili svi: svećenici i leviti. Svi su bili čisti i tako zaklaše pashu za sve što se vratiše iz ropstva, i za svoju braću, svećenike, i za sebe same. A jeli su pashu i Izrćlovi sinovi koji se vratiše iz ropstva i svi što su se bili odvojili od nečistoće pogana u zemlji, pa su se pridružili njima da tako traže Gospodina, Izrćlova Boga. Tada svetkovaše veoma radosno sedam dana blagdan Beskvasnih kruhova. Jer ih je bio obradovao Gospodin kad im pribavi naklonost asirskoga kralja, tako da ih je podupirao u poslu oko Hrama Izrćlova Boga. Poslije tih događaja, za vladanja perzijskoga kralja Artakserksa, vrati se Ezra, sin Seraje, sina Azarje, sina Hilkije, sina Šaluma, sina Sadoka, sina Ahituba, sina Amarje, sina Azarje, sina Merajota, sina Zerahje, sina Uzije, sina Bukija, sina Abišue, sina Pinhasa, sina Eleazara, sina velikog svećenika Arona. Taj se Ezra vrati iz Babilona. Bio je književnik, vješt Mojsijevu zakonu, što ga je bio dao Gospodin, Izrćlov Bog. Budući da je ruka Gospodina, njegova Boga, bila nad njim, dopustio mu je kralj sve što je zaželio. Ujedno dođe u Jeruzalem mnoštvo Izrćlovih sinova, svećenika, levita, pjevača, vratara i natineja. Bilo je to sedme godine vladavine kralja Artakserksa. On dođe u Jeruzalem petoga mjeseca, sedme kraljeve godine. Prvoga dana prvoga mjeseca bila je zapovijed polaska iz Babilona, i prvoga dana petoga mjeseca dođe on u Jeruzalem, jer je dobrostiva ruka njegova Boga bila nad njim. Ezra je bio upravio svoju težnju tome da istražuje zakon Božji i da ga izvršava i da poučava zakon i pravo u Izrćlu. Ovako glasi pismo što ga dade kralj Artakserks književniku i svećeniku Ezri, tumačitelju Gospodnjih zapovijedi i uredaba u Izrćlu: ”Artakserks, kralj nad kraljevima, svećeniku Ezri, tumaču zakona nebeskoga Boga, itd. Ja (kralj) izdajem nalog da svaki u mom kraljevstvu, pripadnik Izrćlova naroda, njegovih svećenika i levita, koji hoće dragovoljno ići u Jeruzalem, da smije s tobom otići. Jer si ti poslan od kralja i njegovih sedam savjetnika da istražiš prilike u Judeji i Jeruzalemu na temelju zakona svog Boga, koji je u tvojoj ruci, da odneseš srebro i zlato što su kralj i njegovi savjetnici darovali za Izrćlova Boga, kojemu je stan u Jeruzalemu, i sve srebro i zlato što ćeš dobiti u svoj babilonskoj pokrajini, uz milostinju naroda i svećenika što je oni prilože za Hram svojega Boga u Jeruzalemu. Prema tome kupi brižno za taj novac junaca, ovnova i janjaca s njihovim prinosima i naljevima i prinesi ih na žrtveniku Hrama vašega Boga u Jeruzalemu! Što se tebi i tvojoj braći svidi da učinite s ostalim srebrom i zlatom, to učinite po volji svog Boga! Posuđe što ti je bilo dano za službu u Hramu tvojega Boga, predaj pred Bogom u Jeruzalemu! Drugo što ustreba Hramu tvojega Boga, a za što bi ti još trebao potrošiti, smiješ namiriti iz kraljevske blagajne. S tim ja, kralj Artakserks, izdajem zapovijed svim blagajnicima s one strane rijeke: Sve što zatraži od vas svećenik Ezra, tumač zakona nebeskoga kralja, treba točno učiniti;\ do sto talenata srebra, sto kora pšenice, sto bata vina, sto bata ulja i soli bez obračuna. Sve što ustreba, po zapovijedi nebeskoga Boga, treba brižno učiniti za Hram nebeskoga Boga, da ne padne kazneni sud na kraljevstvo kralja i njegovih sinova. Zatim neka znate da nitko nije ovlašten uzimati danak, porez ili carinu od bilo kojega svećenika, levita, pjevača, vratara, natineja ili drugoga sluge toga Božjega Hrama! A ti, Ezra, po mudrosti svojega Boga koju imaš, postavi suce i upravitelje koji će suditi svemu narodu s one strane rijeke, naime svima onima koji znaju zakone tvojega Boga! Tko ih još ne zna, toga poučite! A svaki koji ne bi izvršavao zakona tvojega Boga i kraljeva zakona neka se strogo sudbeno kazni: ili smrću ili progonom, ili globom ili tamnicom.” Blagoslovljen neka je Gospodin, Bog naših otaca, koji nadahnu kralja da proslavi Gospodnji dom u Jeruzalemu! On mi dade te nađoh milost kod kralja i njegovih savjetnika i kod svih visokih kraljevih dostojanstvenika. I tako se ja odvažih jer je ruka Gospodina, mog Boga, bila nada mnom i skupih obiteljske glavare iz Izrćla koji su trebali poći sa mnom. Ovo su obiteljski glavari sa svojim rođacima koji su zapisani u rodopise, naime oni što su, za vlade kralja Artakserksa, bili pošli iz Babilona u Jeruzalem: od Pinhasovih potomaka: Geršom; od Itamarovih potomaka: Daniel; od Davidovih potomaka: Hatuš,\ Šekanijini sinovi od Paroševih potomaka: Zaharija i s njim na broj sto i pedeset muških osoba;\ od Pahat-Moabovih potomaka: Elijoenaj, Zerahjin sin, i s njim dvjesta muških osoba;\ od Zatuovih sinova, Šekanijinih potomaka: sin Jahazielov i s njim trista muških osoba;\ od Adinovih potomaka: Ebed, Jonatanov sin, i s njim pedeset muških osoba;\ od Elamovih potomaka: Izaija, Atalijin sin, i s njim sedamdeset muških osoba;\ od Šefatjinih potomaka: Zebadja, Mihćlov sin, i s njim osamdeset muških osoba;\ od Joabovih potomaka: Obadja, Jehielov sin, i s njim dvjesta i osamnćst muških osoba;\ od Banijevih potomaka: Šelomit, Josifjin sin, i s njim sto i šezdeset muških osoba;\ od Bebajevih potomaka: Zaharija, Bebajev sin, i s njim dvadeset i osam muških osoba;\ od Azgadovih potomaka: Johanan, Hakatanov sin, i s njim sto i deset muških osoba;\ od Adonikamovih potomaka koji kasnije dođoše: Elifelet, Jeiel i Šemaja, i s njima šezdeset muških osoba;\ od Bigvajevih potomaka: Utaj i Zabud i s njima sedamdeset muških osoba. Ja ih sabrah na rijeci koja teče prema Ahavi i ostasmo ondje u taboru tri dana. Kad pregledah narod i svećenike, ne nađoh nijednoga levita među njima. Zato poslah obiteljske glavare Eliezera, Ariela, Šemaju, Elnatana, Jariba, Elnatana, Natana, Zahariju i Mešulama, i učitelje Jojariba i Elnatana. Ove upravih k Idonu, predstojniku u mjestu Kasifji, i stavih im u usta riječi što će ih kazati Idonu i njegovoj braći, natinejima, u mjestu Kasifji, da nam dovedu sluge za Hram našega Boga. Tada nam dovedoše? jer je dobrostiva ruka Boga našega bila nad nama? čovjeka razumna, od potomaka Mahlija, sina Levija, sina Izrćlova, naime Šerebju s njegovim sinovima i braćom, osamnćst ljudi;\ i Hašabju i s njim Izaiju od Merarijevih potomaka s njegovom braćom i sinovima, dvadeset ljudi, i od natineja koje su bili darovali David i knezovi da služe levitima dvjesta i dvadeset natineja. Svi su oni imenovani poimence. Onda dadoh, ondje na rijeci Ahavi, oglasiti post, da se ponizimo pred svojim Bogom i da u njega izmolimo sretan put sebi, svojoj djeci i svemu svojemu blagu. Stidio sam se naime iskati od kralja momčad i konjanike, da nas putem brane od neprijatelja. Mi smo bili čak izjavili kralju: “Ruka je našega Boga nad svima koji ga zamole, na njihovo dobro; a jaki njegov gnjev pogodi sve koji ga ostave.”\ Mi smo dakle postili i molili se svojemu Bogu za to i dao se umoliti. Nato izabrah između najuglednijih svećenika dvanćstoricu, naime Šerebju, Hašabju i s njima desetoricu njihovih drugova. Njima izmjerih srebro i zlato i posuđe, posvetni dar za kuću našega Boga, što darovaše kralj, njegovi savjetnici i dostojanstvenici i svi Izrćlovi sinovi koji se tamo nađoše. Izmjerih im u ruke: šest stotina i pedeset talenata srebra, srebrnoga posuđa sto talenata, sto talenata zlata, zatim dvadeset zlatnih čaša od tisuću darika i dvije posude od sjajne fine mjedi, skupocjene kao zlato. Pritom im rekoh: “Vi ste sveti Gospodinu i posuđe je sveto, i srebro i zlato posvetni je dar Gospodinu, Bogu vaših otaca. čuvajte to dakle brižno dok ne izmjerite pred svećeničkim glavarima i levitima, obiteljskim poglavarima Izrćlovih sinova u Jeruzalemu, u sobama Gospodnjega Hrama!” Tada primiše svećenici i leviti izmjereno srebro i zlato zajedno s posuđem, da odnesu u Jeruzalem, u kuću našega Boga. Dvanćstoga dana prvoga mjeseca krenusmo od rijeke Ahave u Jeruzalem. Ruka našega Boga bila je nad nama. On nas očuva od neprijatelja i razbojnikâ. Tako dođosmo u Jeruzalem i ostadosmo tamo tri dana. A četvrti dan izmjeri se srebro, zlato i posuđe u kući našega Boga u ruke svećeniku Merimotu, Urijinu sinu. Uz njega je bio Eleazar, Pinhasov sin, i osim njih bili su prisutni leviti Jozabad, Ješuin sin, i Noadja, Binujev sin. Na broj i na mjeru bilo je sve izmjereno, i onda je bila zapisana ukupna mjera. Oni što se vratiše iz ropstva, mnoštvo prognanika, žrtvovaše Izrćlovu Bogu dvanćst junaca za cijelog Izrćla, devedeset i šest ovnova, sedamdeset i sedam janjaca, i kao žrtvu za grijeh dvanćst jaraca, to sve kao žrtvu paljenicu Gospodinu. Tada oni predadoše kraljeve zapovijedi satrapima i namjesnicima s one strane rijeke; i oni potpomogoše narod i Božji Hram. \ Kad je to bilo završilo, pristupiše k meni predstojnici i rekoše: “Izrćlov narod, svećenici i leviti nisu se odvojili od naroda zemlje unatoč njihovim gadovima: od Kanaanaca, Hetita, Perižana, Jebusejaca, Amonaca, Moabaca, Egipćana i Amorejaca. Oni čak uzeše njihove kćeri za žene sebi i svojim sinovima. Tako se pomiješa sveti rod sa stanovnicima zemlje. Knezovi i predstojnici bili su prvi u toj opačini.” Kad sam to čuo, razdrijeh svoju donju haljinu i gornju odjeću, raščupah sebi kosu na glavi i na bradi, i sjedoh duboko potresen. Tada se skupiše oko mene svi koji su se bojali zapovijedi Izrćlova Boga zbog opačine onih koji se vratiše iz ropstva. A ja ostadoh sjedeći duboko potresen do večernje žrtve. O večernjoj žrtvi ustadoh duboko tužan, razdrijeh opet svoju donju haljinu i gornju odjeću, padoh ničice na koljena, raširih ruke Gospodinu, svom Bogu i pomolih se: “Bože moj, stidim se i bojim se podići svoje lice k tebi, Bože moj! Jer su nam naše opačine narasle preko glave i krivnja je naša doprla do neba. Od vremena svojih otaca do danas mi smo u velikoj krivnji i zbog naših opačina bili smo mi, naši kraljevi i svećenici, predani kraljevima zemalja pod mač, u ropstvo, grabež i u javnu sramotu, kao što je slučaj danas. Sada nam, doduše, dođe za čas milosrđe Gospodina, našeg Boga, s tim da nam još ostavi ostatak i dade nam dom na svom svetom mjestu, da bi Bog naš opet prosvijetlio naše oči i dao nam malo nove životne snage u našemu ropstvu. Doduše, mi smo još uvijek robovi, ali nas Bog naš nije ostavio u našemu ropstvu, nego nam dade da nađemo milost pred perzijskim kraljevima, tako da su nam oni dali toliko životne slobode te smo mogli Hram svog Boga opet podići i učiniti da ponovno ustane iz svojih ruševina. Dade nam obranu u Judeji i Jeruzalemu. A što da sada, Bože, kažemo poslije takvih događaja? Jer ostavismo zapovijedi tvoje, koje si nam dao preko svojih slugu, proroka, kad si zapovjedio: zemlja u koju idete da je zauzmete okaljana je nečistoćom naroda zemalja, zbog gadova kojima je napuniše od jednoga kraja do drugoga u svojoj nečistoći. Ne dajite zato nikada svojih kćeri za njihove sinove, niti uzimajte njihove kćeri za svoje sinove! Ne tražite nikada i nigdje njihova dobra i njihove koristi, da budete jaki i da možete uživati dobra zemlje i da možete svoju djecu imati za baštinike dovijeka! Poslije svega toga što dođe na nas zbog naših zlih djela i naše velike krivnje? premda si nas, Bože naš, više štedio nego što su to naše opačine zaslužile, i ostavio si nam ovaj ostatak? zar ćemo ponovno kršiti tvoje zapovijedi i sprijateljiti se s ovim gadnim narodima? Ne bi li nas morao kazniti sve do uništenja, tako da više ne preostane nijedan ostatak. Ali ti si, Gospodine, Bože Izrćlov, dobrostiv, jer mi danas ostasmo kao spašeni. Evo, mi stojimo pred tobom s takvom svojom krivnjom da ne može za to stajati nijedan pred tobom.” Dok je Ezra tako molio i plačući pred Božjim Hramom prostrt priznavao svoju krivnju, skupi se oko njega veliko mnoštvo Izrćlaca: ljudi, žena i djece, i narod je gorko plakao. Tada progovori Šekanija, Jehielov sin od Elamovih sinova, i reče Ezri: “Mi smo se ogriješili o svojega Boga jer smo uzimali žene tuđinke iz naroda zemalja. Ali još ima Izrćlu nade za to. Mi ćemo se sada svom Bogu svečano obvezati da ćemo otpustiti sve žene s njihovom djecom ako ti, Gospodine, i oni koji se boje Zakona našega Boga, smatrate to korisnim. Neka se postupa po Zakonu! Ustani! Jer je ovo tvoj posao. Mi smo uza te. Budi hrabar u tome!” Ezra ustade i zakle glavare svećenika, levita i svega Izrćla da učine po tom prijedlogu; i zakleše se.\ Potom ostavi Ezra mjesto pred Božjim Hramom i ode u sobu Johanana, Elijašibova sina. On uđe tamo. Ali nije ništa jeo ni pio. Jer je bio rastužen zbog opačine onih koji se vratiše iz ropstva. Onda oglasiše po Judeji i Jeruzalemu da se svi koji se vratiše iz ropstva moraju sabrati u Jeruzalemu. Onome koji ne bi došao za tri dana, prema zaključku knezova i starješina, uništit će se sve što ima, a on će sam biti isključen iz općine onih koji se vratiše iz ropstva. I sabraše se svi ljudi od Jude i Benjamina za tri dana u Jeruzalem. Bilo je to devetoga mjeseca, dvadesetog dana u mjesecu. Sav je narod sjedio na trgu pred Božjim Hramom, dršćući zbog te stvari i zbog dažda. Diže se svećenik Ezra i reče im: “Vi se ogriješiste kad se oženiste tuđinkama, te time još umnožiste Izrćlovu krivnju. Zato sad priznajte krivnju pred Gospodinom, Bogom svojih otaca, radite po njegovoj volji! Odvojite se od naroda ove zemlje i od žena tuđinki!” Sva skupština odvrati u sav glas: “Spremni smo učiniti onako kako si nam kazao. Ali naroda ima mnogo i vrijeme je dažda. Ne može se zato ostati vani. I to se ne može završiti u jedan ili u dva dana. Jer nas ima veoma mnogo koji u tom sagriješismo. Neka bi naši predstojnici jamčili za svu općinu, da svi koji su u našim gradovima doveli kući žene tuđinke, dođu u određeno vrijeme i s njima starješine i suci pojedinih gradova, dok se od nas ne odvrati žestoki gnjev našeg Boga zbog te stvari!” Samo Jonatan, Asahelov sin, i Jahzija, Tikvin sin, nastupiše protiv. Mešulam i levit Šabetaj su ih podupirali. Ali oni koji se vratiše iz ropstva, učiniše po navedenom prijedlogu. Svećenik Ezra izabra sebi po pojedinim obiteljima ljude, obiteljske poglavare, zabilježivši sve poimence. Oni održaše prvoga dana desetoga mjeseca sjednicu, da izvide stvar. Oni završiše sa svima onima koji su bili kući doveli žene tuđinke do prvoga dana prvoga mjeseca. Među svećenstvom nađoše se ovi koji su se bili oženili ženama tuđinkama: Od potomaka Ješue, Josadakova sina, i od njegovih drugova: Maaseja, Eliezer, Jarib i Gedalija. Oni dadoše svoju ruku na to da će pustiti svoje žene. Njihova dužna žrtva bila je jedan ovan za njihovu krivnju. Od Imerovih potomaka: Hanani i Zebadja. Od potomaka Harimovih: Maaseja, Ilija, Šemaja, Jehiel i Uzija. Od Pašhurovih potomaka: Elijoenaj, Maaseja, Jišmćl, Netanel, Jozabad i Elasa. Od levita: Jozabad, Šimej, Kelaja, nazvan i Petahja, Juda i Eliezer. Od pjevača: Elijašib i od vratara: Šalum, Telem i Uri. Od ostalih Izrćlovih sinova, od Paroševih potomaka: Ramja, Jizija, Malkija, Mijamin, Eleazar, Malkija i Benaja. Od Elamovih potomaka: Matanija, Zaharija, Jehiel, Abdi, Jeremot i Ilija. Od Zatuovih potomaka: Elijoenaj, Elijašib, Matanija, Jeremot, Zabad i Aziza. Od Bebajevih potomaka: Johanan, Hananija, Zabaj, Atlaj. Od Banijevih potomaka: Mešulam, Maluk, Adaja, Jašub, Šeal i Ramot. Od Pahat-Moabovih potomaka: Adna, Kelal, Benaja, Maaseja, Matanija, Besalel, Binuj i Manaše. Od Harimovih potomaka: Eliezer, Jišija, Malkija, Šemaja, Šimun, Benjamin, Maluk i Semarja. Od Hašumovih potomaka: Matnaj, Matata, Zabad, Elifelet, Jeremaj, Manaše i Šimej. Od Banijevih potomaka: Maadaj, Amram, Joel, Benaja, Bedja, Kelu, Vanija, Meremot, Elijašib, Matanija, Matnaj, Jaasaj. Od sinova Binujevih Šimej, Šelemja, Natan, Adaja, Mehnedebaj, Šašaj, Šaraj, Azareel, Šelemja, Šemarja, Šalum, Amarja i Josip. Od Nebovih potomaka: Jeiel, Matitja, Zabad, Zebina, Jadaj, Joel i Benaja. Svi su se oni bili oženili tuđinkama. Među njima bilo je žena koje su bile rodile djecu. Riječi Nehemije, Hakalijina sina. Mjeseca kisleva, godine dvadesete dogodi se, kad sam bio u glavnom gradu Susi, da Hanani, jedan od moje braće, dođe s nekim ljudima iz Judeje. Upitah ih za Judejce, za ostatak što je bio umakao ropstvu i za Jeruzalem. Oni mi odgovoriše: “Oni što preostadoše od ropstva nalaze se tamo u zemlji u velikoj nevolji i sramoti. Jeruzalemski je zid razvaljen, a njegova su vrata spaljena.” Kad sam čuo tu vijest, sjeo sam i plakao i tugovao čitave dane. Postio sam i molio se nebeskomu Bogu. Molio sam se: “Ah, Gospodine, nebeski Bože, veliki, strašni Bože! Ti milostivo čuvaš savez onima koji te ljube i drže tvoje zapovijedi. Daj da bude tvoje uho prignuto i da budu tvoje oči otvorene da čuješ molitvu svojega sluge koju sada danju i noću upravljam k tebi za Izrćlove tvoje sluge! Priznajem grijehe Izrćlove djece, što ih počiniše protiv tebe. I ja i moja očinska kuća sagriješismo. Skrivismo ti i ne držasmo zapovijedi, uredbe i propise što si ih zapovjedio svojemu sluzi Mojsiju. Ipak se spomeni obećanja što si ga dao svojemu sluzi Mojsiju kad si rekao: Ako budete griješili, ja ću vas razasuti među narode. Ali ako se obratite k meni i stanete držati moje zapovijedi i provoditi ih u djelo, ja ću vas, pa bili razasuti i do nakraj neba, opet otamo sabrati i odvesti na mjesto koje sam izabrao da ondje nastanim svoje ime. Jer oni su tvoje sluge i tvoj narod koji si iskupio svojom velikom silom i svojom jakom rukom. Ah, Gospodine, neka bude tvoje uho prignuto molitvi tvog sluge i molitvi tvojih slugu, koji su voljni bojati se tvojega imena! Daj sada uspjeh svojemu sluzi! Učini da nađe milost kod ovoga čovjeka!” Bio sam, naime, peharnik kod kralja. Bilo je mjeseca nisana godine dvadesete vladavine kralja Artakserksa. Pred kraljem je stajalo vino. Ja uzeh vino i pružih ga kralju. Ne htjedoh da on opazi da sam žalostan. Ali me kralj upita: “Zašto ti je lice tako žalosno kad nisi bolestan? Sigurno imaš kakvu brigu na srcu.” Ja se vrlo uplaših i odgovorih kralju: “Da je živ kralj dovijeka! Kako ne bih bio žalostan kad je grad u kojem su grobovi mojih otaca opustošen i kad su njegova vrata ognjem spaljena!” Kralj me upita: “Imaš li kakvu molbu?” Tada se pomolih nebeskomu Bogu i odgovorih kralju: “Ako misli kralj da je dobro i ako ti je mio tvoj sluga, pošalji me u Judeju, u grad u kojem su grobovi mojih otaca, da ga opet sagradim!” A kralj i njegova žena, što je sjedila do njega, upitaše me: “Kako bi dugo trajao tvoj put? Kad ćeš opet doći?” I pristade kralj i pusti me da idem. Ja mu kazah vrijeme i onda rekoh kralju: “Ako je kralju milo, neka mi da popratno pismo za namjesnike s one strane rijeke, da me puste proći dok ne dođem u Judeju i pismo za Asafa, kraljevskog čuvara šume, da mi da drva da napravim vrata za tvrđavu, za Hram, za gradski zid i za kuću u koju ću ući.” I to mi kralj dade jer je milostiva ruka mojega Boga bila nada mnom. Kad dođoh k namjesnicima s one strane rijeke, predadoh im kraljevska popratna pisma. A kralj posla sa mnom stotnike i konjanike. Kad to čuše Sanbalat, Horonjanin, i Tobija, sluga Amonac, bilo im je vrlo mrsko da je došao netko da se pobrine za dobro Izrćlove djece. Kad sam bio stigao u Jeruzalem, pričekah ondje tri dana. Tada ustadoh noću s nekoliko ljudi, a da ne kazah nikomu što mi je moj Bog nadahnuo da učinim za Jeruzalem. I ne imadoh nikakve životinje uza se osim životinje na kojoj sam jahao. Tako iziđoh noću na dolinska vrata uz zmajevski izvor prema gnojnim vratima. Pritom razgledah jeruzalemski zid koji je ležao u ruševinama i njegova vrata koja su bila spaljena ognjem. Onda odjahah dalje k izvorskim vratima i kraljevskom jezeru. Tamo nije više bilo mjesta da prođe životinja na kojoj sam sjedio. Zato sam još noću jahao dolinom i dalje razgledavao zidine. Kad sam bio opet došao k dolinskim vratima, vratih se kući. A predstojnici nisu znali kamo sam bio išao i što sam bio radio. Jer do tada nisam bio ništa rekao ni Judejcima, ni svećenicima, ni knezovima, ni predstojnicima, ni drugima, koji su morali biti zaposleni na gradnji. A sada im rekoh: “Vidite nevolju u kojoj se nalazimo. Jeruzalem leži u ruševinama, njegova su vrata spaljena. Hajdemo opet zidati jeruzalemski zid da više ne budemo na porugu.” Tada im kazah kako je milostivo bila nada mnom ruka moga Boga i što mi je bio rekao kralj. Onda mi rekoše: “Hajdemo zidati!” I odvažno staviše ruku na dobro djelo. Kad to čuše Sanbalat, Horonac, i Tobija, sluga Amonac, i Arapin Gešem, rugali su nam se, podsmjehivali nam se i prijetili nam: “Što to radite? Da se ne ćete opet pobuniti protiv kralja?” Ja im odgovorih: “Bog nebeski će dati pa ćemo uspjeti. A mi, njegove sluge, ostadosmo i zidamo. Vi nemate ni dijela, ni prava, ni spomena u Jeruzalemu.” I tako ustadoše veliki svećenik Elijašib i njegovi drugovi, svećenici, i sazidaše ovčja vrata. Posvetiše ih i staviše im krila. Tada su zidali dalje do kule Meaha, posvetiše je, i zidali su dalje do Hananelove kule. Do njega su zidali ljudi iz Jerihona; do njih je zidao Zakur, Imrijev sin.\ Riblja su vrata zidali Hasnanini sinovi. Oni ih obložiše drvetom i staviše im krila, brave i prijevornice. Do njih je popravljao Merimot, Urijin sin, Hakusov unuk. Do njega je popravljao Mešulam, Berekjin sin, Mešezabelov unuk. Do njega je popravljao Sadok, Baanin sin. Do njega su popravljali Tekoanci. Ali njihove poglavice ne sagnuše svoj vrat pod službu svojih nadzornika. Vrata staroga grada popravljali su Jojada, Paseahov sin, i Mešulam, Besodijin sin. Oni ih obložiše drvetom, staviše im krila, brave i prijevornice. Do njih su popravljali: Gibeonjanin Melatja, Meronoćanin Jadon, ljudi iz Gibeona i Mispe do stolice namjesnika s one strane rijeke;\ do njih Uziel, Harhajin sin, zlatar; do njega Hananija, jedan od pomastarâ. Oni obzidaše Jeruzalem do širokoga zida.\ Do njih je popravljao Refaja, Hurov sin, predstojnik nad jednom polovinom vanjskoga kotara Jeruzalema;\ do njega Jedaja, Harumafov sin, pred svojom kućom; do njega Hatuš, Hašabnejin sin.\ Daljnji komad do pećske kule popravljao je Malkija, Harimov sin, i Hašub, Pahat-Moabov sin. Do njih je popravljao Šalum, Halohešov sin, predstojnik druge polovine vanjskoga kotara Jeruzalema, uz pomoć sestrinskih gradova, koji su bili pod njim. Dolinska vrata popravljali su Hanum i stanovnici Zanoaha. Oni ih sagradiše i staviše im krila i brave i prijevornice. Usto sazidaše još tisuću lakata zida do gnojnih vrata. Gnojna vrata popravljao je Malkija, Rekabov sin, predstojnik bethakeremskog kotara. On ih sagradi i stavi im krila i brave i prijevornice. Izvorska vrata popravljao je Šalum, Kol-Hozeov sin, predstojnik kotara u Mispi. On ih sagradi, pokri ih i stavi im brave i prijevornice. Također sagradi zid kod šiloahskog ribnjaka, uz kraljevski vrt do stepenica što silaze iz Davidova grada. Za njim je popravljao Nehemija, Azbukov sin, predstojnik jedne polovine betsurskoga kotara, do Davidovih grobova i do ribnjaka što je tamo pravljen, i onda do junačke kuće. Za njim su popravljali: leviti Rehum, Banijev sin, do njega Hašabja, predstojnik polovine kotara keilskoga;\ do njega njihovi drugovi Bavaj, Henadadov sin, predstojnik druge polovine keilskoga kotara;\ do njega je popravljao Ezer, Ješuin sin, predstojnik Mispe, daljnji komad uzduž uzlaza k oružanici na uglu. Do njega je popravljao na gori Baruk, Zabajev sin, drugi komad od ugla do vrata kuće velikoga svećenika Elijašiba. Do njega je popravljao Meremot, Urijin sin, Hakosov unuk, daljnji komad od vrata Elijašibove kuće do kraja Elijašibove kuće. Potom su popravljali svećenici, ljudi iz jordanske ravnice. Onda su popravljali Benjamin i Hašub, uzduž svoje kuće, i za njima Azarja, Maasejin sin, Ananijin unuk, uz svoju kuću. Za njim je popravljao Binuj, Henadadov sin, daljnji komad od Azarjine kuće do savitka i do ugla. Palal, Uzajev sin, popravljao je prema savitku i kuli što se izdiže visoko na gornjem dijelu kraljevske palače, kod tamničkoga trijema. Za njim je popravljao Pedaja, Parošev sin i Netinci, koji su stanovali na Ofelu, do vodenih vrata na istoku i do kule što se izdizala visoko. Za njim su popravljali Tekoanci daljnji komad prema velikoj kuli visokoj do ofelskoga zida. Iznad konjskih vrata popravljali su svećenici, svaki pred svojom kućom. Onda je popravljao Sadok, Imerov sin, pred svojom kućom; za njim Šemaja, Šekanijin sin, čuvar istočnih vrata.\ Za njim su popravljali Hananija, Šelemjin sin, i Hanun, šesti Salafov sin, daljnji komad. Potom je popravljao Mešulam, Berekjin sin, pred svojom poslovnicom. Onda je popravljao Malkija, zlatar, do natinejske i tržarske kuće, stražarskih vrata i do gornje dvorane na uglu. Između gornje dvorane na uglu i ovčjih vrata popravljali su zlatari i tržari. Kad Sanbalat dozna da mi gradimo zid, vrlo se rasrdi i razgnjevi. Rugao se je Judejcima i rekao im pred svojim suplemenicima i pred samarijskim narodom: “Što rade ti nemoćni Judejci? Hoće li im se volja ispuniti? Hoće li žrtvovati i jednoga dana završiti? Hoće li iz ruševina privesti u život kamenje koje je ipak spaljeno?” Tada reče Amonac Tobija koji je stajao uz njega: “Pusti, neka zidaju! Da iskoči lisica, razvalit će im na komade njihov kameni zid.” čuj, Bože naš, kako smo postali ruglo. Obrati njihovo ruganje na njihovu glavu i daj da budu u zemlji robovi prezira! Ne oprosti im njihova bezakonja! Neka im se grijeh ne izbriše pred tobom! Jer su jade zadali onima koji grade. A mi smo dalje zidali zid i sav je zid bio popravljen do pola visine. Otamo je narod crpio volju za rad. Kad čuše Sanbalat, Tobija i Arapi, Amonci i Ašdođani da je napredovalo popravljanje jeruzalemskih zidina i da se počelo zatvarati što je bilo provaljeno, vrlo se razgnjeviše. Urotiše se svi zajedno da dođu i napadnu Jeruzalem, i da ga unište. A mi smo se molili Bogu i postavljali smo za sigurnost od njih noću i danju stražu protiv njih. A Judejci izjaviše: “Klonula je snaga nosiocima i veoma je mnogo podrtina. Nismo u stanju dalje zidati zid.” A naši protivnici rekoše: “Ne će doznati ni opaziti dok ne dođemo među njih, pobijemo ih i prekinemo gradnju.” I kad dođoše Judejci koji su stanovali u njihovoj blizini, kazaše nam deset puta iz svih mjesta: “Vi se morate vratiti k nama”, onda ja na mjestima dublje položenim iza zida, gdje je bilo slobodne zemlje, namjestih narod po obiteljima s njihovim mačevima, kopljima i lukovima. Kad sam ga bio razgledao, rekoh starješinama, predstojnicima i ostalom narodu: “Ne bojte ih se! Mislite na Gospodina, velikoga i strašnoga, i borite se za svoju braću, sinove i kćeri, za svoje žene i kuće!” Kad čuše naši neprijatelji da smo bili doznali i da je Bog bio razbio njihovu namjeru, mogli smo se opet vratiti k zidu, svaki na svoj posao. Od onoga dana bila je samo jedna polovina mojih momaka zaposlena na gradnji, druga je polovina nosila koplje i štit, luk i oklop. Iza svega judejskoga naroda stajali su knezovi. I oni koji su zidali zid i oni koji su nosili teret bili su naoružani. Jednom su rukom radili, a druga je držala oružje. Svaki od onih koji su bili zaposleni na gradnji imao je mač pripasan uz bok i tako je zidao. Trubač je stajao uza me. Starješinama, predstojnicima i ostalom narodu dadoh ovaj naputak: “Posao je velik i dug, a mi smo razdijeljeni po zidu, daleko jedan od drugoga. Kad čujete trubu da trubi, onda dotrčite k nama! Bog naš će se boriti za nas.” Tako smo radili. A jedna je polovina držala koplja od izlaska zore do izlaska zvijezda. Još zapovjedih tada narodu: “Svaki sa svojim slugom neka noći u Jeruzalemu, da bi nam noću stražarili, a danju radili!” Ja, moja braća, moji momci i stražari koji su mi bili dodijeljeni, nismo svlačili sa sebe svojih haljina. Svaki je imao spremno svoje oružje. Tada podigoše ljudi iz naroda, zajedno sa svojim ženama, teške optužbe protiv svojih judejskih suplemenika. Jedni rekoše: “Mi imamo mnogo sinova i kćeri. Moramo dobiti žita da jedemo i ostanemo živi!” Drugi rekoše: “Morali smo založiti svoja polja, vinograde i kuće. Mi hoćemo imati žita u ovoj gladi!” Opet drugi rekoše: “Morali smo posuditi novac za kraljevski porez na svoja polja i vinograde. A mi smo od jednakoga mesa i krvi kao naši suplemenici. Naša su djeca isto tako dobra kao njihova djeca. A ipak moramo svoje sinove i kćeri davati u ropstvo. Neke naše kćeri već su postale robinje, a mi ne možemo ništa učiniti protiv toga. Jer naša polja i vinogradi pripadaju drugima.” Vrlo se razljutih kad sam čuo njihove glasne tužbe i te govore. Odlučih ukoriti starješine i predstojnike i reći im: “Vi lihvarite svoje zemljake!” I sazvah veliku narodnu skupštinu protiv njih i rekoh im: “Mi otkupismo, kad god mogosmo, svoje judejske zemljake što su bili prodani poganskim narodima. A vi sad sami prodajete svoje zemljake. Štoviše, prodaju se nama samima.” Oni su šutjeli i nisu znali ništa odgovoriti. Ja nastavih: “To što činite nije pravo. Ne treba li vam hoditi u strahu Boga našega, da nam se ne rugaju naši poganski neprijatelji? I ja, moja braća i sluge, posudili smo im mnogo novaca i žita. Ali ćemo im otpustiti taj zajam. Vratite im još danas njihova polja, vinograde, maslinike i kuće i otpustite im kamatu za novac, žito, vino i ulje, koju potražujete!” Oni odgovoriše: “To ćemo vratiti i ne ćemo ništa iskati od njih! Učinit ćemo kako tražiš.” Tada pozvah svećenike i dadoh ih zakleti da će učiniti po svome obećanju. Istresoh svoja njedra i rekoh: “Ovako neka istrese Bog svakoga iz njegove kuće i posjeda koji ne ispuni svog obećanja! Upravo ovako neka se istrese i isprazni!” Sva općina povika: “Neka bude tako!” i hvalila je Gospodina. I sav je narod činio kako je bio zaključio. Uostalom, od onoga vremena kad mi kralj naloži da budem namjesnik u Judeji? od dvadesete do trideset i druge godine vladanja kralja Artakserksa, dvanćst godina? ja sa svojom braćom ne jedoh upraviteljske hrane. Prijašnji namjesnici, moji prethodnici, bili su narodu težak teret. Uzimali su od njih za jelo i vino svaki dan četrdeset šekela srebra. I područni njihovi činovnici tlačili su narod. Ja tako nisam činio zbog straha pred Bogom. I oko građenja zida radio sam s drugima, a nismo bili stekli zemljišta, i svi moji ljudi bili su skupa ondje na poslu. Usto su jeli za mojim stolom Judejci koji su imali predstojničku službu? bilo ih je sto i pedeset ljudi? oni što su dolazili k nama iz okolnih naroda. Svagdanji potrošak: jedno govedo, šest izabranih ovaca i perad svake vrste išao je na moj račun. I svakih deset dana davalo se svakojakog vina u izobilju. A opet nisam iskao hranu što mi je pripadala kao namjesniku, jer je narod bio teško opterećen radom. Uzmi mi, Bože moj, sve na dobro što sam učinio za ovaj narod! Kad dođe do ušiju Sanbalatu, Tobiji i Arapinu Gešemu te ostalim našim neprijateljima da sam sazidao zidine i da nije ostalo u njemu ništa provaljeno? ipak dotad nisam bio namjestio krila na vratima? poslaše Sanbalat i Gešem k meni i poručiše mi: “Dođi, održat ćemo sastanak u jednom selu u ononskoj ravnici!” A oni su mislili zlo po me. Ja im stoga poslah glasnike i poručih: “U velikom sam poslu i zato ne mogu doći. Posao bi stao kad bih ga pustio i došao k vama.” Tako su slali k meni četiri puta, i ja im uvijek jednako odgovorih. Tada posla Sanbalat po peti put tako svojega slugu meni s otvorenim pismom. U njemu je bilo pisano: “Ide glas među narodima? i Gešem to potvrđuje? da vi, ti i Judejci, snujete bunu: zato opet zidaš zid. Ti sam da hoćeš postati njihov kralj i tako nešto. I da si postavio proroke koji će te u Jeruzalemu proglasiti judejskim kraljem. I takvi glasovi doći će kralju do ušiju. Zato dođi da se dogovorimo.” Nato ja poslah k njemu i poručih mu: “Ništa nema od toga što tvrdiš; ti si to sam izmislio.”\ Svi nas oni naime htjedoše uplašiti jer su se nadali da ćemo onda odustati od posla, tako da ne bude završen. “Ali sad ojačaj moje ruke!” Jednoga dana morao sam otići u kuću Šemaji, sinu Delaje, Mehetabelova sina, koji se bio tamo zatvorio. On mi predloži: “Otiđimo zajedno u Božji Hram, u unutrašnjost Hrama i zaključajmo hramska vrata! Doći će naime da te ubiju.” Ali ja odvratih: “Zar da čovjek kakav sam ja bježi? Kako bi netko poput mene mogao ići u Hram i ostati živ? Ne idem tamo.” Spoznah da ga Bog nije bio poslao, nego da je Božju riječ meni upravio samo zato jer su ga bili potkupili Tobija i Sanbalat. On je naime bio potkupljen da me uplaši i da onako učinim i tako sagriješim. To bi onda njima poslužilo za zlo ogovaranje, da me ozloglase. Naplati, Bože moj, Tobiji i Sanbalatu ta njihova djela i proročici Noadji i ostalim prorocima koji me htjedoše uplašiti! A zid je bio dovršen nakon pedeset i dva dana, dvadeset petoga dana mjeseca elula. Kad čuše to svi naši neprijatelji, uplašiše se svi narodi oko nas i bili su vrlo potišteni. Jer spoznaše da je naš Bog učinio to djelo. A u one dane i ugledni Judejci slali su mnoga pisma Tobiji i od Tobije su njima dolazila pisma. U Judeji ih je naime bilo mnogo koji su mu se bili obvezali zakletvom; jer je on bio zet Šekanije, Arahova sina. Njegov sin Johanan bio se oženio kćerkom Mešulama, Berekjina sina.\ I govorili su preda mnom o dobrim njegovim osobinama i javljali mu moje izjave. I Tobija je slao pisma da me uplaši. Kad je bio zid sazidan i kad sam bio namjestio vrata, bili su postavljeni vratari, pjevači i leviti. Svojemu bratu Hananiju i gradskom stotniku Hananiji povjerih vrhovno zapovjedništvo nad Jeruzalemom; jer je bio pouzdan, bogobojazan čovjek više nego mnogi drugi.\ Zapovjedih im: “Jeruzalemska vrata ne smiju se otvarati dok sunce ne ogrije. U njihovoj prisutnosti moraju se vrata zaključati i zakračunati. Neka se postave stražari i od jeruzalemskih stanovnika, po jedan kao stražar pred svojom kućom.” Doduše, bio je grad prostran i velik, ali je u njemu stanovalo samo malo ljudi. Mnoge kuće nisu još bile sagrađene. Tada mi dade Bog u srce te sabrah starješine i predstojnike i narod, da se izbroje po plemenima. Pritom nađoh plemenski popis onih koji su se bili najprije vratili iz ropstva i u njemu zapisano: Ovo su ljudi iz ove pokrajine što se vratiše iz ropstva i progonstva u koje ih je nekoć bio odveo Nabukodonozor, babilonski kralj, u progonstvo u Babilon, i sada se vratiše u Jeruzalem i Judeju, svaki u svoj grad. Oni dođoše pod vodstvom Zerubabela, Ješue, Nehemije, Azarije, Raamje, Nahamanija, Mordokaja, Bilšana, Mispereta, Bigvaja, Nehuma i Baane. Ovo je broj ljudi iz naroda Izrćlova: dvije tisuće sto sedamdeset i dva Paroševa potomka, trista sedamdeset i dva Šefatjina potomka, šest stotina pedeset i dva Arahova potomka, dvije tisuće osam stotina i osamnćst Pahat-Moabovih potomaka iz Ješuine i Joabove linije, tisuću dvjesta pedeset i četiri Elamova potomka, osam stotina četrdeset i pet Zatuovih potomaka, sedam stotina i šezdeset Zakajevih potomaka, šest stotina četrdeset i osam Binujevih potomaka, šest stotina dvadeset i osam Bebajevih potomaka, dvije tisuće tri stotine dvadeset i dva Azgadova potomka, šest stotina šezdeset i sedam Adonikamovih potomaka, dvije tisuće šezdeset i sedam Bigvajevih potomaka, šest stotina pedeset i pet Adinovih potomaka, devedeset i osam Aterovih potomaka iz Ezekijine linije, trista dvadeset i osam Hašumovih potomaka, trista dvadeset i četiri Besajeva potomka, sto i dvanćst Harifovih potomaka, devedeset i pet ljudi iz Gibeona, sto osamdeset i osam iz Betlehema i Netofe, sto dvadeset i osam iz Anatota, četrdeset i dva iz Bet Azmaveta, sedam stotina četrdeset i tri iz Kirjat Jearima, Kefire i Beerota, šest stotina dvadeset i jedan iz Rame i Gabe, sto dvadeset i dva iz Mikmasa, sto dvadeset i tri iz Betela i Aja, pedeset i dva iz Novoga Neba, tisuću dvjesta pedeset i četiri iz Novoga Elama, trista i dvadeset iz Harima, trista četrdeset i pet iz Jerihona: sedam stotina dvadeset i jedan iz Loda, Hadida i Onona, tri tisuće devet stotina i trideset iz Senaje. Svećenici: devet stotina sedamdeset i tri Jedajina potomka od kuće Ješuine, tisuću pedeset i dva Imerova potomka;\ tisuću dvjesta četrdeset i sedam Fašhurovih potomaka i tisuću i sedamnćst Harimovih potomaka. Leviti: sedamdeset i četiri Ješuina i Kadmielova potomka iz Hodvine kuće. Pjevači: Sto četrdeset i osam Asafovih potomaka. Vratari: sto trideset i osam Šalumovih, Aterovih, Talmonovih, Akubovih, Hatitinih i Šobajevih potomaka. Netinci: potomci Sihini, Hasufini, Tabaotovi, Kerosovi, Siiajevi, Fadono- vi, Lebanini, Hagabini, Šalmajevi, Hananovi, Gidelovi, Gaharovi, Reaji-ni, Resinovi, Nekodini, Gazamovi, Uzini, Fasealovi, Besajevi, Merinimovi, Nefišesimovi, Bakbukovi, Hakufini, Harhurovi, Baslitovi, Mehidini, Haršini, Barkošovi, Sisrini, Tamahovi, Nasijahovi i Hatifini. Potomci Salomonovih slugu: potomci Sotajevi, Soferetovi, Feridini, Jaalini, Darkonovi, Gidelovi, Šefatjini, Hatilovi, Pokeretovi od Sebajima i Amona. Svega su bila trista devedeset i dva netinaca i potomka Salomonovih slugu. Sljedeći koji se vratiše iz Tel Melaha, Tel Harše, Keruba, Adona i Imera nisu mogli dokazati da je njihova obitelj i njihov rod izrćlski: šest stotina četrdeset i dva Delajina, Tobijina i Nekodina potomka;\ od svećenika: potomci Hobajini, Hakosovi i Barzilaja, koji se bio oženio jednom od kćeri Gileađanina Barzilaja i bio prozvan njihovim imenom. Oni su bili tražili svoju rodovnicu. Kako je nisu mogli naći, bili su privremeno isključeni iz svećenstva. Namjesnik im zabrani jesti od Presvetoga, dok se opet ne posluži svećenik Urimom i Tumimom. Sva je općina svega brojila četrdeset dvije tisuće tri stotine i šezdeset osoba, osim slugu i sluškinja, kojih je bilo sedam tisuća tri stotine trideset i sedam. K tomu dolazi još dvjesta četrdeset i pet pjevača i pjevačica. Oni su imali sedam stotina trideset i šest konja, dvije stotine četrdeset i pet mazgi, četiri stotine trideset i pet deva, šest tisuća sedam stotina i dvadeset magaraca. Poneki od obiteljskih glavara dadoše priloge za gradnju. Namjesnik darova u riznicu tisuću darika zlata, pedeset zdjelica, pet stotina i trideset svećeničkih haljina. Od obiteljskih glavara dadoše neki u riznicu za gradnju dvadeset tisuća darika zlata i dvije tisuće i dvjesta mina srebra. Ono što je dao ostali narod iznosilo je dvadeset tisuća darika zlata i dvije tisuće mina srebra i šezdeset i sedam svećeničkih haljina. I tako se naseliše svećenici i leviti, vratari, pjevači, ljudi iz naroda, netinci i sav Izrćl u svojim gradovima. Kad dođe sedmi mjesec i kad su Izrćlci boravili u svojim gradovima? tada se sabra sav narod jednodušno na slobodnom trgu pred vodenim vratima. Oni zatražiše od književnika Ezre da donese knjigu Mojsijeva Zakona, što ga je bio dao Gospodin Izrćlovim sinovima. Svećenik Ezra donese Zakon prvoga dana sedmoga mjeseca pred skupštinu, pred ljude i žene, i sve koji su ga mogli razumjeti. Od jutra do podne čitao je on iz njega na trgu pred vodenim vratima ljudima i ženama i svima koji su mogli razumjeti. Sav je narod slušao čitanje zakonske knjige. Književnik Ezra stajao je pritom na podu od drveta, što su ga bili napravili za tu prigodu. Uz njega s desne strane stajali su Matitja, Šema, Anaja, Urija, Hilkija i Maaseja; s lijeve strane Pedaja, Mišćl, Malkija, Hašum, Hašbadana, Zaharija i Mešulam.\ Ezra otvori knjigu pred očima svega naroda; jer je bio iznad svega naroda. Kad ju je bio otvorio, ustade sav narod.\ I Ezra reče molitvu hvale u čast Gospodinu, Bogu velikomu. Sav narod odgovori: “Amen, amen!” I podigoše svoje ruke, prignuše se tada i pokloniše se Gospodinu licem do zemlje. Leviti Ješua, Bani, Šerebja, Jamin, Akub, Šabtaj, Hodija, Maaseja, Kelita, Azarja, Jozabad, Hanan i Pelaja objašnjavali su narodu Zakon, a narod je stajao na svom mjestu. čitali su iz knjige Božjega zakona dio po dio i objašnjavali smisao, tako da su razumjeli što se čitalo. Potom Nehemija? to jest namjesnik? i Ezra, svećenik i književnik, i leviti koji su poučavali narod rekoše svemu narodu: “Ovaj je dan svet Gospodinu, vašemu Bogu. Ne tugujte i ne plačite!” Sav je narod naime bio udario u plač kad je saslušao sadržaj Zakona. Tada im reče Nehemija: “Idite, uzmite sebi dobro jelo i dobro piće i pošaljite jedan dio i onima koji ne mogu sebi ništa zgotoviti! Jer je ovaj dan svet našemu Gospodinu. Ne tugujte jer je radost u Gospodinu vaša jakost!” Tako su leviti umirivali sav narod, a govorili su: “Budite mirni, ovaj je dan svet! Ne tugujte!” I ode sav narod da jede i pije, da pošalje dijelove i da proslavi veliki dan radosti. Jer su prihvatili ono što im se bilo kazalo. Drugi dan skupiše se obiteljski glavari svega naroda i svećenici i leviti kod Ezre, književnika, da uče što stoji u Zakonu. I nađoše u Zakonu napisano da je Gospodin bio preko Mojsija zapovjedio da Izrćlovi sinovi trebaju boraviti u sjenicama na blagdan u sedmom mjesecu. Po svim svojim gradovima i u Jeruzalemu morali su proglasiti i objaviti: “Idite van u gore, donesite granja od plemenitih i divljih maslina, od mirta i palmi i drugog lisnatog drveća, da od toga napravite sjenice, kako je napisano!” I narod iziđe, donese i napravi sebi sjenice na krovovima, u dvorištima, u trijemovima Božjega Hrama, na slobodnom trgu kod vodenih vrata i na trgu kod Efrajimovih vrata. Sva općina svih koji se vratiše iz ropstva napravi sebi sjenice i boravila je u sjenicama. Od dana Jošue, Nunova sina, do ovoga dana nisu to više bili činili Izrćlovi sinovi. Zato je vladala veoma velika radost. Svaki dan čitalo se iz knjige Božjega Zakona, od prvoga do posljednjega dana. Svetkovali su blagdan sedam dana. Osmoga dana održaše po propisu svečanu skupštinu. Dvadeset i četvrtoga dana toga mjeseca skupiše se Izrćlovi sinovi posteći i u kostrijeti i s prahom na glavama. Nakon što su se čistoplemenski Izrćlovi sinovi bili odvojili od svih tuđinaca, pristupiše i priznaše svoje grijehe i opačine svojih otaca. Tada se čitalo na mjestu na kojem su stajali, iz knjige Zakona Gospodina, njihova Boga, tri sata. Onda, klanjajući se Gospodinu, svom Bogu, kajali su se tri sata. Nato leviti Ješua, Bani, Kadmiel, Šebanija, Buni, Šerebja, Bani i Kenani stupiše na povišeno mjesto i zazvaše velikim glasom Gospodina, svojega Boga. I leviti Ješua, Kadmiel, Bani, Hašabneja, Šerebja, Hodija, Šebanija i Petahja izgovarali su ovu molitvu: “Ustanite, hvalite Gospodina, svojega Boga, odvijeka dovijeka! Neka se slavi tvoje slavno ime, uzvišeno iznad svake slave i časti! (I reče Ezra): Ti si jedini Gospodin! Ti si koji si stvorio nebo, nebo nad nebesima sa svom njegovom vojskom, zemlju i sve što je na njoj mora sa svim što živi u njima. Svemu tomu daješ ti život. Tebi se klanja nebeska vojska. Ti si, Gospodine, Bog koji si izabrao Abrama i izveo ga iz Ura u Kaldeji i dao mu ime Abraham. Ti si pronašao da je njegovo srce vjerno prema tebi i sklopio si s njim savez da ćeš dati njegovim potomcima zemlju Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Jebusejaca i Girgašana. I ti si držao svoju riječ; jer ti si vjeran. \ Ti si vidio nevolju naših otaca u Egiptu, čuo si njihovo zapomaganje na Crvenom moru. Ti si činio znake i čudesa na faraonu, na svim njegovim slugama i na svem narodu njegove zemlje. Jer si znao da su obijesno postupali s njima. Tako si stekao sebi ime, tako veliko kao što je danas. Ti si razdijelio more pred njima te prijeđoše posred mora suhim putem. A njihove progonitelje bacio u dubinu kao kamen u silne vode. Danju si ih vodio stupom od oblaka, a noću ognjenim stupom da im rasvijetliš put kojim su išli. Tada si sišao dolje na Sinaj, govorio si s njima s neba i dao si im pravedne zakone, pouzdane naputke, dobre uredbe i zapovijedi. Ti si im objavio svoju svetu subotu i dao si im, preko svojega sluge Mojsija, zapovijedi, odredbe i zakone. Dao si im kruh s neba kad su bili gladni i vodu iz stijene kad su bili žedni. Zapovjedio si im da uđu i zaposjednu zemlju za koju si bio na zakletvu podigao svoju ruku da ćeš im je dati. Ali oni, naši oci, radili su drsko, bili su tvrdokorni i nisu slušali tvojih zapovijedi. Ne htjedoše slušati i nisu se spominjali tvojih čudesa, što si ih činio za njih. Oni postaše tvrdoglavi, izabraše sebi poglavara i htjedoše se vratiti u Egipat, u ropstvo. Ali ti si Bog koji oprašta, milostiv i milosrdan, strpljiv i bogat dobrotom. Nisi ih ostavio. Štoviše, kad oni napraviše sebi liveno tele i kad rekoše: Ovo je tvoj Bog koji te izveo iz Egipta? kad počiniše velike hule? u prebogatom svom milosrđu nisi ih ostavio u pustinji. Stup od oblaka nije od njih odstupao da ih vodi putem danju, niti ognjeni stup da im noću osvjetljuje put kojim su trebali ići. Dao si im svoj dobri duh da ih poučava. Nisi uskratio svoje mane od njihovih usta i vode si im dao u njihovoj žeđi. četrdeset godina opskrbljivao si ih u pustinji. Nisu trpjeli nikakve oskudice. Njihove haljine ne ostarješe, i njihove noge ne otekoše. Dao si im kraljevstva i narode i odredio si svakomu njegovo područje. Oni zaposjedoše Sihon, zemlju hešbonskoga kralja i zemlju Oga, bašanskoga kralja. Njihovu si djecu umnožio kao nebeske zvijezde i uveo si ih u zemlju za koju si bio rekao njihovim ocima da će ući u nju i uzeti je u posjed. Njihova djeca dođoše i zaposjedoše zemlju. Pred njima si oborio stanovnike zemlje, Kanaance, i predao si u njihove ruke kraljeve i narode zemlje, da čine s njima što ih je volja. Dobiše tvrde gradove i rodnu zemlju, zaposješe mnoge kuće, pune svakoga dobra, iskopane studence, vinograde, maslinike i voćke. Jeli su i nasitiše se i ojačaše, i plivali su u punini tvojih dobara. Ali oni postaše uporni u zlu, pobuniše se protiv tebe i okrenuše leđa tvojemu Zakonu. Pobiše tvoje proroke, koji su ih opominjali, da ih obrate k tebi, i počiniše velike hule. Zato si ih davao u ruke njihovim neprijateljima, da ih oni pritisnu. A kad bi tad u svojoj nevolji povikali tebi, ti si ih uslišio s neba. Davao si im, u velikom svome milosrđu, spasitelje koji bi ih izbavljali iz ruku njihovih neprijatelja. A čim bi otpočinuli, opet su činili zlo pred tobom. Tada si ih prepuštao ruci njihovih neprijatelja, i oni su im vladali. Oni bi tad ponovno povikali k tebi, i ti si ih uslišio s neba i često ih izbavljao u velikom svome milosrđu. Opominjao si ih ozbiljno, da ih obratiš k svojemu Zakonu. Ali oni ostadoše prkosni, ne poslušaše tvojih zapovijedi, i griješili su protiv tvojih zakona, po kojima živi onaj koji ih vrši. Oni ti uporno pokazaše leđa, bili su prkosna srca i nisu slušali. Trpio si ih mnoge godine i opominjao ih svojim duhom preko svojih proroka. Ali ne poslušaše. Tada si ih dao u ruke narodima zemalja. Ali u prevelikom svom milosrđu nisi dao da posve propadnu. Nisi ih ostavio, jer si Bog milostiv i milosrdan. I sada, Bože naš, veliki, jaki, strašni Bože, koji čuvaš premilostivi Savez, nemoj da je malo pred tobom sva ta muka koja snađe nas, naše kraljeve, naše knezove, naše svećenike, naše proroke, naše oce i sav tvoj narod od vremena asirskih kraljeva do danas! Ti si pravedan u svemu što nas je snašlo; jer si ti bio vjeran, a mi smo bezbožno radili. \ Ni naši kraljevi, knezovi, svećenici i oci nisu se držali tvojega Zakona, nisu marili za tvoje zapovijedi i opomene koje si im davao. U svome kraljevstvu i u punini dobara što si im ih dao, u prostranoj i rodnoj zemlji koju si im pridijelio, nisu ti služili i nisu se odvratili od svojih zlih djela. Zato smo danas robovi. U zemlji koju si dao našim ocima, da uživaju njezine plodove i dobra, eto u njoj smo mi danas robovi. Njezin bogati prihod pripada sada kraljevima koje si postavio nad nama za naše grijehe. Oni gospodare nad našim tjelesima i nad našom stokom po svojoj volji, i tako smo mi u velikoj nevolji.” Na temelju svega toga sklapamo tvrd ugovor i polažemo ga pismeno. Na povelji trebaju stajati imena naših knezova, levita i svećenika. Na povelji su se potpisali: Nehemija, namjesnik, Hakalijin sin, i Sidkija, Seraja, Azarja, Jeremija, Pašhur, Amarja, Malkija, Hatuš, Šebanija, Maluk, Harim, Meremot, Obadja, Daniel, Gineton, Baruk, Mešulam, Abija, Mijamin, Maazja, Bilgaj, Šemaja. To su bili svećenici. Onda leviti: Ješua, Azanijin sin, Binuj od Henadadovih potomaka, Kadmiel i njihovi drugovi: Šekanija, Hodija, Kelita, Pelaja, Hanan, Mika, Rehob, Hašabja, Zakur, Šerebja, Šebanija Hodija, Bani, Beninu. Onda narodni glavari: Paroš, Pahat Moab, Elam, Zatu, Bani, Buni, Azgad, Bebaj, Adonija, Bigvaj, Adin, Ater, Ezekija, Azur, Hodija, Hašum, Besaj, Harif, Anatot, Nebaj Magpijaš, Mešulam, Hazir, Mešezabel, Sadok, Jadua, Pelatja, Hanan, Anaja, Hošea, Hananija, Hašub, Haloheš, Pilha, Šobek, Rehum, Hašabna, Maaseja, Ahija, Hanan, Anan, Maluk, Harim, Baana. A ostali narod, svećenici, leviti, vratari, pjevači, netinci, svi koji se odvojiše od naroda zemlje k Božjemu Zakonu, zajedno s njihovim ženama, sinovima i kćerima: svi koji znaju i razumijevaju, priključuju se tim svojim zemljacima, glavarima. Oni zadaju vjeru i zaklinju se da će hoditi po Božjemu Zakonu koji je izdan preko Mojsija, Božjega sluge, i da će izvršavati i držati se svih zapovijedi Gospodina, našega Boga, i njegovih odredaba i Zakona. Zato ne ćemo niti davati svojih kćeri narodima zemlje niti njihovih kćeri uzimati za svoje sinove. Ne ćemo od naroda zemalja koji donose robu i svakojako žito u subotu na prodaju ništa od toga uzimati u subotu ili u koji drugi sveti dan. Mi ćemo se, nadalje, u sedmoj godini odreći poljskoga prihoda i svakoga potraživanja duga. Nadalje, uzimamo na se obvezu da dajemo svake godine trećinu šekela kao porez za službu u Hramu svojega Boga: za postavljene kruhove, za svagdanji prinos i za svagdanju žrtvu paljenicu, za subotne žrtve i žrtve na mlađake, za blagdanske žrtve, za zahvalne žrtve, za žrtve za grijeh, da se očisti Izrćl i za svu službu u Hramu svoga Boga. Također mi, svećenici, leviti i narod, bacismo ždrijeb zbog nošenja drva, da se donose u Hram našega Boga po obiteljima od godine do godine u određeno vrijeme, da gori na žrtveniku Gospodina, Boga našega, kako je propisano u Zakonu. I prvine svojih polja i prvine svih plodova od svega drveća donosit ćemo od godine do godine u Gospodnji Hram. Nadalje se obvezujemo da, po propisu Zakona, svoje prvorođene sinove i prvijence svoje stoke i prvijence svojih goveda i ovaca donosimo za Hram svojega Boga svećenicima koji služe u Hramu Boga našega. Zatim ćemo najbolje od svojih tjestenina i prinosa i plodova svega drveća, i vino i ulje, donositi svećenicima u sobe Hrama svojega Boga, tako isto desetinu svojih polja levitima. Jer leviti ubiru desetinu po svim mjestima gdje obrađujemo polja. Svećenici, Aronovi potomci, pratit će levite kad leviti ubiru desetinu. Leviti će onda donositi desetinu od desetine u Hram našega Boga, u sobe spremišta. U te naime sobe donosili bi sinovi Izrćlovi i leviti prinose žita, vina i ulja. Tamo su se nalazile i svete posude i svećenici u službi, i vratari, i pjevači.? Tako se ne ćemo pokazati nemarni prema Hramu svojega Boga. Potom se narodni predstojnici nastaniše u Jeruzalemu. Ostali narod baci ždrijeb da od deset ljudi ždrijebom odaberu jednoga koji se morao naseliti u svetom gradu Jeruzalemu, a ostalih devet desetina ostalo bi u gradovima. I narod je zahvaljivao svima koji su se dragovoljno naselili u Jeruzalemu. Ovo su glavari kotara koji su se bili naselili u Jeruzalemu i u Judinim gradovima. Svaki se nastani na svojem zemljištu u tim gradovima: Izrćl, svećenici, leviti, netinci i potomci Salomonovih slugu. U Jeruzalemu se naseliše Judini i Benjaminovi sinovi. Od Judinih sinova: Ataja; on vuče lozu od Uzije, on od Zaharije, on od Amarje, on od Šefatje, on od Mahalalelova iz Faresova potomstva.\ Zatim Maaseja; on vuče lozu od Baruha, on od Kol-Hozea, on od Hazaje, on od Adaje, on od Jojariba, on od Zaharije, on od Šelina.\ Faresovi potomci, koji su stanovali u Jeruzalemu, imali su svega četiri stotine šezdeset i osam ljudi valjanih za rat. Sljedeći su Benjaminovi sinovi: Salu; on vuče lozu od Mešulama, on od Joeda, on od Kolaje, on od Maaseja, on od Itiela, on od Ješaje;\ za njim Gebaj, Selaj, svega devet stotina dvadeset i osam. Joel, Zikrijev sin, bio je nadzornik nad njima, i Juda, Hasenuin sin, bio je drugi nadzornik nad gradom. Od svećenika bili su tamo Jedaja, Jojaribov sin, Jakin, Seraja, sin Hilkije, sina Mešulama, sina Sadoka, sina Merajota, sina Ahituba, knez Božjega Hrama,12 i njihova braća što služe u Hramu, svega osam stotina dvadeset i dva; zatim Adaja, sin Jerohama, sina Pelalije, sina Amsija, sina Zaharije, sina Pašhura, sina Malkijina\ *** i njegova braća, dvjesta četrdeset i dva obiteljska glavara; isto tako Amasaj, sin Azarela, sina Ahzaja, sina Mešilemota, sina Imerova,\ i njihova braća, za rat valjani ljudi, sto dvadeset i osam na broj. Njihov predstojnik bio je Zabdiel, Hagedolimov sin. Od levita bili su tamo Šemaja, sin Hašuba, sina Azrikama, sina Hašabje, sina Bunijeva i Šabtaj i Jozabad, koji su bili nad vanjskim poslovima Božjega Hrama, iz broja levitskih glavara, zatim Matanija, sin Miheja, sina Zabdijeva, sina Asafova, vođa hvalospjeva, koji je počinjao “Hvalite” u molitvi; i Bakbukja? drugi između svoje braće? i Abda, sin Šamue, sina Galala, Jedutunova sina.\ Ukupan broj levita u Svetom Gradu bio je dvije stotine osamdeset i četiri. Kao vratari bili su: Akub, Talmon i njihova braća, što su stražarili na vratima, svega sto sedamdeset i dva. Ostali Izrćlci, svećenici i leviti, stanovali su po svim Judinim gradovima, svaki na svom posjedu. A netinci su stanovali na Ofelu. Siha i Gišpa bili su nadzornici nad netincima. Predstojnik levita u Jeruzalemu bio je Uzi, sin Banija, sina Hašabje, sina Matanije, sina Mihejina, iz roda Asafovaca, pjevača, za službu u Božjemu Hramu. Za njih je bila zapovijed kraljeva i bila je izdana odredba u korist svagdanje opskrbe pjevača. Petahja, Mešezabelov sin, od potomaka Zeraha, Judina sina, bio je kraljev ovlaštenik u svim poslovima s narodom. Što se onda tiče mjesta s njihovim seoskim kotarima, Judejci su stanovali u Kirjat Haarbi i njezinim zaseocima, u Dibonu i njezinim zaseocima, u Jekabseelu i njegovim selima, u Jesui, Moladi, Bet Peletu, Hasar Šualu, u Beer Šebi i njezinim zaseocima, u Siklagu, Mekoni i njezinim zaseocima, u En Rimonu, Sori, Jarmutu, Zanoahu, Adulamu i njihovim selima, u Lakišu i seoskom kotaru, u Azeki i njezinim zaseocima. Oni su se bili naselili od Beer Šebe do doline Hinoma. Benjaminovi sinovi stanovali su počevši od Gebe u Mikmasa, Aju, Betelu i njegovim zaseocima, u Anatotu, Nobu, Ananiji, Hasoru, Rami, Gitajimu, Hadidu, Seboimu, Nebalatu, Lodu i Ononu, u drvodjeljskoj dolini. Od levita nalazili su se odjeli u Judi i Benjaminu. Ovo su svećenici i leviti koji dođoše sa Zorobabelom, Šealtielovim sinom, i s Ješuom: Seraja, Jeremija, Ezra, Amarja, Maluk, Hatuš, Šekanija, Rehum, Meremot, Ido, Gineton, Abija, Mijamin, Maadja, Bilga, Šemaja, Jojarib, Jedaja, Salu, Amok, Hilkija, Jedaja. To su bili glavari svećenikâ i njihovih drugova u Ješuino vrijeme. Leviti su bili Ješua, Binuj, Kadmiel, Šerebja, Juda i Matanija. On i njegovi drugovi vodili su hvalospjev. Bakbukja i Uni, njihovi drugovi, stajali su prema njima u službenim odjelima. Ješua rodi Jojakima, Jojakim rodi Elijašiba, Elijašib rodi Jojadu, Jojada rodi Jonatana, Jonatan rodi Jaduu. U vrijeme Jojakimovo bili su sljedeći svećenici obiteljski glavari: od Serajine obitelji Meraja, od Jeremijine Hananja, od Ezrine Mešulam, od Amarjine Johanan, od Malukove Jonatan, od Šebanijine Josip, od Harimove Adna, od Meremotove Helkaj, od Idove Zaharija, od Ginetonove Mešulam, od Abijine Zikri, od Minjaminove i Moadjine Piltaj, od Bilgine Šamua, od Šemajine Jonatan, od Jojaribove Matenaj, od Jedajine Uzi, od Saluove Kelaj, od Amokove Eber, od Hilkijine Hašabja, od Jedajine Netanel. Od levitâ bili su popisani obiteljski glavari u vrijeme Elijašiba, Jojade, Johanana i Jadue, a od svećenika pod vladom Perzijanca Darija. Od levita bili su popisani obiteljski glavari u knjizi Ljetopisa do vremena Johanana, Elijašibova potomka. Glavari levita bili su Hašabja, Šerebja i Ješua, Binuj, Kadmielov sin; zatim njihovi drugovi koji su stajali prema njima da po zapovijedi Davida, Božjega čovjeka, izmjenjujući se jedan odjel s drugim, pjevaju hvalospjeve i slavopjeve.\ Matanija, Bakbukja, Obadja, Mešulam, Talmon, Akub bili su vratari i stražarili su kod spremištâ na vratima. Ovi su bili suvremenici Jojakima, sina Ješue, Josadakova sina, i suvremenici namjesnika Nehemije i književnika i svećenika Ezre. Kod posvete jeruzalemskih zidina tražili su levite iz svih njihovih mjesta i dovedoše ih u Jeruzalem da proslave posvetu u svečanoj radosti, hvalom i pjesmama, uz cimbale, harfe i citare. Tako se skupiše pjevači iz okoline Jeruzalema i iz netofatskih sela, iz Bet Hagilgala i iz gepskih i azmavetskih krajeva. Pjevači su naime bili sebi sagradili sela oko Jeruzalema. Kad su svećenici i leviti bili očistili same sebe, narod, vrata i zid, dadoh da Judini knezovi uziđu na zid i postavih dva velika pjevačka zbora. Jedan je od njih otišao po zidu nadesno, ka gnojnim vratima. Za njima je išao Hošaja i polovina Judinih knezova, naime Azarja, Ezra, Mešulam, Juda, Benjamin, Šemaja i Jeremija;\ i od svećenika s trubama Zaharija, sin Jonatana, sina Šemaje, sina Matanije, sina Mikaje, sina Zakura, sina Asafova i njegovi drugovi Šemaja, Azarel, Milalajem, Gilalajem, Maajem, Netanel, Juda i Hananija i to s glazbalima Davida, Božjega čovjeka. Književnik Ezra išao je pred njima. Tako su išli k izvorskim vratima, tada uz stube Davidova grada, pokraj Davidove palače, kuda se ide na zid, i pošli su onda dalje do vodenih vrata na istoku. Drugi je zbor išao nalijevo. Pošao sam za njim s polovicom naroda gore po zidu, pokraj pećske kule do širokoga zida, zatim pokraj Efrajimovih vrata i vrata staroga grada, pokraj ribljih vrata, Hananelove kule i kule Meaha, pa do ovčjih vrata. Stadoše kod tamničkih vrata. Onda se namjestiše oba pjevačka zbora kod Božjega Hrama; isto tako ja s polovicom knezova\ i svećenici Elijakim, Maaseja, Minjamin, Mikaja, Elijoenaj, Zaharija i Hananija s trubama i Maaseja, Šemaja, Eleazar, Uzi, Johanan, Malkija, Elam i Ezer. Pjevači su pjevali pod Jizrahjinim vodstvom. Prinesoše velike žrtve klanice toga dana i veselili su se jer im je Bog bio pripravio veliku radost. I žene i djeca su se veselili. Nadaleko se čulo veselje Jeruzalema. Toga su dana bili postavljeni nadzornici za spremnice što su služile kao žitnice za prinose, prvine i desetine, da se u njih skupljaju po poljskim granicama pojedinih gradova zakonite daće za svećenike i levite. Judejci su se radovali svećenicima i levitima koji su vršili službu. Oni su izvršavali službu svog Boga i službu očišćenja, isto tako pjevači i vratari; po propisu Davida i njegova sina Salomona.\ Jer već otprije, u Davidove i Asafove dane, bilo je predstojnika nad pjevačima i nad hvalospjevima i slavopjevima u čast Bogu. Sav Izrćl u Zerubabelovo i Nehemijino vrijeme davao je svaki dan pristojbe pjevačima i vratarima. Darivali su i levitima svete darove, a leviti bi davali svete desetine Aronovim sinovima. U ono vrijeme čitalo se narodu iz Mojsijeve knjige. I u njoj se nađe napisano da ne smije nikada biti primljen u Božju općinu Amonac i Moabac, jer oni nisu bili izišli ususret Izrćlovim sinovima s kruhom i vodom, nego su unajmili Bileama da ih prokune. Ali naš Bog obrati onu kletvu u blagoslov. Kad čuše taj Zakon, odvojiše od Izrćla sav tuđi svijet. Prije toga svećenik Elijašib, koji je bio namješten nad sobama u Hramu našega Boga, rođak Tobijin, bio mu je uredio veliku sobu, gdje su prije bili spremali žrtvene darove, kâd, posuđe, desetinu od žita, vina i ulja, pristojbe za levite, pjevače i vratare i prinose za svećenike. Dok se to zbivalo, nisam bio u Jeruzalemu; jer trideset i druge godine vladavine Artakserksa, babilonskoga kralja, bio sam otišao kralju. Poslije nekog vremena zamolih kralja za dopust\ i vratih se u Jeruzalem. Tada vidjeh zlo što ga je bio učinio Elijašib u korist Tobije, kad mu uredi sobu u trijemu Božjega Hrama. To mi je bilo vrlo neugodno. Zato dadoh izbaciti sve Tobijino pokućstvo iz sobe i zapovjedih da se očiste sobe i onda da se u njih opet unese posuđe Božjega Hrama, žrtveni dar i kâd. Također doznah da se levitima nije bio davao njihov dio te da su bili otišli svojim kućama, i leviti, i pjevači koji su morali vršiti službu. Prekorih predstojnike i upitah ih: “Zašto je Božji Hram ostavljen?” Nato one opet sabrah i postavih ih na njihova mjesta. I sav je Juda donosio desetinu od žita, vina i ulja u spremnice. Za nadzornike nad spremnicima postavih svećenika Šelemju, književnika Sadoka i Pedaju od levita, i za pomoć njima Hanana, sina Zakura, Matanijina sina. Jer ih se je smatralo ljudima pouzdanima. Zato je bio njima povjeren posao da dijele svojim drugovima. Spomeni me se, Bože moj, za to i ne zaboravi dobročinstva što sam ih iskazao Božjemu Hramu! U one dane vidjeh u Judeji gdje gaze u kacama u subotu, nose snopove, tovare na magarce vino, grožđe, smokve i svakovrsne druge terete i to dovode u Jeruzalem u subotu. I opomenuh ih da na taj dan ne prodaju živežnih namirnica. I Tirci, što su stanovali tamo, donosili bi ribe i svakovrsnu robu, i prodavali u subotu Judejcima i u Jeruzalemu. Tada prekorih judejske glavare i rekoh im: “Što činite toliko zlo te oskvrnjujete subotu? Nisu li to činili naši oci i nije li naš Bog pustio na nas i na ovaj grad sve ono zlo? Hoćete li još veći gnjev navaliti na Izrćla, kad oskvrnjujete subotu?” I čim bi se, uoči subote, smrklo na vratima Jeruzalema, zapovjedih da se zatvore sva vrata, i naredih da se ne otvaraju do poslije subote. I postavih nekoliko svojih ljudi na vratima, da se ne unosi nikakav teret u subotu. I prenoćiše trgovci i prodavači svakovrsne robe jedanput ili dvaput vani pred Jeruzalemom. Opomenuh ih i rekoh im: “Zašto noćite pred zidom? Ako još jednom to učinite, stavit ću ruku na vas.” Otada nisu više dolazili u subotu. Onda zapovjedih levitima da se očiste i da dođu kako bi čuvali vrata, da bi se subota držala sveto. I za to me se spomeni, Bože, i poštedi me po svom velikom milosrđu! U one dane vidjeh i Judejce koji su bili uzeli žene Ašdođanke, Amonke i Moapke. Njihova su djeca govorila napola ašdodski. Nisu znali govoriti judejski, nego su govorili jezikom dotičnoga naroda. Prekorih ih, prokleh ih, neke od njih istukoh i nalupah i zakleh ih Bogom: “Ne dajte ipak svojih kćeri njihovim sinovima i ne uzimajte nijedne od njihovih kćeri za svoje sinove i za sebe! Nije li tako sagriješio Salomon, Izrćlov kralj? Među svim mnogim narodima nije bilo kralja njemu ravna. Bio je ljubimac svoga Boga i Bog ga je učinio kraljem nad svim Izrćlom. Pa opet ga navedoše na grijeh žene tuđinke. I sad moramo o vama čuti da činite to veliko zlo i griješite našemu Bogu uzimajući žene tuđinke.” Od sinova Jojade, sina Elijašiba, velikog svećenika, bio je jedan zet Sanbalatu, Horonjaninu. Ja ga odstranih iz svoje blizine. Zapamti ih, Bože moj, jer oskvrnuše svećeništvo i Savez koji si sklopio sa svećenicima i levitima! Ja ih očistih od svega poganskoga i uredih službene dužnosti svećenika i levita za svakoga pojedinoga. I opskrbu drvima u određeno vrijeme i darove prvinâ. Spomeni me se za to, Bože moj, na moje dobro! [(A.1) četvrte godine Ptolemejeva kraljevanja donesoše Dositej, koji se predstavljao kao svećenik iz Levijeva plemena, i njegov sin Ptolemej ovo pismo za Purim. Oni izjaviše da ga je preveo Lizimah, Ptolemejev sin, iz Jeruzalema. (A.2) Druge godine kraljevanja velikoga kralja Ahasvera, prvoga nisana, usni san Mordokaj, sin Jaira, sina Šimejeva, Kišova sina. (A.3) On je bio Judejac iz Benjaminova plemena koji je stanovao u gradu Suzi, ugledan čovjek i jedan od prvih činovnika na kraljevskom dvoru. (A.4) On je pripadao zarobljenicima što ih je iz Jeruzalema bio odveo Nabukodonozor, babilonski kralj, zajedno s Jekonijom, Judinim kraljem. (A.5) Ovo je bio njegov san: Začuše se glasna vika i buka, gromovi i potres, i velika zabuna bila je na zemlji. (A.6) Tada se postaviše jedan prema drugome dva velika zmaja spremna za boj. (A.7) Na njihovu viku razdražiše se svi narodi, kako bi se borili protiv naroda pravednika. (A.8) Tada dođe taman dan, pun pogibelji, tjeskobe i nevolje, i silne propasti za zemlju. (A.9) Narod pravednika bijaše zbunjen. Bojao se svoje propasti i spremao se na smrt. (A.10) Zavapi k Bogu, i na njegov vapaj naraste mali izvor na silnu rijeku sa silnom i mnogom vodom. (A.11) Svjetlost i sunce pokazaše se opet. Niski se uzvisiše i uništiše ugledne. (A.12) Kad je to bio gledao i kad se probudio, Mordokaj je razmišljao o tome što Bog hoće učiniti. Jednako mu je to bilo na pameti i rado je htio još te noći imati potpunu jasnoću. (B.1) Mordokaj je spavao u palači zajedno s Gabatom i Tarom, dvojicom kraljevih dvorana koji su trebali čuvati palaču. (B.2) Tako je on čuo za njihove planove, ispitivao njihove namjere i saznao da rade o glavi kralju Artakserksu. I javi to kralju. (B.3) Kralj presluša obojicu dvorana, pa kad priznaše, bili su smaknuti. (B.4) Kralj taj slučaj dade zapisati u dnevnik i Mordokaj napisa o tome izvještaj. (B.5) Tada kralj prenese na Mordokaja službu u palači i nadari ga za njegovo djelo. (B.6) Ali Haman, Hamdatin sin, lažac, koji je bio kod kralja vrlo ugledan, dade se na to da Mordokaja i njegov narod upropasti kako bi se osvetio za onu dvojicu dvorana koji su bili pogubljeni.] Bilo je u dane Ahasvera, onoga Ahasvera koji je vladao od Indije do Etiopije nad sto dvadeset i sedam pokrajina. Kad je kralj Ahasver sjedio na svom kraljevskom prijestolju u prijestolnici Suzi, treće godine svoga vladanja, priredi gozbu za sve svoje knezove i činovnike, na kojoj se kod njega nađoše vojni zapovjednici Perzijanaca i Medijanaca s vlastelinima i pokrajinskim upraviteljima. Pritom je pokazivao svoje bogatstvo, svoju kraljevsku slavu, svoju sjajnu veličinu mnogo dana: sto i osamdeset dana. Kad su bili završili ti dani, priredi kralj za sav narod, koji je bio u Suzi, od velikoga do maloga, sedmodnevnu svečanu gozbu u trijemu vrta koji je ležao do kraljevske palače. Zavjese od bijela pamuka i ljubičasta skrleta bile su obješene vrpcama od beza i crvena grimiza o srebrne karike na mramornim stupovima. Na podu, koji je bio od alabastera, bijela i tamna mramora i od sedefasta kamena, stajali su zlatom i srebrom izvezeni jastuci za počinak. Piće se davalo u zlatnim posudama. Svaka je posuda bila različita. Vina je bilo u izobilju, po kraljevoj darežljivosti. I po kraljevu naputku nikoga se nije smjelo tjerati na piće. Jer je kralj bio zapovjedio svim svojim kućnim upraviteljima da svakome puste na volju. I kraljica Vašti priredi svečanu gozbu za žene u palači kralja Ahasvera. Sedmoga dana, kad se kralj bio razveselio od vina, zapovjedi on sedmorici dvorana: Mehumanu, Bizeti, Harboni, Bigti, Abagti, Zetaru i Karkasu, koji su dvorili pred kraljem Ahasverom, neka dovedu kraljicu Vašti pred kralja pod kraljevskom krunom, da pokaže narodima i knezovima njezinu ljepotu, jer joj je pojava bila sjajna. Ali kraljica Vašti ne htjede se pojaviti na kraljevu zapovijed, koju joj donesoše dvorani. Zato se kralj vrlo razgnjevi, i njegov se gnjev raspali u njemu. Tada kralj upita mudrace, koji su se razumjeli u povijest. Jer je kralj običavao predlagati sve svoje stvari vještacima u zakonu i pravu, koji su mu bili najbliži, a to su bili: Karsena, Šetar, Admata, Taršiš, Mares, Marsena i Memukan, sedam uglednih Perzijanaca i Medijanaca, koji su imali slobodan pristup kralju i prvo mjesto u kraljevstvu. On ih upita: “Kako se mora po zakonu postupati s kraljicom Vaštijom, kad nije učinila što je zapovjedio kralj Ahasver preko dvorana?” Memukan odgovori kralju i knezovima: “Nije samo kralju skrivila kraljica Vašti, nego i svim knezovima i narodima koji stanuju u pokrajinama kralja Ahasvera. Za ponašanje kraljičino doznat će sve žene, i one će prezirati svoje muževe kad se bude pripovijedalo: Kralj je Ahasver zapovjedio kraljici Vašti, da dođe pred njega, a ona nije došla. Od onoga će se dana perzijske i medijske kneginje, koje čuju kako se ponijela kraljica, jednako ponašati prema svim kraljevim knezovima. Tako ne će biti kraja prkosu i svađi. Ako je ugodno kralju, neka izda nepromjenljivu kraljevskvu odredbu i neka je unese u zakonik Perzijanaca i Medijanaca: Vašti se ne smije više pojaviti pred kraljem Ahasverom. Njezinu čast kraljice daje kralj drugoj, koja je bolja od nje. Kad se onda ta kraljeva odredba razglasi po svemu tako prostranom njegovu kraljevstvu, tada će sve žene plemenitaške i pučanke iskazivati dužnu čast svojim muževima.” Taj se prijedlog svidje se kralju i knezovima, i kralj učini po Memukanovu savjetu. On razasla pisma po svim kraljevskim pokrajinama, i to u svaku pokrajinu posebnim pismom i svakomu narodu njegovim jezikom: “Svaki muž mora biti gospodar u svojoj kući, pa govorio bilo koji jezik.” Kad se poslije bio utišao gnjev kralja Ahasvera, on pomisli opet na Vaštiju, na ono, što je bila učinila i što je bilo određeno za nju. Tada kraljevi dvorani, koji su ga posluživali, predložiše: Neka se potraže kralju najljepše djevojke! Neka postavi kralj po svim pokrajinama svojega kraljevstva činovnike koji će dovesti sve lijepe djevojke u prijestolnicu Suzu u harem i predati ih na brigu kraljevskome dvoraninu (eunuhu) Hegeju, ženskome čuvaru! Neka im se onda daju pravi ukrasi! Djevojka koja se svidje kralju, neka bude kraljica umjesto Vaštije! Kralju se svidje taj prijedlog i posluša ga. U prijestolnici Suzi živio je Judejac po imenu Mordokaj, sin Jaira, sina Šimeja, sina Kišova, iz Benjaminova plemena. On je bio odveden zajedno sa zarobljenicima iz Jeruzalema, koje je s Jekonijom, Judinim kraljem, u ropstvo odveo babilonski kralj Nabukodonozor. On je bio hranitelj Hadase, to jest Estere, kćeri svoga strica; ona naime nije više imala oca ni majke. Djevojka je bila lijepa stasa i krasna pa ju je Mordokaj bio uzeo sebi za kćer. \ Kad se bila razglasila kraljeva riječ i njegova odredba, i mnogo je mladih djevojaka bilo dovedeno u prijestolnicu Suzu pod Hegejevu brigu, dođe i Estera u kraljevsku palaču i bi povjerena Hegeju, čuvaru žena. Kako mu se djevojka svidjela i našla milost u njega, to joj je revno davao najbolje ukrase i dobru hranu. Također joj dade sedam izabranih sluškinja iz kraljevske palače, i davao je prednost njoj i njezinim sluškinjama u ženskoj kući (haremu). A Estera ne kaza za svoj narod ni za svoj rod. Jer joj je Mordokaj bio zapovjedio, da to ne kazuje. Mordokaj bi dolazio svaki dan pred trijem ženske kuće, da dozna, kako je Estera i što će biti s njom. Poslije pripremanja koje je trajalo dvanćst mjeseci, kako je bio propis u žena, došao bi red na svaku djevojku da pođe kralju Ahasveru. Tako je dugo trajalo njihovo uljepšavanje: šest mjeseci uljem od smirne i šest mjeseci balzamom i drugim ženskim krasilima. Tada bi djevojka pošla kralju. Sve što bi zaželjela uzeti sa sobom iz ženske kuće u kraljevsku palaču, dalo bi joj se. Navečer bi išla, a ujutro bi se vratila u drugu žensku kuću, što je bila pod brigom kraljevskoga dvoranina Šaašgaza, predstojnika kraljevih priležnica. Onda više ne bi išla kralju, osim ako bi to kralj zatražio i pozvao je po imenu. I kad je Estera, kći Abihajla, Mordokajeva strica, koju je bio uzeo za kćer, bila na redu da pođe kralju, ona ne zaiska ništa, nego što odredi kraljevski dvoranim Hegej, ženski predstojnik. Estera se svidjela svima koji je vidješe. Tako bi Estera odvedena kralju Ahasveru u kraljevsku palaču desetoga mjeseca, to jest mjeseca tebeta, sedme godine njegova vladanja. Kralj zamilova Esteru više nego sve druge žene, i ona pridobi njegovu milost i naklonost mimo svih djevojaka. Zato joj stavi kraljevsku krunu na glavu i učini je kraljicom umjesto Vaštije. Onda učini kralj u čast Esteri veliku gozbu za sve svoje knezove i činovnike, dopusti po pokrajinama otpust poreza i razdijeli darove kraljevskom darežljivošću. Kad su se opet izabirale djevojke, stajao je Mordokaj na vratima kraljevske palače. A Estera nije bila kazala svojega roda ni naroda, kao što joj bio zapovjedio Mordokaj. Jer je Estera slušala Mordokajeve naputke upravo kao prije, kad je bila kod njega kao hranjenica. I u te dane, kad je Mordokaj stajao na vratima kraljevske palače, razljutiše se Bigtan i Tereš, dva kraljeva dvoranina, od vratara, i htjedoše ustati na kralja Ahasvera, da ga pogube. Mordokaj to dozna i javi kraljici Esteri. Estera kaza to kralju, po Mordokajevu nalogu. Kad se istražilo i ustanovilo da je istina, bila su ta dvojica obješena na vješalima, i to se zapisalo u dnevniku za kralja. Poslije toga podiže kralj Ahasver Hamana, Hamdatina sina iz Agaga, na najvišu čast i dade mu mjesto nad svima knezovima u svojoj okolini. Svi kraljevi činovnici, što su bili na kraljevskom dvoru, prigibali bi koljeno i padali ničice pred Hamanom; jer je tako kralj bio zapovjedio. Ali Mordokaj nije prigibao koljeno i nije padao ničice.\ Tada sluge na kraljevu dvoru rekoše Mordokaju: “Zašto kršiš kraljevu zapovijed?” Ali ih on ne posluša, premda su mu iz dana u dan govorili. I javiše to Hamanu, da vide vrijedi li Mordokajev izgovor, jer im je on bio rekao, da je Judejac. Kad Haman vidje, da Mordokaj ne prigiba koljena pred njim i da ne pada ničice, vrlo se razgnjevi. Ali je mislio da nije vrijedno dizati ruku na samog Mordokaja, jer su mu bili kazali kojemu je narodu Mordokaj pripadao. Tako je Haman nastojao istrijebiti sve Judejce, Mardokajeve zemljake, u cijelom Ahasverovu kraljevstvu. Prvoga mjeseca, a to je mjesec nisan, dvanćste godine Ahasverova kraljevanja, bacali su pred Hamanom pur, to jest ždrijeb, od dana i od mjeseca do mjeseca, do dvanćstoga mjeseca, a to je mjesec adar. Tada reče Haman kralju Ahasveru: “Među narodima po svim zemljama tvojega kraljevstva stanuje razasut, a ipak odvojen narod, čiji su zakoni drukčiji od zakona svakoga drugog naroda, i koji ne izvršava kraljeve zapovijedi. Nije dobro za kralja da tako ostane. Ako je kralju ugodno, neka se izda pismena zapovijed da se (taj narod) istrijebi. Tada mogu izmjeriti deset tisuća talenata srebra rizničarima, da ih prenesu u kraljevske riznice.” Kralj skine svoj pečatni prsten s ruke i preda ga Hamanu, Hamdatinu sinu iz Agaga, neprijatelju Judejaca. Pritom reče kralj Hamanu: “To srebro neka bude tebi a od naroda čini, kako ti je drago!” Trinćstoga dana prvoga mjeseca dozvaše kraljevske pisare i točno prema Hamanovu naputku napisaše pisma kraljevskim satrapima i namjesnicima pojedinih pokrajina i knezovima pojedinih naroda, i to za svaku pokrajinu njezinim pismom i za svaki narod njegovim jezikom. Pisma su bila sastavljena u ime kralja Ahasvera i ovjerena pečatnim kraljevim prstenom. Tad razaslaše pisma po glasnicima u sve kraljeve pokrajine. Po njima su se morali svi Judejci, mlado i staro, djeca i žene, u jedan dan, trinćstoga dana dvanćstoga mjeseca, to jest mjeseca adara, istrijebiti, pobiti i posmicati, a njihovo se imanje moralo zaplijeniti. U pismima se kazalo da se oglasi zapovijed po svim pokrajinama, i da se objavi svim narodima, da budu spremni za onaj dan. čim je zapovijed bila oglašena u prijestolnici Suzi, zaputiše brzo glasnici po kraljevoj zapovijedi. A kralj i Haman imali su gozbu. Međutim je u gradu Suzi vladala velika zabuna. [(C.1) Pismo ja glasilo ovako: “Veliki kralj Artakserks piše namjesnicima i njima podložnim upraviteljima u sto dvadeset i sedam pokrajina od Indije do Etiopije: (C.2) Kao vladar mnogih naroda i gospodar svega svijeta ne ću se uznositi u veličini svoje vlasti, nego ću nastojati da blago i milostivo vladam, da život svojih podanika zauvijek osiguram od nemira, da kraljevstvu do granica dam prohodne i ugodne ceste i da mu vratim mir za kojim svatko čezne. (C.3) Kad upitah svoje savjetnike kako da se to postigne, Haman, koji je najbliži kralju i odlikuje se mudrošću, nepromjenljivom odanošću, pouzdanošću i vjernošću, (C.4) predloži nam: Među svima narodima na zemlji ima jedan narod koji misli neprijateljski. On se svojim zakonima stalno protivi svim drugim narodima i krši kraljeve odredbe, tako da vlada kraljevstva, koju mi besprijekorno vodimo, ne može doći do mira. (C.5) I razmotrismo i uvidjesmo da jedino taj narod uvijek prema svakome zauzima neprijateljsko stajalište, da živi po tuđim zakonima, da se protivi našim odredbama, da čini najgore zločine i da onemogućuje blagostanje kraljevstva. (C.6) Zato određujemo: Svi koje vam pismeno označi Haman, upravitelj državnih poslova i naš drugi otac, moraju se sa ženom i djetetom četrnćstoga dana dvanćstoga mjeseca adara ove godine posve istrijebiti neprijateljskim mačem bez milosti i milosrđa. (C.7) Tako se moraju odavno i sada opaki ljudi u jedan dan uputiti dolje, u podzemni svijet, i državni poslovi ubuduće moraju ostati uvijek u dobrom redu i bez ometanja.” ] Kad Mordokaj sve to dozna, razdre svoje haljine, odjene se u kostrijet i posu glavu pepelom, pođe tako u grad i stane iza glasa gorko vikati. Tako dođe pred vrata kraljevske palače. Na vrata palače nije se smjelo ući u žalosnoj odjeći. I u svim pokrajinama, kamo je god došlo kraljevo pismo i zapovijed, zavlada velika žalost među Judejcima. Oni su postili, plakali i jaukali, i mnogi se odjenuli u kostrijet i posuli se pepelom. Kad služavke i dvorani dođoše k Esteri i to joj javiše, ona se veoma ražalosti. I posla Mordokaju haljine, da ih odjene i da skine sa sebe žalosnu odjeću. Ali ih on ne primi. Tada dozva Estera kraljevskoga dvoranina Hataka, koji joj je stajao na službu, i posla ga k Mordokaju, da sazna što to znači i zašto se to događa. Hatak ode k Mordokaju na gradski trg, što je bio pred vratima kraljevske palače. Mordokaj mu ispripovjedi sve što mu se bilo dogodilo i kaza mu za iznos novca koji je Haman bio obećao dati u kraljevu riznicu, da bi se istrijebili Judejci. I prijepis zapovijedi što je bila proglašena u Suzi, da se Judejci istrijebe, dade mu da je pokaže Esteri i da je obavijesti i potakne neka ode kralju i neka ga zamoli za pomilovanje svojega naroda. Hatak se vrati i javi Esteri, što je bio kazao Mordokaj. Estera dade Mordokaju po Hataku poručiti: ”Sve kraljeve sluge i narod kraljevskih pokrajina znaju da se svaki muškarac ili žena, koji nepozvan stupi u unutarnji kraljev trijem, mora po jednom i istom zakonu pogubiti, i da samo tada ostane na životu ako prema njemu kralj pruži svoje zlatno žezlo. A ja nisam zvana da uđem kralju trideset dana.” Kad on Mordokaju donese Esterin odgovor, dade Mordokaj poručiti Esteri: “Ne misli da ćeš ti jedina od svih Judejaca spasiti svoj život, jer si u kraljevoj palači. Jer ako se ti sada zamotaš u šutnju, doći će pomoć i spasenje Judejcima s druge strane. A ti ćeš sa svojom kućom poginuti. Tko zna, nisi li ti upravo zato postala kraljica u ovo vrijeme?” Tada dade Estera javiti Mordokaju: ”Idi, skupi sve Judejce, koji se nalaze u Suzi, i postite za me, tri dana i tri noći ništa ne jedite i ne pijte! I ja ću sa svojim služavkama postiti. Onda ću otići kralju, ako i nije po zakonu. Ako zato poginem, pa neka poginem!” Mordokaj ode i učini sve što mu je bila naložila Estera. Treći dan odjene Estera svoje kraljevsko odijelo i ode u unutarnji trijem kraljevske palače, prema kraljevu stanu. Kralj je upravo sjedio na svome kraljevskom prijestolju u kraljevskoj palači, prema ulazu. Kad kralj vidje kraljicu Esteru u trijemu, nađe ona milost u njega. Kralj pruži prema njoj zlatno žezlo, što ga je držao u svojoj ruci. Estera pristupi i dotače se vrha žezla.3 Tada joj reče kralj: “Što imaš, kraljice Estero? Koja ti ja želja? Ako bi bila i polovina mog kraljevstva, neka ti se da!” *** Estera odvrati: “Ako je kralju ugodno, neka dođe kralj s Hamanom danas na gozbu koju sam mu zgotovila!” Kralj zapovjedi: “Zovnite brže Hamana da se ispuni Esterina želja!” Tako dođoše kralj i Haman na gozbu koju je bila zgotovila Estera. Kod vina reče kralj Esteri: “Koja ti je molba? Neka ti se da! Koja ti je želja? Ako bi bila i polovina mojega kraljevstva, neka ti se usliši!” Estera odvrati: “Moja je molba i moja želja: Ako sam našla milost u tvojim očima, kralju, i ako je kralju ugodno da usliši moju molbu i ispuni moju želju, neka onda opet dođe kralj s Hamanom na gozbu, koju ću mu zgotoviti! Sutra ću onda ispuniti kraljevu želju.” I tako ode Haman u onaj dan otamo veseo i dobre volje. Ali kad Haman vidje Mordokaja na vratima kraljevske palače, a on ne ustade pred njim niti se makne s mjesta, napuni se Haman gnjevom na Mordokaja. Ali se ipak Haman suzdrži, dok dođe svojoj kući. Tada dozva k sebi svoje prijatelje i svoju ženu Zarešu. Haman im je pripovijedao o svojem velikom bogatstvu, o mnogim svojim sinovima, i kako ga je visoko počastio kralj i podigao ga iznad knezova i kraljevskih slugu. Haman je nastavio: “Štoviše kraljica Estera nikoga osim mene ne pozva s kraljem na gozbu koju je bila zgotovila. I za sutra sam opet s kraljem pozvan od nje. Ali to sve ne vrijedi za me dok god gledam onoga Judejca Mordokaja, kako sjedi na vratima kraljevske palače.” Tada mu rekoše njegova žena Zareša i svi njegovi prijatelji: “Daj načiniti vješala visoka pedeset lakata i sutra rano reci kralju da na njima bude obješen Mordokaj! Tada možeš veselo poći s kraljem na gozbu.” Prijedlog se svidje Hamanu, i on dade napraviti vješala. One noći kralj nije mogao spavati. Zato odredi da mu donesu knjigu znamenitih događaja. čitali su ih kralju. I nađe se zapisano, kako je Mordokaj bio prokazao za Bigatanu i Tereša, dva dvoranina između vratara, koji su gledali kako bi digli ruke na kralja Ahasvera. Kralj upita: “Koju je čast i koje odlikovanje Mordokaj dobio za to?” Sluge kraljeve, koje su bile kod njega u službi, odgovoriše: “Nije dobio ništa.” Tada kralj upita: “Tko je u trijemu?” Haman je bio upravo stupio u unutarnji trijem kraljevske palače, da predloži kralju neka Mordokaj bude obješen na vješala, koja je bio dao napraviti za njega. Kraljeve sluge odgovoriše: “Haman stoji u trijemu.” “Neka dođe”, reče kralj. Haman dođe, a kralj ga upita: “Što se može učiniti čovjeku kojemu bi kralj htio iskazati osobitu počast?” Haman pomisli u sebi: Koga bi kralj htio osobito počastiti, ako ne mene? I odgovori Haman kralju: “Kad kralj hoće nekome iskazati počast, onda treba donijeti kraljevsko odijelo, što ga je kralj već nosio, i dovesti konja, na kojemu je kralj već jahao, i staviti mu na glavu kraljevsku krunu. I odijelo i konja treba onda dati nekome od najuglednijih kraljevih knezova, i treba odjenuti onog čovjeka kojega kralj hoće počastiti, pa ga provesti na konju po gradskom trgu i vikati pred njim: Ovako biva čovjeku, kojega kralj hoće počastiti!” Tada reče kralj Hamanu: “Brže uzmi odijelo i konja, kao što si rekao, i učini tako Judejcu Mordokaju, koji sjedi na vratima kraljevske palače! Nemoj izostaviti ništa od svega onoga što si predložio!” Haman uze odijelo i konja, odjene Mordokaja, provede ga na konju po gradskom trgu vičući pred njim: “Ovako biva čovjeku, kojega kralj hoće počastiti!” Potom se vrati Mordokaj na vrata kraljevske palače. A Haman brže ode svojoj kući žalostan i pokrivene glave. I ispripovjedi svojoj ženi Zareši i svim svojim prijateljima što mu se bilo zbilo. Tada mu rekoše njegovi savjetnici i njegova žena Zareša. “Kad je od judejskoga plemena Mordokaj, pred kojim si počeo padati, ne ćeš mu moći odoljeti, nego će te on oboriti.” Dok su oni još govorili s njim, dođoše kraljevi dvorani i brže odvedoše Hamana na gozbu koju je bila zgotovila kraljica. Kad kralj dođe s Hamanom na gozbu kraljici Esteri, reče kralj Esteri opet drugi dan kod vina: “Koja je tvoja molba, kraljice Estero? Neka ti se usliši! Koja je tvoja želja? Kad bi bila i polovina mojega kraljevstva, bit će ispunjena!” Tada odgovori kraljica Estera: “Ako sam našla u tvojim očima milost, kralju, i ako je ugodno kralju, neka mi pokloni moj život, za koji molim, i moj narod, za koji prosim! Jer smo prodani, ja i moj narod, da nas istrijebe, pobiju i posmicaju. Kad bismo trebali biti prodani samo kao robovi i ropkinje, bila bih šutjela; ali sada neprijatelj ne može nadoknaditi štetu koja se nanosi kralju.” \ Kralj Ahasver upita kraljicu Esteru: “Tko je taj? Gdje je taj koji snuje takvo djelo.” Estera odgovori: “Neprijatelj i protivnik jest ovaj ovdje zlikovac Haman.” Haman se uplaši kralja i kraljice. Pun gnjeva ustane kralj od vina i ode u dvorski vrt. Haman ostane i zamoli kraljicu Esteru za svoj život, jer vidje da je kralj naumio zlo po njega. Kad se kralj vrati iz dvorskoga vrta u dvoranu na vino, Haman se bio bacio pred jastuk na kojemu je sjedila Estera. Kralj povika: “Zar će i kraljicu još silovati u mojoj vlastitoj kući?” Jedva je bila ta riječ izišla iz kraljevih usta, pokriše Hamanu lice. Harbona, jedan od dvorjana, koji su bili u kraljevoj službi, reče: “Kod Hamanove su kuće postavljena vješala, visoka pedeset lakata. Haman ih je dao napraviti za Mordokaja, koji je govorio dobro za kralja.” Kralj zapovjedi: “Objesite ga na njih!” Tako objesiše Hamana na vješala što ih je on bio dao napraviti za Mordokaja. Tada se utiša kraljev gnjev. Onoga dana pokloni kralj Ahasver kraljici Esteri kuću Hamana, protivnika Judejaca, i Mordokaj dobi pristup kralju. Jer je Estera bila kazala kralju, tko joj je on. Kralj skine pečatni prsten, što ga je bio dao oduzeti Hamanu, i dade ga Mordokaju. A Estera postavi Mordokaja nad Hamanovim domom. Estera je opet govorila s kraljem, bacila mu se pred noge i molila ga sa suzama, da ukine zloglasni naum, Hamana iz Agaga protiv Judejaca. Kralj pruži prema Esteri zlatno žezlo. Estera ustade, pristupi kralju i reče: ”Ako je ugodno kralju, ako sam našla milost pred njim, ako se moja molba čini kralju opravdanom, i ako sam mu mila, onda neka jednom pismenom zapovijedi povuče natrag pisma s naumom Hamana, Hamdatina sina iz Agage, kojima se zapovijeda istrebljenje Judejaca po svim kraljevskim pokrajinama! Jer kako bih mogla gledati zlo koje bi zadesilo moj narod? Kako bih mogla mirno gledati propast svojega plemena?” Tada odgovori kralj Ahasver kraljici Esteri i Judejcu Mordokaju: “Eto, poklonio sam Hamanovu kuću Esteri, a njega sam samoga dao objesiti na vješala, jer je digao svoju ruku na Judejce. Sad vi možete pisati za Judejce kako vam je drago, u kraljevo ime, i zapečatiti kraljevim prstenom. Jer što se piše u kraljevo ime i zapečati kraljevim prstenom, ne smije se povući.” Dvadeset i trećega dana trećega mjeseca, to jest mjeseca sivana, bili su dakle pozvani kraljevski pisari, i sastavi se točno po Mordokajevu naputku pismena zapovijed Judejcima, satrapima, namjesnicima i knezovima sto dvadeset i sedam pokrajina od Indije do Etiopije, za svaku pokrajinu njezinim pismom i za svaki narod njegovim jezikom, i Judejcima njihovim pismom i jezikom. Pismene zapovijedi bile su napisane u ime kralja Ahasvera, zapečaćene kraljevim prstenom, i onda su pisma bila razaslana po glasnicima, koji su jahali na konjima za trku. Po njima je kralj dopustio kralj Judejcima u svim gradovima da se okupe i brane svoj život, da svu momčad narodâ i pokrajinâ, koji bi udarili na njih, sa ženama i djecom istrijebe, pobiju i unište, i njihovo imanje da zaplijene. To se mora dogoditi u svim pokrajinama kralja Ahasvera u jedan dan, trinćstoga dana dvanćstoga mjeseca, to jest mjeseca adara. Prijepis zapovijedi trebalo je oglasiti kao zakon po svim pokrajinama, i to javno svim plemenima. Judejci su za onaj dan trebali biti spremni, za osvetu svojim neprijateljima. Tada brže odjahaše glasnici na konjima za trku s kraljevom zapovijedi, čim je zakon bio izdan u prijestolnici Suzi. Mordokaj iziđe iz kraljeve palače u ljubičastom i bijelom kraljevskom odijelu, s velikom zlatnom krunom na glavi i u plaštu od tankoga platna i skrleta. Grad Suza radovao se i veselio se. Judejcima je sad bila došla sreća, radost, slast i čast. U svim pokrajinama i u svim gradovima, kamo god stiže kraljeva zapovijed i naredba, bila je radost i veselje među Judejcima, bile su gozbe i svečanosti. Mnogi od poganskih pučana postajali su Judejci, jer su se bojali Judejaca. Dvanćstoga mjeseca, to jest mjeseca adara, trinćstoga dana, kada se trebala izvršiti kraljeva riječ i zapovijed, i kada su se judejski neprijatelji nadali da će ih prevladati, okrene se pismo i Judejci nadvladaše svoje neprijatelje. Po svim pokrajinama kralja Ahasvera skupiše se Judejci u svojim gradovima, da dignu ruke na one koji su gledali da im nanesu zlo. Nitko im se nije mogao oprijeti, jer su ih se bojali svi narodi. Svi knezovi u pokrajinama, satrapi, namjesnici i kraljevi činovnici podupirali su Judejce, jer su se bojali Mordokaja. Mordokaj je bio veoma ugledan na kraljevu dvoru. Glas o njemu širio se po svim pokrajinama, jer je on bivao sve moćniji. Tako pobiše Judejci svoje neprijatelje mačem, zatrše ih, istrijebiše i učiniše što su htjeli od svojih protivnika. U prijestolnici Suzi poubijaše i uništiše Judejci pet stotina ljudi. Među njima Peršandatu, Dalfona, Aspatu, Poratu, Adaliju, Aridatu, Parmaštu, Arisaja, Aridaja i Jezatu. Ubiše i deset sinova Hamana, Hamdatina sina i protivnika Judejaca, ali za plijenom ne pružiše svoje ruke. Još istoga dana javiše kralju broj poubijanih u glavnom gradu Suzi. Tada reče kralj kraljici Esteri: “U prijestolnici Suzi pobijeno je i smaknuto pet stotina ljudi i deset Hamanovih sinova. A što su istom počinili po drugim pokrajinama kraljevstva! Koja je sad tvoja molba? Bit će ti uslišena. Što tražiš dalje? To će biti.” Estera odgovori: “Ako je ugodno kralju, onda neka se dopusti Judejcima u Suzi da i sutra učine posve kao danas! A deset Hamanovih sinova neka se objesi na vješala!” Kralj dopusti da to bude. Oglašena bi zapovijed za Suzu, i objesiše deset Hamanovih sinova. I tako se Judejci u Suzi skupiše i četrnćstoga dana mjeseca adara i pobiše u Suzi tri stotine ljudi. Ali za plijenom ne pružiše svoje ruke. Drugi Judejci, što su stanovali po pokrajinama kraljevstva, isto su se tako bili skupili da brane svoj život. Oni se osvetiše neprijateljima i pobiše sedamdeset i pet tisuća protivnika. Ali za plijenom ne pružiše svoje ruke. To se dogodi trinćstoga dana mjeseca adara. četrnćstoga dana počinuše i proslaviše taj dan gosteći se i veseleći se. Judejci u Suzi bili su se okupili i trinćstoga i četrnćstoga dana, a počinuše petnćstoga dana i proslaviše taj dan gosteći se i veseleći se. I tako Judejci na selu, koji su stanovali po neograđenim mjestima, proslaviše četrnćsti dan mjeseca adara veseleći se i gosteći se i šaljući jedan drugome slasna jela. Mordokaj napisa ovo i razasla pisma svim Judejcima, po svim pokrajinama kralja Ahasvera, bližim i dalekim, da im zauvijek odredi kao dužnost da svake godine slave četrnćsti i petnćsti dan mjeseca adara kao dane kad su se Judejci bili osvetili svojim neprijateljima, i kao mjesec koji je bio pretvorio njihovu brigu u radost, njihovu žalost u blagdan. Oni su te dane trebali slaviti gosteći se i veseleći se, i šaljući jedan drugome slasna jela, i darujući siromahe. Tako ustanoviše Judejci to kao stalan običaj, što su ga tada bili slavili prvi put, po Mordokajevu naputku. Haman, Hamdatin sin iz Agaga, neprijatelj svih Judejaca, bio je namislio istrijebiti Judejce i dao je bacati pur, to jest ždrijeb, da ih pobije i uništi. A kad zato sazna kralj, dade on pismenu zapovijed da se zao naum, što ga je Haman bio smislio protiv Judejaca, mora okrenuti na njegovu glavu, i da se njega i njegove sinove mora objesiti na vješala. Zato prozvaše te dane Purim od riječi pur. Po sadržaju navedenog pisma, i po onom što su bili sami vidjeli i doživjeli, učiniše to Judejci za se, za svoje potomke i za sve koji bi im se priključili, tvrdim i nepromjenjivim običajem da se ta dva dana slave svake godine na propisan način i u određeno vrijeme, i da se ti dani spominju i svečano slave u sva vremena, u svim obiteljima, u svim pokrajinama i gradovima. Tako nisu smjeli ti dani Purim nikada prestati među Judejcima niti je smio spomen nestati kod njihovih potomaka. Uz Judejca Mordokaja napisa i kraljica Estera, Abihailova kći, sa svom krepkošću, drugu zapovijed, da potvrdi svečanost blagdana Purima. Poslaše pismo svima Judejcim u sto dvadeset i sedam pokrajina Ahasverova kraljevstva s najboljim željama za mir. Prema tome trebali su se dani Purima slaviti u vrijeme koje su bili odredili Judejac Mordokaj i kraljica Estera. Isto su se tako držali propisi o postu i plakanju, šta su ih bili odredili za se i za svoje potomke. Esterina zapovijed učini propise u vezi s Purimom zakonom, i oni su bili zapisani u jednu povelju. Ahasver udari danak na suhu zemlju i na otoke. Svi dokazi njegove silne moći i točan opis visokoga položaja na koji kralj uzdiže Mordokaja zapisani su u dnevniku medijskih i perzijskih kraljeva, jer je Judejac Mordokaj bio drugi do kralja Ahasvera. On je među Judejcima bio vrlo ugledan i bio je mio svojim mnogobrojnim zemljacima, jer se brinuo za dobro svojega naroda i zauzimao se za stvar svega svog plemena. Mordokaj reče: “Bog to učini!” Bio je čovjek u zemlji Usu po imenu Job. On je bio čovjek pošten i pravedan, bojao se Boga i klonio se zla. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova volova, pet stotina magarica; osim toga veoma mnogo čeljadi. Bio je bogatiji od svih sinova Istoka.\ A bio je običaj u njegovih sinova da svaki od njih održi gozbu u kući određenog dana. I k svojim trima sestrama slali bi pozive, da jedu i piju s njima. A kad bi se izredali u gozbama, tad bi dao Job da se pozovu i da priprave za žrtvu. Rado bi onda prinosio žrtvu paljenicu za svakoga od njih. Jer je mislio Job: “Možda su sagriješila moja djeca i uvrijedila Boga u svom srcu.” Tako je činio Job svaki put. A dogodi se jednoga dana pa dođoše Božji sinovi i stupiše pred Gospodina. I Sotona se pojavi među njima. I Gospodin upita Sotonu: “Odakle dolaziš?” Sotona odgovori Gospodinu: “Prošao sam zemljom i putovao po njoj.” Tada reče Gospodin Sotoni: “Jesi li opazio i mojega slugu Joba? Nema takva čovjeka na zemlji. Pošten je i pravedan, boji se Boga i kloni se zla.” Sotona odvrati Gospodinu: “Je li možda Job uzalud tako bogobojazan? Ne ograđuješ li njega i njegovu kuću i sve što mu pripada? Djelo njegovih ruku blagoslivljaš i njegov se posjed širi dalje u zemlje. Ali pruži samo jednom ruku i dotakni se njegova imanja, ne će li otvoreno ustati protiv tebe!” Tada reče Gospodin Sotoni: “Dobro, sve njegovo imanje neka je u tvojoj vlasti. Samo na njega samoga ne smiješ staviti ruku.” I Sotona ostavi Gospodina. I dok su jednoga dana Jobovi sinovi i kćeri bili na gozbi u kući svojega najstarijeg brata i pili vino, stiže glasnik k Jobu i javi: “Volovi su orali i magarice su pasle uz njih. Tada udariše Sabejci, oteše ih, pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.” Još je on govorio kad dođe drugi i javi: “Oganj Božji pade s neba i spali ovce i sluge, i proždre ih. Jedini ja utekoh da ti to javim.” Još je on govorio kad dođe opet jedan i javi: “Kaldejci sastaviše tri čete, udariše na deve, otjeraše ih i pobiše sluge mačem. Jedini ja utekoh da ti to javim.” Dok je još taj govorio, dođe daljnji i javi: “Tvoji sinovi i kćeri bili su na gozbi i vino su pili u kući svojega najstarijeg brata. Najednom zahuji jak vihor iz pustinje i udari u četiri ugla kuće, tako da se ona obori na mlade ljude. Tako oni pogiboše. Jedini ja utekoh da ti to javim.” Tada ustade Job, razdere svoju haljinu i ostriže sebi kosu. Onda se baci ničice na zemlju, duboko se pokloni. I pomoli se: “Gol izađoh iz krila svoje majke. Gol se opet onamo vraćam. Gospodin dade, Gospodin uze. Neka je blagoslovljeno ime Gospodnje!” Kod svega toga ne sagriješi Job i ne reče nikakve nepristojne riječi protiv Boga. A dogodi se jednoga dana da dođoše sinovi Božji i stupiše pred Gospodina. I Sotona se pojavi među njima i stupi pred Gospodina. I Gospodin upita Sotonu: “Odakle dolaziš?” Sotona odgovori Gospodinu: “Prošao sam zemljom i putovao po njoj.” Tada reče Gospodin Sotoni: “Jesi li opazio i mojega slugu Joba? Nema takva čovjeka na zemlji. Pošten je i pravedan, boji se Boga i kloni se zla. I premda si me nagovorio da mu naškodim ni zbog čega, još je uvijek utvrđen u svojoj pobožnosti.” Sotona odvrati Gospodinu: “Kožu za kožu. Sve što ima čovjek daje za svoj život. Ali pruži samo jednom svoju ruku i dotakni se njegovih kostiju i mesa, ne će li otvoreno ustati protiv tebe!” Tada reče Gospodin Sotoni: “Dobro, neka ti je on u vlasti. Samo mu moraš poštedjeti život!” I Sotona ostavi Gospodina i udari Joba zlim prištem od pete do tjemena. A on uze crijep da se njime struže; pritom je sjedio na smetlištu.\ Tada ga prekori njegova žena: “Držiš li se još uvijek tvrdo svoje pobožnosti? Odreci se Boga pa umri!” A on joj odgovori: “Kao luđakinja brbljaš. Dobro smo primali od Boga, a zla zašto da ne primamo?” Kraj svega toga ne sagriješi Job svojim usnama. Kada tri Jobova prijatelja čuše za svu nesreću što se bila svalila na nj, dođoše svaki iz svojega mjesta: Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama. Oni se dogovoriše da mu iskažu svoju sućut i da ga utješe. A kad izdaleka podigoše oči i ne prepoznaše ga, pročeše glasno plakati, razderaše svoje haljine i posuše se prahom po glavi bacajući ga uvis. I sjedili su kod njega na zemlji sedam dana i sedam noći, a da ne progovoriše ni riječi jer vidješe da je njegova bol vrlo velika. Potom otvori Job svoja usta i prokle dan svojega rođenja. I progovori Job i reče: Ne bilo dana u koji se rodih, i noći u kojoj rekoše: Rodi se dječak! Pretvorio se taj dan u tamu, ne gledao ga Bog odozgo, i ne obasjavala ga svjetlost! Obuzeo ga mrak i smrtna sjena, oblak ga mutan zastro, uplašile ga dnevne pomrčine! Noć onu osvojila tama, ne vezala se s danima godine, ne brojila se u mjesece! Noć ona ostala neplodna, ne odjeknulo u njoj pjevanje! Prokleli je koji kunu dane, koji su spremni probuditi Levijatana! Potamnjele zvijezde u njezino sumračje, čekala svjetlo i ne dočekala ga, ne vidjela nikada zori trepavica! Što mi ne zatvori vrata majčina krila, što ne sakri muku mojim očima? Što ne umrijeh u majčinu krilu, što ne izdahnuh izlazeći iz majčine utrobe? Što me koljena prihvatiše, što prsa da ih sišem? Jer bih sad ležao u grobu i počivao, spavao bih i bio bih miran, sa zemaljskim kraljevima i savjetnicima što sagradiše sebi grobnice, ili s knezovima koji imadoše zlata i svoje kuće napuniše srebrom. Ili zašto ne bih bio kao nedonošče sakriveno, kao dijete što ne ugleda svjetla? Ondje bezbožnici prestaju bjesnjeti, ondje počivaju kojima su iscrpli snagu. Ondje se odmaraju sužnji i više ne čuju nadstojnikove vike. Mali i veliki ondje su jednaki, i rob je slobodan od svoga gospodara. Zašto se daje svjetlost nevoljniku i život onima koji su tužna srca? Oni čeznu za smrću, a ona ne dolazi; traže je više nego zakopano blago. \ Klicali bi od veselja, radovali bi se kad bi našli grob. Tako je čovjeku kojemu je put sakriven, kojega je Bog odasvud sapeo. A meni je moj uzdah svagdanji kruh, kao voda razlijeva se moj jauk. Koga sam se bojao, Strahoviti, pade na me; koga sam se strašio svali se na me. \ Ne nalazim mira, ne nalazim odmora, ne nalazim pokoja, jer dođe zlo. Tada odgovori Elifaz iz Temana: Ako ti progovorimo, možda će ti biti mučno; ali tko bi se suzdržao da ne govori? \ Eto, učio si mnoge, i ruke si iznemogle krijepio; \ riječi su tvoje podizale onoga koji je padao, i utvrđivao si koljena što su klecala. A sad dođe na te nevolja i ti klonu; dotače se tebe i te se zbuni. \ Nije li tvoja pobožnost bila tvoje ufanje i dobrota tvojih putova tvoje nadanje? Promisli, tko je pravedan poginuo i gdje su pravedni uništeni? Vidio sam: tko je orao nesreću i sijao opačinu, taj je to i žeo. Od Božjega daha ginu, od disanja njegove srdžbe nestaje ih. Rika lava i urlikanje lavice, i zubi lavicâ satiru se. Lav gine kad nema plijena, i lavići se razaspu. Dođe do mene tajna riječ, i uho je moje doču samo malo. U igri mislî, u noćnome snu, kada tvrd san pada na ljude, strah me obuze i drhtanje od kojega ustreptaše sve moje kosti. Duh prođe ispred mene, i dlake se na mojemu tijelu nakostriješiše. Stade, ali mu ne prepoznah lica; prikaza je bila pred mojim očima; i začuh glas što je šaptao: \ ”Je li čovjek pravedan pred Bogom, je li smrtnik čist pred onim koji ga je stvorio? Eto, u svoje sluge se on ne pouzdaje, ni u svoje anđele, koje je stvorio sjajne: a kamoli u one koji stoje u zemljanim kućama, kojima su temelji u prahu, i satiru se kao moljac! Od jutra do večeri satiru se, i nestane ih zauvijek da nitko ne opazi. Ne rastrgnu li oni sami konop svojemu šatoru? Ne umiru li od nedostatka na mudrosti?” Zovi dakle ako ti se tko odazove, i kojemu ćeš se od anđela obratiti. Bezumnika ubija samo njegova zla volja. Luđaka usmrćuje njegov inat. Vidje li luđaka: bio se tvrdo ukorijenio. Ali se najednom sruši njegova kuća. Bez pomoći ostadoše njegova djeca; satrše ih na vratima bez branitelja. \ Gladni pojedoše što je on žeo; usred trnja to sebi uzimaju. Žedni čeznu za njegovim posjedom. \ Jer nesreća ne niče iz zemlje, i nezgoda ne izlazi iz praha. Ne, čovjek se rađa za patnju, kao što ognjene iskre vrcaju uvis. Ali ja bih pošao k Bogu, pred Boga bih iznio svoju stvar. Njegovo je upravljanje veliko i neshvatljivo, puno čudesa što ih nitko ne izbroji. Spušta dažd na zemlju, izlijeva vodu na polja. Ponižene podiže uvis, žalosne uzvisuje k sreći. Planove lukavih uništava, njihove ruke ništa potpuno ne završe. Mudre hvata u njihovu lukavstvu, sruši se plan lukavih. Po bijelom danu nailaze na mrak i u podne pipaju kao po noći. Iz njihovih ralja on trga porobljenoga, spašava siromaha čovjeka iz ruku silnika. Slabomu procvate nova nada, a zloća mora zatisnuti svoja usta. Eto, sretan čovjek koga Bog upućuje! I zato ne odbacuj opomene Svemogućega! Kad on rani, on i zavija; kad udara, njegova ruka i iscjeljuje. \ U šesterostrukoj potrebi izbavit će te, u sedmoj te se ne će zlo dotaći. U gladi će te otkupiti od smrti, u ratu od mača. Od biča jezika bit ćeš sakriven; dođe li i pustoš, ne ćeš znati za strah. \ Smijat ćeš se pustoši i gladi, ne ćeš se bojati zemaljske zvjeradi. Jer ćeš s poljskim kamenjem biti u savezu, i zvjerad će biti s tobom u miru. Tada ćeš vidjeti da je mir u tvojemu šatoru, uredit ćeš svoju kuću, i ne će ti ništa nedostajati. Vidjet ćeš kako ti se množi broj djece, tvoj će porod rasti kao trava na njivi. U sitoj starosti sići ćeš u grob, kao što se snopovi žita kupe u vrijeme zrelosti. Eto, pretražismo to; tako je; a ti poslušaj i razumij! Job se tuži da trpi više nego što je zaslužio. \ Nato Job odgovori: O, da bi se samo izmjerila moja zla volja, i zajedno se stavila na vagu moja patnja! Teža bi ona bila od morskoga pijeska; zato su zbunjujuće moje riječi. \ Jer su strijele Svemogućega u meni, njihov otrov ispija mi duh, strahote Božje udaraju na me. Riče li divlji magarac na paši, muče li vol uz svoju kuću? Može li se bljutavo jesti bez soli, ima li slasti u bjelanjku jajeta? Gadi mi se to samo dotaknuti, gadi mi se moj nečisti kruh. O, da bi se ispunilo za čim težim; da bi mi Bog dao za čim uzdišem! \ Da bi me Bog htio uništiti; da bi mahnuo svojom rukom i istrijebio me! \ To bi mi bila utjeha; poskočio bih od radosti, ako i gorim od boli; ipak se ne protivim riječima Svetoga. \ Gdje da nađem snagu da još dulje izdržim? Kad će doći kraj da još mogu čekati? Je li moja snaga kao snaga kamenja i je li moje meso od mjedi? Nije li me ostavila sva pomoć, nije li mi oduzeta svaka potpora? Nesretnomu treba sućut prijatelja, iako je odbacio strah Svevišnjega! Moja nevjerna braća su kao zimski potok, prolaze kao nabujali potoci koji su mutni od leda u kojima se krije snijeg. U vrijeme žege presuše, iščeznu iz svojega korita kad ugrije. Tragovi njihova toka izgube se, dignu se kao para i nestanu. Karavane iz Teme gledale su ih, i trgovačke povorke iz Sabe oslanjale se na njih; \ ali se prevariše u svojemu uzdanju: dođoše tamo i pogledaše se prevareni. Tako ste sad i vi meni: gledate tu strahotu i bojite se. Jesam li vam rekao: dajte mi štogod, poklonite mi od svojega imanja! Ili, izbavite me iz neprijateljeve ruke, iskupite me iz ruku nasilnikâ? Poučite me, i ja ću šutjeti; obavijestite me u čemu sam pogriješio! \ Zašto se rugati otvorenim riječima, i što dokazuje kad vi korite? Vama su dokaz puste riječi, a očajnikov je govor vjetar. Na sirotog napadate i kopate jamu svojemu prijatelju. Zato imajte dobrotu, poslušajte me; ne ću vam sigurno lagati u oči. \ Promislite, da ne bude nepravde; promislite, ja sam još u pravu. \ Ima li nepravde na mom jeziku, ne razabiru li moja usta zlo? Nije li u mučnom radu čovjek na zemlji? Nije li život njegov sudbina nadničara? Jednak robu što uzdiše za sjenom; jednak najamniku što još čeka plaću? \ Tako mi postadoše baštinom mjeseci puni jada; moj su dio bile noći nevolje. \ Kad legnem na počinak, mislim kad ću ustati? Kad će proći noć? I prevrćem se bez pokoja dok ne osvane jutro. Tijelo je moje odjeveno u trulež, koža je moja slična zemljanoj kori; još malo i raspuknut će se. \ Moji dani proletješe brže od čunka, prođoše bez nadanja. Spomeni se da je moj život samo dah, da se moje oko ne će više obradovati dobru! Tko me sada još gleda, ne će me doskora više vidjeti; tvoj pogled, kada me potraži, ne će me više naći. \ Kao što se oblak razilazi i nestaje, tako tko siđe u grob, ne će se više nikada vratiti. Nikada se više ne će vratiti svojoj kući, i njegov ga stan nikada više ne će vidjeti. Zato ja ne ću braniti svojim ustima, govorit ću u tuzi duha, naricat ću u jadu svoje duše. Jesam li more ili morska neman pa me tjeraš da budem budan? Kada pomislim: utješit će me moja postelja, moje počivalište pomoći će mi da podnosim svoju nevolju, tada me pohodiš strašnim snovima i prepadaš me utvarama, da bih prije odabrao biti udavljen, i smrt bih prije volio vidjeti, nego te svoje kosti. Dojadilo mi je; ne ću vječno živjeti; prođi me se; jer su dani moji samo dah. \ Što je čovjek da ga tako cijeniš i da mu upravljaš svoj pogled? Da ga pohađaš svako jutro i kušaš svaki čas? Kad ćeš se već odvratiti od mene i pustiti me da progutam svoju pljuvačku? Pa i kad bih sagriješio, što bih time nanio tebi, čuvaru ljudskih srdaca? Zašto me stavljaš sebi za biljeg? Zato da ti ja služim kao nišan? Zar mi ne možeš oprostiti moj prijestup i otpustiti moju krivnju? Jer ću sad leći u prah, i kad me potražiš, ne će me više biti. Tada odvrati Bildad iz Šuaha: Dokle ćeš još tako govoriti? Jesu li buran vjetar riječi tvojih usta? Zar možda Bog izvrće pravo? Zar Svemogući izvrće pravednost? Budući da su tvoja djeca griješila protiv njega, predade ih on vlastitoj opačini. Ako ti tražiš Boga i vapiš k Svemogućemu za milost, ako si čist i čestit, on će se zauzeti za te i vratit će ti stan koji ti pripada. Malena će se onda ukazati prijašnja tvoja sreća, a buduća tvoja sudbina bit će sjajna. Pitaj samo prijašnje naraštaje i pripazi na mudrost njihovih otaca! Jer mi jučerašnji, mi smo bez znanja, naši su dani na zemlji sjena. Oni ti mogu otkriti i kazati, i iz blaga svoje mudrosti iznijeti riječi. Uzraste li trska gdje nema bare? Uzvine li se šaš daleko od vode? Još je u soku, još nije odrezan, a osuši se prije svake trave. To je sudbina svih koji zaboravljaju Boga; tako propada nada svakoga zlikovca. \ Bablje ljeto, to je njegovo nadanje; paučina je njegovo uzdanje. \ Nasloni se na svoju kuću, ali ona ne stoji tvrdo; uhvati se za nju, ali se ona ne može održati. \ Zeleni se na suncu; daleko preko vrta pružaju se njegovi ogranci. \ Žile se njegove zapleću u hridni krš, kamenje mu daje tvrdoću. Ali kad ga se iščupa iz njegova mjesta, ono ga se odrekne: Nikada te ne vidjeh! Eto, to je radost njegove sudbine, a iz praha niče drugi. Gle, Bog ne odbacuje dobroga, a zlikovca ne prihvaća za ruku. On će još napuniti tvoja usta smijehom i tvoje usne slavospjevom. Tada će se tvoji neprijatelji odjenuti u sramotu, i nestat će šatora zlikovčeva. Nato odvrati Job: Zaista, znam da je tako; jer kako bi mogao čovjek biti pravedan pred Bogom?! \ Ako bi se tko htio pravdati s njim, ne bi mu mogao odvratiti ni tisuće na jedno. Mudar je srcem i silan snagom. Tko se njemu opro i bio sretan? On premješta gore: one to ni ne opaze; prevrće ih u svom gnjevu. \ On pokreće zemlju s njezina mjesta da joj se svi temelji drmaju. On zapovjedi suncu: ono ne izlazi; on stavlja svoj pečat na zvijezde; \ on sam razapinje nebo i korača po morskim valovima; \ on je stvorio zvijezde: medvjeda, štape, vlašiće i zvijezde juga; \ on čini djela velika i nedokučiva, i divna, kojima nema broja. Ide li pokraj mene, ja to ne opazim; prođe li mimo mene, ja to ne primijetim. \ Ugrabi li, tko će mu to zabraniti? Tko će mu reći: Što to radiš? Nitko ne može Božju srdžbu odagnati; pod njim se zgrbe Rahabovi pomoćnici. \ Pa kako bih mu ja odgovarao i birao riječi protiv njega? Da sam i pravedan, ne bih mu ipak mogao ništa odvratiti; trebam se moliti svojemu sucu, \ zovnuti ga da mi se odazove. Još ne mogu vjerovati da je čuo moj glas. U vihoru me napao i zadao mi mnoge rane ni zbog čega. Nije mi dao da odahnem jer me je zasitio gorčinama. Pita li se za jakost, on je najjači; pita li se za pravdu, tko će mi svjedočiti? \ Da se opravdavam, osudit će me moja usta; da sam nedužan, pokazat će da sam kriv. \ Ako sam nedužan, ne ću znati za to, omrznuo mi je život. Svejedno, zato kažem slobodno: pravoga i krivoga on potire. Kada on iznenada usmrti bičem, tada se nasmije očajanju nedužnih. Zemlja se dala u ruke zlikovcu; njezinim gospodarima zatvara rukom oči; ako ne on, tko onda?! \ Brže od teklića hrle moji dani; bježe, a ne vide sreće. \ Otiskuju se kao brze lađe, kao orao kad pada na plijen. Reknem li: Zaboravit ću svoj jad, promijenit ću svoj izgled i biti vedar, uhvati me opet moja muka; znam da me ne ćeš opravdati. \ Moram napokon biti kriv, zašto bih se mučio uzalud? I da se operem snijegom i da ruke oribam lužinom, ti bi me ipak zamočio u jamu, te bi mi se gadila sama moja haljina. Jer on nije čovjek kao ja, da mu odgovaram, da idem s njim na sud. O, kad bi bio koji sudac među nama koji bi svoju ruku stavio na nas obojicu, koji bi odmaknuo od mene njegov prut, da me više ne plaši strah od njega! Tada bih govorio i ne bih ga se bojao; a ovako ne znam sobom vladati. \ Dodijao mi je život; zato ću pustiti od sebe svoju tužbu; govorit ću u gorkosti svoje duše. \ Velim Bogu: Nemoj me osuditi; kaži mi zašto se ljutiš na me? \ Ili, je li ti od koristi da činiš silom, da zabacuješ djelo svojih ruku, a zao um bezbožnika da zakriljuješ? Jesu li u tebe tjelesne oči ili vidiš kao što ljudi vide? Jesu li tvoji dani kao dani čovječji, jesu li tvoje godine kao vijek smrtnikâ te istražuješ moju krivnju i ispituješ moj grijeh. A ipak znaš da sam nedužan, i nema nikoga tko bi izbavio iz tvoje ruke. Tvoje su me ruke napravile i načinile. Zar da me sada ideš uništiti? Spomeni se da si me kao od kala napravio, pa zar ćeš me opet u prah stjerati? Nisi li me kao mlijeko slio i dao da se kao sir zgusnem. Onda me zaodjenuo mesom i kožom i spleo me kostima i žilama? I dao si mi život pun milosti, i briga je tvoja zaštitila moj duh. A sakrio si to u svome srcu, ali znam da je u tebi. Ako sam zgriješio, opazio si me i nisi mi oprostio krivnje. Ako sam skrivio, teško meni! Ako li sam pravedan, ne smijem podići svoje glave, nasićen sramotom, napojen nevoljom. I ako se podignem, goniš me kao lava i opet strahote činiš na meni. Pozivaš nove svjedoke protiv mene i puštaš još više svoj gnjev na me; jednako nove čete izlaze u boj protiv mene. \ Što si me izvadio iz majčina krila? O, da sam umro prije nego me ugledalo oko! Bio bih tada kao da nikada nisam bio: iz majčina krila u grob odnesen! Kako je stisnuto vrijeme mojega života, pa odstupi od mene! Htio bih još malo biti veseo, prije nego odem bez povratka u zemlju tamne smrtne sjene, u zemlju kao ponoć mračnu, punu smrtne sjene i pomutnje, gdje je svjetlo kao najdublja tmina. Nato odvrati Sofar iz Naama: Zar da ove mnoge riječi ostanu bez odgovora? Ili će govorljiv čovjek ostati pravedan? Hoće li tvoje puste riječi ušutkati ljude? Zar te ne će nitko posramiti? Jer si sam rekao: “čist je moj nauk, i čist sam u tvojim očima!” Ali kad bi samo Bog progovorio i svoja usta otvorio protiv tebe, da ti pokaže tajne mudrosti i mnogostruke svoje naume, uvidio bi da te Bog kažnjava manje nego što zaslužuje tvoja krivnja. Možeš li Božje tajne dokučiti ili doprijeti do granice Svemogućega? Ona je iznad neba visoka, pa što ćeš početi? Ispod pakla je duboka, pa što ćeš spoznati? Duža je od zemlje, šira je od mora. Da prevrati ili zatvori, ili sabere: tko će mu braniti? Jer poznaje ljude pune zloće, vidi grijeh, a da i ne pazi. Tada će bezuman čovjek doći do razboritosti, i divlje će se magare pretvoriti u čovjeka. Da ti pripraviš svoje srce i podigneš svoje ruke k Bogu, da ukloniš krivnju iz svoje ruke i ne podnosiš grijeha u svojoj kući, tada bi podigao svoje lice, bio bi čvrst i ne bi se bojao zaboravio bi muku i na nju bi pomišljao kao na vodu što proteče. Tada bi sjao tvoj život jasnije nego podne, a tama bi bila kao osvit zore. Tada bi se uzidao, jer ima nade, zakopao bi se i mirno bi spavao. Odmarao bi se, i nitko te ne bi plašio, i mnogi bi se molili. A oči će se grješnicima ugasiti, ne će im biti utočišta. Nada će im biti: dušu izdahnuti. Nato odvrati Job: Zaista, vi ste mi ljudi, i s vama će izumrijeti mudrost! Ali i ja imam razum kao i vi, i nisam sam manje vrijedan od vas; tko ne bi znao takve stvari? \ Na podsmijeh sam svojim prijateljima ja, koji zazvah Boga? a on usliši samo njih? na podsmijeh sam ja, pravedan, čist! ”Nesreći prezir!”, misli sretni, “prezir onima kojima se koleba noga!” A sigurni su razbojnički šatori; tko ljuti Boga, živi bez brige, Bog im daje svojom rukom. \ Upitaj stoku, naučit će te, ili ptice nebeske, kazat će ti. Pogledaj zemlju, pokazat će ti, i ribe će ti morske pripovjediti: Tko ne spozna iz svega toga da je ruka Gospodnja to stvorila, kojemu u rukama počiva život svih bića i duh svakoga čovječjega tijela? Ne raspoznaje li uho riječi kao što grlo kuša jelo? U staraca je mudrost, dug je život razboritost. U njega je mudrost i jakost, on ima savjet i razbor. Gle, što on razgradi, ne sagradi više nitko; koga on zatvori, tomu se više ne otvori. \ On zaustavi vode i nastane suša; pusti ih, razore zemlju. \ U njega je snaga i razum, njegov je koji luta i koji zavodi. čini da savjetnici idu bosonogi, a suce učini luđacima. Pojas kraljevima razrješuje, i opasuje njihova bedra. čini da i svećenici idu bosonogi, i što je bilo kao vječno, obara. Rječitima uzima govor, i starcima uzima uviđavnost. Na knezove izlijeva prezir, i raspasuje junake. Otkriva dubine iz tmine, i smrtne sjene izvodi na svjetlo. Narode učini velikima i pusti ih da prođu; raširi narode i odvede ih otamo. \ Oduzima uviđavnost zemaljskim glavarima; pusti ih da lutaju po pustinji bez puta. \ Pipaju u tmini bez svjetla, čini da tumaraju kao pijani. Eto, sve je to vidjelo moje oko i moje je uho razumjelo. Koliko vi znate, znam i ja; nisam manje vrijedan od vas. \ Ipak moram govoriti sa Svemogućim, rado bih se branio pred Bogom. A vi ste pravi kovači laži, vi ste svi uzaludni liječnici. O, da biste barem šutjeli! To bi za vas još bilo kao mudrost. čujte ipak moje opravdanje i poslušajte odgovor mojih usta! Hoćete li za Boga govoriti laži, ili iznijeti za njega prijevaru? Hoćete li se zauzeti za njega ili se boriti za Boga? Hoće li se dobro završiti kad vas on presluša? Mislite li ga prevariti kao što se varaju ljudi? Strogo će vas kazniti ako budete potajno gledali tko je. Ne će li vas njegovo veličanstvo uplašiti, ne će li vas spopasti strah? Vaši su govori pisani na pepelu, iz vaših studenaca vadi se samo blato. Budite tihi i pustite me u miru; ja ću govoriti pa došlo na me što mu drago! \ Zašto bih kidao svoje meso svojim zubima i svoju dušu stavljao na svoje ruke? Pa da me i ubije, opet ću se uzdati u nj; samo ću mu dokazati svoje putove oči u oči. \ To bi mi već bila pobjeda, jer mu bezbožnik ne dolazi pred oči. Poslušajte dobro moju riječ, moj dokaz neka prodre u vaše uši! Eto, spreman sam za parnicu, znam da ću biti u pravu. Tko će se parničiti sa mnom, da umuknem i umrem?! Samo dvoje nemoj mi učiniti, inače bih se morao sakriti pred tvojim licem! Ukloni svoju ruku od mene, i neka me tvoj strah ne plaši! Tada me zovi preda se, i ja ću ti odgovarati; ili ja da se tužim, a ti da mi odgovaraš. \ Koliko je mojih prijestupa i grijeha? Pokaži mi moju krivnju i grijeh! Zašto sakrivaš svoje lice i vidiš u meni neprijatelja? Zar uvenuli list hoćeš skršiti i zar ćeš izgorjeti suhu slamku? Pišeš mi gorčine i računaš mi grijehe moje mladosti. Stavljaš moje noge u klade, paziš na sve moje staze, ograde stavljaš mojim koracima. A on se raspada kao trulež, kao haljina koju žderu moljci. čovjek, od žene rođen, kratka je života, sit briga; \ procvate kao cvijet, uvene, bježi kao sjena i ne ostaje. I na takve otvaraš svoje oči? I mene još vodiš na sud sa sobom? Tko bi mogao iz kruga nečistih doći čist? Nitko! Pa kad su točno izmjereni njegovi dani, i broj njegovih mjeseca u tebe je; kad si mu postavio granice preko kojih ne može prijeći, \ onda se odvrati od njega, da počine, dok se ne obraduje svom danu kao nadničar! Jer za drvo ima nadanja; ako se i posiječe, opet će potjerati, i ne će biti bez mladica. \ Ako i ostari u zemlji njegovo korijenje, i u prahu izumre njegov panj, ima li samo vlage, opet propupa i pusti grane kao mlada biljka. A umre čovjek, i nema ga više; premine čovjek, gdje će tada? \ Oteče voda iz mora, rijeka opadne i usahne! čovjek kad legne, ne diže se više; dok nestane neba, nitko se više ne probudi; iz svojega sna ne prene se nitko. \ O, da me hoćeš u podzemnom svijetu sakriti i skloniti me dok se ne slegne tvoj gnjev; i da mi daš rok i onda me se spomeneš! \ Je li umro čovjek, hoće li opet živjeti? Sve dane svoje službe čekao bih dok mi dođe izmjena. Ti me pozovi i ja ću se odazvati; djelo svojih ruku neka ti požanju! \ Jer tada ćeš brojiti moje korake. Nemoj na moj grijeh onda paziti! Zapečaćen bi u vreći moj prijestup, ti bi mi oprostio moju krivnju. Ali kao što gora padne i raspadne se, i kao što se stijena odvali s mjesta; \ kao što voda rastire kamenje, i povodanj odnosi zemaljski prah, tako ti čovječju nadu obraćaš u ništa, činiš jednako silu na njemu, i on odlazi; iznakaziš mu lice, onda ga otpustiš. \ Jesu li njegova djeca u časti, on ne zna za to; jesu li u sramoti, on ne pazi na njih. \ On samo osjeća muku svog tijela i duša njegova u njemu tuguje. Tada odvrati Elifaz iz Temana: Smije li mudar čovjek odvratiti tako prazno? Smije li se nadimati neozbiljnom riječi? Prepiranje riječima ne vodi dalje i ne pomaže ništa. Pa i strah Božji ti razbijaš i ukidaš štovanje Boga. Jer tvoja krivnja uči tvoja usta, izabireš govor lukavaca. Grješnikom te čine tvoja usta, ne ja; tvoje usne govore protiv tebe. \ Jesi li se ti kao prvi čovjek rodio i jesi li prije svih humova sazdan? Jesi li u vijeću Božjem slušao, i jesi li ti jedini pokupio mudrost? Što ti znaš, a da mi ne bismo znali, i što ti poznaješ, a da bi nama bilo sakriveno? Među nama ima sijedih i starih ljudi, starijih od tvojega oca. Jesu li ti premalene Božje utjehe, blaga riječ k tebi upravljena? Što te razdire tvoje srce, i što tako mrko gledaju tvoje oči? Zašto okrećeš protiv Boga svoj duh i tvoja usta govore takve riječi! Što je čovjek da bi mogao biti čist, i što rođeni od žene da bi bio pravedan? Eto, on se ne uzda u svoje svece, pa ni nebesa mu nisu čista. A kamoli čovjek, sasvim pokvaren, koji pije grijeh kao vodu. Ja ću ti kazati, poslušaj me samo; pripovjedit ću ti što sam vidio. \ Što mudraci kazaše i ne zatajiše što primiše od svojih otaca, kojima je samima bila dana zemlja, i u njihovoj sredini nije sjedio tuđin. Zlikovac se muči sve dane, i nasilniku je malo godina određeno. Strah mu zuji u ušima, usred sreće napada ga mač. Ne nada se da će umaknuti noću, kaznenom je sudu dosuđen. Tumara za kruhom, ali gdje da ga nađe? Zna da mu se približava dan propasti. Tjeskoba i nevolja straše ga, navaljuju na nj kao kralj spreman za boj. Jer je protiv Boga digao ruku i Svemogućemu se opro. Trčao je protiv njega tvrdoglavo sa svojim debelim zgrbljenim štitom. Jer je pokrio svoje lice pretilinom i salo nagomilao na svoje bokove. Uzeo je raskopane gradove za stanovanje i zapuštene kuće koje su bile određene za propast. Ne će biti bogat, i ne će se podići njegov imutak; on više ne će uhvatiti korijena u zemlji. \ Noći ne će umaknuti, žega će osušiti njegove grane, u buri će otpasti njegov cvat. Prevareni neka se ne uzda u ništavnost, jer taština je što on napokon dobije. Još će prije vremena uvenuti, granje se njegovo ne će opet zelenjeti. Otrgat će se kao s loze njegov nezreo grozd, i pupovi će se njegovi kao s masline pobacati. Jer je neplodan rod bezbožnika, i oganj će popaliti kuće nepravde. Začinju nevolju, rađaju muku, i njihovo krilo donosi na svijet samo prijevaru. Nato odvrati Job: Slušao sam dosta takvih riječi; svi ste vi kukavni tješioci. \ Jesu li pri kraju puste riječi? Što te tjera da mi tako odvraćaš? I ja bih mogao govoriti kao vi; kad biste samo bili na mojemu mjestu, lijepe bih vam držao govore, žaleći vas, mahao bih glavom na vas. \ Hranio bih vas svojim ustima, govor bih svoj začinjao utješnim kretnjama. Ali ako govorim, ne će biti manja moja bol; ako li prestanem, hoće li otići od mene? \ Zaista, muka me je moja posve umorila; moj rod sasvim si uništio. \ Mene si prihvatio; protiv mene svjedoče klevetnici; bacaju mi tužbu u oči. \ Njihov me gnjev trga na komade; napadaju me, škripe zubima na me; moji neprijatelji sijevaju očima na me. \ Razvaljuju na me usta, sramotno me udaraju po obrazima, skupljaju se svi zajedno protiv mene. Bog me predao zlikovcima, bacio me u ruke bezbožnicima. Mirno sam živio; tada me uznemiri, uhvati me straga i smrska me, stavi me sebi za biljeg. \ Oko mene lete njegove strijele, nemilice mi probada bubrege, prolijeva na zemlju moju žuč. Razdire me rana do rane, trči protiv mene kao ratni junak. Nosim žalobnu haljinu na golom tijelu, ponos sam prignuo do praha. Od plača mi je pocrvenjelo lice, oko mojih trepavica leži smrtna sjena. A nema nepravde na mojim rukama, i molitva je moja bila uvijek čista. O, zemljo, ne pokrivaj moje krvi, neka ne bude nikada kraja mojoj tužbi! Ali je još u nebu svjedok za me; u visinama još živi moj odvjetnik. \ Moje su mi boli zagovornice; moje oči u suzama gledaju u Boga. \ On pribavlja smrtniku pravo protiv Boga, čovjeku protiv njegova bližnjega. Jer meni još ostaje samo malo godina, onda mi je na put s kojega nema povratka. Slomljena je moja životna snaga; dani moji trnu; čeka me grob. \ Zaista. Oko mene je ruganje; njihovo brbljanje otima san mojim očima. \ Zauzmi se! Ti si jamac za me; tko bi mi inače dao ruku? \ Od njihova si srca sakrio mudrost, i zato im ne ćeš dati da pobijede. Imanje se hoće razdijeliti drugima, gdje ipak sahnu oči djece. Mene se predalo ruganju svega svijeta, pljuje mi se u lice. Moje oči trnu od jada, svi su moji udovi kao sjena. Pobožni su nad tim rasrđeni, čisti su nad zločincem pobunjeni. I zato tim tvrđe stoji pravednik na svom putu; još više ojača čije su ruke čiste. \ Pa stupite samo opet svi ovamo, ali među vama ne nalazim nijednoga mudrog. Dani moji prođoše, naumi se moji raskinuše, želje mojega srca. Od noći čine dan, i svjetlost je blizu mraka. Premda se nadam, ipak će podzemni svijet biti moj stan; u tami ću prostrijeti svoju postelju. \ Truležu kažem: “Moj si otac!” a trulosti: “Moja mati, moja sestro!” Ali gdje je zaista još nada za me? Gdje moja sreća; tko je može još vidjeti? \ Silaze k vratima podzemnoga svijeta, gdje je počinak u prahu. Tada odgovori Bildad iz Šuaha: Kad ćete završiti to brbljanje? Urazumite se pa ćemo onda dalje govoriti. Zašto da se smatramo stokom, zašto smo ludi u vašim očima? I ako se ti rastrgaš u svojoj ljutnji, mora li zbog tebe opustjeti svijet? Mora li se zato premjestiti stijena sa svojega mjesta? Ipak će svjetlo zlikovca utrnuti, ne će više sjati plamen njegova ognjišta. U njegovu šatoru potamnjet će svjetlo, i njegov će se žižak u njemu ugasiti. Snažni njegovi koraci stegnut će se, njegov vlastiti temelj oborit će ga. Noga će ga njegova tjerati u mrežu, i naići će na zamku. Zamka će ga uhvatiti za petu, i pletke će ga čvrsto držati. Na njima leži za njega skrivena mreža, zamka je za njega na putu spremljena. Odasvud će ga strahote strašiti i tjerat će ga stopu u stopu. Vreba ga gladna nesreća, nevolja će biti spremna uza nj. Guba će rastočiti njegovu kožu, prvenac smrti pojest će njegove udove. Iz njegova šatora, u koji se uzda, protjerat će ga, odagnat će ga kralju užasa. Umjesto njega nastanit će se oganj u njegovu šatoru, posut će se sumporom njegov stan. Odozdo će mu se posušit korijenje, odozgo će mu usahnuti grane. Spomen će njegov iščeznuti iz zemlje, niti će mu imena biti po ulicama. Odagnat će se iz svjetla u tamu i izbacit će se iz svijeta. U njegovu mu narodu ne će ostati ni izdanak ni potomak, u njegovoj kući ne će više nitko živjeti. Prepast će se od njegova dana na zapadu, obuzet će strah ljude na istoku. Tako će biti s kućom zlikovca, tako s mjestom onoga koji ne mari za Boga. Nato odvrati Job: Dokle ćete me još mučiti i gaziti me riječima? Već me deset puta naružiste; zar vas nije stid da me zlostavljate? \ Jesam li doista učinio grijeh? Je li još u meni moja pogrješka? Možete li me doista osvjedočiti i krivnju mi moju dokazati? Znajte: Bog je koji me porazio i svoju mrežu oko mene razapeo. Eto. Vičem li na nepravdu, nema mi odgovora; zovem li pomoć, nema mi suda. \ Zagradio mi je put, ne mogu dalje; staze je moje zavio u tamu. \ Svukao je s mene časnu haljinu i skinuo mi s glave krunu. Porušio me je odasvud, moram propasti; kao drvo iščupao je moje nade. \ Raspalio je na me svoj gnjev i uzeo me među svoje neprijatelje. Njegove čete dođoše sve zajedno, nasuše si putove protiv mene, utaboriše se oko mog šatora. Moju je braću od mene udaljio, prijatelji se moji otuđili od mene. Rođaci moji izbjegavaju me, moji me pouzdanici zaboraviše. Moji ukućani i sluškinje gledaju me kao tuđina, stranac sam u njihovim očima. Zovem slugu, on se ne odaziva; moram ga moliti i kumiti. \ Dah je moj mrzak mojoj ženi, i moje milovanje mojoj rođenoj djeci. Preziru me djeca; ustanem li, ruže me. \ Pouzdanici moji mrze me, i koje sam ljubio, okreću se protiv mene. Za moju kožu, za moje meso prionuše moje kosti, ostade mi samo koža oko mojih zuba. Smilujte mi se! Imajte sažaljenje sa mnom, prijatelji moji, jer me pogodila ruka Božja! Zašto me progonite i vi kao Bog, i ne možete se nasititi. O, kad bi se napisale moje riječi! Kad bi se unijele u knjigu! Kad bi se zauvijek urezale u kamen željeznom i olovnom pisaljkom! Ali znam sigurno da moj Otkupitelj živi, i da će se onda dići nad prahom. Tada će ova moja koža opet biti oko mene, iz svojega vlastitog mesa gledat ću Boga. Jest, ja isti, ja ću ga gledati; moje vlastite oči vidjet će ga, ne kao kakav stranac; to je sva čežnja mojega srca. \ Ako još mislite: mi ćemo mu dosađivati!? jer da je u meni izišao uzrok sudbine? onda se bojte mača; jer je mač osvetitelj krivnje! Pomislite, živi još sudac! \ Tada odvrati Sofar iz Naama: Protiv toga se ježi moja misao, i zato kuha u mojim prsima. Morao sam čuti ukor što me sramoti, ali će duh mog razuma odgovoriti za me. Ne znaš li prastaru mudrost, tako staru kao opstanak ljudi na zemlji? Slava grješnikâ traje kratko vrijeme, i radost je zlikovca za čas. Makar se njegova oholost popela do neba, makar se njegovo tjeme dotaklo oblakâ, kao njegova smrada će ga nestati zauvijek; tko ga je poznavao, pitat će tada: kamo se djenuo? \ Bez traga će odletjeti, nalik na san; iščeznut će kao noćna prikaza. \ Oko koje ga je gledalo, ne će ga više nikada vidjeti; ne će ga više gledati njegovo mjesto. \ Djeca će se njegova dodvoravati prosjacima, vlastitom će rukom izdavati svoje bogatstvo. Makar se njegovo tijelo i nadimalo mladošću, morat će se s njim u zemlju zakopati. Ako je i slatka njegovim ustima zloća, on je krije pod svojim jezikom; \ čuva je i ne pušta je, nego je zadržava u svomu grlu; \ ipak će se jelo pretvoriti u njegovoj nutrini, postat će u njegovu tijelu gujin otrov. Blago koje je proždro, izbljuvat će, Bog će ga istjerati iz njegova tijela. Otrov je gujin usisao, sada mu gujin jezik zadaje smrt. Ne smije se naslađivati na potocima, na rijekama kojima teče med i mlijeko. Što je ugrabio, vratit će, ne će to smjeti pojesti; bogatom dobitku ne će se radovati. \ Tlačio je, nije pomagao siromasima; oteo je kuću koju nije sazidao. \ I jer njegov trbuh ne zna što je dosta, ne će se spasiti uza sve svoje blago. Ništa nije umaklo njegovoj požudi, i zato njegova sreća nije trajna. U obilju bogatstva doći će u nevolju; sva težina nesreće svalit će se na njega. \ Bude li htio napuniti svoj trbuh, poslat će na nj Bog ljutnju svojega gnjeva, i pustit će da na njega kao dažd padne njegova propast. Bude li htio umaći željeznom oružju: prostrijelit će ga ipak mjedeni luk. Strijela puštena proći će kroz njegovo tijelo, i svijetlo željezo izići će iz njegove žuči, na njega će pasti smrtna strahota. Sva mu je tama sačuvana kao blago; žderat će ga oganj, ni od koga raspiren; izgorjet će što još preostade u svom šatoru. \ Otkrit će nebo njegov grijeh, i zemlja će ustati protiv njega. Bogatstvo njegove kuće otići će, rastočit će se u dan njegova gnjeva. To je usud od Boga čovjeku zlikovcu; to je baština koju mu je Bog ostavio. \ Nato odvrati Job: ”Ah, poslušajte ipak mirno moju riječ! I neka mi to bude od vas utjeha! Dopustite mi da govorim! Kad izgovorim, možeš mi se narugati. Je li moja tužba protiv ljudi, i zašto da duh moj ne bude nestrpljiv? Slušajte me, zapanjite se, stavite ruku na usta! Kad pomislim na to, hvata me strah, zadršćem u cijelom tijelu. Zašto zlikovci ostaju na životu? Zašto ostare i obogate se? Zdrav stoji njihov mlad naraštaj pred njima, s njima, i njihovi potomci pred njihovim očima. Sigurne su od pogibelji njihove kuće, Božji prut nije nad njima. Bikovi njihovi skaču i ne promašuju, njihove krave tele se i ne jalove se. Ispuštaju kao janjce djecu, veselo poskakuju njihovi mališani, pjevaju uz bubanj i citaru, vesele se uz sviralu. Provode u sreći svoje dane i silaze u miru u podzemni svijet. A Bogu su ipak rekli: Idi od nas! Ne ćemo ništa znati za tvoje putove. Tko je Svemogući da mu služimo? Što nam koristi da mu se molimo? Pa nije li sreća u njihovoj ruci? Daleko je od mene mišljenje bezbožnika! Koliko se puta gasi život grješnikâ, dolazi i na njih nevolja, i na muke ih stavlja u svome gnjevu. Bivaju kao pljeva na vjetru, kao prah što ga raznosi vihor. Bog prištedi njegovoj djeci nevolju? On plaća njemu samomu da osjeti. Vlastitim očima mora vidjeti svoju nesreću; mora sam piti gnjev Svemogućega. \ Što mu je stalo, kako je njegovoj kući poslije njega kad se broj njegovih mjeseci završio? Ali smije li se Boga učiti mudrosti, njega koji sudi u nebeskim visinama? U potpunoj snazi netko umire, bez brige i zadovoljan. Njegove su posude pune mlijeka, dobro je uhranjena moždina njegovih kostiju. Drugi umire u gorkom jadu, nikada nije okusio sreće. Obojica sad leže zajedno u prahu, obojicu prekriva trulež. Eto, znam vaše misli, spletke što ih smišljate protiv mene. Mislite: gdje je kuća kneza, i gdje je šator u kojem su stanovali bezbožnici? Niste li ikada pitali za savjet putnike? A za njihove znakove ne ćete ipak znati. Za dan nevolje ostaje pošteđen zlikovac, a na dan gnjeva odvede se. Tko će ga u oči ukoriti za njegov život, tko će mu vratiti što je počinio? Isprate ga još do groba i pobrinu se za grobni spomenik. Blago leže na njemu grude doline. Idu za njim svi ljudi, i pred njim bezbrojni. Pa me htjedoste tješiti ništavilom? Od vaših prigovora preostade samo prijevara.” Tada odgovori Elifaz iz Temana: ”Ima li Bog koju korist od čovjeka? Ne, sam je sebi koristan pobožan čovjek. Je li Svemogućemu korisno ako si pravedan, je li mu dobit ako je život tvoj bez prijekora? Kazni li te zbog tvojega straha Božjega, ide li zato na sud s tobom? Nije li, štoviše, tvoja zloća veoma velika, i nije li tvoja krivnja neizmjerna? Uzimao si zalog od svoje braće ni za što, i svlačio si haljine s golih, umornome nisi pružio vode, gladnome si uskratio kruha. čovjeku sile pripada zemlja: tko ima ugleda, taj samo prebiva u njoj. Udovice si otpuštao bez pomoći, i sirotama si prelamao ruke. Zato su zamke oko tebe. Spopadne te tjeskoba i groza iznenada. Ne vidiš li tamu i poplavu što te pokriva? Nije li Bog visoko gore u nebu? Pogledaj samo kako je visoko tjeme zvijezda! A ti si mislio: Što bi opazio Bog? Može li suditi kroz oblake? Oblaci ga zastiru: ne može vidjeti ništa. On hoda po svodu nebeskom. Hoćeš li ići putem staroga vremena, kojim su nekoć koračali ljudi zlikovci? Oni su iskorijenjeni prije vremena; rijeka je poplavila njihovu zemlju. \ Govorili su Bogu: Idi od nas! Što bi nam mogao učiniti Svesilni? On im je ipak napunio kuće dobrima. Daleko je od mene mišljenje bezbožnika. Ali su pravednici vidjeli to puni radosti, i nedužni im se rugao: Zaista su naši protivnici uništeni! Oganj je proždro njihov ostatak!” Sprijatelji se s njim, i mir je s tobom; tako će ti doći sreća! \ Primi iz njegovih usta pouku i stavi njegov savjet u svoje srce! Ako se opet vratiš k Svemogućemu, potaknut ćeš se na dobro; odstrani zlo iz svoga šatora! \ Stavi zlato u prah i ofir na stijenu potokâ. Tada će Svemogući biti tvoje zlato i njegov naputak tvoje srebro. Tada ćeš u Svemogućem naći radost i podignut ćeš k Bogu svoje lice. Molit ćeš mu se i on će te uslišiti; što si zavjetovao, ispunit ćeš mu. \ Što poduzmeš, uspjet će ti; na tvojim putovima svijetlit će ti svjetlo. \ Kad se pođe nizbrdo, viknut ćeš: Gore! Poniznome pruža Bog pomoć. Spašava i onoga koji nije bez krivnje; bit ćeš spašen ako su ti ruke čiste. \ Nato odvrati Job: Tako je i danas moja tužba kao prkos: teško tišti njegova ruka moje uzdisanje. O, kad bih znao gdje bih ga našao, da stupim pred njegov sud! Iznio bih pred njega svoju stvar, puna dokaza bila bi mi usta. Želio bih znati riječi što bi mi ih odgovorio; htio bih saznati što bi mi rekao. \ Bi li se u velikoj svojoj moći prepirao sa mnom? Ne, on bi pripazio na me. Tamo bi se pravednik mogao prepirati s njim, pred svojim sucem oslobodio bih se zauvijek. Ali pođem li prema istoku, nema ga tamo; pođem li prema zapadu, ne vidim ga. \ Radi li na sjeveru, ne nalazim ga; okrene li prema jugu, ne mogu ga opaziti. \ Ali on zna moj put; kad bi me prokušao, izišao bih kao zlato. \ Koraka se njegova držala čvrsto moja noga; puta sam se njegova držao i nisam skrenuo nikada. \ Od zapovijedi njegovih usta nisam odstupao nikada; riječi njegovih usta čuvao sam u grudima. \ Uvijek je sebi jednak, tko će ga odvratiti: što njegova duša zaželi, ono učini. On će dovršiti i moju sudbinu, i toga još u njega ima mnogo. Zato se prestrašim pred njegovim licem; i kad pomislim na to, strah me od njega. \ Bog je moje srce učinio plašljivim; Svemogući me je u strah utjerao. \ Zbog tmine ne osjećam se uništen, niti zato što je mrak obavio moje lice. Zašto Svemogući nije odredio kaznena vremena? Zašto njegovi vjernici ne gledaju njegove sudbene dane? Granice se pomiču, stada se otimaju i gone se na pašu; \ sirotama odgone magarca; u zalog uzimaju govedo udovici; \ siromahe odbijaju s puta, i tko je god bijedan u zemlji, skriva se. Eto, kao divlji magarci u pustinji izlaze oni na svoj posao, da traže sebi hranu; pustinja im daje kruh za djecu; \ na polju kose sijeno, skupljaju u zlikovčevu vinogradu; \ bez haljina noće goli, ni zimi nemaju pokrivala; \ kisnu od dažda u gori, bez krova se privijaju k stijeni. Od majčinih prsiju trgaju siroče, siromaha tlače pljenidbom: hodaju goli, bez haljina, i gladni vuku snopove; \ u svojim zidinama cijede ulje, grožđe u kacama gaze, a žeđaju. Stenju pod ljudskim bjesnilom, viče duša ranjenih na smrt, a Bog ne pazi nikad na sramotu. Drugi su kod neprijateljâ svjetlosti, ne poznaju njezine putove i ne ostaju na njezinim stazama. Zorom ustaje krvnik, ubija uboge i siromahe, lupež se vuče okolo po noći. Oko onoga koji je počinio preljub očekuje sumrak. Misli: nijedno me oko ne vidi, i skriva svoje lice. Po mraku provaljuju u kuće, a po danu se zaključavaju. Ne žele znati za svjetlost; \ jer je jutro njima svima jedna groza, vrijeme kad se može vidjeti smrtna strahota. Neka propadne na površini vode! Neka je u zemlji prokleta njegova baština! Neka ne udari više nikada vinogradskom stazom! Kao što suha žega siše snježnu vodu, tako podzemni svijet grabi zlikovce. Neka ga zaboravi majčina utroba! Neka se crvi naslađuju na njemu! Neka ga se ne spominje nikada! Kao drvo skršit će se zloća. Neka se združi s neplodnom koja ne rađa, on koji ne učini ništa dobro udovici. Ipak daje njegova moć dug život silnicima; on ustane opet, makar se više nije uzdao u život. \ Dade mu u što će se pouzdati, biva poduprt, oči su njegove na njihovim putovima. Uzvise se? zamalo, pa ih više nema; padaju, prolaze kao sve; odreže ih se kao vrhove klasja. \ Zar nije tako? Tko će me utjerati u laž? Tko će pokazati moj govor kao ništavan?! Tada odgovori Bildad iz Šuaha: Može li strahotom vladati onaj koji mirno čini red na visinama? Ima li broja njegovim četama? I koga ne obasjava njegovo svjetlo? Kako može biti čovjek u pravu protiv Boga? I kako može biti čist tko je rođen od žene? Eto, ni mjesec ne sja bez ljage, ni zvijezde nisu čiste u njegovim očima, a kamoli čovjek, upljuvak, čeljade, crv! Nato odvrati Job: Kako si tako krasno pomogao nemoći, podupro ruku onome kojemu se skršila jakost! Kako si tako dobro savjetovao ludost, i mudrost u izobilju iznio na svjetlo! A koga si to htio poučiti? čiji je duh izišao iz tebe?” Od njega se prepadaju mrtvi pod vodama i njihovim stanovnicima. Otkriven je pred njim podzemni svijet, carstvo mrtvih bez pokrova. Nad prazninom razastire on sjever, iznad ničega daje da lebdi zemlja. U svoje oblake goni vode, a da se pod njima ne rasprsnu oblaci. On prekriva krug punoga mjeseca i razapinje nad njim svoj oblak. On vuče krug oko površine vode, gdje svjetlost graniči s tminom. Stupovi neba tresu se i dršću od njegove prijetnje. Svojom snagom čini da buči more, svojom mudrošću razbija Rahaba (neman). Njegov dah razvedri nebo, njegova ruka probode hitru zmiju. Ali to su tek obrubi njegova upravljanja, šapat je to samo što čujemo o njemu. I tko da razumije grom njegove svemoći?! Nato nastavi Job svoj govor ovako: ”Tako da je živ Bog, koji mi oduze moje pravo, Svemogući, koji mi zagorča život! Dok je još moj dah u meni, i duh Božji dok me oživljava, ne će moje usne govoriti ništa krivo, niti će moj jezik lagati. Daleko neka je od mene da vam dadem pravo; dok ne preminem, ja ne tajim svoje nedužnosti. \ čvrsto stojim uz svoju pravednost i ne ostavljam je; moje srce ne kori nijednoga mojega dana. \ Neprijatelju mojemu neka bude kao zlikovcu, mojemu protivniku kao bezbožniku! Jer kakvo je nadanje bezbožniku kad Bog odreže i iščupa njegovu dušu? Hoće li Bog čuti njegov jauk kad nevolja navali na njega? Može li se radovati Svemogućemu i pozivati se na Boga u svako vrijeme? Želim vas poučiti o djelovanju Božjemu; ne ću kriti što Bog određuje. \ Eto, vi ste ipak svi to iskusili, pa zašto se nadate uludo. To je dio zlikovcu kod Boga, i to je nasilnicima baština koju imaju od Svemogućega: Ako mu se množe sinovi, to je za mač; njegovi potomci nemaju da bi se nasitili. \ Koji ostanu iza njega, pograbi ih pomor u grob; njegove udovice ne drže tugovanja. \ Ako i nagomila srebra kao praha i nakupi sebi haljina kao blata: ostavi ih na stranu, ali ih odjene pravednik, i srebro razdijele među sobom pobožnici. On je sagradio sebi kuću kao moljac, kao kolibicu što je načini poljar. Bogat legne da bi spavao, posljednji put; ali otvori li opet oči, sve je iščeznulo. \ Strahote prašume prođu preko njega kao poplava, preko noći odnese ga vihor. Podigne ga istočni vjetar: on ide? i odnese ga s mjesta njegova. Bez milosrđa gađa ga Bog; mora bježati od njegove ruke. \ Plješću rukama nad njim i zvižde za njim s njegova mjesta.” Jest, zna se točno gdje se nalazi srebro, i mjesto gdje se ispija zlato. Iz zemlje se vadi željezo, i ruda se topi za mjed. Tami se čini kraj, istražuje čovjek do posljednjega kutića kamenja noćnu tamu; \ Kopa rov daleko od živih, visi bez potpore za nogu i lebdi onamo dolje, daleko od ljudi. Zemlja iz koje niče žito, duboko se raskopa kao ognjem. Safir počiva u njezinu kamenju i ondje se nađe zlatni orah. Ni orao ne zna ulaza tamo, niti ga pronađe jastrebovo oko. Gorske zvijeri tamo ne uđu, niti lav tamo stupi. Ali čovjek stavlja ruku na to kamenje, korijenje bregova podruje. U stijene zabuši rovove, i svašta mu dragocjeno vidi oko. Nanjuši izvore rijeka. Što je skriveno, iznosi na svjetlo. Ali mudrost, gdje se ona nalazi? Razboritost, gdje je njoj kuća? čovjek ne zna puta k njoj, ona ne boravi u zemlji živih. Dubina govori: nije ona u meni; more govori: kod mene ona ne boravi. \ Dragocjeno zlato ne može se dati za nju, niti joj se srebrom može izmjeriti kupovna cijena. Ne mjeri se ofirskim zlatom, ni dragocjenim oniksom i safirom. Ne može se s njom izjednačiti ni zlato ni staklo, niti se može zamijeniti za nakit. Koralji, kristali, neka se o njima šuti; vrijednost je mudrosti viša od bisera. \ Ne dobije se za topaze iz Kuša, niti se mjeri suhim zlatom. Mudrost, dakle, odakle dolazi? Gdje je mjesto razboritosti? Sakrivena je pogledu svih bića, i pticama je nebeskim zaklonjena. Podzemni svijet govori i carstvo mrtvih: čusmo kako se o njoj govori. Samo je Bog onaj koji zna put k njoj; on jedini zna gdje se ona nalazi, \ jer do granice svijeta dopire njegov pogled; što je god pod nebom, on vidi. \ Kada je vjetru odredio težinu i mjerom ograničio vodu, kad je daždu postavio vrijeme i put gromovnoj munji: tada ju je vidio i oglasio, uredio je i pretražio. čovjeku je rekao: Boga se bojati je mudrost, i zla se kloniti razboritost. Nato nastavi Job svoj govor ovako: Ah, da bi ipak bilo sa mnom kako je to bilo još prije nekoliko mjeseci, u danima kad me Bog štitio! Kad mi je nad glavom sjala njegova svjetiljka, i njegovo me svjetlo vodilo kroz tminu! Kako sam bio u vremenu svoje mlade snage, kad je Bog još zaštićivao moj šator, kad je Svemogući još bio sa mnom, a moja se djeca skupljala oko mene! Kad sam prao noge u kajmaku, i stijena mi izlijevala potoke ulja! Izlazio sam na vrata pred grad, da zauzmem svoju stolicu na trgu gradskih vrata; \ tada bi se sakrivali dječaci kad bi me vidjeli; starci bi se dizali i ostajali bi stojeći; \ knezovi bi prestajali govoriti, stavljali bi ruku na usta; \ plemići bi ustezali svoj glas, jezik bi im prionuo za nepce. Blaženim me nazivalo uho što bi me slušalo, hvalilo me oko kad bi me vidjelo. Spašavao sam siromaha koji je vikao, i sirotu bez zaštitnika. Na mene je dolazio blagoslov izgubljenikâ, srce sam udovice obradovao. Pravednost mi je bila haljina što me obavijala, pravoljublje mi je bilo plašt i povez oko glave. Oko sam bio slijepcu i noga hromu. Otac sam bio siromasima i branio sam stvar nepoznatoga. Razbijao sam zube lopovu, trgao grabež iz njegovih zuba. Tako sam mislio umrijeti u svojemu gnijezdu i svoje dane umnožiti poput pijeska; \ moj korijen pružao se kraj vode, i rosa je noćna padala na moje grane; \ sreća se moja uvijek obnavljala u meni; u ruci mi se pomlađivao l?k. \ Slušali su me puni iščekivanja i tiho prisluškivali moj savjet. Kad sam ja govorio, nitko više ne bi uzimao riječi, tako bi ih natopila moja besjeda. čekali su me kao dažd, čeznuli su za mnom kao za kišom u proljeće. Nasmijao bih im se kad su bili plašljivi, nisu mogli pomutiti mojega vedroga lica. Određivao sam im put; sjedio bih u pročelju i bio kao kralj u vojsci, kao onaj koji tješi žalosne. \ A sada me ljudi ismijavaju, oni koji su danima mlađi od mene, čije ovce ne bih bio stavio sa psima svojega stada. A na što bi mi i bila snaga njihovih ruku? Sav im je mozak ispijen. Od oskudice i gladi istrošeni su, jer glođu suhu zemlju; pusta pustinja je njihova mati. \ Oni beru lobodu po pustarama i smrekovo korijenje za hranu. Iz naroda ih izgone, viču na njih kao na lupeže. Po stražnjim uvalama moraju stanovati, po jamama u zemlji i u klisurama. Riču po grmovima, skupljaju se među trnjem. Trulo smeće, gadan skot, bičem istjerani iz zemlje. I njima sam sada postao poruga i služim im kao poslovica. Gadim im se i ne ustručavaju se pljuvati mi u lice. Jer je On odriješio konop mojega šatora i oborio me, zato i oni pustiše svoje uzde protiv mene. Zdesna ustaje rulja, gurne mi noge, iskopa putove protiv mene, da me upropasti. Raskopaše moje putove, idu da me unište, i nikoga nema da ih zaustavi. Kao kroz širok prokop naviru, pustošeći navaljuju. Strahote obaraju na me, kao u vihoru on raznosi moju sreću, prolazi moj spas kao oblak. I sada se u meni izjeda moja duša, stigoše me dani nevolje. Noću me probada u kostima, ne miruju muke što me grizu. Svemoć je pokvarila moje odijelo i steže kao ogrlica košulje. On me je gurnuo u blato, postao sam kao prah i pepeo. Vičem k tebi, ali ti me ne slušaš; prestanem li, tad snuješ planove protiv mene. \ U ljuta si mi se neprijatelja pretvorio, udaraš me teškom \u001aakom. U vihoru dižeš me visoko, goniš me; u peći munja uzdrmaš me. \ Jest, znam: u smrt me hoćeš goniti, u mjesto gdje se skupljaju svi živi. Ali ne pruža li se pri padu ruka, i ne viče li se u potrebi za pomoć? Zaista, plakao sam ako je drugima bilo zlo; srce me je boljelo za siromahom. \ Nadao sam se sreći, ali je došlo zlo; čekao sam svjetlost, a došla je tama. \ Puši se u meni bez prestanka, snađoše me dani muke. Tužan, bez sunca, vučem se okolo, dignem se i vičem pred svima. čagljevima postadoh brat i drug nojevima. Crna se koža s mene guli, moje kosti plamte u groznici. Citara se moja pretvorila u pjesmu tužaljku, moja frula u gorko jecanje. Savez sam sklopio sa svojim očima pa kako bih onda gledao za djevojkom? Što bi mi bio gore dio od Boga, kakva baština od Svemogućega u nebu? Ne ide li zlikovca nevolja i grješnika nesreća? Ne pazi li on na moje putove, ne broji li sve moje korake? Ako sam općio s lašcima, i ako je moja noga hitjela za prevarom, neka me izmjeri na pravoj vagi: Bog će upoznati moju nedužnost! Ako je moj korak zašao s puta, ako je moje srce pošlo za mojim očima, ako je za moje ruke prionula kakva ljaga, neka što ja posijem, drugi pojede, neka se iskorijeni što mi iznikne! Ako se moje srce dalo zaludjeti od žene, ako sam vrebao na vratima svojega susjeda, neka drugomu melje moja žena, neka se kakav stranac k njoj pridruži! Jer to bi bila sramota, opačina, kojoj treba suditi. To bi bio požar koji proždire do uništenja i iskorjenjuje sve moje imanje. Ako sam prezreo pravo svoga sluge, svoje sluškinje, kad su raspravljali sa mnom, što da učinim kad se Bog diže? Kad on potražuje, što da mu se odvrati? Nije li u majčinoj utrobi moj Stvoritelj stvorio i njega? Nije li nas obojicu on isti sazdao u majčinu krilu? Ako sam odbio želju siromasima i dao da venu oči udovici, i ako sam svoj zalogaj sam jeo, i nije sirota uzela od toga svoj dio ? a ja sam je kao otac odgajao od mladosti, od krila svoje majke vodio sam je, ako sam vidio ostavljene bez odjeće i siromaha bez pokrivala, i nisu mi zahvaljivala njegova bedra jer ga je ugrijalo runo mojih ovaca, ako sam ikada zamahnuo rukom na sirote, jer na vratima nađoh svoju pomoć, onda neka mi ispadne rame iz pleća, i moja ruka neka se otkine iz zglobova: Jer bi mi strašan bio kazneni sud Božji; kad bi on ustao, ne bih odolio. \ Ako sam polagao u zlato svoje nade i čistome zlatu govorio: uzdanje moje, ako sam se veselio što mi je posjed velik i što je već toliko stekla moja ruka, ako sam gledao sunce kako sja i mjesec kako ponosit hodi, ako se moje srce dalo potajno zaludjeti i ja mu poslao poljubac, i to bi bila krivnja koju treba suditi, jer sam zanijekao Boga u visini! Nisam se radovao padu svojega neprijatelja, i nisam se veselio kad bi ga zadesila nesreća; \ nikada ne dadoh svojim ustima da sagriješe tražeći njegov život s proklinjanjem. Zaista, moji suvremenici priznaše: “Tko se ne nasiti od njegova jela?” Stranac nije trebao vani noćiti; vrata su moja putniku bila otvorena. \ Ako sam, kao što čine ljudi, tajio svoje grijehe i krio svoju krivnju u njedrima svojim, jer sam se plašio velikoga mnoštva i bojao se prezira rodbine, onda bih zašutio i ne bih išao pred vrata. O, da bi me tko slušao! Ovdje je moj potpis! Svemogući neka mi odgovori! Tužba je mojih pravnih protivnika postavljena. Zaista, ja bih je uzeo na svoje rame i svezao bih je sebi kao častan vijenac. Kazao bih mu broj koraka, kao knez pristupio bih k njemu. Ako je moja njiva vikala na me, i ujedno njezine brazde plakale, ako sam jeo njezin plod bez plaćanja i ražalostio njezina gospodara? umjesto pšenice neka mi rodi trnje, mjesto ječma kukolj! Završeni su Jobovi govori. Ona tri čovjeka prestaše odgovarati Jobu, jer je on sada bio pravedan u njihovim očima. Ali se tada raspali gnjev Elihua, Barakeelova sina, od Buza iz roda Ramova. Raspali se njegov gnjev na Joba, jer se prema Bogu smatrao pravednim. I na tri njegova prijatelja raspali se njegov gnjev, jer ne nađoše više odgovora, a Joba su ipak okrivljavali. Elihu je bio čekao sa svojim govorom Jobu, jer su oni po godinama bili stariji od njega. A kad Elihu vidje da ona tri čovjeka ne znaju više ništa odgovoriti, tad ga spopade gnjev. I Elihu, Barakeelov sin, iz Buza, progovori: “Doduše, ja sam još mlad godinama, a vi ste vremešni; zato sam bio bojažljiv i klonio sam se da vam pokažem svoje znanje. \ Mislio sam: Neka govori starost! Mnoge godine neka objave svoju mudrost! Ali samo duh koji je u čovjeku, samo dah Svemogućega, urazumljuje ga. Vremešni nisu uvijek mudri; ne znaju što je pravo jedino starci! \ Zato velim: poslušajte me! I ja hoću pokazati svoje znanje. Eto, čekao sam da vi sve izgovorite, slušao sam vašu mudrost dok ste nalazili prave riječi. Slijedio sam vas pažljivo; ali eto, nitko ne uvjeri Joba, nijedan od vas ne opovrgnu njegovu riječ! \ Ne govorite: naiđosmo na mudrost u njega! Samo Bog, a ne čovjek, može ga oboriti! Protiv mene nije upravio riječi; ja ga ne bih dočekao vašim govorima. \ Oni su pobijeđeni; ne mogu više ništa navesti; nestalo im je riječi. \ Hoću li još čekati kad eto više ne govore, kad stoje i ništa više ne odgovaraju?! Pa ću sad i ja odvratiti za se, i ja ću pokazati svoje znanje! Jer sam pun misli; u mojoj unutrašnjosti tjera me duh. \ Eto, unutrašnjost je moja kao mlado vino koje se drži zatvoreno; hoće se raspuknuti kao nov mijeh! \ Tako moram govoriti da mi odlane; moram otvoriti svoje usne da odgovorim. \ Ni za koga se ne zauzimam; ne govorim da se ikome svidim \ jer ne znam laskati. Inače bi me brzo smaknuo moj Stvoritelj. čuj dakle, Jobe, moj govor! Svima mojim riječima posudi svoje uho! Evo, već otvorih svoja usta; moj jezik neka govori krepko! \ Moje riječi proizlaze iz iskrena srca; usne moje govore čistu istinu. \ Duh me je Božji stvorio; dah me je Svemogućega oživio. \ Ako možeš, opovrgni me! Pripravi se! Stani mi nasuprot! Eto, pred Bogom vrijedim toliko koliko ti; i ja sam od gline napravljen. \ Eto, preda mnom te ne treba strašiti tjeskoba! Ne će te tištiti od mene neki pritisak! A sada ti veliš preda mnom? posve sam jasno čuo te riječi: čist sam, bez pogrješke, pravedan sam i bez krivnje. On (Bog) traži samo izlike protiv mene, vidi u meni svojega neprijatelja. Noge je moje nategnuo u klade, pazi na sve moje staze.” Ovdje nemaš pravo! Pa ti odgovaram; jer je Bog više negoli čovjek! \ Kako se možeš prepirati s njim: “Ne odgovara on čovjeku na svaku riječ!” Na jedan način govori Bog i na dva; ali se ne pazi na to. \ U snu, u noćnoj prikazi, kad tvrd san padne na ljude, kad drijemaju na postelji i tada otvara uho ljudima i straši ih opomenom, da odvrati čovjeka od njegova djela, da ga očuva od oholosti. Tako čuva njegovu dušu od podzemnoga svijeta, njegov život od smrti strijelom. Na njegovoj ga postelji opominje bolima, boj jednako bjesni u njegovim udovima. Njegovo stanje ogadi mu kruh i njegovoj duši jelo najmilije. Tijelo njegovo opada, ne vidi ga se više; vide se kosti njegove koje se prije nisu vidjele. \ Duša se njegova približava grobu, njegov život carstvu mrtvih. Onda stane pred njega glasnik Božji, posrednik, jedan od tisuća, da opomene čovjeka na njegovu dužnost, tada mu se Bog smiluje. Rekne: izbavi ga! Ne treba silaziti u grob, dobio sam već otkup. Tada zasja njegovo tijelo više nego u mladosti; tada se on vrati u dane mladenačke snage. \ Vapi k Bogu i on mu je milostiv, daje mu da u veselju gleda njegovo lice; tako on vrati čovjeku njegovo pravo. \ Pred narodom progovori i zapjeva: bio sam sagriješio i nepravdu činio, ali mi Bog nije uzvratio. On je izbavio moju dušu da ne ode u grob; život se moj veseli svjetlosti. \ Eto, sve to čini Bog dvaput, triput čovjeku, da otrgne njegovu dušu od groba, da mu svijetli svjetlost živih. Jobe, pazi! Slušaj me! Šuti da ja govorim! Ali ako imaš dokaza, iznesi mi ih! Govori! Rado ću ti dati za pravo. Ako li nemaš, slušaj ti mene! Šuti! Naučit ću te mudrosti. Elihu opet progovori: ”čujte, mudri, moje riječi! Vi razumni, poslušajte me! Jer uho istražuje riječi kao što grlo kuša jelo. Što je pravo istražit ćemo, što je dobro izvidjet ćemo za se. Job je ustvrdio: Pravedan sam! Ipak mi je Bog oduzeo moju pravednost. Ja sam kao lažac protiv svoje pravice; bez krivnje pogodi me smrtno strijela. \ Gdje je još čovjek kao Job, koji pije psovku kao vodu?! Koji se pridružio zlikovcima i općio s bezbožnim ljudima?! Ipak tvrdi: Ništa ne koristi čovjeku da živi s Bogom u prijateljstvu! Zato me poslušajte, ljudi razumni! Daleko neka je od Boga da on čini opačine, daleko od Svemogućega da on radi nepravedno! On samo vraća čovjeku po njegovu djelu i pušta da ga snađe po njegovu životu. Doista, Bog ne radi nepravedno, Svemogući ne izvrće pravde. Tko se s njim brine za zemlju? Tko je utemeljio cijeli svijet? Kad bi samo mislio na samoga sebe, kad bi uzeo svoj duh i svoj dah: preminulo bi najednom svako tijelo, čovjek bi se opet vratio u prah. Ako si razuman, pripazi na ovo, poslušaj glas mojih riječi: Može li biti vladar onaj koji mrzi pravdu? Ili: hoćeš li okriviti Pravednoga, Jakoga, koji rekne knezu: nedostojniče, a velikašu: zlikovče? On ne pristaje uz velike, ne pretpostavlja bogate siromasima; jer su svi oni djelo njegovih ruku. \ Umiru za tren i usred noći; udari bogate: nestane ih; obori jakoga, a da ni ne makne rukom. \ Oči njegove počivaju na putu svakoga; gleda sve njegove korake. \ Nema tmine, nema mraka gdje bi se sakrili zlikovci. On ne određuje rok čovjeku kada se javi Bogu na sudu. On satire jake bez preslušanja, postavlja druge na njihovo mjesto. On već zna njihova djela, zato ih obori preko noći; tamo leže satrveni. \ Kao zločince kazni ih na mjestu gdje svi vide, jer su odstupili od njega, nisu pazili na putove njegove, pustili su da do njega dopre vika siromaha. A on čuje pomaganje nevoljnika. I kad se on primiri, tko ga smije osuditi? I kad sakrije lice, tko će ga tada vidjeti? Ali on bdije nad narodima i nad svakim čovjekom, da ne vladaju bezbožnici koji su zamke za narod. Pa smije li jedan kazati Bogu: Ja moram to podnositi, a ne činim ništa zlo! Što ne vidim, to mi pokaži! Ako sam činio nepravdu, ne ću je opet činiti. Mora li on po tvojemu mišljenju plaćati zato jer se ti nećkaš? Ti se moraš odlučiti, ne ja! Govori što znaš! Ljudi razumni i svaki mudar koji me sluša čovjek kazat će mi: Job govori nerazumno, riječi su njegove nerazborite. Zato neka se iskuša Job do kraja zbog svojih bezbožnih prigovora! Jer dodaje na svoju krivnju još bunu, psuje u našoj sredini, na sva usta govori protiv Boga.” Elihu opet progovori: Smatraš li pravednim da sâm možeš govoriti: “Pravedan sam pred Bogom?” Da govoriš: Što mi to koristi? Što mi to više koristi od grijeha? Ja ću na to odgovoriti tebi i preko tebe tvojim prijateljima. Pogledaj nebo i vidi! Pogledaj oblake, kako su visoko nad tobom! Ako griješiš, što mu time činiš? Ako je još toliko tvojih opačina, što ćeš mu time nauditi? Ako si pravedan, što mu možeš time dati? Što time prima iz tvoje ruke? Ali tvojemu bližnjemu naudi tvoja opačina; čovjeku bližnjemu dobro dođe tvoja krepost. \ Jadikuje se nad velikim tlačenjem i viče se na nasilje velikih. Ali se ne kaže: Gdje je Bog, naš Stvoritelj, koji nam daruje hvalospjeve u noći, koji nas je učinio mudrijim od zemaljskih životinja, razumnijim od nebeskih ptica. Oni viču? ali ih on ne sluša? zbog obijesti zlih ljudi. Doista, Bog ne usliši laži i Svemogući ne pogleda na nju. A kamoli kad kažeš da ga nisi vidio: u njega je sud, samo ga pričekaj! A sada, kad njegov gnjev ne kazni i još ne pazi na grijeh, Job otvara usta naprazno i mnogo govori nerazborito. Elihu nastavi ovako: Pričekaj me još malo, onda ću ti pokazati što se još da reći za Božju stvar! Počet ću izdaleka sa svojom mudrošću, da pribavim pravo svome Stvoritelju. Jer moje riječi doista nisu prijevara, stojim pred tobom kao čovjek s jasnom spoznajom. Eto, Bog je silan, ali nikoga ne osuđuje, silan je snagom razuma. Život zlikovcu ne zaštićuje, potlačenima pribavlja njihovo pravo, od pravednika ne odvraća svojih očiju; on daje da sjede zauvijek kao kraljevi na prijestolju, da se uzdignu visoko. \ Ako li leže u okovima, svezani konopcima nevolje, tada im napominje njihova djela, njihove grijehe: da su se podizali oholo. Tada im otvara uho da se pouče, i opominje ih da se vrate od zloće. Poslušaju li dragovoljno, onda provode svoje dane u sreći, svoje godine u radosti. Ako li ne poslušaju, onda ginu od strijele, umiru, a ne znaju kako. Koji su licemjerna srca ostaju u prkosu, ne mole za pomoć kad ih okuje. U cvatu mladosti umire njihova duša, u svježoj mladosti njihov život. Nevoljnika izbavlja njegovom nevoljom i otvara mu uho šutnjom. Vabi i tebe iz čeljusti nevolje u prostrani prostor bez stezanja, na stol koji teče od pretiline. Ali si ti pun opakoga suda, tako se prebacuju pravica i sud: jer te bol ne smije nikada odvesti u psovku, visina otkupnine neka te ne pomete! Može li te iz tjeskobe izbaviti tvoja vika i sav napor snage? Ne uzdiši za noću, jer se umjesto nje dižu prijatelji! Pripazi! Ne okreći se nepravdi, da zavoliš nju više nego nevolju! Eto: Bog je uzvišen u svojoj moći! Gdje je učitelj kao on? Tko mu određuje put njegov? Tko bi mu smio reći: nisi činio pravo! Spomeni se da veličaš njegova djela, što ih ljudi slave u pjesmi! Diveći se, gleda na njih sav svijet, makar ih čovjek gledao samo izdaleka. Eto: Bog je veći nego što mi shvaćamo, ne može se istražiti broj njegovih godina. On vuče gore vodene kapljice, pušta da iz magle dažd rominja, što iz oblakâ žubori i izlijeva se na ljudsko mnoštvo. Tko može razumjeti prostor oblaka i grmljavinu iz njegova šatora? Eto: on prostire oko sebe svoju svjetlost i otkriva morske dubine, jer on time sudi narodima, daje hranu u izobilju. Oko obje ruke obavija munju i zapovijeda gdje da se upali. Njegova grmljavina oglašava kad plane njegov gnjev zbog zloće. Srce moje dršće od toga; glasno kuca na svojemu mjestu. \ Slušaj! Slušaj kako tutnji njegov grom! Kako se ori iz njegovih usta! Pušta da sijeva pod čitavim nebom njegova munja do nakraj zemlje. Za njom riče grom, glasno se ori njegov jaki glas; on ga ne prigušuje; čuje se njegov zov. \ Silan je Bog u buri; čini velike stvari; mi to ne shvaćamo. \ Tada govori snijegu: “Padaj na zemlju!” Tako i daždu i njegovim silnim prolomima oblaka. Tako prisili ruku svih ljudi na počinak, da svi ljudi upoznaju njegovo djelovanje. Tada se zvijer uvlači u svoju jamu i liježe u svojim pećinama. Tada se prolomi bura iz svojega mjesta, i sa sjevera dođe studen. Od daha Božjega topi se led, široke rijeke otiskuju se u dolinu. Ali već svjetlost potjera oblake, i sjajno svjetlo prodre kroz oblake. I on opet hoda uokolo, sad ovamo-sad onamo, po svojoj odluci, da oni izvrše sve što im nalaže na zemlji, kad ih šalje bilo na kaznu za njegovu zemlju, bilo na dobročinstvo. čuj to, Jobe, stani, promatraj sjajna djela Božja! Znaš li kako to Bog uredi da u oblacima zasja svjetlost munja? Razumiješ li kako vise oblaci, čudesna djela Sveznajućega? Ti, kome su haljine odveć tople kad zemlja sjedi pod južnim vjetrom, možeš li razapeti nebo kao on, tvrdo kao saliveno ogledalo? Daj nauči nas kako da mu zapovijedamo! Mi smo nemoćni pred mrakom. Hoće li on biti potjeran na moju zapovijed? Zapovjedi li čovjek kada iščezne?! A sada? ne vidi se sunčana svjetlost kad sja nad oblacima; tad samo iskoči vjetar i pomete ih: \ i zlatna svjetlost zasja od sjevera! Slava pripada strahovitomu Bogu, Svemogućemu, kojega nikada ne shvatismo; velik je u moći i u pravu! Nikada se ne savije u pravednom sudu! \ Zato ga se moraju bojati ljudi! Na sve sveznalice on ne gleda! Tada odgovori Gospodin Jobu iz vihora i reče: Tko je to što zamračuje Božji naum bezumnim govorima? Ustani! Opaši svoja bedra kao junak! Ja ću te pitati; ti mi kazuj znanje! \ Gdje si ti bio kad ja sagradih zemlju? Kazuj ako si razuman! Tko joj je odredio mjere, ako znaš, tko je rastegao uže preko nje? Na čemu su njezini stupovi uglavljeni? Tko joj je stavio ugaoni kamen, dok su klicale jutarnje zvijezde, dok su kliktali anđeli? Tko je vratima zatvorio more kad bučeći prodre iz majčina krila? Kad mu dadoh oblake za odjeću, tamne oblake za pelenice? Kad mu udarih svoje granice i stavih mu prijevornice i vrata, rekoh: dovle dolaziš, ne dalje! Ovdje se lomi prkos tvojih valova! Jesi li ikad, otkako živiš, zapovjedio jutru, pokazao zori njezino mjesto? I jesi li uhvatio zemlju za skute, da se stresu s nje bezbožnici, da se napravi kao vosak pod pečatom, da se oboji kao haljina? Da bezbožnicima iščezne njihova svjetlost, i ruka već podignuta da se slomi? Jesi li ikad prodro do vrela mora i jesi li hodio po dnu morskom? Jesu li se pred tobom otvorila vrata svijeta mrtvih i jesi li vidio vrata u noć smrti? Jesi li pregledao daljine zemlje? Kaži ako sve to znaš! Kako ide put k stanu svjetlosti, gdje ima svoje mjesto tama, da bi oboje poveo u njihovo područje i znao staze k njihovu domu? Ti znaš! Jer si se već onda rodio; velik je broj tvojih dana. \ Jesi li ikada došao u snježne riznice? Jesi li vidio stogove tuče, koju sam pričuvao za vrijeme nevolje, za dan boja i rata? Kako je tamo gdje se dijeli svjetlost, i odakle se istočni vjetar širi po zemlji? Tko je razvalio jaz poplavi i put gromu? Da pada dažd na zemlju u kojoj nema ljudi, na pustinju u kojoj nitko ne stanuje? Da napoji pusta i nerodna mjesta i učini da izniknu korijeni zelenila? Ima li oca dažd? Tko je rodio kaplje rose? Iz čijega krila izlazi led? Tko rađa mraz nebeski? Kako se vode ukoče u kamen, i površina se morska smrzava? Vežeš li veze zvijezdama Vlašićima, možeš li razvezati okove sazvježđu Štapovima? Izvodiš li na vrijeme Danicu i upravljaš li Medvjeda zajedno s njegovom djecom? Znaš li zakone neba? Određuješ li kako se vlada zemljom? Možeš li dići glas svoj do oblaka, da te pokrije mnoštvo vode? Puštaš li munje? one idu i govore ti: “Ovdje smo!” Tko je stavio mudrost u oblake, tko je dao razboritost oblaku pahuljnjaku? Tko zbraja mudro oblake, tko pušta da miruju mjehovi nebeski, kad se prah zemaljski nagomila na hrpe i grude se slijepe? Loviš li lavici lov? Utažiš li lavićima glad, kad se u pećinama šćućure i vrebaju u svom zaklonu? Tko zgotovi gavranu njegovu hranu, kad njegovi mladi viču k Bogu i oblijeću bez hrane? Znaš li vrijeme kad se divokoze koze? Vidiš li kad se košute legu? Brojiš li mjesece, dokle nose? Znaš li vrijeme kada se legu? Savijaju se i mlade legu; lako se opraštaju od svojih bolova. \ Kozlići su njihovi jaki i rastu vani, odu i više se ne vraćaju. Tko je dao slobodu divljemu magarcu, tko je razvezao remene tomu divljaku, kojemu dadoh pustinju za kuću i slanu pustoš za stan? On se smije gradskoj vrevi, ne sluša vike gorčina; \ gorama prolazi i pase; nanjuši svaku zelen. \ Hoće li ti dragovoljno služiti divlji bik i noćivati na tvojim jaslama? Možeš li divljega bika užem prisiliti u brazde? Hoće li povlačiti brazde za tobom? Možeš li se osloniti na nj, jer mu je snaga tako silna? Ostavljaš li njemu svoj posao? Misliš li da će ti on dovesti ljetinu i na tvoje je gumno složiti? Noj pokreće živo krila, kao da su i perje rode; \ a on povjeri svoja jaja zemlji, pusti ih da se griju na pijesku; \ nije ga briga hoće li ih noga pogaziti ili ih divlja zvijer razbiti. Tvrdo postupa s mladima, kao da nisu njegovi; ne brine se je li mu trud uzaludan. \ Jer mu Bog nije udijelio mudrosti, nije mu dao nimalo razboritosti. Ali kad se nakostriješen digne, smije se konju i konjaniku. Jesi li ti dao konju snagu, jesi li mu ukrasio vrat grivom? Hoćeš li ga uplašiti kao skakavca? Njegovo krasno dahtanje? kako je strašno! Kopa zemlju, veseo je od snage, nasrće na oružje; \ ruga se strahu, ne plaši se i ne uzmiče ispred mača. Zvekće nad njim tobolac, sijeva koplje i sulica. On ljutito topoće i kopa zemlju, i ne zadrži ga kad zatrubi bojna truba. Svaki put kad zatrubi, on zahrže: “Ih-ih-ih!” Izdaleka već nanjuši boj, gromki glas vođâ, bojnu viku. Poleti li po tvojoj mudrosti jastreb, raširi li svoja krila na jug? Diže li se po tvojoj uputi visoko orao, da svoje gnijezdo vrh timora vije? Na stijeni ima svoje gnijezdo, svoj vidik na strmoj vrleti. Otamo proviruje na hranu, daleko mu vide oči. Ptići njegovi srču krv; gdje strvine leže, oni su ondje. \ Tako je Gospodin govorio Jobu. Onda upita: Hoće li se kudilac još prepirati sa Svemogućim? Tko tuži Boga, neka odgovori na to! Tada odvrati Job Gospodinu i reče: Ah, ja sam odveć malen! Što da odvratim? Stavljam ruku na usta. Jedanput sam govorio? ne ću opet; i dvaput? ne ću više! \ Tada odgovori Gospodin Jobu iz vihora: Ustani! Opaši svoja bedra kao junak! Ja ću te pitati; ti mi kazuj nauk! \ Hoćeš li zanijekati moje pravedno upravljanje, mene okriviti samo da ti imaš pravo? Imaš li mišicu kao Bog? Možeš li učiniti da grmi kao on? Okiti se ipak veličanstvom i krasotom! Odjeni se ipak u dostojanstvo i sjaj! Pusti da zašume valovi tvojega gnjeva! Pogledaj svu oholost i učini je malenom! Pogledaj svu oholost i obori je na tlo; satri bezbožnika na njegovu mjestu! \ Zatrpaj ih skupa u zemlju! Zaključaj im lice u skrivenu mjestu! Tada ću te i ja hvaliti, jer te spašava vlastita desnica. Usporedi sa sobom nilskoga konja, što sam ga stvorio! Hrani se travom kao govedo. U njegovim bedrima, gledaj, koja snaga! Koja sila u mišicama njegova tijela! Kao cedar nateže svoj rep; žile njegovih bedara gusto su isprepletene; \ kosti su mu kao mjedene cijevi, zglobovi kao željezne poluge. On je remek-djelo stvaranja Božjega; njegov stvoritelj dade mu mač. \ Premda mu gore nude hranu, i tamo se igraju poljske životinje, on leži mirno u lotosovoj šikari, sakriven u trsci i glibu. Grmlje lotosovo pokriva ga sjenom, šikara vrbova stoji na vodi uokolo. Ako i nabuja rijeka: on se ne uznemiruje, ostaje bez brige, makar mu rijeka teče u grlo. Tko ga može protjerati na njegove oči, probosti mu nozdrve drvenom strijelom? Hvataš li udicom krokodila, podvežeš li mu jezik vrpcom? Provučeš li mu trsku kroz nozdrve, provrtiš li mu čeljust kukom? Hoće li ti se mnogo moliti? Hoće li ti zboriti lijepe riječi? Sklapa li ugovor s tobom, da ga uzmeš u službu zauvijek? Možeš li se s njim kao s pticom igrati, privezati ga za svoje djevojke? Tjera li ribarski ceh s njim trgovinu, dijele li ga među trgovce? Možeš li mu kožu isprobadati šiljkom i glavu ostvama? Stavi samo na nj ruku! Ali se spremaj na borbu! Ne ćeš to učiniti opet. Jest, izgubljena je svaka nada! Kad ga samo ugleda, čovjek pada. Nitko se ne usudi probuditi ga: “Tko je da mi odoli? Tko mi stane na put, a ja da ga pustim čitava? Pod cijelim nebom nijedan!” Ne smijem šutjeti o njegovim udovima, o njegovoj snazi, o sjajnom njegovu sastavu. Tko mu je ikad podigao oklop, tko je ikad prodro u dvostruke njegove žvale? Tko mu je otvorio dvokrilna vrata čeljusti? Užas je oko njegovih zuba. Sjajni su žljebovi njegovih štitova, uskim pečaćenjem zatvoreni. Usko jedan uz drugi: među njih ne prodire vjetrić. Jedan čvrsto prianja uz drugi: ne rastavljaju se. Dahtanje njegovo daje sjajnu svjetlost; kao zorine trepavice njegove su oči. \ Iz njegovih ralja bukte zublje, iskaču ognjene iskre. Dim suklja iz njegovih nozdrva kao iz vrela kotla i zapaljene trske. Njegov dah raspaljuje ugljevlje, plamen mu suklja iz ralja. U njegovoj je šiji snaga, pred njim igra užas. Udovi njegova mesa spojeni su čvrsto, kao saliveni, razmiču se. Kao kamen, tako je tvrdo njegovo srce, tako tvrdo kao donji žrvanj. Kad se digne, zadršću i junaci, ne znaju što da čine od straha. Zgrabi li koga, ne koristi mač, ni koplje, ni strijela, ni sulica. Željezo je njemu slama, a mjed drvo puno crvotočine. Strijela ga ne može natjerati u bijeg, kamenje u praćki njemu je kao pljeva. Kao slamka njemu je toljaga, on se smije zviždanju sulice. Ispod njega su oštri crepovi; drljaču zabija u glib. \ čini da se dubina puši kao lonac, učini da se more zapjeni kao stupa. Za sobom ostavlja svijetlu vodenu brazdu: rekao bi da more ima srebrne kose. Ništa mu na zemlji nije jednako: stvorenje bez straha! Na najjače gleda prezirno, i on je kralj najponosnijima. Tada Job odvrati Gospodinu: Znam da sve možeš, da se ne može smesti što naumiš. Tko je to što zamračuje Božji naum nerazumnim govorima?” Tako sam govorio bez razumijevanja; bilo je odveć čudesno, a da bih shvatio. \ ”Slušaj! Ja ću govoriti. Ja ću te pitati; ti me pouči!” \ Ušima sam bio čuo o tebi; a sada te je vidjelo moje oko. \ Zato opozivam i kajem se u prahu i pepelu! I kad je bio Gospodin tako izgovorio Jobu, reče Gospodin Elifazu iz Temana: “Moj se gnjev raspalio na tebe i na oba tvoja prijatelja; jer niste pravo govorili o meni kao moj sluga Job.\ Zato sada uzmite sedam bikova i sedam ovnova, odite k mojemu sluzi Jobu i prinesite žrtvu za se! A moj sluga Job neka se pomoli za vas! Jer samo zbog njega ne ću učiniti s vama po vašoj ludosti: jer niste pravo govorili o meni kao moj sluga Job.” Tada otidoše Elifaz iz Temana, Bildad iz Šuaha i Sofar iz Naama i učiniše kako im je bio zapovjedio Gospodin. I Gospodin pogleda na Joba. I Gospodin preokrenu Jobovu sudbinu, jer se bio pomolio za svoje prijatelje. Dvostruko dade opet Jobu sve što je bio posjedovao. Tada dođoše k njemu sva njegova braća i sestre, i svi njegovi prijašnji znanci. Održaše u njegovoj kući gozbu s njim, iskazaše mu svoju sućut i utješiše ga za svu nesreću koju je bio Gospodin pustio na nj. I dadoše mu svaki po komad srebra i po zlatni prsten. A Gospodin je blagoslivljao Joba poslije još više nego prije. Posjedovao je četrnćst tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Jednoj dade ime Jemima, drugoj Kasija i trećoj Keren Hapuk. U svoj zemlji nije bilo žena koje su bile tako lijepe kao Jobove kćeri. Otac im njihov dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći. Job je potom živio još sto i četrdeset godina i vidio je djecu i unučad, četiri koljena. I umre Job star i sit života. Blago čovjeku koji se ne ravna prema savjetu bezbožnika, ne zaustavlja se na putu grješnika, ne sjeda u zbor opakih, on uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao drvo posađeno uz vode potoka, što rađa plod u pravo doba, na kojem ne vene lišće. Što poduzme, to i uspije. Nisu takvi bezbožnici; oni su k'o pljeva koju raznosi vjetar. \ Zato se opaki ne mogu održati na sudu, ni grješnici u koru pravednika jer Gospod čuva put pravednih, a put bezbožnih završava u propasti. Zašto se bune puci i narodi kuju lude naume? Skupljaju se zemaljski vladari, i knezovi vijećaju među sobom protiv Gospoda i njegova Pomazanika: ”Rastrgnimo njihove okove i zbacimo sa sebe njihov jaram.” Onaj koji stoluje na nebu, smije se, Gospod im se podruguje. Tada im govori u svojoj ljutnji i zbunjuje ih svojim gnjevom: ”Ja ustoličih svog kralja na Sionu, svojoj svetoj gori!” ”Objavljujem zapovijed Gospodnju. Gospod mi reče: Ti si moj sin, ja te danas rodih. Zatraži od mene i dat ću ti u nasljedstvo narode i u posjed krajeve zemlje! Vladat ćeš nad njima željeznom palicom i razbit ćeš ih u komadiće kao posudu lončarsku!” Sada, o kraljevi, budite razboriti i vi se, zemaljski suci, opametite. Služite Gospodu sa strahom, častite ga s trepetom, da se ne razgnjevi i da ne propadnete na putu, jer se njegova srdžba brzo rasplamti. Blago onima koji se u njega uzdaju! Psalam. Davidov. Kad je bježao pred svojim sinom Abšalomom. Kako je mnogo mojih neprijatelja, Gospode, kako je mnogo onih koji su ustali protiv mene! Mnogo ih je koji o meni kažu: “Nema mu više spasa kod Boga!” Ali ti si, Gospode, moj štit koji me zaklanja, slavo moja, koji mi glavu uzdižeš. Zavapio sam iza glasa Gospodu i on mi je odgovorio sa svoje svete gore. Legoh i zaspah. I probudih se jer me zaštitio Gospod. Ne ću se plašiti bezbrojna naroda koji me opkoljuje. Ustani, Gospode, spasi me! Bože moj, Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, razbio si vilicu bezbožnika. Spasenje pripada Gospodu: nek' na tvoj puk siđe blagoslov tvoj! Upravitelju pjevačkog zbora. Uz žičana glazbala. Psalam. Davidov. Kad ti zavapim, usliši me, Bože, pravednosti moja! Ti si mi pomogao u tjeskobi. Smiluj mi se i usliši moju molitvu! Sinovi čovječji, dokle ćete sramotiti moju čast, zašto ljubite prijevaru i tražite laž? Znajte, Gospod počašćuje svoga miljenika. Gospod će me uslišati kad ga zazovem. Dršćite i ne griješite. Razmišljajte u svojim srcima, na postelji svojoj, i šutite. Prikažite žrtve pravedne i pouzdajte se u Gospoda! Mnogi kažu: “Tko će nam donijeti dobro?” Obasjaj nas, Gospode, svjetlom svoga lica. Više si radosti dao mome srcu nego njima u doba žetve, kad obilno rodi njihovo žito i mlado vino. Spokojno zaspim čim legnem, samo mi ti, Gospode, daješ živjeti u sigurnosti. Upravitelju pjevačkog zbora. Uz frule. Psalam. Davidov. Poslušaj, Gospode, moje riječi, čuj moj jecaj! Usliši glas moje molitve, Kralju i Bože moj, kada te molim. Gospode, već ujutro čuješ moj vapaj; ujutro stavljam molitve pred tebe i stojim čekajući. \ Nisi ti Bog komu se dopada grješnik niti pokvarenjak kod tebe nalazi boravka. Opaki ne mogu izdržati pred tvojim očima, mrziš sve koji čine bezakonje. Satireš one koji govore laži. Gospod prezire krvopije i himbenike. A ja ću, po obilju tvoje milosti, ući u tvoj Dom; bacit ću se ničice sa strahopoštovanjem prema svetištu svetog Hrama tvojega. \ Gospode, budi mi vodič u svojoj pravdi; usprkos mojim neprijateljima poravnaj preda mnom svoj put. \ U njihovim ustima nema iskrenosti, njihovo je srce puno zloće; njihovo je grlo otvoren grob, jezik im je pun laskanja. \ Kazni ih, Bože, i daj da njihovi naumi ne uspiju, uništi ih zbog njihovih zločina, jer su se pobunili protiv tebe! A koji se u tebe uzdaju, neka se raduju, neka uvijek klikću od veselja; neka uživaju u tvojoj zaštiti i neka se vesele u tebi oni koji ljube tvoje ime. \ Ti, Gospode, blagoslivljaš pravednika i kao štitom zaklanjaš ga svojom naklonošću. Upravitelju pjevačkoga zbora. Za žičane instrumente. Za duboke glasove. Psalam. Davidov. Gospode, nemoj me u svojoj srdžbi kazniti, niti me svojim gnjevom popravljaj. Smiluj mi se, Gospode, jer sam slab. Ozdravi me, Gospode, jer dršću moje kosti. Sva mi je duša smućena. A ti, Gospode, dokle ćeš se još ljutiti? Vrati se, Gospode, spasi moj život, pomozi mi u svojoj dobroti! Jer u smrti se više tebe ne spominje. Tko te slavi u Podzemlju? Iznemogoh od duga jecanja. Svaku noć plačem vlažeći svoje uzglavlje i suzama natapam svoju postelju. Moje se oči istrošiše od tuge, onemoćaše od muke među tolikim mojim protivnicima. Odlazite od mene svi, koji zlo činite, jer je Gospod čuo moj glasni plač! Gospod je uslišao moj vapaj, Gospod je prihvatio moju molitvu. Nek se postide i smetu svi moji neprijatelji, neka odavde odmah odstupe puni sramote. Tužaljka. Davidova. Ispjeva je Gospodu zbog Kuša Benjaminovca. Gospode, Bože moj, k tebi se utječem. Izbavi me od onih koji me progone i spasi me, da poput lava ne rastrga moju dušu i ne odvuče me jer nema tko da izbavi. Gospode, Bože moj, ako sam to učinio, ako postoji nepravda u mojim rukama, ako sam zlim platio onomu koji je sa mnom u miru, ili sam bez razloga pustio da pobjegnu svoje protivnike? tada neka neprijatelj goni moju dušu i neka je stigne, neka prezre na zemlji život moj i neka moju čast pusti prašini! Ustani, Gospode, u svojoj srdžbi, digni se protiv bijesa mojih protivnika i iskaži mi, Bože moj, pravdu koju zahtijevaš! Oko tebe će se sleći zbor naroda, a ti sjedni na prijestolje iznad njega. Gospod izriče presudu narodima. Sudi mi, Gospode, po svojoj pravednosti i po mojoj nedužnosti, o Svevišnji. Neka se dokrajči zloća bezbožnika, a pravednika potpomozi, ti koji ispituješ srca i bubrege, pravedni Bože! Bog je moj štit i on pomaže one koji su prava srca. Bog je pravedan sudac, Bog koji se uvijek gnjevi. Ako se ne obrati, on brusi i oštri svoj mač, nateže svoj luk i cilja ga. Protiv njega priprema smrtonosno oružje, strijele užaruje. Gle, zločinac je začeo zlom, otvrdnuo je pakošću, rađa prijevaru. Kopao je i iskopao jamu, ali je sam u nju pao, u onu koju je napravio. Njegova će nepravda pasti na njegovu glavu, i na njegovo će tjeme pasti njegovo nasilje. A ja ću zahvaljivati Gospodu za njegov pravedni sud i pjevat ću imenu višnjega Gospoda. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po gititskom napjevu. Psalam. Davidov. Gospode, vladaru naš, kako je divno tvoje ime po cijeloj zemlji! Nad nebesima se uzdiže tvoje veličanstvo! Iz usta djece i dojenčadi priredio si utvrdu protiv svojih protivnika, da zamukne neprijatelj i progonitelj. Zagledan u nebo, djelo tvojih ruku, u mjesec i zvijezde, koje si učvrstio, pitam se: Što je čovjek da ga se spominješ, što je čovječji sin da se za nj brineš? A učinio si ga malo manjim od Boga, okrunio si ga slavom i čašću, dao si mu gospodstvo nad djelima svojih ruku, sve si mu stavio pod noge: ovce i goveda, sve zajedno, i sve poljske životinje, ptice pod nebom i ribe u moru, sve što trči morskim stazama. Gospode, vladaru naš, kako je divno tvoje ime po cijeloj zemlji! Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Umri za sina!” Psalam. Davidov. Gospode, zahvaljivat ću ti iz svega srca i opjevati sva tvoja čudesna djela. U tebi ću se radovati i veseliti, pjevat ću tvojemu imenu, Svevišnji! Jer uzmakoše moji neprijatelji i pred tobom padoše i izgiboše. Jer si ti branio moju stvar i moje pravo, sjeo si na prijestolje sudeći pravedno. Zaprijetio si narodima i iskorijenio si bezbožnika, brišući njihovo ime vječno i zauvijek. Uništio si neprijatelja i pretvorio u stalne ruševine, razorio si gradove: njihov je spomen propao. Gospod će vječno kao sudac stolovati. Podigao je svoje prijestolje za suđenje, On će u pravdi suditi svijetu, izreći će pravednu osudu narodima. Gospod je utočište potlačenima i zaklon u vrijeme nevolje. Uzdaju se u tebe koji poznaju tvoje ime, jer ti, Gospode, ne ostavljaš one koji te traže. Pjevajte hvalu Gospodu koji stoluje na Sionu, navješćujte narodima njegova djela! Zauzeo se za siromahe kao osvetnik krvnoga djela, nije prečuo njihova jauka. Gospode, budi mi milostiv! Pogledaj kako trpim od svojih neprijatelja! Izbavi me od vrata smrti! I pjevat ću o tvojim djelima veseleći se tvojoj pomoći na vratima Kćeri sionske. Popadoše narodi u jame koje su bili iskopali, i uhvatiše se noge njihove u zamke koje su bili namjestili. Gospod se objavi i održa sud: bezbožnik se zapleo u mrežu, djelo svojih vlastitih ruku. Past će u carstvo mrtvih bezbožnici i svi narodi koji zaboravljaju Boga! A ne će zauvijek biti zaboravljen siromah niti će zauvijek propasti nada nevoljnicima. Ustani, Gospode! Neka ti čovjek ne prkosi, neka narodi pred tobom budu suđeni! Gospode, prožmi ih strahom, neka osjete narodi da su samo ljudi! Zašto se, Gospode, držiš tako daleko i zašto se kriješ u vremenima nevolje? U oholosti bezbožnik progoni siromaha, hvata se prijevare koju mu izmisli. Bezbožnik se diči svojim obijesnim željama, slavi varalicu, a prezire Gospoda. Ovako drsko misli bezbožnik: “On ne istražuje! Nema Boga!” Sve su to njegove neprestane misli. Uvijek mu njegovi putovi donose sreću. Tvoji mu sudovi ostaju daleko; podsmjehuje se svim svojim protivnicima. \ Govori u srcu: “Ni u potomstvu ne ću propasti. Mene nesreće uvijek štede.” Usta su mu puna psovke, varke i nasilja; pod njegovim je jezikom nasilje i himba. \ Leži u potaji i vreba, zadavi nedužnoga potajno; njegove oči vrebaju na bijednika. \ Leži u potaji i vreba poput lava u guštari; vreba da uhvati jadnika. Hvata nemoćnika i uvlači ga u svoju mrežu, \ smlavi ga, okomljuje se na njega i nesretnici padaju u njegove pandže. Misli u srcu: “Bog je zaboravio na to! Zastro je svoje lice i ne vidi ništa.” Ustani, Gospode Bože! Podigni svoju ruku, ne zaboravi siromaha! Kako može bezbožnik huliti na Boga i misliti u srcu da ti to ne kažnjavaš? Ali ti to vidiš. Ti znaš za muku i tugu, ti ih gledaš i uzimaš u zaštitu. Tebi se povjerava siromah, ti si pomoćnik siroti. Satri bezbožniku i zlobniku mišicu! Kazni do uništenja grijeh zločinca! Gospod je kralj dovijeka i zauvijek; nestade bezbožnika iz njegove zemlje. \ Gospode, ti čuješ želje žalosnih, krijepiš njihovo srce, priklanjaš im svoje uho. Ti pribavljaš nemoćnima i patnicima njihovo pravo da više čovjek zemljani ne sije straha. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Uzdam se u Gospoda! Kako mi možete reći: “Odleti, ptico, u svoju goru!” Već bezbožnici natežu svoj luk, zapinju strijelu za tetivu, da iz potaje ubijaju nevine. Ako se glavni temelji ruše, što tad može pravednik? Ali Gospod je u svom svetom Hramu; Gospodnje je prijestolje na nebu. Njegove oči gledaju, njegovi pogledi ispituju sinove čovječje. \ Gospod ispituje pravednike i bezbožnike, njegova duša prezire one koji vole nasilje. Daždit će nad bezbožnicima živo ugljevlje i sumpor i ognjeni orkan će biti njihova sudbina. Jer je Gospod pravedan i ljubi pravdu; pravednici će gledati njegovo lice. \ Upravitelju pjevačkog zbora. Za duboke glasove. Psalam. Davidov. Gospode, pomozi. Jer više nema pravednika! Nestalo je vjernih među ljudima. Jedan drugome govore samo laži, govore laskavim usnama i dvoličnim srcem. Uništi, Gospode, laskave usne i hvalisave jezike, sve one koji se hvale: “Gospodujemo svojim jezikom; imamo svoja usta. Tko da gospodari nad nama!?” \ ”Zbog nevolje potlačenih, zbog jecanja siromaha, hajde”, veli Gospod, “ustat ću, pomoći ću onome koji me zaziva!” Riječi su Gospodnje riječi čiste, one su srebro očišćeno u talionici zemlje, srebro pročišćeno sedam puta. Ti ćeš nas, Gospode, sačuvati i obraniti zauvijek od toga roda. A bezbožnici nek se razmeću uokolo i nadvisuju nasilnici među ljudima. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Dokle ćeš me, Gospode, sasvim zaboravljati? Dokle ćeš od mene skrivati svoje lice? Dokle će me još mučiti tjeskoba u duši i bez prestanka jad u srcu? Dokle će se još moj neprijatelj nada mnom podizati? Pogledaj na me, usliši me, Gospode, Bože moj! Prosvijetli moje oči da ne padnem u smrtni san! Da ne kaže moj neprijatelj: “Upokorio sam ga!” Protivnici bi moji klicali kad bih posrnuo. A ja se uzdam u tvoje milosrđe, neka se razveseli moje srce zbog tvoga spasenja. Pjevat ću Gospodu jer mi je učinio dobro. Upravitelju pjevačkoga zbora. Davidov. Luđak kaže u svom srcu: “Nema Boga.” Oni su pokvareni. Njihova su djela odurna. Nema nijednoga koji čini dobro. Gospod gleda s neba čovječje sinove da vidi ima li itko razuman da traži Boga. Ali svi su zalutali, svi su se jednako pokvarili. Nema nikoga koji čini dobro, nema ni jednoga. Hoće li ikada naučiti svi ti zločinci koji grizu moj narod kao što se jede kruh, i ne zazivaju Gospoda? Oni će jednom zadrhtati od tjeskobe jer Gospod stoji na strani pravednika. U uroti protiv siromaha propast ćete jer Gospod je njegov branič. Neka dođe Izrćlu spasenje sa Siona! Kad Gospod okrene sudbinu svoga naroda, klicat će Jakov, veselit će se Izrćl! Psalam. Davidov. Gospode, tko smije biti gost u šatoru tvome? Tko smije boraviti na tvojoj svetoj gori? Onaj koji hodi bez ljage i čini pravdu, koji iz svoga srca govori istinu, koji ne kleveće jezikom, koji ne nanosi zlo svome bližnjemu, koji susjeda ne sramoti, u čijim očima ništa ne vrijedi zlikovac, koji časti onoga koji se boji Gospoda, koji se ne mijenja makar se zakleo na svoju štetu, koji ne lihvari svojim novcem, koji ne prihvaća mito protiv nevina. Tko tako radi, nikada se ne će pokolebati! Miktam. Davidov. čuvaj me, Bože, jer u tebe se uzdam. Govorim Gospodu: “Ti si moj gospodar. Izvan tebe nema za mene sreće.” Pravednicima koji su u zemlji, plemenitima, ide sva moja ljubav. Umnoži bol onih koji idu za tuđim idolima. Njima neću nikada prinositi krvnih ljevanica, niti ću prljati svoje usne njihovim imenima. Gospod je moja baština i moj pehar; ti uzdržavaš moju sudbinu. \ Dio moje sudbine pao je na dobru zemlju. Doista, moja mi se baština veoma dopada. Blagoslivljam Gospoda koji me savjetovao. I noću moje srce opominje. Uvijek pred sobom imam Gospoda. On mi je zdesna i zato nikada ne posrćem. Zato se raduje moje srce i veseli moj duh, i moje tijelo počiva u sigurnosti. Jer ne ćeš predati moje duše Podzemlju, niti dati da tvoj pravednik gleda trulost. Ti ćeš mi objaviti stazu života, ispunit ćeš me radošću svoje prisutnosti, vječnom milinom desnice svoje. Molitva. Davidova. Gospode, čuj pravednu stvar! Pazi na moj vapaj! Poslušaj moju molitvu s usana bez varke! Neka mi s tvoga lica dođe sud i neka tvoje oči gledaju što je pravo! Ispitaš li moje srce, istražiš li ga noću, staviš li na me kušnju? ne ćeš naći ništa jer mi usta ne sagriješiše. U ljudskom djelovanju vodio sam se riječima tvojih usta i čuvao od putova nasilnika. Moji koraci čvrsto se održaše na tvojim putovima i ne posrnuše noge moje. Tebe prizivljem, znam, ti ćeš me uslišati, Bože! Prigni k meni uho svoje i čuj moju riječ. Pokaži čudo velike dobrote svoje, pomoćniče onima koji se k tebi utječu, desnici tvojoj, pred buntovnicima! čuvaj me kao zjenicu oka! Sakrij me u sjenu svojih krila, od bezbožnika koji me nasiljem pritišću, od neprijatelja koji me opkoljuju! Oni bešćutno zatvoriše svoje srce i drsko govore hvastavim ustima. Uhode naše korake, a njihove oči oštro vrebaju da me na zemlju sruše. Slični su lavu željnom plijena ili laviću koji se zgurio u potaji. Ustani, Gospode! Stani mu nasuprot! Sruši ga! Spasi svojim mačem moj život od bezbožnika! Spasi me svojom rukom, Gospode, od ljudi, od ljudi ovoga svijeta koji imaju dio u ovom životu i čiju utrobu puniš svojim blagom. Njihovi se sinovi nasite, a ostatak ostavljaju svojoj djeci. A ja ću u pravdi gledati tvoje lice, i kad se probudim do sitosti se nagledati tvoje prilike. Upravitelju pjevačkoga zbora; od Davida, Gospodnjega sluge, koji sastavi ovu pjesmu u čast Gospodu kad ga je izbavio Gospod iz ruku svih njegovih neprijatelja i iz Šaulove ruke. On je pjevao: \ Ljubim te, Gospode, jakosti moja! O, Gospode, stijeno moja, tvrđo moja, spasitelju moj! Bože moj, hridi moja uz koju se zaklanjam! Štite moj, rože moga spasenja, moje utočište! Veličajući zazvah Gospoda i bio sam spašen od svojih neprijatelja. Pobjesnili su na me valovi smrti, bujice zla držale su me u tjeskobi. Bili su me sapeli okovi podzemlja i zamke smrti su bile pale na me. Povikah Gospodu u svojoj tjeskobi, zavapih za pomoć svome Bogu. Iz svoga šatora razabra moj glas i moj mu vapaj dođe do ušiju. Tada se potrese zemlja i zadrhti, temelji se gora uzdrmaše i pomakoše jer je on od gnjeva gorio. Iz njegovih nosnica sukljao je dim, a iz usta buktio oganj koji proždire. Iskre su vrcale iz njega. Savio je nebesa i sišao: noge su mu počivale na tamnu oblaku. Sjeo je na keruba i poletio, dohujao je na krilima vjetra. Oko sebe je razvio tamu, a mračan i kao voda težak oblak prekrio je nebesa. Od sijevanja oko njega kroz njegove oblake udarao je grad i živo ugljevlje. I zagrmio je Gospod na nebu. Svevišnji pusti da zaori njegov glas; gr?d i živo ugljevlje. \ Odape strijele i rasprši ih, izbaci munje i pomete ih. Tada se pokazaše morske dubine i otkriše se temelji zemlje pred tvojom prijetnjom, Gospode, pred dahtanjem tvoje srdžbe. Stiže s visine i uhvati me, izvuče me iz silnih voda. Oslobodio me od moga snažnog neprijatelja, od mojih mrzitelja koji su bili jači od mene. Napadoše me u dan moje nesreće, ali mi je Gospod bio zaštitnik. On me je izveo na čistinu i oslobodio me jer me volio. Tako mi je naplatio Gospod moje pravedno djelo, čistoću mojih ruku je nagradio. Jer sam se uvijek držao Gospodnjih putova i nikada nisam učinio krivo svome Bogu. Pred očima sam imao sve njegove naputke i nikada nisam odbacio njegova zakona, bez prigovora išao sam pred njim i čuvao se od grijeha. Zato mi naplati Gospod moje pravedno djelo, čistoću mojih ruku vidio je. Dobar si dobrome, vjeran si vjernome. S čistim postupaš čisto, a zločestu se protiviš. Pomažeš poniznome narodu, dok oholome obaraš pogled. Ti, Gospode, daješ svjetlo mom žišku; moj Bog rasvjetljuje moju tamu. \ Tvojom snagom razbijam neprijateljske čete i s pouzdanjem u Boga preskačem zidine. Bože, tvoj je put savršen. Gospodnja je riječ istinita. On je štit svima koji se u nj uzdaju. Tko je Bog ako ne Gospod? Tko je stijena osim našega Boga? Bog koji me je opasao svojom snagom i koji je unaprijedio moje putove. On mi dade brze noge kao u jelena, postavi me visoko na kamenit greben. Upravljao je mojom rukom u boju i moje su mišice zapele luk od mjedi. Dao mi je svoju pomoć kao štit, njegova je desnica postala moja potpora i velikim me učinila njegova dobrota. Proširio si staze koracima mojim, nikada mi nisu klecala koljena. Tjerao sam svoje neprijatelje i stizao ih, i nisam se vraćao dok ne padoše. Rušio sam ih i nisu se mogli dići, padoše pod moje noge. Ti me naoruža snagom za boj, protivnike moje podložio si meni. Ti natjera preda mnom moje neprijatelje u bijeg i tako ja uništih svoje mrzitelje. Vapili su za pomoć, ali nije bilo pomoćnika. Vapili su Gospodu, ali ih nije čuo. Smrvio sam ih kao prah pred vjetrom, zgazio sam ih kao blato na ulici. Oslobodio si me od prepirke naroda, postavio si me glavarom narodima; narod koji ne vidjeh, postade mi pokoran, \ postade mi poslušan na samu jednu riječ i stranci mi se udvarahu, problijedješe od straha sinovi tuđinski, dršćući iziđoše iz svojih utvrda. Živ bio Gospod! Neka je slavljena moja stijena! Neka je uzvišen moj Bog koji mi pomaže! Bog koji mi dade osvetu i podvrže mi narode, koji me izbavio od mojih ljutih neprijatelja, koji me podigao nad protivnicima i oslobodio me od naprasita čovjeka. Zato ću te, Gospode, slaviti pred svim narodima i pjevat ću pohvalu tvome imenu. On dade pobjedu i spasenje svome kralju, on koji dijeli milost svom pomazaniku, Davidu i njegovu potomstvu dovijeka! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Nebesa pripovijedaju Božju slavu, djelo njegovih ruku navješćuje nebeski svod. Dan danu šapće tu vijest i noć noći kazuje taj glas. To nije govor niti riječi, niti se njihov glas razabire. Ipak njihov glas prodire po svoj zemlji, njihov povik do na kraj svijeta. Ondje je suncu razapeo šator na nebu, koje izlazi kao zaručnik iz svoje ložnice, veseli se kao junak koji je prevalio put. Izlazi na rubu neba i kreće u svom luku drugom kraju. Ništa se ne skriva njegovu žaru. Gospodnji je Zakon savršen, on obnavlja dušu. Gospodnje je svjedočanstvo pouzdano, bezazlene čini mudracima. Gospodnje su zapovijedi prave, vesele srce. Gospodnje su naredbe čiste, prosvjetljuju oči. Strah Gospodnji je svet, ostaje zauvijek. Gospodnje su odluke istinite, sve su pravedne, dragocjenije su od zlata, od mnogoga čistog zlata; slađe su od meda koji teče iz saća. \ One također prosvjetljuju tvoga slugu. Tko ih obdržava, dobit će veliku plaću. Ali tko je kadar spoznati svoje pogreške? Očisti me od onih sakrivenih! I od oholosti sačuvaj svoga slugu i ne daj da ona nadvlada nada mnom. Tada ću biti čist i slobodan od teške krivnje. O, kad bi ti se svidjele riječi mojih usta i misli moga srca, Gospode, utočište moje, Otkupitelju moj! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Nek te Gospod usliši u dan nevolje! Nek te zaštiti ime Boga Jakovljeva! Nek ti pošalje pomoć iz svetišta, nek te okrijepi sa Siona! Nek se sjeti svih tvojih prinosa i nek milostivo primi tvoju žrtvu! Nek ispuni želju tvoga srca i neka uspiju svi tvoji pothvati. Tada ćemo klicati od radosti zbog tvoje pobjede i u ime Boga našega razvit ćemo zastave. Nek ti Gospod ispuni sve tvoje molbe. Sada znam da Gospod daje pobjedu svom pomazaniku! Uslišava ga sa svoga svetoga neba obilnom snagom svoje desnice! Jedni se uzdaju u kola, drugi u konje, a mi se utječemo imenu Gospoda Boga našega. Oni posrću i padaju, a mi stojimo i držimo se uspravno. Gospode, udijeli kralju pobjedu, usliši nas u dan kada te zazovemo! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Gospode, kralj se veseli zbog tvoje moći. O, kako radosno klikće zbog tvoje pomoći! Ti si ispunio želju njegova srca i nisi odbio molitve njegovih usana. Obilnim si mu blagoslovima izišao ususret, stavio si mu na glavu krunu od čistoga zlata. Molio te za život i ti mu ga dade, duge dane za vječna vremena. Njegova je slava velika jer si mu ti pomogao; uresio si ga slavom i sjajem. \ Ti ga zauvijek daruješ blagoslovima, ti ga oblijevaš radošću svoje prisutnosti. Jer se kralj uzda u Gospoda i zbog milosti Svevišnjega ne pokoleba se. Tvoja ruka nek' dostigne sve tvoje neprijatelje, nek tvoja desnica uhvati sve koji te mrze. Ti ćeš ih sažeći kao u užarenoj peći čim se pojaviš, Gospode. U svom gnjevu uništi ih, nek ih proguta oganj. Uništit ćeš njihov rod sa zemlje i njihovo potomstvo među čovječjim sinovima. Pa ako protiv tebe i smisle zlo i zasnuju spletke, ništa ne mogu uspjeti. Ti ćeš ih prisiliti da se u bijeg okrenu, svoj luk usmjerit ćeš na njihovo lice. Ustani, Gospode, u svojoj moći! Pjevat ćemo i slaviti tvoju jakost. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “U osvit zore”. Psalam. Davidov. Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Daleko si od moga spasenja, od riječi vapaja moga. Bože moj! Vapim danju, a ti ne odgovaraš, noću mi počinka nema. A ipak si ti Svetac, stoluješ u hvalospjevima Izrćla. U tebe su se uzdali naši oci, uzdali su se i ti si ih spašavao. K tebi su vapili i oslobađali su se. Uzdali su se u tebe i nisu se posramili. A ja sam crv, a ne čovjek, ruglo sam ljudima i prezir narodu. Svi koji me gledaju, smiju mi se, cere se usnama i mašu glavom. ”Uzdao se u Gospoda! Neka ga spasi! Neka mu pomogne ako ga toliko ljubi!” Ti si onaj koji me izveo iz majčina krila štiteći me na grudima moje majke. Predan sam tebi od utrobe, od majčina krila ti si moj Bog. Ne udaljuj se od mene, jer blizu je nevolja, jer nema nikoga da pomogne! Brojni me junci okružuju i bašanski me bikovi opkoljuju. Požudno na me otvaraju svoja ždrijela, poput lava koji razdire i riče. Razlijevam se kao voda, moje su kosti rasute, srce mi je postalo kao vosak i topi se u grudima. Moja se snaga sasušila kao crijep, moj se jezik slijepio uz nepce. Uronio si me u prah smrti. Opkoljuje me hajka pasa, okružuje me rulja zlikovaca. Probodoše mi ruke i noge, mogu izbrojiti sve svoje kosti. Naslađuju se gledajući me. Među sobom dijele moje haljine i za moju odjeću bacaju ždrijeb. A ti, Gospode, nemoj se udaljiti od mene! Požuri mi u pomoć, jakosti moja. Izbavi moju dušu od mača i od pasje sile život moj. Spasi me od ralja lavljih i od bivolskih rogova. Ti si me uslišao. Objavit ću tvoje ime svojoj braći i hvalit ću te usred skupštine. Vi koji se bojite Gospoda, pjevajte mu hvalu! Vi iz Jakovljeva roda, slavite ga! Svi potomci Izrćla, častite ga. Jer on ne prezre i ne odbije patnikovu tugu, niti sakrije od njega svoje lice. Kad ga je zazvao, slušao ga je. Od tebe dolazi moja hvala u velikoj skupštini! Svoj ću zavjet ispuniti pred njegovim štovateljima. Tada će jesti siromasi i nasitit će se, hvalit će Gospoda koji ga traže. Neka njihovo srce živi dovijeka! Sjetit će se toga i obratit će se Gospodu svi zemaljski krajevi i pred tobom će se prostrijeti sva plemena naroda. Jer Gospodu pripada kraljevstvo, on vlada narodima. Samo će se njemu klanjati svi bogataši zemaljski; pred njim će se pokloniti svi koji silaze u prah, oni koji će umrijeti. \ Njemu će služiti potomstvo moje. O Gospodu će se pripovijedati u pokoljenju. Oni koji će doći pripovijedat će o njegovoj pravdi narodu budućem. “On je to učinio.” Psalam. Davidov. Gospod je moj pastir, ništa mi ne nedostaje. Na zelenim poljanama pusti me da sjedim i počinem kraj mirnih voda. On mi krijepi dušu. Zbog svoga imena vodi me pravim stazama. Ako bih morao i putovati tamnom gudurom, ne bojim se zla jer ti si sa mnom. Tvoj štap i tvoja palica me tješe. Spremaš preda mnom stol naočigled mojim neprijateljima. Glavu mi mažeš uljem; moja se čaša prelijeva. \ Samo će me sreća i milost pratiti kroz sve dane života moga i stanovat ću u kući Gospodnjoj dok živim. Psalam. Davidov. Gospodnja je zemlja i sve što je ispunja, svijet i njegovi stanovnici. Jer ju je on utemeljio nad morima i učvrstio je nad vodama. Tko se smije popeti na Gospodnju goru, tko smije stajati na njegovu svetom mjestu? Onaj u koga su nedužne ruke i čisto srce, koji se u svojoj duši ne oslanja na idole niti se lažno kune. Taj će primiti blagoslov od Gospoda i pravednu plaću od svoga Boga Spasitelja. Takav je rod onih koji ga traže, koji čeznu za licem Boga Jakovljeva. Uzdignite, vrata, svoje nadvratnike, uzdignite se i vi, prastari ulazi, da uđe kralj slave! Tko je taj kralj slave? Jaki i snažni Gospod, moćni Gospod u boju! Uzdignite, vrata, svoje nadvratnike, uzdignite se i vi, prastari ulazi, da uđe kralj slave! Tko je taj kralj slave? Gospod nad vojskama, on je kralj slave! Davidov. K tebi, Gospode, uzdižem svoju dušu! Bože moj, u tebe se uzdam! Ne daj da se ikada osramotim! Ne daj da se nada mnom raduju moji neprijatelji! Samo tko se u te ufa, ne će se osramotiti; postidjet će se koji te olako iznevjere. \ Gospode, pokaži mi svoje putove! Uči me svojim stazama! Uputi me u svoju istinu i pouči me jer si ti Bog moga spasenja. U tebe se uzdam svaki dan. Gospode, sjeti se svoga milosrđa i svoje dobrote jer one su od davnine. A grijeha moje mladosti i mojih opačina nemoj se sjećati! Spomeni me se po svojoj milosti zbog svoje dobrote, Gospode! Gospod je dobrostiv i pravedan. Zato pokazuje put grješnicima. Ponizne vodi u pravdi, skromne uči svojim putovima. Sve su Gospodnje staze samo dobrota i vjernost za onoga koji obdržava njegov savez i njegove zapovijedi. Zbog svojega imena, Gospode, oprosti moju krivnju makar bila velika! Tko je taj čovjek koji se boji Gospoda? Pokazat ćeš mu svoj put koji treba izabrati. Njegova duša prebivat će u blagostanju i njegovo će potomstvo baštiniti zemlju. Prisnost Gospodnja je s onima koji ga se boje. Savez svoj njima objavljuje. Moje su oči uvijek upravljene Gospodu jer on izbavlja moje noge iz zamke. Okreni se k meni i budi mi milostiv jer sam osamljen i jadan! Umnožile su se tjeskobe moga srca. Oslobodi me mojih nevolja! Gledaj moj jad i moju tugu, i oprosti mi sve moje grijehe. Pogledaj koliko je mojih neprijatelja i kako me pakosnom mržnjom mrze. Sačuvaj moj život i spasi me. Ne daj da se ikada osramotim jer se u tebe uzdam! Neka mi budu zaštita nedužnost i čestitost jer se u tebe uzdam! Bože, spasi Izrćla od svih njegovih tjeskoba. Davidov. Sudi mi, Gospode, jer sam u nedužnosti hodio, uzdao sam se u Gospoda bez kolebanja. Ispitaj me, Gospode, iskušaj me! Istraži mi bubrege i moje srce! Jer mi je tvoja dobrota pred očima. Hodio sam u tvojoj istini. Nisam sjedio s lažljivim ljudima niti se družim s dvoličnjacima. Mrsko mi je sijelo opakih i ne sjedam u društvo zlikovaca. Svoje ruke perem u nedužnosti i obilazim oko tvoga žrtvenika, Gospode, da razglasim pjesmu zahvalnu i navijestim sva tvoja čudesna djela. Gospode, ja volim tvoju kuću u kojoj boraviš i mjesto gdje stoluje tvoja slava. Nemoj pogubiti moje duše s grješnicima, ni moj život s krvnicima, u čijim je rukama zločinstvo i desnica im je puna mita! A ja hodim u svojoj nedužnosti. Spasi me i budi mi milostiv. Moja noga stoji na ravnome. Blagoslivljat ću te, Gospode, u velikoj skupštini. Davidov. Gospod je moja svjetlost i moje spasenje. Koga da se bojim? Gospod je zaštitnik moga života. Od koga da strepim? Kad me opkole zlikovci da me unište, moji tlačitelji i neprijatelji, oni će posrnuti i pasti. Makar se protiv mene utaborila cijela vojska, ne će uzdrhtati moje srce. Makar protiv mene planuo i rat, i tada ću se uzdati. Za jedno samo molim Gospoda, samo to ištem, da stanujem u kući Gospodnjoj sve dane svoga života, da iskusim Gospodnju dobrotu i gledam njegov Hram. U dan nevolje sakrit će me Bog u svojoj kolibi, zaklonit me u skrovištu svoga šatora, uzdići me visoko na stijenu. I tada će uzdići svoju glavu iznad neprijatelja koji me opkoljuju. A ja ću prinijeti u njegovu šatoru žrtve pune radosti, pjevat ću i veličati Gospoda. Gospode, čuj moj glas dok te zazivam: Smiluj mi se! Usliši me! Moje mi srce govori o tebi: traži njegovo lice!? Gospode, tražim tvoje lice. Ne sakrivaj svoje lice od mene, ne odbacuj u gnjevu svog slugu, jer ti si moja pomoć! Ne odbijaj me, ne ostavljaj me. Bože, spasenje moje! Kad bi me odbacili otac i majka, Gospod bi me primio. Pokaži mi svoj put, Gospode, vodi me ravnom stazom zbog mojih protivnika! Ne predaj me bijesu mojih mrzitelja jer lažni svjedoci ustaju protiv mene i oni koji dašću nasiljem. Ja čvrsto vjerujem da ću gledati dobrotu Gospodnju u zemlji živih. Uzdaj se u Gospoda! Priberi snagu! Budi hrabra srca i ufaj se u Gospoda! Davidov. K tebi, Gospode, vapim. Stijeno moja, ne budi gluh prema meni. Ne budi nijem prema meni! Inače bih i ja morao poći u svijet mrtvih. čuj moj glasni vapaj dok tebe zazivam, kad dižem svoje ruke k svetome Hramu tvojemu. Ne uzmi me sa zlikovcima i s onima koji čine zlo! Oni govore ljubazno sa svojim bližnjima, a u srcu im je prijevara. Njima podaj po njihovim djelima: po zloći njihova djelovanja! Podaj im po djelima njihovih ruku! Plati im po zasluzi; \ Jer ne paze na Gospodnja djela ni na djelo njegovih ruku; on će ih srušiti i nikada ih više ne će podići. \ Nek je blagoslovljen Gospod jer je uslišio moj glasni zaziv! Gospod je moja zaštita i moj štit. U njega se pouzdalo moje srce. On mi je pomogao. Srce mi se veseli i zahvaljivat ću mu svojom pjesmom. Gospod je snaga svome narodu, pomoćnik i zaštitnik svog pomazanika. Spasi svoj narod! Blagoslovi svoju baštinu! Pasi ga i nosi dovijeka! Psalam. Davidov. Dajte Gospodu, sinovi Božji, dajte Gospodu čast i moć! Dajte Gospodu slavu njegova imena! Poklonite se Gospodu u krasoti svetosti! Gospodnji glas nad valovima! Bog veličanstveni grmi. Nad širokim morem je Gospod! Gospodnji glas u snazi? Gospodnji glas u krasoti! čuj! Gospod lomi cedrove! Libanonske cedrove lomi Gospod. On čini da skakuće Libanon kao tele, Sirion kao mladi bivol. čuj! Gospod sipa ognjeni plamen! čuj! Gospod potresa pustinju! Gospod trese pustinju Kadeš. Gospodnji glas čini da se košute prerano mlade i da se njišu hrastovi. U njegovu Hramu svi mu kliču: “Slava!” Gospod stoluje nad potopom! Gospod kralj je ustoličen dovijeka! Gospod daje snagu svome narodu. Gospod svoj narod mirom blagoslivlja. Psalam. Pjesma za posvećenje Hrama. Davidov. Slavit ću te, Gospode, jer si me izbavio i nisi dao neprijateljima da se raduju nada mnom! Gospode, Bože moj, k tebi povikah i ti si me ozdravio. Gospode, iz Podzemlja izveo si moju dušu; opet si me vratio životu da ne siđem u grob. \ Pjevajte hvalu Gospodu, pobožnici njegovi, zahvaljujte njegovu svetom imenu! Jer samo za tren traje njegov gnjev, a njegova milost cijelog života; navečer dolazi plač, a ujutro već vlada radost. \ Pomislio sam u svojoj mirnoj sreći: “Nikada se ne ću pokolebati!” Ti si me, Gospode, pun milosti utvrdio u sreći, a kada si sakrio svoje lice, već se smetoh. Tada povikah k tebi, Gospode, zatražih milosrđe Gospodina svojega. ”Što ti koristi moja krv kad siđem u podzemni svijet? Zar će te slaviti prah? Zar će navijestiti tvoju vjernost?” Gospode, čuj! Smiluj mi se! Gospode, budi mi zaštitnik! Obratio si moj plač u radost, raskidao si moju žalosnu odjeću i opasao me veseljem. Zato ti pjevam slavu i ne šutim. Gospode, Bože moj, vječno ću ti zahvaljivati! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. U tebi, Gospode, tražim utočište, ne daj da se ikada osramotim! U svojoj me pravdi izbavi! Prigni milostivo k meni svoje uho, oslobodi me brzo! Budi mi stijena zaštitna, tvrđa da me spasiš! Jer si mi stijena i tvrđa: radi svojega imena vodi me i upravljaj, oslobodi me iz zamke koju mi potajno postaviše jer ti si moja obrana. U tvoje ruke predajem svoj duh. Ti si me otkupio, Gospode, Bože vjerni! Mrzim one koji štuju ništavne idole, a uzdam se u Gospoda. Klicat ću i veselit ću se tvojoj milosti jer si vidio moju nevolju i spoznao tjeskobu moje duše, i nisi me predao u ruku neprijatelju; noge moje stavio si na širok prostor. \ Smiluj mi se, Gospode, jer sam u tjeskobi! Iznemogoše od jada moje oči, moja duša i moje tijelo. Jer iščezava moj život u boli, moje godine u uzdisanju; iscrpila se moja snaga od moje muke i moje kosti usahnuše. \ Podsmijeh postadoh svim svojim neprijateljima, susjedima užas, znancima strašilo; tko me vidi na cesti, bježi od mene. \ Zaboravljen sam kao mrtvac, bez spomena sam u srcima, postadoh kao razbijena posuda. Slušam grdnju mnogih? užas odasvud!? vijećaju zajedno protiv mene i smišljaju da mi uzmu život. Ali se ja uzdam u tebe, Gospode! Velim: “Ti si moj Bog!” U tvojim je rukama moje vrijeme. Izbavi me iz ruke mojih neprijatelja i progonitelja! Nek tvojemu sluzi svijetli tvoje lice! Pomozi mi u svojoj dobroti! Gospode, ne daj da budem posramljen jer sam tebe zazvao. Nek budu posramljeni zlikovci, nek zašute u podzemnom svijetu! Nek zanijeme lažljiva usta koja oholo i drsko govore bezakonje na pravednika! Kako je velika tvoja dobrota koju čuvaš za one koji te se boje, koju pred sinovima čovječjim iskazuješ onima koji se tebi utječu. Kriješ ih štitom svoga lica od ljudskih pobuna; zaklanjaš ih pod svoj krov od svađe jezika. \ Blagoslovljen Gospod! On mi je iskazao čudesnu svoju dobrotu u utvrđenom gradu! Kad pomišljah u svojoj tjeskobi: “odbačen sam od tvoga lica”, ti si čuo moj vapaj kad te glasno prizivah. Ljubite Gospoda, svi pobožni njegovi! Gospod čuva vjerne, a po zasluzi vraća oholima. Budite jaki! Neka se ohrabri vaše srce! Svi koji se uzdate u Gospoda! Davidov. Poučna pjesma. Blago onome komu je oproštena opačina, komu je grijeh izbrisan! Blago čovjeku kojemu Gospod ne uračunava krivnje i u čijem duhu nema prijevare! Dok sam šutio, sahnuše moje kosti, jecao sam cijeli dan. Jer dan i noć ležala je teško na meni tvoja ruka, kao na ljetnoj pripeci trošila se moja snaga. Tada priznah tebi svoj grijeh i ne zatajih svoju krivnju. Rekoh: “Priznat ću Gospodu svoje opačine!” I tada si oprostio krivnju mojega grijeha. Zato neka ti se moli svaki pobožnik u vrijeme kad te još može naći! Nadođu li tad potopne vode, ne će ga stići. Ti si moj zaklon, čuvaš me od tjeskobe. Okružit ćeš me radošću spasenja. Poučit ću te, pokazat ću ti put kojim da ideš; savjetovat ću te, upravit ću na te svoj pogled. \ Ne budite kao konj ili mazga bez razuma! Njihov prkos moraš slomiti vođicama i uzdom, inače ne idu za tobom. Mnoge muke stignu zlikovca, a tko se uzda u Gospoda njega okruži ljubav. Radujte se u Gospodu i kličite, pravednici! Kličite svi koji ste čestita srca. Kličite Gospodu, pravednici! Pobožnima dolikuje hvaliti ga. Slavite Gospoda uz citru! Pjevajte mu uz harfu od deset žica! Pjevajte mu novu pjesmu! Svirajte složno radosnim poklicima! Jer je Gospodnja riječ prava i u svemu svojem djelovanju vjerna. On ljubi pravdu i pravo. Zemlja je puna Gospodnje dobrote. Gospodnjom riječju su stvorena nebesa i sva njihova vojska dahom njegovih usta. Kao u bráne sabra on vode mora, u spreme stavi bezdane. Nek se boji Gospoda sva zemlja, nek strepe pred njim svi stanovnici zemlje: Jer on reče i to postade; on zapovjedi i to nastade. \ Gospod razbija naum naroda, uništava namjere pucima. Gospodnja odluka ostaje dovijeka, misli srca njegova od koljena do koljena. Blago narodu kojemu je Bog Gospod, narodu kojega on sebi izabra za baštinu! S neba gleda Gospod i vidi sve sinove čovječje. S mjesta na kojem stoluje gleda sve stanovnike zemlje, on koji je načinio svakome njegovo srce i zna sva njihova djela. Ne spašava kralja velika vojska, niti se spašava junak veličinom snage. Ne dovodi konj do pobjede, niti njegova jakost donosi spasenje. Gle, Gospodnje oko počiva na svojim štovateljima, nad onima koji se ufaju u njegovu milost, da im duše izbavi od smrti, da ih uzdrži u životu u vrijeme gladi! Naša duša čeka Gospoda: on nam je pomoćnik i zaštitnik! Jer se naše srce veseli u njemu, mi se uzdamo u njegovo sveto ime. Nek bude, Gospode, nad nama tvoja milost kao što se uzdamo u tebe! Davidov. Kada se David pred Abimelekom napravi lud i kad ode nakon što ga je ovaj protjerao. Blagoslivljat ću Gospoda u svako doba, nek mi je svagda njegova hvala u ustima! Nek se diči Gospodom moja duša, neka čuju siromasi i nek se raduju! Veličajte Gospoda sa mnom, uzvisujmo njegovo ime zajedno! Tražio sam Gospoda i on me usliši, izbavi me od svih mojih tjeskoba. Gledajte u njega i veselite se, lice se vaše ne će zastidjeti. Taj je siromah povikao i Gospod ga je čuo, spasio ga je iz svih njegovih nevolja. Anđeo Gospodnji stoji oko onih koji ga se boje i izbavlja ih. Kušajte i vidite kako je dobar Gospod! Blago čovjeku koji se uzda u njega! Vi sveti njegovi, bojte se Gospoda, jer ne trpe oskudice koji se boje. Lavići osjete oskudicu i gladuju, a tko traži Gospoda ima svako dobro. Dođite, djeco, poslušajte me, naučit ću vas strahu Gospodnjemu! Tko je taj čovjek koji ljubi život, koji želi dane da okusi sreću? Svoj jezik čuvaj od zla, a usta od prijevarna govora: Kloni se zla i čini dobro! Traži mir i idi za njim! Na pobožnima počiva Gospodnje oko, i uho njegovo čuje njihov vapaj. Gospodnje lice je protiv zlikovaca, da istrijebi iz svijeta njihov spomen. Pravednici zavape, Gospod ih čuje i izbavlja ih od svih njihovih nevolja. Gospod je blizu onima koji su skršena srca, a slomljene duše spašava. Pravednik ima mnogo muke, ali ga iz svih spašava Gospod. čuva sve njegove kosti, nijedna mu se ne će slomiti. Zlikovca ubija zloća, a tko mrzi pravednika, bit će kažnjen. Gospod otkupljuje duše svojih slugu i svi koji se uzdaju u njega, ne će biti suđeni. Davidov. Gospode, optuži one koji me optužuju! Udari one koji me udaraju! Prihvati oružje i štit! Digni se i pomozi mi! Zavitlaj koplje i sulicu protiv mojih progonitelja! Reci mojoj duši: “Ja sam tvoje spasenje!” Nek se smetu i posrame koji mi rade o glavi! Nek odstupe i posrame se koji mi smišljaju propast! Nek budu kao pljeva na vjetru! Gospodnji anđeo nek ih rastjera! Nek njihov put bude taman i klizav! Gospodnji anđeo nek ih progoni! Bez povoda potajno su mi namjestili svoju zamku. Bez razloga iskopaše mi jamu. Nek ih stigne iznenada propast! Zamka koju potajno namjestiše meni, neka njih uhvati! Nek upadnu u propast! A moja duša nek se raduje u Gospodu, nek se veseli u njegovoj pomoći. Sve će kosti u meni reći: “Gospode, tko je kao ti koji izbavljaš bijednika od ruke jačega, patnika i ubogoga od razbojnika?” Ustaju protiv mene lažni svjedoci! Pitaju me za ono što ne znam. Vraćaju mi zlo za dobro! Osama je sudbina mojoj duši. A ja?? Kad ih satre bolest, bila je vreća moja odjeća; mučio sam sebe postom i molitva mi se vraćala u grudi. Molio sam se duboko prignut. \ Kao za prijateljem, za bratom, obilazio sam žalostan, pognut kao u žalosti za majkom. A kada ja posrnuh, oni se radovahu; okupljahu se, protiv mene se okupljahu, da me udaraju iznenada. Klevetaše me bez prestanka. \ Kao zločincu oni se zlokobno podruguju, škripe na me zubima. Gospode, dokle ćeš to još gledati?? Izbavi moju dušu od njihova bijesa, od lavova jedino dobro moje (život)! Zahvaljivat ću ti u zajednici velikoj, slavit ću te među brojnim narodom. Nek se ne raduju nada mnom koji me zlobno napadaju, nek ne namiguju iza mene koji me bez razloga mrze! Jer ne govore o miru nego protiv mirnih, u zemlji smišljaju riječi klevete. Cere na me svoja usta i govore: “Aha, aha, vidjesmo očima svojim.” Ti si vidio, Gospode, nemoj šutjeti! Gospode, ne udaljuj se od mene! Probudi se i ustani da me na sudu braniš, Gospode moj i Bože moj, obrani moje pravo! Sudi mi po svojoj pravdi, Gospode, Bože moj! Nek se ne raduju nada mnom! Nek u srcima svojim ne kažu: “Ha! To je bila naša želja!” Nek ne kažu: “Proždrli smo ga!” Nek se svi zacrvene i zastide od srama koji se raduju mojoj nesreći. Nek se obuku u stid i sram koji su se nada mnom oholili! A nek se raduju i vesele koji mi žele pravicu, koji govore vazda: “Velik je Gospod koji hoće mir sluge svojega!” Moj će jezik navješćivati tvoju pravdu i u sve dane hvalu tvoju. Upravitelju pjevačkoga zbora. Od Davida, sluge Gospodnjega. Glas Božji nad grijehom zlikovca sačuvan je usred moga srca, nema straha Božjeg u njegovim očima, jer vlastitim očima on sam sebi previše laska da ne bi otkrio svoju krivnju i da je zamrzi. Riječi su njegovih usta opačina i prijevara! On je prestao biti mudar i dobar. Na svojoj postelji smišlja bezakonje, kreće se zlim putem, ne preza pred zloćom. Gospode, do neba je uzvišena tvoja milost, a tvoja vjernost do oblaka. Tvoja pravednost je k'o božanske gore, tvoji sudovi su kao najdublji bezdan! Gospode, ti spašavaš ljude i životinje. Kako je dragocjena tvoja dobrota, Bože! U sjenu tvojih krila sklanjaju se djeca čovječja. Hrane se od izobilja tvoje kuće, napajaš ih na rijeci svojih slasti. Jer je u tebi izvor života, u tvojem svjetlu gledamo svjetlost. Daruj svoju milost onome koji te priznaje i svoju pravednost onima koji su čestita srca! Nek me ne pogazi noga ohologa i zlikovčeva ruka nek me ne progoni! Gle, padoše zločinci; srušeni ne mogu više ustati. \ Davidov. Nemoj se žestiti zbog zlikovaca, nemoj zavidjeti onima koji čine nepravdu! Jer oni brzo uvenu kao trava, usahnu kao zeleno bilje. Uzdaj se u Gospoda i čini što je dobro! Nastani zemlju i njeguj vjernost. Nek Gospod bude tvoja radost; on će ispuniti želje srca tvoga! \ Prepusti Gospodu svoj put, pouzdaj se u njega i on će djelovati! On će dati da tvoja pravednost zasja kao svjetlost i tvoja pravica k'o podnevno sunce. Budi tih pred Gospodom i strpljivo ga čekaj! Nemoj se ljutiti zbog onoga koji ima sreću u svom životu, zbog čovjeka koji kuje spletke! Utišaj srdžbu i ostavi gnjev! Ne ljuti se, to vodi samo k zlu! Jer zlikovci će biti istrijebljeni, a koji se uzdaju u Gospoda, posjedovat će zemlju. Samo još malo i ne će biti zlikovca; pogledaj njegov dom, nema ga više. \ A siromasi će posjedovati zemlju i uživat će u punini mira. Zlikovac snuje spletke protiv pravednika i škripi na nj zubima. Ali mu se Gospod smije jer vidi da se primiče njegov dan. Zlikovci potežu mač i zapinju svoj luk da satru siromaha i slaboga, da pokolju one koji hode pravim putem. Njihov mač prodrijet će im u vlastito srce, lukovi će se njihovi polomiti. Bolje je malo u pravednika, nego bogatstvo mnogih zlikovaca, jer će se ruke zlikovaca slomiti, a Gospod će uzdići pravednike. Poznaje Gospod dane pobožnikâ, njihova baština trajat će dovijeka. Ne će se postidjeti u zlo doba, u dane gladi nasitit će se. Jer zlikovci će propasti, a neprijatelji Gospodnji povenut će kao ljepota polja, kao dim će nestati. Zlikovac uzima u zajam i ne vraća, a pravednik je sažaljiv i poklanja. Doista, blagoslovljeni od njega baštinit će zemlju, a prokleti od njega propast će. Gospod utvrđuje korake čovjeku i sviđa mu se njegov put. Ako i posrne, ne pada jer Gospod pridržava njegovu ruku. Bio sam mlad i sad sam star, ali ne vidjeh nikada pravednika ostavljena, ni njegovo potomstvo da prosi kruha. Uvijek je milostiv i daje u zajam i na potomcima je njegovim blagoslov. Izbjegavaj zlo i čini dobro i boravit ćeš dovijeka! Jer Gospod ljubi pravo i ne ostavlja svojih pravednika, stalno ih štiti, a potomstvo zlikovaca bit će istrijebljeno. Pravednici će posjedovati zemlju i stanovati u njoj dovijeka. Pravednikova usta govore mudrost i njegov jezik kazuje pravo. Zakon njegova Boga je njemu u srcu, njegovi koraci ne će se pokolebati. Zlikovac vreba pobožnika i smišlja da ga ubije. Ali ga Gospod ne pripušta njegovoj ruci, ne dopušta da ga osude na sudu. Uzdaj se u Gospoda i drži se puta njegova, on će te uzvisiti i baštinit ćeš zemlju, vidjet ćeš propast bezbožnika. Vidjeh zlikovca puna obijesti koji se raširio kao krošnjato drvo; \ ali prođe, i evo nema ga više, tražim ga, ali ga ne nađoh. Promatraj poštena i gledaj čestita jer čovjek mirotvorac ima budućnost! A grješnici će biti svi uništeni, potomstvo zlikovaca bit će istrijebljeno. Od Gospoda dolazi spasenje pravednikâ, on im je branitelj u vrijeme tjeskobe. Gospod ih pomaže i izbavlja, on ih spašava od zlikovaca i čuva ih jer se njemu utekoše. Psalam. Davidov. Za “spomen-žrtvu”. Gospode, nemoj me kuditi u svome gnjevu, niti me kazniti u svojoj ljutnji! Jer se tvoje strijele zabadaju u me i tvoja ruka na meni je otežala. Ništa zdrava nema na mome tijelu zbog tvojega gnjeva, nema mira u mojim kostima zbog moga grijeha. Jer moja krivnja iziđe povrh moje glave i pritišće me kao teško breme. Zaudaraju i gnjiju moje rane zbog mojega bezumlja. Zgrčio sam se i pogurio posve, cijeli dan hodam žalostan. Bokovi su moji puni upale i nema zdrava mjesta na mom tijelu. Iscrpljen sam i posve slomljen, zapomažem zbog tjeskobe srca svojega. Gospode, ti poznaješ sve moje želje, moje uzdisanje nije ti sakriveno. Srce mi jako udara, ostavlja me moja snaga i svjetlo mojih očiju se smanjuje. Moji prijatelji i drugovi izbjegavaju me zbog moje muke, i moji se rođaci drže daleko. Koji mi rade o glavi, namještaju mi zamke; koji traže moju nesreću, snuju mi propast. Po cijeli dan snivaju prijevare. \ A ja sam kao gluh i ne čujem, kao nijem i ne otvaram svojih usta. I postadoh kao čovjek koji ništa ne čuje i u čijim ustima nema protivljenja. Doista, Gospode, ufam se u tebe, Gospode, Bože moj, ti ćeš mi odgovoriti! Jer ja rekoh: “nek se ne raduju nada mnom i ako posrne noga moja, nek se ne razmeću nada mnom.” Da, već sam blizu propasti i bol je moja svagda preda mnom. I svoju krivnju ja priznajem, žalostan sam zbog svojega grijeha. A mnogi koji se obaraju na me, jaki su; koji me mrze bez povoda, brojni su, \ koji mi vraćaju zlo za dobro, udaraju me iako slijedim dobro. Ne ostavljaj me, Gospode, Bože moj, ne udaljuj se od mene! Pohiti mi u pomoć, Gospode moj, spasenje moje! Upravitelju pjevačkoga zbora. Za Jedutuna. Psalam. Davidov. Rekoh: “čuvat ću svoje putove od grijehâ svojega jezika; zauzdavat ću svoja usta dok je preda mnom zlikovac!” \ I tako posve zamukoh, postadoh nijem; zašutjeh da ne sagriješim; ali uzalud, u meni je rasla bol. \ Goruće mi postade srce u grudima, na tu pomisao razgorio bi se oganj, tada progovorih svojim jezikom. Daj mi, Gospode, spoznati moju svrhu i koja je mjera mojih dana! Daj mi upoznati kako sam prolazan! Eto, pedljem si izmjerio dane moje i vrijeme je moje pred tobom kao ništa. Svaki čovjek koji postoji samo je dah. čovjek prolazi kao sjena, ni za što se ne uzrujava; sabire, a ne zna kome će dopasti. \ A sada, Gospode, što iščekujem? Samo si ti moje ufanje! Izbavi me od svih mojih grijeha! Ne daj me podsmijehu bezumnika! Ušutio sam i ne otvaram svojih usta jer ti si to učinio. Odvrati od mene svoj bič jer iznemogoh pod silinom tvoje ruke! Ti popravljaš čovjeka kaznama za krivnje i kao moljac razdireš njegovo blago. Doista, svaki je čovjek samo dah! čuj, Gospode, moju molitvu! čuj moj vapaj! Ne zatvaraj se mojim suzama! Jer sam ja tuđinac u tebe, došljak kao svi moji oci. Odvrati svoj pogled od mene, da se radujem prije nego odem i više me ne bude! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Željno sam očekivao Gospoda i On se prignu k meni i čuo je vapaj moj. Izvuče me iz jame propasti, iz blatne kaljuže; postavi na stijenu moje noge, utvrdi moje korake. \ Stavi mi u usta pjesmu novu, hvalospjev našemu Bogu. Vidjet će to mnogi i obuzet će ih strah, uzdat će se u Gospoda. Blago čovjeku koji u Gospoda stavlja svoje uzdanje, koji se ne povodi za oholima i nevjernim lašcima! Gospode, Bože moj, mnoga si čudesa činio, mnoge namisli čudesne za nas! Nitko ti se ne može prispodobiti. Želim ih naviještati i kazivati, ali ih je premnogo da bi se prebrojiti mogli. Žrtva i prinos ne sviđaju ti se, ali si mi otvorio uši; paljenice ni okajnice ne tražiš. \ Zato rekoh: Evo, evo dolazim! U svitku knjige piše o meni. Tvoju volju činiti, Bože moj, meni je slast; tvoj zakon nosim u svom srcu. \ Navijestit ću pravdu tvoju u velikom zboru i svojih usta zatvoriti neću, ti to znaš, Gospode! Ne skrivah u srcu tvoju pravdu, govorit ću tvoju vjernost i tvoj spas. Ne ću skrivati tvoje dobrote i vjernosti pred velikim zborom. Zato mi ti, Gospode, ne uskrati svoga milosrđa! Tvoja dobrota i vjernost nek me vazda štite! Jer me opkoljuju nebrojene muke, stigoše me moji grijesi da ne mogu gledati; ima ih više no kose na mojoj glavi i srce mi je klonulo. \ Udostoj se, Gospode, izbaviti me! Dođi mi brzo u pomoć, Gospode! Neka se posrame i postide svi koji mi rade o glavi, nek uzmaknu pasramljeni koji mi žele nesreću! Nek se zgroze u svojoj sramoti koji mi dovikuju: “Ha! Ha!” A nek se raduju i vesele u tebi svi koji te traže! Nek govore uvijek: “Velik je Gospod!” svi koji ljube tvoje spasenje! Ja sam bijedan i ubog, Gospod će se pobrinuti za me! Ti si moj pomoćnik i spasitelj: Bože moj, nemoj kasniti! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Blago onome koji se zauzima za slaboga! Njega izbavlja Gospod u zao dan. Gospod će ga sačuvati i ostaviti na životu, sretnim će se slaviti u zemlji. Ti ga ne ćeš predati požudi njegovih neprijatelja. Na bolesničkoj postelji krijepit će ga Gospod, u bolesti njegovoj učvrstit će ga. Ja rekoh, Gospode, budi mi milostiv! Ozdravi me, jer sagriješih tebi! Neprijatelji moji zlobno o meni govore: “Kad će umrijeti i njegovo ime iščeznuti?” Dođe li tko da me pohodi, govori lažno, u srcu kuje zlobu, iziđe van i ogovara. Svi moji mrzitelji šapću među sobom protiv mene; predočavaju si najgore o meni. \ ”Pakleno se zlo na nj srušilo i kako leže ne će više ustati.” Pa i moj prijatelj u koga se uzdah, koji je jeo moj kruh, podiže na me petu. Ali ti, Gospode, budi mi milostiv! Podigni me da im uzvratim! Po tom ću spoznati da me voliš, kad moj neprijatelj ne bude kliktao nada mnom. A mene uzdrži u mom zdravlju i daj mi zauvijek stajati pred tvojim licem. Nek je blagoslovljen Gospod, Bog Izrćlov, od vijeka do vijeka! Amen, amen! Upravitelju pjevačkoga zbora. Poučna pjesma. Korahovih sinova. Kao što košuta čezne za izvor-vodom, tako moja duša čezne za tobom, Bože! Duša moja žeđa Boga, Boga života; kad ću doći i gledati lice Božje. \ Moje suze su mi jelo danju i noću, dok me svaki dan pitaju: “Gdje je tvoj Bog?” Tada se spomenem i duša mi se ražalosti, kako nekoć hodih u mnoštvu, predvodeć ih k domu Božjemu, uz klicanje i hvalospjeve blagdanskoga mnoštva. Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog. \ Žalosna je u meni moja duša zato te se spominjem iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara. Bezdan doziva bezdan šumom tvojih slapova; svi tvoji valovi i vode prešli su preko mene. \ Danju dariva Gospod svoju milost, a noću pjevam mu pjesmu, molitvu k Bogu mojega života. Reći ću Bogu, svojoj stijeni: Zašto si me zaboravio? Zašto idem žalostan dok me neprijatelj muči? Kroz kosti struji mi poruga mojih tlačitelja dok me pitaju svaki dan: “Gdje je tvoj Bog?” Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog. \ Dosudi mi pravo, Bože, i raspravi parnicu moju s opakim ljudima. Izbavi me od lažaca i zlikovaca! Jer si ti Bog koji me brani; zašto si me odbacio? Zašto idem žalostan dok me neprijatelj muči? \ Pošalji svoju svjetlost i vjernost! Neka me vode i dovedu na tvoju svetu goru, u tvoje šatore! I pristupit ću k Božjemu žrtveniku, k Bogu moje radosti i veselja, i slavit ću te uz harfu, Bože, Bože moj! Zašto si klonula, dušo moja; zašto uzdišeš u meni? Uzdaj se u Boga jer opet ću ga slaviti, spasenje svoje, Boga svog. \ Upravitelju pjevačkoga zbora. Korahovih sinova; poučna pjesma. \ čusmo, Bože, svojim ušima, oci nam naši pripovjediše: u njihovo doba učinio si sjajno djelo, u davne dane. Svojom si rukom protjerao neznabošce, a njih si zasadio; narode si iskorijenio, a njih si namnožio. \ Ne zadobiše zemlje svojim mačem, niti im njihova mišica donese pobjedu, nego tvoja desnica i tvoja mišica, svjetlost tvojega lica jer si ih volio. Ti si moj kralj, Bože, koji daješ pobjede Jakovu! S tobom odbismo svoje neprijatelje, po tvom imenu pogazismo svoje protivnike. Nisam se uzdao u svoj luk, niti mi moj mač donese pobjedu! Ti nam dade pobjedu nad neprijateljima i ti posrami naše mrzitelje. U Bogu smo se hvalili svaki dan i tvoje ime slavit ćemo dovijeka. Ali sad si nas posve odbacio i posramio nas, i ne izlaziš više s našim vojskama. Pustio si da uzmaknemo pred neprijateljem i naši mrzitelji odnesoše sebi plijen. Dao si nas k'o ovce na klanje, rasijao nas među neznabošce. Prodao si svoj narod u bescjenje i nisi postao bogatijim njihovom prodajom. Izložio si nas za porugu našim susjedima, na ruglo i podsmijeh onima koji su oko nas. Učinio si nas ruglom među narodima, puci mašu glavom nad nama. Po cijeli dan pred očima stoji mi ta sramota, stid mi je pokrio lice od vike podrugljivca što psuje, od pogleda neprijatelja što žeđa osvetu. Sve nas je to snašlo, a mi te ne zaboravismo, tvoj Savez ne iznevjerismo. Naše srce nije uzmaklo, niti naš korak ostavi tvoju stazu. Ti si nas ipak razbio u mjestu šakala i pokrio nas smrtnom tminom. Kad bismo i zaboravili ime svoga Boga i svoje ruke podizali k tuđemu bogu, zar ne bi to Bog saznao? On je koji poznaje tajne srdaca! A zbog tebe dave nas svaki dan, postali smo im k'o ovce za klanje. Ustani! Što spavaš, Gospode? Probudi se! Ne odbacuj nas dovijeka! Što skrivaš svoje lice i zaboravljaš našu nevolju i muku? Jer naša duša se u prah sručila; trbuh se naš za tlo prilijepio. \ Digni se! Dođi nam u pomoć! Izbavi nas zbog svoje dobrote! Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Ljiljani?” Korahovih sinova. Poučna pjesma. Svadbena pjesma Od ljupke riječi poskakuje moje srce. Posvećujem svoju pjesmu tebi, o kralju! Moj jezik neka je pisaljka hitroga pisara. Lijep si, najljepši od sinova ljudskih; milina se razlila na tvojim usnama, zato te blagoslovio Bog u vijeke. \ Pripaši svoj mač uz bokove, junače, ogrni se svojim sjajem i veličanstvom. U svom veličanstvu zajaši i pobjedonosno vojuj za istinu, za blagost i pravdu. Tvoja desnica neka pokaže junaštvo! Strijele su tvoje oštre. U srce se zabadaju kraljevih neprijatelja. Narodi ti postaju podložni. Tvoje prijestolje, Bože, stoji zauvijek i vječno: žezlo pravice je žezlo tvoga kraljevstva. Ljubio si pravdu, a mrzio opačinu; zato te je Bog, Bog tvoj, pomazao uljem radosti više od tvojih drugova. \ Smirnom, alojem, kasijom mirišu sve tvoje haljine; iz dvorana bjelokosnih gitare te razveseljuju. \ Kraljeve kćeri stoje ti u pratnji; s desne ti je strane kraljica u ofirskom zlatu. \ Slušaj, kćeri! Pogledaj i prigni svoje uho! Zaboravi svoj narod i dom oca svoga! Kralj žudi za tvojom ljepotom; jer je on tvoj Gospod, njemu se pokloni! \ Kćeri iz Tira dolaze ti s darovima i najbogatiji u narodu traže tvoje lice. U blistavom sjaju korača kći kraljeva unutra, u haljinama zlatom vezenim. U izvezenim šarenim haljinama dovode je kralju. Za njom djevojke, njezine drugarice, privode je k tebi. Vode ih veselo i radosno, ulaze u kraljevu palaču. Na mjestu tvojih otaca bit će ti sinovi; postavljat ćeš ih knezovima po svoj zemlji. \ Ja ću sačuvati spomen tvoga imena od koljena do koljena; zato će te slaviti narodi u vijeke vjekova. \ Upravitelju pjevačkoga zbora. Korahovih sinova. Po napjevu Djevice. Pjesma. Bog nam je utočište i zaštita, najvjerniji pomoćnik u nevoljama. Zato neka nas ne hvata strah ni kad se zemlja potresa ni kad se gore ruše u srce mora, ni kad buče i bjesne njegove vode, ni kad se tresu gore od njegove sile. Rijeka i pritoci njeni vesele grad Božji, svetište, stan Višnjega. Bog prebiva u njemu, ne će se poljuljati; pomoći će mu Bog u osvit zore. \ Pobunili se narodi, zaljuljala se kraljevstva. On zagrmi svojim glasom i zadrhta zemlja. Gospod nad vojskama je s nama, utočište nam je Bog Jakovljev! Dođite i vidite Gospodnja djela koji silne stvari učini na zemlji. Prekida ratove do na kraj zemlje, lomi lukove, prelama koplja, sažiže kola u ognju. Prestanite i spoznajte da sam ja Bog! Slavit će me među narodima, uzvisivati na zemlji. Gospod nad vojskama je s nama, utočište nam je Bog Jakovljev! Upravitelju pjevačkoga zbora. Korahovih sinova. Psalam. Svi narodi plješćite rukama i kliknite Bogu radosnim glasom! Jer je Gospod, Višnji, strašan: kralj velik nad svom zemljom! Podložio nam je narode, stavio puke pod naše noge. Izabrao nam je za našu baštinu Jakovljev ponos koga ljubi. Uzlazi Bog uz radosno klicanje, Gospod uz glas trublje. Pjevajte Bogu, pjevajte! Pjevajte kralju našemu, pjevajte. Jer kralj sve zemlje je Bog, pjevajte zanosnu pjesmu! Bog kraljuje nad narodima, Bog sjedi na svome svetom prijestolju. Knezovi narodâ se skupiše s narodom Boga Abrahamova. Jer Božji su vladaoci zemlje: On je nad svima uzvišeni. Pjesma. Psalam. Korahovih sinova. Velik je Gospod i predostojan hvale u gradu našega Boga. Gora svetišta njegova! Krasno se uzdiže. Radost je cijele zemlje gora Sion, vrhunac na sjeveru grad je Kralja velikoga. Bog se u njegovim palačama objavio kao tvrđava. A onda, gle, kraljevi se udružiše, dođoše ovamo zajedno. čim vidješe, zapanjiše se, prestrašiše se i pobjegoše. Trepet ih ondje obuze, bol kao žene kad rađa. Istočnim vjetrom ti si razbio lađe Taršiša. Kako čusmo tako sad vidjesmo: u gradu Gospoda nad vojskama, u gradu Boga našega; Bog ga čvrstim učini dovijeka. \ Spominjemo se, Bože, tvoje dobrote usred tvoga Hrama. Kao što tvoje ime, Bože, tako dopire tvoja slava do krajeva zemlje; pravde je puna tvoja desnica. \ Nek se veseli gora Sion. Nek klikću gradovi Judeje zbog tvojih sudova. Prođite oko Siona, obiđite ga! Izbrojite njegove kule! Pogledajte dobro njegove zidine, razmotrite njegove palače, da možete pripovijedati budućem naraštaju: ”Takav je Bog, naš Bog zauvijek i vječno! On će nas voditi do smrti.” Upravitelju pjevačkoga zbora. Korahovih sinova. Psalam. čujte ovo, svi narodi! Svi stanovnici zemaljski, poslušajte! Djeco puka, sinovi plemićâ, bogati i siromasi, svi zajedno! Moja usta govorit će mudrost i razborite misli srca moga. Prignut ću svoje uho k izreci, uz citru ću izložiti svoju zagonetku. čega da se bojim u dane nesreće, kad me zloba mojih neprijatelja opkoli? Oni se oslanjaju na svoje imanje, hvale se svojim velikim bogatstvom. Ali nitko ne može sebe otkupiti, niti platiti otkup Bogu za sebe! Previsoka je cijena za njihov život; ne će je platiti dovijeka \ pa da živi zauvijek i da ne treba nikada pogledati u grob. On vidi kako i mudri umiru, gine i luđak i bezumnik, i drugima ostavljaju svoje bogatstvo. Grob je zauvijek njihov dom, od koljena do koljena njihov stan, makar i zemlje prozvaše svojim imenima. čovjek nema opstanka unatoč svojemu sjaju. Sličan je stoci što se smakne. To je sudbina onih koji su puni preuzetnosti! To je svršetak onih koji se hvale zadovoljstvom! Kao ovce strovaljuju se u Podzemlje, smrt će ih pasti; pravednici će im zapovijedati ujutro; njihov lik propast će u Podzemlju, daleko od vlastite postojbine. \ Ali dušu će moju Bog otkupiti i izbaviti iz ruke Podzemlja. On će me sigurno primiti. Zato se ne žalosti kad se tko obogati, kad se umnoži sjaj njegove kuće! Jer kad umre, ništa ne će ponijeti sa sobom, njegovo bogatstvo ne može ga slijediti. Makar se netko u svom životu smatrao sretnim: “I slaviše te dok ti je dobro išlo” ? on će sići rodu svojih otaca. Nikada više ne će gledati svjetla. čovjek nema opstanka unatoč svojemu sjaju. Sličan je stoci što se smakne. Psalam. Asafov. Bog nad bogovima, Gospod, govori, doziva zemlju od sunčanoga izlaska do zalaska. Sa Siona, krune ljepote, zasja Bog. Dolazi Bog naš i ne će šutjeti, pred njim ide oganj što proždire; oko njega buči silna oluja. \ Doziva odozgo nebo i zemlju da sudi svojemu narodu: ”Skupite mi moje štovatelje što žrtvom sklopiše Savez sa mnom!” Oglasiše nebesa njegovu pravednost jer Bog je onaj koji sudi. ”Slušaj, narode moj, ja ću govoriti, Izrćle! Ja ću svjedočiti protiv tebe, ja, Bog? Bog tvoj. Ne tužim te zbog tvojih žrtava; tvoje paljenice su stalno preda mnom. \ Ne trebam junca iz tvoje staje niti jaraca iz tvojih torova. Jer je moja svaka zvijer u šumi i tisuće životinja na gorama. Poznajem svaku pticu u gorama. Moje je sve što se kreće u poljima. Kad bih ogladnio, ne bih ti kazao jer moja je zemlja i sve što je ispunja. Zar da jedem meso bikova i pijem krv jaraca? Prinesi Bogu žrtvu hvale! Ispuni Višnjemu svoje zavjete! I prizovi me u dan nevolje! Tada ću te izbaviti, a ti ćeš me slaviti!” A bezbožniku Bog reče: “Zašto ponavljaš moje zakone i stavljaš moj Savez u svoja usta, a mrziš moj nauk i mojim riječima okrećeš leđa. Kad vidiš kradljivca, postaješ mu prijatelj i s preljubnicima se družiš. Svoja usta si pustio da govore zlo, a tvoj jezik plete prijevare. U društvu govoriš protiv svoga brata, klevećeš sina svoje majke. Ti si to činio, a ja sam šutio. Mislio si da sam i ja kao ti? Ali sad te tužim i stavljam ti to pred oči. Sada razumijte ovo, vi koji zaboravljate Boga; da vas ne pograbim i nitko vas spasiti ne će. \ Tko mi prinosi žrtvu hvale, taj me štuje; onomu koji hodi besprijekornim putem, tome ću pokazati spasenje Božje.” \ Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Kad je prorok Natan došao k njemu jer je sagriješio s Bat-Šebom. Smiluj mi se, Bože, po svome milosrđu; po velikom svom smilovanju uništi moje bezakonje! \ Posve me operi od moje krivnje i od mojega grijeha me očisti! Jer ja poznajem svoje bezakonje, moj grijeh mi je vazda pred očima. Tebi, samo tebi sagriješih. Što je pred tobom zlo to učinih, tako da se ti pokazuješ pravedan u svojoj presudi, besprijekoran u svojem sudu. Gle, rođen sam u krivnji, u grijehu me je već moja mati začela. O, ti koji voliš iskrenost srca, otkrij mi tajne svoje mudrosti! Poškropi me izopom i bit ću čist. Operi me i bit ću bjelji od snijega. Daj mi da okušam radost i veselje! Nek se obraduju kosti slomljene. Zastri svoje lice od mojih grijeha. Uništi sve moje krivice! Stvori mi, Bože, srce čisto i postojan duh obnovi u meni! Ne odbaci me od svog lica! Svoga svetog duha ne uzmi od mene! Daj da ponovno iskusim radost tvojega spasenja! Okrijepi me duhom spremnim. Tada ću učiti bezakonike tvoje putove i grešnici će se tebi obraćati. Izbavi me od krvi, Bože, Bože mojega spasenja! I moj će jezik slaviti tvoju hvalu. Otvori, Gospode, moje usne i moja će usta navješćivati tvoju pravdu! Jer tebi se ne mili žrtva. I ako bih ti prinio paljenicu, ti je ne bi primio. Žrtve Bogu su raskajani duh. Srce skrušeno i ponizno, Bože, ti ne prezireš. U svojoj naklonosti budi milostiv Sionu! Sagradi opet zidine Jeruzalema! Tada ćeš se radovati pravim žrtvama: paljenicama i čitavim prinosima! Tad će se stavljati na tvoj žrtvenik mladi junci! Upravitelju pjevačkoga zbora. Poučna pjesma. Davidova. Kad dođe Idumejac Doeg i dojavi Šaulu da je David otišao u Abimelehovu kuću. Silniče nesmiljeni, što se hvališ zloćom? Bog je vjeran svakodnevno! Tvoj jezik izmišlja nepravdu. On je kao oštar nož i kovač je prevare! Voliš više zlo nego dobro, laž nego pravedan govor. Voliš samo riječi što zadaju zlo i jezik prijevarni! Zato će te Bog uništiti zauvijek, iščupat će te, izbacit će te iz šatora, iskorijenit će te iz zemlje živih. A pravednici će gledati i zgrozit će se, i tad će mu se podsmjehivati: ”Gle čovjeka koji nije tražio svoje utočište u Bogu nego se uzdao u svoje bogatstvo i prkosio je svojom zloćom.” A ja, kao zelena maslina u Božjem domu, uzdam se u Božje milosrđe uvijek i dovijeka. Slavit ću te vječno jer Ti si to učinio! Navješćivat ću kako je ime tvoje dobrostivo pred tvojim svetima. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Bolest.” Poučna pjesma. Davidova. Luđak reče u srcu svome: “Nema Boga.” Pokvareni su, čine djela odurna, nema nikoga koji čini dobro. Gospod gleda s neba na čovječje sinove da vidi ima li itko razuman, netko koji Boga traži. Ali svi su zalutali, svi su se pokvarili. Nema nikoga koji čini dobro, nema ni jednoga. Zar ne bi morali spoznati koji čine zlo, koji grizu moj narod kao da jedu kruh? Boga oni ne prizivlju. Evo, oni će zadrhtati od tjeskobe gdje nema razloga za drhtanje, jer će Bog razasuti kosti onih koji te opsjedaju. Posramit će se oni jer Bog će ih odbaciti. Nek sa Siona dođe spasenje Izrćlu! Kad Gospod okrene sudbinu svojega naroda, tad će klicati Jakov, veselit će se Izrćl! Upravitelju pjevačkoga zbora. Uz žičana glazbala. Poučna pjesma. Davidova. Kad dođoše Zifijci i kazaše Šaulu: “Eto, David se kod nas krije.” Bože, spasi me imenom svojim, svojom jakošću pribavi mi pravdu. Usliši, Bože, moju molitvu, čuj riječi mojih usta! Jer stranci ustaju protiv mene, silnici napadaju moj život; na Boga se ne osvrću. \ Ali gle, Bog je moj pomoćnik, Gospod je potpora mom životu. Nek na moje neprijatelje natrag padne zlo! Zbog svoje vjernosti uništi ih. Tada ću ti radosno prinijeti žrtvu, hvalit ću tvoje ime, Gospode, jer je dobrostivo! Jer si me izbavio iz svake pogibelji moje, oko moje slavodobitno gleda na moje neprijatelje. Upravitelju pjevačkoga zbora. Uz žičana glazbala. Poučna pjesma. Davidova. Poslušaj, Bože, moju molitvu! Ne sakrivaj se mojemu vapaju! Pripazi na me. Daj mi odgovor. U svom jadu se mučim i smeten sam zbog prijetnji neprijatelja, zbog tlačenja bezbožnika jer nevolju navaljuju na me i u gnjevu me progone. Srce mi se grči u grudima, samrtne muke na me se strovaljuju. Strah i trepet obuzimaju me, groza se svaljuje na me. Tada rekoh: “Kad bih imao krila golublja, odletio bih da otpočinem! Jest, dugo bih letio u daljinu; pustinja bi mi bila postojbina. \ Brzo bih si potražio utočište od bijesna vjetra, od vihora.” Smeti ih, Gospode! Pomuti im jezike, jer sam vidio nasilje i svađu u gradu. Oni kruže zidinama danju i noću, u njemu vlada zločin i mučenje. Usred njega pomor, s trga njegova ne odlaze tlačenje i prevara. Ne, nije neprijatelj koji me grdi, to bih podnio; niti udara na me moj mrzitelj, tad bih se sakrio od njega. \ Ali ti, to si ti, čovjek kao ja, moj prijatelj, moj pouzdanik. Međusobno smo se radosno pouzdavali, u svečanoj povorci hodili u Dom Božji. Nek ih iznenadi smrt! Neka živi siđu u Podzemlje jer zloba je u kući njihovoj i usred njih. A ja prizivam Boga i Gospod će me spasiti! Uvečer, ujutro i o podne tužit ću i jadikovati, i on će čuti moj glas. Za mir on će dušu moju otkupiti iz boja jer ih je mnogo bilo protiv mene. Bog će čuti i duboko ih poniziti, on koji kraljuje od vijeka, jer oni se ne popravljaju niti se Boga boje. Podižu svoju ruku na svoje prijatelje i nagrđuju svoj Savez. Usta su im glađa od maslaca, a rat im je u srcu; riječi su njihove blaže od ulja, a oni su isukani mačevi. \ Baci na Gospoda svoju brigu! On će te uzdržati, on ne će dopustiti da pravednik ikad posrne. A njih ti, o Bože, baci u jamu grobnu. Krvoloci i izdajnici ni polovine svojih dana neće doživjeti. A ja se uzdam u tebe. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Nijema golubica u daljini”. Miktam. Davidov. Kad su ga Filistejci uhitili u Gatu. Smiluj mi se, Bože, jer me jedan čovjek napada; tlači me svaki dan, on me stalno progoni. \ Moji neprijatelji napadaju me cijeli dan; da, mnogo ih je koji se bore protiv mene, Svevišnji! \ Ali kada se uplašim, ja se u tebe uzdam. U Boga čijom se riječi dičim, u Boga se uzdam, ne bojim se! Što mi može učiniti smrtnik? Svaki dan izvrću moje riječi; sve njihove misli smjeraju zlo protiv mene. \ Skupljaju se, postavljaju mi zasjedu, paze na moje korake, jer o životu mi rade. Zar da ti izmaknu uz takvu zloću, tebi, koji u gnjevu obaraš narode, Bože! Izbrojio si moje nevolje; moje suze skupio si u svoj mijeh! Nisu li upisane u tvojoj knjizi? \ Onda će neprijatelji moji uzmaknuti u dan kad te zovnem. U to sam uvjeren: Bog je za mene! U Boga čijom se riječi dičim; u Gospoda čijom se riječi uznosim; \ u Boga se uzdam i ne bojim se. Što mi može čovjek? Bože, dugujem ti što sam zavjetovao. Prinijet ću ti žrtve zahvalne jer si izbavio od smrti moju dušu, od pada moje noge, da hodim pred Bogom u svjetlosti života. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Nemoj pogubiti”. Miktam. Davidov. Kad pobježe u pećinu pred Šaulom. Smiluj mi se, Bože, smiluj, jer se u tebe uzda moja duša! U sjenu tvojih krila ću se sakriti dok opasnost ne umine! Vapim k Bogu, Višnjemu, Bogu koji me brani. Nek mi pošalje pomoć s neba i spasi me, nek smete onoga koji na me vreba. Bog neka da svoju milost i vjernost! Duša mi prebiva među lavovima koji razdiru sinove ljudske. Zubi su im koplja i strijele, a jezik oštar mač. Izdigni se nad nebesa, o Bože. Nek nad svom zemljom zablista tvoja slava! Namjestiše zamku mojim nogama, prignječiše dušu moju; iskopaše preda mnom jamu, ali oni se u nju strovaljuju. \ čvrsto je moje srce, Bože, čvrsto je moje srce. Pjevat ću i svirati. Probudi se, dušo moja, probudi se, harfo i citro, da probudim zoru. Tebe ću slaviti među narodima, Svemogući, tebi ću svirati među pucima. Jer je do neba uzvišena tvoja milost i tvoja vjernost do oblaka. Izdigni se nad nebesa, o Bože. Nek nad svom zemljom zablista tvoja slava! Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Nemoj pogubiti”. Davidov. Miktam. O silnici, govorite li doista pravo? Sudite li pravedno sinovi ljudski? Ah ne, u srcu smišljate zlodjela na zemlji, svojim rukama pripravljate put nasilju. Već od majčina krila zastranjuju bezbožnici, već od majčine utrobe tumaraju lašci. Njihov je otrov kao zmijin otrov, kao gluhe ljutice što zatiskuje svoje uši, da ne čuje bajačava glasa, glasa vrača vješta u vračanju. Bože, polomi im zube u ustima! Gospode, razbij čeljusti tim lavićima! Nek prođu kao prolivena voda što otječe, neka propadnu k'o pogažena trava! Nek budu k'o puž što se rastapa u sluzi, k'o mrtvorođenče što nikada ne ugleda sunca. Prije nego lonci osjete vrućinu trnja, zelene ili skuhane nek ih vihor odnese. Obradovat će se pravednik kad vidi osvetu, oprat će svoje noge u bezbožnikovoj krvi. Tada će reći ljudi: “Eto, isplati se biti pravedan! Postoji još Bog koji sudi na zemlji!” Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Nemoj pogubiti”. Miktam. Davidov. Kad Šaul posla i dade čuvati kuću da ga ubiju. Izbavi me od neprijatelja, Bože moj! Zaštiti me od mojih tlačitelja! Otrgni me od zločinaca! Sačuvaj me od krvoloka! Jer evo, vrebaju na dušu moju, silnici navaljuju na me. A na meni nema krivnje ni grijeha, Gospode; \ Nema na meni nikakva zlodjela, a oni se pripremaju da napadnu. Ustani, dođi mi u pomoć i pogledaj! Jest ti, Gospode, Bože nad vojskama, Bože Izrćlov, ustani i kazni sve neznabošce; ne štedi lukavih klevetnika! \ Uvečer se opet vraćaju, režu kao psi i skiću se gradom. Gledaj! Oni rigaju svojim ustima, njihove usne su kao mačevi. “Tko to čuje”? Ali ti, Gospode, ti ćeš im se nasmijati; ti ćeš se narugati svim tim neznabošcima. \ Jakosti moja, na tebe ću gledati jer ti si mi, Bože, utočište! Bože moj, milosrđe moje! Nek me Bog predvodi i nek da nasladu očima mojim nad protivnicima mojim. Ubij ih, moj narod nek to ne zaboravi! Raspi ih i satri svojom snagom! Štite naš, Gospode! Za grijeh njihovih usta, za riječi njihova jezika neka se uhvate u svojoj oholosti! Za kletvu i laž koje izgovoriše. Istrijebi ih u gnjevu, uništi ih da ih nema! Neka spoznaju da Bog vlada u Jakovu sve do zemaljskih krajeva! Uvečer se opet vraćaju, režu kao psi i skiću se gradom. Tumaraju okolo za hranom i ne nasitivši se, mrmljaju. A ja ću pjevati tvoju jakost, rano ujutro slavit ću tvoje milosrđe jer si mi bio utočište i zaklon u dan nevolje. Jakosti moja, tebi ću pjevati, jer ti si mi, Bože, utočište, Bože, ljubavi moja! Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Ljiljan svjedočanstva.” Miktam. Davidov: za pouku, kad je vojevao protiv Aram Naharajima i Arama iz Sobe i kad je Joab na povratku potukao 12 tisuća Idumejaca u Slanoj dolini. Ti si nas odbacio, Bože, i rasuo nas, razgnjevio si se, a sad nam se vrati. Uzdrmao si zemlju, rasjekao je; stegni njezine pukotine jer njiše se. \ Na svoj narod navalio si zla vremena; napojio si nas omamnim vinom. \ Digao si stijeg vjernima svojim da pobjegnu luku dušmanskom. Tako da se izbave tvoji prijatelji, pruži desnicu svoju i spasi nas! Bog reče u svom Svetištu: “Ja ću klicati, razdijelit ću Šekem, izmjerit ću dolinu Sukot. Moj je Gilead, moj je Manaše, Efraim je kaciga moje glave, Juda žezlo moje. Moab je vrč iz kojeg se umivam, na Edom ću baciti svoju obuću, nad Filistejom pjevat ću svoju pobjedu!” Tko će me odvesti u utvrđeni grad? Tko će me povesti u Edom? Zar ne ti, Bože, koji nas odbaci; zar ne ćeš ići s četama našim, Bože? \ Daj nam pomoć protiv tlačitelja, jer je ljudska pomoć ništavna! S Bogom ćemo se odvažno boriti i on će satrti naše neprijatelje! Upravitelju pjevačkoga zbora. Uz žičana glazbala. Davidov. Bože, usliši moj vapaj! čuj moju molitvu! S kraja zemlje vičem k tebi klonulim srcem. Izvedi me ti na stijenu što mi je odveć visoka! Jer si ti moje utočište, čvrsta kula pred neprijateljem! Želio bih u tvojem šatoru prebivati uvijek, zaklanjati se pod krovom tvojih krila! Jer ti si, Bože, uslišio moje vapaje i dao mi baštinu onih koji se boje tvoga imena. Dodaj dane kraljevim danima! Njegove godine produlji od koljena na koljeno! Neka stoluje dovijeka pred Bogom! Zapovjedi dobroti i vjernosti neka ga čuvaju! Tada ću zauvijek pjevati tvome imenu i svoje zavjete dan za danom vršiti. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po Jedutunu. Psalam. Davidov. Samo u Bogu počiva moja duša: od njega mi dolazi spasenje, on je jedini moja stijena i moje spasenje, moj branik, nikada se ne ću pokolebati. Dokle ćete napadati čovjeka, svi ga rušiti k'o nagnuti zid i trošnu ogradu? Zaista, smišljaju da me sruše s visa mojega, oni vole laž, svojim ustima blagoslivlju, a u srcu proklinju. Samo u Bogu nalazi mir moja duša, jer od njega mi dolazi nada. On je jedini moja stijena i moje spasenje, moj branik, ne ću se pokolebati. U Bogu je moje spasenje i slava. Bog mi je snažna stijena. Svoje utočište nalazim u Bogu. Uzdaj se u njega, narode, u svako doba! Izlijevajte mu svoja srca; Bog je naše utočište! \ Sinovi su ljudski samo dah, laž su sinovi čovječji; i kad skoče na tezulju, svi su zajedno lakši od daha. \ Ne oslanjajte se na grabež! Niti se hvalite otimačinom! Kad raste imutak, nek vam za nj ne prione srce! Jednom reče Bog, dvaput sam to čuo: moć je u tebe, Bože, i dobrota je u tebe, Gospodine! Ti svakome plaćaš po njegovim djelima. Psalam. Davidov. Kad je boravio u Judejskoj pustinji. Bože, ti si moj Bog! Tebe tražim. Žedna je tebe moja duša, za tobom čezne moje tijelo u sprženoj, suhoj i bezvodnoj zemlji. Tako sam u svetištu gledao za tobom da vidim tvoju moć i slavu. Jer je tvoja milost više od života, moje usne će te slaviti. Tako ću te hvaliti za života, u ime tvoje uzdizat ću svoje ruke. Kao mrsa i sala nasitit će se moja duša, usnama raspjevanim slavit će te usta moja. Kad te se na svojoj postelji spomenem, u budnim časovima mislim o tebi. Zaista, ti si moja pomoć! U sjeni tvojih krila veselim se. Duša se moja privija k tebi, desnica me tvoja prihvaća. A koji napadaju moju dušu, neka propadnu u dubinu zemlje, nek izginu od mača, nek budu plijen šakalima! A kralj će se radovati u Bogu! Tko se njim zakleo, neka kliče jer će se zatisnuti usta lašcima. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. čuj, Bože, moj glas u mom jadu! Od strašnoga neprijatelja sačuvaj moj život! Zaštiti me od rulje zlikovaca, od bjesnila zločinaca, koji oštre svoje jezike kao mač, zapinju na svoje lukove otrovne riječi kao strijele, da iz potaje ustrijele nedužna. Iznenada da ga rane, i ne boje se oni. Zaključuju zlu odluku, dogovaraju se da potajno postave zamke, misleći: Tko će ih vidjeti? Misle na zločinstva, sakrivaju lukavo izmišljene naume. Pamet i srce čovječje su ponor duboki. Ali će ih iznenada pogoditi Bog strijelom. Odmah će ih rane prekriti. Upropastit će ih njihov jezik; tko ih god pogleda, klimat će glavom. \ Sve ljude će spopasti strah i kazivat će Božja djela, spoznat će što on učini. Pravednik će se veseliti u Gospodu i njemu se utjecati. Klicat će svi čestita srca. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Pjesma. Tebi, Bože, pripada hvalospjev na Sionu; tebi se izvršava zavjet! \ Ti, uslišatelju molitve, k tebi dolazi svako tijelo! Teško me pritišće krivnja, ali ti opraštaš naše grijehe. Blago onome koga si izabrao i približio da prebiva u tvojim dvorima! Sitimo se dobrom tvoje kuće, svetošću tvoga Hrama. Ti nas uslišavaš u pravednosti čudesnim djelima, Bože, spasenje naše, nado svih zemaljskih krajeva i mora dalekih. Učvršćuješ gore svojom snagom, opasan jakošću; \ Utišavaš morsku buku, bučne valove i vrevu naroda. Dršću pred tvojim znacima stanovnici kraja zemlje, dveri jutra i večeri klicanjem napunjaš. Ti si se brinuo za zemlju, zalijevao je, obogatio je veoma; napunio se potok Božji vodom; daješ im žito; tako si je opremio. \ Brazde joj napajaš, njezine grude poravnavaš, kišnim kapljama razmekšavaš, usjeve joj blagoslivljaš. Okrunio si godinu svojom dobrotom i teku staze tvoje obiljem. Bujaju pašnjaci po pustinji, brežuljci se opasuju radošću. Livade se stadima umnažaju; doline se pokrivaju žitom: vesele se i pjevaju. \ Upravitelju pjevačkoga zbora. Pjesma. Psalam. Kliknite Bogu, svi na zemlji! Pjevajte hvalu njegovu imenu, dajte mu slavu zahvalnu! Recite Bogu: Kako su strašna tvoja djela! Zbog velike tvoje moći priklanjaju ti se tvoji neprijatelji. Sva zemlja nek ti se pokloni i nek ti pjeva. Nek tvom imenu hvalu pjeva! Dođite i gledajte djela Božja: čudesna su njegova djela među ljudima. More pretvori u suhu zemlju; prijeđoše kroz rijeku pješice; zato veselimo se u njemu. \ Vječno vlada u svojoj moći; njegove oči gledaju narode da se protiv njega ne podignu buntovnici. \ Blagoslivljajte, narodi, Boga našega! Razglašujte njegovu hvalu! On je našu dušu uzdržao na životu; nije dao da se oklizne naša noga. \ Ti si nas kušao, Bože; čistio si nas kao što se čisti srebro; \ uveo si nas u zamku, stisnuo si okove na bokove naše. Dao si da nam ljudi po glavama gaze, morasmo prolaziti kroz oganj i vodu. Ali si nas izveo na slobodu. U tvoj Dom doći ću s paljenicama da ti izvršim svoje zavjete što ih izrekoše moje usne i obećaše u nevolji moja usta. Od ugojena stada žrtvovat ću ti paljenice s ovnujskim kadom; prinijet ću ti volove i jarad. \ Dođite i čujte, svi vi bogobojazni! Pripovijedat ću što je učinio mojoj duši: Zavapih k njemu ustima i zahvalna pjesma mi je već na jeziku. Da sam mislio u svom srcu na bezakonje, nikad me Gospod ne bi uslišio. Ali me Bog uslišio, bio je pažljiv na glas moje molitve. Nek je blagoslovljen Bog koji mi ne odbi moju molitvu, nit´ usteže svoju milost od mene! Upravitelju pjevačkoga zbora. Uz žičana glazbala. Psalam. Pjesma. Nek nam se Bog smiluje i neka nas blagoslovi, nek nas obasja svojim licem, da se na zemlji upozna tvoj put i tvoje spasenje u svim narodima. Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave. Nek se vesele i raduju narodi jer ti pravedno sudiš narodima, upravljaš narode na zemlji. Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave. Zemlja je dala svoj rod, blagoslovio nas Bog, Bog naš. Blagoslovio nas Bog! Neka ga štuju svi krajevi zemlje. Upravitelju pjevačkoga zbora. Davidov. Psalam. Pjesma. Nek ustane Bog! Nek se rasprše njegovi neprijatelji! Na njegov pogled nek pobjegnu njegovi mrzitelji! Kao što se dim rasprši, tako ih rasprši; kao što se vosak rastopi od ognja, tako ginu bezbožnici pred Bogom. \ A pravednici nek se vesele i raduju pred Bogom i kliču od radosti. Pjevajte Bogu! Pjevajte hvalu njegovu imenu! Poravnajte put onome koji ide pustinjom, Gospod mu je ime: kličite pred njim! Otac siromaha i zaštitnik udovica, Bog je u svom svetom stanu. Bog napuštenima daje stan u kući, sužnje izvodi na slobodu, a samo prkosni ostaju u suhoj pustoši. Kad si išao pred svojim narodom, Bože, kad si koračao kroz pustinju, zemlja se tresla, nebo je kišilo pred Bogom. Sinaj se tresao pred Bogom, pred Bogom Izrćlovim. Obilnu kišu izlijevao si, Bože, na svoju baštinu, i kad je iznemogla, ti si je krijepio. U noj se nastani tvoje stado, u svojoj dobroti providio si siromahu, Bože. Gospodin je ispunio svoje obećanje; glasnica radosti je vojska velika. \ Kraljevi vojska bježe! Bježe, a gospodarica kuće dijeli plijen. A vi, koji taborite među stadima, nalik ste na golublja krila pokrivena srebrom i na njihovo zlatnožuto perje. Tu Svemogući razbijaše u njoj kraljeve, a snijeg padaše na Salmonu. Božja gora je bašanska gora; puna je visova gora Bašan. \ Zašto gledate tako poprijeko, gore pune visova, na goru koju izabra Bog sebi za boravište? Jest, tu će prebivati Gospod dovijeka! Kola Božja su mnogobrojna, ima ih tisuće tisuća. Gospod je među njima došao sa Sinaja u svetište. Uzišao si na visinu vodeći sa sobom sužnje, ljude si primio na dar; čak i buntovnike da stanuju, Gospode Bože. \ Blagoslovljen neka je Gospod! Dan za danom on nosi teret za nas, Bog je spasenje naše. Bog nam je Bog spasenja; u Gospoda ima izlazâ iz smrti. \ Da, Bog će satrti glavu svojim neprijateljima, dlakavo tjeme što hodi u grijesima. Gospodin reče: “Iz Bašana ću ih dovesti! Dovest ću ih iz dubina mora, da se okupa tvoja noga u krvi, da jezik tvojih pasa dobije svoj dio od neprijatelja!” Vidješe, Bože, tvoj svečani ulazak, ulazak mojega Boga, mojega kralja u svetište. Pjevači naprijed, za njima svirači, u sredini djevojke što udaraju u bubnjeve. U svečanim zborovima slavite Boga, Gospoda, vi iz potomstva Izrćla. Predvodi ih Benjamin, najmlađi, tu su čete knezova Judinih, knezovi Zebulonovi i knezovi Naftalijevi. Bože, podigni svoju moć! Bože, uzdrži što si učinio za nas, iz Hrama svojega u Jeruzalemu! Nek ti kraljevi prinose darove. Prekori zvijer trstike, krdo bikova u teladima narodâ! Ponizi one koji se raduju srebru! Rasprši narode koji vole ratove! Iz Egipta nek dođu velikani! Etiopija nek digne svoje ruke k Bogu! Kraljevstva zemaljska, pjevajte Bogu, slavite Gospodina. Njemu koji jezdi po nebu, nebu iskonskom! čuj, grmi svojim glasom, jakim glasom. Priznajte silu Božju! Nad Izrćlom njegovo veličanstvo i moć njegova u oblacima. Strašan je Bog iz svog Svetišta. Bog Izrćlov daje moć i jakost narodu. Nek je blagoslovljen Bog! Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Ljiljani?” Davidov. Spasi me, Bože, jer mi dođoše vode do grla. Propadoh u dubokom glibu gdje nozi nema oslonca! Tonem vodi u dubine, valovi me potapaju. Iznemogoh vičući, grlo mi se osušilo; oči mi se gase čekajući Boga mojega. \ Više nego kose na mojoj glavi ima onih koji me ni za što mrze; mnoštvo je mojih neprijatelja koji me nepravedno progone. Moram vraćati što nikada ne oteh. \ Bože, ti znaš moje bezumlje i moje krivnje nisu ti sakrivene. Tko se uzda u tebe, nek se ne postidi zbog mene, Gospodine, Gospode nad vojskama! Nek se ne posrame zbog mene oni koji traže tebe, Bože Izrćlov! Jer zbog tebe podnosim porugu; sram pokriva moje lice. \ Postadoh tuđin svojoj braći, stranac sinovima svoje majke. Jer me izjeda revnost za tvoj Dom, pogrde onih koji ti se rugaju padoše na mene. Dok u postu gorko plakah, i to posta razlogom da me preziru. Oblačih vreću umjesto haljine i postadoh im za podsmijeh. Izrugivaše mi se koji sjede na vratima i pijanice pripijevaju o meni. A ja? svoju molitvu upravljam k tebi, Gospode; u vrijeme milosti, Bože, po svojoj velikoj dobroti usliši me vjernošću svoga spasenja! \ Izvuci me iz gliba da ne propadnem! Izbavi me od mojih mrzitelja i iz vode duboke! Nek me valovi ne preplave, neka me pučina ne proždre, nek bezdan ne sklopi nada mnom svoja usta! Usliši me, Gospode, jer je blago tvoje milosrđe; obrati se k meni u bogatom milosrđu! \ Ne sakrivaj svojega lica od svoga sluge: u tjeskobi sam, usliši me brzo! Približi se mojoj duši! Izbavi me! Zbog mojih neprijatelja oslobodi me! Ti znaš moju porugu, moj stid i moju sramotu. Svi moji neprijatelji tebi su pred očima. Od poruga se cijepa moje srce i bespomoćan postadoh; nadao sam se sažaljenju, ali uzalud; nadao sam se tješiteljima, ali ih ne nađoh. \ A oni mi staviše žuč u jelo i u mojoj žeđi me octom napojiše. Njihov stol neka im bude zamka, a njihove žrtvene gozbe stupica! Neka im potamne oči da ne vide! Njihova bedra oslabi za svagda! Izlij na njih svoju jarost; plamen tvojega gnjeva neka ih dostigne! \ Njihov stan neka opusti, u njihovim šatorima neka ne prebiva nitko! Jer koga si ti prekorio oni progone; govore o boli onih koje si ti ranio. \ Dodaj krivnje na njihove zločine, i ne daj im udjela u tvom spasenju. Nek budu izbrisani iz knjige života i nek ne budu zapisani među pravednicima! A ja sam jadan i žalostan. Tvoja pomoć, Bože, neka me zaštiti! Slavit ću pjesmom ime Božje i veličati ga zahvalnicom. To će se Gospodu bolje svidjeti no bik žrtveni, više od junca s rogovima i papcima. Vidite to, patnici, i veselite se! Vi koji tražite Boga, nek vam oživi srce! Jer uslišava Gospod uboge i ne prezire svojih zarobljenika. Neka mu nebo i zemlja pjevaju hvalu, more i sve što se miče u njemu. Jer Bog će spasiti Sion, obnovit će Judine gradove; i tu će stanovati, i posjedovat će ih. \ Potomci njegovih slugu baštinit će ga i oni koji ljube njegovo ime, prebivat će u njemu. Upravitelju pjevačkoga zbora. Davidov. Za spomen-žrtvu. Bože, spasi me; Gospode, dođi mi brzo u pomoć! \ Nek se postide i posrame koji mi rade o glavi! Nek uzmaknu i nek se posrame koji mi žele nesreću! U sramoti svojoj nek se vrate koji dovikuju: “Ha! Ha!” Nek se raduju i vesele u tebi svi koji tebe traže! Neka govore uvijek: “Velik je Bog!” svi koji ljube tvoje spasenje. A ja sam siromah i jadan; Bože, priteci mi brzo! Ti si moj pomoćnik i spasitelj. Gospode, nemoj kasniti! \ U tebe se, Gospode, utječem, ne daj da se ikada osramotim! U svojoj pravdi me izbavi, oslobodi me! Prigni k meni svoje uho i spasi me! Budi mi stijena zaštite pristupačna vazda; zapovjedio si moje spasenje jer ti si stijena i tvrđa moja! \ Bože moj, istrgni me iz ruke bezbožnika, iz šake grješnika i nasilnika. Jer ti si nada moja, Gospode, ti si od mladosti moje pouzdanje! Na tebe sam se od utrobe oslanjao, ti si mi zaštitnik od majčina krila. Tebi vazda pjevam svoj hvalospjev! Postadoh mnogima kao čudo jer si mi bio jak branik. Usta su moja bila puna tvoje hvale i slaviše te svaki dan. U doba starosti nemoj me odbaciti; kad me ostavi snaga, ne zapostavi me! \ Jer moji neprijatelji govore protiv mene; koji vrebaju na moj život, dogovaraju se zajedno, \ i govore: “Bog ga je ostavio, progonite ga i uhvatite jer nema nikoga da ga spasi.” Ne udaljuj se od mene, Bože! Priteci mi u pomoć, Bože moj! Neka se postide i propadnu koji traže život moj! Neka spopadne stid i sramota one koji traže moju nesreću! A ja ću se svagda uzdati u tebe, umnožavat ću tvoju slavu sve više! Usta će moja navješćivati tvoju pravdu i tvoje spasenje svaki dan, jer u tom ne znam mjere. Doći ću u moći Gospodina! Slavit ću samo tvoju pravednost, Gospode! Ti si me od mladosti naučio, Bože, i dosad navješćujem tvoja čudesa. Zato me u starosti, kad posijedim, ne ostavljaj, Bože, dok ne navijestim budućemu pokoljenju tvoju moć, svima potomcima tvoju jakost, i pravednost tvoju koja seže do neba, Bože. Ti si učinio velike stvari. Bože, tko je kao ti? Ti koji nam dade doživjeti mnogu muku i nevolju: oživi me opet! Izvedi me iz bezdana zemlje! Uvećaj moje dostojanstvo i udijeli mi utjehu! Tada ću te slaviti uz harfu zbog tvoje vjernosti, Bože moj. Svirat ću ti uz citru, Sveče Izrćlov! Slaveći te, klicat će ti moje usne i moja duša koju si spasio! I jezik će moj svaki dan slaviti tvoju pravdu jer postiđeni su i posramljeni koji traže moju nesreću. Salomonov. Bože, daj kralju svoj sud i svoju pravednost sinu kraljevu! Nek pravedno vlada tvojim narodom i po pravici siromasima tvojim. Nek gore donesu narodu mir i bregovi pravdu! Siromasima u narodu nek pribavi pravicu, djeci ubogih nek pribavi pomoć, a nasilnika neka satre, i nek traje kao sunce i mjesec od koljena do koljena! Nek dođe kao dažd na poljane, kao kaplje što rose zemlju! U njegove dane nek procvjeta pravednik i obilje mira sve do zalaza mjeseca! Nek vlada od mora do mora, od rijeke do krajeva zemlje! Pred njim nek popadaju stanovnici pustinje, neka njegovi neprijatelji ližu prašinu! Kraljevi Taršiša i otoka nek donose darove! Kraljevi Šebe i Sabe neka prinose danak! Svi kraljevi nek se prignu pred njim! Svi narodi neka mu služe! Jer on će spasiti ubogoga koji vapi, potlačenoga koji nema pomoćnika. On će se smilovati slabima i ubogima, i spasit će život jadnima. Od tlačenja i nasilja otkupit će njihov život jer dragocjen je njihov život, krv njihova u očima njegovim. Nek živi i nek mu daruju zlato iz Šebe! Nek svagda za njega mole i po cijeli dan neka ga blagoslivlju! U zemlji nek bude izobilja žita, na gorskim visinama klasje nek šumi k'o Libanon, nek rastu stanovnici izvan gradova kao trava na polju. Uvijeke neka traje njegovo ime! Dok je sunca neka njegovo ime traje! Svi narodi nek se blagoslivlju u njemu, svi narodi nazivali ga blaženim! Nek je blagoslovljen Gospod, Gospodin Bog Izrćlov, on jedini koji čini čudesa! I nek je blagoslovljeno ime njegove slave u vjekove! Sva zemlja neka je puna njegove slave! Amen! Amen! Svršetak molitava Davida, sina Jišajeva. Psalam. Asafov. Kako je dobar Bog Izrćlu, onima koji su čista srca! A meni umalo ne klonuše noge, umalo se ne omakoše moji koraci. Jer zavidjeh zločincima motreći blagostanje bezakonika. Oni ne znaju za nevolju, zdravo im je i jako tijelo. Ne kušaju boli smrtnika i ne muče se kao drugi ljudi. Zato im je oholost kao ogrlica vrat obavila, odjeveni su u nasilje kao u haljine. Iz zadebljalih očiju rađa se njihova zloća, srce im je prepuno požuda. Rugaju se i govore pakosno, i s visine se groze silom. Svoja usta dižu protiv neba, a njihov jezik puže po zemlji. Zbog toga njihov narod leti k njima i pije u izobilju vodu njihova nauka. Govore: “Kako bi to znao Bog? Zar uopće ima znanja u Višnjega?” Eto, to su bezakonici; bezbrižni i neprestano umnožavaju bogatstvo. \ Doista sam uzalud čuvao čisto svoje srce i badava prao u nevinosti svoje ruke. Vazdan me pogađalo zlo i svako se jutro iznova pridizala moja bol. Kad bih pomislio: Govorit ću i ja tako; zaista bih izdao rod tvoje djece. \ I kada pokušah razmišljati da bih to shvatio, bijaše mi mučno u mojim očima, dok ne uđoh u svetišta Božja i shvatih kako oni završavaju. Jer ti ih postavljaš na klizavo tlo i puštaš da se raspadnu u ruševine. Kako najednom opustješe! Nestade ih, strahotom završiše! Kao što slika sna iščezne kad se ti probudiš, Gospode, tako ćeš razbiti njihov lik. Kad je gorčina izjedala moje srce i bol probadala moje bubrege, bio sam bezumnik i ne shvaćah, kao živinče bez razbora bijah pred tobom. A ipak ostadoh stalno kod tebe, prihvatio si me za desnu ruku. Vodiš me po svome naumu i potom ćeš me prihvatiti u slavu. A što imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ništa me više ne veseli na zemlji! I kad malakše tijelo i srce moje, utvrda i baština moga srca je Bog dovijeka. Jer gle, koji se udaljuju od tebe, idu u propast; tko ti je god nevjeran, ti istrebljuješ. \ A meni je dobro biti u Božjoj blizini; uzdanje svoje u Gospodina sam stavio, Gospoda moga, da pripovijedam sva tvoja djela. \ Poučna pjesma. Asafov. Zašto nas odbaci, Bože, zauvijek? Zašto plamtiš svojim gnjevom na ovce svoje paše? Spomeni se svoje zajednice koju si stekao od davnine, naroda koji si otkupio za svoju baštinu, gore Siona na kojoj si se nastanio! Svoje korake okreni k vječnim razvalinama! Sve je u svetištu opustošio neprijatelj. Tvoji protivnici urlaše na mjestu tvoga sastanka. Kao pobjedne znakove postaviše svoje znakove. Ponašali su se kao onaj što prolaz prema visini pravi mašući sjekirom u gustoj šumi. A onda su sjekirom i maljem razbijali sve njegove urese. Ognjem sažegoše tvoje svetište. Prebivalište tvoga imena oskvrnuše do temelja. Rekoše u svojem srcu: “Uništimo ih sasvim!” Spalite sva svetišta Božja u zemlji. Ne vidimo više čudesnih svojih znakova; nema više prorokâ niti ikoga među nama tko bi znao dokle će tako. \ Dokle će se, Bože, još rugati protivnik? Zar će dovijeka neprijatelj prezirati tvoje ime? Što ustežeš svoju ruku, svoju desnicu? Izvadi je iz svojih njedara i udari! A Bog je moj kralj od davnine! Spasenje On donosi posred zemlje. Ti si svojom moći razdijelio more, ti si satro glavu vodenim nemanima. Ti si razmrskao glave Levijatanu; dao si ga za hranu krdu životinja u pustinji. \ Ti si otvorio izvore i potoke; ti si isušio nepresušne rijeke. \ Tvoj je dan i tvoja je noć; mjesec i sunce si učvrstio. \ Ti si utvrdio sve granice zemlje; stvorio si ljeto i zimu. \ Spomeni se toga: neprijatelj ti se rugao, Gospode, i bezumni je narod vrijeđao tvoje ime! Ne predaj zvijeri život svoje golubice! Ne zaboravi zauvijek života svojih siromaha! Pogledaj na Savez, jer su zemaljske pećine pune skrovišta nasilja! Nek se nevoljnik ne vrati postiđen! Ubogi i potlačeni neka hvale tvoje ime! Ustani, Bože! Brani svoju parnicu! Sjeti se kako ti se svaki dan bezumnici rugaju! Ne zaboravi obijesti svojih neprijatelja ni buke svojih protivnika koja se još povećava. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Ne razori”. Psalam. Asafov. Pjesma. Zahvaljujemo ti, Bože, zahvaljujemo ti jer blizu je tvoje ime; navješćujemo tvoja čudesa! \ Kada izaberem pravi čas, sudit ću bez pristranosti. Ako se potrese zemlja sa svim stanovnicima svojim, ja sam čvrsto držim njezine stupove. Opominjem drznike: “ne budite drski”, i bezbožnike: “ne uzdižite oholo glave. Ne dižite svoje čelo visoko protiv neba! Ne govorite drsko, tvrdoglavo!” Jer ni sa istoka ni sa zapada ne dolazi, ni iz pustinje. Nego, Bog je koji sudi: jednoga ponizuje, drugoga uzvisuje. Jer Gospod drži čašu u ruci vina pjenušava, punog opojnih trava, i već ga je natočio; i njegov talog morat će ispiti, pit će ga svi bezbožnici na zemlji. \ A ja ću se radovati dovijeka. Pjevat ću Bogu Jakovljevu. Slomit ću sve rogove bezbožnika; visoko će se uzdići čelo pravednika. \ Upravitelju pjevačkoga zbora. Uz žičana glazbala. Psalam. Asafov. Pjesma. Objavio se Bog u Judeji; veliko je njegovo ime u Izrćlu. \ U Šalemu je njegov šator, na Sionu je njegovo prebivalište. Ondje je slomio strijele luka, štit, mač i ratno oružje. Blistaviji si ti, Slavni, od pradavnih gora. Opljačkani su koji su nasilna srca i san svoj snivaju; i nitko od ratnika ne mogaše podići svojih ruku. \ Pred tvojom prijetnjom, Bože Jakovljev, ukočiše se kola i konji. Ti? ti si strašan! Tko da se održi pred tobom kad plane tvoj gnjev? S neba si oglasio presudu: zemlja se prepade i zanijemi kada Bog ustade da sudi, da spasi sve uboge na zemlji. Da, i bijes ljudi slavit će te; ostatak onih koji su preživjeli strahotu, štovat će te. \ Zavjetujte se i izvršite zavjete, Gospodu, svojemu Bogu. Svi koji ste oko njega prinosite dare Strašnomu! On obuzdava oholost knezova i strašan je zemaljskim kraljevima. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po Jedutunu. Asafov. Psalam. Glasom svojim vapim k Bogu; moj se glas uzdiže k Bogu i on me čuje. \ U dan moje nevolje tražio sam svoga Gospoda! Noću moja ruka bez prestanka ostade ispružena i moja se duša ne da utješiti. Spomenem se Boga i uzdišem; kad razmišljam, klone moje srce. \ Ne daš da mi se zaklope oči, smeten sam, ne mogu govoriti. Mislim na prošle dane; sjećam se davnih godina. \ Noću promišljam o svojoj pjesmi, mislim u svom srcu i moj duh istražuje. ”Zar će se dovijeka gnjeviti moj Gospodin? Zar se više nikada ne će smilovati? Zar je zauvijek prestala njegova ljubav? Zar je propalo njegovo obećanje od pokoljenja do pokoljenja? Zar je Bog zaboravio biti milostiv i zar je u gnjevu zatvorio svoje milosrđe?” I rekoh: To je moja bol što se promijenila desnica Višnjega. Spominjem se Gospodnjih djela; sjećam se negdašnjih tvojih čudesa. \ Mislim o svim tvojim djelima, razmišljam o tvojim velikim činima. Svet je tvoj put, o Bože! Koji je bog tako velik kao naš Bog? Ti si Bog koji činiš čudesa; ti si objavio svoju moć na narodima. \ Svojom mišicom si otkupio svoj narod, sinove Jakovljeve i Josipove. Vidješe te vode, o Bože, vidješe te vode i ustuknuše, bezdani se uzburkaše. Oblaci su izlijevali vode, gusti oblaci zatutnjiše gromovima, munje su sijevale naokolo. Grmljavina u vihoru se orila, munje su osvjetljavale krug zemaljski; zemlja se tresla i njihala. \ Kroz more prostirao se tvoj put, kroz silne vode tvoja staza; a tragova tvojih nitko ne vidje. \ Vodio si svoj narod kao stado rukom Mojsija i Arona. Poučna pjesma. Asafova. Poslušaj moju pouku, narode moj! Prikloni svoje uho k riječima mojih usta! Otvorit ću za pouku svoja usta i pričat ću tajne iz davnine. Ono što slušasmo i doznasmo, što nam pripovijedaše naši oci, to ne ćemo zatajiti njihovoj djeci, nego ćemo predati budućemu naraštaju slavna Gospodnja djela, njegovu moć i čudesa što ih je činio. Svjedočanstvo postavi u Jakovu; u Izrćlu Zakon postavi i zapovjedi našim ocima da o njemu pouče svoju djecu, \ da to sazna budući naraštaj i djeca koja će se roditi; baštinili su to da pripovijedaju svojoj djeci, \ da bi i oni stavljali u Boga svoje ufanje i da ne bi zaboravili Božjih djela, već da bi bili poslušni njegovim zapovijedima, i da ne bi postali kao njihovi oci, rod izopačen i nevjeran, rod nestalan svojim srcem i nevjeran Bogu svojim duhom. Efraimovi sinovi, lukom naoružani strijelci, u dan boja okrenuše leđa. Ne održaše saveza Božjega; ne htjedoše ići po Zakonu njegovu. \ Zaboraviše njegova djela i čudesa koja su gledali. Pred očima njihovih otaca učini čudesa u Egipatskoj zemlji, u području Soan. Razdvoji more i provede ih, a vode kao nasip uzdiže. Vodio ih je danju oblakom, a svu noć svijetlim ognjem. Rastvori stijenu u pustinji i napoji ih obiljem vode kao iz bezdana. Izvede potoke iz hridi i dade da vode teku kao rijeke. Ali oni nastaviše griješiti protiv njega i prkositi Svevišnjemu u pustinji. I kušali su Boga u svojim srcima ištući jela za svoju pohlepu. A govorili su protiv Boga: “Može li Bog zgotoviti stol u pustinji? Doduše, on udari u kamen i potekoše vode, i potoci se razliše: a može li još i kruha dati i mesa pripraviti svojemu narodu?” A kad je Gospod to čuo, razgnjevi se i oganj raspali protiv Jakova; gnjev podiže i protiv Izrćla, \ jer ne vjerovaše u Boga i ne pouzdavahu se u njegovo spasenje. Tad odozgo zapovjedi oblacima i otvori nebeske brane. Kao dažd pusti da im pada mana za jelo i dade im kruh s neba. Kruh Jakih blagovaše čovjek; posla im hrane u izobilju. \ Pokrenu na nebu vjetar istočnjak i svojom jakošću navede južnjak. Kao prahom zasu ih mesom i kao morskim pijeskom krilatim pticama. Padaše usred njihova tabora i oko njihovih šatora. Jeli su i sasvim se nasitiše; dade im više nego što su željeli. \ Još ih ne prođe njihova pohlepa, još je jelo bilo u njihovim ustima, kad se gnjev Božji raspali protiv njih i pomori najjače među njima; i mladiće Izrćlove pobije. \ Uza sve to griješili su dalje i nisu vjerovali u čudesna djela njegova. I skonča njihove dane u jednom dahu i njihove godine u stravi. Kad ih ubijaše, tada bi ga tražili, obraćali bi se i čeznuli za Bogom. Sjećali su se da je Bog njihova utvrda i Bog Svevišnji njihov otkupitelj. Ali bi ga opet varali svojim ustima i lagali mu svojim jezikom. Njihovo srce nije bilo odano njemu, niti su bili vjerni njegovu Savezu. A on je bio milostiv i opraštao je krivnju i nije ih uništio; često bi sustezao svoj gnjev i ne bi usplamtio svom svojom jarosti. \ Pomislio bi da su od mesa, dah koji prolazi i ne vraća se. Koliko su mu puta prkosili u pustinji i ožalostili ga u pustoši! Nanovo su iskušavali Boga i žalostili Sveca Izrćlova. Nisu se sjećali njegove ruke, ni dana kad ih izbavi od tlačitelja, ni znakâ njegovih koje učini u Egiptu, niti čudesa u području Soana. Pretvori u krv njihove rijeke i potoke, da ne mogoše piti. Posla na njih obade da ih grizu i žabe da ih more. Njihovu žetvu predade žderaču i plod njihova rada skakavcu. Njihove vinograde udari gradom i njihove smokve slanom. Tuči predade njihovu stoku, njihova stada munji. I sruči na njih žestinu gnjeva svojega, jarost, srdžbu i nevolju, poslanike vjesnikâ nesreće. Tako pripravi stazu svome gnjevu, ne poštedi im duše od smrti i njihov život predade kugi. Pobi sve prvorođence u Egiptu, prvijence u Hamovim šatorima. I povede svoj narod kao ovce i vodio ih je kao stado kroz pustinju. Vodio ih je sigurno i nisu se bojali, a njihove neprijatelje zatrpa more. Dovede ih na mjesto svoga Svetišta, na goru koju osvoji njegova desnica. I odagna ispred njih pogane; konopom im razdijeli njihovu baštinu i u njihove šatore naseli plemena Izrćlova. \ Ali su oni iskušavali i ljutili Boga Svevišnjega, i nisu držali njegove uredbe. Otpadoše i iznevjeriše se kao njihovi oci, zatajiše kao varljiv luk. Rasrdiše ga svojim uzvišicama i svojim idolima na ljubomoru ga natjeraše. čuo je to Bog i razgnjevio se, odbaci posve Izrćla. Ostavio je svoje prebivalište u Šilu, šator u kojemu je prebivao među ljudima. Onda dade u ropstvo svoju snagu, i svoj ponos u neprijateljeve ruke. I predade maču svoj narod; i planu na svoju baštinu. \ Njegove mladiće proždre oganj, i njegovim se djevojkama ne zapjeva pjesma. Njegovi svećenici padoše od mača; njihove udovice ne zaplakaše. \ Ali se tad kao iza sna probudi Gospodin, k'o junak od vina opijen. I pobi svoje neprijatelje s leđa, osramoti ih dovijeka. Tad odbaci šator Josipov, ne dopade mu se Efraimovo pleme. Nego izabra Judino pleme, goru Sion koja mu omilje. Sagradi svoje svetište k'o nebo visoko, kao zemlju koju utemelji zavijeke. I izabra Davida slugu svoga, uze ga od ovčjih torova. Uze ga od ovaca dojilica da pase Jakova, njegov narod, i Izrćla, njegovu baštinu. I on ih je pasao pobožnim srcem, vodio ih je vještinom svojih ruku. Psalam. Asafov. Bože, pogani prodriješe u tvoju baštinu, oskvrnuše tvoj sveti Hram, pretvoriše Jeruzalem u razvaline. Trupla tvojih slugu dadoše nebeskim pticama za hranu, tjelesa tvojih pravednika zvijerima zemaljskim. Proliše njihovu krv kao vodu oko Jeruzalema, i nije bilo nikoga da ih ukopa. Postadosmo sramota svojim susjedima, ruglo i prezir onima koji nas okružuju. Dokle još, Gospodine, zar ćeš se dovijeka gnjeviti? Dokle će tvoja ljubomora gorjeti kao oganj? Izlij svoj gnjev na pogane koji te ne poznaju, na kraljevstva koja ne prizivaju tvoga imena! Jer proždriješe Jakova i njegovo prebivalište opustješe. Ne ubrajaj nama grijehe otaca! Tvoje milosrđe nek' nam brzo dođe ususret jer smo u velikoj nevolji! Pomozi nam, Bože, spasenje naše, zbog slave svoga imena, oslobodi nas i oprosti nam naše grijehe zbog svojega imena! Zašto da kažu neznabošci: “Gdje je njihov Bog?” Neka se na neznabošcima, pred našim očima, pokaže kako osvećuješ prolivenu krv svojih slugu! Nek' prodre do tebe uzdah sužnja! Snagom svoje mišice oslobodi osuđene na smrt! A plati sedmerostruko u njedra našim susjedima psovanje kojim te grdiše, Gospodine! A mi, tvoj narod, ovce paše tvoje, zahvaljivat ćemo ti dovijeka, od koljena do koljena navješćivat ćemo tvoju slavu. Upravitelju pjevačkog zbora. Po napjevu: “Ljiljan svjedočanstva”. Asafov. Psalam. Pastiru Izrćlov, počuj, ti koji vodiš Josipa k'o stado! Ti koji stoluješ nad kerubima, sijevni pred Efraimom, Benjaminom i Manašeom! Probudi jakost svoju, dođi da nas spasiš! Bože, obnovi nas! Obasjaj nas svojim licem i bit ćemo spašeni. Gospode, Bože nad vojskama, dokle ćeš se gnjeviti unatoč molitvama svojega naroda? Dokle ćeš nas hraniti kruhom suza i napajati punom čašom suza? Učinio si nas povodom svađe naših susjeda, naši nam se neprijatelji rugaju. Bože, obnovi nas! Obasjaj nas svojim licem i bit ćemo spašeni. Iz Egipta si prenio lozu, izagnao si narode i nju presadio. Pripravio si tlo za nju i ona se ukorijeni te ispuni zemlju. Pokri gore svojom sjenom, grane mu k'o Božji cedrovi. Pruži svoje mladice do mora i svoje ogranke do rijeke. Zašto si joj razvalio ograde, da je bere tko god prolazi putem, da je pustoši vepar iz šume, da je jedu poljske zvijeri? Bože nad nebeskim vojskama, vrati se sad; pogledaj s neba i vidi! Pohodi ovaj vinograd! \ čokot koji je zasadila tvoja desnica, sina koga si sebi podigao! Oni koji ga spališe ognjem, neka propadnu od srdžbe tvojega lica! Tvoja ruka neka počiva na čovjeku tvoje desnice, nad sinom čovječjim kojega si sebi podigao! Ne ćemo se više od tebe odmetnuti. Obnovi nam život i zazivat ćemo tvoje ime. Bože, obnovi nas! Obasjaj nas svojim licem i bit ćemo spašeni. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Tijesci”. Asafov. Kličite Bogu, jakosti našoj! Radujte se Bogu Jakovljevu! Zapjevajte pjesmu, udarajte u bubanj, svirajte na milozvučnu harfu s citrom. Trubite u rog za mlađaka, za uštapa, na dan našega blagdana! Jer to je zapovijed Izrćlu, takva je naredba Boga Jakovljeva. Zakon taj postavi u Josipu kad je izišao iz zemlje Egipta. čuh govor koji nisam poznavao. ”Oslobodio sam njegova ramena od bremena i ruke se njegove oslobodiše košare. U nevolji si me zazvao i ja te izbavih; odgovorih ti iz gromovnih oblaka, iskušah te kod voda meripskih. \ Slušaj, narode moj, opomenut ću te! Izrćle, kad bi me poslušao! Neka ne bude u tebe drugog boga. Tuđem bogu nemoj se klanjati! Ja sam Gospod, tvoj Bog, koji te izvedoh iz egipatske zemlje; otvori svoja usta i ja ću ih napuniti!” \ Ali moj narod ne posluša moga glasa, Izrćl me ne htjede. Tad ih pustih ići u okorjelosti srca njihova, neka hode po svojim željama. Ah, da me je moj narod slušao, da je Izrćl hodio mojim putovima! Brzo bih bio pokorio njegove neprijatelje i na njegove protivnike bio bih digao svoju ruku! Oni što mrze Gospoda bili bi puzali pred njim i njihova kob bila bi zapečaćena dovijeka. Najboljom pšenicom hranio bih ga, krijepio bih ga medom iz pećine. Psalam. Asafov. Bog se diže u velikoj skupštini bogova, usred bogova drži sud: ”Dokle ćete braniti nepravednika i zauzimati se za bezbožnike? Branite pravo slaboga i sirotana! Štitite u pravdi siromaha i potlačena! Izbavljajte ubogoga i nevoljnika. Oslobodite ga iz bezbožničke ruke!” Ali oni ne shvaćaju niti razumiju, tumaraju u tami. Uzdrmani su svi temelji zemlje. Ja rekoh: “Vi ste bogovi, svi sinovi Svevišnjega. Ali umrijet ćete kao ljudi, past ćete kao bilo koji od knezova!” Ustani, Bože, sudi zemlji, jer ti si gospodar svima narodima! Pjesma. Psalam. Asafov. Bože, ne šuti! Ne budi nijem i ne miruj, Bože! Jer evo, tvoji neprijatelji bjesne; oholo dižu glavu tvoji mrzitelji. \ Protiv tvoga naroda kuju zavjere; dogovaraju se protiv tvojih štićenika. \ Govore: “Dođite! Istrijebimo ih kao narod, nek nitko više ne spominje ime Izrćl!” Jednodušno se tako savjetovaše i savez protiv tebe sklopiše: Šatori Edoma i Jišmćla, Moaba i Hagare, Gebala, Amona i Amaleka, Filistejci sa stanovnicima Tira. čak i Asirija im se pridruži; dadoše ruku Lotovim sinovima. \ Učini im kao Midjancima, kao Siseri, kao Jabinu na potoku Kišonu! Oni su bili uništeni kod En-Dora, postadoše gnojivo zemlji. Učini im plemiće njihove kao Oreba i Zeba, sve njihove knezove kao Zebaha i Salmuna, koji govorahu: “Prisvojimo poljane Božje!” Bože moj, učini ih da budu k'o grumečak u vihoru, kao pljeva pred vjetrom! Kao oganj što proždire šumu, kao plamen što zapaljuje gore: tako ih progoni olujom svojom, zastraši ih svojim vihorom. Sramotom pokrij njihovo lice da traže tvoje ime, Gospode: Neka se stide i srame dovijeka, neka se smetu i izginu! Nek spoznaju da si ti kome je ime “Gospod”, da si samo ti Svevišnji nad svom zemljom. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Tijesci”. Korahovih sinova. Psalam. Kako su mili tvoji stanovi, Gospode nad vojskama! Duša moja čezne i vene za Gospodnjim dvorima; moje srce i tijelo kliču Bogu živomu. \ I vrabac sebi nalazi log i lastavica gnijezdo da u njih položi mlade svoje, a ja tvoje oltare, Gospode nad vojskama, kralju moj i Bože moj! Blaženi koji prebivaju u Domu tvome, koji te slave bez prestanka! Blažen čovjek koji u tebi nalazi snagu, dok se u svom srcu sprema na hodočašća! Prelazeći suhom dolinom, u izvor je vode pretvaraju, a rana kiša blagoslovima prekriva. Putuju i snaga im raste dok ne ugledaju Boga na Sionu. Gospode, Bože nad vojskama, čuj moju molitvu! Poslušaj, Bože Jakovljev! Pogledaj, Bože, štite naš! Pogledaj lice svojega pomazanika! Doista, jedan je dan u tvojim dvorima bolji od tisuću koje ja izabrah. Draže mi je stajati na pragu Doma Boga svoga, nego stanovati u šatorima grešnika. Jer Gospod Bog sunce je i štit; Gospod daje milost i slavu, ne uskraćuje dobara onima koji hode u nedužnosti. \ Gospode nad vojskama! Blažen čovjek koji se u te uzda! Upravitelju pjevačkoga zbora. Korahovih sinova. Psalam. Pomilovao si svoju zemlju, Gospode, na dobro si okrenuo Jakovljevu sudbinu. Oprostio si krivnju svome narodu, pokrio si sve njihove grijehe. Povukao si svu svoju jarost, ublažio žestinu svojega gnjeva. Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, odvrati svoju srdžbu od nas! Zar ćeš se dovijeka ljutiti na nas, produžavati svoj gnjev od koljena na koljeno? Zar nas ne ćeš iznova oživjeti, da se tvoj narod raduje tebi? Pokaži nam, Gospode, milosrđe svoje i daj nam svoje spasenje! Želim čuti o čemu govori Bog: Gospod navješćuje mir svojemu narodu, pobožnima svojim; nek se nikad više ne vrate bezumnostima. \ Zaista, njegovo je spasenje blizu onima koji ga se boje: i slava će njegova stanovati u zemlji našoj. Dobrota i vjernost susrele su se, pravda i mir su se poljubile. Vjernost će nicati iz zemlje, pravda će se pokazati s neba. Gospod će doista dati dobro, i zemlja će naša dati svoj plod. Pravda će ići pred njim i pripraviti put njegovim koracima. Molitva. Davidova. Prigni svoje uho, Gospode! Usliši me jer ja sam nevoljan i siromah! Sačuvaj moj život jer sam ti posvećen; Bože moj, spasi slugu svoga koji se uzda u tebe! \ Budi mi milostiv, Gospode, jer k tebi vapim po cijeli dan! Razveseli dušu svoga sluge, jer k tebi, Gospode, uzdižem svoju dušu! Jer si ti, Gospode, dobrostiv i sklon oprostiti, bogat milošću svima koji te zazivaju. čuj, Gospode, moju molitvu! Pripazi na glas moga vapaja! U dan tjeskobe vapim k tebi; jer ćeš me uslišiti. \ Nema među bogovima slična tebi, Gospode! Nema djela kakva su tvoja. Svi narodi koje si stvorio doći će i prostrijeti se pred tobom, Gospodine, tvojemu imenu slavu će iskazati. Jer ti si velik i tvoriš čudesna djela! Ti si jedini Bog! Pouči me, Gospode, svojemu putu i hodit ću u tvojoj vjernosti; upravi moje srce da se boji tvojega imena. \ I hvalit ću te, Gospode, Bože moj, svim srcem svojim, slavit ću tvoje ime dovijeka: Jer, ljubav je tvoja velika prema meni: izbavio si moj život iz dubine Podzemlja. Bože! Oholice ustadoše protiv mene; rulja nasilnika traži život moj i nemaju tebe pred očima. \ Ali ti si, Gospode, Bog milosrdan i blag, spor na srdžbu i bogat dobrotom i vjernošću. Pogledaj na me i smiluj mi se! Daj svoju jakost sluzi svome. Spasi sina svoje sluškinje. Učini mi znak dobrote svoje, da vide neprijatelji moji i postide se, jer si mi ti, Gospode, pomogao i utješio me! Korahovih sinova. Psalam. Pjesma. Što je utemeljio na svetim gorama, to Gospod ljubi; vrata Siona voli više nego sve Jakovljeve stanove. \ Slavno se govori o tebi, grade Božji: ”Rahab i Babilon pribrojit će svojim priznavateljima; gle, Filisteja, Tir i Kuš: i oni su rođeni ondje.” \ O Sionu će se kazati: “Ovaj i onaj u njemu su rođeni; on sam, Svevišnji, ga utemelji.” \ Gospod će upisati u popis naroda: “Ovaj je rođen ondje.” A oni će plešući pjevati: “U tebi su svi moji izvori.” Pjesma. Psalam. Korahovih sinova. Upravitelju pjevačkoga zbora. Po napjevu: “Bolest”. Za pjevanje. Poučna pjesma. Hemana Ezrahite. Gospode, Bože moga spasenja, vapim danju i noću pred tobom. Neka stigne pred tebe moja molitva, prigni svoje uho k mom vapaju! Jer mi je duša puna jada; život je moj blizu Podzemlju. \ Već me broje među one koji umiru; ja sam kao čovjek bez snage. \ Pripravljen mi je ležaj među mrtvima, sličan sam ubijenima koji počivaju u grobu, kojih se više ne spominješ i koji su od tvoje ruke odsječeni. Rinuo si me duboko u grobnu jamu, u tmine, u bezdan. Pritisnuo me teško tvoj gnjev, svim me svojim valima zapljuskuješ. Udaljio si od mene moje prijatelje, njima si me omrznuo; uhvaćen sam i ne mogu izići. \ Oči se moje gase od bijede; svaki dan vapim k tebi, Gospode, k tebi pružam svoje ruke: \ Zar ćeš na mrtvima još činiti čudesa? Zar će sjene ustati da te slave? Zar će se u grobu pripovijedati o tvojoj dobroti i vjernosti tvojoj u carstvu mrtvih? Zar se u tminama spoznaju tvoja čudesa i tvoja pravednost u zemlji zaborava? Ali ja ipak vapim k tebi, Gospode; u rano jutro moja molitva stiže k tebi. \ Zašto, Gospode, odbacuješ moju dušu i sakrivaš od mene svoje lice? Ja sam ubog i predan smrti od mladosti, podnosim tvoje strahote i razočaran sam. Preko mene prijeđoše žerave tvoga gnjeva i tvoje su me strahote uništile. Optječu me kao voda svaki dan, stežu me odasvud. Udaljio si od mene prijatelja i druga; tmina mi je znanac jedini. \ Poučna pjesma. Etana Ezrahite. Svagda ću pjevati o ljubavi Gospodnjoj, od koljena do koljena navješćivat ću svojim usnama tvoju vjernost. Da, ja rekoh: “Ljubav je sazdana zavijeke!”? u nebu si utvrdio svoju vjernost. ”Sklopih Savez sa svojim izabranima, zakleh se Davidu svome sluzi. Dovijeka ću održati tvoje potomstvo, tvoje ću prijestolje podići za sva koljena!” Nebesa slave tvoja čudesa i vjernost, Gospode, u svetoj zajednici. Jer tko je u oblacima ravan Gospodu? Tko je sličan Gospodu među Božjim sinovima? Bog koji je strahovit u vijeću svetih, silan i strašan svima oko njega? Gospode, Bože nad vojskama, tko je kao ti? Snažan si, Gospode, i tvoja vjernost te okružuje. Ti vladaš nad silom mora; huku morskih valova ti krotiš. \ Ti zgazi i sasiječe Rahaba, svojom jakom mišicom razasu neprijatelje svoje. Tvoje je nebo, i tvoja je zemlja; krug zemaljski ti si sazdao i što je god na njemu. \ Ti stvori sjever i jug, Tabor i Hermon kliču tvome imenu. Tvoja je mišica snažna, tvoja je ruka jaka, desnica je tvoja uzdignuta. Pravo i pravednost stupovi su tvome prijestolju; ljubav i istina stupaju pred licem tvojim. \ Blago narodu koji ti zna klicati, koji ide u svjetlosti tvoga lica, Gospode! U tvom se imenu raduje uvijek i pravednošću se tvojom uzvisuje. Jer ti si ponos snage njihove! Po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Gospod je štit naš, Svetac Izrćlov kralj je naš. Nekoć si govorio u viđenju svojim pobožnima. Ti reče: “Stavih krunu junaku, uzvisih mladića iz naroda. Nađoh Davida, slugu svoga, pomazah ga svojim svetim uljem, da moja ruka bude s njim, i moja mišica da ga krijepi. Nikad ga ne će neprijatelj nadvladati; bezbožnik ga ne će potlačiti. \ Neprijatelje ću njegove pred njim satrti, mrzitelje ću njegove udariti. Pratit će ga moja vjernost i moja milost! U mojem imenu rast će mu snaga. Pružit ću nad more njegovu lijevu ruku, na rijeke desnicu njegovu. On će me zvati: “Ti si moj Otac! Bog moj, stijena moga spasenja.” A ja ću ga učiniti prvorođencem, najvišim među zemaljskim kraljevima. Dovijeka ću mu sačuvati svoju milost; moj Savez s njim bit će vjeran. \ Potomstvo ću njegovo uzdržati vječno, njegovo prijestolje kao dane nebeske. A ako njegovi sinovi ostave moj Zakon i ne budu hodili po odredbama mojim; \ ako prekrše moje zakone i moje zapovijedi ne budu čuvali, kaznit ću šibom grijehe njihove i bičevima njihovo bezakonje. Ali svoje milosti ne ću uzeti od njega niti ću svoje vjernosti prekršiti. Nikada ne ću pogaziti svojega Saveza i što su izrekla moja usta ne ću poreći. Jednom se svojom svetošću zakleh:? Davidu slagati ne ću! Potomstvo će njegovo ostati dovijeka i njegovo prijestolje kao sunce preda mnom! Ostat će zauvijek kao mjesec, vjerni svjedok na nebu!” A sad si ga odbacio i prezreo, gnjevom si se ražestio na svoga pomazanika. Prezreo si Savez sa svojim slugom, krunu si njegovu u blato bacio. Satro si sve njegove zidove, razvalio njegove tvrđave. Plijeni ga tko god onuda prođe, postade podsmijeh svojim susjedima. Uzvisio si desnicu njegovih tlačitelja, obradovao si sve njegove neprijatelje. Otupio si oštricu njegova mača i nisi mu pomogao u boju. Učinio si kraj sjaju njegovu, njegovo si prijestolje na zemlju srušio. Skratio si dane njegove mladosti i pokrio ga sramotom. Dokle ćeš, Gospode? Zar ćeš se skrivati zauvijek? Zar će kao oganj plamtjeti tvoj gnjev? Sjeti se kako je kratak život moj i kako si prolazne stvorio sve sinove čovječje? Koji je to čovjek koji živi, a da ne mora vidjeti smrt? Tko će sačuvati njegov život od moći Podzemlja? Gdje su tvoje milosti, Gospode, kojim si se nekoć u svojoj vjernosti zakleo Davidu? Sjeti se, Gospode, uvrede tvojim slugama; što sve morah podnijeti od raznih naroda. \ Tvoji neprijatelji su grdili, Gospode; nasrtali su na staze tvoga pomazanika. \ Neka je blagoslovljen Gospod uvijeke! Amen! Amen! Molitva. Mojsija. čovjeka Božjega. Gospodine, ti si nam bio Prebivalište kroz pokoljenja i pokoljenja! Prije nego postadoše gore, i prije nego si sazdao zemlju i svijet, od vijeka do vijeka ti jesi, Bože! Ti vraćaš čovjeka u prah govoreći: “Vratite se, sinovi čovječji!” Jer u tvojim je očima tisuća godina kao jučerašnji dan koji je minuo i kao straža noćna. Odnosiš ih kao san koji ujutro nestaje, kao mlada trava su koja prolazi: ujutro procvate i ozeleni; navečer se kosi i suši. \ Doista, nestaje nas od tvojega gnjeva, i prestrašeni smo od srdžbe tvoje. Stavio si naše krivnje pred sebe, naše tajne krivnje na svjetlost svojega lica. Da, svi naši dani nestaju u tvom gnjevu, naše godine iščezavaju kao uzdah. Vrijeme našega života traje sedamdeset, a ako smo snažni i osamdeset godina, a većina od njih muka je i žalost jer brzo prolaze i mi odlijećemo odavde. Tko poznaje silu tvojega gnjeva i tvoju srdžbu da bi te se bojao? Nauči nas dane naše brojiti da dobijemo mudro srce! Vrati se, Gospode! Dokle ćeš tako? Smiluj se svojim slugama! Okrijepi nas ujutro svojom dobrotom da se radujemo i veselimo u sve svoje dane! Obraduj nas za one dane kad si nas ponizio, za godine kad smo gledali nesreću! Neka se pokaže na tvojim slugama tvoje djelo, tvoja slava na njihovoj djeci! Neka bude nad nama dobrota Gospodina, Boga našega! Nek nam uspije djelo naših ruku! Djelo naših ruku nek nam uspije! Koji stanuje u zaštiti Višnjega, koji boravi u sjeni Svemogućega, reći će Gospodu: “Utočište moje i Zaklone moj, Bože moj, u kojega se uzdam!” Jer on će te sačuvati od zamke ptičarske, od smrtnog pomora. Svojim perjem će te pokriti, pod krilima svojim će te sakriti; štit i oklop bit će ti njegova vjernost. \ Ne ćeš se bojati strašila noći, niti strijele što leti danju. Ni kuge što tumara po tmini, ni pošasti što hara o podne. I padne li uza te tisuću i deset tisuća s desne tvoje, tebi se ne će približiti. Samo ako budeš gledao svojim očima, vidjet ćeš plaću grešnika. ”Da, ti si moje utočište, Gospode!” Svevišnjega si uzeo sebi za utočište. Ne će te stići nesreća, nevolja se ne će približiti tvojemu šatoru. Jer je svojim anđelima zapovjedio za tebe da te čuvaju na svim tvojim stazama. Nosit će te na svojim rukama, da se ne spotakne o kamen tvoja noga. Gazit ćeš lava i ljuticu, zgazit ćeš lavića i zmaja. ”Spasit ću ga jer se uhvatio za me! Štitit ću ga jer poznaje ime moje. Zazvat će me i ja ću ga uslišiti, uz njega ću biti u nevolji, izbavit ću ga i proslaviti. Zasitit ću ga danima mnogim, pokazat ću mu svoje spasenje.” Psalam. Pjesma. Za dan subotnji. Dobro je hvaliti Gospoda i pjevati tvojemu imenu, Svevišnji, navješćivati jutrom tvoju dobrotu, a noću vjernost tvoju uz harfu s deset žica i uz liru, s pjesmom na citri. Jer razveselio si me, Gospode, svojim djelima! Kličem zbog djela tvojih ruku. Kako su velika tvoja djela, Gospode, i vrlo duboki naumi tvoji! Nerazuman čovjek to ne zna i luđak to ne shvaća: Pa kad bezbožnici niču kao trava i cvjetaju svi zločinci, određeni su da izginu zauvijek. A ti si dovijeka uzvišen, Gospode. A tvoji neprijatelji, Gospode, tvoji neprijatelji će izginuti, svi će se zločinci raspršiti. Uzdigao si mi snagu kao u bivola, pomazao si me uljem čistim. I oko moje gleda poraz protivnika mojih. Uši mi slušaju o tim zločinaca koji ustaju na me. Pravednik će cvjetat kao palma i rasti kao libanonski cedar: zasađeni u Domu Gospodnjem, cvjetat će u dvorima Boga našega. U starosti donosit će plod, bit će sočni i svježi, da navijeste kako je pravičan Gospod, Hrid moja, u kojem nema nepravde. Gospod kraljuje, odjeven veličanstvom; Gospod odjeven i opasan snagom. čvrsto je utemeljio svijet, ne može se poljuljati. \ čvrsto je utvrdio tvoje prijestolje od iskona. Ti si od vječnosti. Podižu rijeke, Gospode, podižu rijeke svoj huk, podižu rijeke svoj šum: Jači od tutnjave silnih voda, snažniji od bučnoga mora, jest silni Gospod u visinama. Svjedočanstva tvoja su sasvim pouzdana. Svetost je ures Doma tvojega, Gospode, za sva vremena! Bože osvetniče, Gospode! Bože osvetniče, sijevni! Ustani, suče zemlje! Isplati plaću oholima! Dokle će se bezbožnici, Gospode, dokle će se još bezbožnici hvaliti? Oni ogovaraju i drzovito govore; svi se zločinci hvastaju. \ Drobe tvoj narod, Gospode, tlače tvoju baštinu. Ubijaju udovicu i stranca, zlostavljaju siročad i govore: “Gospod ne vidi, Bog Jakovljev ne opaža.” Opametite se, bezumni u narodu i luđaci, kad ćete se urazumiti? Koji je stvorio uho, zar da ne čuje? Koji je načinio oko, zar da ne vidi? Koji odgaja narode, zar da ne kazni, on koji ljude uči znanju? Gospod zna misli ljudi: one su isprazne. Blago čovjeku koga ti, Gospode, odgajaš i u svojem Zakonu poučavaš, da mu podariš mir u zle dane, dok se kopa grob bezbožniku. Jer ne će odbaciti Gospod svojega naroda i svoje baštine ne će ostaviti. Jer pravednost će opet doći do svojega prava, i slijedit će je svi koji su čestita srca. Tko će ustati za mene protiv zlotvora? Tko će stajati uza me protiv bezbožnika? Da mi Gospod nije pomogao, odavno bi moj život stanovao u tišini. Ponekad pomislim: Posrće mi noga! Tvoja dobrota, Gospode, me podupire. U svim brigama mojega srca tvoje utjehe mi dušu obraduju. Može li ti saveznik biti sudište pokvarenih, koji donose nevolju u ime zakona? Udružuju se protiv života pravednika i osuđuju krv nedužnu. A meni je Gospod utvrda, Bog moj je hrid utočišta moga. On će im platiti grijehe njihove, i zbog zloće njihove uništit će ih, istrijebit će ih Gospod, Bog naš! Dođite, kličimo Gospodu! Uzvikujmo Hridi našega spasenja. Sa hvalama stupimo pred njegovo lice, kličimo mu pjesmama! Jer velik je Bog, Gospod, Kralj velik nad svim bogovima. U njegovoj su ruci dubine zemlje, njegovi su gorski vrhunci. Njegovo je more? on ga je stvorio. I kopno koje načiniše ruke njegove. Dođite, poklonimo se i padnimo ničice; kleknimo pred Gospodom koji nas stvori! \ Jer je on Bog naš, a mi smo narod paše njegove, ovce što on ih čuva. I ako danas glas mu čujete, ne otvrdnite srce svoje kao u Meribi, kao u dan Mase u pustinji! Kada me iskušavahu oci vaši i staviše na iskušenje premda viđahu djela moja. četrdeset godina mučio me naraštaj onaj, i rekoh: “Oni su narod zavedena srca i ne poznaju moje putove.” Zato se zakleh u svom gnjevu: “Nikad ne će ući u moj pokoj!” Pjevajte Gospodu pjesmu novu! Pjevaj Gospodu, sva zemljo! Pjevajte Gospodu! Blagoslivljajte njegovo ime! Navješćujte iz dana u dan spasenje njegovo! Navješćujte među poganima njegovu slavu, svim narodima čudesa njegova. Jer je Gospod velik i predostojan hvale, on je strašniji od svih bogova. Jer su svi bogovi naroda ništavni idoli, a Gospod je stvorio nebo. Sjaj i veličanstvo blista pred njim; sila i slava u njegovu svetištu. \ Prinesite Gospodu, obitelji naroda, prinesite Gospodu slavu i silu! Dajte Gospodu slavu njegova imena! Prinesite žrtvu i stupite u njegove dvore! Poklonite se Gospodu u sjaju svetosti njegove! Strepi pred njim, sva zemljo! Oglasite među narodima: “Gospod kraljuje!” čvrsto je utemeljio svijet i ne će se poljuljati; pravedno sudi narodima. \ Nek se veseli nebo i raduje zemlja! Nek buči more i što je u njemu. Nek se raduje polje i što je na njemu; nek klikće sve šumsko drveće \ pred Gospodom jer dolazi, dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu u pravdi i narodima u istini svojoj. Gospod kraljuje, nek se raduje zemlja! Nek se vesele daleki otoci! Oblaci i mrklina ovijaju ga; pravda i pravo temelji su prijestolja njegova. \ Oganj ide pred njim, sažiže naokolo neprijatelje njegove. Njegove munje osvjetljuju svijet, zemlja to vidi i strepi. Gore se tope kao vosak pred Gospodom, pred Gospodom cijeloga svijeta. Nebesa navješćuju njegovu pravdu, svi narodi gledaju slavu njegovu. Nek se postide poklonici bikova i koji se hvastaju idolima. Poklonite mu se svi bozi! A Sion sluša i raduje se. Kliču kćeri Judine zbog tvojih sudova, Gospode! Jer ti si, Gospode, Svevišnji nad svom zemljom, visoko nadvisuješ sve bogove. Gospod ljubi onoga koji mrzi zlo, čuva život svojih pobožnika; izbavlja ih iz ruku bezbožnika. \ Sviće svjetlost pravedniku i radost čestitima u srcu. Radujte se pravednici u Gospodu! Slavite sveto ime njegovo! Psalam. Pjevajte Gospodu pjesmu novu, jer učini djela čudesna! Njegova desnica mu donese spasenje i sveta ruka njegova! Objavi Gospod svoje spasenje, pred poganima svoju pravednost objavi. Spomenu se svoje dobrote i vjernosti prema domu Izrćlovu. Svi krajevi zemlje gledaju spasenje Boga našega. Kliči Gospodu, sva zemljo! Radujte se, pjevajte i svirajte! Zapjevajte Gospodu uz citru, uz harfu pjevajući pjesme! S trubama i zvukovima roga kličite pred kraljem, Gospodom! Neka buči more i što je u njemu, krug zemaljski i stanovnici njegovi! Rijeke nek zajedno pljuskaju rukama, nek se raduju gore pred Gospodom koji dolazi suditi zemlju. Sudit će krugu zemaljskom po pravdi i narodima po pravici! Gospod kraljuje! Nek zastrepe narodi! Stoluje nad kerubinima: zemlja se drma. Velik je Gospod na Sionu, uzvišen nad sve narode. Neka slave tvoje ime veliko i strašno: on je svet! Kraljevska moć ljubi pravdu, ti si ustanovio pravednost; u Jakovu pravo i pravednost ispunjavaš. \ Uzvisujte Gospoda, Boga našega! Prignite se k podnožju njegovih nogu. On je svet! Mojsije i Aron među svećenicima njegovim i Samuel među onima koji zazivahu ime njegovo. Zazivahu Gospoda i on ih usliša. Govoraše im u stupu od oblaka, slušali su njegove zapovijedi i odredbe koje im dade. Gospode, Bože naš, ti si ih uslišavao; bio si im Bog koji oprašta premda si kažnjavao zlodjela njihova. \ Uzvisujte Gospoda, Boga našega! Poklonite mu se na svetoj gori njegovoj, jer svet je Gospod, Bog naš. Psalam. Zahvalnica. Poklikni Gospodu, sva zemljo! Služite Gospodu s veseljem! Pristupite pred njega s radosnim kliktanjem! Znajte da je samo Gospod Bog! On nas stvori i mi smo njegovi, njegov narod i ovce paše njegove. Uđite na vrata njegova s hvalama, u njegove dvore s pohvalama! Zahvaljujte mu, blagoslivljajte ime njegovo. Jer dobar je Gospod! Vječna je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost je njegova. Davidov. Psalam. Želim ti pjevati o dobroti i pravdi; Gospode, tebi ću svirati! \ Razmišljat ću o besprijekornom putu. Kad ćeš doći k meni? Hodit ću u čestitosti srca u kući svojoj. Ne ću stavljati pred svoje oči ništa opako. Mrzim čovjeka koji čini nasilje, ne će on biti uza me. Nek je daleko od mene lažno srce! Ne ću o zlu da znam. Tko kleveće svoga bližnjega, ušutkat ću ga. Oči bahate i srce oholo ja ne ću podnositi. Oči su moje upravljene čestitima u zemlji, da bi stanovali sa mnom! Tko hodi pravim putem, taj će mi služiti! Ne će prebivati u mojoj kući koji spletke snuje. Tko govori laži, ne će stajati pred mojim očima. Svako jutro ušutkat ću sve zločince u zemlji. Istrijebit ću iz grada Gospodnjega sve zlotvore. Molitva potlačenoga koji očajava i pred Gospodom izlijeva svoju muku. Gospode, čuj moju molitvu i vapaj moj neka dođe k tebi! Ne sakrivaj svojega lica preda mnom u dan moje nevolje! Prigni svoje uho k meni, u dan kad te zazovem, brzo me usliši! Jer prolaze kao dim moji dani i kosti moje sagorijevaju kao ugarak. Kao pokošena trava vene ranjeno srce moje jer svoj kruh zaboravljam jesti. Od snažnih jecaja mojih prionu mi koža uz kosti. Sličan sam čaplji u pustinji, postadoh k'o sova na pustim razvalinama. Ja sam bez sna i osamljen, postadoh kao ptica na krovu. Svaki dan me grde moji neprijatelji, izrugaju me i proklinju. Jedem pepeo kao kruh i miješam svoje piće sa suzama zbog tvoje srdžbe i gnjeva, jer si me podigao i bacio. Dani su moji k'o oduljena sjena, a ja se sušim kao trava. A ti, Gospode, stoluješ dovijeka i spomen na te ostaje od koljena do koljena. Ti ćeš ustati i smilovati se Sionu; vrijeme je da mu se smiluješ, došao je čas! \ Jer tvoje sluge ljube njegovo kamenje, i njegove razvaline žaloste ih. Tada će se neznabošci bojati Gospodnjeg imena, svi kraljevi zemaljski tvoje slave kad Gospod opet sazda Sion i objavi se u slavi, uslišit će vapaj siromaha i ne će prezreti njihove molitve. Nek se napiše ovo za budući naraštaj, nanovo stvoren narod nek hvali Gospoda: ”Jer Gospod je pogledao sa svoga uzvišenog Svetišta, s neba na zemlju gleda, da čuje jecanje zasužnjenih, da oslobodi sinove smrti; \ da se navješćuje na Sionu ime Gospodnje i njegova slava u Jeruzalemu, kad se zajedno skupe narodi i kraljevstva da služe Gospodu.” On putem slomi snagu moju, skratio je moje dane. Rekoh: “Bože moj, ne uzimaj me u polovini mojih dana! Tvoje godine traju za sva pokoljenja.” U početku utemeljio si zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih. Oni će proći, a ti ostaješ. Svi će ostarjeti kao haljina; kao odjeću ti ih promijeniš i oni se raspadnu. \ A ti ostaješ isti i godine tvoje nemaju kraja. I sinovi tvojih slugu imat će prebivalište; njihovo potomstvo učvrstit će se pred tobom. \ Davidov. Blagoslivljaj dušo moja, Gospoda! I sve što je u meni sveto ime njegovo! Blagoslivljaj dušo moja, Gospoda i ne zaboravi nijednog dobročinstva njegova. On ti oprašta sve krivnje tvoje i ozdravlja sve tvoje bolesti, on čuva od propasti život tvoj, kruni te dobrotom i milosrđem, on siti dobrima život tvoj, obnavlja ti se mladost k'o u orla. Gospod čini djela pravedna i brani pravicu potlačenih. Svoje putove pokaza Mojsiju, svoja djela sinovima Izrćlovim. Gospod je milosrdan i milostiv, strpljiv je i bogat dobrotom. Ne ostaje gnjevan zauvijek, niti se dovijeka ljuti. Ne postupa s nama po našim grijesima, niti nam vraća po našim krivnjama. Jer koliko je nebo visoko nad zemljom, toliko je njegovo milosrđe prema onima koji ga se boje. Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas naše grijehe. Kao što se otac smiluje svojoj djeci, tako se smiluje Gospod onima koji ga se boje. Jer zna kako smo sazdani, spominje se da smo prah. čovjekovi su dani kao trava, kao cvijet u polju procvjeta. čim nad njim puhne vjetar, već ga nestane, i ne pamti ga više ni mjesto njegovo. Al? ljubav Gospodnja ostaje uvijek! i vječna je nad onima koji ga se boje; i njegova pravda na sinovima sinova, \ nad onima koji drže njegov Savez, pamte njegove zapovijedi i vrše ih. Gospod postavi svoje prijestolje na nebu, kraljevstvo njegovo proteže se nad svime. Blagoslivljajte Gospoda, svi anđeli njegovi, vi snažni u moći, izvršitelji njegove riječi, poslušni glasu riječi njegove! Blagoslivljajte Gospoda, sve vojske njegove, sluge koji vršite volju njegovu! Blagoslivljajte Gospoda, sva djela njegova, na svim mjestima vlasti njegove! Blagoslivljaj Gospoda, dušo moja! Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda! Velik si veoma, Gospode, Bože moj! Sjajem i veličanstvom si se odjenuo! Zaogrnuo si se svjetlošću kao plaštem, razapeo si nebo kao šator. Nosače dvorova svojih na vodama si sagradio, od oblaka kola svoja, putuješ na krilima vihora. Vjetrove pretvaraš u svoje glasnike i plamene ognjeve u svoje službenike. Postavio si zemlju na njezine stupove, ne će se poljuljati za vijeke vjekova. Pokrio si je oceanom kao haljinom! Nad gorama stajahu vode. A na prijetnju se tvoju povukoše, od gromovnoga glasa tvojega uzmakoše. Uzdigoše se gore, spustiše se doline na mjesto koje si im odredio. Postavio si im granice neprijelazne; da se ne vrate i opet ne prekriju zemlju. \ Po dolinama si sveo izvore u potoke, da teku među gorama, da poje sve poljske zvijeri i divlji magarci da ugase u njima svoju žeđ. Uz njih se gnijezde ptice nebeske, među granama se razliježe njihovo cvrkutanje. Napajaš gore iz svojih visokih dvorova, plodom se tvojih djela siti zemlja. Daješ da raste trava stoci i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz zemlje, i vino koje veseli srce čovjeku, ulje da osvježi svoje lice i kruh da okrijepi srce čovjeku. Stabla Gospodnja hrane se sočnošću, cedrovi libanonski koje on zasadi. Na njima ptice viju svoja gnijezda, na čempresu dom je rodin. Gore visoke pripadaju divokozama, pećine su zaklon jazavcima. Stvorio si mjesec da označava vremena i sunce koje zna vrijeme zalaza. Kada razastreš tamu i dođe noć, u njoj tad vrvi sva šumska zvjerad. Lavići viču za plijenom i od Boga traže hranu. Kada sunce iziđe, povlače se i liježu u svoje jazbine. Tad čovjek izlazi na svoj posao i na rad do večeri. Kako su brojna tvoja djela, Gospode! Sve si ih mudro stvorio; zemlja je puna tvojih stvorenja. \ Tu je more, veliko i prostrano; u njemu vrve sitne i velike životinje bez broja. \ Onuda plove lađe i Levijatan kojega si načinio da se igra po njemu. Svi iščekuju da ih ti na vrijeme nahraniš. Daješ li im, oni sabiru, otvoriš li svoju ruku, nasite se dobrima. A odvratiš li svoje lice, preplaše se; uzmeš li im dah, umiru, i opet se u prah vraćaju. \ Ako svoj dah pošalješ, stvoreni su; i tako obnavljaš lice zemlji. \ Nek dovijeka traje slava Gospodnja! Nek se veseli Gospod u svojim djelima. On koji pogleda na zemlju i ona se trese; dotakne se gora i one se zadime. \ Pjevat ću Gospodu dok sam živ; slavit ću svojega Boga dokle god postojim. \ Nek mu se svidi moja pjesma! Ja ću se radovati u Gospodu. Nek grješnici iščeznu sa zemlje i bezbožnika nek više ne bude. Blagoslivljaj, dušo moja, Gospoda. Aleluja! Zahvaljujte Gospodu! Zazivajte njegovo ime! Navješćujte među narodima djela njegova! Pjevajte mu! Svirajte mu! Kazujte sva njegova čudesa! Dičite se njegovim svetim imenom! Nek se veseli srce onih koji traže Gospoda! Tražite Gospoda i njegovu snagu! Tražite uvijek njegovo lice! Sjećajte se njegovih čudesa koja učini, njegovih čuda i sudova njegovih usta, vi, potomstvo Abrahama, njegova sluge, sinovi Jakovljevi, izabranici njegovi! On je Gospod, Bog naš! Po svoj zemlji su njegovi sudovi. Spominje se uvijek svoga Saveza, riječi koju dade za tisuću koljena, Saveza koji je sklopio s Abrahamom, i zakletve svoje Izaku. Postavi ga za zakon Jakovu, Izrćlu za vječni Savez, govoreći: “Tebi ću dati zemlju Kanaan, određenu za vašu baštinu!” Kad ih još bijaše malo na broju, vrlo malo, kad su bili i kao stranci u njoj; \ i išli su od naroda do naroda, od jednoga kraljevstva do drugog naroda, ne dade nikome da ih tlači; kažnjavaše kraljeve zbog njih: \ ”Ne dirajte u moje pomazanike, i ne zlostavljajte moje proroke!” Dozva glad na zemlju; sve zalihe kruha uništi. \ Posla pred njima čovjeka: Josip, za roba bijaše prodan. Okovima stegoše noge njegove i u željezo mu vrat staviše. Do vremena ispunjenja njegova proroštva Gospodnja ga riječ potvrdi. Kralj posla da ga se odriješi, gospodar nad narodima oslobodi ga. Postavi ga upraviteljem kući svojoj, nadstojnikom sveg imanja svojega, da poučava knezove volji svojoj i starce njegove mudrosti uči. Tada Izrćl u Egipat dođe, Jakov življaše kao stranac u Kamovoj zemlji. Vrlo rodnim učini svoj narod, jačim od njegovih tlačitelja. Okrenu im srce te zamrziše njegov narod, zlostavljahu sluge svoje. Mojsija posla, svoga slugu, i Arona, svoga izabranika. Učiniše pred njima čudesne znake njegove i čudesa u Kamovoj zemlji. Posla tminu i zamrači se, a oni prkosiše riječima njegovim. Pretvori njihovu vodu u krv i pomori njihovu ribu. Zemlja im provre žabama, prodriješe i u dvore kraljeve. Zapovjedi i obada roj dođe, komarci po svim njihovim krajevima. Umjesto dažda posla na njih tuču, ognjene munje na njihovu zemlju. Udari njihovu lozu i smokve, slomi stabla u krajevima njihovim. Reče i dođoše skakavci i bezbrojne gusjenice s njima. Požderaše svu travu u njihovoj zemlji, pojedoše rod u njihovim poljima. Pobi sve prvorođence u njihovoj zemlji, prvine njihove muškosti. Izvede ih sa srebrom i zlatom, među njihovim plemenima ne bijaše bolesnih. Egipat se obradova njihovu izlasku, jer ih od njih strah spopade. Razastre im oblak kao zaštitu i oganj da rasvjetljuje noć. Zamoliše ga i dade prepelice i nasiti ih kruhom s neba. Otvori stijenu i poteče voda, proteče kao rijeka kroz pustinju. Jer se spomenuo svoje svete riječi koju dade Abrahamu, sluzi svojemu, izvede svoj narod u radosti, izabrane svoje s klicanjem. Darova im zemlje narodâ, naslijediše plod muke pogana, da bi čuvali njegove zapovijedi i vršili zakone njegove. Aleluja! Aleluja! Hvalite Gospoda jer je dobar, jer je vječno milosrđe njegovo. Tko može izreći velika djela Gospodnja i iskazati svu njegovu slavu? Blago onima koji se drže prava i čine pravdu u svako vrijeme! Spomeni me se, Gospode, zbog ljubavi prema svome puku, pohodi me svojim spasenjem! Da vidim sreću tvojih izabranika, da se veselim radosti tvoga naroda i da se mogu ponositi tvojom baštinom. Griješili smo kao oci naši, činili smo nepravdu i činili bezakonje. Naši oci u Egiptu ne shvatiše tvoja čudesa, ne spominjaše se tvojih djela ljubavi, pobunili su se kod mora, na Crvenome moru. A on ih spasi zbog svoga imena, da očituje svoju jakost. Zaprijeti Crvenom moru i ono presahnu, provede ih izmeđ' morskih valova kao kroz pustinju. Spasi ih od ruke mrzitelja, izbavi ih iz ruke neprijateljâ. Prekri voda njihove tlačitelje, nijedan od njih ne ostade. Tada povjerovaše njegovim riječima i pjevaše njegovu slavu. Ali brzo zaboraviše djela njegova; ne pouzdavahu se u njegovu odluku. \ Polakomiše se u pustinji, stadoše iskušavati Boga u pustoj zemlji. I on im ispuni želju njihovu, ali tad na njih posla grčenje utrobe. I pobuniše se protiv Mojsija u taboru i Arona kog posveti Gospod. Zemlja se rastvori i proguta Datana, zatrpa Abiramovo mnoštvo. Posred njih buknu oganj i plamen sažeže bezbožnike. Načiniše sebi tele na Horebu i klanjahu se livenom kipu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika koji travu jede. Zaboraviše Boga koji ih je izbavio i učinio velika djela u Egiptu, čudesa u Kamovoj zemlji i strahote na Crvenome moru. Već pomisli da ih uništi, al Mojsije, izabranik njegov, stupi na hrid pred njega da odvrati njegovu srdžbu te ih ne uništi. Žarko žuđenu zemlju prezreše i ne povjerovaše njegovoj riječi. Mrmljaše u svojim šatorima i ne slušahu glasa Gospodnjega. Tada on podiže svoju ruku na njih da ih pobije u pustinji, da preda njihovo potomstvo među neznabošce i rasprši ih po zemljama. Tada se pridružiše u Baal-Peoru i jedoše žrtve bogovima mrtvih. Tako razdražiše Gospoda svojim djelima i udari ih pošašću. Ali ustade Pinhas i održa sud i tako prestade pomor. I njemu se to uračuna u zaslugu od koljena do koljena, navijeke. Kod voda Meribe opet razdražiše Gospoda i Mojsije morade trpjeti zbog njih. I jer mu ogorčiše dušu, pogriješi svojim ustima. Ne istrijebiše naroda kako im je Gospod zapovjedio, pomiješaše se s neznabošcima i naučiše djela njihova. I štovahu njihove idole koji im postadoše zamka. Prinosili su svoje sinove i kćeri kao žrtvu zlodusima. Prolijevali su krv nevinu, krv svojih sinova i kćeri koje su žrtvovali kanaanskim idolima. Tako se oskvrnu zemlja u krvi. Onečistiše se svojim djelima i učiniše preljub svojim postupcima. Tada se razgnjevi Gospod na svoj narod i zgadi mu se njegova baština. Predade ih u ruke neznabošcima i njihovi mrzitelji vladali su nad njima. Tlačili su ih njihovi neprijatelji i moraše se pokoriti ruci njihovoj. Mnogo ih je puta izbavljao, ali oni mu se protiviše svojim odlukama, propadali su u zločinima svojim. Onda pogleda opet na njihove nevolje kad je čuo njihove jadikovke. Spomenu se svojega Saveza s njima i sažali, nad njima, zbog svoje velike dobrote. Učini te nađoše opet milosrđe kod svih svojih porobljivača. Spasi nas, Gospode Bože naš, i skupi nas iz neznabožaca da slavimo tvoje sveto ime, da se tvojom slavom dičimo! Blagoslovljen Gospod, Bog Izrćlov odvijeka dovijeka! I sav narod neka kaže: Amen! Aleluja! ”Zahvaljujte Gospodu jer je dobar, jer je vječna ljubav njegova!” Tako nek govore otkupljenici Gospodnji, koje je otkupio iz vlasti neprijateljâ i skupio ih iz svih zemalja, od istoka i zapada, od sjevera i juga! Lutahu u pustinji, u pustoši, ne nađoše puta k mjestu gdje bi se nastanili. Izgladnjeli i žeđu izmoreni, duša je posustajala u njima. Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu i on ih oslobodi od njihove nevolje. Izvede ih na pravi put koji ide u mjesto prebivanja. Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za njegova čudesa sinovima ljudskim! Jer je utažio grla ožednjela, napunio je okrepom dušu izgladnjelu. Sjedili su u tami i u smrtnoj sjeni, ležali su okovani u bijedi i željezu, jer su prkosili Božjim riječima i prezirali volju Svevišnjega. Zato im srce ponizi patnjama! Posrtahu, a ne bijaše nikog da im pomogne. Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu i on ih oslobodi od njihove nevolje. Izvede ih iz tame i smrtne sjene i rastrga njihove okove. Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za njegova čudesa sinovima ljudskim! Jer razbi mjedena vrata i slomi željezne prijevornice. Ispaštahu bezumnici zbog svojih grješnih putova, morali su se mučiti za svoje grijehe. Gadilo se svako jelo duši njihovoj i već su stajali pred smrtnim vratima. Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu i on ih oslobodi od njihove nevolje. Posla svoju riječ i iscijeli ih, izbavi ih iz groba njihova. Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za njegova čudesa sinovima ljudskim! Nek prinesu žrtve zahvalne, nek navješćuju djela njegova s radošću! Koji otploviše morem na lađama, trgovali su na velikim vodama. Gledali su djela Gospodnja, njegova čudesa na pučini. On reče i diže olujni vihor koji uzburka valove. Do neba se dizahu i spuštahu u bezdan. Od nevolje duša im obnemogla. Posrtali su i ljuljali se kao pijani; sve im je umijeće njihovo bilo uzaludno. \ Zavapiše u svojoj tjeskobi Gospodu i on ih oslobodi od njihove nevolje. On obrati buru u tišinu i morski valovi umuknuše. I razveseliše se jer nastade tišina. U žuđenu luku on ih povede. Neka hvale Gospoda za dobrotu njegovu, za njegova čudesa sinovima ljudskim! Neka ga hvale u zboru naroda, neka ga slave u vijeću staraca! ”On pretvara rijeke u pustinju, i izvore vode u suhu zemlju; \ plodna polja u slanu pustaru zbog zloće stanovnika njihovih. On pretvara pustinju u jezero, suhu zemlju u tlo bogato izvorima. Ondje naseli izgladnjele i oni podigoše sebi grad za stanovanje, zasijaše polja, posadiše vinograde koji im doniješe obilne plodove. I on ih blagoslovi te se veoma namnožiše i ne dade da im se umanji stoka njihova. A kad opadahu, postadoše posramljeni pod teretom nesreće i boli. On koji preokreće prezir na knezove, pusti ih da lutaju po pustinji bez puta. Iz bijede podiže siromaha i obitelji umnoži kao stada. Videć' to čestiti nek se raduju, a zloća nek zatvori svoja usta. Tko je mudar, neka zapamti ovo i nek razmišlja o dobroti Gospodnjoj!” Pjesma. Psalam. Davidov. Postojano je moje srce, Bože! Pjevat ću i svirat ću. Da, slavo moja! Probudi se, harfo i citro! Probudit ću rujnu zoru. Slavit ću te među narodima, Gospode, tebi ću pjevati među neznabošcima; \ Jer do neba je uzvišena tvoja dobrota i tvoja vjernost do oblaka. Uzvisi se nad nebesa, Bože, i slava tvoja nek bude nad svom zemljom! Da se oslobode tvoji ljubimci, pomozi svojom desnicom i usliši nas! Bog reče u svom svetištu: “Kličući razdijelit ću Sihem, izmjerit ću dolinu Sokot. Moj je Gilead, moj je Manaše, Efraim je kaciga moje glave, Judeja moje vladalačko žezlo. Moab je posuda iz koje se umivam, na Edom ću baciti svoje sandale, nad Filistejom slavit ću pobjedu!” Tko će me odvesti do utvrđena grada? Tko će me povesti do Edoma? Zar ne ti, Bože, koji si nas odbacio i više ne ideš, Bože, s četama našim? Daj nam pomoć protiv neprijatelja, jer ništavna je pomoć ljudska. S Bogom ćemo izvojevati pobjedu i on će zgaziti naše neprijatelje. Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Bože, hvalo moja, nemoj šutjeti! Jer usta bezbožna i usta prijevarna na me se otvaraju. Govorili su mi lažljivim jezikom, okružili me riječima mržnje, napadaju me ni za što. Za moju ljubav me optužuju, a ja sam sav u molitvi. Vratiše mi zlo za dobro, mržnju za ljubav moju: ”Podigni protiv njega bezbožnika! A tužitelj nek mu stane s desna! Kad mu se bude sudilo, nek iziđe kriv! A njegova molitva nek mu se u grijeh upiše! Njegovih dana neka bude malo! Njegovu službu nek drugi dobije! Djeca njegova neka siročad postanu, a žena njegova udovica! Nek mu djeca njegova skitnice postanu, prosjaci, nek budu protjerani iz svojih porušenih kuća! Lihvar nek mu uzme sve njegovo imanje; tuđinci neka mu razgrabe plod muke njegove! \ Neka mu nitko ne iskaže samilost, nek se nitko ne smiluje siročadi njegovoj. Njegovo potomstvo neka se zatre! U sljedećem koljenu nek utrne ime njegovo! Grijeha njegovih otaca neka se spomene Gospod, i grijeh njegove majke nek se ne izbriše! Neka budu svagda pred Gospodnjim očima! Njihov spomen neka on uništi na zemlji!” Jer nije se sjetio činiti milosrđe, progonio je patnika i siromaha i u smrt je gonio čovjeka slomljena srca. Volio je prokletstvo i ono je palo na njega; prezirao je blagoslov pa neka je daleko od njega! \ Oblačio je prokletstvo kao ogrtač; ono mu je kao voda obuzelo njegovu nutrinu, kao ulje u kostima njegovim! \ Neka mu ono bude kao odijelo koje ga zaodijeva, kao pojas kojim se svagda opasuje! To nek bude od Gospoda plaća mojim tužiteljima, koji zlo govore protiv duše moje! A ti, Gospode, Gospodine moj, priteci mi u pomoći zbog svoga imena! Spasi me jer puna je dobrote ljubav tvoja! Jer nevoljan sam i siromah; srce je moje ranjeno u meni. \ Kao sjena koja se naginje ja nestajem; kao skakavca progone me. \ Koljena mi klecaju od posta, tijelo se moje grči od mršavosti. Postadoh im podsmijeh; koji me vide, mašu glavom. \ Pomozi mi, Gospode, Bože moj! U svojoj ljubavi spasi me! Neka spoznaju da je to djelo tvoje ruke, da si ti sam to učinio, Gospode! Nek oni proklinju, ti blagoslivljaj; nek budu poraženi moji protivnici, a sluga tvoj nek se raduje. \ Stidom nek se zaodjenu moji klevetnici. Sramotom svojom nek se ko plaštem zaogrnu. Zahvaljivat ću Gospodu iz sveg grla, i usred mnoštva slavit ću ga. Jer stoji s desne siromahu, da mu život spasi od sudaca. Psalam. Davidov. Riječ Gospodnja mojemu Gospodinu: “Sjedi mi s desna dok ne položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama!” Žezlo tvoje moći uzdići će Gospod sa Siona. Vladaj posred svojih neprijatelja! Narod tvoj tebi se dragovoljno predaje u dan tvog ratnog pohoda. U svetim odorama, iz krila zore, dolaze ti kao rosa tvoje mladosti. Gospod se zakleo i ne će se pokajati: “Ti si svećenik dovijeka po redu Melkisedekovu!” Gospod ti je s desne tvoje, on će satrti kraljeve u dan svojega gnjeva. Sudit će narodima, nagomilat će trupla, razbijenih glava bit će po svoj zemlji. Na putu iz potoka će se napiti, visoko će uzdignuti glavu. Aleluja! Slavit ću Gospoda svim srcem BET u zboru pravednikâ i u skupštini: GIMEL Velika su Gospodnja djela, DALET nek o njima razmišljaju svi koji ih ljube. HE Veličanstveno i sjajno je djelo njegovo, VAU njegova pravda ostaje dovijeka. ZAJIN čudesima svojim spomen podiže, HET blag je i milosrdan Gospod. TET Dade jelo štovateljima svojim; JOD vječno se sjeća svojega Saveza. KAF \ Silu djela svojih objavi svojemu narodu, LAMED u baštinu im dade zemlju pogana. MEM Djela su njegovih ruku vjernost i pravda; NUN vjerodostojne su sve zapovijedi njegove, SAMEK \ utvrđene za vječna vremena, AJIN sazdane na istini i pravdi. PE Otkupljenje posla svom narodu; SADE Savez svoj ustanovi zauvijek. KOF Sveto je i strašno ime njegovo. REŠ \ Početak je mudrosti strah Gospodnji. ŠIN Imat će uspjeh oni koji ih vrše! TAU Tko po njemu djeluje, Hvala njegova ostaje dovijeka. Aleluja! Blago čovjeku koji se boji Gospoda, BET koji veoma uživa u zapovijedima njegovim! GIMEL Moćno će mu biti potomstvo u zemlji, DALET rod će pravednika biti blagoslovljen. HE Napredak i bogatstvo bit će u njegovoj kući, VAU njegova pravednost ostaje dovijeka. ZAJIN Sviće k'o svjetlost pravednicima u tami; HET blag, milosrdan i pravedan. TET \ Blago čovjeku koji je milostiv i daje u zajam, JOD i svoje poslove obavlja u pravdi. KAF On ne će posrnuti dovijeka, LAMED u vječnoj uspomeni živjet će pravednik. MEM Ne će se bojati zle vijesti, NUN srce je njegovo mirno, uzda se u Gospoda. SAMEK Pouzdano je srce njegovo, ničeg se ne boji AJIN dok ne vidi ponižene svoje neprijatelje. PE On rasipa, daje siromasima. SADE Njegova pravednost ostaje zauvijek. KOF Njegova će se moć uzdići u slavi. REŠ Bezbožnik će to gledati i ljutiti se, ŠIN škripat će zubima i ginuti. TAU U ništa propast će želja bezbožnika. Aleluja! Hvalite, sluge Gospodnje, hvalite ime Gospoda! Nek je blagoslovljeno ime Gospoda od sada i dovijeka! Od sunčanoga izlaska do zalaza nek se hvali ime Gospoda! Uzvišen je nad svim narodima Gospod; slava njegova iznad nebesa. \ Tko je kao Gospod, Bog naš, koji stoluje u visinama, odozgo se prigiba i gleda na nebo i na zemlju. Iz praha podiže bijednika, iz gliba uzdiže siromaha da ga posadi s knezovima, s knezovima svoga naroda. Nerotkinji daje stanovati u kući kao sretnoj mati djece. Aleluja! Kad iziđe Izrćl iz Egipta i kuća Jakovljeva iz neshvatljivog naroda, Judeja postade svetište njegovo, Izrćl svojina njegova. Vidje to more i pobježe, Jordan se okrenu natrag. Bregovi poskočiše kao ovnovi, humci kao mladi janjci. Što ti je, more, da bježiš i tebi, Jordane, da se okrećeš natrag? Bregovi zašto skačete kao ovnovi, i humci kao mladi janjci? Pred licem Gospodnjim dršći, zemljo, pred licem Boga Jakovljeva, koji stijenu pretvori u vrelo vode, hrid u izvor vode! Ne nama, Gospode, ne nama, nego svojemu imenu daj slavu zbog dobrote i vjernosti svoje! Zašto da govore narodi: “Gdje je Bog njihov?” Bog je naš u nebu; sve što mu se svidi, to čini. \ Idoli su njihovi srebro i zlato, djelo ruku čovječjih. Imaju usta, a ne govore, oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, nosnice, a ne mirišu, ruke imaju, a ne pipaju, noge imaju, a ne hodaju, iz grla njihova glas ne izlazi. Takvi će biti i oni koji ih napraviše i svi koji se u njih uzdaju. Izrćle, uzdaj se u Gospoda: on je vaš pomoćnik i vaš štit! Kućo Aronova, uzdaj se u Gospoda: on je vaš pomoćnik i vaš štit! Koji se bojite Gospoda, uzdajte se u Gospoda; on je vaš pomoćnik i vaš štit! \ Gospod se nas spomenuo: on će nas blagosloviti! On će blagosloviti kuću Izrćlovu, blagoslovit će kuću Aronovu. Blagoslovit će one koji se boje Gospoda, male i velike. Neka vas umnoži Gospod, vas i djecu vašu! Nek vas blagoslovi Gospod koji stvori nebo i zemlju! Nebo je nebo Gospodnje, a zemlju je dao ljudima. Ne slave mrtvi Gospoda niti oni koji siđoše u tišinu. A mi slavimo Gospoda od sada i dovijeka. Aleluja! Ljubim Gospoda; jer čuje vapaj moje molitve. \ Jer prignu k meni uho svoje u dane kada ga zazvah. Okovi smrti stegoše me, spopadoše me tjeskobe Podzemlja; u tugu i žalost upadoh. \ Tada zazvah ime Gospodnje: “O, Gospode, spasi život moj!” Milostiv je Gospod i pravedan; Bog je naš sažaljiv. \ čuva Gospod jednostavne: bijedan sam bio, on me spasi. Vrati se, dušo moja, u svoj mir, jer ti Gospod učini dobro! On izbavi moj život od smrti, moje oči od suza, noge moje od pada. Hodit ću pred licem Gospodnjim u zemlji živih. Vjerovah i kada rekoh: “Veoma sam žalostan!” Pomišljah u svojoj tjeskobi: “Svaki je čovjek lažac.” Kako da uzvratim Gospodu za sve dobro što mi učini? Uzet ću čašu spasenja i zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodu zavjete svoje pred svim narodom njegovim. Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pobožnika njegovih. O, Gospode, tvoj sam sluga, sluga sam tvoj, sin sluškinje tvoje. Ti si odriješio okove moje. Tebi ću prinijeti žrtvu hvale i zazvat ću ime Gospodnje. Izvršit ću Gospodu zavjete svoje pred svim narodom njegovim, u dvorima kuće Gospodnje, usred tebe Jeruzaleme! Aleluja! Hvalite Gospoda svi narodi! Slavite ga svi puci! Jer silna je prema nama ljubav njegova i vjernost Gospodnja ostaje dovijeka. Aleluja! Zahvaljujte Gospodu jer je dobar, jer vječna je ljubav njegova! Neka kaže Izrćl: “Vječna je ljubav njegova.” Neka kaže dom Aronov: “Vječna je ljubav njegova.” Neka kažu svi koji se boje Gospoda: “Vječna je ljubav njegova.” Iz tjeskobe zazvah Gospoda! Gospod me usliša i oslobodi. Gospod je za me, ne bojim se ništa: što mi može učiniti čovjek? Gospod je sa mnom, on mi pomaže, doživjet ću poraz svojih mrzitelja. Bolje se uzdati u Gospoda, nego se oslanjati na čovjeka. Bolje je uzdati se u Gospoda, nego se oslanjati na moćnike. Svi me pogani opkoliše: u ime Gospodnje ja ih uništavam. Opkoliše me, stegnuše me: u ime Gospodnje ja ih uništavam. Opkoliše me kao pčele: ugasiše se kao oganj trnja; u ime Gospodnje ja ih uništavam. \ Gurahu me, gurahu da me sruše; ali mi Gospod pomože. \ Moja snaga i moja pjesma je Gospod: on mi je spasitelj. čuj! Glas radosti i spasenje odjekuje u šatorima pravednika: Gospodnja desnica učini snažna djela. Desnica Gospodnja se uzvisi; Gospodnja desnica učini snažna djela. \ Neću umrijeti nego živjeti; navješćivat ću djela Gospodnja. \ Teško me kazni Gospod, ali me smrti ne predade. Otvorite mi vrata pravde: ući ću kroz njih i zahvaliti Gospodu. Ovo su vrata Gospodnja; nek kroz njih uđu pravedni. \ Zahvaljujem ti jer si me uslišio i postao moj spasitelj. Kamen koji odbaciše graditelji, postade zaglavni kamen. To učini Gospod; to je čudo pred našim očima. \ Ovo je dan što ga učini Gospod. Radujmo se i veselimo se u njemu! O, Gospode, daj nam spasenje! Gospode, daruj nam sreću! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Blagoslivljamo vas iz Doma Gospodnjeg. Bog je Gospod, on nas je obasjao. Složite povorku s granama sve do rogova žrtvenika! Ti si moj Bog, tebi zahvaljujem. Bože moj, tebe ću veličati. Zahvaljujte Gospodu jer je dobar, jer vječna je ljubav njegova. Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po zakonu Gospodnjem! Blaženi oni koji čuvaju zapovijedi njegove, koji ga traže svim srcem, koji ne čine nepravde, koji idu putovima njegovim! Ti si dao svoje naredbe da se vjerno izvršavaju. O, kad bi moji putovi bili postojani, da držim tvoje naredbe! Ne bih se postidio tada, kad bih pazio na sve tvoje zapovijedi. Slavit ću te iskrenim srcem kad naučim tvoje pravedne zakone. čuvat ću tvoje naredbe: nemoj me sasvim ostaviti! BET Kako će mladić čistim sačuvati put svoj? Ako očuva riječi tvoje. Tražim te svim srcem, ne daj mi da zalutam od tvojih zapovijedi! U svome srcu pohranih riječi tvoje, da ne sagriješim protiv tebe. Blagoslovljen si ti, Gospode! Nauči me svojim naredbama! Ustima svojim navješćujem sve sudove usta tvojih. Na putu propisa tvojih radujem se više nego svemu bogatstvu. Razmišljat ću o tvojim naredbama i promatrati putove tvoje. U tvojim naredbama naslada je moja, ne ću zaboraviti tvojih riječi. GIMEL Budi dobrostiv sluzi svojemu da živim, da čuvam tvoje riječi! Otvori mi oči da gledam čudesa tvoga Zakona! Došljak sam na zemlji, ne skrivaj svojih zapovijedi od mene! Od čežnje gine duša moja u svako doba za tvojim naredbama. Zaprijetio si oholima, prokleti koji ostaviše tvoje propise. Udalji od mene porugu i prezir; jer čuvam tvoje zapovijedi. \ Makar se knezovi sastaju i vijećaju protiv mene, tvoj sluga razmišlja o naredbama tvojim. Jer su tvoje upute moja naslada, moji savjetnici. DALET U prahu leži duša moja, po riječi svojoj oživi me! Pripovijedao sam ti svoje putove i ti si me uslišio; nauči me svoje zapovijedi! \ Pokaži mi put svojih propisa, i o čudesima ću tvojim razmišljati. U suzama je moja duša od tuge, okrijepi me svojim riječima! Daleko me drži od puta zablude, iskaži mi milost po svom Zakonu! Put istine ja sam izabrao, i sudove tvoje stavih pred sebe. Prianjam uz tvoje propise; Gospode, ne daj da se postidim! \ Ja idem putem zapovijedi tvojih, jer si obuzeo srce moje. HE Nauči me, Gospode, putu naredaba svojih, da ga se točno držim! Prosvijetli me da čuvam tvoj Zakon i da ga držim svim srcem! Prati me na stazi svojih zapovijedi jer u njoj slast nalazim! Prikloni srce moje svojim propisima, ne lakomosti! Odvrati moje oči, da ne gledaju ispraznost; život mi čuvaj na putu svojem. \ Ispuni sluzi svom obećanje svoje, da te se boji! Odvrati od mene porugu koje se plašim, jer pravi su sudovi tvoji. Eto, čeznem za propisima tvojim, u pravdi me svojoj poživi! VAU Gospode, neka dođe na me tvoja milost i tvoje spasenje po obećanju tvojem! Odgovorit ću tada onima koji me vrijeđaju, jer se uzdam u riječ tvoju. Ne uzimaj od mojih usta riječi istine, jer se u tvoje odluke uzdam! čuvat ću tvoj Zakon svagda, dovijeka i zauvijek. I hodit ću u slobodi, jer naredbe tvoje istražujem. Pred kraljevima ću govoriti o tvojim propisima i ne ću se stidjeti. Tvoji propisi bit će moja radost jer ih veoma ljubim. K tvojim zapovijedima koje volim uzdižem svoje ruke, i razmišljam o tvojim naredbama. ZAJIN Spomeni se svoje riječi sluzi svome, na kojoj si mi nadu utemeljio! To je moja utjeha u nevolji mojoj, jer tvoja riječ me oživljava. Oholice me teško vrijeđaju, ali ja od tvoga Zakona ne odstupam. Sjetim se tvojih sudova od davnine, Gospode, i to me utješi. Obuze me srdžba zbog bezbožnika koji zaboravljaju tvoj Zakon. Tvoje naredbe meni su pjesme u zemlji moga putovanja. Noću se spominjem tvoga imena, Gospode, i čuvam tvoj Zakon. Želja je moja: vršiti propise tvoje. HET Dio je moj Gospod, rekoh, čuvat ću riječi tvoje. Molim lice tvoje iz svega srca, budi mi milostiv po svom obećanju! Razmotrio sam putove svoje i upravih noge svoje k tvojim propisima. Hitam i ne oklijevam čuvati zapovijedi tvoje. Užeta grješnika opletoše me, ali ne zaboravljam tvoga Zakona. U ponoć se dižem da ti zahvalim za tvoje pravedne sudove. Prijatelj sam svima koji te se boje i koji drže propise tvoje. Puna je zemlja tvoje dobrote. Gospode, nauči me svojim zapovijedima. TET Učinio si dobro svome sluzi, Gospode, po svojoj riječi! Nauči me dobrom govoru i znanju, jer vjerujem u zapovijedi tvoje! Prije nego morah trpjeti, lutao sam; ali sada čuvam tvoju riječ. \ Ti si dobar i činiš dobro, pouči me svojim naredbama! Oholi protiv mene klevete smišljaju, ali se ja svim srcem držim tvojih zapovijedi. Kao salo bešćutno je srce njihovo, a ja se radujem u tvom Zakonu. Dobro je što morah trpjeti, tako naučih odredbe tvoje. Draži mi je Zakon tvojih usta, nego tisuće zlatnika i srebrnjaka. JOD Ruke su me tvoje stvorile i oblikovale. Prosvijetli me da naučim zapovijedi tvoje! Koji te se boje, vide me i raduju se jer se uzdam u tvoju riječ. Znam, Gospode, da su pravi sudovi tvoji i da si me s pravom ponizio! Nek mi sada tvoja milost bude na utjehu, po obećanju sluzi svome! Nek me stigne tvoje milosrđe da poživim, jer tvoj Zakon moja je radost! Oholi nek se posrame, jer me ni za što oklevetaše, a ja ću razmišljati o tvojim naredbama! Nek se pridruže meni koji te se boje i koji poznaju propise tvoje! Nek mi srce bude savršeno u tvojim naredbama, da se ne bih morao stidjeti. KAF Moja duša žudi za tvojim spasenjem, uzdam se u tvoju riječ. Moje oči žude za tvojom riječi. Govorim: “Kad ćeš mi donijeti utjehu?” Postadoh kao mijeh u dimu, ali ne zaboravih tvojih odredaba. Koliko još dana ima sluga tvoj! Kad ćeš suditi mojim progoniteljima? Oholi mi iskopaše jame, oni koji ne hode po Zakonu tvome. Sve su tvoje zapovijedi istinite, bezrazložno me progone, pomozi mi! Umalo me izbrisaše sa zemlje, ali ja ne odstupih od tvojih propisa. Po svojoj ljubavi poživi me, i čuvat ću svjedočanstvo tvojih usta! LAMED Tvoja je riječ dovijeka, Gospode, čvrsto stoji kao nebo. Od koljena do koljena tvoja je istina, utemeljio si zemlju i ona stoji. Po tvojim zakonima stoje do danas, jer sve tebi služi. Kad tvoj zakon ne bi bio moja radost, davno bih umro u svojoj žalosti. Tvojih zapovijedi ne ću zaboraviti dovijeka, jer s njima ti me oživljavaš. Tvoj sam, spasi me, jer tražim tvoje propise. Vrebaju me bezbožnici da me upropaste, ali ja ću paziti na tvoje odredbe. Na svakom savršenstvu vidim granicu, samo je tvoja zapovijed beskrajno velika. MEM O, kako ljubim Zakon tvoj: po cijeli dan o njemu razmišljam. Tvoja zapovijed čini me mudrijim od mojih neprijatelja, jer je ona uvijek sa mnom. Postadoh umniji od svih svojih učitelja, jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim. Pametniji sam od starca, jer čuvah tvoje zapovijedi. Od svakoga zla puta suspregnuh korake svoje, da sačuvam riječ tvoju. Ne odstupih od tvojih sudova, jer si me ti poučio. Kako su slatke nepcu mome riječi tvoje, slađe od meda ustima mojim! Od tvojih propisa zadobih razumnost, zato mrzim sve staze lažne. NUN Svjetiljka je nozi mojoj riječ tvoja, svjetlo stazi mojoj. Zakleh se i to ću održati, slijediti tvoje pravedne odluke. Pretrpio sam previše, Gospode. Poživi me po riječi svojoj. Primi milostivo žrtve mojih usta, Gospode, i nauči me sudove svoje! Život mi je u muci neprestanoj, ali tvojega zakona ne zaboravih. Grešnici mi zamku postaviše, ali ja ne odstupih od tvojih naredaba. Tvoja svjedočanstva vječna su mi baština, ona su radost srca moga. Prignuh svoje srce da vrši naredbe tvoje, uvijek i do kraja. SAMEK Mrzim one koji su dvostruka srca, a ljubim Zakon tvoj. Ti si mi zaklon i štit, uzdam se u tvoju riječ. Odstupite od mene zločinci, jer želim vršiti zapovijedi Boga svojega! Podrži me po svojoj riječi i živjet ću. Nemoj me razočarati u mojoj nadi! Pomozi mi i bit ću spašen; pazit ću uvijek na tvoje odredbe. \ Odbacuješ sve koji preziru tvoje naredbe, jer isprazno je mišljenje njihovo. Kao trosku uklanjaš sve bezbožnike iz zemlje, zato volim propise tvoje. Od straha pred tobom dršće moje tijelo; sudova tvojih ja se bojim. AJIN \ činio sam što je pravo i pravedno, ne predaj me tlačiteljima mojim! Zauzimi se za slugu svojega i blago njegovo, ne daj da me pritišću oholice! Moje oči čeznu za spasenjem tvojim, za tvojom riječi pravednom. Učini sluzi svome po dobroti svojoj, i nauči me svoje odredbe. Ja sam tvoj sluga; prosvijetli me da shvatim tvoja svjedočanstva! \ Vrijeme je da nastupiš, Gospode, jer oskvrnuše Zakon tvoj. Zbog toga volim tvoje zapovijedi, više no zlato, zlato čisto. Zbog toga hodim po odredbama tvojim, a mrzim sve staze lažne. PE Divna su tvoja svjedočanstva, zato ih čuva duša moja. Tumačenje riječi tvojih rasvjetljuje, neuke čini mudrima. Pun žudnje otvaram usta svoja jer čeznem za tvojim zapovijedima. Obrati se k meni i budi mi milostiv, kako to zaslužuju oni koji ljube ime tvoje! Učvrsti korake moje po svom obećanju i ne daj da ikakvo zlo ovlada mnome! Izbavi me od nasilja ljudskog i držat ću tvoje zapovijedi! Obasjaj licem svojim slugu svojega i nauči me svoje naredbe! Potoci suza teku iz mojih očiju jer se Zakon tvoj ne čuva. SADE Pravedan si, Gospode, i pravi su tvoji sudovi! Predao si nam pravedne zakone svoje u velikoj istini. Moja me revnost izjeda, jer moji tlačitelji zaboravljaju riječi tvoje. Riječ je tvoja vrlo profinjena i zato je sluga tvoj ljubi. Ja sam malen i prezren, ali tvojih naredaba ne zaboravljam. Pravda je tvoja pravda vječna i Zakon je tvoj istina. Tjeskoba i nevolja me snađoše, al' zapovijedi tvoje moje su veselje. Pravedna su tvoja svjedočanstva dovijeka. Prosvijetli me i živjet ću! KOF Vičem iz svega srca: “Gospode, usliši me! Vršit ću tvoje zapovijedi!” Zazivam te: “Spasi me!” i čuvat ću tvoja svjedočanstva! Pretječem zoru i vičem: “Uzdam se u tvoju riječ.” Moje oči straže noćne pretječu razmišljajući o riječi tvojoj. čuj glas moj, Gospode, po svojoj dobroti, po svojoj odluci poživi me. Približavaju mi se oni koji idu za opačinom, daleko su oni od tvog Zakona. A ti si blizu, Gospode, i sve su tvoje zapovijedi istina! Od davnine znam za tvoje propise koje si ustanovio za vijeke. REŠ Pogledaj na moju nevolju i izbavi me, jer ne zaboravih Zakona tvojega. Brani moju parnicu i otkupi me! Po svojoj riječi poživi me! Daleko je spasenje od grešnikâ, jer ne mare za tvoje naredbe. Milosrđe je tvoje veliko, Gospode; po odlukama svojim poživi me. \ Mnogo je neprijatelja koji me progone, ali ja ne odstupam od tvojih svjedočanstava. Vidjeh otpadnike i zgadiše mi se jer tvoje obećanje ne čuvaju. Pogledaj kako ja ljubim tvoje odredbe, Gospode, po svojoj dobroti poživi me! Srž je tvoje riječi istina, vječan je svaki sud pravde tvoje. ŠIN Mogućnici me bez razloga progone, al' samo riječi tvoje boji se srce moje. Radujem se tvojim obećanjima kao onaj koji se domogne bogata plijena. Mrzim laž i gadi mi se ona, a tvoj zakon ljubim. Sedam puta na dan tebe hvalim zbog pravednih sudova tvojih. Velik mir uživa tko ljubi Zakon tvoj, ni o što se on ne spotiče. čekam tvoje spasenje, Gospode, i vršim tvoje propise. Moja duša čuva tvoja svjedočanstva, ljubim ih veoma. čuvam propise tvoje i tvoje upute, jer svi su moji putovi pred tobom. TAU Neka stigne moj vapaj pred lice tvoje, Gospode! Po svojoj riječi prosvijetli me! Neka stigne moja molitva pred tvoje lice! Po svojoj me riječi oslobodi. Usne moje nek ti hvalu pjevaju, jer me učiš naredbe svoje. Nek mi jezik pjeva riječi tvoje, jer svi su tvoji propisi pravedni! Nek mi tvoja ruka u pomoć dođe, jer odabrah tvoje propise! Za tvojim spasenjem čeznem, Gospode, tvoj je Zakon moja naslada. Nek živi moja duša i nek te slavi! I nek mi pomognu sudovi tvoji. Kao izgubljena ovca ja zalutah: traži slugu svojega jer ne zaboravih tvojih zapovijedi. Hodočasnička pjesma. U svojoj tjeskobi zavapih Gospodu i on me usliša. Gospode, izbavi me od usana lažljivih, od klevetničkog jezika. Što da ti učinim, čime da te kaznim, zlobni jeziče? Zašiljenim strelicama ratnika i užarenim smrekovim ugljevljem! Jao meni jer sam izgnanik u Mešeku, boravim u šatorima cedarskim. Predugo živim među mrziteljima mira. Ja sam miroljubiv; ali čim progovorim, oni su za rat. \ Hodočasnička pjesma. Podižem oči svoje prema gorama, odakle će mi doći pomoć. Pomoć mi dolazi od Gospoda koji stvori nebo i zemlju. Ne će on dati da posrne tvoja noga! Ne će zadrijemati čuvar tvoj. Ne, ne će zadrijemati, ne će zaspati čuvar Izrćla. Gospod je čuvar tvoj, Gospod je sjena tvoja s desne tvoje. Danju ti sunce ne će nauditi, niti mjesec u noći. Gospod će te čuvati od svakoga zla, on će čuvati život tvoj. Gospod će čuvati tvoj izlazak i povratak od sada i dovijeka. Hodočasnička pjesma. Davidova. Obradovah se kad mi rekoše: “Hajdemo u Dom Gospodnji!” Evo, već stoje naše noge na vratima tvojim, Jeruzaleme! Jeruzaleme, kao grad sagrađeni, u tebi je zajednica ujedinjena! Onamo uzlaze plemena, plemena Gospodnja, prema zakonu Izrćlovu da slave ime Gospodnje. Ondje stoje sudačke stolice, stolice doma Davidova. Molite za mir Jeruzalemu! Nek žive mirno oni koji te ljube! Nek bude mir u tvojim zidinama i pokoj u tvojim palačama! Zbog braće i prijatelja svojih molit ću mir za tebe. Zbog Doma Gospoda, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti! Hodočasnička pjesma. Svoje oči podižem k tebi, koji stoluješ u nebu. Eto, kao što su uprte oči slugu u ruke gospodara njihovih, kao što su oči sluškinje uprte u ruku gospodarice njezine, tako su naše oči uprte u Gospoda, Boga našega, dok nam se ne smiluje. Smiluj nam se, Gospode! Smiluj nam se, jer se obilno nasitismo prezira. Duša je naša presita poruge obijesnih i prezira oholih. Hodočasnička pjesma. Davidova. “Da nije bio Gospod uz nas,”? neka sad rekne Izrćl. ”Da nije bio Gospod uz nas kada ljudi ustadoše na nas, žive bi nas bili progutali, kad se njihov bijes raspalio protiv nas. Vode bi nas potopile, bujica bi nas odnijela. Razbjesnjele vode bi nas odnijele.” Blagoslovljen Gospod koji nas ne dade za plijen zubima njihovim. Duša se naša izbavi kao ptica iz zamke lovačke. Zamka se raskinula i mi smo umakli! Pomoć je naša u imenu Gospodnjem, koji stvori nebo i zemlju. Hodočasnička pjesma. Tko se uzda u Gospoda, on je kao gora Sion, ne koleba se, čvrst ostaje dovijeka. Jeruzalem okružuju gore: a Gospod okružuje svoj narod od sada i dovijeka. Zato se ne će nametnuti žezlo grešničko na baštinu pravednikâ, da i pravednici svoje ruke za zločinom ne pruže. Učini, Gospode, dobro dobrim i onima koji su čestita srca! A koji skreću na krive staze, neka ih Gospod progna s onima koji čine bezakonje! Mir nad Izrćlom! Hodočasnička pjesma. Kad Gospod vraćaše sužnje sionske, bijasmo kao u snu. Tada nam usta bijahu puna smijeha, a jezik naš klicanja. Među poganima tad se govorilo: “Gospod im učini velika djela.” Velika nam djela učini Gospod! Zato smo radosni. Gospode, okreni sudbinu našu k'o potoke u Negebu! Oni koji siju sa suzama, žanju s pjesmom! Dok su odlazili, išli su plačući noseći sjeme sjetveno, a vraćali su se noseći snoplje svoje. Hodočasnička pjesma. Salomonova. Ako Gospod ne gradi kuće, uzalud se muče graditelji. Ako Gospod ne čuva grada, uzalud čuvar bdi. Uzalud ustajete prije zore i kasnite na počinak vi što jedete kruh muke, svojim miljenicima on ga daje dok snivaju. Evo, sinovi su dar Gospoda; nagrada je plod utrobe. \ Kao strijele u ratnikovoj ruci, to su sinovi mladosti. Blago čovjeku koji je njima napunio svoj tobolac! Neće se postidjeti kad se bude prepirao s neprijateljima na vratima. Hodočasnička pjesma. Blago svakome koji se boji Gospoda, koji hodi njegovim putovima! Plod ruku svojih ćeš uživati. Blago tebi! Dobro će ti biti! Žena je tvoja kao rodna loza u odajama tvoje kuće; tvoji sinovi kao mladice masline oko stola tvojega. \ Eto, blagoslovljen je čovjek koji se boji Gospoda. Nek te blagoslovi Gospod sa Siona! Gledao sreću Jeruzalema u sve dane svojega života! Vidio djecu svoje djece! Mir nad Izrćlom! Hodočasnička pjesma. “Teško su me od moje mladosti tlačili”? neka sad rekne Izrćl. ”Teško su me od moje mladosti tlačili, ali me ne svladaše. Po mojim leđima orači su orali i dugačke brazde povlačili. Al? Gospod, Pravedni, sasiječe konopce bezbožnikâ.” Nek se postide i uzmaknu svi koji mrze Sion. Nek budu k'o trava na krovovima što se osuši prije nego naraste. Od nje žetelac ne napunja svoju ruku, ni naručje onaj koji veže snopove. A koji prolaze ne govore: “Neka vas blagoslovi Gospod! Blagoslivljamo vas u ime Gospodnje.” Hodočasnička pjesma. Iz dubine vapim k tebi, Gospode! Gospode, čuj moj glas! Neka pazi uho tvoje na glas vapaja moga! Ako se grijeha budeš spominjao, Gospode, Gospode, tko će opstati? Al? u tebe je praštanje, da bi te se bojali. Ja se uzdam u Gospoda. Duša se moja u njegovu uzda riječ. Moja duša više iščekuje Gospoda nego noćna straža zoru; kao stražari zoru, \ nek se uzda Izrćl u Gospoda, jer je u Gospoda milosrđe i obilno je u njega otkupljenje. I on će otkupiti Izrćla od svih grijeha njegovih. Hodočasnička pjesma. Davidova. Gospode, ne oholi se srce moje, niti se oči moje uznose. Ne čeznem za velikim stvarima ni za čudesima što me nadvisuju. Smirio sam se doista i upokojio dušu svoju. Kao dojenče na grudima majke, kao dojenče duša moja počiva u meni. Uzdaj se, Izrćle, u Gospoda od sada i dovijeka! Hodočasnička pjesma. Spomeni se, Gospode, Davida i svih njegovih napora. Kako se zakle Gospodu, zavjetovao se Snazi Jakovljevoj: ”Ne ću ući u šator doma svoga, niti ću uzići na postelju svoje ložnice, ne ću dati sna svojim očima, ni drijema svojim vjeđama, dok ne nađem mjesto Gospodu, boravište Snazi Jakovljevoj!” ”Evo, čusmo za njega u Efrati, nađosmo ga u Poljima jaarskim. Uđimo u stan njegov; poklonimo se podnožju njegovih nogu. \ Ustani, Gospode, pođi k svom počivalištu, ti i Kovčeg moći tvoje! Svećenici tvoji nek se odjenu pravednošću! Nek se raduju tvoji pobožnici! Zbog sluge svoga Davida ne odvrati lica od svoga pomazanika!” Gospod se zakleo Davidu, vjernošću od koje ne odstupa: “Potomka utrobe tvoje posadit ću na prijestolje tvoje. Ako tvoji sinovi očuvaju moj Savez i odredbe moje kojima ih naučih, onda će i njihovi sinovi dovijeka sjediti na tvome prijestolju!” Jer Gospod izabra Sion, htjede ga za svoje prebivalište. ”Ovo je moje počivalište zavijeke. Ovdje ću boraviti jer ga zaželjeh. Zalihe ću njegove blagosloviti, siromahe njegove kruhom ću nasititi. Svećenike ću njegove zaodjenuti spasenjem. Njegovi pravednici će kliktati radosno. Tu ću učiniti da izraste rog Davida, pripravit ću svjetiljku svome pomazaniku. Neprijatelje ću njegove pokriti sramotom, a na njemu će sjati kruna njegova!” Hodočasnička pjesma. Davidova. Gle, kako je lijepo i kako je ugodno kad braća žive zajedno! Kao ulje dragocjeno na glavi, što silazi na bradu, bradu Aronovu, što silazi do ovratnika njegovih haljina. Kao rosa s Hermona što pada na gore sionske. Ondje Gospod daje blagoslov, život dovijeka. Hodočasnička pjesma. Sad blagoslivljajte Gospoda sve sluge Gospodnje, što noću stojite u Domu Gospodnjem! Podignite svoje ruke k svetištu i blagoslivljajte Gospoda! Neka te blagoslovi Gospod sa Siona, koji stvori nebo i zemlju! Aleluja! Hvalite ime Gospodnje! Hvalite ga sluge Gospodnje, koji stojite u Domu Gospodnjem, u predvorjima Doma Boga našega! Hvalite Gospoda jer dobar je Gospod! Pjevajte imenu njegovu jer je milo! Jer Jakova sebi izabra Gospod, Izrćla za svoju svojinu. Jest, ja znam: Gospod je velik. Naš Gospod nad svim bozima. Što god Gospod zaželi, to on čini u nebu i na zemlji, u morima i u svim bezdanima: On, koji podiže oblake s kraja zemlje, munje pretvara u dažd, vjetar izvodi iz njegovih odaja. On je koji pobi prvorođence Egipta, ljude i životinje. On posla znake i čudesa usred tebe, Egipte, protiv faraona i svih slugu njegovih. On udari mnoge narode i pogubi kraljeve moćne: Sihona, kralja amorejskoga, i Oga, kralja bašanskoga, i sva kraljevstva kanaanska. On dade njihovu zemlju u baštinu, u baštinu Izrćlu, svome narodu. Gospode, tvoje je ime vječno; Gospode, tvoj je spomen od koljena do koljena. \ Jer Gospod štiti svoj narod, svojim slugama iskazuje milosrđe. Idoli su neznabožaca srebro i zlato, djelo ruku čovječjih. Usta imaju, a ne govore, oči imaju, a ne vide, Uši imaju, a ne čuju; ni daha nema u ustima njihovim. \ Koji ih načiniše, nek budu kao oni, i svaki koji se u njih uzda. Dome Izrćlov, blagoslivljaj Gospoda; dome Aronov, blagoslivljaj Gospoda! \ Dome Levijev, blagoslivljaj Gospoda. Svi koji se bojite Gospoda, blagoslivljajte Gospoda! Blagoslovljen sa Siona Gospod, koji stoluje u Jeruzalemu! Aleluja! Hvalite Gospoda jer je dobar, jer vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nad bogovima, jer vječna je ljubav njegova! Hvalite Gospoda nad gospodarima, jer vječna je ljubav njegova! Jedini on učini čudesa velika, jer vječna je ljubav njegova! U mudrosti on stvori nebesa, jer vječna je ljubav njegova! On utvrdi zemlju nad vodom, jer vječna je ljubav njegova! On stvori svjetlila velika, jer vječna je ljubav njegova! Sunce da vlada danom, jer vječna je ljubav njegova! Mjesec i zvijezde da vladaju noću, jer vječna je ljubav njegova! On pobi prvorođence Egipta, jer vječna je ljubav njegova! I izvede Izrćla iz njega, jer vječna je ljubav njegova. Rukom jakom i šakom podignutom, jer vječna je ljubav njegova! On razdvoji Crveno more, jer vječna je ljubav njegova! I provede Izrćla posred njega, jer vječna je ljubav njegova! I faraona s njegovom vojskom surva u Crveno more, jer vječna je ljubav njegova! On provede narod svoj kroz pustinju, jer vječna je ljubav njegova! On udari kraljeve velike, jer vječna je ljubav njegova! I pogubi kraljeve moćne, jer vječna je ljubav njegova! Sihona, kralja amorejskoga, jer vječna je ljubav njegova! I Oga, kralja bašanskoga, jer vječna je ljubav njegova! I dade njihovu zemlju u baštinu, jer vječna je ljubav njegova! U baštinu Izrćlu, sluzi svome, jer vječna je ljubav njegova! On se spomenu poniženja našega, jer vječna je ljubav njegova! Oslobodi nas od naših tlačitelja, jer vječna je ljubav njegova! On daje hranu svakom tijelu, jer vječna je ljubav njegova! Hvalite Boga nebeskoga, jer vječna je ljubav njegova! Kraj rijeka babilonskih sjedili smo i plakali spominjući se Siona. O vrbe naokolo povješali smo svoje harfe. A onda naši porobljivači iskaše od nas da pjevamo, tlačitelji naši tražiše da se veselimo; “pjevajte nam pjesme sionske!” \ Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj? Ako bih te zaboravio, Jeruzaleme, neka usahne moja desnica! Nek mi jezik za nepce prione ako se tebe ne spomenem, ako ne stavim Jeruzalem povrh svake radosti svoje! Sjeti se, Gospode, sinova Edoma, kako govorahu na kobni dan Jaruzalema: “Razorite, razorite ga sve do temelja!” Kćeri babilonska, pustošiteljice! Blago onome koji ti uzvrati za tvoje djelo što si ga nama učinila! Blago onome koji zgrabi i o kamen razbije tvoju djecu! Davidov. Zahvaljujem ti od sveg srca (Gospode); pred bogovima pjevat ću ti. \ Klanjam se prema tvome svetome Hramu. Zahvaljujem tvome imenu za tvoju dobrotu i vjernost, jer si uzveličao svoje obećanje iznad svoga imena. U dan u koji te zazvah, ti si me uslišio, u meni si umnožio snagu. Nek ti zahvaljuju, Gospode, svi kraljevi zemaljski, kad čuju riječi usta tvojih. Nek pjevaju putove Gospodnje: “Jer velika je slava Gospodnja.” Doista, Gospod je uzvišen al? gleda na ponizna; ohologa izdaleka poznaje. \ Ako moram i posred tjeskobe hoditi, ti me držiš na životu. Protiv bijesa mojih neprijatelja pružaš ruku svoju; desnica me tvoja spašava. \ Gospod će dovršiti na meni svoje djelo. Gospode, vječna je ljubav tvoja! Djela svojih ruku ne zaboravi! Upravitelju pjevačkoga zbora. Davidov. Psalam. Gospode, ti me proničeš i poznaješ. Ti znaš kad sjednem i ustanem; izdaleka ti poznaješ misao moju. \ Moje hodanje i počivanje ti odmjeravaš, svi moji putovi tebi su znani. Još mi ni riječ na jeziku nije došla, a ti je, Gospode, već poznaješ. Straga i sprijeda ti me okružuješ i stavljaš na mene svoju ruku. Odveć je čudesno to znanje za mene, preveć visoko da bih ga shvatio. Kamo da odem od duha tvojega? Kamo da od tvog lica pobjegnem? Ako na nebo uziđem, ti si tamo; ako se spustim u Podzemlje, gle, i ondje si. \ Ako uzmem krila zore i nastanim se moru na kraj, i ondje bi me ruka tvoja pratila, i tvoja desnica bi me prihvatila. I ako kažem: “Jest, nek me tmina zastre, nek svjetlo oko mene noć postane”, ali ni tmina tebi nije tamna, noć je svijetla kao dan, tmina je za tebe kao svjetlo. Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u krilu moje majke. Zahvaljujem ti što sam predivno i čudesno stvoren; veoma su čudesna tvoja djela; sasvim poznaješ dušu moju. \ Kosti moje ne bijahu ti skrivene kad nastajah u tajnosti, otkan u dubinama zemlje. Oči me tvoje vidješe kao zametak; u knjizi su tvojoj zapisani svi moji dani, što su bili unaprijed određeni, kad još ne bijaše ni jednoga. \ A meni, o Bože, kako su predivne tvoje misli, kako im je nedokučiv zbroj! Da ih brojim? Više ih je nego pijeska. Ako im se kraju približim, još mi ti preostaješ! O Bože, kad bi htio ubiti bezbožnika! Nek odstupe od mene ljudi krvoločni, koji o tebi zlobno govore; tvoji neprijatelji lažno se zaklinju. \ Zar da ne mrzim one koji tebe mrze, Gospode, i da ne prezirem one koji se bune protiv tebe? Ja ih mrzim mržnjom dubokom; smatram ih svojim neprijateljima. \ Istraži me, Bože, i upoznaj srce moje! Iskušaj me i upoznaj misli moje! Vidi jesam li na zlu putu i povedi me putem vječnim! Upravitelju pjevačkoga zbora. Psalam. Davidov. Izbavi me, Gospode, od zla čovjeka, od čovjeka nasilja očuvaj me! Od onih koji smišljaju zlo u srcu i svaki dan kavge zameću! Oštre svoje jezike kao zmija, otrov je ljutice pod njihovim usnama! Očuvaj me, Gospode, od ruku grešnika, od čovjeka nasilja sačuvaj me, od onih koji hoće da posrnu moji koraci! Oholice mi namjestiše potajne zamke, razapeše mreže na putu i staviše mi klopke. Rekoh Gospodu: Ti si Bog moj! čuj, Gospode, glas molitve moje! Gospode, Gospode moj, snago spasenja moga, zaštiti glavu moju u dan boja! Ne daj, Gospode, bezbožnicima što žele! Ne daj da uspiju njihove zle namjere jer bi se uzoholili. Nek ne uzdignu glavu koji me uhode, nek na njih padne kletva njihovih usana. Nek na njih padne užareno ugljevlje! Neka se strovale u jamu i više ne ustanu. čovjek zla jezika neka ne opstane u zemlji! čovjeka nasilja nek prati nesreća do propasti! Znam da Gospod brani pravo siromaha i nevoljniku vraća pravicu. Zaista, pravednici će zahvaljivati tvome imenu i pred tvojim lice boravit će čestiti. Psalam. Davidov. Gospode, ja te zazivam! Meni pohitaj! čuj moj glas kad ti zavapim! Nek ti bude mila moja molitva kao kâd pred tvojim licem, moje uzdignute ruke kao prinos večernji! Postavi, Gospode, stražu mojim ustima, čuvara na vrata usana mojih. Ne daj da mi se srce zlu prikloni, da počinim djela bezbožna; s ljudima koji čine bezakonje ne daj da okusim poslastice njihove! \ Nek me udari pravednik? ljubav je to što me kudi; ulje grešničko ne će pomazati moju glavu jer moja ustrajna molitva oprijet će se protiv zlobe njihove. \ Kad bijahu strovaljeni niz hridinu suci njihovi, razumješe kako su bile blage riječi moje. Kao kad orač brazdi i para zemlju, tako se razletješe kosti njihove na dnu Podzemlja. A u tebe su uprte moje oči, Gospode; Gospode naš, u tebe se uzdam! Ne predaj smrti život moj! \ Očuvaj me od zamke koju mi postaviše, od spletaka zločinaca! Nek bezbožnici padnu u vlastite mreže dok ja sretno prođem! Poučna pjesma. Davidova. Kad je bio u pećini. Molitva. Iz svega glasa vapim Gospodu; iz svega glasa Gospoda zazivam. \ Izlijevam pred njim svoju prozbu, svoju nevolju pred njim kazujem. Ako moj duh klone u meni, ti znaš moju stazu. Na putu kojim prolazim potajno mi zamku postaviše. Pogledaj na desno i vidi, nemam nikoga koji me prepoznaje. Nema spasa za mene. Nitko ne mari za život moj. Vapim tebi, Gospode, govorim: ti si moje utočište, moj dio u zemlji živih. Poslušaj moje vikanje, jer sam posve iznemogao! Izbavi me od mojih progonitelja, jer oni su jači od mene. Izbavi me iz tamnice da zahvaljujem imenu tvojemu! Tada će se pravednici oko mene okupiti jer si prema meni bio milostiv. Psalam. Davidov. Gospode, čuj moju molitvu! Zbog svoje vjernosti prikloni uho na molitvu moju! Usliši me zbog pravednosti svoje! Ne idi na sud sa svojim slugama, jer nitko živ nije pravedan pred tobom! Neprijatelj progoni dušu moju; u zemlju satire život moj; gurnuo me u tminu da stanujem kao davno pomrli. \ Duh moj zamire u meni, srce mi trne u grudima. Mislim na prošle dane; razmišljam o svim tvojim djelima, o djelima ruku tvojih razmatram. \ Pružam k tebi ruke svoje. Duša moja k'o suha zemlja žeđa za tobom. Gospode, usliši me brzo! Daha mi nestaje. Ne skrivaj svoga lica od mene! Inače ću postati kao onaj koji u grob silazi. Jutrom mi objavi svoju dobrotu, jer se uzdam u tebe! Pokaži mi put kojim trebam ići, jer k tebi dušu uzdižem! Izbavi me od mojih neprijatelja, Gospode, jer se tebi utječem! Nauči me vršiti volju tvoju jer ti si moj Bog! Tvoj dobri duh neka me vodi po ravnoj stazi! Zbog svoga imena, Gospode, poživi me, zbog pravednosti svoje izbavi mi dušu iz nevolje! Po svojoj dobroti uništi moje neprijatelje! Zatri sve moje tlačitelje jer ja sam sluga tvoj! Davidov. Blagoslovljen Gospod, hridina moja, koji moje ruke uči boju i moje prste ratu! On je ljubav moja i tvrđava moja, moje utočište i moj izbavitelj, štit moj u koga se uzdam; on mi narode podloži! \ Gospode, što je čovjek da se brineš za njega, što je sin čovječji da ga se spominješ? čovjek je kao dah; njegovi su dani kao sjena što nestaje. \ Gospode, prigni nebo svoje i siđi! Takni gore i zadimit će se! Sijevni munjom i rastjeraj ih! Odapni svoje strijele i smeti ih! Iz visine ispruži svoje ruke! Oslobodi me i izbavi iz silnih voda, iz ruku sinova tuđinskih! Njihova usta laži govore; desnica njihova krivo se zaklinje. \ Bože, pjevat ću ti pjesmu novu! Svirat ću ti na harfi od deset žica. ”Ti daješ pobjedu kraljevima. Ti si izbavio Davida, slugu svoga, od ljutoga mača.” Oslobodi me i spasi iz ruku sinova tuđinskih! Njihova usta laži govore; desnica njihova krivo se zaklinje. \ Nek sinovi naši budu kao biljke što visoko rastu od mladosti svoje, a kćeri naše kao stupovi isklesani što Hram ukrašavaju. Žitnice naše nek budu pune obiljem plodova svih vrsta. Naše ovce množe se na tisuće i na stotine tisuća na poljima našim. Naša goveda nek budu tovna bez nesreće i nezgodna poroda. Nek ne bude plača po našim ulicama. Blago narodu kojem se to dogodi! Blago narodu komu je Gospod Bog njegov! Hvalospjev. Davidov. Klicat ću ti, Bože, kralju moj, blagoslivljat ću tvoje ime uvijek i dovijeka. Svaki ću te dan blagoslivljati, ime ću tvoje hvaliti uvijek i dovijeka. Velik je Gospod i dostojan hvale veoma. Nedokučiva je veličina njegova. Pokoljenje pokoljenju naviješta djela tvoja; kazuju čudesna djela tvoja. \ Govore o velikom sjaju veličanstva tvoga, ja ću čudesa tvoja opjevati. Navještaju moć tvojih strašnih djela; ja ću pripovijedati o tvojoj veličini. \ Razglašuju spomen beskrajne dobrote tvoje, i pravednost tvoju slave. Gospod je milostiv i pun milosrđa, strpljiv i bogat ljubavlju! Gospod je dobrostiv svima, milosrdan svim svojim stvorovima. Nek te hvale sva tvoja djela, Gospode! Nek te blagoslivlju štovatelji tvoji! Nek kazuju slavu tvoga kraljevstva i govore o tvojoj jakosti, i priopće ljudima djela moći tvoje, slavu i sjaj tvoga kraljevstva. Kraljevstvo tvoje kraljevstvo je vječno, tvoja vlast za sva pokoljenja. Vjeran je Gospod u svim svojim riječima i svet u svemu svom djelovanju. Gospod podržava sve koji posrću, i sve pognute on uspravlja. Oči sviju uprte su u tebe: ti im daješ hranu u pravo vrijeme, otvaraš ruku svoju i sitiš dobrima sve živo. Pravedan je Gospod na svim svojim putovima i svet u svim svojim djelima. Gospod je blizu svakomu koji ga zaziva, svima koji ga iskreno zazivaju. Želju ispunja onima koji ga se boje, sluša njihov vapaj i spašava ih. Gospod štiti sve koji ga ljube, a sve bezbožnike zatire. Nek usta moja hvalu Gospodnju kazuju, svako tijelo nek blagoslivlje sveto ime njegovo, uvijek i dovijeka. Aleluja! Hvali, dušo moja, Gospoda! Hvalit ću Gospoda sveg života svojega, pjevat ću svojemu Bogu dok god postojim. Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječjeg od kog nema spasenja! Iziđe li iz njega duh njegov, vraća se u zemlju svoju, u isti dan propadnu sve njegove namisli. Blago onome komu je pomoćnik Bog Jakovljev, komu je uzdanje u Gospodu, Bogu njegovu, koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima, koji ostaje vjeran dovijeka, koji potlačenima vraća pravdu, koji gladnima kruha daje. Gospod oslobađa zarobljene. Gospod otvara oči slijepcima, Gospod uspravlja prignute, Gospod ljubi pravedne. Gospod štiti tuđince, uzdržava sirote i udovice, a grešnicima put mrsi. Gospod će kraljevati dovijeka. Bog tvoj, Sione, od koljena do koljena! Aleluja! Aleluja! Hvalite Gospoda! Jer je lijepo svirati Bogu našemu. Jer je milo složno pjevati hvale njegove. Gospod gradi Jeruzalem; okuplja raspršene Izrćlce. \ On iscjeljuje one koji su slomljena srca i zavija rane njihove; \ on određuje broj zvijezdama, svaku njezinim imenom naziva. Velik je Gospod naš i vrlo snažan! Njegova mudrost nema granica. Gospod pridiže ponizne, bezbožnike do zemlje ponizuje. Pjevajte Gospodu pjesmu hvale! Svirajte na citru Bogu našemu! Njemu koji oblacima nebo zastire, zemlji kišu sprema, čini da na gorama trava raste, životinjama hranu daje i mladim gavranima kada grakću. Ne mari za snagu konjsku, nit mu se mile bedra čovječja. Sviđaju se Gospodu oni koji ga se boje, i uzdaju se u milost njegovu. Slavi, Jeruzaleme, Gospoda, hvali Boga svoga, Sione! Jer on je utvrdio prijevornice vrata tvojih, usred tebe blagoslivlje djecu tvoju. On pribavi mir granicama tvojim, siti te pšenicom najboljom. Svoju zapovijed šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova. Daje snijeg kao vunu, a inje sipa kao pepeo, baca gr?d kao zalogaje. Tko može opstati pred njegovom studeni? Pošalje svoju riječ i sve se rastopi; dahne svojim dahom i vode poteku. \ Objavi svoju riječ Jakovu, svoje odredbe i zakone Izrćlu. Nijednom drugom narodu tako ne učini, ne naučiše njegove zapovijedi. Aleluja! Aleluja! Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga svi anđeli njegovi, hvalite ga sve vojske njegove! Hvalite ga sunce i mjeseče, hvalite ga sve zvijezde svjetlonosne! Hvalite ga nebesa nebeska i vode nad nebesima! Nek hvale ime Gospodnje, jer on zapovjedi i nastadoše. Postavi ih zauvijek i dovijeka, dade im zakon koji ne će proći. Hvalite Gospoda sa zemlje, morske nemani i sve dubine! Ognju i gr?de, sniježe i maglo, olujni vihore, izvršitelju riječi njegove; \ gore i svi brežuljci, rodna stabla i svi cedrovi; \ Zvijeri i sve životinje, gmizavci i ptice krilate; \ Kraljevi zemaljski i svi narodi, knezovi i svi suci zemaljski! Mladići i djevojke, starci i dječaci zajedno! Nek hvale ime Gospodnje, jer samo je njegovo ime uzvišeno. Veličanstvo njegovo zemlju i nebo nadvisuje. On podiže snagu narodu svome. On je slava svim svetima svojim, sinovima Izrćlovim, narodu njemu bliskom. Aleluja! Aleluja! Pjevajte Gospodu pjesmu novu; hvalite ga u zboru svetih! \ Nek se veseli Izrćl Stvoritelju svome! Nek klikću sinovi Siona kralju svojem! Nek hvale ime njegovo u kolu, nek mu sviraju s bubnjem i citrom! Jer Gospod ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava siromašne. Nek se sveti raduju u slavi, nek se vesele na ležajevima svojim! Nek im pohvale Bogu budu u ustima njihovim, a mačevi dvosjekli u ruci njihovoj! Da izvrše odmazdu nad pucima i kaznu nad narodima; \ da stave u lance kraljeve njihove, njihove plemiće u okove željezne. Izvršiti nad njima sud zapisan, to je čast svim svecima njegovima! Aleluja! Aleluja! Hvalite Boga u svetištu njegovu! Hvalite ga u moći svoda nebeskog. Hvalite ga zbog silnih djela njegovih! Hvalite ga zbog neizmjerne veličine njegove! Hvalite ga uz glas roga! Hvalite ga na harfi i citri! Hvalite ga uz bubanj i ples! Hvalite ga uz žice i frule! Hvalite ga cimbalima zvučnim! Hvalite ga cimbalima gromkim! Sve što diše nek hvali Gospoda! Aleluja! Izreke Salomona, Davidova sina, Izrćlova kralja. One daju spoznaju mudrosti i stege; daju razumijevanje mudra govora. \ čine da se postigne stega i razboritost, pravednost, poštenje i iskrenost. Daju razboritost neiskusnima, razum i spoznaju mladiću. čuje li ih mudrac, u znanju će porasti; razum će sebi steći životnu mudrost. \ Razumjet će govor izreke i prispodobe, riječi i zagonetke mudraca. Strah je Gospodnji najviša spoznaja; samo luđaci preziru mudrost i stegu. \ Slušaj, sine moj, pouku svojega oca! Ne cijeni malo naputak svoje majke! Jer su oni mio vijenac tvojoj glavi, ures vratu tvojemu. Sine moj, nemoj pristati ako te mame zli ljudi; \ ako reknu: “Dođi s nama, da natjeramo u stupicu dobroga, da stavimo zamku nedužnome ni za što! Žive ih proždrimo kao carstvo mrtvih, s kožom i kosom, kao one što silaze u podzemni svijet! Dobit ćemo neko dragocjeno dobro, napunit ćemo svoje kuće plijenom. U našemu krugu bacat ćeš svoj ždrijeb; kao svi vodit ćeš zajedničku kesu.” \ Sine moj, ne idi na put s njima i drži svoju nogu daleko od njihove staze! Jer njihove noge hite prema zlu, trče da prolijevaju krv. Jer je uzalud razapeta mreža pred očima svih ptica. Vrebaju vlastitu krv, stavljaju sami sebi zamku. To je sudbina onoga, koji ide za nepravednim dobitkom: on ga stoji glave. Mudrost propovijeda na otvorenoj cesti. Na slobodnim mjestima odjekuje njezin glas. Visoko gore na zidovima razliježe se njezin povik. Na vratima, u gradu, drži svoje govore: ”Dokle ćete još, vi luđaci, ljubiti ludost, i vama, podsmjehivači, dokle će biti mio podsmijeh, i vi, bezumni, dokle ćete mrziti razboritost? Primite k srcu moju opomenu! Evo, pustit ću svoje negodovanje protiv vas, da slobodno poteče. Objavit ću vam svoje izreke. Zvao sam, a vi ste se nećkali, namigivao sam, a nitko nije mario; \ u vjetar ste bacali svaki moj savjet, niste htjeli znati za moju opomenu. Zato ću se i ja smijati vašoj nesreći, rugat ću se kad vas napadne tjeskoba, kad kao zlo vrijeme na vas navali strah, i vaša pogibao kao oluja dođe, kad nasrne na vas nevolja i muka. Tada će me zvati, ali se ja ne ću odazvati. Tražit će me, ali me ne će naći. Budući da su mrzili spoznaju, i za strah Gospodnji nisu ništa pitali, i za moj savjet nisu se nikada brinuli, nego su sve pokude moje prezirali, zato će jesti plod svojih djela i nasitit će se svojih nauma. Jer luđacima njihov otpad donosi smrt, bezbrižnost je propast luđaka. Ali tko me slijedi, može stanovati sigurno i biti miran, bez bojazni od zla.” Sine moj, ako primiš moje pouke i ako moje naputke u sebi pohraniš, ako mudrosti posudiš svoje uho, i svoje srce obratiš razboritosti, da, ako prizoveš mudrost i svoj glas podigneš prema spoznaji, ako je tražiš kao srebro, ako je kao sakriveno blago budeš tražio? tada ćeš upoznati strah Gospodnji i dobit ćeš spoznanje Boga. Jer mudrost daje samo Gospodin; spoznaja i razboritost dolaze iz njegovih usta. \ Iskrenima čuva spasenje, štit je onima koji hode u nedužnosti. Zaštićuje stazu pravde i čuva put svojih pobožnika. Tada ćeš zadobiti razumijevanje za pravednost, poštenje i iskrenost za svaki dobar put. Jer mudrost uđe u tvoje srce, spoznaja obraduje tvoju dušu. Oprez će bdjeti nad tobom, razbor će te čuvati. čuvat će te od zla puta, od ljudi koji govore varavo, koji ostavljaju prave staze, kako bi išli mračnim putovima, koji se raduju čineći zlo i nalaze užitak u zloj opačini. Kriva je njihova staza. Vijugaju njihovi putovi. Ona te čuva od tuđe žene, od tuđinke koja govori laskavo, koja ostavlja prijatelja svoje mladosti i zaboravlja zavjet svoga Boga. Zaista, u smrt tone njezina kuća, u carstvo mrtvih idu njezini putovi. Tko svrati k njoj, ne dolazi nikada natrag, ne stane viša nikada na staze života. Zato hodi putem dobrih! Drži se staze pravednikâ! Jer samo će dobri stanovati u zemlji, samo će pošteni ostati u njoj. A bezbožnici će biti istrijebljeni iz zemlje, bezakonici će iz nje biti iščupani. Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke! Neka se obazire tvoje srce na moje upute! Jer ti one donose dug život, godine blagostanja i puno sreće. Nikad te ne će ostaviti ljubav i vjernost. Priveži moje zapovijedi na vrat! Napiši ih na ploču svojega srca! Tada ćeš dobiti milost i bogatu nagradu kod Boga i ljudi. Uzdaj se u Gospodina svim srcem! Ne oslanjaj se na svoju razboritost! Misli na njega na svim svojim putovima i on će ti ravnati staze. Ne smatraj sama sebe mudrim! Boj se Gospodina i kloni se zla! To čini tvoje tijelo zdravim i vrelo je mladosti tvojim udovima. Daj čast Gospodinu svojim posjedom i prvinama svega dohotka! Tada će se tvoje žitnice napuniti obiljem, i prelijevat će se vino iz tvojih kaca. Sine moj, ne misli nisko o Gospodnjoj stegi! Nemoj da ti omrzne njegovo kuđenje! Jer koga Gospodin ljubi, onoga kudi, kao otac sina kojemu hoće dobro. Blago čovjeku koji postigne mudrost, i čovjeku koji dobije razboritost! Jer je bolje nju steći nego srebro; nju dobiti više vrijedi od zlata. \ Dragocjenija je od bisera; sve tvoje dragocjenosti ne mogu se s njom izjednačiti. \ Dug se život krije u njezinoj desnici, bogatstvo i čast u njezinoj ljevici. Njezini su putovi putovi miline, i sve njezine staze pune su sreće. Stablo je života onome koji je prihvati. Tko je drži čvrsto, sretan je. Gospodin je mudrošću osnovao zemlju, i razboritošću utvrdio zemlju. Njegovom mudrošću provališe vode iz dubine, oblaci kaplju rosom. Sine moj, ne gubi je s očiju! čuvaj razboritost i oprez! Tako će one biti tvojoj duši za život, tvojemu vratu za ures. Tada ćeš ići bez brige svojim putem i ne ćeš se spotaknuti svojom nogom. Kad legneš, ne trebaš se plašiti. Kad počivaš, spavaš slatko. Ne trebaš se plašiti nagle strahote niti pogibelji bezbožnikâ, kad nasrne. Jer će Gospodin biti tvoje pouzdanje i čuvat će tvoju nogu od zamke. Oskudnima ne uskraćuj dobročinstva, kad je u tvojoj moći da ga dijeliš! Ne govori bližnjemu: Idi, dođi opet, sutra ću ti dati, kad to možeš već danas! Ne izmišljaj ništa zlo protiv bližnjega, dok on boravi kod tebe bez brige! Ne svađaj se ni sa kim bez razloga ako ti se nije ništa učinilo nažao! Nemoj zavidjeti ljudima nasilnicima! Ne izabiri njihovih putova! Jer Gospodin odbacuje bezbožnika, a pobožniku je vjeran prijatelj. Prokletstvo Gospodnje leži na bezbožnikovoj kući, a stan pravednika blagoslivlja. Ima li posla s podsmjehivačima, on sam postaje podsmjehivač, a poniznima daje milost. čast je baština mudroga, a sramotu on štedi za luđake. Slušajte, djeco, očevu opomenu! Pazite da se naučite mudrosti. Jer vam dajem dobre pouke; ne prezirite mojega naputka! \ Kad sam još kao dijete boravio kod svojega oca, kao nježno, jedino dijete pod okriljem majke, tad me je on učio i rekao mi: “Neka tvoje srce drži čvrsto moje riječi! Drži se mojih zapovijedi, pa ćeš živjeti! Pribavi sebi mudrost, pribavi sebi razboritost! Ne zaboravljaj to! Ne odstupaj od riječi mojih usana! Nemoj je ostaviti: ona će te čuvati! Ljubi je: ona će te braniti! Početak mudrosti: pribavi sebi mudrost, pribavi sebi razboritost svim svojim imanjem! Cijeni je visoko: ona će te uzvisiti; ona će te proslaviti kad je zavoliš. \ Oko tvoje glave savit će ti mio vijenac, dat će ti sjajnu krunu.” Slušaj, sine moj! Primi moje riječi! I umnožit će ti se godine života. Pokazat ću ti put mudrosti, vodit ću te pravom stazom. Uziđeš li po njoj, ne će se stezati tvoj korak. I potrčiš li po njoj, ne ćeš se spotaknuti. Drži stegu! Ne puštaj je! čuvaj je! Ona je tvoj život. Ne stupaj na stazu bezbožnika! Ne hodaj putem zlikovaca! Bježi od njega, nemoj ga slijediti! Ukloni mu se, prođi mimo njega! Oni ne mogu počinuti ako ne učine ništa zla. San im je ugrabljen ako koga nisu zaveli. Jer jedu kruh bezbožnika i piju vino nasilja. Staza je pravednikâ kao osvit; on sve više svijetli, do potpuna dana. \ Put je bezbožnikâ kao tamna noć, i ne znaju na što će se spotaknuti. Sine moj, pazi na moje riječi! Prigni svoje uho mojim razlozima. Neka ti nikada ne odlaze iz očiju! čuvaj ih na dnu srca! Jer tko ih nađe, za njega su život, a svemu njegovu tijelu zdravlje. Svom brižljivošću čuvaj svoje srce, jer iz njega izvire život! Drži daleko laž od svojih usta. Tvoje usne neka budu čiste od varki! Neka pravo gleda tvoje oko! Neka tvoje trepavice idu ravno pred tobom! Svoje noge stavi na ravnu stazu, svi tvoji putovi neka su tvrdo određeni! Ne svraćaj desno ili lijevo! Drži daleko svoju nogu od zla! Sine moj, pripazi na moju mudrost! Prigni svoje uho k mojoj razboritosti! Tako se držiš mudrosti i čuvaš stegu svojim usnama. S usana bludnice kaplje med, i grlo joj je glađe od ulja. Ali na kraju je gorka kao pelin, oštra kao mač dvorezac. Njezine noge silaze k smrti, njezini koraci vode k podzemnome svijetu. Ona ne ide stazom života; na neprekidnim putovima gine, a da to ne opaža. \ Dajte, sinovi, poslušajte me! Ne odstupajte od riječi mojih usta! Drži daleko od nje svoj put! Ne približavaj se vratima njezine kuće! Inače predaješ drugima cvijet svoje mladosti, svoje godine neumoljivomu. Inače se site drugi na tvom imanju, tvoja zasluga dolazi u kuću tuđina. Ti bi još morao na kraju gorko jadikovati kad bi ti se oduzelo tijelo i meso, i morao bi priznati: “Ah, mrzio sam stegu. Srce je moje preziralo pokude. Glasa svojih učitelja nisam slušao, svojega uha nisam prignuo k svojim odgojiteljima. Gotovo bih bio posve upao u nesreću usred skupštine i općine.” Pij vodu iz svojega vlastitog studenca i žubor-vodu iz svojega vrela! Moraju li se tvoji izvori razlijevati vani i tvoji potoci po ulicama? Ne, nego su oni samo tvoji, a ne da ih s tobom piju tuđinci. Neka je blagoslovljen tvoj izvor! Veseli se ženi svoje mladosti, košuti punoj miline, srni punoj ljupkosti! Ljubav prema njoj smije te uvijek zanijeti. Naslađuj se vazda u njezinoj ljubavi! Zašto bi se, sine moj, radovao s drugom, zašto bi tuđinku grlio u ljubavi? Zaista, pred očima su Gospodnjim svačiji putovi; on pazi na sve njegove staze. \ Bezbožnika hvata njegova vlastita krivnja; užetima svojih grijeha on biva vezan. \ Umrijet će od nestašice stege; on će se srušiti u velikoj svojoj ludosti. \ Sine moj, ako si postao jamac za svojega bližnjega, ako si dao ruku drugome, ako si se vezao kojim obećanjem, ako te drže za riječ, onda učini to, sine moj, da se oslobodiš? jer si dopao u ruke svojemu bližnjemu; idi, baci se na tlo, saleti svojega bližnjega! \ Ne daj sna svojim očima, ni svojim trepavicama da drijemaju! Otmi se iz ruke kao srna, kao ptica iz ruku ptičara! Idi k mravu, lijenčino, promatraj što on čini, i postani mudar! Ako i nema vođe ni upravitelja, ni gospodara, ipak se brine ljeti za svoju hranu, skuplja sebi jelo u vrijeme žetve. Dokle ćeš još, lijenčino, ležati? Kad ćeš se dići oda sna? ”Još malo spavati, još malo drijemati, još malo sklopiti ruke i počivati!” Već dolazi na te kao glasnik siromaštvo i kao ratnik nestašica. Lopov je i bezbožnik, tko naokolo ide s lažnim govorom, tko namiguje očima, tumači nogama, znakove daje prstima, tko plete spletke u srcu i vazda kuje zlo. Zato će ga iznenada stići pogibija. Jadno će se bez pomoći rasprsnuti. Šest je stvari koje su mrske Gospodinu, i sedam ih je koje se gade njegovu srcu: ohole oči, lažan jezik i ruke koje prolijevaju nedužnu krv, srce koje kuje zle misli, noge koje brzo trče prema zlu, onaj koji govori kao lažni svjedok i sije neslogu među braćom. Cijeni, sine moj, opomene svojega oca i ne zapostavljaj pouka svoje majke! Uvijek ih veži sebi na srce, privijaj ih oko vrata! Kada ideš, pratit će te. Kada počivaš, nad tobom će bdjeti. Kada se probudiš, ići će s tobom na rad. Jer opomene su svjetiljke, a pouke svjetlost; put prema životu su opominjanja na stegu. \ čuvat će te od zle žene, od glatka jezika tuđinke. Ne nosi u svom srcu požude za njezinom ljepotom! Nemoj da te uhvati svojim pogledima! Jer s bludnice spadne čovjek na komad kruha. A udana žena ide u potjeru za dragocjenim životom. Može li se oganj sakriti u njedrima a da se odjeća ne upali? Može li tko hoditi po živom ugljenu, a da ne opeče svoje noge? Tako biva onome koji ide k ženi drugoga. Tko je se dotakne, ne ostaje bez kazne. Progleda li se kradljivcu, kad ukrade, samo da utaži požudnu glad? Ne, nego kad ga uhvate, mora nadoknaditi sedmerostruko, makar morao dati sve imanje svoje kuće. Ali tko učini preljub sa ženom, izgubio je razum. Samo onaj koji hoće sam sebe strovaliti u propast, čini nešto tako. Samo udarce i porugu nosi odatle, i sramota se njegova ne može izbrisati. Jer je ljubomora žestoka u muža. On ne štedi na dan osvete. Nikakav otkup ne može ga umiriti. Ne zadovoljava se, makar mu još ne znam koliko dao. čuvaj, sine moj, u srcu moje riječi i sakrivaj moj naputak kod sebe! čuvaj moje zapovijedi, i živjet ćeš, čuvaj moj nauk kao zvijezdu svojega oka! Priveži ih sebi na prste, napiši ih na ploču svojega srca! Reci mudrosti: “Sestro moja!” i nazovi razboritost “uzdanicom”, da te drže daleko od žene drugoga, od tuđinke koja govori laskavo. Kad sam gledao kroz prozor svoje kuće, virio kroz rešetke i pazio na lude i mudre, opazih neiskusna mladića. Koračao je ulicom dolje pokraj jednoga ugla, išao je putem kući, u sumrak, pri izmaku dana, kad je padala noćna tama. Najednom ga susretne žena u odijelu bludnice i lukava srca. Drsko se skitala naokolo; njezine noge nisu mogle ostati kod kuće. \ Sad na ulici, sad na trgovima, na svakom je uglu vrebala. I uhvati ga, i poljubi ga, i bezobrazno mu reče: ”Bila sam dužna žrtvu pomirnicu. A danas izvrših svoj zavjet. Zato iziđoh tebi ususret, da te potražim. I eto, nađoh te. Opremila sam svoju ložnicu prostirkama, vezenim egipatskim prostirkama. Poškropila sam svoju postelju smirnom, alojem i cimetom. Pa dođi! Uživat ćemo u ljubavi, plivat ćemo u ljubavnoj slasti do zore. Jer mi muž nije kod kuće, otišao je daleko na put. Vreću je s novcem uzeo sa sobom. Vraća se kući istom o uštapu.” Mnogim nagovaranjem zavede ga. Glatkim usnama odvuče ga sa sobom. Ode za njom, bezumnik, kao vol kojega vode na klanje, kao jelen koji se zaplete u mreže, dok mu strijela ne probije jetra, kao što ptica leti u zamku, a ne opazi da joj se radi o životu. Zato dakle, sinovi, poslušajte me! Pripazite na riječi mojih usta! Nemoj da zastrani tvoje srce na put k njoj, nemoj da zalutaš na njezine staze! Jer je velik broj ubijenih, što ih je ona oborila. Mnogo ih je koje je pobila. Kuća je njezina put u svijet mrtvih; ona vodi dolje u odaje smrti. \ čuj! Ne zove li mudrost? Ne diže li razboritost svoj glas? Gore, visoko iznad ceste, ili tamo gdje se križaju putovi, ona se postavila. Ili kod vrata gdje se ostavlja grad ili gdje se ulazi u grad ona zove glasno: ”Vas zovem, o ljudi! Riječ upravljam čovječjoj djeci. Imajte razumijevanja za mudrost, vi ljudi puni jednostavnosti! Urazumite se, vi ludi! Slušajte! Jer ću vam govoriti velike stvari. Svoje usne otvaram za istinit govor. Jest, moj jezik govori samu istinu. Mrska je mojim usnama lažljivost. Istinite su riječi mojih usta, ništa nema u njima lažno i zlobno. Sve su one jasne razboritomu i jednostavne onima koji traže istinu. Primite moj naputak radije nego srebro, i razboritost radije nego zlato! Jer je mudrost vrednija od bisera. Nikakva dragocjenost nije joj jednaka. Ja, mudrost, u savezu sam s razboritošću. Ovo je znanje moja zasluga. Strah je Gospodnji mržnja zla. Ja mrzim uznositost i oholost, zao put i lažan govor. U meni je oprez i mudar savjet. Moja je razboritost i moja je jakost. Po meni vladaju kraljevi, odlučuju velikaši po pravdi. Po meni zapovijedaju knezovi, plemići, svi suci na zemlji. Ja ljubim one koji mene ljube. Koji me traže, nađu me. U meni se nađu bogatstvo i čast, i postojano dobro i trajno blagostanje. Plod je moj bolji od suhoga zlata, a moj dobitak vredniji od očišćenoga srebra. Idem stazom pravednosti posred putova pravice. Onima koji me ljube, dajem dobra, napunjam njihove riznice. Gospodin me stvori u početku svojega upravljanja, kao prvo od svojih djela, u pradoba. Bila sam postavljena prije vjekova, prije početka, prije postanka svijeta. Nije još bilo dubina voda kada sam se rodila. Nije još bilo izvora s obilatom vodom. Nisu još bile stvorene gore, prije humova ja sam se rodila, prije nego je stvorio zemlju i polja, i prve početke svijeta. Kad je gradio nebo, ja sam bila tamo, i kad je premjeravao svod nad morskim vodama. Kad je u visini motao oblake, kad je pustio da nabujaju izvori bezdana, kad je postavljao granice moru, da nikada ne prijeđe voda svoju obalu, kad je utvrđivao stupove zemlji, tada sam stajala, ja, njegova miljenica, na njegovoj strani; bila sam iz dana u dan puna zanosa, puna radosti pred njim svagda, \ puna radosti na širokoj zemlji, puna zanosa nad djecom čovječjom. Tako dakle, sinovi, poslušajte me! Spasenje onima koji idu mojim putovima! Slušajte moj naputak, da dobijete mudrost! Nemojte je odbaciti! Blago onome koji me sluša, koji stražari na mojim vratima svaki dan, koji čuva moje dovratnike! Jer tko nađe mene, našao je život. Što želi dobije od Gospodina. Tko mene promaši, ošteti svoju dušu. Svi koji me mrze, ljube smrt. Mudrost sagradi sebi kuću; stoji na sedam stupova. \ Pokla svoju stoku; natoči svoje vino. Postavi svoj stol. \ Posla svoje djevojke da objave na najvišim mjestima grada: ”Tko je neuk, neka navrati ovamo! Tko nema razboritosti, toga ću poučiti. Dođite, jedite mojega kruha, pijte vina što sam ga natočila! Ostavite ludost, da živite! Pođite putem razboritosti! Tko poučava podsmjehivača, donosi sam sebi samo sramotu; tko kori bezbožnika, prima porugu. \ Ne poučavaj podsmjehivača: on bi te mogao zamrziti. Kudi mudroga, on će te ljubiti. Poučavaj mudroga, i bit će još mudriji! Poučavaj pobožnika: on će dobiti još razboritosti. Početak je sve mudrosti strah Gospodnji; poznavati Presvetoga jest razboritost. \ Jer je Gospodin onaj koji umnožava tvoje dane, koji čini mnogima godine tvojega života. Ako si mudar, to je za tvoje dobro. Ako si podsmjehivač, sam ćeš to morati okajati. Žena, “ludost” nemirna je žena. Ona se razumije samo u zavođenje. Sjedi na vratima svoje kuće, na stolici u gradu visoko gore, da zove one što prolaze, a koji idu pravo svojim putem. Tko je lud, neka navrati ovamo; tko nema razboritosti, toga ću poučiti. \ Tako je slatka ukradena voda, tečan je sakriven kruh. A ne znaju da se tamo gomilaju sjene, da njezini gosti leže u carstvu mrtvih. Mudar je sin radost svojemu ocu, a lud je sin žalost svojoj majci. Nepravedno stečeno blago ne donosi koristi, a pravednost izbavlja od smrti. Ne da Gospodin da trpe glad pravednici, a pohlepu bezbožnika odbija. Lijena ruka osiromašuje, a marljiva ruka obogaćuje. Tko ljeti sabire, razuman je; tko spava o žetvi, ništavac je. \ Na glavu pravednika prosipa se bogat blagoslov, a usta bezbožnika kriju bijedu. Spomen pravednikov ostaje u blagoslovu, a ime se bezbožnika proklinje. Tko je mudra srca, prima naputke; lud brbljavac propadne. \ Tko ide svojim putem u nedužnosti, ide sigurno; tko ide krivim stazama, prepoznat će se. \ Tko namiguje očima, zadaje muku; lud brbljavac propadne. \ Usta su pravednikova izvor života, a usta bezbožnika kriju bijedu. Mržnja izaziva samo svađu, a ljubav prikriva sve prijestupe. Na usnama je razumnoga mudrost, a batina pripada leđima ludoga. Mudri kriju znanje, a usta su ludoga blizu pogibelji. Imanje je bogatomu njegov tvrdi grad; siromasima je pogibao njihovo siromaštvo. \ Pravednikovi prihodi služe za život, a bezbožnikov dobitak za grijeh. Tko prima ukor, na putu je prema životu; tko odbacuje opomene, luta. \ Lažne usne kriju mržnju; tko iznosi klevete, luđak je. \ Mnogom govorenje ne biva bez grijeha, a tko zauzdava jezik, radi razumno. Jezik je pravednikov odabrano srebro, a razum bezbožnika malo vrijedi. Pravednikove usne mnogima su utjeha, a luđaci umiru od svoje ludosti. Božji blagoslov obogaćuje, vlastita muka tu ništa ne pomaže. Luđaku je veselje počiniti sramotu, a čovjek razuman drži se mudrosti. čega se bezbožnik plaši, to ga snađe; što pravednici žele, to dobiju. \ Kad nastane oluja, bezbožnika nestane, a pravednik stoji tvrdo na vječnom temelju. Što je ocat zubima i dim očima to je lijenčina svojemu gospodaru. Strah Gospodnji produljuje dane života, a bezbožnicima se godine skraćuju. Nada se pravednikova pretvara u radost, a nadanje se bezbožnika razbija. Onome koji hodi u nedužnosti, Gospodin je obrana, a bezbožnicima propast. Pravednik se ne će nikada pokolebati, a bezbožnici ne će ostati u zemlji. Pravednikove usne rađaju mudrost, a lažan jezik pada u pogibiju. Pravednikove usne smišljaju sreću, a usta bezbožnikova opačinu. Lažna je vaga Gospodinu mrska, a puna mu je mjera ugodna. Dođe li oholost, dođe i prezir, a mudrost se zadrži kod poniznih. Nedužnost vodi poštene sigurno, a nevjerne upropaštava njihova lažljivost. Bogatstvo ne koristi ništa u dan srdžbe, a pravednost izbavlja od smrti. Nedužnome ravna put njegova pravda, a bezbožnik pada od vlastite zloće. Poštene izbavlja njihova pravda, a nevjerni se hvataju u vlastitoj zloći. Kad umre bezbožnik, propada njegovo nadanje; očekivanje opakoga se sruši. \ Pravednik se izbavlja iz nevolje, a bezbožnik zauzima njegovo mjesto. Opak čovjek traži da pokvari bližnjega svojim jezikom, a oprezom se izbavljaju pravednici. Dobru pravednika raduje se grad, a kliče nad propašću bezbožnika. Grad se podiže blagoslovom poštenih ljudi, a ustima se bezbožnika uništava. Bezumik postupa sa svojim bližnjim prezirno, a razuman čovjek tiho šuti. Tko kao klevetnik ide naokolo, izdaje tajne, a pouzdan čovjek čuva ih tajno. Gdje nema vodstva, propada narod, a dobro stoji gdje se čuju mnogi savjetnici. Veoma se zlo prolazi kad se jamči za druge; tko izmiče pružanju ruke, ide sigurno. \ Oprezna žena je čast mužu, a žena koja prezire pravdu, prijestolje je sramote. Lijeni ljudi oskudijevaju, a radini dobivaju bogatstvo. Dobrostiv čovjek čini samom sebi dobro; nemilostiv samom sebi reže meso. \ Bezbožnik dobiva isprazan dobitak, a sigurnu plaću onaj koji sije pravednost. Tko se drži pravednosti, ide prema životu; tko čini zlo, srlja u propast. \ Tko je lažna srca, mrzak je Gospodinu, a tko ide nedužno, mio mu je. Prije će ili kasnije zao čovjek primiti kaznu, a rod će se pravednika izbaviti. U gubici svinje zlatna brnjica: to je lijepa, ali besramna žena. Pravednikova želja nalazi sreću; nada je bezbožnikova nesreća. \ Jedan dijeli obilno i sve je bogatiji; drugi previše škrtari i sve je siromašniji. \ Tko čini dobro, nalazi obilnu okrepu; tko napaja druge, napaja samoga sebe. \ Tko ne da žita, proklinje ga narod; tko ga daje, na njegovu glavu dolazi blagoslov. \ Tko traži dobro, dobiva milost; tko traži zlo, ono ga snađe. \ Tko se uzda u svoje bogatstvo, propada; a pravednici uspijevaju kao zelene grane. \ Tko zapušta svoju kuću, žanje vjetar; luđak će služiti mudromu. \ Plod je pravednikov drvo života; mudri pridobiva srca. \ Ako se pravedniku plaća na zemlji, koliko prije bezbožniku i grješniku. Tko ljubi opomenu, ljubi znanje; tko mrzi ukor, luđak je. \ Dobar čovjek dobiva milost kod Gospodina, a spletkara osuđuje. čovjek se ne utvrđuje bezbožnošću; korijen se pravednika nikada ne pomiče. \ Vrijedna je žena kruna svome mužu; zla je kao crvotočina u njegovim kostima. \ Pravednikovo mišljenje ide samo za pravdom; spletke bezbožnika samo za prijevarom. \ Riječi bezbožnika vrebaju krv, a usta pravednika ih spašavaju. Bezbožnici padaju, i nema ih više, a pravednikova kuća ostaje. Prema svojoj razboritosti hvali se čovjek, a tko je smeten, izvrgnut je ruglu. Bolje je biti malen i imati svoj kruh, nego biti gospodin i nemati što jesti. Pravednik se brine za ono što treba njegova životinja, a u bezbožnika je srce bez osjećaja. Tko obrađuje svoje polje, taj će jesti do sitosti, a tko trči za besposlicama, bezuman je. Tvrđava će se bezbožnikâ srušiti, a korijen pravednika traje. Zlu je čovjeku zamka u grijehu njegovih usana, a pravednik izmakne tjeskobi. Od ploda svojih riječi nasitit će se svaki obilno; po djelu njegovih ruku plaća se čovjeku. \ Luđaku se njegov put čini kao pravi, a mudar čovjek prima nauk. Luđak pokaže svoj gnjev na mjestu, a mudri smetne oko s psovki. Tko govori istinu, kazuje što je pouzdano; lažljiv svjedok donosi samo prijevaru. \ Govor nekih probada kao ubodi mača, a jezik mudrih donosi iscjeljenje. Istinita usta stoje dovijeka, a lažan jezik samo jedan čas. Prijevara vlada u srcu onih koji snuju nesreću, a koji savjetuju na dobro, dožive radost. Nikakva nesreća ne dolazi pravedniku, a bezbožnici su puni nesreće. Lažne usne mrske su Gospodinu; tko govori istinu, mio mu je. \ Pametan čovjek skriva svoje znanje, a srce luđaka izvikuje svoju ludost. Ruka će marljiva čovjeka zagospodariti, a lijena mora raditi. Briga u srcu pritišće čovjeka, a dobra ga riječ razvedri. Pravednik istražuje svoju pašu, a put bezbožnika vodi u zabludu. Lijenčina ne ulovi svoju zvijer; marljivoga čovjeka dopadne dragocjeno dobro. \ Staza pravednosti vodi k životu, a put opačine k smrti. Mudar sin prima pouku, a podrugljivac ne sluša ukora. Od ploda svojih riječi svaki će se obilno nasititi; nevjerni čovjek pun je nasilja. \ Tko čuva svoja usta, čuva svoj život; tko razvaljuje svoje usne, propada. \ Duša lijenčine puna je želja, ali bez uspjeha; želja se marljivih ljudi obilno uslišava. \ Lažno jurenje mrsko je pravedniku, a bezbožnik upada u porugu i sramotu. Pravda štiti nedužan život, bezbožnost obara grješnike. Netko se pravi bogat, a nema ništa, netko siromašan, a ima velik imutak. U njegovu je bogatstvu otkup za njegov život, a siromah ne treba slušati prijetnju. Veselo gori svjetlo pravednika, a svjetiljka se bezbožnika ugasi. Od oholosti biva samo svađa; tko se da savjetovati, taj je mudar. \ Naglo zgrabljeno imanje prođe, a tko samo sabire rukom, postane bogat. Dugo nadanje razboli srce, a drvo je života ispunjena želja. Tko prezire opomenu, sam sebi škodi; tko ima strahopoštovanje prema zapovijedi, toga dopadne plaća. \ Nauk je mudroga izvor života, umaknuti zamkama smrti. Dobro ponašanje donosi milost, a put nevjernih ljudi tvrd je kao kamen. Pametan čovjek čini sve promišljeno, a luđak se diči svojom ludošću. Bezbožan glasnik pada u nesreću, a vjeran glasnik donosi spasenje. Siromaštvo i sramota stignu onoga koji prezire ukor, a tko pazi na pouku, dođe do časti. Ispunjena je želja slast srcu, a luđacima je mrsko kloniti se zla. Budi s mudrima i bit ćeš mudar, a tko se druži s luđacima, zlo će proći. Grješnike progoni nesreća; pravednicima On vraća dobrom. \ Unučadi ostavlja dobar čovjek baštinu, a grješnikovo imanje čuva se pravedniku. Krčevina siromaha donosi izobilje hrane, a nepravda ponekog upropasti. Tko štedi prut, ne ljubi svoga sina, a tko ga ljubi, opominje ga dok je vrijeme. Pravednik ima za jelo dok se ne nasiti; trbuh bezbožnika mora životariti. \ Mudrost i žena sagrade sebi kuću, a ludost je raskopa vlastitim rukama. Tko radi pošteno, boji se Gospodina, a tko ide stranputicom, prezire ga. U ustima je luđaka prut za njegovu oholost, a mudrome čovjeku usne su njegove zaštita. Gdje nema volova, nema žita, a obilna je ljetina od volovske snage. Istinit svjedok ne laže, a lažan svjedok iznosi laži. Podsmjehivač traži mudrost, ali uzalud, u razumnomu je lako naći znanje. Idi od luđaka, jer ne čuješ nikakve pametne riječi! U tome je mudrost pametnoga da pazi na svoj put, a stranputica je ludost luđaka. Luđaku je šala grijeh, među pravednima vlada dobar sporazum. Srce samo poznaje svoju bol; u njegovu se radost ne miješa tuđin. \ Dom će bezbožnika propasti, a šator će pravednika procvasti. Ponekad se neki put jednome čini ravan, a kraj su mu staze smrti. I kod smijeha može se srce žalostiti, i veselju je kraj žalost. Za svoj život odmetnik prima plaću, a tako i dobar čovjek za svoja djela. Lud vjeruje svakoj riječi, a pametan pazi na svoje korake. Mudar ima strahopoštovanje i kloni se zla, a lud ide preko toga i osjeća se sigurnim. čovjek zajedljiv učini ludost, a razborit je strpljiv. Luđaci ostaju u svojoj ludosti, a mudri se kite znanjem. Pred dobrima se zli moraju prignuti, i bezbožnici moraju stajati na vratima pravednika. I svojemu prijatelju mrzak je siromah, a mnogo ih je koji ljube bogataša. Tko prezirno postupa s bližnjima, griješi; blago onome koji se smiluje siromahu! \ Ne idu li stranputicom oni koji smišljaju zlo? A koji misle na dobro, žanju ljubav i vjernost. U svakom radu ima dobitka, a puste riječi donose samo gubitak. Kruna je mudrih njihovo bogatstvo, a ludost luđakâ ostaje ludost. Izbavitelj je života istiniti svjedok; a tko iskazuje laži, kvaritelj je. \ U strahu je Gospodnjem pouzdanje jakomu; i njegovoj djeci pruža zaštitu. \ Strah je Gospodnji izvor života; on pomaže izbjeći zamkama smrti. \ Na mnoštvu naroda počiva slava kraljeva; knežev je pad kad nema ljudi. \ Strpljiv čovjek pokazuje mnogu mudrost; čovjek zajedljiv počini ludost za ludošću. \ Život je tijelu srce mirno, a strast je kao crvotočina u kostima. Tko pritišće siromaha, huli na njegova Stvoritelja, a poštuje ga onaj koji se smiluje siromahu. Po svojoj zloći dolazi bezbožnik do pada, a pravednik ostaje još utješen i na samrti. U srcu razumnoga počiva razboritost, a što je u luđakovoj nutrini, to se pokaže. Pravednost podiže narod, a opačina je sramota narodima. Mio je kralju razuman sluga, a njegov gnjev pogodi nevaljalca. Blag odgovor utišava gnjev; uvredljiva riječ podiže srdžbu. \ Jezik mudroga govori mudrost, a usta luđaka prosipaju ludost. Na svakom su mjestu Gospodnje oči, gledaju zle i dobre. Blag je jezik drvo života, a njegova naopakost zadaje srcu rane. Luđak se ruga pouci svog oca, a tko prima opomenu, radi pametno. U kući je pravednikovoj bogata zaliha, a u dohocima je bezbožnikovim rasap. Usne mudrih ljudi siju znanje, a srce je bezbožnikâ naopako. Žrtva je bezbožnika mrska Gospodinu, a molitva mu je pravednikâ ugodna. Život je bezbožnikov mrzak Gospodinu, a ljubi onoga koji teži za pravednošću. Teška pokuda čeka onoga koji skrene s pravoga puta, a propadne tko mrzi opomenu. Ponor svijeta mrtvih stoji otvoren pred Gospodinom, koliko više srce ljudi! Podsmjehivač ne ljubi onog tko ga kori: on se ne druži s mudrima. Veselo srce razvedri lice; tuga u srcu pritisne duh. \ Srce razumnoga čovjeka teži za znanjem; usta luđaka snuju ludost. \ Svi su dani potlačenoga žalosni; tko je dobre volje, drži stalnu gozbu. \ Bolje je malo sa strahom Božjim, negoli veliko blago s nemirom. Bolje je jelo od zelja tamo gdje je ljubav, nego ugojeni vol tamo gdje je mržnja. Žestok čovjek izaziva kavgu, a strpljiv utišava svađu. Staza je lijenčine kao pokrov od trnja, a put je pravednikov dobro utaban. Mudar je sin radost ocu; čovjek lud prezire svoju majku. \ Ludost je veselje bezumniku; razuman čovjek ide pravim putem. \ Gdje nema savjetovanja, ne uspiju naumi; gdje je mnogo savjetnika, uspiju. \ Svatko se raduje zgodnom odgovoru svojih usta; riječ u pravo vrijeme? kako je dragocjena! \ Put života za razumnoga ide gore, da izmakne carstvu mrtvih dolje. Gospodin razara kuću oholima, a postavlja granicu udovici. Mrski su Gospodinu zlobni naumi, a dobrostive riječi rado čuje. Tko steče nepravedan dobitak, razara svoju kuću; tko odbija mito, živjet će mirno. \ Pravednikovo srce promisli što će odgovoriti, a usta bezbožnika rigaju zlobu. Gospodin je daleko od bezbožnika, a molitvu pravednika usliši. Mio pogled razveseli srce, vesela vijest oživi kosti. Uho koje sluša spasonosne opomene, boravi rado među mudrima. Tko odbija pouku, prezire dobro svoje duše; a tko sluša opomenu, steče sebi razboritost. \ Strah je Gospodnji odgoj za mudrost; pred čašću ide poniznost. \ čovjek se dobro spremi u srcu, a od Gospodina dolazi što jezik izgovori. Neka se čovjeku učine čisti svi njegovi putovi, ipak je Gospodin onaj koji ispituje duhove. Predaj Gospodinu svoja djela, i tvoji će naumi uspjeti. Sve je Gospodin stvorio za određenu svrhu, pa i bezbožnika za dan nesreće. Gospodinu je mrzak svaki oholica. Bez kazne ne će izići prije ili kasnije. Vježbanjem u vjernoj ljubavi čisti se krivnja; strahom Gospodnjim izbjegne se zlu. \ Ako je čiji život mio Gospodinu, onda on s njim pomiri i njegove neprijatelje. Bolje je malo s pravdom, nego velik dohodak s nepravdom. Srce čovječje uredi sebi svoj put, a Gospodin upravlja njegove korake. Sud je Božji na kraljevim usnama; na sudu se ne smiju ogriješiti njegova usta. \ Mjerila i potezi pripadaju Gospodinu; njegovo su djelo svi kameni utezi. \ Bezbožno činiti neka je gadno kraljevima, jer samo po pravednosti prijestolje ima opstanak. Istinite se usne moraju svidjeti kralju; tko govori iskreno, toga on mora ljubiti. \ Gnjev je kraljev kao glasnik smrti, ali ga mudar čovjek ublaži. U ljubaznom je kraljevu pogledu život; milost je njegova kao oblak kasnoga dažda. \ Steći mudrost daleko je bolje nego steći zlato; dobiti razboritost više vrijedi nego dobiti srebro. \ Put je pravednih: kloniti se zla; tko pazi na svoj put, čuva svoj život. \ Oholost dolazi pred pad, i oholi duh pred propast. Bolje je biti ponizan malenima, nego dijeliti plijen s oholima. Tko pazi na opomenu, taj dolazi do sreće; blago onome koji se uzda u Gospodina! \ Tko je mudra srca, slavi se kao razuman; i prijazna riječ promiče pouku. \ Izvor je životu mudrost za one koji je posjeduju, a pokuda luđaka je ludost. Razum mudroga učini razboritim njegova usta i umnožava pouku na njegovim usnama. Ljubazne su riječi med samotok, slatke duši, zdrave tijelu. Poneki se put učini čovjeku ravan, a ipak su to napokon putovi k smrti. Glad radnika radi za nj, jer ga tjeraju njegova usta. Nevaljao čovjek iskopava samo nesreću; na njegovim usnama gori kao oganj što pali. \ Himben čovjek podiže nemir; klevetnik razdvaja pouzdane prijatelje. \ Silovit čovjek traži kako bi zaludio svojega prijatelja i kako bi ga zaveo na zao put. Tko namiguje očima, taj hoće izmisliti spletke; tko stišće usne, počinio je zlobu. \ Sijeda je kosa časna kruna; postigne se pravednim životom. \ Bolji je strpljiv čovjek nego ratni junak; tko svlada samoga sebe, veći je nego osvojitelj gradova. \ Ždrijeb se baca u krilo haljine; ali od Gospodina dolazi sav njegov odgovor. \ Bolji je komad suha kruha s mirom, nego kuća puna žrtvenog mesa sa svađom. Razuman sluga bit će gospodar nad nevaljalim sinom i s braćom će dijeliti baštinu. Topionica je za srebro, peć za zlato, a Gospodin iskušava srca. Zločinac pazi na lažne usne; lažljivac sluša pokvarene jezike. \ Tko se ruga siromahu, grdi njegova stvoritelja; tko se raduje nesreći, ne ostane sam bez kazne. \ Kruna su starcima unučad, slava djece su njihovi roditelji. Luđaku ne pristaje mudra riječ, a još manje plemenitu čovjeku lažna riječ. Poklon je potkupni kao čarobni kamen onome koji ga daje; kamo se god okrene, ima uspjeh. \ Tko pokriva prijestupe, traži ljubav; tko i dalje pripovijeda, razdvaja pouzdane prijatelje. \ Ukor djeluje na razumnoga više nego sto udaraca na luđaka. Zločinac ide samo za pobunom; ali se ljut glasnik šalje na nj. \ Bolje je da čovjeka susretne medvjedica kojoj su ugrabili mlade, nego luđak u svojoj ludosti. Tko vraća zlo za dobro, kuću njegovu ne će ostaviti nesreća. Svađu zametnuti jest kao poplavu raspasati; zato prije nego se zametne, ostavi se raspravljanja! \ Tko oslobodi krivoga i tko osudi pravoga, obojica se gade Gospodinu. Što će novci u ruci luđakovoj? Da kupi mudrost, kad nema razuma? Prijatelj uvijek nosi ljubav; a u nevolji postaje brat. \ Bezuman je čovjek koji daje ruku i jamči za prijatelja svojega. Tko ljubi svađu, ljubi grijeh; tko visoko gradi vrata svoja, traži pad. \ Tko je lažna srca, ne postiže sreće; tko je lažljiva jezika, pada u nesreću. \ Tko ima luda sina, toga mori briga; otac luđakov nema radosti. \ Srce veselo pospješuje ozdravljenje, a duh potišten suši kosti. Bezbožnik prima poklone ispod ruke, da zavije staze pravdi. Razuman ima pred očima mudrost, a luđakove oči lutaju do nakraj zemlje. Lud sin je briga ocu i gorka bol majci. Zlo je globiti pravednika; udarati plemenite ljude je protiv svakog prava. \ Tko usteže svoje riječi, razborit je; razuman je hladnokrvan čovjek. \ I luđak, kad šuti, može vrijediti kao mudar; kao razuman kad zatvori svoje usne. \ Tko se želi rastaviti, pronađe kakvu izliku; svim sredstvima dovodi do svađe. \ Luđaku nije mila razboritost, nego samo objavljivanje njegovih misli. Gdje uđe bezbožnost, ondje se smjesti i sramota, i prezir dođe sa sramotom. Riječi su kao duboke vode iz usta ponekog čovjeka, žubor-potok, izvor mudrosti. Nije pravo zauzimati se za krivca i onoga koji je pravedan otjerati sa suda. Usne luđaka potpiru svađu, i njegova usta viču za batinom. Luđaku su njegova usta na propast, i usne su njegove zamka njegovu životu. Riječi su klevetnika kao poslastica; one ulaze u nutrinu tijela. \ I tko je u poslu nemaran, brat je onome koji ruši. Ime je Gospodnje tvrda kula; pravednik uteče u nju i sakriven je. \ Posjed bogatoga njemu je jaka tvrđava i kao visok zid, po njegovu mišljenju. Pred padom čovjeka ide oholost, a pred čašću ide poniznost. Da li tko odgovor prije nego je još pravo čuo, onda mu se to računa kao ludost i sramota. Muževno srce podnosi bol, a slomljeno srce? tko ga može podnositi? Razumno srce pribavi sebi mudrost; uho mudroga teži za znanjem. \ Darovi otvore čovjeku vrata i pribave mu pristup velikašima. U svojoj raspravi prvi ima pravo; ali tada dođe njegov protivnik i opovrgne ga. \ Ždrijeb dokrajči rasprave, pa odluči i među mogućnicima. Brat koji je uvrijeđen, jači je od tvrdoga grada. Rasprave su kao prijevornica na palači. Svaki se siti plodom svojih usta; siti se dohotkom svojih usana. \ Smrt i život u vlasti su jezika; tko ga upotrijebi marljivo, uživat će njegov plod. \ Tko je našao dobru ženu, došao je do krasnog nalaza, i dobio je od Gospodina milost. Siromah moli proseći, a bogataš odgovara tvrdo. Postoje prijatelji koji su na propast; a poneki je prijatelj privrženiji od brata. \ Siromah, koji hodi u nedužnosti, bolji je nego ijedan koji govori naopako i ludo. Siromašno znanje od zla je, a tko je prebrz, posrne sigurno. Vlastita ludost razara čovjekove naume, a ipak se njegovo srce gnjevi na Gospodina. Bogatstvo pribavlja uvijek više prijatelja, a siromaha ostavlja njegov prijatelj. Lažan svjedok ne izlazi bez kazne; tko govori laž, ne izmakne sudu. \ Mnogi traže milost odličnika, i svatko je odan darežljivu čovjeku. Siromaha mrze sva njegova braća; koliko se više udaljuju od njega njegovi prijatelji! Žudi za riječima koje ne znače ništa. \ Tko pribavi razboritost, ljubi svoj život; tko sačuva razum, nalazi sreću. \ Lažni svjedok ne izlazi bez kazne; tko govori laž, propada. \ Dobro življenje ne pristaje luđaku, još manje sluzi da vlada knezovima. Strpljivim čovjeka čini razboritost; čast mu je mimoići krivnje. \ Srdžba je kraljeva kao rika lava; a milost je njegova kao rosa na bilje. \ Lud je sin nesreća svome ocu; svađe žene su kao neprestano prokišnjavanje. \ Kuća i imanje baštine se od djedova, a od Gospodina dolazi razumna žena. Lijenost upada u dubok san, i čovjek koji nije marljiv, mora gladovati. Tko drži zapovijedi, čuva svoj život; tko ne pazi na svoje, ide u propast. \ Tko se smiluje siromahu, posuđuje Gospodinu, i platit će mu za njegovo dobročinstvo. Izgrdi svojega sina, jer još ima nade, ali neka ti ne padne na um da ga usmrtiš. Tko je zajedljiv, taj to mora okajati; jer ako ga poštediš, činiš samo još gore. \ Poslušaj savjet i primi ukor, da poslije budeš mudar! U čovjekovu srcu ima mnogo nauma, ali će uspjeti samo Božja odluka. čovjek je radostan kad čini dobro; a bolje je biti siromašan nego prijevaran. \ Strah Gospodnji vodi k životu; u koga je on, toga ne posjećuje nesreća. \ Kad lijenčina umoči svoju ruku u zdjelu, ne prinosi je više svojim ustima. Udari li se podsmjehivač, ludi će se opametiti; izgrdi li se razuman, on prima razboritost. \ Tko zlostavlja oca i progoni majku, taj sin radi ružno i sramotno. Nemoj, sine moj, slušati nauke koji odvode od riječi razumnih! Nevaljali se svjedok podsmjehuje pravdi, i usta bezbožnika rigaju nepravdu. Za podsmjehivače su gotovi kazneni sudovi, i udarci za luđakova leđa. Podsmjehivač je vino, vikač silovito piće, nije mudar ni jedan koji od toga tetura. Prijetnja je kralja kao rika lava; tko ga draži, šteti svojemu životu. \ Služi čovjeku na čast kad se drži daleko od svađe; a svaki je luđak svadljiv. \ U jesen ne voli lijenčina orati; traži li onda o žetvi, ne dobije ništa. \ Duboka je voda naum u čovjekovu srcu; čovjek razuman zna je iscrpsti. \ Mnogi ljudi čine veliku viku svojom ljubavi; ali zaista vjerna čovjeka, tko će ga naći? \ Ako jedan hodi pravedno i besprijekorno, njegovoj će djeci poslije njega biti dobro. Kralj, koji sjedi na sudačkoj stolici, istražuje sve zlo svojim očima. Tko može reći: “Imam čisto srce, slobodan sam od grijeha?” Dvojak uteg i dvojaka mjera: oboje je mrsko Gospodinu. Već se dječak pokazuje po svojim djelima, je li njegovo djelo čisto i čestito. Uho koje čuje, oko koje vidi: to je oboje stvorio Gospodin. Ne ljubi sna, da ne osiromašiš; drži svoje oči otvorenima, pa ćeš imati dosta kruha! \ ”Loše, loše”, veli kupac; a kad ode, onda se hvali. \ Ima mnogo, i zlata i bisera, ali su mudre usne najdragocjeniji nakit. Uzmi mu njegovu haljinu; jer je jamčio za druge! Plijeni ga umjesto tuđinaca! \ Sladak je čovjeku kruh što ga je pribavio prijevarom; ali mu se poslije napune usta kremenjem. \ Naumi se utvrđuju savjetom; zato vodi rat s mnogo mišljenja! \ Tko ide klevetati, izdaje i tajne; zato se ne miješaj s ludim brbljavcem! \ Tko psuje svojega oca i majku, njegovo se svjetlo gasi u najduljoj tami. Posjed, u početku brzo ščepan, ostaje ipak na kraju bez blagoslova. Ne govori: “Vratit ću zlo!” čekaj Gospodina: on će ti pomoći! Dvojak je uteg mrzak Gospodinu, lažna su mjerila nepravedna. Koraci su čovjekovi određeni od Gospodina; a što čovjek razumije o njegovu putu? \ Zamka je čovjeku nepromišljeno viknuti: “Posvećeno!”, i istom poslije razmišljati o onom što se zavjetovalo. Mudar kralj izdvoji bezbožnike i onda pusti da preko njih prijeđe kolo. Svjetlo je Gospodnje čovječji duh; on istražuje sve odaje srca. \ Ljubav i vjernost zaštićuju kralja; on podupire svoje prijestolje ljubavlju. \ Slava je mladićima njihova jakost: ures je starcima sijeda kosa. Krvave modrice operu zlo, i udarci očiste odaje srca. Kao tok vode kraljevo je srce u Gospodnjoj ruci. On ga vodi kamo god hoće. Sve svoje putove može čovjek smatrati pravima; ali je Gospodin onaj koji ispituje srca. \ činiti pravo i pravednost, to je milije Gospodinu nego žrtva klanica. Ohole oči i napuhana srca, to je svjetiljka bezbožnika, ali je grijeh. Poduhvati marljiva čovjeka donose dobit; ali tko se previše žuri, trpi samo štetu. \ Blago stečeno lažljivim jezikom jest dah, ono se otpuše kao zamke smrti. Bezbožnike odnese vlastito nasilje, jer ne žele činiti ono što je pravo. Vrlo je zamršen put čovjeka krivca, a djelo je čista čovjeka pravo. Bolje je stanovati na krovu u nekom kutu, nego biti zajedno u jednoj kući sa svadljivom ženom. Bezbožnikova duša želi zlo; njegov bližnji u njega ne nalazi milosrđa. \ Kad se podsmjehivač kazni, onda luđak mudruje; kad se mudri poučava, onda on prima znanje. \ Na kuću bezbožnika pazi Svepravedni; bezbožnike obara u nesreću. \ Tko svoje uho zatvara na jadikovanje siromaha, njemu se ne će odgovoriti kad zavapi. Dar u tajnosti utišava gnjev, poklon u njedrima najžešću srdžbu. Radost je pravedniku kad se čini što je pravo, a zločincima je strah. čovjek koji zađe s puta razboritosti, brzo će počinuti u carstvu sjena. Tko rado živi u veselju, u siromaštvo će pasti; tko voli vino i ulje, ne će se obogatiti. \ Otkup za pobožnike jest bezbožnik; na mjesto pravednih stupi zločinac. \ Lakše je stanovati u pustinji nego sa svadljivom i gnjevnom ženom. Dragocjeno je blago i ulje u stanu mudroga, a čovjek luđak raspe se. Tko teži za pravdom i milosrđem, postigne život, pravdu i čast. U grad junaka uspne se mudri, obori bedem u koji su se uzdali. Tko čuva svoja usta i jezik, čuva svoj život od nevolje. Ohol, napuhan čovjek? nazvan podsmjehivač? radi u neizmjernoj obijesti. Lijenčini donosi smrt njegova pohota, jer njegove ruke bježe od posla. Svaki se dan prosi i prosi; a pravednik daje a da ne škrtari. \ Gad je žrtva bezbožnikâ osobito ako je prinose u pogrdnoj namjeri. Lažan svjedok propada; čovjek koji sluša, smije uvijek opet govoriti. \ Bezbožnik je drzak; a tko je pravedan, pazi na svoj put. \ Nema ni mudrosti ni razboritosti, ni savjeta protiv Gospodina. Konj se oprema za dan boja; ali pobjeda dolazi od Gospodina. \ Dobro je ime bolje nego veliko bogatstvo; omiljelost više vrijedi nego srebro i zlato. \ Bogati i siromašni žive jedni uz druge; Gospodin ih je sve stvorio. \ Pametan čovjek vidi zlo unaprijed i sakrije se; ludi idu dalje i imaju štetu. \ Plaća poniznosti, straha Božjega, jest bogatstvo, čast i život. Trnje i zamke leže na putu himbenika; tko hoće očuvati život, drži se daleko od njih. \ Odgoji dijete prema putu kojim će ići, pa ne će odstupiti od njega ni u starosti. Bogat gospodari nad siromasima; tko pozajmljuje, sluga je vjerovniku. \ Tko sije nepravdu, bijedu će žeti; sva njegova muka propada. \ Tko je dobrotvoran, ima blagoslov, jer daje siromahu od svojega kruha. Otjeraj podsmjehivača, onda s njim odi i raspravljaj, i prestat će svađa i pogrda. Tko ljubi čistoću srca, i čije usne ljubazno govore, njemu je kralj prijatelj. Gospodnje oči čuvaju mudroga; naume nevjernoga on obara. \ Lijenčina govori: “Vani je lav; mogao bih na ulici biti razderan.” \ Duboka su jama usta bludnice; na koga se Gospodin gnjevi, u nju će pasti. \ Ludost hvata korijen u srcu djeteta; a šiba je od njega ukloni. \ Tko pritišće siromaha, neka mu pruži mogućnost prednosti! Prigni svoje uho i slušaj riječi mudrih ljudi! Pazi na moju pouku! Jer je milina ako ih čuvaš u svome srcu. O, da bi sve bile spremne na tvojim usnama! Da se tvoje uzdanje utemelji na Gospodinu, upućujem te danas na njegove putove. Jest, trideset sam ti ih napisao sa savjetima i poukama, da ti priopćim istinu, pouzdane riječi, da možeš pravo odgovoriti onome koji te upita. Ne otimaj siromahu, jer on je siromašan! Ne pritišći pred sudom siromaha, jer će Gospodin braniti njegovu stvar, i otet će život onima koji njemu otimaju. Ne druži se s gnjevnim čovjekom; ne opći sa zajedljivim, \ da se ne navikneš na njegove putove i da tvoj život ne dođe u opasnost! Ne pripadaj onima koji daju ruku, onima koji jamče za dugove! Ako ne možeš platiti, zašto da se odnese postelja ispod tebe? Ne pomiči prastare granice koju su postavili već tvoji djedovi! Vidiš li čovjeka koji je vješt u svom poslu: pred kraljevima će još stajati; on ne treba služiti prostacima. \ Sjediš li za stolom kod kojega vladaoca, pazi koga imaš pred sobom! Stavi sebi nož u grlo, ako imaš velik tek! Nemoj se polakomiti na njegove poslastice; jer su lažna hrana! \ Ne muči se da stekneš bogatstvo; okani se takve nakane! \ Jedva si ga ugledao, i već ga nestade. Jer načini sebi krila kao u orla koji leti k nebu. Ne jedi kod onoga koji je zavidan; nemoj se polakomiti za njegovim poslasticama! \ Jer on misli samo na sebe. “Jedi i pij!”, govori ti; ali njegovo srce nije s tobom. \ Moraš opet izbljuvati zalogaj što si ga pojeo; uzalud si potrošio svoje ljubazne riječi. \ Luđaku ne govori ništa na uho; jer on samo prezire tvoje mudre riječi! \ Ne pomiči prastare granice; ne prodiri u njivu siročadi! \ Jer je jak njihov odvjetnik; branit će njihovu stvar od tebe. \ Podvrgni svoje srce nauku, svoje uši razumnim riječima! Ne štedi kazne svom djetetu! Istučeš li ga šibom, ne će od toga umrijeti. Tučeš ga, doduše, ali ga tako izbavljaš od podzemnoga svijeta. Sine moj, ako bude mudro tvoje srce, veselim se i ja od srca, i moja nutrina kliče od radosti kad tvoje usne govore što je pravo. Neka tvoje srce ne revnuje zbog grješnika, nego vazda zbog Gospodnjega straha! Zaista, ima budućnost, i tvoja se nada ne će osramotiti. Slušaj, sine moj, i budi mudar, i okreni svoje srce ravno na pravi put! Ne budi među pijanicama i izjelicama! Jer pijanica i izjelica osiromaše, i pospanost odijeva u prnje. Slušaj oca, koji ti je dao život; ne preziri svoje majke kad ostari! \ Stekni istinu i ne prodaji je; stekni mudrost, stegu i razboritost. \ Veoma se raduje otac dobroga sina; tko ima mudroga za dijete, smije se veseliti. \ Neka se dakle vesele tvoj otac i majka; neka kliče od radosti ona koja te rodila! \ Daj mi svoje srce, sine moj. Neka se moji putovi svide tvojim očima! Jer je bludnica duboka jama, tuđa žena tijesan studenac. Ona i postavlja zasjedu kao lupež, i umnožava broj nevjernih među ljudima. Tko uzdiše? Tko jauče? Tko se svađa? Tko se brine? Tko ima rane ni za što? Tko ima mutne oči? Koji kasno sjede kod vina, koji dolaze kušati miješano vino. Ne gledaj vino: kako crvenkasto sijeva, kako se u čaši prelijeva; glatko se ono omakne. \ čudne stvari vide tvoje oči, i tvoje srce misli ludorije. Ali poslije ujede kao zmija i ubrizga otrov kao ljutica. Ti si kao jedan koji leži usred mora, kao jedan koji sjedi gore u košu jarbola. ”Izbiše me, ali me ne zabolje; istukoše me, ali ne osjetih ništa. Kad se probudim, tada ću ga ponovno potražiti.” \ Ne zavidi zlim ljudima, ne želi da im budeš drug! Jer o nasilju misli njihovo srce, njihove usne govore samo o zlu. Mudrošću se gradi kuća, razboritošću se utvrđuje; \ znanjem se pune odaje svakojakim dragocjenim i finim imanjem. Mudri može više nego jaki; razboriti više nego vrlo krepki. \ Jer mudrim mjerama ratovat ćeš uspješno, i pobjeda je ondje gdje je radio velik broj savjetnika. Previsoka je luđaku mudrost; zato on ne otvara usta na vijećanjima. \ Tko ide za tim da čini zlo, toga zovu spletkarom. Osjećanje i mišljenje luđakovo jest grijeh; podsmjehivač je ljudima gad. \ Pokažeš li se slab kad ti je dobro, onda je tvoja snaga malena i u vrijeme nevolje. Izbavljaj one koje vuku u smrt; oslobodi one koje vode da ih pogube! \ Budeš li htio reći: “Nismo za to ništa znali”, zaista, onaj koji ispituje srca, to vidi, i koji motri tvoju dušu, to zna; on plaća čovjeku po njegovim djelima. \ Jedi med, sine moj; jer je zdrav, i med samotok sladak je tvojemu grlu! \ Tako cijeni i za svoju dušu mudrost! Jesi li je stekao, onda za te postoji budućnost, i nada se tvoja ne će osramotiti. Ne vrebaj, bezbožniče, oko pravednikova stana, ne ruši mu postelje! Jer sedam puta padne pravednik i opet ustane; a bezbožnici propadaju u nesreći. \ Kad padne tvoj neprijatelj, ne raduj se, i kad posrne, ne udaraj u klicanje! Inače, vidi to Gospodin, i to mu se ne sviđa, i on obrati svoj gnjev od njega. Ne ljuti se zbog zločinaca, ne žesti se zbog bezbožnika! Jer zao čovjek nema budućnosti, i svjetiljka se bezbožnikova ugasi. Sine moj, boj se Gospodina i kralja, i ne miješaj se s buntovnicima. Jer odjednom provali njihova pogibao unutra i postane iznenada propast obojice! I sljedeće izreke potječu od mudrih: Pristranost u kojoj pravnoj stvari nije dobra. ”Ti imaš pravo”, njega proklinju ljudi, njega mrzi narod. A koji pravedno odlučuju, njima je dobro, i dolazi na njih obilat blagoslov. Zgodan odgovor je kao cjelov na usne. Uredi svoj posao vani i završi ga na njivi; tada istom možeš osnovati svoje kućanstvo! \ Ne budi lažan svjedok svojega bližnjega; jer što ćeš varati svojim usnama? \ Nemoj reći: “Kako je on meni učinio, tako ću i ja njemu učiniti! Platit ću svakome po njegovu djelu.” Prolazio sam pokraj luđakova vinograda. Gle, sve je bilo zaraslo u trnje, sve je bio pokrio korov; zid je bio porušen. \ Vidio sam i upamtio; motrio sam i uzeo sebi za pouku. \ ”Još malo spavati, još malo drijemati; još malo ruke sklopiti i počivati.” \ Već dolazi na te siromaštvo kao kakav glasnik i oskudica kao kakav ratnik. I ovo su Salomonove izreke, koje su skupili ljudi Ezekije, Judina kralja. Slava je Božja sakrivati stvar; slava je kraljeva istraživati stvar. \ Kao visina neba i dubina zemlje tako je nedohvatno srce kraljeva. Kad se odijele od srebra troske, tad zlataru uspije umjetnina. Kad se odijeli bezbožnik od kraljeve blizine, tad se njegovo prijestolje utvrdi pravednošću. Ne veličaj se pred kraljem i ne sjedaj na mjesto velikaša. Jer je bolje da ti se kaže: “Pomakni se gore, ovamo!”, nego da ti reknu da se pomakneš dolje ispred odličnijeg. Što si vidio vlastitim očima, o tome prebrzo ne raspravljaj, jer što ćeš poslije činiti ako te bližnji sramotno opovrgne? Raspravi svoju vlastitu stvar s protivnikom; a tuđe tajne ne otkrivaj! \ Inače bi zlo govorio o tebi tko to čuje, i tvoja sramota ne bi nikada iščeznula. Kao zlatne jabuke na srebrnim zdjelama, takva je riječ izrečena u pravo vrijeme. Zlatan prsten i ures od finoga zlata, takav je onaj koji mudro opominje za uho koje sluša. Kao rashlađivanje snijegom za vrijeme žetve, takav je vjeran glasnik onoga koji ga je poslao; on okrijepi dušu svojemu gospodaru. \ Oblaci i vjetar, a ipak nema dažda? takav je čovjek koji se hvali darovima, a ne daje ih nikada. Ljut čovjek se dade nagovoriti strpljivošću; mek jezik može slomiti kosti. \ Ako nađeš meda, jedi samo koliko ti je dosta! Inače ćeš ga, prejevši ga se, izbljuvati. Stavi svoju nogu samo rijetko kad u kuću svojega bližnjega, inače će se tebe nasititi i zamrziti te. Kao malj i mač, i oštra strijela jest čovjek koji se protiv bližnjega iskaže kao lažan svjedok. Zub lomljiv, noga klimava, takvo je uzdanje u nevjernika u vrijeme nevolje. Kao onaj koji skida haljinu na zimi, kao onaj koji lijeva ocat na salitru, takav je onaj koji pjeva pjesme žalosnomu srcu. Gladuje li tvoj neprijatelj, nahrani ga kruhom; žeđa li, napoji ga vodom; \ jer tako zgrćeš živo ugljevlje na njegovu glavu, i Gospodin će ti to platiti. Kao što sjeverni vjetar nosi dažd, tako klevetnički jezik nosi zlovoljno lice. Bolje je stanovati na krovu u nekom kutu, nego biti zajedno u kući sa svadljivom ženom. Hladna voda žednoj je duši dobra vijest iz daleke zemlje. Izvor zamućen, studenac pokvaren, to je pravednik koji kleca pred bezbožnikom. Previše meda jesti nije dobro; zato štedi riječi pohvale! \ Grad razvaljen bez zidova, to je čovjek koji nema vlasti nad svojim duhom. Kao snijeg u ljeto, kao dažd o žetvi, tako malo pristaje čast luđaku. Kao vrabac kad prhne, kao lastavica kad odleti, takva je kletva bezrazložna: ona ne stigne. Bič konju, uzda magarcu, a batina luđacima po leđima! Ne odgovaraj luđaku po njegovoj ludosti; inače si jednak njemu! \ Odgovori luđaku po njegovoj ludosti; inače on misli da je mudar! \ Odsijeca sebi noge, dopadne zla onaj koji šalje luđaka da mu što završi. Oslabljena vise stegna hromu čovjeku; tako je i u ustima luđaka riječ mudrosti bez koristi. \ Kamen na praćki privezati, to znači iskazati čast luđaku. Trn što padne u ruku pijanome: to je riječ mudrosti u ustima luđaka. Svadljivac sve uzbuni; cjenka se s luđakom i sa svakim koji prolazi. \ Kao pas koji se vraća na ono što je izbljuvao, takav je luđak koji ponavlja svoju ludost. Vidiš li nekoga koji misli da je mudar, onda znaj da ima više nade za luđaka nego za njega! Lijenčina govori: “Lav je na putu, lav je na ulicama.” Kao što se vrata okreću na svojim šarkama/stožerima, tako se lijenčina okreće na svojoj postelji. Je li lijenčina svoju ruku stavio u zdjelu, preteško mu je da je prinese ustima. Lijenčina misli da je mudriji od sedmorice, koji znaju razumno odgovoriti. Kao onaj koji za uši hvata psa što trči mimo njega, takav je onaj koji se žesti zbog rasprave koja se na njega ne odnosi. Kao mahnitac koji baca ognjene baklje i smrtonosne strijele, takav je čovjek koji prevari bližnjega i onda veli: “Samo sam se šalio.” Gdje nema drva, ugasi se oganj, i gdje nema klevetnika, prestane rasprava. Kao što ugljen služi za žeravicu, a drvo za oganj, tako svadljiv čovjek služi za prepirke. Riječi su klevetnikove kao poslastica; one prodiru u nutrinu tijela. \ Srebrni sjaj preko posuđa, to su usne ljubavlju užežene kod zlobna srca. Usnama se pretvara mrzitelj, a u svome srcu nosi prijevaru. Kad govori ljubazno, ne vjeruj mu; jer je u njegovu srcu sedam gadova. \ Ako se mržnja i pokriva pretvaranjem, to se ipak njezina zloba otkriva u skupštini. Tko drugima jamu kopa, padne sam u nju; tko valja kamen na druge, na njega se prevali. \ Lažan jezik mrzi one koje je satro; laskava usta počine pogibiju. \ Ne hvali se sutrašnjim danom jer ne znaš što dan može donijeti. Neka te drugi hvali, a ne tvoja vlastita usta; stranac, a ne tvoje vlastite usne! \ Težak je kamen, teret je pijesak; ali je gnjev na luđaka teži i od jednog i od drugog. \ Jarost je divlja, i gnjev je bijesan; ali tko bi mogao odoljeti ljubomori? \ Bolji je javni ukor, nego tajna ljubav. Udarci iz ruke prijatelja dobro su smišljeni; ali su lažni mrziteljevi poljupci. \ Tko je sit, gazi nogama i med samotok; a gladnu je čovjeku sve gorko slatko. \ Kakva je ptica koja odleti iz svojega gnijezda, takav je čovjek koji bježi iz svojega zavičaja. Ulje i kâd razvesele srce; isto tako slatka utjeha prijatelja iz srca, koji vjerno savjetuje. \ Ne ostavljaj svoga prijatelja i prijatelja svojega oca! Ne idi u kuću svojega brata! U dan tvoje nesreće bolji je susjed u blizini, nego brat u daljini. Budi mudar, sine moj, i obraduj moje srce! Tako mogu odgovoriti onomu koji me kudi. Pametan čovjek vidi pogibao i sakrije se; a ludi idu dalje i imaju štetu. \ Uzmi mu njegovu haljinu, jer je jamčio za drugoga; plijeni ga umjesto tuđinca! \ Tko pozdravlja prijatelja naglas rano ujutro, prima mu se to za kletvu. Voda koja prokapljuje u vrijeme dažda, i svadljiva žena? jedno su te isto. Tko je zaustavlja, zaustavlja vjetar i hvata ugljen svojom desnicom. Željezo se oštri željezom; tako se čovjek oštri na drugome. \ Tko uzgaja smokvu, uživat će njezine plodove; tko čuva svoga gospodara, bit će visoko poštovan. \ Kako se u vodi kreće lice prema licu, tako stoji srce jednoga čovjeka prema drugome srcu. Carstvo mrtvih i propast ne mogu se zasititi; isto se tako oči čovjeka ne mogu zasititi. \ Srebro se kuša u topionici i zlato u peći; a čovjek se poznaje po glasu što ga ima. \ Kad bi luđaka i tučkom tucao u stupi s krupom, ne bi ipak otišla od njega njegova ludost. Pazi na svoje ovce i brini se za svoja stada! Jer bogatstvo ne traje dovijeka. I baštini li se kruna od koljena do koljena? Kada je trava iščeznula, zelen se pokazala svježa, bilje se po planinama sabralo. Tada ti janjci daju odjeću i jarci kupovnu cijenu za njivu. I puno ima kozjega tebi i tvojoj kući za hranu i za prehranu tvojim sluškinjama. Bezbožnik bježi i kad ga nitko ne progoni; a pravednik se osjeća sigurnim kao mladi lav. \ Zbog grješnosti u zemlji mijenjaju se često njezini knezovi, ali po razboritim, razumnim ljudima dobiva pravda dugo trajanje. Bezbožnik, koji pritišće siromahe, jest kao dažd što odnosi, a kruha ne donosi. Koji preziru zakon, hvale bezbožnika; a koji drže zakon, gnjeve se na njega. \ Zli ljudi nemaju smisla za pravo; a koji traže Gospodina, razumiju se u sve. \ Bolji je siromah koji hodi u svojoj nedužnosti nego čovjek koji ide krivim putovima, ako je i bogat. Tko drži zakon, sin je razuman, a tko se druži s izjelicama, sramoti svojega oca. Tko umnožava svoj imutak kamatom i lihvom, sabire onome koji je milostiv siromasima. Tko odvraća svoje uho, da ne čuje zakon, i molitva je njegova jedan gad. Tko zavodi poštene ljude na zao put, taj će sam pasti u svoju jamu; a nedužni će dobiti blagoslov. \ Bogat čovjek smatra samoga sebe mudrim, ali ga razuman siromah ispituje. Kad se raduju pravednici, velika je slava; a podignu li se bezbožnici visoko, moraju se tražiti ljudi. \ Tko krije svoje grijehe, nema blagoslova; tko ih priznaje i ostavlja, dobit će oproštenje. \ Blago čovjeku koji je svagda na oprezu; a tko učini tvrdim svoje srce, upast će u nesreću. \ Lav koji riče i gladan medvjed, to je bezbožan vladalac siromašnome narodu. Knez koji nema razboritosti, čini mnoge prekršaje a tko odbija nepravednu dobit, živjet će dugo. čovjek kojega tišti krvno djelo, bit će do groba bjegunac: nitko ga ne zaustavi. Tko hodi nedužno, spasit će se; a tko ide krivim putovima, pada u jamu. \ Tko obrađuje svoju njivu, ima puno kruha; a tko ide za besposličarenjem, ima puno siromaštva. \ čestit čovjek obiluje blagoslovima; a tko se hoće brzo obogatiti, ne ostaje bez kazne. \ Pristranost je loša stvar; ipak, za komadić kruha ogriješi se gdje koji. \ Škrtac ide pohlepno za bogatstvom i ne pomišlja da mu oskudica dolazi. Tko opominje čovjeka, više će hvale poslije žeti nego laskav jezik. Tko potkrada svojega oca i majku i govori: “To nije grijeh”, on je drug pokvarenome čovjeku. Lakomac zameće kavgu; a tko se uzda u Gospodina, obilovat će. \ Tko se oslanja na svoj vlastiti razum, luđak je; a tko hodi u mudrosti, spasit će se. \ Tko daje siromahu, ne će mu ništa nedostajati; a tko zatvara svoje oči pred njim, bit će obasut klevetama. \ Kad se visoko podignu bezbožnici, sakrivaju se ljudi; a kad propadnu, postaju moćni pravednici. \ čovjek koji unatoč svemu opominjanju ostaje tvrdoglav, odjednom će propasti i ne će mu biti spasenja. Imaju li pravednici moć, veseli se narod; a vladaju li bezbožnici, jadikuju ljudi. \ Tko ljubi mudrost, veseli svoga oca; a tko se druži s bludnicama, rasipa svoj imutak. \ Kralj koji je pravedan, daje svojoj zemlji opstanak; a koji nameće poreze, satire je. \ čovjek koji laska svome bližnjemu, razapinje mrežu njegovim nogama. U grijehu je zla čovjeka zamka; a pravednik se smije radovati i biti veseo. \ Pravednik uvažava parnicu siromašnih, a bezbožnik ne zna za sućut. Podsmjehivači pobunjuju grad, a mudri stišavaju bunu. Prepire li se pravednik s luđakom, onda ovaj bjesni i smije se; a nema mira. \ Krvopije mrze nedužnoga, a pravedni se za njega zauzimaju. Svu svoju zlu volju izlijeva luđak, a mudri suspreže svoj gnjev. Ako vladalac sluša lažne riječi, onda sve njegove sluge postaju bezbožnici. Siromah i tlačitelj žive jedan uz drugoga; Gospodin daje obojici očinji vid. \ Kralj koji pravedno sudi siromasima, zadržat će prijestolje dovijeka. Štap i ukor daju mudrost, a dijete prepušteno samomu sebi sramoti svoju majku. Kad su bezbožnici na vlasti, umnožavaju se opačine; ali pravednici radosno dožive njihovu propast. \ Opominji svojega sina. Tada ti on pribavlja miran život i donosi milinu tvojemu srcu. Bez objave narod postaje razuzdan, a blago njemu ako drži zakon. Sluga se ne da odgojiti samim riječima, jer ako ih i razumije, ne sluša ih. Vidiš li čovjeka nagla u riječima, znaj da luđak ima više nade nego on. Ako tko od mladosti mazi svojega slugu, onda će bijeda biti njegov svršetak. Razdražljiv čovjek izaziva svađu; naprasit čovjek počini mnogo zla. \ Ponizit će čovjeka njegova oholost, a ponizan dolazi do časti. Tko dijeli s kradljivcem, taj mrzi svoju dušu; čuje kletvu i ne prokazuje. \ Strah od ljudi stavlja zamke; a tko se uzda u Gospodina, sakriven je. \ Mnogi traže vladaočevu naklonost, ali od Gospodina dolazi svakomu njegovo pravo. Gad je pravedniku bezbožnik, a bezbožniku je pravednik gad. Riječi Agura, Jakeova sina, iz Mase. Proročanstvo za Itiela, za Itiela i Ukala. Ja sam kao nerazumna životinja, nisam kao čovjek, nemam čovječjega razuma. I mudrosti nisam učio, i o Presvetom nemam znanja. Tko je uzišao na nebo i opet sišao? Tko je uhvatio vjetar u svoje ruke? Tko je svezao vode u jednu odjeću? Tko je postavio sve krajeve zemlji? Kako se on zove i kako se zove njegov sin? Znaš li? Svaka je riječ Božja čista istina. On je štit onima koji se u njemu kriju. Njegovim riječima ne pridodaji ništa. Inače te kazni, i stojiš tu kao lažac. Za dvije te stvari molim. Ne uskraćuj mi to dok ne umrem: Udalji od mene licemjerstvo i lažnu riječ! Ne daji mi siromaštva ni bogatstva! Daj da uživam svoj komadić kruha! Inače bih, najevši se, mogao zanijekati tebe i upitati: “Tko je Gospodin?” ili, osiromašivši, mogao bih postati kradljivac i oskvrnuti ime svojega Boga. Ne ogovaraj sluge njegovu gospodaru! Inače bi te mogao prokleti, i ti bi to morao okajati. Jao rodu koji kune svog oca i ne blagoslivlja svoje majke! Jao rodu koji misli da je čist, a od svoga blata nije opran! Jao rodu koji drži visoko glavu i svoje trepavice diže uvis! Jao rodu kojemu su zubi mačevi i kojemu se čeljusti sastoje od noževa, što otrgnu uboga od zemlje i siromaha između ljudi! Pijavica ima dvije kćeri: “Daj ovamo!” “Daj ovamo!” Treću ima, koja se ne može nasititi, i četvrtu, koja ne kaže nikada: “Dosta!” Carstvo mrtvih, zatvoreno krilo majčino, zemlja koja ne biva nikad sita vode, i oganj koji nikad ne kaže: “Dosta!” Oko koje se ruga ocu i prezire majku, neka iskljuju gavrani na potoku, i mladi jastrebovi neka ga proždru! Tri su stvari koje mi se čine čudnovate, i četvrta koje ne razumijem: Put orla k nebu, put zmije preko stijene, put lađe posred mora, put muškarca k djevojci. Takav je put preljubnice: ona uživa i obriše sebi usta i veli: “Nisam učinila ništa zlo.” Pod trima stvarima zemlja se potresa, a pod četvrtom ne može izdržati: Pod robom, kad postane kralj, pod luđakom, kad ima kruha u izobilju, pod puštenicom, kad se opet uzme za ženu, i pod sluškinjom, kad istisne svoju gospodaricu. četiri životinje pripadaju najmanjima na zemlji, a ipak su nevjerojatno mudre: Mravi nisu jak narod, a priskrbe sebi ipak u ljeto svoju hranu. Jazavci nisu moćan narod, a sebi ipak u stijeni sagrade svoj stan. Skakavci nemaju kralja, a njihovo jato ipak izlazi u redu. Gušterica se može uhvatiti rukama, a ipak se nalazi u kraljevskim palačama. Tri su koji koračaju ponosito, i četvrti koji ide ugledan: Lav, najjača među životinjama, koji ne uzmiče ni pred kim. Pijetao, jarac i kralj na čelu narodne vojske. Ako si bio luđak, pa sebe samoga uzdizao, ili ako si bio mislilac: stavi ruku na usta! Jer kad se udara mlijeko, iziđe maslo, kad se razbije nos, navre krv, i kad se izaziva gnjev, zametne se svađa. Riječi Lemuela, kralja od Mase, kojima ga je učila njegova mati: Što da ti kažem, sine moj? Što, sine moje utrobe? Što, sine mojih zavjeta? Ne daji svoje snage milosnicama i svojih putova kvariteljicama kraljeva! Ne pristoji se kraljevima piti vino, ni knezovima ljubav k opojnim napicima. Inače bi mogli zaboraviti zakon o piću i izvrnuti pravo nevoljnikâ. Podajte silovito piće bijedniku i vino tužnima! On neka pije i zaboravi svoje siromaštvo i neka se više ne spominje svoje nevolje! Otvaraj svoja usta za nijemoga, za stvar ostavljenoga! Otvaraj svoja usta, sudi pravedno i pribavi pravicu bijedniku i siromahu! Tko će naći vrsnu ženu? Ona vrijedi više nego biser. Oslanja se na nju srce njezina muža, i dobitka ne će nikada nedostajati. čini mu samo dobro svega svojega vijeka, a ne zlo. Za vunu i lan se brine i radi radosnom rukom. Ona je kao trgovačka lađa: izdaleka donosi sebi svoj kruh. Rano, dok je još noć, ustaje, daje hranu svojoj čeljadi i određuje posao svojim sluškinjama. Hoće kupiti njivu i uzme je, sadi vinograd od zarade svojih ruku. Opasava snagom svoja bedra i živo miče desnicom. Vidi kako joj sve napreduje, ne gasi joj se noću svjetiljka. Približi li se njezina ruka preslici, njezini prsti hvataju za vreteno. Ruku otvara siromahu, pruža ruke ubogomu. Ne boji se snijega za svoju kuću, sva njezina čeljad ima po dvoje haljine. Šiva sebi pokrivače, bijelo platno i grimiz njezino je odijelo. Ugledan je njezin muž na vratima, kad sjedi sa zemaljskim starješinama. Haljine pravi i prodaje, i pojase daje trgovcu. Odijelo joj je snaga i ljepota, i smije se sutrašnjemu danu. Svoja usta otvara mudro, i na jeziku joj je blagi nauk. Pazi na red u kući, kruha lijenosti ne jede. Sinovi joj se podižu i blagoslivljaju je, njezin je muž također hvali. ”Mnoge su se žene pokazale vrsne, ali si ih ti sve nadvisila!” Dragost vara, ljepota prolazi; žena koja se boji Gospodina, zaslužuje pohvalu. \ Podajte joj da uživa plod svojih ruku. Neka je na vratima hvale njezina djela! Razmišljanja propovjednika, Davidova sina, kralja u Jeruzalemu. ”Taština nad taštinama!”, veli propovjednik, “taština nad taštinama, sve je taština!” Što koristi čovjeku sva muka koju trpi pod suncem? Pokoljenja idu, pokoljenja dolaze, a zemlja stoji nepomična. Sunce izlazi, sunce zalazi i hita natrag na mjesto, odakle je izišlo. Vjetar puše na jug i okreće se na sjever, u trajnoj promjeni puše vjetar. Onda se vjetar okreće natrag k novome kruženju? Sve rijeke teku k moru. A more se nikada ne prepuni. Kamo god teku, rijeke svejednako teku k istome mjestu. Tako je sav govor uzaludna muka: nijedan ga čovjek ne može protumačiti. Oko se ne može nagledati, uho se ne može naslušati. Što je bilo, opet će biti. Što se dogodilo, opet će se dogoditi. Ništa novo nema pod suncem. Kad bi što bilo o čemu bi se reklo: “Evo nešto novo!”, to je već bilo u vremenima koja su za nama. Ne spominje se što je prije bilo. Što će još biti, ne će se spominjati među onima koji će poslije živjeti. Ja, propovjednik, bio sam kralj nad Izrćlom u Jeruzalemu. Upravih srce svoje prema tome da sve što biva pod nebom istražim i razaberem mudrošću. Loš posao! Dade ga Bog ljudima da se oko njega muče. Vidjeh svako djelo koje biva pod suncem? a eto: sve je taština i trka za vjetrom! Što je krivo, ne može se ispraviti. čega nema, ne može se brojiti. I tada rekoh svojemu srcu: Eto, ja postigoh sebi veću i višu mudrost negoli svi što su preda mnom vladali nad Jeruzalemom. Mnogo znanja i mnogo mudrosti nauči moj duh. Ali kad upravih svoje srce tome da upoznam što je s mudrošću i znanjem, s ludošću i bezumljem, uvidjeh: I to je trka za vjetrom. Jer gdje je mnogo mudrosti, tu je i mnogo brige. Množi li se znanje, množi se i muka. I tada rekoh u svom srcu: Daj da pokušam s veseljem! Nauživaj se! Ali eto: i to je bila taština. O smijehu rekoh: Ludo ponašanje! O radosti: čemu vrijedi? Tada pomislih u svom srcu da svojemu tijelu uskratim vino, da svoje srce obratim k mudrosti i da se klonim ludosti, dok ne saznam što je korisno čovječjoj djeci, i što su dužni činiti pod suncem dok su živi. Učinih velika djela: sagradih sebi kuće i zasadih vinograde, načinih sebi vrtove i perivoje, i posadih u njima svakojaka rodna drveća. Načinih sebi vodena jezera, da natapam iz njih mlade stabljike. Nabavih sebi sluge i sluškinje. Također sam imao kućnu čeljad i posjedovao goveda i ovaca više nego svi koji su živjeli preda mnom u Jeruzalemu. Nakupih sebi i srebra i zlata, i blaga od kraljeva i zemalja. Držao sam kod sebe pjevače i pjevačice, i miline čovječje djece: mnoge žene. Tako postadoh velik, veći negoli svi koji su živjeli preda mnom u Jeruzalemu. A mudrost je ostala sa mnom. Što su poželjele moje oči, nisam im uskratio. Nikakve radosti ne uskratih svojemu srcu. Jest, srce je moje imalo radost sa svime oko čega sam se trudio. I to mi je bila plaća za sav moj trud. Istraživao sam sva svoja djela, što ih učiniše moje ruke, i trud također, što sam ga uložio u to da ih izvršim. I eto: sve je bila taština i trka za vjetrom. I od toga nema koristi pod suncem. I dadoh se na to da vidim što je mudrost. Ali ona je ludost i bezumlje. Jer što će činiti čovjek koji će doći poslije kralja? Isto što se već činilo. I vidjeh: istu prednost ima pred ludošću mudrost kao svjetlost pred tminom. Mudri ima oči u glavi, a luđak ide po mraku. A ipak doznah da obojicu stigne ista sudbina. I ovako rekoh u svom srcu: Ako i mene stigne sudbina luđakova, što sam onda bio toliko mudar? I ovako rekoh u svom srcu: I to je taština! Trajan spomen ostaje tako malo od mudraca kao od luđaka; jer se u budućim danima sve zaboravi.\ Ah, kako ipak premine mudrac s luđakom! Tada mi omrznu život. Učini mi se nevrijednim djelo što biva pod suncem. Jer je sve taština i trka za vjetrom. Omrznu mi sav moj trud, oko kojega sam se mučio pod suncem; jer ga moram ostaviti čovjeku koji dolazi poslije mene.\ Tko zna je li on mudar ili lud? On će upravljati čitavim mojim trudom, onim što sam teškim i mudrim radom stekao pod suncem. I to je taština! Tako dođoh na to da se gotovo prepustim očajanju zbog svega svojega truda, što sam ga uložio pod suncem. čovjek se trudi oko mudrosti, spoznaje i vrsnoće, i mora to ostaviti drugome, koji se oko toga nije trudio. I to je taština i veliko zlo! Jer što koristi čovjeku sav njegov trud i mar njegova duha, čime se muči pod suncem? Svi su njegovi dani golema muka, i njegov rad velika briga. I u noći se ne odmara njegov duh. I to je taština! Nema čovjeku ništa bolje nego da jede i pije, i da gleda da mu bude dobro od njegova truda. Ja vidjeh da i to dolazi iz Božje ruke. Jer tko može jesti i uživati bez njega? Jer onome koji je u njegovoj milosti daje mudrost, znanje i radost. A onome koji mu se ne sviđa, naprti teret, da sabire i skuplja, i to da dade onome koji je u milosti kod Boga. I to je taština i trka za vjetrom! Sve ima svoje vrijeme. Svaka stvar ima svoje vrijeme pod nebom. Ima vrijeme kad se rađa, i vrijeme kad se umire; vrijeme kad se sadi, i vrijeme kad se čupa posađeno;\ vrijeme kad se ubija, i vrijeme kad se iscjeljuje; vrijeme kad se obara, i vrijeme kad se gradi;\ vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme igranja;\ vrijeme kad se baca kamenje, i vrijeme kad se skuplja kamenje; vrijeme kad se grli, i vrijeme kad se rastaje;\ vrijeme kad se traži, i vrijeme kad se gubi; vrijeme kad se čuva, i vrijeme kad se razbacuje;\ vrijeme kad se dere, i vrijeme kad se šiva; vrijeme kad se šuti, i vrijeme kad se govori;\ vrijeme kad se ljubi, i vrijeme kad se mrzi; vrijeme rata, i vrijeme mira. \ Što koristi dakle čovjeku koji se trudi sva njegova muka? Vidjeh nevolju koju Bog naprti ljudima, da se muče oko nje. On čini sve lijepo u svoje vrijeme. I svijet je on predao njihovu istražujućem duhu, ali tako da ne može čovjek djelo što ga stvori Bog dokučiti od početka do svršetka. Spoznadoh: Ništa bolje nema za njih nego da se vesele i uživaju u životu. A i da čovjek jede i pije, i uživa život uza svu svoju muku, dar je to Božji. Spoznadoh: Sve što stvori Bog, traje vječno. Ne može se tomu ništa dodati, ništa od toga oduzeti. Bog je to uredio da bi ga se čovjek bojao. Što jest, to je već davno bilo. Što će biti, to je već odavna bilo. Što je prošlo, Bog opet donosi. Još nešto vidjeh pod nebom: umjesto prava? tu je vladala bezbožnost; umjesto pravednosti? tu je vladala prijevara.\ I ovako rekoh u svom srcu: Bog će suditi pobožnome kao bezbožniku. Jer on je vrijeme postavio za svako osnivanje i djelovanje. Ovako rekoh u svom srcu: Takvo je čovječje biće, da ih Bog iskušava te spoznaju da su kao stoka, jest, oni sami. Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi: isti dah imaju svi. Ništa ne nadvisuje čovjek životinju, jer je sve taština! Sve ide na jedno mjesto. Sve je postalo od praha. Sve se u prah vraća. Tko zna uspinje li se životni dah čovjeka, ide li životni dah životinje u zemlju? Tako vidjeh da ništa nema bolje čovjek nego da se veseli svojim djelima. To je njegova plaća. Jer tko će mu dati da sudjeluje u onom što će biti poslije njega? I opet vidjeh sve nasilje što se čini pod suncem. Gle: suze potlačenih kojima nema utješitelja! Nasilje izlazi iz rake njihovih tlačitelja. A nikoga nema da ih utješi. Tada sam smatrao mrtve, koji davno pomriješe, sretnijima nego žive, koji još žive, i sretnijim od jednih i drugih onoga koji se još nije rodio, koji nije vidio zla što pod suncem biva. Vidjeh da je svaki trud i svaka marljivost u radu samo zavist jednoga protiv drugog. I to je taština i trka za vjetrom. Luđak stavlja svoje ruke u krilo i hrani se svojim vlastitim mesom. Bolji je jedan pregršt mira, nego obje šake pune muke i trke za vjetrom. Opet vidjeh jednu taštinu pod suncem: Jedan jedini, nijedan drugi uz njega, nijedan sin, nijedan brat. Nema kraja svemu njegovu trudu. Njegove se oči ne mogu nasititi bogatstva. “Ali za koga se mučim i oduziman sebi svako uživanje?” I to je taština i loš posao! Bolje je dvojici nego jednome; jer za svoj trud dobiju dobru plaću.\ Jer padne li jedan, digne ga opet njegov drug. A teško onome koji padne! Nema drugoga koji bi mu pomogao da se podigne. Spavaju li dvojica jedan uz drugoga, jedan ugrije drugoga. A kako će se jedan sam ugrijati? Ako tko i može nadjačati jednoga, dvojica će mu odoljeti. A ni trostruki se konac ne kida tako brzo. Bolji je dječak, siromašan a mudar, nego kralj, star a lud, koji više ne prima pouke. Onaj dođe iz tamnice na prijestolje, a bio se siromašan rodio pod tim kraljem. Vidjeh sve žive, koji hode pod suncem, na strani dječaka, drugoga, koji je stupio na njegovo mjesto. Nije bilo kraja mnoštvu naroda pred kojim je on išao. Pa tako je i to bila taština i trka za vjetrom! Pripazi na svoju nogu kad ideš u Božju kuću! Nježno se približiti, kako bi slušao, bolje je nego što prinose žrtve luđaci: oni ne znaju da čine zlo. Nemoj nagliti svojim ustima! Tvoje srce neka prebrzo ne govori pred Bogom! Jer je Bog na nebu, a ti si na zemlji. Zato neka tvojih riječi bude samo malo! Jer kako san dolazi od mnogih poslova, tako ludo brbljanje od mnogih riječi. Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj ga ispuniti! Jer mu nisu mili luđaci. Što si zavjetovao, ispuni! Bolje je ništa ne zavjetovati nego zavjetovati pa ne ispuniti. Ne daj da te tvoja usta navode na grijeh! Ne govori pred poslanikom Božjim: “Bila je nepažnja!” Zašto da se Bog ljuti zbog tvojega govora i da uništi djelo tvojih ruku? Jer gdje je mnogo snova, tamo je mnogo ništavnih riječi. Boj se Boga! Vidiš li zarobljena siromaha, i da se pravo i pravednost u zemlji krše, ne čudi se tome; jer viši pazi nad visokim i još viši nad obojicom. \ Korist za zemlju unatoč svemu tome je ova: kralj, koji služi zemlji. Tko ljubi novce, nema nikada dosta novaca. Tko ljubi bogatstvo, nema nikada dosta dobitka. I to je taština. Množi li se dobro, množe se i njegovi uništavatelji. Što ima posjednik od toga osim da to gleda? Sladak je san radniku, pa jeo malo ili mnogo; a bogatašu ne da presitost doći do sna.\ Postoji ljuto zlo što ga vidjeh pod suncem: bogatstvo njegov posjednik čuva na vlastitu nesreću. To bogatstvo propadne kojom zlom nezgodom. Ima li sina, ne ostane ništa u njegovoj ruci. Kao što je došao gol iz majčina krila, tako mora opet otići. Za svoj trud ne nosi od svega toga ni onoliko koliko bi mogao ponijeti sa sobom u svojoj ruci. I u tome je ljuto zlo: kako je došao, tako mora otići. Što ima čovjek od toga da se trudi za vjetar? Uz to jede svega svoga vijeka u mraku, u mnogom jadu, u žalosti i ljutnji. Eto, to pronađoh kao dobro, kao lijepo: da čovjek jede i pije, i bude dobre volje uza sav svoj trud, kojim se muči pod suncem tolike dane života koliko mu ih je Bog dao. Jer to je njegov dio. Za svakoga čovjeka, kojemu je Bog dao bogatstvo i posjed i kojemu je dopustio da od toga uživa, da svoj dio uzima i da se veseli uz svoj trud, to je dar Božji. Onda ne mozga više mnogo o danima svojega života; jer ga Bog drži zaposlenim radošću njegova srca.\ Ima još drugo zlo što ga vidjeh pod suncem. Ono teško tišti čovjeka: Nekom čovjeku daje Bog bogatstvo, blago i slavu. Ništa što zaželi njegovo srce, ne nedostaje mu. Ali mu Bog ne dopušta da u tome uživa. U tome uživa stranac: to je taština i ljuto zlo. Ako bi tko imao stotinu djece i živio mnogo godina i broj se dana njegova života veoma namnožio, a on ne bi mogao uživati dobra, te ni pokopa ne bi imao, kažem: Bolje je nedonošče od njega. Jer ono dođe uzalud i ide odavle u tamu. Ime mu je noću pokriveno. Ne vidi sunca i ništa o njemu ne zna. Ali počiva bolje nego onaj. Kad bi živjelo i dvije tisuće godina, ne bi okušalo dobra: ne ide li sve na jedno mjesto? Sav je trud čovjeka za njegova usta, ali se nikad ne utiša njegova čežnja. Koju prednost ovdje ima mudrac pred luđakom, pred siromahom koji razumije živjeti? Bolje je vidjeti očima nego lutati čežnjom. I to je taština i trka za vjetrom. Što se događa, određeno je davno unaprijed. Što biva od čovjeka, to stoji tvrdo. Nitko ne može pozvati na odgovor onoga koji je jači od njega. Što veća hrpa riječi, to veća taština. Što to koristi čovjeku? Jer tko zna što je dobro čovjeku u životu malo ništavnih dana njegova života? Oni mu prolaze kao sjena. Jer tko može kazati čovjeku što će poslije njega biti pod suncem? Bolje je dobro ime nego dobro ulje. Dan smrti više je vrijedan nego dan rođenja. Bolje je ići u kuću žalosti nego u kuću gošćenja; jer je ovdje svršetak svakoga čovjeka. Tko još živi, prima to k srcu.\ Bolje je zabrinutost nego smijeh. Jer ako je lice i tužno, može ipak biti veselo srce. Srce mudrih ljudi boravi u kući žalosti, a srce ludih u kući veselja. Bolje je slušati ukor mudroga nego hvalospjev luđaka! Jer kao što praska trnje pod kotlom, takvo je pljeskanje luđaka. I to je taština! Jer globljenje čini mudra čovjeka ludim, a mićenje pokvari srce. Bolji je svršetak jedne stvari nego njezin početak. Bolja je strpljivost nego oholost! Ne podaji se prebrzo srdžbi, jer srdžba prebiva u grudima ludih! Ne govori: “Kako to da su prije bila bolja vremena nego danas?” Jer mudrost ti ne nadahnu to pitanje. Dragocjena je mudrost kao baština i probitak onima koji vide sunce, jer je u sjeni mudrosti čovjek tako dobro zaklonjen kao u sjeni novca. Ali znanje mudrosti ima prednost u tom što daje život onome koji je posjeduje. Pogledaj djelo Božje! Tko može ispraviti što je on iskrivio? Je li ti dobro, budi dobre volje! Je li ti zlo, onda upamti: jedno i drugo je Bog tako odredio da čovjek ne zna što ga čeka. Oboje smo vidjeli u svojim ništavnim danima: ima pravednika koji propadaju unatoč svojoj pravdi i ima bezbožnika koji dugo žive unatoč svojoj pokvarenosti. Ne budi suviše pravedan! Ne čini se premudrim! Zašto bi štetio samomu sebi? Ne čini mnogo zla i ne budi lud! Zašto ćeš već umrijeti u nevrijeme? Bilo bi dobro kad bi se čvrsto držao ovog, a ono ne bi dao iz ruku; jer tko se boji Boga, umakne svemu. \ Mudrost daje mudrome više moći nego što je imaju u gradu desetorica vlastodržaca. Jest, nijedan čovjek na zemlji nije tako pravedan da bi činio samo dobro i nikada se ne ogriješio. Ne primaj k srcu svako brbljanje što kola naokolo! Inače bi mogao čuti kako te grdi tvoj vlastiti sluga. Jer često, ti to znaš, sam si grdio druge. Sve sam to ja istražio mudrošću. Mislio sam da postanem mudar. Ali je ona ostala daleko od mene. Daleko je bit stvari? duboko, vrlo duboko? tko ga može naći? Opet se prihvatih i upravih svoje srce tome da mudrujem i istražujem, i da tražim mudrost i razboritost, i da spoznam je li zloća ludost i bezumlje jarost. Tad spoznah: gorča je žena od smrti, jer je ona mreža, srce je njezino zamka, ruke su njezine okovi. Tko je u milosti kod Boga, može joj izmaći. Ali grješnik joj pripadne. Gle, to nađoh, veli propovjednik, spajajući jedno s drugim, da dođem do spoznaje. A što sam uvijek tražio i nikada nisam našao: jednoga čovjeka između tisuća nađoh, a žene među svima njima ne nađoh. Gle, to nađoh: Bog je stvorio čovjeka ispravna, ali oni (ljudi) traže pokvarenost. Tko je mudar? Tko razumije značenje stvari? Mudrost prosvjetljuje čovjeku lice i mijenja tvrdoću njegova lica. Ja kažem: Izvršavaj zapovijed kraljevu? zbog zakletve Božje! Ne otpadaj prenaglo od njega! Ne ulazi u zle spletke! Jer on ipak čini što hoće. Jer je kraljeva riječ moćna. Tko mu smije reći: “Što tu radiš?” Tko izvršava zapovijed, ne će doživjeti ništa zlo, jer mudro srce zna za vrijeme i pravo, jer svaka stvar ima vrijeme i pravo, a zlo teško tišti čovjeka. Nitko ne zna što će doći, jer tko bi mu mogao kazati kako će to doći? čovjek nema vlasti nad dahom. Nitko ne može zaustaviti životni dah. Nijedan nema moći nad smrtnim danom. Nema otpusta od smrtne borbe. Tako ni zlo ne oslobađa onoga koji ga čini. Sve to vidjeh kad upravih svoje srce onome što se događa pod suncem, u vrijeme kad čovjek vlada nad drugima, na njihovo zlo. I osim toga vidjeh kako bezbožnici bijahu spominjani, a oni koji su činili pravo, morali su otići sa svetoga mjesta, i bili su zaboravljeni u gradu. I to je taština. Ne izvrši se odmah osuda na zločincima, i zato raste čovječjoj djeci hrabrost da čine zlo. Može bezbožnost sto puta činiti zlo i živjeti još dugo. Ali ja i znam: bogobojaznima će biti dobro, jer ga se boje. A bezbožniku ne će biti dobro. On ne smije svoje dane protegnuti kao sjena, jer se ne boji Boga. Taština koja biva na zemlji jest ovo: ima pravednika kojima je kao da bi radili bezbožno, i ima bezbožnika kojima je kao da bi radili pravedno. Ja kažem: I to je taština. I tako ja hvalim veselje, jer nema ništa bolje čovjeku pod suncem nego jesti i piti, i biti veseo. To neka ga prati u svemu njegovu trudu u sve dane života što mu ih Bog da pod suncem! Kada god upravih svoje srce tome da dođem do znanja mudrosti i da motrim što se radi na zemlji? jer ni danju ni noću ne će san obradovati čovjekovo oko? tad vidjeh što vrijedi za sve djelovanje Božje: čovjek ne može dokučiti upravljanje što se zbiva pod suncem. Koliko se god čovjek trudi da to istraži, ipak to ne može dokučiti. Pa i ako mudrac misli da to zna, ipak to ne može dokučiti. Sve sam to bio dobro promislio i bio sam došao do spoznaje: pravedni i mudri u Božjoj su ruci sa svim svojim djelovanjem. Hoće li ga ljubav ili mržnja susresti, čovjek unaprijed ne zna. Sve mu može donijeti budućnost. Sve pogađa jednaka sudbina: pravednoga kao bezbožnoga, dobroga, čistoga kao nečistoga, onoga koji žrtvuje kao onoga koji ne žrtvuje. Dobromu je kao grješniku, onome koji se kune kao onome koji se boji. To je zlo kod svega što biva pod suncem: sve pogađa jednako sudbina. Zato je i čovječje srce tako puno zla. U njihovu srcu prebiva ludost dok su god živi. A potom? silazi se k mrtvima! Jer samo tko je pridružen živima, ima se još nešto nadati. Jer je bolje živ pas, nego mrtav lav. Živi još znaju da moraju umrijeti. A mrtvi nemaju više znanja. Ne nadaju se plaći jer im se spomen zaboravio. Odavno je nestalo njihove ljubavi, njihove mržnje, njihove vruće žudnje. Oni zauvijek nemaju više dijela u svemu što biva pod suncem. Hajde, jedi s radošću svoj kruh! Pij vesela srca svoje vino! Jer su vazda bila Bogu mila tvoja djela. Svagda neka su ti haljine bijele! Nikada na tvojoj glavi neka ne ponestane ulja! Uživaj život sa ženom koju ljubiš, u sve dane svoga ništavnog života, što ti ga Bog daje pod suncem! Jer je to tvoj dio u životu, u sve dane tvoga ništavnoga života i u trudu kojim se mučiš pod suncem. Što tvoja ruka može činiti, to neka čini vlastitom snagom, jer nema ni rada ni planova, ni mudrosti ni znanja u carstvu mrtvih, kamo ideš. Nadalje vidjeh pod suncem: ne dobiva brzi trku, niti junaci dobivaju rat, niti mudraci kruh, niti pametni bogatstvo, niti razumni milost, nego sve ovisi o vremenu i sreći. Jer čovjek ne zna svoga vremena. Kao što se ribe hvataju mrežom, kao što ptice padaju u zamku, isto se tako zapletu ljudi u vrijeme nesreće, što navali na njih iznenada. I ovo morah ja s mudrošću doživjeti pod suncem i učini mi se to važnim: Bio je malen grad. Samo malo ljudi je stanovalo u njemu. I dođe na nj moćan kralj. Opkoli ga i iskopa protiv njega jake opkope. A bio je u njemu i siromašan mudrac. On oslobodi grad svojom mudrošću. Ali se nitko nije sjetio toga siromaha. Tada rekoh sebi: Bolja je mudrost, nego moć. Ipak se ne priznaje mudrost siromaha. Na riječi se njegove ne pazi. Riječi jednoga mudraca, mirno kazane, vrednije je slušati nego dreku ludih kraljeva. Bolja je mudrost nego ratno oružje. Ali jedan jedini zločinac može pokvariti mnogo dobra. Otrovne muhe užegnu i usmrde mirisno ulje. Tako je i malo ludosti teže od mudrosti i časti. Mudrac ima razum k desnoj strani, a luđak ima razum k lijevoj strani. Kad luđak ide putem, izdaje ga njegov razum i odaje svakome: To je luđak! Ako se i vladaočev gnjev podigne na te, ne ostavljaj svoga mjesta, jer strpljiv izravna velike pogrješke. Ima još jedno zlo koje vidjeh pod suncem, propust što ga počini vladalac: Luđak se postavlja na visoko mjesto, a plemeniti moraju živjeti u nizini. Vidjeh sluge na konjima, a knezovi idu pješke kao sluge. Tko jamu kopa, padne lako sâm u nju. Tko obara zidove, toga lako ujede zmija. Tko lomi kamenje, lako se pritom ozlijedi. Tko cijepa drva, lako pritom dođe u opasnost. Ako je željezo tupo, i ako se ne naoštre oštrice, onda se mora vlastita snaga više upotrijebiti. Bolje je mudro popraviti. Ujede li zmija prije nego ju je čovjek začarao, onda ne koristi ništa što je sam čovjek opčaratelj. Pune su miline riječi iz usta mudraca. A usne luđakove prožderu njega samoga. Ludost je početak njegova govora, a posljednje iz njegovih usta jest zlo bezumlje. Luđak mnogo brblja, premda ipak čovjek ne zna što će se dogoditi. Tko će mu kazati što će se poslije njega dogoditi? Luđakov rad samo ga umara. Jer on nije još naučio otići u grad. Jao tebi, zemljo, kad ti je kralj dijete, i kad tvoji velikaši već rano ujutro pijančuju! Blago tebi, zemljo, kad ti je kralj plemenit, i kad tvoji velikaši jedu na vrijeme, kao junaci, a ne kao pijanci! Gdje vlada lijenost, ugiblje se krov. Gdje su nemarne ruke, kisne kuća. Za veselje se drži gozba. Vino razveseljava život, a novci učine sve. Ni u mislima ne psuj kralja! Ni u sobi u kojoj spavaš ne psuj bogatih! Jer nebeske bi ptice mogle primiti jeku i krilat bi glasnik mogao raširiti tvoju riječ. Baci svoj kruh na površinu vode! Ipak ćeš ga opet naći poslije mnogo dana. Razdijeli dio na sedam komada ili na osam jer ne znaš kakva još nesreća dolazi na zemlju. Kad su oblaci puni dažda, onda ga izlijevaju na zemlju. Padne li drvo na jug ili na sjever: kamo je palo, tamo ostaje. Tko uvijek pazi na vjetar, nikada ne pristupa sijanju. Tko uvijek gleda na oblake, ne dolazi nikada do žetve. Kako ne znaš koji je put životnom dahu, i kako postaju kosti u krilu trudne žene, isto tako malo znaš o Božjem upravljanju, koji sve tvori. Ujutro sij svoje sjeme i do navečer nemoj da ti počivaju ruke! Jer ne znaš hoće li uspjeti ovo ili ono, ili će oboje jednako dobro prihvatiti. Slatka je svjetlost. Godi očima vidjeti sunce. Zato ako čovjek živi mnogo godina, neka se veseli u svima! A neka pomisli i na tamne dane, jer će ih biti mnogo! Sve što dolazi, taština je. Raduj se, mladiću, svojemu mladom životu! Neka vedro bude tvoje srce u mladim danima! Idi kamo te tvoje srce vuče i kamo te oči zovu! Ali znaj dobro da za sve to Bog od tebe traži račun. Ukloni žalost od svojega srca i otjeraj boli od svojega tijela, jer je prolazna mladost i crna kosa. Spominji se svojega Stvoritelja u mladim danima, prije nego dođu zli dani i prispiju godine za koje veliš: “Ne sviđaju mi se!”, prije nego pomrači sunce i svjetlo, mjesec i zvijezde, i iza dažda opet dođu oblaci. To je doba kad zadršću čuvari kuće, kad se pognu snažni ljudi, kad počivaju mlinarice jer ih je premalo, kad se sakrivaju koji vire kroz prozore. Vrata se s ulice zatvaraju. Zveket mlina biva tiši i viši kao ptičji cvrkut. Svi glasovi umuknu. čovjek se plaši visina i strahote na ravnoj stazi. Badem cvjeta. Skakavac se samo mučno vuče. Žutilica puca. Jer čovjek ulazi u svoju vječnu kuću! Po ulici idu naokolo turobni ljudi. Prije nego se prekine srebrno uže, zlatna čaša pukne, vrč se na izvoru razbije, u studenac slomljeni kotač padne, i prah se vrati u zemlju, onako kako je bio, i duh se vrati k Bogu koji ga je dao. ”Taština nad taštinama!”, veli propovjednik, “sve je taština!” K ovomu je još pridodati: propovjednik je bio mudrac koji je narodu davao znanje. Bio je mislilac i istraživač i sastavio je mnogo prispodoba. Propovjednik se trudio da nađe ugodne riječi i da napiše iskrene riječi istine. Riječi su mudraca kao volovski ostani, i članovi sabranih prispodoba kao zabijeni klinovi. One potječu od jednoga pastira. Uostalom, primi savjete, sine moj! Nema kraja mnogome pisanju knjigâ. Mnogo učenje umara tijelo. Zaključnu riječ svi čujmo: “Boga se boj! Drži njegove zapovijedi!” To vrijedi za svakoga, jer će svako djelo Bog iznijeti pred sud, sve sakriveno, bilo dobro ili zlo. Salomonova pjesma nad pjesmama. Zaručnica: Oh, kad bih se mogla nasladiti na cjelovu tvojih usta! Tvoje je milovanje slađe od vina. Miris tvojih pomasti je pun miline. Tvoje je ime kao razliveno ulje. Zato te ljube djevojke. Zbor: Privuci nas k sebi. Požurimo! Uvedi nas, kralju, u svoje odaje! Radovat ćemo se i veseliti s tobom. Pjevat ćemo o tvojoj ljubavi, nježnije od vina. Dostojan si svake ljubavi. Zaručnica: Potamnila sam, ali sam lijepa, o jeruzalemske kćeri, kao cedarski šatori, kao Salomonove šatorske zavjese. Ne gledajte na to što sam crnomanjasta, jer me sunce opalilo! Sinovi moje majke, ljutiti na mene, postaviše me da čuvam vinograde i nisam mogla paziti na vlastiti vinograd. Kaži mi ti, kojemu pripada moje srce, gdje čuvaš svoje stado, gdje planduješ o podne? Ne bih htjela lutati među stadima tvojih drugova. Zaručnik: Ako ne znaš, o najljepša među ženama, slijedi trag stada i tjeraj svoje jariće na pašu pokraj pastirskih šatora. Uspoređujem te, ljubljena moja, s plemenitim konjima u faraonovim kolima. Kako lijepo pristaje tvojim obrazima niz bisera i tvojemu vratu koraljna vrpca. Načinit ćemo ti zlatne grivne sa srebrnim šarama. Zaručnica: Dok kralj počiva na svom ležaju, moj nard odiše ugodnim mirisom. Moj je dragi kao kutijica smirne, što počiva među mojim grudima. Moj je dragi kao ciprov grozd u engedskim vinogradima. Zaručnik: Kako si lijepa, ljubljena moja, kako si lijepa! Tvoje su oči kao golubice. Zaručnica: O, ti si lijep, ljubljeni moj, ti si odista preljubazan! Naša je postelja svježa zelen, kućne su nam grede cedrovi, a naši stolovi čempresi. Ja sam cvijet na šaronskoj poljani, ljiljan u dolini. Zaručnik: Kao ljiljan među trnjem, tako je moja ljubljena među djevojkama. Kao jabuka među divljim drvećem, moj je dragi među momcima. Sjedim rado u njegovoj sjeni. Njegov je plod sladak mojemu grlu. On me vodi u dvoranu za svečanosti i bojni barjak, koji mi je podigao, barjak je ljubavi. Krijepi me grožđem, razblažuje me jabukama, jer sam izvan sebe od ljubavi. Njegova ljevica počiva pod mojom glavom, a desnicom me grli u ljubavi. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i košutama, nemojte buditi ljubljenu dok ona sama to ne bude htjela! Zaručnica: Glas moga dragoga! Evo, dolazi skačući preko gora i poskakujući preko bregova. Moj je dragi kao srna ili kao jelenče. Gledaj samo, već stoji iza našega zida i gleda kroz prozor i viri kroz rešetku. čujte što mi veli: Zaručnik: Ustani, ljubljena moja, krasotice moja, i dođi: Gle, već je prošla zima i prestalo je kišiti. Niču cvjetići na polju. Došlo je vrijeme rezanja loze i već se čuje u našoj zemlji grgutanje grlice. Već smokva pušta svoj plod i vinova loza u cvatu širi svoj miris. Ustani, ljubljena moja, krasotice moja, i dođi! Dođi, golubice moja, što se gnijezdiš u klisurama, u vrletnom zaklonu! Daj da vidim tvoje lice, daj da slušam tvoj glas, jer je tvoj glas mekan i tvoje lice blago. Zaručnica: O, ulovite nam lisice, male lisice, što pustoše vinograd, naš vinograd u cvatu. Moj je dragi moj, a ja sam njegova! On je pastir na poljima ljiljana. Prije nego rashladi dan i rašire se sjene, dođi, ljubljeni moj, sličan srni ili jelenu na gorama Betera. Tražila sam noću na svojoj postelji dragoga moje duše, tražila sam ga, ali ga nisam našla. Ustah, pretrčah sav grad i tražih po ulicama i trgovima dragoga moje duše. Tražila sam ga, ali ga nisam našla. Susretoše me stražari koji su obilazili gradom: Niste li vidjeli dragoga moje duše? Netom sam ih mimoišla, nađoh dragoga moje duše. Uhvatila sam ga čvrsto i ne ću ga pustiti sve dok ga ne dovedem u kuću svoje majke u sobu gdje me je ona rodila. Zaručnik: Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, srnama i poljskim košutama, nemojte buditi i uznemirivati moju dragu, dok ona sama to ne bude htjela! Zbor: Što je ono što uzlazi tamo iz pustinje kao stup dima, kao dim smirne i tamjana i svakojakih skupih mirodija? Gle, to je Salomonova nosiljka. Oko nje je šezdeset junaka između najhrabrijih iz Izrćla. Svi su oni teško naoružani i prokušani u boju. Svi su oni opasani mačem, da odole noćnim opasnostima. Kralj Salomon je sazidao sebi palaču od libanonskog drveta. Podigao je stupove od srebra, pokrov od zlata. Njegovo je sjedište od izvezenoga grimiza, djelo jeruzalemskih kćeri. Iziđite, sionske kćeri, da vidite kralja Salomona s krunom kojom ga je okrunila njegova majka na dan njegove svadbe, na dan veselja njegova srca! Kako si lijepa, ljubljena moja, kako si lijepa! Tvoje su oči ispod koprene kao golubice. Kosa ti je kao stado koza koje u valovitom trku silazi s gileadske gore. Zubi su ti kao stado ovaca što upravo dolaze s kupanja, kad se strigu, sve sa svojim blizancima, a da nijedna među njima nije bez janjeta. Usne su ti kao vrpca grimiza i tvoj govor je mek. Kao kriška šipka su tvoji obrazi ispod koprene. Vrat ti je kao Davidov toranj okružen zidnim vijencima, s kojega vise tisuće štitova, štitova samih junaka. Tvoje su grudi dva laneta blizanca, što pasu među ljiljanima. Prije nego rashladi dan i rašire se sjene, htio bih poći k smirnovoj gori, k tamjanovu brijegu. Sva si lijepa, ljubljena moja, nema na tebi ljage. Dođi s Libanona, zaručnice, k meni! Dođi s Libanona, dođi k meni! Siđi s amanskoga brijega, sa senirskoga i hermonskoga vrhunca, iz lavovskih pećina i risovskih gora! Ranjavaš mi srce, sestro, zaručnice moja; očaravaš mi srce svakim pogledom svojih očiju, svakim biserom na svome vratu! \ Kako je slatko tvoje milovanje, sestro, zaručnice moja; Tvoja je ljubav slađa od vina i miris tvojih ulja nadvisuje svaku mirodiju. \ S tvojih usana, zaručnice moja, kaplje djevičanski med. Tvoj jezik kupa med i mlijeko, i miris je tvojih haljina kao miris tamjana. Vrt si dobro ograđen, sestro moja, zaručnice, zatvoren studenac, izvor zapečaćen. Tvoj je nasad voćnjak šipka, pun prekrasnih plodova, cipra i narda, narda i šafrana, iđirota i cimeta, i svakojakog raslinja za kâd, smirne i aloja, sa svakojakim najskupljim balzamima. Ti si izvor mojega vrta, studenac žive vode, što teče s Libanona. Zaručnica: Ustani sad, sjevernjače, dođi također, ti južnjače! Zapušite po mome vrtu, da se rašire njegovi mirisi! O, kad bi u moju bašču došao moj ljubljeni, da uživa njezine najljepše plodove! Dolazim, dolazim u svoj vrt, sestro moja, zaručnice, da berem svoju smirnu i svoj balzam, da jedem svoj djevičanski med sa saća, da pijem svoje vino i svoje mlijeko. Dođite, prijatelji moji, i pijte. Ponapijte se, mili moji! Zaručnica: Spavam, ali moje je srce budno. Slušaj! Eto kuca moj dragi. Zaručnik: Otvori mi, sestro moja, zaručnice moja, golubice moja, neokaljana moja! Glava mi je mokra od rose i kosa od noćnog mraza. Već sam svukla svoju haljinu i morala bih je opet obući. I noge sam oprala, pa bih ih opet morala uprljati. Tada moj dragi promoli ruku kroz ključanicu. Moja nutrina ustrepta, moja se duša uznemiri. Skočih otvoriti svome dragome. Niz moje je ruke točila smirna i niz prste mi poteče najfinija smirna na držak prijevornice. Otvorih svome dragome, ali je moj ljubljeni bio otišao, bio je nestao. Tražih ga, ali ga nisam našla. Zvala sam ga, ali mi se nije odazvao. Susretoše me stražari koji su obilazili gradom. Tukoše me i raniše, i strgoše s mene koprenu stražari s bedema. Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, ako susretnete moga dragoga, kažite mu da sam se razboljela od ljubavi. Što je tvoj dragi bolji od ostalih, o ti, najljepša među ženama? Što je tvoj dragi bolji od ostalih, te nas tako zaklinješ? Zaručnica: Dragi je moj svjež i rumen, možete ga prepoznati među tisućama. Njegova je glava kao najdragocjenije zlato, njegove su kose kao grozdovi datulja, crne kao gavrani. Njegove su oči golubice na rubu vode, okupane u mlijeku, odmarane na obali potoka. Njegovi su obrazi kao balzamove lijehe, pupoljci mirisavih biljaka. Njegove usne cvatu kao skrletni ljiljani, kaplju dragocjenom smirnom. Njegovi su prsti svi u zlatnom prstenju, obloženom rubinima. Njegove su prsi slonova kost posuta safirima. Njegove su noge kao mramorni stupovi, usađeni u podnožju od čistoga zlata. Njegov je stas kao Libanon, krasan kao cedrovi. Njegovo je grlo sama blagost. Sve je na njemu ljupko. Takav je moj dragi, takav je moj ljubljeni, kćeri jeruzalemske. Kamo je otišao tvoj dragi, o ti, najljepša među ženama? Kamo je otišao tvoj dragi, da ga tražimo zajedno s tobom? Zaručnica: Moj je dragi otišao u perivoj k balzamovim lijehama, da se naslađuje u ugodnom gaju i da bere ljiljane. Moj je dragi moj i ja sam njegova! On je pastir na poljanama ljiljana. Zaručnik: Lijepa si, draga moja, kao Tirsa, krasna kao Jeruzalem, strahovita kao vojska spremna na rat. Svrni od mene svoje oči, koje me ubijaju ljubavlju! Tvoje su kosti kao stado koza što u valovitom trku silazi s gileadske gore. Zubi su ti kao stado ovaca što dolaze s kupnja, sve sa svojim blizancima, a da nijedna među njima nije bez janjeta. Kao kriške šipka su tvoja lica ispod koprene. Već imam šezdeset kraljica, osamdeset priležnica i bezbroj djevojaka. Ali je samo jedna moja golubica, savršena moja. Ona je jedinica u majke, miljenica one koja ju je rodila. Vidješe je djevojke i hvališe je, a kraljice je i priležnice slaviše. Zbor: Koja je to što sja kao zora, lijepa kao mjesec, čista kao sunce, strahovita kao vojska spremna na rat? Zaručnica: Silazila sam u gaj oraha, da se nauživam zelenila doline, da vidim pupa li već vinova loza, cvjetaju li šipci. Tada iznenada, a da ni sama nisam znala kako, zatekla sam se kako sjedim u kolima plemenita naroda. Vrati se, vrati, Sulamko! Vrati se, vrati, da ti se divimo! Zaručnica: čemu se želite diviti na Sulamki, svrstane tako u dva zbora? Zbor: Kako su lijepe tvoje noge u papučicama, kćeri plemenita naroda! Oblik tvojih bokova je kao đerdan oko vrata, djelo umjetničke ruke. Krilo ti je slično amfori u kojoj ne nedostaje miješana vina. Tijelo ti je kao stog pšenice, ograđen ljiljanima. Tvoje su grudi kao dva laneta blizanca. Tvoj vrat? toranj od slonove kosti. Tvoje oči? dva jezera pred batrabimskim vratima. Tvoj je nos kao libanonski toranj koji gleda prema Damasku. Tvoja je glava kao Karmel i tvoje su kose kao kraljevski grimiz spleten u pletenice. Zaručnik: Kako si krasna, kako čarobna, kako ljupka, ti, ljubljena moja! Tvoj je stas kao palma, a tvoje su grudi kao njezini grozdovi. Rekoh samom sebi: popet ću se na palmu, dohvatiti njezine grozdove. Tad će mi tvoja njedra biti grozdovi za mene i dah tvojih usta kao miris jabuke, tvoja će mi usta biti kao plemenito vino što mi slatko vlaži grlo i klizi preko usana i zuba. Ja sam sva za moga dragoga! Prema meni streme sve njegove čežnje. Dođi, dragi moj, pođimo van u polja! Pod ciprovim grmljem lezimo na počinak! Uranit ćemo da bismo pošli u vinograde vidjeti zameće li se već loza, rastvaraju li se cvjetovi. Tamo ću ti dati svoju ljubav. Mandragore već odišu svojim mirisom i u našim se vrtovima krije svakovrsno izvrsno voće, novo i staro, koje sam za tebe, ljubljeni moj, čuvala. Ah, da si mi bio brat koji je sisao prsa moje majke! Tada bih te kod susreta mogla cjelivati, a da mi se nitko zbog toga ne naruga! Ja bih te zvala i uvela bih te u kuću svoje majke, u sobu u kojoj me rodila. Dala bih ti piti mirisava vina i soka od šipka. Njegova ljevica počiva pod mojom glavom, a njegova me desnica grli u ljubavi. Zaručnik: Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske, nemojte buditi ni uznemiravati moju ljubljenu dok ona sama to ne bude htjela! Zbor: Tko je ona koja dolazi iz pustinje, naslonjena na svoga dragoga? Zaručnik: Probudit ću te pod jabukom, tamo gdje te u bolovima rodila tvoja majka, gdje je u mukama ležala tvoja roditeljka. Stavi me kao pečat na srce, kao pečat na svoju ruku. Jest, ljubav je jaka kao smrt i ljubomora je tvrda kao grob. Njezin je žar kao plameni oganj, vatra Gospodnja. Ljubav ne mogu ugasiti najveće vode, niti je rijeke mogu iščupati. Kad bi netko ponudio za ljubav sve svoje imanje, bio bi prezren. Naša je sestra malena, još nema ni grudi. Što ćemo činiti sa svojom sestrom kad je dođu prositi? Ako je zid, sagradit ćemo na njemu tvrđavu od srebra! Ako li je vrata, utvrdit ćemo ih cedrovim trenicama! Da, ja sam zid i prsa su moja kao tornjevi, ali sam u njegovim očima postala kao ona koja je našla mir. Braća zaručnice: Salomon je imao vinograd u Baal Hamonu i povjerio ga je čuvarima. Morao je svaki za njegov rod platiti tisuću srebrnjaka! Zaručnica: Moj je vlastiti vinograd preda mnom. Za tebe (neka bude), Salomone, ovih tisuću srebrnjaka i k tome dvije stotine više za one koji čuvaju vinograd. Ti, koja stanuješ u perivojima, prijatelji prisluškuju, daj mi da čujem tvoj glas! Zaručnica: Trči, ljubljeni moj, kao srna ili kao lane po mirisnim gorama! Viđenje Izaije, Amosova sina, što ga je gledao nad Judom i Jeruzalemom u dane kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije od Jude. čujte, nebesa! Slušaj, zemljo! Jer je Gospodin govorio: “Djecu odgojih i podigoh. Ali mi ona postadoše nevjerna. Vol poznaje svoga gospodara i magarac jasle svoga gospodara. Samo Izrćl ne poznaje, narod moj ne razumije!” Jao, pokoljenje grješno, narode krivnjom natovareni, leglo zlikovaca, djeco izrođena! Oni ostaviše Gospodina, pogrdiše Sveca Izrćlova, okrenuše mu leđa. Gdje da vas se još udara, kad neprestano otpadate? Posve je bolesna glava. Posve je iznemoglo srce. Od pete do glave nema ništa zdravo na tebi? samo ubodi, modrice i svježe rane. Nije ih se iscijedilo, ni zavilo, ni uljem ublažilo. Zemlja je vaša postala pustinja. Gradovi su vaši ognjem spaljeni. Vaše njive? tuđinci ih jedu na vaše oči. Pustoš je kao kod razorenja Sodome. Samo kći Siona preostade kao koliba u vinogradu, kao stražarnica u polju krastavaca, kao stražarska kula. Jest, da nam Gospodin nad vojskama nije ostavio jedan ostatak, bili bismo kao Sodoma, izjednačili bismo se s Gomorom! I čujte riječ Gospodnju, knezovi Sodome! Poslušaj naputak Boga našega, narode Gomore! ”Što će mi mnoštvo vaših žrtava?”, tako govori Gospodin. Sit sam žrtava od ovnova i pretiline od teladi. Ne marim više za krv bikova, janjaca i jaraca. Kad dolazite da se pokažete preda mnom: tko traži od vas da gazite moje trijemove? Ne prinosite više nevrijednih žrtava! Kâd mi se gadi. Mjesec mlađak, subotu, poziv na svečani blagdan? ne podnosim: zločin i blagdan. Duša mi mrzi vaše mlađake i blagdane. Oni su mi na teret. Dodijalo mi je podnositi ih. I kad širite svoje ruke, zatvaram svoje oči od vas, i kad molite još toliko, ne slušam vas: ruke su vaše pune krvi. Operite se! Očistite se! Uklonite svoja zla djela ispred mojih očiju! Prestanite činiti zlo! Učite se činiti dobro! Težite za pravdom! Pomažite potlačenomu! Pribavite pravicu siroti! Branite udovicu! ”Dobro dakle, sudimo se!”, tako govori Gospodin. “I ako su vaši grijesi crveni kao skrlet, postat će bijeli kao vuna! Ako hoćete slušati, uživat ćete najbolje u zemlji. Ali ako ne ćete i prkosite, proždrijet će vas mač!”? Zaista, Gospodnja usta rekoše. Kako postade bludnicom vjerni grad koji je bio pun pravice! Nekoć je stanovala u njemu pravednost, a sada? krvnici. Tvoje srebro postade troska, tvoje vino razvodnjeno. Knezovi su tvoji buntovnici, drugovi kradljivcima. Oni svi ljube mito i lete za novcima. Siroti ne daju pravice i udovičina parnica ne dolazi pred njih. Zato govori Svemogući, Gospodin nad vojskama, Izrćlov jaki Bog: “Ha, izdovoljit ću se na svojim neprijateljima, osvetit ću se svojim protivnicima! Okrenut ću svoju ruku protiv tebe! Očistit ću kao lužinom tvoje troske, izlučit ću sve tvoje olovo. Postavit ću ti opet suce kao prije i savjetnike kao iz početka. Tada ćeš se opet zvati Grad pravednosti, Vjerni grad. Dolaskom pravde Sion će se spasiti, a njegovi obraćenici pravednošću.” A nevjernici i grješnici svi će propasti. Koji ostave Gospodina ginut će. Jer ćete se posramiti zbog gajeva što ih tako ljubite. Morat ćete se zastidjeti zbog vrtova što ih tako volite. Jer ćete biti kao hrast kojemu vene lišće, kao vrt bez vode. Jaki će biti kao kučine, njegovo djelo kao iskra. Oboje će se zapaliti zajedno, i nitko ne će gasiti. Objava koju je primio Izaija, Amosov sin, o Judi i Jeruzalemu. Na kraju danâ dogodit će se da će utvrđena gora s Gospodnjom kućom biti kao glava gorama, uzvišena iznad visina. Tada će grnuti k njoj svekoliki narodi. Mnogi će narodi ići tamo i govoriti: “Dođite da idemo na Gospodnju goru, u kuću Boga Jakovljeva! Neka nas on uči svojim putovima! Mi želimo hoditi njegovim stazama!” Jer nauk izlazi sa Siona i Gospodnja riječ od Jeruzalema. On sudi među narodima, govori pravicu mnogim narodima. Oni prekivaju svoje mačeve u plugove, svoja koplja u srpove. Više ne diže mač narod protiv naroda. Više se ne uči ratu. Dakle, kućo Jakovljeva! Zaputimo se u Gospodnjoj svjetlosti! Ali ti si odbacio svoj narod, Jakovljevu kuću; jer su puni vračara s Istoka i gatalaca kao Filistejci. Idu ruku pod ruku s tuđincima. \ Puna je njihova zemlja srebra i zlata. Nema broja njihovu blagu. Puna je njihova zemlja konja. Nema broja njihovim kolima. Puna je njihova zemlja idola. Klanjaju se djelu svojih ruku, što ga napraviše njihovi prsti. Pregiba se čovjek, ponižava se muž. Ne ćeš im oprostiti. Zavuci se u kamene pećine! Sakrij se u prah! Pred strahovitim Gospodnjim pogledom, pred uzvišenim njegovim veličanstvom! Prignut će se uznositost ljudi, poništit će se oholost muževa. Samo je Gospodin uzvišen u onaj dan. Jer će dan suda Gospodin nad vojskama održati nad svime što je oholo i uznosito, i nad svime što se podiže, da se to poništi; \ nad svim cedrovima Libanona, visokim, ponositim, i nad svim hrastovima od Bašana, nad svim visokim gorama i nad svim uzdignutim humovima, nad svakom visokom kulom i svakim utvrđenim zidom, nad svim tarsiškim lađama i nad svakom dragocjenom barkom. Prignut će se uznositost ljudi, poništit će se oholost muževa. Samo je Gospodin uzvišen u onaj dan. Iščeznut će svi idoli. Zavlačit će se ljudi u kamene pećine, u zemaljske rupe, pred strahovitim Gospodnjim pogledom, pred uzvišenim njegovim veličanstvom, kad ustane da prepadne zemlju. U onaj će dan čovjek svoje idole od srebra i zlata, što ih je sebi napravio kako bi im se klanjao, pobacati štakorima i slijepim miševima. Da se zavuče u kamene rasjekline, u gorske pukotine pred strahovitim Gospodnjim pogledom, pred uzvišenim njegovim veličanstvom, kad ustane da prepadne zemlju. Zato se okanite ljudi, kojima kroz nos ide životni dah! Kako ih treba malo cijeniti! Gle, Svemogući, Gospodin nad vojskama, oduzima Jeruzalemu i Judi štap i potporu, svaku potporu u kruhu, svaku potporu u vodi; \ junaka i ratnika, suca i proroka, vračara i starješine, stotnika i ugledna čovjeka, savjetnika, majstora u umjetnosti i čarobnjaka. Dječake stavljam za gospodare nad njima. Djeca će im obijesna zapovijedati. I gura se narod, čovjek protiv čovjeka, i jedan protiv drugoga. Ustaje mladić na starca, nepošten na poštena. Tada jedan uhvati brata u kući svojega oca: “Ti još imaš gornju haljinu, ti moraš biti naš knez i vladati nad ovim rasapom!” Onda on u onaj dan glasno poviče: “Ne ću biti liječnik za rane. U mojoj kući nema kruha ni haljine. Ne postavljajte me knezom narodu!” U razvaline će pasti Jeruzalem, i Juda će pasti, jer se njihovi jezici i djela protive Gospodinu i prkose njegovim svetim očima. Izgled njihova lica svjedoči protiv njih. Kao Sodoma govore javno o svojemu grijehu. Jao njima! Sebi samima samo nanose štetu. Blago pravedniku! Njemu je dobro jer žanje plaću svojih djela. Teško bezbožniku! Njemu je zlo jer će mu se naplatiti rad njegovih ruku. Djeca, narode moj, tvoji su gospodari. Lihvari vladaju nad tobom. Narode moj, zavodnici su tvoje vođe. Oni kvare smjer tvoje staze. Na sud ustaje Gospodin. Stoji kako bi sudio narodima. Na sud ide Gospodin sa starješinama svojega naroda i s njegovim knezovima: “Uništiste vinograd! U vašim je kućama ugrabljeno dobro siromaha. Kako vi dolazite da biste gazili moj narod, satirali siromaha?”, govori svemogući Gospodin nad vojskama. Gospodin govori: “Uznosite su kćeri Siona. Idu ispružena vrata i bacajući pohotne poglede. Sitno koračaju i zvekeću nogama.” Zato će Svemogući učiniti da oćelavi tjeme kćerima Siona. Prijekor i sramotu donijet će na njih Gospodin. U onaj će dan Svemogući otrgnuti nakit: nožne kopče, ukrase čela i polumjesece, naušnice, narukvice i koprene, ukosnice, podvezice i sjajne pojaseve, mirisnice i amajlije, prstenove i nosnice, svečane haljine i plašteve; ogrtače i vrećice,\ ogledala, fine košuljice, oglavlja i pokrivala. Tada će biti umjesto balzamova mirisa smrad, umjesto pojasa uže, umjesto pletenica ćela, umjesto svečanih haljina pokornička odjeća, umjesto ljepote ljaga. Tvoji ratnici padaju od mača, tvoji junaci padaju u boju. Njegova vrata tuguju i plaču. Oplijenjen sjedi on na zemlji. U onaj će dan sedam žena prionuti za jednoga muža i ovako će govoriti: “Same ćemo se hraniti i odijevati. Samo daj da nosimo tvoje ime! Skini s nas sramotu!” U onaj će dan biti Gospodnja mladica na ures i čast, i plod zemlje na ponos i slavu onima koji su bili spašeni iz Izrćla. Tko je tad još preostao u Sionu i na životu je u Jeruzalemu, zvat će se svet, svaki koji je upisan za život u Jeruzalemu. Kada Svemogući opere nečistoću kćeri Siona i istrijebi iz njegove sredine krvno djelo Jeruzalema duhom suda, duhom čišćenja: tada će Gospodin nad cijelim prostorom gore Siona, nad njezinim skupštinama stvoriti oblak za dan, a za noć sjaj i plameni oganj. Jest, zaklon će biti nad svom slavom. I bit će koliba da sjenom zaklanja danju od žege i da bude zaštita i krov od oluje i dažda. Zapjevat ću o svom prijatelju, pjesmu prijatelja o njegovu vinogradu! Vinograd je imao moj prijatelj na plodnoj visini. On ga je ogradio i uklonio iz njega kamenje i zasadio u njemu plemenitu lozu. Sagradio je u njemu kulu, iskopao tijesak i nadao se da će roditi grožđem, a on rodi vinjagom. I sada, stanovnici Jeruzalema, ljudi iz Jude, sudite između mene i mojega vinograda! Što je još trebalo učiniti mome vinogradu a da mu nisam učinio? Nisam li se smio nadati da će roditi grožđem?? A on rodi vinjagom. Pa da vam sada javim što ću učiniti svojemu vinogradu: Oborit ću njegovu ogradu, neka postane pašnjak! Razvalit ću njegov zid, neka se gazi! Učinit ću ga pustarom, ne će se obrezivati ni okopavati. Niknut će u njemu drač i trnje. I zapovjedit ću oblacima da ne puštaju više na nj dažda. Jer je Izrćlova kuća vinograd Gospodina nad vojskama i ljudi su Judini sad njemu mili. On se nadao dobru djelu, a eto zlo djelo; nadao se pravednosti, a eto zloća! \ A joj, koji sastavljate kuću s kućom, koji njivu na njivu nastavljate, dok više ne bude prostora, a vi sami ostanete vlastela u zemlji! U mojim ušima zvuči riječ Gospodina nad vojskama: “Zaista, mnoge će kuće opustjeti! Bile i tako velike i tako lijepe: ostat će bez ljudi! Jer će deset rala vinograda dati jedan bat, jedan homer sjemena dat će efu.” A joj, koji se rano ujutro opijate i do kasno u noć sjedite i gorite od vina! Citara i harfa, bubanj i frula i vino na vašim su gozbama. A ne pazite na Gospodnje upravljanje i ne vidite djela njegovih ruku. Zato moj narod mora putovati u sužanjstvo, jer nije imao razboritosti. Istrošeni su od gladi njegovi plemeniti, i njegovo mnoštvo gine od žeđi. Zato širom otvara carstvo mrtvih svoje požudno ždrijelo i silno razjapljuje čeljust: i silazi u nj sjaj Jeruzalema, njegovo bučno mnoštvo, i tko se veseli u njemu. Tako se prigiblje čovjek, poništava se muž. Oči se oholica obaraju. A uzvisit će se na sudu Gospodin nad vojskama, i Bog, Sveti, pokazat će se svet u pravednosti. Tada će tamo pâsti janjci kao da je to njihova paša, i ovnovi će pâsti travu na razvalinama plemenitih. A joj, koji dovlačite kaznu konopcima ludosti, odmazdu kao kolskim užetom! Koji govorite: “Neka pohiti, neka brzo dođe njegovo djelo da ga vidimo! Neka se približi, neka dođe što je naumio Izrćlov Svetac, da ga upoznamo!” A joj, koji zlo zovete dobrim, a dobro zlim! Koji od tmine pravite svjetlost, a od svjetlosti tminu, koji od gorkoga pravite slatko, a od slatkoga gorko! A joj, koji ste mudri u vlastitim očima i razumni pred samima sobom! A joj, koji ste junaci u pijenju vina i hrabri u miješanju silovita pića! Koji oslobađate krivca za poklone, a onome koji ima pravo oduzimate pravdu! Zato kao što jezik ognja proždire strnjiku, i slame nestaje u plamenu, tako će njihov korijen postati kao trulež, njihov cvijet će se razletjeti kao prah. Jer odbaciše zakon Gospodina nad vojskama i pogrdiše riječ Izrćlova Sveca. Zato se raspalio Gospodnji gnjev na njegov narod. On je zamahnuo svojom rukom na nj, udario ga, da su se uzdrmale gore i da su njihova mrtva tjelesa ležala po ulicama kao smeće. Kod svega toga nije popustio njegov gnjev, i još je uvijek ostala ispružena njegova ruka. Podignut će zastavu narodu u daljini i primamiti ga s krajeva zemlje. I gle, dolazi brzo i hitro. Nema u njemu umorna ni sustala. Nitko ne drijema i nitko ne spava. Nikomu se ne raspojasava pojas oko bedara. Nikomu se ne raskida remen na obući. Strijele su njegove oštre, i svi su njegovi lukovi zapeti. Kao kremen su kopita njegovih konja. Kotači su njegovi kao vihor. Rika je njegova kao u lavice. Riče kao mladi lavovi. Reži, zgrabi plijen i drži ga čvrsto. I nitko mu ga ne ote. U onaj dan buči nad Judom kao što buči more. I pogleda li se na zemlju: gle, ondje je tjeskobna tmina i svjetlost je pomračena tamnim oblakom! U godini smrti kralja Uzije vidjeh Svemogućega gdje sjedi na visoku i uzvišenu prijestolju. Skut je njegov ispunjavao Hram. Serafi su stajali pred njim. Svaki je imao šest krila. Dvjama je zaklanjao svoje lice, dvjama noge, a dvjama se lebdeći držao. Jedan je vikao drugome: “Svet, svet, svet je Gospodin nad vojskama! Puna je sva zemlja njegove slave.” I uzdrmaše se pragovi na vratima od glasa kojim su vikali, i kuća se napuni dimom. Tada ja povikah: “Jao meni! Ja sam izgubljen, jer sam čovjek nečistih usana i živim s narodom nečistih usana. I ugledam kralja, Gospodina nad vojskama, vlastitim očima!” Tada jedan od serafa doletje k meni, u ruci mu živ ugljen što ga je bio uzeo sa žrtvenika kliještima. Dotače se njim mojih usta i reče: “Gle, ovo se dotače tvojih usana: tvoja krivnja iščeznu, tvoj se grijeh uništi!” I začuh glas Svemogućega koji reče: “Koga da pošaljem? Tko će ići po mojemu nalogu?” Ja odgovorih: “Evo mene, pošalji me!?” On reče: “Idi, reci tome narodu: Slušajte samo, slušajte, ali ne ćete razumjeti! Gledajte samo, gledajte, ali ne ćete spoznati! Učini da otvrdne srce tome narodu! Učini gluhima uši! Učini slijepima oči! Da ne vidi svojim očima, da ne čuje svojim ušima, da njegovo srce ne dobije spoznaje, da se ne obrati i ne ozdravi!” Ja upitah: “Dokle, Svemogući?” On odgovori: “Dok ne opuste gradovi, da budu bez stanovnika, da budu kuće bez ljudi, i zemlja dok ne opusti, dok Gospodin ne protjera u daljinu ljude i ne bude velika pustoš u zemlji. Jest, živi još u njoj desetina, pa će i ona biti zatrta! Ali kao što kod brijesta, kao što kod hrasta ostane izdanak, i kad se posijeku; tako je njihov izdanak sveto sjeme.” \ U dane Ahaza, sina Jotama, sina Uzije, Judine kralja, dođoše kralj Rason od Arama i Pekah, Remalijin sin, Izrćlov kralj, na Jeruzalem, da ga opsjednu. Ali ga ne mogoše zauzeti. Javiše Davidovoj kući: “Aram se utaborio u Efrajimu.” Tada zadrhta njegovo srce i srce njegova naroda kao što ustrepće drveće u šumi od vjetra. I Gospodin reče Izaiji: “Iziđi k Ahazu, ti i tvoj sin Šear-Jašub, na kraj vodovoda gornjega jezera, na put kod valjareva polja i reci mu: čuvaj se i budi miran! Ne boj se! Neka se tvoje srce ne plaši ta dva ugarka što se puše, unatoč raspaljenom gnjevu Rasona i Arama, Remalijina sina! Jer Aram zlo misli protiv tebe i Efrajim i Remalijinov sin jer rekoše: Hajdemo na Judu, pritisnimo ga, osvojimo ga za se i Tabelova sina učinimo u njemu kraljem! Zato veli Gospodin, Svemogući: To ne će nikada uspjeti i nikada se ne će dogoditi! Ne, Aramu je glava Damask i Damasku je glava Rason. Još šezdeset i pet godina i Efrajim je opustošen, i nema više tamo naroda. Efrajimu je glava Samarija, i Samariji je glava Remalijin sin. Ako ne vjerujete, nemate više opstanka.” I Gospodin reče dalje Ahazu: ”Izmoli sebi znak od Gospodina, svojega Boga, dolje u dubini ili gore u visini!” Ahaz odvrati: “Ne ću moliti za to, niti ću kušati Gospodina.” Tada reče Izaija: “Slušajte dakle vi od Davidove kuće! Nije li vam dosta što dosađujete ljudima, nego još dosađujete i mojemu Bogu? Zato će vam sam Svemogući dati znak: Eto, djevica će začeti i roditi sina i nadjenuti mu ime Emanuel. Hranit će se gruševinom i medom, dok ne nauči odbaciti zlo, a izabrati dobro. Jer prije nego dječak nauči odbaciti zlo, a izabrati dobro, ležat će opustošena zemlja, pred čijom dvojicom kraljeva tebe hvata groza. Gospodin će pustiti na te, na tvoj narod i na kuću tvojega oca dane kakvih nije bilo otkad Efrajim otpade od Jude, preko asirskoga kralja. U onaj će se dan dogoditi da Gospodin zazviždi muhi, što sjedi na kraju egipatskih rijeka, i pčeli u asirskoj zemlji. Svi oni dolaze i nastanjuju se u pustim dolinama i u kamenim rasjeklinama, u svim trnjacima i na svakom pašnjaku. U onaj će dan Svemogući obrijati britvom kupljenom s one strane Eufrata, asirskom kralju, kosu na glavi i sve druge kose. I bradu će on uzeti. U onaj će se dan dogoditi da jedan sebi drži kravicu i dvije ovce. I zbog mnoštva mlijeka što ga one daju, hranit će se ljudi gruševinom, jer od gruševine i meda živjet će svaki koji je preostao u zemlji. U onaj će se dan dogoditi da je svako mjesto gdje ima tisuće čokota za tisuću šekela, puno trnja i puno drače. Sa strijelom i lukom ide se onamo, jer je sva zemlja trnje i drača. Na sve brežuljke, što se sada kopaju trnokopom, ne će se više stupiti od straha pred trnjem i dračom. Služit će govedima kao pašnjak i bit će gaženi od ovaca.” Gospodin mi dalje reče: “Uzmi veliku ploču i napiši na njoj ljudskim pismom: Brzo plijeni, hitro grabi. I uzmi mi pouzdane svjedoke, naime svećenika Uriju i Zahariju, Berekjina sina!” Tada ja pristupih k proročici. Ona zatrudnje i rodi sina. A Gospodin mi zapovjedi: “Nadjeni mu ime: Brzo plijeni-hitro grabi! Jer prije nego što dječak nauči zvati oče i majko, donijet će se bogatstvo Damaska i plijen Samarije pred asirskoga kralja.” Dalje mi još reče Gospodin: ”Budući da ovaj narod prezire vode Šiloaha, što teku tiho, i drži se s Rasonom i Remalijinim sinom, evo, Svemogući će navesti na njih silne, velike voda Eufrata: kralja Asirije i svu njegovu moć. On će se popeti iznad svih svojih korita, izići će iznad svih svojih obala. Razlit će se preko Jude, preplavit će i poplaviti, dok ne dođe do grla. Krila će mu se raširiti preko svekolike tvoje zemlje, o Emanuele! Bjesnite samo, narodi? i dršćite! čujte sve daljine zemlje! Naoružavajte se? dršćite! Smišljajte plan? on će se ipak uništiti! Stvorite odluku? ne će biti od nje ništa! Jer Bog je s nama.” Jer mi ovako reče Gospodin kad je njegova ruka teško ležala na meni i on me opomenuo da ne idem putem ovoga naroda: ”Ne zovite urotom sve ono što ovaj narod zove urotom; i onoga čega se on boji ne bojte se i ne plašite se!\ Gospodina nad vojskama, njega smatrajte svetim! On neka vam je strah, i on neka vam je bojazan! On će vam postati povod svetosti, kamen spoticanja, stijena sablazni za obje Izrćlove kuće, zamka i mreža za stanovnike Jeruzalema. Mnogi se od njih spotiču i padaju, bit će satrveni, zapleteni i uhvaćeni.” Ja ću sačuvati svjedočanstvo, zapečatiti objavu u svojim učenicima. čekat ću Gospodina, koji sakriva svoje lice od Jakovljeve kuće, i pouzdat ću se u njega. Evo, ja i djeca koju mi je darovao Gospodin, postavljeni smo za znak i znamenje u Izrćlu od Gospodina nad vojskama koji stanuje na gori Sionu. I ako vam reknu: “Pitajte vračare i gatare koji šapću i guču!”, odvratite: “Ne treba li narod pitati svojega Boga? Zar da pita mrtve za žive.” Tražite zakon i objavu! Tko ne govori tako, njemu više nema zore. Hodi naokolo zabrinut i gladan. A kad ogladni, upada u gnjev i psuje svojega kralja i Boga! Okretat će se prema gore i gledat će dolje na zemlju. A eto, ondje je samo nevolja i tmina, tjeskoban mrak. Ali će se raspršiti tmina! Zemlja u kojoj sad vlada nevolja ne ostaje zamračena. U prvo vrijeme osramotili su Zebulunovu i Naftalijevu zemlju. Ali u posljednje vrijeme on časti put na moru, zemlju s one strane Jordana, neznabožačku okolicu. Narod koji hodi u tami gleda veliku svjetlost. Nad onima koji stanuju u tamnoj zemlji sja svjetlost. Ti daruješ bogato veselje, umnožavaš radost. Ljudi se raduju pred tobom kao što se raduju žetvi, kao što se vesele kad se dijeli plijen. Jer lomiš teret njegova jarma, štapove njegovih leđa, palicu njegova goniča kao nekoć u dan Midjana. Jer svaka obuća ratnikâ i plašt napojen krvlju izgorjet će i bit će plijen plamena. Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade. Vlast počiva na njegovim plećima. “čudo od savjetnika” glasi njegovo ime, “Jaki Bog”, “Otac vječni”, “Knez mira”. Njegova je punina vlasti, mir nema nikada kraja. Vladat će na Davidovu prijestolju i nad njegovim kraljevstvom. Učvrstit će ga i poduprijeti pravicom i pravednošću od sada dovijeka. Revnost Gospodina nad vojskama to će učiniti. Svemogući posla riječ protiv Jakova. Ona će pasti u Izrćlu. Objavit će se svemu narodu, Efrajimu i stanovnicima Samarije, koji oholo i ponosito govore: ”Opeke se srušiše, ali mi sada gradimo od tesana kamena. Dudovi su bili posječeni, ali mi sadimo cedrove na njihovo mjesto.” Ali Gospodin dade Rasonovim protivnicima prevlast nad njima i podbode njihove neprijatelje: Aram na istoku, Filistejce na zapadu. Na sva usta proždriješe Izrćla. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. Ipak se narod ne obrati k onomu koji ga je udarao. Za Gospodina nad vojskama nisu pitali ništa. Zato Gospodin odsijeca Izrćlu oboje: glavu i rep, palmovu granu i rogoz u jedan dan. Starješine i ugledni su glava: i proroci koji uče laž su rep. Vođe toga naroda su zavodnici, a koji se daju voditi od njih, osuđeni su na propast. Zato Svemogući nije štedio njihovih mladića i nije se smilovao njihovim sirotama i udovicama, jer su svi oni bezbožni i zli, i svaka usta govore ludost. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. Jer je bezbožnost gorjela kao oganj koji sažeže trnje i drač i upali guštik šume, tako da uzavre u stupove dima. Od gnjeva Gospodina nad vojskama bila je spaljena zemlja, i narod je bio plijen plamena. Nitko nije štedio drugoga. Proždirali su s desne strane i ostali ipak gladni; žderali su s lijeve strane i nisu se opet nasitili. \ Svaki je jeo meso svoga bližnjega: Manaše Efrajima, Efrajim Manašea. A obojica se složiše na Judu. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. Teško onima koji izdaju zakone pune zla, i onima koji pišu naputke što tlače, da odbiju od suda uboge, da siromasima mojega naroda ugrabe pravicu, da im plijen budu udovice i da mogu opljačkati sirote! Što ćete činiti u dan pohođenja i zla vremena, što dolazi izdaleka? Komu ćete se uteći za pomoć? I gdje ćete ostaviti svoje bogatstvo? Ne preostaje ništa nego da se prignete među roblje, da padnete među pobijene. Kod svega toga ne popusti njegov gnjev, i ostade još uvijek ispružena njegova ruka. Teško Asuru: šibi moga gnjeva, palici moje jarosti u mojoj ruci! Šaljem ga protiv bezbožnoga naroda; protiv naroda na koji se gnjevim; zapovijedam mu da plijeni i otima si i da ga izgazi kao blato na ulicama. \ Ali on ne shvaća tako; njegovo srce ne misli tako. Ne, samo ima uništenje u srcu, da istrijebi mnoge narode. \ Jer on veli: “Nisu li svi kraljevi moji knezovi? Nije li Kalno kao Karkemiš? Nije li Hamat kao Arpad? Nije li Samarija kao Damask? Kako je moja ruka pogodila kraljevstva bogova, čiji su likovi bili moćniji od onih u Jeruzalemu i Samariji, ne ću li učiniti i Jeruzalemu i njegovim bogovima onako kako sam učinio Samariji i njezinim bogovima?” Ali kad završi Svemogući sve svoje djelo na gori Sionu i u Jeruzalemu, tada ću kazniti oholo djelovanje asirskoga kralja i ponosito sijevanje njegovih očiju. Jer reče: “Snagom svojih ruku i mudrošću sam te izveo, jer sam tako razuman. Uklonio sam granice narodima, zaplijenio sam njihovo blago, u prah sam pretvorio njihove ohole vladaoce. Ruka je moja uhvatila kao gnijezdo bogatstvo narodâ. Kako se nagrabe ostavljena jaja, tako sam uzeo svu zemlju, i nitko nije mahnuo krilima, ni kljuna otvorio ili se usudio cvrknuti.” Hvasta li se sjekira protiv onoga koji njom siječe? Veliča li se pila protiv onoga koji je vuče? Kao da bi prut mahao onim koji ga digne! Kao da bi štap podizao onoga koji nije od drveta! Zato će svemogući Gospodin nad vojskama poslati među njegove junake sušicu, i pod slavom će njegovom planuti požar kao oganj. I Izrćlova svjetlost postat će oganj i njegov Svetac živi plamen koji njegovo trnje i drač spaljuje i u jedan dan uništava. I njegove krasne šume i vrtove uništit će od duše do mesa. I bit će, kao kad bolesnik iznemogne. Lako se može izbrojiti ostatak drveća šume, napisati ga može jedan dječak. A u onaj dan ostatak Izrćlov, i tko je umaknuo od Jakovljeve kuće, ne će se više oslanjati na onoga koji ih udara, nego će se vjerno oslanjati na Gospodina, Izrćlova Sveca. Obratit će se ostatak, ostatak Jakovljev, k jakome Bogu. I kad bi tvojega naroda, Izrćle, bilo kao morskoga pijeska: samo će se njegov ostatak obratiti. Određeno je uništenje. Pravednost ga dovodi. Jer određeno uništenje izvršit će svemogući Gospodin nad vojskama po svemu svijetu. Zato ovako govori svemogući Gospodin nad vojskama: “Ne boj se, narode moj, koji stanuješ na Sionu, Asira koji te udara štapom i svoju šibu diže na te kao nekoć Egipat. Jer samo još kratko vrijeme, još malo, i moj gnjev i jarost prestaje, da ih uništi.” Tada će Gospodin nad vojskama podići na njih bič kao onda kad je na gavranovoj stijeni pobio Midjance. On će svoj štap podići nad morem kao što ga je podigao protiv Egipta. U onaj će se dan skinuti Asirovo breme s tvojih leđa i jaram će njegov pasti s tvojega vrata. On uzlazi od Rimona, ide prema Ajatu, prolazi kroz Migron, ostavlja svoju prtljagu u Mikmasu. Prolaze klancem, ostaju noću u Gebi. Rama se prepada. Šaulov Gibea bježi. Viči iza glasa, kćeri Galimova! Slušaj, Lajšo! Jadni Anatot! Madmena luta naokolo. Stanovnici Gebima bježe. Još danas posjeduje Nob. Već svojom rukom zamahuje protiv gore sionske kćeri, protiv huma Jeruzalema. Ali gle, tada svemogući Gospodin nad vojskama kreše strahovitom silom grane. Visoki padaju, uzdignuti se snizuju. Gusta šuma pada pod željezom, Libanon se sjekirom ruši. Ali će izići mladica iz Jišajeva izdanka; izdanak izlazi iz njegova korijena. \ Na njemu će počivati Gospodnji duh: duh mudrosti i razuma, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega. Strah Gospodnji mu se sviđa. Ne će suditi po onome što vidi, niti će odlučivati po onome što čuje. Ne, sudi u pravednosti malenima, po pravici prosuđuje siromahe u zemlji. Udara silnike bičem svojih riječi. Dahom usana umori bezbožnika. Pravednost je pojas njegovih bedara i vjernost je pojas njegovih bokova. Tada će vuk boraviti s janjetom, ris će ležati s jaretom, tele, lav i ovca bit će zajedno. Malen dječak može ih voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti. Njihovi mladi zajedno će ležati. I lav će jesti slamu kao tele. Nejače će se igrati nad gujinom rupom. U rupu zmije zavlačit će dijete ruku, dijete odbijeno od prsiju. Ne će se činiti ništa zlo, nikakva nepravda na cijeloj mojoj svetoj gori. Jer je zemlja puna Gospodnjega spoznanja, kao što vode pokrivaju morsko dno. U onaj dan izdanak iz Jišajeva korijena stoji kao zastava naroda: neznabošci ga potražuju i njegovo počivalište bit će slavno. U onaj dan pruža Svemogući po drugi put svoju ruku, da otkupi ostatak svojega naroda, što je preostao od Asira i od Egipta i od Patrosa, od Kuša, Elama, Šineara, od Hamata i od morskih otoka. Zasadit će zastavu narodima, sabrati razagnane od Izrćla i skupiti razasute Judejce s četiri kraja zemlje. Tada će nestati ljubomornosti Efrajimove. Judini neprijatelji istrijebit će se. Efrajim ne će više zavidjeti Judi, a Juda ne će više pobijati Efrajima. Ne, letjet će k moru, na pleća Filistejcima. Zajedno će oplijeniti sinove Istoka, zaposjest će Edom i Moab. Amonovi sinovi bit će im podložni. Presušit će Gospodin morski jezik Egipta i mahnut će rukom nad Eufratom snagom svoga duha. Razbit će ga u sedam potoka, tako da se može prelaziti u obući. Tako će biti put za ostatak njegova naroda, što je preostao od Asira, kao što je bio za Izrćla kad je izlazio iz zemlje Egipta. U onaj ćeš dan reći: “Slavim te, Gospodine! Jer iako si se na me i rasrdio, gnjev se tvoj ipak stišao, i utješio si me. Gle, Bog je moje spasenje! Potpuno se uzdam i ne bojim se. Jer mi je Gospodin pobjeda i pjesma, Gospodin! On mi je donio spasenje.” S veseljem ćete crpsti vodu iz izvorâ spasenja. U onaj ćete dan reći: “Pjevajte hvalu Gospodinu! Zazivajte njegovo ime! Navješćujte narodima njegova djela! Javljajte da je uzvišeno njegovo ime. Pjevajte hvalu Gospodinu, jer je učinio velike stvari! Neka se to objavi cijeloj zemlji! Kričite i podvikujte, stanovnici Siona! Jer je velik u vašoj sredini Izrćlov Svetac!” Osuda nad Babilonom koju je Izaija, Amosov sin, primio u viđenju. Podignite zastavu na goletnoj gori! Vičite im iza glasa! Mašite rukom, neka uđu na vrata silnika! ”Ja sam sam zapovjedio svojim posvećenima, pozvao sam na sud svojega gnjeva također svoje junake, koji se ponosno raduju.” čuj viku na gorama kao od mnogoga naroda! čuj buku od kraljevstavâ, od skupljenih naroda! Gospodin nad vojskama pregledava vojsku. Dolaze iz daleke zemlje, s kraja neba: Gospodin i oruđa njegove srdžbe, da pohara svu zemlju. Jaučite, jer je blizu Gospodnji dan! Dolazi kao munja od Svemogućega. Zato malakšu sve ruke, očajava svako čovječje srce. Oni su smeteni. Grčevi ih i bolovi napadaju. Svijaju se kao žena rodilja. Jedan se koči na drugoga. Od plamenoga rumenila žare se njihova lica. Evo, Gospodnji dan dolazi, bez milosrđa, pun jarosti i gnjeva, da obrati zemlju u pustoš, da grješnike na njoj uništi. Zvijezde nebeske i zvjezdane prilike zaustavljaju svjetlost. Sunce se mrači kad izlazi, i mjesec ne blista više u svom sjaju. ”Pohađam na svijetu zloću, na bezbožnicima njihovo bezakonje. Ukidam razmetanje oholih, obaram ponos silnih. činim rjeđima ljude nego zlato, rjeđima smrtnike nego ofirsko zlato. Zato puštam da se nebo potrese. Zemlja se pokreće sa svoga mjesta od jarosti Gospodina nad vojskama, u dan kad se raspali njegov gnjev. Kao preplašene srne, kao ovce koje nitko ne sabire, tako hrle dalje, svaki k svojemu narodu. Svaki bježi k svojoj kući. Koga se god stigne, biva usmrćen. Tko se god uhvati, pada od mača. Djeca bivaju razmrskana na njihove oči, kuće oplijenjene, žene osramoćene. Evo, ja podižem na njih Medijce, koji ne mare za srebro, koji se ne obraduju zlatu. Njihovi lukovi obaraju mladiće. S plodom u utrobi nemaju milosrđa. Njihovo oko nema smilovanja prema djeci. Babilonu, uresu kraljevstava, ponosnome sjaju Kaldejaca, dogodit će se kao Sodomi i Gomori kad ih je Bog razrušio iz temelja. Ne će više biti naseljen dovijeka, niti nastanjen od koljena do koljena. Ne će Arapin razapeti šator i tamo sjedati. Tamo prebivaju pustinjske životinje. Sove napunjaju kuće. Stanuju nojevi. Aveti sad tamo plešu. Hijene zavijaju u palačama, čagljevi u dvorima veselja. Blizu je njegov kraj. Ne protežu se njegovi dani.” Gospodin će se smilovati Jakovu. Opet će izabrati Izrćla i povesti ih u njihovu zemlju. Stranci im se priključuju, pridružuju se Jakovljevoj kući. Narodi ih prate u njihovu zemlju. I Izrćlova kuća u Gospodnjoj zemlji učinit će ih sebi slugama i sluškinjama, tako da zarobe one koji su njih zarobili i odveli, i da budu gospoda i svojim nasilnicima. čim te onda smiri Gospodin od tvoje nevolje i muke, i od tvoga ljutog ropstva kojim si bio pritisnut, zapjevaj ovu pjesmu rugalicu za babilonskog kralja, i reci: “Kako je ipak dokrajčen silnik, dokrajčena muka! Slomi Gospodin šibu bezbožnicima, štap silnicima, koji je ljuto udarao narode beskrajnim udarcima, i gnjevno ih gazio, progonio ne štedeći ih. Sada se odmara i počiva sav svijet, pjeva iza glasa. I čempresi se raduju zbog tebe i libanonski cedrovi: otkako si pao, ne ulazi nitko ovamo da nas siječe. Zbog tebe buči svijet mrtvih dolje, očekujući tvoj dolazak. Zbog tebe probudi on sjene, sve zemaljske knezove, diže s njihovih prijestolja sve kraljeve narodâ. Oni ti svekoliki progovaraju i dovikuju: I ti si postao kao mi, s nama si se izjednačio. U podzemni svijet spustio se tvoj sjaj, tvoj žamor i tvoja harfa. Prostrt je pod tobom trulež, crvi su ti pokrivač. Kako pade s neba, sjajna zvijezdo Danice! Kako si razmrskan na zemlji, pobjeditelju naroda! Mislio si u sebi: Penjem se na nebo, iznad Božjih zvijezda podižem svoje prijestolje; na gori skupštine bogova naseljavam se na krajnjem sjeveru. \ Uzlazim u visine nad oblake, hoću biti jednak Višnjemu! Ali si oboren u podzemni svijet, u najdonji jaz. Koji te vide, gledaju te, gledaju te i misle: To li je onaj koji je tresao svijet, koji je drmao kraljevstva? Koji je zemlju pretvarao u pustinju i razarao gradove. Koji nije zarobljenika otpuštao kući? Svi kraljevi naroda počivaju u časti, svaki u svojoj kući. A ti si ubačen bez groba, kao prezren ogranak. Pokriven si pobijenima, probodenima mačem, koji su pobacani u kamenu jamu kao pogažena strvina. Ne ćeš se združiti s njima u grobu, jer si opustošio svoju zemlju, ubijao svoj narod. Tako neka se više dovijeka ne spominje rod zlikovaca! Za njegove sinove postavite klaonicu zbog bezakonja njihovih otaca, da se ne podignu više kako bi osvajali svijet, i da ne napune cijeli svijet gradovima!” ”Ustat ću na njih”? govori Gospodin nad vojskama? “i zatrt ću Babilonu ime i ostatak, izdanak i mladicu”? govori Gospodin. ”Napravit ću od njega stan ježevima, baruštinu, izmest ću ga metlom uništenja”? govori Gospodin nad vojskama. Gospodin nad vojskama zakleo se ovako: “Zaista, kako sam smislio tako se zbiva; kako sam naumio tako završava: \ Satrt ću Asur u svojoj zemlji, izgazit ću ga na svojim gorama. Jaram će se njegov skinuti s njih, njegovo breme s njihovih pleća.” To je odluka što je donesena za svu zemlju, i to je ruka pružena na sve narode. Gospodin nad vojskama to je zaključio? tko će to razbiti? Ruka je njegova pružena? tko će je odvratiti? U godini smrti kralja Ahaza izišla je ova riječ: Ne raduj se, svekolika filistejska zemljo, što se slomio štap koji te udarao! Jer iz korijena zmije proizlazi guja ljutica, a plod je njezin krilati zmaj. Najoskudniji bit će opskrbljeni; u sigurnosti počivaju siromasi. Ali ću tvoje leglo umoriti glađu; pobit će se tvoj ostatak. \ Jaučite, vrata! Viči, grade! Očajavaj, svekolika filistejska zemljo! Jer sa sjevera dolazi dim; od četa se njegovih ne odvaja nitko. \ Što će se odgovoriti neznabožačkim glasnicima? “Tvrdo je utemeljio Gospodin Sion. Tamo su zaklonjeni siromasi njegova naroda.” Osuda nad Moabom. Preko noći je Ar Moab prevladan, uništen; preko noći je Kir Moab prevladan, uništen. \ Uzlaze u kuću bogova, na uzvisine Dibona, da plaču. Moab nariče za Nebom i Medebom. Sve su glave ćelave. Svaka brada ostrižena. Po njihovim ulicama nose žalosne haljine, na njihovim krovovima i trgovima sve tuguje i suze lije. Jauče Hešbon i Eleala. Do Jahasa čuje se jauk. Zato dršću ratnici Moaba. U njemu svaka duša očajava. Srce mi tuguje za Moabom. Bjegunci su njegovi već u Soaru, u Eglat-Šelišiji. Plačući uzlaze već uz brdo Luhit. Putem u Horonajim razliježe se jauk zbog propasti. Vode u Nimrimu postaju pustinja. Jer je usahnulo bilje, uvenula trava. Nestalo je zeleni. Zato nose što su prištedjeli i što su spasili preko vrbova potoka. Naokolo na granicama Moaba diže se vika. Do Eglajima odjekuje njihov jauk, do Beer Elima njihovo jadikovanje. Pune se vode u Dimonu krvi. Još domećem Dimonu ovu nesreću: jednoga lava na bjegunce Moaba, na ostatak zemlje. ”Šaljite janjce vladaocu u zemlji. Seli preko pustinje prema gori sionske kćeri!” Kao ptice što bježe, kao istjerano gnijezdo bit će kćeri Moaba na gazovima Arnona. ”Sazovi vijeće! Stvori odluku! Načini kao noć svoju sjenu u podne! Zakloni izagnane! Nemoj izdati bjegunaca! Ah, da bi mogli kod tebe boraviti Moabovi izgnanici! Budi im zaštita od onih koji pustoše! Jer nestaje nasilnika, prestaje pustošenje, iščeznuo je iz zemlje tlačitelj. Podiže se prijestolje u milosti, na njemu sjedi po vjernosti sudac u Davidovu šatoru, koji teži za pravicom i traži pravednost.” čuli smo za vrlo veliku oholost Moaba, za njegovu uznositost, njegovu nadutost, njegovu obijest i za njegovu ništavnu hvalu. Zato će Moab jaukati za Moabom. Sve će jaukati. Za kolačima od grožđa iz Kir Heresa uzdisat će posve poraženi. Jer se posušiše polja Hešbona, čokot Sibmane. Gospoda narodâ uništiše njihovo plemenito grožđe, što je dosezalo do Jazera, zamicalo do pustinje, kojemu su se loze pružale i dolazile do mora. Zato ću plakati s Jazerom za lozama Sibmane, zalijevat ću te suzama, Hešbone i Elealo; jer u vrijeme tvoje žetve i berbe dođe poziv na rat. \ Nestade radosti i veselja s rodnoga polja. U vinogradima se ne podvikuje, ne pjeva se. Vina u kacama gazilac ne gazi. Zamuklo je podvikivanje. Zato jadikuje moje srce nad Moabom kao citara, moja nutrina (jadikuje) nad Kir Herešom. Kad se pojavi Moab i umori se na visini i dođe u Svetište da se pomoli: ništa ne će postići. Ovo je riječ koju nekoć reče Gospodin o Moabu. A sada je govorio Gospodin ovako: “U tri godine kao godine jednog najamnika postala je prezrena Moabova slava sa svim velikim mnoštvom. Još je samo ostatak, vrlo malen, neugledan.” Osuda nad Damaskom. “Gle, Damask iščezava kao grad, postaje gomila razvalina. Ostavljeni su njegovi gradovi zauvijek, predani stadima. Ona počivaju u njima, i nitko ih ne plaši. Nestaje Efrajimova bedema i kraljevstva u Damasku. Ostatku Arama bit će kao slavi Izrćlovih sinova”? veli Gospodin nad vojskama. U onaj će se dan poniziti Jakovljeva slava i omršavjet će salo na njegovu tijelu. Bit će kao kad žetelac obuhvaća stabljike, i njegova ruka žanje klasje. Bit će kao kad se sabire klasje u dolini Refajimu. ”Samo će jedan dio ostati na njemu, kao kad se otrese maslina: dvije-tri bobice posve gore na vrhu; četiri-pet na granama stabla”? veli Gospodin, Izrćlov Bog. \ U onaj će dan čovjek pogledati svojega Stvoritelja. Njegove su oči uprte u Izrćlova Sveca. Ne će više gledati žrtvenike, djelo svojih ruku. Ono što su napravili njegovi prsti, ne gleda više, idolske likove i sunčane stupove. U onaj će dan biti ostavljeni njihovi gradovi kao razvaline Hivijaca i Amorejaca, što ih ostaviše zbog straha od Izrćlaca. Bit će pustoš, jer si ostavio Boga svoga spasenja i nisi mislio na stijenu svoje moći. Zato sadi samo krasne vrtove i presađuj u njih strane mladice! Odmah posadi, da izrastu u dan kad ih posadiš! Drugo već jutro gledaj da procvate tvoj presad: ali propada svaka žetva u dan jauka i strahovite žalosti. A joj, buka mnogih naroda! Oni buče kao što buči more. Vreva narodâ! Vreva je kao vreva silnih voda. Vreva je naroda kao vreva silnih voda. Ali on poviče na njih. Oni bježe vrlo daleko i bivaju gonjeni kao pljeva po brdima od vjetra, kao prah zavitlan od vihora. Navečer eto straha! Prije nego još svane nema ih više. To je sudbina onih koji nas orobiše, udes onih koji nas oplijeniše. Teško zemlji zviždukanja krilima, s one strane rijekâ od Kuša, koja je poslala glasnike na Nilu, u čamcima od rogoza preko vode! Hitajte samo, brzi glasnici, k narodu vitka stasa, glatkom, k strahovitom narodu odavde i izdaleka, k narodu koji silnom snagom zgazi sve, kroz čiju su se zemlju provlačile rijeke. Svi stanovnici zemlje i građani svijeta! Kad se digne zastava na gorama, gledajte! Kad zatrubi truba, slušajte! Jer mi ovako reče Gospodin: “Mirno ću gledati na svome prijestolju kao pripekla žega kad sunce sja, kao rosni oblak u žetvenoj vrućini.” Jer prije žetve, kad prođe cvat, i cvijet postane zreo grozd, režu se loze noževima i odstranjuju s klice, otkidaju se. Predaju se zajedno gorskim pticama grabljivicama i zvijerima zemaljskim. Ptice grabljivice stanuju na njima ljeti, zvijeri zimi. U ono će se vrijeme prinositi darovi Gospodinu nad vojskama od naroda vitka stasa, glatkog naroda, od strahovitog naroda odavde i izdaleka, od naroda koji silnom snagom gazi sve, kroz čiju su se zemlju provlačile rijeke, tamo k mjestu imena Gospodina nad vojskama, k sionskoj gori. Osuda nad Egiptom: Gle, Gospodin prolazi na brzu oblaku i dolazi u Egipat. Egipatski se idoli pred njim tresu, srce Egipćanima očajava u grudima. ”Tada ću razdražiti Egipat protiv Egipta, da se bore među sobom, brat protiv brata, bližnji protiv bližnjega, grad protiv grada, kraljevstvo protiv kraljevstva. Egipćanima će nestati razboritosti u srcu. Razbit ću njihove naume. Oni će pitati idole i opsjenare, vračare i gatare. Predat ću Egipat u ruke žestoku gospodaru. Okrutan kralj neka vlada nad njima”? veli svemogući Gospodin nad vojskama. Voda će u moru presušiti. Rijeka će presahnuti do dna. Smrad izlazi iz kanala. Potoci Nila postaju plitki i bez vode: trska se i sita posušiše. Iščeznula ja sva zelen pokraj Nila, posahnuli su svi usjevi na Nilu; nestali, propali. \ I tuže se ribari, i tužni su svi koji bacaju udicu u Nil. Koji razapinju mrežu u vodi ginu. Sramote se oni koji rade oko lana. Gube lice koji grebenaju i tkaju. Nadzornici su kao isprebijani, svi su nadničari zabrinuta lica. Goli su, kao luđaci, knezovi od Soana. Ludi su savjeti mudrih faraonovih savjetnika. Kako možete govoriti faraonu: “Ja pripadam cehu mudrih, savjetu starih”? Gdje su sad oni, tvoji mudraci? Neka ti jave i kažu što je odlučio za Egipat Gospodin nad vojskama! Kao luđaci stoje tamo knezovi od Tanisa. Prevareni su knezovi od Memfisa. Njihovi okružni knezovi zaveli su Egipat. Gospodin je stavio u njih duh opakosti, tako da zavode Egipat u svim njegovim poslovima, kao što posrče pijanac dok bljuje. Tako Egipat ne će više činiti djela: bilo od glave ili repa, od palmine grane ili od site. U onaj su dan Egipćani kao žene, dršću i strepe pred rukom kojom Gospodin nad vojskama maše protiv njih. Zemlja će Judina biti strah Egiptu. Kad mu se god ona spomene, pada u tjeskobu zbog odluke koju je Gospodin nad vojskama naumio protiv njega. U onaj će dan biti pet gradova u zemlji Egiptu koji govore jezik Kanaana i služe Gospodinu nad vojskama. Jedan se od njih zove sunčani grad. U onaj će dan biti Gospodnji žrtvenik usred zemlje Egipta i Gospodnji spomen-stup na njezinoj granici. To će biti Gospodinu nad vojskama znak i svjedočanstvo u zemlji Egiptu. Kad zazovu Gospodina na tlačitelje, on će im poslati pomoćnika, da se bori za njih i da ih spasi. Objavit će se Gospodin Egipćanima, i spoznat će Egipćani Gospodina u onaj dan i prinosit će Gospodinu žrtve i darove i činit će zavjete i izvršavati ih. Gospodin će spasonosnim udarcem udariti Egipćane. Tada će se oni obratiti Gospodinu, i on će ih uslišavati i iscjeljivati. U onaj će dan voditi put od Egipta u Asiriju. Na njemu se susreće Asirija s Egiptom i Egipat s Asirijom. Egipat služi zajedno s Asirijom Gospodinu. U onaj će dan biti Izrćl treći u savezu s Egiptom i Asirijom, kao blagoslov na zemlji, jer ih Gospodin nad vojskama blagoslivlja ovim riječima: “Neka je blagoslovljen moj egipatski narod i djelo mojih ruku Asirija i moja baština Izrćl!” Bilo je u godini kada je vrhovni vojskovođa, kojega je bio poslao asirski kralj Sargon, došao u Ašdod, opkolio ga i zauzeo. U to vrijeme reče Gospodin preko Izaije, Amosova sina, ovo: “Ustani, skini sa svojih bedara dlakavu haljinu i izuj obuću sa svojih nogu!” On učini tako i išao je naokolo bez gornje haljine i bos. Tada reče Gospodin: “Kako ide naokolo moj sluga Izaija već tri godine bez gornje haljine i bos u znak i znamenje protiv Egipta i Kuša, tako će odvesti asirski kralj Egipćane u ropstvo i Etiopljane u sužanjstvo, mlado i staro, bez gornje haljine i bose, u sramotnoj golotinji, na sramotu Egiptu. Tada će se prepasti i posramiti zbog Etiopije, svoje uzdanice, i zbog Egipta, svojega ponosa. Stanovnici ovoga primorja reći će u onaj dan: Gle, tako se dogodi onima u koje se uzdasmo, da se spasimo od asirskoga kralja! Kako da izmaknemo?” Osuda nad pustinjom na moru. Kao što bure prohuje na jugu, tako dolazi iz pustinje, iz strahovite zemlje. Objavilo mi se ljuto viđenje: “Razbojnik robi. Pustošnik pustoši. Uzađi, Elame! Opkoli, Medijo! činim kraj svemu uzdisanju u Babilonu.” Zato su moja bedra puna grča. Bolovi me obuzimaju kao bolovi rodilje. Zaglušen sam od onoga što čujem. Zbunjen sam od onoga što vidim. Smeteno mi kuca srce. Groza me hvata. Sumrak za kojim sam čeznuo pretvorio mi je u strahotu. Spremi se stol, prostre se pokrivalo. Jede se i pije. “Ustajte, knezovi, mažite štit!” Jer ovako mi reče Svemogući: “Idi, postavi stražara! Što vidi, neka javi! Vidi li momčad na konju, dva reda konjanika, povorku magaraca, povorku deva, neka sluša oštro i napeto!” I on povika: “Na straži, Svemogući, stojim jednako danju! Na svojoj straži stojim po svu noć! I eto, dolazi povorka momčadi na konju, dva reda konjanika.” On povika i reče: “Pade, pade Babilon! Razbiše se o zemlju svi njegovi idolski likovi!” Narode moj satrveni i smlaćeni! Što sam čuo od Gospodina nad vojskama, od Izrćlova Boga, to sam vam javio. Osuda nad Edomom. Sa Seira mi se viče: “Stražaru, kako je daleko noć? Stražaru, kako je daleko noć?” Stražar veli: “Jutro dolazi? a i noć. Ako hoćete pitati, pitajte! Dođite samo opet!” Osuda nad Arabijom. U šumi ostanite navečer, putnici od Dedana! Iznesite vode pred žedne, stanovnici od Teme! Pružite jelo bjeguncu! Jer pobjegoše od mačeva, od gologa mača, od zapetoga luka, od žestine boja. Jer mi ovako reče Gospodin: “Još godina kao godina nadničara, i nestaje sve kedarske slave. Ostatak strijelaca od kedarskih sinova bit će malen brojem, jer tako reče Gospodin, Bog Izrćlov.” Osuda nad dolinom gledanja. Što ti je te je sav tvoj narod uzašao na krovove, grade koji vičeš i bučiš, grade veseli? Tvoji pobijeni nisu pobijeni mačem, nisu pali u ratu. Svi su tvoji knezovi pobjegli, ali su pohvatani bez hitaca s luka. Svi su tvoji ratnici pohvatani, a bježali su daleko. Zato velim: “Prođite me se; ja moram gorko plakati! Ne trudite se da me tješite poradi uništenja mojega naroda!” \ Dan zabune, potiranja, pomutnje dolazi od svemogućega Gospodina nad vojskama nad dolinu gledanja. Potkopavaju se zidovi i ori se vika protiv gore. Elam je uzeo tobolac na zapregnutim kolima, i Kir je otkrio štit. Krasne tvoje doline bile su pune kola. Na gradskim vratima namjestili se konjanici. Tako je On oduzeo Judin oslonac. A ovaj je u ono vrijeme gledao na oružje u šumskoj kući. Vidjeli ste da je mnogo proloma na Davidovu gradu i sabrali ste vodu donjega jezera. Razgledali ste kuće Jeruzalema i porušili ste kuće da utvrdite zid. Načinili ste jaz između dva zida za vodu staroga jezera. Ali niste pogledali na onoga koji je to tako uredio, i niste se obazirali na onoga koji je to odavna zaključio. Svemogući Gospodin nad vojskama pozvao vas je u onaj dan da plačete i tugujete, da ostrižete kose, da nosite žalobne haljine. Ali eto: radost i veselje ubijaju goveda i kolju ovce, jedu meso i piju vino: “Jedite i pijte, jer sutra smo mrtvi!” Zato mi se Gospodin opet i opet javio: “Zaista, ne će vam se oprostiti ovo bezakonje, dok ne umrete”, veli svemogući Gospodin nad vojskama. Ovako veli svemogući Gospodin nad vojskama: “Ustani, idi k onome dvoraninu, k Šibni, upravitelju dvora: Što ti imaš ovdje i koga ti imaš ovdje, te si isklesao grob sebi gore visoko i spremio sebi počivalište u kamenu? Evo, čovječe, Gospodin će te saviti, smotat će te kao klupko i baciti kao loptu u daleku i prostranu zemlju. Tamo ćeš umrijeti. I tamo će doći tvoja sjajna kola, sramoto dvora svojega gospodara! Otjerat ću te iz tvoje službe i svrgnuti s tvojega mjesta.” U onaj dan pozovem svojega slugu Elijakima, Hilkijina sina. Njega ću odjenuti u tvoju službenu haljinu, opasat ću ga tvojom tkanicom. Njemu predajem tvoju vlast. On će biti otac stanovnicima Jeruzalema i Judinoj kući. Davidov ključ stavljam na njegova pleća da, kad on otvori, nitko ne zatvori, i kad on zatvori, nitko ne otvori. Na tvrdu mjestu uglavljujem ga kao kolac: postat će prijestolje časti za kuću svojega oca. O njemu će se vješati sve mnoštvo kuće njegova oca, mladica i ogranci, sve malo posuđe: od zdjelica do svakojakih vrčeva. ”U onaj dan”? veli Gospodin nad vojskama? “pomaknut će se kolac koji se uglavio na tvrdu mjestu. Izbit će se i past će. I teret što je visio na njemu propast će.” Jer je Gospodin rekao. Osuda nad Tirom. Jaučite, taršiške lađe! Jer vlada opustošenje. Nema kuće, nema više povratka kući! Iz zemlje Kitimâ došla im je vijest. Umuknite, stanovnici primorja! Dosad su te punili sidonski trgovci, pomorci. Po velikim vodama dolazilo mu sjeme Sihora, žetva Nila. Tako je postao tržnica narodima. Stidi se, Sidone! Jer govori more, sila mora: “Ne mučim se porodom, ne rađam. Ne odvajam momaka, ne podižem djevojaka.” Kad prodre vijest u Egipat, zadrhtat će na vijest o Tiru. Idite tamo u Taršiš! Jaučite, stanovnici primorja! Je li to vaš veliki grad, kojega je starina od davnina? Kojega su noge nosile u daljinu, da se tamo naseli? Tko je to smislio za Tir, koji je razdavao krune, čiji su trgovci bili knezovi, čiji su prekupci bili slavni na zemlji? Gospodin nad vojskama je to smislio, da osramoti svaki oholi sjaj, da poništi sve slavne na zemlji. Poplavi svoju zemlju kao Nil, tarsiška kćeri; nema tu više pojasa! \ Gospodin je svoju ruku pružio protiv mora, zadrmao je kraljevstva. Gospodin je izdao zapovijed protiv Kanaana, da se razore njegova tvrda mjesta. On reče: “Ne ćeš se više veseliti, osramoćena djevojko, sidonska kćeri! Ustani, idi ka Kitimima! Ali ni tamo ne ćeš naći pokoja. Gle, zemlja Kaldejaca! Ovo je narod, nije to bio Asir. Za pustinjske životinje on ga je pripravio. Podiže svoje kule, razara njihove palače, pretvara ih u ruševine. Jaučite, taršiške lađe! Jer je opustošen vaš grad.” U onaj će se dan dogoditi i bit će Tir zaboravljen sedamdeset godina, za vijek jednoga kralja. Poslije sedamdeset godina bit će Tiru onako kako glasi u pjesmi o bludnici: ”Uzmi citaru, idi po gradu, zaboravljena bludnice! Udaraj lijepo! Pjevaj milo, da te se spomenu!” Poslije sedamdeset godina Gospodin će pohoditi Tir. Tada će opet doći na svoju trgovačku plaću i trgovati sa svim kraljevstvima svijeta na zemlji. Ali će njegova dobit i njegova trgovačka plaća biti posvećena Gospodinu. Ne će se sabirati i zgrtati, nego će onima koji stanuju pred licem Gospodina njegova dobit služiti za obilatu hranu, za pristalu odjeću. Gle, Gospodin ispražnjava zemlju, pustoši je, nagrđuje njezino lice, raspršuje njezine stanovnike. Svećeniku je kao narodu, gospodaru kao njegovu sluzi, gospodarici kao njezinoj sluškinji, prodavaču kao kupcu, zajmodavcu kao zajmoprimcu, vjerovniku kao dužniku. Zemlja će se sasvim isprazniti i potpuno oplijeniti. Jer je Gospodin rekao ovu prijetnju. Zemlja tuguje, vene. Cijeli svijet gine, vene. Nebo i zemlja ginu. Oskvrnjena je zemlja po svojim stanovnicima; jer su prekršili zapovijedi, prekoračili zakon, zavjet staroga doba raskinuli. \ Zato prokletstvo proždire na zemlji i njezini stanovnici ispaštaju. Zato izgaraju stanovnici zemlje. Ostaje ih samo malo od smrtnika. Tuguje vino. Vinova loza izumire. Uzdišu svi koji su bili veseli. Prestalo je veselje uz bubnjeve. Nestalo je graje onih koji se vesele. Umuknula je vesela citara. Ne pije se više vino uz pjevanje. Jako piće gorko je pijancima. U ruševinama leži pusti grad, sve su kuće pozatvarane. Glasna potraga po ulicama za vinom, nestalo je svako veselje, iščezla radost u zemlji. Ostala je u gradu samo pustoš. Vrata su mu razrušena. Jer je tako u zemlji i među narodima, kao kad se otuku masline sa stabla, kao kad se paljetkuje poslije berbe. Oni provaljuju u glasno veselje. Pjevaju na zapadu o veličanstvu Gospodnjem: Zato slavite Gospoda, stanovnici istoka, na otocima morskim veličajte ime Gospoda, Boga Izrćlova. čujemo pjesme s kraja zemlje: “Slava Pravednome!” A ja povikah: “Gotov sam! Gotov sam! Teško meni! Izdajice izdaju! Izdaja! Izdajice su izdali!” Strahota! Jama i mreža vrebaju na te, stanovniče zemlje! Tko uteče od strahote, past će u jamu; tko izađe iz jame, bit će uhvaćen u mrežu. Jer su bedemi nebeski otvoreni, tresu se temelji zemlje. \ Zemlja se razbija, zemlja se raspada, ona se žestoko trese! Kao pijan čovjek ljulja se zemlja, trese se kao straćara. Teško je tišti bezakonje njezino, pada i više se ne diže. U onaj će dan pohoditi Gospodin vojsku gore na visini i zemaljske kraljeve na zemlji. Bit će zatvoreni u tamnicu kao sužnji. Iza ključanice i prijevornice moraju dugo ispaštati. Zacrvenjet će se mjesec i zastidjet će se sunce. Jer će zakraljevati Gospodin nad vojskama na gori Sionu i u Jeruzalemu. Pred svojim starješinama on sja u veličanstvu. Ti si moj Bog, Gospodine! Tebe slavim. Tvojemu imenu pjevam hvalu. Jer si učinio čudesna djela, odluke iz davnoga doba u vjernosti i istini. Jer si grad pretvorio u ruševinu, utvrđeno mjesto u razvaline, palače oholih u izgubljeni grad. Nikad se više neće sagraditi. Zato te štuju jaki narodi, boje te se gradovi silnih plemena. Jest, bio si branik malenomu, branik siromahu u nevolji, krov od oluje, sjena od sunčane žege. Jer je gnjev nasilnika kao zimski pljusak koji udara o zid, kao sunčana žega nad suhom zemljom. Jer si ponizio buku oholih. Kao sjenom oblakâ sunčanu žegu, tako si ublažio pjevanje nasilnikâ. Pripravit će Gospodin nad vojskama svim narodima na ovoj gori gozbu od najljepših jela, gozbu od najplemenitijih vina, najboljih, najljepših jela, najčistijih, najplemenitijih vina. Uništit će na ovoj gori zastirač, što zastire sve narode, pokrivač kojim su pokriveni svi narodi. Uništava smrt zauvijek. Svemogući Gospodin briše suze sa svakoga lica. Sramotu svojega naroda ukida za sve zemlje, jer je rekao Gospodin. Reći će se u onaj dan: “Gle, ovo je Bog naš, u kojega se ufamo da će nas spasiti; ovo je Gospodin u kojega se ufamo! Veselimo se i radujmo se zbog njegove pomoći!” \ Jer će Gospodnja ruka počivati na ovoj gori. Na njezinu mjestu pogazit će se Moab kao što se slama gazi na gumnu. I makar on pritom razmahuje svoje ruke, kao što razmahuje plivač kad pliva: Gospodin će oboriti njegovo penjanje unatoč vještim kretnjama njegovih ruku. On će tvoje tvrde, strme zidove razvaliti, oboriti, baciti ih na zemlju u prah. U onaj će se dan u Judinoj zemlji pjevati ova pjesma: “Imamo tvrd grad: on nam je postavio spasenje na zidove i nasipe. Otvorite vrata da uđe pravedni narod, koji čuva vjernost! čvrsta je njegova svijest. Dat ćeš mu trajno spasenje jer se uzda u tebe. Uzdajte se u Gospodina dovijeka! Jer je Gospodin, Svemogući, vječna stijena. Jer je ponizio stanovnike na visini, visoki grad. Ponizio ga je, do zemlje ga je ponizio, oborio ga je u prah. Sad ga gazi noga, noga bijednika, korak nevoljnih. Staza je pravednikova prava. Poravnao si put pravedniku. I na stazi tvojih sudova čekali smo te, Gospodine! Za tvojim imenom, za tvojom hvalom čezne naša duša. Moja duša čezne za tobom u noći. Moj te duh traži u mojoj nutrini. Kada tvoji sudovi pogađaju zemlju, tada se uče pravednosti stanovnici svijeta. Ako li se pomiluje bezbožnik, ne nauči se nikada pravednosti. U zemlji pravednosti ostaje on zlikovac i ne vidi ništa od Gospodnjega veličanstva. Gospodine, ruka je tvoja visoko podignuta: oni to ne vide. Vidjet će i posramit će se zbog tvoje revnosti za tvoj narod. Oganj gnjeva, što je pripravljen tvojim protivnicima, proždrijet će ih. Gospodine, nama ćeš dati mir. Jer što se dogodilo na nama, ti si učinio. Gospodine, Bože naš! Vladali su nad nama drugi gospodari osim tebe, ali mi slavimo samo tvoje ime. Mrtvi ne će više živjeti, sjene ne će opet ustati. Zato si ih ti pohodio i uništio, i zatro svaki njihov spomen. Umnožio si narod, Gospodine, umnožio si narod, sebe si proslavio, sve si granice zemlje proširio. Gospodine, u nevolji su te tražili. Pokorno su molili kada ih je zadesila tvoja kazna. Kao što se previja mati pred porodom i viče od svojih bolova, tako smo bili mi pred tobom, Gospodine: Išli smo trudni, ležali smo u bolovima, a kad smo rodili, bio je to? vjetar. Nismo dali spasenja zemlji. Nije bio rođen zemaljski stanovnik. Ali žive tvoji mrtvi. Moji mrtvaci opet ustaju. Probudite se i pjevajte, koji počivate u prahu, jer je rosa svjetlosti tvoja rosa. Zemlja povraća sjene.” Ustani, narode moj! Uđi u svoje odaje i zaključaj vrata za sobom! Sakrij se za čas, dok prođe gnjev! Jer gle, Gospodin izlazi iz svoga stana, da kazni krivnju zemaljskih stanovnika. Zemlja otkriva krvno svoje djelo i ne pokriva više svoje pobijene. U onaj će dan pohoditi Gospodin svojim ljutim i velikim, i jakim mačem Levijatana, hitru zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju. I ubit će zmaja u moru. U onaj će se dan reći: Pjevajte o krasnom vinogradu. ”Ja, Gospodin, njegov sam čuvar. Bez prestanka mu dajem plodnost. čuvam ga dan i noć, da ga nitko ne opustoši. Nema nikada u meni gnjeva. Kad bih samo našao u njemu trnja i drača, ustao bih u boj protiv toga i sve bih spalio. Ili bi se morala tražiti kod mene zaštita, sklopiti mir sa mnom, jest, sklopiti mir sa mnom.” U budućim danima ukorijenit će se Jakov, procvjetat će i uzrasti Izrćl, i napunit će cijeli svijet plodovima. Je li ih možda udario kako je udario one koji su njega udarali? Je li možda davio kako je davio one koji su njega davili? Ne, on im se osvetio tako da ih je odbacio i protjerao. On ih je protjerao svojom žestokom burom u dan istočnoga vjetra. Zato će se tako okajati Jakovljeva krivnja, i u tome je potpun plod njegova oproštenja od grijeha; da sve kamenje žrtvenika razbije kao krečno kamenje, da viša ne bude gajeva ni sunčanih stupova. \ Jer osamljen leži tada tvrdi grad, raseljeno mjesto i kao pustinja zanemareno. Tamo pase, tamo leži govedo i ždere njegovo grmlje. Kad mu se osuše grane, slomit će se. Žene dolaze i lože ih u ognju. Jer je to narod bez razboritosti. Zato mu se ne smiluje njegov Stvoritelj, ne pomiluje ga njegov tvorac. I dogodit će se u onaj dan da Gospodin ovija klasje, klasje od Eufrata do egipatskog potoka. Tada će vas se sabrati, djeco Izrćlova, jednog po jednog. I dogodit će se u onaj dan, da će se zatrubiti u veliku trubu. Tada dolaze koji su se izgubili u Asiriji i koji su izagnani u Egipat, da se poklone Gospodinu u Jeruzalemu, na Svetoj gori. Teško gizdavome vijencu Efrajimovih pijanica i uvelome cvijetu krasnoga nakita na vrhu iznad plodne doline pijanih od vina! Gle, već šalje Svemogući jednoga jakoga i moćnoga! Kao tuča, kao bura što pustoši, kao prolom oblaka sa silnom provalom vode obara ih on silom na zemlju. Nogama će ih izgaziti, gizdavi vijenac Efrajimovih pijanica. I uvelome cvijetu krasnoga nakita na vrhu iznad plodne doline biva kao ranoj smokvi prije žetve: ugleda li je tko, već je pojede, jedva je došla u njegovu ruku. U onaj će dan Gospodin nad vojskama ostatku svojega naroda biti kićena kruna i sjajan vijenac na čelu. Duh pravice onome koji sjedi da bi sudio, i junačka snaga onima koji odbijaju navalu kod vrata. I oni se tamo kolebaju od vina i proroci se kolebaju od silovita pića; osvojilo ih vino. Posrću od silovita pića. Kolebaju se u prorokovanju. Spotiču se u suđenju. \ Jest, svi su stolovi puni bljuvotine, puni gadosti do posljednjeg mjesta. ”Koga će još učiti mudrosti i koga će još uputiti u objave? One koji su odviknuti od mlijeka? One koji su odbijeni od prsiju? Jer zapovijed po zapovijed, zapovijed po zapovijed, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, malo ovdje, malo ondje.” Dakako, tepavim će usnama i tuđim jezikom govoriti tome narodu on koji im je rekao: “Ovo je počivalište? dajte počinak umornima!? i ovo je danište.” Ali ne htjedoše poslušati. I bit će im Gospodnja riječ: “zapovijed po zapovijed, zapovijed po zapovijed, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, malo ovdje, malo ondje.” Da idu i padaju nauznak, da se razbiju, da se zapletu i uhvate. Zato čujte, vi podrugljivci, Gospodnju riječ, vi kolovođe toga naroda u Jeruzalemu! Vi velite: “Mi smo sklopili savez sa smrću, učinili smo ugovor s carstvom mrtvih. Potop kad bukne ne će nas dohvatiti, jer smo se utekli lukavosti i sakrili smo se u prijevaru.” Zato ovako veli svemogući Gospodin: “Evo, ja stavljam temeljni kamen u Sionu, prokušan kamen, skupocjen ugaoni kamen, što drži najčvršće. Tko vjeruje, ne će uzmaknuti. Učinit ću pravicu pravilom, pravednost mjerilom. Tuča satre utočište lukavosti, voda odnese zaklon.” Tada će se razvezati vaš savez sa smrću, i vaš će ugovor sa svijetom mrtvih pasti. Kad bukne potop, satrt će vas. Kada god bukne, odnijet će vas. Jer će buknuti svako jutro, danju i noću. Kad se čuje glas, bit će sam strah. Jer će postelja biti prekratka da se čovjek ispruži; pokrivač preuzak da se umota. \ Jer će kao na gori Perasimu ustati Gospodin, kao u dolini kod Gebeona razgnjevit će se, da izvrši svoje djelo? čudesno djelo, da učini svoj posao? neobičan svoj posao. Zato se okanite svojega podsmjehivanja, da vaši okovi ne postanu još jači! Jer sam čuo određeno uništenje od svemogućega Gospodina nad vojskama protiv svoje zemlje. Pazite i čujte moj glas! Slušajte i čujte moj govor! Ore svaki dan orač, da posije. Brazdi i povlači jednako svoju njivu. Zar ne? Kad je poravnao odozgo, tad sije grahor i kim; stavlja pšenicu u redovima i ječam kao osobit dio i krupnik na najbolje mjesto. \ Tako ga je upućivao i učio njegov Bog kako će raditi. Jer se grahor ne mlati branom, niti se kolski kotač obrće po kimu; nego se grahor mlati štapom, a kim prutom. \ Satire li se pšenica? Ne, po njoj se ne mlati; nego se po njoj obrće kolski kotač ili se tjeraju konji, ali se ne satire. \ I to dolazi od Gospodina nad vojskama. Divan je njegov naum, velika je njegova mudrost. Teško tebi, ognjište Božje, ognjište Božje, grade u kojem je stajao David! Dajte godinu na godinu! Neka se izredaju blagdani! Jest, pritisnut ću Božje ognjište. Bit će lelek i jauk. On će mi postati Božjim ognjištem. Jest, podići ću tabor oko tebe, stegnut ću te kao tvrđavu i protiv tebe nabacati nasip. Tada će duboko dolje sa zemlje ovamo govoriti. Muklo ćeš iz praha ovamo govoriti. Glas će tvoj sa zemlje zvučati kao glas duha mrtvih. Iz praha ćeš samo šaputati. A rulja tvojih neprijatelja bit će kao sitan prah, i mnoštvo nasilnika kao pljeva što se rasprši. I najednom, iznenada, dogodi se: Od Gospodina nad vojskama doći će pohod na tebe gromom i trešnjom i velikom bukom, burom i vihorom, i plamenom što proždire. Kao san, kao noćno viđenje bit će rulja svih naroda koji vojuju protiv Božjega ognjišta, i svi koji udaraju na nj i na njegove gorske utvrde, i koji ga pritišću. Bit će kao kad gladan sanja da jede, a tad se probudi, a glad se ipak nije utišala; kao kad žedan sanja da pije, a tad se probudi i još je iznemogao i žedan: tako će biti rulji svih naroda koji vojuju protiv gore Siona. \ Pokažite se samo zapanjenima! Zapanjeni morate postati! Pokažite se samo slijepima! Slijepi morate postati! Pijani su, ali ne od vina. Posrću, ali ne od silovita pića. Jer je izlio Gospodin na vas duh najdubljega sna. Vaše oči, proroke, zatvorio je. Vaše glave, vidioce, zastro je. Tako vam je postala objava svih ovih stvari kao sadržaj zapečaćene knjige. Dadne li se nekomu koji može čitati, i kaže li se: “čitaj to!”, on odgovori: “Ne mogu, jer je zapečaćena.” A pruži li se knjiga nekomu koji ne zna čitati i kaže li se: “čitaj to!”, on odvrati: “Ne mogu čitati.” Ovako govori Svemogući: “Budući da mi se ovaj narod približava samo svojim ustima i poštuje me samo svojima usnama, a srce mu je daleko od mene, i njegov strah od mene samo je naučena ljudska zapovijed, ja ću i nadalje čudesno postupati s ovim narodom, čudesno i divno. Mudrost njegovih mudrih osramotit će se, i razumnost njegovih razumnih morat će se skriti.” Teško onima koji hoće svoj naum duboko sakriti od Gospodina, koji čine svoje djelo u mraku i govore: “Tko nas može vidjeti? Tko nas poznati?” Oh, naopakosti vaša! Zar da bi glina protiv lončara mogla reći, i djelo svojemu tvorcu moglo kazati: “Nije me on načinio”, i zar da lonac govori lončaru: “On me ne poznaje?” Ne će li se još doskora Libanon pretvoriti u vrt, i vrt će vrijediti kao šuma? U onaj će dan gluhi čuti pisane riječi, oči slijepih vidjet će iz tame i mraka. I siromasi će se beskrajno radovati u Gospodinu, i najmanji između ljudi veselit će se zbog Izrćlova Sveca. Jer nema nasilnika, nestalo je podrugivanja. Istrijebljeni su svi koji misle na zloću, svi koji svojim riječima okrivljuju druge ljude i onome koji govori pravdu na vratima, stavljaju zamke, i onoga koji je u pravu, obaraju lažju. Zato govori Gospodin, koji je otkupio Abrahama, ovako o Jakovljevoj kući: “Ne će se više Jakov posramiti i ne će mu više lice problijedjeti. Jer kad njegova djeca vide u njegovoj sredini djelo mojih ruku, držat će svetim moje ime, za svetoga će prepoznati Jakovljeva Sveca i bojat će se Izrćlova Boga. Koji su opakoga srca, doći će k razboritosti, i uporni će primiti nauk.” ”Teško sinovima odmetnicima”? govori Gospodin? “koji smišljaju naume koji nisu od mene, i sklapaju saveze koje ja ne ću, pa gomilaju grijeh na grijeh. Oni silaze u Egipat ne pitajući me, da se stave u faraonovu zaštitu i da traže utočišta u sjeni Egipta. Ali će vam faraonova zaštita biti na sramotu i utočište u sjeni Egipta na porugu. Knezovi su njihovi u Soanu Tanisu i glasnici su njihovi došli do Hanesa. Ali će se svi razočarati u narodu koji im ne koristi ništa, koji im ne nosi ni pomoći ni koristi, nego samo razočaranje i sramotu.” Osuda nad velikom životinjom juga: Kroz zemlju punu nevolje i punu tjeskobe? lavica i lav im se približavaju, guje i krilati zmajevi? oni nose svoje blago na leđima magaraca, bogatstvo na grbi deva narodu koji im ne koristi ništa. Jer je prazna i ništavna pomoć Egipta. Zato nazivam taj narod: “danguba? halabuka.” ”Sada dođi, napiši to na tablu za njih! Ureži u mjed, da služi kao vječno svjedočanstvo za buduća vremena! Jer je to narod uporan, sinovi lažljivi, sinovi koji ne će da slušaju Gospodnji naputak. Vidiocima govore: Nemojte vidjeti! I prorocima: Nemojte nam prorokovati istinu! Kazujte nam slatke riječi! Prorokujte prijevare! Skrenite s pravoga puta! Zađite s prave staze! Pustite nas na miru s Izrćlovim Svecem!” Zato ovako veli Svetac Izrćlov: “Budući da odbacujete ovu moju riječ i uzdate se u opačinu i prijevaru, i na njih se oslanjate, bezakonje će vam biti kao odlomljeni dio što pada, a otkinuo se s visokog zida: odjednom iznenada padne. Razbit će ih kao što se razbija zemljana posuda, razbija se nemilice. Kad se razbije, ne nađe se ni krhotina, da uzmeš ognja s ognjišta ili da zagrabiš vode iz studenca.” Jer ovako govori svemogući Gospodin, Izrćlov Svetac: “Ako se vratite i ostanete mirni, spasit ćete se. U miru i uzdanju je vaša snaga. Ali vi ne htjedoste. Vi rekoste: Ne, nego ćemo pobjeći na konjima!? Zato ćete bježati! Pojahat ćemo brze konje!? Zato će brzi konji biti vaši progonitelji! Bježat će vas tisuća kad jedan zaprijeti; kad zaprijete petorica, bježat ćete svi, dok ne budete ničemu drugome slični nego smjerokazu na gorskoj visini, stijegu na humu.” \ Zato oklijeva Gospodin da vam se smiluje, i zato čeka da vas pomiluje. Jer je Gospodin Bog pravde. Blago svima koji ga čekaju! Jest, narode u Sionu, koji stanuješ u Jeruzalemu, ne ćeš sveudilj plakati! On će se sigurno smilovati tebi, na tvoj vapaj. On će te uslišati čim ga čuje. Dat će vam Svemogući kruha tjeskobe i vode nevolje. Ali se ne će više sakrivati tvoj učitelj. Tvoje će oči gledati učitelja. Uši će tvoje razabrati povik iza tebe, ako biste svrnuli desno ili lijevo: “To je put, idite njime!” Tada ćete kao na nečiste gledati na posrebrene idole i na pozlaćene livene likove. Kao gad ćeš ih pobacati. “Napolje!”, kazat ćeš im. Tada će on dati dažd tvome sjemenu, što ga posiješ na njivi, i kruh od zemaljskoga roda bit će krepak i hranjiv. U ono će vrijeme tvoja stoka pasti na prostranoj paši. Volovi i magarci, što obrađuju zemlju, jest će posoljenu zob, koja je ovijana lopatom i rešetom. I na svakoj visokoj gori i na svakom visokom humu bit će potoci brze vode. U dan silnoga pokolja, kad popadaju kule, tada će mjesečeva svjetlost biti kao sunčana svjetlost, a svjetlost će sunčana biti sedam puta veća, kao svjetlost sedam dana, u dan kad Gospodin zavije ranu svome narodu i iscijeli modrice što ih je zadao. Gle, Gospodnje ime dolazi ovamo iz daljine!? Njegov gnjev gori. Silno je njegovo uzbuđenje. Usne su mu pune ljutine. Jezik mu je oganj što proždire. Dah mu je potok što poplavljuje i dopire do vrata? da zavitla narode vijačom nesreće, da stavi u čeljusti narodima uzdu koja će ih goniti da lutaju. Tada ćete pjevati pjesme kao u noći kada se slavi blagdan. Veselit ćete se od srca kao oni koji idu, svirajući uz frulu, na Gospodnju goru, k Izrćlovoj stijeni. Tada će Gospodin pustiti da se čuje njegov moćni glas, i pokazat će svoju ruku koja maše s ljutim gnjevom i ognjenim plamenom što proždire, uz buru i oluju, i tuču. Jer će se od Gospodnjega glasa prepasti Asur, kad ga on udari štapom. Kada god zašumi kazneni štap, kojim Gospodin na nj udara, neka se oglase bubnjevi i citre! Zamahnutom će se rukom boriti protiv njega. Jer je odavna podignuto ognjište; i za kralja je pripravljeno. Duboko i široko naslagana su drva s mnogim ognjem. Gospodnji dah, kao sumporni potok, upalit će ga. \ Teško onima koji su išli u Egipat da dobiju pomoć i da se oslone na ratne konje! Uzdali su se u mnoštvo bojnih kola, u silno mnoštvo konja. A nisu gledali na Izrćlova Sveca i nisu ništa pitali za Gospodina. Ali je i on bio mudar i navukao je nesreću. Nije povukao svojih prijetnja, nego je ustao na kuću zlikovaca i na pomoć zločincima. Jest, Egipćani su ljudi, a ne Bog. Konji su njihovi meso, a ne duh. Mahne li Gospodin rukom, posrnut će zaštitnik i srušit će se štićenik. Svi će zajedno biti uništeni. Jer ovako mi reče Gospodin: “Kao što lav, lavić, reži nad plijenom? svu četu pastira podigli su na nj, ali se on ne plaši njihove vike, niti se pokorava na njihovu buku? tako Gospodin nad vojskama silazi u boj na goru Sion i njegovu uzvisinu. Kao ptice krilima, Gospodin će nad vojskama zaštititi Jeruzalem i zakloniti, izbaviti i osloboditi. Vratite se k onome od kojega su tako duboko otpali Izrćlovi sinovi! Jer će u onaj dan svaki odbaciti svoje srebrne i zlatne idole, što vam ih vaše ruke načiniše na grijeh. I Asur ne će pasti od mača kojeg čovjeka. Ne će ga umoriti mač nekoga na zemlji. I ako pobjegne od mača, mladići će njegovi postati sluge, robovi. Kralj će njegov propasti od straha, knezovi će njegovi ostaviti zastavu.” Veli Gospodin, koji ima ognjište u Sionu i peć u Jeruzalemu. Evo, pravedno će vladati kralj. Po pravdi će vladati knezovi. Svaki će biti utočište od bure, zaklon od vjetra, kao potoci u suhoj pustari, kao sjena velike stijene u zemlji ispucanoj od suše. Ne će više biti zastrte oči onih koji vide. Uši onih koji čuju pozorno će slušati. Učit će mudrost srce nerazumnih. Brzo i razgovijetno govorit će jezik tepavaca. Prostak se ne će više zvati plemenitim, niti će se lupež zvati odličnim. Jer prostak govori prostački. Srce mu misli na zlo. On radi opako i govori lažno protiv Gospodina. Gladnoga pušta da strada. Žednome uskraćuje piće. I oružje je lupeža zlo. On misli samo na spletke. Kvari siromahe lažnim govorima i kad slabi, zastupa svoje pravo. Plemenit misli samo na plemenito i ustaje samo za plemenito. Ustanite, bezbrižne žene, čujte moje riječi! Kćeri lakovjerne, poslušajte moj govor! Samo malo dana poslije jedne godine vi ćete drhtati, vi lakovjerne! Jer ne će biti berbe i sabiranje voća ne će doći. Strašite se, bezbrižne! Dršćite, lakovjerne! Svucite se, skinite haljine i ostavite samo bedra zaogrnuta! Tugujući, udarajte se u prsa za sjajnim njivama, za rodnim čokotima, za poljem mojega naroda, koje nosi trnje i draču, jest, za svim kućama što su bile pune radosti, za gradom što je bio pun veselja! Jer je dvor ostavljen, vreva je gradska zamukla, dvorska gora i stražarnica postale su rupe za dugo vremena, trkalište divljim magarcima, paša stadima. Dok se ne izlije na nas duh s visine, pustinja ne će postati vrt, i vrt ne će vrijediti kao šuma. Tada će pravo stanovati u pustinji i pravednost prebivati u vrtu. Djelo pravednosti bit će mir i dohodak prava pokoj i sigurnost dovijeka. Na mjestu mira stanovat će moj narod, u sigurnim prebivalištima, u bezbrižnim počivalištima. Ali će tuča pasti kad se obori šuma i grad potone u dubinu. Blago vama! Možete sijati pokraj svih voda i puštati volove i magarce da slobodno trče! Teško tebi, haračlijo, koji sam nisi još iskusio haranja! Nevjerniče, koji sam još nisi trpio nevjere! Kad prestaneš pustošiti, bit ćeš sam opustošen. Kad prestaneš činiti nevjeru, činit će se i tebi nevjera. Gospodine, budi nam milostiv! Ufamo se u tebe. Budi naša mišica svako jutro, naša pomoć u nevoljno vrijeme! Od jake vike pobjegoše narodi. Kad ti ustaneš, plemena se rasprše. Pokupit će se vaš plijen kao što se kupe skakavci, skočit će se na nj kao što skaču skakavci. Gospodin je uzvišen, jer stoji u visini. On će napuniti Sion pravom i pravednošću. On će biti tvrd temelj tvojoj sudbini, bit će punina spasenja, mudrosti i znanja. Strah je Gospodnji njegovo blago. Eto, njihovi junaci viču vani, gorko plaču glasnici mira? Pusti leže putovi. Putnik ne putuje. Prekinuo se savez, gradovi se slabo cijene, za ljude se ne mari. Zemlja gine u žalosti. Libanon se stidi i vene. Šaronska je ravnica postala kao jordanska pustara. Bašan i Karmel otresaju svoje lišće. ”Sada ću ustati”, veli Gospodin, “sada ću se uspraviti, sada ću se podići. Idete trudni slamom i rađate samo strnjiku. Vaša će vas naprasitost proždrijeti kao oganj. Narodi će biti kao posječeno trnje. čujte vi, koji ste daleko, što sam učinio! Spoznajte, koji ste blizu, moje junačko djelo!” U Sionu dršću grješnici. Drhtanje spopada zlikovce. “Tko od nas može ostati kod ognja što proždire? Tko od nas može ostati kod vječne žege?” Tko je prav i govori iskreno; tko mrzi dobitak od nasilja; tko otresa svoju ruku da ne primi poklona; tko zatiskuje svoje uši da ne čuje za krv; tko zatvara svoje oči da ne vidi zla s dopadanjem? \ taj će stanovati na visinama, gradovi su na stijenama njegovo utočište, njegov kruh ne ponestaje, njegova voda ne će nikada presušiti. Gledat ćeš kralja u njegovu sjaju, vidjet ćeš daleku zemlju. Neka ti se srce još spomene strašnoga vremena: “Gdje je sada koji je brojio? Gdje je koji je brojio kule?” Ne ćeš više vidjeti drskoga naroda, naroda s tepavim, nerazumljivim jezikom, koji tepa nerazumnim govorom. Pogledaj Sion, grad naših blagdana! Neka ti oči vide Jeruzalem, sigurno mjesto, šator koji ne putuje, kojemu se kôlje nikada ne istrgava, kojemu se užad nikada ne raskida. Jer tamo je kod nas Gospodin, Sjajni, umjesto rijeka i širokih potoka. Po njima se ne njišu lađe s veslima. Ponosita lađa ne prolazi onuda. Jer je Gospodin naš sudac, Gospodin je naš gospodar, Gospodin je naš kralj. On je koji nas spašava. Tvoja je sad užad popustila i ne drži tvrdo; katarke i jedra nisu razapeta. Ali će se jednom dijeliti golem plijen, tako da će hromi prikupiti obilan plijen. \ I nijedan stanovnik ne će reći: “Stradam.” Narod što tamo prebiva, slobodan je od krivnje. Dođite, narodi, da čujete! Pazite, plemena! Neka čuje zemlja sa svojim stanovnicima, cijeli svijet i sve što živi na njemu! Jer je razgnjevljen Gospodin na sve narode, razljućen na sve njihove vojske. On ih je prokleo, predao ih na pokolj. Leže njihovi pobijeni. Smrad se diže od njihovih leševa. Gore su poplavljene njihovom krvlju. Prijeći će sva nebeska vojska. Kao knjiga savit će se nebo. Sva njegova vojska pada, kao lišće s vinove loze, kao što padaju suhe smokve sa smokova stabla. Kad se opojio na nebu moj mač pun gnjeva, eto, onda pada na Edom i na narod što je predan sudu. Mokar će biti od krvi Gospodnji mač, sjat će od pretiline, od krvi janjeće i jarčje, od pretiline ovnećih bubrega. Jer Gospodin ima žrtveni blagdan u Bosri, veliko klanje u zemlji Edomu. Jednorozi navaljuju s njima i junci s jakim bikovima. Zemlja će se njihova opiti od krvi. Tlo će njegovo utiti od pretiline. Jer će biti dan Gospodnje osvete, godina plaćanja za svađu sa Sionom. Potoci će se njihovi pretvoriti u smolu, njegov prah u sumpor, zemlja će njihova postati goruća smola. Ne gasi se ni danju ni noću. Dim se njezin jednako diže. Od koljena do koljena ostaje pusta. Nitko ne prelazi preko nje dovijeka. Pelikan i jež nastanit će se tamo. Sove i gavrani prebivat će tamo. Gospodin će rastegnuti preko nje uže pustoši i mjerilo praznine. Od njezinih plemića nema više nijednoga da proglasi kraljevstvo. Svi će njezini knezovi iščeznuti. Trnje će izniknuti u njezinim palačama, koprive i drač u njezinim gradovima. Bit će prebivalište čagljevima i obor nojevima. Tamo će se susretati mačke i divlji psi. Aveti se tamo sastaju. Samo se tamo odmara vještica i nalazi sebi počivalište. Tamo će se gnijezditi zmija i jaja nositi, ispružiti se i odmarati se u sjeni. Samo tamo sastaju se jastrebovi jedan s drugim. Tražite samo u Gospodnjoj knjizi i čitajte! Ništa od ovoga ne nedostaje. Nijedno nije bez drugoga. Jer je on to zapovjedio, naum ih je njegov sabrao. On im je sam bacio ždrijeb. Ruka im je njegova dopitala zemlju užem. Oni će je posjedovati zauvijek, od koljena do koljena stanovat će u njoj. Neka se raduje pustinja i pustoš! Neka se veseli pustara! Neka procvjeta kao šafranove livade! Neka cvate punim cvatom, jest, neka se veseli, raduje i popijeva! Krasota Libanona dat će joj se, sjaj Karmela i ravnice Šarona. Oni će gledati krasotu Gospodnju, sjaj Boga našega. Zato ojačajte klonule ruke i utvrdite iznemogla koljena! Recite onima koji su duhom klonuli: “Budite jaki! Ne bojte se! Evo Bog vaš! Osveta dolazi, plaća Božja. On će sam doći da vas otkupi.” Tada će se otvoriti oči slijepima, i uši gluhima otvorit će se. Kao jelen skakat će tada hrom čovjek. Jezik će se nijemoga micati. Jer će u pustinji tada provreti vode i u pustari potoci. Žedno će tlo postati jezerom, i sasušena zemlja vodenim izvorima. Gdje su čagljevi stanovali u svome logu, izrast će trava, trska i sita. Ondje će biti nasip i put: zvat će se “Sveti put”. Nitko nečist ne smije na nj stupiti; samo će njima pripadati. I nevješti ne će na njemu zalutati. \ Ne će ondje biti lavova. Ljuta zvijer ne će ići po njemu. Takvo što ne će se ondje naći. Samo otkupljeni smiju ondje hoditi. Otkupljeni od Gospodina vratit će se po njemu i doći će u Sion pjevajući. Glavu će njihovu obasjavati vječna radost. Veselje i radost prate ih. Briga i uzdisanje bježe. U četrnćstoj godini kralja Ezekije podiže se Sanherib, asirski kralj, na sve utvrđene Judine gradove i osvoji ih. Posla asirski kralj vrhovnog peharnika s jakom vojskom iz Lakiša kralju Ezekiji u Jeruzalem. On se namjesti kod vodovoda gornjeg jezera na cesti u polje valjarâ. Predstojnik palače Elijakim, Hilkijin sin, pođe k njemu s državnim pisarom Šibnom i pečatnikom Joahom, Asafovim sinom. I reče im vrhovni peharnik: “Javite Ezekiji: Ovako kaže veliki kralj, asirski kralj: Kakva je to uzdanica u koju se uzdaš? Misliš li da su prazne riječi već savjet i snaga za rat? Na koga se oslanjaš da si otpao od mene? Ti se očito oslanjaš samo na štap slomljene trske koji se svakome, ako se na nj nasloni, zabije u ruku pa je probije. Takav je faraon, egipatski kralj, svima koji se u nj uzdaju. Ako li mi odvraćate: U Gospodina, svojega Boga, mi se uzdamo!? nije li to onaj čije je visine i žrtvenike Ezekija uklonio kad je zapovjedio Judi u Jeruzalemu: Samo se pred ovim žrtvenikom morate klanjati? Hajde okladi se s mojim gospodarom, asirskim kraljem! Dat ću ti dvije tisuće konja ako možeš pribaviti za njih konjanike. Kako ćeš odoljeti jednom jedinom stotniku između najmanjih sluga mojega gospodara? Zato se ti uzdaš u Egipat zbog kola i konjanikâ. Nadalje, jesam li ja bez volje Gospodina došao protiv ove zemlje da je zatrem? Gospodin mi je rekao: Idi protiv te zemlje i zatri je!” Tada zamoliše Elijakim, Šibna i Joah vrhovnoga peharnika: “Govori svojim slugama aramejski! Jer mi razumijemo. Ne govori s nama judejski pred narodom koji je na zidu!” A vrhovni peharnik odvrati: “Je li me moj gospodar poslao k tvojemu gospodaru i k tebi da ovo kažem, a ne upravo onim ljudima koji tamo sjede na zidu, da napokon zajedno s vama jedu svoju vlastitu nečist i da piju svoju mokraću?” Tada stade vrhovni peharnik i povika judejski u sav glas i reče: “čujte vijest velikoga kralja, asirskoga kralja! Ovako kaže kralj: Ne dajte se zaludjeti od Ezekije! Jer vas on ne može izbaviti. I nemojte da vas Ezekija nagovori da se pouzdate u Gospodina govoreći: Gospodin će nas sigurno izbaviti; ovaj grad ne će pasti u ruke asirskoga kralja.\ Ne slušajte Ezekiju! Jer ovako kaže asirski kralj: Sklopite mir sa mnom i predajte mi se! Onda će svaki od vas jesti sa svoga čokota i sa svoje smokve, i svaki će piti vodu svoje cisterne. Dok ne dođem i ne odvedem vas u zemlju koja je kao vaša, u zemlju punu žita i vina, u zemlju punu kruha i vinogradâ. Jest, da vas samo ne zaludi Ezekija govoreći: Gospodin će nas izbaviti. Jesu li bogovi narodâ izbavili svoje zemlje iz ruke asirskoga kralja? Gdje su hamatski i arpadski bogovi? Gdje su sefarvajimski bogovi? Jesu li možda izbavili Samariju iz moje ruke? Tko je od svih bogova ovih zemalja onaj koji je bio izbavio svoju zemlju iz moje ruke, da bi sad Gospodin izbavio Jeruzalem iz moje ruke?” Ali su oni šutjeli i nisu mu odgovorili ni riječi. Jer je kralj bio izdao zapovijed: “Ne odgovarajte mu!” Nato predstojnik palače Elijakim, Hilkijin sin, državni pisar Šibna i pečatnik Joah, sin Asafov, dođoše k Ezekiji razdrijevši haljine i javiše mu što je bio rekao vrhovni peharnik. Kad je to čuo kralj Ezekija, razdre haljine, obuče pokorničku odjeću i ode u Gospodnji hram. Predstojnika palače Elijakima, državnog pisara Šibnu i starješine svećenstva posla isto tako obučene u pokorničku odjeću k proroku Izaiji, Amosovu sinu. Oni su mu morali reći: “Ovako veli Ezekija: Današnji je dan dan nevolje, kazne i pogrde jer prispješe djeca do poroda, a nema snage da se rode. Možda čuje Gospodin, tvoj Bog, riječ vrhovnoga peharnika kojega je njegov gospodar, asirski kralj, poslao ovamo, da se naruga Bogu živomu te ga kazni zbog riječi što ih je čuo Gospodin, tvoj Bog. Pomoli se stoga za ostatak koji je još ovdje!” I kad poslanici kralja Ezekije dođoše k Izaiji, odgovori im Izaija: “Javite ovo svojemu gospodaru: Ovako veli Gospodin: Ne plaši se riječi što si ih čuo kad su mi se narugale sluge asirskoga kralja! Evo, ja ću mu udahnuti misao da se vrati u svoju zemlju kad čuje jednu vijest. A u njegovoj ću zemlji učiniti da pogine od mača.” Na povratku nađe vrhovni peharnik asirskoga kralja gdje opsjeda Libnu. On je naime bio čuo da je ovaj otišao od Lakiša jer mu je bilo došlo do ušiju da je Tirhaka, etiopski kralj, izišao u boj protiv njega. Na tu vijest posla glasnika Ezekiji s nalogom: ”Odnesite ovu vijest Ezekiji, Judinu kralju: Nemoj da te zavara tvoj Bog u kojega se uzdaš misleći da ne će Jeruzalem pasti u ruke asirskomu kralju. Sam si čuo što su učinili asirski kraljevi svim zemljama sasvim ih satrvši. A ti da se izbaviš? Jesu li možda bogovi naroda koje satrše moji oci njih izbavili: Gozance, Harance, Resefce i Edence u Tel Basaru? Gdje je hamatski kralj, arpadski kralj, kralj grada Sefarvajima, pa onaj od Hene i Ive?” Ezekija primi pismo od glasnika. Kad ga je bio pročitao, ode u Gospodnji hram. Tamo ga Ezekija razvi pred Gospodinom. Tada se Ezekija pomoli pred Gospodinom ovako: ”Gospodine nad vojskama, Bože Izrćlov, koji imaš prijestolje nad kerubima! Ti si jedino Bog nad svim kraljevstvima na zemlji. Ti si stvorio nebo i zemlju. Prigni, Gospodine, svoje uho i čuj! Otvori, Gospodine, svoje oči i vidi! Pripazi na sve Sanheribove riječi koje posla kako bi se narugao živomu Bogu. Istina je, Gospodine, asirski su kraljevi opustošili sve narode i njihovu zemlju i pobacali su njihove bogove u oganj. Ali to nisu bili bogovi, nego djelo čovječje ruke, drvo i kamen. Zato ih se moglo uništiti. A sad, Gospodine, Bože naš, izbavi nas iz njegove ruke da spoznaju sva kraljevstva na zemlji da si ti jedino Gospodin!” Tada posla Izaija, Amosov sin, Ezekiji ovu vijest: “Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog, kojemu si se molio zbog Sanheriba, asirskoga kralja. Ovu riječ za njega izreče Gospodin: Smije ti se, ruga ti se djevojka, kći Siona. Za tobom maše glavom kći Jeruzalema. Koga si pogrdio i pohulio, protiv koga si podigao glas i uvis bacio oholi pogled? Protiv Izrćlova Sveca! Pogrdio si preko svojih slugu Gospodina. Ovako si mislio: Silom svojih kola popeo sam se na visoke gore, na vrhunac Libanona. Oborio sam visoke cedrove, najljepše čemprese. Prodro sam do najvišeg vrhunca, u njegove najbogatije šume. Iskopao sam zdence i mogao sam piti tuđu vodu; isušio sam svojim stopama sve egipatske rijeke. \ Zar još nisi čuo? Odavno sam to spremio, od iskona sam to zamislio,? sad puštam da se to dogodi: Tvrdi gradovi bili su pretvoreni u puste ruševine. Njihovi stanovnici zadrhtaše. Zadrhtaše i smetoše se, postadoše kao trava u polju i kao zelena travica, kao trava na krovu, kao zrno što se osuši prije nego dozri. Znam tvoje počivanje, tvoje hodanje i tvoje dolaženje, i kako sada bjesniš na me. Budući da sada na me bjesniš, i tvoja obijest dođe do mojih ušiju, stavit ću svoju brnjicu na tvoje nozdrve i uzdu u tvoju gubicu, pa te potjerati natrag putem kojim si došao. A tebi neka ovo bude znak: Ove će se godine jesti što samo od sebe naraste, i druge godine što opet samo od sebe naraste, a treće godine sijte i žanjite, sadite vinograde i uživajte njihove plodove! Što god tad preostane od Judine kuće, potjerat će opet žile odozdo i donijeti plod odozgo. Jer će iz Jeruzalema izići ostatak, četa što se spasila, iz gore Siona. Revnost Gospodina nad vojskama to će proizvesti.” Zato ovako veli Gospodin za asirskoga kralja: “Ne će provaliti u ovaj grad i ne će ubaciti ovamo strijelu. Ne će se primaći k njemu sa štitom, niti će iskopati opkop oko njega. Vratit će se putem kojim je došao. Ne će provaliti u ovaj grad! Tako glasi Gospodnja riječ. Branit ću ovaj grad i spasit ću ga zbog sebe i zbog svojega sluge Davida.” Tada iziđe Gospodnji anđeo i pobije u asirskom taboru sto i osamdeset i pet tisuća ljudi. Kad ustadoše ujutro, nađoše ih sve kao leševe. Odmah se podiže Sanherib, asirski kralj, i ode kući. Ostade u Ninivi. Kad se jednom klanjao u hramu svojega boga Nimroka, ubiše ga mačem njegovi sinovi Adramelek i Sareser. Tada pobjegoše u zemlju Ararat. Njegov sin Asar-Hadon postade kralj umjesto njega. U ono vrijeme Ezekija se smrtno razbolje. Prorok Izaija, Amosov sin, dođe k njemu i reče mu: “Ovako veli Gospodin: Uredi svoju kuću jer ćeš umrijeti i ne ćeš više ozdraviti!” Tada okrenu Ezekija svoje lice k zidu i upravi Gospodinu ovu molitvu: ”Ah, Gospodine, spomeni se da sam hodio pred tobom u vjernosti i s nepodijeljenim srcem i da sam činio što je tebi ugodno!” I udari Ezekija u glasan plač. Tada dođe Gospodnja riječ Izaiji: ”Idi, reci Ezekiji: Ovako veli Gospodin, Bog Davida, tvoga djeda: čuo sam tvoju molitvu, vidio tvoje suze. I evo, dodat ću ti vijeku petnćst godina. I izbavit ću tebe i ovaj grad iz ruku asirskoga kralja, i branit ću ovaj grad. Ovo neka ti bude znak od Gospodina, da će Gospodin ispuniti svoje obećanje što ga je dao! Evo, ja ću vratiti sjenu po stupnjevima, po kojima je sišla na Ahazovu sunčaniku, za deset stupnjeva.” Tada se vrati sunce za deset stupnjeva po stupnjevima po kojima je bilo sišlo. Pjesma Ezekije, kralja Judina, kad je bio bolestan i opet ozdravio od svoje bolesti. ”Ja sam mislio: usred svoga života moram stupiti na vrata svijeta mrtvih, da mi se uzme ostatak mojih godina. Mislio sam: Ne smijem više gledati Gospodina, Gospodina u zemlji živih. Ne ću više vidjeti čovjeka kod stanovnikâ na svijetu. Stan se moj razvaljuje, odnosi se od mene kao pastirski šator. Kao tkalac savio sam svoj život: on me odsijeca od osnutka. Prije nego još dan bude noć, činiš mi kraj. Mirno sam izdržao do jutra. Kao lav satire on sve moje kosti. Prije nego još dan bude noć, činiš mi kraj. Kao lastavica, kao ždral tugovao sam, gukao sam kao golubica. Mutno su gledale moje oči prema gore. U tjeskobi sam, Svemogući! Olakšaj mi! Što da još govorim? On mi je to navijestio. On je to i izveo: Trebam mirno proživjeti sve svoje godine unatoč gorkosti svoje duše. U tom se živi, Svemogući, u tom je svemu život mojega duha. Ti ćeš me opet ojačati i sačuvati u životu. Eto, na spasenje postao mi je gorki jad. Sačuvao si moj život od uništenja i propasti. Jer si bacio iza svojih leđa sve moje grijehe. Jer te ne slavi carstvo mrtvih. Ne hvali te smrt. Koji silaze u jamu, ne nadaju se tvojoj vjernosti. Ne, samo živi, živi te slavi kao ja danas. Otac javlja djeci tvoju vjernost. Gospodin me bio spreman spasiti. Zato udarajmo u žice svekolike dane svojega života u Gospodnjem hramu!” Onda zapovjedi Izaija neka uzmu grudu suhih smokava i neka je stave na otok, da opet ozdravi. Ezekija upita: “Koji je znak za to da ću opet moći otići u Gospodnju kuću?” U ono vrijeme babilonski kralj Merodak Baladan, Baladanov sin, posla Ezekiji pismo s darovima. On je naime bio čuo da je bio bolestan i opet ozdravio. Ezekija se tome obradova i pokaza im svoje skladište: srebro i zlato, mirise i skupocjeno ulje, svu svoju oružarnicu i sve što se nalazilo u riznicama. Ne ostade ništa u palači i u svemu području njegova gospodstva da im Ezekija ne pokaza. I dođe prorok Izaija kralju Ezekiji i upita ga: “Što su htjeli ti ljudi i odakle su došli k tebi?” Ezekija odgovori: “Iz daleke su zemlje došli k meni, iz Babilona.” Onaj upita dalje: “Što su vidjeli u tvojoj palači?” Ezekija odvrati: “Vidjeli su sve što ima u mojoj palači. Nije ostalo ništa u mojim riznicama da im nisam pokazao.” Tada reče Izaija Ezekiji: “čuj riječ Gospodina nad vojskama: Doći će vrijeme kad će se odvući u Babilon sve što se nalazi u tvojoj palači, što su sabirali tvoji oci do dana današnjega. Ništa ne će preostati, veli Gospodin. I od tvojih vlastitih sinova, što će ti se još roditi, uzet će neke da obavljaju sobarske službe u palači babilonskoga kralja.” Ezekija odgovori Izaiji: “Gospodnja riječ koju si mi navijestio prava je.” Mislio je, naime: “Dok živim, vladat će mir i sigurnost.” ”Tješite, tješite moj narod? govori vaš Bog. Govorite Jeruzalemu ljubazno, javljajte mu da je prestalo njegovo ropstvo, da je dovoljno ispaštana njegova krivnja, jer je primio iz Gospodnje ruke dvojaku kaznu za sve svoje grijehe.” čuj, ori se glas u pustinji: “Pripravite put Gospodinu! Poravnajte u pustoši stazu našemu Bogu! Svaka dolina neka se podigne, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivo neka bude pravo, bregovito zemljište neka bude dno doline! Jer će se javiti Gospodnji sjaj. Svako će ga tijelo gledati. Jer su to Gospodnja usta obećala.” čuj, ori se glas: “Navješćuj!” I on će pitati: “Što da navješćujem? Svako je meso trava. Sva je njegova milina kao poljski cvijet. Trava se osuši, cvijet uvene kad Gospodnji dah puhne na njih. Jest, trava je narod. Trava se osuši, cvijet uvene. Ali riječ našega Boga ostaje dovijeka.” Uziđi na visoku goru, Sione, kao glasnik radosti! Podigni svoj moćni glas kao glasnik radosti, Jeruzaleme! Podigni ga! Ne boj se! Objavi Judinim gradovima: “Evo, tu je vaš Bog! Evo, svemogući Gospodin dolazi kao pobjeditelj! Njegova mu je mišica dala pobjedu. Evo, njegova plaća s njim dolazi! Bojna njegova nagrada ide pred njim. Kao pastir, tako on pase svoje stado. Janjad uzima u svoje naručje. Nosi ih na svojim prsima; polako vodi ovcu dojilicu.” \ Tko je izmjerio mora šakom i mjeru neba odredio pedljem? Tko je u korito nasuo zemaljski prah, izmjerio mjeru gorama i bregovima? Tko je upravljao Gospodnji duh, tko ga je upućivao kao savjetnik? S kim je vijećao, da mu je dao razboritost, da ga je naučio putu pravice, doveo ga do spoznaje i pokazao mu put razbora? Eto, narodi su kao kap iz vedra, broje se kao prašak na mjerilima! Eto, otoci su mu kao zrno pijeska što ga podigne. Libanon nije dosta kao drvo za oganj, njegove zvijeri nisu dosta kao žrtve za njega. Svi su narodi kao ništa pred njim. On ih smatra ništavnim. S kim ćete izjednačiti Boga, što ćete uz njega staviti kao priliku? Idolski kip, što ga je salio umjetnik, zlatar ga prevukao zlatom i kovač srebrnim verižicama? Tko je previše siromašan za takav trošak, bira drvo što ne trune, traži sebi vješta umjetnika da izradi lik koji se ne prevaljuje. Ne znate li? Ne čujete li? Nije li vam bilo javljano od početka? Ne vidite li iz temeljâ zemlje? On je onaj koji sjedi nad zemaljskim krugom, čiji su stanovnici sićušni kao skakavci. On razastire nebo kao prekrivalo, razapinje ga kao šator za stan. On je onaj koji obraća knezove u ništa, koji uništava zemaljske vladare. Jedva su posađeni, jedva su posijani, jedva im se stablo ukorijenilo u zemlji, tada ih pogodi njegov dah: oni usahnu, i vihor ih raznese kao pljevu. ”S kim ćete me, dakle, izjednačiti, da bih bio kao on?”, veli Svetac. Podignite svoje oči prema nebu i gledajte: tko je to stvorio? On je onaj koji izvodi vojsku svega toga na broj, koji zove sve po imenu, i zbog njegove velike sile i jake moći ne izostaje ni jedan jedini. Što govoriš, dakle, Jakove, kažeš, Izrćle: “Skrivena je moja sudbina Gospodinu, pravica se moja izmiče mojemu Bogu.” Ne znaš li, ne čuješ li? Vječni Bog jest Gospodin, stvoritelj zemaljskih krajeva. On se ne umara, on ne malakše, nedohvatna je njegova razboritost. On daje snagu umornome, daje jakost slabome. I mladići se umaraju i malakšu, mladi ljudi padaju. Ali koji se uzdaju u Gospodina, crpe novu snagu, krila im rastu kao orlovima. Trče, i ne umaraju se. Hode, i ne malakšu. ”Počujte me šuteći, obale! Narodi, crpite novu snagu! Oni neka dođu i govore! Mi ćemo zajedno stupiti na parnicu. Tko je podigao s istoka onoga kojega uzastopce slijedi pobjeda, koji je podvrgao sebi narode i poobarao kraljeve, čiji ih je mač učinio prahom i njegov luk razvijanom pljevom. On ih progoni, ide dalje neozlijeđen, nikada ne uzmakne na svojoj stazi. Tko je to činio i izveo? On koji je čovječja pokoljenja proizveo od iskona. Ja, Gospodin, koji sam prvi i još isti kod posljednjega.” Otoci to vidješe i prepadoše se. Zemaljski krajevi zadrhtaše. Oni se približiše i dođoše. Jedan je drugome pomagao i drugu je svojemu govorio: “Budi jak!” Umjetnik je hrabrio zlatara; koji izravnava hrabrio je onoga koji kuje na nakovnju. Koji govori o spajanju: “Dobro je.” Klincima utvrđuje lik da se ne prevali. \ ”Ali ti, Izrćle, slugo moj, ti, Jakove, kojega sam izabrao, potomče Abrahama, mojega prijatelja, ti kojega sam uzeo s krajeva zemlje, kojega sam pozvao iz najkrajnjega njezina puta, tebi sam rekao: Ti si moj sluga. Tebe sam izabrao i nikada te nisam odbacio. Ne boj se jer sam ja s tobom! Ne gledaj plašljivo naokolo, jer sam ja tvoj Bog! Ja te krijepim. Ja ti pomažem. Ja te podupirem svojom jakom desnicom. Gle, padoše svi u sramotu i porugu, koji gore u neprijateljstvu protiv tebi. Uništavaju se i upropašćuju, koji se bore protiv tebe. Ne nalaziš više, kad ih tražiš, koji te udaraju. Bit će kao ništa i opet ništa oni koji ratuju protiv tebe. Ja sam Gospodin, tvoj Bog, koji te držim za desnicu, koji ti govorim: Ne boj se! Ja sam tvoj pomoćnik! Ne boj se, Jakovljev crviću, Izrćlovi ljudi. Ja ti pomažem”? govori Gospodin? “spasitelj je tvoj Izrćlov Svetac. Gle, učinit ću da budeš nova sprava za vrenje, s mnogim zupcima. Izići ćeš gore i satrt ćeš ih, brda ćeš obratiti u pljevu. Vijat ćeš ih, vjetar će ih odnijeti, vihor će ih razasuti. A ti ćeš se veseliti Gospodinu i hvalit ćeš se Izrćlovim Svecem. Bijednici, siromasi traže vode, ali je nema. Od žeđi gine njihov jezik. Ja, Gospodin, uslišat ću ih, ja Izrćlov Bog ne ću ih ostaviti. Otvorit ću rijeke na golim bregovima, izvore usred dolina. Pustinju ću okrenuti u jezero, suhu zemlju u vodene izvore. Napunit ću pustinju cedrovima, akacijama, mirtama i maslinama, u pustari ću zasaditi čemprese, brijestove i jele. Oni će vidjeti i uvidjeti, opaziti i spoznati da je to učinila Gospodnja ruka, da je to učinio Izrćlov Svetac.” ”Iznesite svoju parnicu!”, veli Gospodin. “Iskažite svoje dokaze!”, veli Jakovljev kralj. ”Neka iznesu i neka nam objave što će se dogoditi! Objavite prijašnje, kako je bilo, da mi to opazimo i spoznamo njegovo ispunjenje! Ili nam kažite što će unaprijed biti! Objavite što će biti poslije, da spoznamo da ste bogovi! Učinite samo nešto, dobro ili zlo, da to svi, diveći se, vidimo! Gle, vi ste ništa! Djelo je vaše ništavno. Tko vas izabire, gad je.” ”Podigao sam jednoga sa sjevera, i on ja došao od sunčanoga istoka, koji će zazivati moje ime. On je pogazio knezove kao blato, kao lončar koji gazi glinu. Tko je to objavio od početka da smo to znali, unaprijed da smo rekli: Slaže se? Ali nitko nije objavio, nitko nije izvijestio, nitko nije čuo vaših riječi. Kao prvi ja sam objavio Sionu: Gle, oni su sada ovdje! Poslao sam Jeruzalemu glasnike radosti. Gledam naokolo, ali nema nijednoga od njih. Nijedan ne zna savjeta. Pitao sam ih da mi daju odgovor: Gle, svi su oni ništa, i djela su njihova ništavna. Njihovi su likovi vjetar i praznina.” ”Evo, moj sluga, kojega ljubim, moj izabranik, koji mi se sviđa! Stavljam na njega svoj duh. Istinu će javljati narodima. Ne će vikati ni kričati, niti će se čuti njegov glas po ulicama. Napuknute trske ne će prelomiti; stijenja što tinja ne će ugasiti. Vjerno će javljati istinu. \ Ne će se umoriti niti klecati dok ne utemelji istinu na zemlji. Njegov nauk čekaju narodi.” Ovako govori Bog, Gospodin, koji je stvorio i razapeo nebo, koji je rasprostro zemlju s njezinim raslinjem, koji je dao dah narodu na njoj, duh onima što po njoj hode: ”Ja, Gospodin, dozvao sam te u dobroti. Držao sam te za ruku i čuvao te. Učinio sam te narodom posrednikom Saveza, svjetlom neznabožaca; \ da otvoriš oči slijepcima, da izvedeš sužnjeve iz zatvora i iz tamnice one koji sjede u tami. Ja sam Gospodin. To je moje ime. Svoje časti ne dajem drugomu, svoje slave ne dajem idolima. Prije i unaprijed kazano, vidite, dogodilo se! Sad javljam novo. Prije nego proklije, dajem vam da znate.” Novu pjesmu pjevajte Gospodinu, pjevajte njegovu slavu do kraja zemlje, vi koji se vozite po dalekim morima s njegovom puninom, vi otoci i njihovi stanovnici! Neka kliče pustinja sa svojim gradovima, sela što stanuju na Cedru! Neka podvikuju stanovnici po stijenama, neka kliču s vrha gora! Neka se časti Gospodin, neka se navješćuje njegova slava po otocima! Gospodin izlazi kao junak. Kao ratnik razvija ratobornost, viče i kliče, bori se protiv neprijatelja kao div. ”Šutio sam dugo, kao da sam bio nijem. Kao žena pri porodu sad ću vikati, puhat ću i strahovito bjesnjeti. Opustit ću gore i bregove, svu ću njihovu zelen osušiti. Od rijeka ću napraviti otoke, od jezera suhu zemlju. Slijepce ću voditi putovima koje ne poznaju. Vodit ću ih stazama koje su im nepoznate. Obratit ću pred njima tamu u svjetlost, i što je neprohodno u ravno tlo. To je što ću učiniti i ne ću propustiti. Posramljeni će umaknuti, koji se uzdaju u idolske likove, koji govore livenim likovima: Vi ste naši bogovi. čujte, gluhi! Progledajte, slijepi, da vidite! Tko je slijep, ako ne moj sluga, i tko je tako gluh kao moj glasnik kojega sam poslao? Tko je tako slijep kao Gospodnji sluga? Mnogo si vidio, ali nisi mario. Otvorenim ušima nije čuo. Zbog svoje vjernosti snovao je Gospodin o tome da učini Zakon velikim i slavnim. A ipak je to narod oplijenjen i potlačen. Svekoliki su uhvaćeni u tamnicama, skriveni u zatvorima. Postali su plijen, a nema nikoga da ih izbavi: postali su grabež, a nitko ne traži: Vrati!” Tko će od vas to čuti, pripaziti na to i poslije to poslušati? Tko je predao Jakova grabežu i Izrćla razbojnicima? Nije li to učinio Gospodin, kojemu smo sagriješili? Nisu htjeli hoditi njegovim putovima, niti slušati njegov naputak. Tada je slio na nj silinu svojega gnjeva i strahote rata što su ga odasvud pritisnule. Ali on za to nije mario. Gorio je. Ali on to ne primi k srcu. Ali sada ovako veli Gospodin, tvoj stvoritelj, Jakove? tvoj tvorac, Izrćle: “Ne boj se! Jer sam te otkupio, pozvao sam te po imenu: Moj si! Ideš li preko vode, ja sam s tobom, preko rijeka, ne će te potopiti. Ideš li kroz oganj, ne ćeš izgorjeti, ne će te plamen opaliti. Jer ja, Gospodin, tvoj sam Bog, tvoj je spasitelj Svetac Izrćlov. Dao bih Egipat za te kao otkup, Etiopiju i Šebu umjesto tebe. Jer si mi tako drag, tako vrijedan i tako mio, dao bih ljude za te, narode za tvoj život. Ne boj se, jer sam ja s tobom! Od istoka dovodim tvoju djecu. Od zapada te skupljam. Kažem sjeveru: Daj; jugu: Ne zadržavaj ih! Moje sinove dovedi izdaleka, moje kćeri s kraja zemlje, \ sve koji se zovu mojim imenom, koje sam na svoju slavu stvorio, sazdao, napravio! Neka naprijed stupi narod koji je slijep, a ipak ima oči, koji je gluh, a ima uši! Svi narodi neka se skupe! Plemena neka se skupe! Tko od njih može takvo što objaviti, učiniti da čujemo što je prije unaprijed kazano? Neka dovedu svoje svjedoke da dokažu svoje pravo, da se čuje i kaže: Istina je! Vi ste moji svjedoci”, veli Gospodin, “i moj sluga, kojega sam izabrao, da spoznate i vjerujete mi i uvidite da sam ja. Prije mene nije bilo boga, niti će ga poslije mene biti. Ja, jedino ja jesam Gospodin, osim mene nema pomoćnika. Ja sam objavio i donio spasenje. Učinio sam da se čuje o meni kad još nije bilo među vama nikakva tuđega boga. Vi ste moji svjedoci”, veli Gospodin, “samo sam ja Bog. I ubuduće sam ja to. Nitko ne izbavlja iz moje ruke. Ja to činim, i tko to može promijeniti?” Ovako govori Gospodin, vaš otkupitelj, Izrćlov Svetac: “Zbog vas šaljem u Babilon i tjeram ih dolje sve kao bjegunce, i Kaldejce na njihovim ponosnim lađama. Ja, Gospodin, vaš Svetac, Izrćlov stvoritelj, vaš kralj.” Ovako govori Gospodin, koji je napravio put preko mora, stazu preko silnih voda, koji vodi u boj kola i konje, vojsku i junake. I oni padaju i više ne ustaju, ugašeni su kao ugašen stijenj. ”Ne mislite samo na ono što se prije dogodilo! Ne pazite samo na ono što je prošlo! Evo, ja ću učiniti novo. Već se vidi. Ne raspoznajete li to? I u pustinji pravim put, u pustari rijeke. Tada će me slaviti poljske zvijeri, čagljevi i nojevi, što sam doveo u pustinji vode, u pustari rijeke, da napojim svoj narod, svog izabranika. Taj narod, što sam ga sam sebi sazdao, navješćivat će moju slavu. A ipak, Jakove, ti me nisi zvao, niti si se trudio za me, Izrćle! Nisi mi prinio janjce od sebe kao žrtvu paljenicu. Nisi me počastio svojim žrtvama. Nisam te tjerao da mi služiš prinosima. Nisi mi kupio za novac mirodije. Nisi me okrijepio pretilinom svojih žrtava. A zadao si mi posla svojim grijesima, ražalostio si me svojim prekršajima. Ja sam, ja koji uništavam tvoju krivnju zbog sebe i tvojih se grijeha više ne spominjem. Opomeni me samo! Sudimo se! Pripovijedaj da dokažeš svoje pravo! Tvoj prvi otac već je sagriješio, i tvoji posrednici su mi bili nevjerni. Tada sam s knezova svetišta svukao posvetu, Jakova bacio u prokletstvo i Izrćla stavio na ruglo. Ali sada čuj, Jakove, slugo moj, i ti, Izrćle, kojega sam izabrao! Ovako veli Gospodin, tvoj stvoritelj, tvorac i pomoćnik od majčina krila: Ne boj se, Jakove, slugo moj, Ješurune kojega sam izabrao! Jer kao što izlijevam vodu na popucano tlo i potočiće na suhu zemlju tako izlijevam na tvoje potomke svoj Duh, na one koji su izišli od tebe svoj blagoslov. Neka izrastu kao trava kraj potoka, kao pašnjaci pokraj voda. Jedan će reći: Gospodnja sam svojina, i pozivat će se na Jakovljevo ime. Drugi će pisati kao svoj spomen-znak: Gospodnji! i sebi će nadjenuti časni nadimak Izrćl.” Ovako govori Gospodin, Izrćlov kralj i njegov otkupitelj, Gospodin nad vojskama: “Ja sam prvi i posljednji. Osim mene nema boga. Ili: tko je meni jednak? Neka samo iziđe! Neka objavi i predloži mi što se dogodilo otkako sam ja u davno doba stvorio čovječanstvo! I buduće što će još doći, neka nam se objavi! Ne bojte se i ne plašite se! Nisam li ja to davno kazao i objavio, vi ste mi svjedoci: ima li boga osim mene? Ne, nema drugoga boga. Ne znam nijednoga. Tvorci su idola svi ništa. Njihovi ljubimci nisu ni za što. Njihovi svjedoci ne vide ništa i ne znaju ništa, neka budu posramljeni. Tko gradi idola, taj samo lije lik koji nije ni za što. Gle, svi će se njegovi štovatelji posramiti, jer su im tvorci samo ljudi. Neka iziđu svekoliki! Bit će ih strah i svi će se posramiti. Kovač je to izradio alatom. Na živom ugljevlju kuje čekićem i dotjeruje snažnom mišicom. Pritom ogladni i iznemogne. Ne popije li vode, smalakše. Drvodjelja rasteže vrpcu, zabilježi crvenilom, teše i zaokružuje, izrađuje iz toga čovječji lik, lijep lik čovjeka, da stoji u kući. Drugi je otišao kako bi si nasjekao cedrova drveta, ili je uzeo česminu i hrast što ih je sebi uzgojio usred šumskoga drveća, ili omoriku koju je zasadio pa je narasla od dažda, i služi čovjeku za oganj. I on od toga uzme, kako bi se ogrijao. Upali to da ispeče kruh. Ali od toga napravi i boga i klanja mu se. Gradi od toga lik idola pred kojim pada na koljena. Polovinu od toga spaljuje, dakle, u ognju, i s drugom polovinom peče meso, onda jede pečenje i najede se. Pritom se i ugrije i veli: Eto, meni je vruće, osjećam oganj. Ostatkom od toga gradi boga, svoj idolski kip, pred kojim pada na koljena, pregiba se, i pred njim se moli: Pomozi mi, jer si ti moj bog! Oni to vide i ne razumiju, jer su im oči zaslijepljene, tako da ne vide, i njihova su srca zaslijepljena, tako da to ne shvaćaju. I nitko ne promišlja, i nitko nema toliko znanja i razuma da si rekne: Jednu sam polovinu spalio u ognju, ispekao sam kruh na njegovu ugljenu, i meso sam ispekao na njemu i pojeo sam ga? pa da sad od ostatka načinim gadan lik i da pred jednim komadom drveta padnem na koljena? Tko pristaje uz ništavno, toga je zavelo ludo srce. On ne izbavlja nikad svoj život i ne govori sebi: Nije li varka što mi je u desnici? Promisli to, Jakove i Izrćle! Jer si moj sluga. Ja sam te sazdao; ti si moj sluga. Izrćle, ne ću te zaboraviti. \ Razasut ću kao oblake tvoje opačine, tvoje grijehe kao lake oblake. Zato se vrati k meni! Jer te želim otkupiti.” Kličite, nebesa! Jer to Gospodin čini. Podvikujte, zemaljske dubine! Udarite u klicanje gore, šume i sve drveće u njima! Jer će Gospodin otkupiti Jakova i proslaviti se na Izrćlu. Ovako govori Gospodin, tvoj otkupitelj, tvoj tvorac od majčina krila: “Ja sam Gospodin, stvoritelj svega, koji sam razapeo sâm nebo, rasprostro zemlju? tko mi je pomogao? koji uništavam znake varalicama i vračeve činim bezumnima, koji odbacujem mudrace, njihovo znanje pokazujem kao ludost, koji obistinjujem riječ svojih slugu i izvršavam naum svojih glasnika, koji govorim o Jeruzalemu: Neka se naseli! i o Judinim gradovima: Neka se sazidaju! Podižem opet njegove razvaline! Koji govorim dubini: Presuši! i: Isušit ću tvoje vode, koji govorim o Kiru: On je moj pastir. Izvršit će svu moju volju i kazat će o Jeruzalemu: Neka se opet sazida! i o Hramu: Neka se nanovo osnuje!” Ovako govori Gospodin Kiru, svojemu pomazaniku, kojega smatram za desnicu, da oborim narode pred njim i učinim kraljeve nemoćnim, da otvorim vrata pred njim, tako da mu se ne zatvore nijedna vrata: ”Ja idem pred tobom i ravnam neprohodne putove. Razbijam mjedena vrata, lomim željezne prijevornice. Dajem ti tajno blago i skriveno bogatstvo. Tako ćeš spoznati da sam ja Gospodin, onaj koji te pozva po imenu, Izrćlov Bog. Zbog svojega sluge Jakova i zbog Izrćla, svojega izabranika, pozvah te tvojim imenom, dadoh ti časni naslov, a da me nisi poznavao. Ja, Gospodin? nema drugoga, osim mene nema boga? opasat ću tebe, a da me ne poznaješ? da se spozna od istoka sunca i od njegova zapada da osim mene nema boga. Ja sam Gospodin i nema drugoga. Tvorac svjetlosti i stvoritelj tmine, donosilac mira i stvaratelj zla. Ja, Gospodin, ja činim sve to. Rosite, nebesa, odozgo! Oblaci, kapajte blagoslovom! Neka se otvori zemlja da procvate spasenje! I neka ona iznikne blagoslovom! Ja, Gospodin, to ću stvoriti. Teško onome koji se svađa sa svojim tvorcem! On, crijep među zemljanim crepovima. Smije li glina reći lončaru: Što radiš? I tvoje djelo: Nemaš ruku. Teško onome koji govori ocu: Što će ti još djeca? I ženi: Što još postaješ mati.” Ovako veli Gospodin, Svetac Izrćlov i njegov tvorac: “Za buduće me pitajte! Za moju djecu i za djelo svojih ruku naređujte mi! Ja sam onaj koji je stvorio zemlju i na njoj ljude. Ruke su moje razapele nebo. Svoj vojsci dao sam zapovijed. Ja sam ga podigao po svojem naumu spasenja. Sve ću mu putove poravnati. On opet gradi moj grad, pušta na slobodu moje prognanike ne za novce ni za darove”, veli Gospodin nad vojskama. Ovako veli Gospodin: “Bogatstvo Egipta i dobitak Kušitâ i Sebejaca, ljudi visoka rasta, doći će k tebi i pripast će tebi. Za tobom će pristati, u okovima tebi služiti, tebi se klanjati, tebi se moliti: Samo je u tebi Bog, i nema drugoga boga.” Zaista, ti si Bog s tajnim naumima, Izrćlov Bog, spasitelj! Svi će oni biti postiđeni i posramljeni. Svi odlaze osramoćeni, koji grade idole. A na Izrćla će misliti Gospodin vječnim spasenjem. Vi se ne ćete nikada postidjeti, niti ćete se posramiti dovijeka. Jer ovako veli Gospodin, stvoritelj neba, pravi Bog, koji je sazdao i stvorio zemlju, koji ju je uredio, koji je nije stvorio kao pustinju, nego ju je sazdao za prebivalište: “Ja sam Gospodin i drugi nitko. Nisam govorio tajno, u kojem tamnom kutu zemlje. Nisam potajno rekao Jakovljevoj djeci: Tražite me! Ja, Gospodin, govorim što je pravo, javljam što je istinito. Skupite se! Pristupite! Dođite ovamo svi umaknuli neznabošci! Nerazumni su koji nose idole od drveta i mole se bogu koji im ne može pomoći. Predložite! Iznesite! Neka se vijeća zajedno: Tko je to od starine kazao, tko je javio još onda? Nisam li ja to bio, Gospodin? Nema osim mene boga! Osim mene nema pravednoga boga i spasitelja. Ovamo k meni! Dajte se spasiti, svi zemaljski kraljevi! Jer sam ja Bog, i drugi nitko. Sobom sam se zakleo, iz mojih usta dolazi istina, riječ neslomljiva. Svako će se koljeno prignuti preda mnom, svaki će se jezik meni zakleti. Samo je u Gospodinu, govorit će se, spasenja i snaga. K njemu će doći, puni srama, svi koji se gnjeve na nj. U Gospodinu dokazuju svoje pravo i diče se svi Izrćlovi potomci.” Pade Bel na koljena. Prevaljuje se nebo. Likovi se njihovi stavljaju na tovarnu marvu. Koje ste inače nosili, tovare se sada kao teret na umorne životinje. Oni se prevaljuju, padaju svi na koljena. Ne mogu spasiti tereta. Putuju sami u ropstvo. ”Poslušajte me, vi od Jakovljeve kuće, vi svekoliki, koji ste ostali od Izrćlove kuće! Nosim vas od majčinih krila, držim vas od rođenja. Do vaše starosti ja sam isti. Nosit ću vas do sijeda vijeka. Tako sam činio, i dalje vas nosim, nosit ću vas i spasiti. S kim ćete me izjednačiti i usporediti? Koga ćete staviti uza me da bi bio kao ja? Prosipaju zlato iz kese, mjere srebro na mjerilima. Pogađaju se sa zlatarom, da iz toga načini boga kojega štuju. Pred kojim padaju na koljena. Dižu ga na pleća, nose ga, spuštaju ga dolje, stoji tiho na svom mjestu, ne miče se sa svoga mjesta. Zazovu li ga, ne odgovara, nikoga ne izbavlja iz njegove nevolje. Mislite na to i budite jaki! Primite to k srcu, otpadnici! Mislite na prijašnje od starine, da sam ja jedino Bog i nitko drugi, pravi Bog, kojemu nije ništa jednako, koji je od početka javljao kraj, od davne davnine ono što se još nije dogodilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti. Sve što mi je drago, ispunjavam. Pozvao sam s istoka pticu strmolet, iz daleke zemlje čovjeka svoje odluke. Kako rekoh, tako dovodim, kako naumih, tako učinim. Poslušajte me, koji ste okorjela srca, koji ste daleko od spasenja! Približio sam svoje spasenje. Ono nije više daleko. Ne će zakasniti moje spasenje. Sionu donosim pomoć, Izrćlu svoj sjaj.” Siđi i sjedni u prah, djevojko, babilonska kćeri! Bez prijestolja sjedni na zemlju, kaldejska kćeri! Jer se ubuduće ne zoveš više nježna i lijepa. Uzmi mlin i melji meljivo! Digni opet svoju koprenu! Zagrni skute, otkrij noge! Pregazi rijeke! Neka je otkrivena tvoja sramota! Neka se vidi tvoja golotinja! Osvetit ću se, a da nitko neće zaštititi Babilon! ”Naš otkupitelj zove se Gospodin nad vojskama, Izrćlov Svetac.” Sjedni tiho i sakrij se u mrak, kaldejska kćeri! Jer te ubuduće nitko više ne zove gospodaricom kraljevstava. Razgnjevio sam se na svoj narod, oskvrnuo sam svoju baštinu. Predao sam je tebi, ali joj se ti nisi smilovala. Na starca si stavljala svoj preteški jaram. Mislila si: “Ostajem dovijeka, gospodarica sam zauvijek.” Nisi to primila k srcu, nisi pomišljala na svoj završetak. Sada čuj ovo, naučena na raskoš, koja si sjedila bez brige, koja si mislila u svom srcu: “Nema mi jednake! Ne ću sjediti kao udovica, ne ću ostati bez djece!” A to će oboje doći na te u jedan dan iznenada: gubitak djece i udovištvo! To će te stići u svojoj punoj mjeri zbog mnogobrojnih tvojih prijevara, radi bezbroja tvojih prokletinja! Osjećala si se sigurnom u svojoj zloći, mislila si: “Nitko me ne vidi.” Prevarilo te tvoje mudrovanje, tvoje znanje. Mislila si u sebi ovako: “Nema mi više jednake.” Ali će te stići zlo, koje ne možeš odbiti. Stići će te propast, koju ne možeš zaklinjati. Odjednom će te stići uništenje kojemu se nisi nadala. Pa dođi ovamo sa svojim prokletinjama, sa svojim bezbrojnim prijevarama, što si ih činila od svoje mladosti; možda mogneš sebi pomoći, možda utjeraš u mene strah! \ Umorila si se od svojih mnogih vijećanja. Neka ustanu koji mjere nebo, koji motre zvijezde, koji proriču svaki mjesec mlađak, da te izbave od onoga što će te stići! Jest, oni će biti jednaki slami koju je spalio oganj. Oni ne mogu same sebe izbaviti iz silnoga plamena. Nije to ugljen, da se tko na njemu ogrije, niti ognjište, da se sjedne uza nj. Tako će biti onima s kojima si se trudila i trgovala od svoje mladosti. Razbjeći će se svaki na svoju stranu; nitko ti ne će pomoći. \ čujte ovo, vi od Jakovljeve kuće, koji se zovete Izrćlovim imenom, iziđoste iz Judina vrela, koji se kunete Gospodnjim imenom i slavite Izrćlova Boga, ali ne u istini i pravdi. Oni se nazivaju po svetom gradu i oslanjaju se na Izrćlova Boga, kojemu je ime Gospodin nad vojskama. ”Prošlost sam davno već objavio. Iz mojih je usta izišla. Ja sam to javio. Brzo sam izvršio: dogodilo se. Budući da sam znao da si tvrdoglav, da je tvoj vrat željezna žila i da ti je čelo od mjedi, zato sam ti već davno objavio, prije nego se još zbilo, priopćio sam ti da ne kažeš: Moj je idol to izvršio, moj rezani lik, moj je liveni lik to zapovjedio. čuo si. Sad promotri sve! Ne ćete li sad biti moji svjedoci? Odsad ti javljam novo i skriveno, što nisi znao. Sada se izvršava, a ne davno. Ništa nisi o tom čuo prije ovoga dana, da ne kažeš: Znao sam to. Ne, ništa o tom nisi čuo ni znao, niti se prije bilo tvoje uho otvorilo. Jer sam znao da si ti vrlo nevjeran, i da su te nazvali otpadnikom od majčina krila. Zbog svojega imena ustežem još svoj gnjev, zbog svoje slave svladavam se prema tebi, da te ne istrijebim. Evo, pretalio sam te, ali ne nađoh srebra; prokušao sam te u talioniku nevolje. \ Zbog sebe, zbog sebe sam to izvršio. Jer kako bi se bilo oskvrnulo moje ime? Svoje časti ne dajem nikom drugom. čuj me, Jakove, i, Izrćle, kojega sam pozvao: Ja sam prvi i posljednji. Jer je moja ruka osnovala zemlju, i moja je desnica razapela nebo. Zovnuo sam ih, i svi su zajedno tamo stajali. Skupite se svi i čujte! Tko je između njih objavio ovo: On, kojega ljubi Gospodin, izvršit će njegovu volju na Babilonu i njegovu moć će pokazati na Babiloncima. Ja, ja sam to objavio i pozvao ga. Doveo sam ga ovamo i on će svoj put sretno i dovršiti. Pristupite k meni, čujte ovo! Od početka nisam govorio tajno. Otkako sam to započeo, bio sam kod toga.” A sada me posla svemogući Gospodin sa svojim duhom. Ovako veli Gospodin, tvoj otkupitelj, Izrćlov Svetac: “Ja, Gospodin, tvoj Bog, jesam onaj koji te učio da činiš što ti koristi, koji te vodio putem kojim trebaš ići. O, da si pazio na moje zapovijedi! Tad bi tvoj mir bio kao rijeka, tvoja sreća kao morski valovi. Tad bi tvojega plemena bilo kao pijeska, i poroda tvojega tijela kao njegovih zrna. Ime se njihovo ne bi zatrlo ni istrijebilo ispred mene.” Otiđite iz Babilona! Bježite iz Kaldeje! Glasno pjevajući to objavljujte, kazujte, razglašavajte do nakraj zemlje! Vičite: Gospodin je otkupio svojega slugu Jakova! Nisu trpjeli žeđ kad ih je vodio preko pustinje. Dao je da im iz stijene poteče voda. Stijenu je rascijepio, vode su potekle. ”Nema mira bezbožnicima”, veli Gospodin. ”Poslušajte me, vi zemlje na moru! Pazite, vi narodi daljine: Gospodin me pozvao od majčina krila. Imenovao me je od majčina krila. Učinio je da moja usta budu kao oštar mač. Držao me je u zaštiti svoje ruke. Učinio je da budem glatka strijela, sakrio me u svojem tobolcu. On mi reče: Ti, Izrćle, moj si sluga, u kojem ću se proslaviti! A ja rekoh: Uzalud sam se dakle trudio, snagu sam svoju badava i ni za što potrošio. Ipak u Gospodinu je moje pravo, u mojem Bogu moja plaća. A sada govori Gospodin, koji me je od majčina krila učinio svojim slugom, da mu privedem natrag Jakova, da saberem Izrćla za njega.? Proslavio sam se u Gospodnjim očima i moj mi je Bog bio jakost.? On dakle reče: Premalo je da si mi sluga, da se podignu Jakovljeva plemena, da se vrate otkupljeni Izrćlci. I zato te činim svjetlom neznabožaca, da budeš posrednik mojega spasenja do nakraj zemlje.” Ovako veli Gospodin, Izrćlov otkupitelj, njegov Svetac, prezrenomu, gadu ljudi, sluzi silnika: “Kraljevi će vidjeti i dići se. Knezovi će pasti na koljena zbog Gospodina koji je vjeran, zbog Izrćlova Sveca koji te izabrao.” Ovako veli Gospodin: “Uslišao sam te u vrijeme milosti. Pomogao sam ti u dan spasenja. čuvao sam te, učinio sam te posrednikom Saveza za narod, da podigneš zemlju, da razdijeliš opustjelu baštinsku zemlju, da dovikneš sužnjevima: Iziđite!, onima koji stanuju u mraku: Dođite na svjetlo! Odmah će oni pasti na putovima, svoju će pašu još naći po svim golim visinama. Ne će biti gladni ni žedni, ne će ih pogađati jug ni sunce. Jer će ih pratiti njihov milosrdnik i odmarat će ih na izvorima voda. Sve svoje gore obratit ću u putove. Visoki će biti moji drumovi.” Gle, ovi dolaze izdaleka! Gle, oni od sjevera, od zapada i oni od zemlje Sinimâ! Kličite, nebesa! Veseli se, zemljo! Podvikujte, gore! Jer je Gospodin utješio svoj narod, smilovao se siromasima u njemu. A ipak se tužio Sion: “Ostavio me Gospodin! Zaboravio me Svemogući.” Zaboravi li žena svoje djetešce? Ne smiluje li se plodu svoga tijela? A kad bi ga i zaboravila: Ja tebe ne zaboravljam! Gle, na svoje sam te ruke zapisao. Zidovi tvoji stoje mi vazda pred očima. Tvoja djeca hite ovamo. Tvoji razoritelji i oni koji su te pustošili odlaze od tebe. Podigni svoje oči uokolo i vidi: svi se oni skupljaju i dolaze k tebi. “Tako ja bio živ”? veli Gospodin? “svima njima ti ćeš se zaodjenuti kao nakitom, opasat ćeš se njima kao nevjesta. Jer tvoje razvaline i pustoši, i tvoja opustošena zemlja, sada su pretijesne za stanovnike, i daleko borave tvoji kvaritelji. Jest, tvoji sinovi, što ti još ostadoše iz vremena kad si bila bez djece, vikat će glasno: Pretijesan mi je prostor. Napravi mjesto za me, da mogu stanovati! Tada ćeš se ti pitati: Tko mi je ove rodio kad sam ipak bila bez djece i neplodna, prognana i zabačena? Tko ih je othranio? Bila sam ipak još sama preostala. A gdje su bili ovi?” Ovako veli svemogući Gospodin: “Evo, podižem svoju ruku za neznabošce. Svoje zastave izdižem za narode. U naručju donose tvoje sinove. Na plećima nose tvoje kćeri. Tvoji su čuvari kraljevi. Tvoje su dojilje kraljice. Klanjaju ti se licem do zemlje i cjelivaju prah tvojih nogu. Tako ćeš spoznati da ja, Gospodin, jesam onaj koji ne dopušta da se posrame oni koji se u njega ufaju.” Otima li se jakome plijen? Ugrabi li se silniku grabež? Jest! Ovako govori Gospodin: “I jakome će se oteti plijen, i silniku će se ugrabiti grabež. Jer ću se boriti s tvojim protivnicima. Izbavit ću tvoju djecu. Mučiteljima tvojim dajem da jedu svoje vlastito meso. Opit će se svojom krvlju kao novim vinom. Tada će svaki narod spoznati da ja, Gospodin, jesam tvoj izbavitelj, tvoj otkupitelj, jaki Bog Jakovljev.” Ovako veli Gospodin: “Gdje je otpusna knjiga vaše majke, kojom bih je bio otpustio? Ili tko je od mojih vjerovnika kome bih vas bio prodao? Ne, zbog svojih ste grijeha bili prodani. Zbog vaših opačina bila je opustošena vaša mati. Zašto ja dođoh, a nikoga nije bilo ovdje? Zašto ja zovnuh, a nitko se ne odazva? Da nije prekratka moja ruka za otkupljenje? Ili nema u meni snage za izbavljenje? Gle, svojim opomenama isušujem more, obraćam rijeke u pustinju. Ribe u njima trunu zbog nestašice vode i pomru od žeđi. Oblačim nebo u žalost, zaogrćem ga pokorničkom haljinom.” Svemogući Gospodin dao mi je jezik učenika, da navješćujem, da nagovorom krijepim umorne. On b?di svako jutro, b?di mi uho da slušam kao učenik. Svemogući Bog otvorio mi je uho. A ja se nisam protivio. Nisam odstupio: Svoja sam leđa podmetao onima koji su me udarali, svoje obraze onima koji su me šamarali; nisam skrivao svojega lica od izrugivanja i pljuvanja. \ A Gospodin, Svemogući, pomagao mi je; zato se nisam osramotio. Zato sam učinio svoje lice tvrdim kao kremen. Jer sam znao: Neću se posramiti. \ Koji mi pribavlja pravo, blizu je. Tko će se pravdati sa mnom? Istupamo zajedno! Tko je moj protivnik u parnici? Neka pristupi k meni! Gle, Gospodin, Svemogući, pomaže mi. Tko će me proglasiti krivim? Gle, svi se oni raspadaju kao haljine. Moljac će ih proždrijeti. Tko se među vama boji Gospodina, taj sluša glas njegova sluge, taj je išao po mraku i bez svjetla, ali se uzdao u Gospodnje ime, oslanjao se na svojega Boga. Gle, vi ste svi ljudi koji raspirujete oganj, ognjene strijele stavljate u plamenove! Uđite u žar svojega ognja, u ognjene strijele, koje ste stavili u plamenove! Iz moje ruke dogodit će vam se ovo: u mukama ćete ležati. ”Poslušajte me, koji težite za spasenjem, koji tražite Gospodina! Pogledajte stijenu iz koje ste isječeni, zdensku jamu iz koje ste iskopani! Pogledajte Abrahama, svojega oca, i Saru, koja vas je rodila! Sam je bio kad sam ga pozvao. Blagoslovio sam ga i umnožio ga. Jest, Gospodin će se smilovati Sionu, utješit će sve njegove razvaline. Pustinju će njegovu pretvoriti u raskošnu zemlju, njegovu pustaru u Gospodnji vrt. U njemu će biti radost i veselje, hvalospjev i gromka pjesma. Poslušaj me, narode moj! čujte me, zemljaci moji! Jer pouka izlazi od mene. Svoj zakon postavljam kao svjetlo narodima. Blizu je moja pobjeda. Pred vratima je moje spasenje. Moje mišice upravljaju narodima. čekaju me zemlje na moru, ufaju se u moju mišicu. Podignite gore k nebu svoje oči! Pogledajte dolje na zemlju! Jer će nebo iščeznuti kao dim. Kao haljina zemlja će se raspasti. Kao mušice umiru njezini stanovnici. A moja će pomoć ostati dovijeka. Mojemu spasenju nema nikad kraja. Poslušajte me, koji težite za spasenjem, ti narode u kojem stanuje moj zakon! Ne bojte se ljudske poruge! Njihova psovanja se ne plašite! Jer će ih moljac proždrijeti kao haljinu. Žohar će ih izjesti kao vunu. A spasenje će moje ostati dovijeka, moja pomoć od koljena na koljeno.” ”Digni se! Digni se! Naoružaj se jakošću, Gospodnja mišico! Digni se kao u dane davnina, za pokoljenjâ što su prošla! Nisi li ti sasjekla Rahaba, probola nakazu? Nisi li ti isušila more, vode velikoga bezdana? Od morskih dubina napravila si put, da prođu oslobođeni? Oslobođeni Gospodnji vraćaju se i dolaze pjevajući u Sion. Na njihovoj glavi sja vječna radost. Njihov je dio radost i veselje. Nestalo je brige i uzdisanja.” ”Ja, ja sam koji vas tješim. Tko si ti da se bojiš smrtnih ljudi, čovječje djece što iščeznu kao trava, da si zaboravio Gospodina koji te stvorio, koji je razapeo nebo i osnovao zemlju, da jednako dršćeš svaki čas pred gnjevom tlačitelja, koji je išao za tim da te upropasti? Gdje je sada gnjev tlačitelja? Doskora će se osloboditi sužanj svojih okova. On ne umire, ne ide u svijet mrtvih. Ne trpi ni oskudicu kruha. Jer sam ja, Gospodin, tvoj Bog, koji uzgiba more, da valovi njegovi buče, a moje je ime: Gospodin nad vojskama. Ja sam stavio u tvoja usta svoje riječi. Ja sam te sakrio u zaštitu svoje ruke, ja, koji sam stvorio nebo, osnovao zemlju, rekao sam Sionu: Ti si moj narod. Digni se! Ustani, Jeruzaleme! Ti si pio iz Gospodnje ruke čašu njegova gnjeva. čašu si ljutu iskapio. Od sve djece koju je rodio nijedno ga nije vodilo. Od sve djece koju je othranio nijedno ga nije uzelo za ruku. Dvoje te pogodilo. Tko te žali? Pustoš i rasap, glad i mač. Tko bi te mogao utješiti? Djeca su tvoja ležala nemoćna na krajevima svih ulica, kao gazele u mreži, puna Gospodnjega gnjeva i pokude tvojega Boga. Zato ipak čuj ovo, ti nevoljni, ti pijani, ali ne od vina! Ovako veli svemogući Gospodin, tvoj Bog, koji pripravlja pravicu svojemu narodu: Evo uzimam iz ruke ljutu čašu svojega gnjeva. Nećeš je odsad piti. Tvojim tlačiteljima dajem je u ruku, onima koji su ti govorili: Sagni se da koračamo preko tebe! I ti si svoja leđa učinio da budu tlom, ulicom onima koji su po njoj koračali.” Ustani, ustani, obuci se u svoju snagu, Sione! Obuci svoje sjajne haljine, Jeruzaleme, sveti grade! Jer nijedan koji je neobrezan i nečist ne će više u tebe ući. Otresi prah sa sebe! Ustani, zarobljena četo Jeruzalema! Skini okove sa svojega vrata, zarobljena četo, stanovništvo Siona! Jer ovako veli Gospodin: “Badava su vas prodali, pa ćete se i bez novaca iskupiti.” Jer ovako veli svemogući Gospodin: “Najprije siđe moj narod u Egipat, da tamo boravi u tuđini. Asir ga pritisnu badava. A sada? veli Gospodin? što još imam ovdje činiti? Jer je moj narod zarobljen badava. Zulumčari se njegovi hvale? veli Gospodin.? Neprestano, svaki čas, huli se moje ime. Zato će moj narod spoznati moje ime. Zato će spoznati u onaj dan da sam ja koji govori: Ovdje sam.” Kako su krasne na gorama noge glasnika radosti, koji navješćuje mir, koji obećava sreću, koji oglašava spasenje, koji govori Sionu: “Bog je tvoj postao kralj.” čuj, tvoji stražari podižu glas! Oni svi kliču. Jer okom u oko vide puni radosti Gospodnji povratak u Sion. Kličite u sav glas, razvaline Jeruzalema! Jer Gospodin tješi svoj narod. On otkupljuje Jeruzalem. Gospodin je pokazao svoju svetu mišicu pred očima svih naroda. Svi krajevi zemlje gledaju spasenje našega Boga. Otamo, otamo! Izađite otamo! Ne dotičite se ničega nečistog! Iziđite iz njihova područja! Očistite, koji nosite Gospodnje posude! Jer ne trebate izići u hitnji, da se otamo uklonite bježeći, jer pred vama ide Gospodin. Za vašim je plećima Izrćlov Bog. ”Gle, uspjet će moj sluga, popet će se, uzdignut će se, bit će silno uzvišen. Kako su se mnogi prestravili nad tobom? jer je nečovječno bio iznakažen njegov izgled; njegov lik nije više bio sličan čovječjemu? \ tako će on začuditi mnoge narode. Kraljevi će pred njim zatisnuti svoja usta, kad vide što im se još nikada nije pripovjedilo, kad čuju što nisu još nikada slušali.” Tko je povjerovao našoj vijesti? Komu se otkrila Gospodnja mišica? Tako je izrastao pred njim kao mladica, kao korijen iz suhe zemlje. Nema obličja na njemu, nema ljepote da bismo ga gledali, i nema izgleda da bismo našli ugodnosti na njemu. Bio je prezren, posljednji od ljudi, čovjek bolova, vičan patnjama. Kao netko od koga čovjek zaklanja svoje lice, tako je bio prezren. Nismo ga cijenili. A on je nosio naše patnje, naše je žalosti uzeo na se. Mi smo ga smatrali udarenim, pogođenim od Boga i mučenim. Ali je on bio ranjen za naše grijehe, izbijen za naše opačine. Za naše spasenje bila je kazna na njemu. Njegovim modricama mi smo se iscijelili. Svi smo mi kao ovce lutali naokolo. Svaki je išao svojim vlastitim putem. A Gospodin je stavio na nj grijehe svih nas. Bio je zlostavljen, a on se predao dragovoljno, nije otvorio svojih usta, kao janje što se vodi na klanje. Kao ovca, nijema pred onima koji je strižu, nije otvorio svojih usta. Bio je uzet iz tjeskobe i osude. Tko da iskaže njegovu sudbinu? Bio je istrgnut iz zemlje živih i za opačine mojega naroda bio je na smrt pogođen. Odredili su mu grob uz zločince.? Ali je uz bogatoga bio nakon smrti? jer nije počinio nepravde, i nije se našla prijevara u njegovim ustima. Ali je Gospodinu bilo po volji da ga udari na muke. Kad se sam žrtvuje kao žrtva za grijeh, vidjet će potomke, dugo će živjeti, i Gospodnja će se volja ispuniti po njemu. ”Za muku svoje duše on će se obilno nasititi. Svojim spoznanjem moj će sluga kao pravednik donijeti mnogima pravednost. Njihove opačine uzima on na se. Zato ću mu dati mnoge kao dio, mnogobrojne će on prisvojiti zato jer je dao svoj život na smrt, i bio ubrojen među zločince, i nosio grijehe mnogih, i molio se za zločince.” Veseli se, nerotkinjo, koja nisi postala mati! Poklikni i podvikuj koja nisi znala za muke poroda! “Jer će neudata imati više djece nego udana”, veli Gospodin. Raširi prostor svojemu šatoru! Neka se razastru zavjese tvojih stanova, a da se ne bude škrt! Produlji svoju šatorsku užad! Tvrdo zabij kolje! Jer ćeš se rasprostraniti desno i lijevo. Cijele narode uzima tvoje pleme u posjed i naseljava puste gradova. Ne boj se, jer se ne ćeš osramotiti! Ne stidi se, jer se ne trebaš zacrvenjeti, jer ćeš zaboraviti sramotu svoje mladosti i prijekora svojega udovištva ne ćeš se više sjećati. Jer tvoj muž jest tvoj stvoritelj, Gospodin nad vojskama njegovo je ime? i tvoj otkupitelj jest Izrćlov Svetac, Bog cijele zemlje, tako se on zove. Jer kao ženu koja je ostavljena i od srca ožalošćena, tako te zove natrag Gospodin. “Može li se pogrditi žena mladosti?”, govori tvoj Bog. ”Ostavio sam te samo za kratko vrijeme, ali sam te s velikim milosrđem vodio kući. U provali gnjeva sakrio sam samo začas svoje lice od tebe; ali sam se u vječnoj milosti smilovao”, veli tvoj otkupitelj, Gospodin. \ ”Jer kao kod Noina potopa sad ću to držati, kao što se zakleh: Nikada više ne će Noin potop poplaviti zemlju, tako se kunem da se ne ću više gnjeviti na te, niti ću te karati. Ako se i gore pomaknu i humovi se pokolebaju, moja se ljubav ne će odmaknuti od tebe i zavjet mojega spasenja ne će se pokolebati”, veli Gospodin, tvoj milosrdnik. ”Nevoljnice, od bure raščupana, lišena utjehe! Evo, ja namještam tvoje kamenje na porfirnom mramoru i utemeljujem te na safirima. Gradim tvoja kruništa od rubina, tvoja vrata od kristala i tvoju ogradu od dragoga kamenja. Sva su tvoja djeca Gospodnji učenici i velik je mir tvoje djece. Na pravednosti ćeš biti utemeljena. Pusti svaku tjeskobu! Jer se više nemaš čega bojati. Pusti svaki strah! Jer ti se on više ne približava. Gle, bit će ih koji će se sabirati na te, ali oni ne će biti od mene. Tko te napadne, na tebi će pasti. Gle, ja sam stvorio kovača koji raspaljuje ugljevlje i pravi oružje po svojoj volji. A ja sam stvorio i kvaritelja, da uništava. Nikakvo oružje što se kuje protiv tebe, ne će ništa napraviti, učiniti. Svaki jezik koji se podigne na te na sudu, dokazat ćeš krivim. To je baština Gospodnjih slugu i njihov blagoslov od mene”, veli Gospodin. ”Ustanite, svi žedni, dođite na vodu! Koji nemate novca, dođite, kupujte žita i jedite! Dođite, kupujte vina i mlijeka bez novca i bez plaćanja! Zašto dajete svoj novac na ono što ne siti? Slušajte me, pa ćete jesti što je dobro, i vaša će se duša okrijepiti pretilinom! Prignite uho i dođite k meni! Poslušajte, i vaša će duša živjeti! Sklopit ću s vama vječan savez: nenarušivo obećanje milosti Davidu. Evo, dao sam ga za svjedoka narodima, za kneza i vladaoca narodima. Evo, zvat ćeš narode koje ne poznaješ. Narodi koji te ne poznaju, dolaze k tebi zbog Gospodina, tvoga Boga, i zbog Izrćlova Sveca, jer te on proslavio.” Tražite Gospodina dok se može naći! Zovite ga dok je još blizu! Neka bezbožnik ostavi svoj put i zlikovac svoje misli! Neka se vrati Gospodinu, i smilovat će mu se, našemu Bogu, jer će mnogo oprostiti! ”Jer moje misli nisu vaše misli i vaši putovi nisu moji putovi”, veli Gospodin. ”Ne, kako je nebo visoko nad zemljom tako su moji putovi visoki nad vašim putovima i moje misli nad vašim mislima. Jer kako padaju dažd i snijeg s neba i ne vraćaju se onamo, dok nisu zemlju natopili i oplodili, i zazelenili, da daju sjeme sijaču, i kruh onome koji je gladan, tako je i s mojom riječi koja izlazi iz mojih usta: ne vraća se k meni prazna dok nije izvršila što sam htio, i ispunila za što sam je poslao.” Jer ćete s veseljem izići i u miru biti vođeni. Gore i bregovi udarit će u klicanje pred vama i sve će poljsko drveće pljeskati rukama. Umjesto trnja rast će čempresi, umjesto kopriva niknut će mirte. To će biti Gospodinu u slavu, za znak što nikada ne iščezne. Ovako veli Gospodin: “čuvajte pravicu i uspostavite pravednost! Jer je dolazak mog spasenja i otkrivanje moje pravednosti blizu.” Blago čovjeku koji tako čini i čovječjem djetetu koje se toga drži: koji drži subotu i ne oskvrnjuje ju, čuva svoju ruku da ne učini ništa zlo! Neka ne govori tuđin koji pristane uz Gospodina: “Gospodin će me isključiti iz svojega naroda.” Neka ne govori uškopljenik: “Ah, ja sam samo suho drvo!” Jer ovako veli Gospodin: “Uškopljenicima koji drže moje subote i izabiru ono što je meni ugodno, i drže se mojega saveza: njima dajem u svojoj kući i među svojim zidovima mjesto i ime koje je bolje nego sinova i kćeri. Dajem im vječno ime, koje se nikada na zatire. A tuđince, koji pristanu uz Gospodina, da mu služe, da ljube Gospodnje ime i da budu sluge, sve koji drže subotu i ne oskvrnjuju je i drže se mojega saveza: njih ću dovesti k svetoj gori i razveseliti ih u svojoj molitvenoj kući. Njihove žrtve paljenice i klanice ugodne su na mojemu žrtveniku, jer će se moja kuća zvati kuća molitve za sve narode.” Govori svemogući Gospodin, koji sabire Izrćlove prognanike: “Još više sabirem k onima koje sam već sabrao od njega.” Sve poljske životinje dođite jesti, sve šumske životinje! Stražari su njegovi slijepi: Svi oni ne zapažaju ništa. Svi su psi nijemi, ne mogu lajati. Drijemaju i leže, i najdraže im je spavati. Psi su proždrljivi, ne znaju za sitost. Pastiri su, ne pokazuju oprez. Svi idu svojim vlastitim putem, svaki za svojom korišću, jedan kao drugi. Dođite, donijet ću vina! Napit ćemo se žestoka pića! Sutra neka bude kao i danas, sjajno preko mjere! Pravednik gine, nitko za to ne mari. Pobožni se ljudi uzimaju, i nitko na to ne gleda. Jest, zloćom se uzima pravednik. On ulazi u mir. Počine na svojoj postelji svaki koji je hodio pravim putem. A vi pristupite ovamo, sinovi vračare, rode preljubnice i bludnice! Komu se vi rugate? Na koga razvaljujete usta i plazite jezik? Niste li djeca otpada, leglo laži? Koji se palite za idolima, pod svakim zelenim drvetom, koji u dolinama koljete svoju djecu pod kamenim vrletima. Tvoj je dio na glatku kamenju u potočnoj dolini. Upravo je to tvoje najdraže mjesto. I njima si izlijevao naljev, prinosio dar. Zar ću se time zadovoljiti? Na svakoj visokoj i uzvišenoj gori postavio si svoj stan. I tamo si uzlazio da prineseš žrtvu klanicu. Iza vrata i dovrataka stavio si svoj spomen. Jer, meni nevjeran, otkrio si svoj stan i ušao u nj, raširio si ga, nešto si od njih sebi pridržao, volio si s njima općiti, zlo si gledao. Išao si k Moleku s uljem i uzimao si sa sobom mnoge mirise. Slao si daleko svoje glasnike i pregibao si se sve do podzemnoga svijeta. Mnogim si se svojim putovanjem umorio, ali nisi rekao: Bilo je uzalud. Još si osjećao život u svojim udovima. Zato nisi posustao. Od koga si se uplašio i koga si se pobojao da si postao nevjeran, da nisi na me mislio i da nisi za me mario? Zar ne, zato što sam ja šutio, i to od davnih vremena, zato se nisi više bojao? Ali ja ću objaviti kako je s tvojom pravednošću i s tvojim slabim djelima: ne će ti koristiti ništa. Kad onda zavikneš, neka te izbave tvoje gomile idolâ! Ali će ih sve odnijeti vjetar, i jedan će ih dah otpuhnuti. A tko se u me uzda, baštinit će zemlju, zaposjest će moju svetu goru. Tada će se reći: Načinite put! Načinite put! Poravnajte put! Uklonite svaku smetnju s puta moga naroda! Jer ovako govori visoki, uzvišeni, koji vječno stoluje i zove se Svetac: Stanujem u visini, u svetištu, ali i kod poniznoga i skrušenoga, da ponovno oživim skrušenome duh i ponovno okrijepim srca slomljenome. Jer se ne ću dovijeka svađati i ne ću se jednako gnjeviti. Inače ginu preda mnom duh i duše što sam ih stvorio. Zbog grješne njegove lakomosti gnjevio sam se na narod i pohađao ga: sakrio bih se i ljutio. A on se odmetnuo putem svojega srca. Vidio sam njegove putove. Ali ću ga iscijeliti i voditi, i dat ću utjehu njegovima, što trpe. Ja sam koji dajem obećanje: Mir, mir dalekima i blizima? govori Gospodin? ja ću ih iscijeliti. A bezbožnici su kao uzburkano more koje se ne može umiriti, i čija voda izbacuje mulj i blato. ”Nema mira bezbožnicima”, veli moj Bog. Viči iz puna grla, ne susteži se! Podigni svoj glas kao truba. Objavi mojemu narodu njegov grijeh, Jakovljevoj kući njezine opačine! Pitaju me dan na dan i rado bi htjeli doznati moje putove. Kao narod koji čini pravednost i ne odmiče se od pravde svojega Boga, tako oni traže od mene pravedne sudove navaljuju na Božje objavljenje. Zašto postimo, a ti to ne vidiš, trapimo se, a ti na to ne paziš? Eto, u dan kad postite, idete za svojim poslovima i sve radite. Eto, postite da se svađate i tučete, da udarate opakom šakom. Nemojte dalje tako postiti kao sada, da se čuje vaš glas u nebeskoj visini? Zar je to post koji mi je po volji, dan kada se čovjek trapi? Da objesi svoju glavu kao sita i da prostire poda se vreću i pepeo? Zar ćeš to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu? Nije li ovo post što ga volim: da razvežeš nepravedne sveze, da odriješiš remenje ropstva, da pustiš na slobodu zarobljenike i izlomiš svaki jaram? Nije li u tome, da prelamaš svoj kruh gladnome i primaš u svoju kuću bijedne beskućnike? Kad vidiš koga napola gola, moraš ga zaodjenuti i ne ukloniti se svojemu rodu po krvi. Tada zasja tvoje svjetlo kao zora, tvoje zdravlje brzo procvate, tvoje opravdanje ide pred tobom, Gospodnji je sjaj tvoje zaleđe. Ako tada zovneš, daje ti odgovor Gospodin. Ako vikneš za pomoć, on će reći: Evo me. Ako izbaciš iz svoje sredine jaram, pružanje prsta i lažni govor i gladnome ponudiš rado što imaš, i nasitiš nevoljnika, onda zasja tvoje svjetlo u tami, i mrak će tvoj biti jasan kao podne. Vazda će te voditi Gospodin, pa i u suši će ti dušu krijepiti. On jača tvoje kosti, i ti si kao vrt dobro zaliven, kao izvor kojemu voda nikada ne presuši. Tvoji sazidaju prastare ruševine. Temelje prošlih pokoljenja opet ti podižeš. Prozvat će te zazidateljem pukotinâ, popraviteljem ulica za naselje. Ako svoju nogu u subotu ustegneš, tako da na moj sveti dan ne obavljaš svojih poslova i subotu prozoveš milinom, a sveti Gospodnji dan dostojnim poštovanja i time da ga slaviš, da u taj dan ne putuješ i ne obavljaš svoje poslove i ne govoriš za svoje stvari, tada ćeš se veseliti u Gospodinu, i ja ću te izvesti na zemaljske visine i dat ću ti da uživaš; baštinu svojega oca Jakova, jer su to obećala Gospodnja usta. \ Gle, nije prekratka Gospodnja ruka da pomogne. Nije gluho njegovo uho da čuje. Ne, vaše opačine rastavljaju vas s vašim Bogom. Vaši su grijesi zaklonili njegovo lice od vas, da ne čuje. Jer su vaše ruke oskvrnjene krvlju, vaši prsti krivnjom. Vaše usne govore laž, vaš jezik kazuje krivo. Nitko ne traži pravedno sud. Nitko se pošten ne pravda. Oslanjaju se na prijevaru i govore laž; započinju nevolju i rađaju muku. \ Nose gujinja jaja. Tkaju paučinu. Tko pojede njihova jaja, taj mora umrijeti. Zgnječi li se jedno, izleže se guja ljutica. Njihova tkanina ne valja za haljine. Njihovim tkanjem ne može se pokriti. Djela su im zla djela. U rukama je njihovim nasilje. Njihove noge trče na zlo i brze su u prolijevanju nedužne krvi. Misli su njihove zle misli. Putovi su njihovi pustoš i razaranje. Za put mira ne znaju. Nema pravice na njihovim kolotečinama. Sami idu samo krivim stazama. Tko god ide po njima, ne zna za mir. ”Zato je sud daleko od nas i spasenje ne dolazi do nas. čekamo svjetlo, ali gle, tmina je, bijeli dan, ali putujemo po mraku. Kao slijepci pipamo zid, tumaramo okolo, kao da nemamo očiju. Spotičemo se u pol bijela dana kao u sumračje i iako zdravi, slični smo mrtvima. Mumljamo svi kao medvjedi i gučem kao golubovi. čekamo sud, a on ne dolazi; spasenje, a ono je daleko od nas. \ Jer je velik broj naših grijeha pred tobom. Naše opačine svjedoče protiv nas. Jer smo svjesni svojih grijeha i znamo svoje prijestupe: Vjerolomstvo i zatajenje Gospodina, odstup od svojega Boga, govorenje o nasilju i otpadu, izmišljanje i iznošenje lažnih riječi. Tako je potisnuta pravica, i pravednost je daleko. Jer se istina koleba na trgu, i poštenje ne može proći. Tako mora nestati istine, i tko se uklanja od zla, nema ga.” Gospodin je to vidio, i bilo mu je vrlo neugodno što više nije bilo pravice. I vidio je da nema čovjeka, začudio se da nitko nije posredovao. Tad mu je pomogla njegova vlastita mišica. Pravednost ga je njegova poduprla. Obukao je pravednost kao oklop, i kacigu je pobjede stavio na glavu. Obukao je kao haljine odjeću osvete i zaogrnuo se gnjevom kao plaštem. Po djelima što su se počinila on će vratiti: Svojim protivnicima gnjev, neprijateljima osvetu. On će vratiti primorskim zemljama. Tada će se na zapadu bojati Gospodnjega imena i na istoku njegove slave. Jer će kao plaha rijeka on doći, njega će goniti Gospodnji dah. Ali će za Sion doći kao otkupitelj, za one koji su se u Jakovu obratili od otpada”, veli Gospodin. ”Moj je zavjet s njima ovaj”, veli Gospodin: “Moj duh, koji počiva na tebi, i moje riječi, što sam ih stavio tebi u usta, neka ne iziđu iz tvojih usta, niti iz usta tvoja djece, niti iz usta tvoje unučadi”, veli Gospodin, “od sada dovijeka!” Ustani, svijetli! Jer je došla tvoja svjetlost. Gospodnja slava sja nad tobom. Jer evo: tmina pokriva zemlju i mrak narode. Ali nad tobom sja Gospodin. Nad tobom svijetli njegova slava. Narodi putuju k tvome svjetlu i kraljevi k sjaju koji sja nad tobom. Podigni svoj pogled uokolo i vidi: svi su se skupili i dolaze k tebi. Tvoji sinovi dolaze izdaleka. Kćeri se tvoje nose u naručju. Tada ćeš ti, kad to vidiš, zasjati od radosti, tvoje će srce zadrhtati i raširiti se. Jer k tebi dolazi bogatstvo mora, pritječe k tebi blago narodâ. Prekrilit će te mnoštvo deva, mlade deve od Midjana i Efe. Svi oni dolaze od Šebe. Zlato i kâd donijet će, i radosno će se navješćivati slavna Gospodnja djela. Sva kedarska stada skupit će se za te. Nebajotski ovnovi stajat će ti na službu. Oni se prinose na moj žrtvenik, da mi ugodi. Kuću svoje slave učinit ću još sjajnijom. Tko su oni što lete kao oblak, kao golubovi k svojim krletkama? Jest, mene čekaju zemlje na moru. Taršiške lađe plove naprijed, da dovezu tvoju djecu izdaleka zajedno s njihovim srebrom i zlatom za ime Gospodina, tvojega Boga, i za Izrćlova Sveca: jer te on hoće proslaviti. Ljudi iz tuđe zemlje zidaju tvoje zidove, i njihovi kraljevi stoje ti na službu. Jer ako sam te u svom gnjevu i udario, ipak sam se smilovao tebi u svojoj milosti. Vrata su ti svagda otvorena. Ne zatvaraju se danju ni noću, da se dovedu u te blago narodâ i njihove vođe, kraljevi. A narod i kraljevstvo koji ti ne će služiti, propast će; takvi će se narodi sasvim zatrti. \ Donijet će ti se krasna stabla Libanona: čempresi, brijestovi i jele, da ukrase mjesto moga svetišta i da počaste podnožje mojih nogu. Duboko sagnuti dolaze k tebi sinovi tvojih tlačitelja. Tvoji preziratelji padaju ti svi pred noge. Zvat će te “Gospodnjim gradom”, “Sionom Izrćlova Sveca.” Kao nagradu za ono što si bio ostavljen i omražen, tako da te nije nitko pohađao, činim te vječnim ponosom, milinom sviju pokoljenja. I sisat ćeš mlijeko narodâ i hranit ćeš se na prsima kraljeva. Spoznat ćeš da sam ja, Gospodin, tvoj izbavitelj, i tvoj otkupitelj? jaki Jakovljev Bog. Umjesto mjedi donosim zlato, umjesto željeza donosim srebro, umjesto drva mjed i umjesto kamenja željezo. Tvojem poglavarstvu donijet ću mir, tvojem gospodaru pravednost. O nasilju se ne će ubuduće čuti u tvojoj zemlji, ni o pustošenju i razaranju u tvojim granicama. Zidove ćeš svoje zvati “spasenjem”, svoja vrata “slavom”. Ne će ti više služiti danju sunce kao svjetlo, niti će ti mjesec sjati: ne, Gospodin će ti biti vječnim svjetlom i tvoj Bog sjajnim tvojim ukrasom. Ne će više zalaziti tvoje sunce niti će iščeznuti tvoj mjesec; jer će ti Gospodin postati vječnim svjetlom, te su pri kraju dani tvoje žalosti. \ Narod će se tvoj sastojati od samih pravednika. Oni će zauvijek posjedovati zemlju mladicu koju sam posadio, djelo mojih ruku, na moju slavu. Najmanji će postati plemenom, najneznatniji jakim narodom. Ja, Gospodin, brzo ću to izvesti u svoje vrijeme. Duh svemogućega Gospodina počiva na meni. Jer me pomazao Gospodin, poslao me da donesem poniznima veselu vijest. On me poslao da iscijelim slomljena srca, da navijestim zarobljenima slobodu, vezanima otkupljenje, da oglasim godinu Gospodnje milosti i dan osvete našega Boga, da utješim sve žalosne, da žalosnima u Sionu kao dar dam na glavu nakit umjesto pepela, ulje radosti umjesto odjeće žalosti, hvalospjev umjesto plašljivosti. “Hrastovi pravednosti” zvat će se oni, “nasad Gospodnji za njegovu slavu.” Oni će sazidati prastara razorena mjesta, podići će opet što je bilo opustošeno u vrijeme praotaca. Ponovit će puste gradove što su ležali razvaljeni kroz mnoga pokoljenja. Tuđinci se postavljaju kao pastiri vaših stada. Inozemci su vaši ratari i vaši vinogradari. A vi ćete se zvati “svećenici Gospodnji”, “sluge našega Boga” nazivat će vas. Uživat ćete dobra naroda i hvalit ćete se njihovim bogatstvom. Sramota će se dvostruko nadoknaditi. Umjesto sramote oni će pjevati nad svojom sudbinom. Tako će dobiti dvojinom posjed u zemlji. Imat će vječnu radost. Jer ja, Gospodin, ljubim pravicu, mrzim na bezbožan grabež. Tako ću im vjerno dati plaću i vječan ću savez sklopiti s njima. Njihovi potomci bit će poznati među poganima, njihovi naraštaji među narodima. Tko ih god vidi, priznat će: oni su pokoljenje što ga je Gospodin blagoslovio. Glasno ću se veseliti u Gospodinu. Duša se moja raduje u mome Bogu. Jer me obukao u haljinu spasenja, zaogrnuo me plaštem pravednosti kao zaručnika koji sebi svečano namješta na glavu nakit, kao zaručnicu koja na sebe stavlja svoj ures. Jer kao što iz zemlje raste bilje i u vrtu niče što se posije, tako će svemogući Gospodin učiniti da nikne pravednost i slava pred očima svih naroda. Zbog Siona ne smijem šutjeti, zbog Jeruzalema ne smijem mirovati, dok njegovo opravdanje ne iziđe kao svjetlost i njegovo spasenje kao goruća baklja. I narodi će vidjeti tvoje opravdanje i svi kraljevi tvoju slavu, i prozvat ćeš se novim imenom, što će ga odrediti Gospodnja usta. Tada ćeš biti sjajna kruna u Gospodnjoj ruci i kraljevski zlatni vijenac u ruci svojega Boga. Ne ćeš se više zvati “ostavljenom”, niti će se tvoja zemlja zvati “pustinja”, nego ćeš se zvati “milina moja” i tvoja zemlja “udata”. Jer ćeš se svidjeti Gospodinu, i zemlju će ti on uzeti za zaručnicu. Jer kao što se mladić zaručuje djevojkom, tako tebe uzimaju u posjed tvoja djeca. I kako se zaručnik raduje zaručnici, tako se tebi raduje tvoj Bog. ”Na tvojim zidovima, Jeruzaleme, postavio sam stražare; čitav dan i svu noć ne će oni ušutjeti ni za tren.” Vi, koji morate spominjati Gospodina, ne šutite! \ Ne dajte mu mira dok ne uspostavi Jeruzalem i ne učini ga slavom na zemlji! Zakleo se Gospodin svojom desnicom i svojom jakom mišicom: “Ne ću više nikada dati tvoga žita tvojim neprijateljima za hranu, i tuđinci ne će više piti tvoga vina, oko kojega si se trudio. Ne, tko je žeo zrno, neka ga jede i pritom neka hvali Gospodina! I tko je unio vino, neka ga i pije u mojim svetim trijemovima!” Prođite, prođite kroz vrata! Napravite put narodu! Sagradite, sagradite cestu! Uklonite s nje kamenje! Podignite zastavu narodima! Evo, Gospodin oglašava do nakraj zemlje: “Recite sionskoj kćeri: Evo, tvoj spasitelj dolazi! Evo, njegova plaća dolazi s njim i njegovo vraćanje ide pred njim!” Oni će se zvati “svet narod”, “Gospodnji otkupljenici”. A ti ćeš se zvati “traženi”, “neostavljeni grad”. Tko je onaj što dolazi iz Edoma, u crvenim haljinama iz Bosre? Sjajan je u svojoj odjeći, ponosno koračajući u svojoj silnoj snazi. “Ja sam, koji govorim pravednost, koji imam moć da spasim.” ”Zašto je crvena tvoja odjeća, zašto su tvoje haljine kao u prešara?” ”Prešu sam ja sâm gazio. Od narodâ nije nitko bio sa mnom. U gnjevu sam ih izgazio. Krv mi je njihova poprskala haljine. Tako sam ukaljao svu svoju odjeću. Jer je dan osvete bio u mome srcu, i bila je došla godina mog otkupljenja. Pogledao sam, a nije bilo pomoćnika. Gledao sam začuđen naokolo. Ali nije bilo nikoga da mi pomogne. Tada mi je pomogla moja mišica. Jarost mi je moja pomogla. Tako sam izgazio narode u svojem gnjevu, opojio sam ih u svojoj jarosti i prolio na zemlji njihovu krv.” Slavit ću Gospodnju milost, slavna Gospodnja djela, nakon svega što nam je učinio Gospodin, i veliku dobrotu prema Izrćlovoj kući, što ju je njoj iskazao po svom milosrđu i po svojoj velikoj milosti. Jer je on rekao: “Doista su moj narod, sinovi koji ne će iznevjeriti nikada.” Tako im je postao spasitelj. U svakoj njihovoj tuzi bio je i on tužan, ali ih je spasio anđeo njegova lica. U svojoj ljubavi i milosti on ih je otkupio, podigao ih i nosio ih sve dane u davno doba. Ali su oni bili nepokorni i žalostili su njegov sveti duh. Tada im je on postao neprijatelj. On je sam ratovao na njih. Onda se njegov narod spomenuo starih vremena, Mojsija: “Gdje je onaj koji je pastire svoga stada izveo iz vode Nila? Gdje je onaj koji mi je dao u srce svoj sveti duh, koji je svojom silnom mišicom išao uz Mojsijevu desnicu, koji je pred njima razdvojio vode, da stekne sebi vječno ime, koji ih je vodio preko vodenih bezdana kao konja preko tratine, tako da se nisu spotakli?” Kao kad stoka silazi u dolinu, tako ih je Gospodnji duh vodio uvijek na počivališta. Tako si vodio svoj narod, da stekneš sebi slavno ime. Pogledaj dolje s neba! Vidi iz svojega svetog i sjajnog stana! Gdje je tvoja revnost i moć? Ganuće tvojega srca i tvoje milosrđe? zar prestadoše prema meni! Jer ti si naš otac! Abraham ne zna za nas, i Izrćl nas ne pozna. Ti si, Gospodine, naš otac. Otkupitelj naš od davnine tvoje je ime. Zašto si nas pustio da zađemo s tvojih putova, Gospodine, da otvrdne naše srce tako da te se više ne boji? Daj zbog svojih slugu da se vrate plemena što su tvoja svojina! Jesu li oni samo kratko vrijeme vladali nad tvojim svetim narodom, jesu li naši protivnici pogazili tvoje svetište. Tako je kao da nisi nikada od davnine vladao nad nama, kao da se mi nismo zvali po tvome svetom imenu. Ah, da razdereš nebo i siđeš dolje, da bi zadrhtale gore pred tobom? kao što oganj upali granje, i učini da uzavre voda? da se oglasi tvoje ime tvojim protivnicima, da pred tobom zadršću narodi, dok činiš strahovita djela, koja nismo nikada očekivali! O, da siđeš dolje, da zadrhtaju gore pred tobom! Od davnina nije se čulo niti doznalo, nije oko vidjelo da je koji bog osim tebe tako činio za one koji ga čekaju. Ti se zauzimaš za onoga koji s radošću čini pravdu, za one koji se spominju tebe na tvojim putovima. Ali, ah, ti si se gnjevio, a mi smo griješili dalje svojom nevjernošću i svojim otpadom. Tako smo mi svekoliki postali kao nečist čovjek, i sva naša pravda kao okaljana haljina; mi svi venemo kao lišće. Naše opačine odnijele su nas kao vjetar. \ Nitko nije zazivao tvoje ime, nitko nije ustao da se tebe drži. Jer si bio sakrio svoje lice od nas i pustio si nas da dršćemo pod pritiskom svojih opačina. Ali sada, Gospodine, ti si naš otac. Mi smo glina, ti si naš tvorac, i mi smo svi djelo tvojih ruku. Ne gnjevi se veoma, Gospodine, i ne spominji se dovijeka krivnje! Eto, ipak pogledaj! Mi smo svi tvoj narod. Sveti tvoji gradovi postali su pustinja. Sion je postao pustinja, Jeruzalem pustoš. Sveta, sjajna naša kuća, gdje su te slavili naši oci, izgorjela je ognjem. Sve su naše dragocjenosti uništene. Možeš li se pritom još suzdržati, Gospodine? Zar ćeš šutjeti i najdublje nas poniziti? ”Potražili su me koji nisu pitali za me. Našli su me koji me nisu tražili. Rekao sam narodu koji se još nije bio zvao mojim imenom: Evo me, evo me! Cijelo sam vrijeme širio ruke za nepokornim narodom, koji je išao za svojim mislima, putem koji nije bio dobar. Za narodom koji me jednako izazivao bez straha, dok je žrtvovao u vrtovima i kadio na žrtvenicima od opeka. Oni sjede u grobovima, noće na šutljivim mjestima. Jedu svinjsko meso. U posudama je njihovim juha od nečisti. Govore: Stoj! Ne dolazi mi blizu! Jer sam svet za te.? Takvi su ljudi dim u mojem nosu, oganj što vazda gori. Eto, napisano je preda mnom: Ne ću mirovati dok to ne platim. Platit ću im u njedra. Za vaše opačine i za sve opačine vaših otaca”, veli Gospodin, “koji su žrtvovali na gorama i grdili me na humovima. Platit ću im u njedra plaću za djela što su ih učinili od početka.” Ovako veli Gospodin: “Evo što se kaže o grozdu kad se u njemu nađe soka: Ne kvari ga jer je blagoslov u njemu!? tako ću učiniti zbog svojih slugu, da sve ne uništim. Zato ću izvesti potomka iz Jakova i baštinika svojih gora iz Jude. Jest, moji izabranici bit će baštinici. Sluge će moje tamo stanovati. Tada će šaronska ravnica postati pašnjak za ovce i akorska dolina počivalište za goveda mojemu narodu, onima koji su god pitali za me. A vi, koji ostavljate Gospodina, koji zaboravljate moju svetu goru, koji postavljate stol bogu sreće i mirisno vino prinosite kao naljev božici sudbine, vas određujem za mač. Vi ćete svi dopasti na klanje, jer se niste odazvali kad sam zvao, jer niste slušali kad sam govorio, nego ste činili što je zlo u mojim očima, i izabrali ste što mi se nije sviđalo.” Zato ovako veli svemogući Gospodin: “Gle, sluge će moje jesti, a vi ćete gladovati. Gle, sluge će moje piti, a vi ćete biti žedni. Gle, sluge će se moje veseliti, a vi ćete se stidjeti. Gle, sluge će moje klicati od radosti u srcu, a vi ćete jadikovati od žalosti u srcu i ridati iz slomljena duha. Imena ćete ostaviti mojim izabranima za kletvu. Svemogući Gospodin ubit će vas, a slugama će svojim dati drugo ime. Tko se blagoslivlja u zemlji, blagoslivljat će se kod Boga vjernosti. Tko se kune u zemlji, klet će se kod Boga vjernosti. Jer će se zaboraviti prijašnje tjeskobe i iščeznut će ispred mojih očiju. Jer gle, ja ću stvoriti novo nebo i novu zemlju. Ne spominju se više prijašnje stvari. Nikomu više ne dolaze na um. Ne, radujte se, veselite se uvijek zbog onoga što stvaram! Jer eto, ja ću pretvoriti Jeruzalem u veselje i njegov narod u radost. Ja ću se sam veseliti zbog Jeruzalema i radovati se zbog svoga naroda. Ne će se više u njemu čuti glas plača ni glas jauka. Ne će više ondje biti djetešca od malo dana ni starca koji potpuno ne navrši svoje dobi. Ne, mladić će umirati kao stogodišnjak, i tko doživi samo sto godina, bit će smatran grješnikom pogođenim prokletstvom. Oni će graditi kuće i u njima stanovati. Sadit će vinograde i uživati njihove plodove. Ne će oni graditi, a drugi stanovati. Ne će saditi, a drugi jesti. Dobi drveća bit će jednaka dob moga naroda. Prihod svojih ruku će moji izabranici također sami potrošiti. Ne će se truditi uzalud, niti će rađati djecu za jadan završetak. Jer su oni rod blagoslovljenih od Gospodina i njihovi potomci zajedno s njima. Prije nego zazovu, ja ću se odazvati. Dok još govore, ja ću već uslišati. Vuk i janje zajedno će pasti, i lav će jesti slamu kao govedo, i zmija će se hraniti prahom. Ne će zlo činiti, ne će nikome nauditi na svoj mojoj svetoj gori”, veli Gospodin. Ovako veli Gospodin: “Nebo je moje prijestolje, i zemlja je podnožje mojim nogama. Kakvu ćete mi kuću graditi i kakvo je mjesto mojega počivališta? Jer je sve to stvorila moja ruka. Tako je sve to postalo”, veli Gospodin. “Ali ja gledam onoga koji je ponizan, onoga koji je skrušen u duhu, onoga koji se brine za moju riječ. Tko kolje bikove, a ujedno je ubojica ljudi; tko žrtvuje ovce, a ujedno psu lomi zatiljak; tko prinosi dar, a ujedno prinosi svinjsku krv; tko pali kâd, a ujedno hvali idola: kao što oni idu svojim vlastitim putovima i nalaze ugodnost u svojim gadostima, \ isto ću tako ja izabrati sebi mučenja za njih i pustit ću na njih ono što im se gadi, jer kad sam zvao, nitko se nije odazvao, kad sam govorio, nitko nije htio slušati, nego je činio što je zlo u mojim očima, i izabrao ono što mi se nije sviđalo.” Slušajte Gospodnju riječ, vi koji se brinete za njegovu riječ: “Vaša braća, koja vas mrze, koja vas odbacuju zbog mojega imena, govore ovako: Neka se pokaže Gospodin u svojoj krasoti, da ugledamo vašu radost! Ali će se oni posramiti.” čuj, vika dolazi iz grada! čuj iz Hrama! čuj, Gospodin plaća svojim neprijateljima! Prije nego dođu bolovi, ona će roditi. Prije nego ga uhvate muke, ona će roditi dječaka. Tko je čuo takvo što? Tko je vidio takvo što? Može li zemlja u jedan dan doći na svijet? Može li se narod roditi odjednom? A ipak će Sionka ležati u bolovima i zajedno rađati djecu. ”Zar da ga još priječim kod poroda?”, veli Gospodin. “Zar da mu to branim ja, koji dajem rađati?”, veli tvoj Bog. Radujte se s Jeruzalemom i veselite se gradu, vi svi koji ga ljubite! Radujte se s njim svi koji ste ga žalili! Napijte se na njegovim utješnim prsima! Srčite, naslađujte se na punini njegove krasote! Jer ovako veli Gospodin: “Gle, ja dovodim spasenje k njemu kao rijeku, sjajno bogatstvo naroda, kao nabujali potok. Vi ćete se na njemu napiti. Bit ćete nošeni na rukama, milovani na koljenima. Kao dječaka kojega tješi njegova mati tako ću vas ja tješiti. U Jeruzalemu ćete se vi utješiti. Kad to vidite, obradovat će se vaše srce, tijelo će vaše procvasti kao mlada zelen.” Tako će se objaviti Gospodnja ruka na njegovim slugama. A zaprijetit će svojim neprijateljima. Jer gle, Gospodin će doći u ognju. Kola su mu kao vihor. Gnjev će svoj pretvoriti u propast, prijetnju u ognjene plamenove. Jer Gospodin sudi svojim ognjem i mačem svakome tijelu. Velik će biti broj onih koje će Gospodin pobiti. ”Koji se posvećuju i čiste za vrtove iza svećenika u sredini, pritom jedu svinjsko meso, nečisto, miševe; svi će izginuti”, veli Gospodin. \ ”K meni su došla vaša djela i vaša mišljenja. Sve ću narode i jezike sabrati. Oni će doći i vidjeti moju slavu. Postavit ću znak na njih i neke ću od njih kao obraćene poslati k narodima: u Taršiš, Put i Lud, koji natežu luk, u Tubal i Javan, dalekim zemljama na moru, koji još nisu čuli glasa o meni i nisu još vidjeli moje slave; oni će navješćivati moju slavu među narodima.\ Tada će se dovesti sva vaša braća iz svih naroda kao dar za Gospodina, na konjima, na kolima, na nosilima, na mazgama i devama, k mojoj svetoj gori u Jeruzalem”, veli Gospodin, “kao što prinose Izrćlovi sinovi dar u čistoj posudi u Gospodnju kuću. Jedan dio od njih uzet ću za svećenike i levite”, veli Gospodin. ”Jer kao što će novo nebo i nova zemlja, što ih stvaram, stajati preda mnom”, veli Gospodin, “tako će stajati i vaše pleme i vaše ime. I od mlađaka do mlađaka i od subote do subote dolazit će svako tijelo da se pokloni preda mnom”, veli Gospodin. ”Tada će se izlaziti kako bi se vidjela mrtva tijela ljudi što su otpali od mene. Jer njihov crv ne će umrijeti. Njihov se oganj ne će ugasiti. Bit će grdoba svakome tijelu.” Ovo su govori Jeremije, Hilkijina sina, iz svećeničkoga roda, što je stajao u Anatotu u Benjaminovoj zemlji. Njemu dođe Gospodnja riječ u dane Judina kralja Jošije, Amonova sina, u trinćstoj godini njegova vladanja. I dođe mu ona u dane Judina kralja Jojakima, Jošijina sina, do završetka jedanćste godine Judina kralja Sidkije, Jošijina sina, do odvođenja stanovnika Jeruzalema u petom mjesecu. Dođe mi Gospodnja riječ: ”Prije nego te satkah u majčinu krilu, ja sam te izabrao. Prije nego si izašao iz majčina krila, posvetio sam te, postavio sam te za proroka narodima.” A ja rekoh: “Ah, moćni Gospodine, evo, ne mogu govoriti, ja sam još tako mlad!” Ali mi Gospodin odvrati: “Ne govori: Ja sam još tako mlad! Idi samo kamo te šaljem! Navješćuj što ti zapovjedim! Ne boj se njih! Jer sam ja s tobom da te očuvam!”, veli Gospodin. I Gospodin pruži svoju ruku i dotače se mojih usta. I reče mi Gospodin: “Eto, stavljam svoje riječi u tvoja usta. Vidi, dajem ti danas punomoć nad narodima i kraljevstvima, da trgaš i razdireš, da istrebljuješ i rušiš, da gradiš i sadiš!” Nato mi dođe Gospodnja riječ: “Što vidiš, Jeremija?” Ja odgovorih: “Vidim bademovu granu.” Tada mi Gospodin reče: “Dobro vidiš. Jer bdijem nad svojom riječi, da je izvršim.” I opet mi dođe Gospodnja riječ: “Što vidiš?” Ja odgovorih: “Vidim lonac što vri. Njegov otvor naginje se ovamo sa sjevera.” Tada mi Gospodin reče: “Sa sjevera vrije zlo na sve stanovnike ove zemlje. Jer eto, ja sazivam sva plemena sjevernih kraljevstava”, veli Gospodin. “Ona dolaze i sva se utaboruju pred vratima Jeruzalema, pred svim njegovim zidovima uokolo, pred svim Judinim gradovima. Tada ću im izreći svoj sud za svu njihovu zloću, što su me ostavili i žrtvovali drugim bogovima, i klanjali se djelima svojih ruku.” ”A ti opaši bedra! Ustani, navješćuj im sve što ti zapovjedim! Ne plaši se njih! Inače ću ja njima tebe uplašiti. Ali ja? ja te danas činim tvrdim gradom, željeznim stupom, mjedenim zidom protiv sve ove zemlje, protiv Judinih kraljeva, protiv njegovih velikaša, protiv njegovih svećenika i protiv naroda ove zemlje. Oni će udariti na te, ali te ne će nadvladati. Jer ja stojim uza te”, veli Gospodin, “da te izbavim!” Dođe mi Gospodnja riječ: ”Idi, viči Jeruzalemu glasno u uho: Ovako veli Gospodin: Naplatio sam ti tvoju mladu ljubav, zaručničku milinu, kad si u pustinji išao za mnom, u zemlji gdje se ne sije. Izrćl je vrijedio Gospodinu kao sveto dobro, kao prvina od njegovih rodova. Tko bi jeo od toga, taj je to morao okajati; zlo je došlo na njega”, veli Gospodin. \ čujte Gospodnju riječ, kućo Jakovljeva i sve obitelji Izrćlova doma! Ovako veli Gospodin: “Što nepravedno nađoše na meni vaši oci te odstupiše od mene i pristadoše za ništavnim idolima i sami postadoše ništavni? Nisu pitali: Gdje je Gospodin, koji nas je vodio po pustinji, po pustarama i gudurama, po suhoj i mračnoj zemlji, po zemlji kojom ne prohodi putnik i u kojoj nitko ne stanuje? Dovedoh vas u plodnu zemlju, da uživate njezina dobra i plodove. A vi dođoste i oskvrnuste moju zemlju i moju baštinu učiniste gadnim mjestom. Svećenici nisu pitali: Gdje je Gospodin? čuvari Zakona nisu me poznali. Pastiri su mi postali nevjerni. Proroci su bili Baalovi proroci; trčali su za nemoćnim idolima. \ Zato vas optužujem”, veli Gospodin, “i djecu vaše djece optužujem. Jest, prijeđite na otoke kitimske i vidite! Pošaljite tamo u Kedar, raspitajte se dobro i istražite je li ikad bilo tako nešto; \ je li koji narod promijenio svoje bogove, ako i nisu bogovi! A moj je narod predao svoga slavnoga Boga za nemoćne idole. Začudi se tome, nebo, zgrozi se i zaprepasti!”, veli Gospodin. ”Jest, dvostruk je grijeh počinio moj narod: ostavili su mene, izvor žive vode, da kopaju sebi cisterne, raspucane zdence, koji ne zadržavaju vodu. Je li Izrćl sluga, je li u kući rođen rob? Zašto je postao plijenom? Nad njim riču lavovi glasnom rikom, pustinjom su učinili njegovu zemlju. Popaljeni su njegovi gradovi, i nema stanovnika u njima. I Memfis i Tafnis popasoše ti tjeme. Nije li tomu kriv tvoj otpad od Gospodina, tvojega Boga, u vrijeme kad te vodio pravim putem? A što trčiš sad u Egipat kako bi pio vodu iz Nila? Što trčiš tamo prijeko u Asiriju kako bi pio vodu iz Eufrata? Tvoja zloća te opominje, tvoj otpad te kažnjava. Upamti i vidi kako je zlo i gorko što ostavljaš Gospodina, svojega Boga, i ne bojiš se mene!”, veli svemogući Gospodin nad vojskama. ”Odavno si izlomio svoj jaram i raskidao svoju užad i rekao si: Ne služim ti više! A na svakom visokom humu, pod svakim zelenim drvetom, predao si se idolskim ljubavnicima. Bio sam te posadio kao plemenitu lozu. Kao posve pravu lozu. Ali kako si mi se izrodio u divlju lozu? I kad bi se oprao lužinom i uzeo sebi mnogo sapuna, tvoja krivnja ostaje mrlja preda mnom!”, veli svemogući Gospodin. ”Kako možeš samo reći: Nisam se zamrljao, nisam trčao za Baalima! Pogledaj svoje poslove u dolini! Promisli što si učinio! Ti si brzonoga deva koja trči sad ovamo, sad onamo; \ divlja magarica navikla na pustaru, koja divljom pohlepom zijeva za zrakom. Tko zadovoljava njezinu upalu? Tko je traži, nalazi je bez muke u vrijeme njezine upale. Pazi, inače ćeš postati bos, i grlo će ti se još osušiti. Ali ti veliš: Nemoguće! Ne! Ja ljubim tuđe idole, trčim za njima! Kao što se lupež posrami kad je uhvaćen, tako stoji posramljena Izrćlova kuća sa svojim kraljevima i svojim knezovima, sa svojim svećenicima i svojim prorocima. Oni govore drvetu: Ti si moj otac; i kamenu: Ti si mi darovao život! A meni okreću leđa, a ne lice. Ali u vrijeme nevolje viču: Ustani, dođi nam u pomoć! \ Gdje ostaju tvoji bogovi što si ih sam sebi napravio? Neka ustanu ako ti mogu pomoći u vrijeme nevolje! Jer mnogobrojni su kao tvoji gradovi, Juda, i tvoji bogovi. Zašto se tužite na me kad ste me svi ostavili?”, veli Gospodin. ”Uzalud sam udarao tvoju djecu? ne primiše stege. Mač vam proždrije vaše proroke kao lav što davi. Izrođeni rode, što ste vi? Prihvatite Gospodnju riječ! Jesam li ja postao Izrćlu pustinja, mračna zemlja? Kako kaže moj narod? Dosta smo lutali u njoj. Ne dolazimo više nikada k tebi! Zaboravlja li djevojka svoj nakit, zaručnica svoju tkanicu? A narod je moj zaboravio mene, ima tomu nebrojeno dana. Kako se dobro razumiješ u to da pronađeš milosnike! Tako si priviknuo svoj put i na zle stvari. Na skutovima ti se lijepi krv nedužnih siromaha. Nisi li ih zatekao kod provale. Unatoč svemu tomu još tvrdiš: Bez krivnje sam. Gnjev se njegov odvratio od mene! Sad te pozivam na odgovor, jer tvrdiš: Nisam ništa zlo počinio! Ah, kako mijenjaš svoj put! I od Egipta požet ćeš sramotu kakvu si imao od Asirije. I odatle ćeš morati otići s rukama nad glavom. Jer Gospodin odbacuje one u koje se uzdaš. Ne ćeš imati s njima sreće. Postavimo slučaj: čovjek pusti svoju ženu. Ona ode od njega i pođe za drugoga. Hoće li se onaj opet vratiti k njoj? Nije li se takva žena sasvim oskvrnula? S mnogim si se prijateljima ti upustio i hoćeš li se opet vratiti k meni?”, veli Gospodin. Podigni svoje oči k uzvisinama i pogledaj! Gdje se nije tebi učinila sramota? Na putovima si sjedio čekajući ih, kao Arapin u pustinji. Tako si osramotio zemlju svojim bludom i zloćom. Bujice su se zaustavile. Nije pao kasni dažd. Ali si ti prihvatio čelo zloglasne žene, ostavio si po strani svaki sram. Sada, dakako, vičeš k meni: Oče moj! Ti si prijatelj moje mladosti! Hoće li se on vječno gnjeviti? Hoće li se vječno toga spominjati? Jest, tako govoriš, a pritom činiš zlo! I tjeraš zlo do kraja!” Gospodin mi reče u dane kralja Jošije: “Jesi li vidio što je učinila odmetnica Izrćl? Išla je na svako visoko brdo i pod svako zeleno drvo i ondje je činila zlo. Mislio sam da će doći k meni natrag, kad je to sve učinila. Ali se nije vratila. To je zapazila nevjernica, njezina sestra Juda. A ona je i vidjela da sam odmetnicu Izrćl upravo zato jer je činila zlo odbacio, i dao joj otpusnu knjigu. Ali se nevjernica, njezina sestra Juda, nije uplašila, nego je otišla i isto tako činila zlo. Svojim lakoumnim, razuzdanim ponašanjem oskvrnula je zemlju. S kamenom i s drvetom činila je zlo. Kod svega toga nije se vratila meni nevjernica, njezina sestra Juda, svim srcem, nego samo lažno”, govori Gospodin. Nato mi reče Gospodin: “Pravedna je odmetnica Izrćl kad se usporedi s nevjernicom Judom. Idi, izvikuj ove riječi tamo prema sjeveru i reci: Vrati se, odmetnice, Izrćle!”, veli Gospodin. “Ne ću više gnjevno gledati na vas, jer sam milostiv”, veli Gospodin, “ne gnjevim se dovijeka. Samo priznaj svoju krivnju, da si Gospodinu, svojemu Bogu, prelomila vjernost i da si sad ovamo, sad onamo trčala k poganskim idolima pod svakim zelenim drvetom. Ali niste poslušali mojega poziva!” ”Vratite se, sinovi odmetnici!”, veli Gospodin. “Jer sam ja vaš gospodar. Uzet ću vas, pa bio i samo jedan iz jednoga grada i dva iz jednoga plemena, i odvest ću vas kući u Sion. Dat ću vam pastire po svome srcu, koji će vas napasati mudrošću i razboritošću. I kad se onda umnožite i postanete mnogobrojni u zemlji u one dane”, veli Gospodin, “ne će se više nikada govoriti: kovčeg Gospodnjega Saveza! Ne će se više na nj misliti, i ne će se više spominjati, i ne će ga više nestati, niti će se drugi praviti. U ono će se vrijeme Jeruzalem zvati Gospodnje prijestolje. Svi će se neznabožački narodi tamo sabrati, Gospodnjemu imenu u Jeruzalem, i nijedan ne će više ići za prkosom svojega opakog srca. U one će se dane sjediniti Judina kuća s Izrćlovom. Vratit će se oni zajedno iz sjeverne zemlje u zemlju koju sam dao u baštinu vašim ocima. Ja sam bio mislio: Kako ću te ipak držati umjesto sina i dragocjenu ti zemlju podijeliti, najkrasnije prebivalište neznabožaca? Nadao sam se: Oče moj, tako si me zvao, da ne ćeš nikada odstupiti od mene! Ali kao što žena nevjerno ostavi svojega druga, tako ste i vi meni prelomili vjernost, kućo Izrćlova!”, veli Gospodin. čuj! Na uzvisinama čuje se plač, vapaj Izrćlove djece, jer su hodili krivom stazom, zaboravili Gospodina, svojega Boga. ”Vratite se, sinovi odmetnici, ja ću iscijeliti rane vašeg otpada!” “Evo nas! Dolazimo k tebi! Jer si Gospodin, naš Bog! Doista, prijevara su humovi, buka na gorama! Doista, samo je u Gospodina, našega Boga, spasenje Izrćlu. Tada je sramotni idol proždro trud naših otaca od naše mladosti, njihove ovce i goveda, sinove i kćeri. Moramo ležati u svojoj sramoti i pokriva nas naše ruglo. Jer smo griješili Gospodinu, svojemu Bogu, mi i naši oci, od mladosti do dana današnjega. Nismo više pazili na glas Gospodina, svojega Boga!” ”Ako se vraćaš, Izrćle”, veli Gospodin, “vrati se k meni! Ako mi ukloniš s očiju te idolske gadove, ne ćeš ostati bez domovine. I kuneš li se: Tako da je živ Gospodin!? pošteno, istinito i pravo, onda će se neznabošci blagoslivljati u njemu i njime će se dičiti. Jer ovako veli Gospodin ljudima u Judi i u Jeruzalemu: Izorite sebi krčevinu i ne sijte u trnje! Obrežite se Gospodinu i skinite okrajak sa svojega srca, o, vi ljudi Judini, stanovnici Jeruzalema! Inače će buknuti kao oganj moj gnjev i razgorit će se? i nitko ga neće moći ugasiti? zbog zloće vaših djela. Objavite u Judi! Oglasite u Jeruzalemu! Trubite u trubu po zemlji! Vičite iz puna grla: Skupite se! Moramo poći u tvrde gradove. Zamahnite zastavama prema Sionu! Bježite! Ne stajte! Jer šaljem zlo sa sjevera i silno razorenje. Iz svoje guštare diže se lav, davitelj se naroda otresa, ostavlja svoj ležaj, da tvoju zemlju učini pustinjom. Gradovi će tvoji biti opustošeni i bez ljudi. Zato se zamotajte u žalobne haljine! Plačite i ridajte: Gospodnji žestok gnjev ne odvraća se od nas. U onaj dan, veli Gospodin, ne znaju se snaći ni kralj ni knezovi. Svećenike obuzima užas, i proroke hvata groza. Govore: Ah, moćni Gospodine! Doista, ti si ovaj narod i Jeruzalem gorko prevario viješću: Imat ćete spasenje! A sada nam ide mač na život! U ono vrijeme govori se o tom narodu i o Jeruzalemu: Vruć vjetar s pustinjskih visina udari na kćer, moj narod, ne da provije ni da pročisti. Silan mi vihor dolazi u službu. I ja sam onaj koji im izriče osudu. Gle, podiže se kao oblak! Kao vihor šume su neprijateljska kola! Brže od orlova lete konji! Teško nama, propadosmo! Operi svoje srce od zloće, Jeruzaleme, tako ćeš se spasiti! Dokle će još u tvojim grudima biti grješni naumi? čuj samo! Glas iz Dana! Glasnik nesreće od Efrajimovih gora: Javite plemenima, oglasite Jeruzalemu: Opsadnici dolaze iz daleke zemlje i podižu poziv na boj protiv Judinih gradova. Kao poljski čuvari postavljaju se oko njega jer ustade na me”, veli Gospodin. ”Tvoj ti život i djela to donesoše. Kriva je tvoja zloća što ti je gorko, što ti steže srce.” ”Grudi moje, grudi moje! Previjam se u boli! Puca mi srce! Buči mi nutrina? ne mogu zamuknuti. čuješ glas trube, srce moje! čuješ bojnu viku! Pustošenje na pustošenje, glasi vijest, opustošena je sva zemlja! U čas su razoreni moji šatori, u tren moj stan! Dokad moram gledati zastave, dokad moram slušati glas trube?” ”Ah, zaluđen je moj narod! Ne htjedoše ništa znati o meni. Luda su djeca, bez razboritosti; mudri su samo da čine zlo, a dobro činiti ne znaju.” \ Gledam zemlju? i gle: samo pustinja i pomutnja! Gledam k nebu? svjetlost je njegova iščeznula! Gledam brda? i gle: ona se tresu! Svi su humovi zadrhtali! Gledam? i gle: nema više čovjeka! Sve su nebeske ptice odletjele! Gledam? i gle: plodna zemlja leži pusta! Razoreni su svi njezini gradovi od Gospodina, od žestine njegova gnjeva. Jer ovako govori Gospodin: “Sva zemlja mora postati pustinja!? Ali ne ću je sasvim uništiti.? Nad tim se zemlja zamotava u žalost, i nebo u tamu. Zato sam očitovao svoje namjere; ne kajem se! Ne ću to pustiti!” \ Pred uzvikom: “Konjanici i strijelci!” bježe svi gradovi. Kriju se ljudi u guštarama. Penju se na stijene. Svaki je grad ostavljen. Nitko više ne stanuje u njima. A ti, opustošena, što tada činiš? Ako se i odijevaš u grimizno odijelo, ako se i kitiš zlatnim nakitom, ako i laštiš sebi oči? uzalud se praviš lijepom. Siti su te milosnici, rade ti o glavi. Ah, čujem viku kao žene u bolima, tjeskobne vapaje, kao žene koja prvi put rađa: glas sionske kćeri koja jeca. Ona slama ruke: “Teško meni! Ubojicama pripada moj život!” Prođite po ulicama Jeruzalema, gledajte i pitajte! Tražite na njegovim trgovima; ako nađete jednoga, ako ima samo jedan koji čini pravo, koji se drži vjernosti: ja ću mu oprostiti! \ Govore: “Tako neka je živ Gospodin!”, pa se opet krivo zaklinju. Nisu li tvoje oči, Gospodine, upravljene poštenom biću? Udarao si ih, ali ih nije boljelo. Predao si ih uništenju. Ali oni ne žele primiti stegu; tvrđe im je čelo od kamena; ne će da se obrate. \ Mislio sam: “Možda su to samo mali ljudi, koji tako ludo rade. Jer ne znaju Gospodnjega puta, ni pravice svojega Boga. Zato ću poći k velikima i s njima govoriti. Oni sigurno znaju Gospodnji put, pravicu svoga Boga.” Ali upravo su oni izlomili jaram, pokidali užad. Zato ih bije lav šume, davi ih vuk iz pustare, leži i vreba ris pred njihovim gradovima: tko iziđe iz njih, bit će rastrgan. Jer su mnogobrojne njihove opačine, mnogovrsni su njihovi grijesi. ”Kako bih ti ja još oprostio? Sinovi su mi tvoji postali nevjerni i zaklinjali se ništavnim idolima. Učinio sam s njima Savez. Ali oni raskinuše Savez i postadoše gosti u idolskoj kući. Oni su kao tovni, pretili konji; svaki rže za idolima drugoga. \ Zar da tako što ne kaznim?”, veli Gospodin. “Zar da se ne osvetim takvu narodu? Popnite se na obronke! Obarajte ih! Ali ih nemojte sasvim zatrti! Sasijecite njihove loze! Jer nisu više Gospodnje. Jest, postadoše mi sasvim nevjerne, Izrćlova i Judina kuća”, veli Gospodin. Odriču se Boga i govore: “Ništa za to. Ne dolazi nesreća na nas. Ne vidimo mača ni gladi. Proroci su vjetroviti brbljavci, Božja riječ nije nikad u njima. Neka njima samima bude tako!” Zato ovako veli Gospodin, Bog nad vojskama: “Kad tako govorite, onda ću ja svoje riječi učiniti u tvojim ustima ognjem i taj narod drvetom, da ih oganj spali. Gle, ja dovodim izdaleka narod na vas, Izrćlova kućo”, veli Gospodin. “Nepobjediv narod, prastar je to narod, narod kojemu ne znaš jezika. Tobolac je njegov otvoren grob. Svekoliki su junaci. On ti jede žetvu i kruh. On ti jede sinove i kćeri. On ti jede ovce i goveda. On ti jede lozu i smokvu. On ti mačem obara tvrde gradove, u koje se uzdaš. Doduše, ne ću vas ni u one dane”, veli Gospodin, “sasvim uništiti.” Ako tada pitate: “Zašto nam sve to učini Gospodin, naš Bog”, onda ćeš im reći: “Kako ste ostavili mene i služili tuđim bogovima u svojoj zemlji, tako ćete služiti tuđincima u zemlji koja nije vaša.” Javite ovo u Jakovljevoj kući! Oglasite u Judi: ”čuj, narode pun ludosti i nerazuma, koji ima oči, a ne vidi, koji ima uši, a ne čuje! Zar se mene ne ćete bojati”, veli Gospodin, zar ne ćete preda mnom drhtati? Ja sam postavio moru pličinu za granicu, za vječnu ogradu, koju ne prekoračuje. Ako i buči, ne može ništa. Ako valovi i huje, ne prelaze. Ali ovaj narod ima srce puno prkosa i puno pobune. Oni otpadoše i otiđoše. I ne kažu sebi: Bojmo se Gospodina, svojega Boga, koji daje dažd, rani i kasni u pravo vrijeme; koji napaja njive, uzdržava nam žetvu! \ Krivnja je vaša to narušila, grijesi vaši drže daleko blagoslov od vas. Jest, bezbožnika ima u mome narodu. Oni vrebaju zgureni kao ptičari, postavljaju zamke i hvataju ljude. Kao krletka puna ptica tako su njihove kuće pune nepravednoga dobra. Zato su postali moćni i bogati. Pretili su postali i gojni; jest, njihova zloća prelazi svaku mjeru. Ne brinu se za pravdu, ne nastupaju za pravicu sirote i ne odlučuju za stvar siromaha. \ ”Zar da takvo što ne kaznim?”, veli Gospodin. “Zar da se ne osvetim takvu narodu?” Užas i strahota biva u zemlji. Proroci prorokuju laž, svećenici rade na svoju ruku, i tako voli moj narod. A što ćete činiti kad se približi kraj? Bježite, Benjaminovi sinovi, iz Jeruzalema! U Tekoi zatrubite u trubu! Zamahnite zastavom prema Bet Hakeremu! Jer od sjevera prijeti nesreća, silno pustošenje. Milu, razmaženu, uništavam sionsku kćer. Pastiri dolaze k njoj sa svojim stadima, razapinju oko nje svoje šatore. Svaki opasava svoje područje. Posvetite se za boj protiv nje! Ustanite! Izići ćemo u podne! Teško nama! Već se naginje dan. Već se proteže večernja sjena. ”Ustanite! Iziđimo po noći! Razorimo njezine palače!” Jer ovako govori Gospodin nad vojskama: “Sijecite njezina drva! Načinite opkop protiv Jeruzalema! To je grad koji se mora kazniti. Posvuda u njemu vlada tlačenje. Kao što zdenac čuva svježom svoju vodu, tako on čuva svježom svoju zloću. Nepravda!, Nasilje!, čuje se u njemu. Jad i zlostavljanje neprestano su mi pred očima. Popravi se, Jeruzaleme! Inače se otkidam od tebe, inače te pretvaram u pustinju, u zemlju bez stanovnikâ.” Ovako govori Gospodin nad vojskama: “Temeljito pobiranje držat će se na Izrćlovu ostatku kao na čokotu, ispružit će ruku kao vinogradar za lozama. Kome ću govoriti i koga opominjati, da me čuje? Doista, uho je njihovo neobrezano te ne može čuti! Gle, riječ je Gospodnja njima podsmijeh, ne sviđa im se. Prepun sam Gospodnjega gnjeva. Iznemogao sam sustežući ga. Moram ga izliti na dijete na ulici, na svu četu mladića; jest, muževi i žene hvataju se, starac s vremešnim. \ Kuće njihove zapadaju strance s njivama i ženama, kad ispružim ruku protiv stanovnika ove zemlje”, veli Gospodin. ”Jer od najmanjega do najvećega sve misli samo na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju. Lom mojega naroda hoće liječiti govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema. Morali bi se stidjeti što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim”, veli Gospodin. Ovako govori Gospodin: “Zakoračite na nove putove, pogledajte uokolo i pitajte za stare staze, gdje je put k spasenju! Ako idete po njemu, naći ćete mir svojoj duši. Ali oni rekoše: Ne ćemo po njemu! Postavio sam vam stražare. Pazite na trubljenje truba! Ali oni rekoše: Ne ćemo paziti na njih! Zato čujte, narodi, slušaj, općino, što im se događa! čuj, zemljo! Evo, ja donosim nesreću na ovaj narod, plaću za njihove naume. Jer ne idu za mojim uputama. Moj Zakon zabacuju. Što će mi još tamjan iz Šebe, mirisni cimet iz daleke zemlje? Vaše žrtve paljenice nisu mi više ugodne. Vaše žrtve klanice ne sviđaju mi se.” Zato ovako govori Gospodin: “Evo, ja ću staviti ovome narodu smetnje na put, neka se s njih sruše oci i sinovi zajedno! Susjed zajedno s drugim neka propadne!” Ovako govori Gospodin: “Evo, narod dolazi iz sjeverne zemlje! Velik narod ustaje s krajeva zemlje. Nosi luk i koplje. Tvrd je i bez milosrđa. Vika je njegova kao bučno more. Na konjima ovamo juri, kao naoružan ratnik, protiv tebe, kćeri sionska!” ”čuli smo glas o njemu: naše ruke malakšu i klonu. Tjeskoba nas obuzima i bol kao ženu kad rađa.” Ne idite van! Ne stupajte na ulicu! Jer prijeti neprijateljev mač, prijeti groza uokolo. Kćeri, narode moj! Odjeni žalobnu odjeću! Baci se u prah! Žali kao za jedincem sinom, tuguj gorko: “Najednom je došao na nas zatirač.” ”Za stražara te postavljam svojemu narodu, za ispitatelja, da doznaješ i izviđaš njegov put.” Svi su buntovnici i klevetnici, samo mjed i željezo, svi su pokvareni. Mješina puše. Ostaje posve u ognju olovo. Uzalud je sve taljenje. Zli se ne daju izlučiti. Zovu se zabačeno srebro. Jer ih je zabacio Gospodin. Riječ što dođe Jeremiji od Gospodina: ”Postavi se na vrata Gospodnjega hrama i oglasi ondje ovu riječ: čujte Gospodnju riječ, svi Judejci, koji ulazite na ova vrata da se poklonite Gospodinu!” Ovako govori Gospodin nad vojskama, Bog Izrćlov: “Popravite svoje putove i svoja djela, pa ću učiniti da stanujete na ovom mjestu! Ne uzdajte se u lažnu riječ: Gospodnji hram, Gospodnji hram, Gospodnji hram je ovo! Samo ako ozbiljno popravite svoje putove i svoja djela, ako doista činite pravo među sobom, ako ne pritišćete strance, sirote i udovice, i ne prolijevate nedužne krvi na ovom mjestu, i ne trčite za tuđim bogovima na svoju štetu, učinit ću da stanujete na ovom mjestu, u zemlji koju sam dao vašim ocima za vječna vremena. A eto, vi se oslanjate na prijevarne riječi, koje nemaju vrijednosti. Kako? Vi kradete, ubijate, činite preljub, kunete se krivo, žrtvujete Baalu i trčite za tuđim bogovima, koje ne znate, a onda dolazite i stupate preda me u ovoj kući, koja nosi moje ime, i govorite: Mi smo sakriveni, i onda dalje činite sve te gadosti! Zar vam je ova kuća, koja nosi moje ime, kao razbojnička spilja? Dobro, ja ću već vidjeti!”, veli Gospodin. ”Idite u moje sveto mjesto u Šilu, gdje sam smjestio svoje ime u početku, i vidite kako sam s njim postupao zbog zloće svojega naroda Izrćla! A jer ste vi sada učinili posve ista nedjela”, veli Gospodin, “i jer niste slušali, premda sam vam govorio rano i kasno, i niste mi se odazivali, iako sam vas zvao, ja ću s ovom kućom, koja nosi moje ime, i u koju vi stavljate svoje uzdanje, i sa svetim mjestom koje sam dao vama i vašim ocima, postupati onako kao što sam postupao sa Šilom: Ja vas odbacujem od sebe kao što sam odbacio svu vašu braću, cijelo Efrajimovo pleme. A ti se ne moli za taj narod, ne podiži za njih molitve i zagovore! Ne navaljuj na me, jer te ne ću uslišati! Zar ne vidiš što čine po Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama? Djeca kupe drva, očevi lože oganj i žene mijese tijesto kako bi pekle kolače nebeskoj kraljici. Tuđim bogovima daruju se naljevi da mene ozlovolje. A zar da mene ozlovolje,” govori Gospodin, “ili da upravo same sebe sramotno osramote?” Zato ovako govori svemogući Gospodin: “Gle, moj žestoki gnjev izlit će se na ovo mjesto, na čovjeka i stoku, na poljsko drveće i zemaljske plodove. Raspalit će se i ne će se ugasiti nikada.” Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Gomilajte samo žrtve paljenice na žrtve klanice i jedite meso! Kad sam vaše oce vodio iz Egipta, nisam im toliko davao propise i zapovijedi o žrtvama paljenicama i klanicama, nego sam im više zapovjedio ovo: Slušajte moj glas, i bit ću vaš Bog, i vi ćete biti moj narod! Idite posve putem što sam vam ga pokazao, da vam bude dobro! Ali nisu poslušali, nisu mi prignuli svojega uha. Slijedili su svoje pohote u opakosti svojega zla srca; okrenuše mi leđa, a ne lice. \ Od onoga dana, kad iziđoše vaši oci iz Egipta, do dana današnjega, rano i kasno, slao sam vam sve svoje sluge, proroke. Ali me ne poslušaše i ne prignuše mi svojega uha. Pokazaše se tvrdoglavi i činili su gore nego njihovi oci. I kad im kažeš sve ove riječi, ne će te poslušati. Pozoveš li ih, ne će ti se odazvati. Tada im reci: Ovo je narod koji ne sluša glasa Gospodina, svoga Boga, i ne prima stege. Nema vjernosti, iščeznula je iz njihovih usta.” Ošišaj svoju lijepu kosu i baci je! Protuguj na visinama! Jer je Gospodin odbacio, otisnuo od sebe rod na koji se gnjevi. ”Jer su sinovi Judini činili što mi se nije sviđalo”, veli Gospodin. Stavili su svoje gadne idole u kuću, koja nosi moje ime, i oskvrnuli je. Postavili su u dolini Ben-Hinomu Tofetov žrtvenik i sažižu svoje sinove i kćeri, što nisam nikada zapovjedio i što mi nije nikada došlo na um. ”Zato će doći dani”, veli Gospodin, “kad se više ne će govoriti o Tofetu i o dolini Ben-Hinomu, nego o dolini davilištu. Tada će se upotrijebiti Tofet za groblje, jer inače neće više biti mjesta. Mrtva će tjelesa ovoga naroda, štoviše, služiti za hranu nebeskim pticama i poljskim životinjama, i ne će biti nikoga da ih plaši. Tada ću učiniti da u Judinim gradovima i na jeruzalemskim ulicama zamukne glas radosti i glas veselja, glas zaručnika i glas zaručnice, jer će zemlja postati pustinja. U ono vrijeme”, veli Gospodin, “izvadit će se iz njihovih grobova kosti Judinih kraljeva, kosti njegovih knezova, kosti svećenika, kosti proroka i kosti jeruzalemskih stanovnika i razasut će se pred suncem, mjesecom i cijelom nebeskom vojskom, pred onima koje su ljubili i štovali, za kojima su trčali, koje su pitali i kojima su se klanjali. Ne će se skupiti ni pokopati. Kao gnoj će ležati na polju. Tada će svemu ostatku, što preostane od ovoga zla roda, po svim mjestima kamo ih stjeram, biti smrt draža nego život”, veli Gospodin nad vojskama. ”Reci im: Ovako veli Gospodin: Tko padne, zar opet ne ustane? Tko zađe s puta, zar se opet ne vrati? Zašto je taj narod, zašto je Jeruzalem otpao zauvijek? Zašto se drže čvrsto zablude i ne će se obratiti? Pazim i slušam: što nije pravo, govore; nitko se ne kaje za svoju zloću pa da kaže: Što sam skrivio? Svi trče od toga tako brzo kao konj kad nagne u boj. \ I roda u zraku zna svoje vrijeme, golub i lastavica i ždral drže se vremena svojega povratka. A moj narod ne zna pravoga Gospodnjeg reda.” Kako možete reći: “Mudri smo! Imamo Gospodnji zakon!” Jest, dobro! Ali je to lažju učinila lažljiva pisaljka pisara. Sramiti se moraju mudraci, smeteni su i pogođeni. Odbacili su Gospodnju riječ. Što im još preostade od mudrosti? ”Zato dajem njihove žene strancima, njihove njive drugim posjednicima. Jer od najmanjega do najvećega sve misli na vlastitu korist. Proroci i svećenici, svi varaju. Hoće liječiti lom mojega naroda govoreći mu olako: Mir, mir!, a mira nema. Morali bi se stidjeti zato što su činili gadosti. Ali se ne stide. Ne znaju se više zarumenjeti. Zato će popadati kad pada sve, i srušiti se kad ih kaznim”, veli Gospodin. ”Hoću li kod njih imati berbu”, veli Gospodin, “nema grozda na lozi, ni smokve na drvetu. I lišće je uvenulo. Zato ih predajem onima koji dolaze na njih.” Što sjedimo tiho? Skupite se! Poći ćemo u tvrde gradove. Tamo ćemo propasti! Jer Gospodin, naš Bog, hoće naše uništenje. Otrovnu nam vodu daje da pijemo, jer smo griješili protiv Gospodina. Uzdamo se u mir, ali ne dolazi ništa dobro, u vrijeme spasenja, ali je samo strah! Od Dana ovamo čuje se samo dahtanje njegovih konja. Od vriske njegovih pastuha sva zemlja zadršće. Dolaze i žderu zemlju s njezinim bogatstvom, gradove s njihovim stanovnicima. ”Jest, otrovne zmije puštam na vas kod kojih ne pomaže zaklinjanje. One će vas ujedati”, veli Gospodin. ”Bez spasenja.” Nevolja navaljuje na me! Moje srce u meni puno je boli! čuj! Glasno tuguje kći, narod moj, iz daleke zemlje: “Zar Gospodin nije više u Sionu? Zar njegov kralj ne boravi više u njemu?” “Što su me dražili svojim likovima, svojim tuđinskim, ništavnim idolima?” ”Prošla je žetva, prošla je jesen, a nama pomoć nije došla.” Tada se srušila kći, moj narod; srušio sam se i ja. Žalostan sam. Groza me spopala. \ Nema li balzama u Gileadu? Nema li više ondje liječnika. Zašto nema lijeka za kćer, moj narod? O, da bi moja glava bila sasvim kao voda i oko moje vrelo suza! Plakao bih dan i noć za pobijenima svoje kćeri, svojega naroda! O, kad bih samo imao u pustari prebivalište! Ostavio bih svoj narod i otišao od njega. Jer su oni svi preljubnici, četa varalica. ”Zapinju svoje jezike kao luk. Lažju, a ne istinom su moćni u zemlji. Koračaju iz zla u zlo, a mene ne poznaju”, veli Gospodin. Neka nitko ne vjeruje svojemu bratu! Jer je svaki brat varalica. Svaki prijatelj ide, te otpada. Jedan vara drugoga, i nijedan ne govori istine. Privikli su jezike na laganje. Muče se kako bi radili naopako. ”Stanuješ usred lukavstva. Zbog lukavstva me ne žele poznati”, veli Gospodin. Zato ovako govori Gospodin nad vojskama: “Gle, prokušat ću ih u talionici. Jer kako i mogu drukčije raditi zbog kćeri, svoga naroda? Njihov je jezik ubojita strijela: izriče prijevaru. Ustima ljubazno govori bližnjemu. Ali mu se u srcu priprema zasjeda. Da takvo što na njima ne kaznim?”, veli Gospodin. “Da se ne osvetim takvu narodu?” Po gorama ću podići plač i jadikovanje, pjesmu tužaljku po pašnjacima. Oni leže poharani. Putnik njima ne prolazi. Ne prisluškuju više blejanje stada. Od ptica do životinja sve je pobjeglo, zaklonilo se. U gomilu kamenja obratit ću Jeruzalem, u stan čagljeva, i pretvorit ću Judine gradove u pustinju u kojoj nitko ne stanuje. Tko je mudrac koji razumije i navješćuje ovo, što mu govore Gospodnja usta: Zašto propada zemlja, leži opustošena kao pustinja kojom nitko ne prolazi? Gospodin govori: “Budući da ostaviše moj zakon, koji sam im dao, i nisu slušali mojega glasa i nisu živjeli po njemu, nego su išli za prkosnim mislima svojega srca i za Baalima, kako ih naučiše njihovi oci”, zato ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Ja ću njih, taj narod, hraniti pelinom i dat ću im otrovnu vodu da je piju. Rasijat ću ih među narode koje nisu poznavali ni oni ni njihovi oci, i pustit ću za njima mač, dok ih ne istrijebim.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Ustanite, zovite narikače, neka dođu! Pošaljite po mudre žene! Neka dođu, brže, neka zapjevaju nad nama pjesmu tužaljku, da naše oči pljušte suzama, da naše vjeđe teku vodom! čuj! Pjesma se tužaljka čuje od Siona: Jao, uništeni smo, veoma smo upali u sramotu! Domovinu moramo ostaviti, svoje stanove predati!” čujte, žene, Gospodnju riječ! Neka primi vaše uho riječ njegovih usta! Učite svoje kćeri naricati, učite jedna drugu naricati: ”Kroz prozore se popne smrt, prodre u naše dvorove, pomori djecu na ulici, mladež s trga!” Govori: “Ovako veli Gospodin: Mrtva ljudska tjelesa leže kao gnoj na polju, kao rukoveti za žeteocem koje nitko ne kupi.” Ovako veli Gospodin: “Neka se ne hvali mudrac svojom mudrošću! Neka se ne hvali jaki svojom jakošću! Neka se ne hvali bogati svojim bogatstvom! Ne, time neka se hvali, tko se hoće hvaliti, što je tako razuman te spoznaje mene, da sam ja Gospodin, koji činim na zemlji milost, pravo i pravednost. Takav mi se sviđa”, veli Gospodin. ”Doista, dolazi vrijeme”, veli Gospodin, “kad ću pohoditi sve što je neobrezano unatoč obrezanju: Egipat, Judu, Edom, Amonce i Moab i sve s podrezanom kosom, koji stanuju u pustinji. Jer su svi neznabošci neobrezani, a sav je Izrćl neobrezana srca.” čujte riječ koju vam govori Gospodin, kućo Izrćlova! Ovako veli Gospodin: ”Ne privikavajte se na običaje neznabožaca i ne bojte se nebeskih znakova! Jer ih se samo neznabošci plaše. Uredbe su naroda sama tlapnja. Idolski je lik samo iz drveta, što se siječe u šumi sjekirom, djelo umjetnikove ruke. On ga ukrasi srebrom i zlatom. Klincima i čekićima utvrdi ga, da se ne pomiče. Idoli su kao strašilo u polju. Ne mogu govoriti. Treba ih nositi jer ne mogu ići. Ne bojte ih se; ne mogu naškoditi. Ali nije u njihovoj moći ni činiti dobro.” \ Nema tebi jednaka, Gospodine! Velik si. Veliko je tvoje ime zbog tvoje moći. Tko da se ne boji tebe, kralju naroda! Jest, tebi to pripada. Jer među svim mudracima narodâ i u svim njihovim kraljevstvima nema tebi jednaka. Svi su ludi i bezumni. Sav nauk o ništavnim idolima glasi: Drvo, kovano srebro što se donosi iz Taršiša, zlato iz Ofira, djelo je umjetnika i ruku zlatara; modri i crveni grimiz je njihova odjeća. Sve je djelo umjetnika. \ A Gospodin je pravi Bog, živi Bog i vječni kralj. Od njegove srdžbe zadršće zemlja. Narodi ne podnose njegova gnjeva. Ovako ćete o njima reći: “Bogovi koji nisu stvorili neba i zemlje, iščeznut će sa zemlje i pod nebom.” On je stvorio zemlju svojom snagom, on je utemeljio cijeli svijet svojom mudrošću, on je razastro nebo svojim razumom. Kad zaori njegov glas, zašušte vode na nebu. On vodi oblake s krajeva zemlje, baca munje s daždem, izvodi vihor iz njegovih odaja. Luđak je svaki onaj koji to ne shvaća. Stidjeti se mora svaki umjetnik svojega livenoga lika. Jer je prijevara njegov liveni lik; nema duha u njemu. \ Oni su tlapnje, stvari smiješne. U vrijeme njihove kazne njima je kraj. Ali Jakovljev dio nije kao oni, nego je on Stvoritelj svega, i Izrćl je pleme koje je njegovo. “Gospodin nad vojskama” njegovo je ime. Digni sa zemlje svoj zavežljaj, ti koja sjediš u opsjednutom gradu! Jer ovako veli Gospodin: “Gle, ja ću ovaj put izbaciti kao praćkom stanovnike ove zemlje i povesti ih u nevolju, da me nađu.” ”Teško meni od moje rane! Neizlječiv je moj udarac. Ali mislim: To je moje tijelo, podnijet ću ga! Šator je moj razoren, sva je užad mojega šatora pokidana, djeca su moja otišla, otišla su. Nitko više ne razape mojega šatora i ne diže moje zavjese. Bili su ludi pastiri. Nisu ništa pitali za Gospodina. Tako nisu imali uspjeha: stado se njihovo sasvim raspršilo.” čuj! Vijest! Približava se silna vreva iz sjeverne zemlje, da pretvori Judine gradove u pustinju, u stan čagljeva! Znam, Gospodine: sudbina čovjeka nije u njegovoj ruci. Nikomu nije dano da odredi svoj korak na stazi života. Opominji me, dakle, Gospodine, ali samo u blagosti, ne u gnjevu, da me ne uništiš! Izlij svoj gnjev na narode koji te ne poznaju, na plemena koja ne zazivaju tvojega imena! Jer progutaše Jakova, pojedoše ga i proždriješe, i njegove livade učiniše pustinjom. Riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina: ”Slušajte riječi ovoga Saveza i objavite ih Judinim ljudima i jeruzalemskim stanovnicima! Reci im: Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Proklet neka je svaki koji ne slijedi upute ovoga Saveza, koje sam dao vašim ocima kad sam ih vodio iz Egipta, željezne topionice, govoreći: Slušajte moj glas i radite po njemu u svemu što vam zapovijedam! Tada ćete biti moj narod, i ja ću biti vaš Bog, da mogu ispuniti zakletvu koju dadoh vašim ocima: da ću im dati zemlju u kojoj teče mlijeko i med, kako je to još danas.” Tada ja odgovorih: “Tako neka bude, Gospodine!” Dalje mi reče Gospodin: “Objavi sve ove riječi po Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama: Slušajte upute ovoga Saveza i radite po njima! Jer sam vašim ocima, još kad sam ih vodio iz Egipta, do dana današnjega jednako najozbiljnije govorio: Slušajte moj glas! Ali ne poslušaše i ne prignuše mi svojega uha, nego je svaki išao za svojim prkosnim i zlim srcem. Zato sam pustio da dođu na njih sve prijetnje ovoga Saveza, za koji sam im bio zapovjedio da ga se pridržavaju, jer ga se nisu pridržavali.” Dalje mi reče Gospodin: “Urota je među Judinim ljudima i jeruzalemskim stanovnicima. Oni su upali u grijehe svojih predaka, koji ne htjedoše slušati moje upute. Trčali su za tuđim bogovima, da im služe. Prelomila je Izrćlova i Judina kuća moj Savez, koji sam sklopio s njihovim ocima.” Zato veli Gospodin: “Evo, nosim na njih zlo iz kojega više ne mogu izići. Ako tad zavape k meni, ne ću ih uslišati. Judini gradovi i jeruzalemski stanovnici neka onda idu i vape bogovima kojima su žrtvovali! Ali im ne će pomoći u njihovoj nesreći. Jer su mnogobrojni kao tvoji gradovi, Judo, i tvoji idoli; i koliko ima ulica u Jeruzalemu, toliko podigoste žrtvenika sramotnomu idolu, žrtvenika da biste kadili Baalu.\ A ti ne moli za taj narod, ne prinosi vapaja ni zagovora za njih! Jer ih ne ću uslišati kad me zazovu za pomoć u svojoj nesreći. Što hoće moj ljubimac u mojoj kući? činiti bezbožna djela? Zar će Savez i sveto meso od tebe oduzeti tvoju zloću, da se možeš opet veseliti?” Gospodin te nazvao zelenom maslinom, dičnom u sjajnu plodu. Ali s hukom silnoga vjetra raspali oganj u njezinu lišću, i grane joj se slomiše. Gospodin nad vojskama, koji te je posadio, zaprijetio ti je nesrećom zbog zloće Izrćlove i Judine kuće, što su je činile ljuteći me zbog žrtvovanja Baalu. Gospodin mi je objavio i tako sam to doznao. Ti si mi pokazao njihova zlodjela. Bio sam kao bezazleno janje što se vodi na klanje. Nisam znao da su kovali zle naume protiv mene: “Uništimo drvo s njegovim plodom! Istrijebimo ga iz zemlje živih, da mu se ni ime više ne spominje!” Gospodine nad vojskama, ti sudiš pravedno i ispituješ bubrege i srca! Daj da vidim tvoju osvetu na njima! Jer tebi sam predao svoju stvar. Zato govori Gospodin protiv ljudi u Anatotu, koji ti rade o glavi i kažu: “Ne prorokuj više u Gospodnje ime, inače moraš umrijeti od naše ruke!” Zato ovako govori Gospodin nad vojskama: “Evo, ja ću ih pohoditi. Mladi ljudi moraju pasti od mača. Njihovi sinovi i kćeri pomrijet će od gladi. Nitko od njih ne će ostati. Jer nosim zlo na ljude u Anatotu u godini njihova pohoda.” Ti ćeš imati pravo, Gospodine, ako bih se ja htio pravdati s tobom. Ali ipak bih te još htio izazvati na odgovor. Zašto polazi za rukom ono što poduzimaju bezbožnici? Žive u miru svi koji čine nevjeru. Ti ih zasadiš i oni uhvate korijen, uzrastu i donose plod. Ti si im blizu usta, ali daleko od njihova srca. Ali, Gospodine, ti mene poznaješ i prozireš! Istražio si kako stoji moje srce prema tebi. Odijeli ih kao ovce na klanje! Odredi ih za dan kad će biti zaklani! Dokle će još tužiti zemlja i sahnuti trava na svemu polju? Zbog zloće njezinih stanovnika propadaju stoka i ptice. Jer kažu: “On ne će vidjeti našega završetka.” Ako se već umoriš kad trčiš s pješacima, kako ćeš se za okladu utrkivati s konjima? Kad se ne osjećaš sigurnim u mirnoj zemlji, što ćeš činiti u guštari Jordana? Jer i tvoja braća, kuća tvog oca, i oni su ti nevjerni. I oni viču za tobom iza glasa. Ne vjeruj im, ako i prijateljski govore s tobom! Ostavio sam svoju kuću, napustio svoje vlasništvo. Dao sam ljubimca svojega srca u ruke neprijatelju. Moje vlasništvo stoji protiv mene kao lav u šumi. Podižu riku protiv mene, zato mi je mrsko. Šarena ptica je moje vlasništvo. Ptica grabljiva sletjela je na nju: ustanite, skupite se sve poljske životinje, dođite žderati! Mnogi pastiri pustoše moj vinograd, gaze moje vlasništvo, mijenjaju moju milu baštinu u golu pustinju. U pustoš je okreću. Preda mnom tuguje pustinja. Opustošena je sva ta zemlja. Nitko je ne prima k srcu. Preko svih humova pustare provaljuju zatirači. Jer ima Gospodin mač koji bjesni od jednoga kraja zemlje do drugog. Nijedno stvorenje ne ostaje pošteđeno. Siju pšenicu i žanju trnje, muče se, a ne postižu ništa. Osramotiše se svojom ljetinom zbog žestokoga Gospodnjeg gnjeva. Ovako govori Gospodin za sve zle susjedne narode, koji diraju vlasništvo što sam ga dao svojemu narodu Izrćlu: “Hajde, ja ću ih počupati iz njihove zemlje. I Judinu kuću iščupat ću iz njihove sredine. Kad ih iščupam, opet ću im se smilovati i povest ću ih natrag, svakoga na njegov posjed i u njegovu postojbinu. Ako onda nauče putove moga naroda i budu se zaklinjali mojim imenom: Tako neka je živ Gospodin!, kao što su oni učili moj narod da se kune Baalom, tada će se sazidati usred mojega naroda. Ako li ne htjednu poslušati, tada ću iščupati takav narod i sasvim ga uništiti”, veli Gospodin. Ovako mi reče Gospodin: “Idi, kupi sebi lanen pojas i stavi si ga oko bedara! Ali ga ne stavljaj u vodu!” Kupio sam pojas po Gospodnjoj zapovijedi i stavio sam ga sebi oko bedara. Opet mi dođe Gospodnja riječ: ”Uzmi pojas što si ga kupio i što ga nosiš oko svojih bedara, digni se, idi na Eufrat i sakrij ga ondje u kakvu kamenu rasjeklinu!” Otišao sam tamo i sakrio sam ga na Eufratu, kako mi je bio zapovjedio Gospodin. Poslije mnogo dana reče mi Gospodin: “Digni se, idi na Eufrat i uzmi tamo pojas za koji sam ti zapovjedio da ga ondje sakriješ!” Otišao sam na Eufrat, potražio sam i uzeo pojas s mjesta gdje sam ga bio sakrio. Ali je pojas bio istrunuo, tako da nije valjao više ni za što. Tada mi dođe Gospodnja riječ: ”Ovako veli Gospodin: Na isti ću način predati propasti Judinu oholost i veliku oholost Jeruzalema. Ovi opaki ljudi, koji ne će slušati moje riječi, koji u zloći svojega srca idu i trče za tuđim bogovima, da im služe i klanjaju im se, oni će biti kao taj pojas koji nije ni za što. Jer kako se pojas privije uz bedra čovjeka, tako sam htio da se Izrćlova kuća i sva Judina kuća privije uza me”, veli Gospodin, “da budu moj narod, moja dika, moja slava, moj ures. Ali oni ne poslušaše. Reci im ove riječi: Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Svaki se vrč puni vinom! Ako ti oni odvrate: Zar ne znamo to sami, da se svaki vrč puni vinom, tada im reci: Ovako veli Gospodin: Evo, ja ću ispuniti pijanstvom sve stanovnike ove zemlje, kraljeve koji sjede na Davidovu prijestolju, svećenike i proroke, i sve jeruzalemske stanovnike, i razbit ću ih, jednoga o drugoga, oce zajedno sa sinovima”, veli Gospodin. “Nikakva štednja, nikakvo sažaljenje, nikakvo milosrđe ne će me zaustaviti u njihovu uništenju.” Slušajte i pazite! Ne budite oholi kad govori Gospodin. Dajte čast Gospodinu, svome Bogu, prije nego se spotaknu vaše noge na gorama u tami! Inače uzalud čekate svjetlost. On je preokrene u smrtnu noć i u najdublju tamu. Ako ne slušate, moram ja u tišini plakati zbog vaše oholosti. Moje će se oko posve rastopiti u suzama, jer se zarobljeno odvodi Gospodnje stado. Reci kralju i kraljici majci: “Ponizite se duboko! Jer vam sjajna kruna pada s glave. Zatvoreni su gradovi južne zemlje. Nema nikoga da ih otvori. Sav se Juda odvodi, cijeli se zarobljava.” Podigni svoje oči! Vidi kako dolaze sa sjevera! Gdje je stado što ti je bilo povjereno, sjajne ovce? Što ćeš reći kad ti on za gospodare postavi one na koje si navikao kao na svoje pouzdanike? Ne će li te spopasti bolovi kao ženu kad rađa? I ako se pitaš: “Zašto mi se to dogodilo?”, zbog velike će ti se krivnje odgrnuti skut, i pete će ti se izraniti. Može li crnac promijeniti boju na svojoj koži ili ris svoje šare? Kako biste i vi još činili dobro koji ste se priviknuli na zlo! Ja ću vas razasuti kao pljevu što odleti u pustinjskom vjetru. To je tvoja sudbina, tvoj dio što sam ti ga odredio, veli Gospodin, jer si me zaboravio i oslonio se na laži. Tvoj ću ti skut odgrnuti preko glave, da se vidi tvoja sramota. Preljub, bestidan tvoj grohot, tvoju sramotnu bludnost: po humovima, na poljima vidio sam tvoje gadosti. Teško tebi, Jeruzaleme, nisi čist! Dokle će to još potrajati? Ovo je Gospodnja riječ koja dođe Jeremiji u povodu velike suše. ”Juda tuguje, njegovi gradovi ginu, leže na zemlji. Jauk se Jeruzalema podiže. Odličnici šalju svoje sluge na vodu. Dolaze na zdence, ali ne nalaze vode. Vraćaju se s praznim posudama. Smeteni su i zbunjeni, i pokrivaju svoju glavu. Zbog polja što je osušeno, jer ne pada dažd u zemlji, smeteni su seljaci i pokrivaju svoju glavu. Jest, i košuta što rađa na polju, ostavlja svoje mlade, jer više nema ništa zeleno. Divlji magarci stoje na visovima i zijevaju za zrakom kao čagljevi. Njihove se oči gase jer nema hrane.” ”Ako naši grijesi svjedoče i protiv nas, Gospodine, budi nam milostiv zbog svojega imena! Jer su mnogi naši prekršaji kojima smo griješili protiv tebe. Nado Izrćlova, njegov spasitelju u vrijeme nevolje! Što si kao tuđin u ovoj zemlji, kao putnik koji se samo zaustavi da prenoći? Što si kao plašljiv čovjek, kao junak koji ne može pomoći? Ti si ipak u našoj sredini, Gospodine! Mi smo nazvani po tvojemu imenu. Nemoj nas odbaciti!” Ovako govori Gospodin o ovom narodu: “Ovamo i onamo lutati to oni vole. Nikada ne štede svoje noge. A Gospodinu se ne sviđaju. Sada se on spominje njihove krivnje i kažnjava ih za njihove grijehe.” Dalje mi reče Gospodin: “Ne moli milost za taj narod! Ako i poste, ne ću uslišati njihove prošnje. Ako i prinose žrtve paljenice i darove, ne će mi to ugoditi. Nego ću ih istrijebiti mačem, glađu i kugom.” Tada rekoh: “Ah, svemogući Gospodine, evo, proroci im govore: Ne će vidjeti mača. Ne će vas glad pogoditi, nego ću vam dati siguran mir na ovom mjestu.” Gospodin mi odvrati: “Ti proroci prorokuju laž u moje ime. Ja ih nisam poslao, nisam ih naručio, nisam im govorio. Izmišljena viđenja, ništavno gatanje i prijevaru svojega srca oni vam predaju kao proroštvo. Zato ovako veli Gospodin o prorocima koji prorokuju u moje ime, a da ih nisam ja poslao, i koji tvrde: Mač i glad ne će doći u ovu zemlju! Od mača i gladi završit će ti proroci. A ljudi kojima oni prorokuju ležat će po jeruzalemskim ulicama, slomljeni od gladi i mača. Nitko ih ne će pokopati: njih s njihovim ženama, sinovima i kćerima. Izlit ću na njih njihovu nesreću. Ovako ćeš im reći: Moje oči liju suze dan i noć i ne dolaze nikad do počinka. Jer strahovit udarac pogodi djevojku, kćer, moj narod, posve neizlječiv udarac! Ako iziđem u polje, ondje leže pobijeni mačem. Ako uđem u grad, ondje bjesne muke od gladi. Jest, i svećenik i prorok lutaju naokolo po zemlji. Ne znaju ni kamo ni kuda.” ”Jesi li posve odbacio Judu? Je li ti omrznuo Sion? Što nas udaraš, umjesto da nam pomogneš? Nadamo se spasenju, a ne dolazi ništa dobro; nadamo se vremenu ozdravljenja, a nema ništa osim straha! \ Priznajemo, Gospodine, svoju zloću, krivnju svojih otaca. Doista, griješili smo protiv tebe. Ali nas ne odbijaj zbog svojega imena! Ne daj da se obeščasti prijestolje tvoje slave! Spomeni se svojega Saveza s nama i ne prekidaj ga! Ima li među tlapnjama (idolima) neznabožaca tko da daje dažd? Ili daje li nebo od sebe da pada dažd? Nisi li ti to, Gospodine, Bože naš? Zato čekamo tebe! Jer ti činiš sve to.” A Gospodin mi reče: “Kad bi i Mojsije i Samuel stupili preda me, ne bih ipak htio više išta znati o tom narodu. Skidaj mi ih s očiju, neka idu! Ako te upitaju: Kamo ćemo ići, tada im reci: Ovako veli Gospodin: Tko je za smrt, u smrt; tko je za mač, pod mač; tko je za glad, na glad; tko je za ropstvo, u ropstvo.\ Pustit ću na njih četiri zla”, govori Gospodin: “mač da ih ubija, pse da ih razvlače, nebeske ptice i poljske životinje da ih jedu i potamane. Učinit ću ih da budu na užas svim zemaljskim kraljevstvima zbog Manašea, Ezekijina sina, Judina kralja, za ono što je počinio u Jeruzalemu.” ”Tko će imati smilovanja s tobom, Jeruzaleme, tko će te požaliti? Tko će svratiti k tebi da zapita kako ti je? Ti si me odbacio”, govori Gospodin, “okrenuo si mi leđa. Zato pružam svoju ruku protiv tebe i uništavam te. Umoran sam od praštanja. Vijao sam ih vijačom na zemaljskim vratima. Učinio sam svoj narod bez djece i vodio ga u propast. Ali se ne vratiše sa svojih putova. Mnogobrojnije su mi postale njihove udovice negoli pijesak na moru. Na majke mladih ljudi pustio sam da im u po bijela dana dođe zatirač. Pustio sam da ih iznenada spopadne tjeskoba i strahota. Iznemogla je koja je rodila sedmero. Ispustila je svoju dušu. Još za dana sunce joj je zašlo. Bila je postiđena i posramljena. Što još preostane od njih, predajem maču pred njihovim neprijateljima”, govori Gospodin. Teško meni, majko moja, što si me rodila, čovjeka borbe i svađe za sve! Nisam davao u zajam, niti su mi davali u zajam. Opet me sve proklinje. Gospodin je obećao: “Doista, učinit ću te jakim da uspiješ! Doista, u dan nesreće, u vrijeme potrebe, uredit ću da ti neprijatelj dođe s molbom. Može li se željezo slomiti, sjeverno željezo i mjed? Posjed i tvoje blago predajem da se razgrabi bez cijene zbog tvojih grijeha na cijelom tvom području. Učinit ću te da služiš svojim neprijateljima u zemlji koju ne poznaješ. Jer se raspalio oganj od mojega gnjeva i bukti protiv vas.” Ti to znaš Gospodine! Spomeni me se i zauzmi se za me! Osveti me na mojim progoniteljima! Ne daj da budem zgrabljen preko tvoje strpljivosti! Sjeti se da podnosim porugu zbog tebe! Kad si izdavao svoje zapovijedi, bile su mi kao jelo. Riječ mi je tvoja bila radost i veselje mome srcu. Jer sam ja prozvan po tvome imenu, Gospodine, Bože nad vojskama! Ne sjedim u veselom krugu i ne veselim se. Prihvaćen tvojom rukom sjedim sâm, jer me ti napunjaš srdžbom. Zašto da vječno traje moja bol, i zašto je ljuta moja rana pa ne će iscijeliti? Ti si mi postao kao varav potok, kao voda na koju se ne možeš osloniti. Nato Gospodin odvrati ovako: “Ako budeš drugoga mišljenja, smiješ mi ponovno služiti. Ako iznosiš samo pravo, a ništa krivo, smiješ opet govoriti po mome nalogu. Oni se moraju obratiti tebi, a ti im se ne smiješ prignuti. činim te za taj narod mjedenim, neosvojivim zidom. Udarat će na te, ali te ne će nadvladati, jer sam ja s tobom da ti pomažem i da te spasim”, govori Gospodin. ”Ja ću te izbaviti iz ruku bezbožnika, oslobodit ću te iz ruku nasilnika.” Dođe mi Gospodnja riječ: ”Ne uzimaj sebi žene i nemoj imati sinova ni kćeri na ovom mjestu! Jer ovako govori Gospodin za sinove i kćeri koji se rode na ovom mjestu, za majke koje ih rode, i za njihove očeve koji ih imaju u ovoj zemlji: Veoma će mučnom smrću pomrijeti, neoplakani i nepokopani. Ležat će kao gnoj na polju. Od mača i od gladi će izginuti. Mrtva će njihova tijela biti hrana nebeskim pticama i poljskim životinjama.” Dalje zapovjedi Gospodin: “Ne ulazi u kuću u kojoj je žalost, ne idi na tugovanje za mrtvacem i ne iskazuj nikome svoje sažaljevanje, jer uskraćujem tomu narodu svoje prijateljstvo”, govori Gospodin, “milost i milosrđe. Veliko i malo pomrijet će u ovoj zemlji, a da se ne pokopaju ili oplaču. Ne će se nitko rezati ni šišati za njima. Ne će se lomiti kruh žalosti da se tko utješi za mrtvim. Ne će se nikome pružiti čaša utjehe za njegovim ocem ili za majkom. Ne idi u kuću na svečanu gozbu kako bi tamo sjedio za jelom i pilom! Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Doista, učinit ću da na ovom mjestu, pred vašim očima, u vaše dane umukne glas radosti i glas veselja, zaručnikov poklik i zaručničin pjev. Kada tome narodu objaviš sve te riječi, a oni te zapitaju: Zašto nam prijeti Gospodin svim tim velikim zlom, i u čemu je naša krivnja i naš grijeh što počinismo protiv Gospodina, svoga Boga”, tada im odgovori: Zato što su vaši oci ostavili mene, govori Gospodin, i trčali su za drugim bogovima, služili im i klanjali im se, a mene su ostavili i mojega se zakona nisu držali. Vi ste još gore činili nego vaši oci. Svaki od vas slijedi samo svoje prkosno i zlo srce ne slušajući me. Zato ću vas izbaciti iz ove zemlje u zemlju koju niste poznavali ni vi ni vaši oci. Tamo možete služiti tuđim bogovima dan i noć. A ja više nemam milosrđa s vama. ”Zato, evo, doći će dani”, govori Gospodin, “kad se ne će više govoriti: Tako neka je živ Gospodin koji je izveo Izrćlove sinove iz Egipta, nego: Tako neka je živ Gospodin koji je vodio kući Izrćlove sinove iz sjeverne zemlje i iz svih zemalja kamo ih je bio razagnao! Ja ću ih dovesti natrag u njihovu zemlju, koju sam dao njihovim ocima.” ”Gle, ja šaljem mnoge ribare”, govori Gospodin, “da ih love. Potom šaljem mnoge lovce da ih love na svakoj gori i na svakoj visini i u kamenim rasjeklinama. Jer moje oči prate njihove putove. Oni mi nisu sakriveni. Njihova krivnja nije zaklonjena od mojih očiju. Tako plaćam najprije dvostruko za njihovu krivnju i za grijeh, jer su oskvrnuli moju zemlju svojim neživim, gadnim idolskim grdobama koje napunjaju moju baštinu.” ”Gospodine, snago moja, grade moj, utočište moje u dan nevolje! Narodi dolaze k tebi s krajeva zemlje i govore: Naši su oci imali samo lažne idole, ništavne, nekorisne bogove. Može li čovjek napraviti sebi bogove? To ipak nisu bogovi.” ”I evo, ja ću ih ovaj put dovesti do spoznaje. Učinit ću da osjete moju jaku ruku. Tada će uvidjeti da je moje ime: Gospodin.” ”Zapisan je Judin grijeh željeznom pisaljkom, urezan dijamantnim vrhom na ploči njihova srca, na rogovima njihovih žrtvenika, da njihovi sinovi misle na njihove žrtvenike i idolske kolce, na zelenom drveću, na visokim humovima. Na gorama u polju. Tvoje imanje, sve tvoje blago, predajem da se razgrabi, tvoje uzvisine za grijeh u svim tvojim krajevima. Baštinu koju sam ti dao moraš ostaviti. Učinit ću da služiš svojim neprijateljima u zemlji koju ne poznaješ. Jer ste raspalili oganj u mojoj nutrini, što gori vječno.” Ovako veli Gospodin: “Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka; na čovjeka se oslanja čije se srce odvraća od Boga! \ On je kao grm u pustari. On ne doživi da mu je dobro. On stoji u suhoj pustinji, u slanoj zemlji, u kojoj se ne stanuje. Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina, kome je uzdanje Gospodin! On je kao drvo posađeno kraj vode, koje k potoku pruža svoje korijenje. Ono se ne treba ništa bojati kada dođe žega. Njegovo lišće ostaje zeleno; u sušnoj godini nema nikakve potrebe. Ne prestaje donositi plod. \ Lukavo je srce više nego išta podmuklo. Tko da ga shvati? Ja, Gospodin, istražujem srce, ispitujem bubrege, da naplatim svakome prema njegovim putovima, kako zaslužuju njegova djela.” Ptica koja leži na jajima što ih nije snjela, jest onaj koji je stekao bogatstvo, ali nepravdom. U polovini svojega života mora ga ostaviti. Na svojem završetku on je kao luđak. Prijestolje slave, uzvišeno od početka, jest mjesto našega svetišta. Nado Izrćlova: Gospodine! Svi koji te ostave, posramit će se: koji odstupe od tebe, zapisat će se u prah. Jer ostaviše izvor žive vode, Gospodina. Iscjeljuj me, Gospodine, da budem iscijeljen! Stoj uza me da nađem pomoć! Jer ti si moja hvala. Gle, oni mi govore: “Gdje je Gospodnja prijetnja? Neka dođe!” Ja te nisam tjerao na sud nesreće; nisam čeznuo za danom nesreće. Ti znaš što mi je došlo preko usana; pred tobom je to otvoreno! \ Ne budi mi strah, ti, utočište moje na dan nesreće! Progonitelji moji neka propadnu, a ne ja! Neka se oni uplaše, a ne ja! Pusti na njih dan nesreće! Razbij ih dvostrukim udarom! Ovako mi reče Gospodin: “Idi, postavi se na vrata zemljaka, na koja Judini kraljevi izlaze i ulaze, i na sva ostala jeruzalemska vrata! Reci im: čujte Gospodnju riječ, Judini kraljevi, svi Judejci, svi jeruzalemski stanovnici, koji idete kroz ova vrata! Ovako veli Gospodin: čuvajte se zbog svojega života, da ne nosite bremena u subotu i ne unosite ih na jeruzalemska vrata! I ne nosite u subotu bremena iz svojih kuća! Ne radite nikakva posla, nego svetkujte subotu, kao što sam zapovjedio vašim ocima! Ali oni nisu slušali i nisu mi prignuli svojega uha. Ostali su tvrdoglavi, nisu poslušali i nisu primili nauk. Ako me sad vi poslušate, govori Gospodin, i ne budete više nosili u subotu bremena na vrata ovoga grada, nego zadržite svetom subotu i ne radite u subotu nikakva posla, tada će ulaziti na vrata ovoga grada kraljevi i knezovi, koji sjede na Davidovu prijestolju, na kolima i konjima, oni, njihovi knezovi. Judini ljudi i jeruzalemski stanovnici, i ovaj će grad ostati napučen dovijeka. Tada će iz Judinih gradova, iz jeruzalemske okoline, iz Benjaminova područja, iz nizine, iz gora i iz južne zemlje dolaziti ljudi koji prinose žrtve paljenice, žrtve klanice, darove i kâd, koji nose zahvalne žrtve u Gospodnju kuću. Ako li ne poslušate moje zapovijedi, da držite svetom subotu, da ne nosite bremena i s njima u subotu ne dolazite na vrata Jeruzalema, onda ću raspaliti oganj na njegovim vratima, koji će sažeći jeruzalemske palače i ne će se više ugasiti!” Sljedeći naputak dođe Jeremiji od Gospodina: ”Ustani, siđi u lončarevu kuću! Tamo ću ti objaviti svoje proroštvo!” Siđoh u lončarevu kuću. On je bio upravo pri poslu za lončarskim kolom. Pokvarila se posuda koju je upravo pravio, kako se to događa pod lončarevom rukom, pa je načinio drugu posudu, koja je lončaru bila po volji. Tada mi dođe Gospodnja riječ: ”Ne mogu li ja tako kao lončar postupati s vama, kućo Izrćlova?”, govori Gospodin. “Jest, kao što je glina u lončarevoj ruci, tako ste vi u mojoj ruci, kućo Izrćlova! Sad zaprijetim jednome narodu ili jednome kraljevstvu, da ću ga istrijebiti, uništiti, zatrti. Obrati li se taj narod od svoje zloće, zbog koje sam mu zaprijetio, meni će biti žao za nesreću koju sam mu mislio nanijeti. Sad obećam jednome narodu ili jednome kraljevstvu da ću ga sazidati i zasaditi. Učini li što je zlo u mojim očima ne slušajući mojega glasa, meni će biti žao za dobro koje sam mu mislio iskazati. Zato sad objavi Judinim ljudima i jeruzalemskim stanovnicima. Ovako veli Gospodin: Evo, spremam protiv vas nesreću. Smislio sam protiv vas nesreću i skovao protiv vas naum! Vratite se svaki sa svojega zla puta! Popravite svoje putove i djela! A oni će odvratiti: Uzalud je! Mi idemo za svojim vlastitim naumima. Svaki hoće raditi po tvrdokornosti svojega zlog srca.” Zato ovako govori Gospodin: “Pitajte po narodima! Je li tko čuo takvo što? Veliku je sramotu učinila Izrćlova djevojka. Odstupi li ikada od kamenoga grebena libanonski snijeg? Presuše li studene, bučne vode po gorama? A mene je moj narod zaboravio. Ništavilu prinose tamjan. Posrću na svojim mitovima, na prastarim stazama, tako da hode vrletnim, neporavnatim putovima. Učinit ću njihovu zemlju pustinjom, na vječnu porugu. Tko god prođe preko nje, zgražat će se i mahat će glavom. Kao istočni vjetar tjerat ću ih pred neprijateljem. Leđa, a ne lice pokazat ću im u dan njihove nevolje.” Oni kažu: “Hajdemo skovati planove protiv Jeremije! Jer još nije nestalo uputa od svećenika, ni savjeta mudraca, ni riječi proroka. Hajdemo ga pogoditi jezikom! Ne pazimo na sve njegove riječi!” Pripazi na me, Gospodine! čuj govor mojih protivnika! Hoće li se zlo vratiti za dobro, kad mi kopaju jamu? Spomeni se kako sam stajao pred tobom govoreći za njihovo dobro, da odvratim tvoj gnjev od njih! Zato predaj njihovu djecu gladi! Izruči ih sili mača! Njihove žene neka budu bez djece i udovice, njihove muževe neka podavi kuga, njihove mladiće neka poubija mač u boju! Neka se čuje vika iz njihovih kuća, kad dovedeš na njih krvničke čete iznenada! Jer kopaju jamu da me uhvate. Zamke namještaju mojim nogama. A ti, Gospodine, znaš sav njihov naum protiv mene, da me ubiju. Ne opraštaj njihove krivnje! Ne briši ispred sebe njihova grijeha! Obori ih! Obračunaj s njima u vrijeme svojega gnjeva! Ovako reče Gospodin: “Idi, kupi sebi zemljani krčag! Uzmi sa sobom nekoliko narodnih i svećeničkih starješina. Odi van, u dolinu Ben Hinom, što je pred vratima crepova i proglasi ondje riječi što ću ti ih kazati! Reci: čujte Gospodnju riječ, Judini kraljevi, jeruzalemski stanovnici! Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Evo, donosim nesreću na ovo mjesto, da zazuje uši svakome koji o njoj čuje, jer su me ostavili, oskvrnuli ovo mjesto, žrtvovali na njemu tuđim bogovima, za koje nisu znali ni oni ni njihovi oci, ni Judini kraljevi, i jer su napunili ovo mjesto nedužnom krvi, podigli su Baalove uzvisine, da sažižu svoju djecu kao žrtve Baalu, što nikada nisam zapovjedio, nikada nisam naložio, što mi nikada nije palo na um. Zato evo, doći će dani, veli Gospodin, kada se ovo mjesto ne će više zvati Tofet ni dolina Ben Hinom, nego dolina davljenja. Tada ću na ovom mjestu uništiti Judinu i jeruzalemsku mudrost, učinit ću da padnu od mača pred svojim neprijateljima, od ruke onih koji im rade o glavi. Mrtva ću njihova tjelesa dati za hranu nebeskim pticama i poljskim životinjama. Učinit ću taj grad užasom i ruglom. Svaki koji prođe zgražat će se i rugati zbog svih njegovih udaraca. Hranit ću ga mesom njegovih sinova i kćeri. Jedan će jesti meso drugoga u nevolji i tjeskobi u koju će ih dovesti njihovi neprijatelji, koji im rade o glavi. Razbij krčag pred očima ljudi koji su išli s tobom i reci im: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Eto, tako ću razmrskati taj narod i taj grad, kao što se razmrska lončarska posuda, da se više ne može popraviti. Tofet će biti upotrijebljen za groblje, jer više ne će biti mjesta za ukop. Tako ću postupati s tim mjestom, veli Gospodin, i s njegovim stanovnicima: učinit ću taj grad jednim Tofetom. Jeruzalemske kuće i kuće Judinih kraljeva bit će nečiste kao mjesto Tofet, sve kuće na čijim su krovovima kadili cijeloj nebeskoj vojsci i lijevali naljeve tuđim bogovima.” Kad se Jeremija vratio iz Tofeta, kamo ga je bio poslao Gospodin da prorokuje, stupi u trijem Gospodnje kuće i reče svemu narodu: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Evo, ja ću pustiti na taj grad i na sve njegove gradove svu nesreću, kojom sam mu zaprijetio, jer su tvrdoglavi i ne slušaju moje riječi.” Kada je svećenik Pašhur, Imerov sin (on je bio nadzornik u Gospodnjoj kući), čuo proroka Jeremiju gdje navješćuje te riječi, on izbičeva proroka Jeremiju i dade ga staviti u klade koje su se nalazile na gornjim vratima, to jest na Benjaminovim vratima Gospodnje kuće. Kad Pašhur drugo jutro izvadi Jeremiju iz klada, reče mu Jeremija: “Gospodin te ne zove više Pašhur, nego Magor (groza uokolo). Jer ovako veli Gospodin: Evo, činim te grozom za tebe i za sve tvoje prijatelje! Oni će pasti od mača svojih neprijatelja, i ti ćeš to vidjeti vlastitim očima. Cijelog ću Judu dati u ruke babilonskom kralju. On će ih zarobljene odvesti u Babilon i pobit će ih mačem. Predat ću sve bogatstvo toga grada, sve njegovo dobro i dragocjenosti. Sve blago kraljeva Judinih dat ću u ruke neprijateljima. Oni će ga razgrabiti, uzeti i odnijeti u Babilon. I ti, Pašhure, i svi tvoji ukućani, vi ćete otići u ropstvo. U Babilon ćeš doći, tamo ćeš umrijeti i tamo biti pokopan, ti i svi tvoji prijatelji kojima si prorokovao laži.” Ti si me obmanuo, Gospodine, i ja sam se dao obmanuti. Ti si me uhvatio i prisilio. Na podsmijeh sam dan na dan. Sav mi se svijet ruga. Ah, kad govorim, moram zavikati: “Nepravda, sila!”, moram vikati! Jer Gospodnja riječ donosi mi svaki dan porugu i podsmijeh. Kažem li: “Ne ću više misliti na njega, ne ću više nikada govoriti u njegovo ime!”, tada gori i bukti u meni kao oganj, zatvoren u mojim kostima! Mučim se kako bih podnio. Ne mogu više! Ah, čujem tolike gdje šapuću? groza uokolo: “Prijavite ga! Mi ga izdajemo!” Svi moji prijatelji vrebaju da posrnem: “On se možda da obmanuti! Tada ga imamo u ruci i osvetit ćemo mu se.” Ali je sa mnom Gospodin kao jak junak. Zato neka navaljuju moji progonitelji, ne mogu mi ništa. Posramit će se? jer ne će postići ništa? sramota im je vječna, nezaboravna. Gospodine nad vojskama, koji kušaš pravednika, koji istražuješ bubrege i srca! Daj da vidim tvoju osvetu na njima jer sam svoju stvar povjerio tebi! Pjevajte hvalu Gospodinu! Slavite Gospodina! On izbavlja život siromahu iz zlikovčeve ruke. Proklet dan u koji se rodih, dan kad mi život dade mati! Neka nije blagoslovljen! Proklet čovjek koji donese radosnu vijest mojemu ocu: “Rodi ti se dijete, dječak!” On ga je vrlo obradovao. Tako neka se dogodi tome čovjeku kao gradovima što ih je razorio Gospodin, bez milosrđa! Neka sluša jauk ujutro, ratnu vrisku o podne, jer me ne usmrti u majčinu krilu da bi mi moja mati bila grob, i njezino tijelo da bi ostalo dovijeka trudno! Zašto sam morao izići iz majčina krila, da doživim muku i žalost, da potratim svoje dane u sramoti? Sljedeće proroštvo jest ono što je došlo Jeremiji od Gospodina kad je kralj Sidkija poslao k njemu Pašhura, Malkijina sina, i svećenika Sefaniju, Maasejina sina, s nalogom: ”Upitaj ipak za nas Gospodina! Nabukodonozor, babilonski kralj, vojuje protiv nas. Možda učini Gospodin na nama jedno od svojih čudesa, tako da onaj ode od nas.” Jeremija im odgovori: “Poručite Sidkiji ovo: Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Evo, ja okrećem natrag oružje u vašoj ruci, kojim se pred zidom borite protiv babilonskog kralja i protiv Kaldejaca koji vas opsjedaju. Skupljam ih usred toga grada. Ja vojujem sam na vas podignutom rukom, jakom mišicom, gnjevom, jarošću i velikom žestinom. Udaram stanovnike toga grada, ljude i stoku, velikom kugom, da izginu. Tada, veli Gospodin, dajem Sidkiju, Judina kralja, njegove činovnike i što je od naroda u tom gradu ostalo pošteđeno od pomora, mača i gladi, u ruke babilonskom kralju Nabukodonozoru, u ruke njihovim neprijateljima, u ruke onima koji im rade o glavi. On će ih oštricom mača poubijati bez smilovanja, bez milosrđa, bez milosti.” Reci tome narodu: “Ovako veli Gospodin: Evo, ja stavljam pred vas put k životu i put k smrti! Tko ostane u tom gradu, gine od mača, gladi ili kuge! Tko iziđe i preda se Kaldejcima, koji vas opsjedaju, ostaje na životu i ima svoj život kao plijen! Jer upravljam svoje lice protiv toga grada na nesreću, a ne na spasenje? govori Gospodin. U ruke babilonskom kralju bit će predan; on će ga spaliti.” \ Kraljevskoj Judinoj kući reci: čujte Gospodnju riječ, vi od Davidove kuće! Ovako veli Gospodin: “Svako jutro održite pravedan sud! Izbavljajte potlačenoga iz ruku tlačitelja! Inače plane moj gnjev kao oganj i gori da se ne ugasi zbog zloće vaših djela. Evo, ja ću poći protiv tebe, stanovnice doline, stijene u ravnici, govori Gospodin. Vi kažete: Tko dolazi k nama? Tko prodire u naše stanove? Ja vas isplaćujem kako zaslužuju vaša djela, veli Gospodin. Stavljam oganj na njezinu šumu; on sve proždire što je oko nje.” \ Ovako govori Gospodin: “Siđi u palaču Judina kralja, objavi ondje ovu riječ! Kaži: čuj Gospodnju riječ, Judin kralju, koji sjediš na Davidovu prijestolju, ti, tvoji činovnici i tvoj narod što ulazi na ova vrata! Ovako veli Gospodin: činite pravo i pravednost! Izbavljajte potlačenoga iz ruku tlačitelja! Stranca, sirotu i udovicu ne zapostavljajte! Ne činite nasilja! Ne prolijevajte nedužne krvi na ovom mjestu! Ako poslušate ovu zapovijed, ulazit će na vrata ove kuće kraljevi, koji sjede na Davidovu prijestolju, na kolima i na konjima, on, njegovi činovnici i njegov narod. Ako li ne poslušate ove zapovijedi, zakleo sam se sam sobom, veli Gospodin: Ruševina će biti ova palača.” Jest, ovako veli Gospodin o palači Judina kralja: “Bila si mi kao Gilead, kao vrhunac Libanona! Ali doista, učinit ću te pustinjom, gradom u kojemu se ne stanuje. Spremam zatirače protiv tebe: muževe i oružje. Posjeći će tvoje krasne cedrove i pobacati ih u oganj. Kad onda mnogi ljudi budu prolazili pokraj toga grada i pitali jedan drugoga: Zašto je Gospodin ovo učinio od toga velikoga grada, odvratit će se: Postao je nevjeran Savezu s Gospodinom, svojim Bogom, klanjao se drugim bogovima i služio im je.” Ne plačite za mrtvacem! Ne žalite ga! Plačite za onim koji odlazi da se više nikada ne vrati kući, da više nikada ne vidi svoje domovine! Jer ovako govori Gospodin o Šalumu, sinu Jošije, Judina kralja, koji je umjesto svojega oca Jošije bio postao kralj: “Koji ode iz ovoga mjesta, ne vraća se više, nego će umrijeti u mjestu kamo ga odvedoše u ropstvo. A ove zemlje ne će više vidjeti.” Teško onomu koji gradi svoju palaču nepravedno i svoja spremišta protiv pravde, koji pušta svojega bližnjega da radi ni za što i usteže mu plaću! Koji kaže: “Gradim sebi prostranu kuću i prostrana spremišta. Razvaljuje sebi prozore. Oblaže cedrom i maže crvenilom. Jesi li postao kralj da sjaš zgradama od cedra? Zar nije i tvoj otac jeo i pio pa ipak je činio pravo i pravednost? I bilo mu je dobro. Pribavljao je pravicu potlačenomu i siromahu. Bilo je tada dobro. Ne znači li to mene priznati?”, govori Gospodin. ”Ali tvoje oko i srce ne idu za tim, nego samo za dobitkom i da prolijevaš nedužnu krv i da tlačiš i ugnjetavaš.” Zato veli Gospodin o Jojakimu, sinu Jošije, Judinu kralju: “Ne pjeva mu se mrtvačka tužaljka: Ah, brate moj! Ah, sestro moja! Ne pjeva mu se mrtvačka tužaljka: Ah, gospodaru! Ah, svijetli! Bit će mu magareći pokop: izvuku ga i bace ga pred jeruzalemska vrata.” Popni se na Libanon! Tuguj glasno! Jauči glasno u Bašanu! Od Abarima neka prodre ovamo tvoj jauk! Jer su satrveni svi tvoji prijatelji! Nagovarao sam te kad ti je još bilo dobro. Ti si govorila: “Ne ću slušati!” To je bilo tvoje ponašanje od mladosti: Nikada nisi htjela slušati moj glas. Odnosi vihor sve tvoje pastire. Prijatelji ti idu u progonstvo. Jest, sada si u sramoti i stidu zbog sve svoje zloće. Ti, koja sada stoluješ na Libanonu, koja viješ gnijezdo na cedrovima, kako ćeš jecati kad ti dođu muke i boli kao rodilji! ”Tako da sam živ”, veli Gospodin, “kad bi Konija, Jojakimov sin, Judin kralj, bio i pečatni prsten na mojoj desnoj ruci, otrgnuo bih ga otamo. Dajem te u ruke onima koji ti rade o glavi, u ruke onima od kojih se groziš, u ruke Nabukodonozoru, babilonskom kralju, i u ruke Kaldejcima. Istjerat ću tebe i tvoju majku, koja te je rodila, u tuđu zemlju, gdje se niste rodili. Tamo ćete pomrijeti. U zemlju u koju se živo žele vratiti, ali se nikada ne vraćaju.” Je li taj čovjek Konija kao posuda što se zametne i baci kao naprava koju nitko ne će? Zašto je bio istjeran, on sa svojim rodom, i bačen u zemlju koju nisu poznavali? Zemljo! Zemljo! Zemljo! čuj Gospodnju riječ! Ovako veli Gospodin: “Zapišite toga čovjeka kao bez djece kao čovjeka kojemu za njegova života ništa ne polazi za rukom! Jer nijednome od njegova roda ne uspijeva da sjedne na Davidovo prijestolje i da vlada u Judi.” ”Teško pastirima koji puštaju da ovce moje paše zalutaju i da se rastrče!”, govori Gospodin. Zato ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog, protiv pastira koji čuvaju moj narod: “Vi ste moje ovce rastjerali i raspršili, i niste se brinuli za njih. Sad ja pohađam vas za vaša zla djela”, govori Gospodin. ”Skupljam ostatak svojih ovaca iz svih zemalja, kamo sam ih razagnao, i vodim ih opet na njihov pašnjak, da rastu i množe se. Postavit ću im pastire koji će ih čuvati. One se više ne će bojati, ne će se plašiti i ginuti”, govori Gospodin. ”Doista, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, “kad ću podići Davidu pravi izdanak. Bit će kralj i vladat će pun mudrosti. Pravo i pravednost činit će u zemlji. Spasenje nalazi Juda u njegove dane, i Izrćl stanuje u sreći. Ime kojim ga zovu bit će: Gospodin je naša pravednost. Zato će, evo, doći dani”, veli Gospodin, “kad se više ne će govoriti: Tako neka je živ Gospodin, koji je izveo Izrćlove sinove iz Egipta, nego: Tako neka je živ Gospodin, koji je pripadnike Izrćlove kuće iz sjeverne zemlje i iz svih zemalja kamo ih je bio razagnao doveo i kući vratio, da opet prebivaju u svojoj zemlji.” O prorocima: Srce mi puca u tijelu. Dršću svi moji udovi. Kao pijan sam, kao čovjek kojega je osvojilo vino, zbog Gospodina, zbog njegovih svetih riječi. Jer je zemlja puna preljubnika.? Pod prokletstvom tuguje zemlja, osušila se tratina na pašnjaku.? Težnja je njihova zločin, i nepravda je njihova snaga. ”Jest, i prorok i svećenik su opaki. I u svome Hramu moram naći njihovu zloću”, govori Gospodin. ”Zato neka im je njihov put kao klizavo tlo. U tami neka se sruše i padnu na nj! Jer nosim na njih nesreću u godini njihova pohođenja”, govori Gospodin. ”Sablazan sam morao vidjeti kod samarijskih proroka. Prorokovali su Baalom i zavodili Izrćla, moj narod. Ali vidim strahotu kod jeruzalemskih proroka: čine preljub, govore laži i utvrđuju zločince, da se nijedan ne obrati od svoje zloće. Svi su mi kao Sodoma, njegovi su stanovnici kao Gomora.” Zato ovako veli Gospodin nad vojskama protiv proroka: “Evo, ja ću ih hraniti pelinom i napajat ću ih otrovnom vodom. Jer je od jeruzalemskih proroka izišla opakost po svoj zemlji.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Ne slušajte riječi proroka koji vam prorokuju! Oni vas samo zaluđuju, objavljuju samo viđenja koja su sami izmislili, bez Gospodnjega naloga. Onima koji preziru Gospodnju riječ obećavaju jednako: Imat ćete sreću! Svima koji idu u prkosu svojega srca govore: Nesreća ne dolazi na vas. Jest, tko je stajao u Gospodnjem vijeću da ga je vidio, da je čuo njegovu riječ? Tko je njegovu riječ dosluhnuo i čuo? Evo, udara Gospodnji vihor, njegov gnjev, vihor šumi povrh glave bezbožnika! Ne odvraća se Gospodnji gnjev dok to nije izvršio, dok nije ispunio što je u srcu naumio. Na završetku dana spoznat ćete to jasno. Nisam poslao te proroke, pa ipak trče. Nisam im govorio, pa ipak prorokuju. Kad bi bili stajali u mom vijeću, kazivali bi mojemu narodu moje riječi, odvraćali bi ga od njegova zla puta i od njegovih bezbožnih djela. Jesam li ja Bog koji samo vidi u blizini”, govori Gospodin, “a ne i Bog u daljini? Može li se tko sakriti tako tajno da ga ja ne bih vidio?”, govori Gospodin. “Ne ispunjavam li ja nebo i zemlju?”, govori Gospodin. ”čuo sam što govore proroci koji prorokuju lažno u moje ime: Imao sam jedan san, jedan san. Dokle će to još trajati? Imaju li proroci koji prorokuju laž i kazuju što sami izmisle naum, misle li oni da će učiniti te moj narod zaboravi moje ime uz njihove sne, što ih pripovijedaju jedan drugome, kao što zaboraviše njihovi oci moje ime uz Baala? Prorok koji sanja san, pripovijeda san. A tko ima moju riječ, navješćuje uistinu moju riječ. Što ima zajedničko slama sa zrnom?”, govori Gospodin. ”Nije li moja riječ kao oganj”, govori Gospodin, “kao malj što razbija stijene? Zato, evo, ja ću (navaliti) na te proroke”, govori Gospodin, “koji jedan drugome kradu moje riječi. Ja ću na te proroke”, govori Gospodin, “koji samo brbljaju jezikom, a to nazivaju Božjom riječi i;\ ja ću na te proroke koji sanjaju laži”, govori Gospodin, “i to navješćuju, i moj narod zavode lažima i svojom hitrinom. Ja ih nisam poslao, niti sam im zapovjedio. Oni ne mogu upravo ništa koristiti tome narodu”, govori Gospodin. ”Ako te zapita ovaj narod? prorok ili svećenik? što je Gospodnje breme, tada im odgovori: Vi ste breme, ali vas odbacujem!”, govori Gospodin. ”Proroka, svećenika i onoga od naroda koji kaže: Gospodnje breme, ja ću kazniti zajedno s njegovom kućom. Ovako ćete jedan drugome i međusobno govoriti: Što je odgovorio Gospodin? Ili: Što je Gospodin rekao? Izraz Gospodnje breme ne upotrebljavajte više, jer je svakomu breme njegova vlastita riječ. Vi izvrćete riječi živoga Boga, Gospodina nad vojskama, našega Boga. Ovako ćete pitati proroka: Što ti je odgovorio Gospodin? I: Što je Gospodin rekao? Ako li govorite o Gospodnjem bremenu, onda veli Gospodin: Budući da upotrebljavate izraz Gospodnje breme premda sam vam zapovjedio: Ne govorite Gospodnje breme, zato ću, evo, ja vas uzeti i odbaciti od svojega lica, vas i grad koji sam dao vama i vašim ocima i navalit ću na vas vječnu porugu i sramotu što se ne zaboravlja.” Gospodin mi dade da gledam ovo: dvije košarice smokava stajale su pred Gospodnjim hramom kad je Nabukodonozor, babilonski kralj, bio iz Jeruzalema odveo i u Babilon doveo Jekoniju, Jojakimova sina, Judina kralja, i Judine knezove zajedno s kovačima i bravarima. U jednoj su košarici bile smokve vrlo dobre, nalik na rane smokve; u drugoj su košarici bile vrlo loše smokve, koje se nisu mogle jesti; toliko su bile loše.\ Gospodin me zapita: “Jeremija, što vidiš?” Ja odvratih: “Smokve! Dobre su smokve vrlo dobre; loše su vrlo loše, toliko loše da se ne mogu jesti.”\ Tada mi dođe Gospodnja riječ: ”Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Kao te dobre smokve tako ću milostivo pogledati zarobljenike iz Jude, što sam ih odaslao iz ovoga mjesta u zemlju Kaldejaca. Svoje oko puno milosti obratit ću na njih i opet ih dovesti u ovu zemlju, sazidati ih i više ih ne razarati, zasaditi ih i više ih ne iščupati. I dat ću im razbor da me spoznaju, da sam ja Gospodin. Oni će biti moj narod i ja ću biti njihov Bog, ako se obrate k meni svim srcem. Ali kao te loše smokve, koje su toliko loše da se na mogu jesti”, tako veli Gospodin, “tako ću učiniti Judina kralja Sidkiju zajedno s njegovim knezovima i ostacima iz Jeruzalema, što su ostali u ovoj zemlji ili su se nastanili u Egiptu. Učinit ću ih strašilom nesreće za sva zemaljska kraljevstva, porugom, sramotom, podsmijehom i prokletstvom po svim mjestima kamo ću ih razagnati. Poslat ću na njih mač, glad i kugu, dok ne budu sasvim istrijebljeni iz zemlje koju sam dao njima i njihovim ocima.” Ovo je riječ što dođe Jeremiji za sav Judin narod u četvrtoj godini Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja? bila je to prva godina vladanja babilonskog kralja Nabukodonozora. Prorok Jeremija objavio ju je svemu Judinu narodu i svim jeruzalemskim stanovnicima: Od trinćste godine Jošije, Amonova sina, Judina kralja, do današnjega dana, dakle već dvadeset i tri godine, dolazila mi je Gospodnja riječ i govorio sam vam neumorno, ali vi niste slušali. I Gospodin vam je neumorno slao sve svoje sluge, proroke. Ali vi niste slušali, niste prignuli uho da ih čujete kad su govorili: ”Vratite se svaki sa svojega zla puta i od svojih nevaljalih djela, pa ćete ostati i stanovati u zemlji koju je Gospodin dao vama i vašim ocima za vječna vremena! Ne trčite za drugim bogovima, da im služite i da im se klanjate! Ne dražite me na srdžbu lošim djelima svojih ruku, da vas ne udarim nesrećom! Ali me vi niste poslušali”, govori Gospodin, “i dražili ste me na srdžbu lošim djelom svojih ruku, na svoju propast.” Zato ovako veli Gospodin nad vojskama: “Zato što niste poslušali moje riječi, ja ću poslati po sve sjeverne narode”, govori Gospodin, “i po Nabukodonozora, babilonskoga kralja, svojega slugu. Pustit ću ih da navale na tu zemlju i na njezine stanovnike, i na sve te okolne narode. Zatrt ću ih i učinit ću ih užasom, podsmijehom i vječnom pustoši. Učinit ću da prestane među njima glas radosti i glas veselja, zaručnikov i zaručničin poklik, lupa mlina i svjetlost svjetiljke. I sva će ta zemlja postati pustinja i pustoš; i ti će narodi služiti babilonskom kralju sedamdeset godina.\ A kad istekne sedamdeset godina, tad ću na babilonskom kralju i onom narodu”, govori Gospodin, “i na zemlji Kaldejaca kazniti njihovu krivnju i učinit ću je pustinjom zauvijek. Pustit ću da se na toj zemlji ispune sve moje riječi, što sam ih rekao o njoj, sve što je napisano u ovoj knjizi, što je prorokovao Jeremija za sve narode. Jer će i oni služiti moćnim narodima i silnim kraljevima. Po njihovim činima i po djelima njihovih ruku platit ću njima.” Ovako mi veli Gospodin, Izrćlov Bog: “Uzmi iz moje ruke ovu čašu gnjevnoga vina i daj da se napiju iz nje svi narodi kojima te pošaljem. Neka piju, teturaju i smušeni postanu pred mačem što ću ga poslati među njih!” Uzeo sam čašu iz Gospodnje ruke i dao sam da piju iz nje svi narodi kojima me je poslao Gospodin: Jeruzalem i Judini gradovi, njihovi kraljevi i knezovi da budu pustinja, užas, podsmijeh i prokletstvo, kao što je danas;\ faraon, egipatski kralj, njegovi činovnici, knezovi i sav njegov narod;\ sva mješavina narodâ, svi kraljevi zemlje Usa, svi kraljevi filistejske zemlje: od Aškelona, Gaze, Ekrona i ostatak od Ašdoda;\ Edom, Moab i Amonci;\ svi kraljevi Tira, svi kraljevi Sidona i svi kraljevi primorja preko mora, Dedan, Tema, Buz i svi s ošišanim tjemenom;\ svi kraljevi Arapske i svi kraljevi mješavine naroda što stanuju u pustinji;\ svi kraljevi od Zimrija, svi kraljevi od Elama, svi kraljevi od Medije;\ svi sjeverni kraljevi, blizu i daleko, kako jedan tako drugi, sva kraljevstva svijeta koliko ih ima na zemlji. A kralj od Šešaka mora piti poslije njih. ”Reci im: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog. Pijte, opijte se, bljujte i padajte, da ne ustanete pred mačem što ga šaljem među vas! Ako bi se nećkali uzeti čašu iz tvoje ruke, da iz nje piju, tada im reci: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Vi ipak morate piti! Zaista, kad pecnem kaznenim sudom kod grada koji se zove mojim imenom, zar ćete vi izići slobodni? Ne ćete ostati pošteđeni jer ću podići mač na sve stanovnike zemlje”, govori Gospodin nad vojskama. ”Objavi im sve ove riječi i kaži im: Riče s visine Gospodin. Iz svojega svetoga stana pušta da zagrmi njegov glas! Gromornim glasom viče preko pašnjaka kao kod gaženja grožđa podiže vrisku protiv svih stanovnika zemlje. Do nakraj svijeta prodire glas! Jer Gospodin podiže tužbu protiv naroda. Ide na sud sa svakim tijelom. Bezbožnike predaje maču”, govori Gospodin. Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Evo, nevolja korača od naroda do naroda. Silan se vihor diže s krajeva zemlje.” Pobijeni od Gospodina leže u onaj dan od jednoga kraja zemlje do drugoga. Ne će biti oplakani, ne će biti pokopani, ne će naći groba. Služe kao gnoj na njivi. Jaučite, pastiri, i tugujte! Valjajte se po prahu, glavari stada! Dani su ovdje da vas pokolju. Padate kao izabrani jarci. Utočišta ne nalaze pastiri, ni spasenja glavari stada. čuj kako viču pastiri! Kako jauču glavari stada! Jer Gospodin potire njihovu pašu. Nestaju mirni travnjaci od žestine Gospodnjega gnjeva. Lav ostavlja svoje skrivalište, jer je njihova zemlja postala pustinja od krvnoga mača, od jarosti njegova gnjeva. U početku vladanja Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja, dođe ova riječ od Gospodina: ”Ovako govori Gospodin: Postavi se u trijemu Gospodnje kuće! Objavi svima što su došli iz Judinih gradova da se poklone u Gospodnjoj kući sve riječi koje im po mome nalogu moraš reći! Ne izostavljaj ni riječi! Možda poslušaju i vrate se sa svoga zla puta. Tada će mi se sažaliti zbog nesreće koju im mislim učiniti zbog njihovih zlih djela. Reci im: Ovako veli Gospodin: Ako me ne poslušate i ne učinite po naputku što sam vam ga dao i ne poslušate riječî proroka, mojih slugu, koje opet jednako šaljem k vama, premda ih ne slušate, postupat ću s ovom kućom kao sa Šilom i ovaj ću grad učiniti kletvom za sve narode na zemlji.” Svećenici, proroci i sav narod su čuli kako im Jeremija u Gospodnjoj kući izreče te riječi. I kad je Jeremija bio objavio sve što mu je bio zapovjedio Gospodin, da kaže svemu narodu, uhvatiše ga svećenici i proroci i sav narod vičući: “Moraš poginuti! Zašto objavljuješ u Gospodnje ime: Bit će ovoj kući kao Šilu. Ovaj će grad pasti u ruševine, i nitko više ne će stanovati u njemu?” I sav se narod u Gospodnjoj kući skupi protiv Jeremije. Kad su Judini knezovi čuli za taj slučaj, uziđoše iz kraljevske palače u Gospodnju kuću i postaviše se pred nova vrata Gospodnje kuće. Svećenici i proroci izjaviše pred knezovima i cijelim narodom: “Ovaj je čovjek zaslužio smrt! Jer je prorokovao protiv ovoga grada, kao što ste čuli svojim ušima.” A Jeremija izjavi pred svim knezovima i cijelim narodom: “Gospodin me poslao da protiv ove kuće i protiv ovoga grada objavim sve riječi što ste ih čuli. Zato popravite svoje putove i svoja djela, i poslušajte glas Gospodina, svojega Boga! Tada će se sažaliti Gospodin zbog nesreće kojom vam je zaprijetio. A ja sam u vašim rukama. činite od mene što mislite da je dobro i pravo! Samo znajte: Ako me ubijete, nedužnu krv svaljujete na sebe i na ovaj grad, i na njegove stanovnike, jer me doista poslao Gospodin k vama da vam objavim sve one riječi.” Tada izjaviše knezovi i sav narod svećenicima i prorocima: “Ovaj čovjek nije zaslužio smrt jer nam je govorio u ime Gospodina našega Boga.” Neki od zemaljskih starješina ustadoše i rekoše sakupljenomu mnoštvu: ”Mihej iz Morešeta ustao je kao prorok u vrijeme Judina kralja Ezekije. On je objavio svemu Judinu narodu: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Sion će biti preoran u njivu, Jeruzalem će biti gomila ruševina, hramska gora bit će visoka šuma! Je li ga zato ubio Ezekija, Judin kralj, ili itko u Judi? Nisu li se, štoviše, pobojali Gospodina i gledali da umilostive Gospodina? I sažalio se Gospodin, što im je bio zaprijetio nesrećom. A mi, zar da učinimo tako veliku nepravdu na svoju vlastitu štetu?” Tada je stupio još jedan drugi prorok u Gospodnje ime: Urija, sin Šemajin iz Kirjat Jearima. On je prorokovao protiv ovoga grada i protiv ove zemlje isto onako kao Jeremija. Kad su kralj Jojakim, svi njegove vojskovođe i svi knezovi čuli za njegove govore, tražio ga je kralj da ga ubije. I kad je Urija čuo za to, poboja se i pobježe, i dođe u Egipat. A kralj Jojakim posla ljude u Egipat: Elnatana, Akborova sina, i neke druge s njim. Oni izvedoše Uriju iz Egipta i dovedoše ga kralju Jojakimu. Ovaj ga dade ubiti mačem i njegovo mrtvo tijelo baciti na groblje običnoga naroda. A Jeremiju je štitio Ahikam, Šafanov sin, da ga ne predaju u ruke narodu, da ga ne pogube. U početku vladanja Sidkije, Jošijina sina, Judina kralja, dođe Jeremiji ova riječ od Gospodina: ”Ovako mi reče Gospodin: Napravi sebi užad i jaram i stavi to sebi oko vrata! Pošalji to isto kralju Edoma, kralju Moaba, kralju Amonaca, kralju Tira i kralju Sidona po poslanicima koji su došli u Jeruzalem k Sidkiji, Judinu kralju! Daj im ovaj nalog za njihove gospodare: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Recite svojim gospodarima: Ja sam stvorio zemlju, ljude i životinje na zemlji svojom velikom snagom i mišicom podignutom, i dajem ih kome hoću. Sada dajem sve te zemlje svojemu sluzi Nabukodonozoru, babilonskom kralju. I poljske životinje dajem mu da mu služe. Svi narodi moraju mu biti podložni, njemu, njegovu sinu i unuku, dok dođe vrijeme i njegovoj zemlji da ga upokore moćni narodi i veliki kraljevi. A narod, kraljevstvo što ne će služiti babilonskom kralju Nabukodonozoru i ne će savinuti vrat u jaram babilonskoga kralja, taj ću narod, veli Gospodin, pohoditi mačem, glađu i kugom, dok ga posve ne upokorim njegovom rukom. Zato ne slušajte svoje proroke, vračeve, sanjare, gatare i bajače, koji vam govore: Ne ćete služiti babilonskom kralju! Jer vam oni prorokuju laži, da vas odvedu iz vaše zemlje, kad bih vas ja odbacio da propadnete. A narod koji savije svoj vrat pod jarmom babilonskoga kralja i koji mu bude služio, taj ću narod ostaviti mirno na njegovoj zemlji? govori Gospodin? da je obrađuje i u njoj stanuje.” Sidkiji, Judinu kralju, rekao sam isto tako: “Savijte vrat pod jaram babilonskoga kralja! Budite podložni njemu i njegovu narodu pa ćete ostati na životu! Zašto da poginete, ti i tvoj narod, od mača, gladi i kuge, kako je zaprijetio Gospodin narodu koji ne će služiti babilonskom kralju? Ne slušajte riječi proroka koji vam govore: Ne ćete služiti babilonskom kralju. Jer vam oni prorokuju laži. Ja ih nisam poslao, govori Gospodin, oni vam lažno prorokuju u moje ime, da vas odbacim i da propadnete zajedno s prorocima koji su vam prorokovali.” Svećenicima i svemu narodu rekao sam: “Ovako veli Gospodin: Ne slušajte riječi svojih proroka koji vam prorokuju ovako: Doista, posuđe Gospodnje kuće doskora će se vratiti iz Babilona! Jer vam oni prorokuju laži. Ne slušajte ih! Budite podložni babilonskom kralju pa ćete ostati na životu! Zašto da ovaj grad bude gomila ruševina? Ako su proroci i ako je Gospodnja riječ u njima, neka mole Gospodina nad vojskama da posuđe što je još ostalo u Gospodnjoj kući i u palači Judina kralja i u Jeruzalemu ne dođe također u Babilon. Jer ovako veli Gospodin nad vojskama za stupove, more, podnožja i ostalo posuđe što je ostalo u ovom gradu, što Nabukodonozor, babilonski kralj, nije uzeo sa sobom kad je odveo Jekoniju, Jojakimova sina, Judina kralja, iz Jeruzalema u Babilon zajedno sa svim Judinim i jeruzalemskim odličnicima. Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog, za posuđe što je još ostalo u palači Judina kralja i u Jeruzalemu: U Babilon će biti odneseno i tamo će ostati do dana kad ih opet pogledam? veli Gospodin? i dam ih donijeti i na ovo ih mjesto vratiti.” One godine, u početku vladanja Sidkije, Judina kralja, četvrte godine petoga mjeseca, reče mi prorok Hananija, sin Azura iz Gibeona, u Gospodnjoj kući pred svećenicima i svim narodom: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Raskidam jaram babilonskoga kralja. Još dvije godine, tada donosim natrag na ovo mjesto sve posuđe Gospodnje kuće što ga ja Nabukodonozor, babilonski kralj, uzeo s ovoga mjesta i odnio u Babilon. I Jekoniju, Jojakimova sina, Judina kralja, i sve Judine zarobljenike, što su došli u Babilon, ja ću dovesti natrag na ovo mjesto, govori Gospodin. Jer raskidam jaram babilonskoga kralja.” A prorok Jeremija odvrati proroku Hananiji pred svećenicima i pred svim narodom, koji je stajao u Gospodnjoj kući. Prorok Jeremija reče: “Doista, Gospodin neka to da! Neka Gospodin ispuni tvoju riječ, što si je objavio! Neka vrati posuđe Gospodnje kuće i sve zarobljene iz Babilona na ovo mjesto! Ali čuj ovu riječ koju ja dovikujem u uši tebi i svemu narodu! Proroci koji su bili prije mene i prije tebe, od davnine, prorokovali su moćnim zemljama i velikim kraljevstvima rat, glad i kugu. Ali kad prorok proriče sreću, spoznat će je istom kad se ostvari proročka riječ da je Gospodin zaista poslao proroka.” Tada uze prorok Hananija jaram s vrata proroka Jeremije i raskine ga. Pritom reče Hananija pred svim narodom: “Ovako veli Gospodin: Isto tako raskidam jaram Nabukodonozora, babilonskoga kralja, za dvije godine na vratu svih naroda.” Prorok Jeremija ode svojim putem. Nakon što je prorok Hananija bio raskinuo jaram na vratu proroka Jeremije, dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Idi i kaži Hananiji: Ovako veli Gospodin: Raskinuo si drveni jaram, ali umjesto njega napravio željezni jaram! Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Željezni jaram stavljam oko vrata svim tim narodima; oni će služiti Nabukodonozoru, babilonskom kralju. Dat ću mu i poljske životinje.” \ I prorok Jeremija reče proroku Hananiji: “čuj, Hananija, Gospodin te nije poslao. Ti zavodiš ovaj narod da stavi svoje pouzdanje u laži. Zato veli Gospodin: Evo, ja te iskorjenjujem iz zemlje. Još ćeš ove godine umrijeti, jer si propovijedao pobunu protiv Boga.” I prorok Hananija umre one godine, sedmoga mjeseca. Ovo su riječi pisma što ga je poslao prorok Jeremija iz Jeruzalema još preostalim starješinama zarobljenika, svećenicima, prorocima i svemu narodu koji je odveo Nabukodonozor iz Jeruzalema u Babilon, nakon što su bili otišli iz Jeruzalema kralj Jekonija, kraljica mati, dvorani, Judini i jeruzalemski knezovi, kovači i bravari. (Poslao ga je) po Elasi, Šafanovu sinu, i Gemarji, Hilkijinu sinu, koje je poslao u Babilon Sidkija, Judin kralj, Nabukodonozoru, babilonskom kralju: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog, svim zarobljenicima koje sam dao odvesti iz Jeruzalema u Babilon. Gradite kuće i stanujte u njima! Sadite vrtove i jedite njihove plodove! Uzimajte žene i imajte sinove i kćeri! Uzimajte za svoje sinove žene i dajite svojim kćerima muževe da oni dobiju sinove i kćeri! Množite se tamo i ne umanjujte se! Tražite blagostanje gradu u koji sam vas odveo, i molite se za nj Gospodinu, jer je njegovo blagostanje vaše blagostanje. Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Nemojte da vas zalude vaši proroci, što su među vama, i vaši vračevi! Ne slušajte svoje sanjare koji sami kažu da sanjaju! Jer vam oni prorokuju laži u moje ime. Ja ih nisam poslao, govori Gospodin.” Ovako još veli Gospodin: Istom kad prođe punih sedamdeset godina, pohodit ću vas i izvršit ću na vama riječ spasenja, i vratit ću vas na ovo mjesto. Jer ja znam koje misli nosim za vas, govori Gospodin. Odluke su na spasenje, a ne na nesreću, da vam dam budućnost punu nade. Kad me zazovete i idete i pomolite se meni, uslišat ću vas. Kad me potražite, naći ćete me. Jest, tražite me svim srcem. I dat ću vam se, da me nađete? govori Gospodin. Okrenut ću vašu sudbinu i sabrat ću vas iz svih naroda i iz svih mjesta kamo sam vas razagnao, govori Gospodin, i dovest ću vas natrag na mjesto odakle sam vas odveo. Ali vi kažete: Gospodin nam je podigao proroke u Babilonu. A Gospodin veli ovako o kralju koji sjedi na Davidovu prijestolju, i o svemu narodu koji je još u ovom gradu, o vašoj braći koja nisu otišla s vama u ropstvo: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Evo, pustit ću na njih mač, glad i kugu i učinit ću ih kao loše smokve, koje su previše loše a da bi ih se moglo jesti. Progonit ću ih mačem, glađu i kugom i učinit ću ih strašilom za sva zemaljska kraljevstva, kletvom, užasom, podsmijehom i porugom kod svih naroda kamo ih razagnam, i to zato jer ne poslušaše mojih riječi, govori Gospodin, kad sam im neprestano slao svoje sluge, proroke, ali ih ne poslušaste, govori Gospodin. Stoga sad čujte Gospodnju riječ, vi svi zarobljenici koje sam dao odvesti iz Jeruzalema u Babilon! Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog, o Ahabu, Kolajinu sinu, i o Sidkiji, Maasejinu sinu, koji vam prorokuju laži u moje ime: Evo, ja ih predajem u ruke Nabukodonozoru, babilonskom kralju. On će ih dati pogubiti pred vašim očima. Tada će kod svih Judinih zarobljenika, što su u Babilonu, zavladati kletva: “Neka od tebe učini Gospodin kao od Sidkije i Ahaba, koje babilonski kralj dade spržiti na ognju!” Jer su oni činili zlo u Izrćlu i tjerali preljub sa ženama svojih prijatelja i u moje ime navješćivali lažne riječi što im ih nisam zapovjedio. Ja znam to i svjedok sam za to, govori Gospodin. Nehelamcu Šemaji reci: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Ti si u svoje vlastito ime poslao pismo svemu narodu u Jeruzalemu i svećeniku Sefaniji, Maasejinu sinu, i svim svećenicima ovog sadržaja: Gospodin te postavio svećenikom na mjesto svećenika Jojade, da paziš u Gospodnjoj kući na svakog bezumnog gatara i da ga stavljaš u klade i u željezo oko vrata. Pa zašto ne istupaš protiv Jeremije iz Anatota, koji vam proriče? Zar nam nije poslao u Babilon vijest ovog sadržaja: Dugo će još trajati! Gradite kuće i stanujte u njima, sadite vrtove i uživajte njihove plodove!” Svećenik Sefanija pročita to pismo pred samim prorokom Jeremijom. Tada dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Pošalji svim zarobljenicima ovu vijest: Ovako veli Gospodin o Nehelamcu Šemaji: Jer vam Šemaja prorokuje, premda ga ja nisam poslao, i zavodi vas da se uzdate u laži, zato veli Gospodin: Evo, ja ću pohoditi Šemaju, Nehelamca, i njegove potomke. Ne će od njega nitko ostati u ovom narodu i ne će doživjeti sreću koju ću pripraviti svojemu narodu, govori Gospodin. Jer je propovijedao pobunu protiv Gospodina.” Riječ što dođe Jeremiji od Gospodina: ”Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Napiši sebi u knjigu sve riječi koje ti govorim! Jer evo, dolazi vrijeme, govori Gospodin, kad ću okrenuti sudbinu svojega naroda Izrćla i Jude, govori Gospodin, i dovesti ih natrag u zemlju koju sam dao njihovim ocima u posjed.” Ovo su riječi što ih reče Gospodin o Izrćlu i Judi: Jest, ovako veli Gospodin: “Viku od straha čujemo, strepnju punu nesreće!” Pitajte i vidite rađaju li muževi! Jer zašto vidim da se svaki čovjek podbočio rukama o bedra kao rodilja? Zašto su se sva lica promijenila i poblijedjela? Jao! Silan je onaj dan, nije bilo takva! Vrijeme je nevolje za Jakova. Ipak će se iz nje izbaviti. ”U onaj će se dan dogoditi”, govori Gospodin nad vojskama, “da ću raskinuti jaram na njegovu vratu i rastrgnuti njegovu užad, te ga više nikada ne će zarobiti tuđinci. Gospodinu, svojemu Bogu, služit će, svojemu kralju Davidu kojega ću im podignuti. Ti se dakle ne boj, Jakove, slugo moj!” govori Gospodin. “Ne plaši se, Izrćle! Jer evo, ja ću te izbaviti iz daleke zemlje, izbavit ću tvoju djecu iz zemlje njihova ropstva! Jakov će se vratiti kući i naći mir, živjet će bez brige, i nitko ga ne će smetati! Jest, ja sam s tobom”, govori Gospodin, “da te izbavim. Uništit ću sve narode među koje sam te razasuo! Ali tebe ne ću uništiti, samo ću te opominjati s mjerom. Ne mogu te ostaviti sasvim bez kazne!” Jer ovako veli Gospodin: “Neizlječiva je tvoja rana, nema lijeka tvojemu uboju. Nitko se ne zauzima za tvoju bolest. Lijeka nema za čireve, melema za te nema. Zaboraviše te svi tvoji milosnici, ne pitaju ništa za te. Jest, kako udari neprijatelj tako sam ja udario tebe neumoljivom kaznom za tvoje veliko bezakonje. Silni su tvoji grijesi. Što vičeš zbog svoje rane, zbog neizlječive svoje bolesti? Za veliko tvoje bezakonje? silni su tvoji grijesi? ja sam ti to učinio. Zato svi koji te proždiru, proždrijet će se. Svi tvoji neprijatelji idu u ropstvo. Koji te plijene, bit će oplijenjeni. Sve tvoje razbojnike predat ću razbojnicima. Jer ću te ozdraviti, rane ću tvoje iscijeliti”, govori Gospodin, “jer te, Sione, zovu otjeranom, onom za koju se više nitko ne brine.” Ovako veli Gospodin: “Sad ću okrenuti sudbinu Jakovljevih šatora, smilovat ću se njegovim stanovima. Grad će se sazidati na svojoj gori. Na starom će se mjestu podići tvrđava. Iz nje će tada odjekivati hvala i pjesma veselih ljudi. Ja ću ih umnožiti, ne će se umanjiti. Počastit ću ih. Ne će više biti prezreni. Sinovi će njihovi biti kao prije. Njihova općina stoji tvrdo preda mnom. Pohodit ću sve njihove neprijatelje. Iz njih će samih proizići njihov knez. Vladalac će njihov doći iz njihove sredine. Ja ću mu dopustiti pristup k meni, da mi se približi. Jer tko je taj koji se usudio pristupiti k meni?”? govori Gospodin. ”Vi ste moj narod, a ja sam vaš Bog.” Gle, vihor od Gospodina! Njegov gnjev provaljuje, vihor othuji preko glave bezbožnika. Gnjev se Gospodnji ne vraća dok on to nije izvršio, dok nije ispunio naum svojega srca. Na kraju dana to ćete jasno spoznati. ”U ono vrijeme”, govori Gospodin, “ja ću biti Bog svim Izrćlovim plemenima, i oni će biti moj narod.” Ovako veli Gospodin: “Milost je našao narod u pustinji što je umakao maču. U svoje počivalište otišao je Izrćl.” Iz daljine mi se objavio Gospodin: “Vječnom te ljubavlju ljubim, zato sam ti tako dugo sačuvao milost. Opet te zidam, i bit ćeš sazidana, djevojko Izrćlova! Opet ćeš se kititi bubnjevima, izlazit ćeš u veselom kolu! Opet ćeš saditi vinograde na brdima Samarije! Tko ih zasadi, od njih će brati. Jest, dolazi vrijeme kad će vikati čuvar na Efrajimovim gorama: Ustanite, zaputimo se na Sion Gospodinu, svojemu Bogu!” Jer ovako veli Gospodin: “Pjevajte u radosti Jakovu! Radujte se zbog glave narodâ! Javljajte to, slavite i govorite: Gospodin je izbavio svoj narod, Izrćlov ostatak. Evo, ja ih dovodim opet iz sjeverne zemlje i s krajeva zemlje, među njima i slijepe i hrome, trudne i rodilje. U velikom mnoštvu dolaze kući. Dolaze plačući. Ja ih pratim i tješim. Vodim ih k potocima, ravnim putem, gdje se ne spotiču. Jer sam otac Izrćlu. Efrajim je moj prvorođeni sin.” čujte, narodi, Gospodnju riječ! Objavite je na najdaljim otocima i recite: “Koji je razasuo Izrćla, sabire ga opet i čuva ga kao pastir svoje stado.” Jer je Gospodin otkupio Jakova, oslobodio ga iz ruku onoga koji je jači od njega. Dolaze i pjevaju na sionskoj visini. Sjaju od radosti zbog Gospodnjega spasenja: zbog žita, zbog vina i ulja, zbog janjadi i teladi. Duša im je kao vrt obilno navodnjen: ne će se više trebati tužiti. Sada se veseli djevojka u kolu, mladić i starac zajedno. “Mijenjam njihovu žalost u radost, nakon boli dajem im utjehu i veselje. Razblažavam svećenikovu dušu pretilinom. Narod je moj nasićen mojim darovima”, govori Gospodin. Ovako veli Gospodin: “čuj! Jauk se čuje u Rami, gorko plakanje! Rahela oplakuje svoju djecu? ne može se utješiti? svoju djecu, jer nijedno više ne živi.” Ovako veli Gospodin: “Zabrani svojemu glasu tugovanje, svojim očima suze! Jer će tvojoj nevolji biti njezina plaća”, govori Gospodin. “Oni se vraćaju kući iz neprijateljske zemlje. Tvoja budućnost ima nadu”? govori Gospodin. “Djeca se tvoja vraćaju u svoju zemlju.” ”čujem doista Efrajima gdje tuguje: Kaznio si me, primio sam kaznu kao pomamno tele. Dovedi me kući, ja ću se obratiti! Jer si ti Gospodin, moj Bog. Otkad sam te ostavio, pokajao sam se za to. Kad sam to uvidio, udarao sam se u svoja prsa. Crvenim se i stidim se jer moram okajati sramotu svoje mladosti. Nije li Efrajim moj ljubljeni sin, moje predrago dijete? Kada mu god zaprijetim, moram ga se milo spomenuti. Zato za njega kuca moje srce; ja mu se moram smilovati”, govori Gospodin. \ ”Postavi sebi putokaz! Napravi si putne znakove! Pripazi na cestu, na put kojim si išla! Djevojko Izrćlova, vrati se, vrati se kući u ove svoje gradove! Dokle ćeš se još otimati, kćeri, odmetnice? Jer je Gospodin učinio nešto novo u zemlji: žena opkoljava čovjeka.” Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Ponovno će se u Judinoj zemlji i u njegovim gradovima govoriti, kad okrenem njihovu sudbinu: Gospodin neka te blagoslovi, dome pravednosti, sveta goro!” Juda sa svim svojim gradovima stanovat će u njoj i ratari, i oni koji idu za stadom. Jer ja okrijepim umorne, ja nasitim one što malakšu. U tome se probudih i pogledah; san mi je bio sladak. \ ”Evo, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, “kad ću darovati Izrćlovoj i Judinoj kući potomstvo od ljudi i stoke. Kao što sam brižno pazio da ih istrebljujem i razvaljujem, da ih razaram i uništavam i donosim nesreću, tako ću sada brižno paziti na to da ih sazidam i zasadim”, govori Gospodin. Ne će se više govoriti u one dane: “Kiselo su grožđe jeli oci, a djeci trnu zubi.” Ne, svaki će poginuti za svoje vlastite grijehe. Samo tko sam jede kiselo grožđe, tomu će zubi trnuti. ”Jer evo, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, “kad ću učiniti nov Savez s Izrćlo- vom i Judinom kućom. Ne Savez kako sam ga učinio s njihovim ocima kad sam ih uzeo za ruke da ih izvedem iz Egipta, Savez što su ga prelomili premda sam bio njihov Gospodin.” ”Ne, ovo će biti Savez što ću ga učiniti s Izrćlovom kućom poslije onih dana”, govori Gospodin: “Stavit ću svoj zakon u njihovo srce i upisati ga u njihovu dušu. Tako ću biti njihov Bog, a oni će biti moj narod. Oni se više ne će učiti među sobom; ne će učiti jedan drugoga: Spoznajte Gospodina!? jer me svi poznaju: od najmanjega do najvećega”, govori Gospodin. “Jer im opraštam njihovu krivnju i njihovih se grijeha više ne spominjem.” \ Ovako veli Gospodin, koji određuje sunce za svjetlo po danu, a mjesec i zvijezde postavlja za svjetlo u noći, koji ošine more da zahuče njegovi valovi? “Gospodin nad vojskama” je njegovo ime. ”Kako malo ove uredbe odstupaju od mene”, govori Gospodin, “tako će malo prestati Izrćlovo potomstvo, da bude narod preda mnom za sva vremena.” Ovako veli Gospodin: “Kako se malo može nebo izmjeriti gore, i kako se malo mogu zemaljski temelji dolje istražiti, tako ću malo i ja odbaciti sve Izrćlovo potomstvo za sve ono što su učinili”, veli Gospodin. ”Jer evo, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, “kad će se opet sazidati Gospodinu grad od Hananelove kule do vrata na uglu. I još će dalje otići mjeračko uže ravno preko huma Gareba i okrenuti se prema Goi. I sva dolina, mrtva tjelesa i pepeo, i sve mrtvačko polje do kidronske doline, do ugla konjskih vrata na istoku bit će sveto Gospodinu. Nikada više u budućnosti ne će se što razvaliti ili oboriti.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina u desetoj godini Sidkije, Judina kralja, tj. u osamnćstoj Nabukodonozorovoj godini. Tada je opkoljavala vojska babilonskog kralja Jeruzalem, i prorok je Jeremija bio zatvoren u stražarnici, u palači Judina kralja. Sidkija, Judin kralj, bio ga je zatvorio prekoravajući ga: “Zašto si prorokovao: Ovako veli Gospodin: Evo, dajem ovaj grad u ruke babilonskom kralju; on će ga osvojiti\ i Sidkija, Judin kralj, ne će umaknuti ruci Kaldejaca, nego će zacijelo biti predan u ruke babilonskom kralju i usta u usta s njim će govoriti i oko u oko njega će vidjeti. Sidkiju će odvesti u Babilon, i tamo će ostati dok ga ne pohodim, govori Gospodin. Ako se borite s Kaldejcima, ne ćete imati uspjeha.” Jeremija reče ovako: Dođe mi Gospodnja riječ: ”Evo, Hanamel, sin tvojega strica Šaluma, doći će k tebi s molbom: Kupi moju njivu u Anatotu jer tebi pripada prvokup po pravu otkupa.” Tada dođe k meni u stražarnicu, kako je Gospodin bio navijestio, Hanamel, sin mojega strica, i zamoli me: “Hajde kupi moju njivu u Anatotu, u rodnom Benjaminovu posjedu, jer tebi pripada pravo posjeda po dužnosti otkupa; kupi je dakle sebi!” Tada sam razumio da je to bila Gospodnja riječ\ i kupio sam njivu od Hanamela, sina svojega strica, u Anatotu i isplatio mu u novcu sedamnćst šekela srebra. Napisao sam potvrdu o kupovini, zapečatio je, dao je od svjedoka potvrditi i izmjerio novce na vagi. Onda sam uzeo list o kupovini, po pravu i zakonu zapečaćen i otvoren i predao sam list o kupovini Baruhu, sinu Nerije, Mahsejevu sinu, pred Hanamelom, sinom mojega strica, i pred svjedocima koji su bili potpisali list o kupovini, i pred svim Judejcima što su se zadržavali u stražarnici. Pred njima sam dao Baruhu nalog: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Uzmi ove potvrde, ovaj zapečaćeni list o kupovini i ovaj otvoreni, i stavi ih u zemljanu posudu, da se dugo sačuvaju! Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Opet će se u ovoj zemlji kupovati kuće, njive i vinogradi.” Nakon što sam bio predao list o kupovini Baruhu, Nerijinu sinu, pomolio sam se Gospodinu: ”Ah, svemogući Gospodine! Ti si stvorio nebo i zemlju svojom velikom snagom, svojom podignutom mišicom. Ništa tebi nije nemoguće. Tisućama iskazuješ milost. Ali krivnju otaca vraćaš u njedra njihovoj djeci, Bože veliki, silni, koji si nazvan Gospodin nad vojskama, velik u savjetu, moćan u djelima. Tvoje oči bdiju nad svim ljudskim putovima da naplatiš svakome prema njegovim putovima i prema vrijednosti njegovih djela. Ti si činio znake i čudesa u Egiptu do dana današnjega i na Izrćlu i na drugim ljudima, i stekao si sebi ime kakvo je danas. Ti si izveo svoj narod Izrćla iz Egipta znacima i čudesima, jakom rukom i podignutom mišicom, i velikom strahotom, dao si im ovu zemlju za koju si se zakleo njihovim ocima da ćeš im je dati, zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Oni uđoše u nju i zaposjedoše je, ali nisu slušali tvojih naputaka, nisu hodili po tvom zakonu i nisu činili ništa od svega što si im zapovjedio da čine. Zato si pustio da ih snađe sva ta nesreća. Evo, opkopi su već došli do grada, da ga zauzmu. Od mača, gladi i kuge grad će pasti u ruke Kaldejcima koji ga opsjedaju. Što si zaprijetio, došlo je. Eto, sam vidiš! I ti si mi, svemogući Gospodine, zapovjedio: Kupi sebi tu njivu za novce i uzmi svjedoke za to, premda je grad predan u ruke Kaldejcima.” Tada dođe Božja riječ Jeremiji: ”Gle, ja sam Gospodin, Bog svega tijela. Je li mi što nemoguće? Zato ovako veli Gospodin: Evo, ja dajem ovaj grad u ruke Kaldejcima i u ruke Nabukodonozoru, babilonskom kralju. On će ga zauzeti. Kaldejci će doći, ovaj će grad opkoliti, ognjem će ovaj grad upaliti i spalit će ga, upravo one kuće gdje su na krovovima kadili Baalu i naljeve izlijevali drugim bogovima, da razdraže moj gnjev. Jer su Izrćlovi i Judini sinovi činili od mladosti uvijek samo što mi se ne sviđa. Izrćlovi su me sinovi dražili uvijek lošim djelima svojih ruku? govori Gospodin. Gnjev i srdžbu zadavao mi je ovaj grad sve od dana kad ga sazidaše do dana današnjega. I sad ga moram odbaciti ispred svojih očiju za svu zloću što su je činili Izrćlovi i Judini sinovi, da razdraže moj gnjev, oni, njihovi kraljevi, njihovi knezovi, njihovi svećenici i proroci, Judini ljudi i jeruzalemski stanovnici. Okrenuli su mi leđa umjesto lica. I premda sam ih dao poučavati neprestano, nisu to slušali i nisu htjeli primiti nauk. Svoje gadne bogove postavili su u kuću koja nosi moje ime i time je oskvrnuše. Podigli su uzvisine Baalu u dolini Ben Hinomu i žrtvovali su tamo Moleku svoje sinove i kćeri. Takvo što nisam im nikada zapovjedio i nikada mi nije palo na um da bi činili takvu gadost i Judu navodili na grijeh.” A sada ovako veli Gospodin, Bog Izrćlov, za taj grad za koji kažete da će biti predan u ruke babilonskog kralja od mača, gladi i kuge: Evo, ja ću ih sabrati iz svih zemalja kamo sam ih razagnao u svom gnjevu i u svojoj jarosti i velikoj ljutnji, i dovest ću ih natrag na ovo mjesto i učiniti da stanuju ovdje u miru. Oni će biti moj narod, i ja ću biti njihov Bog. Dat ću im jedno srce i jedan put, da me se vazda boje, na svoje spasenje i na spas svoje djece. Učinit ću s njima vječni Savez i ne ću se nikada od njih odvratiti, da im činim dobro. Stavit ću im u srce strahopoštovanje preda mnom, da ne odstupe od mene. Moja će radost biti u njima i ljubav ću im iskazivati, i zasadit ću ih zauvijek u ovu zemlju svim srcem i svom dušom. Jer ovako veli Gospodin: “Kao što sam pustio da dođe na ovaj narod sva ta velika nesreća, tako ću donijeti na njih i sve dobro koje sam im obećao. Opet će se kupovati njive u ovoj zemlji za koju vi kažete: Ona je pustinja, bez ljudi i stoke, podvrgnuta sili Kaldejaca. Opet će se kupovati njive za novac, pisat će se potvrde o kupovini i pečatiti, i uzimati svjedoci u Benjaminovoj zemlji i jeruzalemskoj okolini, u Judinim gradovima, u gradovima po gorama i gradovima po nizini i u gradovima južne zemlje. Jer ja okrećem njihovu kob”, govori Gospodin. Gospodnja riječ dođe Jeremiji po drugi put, dok je još bio zatvoren u stražarnici: ”Ovako veli Gospodin, koji je stvorio zemlju, sazdao je i uzdržava je - Gospodin je njegovo ime: Zazovi me i odgovorit ću ti, i pokazat ću ti velike, nevjerojatne stvari, za koje nisi znao! Ovako govori Gospodin, Bog Izrćlov, za kuće ovoga grada, i za palače Judinih kraljeva, što su bile razvaljene, da služe kao bedemi i za punjenje rupâ. Oni se dolaze boriti s Kaldejcima, ali s uspjehom, napuniti ih mrtvim tjelesima ljudi što sam ih pobio u svom žestokom gnjevu, kad sam pred ovim gradom zastro svoje lice zbog sve njihove zloće. Doista, ja ću im donijeti ozdravljenje i spasenje, iscijelit ću ih i pripremit ću im puninu sreće i mira. Okrenut ću Judinu i Izrćlovu sudbinu i sazidat ću ih opet kao prije. Očistit ću ih od sve krivnje što su je počinili protiv mene i oprostit ću im sva zlodjela kojima mi sagriješiše i kojima mi se iznevjeriše. Jeruzalem će biti milo ime, hvala i slava kod svih naroda na zemlji, koji će čuti za sva dobra što ću im ih iskazati: uplašit će se i uzdrhtati zbog svega dobra i sve sreće što ću im je dati.” Ovako veli Gospodin: Na ovom mjestu za koje vi velite: “Opustjelo leži, bez ljudi i stoke”, u Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama, što su sad opustjeli, bez ljudi su, bez stanovnika i bez stoke, opet će se čuti glas radosti i miline, zaručnikov i zaručničin poklik, poklik onih koji govore: “Hvalite Gospodina nad vojskama, jer je Gospodin dobrostiv, jer vječno traje njegova milost!” i onih koji prinose zahvalne žrtve u Gospodnjoj kući. Okrenut ću sudbinu zemlje onako kao što je bilo prije, govori Gospodin. Ovako veli Gospodin nad vojskama: Na ovom mjestu, koje sad leži opustjelo, bez ljudi i stoke, i u svim njegovim gradovima opet će biti paše za pastire koji puštaju da njihova stada pasu. U gradovima po gorama, u gradovima po nizini, u gradovima južne zemlje, u rodnom Benjaminovu području, u jeruzalemskoj okolini i po Judinim gradovima opet će prolaziti stada ispod ruke onoga koji ih broji, veli Gospodin. Doista, dolazi vrijeme, govori Gospodin, kad ću ispuniti obećanje što sam ga dao Izrćlovoj i Judinoj kući. U one dane i u ono vrijeme učinit ću da iznikne Davidu prava klica. On će činiti pravo i pravednost na zemlji. U one dane zadobit će Juda pomoć i Jeruzalem će stanovati u sigurnosti. Zvat će se: “Gospodin, naše spasenje!” Jer ovako veli Gospodin: “Nikada Davidu ne će nestati čovjeka koji sjedi na prijestolju Izrćlova doma. I levitskim svećenicima ne će nikada pred mojim licem nestati čovjeka koji prinosi žrtvu paljenicu, pali dar i pripravlja žrtvu klanicu dovijeka.” I dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Ovako veli Gospodin: Kako vi malo možete ukinuti moj Savez s danom i moj Savez s noću, tako da ne bude više dana ni noći na vrijeme, tako će se malo ukinuti moj Savez s mojim slugom Davidom, da ne bi više imao potomka koji bi kao kralj sjedio na njegovu prijestolju, a isto tako malo moj Savez s levitskim svećenicima koji obavljaju moju svetu službu. Kao što se ne može izbrojiti nebeska vojska ni izmjeriti pijesak u moru, tako ću umnožiti potomstvo svojega sluge Davida i levite koji obavljaju moju svetu službu.” Zatim dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Nisi li opazio što govore ovi ljudi: Oba plemena koja je Gospodin izabrao on je odbacio. I kako prezirno govore o mome narodu, da nije narod u njegovim očima? Ovako veli Gospodin: Kako sigurno postoji moj Savez s danom i noću, kako sam sigurno postavio uredbe neba i zemlje, tako ću malo odbaciti Jakovljeve potomke i svojega slugu Davida i ne uzimati više vladara iz njegova potomstva nad Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim potomcima: jer ću okrenuti njihovu sudbinu i smilovati im se.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina kad su Nabukodonozor, babilonski kralj, i sva njegova vojska, i sva kraljevstva što su bila pod njim, i svi narodi vojevali protiv Jeruzalema i protiv svih njegovih gradova. Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: “Idi, kaži Sidkiji, Judinu kralju. Ovako veli Gospodin: Evo, ja dajem taj grad u ruke babilonskom kralju. On će ga spaliti ognjem. Ti ne ćeš umaknuti njegovoj ruci, nego ćeš biti uhvaćen i predan njegovoj vlasti. Oko u oko vidjet ćeš babilonskoga kralja i usta u usta ćeš s njim govoriti i doći ćeš u Babilon. Ali čuj Gospodnju riječ, Sidkija, Judin kralju! Ovako veli Gospodin o tebi: Ne ćeš poginuti od mača. U miru ćeš umrijeti. I kao što se činilo u čast tvojim ocima, prijašnjim kraljevima, što su bili prije tebe, tako će se platiti i tebi mrtvački oganj i naricat će se za tobom: Ah, Gospodaru! To je proroštvo što ga navješćujem”? govori Gospodin. Prorok Jeremija navijesti sve te riječi Judinu kralju Sidkiji u Jeruzalemu, dok je vojska babilonskoga kralja udarala na Jeruzalem i na sve Judine gradove što su još preostali, naime na Lakiš i Azeku. To su od Judinih gradova bili jedini tvrdi gradovi, što su se još držali. Ovo je riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina, nakon što je kralj Sidkija bio sklopio nagodbu sa svim narodom u Jeruzalemu, da im proglasi oslobođenje. Svaki je morao osloboditi svoga roba i ropkinju, ako su bili Hebreji i Hebrejke, da više nitko nema svojega judejskog zemljaka kao roba. Svi knezovi i sav narod poslušaše. Bili su pristali na nagodbu da svaki otpusti roba i ropkinju i da ih više ne drži kao robove; poslušaše i otpustiše.\ A poslije su opet uzimali robove i ropkinje koje su bili otpustili, i silom su ih opet učinili robovima i ropkinjama. Tada dođe Jeremiji od Gospodina Gospodnja riječ: ”Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Ja sam učinio Savez s vašim ocima kad ih izvedoh iz Egipta, iz kuće ropstva: Nakon sedam godina mora svaki od vas otpustiti svojega hebrejskog zemljaka koji se prodao. Šest godina mora ti služiti kao rob; onda ga trebaš slobodna otpustiti od sebe. Ali me ne poslušaše vaši oci i ne prignuše mi svojega uha.\ Vi ste se sad bili od toga odvratili, bili ste činili što je pravo u mojim očima proglasivši oslobođenje svojih zemljaka i bili ste sklopili nagodbu preda mnom u mojoj kući, koja se zove mojim imenom. Ali sada oskvrnjujete ponovno moje ime. Svaki je svojega roba i ropkinju, koje ste bili otpustili, opet uzeo natrag i silom ih natjerao da mu budu robovi i ropkinje. Zato veli Gospodin: Vi me ne poslušaste, ali proglasiste oslobođenje, svaki za svojega zemljaka i bližnjega. Zato i ja navješćujem nasuprot vama oslobođenje? govori Gospodin? za mač, kugu i glad. činim vas strašilom za sva zemaljska kraljevstva. A ljudima koji prestupe moju nagodbu i ne izvrše odredbe nagodbe koju su sklopili preda mnom, učinit ću kao govedu što su ga rasjekli na dvoje i prošli između njegovih komada. Judine i jeruzalemske knezove, dvorane, svećenike i sav narod ove zemlje, koji prođoše između komadâ goveda, predat ću u ruke neprijateljima, u ruke onima koji im rade o glavi. Mrtva će njihova tjelesa biti hrana nebeskim pticama i zemaljskim životinjama. A Sidkiju, Judina kralja, i njegove knezove predat ću u ruke njihovim neprijateljima, u ruke onima koji im rade o glavi, i u ruke vojsci babilonskoga kralja koja je sada otišla. Doista, veli Gospodin, ja ću učiniti da se natrag dovedu na ovaj grad, i oni će se boriti protiv njega, zauzeti ga i spaliti ognjem. Judine ću gradove učiniti pustinjom u kojoj nitko ne stanuje.” Ovo je riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina u dane Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja: ”Idi k zajednici Rekabovaca, govori s njima i dovedi ih u Gospodnju kuću, u koju ćeliju, i podaj im da piju vina!” I tako uzeh Jaazaniju, sina Jeremije, Habasinijina sina, njegovu braću i sve njegove sinove i svu zajednicu Rekabovaca. Dovedoh ih u Gospodnju kuću u ćeliju Ben Johanana, Jigdalijina sina, Božjega čovjeka, koja je uz ćeliju knezova, iznad ćelije Maaseje, Šalumova sina, vratara. Stavih pred pripadnike zajednice Rekabovaca krčage s vinom i čaše, i rekoh im: “Pijte vino!” A oni odgovoriše: “Ne pijemo vina jer nam je naš djed Jonadab, Rekabov sin, zapovjedio: Ne smijete piti vina, ni vi ni vaši sinovi dovijeka. I kuće ne gradite i sjemena ne sijte, ni vinograda ne sadite niti ih posjedujte, nego stanujte uvijek u šatorima, da dugo živite u zemlji u kojoj ste gost! Mi slušamo Jonadaba, Rekabova sina, svojega djeda, do u riječ u svemu što nam je zapovjedio. Ne pijemo vina nikada, ni mi ni naše žene, ni naši sinovi ni kćeri, ne gradimo kuća da u njima stanujemo, i ne posjedujemo vinograda, njiva i posijanih polja. Stanujemo u šatorima i činimo brižno sve što nam je zapovjedio naš djed Jonadab. Kad je došao Nabukodonozor, babilonski kralj, protiv ove zemlje, rekli smo: Dođite, odimo u Jeruzalem ispred vojske Aramejaca! Tako sad stanujemo u Jeruzalemu.” I dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Idi, javi Judinim ljudima i jeruzalemskim stanovnicima: Zar ne ćete primiti nauk i poslušati moje naputke?? govori Gospodin. Izvršava se zapovijed Jonadaba, Rekabova sina, koji je zabranio svojim potomcima da piju vina. Oni ne piju vina do danas, nego slušaju zapovijed svoga djeda. A ja sam vama neprestano govorio, ali me vi niste slušali. Slao sam k vama jednako sve svoje sluge, proroke, s opomenom: Vratite se svi sa svojih zlih putova, popravite svoja djela i ne trčite za drugim bogovima, da im služite! Tada ćete ostati u zemlji koju sam dao vama i vašim ocima. Ali mi vi ne prignuste svojega uha, niti me poslušaste. A sinovi Jonadaba, Rekabova sina, držali su se zapovijedi svojega djeda, koju im je dao, ali taj narod ne sluša mene. Zato ovako veli Gospodin, Bog nad vojskama, Izrćlov Bog: Doista, ja ću pustiti na Judu i na sve jeruzalemske stanovnike svu nesreću kojom sam im zaprijetio, jer sam im govorio, a oni se ne odazvaše!” A zajednici Rekabovaca Jeremija reče: “Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Jer ste bili poslušni zapovijedi svojega djeda Jonadaba i držali sve naputke njegove i činili sve što vam je zapovjedio, zato veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Nikada ne će Jonadabu, Rekabovu sinu, ponestati potomaka koji mi služe dovijeka.” U četvrtoj godini Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja, dođe ova riječ Jeremiji od Gospodina: ”Uzmi sebi svitak knjige i napiši u nj sve riječi što sam ti ih rekao o Izrćlu i Judi, i o svim narodima od vremena kada sam ti govorio, od Jošijinih dana do dana današnjega! Možda čuje Judina kuća svu nesreću koju im mislim učiniti, tako da se svaki vrati sa svojih zlih putova i ja oprostim njihovu krivnju i njihove grijehe.” Tada Jeremija dozva Baruha, Nerijina sina. I Baruh napisa u svitak knjige sve Gospodnje riječi, koje mu je on bio govorio, onako kako mu ih je kazivao Jeremija. Potom zapovjedi Jeremija Baruhu: “Jer sam ja spriječen i ne mogu poći u Gospodnju kuću, pođi ti tamo i pročitaj iz svitka što si ga napisao kako sam ti kazao Gospodnje riječi narodu u Gospodnjoj kući, u posni dan! I svim Judejcima koji su došli iz svojih gradova pročitaj! Možda prodre njihov vapaj do Gospodina, ako se svi obrate od svojih zlih putova. Jer je velik i žestok gnjev kojim je Gospodin zaprijetio tome narodu.” Baruh, Nerijin sin, učinio je sve što je bio zapovjedio prorok Jeremija, i pročitao je iz knjige Gospodnje riječi u Gospodnjoj kući. U petoj godini Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja, u devetom mjesecu, oglasiše pred Gospodinom post za sav narod u Jeruzalemu i za sav narod što je bio došao u Jeruzalem iz Judinih gradova. Baruh pročita iz knjige Jeremijine riječi, u Gospodnjoj kući, u ćeliji Gemarje, Šafanova sina, državnog pisara, u gornjem trijemu, kod novih vrata Gospodnje kuće pred svim narodom. A kad je čuo Mikaj, sin Gemarje, Šafanova sina, sve te Gospodnje riječi iz knjige, siđe on u kraljevsku palaču u sobu državnoga pisara. Tamo su upravo bili sabrani svi knezovi, državni pisar Elišama, Delaja, Šemajin sin, Elnatan, Akborov sin, Gemarja, Šafanov sin, Sidkija, Hananijin sin, i svi drugi knezovi. Mikaj im kaza sve riječi što ih je bio čuo kad je Baruh čitao narodu iz knjige. Tada svi knezovi poslaše k Baruhu Jehudija, sina Netanijina, sina Šelemje, Kušijeva sina i pozvaše ga: “Uzmi sa sobom svitak iz kojega si čitao narodu i dođi!” Baruh, Nerijin sin, uze svitak sa sobom i dođe k njima. Oni mu rekoše: “Sjedni i pročitaj nam ga!” Baruh im pročita. A kad su čuli sve te riječi, pogledaše se uplašeni i rekoše Baruhu: “Moramo kazati kralju sve te riječi!” I zapitaše Baruha: “Ali kaži nam kako si mogao napisati sve te riječi iz njegovih usta?” Baruh im odvrati: “On mi je kazao sve te riječi i ja sam ih napisao u knjigu crnilom.” Tada rekoše knezovi Baruhu: “Idi, sakrij se, ti, a i Jeremija, da nitko ne zna gdje ste!” Potom odoše kralju, u trijem palače. Svitak knjige bili su ostavili u sobi državnog pisara Elišame. Izniješe pred kralja čitav slučaj. A kralj posla Jehudija da donese svitak. Donese ga iz sobe državnoga pisara Elišame. Tada ga je Jehudija čitao kralju i knezovima što su stajali oko kralja. Kralj je tada stanovao u zimskoj kući; bio je deveti mjesec. Oganj je gorio pred njim u žeravnici.\ Kad bi god Jehudija bio pročitao tri do četiri lista, razderao bi ih kralj pisarskim nožem i bacio ih u oganj, u žeravnicu, dok nije bio sav svitak izgorio u ognju, u žeravnici. Ali se kralj i svi njegovi činovnici, koji su bili slušali te riječi, ne uplašiše, niti razderaše haljine. Doduše, Elnatan, Delaja i Gemarja silno su molili kralja da ne spaljuje svitak, ali ih on ne posluša. Štoviše, zapovjedi kralj kraljeviću Jerahmeelu i Seraji, Azrielovu sinu, i Šelemji, Abdeelovu sinu, da uhvate pisara Baruha i proroka Jeremiju. Ali ih je Gospodin držao sakrivenima. Nakon što je kralj spalio svitak s riječima što ih je bio zapisao Baruh, kako ih je kazao Jeremija, dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Uzmi sebi drugi svitak i napiši u nj sve riječi što su bile zapisane u prijašnjem svitku, što ga je spalio Jojakim, Judin kralj. A za Jojakima, Judina kralja, objavit ćeš: Ovako veli Gospodin: Ti si spalio ovaj svitak i rekao: Zašto si napisao u njemu: Doći će babilonski kralj i opustošiti svu zemlju i istrijebiti iz nje ljude i stoku? Zato objavljuje Gospodin za Jojakima, Judina kralja: Ne će mu potomak sjediti na Davidovu prijestolju. Mrtvo će njegovo tijelo biti predano žegi dana i studeni noći. Ja ću na njemu, na njegovu potomstvu i na njegovim dvoranima kazniti njihova zlodjela, i pustit ću na njih i na jeruzalemske stanovnike, i na Judejce svu nesreću kojom sam im zaprijetio, ali oni ne poslušaše.” I uze Jeremija drugi svitak i dade ga pisaru Baruhu, Nerijinu sinu, i on napisa u nj kako mu je kazivao Jeremija: sve riječi knjige koju je bio spalio Jojakim, Judin kralj. Njima su bile pridodane još slične riječi. Umjesto Konije, Jojakimova sina, postade kralj Sidkija, Jošijin sin. Nabukodonozor, babilonski kralj, bio ga je postavio kraljem u Judinoj zemlji. Ali ni on ni njegovi dvorani ni narod zemlje nisu slušali Gospodnjih riječi, što ih je dao navješćivati preko proroka Jeremije. Jednoga dana posla kralj Sidkija Jehukala, Šelemjina sina, i svećenika Sefaniju, Maasejina sina, k proroku Jeremiji i poruči mu: “Pomoli se ipak za nas Gospodinu, našemu Bogu!” Jeremija je tada još slobodan hodio među narodom; nisu ga bili još bacili u tamnicu.\ Međutim je dolazila faraonova vojska iz Egipta. Kad su to čuli Kaldejci, koji su opsjedali Jeruzalem, odoše od Jeruzalema. Tada dođe Gospodnja riječ proroku Jeremiji: ”Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog: Judinu kralju, koji vas je poslao k meni da me pitate, recite ovo: faraonova vojska, što se podigla za vaše olakšanje, vraća se u svoju zemlju Egipat. Kaldejci će opet doći i borit će se protiv ovoga grada, zauzet će ga i spaliti ognjem. Zato veli Gospodin: Ne varajte se mišlju: Kaldejci odlaze zauvijek od nas. Jer oni ne odlaze. I kad biste potukli svu kaldejsku vojsku, što se bori protiv vas, i kad bi samo još nekoliko ranjenika ostalo u svojim šatorima, oni bi se ipak opet digli i taj grad spalili ognjem.” Kad je kaldejska vojska bila odmakla od Jeruzalema ispred faraonovih četa, ostavi Jeremija Jeruzalem kako bi pošao u Benjaminovu zemlju da tamo sa svojom obitelji uredi neki posao oko baštine. Kad je prolazio kroz Benjaminova vrata, tamo je stražario Jirijaj, sin Šelemje, Hananijina sina. On zaustavi proroka Jeremiju i reče: “Ti hoćeš prebjeći Kaldejcima.” Jeremija odgovori: “Lažeš, ja ne ću prebjeći Kaldejcima”, i ne htjede se dalje obazirati na njega. Ali Jirijaj uhvati Jeremiju i odvede ga knezovima. Knezovi su bili gnjevni na Jeremiju, dadoše ga istući i zatvoriti u kući državnog pisara Jonatana; bili su od nje napravili tamnicu. \ Jeremija dođe u prostor cisterne, pod podrumski svod. Tamo ostade dugo. Jednoga dana posla kralj Sidkija tamo i dade ga dovesti. Kralj ga upita nasamo u svojoj palači: “Imaš li riječ od Gospodina?” Jeremija odgovori: “Imam”, i nastavi dalje: “Bit ćeš izručen u ruke babilonskomu kralju.” Tada reče Jeremija dalje kralju Sidkiji: “Što sam skrivio tebi i tvojim dvoranima i tomu narodu te me bacate u tamnicu? Gdje su sada vaši proroci koji su vam prorokovali: Babilonski kralj ne će doći na vas ni na ovu zemlju? A sad poslušaj, moj gospodaru i kralju: Daj da moja molba nađe milost pred tobom: Ne šalji me natrag u kuću državnog pisara Jonatana, da tamo ne umrem!” Po zapovijedi kralja Sidkije zatvorili su sada Jeremiju u stražarnicu i davali mu svaki dan po krušac iz pekarske ulice, dok je još bilo kruha u gradu. Tako je ostao Jeremija u stražarnici. Šefatja, Matanov sin, Gedalija, Pašhurov sin, Jukal, Šelemjin sin, i Pašhur, Malkijin sin, čuše riječi što ih je upravio Jeremija svemu narodu: ”Ovako veli Gospodin: Tko ostane u ovom gradu, poginut će od mača, gladi i kuge. A tko prijeđe Kaldejcima, svoj će život dobiti kao plijen i živ će ostati. Ovako veli Gospodin: Sasvim će sigurno ovaj grad pasti u ruke vojsci babilonskoga kralja; on će ga osvojiti.”\ Tada rekoše knezovi kralju: “Daj pogubiti toga čovjeka, jer on plaši ratnike, koji su ostali u gradu, i sav narod, kad govori takve riječi pred njima. Taj čovjek ne traži dobro ovome narodu, nego zlo.” Kralj Sidkija odvrati: “Dobro, u vašoj je ruci! Kralj vam ne smije ništa uskratiti.” I oni dadoše Jeremiju uhvatiti i baciti ga u cisternu kraljevića Malkije, koja se nalazila u stražarnici. Spustiše Jeremiju dolje o užetima. U cisterni nije bilo vode, nego samo glib, i Jeremija upade u taj glib. Kad je čuo dvoranin Ebed-Melek, Kušit, koji je služio u kraljevoj palači, da su Jeremiju bacili u cisternu, a kralj je upravo sjedio na Benjaminovim vratima, ostavi Ebed-Melek kraljevsku palaču i reče kralju: ”Moj Gospodaru i kralju! Nepravda je što sve čine ti ljudi proroku Jeremiji. Bacili su ga u cisternu tako da on umire od gladi jer u gradu više nema kruha.” Tada kralj zapovjedi Kušitu Ebed-Meleku: “Uzmi odavde sa sobom trideset ljudi i izvadi proroka Jeremiju iz cisterne, dok nije umro!” Ebed-Melek uze ljude sa sobom, dođe u kraljevu palaču, u prostor pod riznicom, i uze otamo iznošene haljine i stare krpe i spusti ih Jeremiji u cisternu o užetima. Tada viknu Kušit Ebed-Melek Jeremiji: “Podmetni te haljine i krpe pod pazuh i ispod užeta!” Jeremija učini tako. Tada izvukoše Jeremiju na užetima i izvadiše ga iz cisterne. Jeremija je otad morao ostati u stražarnici. Jednoga dana posla kralj Sidkija i dade dovesti k sebi proroka Jeremiju na treći ulazak u Gospodnjoj kući. Kralj reče Jeremiji: “Htio bih te nešto zapitati. Ne taji mi ništa!” Jeremija reče Sidkiji: “Ako ti kažem, ne ćeš li me tada pogubiti? Ako ti dam savjet, ne ćeš me ipak poslušati.” A kralj se Sidkija zakle Jeremiji nasamo: “Tako neka je živ Gospodin, koji nam je dao ovaj život, ne ću te pogubiti, niti ću te predati u ruke ljudima koji ti rade o glavi.” Tada Jeremija reče Sidkiji: “Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Ako odeš knezovima babilonskoga kralja, očuvat ćeš svoj život, i ovaj grad ne će izgorjeti ognjem. Ti i tvoja kuća ćete živjeti. Ako li ne odeš knezovima babilonskoga kralja, ovaj će grad pasti u ruke Kaldejcima, i spalit će ga ognjem, i ti ne ćeš umaknuti njihovim rukama.” Kralj Sidkija odgovori Jeremiji: “Bojim se da me ne predaju Judejcima koji su prebjegli Kaldejcima, pa da mi se izruguju.” Jeremija odvrati: “Ne će te predati. Poslušaj samo Gospodnji glas u onome što ti ja govorim pa će ti biti dobro, i ti ćeš ostati na životu! A ne htjedneš li izići, onda vrijedi ova riječ koju mi je objavio Gospodin: Doista, sve žene koje su još ostale u palači Judina kralja bit će odvedene knezovima babilonskoga kralja i pritom će tugovati: Prevariše te oni i nadmudriše, dobri tvoji prijatelji! Sada tvoje noge padaju u glib, a oni se povlače. Sve će tvoje žene s djecom biti odvedene Kaldejcima. I ti ne ćeš izmaknuti njihovoj sili, nego ćeš dopasti u ruke babilonskom kralju i ovaj će grad biti spaljen ognjem.” Sidkija reče Jeremiji: “Nitko ne smije saznati za ove riječi, inače moraš poginuti. Ako čuju knezovi da sam govorio s tobom, i dođu k tebi i zapovjede ti: Kaži nam što si govorio kralju! Ne taji ništa, inače ćemo te ubiti, i reci što je tebi kralj govorio, onda im odgovori: Molio sam i zaklinjao kralja neka me više ne šalje natrag u Jonatanovu kuću, da ondje ne poginem!” I kad su došli svi knezovi k Jeremiji i pitali ga, on im odgovori sve onako kako je kralj bio zapovjedio. Tada ga pustiše na miru, jer nitko nije znao što je i kako je bilo. Tako ostade Jeremija u stražarnici do dana kad je bio osvojen Jeruzalem. I on je bio ondje kad je bio osvojen Jeruzalem. U devetoj godini Judina kralja Sidkije, u desetom mjesecu, dođe Nabukodonozor, babilonski kralj, sa svom svojom vojskom protiv Jeruzalema i opkoli ga. U jedanćstoj Sidkijinoj godini, u četvrtom mjesecu, devetoga dana toga mjeseca, bio je provaljen gradski zid. Tada uđoše svi knezovi babilonskoga kralja i stadoše kod srednjih vrata: Nergal Sar-Eser, Sin-Magira, Nebušasban, starješina nad dvoranima, Nergal Sar-Eser, starješina nad vračevima, i svi ostali knezovi babilonskoga kralja. Kad ih vidješe Sidkija, Judin kralj, i svi ratnici, pobjegoše i ostaviše noću grad putem prema kraljevu vrtu na vrata između dva zida. On sam okrenu prema jordanskoj ravnici. Ali su ih kaldejske čete gonile i stigoše Sidkiju u jerihonskom polju. Uhvatiše ga i dovedoše ga k Nabukodonozoru, babilonskom kralju, u Ribli, u hamatskom području. Taj mu izreče osudu. Babilonski kralj dade u Ribli Sidkijine sinove zaklati pred njegovim očima; isto tako dade babilonski kralj pogubiti sve ugledne Judejce.\ A Sidkiju oslijepi, stavi ga u okove i dade ga odvesti u Babilon. Kaldejci spališe kraljevsku palaču i kuće naroda, a raskopaše jeruzalemske zidove. Ostatak pučanstva, što je još bio ostao u gradu, i prebjege koji su bili prebjegli k njima, posljednji ostatak naroda, dade Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, odvesti u Babilon u ropstvo. Od malih ljudi, koji nisu ništa posjedovali, ostavi neke Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, u Judeji i dade im u onaj dan vinograde i njive. Za Jeremiju zapovjedi Nabukodonozor, babilonski kralj, Nebuzaradanu, zapovjedniku tjelesne straže, ovo: ”Uzmi ga, brini se za nj i ne čini mu ništa zlo! Postupaj s njim po željama što ti ih izjavi!” I Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, posla tamo starješinu nad dvoranima Nebušazdana, starješinu nad vračevima Nergal Sar-Esera i sve knezove babilonskoga kralja. Oni dadoše izvesti Jeremiju iz stražarnice i predaše ga Gedaliji, sinu Ahikama, Šafanova sina, da ga slobodna pusti kući. Tako on osta među narodom. A Jeremiji, dok je još bio zatvoren u stražarnici, dođe ova Gospodnja riječ: ”Idi, kaži Kušitu Ebed-Meleku: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Sada puštam da se ispuni moja riječ tome gradu na nesreću, a ne na spasenje. Kad se to u onaj dan ispuni pred tvojim očima, tada ću tebe izbaviti u onaj dan? govori Gospodin? da ne budeš predan u ruke ljudima od kojih ti se gadi. Iz svake ću te pogibelji izbaviti i ne ćeš pasti od mača, nego ću dovesti tvoj život u sigurnost, jer si se pouzdao u me”? govori Gospodin. Ovo je riječ koja dođe Jeremiji od Gospodina, nakon što ga je Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, bio pustio na slobodu u Rami, kamo ga je bio dao dovesti. Tada je još bio kao zarobljenik u okovima među svima onima koji su trebali biti odvedeni iz Jeruzalema i Jude u Babilon. Zapovjednik tjelesne straže dade Jeremiju dovesti i reče mu: “Gospodin, tvoj Bog, zaprijetio je ovomu mjestu tom nesrećom. Sad je Gospodin nastupio i svoju je prijetnju dao ispuniti. Jer ste griješili protiv Gospodina i niste slušali njegova glasa, zato vas je ovo snašlo. I evo, ja sada uzimam okove s tvojih ruku. Ako ti je volja poći sa mnom u Babilon, dođi! Ja ću se brinuti za te. Ako li ti nije volja poći sa mnom u Babilon, a ti nemoj! Evo, sva ti je zemlja otvorena. Idi gdje ti se čini dobro i pravo!” Prije nego mu je onaj odgovorio, reče on: “Vrati se natrag Gedaliji, sinu Ahikama, Šafanova sina, kojega je postavio babilonski kralj nad Judinim gradovima, i ostani kod njega među narodom, ili idi kamo ti je drago!” I zapovjednik tjelesne straže dade mu hrane i darova, i otpusti ga. Tako dođe Jeremija Gedaliji, Ahikamovu sinu, u Mispu i ostade tamo kod njega među narodom, koji je bio ostao u zemlji. Kad su vojni zapovjednici koji su se još zadržavali sa svojim ljudima u zemlji doznali da je babilonski kralj postavio Gedaliju, Ahikamova sina, nad zemljom i da je podvrgao ljude, žene i djecu, i male ljude u zemlji, koji nisu bili odvedeni u Babilon, dođoše sa svojim ljudima Gedaliji u Mispu, naime Jišmćl, Netanijin sin, Johanan i Jonatan, Kareahovi sinovi, Seraja, Tanhumetov sin, sinovi Efaja, Netofljanin, i Jaazanija, Maakaćanin. Gedalija, sin Ahikama, Šafanova sina, zakle se njima i njihovim ljudima i reče im: “Ne bojte se službe Kaldejcima; ostanite u zemlji i budite podložni babilonskom kralju! Onda će vam biti dobro!\ A ja sâm ostajem ovdje u Mispi kao namjesnik kod Kaldejaca, koji će dolaziti k nama. A vi berite vino, voće i ulje i nosite ih u svoja spremišta i ostanite u svojim gradovima koje ste zaposjeli!” I svi Judejci koji su bili u Moabu, kod Amonaca, u Edomu ili inače u kojoj zemlji čuli su da je babilonski kralj ostavio jedan dio Judejaca i postavio nad njima Gedaliju, sina Ahikama, Šafanova sina. Tada se vratiše svi Judejci iz mjesta u koja su bili razasuti, i dođoše u Judinu zemlju, Gedaliji u Mispu i nabraše grožđa i voća vrlo mnogo. A Johanan, Kareahov sin, i zapovjednici četâ koji su se nalazili u zemlji dođoše Gedaliji u Mispu. Oni mu rekoše: “Znaš li i ti da je Baalis, kralj Amonaca, poslao Jišmćla Netanijina sina da te ubije?” Ali im Gedalija, Ahikamov sin, ne povjerova. Johanan, Kareahov sin, predloži nasamo Gedaliji u Mispi: “Poći ću i ubit ću Jišmćla, Netanijina sina. Nitko ne će to doznati. Zašto da te ubije i da se opet razaspu svi Judejci što su se skupili oko tebe, i da tako propadne Judin ostatak?” Ali Gedalija, Ahikamov sin, odgovori Johananu, Kareahovu sinu: “Ne čini to! Jer nije istina što kažeš za Jišmćla.” U sedmom mjesecu dođe Jišmćl, sin Natanije, Elišamina sina, kraljevskoga roda, i kraljevi velikaši s deset ljudi Gedaliji, Ahikamovu sinu, u Mispu. Dok su tamo u Mispu zajedno jeli, ustade Jišmćl, Netanijin sin, s deset ljudi koji su bili s njim. Oni ubiše mačem Gedaliju, sina Ahikama, Šafanova sina. Tako on ubi onoga koga je bio postavio babilonski kralj nad zemljom. I sve Judejce, koji su bili kod Gedalije, i Kaldejce, koji su se ondje nalazili kao ratnici, dade Jišmćl pobiti. Drugi dan poslije Gedalijina umorstva, kad još za to nitko nije znao, dođoše ljudi iz Šekema, Šila i Samarije, njih osamdeset na broj, obrijane brade, razdrtih haljina i sa zarezanim znakovima žalosti, sa žrtvenim darovima i kâdom u rukama, da ih prinesu u Gospodnjoj kući. Tada im Jišmćl, Netanijin sin, plačući iziđe ususret iz Mispe. Kad ih je susreo, pozva ih: “Dođite Gedaliji, Ahikamovu sinu!” A kada su bili došli u unutrašnjost grada, pokla ih Jišmćl, Netanijin sin, i pobaca ih u cisternu, on i ljudi što su bili s njim. Među njima našlo se deset ljudi koji rekoše Jišmćlu: “Ne ubijaj nas, mi imamo u polju sakrivenu zalihu pšenice, ječma, ulja i meda.” Tada odustane od toga da pobije i njih i njihove drugove. Cisterna, u koju pobaca Jišmćl tjelesa ljudi što ih pobi bila je velika, ona koju je bio dao napraviti kralj Asa protiv Baše, Izrćlova kralja. Jišmćl, Netanijin sin, napuni je pobijenim ljudima. Potom Jišmćl odvede sav ostatak pučanstva iz Mispe, kraljeve kćeri i sav narod što je bio ostao u Mispi, nad kojim je bio postavio Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straža, Gedaliju, Ahikamova sina. Jišmćl, Netanijin sin, povede ih sa sobom kako bi prešao Amoncima. Kad su Johanan, Kareahov sin, i svi zapovjednici četâ što su bili s njim doznali za to zlo što ga je bio počinio Jišmćl, Netanijin sin, uzeše sve ljude sa sobom i pođoše kako bi se borili s Jišmćlom, Netanijinim sinom. Nađoše ga kod velike vode u Gibeonu. I kad su svi ljudi što su bili s Jišmćlom ugledali Johanana, Kareahova sina, i sve zapovjednike četa što su bili s njim, obradovaše se. Svi ljudi što ih je bio Jišmćl uzeo sa sobom iz Mispe, okrenuše se i prijeđoše opet k Johananu, Kareahovu sinu. Jišmćl, Netanijin sin, pobježe s osam ljudi od Johanana i ode k Amoncima. Sad preuze Johanan, Kareahov sin, sa svim zapovjednicima četâ što su bili s njim, sav ostatak naroda što ga je bio odveo iz Mispe Jišmćl, Natanijin sin, poslije umorstva Gedalije, Ahikamova sina: ljude, ratnike, žene i djecu, i dvorane. Odvede ih natrag iz Gibeona. Oni se podigoše i zaustaviše u Kimhamovoj gostionici, što leži blizu Betlehema, s namjerom da odu u Egipat, zbog straha od Kaldejaca. Bojali su ih se, naime, jer je Jišmćl, Netanijin sin, bio ubio Gedaliju, Ahikamova sina, kojega je bio postavio babilonski kralj nad zemljom. Svi zapovjednici četa i Johanan, Kareahov sin, i Azarja, Hošajin sin, i sav narod, malo i veliko, dođoše zajedno i rekoše proroku Jeremiji: “Daj poslušaj našu molbu i pomoli se za nas Gospodinu, svojemu Bogu, za sav ovaj ostatak! Ostalo nas je samo malo od mnogih, kao što nas sam ovdje vidiš, pa neka nam Gospodin, tvoj Bog, pokaže put kojim da idemo i kako da postupamo.” Prorok Jeremija im odgovori: “Dobro, po vašoj želji pomolit ću se Gospodinu, vašemu Bogu, i svu odluku koju vam pošalje Gospodin kazat ću vam, a da vam ne zatajim ni riječi.” Oni su uvjeravali Jeremiju: “Gospodin neka je istinit i pouzdan svjedok protiv nas ako ne postupimo posve po odluci što nam je preko tebe pošalje Gospodin, tvoj Bog! Bilo što dobro ili zlo poslušat ćemo glas Gospodina, svojega Boga, kojemu te šaljemo da nam bude dobro. Mi ćemo zacijelo poslušati glas Gospodina, svojega Boga.” Poslije deset dana dođe Gospodnja riječ Jeremiji. On sazva Johanana, Kareahova sina, i sve zapovjednike četâ što su bili s njim, i sav narod, veliko i malo, i reče im: “Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog, kojemu me poslaste da iznesem preda nj vašu molbu: Ako ostanete mirni u ovoj zemlji, sazidat ću vas, a ne razoriti, zasadit ću vas, a ne iščupati, jer mi je žao zbog nesreće koju sam vam učinio. Ne bojte se babilonskoga kralja, kojega se plašite, ne bojte ga se”? govori Gospodin? “jer sam ja s vama da vam pomognem i da vas izbavim iz njegove ruke. Učinit ću da nađete milosrđe, da se on milostivo zauzme za vas i da vam da stanovati u vašoj zemlji. Ako li kažete: Ne ćemo ostati u toj zemlji i ne poslušate glas Gospodina, svojega Boga, nego kažete: Ne, mi ćemo poći u Egipat da više ne doživimo rat, da više ne čujemo glas trube i da ne moramo biti gladni kruha, i tamo ćemo se naseliti? onda čujte Gospodnju riječ, Judini ostaci! Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Ako se vi okrenete u Egipat i tamo odete kako biste se tamo naselili, ondje će vas u Egiptu stići mač kojega se bojite! Glad od koje vam je loše ne će više od vas odstupiti u Egiptu, i ondje ćete pomrijeti! Svi koji se okrenu u Egipat i tamo odu, da se ondje nasele, izginut će od mača, gladi i kuge. Nijedan ne će uteći i umaći nesreći što ću je na njih pustiti. Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Kao što se moj gnjev i jarost izlila na jeruzalemske stanovnike, tako će se izliti moja jarost i na vas, ako odete u Egipat. Bit ćete kletva i groza, podsmijeh i poruga, i ne ćete više vidjeti ovoga mjesta. Gospodin vam je govorio, Judini ostaci! Ne idite u Egipat! Znajte dobro! Ja vas danas opominjem. Vi varate sami sebe. Poslaste me Gospodinu, svojemu Bogu, i rekoste: Pomoli se za nas Gospodinu, našemu Bogu, i sve što rekne Gospodin, naš Bog, to nam reci i to ćemo činiti. Danas sam vam to priopćio, a vi ne slušate glas Gospodina, svojega Boga, niti išta što mi je za vas zapovjedio. Sad znate točno: Izginut ćete od mača, gladi i kuge na mjestu kamo želite otići, da se tamo naselite.” Kad je Jeremija bio kazao svemu narodu sve riječi Gospodina, njihova Boga, što mu ih je bio zapovjedio Gospodin, njihov Bog? sve navedene riječi? tada Azarja, Hošajin sin, i Johanan, Kareahov sin, i svi ostali neposlušni ljudi rekoše Jeremiji: “Ti govoriš laži. Gospodin, naš Bog, nije te poslao s naputkom: Ne idite u Egipat da se ondje naselite, nego Baruh, Nerijin sin, te nagovorio protiv nas, da nas preda u ruke Kaldejcima, da nas pogube ili da nas odvedu u Babilon u progonstvo.” Johanan, Kareahov sin, i svi zapovjednici četâ i sav narod ne poslušaše Gospodnjega naputka da ostanu u Judinoj zemlji, nego Johanan, Kareahov sin, i svi zapovjednici četa uzeše sav Judin ostatak koji se bio vratio iz svih naroda kamo su bili razasuti, da ostanu u Judinoj zemlji, ljude, žene i djecu, kraljeve kćeri i sve druge ljude što ih je bio ostavio Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, kod Gedalije, sina Ahikama, Šafanova sina, i proroka Jeremiju i Baruha, Nerijina sina. Oni odoše u Egipat, a da ne poslušaše Gospodnjega naputka i dođoše u Tafnis. U Tafnisu dođe Gospodnja riječ Jeremiji: ”Donesi velikoga kamenja i zakopaj ga pred Judejcima u tlo od opeke na ulazu faraonove kuće u Tafnisu i reci im: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Evo, ja ću učiniti da dođe moj sluga Nabukodonozor, babilonski kralj, i da stavi svoje prijestolje na ovo kamenje što si ga zakopao. On će nad njim razapeti svoju nebnicu. On će doći i udarit će Egipat: što je određeno za kugu, kugom, što je određeno za ropstvo, ropstvom, što je određeno za mač, mačem. On će staviti oganj na hramove egipatskih bogova i stan će im spaliti. On će očistiti Egipat kao što pastir čisti haljinu i onda će ga ostaviti u miru. Izlomit će kamene stupove sunčanoga hrama u Egiptu i spaliti hramove egipatskih bogova.” Ovo je riječ što dođe Jeremiji za sve Judejce koji su stanovali u Egiptu, a bili su se naselili u Migdolu, u Tafnisu, u Memfisu i u zemlji Patrosu: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Vi ste sami vidjeli svu nesreću koju sam pustio da dođe na Jeruzalem i na sve Judine gradove. Evo, do danas su opustošeni, i nitko ne stanuje u njima zbog njihove zloće kojom su me žalostili idući tamo i kadeći, i služeći tuđim bogovima, koje nisu znali ni oni, ni vi, ni vaši oci. Ja sam bio ipak neprestano slao k vama sve svoje sluge, proroke, da opominju: Ne činite te gadosti, koje mrzim! Ali ne poslušaše i ne prignuše mi svojega uha, da bi se odvratili od svoje zloće i da više ne bi kadili drugim bogovima. Tako se izli moja jarost i gnjev, i raspali se u Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama. Postadoše razvaline i pustoš, kao što su još i dan današnji. A sada ovako veli Gospodin, Bog nad vojskama, Izrćlov Bog: Zašto sami sebi nanosite tako veliku nesreću? Vi istrebljujete sebe, čovjeka i ženu, dijete i nejače, iz Jude tako da ne ostane više u vas ostatka. Dražite me djelima svojih ruku kadeći drugim bogovima u Egiptu, kamo odoste da se tamo naselite. Tako se sami istrebljujete i postajete kletva i poruga svim narodima na zemlji. Jeste li zaboravili zlodjela otaca i zlodjela Judinih kraljeva, zlodjela njegovih knezova, svoja zlodjela i zlodjela svojih žena, što ih počiniste u Judinoj zemlji i po jeruzalemskim ulicama? Ne dolaze k sebi do danas, ne boje se i ne hode po mom zakonu i mojim uredbama, što sam ih propisao vama i vašim ocima. Zato govori Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Evo, ja upravljam svoj pogled prema vama na nesreću, da istrijebim sve Judejce. Pomorit ću Judin ostatak koji se okrenuo prema Egiptu i otišao onamo, i ondje se naselio. Svi će biti potamanjeni u Egiptu. Od mača će pasti, od gladi poginuti, od najmanjega do najvećega. Izginut će od mača i gladi i bit će kletva i groza, podsmijeh i poruga. Pohodit ću one koji se nastaniše u egipatskoj zemlji, kao što sam pohodio Jeruzalem mačem, glađu i kugom. Nijedan od Judina ostatka koji je došao u Egipat da se ondje nastani, ne će uteći ili umaknuti i vratiti se u Judinu zemlju, makar čeznuli za povratkom, da opet ondje stanuju. Doista, oni se ne će vratiti osim malo bjegunaca.” Svi ljudi koji su znali da su njihove žene kadile drugim bogovima i sve žene koje su ondje stajale u velikom broju, i sav narod što je stanovao u Egiptu u Patrosu, odgovoriše Jeremiji: ”To što si nam izjavio u Gospodnje ime ne ćemo poslušati. Mi ćemo točno ispuniti svoje obećanje što smo ga dali na svoja usta, naime da ćemo kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj naljeve, kao što smo činili mi i naši oci, naši kraljevi i knezovi u Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama. Tada smo imali kruha, da jedemo do sitosti. Bilo nam je dobro, i ne doživjesmo nikakvu nesreću. A otkad smo prestali kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj naljeve, trpimo oskudicu u svemu i ginemo od mača i od gladi. I kad kadimo nebeskoj kraljici i lijevamo joj naljeve, biva li možda bez volje i znanja naših ljudi da joj priređujemo žrtvene kolače po njezinoj slici i lijevamo joj naljeve?” Jeremija odgovori svemu narodu, ljudima i ženama, i svima koji su mu bili odvratili: ”Nije li upravo žrtva koju ste prinosili u Judinim gradovima i po jeruzalemskim ulicama, vi i vaši oci, vaši kraljevi i knezovi sa zemaljskim narodom, bila ona na koju je mislio Gospodin i koja ga je dirnula u srce? Gospodin nije mogao podnositi vaših zlih djela i gadosti što ste ih činili, i tako je vaša zemlja postala ruševina, groza i kletva. Nitko više ne stanuje u njoj do dana današnjega. Jer ste žrtvovali i protiv Gospodina griješili, jer niste slušali Gospodnjega glasa i niste upravili svoj put po njegovu zakonu i po njegovim odredbama i zapovijedima, zato je došla na vas nesreća kakva je danas.” Još reče Jeremija svemu narodu i svim ženama: “čujte Gospodnju riječ svi Judejci što stanujete u egipatskoj zemlji: Ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Što ste vi i vaše žene obećali na svoja usta, izvršavate vlastitim rukama. Vi kažete: Moramo držati svoje zavjete što smo ih učinili; moramo kaditi nebeskoj kraljici i lijevati joj naljeve. Držite samo svoje zavjete i izvršavajte ih vjerno!\ Zato čujte Gospodnju riječ, svi Judejci koji boravite u Egiptu: Doista, ja se zaklinjem svojim velikim imenom? veli Gospodin. Neka se više moje ime ne uzima u usta ni od kojega igdje Judejca u egipatskoj zemlji, da bi rekao: Tako neka je živ svemogući Gospodin! Evo, ja bdijem nad njima na nesreću, ne na spasenje. Svi Judejci što su u Egiptu ginut će od mača i od gladi, do uništenja. Samo će ih malo biti koji će umaknuti maču i vratiti se iz Egipta u Judu. Svi od Judina ostatka što su otišli u Egipat da se ondje nastane, upoznat će čija se riječ ispunila: moja ili njihova. Ovo neka vam je znak za to? govori Gospodin? da ću vas pohoditi na tom mjestu, da upoznate da će se ispuniti moja prijetnja vama: Ovako veli Gospodin: Evo, ja ću dati faraona Hofru, egipatskoga kralja, u ruke neprijateljima, a vlast onima koji mu rade o glavi, kao što sam dao Sidkiju, Judina kralja, u ruke njegovu neprijatelju Nabukodonozoru, babilonskom kralju, koji mu je radio o glavi.” Ovo je riječ koju upravi prorok Jeremija Baruhu, Nerijinu sinu, kad je bio napisao u knjigu ove govore onako kako ih je izgovarao Jeremija, u četvrtoj godini Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja: ”Ovako veli Gospodin, Izrćlov Bog, o tebi, Baruše: Rekao si: Teško meni! Gospodin gomila na me brigu na brigu! Umoran sam od uzdisanja i ne nalazim mira. Reci mu: Ovako veli Gospodin: Što sam sagradio, razgrađujem! Što sam zasadio, iskorjenjujem! To vrijedi za svu zemlju. Zašto bi tražio za sebe velike stvari? Ne traži! Jer evo: Na svako ću tijelo pustiti nesreću? govori Gospodin. A tebi ću dati tvoj život kao plijen u svim mjestima, kamo odeš!” Ovo što slijedi je kao Gospodnja riječ proroku Jeremiji o neznabožačkim narodima: o Egiptu. Protiv vojske faraona Neka, egipatskoga kralja, koja je bila kod Karkemiša na Eufratu, i koju potuče Nabukodonozor, babilonski kralj, u četvrtoj godini Jojakima, Jošijina sina, Judina kralja: ”Pripravite štitove i štitiće! Idite u boj! Prežite konje! Popnite se, vozači! Postavite se sa šljemom! Zaoštrite sulice! Stavite na sebe oklope! Što vidim? Oni se plaše i uzmiču. Junaci su njihovi klonuli duhom, bježe bez obzira, strah naokolo!”, govori Gospodin. ”Ni najbrži ne uteče. Ni junak ne umakne. Na sjeveru, na obali Eufrata, svaljuju se i padaju.” Tko se to diže kao Nil? čije to vode šume kao rijeke? Egipat se diže kao Nil! Vode mu šume kao rijeke! Veli: “Idem gore, poplavit ću zemlju, uništit ću gradove i njihove stanovnike.” Naprijed, konji! Navalite kola! Iziđite, junaci, Kuš i Put, vi štitonoše, vi Lidijci, vi strijelci! Dan je Gospodina, Gospodina nad vojskama, dan osvete, da se osveti svojim neprijateljima. Njegov će ih mač proždrijeti i nasitit će se, napit će se njihove krvi. Bojnu svetkovinu svetkuje Gospodin, Gospodin nad vojskama, u sjevernoj zemlji, na rijeci Eufratu. Uziđi u Gilead, uzmi balzama, djevojko, egipatska kćeri! Uzalud tražiš mnoge lijekove: tebi nema ozdravljenja. Narodi čuše za tvoju sramotu. Vike ti je puna zemlja, jer je junak pao na junaka. Oni leže jedan do drugoga. Ovo je riječ koju reče Gospodin proroku Jeremiji o pohodu što ga je poduzeo Nabukodonozor, babilonski kralj, da potre egipatsku zemlju: Javite u Egiptu! Oglasite u Migdolu! Objavite u Memfisu i Tafnisu! Recite: “Postavi se i spremi se! Već oko tebe proždire mač. Kako? Junaci su ti povaljani? Zar se nisu mogli oduprijeti?” Jest, Gospodin ih je poobarao. Učinio je da su pali vrlo mnogi. Pada čovjek na čovjeka. Tada viču: “Ustanimo, vratimo se k svojemu narodu, u zemlju svoje postojbine, ispred pogubnoga mača!” Zovite sad faraona, egipatskoga kralja: “Vikaču, kada je prošlo vrijeme!” ”Tako neka sam ja živ”, govori kralj, “Gospodin nad vojskama” je njegovo ime; “kao Tabor među gorama, kao Karmel na moru, tako on dolazi. \ Za odvođenje spremi sebi imanje, stanovništvo, egipatska kćeri! Pustoš će postati Memfis, ostavljen i bez ljudi.” Egipat je nalik lijepoj kravi. Obadi sa sjevera navaljuju na nju. I plaćenici su njegovi u njegovoj sredini kao ugojeni telci. Ali se i oni okreću, bježe svi otamo, ne ostaju kad na njih dolazi dan njihove propasti, vrijeme njihove kazne. čuj, zmija psiče! Dolaze s vojskom, navaljuju na Egipat sa sjekirama. ”Kao drvosječe sijeku njegovu šumu”? govori Gospodin,? “jer je postala neprohodnom. Više ih je nego skakavaca, nema im broja.” Osramoćena ja egipatska kći, predana je u ruke sjevernom narodu. Govori Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Evo, ja ću pohoditi Amona u Tebi, faraona i Egipat, njegove bogove i kraljeve, faraona s onima što se oslanjaju na njega. Predat ću ih onima koji im rade o glavi, Nabukodonozoru, babilonskom kralju i njegovim slugama. A potom će biti Egipat naseljen kao u prošlosti”? govori Gospodin. ”A ti se ne boj, Jakove, slugo moj!” Na plaši se, Izrćle! Jer evo, ja ću te izbaviti iz daleke zemlje, tvoju djecu iz zemlje njihova progonstva! Vratit će se Jakov i naći će mir, bezbrižno će živjeti, ni od koga ometan. ”Ne boj se, Jakove, slugo moj”? govori Gospodin? “jer sam ja s tobom! Sve ću narode uništiti u koje sam te prognao! Ali tebe ne utamanjujem. Tebe samo kažnjavam s mjerom. Ne mogu te ostaviti sasvim bez kazne!” Ovo je riječ Gospodnja koja dođe proroku Jeremiji o Filistejcima, prije nego faraon svlada Gazu: Ovako veli Gospodin: Vode dolaze sa sjevera, rastu u valovitu rijeku, potapaju zemlju i što je u njoj, njihove gradove i stanovnike. Glasno jadikuju ljudi i kukaju svi zemaljski stanovnici, kada tutnje potkove ždrijebaca, kada štropoću kola, kada buče kotači. Oci se ne brinu za djecu, ruka je njihova uzeta zbog dana što je došao, koji uništava sve Filistejce, koji otima Tiru i Sidonu posljednjega pomoćnika. Jer Gospodin istrebljuje Filistejce, ostatak obale Kaftora. U Gazi briju sebi glavu, uništen je Aškelon. Ostatku divova, dokle ćeš sebi praviti zarezotine žalosti? Ah, maču Gospodnji, do kada se još ne ćeš smiriti? Vrati se u korice! Stani! Miran ostani! Kako da se smiri kad mu je Gospodin zapovjedio? Protiv Aškelona i primorja? tamo ga je poslao. O Moabu. Ovako govori Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: Teško Nebu: bit će opustošen! Sramota, Kirjatajim će biti osvojen. Sramota, tvrđava slomljena! Prođe slava Moaba. U Hešbonu snuju nesreću protiv njega: “Ustanimo da ga istrijebimo! Da nije više narod!” Madmene, i ti ćeš biti uništen. Za tobom ide mač. čuj jauk iz Horonajima: “Pustošenje i satiranje veliko.” ”Satrven je Moab!” Njihov jauk razliježe se do Segora. Putem od Luhita uzlazi se plačući. Kako se silazi u Horonajim, čuje se jauk nad propašću: ”Bježite, spasite život, budite kao magarac pustinje!” Jer si gradio na svojim djelima i na svojem blagu, bit ćeš i ti osvojen. Kemoš putuje u ropstvo sa svim svojim svećenicima i knezovima. Zatirač dolazi na svaki grad. Nijedan se grad ne će spasiti. Poharat će se dolina, opustošit će se nizina, kako je rekao Gospodin. Stavite Moabu nadgrobni spomenik! Jer je on razoren. Njegovi gradovi postaju pustinjom, bez stanovnika. Proklet tko se nemarno brine za Gospodnju riječ! Proklet tko od krvi usteže svoj mač! Od malena je ostao Moab u miru, ležao je mirno na svojoj droždini, nije se pretakao iz posude u posudu, nikad nije išao u progonstvo. Zato mu je ostao profinjen okus. Njegov se miris nije izgubio. ”Zato, zaista, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, kada ću mu poslati bačvare. Oni će ga pretočiti, ispraznit će bačve, porazbijat će posude. Tada će se Moab osramotiti Kemošom kao Izrćlova kuća nekoć Betelom, u koji se uzdala. Kako samo možete reći: “Junaci smo, ljudi puni snage za boj!” Zatirač je Moabov izišao protiv njega. Najbolji od njegove mladosti silaze da bi bili zaklani, govori kralj. Ime je njegovo “Gospodin nad vojskama.”? “Posve je blizu Moabova propast. Brzo korača njegova nesreća.” Žalite ga svi njegovi susjedi, svi koji znate za njegovo ime recite: “Kako se slomi jak štap, slavno žezlo!” Siđi sa svoje slave, sjedni u blato, stanovnice, kćeri Dibona! Moabov zatirač izlazi protiv tebe, obara tvoje gradove. Stani na put i pogledaj oko sebe, stanovnice Aroera! Upitaj umakloga bjegunca, reci: “Što se dogodilo?” Osramoćen je Moab, razbijen. Jaučite i vičite! Oglasite na Arnonu: “Oboren je Moab.” Sud dolazi na ravnu zemlju, na Holon i Jahsu i Mefaot, na Dibon i Nebo i Bet-Diblatajim, na Kirjatajim i Bet Gamul i na Bet Meon, na Kerijot, Bosru i sve gradove moapske zemlje, daleke i blize. ”Odbijen je rog Moabu, mišica se njegova smrskala”, govori Gospodin. Opijte ga!? Podigao se na Gospodina.? Neka padne Moab u vlastitu bljuvotinu! Neka bude sada sam na podsmijeh! Nije li tebi Izrćl bio na podsmijeh? Jesi li se možda zatekao među kradljivcima da podrugljivo treseš glavom kada si god samo o njemu govorio? Ispraznite gradove i nastanite se u klisurama, moapski stanovnici! Učinite kao golubica koja se gnijezdi u pustari, na kraju gudure! čuli smo za Moabov ponos, veoma velik, za njegovu oholost, njegovu nadutost i ponos, za njegovo razmetanje. ”Znam dobro njegovu obijest”, govori Gospodin. “Laž je njegovo brbljanje, laž je njegovo djelovanje.” Zato jaučem za Moabom, vičem glasno za svojim Moabom. Žalim ljude u Kir Heresu. Više nego što sam plakao za Jazerom plačem za tobom, lozo Sibmasa! Do mora se vuče tvoja vriježa, dopire do Jazera. U tvoju jesen i u tvoju berbu prodire zatirač. Radost i veselje iščeznu s rodnoga polja, iz moapske zemlje. Učinio sam kraj vinu u kacama. Gnječioci ne će više gnječiti. Ratna vika nije više radovanje. Do Elalea prodire vika od Hešbona. Glasno jauču do Jahse, od Soara do Horonajima, do Eglat-Šelišije. Vode Nimrima postaju pustinja. ”Učinit ću u Moabu kraj,” govori Gospodin, “onomu koji se penjao na žrtvenu visinu, da kadi svojim bogovima. Zato tuguje kao frula moje srce za Moabom. Tuguje kao frula moje srce za stanovnicima u Kir Heresu. Propalo je sve njihovo imanje i dobro. Svaka je glava ćelava. Svaka je brada obrijana, zarezotine na svim rukama, oko bedara odjeća žalosti! Na svim Moabovim krovovima i po njegovim cestama ništa do jadikovanje: Jer sam razbio Moab kao posudu koja se ne sviđa nikomu”, govori Gospodin. Kako je satrven!? Jaučite!? Kako Moab okreće leđa naprćen sramotom! Postade Moab podsmijeh i groza svim svojim susjedima. Jer ovako govori Gospodin: “Evo, kao orao lebdi nad njim, širi krila nad Moabom. Osvojeni su gradovi, zauzete su tvrđave. U onaj će dan biti srce Moabovih junaka kao srce žene što rađa.” Uništen će biti Moab. Nije više narod. Jer se podigao na Gospodina. ”Groza i jama, i zamke na tebi, moapski stanovniče!”, govori Gospodin. ”Tko je umaknuo grozi, upada u jamu; tko iziđe iz jame, uhvati se u zamku kad ovo pustim na Moab, u godini njegova pohođenja”, govori Gospodin. \ U hešbonskoj sjeni zaustavljaju se izmoreni bjegunci. Jest, nekoć je izišao oganj iz Hešbona i ognjeni plamen iz Sihonove tvrđe opalio je sljepoočnice Moabu, tjeme borcima. Teško tebi, Moabe! Izgubljen si, Kemošov narode! Sinovi će tvoji biti zarobljeni i kćeri će tvoje biti odvučene u progonstvo. ”Na kraju danâ okrenut ću Moabovu sudbinu”, govori Gospodin. Dovle je sud Moaba. O Amoncima. Ovako veli Gospodin: “Zar Izrćl nema sinova? Zar nema baštinikâ? Zašto je Milkom baštinio Gad, zašto se njegov narod nastanio u njegovim gradovima? Zato, zaista, dolazi vrijeme”, govori Gospodin “kad ću učiniti da zaori ratni urnebes protiv Rabat Amona. Bit će gomila razvalinâ. Njegovi će gradovi biti ognjem spaljeni, i Izrćl će baštiniti svoju vlastitu baštinu”, govori Gospodin. Hešbone, jauci! Opustošen je Ar. Jadikujte, Rabatove kćeri! Pripašite vreću oko sebe i tugujte! Lutajte u pleterima! Milkom putuje u progonstvo sa svim svojim svećenicima i knezovima. Što se hvališ svojom dolinom, svojim bujnim dnom doline, nevjerna kćeri, hvastajući se svojim bogatstvom: “Tko će udariti na me?” ”Zaista, grozu ću pustiti na te”, govori svemogući Gospodin nad vojskama, “sa svih strana oko tebe! Bit ćete raspršeni, svaki za se. Bjegunce nitko ne će skupiti. Ali ću poslije okrenuti opet sudbinu Amonaca”, govori Gospodin. O Edomu. Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Zar nema više mudrosti u Temanu? Zar je nestao savjet razumnima? Je li im mudrost uminula? Bježite! Udaljite se odatle! Sakrijte se u dubinu, građani u Dedanu! Jer ću pustiti da na Ezava dođe njegova nesreća, vrijeme njegove kazne. Dolaze k tebi vinogradari: za pobiranje ne ostavljaju više ništa. Dolaze noću kradljivci: pohlepno grabe. Jest, ogolit ću Ezava. Otkrit ću njegova skrovišta. On se više ne može sakriti. Pleme će njegovo biti uništeno, njegova braća i susjedi. Ništa više ne ostade od njega. Ostavi svoje sirote! Ja ću ih uzdržavati. Tvoje udovice neka se uzdaju u me!” Jer ovako veli Gospodin: “Zaista, koji nisu zaslužili da piju čašu, moraju je piti: a ti, ti da bi još ostao bez kazne? Ne ćeš ostati bez kazne, nego piti! Jer sobom se kunem, govori Gospodin: Bosra će biti vječna pustinja!” čuo sam vijest od Gospodina, glasnik je poslan k narodima: “Skupite se! Idite protiv Edoma! Dignite se u boj!” ”Zaista, učinit ću te malenim među narodima, prezrenim među ljudima. Strah što ga ulijevaš zaludio je tvoje drsko mišljenje, jer stanuješ u kamenim rasjeklinama, hvataš se vrletnih visina. I visoko gradiš gnijezdo kao orao; ipak ću te otamo oboriti”, govori Gospodin. \ ”Grozan će postati Edom. Tko prolazi pokraj njega, zgrozi se i podsmijava se zbog svih njegovih rana. Kako se zbilo Sodomi i Gomori i njihovim susjedima kod njihova uništenja, tako”, veli Gospodin, “ne će više tamo nitko stanovati, nijedan čovjek ne će ondje boraviti. Gle, kao što lav izlazi iz sjajne jordanske zemlje na pašnjak u Temanu, tako ih iznenada gonim odatle. Koga sam izabrao, toga ću postaviti nad njima. Jer tko je kao ja? Tko će mene izazvati? I koji će mi pastir odoljeti?” Zato čujte Gospodnju odluku koju je prihvatio protiv Edoma, njegove naume, što ih je smislio protiv stanovnika Temana: Zaista, odvući će ih, najmanje od ovaca! Zaista, zgrozit će se pred njima vlastita paša! Od praska njihova pada zadrhtat će zemlja. Jauk će se njihov čuti do Crvenoga mora. Gle, kao orao on se diže uvis. Lebdi tamo. Širi svoja krila nad Bosrom. U onaj dan bit će srce edomskih junaka kao srce žene koja rađa. O Damasku. Zbunjeni su Hamat i Arpad kad čuše zle glase. Srce je njihovo uzbuđeno od brige, ne može se viša umiriti. Klonuo je Damask, okrenuo se da bježi. Groza ga spopala, tjeskoba i bolovi ga prihvatili kao ženu što rađa. Jao, slavni je grad ostavljen, raskošan grad! ”Zato će popadati mladići na njegovim ulicama, svi će ratnici izginuti u onaj dan!”, govori Gospodin nad vojskama. ”Na zidove Damaska stavit ću oganj, da proždre Ben-Hadadove palače.” O Kedaru i o kraljevstvima hasorskim, što ih pobijedi Nabukodonozor, kralj babilonski. Ovako veli Gospodin: “Ustanite! Idite na Kedar! Pokorite sinove Istoka! Uzimaju im šatore i stada, njihova pokrivala i posuđe. Otimaju im njihove deve i viču na njih: Groza naokolo! Bježite! Zaklonite se što brže! Sakrijte se u dubinu, stanovnici Hasora!”, govori Gospodin. “Nabukodonozor, babilonski kralj, prihvatio je odluku protiv vas, smislio je plan protiv vas. Ustanite! Idite protiv bezbrižnog naroda, koji stanuje u sigurnosti”, govori Gospodin, “koji ne zna ni za vrata ni za prijevornice, koji stanuje sâm! Njihove deve bit će plijen, mnoštvo njihovih stada grabež. Razasut ću ih u sve vjetrove, njih što šišaju tjeme. Učinit ću da dođe na njih propast sa svih strana”, govori Gospodin. ”Hasor će onda biti stan čagljeva i vječna pustinja. Nitko ne će više tamo stanovati, nijedan čovjek ne će boraviti u njemu.” Ovo je riječ Gospodnja koja dođe proroku Jeremiji protiv Elama, u početku vladanja Judina kralja Sidkije. Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Zaista, ja ću slomiti luk Elamu, glavno oružje njegove snage! Dovest ću protiv Elama četiri vjetra s četiri kraja neba. Razasut ću ih u sve vjetrove. Ne će biti naroda kamo ne će doći prognanici Elama. Utjerat ću u Elam strah od njegovih neprijatelja, od onih koji mu rade o glavi. Pustit ću nesreću na njih, žestinu svojega gnjeva”, govori Gospodin. “Poslat ću za njim mač dok ga ne zatrem. Namjestit ću svoje prijestolje u Elamu, uništit ću ondje kralja i knezove”, govori Gospodin. ”Na završetku dana okrenut ću Elamovu kob”, govori Gospodin. Ovo je riječ koju reče Gospodin o Babilonu, zemlji Kaldejaca, preko proroka Jeremije: Objavite među narodima i razglasite, visoko dignite zastavu i navijestite, ne tajite, iskažite: “Uzet je Babilon, posramljen je Bel, razmrskan je Marduk, slike su njegove posramljene, idoli su njegovi razrušeni! Jer protiv njega ide narod sa sjevera. Zemlju će njegovu učiniti pustinjom. Nitko više ne će stanovati u njoj. čovjek i životinja pobjegli su, raspršili su se.” ”U one dane i u ono vrijeme”, govori Gospodin, “dolaze Izrćlova i Judina djeca zajedno. Idu ovamo, neprestano plačući, i traže Gospodina, svojega Boga. Pitaju za put u Sion: tamo je upravljen njihov pogled. Dolaze i stoje kod Gospodina. U vječnom Savezu, što se nikada ne zaboravlja. Narod je moj bio izgubljeno stado. Pastiri su ga njegovi zaveli. Vodili su ga okolo po gorama. Išli su s brda na humove. Zaboravili su svoj stan. Tko ih je god našao, proždro bi ih. Neprijatelji su njihovi govorili: Mi im time ne činimo krivo jer su sagriješili Gospodinu, stanu pravde, nadi svojih otaca, Gospodinu. Bježite iz područja Babilona, iz zemlje Kaldejaca! Iziđite! Budite kao ovnovi pred stadom! Jer evo, ja ću podignuti i povesti protiv Babilona mnoštvo velikih naroda iz sjeverne zemlje. Oni će se postaviti protiv njega. Otamo će ga osvojiti. Strijele su im kao u valjana junaka, koji se ne vraća nikad bez uspjeha. Tako će Kaldeja postati plijenom. Oni koji će je plijeniti, dobit će svi dosta”, govori Gospodin. ”Jest, veselite se samo; jest, radujte se samo, vi lupeži moje baštinske zemlje! Jest, poskakujte kao telad na travi i hržite kao ždrijepci! \ Sasvim se osramoti vaša mati. Postiđena je koja vas je rodila. Zaista, bit će posljednja među narodima: pustinja, suha zemlja, pustara! Zbog Gospodnjega gnjeva ne će se u njoj stanovati, sva će opustjeti. Tko bude prolazio pokraj Babilona, zgrozit će se i podsmjehivat će se zbog svih njegovih rana.” Postavite se okolo protiv Babilona, vi svekoliki strijelci! Gađajte ga! Ne štedite strijela! Jer je sagriješio Gospodinu. Podignite protiv njega bojnu viku uokolo: “Predao se, kule mu padaju, zidovi mu se ruše!” Jest, ovo je Gospodnja osveta! Osvetite mu se! Učinite mu kako je sam činio! Istrijebite iz Babilona sijača i onoga koji maše srpom o žetvi! Od pogubnoga mača neka se vrati svaki k svojemu narodu, neka bježi svaki u svoju postojbinu! Izrćl je potjerana ovca, gonjena od lavova. Najprije ga je jeo asirski kralj. Onda mu je Nabukodonozor, babilonski kralj, polomio kosti. Zato ovako veli Gospodin nad vojskama, Bog Izrćlov: “Zaista, ja ću kazniti babilonskoga kralja i njegovu zemlju, kao što sam kaznio asirskoga kralja. Vratit ću Izrćla njegovu pašnjaku. Neka pase na Karmelu i u Bašanu! Bit će sit na Efrajimovim gorama i u Gileadu. U one dane i u ono vrijeme”, govori Gospodin, “tražit će Izrćlovu krivnju: nema je više. Ne nalaze se Judini grijesi. Jer ću oprostiti ostatku što ga ostavim. Iziđi protiv zemlje Meratajima, iziđi protiv nje i protiv stanovnika Pekoda! Uništi ih i istrijebi”, govori Gospodin, “i učini točno kako ti zapovjedim!” čuj! Rat je u zemlji i veliko razaranje! Kako je razbijen, razmrskan malj cijeloga svijeta! Kako je Babilon postao strašilo među narodima! ”Stavljam ti zamke, Babilone, hvataš se u njih i ne osjećaš. Zatečen si i uhvaćen jer si izazvao Gospodina u boj.” Svoju oružarnicu otvori Gospodin, izvadi svoje gnjevno oružje. Jer ima posla za svemogućega, Gospodina nad vojskama u zemlji Kaldejaca. Pođite na nju s posljednjega kraja! Otvorite njezine žitnice! Zgrnite je kao snopove! Uništite je! Neka više ne ostane od nje ni ostatak! Pokoljite sve njezine junce! Dolje s njima na klanje! Teško njima, dan je njihov došao, vrijeme njihova pohođenja! čuj! Umakli bjegunci iz babilonske zemlje koji na Sionu Gospodina, našega Boga, objavljuju osvetu, osvetu za njegov Hram: Podignite mnoge protiv Babilona, sve strijelce! Utaborite se protiv njih, da ne utekne nijedan! Isplatite mu njegova djela! Učinite s njim točno onako kako je on sâm činio! Jer je bio drzak prema Gospodinu, prema Izrćlovu Svecu. ”Zato će njegovi mladići pasti po njegovim ulicama, svi će njegovi ratnici izginuti u onaj dan!”, govori Gospodin. ”Zaista, ja ću poći na tebe, Drska”, govori svemogući Gospodin nad vojskama. “Jest, dan je tvoj došao, vrijeme tvojega pohođenja! Ohola će se srušiti i pasti, i nitko je ne će podići. Stavit ću oganj na njezine gradove i spalit će sve oko nje.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Silu podnesoše Izrćlova i Judina djeca. Svi koji ih odvedoše, drže ih čvrsto i ne će ih pustiti. Ali je jak njihov izbavitelj: Gospodin nad vojskama je njemu ime. On vodi sigurno svoju stvar, da donese mir zemlji, a nemir babilonskim stanovnicima.” ”Mač na Kaldejce”, govori Gospodin, “i na babilonske građane, na njegove knezove i mudrace! Mač na njegove varalice: poludjet će! Mač na njegove junake: klonut će! Mač na njegove konje i na njegova kola, i na svu mješavinu naroda u njegovoj sredini: postat će kao žene! Mač na njegovo blago: bit će zaplijenjeno! Mač na njegove vode: presušit će! Jer je to zemlja idola. Zbog njihovih gadnih likova postat će luđaci. Zato će se ondje nastaniti lisice i čagljevi, i nojevi će ondje stanovati. Dovijeka ne će više biti nastanjen, od koljena do koljena ne će biti naseljen. Kako je Bog razorio Sodomu i Gomoru i njihove susjedne gradove”, govori Gospodin, “tako ne će više nitko ondje stanovati, nijedan čovjek ne će ondje boraviti!” Evo, narod dolazi sa sjevera. Velik narod i mnogi kraljevi podižu se s krajeva zemlje. Nose luk i koplje, tvrdi su i bez milosrđa. Njihova vika buči kao more, na konjima jure ovamo, kao naoružani ratnik, protiv tebe, babilonska kćeri! Babilonski kralj čuo je vijest o njima: njegove ruke padaju mlitavo, tjeskoba ga obuzima, bolovi kao ženu koja rađa. ”Gle, kao što lav izlazi iz sjajne jordanske zemlje na pašnjak u Temanu, tako ih iznenada gonim otamo. Koga sam izabrao, toga ću postaviti nad njima. Jer tko je kao ja? Tko će me izazvati? I koji će mi pastir odoljeti?” Zato čujte Gospodnju odluku, koju je prihvatio protiv Babilona, njegove naume koje je smislio protiv kaldejske zemlje! Zaista, odvući će ih, najmanje od ovaca! Zaista, zgrozit će se pred njima vlastita paša! Od glasa: “Zauzet je Babilon”? zadrhtat će zemlja. Jauk će njihov prodrijeti u narode! Ovako govori Gospodin: “Zaista, ja ću podići protiv Babilona i protiv stanovnika Kaldeje bijes upropastitelja. Poslat ću protiv Babilona vijače, da ga izviju i njegovu zemlju da oplijene, kad ga opsjednu uokolo u dan propasti.” Neka nitko ne nategne svoj luk, neka se ne digne u svome oklopu! Ne štedite njegovih mladića! Istrijebite svu njegovu vojsku! Pobijeni leže u kaldejskoj zemlji, izbodeni na njezinim ulicama. Jer nije ostavio Izrćla i Jude njihov Bog, Gospodin nad vojskama; ako i jest njihova zemlja puna krivnje protiv Izrćlova Sveca. \ Bježite iz babilonskoga područja! Svaki neka spasi svoj život, da ne izginete svojom krivnjom! Jer je vrijeme osvete za Gospodina. On obavlja naplatu na njemu. Babilon je bio zlatna čaša u Gospodnjoj ruci. Svu je zemlju opio. Vina su njegova pili narodi. Tako su narodi poludjeli. Najednom pade Babilon i razbi se. Jaučite za njim! Donesite balzama za njegovu bol! Možda ga se uspije iscijeliti! ”Htjedosmo iscijeliti Babilon. Ali se ne može iscijeliti. Ostavite ga! Idimo svaki u svoju postojbinu! Jer do neba dopire njegova osuda. Doseže do oblaka. Gospodin je iznio na svjetlo našu pravednu stvar. Dođite, pripovijedajmo na Sionu o djelu Gospodina, svojega Boga!” Oštrite strijele! Punite tuljce! Gospodin je razdražio bijes medijskoga kralja, jer je protiv Babilona uperen njegov naum, da ga uništi. Jest, to je Gospodnja osveta, osveta za njegov Hram! Razmahnite zastavom protiv babilonskih zidova! Pojačajte stražu! Postavite stražare! Namjestite zasjede! Jer kako je Gospodin naumio, tako će i izvršiti što je obećao za babilonske stanovnike. Ti, koji stanuješ na silnim vodama, bogat blagom, dođe tvoj kraj! Svršetak je tvojoj lihvi! Gospodin nad vojskama zakleo se samim sobom: “Ako sam te i napunio ljudima kao skakavcima, ipak će se zapjevati nad tobom pobjedonosna vika.” On je stvorio zemlju svojom snagom, on je utemeljio cijeli svijet svojom mudrošću, on je razastro nebo svojim razumom. Kad zaori njegov glas, zašušte vode na nebu. On vodi oblake s krajeva zemlje, baca munje s daždem, izvodi vihor iz njegovih odaja. Luđak je svaki koji to ne shvaća. Stidjeti se mora svaki umjetnik svojega livenog lika. Jer je prijevara njegov liveni lik; nema u njemu duha. \ Oni su tlapnje, smiješne stvari. U vrijeme njihove kazne njima će biti kraj. Ali kao oni nije Jakovljev dio, nego je on Stvoritelj svega, i Izrćl je pleme koje je njegovo. Gospodin nad vojskama je njegovo ime. ”Ti si mi bio malj, bojno oružje; tobom sam satro narode, tobom sam razorio kraljevstva. \ Tobom sam satro konja i jahača. Tobom sam satro kola i vozača. Tobom sam satro čovjeka i ženu. Tobom sam satro starca i dijete. Tobom sam satro momka i djevojku. Tobom sam satro pastira i stado. Tobom sam satro seljaka i spregu. Tobom sam satro namjesnike i upravitelje.” ”A sad ću na vaše oči platiti Babilonu i svim kaldejskim stanovnicima za svu zloću što je učiniše Sionu”, govori Gospodin. ”čekaj, sad ću na te, goro pogibije”, govori Gospodin, “koja si opustošila svu zemlju! Pružit ću svoju ruku protiv tebe i svalit ću te sa stijene i napravit ću od tebe goru ognja. Ne će uzeti od tebe kamena za krunište ni kamena za temelj. Ne, bit ćeš vječna pustoš”, govori Gospodin. Zasadite zastavu u zemlju! Zatrubite u rog među narodima! Posvetite narode za boj protiv Babilona! Sazovite protiv njega kraljevstva Ararata, Minija i Aškenaza! Podignite protiv njega Tafsar! Dovedite konje, mnogo konja poput skakavaca! Posvetite protiv njega narode za boj, medijskoga kralja, namjesnike, sve njegove upravitelje i sve područje njegove vlasti! Tada će se potresti i zadrhtati zemlja, jer se na Babilonu ispunjava Gospodnja odluka, da učini babilonsko područje pustinjom u kojoj nitko ne stanuje. Junaci Babilona odustaju od boja, ostaju i sjede u tvrđavama. Usahnula je njihova junačka snaga. Postali su žene. Opustošene su njegove kuće, slomljene njegove prijevornice. Teklić leti za teklićem, glasnik za glasnikom da jave babilonskom kralju kako je njegov grad zauzet sa svih krajeva, da su njegovi brodovi zaposjednuti, njegove bare isušene, ratnici klonuli. Jer ovako veli Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog: “Kći je babilonska kao gumno u vrijeme kad se nabija. Još malo pa je i za nju došlo vrijeme žetve.” ”Nabukodonozor, babilonski kralj, pojeo me je i satro. Kao praznu posudu me bacio. Proždro me kao što zmaj napuni svoj trbuh, otjerao me iz mojega raja. Moja bijeda neka padne na Babilon, veli građanstvo Siona. Moja krv neka dođe na kaldejske stanovnike!, veli Jeruzalem.” Zato ovako govori Gospodin: “Evo, ja ću voditi tvoju parnicu! Osvetit ću te. Osušit ću njegovo more; izvor ću njegov osušiti. \ Babilon će postati gomila kamenja, stan čagljevima, pustoš, poruga i bez stanovnika. Svi će rikati kao lavovi, zavijati kao lavići. Kad se zapale pohlepom, zgotovit ću im gozbu i opit ću ih, da stanu posrtati i padnu u vječni san, iz kojega se više ne će probuditi”, govori Gospodin. ”Dovest ću ih na klanje kao janjce, kao ovnove i jarce.” Ah, kako je zauzet Šešak i osvojen ures svega svijeta! Kako je Babilon postao užas među narodima! Ustalo je more na Babilon: utonu u njegove silne valove. Gradovi mu postadoše pustoš: zemlja suše i goleti, zemlja u kojoj više ne stanuje čovjek, kroz koju više ne prolazi čovjek. Pohodit ću Bela u Babilonu i istrgat ću iz njegovih ralja što je proždro. Narodi ne će više grnuti k njemu. I zidovi su babilonski pali. Iziđi iz njegova područja, narode moj! Neka svaki spasi svoj život od žestokoga Gospodnjega gnjeva! Nemojte da klone vaše srce! Ne bojte se glasa što će se čuti u zemlji, kad jedne godine dođe ovaj glas, druge godine onaj glas, i kad nasilje zavlada u zemlji, i jedan vladalac ustane na drugoga. ”Zato zaista dolazi vrijeme kad ću pohoditi babilonske idole. Sva će se njegova zemlja posramiti. Svi će njegovi pobijeni pasti u njemu. Tada će nad Babilonom klicati od radosti nebo i zemlja, i sve u njima, kada dođu na nj sa sjevera zatirači”, govori Gospodin. ”I Babilon mora pasti za pobijene Izrćlce, kao što su za Babilon pobijeni padali po cijelom svijetu.” Idite, koji umakoste maču! Ne stojte! Spominjite se u daljini Gospodina! Prema Jeruzalemu neka se upravlja vaše srce! Stajali smo posramljeni kad čusmo za porugu. Stid je pokrio naše lice. Jer su tuđini došli u svete Gospodnje stanove. ”Zato zaista, dolazi vrijeme”, govori Gospodin, “kad ću pohoditi njegove idole. Po svoj zemlji jecat će pobijeni. Da se Babilon sve do neba popne, da sagradi svoju tvrđavu na nepristupačnoj visini, doći će ipak od mene na nj zatirači”, govori Gospodin. čuj, odjekuje vika iz Babilona, veliko razorenje iz kaldejske zemlje! Gospodin zatire Babilon, dokida tamo veliku vrevu. Njegovi valovi buče kao silne vode, njegova se vika razliježe. Zaista, zatirač dođe na Babilon. Junaci se njegovi zarobljavaju, lukovi se njegovi potiru. Jer je Gospodin Bog plaće, koji sigurno plaća. ”Njegove knezove i mudrace, namjesnike, upravitelje i ratnike opit ću da padnu u vječni san, iz kojega se više neće probuditi”? govori kralj. Gospodin nad vojskama je njegovo ime. Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Široki babilonski zidovi razorit će se do temelja, visoka vrata će se ognjem spaliti. Ljudi će se truditi ni za što, narodi će se mučiti za oganj.” Ovo je nalog što ga dade prorok Jeremija Seraji, sinu Nerije, Mahsejinu sinu, kad je ovaj sa Sidkijom, Judinim kraljem, pošao u Babilon u četvrtoj godini njegova kraljevanja. Seraja je bio glavni upravitelj. Jeremija je bio napisao u jednu knjigu svu nesreću što je trebala sići na Babilon, naime sve ove riječi što su napisane protiv Babilona. Jeremija reče Seraji: “Kad dođeš u Babilon, gledaj da objaviš sve ove riječi! Reći ćeš: Gospodine, ti si zaprijetio ovomu mjestu uništenjem, da se nitko više ne nastani u njemu, ni čovjek ni životinja, jer treba biti vječna pustinja. Kad pročitaš ovu knjigu, priveži na nju kamen, baci je u Eufrat i reci: Tako će potonuti Babilon i ne će se više podići zbog nesreće što ću je pustiti na nj, i on će iznemoći.” Dovle su Jeremijine riječi. Dvadeset i jedna godina bila je Sidkiji kad je postao kralj. Vladao je jedanćst godina u Jeruzalemu. Mati se je njegova zvala Hamitala i bila je kći Jeremije iz Libne. On je činio ono što se nije sviđalo Gospodinu, sasvim kako je činio Jojakim. Zbog Gospodnjega gnjeva došlo je s Jeruzalemom i Judom tako daleko da ih je odbacio ispred svojega lica. Sidkija otpade od babilonskoga kralja. U devetoj godini njegova vladanja, desetoga dana desetoga mjeseca, dođe Nabukodonozor, babilonski kralj, sa svom svojom vojskom na Jeruzalem. Opkoliše ga i načiniše opkope uokolo. Grad ostade opkoljen do jedanćste godine Sidkijina kraljevanja. Devetoga dana četvrtoga mjeseca bila je glad u gradu postala tako teška te narod zemlje nije više imao što jesti. Tada gradski zid bi provaljen, i vojnici svi nagnuše u bijeg? i ostaviše grad noću? putem kroz vrata između oba zida uz kraljev vrt, a Kaldejci su držali grad opkoljenim. Okrenuše prema jordanskoj ravnici. Ali kaldejske čete potjeraše kralja i stigoše Sidkiju u jerihonskom polju, nakon što ga je bila ostavila sva njegova vojska i razbježala se. Uhvatiše kralja i dovedoše ga babilonskom kralju u Riblu, u hamatskom području. Taj mu izreče osudu. Babilonski kralj dade Sidkijine sinove poklati na njegove oči i sve Judine knezove pogubi u Ribli. A Sidkiju dade oslijepiti i staviti u okove. Tada ga dade babilonski kralj odvesti u Babilon i u zatvoru ga držati do njegove smrti. Desetoga dana petoga mjeseca, tj. u devetnćstoj godini kraljevanja Nabukodonozora, babilonskoga kralja, dođe u Jeruzalem Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, koji je bio u osobnoj službi babilonskoga kralja, i spali Gospodnji Hram, kraljevsku palaču i sve kuće u Jeruzalemu. Sve znamenitije zgrade dade spaliti. Sve jeruzalemske zidove uokolo obarale su sve kaldejske čete koje su bile pod zapovjednikom tjelesne straže. Jedan dio malih ljudi i ostatak naroda što je još bio preostao u gradu, kao i prebjege što su bili prebjegli babilonskom kralju, i ostatak zanatlija odvede Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže. A jedan dio malih ljudi u zemlji ostavi Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, kao vinogradare i seljake. Mjedene stupove u Gospodnjem Hramu, podnožja i mjedeno more u Gospodnjem Hramu, razbiše Kaldejci i svu mjed odvukoše u Babilon. I lonce, lopate, noževe, vrčeve, zdjele i sve mjedeno posuđe, što se upotrebljavalo kod službe Božje, uzeše. I umivaonike, tave, škropionice, lonce, svijećnjake, kadionice i čaše, što je sve bilo od zlata i srebra, uze sebi zapovjednik tjelesne straže. Oba stupa, jedno more, dvanćst mjedenih volova, što su bili pod njim, i klupe što ih je bio dao napraviti kralj Salomon za Gospodnji hram? mjedi svega tog posuđa nije bilo mjere. Što se tiče stupova, jedan je stup bio visok osamnćst lakata, i konac od dvanćst lakata bio je potreban da ga obuhvati; bio je četiri prsta debeo i unutra šupalj.\ Odozgo na njemu bilo je mjedeno oglavlje. Oglavlje je bilo visoko pet lakata. Pletenice sa šipkama ovijale su se oko oglavlja, sve od mjedi. Isto tako bio je i drugi stup sa šipkama. A bilo je dvadeset i šest šipaka, koje su lebdjele slobodno. Svih je šipaka oko pletenice bilo stotinu. Zapovjednik tjelesne straže uze sa sobom velikoga svećenika Seraju i drugoga svećenika Sefaniju i tri vratara. Dalje uze iz grada jednoga dvoranina, koji je bio nad vojnicima, i sedam ljudi iz bliže kraljeve okoline, koji se nađoše u gradu, onda pisara vojnog zapovjednika, koji je popisivao narod u zemlji za vojnu službu i šezdeset ljudi iz naroda, koji se nađoše u gradu. Te, dakle, uze Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, i odvede ih u Riblu babilonskom kralju. A babilonski kralj dade ih pobiti i pogubiti u Ribli u hamatskoj zemlji. Tako on odvede Judu iz njegove zavičajne zemlje. Ovo je broj ljudi što ih Nabukodonozor odvede u ropstvo: u sedmoj godini tri tisuće i dvadeset i tri Judejca, u osamnćstoj Nabukodonozorovoj godini osam stotina i trideset i dvije duše iz Jeruzalema, u dvadeset i trećoj Nabukodonozorovoj godini odvede u ropstvo Nebuzaradan, zapovjednik tjelesne straže, Judejaca sedam stotina i četrdeset i pet duša, svega četiri tisuće i šest stotina duša. U trideset sedmoj godini, otkako je bio odveden Jojakin, Judin kralj, u dvanćstom mjesecu, dvadeset petoga dana u mjesecu, Evil Merodak, babilonski kralj, u godini svoga nastupa na vlast pomilova Jojakina, Judina kralja, i izvadi ga iz tamnice. On porazgovori s njim prijateljski i namjesti mu prijestolje više od prijestolja drugih kraljeva, koji se nađoše kod njega u Babilonu. Smio je skinuti sa sebe tamničke haljine i svagda kod njega jesti, dok je živio. Njegovo uzdržavanje, što je bilo trajno, davalo mu se iz dana u dan, dok je živio, od babilonskoga kralja? do njegove smrti. Ah, kako leži pust grad? nekada bogat stanovnicima! Postao je udovica? nekada gospodarica naroda. Nekada kneginja nad zemljama postade robinja. Gorko plače noću? suze mu na obrazima. Nikoga nema da ga utješi, od svih njegovih milosnika. Svi njegovi prijatelji postadoše mu nevjerni, postadoše mu neprijatelji. Iseli se Juda od jada, od ljutoga ropstva, boravi sad među neznabošcima, ne nalazi mira: svi njegovi tlačitelji hvataju ga u tjeskobi. Putovi na Sion tuguju jer nitko ne dolazi na blagdan. Sva su njegova vrata pusta; njegovi svećenici uzdišu. Djevojke su njegove pune jada; i sam je jadan. \ Njegovi tlačitelji dođoše na vlast; neprijatelji se njegovi raduju jer ga Gospodin gurne u žalost zbog svih njegovih grijeha. Njegova djeca idu u ropstvo pred tlačiteljem. \ Sa sionske kćeri pade sav njezin sjaj. Knezovi su njezini kao ovnovi bez pašnjaka. Vuku se tamo posve iznemogli pred goničem. U vrijeme svoje muke i nevolje spominje se Jeruzalem sve krasote što ju je imao u davne dane. Sada njegov narod pada u neprijateljeve ruke, a nitko mu ne pomaže. Neprijatelji to gledaju i smiju se njegovoj propasti. U krivnju je zapleten Jeruzalem; zato posta ogavan. Svi ga njegovi laskavci preziru: vidješe njegovu golotinju. A on sam uzdiše i okreće se natrag. \ Nečistoća pokriva njegove skute! Nije mislio na svoj kraj. Zato je pao tako duboko; nije imao nikoga da ga utješi. “Gospodine, pogledaj moju nevolju: jer se neprijatelj uzoholio.” \ Tlačitelj poseže rukom na sve njegovo blago. Morao je vidjeti kako prodiru u njegovo svetište neznabošci, kojima si zabranio pristup u svoju općinu. Sav njegov narod uzdiše tražeći kruha. Za jelo daje svoj nakit, da produlji život. “Ah, Gospodine, vidi i pogledaj kako sam veoma prezren!” ”Vi svi koji prolazite putem, pogledajte i vidite ima li boli kakva je moja, koja me pogodila kad me Gospodin gurnuo u žalost, u dan svojega žestokoga gnjeva! S visine posla oganj u moju nutrinu za kaznu. Postavi mrežu mojim nogama, prebaci me. Ostavi me bez pomoći te jednako tugujem. Opremljen je jaram mojih grijeha, privezala ga je njegova ruka. Bio mi je stavljen na vrat, i skrši se moja snaga. Gospodin me preda takvima, koje ne mogu svladati. Sve je moje junake ugrabio Gospodin iz moje sredine. Sazvao je protiv mene svečanost, da pogubi moje ratnike. Gospodin je sam, kao grožđe u kaci, izgazio djevojku, Judinu kćer. Zato ja moram gorko plakati; moje oko pliva u suzama. Daleko je od mene tješitelj, koji bi me okrijepio. Postiđena su moja djeca, jer je nadvladao neprijatelj.” \ Sion pruža svoje ruke; nema mu tješitelja. Gospodin je podigao uokolo protiv Jakova njegove neprijatelje. Jeruzalem posta za njih ružan. \ ”Gospodin je jedini pravedan; jer ja sam mu prkosio. čujte, svi narodi, i vidite moju bol! Moje djevojke i mladići moji odoše u nevolju. \ Pozvao sam svoje milosnike, ali su oni bili nevjerni. Moji svećenici, moje starješine poginuše u gradu tražeći jela, da produlje svoj život. Pogledaj, Gospodine, kako mi je teško; moja nutrina gori! U grudima mi se prevrće srce; jest, velik je bio moj prkos! Vani bjesni mač, a unutra smrt. \ čuli su kako jecam, ali ne nađoh nikakva tješitelja. Svi su moji neprijatelji čuli za moju nesreću, radosni da si to učinio, da si poslao dan kojim si zaprijetio. Neka ih pogodi kao mene! Neka iziđe pred tvoje lice sva njihova zloća! Tad učini njima što si učinio meni za sve moje grijehe, jer su bezbrojni moji uzdasi, slabo je moje srce.” Ah, kako naoblači Gospodin u svom gnjevu sionsku kćer! Baci s neba na zemlju Izrćlov sjaj, ne pomisli na podnožje svojih nogu u dan svojega gnjeva. Ne štedeći ih, uništi Gospodin sva Jakovljeva polja. Poobara u svom gnjevu tvrđave Judine kćeri. Pobaca u prah, oskvrne kraljevstvo i njegove knezove. Slomi u žestini svoga gnjeva svu Izrćlovu snagu. Potegne natrag svoju desnicu od neprijatelja, raspali se na Jakova kao plameni oganj što sve proždire. Kao neprijatelj nateže svoj luk, kao protivnik pruži svoju desnicu; što obraduje oko, sve to uništi u šatoru sionske kćeri. Izli svoj gnjev kao oganj. \ Kao neprijatelj pokaza se Gospodin, uništi Izrćla, uništi sve njegove palače, obori njegove tvrđave, nagomila na Judinu kćer jad na jad. Pogazi kao lijehu njegov Hram, poruši njegovo Svetište. Gospodin vrati u zaborav na Sionu blagdane i subotu. U svom žestokom gnjevu odbaci kralja i svećenika. Pogrdi Gospodin svoj žrtvenik, zamrzi svoje svetište. Pusti da padnu neprijatelju u ruke zidovi njegovih dvorova. Snađe ih vika u Gospodnjoj kući kao u dan blagdana. Gospodin odluči uništiti zidove sionske kćeri. Rasteže mjeračko uže i ne stavi svoje ruke kod rušenja. Ražalosti opkop i zid; tugovali su zajedno. \ Utonoše u zemlju njezina vrata; slomi i razbi njezine prijevornice. Kod neznabožaca su mu kralj i knezovi. Nema više zakona. I njezini proroci ne dobivaju viđenja od Gospodina. \ Šuteći, sjede na zemlji starci sionske kćeri, posuli su prahom svoju glavu, vrećom se ogrnuli. Oborile su k zemlji glavu jeruzalemske djevojke. Ispadoše mi oči od plača, moje grudi hoće da puknu. Sav mi je život otet zbog pada kćeri mojega naroda, jer dijete i nejač ginu na gradskim ulicama. Svojim majkama viču: “Gdje je kruh?” Ginu kao smrtna rana na gradskim ulicama, izdišu svoju dušu na grudima svojih majki. Što da ti predočim, s čim da te izjednačim, jeruzalemska kćeri? Kakvu ću ti priliku naći da te utješim, djevojko, sionska kćeri? Jer je velika kao more tvoja nesreća; tko da te iscijeli? \ Tvoji su ti proroci navješćivali laž i prijevaru, nisu otkrivali tvoje krivnje, da okrenu tvoju sudbinu. Samo su ti kazivali utvare, da te prevare i zavedu. Nad tobom plješću rukama svi koji prolaze putem. Psiču i mašu glavom nad jeruzalemskom kćeri: “To li je grad za koji su govorili da je najljepši, milina svemu svijetu?” Otvaraju usta protiv tebe svi tvoji neprijatelji. Škripe zubima, psiču i viču: “Ha, mi proždrijesmo! Jest, ovo je dan našega nadanja; dočekasmo ga, doživjesmo!” \ Završio je Gospodin što je naumio, ispunio je svoju prijetnju koju je davno kazao: razorio je nemilice, razveselio je tobom neprijatelja, učinio je ponosnim tvoje protivnike. O, poviči gore visoko Gospodinu, djevojko, kćeri sionska! Daj da teku tvoje suze kao potok danju i noću! Ne daj sebi nikada mira; neka se tvoje oko nikada ne odmori! \ Ustani? Tuguj glasno noću, u početku straže! Izlijevaj svoje srce kao vodu pred Gospodnjim licem! Podiži k njemu ruke za život svoje djece, što ginu od gladi na uglovima svih ulica! ”Gospodine, vidi ipak i pogledaj kome si ovako učinio! Jesu li smjele žene jesti plod svoga tijela, dječicu svoje brige? Je li se smjelo u Gospodnjem svetištu ubijati svećenike i proroke? Po ulicama leže na zemlji dječak i starac. Moje djevojke i mladići padoše od mača. Ti si ih pobio u dan svojega gnjeva, poklao si ih okrutno. Sazvao si kao na blagdan odasvud one koji me straše. U dan Gospodnjega gnjeva nije bio nitko koji bi utekao i umaknuo. Koje othranih i brižno odgojih, njih mi moj neprijatelj pobi.” Ja sam onaj koji sam iskusio nevolju od pruta njegova gnjeva. Potisnuo me i potjerao u taman mrak. Protiv mene obraća svoju ruku uvijek iznova, povazdan. Učinio je da uvene moje tijelo, moja koža, polomio je moje kosti. Sazidao je i nagomilao oko mene otrovnu nevolju. U tamu me obavio kao mrtvace davnih vremena. Ogradio me, da ne iziđem, otežao mi okove. Kad vičem i zovem, on ne čuje mojega vapaja. Zazidao je moje putove tesanim kamenom, razvalio moju stazu. Bio mi je kao medvjed što vreba, lav u skrivalištu. Odvukao me s puta, razderao me. Pustio me da uginem. Nategnuo je svoj luk, stavio me za metu svojoj strijeli. Proboo mi je bubrege strijelama iz svojega tobolca. Postao sam podsmijeh svemu svojemu narodu, njihovo ruglo svaki dan. Nasitio me gorčinom, dao mi da pijem pelin. Polomio mi zube kamenjem, dao mi pepeo da jedem. Uzeo si mir mojoj duši, zaboravio sam sreću. Rekoh: “Ode mi život i moje ufanje u Gospodina.” Spomeni se moje nevolje, moga tumaranja, gorkoga pelina! Mnogim mudrovanjem skučena je u meni moja duša. Ovo ću pomisliti u sebi, iz toga ću crpsti ufanje: Milost je Gospodnja da nismo sasvim uništeni, neiscrpno je njegovo milosrđe. Ponavlja se svako jutro. Vrlo je velika tvoja vjernost. Velim: “Gospodin je moj dio; zato se ufam u njega.” \ Gospodin je dobrostiv onome koji ga čeka, duši koja ga traži. Dobro je mirno čekati Gospodnju pomoć. Dobro je svakome nositi svoj jaram od mladosti. Neka sjedi sam i šuti, kad mu on dosudi! Neka prigne k prahu svoja usta; možda još ima ufanja! \ Neka podmetne svoj obraz onome koji ga udara, nek se nasiti sramote! Jer Gospodin ne odbacuje zauvijek. Ako i dosudi nevolju, on se i smiluje u veličini svoje milosti; \ jer on iz naslade ne obara i ne rastužuje ljude. Kad su gazili nogama sve zarobljenike u zemlji, kad su izvrtali pravo čovjeka pred očima Višnjega, kad su tlačili čovjeka pred sudom: ne vidi li to Gospodin? Tko je taj koji je zapovjedio i zbilo se, a Gospodin da nije zapovjedio? Ne dolaze li nesreća i sreća po zapovijedi Višnjega? Zašto se tuži čovjek koji još živi, čovjek zbog svojih kazni? Ispitajmo, pretražimo svoje putove, obratimo se Gospodinu! Podignimo srce i ruke k Bogu u nebu! Griješili smo i bunili smo se; tada nam nisi oprostio. \ Obavio si se gnjevom, progonio si nas, ubijao neštedimice; \ zaogrnuo si se u oblak, da više ne prodre molitva; \ učinio si od nas smeće i izmet usred narodâ. Razvaljuju svoja usta protiv nas svi naši neprijatelji. Stigla nas je groza i jama, uništenje i zatiranje. Potoci vode teku iz mojih očiju zbog pada kćeri mojega naroda. Moje oči liju suze bez prestanka, dok Gospodin ne pogleda i ne vidi s neba. Moje oko muči moju dušu zbog svih kćeri mojega grada. Tjerali su me kao pticu moji neprijatelji ni za što. Svaljivali su u jamu moj život, bacali na me kamenje. Vode su pokrile moju glavu; pomislio sam: “Izgubljen sam.” \ Tada sam zazvao, Gospodine, tvoje ime iz dubine jame. Ti si čuo moj zaziv: “Ne zatiskuj svojega uha pred mojim vapajem!” Bio si blizu mene kad sam te zvao; rekao si: “Ne boj se!” \ Vodio si, Gospodine, moju stvar, izbavljao si moj život. Vidio si, Gospodine, moju krivnju; pribavi mi pravicu! \ Vidio si svu njihovu osvetljivost, sve njihove naume protiv mene. čuo si njihovo ruganje, Gospodine, sve njihove naume protiv mene, čuo si govore mojih protivnika, i spletke protiv mene povazdan. Pogledaj njihovo sjedenje i ustajanje: ja sam njihova pjesma rugalica. Gospodine, ti ćeš im platiti po djelu njihovih ruku. Zaslijepit ćeš njihova srca; tvoja kletva past će na njih! \ Ti ćeš ih u gnjevu progoniti, uništiti ih pod nebom, Gospodine! Ah, kako je zlato, kako je izblijedjela boja plemenite kovine! Razasuto je sveto kamenje po uglovima svih ulica. Plemeniti sinovi Siona, nekoć cijenjeni kao zlato, kako su procijenjeni kao zemljane posude, kao djelo lončareve ruke! I čagljevi podaju grudi, doje mlade. Kći mojega naroda okrutna je kao nojevi pustinje. Jezik je nejačetu prionuo za nepce od žeđi. Dječica su iskala kruha, a nitko im ga nije lomio. Koji su nekoć jeli poslastice, ginu na ulici. Koje su nosili na grimizu, valjaju se u blatu. Jer je krivnja kćeri moga naroda bila veća od grijeha Sodome, koja je bila srušena u čas, a da se nisu trudile ruke. Njezini knezovi sjali su jasnije od snijega, bjelje od mlijeka. Crvenije je bilo njihovo tijelo od koraljâ, lik im je bio kao safir. Ali je njihovo lice postalo crnje od čađe; ne poznaju se na ulicama. Koža im se prilijepila za kosti, osušila se kao drvo. \ Sretniji je tko je pao od mača nego tko je poginuo od gladi: polagano ginu oni od nestašice hrane. Kuhale su vlastitom rukom nježne žene svoju djecu. Ona su im bila hrana kad je padala kći moga naroda. Iscrpio je Gospodin svoj gnjev, izlio je svoju srdžbu, na Sionu je raspalio oganj što proždre njegove temelje. Nikada nisu pomislili zemaljski kraljevi, ni svi zemaljski stanovnici, da bi ušli tlačitelj i neprijatelj na vrata Jeruzalema. Dogodilo se to za grijehe njegovih proroka, za opačine njegovih svećenika, koji su prolijevali usred njega krv pravednika. Vrludali su kao slijepci po ulicama, okaljani krvlju, da se čovjek nije mogao dotaći njihovih haljina. Vikali su im: “Natrag! Nečist! Natrag! Natrag! Ne dodirujte ga!” Kad budu bježali i skitali se, tad će se govoriti među ulicama. Bio je naš završetak, dani su se naši navršili. Gospodnje ih je lice rasulo; on ih više ne može. Prezirali su čast svećenikâ, nisu štedjeli staraca. \ Naše oči uzalud čeznu još uvijek za pomoći. Na svojoj stražarnici čekali smo narod, koji ne pomaže. Zapriječiše nam, vrebajući nam korake, da hodimo po svojim ulicama. Naš je završetak bio, dani su se naši navršili; jest, došao je naš završetak. \ Naši progonitelji bili su još brži od nebeskih orlova. Gonili su nas po gorama, vrebali nas u pustinji. Bio je naš životni dah, Gospodnji pomazanik, uhvaćen u njihove jame, a za njega smo mislili: “U njegovoj sjeni živjet ćemo među narodima.” Raduj se i veseli, edomska kćeri, koja stanuješ u zemlji Usu! I na te će još doći čaša; opit ćeš se i otkrit ćeš se. \ Krivnja je tvoja uništena, sionska kćeri; on te više ne izgoni. On će kazniti tvoju krivnju, edomska kćeri, otkrit će tvoje grijehe. \ Spomeni se, Gospodine, onoga što nas je stiglo! Pogledaj i vidi našu sramotu! Naša baština dopade tuđincima, naše kuće strancima. Siroti smo, bez oca; naše su majke kao udovice. \ Pijemo za novac svoju vodu, moramo plaćati za vlastita drva. Na vratu su nam tlačitelji, smalaksali smo i ne nalazimo mira. Pružili smo ruku Egiptu i Asuru, da se nasitimo kruha. Oci su naši sagriješili i nema ih više. Mi moramo nositi njihove opačine. Sluge su nad nama gospodari; nitko nas ne izbavlja iz njihovih ruku. \ Donosimo sebi kruh sa strahom za život od mača u pustinji. Kao peć gori naša koža u žeravici gladi. Silovali su žene na Sionu i djevojke po Judinim gradovima. Knezove su vješali i bila je prezrena čast staraca. Mladići nose mlin; pod teretom drva posrću dječaci. \ Na vratima više ne sjede starci; mladiće ne sjedinjuje igra. \ Nestalo je radosti našem srcu, igra se naša pretvorila u žalost. Pala nam je kruna s glave; teško nama što smo sagriješili! \ Stoga je naše srce oslabjelo, stoga je naše oko potamnjelo: Zbog gore Siona, što je opustjela, i lisice brzaju po njoj. Ti, Gospodine, stoluješ u vijeke, tvoje prijestolje stoji od vijeka do vijeka. Zašto nas hoćeš zaboraviti do vijeka, zauvijek nas ostaviti? Obrati nas, Gospodine, k sebi! Mi se vraćamo. Ponovi naše dane kako su bili prije! Ili, zar si nas sasvim odbacio? Ljutiš li se toliko na nas? U tridesetoj godini, u četvrtom mjesecu, petoga dana toga mjeseca, kad sam boravio među zarobljenicima na rijeci Kebaru, otvori se nebo i vidjeh božanska viđenja. Petog dana toga mjeseca, u petoj godini poslije odvođenja kralja Jojakima, dođe Gospodnja riječ Ezekielu, sinu svećenika Buzija, u zemlji Kaldejaca na rijeci Kebaru, i Gospodnja ruka ondje dođe na njega. Imao sam ovo viđenje. Sa sjevera udari vihor sa silnim oblakom, punim ognja što je buktio. Okruživala ga je svjetlost, a iznutra je sjao kao kovina u ognju. Usred njega prikazaše se prilike koje su bile nalik na četiri živa bića. Njihov izgled bio je ovaj: imala su čovječji izgled. Svako je imalo četiri lica i svako od njih četiri krila. Njihove su noge bile prave, a stope njihove kao u teleta. Sijevale su kao blistava mjed. čovječje su se ruke pokazale pod njihovim krilima na sve četiri strane. Njihova lica i krila ? krila su se njihova doticala? nisu se okretala kada bi išla; svako je biće išlo naprijed.\ Izgled njihova lica bio je ovaj: sprijeda su imala čovječje lice, zdesna lavlje lice, slijeva volovsko lice, unutra orlovo lice, sva četiri bića. Krila su njihova bila gore ispružena. S dva su se doticala, a s dva su prekrivala svoja tjelesa. Svako je išlo pravo naprijed. Kamo ih je duh tjerao da idu, tamo su išla. Nisu se okretala kada bi išla. U sredini bića bilo je nešto što je izgledalo kao živo ugljevlje, kao baklje. One su išle između bića ovamo i onamo. Oganj je imao svijetao sjaj, i munje su izlazile iz ognja. Bića su trčala ovamo i onamo, tako da se činilo kao da su munje sijevale. Kad sam promatrao bića, vidjeh kotač uz bića na zemlji, na četiri njihove strane. Kotači i njihova naprava imali su izgled krizolita. Sva četiri imala su isti oblik. činili su se i bili su tako izrađeni kao da jedan kotač ide kroz drugi. Kad su trčali, mogli su se kretati na sve četiri strane. Pri vožnji se nisu trebali okretati. Naplatci su njihovi bili vrlo visoki i strašni za gledanje. Uokolo su naplatci bili puni očiju u sva četiri. Kad bi se bića kretala naprijed, pomicali su se i kotači uz njih, i kad bi se bića podigla sa zemlje, podigli bi se i kotači. Kamo bi ih duh tjerao da idu, tamo su išli kotači što bi se podizali zajedno s njima, jer je duh bića bio u kotačima. Kada su se kretala bića, išli su i kotači s njima; kada bi ona stala, stali bi i oni. Kada bi se ona podizala sa zemlje, podizali su se kotači istodobno s njima, jer je duh bića bio u njima. \ Nad glavama bića moglo se vidjeti neku vrstu nebeskoga svoda iz divna kristala, što se prostirao gore nad njihovim glavama. Pod nebeskim svodom bila su njihova krila pružena, jedna prema drugima, dva od svakoga; dva druga, što su ih imala, prekrivala su njihova tijela.\ čuo sam huku njihovih krila što je bila kao huka mnogih voda, kao grmljavina Svemogućega. Kad bi išla, bila je huka glasna kao graja u taboru. Kad bi stala, spustila bi se mirno njihova krila. I zaori glas iznad nebeskoga svoda, što je bio nad njihovim glavama. Kad bi stala, spustila bi se mirno njihova krila. Iznad nebeskoga svoda, što se nalazio nad njihovim glavama, bilo je nešto što je izgledalo kao safir-kamen i kao prijestolje. Na njemu gore, što je bilo kao prijestolje, bila je prilika koja je izgledala kao čovjek. Vidjeh nešto kao sjajnu kovinu, nešto što se činilo kao oganj naokolo. Od bedara gore i od bedara dolje vidjeh kao oganj i svjetlost oko njega. On mi reče: “Sine čovječji, stani na svoje noge; jer želim s tobom govoriti!”\ Tada dođe u me duh, kad mi je on govorio, i postavi me na noge; i slušao sam onoga koji je razgovarao sa mnom.\ On mi reče: “Sine čovječji, ja te šaljem k Izrćlovim sinovima, k odmetničkim plemenima, koji se pobuniše protiv mene. Oni i njihovi oci griješili su protiv mene sve do dana današnjega. To su sinovi drska obraza i otvrdnula srca. K njima te šaljem. Reci im: Ovako veli svemogući Gospodin. I poslušaju li ili ne poslušaju? jer su rod uporan? neka ipak znaju da je prorok među njima. A ti, sine čovječji, ne boj ih se i ne plaši se njihovih riječi, iako je oko tebe drač i trnje, i boraviš među škorpionima! Ne boj se njihovih riječi! Ne dršći pred njihovim licem! Jer su uporan rod! Navješćuj im moje riječi, poslušali ili ne! Jer su uporni. Ali ti, sine čovječji, slušaj što ću ti kazati! Ne budi uporan kao taj uporni rod! Otvori usta i jedi što ti dam!” Tada vidjeh pruženu ruku prema meni i u njoj svitak knjige. On ga razvi preda mnom. Bio je ispisan na prednjoj strani i na stražnjoj strani. Bili su u njemu napisani plač, uzdisaji i jauci. On mi reče: “Sine čovječji, pojedi što je pred tobom; pojedi taj svitak, onda idi i govori Izrćlovoj kući!”\ Otvorio sam usta i on mi dade svitak da jedem. I reče mi: “Sine čovječji, uzmi taj svitak što ti ga dajem u sebe i pusti da uđe u tvoju nutrinu!” Ja ga pojedoh i bio mi je u ustima sladak kao med. Nato mi zapovjedi: “Sine čovječji, ustani, idi Izrćlovoj kući i govori im u moje ime! Jer se ne šalješ k narodu nepoznata jezika i nerazumljiva govora, nego Izrćlovoj kući i ne k mnogim narodima nepoznata jezika i nerazumljiva govora, kojima riječi ne razumiješ. Kad bih te poslao k njima, poslušali bi te. Ali te Izrćlova kuća ne će poslušati. Jer ni mene ne će poslušati. Jer je sva Izrćlova kuća tvrda obraza i otvrdnula srca. Ali evo, činim tvoj obraz tvrdim kao njihov i tvoje čelo tako tvrdo kao njihovo. Kao dijamant, tvrđe od stijene, činim ti čelo. Ne boj ih se, ne dršći pred njihovim licem! Jer su uporan rod.” Dalje mi reče: “Sine čovječji, uzmi sve riječi što ti ih priopćujem u svoje srce i slušaj ih svojim ušima! Ustani, idi k zarobljenicima, k sinovima svojega naroda, govori im i reci: Ovako veli svemogući Gospodin, poslušali ili ne poslušali!” Tada me duh podiže. čuo sam za sobom glasan, silan šum, kao kada se diže sa svojega mjesta Gospodnja slava. Naime huku krila onih bića što su se jedna drugih doticala i prasak kotača uz njih. Bio je glasan, silan šum. Duh me dakle podiže, uze me, i ja sam ozbiljno išao u uzbuđenosti svojega duha, jer je Gospodnja ruka teško ležala na meni. Tako dođoh k zarobljenicima u Tel-Abib, koji su stanovali na rijeci Kebaru, gdje su se bili naselili. Ondje sam boravio sedam dana posve uzbuđen među njima. Poslije sedam dana dođe mi Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, postavio sam te stražarom Izrćlovoj kući. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opomenut ćeš ih u moje ime. Kad kažem bezbožniku: Poginut ćeš!, a ti ga ne opomeneš i ne progovoriš mu, da odvratiš bezbožnika od njegova opakog puta i da ga sačuvaš na životu, tada će bezbožnik poginuti zbog svoje opačine, ali ću njegovu krv iskati iz tvoje ruke. Ako li ti opomeneš bezbožnika, a on se ne vrati od svojega opakog puta, onda će on poginuti zbog svoje opačine, a ti si spasio svoju dušu. Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i čini zlo, tada ću mu ja podmetnuti na što će se spotaći, da pogine. Ako ga ti tada nisi opomenuo, tada će on poginuti zbog svoje opačine, i njegova pravedna djela, što ih je činio, ne će se dalje spominjati; ali ću njegovu krv iskati iz tvoje ruke.\ Ako li si ti njega, pravednika, opomenuo da on, pravednik, ne griješi više, i on ne griješi više, tada će pravednik ostati na životu, jer se dao opomenuti, i ti si spasio svoju dušu.” Ondje dođe Gospodnja ruka na me i on mi zapovjedi: “Ustani, iziđi na ravnicu u dolini! Ondje ću govoriti s tobom.” Ustadoh i iziđoh na ravnicu u dolini. Ondje vidjeh gdje stoji Gospodnja slava, kako sam je bio gledao na rijeci Kebaru, i ja padoh ničice na svoje lice. Ali dođe duh na me i postavi me na noge. On mi reče: “Idi, zatvori se u svoju kuću! Sine čovječji, evo stavit će na te konopce i njima će te svezati. Ti onda ne ćeš izlaziti među njih. Ja ću učiniti da ti se jezik prilijepi za nepce, i ti ćeš zamuknuti i ne ćeš im biti opominjač, jer su uporan rod. Ali kad progovorim s tobom, otvorit ću ti usta, i ti ćeš im navijestiti: Ovako veli svemogući Gospodin. Tko bude slušao, neka sluša! Tko ne bude slušao, neka ne sluša! Jer su uporan rod.” ”Sine čovječji, uzmi opeku, stavi je preda se, izreži na njoj grad, naime Jeruzalem! Onda otvori protiv njega opsadu, sagradi opsadne kule protiv njega i iskopaj opkop protiv njega! Onda postavi tabor protiv njega i namjesti uokolo zidodere protiv njega! Potom uzmi željeznu tavicu i stavi je kao željezni zid između sebe i grada! Tada baci na nj poglede prijetnje, kao da bi on bio opsjednut, i kao da si ti njegov opsjedatelj! To je kob Izrćlovoj kući. Onda lezi na lijevu stranu i stavi na nju krivnju Izrćlove kuće; koliko dana budeš ležao na njoj, toliko ćeš nositi njihovu krivnju.\ Ja ću ti godine njihovih grijeha računati kao isto toliko dana, naime trista i devedeset dana za koje ćeš nositi krivnju Izrćlove kuće. Kad ih navršiš, lezi opet na desnu stranu i uzmi na sebe krivnju Judine kuće za četrdeset dana; za svaku godinu računam ti jedan dan. \ Pritom ćeš upraviti svoje lice prema opsadi Jeruzalema. Neka ti je ispružena mišica! Tako ćeš prorokovati protiv njega. Evo, ja stavljam na te konopce, da se ne možeš okrenuti s jedne strane na drugu dok ne navršiš dane svoje tjeskobe. Uzmi pšenice, ječma, boba, leće, prosa i grahorice, uspi to u jednu posudu i od toga sebi napravi kruh! Dokle budeš ležao na svojoj strani, trista i devedeset dana, to ćeš jesti. Jelo kojim ćeš se hraniti neka iznosi izmjereno dvadeset šekela na dan; jedi ga u određeno vrijeme!\ I vodu ćeš piti na mjeru, naime jednu šestinu ina; pij je u određeno vrijeme!\ Kruh ćeš jesti pripravljen kao ječmeni kolač; na njihove oči peći ćeš ga na čovječjoj nečisti.”\ I reče Gospodin: “Isto će tako Izrćlovi sinovi jesti nečista jela među neznabošcima, kamo ću ih odagnati.” Tada rekoh: “Ah, svemogući Bože, nikada se nisam okaljao nečistim; mesa od palih ili razdrtih životinja od mladosti do sada nisam još nikada jeo; pokvareno meso nije još nikada ušlo u moja usta.”\ On mi odgovori: “Dobro, dopustit ću ti goveđu balegu umjesto čovječje nečisti. Njom možeš ispeći svoj kruh.” Dalje mi reče: “Sine čovječji, evo ja ću u Jeruzalemu slomiti štap kruha. Oni će morati jesti kruh na mjeru i u tjeskobi. I vodu će morati piti na mjeru i u grozi. Oni će oskudijevati u kruhu i vodi, i jedan kao drugi ginut će i iščeznut će zbog svoje krivnje. A ti, sine čovječji, uzmi oštar mač! Upotrijebi ga kao britvu za se i pusti je preko svoje glave i brade! Onda uzmi vagu i razdijeli vlasi! Jednu trećinu sažezi usred grada kad bude vrijeme opsade. Drugu trećinu uzmi i isijeci je mačem oko grada! Posljednju trećinu razaspi u vjetar! Ja ću trgnuti mač za njima. Od toga uzmi malo i zaveži u skut svoje haljine! Od toga uzmi opet neke, baci ih u oganj i sažezi ih! Odatle će izići oganj na svu Izrćlovu kuću.” Ovako veli svemogući Gospodin: “Tako biva s Jeruzalemom. Postavio sam ga usred naroda i oko njega zemlje. Ali se pokazao protiv mojih zakona uporan i radio je bezbožnije nego neznabošci; ogriješio se o moje zapovijedi više nego zemlje oko njega; jer su prezreli moje zapovijedi i nisu hodili po mojim uredbama.” \ Zato veli svemogući Gospodin: “Budući da ste bili uporniji od neznabožaca oko vas, i niste hodili po mojim uredbama i niste izvršavali moje zapovijedi, pa ni po zapovijedima neznabožaca oko vas niste radili? ovako veli svemogući Gospodin: Evo, i ja ću doći na te i u tvojoj ću sredini održati sud pred očima naroda. Zbog svih tvojih gadosti učinit ću ti ono što još nisam učinio nikada i što ne ću više nikada učiniti. Zato će u tvojoj sredini oci jesti svoju djecu i djeca svoje očeve. Izvršit ću na tebi sud i razasut ću tvoj posljednji ostatak u sve vjetrove. Tako ja živ bio!”, veli svemogući Gospodin, “ti si zaista oskvrnuo moje svetište svakojakim svojim nečistoćama i svakojakim svojim gadovima. Zato ću i ja tebe satrti. Moje oko ne će imati milosrđa i ne ću štedjeti. Trećina će tvoja pomrijeti od kuge i od gladi će izginuti u tvojoj sredini. Druga će tvoja trećina pasti od mača oko tebe. Posljednju tvoju trećinu razasut ću u sve vjetrove i trgnut ću mač za njima. Tako će se moj gnjev sasvim izvršiti. Smirit ću svoju jarost na njima i tako ću se osvetiti. On će spoznati da sam ja, Gospodin, govorio u svojoj revnosti, kad izvršim svoj gnjev na njima. Učinit ću od tebe pustoš i sramotu među narodima oko tebe, pred očima svakoga koji prolazi. Postat ćeš ruglo i podsmijeh, opomena i grozota među narodima oko sebe, kad izvršim na tebi sud u gnjevu i jarosti, i ljutim kaznama? ja, Gospodin, rekoh? kad pustim na te ljute strijele gladi, što donose propast, što ću ih pustiti da vas uništim, i kad navalim na vas glad i slomim vam štap kruha. Pustit ću na vas glad i divlje zvijeri, koje će ti ugrabiti djecu. Kuga i krv će doći na te, i pustit ću na te mač. Ja, Gospodin, rekoh.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi svoje lice protiv Izrćlovih gora, prorokuj protiv njih. I reci: Vi Izrćlove gore, čujte riječ svemogućega Gospodina! Ovako veli svemogući Gospodin gorama i uzvisinama, dolinama i gudurama: Zaista, ja ću pustiti na vas mač i oborit ću vaše žrtvene uzvisine. Vaši će se žrtvenici raskopati, vaši će se sunčani stupovi razrušiti, i vaše ću pobijene pobacati pred vaše idole. Položit ću mrtva tjelesa Izrćlovih sinova pred njihove idolske likove i porazbacat ću vaše kosti oko vaših žrtvenika. Posvuda gdje stanujete gradovi će biti opustošeni i uzvisine će biti porušene. Tako će vaši žrtvenici biti raskopani i opustjet će. Idoli će vaši biti izlomljeni i uništeni, sunčani stupovi će biti isječeni i vaša loša djela uništena. Pobijeni će padati u vašoj sredini i vi ćete spoznati da sam ja Gospodin. Ipak ću neke od vas, koji umaknu maču, ostaviti među narodima, kad se rasijete po zemljama. Tada će se oni od vas koji umaknu, među narodima kamo su bili odvedeni kao zarobljenici, spomenuti mene, kad slomim njihovo srce, što se bilo odmetnulo od mene u idolsko bluđenje i oči njihove što su se pribile uz svoje gadne idole. Sami će sebi biti mrski zbog zla što ga počiniše u svim svojim gadostima. I spoznat će da sam ja Gospodin. Nisam prijetio uzalud da ću im nanijeti tu nesreću.” Ovako veli svemogući Gospodin: “Pljesni rukama, lupi nogama i vikni: Jao! na sve zle gadove Izrćlove kuće, jer će pasti od mača, gladi i kuge. Tko boravi u daljini, umrijet će od kuge; tko je blizu, past će od mača; tko još ostane od opkoljenih, poginut će od gladi, jer ću iskaliti svoj gnjev na njima.\ Spoznat ćete da sam ja Gospodin kad budu njihovi pobijeni ležali među njihovim idolima oko njihovih žrtvenika, na svakom visokom humu, na svim gorskim vrhuncima, pod svakim zelenim drvetom, pod svakim granatim hrastom, na mjestima gdje su prinosili žrtveni miris svim svojim idolima. Zamahnut ću svojom rukom na njih i obratit ću njihovu zemlju u pustaru i pustoš, od pustinje do Rible, po svim njihovim prebivalištima. Spoznat će da sam ja Gospodin.” *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** *** Kao izgled duge kad se pojavi u dane dažda, tako je bio izgled svjetlosti oko njega. To je bio izgled prikazanja Gospodnje slave. Ja je vidjeh i padoh ničice na svoje lice. Tada sam čuo glas nekoga koji je govorio. Dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, ovako veli svemogući Gospodin Izrćlovoj zemlji: Završetak dolazi, završetak na četiri granice zemlje. Pustit ću svoj gnjev na te, sudit ću ti po tvojim putovima, platit ću ti za sve tvoje gadno djelovanje. Bez milosrđa gleda na te moje oko. Ne ću se smilovati. Ne, platit ću ti za opake putove i dat ću da osjetiš svoje gadove. Onda ćete spoznati da sam ja Gospodin! Ovako veli svemogući Gospodin: Evo ide nesreća za nesrećom! Dolazi završetak! Dolazi završetak! Budi se nad tobom! Evo dolazi! Dolazi na te kob, stanovniče zemlje! Dolazi vrijeme; približava se dan užasa, a ne radosnoga glasa po gorama.\ Doskora ću izliti svoju jarost na te, iskalit ću svoj gnjev na tebi, sudit ću ti po tvojim putovima, platit ću ti za sve tvoje gadno djelovanje. Bez milosrđa gleda moje oko. Ne ću se smilovati! Platit ću ti za opake putove i dat ću da osjetiš svoje gadove: Onda ćete spoznati da sam ja, Gospodin, onaj koji udara. Evo dana! Evo dolazi! Kob je iznikla. Prut cvate. Obijest provaljuje. Nasilje se podiglo na štap bezbožnosti. Ništa više ne ostaje od njih: ništa više od njihova bogatstva; ništa više od njihova sjaja, ništa više od njihove krasote.\ Dolazi vrijeme, približava se dan! Neka se ne raduje kupac! Neka se prodavač ne podaje žalosti! Jer dolazi žestok gnjev na sve njihovo imanje. Tko prodaje, ne će više nikada posjedovati što prodaje, dok je god živ. Jer se proročanstvo o svemu njihovu imanju ne će opozvati. Potkopao je svatko svoj život svojom krivnjom. Nitko se ne oslobađa. Zatrubite u rog! Spremite sve! Ali nitko ne ide u boj. Jer moj žestok gnjev dolazi na sve njihovo imanje. Vani bjesni mač, unutra kuga i glad. Tko je na polju, past će od mača; tko u gradu, toga će uništiti glad i dah kuge.\ Tko od njih umakne, bit će po gorama kao golubovi iz gudura. Svi će jadikovati zbog svoje krivnje. Sve su ruke klonule. Sva su koljena postala kao voda. Odijevaju se u haljine žalosti, i strah će ih zaogrnuti. Na svim je licima stid i ćela na glavama. Srebro bacaju na ulicu, i zlato im je kao nečist. Njihovo srebro i zlato ne može ih spasiti u dan Gospodnjega gnjeva. Njime ne mogu utišati svoju glad niti napuniti svoju nutrinu, jer ih je to zavodilo na grijeh. Okretali su na oholost svoj sjajni ures, izrađivali su od toga likove svojih gadnih idola. Zato činim da im je to gad. Tuđincima predajem to za plijen, zločincima u zemlji za pljačkanje; oni će to oskvrnuti. \ Odvratit ću svoje lice od njih, i tako će oskvrnuti moju svetinju. Razbojnici će prodrijeti u nju i oskvrnut će je. Načini verige! Jer je zemlja puna krvnoga djela i grad pun zločina. Zato ću dovesti najgore između naroda; oni će zaposjesti njihove kuće. Slomit ću obijesti silnicima. Neka se oskvrnu njihova svetišta. \ Dolazi propast! Traži se spasenje i ne nalazi se. Nesreća će za nesrećom dolaziti. Glas strahote stiže za glasom strahote. Tada će tražiti proročanstvo od prorokâ, u svećenikâ ne će biti pouke ni u staraca savjeta. Kralj će jadikovati i knez će se odjenuti u užas. Od straha će se ruke narodu u zemlji ukočiti. Po njihovim putovima postupat ću s njima, sudit ću im po njihovoj zasluzi! Tada će spoznati da sam ja Gospodin.” U šestoj godini u šestom mjesecu, petoga dana toga mjeseca, dok sam sjedio u svojoj kući i Judine starješine sjedile preda mnom, dođe ondje na me ruka svemogućega Gospodina. Vidjeh najednom priliku koja je izgledala kao čovjek. Od dijela što je izgledao kao njegova bedra, dolje, bio je oganj, i od dijela što je izgledao kao njegova bedra, gore, izgledao je kao jaka svjetlost. Prilika pruži kao ruku i uhvati me za kosu na glavi. Duh me podiže među zemljom i nebom i odnese me u božanskim viđenjima u Jeruzalem na ulaz unutarnjih vrata, što stoje prema sjeveru. Ondje je stajao kip božice ljubavi što je izazivao Gospodnju ljubomoru. Ondje se nalazila slava Izrćlova Boga u istoj pojavi, kako sam je bio vidio na ravnici u dolini. On mi reče: “Sine čovječji, podigni oči prema sjeveru!” Kad sam podigao oči prema sjeveru, stajao je sjeverno od vrata žrtvenika taj kip božice ljubavi na ulazu. On mi reče: “Sine čovječji, vidiš li što ovi rade? Veliki su to gadovi, što ih ovdje čini Izrćlov dom, tako da se moram udaljiti od svojega svetišta. Ali ćeš vidjeti još većih gadova.” Nato me odnese na ulaz predvorja. Kad sam pogledao oko sebe, opazih rupu u zidu. On mi zapovjedi: “Sine čovječji, probij taj zid!” Probio sam zid i vidio da su ondje bila vrata. On mi reče: “Uđi i vidi opake gadosti, što ih ovdje čine!” Uđoh i pogledah oko sebe. Tamo su bile slike svakojakih crvi, a i skotova. Svi idolski gadovi Izrćlove kuće bili su urezani po zidu uokolo. Sedamdeset ljudi od starješina Izrćlove kuće stajalo je pred njima, Jaazanija, Šafanov sin, u njihovoj sredini. Svaki je imao kadionicu u ruci, i dizao se uvis gust oblak od kada. Tada mi reče: “Vidiš li, sine čovječji, što čine starješine Izrćlove kuće u mraku, svaki u sobi svojega idola? Jer misle: Gospodin nas ne vidi; Gospodin je ostavio ovu zemlju.”\ Tada mi reče: “Vidjet ćeš još većih gadosti, što ih oni čine.” Nato me odvede na ulaz sjevernih vrata Gospodnje kuće. Tamo su sjedile žene što su plakale za Tamuzom. On mi reče: “Vidiš li, sine čovječji? Vidjet ćeš još većih gadosti od ovih.” Nato me odvede u unutarnje predvorje Gospodnje kuće. Ondje na ulazu u Gospodnji hram, između trijema i žrtvenika za žrtve paljenice, bilo je oko dvadeset i pet ljudi, čija su leđa bila okrenuta prema Hramu, a lice prema sunčanom istoku. Klanjali su se suncu prema istoku. On mi reče: “Vidiš li, sine čovječji? Zar je premalo Judinoj kući što čine zločine, što ih ovdje čine, nego još napuniše i zemlju nasiljem i mene svejednako izazivaju na gnjev? Eto, drže grane na svojemu nosu! Zato ću i ja u gnjevu postupati protiv njih. Moje oko ne će gledati milostivo. Ne ću imati milosrđa. Kad mi zaviču u sav glas, ne ću ih slušati.” Tada mi povika u sav glas u uši: “Približava se kazneni sud gradu. Svaki neka nosi u ruci svoje razorno oruđe!” Tada dođe odjednom šest ljudi od gornjih vrata što stoje prema sjeveru. Svaki je imao u ruci razorno oruđe. Jedan čovjek bio je u njihovoj sredini, odjeven u laneno platno, s pisarskom opremom uz bedro. Dođoše i stadoše pokraj mjedenoga žrtvenika. Slava Izrćlova Boga bila se podigla od keruba, na kojima je bila, i zaputila se k pragu Hrama. Tada on pozove čovjeka koji je bio odjeven u laneno platno i koji je imao pisarsku opremu uz bedro. Gospodin mu zapovjedi: “Idi posred grada, posred Jeruzalema, i zabilježi Tau na čelo ljudima koji uzdišu i jadikuju zbog svih gadosti koje su se činile u njemu!” A drugima reče pred mojim ušima: “Idite za njim u grad i pobijte ga! Neka vaše oko ne gleda milostivo! Nemajte milosrđa! Starce, mladiće, djevojke, djecu i žene pobijte do uništenja! Ali ne dirajte ni jednoga koji nosi na sebi Tau! Počnite od moga svetišta!” Oni počeše od ljudi, starješina što su stajali pred Hramom. On im zapovjedi: “Oskvrnite kuću i napunite predvorja pobijenima! Onda iziđite!” Tada iziđoše i učiniše u gradu krvoproliće. Kada su tako ubijali i ja bio ostao sam, tada padoh na lice i povikah: “Ah, svemogući Gospodine, hoćeš li zatrti sav Izrćlov ostatak kad tako izlijevaš gnjev na Jeruzalem?” On mi odgovori: “Krivnja Izrćlove i Judine kuća je velika, preko svake mjere. Zemlja je puna krvi i grad je pun nasilja, jer misle: Gospodin je ostavio zemlju i Gospodin ne vidi. Zato moje oko ne će gledati milostivo. Ne ću imati milosrđa. Njihov ću put okrenuti na njihovu glavu.” Tada čovjek koji je bio odjeven u laneno platno i koji je imao pisarsku opravu uz bedro, donese vijest: “Učinio sam kako si mi zapovjedio.” Vidjeh dalje na nebeskom svodu, što je bio nad glavom keruba, nešto kao kamen safir; nešto što je bilo po izgledu kao prijestolje, a pokazalo se nad njima.\ On reče čovjeku koji je bio obučen u laneno platno: “Uđi u prostor među kotačima pod kerubima i napuni ruke živim ugljevljem iz prostora među kerubima i razaspi ga na grad!” On uđe pred mojim očima. A kerubi su stajali na južnoj strani Hrama kad uđe čovjek. Oblak napuni unutarnje predvorje. Gospodnja se slava podiže od keruba prema pragu Hrama. Hram se napuni oblakom, a predvorje je bilo puno svjetlosti Gospodnje slave. Lupa krilâ keruba čula se do nutarnjeg predvorja, kao glas svemogućega Boga kad govori. Kad je on čovjeku koji je bio odjeven u laneno platno bio zapovjedio: “Uzmi ognja iz prostora među kotačima, iz prostora među kerubima!”, tada on uđe i stade uz jedan kotač. I jedan kerub iz prostora među kerubima pruži ruku k ognju, što je bio među kerubima, uze i dade ga u ruke onomu koji je bio odjeven u laneno platno. Ovaj to primi i dođe van. Tada se pokaza na kerubima nešto kao čovječja ruka pod njihovim krilima. Vidio sam četiri kotača pokraj keruba, po jedan kotač pokraj svakoga keruba. Kotači su izgledali kao krizolit. činilo se da su sva četiri kotača bila jednaka, kao da bi bio kotač u kotaču. Kad bi išli, kretali bi se na četiri strane. Nisu se okretali kad bi išli; išli su uvijek u pravcu što ga je imao prednji kotač, za njim, a da se nisu okretali kad bi išli.\ Cijelo njihovo tijelo, leđa, ruke i krila, kao i kotači, sva četiri, bili su puni očiju svuda uokolo. Kotači su se zvali, kako sam čuo na svoje uši, vihor. Svako je biće imalo četiri: prvo volovo, drugo čovječje, treće lavlje, četvrto orlovo lice. Kerubi se podigoše. To je bilo isto biće koje sam bio gledao na rijeci Kebaru. Kad bi kerubi išli, trčali su i kotači uz njih, i kad bi kerubi zamahnuli krilima, da se podignu od zemlje, kotači se nisu odmicali od njihove strane. Kad bi oni stali, zastali bi i kotači. Kad bi se oni podizali, podizali bi se s njima i kotači, jer je duh bića bio u njima. Gospodnja slava ostavi prag Hrama i zauze svoje sjedište na kerubima. Tada zamahnuše kerubi krilima i podigoše se od zemlje pred mojim očima; kad su polazili, i kotači su pošli zajedno s njima. Stadoše na istočnim vratima Gospodnjega Hrama. Odozgo nad njima stolovala ja slava Izrćlova Boga.\ To su bila ista bića koja sam pod Izrćlovim Bogom već bio vidio na rijeci Kebaru; sada sam znao, da su to bili kerubi.\ Svako je imalo četiri lica i četiri krila; nešto kao čovječja ruka pokazalo se pod njihovim krilima.\ A što se tiče izgleda njihovih lica, bila su ista kao ona koja sam bio vidio na rijeci Kebaru. Svako je biće išlo pravo ispred sebe. Nato me duh podiže i odnese me na istočna vrata Gospodnjega Hrama, što gledaju na sunčani istok. Na vratima vidjeh dvadeset i pet ljudi i u njihovoj sredini ugledah Jaazaniju, Azurova sina, i Pelatju, Benajina sina, knezove naroda. Gospodin mi reče: “Sine čovječji, to su ljudi koji smišljaju nesreću i daju zao savjet u tom gradu. Oni govore: Nisu li istom nedavno sagrađene kuće? Grad je lonac, a mi smo meso. Zato prorokuj protiv njih, prorokuj, sine čovječji!” Tada dođe Gospodnji duh na me i reče mi: “Reci: Ovako veli Gospodin: Tako govorite, Izrćlov dome, i znam dobro misli što se rađaju u vama. Mnoge između sebe pobiste u tom gradu i napuniste njegove ulice pobijenima. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Od vas pobijeni, što ih poubijaste u sredini grada, oni su meso, a on je lonac. A vas ću izvesti iz njegove sredine. Bojite se mača, a ja ću mač pustiti na vas? govori svemogući Gospodin. Izbacit ću vas iz toga grada i dat ću vas u ruke tuđincima i izvršit ću na vama kazneni sud. Od mača ćete pasti. Sudit ću vam na Izrćlovoj granici i spoznat ćete da sam ja Gospodin. Ovaj grad ne će vam biti lonac, niti ćete vi u njemu biti meso. Sudit ću vam na Izrćlovoj granici. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin, po čijim uredbama niste hodili i čije zapovijedi niste izvršavali. Štoviše, radili ste po običajima neznabožačkih naroda oko vas.” Dok sam tako prorokovao, umre Pelatja, Benajin sin. Tada padoh ničice na lice, povikah u sav glas i rekoh: “Ah, svemogući Gospodine, hoćeš li sasvim uništiti Izrćlov ostatak?” Dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, tvoja braća, rođaci, suprognanici i sva Izrćlova kuća, svi su oni o kojima vele jeruzalemski stanovnici: Oni su daleko od Gospodina, nama je zemlja dana u posjed. Zato reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Jest, ja sam ih odveo u daljinu, među neznabožačke narode i razasuo ih u zemlje, i u zemljama u koje su došli za malo vremena postao sam im mjesto svetoga štovanja. Zato reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Sabrat ću vas iz naroda i pokupit ću vas iz zemalja kamo ste se razasuli, i dat ću vam opet Izrćlovu zemlju. Oni će doći tamo i odstranit će iz nje sve gadove i njihove odvratnosti. Dat ću im drugo srce i nov duh stavit ću u njihovu nutrinu. Izvadit ću iz njihova tijela kameno srce i dat ću im mesno srce, da hode po mojim uredbama i brižno drže moje zapovijedi. Oni će biti moj narod, i ja ću biti njihov Bog. A onima kojima srce ostaje privrženo odvratnostima i idolskim gadovima, platit ću njihov put na njihovu tijelu”, govori svemogući Gospodin. Nato zamahnuše kerubi svojim krilima, i kotači su potrčali uz njih. Odozgo nad njima stolovala je slava Izrćlova Boga. I podiže se Gospodnja slava iz područja grada i stade na gori, koja leži na istoku grada. A mene duh podiže i odnese me u viđenju Božjim duhom natrag u Kaldeju k prognanicima. Viđenje koje sam bio gledao, iščeznu mi. Ja iskazah prognanicima sve Gospodnje riječi, što ih je on bio objavio viđenjem. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, ti stanuješ usred uporna roda, što ima oči da vidi, a ipak ne vidi; ima uši da čuje, a ipak ne čuje. Zaista, oni su tvrdokoran rod.\ Zato, sine čovječji, spremi što ti treba za put i odi za dana, pred njihovim očima! Putuj od jednoga mjesta do drugoga pred njihovim očima! Možda će to razumjeti, jer su tvrdokoran rod. Iznesi svoje stvari kao prtljagu za dana pred njihovim očima! Ti sam iziđi navečer pred njihovim očima, kao što izlazi zarobljenik! Pred njihovim očima prokopaj rupu kroza zid i prođi kroz nju! Pred njihovim očima uzmi na ramena svoju prtljagu i iznesi je po mraku! Pritom pokrij lice i ne gledaj na tu zemlju! Jer te činim čudesnim znakom za Izrćlov dom.” Učinio sam tako kako mi je bilo zapovjeđeno. Imovinu sam iznio za dana kao putnički svežanj zarobljenika. Navečer sam prokopao rukom rupu. Na plećima sam nosio svoj svežanj, pred njihovim očima. Drugoga jutra dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, nije li ti rekla Izrćlova kuća, tvrdokoran rod: Što radiš tu? Navijesti im: Ovako veli svemogući Gospodin: Na kneza se odnosi Božja osuda protiv Jeruzalema i protiv cijele Izrćlove kuće, što ondje stanuje. Ja sam za vas čudesni znak. Kako sam učinio, tako će im biti. Putovat će u progonstvo, u ropstvo. Knez će u njihovoj sredini uzeti svežanj na svoja pleća i izići po mraku. Prokopat će zid, da ga iznesu. On će pokriti svoje lice da ne vidi zemlje svojim očima. Ali ću mu razapeti svoju mrežu i uhvatit će se u moju zamku. Odvest ću ga u Babilon, u zemlju Kaldejaca. Ali je ne će vidjeti, a ondje će umrijeti. A svu njegovu okolinu, njegove pomoćnike i sve ratne čete razasut ću u sve vjetrove i trgnut ću mač za njima. Oni će spoznati da sam ja Gospodin kad ih razaspem među narode i razagnam po zemljama. Ali ću neke od njih ostaviti od mača, od gladi i od kuge, da pripovijedaju sve svoje gadosti među narodima u koje dođu, i da i oni spoznaju da sam ja Gospodin.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, jedi svoj kruh u strahu i pij vodu u drhtanju i ustručavanju! Navijesti narodu u zemlji: Ovako veli svemogući Gospodin o jeruzalemskim stanovnicima u Izrćlovoj zemlji: U tjeskobi će jesti svoj kruh i u očajanju će piti vodu, jer će se zemlja opustošiti, ostat će bez svega što je u njoj, zbog bezbožnosti svih njezinih stanovnika. Napučeni će gradovi opustjeti, i zemlja će postati pustoš. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, kakve to prazne riječi vodite u Izrćlovoj zemlji? Veli se: prolaze dani, a od proroštava nema ništa. Zato im reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Učinit ću kraj tim praznim riječima. Ne će se one više govoriti u Izrćlu.? Štoviše, reci im: Blizu su dani i riječi svih proroštava. Jer ubuduće ne će više biti u Izrćlovoj kući lažnih viđenja i varavih proroštava. Jer ja, Gospodin, govorim. Riječ koju govorim, ispunit će se bez odugovlačenja. Jest, u vašim danima, tvrdokorni rode, učinit ću da dođe riječ i da se i ispuni”, govori svemogući Gospodin. Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, eto, Izrćlov dom kaže: Viđenje koje taj gleda ispunit će se tek nakon mnogo dana; on prorokuje za daleko vrijeme.\ Zato im reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Nijedna moja riječ ne će se dulje odgađati. Riječ koju govorim, ispunit će se”, govori svemogući Gospodin. Dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, prorokuj protiv Izrćlovih proroka koji ondje prorokuju! Reci onima koji prorokuju iz svojega vlastitog maštanja: čujte Gospodnju riječ! Ovako govori svemogući Gospodin: Teško ludim prorocima, koji idu za svojim vlastitim duhom, a nisu ništa gledali! Proroci su tvoji, Izrćle, kao lisice u razvalinama! Ne skačete u prolom i ne postavljate se u obranu Izrćlove kuće, da se održi u boju u Gospodnji dan. Gledaju laž i prorokuju prijevaru kad god navješćuju: Govori Gospodin, premda ih ne šalje Gospodin. Ipak čekaju da bi im se ispunila riječ. Nisu li varava viđenja što ih gledate, i lažna proroštva što ih izričete kad kažete: Govori Gospodin? a ipak nisam govorio? Zato ovako veli svemogući Gospodin: Budući da je to što govorite varka, i to što gledate laž, zato me evo na vas, govori svemogući Gospodin. Zato će moja ruka doći na proroke koji gledaju praznu opsjenu i prorokuju laž. Ne će pripadati zajednici mojega naroda i u imenik Izrćlove kuće ne će biti zapisani. U Izrćlovu zemlju ne će doći; tada će spoznati da sam ja svemogući Gospodin,\ zato jer vode moj narod u zabludu kad navješćuju spasenje, a spasenja nema, i kad narod gradi zid, oni ga obijele krečem. Reci tim bjeliocima: Zid će pasti. Doći će pljusak, velika će zrna tuče pasti, bura će navaliti. Kad onda padne zid, ne će li vam se reći: Gdje je kreč kojim ste ga mazali? Zato ovako veli svemogući Gospodin: Pustit ću u svom gnjevu da navali bura, pljusak će pasti u mojoj srdžbi, i zrna će tuče padati u mojoj jarosti, da satru. Razvalit ću zid što ga namazaste krečem. Oborit ću ga na zemlju da će mu otkriti temelj. On će pasti, i vi ćete s njim propasti. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin. Jest, ja ću izvršiti svoj gnjev na zidu i na njegovim bjeliocima i reći ću vam: Nema zida, nema njegovih bjelilaca, izrćlovih proroka, koji prorokuju o Jeruzalemu i vide mu viđenja spasenja, a spasenja nema”, govori svemogući Gospodin. ”A ti, sine čovječji, upravi svoje lice prema kćerima svoga naroda, koje prorokuju na temelju svojega vlastitog maštanja! Prorokuj o njima i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Teško onima koji šiju čarobne vrpce za sve ručne zglobove i izrađuju čarobne kape za glave svakoga rasta, da love duše. Lovite mi duše mojega naroda, a držite ih za sebe na životu. Oskvrnjujete me kod mog naroda za šaku ječma i za zalogaj kruha kad ubijate duše koje ne trebaju umrijeti, i držite na životu duše koje ne trebaju živjeti, pri čemu lažete mojemu narodu, koji rado sluša laž. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću postupati protiv vaših čarobnih vrpci, kojima lovite duše kao ptice, i pokidat ću ih s vaših ruku i pustit ću kao ptice duše koje hoćete uloviti. Pokidat ću vaše čarobne kape i izbavit ću svoj narod iz vaših ruku. Ne će više biti kao plijen u vašim rukama. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin. Budući da ste ožalostili lažju srce pravedniku, premda ga ja nisam htio ožalostiti, i budući da ste krijepili ruke bezbožniku, da se ne vrati sa svoga opakog puta, da ostane na životu, ne ćete više gledati varke i ne ćete više gatati. Ja ću izbaviti svoj narod iz vaših ruku, i vi ćete spoznati da sam ja Gospodin.” Dođoše k meni neki od Izrćlovih starješina i sjedoše preda me. Tada mi dođe Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, ovi su se ljudi okrenuli opet idolima i štovali sablazan i svoju prijašnju krivnju. Zar da pustim da me sad oni pitaju? Zato im kaži i javi im: Ovako veli svemogući Gospodin: Svakom od Izrćlove kuće koji se opet okrenuo idolima i štovao sablazan i svoju prijašnju krivnju, a ipak dođe proroku, ja Gospodin odgovorit ću mu za mnoštvo njegovih idola time što ću uhvatiti Izrćlovu kuću za srce, jer se odvratila od mene po svakojakim idolima. Zato reci Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Obratite se i okrenite se od svojih idola! Okrenite svoje lice od svojih gadova! Jer svakome od Izrćlova doma i od stranaca koji se zadržavaju u Izrćlu, a koji otpadne od mene i opet se okrene idolima i štuje sablazan i svoju prijašnju krivnju, pa ipak dođe proroku da me upita preko njega, njemu ću ja, Gospodin, sam odgovoriti. Upravit ću svoje lice nasuprot takvu čovjeku i učinit ću od njega primjer i poslovicu, istrijebit ću ga iz svojega naroda. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin. Ako li se prorok dade zavesti i nešto odgovori, ja, Gospodin, zaveo sam toga proroka. Ja ću pružiti svoju ruku protiv njega i istrijebit ću ga iz svojega naroda Izrćla. Obojica će okajati svoju krivnju. Krivnja onoga koji pita isto je tako velika kao krivnja prorokova, da više Izrćlova kuća ne odstupi od mene i da se više ne okalja svakojakim grijesima, nego da bude moj narod i da ja budem njihov Bog”, govori svemogući Gospodin. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, ako bi se koja zemlja ogriješila o mene i počinila vjerolomstvo, i ja bih onda pružio ruku protiv nje i slomio joj štap kruha, pustio na nju glad i poubijao u njoj ljude i stoku, i ako bi u njezinoj sredini bila ova tri čovjeka: Noa, Danijel i Job, oni bi svojom pravednošću izbavili samo same sebe”, govori svemogući Gospodin. ”I ako bih pustio na zemlju divlje životinje i one je opustile, te bi postala pustinja kojom više nitko ne bi prolazio zbog divljih životinja, i ako bi se ona tri čovjeka nalazila u njezinoj sredini, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “oni ne bi izbavili ni sinove ni kćeri; jedino bi se oni izbavili, a zemlja bi postala pustinja. \ Ili ako bih pustio mač na onu zemlju i zapovjedio: Mač neka prođe kroz tu zemlju, i ako bih iz nje istrijebio ljude i životinje, i ako bih se ona tri čovjeka nalazila u njezinoj sredini, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “oni ne bi izbavili ni sinove ni kćeri, nego bi se samo oni sami izbavili. Ili ako bih pustio kugu na onu zemlju i svoj gnjev izlio na nju krvlju, da istrijebim u njoj ljude i stoku, i ako bi se Noa, Danijel i Job nalazili u njoj, ne bi oni, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “izbavili ni sina ni kćer, nego bi svojom pravednošću izbavili samo sebe same.” Jer ovako veli svemogući Gospodin: “A ipak, ako pustim četiri svoje zle kazne: mač, glad, divlje zvijeri i kugu na Jeruzalem, da iz njega istrijebim ljude i stoku, ipak će se u njemu izbaviti jedan ostatak sinova i kćeri koji će biti izvedeni iz njega. Oni će ovamo doći k vama i vidjet ćete njihov put i njihova djela i utješit ćete se za zlo što sam ga pustio na Jeruzalem, za sve što sam mu učinio. Oni će vas utješiti kad vidite njihov put i njihova djela. Tako ćete spoznati da nisam bez razloga učinio što sam god učinio tome gradu”, govori svemogući Gospodin. Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, što je drvo vinove loze prema svakom drugom drvetu koje se nalazi među drvećem u šumi? Uzima li se možda od nje drvo da se upotrijebi za kakav rad, ili, uzima li se od nje klin da se o njega objesi kakva posuda? I kad se baci u oganj da izgori, i kad oganj sažeže oba njezina kraja i sredinu joj sagori, valja li onda još za kakav rad? Kad se nije mogla upotrijebiti ni za kakav rad dok je još bila čitava, koliko će se još manje moći upotrijebiti za kakav rad kad je oganj proždre i kad izgori!” Zato ovako veli svemogući Gospodin: “Kako sam odredio da vinovu lozu među drvećem u šumi oganj pojede, tako ću učiniti jeruzalemskim stanovnicima. Upravit ću svoje lice nasuprot njima: ognju su umakli, ali će ih oganj proždrijeti. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin, kad okrenem svoje lice nasuprot njima i učinim njihovu zemlju pustinjom, jer su počinili vjerolomstvo”, govori svemogući Gospodin. Riječ mi Gospodnja dođe ovako: ”Sine čovječji, prikaži Jeruzalemu njegove gadove i reci: Ovako veli svemogući Gospodin Jeruzalemu: Tvoj početak i tvoj rod su iz zemlje Kanaanaca; otac je tvoj Amorejac, a mati Hetitkinja.\ Što se tiče tvojega rođenja, nije ti odrezan pupak kad si se rodila. Tada nisi bila čisto oprana vodom. Niti si solju utrljana ni pelenama povijena. Nije na te pripazilo oko, da ti učini takve stvari i da ti se smiluje, nego si bila bačena na zemlju kad si se rodila, tako su malo cijenili tvoj život. Tada sam prošao pokraj tebe i vidio te gdje se valjaš u svojoj krvi i rekao sam ti u tvojoj krvi: Živi! Jest, rekao sam ti u tvojoj krvi: Ostani na životu! Učinio sam te bez broja poput trave u polju. Ti si rasla i postala velika i došla si do pune ljepote. Prsa su tvoja ojačala, kosa je tvoja jako izrasla, ali si bila još uvijek gola i naga. Tada sam prošao pokraj tebe i vidio te. Gle, vrijeme ljubavi bilo je za te! Raširio sam svoj plašt na te i pokrio tvoju golotinju. Zakleo sam ti se i sklopio savez s tobom? govori svemogući Gospodin? i ti si postala moja. Tada sam te oprao vodom, sprao s tebe tvoju krv i pomazao te uljem. Odjenuo sam te u vezenu haljinu, dao ti obuću od kože morske krave, opasao te pojasom od tanka platna i zastro te pokrivalom od svile. Nakitio sam te nakitom, stavio ti narukvice na ruke i grivnu oko vrata. I grivnu sam ti oko čela stavio; naušnice na uši i sjajnu krunu stavio sam ti na glavu.\ Tako si bila okićena zlatom i srebrom. Odijelo ti ja bilo tanko platno, svila i vezena tkanina. Jela si bijeli kruh, med i ulje, i postala si vrlo lijepa i prispjela si do kraljevske časti. Glas o tvojoj ljepoti prodro je među neznabožačke narode; jer si bila sjajna u mojemu nakitu, što sam ga stavio na te, govori svemogući Gospodin.\ Ali ti si se zanijela ljepotom i sramotu si nanijela svojemu glasu. Svakome koji bi prolazio ponudila si se za zlo djelo i predala mu se. Uzela si od svojih haljina, napravila od njih šarene idolske uzvisine i činila zlo s njima, kako nikada nije bilo niti će biti. Uzela si svoj nakit od zlata i srebra, što sam ti ga dao, i pravila si iz toga sebi muške idole koje si štovala. Uzela si svoje vezene haljine i njima si ih zaodjenula. Moje ulje i kâd prinijela si njima. I moje jelo, što sam ti ga dao, bijeli kruh, ulje i med, čime sam te hranio, prinijela si njima za ugodan miris. Jest, bilo je? govori svemogući Gospodin? da si uzimala svoje sinove i kćeri, koje si rodila meni, i njih si klala da ih proždru. Malo ti je bilo tvojega otpada, te si moju djecu klala i davala ih da se sažegu? Uza sve svoje gadove i krivoboštva nisi se spominjala dana svoje mladosti, kad si bila gola i naga, i valjala se u svojoj krvi. I bilo je: Poslije svih opakih tvojih djela,? Teško, teško tebi!? govori svemogući Gospodin, tada si sagradila sebi svetišta i podigla idolske uzvisine na svim ulicama. Na svakom si raskrižju sagradila idolsku visinu, nagrdila si svoju ljepotu, predavala se svakomu koji bi prolazio, i činila si sve gore sa svojim vjerolomstvom. Držala si se s Egipćanima, svojim požudnim susjedima, i činila si sve gore sa svojim vjerolomstvom, da bi me učinila zlovoljnim. Tada sam digao svoju ruku na te i suzio tvoj dio, i predao te bijesu tvojih neprijateljica, kćerima Filistejaca, koje su se stidjele tvojega nevjernoga puta. Išla si s Asircima jer se nisi nasitila. A kad si s njima zlo činila, opet se još nisi nasitila. Još si gore činila s trgovačkom zemljom Kaldejskom i opet se još nisi nasitila. Kako je ipak iznemoglo tvoje srce? govori svemogući Gospodin? kad si sve to učinila što čini žena sramotnica, kad si gradila svetišta na svakom raskrižju i podizala idolske uzvisine na svim ulicama. Pritom nisi bila ni kao žena sramotnica, jer nisi tražila sramotnu plaću, nego kao žena preljubnica, koja umjesto svojega muža uzima tuđe. Inače se daje svim bludnicama plaća, a ti si davala darove svim svojim milosnicima: i mamila si ih darovima, da ti dolaze sa svih strana na tvoja opaka djela. Tako je kod tebe, u tvojim opakim djelima, bilo sve naopako u odnosu na druge žene. Ti nisi bila tražena za opaka djela, nego si ti davala plaću, a tebi se nije davala plaća. Tako je kod tebe bilo naopako. Zato, nevjernice, čuj riječ Gospodnju! Ovako veli svemogući Gospodin: Jer si bila bezobrazna i sramotna u svojim razuzdanim djelima pred svojim milosnicima i pred svim svojim gadnim idolima i zbog krvi svoje djece, koju si im dala, zato, evo, ja ću sabrati sve tvoje milosnike, kojima si se svidjela, sve koje si imala rado sa svima onima koje nisi voljela. Jest, sabrat ću ih sa svih strana pred tobom i iznijet ću pred njih tvoju golotinju, i oni će vidjeti svu tvoju sramotu. Sudit će ti kako se sudi preljubnicama i krvnicima, i pustit ću na te svoj gnjev i ljubomoru. Predat ću te u njihove ruke. Oni će razoriti tvoja svetišta i raskopati tvoje idolske uzvisine, svući će s tebe haljine, oduzet će ti tvoj krasni nakit i ostavit će te golu i nagu. Tada će dovesti na te općinu, kamenovat će te i sasjeći te svojim mačevima na komade. Spalit će tvoje kuće ognjem i izvršit će na tebi sud pred očima mnogih žena. Tako ću učiniti kraj tvojemu vjerolomstvu, i ne ćeš više davati plaće za grijehe. Kada utišam svoj gnjev na tebi, tada će se revnost moga gnjeva ukloniti od tebe; umirit ću se i ne ću se više gnjeviti.\ Budući da se nisi spominjala dana svoje mladosti, i dražila si me na gnjev svim onim stvarima, ja ću ti tvoj put platiti na vlastitom tijelu, govori svemogući Gospodin. Nisi li griješila pred svim svojim idolskim gadovima? Eto, svaki koji čini ruglo, podsmjehivat će ti se: Kakva mati takva kći! Ti si prava kći svoje majke, koja je od sebe odbacila muža i djecu. Ti si prava sestra svojih sestara koje su od sebe odbacile muževe i djecu. Vaša je mati Hetitkinja i vaš je otac Amorejac. Tvoja velika sestra je Samarija sa svojim kćerima, koja stanuje tebi s lijeve strane. A tvoja mala sestra, koja stanuje tebi s desne strane, jest Sodoma sa svojim kćerima. Ti nisi hodila njihovim putovima i nisi činila onakve gadosti kao one; ali samo koji časak. Tada si radila gore negoli one u svim svojim djelima. \ Tako ja živ bio!, govori svemogući Gospodin, ista Sodoma, tvoja sestra, i njezine kćeri, nisu takvo što činile kako si činila ti sa svojim kćerima. Evo, ovo je bila krivnja Sodome, tvoje sestre: oholost, sitost i bezbrižan mir imale su ona i njezine kćeri. Ali nisu uzimale za ruku siromahe i uboge, nego su postale ohole i činile su gadosti preda mnom. Tada sam ih zatro, kad sam to vidio. I Samarija nije počinila ni polovinu tvojih grijeha. Ti si počinila više gadosti, nego one i tako si nadmašila svoje sestre svim gadostima što si ih učinila. Sada dakle nosi svoju sramotu i ti koja si istupila za svoje sestre! Po tvojim grijesima, kojima si se ti ogriješila gore od njih, stoje one pravednije od tebe. I ti se dakle stidi i nosi svoju sramotu, jer si nadmašila svoje sestre! Ja ću okrenuti njihovu sudbinu, sudbinu Sodome i njezinih kćeri i sudbinu Samarije i njezinih kćeri. S njima ću okrenuti i tvoju sudbinu, da nosiš svoju sramotu i da se stidiš za sve ono što si učinila, i da im budeš utjeha. Tvoja sestra Sodoma i njezine kćeri i Samarija i njezine kćeri vratit će se u svoje prijašnje stanje. I ti i tvoje kćeri vratit ćete se opet u svoje prijašnje stanje. Nije li bilo ime Sodome, tvoje sestre, kao strašan primjer u tvojim ustima u vrijeme tvoje oholosti, prije nego se otkrila tvoja zloća, kako je sada, kada si na sramotu Aramovim kćerima i svima uokolo, filistejskim kćerima koje te preziru uokolo. Svoj otpad i gadove moraš sada sama nositi, govori svemogući Gospodin. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Učinit ću ti kako si ti učinila kad si prezrela zakletvu i prekršila Savez. Ali ću se ja spomenuti svoga Saveza s tobom u dane tvoje mladosti i sklopit ću s tobom vječan Savez. Tada ćeš se, puna stida, spomenuti svojih putova, kad ti uzmem tvoje starije i mlađe sestre i dam ti ih za kćeri, ali ne na temelju vjernosti tvojega Saveza. Jest, ja ću sklopiti svoj Savez s tobom, i ti ćeš spoznati da sam ja Gospodin, da se puna stida spomeneš toga i ne otvoriš više svojih usta od stida kad ti oprostim sve što si učinila”, govori svemogući Gospodin. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, zadaj Izrćlovoj kući zagonetku i predloži joj prispodobu! Reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Veliki orao s velikim krilima, s dugim mahaljkama, pun šarena perja, dođe na Libanon. Uze cedrov vrh, odlomi najgornju mladicu, odnese je u trgovačku zemlju i stavi je u trgovački grad. Tada uze sjemena one zemlje i zasadi ga u njivu, stavi ga kao kakvu vrbu kraj obilne vode, da izraste i od niska rasta postane bujan čokot. Njegove bi se loze trebale pružati k njemu, a njegovo korijenje ostati pod njim. Tako postade čokot, pusti čvorove i potjera grane. A bio je još jedan drugi veliki orao s velikim krilima i jakim perjem, i gle, taj čokot pruži za njim svoje korijenje i svoje grane potjera prema njemu, da bi ga napajao više negoli brazda u kojoj je bio zasađen. A ipak je bio zasađen na dobru tlu, kraj obilne vode, da tjera grane i rađa rod i bude krasan čokot. Zato kaži: Ovako veli svemogući Gospodin: Može li napredovati? Ne će li mu onaj orao počupati korijenje i rod mu odsjeći, tako da mu se posuše sve mlade grane? On će se posušiti i ne će trebati silne mišice i mnogoga naroda da ga iščupa iz njegova korijenja. Eto, posađen je, ali hoće li napredovati? Ne će li se osušiti kad ga dohvati vjetar istočnjak? U brazdi u kojoj je iznikao osušit će se.” Tada mi dođe Gospodnja riječ ovako: ”Kaži tome upornomu rodu: Ne znate li što ovo znači? Reci im: Evo, babilonski kralj dođe u Jeruzalem, zarobi mu kralja s njegovim knezovima i odvede ih k sebi u Babilon. I uze jednoga iz kraljevskoga roda, sklopi s njim savez i obveza ga zakletvom. Odličnike u zemlji uze sa sobom, da ostane oslabljena kraljeva moć i da se ne podigne, nego da drži savez s njim i stoji. Ali on otpade od njega i posla poslanike u Egipat, da mu daju konja, i mnogo ratnog naroda. Hoće li biti sretan? Hoće li zdrav izići, koji učini tako? Hoće li zdrav izići koji krši savez? Tako ja živ bio!? govori svemogući Gospodin: u mjestu onoga kralja koji ga je učinio kraljem, čiju je zakletvu prezreo, čiji je savez prekršio, kod njega će u Babilonu umrijeti. A faraon mu ne će u ratu pomoći s velikom vojskom i mnogim narodom kad se iskopaju opkopi i sagrade kule da pogubi mnoge ljude. Jer je prezreo zakletvu i prekršio ugovor; i premda je bio podao ruku, sve je to učinio. Stoga ne će odatle uteći.”\ Zato ovako veli svemogući Gospodin: “Tako ja živ bio, platit ću mu na vlastitom tijelu zakletvu koju je meni učinio, a koju je prezreo, i platit ću mu savez sa mnom sklopljen, što ga je prekršio. Razapet ću nad njim mrežu i uhvatit će se u moju zamku. U Babilon ću ga odvesti i ondje ću mu suditi zbog njegova vjerolomstva, što ga je počinio na meni. Svi njegovi izabrani ratnici u svima njegovim četama past će od mača, a koji ostanu, razasut će se u sve vjetrove. Tako ćete spoznati da sam ja, Gospodin, to rekao.” Ovako veli svemogući Gospodin: “Uzet ću nešto od vrha toga visokoga cedra i posadit ću ga. Od najgornje mladice odlomit ću nježnu grančicu i zasadit ću je na visokoj, uzdignutoj gori. Na visokoj Izrćlovoj gori ću je zasaditi. Ona će potjerati grane i donijeti plod i postat će krasan cedar. Svakojake ptice stanovat će pod njim; gnijezdit će se u sjeni njegovih grana.\ Tada će sve poljsko drveće spoznati da sam ja, Gospodin, snizio visoko drvo i uzvisio nisko drvo, da sam osušio zeleno drvo i učinio da zazeleni suho drvo. Ja, Gospodin, to kažem i izvršavam.” Dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Kako dolazite do toga da u Izrćlovoj zemlji imate u ustima ovu podrugljivu riječ: Kiselo su grožđe jeli oci, a djeci utrnuše zubi? Tako ja bio živ!”, govori svemogući Gospodin, “nitko više od vas ne će u Izrćlu imati u ustima tu podrugljivu riječ. Gle, sve duše pripadaju meni; duša oca kao duša sina, one meni pripadaju. Duša koja griješi, ona će poginuti. \ Ako je tko pravedan i čini pravo i pravdu, ako ne jede na gorama žrtvenoga mesa i svojih očiju ne podiže k idolima Izrćlove kuće, ako sa ženom svojega bližnjega ne griješi i prema ženi čuva zakone čistoće, ako nikoga ne tlači, ako dužniku vraća njegov zalog, ako ne globi, a svoj kruh daje gladnome i odijeva gologa, ako i ne daje novaca pod lihvu, ne uzima kamate, od nepravde usteže svoju ruku, između čovjeka i čovjeka sudi pošteno, ako po mojim uredbama hodi i moje zapovijedi vjerno drži? taj je pravedan, on će živjeti”, govori svemogući Gospodin. ”Ako tko ima silovita sina, i koji prolijeva krv i čini one grijehe, i ako sâm ne čini sve to, ako taj dakle jede žrtveno meso na gorama, obeščašćuje ženu svoga bližnjega, ako siromahe i uboge tlači, globi, zaloga ne vraća, svoje oči podiže k idolima, čini gadosti, ako posuđuje pod lihvu i uzima kamatu,? hoće li taj živjeti? Ne, on ne će živjeti! Jer je učinio sve te gadosti, mora svakako poginuti. On nosi krivnju na svojoj krvi. Ako li on ima sina koji vidi sve grijehe što ih čini njegov otac, i premda ih vidi, ipak takvo što ne čini, dakle ne jede žrtvenoga mesa na gorama, svoje oči ne podiže k idolima Izrćlove kuće, ne griješi sa ženom svojega bližnjega, nikoga ne tlači, zaloga ne oduzima, ne globi, gladnome daje svoj kruh, gologa odijeva, od opačine susteže svoju ruku na lihvu i kamatu ne uzima, moje uredbe drži i po mojim zapovijedima hodi, taj ne će poginuti zbog krivnje svojega oca, nego će zasigurno živjeti. Otac koji je tlačio i druge globio i što nije bilo dobro činio u svom narodu, taj mora poginuti zbog svoje krivnje. Pitate: Zašto ne nosi sin krivnje svojega oca? Zato jer je sin činio pravo i pravdu, držao sve moje uredbe i radio po njima, doista, zato će živjeti. Duša koja griješi, ona će poginuti. A sin ne će nositi krivnje oca, i otac ne će nositi krivnje sina. Pravedniku će biti plaća pravednosti, bezbožniku plaća bezbožnosti. Ako se bezbožnik obrati od svih svojih grijeha, što ih je počinio, i drži sve moje uredbe, i čini pravo i pravdu, on će doista živjeti. On ne će poginuti! Sva njegova zlodjela, što ih je počinio, ne će mu se uračunati. Zbog svoje pravednosti, koju je činio, živjet će. Bi li mi drago bilo da pogine bezbožnik”, govori svemogući Gospodin, “a ne da se odvrati od svojih putova i da živi? Ako li se pravednik odvrati od svoje pravednosti i čini opačinu, po primjeru svih gadosti što ih čini bezbožnik, hoće li on živjeti ako čini takvo što? Ne, sva njegova pravedna djela, što ih je učinio, ne će mu se uračunati. Zbog vjerolomstva što ga je počinio, i zbog grijeha što ga je učinio, poginut će. Kažete: Gospodnji put nije pravedan!? čujte, Izrćlova kućo: Moj put da nije pravedan? Nisu li vaši putovi nepravedni? Ako se pravednik odvrati od svoje pravednosti i čini zlo, i umre u tom, umre zbog zla što ga je učinio. A odvrati li se bezbožnik od svoje bezbožnosti, što ju je učinio, i čini li pravo i pravdu, sačuvat će svoj život. Ako uvidi i odvrati se od svih svojih opačina, što ih je učinio, živjet će i ne će poginuti. Ali Izrćlova kuća veli: Gospodnji put nije pravedan!? Moji putovi da nisu pravedni, Izrćlov dome? Nisu li vaši putovi nepravedni? Zato ću svakomu od vas suditi po njegovim putovima, kućo Izrćlova”, govori svemogući Gospodin. “Obratite se i odvratite se od svih svojih grijeha, da vam oni ne budu više na sablazan i krivnju. Odbacite od sebe sve grijehe što ste ih počinili, i uzmite novo srce i nov duh! Jer zašto biste pomrli, Izrćlova kućo? Jer meni nije mila smrt onoga koji treba umrijeti”, govori svemogući Gospodin. “Obratite se i živite!” A ti počni tužaljku nad Izrćlovim knezovima i reci: Kako je ipak bila tvoja mati lavica među lavovima! Ležala je usred lavova, hranila je mlade svoje! Othranila je jedno mladunče svoje, ono je postalo lav: naučio je plijen grabiti, ljude je žderao. Narodi su čuli za nj; uhvaćen je bio u njihovu jamu. Odveli su ga u lancima u egipatsku zemlju.\ Kad je ona vidjela da se prevarila, da je njezina nada propala, uzela je drugo svoje mladunče i othranila ga za lava. On je hodio među lavovima, postao je lav; naučio je grabiti plijen i ljude je žderao.\ Mnoge im je žene učinio udovicama, opustošio je njihove gradove. Užasnula se zemlja i sve u njoj od njegove glasne rike. Tada su protiv njega ustali narodi iz okolnih zemalja i razapeli mu svoju mrežu: bio je uhvaćen u njihovu jamu. U lancima su ga zatvorili u kavez. Odveli su ga babilonskomu kralju, stavili ga u jednu tvrđavu, da mu se više ne čuje rikanje po Izrćlovim gorama. Mati je tvoja bila kao loza u vinogradu, zasađena kraj vode. Rodna je bila, puna grana od obilne vode. Na njoj je bila jaka grana za vladalačke palice. Rast joj se dizao visoko iznad njezina lišća. Ali je bila iščupana u gnjevu, bačena na zemlju. Vjetar istočnjak osušio je njezin plod. Jako njezino granje bilo je slomljeno, posušilo se, oganj ga je proždro. Sada je zasađena u pustinji, u suhoj i bezvodnoj zemlji. Izišao je oganj iz grane, proždro je prutove i plod. Ništa nije ostalo od jake grane, od vladalačke palice. Ovo je tužaljka i bit će tužaljka. U sedmoj godini, u petom mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, dođoše neki od Izrćlovih starješina da upitaju Gospodina, i sjedoše preda mnom. Tada mi dođe Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, kaži Izrćlovim starješinama i reci im: Ovako veli svemogući Gospodin: Dođoste li da me pitate? Tako ja živ bio, ne dam se od vas pitati, govori svemogući Gospodin. Hoćeš li im reći osudu, hoćeš li im reći osudu, sine čovječji? Pokaži im gadove njihovih otaca! Reci im: Ovako veli svemogući Gospodin: Kad sam izabrao Izrćla, podigao sam svoju ruku potomcima Jakovljeve kuće na zakletvu i dao sam da me upoznaju u egipatskoj zemlji. Podigao sam im ruku na zakletvu i rekao: Ja sam Gospodin, vaš Bog! Tada sam podigao svoju ruku i zakleo se da ću ih odvesti iz Egipta u zemlju koju sam bio izabrao za njih, u kojoj teče mlijeko i med, koja je najkrasnija od svih zemalja. Rekao sam im: Svaki neka odbaci idolske gadove za koje prianjate! Ne oskvrnjujte se egipatskim idolima! Ja sam Gospodin, vaš Bog. Ali su se oni pokazali prema meni tvrdoglavi i nisu me htjeli poslušati. Nijedan nije odbacio idolske gadove, za koje su prianjali, i nisu se okanili egipatskih idola. Tada sam mislio izliti srdžbu na njih, da iskažem gnjev na njima u egipatskoj zemlji. Ipak, zbog svojega imena, da se ne bi oskvrnulo u očima naroda među kojima su živjeli, pred kojima sam im se bio pokazao, učinio sam da ih izvedem iz egipatske zemlje. I izveo sam ih iz egipatske zemlje i odveo ih u pustinju. Dao sam im svoje uredbe i učio ih svojim zakonima, koje ako tko izvršava, po njima živi. I svoje subote sam im dao, da su znak između mene i njih, da se spozna da sam ja Gospodin, koji ih posvećujem. Ali i u pustinji je Izrćlov dom bio uporan prema meni. Nisu hodili po mojim uredbama i prezirali su moje zapovijedi, koje kad tko izvršava, po njima živi. I moje subote nisu nikako držali sveto. Tada sam mislio izliti svoju srdžbu na njih u pustinji, da ih istrijebim. Ipak to nisam učinio zbog svojega imena, da se ne bi oskvrnulo pred očima naroda pred kojima sam ih bio izveo. Ja sam podigao svoju ruku u pustinji i zakleo sam im se da ih ne ću odvesti u zemlju koju sam im bio odredio, u kojoj teče mlijeko i med, koja je najljepša od svih zemalja, jer su bili prezreli moje zapovijedi, nisu bili hodili po mojim uredbama i nisu bili sveto držali mojih subota; jer je njihovo srce prianjalo za njihove idole.\ Ipak ih je moje oko pogledalo milostivo, tako da ih nisam uništio i nisam ih istrijebio u pustinji. Njihovim sinovima sam rekao u pustinji: Ne idite po običajima svojih otaca, ne držite se njihovih navada i ne oskvrnjujte se njihovim idolima! Ja sam Gospodin, vaš Bog. Po mojim uredbama hodite, moje zapovijedi brižno držite! Držite sveto moje subote, da budu znak između mene i vas, da se spozna da sam ja Gospodin, vaš Bog! Ali su i sinovi bili uporni prema meni. Nisu hodili po mojim uredbama i nisu brižno držali mojih zapovijedi (koje kad tko vrši, živi po njima) i nisu sveto držali mojih subota. Tada sam mislio izliti svoju srdžbu na njih i izvršiti svoj gnjev na njima u pustinji. Ali sam opet zadržao ruku i učinio sam zbog svog imena, da se ne bi oskvrnulo pred očima naroda pred kojima sam ih bio izveo. Ipak sam podigao u pustinji svoju ruku na zakletvu njima, da ću ih razasuti među narode i razagnati ih u zemlje, jer nisu držali mojih zapovijedi i prezirali su moje uredbe, oskvrnjivali moje subote i očima prianjali za idole svojih otaca. Zato sam im dao uredbe što nisu bile na dobro, i zapovijedi po kojima ne bi smjeli živjeti. Dopustio sam da postanu nečisti svojim žrtvenim darovima, time što bi propuštali kroz oganj svako prvorođenče, da ih tako užasnem, te spoznaju da sam ja Gospodin. Zato, sine čovječji, reci Izrćlovoj kući i kaži im: Ovako veli svemogući Gospodin: I ovim su me pogrđivali vaši oci i počinili vjerolomstvo na meni: Odveo sam ih u zemlju za koju sam im pod zakletvom bio obećao da ću im je dati. Ipak bi oni, gdje su god ugledali visok hum ili granato drvo, klali svoje žrtve, prinosili bi ondje oporne žrtvene darove, stavljali bi ondje miomirisne žrtve i izlijevali bi svoje naljeve. Rekao sam im: Što je uzvisina na koju idete? Njezino ime “uzvisina” ostalo je do dana današnjega. Zato reci Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Vi se oskvrnjujete na putu svojih otaca i trčite za njihovim idolskim gadovima. Prinoseći svoje dare, provodeći svoju djecu kroz oganj, oskvrnjujete se svim svojim idolima do dana današnjega. I onda, da bih se ja dao pitati, kućo Izrćlova? Tako ja živ bio!? govori svemogući Gospodin? ne ću se dati od vas pitati. Što mislite, ne će se zacijelo dogoditi što govorite: Hoćemo da budemo kao neznabošci, kao poganski narodi, služeći drvetu i kamenu! Tako ja živ bio!? govori svemogući Gospodin? jakom rukom, podignutom mišicom i izlivenim gnjevom pokazat ću se nad vama kao kralj. Izvest ću vas iz naroda i sabrat ću vas iz zemalja u kojima ste bili razasuti, jakom rukom, podignutom mišicom i izlivenim gnjevom. Odvest ću vas u pustinju narodâ i ondje ću se suditi s vama licem k licu. Kako sam se sudio s vašim ocima, u pustinji Egipta, tako ću se suditi s vama, govori svemogući Gospodin. Pustit ću da prođete ispod mojega štapa i prisilit ću vas pod jaram Saveza. Odvojit ću između vas one koji su se bunili protiv meni i otpali. Izvest ću ih iz zemlje u kojoj su stanovali kao stranci, ali ne će ući u Izrćlovu zemlju, da spoznate da sam ja Gospodin. A vi, Izrćlova kućo? ovako veli svemogući Gospodin? otiđite samo i služite svaki svojemu idolu! Ipak ćete me potom zacijelo slušati, moje sveto ime ne ćete više oskvrnjivati žrtvenim darovima i svojim idolima, štoviše, na mojoj svetoj gori, na visokoj Izrćlovoj gori? govori svemogući Gospodin? ondje ćete mi služiti, svekolika Izrćlova kuća u zemlji. Ondje ću vas milostivo primiti; i ondje ću iskati vaše prinose i prvine vaših darova sa svim vašim svetim darovima.\ Uz ugodan žrtveni miris primit ću vas milostivo kad vas izvedem iz narodâ i saberem vas iz zemalja u koje ste bili razasuti. Tako ću se na vama, pred očima narodâ, pokazati kao svet. Spoznat ćete da sam ja Gospodin kad vas dovedem u Izrćlovu zemlju, u zemlju koju sam pod zakletvom obećao dati vašim ocima. Ondje ćete se spomenuti svojih putova i svih svojih djela, kojima ste se okaljali. Osjetit ćete pred samima sobom gađenje zbog svih opačina što ste ih počinili. Tad ćete spoznati da sam ja Gospodin, kad učinim tako s vama zbog svojega imena, ne po vašim zlim putovima i po vašim opakim djelima, kućo Izrćlova!, govori svemogući Gospodin.” Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi svoje lice na jug, propovijedaj prema jugu! Prorokuj protiv šume što je u južnoj zemlji! I reci šumi u južnoj zemlji: čuj Gospodnju riječ? Ovako veli svemogući Gospodin? Evo, ja ću zapaliti u tebi oganj; on će proždrijeti u tebi svako zeleno drvo i svako suho drvo. Razgorjeli plamen ne će se ugasiti, i sva će se lica od južne zemlje do sjevera opržiti.\ Svako će tijelo vidjeti da sam ga ja, Gospodin, raspalio. Ne će se ugasiti.” Tada sam ja rekao: “Ah, svemogući Gospodine, oni će reći za me: Ne govori li taj uvijek u zagonetkama?” Tada mi dođe Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, upravi svoje lice prema Jeruzalemu! Propovijedaj njegovu Svetištu! Prorokuj protiv Izrćlove zemlje! Reci Izrćlovoj zemlji: Ovako veli Gospodin: Evo, ja ću postupati protiv tebe. Izvući ću mač svoj iz korica njegovih i istrijebit ću iz tebe pravedne i bezbožne. Budući da hoću istrijebiti iz tebe pravedne i bezbožne, zato ću izvući svoj mač iz korica protiv svakog tijela od juga do sjevera. Svako će tijelo spoznati da sam ja, Gospodin, izvukao svoj mač iz korica: on se više ne će u njih vratiti. A ti, sine čovječji, uzdiši iscrpljen! U gorkosti uzdiši pred njihovim očima! Ako te upitaju: Zašto uzdišeš?? reci: Zbog strahovita časa od kojega očajavaju sva srca, klonu sve ruke, nestaje svake srčanosti, oslabe sva koljena. Evo, to dolazi i ispunjava se”? govori svemogući Gospodin. Dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako veli Gospodin: Reci: Mač, mač je naoštren i izbrušen: Naoštren je da kolje, a izbrušen da sijeva. On rascjepka žezlo sinovima onih koji su prezreli svaku šibu. Dao se izbrusiti da ga prihvati neka ruka. Naoštren je mač i izbrušen da bude stavljen u ruku ubojici. Viči i jauči, sine čovječji! Jer on dolazi na moj narod, na svekolike Izrćlove knezove. Pod mač su oni pali s mojim narodom. Zato se udaraj po svojemu bedru! Jer dolazi kušnja. Ali što će se dogoditi kad više ne bude žezla prezirateljice?? govori svemogući Gospodin. A ti prorokuj, sine čovječji, i plješći rukama! Podvostručit će se mač, jest, potrostručit će se ubojiti mač, mač velikoga pokolja što ih opkoljava, da očajavaju srca i da ih mnogo padne na njihovim vratima! O maču! O maču! Pripravljen je da sijeva, naoštren je da kolje. Udari nadesno! Okreni nalijevo, kamo je upravljena tvoja oštrica! I ja ću pljeskati rukama i iskaliti svoj gnjev. Ja, Gospodin, rekao sam!” Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”A ti, sine čovječji, nacrtaj sebi dva puta kojima će doći mač babilonskoga kralja! Oba neka izlaze iz jedne zemlje! Stavi smjerokaz na početku puta u grad! Napravi jedan put tako da može doći mač u Rabat Bene Amon i u Judeju, u utvrđeni Jeruzalem! Jer babilonski kralj stoji na raskrižju gdje počinju dva puta, da upita proročište. On trese strijele, pita terafime, gleda u jetra. U njegovoj desnici pada ždrijeb na Jeruzalem; on treba namjestiti ubojite naprave, podići ratnu viku, dati da zaori poziv u boj, namjestiti ubojite naprave protiv vrata, izgraditi opkope i opsadne kule.\ A njima se činilo da je proročište varavo; oni su bili prisegli najsvetije zakletve. Ali im on doziva u pamet njihovu krivnju, da padnu u ropstvo. \ Zato ovako veli svemogući Gospodin: Jer ste dozvali u pamet svoju krivnju, tako da su se otkrili vaši prekršaji i vaši grijesi se pokazali u svim vašim djelima, jer ste došli pameti, zato ćete biti pohvatani njegovom rukom. A ti, nepošteni, bezbožni Izrćlov kneže, komu je došao dan u vrijeme kad se čini kraj grijehu? ovako za te veli svemogući Gospodin: Dolje s tim povezom oko glave! Dolje s tom krunom! To nije to. Nisko se mora uzvisiti, visoko poniziti. Uništit ću, uništit ću, uništit ću ga, i ne će ga više biti dok ne dođe onaj kome po pravu pripada: njemu ću ga dati. A ti, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako veli svemogući Gospodin za Amonce i za njihovo podsmjehivanje. Reci: Mač, mač je trgnut da kolje, nabrušen je da sijeva, da blista, dok su te varali prijevarom i proricali laži da te stave na vrat oskvrnjenima, bezbožnicima, kojima je došao dan kad se čini kraj grijehu. Vrati se u svoje gradove, na mjesto gdje si se rodio! U zemlji tvojega podrijetla ću ti suditi. Izlit ću na te svoj gnjev, raspalit ću protiv tebe oganj svoje razjarenosti, predat ću te u ruke grubim ljudima, koji kuju tvoju propast. Ognju ćeš biti hrana. Krv će ti teći na zemlju! Ne ćeš se više spominjati. Jer ja, Gospodin, rekao sam.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, hoćeš li izreći presudu, hoćeš li izreći presudu gradu koji je pun krvnih djela? Kaži mu sve njegove gadosti i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: O grade, koji si prolijevao krv u svojoj sredini, da se približi tvoje vrijeme, i koji si izrađivao sebi idole i time se oskvrnuo! Krvlju što si je prolio, nanio si sebi krivnju, i idolima što si ih izrađivao, oskvrnuo si sebe. Učinio si pa se približiše tvoji dani, i došao si do svojih godina. Zato ću učiniti od tebe ruglo među narodima i podsmijeh po svim zemljama. Koji su blizu tebe i koji su daleko od tebe, podsmjehivat će ti se, tebi čiji je glas okaljan, koji si bogat pomutnjom. Evo, Izrćlovi knezovi stavljaju svaki svoju jakost u to da prolijevaju u tebi krv. Oca i majku u tebi preziru. Stranca pritišću usred tebe. Udovice i sirote se u tebi zlostavljaju. Što je meni sveto, prezireš, i moje subote obeščašćuješ. U tebi su ljudi koji kleveću, da bi prolijevali krv. Na gorama u tebi jedu žrtveno meso i čine strahote usred tebe. Golotinju oca otkrivaju u tebi, siluju u tebi žene u njihovo vrijeme. Jedan čini zlo sa ženom drugoga, drugi oskvrnjuje svoju snahu, treći siluje u tebi svoju vlastitu sestru, kći svojega oca. Mito u tebi primaju, da bi prolijevali krv. Uzimaš kamatu i lihvu, globiš druge i zaboravio si mene, govori svemogući Gospodin. Ali evo, plješćem rukama nad grabežem što si ga počinio i nad krvnim djelima što su se dogodila usred tebe. Hoće li se održati tvoje srce, hoće li tvoja ruka ostati jaka u dane kad dođem na te? Ja, Gospodin, rekao sam to i učinit ću to. Razasut ću te među narode i odagnati u zemlje, i istrijebit ću tvoju nečistoću iz tebe. U svojoj vlastitoj zemlji, pred očima naroda bit ćeš obeščašćen, da spoznaš da sam ja Gospodin.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, cijela Izrćlova kuća postala mi je troska od mjedi, kositra, željeza i olova i srebrna troska.” Zato veli svemogući Gospodin: “Budući da ste svi postali troska, zato ću vas skupiti usred Jeruzalema. Kako se skuplja srebro, mjed, željezo, olovo i kositar u talioniku, te se pod njim raspali oganj da se to rastopi, tako ću vas skupiti u svom gnjevu i jarosti i staviti vas unutra, i rastopiti vas. Jest, skupit ću vas i raspaliti oganj svoje jarosti protiv vas, da se u njemu rastopite. Kako se topi srebro u talioniku, tako ćete se vi rastopiti u njemu, da spoznate da sam ja, Gospodin, izlio svoju jarost na vas.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, kaži joj: Ti si zemlja koja se ne će očistiti i ne će pasti na nju dažd u dan gnjeva, i knezovi su njezini u njoj kao lavovi koji viču i grabe plijen. Oni žderu ljude, grabe imanje i dobro, umnožavaju udovice usred nje. Svećenici joj krše moj zakon i oskvrnjuju što mi je sveto. Ne razlikuju sveto od prostote; ne uče razliku između nečistoga i čistoga. Zatvaraju oči od mojih subota, i bivam oskvrnjen među njima.\ Knezovi su joj usred nje kao pohlepni vuci za plijenom, koji prolijevaju krv, kvare duše da ugrabe dobit. Njezini proroci mažu je krečem, varaju ih, gataju im laž i govore: Tako veli svemogući Gospodin, premda nije govorio Gospodin. Narod u zemlji čini nasilje i otima. Pritišće siromaha i ubogoga i tlači stranca protiv svakog prava. Tražio sam među njima nekoga koji bi sazidao zid i preda me stao u prolom za tu zemlju, da je ne uništim; ali ne nađoh nikoga.\ I tako moram izliti na njih svoj gnjev i uništiti ih u ognju svoje jarosti. Platit ću im sada njihov put na vlastitom tijelu? govori svemogući Gospodin.” Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, bile dvije žene, kćeri iste majke. One su činile zlo u Egiptu; u svojoj su mladosti činile blud. Ondje su dirali njihova prsa i doticali se njihovih djevojačkih njedara.\ Starija se zvala Ohola, a Oholiba se zvala njezina sestra. One su postale moje i rodile su sinove i kćeri. Njihova imena znače: Ohola? Samarija, Oholiba? Jeruzalem. Ohola je činila zlo, premda je pripadala meni, i bila se zaljubila u svoje milosnike, Asirce, koji su joj se približili. Odjeveni u grimiz, namjesnici i poglavari, sve pristali mladići, konjanici ponositi na konju. Njima se podala u svom bludu, svim izabranim Asircima, i okaljala se svim idolima onih u koje se bila zaljubila. Ali nije pustila svoj blud s Egipćanima, jer su oni bili s njom u njezinoj mladosti, doticali se njezinih djevojačkih njedara i nad njom prosipali svoju nečistoću. Zato sam je dao u ruke njezinim milosnicima, u ruke Asircima, u koje se bila zaljubila. Oni su je osramotili, uzeli joj sinove i kćeri i nju samu pogubili mačem. Ona je postala ženama strašilo kad su tako na njoj sud izvršili. Njezina sestra Oholiba je to vidjela i činila je još gori blud nego ona i bila je još gora u svojoj zloći od bludnice, svoje sestre. Ona je bila zaljubljena u Asirce koji su joj se približili: namjesnici i poglavari, odjeveni u grimiz, konjanici ponositi na konju, sve pristali mladići. Vidio sam da se okaljala i ona; obje su pošle istim putem.\ Ova je bludjela još gore. Ona je vidjela ljude naslikane na zidu, slike Kaldejaca naslikane crvenom bojom. Oko bedara nosili su pojas. Glava im je bila pokrivena zavojitim sarukom. Svi su bili naočiti kao knezovi, prilika babilonskih sinova. Kaldejska im je bila postojbina. Tada se zaljubila u njih, kad ih je vidjela, i poslala je poslanike k njima u Kaldeju. Babilonci su dolazili k njoj na blud i okaljali je svojom nečistoćom, i ona se okaljala s njima. Tada ih je bila sita. Ali se otkrila njezina nečistoća, sramota je njezina izbila na javu. Tada je ona meni dodijala, kao što mi je bila dodijala njezina sestra. A ona je sve gore tjerala nečistoću spominjući se dana svoje mladosti, kad je činila blud u Egiptu. Zaljubila se u svoje milosnike koji su bili kao pomamni magarci i ždrijepci. Jest, ti si ginula za nečistoćom svoje mladosti, kad su Egipćani smjeli dirati tvoja prsa i doticati se tvojih djevojačkih njedara.” Zato, Oholibo, ovako veli svemogući Gospodin: “Evo, ja ću raspaliti tvoje milosnike na te, kojih si se zasitila. Dovest ću ih na te sa svih strana. Babilonske sinove i sve Kaldejce, Pekođane, Šoance i Koance, sve asirske sinove s njima, pristale mladiće, namjesnike i svekolike poglavare, ratnike i odličnike, sve ponosite na konju. Doći će na te s mnoštvom konja i kola, i s četama naroda. Štit, štitić i šljem oni će uokolo upraviti protiv tebi. Ja ću im predati sud, i oni će ti suditi po svojim zakonima. Jest, učinit ću da osjetiš moju revnost. Oni će u razjarenosti postupati s tobom. Nos će ti i uši odsjeći i što još ostane od tebe past će od mača. Tvoje sinove i kćeri odvest će sa sobom, i što još ostane od tebe proždrijet će oganj. Svući će s tebe tvoje haljine i uzet će tvoj krasni nakit. Tako ću učiniti kraj tvome bludu i tvojoj nečistoći, što si ih naučila u Egiptu, da više ne podižeš svoje oči k njima i da dalje ne misliš na Egipat.” Jer ovako veli svemogući Gospodin: “Evo, ja ću te dati u ruke onima koje mrziš, u ruke onima koji su ti omrznuli. Oni će u mržnji raditi protiv tebe i uzet će ti sve što si stekla sebi, i ostavit će te golu i nagu. Otkrit će se tvoja bludna golotinja, tvoja nečistoća i tvoj sram. To će ti se učiniti, jer si u svome bludu trčala za narodima i okaljala se njihovim idolima. Išla si putem svoje sestre; zato ti u ruku dajem njezinu čašu.” \ Ovako veli svemogući Gospodin: “čašu svoje sestre ćeš piti, duboku, široku? podsmijeh i ruglo bit će ona? čaša sadrži vrlo mnogo. Napunit ćeš se pijanstvom i brigom. čaša užasa i groze je čaša tvoje sestre Samarije. Ti ćeš je piti i posrkati, i njezin ćeš ostatak izgristi i njedra ćeš svoja time pokidati, jer ja sam to rekao”, govori svemogući Gospodin. Zato ovako veli svemogući Gospodin: “Zato što si me zaboravila i bacila me iza svojih leđa, sad ti nosi svoj grijeh i blud!” Gospodin mi reče: “Sine čovječji, ne ćeš li izreći osudu Oholi i Oholibi? Predoči im njihove gadosti, da su činile preljub i krvlju okaljale svoje ruke, da su činile preljub sa svojim idolima i djecu koju su mi rodile vodile su kroz oganj, da ih proždre. I ovo su mi još činile: u onaj su dan okaljale moje svetište i oskvrnule moje subote. Kada su svoju djecu bile zaklale idolima, došle su još istoga dana u moje svetište i oskvrnule ga. Eto, tako su činile u mojoj kući! Jest, čak su još poslale po ljude što su došli izdaleka. Poslanik je bio poslan k njima. Eto, kada su došli, ti si se zbog njih kupala, mazala si svoje oči i stavljala na se svoj nakit. Sjedala si na krasnu počivaljku. Pred njom je bio postavljen stol. Na nj si stavljala moj kâd i ulje. Glasna se vika čula zbog mnoštva ljudi što su bili pridošli iz pustinje. Oni su im stavljali narukvice na ruke i krasan vijenac na glavu. Tada sam rekao: Ne čine li na taj način preljub? Kao što čini bludnica, oni sad čine nečistoću. Idu k njoj kao što se ide k bludnici. Tako idu k Oholi i k Oholibi, nevaljalim ženama. Ali će im pravedni ljudi izreći osudu po pravu za preljubnice i krvnice, jer su preljubnice, i krv je na njihovim rukama.” Jer ovako govori svemogući Gospodin: “Neka se pozove protiv njih narodna općina, i neka se predaju, da budu zlostavljene i oplijenjene! Neka ih narodna općina kamenuje i sasiječe mačevima! Njihove sinove i kćeri neka pobiju i njihove kuće neka ognjem spale! Tako ću učiniti kraj nečistoći u zemlji, da se opomenu sve žene i da ne čine istu nečistoću kao vi. Učinit će se da okajete svoju nečistoću i da sa svojim idolima platite grijehe, da spoznate da sam ja svemogući Gospodin.” Gospodnja mi riječ dođe u devetoj godini, u desetom mjesecu, desetoga dana toga mjeseca ovako: ”Sine čovječji, točno zapiši ime ovoga dana! Upravo taj dan navaljuje babilonski kralj na Jeruzalem. Kaži tome upornom rodu ovu priču: Ovako veli svemogući Gospodin: Pristavi lonac! Najprije ga pristavi, onda nalij u nj vode! Stavi u nj komade mesa, sve dobre komade, stegno i pleća. Napuni ga najboljim kostima! Uzmi najbolje iz stada i naloži cjepanice ispod njega! Neka dobro provru komadi mesa, neka se i kosti raskuhaju u njemu! Zato ovako veli svemogući Gospodin: Teško krvničkom gradu, kotlu na kojemu stoji hrđa i s kojega hrđa ne silazi! Izvadi iz njega komad po komad, a da se ne baca ždrijeb na to! Jer je njegova krv usred njega. On to čini na golu kamenu. Ne prolijeva je na zemlju da se pokrije prahom. Da se raspali gnjev, te učinim osvetu, puštam da se prolijeva njegova krv na gol kamen, da se ne pokrije. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Teško krvničkom gradu! I ja ću naložiti velik oganj. Nanesi mnogo drva, zapali oganj, neka se raskuha meso, izvadi juhu i sažeži kosti! Tada ga stavi prazna na žeravicu, da se ugrije, i da se njegova mjed usije, i nečistoća se rastopi u njemu, i nestane njegove hrđe! Mnogo muke zadaje kotao. Ali mnoga hrđa ne silazi s njega; i u ognju ostaje njegova hrđa. \ Ja sam te htio očistiti od tvoje gnjusne nečistoće, ali se ti nisi očistio od svoje nečistoće, to se i nadalje ne ćeš očistiti dok na tebi ne izvršim svoj gnjev. Ja, Gospodin, rekao sam to. Doći će to, i izvršit ću. Ne ću to propustiti, ne ću se pokajati. Po tvojim putovima i po tvojim djelima sudit će ti se”, govori svemogući Gospodin. Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, evo, ja ću jednom nenadanom smrti uzeti radost tvojim očiju. Ali ti onda ne ćeš tugovati ni plakati. Ne smiju ti doći suze. Uzdiši tiho, ali ne priređuj nikakva tugovanja! Zaveži sebi povez oko glave, svoju obuću obuj na noge, ne pokrivaj svoje brade i ne jedi kruha žalosti!” Ujutro sam još govorio narodu, a navečer je umrla moja žena, i drugog jutra učinio sam kako mi je bilo zapovjeđeno. Tada su me upitali ljudi: “Ne ćeš li nam razjasniti; što to znači da tako radiš?”\ Odgovorio sam im: “Dođe mi Gospodnja riječ koja glasi: Reci Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću oskvrnuti ponos, milinu vaših očiju, čežnju vašega srca. Sinovi će vaši i kćeri, što ste ih ostavili, pasti od mača. Onda ćete vi činiti kako sam ja činio: ne ćete pokriti brade i ne ćete jesti kruha žalosti. Povez će vam biti na glavi, vaša obuća na nogama. Ne ćete tugovati ni plakati. Ali ćete ginuti u svojim grijesima i uzdisati jedan drugomu. Tako će vam Ezekiel biti čudesni znak. Sve što je činio on, činit ćete i vi, kad to dođe. I spoznat ćete da sam ja svemogući Gospodin.” ”A ti, sine čovječji, čuj: U onaj dan, kad im uzmem njihov bedem, ponosnu njihovu radost, milinu njihovih očiju i čežnju njihova srca, njihove sinove i kćeri, u onaj dan doći će k tebi bjegunac da ti to javi. U onaj će se dan otvoriti tvoja usta, čim stigne bjegunac. Govorit ćeš i ne ćeš više šutjeti, i bit ćeš im čudesni znak. Tada će oni spoznati da sam ja Gospodin.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi svoje lice prema Amoncima i prorokuj protiv njih! Reci Amoncima: čujte riječ svemogućega Gospodina! Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što si: Ha! Ha! klicao nad mojim svetištem, ono je oskvrnjeno, i nad Izrćlovom zemljom, ona je opustošena, i nad Judinom kućom, oni idu u progonstvo,? evo, ja ću te dati u posjed sinovima Istoka. Oni će u tebi razapeti svoje šatore i podignut će u tebi svoje stanove. Oni će jesti tvoje plodove i piti tvoje mlijeko. Ja ću od Rabe načiniti pašnjak za deve i od zemlje Amona tor za ovce. Tako ćete spoznati da sam ja Gospodin. Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što si pljeskao rukama i lupao nogama, i veselio se pun zluradosti nad Izrćlovom zemljom, evo, ja ću dići ruku na te i dat ću te narodima da te oplijene. Istrijebit ću te između naroda i zatrt ću te između zemalja, i uništit ću te. Tada ćeš spoznati da sam ja Gospodin. Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što Moab i Seir govore: Eto, kući je Judinoj kao svima narodima, evo, ja ću otvoriti Moabovu stranu, tako da se izgube gradovi, njegovi gradovi sve do posljednjega, ures zemlje, Bet Haješimot, Baal Meon, Kirjatajim. Sinovima Istoka uz Amonce dat ću ga u posjed, da njemu i Amoncima ne bude više spomena među narodima. Na Moabu ću izvršiti sud, i spoznat će oni da sam ja Gospodin. Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što je Edom radio iz osvete na Judinoj kući i teško se ogriješio svojom osvetom, ovako veli svemogući Gospodin: Dignut ću svoju ruku na Edom, stoku i čovjeka istrijebit ću iz njega i učinit ću ga pustinjom. Od Temana do Dedana past će oni od mača. Predat ću svoju osvetu nad Edomom ruci svojega naroda Izrćla. On će učiniti s Edomom po mome gnjevu i po mojoj jarosti. Oni će upoznati moju osvetu, govori svemogući Gospodin. Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što su Filistejci radili iz osvete i ljuto se osvetili puni zluradosti u srcu i zbog prastaroga neprijateljstva bili pomišljali na uništenje, ovako veli svemogući Gospodin: evo, podignut ću svoju ruku na Filistejce i uništit ću Kerećane i zatrt ću ostatak na morskoj obali. Učinit ću na njima ljutu osvetu kaznom u gnjevnoj revnosti. Tada će spoznati da sam ja Gospodin, kad izvršim svoju osvetu na njima.” U jedanćstoj godini, u jedanćstom mjesecu, prvoga dan toga mjeseca dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, budući da Tir kliče nad Jeruzalemom: Ha! Vrata su narodima razbijena! Meni su se otvorila. Ja ću se napuniti. Jer su ona opustjela, ovako veli svemogući Gospodin: Evo, Tire, ja koračam protiv tebe, vodim protiv tebe mnoge narode, kao što more dovalja svoje valove. Oni će razoriti zidove Tira. Njegove će kule raskopati. Ja ću s njega isprati zemlju i učinit ću od njega goli kamen. Suho mjesto za mreže bit će usred mora. Jer ja sam to rekao, veli svemogući Gospodin. Narodima će postati grabež. Njegovi gradovi, što su na kopnu, bit će uništeni mačem i spoznat će da sam ja Gospodin. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću dovesti sa sjevera Nabukodonozora, babilonskog kralja, kralja nad kraljevima, s konjima i s kolima i s konjanicima, i s velikim mnoštvom narodâ. Tvoje gradove na kopnu on će uništiti mačem. Podignut će protiv tebe opsadne kule, iskopat će protiv tebe opkope i postavit će protiv tebe štitove. Namjestit će zidodere protiv tvojih zidova i razvalit će tvoje kule svojim željeznim kukama. Od mnoštva njegovih konja pokrit će te prah. Od štropota konjanikâ, kotača i kola zatrest će se tvoji zidovi, kad uđe na tvoja vrata kao što se ulazi u osvojeni grad. Kopitima svojih konja izgazit će sve tvoje ulice, poubijat će tvoj narod mačem, i tvoji ponositi idolski stupovi popadat će na zemlju. Poplijenit će tvoje bogatstvo, uzet će sa sobom kao plijen tvoja trgovačka dobra, razvalit će tvoje zidove i sjajne će tvoje palače razoriti. Građevno tvoje kamenje, tvoje drvo i ruševine pobacat će u vodu. Tada ću ja učiniti kraj glasu tvojih pjesama, i zvuk tvojih harfa ne će se više čuti. Učinit ću od tebe gol kamen; bit ćeš suho mjesto za ribarske mreže. Nikad više ne ćeš biti sazidan, jer ja sam to rekao, veli svemogući Gospodin. \ Ovako veli svemogući Gospodin o Tiru: Zar ne, od štropota tvojega pada, od jecanja ranjenika, od ubijanja mačem drmaju se u tebi otoci. Sa svojih prijestolja silaze svi knezovi mora, skidaju sa sebe plašteve, svlače sa sebe vezene haljine. U tugu se oblače, sjede na zemlji, dršću neprestano i zgražaju se zbog tebe. Započinju tužaljku za tobom i govore o tebi: Kako si propao, nestao s mora, slavni grade, koji si bio moćan na moru sa svojim stanovnicima, koji si strah zadavao svima svojim primorcima! Sada dršću otoci na dan tvoga pada. Smeteni su otoci po moru zbog tvojega završetka. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Učinit ću te pustim gradom, kao što su gradovi u kojima se više ne stanuje, kad pustim na te valove da te pokriju velike vode. Svalit ću te k onima koji su već sišli u jamu, k narodu prošlosti. U zemlji svijeta mrtvih pripravit ću ti mjesto koje je slično vječnim ruševinama, k onima koji su sišli u jamu. Tako više ne ćeš biti nastanjena, ne ćeš postojati u zemlji živih. Predat ću te strahovitoj propasti. Ne ćeš više biti; tražit će te i ne će te više naći dovijeka, govori svemogući Gospodin.” \ Gospodnja mi riječ dođe ovako: ”Sine čovječji, zapjevaj tužaljku nad Tirom! Reci Tiru, koji stoji na ulazima prema moru i trguje s narodima na mnogim obalama: Ovako veli svemogući Gospodin: Tire, ti si mislio: Ja sam savršene ljepote! Usred mora je tvoje područje. Savršenu ljepotu dali su ti tvoji graditelji. Od senirskih čempresa sagradile se sve tvoje oplate. S Libanona uzimali se cedrovi, da ti se podigne jedrenjak. Od bašanskih hrastova napravili su tvoja vesla. Palubu su ti napravili od jelovine s kitijimske obale, obložene u slonovu kost. Šareno vezen egipatski bez bio je tvoje jedro, bio ti je zastava. Crveni i modri grimiz s eliških obala bio ti je pokrov. Stanovnici Sidona i Arvada služili su ti kao veslači. Mudraci tvoji, Tire, bili su u tebi: oni su ti bili kormilari. Starješine Gebala sa svojim mudracima boravili su u tebi i popravljali su tvoje pukotine. Sve morske lađe i njihovi mornari boravili su u tebi da od tebe kupe robu. Perzijanci i ljudi iz Luda i Puta služili su ti u vojsci kao ratnici. Štit i šljem vješali su u tebi. Oni su ti davali sjaj. Sinovi Arvada bili su s tvojom vojskom uokolo, na tvojim zidovima, u tvojim kulama stajali su Gamadejci. Na tvojim zidovima uokolo vješali su svoje štitove. Oni su usavršavali tvoju ljepotu. Taršiš je zaključivao s tobom poslove zbog mnogog tvog bogatstva. Srebro, željezo, kositar i olovo davali su za tvoju robu. Javan, Tubal i Mešek trgovali su s tobom. Robove i mjedene posude dobavljali su ti kao robu. Iz kuće Togarmine donosili su na tvoj sajam konje, jahaće konje i mazge. Dedanovi su sinovi s tobom trgovali. Mnoge primorske zemlje poslovale su s tobom. Dobavljale su ti slonovu kost i ebanovo drvo kao isplatu. Sirijci su trgovali s tobom zbog mnoštva tvojih rukotvorina. Oni su donosili na tvoj sajam biser, grimiz, šarene vezove, bez, koralje i jaspis. Juda i Izrćlova zemlja trgovali su s tobom. Donosili su na tvoj sajam pšenicu iz Minita, fino pecivo, med, ulje i balzam. Damask je trgovao s tobom zbog mnoštva tvojih proizvoda, zbog mnoštva svakojakih dobara. Za vino iz Helbona i vunu iz Sahara donosili su na tvoj sajam Dan i Javan iz Uzala umjetno kovano željezo, kositar i mirodije. Dedan je trgovao s tobom vunenim pokrivačima za jahanje. Arapi i svi knezovi Kedra zaključivali su s tobom poslove. Trgovali su s tobom janjcima, ovnovima i jarcima. Trgovci iz Šebe i Rame trgovali su s tobom. Najbolju vrstu balzama, svakojako drago kamenje i zlato donosili su na tvoj sajam. Haran, Kane i Eden trgovali su s tobom. Trgovci iz Šebe, Asirije i cijele Medije trgovali su s tobom. Oni su trgovali s tobom sjajnim haljinama i plaštevima od modroga grimiza i šarenim vezivom, šareno otkanim prostiračima, spletenim i uvijenim konopcima. Taršiške su lađe otpremale tvoju robu. Pun, krcat i teško natovaren bio si usred mora. Na pučinu su te odvezli tvoji veslači. Ali te vjetar istočnjak razbio usred mora. Tvoje bogatstvo, dobra i roba, mornari i kormilari, tvoji popravljači i trgovci, svi tvoji vojnici, koji su u tebi, i sav tvoj mnogi narod u tebi: ruše se u dubinu mora na dan tvojega pada. Od glasne vike tvojih kormilara tresu se morske plohe. Iz svojih lađa izići će svi veslači. Svi mornari, koji plove morem, ići će na zemlju. Jaukat će za tobom iza glasa, gorko će tugovati, posut će prahom svoju glavu, valjat će se u pepelu. Za tobom će se oćelaviti i obući u haljine žalosti. Plaču za tobom zabrinutim srcem, gorko tuguju. Tužaljku ti pjevaju i tuguju za tobom: Tko leži kao Tir tako tiho kao u grobu usred mora? Kad je izlazila tvoja roba iz mora, sitio si mnoge narode. Svojim dobrima i mnoštvom svoje robe obogaćivao si zemaljske kraljeve. Sad si se razbio u moru, u dubinama vode. Roba ti je sa svim tvojim narodom pala u tebi. Sve stanovnike primorja hvata strah nad tobom. Kraljeve im drma groza, trese im se lice. Trgovci među narodima zvižde za tobom. Strašno si dovršio i iščeznuo si zauvijek!” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, reci tirskomu knezu: Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što si ohol i veliš: Ja sam Bog! Sjedim na Božjem prijestolju usred mora!, kažem ti: Ti si samo čovjek, a ne Bog, pa se ipak držiš kao Bog! Eto, mudriji si od Daniela. Ništa sakriveno nije tebi odveć tamno. Mudrošću i razborom stekao si bogatstvo i nakupio zlata i srebra u svoje riznice. Velikom svojom mudrošću u trgovini umnožio si svoje bogatstvo. Ohol si postao zbog svojega bogatstva. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Zato što se praviš Bogom, evo, dovest ću na te strance, najljuće među narodima. Oni će trgnuti svoje mačeve na tvoju ljepotu stečenu mudrošću i oskvrnut će tvoj sjaj. Svalit će te u jamu i umrijet ćeš okrutnom smrću pobijenih usred mora. Hoćeš li i tada još kazati pred svojim krvnicima: Ja sam Bog!, kad si ipak samo čovjek, a ne Bog; u ruci onoga koji te ubija? \ Umrijet ćeš smrću neobrezanih, od tuđinske ruke. Jer ja sam to rekao? govori svemogući Gospodin.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, zapjevaj tužaljku nad tirskim kraljem i reci mu: Ovako veli svemogući Gospodin: Ti si pečat savršenosti, pun mudrosti i savršene ljepote. Boravio si u Edenu, vrtu Božjemu. Sve drago kamenje bilo je tvoje odijelo: karneol, topaz i jaspis, krizolit, beril i oniks, safir, rubin i smaragd. Tvoj okov i ures bili su od zlata. Bili su napravljeni u onaj dan kad si se rodio. Ti si bio pomazan stražar kerub; za to sam te bio postavio. Ti si bio na svetoj Božjoj gori, hodio si posred ognjenoga kamenja. \ Bio si savršen na svojim putovima od dana kad si se rodio, dok se nije pronašla na tebi opačina. Nutrina je tvoja od mnoge trgovine bila puna opačine i sagriješio si. Tada sam te zbacio s Božje gore. Stražar kerub protjerao te iz sredine ognjenoga kamenja. Bio si postao ohol zbog svoje ljepote. Ostavio si svoju mudrost zbog svog sjaja. Bacio sam te dolje na zemlju. Predao sam te kraljevima, da na tebi napasaju svoje oči. Brojem svojih grijeha, nepravdom u svojoj trgovini bio si oskvrnuo svoja svetišta. Zato sam izveo oganj iz tvoje sredine, koji te proždro. U pepeo sam te položio na zemlji, pred očima sviju koji su te ugledali. Svi koji su te poznavali među narodima, u stravi su nad tobom. Strašno si dovršio i iščeznuo si zauvijek.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi lice prema Sidonu i prorokuj protiv njega! Reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv tebe, Sidone, i proslavit ću se usred tebe. Spoznat će se da sam ja Gospodin, kad održim sud na njemu i pokažem se na njemu svet. Poslat ću kugu protiv njega i krvoproliće na njegove ulice. Pobijeni će padati usred njega od mača, što bjesni protiv njega uokolo. Tada će se spoznati da sam ja Gospodin. Izrćlovu domu ne će više biti trn koji muči, ni žalac koji boli sve uokolo koji ih preziru. Spoznat će da sam ja Gospodin.” Ovako veli svemogući Gospodin: “Kada skupim Izrćlovu kuću iz naroda među koje je razasuta, tada ću se na njima pokazati kao svet pred očima naroda, i oni će stanovati u svojoj zemlji, koju sam dao svojemu sluzi Jakovu. Mirno će stanovati u njoj, gradit će kuće i sadit će vinograde. Mirno će stanovati u njoj kad izvršim sud nad svima uokolo koji su ih prezirali. Tada će se spoznati da sam ja, Gospodin, njihov Bog.” U desetoj godini, u desetom mjesecu, dvanćstoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, upravi lice prema faraonu, egipatskom kralju, i prorokuj protiv njega i protiv svega Egipta! Reci ovo: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izaći protiv tebe, faraone, egipatski kralju, ti veliki krokodile! Ti ležiš među nilskim rukavcima i govoriš: Moj je Nil; ja sam sebe samoga stvorio. \ Ja ću staviti kuke u tvoje čeljusti i učinit ću da se ribe nilskih rukavaca nahvataju na tvoje ljuske, i izvući ću te iz nilskih rukava zajedno sa svim ribama tvojih nilskih rukavaca, što su se nahvatale na tvojim ljuskama. Tada ću te baciti u pustinju sa svim ribama nilskih rukavaca. Na kopnu ćeš podleći, ne ćeš se dići ni biti pokopan. Divljim životinjama i pticama nebeskim dat ću te, da te pojedu. Tada će svi egipatski stanovnici spoznati da sam ja Gospodin. Oni su samo štap od trske Izrćlovu domu. Kad te oni uzmu u ruku, ti se rascjepkaš i rasiječeš im sve rane, i kad se oni naslone na te, ti se prebiješ i uskolebaš im čitavo tijelo. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću pustiti na te mač i uništit ću u tebi čovjeka i stoku. Egipat će postati pustinja i pustoš, i tako će spoznati da sam ja Gospodin. Zato što si rekao: Moj je Nil; ja sam sebe samoga stvorio,\ evo, izići ću protiv tebe i protiv tvojih nilskih rukavaca. Obratit ću Egipat u pustoš i pustinju od Migdola do Sevana, do granice Kuša. Ne će prelaziti preko njega noga ni čovjeka ni živinčeta. Ostat će nenastanjen četrdeset godina. Učinit ću od Egipta najveću od svih pustinja, i njegovi će gradovi biti najpustiji od svih gradova četrdeset godina. Razasut ću Egipćane među narode i razagnat ću ih po zemljama. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Kad prođe četrdeset godina, skupit ću Egipćane iz naroda među koje su bili razasuti. Ja ću okrenuti sudbinu Egipta i dovest ću ih opet u zemlju Patros, odakle vuku lozu. Ondje će biti malo kraljevstvo. Manje će biti od drugih kraljevstava i ne će se više uzdići na narode. Njihov ću broj učiniti tako neznatnim da više ne vladaju narodima. Za Izrćlovu kuću ne će više biti vrijedni pouzdanja, nego će joj samo još dozivati u pamet krivnju da je trčala za njima. Spoznat će da sam ja svemogući Gospodin.” U dvadeset sedmoj godini, u prvom mjesecu, prvoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji! Nabukodonozor, babilonski kralj, zadao je vojsci tešku službu protiv Tira. Svaka je glava ćelava, svako je rame krvavo nažuljano. Ali plaće nije bilo ni njemu ni njegovoj vojsci od Tira za rad što ga je učinio za nj. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću dati babilonskom kralju Nabukodonozoru Egipat. On će odvući bogata njegova dobra. On ga smije razgrabiti i oplijeniti. To će biti plaća njegovoj vojsci. Kao plaću za rad što ga je učinila dat joj je Egipat. Za me je radila, govori svemogući Gospodin. Na ovaj ću dan dati Izrćlovu domu novu snagu i tebi ću otvoriti usta među njima. Tada će spoznati da sam ja Gospodin.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Jaučite! Teško danu! Jer je blizu dan, blizu je dan Gospodnji, taman dan. On će biti vrijeme kazne narodima. Mač će doći u Egipat; u Kušu će vladati vrlo bolna tjeskoba, kad stanu padati pobijeni Egipćani, kad se budu odvlačila njihova velika dobra i raskopavali njihovi temelji. \ Kuš, Put, Lud, sva mješavina narodâ, Kub i drugi saveznici popadat će s njima od mača. Ovako veli Gospodin: Popadat će potpornji Egipta, i oborit će se njegova ponosna moć. Od Migdola do Sevana popadat će od mača njegovi ljudi? govori svemogući Gospodin. Zemlja će njegova biti najpustija od svih zemalja i njegovi gradovi najpustiji od svih gradova. Oni će spoznati da sam ja Gospodin kad stavim oganj na Egipat i svi se njegovi pomoćnici satru. U onaj će dan ići preda mnom poslanici na lađama, da trgnu Kušite iz njihove bezbrižnosti. Tjeskoba vrlo bolna doći će na njih kao na nesretni dan Egipta; jer evo, on je došao. \ Ovako veli svemogući Gospodin: Učinit ću kraj ljudstvu u Egiptu rukom Nabukodonozora, babilonskoga kralja. On i njegov narod, najokrutniji od narodâ, doći će i zemlju će poharati. Trgnut će mač na Egipat i napunit će zemlju pobijenima. Isušit ću rijeke Nila i predat ću zemlju u ruke zlikovcima. Opustit ću zemlju i sve što je u njoj rukom tuđinaca. Ja, Gospodin, to sam rekao. Ovako veli svemogući Gospodin: Uništit ću idole i satrt ću kumire u Memfisu. Ne će više biti kneza iz Egipta. Pustit ću strah u Egipat, opustošit ću Patros, stavit ću oganj na Tanis i izvršit ću sud na gradu No. Izlit ću svoj gnjev na Sin, bedem Egipta, i istrijebit ću ljudstvo u mjestu No. Stavit ću oganj na Egipat. Sin će se previjati od tjeskobe. Memfis će biti osvojen, i zidovi će mu biti oboreni. Mladi ratnici iz Heliopola i Pi-Beseta popadat će od mača, i sve će ostalo otići u ropstvo. U Tafnisu će dan pomrčati kad ondje slomim žezla Egipta, i kad se u njemu učini kraj njegovu ponosnom sjaju. Oblak će ga pokriti. Gradovi će njegovi otići u ropstvo. Tako ću izvršiti kazneni sud na Egiptu, i oni će spoznati da sam ja Gospodin.” U jedanćstoj godini, u prvom mjesecu, sedmoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, ja sam slomio mišicu faraonu, egipatskom kralju. Eto, ona se više ne zavija. Ne uzima se lijek i ne stavlja se zavoj na nju, da bi opet postala jaka i mogla držati mač. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv faraona, egipatskog kralja, i razmrskat ću mu obje mišice, zdravu i slomljenu, i izbit ću mu mač iz ruke. Razasut ću Egipćane među narode i razagnati ih po zemljama. A okrijepit ću mišice babilonskom kralju i dat ću mu svoj mač u ruku. A slomit ću mišice faraonu, da jeca pred njim kao čovjek teško ranjen. Mišice babilonskom kralju ću okrijepiti, a faraonu će mišice klonuti. Spoznat će da sam ja Gospodin, kad budem dao svoj mač u ruku babilonskom kralju, da njim zamahne na Egipat. Razasut ću Egipćane među narode i razagnati ih po zemljama. Spoznat će da sam ja Gospodin.” U jedanćstoj godini, u trećem mjesecu, prvoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, kaži faraonu, egipatskom kralju, i njegovu mnoštvu: Na što si nalik u svojoj veličini? Eto, Asur je bio kao cedar na Libanonu, lijepih grana, sjenovita lišća, visoka rasta. Vrh mu je dopirao do oblaka. Voda ga je učinila velikim, bezdan ga je uzvisio. Rijeke su njezine tekle oko njegova stabla i puštale su svoje potoke prema svom poljskom drveću. Zato je njegov rast nadvisio sva poljska drveća. Umnožili se njegovi ogranci, produljile se grane zbog obilne vode, rastao je u širinu. Na granama su njegovim vijale gnijezda svakojake ptice. Pod ograncima su njegovim svakojake poljske životinje legle svoje mlade. Bio je lijep svojom veličinom, s dugim svojim granjem. Jer je njegov korijen imao obilnu vodu. Cedrovi u Božjem vrtu nisu ga mogli zakloniti. čempresi sa svojim granama nisu se s njim mogli izjednačiti. Makljeni nisu imali takve grane kao on. U Božjem perivoju nije se moglo nijedno drvo mjeriti s njim u ljepoti. Učinio sam ga lijepim zbog mnoštva njegovih grana. Zavidjela su mu sva edenska drveća u Božjem vrtu. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Zato što je bio visoka rasta i pružio svoj vrh do oblaka i postao ohol zbog svoje veličine, dao sam ga u ruke najjačemu među narodima. Taj će učiniti s njim po mjeri njegove zloće. Odbacio sam ga. Tada su ga posjekli tuđinci, najljući od narodâ, i ostavili ga. Na gore i u sve doline popadale su njegove grane. Ogranci su njegovi ležali slomljeni po svim gudurama u zemlji. Svi zemaljski narodi odoše iz njegove sjene i pustiše ga da leži. Na njemu, izvaljenom, nastanile se svakojake nebeske ptice. Na njegovim granama stanovale su svakojake poljske životinje. Neka se nijedno drvo kraj vode više ne bi dizalo previsoko u svome rastu i neka ne bi vrha svojega pružalo do oblaka! Od silnikâ koji piju vodu neka se više ne bi nijedan oholio svojom visinom! Zato što su svi posvećeni smrti, moraju dolje u podzemni svijet, dolje k ljudima što su sišli u jamu. Ovako veli svemogući Gospodin: U dan kada je sišao u svijet mrtvih, učinio sam da tuguje nad njim bezdan, zaustavio sam njezine rijeke. Silne su vode stale. Zbog njega sam zaogrnuo Libanon u odjeću žalosti. Sva su drveća povenula za njim. Tutnjavom njegova pada potresao sam narode, kad sam ga oborio u svijet mrtvih, k onima koji su sišli u jamu. Tada su se utješila u svijetu mrtvih sva edenska drveća, najizabranija i najbolja na Libanonu, sva koja su pila vodu. I oni su sišli s njim u svijet mrtvih, k onima što su pobijeni mačem, i njegovi pomoćnici što su stanovali u njegovoj sjeni među narodima. S kojim si se od edenskih drveća mogao usporediti sjajem i veličinom? A ipak ćeš biti oboren s edenskim drvećem u podzemni svijet. Ležat ćeš usred neobrezanih, s onima što su pobijeni mačem. To je faraon i sve njegovo mnoštvo”, govori svemogući Gospodin. U dvanćstoj godini, u dvanćstom mjesecu, prvoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, izdigni tužaljku za faraonom, egipatskim kraljem, i reci mu: Laviću među narodima, ti si bio i bivao! A bio si ipak kao krokodil u moru: štrcao si vodu iz nozdrva, mutio si vodu nogama, ritao si se na njezine valove. Ovako veli svemogući Gospodin: Razapet ću svoju mrežu nad tobom s četom mnogih naroda, koji te izvlače mojom lovnom mrežom. Bacit ću te tada na zemlju, udarit ću te na tvrdu zemlju. Pustit ću sve nebeske ptice da sjedaju na te i nasitit ću tobom životinje sa sve zemlje. Donijet ću tvoje meso na gore i napunit ću doline tvojom strvinom. Napojit ću zemlju tvojom krvlju do gora. Korita će riječna biti puna tebe. Kad se ti ugasiš, zastrijet ću nebo, i zvijezde ću njegove pomračiti. Sunce ću zastrijeti oblacima, i mjesec ne će više svijetliti svojom svjetlošću. Sva ću svjetlila na nebu pomračiti za tobom i razastrijet ću tamu nad tvojom zemljom, govori svemogući Gospodin. Uplašit ću mnoge narode kada donesem među njih tvoje pobijene, u zemlje koje ne poznaješ. Mnoge ću narode zbog tebe napuniti grozom. Kraljevi će se njihovi zgroziti od tebe, kad mahnem mačem pred njihovim očima. Svi će svaki čas drhtati za svoj život na dan tvojega pada. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Mač babilonskoga kralja doći će na te. Mačem ratnika oborit ću tvoj veliki narod. Jer su oni najljući među narodima. Oni će poharati sjaj Egipta. Sve će njegovo mnoštvo propasti. Satrt ću svu njegovu stoku pokraj mnogih voda. Ne će ih više mutiti čovječja noga, niti će ih mutiti papak kakve životinje. Tada ću razbistriti njihove vode i učinit ću da teku njihove rijeke kao ulje, govori svemogući Gospodin. Kad učinim Egipat pustinjom, kad opusti zemlja, kad bude bez svega što je u njoj, kad pobijem sve njezine stanovnike, tada će im biti jasno da sam ja Gospodin. Ovo je tužaljka što će se zapjevati, i kćeri će je naroda pjevati. Pjevat će je nad Egiptom i nad mnogim njegovim narodom, govori svemogući Gospodin.” U dvanćstoj godini, u prvom mjesecu, petnćstoga dana toga mjeseca, dođe mi Gospodnja riječ ovako: ”Sine čovječji, započni tužaljku za mnogim narodom Egipta i opjevaj njegov i silnih naroda silazak u podzemni svijet, k onima koji su sišli u jamu! Od koga si u čem ljepši? Siđi i spavaj s neobrezanima! Oni će pasti posred pobijenih mačem. Mač je već dan: privucite Egipat i sve njegovo mnoštvo! Vođe ratnika govorit će ispred carstva mrtvih njemu s njegovim pomoćnicima: Oni su sišli, oni tu leže, neobrezani, pobijeni mačem. Ondje je Asirac i njegova četa okolo njegova groba. Svi su pobijeni, pali od mača. Grobovi mu leže u najdubljem dnu. četa mu leži oko njegova groba. Svi su pobijeni, pali od mača, svi oni koji su nekoć zadavali strah u zemlji živih. Ondje je Elam i sve njegovo mnoštvo oko njegova groba. Svi su pobijeni, pali od mača, koji su neobrezani sišli u podzemni svijet, koji su nekoć zadavali strah u zemlji živih i sada nose svoju sramotu s onima koji su sišli u jamu. Usred pobijenih njemu su namjestili postelju sa svim mnoštvom. Grobovi su njihovi oko njega. Svi su neobrezani, pobijeni mačem. Jer su zadavali strah u zemlji živih. Sada nose svoju sramotu s onima koji su sišli u jamu. Stavljeni su usred pobijenih. Ondje je Mešek i Tubal, i sve njihovo mnoštvo. Grobovi su njihovi oko njih. Svi su neobrezani, pali od mača, oni koji su nekoć zadavali strah u zemlji živih. Oni ne leže s junacima koji su pali u davnoj davnini, koji su sišli u svijet mrtvih u svojoj ratnoj spremi, kojima su pod glavu stavljeni njihovi mačevi. Krivnja je njihova na njihovim kostima. Jer je strah od tih junaka bio vladao u zemlji živih. I ti ćeš biti satrven usred neobrezanih i spavat ćeš s pobijenima mačem. Ondje je Edom, ondje su njegovi kraljevi i svi njegovi knezovi, koji su unatoč svojemu junaštvu stavljeni među pobijene mačem. Oni leže sad s neobrezanima i s onima koji su sišli u jamu. Ondje su svi knezovi sjevera i svi Sidonci, koji su sišli k pobijenima, pobijeni unatoč svojoj strahovitosti. Oni su osramoćeni unatoč svojemu junaštvu. Sad leže ondje, neobrezani, s pobijenima mačem i nose svoju sramotu s onima koji su sišli u jamu. Njih će vidjeti faraon i utješit će se nad svim svojim mnogim narodom. Mačem je pobijen faraon sa svim svojim narodom, govori svemogući Gospodin. Zato jer je zadavao strah u zemlji živih, bit će stavljen usred neobrezanih, s ubijenima mačem, faraon i sav njegov mnogi narod, govori svemogući Gospodin.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, govori sinovima svojega naroda i kaži im: Kad pustim na koju zemlju mač, i narod one zemlje uzme koga između sebe i postavi ga sebi za stražara, i on vidi mač gdje dolazi na zemlju, zatrubi u trubu i opomene narod;\ i ako tko čuje glas trube, a ne da se opomenuti, i mač dođe i pogubi ga, krv će njegova doći na njegovu glavu. On je čuo glas trube, a nije se dao opomenuti; krv će njegova doći na njega. A onaj se opomenuo i dušu je svoju spasio.\ Ako li stražar vidi mač gdje dolazi i ne zatrubi u trubu, i narod ne bude opomenut, i mač dođe i pogubi koga između njih, taj će, doduše, poginuti zbog svoje krivnje, ali ću njegovu krv iskati iz stražareve ruke. I ja sam tebe, sine čovječji, postavio stražarom Izrćlovoj kući. Kad čuješ riječ iz mojih usta, opominji ih u moje ime! Kad kažem bezbožniku: Bezbožniče, moraš poginuti? a ti to ne kažeš i ne odvratiš bezbožnika od njegova zla puta? taj će bezbožnik, doduše, poginuti zbog svoje krivnje, ali ću njegovu krv iskati iz tvoje ruke. Ako li si opomenuo bezbožnika da se vrati sa svoga puta, a on se ne vrati sa svoga puta, on će poginuti zbog svoje krivnje, a ti si spasio svoj život. A ti, sine čovječji, reci Izrćlovoj kući: Ovako ste vi govorili: Naša zlodjela i grijesi na nama su; zbog njih propadamo. Kako bismo mogli još živjeti?\ Reci im: Tako ja bio živ? govori svemogući Gospodin? nije mi milo da umre bezbožnik, nego da se vrati sa svoga puta i da živi. Vratite se, vratite se sa svojih zlih putova! Jer zašto hoćete umrijeti, Izrćlova kućo? Zato, sine čovječji, reci sinovima svojega naroda: Pravednost pravednika ne će spasiti u dan kad sagriješi, i bezbožnost bezbožnika ne će upropastiti u dan kad se vrati od svoje bezbožnosti. Ali ni pravednik ne može zbog svoje pravednosti ostati na životu u dan kad sagriješi. Kad obećam pravedniku da će ostati na životu, i on se osloni na svoju pravednost i učini zlo, ne će se više spominjati sva njegova pravednost; zbog grijeha što ga je učinio, umrijet će.\ Ako li kažem bezbožniku: Moraš umrijeti!, i on se obrati od svojega grijeha i čini pravo i pravednost, vrati zalog, vrati oteto, hodi po zapovijedima što vode k životu, i više ne čini nepravde, on će ostati na životu i ne će umrijeti. Svi njegovi grijesi, što ih je počinio, ne će se više spominjati; činio je pravo i pravednost. Živjet će. \ Ipak govore sinovi tvoga naroda: Put Svemogućega nije pravedan. Ali njihov put nije pravedan. Kad se pravednik odvrati od svoje pravednosti i čini nepravdu, umrijet će zbog toga. A kad se bezbožnik odvrati od svoje bezbožnosti i čini pravo i pravednosti, ostat će na životu zbog toga. A vi govorite: Put Svemogućega nije pravedan. Svakoga ću od vas, Izrćlova kućo, suditi po njegovima djelima.” U dvanćstoj godini, u desetom mjesecu, petoga dana toga mjeseca nakon našega odvođenja, dođe k meni jedan bjegunac iz Jeruzalema i javi: “Grad je zauzet.” A ruka je Gospodnja bila došla na me već prije dolaska bjegunčeva. On je bio otvorio moja usta prije nego je onaj ujutro došao k meni. Otkako su moja usta bila tada otvorena, nisam više nikada zanijemio. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji! Koji stanuju u ruševinama u Izrćlovoj zemlji, govore ovako: Abraham je bio jedan jedini i dobio je u posjed zemlju. A nas je mnogo, nama je dana zemlja u posjed. Zato im reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Vi jedete meso s krvlju, podižete oči k idolima i prolijevate krv, i hoćete uzeti zemlju u posjed? Podupirete se na mač, činite gadosti i oskvrnjujete svaki ženu drugoga i hoćete uzeti zemlju u posjed? Ovako im reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Tako ja živ bio! Koji stanuju u ruševinama, popadat će od mača, i tko je vani, dat će se divljim životinjama da ga proždru, i tko se zadržava u skrovištima i pećinama, od kuge će umrijeti. Zemlju ću učiniti pustinjom i pustoši, i nestat će njezina ponosnog sjaja. Opustjet će Izrćlove gore, i nitko više ne će njima prolaziti. Tada će oni spoznati da sam ja Gospodin, kad učinim zemlju pustinjom i pustoši zbog svih njihovih gadosti, što su ih počinili. O tebi, sine čovječji, razgovaraju sinovi tvojega naroda na zidovima i na kućnim vratima i govore među sobom jedan drugome ovako: Dođite i čujte kakva riječ iziđe od Gospodina! Tada dolaze k tebi, sjedaju pred tobom kao moj narod i slušaju tvoje riječi, ali ih ne izvršavaju; slatki su u svojim ustima, a njihovo srce ide za nepravednim dobitkom.\ Eto, ti si im kao kakav ljubavni pjevač, koji ima lijep glas i krasno udara u žice. Slušaju tvoje riječi, ali ih ne izvršavaju. Ali kad to dođe? a evo dolazi? onda će spoznati da je prorok bio među njima.” Dođe mi riječ Gospodnja ovako: ”Sine čovječji, prorokuj protiv Izrćlovih pastira, prorokuj i reci njima, pastirima! Ovako veli svemogući Gospodin: Teško Izrćlovim pastirima, koji pasu same sebe! Ne treba li da pastiri pasu stado? Trošite mlijeko i odijevate se vunom. Tovne životinje koljete, a stada ne napasate. Slabe životinje ne krijepite, bolesne ne liječite, ranjene ne zavijate, prognane ne dovodite natrag, izgubljene ne tražite, nego ih gazite žestinom i silom. Stado se moje rasipa, jer nema pastira, i svim divljim životinjama služi za hranu. Ono se rasipa: po svim gorama i na svakom visokom humu luta naokolo moje stado. Po svoj zemlji razasuto je moje stado. A nitko ga ne traži, nitko se ne brine za nj. Zato, pastiri, čujte Gospodnju riječ! Tako ja bio živ!? govori svemogući Gospodin. Budući da je moje stado postalo za grabež i za hranu divljim životinjama, i nije bilo pastira, i pastiri se moji nisu brinuli za moje stado, nego su moji pastiri napasali same sebe, a ne moje stado, zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju! Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv tih pastira i iskat ću svoje stado iz njihove ruke. Učinit ću kraj njihovoj pastirskoj službi. Ne će više pastiri pasti same sebe. Otet ću svoje stado iz njihovih ralja. Ne će im više služiti za hranu. Jer ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću se sam zauzeti za svoje stado i nadgledati ga. Kao što pastir nadgleda svoje stado, kad je kod svojih razasutih ovaca, tako ću i ja nadgledati svoje ovce i oslobodit ću ih iz svih mjesta, kamo su se razasuli kad je bilo mračno i tamno. Izvest ću ih iz naroda, i sakupit ću ih iz zemalja, i dovest ću ih natrag u njihovu zemlju. Vodit ću ih na pašu na Izrćlovim gorama, u dolinama i po svim krajevima naseljenim u zemlji. Vodit ću ih na dobru pašu. Na visokim Izrćlovim gorama bit će njihov pašnjak. Ondje će počivati na dobru pašnjaku i imat će masnu pašu na Izrćlovim gorama. Ja ću sam pasti svoje stado i ja ću ih sam odmarati, govori svemogući Gospodin. Zalutale ću tražiti, odagnane dovesti natrag, ozlijeđene zaviti, bolesne okrijepiti i zdrave i jake čuvati. Past ću ih kako je pravo. A vi, stado moje? ovako govori svemogući Gospodin? vidite, ja ću tada suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca. Zar vam nije dosta da pasete na najboljoj paši? Zar morate ono što još ostane od vaše paše pogaziti nogama? Zar vam nije dosta da pijete najčistiju vodu? Zar morate ono što ostane zamutiti nogama? Moraju li moje ovce popasti ono što pogaze vaša stopala, i piti ono što pomute vaše noge? Zato im ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću sada suditi između debelih i mršavih ovaca. Budući da vi bokovima i ramenima potiskujete slabe ovce i rogovima ih bodete, dok ih ne istjerate van, zato ću ja pomoći svome stadu da vam više ne bude plijen, i sudit ću između ovce i ovce. Podignut ću im jednoga pastira koji će ih pasti, svojega slugu Davida; on će ih pasti i bit će im pastir.\ I ja, Gospodin, bit ću njihov Bog, i moj sluga David bit će knez među njima. Ja, Gospodin, to sam rekao. Učinit ću s njima Savez mira i divlje ću životinje istrijebiti iz zemlje, tako da u pustinji mogu stanovati sigurno i spavati po šumama. Podijelit ću blagoslov njima i zemlji oko svoje gore i puštat ću dažd na vrijeme; blagoslovljen će to biti dažd.\ Drveće će poljsko donositi svoje plodove i zemlja će davati svoj prirod. Stanovat će sigurno na svojoj grudi i spoznat će da sam ja Gospodin, kad slomim palice njihova jarma i izbavim ih iz ruke onih koji ih zarobiše. Ne će više biti plijen narodima. Životinje ih ne će više jesti, nego će živjeti sigurno, i nitko ih ne će plašiti. Učinit ću da im nikne obilat nasad. Nitko više u zemlji ne će umirati od gladi. Ne će više podnositi sramote od naroda. Tada će spoznati da sam ja, Gospodin, njihov Bog, s njima i da su oni Izrćlova Boga, moj narod, govori svemogući Gospodin. Jer vi ste moje stado, stado moje paše, vi ljudi, a ja sam vaš Bog, govori svemogući Gospodin.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi lice prema gori Seiru i prorokuj o njemu! Reci mu: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv tebe, goro Seire! Dići ću svoju ruku na te i učinit ću te pustinjom i pustoši. Gradove ću tvoje porušiti, i ti ćeš postati pustinjom. Tada ćeš spoznati da sam ja Gospodin. Zato što si nosio vječno neprijateljstvo i sinove si Izrćlove predao maču u vrijeme njihove nesreće, kad je krivnja dovela do njihova kraja, tako ja živ bio!? govori svemogući Gospodin? učinit ću da krvariš, i krv će te progoniti. Učinit ću goru Seir pustinjom i pustoši, i sve na njoj satrti što tamo dolazi i prolazi. Napunit ću njezine bregove pobijenima. Na tvojim humovima i u tvojim dolinama i u svim tvojim gudurama padat će pobijeni od mača. Učinit ću te vječnom pustinjom, i gradovi će tvoji ostati nenastanjeni. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin. Zato što si govorila: Ova dva naroda i ove dvije zemlje bit će moje, i mi ćemo ih uzeti u posjed, ako i boravi ondje Gospodin, tako ja živ bio!? govori svemogući Gospodin? učinit ću s tobom po revnosti tvojega gnjeva, kojom si radila iz svoje mržnje prema njima. Dat ću im da me spoznaju kad ti budem sudio. Tada ćeš spoznati da sam ja Gospodin. čuo sam sve tvoje psovke, koje si izbacila protiv Izrćlovih gora, kad si rekla: Puste leže i nama su dane da ih jedemo. Svojim ste se ustima veličali nasuprot meni i govorili ste drsko protiv mene. čuo sam to dobro. Ovako veli svemogući Gospodin: Opustit ću te na radost sve zemlje. Kako si se ti radovala što je opustjela baština Izrćlove kuće, tako ću i tebi učiniti. Pustinja ćeš postati, goro Seire, i svekoliki Edom! Tada ćeš spoznati da sam ja Gospodin.” Ti, sine čovječji, prorokuj o Izrćlovim gorama i reci: Gore Izrćlove, čujte Gospodnju riječ! Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što je neprijatelj govorio o vama: “Ha, vječne visine postadoše naša svojina”, zato prorokuj i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Zato što su vas pustošili i tražili vas posvuda dok ne dođoste u posjed još preostalim narodima i ne prijeđoste u brbljanje i u govorkanje ljudi, zato, Izrćlove gore, čujte riječ svemogućega Gospodina! Ovako veli svemogući Gospodin gorama i humovima, dolinama i gudurama, pustim ruševinama i ostavljenim gradovima, što postadoše plijen i podsmijeh još preostalim narodima uokolo. Zato ovako veli svemogući Gospodin: Zaista, u žestokom ognju govorim protiv još preostalih naroda i protiv svega Edoma. Oni hoće uzeti u posjed moju zemlju zluradim srcem, dušom punom prezira, i da je oplijene. Zato prorokuj o Izrćlovoj zemlji i reci gorama i humovima, dolinama i gudurama: Ovako veli svemogući Gospodin: Zaista, u ljutoj revnosti govorim, jer morate podnositi porugu naroda. Zato? ovako veli svemogući Gospodin? ja podižem svoju ruku na prisegu: Narodi oko vas nosit će svoju porugu! A vi, Izrćlove gore, pustite da se pomlade vaše grane! Nosite svoj plod mojemu narodu Izrćlu; jer će se uskoro vratiti.\ Jer evo, dolazim k vama i okrećem se k vama. Vi ćete opet biti zasijavane i sađene. Umnožit ću na vama ljude, Izrćlu kuću svekoliku. Gradovi će opet biti naseljeni i ruševine će iznova biti sagrađene. Umnožit ću na vama ljude i stoku. Bit će mnogobrojni i plodni. Naselit ću vas kao u prošlosti i učinit ću vam dobra više nego prije. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin. Učinit ću da opet po vama idu ljudi, moj narod Izrćl. Oni će te uzeti u posjed. Ti ćeš biti njihova baština i ne ćeš im više otimati njihovu djecu. Ovako veli svemogući Gospodin: “Zato što govore o tebi: Ti proždireš ljude i svoj vlastiti narod ostavljaš bez djece, ne ćeš više proždirati ljude i svojega naroda ne ćeš više ostavljati bez djece? govori svemogući Gospodin. Ne ću dati da dulje slušaš sramotu od neznabožaca, i rugla od naroda ne ćeš više podnositi. Svojemu narodu ne ćeš više otimati njegove djece”, govori svemogući Gospodin. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, kad je Izrćlov dom stanovao još u svojoj zemlji, tada je oni oskvrnuše svojim putovima i svojim djelima. Kao nečist krvotok bio je preda mnom njihov put. Tada sam izlio svoj gnjev na njih zbog krvi što su je prolili u zemlji i zbog njihovih idola kojima su je oskvrnuli. Razasuo sam ih među narode; bili su razagnani po zemljama. Po njihovim putovima i djelima sudio sam im.\ Kad su došli k narodima, oskvrnuli su, kamo su god došli, moje sveto ime, jer se govorilo o njima: To je Gospodnji narod, a ipak su morali izići iz njegove zemlje. Tada mi se sažalilo moje sveto ime, što ga je bila oskvrnula Izrćlova kuća kod svih naroda, među koje je došla. Zato reci Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Zbog vas, Izrćlova kućo, to ne činim, nego zbog svojega svetog imena, koje ste oskvrnuli kod naroda među koje ste došli. Ja ću opet učiniti svetim svoje veliko ime, koje je bilo oskvrnjeno među narodima, koje ste vi oskvrnuli među njima. Narodi će spoznati da sam ja Gospodin? govori svemogući Gospodin? kad se na vama pokažem svetim pred njima. Ja ću vas uzeti iz svih zemalja i dovesti vas natrag u vašu zemlju. Poškropit ću vas čistom vodom, da budete čisti. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih vaših idola. Dat ću vam novo srce i nov ću duh staviti u vašu nutrinu. Odstranit ću kameno srce iz vaših grudi i dat ću vam pravo srce. Svoj ću duh staviti u vašu nutrinu i učinit ću da hodite po mojim zapovijedima i da savjesno izvršavate moje zakone. Stanovat ćete u zemlji koju sam dao vašim ocima i bit ćete moj narod, i ja ću biti vaš Bog. Oslobodit ću vas od svih vaših nečistoća. Zapovjedit ću žitu i umnožiti ga, i ne ću dati da vas zadesi glad. Umnožit ću plod na drveću i rod na poljima, da ne morate više podnositi sramotu među narodima zbog gladi. Tada ćete se spomenuti svojih zlih putova i djela koja nisu bila dobra. Vi ćete pred samima sobom osjetiti odvratnost zbog svojih grijeha i gadosti. Ne činim to zbog vas? govori svemogući Gospodin? znajte to! Postidite se i zarumenite se zbog svojih putova, Izrćlova kućo! Ovako veli svemogući Gospodin: U dan kad vas očistim od svih vaših grijeha, iznova ću naseliti gradove, i ruševine će opet biti sagrađene. Opustošena zemlja, što je prije ležala pusta pred očima svih prolaznika, opet će se obrađivati. Reći će se: Ova zemlja, što je bila pusta, postala je kao edenski vrt, i gradovi što su ležali u razvalinama, pusti i bili opustošeni, sada su dobro utvrđeni. Narodi što su preostali oko vas spoznat će da sam ja, Gospodin, taj koji je razoreno iznova sagradio i opustošeno opet zasadio. Ja, Gospodin, to sam rekao i to ću izvršiti. Ovako veli svemogući Gospodin: I to će me zamoliti Izrćlov dom da im učinim; umnožit ću ih ljudima kao ovce.\ Kao svetište od žrtvenih ovaca, kao Jeruzalem na njegove blagdane od ovaca, tako će opustošeni gradovi biti puni stada ljudi. Tada će spoznati da sam ja Gospodin.” Gospodnja ruka dođe nada me. Gospodin me izvede u duhu van i postavi me usred doline što je bila puna mrtvačkih kostiju. Provede me pokraj njih uokolo. I gle, bilo ih je vrlo mnogo po dolini, bile su sasvim suhe. On me upita: “Sine čovječji, mogu li opet oživjeti ove mrtvačke kosti?” Ja odgovorih: “Svemogući Gospodine, ti znaš.” Tada mi reče: “Prorokuj o tim kostima i kaži im: Suhe kosti, čujte Gospodnju riječ! Ovako govori svemogući Gospodin ovim kostima: Gle, ja ću staviti u vas duh, da oživite. Napravit ću vam žile i učiniti da vam izraste meso, i navući ću na vas kožu, i ulit ću vam duh, da oživite. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin.” Ja sam prorokovao kako mi je bilo zapovjeđeno. Tada je nastao šum, kada sam prorokovao. Bio je štropot, i kosti su se pribirale, jedna uz drugu. Vidio sam kako su na njima izrasli žile i meso i kako se na njih navukla koža. Ali još nije bilo u njima duha. On mi reče: “Prorokuj duhu, prorokuj, sine čovječji! Reci duhu: Ovako veli svemogući Gospodin: Duše, dođi od četiri vjetra, dahni u ove usmrćene, da opet ožive!” I kad sam prorokovao kako mi je bio zapovjedio, dođe duh u njih. One oživješe i postaviše se na svoje noge, jedna silno velika vojska. On mi reče: “Sine čovječji, ove su kosti sva Izrćlova kuća. One govore: Kosti su naše usahnule; nada je naša prošla; nema ništa od nas. \ Zato prorokuj i kaži im: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću otvoriti vaše grobove i vas, narode moj, izvesti iz grobova i dovesti vas natrag u Izrćlovu zemlju. Spoznat ćete da sam ja Gospodin, kad otvorim vaše grobove i vas, narode moj, izvedem iz vaših grobova. Učinit ću da dođe u vas moj duh, da oživite, i naselit ću vas opet u vašoj zemlji. Tada ćete spoznati da sam ja, Gospodin, to rekao i izvršio”, govori Gospodin. Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Ti, sine čovječji, uzmi jedno drvo i napiši na njemu: Juda i Izrćlovi sinovi, njegovi saveznici! Uzmi još jedno drvo i napiši na njemu: Josip, Efrajimovo stablo, i sva Izrćlova kuća, njegovi saveznici. Sastavi oboje u jedno drvo! Neka budu jedna cjelina u tvojoj ruci! Kad te upitaju sinovi tvoga naroda: Hoćeš li nam objasniti, što time misliš?? odgovori im: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću uzeti Josipovo drvo, što je u Efrajimovoj ruci, i ono Izrćlovih plemena, njegovih saveznika, i sastavit ću ga s Judinim drvetom i tako ih učiniti jednim jedinim drvetom, tako da budu jedna cjelina u mojoj ruci. Drveta na kojima si napisao, držat ćeš u svojoj ruci pred njihovim očima i kazat ćeš im: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću uzeti Izrćlove sinove iz naroda kamo su otišli i sabrat ću ih sa svih strana, i dovesti ih natrag u njihovu zemlju. Učinit ću ih jednim jedinim narodom u zemlji, na Izrćlovim gorama. Jedan će kralj vladati nad svima njima. Ne će više biti dva naroda i ne će više biti razdijeljeni u dva kraljevstva. Ne će se više oskvrnjivati svojim idolima i gnusobama, svojim bogovima, niti kakvim grijesima. Oslobodit ću ih od svih grijeha vjerolomstva, u čemu su griješili, i očistit ću ih. Oni će postati moj narod, i ja ću biti njihov Bog. Moj sluga David bit će kralj nad njima. Svi će imati samo jednoga pastira. Hodit će po mojim zapovijedima i brižno će držati moje uredbe. Stanovat će u zemlji koju sam dao svojemu sluzi Jakovu, u kojoj su stanovali njihovi oci. U njoj će stanovati sa svojom djecom i unučadi dovijeka. Moj sluga David bit će njihov knez dovijeka. Sklopit ću s njima Savez mira; bit će to vječan Savez s njima. Utvrdit ću ih i umnožit ću ih. Svoje svetište podići ću u njihovoj sredini za vječna vremena.\ Prebivalište će mi biti kod njih. Ja ću biti njihov Bog, i oni će biti moj narod. Tada će narodi spoznati da sam ja, Gospodin, taj koji posvećuje Izrćla, kad moje svetište bude u njihovoj sredini dovijeka.” Ovako mi dođe Gospodnja riječ: ”Sine čovječji, upravi svoje lice na Goga u zemlji Magogu, velikog kneza Mešeka i Tubala! Prorokuj protiv njega i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Evo, ja ću izići protiv tebe, Gože, veliki kneže Mešeka i Tubala! Primamit ću te i stavit ću ti kuke u čeljusti. Dovest ću ovamo tebe i svu tvoju vojsku, konje i konjanike, sve dobro opremljene, veliku četu sa štitovima i štitićima, sve koji se bore mačem. Perzijanci, Kuš i Put su među njima, svi sa štitom i šljemom. Gomer i sve njegove čete, kuća Togarma, krajnji sjever i sve njegove čete, mnogi su narodi s tobom. Budi spreman i naoružaj se, ti i sve tvoje čete, što su se sabrale oko tebe! Stoj mi spreman na uslugu! Poslije mnogo dana dobit ćeš zapovijed. Na kraju godinâ doći ćeš na jednu zemlju koja je oslobođena od sile mača i sabrana iz mnogih naroda na Izrćlove gore, što su dugo bile puste. Bila je izvedena iz naroda. Sada u njoj svi stanuju u sigurnosti. Ti ćeš se podići kao bura, doći ćeš kao oblak da pokriješ zemlju, ti i sve tvoje čete, i mnogi narodi s tobom. Ovako veli svemogući Gospodin: U onaj dan podići će se zle misli u tvom srcu i smišljat ćeš opak naum. Mislit ćeš: Uzići ću u zemlju koja je otvorena i neutvrđena. Doći ću k onima koji žive sigurno i mirno, koji svi stanuju bez zidova i nemaju ni prijevornica ni vrata, da plijenim i grabim, da stavim svoju ruku na ruševine što su opet naseljene, na narod koji je bio opet sabran iz narodâ, opet sebi stekao imanje i dobro, koji prebiva u središtu zemlje.” Šeba i Dedan i taršiški trgovci, i svi njihovi prodavači kazat će ti: “Dolaziš zacijelo plijeniti. Sigurno si skupio vojsku da grabiš, da uzmeš srebro i zlato, da odneseš imanje i dobro, ukratko, da naplijeniš bogat plijen. Zato prorokuj, sine čovječji, i reci Gogu: Ovako veli svemogući Gospodin: Zaista, u ono vrijeme, kad moj narod Izrćl bude mirno stanovao, ti ćeš se podići. I iz svojega mjesta na krajnjem sjeveru doći ćeš i mnogi narodi s tobom, svi jašući na konjima, velika četa, silna vojska. Podići ćeš se na moj narod Izrćla kao oblak, da pokriješ zemlju. Na kraju danâ dogodit će se da te dovedem protiv svoje zemlje, da me spoznaju narodi kad se pred njihovim očima pokažem kao svet na tebi, Bože! Ovako veli svemogući Gospodin: Ti si onaj o kojemu sam govorio u prošle dane preko svojih slugu, Izrćlovih proroka, koji su prorokovali u one dane i godine, da ću te dovesti protiv njih. U onaj dan, u koji dođe Gog protiv Izrćlove zemlje? govori svemogući Gospodin? planut će u meni moj gnjev. U revnosti svojega gnjeva, u ognju svoje jarosti velim: Doista, u onaj će dan doći velik potres na Izrćlovu zemlju. Pred mojim će licem zadrhtati morske ribe, nebeske ptice, poljske životinje i sve što gmiže po zemlji, i svi ljudi što žive na zemlji. Gore će se rasprsnuti, stijene će se oboriti i svi će zidovi popadati na zemlju. Dozvat ću protiv njega mač po svim svojim gorama? govori svemogući Gospodin. Svaki će okrenuti svoj mač protiv drugog. Sudit ću mu kugom i krvlju, pljuskom i kamenjem od tuče. Oganj i sumpor pustit ću na nj i na njegove čete, i na mnoge narode koji su s njim. Tako ću se pokazati kao velik i svet, i objaviti se pred očima mnogih naroda. Tada će spoznati da sam ja Gospodin.” Ti, sine čovječji, prorokuj protiv Goga i reci: Ovako veli svemogući Gospodin: Doista, ja ću izići protiv tebe, Gože, veliki kneže Mešeka i Tubala! Primamit ću te, vodit ću te, povest ću te s krajnjega sjevera i dovest ću te na Izrćlove gore. Izbit ću luk iz tvoje lijeve ruke i prosut ću ti strijele iz tvoje desne ruke. Na gorama ćeš Izrćlovim pasti, ti i sve tvoje čete, i narodi koji su s tobom. Pticama grabljivicama, svemu što ima krila, i poljskim životinjama dat ću te, da te izjedu. Na slobodnom ćeš polju pasti; jer ja sam to rekao? govori svemogući Gospodin. \ Oganj ću pustiti na Magoga i na one koji stanuju bezbrižno na obalama. Tada će spoznati da sam ja Gospodin. Sveto svoje ime objavit ću usred svojega naroda Izrćla i ne ću dulje trpjeti da se oskvrnjuje moje sveto ime. Tada će narodi spoznati da sam ja Gospodin, svet u Izrćlu. Evo to će doći i ispunit će se? govori svemogući Gospodin.? To je dan za koji sam govorio. Stanovnici Izrćlovih gradova izići će i zapalit će oružje, velike i male štitove, lukove i strijele, sulice i koplja, i spalit će ih. Sedam godina ložit će ih. Ne će više trebati nositi drva iz polja ili ih sjeći u šumama, nego će ložiti oružje. Tako će oplijeniti one koji su njih oplijenili, i porobiti one koji su njih porobili? govori svemogući Gospodin. U onaj ću dan odrediti Gogu mjesto gdje će biti njegov grob u Izrćlu, Dolinu putnika, istočno od Mrtvoga mora. Ona će ubuduće zatvarati put putnicima. Ondje će se ukopati Gog i njegova vojska i prozvat će se “Dolina Gogove vojske.” Izrćlova kuća imat će posla s njihovim ukopavanjem sedam mjeseci, da očisti zemlju. Sve će pučanstvo u zemlji pomoći ukopavati. To će im biti na slavu u onaj dan kada se proslavim? govori svemogući Gospodin. Postavljat će se jednako ljudi koji će pretraživati zemlju, da ukopavaju mrtvace koji su rastreseni po zemlji da bi je tako očistili. Sedam će mjeseci oni to činiti. Kad tko bude prolazio zemljom i vidio ljudske kosti, napravit će kod njih znak, dok ih ne ukopaju grobari u Dolini Gogove vojske. Ime tamošnjem gradu bit će Amona. Tako će se očistiti zemlja. Tebi, sine čovječji, ovako veli svemogući Gospodin: Reci pticama, svemu što ima krila, i svim poljskim životinjama: Skupite se, dođite ovamo! Saberite se sa svih strana na moju žrtvenu gozbu što ću vam je zgotoviti, na veliku žrtvenu gozbu na Izrćlovim gorama, i jedite mesa i pijte krvi! Jedite mesa junaka, pijte krvi zemaljskih knezova; ovnova, janjaca, jaraca i bikova, sve ugojene bašanske stoke!\ Jedite pretiline dok se ne nasitite, pijte dok se ne opijete na mojoj žrtvenoj gozbi, koju sam vam zgotovio! Nasitite se za mojim stolom konja i konjanikâ, junakâ i ratnikâ svake vrste? govori svemogući Gospodin. Tako ću objaviti svoju slavu među narodima. Svi će narodi vidjeti moj sud, što ga izvršavam, i moju ruku, što je stavljam na njih. A Izrćlova kuća spoznat će da sam ja, Gospodin, njihov Bog, od onoga dana i dalje. Narodi će spoznati da je Izrćlov dom morao ići u ropstvo zbog svojih opačina, jer su me bili ostavili. Zato sam odvratio svoje lice od njih i dao ih u ruke njihovim neprijateljima, tako da su svi pali od mača. Po njihovoj nečistoći i po grijesima njihova vjerolomstva postupao sam s njima i sakrio sam svoje lice od njih. Zato ovako govori svemogući Gospodin: “Sad ću okrenuti Jakovljevu sudbinu i smilovat ću se Izrćlovoj kući i revnovat ću za svoje sveto ime. Stidjet će se svoje sramote i sve svoje nevjernosti, što su je učinili protiv mene, kad opet budu sigurno stanovali u svojoj zemlji, i nitko ih ne bude plašio. Kad ih dovedem natrag iz naroda i saberem ih iz zemalja njihovih neprijatelja, pokazat ću se kao svet na njima, pred očima mnogih naroda. Tada će spoznati da sam ja, Gospodin, njihov Bog, da sam ih odveo u ropstvo među neznabošce, ali i da ću ih opet sabrati u njihovu zemlju, i ne ću ih onda nijednoga ondje ostaviti. Ne ću više kriti svojega lica od njih, jer ću izliti svoj duh na Izrćlovu kuću”, govori svemogući Gospodin. U dvadeset petoj godini našega ropstva, u početku godine, desetoga dana mjeseca, u četrnćstoj godini poslije osvojenja grada, upravo toga dana, dođe Gospodnja ruka nada me i odvede me onamo. U Izrćlovu zemlju me odvede u jednom božanskom viđenju i postavi me na vrlo visoku goru. Na južnoj njezinoj strani nalazilo se nešto što je izgledalo kao kakav grad. Kad me on onamo bio odveo, ukaza mi se najednom čovjek koji je bio sjajan kao mjed. Imao je u ruci lanenu vrpcu i mjerilo, i stajao je na vratima. čovjek mi progovori: “Sine čovječji, gledaj ovamo svojim očima i slušaj svojim ušima! Pripazi točno na sve što ću ti pokazati! Jer si doveden ovamo da ti se to pokaže. Objavi Izrćlovoj kući sve što vidiš!” I gle, bio je zid izvana oko Hrama. Mjerilo što ga je čovjek imao u ruci bilo je šest lakata dugo, lakat je bio običan lakat s podlanicom. On izmjeri širinu obzida. Iznosila je jedno mjerilo; isto tako visina: jedno mjerilo.\ I on dođe na vrata kojima je prednja strana bila prema istoku. Popne se uz stepenice i izmjeri prag vrata. Imao je širinu jednog mjerila; taj prvi prag imao je jedno mjerilo u širinu.\ Izmjeri sobe; svaka je imala jedno mjerilo u dužinu i jedno mjerilo u širinu, prostor između soba: pet lakata. Prag kod vrata uz trijem na unutarnjoj strani imao je jedno mjerilo.\ Izmjeri trijem kod vrata na unutarnjoj strani; imao je jedno mjerilo.\ Izmjeri trijem kod vrata; imao je osam lakata; njegovi zidni stupovi imali su dva lakta. Trijem kod vrata bio je prema unutra.\ Od soba kod istočnih vrata bile su tri na jednoj i tri na drugoj strani; sve tri imale su jednaku mjeru; zidni stupovi s obje strane imali su jednaku mjeru. \ Izmjeri širinu ulaza kod vrata; imala je deset lakata, i dužina hodnika kod vrata trinćst lakata.\ Pred sobama bila je po jedna ograda od jednog lakta širine s ove i s one strane. Soba na jednoj strani imala je šest lakata, isto tako soba na drugoj strani. Izmjeri vrata od krova jedne sobe do krova druge sobe; širina je iznosila dvadeset i pet lakata od vrata do vrata.\ Izmjeri na stupovima šezdeset lakata. Pred stupovima bio je trijem uokolo na vratima. Od prednje strane ulaza na vrata do prednje strane unutarnjeg trijema na vratima bilo je pedeset lakata. Vrata su imala uokolo prozore što su prema sobama i njihovim stupovima iznutra upadali previše koso. I trijem je imao prozore uokolo prema unutra. Na stupovima je bio izrađen palmov nakit. Povede me u vanjski trijem. Vidio sam ćelije i kameni pod, što je pokrivao trijem uokolo. Trideset ćelija bilo je na kamenom podu. Pod na vratnim stranama imao je istu širinu kao vrata. To je bio unutarnji kameni pod. Izmjeri širinu trijema od unutarnje prednje strane donjih vrata do prednje strane unutarnjeg trijema, izvana; bila je sto lakata na istočnoj i na sjevernoj strani.\ Potom izmjeri vrata kojima je prednja strana bila prema sjeveru, u vanjskom trijemu, u njihovoj dužini i širini. Tri su sobe bile na jednoj i tri sobe na drugoj strani. Zidni stupovi i trijem imali su iste mjere kao kod prvih vrata; pedeset lakata iznosila je dužina i dvadeset i pet lakata širina.\ Prozori, trijem i palmov nakit imali su iste mjere kao kod vrata, kojima je vanjska prednja strana bila okrenuta prema istoku. Uz sedam stepenica penjalo se k njima gore. Trijem je bio prema unutarnjoj strani. Vrata što su vodila u unutarnji trijem bila su naprema vanjskim sjevernim vratima i odgovarala su istočnim vratima; izmjeri od vrata do vrata sto lakata. \ Tada me odvede k jugu. Vidio sam i na jugu vrata. Izmjeri sobe, zidne stupove i trijem; imali su jednake mjere kao druga vrata.\ I bili su prozori na vratima i na trijemu uokolo kao drugi prozori. Dužina je iznosila pedeset lakata, širina dvadeset i pet lakata. Uz sedam stepenica penjalo se gore. Trijem je bio prema unutra. Zidni stupovi nosili su s ove i s one strane palmov nakit. Jedna su vrata vodila k unutarnjem trijemu na južnoj strani. Izmjeri od vrata do vrata prema jugu sto lakata. Povede me kroz južna vrata u unutarnji trijem i izmjeri južna vrata; imala su jednake mjere kao druga vrata.\ Sobe, stupovi i trijem imali su jednake mjere. Vrata i trijem imali su uokolo prozore. Pedeset lakata bila je dužina, dvadeset i pet lakata širina. Trijemovi su bili uokolo, dvadeset i pet lakata dugi i pet lakata široki. Trijem je bio prema vanjskom trijemu. Na stupovima je bio izrađen palmov nakit. Uz osam stepenica penjalo se gore. Onda me povede u unutarnji trijem, k vratima što su bila prema istoku, i izmjeri vrata; imala su jednake mjere kao druga vrata.\ Sobe, stupovi i trijem imali su jednake mjere kao kod drugih vrata. Vrata i trijem imali su uokolo prozore. Pedeset lakata bila je dužina, dvadeset i pet lakata širina. Trijem je bio prema vanjskom trijemu. Na stupovima je bio napravljen palmov nakit s ove i s one strane. Penjalo se uz osam stepenica. Tada me odvede na sjeverna vrata i izmjeri ih. Imala su jednake mjere kao druga vrata. Sobe, stupovi i trijem imali su iste mjere kao druga vrata. Imala su i prozore uokolo. Dužina je bila pedeset lakata, širina dvadeset i pet lakata. Trijem je bio prema vanjskomu trijemu. Na stupovima je bio izrađen palmov nakit s ove i s one strane. Penjalo se uz osam stepenica. Uz stupove kod vrata bio je prostor s jednim pristupom, gdje su se prale žrtve paljenice. U trijemu kod vrata stajala su dva stola na jednoj strani i dva stola na drugoj strani. Na njima su se klale žrtve paljenice, žrtva za grijeh i žrtva za krivnju. I na vanjskoj pokrajnjoj stijeni, sjeverno od ulaza kroz vrata, stajala su dva stola, i na drugoj vanjskoj stijeni trijema kod vrata stajala su isto tako dva stola, dakle četiri stola na jednoj strani i četiri stola na drugoj strani, na pokrajnjoj vratnoj stijeni, ukupno osam stolova na kojima se klalo. Bila su tu i četiri stola od tesanoga kamena za žrtvu paljenicu, u dužini od pola lakta, pola lakta u širinu i jedan lakat u visinu. Na njih su se stavljale naprave kojim su se klale žrtve paljenice i žrtve klanice. Uokolo su bile postavljene iskrivljene letvice pola dlana široke. Na stolovima je ležalo žrtveno meso. Povede me i u unutarnji trijem. Ondje vidjeh dva prostora od kojih je jedan bio na pokrajnjoj stijeni sjevernih vrata licem prema jugu, drugi na pokrajnjoj stijeni južnih vrata licem prema sjeveru. On mi reče: “Ovaj prostor, čije lice ide prema jugu, određen je za svećenike koji vrše službu u Hramu. A prostor čije lice ide prema sjeveru određen je za svećenike koji obavljaju službu na žrtveniku, tj. za Sadokove sinove, koji se jedini od Levijevih sinova smiju približiti Gospodinu, da mu služe.” Izmjeri i trijem: bio je sto lakata dug i sto lakata širok, bio je dakle četvorina. Pred Hramom je stajao žrtvenik za žrtve paljenice. Odvede me i u trijem Hrama i izmjeri stupove trijema; stup na jednoj strani bio je pet lakata širok, isto tako onaj na drugoj strani bio je pet lakata širok. Širina vrata bila je četrnćst lakata, i širina pokrajnjih vratnih stijena tri lakta na jednoj i tri lakta na drugoj strani.\ Dužina trijema bila je dvadeset lakata i širina dvanćst lakata. Uz deset stepenica penjalo se k njemu. Na stupovima bili su stupići, jedan s ove, drugi s one strane. Tada me uvede u hramsku dvoranu i izmjeri stupove. Bili su široki šest lakata na jednoj strani i šest lakata na drugoj strani. Širina vrata bila je deset lakata. Pokrajnje vratne stijene bile su na jednoj strani široke pet lakata. Izmjeri dužinu; iznosila je četrdeset lakata.\ Uđe onda u unutarnji prostor i izmjeri stupove vrata; imali su dva lakta. Širina vrata bila je šest lakata. Pokrajnje stijene od ulaza bile su s ove i s one strane široke sedam lakata.\ Tada izmjeri dužinu unutarnjega prostora; iznosila je dvadeset lakata. Širina, što je odgovarala širini hramske dvorane, iznosila je dvadeset lakata. On mi reče: “Ovo je Svetinja nad svetinjama.” \ I izmjeri hramski zid. Debljina je njegova iznosila šest lakata. Širinu dogradnji, što je vodila oko Hrama, izmjeri šest lakata. Pokrajnjih soba, prostor do prostora, bilo je po trideset na tri kata. Na hramskom zidu, koji je bio okrenut prema pokrajnjim sobama, bili su uokolo zaravanci, koji su služili kao nosači. Grede nosača nisu ulazile u sam hramski zid. Sobe su se prema tomu širile sve više uvis, kako je već s visinom opadala debljina zida oko Hrama. Penjalo se iz donjega kata u srednji i iz srednjega u gornji. Vidjeh da je Hram stajao na uzvisini koja se dizala uokolo. Podzid pokrajnjih soba bio je stoga visok cijelo mjerilo. Šest lakata bilo je do vrha. Debljina vanjskoga zida dogradnje bila je pet lakata. Slobodan prostor između pokrajnjih hramskih soba, između prostora koji je pripadao ćelijama, vodio je oko Hrama u širinu od dvadeset lakata. Vrata pokrajnje građevine vodila su na slobodan prostor, jedna vrata prema sjeveru, druga prema jugu. Širina slobodnoga prostora bila je uokolo pet lakata. Stražnja zgrada koja je ležala na ogradi sa zapadne strane bila je široka oko sedamdeset lakata. Zid zgrade bio je širok pet lakata uokolo; njegova dužina iznosila je devedeset lakata. \ On izmjeri Hram; njegova dužina bila je sto lakata. Ograđeni prostor i stražnja zgrada, sa svojim zidovima, bili su dugi sto lakata.\ Širina hramskog pročelja s ograđenim prostorom prema istoku bila je sto lakata. Izmjeri i dužinu stražnje zgrade pred ograđenim prostorom, što je ležao na suprotnoj strani, s njezinim zidovima s ove i s one strane; bilo je sto lakata.\ Hram, Svetinja nad svetinjama i trijem bili su popločeni, i prozori što su upadali koso donosili su uokolo svjetlo u tri prostora, i drvene ploče išle su uokolo od tla do prozorâ. Prozori su bili prekriveni. Od zastora na vratima do Svetinje nad svetinjama, unutra i izvana, bila je urešena cijela stijena uokolo, bili su napravljeni kerubi i palme, i to po jedna palma između dva keruba. Svaki je kerub imao dva lica: na jednoj strani lice čovječje, okrenuto prema palmi, na drugoj strani lavlje lice, okrenuto prema palmi. Tako je bilo po svemu Hramu uokolo. Od tla do navrh ulaza bili su napravljeni kerubi i palme. Obrub hramskih vrata bio je na četiri ugla. Pred Svetinjom nad svetinjama bilo je nešto što je izgledalo kao žrtvenik od drveta, tri lakta visok, dva lakta dug i dva lakta širok. Podnožje i stijene bili su od drveta. On mi reče: “To je stol koji stoji pred Gospodinom.” Hramska dvorana i Svetinja nad svetinjama imale su dvoje vratnice. Svaka vratnica imala je dva krila što su se obrtala; dva krila imala je jedna vratnica, i dva krila imala je druga vratnica.\ Na njima, na vratnicama hramske dvorane, bili su napravljeni kerubi i palme, kao što su bili napravljeni po stijenama. Drvena nadstrešnica nalazila se vani pred trijemom. Prozori, što su koso upadali, i palmov nakit bili su s ove i s one strane na pokrajnjim stijenama trijema, na pokrajnjim sobama u Hramu i na gredama. Povede me i u unutarnji trijem prema sjeveru i dovede me do soba što su bile prema ograđenom prostoru i prema stražnjoj zgradi na sjeveru. Dužina na sjevernoj strani bila je sto lakata i širina pedeset lakata. Prema dvadeset lakata unutarnjega trijema i prema kamenom podu vanjskoga trijema bile su one, galerija na galeriji, u tri kata. Pred sobama je bio hodnik deset lakata širine prema unutarnjem trijemu i sto lakata dužine. Vrata su njihova bila prema sjeveru. Gornje su sobe bile manje nego donje i srednje u zgradi, jer su im galerije oduzimale prostor. Bile su trokatne, a nisu imale stupova kao vanjske sobe; zato je od donjih i srednjih katova bio oduzet prostor, kad se računa od zemlje.\ Bio je ondje i zid, koji je išao van uzduž soba prema vanjskomu trijemu. Prema sobama je njegova dužina bila pedeset lakata. Jer je dužina prema unutarnjem trijemu bila pedeset lakata i dužina pred hramom sto lakata. Pod tim je sobama bio pristup od istoka, kad se dolazilo k njima od vanjskoga trijema. Na širini zida od trijema i prema istoku, pred ograđenim prostorom i pred stražnjom zgradom, bile su sobe. Pred njima je bio hodnik. Imale su isti izgled kao sobe na sjevernoj strani. I bile su tako duge i tako široke i imale su jednake izlaze i jednako su bile uređene. Ulazi su im bili kao ulazi u sobe što su bile prema jugu. Jedan je ulaz bio na početku puta, koji je uza zid išao prema istoku, gdje se ulazilo. On mi reče: “Sobe na sjevernoj strani i sobe na južnoj strani, što leže pred ograđenim prostorom, jesu svete sobe, u kojima svećenici koji se približavaju Gospodinu smiju jesti presvete darove. Ondje trebaju donijeti presveto, prinos, žrtvu za grijeh i žrtvu za krivnju, jer je mjesto sveto. Kad svećenici uđu, ne će izlaziti iz Svetišta u vanjski trijem. Ondje će ostavljati svoje haljine, u kojima su obavljali službu, jer su svete. Odijevat će druge haljine i tek onda odlaziti na mjesto određeno za narod.” Kad je bio izmjerio unutarnji Hram, izvede me van, na istočna vrata, i izmjeri sve uokolo. Izmjeri mjerilom istočnu stranu; imala je pet stotina mjerila.\ Tada se okrene i izmjeri sjevernu stranu; imala je pet stotina mjerila.\ Tada se okrene te izmjeri i južnu stranu; imala je pet stotina mjerila.\ Potom ode na zapadnu stranu i izmjeri pet stotina mjerila. Izmjeri na sve četiri strane. Uokolo je bio zid; bio je dug pet stotina mjerila i širok pet stotina mjerila, da omeđi sveto mjesto od obične zemlje. \ Potom me odvede k vratima što su gledala na istok. Tada dođe slava Izrćlova Boga od istoka. Žamor je dolazio od nje kao žamor silnih voda. Zemlja je zasjala od njegove slave. Viđenje koje vidjeh bilo je kao viđenje što sam ga bio vidio kad je on došao da uništi grad. Prikaza je bila nalik na onu koju sam bio vidio na rijeci Kebaru. Pao sam ničice na svoje lice. I slava je Gospodnja ušla u Hram na istočna vrata. Tada me podiže duh i donese me u unutarnji trijem. I gle, Hram je bio napunjen Gospodnjom slavom. čuo sam kako je netko iz Hrama razgovarao sa mnom, a čovjek je još uvijek stajao na mojoj strani. On mi reče: “Sine čovječji, ovo je mjesto mojega prijestolja i mjesto za stope mojih nogu, gdje stanujem dovijeka među Izrćlovim sinovima. Izrćlov dom ne će više oskvrnuti mojega svetog imena, ni oni ni njihovi kraljevi, otpadom i mrtvim tjelesima kraljeva na svetoj gori, gdje su stavljali svoj prag do moga praga, svoje dovratnike do mojih dovratnika, tako da je samo stijena bila između mene i njih. Oskvrnuli su moje sveto ime gadovima što su ih napravili, tako da sam ih zatirao u svome gnjevu. A sad će daleko ukloniti od mene svoj otpad i mrtva tjelesa svojih kraljeva, i ja ću u njihovoj sredini stanovati dovijeka. Ti, sine čovječji, opiši Izrćlovoj kući ovaj Hram? da se postide svojih opačina? i njegove mjere. Kada se postide svega onoga što su počinili, onda im pokaži plan Hrama, njegov namještaj, njegove izlaze i ulaze, sve njegove zakone, njegov oblik i uredbe! Napiši im to pred njihovim očima, da održavaju brižno sve njegove propise i zakone! Ovo je novi zakon za Hram na vrhuncu gore i za sve njegovo mjesto uokolo. Gle, vrlo je svet zakon za Hram!” Ovo su mjere žrtvenika u laktima, lakat je imao običan lakat i dlan: podnožje mu je bilo lakat visoko i lakat široko. Oplata na njemu po kraju uokolo bila je pedalj visoka. Ovo je bila visina žrtvenika: od podnožja na zemlji do nižega pojasa bila su dva lakta visine i lakat širine. Od maloga pojasa do velikoga pojasa bila su četiri lakta visine i lakat širine. Žrtveno ognjište imalo je četiri lakta visine; od žrtvenoga ognjišta penjala su se gore četiri roga za lakat.\ Žrtveno ognjište bilo je dvanćst lakata dugo i dvanćst lakata široko, tako da su njegove četiri strane tvorile četvorinu. Veliki pojas bio je četrnćst lakata dug i četrnćst lakata širok na četiri njegove strane. Oplata, što je išla oko njega, bila je pola lakta široka. Podnožje mu je bilo lakat uokolo. Stepenice su išle gore od istoka. On mi reče: “Sine čovječji, ovako veli svemogući Gospodin: Ovo su zapovijedi za žrtvenik žrtava paljenica: čim je podignut i mogu se na njemu prinositi žrtve paljenice i moglo ga se krvlju poškropiti. Levitskim svećenicima, koji vuku lozu od Sadokova potomstva i zato mi se smiju približiti? govori svemogući Gospodin? da obavljaju moju službu, predaj junca za žrtvu za grijeh! Uzmi njegove krvi i prolij je na četiri roga žrtvenika, na četiri ugla pojasa i na oplatu uokolo! Tako ga očisti i pomiri! Onda uzmi žrtvenog junca za grijeh i spali ga na mjestu za to određenom kod Hrama, izvan Svetišta! Drugi dan prinesi jarca bez mane i očisti njim žrtvenik, kako si ga očistio juncem! Kad si dovršio čišćenje, prinesi junca bez mane i ovna od stada bez mane! Prinesi ih pred Gospodinom! Neka svećenici bace na njih soli i prinesu ih Gospodinu kao žrtvu paljenicu! Sedam dana prinosi svaki dan jarca kao žrtvu za grijeh! I junca i ovna od stada, oba bez mane, neka prinose! Sedam dana neka čiste žrtvenik, neka ga očiste i posvete! Kad se navrše ti dani, neka svećenici osmoga dana prinose na žrtveniku vaše žrtve paljenice i pomirne žrtve, i ja ću vas milostivo primiti”, govori svemogući Gospodin. Nato me odvede natrag k vanjskim istočnim vratima Svetišta; ona su bila zatvorena.\ Gospodin mi reče: “Ova vrata neka ostanu zatvorena! Neka se više nikad ne otvaraju, i nitko ne smije ulaziti na njih, jer je Gospodin, Izrćlov Bog, ušao na njih. Zato neka ostanu zatvorena! Samo knez neka smije sjediti na njima, da uzme žrtvenu gozbu pred Gospodinom! Kroz trijem ovih vrata neka on ulazi i ovim putem neka opet izlazi!” Potom me odvede k sjevernim vratima pred pročelje Hrama. Pogledao sam, i gle, slava je Gospodnja napunila Gospodnju kuću. Pao sam ničice na svoje lice, reče mi Gospodin: “Sine čovječji, pazi, gledaj svojim očima i slušaj svojim ušima sve što ću ti kazati o svim uredbama Gospodnje kuće i o svim njezinim zakonima! Pazi na to kako se mora stupiti u Hram i kako se mora napustiti svetište! Reci upornoj kući, Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Dosta je vaših gadosti, kućo Izrćlova! Uvodili ste u moje Svetište tuđince, neobrezane na srcu i na tijelu! Oni su boravili u njemu i oskvrnuli moju kuću, kad ste prinosili moje jelo, pretilinu i krv. Time ste prekršili moj Savez osim uvođenja svih svojih gadova. Ni službe u mojemu Svetištu niste sami izvršavali, nego ste njih postavili da obavljaju službu u mojemu Svetištu. Zato? ovako veli svemogući Gospodin? nijedan tuđinac, koji je neobrezan na srcu i na tijelu, ne smije stupiti u moje Svetište, nijedan od tuđinaca koji borave među Izrćlovim sinovima, nego samo leviti. Oni su se udaljili od mene kad je lutao Izrćl, otpali su od mene i činili su idolopoklonstvo. Neka sada okaju svoju krivnju! Neka oni u mojemu Svetištu još samo služe kao stražari na vratima Hrama i kao sluge Hrama! Neka kolju za narod žrtvu paljenicu i žrtvu klanicu! Neka ih dvore i neka im služe! Jer su im služili pred njihovim idolima i postali Izrćlovoj kući spoticanje na grijeh, zato sam protiv njih podigao svoju ruku na zakletvu? govori svemogući Gospodin. Neka okaju svoju opačinu! Ne smiju mi se više približiti i služiti mi kao svećenici, niti pristupiti svemu onomu što mi je sveto i presveto. Neka nose svoju sramotu za svoj otpad, što su ga skrivili! Postavljam ih za službu u Hramu, za sve radove u njemu i za sve što treba činiti u njemu. A svećenici iz Levijeva plemena, Sadokovi potomci, koji su izvršavali službu u mom Svetištu, kad zađoše od mene, oni će pristupati k meni da mi služe. Oni će stajati preda mnom da mi prinose pretilinu i krv? govori svemogući Gospodin. Oni neka ulaze u moje Svetište i pristupaju k mojemu stolu, da mi služe i obavljaju moju službu! Prije nego uđu na vrata unutarnjeg trijema neka obuku lanene haljine! Ništa da ne bude na njima vuneno dok služe unutar vrata unutarnjeg trijema i u Hramu. Na glavi neka imaju lanen povez, lanene gaće oko bedara! Neka ne nose haljine od kojih se znoji! Kad izlaze u vanjski trijem k narodu, neka svuku sa sebe haljine u kojima služe i ostave ih u sobama Svetišta! Neka obuku druge haljine, da ne posvete narod svojim haljinama! Glavu neka ne briju, ali neka ne puste da im slobodno raste kosa, nego neka nose kosu na glavi ošišanu! Vina ne smije piti nijedan svećenik kad mora ići u unutarnji trijem. Neka ne uzimaju za ženu ni udovicu ni puštenicu, nego neka se žene samo djevojkama izrćlskoga roda ili svećeničkim udovicama! Neka pouče moj narod o razlici između svetoga i nesvetoga i neka ga upute u razliku između čistoga i nečistoga. U nesuglasicama neka iziđu na sud! Na temelju mojih pravnih odredaba neka odluče! Moje zakone i zapovijedi neka izvršavaju u sve moje blagdane, i u sve moje subote neka drže sveto! K mrtvacu neka ne idu, da se ne oskvrnu! Samo na mrtvom tijelu oca i majke, sina i kćeri, brata i neudane sestre smiju se oskvrnuti. Kad se opet očistio, neka pribroji sebi još sedam dana! čim uđe u Svetište, u unutarnji trijem, da služi u Svetištu, neka prinese svoju žrtvu za grijeh? govori svemogući Gospodin. Neka nemaju baštine jer sam ja njihova baština. Ne dajte im vlasništva među Izrćlcima jer sam ja njihovo vlasništvo. Prinos, žrtvu za grijeh i žrtvu za krivnju smiju jesti; i sve zakleto u Izrćlu bit će njihovo.\ Najbolje od prvina svake vrste i sve podizane žrtve svake vrste od svih svojih podizanih žrtava morate dati svećeniku, da on zazove blagoslov na vašu kuću. Uginulo ili rastrgano od ptica ili stoke ne smiju svećenici jesti. Kad stanete ždrijebom dijeliti zemlju u baštinu, prinesite kao dar Gospodinu svet komad od zemlje, dvadeset i pet tisuća lakata u dužinu i deset tisuća u širinu! To zemljište neka bude sveto u svemu svom opsegu! Od toga neka pripadne Svetištu četvorina od pet stotina lakata dužine sa strana; oko toga neka bude slobodan prostor od pedeset lakata!\ Od toga zemljišta moraš odmjeriti komad od dvadeset i pet tisuća lakata u dužinu i deset tisuća lakata u širinu. Ondje neka stoji Svetište i Svetinja nad svetinjama! To će biti svet dio zemlje; a pripadat će svećenicima koji služe u Svetištu i koji pristupaju Gospodinu da mu služe. Neka im to bude mjesto za njihove službene stanove i neka pripadne Svetištu kao svet prostor!\ Područje od dvadeset i pet tisuća lakata u dužinu i deset tisuća lakata u širinu neka pripadne kao vlasništvo levitima, hramskim slugama, s dvadeset gradova za stanovanje! Kao vlasništvo grada morate odrediti područje od pet tisuća u širinu i dvadeset i pet tisuća u dužinu pokraj svetoga zemljišta; to neka je za svu Izrćlovu kuću! \ Knezu morate odrediti područje s obje strane svetog zemljišta i gradskog vlasništva. Neka ide od svetog zemljišta i od gradskog vlasništva na zapadnoj strani prema zapadu i na istočnoj strani prema istoku! Dužina neka bude prema svakom od plemenskih dijelova od zapadne do istočne granice! To neka on ima od zemlje kao svoje vlasništvo u Izrćlu, da moji knezovi više ne pritišću moj narod, nego da ostalu zemlju daju Izrćlovoj kući po njezinim plemenima! Ovako veli svemogući Gospodin: Dosta je, knezovi Izrćlovi! Okanite se nasilja i pritiskivanja, činite pravicu i pravdu! Prestanite otimati posjed od mojega naroda? govori svemogući Gospodin. Mjerila neka su vam prava, efa neka vam je prava i bat neka vam je prav! Efa i bat neka imaju jedinstveno uređenu mjeru; bat neka bude deseti dio homera, efa isto tako deseti dio homera! Mjera neka im je prema homeru!\ Šekel neka je dvadeset gera, mina neka vam je dvadeset šekela, dvadeset i pet šekela, petnćst šekela! Ovo je prinos što ćete ga prinositi: šestina efe od svakoga homera pšenice, i šestina efe od svakoga homera ječma. Pristojba za ulje iznosi desetinu bata od svakoga kora; deset bata iznosi kor. \ Iz stada od dvije stotine komada sitne stoke neka se prinese kao dar od Izrćlovih obitelji za prinos, za žrtvu paljenicu i žrtvu pomirnu, da se pribavi Izrćlcima pomirenje? govori svemogući Gospodin. Sav narod u zemlji mora davati ovaj prinos Izrćlovu knezu. Knez je dužan davati žrtve paljenice, prinose i naljeve na blagdane, na mlađake, u subote, o svim svečanim skupštinama Izrćlova doma. On neka prinosi žrtve za grijeh, prinose, žrtve paljenice i pomirne žrtve, da pribavi pomirenje Izrćlovoj kući! Ovako veli svemogući Gospodin: Prvoga dana prvoga mjeseca moraš uzeti junca bez mane i njim pomiriti Svetište. Svećenik neka uzme krvi od žrtve za grijeh i njom neka pomaže dovratnike Hrama i četiri ugla pojasa na žrtveniku i vratne dovratnike na unutarnjem trijemu! Tako ćeš učiniti i sedmoga dana, za one koji su zgriješili nehotice i neznajući, da se tako pomiri Hram. četrnćstoga dana prvoga mjeseca svetkovat ćete blagdan Pashe; sedam dana neka se jedu beskvasni kruhovi!\ Taj dan neka prinese knez za se i za sav narod u zemlji junca kao žrtvu za grijeh. Za sedam dana blagdana neka žrtvuje svaki dan za tih sedam dana Gospodinu kao žrtvu paljenicu sedam junaca i sedam ovnova bez mane i kao žrtvu za grijeh svaki dan jarca! Kao prinos neka prinosi po efu za svakoga junca i po efu za svakoga ovna; na svaku efu neka da hin ulja!\ Petnćstoga dana sedmoga mjeseca, na blagdan Sjenica, neka on isto tako prinosi za sedam dana žrtve za grijeh, žrtve paljenice, prinose i žrtve ulja! Ovako veli svemogući Gospodin: Istočna vrata unutarnjeg trijema bit će zatvorena šest radnih dana. U subotu i na mlađak neka se otvaraju! Knez neka uđe izvana kroz trijem i neka stane kod dovratnika! Svećenici neka prinesu njegovu žrtvu paljenicu i njegovu pomirnu žrtvu! On neka se pokloni na pragu i neka tad iziđe! A vrata neka se ne zatvaraju do navečer! Na tim vratima neka se narod u zemlji klanja Gospodinu u subote i na mlađake! Žrtva paljenica, što će je prinositi knez Gospodinu, bit će u subotu šest janjaca bez mane i ovan bez mane. Prinos neka bude efa na svakoga ovna, a na janjce koliko ga volja; na svaku efu neka da hin ulja!\ Na blagdan mlađaka neka on žrtvuje junca bez mane, šest janjaca i ovna, sve životinje bez mane! Kao prinos neka prinese efu na junca, efu na ovna, a na janjce po volji! Na svaku efu neka da hin ulja! Kad knez ulazi, ući će kroz trijem i istim putem izići. Kad narod u zemlji dolazi pred Gospodina na blagdane, oni koji uđu na sjeverna vrata da se poklone, izići će na južna vrata, a koji uđu na južna vrata, izići će na sjeverna vrata. Nitko neka se ne vraća na ista vrata kroz koja je ušao, nego kroz ona što stoje nasuprot! Knez će biti među njima; kad oni ulaze, neka i on ulazi; kad oni izlaze, neka i on izlazi! \ Na blagdane i svetkovine neka je prinos efa na junca i efa na ovna, a na janjce koliko tko hoće; na svaku efu neka se da hin ulja!\ Kada knez hoće prinijeti Gospodinu žrtvu paljenicu ili pomirnu žrtvu, kao dragovoljni žrtveni dar, tada neka mu se otvore istočna vrata! Neka prinese svoju žrtvu paljenicu i pomirnu žrtvu, kako to obično čini subotom! Potom neka iziđe, i čim je izišao, neka se zatvore vrata! Svaki ćeš dan prinijeti Gospodinu jednogodišnje janje bez mane kao žrtvu paljenicu, i to ćeš tako činiti svako jutro. Kao prinos ćeš uz to prinijeti svako jutro šestinu efe brašna i trećinu hina ulja, da se poškropi bijelo brašno kao prinos Gospodinu, kao svagdanji, redoviti dar. Tako trebate prinositi janje i prinos i ulje svako jutro kao svagdanju žrtvu paljenicu. Ovako veli svemogući Gospodin: Ako knez daruje kome svom sinu od svoje baštine, neka bude njegovim sinovima kao baštinski posjed! Ako li što daruje od svoje baštine kome svojemu sluzi, neka njemu to bude samo do oprosne godine! Onda neka se vrati knezu! Samo njegovim sinovima to ostaje kao baštinski posjed. Od baštinskoga posjeda naroda ne smije knez ništa uzeti silom. Od svojega vlastitog posjeda neka daje svojim sinovima baštinsko vlasništvo, da nijedan od mojega naroda ne bude prognan sa svojega posjeda!” Nato me odvede kroz ulaz što je bio sa strane vratima, u svete svećeničke sobe, koje su bile prema sjeveru. Gle, tamo je bio jedan prostor na krajnjem zapadu! On mi reče: “To je prostor gdje svećenici vare žrtvu za krivnju i žrtvu za grijeh i peku prinos, da to ne moraju iznositi u vanjski trijem, i tako posvetiti narod.” Tada me odvede van, u vanjski trijem, i provede me u četiri ugla trijema. Gle, tamo je u svakom uglu trijema opet bio jedan trijem! U četiri ugla trijema bila su četiri mala trijema, četrdeset lakata u širinu, sva četiri bila su jednaka. Jedan je zid išao oko sva četiri. Dolje uza zid bila su uokolo smještena ognjišta za kuhanje. On mi reče: “To su kuhinje gdje sluge Hrama zgotovljuju narodne žrtve klanice.” Tada me povede na ulaz Hrama. Gle, ondje je izvirala voda ispod praga od Hrama k istoku. Pročelje Hrama gledalo je na istok. Voda je tekla dolje s desne strane Hrama, južno od žrtvenika za žrtve paljenice. Povede me van kroz sjeverna vrata i zatim okolo k vanjskim istočnim vratima. I gle, voda je žuborila dolje s desne strane. čovjek ode dalje prema istoku, a imao je mjerilo u ruci. Izmjeri tisuću lakata i povede me preko vode; ona mi dođe do gležanja.\ Izmjeri opet tisuću lakata i povede me preko vode; voda mi dođe do koljena. Izmjeri opet tisuću lakata i povede me prijeko; ona mi dođe do bokova.\ Izmjeri opet tisuću lakata; tada je nastala rijeka preko koje više nisam mogao prelaziti jer se voda bila tako popela da bi se morala preplivati. Nastade rijeka preko koje se više nije moglo prelaziti. \ On mi reče: “Jesi li vidio, sine čovječji?” Nato me pusti da odem natrag na obalu rijeke. Na povratku sam vidio vrlo mnogo drveća na obali rijeke s obje strane. On mi reče: “Ova voda teče van u istočni kraj i spušta se u pustaru, i dolazi do Mrtvoga mora. Kad dođe tamo, postat će voda Mrtvoga mora zdrava. Sva živa bića što se samo miču, oživjet će posvuda kamo dođe rijeka. Tada će biti vrlo mnogo riba. Jer kad dođe tamo ova voda, ozdravit će Mrtvo more i sve će oživjeti kamo dođe rijeka. Ribari će stajati na njemu od En Gedija do En Eglajima. Njegovo bogatstvo riba bit će vrlo veliko, kao u velikom moru. Ali bare i glib u njegovoj blizini ne će postati zdravi; ostat će slani.\ Na obje obale rijeke rast će svakojako drveće s plodovima što se jedu, i kojima lišće ne vene, i plodovi im ne nestaju. Svakoga će mjeseca rađati nove plodove; jer što ih napaja, dolazi od Svetišta. Plodovi će njihovi biti za jelo i njihovo lišće za lijek.” \ Ovako veli svemogući Gospodin: “Ovo je granica po kojoj ćete kao baštinski posjed razdijeliti zemlju na dvanćst Izrćlovih plemena; Josip će dobiti dvojak dio.\ Jedan će dobiti jednak baštinski posjed kao drugi, jer sam podigao svoju ruku na zakletvu da ću je dati vašim ocima. Zato će vam ta zemlja pripasti kao baštinski posjed. Ovo je sjeverna granica zemlji: od velikoga mora na Hetlon, na Sedad, Hamat, Berot, Sibrajim, koji je između područja Damaska i područja Hamata, onda na Haser Enon, koji je na granici u Hauranu. Tako će ići sjeverna granica od mora na Haser Enon, tako da područje Damaska i Hamata leži sjeverno. To je sjeverna granica. Istočna granica prolazi između Haurana i Damaska i ide između Gileada i Izrćlove zemlje po Jordanu do istočnoga mora, do Tamara. To je istočna granica. Južna granica prema jugu ide od Tamara do Meribat Kadeša, onda do potoka i dalje do velikoga mora. To je južna granica. Zapadna granica je veliko more do mjesta gdje se ide u Hamat. To je zapadna granica. Tu ćete zemlju razdijeliti među se po Izrćlovim plemenima. Određuje se: Morate je razdijeliti kao baštinski posjed među sobom i među strancima koji među vama stanuju i imaju djecu. Neka su vam oni kao domaći Izrćlci! Neka s vama imaju svoj baštinski posjed među Izrćlovim plemenima! U plemenu u kojem boravi stranac dat ćete mu njegov baštinski posjed”, govori svemogući Gospodin. Ovo su imena plemena: Na krajnjem sjeveru od mora u Hetlon do mjesta kamo se ide u Hamat, pa do Haser Enona? područje Damaska ostaje prema sjeveru? uz Hamat od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Dan plemensko područje. Uz Danovo područje i od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Ašer plemensko područje. Uz Ašerovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Naftali plemensko područje. Uz Naftalijevo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Manaše plemensko područje. Uz Manašeovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Efrajim plemensko područje. Uz Efrajimovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Ruben plemensko područje. Uz Rubenovo plemensko područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Juda plemensko područje. Uz Judino područje od istočne strane do zapadne strane ležat će sveto zemljište, koje posvećujete Gospodinu, dvadeset i pet tisuća lakata u širinu i u dužinu, kao drugi plemenski dijelovi od istočne strane do zapadne strane. U njegovoj sredini bit će Svetište. Sveto zemljište, koje ćete posvetiti Gospodinu, neka bude dvadeset i pet tisuća lakata dugo i deset tisuća lakata široko! Sveto će zemljište pripadati: svećenicima na sjevernoj strani komad od dvadeset i pet tisuća lakata u dužinu, na zapadnoj strani od deset tisuća lakata u širinu, na istočnoj strani od deset tisuća lakata u širinu i na južnoj strani od dvadeset i pet tisuća lakata u širinu. Usred njega stajat će Gospodnje Svetište. Posvećenim svećenicima, Sadokovim sinovima, koji su obavljali moju službu i nisu zastranili kao leviti, kad su zastranili Izrćlci, njima će pripasti posvećeni komad, najsvetiji dio posvećenoga zemljišta uz područje levita. Levitima će pripasti komad što odgovara području svećenika, dvadeset i pet tisuća lakata u dužinu, deset tisuća lakata u širinu, sve zajedno dužina od dvadeset i pet tisuća lakata i širina od deset tisuća lakata. Oni ne smiju ništa od toga prodati ni zamijeniti, niti smiju prenijeti taj posvećeni dio zemlje u tuđe ruke, jer je svet Gospodinu. Pet tisuća lakata, što još preostane od širine uz dvadeset i pet tisuća lakata, nije sveto, nego je određeno za grad kao prebivalište i slobodan prostor. Usred toga neka stoji grad! Ovo su njegove mjere: Sjeverna strana ima četiri tisuće i pet stotina lakata, južna strana četiri tisuća i pet stotina, zapadna strana četiri tisuće i pet stotina. Slobodan prostor grada iznosit će sa sjevera dvjesta i pedeset lakata, s juga dvjesta i pedeset, s istoka dvjesta i pedeset i sa zapada dvjesta i pedeset. Što još preostane od dužine uz sveto zemljište, naime deset tisuća lakata na istoku i deset tisuća lakata na zapadu, neka služi za uzdržavanje gradskih stanovnika! Stanovnici grada bit će iz svih Izrćlovih plemena. Sve posvećeno zemljište iznosit će dvadeset i pet tisuća lakata u četvorini, naime posvećeno zemljište s gradskim posjedom. Što ostane pripast će knezu s obje strane posvećenog zemljišta i gradskog vlasništva uz dvadeset i pet tisuća lakata do istočne granice i sa zapada uz dvadeset i pet tisuća lakata do zapadne granice prema plemenskim dijelovima. To neka pripadne knezu, i usred toga neka budu posvećeno zemljište i hramsko Svetište! I od posjeda levita i od posjeda grada, što su usred onoga što pripada knezu, mora sve što je između Judina i Benjaminova područja pripasti knezu. Ovo su ostala plemena: Od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Benjamin plemensko područje. Uz Benjaminovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Šimunovo plemensko područje. Uz Šimunovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Jisakar plemensko područje. Uz Jisakarovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Zebulun plemensko područje. Uz Zebulunovo područje od istočne strane do zapadne strane posjedovat će Gad plemensko područje. Uz Gadovo područje s južne strane, pa na jug, ići će granica od Tamara do Meribat Kadeša, onda do potoka i do velikoga mora. ”To je zemlja koju ćete ždrijebom razdijeliti među Izrćlova plemena kao baštinski posjed, i to moraju biti njihovi baštinski dijelovi”, govori svemogući Gospodin. Ovo su gradski izlazi: sa sjeverne strane, koja ima četiri tisuće i pet stotina lakata, gradska vrata nazvana su po imenima Izrćlovih plemena? nalaze se troja vrata sa sjevera: Rubenova, Judina i Levijeva vrata. S istočne strane, koja ima četiri tisuće i pet stotina lakata, nalaze se troja vrata: Josipova, Benjaminova i Danova vrata. S južne strane, koja ima četiri tisuće i pet stotina lakata, nalaze se troja vrata: Šimunova, Jisakarova i Zebulunova vrata. Zapadna strana, koja je duga četiri tisuće i pet stotina lakata, ima troja vrata: Gadova, Ašerova i Neftalijeva vrata. Opseg iznosi osamnćst tisuća lakata. Ime će gradu ubuduće biti: “Gospodin je ovdje”. U trećoj godini vladanja Judina kralja Joakima dođe Nabukodonozor, babilonski kralj, protiv Jeruzalemu i opkoli ga. I Gospodin mu dade u ruku Joakima, Judina kralja, i jedan dio posuđa Božjega hrama. On ih odnese u zemlju Senaar, u hram svoga boga. Posuđe stavi u riznicu svojega boga. Tada zapovjedi kralj Asfenezu, predstojniku nad dvoranima, neka dovede između Izrćlaca, od kraljevskog i kneževskog roda, mladiće bez mane, lijepa lica, vješte u svakoj mudrosti, bogate znanjem i dobro odgojene, koji bi bili sposobni za posluživanje u kraljevskoj palači. On neka ih pouči kaldejskom pismu i jeziku. Kralj odredi njihovo svagdanje uzdržavanje od kraljevskoga stola i od vina što ga je on sam pio. Zapovjedi da se poučavaju tri godine, a poslije neka stupe u kraljevsku službu. Među njima su bili Judejci Daniel, Ananija, Mišćl i Azarija. Predstojnik nad dvoranima dade im ipak druga imena. Danielu nadjenu ime Baltazar, Ananiji Sidrah, Misćlu Misah, Azariji Abdenago. Daniel je bio čvrsto odlučio da se ne oskvrne kraljevom hranom ni vinom što ga je on pio. Zato zamoli predstojnika nad dvoranima, da se ne mora oskvrnuti. I dade Bog Danielu te nađe milost i ljubav predstojnika nad dvoranima. Ipak reče predstojnik nad dvoranima Danielu: “Bojim se svoga gospodara kralja, koji vam je odredio jelo i piće, jer kad bi vidio da su vaša lica lošija nego u ostalih mladića vaše dobi, mogao bih ja vašom krivnjom platiti glavom kod kralja.” A Daniel zamoli Malasara, kojega je predstojnik nad dvoranima bio postavio nad Danielom, Ananijom, Misćlom i Azarijom: ”Pokušaj, molim, za deset dana sa svojim slugama! Neka nam se daje samo varivo za jelo i voda za piće! Onda usporedi naša lica i lica onih mladića što jedu s kraljeva stola, pa kako vidiš onako čini sa svojim slugama!” On ih posluša i pokuša s njima tako deset dana. A poslije deset dana izgledali su bolje i uhranjenije od svih mladića, što su jeli s kraljevskoga stola. Tada je Malasar uzimao njihovo jelo i vino, što su ga trebali piti, i davao im je samo variva. A Bog dade četvorici mladića znanje i razum u svakoj knjizi i mudrosti. I Daniel se razumio također u viđenja i sne svake vrste. Kada prođe vrijeme, nakon kojega su mu, po kraljevu nalogu, trebali biti predstavljeni, izvede ih predstojnik nad dvoranima pred Nabukodonozora. Kralj je govorio s njima, i ne nađe se među svima nijedan kao Daniel, Ananija, Mišćl i Azarija. Zato su bili primljeni u kraljevsku službu. U svim slučajevima, u kojima su se tražili mudrost i razum, nađe ih kralj, kada bi ih god zapitao, deset puta učenijima od svih vračeva i gatalaca u svemu svome kraljevstvu. Daniel je doživio još prvu godinu kralja Kira. U drugoj godini Nabukodonozorova vladanja usnuo je Nabukodonozor san. To ga je toliko uznemirilo da nije mogao spavati. Tada kralj zapovjedi da se dozovu vračevi, gataoci, zaklinjači i Kaldejci. Oni su kralju trebali protumačiti san. Oni dođu i stupe pred kralja. Kralj im reče: “Usnuo sam san, i duh mi se uznemirio. Htio bih razumjeti san.” Kaldejci odgovoriše kralju (aramejski): “Kralju, da si živ dovijeka! Ispripovjedi san svojim slugama, pa ćemo ti kazati što san znači!” A kralj odgovori Kaldejcima: “Moja je odluka tvrda. Ako mi ne kažete što sam snio i što san znači, bit ćete na komade isječeni, i vaše će kuće biti ruševine. Ako li mi kažete što sam snio i što san znači, dobit ćete od mene darove i poklone, i veliku čast. Kažite mi dakle što sam snio i što san znači!” Tada oni odgovoriše po drugi put: “Neka kralj ispripovjedi san svojim slugama, pa ćemo kazati što san znači!” A kralj odvrati: “Znam sada doista da nastojite dobiti na vremenu, jer znate da u mene nema popuštanja: ako mi ne kažete što sam snio, onda ostaje nad vama osuda. Vi ste se dogovorili da mi date lažno i izmišljeno značenje, u nadi da će se promijeniti prilike. Dakle kažite mi san i znat ću da ćete mi dati i pravo značenje.” Kaldejci odgovoriše kralju: “Nema čovjeka na zemlji koji bi, kralju, mogao ispuniti tvoj zathjev! I nikada nije jedan kralj, makar bio velik i moćan, takvo što zahtijevao od jednoga gataoca, vrača ili Kaldejca. Što ti, kralju, išteš, vrlo je teško! Nema nikoga koji bi mogao to kazati kralju, osim bogova, koji ne stanuju među ljudima.” Na to se kralj tako jako razljuti i razgnjevi, da izda zapovijed, da se pogube svi babilonski mudraci. Kad je bila izišla zapovijed da se poubijaju mudraci, tražili su i Daniela i njegove drugove, da ih ubiju. Tada se Daniel mudro i razumno predstavi Ariohu, zapovjedniku kraljevskih krvnika, koji je bio izišao da poubija babilonske vračeve. On upita Arioha, kraljevskog zapovjednika, zašto je kralj izdao tu strogu zapovijed. Kad je Arioh bio kazao stvar Danielu, ode Daniel kralju i zamoli ga da mu da vremena, jer će tada kazati kralju što san znači. Potom ode Daniel u svoju kuću i kaza stvar svojim drugovima Ananiji, Misćlu i Azariji, da bi se pomolili za milost nebeskomu Bogu zbog te tajne, i da ne bi bili pogubljeni također Daniel i njegovi drugovi s ostalim babilonskim mudracima. Tada je bila Danielu objavljena tajna u noćnom viđenju. I Daniel je blagoslivljao nebeskoga Boga. Daniel se molio: “Neka je blagoslovljeno Gospodnje ime odvijeka dovijeka, jer je njegova mudrost i moć. On je onaj koji dovodi promjenu vremena i prilika; koji skida i postavlja kraljeve; koji daje mudrost mudrima i razum razumnima.\ On otkriva što je duboko i sakriveno. On zna što se zbiva u tami, jer kod njega stanuje svjetlost. Zahvaljujem ti, Bože mojih otaca! Slavim te jer si mi dao mudrost i snagu. Ti si mi i sada objavio za što smo te molili. Jer si nam objavio kraljev san.” Nato ode Daniel k Ariohu, kojemu je kralj bio zapovjedio da pogubi babilonske mudrace. Ode i reče mu: “Ne ubijaj babilonske mudrace! Vodi me kralju! Ja mogu kralju kazati što san znači.” Tada Arioh brže dovede Daniela pred kralja i reče mu: “Kod judejskih prognanika našao sam čovjeka koji će kazati kralju što san znači.” Kralj reče Danielu, koji se zvao i Baltazar: “Možeš li mi doista kazati san koji sam snio, i što on znači?” Daniel odgovori kralju: “Tajnu koju kralj hoće znati, ne mogu kazati kralju mudraci, gataoci, vračevi i pogađači. Ali ima Bog u nebu koji otkriva tajne. On javlja tebi, kralju Nabukodonozore, što će se dogoditi u budućnosti! Ovo su san i viđenja što si ih imao na svojoj postelji: Tebi, kralju, dođoše misli na tvojoj postelji o tome, što će se dogoditi poslije. Onaj koji objavljuje tajne kazuje ti što će biti. Meni je sad ova tajna objavljena, ne uz pomoć neke izvaredne mudrosti, koja bi u meni bila, nego zato da bi javio kralju što san znači, i da doznaš misli svojega srca. Ti si, kralju, imao viđenje. Ti si vidio velik lik. Lik je bio visok, i svjetlost mu je bila silna. Stajao je pred tobom. Strašan je bio njegov pogled. Glava toga lika bila je od čistoga zlata, prsa i mišice od srebra, tijelo i bedra od mjedi, stegna od željeza, noge što od željeza što od gline. Dok si gledao, odvali se od gore kamen sam od sebe, udari u željezne i glinene noge lika i satre ga. Tada se stropošta odjednom željezo, glina, mjed, srebro i zlato, i rasprši se kao pljeva na gumnu u ljeto. Odnese ih vjetar. Ne osta više od njih ni traga. A kamen, koji je bio razmrskao lik, posta velika gora i ispuni svu zemlju. To je san. Sad ćemo kazati kralju što znači. Ti si, kralju, kralj nad kraljevima, kojemu je nebeski Bog dao gospodstvo i moć, snagu i čast, i gdje god žive ljudi, poljske životinje nebeske ptice, dao ti je u ruke, postavio te gospodarom nad svima njima. Ti si ona glava od zlata. Nakon tebe nastat će drugo kraljevstvo, manje od tvojega, zatim treće kraljevstvo od mjedi, što će se prostirati po svoj zemlji. četvrto će kraljevstvo biti jako kao željezo. Jer željezo može sve satrti i razbiti. Što su noge i prsti koje si vidio bili dijelom od lončarske gline, dijelom od željeza, znači da će kraljevstvo biti razdijeljeno. Bit će u njemu nešto od tvrdoće željeza jer je, kako si vidio, željezo bilo pomiješano s lončarskom glinom. Što su prsti bili dijelom od željeza, dijelom od gline, znači da će kraljevstvo biti dijelom tvrdo, dijelom lomno. A što je željezo, kako si vidio, bilo pomiješano s lončarskom glinom, znači da će se međusobno pomiješati ženidbom, ali se ipak ne će stopiti u jedno, kao što se ni željezo ne može pomiješati s glinom. U vrijeme onih kraljeva Bog će nebeski podići kraljevstvo koje se ne će raspasti dovijeka. Njegova vlast ne će prijeći na drugi narod. Ono će satrti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka, tako kao što si vidio da se od gore kamen odvalio sam od sebe i satro željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Tako je veliki Bog javio kralju što će se dogoditi poslije. San je istinit, i tumačenje je njegovo vjerno.” Tada se baci kralj Nabukodonozor ničice na svoje lice, pokloni se pred Danielom i zapovjedi da mu prinesu žrtvu i kâd. Onda reče kralj Danielu: “Doista, vaš je Bog najviši Bog, gospodar nad kraljevima i objavitelj tajna, jer si ti mogao otkriti ovu tajnu.” Nato iskaza kralj Danielu veliku čast. Dade mu mnoge dragocjene darove i učini ga gospodarom cijele babilonske pokrajine i poglavarom nad svim babilonskim mudracima. Ali na Danielovu molbu preda kralj upravu babilonske pokrajine Sidrahu, Misahu i Abderiagu. Tako osta Daniel na kraljevskom dvoru. Kralj Nabukodonozor dade izraditi zlatan lik kojemu je visina bila šezdeset lakata, a širina šest lakata; i postavi ga u ravnici Duri u babilonskoj pokrajini.\ Nato posla kralj Nabukodonozor glasnike da pozovu satrape, namjesnike, zapovjednike, suce, rizničare, pravnike, vijećnike i sve druge pokrajinske dostojanstvenike, da dođu na posvetu lika što ga je bio podigao kralj Nabukodonozor. Tada se sabraše satrapi, namjesnici, zapovjednici, suci, rizničari, pravnici, vijećnici i svi drugi pokrajinski dostojanstvenici na posvetu lika, što ga je bio podigao kralj Nabukodonozor. Oni stadoše pred likom, što ga je bio podigao Nabukodonozor. Glasnik povika iza glasa: “Narodi, plemena i jezici, vama se zapovijeda: čim čujete zvuk truba, frula, citara, harfa, psaltira, gajda i svih drugih vrsta glazbala, morate se baciti ničice i pokloniti se zlatnome liku što ga je podigao kralj Nabukodonozor. Tko se ne baci ničice i ne pokloni se, bit će smjesta bačen u ognjenu užarenu peć.” I čim su čuli svi narodi zvuk truba, frula, citara, harfa, psaltira i svih drugih vrsta glazbala, baciše se ničice svi narodi, plemena i jezici, i pokloniše se zlatnome liku što ga je bio podigao kralj Nabukodonozor. U isti čas pristupiše kaldejski ljudi i optužiše Judejce. Rekoše kralju Nabukodonozoru: “Kralju, da si živ dovijeka! Ti si, kralju, zapovjedio da se svaki koji čuje zvuk truba, frula, citara, harfa, psaltira, gajda i svih drugih vrsta glazbala, mora ničice baciti i pokloniti se zlatnome liku. Tko ne padne ničice i ne pokloni se zlatnome liku, mora biti bačen u ognjenu užarenu peć. Postoje Judejci, kojima si predao upravu babilonske pokrajine, Sidrah, Misah i Abdenago. Ti ljudi ne haju za tvoju zapovijed, kralju! Oni ne poštuju tvoje bogove i ne klanjaju se zlatnome liku što si ga podigao.” Tada Nabukodonozor, u gnjevu i bijesu, zapovjedi da dovedu Sidraha, Misaha i Abdenaga. Kad su ih bili doveli pred kralja, progovori im Nabukodonozor: “Je li istina, Sidrah, Misah i Abdenago, da vi ne poštujete moje bogove i da se ne klanjate zlatnome liku što sam ga dao podići? I sada, budite pripravni, bacite se ničice čim čujete zvuk truba, frula, citara, harfa, psaltira, gajda i svih drugih vrsta glazbala, i poklonite se liku što sam ga dao podići! Ako se ne poklonite, bit ćete smjesta bačeni u ognjenu užarenu peć. Koji bi bio bog što bi vas mogao izbaviti iz moje ruke?” Sidrah, Misah i Abdenago odvratiše kralju: “Nabukodonozore, ne treba nam da ti odgovaramo na to! Jer evo, naš Bog, kojega poštujemo, ima moć da nas izbavi iz ognjene užarene peći. On će nas, kralju, osloboditi iz tvoje ruke! Ako li to ne učini, znaj, kralju, da mi ni tada ne ćemo poštovati tvoje bogove i ne ćemo se pokloniti zlatnome liku što si ga podigao!” Tada Nabukodonozor postane tako bijesan na Sidraha, Misaha i Abdenaga da mu se lice izobličilo. On zapovjedi da se užari peć sedam puta jače nego inače. Onda zapovjedi najjačim ljudima u svojoj vojsci da svežu Sidraha, Misaha i Abdenaga i da ih bace u ognjenu užarenu peć. I tako su bili svezani ti ljudi u svojim donjim haljinama, kapama, plaštevima, obući i odjeći, i bačeni u ognjenu užarenu peć. Kako su bili, na strogu kraljevu zapovijed, previše užarili peć, ognjeni plamen je usmrtio ljude što su u nj bacili Sidraha, Misaha i Abdenaga. Ona tri čovjeka, Sidrah, Misah i Abdenago, padoše svezani u ognjenu užarenu peć. Tada se zadivi kralj Nabukodonozor, ustade brže i upita svoje savjetnike: “Zar nismo bacili tri čovjeka svezana u oganj?” Oni odgovoriše kralju: “Jesmo, kralju!” On odvrati: “A ja vidim četiri čovjeka nesvezana gdje hode posred ognja, i nije im ništa. četvrti izgleda kao anđeo.” Tada pristupi Nabukodonozor na vrata ognjene užarene peći i povika: “Sidrah, Misah i Abdenago, sluge Boga višnjega, iziđite i stupite ovamo!” Odmah iziđoše iz ognja Sidrah, Misah i Abdenago. Tada dođoše satrapi, kraljevi namjesnici, zapovjednici i savjetnici i vidješe da oganj nije bio mogao ništa učiniti onim ljudima. Njihova kosa na glavi nije se bila opalila, njihove se haljine nisu oštetile i nikakva šteta od ognja nije im se nanijela. Tada povika Nabukodonozor: “Neka je blagoslovljen Sidrahov, i Misahov, i Abdenagov Bog! On je poslao svojega anđela i oslobodio svoje sluge, koji se pouzdaše u nj, kraljevu zapovijed prestupiše i svoja tjelesa predadoše, da ne bi poštovali drugoga boga niti mu se poklonili osim svojemu! Zato od mene izlazi ova zapovijed: Ako tkogod, bilo kojega naroda, bilo kojega plemena i jezika, izgovori kakvu psovku na Sidrahova, Misahova i Abdenagova Boga, taj neka se na komade isiječe i njegova kuća neka se pretvori u podrtine; jer nema drugoga boga koji bi mogao tako izbaviti!”\ Tada uzdiže kralj Sidraha, Misaha i Abdenaga opet na njihova visoka mjesta u babilonskoj pokrajini. Kralj Nabukodonozor svim narodima, plemenima i jezicima što prebivaju po svoj zemlji. Sreća vam sve veća i veća! Znake i čudesa što ih višnji Bog učini na meni, sviđa mi se staviti do znanja. Kako su veliki njegovi znaci! Kako su silna njegova čudesa! Kraljevstvo je njegovo vječno kraljevstvo. Vlast njegova traje od koljena do koljena. Ja, Nabukodonozor, živio sam bezbrižno u svojoj kući, radovao se životu u svojoj palači. Tada sam usnuo san koji me uplašio. Prilike, što su mi dolazile na postelji, viđenja što su mi izlazila pred oči, uznemirili su me. Zato izdah zapovijed da se dovedu preda me svi babilonski mudraci, da mi kažu što znači san. Tada dođoše vračevi, čarobnjaci, Kaldejci i gataoci. Ja im pripovjedih svoj san. Ali mi nijedan nije mogao kazati, što san znači. Najposlije dođe preda me Daniel, koji se zove Baltazar po imenu mojega boga, i u kojemu stanuje duh svetih bogova. Ja mu pripovjedih san: ”Baltazare, poglavare vračeva! Znam, duh svetih bogova stanuje u tebi. Nijedna tajna nije tebi preteška. Kaži mi što znače viđenja mojega sna, koja sam vidio! Ovo je viđenje što mi je došlo pred oči na mojoj postelji: Vidjeh najednom, usred zemlje, drvo silne visine. Drvo je raslo i postajalo sve veće, tako da mu je vrh dosegao do neba. Vidjelo se do krajeva sve zemlje. Lišće mu je bilo lijepo, plodovi vrlo obilni. Bilo je na njemu hrane za sve. Pod njim u sjeni odmarale se poljske životinje. Ptice se gnijezdile na njegovim granama. Od njega se hranila svakojaka živa bića. Tada vidjeh najednom u viđenjima, što su mi bila pred očima na mojoj postelji, gdje siđe s neba neki sveti stražar. On povika iza glasa: Posijecite drvo i odrežite mu grane! Potrgajte mu lišće i razbacajte mu naokolo plodove! Neka pobjegnu zvijeri ispod njega i ptice s njegovih grana! Ali njegov izdanak ostavite u zemlji! Neka se sveže željeznim i mjedenim okovima, vani u poljskoj travi! Neka ga vlaži nebeska rosa! S divljim životinjama neka je njegov dio od zemaljske trave! Neka mu se promijeni čovječje srce i neka mu se za to da životinjsko! Sedam vremena neka tako prođe preko njega! Na zaključku nebeskih stražara utemeljuje se ova zapovijed. Po želji svetaca izlazi ova odredba, da spoznaju živi da Svevišnji ima vlast nad ljudskim kraljevstvom. On ga daje kome ga hoće dati. On može i najnižega postaviti za njegova vladara. Taj san usnuo sam ja, kralj Nabukodonozor, a ti, Baltazare, kaži što znači. Nijedan od mudraca u mojemu kraljevstvu nije mi mogao kazati što znači. A ti to možeš, jer u tebi stanuje duh svetih bogova.” Tada Daniel, nazvan i Baltazar, stane šuteći neko vrijeme. Misli su ga uznemirivale. Ali ga kralj ohrabri: “Baltazare, ne uznemiruj se tim snom i njegovim značenjem!” Baltazar odgovori: “Gospodaru moj, san neka bude tvojim mrziteljima i njegovo značenje tvojim neprijateljima! Drvo što si ga vidio, što je raslo i postajalo sve veće, dok mu vrh nije dosegao do neba, što se vidjelo do krajeva sve zemlje, kojemu je lišće bilo lijepo i kojemu su plodovi bili vrlo obilni, na kojemu je bilo hrane za sve, pod kojim su stanovale poljske životinje i na čijim su se granama gnijezdile nebeske ptice? to si ti, kralju, koji si postao velik i moćan; čija je veličina narasla do neba, i čija moć doseže do zemaljskih krajeva. \ A što je kralj vidio kako je neki sveti stražar sišao s neba i zapovjedio: Posijecite drvo! Raskomadajte ga! Ali mu izdanak ostavite u zemlji! Neka se sveže željeznim i mjedenim okovima, vani u poljskoj travi! Neka ga vlaži nebeska rosa! Neka mu je dio s divljim životinjama, sedam vremena neka tako prođe preko njega,? to je značenje, kralju, i odluka Višnjega, što se odnosi na mojega gospodara, kralja: Bit ćeš izbačen iz ljudskoga društva. Sa životinjama ćeš poljskim stanovati. Travu će ti davati za hranu kao govedima, i rosa će te nebeska vlažiti. Sedam će vremena proći preko tebe dok spoznaš da Svevišnji ima vlast nad ljudskim kraljevstvom i da ga daje kome hoće. Zapovijed da se ostavi izdanak drveta znači: tvoje će kraljevstvo opet pripasti tebi čim spoznaš da nebo ima vlast. Zato, kralju, neka ti bude ugodan moj savjet: Oslobodi se grijeha milostinjom i opačina milosrđem prema nevoljnima! Možda se tada produlji tvoje blagostanje.” Sve se to ispuni na kralju Nabukodonozoru. Poslije dvanćst mjeseci hodao je po kraljevskoj palači u Babilonu. Kralj reče: “Nije li to Babilon veliki, što ga ja sazidah za kraljevsku prijestolnicu velikom svojom moći i na slavu svoga veličanstva?” Još nije bio prešao taj govor preko kraljevih usana, a dođe glas s neba: “Tebi se, kralju Nabukodonozore, ovim javlja: Kraljevstvo će ti se uzeti. Iz ljudskoga društva bit ćeš izbačen. Sa životinjama ćeš poljskim stanovati. Travu će ti davati za hranu kao govedima; i sedam će vremena proći preko tebe, dok spoznaš da Svevišnji ima vlast nad ljudskim kraljevstvom i da ga može dati kome hoće.”\ Još u isti čas ispunila se ta prijetnja na Nabukodonozoru. On je bio izbačen iz ljudskoga društva, jeo je travu kao goveda, rosa je nebeska vlažila njegovo tijelo, te su mu narasle dlake kao pera u orla i nokti kao pandže u ptica. ”Poslije nekog vremena ja, Nabukodonozor, podigao sam svoje oči k nebu, i moj razum opet mi se vratio. Tada sam zahvalio Višnjemu i hvalio sam ga i slavio, njega, koji živi u vijeke, čija je vlast vječna vlast i čije je kraljevstvo od koljena do koljena. Svi koji stanuju na zemlji su kao ništa prema njemu. On radi što hoće s nebeskom vojskom i sa zemaljskim stanovnicima. Nema nikoga da bi mu smio zaustaviti ruku i upitati ga: Što radiš U isto vrijeme dobio sam natrag svoj razum i došao sam opet na slavu svojega kraljevstva, na svjetlost i sjaj. Moji su me dvorani i velikaši potražili. Opet sam bio postavljen u kraljevsko dostojanstvo, i dala mi se još veća vlast. Zato ja, Nabukodonozor, hvalim, blagoslivljam i slavim nebeskoga kralja, jer su sva njegova djela istinita; upravljanje je njegovo pravedno. On može poniziti one koji hode u oholosti.” \ Kralj Baltazar priredi veliku gozbu za tisuću svojih velikaša. Pred tisuću njih pio je vino. Kad je Baltazar bio pijan, zapovjedi da se donesu zlatne i srebrne posude, što ih je bio odnio njegov otac Nabukodonozor iz Hrama u Jeruzalemu. Kralj je htio da iz njih pije sa svojim velikašima, sa svojim ženama i priležnicama. Kad su bili donijeli zlatne posude, koje su odnijeli iz Hrama, iz Božje kuće u Jeruzalemu, pio je iz njih kralj sa svojim velikašima, sa svojim ženama i priležnicama. Pili su vino i slavili svoje bogove: zlatne i srebrne, mjedene, željezne, drvene i kamene bogove. U taj su se čas pojavili prsti čovječje ruke i pisali su prema svijećnjaku po okrečenom zidu kraljevske palače. Kada je kralj opazio ruku što je pisala, Problijedjelo je kraljevo lice. Misli su ga uznemirile. Njegovi su zglobovi u bedrima popustili i koljena su mu se tresla. Kralj je povikao iza glasa neka se dovedu vračevi, Kaldejci i gataoci. Tada reče babilonskim mudracima: “Tko mogne pročitati ovo pismo i kaže mi što znači, taj će se odjenuti u grimiz, nosit će zlatan lanac o vratu i vladat će u mome kraljevstvu kao treći vladar.” Tada su pristupili svi kraljevi mudraci. Ali nisu mogli ni pisma pročitati ni kazati kralju što znači. Kralj se Baltazar vrlo uplašio. Lice mu se sasvim izmijenilo. I velikaši su se njegovi prepali. Kad je kraljica mati čula što se bilo dogodilo kralju i velikašima, dođe u kuću gdje je bila gozba. Kraljica mati reče: “Kralju, da si živ dovijeka! Neka te ne uznemiruju tvoje misli! Neka se ne mijenja tvoje lice! Ima čovjek u tvom kraljevstvu u kojemu stanuje duh svetih bogova. Već pod vladom tvojega oca bili su našli u njega razboritost i upravo božansku mudrost. Kralj Nabukodonozor, tvoj otac, postavio ga je glavarem nad činovnicima, vračarima, Kaldejcima i gataocima? vlastiti tvoj otac, kralju, jer visok duh, mudrost i razum za tumačenje snova, za otkrivanje tajna i za razjašnjavanje zagonetaka našli su se u Daniela, kojemu je kralj dao ime Baltazar. Neka dozovu Daniela! On će kazati što znači.” Kad su bili doveli Daniela pred kralja, reče kralj Danielu: “Jesi li ti Daniel, jedan od judejskih zarobljenika, što ih je moj kraljevski otac doveo ovamo iz Jude? čuo sam za tebe, da u tebi stanuje duh bogova; da su našli u tebi razboritost, razum i mudrost u visokoj mjeri.\ Sada su bili preda mnom mudraci i činovnici, da pročitaju ovo pismo i da mi kažu što znači. Ali oni mi ne mogu reći, što znače te riječi. Tada sam čuo za tebe, da možeš protumačiti i riješiti zagonetke. Ako dakle možeš pročitati ono tamo pismo i kazati mi što znači, odjenut ćeš se u grimiz, zlatan ćeš lanac nositi o vratu i vladat ćeš u mome kraljevstvu kao treći vladar.” Nato odvrati Daniel kralju: “Zadrži svoje poklone za sebe! Svoje darove pokloni drugomu! A pismo ću ja pročitati i kazat ću ti, kralju, što znači. Kralju, višnji Bog dao je tvome ocu Nabukodonozoru kraljevstvo, veličinu, slavu i veličanstvo. Od velike moći koju mu je dao drhtali su i tresli su se pred njim svi narodi, plemena i jezici. Mogao je usmrtiti koga je htio; mogao je ostaviti u životu koga je htio; mogao je poniziti koga je htio.\ Ali kada mu se podiglo srce i duh mu se osilio do drskosti, tada je bio srušen s kraljevskoga prijestolja i bilo je uzeto njegovo dostojanstvo. Bio je izbačen iz ljudskoga društva, i srce mu je postalo kao u životinje. Stanovao je s divljim magarcima. Davali su mu travu za hranu, kao govedima. Nebeska rosa vlažila mu je tijelo, dok nije spoznao da postoji višnji Bog nad ljudskim kraljevstvom i da ga može podijeliti kome hoće. I ti, njegov sin Baltazar, nisi ponizio svojega srca, premda si sve to znao, nego si se podigao protiv nebeskoga Gospodina. Posude njegova hrama morali su donijeti preda te, i pio si iz njih vino sa svojim velikašima, sa svojim ženama i priležnicama. Slavio si svoje srebrne i zlatne, mjedene, željezne, drvene i kamene bogove, koji ne mogu ni vidjeti ni čuti, niti imaju razum. A nisi iskazao čast Bogu, u čijoj su ruci tvoj životni dah i svi tvoji putovi. Zato je on dao da se pojavi ova ruka što piše i da se napiše ovo pismo. Što je tamo napisano, glasi: Mane, Tekel, Fares. Ovo znače te riječi: Mane: Izbrojio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu je kraj. Tekel: Izmjeren si bio na mjerila i nađen si lakim. Fares: Razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i dano Medijancima i Perzijancima.” Tada je bio Daniel na Baltazarevu zapovijed odjeven u grimiz, i staviše mu zlatan lanac oko vrata. Povikali su pred njim da će vladati u kraljevstvu kao treći vladar. Iste je noći bio umoren Baltazar, kralj Kaldejaca. I Medijanac Darije zadobije kraljevstvo u dobi od šezdeset i dvije godine. Svidjelo se Dariju da postavi nad kraljevstvom sto i dvadeset satrapa, koji su se razdijelili nad svim kraljevstvom, i nad njima tri vrhovna predstojnika, kojima je pripadao i Daniel. Njima su satrapi trebali polagati račune, da ne bi kralj trpio štete u porezu. Daniel se odlikovao iznad drugih vrhovnih činovnika i satrapa jer je u njemu djelovao viši duh. Kralj je pomišljao na to da ga postavi nad svim svojim kraljevstvom. Tada su vrhovni činovnici i satrapi gledali da nađu bilo kakav povod za tužbu protiv Daniela u njegovoj službi. Ali nisu mogli otkriti nikakav povod ni pogrešku, jer je bio vjeran, i nije mu se mogla dokazati nikakva krivnja ili mana. Tada su oni ljudi rekli: “Ne ćemo naći na tome Danielu nikakva povoda za tužbu, osim ako ga ne nađemo na njemu zbog zakona njegova Boga.” Zato navališe na kralja vrhovni činovnici i satrapi i rekoše mu: “Kralju Darije, da si živ dovijeka! Svi vrhovni činovnici u kraljevstvu, predstojnici i satrapi, savjetnici i zapovjednici složni su u tome, da se izda kraljevska zapovijed i odredi oštra zabrana, po kojoj se svaki koji za trideset dana upravi koju molbu bilo kojem bogu ili čovjeku osim tebi, kralju, mora baciti u lavlju jamu. Dakle, kralju, potvrdi taj zaključak i potpiši pismo, da se ne može promijeniti po neporecivom medijsko-perzijskom zakonu!” Nato potpisa kralj Darije pismo sa zabranom. Kad je Daniel čuo da je pismo potpisano, ode u svoju kuću, gdje je u svojoj gornjoj sobi imao otvore prozora prema Jeruzalemu. Tri puta na dan padao je na koljena, obavljao je molitvu i slavio svojega Boga, kao što je bio činio i prije. Jednoga dana pohitješe tamo oni ljudi i nađoše Daniela kako se moli i vapi svojemu Bogu. I odoše kralju, i upitaše za kraljevsku zabranu: “Nisi li potpisao zabranu po kojoj se svaki koji za trideset dana upravi bilo kakvu molbu bilo kojem bogu ili čovjeku osim tebi, kralju, mora baciti u lavlju jamu?” Kralj odgovori: “Tako je po neporecivom medijsko-perzijskom zakonu.” Tada oni odvratiše kralju: “Daniel, jedan od judejskih zarobljenika, ne haje za te, kralju, ni za zabranu koju si potpisao, nego obavlja tri puta na dan svoju molitvu.” Kad je kralj to čuo, vrlo se ražalosti i pomisli na to kako bi izbavio Daniela. Trudio se do zalaska sunca da ga oslobodi. Ali navališe oni ljudi na kralja i rekoše mu: “Pomisli, kralju, da postoji medijsko-perzijski zakon po kojem se svaka zabrana i zapovijed, koju je kralj izdao, ne mijenja!” Tada dade kralj zapovijed. I dovedoše Daniela, i baciše ga u lavlju jamu. Kralj još reče Danielu: “Tvoj Bog, kojemu tako postojano služiš, neka te izbavi!” Tada donesoše kamen i staviše ga na otvor jame. Kralj ga zapečati svojim prstenom i prstenima svojih velikaša, da se ne može ništa poduzeti Danielu u prilog. Potom se kralj povuče u svoju palaču i provede noć u postu, i ne dopusti da mu se unesu jela. Ipak ga ostavi san. Rano ujutro, čim se razdanilo, ustade kralj i ode brže k lavljoj jami. Kad se približi jami, pozove Daniela žalosnim glasom. Kralj reče Danielu: “Daniele, slugo živoga Boga, je li te tvoj Bog, kojemu tako postojano služiš, mogao izbaviti od lavova?” Daniel odgovori kralju: “Kralju, da si živ dovijeka! Moj je Bog poslao svog anđela. On je zatvorio čeljust lavovima. Oni mi nisu ništa naudili, jer sam pred njim (Bogom) nedužan. I protiv tebe, kralju, nisam učinio nikakve nepravde.” Tada se kralj vrlo obradova i zapovjedi da izvade Daniela iz jame. Kad su bili izvadili Daniela iz jame, ne nađoše na njemu ni najmanje ozljede, jer se bio pouzdao u svojega Boga. A one ljude, koji su bili optužili Daniela, dovedoše na kraljevu zapovijed i baciše ih u lavlju jamu s njihovom djecom i sa ženama. Prije nego su bili došli na dno jame navališe na njih lavovi i smrskaše im sve kosti. Potom izda kralj Darije svim narodima, plemenima i jezicima, što stanuju po svoj zemlji, ovo pismo: “Sreća vam sve veća i veća! Ovim izlazi od mene zapovijed da se u svem području moje vlasti mora svaki bojati i plašiti Danielova Boga. Jer je on živi Bog, koji ostaje dovijeka. Kraljevstvo se njegovo ne obara, nikada. Njegova vlast nema kraja. On izbavlja i spašava, čini znake i čudesa na nebu i na zemlji. On je izbavio Daniela od sile lavova.” Danielu je bilo dobro za Darijeva kraljevanja kao i za perzijskoga kralja Kira. U prvoj godini Baltazara, babilonskoga kralja, imao je Daniel san i viđenja što su se pred njegovim duhom odvila na njegovoj postelji. On je napisao san izvijestivši ukratko o glavnom sadržaju. Daniel je pripovijedao ovo: “Gledao sam noću, u viđenju svoga sna, kako četiri nebeska vjetra uzburkaše veliko more. četiri velike životinje iziđoše iz mora, svaka drugačija. Prva je izgledala kao lav i imala je orlova krila. Dok sam gledao, krila joj se istrgnuše, i ona se podiže sa zemlje i stade na noge kao čovjek. Tada joj se dade čovječje srce. Najednom se pojavi druga životinja, što je izgledala kao medvjed. Bila je napola uzdignuta, i imala je tri rebra u čeljusti među zubima. Viknulo joj se: Ustani! Jedi mnogo mesa!? Dok sam još gledao, pojavi se najednom druga životinja, što je izgledala kao ris. Imala je četiri krila na leđima. Imala je i četiri glave, i dade joj se vlast Poslije toga ugledao sam u noćnim viđenjima najednom četvrtu životinju, strašnu, užasnu i vrlo jaku. Imala je silne, željezne zube, kojima je proždirala i satirala. Što bi preostalo, pogazila je nogama. Razlikovala se od svih prijašnjih životinja i imala je deset rogova. Dok sam promatrao rogove, izraste najednom drugi mali rog među onima, i tri se prva roga iščupaše od njega. Na tome rogu bile su oči što su izgledale kao ljudske oči, i usta što su govorila drske govore. Dok sam još gledao, bila su postavljena prijestolja, i Vječni zauze mjesto. Njegovo je odijelo bilo bijelo kao snijeg. Kosa mu na glavi kao čista vuna. Prijestolje mu je bio ognjeni plamen, kotači kao razgoren oganj. Rijeka je ognjena izlazila od njega i tekla dalje. Tisuću tisuća mu je služilo i deset tisuća po deset tisuća stajalo je pred njim. I sud sjede, i knjige se otvoriše. Dok sam još jednako gledao zbog glasnih, drskih govora, što ih je govorio onaj rog, vidio sam kako je bila ubijena ta životinja, tijelo se njezino raskomadalo i predalo ražarenom ognju. I ostalim životinjama bila je uzeta njihova moć; jer samo na određeno vrijeme bila je utvrđena duljina njihova života. \ Dok sam još imao noćna viđenja, dođe najednom netko tko je izgledao kao sin čovječji, na nebeskim oblacima. Kad je bio došao do vječnoga, dovedoše ga pred njega. I dade se njemu vlast, čast i kraljevstvo. Njemu moraju služiti svi narodi, plemena i jezici. Njegova će vlast vječno trajati i ne će nikada proći. Nikada se ne će srušiti njegovo kraljevstvo. Ja, Daniel, zadrhtao sam zbog toga po cijelom tijelu. Viđenja, koja su bila pred mojim duhom, uznemirila su me. Pristupio sam k jednome od onih, što su ondje stajali, i zamolio sam ga da mi kaže što to sve znači. On mi odgovori i kaza mi što to znači: četiri velike životinje označavaju četiri kralja, koji će nastati na zemlji. Ali će potom sveci Svevišnjega dobiti vlast, i zauvijek i do u sve vjekove posjedovat će tu vlast. Htio sam doznati i o četvrtoj životinji, koja se razlikovala od svih drugih i bila je vrlo strašna, koja je imala željezne zube i mjedene nokte, koja je jela i satirala i što je preostalo gazila nogama;\ i o deset rogova na njezinoj glavi, i o drugom rogu, koji je izrastao i tri su pred njim roga otpala, o onom naime rogu, koji je imao oči i usta, što su govorila drske govore, i koji je izgledao veći od ostalih. I bio sam vidio kako je taj rog vojevao sa svecima i nadvladavao ih, dok nije došao Vječni, i dok nije bilo dano pravo svecima Svevišnjega, i dok nije prispjelo vrijeme da sveci preuzmu vlast. On odgovori: četvrta životinja označava četvrto kraljevstvo, koje će nastati na zemlji, a razlikovat će se od svih drugih kraljevstava. Svu će zemlju progutati, pogaziti i satrti. Deset rogova znači deset kraljeva, koji će nastati u tom kraljevstvu. Poslije njih doći će drugi, koji će se razlikovati od prijašnjih, i srušit će tri kralja. On će govoriti drske govore protiv Svevišnjega i gledat će da potamani svece Svevišnjega, i pomišljat će na to da promijeni blagdanska vremena i zakon. I oni će biti predani njegovoj vlasti na jedno vrijeme i na dva vremena i na polovinu vremena. Tada će zasjedati sud, i uzet će mu se vlast, te će se uništiti i sasvim razoriti. Onda će se kraljevstvo, vlast i moć nad kraljevstvima pod svim nebom dati narodu svetaca Svevišnjega. Kraljevstvo će njegovo trajati vječno, i sve će vlasti njemu služiti i biti mu podložne. Ovdje je kraj izvještaju. Mene, Daniela, vrlo su uznemirile moje misli. Lice mi se promijenilo. Ali sam događaj sačuvao u svom pamćenju.” ”U trećoj godini vladanja kralja Baltazara imao sam ja, Daniel, poslije viđenja, što mi se najprije pokazalo, još drugo. Vidio sam ovo viđenje: Gledao sam kako sam bio u prijestolnom gradu Suzi, koji leži u pokrajini Elamu. I to sam vidio u viđenju, da sam bio na rijeci Ulaju. Kad sam pogledao oko sebe, vidio sam najednom ovna gdje stoji pokraj rijeke. Imao je dva roga. Rogovi su bili veliki. Jedan je bio veći od drugoga. Veći je bio narastao poslije. Vidio sam ovna gdje bode na zapad, na sjever i na jug. Nijedna životinja nije mu mogla odoljeti i od njegove se sile izbaviti. činio je što je htio, i osilio se. Dok sam još gledao, dolazio je najednom jarac od zapada povrh sve zemlje, a da se nije doticao zemlje. Jarac je imao snažan rog iznad očiju. Kad je sa dva roga bio došao do ovna što sam ga vidio gdje stoji pokraj rijeke, navali na nj silnim gnjevom. Vidio sam onda gdje posve blizu dođe k ovnu. Bijesno je udario na ovna i slomio mu oba roga. Kako ovan nije imao snage da mu odoli, baci ga na zemlju i pogazi ga nogama. Nikoga nije bilo da bi oslobodio ovna od njegove sile. Jarac je potom postao vrlo velik. Ali kad je bio postao velik, slomio se veliki rog. Na njegovo mjesto narasla su četiri druga roga prema četiri nebeska vjetra. Iz jednoga od njih narastao je malen rog i onda postao vrlo velik prema jugu i istoku, i prema najkrasnijoj od zemalja. Podigao se do nebeske vojske i pobacao na zemlju neke od nebeske vojske i od zvijezda, i pogazio ih. Sve do kneza nebeske vojske se podigao. Uzeo mu je svagdanju žrtvu i oskvrnuo mjesto njegova svetišta. Zbog bezakonja bila je predana sveta vojska zajedno sa svagdanjom žrtvom. Srušio je istinu na zemlju. Što je činio, napredovalo mu je. Tada sam čuo jednoga sveca gdje govori. Drugi je svetac upitao toga koji je govorio: Dokle će trajati to viđenje za svagdanju žrtvu i za pustošeno bezakonje, i za ostavljanje svetišta i svete vojske? Tada mi on reče: Do dvije tisuće i tri stotine večeri i jutara. Tada će svetište doći do svojega prava. Kad sam ja, Daniel, tražio da razumijem viđenje što sam ga bio vidio, tad najednom stade netko preda me, tko je izgledao kao čovjek. Nato sam čuo čovječji glas gdje viče preko Ulaja: Gabrijele, razjasni tome tamo viđenje. I dođe on na mjesto, na kojem sam stajao. Kad se približio, uplaših se i padoh ničice na svoje lice. A on mi reče: Pazi, sine čovječji, to se viđenje odnosi na posljednje vrijeme. Kad se on razgovarao sa mnom, postadoh ja sav zapanjen i padoh na zemlju ničice na svoje lice. A on me se dotače i ispravi me opet na mjestu, na kojem sam bio stajao. Tada reče: Evo, kazat ću ti što će se dogoditi u posljednje vrijeme gnjeva, jer se viđenje odnosi na posljednje vrijeme. Ovan što si ga vidio, sa dva roga, to su medijski i perzijski kraljevi. Jarac je grčki kralj; veliki rog, što mu je bio iznad očiju, to je prvi kralj.\ Što su onda kada se slomio, umjesto njega narasla četiri druga, znači: četiri kraljevstva proizići će iz njegova naroda, ali ne tako jaka kao on. Pri kraju njihove vlasti, kad bezakonici navrše mjeru, ustat će kralj, drska pogleda i lukav. Silna će mu biti moć, ali ne od vlastite snage. Nanijet će izvanrednu pustoš, i djela će mu napredovati. Moćne narode, pa i narod svetaca, upropaštavat će. Njegovim će mu lukavstvom napredovati njegov prijevarni pothvat. Bit će ohol i mnoge će iznenada upropastiti. Ali čim se digne na kneza nad knezovima, bit će satrven bez ljudske ruke. Viđenje o večerima i jutrima, o čemu je bio govor, odgovara istini. Ali zapečati viđenje, jer se odnosi na daleke dane! Ja, Daniel, bio sam posve iznemogao i bolovao sam čitave dane. Kad sam opet mogao ustati, obavljao sam kraljevsku službu. A vrlo sam se čudio viđenju. Ali nije bilo nikoga koji bi mogao to objasniti.” U prvoj godini Darija, Asverova sina, iz plemena Medijanaca, koji je bio postao kralj nad kraljevstvom Kaldejaca, u prvoj godini njegova vladanja namjerio sam se ja, Daniel, u knjigama na broj godina za koje će, po Gospodnjem proročanstvu proroku Jeremiji, ležati Jeruzalem u razvalinama, naime sedamdeset godina. Upravio sam lice k Bogu, Gospodinu, i stao se moliti i vapiti u postu, kostrijeti i pepelu. Molio sam se Gospodinu, svome Bogu, i priznavao: “Gospodine, veliki i strašni Bože! Ti držiš zavjet milosti onima koji te ljube i opslužuju tvoje zapovijedi. Mi smo griješili i krivo činili. Bili smo bezbožni, odmetnuli smo se i odstupili od tvojih zapovijedi i zakona. Nismo slušali tvoje sluge, proroke, koji su govorili u tvoje ime našim kraljevima, knezovima i očima, i svemu narodu u zemlji. Ti si, Gospodine, pravedan, a stidno rumenilo bi moralo udariti u lice na današnji dan nas, sve Judejce, jeruzalemske stanovnike, i sav izrćlski narod, blizu i daleko po svim zemljama, kamo si ih razagnao zbog nevjernosti koju počiniše tebi. Gospodine, stidno bi rumenilo moralo u lice udariti nas, naše kraljeve i knezove i oce, jer smo tebi sagriješili. Ali je u Gospodina, našega Boga, milosrđe i oproštenje za to što smo se odmetnuli od njega, što nismo slušali glasa Gospodina, svojega Boga, da hodimo po njegovim zakonima, koje nam je dao preko svojih slugu, proroka. Sav je Izrćl kršio tvoj zakon, otpadao je a da nije slušao tvojega glasa. Prokletstvo i kletva, kako su napisani u zakonu Mojsija, Božjega sluge, izlili su se na nas, jer smo mu sagriješili. On je pustio da se na nama i na našim knezovima koji su vladali nad nama ispuni njegova prijetnja, da će nas naime udariti velikom nesrećom, kakva se nikada nije dogodila pod nebom osim u Jeruzalemu. Kako je napisano u Mojsijevu zakonu tako se svalila na nas sva ta nesreća. A mi nismo umilostivili Gospodina, svojega Boga. Nismo se vratili od svojih grijeha i nismo marili za tvoju vjernost. Tako je Gospodin naumio da sruši nesreću na. nas jer je Gospodin, naš Bog, pravedan u svim svojim djelima, što ih čini. Jer nismo bili slušali njegova glasa. I eto, Gospodine, Bože naš, koji si izveo svoj narod iz Egipta rukom jakom i stekao sebi ime do dana današnjega, mi smo sagriješili, krivo činili. Odustani, Gospodine, po svoj svojoj dobroti od gnjeva i jarosti nad svojim gradom Jeruzalemom i nad svojom svetom gorom! Jer je zbog naših grijeha i bezakonja naših otaca Jeruzalem i tvoj narod izvrgnut ruglu svih, koji su oko nas. A sad poslušaj, Bože naš, molitvu i vapaj svojega sluge! Obasjaj svojim licem svoje opustjelo svetište zbog Gospodina! Prigni, Bože moj, svoje uho i čuj! Otvori svoje oči i vidi pustoš u kojoj se nalazimo, i grad nad kojim je bilo prizvano tvoje ime! Jer ne molimo pred tobom pouzdajući se u svoja pravedna djela, nego gledajući u veliko tvoje milosrđe. Gospodine, usliši! Gospodine, oprosti! Gospodine, poslušaj i učini ne časeći zbog samoga sebe, Bože, jer se tvoje ime priziva nad ovim gradom i nad tvojim narodom!? Dok sam još govorio i molio se, i priznavao svoje grijehe i grijehe svojega naroda Izrćla, i vapio za svetu goru svojega Boga pred Gospodinom, svojim Bogom, dok sam obavljao molitvu, najednom Gabrijel, isti kojega sam prije bio vidio u viđenju, doletje mi brzo oko vremena večernje žrtve. On me uputi i reče mi: Daniele, sada te dolazim, poučiti. Kad si se počeo moliti, iziđe Božja riječ. Dolazim ti to navijestiti, jer si Božji ljubimac. Zato pripazi na riječ, tada ćeš razumjeti viđenje! Sedamdeset je godišnjih tjedana, određeno nad tvojim narodom i nad tvojim svetim gradom, da se učini kraj bezakonju, da se oduzmu grijesi, da se okaje opačina, da se dovede vječna pravda, da se ispuni viđenje i proroštvo, i da se pomaže Sveti nad svetima. Znaj dakle i razumij: Od vremena kad iziđe riječ da se Jeruzalem opet sazida, dok ustane pomazanik, knez, proći će sedam godišnjih tjedana i šezdeset i dva godišnja tjedna, i opet će se sazidati s ulicama i prokopima u teško vrijeme. Poslije šezdeset i dva godišnja tjedna bit će pomazanik pogubljen, premda je nedužan. Grad, zajedno sa svetištem, bit će razoren od ratnoga naroda jednoga kneza što će doći. Kraj će mu biti s potopom. Na kraju rata doći će određeno pustošenje. S mnogima će za jedan godišnji tjedan sklopiti tvrd zavjet i u polovini godišnjeg tjedna ukinut će žrtvu klanicu i prinos. Na njihovu mjestu zavladat će grozota pustoši, i trajat će do kraja. Tada će se izliti određeno na opustošitelja.” U trećoj godini perzijskoga kralja Kira bilo je dano jedno objavljenje Danielu, koji se zvao Baltazar. Ovo je objavljenje pravo i riječ je o velikoj nevolji. On je razumio objavljenje nakon što mu je jedno viđenje otvorilo razumijevanje. ”Tada sam ja, Daniel, bio u žalosti tri tjedna. Nisam jeo tečna jela. Meso i vino nisu ulazila u moja usta. I nisam se mazao dok ne prođoše tri sedmice. Kad sam se dvadeset četvrtoga dana prvoga mjeseca našao na obali velike rijeke, Tigrisa, i oko sebe pogledao, tada stade preda me neki čovjek, odjeven u platno. Oko bedara nosio je pojas od čistoga zlata. Tijelo mu je sjalo kao krizolit. Kao munja sijevalo mu je lice. Oči su mu bile kao ognjene baklje. Njegove ruke i noge blistale su kao uglađena mjed. Zvuk njegova glasa bio je kao šum mnoštva naroda. Ja, Daniel, vidio sam jedini tu prikazu. Moji pratioci nisu vidjeli prikazu. Ali ih je spopao takav strah te su pobjegli da se sakriju. Ja sam ostao sâm. Dok sam gledao ovu veliku prikazu, ostavila me sva snaga. Lice mi se nagrdilo i sva mi je snaga iščeznula. Tada sam čuo zvuk njegova glasa. Kad sam tad razabrao zvuk njegova glasa, pao sam onesviješten. Ležao sam licem na zemlji. Najednom me dotakla neka ruka i podigla me na koljena i na ruke. On mi reče: Daniele, predragi čovječe, slušaj riječi koje ću ti kazati! Uspravi se! Jer sam sada poslan k tebi. Kad mi je to rekao, ustao sam dršćući. Tada mi reče: Ne boj se, Daniele! Jer odmah prvoga dana, kad si se trudio da dobiješ pouku, i kad si se ponizio pred svojim Bogom, bile su uslišane tvoje molbe. Ja dolazim na tvoju molitvu. Dvadeset i jedan dan opirao mi se knez anđeo perzijskog kraljevstva. Tada mi je došao u pomoć Mihćl, jedan od najviših knezova anđela. Ostavio sam ga tamo kod kneza anđela perzijskoga kraljevstva. I dolazim da ti kažem što čeka tvoj narod u budućim danima. Jer viđenje ide još u daleke dane. Dok mi je govorio te riječi, skrenuo sam oči na zemlju i zašutio sam. Ali on, koji je izgledao kao čovjek, dotače se mojih usana. Tada sam mogao otvoriti svoja usta i rekao sam njemu, koji je stajao preda mnom: Gospodaru moj, ovom prikazom posve sam potresen i svu sam snagu izgubio. Kako bih mogao, gospodaru, ja, tako neznatan sluga, govoriti s jednim tako visokim gospodarem kao što si ti? Tada mi nestaje sva snaga; i dah me ostavlja.\ I još me se jednom dotakao on, koji je izgledao kao čovjek, i dao mi nove snage. Rekao mi je: Ne boj se, preljubljeni čovječe! Mir neka je s tobom! Ohrabri se, ohrabri se! Dok je tako govorio sa mnom, osjetio sam se ojačan. Rekao sam: Govori, gospodaru, jer si me ojačao! Tada je on odvratio: Znaš li zašto sam došao k tebi? Sad ću se opet vratiti da se borim s knezom anđelom Perzije. Kad to završim, prikazat će se knez anđeo Grčke. Ali ću ti prije kazati što je napisano u knjizi istine. Nitko ne stoji sa mnom protiv onih, osim vašega kneza anđela Mihćla. Već u prvoj godini vladanja Medijanca Darija stajao sam uz njega kao pomoćnik i zaštitnik. Sad ću ti kazati istinu. Evo, još će se pojaviti. četvrti će steći veće bogatstvo nego svi drugi. Kad se osili svojim bogatstvom, sve će podići na grčko kraljevstvo. Tada će se pojaviti junački kralj i podići silno kraljevstvo, i izvesti sve što hoće. Ali jedva nakon što se pojavi, raspast će se njegovo kraljevstvo i razdijelit će se u četiri nebeska vjetra, ali ne među njegovim potomcima. I ne će više biti tako moćno kao pod njegovom vlašću. Južni će kralj postati jak. Ali jedan od njegovih vojskovođa natkrilit će ga moću i vlast će prisvojiti sebi. Kraljevstvo će njegovo biti vrlo veliko. Poslije nekoliko godina oni će se sprijateljiti. Kći južnoga kralja doći će k sjevernom kralju, da uspostavi mir. Ali ona ne će zadržati jaku pomoć, jer on i njegova pomoć ne će se održati. Štoviše ona će biti predana zajedno sa svojom pratnjom, svojim ocem i pomoćnikom. Potom će od izdanka iz njezina korijena ustati jedan i staviti se na čelo vojsci, provalit će u tvrđavu sjevernoga kralja, napasti je i zauzeti. I bogove će njihove s njihovim livenim likovima, s dragocjenim njihovim posuđem, srebrom i zlatom odnijeti u Egipat kao plijen. Godine i godine ostat će jači od sjevernoga kralja. Tada će ovaj upasti u kraljevstvo južnoga kralja; ali se mora opet vratiti u svoju zemlju. \ Ali će se njegovi sinovi naružati i skupit će silne vojske. Oni će doći sve plaveći i potapajući, i ponovno će u boju prodirati do njegova grada. Ogorčen će izići južni kralj i ratovat će sa sjevernim kraljem. Ovaj će podići veliku vojsku, ali će se vojska dati u ruke onomu. Nakon što bude vojska uništena, ponijet će se njegovo srce. Pobit će deset tisuća; ipak se ne će moći održati.\ Sjeverni će kralj opet dići vojsku, veću od prijašnje; i poslije više godina doći će s velikom vojskom i sa silnim blagom.\ U to će vrijeme mnogi ustati na južnoga kralja, i zlikovci od tvojega naroda podići će se, da se po njima ispuni proroštvo. Ali će oni pasti. I doći će kralj sjevernoga kraljevstva, napravit će opkope i uzet će jedan tvrdi grad. Južne čete ne će odoljeti. Ni njegove izabrane čete ne će se moći oduprijeti. Tako može onaj koji je došao protiv njega, činiti što hoće, a da mu se nitko ne opre. I on će se utvrditi u najkrasnijoj od svih zemalja. Uništenje je u njegovoj ruci. Tada naumi da sve njegovo kraljevstvo dobije u svoju vlast. Sklapa s njim ugovor i daje mu kćer za ženu u zloj namjeri. Ali se naum ne će obistiniti i ne će mu uspjeti. Tada će se okrenuti na primorske zemlje i mnoge osvojiti. Ali će jedan vojskovođa dokrajčiti njegovo ruganje i njegovu porugu svaliti na njega. Tada će se okrenuti tvrđavama svoje zemlje. Pritom će se spotaknuti i pasti, i zauvijek iščeznuti. Na njegovo će mjesto stupiti drugi, koji šalje nadstojnika kroz najkrasniju zemlju svoga kraljevstva. Ali poslije nekoliko dana biva umoren, a ne od gnjeva, niti u ratu. Na njegovo će mjesto doći opak čovjek, kome nije bila namijenjena kraljevska čast. On će doći iznenada i spletkama se domoći vlasti. Vojne sile bit će od njega poplavljene i uništene zajedno s knezom zavjeta. I protiv onoga, koji se udruži s njim čini prijevaru. On će doći i nadvladat će unatoč svojim neznatnim četama. Iznenada će upasti u najrodnije krajeve zemlje i počiniti zlodjela kakva nisu počinili ni njegovi oci ni djedovi. Grabež, plijen i blago razdijelit će među njima rasipno. Protiv tvrdih mjesta smišljat će svoje naume, ali samo još za neko vrijeme. Potom će podići svoju moć i hrabrost protiv južnoga kralja s velikom vojskom. Kralj će južni doći u boj s velikom, vrlo jakom vojskom, ali ne će moći odoljeti, jer će se skovati protiv njega spletke. Njegovi drugovi za stolom navući će mu slom. Njegove čete bit će poplavljene, i mnogi će biti pobijeni i pasti. Oba kralja misle na prijevaru. Za jednim stolom sjede i lažu jedan drugome. Ali im njihovi naumi ne polaze za rukom, jer će kraj još biti u određeno vrijeme. I vraća se s velikim blagom u svoju zemlju i upravlja svoju misao protiv svetoga zavjeta. Kad izvrši svoj naum, vratit će se u svoju zemlju. U dogovoreno će vrijeme opet poći na jug. Ali drugi put ne će biti kao prvi put. Jer će izići protiv njega lađe iz Getima. On će se uplašiti i vratiti, i sav će svoj gnjev iskaliti na svetom zavjetu. On će se opet obazreti na one koji ostavljaju sveti zavjet. Vojska koju je poslao nastupit će, oskvrnut će svetište i tvrđavu, ukinut će svagdanju žrtvu i postaviti sramotnu idolsku gnjusobu. Laskavim riječima privodi k otpadu one koji su se ogriješili o zavjet. Ali mnoštvo onih koji poznaju svojega Boga, ostat će tvrdog činit će pravo. Razumni u narodu osvijestit će mnoge, ali će biti donekle duboko satrti mačem i plamenom, ropstvom i grabežem. Ali dok budu duboko satrveni, pružit će im se malo pomoći. Tada će im se licemjerski priključiti vrlo mnogi. I još neki od razumnih bit će pritisnuti, da se drugi okušaju, očiste i obijele do posljednjeg vremena, jer će za to još biti određeno vrijeme. Kralj će činiti što hoće. On će se oholo podići protiv svakoga boga. Protiv Boga nad bogovima drsko će govoriti i nekažnjen ostati, dok se ne napuni mjera gnjeva, jer će se izvršiti što je zaključeno. I Boga svojih otaca ne će štovati, niti će mariti za ljubimca boga žena, niti za ikojega drugog boga, jer će se dići iznad sviju. Mjesto toga štovat će boga tvrđavâ, boga kojega njegovi oci nisu poznavali, štovat će zlatom, srebrom i dragim kamenjem, i drugim dragocjenostima. Podići će tvrda mjesta u čast tuđemu bogu. Tko prizna ovoga, njemu će iskazati veliku čast. Podijelit će im vlast nad mnogima i dati im zemlju kao plaću. U posljednje vrijeme južni će se kralj s njim sukobiti. Na njega će sjeverni kralj navaliti s kolima, konjima i mnogim lađama, i sve plaveći i potapajući provaliti u zemlje. Pritom će upasti i u najkrasniju od svih zemalja. Deset tisuća će pasti. Samo će se ovi izbaviti od njega: Edom, Moab i veći dio Amonaca. Tada će posegnuti rukom na zemlje. I Egipat mu ne će umaknuti. Osvojit će blago u zlatu i srebru, i sve dragocjenosti Egipta. Libijanci i Kušiti u njegovoj su pratnji. Tada će ga uplašiti glasovi s istoka i sa sjevera. S velikim će gnjevom izići i mnoge će pogubiti i uništiti. Razapet će svoje sjajne šatore između mora i svete, krasne gore. Ipak će ga doseći njegov kraj, a da mu nitko ne donese pomoći. U ono vrijeme podići će se Mihćl, veliki knez anđeo, koji zaštićuje sinove tvojega naroda. Bit će vrijeme tjeskobe, kakve nije bilo nikada, otkako je narodâ, do onoga vremena. Ali će se tvoj narod spasiti u ono vrijeme, svi koji se nađu zapisani u knjizi. Mnogi od onih koji spavaju u zemaljskom prahu, probudit će se: jedni na vječni život, drugi na vječnu sramotu i prijekor. Pobožni će sjati kao sjajno nebo, i oni koji su mnoge privodili k pravednosti kao zvijezde u sve vjekove. A ti, Daniele, zatvori ova objavljenja! Zapečati ovu knjigu do posljednjega vremena! Mnogi će je pretraživati, i spoznaja će biti velika. Tada sam ja, Daniel, najednom vidio gdje stoje druga dva anđela: jedan s ove strane, drugi s one strane rijeke. Jedan upita čovjeka koji je odjeven u platno stajao nad vodom u rijeci: Kad će biti kraj ovim čudesnim stvarima? čuo sam kako se čovjek, koji je odjeven u platno stajao nad vodom u rijeci, podižući svoju desnicu i ljevicu k nebu zakleo onim koji živi vječno: Ovo će se sve ispuniti poslije jednoga vremena, dva vremena i pola vremena, čim se završi uništenje moći svetoga naroda. čuo sam to, ali nisam razumio. Zato sam upitao: Gospodaru moj, što znači posljednje od ovih stvari? On odgovori: Idi Daniele: jer do posljednjega vremena ostaju zatvorene i zapečaćene ove riječi! Mnogi će se očistiti, obijeliti i okušati. Bezbojnici će raditi bezbožno. Bezbožnici ne će to razumjeti. Ali će pobožnici to spoznati. Od vremena kad se ukine svagdanja žrtva i postavi sramotna gnjusoba, bit će tisuću i dvjesta i devedeset dana. Blago onome koji ustraje i dočeka tisuću i tri stotine i trideset i pet dana! A ti idi ususret kraju! Sada smiješ počivati. Na kraju danâ ustat ćeš k svojemu dijelu.” Gospodnja riječ upućena Hošei, Beerijevu sinu, u dane Judinih kraljeva Uzije, Jotama, Ahaza i Ezekije i u dane Jeroboama, Joaševa sina, Izrćlova kralja. Prvi Gospodnji govor Hošei. Gospodin reče Hošei: “Idi, uzmi ženu koja je bludnica, rodi bludničku djecu! Jer je i zemlja nevjerna Gospodinu!” Tada on ode i oženi se Gomerom, Diblajimovom kćerkom. Ona zatrudnje i rodi mu sina. Tada mu reče Gospodin: “Nadjeni mu ime Jizreel! Jer samo još malo i kaznit ću krvno djelo Jizreela na Jehuovoj kući, i ukinut ću kraljevstvo Izrćlove kuće. U onaj ću dan satrti Izrćlovu moć u jizreelskoj dolini.” Ona opet zatrudnje i rodi kćer. Tada mu reče Gospodin: “Nadjeni joj ime Nemila! Jer odsad ne ću više iskazivati milosti Izrćlovoj kući. Zauvijek ću je zaboraviti. A Judinoj kući iskazivat ću milost i izbavit ću ih Gospodinom, njihovim Bogom. A ne ću ih izbaviti lukom, mačem i ratnom spravom, niti konjima i konjanicima.” Kad je Nemilu bila odbila od prsiju, zatrudnje opet i rodi sina. Tada reče Gospodin: “Nadjeni mu ime Ne-moj-narod! Jer vi niste više moj narod, i ja više nisam vaš Bog. Ipak će jednom biti broj Izrćlove djece poput pijeska na moru što se ne može izmjeriti ni izbrojiti. I umjesto da im se kaže: Vi ste Ne-moj-narod, zvat će se djeca živoga Boga. Tada će se sabrati Judina i Izrćlova djeca i sebi će izabrati jednoga poglavara, i otići će iz zemlje jer će biti velik jizreelski dan. Zovite tada svoju braću Moj-narod i svoje sestre Pomilovana! Pozovite svoju majku na odgovornost! Pozovite je na odgovornost, jer mi ona nije više žena i ja joj više nisam muž. Neka ukloni idolske znakove sa svojega lica, idolske likove sa svojih prsiju! Inače ću svući s nje odjeću i učinit ću je kakva je bila kad se tek rodila. Napravit ću je kao pustinju i načinit ću je kao suhu zemlju. Pustit ću je da umre od žeđi. I ne ću štedjeti ni njezine djece, jer su bludnička djeca; \ jer je njihova mati bila bludnica; koja ih je rodila, činila je sramotu. Jer je govorila: Trčat ću za svojim milosnicima, koji mi daju kruh i vodu, vunu i lan, ulje i piće. \ Zato ću ti zagraditi put trnjem, podići ću zid da više ne nađeš svojih putova. Onda možeš trčati za svojim milosnicima, ali ih više ne ćeš stići; možeš ih tražiti, ali ih više ne ćeš naći. Tada ćeš reći: Ustat ću, vratit ću se k svome prvome mužu, jer mi je bilo onda bolje nego sada. \ Ali ona ne želi znati da sam joj davao žito, vino i ulje, da sam joj darovao mnogo srebra i zlata, što ga upotrijebiše za idolske likove Baala. Zato ću uzeti opet natrag u svoje vrijeme svoje žito, u svoje doba svoje vino. Oduzet ću joj opet svoju vunu i lan, kojim je pokrivala svoju golotinju. I otkrit ću njezinu sramotu pred njezinim milosnicima: nitko je ne će oteti mojoj ruci. Učinit ću kraj svakoj njezinoj nasladi, njezinim svetkovinama i mlađacima, subotama i blagdanima. Satrt ću njezine čokote i smokve, za koje reče: To je plaća što mi je dadoše moji milosnici. Okrenut ću ih u pustoš, u pašnjak za poljske životinje. Kaznit ću je za Baalove svetkovine, u koje im je žrtvovala, kitila se obocima i grivnama i trčala za svojim milosnicima, a mene zaboravila”, govori Gospodin. ”Zato evo, ja ću je primamiti, odvest ću je u pustinju, govorit ću joj k srcu. Darovat ću joj opet njezine vinograde. Dolinu tuge učinit ću vratima nade. Tada će me opet ljubiti kao u vrijeme svoje mladosti, kad je izlazila iz Egipta. U onaj dan”, govori Gospodin, “opet ćeš me zvati: Dragi mužu! a ne ćeš me više zvati: Baale moj! Tada ću ukloniti iz njezinih usta imena Baala, da se otad više nikada ne zazivaju njihova imena. U onaj ću dan njima za ljubav sklopiti Savez s poljskim životinjama, s nebeskim pticama i sa zemaljskim crvima. Luk, mač i ratnu spravu istrijebit ću sa zemlje i učinit ću da stanuju u miru. Tada ću te zaručiti sebi dovijeka, zaručit ću te sebi kako je pravo i pristojno, u dobroti i ljubavi. Zaručit ću te sebi u vjernosti, da me spoznaš kao Gospodina. U onaj ću se dan odazvati”, govori Gospodin, “odazvat ću se nebu, i ono će se odazvati zemlji. Zemlja će se odazvati žitu, vinu i ulju, i oni će se odazvati Jizreelu (Izrćlu). Tada ću ga zasijati u zemlji i udijelit ću milost Nemiloj i reći ću Ne-mojem-narodu: Ti si moj narod. I on će reći: Bože moj!” Potom mi dalje reče Gospodin: “Idi, ljubi ženu što se daje ljubiti od drugoga i čini preljub, kao što Gospodin ljubi Izrćlove sinove, a oni prianjaju za tuđe bogove i žude kolače od grožđa!” Tada sam kupio sebi ženu za petnćst šekela srebra i za homer i letek ječma. Onda sam joj rekao: “Dugo moraš živjeti zarobljena, da ne učiniš ništa zlo i da se ne miješaš s drugim muževima. I ja se ne ću miješati s tobom.” Jer će dugo biti Izrćlci zarobljeni bez kralja, bez kneza, bez žrtve, bez stupa, bez efoda i bez terafa. Ali će se poslije Izrćlci obratiti i tražit će Gospodina, svoga Boga, i Davida, svojega kralja, i podvrgnut će se puni strahopoštovanja Gospodinu i njegovo će spasenje zagrliti na završetku vremenâ. čujte Gospodnju riječ, Izrćlova djeco: Gospodin podiže tužbu protiv zemaljskih stanovnika, jer u zemlji nema više vjernosti, nema pobožnosti, nema spoznaje Boga. Vladaju kriva kletva i laž, umorstvo, krađa i preljub. Krvavo se djelo reda za krvavim djelom. Zato tuguje zemlja i gine sve što u njoj stanuje, zajedno s poljskim životinjama i nebeskim pticama. I ribe će u moru izginuti. Zaista, neka se nitko ne prepire, neka nitko ne kudi! Tvoj je narod postao kao oni koji se inate sa svećenicima. Zato ćeš posrtati danju, a i lažni prorok će posrtati s tobom noću. Uništit ću tvoju majku. Moj će narod biti uništen jer mu nedostaje znanje. Jer si ti odbacio znanje, zato ću te ja odbaciti, da mi ne budeš svećenik. Jer si zaboravio zakon svojega Boga, zato ću i ja zaboraviti tvoju djecu. Što ih je bilo više, to su više griješili protiv mene. Njihovu ću čast pretvoriti u sramotu. Hrane se od grijeha mojega naroda. Na njegovu krivnju izlazi njihova pohota. Tako će biti narodu kao svećenicima. Pohodit ću na njemu njegove putove i platit ću mu za njegove opačine. Žrtveno će meso jesti, ali se od toga ne će nasititi. Idolsku će službu držati, ali ne će od toga imati blagoslova, jer su odbacili štovanje Gospodina. Idolska služba, vino i mošt zaluđuju. Moj narod pita svoje drvo. Njegov štap će mu dati obavijest. Jer ga je duh idolske službe zaludio. Od Boga je otpao u krivoboštvo. Na gorskim vrhuncima prinose žrtve; kade na humcima, pod hrastovima, topolama i brijestovima;? jer godi njihova sjena. Tako dolazi da vaše kćeri čine blud i vaše snahe čine preljub. \ Ali ne ću kazniti vaše kćeri što čine blud, ni vaše snahe što čine preljub, jer vi sami idete nasamo s idolskim bludnicama i žrtvujete s hramskim milosnicama. A narod je u tom nerazuman i tako propada. Ako ti, Izrćle vršiš idolsku službu, neka se ipak ne ogriješi Juda! Ne idite u Gilgal! Ne zalazite u Bet Aven! Ne kunite se: “Tako neka je živ Gospodin!” Ako je Izrćl uporan kao uporna junica, kako će ih Gospodin pasti kao janje na otvorenoj tratini? Efrajim se udružio s idolima; ostavi ga! \ Je li završila pijanka, počinje idolska služba. Više vole idola nego svojega velikog Boga. Vihor će ih uhvatiti svojim krilima. Oni će se osramotiti svojim žrtvama. čujte, svećenici! Pazi, Izrćlova kućo! Kućo kraljeva, slušaj! Jer se vas tiče: Vi ste postali zamka u Mispi, mreža razapeta na Taboru. U Sitimu iskopaše jamu. A ja ću za njih sve biti šiba. Efrajima poznajem dobro, i Izrćl nije sakriven od mene. Zato što si, Efrajime, služio idolima, Izrćl se okužio. Njihova djela ne daju da se vrate k svojemu Bogu, jer duh idolopoklonstva vlada u njima, i oni ne žele znati za Gospodina. Izrćlova ponositost mora se prignuti pred njim. Izrćl i Efrajim padaju vlastitom krivnjom. I Juda će pasti s njima. Sa svojim ovcama i govedima dolaze, doduše, da traže Gospodina, ali ga ne nalaze. On se uklonio od njih. Zato što prekršiše vjernost Gospodinu i rodiše tuđu djecu, neka ih izjede neprijatelj zajedno s njihovim poljima! U Gibeji trubite u rog, u Rami u trubu! U Bet Avenu dignite bojnu viku, o Benjamine, za tobom! Pustinjom će postati Efrajim u dan kazne. Protiv Izrćlovih plemena objavljujem što će zacijelo biti. Knezovi su Judini postali kao oni koji premještaju granicu. Izlit ću na njih svoju srdžbu kao vodu. Zarobljen je Efrajim, slomljeno je njegovo pravo, jer je tako usrdno služio idolima. Ja sam Efrajimu kao moljac, kao crvotočina sam Judinoj kući. Kad je Efrajim osjetio svoju bolest i Juda svoju gnojnu ranu, tada Efrajim otrča u Asiriju, i Juda posla k velikomu kralju. Ali vas on ne može ozdraviti niti iscijeliti vašu gnojnu ranu. Jer sam ja kao lav Efrajimu, kao lavić Judinoj kući. Ja razderem i odem. Ja odvučem; ne može se nitko izbaviti. \ Ja odem, vratim se na svoje mjesto, dok uplašeni ne potraže moje lice. Traže me u svojoj nevolji. ”Ustanite, vratimo se Gospodinu! Jer nas je on razderao, pa će nas on i iscijeliti; ranio nas je, i zavit će nas. \ Poslije dva dana on će nas već ozdraviti, treći će dan nas podići, i živjet ćemo pred njegovim licem. Budimo razboriti i težimo revno za spoznanjem Gospodina! On će kao zora sigurno doći. Kao zimski dažd sići će nam, kao kasni dažd koji natapa zemlju.” Efrajime, što da ti učinim? Juda, što da ti učinim? Pobožnost je vaša kao jutarnji oblak, kao prolazna rana rosa. Zato sam posredovao preko proroka, probadao sam ih riječju svojih usta. Tada je moje pravo udarilo u oči kao svjetlost. Jer meni se sviđa pobožnost, a ne žrtve klanice, Božja spoznaja mi se sviđa više nego žrtve paljenice. Ali su oni prelomili Savez u Adamu. Tamo su mi postali nevjerni. Gilead je grad pun opačina, poškropljen krvlju. Družina je svećenička kao razbojnička četa. Oni ubijaju na putu u Šekem. čine zlodjela. Strahotu sam vidio u Izrćlovoj kući. Tamo Efrajim čini idolopoklonstvo, Izrćl se oskvrnjuje. I tebi, Judo, već je određena žetva, kad okrenem sudbinu svoga naroda. Kad hoću liječiti Izrćla, pokaže se grijeh Efrajima i zloća Samarije. Jer oni čine samo prijevaru: lupeži provaljuju. Vani robe zločinci. Ne kazuju sebi da ja pamtim svaku njihovu zloću. Sada stoje oko njih njihova djela, leže otvoreno pred mojim očima. U svojoj zloći pomazuju kraljeve, u svojoj nevjernosti knezove. Svekoliki su lažni drugovi. Oni su kao naložena peć.? Pekar prestane grijati i mijesiti tijesto, dok uskisne.? Na svetkovinu našega kralja plamte knezovi od vina. On pruža svoju ruku podrugljivcima. Oni plamte kao peć. Srce je njihovo puno lukavstva. Svu noć spava pekar? ujutro plane peć kao plameni oganj. Svi oni plamte kao peć i jedu svoje vladaoce. Svi su kraljevi njihovi bili svrgnuti. Ali nijedan od njih nije meni zavapio. Efrajim se miješa s neznabošcima. Efrajim je pogača što se nije prevrnula. Stranci mu jedu mozak; on to ne opaža. Sijeda je već postala njegova kosa; on to ne vidi. \ Izrćlova ponositost optužuje ih otvoreno. Oni se ne vratiše Gospodinu, svojemu Bogu, i ne potražiše ga unatoč svemu tomu. Efrajim je kao golub, tup, bez razuma. Zazvaše Egipat. Odoše u Asiriju. Kad su odlazili, razapinjem na njih mrežu, dovlačim ih kao ptice, karam ih kako je kazivano u njihovoj općini. Teško njima, zađoše od mene! Prokleti, postadoše mi nevjerni.? Zar da ih ja otkupim? Govore laž na me. Ne zazivaju od srca kad jauču na svojim odrima, kad se paraju zbog žita i vina i prkose mi. A ja sam ih upućivao i krijepio im mišice. Ali oni su zlo mislili na me. Oni se obraćaju, ali prema gore. Oni su kao nezategnut luk. Njihovi knezovi padaju od mača zbog svojih klevetničkih govora. Smijat će im se u zemlji Egiptu. Stavi trubu na svoja usta! Kao orao kruži nad Gospodnjim domom, jer lome moj Savez i krše moj zakon! Dovikuju mi: “Bože moj! Mi, Izrćl, poznajemo te!” Spasenje odbija Izrćl. Tako će ga progoniti neprijatelj. Postavljaju kraljeve bez mene, namještaju knezove bez moga znanja. Od svojega srebra i zlata prave sebi idole, na svoju propast. Gadi mi se tvoja bikova služba, Samarijo! Moj se gnjev raspaljuje na njih. Dokle će još ostati bez kazne? Jer on proizlazi iz Izrćla; načinio ga je umjetnik. On nije Bog. On će otići u komade, bik Samarije. \ Zato što siju vjetar, buru će žeti. Stabljika nema ploda, i ona ne donosi brašna. Ako bi ga donijela, proždrijet će ga tuđinci. Proždrijet će se Izrćl. Već je među narodima kao posuda bez vrijednosti. Jer su trčali u Asur. Efrajim je kao divlji magarac koji ide sam za se. Donijeli su ljubavne darove. A jer su davali darove narodima, ja ću ih odvesti u progonstvo. Tada će doskora prestati pomazivati kraljeve i knezove. Mnoge žrtvenike gradi Efrajim da griješi. Oni mu postadoše na grijeh. I da mu propišem tisuću zakona, njemu su oni kao tuđi. Žrtve klanice vole? i kolju. Meso vole? i jedu. Gospodin ih ne prima. On se sada spominje njihove krivnje i kažnjava njihove grijehe. Moraju opet u Egipat. Izrćl je zaboravio svoga Stvoritelja i gradio je palače. Mnoge je tvrde gradove Juda podigao. Oganj ću baciti u njegove gradove. On ždere njegove tvrđave. Ne raduj se, Izrćle, tako glasno kao pogani! Jer si nevjerno ostavio svojega Boga. Voliš idolsku plaću na svim gumnima. Gumno i kaca ne će ih poznati. Mošt će ih zatajiti. Oni ne smiju dulje stanovati u Gospodnjoj zemlji. Efrajim mora natrag u Egipat, i u Asuru moraju oni jesti nečisto. Ne prinose tamo Gospodinu vina, niti su mu ugodne njihove žrtve. One su njima kao kruh žalosti. Bit će nečist tko ih jede. Jer je njihov kruh samo za vlastitu glad. Ne dolazi u Gospodnju kuću. Što ćete onda činiti na dan sastanka, na godišnji Gospodnji blagdan? Jer eto, u Asur moraju ići. Egipat će ih opremiti. Memfis će biti njihova grobnica. Nad ljubljenim srebrnim njihovim idolima buja trnje. U njihovim šatorima raste kopriva. Dolaze dani kazne. Dolaze dani osvete. Izrćle, upamti to! “Prorok je luđak, bezuman je čovjek duha”? jer je tvoja zloća tako velika, tvoje neprijateljstvo tako žestoko. Efrajim leži u zasjedi protiv mojega Boga. Proroku je na svim njegovim putovima postavljena ptičareva zamka. Mržnja vlada u kući mojega Boga. Duboko su pali kao u dane Gibeje. Ali se on spominje njihove krivnje, on kažnjava njihove grijehe. Kao grožđe u pustinji, tako sam našao nekoć Izrćla. Kao rani plod na smokvi u prvom tjeranju, tako sam gledao vaše oce. Ali kad su došli k Baal Peoru, posvetiše se tomu sramotnome bogu. Postali su gadovi kao što je taj bog kojega su voljeli. Kao što odlete ptice, iščeznut će Efrajimovo mnoštvo: nema više rođenja, nema trudnoće, nema začetka. I ako bi othranili svoju djecu, učinit ću ih ipak bez djece. Jest, teško njima kad ih ostavim! Efrajim? kako ga gledam tamo prema Tiru? leži kao vrt. Ali Efrajim mora odvesti svoju djecu na klanje. Podaj im, Gospodine, što god možeš: podaj im neplodno krilo i usahla prsa! U Gilgalu se činila sva njihova zloća. Jest ondje sam ih zamrzio zbog njihovih opakih djela. Prognat ću ih iz svoje kuće. Ne volim ih više. Svi njihovi knezovi su buntovnici. U mozak je pogođen Efrajim. Korijen je njegov usahnuo. Ne će roditi roda. Ako i rode, ubit ću njihove ljubimce. Odbacit će ih moj Bog, jer ne idu za njim. Tako neka se prebijaju među neznabošcima! Bujan je čokot bio Izrćl, čiji bi plodovi uspijevali. Ali što je više rastao broj njegovih plodova, to je više postavljao žrtvenika. Što mu je bolje rodila zemlja, to je ljepše podizao idolske stupove. Razdijeljeno je njihovo srce. Sad će to okajati: poobarat će se njihovi žrtvenici; polomit će se njihovi idolski stupovi. \ Tada će, dakako, reći: “Nemamo kralja jer se nismo bojali Gospodina. I kralj? što bi on mogao učiniti za nas?” Oni govore samo riječi, kunu se lažno, sklapaju saveze: pravo cvate kao otrovno zelje u brazdama na njivi. Za bika u Bet Avenu brinu se stanovnici Samarije. Jest, narod njegov žali za njim. Dršću za nj njegovi svećenici, zbog sjajnog njegova blaga, jer putuje od njega. I njega odvlače u Asur kao dar velikome kralju. Efrajima će spopasti stid. Izrćl će se osramotiti svojim namjerama. Bit će uništena Samarija. Kao komad drveta na vodi ode njezin kralj. Bit će opustošene sretne visine, Izrćlov grijeh. Trnje i drač bujaju na njihovim žrtvenicima. Gorama će govoriti: Pokrijte nas! Humovima: Padnite na nas! Od danâ Gibeje traje Izrćlov grijeh. Ondje su mi postali nevjerni. Ne će li ih do Gibeje progoniti rat protiv čete zločinaca? Tako dolazim ja i karam ih. Skupljaju se protiv njih narodi kad ih kaznim zbog njihove dvojake krivnje. Efrajim je bio poučljivo govedo što rado vrše. Zato stavljam na njegovu lijepu šiju jaram i uprežem Efrajima. Juda će orati, Jakov će drljati! Sijte u pravednosti, žanjite u ljubavi! Orite sebi krčevinu! Jer je vrijeme da tražite Gospodina, da bi došao i podaždio vam pravednošću. Sijali ste opačinu, želi ste nesreću, jeli ste plod laži. Jer si se pouzdao i u svoja kola, u mnoge svoje ratnike, zato će se po tvojim gradovima razlijegati ratna vreva. Sve će se tvoje tvrđave razrušiti, kao što je Šalman razrušio Bet Arbel u dan bitke. Majke su bile razmrskane zajedno sa svojom djecom. Tako je učinio vama Betel. Zbog odurne vaše zloće bit će doskora posve uništen Izrćlov kralj. ”Kad je Izrćl bio mlad, zavolio sam ga i pozvao svojega sina iz Egipta. Ali što sam ih više pozivao, to su oni dalje odlazili od mene. Jer su žrtvovali Baalima i kadili idolima. A ipak sam ja Efrajima vodio vodiljkom i podizao ga na svoje ruke. Ali oni nisu spoznali da sam bio njihov spasitelj. Vezama dobrote i užetima ljubavi vukao sam ih k sebi. S njihove šije skidao sam jaram, sagibao sam se k njemu, davao mu hranu. Natrag mora Efrajim u Egipat! Njegov kralj neka bude Asur, jer su odbili povratak. U njihovim gradovima bjesnit će mač, razbit će njihove prijevornice, žderat će ih zbog njihovih namjera. Moj narod naginje tomu da se odvrati od mene. Zovu li ga uvis, nijedan se ne podiže. Kako bih te mogao dati, Efrajime; bih li te mogao predati, Izrćle? Kako bih te mogao predati kao Adama, kako bih te mogao uništiti kao Sebojim? Ne, koleba se moje srce u meni. Propinje se sav moj osjećaj. \ Ne ću učiniti po jačini svoga gnjeva. Ne mogu Efrajima opet uništiti. Jer sam ja Bog a ne čovjek, ja sam u tvojoj sredini Svetac. Ne dolazim ti u gnjevu.” Dolaze za Gospodinom. On zove kao rikom lava. Na njegov poziv prilaze ovamo dršćući Izrćlova djeca sa zapada, kao ptice prilaze ovamo dršćući iz Egipta, kao golubovi iz Asura. “U njihove kuće vodim ih opet natrag”, govori Gospodin. Efrajim me opkoljava lažju, Izrćlova kuća prijevarom. I Juda se koleba ovamo i onamo prema Bogu, prema Svecu koji je vjeran. Efrajim pase vjetar, hlepi za jugom, čini neprestano mnogu laž i tlačenje. Sklapaju savez s Asurom, nose ulje kao danak u Egipat. Ozbiljnu će riječ Gospodin izreći Judi. On mora Jakovu platiti prema njegovim putovima, kazniti ga po njegovim djelima. Već je u majčinu krilu prevario brata. U muževnoj snazi borio se je s Bogom. Borio se s anđelom, i nadvladao. Plakao je i molio mu se. U Betelu ga je opet našao. Tamo je s njim govorio. Gospodin, Bog nad vojskama, Gospodin je njegovo ime: ”Tako se moraš i ti vratiti svojemu Bogu. čini ljubav i pravicu! Uzdaj se vazda u svoga Boga!” On ima u ruci lažnu vagu kao kakav Kanaanac. Voli prevariti. Efrajim govori: “Ipak sam se obogatio, stekao sam imutak. Sav moj posjed ne iskazuje mi nepravde koja bi zaslužila poravnanje.” ”A ja, Gospodin, tvoj Bog od zemlje Egipta, dajem ti opet da stanuješ u šatorima kao u vrijeme susretanja. Govorio sam prorocima. Ja sam koji sam dao mnoga viđenja, i u pričama sam govorio preko prorokâ. Kad su činili gadosti u Gileadu, trebale su se i uništiti! Prinosili su žrtvene junce u Gilgalu. Zato moraju i njihovi žrtvenici postati kao gomile kamenja po brazdama na njivama.” U aramske poljane pobjegao je Jakov. Zbog žene je postao pastir. Po proroku je izveo Gospodin Izrćla iz Egipta. Po proroku je bio čuvan. Ali mu je Efrajim pripravio gorku brigu. Zato Svemogući tovari na nj njegovo krvno djelo, platit će mu njegovu sramotu. Kad je nekoć govorio Efrajim, vladao je strah. Jer je bio moćan u Izrćlu. Ali kada je pao u krivnju zbog Baala, tada je uginuo. I sada još griješe dalje, grade sebi liveni lik od srebra, po uzoru na idole. Sve je loše djelo umjetnika. “Njima”, govore oni, “žrtvujte!” čovjek će štovati bikove! Zato će biti kao jutarnji oblak, kao prolazna rana rosa, kao pljeva što se razleti s gumna, kao dim što ide kroz rešetke. A ja, Gospodin, jesam tvoj Bog od Egipta. Ne poznaješ Boga osim mene. Osim mene nema pomoćnika. Brinuo sam se za te u pustinji, u zemlji suhoće. Nasitili su se uz dobru pašu. Jest, kad su se nasitili, uzoholilo se njihovo srce. Zato su me zaboravili. Zato ću im postati lav, vrebat ću na putu kao ris. Napast ću ih kao medvjedica kojoj su ugrabili mlade, i rastrgat ću im srce u grudima. Tamo će ih proždrijeti lavovi, zvijeri će ih poljske raskidati. To je tvoja nesreća, Izrćle. Tko te može zaštititi od mene? Gdje je tvoj kralj da te izbavi u svim tvojim gradovima? Gdje su svi tvoji knezovi za koje si govorio: Daj mi kralja i knezove!? Dajem ti kralja u svom gnjevu i uzimam ga opet u svojem bijesu. Krivnja je Efrajimova dobro spremljena. Grijeh je njegov dobro skriven. Bolovi rodilje doći će na nj; ali je on ludo dijete, jer se nije rodio u pravo vrijeme. \ Izbavit ću ih od carstva mrtvih, od smrti ću ih osloboditi. Rodan će biti među svojom plemenskom braćom, ali će doći istočni vjetar, Gospodnji vjetar, iz pustinje. Tada će mu usahnuti vrelo, studenac će mu presušiti. On će odnijeti njegovo blago i sve njegovo dragocjeno dobro. Samarija će opustjeti jer se usprotivila svojemu Bogu: Oni će pasti od mača. Djeca će se njihova razmrskati, a njihove trudne žene rasporiti. Izrćle, obrati se Gospodinu, svome Bogu! Vlastitom si krivnjom pao. Uzmite sa sobom riječi pokajanja! Obratite se Gospodinu i recite mu: “Oduzmi svu krivnju i umilostivi se! I mi ćemo ti žrtvovati hvalospjev svojih usana. Naš pomoćnik ne će biti Asur! Na konjima ne ćemo više jahati i ne ćemo više govoriti djelu svojih ruku, Bože naš, jer u tebi nalazi sirota milosrđe.” ”Od njihova otpada iscijelit ću ih i srdačno ih ljubiti jer se moj gnjev odvratio od njih. Bit ću Izrćlu kao rosa. Cvjetat će kao ljiljan. Ukorijenit će se kao libanonski cedrovi. Raširit će se njegove grane. Krasota će mu biti kao u masline. Njegov će miris biti kao libanonski. Tada će opet stanovati u sjeni i opet sijati žito, i cvjetat će kao vinova loza. Postat će slavni kao libanonsko vino. Što hoće još Efrajim od idola? Ja ću ga sam tada uslišati i gledati na nj. Ja sam kao uvijek zeleni čempres. Od mene je tvoj plod.” Tko je tako mudar da ovo razumije? Tko je tako razuman da to shvati? Jer su pravi Gospodnji putovi. Pravednici hode po njima. A zlikovci na njima padaju. Gospodnja riječ koja dođe Joelu, sinu Petuelovu. čujte, starci! Slušajte, svi stanovnici zemlje! Je li se ikada takvo što dogodilo u vaše dane i u dane otaca? Pripovijedajte o tom svojoj djeci, vaša djeca svojoj djeci i ona budućemu pokoljenju! Što ostade od grisca, izjede skakavac. Što ostade od skakavca, izjede žderalica. Što ostade od žderalice, izjede ljupilac. Prenite se, pijanice, plačite! Sve vinopije, tugujte za novim vinom! Jer je oteto iz vaših usta. Jer je prekrio moju zemlju narod silan i bez broja. Zubi su njegovi lavovi zubi. čeljusti su njegove kao u lavice. Satro je moju vinovu lozu, osušio moju smokvu, pokidao je i ogulio, bijele joj se grane. Tuguj kao djevojka, u odjeći žalosti za mladim zaručnikom! Nesta žrtvenih prinosa i naljeva u Gospodnjoj kući. Tuguju svećenici, Gospodnje sluge. Opustjelo je polje, uvenula je zemlja, jest, žito je uništeno, usahnulo je vino, nestalo je ulja. Uplašeni stoje seljaci, ridaju vinogradari, zbog pšenice i ječma, jer je propala na njivi žetva. Usahnula je loza, uvela je smokva, šipak, palme i jabuka: sve se poljsko drveće posušilo. Jest, nestalo je radosti kod ljudi. Opašite se, naričite, svećenici! Ridajte, sluge žrtvenika! Dođite, probdijte noć u pokorničkoj odjeći, vi, sluge mojega Boga! Jer je nestalo u kući vašega Boga žrtvenih prinosa i naljeva. Zapovjedite sveti post! Sazovite svečanost! Skupite starješine i sve zemaljske stanovnike u kući Gospodina, svojega Boga, i vapite Gospodinu: ”Jao dana!” Jer je blizu Gospodnji dan. Dolazi kao sila od Silnoga. Nije li oteta hrana ispred naših očiju, nije li oteto kući našega Boga radost i veselje? Usjevno zrno leži trulo pod grudama. Prazne stoje žitnice. Raspadaju se spreme, jer usahnu žito. O, kako uzdiše stoka! Raspršena su stada goveda, jer nemaju paše. I sitno blago gine. K tebi, Gospodine, vapim. Jer žega sažeže pasišta u pustinji. Plamen popali sve drveće u polju. I poljska zvijer urla dašćući za tobom. Jer su usahnuli potoci. Žega je sažegla pasišta u pustinji. Trubite u trubu na Sionu! Trubite na uzbunu na mojoj svetoj gori! Da zadršću svi zemaljski stanovnici. Jer dolazi Gospodnji dan. Jest, on je blizu! Dan tame i mraka. Dan oblaka i vihora. Kako se zora razastire povrh gora tako dolazi narod, velik i silan, kakva nije bilo prije, a niti će ga poslije kad biti do godina najdaljih naraštaja. Pred njim proždire oganj. Za njim ližu plamenovi. Kao edenski vrt leži pred njim zemlja, a za njim tužna pustinja. Ništa ne uteče od njega. čine se kao konji. Trče kao konjanici. Topoću i skaču kao kola preko vrhunaca gora. Kao praskajući plamenovi sažižu strnjiku. Kao silna vojska, spremna za boj. Pred njima zadršću narodi. Crveno se zažare sva lica. Navaljuju kao junaci. Kao ratnici penju se na zid. Svaki ide svojim putem. Ne odstupaju sa svojih staza. Jedan drugoga ne tiska. Svaki stupa svojom stazom. I među strijelama prodiru bez zastajanja. Udaraju na grad, trče po zidovima, penju se na kuće i kao lupeži ulaze kroz prozore. Pred njima se trese zemlja, drmaju se nebesa. Sunce i mjesec pomrače, svjetlost se zvijezda ugasi. I Gospodin drma svojim glasom pred svojom vojskom. Jer je njegova vojska vrlo velika, mnogobrojni su izvršitelji njegove riječi. Jest, velik je Gospodnji dan i vrlo strašan. Tko će ga podnijeti? Ali i sada još govori Gospodin: “Svim srcem obratite se k meni posteći, plačući i tugujući!” Razderite svoja srca, a ne haljine! Obratite se Gospodinu, svojemu Bogu! Jer je on milostiv i milosrdan, strpljiv i bogat milosrđem, i požali nesreću. Tko zna ne će li opet požaliti, tako da vam ipak još ostane njegov blagoslov, te imate žrtvene prinose i naljeve za Gospodina, svojega Boga? Trubite u trubu na Sionu! Zapovjedite sveti post! Sazovite svečanost! Saberite narod! Posvetite općinu! Sazovite starce! Saberite djecu i nejačad! Zaručnik neka iziđe iz svoje sobe, zaručnica iz svoje odaje! Između trijema i žrtvenika neka plaču svećenici, Gospodnje sluge, i neka mole: “Smiluj se, Gospodine, svojemu narodu! Ne daj svoju baštinu pod sramotu, da joj se rugaju neznabošci! Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?” Tada je revnovao Gospodin za svoju zemlju i smilovao se svome narodu. I Gospodin je odgovorio svome narodu: “Evo, ja vam šaljem žita, vina i ulja da se time nasitite! Više vas ne dajem pod sramotu među neznabošcima. Sjevernoga ću neprijatelja protjerati od vas, odagnat ću ga u suhu i pustu zemlju, njegovu prednju četu u istočno more, njegovu zadnju četu u zapadno more, da se podigne od njega smrad raspadanja i da nestane njegova truleža. Jest, velike ću stvari učiniti.” Zemljo, ne boj se! Raduj se i veseli se! Jer je Gospodin učinio velike stvari. Ne bojte se, poljske životinje! Jer su opet zelena pasišta u pustinji. Drveće opet nosi svoje plodove. Smokva i vinova loza daju svoj rod. I vi, djeco Siona, radujte se i veselite se u Gospodinu, svome Bogu, jer vam daje dažd u pravoj mjeri, spušta vam ranu i kasnu kišu kao prije. Tada se opet gumna napunjaju žitom. Kace se prelijevaju od vina i ulja. ”Ja ću vam nadoknaditi godine kojima su urod izjeli skakavac, žderalica, ljupilac i grizac, moja velika vojska koju sam poslao na vas. Imat ćete jela u izobilju i bit ćete siti, i slavit ćete ime Gospodina, svojega Boga, koji je učinio čudesne stvari na vama. I nikada se više ne će osramotiti moj narod. Tada ćete spoznati da ja boravim usred Izrćla i da sam ja, Gospodin, vaš Bog, a inače nitko. I nikada se više ne će moj narod osramotiti. Poslije ću izliti svojega Duha na svako tijelo. Tada će vaši sinovi i kćeri proricati, vaši starci će imati snove, vaši će mladići gledati viđenja. I na sluge i sluškinje izlit ću svojega Duha u one dane. I učinit ću da se pojave čudesni znaci na nebu i na zemlji: krv, oganj i stupovi od dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv, prije nego osvane Gospodnji dan, velik i strašan dan.” Ali svaki koji zaziva Gospodnje ime, spasit će se. Jer će biti spasenje na gori Sionu, u Jeruzalemu, kao što je to obećao Gospodin. Preživjelima pripada koga pozove Gospodin. Govori Amosa koji je pripadao stočarima iz Tekoe. On je proricao o Izrćlu u dane Judina kralja Uzije i u dane Jeroboama, Joašova sina, Izrćlova kralja, dvije godine prije potresa. On reče: Gospodin tutnji sa Siona. Iz Jeruzalema grmi njegov glas. Tada tuguju pastirska pasišta. Vrhunac se Karmela osuši. Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Damaska, za četiri ne ću mu oprostiti: Zato što su vršili Gilead željeznom branom, bacit ću oganj u Hazćlovu kuću, da proždre Ben-Hadadove tvrđe. Slomit ću prijevornicu Damaska. Potamanit ću stanovnike u dolini grijeha zajedno s nosiocima žezla iz raskošne kuće. Aramski narod mora putovati u Kir!” Gospodin je to rekao. Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Gaze, za četiri ne ću joj oprostiti: Zato što su ih do posljednjega čovjeka sve odveli da ih prodaju Edomu, bacit ću oganj u zidove Gaze, da proždre njezine tvrđave. Potamanit ću stanovnike u Ašdodu zajedno s nosiocima žezla iz Aškelona. Pružit ću ruku protiv Ekrona. Ostatak Filistejaca izginut će.” Svemogući Gospodin je to rekao. Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Tira, za četiri ne ću mu oprostiti: Zato što ih je do posljednjega čovjeka sve izručio Edomu, ne misleći na bratski savez, bacit ću oganj u zidove Tira, da proždre njegove tvrđave.” Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Edoma, za četiri ne ću mu oprostiti: Zato što je progonio svojega brata mačem, ugušio sažaljenje, svoju ljutnju jednako čvrsto držao, svoj gnjev uvijek čuvao, bacit ću oganj u Teman, da proždre tvrđave u Bosri.” Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Amonaca, za četiri ne ću im oprostiti: Zato što su parali trudne žene u Gileadu, da rašire svoju zemlju, stavit ću oganj na zidove Rabe, da proždre njegove stanovnike s vikom u dan boja, s burom u dan vihora. Tada će njihov kralj otići u ropstvo zajedno sa svojim knezovima.” Gospodin je to rekao. Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Moaba, za četiri ne ću mu oprostiti. Zato što je u kreču sažegao kosti kralja iz Edoma, bacit ću oganj na Moaba, da proždre tvrđave u Kerijotu. Moab će poginuti u bojnoj vrevi s vikom i s glasom trube. Istrijebit ću vladaoca iz njegove sredine i podavit ću s njim sve njegove knezove.” Gospodin je to rekao. Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Jude, za četiri ne ću mu oprostiti. Zato što su zabacili zakon Gospodnji, što nisu držali njegove uredbe, što su se dali varati od lažnih idola, kojima su već služili njihovi oci, bacit ću oganj na Judu da proždre tvrđave Jeruzalema.” Ovako veli Gospodin: “Za tri opačine Izrćla, za četiri ne ću mu oprostiti. Zato što prodaju pravednika za novac, ubogoga za dvoje opanke, zato što gaze glavu siromasima u zemaljskom prahu i potiskuju s puta siromaha, zato što sin i otac trče k sluškinji, da oskvrnjuju moje sveto ime, zato što leže na zaplijenjenim haljinama kod svakoga žrtvenika, i piju vino oglobljenih u kući svojih idola? a ipak sam bio ja onaj koji je istrijebio ispred vas Amorejce, kojima je visina kao u cedara, kojima je jakost kao u hrastova. Odozgo sam otrgao plodove, odozdo korijenje. Ja sam bio onaj koji vas je izveo iz Egipta, vodio vas u pustinji četrdeset godina, da osvojite zemlju Amorejaca. Između vaših sinova podizao sam proroke, između vaših mladića nazireje. Nije li tako, djeco Izrćlova?”, govori Gospodin. ”A vi ste davali nazirejima da piju vino i zapovijedali ste prorocima: Ne prorokujte! Evo, zato ću vas svaliti, kao što vršuća kola svaljuju nagrnjene snopove. Tada nema bijega brzomu, jakima se ne utvrđuje snaga, ratnik se ne spašava. Strijelac se ne će održati, brzonogi ne može uteći, konjanik se ne može spasiti. I najhrabriji među junacima bježi gol u onaj dan”, govori Gospodin. čujte riječ koju vam govori Gospodin, Izrćlova djeco, svemu plemenu koje sam izveo iz Egipta: ”Samo sam vas izabrao između svih zemaljskih naroda. Zato dajem da okajete svu svoju krivnju.” Putuju li dvojica zajedno, a da ne poznaju jedan drugoga? Riče li lav u šumi, a da nema plijena? Odaje li lavić glas u spilji, prije nego je što uhvatio? Pada li ptica u mrežu na zemlju, a da je ne pogodi kamen? Diže li se lovka sa zemlje, a da ne škljocne? Zatrubi li u gradu truba, a da se ne uplaše ljudi? Zadesi li nesreća grad, a da je nije učinio Gospodin? Ne, svemogući Gospodin ne čini ništa a da ne očituje svoj naum svojim slugama: prorocima. Kad rikne lav, tko da se onda ne prepadne? Kad Gospodin, Svemogući, progovori, tko da onda ne prorokuje? Oglasite po tvrđavama u Ašdodu, po tvrđavama u egipatskoj zemlji! Recite: “Saberite se na visinama Samarije! Gledajte divljanje u njoj, nasilje u njoj. Zaboravili su činiti pravo”, govori Gospodin. “Gomilaju opačinu i krvavo djelo u svojim palačama.” ”Zato”, ovako veli svemogući Gospodin, “neprijatelj će uokolo opustošiti zemlju i s tebe će svući tvoju krasotu. Tvrđave će ti biti oplijenjene.” Ovako veli Gospodin: “Kao kad pastir istrgne lavu iz čeljusti dvije koštice ili samo jagodicu uha, tako će se izbaviti samo malo od Izrćlovih sinova, koji sjede u Samariji na čipkanim ležajevima i na jastucima iz Damaska.” ”čujte i posvjedočite Jakovljevoj kući!”, govori svemogući Gospodin, Bog nad vojskama. ”Zaista, kad kaznim Izrćlove opačine, tad ću kazniti i žrtvenike u Betelu. Odbit će se rogovi žrtveniku, i oni će pasti na zemlju. Razorit ću zimsku i ljetnu kuću, propast će kuće od slonove kosti, nestat će mnogih palača”, govori Gospodin. čujte ovu riječ, krave bašanske, koje ste u samarijskoj gori, koje tlačite uboge, satirete siromahe! Govorite svojim gospodarima: “Donesite da pijemo!” Svojom se svetošću zakleo svemogući Gospodin: “Evo doći će na vas dani kad će vas odvući kukama, posljednji vaš ostatak ribarskim udicama. Kroz prolome ćete izići, svaka posebno. Gonit će vas k Hermonu”, govori Gospodin. ”Idite samo u Betel i griješite u Gilgal, griješite još više! Prinosite svako jutro svoje žrtve klanice, svoje desetine svakoga trećeg dana! I kvasan kruh prinosite kao zahvalnu žrtvu! Glasno pozivajte na dragovoljne darove! Jer vam je tako milo, Izrćlovi sinovi”, govori svemogući Gospodin. ”Poslao sam glad svim vašim gradovima i nestašicu kruha u svim vašim mjestima: ali se vi ne obratiste k meni!”, govori Gospodin. ”Uskratio sam vam dažd tri mjeseca pred žetvu, pustio sam dažd na jedan grad, a na drugi nisam, jedno se polje navlažilo, drugo se osušilo, kojemu nisam poslao dažda; \ dva-tri grada klecajući došla su u drugi grad da se napiju vode, i nisu utažila žeđ? ali se vi ne obratiste k meni!”, govori Gospodin. ”Udario sam vas sušom i medljikom, vaše sam vrtove i vinograde opustošio, smokve i masline izjeli su skakavci: ali se vi ne obratiste k meni!”, govori Gospodin. ”Poslao sam vam kugu kao protiv Egipta, pobio sam mačem vaše mlade ljude zajedno s vašim pristalim konjima, pun gnjeva na vas pustio sam da ognjem izgori vaš tabor, ali se vi ne obratiste k meni!”, govori Gospodin. ”Učinio sam u vas pustoš kao Bog u Sodomi i Gomori, bili ste kao glavnja što se istrgnula iz ognja: ali se vi ne obratiste k meni!”, govori Gospodin. ”Zato ću ti sad, Izrćle, tako učiniti; zato jer ću ti tako učiniti, pripravi se, Izrćle, da iziđeš ususret svojemu Bogu!” \ Jer evo: koji pravi gore, stvara vjetar i zna misli ljudi, koji čini zoru i tamu i hodi po zemaljskim visinama: “Gospodin, Bog nad vojskama” njegovo je ime! čujte ovu pjesmu, koju vam kao tužaljku započinjem, Izrćlov dome! Pade Izrćlova djevojka, ne diže se, izvaljena je na zemlji, nitko je ne pridiže. Jer ovako veli svemogući Gospodin: “Grad koji je pošao u boj s tisuću, sačuva samo stotinu, a koji je pošao u boj sa stotinu, očuva samo deset.” Za Izrćlovu kuću! Jest, ovako veli Gospodin Izrćlovoj kući: “Tražite me i živjet ćete! Ali ne tražite Betela! Ne idite u Gilgal! Ne polazite u Beer Šebu. Jer Gilgal odlazi u ropstvo, a Betel će biti sasvim uništen. Tražite Gospodina i živjet ćete! Inače će on doći na Josipovu kuću s ognjem što ždere, i nitko neće moći gasiti u Betelu.” U pelin obraćate pravo i pravednost gazite nogama. On, koji je stvorio zvijezde Vlašiće i Orion, koji pretvara tamu u jutro i dan potamni u noć; On, koji doziva morske vode i izlijeva ih na zemlju: “Gospodin” je njegovo ime! \ On čini da dođe pogibija na jake, da se obori pustoš na tvrđavu. Mrze onoga koji govori pravo na vratima, i grde onoga koji kazuje istinu. Zato što nogama gazite siromaha i podižete od njega daće žita, možete graditi kuće od tesana kamena, ali ne ćete nikada stanovati u njima; možete sebi saditi krasne vinograde, ali ne ćete nikada piti iz njih vina! \ Jer dobro znam mnoge vaše opačine, vaše mnogobrojne grijehe: tlačite nedužnoga, primate mito i sudite nepravedno siromahe. Zato šuti mudrac u ovo vrijeme, jer je zlo vrijeme. Tražite dobro, a ne zlo, da živite! Tada će Gospodin, Bog nad vojskama, biti i s vama, kako ste rekli. Mrzite zlo i ljubite dobro! Pribavite pravici važnost na vratima! Možda se Gospodin, Bog nad vojskama, smiluje Josipovu ostatku! Zato ovako veli Gospodin, svemogući Bog nad vojskama: “Na svim putovima bit će kuknjava. U svim ulicama vikat će se: Jao! Jao! Zvat će ratara na žalost, vinogradara k onima koji znaju naricati. Kuknjava će vladati u svim vinogradima kad budem koračao kroz vašu sredinu”, Gospodin je to rekao. Teško onima koji žele Gospodnji dan! Što je Gospodnji dan za vas? On je tama, a ne svjetlost. Bit će kao kad tko bježi od lava, a nabasa na medvjeda. On možda umakne u svoju kuću i nasloni se rukom na zid, ali ga tad ujede zmija. Doista, tama je Gospodnji dan, a ne svjetlost, mrak i bez vidjela! ”Mrzim, gade mi se vaše svečanosti. Ne volim mirisati vaše svetkovine. Jer ako mi prinosite žrtve paljenice i prinose, to mi se ne sviđa. Ne volim vidjeti vaše pomirne žrtve od tovnih telaca. Ukloni od mene dreku svojih pjesama! Zvižduk tvojih harfa ne volim slušati. Navalit će sud kao voda i pravda kao potok što nikad ne presuši. Jeste li meni prinosili žrtve klanice i prinose u pustinji četrdeset godina, Izrćlova kućo, a pritom jeste li naokolo nosili Sikuta, svojega kralja, i Kevana, svojega zvjezdanog boga, svoje idolske likove što ste ih napravili? Zato ću pustiti da vas odvedu u progonstvo tamo iza Damaska.” Gospodin je to rekao; “Bog nad vojskama” njegovo je ime. \ Teško bezbrižnima u Sionu i sigurnima na samarijskoj gori, odličnima prvoga od naroda, koje sluša Izrćlova kuća: Pođite u Kalnu i vidite, i otamo odite u Hamat-Rabah! Tada siđite u Gat u zemlji Filistejaca! Jesu li oni jači od ovih kraljevstava ili: zar je njihovo područje veće od vašega područja? Vi mislite da je daleko dan nesreće i primičete vlast nasilja. Leže na posteljama od slonove kosti i pružaju se na svojim jastucima. Jedu jaganjce iz stada i mlada goveda iz štale. Deru se uz zvuk harfa, izmišljaju sebi kao David predmete za igru. Piju vino iz zdjela i mažu se najboljim uljem, a ne mare za Josipov pad. Zato će sad otići u progonstvo na čelu prognanika, i zamuknut će veselje raskošnikâ. Zakleo se sam sobom svemogući Gospodin, govori Gospodin, Bog nad vojskama: “Gadi mi se Jakovljeva gizdavost i mrzim njegove palače, i predajem grad zajedno s njegovim stanovnicima.” I ako deset ljudi samo ostane u jednoj kući, moraju i oni umrijeti. Ako jednoga njegov rođak nosi van i spali ga, da iznese njegove kosti iz kuće, i ako upita nekoga koji se sakrio u unutrašnjosti kuće: “Ima li još tko kod tebe?”, on odgovori: “Nitko!” i pridoda: “Šuti!”, jer se ne smije imenovati Gospodnje ime. Jer evo, Gospodin zapovijeda, i udaraju na palače da se razvale i na kolibe da se raspadnu. Kasaju li konji po stijeni ili ore li se volovima more da vi pretvarate pravo u otrov, plod pravednosti u pelin? Vi se radujete Lo Dabaru i govorite: “Nismo li svojom snagom zauzeli Karnajim?” ”Jer evo, Izrćlova kućo, ja ću podići protiv vas narod”, govori Gospodin, Bog nad vojskama. “On će vas pritisnuti od mjesta gdje se ide u Hamat do potoka u pustinji.” Ovo mi dade svemogući Gospodin da gledam: Gle, učini da postanu skakavci kad je počela nicati trava? bila je to trava poslije kraljeve kosidbe. Kad su bili sasvim proždrli zelen zemlje, tada se ja pomolih: “Svemogući Gospodine, oprosti! Kako će opstati Jakov? Jer je on tako malen!” Tada se sažali Gospodin. “To se ne će dogoditi!”, reče Gospodin. Ovo mi dade svemogući Gospodin da gledam: Gle, svemogući Gospodin pozva oganj za kaznu. Oganj proždre veliki bezdan i potamani Gospodnju baštinu. Tada se ja pomolih: “Svemogući Gospodine, odustani! Kako će opstati Jakov? Jer je on tako malen!” Tada se sažali Gospodin “Ni to se ne će dogoditi!”, reče svemogući Gospodin. Ovo mi dade da gledam: Gle, Svemogući je stajao pred zidom. Držao je visak u ruci. I upita me Gospodin: “Što vidiš, Amose?” Ja odgovorih: “Visak.” Tada reče Svemogući: “Evo, ja ću staviti visak posred Izrćla, svoga naroda. Ne ću ga više štedeći prolaziti. Neka se opustoše Izakove uzvisine i razore Izrćlova svetišta! Protiv Jeroboamove kuće ću ustati s mačem.” Amasja, svećenik u Betelu, posla k Jeroboamu, Izrćlovu kralju, i poruči mu: “Amos diže bunu na te u Izrćlovoj kući. Zemlja ne može više podnositi svih njegovih govora. Jer je Amos ovako govorio: Jeroboam će poginuti od mača, a Izrćl će putovati iz svoje zemlje u progonstvo.” I Amasja reče Amosu: “Vidovnjače, idi, skloni se u Judinu zemlju! Ondje jedi svoj kruh i ondje prorokuj! Ne prorokuj više u Betelu; jer je on kraljevsko svetište i hram kraljevine.”\ Tada odgovori Amos Amasji: “Nisam ni prorok ni proročki učenik, nego sam govedar i uzgajam dudove. Ali me Gospodin uzeo od stada, i Gospodin mi je zapovjedio: Idi, prorokuj mojemu narodu Izrćlu! A sada čuj Gospodnju riječ! Ti kažeš: Ne prorokuj protiv Izrćla i ne svjedoči protiv Izakova doma! Zato ovako veli Gospodin: Žena će tvoja činiti sramotu u gradu. Sinovi će ti i kćeri pasti od mača. Zemlja će ti se razdijeliti mjeračkim užem. A ti ćeš sam umrijeti u nečistoj zemlji, i Izrćl mora putovati iz svoje zemlje u progonstvo.” Ovo mi dade svemogući Gospodin da gledam: Gle, ondje je bila košarica sa zrelim voćem. I on me upita: “Što vidiš, Amose?” Ja odgovorih: “Košaricu sa zrelim voćem.” Tada mi reče Gospodin: “Dolazi kraj mojemu narodu Izrćlu. Ne ću ga više štedeći prolaziti. Pjesme u palači bit će ridanje u onaj dan”, govori svemogući Gospodin. “Velik će biti broj mrtvih tjelesa. Svuda će se pobacati. Tiho!” čujte ovo, koji gazite siromaha, upropašćujete maloga čovjeka! Kažete: “Kada će napokon proći mlađak da prodajemo žito! Kada će subota da možemo otvoriti žitnice? Mi bismo smanjili mjeru, povećali uteg i varajući krivotvorili mjerila. Kupovat ćemo siromaha za novce, ubogoga za par opanaka. Htjeli bismo prodavati ostatak od žita.” Ali se Gospodin zakleo Jakovljevom slavom: “Nikada ne ću zaboraviti nijedno njihovo djelo.” Ne mora li se zemlja potresti od toga, ne moraju li protužiti svi njezini stanovnici, tako da se ona posvuda podigne kao Nil i uskipi i padne kao Nil u Egiptu? ”U onaj će se dan dogoditi”, govori svemogući Gospodin, “i učinit ću da sunce iščezne u podne i pomračit ću zemlju za bijela dana. Pretvorit ću vaše blagdane u žalost, sve vaše pjesme u naricanje za mrtvim. Stavit ću odjeću žalosti oko svih bedara, učinit ću ćelavom svaku glavu. Rasplakat ću zemlju kao za sinom jedincem. Gorak će dan biti njezin kraj.” ”Gle, doći će dani”, govori svemogući Gospodin, “kad ću poslati glad u zemlju, ne glad kruha ni žeđ vode, nego slušanja Gospodnjih riječi. Tada će se potucati od mora do mora, trčat će od sjevera do istoka da traže Gospodnju riječ. Ali je ne će naći. U ono će vrijeme obamirati lijepe djevojke i ginut će mladići od žeđi. Oni koji se sada kunu samarijskim idolima i govore: Tako neka je živ tvoj bog, Dane! Tako neka je živ tvoj bog, Beer Šebo!? oni će pasti i ne će više ustati.” Vidio sam Svemogućega gdje stoji na žrtveniku i govori: “Udari na glavicu stupa, da se zatresu grede, i razmrskaj ih, da padnu na glavu svima! Mačem ću pobiti one koji ostanu živi. Ne će uteći između njih nijedan! Nijedan koji je umakao od njih ne će se moći spasiti! I ako bi provalili u svijet mrtvih, i odatle će ih izvaditi moja ruka. I ako bi se popeli na nebo, i odatle ću ih skinuti. I kad bi se sakrili gore na Karmelu, tamo ću ih pronaći i uzeti. I da se sakriju ispred mene na dnu mora, ondje ću zapovjediti morskim životinjama da ih unište. I da odu u ropstvo pred svojim neprijateljima, i ondje ću zapovjediti maču da ih pobije. Upravit ću svoje oko njima na nesreću, a ne na spasenje.” Svemogući Gospodin nad vojskama, koji se dotakne zemlje tako da se ona rastapa, da tuguju svi njezini stanovnici, da se diže posvuda kao Nil i spušta se kao Nil u Egiptu; \ On koji je sagradio u nebu svoje odaje, svoj svod utemeljio na zemlji. On koji zovne morske vode i izlijeva ih po zemlji: “Gospodin” je njegovo ime. ”Vrijedite li mi više, sinovi Izrćlovi, nego Kušani?”, govori Gospodin. “Jest, izveo sam Izrćla iz Egipta, ali isto tako Filistejce iz Kaftora i Aramejce iz Kira. Gle, na grješno su kraljevstvo oči svemogućega Gospodina upravljene. Sa zemlje ću ga zatrti. Ali ne ću sasvim zatrti Jakovljeve kuće”, govori Gospodin. ”Jer evo, dat ću naputak i rastrest ću među sve neznabožačke narode Izrćlovu kuću, kao što se trese žito u rešetu; nijedno dobro zrno ne će pasti na zemlju. \ Od mača će poginuti svi zlikovci u mojem narodu koji sad govore: Nas ne će pogoditi nesreća. Ne će nas dostići! U ono vrijeme podići ću raspalu Davidovu kolibu, zatvorit ću njezine pukotine, popravit ću njezine razvaline i sagradit ću je, kao što je bila u dane prošlosti, da posjeduju što je ostalo od Edoma, i sve neznabožačke narode, nad kojima se izvikalo moje ime”, govori Gospodin koji izvršava ovo. ”Evo, doći će dani”, govori Gospodin, “kad će orač stizati žeteoca, gnječilac grožđa sijača. Gore će kapati slatkim vinom, i svi će se humovi rastapati. Tada ću okrenuti sudbinu Izrćla, svojega naroda: oni će sagraditi opustošene gradove i stanovati u njima, nasadit će vinograde i iz njih piti vino, nasadit će vrtove i uživati njihove plodove. Posadit ću ih u njihovu zemlju, da se više ne iščupaju iz svoje zemlje, koju sam im dao”, govori Gospodin, tvoj Bog. Viđenje Obadijino. Ovako veli svemogući Gospodin o Edomu: Od Gospodina smo čuli ovaj glas, među narode je bila poslana ova vijest: “Ustajte! Dići ćemo se na nj u boj! Gle, učinit ću te malim među narodima. Prezren ćeš biti preko mjere. Oholost tvojega srca te zaludjela. U kamenitim rasjeklinama stanuješ, imaš svoje sjedište na visini. Zato misliš u sebi: Tko me može oboriti na zemlju? I visoko si sagradio svoje gnijezdo kao orao, jest, pod same zvijezde. Ipak sam te odatle oborio dolje”, govori Gospodin. Kad bi došli k tebi kradljivci ili noćni lupeži? kako si dotjeran do ničega!? oni bi samo krali koliko bi trebali. Kad bi došli vinogradari u tvoj vinograd: oni bi još ostavili ostatke. Kad se pretražuje Ezav, prekopava se njegovo blago! Natrag do granice gonit će te svi tvoji saveznici. Zaludjet će te i silu ti nanijeti koji su ti bili prijatelji. Tvoji drugovi za stolom podmeću ti zamke, a ti to ne slutiš. ”Doista, u onaj će se dan dogoditi”, govori Gospodin, “tada ću uništiti edomske mudrace, razumne u Ezavovoj gori. Tvoji će junaci, Temane, očajavati, da se unište svi stanovnici iz Ezavove gore.” Za umorstvo, za zlodjelo na tvojemu bratu Jakovu pokrit će te sramota! Bit ćeš istrijebljen za vječna vremena. Tada si stajao nasuprot kada su tuđinci odvodili u ropstvo njegovu vojsku; i kad su stranci prodirali na njegova vrata i bacali ždrijeb nad Jeruzalemom, ti si bio kao jedan od njih. \ Ti nisi trebao gledati dana svojega brata, dana njegove nesreće, nisi se trebao radovati Judinim sinovima u dan njihova uništenja, nisi se trebao podsmjehivati u dan njihove nevolje. Nisi trebao prodrijeti na vrata mojega naroda, u dan njegove nesreće, nisi se trebao naslađivati na njegovu zlu u dan njegove pogibelji, nisi trebao pružati ruku u dan njegova jada. Nisi trebao stajati na raskršćima da ubijaš njegove bjegunce i nisi trebao izdavati one što izmakoše u dan tjeskobe. Jer je blizu Gospodnji dan nad svim narodima! Kako si činio, tako će ti biti: tvoja djela padaju natrag na tvoju vlastitu glavu. Doista, kao što ste vi morali piti na mojoj svetoj gori, tako će uvijek piti svi narodi, piti i srkati, i biti kao da ih nije bilo nikada. Ali će na gori Sionu biti spasenje. Ona će biti utočište. I Jakovljeva kuća pobijedit će svoje pobjeditelje. Kuća Jakovljeva bit će oganj i Josipova kuća plamen. A Ezavova kuća postat će strnjika! Oni će je zapaliti i sažeći: ništa ne će više ostati od Ezavove kuće! Jer je to rekao Gospodin. Tada će južna zemlja zaposjesti Ezavovu goru i nizinu Filistejaca. I Efrajimovo će polje zaposjesti, i samarijsko polje također. Benjamin će zauzeti Gilead. Prognanici vojske Izrćlaca zaposjest će sva mjesta Kanaanaca do Sarfate. Zarobljenici iz Jeruzalema, koje prognaše u Sefarad, baštinit će južne gradove. Izbavitelji će uzići na goru Sion, da sude Ezavovoj gori. A kraljevstvo će biti Gospodnje. Riječ Gospodnja dođe Joni, Amitajevu sinu: ”Ustani, idi u Ninivu, veliki grad, i ondje propovijedaj! Jer zloća je njihova prodrla do mene.” A Jona ustade da pobjegne od Gospodina u Taršiš. Siđe u Jafu i tamo nađe lađu koja je išla u Taršiš. Plati vozarinu i ukrca se, da se tako odveze od Gospodina u Taršiš. Ali Gospodin posla silan vjetar na more, i nastade na moru jaka bura, tako da lađa samo što se nije razbila. Mornari su se uplašili, i svaki je zazivao svojega boga. Bacali su u more uređaje s lađe, da bi je olakšali. A Jona je bio sišao na dno lađe, legao i zaspao. Tada pristupi k njemu kapetan broda i upita ga: “Što ti spavaš? Ustani i prizivaj svojega Boga! Možda nam se smiluje taj Bog, da ne poginemo.” Potom rekoše jedan drugome: “Dođite, bacit ćemo ždrijeb da vidimo čijom nas krivnjom pogodi ova nesreća!” Baciše dakle ždrijeb, i pade na Jonu. Tada mu rekoše: “Daj da znamo čijom nas krivnjom pogodi ova nesreća! Što je tvoj zanat? Odakle dolaziš? Gdje ti je postojbina? Iz kojega si naroda?” On im odgovori: “Ja sam Hebrej. Štujem Gospodina, nebeskoga Boga, koji je stvorio more i suhu zemlju.” Tada se ljudi vrlo uplašiše i upitaše ga: “Što si učinio?” Oni su naime doznali da je on bježao od Gospodina; jer im je to priznao.\ Upitaše ga ovako: “Što ćemo činiti s tobom da more odustane od nas?” More je naime bučilo sve žešće. Tada ih on zamoli: “Uzmite me i bacite me u more! Tada će more odustati od vas. Jer znam da je zbog mene došla na vas ova velika bura.” A ljudi su veslali da opet dođu na zemlju. Ali nisu mogli jer je more navaljivalo sve žešće na njih. Tada povikaše Gospodinu: “Ah, Gospodine, ne daj da poginemo zbog života ovoga čovjeka! Nemoj to staviti na nas kao nedužno prolivenu krv, nego učini, Gospodine, što se tebi svidi!” Potom uzeše Jonu i baciše ga u more. Tada more prestade bučiti. Ali se ljudi vrlo pobojaše Gospodina. Prinesoše žrtvu Gospodinu i zavjetovaše se. A Gospodin zapovjedi te velika riba proguta Jonu. Tri dana i tri noći ostade Jona u utrobi ribe. I Jona se pomoli u utrobi ribe Gospodinu, svojemu Bogu, i reče: “Iz svoje tjeskobe zavapih Gospodinu: on mi dade odgovor. Iz krila podzemnoga svijeta povikah za pomoć: ti si čuo moj glas. Ti si me bacio u dubinu, u srce mora, da me opkolila voda. Sve tvoje poplave i tvoji vali prelazili su preko mene. Pomislio sam: Odbačen sam ispred tvojih očiju. Kako mogu dalje još gledati tvoj sveti Hram? Vode mi doprle već blizu života. Dubina me opkolila. I oko glave bio mi se ovio rogoz. Upao sam do gorskih temelja. Zemaljske prijevornice zatvorile me dovijeka. Tada si me izvadio iz jame, Gospodine, moj Bože! Kad mi je već gotovo iščeznuo život, spomenuo sam se Gospodina. Molitva je moja prodrla k tebi u tvome svetom Hramu. Koji štuju ništavne idole, ostavljaju onoga koji im je spasenje. A ja ću ti glasnom zahvalom prinijeti žrtvu. Što sam zavjetovao, platit ću. U Gospodinu je spasenje!” Tada Gospod zapovjedi ribi i ona izbljuva Jonu na kopno. Opet dođe Joni Gospodnja riječ: ”Ustani, idi u Ninivu, veliki grad, i održi mu propovijed koju sam ti naložio!” Jona ustade i ode u Ninivu po Gospodnjem naputku. Niniva je bila nekoć silno velik grad, tri dana hoda dug. Jona poče dakle obilaziti grad jedan dan hoda, i propovijedao je: “Još četrdeset dana i Niniva će propasti!” Ninivljani povjerovaše Bogu, oglasiše post i obukoše se, veliki i mali, u pokorničke haljine. Vijest o tom dopre i do kralja u Ninivi. Tada on usta sa svojega prijestolja, skine sa sebe svoj plašt, zamota se u pokorničku haljinu i sjede u pepeo. Onda dade oglasiti u Ninivi: “Zapovijed kralja i njegovih knezova: Ljudi i životinje, goveda i ovce ne smiju okusiti ništa! Ne smiju ići na pašnjak i na pojilište, nego se moraju? čovjek i stoka? pokriti haljinama žalosti! Neka se glasno zaziva Bog, i neka se svaki okani svojega zla puta i opakoga djela svojih ruku! Možda se opet umilostivi Bog i odustane od svoga ljutoga gnjeva, tako da ipak ne izginemo.” Kada Bog vidje njihova djela, da se naime okaniše svojega zla puta, sažali se Bog zbog nesreće kojom im je bio zaprijetio, i ne učini je. To vrlo ozlovolji Jonu i on se razljuti. Ovako se on pomoli Gospodinu: “Ah, Gospodine, to je eto ono što sam mislio kad sam još bio u svojoj postojbini! Upravo sam zato htio prije pobjeći u Taršiš. Jer sam znao da si ti milostiv i milosrdan Bog, strpljiv i bogat milosrđem, i sažališ se zbog nesreće. A sada, Gospodine, uzmi ipak moj život od mene, jer je bolje za me da umrem nego da živim!” Ali ga Gospodin samo upita: “Je li pravo od tebe da si tako zlovoljan?” Tada iziđe Jona iz grada i sjede na istoku grada. Načini ondje sebi kolibu, i sjedio je pod njom u sjeni da vidi što će se dogoditi gradu. I Bog, Gospodin, dade te se izvi bršljan koji uzraste nad Jonom, da njegovoj glavi pruži sjenu i da ga izliječi od njegove zlovolje. Jona se bršljanu veoma radovao. A kad je sljedećega dana osvanula zora, dade Bog te crv podgrize bršljan, tako da je usahnuo. Kad je bilo ogranulo sunce, posla Bog vruć istočni vjetar. I sunce zapeče Joni u glavu, tako da ga je ostavila sva snaga. Tada je sebi poželio smrt i rekao: “Bolje je za me da umrem nego da živim!” A Bog upita Jonu: “Je li pravo od tebe da si zbog bršljana tako zlovoljan?” On odgovori: “Jest, upravo sam zlovoljan do smrti!” Gospodin odvrati: “Tebi je žao bršljana, premda se nisi trudio za nj i nisi ga odgojio. U jednoj se noći izvio i u jednoj je noći propao. A meni da ne bude žao Ninive, velikoga grada, u kojem stanuje više od sto i dvadeset tisuća ljudi koji ne mogu razlikovati desno od lijevog, a usto još mnogo životinja?” Gospodnja riječ koja dođe Miheju iz Morešeta u vrijeme Judinih kraljeva Jotama, Ahaza i Ezekije. O Samariji i Jeruzalemu on je imao ova viđenja: čujte, sva plemena! Slušaj, zemljo i što prebiva u njoj! Svemogući Gospodin podiže se na vas s tužbom, Svemogući iz svoga svetoga dvora. Gle: već ostavlja Gospodin svoje mjesto, silazi, hodi po zemaljskim visinama. Pod njim se rastapaju gore, pucaju doline, kao vosak pred žeravicom, kao voda što šumi niz strmen. To sve zbog Jakovljevih opačina, zbog grijehâ Izrćlove kuće! Tko je skrivio Jakovljev otpad? Nije li Samarija? Tko je skrivio Judine visine? Nije li Jeruzalem? ”Učinit ću od Samarije gomilu kamenja na njivi, rasadnik vinove loze. Pobacat ću njezino kamenje u dolinu. Otkrit ću joj temelje. Svi njezini rezani likovi bit će razbijeni. Svi njezini bludnički darovi spalit će se u ognju. Sve ću njezine idole satrti. Jer se od bludničke plaće to sakupilo, neka to opet bude bludnička plaća!” Zbog toga plakat ću i tugovati. Bos ću hoditi, bez gornje haljine. Podići ću plač kao čagljevi, podići ću viku kao nojevi. Nikad ne zacijeli rana što joj je zadana. Jest, gnoji se dalje sve do Jude. Zahvaća ona glavni grad mojega naroda: Jeruzalem. Ne javljajte to u Gatu! Ne plačite u Bekaimu! U Bet Leafri valjajte se po prahu! Otiđite, ljudi od Šafira, s golom sramotom! Stanovništvo Saanana ne izlazi. Tugovanje u Beth Hćselu ne da vam da ostanete tamo. Za svoje dobro dršću stanovnici u Marotu. Jer od Gospodina silazi nesreća do vrata Jeruzalema. Brze konje upregnite u kola, ljudi od Lakiša! On je bio početak grijehu sionske kćeri. Izrćlove opačine naučile su se u tebi. Zato se daje i tebi otpusna knjiga, Morešet Gate! Kuće u Akzibu prevarit će Izrćlove knezove. Baštinika ću ti dovesti, stanovništvo u Mareši! U Adulam dolazi Izrćlovo plemstvo. Obrij sebi glavu do kože zbog svoje ljubljene djece! Učini sebi glavu golom naširoko kao u jastreba! Jer se ona odvode od tebe. Teško onima koji smišljaju opako i snuju zlo na svojim posteljama, da ga izvrše kad svane, jer im je vlast u ruci! Svidi li im se njiva, otmu je, kuća, oduzmu je. čine nasilje čovjeku i njegovoj kući, pobjedniku i njegovoj baštini. Zato ovako veli Gospodin: “Pazite! I ja snujem jaram nesreće tome rodu. Iz njega ne ćete izvući svoje vratove, niti ćete hoditi uspravno pod njim. Bit će zlo vrijeme.” U onaj će se dan pjevati podsmješnica o vama. Pjevat će se pjesma s ovakvom tužbom: “Gotovo je! Posve smo uništeni. Prodaje on baštinu mojega naroda. Ah, kako mi je odvlači! Odmetnicima razdijeli naša polja. Nitko nam ne nateže mjeračko uže, ne baca ždrijeb u Gospodnjoj općini. Nemojte sliniti!”, tako sline oni. “Ne treba sliniti zbog toga! Zar će on pustiti te psovke?” Ne kaže li se Jakovljevoj kući: “Je li Gospodnji duh samo pun gnjeva? Jesu li njegova djela takva?” Upravo se vi dižete kao neprijatelji protiv mojega naroda. Od haljina skidate plašt s onih koji odlaze bezazleno, koji ne će svađe. Žene mojega naroda izgonite iz kuće njihove miline i njihovoj djeci otimate moju slavu zauvijek: Ustanite, idite! Jer ovdje više nema ostanka zbog nečistoće koja donosi pogibiju, neizlječivu pogibiju. Jest, kad bih ja bio kao netko koji ide za prijevarom i kazuje laž, kad bih ti propovijedao za vino i za silovito piće, jest tada bih ja bio prorok svome narodu. ”Sabrati, da sabrat ću te svega, Jakove! Skupit ću Izrćlov ostatak! Sastavit ću ih kao ovce u toru, kao stado u oboru, da bruji od ljudi. Pred njima će tada ići probijač. Oni će probiti, proći će kroz vrata i izići će. Kralj će njihov ići pred njima. Gospodin će biti na čelu.” Ja rekoh: “čujte, Jakovljevi knezovi, vođe Izrćlove kuće! Nije li na vama da znate pravo, na vama mrziteljima dobra, prijateljima zla? Vi ljudima derete kožu s tijela i meso s kostiju. Jedete meso mojega naroda i derete kožu s njih, prebijate im kosti, sasijecate ih kao meso u loncu, kao meso za juhu u kotlu.” Jednom će vapiti Gospodinu. Ali ih ne će čuti i sakrit će lice od njih u ono vrijeme prema djelima što su ih počinili. Ovako veli Gospodin o prorocima koji zavode moj narod, koji, kad imaju nešto za zube, navješćuju mir, a protiv onoga koji im ne puni usta proglašavaju rat: Zato će vam biti noć, a da ne gledate viđenja, i tama da ne možete ništa vračati. Sunce će zaći tim prorocima, dan će im postati noć. Tada će se osramotiti vidioci i vračari će se morati posramiti. Svi će zastrijeti svoju bradu, jer ne će biti Božjega odgovora. A ja, ja sam napunjen snagom Gospodnjega duha, pravdom i srčanošću, da kažem Jakovu njegovu opačinu i Izrćlu njegov grijeh. Pa čujte ovo, poglavice Jakovljeva doma, vođe Izrćlove kuće, koji mrzite pravdu i sve što je pravo izvrćete, koji gradite Sion krvlju, Jeruzalem opačinom! Za mito govore pravdu njihovi poglavari. Svećenici njihovi uče za plaću. Proroci njihovi gataju za novac. Pritom se pozivaju na Gospodina i govore: “Nije li Gospodin u našoj sredini? Nesreća ne će doći na nas!” Zato: Zbog vas Sion će biti preoran kao njiva, Jeruzalem će postati razvalina i hramska gora visina obrasla u šumu. Na kraju danâ dogodit će se da će gora s Gospodnjim domom biti utvrđena navrh gora, uzvišena nad visinama. Tada će se k njemu stjecati narodi. Mnogi će narod ići tamo i govoriti: “Dođite, pođimo na Gospodnju goru, u kuću Jakovljeva Boga! Neka nas on nauči svojim putovima! Mi ćemo hoditi njegovim stazama!” Jer nauk izlazi sa Siona i Gospodnja riječ iz Jeruzalema. On sudi među svim narodima, govori pravdu među moćnim narodima, do daljina. Oni prekivaju svoje mačeve u plugove, koplja u kose. Ne diže više narod mača protiv naroda. Više se ne uči ratu. Svaki stanuje pod svojom vinovom lozom i smokvom, i nitko ga ne plaši. Jer to obećaše Gospodnja usta nad vojskama. Jer svi narodi hode svaki u ime svojega boga; pa ćemo i mi hoditi u ime Gospodina, svojega Boga, uvijek i dovijeka. \ ”U ono vrijeme”, govori Gospodin, “sabrat ću što hramlje. Što je prognano, skupit ću, i iscijelit ću što sam udario. Što hramlje, to ću učiniti ostatkom; što je bolesno, jakim narodom. I Gospodin će biti kralj nad njima na gori Sionu od sada i dovijeka.” \ Ti, kulo za stado, ti stražarnice sionske kćeri, k tebi će prispjeti, k tebi će doći prijašnja vlast, kraljevstvo jeruzalemske kćeri! Ali sada? što vičeš tako glasno? Nema li kralja u tebi? Je li mrtav tvoj savjetnik da te obuzeše bolovi kao ženu što rađa? Savijaj se, jecaj, kćeri sionska, kao žena što rađa! Jer sad moraš van iz grada, na polju stanovati. Dolaziš u Babilon. Ali ćeš se tamo izbaviti. Tamo će te Gospodin osloboditi iz ruke tvojih neprijatelja. Sada se, dakako, skupljaju protiv tebe mnogi narodi i govore: “Neka se oskvrne, da se naše oko napase na Sionu!” Ali oni ne znaju Gospodnjih misli i ne razumiju njegove odluke, da ih unosi kao snoplje na gumno. Ustani, vrši, sionska kćeri! Jer ću učiniti tvoj rog željezom, papke ću tvoje učiniti mjeđu. Satri mnoge narode! Posveti Gospodinu njihovo blago, Gospodinu cijeloga svijeta njihovo dobro! Sad ćeš biti potlačena, ti tlačiteljice: Nasip su oko nas podigli. Po obrazu udaraju štapom Izrćlova vladara. A ti, Betleheme Efrato, najmanji među Judinim krajevima, iz tebe će mi izići onaj koji će biti vladar u Izrćlu. Njegov je početak iz davne davnine, iz danâ vječnosti. Zato ih On predaje, do vremena kad rodi koja rađa. Tada se vraća ostatak njegove braće k Izrćlovoj djeci. On se pojavljuje i vlada u Gospodnjoj snazi, u veličanstvu imena Gospodina, svojega Boga. Oni će u sigurnosti stanovati, jer će se on tada pokazati velik, do zemaljskih krajeva. I On će biti mir. Dođe li tad Asirija u našu zemlju i prodre li u naše tvrđave, onda ćemo postaviti nasuprot njemu sedam pastira i osam kneževih ljudi. Oni će opasati Asirsku zemlju mačem i Nimrodovu zemlju oštricom. Tako će nas on izbaviti od Asirije, ako dođe u našu zemlju i stupi na naše granice. Tada će Jakovljev ostatak biti među mnogim narodima kao rosa od Gospodina, kao dažd po zelenoj travi, što ne čeka čovjeka, niti se uzda u čovječju djecu. Tada će Jakovljev ostatak biti među neznabošcima usred mnogih naroda, kao lav među šumskim životinjama, kao lavić među stadima ovaca, koji gazi, kad prodre, rastrga? i nitko ne može izbaviti! Ruka će tvoja pobijediti tvoje neprijatelje. Svi će tvoji protivnici biti istrijebljeni. ”U onaj će se dan dogoditi”, govori Gospodin, “i ja ću potamaniti u tebi tvoje konje, satrt ću tvoja kola. Zatrt ću tvrđave u tvojoj zemlji i porušit ću sva tvoja tvrda mjesta. Istrijebit ću čaranje iz tvoje ruke. Ne ćeš više imati gatara. Potamanit ću u tebi tvoje rezane likove i tvoje kamene stupove. Ne ćeš se više klanjati lošem djelu svojih ruku. Poobarat ću u tebi tvoje Ašere i potamanit ću tvoje idolske likove. Izvršit ću osvetu u plamenovima ljutim na narodima koji ne htjedoše slušati.” čujte što govori Gospodin! “Ustani, vodi parnicu pred gorama! Neka čuju humovi tvoj glas!” čujte, gore, Gospodnju parnicu! Slušajte, zemaljski temelji! Jer Gospodin ima parnicu sa svojim narodom, s Izrćlom hoće na sud. ”Narode moj, što sam ti učinio, čime sam te ražalostio? Odgovori mi! Ipak sam te izveo iz zemlje Egipta, iskupio te iz kuće ropstva. Poslao sam pred tobom Mojsija, Arona i Mirjamu. Narode moj, spomeni se što je snovao Balak, moapski kralj, i što mu je odvratio Bileam, Beorov sin, što je bilo od Šitima do Gilgala, da spoznaš Gospodnje milosti.” ”S čime ću se približiti Gospodinu, da se prignem pred Bogom u visini? Trebam li mu se približiti sa žrtvama, s telcima od godine? Sviđaju li se Gospodinu tisuće ovnova, deset tisuća potoka ulja? Trebam li dati prvorođenca za svoju opačinu, plod svojega tijela za svoj grijeh?” Reklo ti se, čovječe, što je dobro, što Gospodin ište od tebe: Samo da činiš što je pravo, da ljubiš, da u poniznosti hodiš sa svojim Bogom. čuj, Gospodin viče gradu!? Spasonosno je bojati se tvoga imena. “čujte narode i gradska skupštino: Nije li još u bezbožnikovoj kući oganj, nepravedno stečeno dobro i prokleta, sušičava mjera? Mogu li oprostiti uz lažno mjerilo, uz lažan uteg u kesi, kad su njegovi bogataši puni nasilja, njegovi građani govore samo laž, i jezik im je pun prijevare u ustima? Zato te počinjem udarati, pustošiti te za tvoje grijehe. Ti ćeš jesti, ali se ne ćeš nasititi! Glad će tvoja ostati u tvojoj nutrini! Stavljaš na stranu, ali to ne ćeš izbaviti. I što izbaviš, predat ću maču. Ti ćeš sijati, ali ne ćeš žeti! Ti ćeš cijediti ulje, ali se ne ćeš mazati uljem! Ti ćeš piti mošt, ali ne ćeš piti vina od njega! Drže se Omrijeve uredbe i sva djela Ahabove kuće. Po njihovim ste savjetima hodili, da te predam opustošenju i tvoje stanovnike podsmijehu. Vi nosite sramotu mojega naroda.” Teško meni! Jer je meni kao onome koji u jesen, nakon berbe, još sabire grožđe: nema više grozda za jelo, nema rane smokve koju sam zaželio. Nestalo je pobožnoga iz zemlje. Poštena čovjeka nema više među ljudima. Svi oni vrebaju krv i jedan drugome postavljaju mrežu. Ruke su im pružene na zlo, da ga revno čine. Poglavar zahtijeva. Sudac radi samo za plaću. Moćnik odlučuje po svojoj požudi, i onda to međusobno izvrću. Najbolji je od njih kao trn, najpošteniji je gori od trnja. Ali u dan što ga navijestiše uhode, tvoj kazneni sud dolazi. Tada će se smesti. Nemojte se pouzdati u druga! Ne oslanjajte se na prijatelja! Pred onom koju voliš zatvori vrata svojih usta! Jer sin prezire oca, kći prkosi majci, snaha svekrvi: neprijatelji su čovjeku njegovi ukućani. Ali ja gledam Gospodina. čekam Boga koji mi pomaže: Uslišit će me moj Bog! Ne raduj se nada mnom, neprijateljice moja! Ako li sam pao, dići ću se opet. Sjedim li u mraku, Gospodin mi je svjetlost. Podnosit ću Gospodnji gnjev? jer sam mu sagriješio? dok on ne razriješi moju parnicu i ne pribavi mi pravo. On me vodi na svjetlost. Gledam njegovo spasenje. Neprijateljica će moja to vidjeti i sram će pokriti onu koja mi je govorila: “Gdje je Gospodin, tvoj Bog?” Moje će se oči napasti na njoj, kad bude pogažena kao blato na ulici. Dolazi dan u koji će se opet sazidati tvoji zidovi, dan u koji će se nadaleko protegnuti tvoje granice. U onaj će dan dolaziti k tebi od Asirije do Egipta i od Egipta do Eufrata, od mora do mora, od gore do gore. A zemlja će neprijateljska postati pustinja zbog svojih stanovnika, za plaću njihovih djela. Pasi svoj narod sa svojom palicom, i stado što je tvoje, što osamljeno stanuje u šumovitoj zemlji usred rodnoga polja! Pusti neka pase opet u Bašanu i Gileadu kao u davne dane! ”Kao u dane kad si izišao iz Egipta pokazat ću mu čudesa. Neznabožački narodi to će vidjeti i posramit će se, unatoč svoj svojoj moći. Morat će staviti ruku na usta i oglušiti. Lizat će prah zmije, kao crvi na zemlji! Dršćući predat će se zajedno sa svojim tvrđavama, uplašeni približit će se Gospodinu, našemu Bogu, i tebe se bojati!” Tko je Bog kao ti, koji oprašta grijehe i ostatku svoje baštine otpušta opačine, koji ne zadržava dovijeka svojega gnjeva, nego ima radost na milosti? On će nam se opet smilovati, pogazit će naše opačine i baciti u morsku dubinu sve naše grijehe. Ti ćeš pokazati vjernost Jakovu, milost Abrahamu, kako si se zakleo našim ocima u dane davne davnine. Osuda nad Ninivom. Knjiga proroštva Nahuma iz Elkoša. Revnitelj Bog jest Gospodin, osvetnik. Gospodin je osvetnik, pun gnjeva. Gospodin se osvećuje svojim protivnicima. On se ljuti na svoje neprijatelje. Gospodin dugo trpi, bogat je strpljivošću, ali ne pušta doista ništa nekažnjeno. Gospodnji put ide kroz buru i vihor. Oblaci su prah njegovim nogama. On zaprijeti moru i isuši ga. On učini da presuše sve rijeke. Venu Bašan i Karmel. Vene libanonski cvijet. Pred njim se potresu gore. Humovi se uskolebaju. Zemlja se pred njim ugiba, cijeli svijet i svi njegovi stanovnici. Tko se održi pred njegovom srdžbom? Tko odoli žestini njegova gnjeva? Ljutnja se njegova izlijeva kao oganj. Stijene se raspadaju pred njim. Dobar je Gospodin, zaštita u dan tjeskobe. Poznaje one koji se kod njega skrivaju. Ali poplavom što došumi uništava njezino mjesto i tjera svoje neprijatelje u mrak. Što smišljate protiv Gospodina? On dovodi kraj, dvaput se ne podiže tjeskoba. Jer kao trnje spleteni, pijani od vesele pijanke, bivaju sasvim požderani, kao suha pljeva. Iz tebe je, Ninivo, izišao koji je smišljao zlo protiv Gospodina, koji je snovao opačine. Ovako veli Gospodin: “Neka su jaki i mnogobrojni: ipak će biti otkošeni i proći će! Ako sam te i ponizio, Judo, ne ću to više činiti. Sada trgam jaram što je na tebi, i raskidam tvoje okove.” Ali je za tebe Gospodin odredio: “Neka se nikada ne spomene tvoje ime! Iz kuće tvoga boga istrebljujem liven i rezan lik. Spremam ti grob, jer si ti proklet!” Gle, na gorama noge glasnika radosti, koji oglašava mir! Svetkuj sada, Judo, svoje svetkovine! Ispunjaj svoje zavjete! Jer zlikovac ne će više prolaziti po tebi. Sasvim je uništen. Uzlazi protiv tebe, Ninivo, zatirač: čuvaj nasip, pazi na put, opaši bedra, saberi svu svoju snagu! Jer Gospodin uspostavlja opet Jakovljevu slavu kao i Izrćlovu slavu. Jer su ih razbojnici opustošili i loze im uništili. Štit je njegovih junaka crven kao krv. Ratnici su u skrletu. Oganj prosipaju kola u dan kad se naoružavaju. Konjanici bjesne. Po ulicama srljaju kola, jure preko trgova. Izgledaju kao baklje, odlete kao munje. Spominje se svojih junaka: oni posrću u trku. Hrle k zidovima Ninive. Već postavljaju bojni pokrov. Na rijekama se otvaraju vrata. Ondje očajava palača. Odvodi se u ropstvo kraljica, odvlače se njezine sluškinje. One tuguju kao golubice i tuku se u prsa. Niniva je kao vodeno jezero od dana svojega postanka. Ali oni bježe. “Stojte! Stojte!” Ali se nitko ne obazire. ”Grabite srebro! Grabite zlato!” Blagu nema kraja, mnoštvo svakojakih dragocjenih stvari. Pustoš, grabež, rasap klonula srca, drhtava koljena, drhtaj u svim bedrima, crvenilo od stida na svim licima. Gdje je log lavovima, brlog lavićima, kamo su išli lav, lavica i lavić, a da ih nije nitko plašio? Lav je lovio za svoje mlade, davio je za svoje lavice. Punio je svoje spilje lovom i svoje brloge plijenom. ”Gle, ja ću na te!”, govori Gospodin nad vojskama. “Učinit ću da tvoja kola iziđu u dim. Tvoje će laviće proždrijeti mač. Istrijebit ću sa zemlje tvoj grabež. Ne će se nikada više čuti glas tvojih poslanika!” Teško krvavome gradu punom laži, ispunjenom nasiljem, grabežem bez kraja! čuj pucketanje bičeva! čuj prasak kotača! Konji jure! Kola skaču! Konjanici jurišaju! Mačevi sjaju! Koplja sijevaju! Mnoštvo pobijenih! Sila mrtvih tjelesa! Nema broja lešinama, pada se preko lešina. Za mnogi blud bludnice, ljubaznice, vješte bajačice, koja zaludi narode svojim bluđenjem, plemena svojim bajanjem. ”Gle, ja ću na te!”, govori Gospodin nad vojskama. “Ja ću ti uzgrnuti skute preko lica i pokazat ću narodima tvoju golotinju, kraljevstvima tvoju sramotu. Nečist ću baciti na te. Osramotit ću te i napravit ću od tebe grozan prizor. Svaki koji te vidi bježat će od tebe i vikat će: Niniva je razorena! Tko će je žaliti? Gdje ću ti naći tješitelje?” Jesi li bolja od Tebe Amonove, koji je stolovao na rijekama, optočen uokolo vodom? Bedem je njegov bila rijeka, njegov zid voda. Jakost je njegova bio Kuš, nebrojeni Egipćani, Put i Libija njegovi pomoćnici. I unatoč tome morao je u progonstvo, morao je otići u ropstvo. I njegova su djeca bila razmrskana po svim uličnim uglovima. Bacili su ždrijeb za njegovo plemiće. Svi njegovi velikaši bili su stavljeni u lance. Tako ćeš se i ti jednom opiti i bit ćeš nemoćna. I ti ćeš tražiti utočište pred neprijateljem. Sve su tvoje tvrđave smokve s ranim smokvama. Kad se otresu, one padaju odmah u usta onome koji jede. Gledaj svoj narod u sebi: postali su žene pred tvojim neprijateljem. Širom su otvorena vrata tvoje zemlje. Oganj proždire tvoje prijevornice. Za opsadu nagrabi sebi vode! Utvrdi svoje opkope! Stupi u glib! Gazi glinu! Kalup od opeke uzmi u ruke! Tada će te proždrijeti oganj, potamanit će te mač. Proždrijet će te kao skakavac. I ako se umnožiš kao hruštevi, i ako budeš imao trgovaca više nego što je zvijezda na nebu: skakavci će sletjeti i odletjeti. I ako su tvoji knezovi kao hruštevi, tvoje vođe kao jata skakavaca koji se namjeste po zidovima u vrijeme studeni: ograne li tada sunce, oni odlete, i nitko ne zna gdje ostaju. Usnuli su tvoji pastiri, kralju asirski, počivaju tvoji junaci. Narod je tvoj raspršen po gorama, i nema nikoga da ih sabere. Nema melema tvojoj rani, udarac koji te pogodi neizlječiv je. Tko čuje za te pljeskat će rukama nad tobom, jer koga nije neprestano stizala tvoja zloća?! Osuda koju je prorok Habakuk primio u viđenju. Dokle ću već, Gospodine, vapiti za spasenjem? A ti ne čuješ. Ja ti vičem: “Nasilje!” A ti ne pomažeš. Zašto puštaš da gledam zlo, i zašto gledaš tlačenje? Razorenje, nasilje imam pred očima. Svađa plane, nesloga nastane. Zato dolazi Zakon izvan snage, pravda ne izlazi nikada na dan, jer bezbožnik hvata u mrežu pravednika. Zato sud postaje kriv. Gledajte na narode! Pogledajte! čudite se! Jest, čudite se! Jer jedan čini djelo u vaše dane. Nikada ne biste vjerovali kad bi vam se pripovijedalo. Jer evo, ja ću podignuti Kaldejce, ljut narod, okretan, koji prolazi širom zemlje da osvoji naselja koja nisu njegova. Strašan je i strahovit. On poznaje samo svoje pravo i svoj zakon. Brži su mu konji od risova, žešći od vukova navečer. Doletjet će njegovi konjanici. Njegovi konjanici dolaze izdaleka. Doletjet će kao orao kad hrli u lov. Svi idu za nasiljem. Lice im je kao vjetar istočnjak. Pokupit će roblje kao pijesak. Ruga se kraljevima, smije se knezovima. Nasmije se svakoj tvrđavi. Naspe nasip i zauzme ga. Tada zašumi kao vjetar i ode dalje s opačinom. Njemu je snaga kao Bog. Nisi li ti, Gospodine, od vijeka moj Bog, moj Svetac? Mi ne ćemo umrijeti Gospodine, ti si ga odredio samo za sud! Stijeno, ti si ga postavila za kaznu! Previše su čiste tvoje oči da gledaš zlo; ne možeš gledati nepravde. Zašto gledaš bezbožnika i šutiš kad zao proždire bolje. \ Učinio si ljude kao ribe u moru, kao crve što nemaju Gospodara. Izvlači ih sve udicom, hvata ih u mrežu i zgrće ih u svoju pređu. Zato se veseli i raduje. Zato žrtvuje svojoj mreži, kadi svojoj pređi. Jer svoj pretili plijen duguje njima, svoju izabranu hranu. Mora li on zato jednako prazniti svoju mrežu da ubija narode nemilice? Stupit ću na svoju stražu, postavit ću se na kulu, da motrim i vidim što mi on kaže, što odgovara na moju tužbu. I Gospodin mi dade ovo za odgovor: “Napiši viđenje i stavi ga na ploče, da se može lako čitati!” Jer viđenje izostaje još do određenog vremena, ali navaljuje prema kraju i ne vara. Ako i oklijeva, ipak ga čekaj: Ono dolazi posve sigurno; ne će izostati! \ Gle napuhanog, nije iskrena njegova duša u njemu. Pravednik ipak ostaje na životu svojom vjerom. Ali pijanca zaludi vino. Tako je s oholim čovjekom. On nema opstanka. Široko kao podzemni svijet otvara on svoje čeljusti. Nezasitan je kao smrt. Grabi sebi sve narode, skuplja oko sebe sva plemena. Ali ne će li mu svi oni zapjevati podsmješnicu, podrugljivu pjesmu, zagonetan govor i reći: Teško onome koji zgrće što nije njegovo!? Dokle će još?? Koji trpa na se zaplijenjeno dobro! Ne će li najednom tvoji vjerovnici ustati i tvoji se mučitelji probuditi? Tada ćeš im postati plijen. Mnoge si narode oplijenio: Tako će tebe oplijeniti ostatak svih naroda za krv na ljudima i za zločine na zemlji, na gradu i na svim njegovim stanovnicima. Teško onome koji čini zao dobitak za svoju kuću, da gradi svoje gnijezdo u visini, da se spasi od napada nesreće! Naum je tvoj donio sramotu na tvoju kuću. Mnoge si narode uništio, samoga si sebe zapleo u grijeh. Jer će kamen iz zida vikati, i greda će iz drveta dati odgovor. Teško onome koji gradi grad krvlju i utemeljuje tvrđavu nepravdom! Ne dolazi li ovo od Gospodina nad vojskama: Narodi se muče za oganj, ljudi se trude ni za što. Jer će se zemlja napuniti spoznajom Gospodnje slave, kao što vode pokrivaju morsko dno. Teško onome koji napaja svoga bližnjega, a miješa mu otrov, i opije ga da bi gledao njegovu golotinju! Nasitio si se sramote umjesto časti. Sada pij i ti, da teturaš! Sada dolazi k tebi čaša u Gospodnjoj desnici, i na tvoju čast dolazi sramota. Jer će te pokriti zločin nad Libanonom, uništenje životinja čini te tjeskobnim zbog krvi na ljudima i zbog zločina na zemlji, na gradu i na svim njegovim stanovnicima. Što koristi rezani lik, da ga je izrezao njegov umjetnik? Što liven lik, slika laži, da se umjetnik tvrdo uzda u svoje djelo tako da gradi nijeme idole? Teško onome koji govori komadu drveta: “Preni se!”? nijemome kamenu: “Probudi se!” A Gospodin stanuje u svome svetom Hramu. Pred njim neka zamukne cijeli svijet! Molitva proroka Habakuka. Po načinu “Tužbalice”. Gospodine, čuo sam tvoj glas. Strah me hvata. Gospodine, izvedi usred godina svoje djelo! Objavi ga usred godina! Ipak se u gnjevu sjeti milosrđa! Bog dolazi od Temana, Svetac s gore Parana. Njegovo veličanstvo pokriva nebesa. Njegove je hvale puna zemlja. Njegov je sjaj kao svjetlost sunca: zrake su mu po strani, ondje se krije njegova moć. Pred njim ide kuga, njegove korake slijedi pomor. Kad se pojavi, uskoleba se zemlja; kad pogleda, učini da zadršću narodi. Vječne gore se rasprsnu. Pradavni humovi se slegnu. To su njegovi putovi od vječnosti. \ Vidim u nevolji šatore Kušana. Šatorske zavjese Midjana dršću. Je li protiv rijeka planuo Gospodin, pada li na vode tvoj gnjev? Ide li protiv mora tvoj bijes, kada jezdiš na svojim konjima, na svojim pobjedničkim kolima? Podižeš svoj l?k, zakletve, šibe svoje riječi. Razdireš zemlju da provale rijeke. Vide te gore i tresu se. Povodanj navaljuje. Bezdan pušta da zatutnji njegov tutanj. Uvis podiže svoje ruke. U svome šatoru ostaju sunce i mjesec kod iskrenja tvojih strijela, kod sijevanja tvojih blistavih sulica. Koračaš u gnjevu po zemlji. U bijesu gaziš narode. Izlaziš da pomogneš svome narodu, da spasiš svoga pomazanika. Razbijaš sljeme bezbožnikove kuće, otkrivaš temelj do dna. Njihovim kopljima probijaš glavu njegovih ratnika, koji navaljuju da me smrskaju, koji podižu radosnu viku, kao da bi htjeli proždrijeti siromaha u potaji. Sa svojim konjima gaziš more, gomilu mnogih voda. čuo sam to; tada je uzdrhtalo moje tijelo. Na taj glas zadrhtale su moje usne. Trule su postale moje kosti, koljena su moja klecala, kao da bih čekao dan tjeskobe, kad uziđe narod što nas napada. \ Jer smokva ne donosi više ploda. Nema roda na vinovoj lozi. Ljetina je masline loša. Njiva ne daje hrane. Ovaca nema u torovima. Goveda nema u štalama. Ali ja ću se radovati u Gospodinu, veselit ću se u Bogu svojega spasenja. Svemogući mi je Gospodin snaga. On mi daje noge kao u košute. On mi daje da idem po svojim visinama. Gospodnja riječ koja dođe Sefaniji, sinu Kušija, sina Gedalijina, sina Amarjina, Ezekijina sina, u dane Jošije, Amonova sina, Judina kralja. ”Sve ću pograbiti sa zemlje!”, govori Gospodin. ”Pograbit ću ljude i stoku, pograbit ću nebeske ptice i morske ribe, sablazni zajedno s bezbožnicima. Istrijebit ću čovjeka s lica zemlje!”, govori Gospodin. ”Zamahnut ću svojom rukom protiv Jude, protiv svih stanovnika Jeruzalema. Istrijebit ću iz ovoga mjesta Baalov ostatak i ime idolskih službenika zajedno sa svećenicima. S onima koji se na krovovima klanjaju nebeskoj vojsci istrijebit ću i one koji se klanjaju Gospodinu i kunu se njim, ali se kunu i Milkomom, i one koji su otpali od Gospodina i ne traže Gospodina, i ne mare za nj.” Tiho pred Gospodinom, Svemogućim! Jer je blizu Gospodnji dan. Jer je Gospodin zgotovio žrtvu, posvetio svoje goste. U dan Gospodnje žrtve dogodit će se: “Pohodit ću knezove i kraljeve sinove i sve koji nose tuđinsko odijelo. Pohodit ću u onaj dan sve koji skaču preko praga, koji pune kuću svojega gospodara nasiljem i prijevarom. U onaj će dan”, veli Gospodin, “odjeknuti vika od ribljih vrata, jauk od novoga grada i silno jadikovanje s humova. Jaučite samo, stanovnici makteški! Jer će sav trgovački narod biti uništen; svi će se mjerioci novca istrijebiti. \ U ono će se vrijeme dogoditi da ću ja pretražiti Jeruzalem sa svjetiljkama i pohoditi ljude koji bezbrižno sjede uz vinski talog, koji misle: Gospodin ne čini ni dobro ni zlo. Razgrabit će se njihov posjed, opustošit će se njihove kuće. Grade kuće, ali ne će stanovati u njima; sade vinograde, ali ne će piti iz njih vina.” \ Blizu je Gospodnji dan, veliki. Blizu je i hita veoma. čuj, Gospodnji dan, gorki! Tada će vikati junaci. Dan gnjeva je taj dan, dan tjeskobe i nevolje, dan pustošenja i zatiranja, dan tame i mraka, dan oblaka i oblačina, dan trubljenja i ratne vike na tvrde gradove i na visoka kruništa. Tada ću ljude prepasti te će vrludati kao slijepci, jer su griješili protiv Gospodina. Krv će se njihova prosuti kao prah, njihova tjelesa kao gnoj. Ni njihovo srebro ni zlato ne će ih moći spasiti u dan Gospodnjega gnjeva. U ognju njegove revnosti sva će se zemlja proždrijeti. Jer uništenje i prijeku propast spremit će on svim zemaljskim stanovnicima. Saberite se! Jest, saberi se, narode, koji se nikada više ne može ljubiti! Prije nego se ispuni odluka? kao pljeva prođe dan? prije nego još dođe na vas plameni Gospodnji gnjev, prije nego još dođe na vas dan Gospodnjega gnjeva. Tražite Gospodina, svi ponizni u zemlji, koji izvršavate njegov zakon! Težite za pravednošću! Nastojte oko poniznosti! Možda nađete zaklon u dan Gospodnjega gnjeva! Jest, Gaza će postati pustinja, i Aškelon će opustjeti. Ašdod će se odagnati u po bijela dana, Ekron će se iz temelja razrušiti. Teško vama, stanovnici krajeva na moru, narode Krećana! Gospodnja riječ dolazi protiv vas: “Kanaane, zemljo Filistejaca! Ja ću te satrti da ne ostane više nijedan stanovnik.” Krajevi na moru bit će pašnjaci za pastire, torovi za ovce. Tada će ti krajevi pripasti ostatku Judine kuće. Tamo će goniti stada. U kućama će Aškelona lijegati navečer. Jer će ih pohoditi Gospodin, njihov Bog, i okrenut će njihovu sudbinu. ”čuo sam Moabovo ruganje, porugu Amonaca, kojima su grdili moj narod i razmetali se protiv njegove zemlje. Zato, tako ja bio živ!”, govori Gospodin nad vojskama, Izrćlov Bog, “Moab će biti kao Sodoma, Amonovi sinovi kao Gomora: polje kopriva, rudnik soli, pustinja zauvijek! Ostatak mojega naroda oplijenit će ih. Dio koji preostane od moga naroda posjedovat će ih.” To će biti njihov dio za njihovu oholost, jer su pogrđivali i razmetali se protiv naroda Gospodina nad vojskama. Strašan će im biti Gospodin; jer će istrijebiti sve zemaljske bogove. Tada će se klanjati njemu svi otoci narodâ, svaki iz svojega mjesta. \ ”I vi, Etiopljani, bit ćete probodeni mojim mačem.” Ruku će svoju pružiti protiv sjevera i uništit će asirsku zemlju. Ninivu će opustjeti, da bude suha kao pustinja. U njoj će ležati stada, mnoge svakojake životinje. čaplja i jež će stanovati na jabukama stupova. Sova će kričati u prozorskim šupljinama. Gavran će sjediti na pragu. Jer će se poskidati cedrovina. To je bučni grad, koji je stanovao u sigurnosti, koji je mislio: “Ja sam velik i drugo je sve ništa.” Kako je on postao pustinjom, brlogom zvjeradi! Tko prođe pokraj njega, zviždat će mu i mahati rukom. Teško tvrdokornom, okaljanom, nasilnom gradu! On ne sluša opomene, ne prima nauk. Ne uzda se u Gospodina, ne pristupa k svojemu Bogu. Knezovi su njegovi u njemu lavovi što riču. Suci su njegovi navečer vuci koji do jutra ne ostavljaju ništa. Proroci su njegovi nepouzdani, varalice. Svećenici njegovi oskvrnjuju Svetište, krše Zakon. Gospodin je pravedan u svojoj sredini, ne čini nepravde. Svako jutro izvršava svoj sud. Ne izostaje kao ni bijeli dan. Ali bezbožnik ne zna za stid. ”Istrijebio sam narode, tvrđave su njihove opustošene. Ulice sam njihove poharao, i nitko više ne ide po njima. Gradove sam njihove razorio i nikoga nema u njima, nitko ondje ne stoji. Mislio sam: Sad će me se uplašiti, primit će nauk. Tada mu se ne će zatrti stan, nakon svega što sam odredio za nj.? Ali su oni samo bili još revniji u tome da rade pogubno u svim svojim djelima. Zato me čekajte, govori Gospodin, do dana kad ću se podići kao svjedok! Jer je moja odluka da saberem narode, da pokupim kraljevstva, da izlijem na njih svoj bijes, sav svoj žestoki gnjev. Jer će u ognju moje revnosti biti proždrta sva zemlja. Tada ću pribaviti čiste usne narodima, da svi zazivaju Gospodnje ime i da mu jednodušno služe. S one strane rijeka od Kuša donijet će darove moji poklonici, moja razasuta općina. U onaj se dan ne trebaš više stidjeti nijednoga od svojih djela, kojima si griješio protiv mene. Jer onda ću ukloniti iz tvoje sredine tvoje obijesne zlikovce. Ti se ne ćeš više veličati na mojoj svetoj gori. Ostavit ću još u tvojoj sredini narod, ponizan i malen, što će tražiti utočište u Gospodnjem imenu. Izrćlov ostatak ne će više činiti nepravde, ne će više govoriti laži. Ne će se više naći u njihovim ustima prijevaran jezik. Jer će oni pasti i ležati, a da ih nitko nije uplašio.” Kliči, sionska kćeri! Vi od Izrćla, kličite! Raduj se i veseli se iz svega srca, kćeri jeruzalemska! Uklonio je Gospodin tvoj sud, maknuo je s puta tvoje neprijatelje. Gospodin, kralj Izrćlov, u tvojoj je sredini. Ne ćeš odsad više kušati nesreću. U onaj će se dan reći Jeruzalemu: “Sione, ne boj se! Nemoj da ti klonu ruke! Gospodin, tvoj Bog, u tvojoj je sredini, junak pomoćnik. On ti se raduje pun veselja. On obnavlja svoju ljubav. On kliče nad tobom pun radosti. Koji tuguju daleko od svečanoga sastanka, sabrat ću ih; od tebe vuku lozu oni na kojima je sada sramota. \ Gle, ustat ću u ono vrijeme protiv svih tvojih tlačitelja, pomoći ću hromu, sabrat ću što je razasuto i pribavit ću im slavu i čast u svim zemljama u kojima ih sada preziru. U ono vrijeme dovest ću vas kući, u vrijeme naime kada vas saberem. Jer ću vam pribaviti čast i slavu kod svih naroda na zemlji, kad okrenem vašu sudbinu pred vašim očima, govori Gospodin.” U drugoj godini kralja Darija, u šestom mjesecu, prvoga dana toga mjeseca, dođe Gospodnja riječ preko proroka Hagaja Zerubabelu, Šealtijelovu sinu, Judinu namjesniku, i velikom svećeniku Jošui, Josadakovu sinu, na ovaj način: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama. Taj narod govori: Još nije vrijeme da se gradi Gospodnji Hram.” Zato dođe Gospodnja riječ preko proroka Hagaja na ovaj način: ”Je li vama samima vrijeme da stanujete u svojim popločenim kućama, dok ovaj Hram leži u ruševinama?” A sada ovako veli Gospodin nad vojskama: “Pazite na to kako vam je bilo dosad! Sijali ste mnogo, a uvozili malo; jeli ste, a niste se nasitili; pili ste, a niste utažili žeđ; odijevali ste se, a niste se ugrijali; tko je radio za plaću, sabrao je plaću u pokidanu kesu.” \ Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Pazite na to kako vam je bilo dosad! Popnite se na goru, donesite drva i gradite Hram, da mi to bude milo, i da se pokažem u slavi”, veli Gospodin. ”Bili ste mnogo poduzeli, a bilo je malo od toga; i što ste unijeli u kuću, to sam ja raspuhao. A zašto?”, veli Gospodin nad vojskama. “Zbog mojega Hrama, jer leži u ruševinama dok je svaki od vas zaposlen za svoju vlastitu kuću.\ Zato je nebo usteglo rosu nad vama, i zemlja vam je uskratila svoj rod. Dozvao sam sušu na zemlju i na gore, na žito, na vino i na ulje i na sve što je zemlja rađala, i na ljude i na stoku, i na sve što su bile ruke izradile.” Tada je poslušao Zerubabel, Šealtijelov sin, i veliki svećenik Jošua, Josadakov sin, i sav ostatak naroda glas Gospodina, svoga Boga, i riječi proroka Hagaja, kojega im je bio poslao Gospodin, njihov Bog, i narod se pobojao Gospodina. Hagaj, Gospodnji poslanik, ovako je govorio narodu po Gospodnjem nalogu: “Ja sam s vama!”, govori Gospodin. I Gospodin je probudio revnost Zerubabela, Šealtijelova sina, Judina namjesnika, i revnost velikog svećenika Jošue, Josadakova sina, i revnost svega naroda, što je još bio preostao, tako da su došli i prihvatili se rada na Hramu Gospodina nad vojskama, svojega Boga. Bilo je to dvadeset četvrtoga dana šestoga mjeseca u drugoj godini kralja Darija. Dvadeset prvoga dana sedmoga mjeseca dođe Gospodnja riječ preko proroka Hagaja ovako: ”Kaži Zerubabelu, Šealtijelovu sinu, Judinu namjesniku, i velikom svećeniku Jošui, Josadakovu sinu, i ostatku naroda ovako: Tko je među vama još na životu koji je vidio ovaj Hram u njegovoj prijašnjoj slavi? A kako ga vi sada vidite? Nije li prema onom kao ništa u vašim očima? Ali sad budi utješen, Zerubabele!? govori Gospodin.? Budi utješen, Jošua, Josadakov sine, veliki svećeniče! Budi utješen, sav narode u zemlji!? govori Gospodin. Radite, jer sam ja s vama!? govori Gospodin nad vojskama.? Obećanje što sam vam ga dao prilikom vašega izlaska iz Egipta i moj duh bit će među vama. Ne bojte se!? Jer ovako veli Gospodin nad vojskama: Samo još malo, i ja ću tad potresti nebo i zemlju, more i tvrdo tlo, i sve ću narode pokrenuti. Tada će doći od svih naroda Žuđeni, i napunit ću ovaj Hram slavom? veli Gospodin nad vojskama.? Moje je srebro i moje je zlato? govori Gospodin nad vojskama.? Buduća slava ovoga Hrama bit će veća nego što je bila prijašnjega? veli Gospodin nad vojskama? i na ovom ću mjestu udijeliti mir? govori Gospodin nad vojskama.” Dvadeset četvrtoga dana devetoga mjeseca, u drugoj godini Darija, dođe Gospodnja riječ proroku Hagaju ovako: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama: Moli svećenike za obavijest o ovom: Ako tko nosi sveto meso u skutu svoje haljine i svojim skutom dotakne kruha, variva, vina, ulja ili kojega inače jela, postane li tada to sveto?” Tada odgovoriše svećenici: “Ne.” Hagaj upita: “Ako li se tko nečist od mrtvaca dotakne svega toga, postane li tada to nečisto?” Tada odgovoriše svećenici: “Da!” I Hagaj reče: “Tako je s tim ljudima i s tim narodom u mojim očima”, govori Gospodin, “tako je sa svim radom njihovih ruku i s onim što mi tamo prinose kao žrtvu: nečisto je. A sada pomislite od ovoga dana unatrag, prije nego je bio položen kamen na kamen u Gospodnjem Hramu! Prije nego je to bilo, došlo se do jedne gomile žita od dvadeset vagana, a bilo je samo deset. Došlo se do jedne kace da se iz nje izgrabi pedeset vjedara, a bilo je samo dvadeset. Sušom, medljikom, tučom udario sam vam sav rad vaših ruku, ali se vi niste obratili k meni”, govori Gospodin. ”Pomislite samo od ovoga dana unatrag, od dana dvadeset četvrtoga mjeseca devetoga, od dana kad je bio postavljen temeljni kamen za Gospodnji Hram! Pomislite na to! Je li sjeme još uvijek u žitnici? Ne rode li još jednako vinova loza, smokva, šipak i maslina? Ali od ovoga dana ja ću blagosloviti.” Tada dođe Gospodnja riječ po drugi put Hagaju dvadeset četvrtoga dana u mjesecu ovako: ”Kaži Zerubabelu, Judinu namjesniku: Ja ću potresti nebo i zemlju, poobarat ću kraljevska prijestolja i satrt ću moć kraljevstvima narodâ. Prevalit ću ratna kola zajedno s onima koji se u njima voze. Popadat će konji i konjanici, svaki od mača drugoga čovjeka. U onaj dan”, govori Gospodin nad vojskama, “uzet ću tebe, Zerubabele, Šealtijelov sine, slugo moj”, govori Gospodin, “i učinit ću te pečatnim prstenom, jer sam tebe izabrao”, govori Gospodin nad vojskama. Osmoga mjeseca, u drugoj godini Darija, dođe Gospodnja riječ proroku Zahariji, sinu Berekjinu, Idonovu sinu, ovako: ”Žestoko se Gospodin razgnjevio na vaše oce. Sada im reci: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Vratite se k meni? govori Gospodin nad vojskama? i ja ću se opet vratiti k vama? veli Gospodin nad vojskama! Ne budite kao vaši oci kojima su vikali prijašnji proroci: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Vratite se sa svojih zlih putova i od svojih zlih djela! Ali nisu poslušali i nisu pazili na me? govori Gospodin. Vaši oci? gdje su oni sada? I proroci? žive li do vijeka? Ali moje riječi i odluke, što sam ih naložio svojim slugama, prorocima? nisu li dostigle vaše oce, tako da su se oni obratili i rekli: Kako je bio Gospodin nad vojskama odlučio postupati s nama prema našim putovima i po djelima, tako je doista i postupao?” Dvadeset četvrtoga dana jedanćstoga mjeseca, to je mjesec Šebat, u drugoj godini Darija, dođe Gospodnja riječ proroku Zahariji, sinu Berekjinu, Idonovu sinu, na ovaj način: Imao sam viđenje u noći: Gle, bio čovjek koji je jahao na riđem konju. Stajao je među mirtama u dolu, a za njim su bili riđi, crni, šareni i bijeli konji. Upitao sam: “Tko su ovi, gospodaru moj?” Anđeo, koji je govorio sa mnom, odgovori mi: “Pokazat ću ti tko su.” Tada čovjek koji je stajao među mirtama odgovori: “To su oni što ih je poslao Gospodin da obiđu zemlju.” A ovi odgovoriše Gospodnjemu anđelu koji je stajao među mirtama: “Obiđosmo zemlju i gle, sva je zemlja mirna i tiha.” Gospodnji anđeo odvrati: “Gospodine nad vojskama, kad ćeš se napokon smilovati Jeruzalemu i Judinim gradovima, na koje se gnjeviš već sedamdeset godina?” I Gospodin odgovori anđelu koji je govorio sa mnom, ljubaznim, utješnim riječima. Tada mi reče anđeo koji je govorio sa mnom: “Objavi: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Gorim od revnosti za Jeruzalem, od velike revnosti za Sion. A gnjevim se žestokim gnjevom na ohole narode, koji su, kada sam se malo gnjevio još pomogli u nesreći. Zato ovako veli Gospodin: Pun milosrđa obraćam se Jeruzalemu: Hram će se moj u njemu opet sazidati? govori Gospodin nad vojskama? i mjeračko uže zategnut će se preko Jeruzalema!? Nadalje objavi: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Na moje će se gradove opet izliti blagoslovi. Gospodin će se opet smilovati Sionu i opet će izabrati Jeruzalem.” Opet sam podigao svoje oči i gledao. Gle, bila su četiri roga. Upitao sam anđela koji je govorio sa mnom: “Tko su ovi?” Odgovori mi: “To su rogovi što su razasuli Judu, Izrćla i Jeruzalem.” Tada mi dade Gospodin da vidim četiri kovača. Upitao sam: “čemu su došli ovi?” Odgovori mi: “Ono su rogovi što su razasuli Judu, tako da nijedan čovjek nije podigao glave. Sada su došli ovi da ih uplaše i da odbiju rogove narodima koji su podigli rog protiv Judine zemlje, da je razaspu.” Opet sam podigao svoje oči i gledao. Gle, bio je čovjek u čijoj je ruci bilo mjeračko uže. Upitao sam: “Kamo ideš?” Odgovori mi: “Hoću izmjeriti Jeruzalem i vidjeti kolika mu je širina i kolika mu je dužina.” I gle, anđeo koji je govorio sa mnom iziđe, i drugi anđeo dođe mu ususret. Ovaj mu reče: “Idi brzo i reci onome tamo mladome čovjeku: Jeruzalem će se naseliti kao otvoren grad zbog mnoštva ljudi i stoke u njemu. Ja ću mu sam? govori Gospodin? biti ognjen zid uokolo i u njemu ću pokazati svoju slavu.” ”Ustanite, ustanite! Bježite iz sjeverne zemlje!”, govori Gospodin. “Jer sam vas razasuo u četiri nebeska vjetra”, govori Gospodin. ”Ustani, Sione, koji sjediš kod babilonske kćeri, spasi se!” Jer ovako veli Gospodin nad vojskama: “Za slavom poslao me je k neznabožačkim narodima, koji su vas oplijenili. Jest, tko dirne u vas, dirnuo je u zjenicu mojega oka. Jer evo, ja ću zamahnuti rukom na njih, da postanu plijen svojim slugama.” Tada će spoznati da me je poslao Gospodin nad vojskama. ”Raduj se i veseli se, sionska kćeri! Jer evo, ja dolazim i stanovat ću u tvojoj sredini”, govori Gospodin. ”I mnogi će narodi u onaj dan pristati uz Gospodina i pripadat će mojemu narodu, i ja ću stanovati u tvojoj sredini.” Tada ćeš spoznati da me je poslao k tebi Gospodin nad vojskama. I Gospodin će zaposjesti Judu kao svoj dio na svetome tlu i opet će izabrati Jeruzalem. Sav svijet neka bude tih pred Gospodinom! Jer on ustaje iz svojega svetog stana. Tada mi dade da vidim velikoga svećenika Jošuu, kako stoji pred Gospodnjim anđelom, dok je s desne njegove stajao Sotona, da ga optuži. Gospodin reče Sotoni: “Gospodin neka ti zapovjedi šutnju, Sotono! Gospodin, koji je izabrao Jeruzalem, neka ti zapovjedi šutnju! Nije li ova glavnja istrgnuta iz ognja?” A Jošua je bio odjeven u prljave haljine kad je stajao pred anđelom. Ovaj progovori onima što su stajali pred njim: “Skinite s njega te prljave haljine!” A njemu reče: “Evo, oduzimam s tebe tvoju krivnju i odijevam te u svečane haljine!” Onda zapovjedi: “Stavite mu i čistu kapu na glavu!” Tada mu staviše čistu kapu na glavu i odjenuše mu haljine, a anđeo je stajao. I Gospodnji anđeo dade Jošui ovo obećanje: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama: Ako uziđeš mojim putovima i zadržiš što sam ustanovio, tada ćeš upravljati mojim Hramom i čuvati moje trijemove, i dat ću ti slobodan pristup k ovima što ovdje stoje. čuj, Jošua, veliki svećeniče; ti i tvoji drugovi, što sjede pred tobom, ti su ljudi koji imaju znamenje: jer evo, ja ću učiniti da dođe moj sluga, Mladica.\ Jer gle, na kamen koji sam stavio pred Jošuu? na taj jedan kamen upravljeno je sedam očiju? na nj ću ja urezati crtež, uništit ću krivnju one zemlje u jedan dan. U onaj dan? govori Gospodin nad vojskama? pozivat ćete jedan drugoga pod vinovu lozu i pod smokvu.” Tada me anđeo koji je govorio sa mnom probudi opet kao čovjeka koji se budi oda sna. Upita me: “Što vidiš?” Ja odgovorih: “Vidim svijećnjak, sav od zlata, i gore na njemu uljanica. On ima sedam svjetiljaka i sedam cijevi ide k svjetiljkama što su na njemu. Dvije masline stoje uza nj, jedna s desne strane svijećnjaka, a druga s lijeve.” Upitao sam anđela koji je govorio sa mnom: “Što to znači, gospodaru moj?” Anđeo koji je govorio sa mnom odgovori mi: “Zar ne znaš što to znači?” Ja odgovorih: “Ne znam, gospodaru moj!” Tada mi odgovori: “To je Gospodnja riječ Zerubabelu: Ne vojnom moći, niti silom, nego mojim duhom? veli Gospodin nad vojskama. A tko si ti, velika goro? Pred Zerubabelom postat ćeš ravnica! On će iznijeti zabatni kamen s radosnim poklikom: Blago njemu, blago!” Dođe mi ovako Gospodnja riječ: ”Zerubabelove ruke postavile su temelj ovome Hramu. Ruke će ga njegove i dovršiti. Tada ćeš spoznati da me je Gospodin nad vojskama poslao k vama. Jer tko je god prezreo dan malih početaka, vidjet će pun radosti zabatni kamen u Zerubabelovoj ruci. A ovih sedam svjetiljaka Gospodnje su oči, koje prelaze svu zemlju.” Ja ga tad upitah: “Što znače one dvije masline s desne i s lijeve strane svijećnjaka?” I još ga upitah: “Što znače one dvije maslinove grančice, što su uz zlatne cijevi koje odozgo dovode zlatno ulje?” On mi odgovori: “Zar ne znaš što je to?” Ja rekoh: “Ne znam, gospodaru moj!” Tada mi reče: “To su dva pomazanika što kao sluge stoje pred Gospodinom sve zemlje.” Opet sam podigao oči i gledao. Gle, bio je tamo svitak knjige koji leti. Upita me: “Što vidiš?” Ja odgovorih: “Vidim svitak knjige što leti, dvadeset lakata dug i deset lakata širok.” On mi reče: “To je prokletstvo koje iziđe na svu zemlju. Jer će se svaki kradljivac istrijebiti odavle po njemu, i svaki će se krivokletnik istrijebiti odavle po njemu. Ja ću ga pustiti? govori Gospodin nad vojskama? da prodre u kuću kradljivcu i u kuću onomu koji se krivo kune mojim imenom, i da mu stoji usred kuće i da je uništi zajedno s drvljem i kamenjem.” Tada pristupi anđeo koji je govorio sa mnom i reče mi: “Podigni oči i vidi što se pomalja!” Ja upitah: “Što je to?” On odgovori: “To što se pomalja je efa.” Tada reče: “Tako je velika njihova krivnja u svoj zemlji.” I gle, podizao se olovni poklopac, i jedna je žena sjedila u efi. On reče: “To je bezbožnost”, i baci je opet natrag u efu, a na otvor pribi onaj olovni poklopac. Opet sam podigao oči i gledao. Gle, pojavile se dvije žene, i vjetar je bio u njihovim krilima? imali su naime krila kao u rode. One ponesoše efu između zemlje i neba. Onda ja upitah anđela koji je govorio sa mnom: “Kamo nose tu efu?” On mi odgovori: “Hoće sagraditi ženi kuću u zemlji Šinearu. Kad se napravi, postavit će je tamo na svoje mjesto.” Opet sam podigao oči i gledao. Gle, pojavila se četvora ratna kola između dvije gore. Gore su bile od mjedi. U prvim su kolima bili konji riđi, u drugim crni, u trećim bijeli, a u četvrtim kolima šareni, jaki konji. Upitao sam anđela koji je govorio sa mnom: “Tko su to, gospodaru moj?” Anđeo mi odgovori: “Ovi izlaze u četiri smjera neba, nakon što su stajali pred Gospodinom sve zemlje. Kola s crnim konjima idu u sjevernu zemlju, i bijeli iza njih dolaze ovamo. Šareni konji idu u južnu zemlju. Riđi izlaze i hoće proći zemljom.” On reče: “Sada idite! Prolazite zemljom!” I oni stadoše prolaziti zemljom. Tada mi on doviknu ovo: “Vidi, koji idu u sjevernu zemlju naseljavaju moj duh u sjevernoj zemlji.” Tada mi dođe Gospodnja riječ: ”Uzmi darove prognanikâ, od Heldaja, od Tobije i od Jedaje? idi onaj dan u kuću Jošije, Sefanijina sina, kamo oni dođoše iz Babilona! Uzmi dakle srebro i zlato, načini od toga krunu i stavi je na glavu velikom svećeniku Jošui, Josadakovu sinu, i reci mu: Ovako veli Gospodin nad vojskama: Gle čovjeka, Mladica je njegovo ime! Pod njim će proklicati, i on će sagraditi Gospodnji hram. Jest, on će sagraditi Gospodnji hram. Veličanstvo ga resi. Na svom će prijestolju sjediti i vladati, i bit će svećenik na svom prijestolju, i mir će biti među objema. A kruna neka ostane u Gospodnjem Hramu u čast Heldaju, Tobiji i Jedaji i kao spomen na gostoljubivosti Sefanijina sina! Koji stanuju u daljini doći će i gradit će na Gospodnjem Hramu, i spoznat ćete da me je Gospodin nad vojskama poslao k vama. To će se dogoditi ako poslušate glas Gospodina, svojega Boga.” U četvrtoj godini kralja Darija dođe Gospodnja riječ Zahariji, četvrtoga dana devetog mjeseca, u mjesecu Kislevu. Tada je naime Betel bio poslao Sar Esera i Regem Meleka sa svojim ljudima da umilostive Gospodina i da svećenicima koji su pripadali Hramu Gospodina nad vojskama i prorocima uprave ovo pitanje: “Moramo li u petom mjesecu održati dan žalosti s postom, kako smo to činili već toliko godina?” Tada mi dođe riječ Gospodina nad vojskama: ”Objavi svemu narodu i svećenicima: Kad ste postili i tugovali u petom i u sedmom mjesecu već sedamdeset godina, jeste li možda postili za me? I kad jedete i pijete, niste li tad vi oni koji jedete i pijete?” Nisu li to riječi što ih je Gospodin dao da budu propovijedane preko prijašnjih proroka, kad je još Jeruzalem bio naseljen i u miru, zajedno sa svim gradovima naokolo, i kad su još bile naseljene južna zemlja i nizina? I Gospodnja riječ dođe Zahariji: ”Ovako govori Gospodin nad vojskama: Sudite pravedno i iskazujte jedan drugome ljubav i milosrđe! Ne pritišćite udovica i sirota, stranaca i siromaha, i ne mislite ništa zlo jedan o drugome u svom srcu! Ali nisu htjeli slušati, bili su tvrdoglavi i zatisnuli su uši da ne čuju. Učinili su svoje srce tvrdim kao kremen, da ne čuju naputaka i pouka koje im je bio naložio Gospodin nad vojskama svojim duhom preko prijašnjih proroka. I tako dođe silan sud gnjeva Gospodina nad vojskama. Kao što oni nisu slušali kad ih je on zvao, isto tako, govori Gospodin nad vojskama, zvat će oni, a da ih ja ne poslušam. I tako sam ih razasuo među sve narode koje prije nisu poznavali. Poslije njihova odlaska zemlja je bila opustošena, tako da više nitko nije u njoj hodio. Tako su krasnu zemlju pretvorili u pustoš.” Tada dođe riječ Gospodina nad vojskama ovako: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama: Revnujem za Sion žarkom revnošću i raspaljen sam zbog njega žestokim gnjevom.” Ovako veli Gospodin: “Vraćam se na Sion i opet ću stanovati u Jeruzalemu, i Jeruzalem će se zvati Grad vjernosti i gora Gospodina nad vojskama, Sveta gora.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Opet će starci i starice sjediti po jeruzalemskim ulicama; svatko ima svoj štap u ruci zbog punine dana života.\ I gradske ulice bit će opet pune dječaka i djevojčica, što će se igrati po ulicama.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Ako se to što će se dogoditi u one dane čini čudno ostatku toga naroda, zar da to bude čudno i u mojim očima?”, govori Gospodin nad vojskama. Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Evo, ja oslobađam svoj narod iz zemlje sunčeva istoka i iz zemlje njegova zapada. I dovodim ih kući. Oni će opet stanovati u Jeruzalemu i bit će moj narod, i ja ću biti njihov Bog u vjernosti i pravednosti.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Ohrabrite se koji slušate u ove dane ova obećanja iz usta proroka, naime u dan kad je bio položen temelj gradnji Hrama, kuće Gospodina nad vojskama! Jer prije tih dana nije bilo plaće za rad ljudi ni plaće za životinje. Tko je izlazio i ulazio nije bio siguran od neprijatelja: zavadio sam sve ljude. A sada ne ću više biti kao u prijašnje dane ostatku toga naroda”, govori Gospodin nad vojskama. ”Nego će usjev biti siguran. Vinova će loza nositi svoj plod, i zemlja će rađati svoj rod. Nebo će davati svoju rosu, i sve ću to dodijeliti ostatku toga naroda. I kao što ste prije bili kletva među narodima, Judina i Izrćlova kućo, tako ću vam sada pribaviti spasenje, da budete blagoslov. Ne bojte se! Ohrabrite se!” Jer ovako veli Gospodin nad vojskama: “Kao što sam bio odlučio da vam učinim zlo, kad su me bili razgnjevili vaši oci”, govori Gospodin nad vojskama, “i nisam to požalio, isto sam tako sad u ove dane odlučio da iskažem dobro Jeruzalemu i Judinoj kući. Ne bojte se! Ovo je što morate činiti: govorite jedan drugome istinu! Sudite na svojim vratima vjerno i mirno! Nitko neka ne misli protiv drugoga zlo u svom srcu! Ne ljubite krive zakletve! Jer sve to mrzim, govori Gospodin.” Dođe mi riječ Gospodina nad vojskama: ”Ovako veli Gospodin nad vojskama: Post u četvrtom, petom, sedmom i desetom mjesecu neka se za Judinu kuću obrati u radost i veselje, i u vesele svetkovine! Samo morate ljubiti istinu i mir.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “Jednom će dolaziti narodi i stanovnici mnogih gradova. Stanovnici jednoga grada dolazit će k onima drugoga i govorit će: Ići ćemo tamo da umilostivimo Gospodina i da tražimo Gospodina nad vojskama! I ja ću poći. Mnogobrojni narodi i mnoga plemena doći će tražiti Gospodina nad vojskama, da umilostive Gospodina.” Ovako veli Gospodin nad vojskama: “U one će dane deset ljudi od svih jezika neznabožačkih naroda uhvatiti jednoga Judejca za skut i reći: Hoćemo ići s vama; jer smo čuli da je Bog s vama.” \ Osuda. Gospodnja riječ dođe na zemlju Hadrak i spusti se na Damask. Jer Gospodin ima oko na ljude, na sva Izrćlova plemena, i na Hamat, što im je na granici, na Tir i Sidon, jer su veoma mudri. Tir je sebi sagradio zidine i nagomilao srebra kao praha i zlata kao blata po putu. Gle, Svemogući će ga osvojiti i njegove zidine oboriti u more. On sam izgorjet će ognjem. Aškelon gleda i dršće, i Gaza vrlo strepi, Ekron isto tako; jer ga osramoti njegova nada. Kralj mora uzmaknuti iz Gaze. U Aškelonu ne stanuje više nitko.\ Kopilad stanuje u Ašdodu. “Slomit ću ponos Filistejaca. Uzet ću mu njegovu krv iz usta, njegovu gadost iz njegovih zuba. Ali će i od njih ostati jedan ostatak našemu Bogu i bit će kao jedna obitelj u Judi, i Ekron će vrijediti kao Jebusejci. Tada ću opkoliti svoju kuću za obranu protiv vojske, protiv svih što dolaze i odlaze. Ne će više dolaziti na njih nadstojnik, jer ću sad ja nastojati svojim očima.” Raduj se glasno, sionska kćeri! Kliči, jeruzalemska kćeri! Evo, tvoj kralj dolazi k tebi, pravedan i kao spasitelj, pun poniznosti. Jaše na magarcu, na magaretu, magaričinu mladu. ”Iz Efrajima uklonit ću bojna kola, iz Jeruzalema bojne konje. Bit će uništeni i ubojiti lukovi.” Jer će on navijestiti mir narodima. Vlast će njegova dosezati od mora do mora, od Eufrata do krajeva zemlje. Zbog krvnoga Saveza, što sam ga sklopio s tobom, oslobodit ću tvoje sužnjeve iz bezvodne cisterne. Vratite se k tvrđavi, sužnjevi puni nade! Još ti danas javljam: vratit ću ti dvostruko. Jer zapinjem sebi Judu kao luk, punim ga Efrajimom i vitlam tvoje sinove, Sione, na tvoje sinove, Javane, i učinit ću te junačkim mačem. Tada će se Gospodin pokazati nad njima. Strijela će njegova izići kao munja. Svemogući Gospodin zatrubit će u trubu i došumit će u vihorima Temana. Gospodin nad vojskama zaklanjat će ih. Oni će žderati praćkare, gazit će ih, pit će njihovu krv kao vino, bit će je puni kao žrtvene zdjele, kao uglovi žrtvenika. I Gospodin, njihov Bog, udijelit će im u onaj dan pobjedu kao stadu svojega naroda. Oni su kao kamenovi u zlatnom vijencu na oslu, što blistaju nad njegovom zemljom. Jer kako je to sjajno, kako lijepo! Od žita će rasti momci, od vina će nicati djevojke. Molite Gospodina za kišu u vrijeme kasnoga dažda! Gospodin tvori oblake i daje im dažd za svaku travu na polju. Idoli govore samo laž. Vračevi gledaju samo varku. Objavljuju ništavne sne, daju lažnu utjehu. Zato moraju otići kao stado. Sada su u nevolji, jer ih nitko ne pase. Gnjev se moj raspalio na pastire. Pohađam jarce predvodnike. Gospodin nad vojskama pohađa svoje stado i Judinu kuću i učini ih sebi u ratu sjajnim konjem. Od njega je ugao, od njega šatorski kolci, od njega ubojit luk, od njega su sve vojskovođe. Oni će biti kao junaci što gaze neprijatelja u boju kao blato po ulicama. Oni se bore jer je Gospodin s njima. Osramotit će se jahač i konj. Učinit ću jakom Judinu kuću. Dat ću pomoć Josipovoj kući. Dovest ću ih natrag i smilovat ću im se, i bit će mi kao da ih nisam nikada odbacio. Jer sam ja Gospodin, njihov Bog, i uslišit ću ih. Oni od Efrajima bit će kao junaci, i kao od vina bit će im veselo srce. Njihova djeca će to radosno vidjeti. Srce će im se radovati u Gospodinu. Domamit ću ih i sabrat ću ih jer hoću da ih izbavim. Oni će postati tako mnogobrojni kao što su prije bili. Ja sam ih razasuo među narodima, ali će se u dalekoj zemlji spomenuti mene. Oni će ostati na životu sa svojim sinovima i onda će se vratiti natrag. Dovest ću ih natrag iz zemlje Egipta, sabrat ću ih iz Asirije i dovest ću ih u zemlju Gilead i na Libanon. Ne će biti dosta mjesta za njih. On će ići preko mora iz Egipta. Razbit će valove u moru, sve će dubine Nila presahnuti. Slomit će se ponos Asirije. Žezlo će se Egiptu oduzeti. Ojačat ću ih u Gospodinu: oni će hoditi u njegovo ime, govori Gospodin. Otvori, Libanone, svoja vrata, da ti oganj proždre cedrove! Jauči, čemprese, jer padoše cedrovi, jer su krasna stabla opustošena! Jaučite, bašanski hrastovi, jer je oborena najgušća šuma! čuj jauk pastirâ, jer je opustošena sjajna njihova paša! čuj riku lavova, jer je opustošen krasni jordanski guštik! Ovako veli Gospodin, moj Bog: “Pasi ovce koje su određene za klanje, koje kolju njihovi kupci, a da ne moraju to okajati, a njihovi prodavači govore: Neka je blagoslovljen Gospodin: ja se obogatih!? i pastiri ih njihovi ne žale! Zato ne ću više žaliti stanovnika zemlje”, govori Gospodin. “Ne, svakoga ću predati u ruke njegova bližnjega i njegova kralja. Oni će satrti zemlju. A ja ne ću nikoga izbaviti iz njihovih ruku.” I tako sam ja pasao ovce što su bile određene na klanje za trgovce ovaca, i uzeo sam sebi dva pastirska štapa. Jedan sam nazvao “milost”, a drugi “sloga”. Tako sam pasao ovce. I uklonio sam ona tri pastira za mjesec dana. Bili su mi dojadili. I ja sam im bio mrzak. Tada sam rekao: “Ne ću vas dulje više pasti. Što hoće da umre, neka umre! Što hoće da zaglavi, neka zaglavi! Što ostane, neka ždere jedno drugo!” Uzeo sam svoj štap “milost” i slomio ga, da prelomim svoj Savez što sam ga sklopio sa svim narodima. Kada je bio ukinut u onaj dan, tad spoznaše trgovci ovaca, što su pazili na me, da se to dogodilo po Gospodnjem naputku. Tada sam im rekao: “Ako vam je drago, dajte mi plaću; ako li nije, onda pustite!” Oni mi platiše trideset šekela kao plaću.\ Tada mi reče Gospodin: “Baci u hramsku blagajnu tu sjajnu plaću, kojom me procijeniše!” I uzeo sam tih trideset šekela i bacio ih u blagajnu u Gospodnjoj kući. Onda sam slomio drugi svoj štap “slogu”, da tako prelomim bratski savez između Jude i Izrćla. Tada mi reče Gospodin: “Uzmi sebi još jednom opravu bezumna pastira! Jer evo, ja ću podići pastira u zemlji koji ne mari za ono što hoće poginuti, koji ne traži što je zalutalo, ne liječi što je skršeno, ne njeguje što je zdravo, jede meso od pretilih ovaca i papke im kida. Jao lošem pastiru, koji ostavlja ovce! Suha bolest neka dođe na njegovu mišicu i na njegovo desno oko! Neka usahne njegova mišica, neka se ugasi njegovo oko!” Osuda. Gospodnja riječ o Izrćlu. Govori Gospodin, koji je razapeo nebo, utemeljio zemlju i stvorio duh čovjeka u njegovoj nutrini: ”Evo, ja ću učiniti Jeruzalem opojnom čašom za sve narode uokolo; a ide se i protiv Jude kad se opsjeda Jeruzalem.\ U onaj ću dan učiniti Jeruzalem kamenom spoticanja za sve narode. Svi koji ga dižu, satrt će se. Protiv njega sabiru se svi narodi zemlje. U onaj ću dan”, govori Gospodin, “učiniti da svi konji budu plašljivi i njihovi jahači bezumni. Nad Judinom kućom ću bdjeti, a udarit ću sve konje naroda sljepoćom. Tada će Judini knezovi misliti u sebi: Snagu nalaze stanovnici Jeruzalema u Gospodinu nad vojskama, svojemu Bogu. U onaj ću dan učiniti da Judini knezovi budu kao žeravica u drvlju, kao ognjena zublja u stogu, žderat će zdesna i slijeva sve narode uokolo. A Jeruzalem će i dalje ostati na svom mjestu u Jeruzalemu.” A najprije će Gospodin spasenje dati Judinim šatorima, da se ponos Davidove kuće i ponos jeruzalemskih stanovnika ne digne iznad Jude. U onaj će dan Gospodin zaštititi jeruzalemske stanovnike. Najslabiji među njima bit će u onaj dan kao David, a Davidova kuća kao Bog, kao Gospodnji anđeo pred njima. U onaj ću dan gledati da uništim svaki narod koji dolazi protiv Jeruzalema. A na Davidovu kuću i na jeruzalemske stanovnike izlit ću duh milosti i molitve. Oni će pogledati na mene, kojega su proboli, i tugovat će za njim kao što se tuguje za prvorođencem. U onaj će dan biti veliko tugovanje u Jeruzalemu kao tugovanje u Hadad Rimonu u dolini Megidu. Tada će tugovati zemlja, svaka obitelj za se: rod Davidove kuće za se i njihove žene za se, obitelj Natanove kuće za se i njihove žene za se, rod Levijeve kuće za se i njihove žene za se, Šimejeva obitelj za se i njihove žene za se, i sve druge obitelji za se, rod za rod, i njihove žene za se. U onaj će dan biti otvoren izvor Davidovu domu i jeruzalemskim stanovnicima protiv grijeha i nečistoće. ”U onaj ću dan”, govori Gospodin nad vojskama, “istrijebiti iz zemlje imena idola, tako da se više ne spominju. I učinit ću da iščeznu iz zemlje lažni proroci i duh nečistoće.” Bude li tko htio izići kao lažni prorok, reći će mu njegovi roditelji, otac i majka: “Nema ti dulje ostati na životu jer si govorio laži u Gospodnje ime.” Probost će ga njegovi roditelji, otac i majka, ako se pojavi kao lažni prorok. U onaj će se dan stidjeti lažni proroci svojih viđenja i proroštava. Ne će se više ogrtati u dlakave plašteve, da varaju. Svaki će reći: “Ja nisam prorok; ja sam samo zemljoradnik. Već u mojoj mladosti čovjek me unajmio za slugu.”\ Upitaju li ga onda: “Kakve su ti to brazgotine na prsima?”, odgovara: “Udarili su me u kući mojih prijatelja.” ”Maču, probudi se protiv moga pastira, protiv čovjeka koji mi je blizu!”, govori Gospodin nad vojskama. “Udarit ću pastira da se razbjegnu ovce. Tada ću okrenuti svoju ruku protiv malih. U svoj zemlji”, govori Gospodin, “istrijebit će se i poginut će dvije trećine. A ostat će u njoj jedna trećina. Tu ću trećinu staviti u oganj i pretopit ću je kako se pretapa srebro, i očistit ću je kako se čisti zlato. Ona će tad zazvati moje ime, i ja ću je uslišiti i reći: Ovo je moj narod.? A ona će reći: Gospodin je moj Bog.” Evo, za Gospodina dolazi dan kad će se razdijeliti tvoj plijen u tvojoj sredini. Sve ću neznabožačke narode skupiti u boj protiv Jeruzalema. Grad će biti osvojen, kuće oplijenjene, ženama nanesena sramota. Polovina će grada morati otići u ropstvo. A ostatak naroda ne će biti istrijebljen iz grada. Ne, Gospodin će se pojaviti i vojevat će na neznabožačke narode kao nekoć, kad se borio na dan bitke. Noge će njegove stati u onaj dan na Maslinsku goru, koja leži istočno od Jeruzalema, i Maslinska će se gora raspasti po sredini na istok i zapad u silnu dolinu. Polovina će gore uzmaći na sjever, druga na jug. Tada ćete bježati u dolinu mojih gora, jer će dolina između gora dopirati do Jasola. Bježat ćete kao što ste nekoć bježali od potresa u dane Judina kralja Uzije. Tada će se pojaviti Gospodin, moj Bog, i svi sveti s njim. U onaj dan ne će više biti svjetla, samo studen i mraz. Bit će jedan jedini dan, koji je poznat samo Gospodinu, bez izmjene dana i noći; i navečer će biti svjetlo.\ U onaj će dan poteći iz Jeruzalema živa voda, jedna polovina u istočno, druga polovina u zapadno more. Tako će biti ljeti i zimi. I Gospodin će biti kralj nad svom zemljom. U onaj će dan Gospodin biti jedini Bog. Njegovo će ime biti jedino prepoznato. U nizinu pretvorit će se sva zemlja od Gebe do Rimona s juga Jeruzalema. A ovaj će nadvisivati i naseliti se na svom mjestu od Benjaminovih vrata do mjesta prijašnjih vrata, do vrata na uglu, i od Hananelove kule do tijeska kraljeva. U njemu će se stanovati sigurno. Tada ne će više biti prokletstva, nego će Jeruzalem biti siguran. I ovo će biti kazna kojom će Gospodin udariti sve narode koji su ratovali na Jeruzalem: On će učiniti da usahne njihovo tijelo, dok još stoje na svojim nogama. Oči će im usahnuti u čeonim šupljinama. Jezik će im usahnuti u ustima. Silan strah, poslan od Boga, bit će među njima u onaj dan. Hvatat će jedan ruku drugoga, ali će se ruka jednoga podići protiv ruke drugoga. Juda će ratovati protiv Jeruzalema. Bogatstvo svih naroda uokolo skupit će se: zlato, srebro i odijelo u vrlo velikoj množini. Isti kazneni sud pogodit će i konje, mazge, deve, magarce i sve životinje što budu u onim taborima, upravo onako kao onaj kazneni sud. Tada će svi, preostali od svih neznabožačkih naroda, koji su išli protiv Jeruzalema, dolaziti od godine do godine da se poklone kralju, Gospodinu nad vojskama, i da svetkuju blagdan Sjenica. A tko od zemaljskih plemena ne bude htio dolaziti u Jeruzalem da se pokloni kralju, Gospodinu nad vojskama, na njegovu zemlju ne će padati dažd. I ako narod Egipćana ne bi dolazio i ne bi se našao, snaći će ga kazna kojom će Gospodin udariti narode koji ne bi dolazili da svetkuju blagdan Sjenica. To će biti kazna Egiptu i kazna svim narodima koji ne bi dolazili da svetkuju blagdan Sjenica. U onaj će dan na zvončićima konja stajati natpis: “Sveto Gospodinu!” Kuhinjski lonci u Gospodnjoj kući bit će tako sveti kao škropionice pred žrtvenikom. Svaki kuhinjski lonac u Jeruzalemu i u Judi bit će svet Gospodinu nad vojskama. Svi koji dođu da bi žrtvovali, uzimat će ih i kuhat će u njima. I u onaj dan ne će više biti trgovaca u Hramu Gospodina nad vojskama. Osuda Gospodnja Izrćlu preko Malahije. ”Ljubim vas”, veli Gospodin. A vi pitate: “Kako nas to ljubiš?” “Nije li Ezav Jakovljev brat?”, govori Gospodin. “Ali sam ljubio Jakova i mrzio sam Ezava. Opustio sam njegove gore. Njegovu baštinu predao sam čagljevima pustinjskim.” Kada govori Edom: “Naša je zemlja opustošena, ali ćemo opet sagraditi ruševine”, ovako veli Gospodin nad vojskama: Neka oni grade, ali ću ja porušiti. Oni će se zvati “zemlja zločina” i “narod na koji se gnjevi Gospodin dovijeka”. Kad vaše oči to ugledaju, reći ćete: “Velik je Gospodin izvan Izrćlovih granica.” ”Sin poštuje svog oca i sluga gospodara. Ako sam ja otac, gdje je moja čast? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene?, veli Gospodin nad vojskama vama, svećenici, koji sramotite moje ime. Pitate: Kako smo mi to sramotili tvoje ime? Prinosite nečisto jelo na mom žrtveniku i još pitate: Kako smo te oskvrnuli? Što pod tim mislite: Stol je Gospodnji preziran. Kad donosite slijepo živinče na žrtvu, nije li to dosta zlo? Kad prinosite hromo ili bolesno, nije li to dosta zlo? Prinesi ga svom namjesniku; hoće li se on obradovati tomu i milostivo te primiti?”, veli Gospodin nad vojskama.\ ”Zato umilostivite Boga, da nas milostivo primi! Iz vaše ruke tako mu je davano. Može li on tada biti milostiv prema vama?”, govori Gospodin nad vojskama. ”Tko je među vama koji bi zatvorio vrata i zapalio oganj na mom žrtveniku ni za što? Niste mi mili”, veli Gospodin nad vojskama, “i ne mogu primiti žrtve iz vaše ruke.” ”Jer od istoka sunčeva do zapada veliko će biti moje ime među narodima, i posvuda će se žrtvovati mojemu imenu i prinosit će se čisti prinos. Jer će veliko biti moje ime među narodima”, veli Gospodin nad vojskama. ”A vi ga oskvrnjujete kad govorite: Stol je Gospodnji onečišćen i što dolazi s njega, prezreno je. Govorite: Kolika muka! i raspirujete njegov oganj”, govori Gospodin nad vojskama. “Prinosite ugrabljeno ili hromo i bolesno kao žrtvu. Zar da to s odobravanjem primam iz vaše ruke?”, govori Gospodin. ”Proklet varalica, koji ima u svom stadu muško živinče i, premda ga je zavjetovao Svemogućemu, ipak žrtvuje samo loše! Jer sam ja veliki kralj”, govori Gospodin nad vojskama, “i moje je ime strašno među neznabožačkim narodima.” I sada dolazi vama, svećenici, ovaj naputak: ”Ako ne poslušate i od srca ne idete za tim da mojemu imenu date čast,” veli Gospodin nad vojskama, “tada ću pustiti na vas prokletstvo i pretvorit ću blagoslove vaše u prokletstva. Jest, već sam ih pretvorio u prokletstva, jer ih ne primiše k srcu. Evo, odbit ću vam mišicu i blato ću vam sasuti u lice, blato vaših svetkovina. K njemu će vas smesti. Tada ćete spoznati da sam vam ja poslao ovu kaznenu prijetnju, da bi ostao moj Savez s Levijem,” veli Gospodin nad vojskama. ”Moj Savez s njim bio je život i sreća. Dao sam mu to da me se boji i on je imao strahopoštovanje preda mnom i priginjao se mom imenu. U njegovim je ustima bio zakon istine, na njegovim se usnama nije našla prijevara. U miru je i poštenju išao preda mnom i mnoge je odvratio od grijeha. Jer se gleda na svećenikove usne; u njegovim se ustima traži pouka i uputa, jer je on glasnik Gospodina nad vojskama.\ A vi ste zašli s puta i mnoge ste pokolebali u Zakonu i pokvarili ste Savez s Levijem”, veli Gospodin nad vojskama. ”Zato i ja vas činim prezrenim i niskim kod svega naroda, jer se niste držali mojih putova i kod primjene Zakona gledate na osobu.” Nije li nam svima jedan isti otac? Nije li nas stvorio jedan isti Bog? Zašto onda radimo nevjerno jedan protiv drugog i oskvrnjujemo Savez svojih otaca? Nevjeran je bio Juda. Gadosti su se činile u Izrćlu i u Jeruzalemu; jer je oskvrnuo Juda Gospodnje svetište, koje je on ljubio, i ženio se kćerju tuđega boga.\ Neka Gospodin istrijebi iz Jakovljevih šatora čovjeka koji čini tako, jamca i svjedoka, i svakoga koji žrtvuje Gospodinu nad vojskama! Drugi put činite ovo: Pokrivajte Gospodnji žrtvenik suzama, plačem i uzdasima, jer on više ne gleda milostivo žrtve i ne prima darove iz vaše ruke. Pitate: Zašto to? Samo zato jer je Gospodin bio svjedok između tebe i žene tvoje mladosti, kojoj si ti sada prekršio vjernost, premda je bila tvoja drugarica, tvoja vjerna žena. Tako ne radi nitko koji još ima kakav ostatak od Božjega duha. A što traži Jedan? Sjeme Božje! čuvajte Duha Božjega kojega imate! Ne budite nevjerni ženi svoje mladosti! ”Jer mi je otpuštanje mrsko”, veli Gospodin, Bog Izrćlov, “i tako nasiljem pokriva svoju odjeću”, govori Gospodin nad vojskama. “Zato pripazite na svoga duha i ne radite nevjerno!” Riječima ste uvrijedili Gospodina i još pitate: Kako smo ga to uvrijedili? Eto, time što govorite: Svaki koji čini zlo dobar je u Gospodnjim očima; takvi su mu mili. Ili: Gdje je Bog suda? \ ”Evo, ja šaljem svoga glasnika da preda mnom pripravi put. Iznenada će doći k svojemu Hramu vladalac kojega želite, glasnik Saveza kojega tražite. Evo, on će doći”, veli Gospodin nad vojskama. ”Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska? Tko će se održati kad se on pojavi? Jer je on kao oganj talioca, kao lužina bjelioca. Tada će on sjesti, taliti i čistiti srebro. čistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Gospodinu prave žrtve. Tada će Gospodina opet obradovati žrtva Jude i Jeruzalema, kao u dane prošlosti i kao u prijašnjim godinama. Doći ću k vama na sud i brzo ću ustati kao tužilac protiv vračara i preljubnika, protiv krivokletnika i tlačitelja najamnikâ, udovica i sirota i protiv onih koji bez straha izvrću pravo stranaca”, veli Gospodin nad vojskama. ”Jer ja, Gospodin, nisam se promijenio, i vi niste prestali biti Jakovljevi sinovi. Od danâ svojih otaca vi ste odstupili od mojih uredaba i niste ih više držali. Vratite se k meni i ja ću se vratiti k vama!”, veli Gospodin nad vojskama. “Pitate: U čemu da se vratimo? Smije li čovjek varati Boga, a vi mene varate i još pitate: U čemu smo te varali? Eto, u desetini i u prinosu. Prokletstvom ste opterećeni; jer me varate vi, sav narod.\ Donosite svu desetinu u spreme, da bude hrane u mojemu Hramu! Iskušajte me ipak u tome”, veli Gospodin nad vojskama, “hoću li vam otvoriti prozore neba i izliti u izobilju na vas blagoslov! Protjerat ću vam proždrljivca, da vam ne uništi roda u njivi. Vinova loza u polju ne će ostati nerodna”, veli Gospodin nad vojskama. ”Svi će vas narodi slaviti sretnima, jer ste zemlja koja mi je mila”, veli Gospodin nad vojskama. ”Previše su smione vaše riječi o meni”, veli Gospodin nad vojskama. “Pitate: Što govorimo međusobno o tebi? Govorite: Bogu služiti ne donosi nikakve koristi. Kakvu imamo korist što držimo njegove zapovijedi i u žalosti hodimo pred Gospodinom nad vojskama? Jest, zlikovce moramo slaviti sretnima. Zločincima je dobro. Kad iskušavaju Boga, izlaze bez kazne.” Kad su se bogobojazni međusobno savjetovali, pogledao je to Gospodin i čuo, i napisala se knjiga spomenica pred njim za one koji se boje Gospodina i štuju njegovo ime. ”Oni pripadaju meni kao moja svojina”, veli Gospodin nad vojskama, “u dan što ga spremam! Kao svojina moja! Ljubazno ću s njima postupati, kao što otac postupa sa svojim sinom koji u njega služi. Tada ćete opet vidjeti razliku između pravednika i bezbožnika, između onoga koji služi Bogu i onoga koji mu ne služi. Jer evo, dolazi dan koji gori kao peć. Tada će svi zlikovci i svi zločinci biti kao strnjika. Spalit će ih dan koji dolazi”, veli Gospodin nad vojskama. “Ni korijena ni grane ne će im ostaviti. A vama, koji smjerno častite moje ime, ogranut će sunce spasenja, što krije zdravlje pod svojim krilima. Vi ćete tad izići i poskakivati kao telci što su stajali u štali. Tada ćete pogaziti bezbožnike, jer će oni biti kao prah pod vašim stopama u dan što ga spremam”, veli Gospodin nad vojskama. ”Sjećajte se zakona mog sluge Mojsija, kojemu sam dao na Horebu uredbe i propise za sav Izrćl. Evo, ja ću vam poslati proroka Iliju, prije nego dođe veliki i strašni Gospodnji dan. On će izmiriti oce sa sinovima i sinove s ocima, da ja ne moram doći da zatrem zemlju.” Rodoslovlje Isusa Krista, Davidova sina, sina Abrahamova. Abraham je imao Izaka, Izak Jakova, Jakov Judu i njegovu braću, Juda je imao Peresa i Zeraha s Tamarom, Peres je imao Hesrona, Hesron je imao Rama, Ram je imao Aminadaba, Aminadab Nahšona, Nahšon Salma, Salmo Boaza s Rahabom. Boaz je imao Obeda s Rutom, Obed Jišaja, Jišaj kralja Davida. David je imao Salomona s Urijinom ženom, Salomon je imao Roboama, Roboam Abiju, Abija Asu, Asa Jozafata, Jozafat Jorama, Joram Ahazju, Ahazja je imao Jotama, Jotam Ahaza, Ahaz Ezekiju, Ezekija Manašea, Manaše Amona, Amon Jošiju. Jošija je imao Jehoniju i njegovu braću u vrijeme odvođenja u Babilon. Poslije odvođenja u Babilon: Jehonija je imao Šealtijela, Šealtijel Zerubabela, Zerubabel Abiuda, Abiud Elijakima, Elijakim Azora, Azor Sadoka, Sadok Akima, Akim Elijuda, Elijud je imao Eleazara, Eleazar Matana, Matan Jakova, Jakov Josipa, muža Marije. Od nje se rodi Isus koji se zove Krist. Tako je od Abrahama do Davida svega četrnćst pokoljenja, od Davida do odvođenja u Babilon četrnćst pokoljenja, i od odvođenja u Babilon do Krista četrnćst pokoljenja. Rođenje Isusa Krista bilo je ovako: Kad je njegova mati Marija bila zaručena s Josipom, nađe se da je bila začela po Duhu Svetom, još prije nego se sastadoše. A Josip, njezin muž, bio je pravedan i nije je htio javno izvrgavati sramoti i smišljao je kako da je tajno otpusti. Dok se je on bavio tom mišlju, javi mu se u snu Gospodnji anđeo i reče: “Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, svoju ženu; jer što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.\ Ona će roditi sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus; jer on će izbaviti svoj narod od njegovih grijeha.”\ To se sve dogodi da se ispuni što je Gospodin kazao preko proroka: ”Eto, djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu se ime Emanuel”, što znači “Bog s nama”. Josip ustade od sna i učini kao što mu je bio zapovjedio Gospodnji anđeo. Uze k sebi svoju ženu koja, a da je nije spoznao, rodi svojega sina. I dade mu ime Isus. Kad se Isus, u dane kralja Heroda, bio rodio u Betlehemu u Judeji, dođoše mudraci od istoka u Jeruzalem i upitaše: ”Gdje je novorođeni židovski kralj? Vidjesmo njegovu zvijezdu na istoku i dođosmo pokloniti mu se.” Kad je to čuo kralj Herod, uplaši se on i s njim sav Jeruzalem. Sabra sve svećeničke glavare i narodne književnike i upita ih gdje bi se trebao roditi Mesija. Oni mu odgovoriše: “U Betlehemu u Judeji, jer ovako stoji pisano kod proroka: Ti, Betleheme u zemlji Judinoj, nipošto nisi najmanji među kneževskim Judinim gradovima, jer će iz tebe izaći knez koji će biti pastir nad mojim narodom Izrćlom.” Tada Herod tajno dozva k sebi mudrace i točno ih ispita za vrijeme kad im se je pojavila zvijezda. Onda ih uputi u Betlehem i reče: “Idite tamo i raspitajte se brižno za dijete. čim ga nađete, javite mi; tada ću i ja doći i pokloniti mu se.” \ Oni poslušaše kralja i onda se zaputiše. I gle, zvijezda koju su bili vidjeli na istoku, išla je pred njima, dok nije napokon stala nad mjestom gdje je bilo djetešce. Kad vidješe zvijezdu, veoma se obradovaše. Stupiše u kuću i vidješe dijete s Marijom, njegovom majkom. Padoše ničice i pokloniše mu se. Tada otvoriše svoje blago i prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu. U snu primiše naputak da se ne vraćaju Herodu. Zato se vratiše drugim putem u svoju zemlju. Kad su oni otišli, javi se Josipu u snu Gospodnji anđeo i reče: “Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i bježi u Egipat! Ostani ondje dok ti ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.” Tada on ustade, uze još u noći dijete i njegovu majku i ode u Egipat. Ondje ostade do Herodove smrti. Tako se trebalo ispuniti što je Gospodin bio rekao preko proroka: “Iz Egipta dozvah svoga sina.” Kad je Herod vidio da je prevaren od mudraca, vrlo se razgnjevi. Dade u Betlehemu i u svoj njegovoj okolici poubijati sve dječake od dvije godine naniže? prema vremenu što ga je bio doznao od mudracâ. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije koji govori: ”U Rami se čuje tužbalica, plač i silan jauk: Rahela plače za svojom djecom i ne će utjehe, jer ih više nema.” Kad je Herod umro, javi se Gospodnji anđeo u snu Josipu u Egiptu i reče: “Ustani, uzmi dijete i njegovu majku i idi u Izrćlovu zemlju, jer su pomrli oni koji su tražili život djeteta.” Tada on ustade, uze dijete i njegovu majku i ode u Izrćlovu zemlju. Ali kad je čuo da Arhelaj vlada u Judeji umjesto svojega oca Heroda, poboja se ići onamo. Po naputku što ga primi u snu ode u pokrajinu Galileju i nastani se u gradu koji se zove Nazaret. Tako se trebala ispuniti riječ proroka: “Zvat će se Nazarećanin.” U one dane pojavi se Ivan Krstitelj i propovijedao je u judejskoj pustinji: ”Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko.” Na njega, naime, misli prorok Izaija, kad veli: “Glas onoga što viče u pustinji: Popravite put Gospodnji! Poravnajte njegove staze!” Ivan je nosio haljinu od devine dlake i pojas od kože oko struka. Hrana su mu bili skakavci i divlji med. Tada je izlazio k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva jordanska okolica. Oni su dolazili da ih on krsti u Jordanu i priznavali su pritom svoje grijehe. Kad je on vidio i mnoge farizeje i saduceje gdje dolaze na njegovo krštenje, reče im: “Vi zmijino leglo! Tko vas je uputio da pokušate umaknuti gnjevu što dolazi? Donesite dakle rod dostojan obraćenja! Ne umišljajte si da smijete kazati: Naš je otac Abraham. Jer vam kažem: Bog može od ovoga kamenja podignuti djecu Abrahamovu. Već je sjekira stavljena na korijen drveću. Svako drvo koje ne rađa dobra roda siječe se i u oganj baca. Ja vas krstim samo vodom na obraćenje. A onaj koji dolazi za mnom moćniji je od mene. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. Vijačom u ruci očistit će svoje gumno; skupit će pšenicu u svoju žitnicu, a pljevu će sažeći neugasivim ognjem.” \ Tada dođe Isus iz Galileje na Jordan k Ivanu da ga ovaj krsti. Ali ga Ivan htjede od toga odvratiti pa reče: “Ja bih trebao da me ti krstiš, a ti dolaziš k meni?” Isus mu odgovori: “Samo to ti pusti! Dolikuje nam da ispunimo svu pravednost.” Tada mu popusti. Kad se Isus krstio, on izađe odmah iz vode. Tada se otvoriše nebesa i on vidje Duha Božjega gdje silazi kao golub i dolazi na njega. I glas s neba povika: “Ovo je moj ljubljeni Sin koji mi se dopada.” Tada Isusa odvede Duh u pustinju da ga kuša đavao. Postio je četrdeset dana i četrdeset noći. Tada ogladnje. Onda pristupi k njemu napasnik i reče: “Ako si Sin Božji, zapovjedi da se ovo kamenje pretvori u kruhove!” On mu odgovori: “Stoji pisano: čovjek ne živi samo o kruhu nego o svakoj riječi što dolazi iz Božjih usta.” Tada ga uze đavao sa sobom u Sveti Grad, postavi ga navrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se dolje! Jer stoji pisano: Anđelima je naložio za tebe. Oni će te nositi na svojim rukama da ne zapneš nogom za kamen.” Isus mu odvrati: “Stoji također pisano: Ne kušaj Gospodina, svojega Boga!” Tada ga uze đavao sa sobom na vrlo visoku goru. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s njihovom krasotom i reče mu: “Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice i ako mi se pokloniš.” Tada mu zapovjedi Isus: “Odstupi, sotono! Stoji pisano: Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!” Tada ga đavao ostavi i gle, pristupiše anđeli i služili su mu. Kad je čuo Isus da je Ivan zatvoren, skloni se u Galileju. Ostavi Nazaret i nastani se u primorskom Kafarnaumu, u Zabulonovu i Neftalijevu području. Tako se trebala ispuniti riječ proroka Izaije: ”Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, kraj prema moru, s one strane Jordana, Galileja neznabožačka: narod koji sjedi u tami vidi veliko svjetlo; nad onima koji prebivaju u zemlji smrtne sjene sja svjetlo.” \ Otada poče Isus propovijedati govoreći: “Obratite se, jer je blizu nebesko kraljevstvo.” Kad je išao pokraj Galilejskoga mora, vidje kako dva brata, Šimun koji se zove Petar i njegov brat Andrija, bacaju mrežu u more. Oni su bili ribari. On im reče: “Pođite za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi.” Smjesta ostaviše mreže i pođoše za njim. Kad je odatle otišao dalje, vidje druga dva brata: Jakova, Zebedejeva sina, i njegova brata Ivana, kako sa svojim ocem Zebedejem popravljaju u lađici mreže. I pozva ih. Oni smjesta ostaviše lađicu i oca i pođoše za njim. Isus je prolazio po svoj Galileji. Učio je u sinagogama, navješćivao evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć u narodu. Glas o njemu raširio se po svoj Siriji. Donosili su mu sve koji su trpjeli od različitih bolesti i muka i opsjednute, mjesečare i uzete, i on ih je izliječio. Za njim je išlo veliko mnoštvo naroda iz Galileje i Dekapolisa i iz Jeruzalema, Judeje i iz područja s one stranu Jordana. Kad vidje Isus mnoštvo naroda, popne se na goru i sjede. Pristupiše mu njegovi učenici. Tada otvori svoja usta i poče ih učiti: ”Blaženi siromašni u duhu! Njihovo je nebesko kraljevstvo. Blaženi žalosni! Oni će se utješiti. Blaženi krotki! Oni će posjedovati zemlju. Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde! Oni će se nasititi. Blaženi milosrdni! Oni će postići milosrđe. Blaženi koji su čista srca! Oni će Boga gledati. Blaženi mirotvorci! Oni će se zvati sinovi Božji. Blaženi koji trpe progonstvo zbog pravde! Njihovo je kraljevstvo nebesko. Blaženi ste kad vas ljudi zbog mene grde i progone i o vama lažno govore sve zlo! Radujte se i veselite se, jer je velika vaša plaća na nebesima. Jer su isto tako progonili i proroke prije vas.” Vi ste sol zemlji. Ako li sol obljutavi, čime će se onda soliti? Ne valja više ni za što; baci se napolje i ljudi je pogaze.\ Vi ste svjetlost svijetu. Grad koji stoji na gori ne može se sakriti. Niti se užiže svijeća i stavlja pod posudu, nego na svijećnjak. Tada svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave vašega Oca na nebesima. Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem, nego da ih ispunim. Zaista kažem vam, dok stoji nebo i zemlja, ne će nestati nijedne jote ili točke iz Zakona, dok se sve ne ispuni. Tko dakle ukine jednu od ovih zapovijedi, pa bilo i najmanju, i tako uči ljude, zvat će se najmanji u nebeskom kraljevstvu. A tko ih drži i uči držati, zvat će se velik u nebeskom kraljevstvu. Jer vam kažem: Ako vaša pravednost ne bude savršenija negoli pravednost pismoznanaca i farizejâ, ne ćete ući u nebesko kraljevstvo. čuli ste da je bilo kazano starima: Ne ubijaj! Tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem: Svatko tko se gnjevi na svojega brata bit će kriv sudu. Tko rekne svome bratu: Budalo!, bit će kriv visokomu vijeću. A tko mu rekne: Luđače!, zaslužio je pakleni oganj. Ako dakle prineseš svoj dar na žrtvenik i ondje se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi ondje svoj dar pred žrtvenikom, otiđi prije i pomiri se sa svojim bratom; onda dođi i žrtvuj svoj dar!\ Sporazumi se bez otezanja sa svojim protivnikom, dok si još na putu s njim. Inače bi te protivnik mogao predati sucu, a sudac sudskome službeniku, i onda bi te bacili u tamnicu. Zaista kažem ti, ne ćeš izaći odanle dok ne platiš posljednjeg novčića. čuli ste da je bilo kazano: Ne čini preljub! A ja vam kažem: Svatko tko pogleda požudno na ženu, već je u svojem srcu učinio s njom preljub. Ako te dakle sablažnjava tvoje desno oko, iskopaj ga i baci ga od sebe! Jer je bolje za te da propadne jedan od tvojih udova, negoli da se sve tvoje tijelo baci u pakao. I ako te sablažnjava tvoja desna ruka, odsijeci je i baci je od sebe! Jer je bolje za te da propadne jedan od tvojih udova, negoli da se sve tvoje tijelo baci u pakao. Nadalje je bilo kazano: Tko hoće otpustiti svoju ženu neka joj dade otpusno pismo! A ja vam kažem: Svatko tko otpusti svoju ženu? osim zbog preljuba? navodi je da čini preljub; i tko otpuštenu uzme za ženu, čini preljub. \ Još ste čuli da je bilo kazano starima: Ne kuni se krivo, i: Drži što si se zakleo Gospodinu! A ja vam kažem: Ne kunite se nikako: ni nebom jer je prijestolje Božje, ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama, ni Jeruzalemom jer je grad velikoga kralja. Ni svojom glavom se ne kuni, jer ne možeš ni jedne dlake učiniti bijelom ili crnom. Nego vaša riječ neka bude: Da, da? ne, ne. Što je više od toga, od zla je. čuli ste da je bilo kazano: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se zlu; nego ako te tko udari po desnom obrazu, okreni mu i drugi!\ Hoće li se tko s tobom pravdati kako bi ti uzeo košulju, pusti mu i kabanicu! Prisili li te tko da ideš s njim jednu milju, idi s njim dvije! Tko te moli, podaj mu; tko hoće posuditi od tebe, ne odbijaj ga! \ čuli ste da je bilo kazano: Ljubi svojega bližnjega i mrzi neprijatelja! A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone! Tada ćete biti djeca svog Oca nebeskoga koji pušta da njegovo sunce izlazi nad dobre i zle i koji daje da kiša pada na pravednike i grješnike. Jer ako ljubite samo one koji vas ljube, kakvu ćete imati plaću? Ne čine li to i carinici? I ako pozdravljate samo svoju braću, što osobito činite? Ne čine li to i neznabošci? Budite dakle savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac! Pazite da svoju pravednost ne činite pred ljudima da vas oni vide; inače nemate plaće kod svog Oca na nebesima.\ Kad dakle daješ milostinju, ne trubi pred sobom kao što čine licemjeri u sinagogama i na ulicama, da ih ljudi slave. Zaista kažem vam, oni već imaju svoju plaću. Kad daješ milostinju, neka ne zna tvoja ljevica što čini tvoja desnica, da ostane tvoja milostinja u tajnosti. Tvoj Otac, koji vidi u tajnosti, platit će ti. Kad se molite, ne budite kao licemjeri! Oni se najradije mole u sinagogama i na uličnim uglovima, da upadnu ljudima u oči. Zaista kažem vam, oni su već primili svoju plaću. Kad se ti hoćeš moliti, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i moli svog Oca u tajnosti! Tvoj Otac, koji vidi u tajnosti, platit će ti. Kad se molite, ne brbljajte kao neznabošci! Oni misle da će biti uslišani zbog svojih mnogih riječi. Ne povodite se za njima! Jer zna vaš Otac što vam treba prije nego ga zamolite. Ovako se molite: Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja; kako na nebu, tako i na zemlji! \ Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego nas izbavi od zla! Ako otpuštate ljudima njihove pogrješke, otpustit će ih i vama vaš Otac nebeski. Ako ne otpuštate ljudima, ni vaš Otac ne će otpustiti vaših pogrješaka. Kad postite, ne budite mrka lica kao licemjeri, koji promijene izgled da ih ljudi vide kako poste. Zaista kažem vam: oni su već primili svoju plaću. Kad ti postiš, namaži glavu i operi lice da te ne vide ljudi kako postiš, nego samo tvoj Otac koji je u tajnosti. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, platit će ti. Ne sabirite sebi blaga na zemlji, gdje ga uništava moljac i rđa, gdje kradljivci obijaju i kradu! Sabirite sebi blago u nebu gdje ga ne uništava ni moljac ni rđa, gdje kradljivci ne obijaju i ne kradu! Jer gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce. Oko je svjetiljka tvome tijelu. Ako je tvoje oko zdravo, onda sve tvoje tijelo ima svjetlo. Ako je tvoje oko bolesno, onda je sve tvoje tijelo u tami. Ako je dakle svjetlo u tebi tama, kako li će biti onda velika tama! Nitko ne može služiti dva gospodara. Ili će jednoga mrziti i drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati i drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i mamoni. Zato vam kažem: Ne budite tjeskobno zabrinuti za svoj život: što ćete jesti i što ćete piti; ni za svoje tijelo, u što ćete se obući. Nije li život vrjedniji od hrane i nije li tijelo vrjednije od odijela?\ Pogledajte ptice nebeske! One ne siju, ne žanju, ne sabiru u žitnice, a vaš ih nebeski Otac hrani. Niste li vi vrjedniji od njih? Tko si od vas može svojim brigama produljiti život za samo jedan sat? I što ste tako tjeskobno zabrinuti za odijelo? Pogledajte ljiljane u polju! Kako rastu! Ne rade i ne predu. Ipak vam kažem: Ni Salomon u svemu svojemu sjaju nije bio tako odjeven kao jedan jedini od njih. I kad Bog travu, što danas stoji na polju, a sutra se baca u peć, tako odijeva, koliko više će vas, malovjerni! Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti i ne pitajte: Što ćemo jesti, što ćemo piti, čim ćemo se odjenuti? Za sve se to brinu neznabošci. A vaš nebeski Otac zna da vam sve to treba. Tražite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravdu, i sve će vam se to dodati. Ne budite dakle tjeskobno zabrinuti za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan pobrinuti sam za se. Svaki dan ima dosta svojega vlastitog zla. Ne sudite! I ne ćete biti suđeni. Jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi, i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. Što vidiš trun u oku svoga brata, a brvna u svojemu oku ne osjećaš? Ili kako možeš reći svome bratu: Daj da izvadim trun iz tvoga oka, a eto brvno u tvome oku? Licemjeru, izvadi najprije brvno iz svojega oka! Tada ćeš vidjeti kako možeš izvaditi trun iz oka svojega brata. Ne dajte svetinje psima i ne bacajte svojega biserja pred svinje! Inače bi ga mogle pogaziti svojim nogama, okrenuti se i rastrgati vas. Molite i dat će vam se, tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi; tko kuca, otvara mu se.\ Tko će od vas svojemu sinu dati kamen, ako ga zamoli kruha? Ili tko će mu dati zmiju, ako zamoli ribu? Kad dakle vi, koji ste zli, znate davati dobre dare svojoj djeci, koliko će više vaš nebeski Otac dati dobra onima koji ga za to mole! Sve, dakle, što hoćete da vama ljudi čine, činite i vi njima! Jer je to sadržaj Zakona i Prorokâ. Uđite na uska vrata! Jer su široka vrata i širok je put koji vodi u propast i vrlo mnogi njim idu. Kako su uska vrata i tijesan je put što vodi u život i samo ih ga malo nalazi! čuvajte se lažnih proroka! Oni dolaze k vama u ovčjem odijelu, a unutra su grabežljivi vuci. Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Bere li se s trnja grožđe ili se s drače beru smokve? Tako svako dobro stablo rađa dobre plodove, a zlo stablo rađa zle plodove. Dobro stablo ne može rađati zlih plodova, ni zlo stablo dobrih plodova. Svako stablo koje ne rađa dobra ploda siječe se i baca u oganj. Dakle, po njihovim ćete ih plodovima prepoznati. Ne će svaki koji mi govori: “Gospodine, Gospodine” ući u nebesko kraljevstvo, nego samo tko čini volju mojega Oca koji je na nebesima. U onaj dan mnogi će mi reći: Gospodine, Gospodine, nismo li u tvoje ime prorokovali? Nismo li u tvoje ime izgonili đavle? Nismo li u tvoje ime činili mnoga čudesa? Tada ću im izjaviti: “Nikad vas nisam poznavao; idite od mene, zlotvori!”\ Tko sluša ove moje riječi i izvršava ih, sličan je razboritu čovjeku koji sagradi svoju kuću na stijeni. I udari pljusak, dođoše vode, zapuhaše vjetrovi i napadoše onu kuću; ali ona ne pade, jer je bila sagrađena na stijeni.\ Nasuprot, tko sluša ove moje riječi, ali ih ne izvršava, nalik je na luda čovjeka koji sagradi svoju kuću na pijesku. I udari pljusak, dođoše vode, zapuhaše vjetrovi i napadoše onu kuću. Ona pade, i njezin je pad bio velik. Kad je Isus dovršio te riječi, mnoštvo je naroda bilo zadivljeno njegovim naukom. Jer je učio kao onaj koji ima moć, a ne kao njihovi pismoznanci. Kad siđe s gore, išlo je za njim veliko mnoštvo naroda. Tada dođe jedan gubavac, pade pred njega ničice i zamoli: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” Isus pruži ruku, dotače ga se i reče: “Hoću, očisti se!” I odmah se onaj očisti od svoje gube. A Isus mu reče: “Pazi da nikomu ne kazuješ! Nego idi, pokaži se svećeniku i žrtvuj dar što ga je propisao Mojsije! Neka im to služi kao svjedočanstvo!” Kad je Isus ulazio u Kafarnaum, pristupi k njemu jedan satnik i zamoli: “Gospodine, moj sluga leži kod kuće uzet i teško se muči.” On mu reče: “Doći ću i ozdravit ću ga.” Satnik odvrati: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod moj krov, nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga. I ja, premda samo podložnik, imam za podložnike vojnike pa jednome od njih reknem: Idi! i on ode; drugome: Dođi! i on dođe; a svome sluzi: Učini to! i on učini.”\ Kad je to čuo Isus, zadivi se i reče onima koji su za njim išli: “Zaista, kažem vam, ne nađoh tolike vjere u Izrćlu. Ujedno vam kažem: Mnogi će doći od istoka i od zapada i sjedit će za stolom s Abrahamom, Izakom i Jakovom u nebeskom kraljevstvu. A djeca kraljevstva izagnat će se napolje u tamu. Ondje će biti jauk i škrgut zuba.” A satniku Isus reče: “Idi: neka ti bude kako si vjerovao!” U isti čas ozdravi njegov sluga. Onda dođe Isus u Petrovu kuću. Nađe njegovu punicu gdje leži bolesna od groznice. Tada je uze za ruku, i pusti je groznica. Ona ustade, i dvorila ga je. Uvečer mu donesoše mnoge opsjednute. On izagna duhove svojom riječju i izliječi sve bolesnike. Tako se trebala ispuniti riječ proroka Izaije, koji veli: “On uzima naše slabosti i nosi naše bolesti.” Kad vidje Isus veliko mnoštvo naroda oko sebe, dade se odvesti na drugu obalu. Tada pristupi jedan pismoznanac i reče mu: “Učitelju, ići ću za tobom, kamo god ti pođeš.” Isus mu odvrati: “Lisice imaju svoje jame, nebeske ptice svoja gnijezda, a Sin čovječji nema gdje bi naslonio svoju glavu.” Drugi, jedan od njegovih učenika, reče mu: “Gospodine, dopusti mi da najprije odem i ukopam svojega oca!” Isus mu odvrati: “Pođi za mnom i ostavi neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace!” Tada uđe u lađicu, a za njim uđoše i njegovi učenici. I gle, podiže se silna bura na moru, tako da su lađicu pokrili valovi. A on je spavao. Tada pristupiše njegovi učenici k njemu, probudiše ga i povikaše: “Gospodine, izbavi nas, izgibosmo!” A on im odvrati: “Što ste tako strašljivi, malovjerni?” Tada ustade, zapovjedi vjetru i moru, i nastade velika tišina. Puni čuđenja rekoše ljudi: “Tko je ovaj? Slušaju ga i vjetar i more!” Kad dođe na drugu obalu, u gadarenski kraj, dotrčaše mu u susret dvojica opsjednutih koji su izašli iz kamenih grobova. Oni su bili tako divlji da nitko nije mogao ići onim putem. Oni povikaše: “Što mi imamo s tobom, Sine Božji! Jesi li došao mučiti nas prije vremena?” Nedaleko od njih paslo je veliko krdo svinja. Zli ga dusi zamoliše: “Ako nas hoćeš izagnati, daj nam da idemo u krdo svinja.” On im odvrati: “Idite!” Tada izađoše i uđoše u svinje. I gle, sve krdo navali niz obronak u more i uginu u vodi. A pastiri otrčaše, dođoše u grad i pripovjediše sve, i što se opsjednutima dogodilo. Tada izađe sav grad u susret Isusu. Kad ga vidješe, zamoliše ga da se udalji iz njihova kraja. On uđe u lađicu, prijeđe i dođe u svoj grad. Ondje mu donesoše uzeta koji je ležao na postelji. Kad je Isus vidio njihovu vjeru, reče uzetomu: “Budi hrabar, sinko, oprošteni su ti grijesi!” Tada su neki od pismoznanaca pomislili u sebi: “Ovaj huli na Boga!” Isus prozre njihove misli i reče: “Zašto zlo mislite u svojim srcima? Što je lakše reći: Oprošteni su ti tvoji grijesi ili ustani i hodi? Ali znajte, Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe!” I tada reče uzetom: “Ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!” On ustade i ode kući. A mnoštvo naroda, kad to vidje, poboja se, i uze slaviti Boga koji je takvu vlast dao ljudima. Kad je Isus odatle otišao dalje, vidje čovjeka po imenu Mateja, gdje sjedi u carinarnici. Reče mu: “Pođi za mnom!” On ustade i pođe za njim. Kad je onda u njegovoj kući sjedio za stolom, dođoše mnogi carinici i grješnici i sjedoše za stol s Isusom i s njegovim učenicima. Farizeji to vidješe i rekoše njegovim učenicima: “Zašto jede vaš učitelj s carinicima i grješnicima?” Isus je to čuo i odvratio: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Idite i naučite što znači: Hoću milosrđe, a ne žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike.” Tada dođoše k njemu Ivanovi učenici i upitaše: “Zašto postimo mi i farizeji, a tvoji učenici ne poste?” Isus im odgovori: “Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Ali doći će dani kad će se zaručnik oteti od njih. Onda će postiti. Nitko ne stavlja zakrpe od nova sukna na staru haljinu; inače se odere zakrpa od haljine i rupa bude još veća.\ Također se ne lijeva novo vino u stare mjehove; inače se prodru mjehovi, vino se prolije i mjehovi se pokvare. Nego se lijeva novo vino u nove mjehove. Tada se sačuva oboje.” \ Dok im je tako govorio, dođe neki poglavar, baci se pred njega ničice i reče: “Moja je kći upravo sada umrla. No, dođi i stavi na nju svoju ruku! Tada će opet živjeti.” Isus ustade i pođe za njim sa svojim učenicima. Tada žena koja je već dvanćst godina bolovala od istjecanja krvi pristupi otraga i dotače se ukrasa njegove haljine. Jer je rekla u sebi: “Ako se samo dotaknem njegove haljine, ozdravit ću.” Isus se obazre, ugleda je i reče: “Budi hrabra, kćeri, vjera te je tvoja ozdravila.” Od toga časa bila je žena zdrava. Kad je onda došao Isus u poglavarevu kuću i ugledao svirače i svijet gdje buči, reče: ”Odstupite! Jer djevojka nije mrtva, ona samo spava.” Tada su mu se oni podsmjehivali. A on istjera ljude van i uđe u sobu. Uhvati djevojku za ruku i ona ustade. Glas o tom raširi se po svem onom kraju. Kad je Isus odatle otišao dalje, pratila su ga dva slijepca. Vikali su: “Sine Davidov, smiluj nam se!” Jedva je ušao u kuću, pristupiše k njemu slijepci. Isus ih upita: “Vjerujete li da mogu to učiniti?” Oni mu odgovoriše: “Da, Gospodine!” Tada se dotače njihovih očiju i reče: “Kako vjerujete, tako neka vam bude!” Tada se otvoriše njihove oči. A Isus im dade strogi naputak: “Gledajte da nitko ne dozna!” No, oni otiđoše i raširiše glas o njemu po cijelom onom kraju. Kad su otišli, donesoše mu nijema čovjeka kojega je đavao bio opsjeo. čim je bio izagnan đavao, nijemi je mogao govoriti. Pun čuđenja povika narod: “Još se nikada nije tako što dogodilo u Izrćlu!” A farizeji rekoše: “Uz pomoć đavolskog poglavice izgoni đavle.” Isus je prolazio po svim gradovima i selima. Učio je u sinagogama, navješćivao je Evanđelje o kraljevstvu i liječio svaku bolest i svaku nemoć. A kad je vidio mnoštvo naroda, sažali se nad njim jer su bili kao ovce bez pastira, izmučeni i satrveni. I on reče svojim učenicima: “Žetva je velika, a poslenika je malo. Molite zato gospodara žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu!” On pozva k sebi svojih dvanćst učenika i dade im vlast da izgone nečiste duhove i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. Imena dvanćst apostola jesu: na prvom mjestu Šimun, prozvan Petar, i njegov brat Andrija; Jakov, Zebedejev sin, i njegov brat Ivan;\ Filip i Bartolomej; Toma i Matej, carinik; Jakov, Alfejev sin, i Tadej;\ Šimun Revnitelj i Juda Iškariotski, koji postade njegov izdajnik. Tu dvanćstoricu posla Isus i zapovjedi im: “Ne idite k neznabošcima i ne ulazite ni u koji samarijski grad! Nego idite k izgubljenim ovcama Izrćlove kuće! Idite i navješćujte: Blizu je nebesko kraljevstvo. Liječite bolesne, dižite mrtve, čistite gubave i izgonite đavle! Badava ste dobili, badava dajite! Ne uzimajte sa sobom u svoje pojase ni zlata, ni srebra, ni drugoga novca, ni putne torbe, ni dvoje haljine, ni obuće, ni štapa, jer je poslenik vrijedan svoje prehrane. Kad dođete u koji grad ili u koje selo, ispitajte tko je u njemu dostojan! Ostanite ondje dok ne pođete dalje! Kad uđete u koju kuću, pozdravite ukućane! Je li kuća toga dostojna, neka siđe na nju vaš pozdrav mira; nije li toga dostojna, neka se vaš pozdrav mira vrati k vama.\ A gdje vas ne prime i ne poslušaju vaših riječi, ondje ostavite kuću i grad i otresite prah sa svojih nogu! Zaista kažem vam, u dan suda bit će lakše Sodomi i Gomori negoli takvu gradu! Eto, ja vas šaljem kao ovce među vukove. Budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi! čuvajte se ljudi! Oni će vas predavati sudovima i bičevat će vas u sinagogama. Zbog mene vodit će vas pred namjesnike i kraljeve da dadete svjedočanstvo pred njima i pred neznabošcima. A kad vas predaju, ne brinite se kako ćete ili što ćete govoriti! U onaj čas dat će vam se što ćete govoriti. Jer niste vi koji govorite, nego Duh vašega Oca govori preko vas. Brat brata, otac sina predavat će na smrt. Djeca će ustajati na roditelje i izručivat će ih u smrt. Zbog mojega imena svi će vas zamrziti. Ali tko ustraje do kraja, spasit će se. Kad vas progone u jednom gradu, bježite u koji drugi! Zaista vam kažem: Ne ćete još biti pri kraju s Izrćlovim gradovima prije nego dođe Sin čovječji. Učenik nije nad učiteljem ni sluga nad gospodarom. Učenik mora biti zadovoljan ako mu je kao učitelju, i sluga ako mu je kao gospodaru. Kad su domaćina grdili kao Beelzebula, koliko će više grditi njegove domaće! Ne bojte ih se, dakle! Jer nema ništa sakriveno što se ne bi otkrilo, ništa tajno što se ne bi doznalo. Što vam kazujem u tami, to navješćujte na svjetlosti; što vam se šapće na uho, to propovijedajte na krovovima!\ Ne bojte se onih koji, doduše, mogu ubiti tijelo, ali duše ne mogu ubiti! Nego se bojte onoga koji može dušu i tijelo pogubiti u paklu! Ne kupuju li se dva vrapca za pet novčića? A ipak, nijedan od njih ne pada na zemlju bez znanja vašega Oca. A u vas je, štoviše, izbrojena sva kosa na glavi. Ne bojte se, dakle! Vi ste više vrijedni negoli mnogi vrapci. Tko god me prizna pred ljudima, toga ću i ja priznati pred svojim Ocem na nebesima. A tko me zataji pred ljudima, toga ću i ja zatajiti pred svojim Ocem na nebesima. Ne mislite da sam ja došao donijeti na zemlju mir. Nisam došao donijeti mir, nego mač. Jer sam došao da rastavim sina od oca, kćer od majke, snahu od svekrve. Tako postaju čovjeku neprijatelji njegovi vlastiti domaći. Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. I tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme na se svoj križ i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko gleda da dobije svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene, dobit će ga. Tko vas prima, mene prima. Tko prima mene, prima onoga koji me je poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će proročku plaću. Tko prima pravednika jer je pravednik, primit će pravedničku plaću. Tko jednome od ovih malenih pruži samo čašu hladne vode da se napije, jer je moj učenik, zaista kažem vam, on ne će izgubiti svoju plaću.” Kad je Isus završio ove pouke dvanćstorici svojih učenika, otiđe odatle dalje naučavati i propovijedati po tamošnjim gradovima. Kad je Ivan u tamnici čuo o Kristovu djelovanju, posla dvojicu svojih učenika da ga upitaju: “Jesi li ti onaj koji treba doći ili da drugoga čekamo?” Isus im odgovori: “Idite i javite Ivanu što čujete i vidite: Slijepi vide, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se navješćuje Evanđelje. Blago onome koji se ne sablazni u meni!” Kad oni otiđoše, reče Isus mnoštvu naroda o Ivanu: “Što ste izašli u pustinju? Zar da vidite trsku koju ljulja vjetar? Što ste izašli? Zar da vidite čovjeka u mekim haljinama? Ne, ljudi koji nose meke haljine na kraljevskim su dvorima. Što ste dakle izašli? Zar da vidite proroka? Da, ja vam kažem, više nego proroka. On je onaj o kojem stoji pisano: Eto, ja šaljem svoga glasnika pred tobom, da pripravi tvoj put pred tobom. Zaista vam kažem: Između onih koji su rođeni od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ipak je najmanji u kraljevstvu nebeskom veći od njega. Od danâ Ivana Krstitelja dosad trpi nebesko kraljevstvo silu i silnici ga grabe. Jer su svi proroci i Zakon do Ivana proricali o tom. A on je, ako hoćete shvatiti, Ilija koji treba doći. Tko ima uši, neka čuje! S kime da usporedim ovaj rod? On je kao djeca što sjede na trgu i dovikuju drugima: Mi smo vam zasvirali, a vi niste plesali; mi smo zapjevali tužaljke, a vi niste plakali. \ Ivan je došao: on nije jeo i nije pio, i reklo se: On je opsjednut od đavla. Sin čovječji je došao: on jede i pije, i kaže se: Gle izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grješnika! Ali mudrost opravda svoja djela.” Tada uze koriti gradove u kojima su se dogodila mnoga njegova čudesa, a koji se ipak nisu obratili. ”Teško tebi, Korozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se dogodila u Tiru i Sidonu čudesa što su se dogodila u vama, oni bi već davno činili pokoru u vreći i pepelu. Ali vam kažem: Tiru i Sidonu bit će lakše u dan suda negoli vama. I ti, Kafarnaume, zar ćeš se do nebesa podići? Sići ćeš u podzemni svijet. Jer da su se u Sodomi dogodila čudesa što su se dogodila u tebi, stajala bi još do dana današnjega. Ali vam kažem: Zemlji sodomskoj bit će lakše u dan suda negoli tebi.” U ono vrijeme progovori Isus i reče: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i razumnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako je bilo tebi milo. Sve je meni predao moj Otac. Nitko ne pozna Sina nego jedino Otac, i nitko ne pozna Oca nego jedino Sin i onaj kojemu to Sin hoće objaviti. Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti. Uzmite moj jaram na sebe i učite od mene, jer sam ja krotak i ponizan srcem. I naći ćete pokoj svojim dušama. Jer je moj jaram blag i moje breme lako.” U ono je vrijeme išao Isus u subotu kroz usjeve. Njegovi su učenici bili gladni pa su trgali klasje i jeli. Farizeji su to vidjeli i rekli su mu: “Eto, tvoji učenici čine ono što je zabranjeno u subotu.” On im odvrati: “Niste li čitali što je učinio David kad je ogladnio: on i njegova pratnja? Kako je ušao u kuću Božju i pojeo postavljene kruhove koje on i njegova pratnja nisu smjeli jesti, nego samo svećenici? Ili, niste li čitali u Zakonu da svećenici u Hramu u subotu krše subotnji počinak pa su bez krivnje? A ja vam kažem: Ovdje je više nego Hram. Kad biste razumjeli riječ: Hoću milosrđe, a ne žrtvu, onda ne biste osuđivali nedužnih. Jer je Sin čovječji gospodar subote.” Odatle otiđe dalje i dođe u njihovu sinagogu. Tu je bio čovjek s usahnulom rukom. Zapitaše ga: “Smije li se u subotu liječiti?” Tražili su, naime, kakav razlog kako bi ga optužili. On im odvrati: “Ako jednome od vas u subotu upadne njegova jedina ovca u jamu, ne će li je on prihvatiti i izvaditi? A koliko je vredniji čovjek od ovce? Dakle, smije se u subotu dobro činiti.” Tada reče čovjeku: “Pruži svoju ruku!” On je pruži, i postade opet zdrava kao druga. A farizeji izađoše te stanu razmišljati kako bi ga mogli uništiti. Kada to sazna Isus, ukloni se odatle. Mnogi pođoše za njim, i on ih sve ozdravi. Ali im zabrani da o njemu razglašavaju. Tako se trebala ispuniti riječ proroka Izaije, koji govori: ”Eto, to je moj sluga koga sam izabrao. Ljubimac moj, na kojem se veseli moje srce. Stavit ću svoj duh na njega, i on će navješćivati pravdu među narodima. Ne će se prepirati i ne će bučiti, nitko ne će po ulicama čuti njegova glasa. Stučene trske ne će prelomiti i stijenja što tinja ne će ugasiti, dok pravdu ne privede pobjedi. U njegovo ime uzdat će se narodi.” Tada mu dovedoše opsjednuta, koji je bio slijep i nijem. On ga iscijeli, tako da je nijemi mogao govoriti i vidjeti. Sav se divio i govorio: “Nije li ovo Davidov Sin?” A farizeji, koji su to čuli, rekoše: “Taj izgoni đavle samo po Beelzebulu, đavolskom poglavici.” Isus prozre njihove misli i reče im: “Svako kraljevstvo što je u sebi razdijeljeno, raspada se; nijedan grad, nijedna kuća što je u sebi razdijeljena, ne može postojati.\ Ako sotona izgoni sotonu, onda je razdijeljen sam u sebi: kako će tad postojati njegovo kraljevstvo? I ako ja izgonim đavle po Beelzebulu, po kome ih tada izgone vaši sinovi? Oni će zato biti vaši suci. Ako li ja izgonim đavle Duhom Božjim, onda je došlo k vama Božje kraljevstvo. Ili kako može netko provaliti u kuću jakoga i ugrabiti mu imanje, ako nije najprije svezao jakoga? Istom tada može oplijeniti njegovu kuću. Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne sabire sa mnom, rasipa. \ Zato vam kažem: Svaki grijeh i hula oprostit će se ljudima. Ali hula na Duha ne će se oprostiti. Tko rekne riječ na Sina čovječjega, oprostit će mu se. A tko rekne riječ na Duha Svetoga, ne će mu se oprostiti ni na ovom ni na onom svijetu. Priznate li da je stablo dobro, onda morate i njegov plod držati dobrim. A priznate li da je stablo zlo, onda morate i njegov plod držati zlim. Jer se po plodu poznaje stablo. Vi, zmijsko leglo, kako možete dobro govoriti kad ste zli? Jer čega je srce puno, o tome govore usta. Dobar čovjek iz dobre riznice iznosi dobro, zao čovjek iz zle riznice iznosi zlo. A ja vam kažem: Za svaku praznu riječ koju ljudi reknu, moraju u dan suda dati račun. Jer ćeš po svojim riječima biti proglašen pravednim, po svojim riječima bit ćeš osuđen.” Neki književnici i farizeji rekoše mu: “Učitelju, htjeli bismo vidjeti od tebe koji znak!” On im odvrati: “Zao i preljubnički rod traži znak. Ali mu se ne će dati drugi znak osim znaka proroka Jone. Kao što je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će biti i Sin čovječji u krilu zemlje tri dana i tri noći. Ljudi iz Ninive pojavit će se s tim rodom pred sudom i osudit će ga. Jer se oni obratiše na Joninu propovijed. A ovdje je više nego Jona! Kraljica juga pojavit će se s tim rodom pred sudom i osudit će ga. Jer ona dođe s krajeva svijeta da čuje Salomonovu mudrost. A ovdje je više nego Salomon! Kada nečisti duh izađe iz čovjeka, luta kroz puste goleti i traži kakvo mjesto pokoja, ali ga ne nalazi. Onda pomisli: Vratit ću se u svoju kuću, iz koje sam izašao. I on dođe, nađe je praznu, lijepo pometenu i ukrašenu. Tada otiđe i dovede još sedam drugih duhova koji su gori od njega. Oni uđu i nastane se u njoj. I poslije onome čovjeku bude gore nego što je bilo. Isto će tako biti i ovome zlome rodu.” Dok je on još govorio narodu, stajali su vani njegova mati i braća i htjeli su s njime govoriti. Netko mu reče: “Tvoja majka i braća stoje vani i hoće s tobom govoriti.” A on odvrati onome koji mu je to javio: “Tko je moja mati i tko su moja braća?” Tada pruži ruku na svoje učenike i reče: “Ovo je moja mati i ovo su moja braća! Jer tko čini volju mojega Oca na nebesima, taj mi je brat, sestra i mati.” U onaj dan izađe Isus iz kuće i sjede kraj mora. Mnogo se naroda sabralo oko njega. Zato je ušao u lađicu i u njoj sjeo, a narod je sav stajao na obali. On im je kazivao mnogo u prispodobama: “Izađe sijač da sije. I dok je sijao, jedno zrno pade na put, pa dođoše ptice i pozobaše ga. Drugo pade na kamenito tlo gdje nije imalo mnogo zemlje. Ono brzo izniknu, jer nije ležalo duboko u zemlji. Ali kad zasja sunce, uvenu, i kako nije imalo korijena, usahnu. Opet drugo pade među trnje. Uzraste zajedno i trnje te ga uguši. Drugo pade na dobru zemlju i donosilo je stostruk, šezdesetorostruk, tridesetorostruk rod. Tko ima uši, neka čuje!” Tada pristupiše njegovi učenici i upitaše ga: “Zašto im govoriš u prispodobama?” On odgovori: “Vama je dano da razumijete tajne kraljevstva nebeskoga. A njima nije dano. Jer onome koji ima još će se dati i imat će u izobilju, a onome koji nema oduzet će se i ono što ima. Zato im govorim u prispodobama, jer otvorenim očima ne vide i otvorenim ušima ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaije koje glasi: Slušat ćete, a ipak ne ćete razumjeti, gledat ćete, a ne ćete vidjeti. Otvrdnulo je srce ovoga naroda. Uši su mu gluhe, oči su mu zatvorene. Ne će da vidi očima, ne će da čuje ušima, neće da razumije srcem niti da se obrati, da ga iscijelim. A blago vašim očima što vide i vašim ušima što čuju! Jer zaista kažem vam: Mnogi proroci i pravednici željeli su vidjeti što vi vidite, i ne vidješe, i čuti što vi čujete, i ne čuše. Vi dakle shvatite prispodobu o sijaču! Svakome koji sluša riječ o kraljevstvu, a ne razumije, dolazi nečastivi i grabi što je bilo posijano u njegovo srce. Takav je sjeme posijano na put. Što je bilo posijano na kamenito tlo, to je onaj koji sluša riječ i prima je odmah s radošću. Ali ne pusti korijena jer je nestalan. Kad zbog riječi navali nevolja ili progonstvo, on se odmah spotakne. Što je bilo posijano među trnje, to je onaj koji sluša riječ. Ali svjetovne brige i varavo bogatstvo zaguše riječ, tako te ostane bez roda. Što je bilo posijano na dobru zemlju, to je onaj koji sluša riječ i razumije te donosi rod: stostruk, šezdesetorostruk i tridesetorostruk.” Iznese im drugu prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme na svojoj njivi. Dok je sve spavalo, dođe njegov neprijatelj, posija kukolj po pšenici i otiđe. Kad onda uzraste usjev i uhvati se rod, pokaza se i kukolj. Tada dođoše domaćinove sluge i rekoše mu: Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svoju njivu? Odakle joj dakle kukolj? On im odgovori: Neprijatelj je to učinio. Tada sluge upitaše: Trebamo li otići i skupiti ga? On odgovori: Ne! Inače biste mogli, skupljajući kukolj, počupati zajedno s njim i pšenicu. Ostavite samo da zajedno oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Saberite najprije kukolj i svežite ga u snoplje da se sažeže. A pšenicu nosite u moju žitnicu!” Drugu im još prispodobu iznese: “Kraljevstvo je nebesko kao gorušično zrno što ga uze čovjek i posija na svoju njivu. Ono je, istina, manje od svega drugog sjemenja. Ali kad izraste, veće je od drugih biljaka. Ono postane stablo tako da ptice nebeske dolaze i stanuju na njegovim granama.” Još im iznese daljnju prispodobu: “Kraljevstvo je nebesko kao kvasac što ga žena uze i pomiješa u tri mjere brašna, dok sve ne uskisnu.” Sve je to govorio Isus u prispodobama mnoštvu naroda i bez prispodoba nije im govorio. Tako se je trebala ispuniti riječ proroka: “Otvorit ću svoja usta u prispodobama, objavit ću što je bilo sakriveno od postanka svijeta.” Tada on otpusti mnoštvo naroda i otiđe kući. Onda pristupiše k njemu njegovi učenici i rekoše: “Objasni nam prispodobu o kukolju na njivi!” On reče: “Koji sije dobro sjeme jest Sin čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme jesu djeca kraljevstva; kukolj su djeca zloga.\ Neprijatelj koji ga je posijao jest đavao. Žeteoci su anđeli. Kao što se dakle kukolj sabire i u ognju spaljuje, tako će biti i na svršetku svijeta. Sin čovječji izaslat će svoje anđele i oni će sabrati sve zavoditelje i zlotvore iz njegova kraljevstva i baciti ih u ognjenu peć. Ondje će biti jauk i škrgut zubâ. Tada će pravednici sjati kao sunce u kraljevstvu svojega Oca. Tko ima uši, neka čuje! Kraljevstvo je nebesko kao blago što leži sakriveno u polju. čovjek nađe blago i sakri ga. Tada otiđe pun radosti zbog toga i proda sve svoje i kupi polje. Nadalje je kraljevstvo nebesko kao trgovac koji je tražio plemenite bisere. Kad nađe jedan dragocjeni biser, otiđe, proda sve svoje imanje, i kupi ga. Još je kraljevstvo nebesko kao mreža što se baci u more i zahvati svakojake ribe. Kad se napuni, izvuku je na obalu, sjednu i saberu dobre u posude, a loše bace van. Tako će biti i na svršetku svijeta. Anđeli će izaći i odijelit će zle od pravednih i bacit će ih u ognjenu peć. Ondje će biti jauk i škrgut zubâ. Razumjeste li sve ovo?” Odgovoriše mu: “Da, Gospodine!” Tada on nastavi: “Zato je svaki učitelj koji je vješt u nauku o kraljevstvu nebeskom kao domaćin koji iznosi iz svojega blaga novo i staro.” Nakon što je Isus završio te prispodobe, otiđe odande. Dođe u svoj zavičaj i učio je u tamošnjoj sinagogi. Puni divljenja pitali su: “Odakle ovome ta mudrost i čudesna moć? Nije li ovo tesarov sin? Ne zove li se njegova mati Marija, i njegova braća Jakov, Josip, Šimun i Juda? Nisu li sve njegove sestre kod nas? Odakle mu dakle sve to?” Tako su se sablažnjavali nad njime. Tada im Isus reče: “Prorok ne vrijedi nigdje manje nego u svom zavičaju i u svojemu domu.” Zbog njihove nevjere učinio je ondje samo malo čudesa. U ono vrijeme dopre do četverovlasnika Heroda glas o Isusu. On reče svojim dvoranima: “To je Ivan Krstitelj. On je uskrsnuo od mrtvih; zato djeluju u njemu čudesne sile.”\ Herod je, naime, bio dao Ivana uhvatiti, svezati i baciti u tamnicu zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa. Jer ga je Ivan bio prekorio: “Nije ti dopušteno imati je za ženu.” Rado bi ga bio dao ubiti, ali se bojao naroda. Jer su ga držali za proroka. Na proslavi Herodova rođendana Herodijadina kći plesala je pred gostima. To se svidjelo Herodu tako da joj je pod zakletvom obećao dati što god zaište. Ona, potaknuta od svoje majke, reče: “Daj mi ovdje na plitici glavu Ivana Krstitelja!” To zabrinu kralja. Ali zbog zakletve i zbog gostiju zapovjedi da joj se dade. I tako dade odsjeći glavu Ivanu u tamnici. Donesoše njegovu glavu na plitici i dadoše je djevojci; ona je odnese svojoj majci.\ Tada uzeše njegovi učenici mrtvo tijelo i ukopaše ga. Potom otiđoše i javiše to Isusu. Na tu vijest otiđe Isus otamo u lađici na samotno mjesto, da bude sam. Ali to sazna mnoštvo naroda i pođe za njim pješke iz gradova. Kad on izađe na kopno i vidje veliko mnoštvo, smilova im se i iscijeli njihove bolesnike. Predvečer pristupiše k njemu njegovi učenici i rekoše: “Mjesto je pusto, a doba je već poodmaklo. Otpusti narod, neka ide u sela da kupi sebi hrane!” Isus im odvrati: “Ne treba da idu. Podajte im vi jesti!” Oni mu odvratiše: “Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe.” On reče: “Donesite mi ih ovamo!” I odredi da narod posjeda po travi. Tada uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo i izreče blagoslov. Zatim razlomi kruhove i dade ih svojim učenicima, a učenici ih dadoše narodu. Svi su jeli i nasitili se. Štoviše, nakupili su od preostalih komada još dvanćst punih košarica. A broj svih koji su jeli bio je oko pet tisuća muževa, bez žena i djece. Odmah zapovjedi svojim učenicima da uđu u lađicu i da otplove na drugu obalu, dok on otpusti narod. Kad je otpustio narod, popne se na goru sam, kako bi molio. Već je bila nastala večer, a on je još bio ondje sam. Lađica je već bila nasred mora, a valovi su je bacali tamo i amo jer je bio protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodajući po moru. Kad ga tako učenici vidješe gdje hoda po moru, povikaše uplašeni: “Sablast!” I zavikali su od straha. A Isus im odmah progovori: “Budite hrabri! Ja sam. Ne bojte se!” Petar mu odvrati: “Gospodine, ako si ti, reci mi da dođem k tebi po vodi!” On reče: “Dođi!” Petar izađe iz lađice i hodajući po vodi pođe k Isusu. A kad je vidio jak vjetar, uplaši se. Poče se topiti i povika: “Gospodine, spasi me!” Odmah Isus pruži ruku, uhvati ga i reče mu: “Malovjerniče, zašto si posumnjao.” Tada uđoše u lađicu, i prestade vjetar. Oni koji su bili u lađici baciše se pred njega ničice i rekoše: “Ti si zaista Sin Božji!” Tada prijeđoše i dođoše u pokrajinu Genezaret. čim ga stanovnici onoga kraja prepoznaše, poslaše glasnike po svoj onoj okolini i dadoše donijeti k njemu sve bolesnike. Ovi ga zamoliše da se samo smiju dotaknuti resa na njegovoj haljini. I svi koji se dotakoše ozdraviše. Tada pristupiše k Isusu farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema i zapitaše: ”Zašto tvoji učenici prestupaju predaju starih? Oni ne peru svojih ruku prije objeda.” On im odvrati: “Zašto vi sami prestupate Božju zapovijed zbog svoje predaje.” Bog je zapovjedio: Poštuj oca i majku i, tko pogrdi oca ili majku, neka bude kažnjen smrću! A vi kažete: “Tko rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti trebao pomoći, posvetni je dar, taj ne treba više štovati oca ili majke.” Tako ukidate Božju zapovijed zbog svoje predaje. Licemjeri! Dobro je o vama prorokovao Izaija: ”Ovaj narod me štuje samo usnama, ali njegovo je srce daleko od mene. Uzalud me poštuje, njegova su učenja samo ljudske odredbe.” Tada dozva narod i reče im: “Slušajte i razumijte: Ono što ulazi u usta ne čini čovjeka nečistim, nego što izlazi iz usta, to čini čovjeka nečistim.” Tada pristupiše njegovi učenici i rekoše mu: “Znaš li da se farizeji sablazniše kad čuše taj govor?” On odgovori: “Svaki nasad, što ga nije zasadio Otac moj nebeski, iskorijenit će se. Ostavite ih! Oni su slijepi vodiči slijepcima. A kad slijepac vodi slijepca, oba padnu u jamu.” Tada mu reče Petar: “Objasni nam tu prispodobu!” On reče: “Jeste li i vi još nerazumni? Zar ne uviđate da sve što ulazi u usta ide u želudac i tada se izbacuje van. A što dolazi iz usta, izlazi iz srca, i to čini čovjeka nečistim. Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstvo, preljub, bludnost, krađa, lažno svjedočenje, hula na Boga. To čini čovjeka nečistim; a neopranim rukama jesti ne čini čovjeka nečistim.” \ Otamo otiđe Isus dalje i povuče se u podučje Tira i Sidona. Tada dođe žena Kanaanka iz onoga kraja i povika: “Smiluj mi se, Gospodine, sine Davidov! Moju kćer vrlo muči đavao.” On se ne osvrnu nijednom riječju. Tada pristupiše njegovi učenici i zamoliše ga: “Otpusti je! Jer viče za nama!” On odvrati: “Ja sam poslan samo k izgubljenim ovcama Izrćlove kuće.” Uto dođe ona, pade pred njega ničice i zamoli: “Gospodine, pomozi mi!” On reče: “Nije pravo oduzeti kruh djeci i baciti ga psićima.” ”Sigurno, Gospodine”, odvrati ona, “ali psići dobiju ipak od mrvica što padnu sa stola njihovih gospodara.” Tada joj reče Isus: “O, ženo, velika je tvoja vjera; neka ti bude kako želiš!” Od toga časa bila je njezina kći zdrava. \ Otamo ode Isus dalje i dođe na Galilejsko more. Popne se na goru i ondje sjede. Tada se sabra oko njega veliko mnoštvo naroda. Oni donesoše sa sobom hrome, kljaste, slijepe, nijeme i mnoge druge i položiše ih do njegovih nogu. I on ih iscijeli. Kad vidje narod kako nijemi govore, kljasti ozdravljaju, hromi hodaju i slijepi gledaju, divio se i slavio je Izrćlova Boga. Tada Isus dozva svoje učenike k sebi i reče: “Žao mi je naroda. Već tri dana stoje kod mene i nemaju što jesti. Ne ću ih otpustiti gladne. Inače bi mogli klonuti na putu.” Učenici mu odvratiše: “Odakle da dobijemo u pustinji toliki kruh, da se nasiti tako veliko mnoštvo?” Isus ih upita: “Koliko kruhova imate?” Oni odgovoriše: “Sedam i nekoliko ribica.” Tada zapovjedi da narod posjeda po zemlji. Onda uze onih sedam kruhova i ribe, izreče hvalu, razlomi kruhove i davaše ih svojim učenicima, a učenici ih davahu narodu. Svi su jeli i nasitili se, štoviše, od preostalih komada ponesoše još sedam punih košarica. Bilo je četiri tisuće muževa koji su jeli, osim žena i djece. Tada otpusti narod, uđe u lađicu i ode u okolinu Magadan. Pristupiše mu farizeji i saduceji da ga kušaju. Zatražiše od njega da im pokaže znak s neba. A on im odvrati: “Uvečer govorite: Bit će lijepo vrijeme jer je nebo crveno. Ujutro: Danas će biti kišovito vrijeme jer je nebo crveno i mutno. Znate protumačiti izgled neba, a znake vremena ne razumijete? Zli i preljubnički rod traži znak. Ali ne će mu se dati drugi znak osim znaka Jone.” I ostavi ih te otiđe. Učenici dođoše na drugu obalu, a bili su zaboravili uzeti sa sobom kruha. Tada im reče Isus: “Pazite i čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca!” Oni su razmišljali u sebi i rekoše: “Nismo uzeli sa sobom kruha.” Isus to opazi i reče: “Malovjerni, što razmišljate u sebi o tom što nemate uza se kruha? Zar još uvijek ne shvaćate? Zar više ne mislite na pet kruhova za pet tisuća, i koliko košarica nakupiste? Ni na sedam kruhova za četiri tisuće, i koliko košarica nakupiste? Kako ne shvaćate da nisam govorio o kruhu kad sam rekao: čuvajte se farizejskog i saducejskog kvasca?” Tada shvatiše kako nije mislio na to da se čuvaju krušnoga kvasca nego farizejskog i saducejskog nauka. Kad dođe Isus u okolinu Cezareje Filipove, upita učenike: “Za koga drže ljudi Sina čovječjega?” Oni odgovoriše: “Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, drugi opet za Jeremiju ili za kojega od proroka.” On ih upita: “A vi, za koga me vi držite?” Šimun Petar odgovori: “Ti si Krist, Sin Boga živoga.” Tada mu reče Isus: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine! Jer ti tijelo i krv nisu to objavili nego moj Otac koji je na nebesima. I ja tebi kažem: Ti si Petar. Na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu, i paklena vrata ne će je nadvladati. Tebi ću dati ključeve nebeskoga kraljevstva. Što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.” Tada zapovjedi učenicima da nikomu ne kazuju da je on Mesija. Otada poče Isus objašnjavati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, da će mnogo trpjeti od starješina, svećeničkih glavara i pismoznanaca i da će biti ubijen, ali da će treći dan uskrsnuti. Petar ga uze nasamo, poče ga nagovarati i reče: “Bože sačuvaj, Gospodine! Daleko neka bude to od tebe!” A on se okrenu i reče Petru: “Idi od mene, sotono! Ti si mi na sablazan. Ne držiš se onog što je Božje, nego što je ljudsko.” Tada reče Isus svojim učenicima: “Tko hoće ići za mnom, neka se odreče sebe, neka uzme na se svoj križ i neka tako ide za mnom! Jer tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga.\ Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a pritom izgubi svoj život? Što čovjek može dati kao otkup za svoj život? Jer Sin čovječji doći će sa svojim anđelima, u slavi svojega Oca, i tada će vratiti svakome po njegovim djelima. Zaista kažem vam: Od onih što stoje ovdje neki ne će okusiti smrti dok ne vide Sina čovječjega gdje dolazi u svome kraljevstvu.” Nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra i Jakova, i njegova brata Ivana, i povede ih nasamo na visoku goru. Tada se preobrazi pred njima. Lice njegovo zasja kao sunce, a haljine njegove zasvijetliše kao svjetlo. Ukazaše im se Mojsije i Ilija koji su s njime razgovarali. Tada prozbori Petar i reče Isusu: “Gospodine, dobro je da smo ovdje! Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Dok je on još govorio, zasjeni ih sjajan oblak i začu se glas iz oblaka: “Ovo je moj ljubljeni sin, koji mi je po volji. Njega slušajte!” Kad učenici to čuše, padoše ničice vrlo uplašeni. Isus pristupi, dotače ih se i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Oni podigoše oči, ali ne vidješe više nikoga, nego sama Isusa. Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: “Nikomu ne kazujte ništa o ovom viđenju, dok Sin čovječji ne uskrsne od mrtvih!” Tada ga učenici zapitaše: “Zašto kažu književnici da najprije mora doći Ilija?” On odgovori: “Svakako će doći Ilija i sve će obnoviti. Ali vam kažem: Ilija je već došao. A oni ga ne spoznaše, nego učiniše s njim što htjedoše. Tako će i Sin čovječji morati od njih trpjeti.” Tada razumješe učenici da je on mislio na Ivana Krstitelja. Kad dođoše k narodu, pristupi k njemu čovjek, baci se pred njega na koljena i zamoli: ”Gospodine, smiluj se mome sinu! On je mjesečar i mora strašno trpjeti. često se baca u oganj i često u vodu. Donesoh ga tvojim učenicima, ali ga oni ne mogoše iscijeliti.” Isus odvrati: “O nevjerni i naopaki rode! Dokle ću još ostati kod vas? Dokle ću vas još podnositi? Donesite ga ovamo k meni!” Isus zapovjedi zlome duhu, i on izađe iz njega tako da je ozdravio od toga časa. Tada pristupiše učenici k Isusu i upitaše ga nasamo: “Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?” On im odgovori: “Jer imate tako malo vjere. Zaista kažem vam: Ako imate vjere koliko je gorušičino zrno, možete reći ovoj gori: Prijeđi odavle tamo, i prijeći će. Ništa vam ne će biti nemoguće.” *** Kad su se okupili u Galileji, reče im Isus: “Sin čovječji bit će predan u ruke ljudima. Ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti.” Tada se oni vrlo ražalostiše. Kad dođoše u Kafarnaum, pristupiše k Petru skupljači hramskoga poreza i zapitaše: “Zar vaš učitelj ne plaća hramskoga poreza?” On odgovori: “Plaća.” Kad onda uđe u kuću, preteče ga Isus pitanjem: “Što misliš, Šimune, od koga uzimaju zemaljski kraljevi daće ili poreze? Od svojih sinova ili od podanika?” On odgovori: “Od podanika.” Tada mu reče Isus: “Dakle, sinovi su slobodni. Ali da ih ne sablaznimo, idi na more, baci udicu i uzmi prvu ribu koju uhvatiš! Otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga i podaj im za me i za se!” U onaj čas pristupiše učenici k Isusu i zapitaše: “Tko je doista najveći u nebeskom kraljevstvu?” Tada on dozva dijete, postavi ga među njih i reče: “Zaista, kažem vam: Ako se ne obratite i ne budete kao djeca, ne ćete ući u nebesko kraljevstvo. Tko se dakle drži malenim kao ovo dijete, taj je najveći u nebeskom kraljevstvu. Tko prima takvo dijete u moje ime, taj mene prima. Tko sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da mu o vrat objese mlinski kamen i da potone u morsku dubinu. Teško svijetu zbog sablazni! Moraju, doduše, doći sablazni, ali teško onomu čovjeku po kojem dolazi sablazan! Ako te tvoja ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci je od sebe! Bolje ti je ući u život hromu ili kljastu, negoli s dvije ruke i dvije noge biti bačen u vječni oganj. I ako te tvoje oko sablažnjava, izvadi ga i baci ga od sebe! Bolje ti je s jednim okom ući u život, negoli s dva oka biti bačen u pakleni oganj. Gledajte da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih! Jer vam kažem: Njihovi anđeli na nebesima gledaju uvijek lice mojega Oca koji je na nebesima. Jer Sin je čovječji došao spasiti što je bilo izgubljeno. Što vam se čini: Ako netko ima sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti devedeset i devet u gori i neće li tražiti onu što je zalutala? I ako mu pođe za rukom pa je nađe, zaista kažem vam, on se toj više raduje nego devedeset i devet onih što nisu zalutale. Tako ni vaš Otac na nebesima ne će da se izgubi jedan od ovih malenih. Ako tvoj brat pogriješi protiv tebe, pođi i opomeni ga u četiri oka! Ako te posluša, dobio si svojega brata. Ako te ne posluša, uzmi sa sobom još jednu ili dvije osobe, da se svaki spor uredi izjavom dvojice ili trojice svjedoka. Ako ni njih ne posluša, kaži Crkvi! Ako li ne posluša ni Crkve, neka ti bude kao neznabožac i carinik! Zaista kažem vam: Što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebu, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebu. Nadalje vam kažem: Ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zamole što mu drago, moj nebeski Otac će im dati. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, ondje sam ja među njima.” Tada pristupi k njemu Petar i zapita: “Gospodine, ako moj brat pogriješi protiv mene, koliko puta da mu oprostim? Do sedam puta?” Isus mu odgovori: “Kažem ti, ne do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam. Zato je kraljevstvo nebesko kao kralj koji htjede urediti račune sa svojim slugama. Kad poče obračunavati, dovedoše mu jednoga, koji mu je bio dužan deset tisuća talenata. A kako nije mogao platiti, zapovjedi gospodar da prodaju njega sa ženom i djecom i svim imanjem i da se tako podmiri dug. Tada mu se sluga baci pred noge i zamoli: Gospodaru, imaj sa mnom strpljenja, sve ću ti platiti! Gospodar se smilova sluzi, pusti ga i oprosti mu dug. A kad izađe taj sluga, nađe jednoga od svojih drugova, koji mu je bio dužan sto denara. Uhvati ga i poče ga daviti govoreći: Plati što si dužan! Tada pred njega pade njegov drug i zamoli: Imaj strpljenja sa mnom, platit ću ti! Ali on ne htjede, nego ode i dade ga baciti u tamnicu dok ne plati svojega duga. Kad vidješe njegovi drugovi što se dogodi, vrlo se ozlovoljiše. Otiđoše i javiše svome gospodaru sav slučaj. Tada ga dozva k sebi njegov gospodar i reče mu: Zli slugo! Sav sam ti dug oprostio jer si me molio. Nisi li se i ti trebao smilovati svojemu drugu, kako sam se ja smilovao tebi? Pun gnjeva predade ga njegov gospodar mučiteljima, dok ne plati sav dug. Tako će i moj nebeski Otac postupati s vama ako svaki od vas ne oprosti od srca svojemu bratu.” Kad je Isus završio ove govore, napusti Galileju i pođe u područje Judeje, s onu stranu Jordana. Veliko mnoštvo naroda išlo je za njim, i on ih je iscjeljivao. Tada pristupiše k njemu farizeji da ga kušaju. Oni zapitaše: “Je li dopušteno muškarcu otpustiti ženu iz kojeg mu drago razloga?” On im odgovori: “Niste li čitali da je Stvoritelj u početku stvorio čovjeka kao muža i ženu i rekao da će muž ostaviti oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i njih dvoje bit će jedno tijelo? Oni dakle nisu više dvoje, nego jedno tijelo. A što je Bog svezao, čovjek ne smije rastavljati.” Oni mu odvratiše: “A zašto je Mojsije zapovjedio da se dade ženi otpusna knjiga, i da se tad pusti?” On im odvrati: “Mojsije vam je dopustio samo zbog tvrdoće vašega srca da otpuštate svoje žene; iz početka nije bilo tako.\ Ali vam ja kažem: Tko otpusti svoju ženu? osim zbog preljuba? i oženi se drugom, čini preljub.” Tada mu učenici rekoše: “Ako je to tako između muža i žene, onda nije probitačno ženiti se.” On im reče: “Ne shvaćaju to svi, nego samo oni kojima je dano. Ima ljudi koji su od majčina krila nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima; i ima takvih koji se odriču ženidbe zbog kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati!” \ Tada mu donesoše djecu, da stavi ruke na njih i da se pomoli. Ali su učenici odbijali ljude. A Isus reče: “Pustite djecu neka dođu k meni i ne branite im; jer je takovih kraljevstvo nebesko.”\ Tada stavi na njih ruke i otiđe dalje. I gle, tada neki mladić pristupi k njemu i upita: “Učitelju, što dobra moram činiti da postignem život vječni?” On mu odgovori: “Što me pitaš za dobro? Samo je jedan dobar. A ako hoćeš ući u život, drži zapovijedi!” Upita ga: “Koje?” Isus odgovori: “Ne ubijaj! Ne čini preljub! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku, i ljubi bližnjega svoga kao samog sebe!” Mladić mu odvrati: “Sve sam to držao. Što još trebam činiti?” Isus mu odgovori: “Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i daj utržak siromasima i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi i idi za mnom!” Na te riječi otiđe mladić žalostan, jer je posjedovao mnoga dobra. Tada reče Isus svojim učenicima: “Zaista kažem vam: Bogataš će teško ući u nebesko kraljevstvo. Još vam jedanput kažem: Lakše je devi proći kroz iglene uši, negoli bogatašu ući u Božje kraljevstvo.” Kad to čuše učenici, posve se smetoše i upitaše: “Tko se onda može spasiti?” A Isus ih pogleda i reče im: “Ljudima je to nemoguće, a Bogu je sve moguće.” Tada progovori Petar i reče mu: “Mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom. Što će nam za to pripasti?” Isus im odvrati: “Zaista kažem vam, vi koji pođoste za mnom, kod obnove svijeta, kad Sin čovječji sjedne na prijestolje svoje slave, isto ćete tako sjesti i vi na dvanćst prijestolja i suditi dvanćst Izrćlovih plemena. Jest, svaki koji ostavi kuću, braću, sestre, oca, majku, djecu i polja zbog mojega imena primit će stostruko za to i baštinit će vječni život. Mnogi koji su prvi bit će posljednji i mnogi koji su posljednji bit će prvi.” ”Kraljevstvo je nebesko kao domaćin koji rano ujutro izađe da unajmi poslenike za svoj vinograd. On se pogodi s poslenicima po denar na dan i posla ih u svoj vinograd. Oko treće ure izađe opet. Tada vidje druge gdje stoje besposleni na trgu i reče im: Idite i vi u moj vinograd; dat ću vam što bude pravo.\ Oni otiđoše. Oko šeste i devete ure izađe opet i učini isto tako. Kad je izašao oko jedanćste ure, nađe opet druge gdje stoje. On ih upita: Što stojite ovdje vazdan besposleni? Oni mu odgovoriše: Nitko nas ne unajmi. On im odvrati: Idite i vi u moj vinograd! Uvečer reče gospodar vinograda svojemu upravitelju: Dozovi poslenike i isplati im plaću, od posljednjih do prvih! Tada dođoše oni od jedanćste ure i svaki primi po denar. A kad dođoše prvi, pomisliše da će više primiti. Ali i od njih svaki primi po denar. Kad ga primiše, uzeše mrmljati na domaćina i rekoše: Ovi su posljednji radili samo jednu jedinu uru i ti si ih izjednačio s nama koji smo podnosili teret i žegu dana. Prijatelju, odvrati on jednome od njih, ja tebi ne činim krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi što je tvoje i idi! A ja hoću i ovome posljednjemu dati kao tebi. Ili, zar ja ne smijem činiti sa svojim vlasništvom što hoću? Zar je tvoje oko zavidno što sam ja dobar? Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.” Isus pođe u Jeruzalem. Tada uze nasamo dvanćstoricu i reče im putem: ”Uzlazimo u Jeruzalem. Ondje će biti Sin čovječji predan svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i onda predati neznabošcima da ga izrugaju, bičuju i propnu. Ali će on treći dan uskrsnuti.” Tada dođe k njemu mati Zebedejevih sinova sa svojim sinovima i pade pred njega ničice da mu iznese jednu molbu. On je upita: “Što hoćeš?” Ona mu odgovori: “Daj da moja dva sina u tvojemu kraljevstvu sjednu jedan s tvoje desne, a drugi s tvoje lijeve!” Isus odvrati: “Ne znate što molite. Možete li piti kalež koji ću ja piti?” Odgovoriše mu: “Možemo.” Tada im reče: “Moj ćete kalež, doduše, piti, ali mjesto s moje desne ili lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima kojima je pripravio moj Otac.”\ Kad čuše ostala desetorica, razljutiše se na dva brata. Isus ih zato dozva k sebi i reče: “Znate da vladari zapovijedaju svojim narodima i velikaši čine da ljudi osjete njihovu moć. Među vama neka ne bude tako! Nego tko među vama hoće biti velik, taj neka bude vaš poslužitelj, i tko među vama hoće biti prvi, taj neka bude vaš sluga! Tako ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da služi i da svoj život dade u otkup za mnoge.” Kad su oni izlazili iz Jerihona, išlo je za njim veliko mnoštvo naroda. Kraj puta su sjedila dva slijepca. Kad oni čuše da prolazi Isus, stadoše vikati: “Gospodine, sine Davidov, smiluj nam se!” Narod ih ukori neka šute. Ali oni su samo vikali još glasnije: “Gospodine, sine Davidov, smiluj nam se!” Tada se zaustavi Isus, dozva ih i upita: “Što hoćete od mene?” Oni odgovoriše: “Gospodine, htjeli bismo da se otvore naše oči.” Pun sažaljenja, dotače se Isus njihovih očiju. Odmah progledaše i pođoše za njim. Kad se približiše Jeruzalemu i dođoše u Betfagu na Maslinskoj gori, posla Isus dva učenika i zapovjedi im: “Idite u selo što je pred vama! Odmah ćete naći privezanu magaricu i s njom magarčića. Odvežite ih i dovedite ih k meni! Ako vam tko što rekne, kažite: Gospodin ih treba. Odmah će ih pustiti.” Time se trebala ispuniti riječ proroka: ”Kažite sionskoj kćeri: tvoj kralj dolazi k tebi pun krotkosti. Sjedi na magarici, na magaretu, mladunčetu zaprežne životinje.” Učenici otiđoše i učiniše kako im je bio zapovjedio Isus. Dovedoše magaricu i magarčića, staviše na njih svoje haljine, i on na njih sjede. Mnogi iz naroda prostriješe svoje haljine po putu, drugi su rezali granje drveća i prostirali ih po putu. Mnoštvo naroda, što je išlo pred njim i za njim, vikalo je iza glasa: “Hosana Davidovu sinu! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visini!” Kad uđe u Jeruzalem, uzbuni se sav grad. “Tko je to?” pitali su. Mnoštvo je naroda govorilo: “To je Isus, prorok iz Nazareta u Galileji!” Potom uđe Isus u Božji Hram, istjera van sve kupce i trgovce u Hramu, prevrnu stolove mjenjačima i klupe trgovcima golubova i reče: “Stoji pisano: Moja kuća neka se zove kuća molitve! A vi načiniste od nje razbojničku spilju.” Dođoše u Hram k njemu slijepi i hromi, i iscijeli ih. Kad vidješe svećenički glavari i pismoznanci čudesa što ih učini i djecu što su vikala u Hramu: “Hosana Davidovu sinu!”, razljutiše se i rekoše mu: “čuješ li što ovi viču?” Isus im odvrati: “Da. Zar niste nikad čitali: Iz usta djece i dojenčadi navješćuješ svoju hvalu?” Zatim ih ostavi, izađe iz grada u Betaniju i ondje ostade. Kad se rano ujutro vraćao u grad, ogladnje. Tada vidje smokvu kraj puta. Dođe k njoj, ali nađe na njoj samo lišće. Tada joj reče: “Neka nikada na tebi više ne bude roda!” Smokva odmah usahnu. Kad to vidješe učenici, upitaše začuđeni: “Kako je mogla smokva odmah usahnuti?” Isus im odgovori: “Zaista, kažem vam: Ako imate vjeru i ne sumnjate, onda ćete ne samo učiniti što se dogodilo smokvi nego ako reknete onoj gori tamo: Digni se i baci se u more!, to će se dogoditi. Sve što s pouzdanjem zatražite u molitvi, dobit ćete.” Tada otiđe u Hram i stade učiti. I pristupiše k njemu svećenički glavari i narodne starješine i upitaše: “Kojom vlašću činiš sve to? Tko ti je dao vlast za to?” Isus im odvrati: “Ja ću vama postaviti jedno pitanje. Kad mi odgovorite na to, kazat ću vam kojom ja vlašću ovo činim. Odakle je bilo Ivanovo krštenje? S neba ili od ljudi?” Oni su među sobom razmišljali: Ako reknemo: S neba, reći će nam: Zašto mu onda niste povjerovali? Ako reknemo: Od ljudi, bojimo se naroda, jer svi Ivana drže za proroka. I odgovoriše Isusu: “Ne znamo.” Tada im on odvrati: “Onda ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću činim sve ovo.” ”Što vam se čini? Neki je čovjek imao dva sina. On ode k prvome i reče: Sine, idi i radi danas u vinogradu! Ovaj odgovori: Da, gospodaru; ali ne otiđe.\ Tada ode k drugome i reče isto tako. Ovaj odgovori: Ne ću. Ali poslije mu bi žao, i on ipak otiđe. Tko je od te dvojice ispunio očevu volju?” Odgovoriše: “Drugi.” Tada im Isus reče: “Zaista, kažem vam: Carinici i bludnice dolaze prije vas u Božje kraljevstvo. Ivan dođe i pokaza vam put pravednosti, ali mu vi niste vjerovali. Zato su mu carinici i bludnice vjerovali. Vi ste to vidjeli, ali se ipak poslije toga niste obratili i niste mu povjerovali.” ”čujte još drugu prispodobu: Neki domaćin posadi vinograd. Ogradi ga plotom, iskopa u njemu tijesak i sagradi kulu. Tada ga dade u zakup vinogradarima i otiđe izvan zemlje. Kad dođe vrijeme berbi, posla svoje sluge k vinogradarima, da prime urod. A vinogradari napadoše njegove sluge: jednoga prebiše, drugoga ubiše, trećega kamenovaše. Tada posla druge sluge, više njih nego prije. I njima učiniše isto tako. Naposljetku posla k njima svoga sina rekavši: Odat će poštovanje mojemu sinu. Ali kad vinogradari ugledaše sina, rekoše među sobom: Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i zaposjednemo njegovu baštinu! Uhvatiše ga, dakle, izbaciše ga iz vinograda i ubiše ga. Kad dođe napokon gospodar vinograda, što će učiniti onim vinogradarima? Odvratiše mu: Zločince će nemilosrdno pogubiti, a svoj će vinograd dati u zakup drugim vinogradarima, koji će mu davati urod u pravo vrijeme.” Tada im reče Isus: “Zar niste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaoni kamen; to je Gospodnje djelo, kakvo čudo pred našim očima? \ Zato vam kažem: Uzet će vam se Božje kraljevstvo i dat će se narodu koji donosi njegove plodove. Tko padne na ovaj kamen, razbit će se; na koga on padne, satrt će ga.”\ Kad čuše svećenički glavari i farizeji njegove prispodobe, primijetiše da misli na njih. Zato su gledali da ga uhvate; ali su se bojali naroda, jer ga je držao za proroka. \ Isus im počne opet govoriti u prispodobama. Reče: ”Kraljevstvo je nebesko kao kralj koji pripremi svadbu svome sinu. On posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge kojima zapovjedi: Kažite uzvanicima: Zgotovio sam gozbu; moji junci i hranjenici poklani su i sve je gotovo. Dođite na svadbu!\ Ali oni nisu marili za to i otidoše jedan na svoje imanje, drugi k svojoj trgovini. A ostali napadoše njegove sluge, zlostaviše ih i pobiše. Tada se kralj razgnjevi. Posla svoje čete, dade ubojice pogubiti i njihov grad zapaliti. Tada reče svojim slugama: Svadba je, doduše, zgotovljena, ali uzvanici je nisu bili dostojni. Idite dakle na raskršća i pozovite na svadbu koga god nađete! Sluge izađoše na putove i dovedoše sve koje nađoše: dobre i zle. Tako se napuni svadbena dvorana gostima. Tada uđe kralj da pogleda goste. Pogled mu pade na jednoga koji nije bio odjeven u svadbeno ruho. Reče mu: Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha? On je šutio. Tada zapovjedi kralj slugama: Svežite mu ruke i noge i bacite ga napolje u tamu! Ondje će biti jauk i škrgut zuba. Jer su mnogi zvani, ali je malo izabranih.” Tada otiđoše farizeji i posavjetovaše se među sobom, kako bi ga mogli uhvatiti u riječi. Poslaše dakle k njemu svoje učenike zajedno s herodovcima i rekoše: “Učitelju, znamo, ti si istinit; ti učiš put Božji po istini i ne mariš ni za koga jer ne gledaš tko je tko.\ Kaži nam, dakle, što misliš: Je li dopušteno plaćati caru porez ili nije?” Isus prozre njihovo lukavstvo i odgovori: “Licemjeri, što me kušate? Pokažite mi porezni novac!” Oni mu pružiše denar. Isus ih upita: “čija je ovo slika i natpis?” Odgovoriše mu: “Carev.” Tada im reče: “Dajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje!” Kad su to čuli, zadiviše se. Ostaviše ga i odoše. Isti dan dođoše k njemu saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća. Oni ga zapitaše: ”Učitelju, Mojsije je zapovjedio: Ako tko umre bez djece, neka njegov brat uzme njegovu ženu i neka bratu podigne potomstvo! A u nas je bilo sedmero braće. Prvi se oženi i umre bez djece i tako ostavi svoju ženu svojemu bratu. Tako je bilo s drugim i trećim, do sedmoga. A poslije svih umre i žena. čija će poslije uskrsnuća biti žena one sedmorice? Jer je bila za sve njih udana.” Isus im odgovori: “Varate se, ne znate ni Pisma ni Božje moći. Jer po uskrsnuću niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao anđeli Božji na nebu. Niste li čitali za uskrsnuće mrtvih što vam je Bog rekao: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? A Bog nije Bog mrtvih nego živih.” Kad je mnoštvo naroda to čulo, divilo se njegovu nauku. Kad doznaše farizeji da je saduceje ušutkao, sabraše se i jedan od njih, učitelj zakona, stavi ga na kušnju i upita: ”Učitelju, koja je zapovijed najveća u zakonu?” On mu odgovori: “Ljubi Gospodina svojega Boga svim svojim srcem, svom svojom dušom i svom svojom misli! To je najveća i prva zapovijed. Druga je ovoj jednaka: Ljubi svojega bližnjega kao samoga sebe! O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.” Kad su se farizeji sabrali, upita ih Isus: ”Što smatrate o Mesiji? čiji je sin?” Odgovoriše mu: “Davidov.” Tada im reče: “Kako ga onda David u Duhu naziva Gospodinom, kad veli: Reče Gospodin mome Gospodinu: sjedi o moju desnu, dok položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama? Kad ga, eto, David naziva Gospodinom, kako onda može biti njegov sin?” Na to mu nitko nije mogao odgovoriti. I od toga dana nije se više nitko usudio bilo što ga pitati. Tada upravi Isus narodu i učenicima ovaj govor: ”Književnici i farizeji sjede na Mojsijevoj učiteljskoj stolici. činite i držite sve što vam kažu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima! Jer oni govore, a ne čine. Vežu teška i nesnosna bremena i stavljaju ih ljudima na pleća, a sami ih ne će ni prstom maknuti. Sva svoja djela čine da ih ljudi vide. Tako proširuju svoje zapise i produljuju rese na svojim haljinama. Vole počasna mjesta na gozbama i prve stolice u sinagogama, hoće da budu pozdravljani na javnim trgovima, i da ih ljudi zovu učiteljima. Ali vi se ne zovite učiteljima, jer je jedan vaš učitelj, a vi ste svi braća! I svojim ocem ne zovite nikoga na zemlji jer je jedan vaš Otac koji je na nebesima! I ne dajte da vas zovu vođama jer je jedan vaš vođa? Krist. Tko je najveći među vama, neka bude vaš sluga! Jer tko se uzvisuje, ponizit će se, a tko se ponizuje, uzvisit će se. Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi zatvarate od ljudi nebesko kraljevstvo. Vi sami ne ulazite, niti dopuštate ulaz onima koji bi htjeli ući. *** Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi prolazite kopnom i morem da pridobijete jednoga jedinog obraćenika; i jeste li nekoga pridobili, učinite ga paklenim sinom, dvaput gorim od sebe. \ Teško vama, slijepi vođe! Vi kažete: Ako se tko kune Hramom, onda to ne vrijedi; ako li se kune hramskim zlatom, onda je vezan.\ Luđaci i slijepci, što je više: zlato ili Hram koji zlato posvećuje? Nadalje govorite: Ako se tko kune žrtvenikom, onda to ne vrijedi; kune li se žrtvenim darom koji je na njemu, onda je vezan.\ Slijepci, što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji žrtveni dar posvećuje? Tko se dakle kune žrtvenikom, kune se njim i svim što je na njemu. Tko se kune Hramom, kune se njim i onim koji stanuje u njemu. Tko se kune nebom, kune se Božjim prijestoljem i onim koji sjedi na prijestolju. Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi dajete desetinu od metvice, kopra i kima, a zanemarujete najvažnije zahtjeve zakona: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo se mora vršiti, drugo ne propustiti. Slijepi vođe! Cijedite komarca, a devu proždirete. Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeži i pohlepe. Slijepi farizeju, očisti najprije nutrinu čaše i zdjele, onda će biti čista i vanjština. Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi ste kao okrečeni grobovi. Izvana izgledaju doduše lijepo, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakoga smrada. Tako se i vi izvana pokazujete ljudima pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i zloće. Teško vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! Vi gradite grobove prorocima i krasite spomenike pravednicima i govorite: Da smo mi živjeli u dane svojih otaca, ne bismo se s njima ogriješili o krv proroka. Time sami svjedočite da ste sinovi onih koji su pobili proroke. Tako dopunjate mjeru svojih otaca. Zmije i gujino leglo, kako ćete umaći paklenoj osudi? Zato, evo, ja šaljem k vama proroke, mudrace i književnike. Jedne ćete pobiti i propeti, druge u svojim sinagogama bičevati i goniti od grada do grada. Tako će doći na vas sva pravedna krv što je bila prolivena na zemlji, od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, Barahijina sina, kojega ubiste među Hramom i žrtvenikom. Zaista, kažem vam: Sve će ovo doći na ovaj rod. Jeruzaleme, Jeruzaleme! Ti ubijaš proroke i kamenuješ one koji su poslani k tebi. Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Eto, vaša će vam se kuća ostaviti pusta. Jer vam kažem: Odsad me ne ćete više vidjeti dok ne uskliknete: Blagoslovljen koji dolazi u Gospodnje ime!” Isus izađe iz Hrama i pođe dalje. Tada mu pristupiše učenici i upozoriše ga na hramske građevine. On im reče: “Vidite li sve to? Zaista, kažem vam: Ovdje ne će ostati kamen na kamenu koji ne će razvaliti.” Kad je onda sjedio na Maslinskoj gori, pristupiše samo njegovi učenici i rekoše: “Kaži nam kad će se to dogoditi i koji je znak tvojega dolaska i svršetka svijeta?” Isus im reče: “Gledajte da vas tko ne zavede! Jer će mnogi doći u moje ime i reći: Ja sam Mesija. I mnoge će zavesti. čut ćete za ratove i glasove o ratovima. Gledajte da se ne uplašite! To mora doći, ali tada još nije svršetak. Jer će se dignuti narod protiv naroda, kraljevstvo protiv kraljevstva. Posvuda će biti glad, kuga i potres. Ali to je sve istom početak porođajnih boli. Tada će vas predavati na muke i ubijat će vas; i zbog moga imena svi će vas narodi zamrziti.\ Tada će se mnogi obeshrabriti, jedan će drugoga izdavati i jedan će drugoga zamrziti. Lažni će proroci u velikom broju ustati i mnoge zavesti. Jer će bezbožnost uzeti mah, ljubav će ohladnjeti kod mnogih. Ali tko ustraje do kraja, spasit će se. Ovo Evanđelje o kraljevstvu navješćivat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada istom dolazi svršetak. Kad dakle vidite na svetome mjestu strahotu pustošenja, o kojoj je govorio prorok Daniel? tko čita, neka razumije?, tada neka ljudi u Judeji bježe u gore! Tko bude na krovu, neka ne silazi da uzme sa sobom još nešto iz kuće! Tko bude u polju, neka se ne vraća kući da uzme svoju haljinu! Teško trudnicama i dojiljama u one dane! Molite se da ne padne bijeg vaš u zimu ili u subotu! Tada će biti velika nevolja kakva nije bila od postanka svijeta do sada niti će biti. I kad se ne bi skratili oni dani, nijedan se čovjek ne bi spasio. Ali zbog izabranih skratit će se oni dani. Ako vam tada tko rekne: Ovdje je Mesija ili ondje, ne vjerujte! Jer će ustati lažni Mesije i lažni proroci i činit će velike znake i čudesa da zavedu, ako je moguće, i izabranike. Eto, kažem vam unaprijed. Ako vam tada reknu: On je u pustinji, ne izlazite; on je u sobama, ne vjerujte!\ Jer kao što se munja pomoli na istoku i zasja do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina čovječjega. Gdje je strvina, ondje se skupljaju orlovi. Odmah po nevolji onih će dana sunce pomrčati i mjesec će izgubiti svoju svjetlost, zvijezde će s neba pasti i sile će se nebeske uzdrmati. Tada će se pokazati znak Sina čovječjeg na nebu i svi će narodi na zemlji proplakati. Ugledat će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. On će poslati svoje anđele s glasnim trubama i oni će sabrati njegove izabranike od četiri vjetra, od jednoga kraja neba do drugoga. Naučite pouku od smokve: Kad njezine grane postanu sočne i lišće potjera, onda znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je Sin čovječji pred vratima. Zaista, kažem vam: Ovaj naraštaj ne će proći dok se sve ovo ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi neće proći. A onoga dana i onoga časa ne zna nitko, ni anđeli na nebu, nego samo Otac. Kao u Noine dane, tako će biti kod dolaska Sina čovječjega. U dane pred potop ljudi su se gostili i pili su, ženili su se i udavali do onoga dana kad Noa uđe u korablju;\ i nisu uvidjeli dok nije provalio potop i sve pograbio. Upravo će tako biti kod dolaska Sina čovječjega. Tada će biti dvojica na polju: jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Dvije će mljeti na mlinu: jedna će se uzeti, a druga ostaviti. Budite dakle budni jer ne znate dana u koji dolazi vaš Gospodin. Ali ovo znajte: Kad bi znao domaćin u koji čas noći dolazi lopov, zacijelo bi bdio i ne bi pustio da provali u njegovu kuću. Zato i vi budite spremni; jer Sin čovječji dolazi u čas u koji se ne nadate. \ Tko je dakle vjerni i razumni sluga koga je postavio gospodar nad svojom družinom da joj daje hranu u pravo vrijeme? Blago sluzi kojega njegov gospodar, kad se vrati kući, nađe da tako čini. Zaista kažem vam: On će ga postaviti nad svim svojim imanjem. Ako li je sluga zao i misli u sebi: Moj gospodar neće još zadugo doći, i ako tuče svoje drugove i gosti se i pije s pijancima, onda će gospodar toga sluge doći u dan kad ne očekuje, u čas koji ne zna. On će ga rasjeći na komade i odredit će mu mjesto među licemjerima. Ondje će biti jauk i škrgut zuba. Tada će biti kraljevstvo nebesko kao deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke i izađoše u susret zaručniku. Pet su bile lude, a pet mudre. Lude uzeše svoje svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. A mudre sa svjetiljkama uzeše i ulje u svojim posudama. Kako se zaručnikov dolazak otegnuo, zadrijemaše sve i pozaspaše. U ponoć odjeknu poziv: Zaručnik dolazi! Izlazite mu u susret! Tada se digoše sve one djevice i prirediše svoje svjetiljke. A lude rekoše mudrima: Dajte nam od svojega ulja! Naše svjetiljke će se ugasiti! Mudre odvratiše: Da ne bi možda ponestalo nama i vama, idite radije k trgovcima i kupite sebi! Dok su one bile u kupovini, dođe zaručnik. Koje su bile spremne, uđoše s njim na svadbu, i zatvoriše se vrata. Napokon dođoše i druge djevice i povikaše: Gospodaru, gospodaru, otvori nam! A on odvrati: Zaista kažem vam, ne poznajem vas. Budite dakle budni, jer ne znate ni dana ni časa! Dogodit će se kao čovjeku koji odluči otputovati u tuđinu. On dozva k sebi svoje sluge i predade im svoju imovinu. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, trećemu jedan, svakomu prema njegovoj sposobnosti. Tada otputova. Onaj koji je bio primio pet talenata, odmah je otišao, radio je s njima i stekao još drugih pet. Isto je tako stekao i onaj s dva talenta još druga dva. Koji je bio primio jedan, otiđe, iskopa zemlju i sakri u nju novac svojega gospodara. Poslije dugog vremena dođe natrag gospodar onih slugu i stade s njima uređivati račune. Koji je bio primio pet talenata pristupi, donese sa sobom još daljnjih pet talenata i reče: Gospodaru, predao si mi pet talenata. Evo, stekao sam još daljnjih pet talenata. Tada mu reče gospodar: Pravo, slugo dobri i vjerni! Nad malim si bio vjeran, zato ću te postaviti nad mnogim. Uđi u radost svoga gospodara! Tada pristupi onaj s dva talenta i reče: Gospodaru, predao si mi dva talenta. Evo, stekao sam još daljnja dva talenta. Tada mu reče gospodar: Pravo, slugo dobri i vjerni! Nad malim si bio vjeran, zato ću te postaviti nad mnogim. Uđi u radost svojega gospodara! Napokon pristupi i onaj s jednim talentom i reče: Gospodaru, znam te, ti si čovjek tvrd. Žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Zato se pobojah, otiđoh i zakopah tvoj talent u zemlju. Ovdje imaš što je tvoje. Tada mu odvrati gospodar: Zli i lijeni slugo, znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao. Zato si trebao moj novac uložiti kod mjenjača, i ja bih mogao pri povratku podignuti svoje s kamatama. Uzmite mu zato talent i podajte ga onome koji ima deset talenata! Jer tko ima njemu će se dati i obilovat će; a tko nema njemu će se još uzeti ono što ima.\ A nekorisnoga slugu bacite napolje u tamu! Ondje će biti jauk i škrgut zuba. Kad dođe Sin čovječji u svojoj slavi i svi anđeli s njime, sjest će na prijestolje svoje slave. Svi će se narodi pred njim sabrati. On će ih razlučiti jedne od drugih, kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi s desne, a jarce sebi s lijeve. Tada će kralj reći onima s desne strane: Dođite, blagoslovljeni mojega Oca! Primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od stvaranja svijeta! Jer sam bio gladan i dali ste mi jesti; žedan i dali ste mi piti. Bio sam stranac i primili ste me na konak;\ gol i zaodjenuli ste me. Bio sam bolestan i pohodili ste me; bio sam u tamnici i došli ste k meni.\ Tada će ga pravednici upitati: Gospodine, kad smo te vidjeli gladna i dali ti jesti, ili žedna i dali ti piti? Kad smo te vidjeli kao stranca i primili te na konak, ili gola i zaodjenuli te? Kad smo te vidjeli bolesna ili u tamnici, i došli k tebi? Kralj će im odgovoriti: Zaista kažem vam: Što ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, to ste meni učinili. Tada će reći onima na lijevoj strani: Idite od mene, prokleti, u vječni oganj što je pripravljen đavlu i njegovim anđelima! Bio sam gladan i niste mi dali jesti; žedan i niste mi dali piti.\ Bio sam stranac i niste me primili na konak; gol i niste me zaodjenuli. Bio sam bolestan i u tamnici, i niste me pohodili.\ Tada će ga i oni upitati: Gospodine, kada smo te vidjeli gladna ili žedna, ili kao stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i nismo te poslužili? Ali će im on odgovoriti: Zaista, kažem vam: Što niste učinili jednomu od ovih najmanjih, to niste učinili ni meni. Ovi će ući u vječnu muku, a pravednici u vječni život.” Kad je Isus dovršio sve ove govore, reče svojim učenicima: ”Znate da je za dva dana Vazam. Tada će Sin čovječji biti predan u smrt na križu.” Tada se sabraše svećenički glavari i narodne starješine u palači velikog svećenika po imenu Kajfa. Posavjetovaše se kako bi mogli Isusa lukavštinom uhvatiti i ubiti. Ali rekoše: “Samo ne na Blagdan! Inače bi se narod pobunio.” Kad je Isus boravio u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, dođe k njemu žena s alabastrenom posudom, punom dragocjene pomasti. To ona izli na njegovu glavu, dok je bio za stolom. Kad to vidješe učenici, razljutiše se i rekoše: “čemu ova rasipnost? To se moglo skupo prodati i dati siromasima.” Isus to primijeti i reče im: “Zašto žalostite ženu? Ona dobro djelo učini na meni. Siromahe imate svagda među sobom, a mene nemate svagda. Kad je ona ovu pomast izlila na moje tijelo, učinila je to za moj ukop. Zaista kažem vam: Svuda, po svemu svijetu, gdje se bude propovijedalo Evanđelje, kazat će se i, na njezin spomen, što je ona učinila.” Tada jedan od dvanćstorice, po imenu Juda Iškariotski, otiđe svećeničkim poglavarima i reče: “Što ćete mi dati da vam ga predam?” Oni mu isplatiše trideset srebrnjaka. Otada je čekao zgodnu priliku da ga izda. U prvi dan beskvasnih kruhova pristupiše učenici k Isusu i upitaše: “Gdje da ti pripravimo Vazam za blagovanje?” On odgovori: “Idite u grad k jednom čovjeku i recite mu: Učitelj poručuje: Vrijeme je moje blizu; kod tebe ću održati Vazam sa svojim učenicima.”\ Učenici učiniše kako im je Isus naložio i pripraviše Vazam. Kad bi uvečer, sjede za stol s dvanćstoricom. Dok su jeli, reče: “Zaista, kažem vam: Jedan između vas će me izdati.” To ih vrlo ožalosti pa su ga jedan za drugim pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” On odgovori: “Koji umače sa mnom ruku u zdjelu, taj će me izdati. Sin čovječji ide, istina, kao što je pisano za njega, ali teško čovjeku koji izda Sina čovječjega! Bolje bi mu bilo da se nije rodio.” Tada upita Juda, njegov izdajnik: “Jesam li ja, učitelju?” On odgovori: “Ti si rekao!” Dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, razlomi kruh i dade ga svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje.” Tada uze kalež, zahvali i pruži ga učenicima i reče: “Pijte svi iz njega, jer je ovo moja krv, krv Saveza, koja se prolijeva za mnoge, na oproštenje grijeha. Ali vam kažem: Odsad ne ću više piti od ovoga trsova roda do onog dana kad ga budem pio s vama novoga, u kraljevstvu svojega Oca.” Tada otpjevaše hvalospjeve i izađoše na Maslinsku goru. Onda im reče Isus: “Svi ćete se vi sablazniti zbog mene ove noći. Jer stoji pisano: Udarit ću pastira, i razbježat će se ovce stada. Ali poslije svoga uskrsnuća ići ću pred vama u Galileju.” Petar mu odvrati: “Ako se i svi sablazne u tebi, ja se ne ću nikad sablazniti!” Isus mu reče: “Zaista, kažem ti: Još noćas, prije nego pijetao zapjeva, tri puta ćeš me zatajiti.” Petar ga je uvjeravao: “Ako bih morao poći i u smrt s tobom, ne bih te zatajio.” Tako su tvrdili i svi drugi učenici. Tada dođe Isus s njima u zaselak koji se zove Getsemani. On reče svojim učenicima: “Sjedite tu, dok ja idem tamo i pomolim se.” Petra i oba Zebedejeva sina uze sa sobom. Tada se poče žalostiti i plašiti. On im reče: “Žalosna je moja duša do smrti; ostanite ovdje i bdijte sa mnom!”\ I otiđe malo dalje, pade ničice i pomoli se: “Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali ne kako ja hoću nego kako ti hoćeš.” Tada dođe k svojim učenicima i nađe ih gdje spavaju. Reče Petru: “Zar niste mogli jednu uru sa mnom probdjeti? Bdijte i molite se da ne padnete u napast; jer je duh voljan, ali je tijelo slabo.”\ Udalji se po drugi put i pomoli se: “Oče moj, ako me ne može mimoići ovaj kalež, da ga ne pijem, neka bude tvoja volja!” I dođe opet natrag i nađe ih opet gdje spavaju, jer su im bile oči otežale. On ih ostavi, otiđe opet i pomoli se po treći put onim istim riječima. Tada se vrati natrag k svojim učenicima i reče im: “Spavajte samo i počivajte. Evo se približio čas i Sin čovječji bit će predan u ruke grješnicima. Ustanite, hajdemo! Evo, približava se moj izdajnik.” Dok je još govorio, dođe Juda, jedan od dvanćstorice, i s njim velika četa s mačevima i toljagama, po nalogu svećeničkih poglavara i narodnih starješina. Njegov izdajnik je bio s njima ugovorio znak i rekao: “Koga ja poljubim, taj je, držite ga!” Odmah pristupi k Isusu i reče: “Zdravo, učitelju!” i poljubi ga. Isus mu reče: “Prijatelju, zašto si došao!” Tada oni pristupiše, staviše ruke na Isusa i uhvatiše ga. Jedan od Isusovih pratilaca odmah se maši rukom za mač i trgnu ga. Udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus mu reče: “Zadjeni svoj mač u korice! Svi koji posežu za mačem, ginu od mača. Ili zar misliš da mi moj Otac ne bi odmah poslao u pomoć više od dvanćst legija anđela kad bih ga za to zamolio? Ali, kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu treba biti tako?” A u onaj čas reče Isus mnoštvu: “Kao na razbojnika izašli ste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Svaki sam dan sjedio u Hramu i naučavao i niste me uhvatili. Ali se sve ovo dogodi da se ispune Pisma proroka.” Tada ga ostaviše svi njegovi učenici i pobjegoše. Oni koji uhvatiše Isusa odvedoše ga k velikomu svećeniku Kajfi, kod kojega su se bili sabrali pismoznanci i starješine. Petar je išao za njim izdaleka do dvorišta velikoga svećenika. Uđe unutra i sjede sa slugama da čeka svršetak. Svećenički poglavari i sve Visoko vijeće tražili su lažno svjedočanstvo protiv Isusa da ga pogube. Ali unatoč mnogim lažnim svjedocima koji pristupiše, ne nađoše nijedno. Najposlije dođoše još dva i rekoše: “On je tvrdio: Ja mogu razvaliti Božji Hram i u tri ga dana opet sagraditi.” Tada se diže veliki svećenik i reče mu: “Zar ništa nemaš kazati na to što ovi iznose protiv tebe.” Isus je šutio. Tada mu reče veliki svećenik: “Zaklinjem te živim Bogom: Kaži nam, jesi li ti Mesija, Sin Božji?” Isus mu odgovori: “Ti kaza! Ali vam velim: Odsad ćete vidjeti Sina čovječjega gdje sjedi s desne Svemogućega i dolazi na nebeskim oblacima.” Tada veliki svećenik razdera svoju haljinu i reče: “Pohulio je na Boga! čemu trebamo još svjedoke? Sami ste sad čuli hulu na Boga. Što vam se čini?” Oni odgovoriše: “Zaslužio je smrt!” Tada su mu pljuvali u lice i udarali ga šakama. Drugi su ga udarali po obrazu i rugali se: “Mesija, kaži nam tko te je udario?” Uto je Petar sjedio napolju u dvorištu. Tada pristupi k njemu jedna sluškinja i reče: “I ti si bio s Isusom Galilejcem!” On to zataji pred svima i reče: “Ne znam što govoriš.” Kad se onda uputio k vratima, ugleda ga druga sluškinja i reče onima što su stajali ondje: “I ovaj je bio s Isusom Nazarećaninom!” On opet zataji i zakle se: “Ne znam toga čovjeka.” Malo poslije toga pristupiše k Petru oni što su okolo stajali i rekoše: “Doista, i ti si jedan od njih. I govor te tvoj izdaje.” Tada se poče kleti i preklinjati: “Ne znam toga čovjeka.” Odmah zapjeva pijetao. Petar se sjeti riječi koju mu je bio Isus rekao: “Prije nego zapjeva pijetao, tri puta ćeš me zatajiti.” Izađe napolje i gorko proplaka. Kad je osvanuo dan, održaše svi svećenički glavari i narodne starješine vijećanje protiv Isusa, kako bi ga osudili na smrt. Zatim ga odvedoše svezana i predadoše ga upravitelju Pilatu. Kad vidje njegov izdajnik Juda da Isusa osudiše, predomisli se. Donese natrag trideset srebrenjaka svećeničkim poglavarima i starješinama i reče: “Sagriješio sam. Izdao sam nedužnu krv!” Oni odvratiše: “Što nas je briga za to? To je tvoja stvar!” Tada Juda baci srebrenjake u Hram, otiđe i objesi se. Svećenički poglavari uzeše srebrnjake i rekoše: “Ne smijemo ih staviti u hramsko blago, jer su krvarina.” Zaključiše da za njih kupe lončarevu njivu za groblje strancima. Zato se zove ona njiva do dana današnjega krvna njiva. Tako se ispuni riječ proroka Jeremije: “Uzeše trideset srebrenjaka, cijenu neprocjenjivoga, koga procijeniše Izrćlovi sinovi, i dadoše ih za lončarevu njivu. Tako mi naloži Gospodin.” Isus bi predveden upravitelju. Upravitelj ga zapita: “Jesi li ti kralj židovski?” Isus odgovori: “Ti kažeš.” Ali na tužbe svećeničkih poglavara i starješina ne odvrati ništa. Tada mu Pilat reče: “Ne čuješ li što sve protiv tebe svjedoče?” Ali mu on ne odgovori ni na jedno pitanje, tako da se upravitelj vrlo čudio. O Blagdanu običavao je upravitelj pustiti narodu jednoga sužnja, koga bi oni htjeli. Tada su imali zloglasnoga sužnja po imenu Baraba. Pilat upita sabrano mnoštvo: “Koga da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Mesija?” Znao je, naime, da su ga bili predali samo zbog zavisti. Dok je on sjedio na sudačkoj stolici, poruči mu njegova žena: “Nemoj imati ništa s tim pravednikom, jer sam danas u snu mnogo zbog njega pretrpjela.” Ali svećenički glavari i starješine nagovoriše narod da traže Barabu, a Isusa da dade pogubiti. Upravitelj ih dakle upita: “Koga od ove dvojice da vam pustim?” Oni povikaše: “Barabu!” Pilat im reče: “Što ću tad činiti s Isusom koji se zove Mesija?” Svi povikaše: “Neka se razapne!” Upravitelj odvrati: “A što je zlo učinio?” Tada oni povikaše još jače: “Neka se razapne!” Pilat vidje da ništa ne postiže i da buka postaje sve veća, uzme vodu i opra ruke pred narodom govoreći: “Ja sam nedužan u krvi ovoga pravednika. Vi se mislite!” Tada povika sav narod: “Njegova krv neka dođe na nas i na našu djecu!” Tada im pusti Barabu. A Isusa dade bičevati i predade ga onda da ga razapnu. Potom upraviteljevi vojnici odvedoše Isusa u sudnicu i skupiše oko njega cijelu četu. Svukoše s njega haljine i ogrnuše mu skrletnu kabanicu. Tada spletoše vijenac od trnja, staviše mu ga na glavu i dadoše mu trsku u desnicu. Onda su prigibali koljeno pred njim i rugali mu se govoreći: “Zdravo, židovski kralju!” Pritom su pljuvali na nj, uzeli su i trsku i udarali ga njom po glavi. Pošto su mu se tako narugali, svukoše s njega kabanicu i obukoše ga opet u njegove haljine. Tada ga izvedoše da ga razapnu. Kad su izlazili, namjeriše se na čovjeka iz Cirene imenom Šimuna. Njega natjeraše da mu ponese križ. Tako stigoše na mjesto koje se zove Golgota, kosturnica. Ondje mu dadoše vino pomiješano sa žuči. On okusi, ali ne htjede piti. Tada ga pribiše na križ i razdijeliše ždrijebom među se njegove haljine. Onda su sjeli i čuvali ga. Povrh njegove glave pričvrstiše natpis s oznakom njegove krivnje: “Ovo je Isus, židovski kralj.” Zajedno s njim bila su razapeta dva razbojnika, jedan s desne, drugi s njegove lijeve. Oni koji su prolazili hulili su na nj, mahali glavom i govorili: “Ti si htio razvaliti Hram i u tri ga dana opet sagraditi; spasi samoga sebe! Ako si Božji Sin, siđi s križa!”\ Isto su se tako rugali i svećenički poglavari zajedno s pismoznancima i starješinama i govorili: ”Drugima je pomogao, sebi samomu ne može pomoći. Ako je Izrćlov kralj, neka siđe sad s križa, i vjerovat ćemo u njega. On se je uzdao u Boga; neka ga sad izbavi, ako mu je po volji! Jer je govorio: Ja sam Božji Sin!”\ Tako su mu se isto rugali i razbojnici koji su bili s njim razapeti. Od šeste do devete ure nastade tama po svoj zemlji. Oko devete ure Isus povika iza glasa: “Eli, Eli, lema sabahtani?”, to jest: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od onih što su stajali ondje čuli su to i rekli: “Zove Iliju.” Odmah otrča jedan od njih, natopi spužvu octom, natače je na trsku i dade mu da pije. Drugi su rekli: “čekaj da vidimo hoće li doći Ilija da ga spasi.” Opet povika Isus jakim glasom i ispusti duh. Tada se hramska zavjesa razdera na dvoje, odozgo do dolje; zemlja se potrese, stijene se raspuknuše;\ grobovi se otvoriše i mnoga tjelesa svetih, koji su bili preminuli, uskrsnuše. Oni izađoše iz grobova po njegovu uskrsnuću, uđoše u Sveti Grad i mnogima se pokazaše. Kad satnik i njegovi ljudi koji su stražarili kod Isusa vidješe da se zemlja trese i drugo što se zbiva, vrlo se prepadoše i rekoše: “Ovaj je zaista bio Božji Sin.” Tamo bijahu i izdaleka gledahu i mnoge žene. One su već iz Galileje pratile Isusa i brinule se za njega. Među njima bile su Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Josipova mati, i mati Zebedejevih sinova. Uvečer dođe bogat čovjek iz Arimateje, po imenu Josip, koji je bio Isusov učenik. On ode k Pilatu i zamoli za Isusovo tijelo. Pilat zapovjedi da mu tijelo bude predano. Josip uze tijelo, zavi ga u čisto platno i položi ga u svoj novi grob što ga je bio dao isklesati sebi u stijeni. Pred ulaz u grob navali velik kamen i ode. A Marija Magdalena i druga Marija ostadoše ondje sjedeći nasuprot grobu. Drugog dana, koji je iza Priprave, sabraše se svećenički glavari i farizeji kod Pilata i rekoše: “Gospodaru, sjećamo se da je onaj varalica kazao za svojega života: Poslije tri dana ću uskrsnuti. Zato daj da se čuva grob do trećega dana. Inače bi mogli doći njegovi učenici, ukrasti ga i onda reći narodu: On je uskrsnuo od mrtvih. Tada bi posljednja prijevara bila još gora od prve.” Pilat im odvrati: “Imate stražu. Idite i čuvajte grob kako znate!” Oni odoše, osiguraše grob zapečativši kamen i postavivši stražu. Po suboti, u osvit prvoga dana u tjednu, otiđoše Marija Magdalena i druga Marija da pogledaju grob. Tada se zemlja silno potrese. Gospodnji anđeo siđe s neba, pristupi, odvali kamen i na nj sjede. Njegovo je lice bilo kao munja, a odijelo bijelo kao snijeg. Stražari uzdrhtaše pred njim od straha i postadoše kao mrtvi. Anđeo prozbori ženama: “Vi se ne bojte! Znam, vi tražite Isusa Raspetoga. On nije ovdje. Uskrsnuo je, kao što je rekao. Dođite, vidite ovdje mjesto gdje je ležao. A sad otiđite brže i javite njegovim učenicima: On je uskrsnuo od mrtvih i ide pred vama u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Eto, ja vam rekoh.” Sa strahom i ujedno s velikom radošću otiđoše brzo od groba i pohitješe da to dojave njegovim učenicima. Tada im dođe u susret Isus i reče: “Zdravo!” One pristupiše k njemu, obujmiše njegove noge i pokloniše mu se. Na to im reče Isus: “Ne bojte se! Idite i javite mojoj braći neka idu u Galileju! Ondje će me vidjeti.” Kad su one otišle, dođoše neki od straže u grad i javiše svećeničkim glavarima sve što se bilo dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama i održaše vijeće. Dadoše vojnicima mnogo novca i rekoše: “Izjavite: Noću dođoše njegovi učenici i ukradoše ga, dok smo mi spavali. Ako to dođe upravitelju do ušiju, mi ćemo ga umiriti i zauzeti se za vas.” Oni uzeše novac i učiniše kako im je bilo rečeno. To je govorkanje rašireno kod Židova do današnjega dana. Jedanćstorica učenika otiđoše u Galileju na goru, kamo ih je Isus bio uputio. Kad ga vidješe, pokloniše mu se. A neki posumnjaše. Tada pristupi Isus k njima i reče im: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji. Zato idite i počnite činiti mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio. Evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.” Početak evanđelja Isusa Krista, Božjega Sina. Stoji pisano u proroka Izaije: “Evo, ja šaljem svoga glasnika pred tobom koji će ti pripraviti put. Glas onoga što viče u pustinji: Pripravite Gospodnji put, poravnite njegove staze!” Ivan Krstitelj se pojavio u pustinji i propovijedao je pokorničko krštenje za oproštenje grijeha. Tada je izlazila k njemu sva Judeja i svi stanovnici Jeruzalema. On ih je krstio u Jordanu, a oni su pritom ispovijedali svoje grijehe. Ivan je bio obučen u devinu dlaku i imao je kožnat pojas oko bokova. Hranio se skakavcima i divljim medom. I propovijedao je: “Moćniji od mene ide za mnom. Ja nisam dostojan kleknuti i odriješiti mu remena na obući. Ja sam vas krstio vodom, on će vas krstiti Duhom Svetim.” U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade da ga Ivan krsti u Jordanu. Jedva je bio izašao iz vode, vidje kako se otvori nebo i Duh kao golub na nj siđe. S neba povika glas: “Ti si moj ljubljeni Sin; ti si mi po volji.” \ Odmah ga Duh izvede u pustinju. četrdeset dana je ostao u pustinji i sotona ga je napastovao. Boravio je među divljim životinjama, a služili su mu anđeli. Nakon što je Ivan bio bačen u tamnicu, otišao je Isus u Galileju i propovijedao Božje evanđelje govoreći: “Vrijeme se ispunilo; Božje je kraljevstvo blizu. Obratite se i vjerujte u evanđelje!” \ Kad je išao pokraj Galilejskoga mora, vidje kako Šimun i Andrija, Šimunov brat, baciše svoje mreže u more. Oni su bili ribari. Isus im reče: “Pođite za mnom! Učinit ću vas ribarima ljudi.” Odmah ostaviše svoje mreže i pođoše za njim. Kad je otišao malo dalje, vidje Jakova, Zebedejeva sina, i njegova brata Ivana, također u lađici. Oni su popravljali svoje mreže. Odmah ih pozva. Oni ostaviše svojega oca Zebedeja s nadničarima u lađici i pođoše za njim. Oni dođoše u Kafarnaum. Odmah u subotu pođe u sinagogu i stade naučavati. Bili su zaneseni njegovim naukom, jer je učio kao netko tko ima moć, a ne kao pismoznanci. U tamošnjoj sinagogi nalazio se upravo čovjek koji je bio opsjednut od nečista duha. On povika: ”Odlazi! Što mi s tobom imamo, Isuse Nazarećanine? Ti si došao da nas upropastiš. Znam tko si, Božji Svetac.” A Isus mu zaprijeti i reče: “Umukni i izađi iz njega!” Nečisti duh prodrma čovjeka i vičući iza glasa izađe iz njega. Puni čuđenja pitali su svi jedan drugoga: “Što je ovo? Neki novi, silni nauk! I usto zapovijeda nečistim duhovima, i oni ga slušaju!” Glas o njemu raširi se brzo po svem području Galileje. Iz sinagoge pođe s Jakovom i Ivanom ravno u Šimunovu i Andrijinu kuću. Šimunova je punica ležala od groznice. Odmah mu kazaše za nju. On joj pristupi, uze je za ruku i podiže je. Odmah je pusti groznica, i ona ih je posluživala. Uvečer, pošto zađe sunce, dovodili su k njemu sve bolesnike i opsjednute. Sav se grad stisnuo pred vratima. On ozdravi mnoge što su bili mučeni svakojakim bolestima i istjera mnoge đavle. Ali ne dade da đavli dođu do riječi, jer su ga poznavali. U rano jutro, kad je još bilo posve tamno, ustade, ode na samotno mjesto, i ondje se molio. Šimun i njegovi drugovi pohitješe za njim. Kad su ga našli, rekoše mu: “Svi za te pitaju.” On im odvrati: “Pođimo drugamo, u obližnja mjesta da i tamo propovijedam, jer sam ja zato došao.” I tako je prošao kroz svu Galileju, propovijedao u sinagogama i izgonio đavle. Dođe mu neki gubavac, baci se pred njega na koljena i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti.” Pun milosrđa pruži Isus ruku, dotače ga se i reče mu: “Hoću, budi čist!” I odmah guba nestade s čovjeka, i bio je čist. Tada ga žurno otpusti i reče mu strogo: “Pazi da nikome što ne kazuješ o tom! Nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje žrtvu koju je propisao Mojsije! Neka im to služi kao svjedočanstvo!” A jedva je on otišao, poče glasno kazivati taj događaj i posvuda ga razglašavati. Zato Isus nije mogao više javno ući u grad. Radije se zadržavao vani, na samotnim mjestima. Ali su ljudi dolazili k njemu sa svih strana. Poslije nekoliko dana dođe opet u Kafarnaum. Na vijest da je kod kuće, skupiše se mnogi, tako da nisu imali mjesta ni pred vratima. Dok im je govorio, donesoše mu uzetoga, kojega su nosila četvorica. Ali zbog mnoštva naroda nisu ga mogli donijeti k njemu. Zato otkriše krov nad mjestom gdje je bio Isus, načiniše otvor i spustiše postelju s uzetim. Kad vidje Isus njihovu vjeru, reče uzetomu: “Sinko, oprošteni su ti tvoji grijesi.” A ondje su sjedili neki pismoznanci. Oni u sebi pomisliše: ”Kako može ovaj tako govoriti? Huli na Boga. Tko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga?” Isus prozre odmah u svom duhu njihove misli i reče im: “Zašto mislite to u svojim srcima? Što je lakše, reći uzetomu: Oprošteni su ti tvoji grijesi ili reći: Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj? Ali znajte da Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe!” I tada reče uzetomu: “Zapovijedam ti: ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!” On odmah ustade, uze svoju postelju i izađe van pred očima sviju. Svi su bili izvan sebe od čuđenja, slavili su Boga i govorili: “Takvo što ne vidjesmo još nikada.” Izađe opet k moru. Sav je narod dolazio k njemu, a on ih je učio. Prolazeći, vidje Levija, Alfejeva sina, gdje sjedi na carini. Reče mu: “Pođi za mnom!” On ustade i ode za njim. Kad je onda u njegovoj kući sjedio za stolom, bili su mnogi carinici i grješnici s Isusom i njegovim učenicima za stolom, jer ih je bilo mnogo koji su pristajali uz njega. I kad su pismoznanci i farizeji vidjeli gdje jede s grješnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: “Zašto jede i pije s carinicima i grješnicima?” Isus je to čuo i odvratio im: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nisam došao zvati pravednike, nego grješnike.” Ivanovi učenici i farizeji imali su posni dan. Tada dođoše i upitaše ga: “Zašto poste Ivanovi učenici i učenici farizeja, a tvoji učenici ne poste?” Isus im odvrati: “Mogu li svatovi postiti dok kod njih boravi zaručnik? Dok imaju kod sebe zaručnika, ne mogu postiti. Ali doći će dani kad će im se oteti zaručnik. Tada će, u onaj dan postiti. Nitko ne stavlja zakrpu od novoga sukna na staru haljinu; inače se nova zakrpa opet odere od stare haljine i rupa bude samo još veća.\ Nitko ne lijeva novo vino u stare mjehove; inače prodre vino mjehove, i vino i mjehovi propadnu. Novo vino puni se u nove mjehove.”\ Jedne subote išao je kroz usjeve. Njegovi su učenici trgali putem klasje. Tada ga farizeji upitaše: “Zašto čine u subotu ono što je zabranjeno?” On im odvrati: “Niste li nikad čitali što učini David kad je bio u nevolji, on i njegovi ogladnjeli drugovi? Kako je u vrijeme velikog svećenika Ebjatara ušao u Božju kuću i jeo postavljene kruhove koje smiju jesti samo svećenici i kako ih je dao i svojim pratiocima?” Tada nastavi: “Subota je tu zbog čovjeka, a nije čovjek zbog subote. A Sin je čovječji gospodar i nad subotom.” Dođe opet u sinagogu. Tu je bio čovjek s osušenom rukom. Pazili su na nj hoće li ga u subotu iscijeliti, da ga mogu optužiti. Tada reče čovjeku s osušenom rukom: “Stani na sredinu!” Onda ih upita: “Treba li u subotu činiti dobro ili zlo? Smijem li spasiti život ili pustiti da propadne?” Skupljeni su šutjeli. Ožalošćen zbog tvrdoće njihova srca, pogleda srdito na njih uokolo i reče čovjeku: “Pruži svoju ruku!” On je pruži, i ruka mu je bila opet zdrava. Smjesta izađoše farizeji i posavjetovaše se s Herodovim pristašama protiv njega, kako bi ga mogli upropastiti. Isus se povuče sa svojim učenicima k moru. Veliko mnoštvo naroda iz Galileje išlo je za njim. I iz Judeje i Jeruzalema, iz Idumeje, iz okolice s one strane Jordana, i od Tira i Sidona dolazili su ljudi k njemu u velikim skupinama kad su čuli za njegova djela. Tada reče svojim učenicima neka zbog mnoštva naroda bude uvijek spremna lađica za njega, da ne dođe u stisku. On je, naime, mnoge iscijelio te su stoga navaljivali na nj svi bolesni, da ga se dotaknu. Kad su ga vidjeli nečisti dusi, padali su pred njega ničice i vikali: “Ti si Božji Sin.” A on im je strogo zabranjivao da ga razglašuju. Tada uziđe na goru i dozva k sebi koje je htio, i dođoše mu. I uspostavi dvanćstoricu (koje nazva i apostolima). Oni su trebali biti s njime i njih je kanio poslati da propovijedaju. Oni bi trebali imati i moć da izgone đavle. Uspostavi sljedeću dvanćstoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, Jakova, Zebedejeva sina, i Ivana, Jakovljeva brata, kojima je dao ime Boanerges, što znači sinovi groma;\ nadalje Andriju, Filipa, Bartolomeja, Mateja, Tomu, Jakova, Alfejeva sina, Tadeja, Šimuna Revnitelja i Judu Iškariotskoga, koji je postao njegov izdajnik. Tada ode kući. Opet se sabra mnoštvo, tako da nisu mogli ni blagovati. Kad je to čula njegova svojta, podigoše se da ga odvedu silom. Jer se govorilo da je izvan sebe. A pismoznanci koji su došli iz Jeruzalema rekoše: “On je opsjednut od Beelzebula. S pomoću đavolskoga poglavice izgoni đavle.” Tada ih je dozvao i govorio im u prispodobama: “Kako može sotona izgoniti sotonu? Ako je kraljevstvo u sebi nesložno, onda takvo kraljevstvo ne može opstati. Ako je kuća u samoj sebi nesložna, onda se takva kuća ne može održati. I ako sotona ustane protiv samoga sebe i nesložan je sa samim sobom, onda ne može opstati nego će propasti. Nitko ne može provaliti u kuću jakoga i oteti mu imanje, ako nije najprije svezao jakoga. Tek tada može oplijeniti njegovu kuću. Zaista, kažem vam: Svi grijesi i huljenja na Boga, što ih počine ljudi, oprostit će im se. Ali tko pohuli na Duha Svetoga, ne nalazi navijeke oproštenja, nego ostaje krivac vječnoga grijeha.” Oni su naime tvrdili: “On ima u sebi nečistoga duha.” Tada dođoše njegova majka i braća. Ostadoše stojeći vani i dadoše ga pozvati. Mnoštvo je ljudi sjedilo oko njega. Tada mu javiše: “Tvoja majka i braća stoje vani i pitaju za te.” On im odvrati: “Tko je moja mati, i tko su moja braća?” Tada pogleda na one koji su sjedili oko njega i reče: “Evo moje majke i moje braće! Jer tko čini volju Božju, taj mi je brat, sestra i majka.” Opet je učio na moru. Veoma veliko mnoštvo naroda skupilo se oko njega. Zato uđe u lađicu i u nju sjede na moru, a sav je narod stajao na obali uz more. Učio ih je mnogo u prispodobama i govorio im u svom naučavanju: ”čujte! Izađe sijač da sije. Kad je sijao, jedan dio sjemena pade na put i dođoše ptice i pozobaše ga. Drugi dio pade na kamenito tlo gdje nije bilo mnogo zemlje. Brzo iznikne jer nije ležalo duboko u zemlji. Ali kad sunce zasja, uvenu i usahnu, jer nije imalo korijena. Opet drugi dio pade među trnje. Trnje uzraste i zaguši ga, tako da ne donese roda. Drugi, napokon, pade na dobru zemlju, iznikne, odraste i donese rod, jedno trideseterostruk, jedno šezdeseterostruk, jedno stostruk.” I zaključi riječima: “Tko ima uši, neka čuje!” Kad je bio sam, zapitaše ga oni koji su bili uz njega s dvanćstoricom za smisao prispodoba. Reče im: “Vama je povjerena tajna Božjega kraljevstva. Onima vani sve se iznosi u prispodobama. Oni će gledati, a ipak ne vidjeti, slušati, a ipak ne će razumjeti, da se kako ne obrate i ne nađu oproštenje.” Tada nastavi: “Ne razumijete li ove prispodobe? Kako ćete onda razumjeti sve druge? Sijač sije riječ. Jedni stoje uz put na koji je bila posijana riječ. To su oni koji je čuju. A onda odmah dolazi sotona i oduzme riječ koja je bila posijana u njihova srca. Slični su oni što primaju sjeme na kamenito tlo. Oni čuju riječ i odmah je primaju s radošću. Ali ne daju da uhvati korijen, nego su nepostojani. Kad zbog riječi dođe nevolja ili progonstvo, onda odmah posrću. Drugi su oni kojima sjeme padne među trnje. Oni slušaju riječ. Ali svjetske brige, varavo bogatstvo i ostale strasti uvuku se i zaguše riječ, tako da ostane bez roda. Koji su napokon posijani na dobru zemlju, to su oni koji slušaju riječ, primaju je u se i donose tridesetorostruk, šezdesetorostruk i stostruk rod.” Dalje im je govorio: “Uzima li se svjetiljka da se stavi pod posudu ili pod postelju, ili se stavlja na svijećnjak? Jer nije ništa sakriveno što se ne će otkriti, nije ništa tajno što ne će doći na svjetlo. Tko ima uši, neka čuje!” Tada nastavi: “Pazite na to što čujete! Mjerom kojom mjerite vama će se mjeriti, i još će vam se dometnuti. Jer tko ima, dat će mu se. A tko nema, uzet će mu se i ono što ima.” Dalje je govorio: “Kraljevstvo je Božje kao čovjek koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, danju ili noću, sjeme niče i raste, a da on i ne zna kako. Sama od sebe donosi zemlja rod: najprije biljku, onda klas, napokon puno zrno u klasu. Kad se tada pokaže rod, odmah spremi srp, jer je tu žetva.” Dalje je govorio: “S čime da usporedimo Božje kraljevstvo? Kojom da ga prispodobom prikažemo? Ono je kao gorušično zrno. Kad se sije u zemlju, manje je od sveg drugog sjemena na zemlji. A je li posijano, uzraste i bude veće od svega povrća. Potjera tako velike grane da mogu nebeske ptice boraviti u njegovoj sjeni.” U mnogim takvim prispodobama navješćivao im je riječ kako bi je mogli shvatiti. Bez prispodoba im nije govorio. Nasamo je svojim učenicima sve tumačio. Podvečer onoga dana reče im: “Prijeđimo na drugu obalu.” Otpustiše narod i uzeše njega sa sobom, onako kako je bio u lađici. I druge su lađice išle s njim. Tada se podiže silna bura. Valovi su udarali u lađicu, i ona se je već počela puniti vodom. A on je spavao otraga u lađici na jastuku. Tada ga probudiše i povikaše: “Učitelju, zar ti ne mariš što ginemo?” On ustade, zapovjedi vjetru i reče moru: “Umukni! Budi mirno!” Utihnu vjetar, i nastade velika tišina. Tada im reče: “Što ste tako plašljivi? Zar još uvijek nemate vjere?” Oni se vrlo uplašiše i rekoše jedan drugome: “Tko je ovaj da ga slušaju i vjetar i more!” Dođoše na drugu obalu mora u zemlju Gerazena. Kad Isus izađe iz lađice, poteče mu iz kamenih grobova odmah ususret čovjek s nečistim duhom. On je stanovao u grobnim spiljama, i nitko ga više nije mogao svezati ni lancima. Bili su ga već često vezali u okove i lance, ali je svaki put raskinuo lance i izlomio okove. Nitko ga nije mogao ukrotiti. Neprestano, danju i noću, zadržavao se u kamenim grobovima i u gorama, vikao i udarao se kamenjem. Kad vidje Isusa izdaleka, potrči, baci se pred njega ničice i povika iza glasa: “Što ja imam s tobom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” Jer mu je govorio: “Duše nečisti, izađi iz čovjeka!” Upita ga: “Kako se zoveš?” “Legija mi je ime”, odvrati mu, “jer nas je mnogo.” Usrdno ga je molio da ih ipak ne protjera iz onog kraja. Na brijegu je ondje paslo veliko krdo svinja. Tada ga zamoliše: “Daj da uđemo u svinje!” On im dopusti. Izađoše nečisti dusi i uđoše u svinje. I krdo, oko dvije tisuće, navali s brijega u more i potopi se u moru. Pastiri pobjegoše odatle i javiše u gradu i po selima. Tada dođoše ljudi da vide što se je bilo dogodilo. Kad dođoše k Isusu i vidješe kako čovjek koji je upravo bio opsjednut od legije (nečistih duhova) sjedi odjeven i zdrave pameti, uplašiše se. Očevici im pripovjediše kako se je bilo dogodilo s opsjednutim i sa svinjama. Tada ga zamoliše da se udalji iz njihova kraja. Kad onda htjede ući u lađicu, zamoli ga onaj koji je bio prije opsjednut da smije ići s njim. Ali mu ne dopusti, nego mu reče: “Idi kući k svojima i pripovijedaj im kako je veliku stvar na tebi učinio Gospodin i kako ti se smilovao.” On ode i stane navješćivati u Dekapolisu kako je veliku stvar Isus učinio na njemu. I svi su se divili. Kad je Isus u lađici opet prešao na drugu obalu, skupi se veliko mnoštvo naroda oko njega. On je bio još kraj mora. Tada dođe jedan od predstojnikâ sinagoge, po imenu Jair. Kad ga je vidio, baci mu se pred noge i vruće ga zamoli: “Kći mi je na umoru. Dođi, stavi na nju ruke da ozdravi i ostane na životu!” Isus pođe s njim. Mnogo ga je naroda pratilo i tiskalo se oko njega. Među njima je bila žena koja je već dvanćst godina bolovala od istjecanja krvi. Mnogo je podnijela kod mnogih liječnika, potrošila je sve što je imala, a ipak nije našla pomoći; samo joj je bivalo sve gore.\ Kad je čula za Isusa, pristupi u mnoštvu naroda njemu straga i dotače se njegove haljine;\ jer je u sebi govorila: “Ako se samo i dotaknem njegove haljine, ozdravit ću.” Odmah presta njezino istjecanje krvi, i osjeti u svom tijelu da je ozdravila od svoje bolesti. Isus osjeti da je izašla iz njega sila, okrenu se odmah u mnoštvu i upita: “Tko se dotakao moje haljine?” Njegovi mu učenici odgovoriše: “Pa vidiš kako se narod tiska oko tebe, i još pitaš: Tko se mene dotakao?” Ali on je pogledao uokolo da opazi onu koja je to učinila. Tada dođe žena uplašena i dršćući, jer je znala što se s njom dogodilo. Pade pred njega ničice i pripovjedi mu sve kako je bilo. A on joj reče: “Kćeri, tvoja ti je vjera pomogla. Idi u miru i budi zdrava od svoje bolesti!” Dok je još govorio, dođoše ukućani predstojnika sinagoge i javiše: “Tvoja je kći umrla. Što još dosađuješ Učitelju?” Isus je čuo tu riječ i rekao je predstojniku sinagoge: “Ne boj se! Samo vjeruj!” I ne dopusti nikome da pođe s njime osim Petru, Jakovu i Ivanu, Jakoljevu bratu. Dođoše u kuću predstojnika sinagoge. Tada začu vrevu, plač i jaukanje. Uđe i reče prisutnima: “Zašto vičete i plačete? Dijete nije mrtvo; ono samo spava.”\ Tada mu se nasmijaše. A on istjera van sve, te s ocem i majkom djeteta i sa svojim pratiocima uđe u sobu u kojoj je ležalo dijete. Uze dijete za ruku i reče mu: “Talita kum”, što znači: “Djevojko, velim ti, ustani!” Odmah je djevojka ustala i hodala. Bilo joj je već dvanćst godina. Tada se začudiše velikim čudom. A on im strogo naloži da nitko ne dozna za to. Onda reče neka joj daju jesti. Odatle ode i stigne u svoj zavičaj. Pratili su ga njegovi učenici. Sljedeće subote učio je u sinagogi. Mnogi su se slušatelji divili Isusovu nauku i pitali su: “Odakle njemu to? Kakva li mu je mudrost dana? Kako se velika čudesa događaju po njegovim rukama! Nije li ovo drvodjelja, Marijin sin i Jakovljev, Josipov, Judin i Šimunov brat? Ne stanuju li i njegove sestre ovdje kod nas?” Tako su se sablažnjavali nad njim. A Isus im reče: “Prorok ne vrijedi nigdje manje negoli u svojemu rodnom gradu, kod svojih rođaka i u svojemu domu.” Nije ondje mogao učiniti nijednoga čuda, osim što je stavio svoje ruke na nekoliko bolesnika i iscijelio ih. čudio se je njihovoj nevjeri. Nakon toga je išao po okolnim selima i učio ih. Potom dozva dvanćstoricu k sebi, posla ih dva i dva i dade im moć nad nečistim duhovima. Zapovjedi im da ništa sa sobom ne uzimaju na put osim jednoga štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu. Sandale su smjeli nositi, ali ne oblačiti dvoje haljine. Nadalje im reče: “Kad negdje uđete u kuću, onda ostanite ondje dok ne pođete dalje! A gdje vas ne prime i ne poslušaju vas, odanle pođite dalje i otresite prah sa svojih nogu, za svjedočanstvo protiv njih!” Tada su se zaputili i propovijedali su obraćenje. Izgonili su mnoge zle duhove, mazali uljem mnoge bolesnike i iscjeljivali ih. Kralj je Herod čuo za njega, jer je njegovo ime bilo u ustima sviju. On reče: “Ivan Krstitelj je ustao od mrtvih. Zato djeluju u njemu čudesne snage.” Drugi su mislili: “To je Ilija.” Opet drugi: “To je jedan od proroka.” A Herod ostade kod svojega mišljenja: “To je Ivan, komu sam dao odsjeći glavu. On je ustao od mrtvih.” Herod je bio naime dao Ivana uhvatiti, svezati i u tamnicu baciti zbog Herodijade, žene svojega brata Filipa, koju je bio uzeo za ženu. Ivan je naime prekorio Heroda: “Nije ti dopušteno imati ženu svojega brata.” Zato ga je Herodijada mrzila. Htjela ga je usmrtiti, ali nije mogla, jer se Herod bojao Ivana. Poznavao ga je kao čovjeka pravedna i sveta i uzimao ga u zaštitu. Kad ga je slušao, vrlo bi se zbunio, ali ga je ipak rado slušao. Tada dođe zgodan dan. Herod na svoj rođendan priredi gozbu svojim knezovima, časnicima i prvacima Galileje. Pritom uđe Herodijadina kći i plešući ugodi Herodu i njegovim gostima. I kralj reče djevojci: “Traži od mene što hoćeš i dat ću ti.” I zakle joj se: “Dat ću ti štogod zatražiš od mene, makar bila polovina mojega kraljevstva.” Ona izađe i upita svoju majku: “Što da zatražim?” Ova odgovori: “Glavu Ivana Krstitelja.” Ona uđe brzo kralju i zaiska: “Hoću da mi daš odmah na tanjuru glavu Ivana Krstitelja.” To zbuni kralja. Ali zbog zakletve i gostiju ne htjede je odbiti. I odmah posla kralj stražara i zapovjedi da donesu Ivanovu glavu. On ode i odsiječe mu glavu u tamnici. I donese njegovu glavu na tanjuru i dade je djevojci, a djevojka je dade svojoj majci. Kad to saznaše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo i pokopaše ga. Apostoli se opet nađoše kod Isusa i izvijestiše ga o svemu što su činili i naučavali. Tada im Isus reče: “Dođite sa mnom sami, na samotno mjesto i otpočinite malo!” Bilo je naime mnogo onih koji su neprestano dolazili i odlazili i nisu imali kad ni jesti. Tada odoše u lađici na samotno mjesto da budu sami. Ali su ih mnogi vidjeli gdje odlaze i pogodili su njihovu namjeru. Tada pohrliše pješice tamo iz sviju gradova i još ih prestigoše. Kad izađe na kopno, vidje veliko mnoštvo naroda i sažali se nad njima jer su bili kao ovce bez pastira, i poče ih dugo učiti. Kad je bilo već kasno, pristupiše k njemu njegovi učenici i rekoše: “Ovo je mjesto pusto i vrijeme je već poodmaklo. Pusti, zato, da ljudi odu. Neka idu u okolne zaselke i sela da kupe sebi što za jelo.” On im odvrati: “Vi im dajte jela!” Odvratiše mu: “Trebamo li poći i kupiti kruha za dvjesta denara te im dati da blaguju?” On ih upita: “Koliko imate kruhova? Idite i vidite!” Oni vidješe i rekoše: “Pet i dvije ribe.” Tada im zapovjedi da ih posjednu sve u skupine po zelenoj travi. Posjedaše u skupine po sto i po pedeset. I uze Isus onih pet kruhove i dvije ribe, pogleda na nebo i izreče blagoslov. Tada razlomi kruhove i davaše ih učenicima da stavljaju pred njih. I dvije ribe dade da se razdijele svima. Svi su jeli i nasitili se. A nakupili su još dvanćst košarica, punih komada, a također i nešto od riba. A bilo je pet tisuća muškaraca što su bili jeli od onih kruhova. Isus odmah prisili svoje učenike da uđu u lađicu i da idu naprijed na drugu obalu prema Betsaidi, dok on otpusti narod. Kad je otpustio narod, uziđe na goru da se pomoli. Bilo je već uvečer. Lađica se je nalazila nasred mora, a on sam na zemlji. Tada vidje gdje se muče veslajući, jer su imali protivan vjetar. Oko četvrte noćne ure dođe Isus k njima po moru i htio ih je mimoići. Kad ga oni tako vidješe gdje ide po moru, pomisliše da je sablast pa stanu vikati, jer ga svi vidješe i preplašiše se. A on odmah progovori s njima i reče: “Budite hrabri! Ja sam, ne bojte se!” I uđe k njima u lađicu, i utiša vjetar. Tada su oni bili posve izvan sebe od čuđenja. Još naime nisu shvatili ono o kruhovima jer im je srce bilo otvrdnulo. Prijeđoše prijeko na zemlju i dođoše u Genezaret. Ondje pristadoše. Kad izađoše iz lađice, ljudi Isusa odmah prepoznaše. Oni su protrčali, sav onaj kraj, i donosili su na posteljama bolesnike tamo gdje bi čuli da je on. I gdje je samo stupio u koje selo, u koji grad, ili u koji zaselak, smještali bi tamo bolesnike na slobodna mjesta i molili bi da se barem dotaknu skuta njegove haljine. I ozdravljali su svi koji su ga se dotakli. Potom se skupiše kod Isusa farizeji i neki pismoznanci koji su bili došli iz Jeruzalema. Oni opaziše kako neki od njegovih učenika objeduju nečistim, odnosno neopranim rukama. Farizeji i uopće Židovi ne jedu a da se prije ne operu, vršeći tako predaju starih. Isto tako kad se vrate s trga, ako se ne operu, ne jedu. A ima još mnogo drugih običaja što su primili te drže: peru čaše, vrčeve, kotlove.? Tada ga upitaše farizeji i pismoznanci: “Zašto se tvoji učenici ne drže predaje starih, nego jedu nečistim rukama?” On im odgovori: “Zgodno je Izaija rekao o vama licemjerima u Pismu: Ovaj me narod štuje samo usnama, a njegovo srce je daleko od mene. Zaludu obavlja bogoštovlje, njegov je nauk samo čovječja ustanova. Božju zapovijed zapostavljate, a čvrsto se držite čovječjih ustanova.” Tada nastavi: “Uistinu poništavate Božji zakon da očuvate svoju predaju. Tako Mojsije reče: Poštuj svoga oca i svoju majku, i: Tko uvrijedi oca ili majku, neka bude pogubljen! A vi kažete: Ako jedan rekne ocu ili majci: Ono čime bih ti ja mogao pomoći jest korban, to znači: posvetni dar, onda mu više ne date ništa činiti za ocu i majku. Tako ukidate Božju zapovijed svojom predajom koju vi postaviste. I tako još mnogo što činite.” Tada Isus dozva opet narod i reče mu: “Poslušajte me svi i razumijte! Ono što izvana ulazi u čovjeka ne može ga učiniti nečistim; samo ono što izlazi iz čovjeka čini ga nečistim.”\ *** Kad se povukao od naroda u kuću, upitaše ga njegovi učenici za prispodobu. Odgovori im: “Zar ste i vi još tako nerazumni? Ne shvaćate li da ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga učiniti nečistim? Jer mu ne dolazi u srce, nego u želudac i ide svojim naravnim putem.” Tako on proglasi čistim sva jela. ”A što”, nastavi on, “izlazi iz čovjeka, to čini čovjeka nečistim. Jer iz nutrine, iz ljudskih srdaca, dolaze zle misli, blud, krađa, umorstvo, preljub, lakomost, pakost, lukavstvo, razuzdanost, zavist, psovka, oholost, bezumlje. Sve to zlo izlazi iznutra i čini čovjeka nečistim.” Otišavši odatle, zaputi se u područje Tira. Uđe u jednu kuću i ne htjede da bude prepoznat. Ali ipak nije mogao ostati sakriven. Jer čim je za njega čula žena kojoj je kći bila opsjednuta od nečistoga duha, odmah dođe i baci mu se pred noge. Ta je žena bila poganka i rodom Sirofeničanka. Ona ga zamoli da istjera đavla iz njezine kćeri. On joj odvrati: “Pusti da se najprije nasite djeca; jer nije pravo uzimati kruh od djece i bacati ga psićima.”\ ”Da, Gospodine”, odvrati mu ona, “ali psići pod stolom dobiju ipak od dječjih mrvica.” Tada joj reče: “Zbog te riječi idi; zao duh je izašao iz tvoje kćeri.”\ Ona ode kući i nađe dijete gdje leži na postelji. Zao duh je bio izašao. On ode opet iz područja Tira i dođe preko Sidona na Galilejsko more, posred područja Dekapolisa. Tada donesoše k njemu gluhonijema i zamoliše da stavi na nj ruku. On ga uze iz naroda nasamo, stavi mu svoje prste u uši i pljuvačkom se dotače njegova jezika. Tada, uzdahnuvši, pogleda na nebo i reče mu: “Effata”, to jest: “Otvori se!” Odmah se otvoriše njegove uši. Sveza njegova jezika razriješi se i mogao je lijepo govoriti. A on im zabrani kazivati ikome išta o tom. Ali što im je on strože zabranjivao, to su oni još revnije pripovijedali. Vrlo zadivljeni govorili su: “On čini sve dobro: gluhima daje da čuju i nijemima da govore.” U one dane bilo je opet veliko mnoštvo naroda zajedno i nije imalo što jesti. Tada dozva k sebi svoje učenike i reče im: ”Žao mi je naroda. Već su tri dana kod mene i nemaju što jesti. Ako ih pustim da idu gladni kući, klonut će na putu; jer su neki od njih došli izdaleka.”\ Učenici mu odvratiše: “Odakle da uzme tko kruha ovdje u pustinji, da ih nasiti?” On ih zapita: “Koliko imate kruhova?” Oni odgovoriše: “Sedam.” Tada zapovjedi da narod posjeda po zemlji. Onda uze sedam kruhova, izreče hvalu Bogu, razlomi kruhove i davaše ih svojim učenicima da dijele. I iznesoše ih pred narod. Imali su i nekoliko ribica. Isus nad njima izreče blagoslov i dade ih razdijeliti. Jeli su i nasitili se. Od komadića što su bili preostali nakupiše još sedam košarica. Bilo ih je oko četiri tisuće. I otpusti ih. Odmah uđe u lađicu sa svojim učenicima i ode u okolicu Dalmanute. Tada dođoše farizeji i počeše se s njim prepirati. Tražili su od njega znak s neba da ga kušaju. Tada on uzdahnu u svojoj nutrini i reče: “čemu ovaj rod traži znak? Zaista kažem vam: Ovomu se rodu ne će dati znak.” Tako ih ostavi, uđe opet u lađicu i ode na drugu obalu. Oni su bili zaboravili uzeti sa sobom kruha. Samo su imali jedan jedini kruh sa sobom u lađici. Tada ih je opominjao i rekao: “Pazite, čuvajte se farizejskoga i Herodova kvasca!” Oni su raspravljali među sobom, jer nisu imali kruha. Isus to opazi i reče im: “Zašto raspravljate o tome da nemate kruha? Zar još uvijek ne razumijete i ne shvaćate? Zar je otvrdnulo vaše srce? Imate oči i zar ne vidite? Imate uši i zar ne čujete? Zar više ne mislite na ono kako sam onda razlomio pet kruhova na pet tisuća? Koliko košarica punih komadića nakupiste tada?” Oni mu odgovoriše: “Dvanćst.” ”I kad razlomih sedam kruhova na četiri tisuće, koliko košarica punih komadića nakupiste?” Oni odgovoriše: “Sedam.” Tada im reče: “Zar još uvijek ne razumijete?” Dođoše u Betsaidu. Tada Isusu donesoše slijepca i zamoliše ga da ga se dotakne. On uze slijepca za ruku i izvede ga izvan sela. Tada premaza njegove oči pljuvačkom, stavi ruke na nj i zapita ga: “Vidiš li što?” On pogleda i reče: “Vidim ljude gdje hodaju kao da bi bili stabla.” Još jedanput stavi mu ruke na oči. Tada je mogao dobro vidjeti; on je bio iscijeljen i vidio je sve posve bistro.\ Onda ga posla kući i reče: “Ne ulazi u selo!” Isus pođe sa svojim učenicima u mjesta kod Cezareje Filipove. Putem upita svoje učenike: “Za koga me drže ljudi?” Odgovoriše mu: “Neki za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, drugi opet za kojega od proroka.” On ih upita dalje: “A za koga me vi držite?” Petar mu odgovori: “Ti si Mesija.” Tada im naloži da ni sa kim ne govore o njemu. I poče ih učiti da Sin čovječji mora mnogo trpjeti i da će od starješina, svećeničkih glavara i pismoznanaca biti odbačen i pogubljen, ali poslije tri dana da će uskrsnuti. Govorio je to posve otvoreno. Tada ga uze Petar nasamo i poče ga odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike i ukori Petra rekavši: “Idi od mene, sotono! Ti ne misliš na ono što je Božje, nego na ono što je ljudsko.” Tada dozva narod s učenicima i reče im: “Tko hoće mene slijediti, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ na sebe i neka tako ide za mnom! Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život zbog mene i zbog evanđelja, spasit će ga.\ Što koristi čovjeku ako zadobije sav svijet, a pritom izgubi svoj život? Jer što može čovjek dati kao otkup za svoj život? Tko se zastidi mene i mojih riječi pred ovim preljubotvornim i grješnim naraštajem, toga će se i Sin čovječji zastidjeti kad dođe u slavi svojega Oca sa svetim anđelima.” Nadalje im reče: “Zaista kažem vam: Od onih koji stoje ovdje neki ne će okusiti smrti dok ne vide gdje dolazi kraljevstvo Božje sa silom.” Poslije šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih nasamo, na visoku goru. Tu se pred njima preobrazi. Njegove haljine postadoše sjajno bijele kako ih ne može nijedan bjelilac na zemlji obijeliti. Ukaza im se Ilija s Mojsijem i razgovorahu s Isusom. Tada progovori Petar i reče Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje. Načinit ćemo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” On nije znao što govori, jer su bili uplašeni. Tada dođe oblak i zasjeni ih. Iz oblaka povika glas: “Ovo je moj ljubljeni Sin, njega slušajte!” Kad pogledaše oko sebe, najedanput ne vidješe više nikoga sa sobom, osim sama Isusa. Kad su onda silazili s gore, naloži im Isus da nikome ne pripovijedaju o onome što su vidjeli dok Sin čovječji ne uskrsne od mrtvih. Oni to zadržaše za sebe, ali su pitali jedan drugoga što znači uskrsnuti od mrtvih. Upitaše Isusa: “Zašto tvrde pismoznanci da treba najprije doći Ilija?” On im odgovori: “Svakako će najprije doći Ilija i sve će obnoviti. A kako se može u Pismu reći o Sinu čovječjem da će mnogo trpjeti i da će biti odbačen? Ali vam kažem: Ilija je već došao. A učiniše s njim što htjedoše. Tako stoji o njemu pisano.” Kad dođoše k učenicima, vidješe veliko mnoštvo naroda oko njih i pismoznance u prepirci s njima. čim ga ugleda sav narod, bio je posve iznenađen, pohrli k njemu i pozdravi ga. On ih upita: “O čemu se prepirete s njima?” Jedan mu iz naroda odgovori: “Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina; on je opsjednut od nijemoga duha.\ Kad ga uhvati, nateže ga tamo i amo. Onda se pjeni, škripi zubima i legne ukočen. Zamolih tvoje učenike da ga istjeraju; ali oni ne mogoše.”\ On im odvrati: “O nevjerni rode! Kako ću još dugo biti s vama? Dovedite ga k meni!” Dovedoše ga k njemu. čim ga duh ugleda, stade natezati dječaka tamo i amo. On pade na zemlju, stade se valjati i pjeniti. Tada Isus upita njegova oca: “Kako već dugo to ima?” On odgovori: “Od djetinjstva. često ga je već bacao u oganj i u vodu da ga pogubi. Ako ti što možeš, smiluj nam se i pomozi nam!” Isus mu odvrati: “Što se tiče mogućnosti, sve je moguće onome koji vjeruje.” Odmah povika dječakov otac sa suzama: “Vjerujem, pomozi mojoj nevjeri!” Kad vidje Isus da se narod sve više stječe, zaprijeti nečistome duhu i reče mu: “Duše nijemi i gluhi! Ja ti zapovijedam: izađi iz njega i ne vraćaj se više nikada u njega!” Povikavši i izmrcvarivši ga, izađe. Ležao je kao mrtav tako da su mnogi rekli: “Mrtav je.” Isus ga uhvati za ruku i uspravi ga. Tada on ustade. Kad je došao u kuću, upitaše ga njegovi učenici nasamo: “Zašto ga mi ne mogosmo istjerati?” Odgovori im: “Ova se vrsta može istjerati samo molitvom!” Odatle otiđoše dalje, i putovali su kroz Galileju. A nije htio da tko dozna. Učio je naime svoje učenike i govorio im: “Sin čovječji bit će predan u ruke ljudima. Oni će ga ubiti, ali tri dana poslije svoje smrti on će uskrsnuti.” Oni nisu razumjeli toga govora; ali su se bojali zapitati ga. \ Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: “O čemu ste govorili putem?” Oni su šutjeli, jer su se putem prepirali među sobom o tome tko je među njima najveći. Tada on sjede, dozva k sebi dvanćstoricu i reče im: “Tko hoće da bude prvi, taj neka bude zadnji i svima sluga.” Tada uze dijete, stavi ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: ”Tko jedno takvo dijete primi u moje ime, mene prima; a tko primi mene, ne prima mene nego onoga koji me posla.” \ Ivan mu javi: “Učitelju, vidjesmo jednoga gdje u tvoje ime izgoni đavle. Mi mu to zabranismo, jer te ne slijedi s nama.” Isus odvrati: “Ne branite mu! Jer tko u moje ime čini čudo, ne može me odmah iza toga grditi. Tko nije protiv nas, taj je za nas. Tko vam dade u moje ime čašu vode da se napijete, jer pripadate Kristu, zaista kažem vam: On ne će izgubiti svoje plaće. Tko sablazni jednoga od ovih malenih koji vjeruju, za njega bi bilo bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen i da se baci u more. Ako te tvoja ruka sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe da uđeš sakat u život, negoli da s dvije ruke ideš u pakao, u neugasivi oganj. *** Ako te tvoja noga sablažnjava, odsijeci je! Bolje je za tebe da uđeš hrom u život, negoli da te s dvije noge bace u pakao, u neugasivi oganj. *** Ako te tvoje oko sablažnjava, iskopaj ga! Bolje je za tebe da uđeš s jednim okom u Božje kraljevstvo, negoli da te s dva oka bace u pakao gdje njihov crv ne umre i oganj se ne gasi. Svaki će biti ognjem posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol obljutavi, čim ćete je začiniti? Imajte sol u sebi i držite mir među sobom!” Odatle se podiže i dođe u područje Judeje, s one strane Jordana. Opet je mnoštvo naroda hrlilo k njemu, i on ga je učio kao što je običavao. Tada pristupiše farizeji k njemu i upitaše ga je li dopušteno mužu otpustiti svoju ženu? Time ga htjedoše iskušati. On im reče: “Što vam je zapovjedio Mojsije?” Oni odvratiše: “Mojsije je dopustio da se napiše otpusna knjiga, i onda da se žena otpusti.” Isus im odvrati: “Mojsije vam je dao tu zapovijed zbog tvrdoće vašega srca. U početku stvorenja stvorio je Bog čovjeka kao muško i žensko. Zato će ostaviti muž oca i majku i prionuti uza svoju ženu, i bit će oboje jedno tijelo. Tako nisu više dvoje nego jedno tijelo. A što je Bog svezao, ne smije čovjek rastavljati.” U kući ga zapitaše učenici još jedanput za to. On im objasni: “Tko otpusti svoju ženu i uzme drugu, čini preljub. Ako žena ostavi svoga muža i uzme drugoga, čini preljub.” Donosili su k njemu djecu, da bi ih dotaknuo. A učenici su odbijali ljude. Kad to vidje Isus, razljuti se i reče im: “Pustite djecu neka dolaze k meni i ne branite im; jer je za takve Božje kraljevstvo.\ Zaista kažem vam: Tko ne primi Božjega kraljevstva kao dijete, ne će doći u njega.” Tada ih zagrli, stavi na njih svoje ruke i blagoslovi ih. Kad pođe dalje svojim putem, pritrča mu netko, pade pred njega na koljena i upita ga: “Učitelju dobri, što moram činiti da postignem vječni život?” Isus mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jedinoga Boga. Znaš zapovijedi: Ne ubijaj! Ne čini preljub! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Ne varaj! Poštuj oca i majku!” Onaj mu odvrati: “Učitelju, sve sam to držao od svoje mladosti.” Tada ga Isus pogleda ljubazno i reče mu: “Jedno ti još treba. Idi, prodaj sve što imaš i podaj siromasima i imat ćeš blago na nebu. Onda dođi, uzmi svoj križ i slijedi mene!” Na tu riječ posta čovjek žalostan i ode tužan jer je posjedovao mnoga dobra. Isus pogleda naokolo i reče svojim učenicima: “Kako je teško bogatima ući u Božje kraljevstvo!” Učenici se uplašiše od njegovih riječi. A Isus im ponovi: “Djeco, kako je teško ući u Božje kraljevstvo! Lakše deva prođe kroz iglene uši, negoli bogataš uđe u Božje kraljevstvo.” Oni se još više uplašiše i rekoše jedan drugome: “Tko se onda može spasiti?” Isus pogleda na njih i reče: “Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu; jer je Bogu sve moguće.”\ Tada mu reče Petar: “Eto, mi smo sve ostavili i pošli smo za tobom.” Isus potvrdi: “Zaista kažem vam: Nitko zbog mene i zbog evanđelja ne ostavlja kuću, braću, sestre, majku, oca, djecu ili polja, a da ne primi sve stostruko: već sada u ovom svijetu? iako s progonima? kuću, braću, sestre, majke, djecu i polja, a u budućem svijetu vječni život. Mnogi koji su prvi bit će posljednji i mnogi koji su posljednji bit će prvi.” Bili su na putu u Jeruzalem. Isus je išao pred njima. Oni su se čudili tome i za njim su išli sa strahom. Tada on uze opet k sebi dvanćstoricu i reče im što ga čeka: ”Eto, mi idemo u Jeruzalem. Tamo će Sin čovječji biti predan svećeničkim glavarima i pismoznancima. Oni će ga osuditi na smrt i predati neznabošcima. Tada će mu se narugati, popljuvati ga, bičevati i ubiti. Ali poslije tri dana on će uskrsnuti.” Tada pristupiše k njemu Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, i zamoliše: “Učitelju, htjeli bismo da nam ispuniš jednu molbu.” On ih upita: “Što želite od mene?” Oni ga zamoliše: “Daj da u tvojoj slavi jedan od nas sjedne s tvoje desne, drugi s tvoje lijeve!” Isus im odvrati: “Ne znate što molite. Možete li piti kalež koji ja pijem, ili krstiti se krštenjem koje ja primam?” Oni mu odgovoriše: “Možemo.” Isus im odvrati: “Kalež koji ja pijem vi ćete piti i krštenje koje ja primam i vi ćete primiti;\ ali mjesto s moje desne ili s lijeve ne mogu ja dati; ono pripada onima za koje je pripravljeno.”\ Kad doznaše to druga desetorica, razljutiše se na Jakova i Ivana. Isus ih zato dozva k sebi i reče im: “Znate, neznabožački vladari vladaju nad svojim narodima i velikaši čine da oni osjete njihovu moć. Među vama neka ne bude tako. Tko hoće biti velik među vama, taj neka bude vaš sluga;\ i tko hoće biti prvi među vama, taj neka bude svima sluga! I Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i da dâ svoj život u otkup za mnoge.” Oni dođoše u Jerihon. Kada je izlazio iz Jerihona s učenicima i s velikim mnoštvom naroda, sjedio je na putu prosjak, slijepac Bartimej, Timejev sin. čim je on čuo da je tu Isus Nazarećanin, povika iza glasa: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Mnogi su ga korili neka šuti. Ali on je vikao još jače: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Tada zastane Isus i reče: “Zovnite ga ovamo!” Zovnuše slijepca i rekoše mu: “Imaj pouzdanje! Ustani, zove te!” Tada on zbaci sa sebe svoju haljinu, skoči i pohrli k Isusu. Isus ga upita: “Što hoćeš od mene?” “Učitelju”, zamoli slijepac, “učini da progledam!” Isus mu reče: “Idi, vjera te je tvoja ozdravila.” Odmah je progledao i uputio se za njim. Kad se približiše Jeruzalemu, kod Betfage i Betanije na Maslinskoj gori, posla dvojicu svojih učenika i naloži im: “Idite u selo što je pred vama. Odmah na ulazu naći ćete privezano magare na kojemu još nitko nije jahao. Odvežite ga i dovedite! Ako vas tko upita: Što to činite, odgovorite: Gospodinu treba, i odmah će ga poslati ovamo.” Oni odoše i nađoše magare, vani na putu, privezano uz vrata i odvezaše ga. Neki što su stajali ondje upitaše ih: “Zašto odvezujete magare?” Oni odgovoriše kao što im je Isus bio zapovjedio. Tada im dopustiše. Oni dovedoše magare k Isusu, staviše na nj svoje haljine, i on sjede na nj. Mnogi su prostirali haljine na put, drugi su bacali zelene grane što su ih bili narezali u poljima. Oni koji su išli pred njim i pratili ga vikali su: “Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u Gospodnje ime! Blagoslovljeno kraljevstvo našeg oca Davida što dolazi! Hosana na visini!” Tako on uđe u Jeruzalem i dođe u Hram. Razgleda sve uokolo, i kako je već bila večer, izađe s dvanćstoricom u Betaniju. Kad drugog dana ostaviše Betaniju, Isus ogladnje. Tada vidje izdaleka smokvu s lišćem. Pođe k njoj ne bi li možda našao što na njoj. Ali kad dođe tamo, ne nađe ništa osim lišća, jer još nije bilo vrijeme smokvama. On joj doviknu: “Dovijeka neka više nitko ne jede roda od tebe.” čuli su to njegovi učenici. Tako dođoše u Jeruzalem. On ode u Hram i stade izgoniti prodavače i kupce iz Hrama. Isprevrće stolove mjenjačima i klupe trgovcima golubova i ne dopusti da tko pronese i samo jednu posudu kroz Hram. On ih podsjeti na ono: “Ne stoji li pisano: Moja kuća treba biti kuća molitve za sve narode? A vi načiniste od nje razbojničku spilju.” Kad to doznaše svećenički glavari i pismoznanci, razmišljali su kako bi ga pogubili. Ali su ga se bojali, jer je sav narod bio zanesen njegovim naukom. Uvečer otiđoše iz grada. Ujutro prođoše pokraj one smokve i vidješe kako je usahnula do korijena. Petar se sjeti i reče mu: “Učitelju, gle, smokva što si je prokleo usahnula je!” Isus im reče: “Imajte vjeru u Boga! Zaista kažem vam: Ako tko rekne ovoj gori: Digni se i baci se u more, i ne posumnja u svome srcu nego povjeruje da će se ispuniti njegova riječ, to će mu biti. Zato vam kažem: U molitvi možete zatražiti bilo što. Vjerujte samo da ćete primiti i bit će vam. I kad se spremate na molitvu, oprostite ako što imate protiv koga, da i Otac vaš na nebesima vama oprosti vaše grijehe.” *** Dođoše opet u Jeruzalem. Dok se kretao po Hramu, pristupiše k njemu svećenički glavari, pismoznanci i starješine i upitaše ga: “Kojom vlašću to činiš? Tko ti je dao vlast da to činiš?” Isus im odvrati: “Ja ću vama postaviti jedno pitanje. Ako mi odgovorite, i ja ću vam kazati kojom vlašću to činim. Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi? Odgovorite mi!” Oni su razmišljali u sebi: Ako reknemo: S neba, on će odvratiti: Zašto mu onda niste povjerovali? Nego, da reknemo: Od ljudi?? Bojali su se naroda, jer su svi smatrali Ivana pravim prorokom. Tako odgovoriše Isusu: “Ne znamo.” Isus im odvrati: “Tada ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću ovo činim.” Govorio im je u prispodobama: “čovjek posadi vinograd. Ogradi ga plotom, iskopa tijesak i načini kulu. Tada ga dade u zakup vinogradarima i ode izvan zemlje. Kad je bilo vrijeme, posla k vinogradarima slugu da primi od njih svoj dio vinogradskoga prihoda. Ali ga oni uhvatiše, izbatinaše ga i otjeraše ga praznih ruku. Tada posla k njima drugoga slugu. Ali su i njega tukli po glavi i izgrdili. Posla još trećega kojega ubiše. I tako još mnoge druge od kojih jedne izmlatiše, druge poubijaše. I još je imao svojega jedinog, ljubljenog sina. Najposlije posla i njega k njima. Mislio je naime: Iskazat će poštovanje prema mojemu sinu. Ali vinogradari rekoše među sobom: To je baštinik. Hajde, ubijmo ga; tada će baština pripasti nama!\ Uhvatiše ga dakle, ubiše ga i izbaciše iz vinograda. Što će sad učiniti gospodar vinograda? Doći će, pogubit će vinogradare i drugima dati vinograd. Niste li ikada čitali u Pismu ovo: Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaoni kamen; \ to je djelo Gospodnje i divno je u našim očima?” Tada su gledali da ga uhvate; ali su se bojali naroda. Shvatili su naime da je on htio njih pogoditi tom prispodobom. \ Onda poslaše k njemu neke farizeje i herodovce da bi ga uhvatili u kakvoj izjavi. Oni dođoše i rekoše mu: “Učitelju, znamo, ti si istinit i ne pitaš ni za koga; jer ne gledaš tko je tko, nego učiš Božji put po istini. Je li dopušteno ili nije davati caru porez? Trebamo li ga ili ne trebamo davati?”\ On prozre njihovo licemjerje i reče im: “Zašto me kušate? Donesite mi denar da ga vidim!” Oni mu donesoše. On ih upita: “čiji je ovo lik i natpis?” Odgovoriše mu: “Carev.” Isus im odvrati: “Dajte dakle caru što pripada caru, a Bogu što pripada Bogu!” I oni su mu se divili. I dođoše k njemu saduceji koji tvrde da nema uskrsnuća. I oni ga upitaše: ”Učitelju”, rekoše, “Mojsije nam je propisao: Ako kome umre brat i ostavi ženu, a djece ne ostavi, onda treba njegov brat uzeti njegovu ženu i svojemu bratu podići potomstvo. A bilo je sedmero braće. Prvi uze ženu i umre bez potomka. Tada je uze drugi i umre bez potomka, isto tako i treći, i sva sedmorica ne ostaviše potomka. Poslije svih umre i žena. Kojemu će sad od njih pripasti ona kao žena o uskrsnuću, kad uskrsnu? Jer su je sva sedmorica imala za ženu.” Isus im odvrati: “Niste li zato u zabludi, jer ne razumijete ni Pisma ni moći Božje? Jer kada uskrsnu od mrtvih, više se ne žene i više se ne udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče uskrsnuća od mrtvih, niste li čitali u Mojsijevoj knjizi na mjestu o grmu, kako mu Bog reče: Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? On, međutim, nije Bog mrtvih nego živih. Vi ste, dakle, u teškoj zabludi.” Jedan od pismoznanaca slušao je njihovu prepirku i opazio kako im je zgodno odgovorio. I on pristupi i zapita ga: “Koja je prva od svih zapovijedi?” Isus odgovori: “Prva glasi: čuj, Izrćle, Gospodin, naš Bog, jest jedini. Ljubi Gospodina, svoga Boga, svim srcem, svom dušom, svom pameti i svom svojom snagom! Druga glasi: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe! Važnije zapovijedi od tih nema.” Tada mu reče pismoznanac: “Dobro, učitelju, posve si pravo rekao: Samo je jedan Bog, i osim njega nema drugoga. Njega ljubiti svim srcem, svom dušom, svom pameti kao samoga sebe: to je vrednije od svih paljenica i žrtava.” Kad vidje Isus kako pametno odgovori, reče mu: “Nisi daleko od Božjega kraljevstva.” Otada se ne usudi više nitko zapitati ga što. Kad je Isus učio u Hramu, zapita: “Kako mogu pismoznanci tvrditi da je Mesija Davidov sin? Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: Reče Gospodin mome Gospodinu: Sjedi meni s desne, dok položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama! Sam David naziva ga Gospodinom, kako može dakle biti njegov sin?” Veliko mnoštvo naroda rado ga je slušalo. Dalje im reče u svojoj pouci: “čuvajte se pismoznanaca! Oni rado idu u dugačkim haljinama, hoće da ih ljudi pozdravljaju na javnim mjestima i da zauzimaju u sinagogama prva mjesta i na gozbama pročelja. Oni izjedaju udovičke kuće i prave se da izgovaraju duge molitve. Njih čeka stroži sud.” Isus je sjedio nasuprot blagajni za prinose i gledao kako narod ubacuje novac u blagajnu. Mnogi su bogataši ubacivali mnogo. Jedna siromašna udovica dođe i ubaci dvije lepte, što čini kvadrant. Tada dozva svoje učenike i reče im: “Zaista kažem vam: Ova siromašna udovica stavila je više u blagajnu nego svi drugi. Jer svi drugi ubaciše od svoga viška, a ona stavi od svoga siromaštva sve što je imala za hranu.” Kad je izlazio iz Hrama, reče mu jedan od njegovih učenika: “Učitelju, gle ovo silno kamenje, ove silne građevine!” Isus mu odvrati: “Vidiš li te sjajne građevine? Ni kamen na kamenu ne će ovdje ostati; sve će biti razoreno.”\ Kad je onda sjedio na Maslinskoj gori nasuprot Hramu, upitaše ga nasamo Petar, Jakov, Ivan i Andrija: ”Kaži nam kad će se to dogoditi i koji je znak kad će se to sve ispuniti?” Isus im odgovori: “Pazite da vas tko ne zavede! Jer će mnogi doći u moje ime i reći: Ja sam. I mnoge će zavesti. Kad čujete za ratove i glasove o ratovima, nemojte se uznemiriti! To mora doći, ali tada još nije svršetak. Jer će se podići narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. Bit će potresi na sve strane i glad. Ali to je tek početak jadima. čuvajte se! Predavat će vas zbog mene na sudove, bičevat će vas u sinagogama i vodit će vas pred namjesnike i kraljeve da svjedočite pred njima. Svim narodima mora se najprije navijestiti evanđelje. Kad vas onda povedu i stave pred sud, ne brinite se što ćete govoriti; nego recite što vam se dade u onaj čas! Jer niste vi koji govorite, nego Duh Sveti.\ Brat će svojega brata, otac će svojega sina predati na smrt. Djeca će ustati na svoje roditelje i usmrtit će ih. Zbog mojega imena svi će vas mrziti. Ali tko ustraje do kraja, spasit će se. Kad vidite grozu opustošenja tamo gdje ne bi smjela biti? tko čita neka razumije!? onda neka ljudi iz Judeje bježe u gore! Tko je na krovu, neka ne silazi i neka ne ulazi da uzme što sa sobom iz kuće! Tko je u polju, neka se ne vraća da uzme svoju haljinu! Teško trudnicama i dojiljama u one dane! Molite se da se to ne dogodi zimi! U one dane bit će nevolje kakve nije bilo od početka svijeta što ga je Bog stvorio dosad, niti će je ikad biti. Kad Gospodin ne bi skratio one dane, ne bi se spasio nijedan čovjek. Ali zbog izabranih koje je odabrao, skratio je one dane. Ako vam tada tko rekne: Ovdje je Mesija! Ondje je on!? ne vjerujte! Jer će ustati lažni mesije i lažni proroci i činit će znake i čudesa da zavedu, ako je moguće, i izabrane. Budite dakle na oprezu! Eto, sve vam kazah unaprijed. U dane poslije te nevolje sunce će pomrčati i mjesec svoju svjetlost izgubiti, zvijezde će padati s neba i sile će se nebeske pokrenuti. Tada će se vidjeti gdje dolazi Sin čovječji na oblacima, s velikom moći i slavom. On će poslati svoje anđele i sabrat će svoje izabrane od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba. Od smokve naučite prispodobu: Kad njezine grane postanu sočne i potjeraju lišće, onda znate da je ljeto blizu. Tako i vi, kad vidite da ovo nastaje, znajte da je pred vratima. Zaista, kažem vam: Ovaj naraštaj ne će proći, dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi ne će proći. A onaj dan i onaj čas ne zna nitko, ni anđeli na nebu ni Sin, nego samo Otac. Pazite, bdijte i molite se; jer ne znate kad će nastupiti vrijeme.\ Ono je kao čovjek koji polazi na put. Kad ostavlja svoju kuću, predaje svojim slugama kućanstvo, svakomu određuje njegov posao; vrataru naloži da bude budan.\ Budite dakle budni! Jer ne znate kad dolazi gospodar kuće, da li uvečer ili o ponoći ili u zoru ili ujutro. Mogao bi doći iznenada i naći vas gdje spavate. Što kažem vama, kažem svima: Budite budni!” Poslije dva dana bio je Vazam, blagdan beskvasnih kruhova. Tada su tražili svećenički glavari i pismoznanci priliku da ga na prijevaru uhvate i ubiju. Ali rekoše: “Samo ne na blagdan! Inače će se pobuniti narod.” Kad je on boravio u Betaniji u kući Šimuna Gubavca i bio za stolom, dođe žena s alabastrenom posudom punom dragocjenoga čistog nardova ulja. Ona razbi alabastrenu posudu i izli ulje na njegovu glavu. Na to se neki razljutiše i rekoše jedan drugome: “čemu to rasipanje pomasti? Mogla se ta pomast prodati za više od trista denara i novac dati siromasima.” I mrmljali su na nju. A Isus reče: “Ostavite je! Zašto je žalostite? Ona učini dobro djelo na meni. Jer siromaha imate svagda među sobom i možete im dobro činiti kad god hoćete; a mene nemate svagda.\ Ona je učinila što je mogla; ona pomaza unaprijed moje tijelo za ukop.\ Zaista kažem vam: Svuda po svemu svijetu, gdje se bude propovijedalo evanđelje, kazat će se, njoj na spomen, što je ona učinila.” Tada ode Juda Iškariotski, jedan od dvanćstorice, k svećeničkim glavarima da im ga izda. Oni se obradovaše kad to čuše i obećaše mu dati novaca. Sad je tražio zgodu da ga izda. U prvi dan beskvasnih kruhova, kad se običavalo klati vazmeno janje, upitaše ga njegovi učenici: “Kamo da idemo i pripravimo za te vazmeno janje?” Tada posla dvojicu svojih učenika i naloži im: “Idite u grad! Tamo će vas sresti čovjek s krčagom. Idite za njim;\ i gdje uđe, kažite gospodaru one kuće: Učitelj pita: Gdje je dvorana u kojoj mogu slaviti Vazam sa svojim učenicima? On će vam pokazati veliku gornju prostoriju opremljenu za gozbu. Ondje nam pripravite!” Učenici odoše u grad i nađoše kao što im je bio Isus kazao i pripraviše Vazam. Kad bi večer, dođe s dvanćstoricom. Kad su bili za stolom i jeli, Isus reče: “Zaista kažem vam: Jedan od vas, koji jede sa mnom, izdat će me.” Ožalošćeni, pitali su ga jedan za drugim: “Da nisam ja?” On im odvrati: “Jedan je od vas dvanćstorice, jedan koji umače sa mnom u zdjelu. Sin čovječji ide, istina, kao što je za njega pisano; ali teško čovjeku koji izda Sina čovječjega! Bolje bi bilo tomu čovjeku da se nije rodio.” \ Dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov, razlomi kruh, dade im ga i reče: “Uzmite, ovo je moje tijelo.” Tada uze kalež, zahvali i dade im ga, i pili su svi iz njega. Pritom im reče: “Ovo je moja krv, krv saveza koja se prolijeva za mnoge. Zaista kažem vam: Više ne ću piti od ovoga trsova roda do onog dana kad ga budem pio posve novoga u Božjem kraljevstvu.” Tada otpjevaše hvalospjev i izađoše na Maslinsku goru. Tada im Isus reče: “Svi ćete se vi sablazniti zbog mene ove noći. Jer stoji pisano: Udarit ću pastira, onda će se razbježati ovce. Ali poslije svojega uskrsnuća ići ću pred vama u Galileju.” Petar mu odvrati: “Ako se i svi sablazne zbog tebe, ja ne ću.” Isus mu odvrati: “Zaista kažem ti: Još noćas, prije nego pijetao dva puta zapjeva, tri puta ćeš me zatajiti.” A on je još revnije uvjeravao: “I ako bih morao poći u smrt s tobom, ne ću te zatajiti.” Tako su tvrdili i svi drugi. Dođoše u predio koji se zvao Getsemani. On reče svojim učenicima: “Sjedite ovdje, dok se pomolim!” Samo uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana. Tada poče drhtati i plašiti se. Reče im: “Žalosna je moja duša do smrti. Ostanite ovdje i bdijte!” Tada ode malo dalje, baci se na zemlju ničice i molio se da bi ga mimoišao ovaj čas, ako je moguće. ”Aba, Oče”, reče, “tebi je sve moguće; uzmi ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.”\ Tada dođe i nađe ih gdje spavaju. Reče Petru: “Šimune, ti spavaš? Zar nisi mogao bdjeti ni jednu uru? Bdijte i molite se da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, ali je tijelo slabo.” Udalji se po drugi put i pomoli se istim riječima. Kad se vratio, nađe ih opet gdje spavaju. Oči su im bile otežale, i nisu znali što bi mu odgovorili. Dođe po treći put i reče im: “Jednako spavate i počivate? Dosta. Došao je čas. Evo, Sin čovječji bit će predan u ruke grješnicima. Ustanite, hajdemo! Evo, moj se izdajnik približio!” Dok je još govorio, dođe već Juda, jedan od dvanćstorice, i s njim četa s mačevima i toljagama, po nalogu svećeničkih glavara, pismoznanaca i starješina. A izdajnik je bio s njima ugovorio znak: “Koga poljubim, taj je. Uhvatite ga i odvedite ga oprezno!” Kad dođe, odmah pristupi k Isusu, poljubi ga i reče: “Učitelju!” A oni staviše ruke na njega i uhvatiše ga. A jedan od onih što su stajali ondje potegnu mač, udari njim slugu velikoga svećenika i odsiječe mu uho. Isus im reče: “Kao na razbojnika izašli ste s mačevima i toljagama da me uhvatite. Svaki sam dan bio među vama u Hramu i učio, i niste me uhvatili. Ali neka se ispuni Pismo.” Tada ga svi učenici ostaviše i pobjegoše. A neki mladić, koji je na golu tijelu nosio samo platnenu haljinu, išao je za njim; i uhvatiše ga.\ A on ostavi platnenu haljinu i gol pobježe od njih. Odvedoše Isusa k velikomu svećeniku. Tamo su se sabrali svi svećenički glavari, starješine i pismoznanci. Petar je išao za njim izdaleka, do u dvorište velikoga svećenika. Ondje je sjedio sa slugama uz vatru i grijao se. Svećenički glavari i sve Veliko vijeće tražili su svjedočanstvo protiv Isusa, da ga ubiju. Ali ne nađoše nijedno. Istina, iznesoše mnoge lažne izjave o njemu, ali njihove izjave nisu bile suglasne. Neki još ustadoše i lažno izjaviše o njemu: ”Mi smo čuli gdje on govori: Ja ću razvaliti ovaj Hram koji je sagrađen čovječjom rukom i u tri dana sagradit ću drugi koji nije načinjen čovječjom rukom.” Ali ni u tom se nije slagalo njihovo svjedočanstvo. Tada se diže veliki svećenik, stupi na sredinu i zapita Isusa: “Zar nemaš ništa odvratiti na to što ovi iznose protiv tebe?” On je šutio i nije ništa odgovorio. Opet ga zapita veliki svećenik: “Jesi li ti Mesija, Sin Blagoslovljenoga?” A Isus odgovori: “Ja sam; i vidjet ćete Sina čovječjega gdje sjedi s desne Svemogućega i dolazi na nebeskim oblacima.” \ Tada veliki svećenik razdera svoju haljinu i reče: “čemu trebamo još svjedoke? čuli ste hulu; što vam se čini?” Oni jednoglasno izjaviše da je zaslužio smrt.\ I neki su pljuvali na nj, pokrivali mu lice, udarali ga pesnicama i rugali se: “Proreci!” Sluge su ga udarale po obrazu. Dok je Petar bio dolje u dvorištu, dođe jedna od sluškinja velikog svećenika. Kad vidje gdje se Petar grije, pogleda na nj i reče: “I ti si bio s Isusom Nazarećaninom.” On zataji i reče: “Ne znam i ne razumijem što govoriš.” Tada izađe van u predvorje. I pijetao zapjeva. I kad ga vidje ondje sluškinja, reče onima što su tamo stajali: “Ovaj je jedan od njih.” On opet zataji. Malo zatim oni što su okolo stajali rekoše Petru: “Doista si ti jedan od njih jer si Galilejac.” Tada se poče kleti i preklinjati: “Ne znam toga čovjeka o kojem govorite.” Odmah zapjeva pijetao po drugi put. I Petar se sjeti riječi koju mu je bio Isus rekao: “Prije nego zapjeva pijetao dva puta, zatajit ćeš me tri puta.” I on proplaka. Odmah u rano jutro održaše svećenički glavari vijećanje sa starješinama i pismoznancima, cijelo Veliko vijeće. Oni dadoše Isusa svezana odvesti i predati Pilatu. Pilat ga upita: “Jesi li ti kralj židovski?” On mu odgovori: “Ti kažeš.” I iznesoše svećenički glavari mnoge tužbe protiv njega. Pilat ga upita dalje: “Zar ništa ne odgovoraš? čuješ li što sve iznose protiv tebe!” Ali Isus ne odvrati više ništa, tako da se Pilat čudio. O blagdanu običavao im je pustiti jednoga sužnja kojega bi zatražili. Tada je ležao u zatvoru čovjek po imenu Baraba s drugim buntovnicima. Oni su u buni počinili umorstvo. I tako izađe mnoštvo naroda i zamoli ono što bi mu uvijek davao. Pilat ih upita: “Hoćete li da vam pustim židovskoga kralja?” On je dobro zapazio da su ga svećenički glavari predali iz zavisti. Ali svećenički glavari nagovoriše narod da im radije pusti Barabu. Pilat im odvrati: “A što da činim s ovim što ga zovete židovskim kraljem?” Oni povikaše: “Razapni ga!” ”A što je zlo učinio?” upita ih Pilat. Oni su samo vikali još jače: “Razapni ga!” Pilat htjede zadovoljiti narod i pusti mu Barabu. A Isusa dade bičevati i predade da ga razapnu. Vojnici ga odvedoše unutar dvora, u pretorij, i sazvaše cijelu četu. Ogrnuše mu skrletnu kabanicu, opletoše vijenac od trnja i staviše mu na glavu. Tada su ga pozdravljali: “Zdravo, kralju židovski!” Pritom su ga udarali trskom po glavi, pljuvali na nj, pregibali svoje koljeno i klanjali mu se. Pošto su mu se tako narugali, svukoše mu skrletnu kabanicu i obukoše ga u njegove vlastite haljine. Tada ga povedoše van da ga razapnu. Natjeraše nekoga koji je dolazio s polja i upravo prolazio, Šimuna iz Cirene, Aleksandrova i Rufova oca, da mu ponese križ. Tako ga dovedoše na mjesto Golgotu, što znači kosturnica. Ondje mu dadoše vino sa smirnom. Ali on ne uze. Tada ga razapeše i između sebe razdijeliše njegove haljine bacivši za njih kocke tko će što dobiti. Bila je treća ura kad ga razapeše. Natpis s naznakom njegove krivnje glasio je: “Židovski kralj.” S njim razapeše dva razbojnika, jednoga s njegove desne, drugoga s njegove lijeve. *** Prolaznici su hulili na nj, mahali glavom i govorili: “Ha, ti ćeš razvaliti Hram i u tri ga dana opet sagraditi! Siđi s križa i spasi samoga sebe!” Isto su mu se tako rugali i svećenički glavari s pismoznancima i govorili jedan drugome: “Druge je spašavao, a samoga sebe ne može spasiti. Mesija, Izrćlov kralj, neka sad siđe s križa, da vidimo i vjerujemo!” I oni što su bili s njim razapeti rugali su mu se. O šestoj uri nastade tama po svoj zemlji što je potrajala do devete ure. O devetoj uri povika Isus iza glasa: “Eloi, Eloi, lema sabahtani”, što znači: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Neki od onih što su okolo stajali čuše to i rekoše: “Zove Iliju.” Tada otrča jedan, namoči spužvu octom, natače je na trsku, dade mu da pije i reče: “Da vidimo hoće li doći Ilija da ga skine!” A Isus još jedanput povika iza glasa i izdahnu. Tada se hramska zavjesa razdera na dvoje: odozgo do dolje. Satnik, koji je stajao prema njemu i vidio gdje tako izdahnu, reče: “Zaista, ovaj je čovjek bio Sin Božji.” Izdaleka su gledale i žene, među njima Marija Magdalena, Marija, mati Jakova Mlađega i Josipa, i Saloma. One su ga pratile već u Galileji i posluživale ga. I još su mnoge druge bile tamo koje su s njim bile uzašle u Jeruzalem. Već je bila večer, usto priprava, dan uoči subote. Tada dođe Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji je također očekivao Božje kraljevstvo. On odvažno pođe k Pilatu i zamoli mrtvo Isusovo tijelo. Pilat se začudi da je već umro. Zato dozva satnika i zapita je li umro. Kad mu satnik to potvrdi, darova Josipu mrtvo tijelo. Ovaj kupi platno, skinu ga i zavi ga u platno. Tada ga položi u grob koji je bio isklesan u stijeni. Pred ulaz u grob navali kamen. Marija Magdalena i Marija, Josipova mati, gledale su gdje je bio položen. Pošto prođe subota, kupiše Marija Magdalena, Marija, Jakovljeva majka, i Saloma mirisâ, da pođu i da ga pomažu. Vrlo rano prvog dana u tjednu dođoše na grob, kad je sunce upravo izašlo. Govorile su među sobom: “Tko će nam odvaliti kamen s grobnoga ulaza?” Kad su pogledale, vidješe da je kamen već odvaljen. Bio je naime vrlo velik. Uđoše u grob i vidješe mladića u bijeloj haljini gdje sjedi s desne strane, i vrlo se uplašiše. A on im reče: “Ne bojte se! Tražite Isusa Nazarećanina, Raspetoga. Uskrsnuo je, nije ovdje. Evo, ovdje je mjesto kamo su ga bili položili. Sad idite i javite njegovim učenicima, posebno Petru: On ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti kao što vam reče.” One izađoše i otrčaše od groba, jer ih obuze strah i trepet. Nikome ništa ne kazaše o tom, jer su se bojale. Nakon što je rano prvog dana u tjednu uskrsnuo, Isus se ukazao najprije Mariji Magdaleni, iz koje je bio istjerao sedam đavola. Ona ode i javi onima što su bili s njim, a koji su tugovali i plakali. Kad su oni čuli da je živ i da se njoj ukazao, nisu vjerovali. Potom se u drugom obličju ukaza dvojici od njih na putu, kad su išli u selo. I oni odoše i javiše ostalima. Ali ni njima nisu vjerovali. Najposlije se ukaza jedanćstorici, kad su bili za stolom. Prekori ih zbog njihove nevjere i tvrdoće njihova srca, što nisu povjerovali onima koji su ga vidjeli da je uskrsnuo. Tada im reče: “Idite u sav svijet i propovijedajte evanđelje svim stvorenjima! Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se; a tko ne uzvjeruje, osudit će se.\ One koji vjeruju pratit će ova čudesa: u moje ime izgonit će đavle, govorit će novim jezicima. Uzimat će zmije u ruke i ako otrov smrtonosan popiju, ne će im nauditi. Na bolesnike će stavljati ruke i oni će ozdravljati.” Nakon što im je Gospodin Isus to rekao, bi uzet u nebo, i sjede Bogu s desne strane. A oni odoše i stadoše posvuda propovijedati. Gospodin je djelovao s njima i potvrđivao njihovu riječ čudesima što su slijedila. Već su mnogi poduzeli pisanje izvještaja o događajima što su se zbili među nama, onako kako nam predadoše prvotni očevici i sluge riječi. Tako i ja namislih pomno ispitati sve događaje od prvih početaka i po redu ih napisati tebi, plemeniti Teofile, da se mogneš osvjedočiti o pouzdanosti nauka u kojem si bio poučen. U dane Heroda, judejskog kralja, živio je neki svećenik po imenu Zaharija, iz svećeničkog roda Abije. Njegova je žena vukla lozu iz Aronova roda i zvala se Elizabeta. Bili su oboje pravedni pred Bogom i živjeli su besprijekorno u svim Gospodnjim zapovijedima i uredbama. A bili su bez djece, jer je Elizabeta bila nerotkinja, i oboje su bili već poodmakli u godinama. Kad je jedanput njegov svećenički red bio na redu te je on vršio pred Bogom svetu službu, zapade ga ždrijebom po svećeničkom običaju da ide u Gospodnji hram i prinese kâd. A sav je narod u vrijeme kađenja stajao vani i molio se. Tada mu se ukaza Gospodnji anđeo s desne strane kadionoga žrtvenika. Kad ga Zaharija vidje, uplaši se i obuze ga strah. A anđeo mu reče: “Ne boj se, Zaharija! Tvoja je molitva uslišana: Elizabeta, tvoja žena, rodit će ti sina! Nadjeni mu ime Ivan. Imat ćeš radost i veselje, i mnogi će se obradovati njegovu rođenju. Jer će biti velik pred Gospodinom. Vina i jaka pića ne će piti, i već u majčinoj utrobi napunit će se Duhom Svetim. Mnoge od Izrćlove djece obratit će Gospodinu, njihovu Bogu. On će ići pred Gospodinom u Ilijinu duhu i sili da obrati srca otaca k djeci, da nepokorne privede k umnosti pravednika i da tako pripravi Gospodinu spreman narod.” Zaharija odvrati anđelu: “Po čemu ću to znati? Jer sam ja star i moja je žena poodmakla u godinama.” Anđeo mu odvrati: “Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom i da ti donesem ovu radosnu vijest. A jer nisi povjerovao mojim riječima, što će se ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš zanijemiti i ne ćeš moći govoriti do dana kad će se to zbiti.” Narod je čekao Zahariju, i čudio se što se tako dugo zadržao u Hramu. Kad je izašao, nije im mogao progovoriti riječi. Tada su znali da je morao imati u Hramu kakvo ukazanje. On im je davao znakove, budući da je ostao nijem. čim se navršiše dani njegove službe, vrati se kući. Poslije tih dana zače njegova žena Elizabeta. Krila se je pet mjeseci i govorila: ”Tako mi učini Gospodin: On u ove dane milostivo skide s mene moja sramotu pred ljudima.” U šestom mjesecu bi poslan anđeo Gabriel u galilejski grad koji se zove Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem komu je bilo ime Josip, iz Davidove kuće. Ime je djevici bilo Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin je s tobom.” Na te se riječi ona uplaši i pomisli što treba značiti ovaj pozdrav. Anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga! Ti ćeš začeti i roditi sina. Nadjeni mu ime Isus! On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje njegova oca Davida. On će vladati nad Jakovljevim domom uvijeke, i njegovu kraljevstvu ne će biti kraja.” Marija reče anđelu: “Kako će se to dogoditi kad ja ne poznajem muža?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti će doći na tebe, i sila Svevišnjega će te osjeniti. Zato će se i Sveto što će se roditi od tebe zvati Sin Božji. I Elizabeta, tvoja rođakinja, u svojoj starosti zače sina, i ona koju zovu nerotkinjom broji već šesti mjesec. Jer Bogu nije nemoguća nijedna stvar.” Tada reče Marija: “Evo, ja sam Gospodnja službenica; neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje. \ U one dane ustade Marija i otiđe brzo u planinu, u jedan judejski grad. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, zaigra dijete u njezinoj utrobi i Elizabeta se napuni Duhom Svetim. Ona povika jakim glasom: “Blagoslovljena si ti među ženama, i blagoslovljen je plod tvoje utrobe! Otkud meni ta milost da mati mojega Gospodina dolazi k meni? Jer evo, čim je tvoj pozdrav odjeknuo u mojim ušima, zaigra dijete od radosti u mojoj utrobi. Blažena ona koja je povjerovala da će se ispuniti što joj je kazao Gospodin.” Tada Marija reče: “Veliča moja duša Gospodina, i moj se duh raduje u Bogu, mojemu Spasitelju, jer je pogledao na svoju poniznu službenicu; zato će me odsad blaženom zvati svi naraštaji. \ Velike je stvari učinio na meni Moćni. Njegovo je ime sveto, njegovo milosrđe traje od koljena do koljena onima koji ga se boje. Moćno upravlja njegova ruka. Uništi srca puna oholosti. Silnike obori s prijestolja, a ponizne podiže. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Zauzeo se za Izrćla, svoga slugu, sjećajući se svoga milosrđa prema Abrahamu i njegovim potomcima dovijeka, kao što je obećao našim ocima.” Marija ostade kod nje oko mjesec dana. Tada se vrati kući. Elizabeti se navršiše njezini dani, i rodi sina. Njezini susjedi i rođaci čuli su da joj je Gospodin iskazao veliku milost, i radovali su se s njom. Osmoga dana dođoše da obrežu dječaka i htjedoše ga nazvati imenom njegova oca Zaharije. Ali njegova mati odvrati: “Ne, neka se zove Ivan!” Rekoše joj: “Ali nitko u tvojoj rodbini nema toga imena.” I pitali su znakovima njegova oca, kako bi on htio da ga nazovu. On zatraži pisaću tablicu i napisa na njoj riječi: “Ivan je njegovo ime.” Svi se tomu začudiše. U isti čas mu se otvoriše usta i njegov se jezik razriješi. Mogao je govoriti i slavio je Boga. Tada dođe strah na sve koji su boravili u blizini, i po svem judejskom gorju govorilo se o svim tim događajima. Svi koji su to čuli razmišljali su o tom u srcu i govorili: “Što će biti od ovoga djeteta?” Jer je Gospodnja ruka bila s njime. Zaharija, njegov otac, napuni se Duhom Svetim i reče proročke riječi: ”Blagoslovljen neka je Gospodin, Izrćlov Bog! On pohodi svoj narod, pripravi mu otkup. Rog spasenja podiže za nas u kući svojega sluge Davida: Spasenje od naših neprijatelja i iz ruke svih naših mrzitelja, kao što je od davnine obećao na usta svetih proroka. Tako se htjede smilovati našim ocima i spomenuti se svoga svetoga saveza, zakletve kojom je prisegao Abrahamu, našemu ocu: da će nam dati da se izbavimo iz ruke neprijateljâ, da mu služimo bez straha u svetosti i pravednosti sve dane svojega života. Dijete moje, ti ćeš se zvati prorok Svevišnjega. Ići ćeš pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da doneseš vijest spasenja njegovu narodu u oproštenju njegovih grijeha po dubokom milosrđu našega Boga. Pohodio nas je istok s visine da obasja one koji sjede u noći i u smrtnoj sjeni, da uputi naše korake na put mira.” Dječak je rastao i jačao u duhu. Živio je u pustinji do onoga dana kad se pokazao pred Izrćlom. U one dane izađe zapovijed cara Augusta da se popiše sav svijet. To je bio prvi popis za vrijeme Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli da se upišu, svaki u svoj rodni grad. Josip je bio iz Davidove kuće i obitelji. Tako uziđe on iz grada Nazareta u Galileji u Judeju, u Davidov grad koji se zove Betlehem, da se upiše s Marijom, svojom zaručenom ženom, koja je bila trudna. Kad su bili ondje, ispuniše se njezini dani. Ona rodi svojega prvorođenog sina, povi ga u pelenice i položi ga u jasle. U gostinjcu nije bilo za njih mjesta. U onom kraju držali su pastiri u polju noćnu stražu kod svoga stada. Tada stupi Gospodnji anđeo pred njih i Gospodnja ih slava obasja. I vrlo se uplašiše. A anđeo im reče: “Ne bojte se! Evo, javljam vam veliku radost, koja je za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodi Spasitelj, Mesija i Gospodin. I ovo neka vam je znak: Naći ćete dijete što je povijeno u pelenice i leži u jaslama.” Odjedanput se pridruži anđelu velika nebeska vojska koja je hvalila Boga i pjevala: ”Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima, jer su mu omiljeli.” Tada otiđoše anđeli od njih na nebo. A pastiri su govorili jedan drugome: “Pođimo, dakle, u Betlehem i pogledajmo što se dogodilo, što nam je Gospodin upravo objavio!” Odoše brzo tamo i nađoše Mariju i Josipa i dijete što je ležalo u jaslama. Kad su to vidjeli, počeše pripovijedati što im je bilo kazano o tom djetetu. Svi koji su to čuli, divili su se tome što im pripovjediše pastiri. A Marija je čuvala sve te riječi i razmišljala o njima u svojemu srcu. Pastiri se vratiše, i hvalili su i slavili Boga za sve što su čuli i vidjeli, kao što im je bilo kazano. Kad se navrši osam dana da dijete bude obrezano, nadjenuše mu ime Isus, kao što ga je bio nazvao anđeo prije nego je začeto. Nakon što se navršiše dani čišćenja što ih je propisivao Mojsijev zakon, doniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu. Jer ovako stoji napisano u Gospodnjem zakonu: “Svako muško prvorođenče neka bude posvećeno Gospodinu.” I oni prinesoše žrtvu kao što je propisano u Gospodnjem zakonu: dvije grlice ili dva golubića. Tada je bio u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. On je bio pravedan i bogobojazan i čekao je Izrćlovu utjehu, i Duh Sveti je bio na njemu. Njemu je bio objavio Duh Sveti da ne će vidjeti smrti dok ne vidi Gospodnjega Pomazanika. Ponukan od Duha, dođe u Hram upravo kad doniješe roditelji dijete Isusa da izvrše na njemu propis zakona. Tada ga on uze na ruke te stade slaviti Boga govoreći: ”Sada možeš, Gospodine, u miru otpustiti svoga slugu, po svojoj riječi. Moje oči vidješe spasenje, koje si pripravio pred svima narodima: Svjetlo da prosvijetli neznabošce, slavu tvoga naroda Izrćla.” Njegov otac i mati vrlo su se čudili tome što se govorilo o njemu. Šimun ih je blagoslovio. Tada reče Mariji, njegovoj majci: “Ovaj je određen na propast i na uskrsnuće mnogima u Izrćlu i za znak koji će biti osporavan. A i tvoju će dušu probosti mač. Tako će se otkriti misli mnogih srdaca.” Tada je bila i proročica Ana, Fanuelova kći, iz Ašerova plemena. Ona je bila poodmaklih godina. Nakon svojega djevojaštva živjela je sedam godina sa svojim mužem i sad je bila udovica od osamdeset i četiri godine. Nikad nije odlazila od Hrama i služila je Bogu postom i molitvom dan i noć. I kako je i ona došla u isto vrijeme, slavila je Boga i govorila o njemu svima koji su čekali otkupljenje Jeruzalema. Nakon što su izvršili sve po Gospodnjem zakonu, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. Dijete je raslo i jačalo. Bilo je puno mudrosti, i Božja je milost počivala na njemu. Njegovi roditelji išli bi svake godine u Jeruzalem o blagdanu Vazma. Kad mu je bilo dvanćst godina, uzašli su u Jeruzalem po običaju blagdana. Kad prođoše ti dani, zaputiše se kući. A dječak Isus zaostade u Jeruzalemu, a da njegovi roditelji ne opaziše. Misleći da je sa skupinom putnika, odoše dan hoda i stadoše ga tražiti među rodbinom i znancima. Ali ga ne nađoše. Zato se vratiše u Jeruzalem i tamo su ga tražili. Poslije tri dana nađoše ga u Hramu. Sjedio je među učiteljima, slušao ih i postavljao im pitanja. Svi koji su ga slušali divili su se njegovoj razumnosti i njegovim odgovorima. Kad ga ugledaše, začudiše se. Njegova majka mu reče: “Dijete, što nam to učini? Evo, tvoj otac i ja žalosni smo te tražili!” On im odvrati: “Zašto ste me tražili? Zar niste znali da ja trebam biti u onome što je Oca mojega?” Ali oni ne razumješe što im on time htjede reći. Tada siđe s njima i dođe u Nazaret, i bio im je poslušan. Njegova je majka čuvala sve te riječi u svojemu srcu. I Isus je napredovao u mudrosti, u dobi i u milosti kod Boga i kod ljudi. Bilo je u petnćstoj godini vladanja cara Tiberija. Poncije Pilat bio je upravitelj u Judeji, Herod četverovlasnik u Itureji i u Trahonitidskoj pokrajini, Lizanija četverovlasnik u Abileni. Veliki svećenici bili su Ana i Kajfa. Tada dođe Božja riječ Ivanu, Zaharijinu sinu, u pustinji. On prođe svu okolinu Jordana, i propovijedao je krštenje obraćenja za oproštenje grijehâ, kako stoji napisano u knjizi govorâ proroka Izaije: “Glas onoga što viče u pustinji: Pripravite Gospodnji put, poravnajte njegove staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne; što je krivo neka bude pravo, što je neravno neka bude ravan put! \ I svako će tijelo vidjeti Božje spasenje.” A ovako je on govorio mnoštvu što je dolazilo da ih krsti: “Leglo zmijsko, tko vam je kazao da biste mogli umaći gnjevu što dolazi? Rodite plodovima dostojnim obraćenja! Ne govorite u sebi: Bog može Abrahamu podići djecu iz ovoga kamenja! Već je sjekira položena na korijen drveća. Svako drvo koje ne rađa dobra roda, siječe se i baca u oganj.” Tada ga upitaše ljudi: “Što da činimo?” On im odgovori: “Tko ima dvoje haljine neka da jednu onome koji nema nijednu; i tko ima hrane, neka čini isto tako!”\ I dođoše carinici da ih krsti. Upitaše ga: “Učitelju, što da činimo?” On im odgovori: “Ne tražite više nego što vam je određeno!” Isto ga tako upitaše vojnici: “Što da mi činimo?” Odgovori im: “Nikomu ne činite sile ni prijevare, i budite zadovoljni svojom plaćom!” Narod je bio u napetosti. Svi su mislili u sebi, da nije možda Ivan Mesija? A Ivan izjavi svima: “Ja vas krstim samo vodom. Ali dolazi jedan koji je moćniji od mene. Ja nisam dostojan odriješiti remenja na njegovoj obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. Vijačom u ruci očistit će svoje gumno; pšenicu će skupiti u svoju žitnicu, a pljevu će sažeći u neugasivu ognju.”\ Još je dao mnoge druge opomene narodu i navješćivao mu radosnu vijest. četverovlasnik Herod, kojega je Ivan bio ukorio zbog Herodijade, žene njegova brata, i zbog svih drugih sramota, doda povrh svega toga i ovo: baci Ivana u tamnicu. Kad se krstio sav narod, također i Isus primi krštenje. Dok se molio, otvori se nebo. Duh Sveti siđe na nj u tjelesnom obliku kao golub. I viknu glas s neba: “Ti si moj ljubljeni Sin, koji si mi po volji.” Kad je Isus počeo svoje djelo, imao je oko trideset godina. Smatrali su ga Josipovim sinom. Ovaj je bio Elijev sin, ovaj Matatov, ovaj Levijev, ovaj Malkijev, ovaj Janejev, ovaj Josipov, ovaj Matatijin, ovaj Amosov, ovaj Nahumov, ovaj Heslijev, ovaj Nagajev, ovaj Mahatov, ovaj Matatijin, ovaj Šimejev, ovaj Josehov, ovaj Jodin, ovaj Johananov, ovaj Resin, ovaj Zorobabelov, ovaj Šealatijelov, ovaj Nerijev, ovaj Malkijev, ovaj Adijev, ovaj Kosamov, ovaj Elmadamov, ovaj Erov, ovaj Jošuin, ovaj Eliezerov, ovaj Jorimov, ovaj Matatov, ovaj Levijev, ovaj Šimunov, ovaj Judin, ovaj Josipov, ovaj Jonamov, ovaj Eliakimov, ovaj Melejin, ovaj Menin, ovaj Matatin, ovaj Natanov, ovaj Davidov, ovaj Jišajev, ovaj Obedov, ovaj Boazov, ovaj Salin, ovaj Nahšonov, ovaj Aminadabov, ovaj Adminov, ovaj Arnijev, ovaj Hesronov, ovaj Peresov, ovaj Judin, ovaj Jakovljev, ovaj Izakov, ovaj Abrahamov, ovaj Terahov, ovaj Nahorov, ovaj Sarugov, ovaj Reuov, ovaj Pelegov, ovaj Eeberov, ovaj Šelahov, ovaj Kenanov, ovaj Arpakšadov, ovaj Šemov, ovaj Noin, ovaj Lamekov, ovaj Metušalahov, ovaj Henokov, ovaj Jeredov, ovaj Mahalalelov, ovaj Kenanov, ovaj Enošov, ovaj Setov, ovaj Adamov, ovaj Božji. Pun Duha Svetoga vrati se Isus s Jordana i Duh ga odvede u pustinju. Ondje ostade četrdeset dana i kušao ga đavao. Onih dana nije jeo ništa. Kad se oni dani navršiše, ogladnje. Tada mu reče đavao: “Ako si Sin Božji, zapovjedi ovome kamenu da postane kruh!” Isus mu odvrati: “Stoji pisano: Ne živi čovjek samo o kruhu.” Tada ga odvede đavao na visoku goru, pokaza mu u tren oka sva kraljevstva svijeta i reče mu: “Svu ću ovu moć i slavu dati tebi? jer je predana meni i dajem je kome hoću. Ako mi se pokloniš, sve će to biti tvoje.” Isus mu odvrati: “Stoji pisano: Gospodinu, svojemu Bogu, klanjaj se i njemu jedinomu služi!” Tada ga odvede u Jeruzalem, postavi ga navrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Jer stoji pisano: Naložio je anđelima za tebe da te čuvaju. Oni će te nositi na svojim rukama, da ne zapneš nogom o kamen.” Isus mu odvrati: “Kazano je: Ne kušaj Gospodina, svoga Boga!” Kad dovrši đavao sve svoje kušnje, otiđe od njega za neko vrijeme. U sili Duha vrati se Isus u Galileju. Glas o njemu raširio se po svoj okolini. Učio je u tamošnjim sinagogama, i svi su ga slavili. Tako dođe i u Nazaret, gdje je bio odrastao. Po svome običaju otiđe u subotu u sinagogu. Ustade da čita. Pružiše mu knjigu proroka Izaije. On otvori knjigu i nađe mjesto gdje je bilo napisano: ”Gospodnji duh počiva na meni. On me pomaza da nosim radosnu vijest siromasima. Posla me da navješćujem zarobljenima oslobođenje, slijepima vid, da oslobodim potlačene, da proglasim milosnu Gospodnju godinu.” Tada zatvori knjigu, dade je natrag sluzi i sjede. Oči sviju u sinagogi bile su uprte u njega. On im poče govoriti: “Danas se ispuni ova riječ Pisma koju ste upravo čuli.” Svi su mu odobravali i divili se milosnim riječima što su tekle iz njegovih usta. Rekoše: “Nije li ovo Josipov sin?” On im odvrati: “Vi ćete meni bez sumnje reći ovu poslovicu: Liječniče, izliječi sam sebe! Učini i ovdje, u svom zavičaju, velika djela što su se, kako čujemo, dogodila u Kafarnaumu!” Onda nastavi: “Zaista kažem vam: Nijedan prorok nije dobro primljen u svom zavičaju. Kažem vam uistinu: Kad se u Ilijine dane bilo zatvorilo nebo tri godine i šest mjeseci i po svoj zemlji vladala velika glad, tad je bilo mnogo udovica u Izrćlu. Ali ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija, nego k udovici u Sarfati na području Sidona. Tako je bilo i u vrijeme proroka Elizeja mnogo gubavih u Izrćlu. Ali se nijedan od njih ne očisti do Sirca Naamana.” Na te riječi svi se u sinagogi napuniše gnjevom. Ustadoše, istjeraše ga iz grada i odvedoše do ruba gore na kojoj je bio sagrađen njihov grad, da ga bace dolje. Ali on prođe između njih i ode dalje. Siđe u Kafarnaum, grad u Galileji, i ondje naučavaše u subotu. čudili su se njegovu nauku, jer je njegova riječ bila puna moći. U sinagogi je bio čovjek koji je bio opsjednut od nečistog duha. On povika iza glasa: ”Odlazi! Što mi imamo s tobom, Isuse Nazarećanine! Jesi li došao da nas upropastiš? Znam tko si, Božji Svetac.” Isus mu zapovjedi: “Umukni i izađi iz njega!” Tada ga baci zli duh u sredinu i izađe iz njega, a da mu nije naudio. Svi su se začudili i govorili jedan drugome: “Kakva je to riječ! Silnom moći zapovijeda nečistim dusima, i oni izlaze!” Glas o njemu raširi se po svoj okolini. Iz sinagoge pođe u Šimunovu kuću. Šimunova punica ležala je od teške groznice. Zamoliše ga da joj pomogne. On se prignu k njoj, zapovjedi groznici, i ona je pusti. Odmah ustade i posluživala ih je. Kad sunce zađe, dovodili su svi k njemu svoje bolesnike. On je stavljao na svakoga od njih ruke i iscjeljivao ih. Iz mnogih su izašli zli dusi koji su vikali jakim glasom: “Ti si Sin Božji!” A on im je prijetio i nije im dopuštao govoriti kako znaju da je Mesija. Kad nastade dan, izađe na samotno mjesto. Ali ga je tražio narod, pa ga i našao. Htjeli su ga zadržati i ne dati mu da ode. A on im odvrati: “I drugim gradovima moram navijestiti radosnu vijest o Božjem kraljevstvu, jer sam za to poslan.” I tako je propovijedao po galilejskim sinagogama. On je stajao kraj Genezaretskoga jezera. Narod se nakupio oko njega da sluša Božju riječ. Tada vidje dvije lađice gdje stoje na obali. Ribari su bili izašli iz njih i čistili svoje mreže. On uđe u jednu lađicu koja je pripadala Šimunu i zamoli ga da malo otisne od kopna. Tada sjede i poče učiti narod iz lađice. Kad je završio svoj govor, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu, i bacite svoje mreže te lovite!” ”Učitelju”,odvrati Šimun, “svu smo se noć trudili, i ništa ne uhvatismo. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše to i uhvatiše tako veliko mnoštvo riba da su im se mreže razdirale. Zato dadoše znak svojim drugovima u drugoj lađici da dođu i da im pomognu. I dođoše. Napuniše obje lađice tako da su se gotovo potopile. Kad to vidje Šimun Petar, pade Isusu pred noge i reče: “Gospodine, otiđi od mene, jer sam čovjek grješan!” Jer je bilo obuzelo zaprepaštenje njega i sve njegove drugove zbog mnoštva riba koje su upravo ulovili;\ isto tako i Jakova i Ivana, Zebedejeve sinove, koji su bili Šimunovi drugovi. Tada reče Isus Šimunu: “Ne boj se! Odsad ćeš loviti ljude.” Tada izvukoše lađice na zemlju, ostaviše sve i pođoše za njim. On je boravio u jednom gradu. Ondje je bio čovjek sav u gubi. čim je vidio Isusa, baci se pred njega ničice i zamoli: “Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.” On pruži svoju ruku, dotaknu ga se i reče: “Hoću; očisti se!” Odmah guba pade s njega.\ A on mu zabrani: “Nikome ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi žrtvu za svoje očišćenje, kako je propisao Mojsije. Neka im to služi za svjedočanstvo!” Glas o njemu širio se sve dalje. U velikim skupinama sabirali su se ljudi da ga slušaju i da zamole iscjeljenje od svojih bolesti. A on je odlazio na samotna mjesta i predavao se molitvi. Jednog je dana učio, a sjedili su pritom farizeji i pismoznanci, koji su bili došli iz svih galilejskih i judejskih sela i iz Jeruzalema. Tada ga je nukala Gospodnja sila da iscjeljuje. Ljudi upravo donesoše na nosilima uzeta čovjeka. Pokušavali su ga unijeti u kuću i postaviti pred njega. Ali zbog mnoštva naroda nisu ga mogli unijeti. Zato se popeše na krov i kroz crepove ga spustiše s posteljom na sredinu, pred Isusa. Kad vidje njihovu vjeru, reče: “čovječe, oprošteni su ti tvoji grijesi.” Tada su pomislili u sebi pismoznanci i farizeji: “Tko je ovaj što huli na Boga? Tko može opraštati grijehe osim jedinoga Boga?” Isus prozre njihove misli i reče im: “Što mislite u svojim srcima? Što je lakše reći: Oprošteni su ti tvoji grijesi, ili: Ustani i hodi? Ali znajte: Sin čovječji ima vlast na zemlji opraštati grijehe!” I tada reče uzetome: “Zapovijedam ti, ustani, uzmi svoju postelju i idi kući!” Odmah ustade on pred njihovim očima, uze postelju na kojoj je bio ležao i ode kući slaveći Boga. Svi su bili obuzeti divljenjem i hvalili su Boga. Puni straha govorili su: “Danas smo vidjeli izvanredno čudo.” Potom ode i vidje carinika imenom Levija, gdje sjedi na carini. Reče mu: “Pođi za mnom!” On ustade, ostavi sve i pođe za njim. I priredi mu Levi u svojoj kući veliku gozbu. Veliko mnoštvo carinika i drugih ljudi bili su s njim za stolom. Zbog toga su mrmljali farizeji i pismoznanci. Rekoše njegovim učenicima: “Zašto jedete i pijete s carinicima i grješnicima?” Isus im odvrati: “Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesni. Nisam došao zvati na obraćenje pravednike, nego grješnike.” Oni mu rekoše: “Ivanovi učenici, kao i farizejski, poste često i mole se, a tvoji jedu i piju.” Isus im odvrati: “Možete li svatove natjerati da poste dok je zaručnik među njima? Ali će doći dani kad će im biti ugrabljen zaručnik. Onda će, u one dane, postiti.” A kaza im i prispodobu: “Nitko ne reže krpe od nove haljine i ne prišiva je na staru haljinu; inače razdere ova novu, i staroj ne pristaje krpa od nove.\ Nitko ne lijeva novoga vina u stare mjehove; inače razdere novo vino mjehove. Ono se prolije, i mjehovi propadnu.\ Nego novo vino mora se lijevati u nove mjehove. Nitko koji je pio staro vino ne će odmah novo. Veli: Staro je bolje.” Neke subote išao je kroz usjeve. Njegovi učenici trgali su klasje, trli ga rukama i jeli. Tada rekoše neki farizeji: “Zašto činite što je zabranjeno u subotu?” Isus im odvrati: “Zar niste čitali što učini David, kad ogladnje on i njegovi pratioci? On je ušao u Božju kuću, uzeo kruhove izložene za žrtvu što ih smiju jesti samo svećenici, i pojeo ih i od njih dao također svojim pratiocima.” Tada nastavi: “Sin je čovječji gospodar i subote.” Neke druge subote pošao je u sinagogu i učio. Bio je ondje čovjek komu je desna ruka bila suha. Pismoznanci i farizeji su pazili hoće li subotom iscjeljivati kako bi našli nešto za što da ga optuže. A on je znao njihove pomisli, i reče čovjeku sa suhom rukom: “Ustani i stani na sredinu!” On ustade i stade tamo. Tada im reče Isus: “Pitam vas: Treba li subotom činiti dobro ili zlo? Spasiti život ili pogubiti?” On ih pogleda sve uokolo, i onda reče čovjeku: “Pruži svoju ruku!” On to učini, i njegova ruka ozdravi. Na to se oni izbezume od bijesa i počnu se savjetovati među sobom što bi mogli Isusu učiniti. U one dane otiđe Isus na goru da se pomoli. Svu noć provede s Bogom u molitvi. Kad osvanu dan, dozva svoje učenike k sebi i izabra od njih dvanćstoricu koje nazva apostolima: Šimuna, koga prozva Petrom, i njegova brata Andriju; nadalje Jakova i Ivana, Filipa i Bartolomeja,\ Mateja i Tomu, Jakova, Alfejeva sina, i Šimuna prozvanoga “Revnitelj”, Judu, Jakovljeva brata, i Judu Iškariotskoga, koji postade njegov izdajnik. S njima siđe i stade na ravnici. Velika skupina njegovih učenika i mnogobrojno mnoštvo naroda iz sve Judeje, Jeruzalema i primorja oko Tira i Sidona dođoše da ga slušaju i da se iscijele od svojih bolesti. Koji su bili mučeni od nečistih duhova, bili su iscjeljivani. Sve je mnoštvo pokušavalo dotaknuti ga jer je od njega izlazila sila, i sve je ozdravljao. Tada on upravi svoje oči na svoje učenike i progovori: “Blaženi vi siromašni! Vaše je Božje kraljevstvo. Blaženi koji sada gladujete! Vi ćete se nasititi. Blaženi koji sada plačete! Vi ćete se smijati. Blaženi kad vas ljudi zamrze, kad vas odbacuju i sramote i ozloglašuju vaše ime zbog Sina čovječjega! Radujte se u onaj dan i veselite se; jer gle, velika je vaša plaća na nebu. Jer su isto tako činili prorocima njihovi oci. \ Ali teško vama, bogati! Vi već imate svoju utjehu. Teško vama koji ste sada siti! Vi ćete gladovati. Teško vama koji se sada smijete! Vi ćete tugovati i plakati. Teško vama kad vam laskaju svi ljudi! Jer su isto tako činili lažnim prorocima njihovi oci. Ali kažem vama, svojim slušateljima: Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagoslivljajte one koji vas proklinju, i molite se za one koji vas kleveću! Udari li te tko po obrazu, okreni mu i drugi! Uzme li ti tko kabanicu, podaj mu i haljinu! Svakome tko od tebe nešto moli podaj! Od onoga tko uzme tvoje, ne potražuj natrag! Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima! Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakvu hvalu za to očekujete? I grješnici ljube one koji njih ljube. Ako činite dobro samo onima koji vama čine dobro, kakvu hvalu za to očekujete? To isto čine i grješnici. Ako posuđujete samo onima od kojih se nadate nešto dobiti, kakvu hvalu za to očekujete? I grješnici posuđuju jedni drugima, da opet dobiju za to jednako. Nego ljubite svoje neprijatelje, činite dobro i posuđujte a da ne očekujete ništa natrag! Tada će vaša plaća biti velika, i bit ćete djeca Svevišnjega. On je dobrostiv prema nezahvalnima i zlima, pa budite dakle i vi milosrdni kao što je milosrdan vaš Otac! Ne sudite! Tada ne ćete biti suđeni. Ne osuđujte i ne ćete biti osuđivani! Opraštajte i bit će vam oprošteno. Dajite i dat će vam se: dobru mjeru, punu, stresenu i preobilnu dat će vam u krilo. Jer će vam biti odmjereno jednakom mjerom kojom vi mjerite.” A kaza im i prispodobu: “Može li slijepac voditi slijepca? Ne će li oba pasti u jamu? Učenik ne stoji nad učiteljem. Svaki koji izuči jest kao njegov učitelj. Što vidiš trun u oku svoga brata, a brvna u svojemu oku ne opažaš? Kako možeš reći svome bratu: Brate, daj da izvadim trun iz tvojega oka, kad sam ne vidiš brvna u vlastitu oku? Licemjeru, izvadi najprije brvno iz svog oka, tada ćeš vidjeti kako izvaditi trun iz oka svojega brata! Dobro stablo ne rađa zla roda, i zlo stablo ne rađa dobra roda. Svako se stablo poznaje po svome rodu. S trnja se ne beru smokve, i grožđe se ne bere s kupine. Dobar čovjek iz dobra blaga svojega srca iznosi dobro; a zao čovjek iz zla blaga iznosi zlo. Jer čega je srce puno, o tom govore usta. \ Što me zovete: Gospodine, Gospodine, a ne činite što govorim? Pokazat ću vam na koga je nalik onaj koji dolazi k meni, sluša moje riječi i izvršava ih. On je nalik na čovjeka koji je sagradio kuću, duboko kopao i udario temelj na stijeni. Dođe poplava, navali bujica na tu kuću. Ali je nije mogla potresti jer je bila dobro sagrađena. A tko sluša moje riječi, ali ih ne izvršava, nalik je na čovjeka koji sazida svoju kuću na tlu i bez temelja. Kad na nju navali bujica, odmah padne i? velika bude ruševina od one kuće.” Pošto je završio sve govore pred narodom, pođe u Kafarnaum. Ondje je u nekoga satnika ležao na umoru sluga koji mu je bio mio. Kad je čuo za Isusa, dade ga po židovskim starješinama zamoliti da dođe i ozdravi njegova slugu. Ovi dođoše k Isusu i usrdno ga zamoliše: “On zaslužuje da mu to učiniš, jer voli naš narod i sagradio nam je sinagogu.” Isus pođe s njima. Kad više nije bio daleko od kuće, poruči mu satnik po prijateljima: “Gospodine, ne trudi se, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov. Zato i nisam smatrao sebe dostojnim da dođem k tebi. Reci samo riječ i ozdravit će moj sluga. I ja, iako sam podložnik, reknem nekome od vojnika što su pod mojim zapovjedništvom: Idi! i ide; a drugome: Dođi! i dođe; i svome sluzi: Učini to! i učini.”\ Kad je to čuo Isus, zadivi mu se. Okrenu se i reče mnoštvu koje ga je pratilo: “Kažem vam: Tako velike vjere ne nađoh u Izrćlu!” Kad se poslani vratiše kući, nađoše zdrava slugu koji je bio bolestan. Potom otiđe u grad po imenu Nain. S njim su išli njegovi učenici i mnogobrojan narod. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su mrtvaca, jedinca sina u majke koja je bila udovica. Mnogo je naroda iz grada s njom išlo. Kad je vidje Gospodin, sažali se nad njom i reče joj: “Ne plači!” Tada pristupi i dotaknu se lijesa. Nosioci stadoše. I on reče: “Mladiću, velim ti, ustani!” Tada se uspravi mrtvac i stade govoriti. I dade ga njegovoj majci. Strah sve obuze. Slavili su Boga i govorili: “Velik prorok ustade među nama. Bog pohodi svoj narod.” Glas o tom raširi se po svoj Judeji i po svoj okolini. Za sve to javiše Ivanu njegovi učenici. Tada dozva Ivan k sebi dvojicu svojih učenika, posla ih Gospodinu i dade ga upitati: “Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” Ti ljudi dođoše k njemu i rekoše: “Ivan Krstitelj nas šalje k tebi da te upitamo: Jesi li ti onaj koji treba doći ili da čekamo drugoga?” U onaj čas upravo iscijeli mnoge od bolesti, od muka i od zlih duhova, i mnoge slijepe obdari vidom. I odgovori im: “Idite i javite Ivanu što ste vidjeli i čuli: Slijepi vide, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromašnima se propovijeda radosna vijest. Blago onome koji se ne sablazni u meni!” Kad su otišli Ivanovi poslanici, poče mnoštvu naroda govoriti o Ivanu: “Što ste izašli u pustinju? Da vidite trsku koju ljulja vjetar? Ili što ste izašli? Da vidite čovjeka u mekim haljinama? Ne. Ljudi koji nose sjajne haljine i žive raskošno nalaze se na dvorima kraljeva. Što ste izašli? Da vidite proroka? Da, kažem vam, još više nego proroka. On je onaj o kojem stoji pisano: Eto, šaljem svoga glasnika pred tobom da pripravi pred tobom put. Kažem vam: između rođenih od žene nema većega od Ivana. Ipak je najmanji u kraljevstvu Božjem veći od njega.” Sav narod koji ga je slušao, i carinici, podložiše se Božjoj pravdi i primiše Ivanovo krštenje. A farizeji i pismoznanci odbaciše Božji naum i ne dadoše se od njega krstiti. ”S kim da usporedim ljude ovoga roda? Na koga su nalik? Oni su kao djeca što sjede na trgu i dovikuju jedno drugom: Mi smo vam zasvirali, a vi niste zaplesali; mi smo zapjevali tužaljke, a vi niste plakali. \ Ivan Krstitelj je došao; on nije jeo kruha i nije pio vina. Tada ste rekli: Od đavla je opsjednut.\ Sin čovječji je došao; on jede i pije. A vi kažete: Gle izjelice i pijanice, prijatelja carinika i grješnika!\ Ali mudrost priznaše kao pravednu sva njezina djeca.” Neki ga farizej zamoli da objeduje kod njega. Pođe u farizejevu kuću i sjede za stol. U tom gradu živjela je žena grješnica. Kad dozna da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese alabastrenu posudicu s pomasti. Ona se, plačući, smjesti straga do njegovih nogu i stane njegove noge prati svojim suzama i otirati svojom kosom. Tada je cjelivala njegove noge i mazala ih pomašću. Kad to vidje farizej koji ga je bio pozvao, pomisli u sebi: “Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je to žena koja ga se dotiče? grješnica.” Isus mu reče: “Šimune, moram ti nešto kazati.” On odvrati: “Kaži, učitelju!” Reče: “Neki vjerovnik imao je dva dužnika. Jedan mu je bio dužan pet stotina denara, drugi pedeset. Kako nisu mogli platiti svojega duga, pokloni ga obojici. Koji će ga sad od njih više ljubiti?” Šimun odgovori: “Mislim onaj komu je više poklonio.” Isus mu reče: “Pravo si prosudio.” Tada, okrenuvši se ženi, reče Šimunu: “Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću, a ti mi ne dade vode za moje noge; a ona svojim suzama opra moje noge i obrisa ih kosom.\ Ti mi ne dade cjelova; a ona, otkako uđe, ne prestade cjelivati mojih nogu.\ Nisi pomazao uljem moju glavu, a ona pomaza pomašću moje noge. Zato ti kažem: Njoj su oprošteni mnogi njezini grijesi, tako da iskazuje veliku ljubav. Međutim, onaj komu se malo oprašta iskazuje samo malo ljubavi.” Tada reče njoj: “Tvoji grijesi su ti oprošteni.” Onda oni koji su bili za stolom pomisliše u sebi: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta?” A on reče ženi: “Vjera te je tvoja spasila. Idi u miru!” Potom je putovao od grada do grada, od sela do sela, propovijedao je i navješćivao evanđelje o Božjemu kraljevstvu. S njim su išla dvanćstorica i neke žene koje je on bio iscijelio od zlih duhova i od bolesti: Marija iz Magdale, iz koje je bilo izašlo sedam nečistih duhova, Ivana, žena Huze, Herodova upravitelja, i Suzana, i još mnoge druge koje su im služile svojim imanjem. Kad se sabralo veliko mnoštvo naroda i kad su ljudi dolazili k njemu iz svih gradova, kaza ovu prispodobu: ”Izađe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, neko pade na put, bi pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamenito tlo. Ono doduše izniknu, ali se osuši, jer nije imalo vlage. Opet drugo pade među trnje. Zajedno uzraste trnje i uguši ga. Drugo napokon pade na dobru zemlju, izniknu i donese stostruk rod.” Kad to reče, povika: “Tko ima uši, neka čuje!” Tada ga upitaše njegovi učenici što znači ta prispodoba. On odgovori: “Vama je dano da razumijete tajne Božjega kraljevstva. Drugima se daje u prispodobama da vide, a ipak ne zapažaju, da čuju, a ipak ne razumiju. Prispodoba znači ovo: Sjeme je Božja riječ. Koji su na putu, to su oni koji slušaju; a onda dolazi đavao i uzima riječ iz njihova srca da ne povjeruju i da se ne spase.\ Koji su na kamenitu tlu, to su oni koji doduše slušaju riječ i primaju je s radošću, ali ne uhvate korijena. Vjeruju neko vrijeme, ali u vrijeme kušnje otpadnu. Što pade među trnje, to su oni koji doduše slušaju riječ, ali onda zapadnu u brige, bogatstvo i uživanje života i uguše se i tako ne donesu roda. Što napokon padne na dobru zemlju, to su oni koji slušaju riječ i čuvaju je u odanu i dobru srcu, i tako stalno donose rod. Nitko ne upali svjetiljke i ne poklapa je posudom, niti je stavlja pod krevet, nego je stavlja na svijećnjak da vide svjetlo svi koji ulaze. Jer ništa nije sakriveno što se ne bi otkrilo, ništa tajno što se ne bi saznalo i izašlo na svjetlo. Pazite zato kako slušate! Jer tko ima, dat će mu se. A tko nema, još će mu se oduzeti ono što misli da ima.” Njegova majka i njegova braća dođoše k njemu, ali nisu mogli do njega od naroda. Javiše mu: “Tvoja majka i tvoja braća stoje vani i žele te vidjeti.” On im odvrati: “Moja majka i moja braća jesu oni koji slušaju Božju riječ i koji je vrše.” Jenoga dana uđe on sa svojim učenicima u lađicu i reče im: “Prijeći ćemo na drugu obalu jezera.” I otisnuše se od obale. Dok su plovili, on zaspa. Tada se podiže bura na jezeru. Valovi su ih pokrivali, i bili su u pogibelji. Onda pristupiše k njemu, probudiše ga i povikaše: “Učitelju, učitelju, izgibosmo!” On se diže i zapovjedi vjetru i bijesnoj vodi. Oni se smiriše, i nastade tišina. Tada im reče: “Gdje je vaša vjera?” Puni straha i čuđenja rekoše jedan drugome: “Tko je ovaj te zapovijeda i vjetrovima i vodi, i slušaju ga!” Doploviše na područje Gerasenâ što leži nasuprot Galileji. Jedva je bio izašao na obalu, dođe mu ususret iz grada neki čovjek koji je bio opsjednut od zlih duhova. Već dugo vremena nije više nosio haljina i nije stanovao u kući, nego u kamenim grobovima. čim je ugledao Isusa, baci se vičući pred njega ničice i povika iza glasa: “Što mi imamo s tobom, Isuse, Sine Boga, Svevišnjega? Molim te, ne muči me!” Jer je on zapovjedio nečistome duhu da izađe iz čovjeka. Već ga je dugo on imao u svojoj vlasti. Vezali su ga lancima i okovima da ga čuvaju. Ali on je kidao okove, i zao duh ga je tjerao u pustinju. Isus ga zapita: “Kako se zoveš?” On odgovori: “Legija.” Jer su mnogi zli dusi bili ušli u njega. Oni su molili da ih ipak ne otjera u pakao. A paslo je u blizini na obronku veliko krdo svinja. Zamoliše ga da im dopusti da uđu u svinje. On im dopusti. I tako izađoše zli dusi iz čovjeka i uđoše u svinje. Krdo navali niz obronak u jezero i utopi se. Kad vidješe pastiri što se dogodi, pobjegoše odatle i javiše to u gradu i po selima. Tada izađoše ljudi da vide što se to dogodilo. Dođoše k Isusu i nađoše čovjeka iz kojega su bili izašli zli dusi gdje sjedi kod Isusovih nogu, obučen i pametan. Uplašiše se. Očevici im pripovjediše kako je opsjednuti bio iscijeljen. Tada ga zamoli sve pučanstvo okoline Gerasena da otiđe od njih, jer ih je bio obuzeo velik strah. A on uđe u lađicu i otplovi natrag. čovjek iz kojega su bili izašli zli dusi zamoli ga da smije s njim ići. Ali ga Isus otpusti i reče: ”Vrati se kući i pripovijedaj što ti učini Bog!” On ode i navješćivao je po svem gradu što mu je učinio Isus. Kad se Isus vrati, radosno ga primi mnoštvo naroda, jer su ga svi očekivali. Tada dođe čovjek po imenu Jair, predstojnik sinagoge. On pade Isusu pred noge i zamoli ga da dođe u njegovu kuću;\ jer je njegova jedina kći, u dobi od kojih dvanćst godina, ležala na umoru. Na putu tamo tiskao se oko njega narod. Tu je bila neka žena koja je već dvanćst godina trpjela od istjecanja krvi. Sve svoje imanje potrošila je na liječnike i nijedan je nije mogao izliječiti. Ona pristupi straga i dotače se skuta njegove haljine. Odmah joj prestade istjecanje krvi. Isus zapita: “Tko me se dotače?” Kad su svi to poricali, rekoše Petar i njegovi drugovi: “Učitelju, mnoštvo te naroda gura i tiska.” A Isus odvrati: “Netko me se dotače, jer sam osjetio kako je izašla iz mene snaga.” I kad žena vidje da je otkrivena, pristupi dršćući, pade pred njega ničice i pripovjedi pred svim narodom zašto ga se dotače i kako odmah ozdravi. On joj reče: “Kćeri, tvoja te vjera ozdravila. Idi u miru!” Dok je on još govorio, dođe netko iz kuće predstojnika sinagoge i javi: “Tvoja je kći umrla, ne muči dalje učitelja!” Isus je to čuo i rekao mu: “Ne boj se! Samo vjeruj! Ona će se spasiti.” Kad dođe u kuću, pusti unutra samo Petra, Ivana i Jakova i oca i majku djevojke. Svi su plakali i naricali za njom. A on reče: “Ne plačite; ona nije mrtva, nego samo spava.”\ Tada su mu se podsmjehivali, jer su znali da je mrtva. On je uze za ruku i povika: “Djevojko, ustani!” Tada se vrati njezin duh, i odmah ustade. Onda zapovjedi da joj dadu neka jede. Njezini su roditelji bili izvan sebe od čuđenja. A on im zapovjedi da ni sa kim o tome ne govore. On sazva dvanćstoricu i dade im moć i vlast nad svim zlim dusima, i da iscjeljuju od bolesti. Tada ih posla da navješćuju Božje kraljevstvo i da iscjeljuju bolesnike. Reče im: “Ne uzimajte ništa na put: ni štapa ni torbe ni kruha ni novaca. Ne trebate imati ni dvoje haljine. Kad dođete u koju kuću, ondje ostanite dok odatle ne pođete dalje. A gdje vas ne prime, ostavite taj grad i otresite prah sa svojih nogu za svjedočanstvo protiv njih!” Oni se zaputiše, i išli su od mjesta do mjesta, posvuda navješćivali evanđelje i iscjeljivali bolesnike. četverovlasnik Herod čuo je o svim tim događajima te ga je obuzeo nemir. Jer neki rekoše: “Ivan je uskrsnuo od mrtvih.” Drugi: “Ilija se pojavio.” Opet drugi: “Jedan je od starih proroka uskrsnuo.” Herod reče: “Ali ja sam dao Ivanu odsjeći glavu! A tko je taj o kome čujem takve stvari?” I želio ga je vidjeti. Apostoli se vratiše i pripovjediše mu sve što su učinili. Tada se povuče s njima na samotno mjesto, u području grada Betsaide. A narod to opazi i pođe za njim. On ih je primio ljubazno, govorio im o Božjem kraljevstvu i iscjeljivao sve koji su trebali iscjeljenje. Već se je dan stao naginjati. Tada dođoše dvanćstorica k njemu i rekoše: “Otpusti narod! Neka idu u okolna sela i zaseoke, da potraže prenoćište i hranu, jer smo ovdje u pustom kraju.” On im odvrati: “Dajte im vi neka jedu!” Oni odvratiše: “Imamo samo pet kruhova i dvije ribe; a morali bismo poći i kupiti hrane za sve ovo mnoštvo.”\ Bilo je, naime, oko pet tisuća ljudi. Tada on reče svojim učenicima: “Neka posjedaju u skupine po pedeset!” Učiniše tako i svi posjedaše. Tada uze onih pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo i izreče nad njima blagoslov. Onda ih prelomi i dade učenicima, da razdijele mnoštvu. Svi su jeli i nasitili se. I nakupiše još dvanćst punih košarica od komadićâ što pretekoše. Kad je jedanput sam molio, dok su samo njegovi učenici bili s njim, zapita ih: “Za koga me smatraju ljudi?” Oni odgovoriše: “Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju. Neki pak misle da je uskrsnuo koji od starih proroka.” Tada ih upita dalje: “A za koga me vi smatrate?” Petar odgovori: “Za Božjega pomazanika.” A on im strogo zapovjedi da nigdje nikome to ne kazuju. Pridodade: “Sin čovječji mora mnogo trpjeti. Bit će od starješina, svećeničkih glavara i pismoznanaca odbačen i ubijen, ali će treći dan uskrsnuti.” A svima reče: “Tko hoće ići za mnom, neka sa odreče samoga sebe, neka uzme na sebe svoj križ svaki dan i neka tako ide za mnom! Jer tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život zbog mene, spasit će ga.\ Jer što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi samoga sebe i propadne? Tko se stidi mene i mojih riječi, toga će se stidjeti i Sin čovječji, kad dođe u svojoj slavi, Očevoj i svetih anđela. Kažem vam zaista: Od onih koji stoje ovdje neki ne će okusiti smrti dok ne vide Božjega kraljevstva.” Jedno osam dana poslije tih riječi uze Petra, Ivana i Jakova sa sobom i uziđe na goru, da se pomoli. Dok se je molio, promijeni se njegovo lice, i njegovo odijelo postade sjajno i bijelo. I dva su čovjeka govorila s njim: Mojsije i Ilija. Pokazaše se u slavi i govorili su o njegovu svršetku, što ga je trebao snaći u Jeruzalemu. Petar i njegovi drugovi bili su svladani od sna. Kad se probudiše, vidješe njegovu slavu i oba čovjeka koji su stajali s njim. Kad su se ovi htjeli od njega rastati, reče Petar Isusu: “Učitelju, dobro je da smo ovdje. Načinit ćemo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.” Nije znao što govori. Dok je još govorio, dođe oblak i zakloni ih. Uplašiše se kad zađoše u oblak. A iz oblaka povika glas: “Ovo je moj izabrani Sin, njega slušajte!” Kad je glas utihnuo, ostao je Isus opet sâm. Oni su šutjeli i u one dane nisu nikome ništa pripovijedali o onome što su vidjeli. Kad su drugi dan silazili s gore, dođe mu ususret veliko mnoštvo naroda. Tada povika jedan čovjek iz naroda: “Učitelju, molim te, pogledaj na mojega sina! Jedinac mi je. Hvata ga zao duh. Tada najedanput zaviče. On ga nateže tamo i amo tako da se pjeni. Samo teško odstupi od njega i još ga svega izlomi. Molio sam tvoje učenike da ga istjeraju; ali ne mogoše.”\ Isus odvrati: “O, nevjerni i naopaki rode! Dokle ću još ostati kod vas i podnositi vas? Donesi ovamo svojega sina!” Dok se dječak približavao, zao duh ga je trgao i natezao tamo i amo. Isus zaprijeti nečistome duhu, iscijeli dječaka i dade ga natrag njegovu ocu. Svi su se divili Božjoj veličini. Dok su se svi čudili svemu što je Isus činio, on reče svojim učenicima: ”Upamtite dobro ove riječi: Sin čovječji bit će predan u ljudske ruke.” Ali oni ne razumješe te riječi. Ostade im tamna; ne mogoše je shvatiti. Ali su se bojali zapitati ga za tumačenje. \ Nastade među njima pitanje tko je od njih najveći. Kako je Isus poznavao misli njihovih srdaca, uze dijete, stavi ga uza se i reče im: ”Tko primi ovo dijete u moje ime, mene prima; a tko mene prima, prima onoga koji me poslao. Jer tko je najmanji među vama svima, on je velik.” \ Ivan izvijesti: “Učitelju, vidjesmo kako jedan u tvoje ime izgoni đavle. Zabranjivali smo mu, jer ne prati tebe s nama.” Isus mu odvrati: “Ne branite mu! Jer tko nije protiv vas, za vas je.” Približavali su se dani kada je trebao biti uzet. Tada on čvrsto nakani poći u Jeruzalem. I posla glasnike pred sobom. Oni odoše i dođoše u jedno samarijansko mjesto da mu priprave gdje će prenoćiti. Ali ga ne primiše, jer je bio na putu u Jeruzalem. Kad to vidješe učenici Jakov i Ivan, rekoše: “Gospodine, hoćeš li da zazovemo oganj s neba, da ih unišiti?” A on se okrenu i ukori ih. I tako odoše u drugo mjesto. Dok su putovali, reče mu neki čovjek: “Ići ću za tobom kamo god pođeš.” Isus mu odvrati: “Lisice imaju svoje jame, ptice nebeske svoja gnijezda. A Sin čovječji nema mjesta gdje bi mogao nasloniti svoju glavu.” Drugoga pozva: “Pođi za mnom!” On odvrati: “Gospodine, pusti me da najprije odem i ukopam svojega oca.” Isus mu odvrati: “Pusti neka mrtvi ukopavaju svoje mrtvace. A ti pođi i navješćuj Božje kraljevstvo!” Opet drugi reče: “Ja ću ići za tobom, Gospodine, ali me najprije pusti da se oprostim sa svojom obitelji.” Isus mu odvrati: “Nijedan koji stavi ruku svoju na plug i obazire se natrag, nije prikladan za Božje kraljevstvo.” Potom odredi Gospodin još drugu sedamdesetdvojicu, i posla ih po dva i dva pred sobom u sve gradove i mjesta kamo je mislio sam doći. On im reče: “Žetva je velika, a poslenika je malo. Molite se zato gospodaru žetve da pošalje poslenike u svoju žetvu! Idite! Eto, ja vas šaljem kao jaganjce među vukove. Ne uzimajte sa sobom kese ni torbe ni obuće i nikoga ne pozdravljajte na putu! Kad dođete u koju kuću, najprije recite: Mir ovoj kući! Prebiva li ondje sin mira, počinut će na njemu vaš mir; inače će se vratiti k vama.\ Ostanite u toj kući, jedite i pijte što imaju; jer je poslenik dostojan svoje plaće. Ne prelazite iz jedne kuće u drugu! \ Kad dođete u koji grad i prime vas, jedite što iznesu pred vas! Iscjeljujte bolesnike što su ondje i navješćujte: Kraljevstvo se Božje približilo vama. Ako li dođete u koji grad i ne prime vas, izađite na njegove ulice i recite: I prah vašega grada, što je prionuo za naše noge, otresamo na vas. Ali znajte ovo: Kraljevstvo se Božje približilo. Kažem vam: Sodomi će biti lakše u onaj dan negoli onome gradu. Teško tebi, Korozaine! Teško tebi, Betsaido! Jer da su se u Tiru i Sidonu dogodila čudesa što su se dogodila u vama, davno bi se već obratili i sjedili u vreći i pepelu. Ali Tiru i Sidonu bit će lakše na sudu nego vama. I ti, Kafarnaume, zar ćeš se dići do nebesa? Do pakla ćeš biti oboren! Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire; a tko prezire mene, prezire onoga koji je mene poslao.” \ Puni radosti vratiše se sedamdeset i dvojica i izvijestiše: “Gospodine, pokoravaju nam se u ime tvoje i zli dusi.” On im odvrati: “Vidjeh sotonu gdje pade s neba kao munja. Eto, dadoh vam vlast da stupate preko zmija i škorpiona, i preko svake neprijateljske sile! Ništa vam ne će moći nauditi. Ali se ne radujte tomu što vam se pokoravaju dusi! Nego se radujte što su vaša imena zapisana na nebesima.” U onaj čas obradova se on u Duhu Svetome i reče: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao moj Otac. Nitko ne zna tko je Sin, osim jedinoga Oca, i nitko ne zna tko je Otac, osim jedinoga Sina, i kome Sin hoće objaviti.” Tada se okrenu posebno svojim učenicima i reče: “Blažene oči koje vide što vi vidite! Jer vam kažem: Mnogi proroci i kraljevi htjedoše vidjeti što vi vidite, i ne vidješe, htjedoše čuti što vi čujete, i ne čuše.” Tada se diže neki zakonoznanac da ga kuša. On upita: “Učitelju, što moram činiti da postignem vječni život?” On mu reče: “Što stoji pisano u Zakonu? Kako čitaš?” On odgovori: “Ljubi Gospodina, svojega Boga, svim srcem, svom dušom, svom snagom i svom svojom misli; i svojega bližnjega kao samoga sebe!”\ Reče mu: “Pravo si odgovorio. čini to, i imat ćeš život!” A on se htjede opravdati i zapita Isusa: “A tko je moj bližnji?” Tada prozbori Isus i reče: “Neki je čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon i pade među razbojnike. Oni ga oplijeniše, izraniše, ostaviše ga napola mrtva i otiđoše. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik. On ga vidje i prođe. Isto tako dođe tamo neki levit. Vidje ga i prođe. I neki Samarijanac, na svom putu, dođe u njegovu blizinu. Kad ga vidje, sažali se nad njim. Pristupi k njemu, zali uljem i vinom njegove rane i zavi ih. Tada ga podiže na svoju životinju, dovede ga u gostionicu i pobrinu se za njega. Sutradan izvadi dva denara, dade ih krčmaru i reče mu: Brini se za njega! Što više potrošiš, platit ću ti kad se vratim. Tko je od ove trojice bio bližnji onome koji je bio pao među razbojnike?” Ovaj odgovori: “Onaj koji mu je iskazao milosrđe.” I Isus mu reče: “Idi, i ti čini tako!” Na putu svrati u jedno selo. Neka žena, po imenu Marta, primi ga u svoju kuću. Imala je sestru, po imenu Mariju. Ona sjede do Gospodinovih nogu i slušala je njegovo razlaganje. A Marta je prionula na posao da ga podvori. Ona pristupi i reče: “Gospodine, zar ti ne mariš što me moja sestra ostavi samu da dvorim. Reci joj, dakle, da mi pomogne!” Gospodin joj odgovori: “Marta, Marta, brineš se i skrbiš za mnoge stvari. Samo je jedno potrebno. Marija je izabrala dobar dio. On joj se ne će oduzeti.” Jednom se molio na nekom mjestu. Kad je završio, zamoli ga jedan od njegovih učenika: “Gospodine, nauči nas moliti, kao što je i Ivan naučio svoje učenike.” Tada im on reče: “Kad molite, govorite: Oče, neka se sveti tvoje ime! Neka dođe tvoje kraljevstvo! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! Oprosti nam naše grijehe; jer i mi opraštamo svojim dužnicima! I ne uvedi nas u napast!” \ Tada nastavi: “Netko od vas ima prijatelja. K njemu ode u ponoć i rekne mu: Prijatelju, pozajmi mi tri kruha! Došao mi je prijatelj s puta, i nemam mu što postaviti. A on mu iznutra odgovori: Ne uznemiruj me! Vrata su već zatvorena i djeca su sa mnom u postelji. Ne mogu ustati da ti dam. Kažem vam: Ako i ne ustane da mu da zato što mu je prijatelj, ali zbog njegova dosađivanja ustat će i dat će mu što treba. I ja vama kažem: Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se.\ Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi; tko kuca, otvara mu se.\ Ako netko od vas zamoli svoga oca kruh, dadne li mu možda kamen? I ako zamoli ribu, dade li mu mjesto ribe zmiju? Ili ako zamoli jaje, dade li mu onda škorpiona? Kad dakle vi, koji ste zli, znate svojoj djeci davati dobre darove, koliko će više nebeski Otac dati Duha Svetoga onima koji ga za to mole!” On izagna đavla koji je bio nijem. Kad je đavao izašao, mogao je nijemi govoriti. Svijet se je tomu divio. A neki od njih rekoše: “Izgoni đavle samo po Beelzebulu, đavolskom poglavici.” Drugi su ga kušali i tražili od njega znak s neba. A on je prozreo njihove misli i rekao im: “Svako kraljevstvo koje je samo u sebi nesložno, raspadne se, i jedna kuća se obori na drugu. I ako je sotona nesložan sam u sebi, kako će se održati njegovo kraljevstvo? Jer kažete da ja po Beelzebulu izgonim đavle. Ako ja po Beelzebulu izgonim đavle, po kome ih onda izgone vaši sinovi? Zato će vam oni biti suci. A ako ja prstom Božjim izgonim đavle, onda je došlo k vama Božje kraljevstvo. Ako jaki naoružani čuva svoj dvor, onda je njegovo imanje sigurno. Ako li ga napadne jači i nadvlada ga, onda mu uzme oružje u koje se je uzdao i razdijeli što je zaplijenio. Tko nije sa mnom, protiv mene je; tko ne sabire sa mnom, rasipa. \ Kad nečisti duh izađe iz čovjeka, luta kroz puste goleti i traži sebi počivalište. Ne nađe li ga, rekne: Vratit ću se u svoju kuću iz koje sam izašao. I dođe i nađe je lijepo pometenu i ukrašenu. Tada ode i dovede još sedam drugih duhova koji su gori od njega. Oni uđu i nastane se ondje. I takvu čovjeku posljednje stanje bude gore od prvoga.” Dok je tako govorio, povika mu neka žena iz naroda: “Blažena utroba koja te nosila i prsa koja su te dojila!” A on reče: “Jest, ali su još blaženiji oni koji slušaju Božju riječ i drže je!” Kad se je mnoštvo naroda sakupljalo, reče: “Rod je ovaj zao rod. Traži znak. Ali mu se ne će dati drugi znak osim znaka Jone. Kao što je naime Jona postao znak Ninivljanima, tako će i Sin čovječji biti ovome rodu. Kraljica Juga dignut će se na sudu s ljudima ovoga roda i osudit će ih. Jer je došla s kraja svijeta da sluša Salomonovu mudrost. A ovdje je više nego Salomon! Ninivljani će se dignuti na sudu s ovim rodom i osudit će ga. Jer su se obratili na Jonino propovijedanje. A ovdje je više nego Jona! Nitko ne pali svjetiljke i ne stavlja je u kut ili pod posudu. Nego je stavlja na svijećnjak, da svi koji ulaze vide svjetlost. Tvoje oko je svjetiljka tvome tijelu. Je li tvoje oko zdravo, cijelo tvoje tijelo ima svjetlost. A je li bolesno, tvoje je tijelo u tami. Pripazi dakle da svjetlost u tebi ne bude tama! Ako je sve tvoje tijelo u svjetlu, i nijedan dio nije u tami, onda je sve posve u svjetlu, kao kad te svjetiljka obasjava svojim sjajem.” Dok je još govorio, zamoli ga neki farizej da objeduje u njega. Ode tamo i sjede za stol. Kad vidje farizej da se on ne opra prije objeda, začudi se. Tada mu reče Gospodin: “Vi farizeji držite čašu i zdjelu izvana čistom, a iznutra ste puni grabežljivosti i nepravednosti. Bezumnici, nije li onaj koji je stvorio vanjštinu, stvorio i nutrinu? Dajte radije ono što je unutra kao milostinju, onda vam je sve čisto. Ali teško vama, farizeji! Vi dajete desetinu od metvice, od rute i od svakoga povrća, a ne marite za Božju pravdu i ljubav. Jedno treba činiti, a drugo ne propustiti. Teško vama, farizeji! Vi volite počasno mjesto u sinagogama i hoćete da vas pozdravljaju na javnim mjestima. Teško vama, vi ste kao grobovi što se ne raspoznaju, preko kojih ljudi gaze, a da ne znaju!” Neki zakonoznanac mu odvrati: “Učitelju, tim riječima sramotiš i nas.” Tada on reče: “Teško i vama, zakonoznanci! Vi tovarite na ljude preteška bremena, a sami se prstom ne dotaknete tih bremena. Teško vama! Vi gradite nadgrobne spomenike prorocima, a vaši su ih oci poubijali. Tako svjedočite i odobravate djela svojih otaca. Oni ih poubijaše, a vi im podižete spomenike. Zato i reče Božja mudrost: Poslat ću im proroke i vjesnike; od njih će jedne pobiti, druge progoniti.\ Tako će od ovog roda biti tražen račun za krv svih proroka, što je bila prolivena od postanka svijeta: počevši od krvi Abelove do Zaharijine koji je bio smaknut među žrtvenikom i Hramom. Da, kažem vam: bit će tražen račun od ovog roda! Teško vama, zakonoznanci! Vi oduzeste ključ spoznaje. Sami ne uđoste, a zapriječiste onima koji htjedoše ući.” Kad je on odande odlazio, navališe žestoko na njega pismoznanci i farizeji i obasuše ga mnogim pitanjima. Pritom su vrebali na njega, da uhvate koju izjavu iz njegovih usta. Uto se skupilo toliko mnoštvo naroda da su čak jedan drugoga gazili. Tada reče najprije svojim učenicima: “čuvajte se farizejskoga kvasca, to jest licemjerja! Jer ništa nije sakriveno što se ne bi otkrilo, ništa tajno što se ne bi doznalo. Zato će se sve što ste rekli u tmini, objaviti na svjetlosti; što ste šaptali na uho u sobama, oglasit će se s krovova. \ Kažem vam, prijatelji moji: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dalje ne mogu ništa. Pokazat ću vam koga da se bojite: Bojte se onoga koji nakon smrti ima moć baciti u pakao. Da, kažem vam: Njega se bojte! Ne kupuje li se pet vrabaca za dva novčića? A ipak nijedan od njih nije zaboravljen kod Boga. Tako je i kosa na vašoj glavi sva izbrojena. Ne bojte se dakle, vi ste vredniji od mnogo vrabaca. Kažem vam: Tko prizna mene pred ljudima, njega će i Sin čovječji priznati pred Božjim anđelima. A tko zaniječe mene, bit će zanijekan pred Božjim anđelima. Tko rekne riječ protiv Sina čovječjega, oprostit će mu se; a tko pohuli na Duha Svetoga, ne će mu se oprostiti.\ Ako vas dovuku pred sinagoge i pred poglavarstva i vladare, ne brinite se kako i čim ćete se braniti ili što ćete reći. Jer će vam u onaj čas Duh Sveti staviti u usta prave riječi.” Jedan iz naroda reče mu: “Učitelju, reci mojemu bratu da podijeli sa mnom baštinu!” On mu odvrati: “čovječe, tko je mene postavio sucem ili djeliteljem baštine među vama?” Onda nastavi: “Pazite i čuvajte se svake lakomosti! Ako tko i obiluje, njegov život nije ipak osiguran njegovim imanjem.” Tada im pridoda još jednu prispodobu: “Neki bogat čovjek imao je zemlju koja mu je bogato urodila. Tada je mislio u sebi: Što da činim? Nemam u što sabrati svoju ljetinu. Ovako ću učiniti, reče: Srušit ću svoje žitnice i sagradit ću veće. U njih ću sabrati sav svoj prihod i sva svoja dobra. Onda ću kazati svojoj duši: Dušo moja, imaš veliko imanje za mnogo godina. Otpočini! Jedi, pij i uživaj! Ali Bog mu reče: Luđače, još ove noći potražit ću tvoju dušu od tebe! Komu će tad pripasti što si nakupio? Tako biva onome koji sebi zgrće blago, umjesto da se bogati kod Boga.” Tada reče svojim učenicima: “Zato vam kažem: Ne brinite se za život: što ćete jesti, ni za tijelo: u što ćete se obući. Jer je život vredniji od jela, i tijelo od odijela. Pogledajte gavrane! Ne siju, ne žanju, nemaju skrovišta ni žitnica: Bog ih hrani. Koliko ste vi vredniji od ptica! Tko od vas svojim brigama može produljiti svoj život pa i samo za jedan pedalj? Ako dakle ne možete ni najmanje, zašto ste tako tjeskobno zabrinuti za ostalo? Pogledajte ljiljane! Kako rastu! Ne rade, ne predu, a ipak vam kažem: Ni Salomon u svemu svom sjaju nije bio tako odjeven kao jedan jedini od njih. I kad Bog travu, koja danas stoji na polju, a sutra se baca u peć, tako odijeva, koliko će više vas, malovjerni! I zato ne pitajte što ćete jesti i što ćete piti, i ne uznemirujte se! Za sve se to brinu neznabošci. Vaš Otac zna da vam to treba. Nego tražite njegovo kraljevstvo, a ostalo će vam se dodati. Ne boj se, malo stado; jer je volja vašega Oca da vam da kraljevstvo.\ Prodajte što imate i dajte od toga milostinju! Pribavite sebi torbe nepoderive, neprolazno blago u nebu koje tat ne može ukrasti, niti ga moljac izjeda! Jer gdje je vaše blago, ondje je i vaše srce. Neka budu vaši bokovi opasani i svjetiljke upaljene u vašim rukama: Tako ćete biti kao ljudi koji čekaju svojega gospodara, dok se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore kad dođe i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar nađe budne, kad dođe! Zaista, kažem vam: On će se pripasati i posadit će ih za stol, i obilazit će da ih posluži. I ako dođe o drugoj ili o trećoj noćnoj straži, i nađe ih tako? onda blago njima! A ovo znajte: Kad bi znao domaćin u koji će čas doći tat, ostao bi budan i ne bi dao provaliti u svoju kuću. Tako i vi buditi spremni, jer će Sin čovječji doći u čas u koji najmanje mislite.” Tada upita Petar: “Gospodine, namjenjuješ li ovu prispodobu samo nama ili svima?” Gospodin odgovori: “Tko je dakle taj vjerni i mudri upravitelj kojega postavlja gospodar nad svojim ukućanima, da im u pravo vrijeme daje hranu? Blago onome sluzi kojega gospodar, kad se vrati kući, nađe da radi tako! Zaista kažem vam: On će ga postaviti nad svim svojim dobrima. Ako li onaj sluga misli u sebi: Moj gospodar ne će još zadugo doći; ako zlostavlja sluge i sluškinje, ako jede i pije i opija se,\ doći će gospodar toga sluge u dan kad se ne nada, u čas koji ne zna. Tada će ga sasjeći na komade i odredit će mu mjesto među nevjernicima. Onaj sluga koji, poznajući volju svojega gospodara, ne radi i ne upravlja po njegovoj volji, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji je ne poznaje i radi što zaslužuje kaznu, bit će malo udaran. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se još više iskati. \ Došao sam da bacim oganj na zemlju, i što bih želio nego da je već planuo? Ali ja prije trebam uzeti na sebe krštenje, i kako me to muči dok se ne izvrši! Mislite li da sam došao donijeti mir na zemlju? Ne, kažem vam, nego razdor. Odsad će pet u jednoj kući biti razdijeljeni: tri protiv dvojice i dva protiv trojice. Ustat će otac protiv sina, i sin protiv oca, majka protiv kćeri, i kći protiv majke, svekrva protiv snahe, i snaha protiv svekrve.” Onda je progovorio mnoštvu naroda: “Kad vidite oblak gdje se diže na zapadu, odmah kažete: Bit će kiše, i tako bude. Opazite li da puše jug, kažete: Bit će vrućine, i bude. Licemjeri! Znakove na nebu i zemlji znate tumačiti. Kako to da ne razumijete sadašnje vrijeme? Zašto sami od sebe ne spoznajete što je pravo? Kad ideš sa svojim protivnikom k poglavaru, još na putu gledaj da ga se oslobodiš! Inače bi te mogao odvući pred suca, a sudac te predati sudskom izvršitelju, a sudski izvršitelj će te baciti u tamnicu. Kažem ti: Ne ćeš iz nje izaći dok ne platiš posljednjeg novčića.” U ono vrijeme dođoše neki k Isusu i pripovjediše mu za Galilejce čiju je krv Pilat bio prolio, upravo dok su žrtvovali. On im reče: “Mislite li da su ti Galilejci bili veći grješnici od drugih Galilejaca, zato što tako stradaše? Kažem vam: nisu! Ali ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti. Ili mislite li da su ona osamnćstorica na koje pade kula u Siloamu i pobi ih bili više krivi od svih ostalih stanovnika Jeruzalema? Kažem vam: nisu! Ali ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.” Onda im kaza ovu prispodobu: “Netko je zasadio smokvu u svom vinogradu. Taj dođe i potraži roda na njoj, ali ga ne nađe. Tada reče vinogradaru: Evo, već tri godine dolazim i tražim roda na ovoj smokvi, ali ga ne nalazim. Posijeci je! čemu da još iscrpljuje tlo? On mu odvrati: Gospodaru, pusti je da još stoji ovu godinu! Okopat ću oko nje i pognojiti je. Možda onda ubuduće urodi. Inače možeš je dati posjeći.” Jedne subote učio je u sinagogi. Tamo je bila neka žena koja je već osamnćst godina bila bolesna od duha. Bila je sasvim zgrčena i nije se mogla nikako uspraviti. Kad je ugleda Isus, dozva je k sebi i reče joj: “Ženo, izbavljena si od svoje bolesti!” Pritom stavi na nju ruke. Odmah se ona ispravi i poče slaviti Boga. Pun gnjeva zbog toga što je Isus iscijelio u subotu, reče predstojnik sinagoge narodu: “Šest je dana za rad, u te dane dolazite i dajte se iscjeljivati, a ne u subotu!” Gospodin mu odvrati. “Licemjeri! Ne odvezuje li svaki od vas u subotu svojega vola ili magarca od jasala i ne vodi li ga da ga napoji? A ovu Abrahamovu kćer, koju je sotona držao već punih osamnćst godina svezanu, zar je nije trebalo odvezati od ove veze u subotu?” Na te riječi postidjeli su se svi njegovi protivnici. A sav se je narod radovao zbog svih slavnih djela što su se po njemu dogodila. Tada reče: “čemu je slično Božje kraljevstvo? S čim da ga usporedim? Ono je kao gorušično zrno koje uze čovjek i posija u svom vrtu. Ono uzraste i postade veliko drvo, i ptice nebeske se gnijezdiše na njegovim granama.” Dalje reče: “S čim da usporedim Božje kraljevstvo? Ono je kao kvasac koji uze žena i pomiješa u tri mjere brašna, dok sve ne uskisnu.” Tako je prolazio učeći po gradovima i selima, dok je putovao prema Jeruzalemu. Tada ga netko upita: “Gospodine, je li samo malo onih koji se spašavaju?” Reče im: ”Trudite se da uđete na uska vrata! Jer vam kažem: Mnogi će tražiti da uđu, a ne će moći. Kad se jednom domaćin digne i zatvori vrata, tada ćete stajati vani, kucati na vrata i zvati: Gospodine, otvori nam! A on će vam odvratiti: Ne znam odakle ste. Tada ćete odvratiti: Ali mi smo s tobom jeli i pili; ti si učio po našim ulicama.\ A on će reći: Kažem vam, ne znam odakle ste. Odstupite od mene svi koji činite nepravdu! Ondje će biti jauk i škrgut zuba, kad vidite Abrahama, Izaka i Jakova i sve proroke u Božjem kraljevstvu, dok vi budete izbačeni van. Od istoka i zapada, od sjevera i juga doći će i sjest će za stol u Božjemu kraljevstvu. Tako ima posljednjih koji će biti prvi, i ima prvih koji će biti posljednji.” U isti dan pristupiše neki farizeji i rekoše mu: “Otiđi i udalji se odavle; jer Herod hoće da te ubije.”\ A on im odvrati: “Idite i kažite onoj lisici: Evo, izgonim đavle i iscjeljujem danas i sutra; istom sam treći dan s time gotov.\ Ali danas, sutra i prekosutra moram putovati; jer ne ide prorok da drugdje nađe smrt negoli u Jeruzalemu. \ Jeruzaleme, Jeruzaleme! Ti ubijaš proroke i kamenuješ one koji su k tebi poslani! Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao kvočka svoje piliće pod krila, ali ne htjedoste! Eto, ostavit će vam se vaša kuća pusta! Kažem vam: Ne ćete me više vidjeti dok ne dođe čas da uskliknete: Blagoslovljen koji dolazi u Gospodnje ime!” Kad on jedne subote dođe na objed u kuću nekoga uglednog farizeja, promatrali su ga pozorno. Tada stade pred njega neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Isus upita zakonoznance i farizeje: “Je li dopušteno iscjeljivati u subotu ili nije?” Oni su šutjeli. Tada ga dotakne, iscijeli ga i otpusti. Onda im reče: “Tko od vas, ako mu sin ili magarac padne u jamu, odmah ga ne izvadi, pa i u subotu?” Na to mu ne mogoše ništa odgovoriti. Kad je spazio kako su pozvani birali sebi prva mjesta, kaza im ovu prispodobu: ”Kad te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto! Mogao bi tko odličniji od tebe biti među pozvanima, i tvoj i njegov gostoprimac mogao bi doći i reći ti: Podaj mjesto ovome! Tada bi, postiđen, morao zauzeti posljednje mjesto. Nego, kad te tko pozove, idi i sjedi na posljednje mjesto! Tada će doći tvoj gostoprimac i reći ti: Prijatelju, pomakni se naviše! To će ti biti na čast pred svima koji sjede s tobom za stolom. Jer svaki koji se uzvisi, ponizit će se, a tko se ponizi, uzvisit će se.” A gostoprimcu reče: “Kad pozivaš na objed ili večeru, onda ne zovi svojih prijatelja ni svoje braće, rođaka ili bogatih susjeda; inače pozovu i oni tebe i vrate ti!\ Nego kad pozivaš na gozbu, pozovi prosjake, sakate, hrome i slijepe! Blago onda tebi! Jer ti oni ne mogu vratiti, ali će ti se vratiti o uskrsnuću pravednih.” Kad je to čuo jedan od onih što su bili zajedno za stolom, reče mu: “Blago onome koji blaguje u Božjemu kraljevstvu!” Tada mu on reče: “Neki čovjek zgotovi veliku gozbu i pozva na nju mnoge. Kad bi vrijeme gozbi, posla svojega slugu da kaže pozvanima: Dođite, sve je već gotovo! Tada se počeše izgovarati svi redom. Prvi mu reče: Kupio sam polje i moram poći da ga vidim. Molim te, ispričaj me! Drugi reče: Kupio sam pet jarmova volova i idem da ih pogledam. Molim te, ispričaj me! Treći reče: Oženio sam se i zato ne mogu doći. Sluga se vrati i to kaza svome gospodaru. Tada se razljuti domaćin i zapovjedi svome sluzi: Idi brzo van na ceste i gradske ulice i dovedi ovamo prosjake i sakate, slijepe i hrome! Sluga javi: Gospodaru, zapovijed je tvoja izvršena, ali još ima mjesta. Tada reče gospodar sluzi: Izađi na seoske putove i među ograde, te natjeraj neka dođu, da mi se napuni kuća. A kažem vam: Od onih ljudi koji su bili pozvani ne će nijedan okusiti moje gozbe.” Veliko mnoštvo naroda išlo je za njim. Tada se on obazre i reče im: ”Ako tko dođe k meni, a ne mrzi oca i majke, žene, djece, braće i sestara, da, i samoga sebe, ne može biti moj učenik. Tko ne nosi svojega križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik. Kad jedan od vas hoće da gradi kulu, ne sjedne li najprije i ne proračuna li troškove, ima li sredstava za završetak? Kad bi naime postavio temelj, a poslije ne bi mogao dovršiti gradnje, svi koji bi to vidjeli, rugali bi mu se i govorili: Ovaj je čovjek počeo graditi i nije mogao dovršiti. Ili kad koji kralj hoće zaratiti s drugim kraljem, ne sjedne li najprije i ne promisli može li s deset tisuća ljudi izaći protiv onoga koji na njega dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, onda pošalje izaslanike, dok je onaj još daleko, i moli da se mirno nagode. Tako i nijedan od vas koji se ne odreče svega što ima, ne može biti moj učenik. Sol je nešto dobro. Ali ako sol obljutavi, čim da se ona posoli? Niti se može upotrijebiti za zemlju, niti za gnoj. Baca se napolje. Tko ima uši da čuje, neka čuje!” Svi carinici i grješnici približavali su se k njemu da ga slušaju. Na to su farizeji i pismoznanci mrmljali i govorili: “Ovaj prima grješnike i jede s njima.” Tada im kaza ovu prispodobu: ”Ako jedan od vas ima sto ovaca i jednu od njih izgubi, ne ostavi li devedeset i devet u pustinji i ne ide li za izgubljenom, dok je ne nađe? Kad je nađe, uzme je pun radosti na svoja ramena. I kad dođe kući, sazove svoje prijatelje i susjede i govori im: Radujte se sa mnom! Nađoh svoju ovcu koja je bila izgubljena. Kažem vam: Isto će tako biti na nebu veća radost zbog jednoga jedinoga grješnika koji se obrati, negoli zbog devedeset i devet pravednika koji ne trebaju obraćenja. Ili kad koja žena ima deset drahma i izgubi jednu; ne upali li tada svjetiljku, ne pomete li kuću i ne traži li brižljivo, dok ne nađe drahmu?\ Kad nađe drahmu, sazove svoje prijateljice i susjede i govori: Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu koja je bila izgubljena. Isto tako, kažem vam, bit će kod Božjih anđela radost zbog jednoga grješnika koji se obrati.” Tada nastavi: “Jedan je čovjek imao dva sina. Mlađi od njih reče ocu: Oče, daj mi dio od imanja što mi pripada. On im dakle podijeli imanje. Nekoliko dana poslije mlađi sin pokupi sve i ode u daleku zemlju. Ondje prosu svoje imanje živeći raspušteno. Kad je sve potrošio, nastade u onoj zemlji velika glad, i on zapade u oskudicu. Tada ode i najmi se kod nekoga građanina one zemlje. Ovaj ga posla u svoja polja da čuva svinje. Rado bi bio utišao svoju glad mahunama što su ih jele svinje; ali mu ih nitko nije davao.\ Tada dođe k sebi i reče: Koliko najamnika u mojega oca ima kruha u izobilju, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći ću k svome ocu i kazat ću mu: Oče, sagriješih nebu i tebi! Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom; primi me kao jednoga od svojih najamnika!\ Ustade dakle i ode k svom ocu. Već izdaleka ugleda ga njegov otac, i sažali se. Potrča mu ususret, pade mu oko vrata i poljubi ga. A sin mu reče: Oče, sagriješih nebu i tebi; nisam više dostojan zvati se tvojim sinom.\ A otac zapovjedi svojim slugama: Donesite brzo najbolju haljinu i obucite mu je! Podajte mu prsten na ruku i obuću na noge! Onda dovedite ugojeno tele i zakoljite ga! Održat ćemo radosnu gozbu i proveselit ćemo se. Jer je ovaj moj sin bio mrtav i opet živi; bio je izgubljen i nađe se. I stadoše držati radosnu gozbu.\ Njegov stariji sin bio je upravo u polju. Kad dođe i približi se kući, začu glazbu i ples. Dozva jednoga od slugu i zapita što je to? Tvoj brat je došao, odgovori mu on. I otac je tvoj dao zaklati ugojeno tele, jer je opet dobio zdrava sina. Tada se on razljuti i ne htjede ući. Njegov otac izađe i stade ga nagovarati. A on odvrati ocu: Već ti tolike godine služim, i nikada još ne prekrših tvoje zapovijedi. A meni još nikada nisi dao jareta da se proveselim sa svojim prijateljima. A sad, kad dođe taj tvoj sin, koji ti je imanje prosuo s bludnicama, dao si mu zaklati ugojeno tele. On mu odvrati: Sine, ti si uvijek sa mnom, i sve je moje tvoje. A trebalo je održati radosnu gozbu i proveseliti se, jer ovaj je tvoj brat bio mrtav i opet živi; bio je izgubljen i nađe se.” \ Dalje reče svojim učenicima: “Bio je neki bogati čovjek koji je imao upravitelja. Ovaj je kod njega bio optužen da mu prosipa imanje. On ga dade dozvati i reče mu: Što to čujem za tebe? Daj račun o svom upravljanju! Ne možeš dulje ostati moj upravitelj. Tada upravitelj pomisli u sebi: Što da počnem kad mi moj gospodar oduzima upravljanje? Kopati ne mogu, prositi se stidim. Znam što ću činiti da me prime u svoje kuće kad mi oduzme upravu. I dozva redom dužnike svoga gospodara. Prvoga zapita: Koliko si dužan mome gospodaru? On odgovori: Sto bata ulja. Reče mu: Uzmi svoje pismo, sjedi i piši brzo pedeset! Drugoga zapita: Koliko si ti dužan? On odgovori: Sto kora pšenice. Reče mu: Uzmi svoje pismo i piši osamdeset! Gospodar prizna da je nepravedni upravitelj radio mudro, jer su djeca ovoga svijeta u svojem naraštaju mudrija od djece svjetlosti. I ja vama kažem: Stecite sebi prijatelje svjetovnim bogatstvom da vas, kad jedanput dođe do kraja, prime u vječne stanove! Tko je vjeran u najmanjoj stvari, taj je vjeran i u velikoj; tko je nevjeran u najmanjoj stvari, taj je nevjeran i u velikoj.\ Ako vjerno ne upravljate svjetovnim bogatstvom, tko će vam onda povjeriti istinito dobro? I ako vjerno ne upravljate tuđim dobrom, tko će vam onda dati što je vaše? Nijedan sluga ne može služiti dva gospodara! Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga prianjati, a drugoga zanemariti. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Sve su ovo slušali lakomi farizeji i rugali se. Tada im reče: “Vi ste oni koji se uznosite kao pravedni pred ljudima, ali Bog zna vaša srca. Jer što se pred ljudima pokazuje veliko, pred Bogom je gadno. Zakon i proroci dosežu do Ivana. Otada se navješćuje radosna vijest o Božjemu kraljevstvu, i svaki prodire u njega silom. Ali prije će proći nebo i zemlja, nego će propasti i jedno slovce Zakona. Tko otpusti svoju ženu i oženi se drugom, čini preljub; i tko se oženi otpuštenom, isto tako čini preljub. \ Bio je neki bogat čovjek, oblačio se u skrlet i u laneno platno i sjajno se gostio svaki dan. Pred njegovim vratima ležao je neki siromah po imenu Lazar, sav u čirevima. Rado bi se bio nasitio mrvicama što su padale s bogataševa stola. I psi su dolazili i lizali mu čireve. Tada umre siromah. Anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo. A umre bogataš i bi zakopan. Kad u paklu usred svojih muka podiže oči, vidje izdaleka Abrahama i u njegovu krilu Lazara. Tada povika: Oče Abrahame! Smiluj mi se i pošalji Lazara neka umoči u vodu vrh svojega prsta i rashladi moj jezik; jer trpim veliku muku u ovom plamenu.\ Abraham odvrati: Sjeti se, sinko, da je tebi u tvojemu životu bilo dobro, a Lazaru zlo. Sad se on ovdje tješi, a ti se mučiš. Osim toga zjapi među nama i vama širok jaz, tako da nijedan ne može odavle k vama prijeći, i nijedan odatle ovamo doći, i kad bi htio. Onaj nastavi: Onda te molim, oče, pošalji ga u moju očinsku kuću! Imam još petero braće, i neka ih opomene da ne dođu i oni na ovo mjesto muke! Abraham odvrati: Imaju Mojsija i proroke: neka njih slušaju! Ne, oče Abrahame, odvrati onaj. Ali ako im dođe tko od mrtvih, onda će se obratiti. A on mu reče: Ako ne slušaju Mojsija i proroke, ne će vjerovati da tko ustane i od mrtvih.” I reče svojim učenicima: “Sablazni ne mogu izostati. Ali teško onome od koga dolaze! Bolje bi mu bilo da mu se mlinski kamen objesi o vrat, i da ga bace u more, nego da sablazni jednoga od ovih malih. Pazite! Ako se tvoj brat ogriješi, pouči ga! Bude li mu žao, oprosti mu! I ako se sedam puta na dan ogriješi o tebe i sedam puta opet dođe k tebi i rekne: Žao mi je; oprosti mu!” \ Apostoli zamoliše Gospodina: “Umnoži našu vjeru!” Gospodin odvrati: “Ako imate vjeru toliku koliko je gorušično zrno te kažete ovome dudu: Izađi s korijenom i presadi se u more? poslušat će vas. Tko od vas svojemu sluzi što ore ili čuva stoku, kad se vrati iz polja, kaže: Dođi odmah i sjedni za stol? Ne će li mu prije kazati: Pripravi mi večeru, pripaši se i posluži me, dok jedem i pijem, a onda možeš ti jesti i piti. Hoće li on zahvaliti sluzi na tom što je izvršio njegove zapovijedi? Tako i vi, kad učinite sve što vam je naloženo, kažite: Sluge smo neznatne, učinismo samo svoju dužnost.” Na putu u Jeruzalem prolazio je između Samarije i Galileje. Kad htjede ući u jedno selo, dođe mu ususret deset gubavaca. Stadoše izdaleka. I počeše vikati: “Isuse, učitelju, smiluj nam se!” Kad ih vidje, reče im: “Idite i pokažite se svećenicima!” Dok su išli, očistiše se. A samo jedan od njih dođe natrag, kad vidje da je iscijeljen. Hvalio je Boga jakim glasom. Bacio se pred noge Isusove na svoje lice i zahvalio mu. A to je bio Samarijanac. Tada reče Isus: “Ne očistiše li se desetorica? A gdje su devetorica? Zar se nijedan ne nađe da se vrati i dade slavu Bogu, nego ovaj tuđin?” I reče mu: “Ustani i idi! Ozdravila te tvoja vjera!” Farizeji ga upitaše: “Kad će doći Božje kraljevstvo?” On im odgovori: “Božje kraljevstvo ne će doći s vanjskim sjajem. Ne će se kazati: Ovdje je ili ondje. Kraljevstvo je Božje među vama.” Dalje reče svojim učenicima: “Doći će dani kad ćete željeti vidjeti samo jedan od danâ Sina čovječjega, ali ga ne ćete vidjeti. I reći će vam: On je ovdje, on je ondje! Ne idite tamo i ne trčite za njima! Jer kao što bljesak munje sijevne od jednoga kraja neba do drugoga, tako će biti i sa Sinom čovječjim u njegov dan. Ali najprije on još mora mnogo pretrpjeti i biti odbačen od ovoga roda. Kako je bilo u dane Noine, tako će biti i u dane Sina čovječjega: Jelo se i pilo, ženilo se i udavalo sve do dana kad Noa uđe u korablju. Tada dođe potop i sve uništi. Isto je tako bilo u Lotove dane: Jelo se i pilo, kupovalo se i prodavalo, sadilo se i gradilo. A u dan kad izađe Lot iz Sodome, udari oganj i sumpor s neba i sve uništi. Upravo će tako biti u onaj dan kad se objavi Sin čovječji. Tko je u onaj dan na krovu, a svoje stvari ima još u kući, neka ne silazi da ih uzme! Tko je u polju, neka se također ne vraća! Sjetite se Lotove žene! Koji nastoji svoj život sačuvati, izgubit će ga; tko ga izgubi, sačuvat će ga.\ Kažem vam: U onu noć počivat će po dvojica na jednoj postelji: jedan će se uzeti, drugi će se ostaviti. Dvije će žene mljeti na jednom mlinu: jedna će se uzeti, druga će se ostaviti.” *** Upitaše ga: “Gdje, Gospodine?” Odgovori im: “Gdje je strvina, ondje se skupljaju orlovi.” On im pokaza u prispodobi kako treba svagda moliti i ne malaksati. Reče im: “U nekom gradu bio je jedan sudac koji se nije bojao Boga i nije mario za ljude. A u onom gradu bila je i neka udovica. Ona je dolazila k njemu i molila ga: Pribavi mi pravo pred mojim protivnikom! On je dugo vremena nije htio uslišati. A najposlije reče u sebi: Ne bojim se doduše Boga i ne marim za ljude. Ali jer mi ova udovica dodijava, pomoći ću joj oko njezina prava; inače će mi napokon doći i udarit će me po licu.” \ Gospodin nastavi: “čujte što govori nepravedni sudac! A Bog svojim izabranima, koji dan i noć vape k njemu, da ne pomogne oko njihovih prava, da ih pusti da čekaju? Kažem vam, brzo će im pribaviti pravo. Ali kad dođe Sin čovječji, hoće li naći vjeru na zemlji?” Također je kazao ovu prispodobu nekima koji su? puni pouzdanja u sebe? sebe smatrali pravednima, a druge prezirali: ”Dva čovjeka uziđoše u Hram da se pomole. Jedan je bio farizej, drugi carinik. Farizej stade i poče se moliti u sebi: Bože, zahvaljujem ti što nisam kao ostali ljudi, kao razbojnici, varalice, preljubnici ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu i dajem desetinu od svega što steknem. A carinik je stajao izdaleka i nije se usudio ni očiju podignuti k nebu, nego se udarao u prsa i molio: Bože, budi milostiv meni grješniku! Kažem vam: Ovaj otiđe opravdan kući, a ne onaj. Jer tko se uzvisi, bit će ponižen, a tko se ponizi, bit će uzvišen.” Donosili su k njemu djecu da ih se dotakne. Kad to vidješe učenici, stadoše odbijati ljude. A Isus dozva k sebi djecu i reče: “Pustite djecu, neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovih Božje kraljevstvo.\ Zaista kažem vam: Tko ne primi Božjega kraljevstva kao dijete, ne će u njega ući.” Neki ga predstojnik zapita: “Učitelju dobri, što moram činiti da postignem vječni život?” Isus mu odgovori: “Što me zoveš dobrim? Samo je Bog dobar. Znaš zapovijedi: Ne čini preljub! Ne ubijaj! Ne kradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku!” On odvrati: “Sve sam to držao od svoje mladosti.” Kad je to čuo Isus, reče mu: “Još ti ostaje jedno: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima, i imat ćeš blago na nebu. Tada dođi i pođi za mnom!” Na te riječi on se veoma ražalosti, jer je bio vrlo bogat. Kad vidje Isus kako se ražalosti, reče: “Kako je teško imućnima ući u Božje kraljevstvo! Lakše je devi proći kroz iglene uši, nego bogatašu ući u Božje kraljevstvo.” Tada upitaše slušatelji: “Tko se onda može spasiti?” On odgovori: “Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće.” Tada reče Petar: “Mi ostavismo svoje imanje i pođosmo za tobom.” On im odvrati: “Zaista kažem vam: Nitko ne ostavi zbog Božjega kraljevstva kuću, braću, roditelje, ženu ili djecu, a da ne primi za to mnogo više na ovom svijetu, a na drugom svijetu vječni život.” Uze dvanćstoricu nasamo i reče im: “Evo idemo u Jeruzalem. Ondje će se sve ispuniti što su proroci pisali za Sina čovječjega. On će biti predan neznabošcima, ismijan, zlostavljan i popljuvan. Bičevat će ga i ubiti. Ali treći će dan uskrsnuti.” A oni ništa od toga ne razumješe. Taj je govor bio za njih skriven, i oni ne shvatiše što je on time mislio. Kad se približio Jerihonu, neki je slijepac sjedio kraj puta i prosio. čuo je kako prolazi narod, i zapitao je što je to. Kazaše mu da prolazi Isus Nazarećanin. Tada povika: “Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Oni što su išli naprijed korili su ga, neka šuti. Ali je on samo još jače vikao: “Sine Davidov, smiluj mi se!” Tada Isus stade i dade ga dovesti. Kad je došao, zapita ga: “Što hoćeš od mene?” On zamoli: “Gospodine, učini da progledam!” Isus mu reče: “Progledaj! Tvoja te je vjera ozdravila.” Odmah progleda. Poče slaviti Boga i pođe za Isusom. I sav narod koji je to vidio hvalio je Boga. On dođe u Jerihon i prolazio je kroz mjesto. Tamo je bio čovjek po imenu Zakej. Bio je carinički starješina, i bio je bogat. Želio je vidjeti Isusa i upoznati ga, ali nije mogao od mnoštva naroda; jer je bio maloga rasta.\ Zato potrča naprijed i popne se na divlju smokvu da ga mogne vidjeti; jer je Isus onuda trebao proći.\ Kad dođe Isus na ono mjesto, pogleda gore i reče mu: “Zakeju, brzo siđi; jer danas trebam proboraviti u tvojoj kući.”\ I siđe brzo, i primi ga s radošću. Svi koji to vidješe mrmljali su i govorili: “Svratio je u kuću grješnika.” A Zakej stupi pred Gospodina i reče: “Gospodine, pola svog imanja dajem siromasima; i ako sam koga prevario, vraćam četverostruko.”\ Isus mu reče: “Danas je došlo spasenje ovoj kući, jer je i on Abrahamov sin. Sin čovječji je došao potražiti i spasiti što je bilo izgubljeno.” A kako je bio blizu Jeruzalema, i jer su mislili ljudi da će odmah nastupiti Božje kraljevstvo, kaza svojim slušateljima još jednu prispodobu. Reče: “Neki čovjek plemenita roda ode u daleku zemlju, da primi kraljevstvo i da se vrati. Zato dozva k sebi svojih deset slugu, predade im deset mina i reče im: Trgujte s tim dok se ja vratim. A njegovi sugrađani mrzili su ga; oni poslaše za njim poslanike i rekoše: Ne ćemo da on kraljuje nad nama.\ A kad se on vrati, pošto primi kraljevstvo, dade dozvati k sebi sluge kojima je bio dao novac, da vidi koliko je svaki stekao. Prvi dođe i reče: Gospodaru, tvoja mina donese deset mina. On mu odvrati: Dobro, dobri slugo: jer si mi u malom bio vjeran, imat ćeš vlast nad deset gradova. Drugi dođe i reče: Gospodaru, tvoja mina donese pet mina. Ovomu reče: Ti ćeš vladati nad pet gradova. Treći dođe i reče: Gospodaru, evo tvoja mina! Zavezao sam je u ubrus. Bojao sam se naime tebe, jer si čovjek strog. Uzimaš što nisi uložio i žanješ što nisi sijao. On mu odvrati: Iz tvojih ću ti usta suditi, nevrijedni slugo! Znao si da sam strog čovjek: da uzimam što nisam uložio i da žanjem što nisam sijao. Pa zašto nisi uložio moj novac kod novčara da ga, nakon što dođem, mogu primiti s dobitkom? Tada reče onima što su ondje stajali: Uzmite mu minu i podajte je onome koji ima deset mina! Odvratiše mu: Gospodaru, on već ima deset mina. Kažem vam: Svakome koji ima, dat će se; a tko nema, njemu će se oduzeti što ima.\ A one moje neprijatelje koji ne htjedoše da ja kraljujem nad njima, dovedite ovamo i pogubite ih pred mojim očima!” Poslije tih riječi pođe dalje na putu u Jeruzalem. Kad dođe u blizinu Betfage i Betanije, na goru što se zove Maslinska gora, posla dva svoja učenika i naloži im: “Idite u selo što je pred vama! Ondje ćete na ulazu naći magare privezano, na kojemu još nitko nije jahao. Odvežite ga i dovedite! Upita li vas tko: Zašto ga odvezujete?, odgovorite ovako: Gospodin ga treba.” Poslani otiđoše i nađoše kako im je bio kazao. Kad su odvezivali magare, upitaše ih njegovi gospodari: “Zašto odvezujete magare?” Oni odgovoriše: “Gospodin ga treba.” Tako dovedoše magare k Isusu, staviše svoje haljine na nj i podigoše Isusa na njega. Dok je tako prolazio, prostirali su svoje haljine po putu. I kad se počeo spuštati niz Maslinsku goru, stade sve mnoštvo učenika u radosti hvaliti Boga jakim glasom za sva čudesna djela što su ih vidjeli. Govorili su: “Blagoslovljen kralj koji dolazi u Gospodnje ime! Mir na nebu i slava na visini!” Tada mu rekoše neki farizeji: “Učitelju, zabrani to svojim učenicima!” On im odvrati: “Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati.” Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim i reče: ”Kad bi i ti u ovaj svoj dan spoznao što ti je za mir! Ali je sad sakriveno od tvojih očiju. Doći će dani na tebe kad će te tvoji neprijatelji okružiti opkopom, uokolo te zatvoriti i sa svih te strana pritisnuti. Oni će tebe i tvoju djecu što su u tebi lupiti o zemlju i ne će ostati u tebi kamena na kamenu, jer nisi spoznao vrijeme svoga pohoda.” Tada pođe u Hram i potjera van trgovce. Doviknuo im je: “Stoji pisano: Moja je kuća kuća molitve. A vi načiniste od nje razbojničku spilju.” Svaki je dan učio u Hramu. Svećenički glavari, pismoznanci i vođe naroda gledali su da ga pogube. Ali mu nisu mogli ništa učiniti; jer je sav narod prianjao za njegovu riječ. \ Kad je on jednoga dana učio narod u Hramu i navješćivao evanđelje, pristupiše k njemu svećenički glavari i pismoznanci sa starješinama i zapitaše ga: “Kaži nam: Kojom vlašću ovo činiš? Tko ti je dao vlast za to?” On im odgovori: “I ja ću vas nešto upitati. Kažite mi: Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?” Oni su razmišljali među sobom. Kažemo li: S neba, odvratit će nam: Zašto mu onda ne vjerovaste? Kažemo li: Od ljudi, sav će nas narod kamenovati, jer je uvjeren da je Ivan prorok. Tako odgovoriše da ne znaju odakle je. Isus im odvrati: “Onda ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću ovo činim.” On kaza narodu ovu prispodobu: “Neki čovjek posadi vinograd, dade ga u zakup vinogradarima, pa otiđe izvan zemlje na dulje vrijeme. Kad je bilo vrijeme, posla slugu k vinogradarima, da bi mu dali dio od vinogradskoga roda. Ali vinogradari ga istukoše i protjeraše ga praznih ruku. Posla još drugoga slugu. I ovoga istukoše, izgrdiše i protjeraše ga praznih ruku. Posla još trećega. A oni i toga istukoše do krvi i izbaciše ga van. Onda reče gospodar vinograda: Što da učinim? Poslat ću svojega ljubljenoga sina; njega će se možda pobojati.\ Ali kad ga ugledaše vinogradari, posvjetovaše se među sobom: To je baštinik; ubit ćemo ga, tada je baština naša.\ Izbaciše ga dakle iz vinograda i ubiše ga. Što će sad gospodar vinograda s njima učiniti? Doći će, pogubit će te vinogradare i dat će vinograd drugima.” Kad oni to čuše, rekoše: “Neka se tako što ne dogodi!” A on ih pogleda i reče: “Pa što znači ona riječ u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaoni kamen? Tko padne na taj kamen, razbit će se; a na koga on padne, satrt će ga.” \ Još u onaj čas nastojali su pismoznanci i svećenički glavari staviti ruku na njega; ali se pobojaše naroda. Opazili su naime da je on njih htio pogoditi tom prispodobom. \ Vrebali su oštro na njega, i poslaše uhode koji su se pretvarali kao pošteni ljudi, da ga uhvate u riječi. Oni su ga zatim namjeravali predati poglavarstvu, vlasti namjesnika. Upitaše ga: “Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš, nisi pristran, nego zaista učiš Božjemu putu. Je li nam dopušteno ili nije plaćati caru porez?” On prozre njihovo lukavstvo i odvrati im: ”Pokažite mi denar! čiji je na njemu lik i natpis?” “Carev”, odgovoriše. Tada im reče: “Podajte dakle caru što pripada caru, i Bogu što pripada Bogu!” Ne pođe im za rukom da ga uhvate u riječi pred narodom. Zadiviše se njegovu odgovoru i zašutješe. Tada dođoše neki saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća. Oni ga upitaše i rekoše: “Učitelju, Mojsije nam propisa: Ako kome umre brat i ostavi ženu bez djece, onda mora brat oženiti ženu i podignuti potomstvo svojemu bratu. A bilo je sedmero braće. Prvi uze ženu i umre bez djece. Tada je uze drugi za ženu. Onda je uze treći, i tako svih sedam. Pomriješe, a da ne ostaviše potomaka. Najposlije umre i žena. Kome će sad od njih pripasti žena o uskrsnuću? Jer je ona svoj sedmorici bila žena.” Isus im odgovori: “Djeca se ovoga svijeta žene i udaju. A koji budu nađeni vrijednima da postanu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, ne će se više ženiti niti će se udavati. Oni ne mogu onda više ni umrijeti; oni su kao anđeli i djeca Božja, jer su djeca uskrsnuća.\ A da će mrtvi uskrsnuti, pokaza i Mojsije na mjestu o grmu, gdje naziva Gospodina Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A on nije Bog mrtvih, nego živih. Njemu sve živi.” Tada rekoše neki od pismoznanaca: “Učitelju, dobro si kazao.” I nisu se više usudili zapitkivati ga išta. Tada ih on zapita: “Kako se može tvrditi da je Mesija Davidov sin? David ipak sam govori u knjizi psalama: Reče Gospodin mome Gospodinu: Sjedi meni s desna, dok položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama. David dakle njega naziva Gospodinom. Kako onda može biti njegov sin?” Dok je slušao sav narod, reče svojim učenicima: ”čuvajte se pismoznanaca! Oni rado idu u dugačkim haljinama, hoće da ih ljudi pozdravljaju na javnim mjestima i da zauzimaju prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama. Oni uništavaju kuće udovicama i izgovaraju za to naoko duge molitve. Njih čeka stroži sud.” Podigavši oči, opazi kako bogati bacaju svoje darove u hramsku riznicu. Vidje također kako je neka siromašna udovica ubacila dvije lepte. Tada reče: “Zaista, kažem vam: Ova siromašna udovica stavila je više nego svi drugi. Jer svi baciše od svoga suviška u Božje darove, a ona stavi od svoje sirotinje sve što joj je služilo za uzdržavanje.” Kad su neki govorili za Hram: da je ukrašen sjajnim kamenjem i posvetnim darovima, reče: ”Doći će dani kad od svega što vidite ovdje ne će ostati ni kamen na kamenu koji ne će biti razvaljen.” Zapitaše ga: “Učitelju, kad će se to dogoditi, i koji je znak da će se to zbiti?” On odgovori: “Pripazite da se ne date zavesti! Jer će se mnogi pojaviti u moje ime i reći: Ja sam, i: Vrijeme je došlo. Ne trčite za njima! Kad čujete za ratove i bune, ne dajte se time uplašiti! To treba najprije doći, ali još nije odmah svršetak.” On nastavi: “Ustat će narod na narod, kraljevstvo na kraljevstvo. Jaki potresi bit će posvuda, bit će glad i kuga. Pojavit će se na nebu strahote i veliki znaci. Prije svega toga stavit će na vas ruku i progonit će vas. Predavat će vas u sinagoge i u tamnice i voditi vas pred kraljeve i namjesnike zbog mojega imena. To će vam dati priliku da položite svjedočanstvo. Nemajte dakle unaprijed nikakve brige kako ćete odgovarati! Jer ću vam ja dati rječitost i mudrost kojoj se ne će moći oprijeti niti joj odoljeti svi vaši protivnici. Štoviše, predavat će vas roditelji, braća, rođaci i prijatelji, i pobit će neke od vas. Svi će vas zamrziti zbog mojega imena. Ali ni vlas s vaše glave ne će propasti. Postojanošću ćete spasiti svoj život. Kad vidite da je Jeruzalem opkolila vojska, onda znajte da je blizu njegovo razorenje. Tada neka ljudi u Judeji bježe u gore! Oni u gradu neka izađu van; koji su na polju, neka ne ulaze u grad!\ Jer to su dani odmazde, kad će se sve ispuniti što stoji u Pismu. Teško trudnicama i dojiljama u one dane! Jer će doći velika tjeskoba na zemlju i sud gnjeva na ovaj narod. Jedni će pasti od oštrice mača, drugi će biti zarobljeni, odvedeni među sve narode. Jeruzalem će gaziti neznabošci, dok ne prođu vremena neznabožaca. Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će među narodima vladati strašno očajanje od buke i huke mora. Ljudi će ginuti od straha i čekanja onoga što će doći na zemlju. Jer će se nebeske sile uzdrmati. Tada će ugledati gdje Sin čovječji dolazi na oblaku s velikom moći i slavom. Kad to nastane, onda se uspravite i podignite svoje glave! Otkupljenje se vaše približava.” Kaza im prispodobu: “Promatrajte smokvu i sva druga stabla! Kad vidite da već pupaju, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kad vidite da se ovo zbiva, znajte da je blizu Božje kraljevstvo! Zaista kažem vam, ovaj naraštaj ne će proći dok se sve to ne dogodi. Nebo i zemlja proći će, a riječi moje ne će proći. Pazite da svoja srca ne otežate rasipništvom, pijanstvom i zemaljskim brigama, i da vam onaj dan ne dođe iznenada. Kao zamka doći će na sve koji prebivaju po svoj zemlji. Pa zato budite uvijek budni i molite da mognete umaći svemu onome što će doći, i da opstanete pred Sinom čovječjim!” Danju je učio u Hramu, a noću je izlazio van i boravio na gori koja se zove Maslinska gora. Ujutro je hrlio sav narod k njemu u Hram da ga sluša. Približavao se blagdan beskvasnih kruhova koji se zove Vazam. Svećenički glavari i pismoznanci mislili su o tome kako bi mogli Isusa ubiti. A bojali su se naroda. Tada uđe sotona u Judu koji se zvao Iškariotski i koji je bio jedan iz broja dvanćstorice. On ode i stade pregovarati sa svećeničkim glavarima i nadstojnicima kako da im ga izda. Oni se obradovaše tomu i obećaše da će mu dati novaca. On obeća i stade tražiti zgodnu priliku da im ga preda, a da ne upadne u oči narodu. Dođe dan beskvasnih kruhova na koji je trebalo žrtvovati vazmeno janje. Tada posla Isus Petra i Ivana i naloži im: “Idite i pripravite nam vazmeno, da ga blagujemo!” Oni ga upitaše: “Gdje da ga pripravimo?” On im odgovori: “Kad dođete u grad, srest će vas čovjek koji nosi vodu u krčagu. Idite za njim u kuću u koju on uđe pa kažite domaćinu: Učitelj te pita: Gdje je gostinjska prostorija u kojoj mogu održati vazmenu gozbu sa svojim učenicima? On će vam pokazati veliku gornju prostoriju, sagovima prostrtu. Ondje pripravite!” Oni odoše i nađoše kako im je bio kazao, i pripraviše vazmenu gozbu. U određeni čas sjede Isus za stol i apostoli s njim. On im reče: “Vrlo sam želio ovu vazmenu gozbu održati s vama, prije nego podnesem muku. Jer vam kažem: Ne ću je više jesti, dok se ne dovrši u Božjem kraljevstvu.” Tada uze čašu, zahvali i reče: “Uzmite je i razdijelite među sobom! Jer vam kažem: Odsad ne ću više piti od trsova roda, dok ne dođe Božje kraljevstvo.” Onda uze kruh, zahvali, razlomi ga i dade im ga govoreći: “Ovo je moje tijelo koje se predaje za vas. Ovo činite u spomen na mene!” Isto tako uze poslije večere čašu i reče: “Ova čaša Novi je savez u mojoj krvi koja se prolijeva za vas. Ali evo, ruka mog izdajnika je sa mnom na stolu. Sin čovječji ide, doduše, kao što je određeno; ali teško čovjeku koji ga izdaje!”\ Tada oni stadoše jedan drugoga pitati tko je od njih koji bi to mogao učiniti. Nastade također prepirka među njima o tome tko je od njih najveći. On im reče: “Kraljevi neznabožačkih naroda njihovi su gospodari, i njihovi vladaoci nazivaju se dobrotvori. Vi ne postupajte tako: Nego tko je najveći među vama, neka bude kao najmanji, starješina kao sluga. Jer tko je veći: Koji sjedi za stolom ili koji služi? Nije li onaj koji sjedi za stolom? A ja sam među vama kao sluga. Vi ste u mojim kušnjama ustrajali sa mnom. Zato ostavljam vama kraljevstvo kao što je moj Otac ostavio meni. Vi ćete u mome kraljevstvu jesti i piti za mojim stolom i sjediti na prijestoljima i suditi dvanćst Izrćlovih plemena.” ”Šimune, Šimune! Evo, sotona zatraži da vas smije rešetati kao pšenicu. A ja sam molio za tebe, da se tvoja vjera ne pokoleba. Zato ti, kad se obratiš, počni utvrđivati svoju braću!” On mu odvrati: “Gospodine, spreman sam s tobom ići u tamnicu i u smrt.” A on odvrati: “Petre, kažem ti: Još danas, prije nego zapjeva pijetao, triput ćeš zanijekati da me poznaješ.” Dalje im reče: “Kad vas poslah bez kese, bez torbe, bez obuće, je li vam što nedostajalo?” “Nije” odgovoriše oni. ”Ali sad”, nastavi on, “koji ima kesu, neka je uzme sa sobom, isto tako svoju torbu. Tko to nema, neka proda svoj plašt i kupi za to mač! Jer vam kažem: Na meni se još mora ispuniti riječ Pisma: On je ubrojen među zločince. Tako se na meni ispunjava sve što je zapisano.” Tada viknuše oni: “Gospodine, evo, ovdje dva mača!” A on im odvrati: “Dosta je.” Tada izađe i ode, po svom običaju, na Maslinsku goru. Za njim su pošli njegovi učenici. Kad dođe tamo, reče im: “Molite se da ne padnete u kušnju!” Udalji se od njih koliko se može kamenom dobaciti, klekne na koljena i pomoli se: ”Oče, ako hoćeš, uzmi ovu čašu od mene! Ali ne moja, nego neka bude tvoja volja!” Tada mu se ukaza anđeo s neba i okrijepi ga. Kad ga je napala smrtna tjeskoba, molio se još usrdnije. Njegov je znoj bio kao kaplje krvi što su tekle na zemlju. Diže se od molitve i pođe k svojim učenicima, ali ih nađe gdje spavaju od žalosti. Tada im reče: “Što spavate? Ustanite i molite se da ne padnete u kušnju!” Dok je još govorio, pojavi se četa. Juda, jedan od dvanćstorice, išao je pred njom. On pristupi k Isusu i poljubi ga. Isus mu reče: “Juda, poljupcem izdaješ Sina čovječjega?” Kad njegovi pratioci vidješe što će biti, viknuše: “Gospodine, da udarimo mačem?” I jedan od njih udari slugu velikoga svećenika i odsiječe mu desno uho. A Isus reče: “Pustite! Ne dalje!” Tada se dotače uha i iscijeli ga. A svećeničkim glavarima, nadstojnicima hramske straže i starješinama što su bili došli na nj, Isus reče: “Kao na razbojnika izađoste s mačevima i toljagama. Danomice sam bio kod vas u Hramu, i niste stavili ruke na mene. Ali je ovo vaš čas i vlast tame.” Tada ga uhvatiše i odvedoše u kuću velikoga svećenika. Petar je išao za njim izdaleka. Nasred dvorišta naložili su vatru i posjedali naokolo. I Petar sjede među njih. Kako je on tako sjedio u svjetlu ognja, vidje ga jedna sluškinja, upre pogled u njega i reče: “I ovaj je bio s njim.” On zanijeka i reče: “Ženo, ne poznajem ga.” Malo zatim ugleda ga drugi i reče: “I ti si jedan od njih.” Petar odvrati: “čovječe, nisam.” Oko jednu uru kasnije ustvrdi opet drugi: “Zaista, i ovaj je bio s njim, jer je Galilejac.” Petar odvrati: “čovječe, ne znam što govoriš.” Odmah, dok je on još govorio, zapjeva pijetao. Tada se obazre Gospodin i pogleda Petra. I Petar se sjeti Gospodinove riječi koju mu je kazao: “Još prije nego danas zapjeva pijetao, triput ćeš me zatajiti.” Izađe napolje i stade gorko plakati. Ljudi koji su Isusa držali zarobljena rugali su mu se i zlostavljali ga. Pokrili su mu oči i govorili: “Proreci tko je koji te udari!” Još su mnoge druge uvrede izricali protiv njega. Kad osvanu dan, sabraše se narodne starješine, svećenički glavari i pismoznanci i dadoše ga odvesti u svoju skupštinu. Oni rekoše: “Ako si ti Mesija, kaži nam!” On im odvrati: “Ako vam kažem, ne ćete mi vjerovati;\ ako vas upitam, ne ćete mi odgovoriti. Ali odsad će Sin čovječji sjediti s desne strane svemogućega Boga.” Tada svi rekoše: “Ti si dakle Sin Božji?” On odgovori: “Da, jesam!” Tada povikaše: “Što trebamo još svjedočanstvo? Jer sami čusmo iz njegovih vlastitih usta.” Tada se svi podigoše i odvedoše ga Pilatu. Ondje ga počeše optuživati: “Nađosmo da ovaj buni naš narod, da zabranjuje plaćati caru porez, i da se pravi Mesijom, kraljem.” Pilat ga upita: “Jesi li ti židovski kralj?” On mu odgovori: “Ti kažeš.” Pilat izjavi svećeničkim glavarima i narodu: “Ja ne nalazim nikakve krivnje na ovome čovjeku.” Ali oni su još jače zahtijevali: “On buni svojim naukom narod po svoj judejskoj zemlji, počevši od Galileje dovde.” Kad je to čuo Pilat, raspita se je li on Galilejac. Kad dozna da je iz Herodova područja, posla ga k Herodu koji je onih dana također boravio u Jeruzalemu. Herod se vrlo obradova kad vidje Isusa. Odavno je želio vidjeti ga zbog onoga što je čuo o njemu, i nadao se da će vidjeti od njega kakvo čudo. I tako ga stade pitati za mnogo toga. Ali mu Isus ništa ne odgovori. Svećenički glavari i pismoznanci stajali su pritom i neprestano ga tužili. Tada mu se naruga Herod sa svojom pratnjom. Za porugu mu dade obući bijelu haljinu i posla ga tako natrag Pilatu. U taj se dan sprijateljiše Herod i Pilat, dok su prije bili neprijatelji. Pilat tada sazva svećeničke glavare, članove Visokoga vijeća i narod i reče im: “Dovedoste preda me ovoga čovjeka, jer navodno buni narod. Ja sam ga pred vama saslušao, ali nisam našao opravdanu nijednu od tužbi što ih vi iznosite protiv ovoga čovjeka. Isto tako ni Herod; jer ga posla natrag k nama. Eto, on nije ništa učinio što zaslužuje smrt.\ Kaznit ću ga dakle i onda pustiti.” *** Tada svi zajedno povikaše: “Uzmi ovoga! Pusti nam Barabu!” Onaj je ležao u tamnici zbog neke bune u gradu i zbog nekog umorstva. A Pilat im opet prozbori, jer je htio pustiti Isusa. Ali su oni vikali: “Raspni ga, raspni!” On ih upita po treći put: “Pa što je zlo on počinio? Ja ne nalazim na njemu ništa što bi zasluživalo smrt. Kaznit ću ga i onda pustiti.” Ali su oni zahtijevali samo još žešće i glasnije da Isus bude razapet, i vika je njihova bivala sve jača. Pilat presudi da bude izvršeno prema njihovu zahtjevu. Pusti im onoga koji je ležao u tamnici zbog bune i umorstva i koga su tražili. A Isusa preda njihovoj volji. Dok su ga vodili, zaustaviše Šimuna Cirenca, koji je dolazio iz polja, i stave na njega križ da ga nosi za Isusom. Veliko mnoštvo naroda išlo je za njim, i žene koje su za njim plakale i naricale. Isus se obazre prema njima i reče: “Kćeri jeruzalemske, ne plačite za mnom, nego plačite za sobom i za svojom djecom! Jer eto, doći će dani kada će se reći: Blago nerotkinjama, ženama koje ne rodiše i ne dojiše! Tada će se dovikivati gorama: Padnite na nas! i brežuljcima: Pokrijte nas! Jer kad tako čine zelenu stablu, što će onda biti od suha?” S njim su vodili još dva zločinca da ih pogube. Kad dođoše na mjesto koje se zove Lubanja, razapeše ga ondje. Isto tako zločince, jednoga s njegove desne, drugoga s njegove lijeve. A Isus se molio: “Oče, oprosti im; jer ne znaju što čine!” Zatim razdijeliše njegove haljine bacivši za njih kocku.\ Narod je tamo stajao i gledao. A članovi Visokoga vijeća rugali su se: “Druge je spasio; neka sad spasi samoga sebe, ako je Božji Pomazanik, Izabranik.”\ I vojnici su mu se rugali. Pristupali su k njemu, pružali mu ocat i govorili: “Ako si židovski kralj, spasi samoga sebe!” Nad njim je bio natpis: “Kralj židovski”. Jedan od zločinaca što su visjeli na križu hulio je na njega govoreći: “Zar nisi ti Mesija? Onda spasi samoga sebe i nas!” A drugi je ovoga korio i govorio: “Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu? Mi dakako s pravom, jer primamo pravednu kaznu za svoja djela, a ovaj nije ništa zlo počinio.” Onda nastavi: “Isuse, spomeni me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” On mu reče: “Zaista, kažem ti: Danas ćeš još biti sa mnom u raju!” Bilo je oko šeste ure kad na svu zemlju pade tama koja potraja do devete ure. Sunce pomrča, i hramska se zavjesa razdera na dvoje. Tada povika Isus iza glasa: “Oče, u tvoje ruke predajem svoj duh!” To reče i izdahnu. Kad vidje satnik što se dogodi, stade slaviti Boga i reče: “Zaista, ovaj je čovjek bio pravedan!” Sav narod koji je pribivao ovome prizoru i vidio što se zbilo, udarao se u prsa i vraćao se kući. Svi njegovi znanci i žene koje su išle za njim iz Galileje stajali su na nekoj udaljenosti i to gledali. A bio je vijećnik po imenu Josip, plemenit i pravedan čovjek, koji je bio rodom iz Arimateje, grada u Judeji, i očekivao Božje kraljevstvo. On nije bio pristao na njihov zaključak i postupak. On ode k Pilatu i zamoli za Isusovo tijelo. Tada ga skide, obavi ga platnom i položi ga u grob u stijeni u koji još nitko nije bio položen. Bio je dan priprave, i subota je već svanjivala. Žene koje su s Isusom došle iz Galileje išle su s Josipom i vidjele su grob i kako je pokopano Isusovo tijelo. Potom se vratiše i pripraviše mirise i pomasti. U subotu su držale počinak prema Zakonu. Prvoga dana tjedna otiđoše one vrlo rano na grob s mirisima što su ih bile pripravile. Nađoše kamen od groba odvaljen i uđoše unutra. Ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. Dok su one zbog toga bile posve zbunjene, gle, dva čovjeka stadoše pred njih u sjajnim haljinama. Od straha oboriše pogled na tlo. A oni im rekoše: “Što tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje, nego je uskrsnuo. Sjetite se kako vam reče kad je još bio u Galileji: Sin čovječji treba biti predan u ruke grješnika i raspet, ali će treći dan uskrsnuti.” Tada se sjetiše njegovih riječi. Vratiše se s groba i javiše sve to jedanćstorici i svima ostalim. Bile su to: Marija Magdalena, Ivana, Marija, Jakovljeva mati, i još druge s njima koje tu vijest donesoše apostolima. A njihove riječi učiniše im se kao brbljarije, i ne povjerovaše im. Ali Petar ustade i pohrli na grob. Kad se sagnuo, vidje samo platno gdje leži. Pun čuđenja nad tim ode kući. Još isti dan putovala su dvojica od njih u selo po imenu Emaus koje je bilo udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Oni su razgovarali među sobom o svemu što se bilo dogodilo. Dok su tako razgovarali i raspravljali među sobom, približi im se sam Isus, i išao je s njima. Ali njihove su oči bile zastrte te ga ne prepoznaše. On im reče: “Kakav je to razgovor što ga vodite među sobom na putu?” Tada se žalosni zaustaviše. Jedan, po imenu Kleofa, odgovori mu: “Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu koji ne zna što se ondje dogodilo ovih dana?” On ih upita: “Što?” Odvratiše mu: “To o Isusu Nazarećaninu. On je bio prorok, silan na djelu i riječi pred Bogom i svim narodom. Naši svećenički glavari i prvaci predadoše ga da bude osuđen na smrt, i razapeše ga. A mi smo se nadali da će on izbaviti Izrćla. I nakon svega toga ovo je danas treći dan kako se to dogodilo. I neke su nas od naših žena zbunile. One su bile rano ujutro na grobu, ali ne nađoše njegova tijela. Dođoše govoreći da su im se ukazali anđeli koji da su rekli da on živi. Neki od naših otiđoše tad na grob i nađoše onako kako su žene bile kazale; ali njega samoga ne vidješe.” \ Tada im on reče: “O, bezumni i sporoga srca za vjeru u sve što su navješćivali proroci! Zar nije trebao Mesija to trpjeti i tako ući u svoju slavu?” I počevši od Mojsija i svih proroka, protumačio im je što stoji pisano o njemu u svim Pismima. Tako se približiše selu u koje su išli. On se učinio kao da hoće ići dalje. A oni su ga nagovarali: “Ostani s nama! Brzo će večer. Dan se već nagnuo.” Tada svrati k njima. Dok je s njima bio za stolom, uze kruh, izreče nad njim blagoslov, prelomi ga i pruži im ga. Tada im se otvoriše oči, i prepoznaše ga. A njega nestade ispred njihovih očiju. I oni rekoše jedan drugome: “Nije li gorjelo naše srce u nama kad je govorio s nama putem i tumačio nam Pismo?” Još istog časa ustadoše, vratiše se u Jeruzalem i nađoše jedanćstoricu zajedno i one koji su bili s njima. Oni rekoše: “Gospodin je zaista uskrsnuo i ukazao se Šimunu.” A ovi pripovjediše što se dogodilo na putu i kako su ga prepoznali po lomljenju kruha. Dok su oni još govorili o tom, stade Isus među njih i reče im: “Mir s vama!” Od tjeskobe i straha oni su mislili da vide duha. On im reče: “Zašto ste se preplašili, i zašto se sumnje rađaju u vašim srcima? Vidite moje ruke i noge! Ja sam glavom. Opipajte me i vidite! Duh nema mesa i kostiju, kako to vidite na meni.” Poslije tih riječi pokaza im ruke i noge. Ali oni od radosti i čuđenja nisu još uvijek mogli vjerovati. Zato ih upita: “Imate li ovdje što za jelo?” Oni mu dadoše komad pečene ribe. On uze, i jeo je pred njihovim očima. On im reče: “Ovo je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: Sve se treba ispuniti što stoji napisano o meni u Mojsijevu zakonu, kod Proroka i u Psalmima.” Tada im otvori um da razumiju Pismo. Zatim nastavi: “Tako stoji pisano: Mesija treba trpjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih. U njegovo ime treba biti propovijedano obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste tome svjedoci. Evo, ja ću poslati obećanje svojega Oca na vas. Ostanite u gradu dok ne budete opremljeni snagom odozgo!” On ih izvede prema Betaniji, podiže svoje ruke i blagoslovi ih. I blagoslivljajući ih rastade se od njih i bi odnesen na nebo. Oni padoše ničice i pokloniše se. Tada se s velikom radošću vratiše u Jeruzalem. Bili su uvijek u Hramu i slavili su Boga. U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše Riječ. Ona bijaše u početku kod Boga. Sve je po njoj postalo, i bez nje ništa nije postalo što je postalo. U njoj bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. Svjetlo svijetli u tami; ali tama ga ne obuze.\ Poslan bi čovjek od Boga komu bijaše ime Ivan. On dođe za svjedočanstvo, da svjedoči za svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše svjetlo, nego da svjedoči za svjetlo. Svjetlo istinito, koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na svijet. Na svijetu bijaše, svijet je po njemu postao; i svijet ga nije spoznao.\ K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše. A svima koji ga primiše dade moć da budu djeca Božja. Onima koji vjeruju u ime njegovo, koji nisu rođeni od krvi, ni od tjelesne volje, ni od muževlje volje, nego od Boga. I Riječ je postala tijelom i nastanila se među nama. I vidjesmo njegovu slavu, slavu kao Jedinorođenoga od Oca, puna milosti i istine. Ivan svjedoči za njega i viče: “Evo onoga za koga rekoh: Koji dolazi za mnom, preda mnom je; jer bijaše prije mene.” \ Od njegove punine mi svi primismo milost za milošću. Po Mojsiju bio je dan Zakon, po Isusu Kristu dođe milost i istina. Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođeni koji je Bog, koji počiva u Očevu krilu, nam ga je objavio. Ovako glasi Ivanovo svjedočanstvo, kad Židovi iz Jeruzalema poslaše k njemu svećenike i levite da ga zapitaju: “Tko si ti?” On prizna i ne zataji. Prizna: “Ja nisam Mesija.” Tada ga upitaše: “Što dakle? Jesi li možda Ilija?” On odgovori: “Nisam.” “Jesi li prorok?” On odgovori: “Nisam.” Onda mu rekoše: “Tko si dakle? Mi ipak moramo donijeti odgovor onima koji nas poslaše. Što kažeš sam za sebe?” On odgovori: “Ja sam glas onoga što viče u pustinji: Poravnajte Gospodnji put, kao što kaza prorok Izaija.” Bili su to izaslanici farizejâ. Zapitaše ga dalje: “Zašto dakle krstiš, kad ti nisi Mesija, ni Ilija, ni prorok?” Ivan im odgovori: “Ja krstim samo vodom. A među vama već stoji onaj koga vi ne poznajete. On dolazi za mnom. Ja nisam dostojan odriješiti remenje na njegovoj obući.” To se dogodi u Betaniji, s one strane Jordana, gdje je Ivan krstio. Sutradan vidje on Isusa gdje dolazi k njemu. Tada reče: “Evo Jaganjca Božjeg koji oduzima grijeh svijeta! Ovo je onaj za koga sam rekao: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom; jer je bio prije mene.\ Ja ga nisam poznavao. Ali da se on objavi u Izrćlu, došao sam ja krstiti vodom.” Dalje je svjedočio Ivan: “Vidio sam Duha gdje silazi s neba kao golub i lebdi nad njim. Ja ga nisam poznavao. Ali onaj koji me je poslao krstiti vodom reče mi: Na koga vidiš da silazi Duh i nad njim lebdi, to je onaj koji krsti Duhom Svetim. Ja sam to vidio i zato svjedočim: Ovaj je Sin Božji.” Sutradan je opet stajao Ivan s dvojicom svojih učenika. Kad je vidio Isusa gdje prolazi, reče: “Evo Jaganjca Božjeg!” čim su ga oba učenika čula da tako govori, pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidje ih gdje idu za njim. Tada ih upita: “Što vi tražite?” Oni mu odvratiše: “Rabi”? to jest: “Učitelju? gdje stanuješ?” On im odgovori: “Dođite i vidite!” Otiđoše s njim i vidješe gdje boravi, i ostadoše kod njega onaj dan. Bilo je to oko desete ure. Jedan od dvojice, koji na Ivanovu riječ pođoše za Isusom, bio je Andrija, brat Šimuna Petra. Ovaj nađe najprije svoga brata Šimuna i reče mu: “Nađosmo Mesiju? to jest Pomazanika.” I dovede ga k Isusu. Isus pogleda na nj i reče: “Ti si Šimun, Jonin sin; ti ćeš se zvati Kefa? to jest Stijena.” \ Sutradan odluči Isus poći u Galileju. Tada nađe Filipa i reče mu: “Pođi za mnom!” Filip je bio iz Betsaide, Andrijina i Petrova grada. Filip nađe Natanćla i reče mu: “Nađosmo onoga o kojem su pisali Mojsije u zakonu i proroci: Isusa, Josipova sina iz Nazareta.” Natanćl mu odvrati: “Može li doći što dobro iz Nazareta?” Filip mu odvrati: “Dođi i vidi!” Kad Isus vidje Natanćla gdje dolazi k njemu, reče za njega: “Evo pravoga Izrćlca u kojem nema lukavstva!” Natanćl ga upita: “Odakle me poznaješ?” Isus mu odgovori: “Još prije nego te pozva Filip, vidio sam te pod smokvom.” Natanćl mu odvrati: “Učitelju, ti si Sin Božji, ti si Izrćlov kralj!” Isus mu odvrati: “Vjeruješ jer ti rekoh da sam te vidio pod smokvom. Vidjet ćeš još više od toga.” Tada nastavi: “Zaista, zaista kažem vam: Vidjet ćete otvoreno nebo i Božje anđele gdje uzlaze i silaze nad Sinom čovječjim.” Treći dan poslije toga bila je svadba u Kani Galilejskoj. Ondje je bila Isusova majka. I Isus i njegovi učenici bili su pozvani na svadbu. Kad je nestalo vina, reče Isusova majka njemu: “Nemaju više vina.” Isus joj odvrati: “Što ja imam s tobom, ženo? Moj čas još nije došao.” Tada reče njegova majka slugama: “Učinite što god vam kaže!” A bilo je ondje šest kamenih posuda, kako je to tražio običaj židovskoga čišćenja. Svaka je od njih obuhvaćala dvije do tri mjere. Isus im zapovjedi: “Napunite posude vodom!” Napuniše ih do vrha. Tada im reče: “Zagrabite sad od toga i nosite ravnatelju stola!” Oni odnesoše. I ravnatelj stola okusi vodu što je postala vino. A nije znao odakle je bilo vino. Samo su to znale sluge koje su zagrabile vodu. Tada zovnu ravnatelj stola mladoženju i reče mu: “Svatko iznosi najprije dobro vino, a istom kad se gosti ponapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino do sada.” Tako učini Isus u Kani u Galileji početak svojim čudesima. Time objavi svoju slavu, i njegovi učenici povjerovaše u njega. Potom siđe u Kafarnaum sa svojom majkom, s braćom i svojim učenicima. Ondje ostadoše nekoliko dana. A blizu je bio židovski Vazam, i uziđe Isus u Jeruzalem U Hramu zateče trgovce što su prodavali volove, ovce i golubove, i mjenjače što su bili ondje posjedali. Tada on splete od užeta bič i izagna iz Hrama sve, zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima prosu novce i prevrnu njihove stolove. Onima što su prodavali golubove, reče: “Nosite to odavle i ne činite od kuće mojega Oca trgovačku kuću!” Tada se sjetiše njegovi učenici riječi Pisma: “Izjedat će me revnost za tvoju kuću.” A Židovi mu prigovoriše: “Kojim nam čudesnim znakom dokazuješ da to smiješ raditi?” Isus im odvrati: “Razvalite ovaj Hram, i za tri ću ga dana opet sagraditi.” Tada Židovi rekoše: “četrdeset i šest godina gradilo se na ovom Hramu, i ti da ga u tri dana sagradiš?” A on je mislio na Hram svojega tijela. Kad je onda uskrsnuo od mrtvih, sjetiše se njegovi učenici te riječi i povjerovaše Pismu i riječi koju je Isus bio rekao. Dok je Isus boravio u Jeruzalemu o blagdanu Vazma, mnogi povjerovaše u njegovo ime, jer vidješe čudesa što ih je činio. Ali im Isus nije vjerovao; jer ih je sve poznavao.\ I nije mu trebalo da tko svjedoči za čovjeka. On je sam znao što je u čovjeku. Među farizejima bio je i židovski vijećnik po imenu Nikodem. Bio je jedan od židovskih prvaka. On dođe noću k njemu i reče mu: “Rabi, znamo da si ti učitelj koji je došao od Boga; jer nitko ne može činiti čudesa što ih ti činiš, osim ako nije Bog s njim.”\ Isus mu odvrati: “Zaista, zaista kažem ti: Ako se tko ne rodi ponovno, ne može vidjeti Božjega kraljevstva.” Nikodem ga upita: “Kako se može čovjek roditi ponovno, kad je već star? Može li po drugi put ući u utrobu svoje majke i opet se roditi?” Isus odgovori: “Zaista, zaista kažem ti: Ako se tko ne preporodi vodom i Duhom, ne može ući u Božje kraljevstvo. Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.\ Ne čudi se što ti rekoh: Morate se preporoditi. Vjetar puše gdje hoće; čuješ njegov šum, ali ne znaš odakle dolazi ni kamo ide. Tako je kod svakoga koji je rođen od Duha.”\ Nikodem upita: “Kako to može biti?” Isus mu odgovori: “Ti si učitelj u Izrćlu i to ne razumiješ? Zaista, zaista kažem ti: Mi govorimo što znamo i svjedočimo što vidjesmo; ali vi ne primate našega svjedočanstva.\ Ako ne vjerujete kad vam govorim o zemaljskim stvarima, kako ćete vjerovati kad vam govorim o nebeskim? Nitko nije uzašao na nebo osim onoga koji siđe s neba: Sin čovječji. Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako treba biti podignut i Sin čovječji, da svaki koji vjeruje u njega ima vječni život. Jer je Bog tako ljubio svijet da je predao svojega jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima vječni život. Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet zato da osudi svijet, nego da se svijet po njemu spasi. Tko vjeruje u njega, ne će biti suđen; tko ne vjeruje, taj je već osuđen, jer ne vjeruje u ime jedinorođenoga Sina Božjega.\ A sud stoji u ovom: Svjetlo je došlo na svijet, ali su ljudi više voljeli tamu negoli svjetlo; jer su njihova djela bila zla.\ Jer svaki koji čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da ne dođu na vidjelo njegova djela. A tko čini istinu, dolazi k svjetlu da se vide njegova djela, jer su učinjena u Bogu.” Potom dođe Isus sa svojim učenicima u pokrajinu Judeju. Ondje je s njima boravio i krstio. Ivan je krstio u Enonu kraj Salima, jer je tamo bilo mnogo vode. Ljudi su dolazili tamo i dali su se krstiti. Ivan, naime, još nije bio bačen u tamnicu. Tada nastade prepirka između Ivanovih učenika i nekog Židova o čišćenju. Oni dođoše k Ivanu i rekoše mu: “Učitelju, onaj koji je na drugoj obali Jordana bio kod tebe i za koga si ti svjedočio, evo on krsti i svi idu k njemu.” Ivan odgovori: “Ne može čovjek ništa primati ako mu nije dano s neba. Vi mi sami morate posvjedočiti da sam rekao: Ja nisam Mesija, ja sam poslan samo kao njegov preteča. Tko ima zaručnicu, zaručnik je. Zaručnikov prijatelj, koji stoji i sluša ga, silno se raduje zaručnikovu glasu. Tako se sada i moja radost ispunila. On mora rasti, a ja umanjivati se. Tko dolazi odozgo, stoji nad svima; tko je sa zemlje, zemaljski je i govori zemaljski. Tko dolazi s neba, stoji nad svima.\ On svjedoči što je vidio i čuo, a nitko ne prima njegova svjedočanstva. Nasuprot, tko prima njegovo svjedočanstvo, time potvrđuje da je Bog istinit. Jer poslani od Boga govori Božje riječi. Jer Bog ne daje Duha na mjeru. Otac ljubi Sina i dao je sve u njegove ruke. Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, ne će vidjeti života, nego gnjev Božji ostaje na njemu.” \ Isus je doznao kako je farizejima javljeno da on dobiva više učenika i krsti više nego Ivan. ? Uostalom, Isus sam nije krstio, nego njegovi učenici.? Zato ostavi Judeju i ode opet u Galileju. A morao je proći kroz Samariju. Tako dođe u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu zemljišta što ga je bio darovao Jakov svojemu sinu Josipu. Tamo je bio Jakovljev studenac. Umoran od puta Isus je sjeo na studencu. Bilo je oko šeste ure. Tada dođe žena Samarijanka zahvatiti vode. Isus je zamoli: “Daj mi da se napijem!” ? Njegovi su učenici naime bili otišli u grad kupiti hrane? Žena mu Samarijanka odvrati: “Kako možeš ti, Židov, tražiti od mene, žene Samarijanke, da se napiješ?”? Židovi naime ne održavaju veze sa Samarijancima.? Isus joj odgovori: “Kad bi ti znala Božji dar i onoga tko ti govori: Daj mi da se napijem!? ti bi ga zamolila, i on bi ti dao vodu živu.” Žena mu odvrati: “Gospodine, nemaš čim ni zahvatiti, a studenac je dubok. Odakle ćeš uzeti vodu živu? Jesi li ti veći od našega oca Jakova koji nam dade ovaj studenac, i sam je pio iz njega, i njegovi sinovi, i njegova stoka?” Isus joj odgovori: “Svaki koji pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko pije vode koju ću mu ja dati, ne će ožednjeti dovijeka. Nego voda što ću mu ja dati, bit će u njemu izvor vode što teče u vječni život.” Tada ga žena zamoli: “Gospodine, daj mi te vode, da ne ožednim više i da ne dolazim ovamo po vodu.” Isus još reče: “Idi, zovni svoga muža i dođi onda opet ovamo!” Žena odvrati: “Nemam muža.” Isus joj reče: “Pravo si kazala: Nemam muža. Jer si imala pet muževa, i sad ovaj koga imaš nije ti muž. To si pravo kazala.” Reče mu žena: “Gospodine, vidim da si ti prorok. Oci su se naši klanjali Bogu tamo na gori, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati Bogu.” Isus joj odvrati: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se ne ćete klanjati Ocu ni na onoj gori tamo ni u Jeruzalemu. Vi ne znate čemu se klanjate; mi znamo čemu se klanjamo; jer spasenje dolazi od Židova.\ Ali dolazi čas, i već je tu, kad će se pravi klanjatelji klanjati Ocu u duhu i u istini; jer takve klanjatelje traži Otac.\ Bog je duh i oni koji mu se klanjaju, trebaju mu se klanjati u duhu i u istini.” Žena mu odvrati: “Znam da dolazi Mesija? to jest Pomazanik. Kad on dođe, sve će nam kazati.” Tada joj reče Isus: “Ja sam, koji govorim s tobom.” U taj čas dođoše njegovi učenici. Oni su se čudili što je govorio sa ženom. Ali nijedan ne upita: “Što od nje tražiš” ili “Zašto s njom razgovaraš?” Žena ostavi svoj krčag, ode u grad i reče ljudima: ”Dođite! Vidite čovjeka koji mi kaza sve što sam učinila! Da nije to Mesija?” Tada izađoše iz grada i dođoše k njemu. Uto su ga molili učenici: “Učitelju, jedi!” A on im odvrati: “Ja trebam jesti hranu za koju vi ne znate.” Tada učenici rekoše jedan drugome: “Da mu tko nije donio da jede?” Isus im reče: “Moja je hrana to da činim volju onoga koji me je poslao, i da izvršim njegovo djelo. Ne kažete li vi: Još četiri mjeseca i dolazi žetva? Eto, velim vam: Podignite svoje oči i promatrajte njive! One su već bijele za žetvu. Onaj koji žanje, prima plaću i sabire plod za vječni život, da se raduju zajedno: i koji sije i koji žanje. Jer ovdje pristaje poslovica: Jedan sije, drugi žanje. Ja vas poslah da žanjete gdje se vi niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste u njihov posao ušli.” \ Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega, jer je žena svjedočila: “On mi kaza sve što sam učinila.” Samarijanci izađoše dakle k njemu i zamoliše ga da ostane kod njih. Tako ostade ondje dva dana. I mnogo ih je više počelo vjerovati zbog njegova nauka. Oni rekoše ženi: “Sad ne vjerujemo više zbog tvoje izjave; jer sami čusmo i znamo: Ovaj je zaista Spasitelj svijeta.” \ Nakon dva dana otiđe odatle u Galileju. A Isus je sam posvjedočio da prorok ne vrijedi u svojemu zavičaju. A kad dođe u Galileju, primiše ga Galilejci radosno, jer su vidjeli sve što je učinio na blagdan u Jeruzalemu. Jer su i oni došli na blagdan. Tako dođe opet u Kanu u Galileji, gdje je bio pretvorio vodu u vino. I bio je neki kraljevski činovnik kojemu je sin bolovao u Kafarnaumu. Kad je on čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju, otiđe k njemu i zamoli ga neka siđe i iscijeli mu sina koji je ležao na umoru. Isus mu reče: “Ako ne vidite znakova i čudesa, ne vjerujete.” Reče mu kraljevski činovnik: “Gospodine, siđi, dok nije umrlo moje dijete!” Isus mu odvrati: “Idi! Tvoj sin živi.” Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus i ode. A već na putu dođoše mu ususret njegove sluge i javiše da njegov sin živi. Upita ih za uru u koju se počeo bolje osjećati. Rekoše mu: “Jučer o sedmoj uri pusti ga groznica.” Tada razumje otac da je to bila ona ura u koju mu reče Isus: “Tvoj sin živi.” I povjerova on i sva njegova kuća. To je bilo drugo čudo koje učini Isus poslije svojega povratka iz Judeje u Galileju. Potom je bio židovski blagdan i uziđe Isus u Jeruzalem. U Jeruzalemu je kod Ovčjih vrata ribnjak koji se zove hebrejski Betzeta, a ima pet trijemova. U njima je ležalo veliko mnoštvo bolesnih, slijepih, hromih i uzetih. *** A ondje je bio jedan čovjek koji je trideset i osam godina bio bolestan. Kad ga vidje Isus gdje leži i dozna da je već odavno bolestan, upita ga: “Želiš li ozdraviti?” Bolesnik mu odgovori: ”Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u ribnjak, kad se zaljulja voda. Dok ja dođem, drugi siđe prije mene.” Tada mu reče Isus: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!” Odmah ozdravi taj čovjek, uze svoju postelju, i hodao je naokolo. A taj je dan bila subota. Zato rekoše Židovi onome što ozdravi: “Subota je. Ne smiješ nositi svoju postelju.” On im odvrati: “Koji me iscijeli, reče mi: Uzmi svoju postelju i hodi!” A oni ga zapitaše: “Tko je taj čovjek koji ti reče: Uzmi svoju postelju i hodi?” Iscijeljeni nije znao tko je bio, jer se Isus bio sklonio. Ondje je, naime, bilo veliko mnoštvo ljudi. Poslije ga zateče Isus u Hramu i reče mu: “Eto, ozdravio si! Ne griješi više, da ti se ne dogodi što gore!” Tada ode čovjek i javi Židovima da je ono bio Isus koji ga je iscijelio. Zato su Židovi progonili Isusa, jer je to bio učinio u subotu. Isus im izjavi: “Otac moj neprestano djeluje, danas kao uvijek. I ja tako radim.” Zato su još više gledali Židovi da ga ubiju, jer ne samo da je prestupao subotu, nego je i Boga nazivao svojim Ocem i time se pravio jednak Bogu. Isus im odvrati: “Zaista, zaista kažem vam: Sin ne može ništa činiti sam od sebe, nego što vidi da čini Otac. Što on čini, to i Sin jednako čini. Jer Otac ljubi Sina i sve mu pokazuje što sam čini. I pokazat će mu veća djela od ovih, tako da ćete se veoma čuditi. Jer kao što Otac podiže mrtve i oživljuje, tako i Sin oživljuje koje hoće. I ne sudi Otac nikome; nego sav sud dade Sinu,\ da svi poštuju Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina, ne poštuje Oca koji ga je poslao. Zaista, zaista kažem vam: Tko sluša moju riječ i vjeruje onome koji me je poslao, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista kažem vam: Dolazi čas, i već je tu, kad će mrtvi čuti glas Božjega Sina, i koji ga budu čuli, živjet će. Jer kao što Otac ima život u sebi, tako dade i Sinu da ima život u sebi. On mu dade i vlast da drži sud, jer je Sin čovječji. Ne čudite se tomu! Dolazi čas kad će svi u grobovima čuti njegov glas. Tada će oni koji su činili dobro, izaći na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće suda. Ja ne mogu ništa činiti sam od sebe. Sudim kako čujem. Moj je sud pravedan; jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me je poslao. \ Ako ja svjedočim sam za sebe, moje svjedočanstvo nije istinito. Drugi je koji svjedoči za mene, i znam da je istinito svjedočanstvo kojim svjedoči za mene. Vi poslaste k Ivanu, i on posvjedoči za istinu. Ali ja ne trebam svjedočanstva od čovjeka. Ja govorim samo o tom da se vi spasite. On je bio svjetiljka koja gori i svijetli. A vi se htjedoste samo začas radovati u njezinu svjetlu. Ja imam svjedočanstvo veće od Ivana: Djela koja mi dade Otac da ih izvršim, ta djela koja ja činim svjedoče za mene, da me je poslao Otac. Tako Otac koji me posla sam posvjedoči za mene. Ali njegova glasa niste nikad čuli, ni njegova lica vidjeli;\ i njegova riječ ne ostaje u vama, jer ne vjerujete onome koga on posla. Istražujete Pisma jer mislite da imate u njima vječni život! Upravo su ona koja svjedoče za mene. Ipak, vi ne ćete doći k meni da imate život. Ja ne primam slave od ljudi. Ali vas poznajem: nemate u sebi Božje ljubavi. Ja dođoh u ime svojega Oca, ali me vi ne primate. Ako li drugi dođe u svoje ime, njega primate. Kako vi možete vjerovati kad primate slavu jedan od drugoga, a slave koja je od jedinoga Boga ne tražite? Ne mislite da ću vas ja tužiti Ocu! Vaš je tužitelj Mojsije u koga se vi uzdate. Jer kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on pisao o meni. A kad njegovim Pismima ne vjerujete, kako ćete vjerovati mojim riječima?” Potom ode Isus na drugu stranu Galilejskoga, tj. Tiberijadskoga mora. Veliko mnoštvo naroda išlo je za njim, jer su vidjeli čudesa koja je činio na bolesnicima. Tada uziđe Isus na goru i sjede ondje sa svojim učenicima. A bio je blizu Vazam, židovski blagdan. I kad Isus podiže oči i vidje da mnoštvo naroda dolazi k njemu, reče Filipu: “Odakle ćemo kupiti kruha da ovi jedu?” ? A ovo reče da ga kuša; jer je sam znao što će učiniti.?\ Filip mu odgovori: “Dvjesta denara za kruh nije dosta da svaki od njih samo malo dobije.” Jedan mu od njegovih učenika, Andrija, brat Šimuna Petra, reče: ”Ovdje je jedan dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribe. Ali što je to za tolike?” Isus reče: “Rasporedite ljude da posjedaju!” Bilo je naime mnogo trave na onom mjestu. Sjelo je dakle muškaraca oko pet tisuća. A Isus uze kruhove, dade hvalu i razdijeli onima koji su bili sjeli; tako i od riba, koliko htjedoše.\ Kad su se nasitili, reče Isus svojim učenicima: “Skupite komadiće što pretekoše, da ne propadnu!” Skupiše dakle i napuniše dvanćst košarica komadića od pet ječmenih kruhova što pretekoše nakon onih što su jeli. Kad ljudi vidješe čudo što ga je učinio Isus, rekoše: “Ovo je zaista prorok koji treba doći na svijet.” Isus dozna da žele doći i silom ga učiniti kraljem. Zato ode opet u goru? posve sam. Kad bi uvečer, siđoše njegovi učenici na more, uđoše u lađicu i zaploviše preko mora u Kafarnaum. Već se bilo smrklo, a Isus još nije bio došao k njima. Puhao je jak vjetar, i more se podizalo. Bili su otplovili daleko, jedno dvadeset i pet ili trideset stadija, kad ugledaše Isusa gdje ide po moru i približava se k lađici. Oni se uplašiše. A on im reče: “Ja sam. Ne bojte se!” I htjedoše ga primiti u lađicu, ali je začas bila lađica na obali na koju su išli. Sutradan mnoštvo naroda što je bilo ostalo preko mora opazi da je ondje bila samo još jedna lađica i da Isus nije bio ušao u lađicu sa svojim učenicima, nego da su njegovi učenici bili otišli sami. Uto iz Tiberijade dođoše druge lađe u blizinu mjesta gdje je Gospodin rekao zahvalnu molitvu i gdje su oni jeli kruh. Kad dakle vidje narod da ondje više nema Isusa ni njegovih učenika, uđoše u lađe i dođoše u Kafarnaum da traže Isusa. Nađoše ga s druge strane mora i upitaše ga: “Učitelju, kad si došao ovamo?” Isus im odgovori: “Zaista, zaista kažem vam: Ne tražite me što čudesa vidjeste, nego što jedoste kruha i nasitiste se. Skrbite se za jelo što ostaje za vječni život, koje će vam dati Sin čovječji; jer njega potvrdi Bog Otac.”\ Tada ga upitaše: “Što trebamo činiti da izvršimo Božja djela?” Isus im odgovori: “Ovo je Božje djelo: da vjerujete u onoga koga on posla.” Oni mu odvratiše: “Koji dakle ti znak činiš da vidimo i da ti vjerujemo? Što radiš? Oci su naši jeli manu u pustinji, kao što je pisano: Dade im jesti kruh s neba.” Isus im reče: “Zaista, zaista kažem vam: Ne dade vam Mojsije kruha s neba, nego vam moj Otac daje istiniti kruh s neba. Jer je kruh Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” Tada mu rekoše: “Gospodine, daj nam svagda taj kruh!” Isus im odvrati: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; i tko vjeruje u mene, ne će nikad ožednjeti.\ Ali vam rekoh: Vi me vidjeste, a ipak ne vjerujete. Sve što meni daje Otac, k meni će doći, i onoga koji dolazi k meni, ne ću istjerati. Jer siđoh s neba ne da činim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da od svega što mi dade ništa ne izgubim, nego da to uskrisim u posljednji dan. A ovo je volja mojega Oca: da svaki koji vidi Sina i vjeruje u njega ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.” Tada su mrmljali Židovi protiv njega što reče: “Ja sam kruh koji siđe s neba.” Rekoše: “Nije li ovo Isus, Josipov sin, kojemu mi znamo oca i majku? Kako dakle on veli: Ja siđoh s neba?” Isus im odvrati: “Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. U prorocima stoji pisano: Svi će biti poučeni od Boga. Svaki koji čuje od Oca i nauči, dolazi k meni. Ne kao da bi tko vidio Oca. Samo koji je od Boga, vidio je Oca. Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Oci su vaši jeli manu u pustinji, i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba da tko jede od njega, ne umre. Ja sam kruh živi koji siđoh s neba. Tko jede od ovoga kruha, živjet će dovijeka. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.” Tada su se prepirali Židovi među sobom, i rekoše: “Kako nam može ovaj dati svoje tijelo za jelo?” Isus im odvrati: “Zaista, zaista kažem vam: Ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete njegove krvi, nemate života u sebi. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer je moje tijelo pravo jelo i moja krv pravo piće. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što mene posla živi Otac, i ja živim zbog Oca, tako će i onaj koji jede mene, živjeti po meni. Ovo je kruh koji siđe s neba: ne kao što vaši oci jedoše manu, i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će dovijeka.” Tako je on učio u sinagogi u Kafarnaumu. Mnogi od njegovih učenika koji su to čuli, rekoše: “Ovo je tvrd govor! Tko ga može slušati?” Isus je znao da njegovi učenici mrmljaju na to, i reče im: “Zar vas to sablažnjava? A kad vidite Sina čovječjega da uzlazi gore gdje je prije bio? Duh je ono što oživljava, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje vam ja rekoh jesu duh i život. Ali ima nekih među vama koji ne vjeruju.”? Jer je znao Isus od početka tko ne vjeruje i tko će ga izdati.? ”Zato”, nastavi on, “rekoh vam: Nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.” Otada mnogi od njegovih učenika odstupiše i nisu više išli s njim. Tada upita Isus dvanćstoricu: “Hoćete li i vi otići?” Šimun Petar mu odgovori: “Gospodine, kome ćemo ići? Ti imaš riječi vječnoga života. I mi smo povjerovali i znamo: ti si Svetac Božji.” Isus im odvrati: “Ne izabrah li ja vas dvanćstoricu? A ipak je jedan od vas đavao!” A govorio je za Judu, sina Šimuna Iškariotskog. On, jedan od dvanćstorice, kanio ga je izdati. Potom je Isus obilazio Galileju. Judeju nije htio obilaziti jer su Židovi gledali da ga ubiju. A bio je blizu židovski blagdan Sjenica. Tada mu rekoše njegova braća: “Izađi odavde i pođi u Judeju, da i tvoji učenici vide djela što ih činiš. Jer nitko ne čini u potaji, a zatim traži da bude poznat. Budući da činiš ta djela, očituj se svijetu!” ? Jer ni njegova braća nisu vjerovala u njega.? Isus im odvrati: “Moje vrijeme još nije došlo, a vaše je vrijeme svagda spremno. Vas svijet ne može mrziti; a mene mrzi, jer ja svjedočim da su njegova djela zla.\ Vi uzađite na ovaj blagdan! Ja još ne ću uzaći na ovaj blagdan, jer se moje vrijeme još nije ispunilo.” Tako reče i ostade u Galileji. A nakon što su njegova braća uzašla na blagdan, tada i on sam uzađe, ali ne javno, nego gotovo tajno. Židovi su ga tražili na blagdan i pitali: “Gdje je on?” Govorilo se mnogo o njemu u narodu. Jedni su rekli: “On je dobar”, a drugi su mislili: “Ne, on zavodi narod.” Ali nitko nije govorio javno o njemu od straha pred Židovima. Već je bio blagdan napola prošao kad Isus uziđe u Hram i stade naučavati. Zadivljeni, pitali su Židovi: “Kako ovaj poznaje Pismo, a nije učio?” Isus im odvrati: “Moj nauk nije moj, nego onoga koji me je poslao. Ako tko hoće činiti njegovu volju, spoznat će je li ovaj nauk od Boga ili ja sam od sebe govorim. Tko govori sam od sebe, traži svoju slavu; a tko traži slavu onoga koji ga je poslao, on je istinit, i nema u njemu nepravde.\ Nije li vam Mojsije dao zakon? I nitko od vas ne vrši zakon. Zašto tražite da me ubijete?” Narod odgovori: “đavao je u tebi. Tko traži da te ubije?” Isus im odvrati: “Jedno djelo učinih, i svi se čudite. Mojsije vam dade obrezanje? ne kao da je od Mojsija, nego od otaca? i u subotu obrezujete čovjeka. Ako se čovjek u subotu obrezuje, a da se ne krši Mojsijev zakon, zašto se ljutite na me jer sam cijeloga čovjeka ozdravio u subotu? Nemojte suditi po vanjštini, nego donosite pravedan sud!” Tada su rekli neki iz Jeruzalema: “Nije li to onaj kojega traže da ga pogube? A eto, javno govori i ništa mu ne vele. Da nisu spoznali glavari da je on doista Mesija? Ali za ovoga znamo odakle je. A o Mesiji, kad dođe, nitko ne će znati odakle je.” Tada povika Isus, dok je učio u Hramu: “I poznajete me i znate, odakle sam. Ja ne dođoh sam od sebe, nego je Istiniti koji me posla, kojega vi ne znate Ja ga poznajem jer sam od njega, i on me posla.” Tada su gledali da ga uhvate. Ali nitko ne stavi na nj ruke, jer još nije bio došao njegov čas. A od naroda su mnogi vjerovali u njega. Govorili su: “Kad dođe Mesija, hoće li više čudesa činiti nego ovaj što čini?” Farizeji doznaše da narod tako govori o njemu. Tada poslaše svećenički glavari i farizeji sluge da ga uhvate. Isus reče: “Još sam malo vremena s vama; onda idem k onome koji me posla.\ Tražit ćete me i ne ćete me naći, i gdje sam ja vi ne možete doći.” Tada rekoše Židovi među sobom: “Kamo će ovaj ići da ga mi ne ćemo naći? Da ne će poći u raseljeništvo među Grke i učiti Grke? Što znači riječ koju reče: Tražit ćete me i ne ćete me naći i: Gdje sam ja, vi ne možete doći?” U posljednji veliki dan blagdana stajao je Isus i vikao: “Tko je žedan, neka dođe k meni! Neka pije, tko vjeruje u mene, kako kaže Pismo. Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe.” A to reče za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh Sveti nije naime još bio došao, jer se Isus još nije bio proslavio. Neki od naroda koji su čuli te riječi rekoše: “Ovo je zaista prorok!” Drugi rekoše: “Ovo je Mesija!” Opet drugi: “Zar iz Galileje dolazi Mesija? Ne kaže li Pismo: Mesija dolazi iz Davidova roda i iz mjesta Betlehema, odakle je bio David?” Tako nastade prepirka u narodu zbog njega. Neki od njih htjedoše ga uhvatiti, ali nitko ne stavi ruku na njega. Dođoše dakle sluge svećeničkim glavarima i farizejima. Oni ih upitaše: “Zašto ga ne dovedoste?” Sluge odgovoriše: “Nikad čovjek nije tako govorio kao taj čovjek.” A farizeji im odvratiše: “Zar ste i vi zavedeni? Je li vjerovao tko od poglavara ili farizeja u njega? Ne, samo ovo mnoštvo koje ne zna zakona? prokleto bilo!” Tada reče jedan od njih, Nikodem, koji mu je prije bio došao: ”Osuđuje li naš zakon čovjeka prije nego ga sasluša i ustanovi što čini?” Oni mu odvratiše: “Da nisi možda i ti iz Galileje? Ispitaj i vidjet ćeš da prorok ne dolazi iz Galileje.” I odoše svaki svojoj kući. A Isus ode na Maslinsku goru. Rano ujutro dođe opet u Hram. Sav narod pohrli k njemu. On sjede i poče ih učiti. Tada pismoznanci i farizeji dovedoše ženu zatečenu u preljubu, postaviše je na sredinu i rekoše mu: “Učitelju, ova je žena sada zatečena u preljubu. Mojsije nam je zapovjedio u zakonu da takve kamenujemo. A što ti veliš?” Tim pitanjem htjedoše ga iskušati, da bi ga mogli optužiti. Isus se sagnu i stade pisati prstom po zemlji. Kako su ga neprestano ispitivali, on se uspravi i reče im: “Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen!” I opet se sagnu te nastavi pisati po zemlji. Kad su čuli odgovor, stadoše se povlačiti jedan za drugim, počevši od starijih. I ostade Isus sam sa ženom koja je stajala na sredini. Isus se uspravi i upita: “Ženo, gdje su oni, dakle? Nitko te ne osudi?” Ona odgovori: “Nitko, Gospodine!” Tada reče Isus: “Ni ja te ne ću osuditi. Idi, i odsad više ne griješi!” Isus im dalje reče: “Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, ne hoda u tmini, nego će imati svjetlo života.” Tada mu rekoše farizeji: “Ti sam za sebe svjedočiš. Tvoje svjedočanstvo nije istinito.” Isus im odvrati: “Iako ja svjedočim sam za sebe, istinito je moje svjedočanstvo. Jer znam odakle dođoh i kamo idem. A vi ne znate odakle dolazim i kamo idem. Vi sudite po tijelu, ja ne sudim nikome. I ako sudim ja, sud je moj istinit, jer nisam sam, nego ja i Otac koji me posla. U vašem zakonu stoji pisano da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito. Ja sam koji svjedočim sam za sebe, i Otac koji me posla svjedoči za mene.” Tada ga upitaše: “Gdje je tvoj Otac?” Isus odgovori: “Vi ne poznajete ni mene ni mojega Oca. Kad biste poznavali mene, poznavali biste i mojega Oca.” Te riječi reče on kod riznice, kad je učio u Hramu. I nitko ga ne uhvati; jer još nije bio došao njegov čas. \ Nadalje im on reče: “Ja idem. Tražit ćete me i umrijet ćete u svojemu grijehu. Kamo ja idem, vi ne možete doći.” Tada rekoše Židovi: “Da se ne kani sam ubiti, jer reče: Kamo ja idem, vi ne možete doći?” On im odvrati: “Vi ste odozdo, ja sam odozgo; vi ste od ovoga svijeta, a ja nisam od ovoga svijeta.\ Rekoh vam: Umrijet ćete u svojim grijesima. Jer ako ne uzvjerujete da ja jesam, umrijet ćete u svojim grijesima.” Tada ga upitaše: “Tko si ti?” Isus im odgovori: “Ono što vam govorim od početka. Mnogo imam o vama govoriti i suditi, ali onaj koji me posla istinit je i ja ono govorim svijetu što sam čuo od njega.” Oni ne opaziše da im je govorio o Ocu. Isus nastavi: “Kad podignete Sina čovječjega, onda ćete spoznati da ja jesam i da ništa sam od sebe ne činim, nego onako govorim kako me nauči moj Otac. Onaj koji me posla, sa mnom je. On me ne ostavi sama jer ja svagda činim što je njemu ugodno.” Kad je to govorio, mnogi su povjerovali u njega. Tada Isus reče onim Židovima koji su vjerovali u njega: “Ako vi ustrajete u mom nauku, zaista ćete biti moji učenici. Tada ćete upoznati istinu, i istina će vas osloboditi.” Odgovoriše mu: “Mi smo Abrahamova djeca i nikome nismo nikad robovali. Kako ti veliš: Bit ćete slobodni?” Isus im odvrati: “Zaista, zaista kažem vam: Tko čini grijeh, rob je grijehu. Rob ne ostaje zauvijek u kući, sin ostaje zauvijek. Ako vas dakle Sin oslobodi, zaista ćete biti slobodni. Znam da ste Abrahamova djeca. Ali gledate da me ubijete, jer vas se moja riječ ne prima. Ja govorim što sam vidio u svojega Oca; i vi činite što ste čuli od svojega oca.” \ Odvratiše mu: “Otac je naš Abraham.” Isus im reče: “Ako ste Abrahamova djeca, onda činite i Abrahamova djela! Ali vi sad gledate da ubijete mene, čovjeka, koji sam vam govorio istinu što sam je čuo od Boga. Tako Abraham nije činio. Vi činite djela svojega oca.” Tada mu rekoše: “Mi nismo rođeni iz preljuba; imamo jednoga oca, Boga.”\ Isus im odvrati: “Kad bi Bog bio vaš otac, vi biste ljubili mene; jer ja od Boga izađoh i dođoh. Ne dođoh sam od sebe, nego me on posla.\ Zašto ne razumijete moga govora? Jer ne možete moje riječi slušati. Vi imate đavla za oca i hoćete da činite po željama svojega oca. On je bio ubojica ljudi od početka. On nije bio utvrđen u istini, jer nema istine u njemu. Kad govori laž, svoje govori. Jer je lažac i otac laži. Zato što ja istinu govorim, ne vjerujete mi. Tko će me od vas prekoriti za kakav grijeh? Ako govorim istinu, zašto mi ne vjerujete? Tko je od Boga, Božje riječi sluša. Zato vi ne slušate, jer niste od Boga.” Tada mu odvratiše Židovi: “Ne velimo li mi pravo da si Samarijanac i da imaš đavla?” Isus odvrati: “Ja neman đavla, nego po\u001atujem svojega Oca, a vi mene prezirete. A ja ne tražim svoje; ima onaj koji traži i sudi.\ Zaista, zaista kažem vam: Ako tko bude držao moju riječ, ne će vidjeti smrti dovijeka.” Tada mu rekoše Židovi: “Sad znamo da imaš đavla. Abraham umre, i proroci, a ti kažeš: Ako tko bude držao moju riječ, ne će okusiti smrt dovijeka. Jesi li veći od našega oca Abrahama koji umre? I proroci pomriješe. Za koga ti sebe smatraš?” Isus odvrati: “Ako se ja sam slavim, slava je moja ništavna. Otac je moj koji me slavi, za kojega vi kažete da je vaš Bog. Ali vi ga ne poznajete, a ja ga znam; i ako reknem da ga ne znam, bit ću kao i vi, lažac. Ali ga znam i njegovu riječ držim.\ Abraham, vaš otac, kliktao je na pomisao da bi vidio moj dan. Vidio je i obradovao se je.” Tada mu rekoše Židovi: “Još ti nema pedeset godina, i zar da si Abrahama vidio?” Isus im odgovori: “Zaista, zaista kažem vam: Prije nego je postojao Abraham, ja jesam.” Tada uzeše kamenje da bace na nj. A Isus se sakri i izađe iz Hrama. I prolazeći, vidje čovjeka slijepa od rođenja. Njegovi ga učenici zapitaše: “Učitelju, tko sagriješi: ovaj ili njegovi roditelji te se rodi slijep?” Isus odgovori: “Ni on ne sagriješi ni njegovi roditelji, nego je to zato da se objave djela Božja na njemu. Meni valja raditi djela onoga koji me posla, dok je dan. Dolazi noć, kada nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijeta.” Kad reče to, pljunu na zemlju, načini blato od sline, pomaza blatom slijepčeve oči i reče mu: “Idi, operi se u ribnjaku Siloamu”? što znači Poslan.? Ode dakle, opra se i vrati se gledajući. A susjedi i koji su ga prije gledali kao prosjaka rekoše: “Nije li ovo onaj što je sjedio i prosio?” Jedni rekoše: “Jest, on je!” A drugi: “Nije, nego mu je sličan.” A on je govorio: “Ja sam.” Tada ga upitaše: “Kako ti se otvoriše oči?” On odgovori: “Onaj čovjek koji se zove Isus načini blato i pomaza moje oči i reče mi: Idi na ribnjak Siloam i operi se! Otiđoh, oprah se, i vidim.” Upitaše ga dalje: “Gdje je on?” Odgovori: “Ne znam.” Dovedoše k farizejima onoga koji je prije bio slijep. A bila je subota kad načini Isus blato i otvori mu oči. Opet ga, dakle, upitaše farizeji kako je progledao. A on im reče: “Blato mi stavi na oči i oprah se, i vidim.” Tada rekoše neki od farizeja: “Nije ovaj čovjek od Boga jer ne svetkuje subote.” A drugi rekoše: “Kako može čovjek grješnik činiti takve znakove?” I bio je razdor među njima. Rekoše dakle opet slijepcu: “Što veliš ti za onoga koji ti otvori oči?” On odgovori: “Prorok je.” I ne povjerovaše Židovi za njega da je bio slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje onoga što je progledao. I zapitaše ih: “Je li ovo vaš sin za koga vi kažete da se je rodio slijep? Kako dakle sad vidi?” Odgovoriše im njegovi roditelji: “Znamo da je ovo naš sin i da se je rodio slijep. A kako sad vidi, ne znamo, ili tko mu otvori oči, ne znamo. Pitajte njega! On je odrastao čovjek, neka sam govori za sebe!” To rekoše njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Jer su se već bili Židovi dogovorili da se svakog koji bi ga priznao za Mesiju izopći iz sinagoge. Zato rekoše njegovi roditelji: “On je odrastao čovjek. Pitajte njega!” Tada dozvaše opet čovjeka koji je bio slijep i rekoše mu: “Podaj Bogu slavu! Mi znamo da je onaj čovjek grješnik.” A on im odvrati: “Je li grješnik, ne znam. Jedno znam: bio sam slijep, a sad vidim.” Upitaše ga: “Što ti je učinio? Kako ti je otvorio oči?” Odgovori im: “Već sam vam kazao, a niste slušali. Zašto hoćete opet slušati? Ne ćete li i vi postati njegovi učenici?” Tada ga stadoše vrijeđati govoreći: “Ti budi njegov učenik, a mi smo Mojsijevi učenici! Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo odakle je.” Odvrati im onaj čovjek: “To i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a on otvori moje oči. A znamo da Bog ne sluša grješnikâ, nego ako tko poštuje Boga i vrši njegovu volju, onoga usliši. Otkako je svijeta nije se čulo da je tko otvorio oči rođenom slijepcu. Kad on ne bi bio od Boga, ne bi mogao ništa činiti.” Odvratiše mu: “U grijesima si se rodio sav, i ti da nas učiš?” I izbaciše ga. čuo je Isus da su ga izbacili, i kad ga nađe, upita ga: “Vjeruješ li ti u Sina čovječjega?” On odgovori: “Tko je, Gospodine, da vjerujem u njega?” Isus mu odvrati: “Vidio si ga; onaj koji govori s tobom, on je.”\ A on reče: “Vjerujem, Gospodine”, i baci se pred njega ničice. Isus nastavi: “Ja dođoh na sud na ovaj svijet da vide koji ne vide, a koji vide da postanu slijepi.” To su čuli neki od farizeja koji su bili s njim, i upitaše ga: “Jesmo li i mi slijepi?” Isus im odgovori: “Kad biste bili slijepi, ne biste imali grijeha. A sad velite: Vidimo. Zato vaš grijeh ostaje. Zaista, zaista kažem vam: Tko ne ulazi na vrata u ovčinjak, nego prelazi na drugom mjestu, on je tat i razbojnik. A tko ulazi na vrata, pastir je ovcama. Njemu vratar otvara, i ovce slušaju njegov glas. On zove svoje ovce po imenu i izvodi ih. I kad izvede sve svoje ovce, ide pred njima, i ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. A za tuđinom ne idu, nego bježe od njega, jer ne poznaju tuđega glasa.” Tu im usporedbu kaza Isus. Ali oni ne razumješe što im htjede time kazati. Tada im Isus opet reče: “Zaista, zaista kažem vam: Ja sam vrata k ovcama. Svi koji dođoše prije mene, tati su i razbojnici, i ovce ih nisu slušale. Ja sam vrata. Tko uđe kroza me, spasit će se. On će ulaziti i izlaziti i pašu nalaziti. Tat ne dolazi nego da krade, ubija i upropaštava. Ja dođoh da imaju život, i to obilnije da ga imaju. Ja sam dobri pastir. Pastir dobri daje svoj život za ovce. A najamnik i koji nije pastir, kome ovce ne pripadaju, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi. I vuk ih grabi i razgoni. A najamnik bježi, jer je najamnik i ne mari za ovce. Ja sam dobri pastir, i poznajem svoje ovce, i one mene poznaju. Kao što mene poznaje Otac, i ja poznajem Oca, tako svoj život polažem za svoje ovce. I druge ovce imam koje nisu iz ovoga ovčinjaka, i njih mi valja dovesti, i čut će moj glas, i bit će jedno stado i jedan pastir. Zato me ljubi Otac, jer ja svoj život polažem da ga opet uzmem. Nitko ga ne otima od mene, nego ga ja sam od sebe polažem i vlast imam položiti ga, i vlast imam opet ga uzeti. Tu sam zapovijed primio od svojega Oca.” Opet nastade razdor među Židovima zbog tih riječi. Mnogi su od njih govorili: “đavla ima i luduje. Što ga slušate?” Drugi su govorili: “Te riječi nisu riječi opsjednutoga. Zar može đavao slijepima otvarati oči?” A bila je tada u Jeruzalemu svetkovina Posvećenja. I bila je zima. Isus je hodao u Hramu po Salomonovu trijemu. Tada ga opkoliše Židovi i upitaše: “Dokle ćeš nas mučiti? Ako si ti Mesija, kaži nam otvoreno!” Isus im odgovori: “Ja vam kazah, i ne vjerujete. Djela koja činim u ime svojega Oca, ona svjedoče za me. Ali vi ne vjerujete jer niste od mojih ovaca. Moje ovce slušaju moj glas, i ja ih poznajem, i za mnom idu. I ja im dajem život vječni, i ne će propasti dovijeka, i nitko ih ne će oteti iz moje ruke. Moj Otac koji mi ih dade veći je od sviju, i nitko ih ne može oteti iz ruke mojega Oca. Ja i Otac smo jedno.” A Židovi opet uzeše kamenje da ga kamenuju. Isus im odvrati: “Mnoga vam dobra djela pokazah od svog Oca. Za koje me od tih djela kamenujete?” Židovi mu odvratiše: “Za dobro te djelo ne kamenujemo, nego za hulu na Boga, i što ti, premda si čovjek, smatraš sebe Bogom.” Isus im odvrati: “Ne stoji li pisano u vašemu zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!? Ako one nazva bogovima na koje dođe Božja riječ, a Pismo se ne može ukinuti, smijete li vi onda, za onoga kojega Otac posveti i posla na svijet, ustvrditi: Huliš na Boga, jer rekoh: Sin sam Božji? Ako ne činim djela svog Oca, ne vjerujte mi! Ako li činim, i ako meni ne ćete vjerovati, vjerujte djelima da spoznate i znate da je Otac u meni i ja u Ocu.” Tada su opet gledali da ga uhvate, ali im izmakne iz ruku. I ode opet na drugu stranu Jordana, na ono mjesto gdje je Ivan prije krstio, i ostade ondje. Mnogi dođoše k njemu i rekoše: “Ivan, istina, ne učini nijednoga čuda; ali sve što kaza Ivan za ovoga, bilo je istinito.”\ I mnogi ondje povjerovaše u njega. A bio je jedan bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i njezine sestre Marte. A Marija, kojoj je brat Lazar bolovao, bila je ona što pomaza Gospodina mirisavim uljem i obrisa njegove noge svojom kosom. Tada mu poručiše njegove sestre: “Gospodine, evo bolestan je onaj koga ljubiš.” Kad je to Isus čuo, reče: “Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.” A Isus je ljubio Martu i njezinu sestru i Lazara. Kad je dakle čuo da je bolestan, ostade još dva dana u mjestu gdje je bio. Tek tada reče svojim učenicima: “Hajdemo opet u Judeju!” Učenici mu odvratiše: “Učitelju, sad su Židovi tražili da te kamenuju, pa opet putuješ onamo?” Isus odvrati: “Nije li dvanćst sati u danu? Tko danju ide, ne spotiče se, jer vidi svjetlost ovoga svijeta. A tko ide noću, spotiče se, jer mu nedostaje svjetlost.” Tako reče. Onda nastavi: “Lazar, naš prijatelj, spava. Ali idem probuditi ga od sna.” Učenici mu odvratiše: “Gospodine, ako spava, ozdravit će.” Isus im je govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o dubokom snu. Tada im Isus kaza otvoreno: “Lazar je umro, i radujem se zbog vas što nisam bio ondje, da vjerujete. Nego pođimo k njemu!” Onda Toma, koji se zove Blizanac, reče suučenicima: “Hajdemo i mi, da umremo s njim!” Kad dođe Isus, ustanovi da je Lazar već četiri dana u grobu. Betanija je bila blizu Jeruzalema, oko petnćst stadija udaljena od njega. I mnogi od Židova bili su došli k Marti i Mariji da ih tješe zbog njihova brata. Kad je Marta čula da dolazi Isus, izađe mu ususret. A Marija je sjedila kod kuće. Onda reče Marta Isusu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat. Ali i sad znam, što god zaišteš od Boga, da će ti Bog dati.” Isus joj reče: “Brat će tvoj uskrsnuti.” Marta mu odvrati: “Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan.” Isus joj reče: “Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. I nijedan koji živi i vjeruje u mene, ne će umrijeti dovijeka. Vjeruješ li to?” Ona mu odgovori: “Da, Gospodine, ja vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji dolazi na ovaj svijet.” I kad to reče, ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj tiho: “Učitelj je ovdje i zove te.” Jedva je ona to čula, ustade brzo i ode k njemu. Isus, naime, nije još bio došao u selo, nego se je još nalazio na onom mjestu gdje ga je bila susrela Marta. Kad Židovi što su bili kod nje u kući vidješe gdje Marija brzo ustade i izađe, pođoše za njom; jer su mislili da ide na grob naricati.\ čim Marija dođe na mjesto gdje je bio Isus, i kad ga vidje, pade do njegovih nogu i reče mu: “Gospodine, da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.” Kad Isus vidje gdje ona plače i gdje plaču Židovi što su bili došli s njom, u duhu se potrese i uzruja. I upita: “Gdje ste ga položili?” Odvratiše mu: “Gospodine, dođi i vidi!” Navrle Isusu suze. Tada rekoše Židovi: “Vidite kako ga je ljubio!” A neki od njih rekoše: “Zar nije mogao on, koji otvori oči slijepcu, učiniti da ovaj ne umre?” Opet duboko potresen dođe Isus na grob. Bila je pećina, i kamen je ležao na njoj. Isus zapovjedi: “Odvalite kamen!” Marta, sestra pokojnoga, odvrati mu: “Gospodine, već zaudara, jer već leži četiri dana.” Isus joj reče: “Ne rekoh li ti: Ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju?” Tada odvališe kamen. Isus podiže oči i reče: “Oče, zahvaljujem ti što si me uslišio. Ja sam, istina, znao da me vazda uslišavaš. Ali rekoh zbog mnoštva koje ovdje stoji da vjeruju da si me ti poslao.” Poslije tih riječi povika jakim glasom: “Lazare, izađi van!” I odmah izađe pokojnik, ovijen povojima po rukama i nogama, i lice mu povezano ručnikom. Isus im reče: “Razvežite ga i pustite da ide!” Mnogi Židovi što su bili došli k Mariji i vidjeli što učini Isus, povjerovali su u njega. A neki od njih odoše k farizejima i kazaše im što učini Isus. Tada svećenički glavari i farizeji sazvaše Veliko vijeće i rekoše: “Što da činimo, jer ovaj čovjek čini mnoga čudesa? Ako ga ostavimo tako, svi će povjerovati u njega, i doći će Rimljani i uzet će nam zemlju i narod.” A jedan od njih, Kajfa, koji je one godine bio veliki svećenik, odvrati im: “Vi ne znate ništa, i ne mislite da je bolje za vas da jedan čovjek umre za narod, negoli da sav narod propadne.” A ovo ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine proreče da Isus treba umrijeti za narod. I ne samo za narod, nego da i razasutu Božju djecu skupi u jedno. Od toga dakle dana nakanili su ubiti ga. Zato se Isus nije više kretao javno među Židovima, nego otamo ode u kraj blizu pustinje, u grad po imenu Efrajim. Ondje je boravio s učenicima. A bio je blizu židovski Vazam. Mnogi iz onoga kraja uziđoše u Jeruzalem prije Vazma da se očiste. Tada su tražili Isusa; i dok su zajedno stajali u Hramu, govorili su među sobom: “Što mislite? Ne će li doći na blagdan?”\ A svećenički glavari i farizeji bili su izdali zapovijed: ako tko dozna gdje je, neka javi da ga uhvate. Šest dana prije Vazma dođe Isus u Betaniju, gdje je bio Lazar kojega je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta je posluživala, a Lazar je bio jedan od onih što su sjedili s njim za stolom. Tada Marija uze litru pravog i dragocjenog nardova ulja, pomaza Isusove noge i obrisa ih svojom kosom. Miris ulja napuni svu kuću. Onda jedan od njegovih učenika, Juda Iškariotski, koji ga je kanio izdati, reče: ”Zašto se ovo ulje nije prodalo za trista denara i utržak dao siromasima?” A to ne reče što mu je bilo stalo do siromaha, nego što je bio tat: držao je kesu i potkradao je ono što je u nju stavljano. Isus odvrati: “Pusti je! Neka obavi to za dan moga ukopa! Siromahe imate svagda sa sobom, a mene nemate svagda.” Veliko mnoštvo Židova doznalo je da je on ondje, i dođoše ne samo zbog Isusa, nego i da vide Lazara kojega je uskrisio od mrtvih. A svećenički glavari naumiše ubiti i Lazara. Jer su mnogi Židovi dolazili zbog njega i vjerovali u Isusa. Sutradan je veoma veliko mnoštvo došlo na blagdan. čuli su da Isus dolazi u Jeruzalem. Tada uzeše grane palme i izađoše mu ususret, i vikali su: “Hosana! Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izrćlov!” Isus nađe magare i sjede na nj, kao što je pisano: ”Ne boj se, kćeri sionska! Evo, tvoj kralj dolazi, sjedi na magarčetu.” To njegovi učenici tada ne razumješe. Ali kad je Isus bio proslavljen, tada se sjetiše da je to bilo za njega pisano, i da mu ovo učiniše. Svjedočio je dakle narod koji je bio s njim kad je Lazara dozvao iz groba i uskrisio ga od mrtvih. Zato mu mnoštvo izađe ususret. Bili su naime čuli da je učinio to čudo. A farizeji rekoše jedan drugome: “Vidite da ništa ne postižete. Eto sav svijet ode za njim!” Među onima što su bili uzišli da se klanjaju na blagdan bili su i neki Grci. Oni pristupiše k Filipu koji je bio iz Betsaide u Galileji i zamoliše ga: “Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.” Dođe Filip i kaza Andriji. Andrija i Filip opet kazaše Isusu. Isus im reče: “Dođe čas da se proslavi Sin čovječji. Zaista, zaista kažem vam: Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostane za se samo. Ako li umre, mnogo roda donosi. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; a tko mrzi svoj život na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni.\ Tko mi hoće služiti, neka ide za mnom! Gdje sam ja, ondje neka bude i moj sluga! Tko služi meni, proslavit će ga moj Otac. Sad je moja duša duboko potresena. Što da kažem? Oče, sačuvaj me od ovoga časa? Ali zato dođoh u ovaj čas. Oče, proslavi svoje ime!” Tada dođe glas s neba: “I proslavio sam ga, i opet ću ga proslaviti.” Narod koji je stajao i čuo pomisli da je zagrmjelo. Drugi rekoše: “Anđeo mu je govorio.” A Isus reče: “Nije došao ovaj glas zbog mene, nego zbog vas. Sad se sudi ovome svijetu, sad će biti istjeran knez ovoga svijeta. A kad ja budem podignut od zemlje, sve ću privući k sebi.” ? Tim riječima htjede nagovijestiti kakvom će smrću umrijeti.? Narod mu odgovori: “Mi smo čuli iz zakona da Mesija ostaje dovijeka. Kako ti možeš reći da si Sin čovječji?” Isus im odvrati: “Samo je još malo vremena svjetlo među vama. Hodajte dok imate svjetlo, da vas tama ne obuzme! Tko hoda u tami, ne zna kamo ide. Dok imate svjetlo, vjerujte u svjetlo, da budete sinovi svjetla!” To reče Isus, i ode te se sakri od njih. Premda je tolika čudesa učinio pred njima, nisu vjerovali u njega. Tako se ispunila riječ proroka Izaije: “Gospodine, tko je povjerovao onome što smo čuli i naviještali? Komu se otkrila Gospodnja ruka?” Zato nisu mogli vjerovati, jer opet reče Izaija: ”Zaslijepio je njihove oči i otvrdnuo njihovo srce da ne vide očima i ne razumiju srcem pa da se ne obrate i da ih ne iscijelim” Tako reče Izaija, jer je vidio njegovu slavu i govorio o njemu. Ipak i mnogi od glavara povjerovaše u njega. Ali ga nisu javno priznavali zbog farizejâ, da ne budu isključeni iz sinagoge. Više im je vrijedila slava kod ljudi, negoli slava kod Boga. Isus povika jakim glasom: “Tko vjeruje u mene, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla. I tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja dođoh na svijet kao svjetlo, da nijedan koji vjeruje u mene ne ostane u tami. Tko čuje moje riječi, ali ih ne drži, ja mu ne ću suditi. Jer ne dođoh svijet suditi, nego spasiti. Tko prezire mene i ne prima mojih riječi, ima već svoga suca: Riječ koju sam ja navješćivao, ona će mu suditi u posljednji dan. Jer ja nisam govorio sam od sebe, nego Otac koji me posla, on mi dade zapovijed što da kažem i što da govorim. I znam da je njegova zapovijed život vječni. Što ja dakle govorim, onako govorim kako mi reče Otac.” Bilo je pred blagdan Vazma. Isus je znao kako mu je došao čas da pođe s ovoga svijeta k Ocu. Tada on, koji je ljubio svoje što su bili na svijetu, zasvjedoči svoju ljubav do kraja. Bilo je za večerom. Već je bio đavao stavio namjeru u srce Judi, sinu Šimuna Iškariotskoga, da ga izda. Znajući da mu je Otac sve dao u ruke, i da je od Boga izišao i da k Bogu ide, Isus ustade od večere, skide svoju gornju haljinu, uze ručnik i njim se opasa. Tada uli vodu u umivaonik i poče prati noge učenicima i otirati ručnikom kojim je bio opasan. Tako dođe k Šimunu Petru. On mu reče: “Gospodine, zar ti da mi pereš noge?” Isus mu odgovori: “Što ja činim, ti ne znaš sada, ali ćeš poslije razumjeti.” Petar mu odvrati: “Nikad mi ti ne ćeš oprati noge!” Isus mu odgovori: “Ako te ne operem, ne ćeš imati dijela sa mnom.” Reče mu Šimun Petar: “Onda, Gospodine, ne samo moje noge, nego i ruke i glavu.” Isus mu reče: “Tko je opran, ne treba nego samo noge oprati, onda je sav čist. I vi ste čisti, ali ne svi.” Budući da je znao za svog izdajnika, reče: “Niste svi čisti.” A kad im je oprao noge, uzeo svoju gornju haljinu i opet sjeo za stol, reče im: “Znate li što vam ja učinih? Vi zovete mene Učiteljem i Gospodinom, i pravo velite jer to jesam. Kad dakle ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi trebate jedan drugome noge prati. Jer vam dadoh primjer da i vi tako činite kao što ja učinih vama. Zaista, zaista kažem vam: Nije sluga veći od svoga gospodara, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao. Kad to znate, bit ćete blaženi, ako to činite. Ne kažem za sve vas. Ja znam koje izabrah. Ali se Pismo treba ispuniti: Koji sa mnom jede kruh, podiže svoju petu na me. Već vam sada kažem; prije nego se dogodi, da kad se dogodi, vjerujete da ja jesam.\ Zaista, zaista kažem vam: Tko primi onoga koga ja pošaljem, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji mene posla.” \ Poslije tih riječi bi Isus potresen u duhu i posvjedoči: “Zaista, zaista kažem vam: Jedan između vas će me izdati.” Tada su učenici pogledali jedan drugoga, jer nisu znali za koga govori. A jedan od njegovih učenika, kojega je Isus ljubio, ležao je uz Isusa. Njemu dade znak Šimun Petar neka upita za koga to govori. A on, naslonjen na Isusove grudi, upita: “Gospodine, tko je to?” Isus odgovori: “Onaj je kome ja umočim zalogaj i pružim.” I umoči zalogaj i dade ga Judi Šimuna Iškariotskoga. I po zalogaju uđe u njega sotona. Isus mu još reče: “Što činiš, čini brzo!” Nitko od onih što su sjedili za stolom nije razumio zašto mu to reče. Neki su mislili? budući da je u Jude bila kesa? da mu Isus reče: “Kupi što nam treba za blagdan” ili da dade što siromasima. Kad je on uzeo zalogaj, odmah izađe. Bila je noć. Kad je on izašao, reče Isus: “Sad je proslavljen Sin čovječji, i Bog je proslavljen u njemu. Ako je Bog proslavljen u njemu, i Bog će njega proslaviti u sebi, i odmah će ga proslaviti. Dječice, još sam malo s vama. Tražit ćete me; ali kako već rekoh Židovima: Kamo ja idem vi ne možete doći? to isto govorim sada i vama. \ Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedni druge! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge! Po tom će svi spoznati da ste moji učenici, ako ljubite jedni druge.” Tada ga upita Šimun Petar: “Gospodine, kamo ideš?” Isus mu odgovori: “Kamo ja idem ne možeš me sada slijediti, ali ćeš me poslije slijediti.” Petar mu odvrati: “Gospodine, zašto te ne mogu sada slijediti? Život ću svoj položiti za te.” Isus mu odvrati: “Život li ćeš svoj položiti za me? Zaista, zaista kažem ti: Još prije nego pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti. Neka se ne plaši vaše srce! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Mnogo je stanova u kući mojega Oca. Kad ne bi bilo tako, kazao bih vam. Jer idem pripraviti vam mjesto. I kad odem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. I kamo ja idem znate, i put znate.” Toma mu odvrati: “Gospodine, ne znamo kamo ideš; pa kako možemo znati put?”\ Isus mu reče: “Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni. Kad biste poznavali mene, onda biste poznavali i mojega Oca. Odsad ga poznajete, poznajete jer ste ga vidjeli.” Tada mu reče Filip: “Gospodine, pokaži nam Oca! To nam je dosta.” Isus mu odvrati: “Tako sam već dugo s vama i nisi me upoznao, Filipe? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako onda veliš: Pokaži nam Oca? Zar ne vjeruješ da sam ja u Ocu i da je Otac u meni? Riječi koje vam ja govorim, ne govorim od sebe samoga, a i djela čini Otac koji ostaje u meni. Vjerujte mi da sam ja u Ocu i da je Otac u meni. Ako li ne, vjerujte mi zbog samih djela! Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, djela koja ja činim i on će činiti, i veća će od ovih činiti. Jer ja idem k Ocu. Sve što onda zamolite u moje ime, učinit ću da se proslavi Otac u Sinu. Ako me za što zamolite u moje ime, ja ću to učiniti. Ako me ljubite, držite moje zapovijedi! A ja ću moliti Oca i dat će vam drugoga Branitelja, da ostane s vama dovijeka: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer ga ne vidi niti ga poznaje; a vi ga poznajete jer ostaje kod vas i u vama će prebivati.\ Ne ću vas ostaviti sirote, doći ću k vama. Još malo i svijet me ne će više vidjeti. A vi me vidite jer ja živim, a i vi ćete živjeti. U onaj dan spoznat ćete da sam ja u svojemu Ocu, i vi u meni, i ja u vama. Tko ima moje zapovijedi i drži ih, on je onaj koji me ljubi. A onoga tko ljubi mene, ljubit će moj Otac, i ja ću ga ljubiti i očitovat ću mu sebe samoga.” Tada ga upita Juda, ne onaj Iškariotski: “Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?” Isus mu odgovori: “Tko ljubi mene, držat će moju riječ, i moj Otac će ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i u njega ćemo se nastaniti. Tko ne ljubi mene, ne drži mojih riječi. A riječ koju ste čuli od mene nije moja, nego Oca koji me posla. Ovo sam vam govorio dok sam bio s vama. A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati u ime moje, on će vas naučiti svemu i napominjat će vam sve što vam rekoh. Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ne dajem vam ga kao što svijet daje. Neka se ne plaši vaše srce i neka se ne boji! čuli ste da sam vam kazao: Idem, i doći ću k vama. Kad biste me ljubili, onda biste se radovali što idem k Ocu, jer je Otac veći od mene. I sad vam kazah, prije nego se dogodi, da vjerujete kad se dogodi. Više vam ne ću puno govoriti; jer dolazi knez ovoga svijeta, ali na meni nema ništa.\ Nego neka spozna svijet da ljubim Oca, i kako mi je zapovjedio Otac, onako činim. Ustanite, pođimo odavde! Ja sam pravi čokot, i Otac je moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne rađa, on odsiječe, i svaku koja donosi rod, čisti da donosi više roda. Vi ste već čisti zbog riječi koju sam vam govorio. Ostanite u meni, i ja u vama! Kao što loza ne može roditi roda sama od sebe, ako ne ostane na čokotu, tako i vi, ako ne ostanete u meni. Ja sam čokot, vi loze. Tko ostaje u meni, i ja u njemu, on rodi mnogi rod, jer bez mene ne možete ništa učiniti. Tko u meni ne ostane, izbacit će se napolje kao loza, i osušit će se; pokupit će je i baciti u oganj, i gorjet će.\ Ako ostanete u meni, i moje riječi ostanu u vama, što god hoćete tražite i bit će vam. Time se proslavlja moj Otac: da rodite puno roda i budete moji učenici. Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi! Ako zapovijedi moje budete držali, ostat ćete u mojoj ljubavi, kao što sam i ja držao zapovijedi svog Oca i ostajem u njegovoj ljubavi. Ovo sam vam govorio da bude radost moja u vama, i da vaša radost bude savršena. Ovo je moja zapovijed: Ljubite se među sobom kao što sam ja vas ljubio! Od ove ljubavi nitko veće nema, da tko svoj život položi za svoje prijatelje. Vi ste moji prijatelji ako činite što vam ja zapovijedam. Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; nego sam vas nazvao prijateljima, jer sam vam objavio sve što sam čuo od svoga Oca.\ Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i da vaš rod ostane; što god zamolite od Oca u moje ime, dat će vam.\ Ovo vam zapovijedam: Ljubite se među sobom! Ako svijet mrzi vas, znajte da je mene mrzio prije nego vas! Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio; a kako niste od svijeta, nego vas ja izabrah iz svijeta, zato vas mrzi svijet.\ Sjetite se riječi koju vam rekoh: Nije sluga veći od svoga gospodara. Ako su progonili mene, i vas će progoniti; ako su držali moju riječ, i vašu će držati.\ Ali sve će vam ovo činiti zbog mojega imena, jer ne poznaju onoga koji me posla. Da nisam došao i govorio im, ne bi imali grijeha; a sad nemaju izgovora za svoj grijeh.\ Tko mrzi mene, mrzi i mojega Oca. Da nisam činio među njima djela kojih nitko drugi nije učinio, ne bi imali grijeha; ali sad i vidješe i zamrziše mene i mojega Oca.\ No neka se ispuni riječ što stoji napisana u njihovu zakonu: Mrzili su me ni za što. A kad dođe Branitelj, koga ću vam poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, on će svjedočiti za mene. A i vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom. Ovo vam kazah da se ne sablaznite. Izgonit će vas iz sinagoga. A dolazi vrijeme kad će svaki koji vas ubije misliti da čini djelo Bogu ugodno. To će činiti jer ne poznaju ni Oca ni mene. Nego sam vam ovo rekao da se, kad dođe vrijeme, sjetite ovoga što sam vam kazao. A u početku vam to nisam govorio, jer sam bio s vama. A sad idem k onome koji me posla, i nitko me od vas ne pita: Kamo ideš? Nego, jer sam vam to rekao, napuni se žalošću vaše srce. Ali ja vam istinu govorim: Bolje je za vas da ja odem; jer ako ne odem, Branitelj ne će doći k vama; ako li odem, poslat ću ga k vama.\ I kad on dođe, uvjerit će svijet o grijehu, i o pravdi, i o sudu. O grijehu, jer ne vjeruju u mene;\ o pravdi, jer idem k svome Ocu, i više me ne ćete vidjeti;\ o sudu, jer je knez ovoga svijeta osuđen. Još vam imam mnogo kazati, ali sad ne možete podnijeti. Ali kad dođe on, Duh istine, uvodit će vas u svu istinu, jer ne će od sebe govoriti, nego će govoriti što čuje i naviještat će vam buduće stvari. On će me proslaviti jer će od mojega uzeti i naviještat će vama. Sve što god ima Otac, moje je. Zato rekoh: On će od mojega uzeti i naviještat će vam. Malo, i više me ne ćete vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me.” A neki od njegovih učenika rekoše među sobom: “Što je to što nam kaže: Malo, i ne ćete me vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me, i: Idem k Ocu?” Rekoše dakle: “Što je to što kaže: Malo? Ne znamo što govori.” Isus opazi da su ga htjeli upitati i reče im: “Za to li se zapitkujete među sobom što rekoh: Malo, i ne ćete me vidjeti, i opet malo, i vidjet ćete me? Zaista, zaista kažem vam: Vi ćete plakati i tugovati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali će se vaša žalost okrenuti u radost.\ Žena kad rađa, osjeća tjeskobu jer dođe njezin čas. Ali kad rodi dijete, više se ne sjeća muke zbog radosti jer se rodi čovjek na svijet. Tako i vi osjećate žalost, ali ću vas opet vidjeti i radovat će se vaše srce, i vaše vam radosti nitko ne će uzeti. I u onaj dan ne ćete me pitati ni za što. Zaista, zaista kažem vam: Ako što zamolite Oca u moje ime, dat će vam. Dosad niste molili ništa u moje ime. Molite i primit ćete, da vaša radost bude potpuna. Ovo sam vam govorio u slikama. Dolazi čas kad vam više ne ću govoriti u zagonetkama, nego ću vam otvoreno navješćivati ono što se tiče Oca. U onaj ćete dan u moje ime moliti, i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Sâm vas Otac naime ljubi jer ste vi mene ljubili i povjerovali ste da ja izađoh od Boga. Izađoh od Oca i dođoh na svijet; opet ostavljam svijet i idem k Ocu.”\ Rekoše njegovi učenici: “Eto, sad otvoreno govoriš i nikakve zagonetke ne kazuješ. Sad znamo da sve znaš, i nije ti potrebno da te tko pita. Zato vjerujemo da si izašao od Boga.” Isus im odvrati: “Zar sada vjerujete? Evo dolazi čas, i već je došao, kada ćete se raspršiti svaki na svoju stranu, a mene sama ostaviti. Ali nisam sam, jer je Otac sa mnom. Ovo sam vam govorio da u meni imate mir. U svijetu imate tjeskobu; ali se ufajte: ja nadvladah svijet.” \ Nakon što je tako govorio, Isus podiže svoje oči prema nebu i reče: “Oče, dođe čas; proslavi svojega Sina da tvoj Sin proslavi tebe!\ Jer ti si mu dao vlast nad svakim tijelom, da svima koje si mu dao dade vječni život. A ovo je vječni život: da spoznaju tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršio sam djelo koje si mi dao da činim. A sada proslavi ti mene, Oče, kod sebe slavom koju sam imao kod tebe prije nego je postao svijet. Ja objavih tvoje ime ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji su bili. Ti si ih dao meni, i tvoju riječ su držali. Sad znaju da je sve što si mi dao od tebe. Jer riječi koje si dao meni ja dadoh njima. Oni ih primiše i doista spoznaše da od tebe izađoh, i povjerovaše da si me ti poslao. Ja se za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, jer su tvoji.\ Sve što je moje jest tvoje i što je tvoje jest moje, i ja se proslavih u njima. Više nisam u svijetu? ali su oni u svijetu. Ja dolazim k tebi. Oče sveti, sačuvaj u svome imenu ove koje si mi dao, da budu jedno kao mi! Dok sam bio s njima, čuvao sam u tvome imenu ove koje si mi dao, i sačuvao ih, i nitko od njih ne propade, osim sina propasti, da se ispuni Pismo. A sad k tebi dolazim, i ovo govorim, dok sam još u svijetu, da imaju moju radost u punini. Ja sam im predao tvoju riječ. A svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih sačuvaš od zla. Od svijeta nisu, kao što ni ja nisam od svijeta. Posveti ih u istini! Riječ je tvoja istina. Kao što si ti mene poslao u svijet, i ja njih šaljem u svijet. I za njih ja posvećujem sebe da i oni budu posvećeni u istini. A ne molim samo za njih, nego i za one koji na njihovu riječ povjeruju u mene, da svi budu jedno kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, da i oni u nama budu jedno, da povjeruje svijet da si me ti poslao. I slavu koju si mi dao ja dadoh njima da budu jedno, kao što smo i mi jedno: Ja u njima i ti u meni; da budu savršeno jedno i da spozna svijet da si me ti poslao i da si ih ljubio kao što si mene ljubio.\ Oče, hoću da oni koje si mi dao budu sa mnom, gdje sam ja, da vide slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te ne spozna, a ja te spoznah, i ovi spoznaše da si me ti poslao. I objavio sam im tvoje ime, i objavit ću još da ljubav kojom si mene ljubio bude u njima, i ja u njima.” Kad je Isus to izrekao, izađe sa svojim učenicima na drugu stranu potoka Cedrona, gdje je bio vrt u koji uđe on i njegovi učenici. A Juda, njegov izdajnik, znao je to mjesto, jer se Isus ondje često sastajao sa svojim učenicima. Onda Juda uze četu vojnika i sluge od svećeničkih glavara i farizeja i dođe onamo s bakljama, sa svjetiljkama i s oružjem. A Isus, koji je znao sve što će biti s njime, stupi naprijed i upita ih: “Koga tražite?” Odgovoriše mu: “Isusa Nazarećanina.” Isus im reče: “Ja sam.” A s njima je stajao i Juda, njegov izdajnik. A kad im reče: “Ja sam”, uzmakoše natrag i popadaše na zemlju. Onda ih opet zapita: “Koga tražite?” A oni rekoše: “Isusa Nazarećanina.” Odgovori Isus: “Rekoh vam da sam ja. Ako dakle mene tražite, pustite ove neka idu!” Tako se trebala ispuniti riječ koju reče: “Ne izgubih nijednoga od onih koje si mi dao.” A Šimun Petar izvadi mač što ga je imao sa sobom, i udari slugu velikoga svećenika, i odsiječe mu desno uho. A sluzi je bilo ime Malho. Onda reče Isus Petru: “Zadjeni svoj mač u korice! Zar da ne pijem čašu koju mi je dao Otac?” A četa, zapovjednik i židovske sluge, uhvatiše Isusa i svezaše ga. I odvedoše ga najprije k Ani, jer je bio tast Kajfi koji je bio veliki svećenik one godine. A Kajfa je bio onaj koji je dao savjet Židovima: Bolje je da umre jedan čovjek za narod. Za Isusom je išao Šimun Petar i drugi učenik. Taj je učenik bio poznat velikomu svećeniku, i uđe s Isusom u dvorište velikoga svećenika;\ a Petar je stajao vani kod vrata. Onda izađe drugi učenik, koji je bio poznat velikomu svećeniku, i reče vratarici, te uvede Petra. Onda reče sluškinja vratarica Petru: “Nisi li i ti od učenika ovoga čovjeka?” On reče: “Nisam.” A sluge su i stražari stajali kod vatre, jer je bilo studeno, i grijali se. A i Petar je stajao s njima i grijao se. A veliki svećenik zapita Isusa za njegove učenike i za njegov nauk. Isus mu odgovori: “Ja sam govorio javno svijetu. Ja sam svagda učio u sinagogi i u Hramu, gdje se svi Židovi skupljaju, i ništa nisam govorio u potaji. Što pitaš mene? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Evo, ovi znaju što sam ja govorio.” A kad to reče, jedan od slugu koji su ondje stajali udari Isusa po obrazu i reče: “Zar tako odgovaraš velikomu svećeniku?” Isus mu odvrati: “Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, zašto me udaraš?”\ I Ana ga posla svezana velikomu svećeniku Kajfi. A Šimun Petar je stajao i grijao se. Onda mu rekoše: “Nisi li i ti od njegovih učenika?” On zataji i reče: “Nisam.” Jedan od slugu velikoga svećenika, rođak onoga kojemu je Petar bio odsjekao uho, reče mu: “Nisam li te ja vidio u vrtu s njim?” Onda Petar opet zataji, i odmah pijetao zapjeva. Od Kajfe povedoše Isusa u dvor upraviteljev. A bilo je jutro; i oni ne uđoše u dvor upraviteljev da se ne bi onečistili, već da bi mogli jesti vazmenu gozbu.\ Tako Pilat izađe k njima i reče: “Koju tužbu iznosite protiv ovoga čovjeka?” Odgovoriše mu: “Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga tebi predali.” A Pilat im reče: “Uzmite ga vi i po svojemu zakonu mu sudite!” A Židovi mu rekoše: “Mi ne smijemo nikoga pogubiti.” Tako se trebala ispuniti Isusova riječ kojom je označio kakvom će smrću umrijeti. Onda uđe Pilat opet u sudnicu i dozva Isusa, i reče mu: “Jesi li ti židovski kralj?” Isus odgovori: “Govoriš li to sam od sebe ili ti drugi kazaše o meni?” Pilat odgovori: “Zar sam ja Židov? Tvoj narod i svećenički glavari predaše te meni. Što si učinio?” Isus odgovori: “Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, onda bi se moje sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde.” Onda mu reče Pilat: “Dakle si ti kralj?” Isus odgovori: “Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim istinu. Svaki koji je od istine sluša moj glas.” Reče mu Pilat: “Što je istina?” I kad to reče, izađe opet Židovima i reče im: “Ja nikakve krivnje ne nalazim na njemu. A u vas je običaj da vam jednoga pustim za Vazam. Hoćete li dakle da vam pustim židovskoga kralja?” Onda povikaše: “Ne ovoga, nego Barabu!” A Baraba je bio razbojnik. Tada dakle Pilat uze Isusa i dade ga bičevati. Vojnici spletoše vijenac od trnja, staviše mu ga na glavu i obukoše mu purpurnu haljinu. I pristupali su k njemu i govorili: “Zdravo, kralju židovski!”, i udarali su ga po obrazima. Onda Pilat izađe opet i reče im: “Evo, izvodim ga k vama da vidite da na njemu ne nalazim nikakve krivnje.” A Isus izađe pod vijencem od trnja i u purpurnoj haljini. Pilat im reče: “Evo čovjeka!” A kad ga vidješe svećenički glavari i sluge, povikaše: “Raspni ga, raspni!” Pilat im odvrati: “Uzmite ga vi i raspnite, jer ja ne nalazim na njemu krivnje.” Odgovoriše mu Židovi: “Mi imamo zakon, i po zakonu mora umrijeti jer se je pravio Sinom Božjim.” Kad je dakle čuo Pilat tu riječ, još se više uplaši. I opet uđe u sudnicu i upita Isusa: “Odakle si ti?” A Isus mu ne dade odgovora. Tada mu reče Pilat: “Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast raspeti te, i vlast imam pustiti te?” Isus odvrati: “Ne bi imao nikakve vlasti nada mnom, kad ti ne bilo dano odozgo. Zato ima veći grijeh onaj koji me preda tebi.” Otada je Pilat nastojao da ga pusti. Ali su Židovi vikali: “Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Svaki koji se pravi kraljem, protivi se caru.” A kad je Pilat čuo te riječi, izvede Isusa van, i sjede na sudačku stolicu, na mjestu koje se zove Litostrotos, a hebrejski Gabata. A bila je priprava Vazma, oko šeste ure, i reče Židovima: “Evo vašega kralja!” A oni su vikali: “Uzmi, uzmi, raspni ga!” Pilat im reče: “Zar vašega kralja da razapnem?” Odgovoriše svećenički glavari: “Nemamo kralja nego cara.” Tada im ga predade, da se razapne. A oni uzeše Isusa. Noseći svoj križ, izađe Isus na mjesto koje se zove Lubanja, a hebrejski Golgota. Ondje ga raspeše, i s njim drugu dvojicu s jedne i s druge strane, a Isusa u sredini. A Pilat napisa i natpis i dade ga postaviti na križ. A bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.” I taj su natpis čitali mnogi Židovi; jer je mjesto gdje je Isus bio raspet bilo blizu grada; a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki.\ A židovski su svećenički glavari govorili Pilatu: “Ne piši: kralj židovski, nego da je on rekao: kralj sam židovski.” Pilat odvrati: “Što napisah, napisah.” Kad su vojnici raspeli Isusa, uzeše njegove haljine i načiniše četiri dijela, svakome vojniku po dio, i donju haljinu; a donja haljina nije bila šivena, nego istkana sva s vrha do dna.\ Onda rekoše među sobom: “Ne derimo je, nego bacimo kocku za nju, kome će pripasti!” Tako se trebala ispuniti riječ Pisma: “Razdijeliše među se moje haljine i za moju odjeću baciše kocku.” I vojnici tako učiniše. A stajala je kod Isusova križa njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofe, i Marija Magdalena. Kad vidje Isus majku i učenika koga je ljubio pokraj nje, reče svojoj majci: “Ženo, evo ti sina!” Potom reče učeniku: “Evo ti majke!” I od onoga časa uze je učenik za svoju. Isus je znao da je već sve izvršeno kako bi se ispunilo Pismo. Zato reče: “Žedan sam.” Ondje je stajala posuda puna octa. I napuniše spužvu octom, nataknuše je na hisopovu stabljiku i prinesoše je k njegovim ustima. A kad je Isus uzeo ocat, reče: “Dovršeno je.” Tada nakloni glavu i preda duh. Bila je priprava. I Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni, i da budu skinuti, kako ne bi tijela ostala na križu u subotu. Ona je subota naime bila velik dan. Dođoše dakle vojnici te prebiše golijeni prvome i drugome koji su bili s njime raspeti. A kad dođoše do Isusa, vidješe da je već umro, i ne prebiše mu golijeni;\ nego mu jedan od vojnika probode bok kopljem, i odmah poteče krv i voda. I onaj koji je vidio svjedoči, i svjedočanstvo je njegovo istinito. I on zna da govori istinu, da i vi vjerujete. Jer se to dogodi da se ispuni Pismo: “Nijedna mu se kost ne će slomiti.” I opet drugo Pismo veli: “Gledat će onoga koga probodoše.” A potom Josip iz Arimateje, koji je bio Isusov učenik, ali tajni od straha pred Židovima, zamoli Pilata da uzme Isusovo tijelo. I Pilat dopusti. Dođe dakle i uze njegovo tijelo. A dođe i Nikodem, koji je prije bio došao k Isusu po noći i donese pomiješane smirne i aloja, oko sto litara. I uzeše Isusovo tijelo i umotaše ga u platno s mirisima, kao što je običaj u Židova za ukop. A bio je na mjestu gdje je Isus bio raspet vrt, i u vrtu novi grob u koji još nitko nije bio položen. Ondje dakle, zbog židovske priprave, jer je bio blizu grob, položiše Isusa. A u prvi dan tjedna dođe Marija Magdalena rano na grob, dok je još bila tama, i vidje da je kamen odvaljen od groba. Onda otrča i dođe k Šimunu Petru i k drugom učeniku koga je Isus ljubio, i reče im: “Uzeše Gospodina iz groba, i ne znamo gdje ga položiše.” Izađe dakle Petar i drugi učenik i pođoše na grob. Trčala su obojica zajedno. Drugi učenik trčao je brže od Petra i dođe prije na grob. On se naviri i vidje plahte gdje leže, ali ne uđe. Onda dođe i Šimun Petar za njim, i uđe u grob, i vidje plahte gdje leže, i ručnik koji je bio na njegovoj glavi, ali nije ležao zajedno s drugim plahtama, nego posebno savijen na jednom mjestu. Tada uđe i drugi učenik koji je bio prvi došao na grob, i vidje i povjerova;\ jer još nisu razumjeli Pisma prema kojima je Isus trebao uskrsnuti od mrtvih. Onda učenici odoše opet kući. A Marija je stajala vani kod groba i plakala. Dok je dakle plakala, naviri se nad grob, i vidje dva anđela gdje sjede u bijelim haljinama, jednog pokraj glave, a jednog pokraj nogu, gdje je bilo položeno Isusovo tijelo. Oni joj rekoše: “Ženo, zašto plačeš?” Reče im: “Uzeše moga Gospodina i ne znam gdje ga položiše.” Kad je to rekla, obazre se i vidje Isusa gdje stoji.? Ali nije znala da je Isus.? Isus joj reče: “ Ženo, zašto plačeš? Koga tražiš?” Ona, misleći da je vrtlar, reče mu: “Gospodine, ako si ga ti odnio, kaži mi gdje si ga položio i ja ću ga uzeti.” Reče joj Isus: “Marijo!” Ona se obazre i reče mu hebrejski: “Rabuni”, to znači: “Učitelju”. Reče joj Isus: “Nemoj se zadržavati uza me, jer još nisam uzašao k svojemu Ocu. Nego idi k mojoj braći i kaži im: Uzlazim k svome Ocu i vašemu Ocu, k svome Bogu i vašemu Bogu.” Marija Magdalena ode i javi učenicima: “Vidjela sam Gospodina i ovo mi je kazao.” A kad bi uvečer onoga prvog dana tjedna, i vrata bila zatvorena gdje su se učenici skupili od straha pred Židovima, dođe Isus i stade na sredinu, i reče im: “Mir vam!” I kad je to rekao, pokaza im ruke i bok. Tada se učenici obradovaše što vide Gospodina. I reče im opet: “Mir vam! Kao što je Otac poslao mene, i ja šaljem vas.” Kad je to rekao, dahnu u njih i reče: “Primite Duha Svetoga! Kojima oprostite grijehe oprostit će im se, i kojima zadržite zadržat će se.” A Toma, jedan od dvanćstorice, nije bio s njima kad je došao Isus. I kazaše mu drugi učenici: “Vidjeli smo Gospodina.” A on im reče: “Dok ne vidim na njegovim rukama ranu od čavala, i ne stavim svojega prsta u ranu od čavala, i ne stavim svoje ruke u njegov bok, ne ću vjerovati.” I poslije osam dana bili su opet njegovi učenici unutra, i Toma s njima. Dođe Isus, dok su bila vrata zatvorena, i stade u sredinu, i reče: “Mir vam!” Potom reče Tomi: “Stavi svoj prst ovamo, i vidi moje ruke, i pruži svoju ruku i stavi je u moj bok, i ne budi nevjeran nego vjeran!” Tada mu reče: “Gospodin moj i Bog moj!” Reče mu Isus: “Zato jer si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a povjerovaše!” I mnoga druga čudesa učini Isus pred svojim učenicima koja nisu napisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Mesija, Sin Božji, i da vjerujući imate život u njegovo ime. Poslije toga opet se ukaza Isus na Tiberijadskom moru. A ukaza se ovako: Bili su zajedno Šimun Petar i Toma, koji se zove Blizanac, i Natanćl, koji je bio iz Kane Galilejske, i Zebedejevi sinovi, i druga dvojica od njegovih učenika. Reče im Šimun Petar: “Idem loviti ribe.” Rekoše mu: “Idemo i mi s tobom.” Izađoše i uđoše u lađicu; ali one noći ne uloviše ništa.\ A kad bi jutro, stajao je Isus na obali; ali učenici ne prepoznaše da je Isus.\ Tada im reče Isus: “Djeco, imate li što za jelo?” Odgovoriše mu: “Nemamo.” A on im reče: ”Bacite mrežu na desnu stranu lađice, i naći ćete.” Onda baciše, i već je nisu mogli vući od mnoštva riba. Tada onaj učenik koga je Isus ljubio reče Petru: “Gospodin je!” A Šimun Petar kad ču da je Gospodin, stavi na se gornju haljinu? jer je bio gol? i skoči u more. Drugi učenici dođoše na lađicu, jer nisu bili daleko od obale, oko dvjesta lakata, a vukli su mrežu s ribama. A kad izađoše na obalu, vidješe vatru naloženu, i ribu na njoj, i kruh. Isus im reče: “Donesite od riba što ih sad uloviste!” Uđe Šimun Petar i izvuče na obalu mrežu punu velikih riba: sto pedeset i tri; i premda ih je bilo toliko, mreža se nije razderala.\ Isus im reče: “Dođite, objedujte!” I nijedan se od učenika ne usudi upitati: “Tko si ti?” Znali su da je Gospodin. Dođe Isus i uze kruh, i dade im. Tako i ribu. To se već treći put ukaza Isus svojim učenicima nakon što je uskrsnuo od mrtvih. Poslije objeda reče Isus Šimunu Petru: “Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?” Reče mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” Reče mu: “Pasi jaganjce moje!” Reče mu opet drugi put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Reče mu: “Da, Gospodine, ti znaš da te ljubim.” Reče mu: “Pasi jaganjce moje!” Reče mu treći put: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Ožalosti se Petar što mu reče po treći put: “Ljubiš li me?” i reče mu: “Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.” Reče mu Isus: “Pasi ovce moje! Zaista, zaista kažem ti: Kad si bio mlađi, opasivao si se sam i išao si kamo si htio; a kad ostariš, raširit ćeš svoje ruke i drugi će te opasivati i odvesti kamo ne ćeš.”\ A tim riječima htjede označiti kakvom će smrću proslaviti Boga. Na to mu reče: “Pođi za mnom!” Petar se obazre i vidje gdje za njim ide onaj učenik koga je Isus ljubio, koji se na večeri naslonio na njegove grudi i rekao: “Gospodine, tko je taj koji će te izdati?” Kad ga ugleda Petar, reče Isusu: “Gospodine, a što će ovaj?” Reče mu Isusu: “Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti pođi za mnom!” Tako se proširi među braćom riječ da onaj učenik ne će umrijeti. A Isus mu ne reče da ne će umrijeti, nego: “Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?” Ovo je onaj učenik koji svjedoči za ovo i koji ovo napisa; i znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo. \ A Isus je učinio i mnoga druga djela. I kad bi se to potanko popisalo, mislim da ni sav svijet ne bi mogao obuhvatiti knjige koje bi trebalo napisati. U svom prvom djelu, o Teofile, izvijestio sam o svemu što je Isus činio i učio, do dana kad je apostolima, izabranima Duhom Svetim, dao nalog i onda bio uzet. Nakon svoje muke dao im je mnoge dokaze za to da je živ. četrdeset im se dana ukazivao i govorio im o Božjem kraljevstvu. Kad je bio s njima zajedno, zapovjedi im da ne idu iz Jeruzalema, nego da čekaju Očevo obećanje, “koje”, reče, “čuste od mene. Ivan je krstio vodom, a vi ćete za malo dana biti kršteni Duhom Svetim.” Bili su dakle s njim zajedno. Tada ga upitaše: “Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme podignuti Izrćlu kraljevstvo?” On im odgovori: “Nije vaše znati vremena ili časove što ih je Otac zadržao u svojoj vlasti. Nego ćete primiti silu Duha Svetoga kad siđe na vas, i bit ćete mi onda svjedoci u Jeruzalemu i po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.” I kad to reče, bi podignut pred njihovim očima. Uze ga oblak ispred njihovih očiju. I dok su gledali za njim gdje ide na nebo, gle, dva čovjeka stadoše pred njih u bijelim haljinama. Oni rekoše: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, tako će doći kao što vidjeste da uzlazi na nebo.” Tada se vratiše u Jeruzalem s gore koja se zove Maslinska. Ona je blizu Jeruzalema, jedan dan hoda dopuštenog subotom. Kad dođoše tamo, uđoše u gornju dvoranu gdje su obično boravili, i to Petar i Ivan, Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov, Alfejev sin, Šimun Revnitelj i Juda, Jakovljev brat. Oni su svi ustrajali jednodušno u molitvi zajedno sa ženama, s Marijom, Isusovom majkom, i s njegovom braćom. U one dane ustade Petar između braće? bilo je zajedno mnoštvo od oko sto i dvadeset osoba? i reče: ”Ljudi, braćo, trebalo je da se ispuni Pismo koje proreče Duh Sveti na Davidova usta za Judu, koji je bio vođa onima što uhvatiše Isusa. On je bio ubrojen među nas i primio je dio ove službe. Od nepravedne plaće steče njivu, ali se objesi i puče po sredini, i prosu se sva njegova utroba. To postade poznato svim stanovnicima Jeruzalema, i ona se njiva prozva njihovim jezikom Akeldama, što znači krvna njiva. U Knjizi psalama stoji naime napisano: Njegov stan neka bude pust, i neka ne bude nikoga koji bi u njemu stanovao, a njegovu službu neka primi drugi! Treba dakle da jedan od ovih muževa koji su bili s nama sve vrijeme, kako među nas dođe i od nas otiđe Gospodin Isus, počevši od Ivanova krštenja do dana kad bi uzet od nas, s nama bude svjedok njegova uskrsnuća.” I postaviše dvojicu: Josipa, koji se zvao Barsaba, a bio je prozvan Just, i Matiju. Tada su se molili: “Ti, Gospodine, koji poznaješ srca sviju, pokaži koga si od ove dvojice izabrao da primi mjesto ove službe i apostolstva iz kojega ispade Juda da ode na svoje mjesto.” I baciše kocke za njih. I pade kocka na Matiju, i bi on pribrojen jedanćstorici apostola. I kad dođe dan Pedesetnice, bili su svi zajedno na istom mjestu. Odjednom nastade šum s neba, kao kad dolazi silan vjetar, i napuni svu kuću u kojoj su sjedili. I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao od ognja, koji se zaustaviše po jedan na svakoga od njih. I napuniše se svi Duha Svetoga, i stadoše govoriti raznim jezicima, kako im je Duh davao govoriti. A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom. Kad nastade ta buka, skupi se mnoštvo i smete se, jer je svaki od njih čuo kako oni govore njegovim jezikom. Svi su bili zapanjeni, čudili se i govorili su: “Nisu li svi ovi što govore Galilejci, pa kako čujemo svaki svoj jezik u kojem smo se rodili? Parti i Međani, i Elamljani, i stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva Libije što su oko Cirene, i pridošlice Rimljani, i Židovi, i prozeliti. Krećani i Arapi? svi ih čujemo gdje našim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim.” Svi su bili zapanjeni, čudili su se i jedan drugome govorili: “Što li će to biti?” A drugi su se podsmjehivali, i govorili su: “Napili su se slatkoga vina.” Tada Petar stade s jedanćstoricom, podiže svoj glas i progovori im: “Judejci i vi svi koji boravite u Jeruzalemu! Ovo neka vam je na znanje, i poslušajte moje riječi! Nisu ovi pijani, kao što vi mislite, jer je istom treća ura dana, nego je ovo što kaza prorok Joel: I bit će u posljednje dane, govori Bog: izlit ću od svojega Duha na svako tijelo, i prorokovat će vaši sinovi i kćeri, i vaši mladići će imati viđenja, i vaši starci će sanjati sne. Na svoje sluge i na sluškinje ću u one dane izliti od svog Duha, i prorokovat će. I činit ću čudesa gore na nebu i znake dolje na zemlji: krv i oganj i sukljanje dima. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe dan Gospodnji, veliki i strašni. I svaki koji zazove Gospodnje ime, spasit će se. Izrćlci, poslušajte ove riječi! Isusa Nazarećanina Bog je među vama potvrdio silnim djelima, čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate. Po određenoj odluci i Božjoj promisli on je predan. Vi ste ga po rukama bezakonika pribili na križ i pogubili. Ali je Bog raskinuo grozu smrti, i njega je uskrisio. Jer je bilo nemoguće da ona njim vlada. David naime govori za njega: Stalno imam Gospodina pred očima. On mi stoji zdesna da se ne pokolebam. Zato se raduje moje srce, i klikće moj jezik. I tijelo će moje počivati u nadi. Jer ne ćeš ostaviti moje duše u podzemlju, niti ćeš dati da tvoj Svetac doživi trulež. Pokazao si mi putove života, i ispunit ćeš me veseljem pred licem svojim. Braćo, neka mi je slobodno kazati vam za patrijarha Davida. On je umro i pokopan, i grob je njegov među nama do dana današnjega. Budući da je dakle bio prorok i znao je da mu je Bog zakletvom potvrdio kako će jednoga od njegovih tjelesnih potomaka podignuti na njegovo prijestolje, to je on, gledajući proročki, govorio za Mesijino uskrsnuće: on ne će biti ostavljen u podzemlju i njegovo tijelo ne će doživjeti truleži. Ovoga je Isusa uskrisio Bog, čemu smo svi mi svjedoci. Podignut dakle Božjom desnicom, primio je od Oca obećanoga Duha Svetoga, i sad ga je izlio, kako vidite i čujete. David naime nije uzašao na nebo, nego sam govori: Reče Gospodin mojemu Gospodinu: Sjedi s moje desne dok položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama. Zasigurno dakle neka zna sav Izrćlov dom: Ovoga Isusa, kojega vi razapeste, učinio je Bog Gospodinom i Mesijom.” Kad su to čuli, do srca su se potresli i rekli Petru i ostalim apostolima: “Što da činimo, braćo?” Petar im odvrati: “Obratite se, i svaki od vas neka se krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha, i primit ćete dar Duha Svetoga;\ jer je za vas ovo obećanje i za vašu djecu i za sve koje god nadalje pozove naš Gospodin Bog.” I mnogim drugim riječima svjedočio je i opominjao ih: “Spasite se od ovoga pokvarenoga naraštaja!” Oni dakle koji su prihvatili njegovu riječ, krstili su se; i pridruži se onaj dan oko tri tisuće osoba. \ Bili su postojani u nauku apostola, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama. A uđe strahopoštovanje u sve, jer su apostoli činili mnoga čudesa i znake. Svi koji su povjerovali bili su zajedno, i imali su sve zajedničko. Prodavali bi svoja imanja i dobra te dijelili svima, kako bi koji trebao. Bili su jednodušni i svaki dan su se okupljali u Hramu, a po kućama su lomili kruh, blagujući hranu s radošću i priprosta srca. Hvalili su Boga i uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan umnožavao broj onih koji su se odazivali na put spasenja. Petar i Ivan pošli su o devetoj uri u Hram na molitvu. Bio je jedan čovjek hrom od svoga rođenja kojega su nosili i svaki dan stavljali pred hramska vrata, koja se zovu Krasna, da prosi milostinju od onih koji ulaze u Hram. Kad je on vidio Petra i Ivana gdje hoće ući u Hram, zamoli milostinju. Petar ga s Ivanom pogleda i reče: “Pogledaj nas!” On ih pogleda nadajući se da će što od njih dobiti. A Petar reče: “Nema u mene srebra i zlata, ali što imam to ti dajem: U ime Isusa Krista Nazarećanina ustani i hodi!” I uze ga za desnicu i podiže ga. Odmah se utvrdiše njegova stopala i gležnjevi. I skoči te je mogao stajati i hodati. I uđe s njima u Hram idući i skačući i hvaleći Boga. Sav je narod vidio gdje ide i hvali Boga. Upoznaše u njemu čovjeka koji je zbog milostinje sjedio kod Krasnih hramskih vrata te se veoma začudiše i zbuniše zbog onoga što mu se dogodilo. Kako se on držao Petra i Ivana, navali k njima preplašen sav narod u trijem koji se zove Salomonov. A kad to vidje Petar, progovori narodu: “Ljudi Izrćlci, što se čudite ovome ili što gledate na nas, kao da smo mi svojom moću ili pobožnošću učinili da on hoda. Abrahamov, Izakov i Jakovljev Bog, Bog naših otaca, proslavi svojega Slugu Isusa kojega ste vi predali i odrekli ga se u prisustvu Pilatovu, kad je on bio odlučio pustiti ga. Vi se odrekoste sveca i pravednika i zatražiste da vam bude poklonjen čovjek ubojica. Vi ubiste početnika života kojega Bog uskrisi od mrtvih, čemu smo mi svjedoci. Zbog vjere u ime Isusa očvrsnu ovaj koga vidite i poznajete; i vjera koja je po Isusu dade ovome cjelovito zdravlje pred svima vama. \ I sad, braćo, znam da iz neznanja ono učiniste, kao i vaši glavari. A Bog je tako dao da se ispuni ono što je unaprijed najavio na usta sviju proroka, da će Mesija trpjeti. Pokajte se dakle i obratite se da vam se izbrišu grijesi pa da dođu vremena okrepe od Gospodina te da pošalje Isusa Krista kojega vam je odredio. Njega dakle treba nebo zadržati do vremena uspostave svega, kao što je Bog od početka navijestio na usta svojih svetih proroka. Tako reče Mojsije: Gospodin, vaš Bog, podignut će iz redova vaše braće proroka kao mene. Njega slušajte u svemu što god vam kaže! Svaka osoba koja ne posluša toga proroka, bit će istrijebljena iz naroda. I svi proroci od Samuela i dalje koji su govorili, navješćivali su ove dane. Vi ste sinovi prorokâ i saveza što ga sklopi Bog s vašim ocima kad reče Abrahamu: Po tvojim potomcima bit će blagoslovljeni svi narodi na zemlji. Vama najprije Bog podiže svojega Slugu i posla ga da Vas blagoslivlja te da se svaki od vas obrati od svojih pakosti.” Dok su oni govorili narodu, pristupiše svećenici, zapovjednik Hrama i saduceji. Bili su ogorčeni što ovi uče narod i navješćuju u Isusu uskrsnuće od mrtvih. Dadoše ih uhititi i staviti u zatvor do jutra, jer je već bila večer. Mnogi od onih koji su slušali propovijed, povjerovali su; a broj muškaraca narastao je na oko pet tisuća. \ A kad bi ujutro, skupiše se njihovi glavari, starješine i pismoznanci u Jeruzalemu i Ana, veliki svećenik, i Kajfa, i Ivan i Aleksandar, i koliko god ih je bilo od roda velikih svećenika. Postaviše ih na sredinu i upitaše ih: “Kakvom punomoći ili u čije ime vi ovo učiniste?” Tada im Petar, napunivši se Duha Svetoga, reče: “Glavari narodni i starješine! Ako se danas protiv nas provodi istraga za dobro djelo koje učinismo bolesnu čovjeku te on ozdravi, neka je na znanje svima vama i svemu Izrćlovu narodu: U ime Isusa Krista Nazarećanina, kojega vi razapeste, a Bog ga uskrisi od mrtvih, po njemu stoji ovaj pred vama zdrav. Ovo je kamen koji vi graditelji odbaciste, a koji postade kamen ugaoni. I nema ni u jednom drugom spasenja; jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima u kojem se trebamo spasiti.”\ Kad vidješe smionost Petra i Ivana te razabraše da su ljudi neuki i neupućeni, divili su se, a znali su da su bili s Isusom. Budući da vidješe i iscijeljenoga čovjeka gdje stoji s njima, nisu mogli ništa odvratiti. Onda im zapovjediše da izađu iz Vijeća i stadoše međusobno raspravljati. Govorili su: “Što da učinimo ovim ljudima? Jer da su očito čudo učinili, poznato je svim žiteljima Jeruzalema, i ne možemo tajiti. Ali da se dalje ne raširi po narodu, oštro im zaprijetimo neka više ne spominju to ime nikome!” Dozvaše ih i zapovjediše im da ništa ne govore niti uče u Isusovo ime. Petar i Ivan im odvratiše: “Je li pravo pred Bogom da više slušamo vas, negoli Boga? Sudite! Jer ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.” A oni im zaprijetiše i ne našavši ništa kako bi ih kaznili, pustiše ih zbog naroda, jer su svi slavili Boga zbog onog što se dogodilo. Jer onome čovjeku koji je tako čudesno ozdravio bilo je više od četrdeset godina. Kad su Petar i Ivan bili otpušteni, dođoše k svojima i izvijestiše ih što su im sve rekli svećenički glavari i starješine. A oni, kad čuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: “Gospodine, Stvoritelju neba i zemlje, mora i svega što je u njima! Ti si Duhom Svetim na usta našega oca Davida, svojega sluge, rekao: Zašto se bune pogani, i narodi snuju isprazne snove? Dižu se zemaljski kraljevi i skupljaju se knezovi protiv Gospodina i njegova Pomazanika. Jer se zaista ujediniše u ovome gradu Herod i Poncije Pilat s poganima i s Izrćlovim plemenima protiv tvojega svetog Sluge Isusa, tvojeg pomazanika. Oni izvršiše ono što su unaprijed odredile tvoja ruka i tvoj naum. I sad, Gospodine, pogledaj njihove prijetnje i daj svojim slugama da govore sa svom smjelošću tvoju riječ! Pružaj svoju ruku da se po imenu tvojega svetoga Sluge Isusa događaju iscjeljenja, znaci i čudesa!” Poslije te molitve potrese se mjesto na kojem su bili sabrani. Svi se napuniše Duha Svetoga, i navješćivali su Božju riječ sa smjelošću. A mnoštvo vjernika bilo je jedno srce i jedna duša. Nijedan nije govorio za svoje imanje da je njegovo, nego im je sve bilo zajedničko. Apostoli su s velikom silom svjedočili uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila na svima njima. Jer nijedan među njima nije bio u oskudici. Tko je posjedovao njive ili kuće, prodavao bi ih i donosio novce koje su za to dobivali. I stavljali su pred noge apostolima. A davalo se svakome koliko je tko trebao. Tako je levit Josip iz Cipra, kojega su apostoli nazvali Barnaba, što znači “sin utjehe”, imao njivu, prodao je i donio novce i stavio ih apostolima pred noge. Neki čovjek, po imenu Ananija, sa svojom ženom Safirom prodade njivu. Ali sa znanjem svoje žene zadrži za sebe jedan dio novca, a drugi dio donese i stavi apostolima pred noge. Tada reče Petar: “Ananija, zašto napuni sotona tvoje srce da slažeš Duhu Svetome i zadržiš za sebe jedan dio od novca što si ga dobio za njivu? Zar ne bi ostala tvoja da nije prodana? I nakon što si je prodao, nije li bila u tvojoj vlasti? Kako si samo mogao tako što zasnovati u svome srcu? Nisi slagao ljudima, nego Bogu.” A kad ču Ananija te riječi, pade i izdahnu. Velik strah obuze sve koji to čuše. A mladići ustadoše, zamotaše ga u platno, iznesoše i zakopaše. Prođoše oko tri ure. Tada uđe i njegova žena, ne znajući što se dogodilo. Petar joj reče: “Kaži mi, jeste li za toliko prodali njivu?” A ona reče: “Da, za toliko.” Tada joj reče Petar: “Zašto se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onih koji zakopaše tvojega muža pred vratima su te će iznijeti i tebe.” I odmah pade pred njegovim nogama, i izdahnu. A mladići ušavši, nađoše je mrtvu, izniješe je i zakopaše uz njezina muža. Velik strah dođe na svu Crkvu i na sve koji to čuše. A po rukama apostolâ događali su se mnogi znaci i čudesa u narodu. I bili su jednodušno svi u Salomonovu trijemu. A od ostalih nitko im se nije smio pridružiti; ali ih je narod veličao.\ I sve se više množio broj muškaraca i žena koji su vjerovali u Gospodina, tako da su na ulice iznosili bolesnike i stavljali ih na posteljama i nosilima da bi, kad dođe Petar, barem njegova sjena osjenila koga od njih. A dolazili su mnogi iz okolnih gradova u Jeruzalem i donosili bolesnike i one koje su mučili nečisti duhovi. I svi bi ozdravljali. Puni zavisti ustadoše veliki svećenik i svi koji su bili s njim, saducejska sljedba. Oni digoše ruke na apostole i baciše ih u javnu tamnicu. Ali Gospodnji anđeo otvori noću vrata tamnice, izvede ih i reče: ”Idite, nastupajte u Hramu i govorite sve riječi ovoga života!” čuvši to, uđoše ujutro u Hram, i naučavali su. Tada dođe veliki svećenik i njegove pristaše. Oni sazvaše Veliko vijeće i sve starješine Izrćlovih sinova i poslaše u tamnicu da ih dovedu. Sluge otiđoše, ali ih ne nađoše u tamnici. Vratiše se i javiše: ”Nađosmo tamnicu tvrdo zaključanu i stražu na svome mjestu pred vratima. Otvorismo, ali ne nađosmo nikoga unutra.” A kad čuše te riječi, pitali su se zapovjednik Hrama i svećenički glavari kako li se to dogodilo. Tada dođe netko i javi im: “Eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu stoje u Hramu i uče narod!” Onda otiđe zapovjednik Hrama sa slugama i dovede ih, ali ne na silu; jer su se bojali da ih ne kamenuje narod. \ Dovedoše ih dakle i postaviše ih pred Veliko vijeće. Veliki ih svećenik zapita: ”Nismo li vam strogo zapovjedili da ne učite u ovo ime? A eto, vi napuniste Jeruzalem svojim naukom i hoćete okriviti nas za krv onoga čovjeka.” A Petar i apostoli odvratiše: “Više se treba pokoravati Bogu negoli ljudima. Bog naših otaca podiže Isusa kojega vi ubiste objesivši ga na drvo. Njega Bog svojom desnicom uzvisi za Začetnika i Spasitelja, da udijeli Izrćlu obraćenje i oproštenje grijeha. Za to smo svjedoci mi i Duh Sveti kojega Bog dade svima koji se njemu pokoravaju.” Kad oni to čuše, vrlo se razljutiše te su ih odlučili ubiti. Ali ustade u Velikom vijeću neki farizej po imenu Gamaliel, učitelj zakona, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da ljudi malo izađu van. Tada im reče: “Ljudi Izrćlci, promislite dobro za ove ljude što ćete učiniti! Jer prije ovih dana ustade Teuda govoreći da je on nešto, i za njim pristade ljudi oko četiri stotine. I on bi ubijen, i svi koji su ga slijedili raspršiše se i propadoše. Poslije toga ustade Juda Galilejac u dane popisa i odvuče dosta ljudi za sobom. I on pogibe, i svi koji su pristali uz njega, razasuše se. I zato vam sad kažem: Prođite se ovih ljudi i pustite ih! Jer ako je od ljudi ovaj naum ili pothvat, propast će. Ako li je od Boga, ne ćete ga moći uništiti, mogli biste se, štoviše, naći i kao Božji protivnici.” I poslušaše ga. I dozvavši apostole, odrediše im kaznu šibanja, zatim im zaprijetiše da ne govore više u Isusovo ime i otpustiše ih. A oni otiđoše od Velikoga vijeća radujući se što su bili smatrani dostojnima podnijeti zlostavljanje za Ime. I nisu prestajali svaki dan u Hramu i po kućama naučavati i propovijedati evanđelje o Kristu Isusu. A u one dane, kad je narastao broj učenika, mrmljahu Grci na Hebreje što su njihove udovice zapostavljene kod dijeljenja hrane svaki dan. Tada dvanćstorica dozvaše mnoštvo učenika i rekoše: “Nije pravo da mi zanemarujemo Božju riječ i da služimo kod stola. Izaberite dakle, braćo, među sobom sedam čestitih muževa, punih Duha Svetoga i mudrosti! Njih ćemo postaviti nad tim poslom. A mi ćemo se posvetiti molitvi i službi propovijedanja.” I svidje se taj prijedlog cijeloj skupštini. I izabraše Stjepana, čovjeka puna vjere i Duha Svetoga, i Filipa i Prohora, i Nikanora i Timona, i Parmenu i Nikolu, prozelita iz Antiohije. Njih postaviše pred apostole, i oni, moleći se, položiše ruke na njih. I riječ je Božja rasla, i broj se učenika vrlo množio u Jeruzalemu, i veliko je mnoštvo svećenika pristajalo uz vjeru. A Stjepan, pun milosti i jakosti, činio je velika čudesa i znake u narodu. Tada ustadoše neki iz sinagoge koja se zove sinagoga Libertinaca, Cirenaca i Aleksandrinaca, i onih koji su bili iz Cilicije i Azije, i stadoše raspravljati sa Stjepanom. Ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. Tada nagovoriše ljude koji rekoše: “čuli smo ga gdje huli na Mojsija i na Boga.” I pobuniše narod, starješine i pismoznance. Tada ga napadoše, uhvatiše ga i dovedoše pred Veliko vijeće. I izvedoše lažne svjedoke koji rekoše: “Ovaj čovjek ne prestaje govoriti protiv svetog mjesta i Zakona. Tako smo ga čuli gdje govori: Isus Nazarećanin razorit će ovo mjesto i izmijenit će običaje koje nam predade Mojsije.” Svi koji su sjedili u Velikom vijeću upriješe oči u njega, i vidješe da mu je lice kao u anđela. Veliki ga svećenik upita: “Je li to tako?” A on odgovori: “Ljudi, braćo i oci, poslušajte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok je bio u Mezopotamiji, prije nego se doseli u Haran. I reče mu: Izađi iz svoje zemlje i od svojega roda i dođi u zemlju koju ću ti pokazati! Tada Abraham izađe iz zemlje Kaldejaca i naseli se u Haranu. Odatle, po smrti njegova oca, Bog ga preseli u ovu zemlju u kojoj vi sad prebivate. A ne dade mu baštine u njoj ni stope, nego mu je obeća dati u posjed, i njegovu potomstvu poslije njega, dok još nije imao djeteta. A Bog reče ovako: Potomci će mu biti došljaci u tuđoj zemlji. Učinit će ih robovima i tlačit će ih četiri stotine godina. I narodu kojemu će služiti, ja ću suditi, reče Bog, i potom će izaći, i služit će meni na ovome mjestu. I dade mu savez obrezanja. I tako dobi Izaka, i obreza ga u osmi dan, i Izak Jakova, i Jakov dvanćst patrijarha. Patrijarsi su zavidjeli Josipu, i prodaše ga u Egipat. Ali je Bog bio s njim. I izbavi ga od svih njegovih nevolja, i dade mu milost i mudrost pred faraonom, egipatskim kraljem. On ga postavi poglavarom nad Egiptom i nad svom svojom kućom. A dođe glad na sav Egipat i Kanaan i velika nevolja, i naši oci nisu nalazili hrane. A kad je čuo Jakov da ima žita u Egiptu, posla najprije naše oce. Drugi put upoznaše Josipa njegova braća, i Josipov rod otkri se faraonu. A Josip posla i dozva svoga oca Jakova i svu svoju rodbinu, sedamdeset i pet osoba. I siđe Jakov u Egipat, i umre on, i naši oci. I preniješe ih u Sihem i položiše ih u grob koji kupi Abraham za novac od Hamorovih sinova u Sihemu. A kad se približi vrijeme obećanja što ga je Bog bio obećao Abrahamu, naraste narod i umnoži se u Egiptu. Tada ustade drugi kralj u Egiptu koji nije poznavao Josipa. Taj je lukavo postupao s našim narodom. Silio je naše oce da izlažu svoju djecu, da ne ostanu na životu. U to se je vrijeme rodio Mojsije, i bio je mio Bogu. Odgajao se tri mjeseca u kući svojega oca. A kad ga izložiše, uze ga faraonova kći i odgoji ga sebi za sina. Mojsije je bio poučen u svoj egipatskoj mudrosti, i bio je silan u svojim riječima i u djelima. Kad mu je bilo četrdeset godina, dođe mu na um da obiđe svoju braću, Izrćlove sinove. I kad je vidio gdje se jednome čini nepravda, obrani ga i osveti ga što mu je činjena nepravda, i ubi Egipćanina. A mislio je obrazložiti svojoj braći da im Bog daje spasenje njegovom rukom; ali oni nisu razumjeli.\ A sutradan dođe među one koji su se svađali. Htjede ih pomiriti i reče: Ljudi, braća ste, zašto činite nepravdu jedan drugome? A onaj što je činio nepravdu bližnjemu, odgurnu ga i reče: Tko je tebe postavio glavarom i sucem nad nama? Hoćeš li ubiti i mene kao što si jučer ubio Egipćanina? čuvši Mojsije tu riječ pobježe, i posta pridošlica u Midjanskoj zemlji gdje rodi dva sina. I kad se navrši četrdeset godina, ukaza mu se u pustinji gore Sinaja anđeo u ognjenom plamenu grma. Kad je Mojsije to vidio, začudio se onome što gleda. I kad pristupi da promotri, progovori mu Gospodnji glas: Ja sam Bog tvojih otaca, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev. Mojsije uzdrhta i nije se usudio pogledati. A Gospodin mu reče: Izuj obuću sa svojih nogu, jer je mjesto na kojem stojiš sveto. Dobro sam vidio nevolju svojega naroda koji je u Egiptu i čuo sam njegovo uzdisanje, i sišao sam da ga izbavim. I sad pođi jer te šaljem u Egipat! Ovoga Mojsija kojega odgurnuše rekavši: Tko te postavi glavarom i sucem?? njega posla Bog kao glavara i izbavitelja uz pomoć anđela koji mu se ukaza u grmu. On ih izvede uz čudesa i znake što ih je činio u egipatskoj zemlji, u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina. To je Mojsije koji kaza sinovima Izrćlovim: Proroka će vam podignuti Bog iz vaše braće, kao mene. On je onaj što je za vrijeme okupljanja u pustinji bio s anđelom koji mu je govorio na gori Sinaju i s našim ocima, koji je primio riječi života da ih da nama. Ali naši oci ne htjedoše ga poslušati, nego ga odbaciše, i okrenuše se svojim srcima u Egipat. I rekoše Aronu: Načini nam bogove koji će ići pred nama; jer ne znamo što se dogodilo Mojsiju koji nas izvede iz egipatske zemlje.\ I načiniše tele u one dane, i prinesoše žrtvu tom idolu, i radovali su se djelima svojih ruku. A Bog se okrenu od njih, i predade ih da iskazuju štovanje nebeskoj vojsci, kao što je pisano u Knjizi proroka: Jeste li mi prinosili žrtve i prinose u pustinji četrdeset godina, kućo Izrćlova? Molohov šator ste nosili sa sobom i zvijezdu boga Refana, slike što ih načiniste da im se klanjate. Zato ću vas prognati dalje od Babilona. U pustinji su imali naši oci šator svjedočanstva. Tako je zapovjedio onaj koji je zapovjedio Mojsiju da ga načini po slici koju je bio vidio. Naši ga oci primiše i donesoše pod Jošuom u zemlju pogana koje odagna Bog ispred lica naših otaca. Tako je bilo do Davidovih dana. Ovaj nađe milost u Boga, i izmoli da nađe prebivalište Jakovljevu Bogu. A Salomon mu sagradi kuću. Ali Svevišnji ne prebiva u rukotvorinama, kao što govori prorok: Moje je prijestolje nebo, a zemlja je podnožje mojim nogama. Kakvu ćete mi kuću graditi?? govori Gospodin. Ili koje je mjesto za moje počivanje? Ne načini li sve ovo moja ruka? Tvrdokorni i neobrezanih srca i ušiju! Vi se jednako protivite Duhu Svetome; kako vaši oci, tako i vi.\ Kojega od proroka ne progoniše vaši oci? I ubiše one koji su unaprijed najavljivali dolazak Pravednika kome sad vi postadoste izdajnici i ubojice. Primili ste Zakon koji je proglasio anđeo, ali ga niste držali.” Kad to čuše, vrlo se razljutiše, i škrgutali su zubima na nj. A on, pun Duha Svetoga, pogleda na nebo i vidje Božju slavu i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu, i reče: “Evo vidim nebesa otvorena i Sina čovječjega gdje stoji s desne strane Bogu.” A oni, vičući jakim glasom, zatisnuše svoje uši i navališe jednodušno na nj. Izbaciše ga iz grada i kamenovaše ga. Svjedoci su odložili svoje haljine kod nogu mladića koji se zvao Savao. Tako kamenovaše Stjepana. A on je molio i govorio: “Gospodine Isuse, primi moj duh!” Onda kleče na koljena i povika jakim glasom: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” I to rekavši usnu. A Savao je bio pristao na njegovo umorstvo. U onaj dan nastade veliko progonstvo Crkve u Jeruzalemu. Svi se razasuše po judejskim i samarijskim krajevima osim apostola. A pobožni ljudi sahraniše Stjepana i obaviše nad njim veliko žalovanje. A Savao je pustošio Crkvu, provaljivao u kuće, vukao muškarce i žene i bacao ih u tamnicu. Oni što su bili raspršeni, prolazili su i propovijedali Riječ. Tada Filip siđe u grad samarijski, i propovijedao im je Krista. Narod je pazio jednodušno na ono što je Filip govorio, slušajući i gledajući znake što ih je činio. Jer su nečisti dusi izlazili s velikom vikom iz mnogih opsjednutih, i mnogi su uzeti i hromi ozdravili. I bi velika radost u onome gradu. A bio je neki čovjek, po imenu Šimun, koji je prije čarao u gradu i zavodio samarijski narod govoreći da je on nešto veliko. Svi, veliki i mali, pristajali su uz njega i govorili: “Ovo je velika Božja sila.” A pristajali su uz njega jer ih je dugo zaluđivao svojim čarolijama. Ali kad je Filip navješćivao radosnu vijest o Božjemu kraljevstvu i o imenu Isusa Krista, prihvaćahu krštenje muškarci i žene. I Šimun povjerova i primi krštenje. Priključi se Filipu, i divio se je vrlo gledajući znake i velika čudesa što su se događala. A kad čuše apostoli koji su bili u Jeruzalemu da je Samarija primila Božju riječ, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da prime Duha Svetoga. Jer još ni na jednoga od njih nije bio došao. Oni su bili samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada položiše ruke na njih, i oni primiše Duha Svetoga. A kad vidje Šimun da se polaganjem ruku apostola dijeli Duh, donese im novaca i reče: “Dajte i meni tu vlast, kad položim ruke na koga, da primi Duha Svetoga.” A Petar mu reče: “Tvoji novci neka propadnu zajedno s tobom što si pomislio da se dar Božji može dobiti za novac. Nema tebi dijela ni zajedništva u ovoj stvari, jer tvoje srce nije pravo pred Bogom. Pokaj se za svoju pakost i moli se Gospodinu! Možda će ti on tada još oprostiti želju tvojega srca. Jer, kako vidim, ti si pun gorke žuči i okovan si zloćom.” Šimun reče: “Molite se za mene Gospodinu, da me ne snađe ništa od toga što rekoste.” Oni su svjedočili i navješćivali Gospodnju riječ. Na to su se vratili u Jeruzalem i navješćivali su još u mnogim samarijskim mjestima evanđelje. Gospodnji anđeo reče Filipu: “Ustani i idi prema jugu, na put koji vodi od Jeruzalema u Gazu! Put je pust.” On ustade i pođe. I gle, čovjek Etiopljanin, dvoranin i dostojanstvenik Kandake, kraljice Etiopije, koji je bio nad svim njezinim riznicama, došao je u Jeruzalem da se pokloni Bogu. Sad se je on vraćao kući. Sjedio je na svojim kolima i čitao proroka Izaiju. Tada reče Duh Filipu: “Idi i pristupi tim kolima!” Filip pritrča i ču gdje čita proroka Izaiju. Upita ga: “Razumiješ li što čitaš?” A on odgovori: “Kako bih mogao razumjeti ako me tko ne uputi?” I zamoli Filipa te se popne i sjede s njim. A mjesto iz Pisma što ga je čitao bilo je ovo: “Kao ovca što se vodi na klanje i kao janje što je nijemo pred onim koji ga striže, ne otvori on svojih usta. U svom poniženju bio je lišen svoga prava. Tko da opiše njegov rod? Jer se njegov život uzima sa zemlje.” Dvoranin upita Filipa: “Molim te, za koga to govori prorok? Za sebe ili za koga drugoga?” Tada uze Filip riječ i stade mu navješćivati Isusa kao evanđelje, počevši od ovoga mjesta u Pismu. Kad su išli tako putem, dođoše do neke vode. “Evo vode”, reče dvoranin. “Što priječi da budem kršten?” *** I zapovjedi da stanu kola. Obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu. I on ga krsti. A kad izađoše iz vode, Gospodnji Duh uze Filipa. Dvoranin ga više ne vidje i pun radosti otiđe svojim putem. A Filip se nađe u Azotu. Prolazeći, propovijedao je evanđelje u svim gradovima dok ne dođe u Cezareju. Još je uvijek gorio Savao prijetnjama i umorstvom protiv Gospodinovih učenika. On pristupi k velikomu svećeniku i zamoli od njega poslanice na sinagoge u Damasku. Ako tamo nađe pristaše ovog Puta, da ih, muškarce i žene, dovede svezane u Jeruzalem. Kad je na svojemu putu došao u blizinu Damaska, odjednom ga obasja svjetlost s neba. On pade na zemlju, začu glas gdje mu govori: “Savle, Savle, zašto me progoniš?” On reče: “Tko si ti, Gospodine?” A on će: “Ja sam Isus koga ti progoniš. Ustani i uđi u grad! Ondje će ti se kazati što trebaš činiti.” A ljudi što su putovali s njim stajali su začuđeni jer su, doduše, razabirali zvuk glasa, ali nisu vidjeli nikoga. Savao ustade sa zemlje, i otvorenim svojim očima ništa nije vidio. Tada ga uzeše za ruke i uvedoše u Damask. Nije vidio tri dana, a nije jeo niti pio. A u Damasku je bio jedan učenik, po imenu Ananija. Njemu reče Gospodin u viđenju: “Ananija!” On odvrati: “Evo me, Gospodine!” A Gospodin mu reče: “Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i potraži u Judinoj kući Taržanina po imenu Savla! On se moli. U viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje uđe i stavi ruke na nj da progleda.” A Ananija odgovori: “Gospodine, čuo sam od mnogih za toga čovjeka, kolika zla počini tvojim svetima u Jeruzalemu. I ovdje ima vlast od svećeničkih glavara da veže sve koji zazivaju tvoje ime.” A Gospodin mu reče: “Idi, jer mi je on izabrana posuda. On će raznositi moje ime pred pogane i kraljeve i pred Izrćlove sinove. Ja ću mu pokazati koliko treba pretrpjeti za moje ime.” I pođe Ananija te uđe u kuću. Stavivši ruke na njega, reče: “Savle, brate, Gospodin Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.” I odmah spadoše s njegovih očiju kao ljuske, i progleda, i ustavši, primi krštenje. Tada je jeo i okrijepio se. Onda ostade još nekoliko dana s učenicima koji su bili u Damasku. I odmah je po sinagogama propovijedao da je Isus Sin Božji. A svi koji su slušali snebivali su se i govorili: “Nije li ovo onaj koji je gonio u Jeruzalemu one što su zazivali to ime, i ovamo je došao zato da ih svezane vodi svećeničkim glavarima?” A Savao je bio sve silniji i zbunjivao je Židove koji su živjeli u Damasku dokazujući da je Isus Mesija. A kad se navrši podosta dana, dogovoriše se Židovi da ga ubiju. Ali Savao je doznao za tu njihovu zasjedu. Oni su čuvali vrata danju i noću, da bi ga ubili. A učenici ga uzeše noću i spustiše ga preko zida u košari. A kad dođe Savao u Jeruzalem, gledao je da se pridruži učenicima; i svi su ga se bojali jer nisu vjerovali da je učenik.\ Tada se Barnaba zauze za njega i dovede ga k apostolima i pripovjedi im kako je na putu vidio Gospodina, kako mu je govorio i kako je u Damasku hrabro propovijedao u Isusovo ime. I tako je on s njima u Jeruzalemu izlazio i ulazio, i hrabro je propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao s helenistima; a oni su gledali da ga ubiju.\ Kad to doznaše braća, odvedoše ga u Cezareju i otputiše u Tarz. A Crkva je po svoj Judeji i Galileji i Samariji bila u miru, i napredovala je, i hodila je u Gospodnjem strahu, i umnožavala se uz pomoć Duha Svetoga. I dogodi se, kad je Petar obilazio sve, da dođe i k svetima što su boravili u Lidi. Nađe tamo jednoga čovjeka po imenu Eneju koji je već osam godina ležao na postelji, jer je bio uzet. I reče mu Petar: “Eneja, iscjeljuje te Isus Krist. Ustani, i prostri sam sebi!” I odmah ustade. Vidješe ga svi koji su stanovali u Lidi i Šaronu, i obratiše se Gospodinu. U Jopi je bila jedna učenica po imenu Tabita, što znači Srna. I ona je bila puna dobrih djela i milostinja što ih je činila. I dogodi se u one dane da ona oboli i umre. Onda je okupaše i položiše u gornjoj sobi. Kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u njoj, poslaše dva čovjeka k njemu moleći: “Ne oklijevaj doći k nama!” I ustade Petar i pođe s njima. I kad dođe, odvedoše ga u gornju sobu, i skupiše se oko njega sve udovice plačući i pokazujući mu gornje i donje haljine što ih je bila izradila Srna dok je bila s njima. A Petar izagnavši sve napolje, kleče na koljena, pomoli se i okrenuvši se k mrtvom tijelu, reče: “Tabita, ustani!” A ona otvori svoje oči, pogleda Petra i sjede. On joj pruži ruku i podiže je. Tada dozva svete i udovice i pokaza je živu. I to se razglasi po svoj Jopi, i mnogi povjerovaše u Gospodina. I dogodi se da on ostade mnogo dana u Jopi kod nekoga Šimuna, kožara. U Cezareji je bio neki čovjek po imenu Kornelije, satnik čete što se je zvala Italska. On je bio s cijelom svojom kućom pobožan i bogobojazan, davao je mnogo milostinje narodu i molio se Bogu bez prestanka. On vidje jasno u viđenju, oko devete ure dana, Božjega anđela gdje uđe k njemu i reče mu: “Kornelije!” A on, pogledavši na nj, uplaši se i reče: “Što je, Gospodine?” I on mu odgovori: “Tvoje su molitve i milostinje uzišle k Bogu kao žrtveni dar. I sad pošalji u Jopu ljude i dozovi nekoga Šimuna, koji se zove Petar! On je gost jednoga kožara Šimuna čija je kuća kod mora.” I kad otiđe anđeo koji mu je bio govorio, dozva dvojicu svojih slugu i jednoga bogobojazna vojnika od onih koji su mu služili. Njima sve kaza i posla ih u Jopu. Sutradan, kad su oni putovali i približili se gradu, uziđe Petar na ravan krov da se pomoli oko šeste ure. I ogladnje, i htjede jesti. Dok su mu pripravljali, zanese se, i vidje nebo otvoreno i nekakvu posudu gdje silazi kao veliko platno što se na četiri ugla spušta na zemlju. I u njoj su bile svakovrsne četveronožne životinje, zemaljski gmazovi i ptice nebeske. I dođe k njemu glas: “Ustani, Petre, pokolji i jedi!” A Petar reče: “Nipošto, Gospodine, jer nikada nisam jeo nešto pogano i nečisto.” I dopre opet glas k njemu po drugi put: “Što je Bog očistio, ti ne zovi poganim!” To bi triput, i odmah posuda bi opet odnesena na nebo. I dok je Petar razmišljao u sebi što bi moglo značiti viđenje koje vidje, eto ljudi što ih posla Kornelije; pronašavši, raspitujući se, Šimunovu kuću, stadoše pred vratima.\ Pitali su glasno boravi li ovdje Šimun zvan Petar. Dok je Petar još jednako razmišljao o viđenju, reče mu Duh: “Evo, tri te čovjeka traže. Ustani, dakle, siđi i idi s njima ne sumnjajući ništa, jer ih ja poslah.” A Petar, sišavši k ljudima, reče: “Evo, ja sam onaj koga tražite; što je razlog vašega dolaska?”\ A oni rekoše: “Satnik Kornelije, čovjek pravedan i bogobojazan, za koga svjedoči sav židovski narod, primio je zapovijed od svetoga anđela da te pozove u svoju kuću i da čuje od tebe obrazloženje događaja.” Onda ih pozva unutra i pogosti. Sutradan ustade i pođe s njima. Neka braća iz Jope su ga pratila. Dan poslije stiže u Cezareju. A Kornelije ih je čekao i bio je sazvao svoju rodbinu i vjerne prijatelje. A kad je Petar htio ući, izađe mu Kornelije ususret, pade pred njegovim nogama i pokloni mu se. A Petar ga podiže i reče: “Ustani, i ja sam samo čovjek.” Razgovarajući s njime, uđe i nađe mnoge koji su se bili sabrali. Tada im reče: “Kako znate, čovjeku Židovu nije dopušteno družiti se ili dolaziti k tuđinu. Ali Bog meni pokaza da nijednoga čovjeka ne zovem poganim ili nečistim. Zato bez oklijevanja dođoh kad si me pozvao. Pitam vas, dakle, zašto poslaste po mene?” Kornelije reče: “Upravo prije četiri dana molio sam se o devetoj uri u svojoj kući. I eto, čovjek stade preda me u sjajnoj haljini i reče: Kornelije, uslišana je tvoja molitva; i Bog se spomenuo tvojih milostinja.\ Pošalji dakle u Jopu i pozovi Šimuna zvanog Petar; on je gost u kući Šimuna kožara uz more.\ Onda ja odmah poslah k tebi, i ti si dobro učinio što si došao. Sad dakle mi svi stojimo pred tobom, da čujemo sve što je tebi Gospodin zapovjedio.” Tada Petar, otvorivši svoja usta, reče: “Sad zaista razumijem da Bog nije pristran, nego mu je mio u svakom narodu onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla Bog Izrćlovim sinovima, navješćujući mir po Isusu Kristu, on je Gospodar svih. Vi znate što se dogodilo u cijeloj Judeji, počevši od Galileje, poslije krštenja koje je propovijedao Ivan;\ kako je Bog pomazao Isusa iz Nazareta Duhom Svetim i silom; on je prolazio čineći dobro i iscjeljujući sve koje je bio nadvladao đavao, jer je Bog bio s njim.\ I mi smo svjedoci svemu što je učinio u judejskoj zemlji i u Jeruzalemu. Ali njega ubiše objesivši ga na drvo. Njega je Bog uskrisio treći dan, i dao mu je da se očituje: ne svemu narodu, nego nama, svjedocima koje je Bog unaprijed odredio. Mi smo s njim jeli i pili nakon njegova uskrsnuća od mrtvih. I zapovjedio nam je da propovijedamo narodu te da svjedočimo da ga je Bog postavio za suca živima i mrtvima. Za ovoga svjedoče svi proroci, da po njegovu imenu primaju oproštenje grijeha svi koji vjeruju u njega.” Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali riječ. Vjernici iz obrezanja, što su bili došli s Petrom, divili su se što se i na pogane izli dar Duha Svetoga. Jer su ih slušali gdje govore jezike i veličaju Boga. Tada prozbori Petar: ”Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji primiše Duha Svetoga kao i mi?” I dade ih krstiti u ime Isusa Krista. Tada ga zamoliše da ostane kod njih nekoliko dana. čuli su apostoli i braća što su bili u Judeji da su i pogani primili Božju riječ. I kad uzađe Petar u Jeruzalem, prigovoriše mu oni iz obrezanja i rekoše: “Zašto si ušao k neobrezanim ljudima i jeo s njima?” A Petar im je kazivao redom govoreći: ”Ja sam bio u gradu Jopi i molio se. I u zanosu sam vidio kako silazi nekakva posuda kao veliko platno što se na četiri ugla spušta s neba, i dođe preda me. Kad sam to dobro pogledao, vidjeh unutra četveronožne zemaljske životinje, zvijeri, gmazove i ptice nebeske. A čuo sam i glas što mi je govorio: Ustani, Petre, pokolji i jedi! A ja rekoh: Nipošto, Gospodine, jer ništa pogano i nečisto nikada ne uđe u moja usta. Ali glas s neba prozbori po drugi put: Ne zovi nečistim što je Bog očistio! A to bi triput; i odneseno bi sve to opet na nebo.\ I gle, odmah tri čovjeka stadoše pred kućom u kojoj sam bio, poslani k meni iz Cezareje. A Duh mi reče da idem s njima ne oklijevajući ništa. A dođoše sa mnom i ovih šestero braće, i uđosmo u kuću čovjeka. On nam ispripovijeda kako je vidio anđela u svojoj kući koji je stao i rekao mu: Pošalji u Jopu i pozovi Šimuna zvanog Petar! On će ti obrazložiti događaje po kojima ćeš se spasiti, ti i sva tvoja kuća. A kada ja počeh govoriti, siđe Duh Sveti na njih kao i na nas u početku. Onda se sjetih Gospodinove riječi kako je govorio: Ivan je krstio vodom, a vi ćete biti kršteni Duhom Svetim. Kad im dakle Bog dade isti dar kao i nama koji povjerovasmo u Gospodina Isusa Krista, tko sam ja da bih mogao zapriječiti Bogu?” Kad to čuše, umiriše se te iskazaše slavu Bogu i rekoše: “Dakle i poganima dade Bog obraćenje za život.” Oni što se raspršiše zbog progonstva koje nastade zbog Stjepana, prođoše do Fenicije, Cipra i Antiohije, nikomu ne propovijedajući Riječi do samim Židovima. A neki od njih bili su Ciprani i Cirenci koji su, došavši u Antiohiju, propovijedali i Grcima, navješćujući Gospodina Isusa kao evanđelje. Bila je Božja ruka s njima i velik je broj osoba povjerovao i obratio se Gospodinu. Vijest o tome dođe do Crkve u Jeruzalemu. I poslaše Barnabu u Antiohiju. Kad on dođe tamo i vidje Božju milost, obradova se i potaknu sve da svim srcem ostanu vjerni Gospodinu. On je bio čestit muž, pun Duha Svetoga i vjere. Tako se veliko mnoštvo pridruži Gospodinu. Tada se Barnaba zaputi u Tarz potražiti Savla. Nađe ga i dovede ga u Antiohiju. Oni su cijelu godinu zajedno radili u toj Crkvi te poučavali znatno mnoštvo. U Antiohiji su najprije učenici nazvani kršćanima. A u one dane siđoše iz Jeruzalema proroci u Antiohiju. Jedan od njih, po imenu Agab, ustade i potaknut Duhom proreče veliku glad što će nastati po cijelom svijetu. I nastala je za Klaudija. Tada zaključiše učenici da svaki prema mogućnosti pošalje nešto za pomoć braći u Judeji. To i učiniše poslavši prinose starješinama po Barnabi i Savlu. U ono vrijeme podiže kralj Herod ruke da muči neke od Crkve. I pogubi mačem Jakova, Ivanova brata. I vidjevši da je to po volji Židovima, uhvati još i Petra.? A bili su dani beskvasnih kruhova.? Njega dakle uhvati, baci u tamnicu i dade postaviti četiri straže, svaku od četiri vojnika, da ga čuvaju. Nakon Vazma namjeravao je izvesti ga pred narod. I tako su Petra čuvali u tamnici. A Crkva se usrdno molila za njega Bogu bez prestanka. U noći prije nego ga je Herod htio izvesti, spavao je Petar među dvojicom vojnika, okovan u dvoje verige, a stražari su pred vratima čuvali tamnicu. I gle, Gospodnji anđeo pristupi i svjetlost zasja po ćeliji, i kucnuvši Petra u bok, probudi ga i reče: “Ustani brže!” I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: “Opaši se i obuj svoju obuću, brzo!” I učini tako. Tada mu reče: “Obuci svoju odjeću i pođi za mnom!” Izašavši, išao je za njim i nije znao da je to istina što je učinio anđeo, nego je mislio da ima viđenje. A kad prođoše prvu i drugu stražu, dođoše željeznim vratima što vode u grad; ona im se sama otvoriše. I izišavši, prođoše jednu ulicu, i anđeo odmah odstupi od njega.\ Kad Petar dođe k sebi, reče: “Sad zaista znam da Gospodin posla svojega anđela te me izbavi iz Herodove ruke i od svega što očekuje židovski narod.” Razabravši to, dođe kući Marije, majke Ivana koji se je zvao Marko, gdje su bili mnogi sabrani, te su se molili. A kad on pokuca na vrata u dvorištu, pristupi sluškinja po imenu Roda da čuje. I prepoznavši Petrov glas, od radosti ne otvori vrata, nego utrča i kaza da Petar stoji pred vratima. A oni joj rekoše: “Ti si luda!” Ali je ona odlučno tvrdila da je tako. A oni su govorili: “Anđeo je njegov.” Petar je jednako kucao. A kad otvoriše, vidješe ga i začudiše se. A on, mahnuvši im rukom da šute, ispripovijeda im kako ga Gospodin izvede iz tamnice, i reče: “Javite to Jakovu i braći!” I izišavši, otiđe na drugo mjesto. A kad osvanu, bila je ne mala zabuna među vojnicima: što to bi od Petra. Herod ga dade tražiti. Ali ga ne nađoše. Tada ispita stražare i zapovjedi da budu pogubljeni. Na to se zaputi iz Judeje u Cezareju, i ondje je boravio. On se veoma ljutio na Tirce i Sidonce. Ali oni jednodušno dođoše k njemu i stekavši naklonost Blasta, kraljeva komornika, zamoliše za mir, jer je njihovu zemlju hranila kraljeva. A u određeni dan obuče se Herod u kraljevsko odijelo, sjede na prijestolje i držao im je službeni govor. A narod je vikao: “Ovo je Božji glas, a ne čovječji!” Ali ga odmah udari Gospodnji anđeo, jer ne dade slave Bogu. Izjeden od crvi izdahnu. Riječ je Gospodnja na to rasla i množila se. A Barnaba i Savao, nakon što su obavili posluživanje u Jeruzalemu, vratiše se i uzeše sa sobom Ivana zvanog Marko. U Crkvi koja je bila u Antiohiji bili su proroci i učitelji: Barnaba i Šimun zvan Niger, i Lucije Cirenac i Manahen, koji je bio zajedno odgojen s Herodom četverovlasnikom, i Savao. Dok su jednom obavljali bogoslužje i postili, reče Duh Sveti: “Odvojite mi Barnabu i Savla za djelo na koje ih pozivam.” Tada su, nakon obavljenog posta i molitve, položili ruke na njih i otpustili ih. Oni dakle, poslani od Duha Svetoga, otiđoše u Seleuciju, i otamo otploviše na Cipar. Došavši u Salaminu, propovijedali su Božju riječ u židovskim sinagogama. A imali su i Ivana u službi. Oni prođoše sav otok do Pafa. Tamo nađoše nekog čovjeka vračara, lažnog proroka, Židova kome je bilo ime Bar- Jesus. On je bio s namjesnikom Sergijem Pavlom, čovjekom razumnim. Ovaj dozva Barnabu i Savla i zatraži da čuje Božju riječ. Ali Elimas, vračar? jer to znači njegovo ime? protivio im se i nastojao je odvratiti namjesnika od vjere. A Savao, zvan i Pavao, pun Duha Svetoga, pogledavši na nj, reče: “O, ti, koji si pun svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolji, neprijatelju svake pravde, zar ne prestaješ iskrivljavati pravih Gospodnjih putova? I sad eto Gospodnje ruke na te: Oslijepit ćeš i ne ćeš vidjeti sunca za neko vrijeme.” I odjedanput pade na njega mrak i tama. Stade pipati naokolo i tražiti tko da ga povede. Tada namjesnik, kad vidje što se zbilo, povjerova diveći se Gospodnjem nauku. Kad Pavao i njegovi drugovi otploviše iz Pafa, dođoše u Pergu u Pamfiliji. A Ivan se odvoji od njih i vrati se u Jeruzalem. A oni, otišavši iz Perge, dođoše u Antiohiju u Pizidiji. Tu u subotnji dan uđoše u sinagogu i sjedoše. Nakon čitanja Zakona i Proroka poslaše glavari sinagoge k njima i rekoše: “Ljudi braćo, ako je u vama riječ utjehe za narod, govorite!” Tada ustade Pavao i mahnuvši rukom reče: “Ljudi Izrćlci i vi bogobojazni, čujte! Bog našega naroda Izrćla izabra naše oce i podiže narod, kad su bili u tuđini, u egipatskoj zemlji, i rukom ih jakom iz nje izvede. Oko četrdeset godina hranio ih je u pustinji. I uništivši sedam naroda u kanaanskoj zemlji, dade im u posjed njihovu zemlju, na četiri stotine i pedeset godina. Potom im je davao suce do proroka Samuela. I otad su tražili kralja, i dade im Bog Šaula, Kišova sina, čovjeka od Benjaminova plemena, na četrdeset godina. I uklonivši njega, podiže im Davida za kralja. Njemu dade svjedočanstvo: Nađoh Davida, Jišajeva sina, čovjeka po mojemu srcu, koji će ispuniti u svemu moju volju. Od njegova roda podiže Bog po obećanju Izrćlu Spasitelja Isusa. Ivan je prije njegova dolaska propovijedao krštenje obraćenja svemu Izrćlovu narodu. I kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: Ja nisam onaj kojim me smatrate. Ali dolazi za mnom onaj kome ja nisam dostojan odvezati obuću na nogama. Ljudi, braćo, sinovi roda Abrahamova, i oni među vama koji se boje Boga! Nama je poslana ta riječ spasenja. Jer oni što borave u Jeruzalemu i njihovi glavari nisu toga spoznali, i osudivši ga, ispunili su riječi proroka koje se čitaju svake subote. Premda nisu našli nijedne krivnje na njemu što bi zaslužila smrt, zahtijevali su od Pilata da ga pogubi. I kad su ispunili sve što je pisano za njega, skinuli su ga sa stupa i položili u grob. Ali Bog ga uskrisi od mrtvih. I ukazivao se mnogo dana onima što su bili uzašli s njim iz Galileje u Jeruzalem. Oni su sada njegovi svjedoci pred narodom. I mi vam navješćujemo radosnu vijest: Bog je obećanje što ga je dao našim ocima ispunio našoj djeci uskrisivši Isusa;\ kao što je u drugom Psalmu napisano: Ti si sin moj, ja sam te danas rodio. A da ga je uskrisio od mrtvih, i da se on ne mora više vratiti u trulež, izreče ovako: Pouzdane Davidove svetinje udijelit ću vama. Zato i na drugom mjestu govori: Ne ćeš dati da tvoj Svetac vidi trulež. Ali je David usnuo, nakon što je u svome naraštaju služio naumu Božjem. On se pridružio svojim ocima i vidio je trulež. A onaj kojega je Bog uskrisio, nije vidio truleži. Neka vam je dakle na znanje, ljudi, braćo, da vam se po njemu propovijeda oproštenje grijeha. Od svega od čega se ne mogoste opravdati po Mojsijevu zakonu, u njemu se opravdava svaki koji vjeruje. Gledajte dakle da ne dođe na vas ono što proroci kažu: Vidite, preziratelji, i čudite se, i nestanite: Jer ja činim djelo u vaše dane, djelo kojem ne ćete vjerovati, ako vas tko izvijesti.” Dok su oni izlazili, molili su ih da im te riječi govore u drugu subotu. Kad se skup razišao, pođoše za Pavlom i Barnabom mnogi od Židova i pobožnih prozelita. A oni su ih u razgovoru poticali da ustraju u milosti Božjoj. Sljedeće subote okupi se gotovo sav grad da čuje riječ Gospodnju. A kad vidješe Židovi mnoštvo, napuniše se zavišću, govorili su protiv Pavlovih riječi i psovali su. A Pavao i Barnaba rekoše posve otvoreno: “Vama je najprije trebalo propovijedati Božju riječ. Ali kad je odbacujete i sebe držite nedostojnima vječnoga života, evo se obraćamo poganima. Jer nam tako zapovijedi Gospodin: Postavljam te za svjetlo poganima da budeš na spasenje do kraja zemlje.” Kad su pogani to čuli, radovali su se i slavili su riječ Gospodnju, i povjerovali su oni koji su bili određeni za vječni život. Riječ se je Božja raznosila po svoj okolini. Ali Židovi nagovoriše pobožne i utjecajne žene i gradske prvake te izazvaše progonstvo protiv Pavla i Barnabe i istjeraše ih sa svoga područja. A oni otresoše na njih prah sa svojih nogu i dođoše u Ikonij. Učenici su pak ostali, puni radosti i Duha Svetoga. U Ikoniju se dogodi da Pavao i Barnaba isto tako uđoše u židovsku sinagogu, i govorili su tako da je povjerovalo veliko mnoštvo Židova i Grka. Ali Židovi koji nisu prihvatili vjeru razjariše duhove pogana protiv braće. Oni ipak ostadoše dulje vremena propovijedajući odvažno u Gospodinu koji je svjedočio riječ svoje milosti i davao da su se događali znaci i čudesa po njihovim rukama. Gradsko se mnoštvo razdijeli: jedni su bili za Židove, a drugi za apostole. Kad su nakanili pogani i Židovi sa svojim glavarima da ih zlostavljaju i kamenuju, oni, doznavši to, pobjegoše u gradove Likaonije, Listru i Derbu i u okolicu. Tamo su propovijedali evanđelje. U Listri je sjedio jedan čovjek nemoćan u nogama, hrom od utrobe svoje majke, koji nije nikada hodao. On je slušao Pavla gdje govori. A Pavao, pogledavši na nj i vidjevši da vjeruje u spasenje, reče jakim glasom: “Ustani na svoje noge uspravno!” I ovaj skoči, i hodao je. A kad vidje mnoštvo što Pavao učini, podigoše svoj glas govoreći likaonski: “Bogovi siđoše k nama u ljudskom obliku!” Nazivali su Barnabu Zeusom, a Pavla Hermesom, jer je on vodio riječ. I svećenik hrama Zeusova, koji je bio na gradskim vratima, dovede junce i donese vijence pred vrata, i htjede im s narodom prinijeti žrtvu. A kad to čuše apostoli Barnaba i Pavao, razdriješe svoje haljine i skočiše među narod vičući i govoreći: “Ljudi, što to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi koji vam propovijedamo da se od ovih ništavnih stvari obratite k živome Bogu. On je stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima. On je u prošlim naraštajima pustio sve narode da idu svojim putovima. Ali je ipak davao svjedočanstvo o sebi čineći im dobro. On vam daje s neba kišu i rodne godine, pribavlja vam hranu i osigurava sreću.” To govoreći, jedva zaustaviše mnoštvo da im ne prinese žrtve. Ali dođoše Židovi iz Antiohije i Ikonija i nagovoriše mnoštvo te kamenovaše Pavla i izvukoše ga iz grada misleći da je mrtav. A kad se oko njega skupiše učenici, on ustade i uđe u grad, a sutradan otiđe s Barnabom u Derbu. Propovijedali su u tome gradu evanđelje i učinili su mnoge učenicima. Onda se vratiše u Listru, Ikonij i Antiohiju. Utvrđivali su učenike i opominjali ih da ustraju u vjeri, jer nam valja kroz mnoge nevolje ući u Božje kraljevstvo. U svakoj Crkvi obaviše molitvu i post te im postaviše starješine i preporučiše ih Gospodinu u kojega su počeli vjerovati. Prošavši Pizidiju, dođoše u Pamfiliju. I nakon što su navijestili riječ u Pergi, siđoše u Ataliju, i otamo otploviše u Antiohiju, odakle su bili predani Božjoj milosti na djelo koje su upravo obavili. Nakon dolaska, sabraše Crkvu te izvijestiše o svemu što je Bog učinio po njima: kako je otvorio poganima vrata vjere. Ostadoše ne malo vremena s učenicima. Došli su neki iz Judeje i učili braću: “Ako se ne obrežete po Mojsijevu običaju, ne možete se spasiti.” Kad su im se Pavao i Barnaba suprotstavili tako da je nastala žestoka rasprava, odrediše da Pavao i Barnaba i drugi neki od njih uziđu k apostolima i starješinama u Jeruzalem zbog toga pitanja. Oni dakle, ispraćeni od Crkve, prolazili su kroz Feniciju i Samariju izvješćujući o obraćenju pogana i vrlo su obradovali svu braću. Kad dođoše u Jeruzalem, primili su ih Crkva, apostoli i starješine. Pripovijedali su sve što je Bog učinio po njima. Onda ustadoše neki od farizejske sljedbe, koji su prihvatili vjeru, i rekoše: “Treba ih obrezati i zapovjediti im da drže Mojsijev zakon.” I sabraše se apostoli i starješine da izvide tu stvar. Kad je rasprava postala oštra, ustade Petar i reče im: “Ljudi, braćo, vi znate kako me je Bog od prvih dana izabrao između vas da iz mojih usta čuju pogani riječ evanđelja i da povjeruju. I Bog koji poznaje srca posvjedočio je za njih, kad im dade Duha Svetoga kao i nama, i ne postavi nikakve razlike među nama i njima, očistivši vjerom njihova srca. Sad dakle, zašto kušate Boga i hoćete staviti učenicima na vrat jaram koji ni naši oci ni mi nismo mogli nositi? Mi vjerujemo da ćemo se spasiti milošću Gospodina Isusa, kao i oni.” Na to zamuknu sve mnoštvo, i slušali su Barnabu i Pavla koji su pripovijedali kolike je znake i čudesa učinio Bog po njima među poganima. Kad su oni zašutjeli, prozbori Jakov: “Ljudi, braćo, poslušajte me! Šimun kaza kako je Bog učinio prvi korak da od pogana odabere narod za svoje ime. S tim se podudaraju riječi prorokâ, kao što je napisano: Potom ću se vratiti i opet ću sagraditi razrušeni Davidov šator; njegove ću razvaline popraviti, i opet ću ih podići, \ da potraže Gospodina ostali ljudi i svi narodi nad koje se prizove moje ime. Tako govori Gospodin koji ovo čini. Ovo je poznato od vijeka. Zato ja mislim da ne treba opterećivati pogane koji se obraćaju k Bogu, nego im napišimo neka se nastoje ne kaljati idolima, neka se suzdržavaju od bluda, od udavljenoga i od krvi. Još od drevnih naraštaja Mojsije ima u svakom gradu svoje propovjednike u sinagogama, gdje biva čitan svake subote.” Tada nađoše za dobro apostoli i starješine sa svom Crkvom da izaberu ljude između sebe i da ih pošalju u Antiohiju s Pavlom i Barnabom: Judu koji se je zvao Barsaba, i Silu, muževe veoma ugledne među braćom. I napisaše svojom rukom: “Apostoli i starješine, braća, pozdravljaju braću obraćenike s poganstva što su u Antiohiji, Siriji i Ciliciji. čuli smo da su vas neki koji su došli od nas smeli svojim govorima i uznemirili vaše duhove, a mi ih za to nismo ovlastili. Zato nađosmo za dobro, mi jednodušno sabrani, izabrane muževe poslati k vama s dragim našima Barnabom i Pavlom, s ljudima koji su predali svoje živote za ime Gospodina našega Isusa Krista. Šaljemo dakle Judu i Silu koji će vam i sami to riječima kazati. Odlučismo Duh Sveti i mi ne stavljati više nikakva tereta na vas osim ovoga potrebnoga: Da se suzdržavate od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od mesa udavljenih životinja i od bluda. Ako se toga budete čuvali, dobro ćete činiti. Pozdravljamo vas!” Oni dakle, primivši poslanje, siđoše u Antiohiju i sabravši mnoštvo, predadoše poslanicu. čitanje poslanice ispunilo ih je radošću i ohrabrenjem. A Juda i Sila, koji su i sami bili proroci, mnogim riječima ohrabrili su i učvrstili braću. Nakon što su proboravili ondje neko vrijeme, otpustiše ih braća onima koji su ih poslali poželjevši im mir. *** Pavao i Barnaba boravili su u Antiohiji, naučavali i propovijedali evanđelje s mnogim drugima. Poslije nekog vremena reče Pavao Barnabi: “Vratimo se i obiđimo braću, da vidimo kako im je po svim gradovima u kojima smo propovijedali Gospodnju riječ!” A Barnaba je htio uzeti sa sobom i Ivana zvanog Marko. Ali je Pavao smatrao da ne treba uzimati sa sobom onoga koji se od njih odijelio u Pamfiliji i nije išao s njima na djelo. Nastala je tolika nesloga da su se razišli. Barnaba je uzeo Marka i otplovio na Cipar. A Pavao je, izabravši Silu, pošao na put uz ispraćaj braće koji su ga izručili Gospodnjoj milosti. Prolazio je kroz Siriju i Ciliciju i utvrđivao crkve. Tada dođe u Derbu i Listru, i gle, ondje je bio neki učenik po imenu Timotej, sin žene Židovke koja je postala vjernica, i oca Grka. Za njega su dobro svjedočila braća što su bila u Listri i Ikoniju. Toga je odlučio Pavao uzeti sa sobom na put; zato ga je uzeo i dao obrezati zbog Židovâ koji su bili u onim mjestima; jer su svi znali da je njegov otac Grk.\ A kad su prolazili gradovima, predavali su im na obdržavanje odluke koje su donijeli apostoli i starješine u Jeruzalemu. Tako su crkve bile utvrđivane u vjeri, i svaki su dan brojčano rasle. Kad prođoše Frigiju i Galaciju, Duh Sveti im je spriječio propovijedati Riječ u Aziji. Stigavši na granicu Mizije, pokušali su poći u Bitiniju, ali im ne dopusti Isusov Duh. A kad prođoše Miziju, siđoše u Troadu. Pavao je imao viđenje noću: Neki muškarac, Makedonac, stajao je i molio ga govoreći: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” Nakon tog Pavlova viđenja odmah smo nastojali otputovati u Makedoniju, jer smo bili uvjereni da nas Bog zove da im propovijedamo evanđelje. Kad otplovismo iz Troade, dođosmo ravno u Samotraku, a sutradan u Neapol. A otamo u Filipe, prvi grad onoga dijela Makedonije koji je bio rimska kolonija. U tom gradu ostadosmo nekoliko dana. U subotnji dan izađosmo izvan gradskih vrata k rijeci, gdje smo mislili da se održava molitva. Sjeli smo i govorili ženama koje su se bile sabrale. A slušala je neka bogobojazna žena, po imenu Lidija, trgovkinja grimizom, rodom iz grada Tijatire. Ona je s velikom pažnjom slušala Pavlove riječi jer je Gospodin otvorio njezino srce. A kad je bila krštena ona i njezina kuća, zamoli govoreći: “Ako mislite da sam vjerna Gospodinu, uđite u moju kuću i ostanite!” Natjerala nas je da prihvatimo. I dogodi se, kad smo išli na molitvu, da nas je susrela neka ropkinja koja je imala vračarskoga duha te je vračanjem donosila velik dobitak svojim gospodarima. Ona se prilijepila uz Pavla i nas i vikala je: “Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega koji vam navješćuju put spasenja.” činila je to mnogo dana. A Pavlu to dodija, okrenu se i reče duhu: “Zapovijedam ti, u ime Isusa Krista, da izađeš iz nje.” I izađe u taj čas. A kad vidješe njezini gospodari da im nestade nada u dobitak, uhvatiše Pavla i Silu i odvukoše ih na trg pred poglavarstvo. Dovedoše ih gradskim poglavarima i rekoše: “Ovi ljudi, koji su Židovi, bune naš grad i propovijedaju običaje koje mi ne smijemo ni primiti ni vršiti, jer smo Rimljani.” I sleže se mnoštvo protiv njih, a glavari im strgaše haljine i zapovjediše da ih išibaju. Nakon što im dadoše mnogo udaraca, baciše ih u tamnicu i zapovjediše tamničaru da ih dobro čuva. Primivši takvu zapovijed, on ih baci u najdublji predio tamnice, a noge im stavi u klade. U ponoći su se Pavao i Sila molili i slavili pjesmom Boga; a sužnji su ih slušali.\ A odjednom se tako snažno potrese zemlja da se uzdrmaše temelji tamnice. Odmah se otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. A kad se probudi tamničar i vidje otvorena vrata tamnice, izvadi mač i htjede se ubiti misleći da su sužnji pobjegli. A Pavao povika jakim glasom: “Ne čini sebi nikakva zla, jer smo mi svi ovdje!” On zaiska luč, uletje i dršćući pade k nogama Pavla i Sile. Izvede ih van i reče: “Gospodo, što trebam činiti da se spasim?” A oni rekoše: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se, ti i tvoja kuća.” I navijestili su Gospodnju riječ njemu i svima koji su bili u njegovoj kući. On ih uze k sebi u onaj čas noći i opra im rane; i krsti se odmah, on i sva njegova kuća.\ Tada ih uvede u svoju kuću, postavi im stol, i radovao se je sa svom svojom kućom što je povjerovao u Boga. Kad je svanulo, poslaše glavari liktore govoreći: “Pusti one ljude!” Tamničar kaza to Pavlu: “Poslaše glavari da budete pušteni; sad dakle izađite, i idite s mirom!”\ Ali im Pavao reče: “Nakon što su nas, rimske građane, kaznili bičevanjem javno bez istrage, i u tamnicu nas bacili, sada nas hoće tajno protjerati? Ne tako, nego sami neka dođu i neka nas izvedu!” Kad liktori javiše te riječi glavarima, uplašiše se čuvši da su rimski građani. Oni su došli i ispričali im se; zatim su ih oslobodili zamolivši ih da napuste grad.\ A kad izađoše iz tamnice, dođoše k Lidiji, i vidjevši braću, osokoliše ih, i otiđoše. Preko Amfipola i Apolonije stigoše u Solun gdje je bila židovska sinagoga. I Pavao, po običaju, uđe k njima i tri subote raspravljao je s njima na temelju Pisama. Pokazivao je i dokazivao: “Trebalo je da Mesija trpi i uskrsne od mrtvih: ovaj Isus, kojega ja vama propovijedam, jest Mesija.” I neki se od njih uvjeriše i pridružiše se Pavlu i Sili, i od bogobojaznih pogana veliko mnoštvo, i od uglednih žena ne malo. A zavidni Židovi uzeše neke zle ljude s ulice i sabravši četu, uzbuniše grad i napadoše Jasonovu kuću i stadoše tražiti da ih izvedu pred narod. A kad ih ne nađoše, dovukoše Jasona i neku braću pred gradske poglavare vičući: “Ovi što uzbuniše sav svijet, dođoše i ovamo. Jason ih je primio, i oni svi rade protiv carskih odredaba govoreći da ima drugi kralj, Isus.” Tim riječima uznemirili su narod i gradske poglavare. Ali su ih oni pustili nakon što su od Jasona i ostalih uzeli jamčevinu. A braća odmah noću odvedoše Pavla i Silu u Bereju. Došavši onamo, uđoše u židovsku sinagogu. A ovi su bili plemenitiji od onih u Solunu, jer primiše Riječ svim srcem, i svaki su dan ispitivali Pisma, je li to tako. I povjerovaše mnogi od njih, i od uglednih žena Grkinja, i od muškaraca ne malo. A kad doznaše Židovi Soluna da Pavao i u Bereji propovijeda Božju riječ, dođoše i onamo, te podigoše i pobuniše mnoštvo. Braća onda odmah odvedoše Pavla k moru, a Sila i Timotej ostadoše ondje. Pratioci dovedoše Pavla do Atene, i dobivši od njega nalog za Silu i Timoteja da dođu k njemu što brže, vratiše se. Dok ih je Pavao čekao u Ateni, uzruja se gledajući grad pun idola. I raspravljao je u sinagogi sa Židovima i s bogobojaznima, i na trgu svaki dan s onima što su bili ondje. Neki od epikurejskih i stoičkih filozofa prepirali su se s njim; i jedni su govorili: “Što hoće ovaj brbljavac da kaže?” A drugi: “čini se da propovijeda tuđe bogove.” Jer je navješćivao kao evanđelje Isusa i uskrsnuće.\ Stoga ga uzeše i odvedoše na Areopag govoreći: “Možemo li znati kakav je taj novi nauk što ga ti kazuješ? Jer nešto novo stavljaš u naše uši; hoćemo dakle znati što to znači”\ Svi naime Atenjani i stranci pridošlice nemaju ni za što drugo vremena osim da što novo kazuju ili slušaju. Stojeći nasred Areopaga, Pavao uze riječ: “Ljudi, Atenjani! Po svemu vidim da ste vrlo pobožni. Jer prolazeći i motreći vaše svetinje, nađoh i žrtvenik na kojem je bilo napisano: Bogu nepoznatomu. Što dakle ne znajući štujete, to vam ja navješćujem. Bog koji je stvorio svijet i sve što je na njemu, on, jer je gospodar neba i zemlje, ne prebiva u rukotvorenim hramovima. Niti su mu za služenje potrebne ljudske ruke, kao da bi nešto trebao, jer on sam daje svima život i dah, i sve. On je od jednoga stvorio sav ljudski rod i rasporedio ga po svoj zemaljskoj površini; postavio je određena vremena i granice za prebivanje ljudi,\ da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u njemu živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo i rod. Kad smo dakle Božji rod, ne smijemo smatrati da je Božanstvo kao zlato, srebro ili kamen, kao tvorevina umjetnosti i ljudskoga mišljenja. A sada Bog, ne gledajući na vremena neznanja, navješćuje ljudima da se svi i posvuda trebaju obratiti. Jer je odredio dan u koji će suditi cijelome svijetu po pravdi, preko čovjeka koga je postavio i pred svima potvrdio uskrisivši ga od mrtvih.” Na riječ “uskrsnuće od mrtvih” jedni se narugaše, a drugi rekoše: “O tom ćemo te slušati drugi put.” Tako Pavao ode između njih. A neki muškarci ipak pristadoše uza nj i povjerovaše; među njima je bio Dionizije Areopagit te žena po imenu Damara, i drugi s njima. \ Potom ode iz Atene i dođe u Korint. I nađe jednoga Židova, po imenu Akvilu, rodom iz Ponta, koji je bio nedavno došao iz Italije, i njegovu ženu Priscilu, jer je Klaudije izdao dekret da svi Židovi napuste Rim. On dođe k njima. Kako su se bavili istim zanatom, ostade kod njih, i radio je. A bili su šatorskog zanata. Svake je subote raspravljao u sinagogi te uvjeravao Židove i Grke. A kad dođoše iz Makedonije Sila i Timotej, posveti se Pavao sasvim propovijedanju svjedočeći Židovima da je Isus Mesija. Ali kako su se oni protivili i hulili, otrese svoje haljine i reče: “Krv vaša na vašu glavu, ja sam čist, odsad idem k poganima.” I ode odande i dođe u kuću nekoga Ticija Justa koji se bojao Boga i čija je kuća bila uz sinagogu. A Krisp, predstojnik sinagoge, povjerova u Gospodina sa svom svojom kućom, i od Korinćana mnogi koji su slušali prigrliše vjeru i krstiše se. A Gospodin reče Pavlu noću u viđenju: “Ne boj se, nego govori, i ne ušuti! Jer sam ja s tobom, nitko ti se ne će primaći da ti naudi jer ja imam mnogo naroda u ovome gradu.” Tako proboravi ondje godinu i šest mjeseci naučavajući među njima Božju riječ. Dok je Galion bio namjesnik u Ahaji, ustadoše Židovi jednodušno protiv Pavla i dovedoše ga na sud govoreći: “Ovaj nagovara ljude da obavljaju štovanje Boga koje je protuzakonito.” Kad je Pavao htio otvoriti usta, reče Galion Židovima: “Kad bi se radilo o kakvoj nepravdi ili zločinu, o Židovi, po dužnosti bih vas saslušao. Budući da se svađate o svom nauku, nazivima i Zakonu, sporazumijte se sami, jer ja ne ću biti sudac u tome.” I otjera ih iz sudnice. Onda svi uhvatiše Sostena, predstojnika sinagoge, i kazniše ga šibanjem pred sudnicom. A Galion nije za to ništa mario. Pavao ostade još podugo; i oprostivši se s braćom, otplovi prema Siriji, a s njime Priscila i Akvila. U Kenhreji dade ošišati glavu, jer se bio zavjetovao.\ I dođe u Efez; njih ostavi ondje, a on uđe u sinagogu, i raspravljao je sa Židovima.\ A kad su ga oni molili da ostane dulje, ne htjede, nego se oprosti s njima i reče: “Opet ću se vratiti k vama, ako Bog htjedne”? i otiđe iz Efeza. I sišavši u Cezareju, uđe i pozdravi Crkvu, i siđe u Antiohiju. I ostavši ondje neko vrijeme, zaputi se i prođe redom Galiciju i Frigiju, utvrđujući sve učenike. A dođe u Efez neki Židov, po imenu Apolon, rodom Aleksandrinac, čovjek rječit, upućen u Pisma. On je bio poučen o Gospodnjem putu, i goreći duhom, govorio je i naučavao je marljivo o Isusu, ali je znao samo za Ivanovo krštenje. On dakle počne odvažno propovijedati u sinagogi. I kad ga čuše Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i izložiše mu točnije Božji put. A kad je htio poći u Ahaju, ohrabriše ga braća i napisaše učenicima da ga prime. Kad je došao, po milosti je snažno pomogao onima koji su prihvatili vjeru. Jer je silno pobijao Židove javno, dokazujući iz Pisama da je Isus Mesija. Dogodilo se, dok je Apolon bio u Korintu, da je Pavao, prošavši gornje krajeve, došao u Efez. Tamo je našao neke učenike i rekao im: “Jeste li primili Duha Svetoga kad ste postali vjernici?” A oni mu rekoše: “Nismo ni čuli da ima Duh Sveti.” Pavao upita: “Koje ste krštenje primili?” Oni rekoše: “Krštenje Ivanovo.” A Pavao reče: “Ivan je dijelio krštenje obraćenja govoreći narodu neka vjeruje u onoga koji će za njim doći, to jest u Isusa.” čuvši to, krstiše se u ime Gospodina Isusa. I kad Pavao položi ruke na njih, dođe Duh Sveti na njih, i govorili su jezicima i prorokovali. A bilo ih je svega oko dvanćst muškaraca. Ušavši u sinagogu, govorio je odvažno tri mjeseca, raspravljajući i uvjeravajući o kraljevstvu Božjem. Kako su neki otvrdnuli i odbijali Pavlovo uvjeravanje ocrnjujući Put pred narodom, on odstupi od njih i odvoji učenike, pa je raspravljao svaki dan u školi nekoga Tirana. To je trajalo dvije godine, tako da su svi koji su boravili u Aziji, Židovi i Grci, čuli Gospodnju riječ. Bog je činio ne mala čudesa po Pavlovim rukama, tako da su i rupce i odjevne predmete s Pavlova tijela stavljali na bolesnike i oni su ozdravljali i zli su dusi izlazili iz njih. Probali su i neki židovski egzorcisti, koji su naokolo obilazili, zazivati nad opsjednutima ime Gospodina Isusa govoreći: “Zaklinjem vas Isusom koga propovijeda Pavao.” Sedam sinova Židova Skeve, svećeničkoga glavara, pokušalo je to učiniti. A zao im duh odvrati: “Isusa poznajem, i Pavla znam, a tko ste vi?” I skočivši na njih, čovjek u kojemu je bio zao duh, nadvlada ih, i pritisnu ih tako da su goli i izranjeni pobjegli iz one kuće. To su doznali svi Židovi i Grci koji su živjeli u Efezu i sve ih je zahvatio strah, a ime Gospodina Isusa bilo je veličano. I mnogi od onih što povjerovaše dolazili su glasno kazujući svoja djela. A mnogi od onih koji su čarali, sabraše knjige i spališe ih pred svima; ustanovljeno je da su vrijedile pedeset tisuća srebrenjaka.\ Tako je snagom Gospodnjom rasla Riječ i utvrđivala se. Nakon tih događaja odluči Pavao u Duhu poći u Jeruzalem putujući preko Makedonije i Ahaje. Najavio je: “Nakon što dospijem tamo, valja mi vidjeti i Rim.” I posla u Makedoniju dvojicu svojih pomoćnika, Timoteja i Erasta, a sam ostade neko vrijeme u Aziji. A u ono vrijeme podiže se ne mala buna zbog Puta. Neki naime srebrnar, po imenu Demetrije, koji je pravio male srebrne hramove Artemide, pribavljao je zanatlijama ne malu zaradu. On skupi obrtnike i djelatnike sličnih zanata te reče: “Ljudi, vi znate da od ovoga posla imamo zaradu. A vidite i čujete da je ne samo u Efezu nego gotovo po svoj Aziji taj Pavao nagovorio i odvratio veliko mnoštvo jer govori da nisu bogovi kipovi koji se prave rukama. Ne samo što nam prijeti opasnost da se naš zanat zapostavi nego ljudi ne će mariti ni za hram velike božice Artemide, i propadat će veličanstvo one koju štuje sva Azija i svijet.” Kad oni to čuše, napuniše se gnjevom i stadoše vikati: “Velika je Artemida efeška!” Pobuna se proširila po cijelom gradu, i navalivši jednodušno na kazalište, uhvatiše Gaja i Aristarha, Makedonce, Pavlove suputnike. A kad je Pavao htio ući među narod, ne dadoše mu učenici. A neki i od azijskih poglavara, koji su mu bili prijatelji, poslaše k njemu moleći ga da ne ide u kazalište. Jedni su vikali jedno, a drugi drugo; jer je skup bio zbunjen, i većina ih nije znala zašto su se skupili.\ A neki iz mnoštva obavijestiše nekog Aleksandra, kojega su Židovi progurali naprijed. A Aleksandar, mahnuvši rukom, htjede protumačiti narodu. Ali kad upoznaše da je Židov, povikaše svi uglas, i vikali su oko dva sata: “Velika je Artemida efeška!” Gradski tajnik je ipak uspio utišati mnoštvo govoreći: “Ljudi, Efežani! Tko je taj čovjek koji ne zna da grad Efez ima svetište velike Artemide i njezin kip što je pao s neba? Kad dakle to ne može nitko poreći, trebate biti mirni te ne činiti ništa nepromišljeno. Doveli ste ove ljude koji nisu okrali hram niti hule protiv naše božice. Ako Demetrije i zanatlije koji su s njim imaju kakvu tužbu protiv koga, imaju sudove, i imaju prokonzule, pa neka tuže jedan drugoga! Ako li što drugo tražite, neka se riješi na zakonitom skupu! Jer prijeti opasnost da ćemo biti tuženi za današnju bunu, a nema nikakva razloga kojim bismo se mogli opravdati za ovu pobunu.” I kad to reče, raspusti skup. Nakon što se stišala buna, dozva Pavao učenike i osokolivši ih, oprosti se od njih, i zaputi se u Makedoniju. I kad je prošao one krajeve i osokolio ih mnogim riječima, dođe u Grčku. Proboravio je tamo tri mjeseca. Kad je htio otploviti u Siriju, stadoše mu Židovi raditi o glavi te se odluči vratiti preko Makedonije. Pratili su ga Sopater Pirov iz Bereje, Aristarh, Sekund iz Soluna, Gaj iz Derbe, Timotej, Tihik, i Trofim iz Azije. Oni odoše naprijed i čekali su nas u Troadi. A mi otplovismo poslije dana beskvasnih kruhova iz Filipâ, dođosmo k njima u Troadu za pet dana, i ondje ostadosmo sedam dana. Prvog dana u tjednu, kad se sabrasmo kako bismo lomili kruh, govorio im je Pavao, jer je namjeravao otputovati sutradan i produljio je govor do ponoći. I bile su mnoge svjetiljke u gornjoj sobi, gdje smo se bili sabrali. A sjedio je na prozoru jedan mladić po imenu Eutih, kojega je nadvladao tvrdi san; i kad je Pavao dugo govorio, nagnu se on u snu i pade s trećega kata, i digoše ga mrtva.\ A Pavao, sišavši, nagnuo se nad njim, i zagrlivši ga, rekao je: “Ne uznemirujte se, jer je njegova duša u njemu!” Onda je uzašao, razlomio kruh i blagovao. Govorio je još dugo, sve do zore, i onda je otputovao. A mladića dovedoše živa, i utješiše se ne malo. A mi, ušavši u lađu, otplovismo u As da odande uzmemo Pavla, jer je bio tako odredio, odlučivši sam putovati kopnom. I kad se sastade s nama u Asu, uzesmo ga i dođosmo u Mitilenu. I otamo, otplovivši, dođosmo sutradan prema Hiju, a drugi dan pristadosmo u Samu i sutradan dođosmo u Milet, jer je Pavao odlučio mimoići Efez, da se ne bi zadržao u Aziji; htio je, ako mu bude moguće, biti na Pedesetnicu u Jeruzalemu. \ A iz Mileta posla u Efez i dozva starješine Crkve. I kad dođoše k njemu, reče im: “Vi znate, od prvoga dana kad dođoh u Aziju, kako sam stalno bio s vama, služeći Gospodinu sa svom poniznošću i sa suzama, usred kušnja koje me snađoše od židovskih zasjeda. Nisam ništa propustio kazati što je korisno, nego sam javno i po kućama učio, zaklinjući Židove i Grke da se obrate Bogu i vjeruju u Gospodina našeg Isusa Krista. I sada evo Duh me veže te idem u Jeruzalem ne znajući što će mi se u njemu dogoditi, osim što mi Duh Sveti po svim gradovima svjedoči da me u Jeruzalemu čekaju okovi i nevolje. Ali ja ne marim za svoj život, samo da završim svoju trku i službu koju primih od Gospodina Isusa, da posvjedočim evanđelje Božje milosti. I evo sad znam da više ne ćete vidjeti mojega lica, vi svi među koje sam dolazio propovijedajući Kraljevstvo. Zato vam svjedočim na današnji dan da sam čist od krvi sviju;\ jer nisam propustio naviještati vam sav Božji naum. Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi predstojnicima, da upravljate Božjom Crkvom koju je stekao svojom krvlju. Ja znam da će poslije moga odlaska ući među vas grabežljivi vuci koji ne će štedjeti stada. I između vas samih ustat će muškarci koji će govoriti iskrivljen nauk, da povuku učenike za sobom. Zato bdijte sjećajući se da tri godine noću i danju nisam prestajao sa suzama opominjati svakoga od vas. Sada vas preporučujem Bogu i riječi njegove milosti. Ona može izgrađivati i davati baštinu među svima posvećenima. Srebra, zlata ili ruha nisam poželio ni od koga. Sami znate da su za potrebe moje i onih koji su bili sa mnom priskrbljivale ove ruke. Stalno sam vam pokazivao da se tako valja truditi i zauzimati za nemoćne i sjećati se riječi Gospodina Isusa, jer on reče: Mnogo je blaženije davati, negoli primati.” I kad je to rekao, kleče na koljena i pomoli se sa svima njima. A svi udariše u velik plač; popadaše Pavlu oko vrata i cjelivali su ga,\ ožalošćeni najviše zbog riječi koju reče, da više ne će vidjeti njegova lica. I otpratiše ga na lađu. Nakon što smo se od njih oprostili i zaplovili, jedreći ravno, stigosmo u Kos, a drugi dan na Rod, i otamo u Pataru. I našavši lađu što plovi za Feniciju, uđosmo i otplovismo. A kad nam se ukaza Cipar, ostavismo s lijeve strane, i plovili smo prema Siriji. Pristadosmo u Tiru, jer je ondje trebalo iz lađe iskrcati teret. Kako smo ondje pronašli učenike, ostali smo sedam dana; a oni su, potaknuti od Duha, Pavlu govorili neka ne ide u Jeruzalem.\ I kad se navršiše dani, izađosmo i krenusmo na put, a pratili su nas svi sa ženama i djecom do iza grada; i kleknuvši na obali, pomolismo se.\ I oprostivši se jedni s drugima, uđosmo u lađu, a oni se vratiše svojim kućama. Mi dovršismo plovidbu, a zatim dođosmo od Tira u Ptolemaidu, i pozdravivši se s braćom, ostadosmo kod njih jedan dan. A sutradan otputovasmo i stigosmo u Cezareju. I ušavši u kuću Filipa, evanđelista, koji je bio jedan od sedmorice, ostadosmo kod njega. On je imao četiri kćeri djevice koje su prorokovale. Dok smo boravili ondje nekoliko dana, dođe iz Judeje prorok po imenu Agab. I došavši k nama, uze Pavlov pojas, sveza sebi noge i ruke i reče: “Ovo govori Duh Sveti: čovjeka čiji je ovo pojas ovako će svezati Židovi u Jeruzalemu i predat će ga u ruke pogana.” Kad to čusmo, zamolismo ga mi i oni koji su bili iz onoga mjesta da ne uzlazi u Jeruzalem. A Pavao odgovori: “Što činite te plačete i razdirete mi srce? Jer ja sam pripravan za ime Gospodina Isusa ne samo biti svezan nego i umrijeti u Jeruzalemu.” A kad ga ne mogosmo nagovoriti, primirismo se rekavši: “Neka bude volja Gospodnja!” Poslije tih dana spremismo se i uziđosmo u Jeruzalem. S nama pođoše i neki učenici iz Cezareje vodeći nas nekomu Mnasonu s Cipra, starome učeniku, da budemo njegovi gosti. Kad dođosmo u Jeruzalem, primiše nas braća radosno. A sutradan otiđe Pavao s nama k Jakovu, i sabraše se sve starješine. I kad ih pozdravi, stade im redom kazivati što učini Bog među neznabošcima po njegovu služenju. A oni koji su ga slušali slavili su Boga. Zatim mu rekoše: “Vidiš, brate, kolike tisuće Židova povjerovaše, i svi revnuju za Zakon. A rečeno im je za tebe da Židove koji su među poganima potičeš na otpad od Mojsija govoreći im da ne trebaju obrezivati svoje sinove niti držati običaje. Što ćemo dakle sada? Svakako će čuti da si došao. Stoga učini ovo što ti predlažemo: Kod nas imaju četiri muškarca koji su se zavjetovali. Njih uzmi i obavi s njima obred čišćenja; plati im troškove: neka ošišaju glave. Tako će svi doznati da ono što su čuli o tebi nije ništa, nego da i sam živiš po Zakonu te da ga držiš.\ A poganima koji prihvatiše vjeru mi smo poslali odluku, neka se suzdržavaju od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od mesa udavljenih životinja i od bluda.” Tada Pavao uze one muškarce i sutradan otpoče s njima obred čišćenja, uđe u Hram radi najavljivanja dana kada će, po završetku čišćenja, biti prinesena žrtva za svakoga od njih. Kad je bilo sedam dana pri kraju, vidješe ga u Hramu oni Židovi što su bili iz Azije, i pobuniše sve mnoštvo, i stave na nj ruke vičući: “Ljudi, Izrćlci, u pomoć! Ovo je čovjek koji naučava protiv naroda i Zakona i ovoga mjesta sve i posvuda; pa još i pogane uvede u Hram, i opogani ovo sveto mjesto.”\ Vidjeli su, naime, s njim u gradu Trofima iz Efeza, i mislili su da ga je Pavao uveo u Hram. Uzbuni se sav grad, i strča se narod. Uhvatiše Pavla i stadoše ga vući van iz Hrama. I odmah se zatvoriše vrata. A kad su ga htjeli ubiti, dođe glas k zapovjedniku čete da se pobunio sav Jeruzalem. A on odmah uze vojnike i satnike i dotrča dolje k njima. A oni, vidjevši zapovjednika i vojnike, prestadoše tući Pavla. Tada zapovjednik pristupi, uze ga i zapovjedi da ga okuju u dvoje okove. Zatim je ispitivao tko je i što je učinio. Jedni su vikali u mnoštvu jedno, a drugi drugo. I kad nije mogao od buke ništa sigurno saznati, zapovjedi da ga odvedu u vojarnu. I kad dođe do stuba, vojnici su ga morali nositi zbog sile naroda. Za njim je naime išlo mnoštvo naroda vičući: “Dolje s njim!” Kad je Pavao bio uveden u vojarnu, reče zapovjedniku: “Smijem li ti ja nešto reći?” A on reče: “Zar znaš grčki? Nisi li ti Egipćanin koji si prije nekoliko dana podigao bunu i izveo u pustinju četiri tisuće bodežara?” A Pavao reče: “Ja sam Židov iz Tarza, građanin znamenitoga grada u Ciliciji. Molim te, dopusti mi da progovorim narodu!” A kad mu dopusti, stade Pavao na stubama, mahnu rukom narodu, i kad nastade velika tišina, progovori hebrejskim jezikom: ”Ljudi, braćo i oci, čujte što ću vam sad reći u svoju obranu!” A kad čuše da im govori hebrejskim jezikom, nastade još veća tišina. I on reče: ”Ja sam Židov, rođen u Tarzu u Ciliciji, a odgojen u ovome gradu, do Gamalijelovih nogu, strogo poučen u Zakonu naših otaca, revnitelj Božji, kao što ste vi svi danas. Ja sam ovaj Put progonio na smrt, vežući i predajući u tamnice muškarce i žene. Svjedoci su mi veliki svećenik i sve starješine od kojih sam primio i poslanice za braću, kad sam pošao u Damask da sljedbenike ovoga Puta dovedem otamo svezane u Jeruzalem radi kažnjavanja. Dok sam putovao i približio se Damasku, dogodi mi se oko podne da me odjedanput obasja velika svjetlost s neba. Tada padoh na zemlju i začuh glas koji mi je govorio: Savle, Savle, zašto me progoniš? A ja odgovorih: Tko si, Gospodine? I reče mi: Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš. Oni koji su bili sa mnom vidješe doduše svjetlost, ali ne čuše glas onoga koji mi je govorio. I rekoh: Što da činim, Gospodine? A Gospodin mi reče: Ustani, idi u Damask i ondje će ti se kazati sve što trebaš činiti. Kako obnevidjeh od sjaja one svjetlosti, povedoše me za ruku pratioci i dođoh u Damask. A neki Ananija, muž koji se vjerno držao Zakona, za koga su svjedočili svi Židovi što ondje žive, dođe k meni, stade i reče mi: Savle, brate, progledaj! I ja u taj čas pogledah na nj. A on reče: Bog naših otaca izabra te da upoznaš njegovu volju, da vidiš Pravednika, i da čuješ glas iz njegovih usta: jer ćeš mu biti svjedok pred svim ljudima za ono što si vidio i čuo. Što još oklijevaš? Ustani i primi krštenje i operi se od svojih grijeha zazivajući njegovo ime! A dogodi se, kad sam se vratio u Jeruzalem i molio u Hramu, da se zanesoh, i vidjeh Gospodina gdje mi govori: Pohiti i izađi brzo iz Jeruzalema, jer ne će primiti tvoga svjedočanstva za mene! A ja rekoh: Gospodine, sami znaju da sam ja zatvarao u tamnicu i tukao po sinagogama one koji vjeruju u tebe. I dok je prolijevana krv Stjepana, tvojega svjedoka, bio sam i ja ondje, pristajao sam, i čuvao sam odjeću onih koji su ga ubijali. I reče mi: Idi, jer ću te daleko poslati među pogane.” Oni su ga slušali do te riječi, ali sad podigoše svoj glas govoreći: “Makni s lica zemlje takvoga, jer ne smije živjeti!” I kad su oni počeli vikati, zbacivati svoju odjeću i bacati prašinu u zrak, naloži zapovjednik da Pavla uvedu u vojarnu i da ga bičevanjem ispitaju, kako bi doznao zašto su tako vikali na nj. I kad ga pritegoše konopcima, reče Pavao satniku koji je stajao uz njega: “Smijete li bičevati rimskoga građanina, a da nije osuđen?” čuvši to, satnik pristupi k zapovjedniku i javi mu: “Što namjeravaš učiniti? Ovaj je čovjek rimski građanin!” A zapovjednik pristupi i reče Pavlu: “Kaži mi, jesi li ti rimski građanin?” A on reče: “Jesam.” I zapovjednik odvrati: “Ja sam za velik iznos stekao to građanstvo.” A Pavao reče: “Ja ga imam već od rođenja.” Onda odstupiše odmah od njega oni koji su ga trebali mučiti. A zapovjednik se uplašio kad je doznao da je Pavao rimski građanin i što ga je bio svezao. A sutradan, odlučivši da sigurno dozna zašto Pavla tuže Židovi, pusti ga iz okova te zapovjedi da dođu svećenički glavari i sve Veliko vijeće. Tada dovede Pavla i postavi ga pred njih. Očiju uprtih u Veliko vijeće, Pavao reče: “Ljudi, braćo, ja sam potpuno čiste savjesti živio pred Bogom sve do današnjega dana.” A veliki svećenik Ananija zapovjedi onima što su stajali kod njega da ga udare po ustima. Tada mu reče Pavao: “Udarit će tebe Bog, zide obijeljeni! I ti sjediš te mi sudiš po Zakonu, a protiv Zakona zapovijedaš da me udaraju?” A oni što su stajali ondje rekoše: “Što, ti grdiš velikog svećenika Božjega?” A Pavao reče: “Nisam znao, braćo, da je veliki svećenik. Jer je pisano: Ne grdi glavara svojega naroda!” A znajući da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji, Pavao povika pred Velikim vijećem: “Ljudi, braćo, ja sam farizej, sin farizeja; zbog nade u uskrsnuće mrtvih doveden sam na sud.”\ Kad on to reče, nastade rasprava među farizejima i saducejima, i razdijeli se mnoštvo. Jer saduceji govore da nema uskrnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji priznaju oboje. I nastade velika vika. I ustadoše neki pismoznanci farizejske sljedbe te su se prepirali govoreći: “Ništa zla ne nalazimo na ovom čovjeku. Što ako mu je govorio duh ili anđeo?” I kad nastade velika rasprava, poboja se zapovjednik da Pavla ne rastrgaju, i zapovjedi da siđu vojnici i da ga otmu između njih te da ga odvedu u vojarnu. Sljedeće noći stade Gospodin pred njega i reče: “Budi hrabar! Kao što si svjedočio za mene u Jeruzalemu, tako ti valja i u Rimu svjedočiti.” A kad osvanu dan, sabraše se neki od Židova i zakleše se govoreći da ne će ni jesti ni piti dok ne ubiju Pavla. A bilo ih je više od četrdeset koji se tako zakleše. Oni pristupiše svećeničkim glavarima i starješinama i rekoše: “Tvrdo smo se zakleli da ne ćemo ništa okusiti, dok ne ubijemo Pavla. Sad dakle vi s Velikim vijećem poručite zapovjedniku da ga dovede k vama, kao da biste htjeli doznati bolje o njemu, a mi smo spremni ubiti ga prije nego se on približi.” Međutim, sin Pavlove sestre, čuvši za zasjedu, dođe, uđe u vojarnu i javi Pavlu. A Pavao dozva k sebi jednoga satnika i reče: “Ovoga mladića odvedi k zapovjedniku, jer mu želi nešto javiti!” I on ga uze, dovede k zapovjedniku i reče: “Sužanj Pavao dozva me i zamoli da dovedem k tebi ovoga mladića koji ti nešto želi kazati.” A zapovjednik, uzevši ga za ruku i otišavši nasamo, upita ga: “Što mi imaš javiti?” A on reče: “Židovi se dogovoriše da te zamole da sutra dovedeš Pavla pred Veliko vijeće, kao da bi točnije ispitali njegov slučaj;\ ali ih ti nemoj poslušati, jer ga čeka u zasjedi više od četrdeset njihovih muškaraca koji su se zakleli da ne će ni jesti ni piti dok ga ne ubiju. I sad su spremni, i čekaju tvoje obećanje.” Tada zapovjednik otpusti mladića zapovjedivši: “Ne kazuj nikomu da si mi ovo javio!” I dozvavši dvojicu satnika reče: “Pripravite dvjesta vojnika da idu do Cezareje, i sedamdeset konjanika i dvjesta strijelaca, nakon treće noćne ure;\ i priredite i zaprežne životinje, da posade Pavla i da ga zdrava doprate do namjesnika Feliksa.” I napisa poslanicu ovog sadržaja: ”Klaudije Lizija pozdravlja čestitog namjesnika Feliksa. čovjeka ovoga uhvatiše Židovi i htjedoše ga ubiti; a ja dođoh s vojnicima i oteh ga doznavši da je rimski građanin.\ I želeći doznati krivnju za koju ga optužuju, izvedoh ga pred njihovo Veliko vijeće. I ustanovih da ga tuže za kršenje njihova Zakona, ali nema nikakve krivnje zbog koje zaslužuje smrt ili okove. A kad mi dojaviše da se sprema zasjeda protiv njega, poslah ga k tebi zapovjedivši i tužiteljima da pred tobom kažu što imaju protiv njega. Da si zdravo!” A vojnici zatim, kao što im je bilo zapovjeđeno, uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu. Sutradan, ostavivši konjanike da idu dalje s njim, vratiše se u vojarnu. I oni, stigavši u Cezareju, predadoše poslanicu namjesniku i izvedoše Pavla pred njega. A kad je ovaj pročitao, zapita iz koje je pokrajine. Doznavši da je iz Cilicije, reče: “Saslušat ću te kad dođu tvoji tužitelji.” I zapovjedi da ga čuvaju u Herodovu dvoru. Poslije pet dana siđe veliki svećenik Ananija s nekoliko starješina i s nekim odvjetnikom Tertulom te podniješe namjesniku tužbu protiv Pavla. I kad njega dozvaše, poče ga Tertul optuživati govoreći: “čestiti Felikse, to što živimo pod tvojom upravom u potpunom miru, i što je tvojom brižljivošću mnogo toga reformirano u ovom narodu, uvijek i svuda primamo sa svakom zahvalnošću. Ali da ti dulje ne dosađujem, molim da nas ukratko poslušaš sa svojom blagošću. Nađosmo da je ovaj čovjeka kuga: podiže bune protiv svih Židova po svemu svijetu i kolovođa je nazaretske sljedbe. On je pokušao i Hram oskvrnuti, a mi ga uhitismo. *** Možeš ga i sam ispitati te doznati sve ono za što ga mi optužujemo.” A i Židovi se složiše govoreći da je to tako. A kad mu namjesnik dade znak da govori, Pavao odgovori: “Znam da si već mnogo godina sudac ovome narodu. Zato ću se mirne duše braniti. Ti možeš doznati da nema više od dvanćst dana kako uziđoh u Jeruzalem da obavim bogoštovne čine. Nisu me našli u Hramu da s kim raspravljam ili da bunu podižem u narodu, ni u sinagogama, ni u gradu. Oni ne mogu pred tobom dokazati ono za što me sad optužuju. A ovo ti priznajem: Ja služim Bogu svojih otaca prema Putu koju oni nazivaju sljedbom. Ja vjerujem sve što je pisano u Zakonu i u Prorocima. Ja imam nadu u Boga, koju i oni sami očekuju, da će biti uskrsnuće pravednih i nepravednih. Zato se trudim imati čistu savjest svagda pred Bogom i pred ljudima. Poslije više godina dođoh da donesem milostinju svome narodu i prinose. Oni me nađoše dok sam obavljao zavjetno čišćenje u Hramu, ali nisam sazivao mnoštvo niti poticao na uzbunu. A bili su ondje neki Židovi iz Azije koji bi trebali doći preda te i iznijeti optužbe, ako imaju što protiv mene. Ili ovi sami neka kažu kakvu su krivnju našli na meni kad sam stajao pred Velikim vijećem, osim zbog jedne riječi koju povikah stojeći među njima: Zbog uskrsnuća mrtvih vi mi danas sudite.” Feliks odgodi njihovu parnicu, jer je poznavao vrlo dobro ovaj Put, i reče: “Kad dođe zapovjednik Lizija, presudit ću vaš spor.” A satniku zapovjedi da Pavla čuva u lakom zatvoru i da nikome od njegovih ne zabranjuje posluživati ga. Poslije nekoliko dana dođe Feliks s Druzilom, svojom ženom, koja je bila Židovka, i dozva Pavla, i slušao ga je o vjeri u Krista Isusa. A kad je on raspravljao o pravdi, o svladavanju i o budućem sudu, uplaši se Feliks i odgovori: “Idi za sada, kad bude zgodna prilika, opet ću te dozvati.” A usto se i nadao da će mu Pavao dati novaca; zato ga je češće dozivao i s njim razgovarao. \ Kad se navršiše dvije godine, Feliksa naslijedi Porcije Fest. A Feliks je, htijući ugoditi Židovima, ostavio Pavla u zatvoru. Kad dakle dođe Fest u pokrajinu, poslije tri dana uziđe iz Cezareje u Jeruzalem. Onda glavari svećenički i židovski prvaci pristupiše k njemu, podigoše tužbu protiv Pavla i zamoliše ga da im učini uslugu te da Pavla pošalje u Jeruzalem. Namjeravali su naime na putu postaviti zasjedu i ubiti ga. Fest odvrati da Pavao ostaje u tamnici u Cezareji, a on da će uskoro otići. ”Onda mogu”, reče, “ovlašteni od vas poći sa mnom i tužiti ga, ako je taj čovjek što kriv.” Nakon što je proboravio među njima ne više od osam ili deset dana, siđe u Cezareju. Sutradan sjede na sudačku stolicu i zapovjedi da dovedu Pavla. A kad ga dovedoše, stadoše oko njega Židovi koji su bili došli iz Jeruzalema i iznosili su mnoge i teške tužbe koje nisu mogli dokazati. Pavao se branio: “Nisam ništa skrivio protiv židovskog Zakona, niti protiv Hrama, niti protiv cara.” A Fest, htijući ugoditi Židovima, predloži Pavlu: “Hoćeš li uzići u Jeruzalem da ti ondje preda mnom za to sude?” A Pavao reče: “Ja stojim pred carevim sudom. Ovdje treba da mi se sudi. Židovima ništa nisam skrivio, kao što ti najbolje znaš. Ako li sam skrivio ili učinio nešto što zaslužuje smrt, ne tražim da budem pomilovan. Ako li na meni nema ništa od onoga za što me ovi tuže, nitko me ne može njima predati. Prizivam se na cara.” Tada Fest, posavjetovavši se sa savjetnicima, odgovori: “Na cara si se prizvao, k caru ćeš poći.” Nakon nekoliko dana kralj Agripa i Berenika dođoše u Cezareju da pozdrave Festa. I dok su ondje boravili više dana, kaza Fest kralju za Pavla govoreći: “Feliks je ostavio u tamnici nekoga čovjeka. Kad sam bio u Jeruzalemu, izađoše preda me svećenički glavari i židovske starješine tražeći da ga osudim. Ja im odgovorih da nije običaj u Rimljana osuditi nekoga prije nego se optuženi suoči s tužiteljima i dobije priliku da se brani od onoga za što je okrivljen. Kad se dakle oni ovdje sastadoše, bez ikakva odgađanja sutradan sjedoh na sudačku stolicu i zapovjedih da dovedu toga čovjeka. Ali tužitelji koji su stajali oko njega ne iznesoše nijedne krivnje za zločine koje sam ja naslućivao;\ nego su se prepirali s njim o nekim pitanjima svoje vjere i o nekakvu Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da on živi. Kako ja nisam ništa razumio od te prepirke, upitah bi li htio ići u Jeruzalem da mu se ondje sudi za to. Međutim, kad se Pavao prizvao na sud njegova veličanstva, zapovjedio sam da ga čuvaju dok ga ne pošaljem caru.” Agripa na to reče Festu: “I ja bih rado čuo toga čovjeka.” A on reče: “Sutra ćeš ga čuti.” I kad sutradan Agripa i Berenika dođoše s velikim sjajem i uđoše u sudnicu sa zapovjednicima i najuglednijim gradskim ljudima, dovedoše Pavla na Festovu zapovijed. I reče Fest: “Kralju Agripa i vi svi prisutni! Vidite ovoga zbog kojega je navaljivalo na mene sve mnoštvo Židova u Jeruzalemu i ovdje vičući da ne smije dulje živjeti. A ja, razabravši da nije ništa učinio što zaslužuje smrt? a i on sam prizva se na sud njegova veličanstva? odlučih poslati ga k caru. Kako nemam sigurnih podataka koje bih o njemu napisao gospodaru, dovedoh ga pred vas, a osobito preda te, kralju Agripa, da bih, kad bude ispitan, mogao nešto napisati. čini mi se naime bezrazložno poslati sužnja, a njegove krivnje ne naznačiti.” A Agripa reče Pavlu: “Dopušta ti se da govoriš za sebe.” Onda se Pavao, pruživši ruku, stade braniti: ”Sretnim se smatram, kralju Agripa, što se danas mogu pred tobom braniti od svega za što me optužuju Židovi, a najviše što znam da ti poznaješ sve židovske običaje i prepiranja. Zato te molim da me poslušaš strpljivo. Moje dakle življenje od mladosti, što je isprva bilo među mojim narodom u Jeruzalemu, poznaju svi Židovi. Kako me znaju otprije, mogu, ako hoće, posvjedočiti da sam živio kao farizej, po najstrožoj sljedbi naše religije. I sad stojim pred sudom zbog nade u obećanje koje je Bog dao našim ocima. Nadajući se da će se ono ispuniti, naših dvanćst plemena neprekidno održava bogoštovlje noću i danu. Zbog te nade, kralju, ja sam optužen od Židova. Što? Zar vi smatrate nevjerojatnim da Bog uskrisava mrtve? I ja sam nekoć mislio da trebam što je moguće više činiti protiv imena Isusa Nazarećanina. To sam i činio u Jeruzalemu. I mnoge sam od svetih pozatvarao u tamnice, dobivši vlast od svećeničkih glavara, i odobravao sam kad bi ih ubijali. I kažnjavao sam ih često po svim sinagogama, nagonio sam ih da hule, i bjesneći preko svake mjere, progonio sam ih sve do gradova u inozemstvu. Kad sam zbog toga išao u Damask, po ovlasti i nalogu svećeničkih glavara, vidio sam, kralju, na putu u podne svjetlost s neba jaču od sunčanoga sjaja, koja je obasjala mene i one što su bili zajedno sa mnom. I kad smo svi mi popadali na zemlju, čuo sam glas gdje mi govori hebrejskim jezikom: Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv žalca praćakati. A ja rekoh: Tko si, ti, Gospodine? A Gospodin reče: Ja sam Isus kojega ti progoniš. Nego ustani i uspravi se jer sam ti se zato ukazao da te postavim za služitelja i svjedoka ovoga što si vidio, i onoga što ću ti objaviti. Izbavljat ću te od tvoga naroda i od pogana kojima te sada šaljem, da im otvoriš oči kako bi se obratili od tame k svjetlosti i od sotonine vlasti k Bogu, da prime oproštenje grijehâ i baštinu među svetima po vjeri u mene. Zato, kralju Agripa, nisam bio nepokoran nebeskome viđenju, nego sam propovijedao najprije onima koji su u Damasku i u Jeruzalemu, potom i po svoj židovskoj zemlji, i poganima, da se pokaju i da se obrate Bogu čineći djela dostojna obraćenja. Zato me Židovi uhvatiše u Hramu i htjedoše me ubiti. Ali uz pomoć Božju stojim do dana današnjega i svjedočim i malom i velikom, ništa drugo ne kazujući osim što su proroci navijestili da će se dogoditi, i Mojsije: da će Mesija trpjeti, da će prvi od mrtvih uskrsnuti, da će navješćivati svjetlost židovskom narodu i poganima.” Dok se Pavao tako branio, reče Fest jakim glasom: “Luduješ, Pavle! Mnoge te knjige dovele do ludosti.” A Pavao reče: “Ne ludujem, čestiti Feste, nego kazujem riječi istine i razboritosti. Za ovo zna kralj kojemu i govorim otvoreno jer ne vjerujem da mu je što od ovoga sakriveno; ništa od ovoga nije se naime događalo u kutu.\ Vjeruješ li, kralju Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ.” A Agripa će Pavlu: “Zamalo pa me uvjeri da postanem kršćanin.” A Pavao reče: “Želim od Boga, i za malo i za mnogo, da bi ne samo ti, nego i svi koji slušaju, postali danas ovakvi kao što sam ja, osim ovih okova.” I ustade kralj, i namjesnik, i Berenika, i oni koji su sjedili s njima. Otišavši, razgovarali su među sobom: “Ovaj čovjek nije učinio ništa što zaslužuje smrt ili okove.” A Agripa reče Festu: “Ovaj bi čovjek mogao biti pušten, da se nije prizvao na cara.” Kad bi odlučeno da otplovimo u Italiju, predadoše Pavla i druge neke sužnje satniku, po imenu Juliju, od careve čete. Nakon što smo se ukrcali na adramitski brod koji je trebao ploviti u azijska mjesta, otisnusmo se; a s nama je bio Aristarh, Makedonac iz Soluna.\ I drugi dan doplovismo u Sidon. Kako je Julije čovječno postupao prema Pavlu, dopustio mu je da pohodi prijatelje i da se oni brinu za njega. Nakon što smo isplovili otamo, plovili smo uz Cipar, jer su vjetrovi bili protivni. I preplovivši cilicijsku i pamfilijsku pučinu, dođosmo u Miru Licijsku. Ondje je satnik našao aleksandrijsku lađu koja je plovila u Italiju te nas premjestio na nju. Plovili smo mnogo dana sporo i jedva stigli do Knida, jer nas je spriječio vjetar. Tako doplovismo pod Kretu kod Salmone. I s mukom ploveći uz obalu, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra Pristaništa, u čijoj je blizini grad Lasej. Nakon što prođe mnogo vremena, i kad je već plovidba bila sa strahom, jer je i post već bio prošao, opominjao ih je Pavao govoreći im: “Ljudi, vidim da će plovidba biti s mukom i znatnom štetom ne samo za tovar i lađu nego i za naš život.” Satnik je međutim imao više povjerenja u kormilara i gospodara lađe negoli u Pavlove riječi. A kako luka nije bila pogodna za zimovanje, većina je smatrala da je bolje otploviti otamo i nekako doći do Feniksa, kretske luke što gleda prema jugozapadu i sjeverozapadu te ondje prezimiti. Kad je blago zapuhao južnjak, mislili su da mogu sigurno izvesti svoju namjeru, i digavši sidro, otplovili su duž Krete. Ali nedugo zatim udari s otoka buran vjetar koji se zove sjeveroistočnjak. Kad zahvati lađu koja se nije mogla opirati vjetru, predadosmo je valovima, i oni nas ponesoše. Prolazeći pokraj jednoga otoka, koji se zove Kauda, jedva smo mogli dohvatiti čamac. I izvukavši ga, upotrijebiše pomagala i podvezaše lađu; a bojeći se da ne udare na Sirtu, spustiše jedra, i tako se plovilo dalje.\ Kako nas je bacala silna bura, sutradan stadoše izbacivati tovar. I treći dan svojim rukama izbaciše brodsku opremu. A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura je svejednako navaljivala, ugasila nam se svaka nada da ćemo se spasiti. Već dugo nitko nije ništa jeo. Onda Pavao stade među njih i reče: “Ljudi, trebalo je poslušati mene i ne otiskivati se od Krete; tada ne biste imali ove muke i štete.\ A sad vas bodrim da budete hrabri, jer nitko od vas ne će stradati osim lađe. Jer ove noći stade preda me anđeo Boga čiji jesam i kome služim govoreći: Ne boj se, Pavle! Valja ti doći pred cara. I evo ti darova Bog sve koji plove s tobom. Zato, ljudi, ne bojte se, jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi je rečeno. Ali nam valja udariti na neki otok.” A kad bi četrnćsta noć, a mi o ponoći plovili po Jadranu, pomisliše mornari da se primiču nekakvom kopnu. Baciše olovnicu i nađoše dvadeset hvati dubine; i prošavši malo, nađoše petnćst hvati.\ I bojeći se da ne udarimo na grebene, bacili su s krme četiri sidra, pa su željno čekali svanuće. Ali kad su mornari pokušali pobjeći s lađe te počeli spuštati čamac u more, izgovarajući se kao da hoće s pramca spustiti sidra, reče Pavao satniku i vojnicima: “Ako ovi ne ostanu na lađi, vi se ne možete spasiti.” Tada vojnici presjekoše užad na čamcu i spustiše ga te pade u more. I kad stade svitati, molio je Pavao sve da jedu, govoreći: “četrnćsti je dan danas kako čekate bez jela, ništa ne okusivši. Zato vas molim da jedete, jer je to za vaše zdravlje. A nijednome od vas dlaka s glave ne će pasti.” I rekavši to uze kruh, i dade hvalu Bogu pred svima, i razlomivši stade jesti. Onda se svi ohrabriše i stadoše jesti. A bilo nas je u lađi svega dvjesta i sedamdeset i šest osoba. Nakon što su se najeli, olakšaše lađu izbacivši pšenicu u more. Kad se razdanilo, mornari nisu prepoznali zemlju, ali su ugledali nekakav zaljev s obalom u koji su odlučili zavesti lađu, ako bude moguće. I podigavši sidra, ostave ih u moru, popuste užad kormila i raširivši prednje jedro prema vjetru, plovili su prema obali. A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasuka se lađa; i prednji kraj što se nasuka ostade tvrd i nepomičan, a krmu su razbijali silni valovi.\ Vojnici su namjeravali poubijati sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče. Ali satnik, htijući spasiti Pavla, zabrani njihovu namjeru i zapovjedi onima koji znaju plivati neka poskaču prvi u vodu te izađu na kopno. A ostali, jedni na daskama, a jedni na čemu od lađe. I tako izađoše svi živi na kopno. Nakon što smo se izbavili, doznali smo da se otok zove Malta. A urođenici su se ponijeli prema nama s izvanrednom čovječnošću. Naložili su vatru i primili nas sve jer je padala kiša i bilo je hladno. A kad Pavao skupi svežanj granja i naloži na vatru, izađe zmija zbog vrućine i ujede ga za ruku. I kad vidješe urođenici zmiju gdje visi o njegovoj ruci, počeše govoriti jedan drugome: “Zasigurno je ovaj čovjek ubojica kojega, izbavljena od mora, Pravda ne ostavlja na životu.” A on otrese zmiju u vatru, i ne bi mu ništa zlo. Oni su čekali da on oteče, ili da odjedanput padne mrtav. A kad su zadugo čekali i vidjeli da mu ne bi ništa zlo, promijeniše mišljenje i rekoše da je on bog. U onoj okolini bilo je imanje poglavara otoka koji se zvao Publija; on nas primi i pogosti ljubazno tri dana.\ A dogodi se da je otac Publijev ležao od groznice i od srdobolje. K njemu uđe Pavao, pomoli se, stavi ruke na njega i ozdravi ga. Nakon što se to dogodilo, dolazili su i drugi koji su bili bolesni na otoku i bili iscjeljivani. Počastili su nas mnogim častima, i kad smo odlazili, spremiše nam što nam je trebalo. Nakon tri mjeseca otplovismo na aleksandrijskoj lađi koja je bila prezimila na otoku, a imala je kao znak Dioskure. I doplovivši u Sirakuzu, ostadosmo ondje tri dana. A otamo otplovivši, dođosmo u Regij; i nakon jednoga dana, kad puhnu južnjak, dođosmo drugi dan u Puteole.\ Ondje nađosmo braću, i oni nas zamoliše da ostanemo kod njih sedam dana. Evo kako smo stigli u Rim. Otišli smo otamo, a braća iz Rima, čuvši za nas, izađoše nam ususret do Apijeva trga i Tri krčme. I kad ih vidje Pavao, dade hvalu Bogu i ohrabri se. A kad uđosmo u Rim, Pavlu bi dopušteno da živi posebno u svom stanu s vojnikom koji ga je čuvao. Nakon tri dana sazva Pavao židovske prvake. I kad se skupiše, poče im govoriti: “Ljudi, braćo, ja nisam ništa učinio protiv našega naroda ili protiv običaja naših otaca, a ipak sam uhićen u Jeruzalemu i izručen u ruke Rimljanima. I kad su oni izvidjeli za mene, htjeli su me pustiti, jer nije bilo na meni nikakve smrtne krivnje. A kad se Židovi usprotiviše, bio sam prisiljen prizvati se na cara, ali ne kao da bih svoj narod imao za nešto tužiti. Zbog toga razloga zamolio sam vas da vas vidim i da progovorim s vama; jer zbog Izrćlove nade okovan sam ovim lancem.”\ A oni mu rekoše: “Mi nismo primili pisma o tebi iz Judeje, niti je došao tko od braće javiti ili govoriti što zlo protiv tebe. Nego molimo da čujemo od tebe što misliš; jer nam je poznata ova sljedba: protive joj se svuda.” \ U zakazani dan dođe ih k njemu još više u stan. On im je razlagao svjedočeći kraljevstvo Božje i uvjeravajući ih u Isusa iz Mojsijeva zakona i Proroka od jutra do mraka. Jedni su prihvatili njegove dokaze, a drugi su odbili povjerovati. I kako su bili nesložni među sobom, stadoše se razilaziti, kad reče Pavao jednu riječ: “Dobro je kazao Duh Sveti preko proroka Izaije vašim ocima: Idi k tome narodu i reci: Slušat ćete, a ne ćete razumjeti; i gledat ćete, a ne ćete vidjeti. \ Jer je otvrdnulo srce ovoga naroda, i ušima teško čuju, i svoje oči zatisnuše, da tako ne vide očima, ušima ne čuju, i srcem ne razumiju pa da se ne obrate i da ih ne ozdravim. Neka vam je dakle na znanje da je ovo Božje spasenje poslano poganima, i oni će slušati.” *** Pavao je živio pune dvije godine u svom unajmljenom stanu, i primao je sve koji su mu dolazili, propovijedajući Božje kraljevstvo i učeći o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, bez smetnje. Pavao, sluga Isusa Krista, pozvan za apostola, izabran za evanđelje Božje koje je Bog unaprijed obećao preko svojih proroka u Svetim Pismima, o svojemu Sinu, koji je po tijelu od Davidova roda, a određen da bude silan Sin Božji, Duhom svetosti, po uskrsnuću od mrtvih; o Isusu Kristu, Gospodinu našemu.\ Preko njega primismo milost i apostolstvo da poslušnoj vjeri privodimo sve poganske narode na čast njegovu imenu. Među njima ste i vi, pozvanici Isusa Krista. Svima koji su u Rimu, Božjim ljubimcima, svetima po pozivu? milost vam i mir od Boga, našega Oca, i Gospodina Isusa Krista. Najprije zahvaljujem svojemu Bogu po Isusu Kristu za sve vas što se vaša vjera razglasi po svemu svijetu. Svjedok mi je Bog, kojemu služim svojim duhom u propovijedanju evanđelja njegova Sina, da vas spominjem bez prestanka, moleći svagda u svojim molitvama da bi mi napokon jednom pošlo za rukom doći k vama, ako je volja Božja. Jer vas želim vidjeti da vam udijelim nešto od duhovnog dara za vaše utvrđenje, to jest da se zajedno s vama obodrim zajedničkom vašom i mojom vjerom. Ali vam ne ću zatajiti, braćo, da sam mnogo puta namislio doći k vama, no bio sam dosad spriječen da i među vama steknem kakav plod, kao i među ostalim poganima. Dužnik sam Grcima i barbarima, mudrima i neukima. Zato, što se mene tiče, spreman sam i vama koji ste u Rimu propovijedati evanđelje. Jer se ne stidim evanđelja. Božja je sila na spasenje svakome koji vjeruje; najprije Židovu, pa Grku.\ Doista, u njemu se otkriva Božja pravda iz vjere u vjeru, kao što je pisano: “Pravednik živi od vjere.” Božji gnjev s neba očituje se na svaku bezbožnost i nepravdu ljudi koji potiskuju istinu nepravednošću. Ono što se može doznati o Bogu, očito je u njima; jer im je Bog očitovao.\ Doista, ono što se na njemu ne može vidjeti od postanka svijeta, moglo se je spoznati i vidjeti na stvorenjima: njegova vječna sila i božanstvo. Nemaju dakle izgovora. Jer kad spoznaše Boga, ne proslaviše ga kao Boga, niti mu zahvališe, nego izludješe u svojim mislima i potamni njihovo nerazumno srce. Tvrdili su da su mudri, a postadoše ludi. I pretvoriše slavu besmrtnoga Boga u obličje smrtnoga čovjeka i ptica, i četveronožaca, i gmazova. Zato ih predade Bog željama njihovih srdaca u nečistoću, da sramote sami svoja tjelesa. Oni pretvoriše Božju istinu u laž; i više su štovali stvorenja i služili im nego Stvoritelju koji je blagoslovljen u vijeke. Amen.\ Zato ih predade Bog sramotnim strastima, jer njihove žene pretvoriše naravno općenje u ono što je protiv naravi. A tako i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe se pohotom jedan na drugoga, i muškarci su s muškarcima činili sram te su sami na sebi dobivali zasluženu plaću za svoju zabludu. I kako nisu marili za tim da spoznaju Boga, zato ih Bog predade pokvarenom mišljenju da čine što ne valja, da budu puni svake nepravde, zloće, bludnosti, lakomstva, pakosti, puni zavisti, ubojstva, svađe, lukavstva, podmuklosti; doušnici,\ klevetnici, mrzitelji, uvredljivci, oholice, naduti, izmišljači zala, nepokorni roditeljima, nerazumni, nevjerni, bez srca, nemilostivi. Iako znaju odredbu Božju, da oni koji tako postupaju zaslužuju smrt, ipak oni to čine, štoviše i odobravaju onima koji to čine. Zato se ne možeš izgovarati, o čovječe, koji god sudiš; jer u čem sudiš drugome, samoga sebe osuđuješ: ti koji sudiš, činiš to isto.\ A znamo da je Božji sud istinit nad onima koji tako čine. Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima što to čine, a sam to činiš, da ćeš izbjeći Božjemu sudu? Ili prezireš li njegovu silnu dobrotu, strpljivost i velikodušnost? Ne znaš li da te Božja dobrota vodi k obraćenju? Ali svojom tvrdokornošću i srcem koje nije spremno na obraćenje skupljaš sebi gnjev za dan gnjeva i očitovanja pravednoga Božjeg suda. On će dati svakome po njegovim djelima: vječni život ima onima koji ustraju u dobrim djelima te teže za slavom, čašću i neraspadljivošću;\ gnjev i srdžbu onima koji prkose i protive se istini i podlažu se nepravdi. Nevolja i tjeskoba svakoj osobi koja čini zlo, najprije Židovu, onda i Grku;\ a slava i čast i mir svakome koji čini dobro, najprije Židovu, onda i Grku. Jer Bog ne gleda tko je tko. Oni koji bez Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti, a koji sagriješiše pod Zakonom, po Zakonu će biti suđeni. Jer pred Bogom nisu pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će oni biti opravdani koji izvršavaju Zakon. Kad naime pogani, koji nemaju Zakona, po naravi čine ono što je po Zakonu, onda su oni koji nemaju Zakona sami sebi Zakon. Oni dokazuju da je ono što Zakon zapovijeda napisano u njihovim srcima. To im svjedoči njihova savjest kao i njihova unutarnja rasuđivanja koja ih čas optužuju, a čas brane. To će se, prema mome evanđelju, očitovati na Dan kad Bog bude sudio tajnim ljudskim postupcima po Isusu Kristu. Ti se zoveš Židov, oslanjaš se na Zakon, hvališ se Bogom, i poznaješ njegovu volju. Poučen u Zakonu, znaš što je dobro i zlo;\ i misliš da si vođa slijepima, svjetlo onima koji su u tami, odgojitelj nerazumnima, učitelj djeci, koji u Zakonu ima pravilo spoznaje i istine. Drugoga učiš, a samoga sebe ne učiš;\ propovijedaš da se ne smije krasti, a kradeš. Veliš da se ne čini preljub, a činiš preljub. Idole smatraš odurnima, a kradeš iz Hrama;\ hvališ se Zakonom, a vrijeđaš Boga prijestupom Zakona. Jer se “vašom krivnjom grdi Božje ime među neznabošcima”, kako je pisano. Obrezanje koristi, ako držiš Zakon. Ako li si prijestupnik Zakona, obrezanje je tvoje postalo neobrezanje. Ako dakle neobrezani izvršava propise Zakona, ne će li mu se onda neobrezanje ubrojiti u obrezanje? I onaj koji je tjelesno neobrezan, a izvršava Zakon osudit će tebe koji unatoč slovu i obrezanju kršiš Zakon. Doista, nije onaj Židov koji je to samo izvana, i nije ono obrezanje koje biva samo izvana, na tijelu;\ nego je onaj Židov koji je to iznutra, i obrezanje je obrezanje srca, duhom, a ne slovom. Tu je priznanje; ne od ljudi, nego od Boga. \ U čemu je dakle prednost Židova? Ili što koristi obrezanje? Mnogo, u svakom pogledu. Prvo, što su im povjerena Božja obećanja. A što neki od njih ne uzvjerovaše, što zato? Zar će njihovo nevjerstvo ukinuti vjernost Božju? Bože sačuvaj! Nego Bog je istinit, a čovjek je svaki lažac, kao što je pisano: “Da se pokažeš pravednim u svojim riječima, i da opstaneš kad ti stanu suditi.” Ako li naša nepravda rasvjetljuje Božju pravdu, što ćemo reći? Je li Bog nepravedan kad u srdžbi kazni? Govorim kao čovjek.? Bože sačuvaj! Kako bi inače mogao Bog suditi svijetu? Jer ako je Božja istina po mojoj laži još više zasjala na njegovu slavu, zašto da ja budem osuđen kao grješnik? I zašto ne bismo činili zlo da dođe dobro, kao što neki kleveću da mi tako govorimo? Njih čeka pravedna kazna. Što dakle? Jesmo li mi Židovi u prednosti? Nipošto. Jer smo prije ustanovili da su Židovi i Grci svi pod grijehom, kao što je pisano: “Nema pravedna, nema nijednoga; \ nema razumna, nema ga koji traži Boga. Svi zastraniše, svi se pokvariše; nema ga koji čini dobro, nema nijednoga. \ Njihovo je grlo otvoren grob, svojim jezicima varaju; otrov je zmijski pod njihovim usnama. \ Njihova su usta puna kletve i gorčine. Njihove su noge brze da prolijevaju krv. Na putovima je njihovim zator i nevolja; \ i puta mira ne spoznaše. Nema straha Božjega pred njihovim očima.” A znamo, što god Zakon govori, govori onima koji su pod Zakonom, da svaka usta zamuknu, i sav svijet da bude podvrgnut Bogu;\ jer se djelima Zakona ne će opravdati nijedan čovjek pred njim, jer po Zakonu dolazi spoznaja grijeha. A sad se bez Zakona očituje Božja pravda, posvjedočena od Zakona i od Proroka. To je Božja pravda po vjeri u Isusa Krista za sve koji vjeruju, jer nema razlike. Svi naime sagriješiše i lišeni su Božje slave. Opravdavaju se besplatno njegovom milošću, po otkupu, u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio kao pomirnu žrtvu, po vjeri, da u njegovoj krvi pokaže svoju pravdu. U svojoj strpljivosti Bog je naime izostavljao kaznu za grijehe koji su prije bili počinjeni, da pokaže svoju pravdu u sadašnje vrijeme. Tako htjede sam biti pravedan i činiti pravednim onoga koji vjeruje u Isusa. Gdje je dakle hvalisanje? Isključeno je. Kojim zakonom? Je li onim djelâ? Ne, nego zakonom vjere. Smatramo da se čovjek opravdava vjerom, bez djela Zakona. Ili je Bog samo za Židove? Nije li i za pogane? Da, i za pogane. Jer je samo jedan Bog koji opravdava obrezane iz vjere i neobrezane po vjeri. Dokidamo li dakle Zakon vjerom? Bože sačuvaj! Nego Zakon utvrđujemo. Što ćemo dakle reći za Abrahama, svojega oca? Što je postigao po tijelu? Jer ako se je Abraham opravdao djelima, može se hvaliti, ali ne pred Bogom. Jer što kaže Pismo? “Povjerova Abraham Bogu, i uračuna mu se u pravdu.” Ali onome koji radi ne računa se plaća po milosti, nego po dugu. A onome koji ne radi, a vjeruje u onoga koji opravdava bezbožnika, računa se njegova vjera u pravdu. Tako i David veli da je blažen čovjek kome Bog računa pravdu bez djelâ: ”Blaženi oni kojima su oproštena bezakonja i kojima su grijesi pokriveni! Blažen čovjek kojemu Gospodin ne računa grijeha!” Je li dakle ovo blaženstvo za obrezane ili za neobrezane? Jer kažemo: “Abrahamu vjera bi uračunata u pravednost.” Kako dakle bi uračunata? Kad je bio obrezan ili neobrezan? Ne kad je bio obrezan, nego kad je bio neobrezan. I primi znak obrezanja kao pečat pravde koju je bio postigao vjerom, kad je još bio neobrezan, da bude otac sviju koji vjeruju, iako nisu obrezani, da se i njima uračuna u pravdu i da bude otac obrezanih, koji ne samo da imaju obrezanje, nego i stupaju stazom vjere koju je imao naš otac Abraham još prije obrezanja. Jer obećanje da će baštiniti svijet nije dano Abrahamu ili njegovu potomstvu Zakonom, nego pravdom iz vjere. Ako bi bili baštinici samo oni koji su od Zakona, tada bi vjera bila bez vrijednosti i obećanje ništavno. Zakon naime dovodi samo gnjev: gdje nema zakona, nema ni prijestupa. Dakle od vjere i po milosti. Tako je čvrsto obećanje za sve potomke, ne samo za one koji imaju Zakon nego i za one koji imaju Abrahamovu vjeru. On je svima nama otac po riječi Pisma: “Postavio sam te ocem mnogim narodima.” Abraham je povjerovao u Boga koji oživljuje mrtve i zove ono što ne postoji na postojanje. On je protiv nade vjerovao u nadu da će biti otac mnogim narodima, kao što mu je rečeno: “Takvo će biti tvoje potomstvo.” On nije oslabio u vjeri, makar je razabirao da mu je tijelo već obamrlo? bilo mu je blizu sto godina? i da je bilo obamrlo i Sarino krilo. U Božje obećanje ne posumnja nevjerovanjem, nego ojača u vjeri i dade slavu Bogu, i bio je tvrdo osvjedočen da Bog može i učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravdu. A nije pisano samo zbog njega, da mu se uračuna u pravdu, nego i zbog nas kojima će se uračunati, ako vjerujemo u onoga koji je uskrisio od mrtvih Isusa, Gospodina našega, koji je predan zbog naših grijeha i koji je uskrišen radi našega opravdanja. Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Po njemu smo zadobili vjerom i pristup k ovoj milosti u kojoj stojimo, i hvalimo se nadom Božje slave. A ne samo to, nego se hvalimo i nevoljama znajući da nevolja vodi strpljivosti;\ a strpljivost pouzdanosti, a pouzdanost nadi;\ nada se pak ne sramoti jer se Božja ljubav izli u naša srca Duhom Svetim, koji nam je dan. Jer Krist, dok smo još bili slabi, umre u pravo vrijeme za bezbožnike. Jer jedva tko umre za pravednika; za dobroga možda bi se tko usudio umrijeti.\ A Bog pokazuje svoju ljubav prema nama tako što Krist, kad smo bili još grješnici, umre za nas. Mnogo ćemo dakle više biti po njemu spašeni od gnjeva, kad smo sad opravdani njegovom krvlju. Ako smo doista pomireni s Bogom, smrću njegova Sina, dok smo još bili neprijatelji, mnogo ćemo se više kao pomireni spasiti po njegovu životu. A ne samo to, nego se hvalimo u Bogu po svojemu Gospodinu Isusu Kristu, po kojemu sad primismo pomirenje. Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude time što svi sagriješiše;\ grijeh je naime bio u svijetu do Zakona, ali se grijeh ne računa kad nema zakona. Nego je vladala smrt od Adama sve do Mojsija i nad onima koji ne sagriješiše prijestupom sličnim kao Adam koji je bio prilika onoga što je trebao doći. Ali dar nije tako kao prijestup; jer ako prijestupom jednoga pomriješe mnogi, mnogo se veća Božja milost i dar izli obilno na mnoge milošću jednoga čovjeka, Isusa Krista.\ I dar nije kao grijeh jednoga: doista, grijeh jednoga doveo je sud osude, a dar je preko mnogih prijestupa doveo do opravdanja. Jer ako je zbog prijestupa jednoga zavladala smrt po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dar pravde u životu vladati po jednome, Isusu Kristu. Zato dakle kao što po grijehu jednoga dođe osuda na sve ljude, tako i po pravdi jednoga dođe na sve ljude opravdanje života. Jer kao što nepokornošću samo jednoga čovjeka mnogi postadoše grješnici, tako će i pokornošću jednoga mnogi postati pravednici. A Zakon dođe uz to da se umnoži prijestup; jer gdje se umnožio grijeh, ondje se još više umnožila milost;\ kao što je vladao grijeh za smrt, da tako i milost vlada pravdom za vječni život, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Što ćemo dakle reći? Zar da ostanemo u grijehu, da se milost umnoži? Bože sačuvaj! Jer mi koji umrijesmo grijehu, kako ćemo još živjeti u njemu? Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? S njim smo dakle ukopani krštenjem u smrt; kao što uskrsnu Krist od mrtvih Očevom slavom, da tako i mi hodimo u novom životu.\ Jer kad smo s njim najuže združeni sličnošću njegove smrti, bit ćemo i uskrsnućem;\ znajmo ovo: naš je stari čovjek s njime raspet da se uništi grješno tijelo te da ne robujemo grijehu. Jer onaj koji je umro, oslobođen je grijeha. A ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti s njim, znajući da Krist, uskrsnuvši od mrtvih, više ne umire, smrt više ne vlada njime. Jer što umre grijehu, umre jedanput, a što živi, Bogu živi. Tako i vi smatrajte za sebe da ste mrtvi grijehu, a živi Bogu, u Kristu Isusu. Neka ne vlada dakle grijeh u vašemu smrtnom tijelu da slušate njegove požude. Niti dajite svojih udova grijehu za oružje nepravde, nego dajite sebe Bogu, jer ste uskrsnuli na život od mrtvih, i predajte svoje udove Bogu za oružje pravde. Zaista, grijeh ne će ovladati vama, jer niste pod Zakonom, nego pod milošću. Što dakle? Zar ćemo griješiti kad nismo pod Zakonom, nego pod milošću? Bože sačuvaj! Ne znate li: komu dajete sebe za sluge na pokornost, sluge ste onoga komu se pokoravate: ili grijeha za smrt ili pokornosti za pravdu? A hvala Bogu: bili ste robovi grijehu, ali poslušaste od srca ono pravilo nauka kojemu ste predani. Oslobodivši se pak grijeha, postadoste sluge pravdi. Kao čovjek govorim, zbog vašega tijela. Jer kao što dadoste svoje udove u službu nečistoći i bezakonju na bezakonje, tako sad dajite svoje udove u službu pravdi na posvećenje! Jer kad ste bili sluge grijehu, bili ste slobodni od pravde. Kakav ste dakle onda imali plod od onoga čega se sada stidite? Jer je onome kraj smrt. A sad, oslobođeni od grijeha i postavši Božje sluge, imate svoj plod na posvećenje, a završetak život vječni. Jer je plaća za grijeh smrt; a milost Božja: život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. \ Ili ne znate li, braćo? jer govorim onima koji znaju Zakon? da Zakon vlada nad čovjekom dok je živ? Jer je udana žena vezana Zakonom za muža dok on živi; a ako je njezin muž umro, razriješena je od muževa Zakona.\ Zato, dok joj je muž živ, zvat će se preljubnica ako pođe za drugoga muža; a ako joj umre muž, slobodna je od Zakona tako da nije preljubnica ako pođe za drugoga muža.\ Dakle, braćo moja, i vi umrijeste Zakonu Kristovim tijelom, da pripadnete drugome, onome koji je uskrišen od mrtvih, da plod donosimo Bogu. Jer kad smo bili u tijelu, grješne strasti koje su se služile Zakonom djelovale su u našim udovima da donosimo plod smrti. A sad se oslobodismo Zakona koji nas je držao, da služimo u novosti Duha, a ne u stareži slova. Što ćemo dakle reći? Je li Zakon grijeh? Bože sačuvaj! Nego ja grijeha nisam poznao osim po Zakonu; doista, ne bih znao za požudu dok Zakon nije kazao: “Ne poželi!”\ A grijeh iskoristi prigodu po zapovijedi i probudi u meni svaku želju; jer je grijeh bez Zakona mrtav.\ Ja sam živio nekoć bez Zakona; a kad dođe zapovijed, grijeh oživje.\ A ja umrijeh; i nađe se da mi je zapovijed bila na smrt, a trebala me je voditi k životu.\ Jer grijeh, iskoristivši prigodu po zapovijedi, prevari me i ubi me njome. Tako je dakle Zakon svet, i zapovijed je sveta, pravedna i dobra. Zar je ono što je dobro meni postalo uzrok smrti? Bože sačuvaj! Nego grijeh, da se pokaže onim što zaista jest, očitovao se u svoj svojoj žestini po nečem dobrom i donio mi smrt posluživši se zapovijeđu. Znamo naime da je zakon duhovan; a ja sam tjelesan, prodan pod grijeh.\ Doista ne znam što činim, jer ne činim ono što hoću, nego ono što mrzim. Ako li činim ono što ne ću, slažem se sa Zakonom: dobar je. A to ne činim više ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Znam naime da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojemu tijelu. Jer dobro htjeti jest u mojoj moći, ali nije i činiti ga. Jer dobro koje hoću ne činim nego zlo koje ne ću, to činim. A kad činim ono što ne ću, zapravo to ne činim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: kad hoću dobro činiti, u meni je zlo. Jer imam radost u Božjemu Zakonu po unutrašnjem čovjeku, ali vidim drugi zakon u svojim udovima koji se protivi zakonu mojega uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Ja, nesretni čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtnog tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Tako dakle ja sâm umom služim Božjem zakonu, a tijelom zakonu grijeha. Stoga nema sada nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu. Jer zakon Duha, koji daje život u Kristu Isusu, oslobodio te je od zakona grijeha i smrti. Doista, ono što je bilo Zakonu nemoguće, jer je bio oslabljen zbog tijela, učini Bog poslavši svojega Sina u obličju grješnoga tijela, i zbog grijeha osudi grijeh u tijelu, da se pravda Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu. Jer koji su po tijelu, tjelesno misle, a koji su po Duhu, duhovno misle. Naime, mudrost tijela je smrt, a mudrost Duha život i mir. Jer je umovanje tjelesno neprijateljstvo prema Bogu zato što se ne pokorava Božjemu Zakonu, a i ne može. A oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu. Vi, međutim, niste u tijelu, nego u Duhu, ako doista Duh Božji prebiva u vama. A ako tko nema Duha Kristova, on nije njegov. A ako je Krist u vama, tijelo je mrtvo zbog grijeha, a duh živi zbog pravde. Ako li pak u vama prebiva Duh onoga koji je uskrisio Isusa, onaj koji je uskrisio Krista od mrtvih, oživjet će i vaša smrtna tjelesa svojim Duhom koji prebiva u vama. Tako dakle, braćo, nismo dužnici tijelu da po tijelu živimo. Jer ako živite po tijelu, umrijet ćete; ako li Duhom mrtvite tjelesna djela, živjet ćete.\ Jer koji god se vladaju po Duhu Božjemu, oni su sinovi Božji. Niste naime primili duha ropstva da biste se opet bojali, nego ste primili Duha posinstva u kojem vapimo: “Aba, Oče!” Taj Duh svjedoči našemu duhu da smo djeca Božja. A kad smo djeca, i baštinici smo: baštinici Božji i subaštinici Kristovi, jer ako s njime trpimo, bit ćemo s njime i proslavljeni. Smatram stoga da trpljenja sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će se očitovati na nama. Stvorenja naime željno očekuju objavljenje sinova Božjih. Jer je stvorenje podvrgnuto raspadljivosti, ne od svoje volje, nego zbog onoga koji ga podvrgnu, i zato se i samo stvorenje nada slobodi od robovanja raspadljivosti te dioništvu na slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo da sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se sve do sada. A ne samo ono, nego i mi sami koji imamo prvine Duha, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenje, otkupljenje svojega tijela. U nadi se naime spasismo. A nada koja se vidi, nije nada; jer što tko vidi, kako će se tome nadati?\ Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću. A tako nam i Duh pomaže u našoj slabosti; jer ne znamo za što ćemo se moliti kako treba, nego sam Duh posreduje za nas neiskazanim uzdisanjem.\ A onaj koji ispituje srca, zna što je želja Duha, jer po Božjoj volji posreduje za svete. Znamo doista da se onima koji ljube Boga sve okreće na dobro, onima koji su pozvani po njegovu naumu. Jer one koje unaprijed zna, njih je i predodredio da budu slični obličju njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje predodredi, njih i pozva; a koje pozva, njih i opravda; a koje opravda, njih i proslavi. \ Što ćemo dakle reći na ovo? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? On koji dakle svojega vlastitog Sina nije poštedio, nego ga je predao za sve nas, kako da nam s njim ne daruje sve? Tko će optužiti izabrane Božje? Bog je onaj koji ih opravdava. Tko će osuditi? Krist Isus, koji je umro, pa još i uskrsnuo, koji je s desne strane Bogu, koji nas i zagovara. Tko će nas rastaviti od Božje ljubavi u Kristu Isusu? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Kao što je pisano: “Zbog tebe nas ubijaju povazdan; drže nas kao ovce koje su za klanje.” \ Ali u svemu tome pobjeđujemo zbog onoga koji nas ljubi. Doista sam uvjeren da nas ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sila, ni visina, ni dubina, ni drugo kakvo stvorenje ne može rastaviti od Božje ljubavi koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. Istinu govorim u Kristu, ne lažem. Moja savjest mi to svjedoči u Duhu Svetom: vrlo mi je žao, i srce me boli bez prestanka. Jer bih želio biti proklet i odvojen od Krista za svoju braću, sunarodnjake svoje po tijelu. Oni su Izrćlci, imaju posinjenje i slavu, saveze, zakonodavstvo, bogoštovlje i obećanja. Njihovi su oci, i od njih je Krist po tijelu; Bog koji je iznad svega, neka bude blagoslovljen uvijeke. Amen.\ Ne kao da je zakazala Božja riječ, jer nisu svi Izrćlci oni koji su od Izrćla. Niti su svi djeca koji su Abrahamovi potomci, nego: “Po Izaku zvat će se tvoje potomstvo.” To jest, nisu oni djeca Božja koji su po tijelu djeca, nego djeca obećanja računaju se u potomstvo. Ovo je naime riječ obećanja: “U ovo vrijeme doći ću, i Sara će imati sina.” A ne samo to, nego i Rebeka koja je zanijela od jednoga, Izaka, našega oca. Jer dok se još nisu rodili, niti učinili išta dobra ili zla, da ostane Božji naum o izboru? koji nije zbog djelâ, nego zbog onoga koji poziva? rečeno joj je: “Stariji će služiti mlađemu.” Kao što je pisano: “Jakova sam odabrao, a Ezava izostavio.” Što ćemo dakle reći: Zar kod Boga ima nepravde? Bože sačuvaj! Mojsiju naime govori: “Smilovat ću se onome kome hoću i sažalit ću se nad onim nad kim hoću.” Tako dakle niti stoji do onoga koji hoće ili se trudi, nego do Boga koji iskazuje milosrđe. Pismo, nadalje, govori faraonu: “Zato sam te upravo podigao da na tebi pokažem svoju moć, da se naviješta moje ime po svoj zemlji.” Tako dakle: iskazuje milosrđe onome kome hoće, a čini tvrdokornim onoga koga hoće. Reći ćeš mi dakle: “Zašto onda prigovara? Tko se može protiviti njegovoj volji?” čovječe, tko si ti da prigovaraš Bogu? Zar da rukotvorina govori svome tvorcu: “Zašto si me tako načinio?” Ili zar lončar nema vlasti nad glinom da od istog blata načini jednu posudu za dragocjene stvari, a drugu za običnu uporabu? A (Bogu ne smiješ prigovarati) ako je s velikom strpljivošću podnosio posude gnjeva, određene za propast, htijući pokazati svoju srdžbu i objaviti svoju moć, i htijući objaviti bogatstvo svoje slave na posudama milosrđa, što ih je predodredio za slavu. Njih je i pozvao? a to smo mi pozvani ne samo između Židova nego i između pogana. Kao što i kaže u Hošejinoj knjizi: “One koji nisu moj narod, nazvat ću svojim narodom; i onu koja nije bila ljubljena, nazvat ću ljubljenom. \ Upravo na mjestu gdje im je rečeno Ne-narod-moj bit će nazvani sinovima Boga živoga.” A Izaija viče s obzirom na Izrćl: “Makar bio broj Izrćlovih sinova poput morskoga pijeska, samo će se ostatak spasiti. Gospodin će, naime, provesti naum na zemlji izvršavanjem i ograničavanjem.” I kako je prorekao Izaija: “Da nam Gospodin nad vojskama nije sačuvao sjemena, postali bismo kao Sodoma i bili bismo slični Gomori.” Što ćemo dakle reći? Da su pogani koji nisu išli za pravdom postigli pravdu, i to pravdu koja dolazi od vjere. A Izrćl koji je išao za Zakonom pravde, nije dohvatio Zakon. Zašto? Jer nije tražio pravdu iz vjere, nego iz djela. Zato se spotakoše o kamen spoticanja, kao što je pisano: “Evo stavljam na Sionu kamen spoticanja i stijenu posrtanja; ali tko vjeruje u njega, ne će se postidjeti.” \ Braćo, želja je mojega srca i molitva Bogu za njihovo spasenje. Doista im svjedočim da revnuju za Boga, ali ne po pravom razumijevanju. Jer ne priznajući Božju pravdu i gledajući da uspostave svoju pravdu, ne pokoriše se Božjoj pravdi. Jer je Krist dovršetak Zakona za opravdanje svakome tko vjeruje. Mojsije naime piše o pravdi koja je od Zakona: “Tko to čini, naći će život u tome.” A pravda koja je od vjere ovako govori: “Nemoj reći u svome srcu: Tko će uzići na nebo?”, to jest da svede Krista;\ ili: “Tko će sići u bezdan?”, to jest da izvede Krista iz mrtvih. Ali što govori? “Blizu ti je riječ, na tvojim ustima i u tvom srcu”, tj. riječ vjere koju propovijedamo. Doista, ako ispovijedaš svojim ustima da je Isus Gospodin, i vjeruješ u svojemu srcu da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Srcem se naime vjeruje za opravdanje, a ustima se ispovijeda za spasenje. Jer kaže Pismo: “Tko god vjeruje u njega, ne će se postidjeti.” Zaista, nema razlike između Židova i Grka; jer je isti Gospodar sviju, bogat za sve koji ga zazivaju.\ Jer “tko god bude zazivao Gospodnje ime, bit će spašen.” Kako će dakle zazivati onoga u koga ne vjeruju? Ili kako će vjerovati u onoga o kome nisu čuli? A kako će čuti bez propovjednika? A kako će propovijedati ako ne budu poslani? Kao što je pisano: “Kako su krasne noge onih koji navješćuju dobro!” Ali svi ne poslušaše evanđelja; jer Izaija govori: “Gospodine, tko povjerova našemu propovijedanju?”\ Dakle, vjera dolazi od slušanja, a ono što biva slušano, dolazi od Kristove riječi. Nego velim: Zar nisu čuli? Štoviše, “Po svoj zemlji odjeknu njihov glas, i do granica cijeloga svijeta njihove riječi.” Nego velim: Zar nije razumio Izrćl? Prvi Mojsije govori: “Ja ću izazvati vašu ljubomoru da se ugledate u narod koji nije moj narod, nerazumnim narodom razdražit ću vas.” A Izaija govori smiono: “Nađoše me oni koji me nisu tražili i očitovah se onima koji za me nisu pitali.” A Izrćlu govori: “Neprestano sam pružao svoje ruke prema narodu koji je nepoučljiv i buntovnički.” Pitam dakle: Zar je Bog odbacio svoj narod? Bože sačuvaj! Jer sam i ja Izrćlac, Abrahamov potomak, od Benjaminova koljena. Nije odbacio Bog svoga naroda što ga je unaprijed izabrao. Ili ne znate što veli Pismo o Iliji na mjestu gdje se on tuži Bogu na Izrćla? ”Gospodine, tvoje proroke pobiše, tvoje žrtvenike razvališe; ja ostadoh sam, i traže moj život.”\ A što mu Bog odgovara? “Ostavio sam sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom.” Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji ostatak po milosnom izboru. A ako je po milosti, onda nije više zbog djelâ, inače milost ne bi više bila milost. Što dakle? Ono što je tražio Izrćl, nije dobio, a izabrani su dobili; ostali su pak otvrdnuli,\ kao što je pisano: “Dade im Bog duhovno mrtvilo: oči da ne vide, uši da ne čuju; sve do dana današnjega.” \ I David veli: “Neka njihov stol bude zamka i mreža, i neka im bude spoticaj i odmazda. Neka potamne njihove oči da ne vide, i njihova leđa neka su neprestano pognuta!” Pitam dakle: Spotakoše li se tako da je njihov pad neopoziv? Bože sačuvaj! Nego njihovim prijestupom otvori se spasenje poganima, da pobude ljubomoru u Izrćlu. A ako je njihov prijestup postao bogatstvo svijetu, i njihov gubitak bogatstvo poganima, koliko će onda više njihov puni broj! A vama poganima velim: Dok sam ja apostol pogana, očitujem slavu svoje službe, ne bih li kako izazvao ljubomoru svojih sunarodnjaka i spasio neke od njih. Jer ako njihovo otvrdnuće uključuje izmirenje svijeta, što će istom biti njihovo prihvaćanje? Ništa manje nego prijelaz od smrti u život! Ako je prvina sveta, onda je i tijesto; i ako je korijen svet, onda su i grane. \ Ako li su neke grane odlomljene, a ti koji si divlja maslina pricijepljen na preostale grane i postao zajedničar na korijenu i u soku masline, ne uzdiži se nad grane. Ako se pak uzdižeš, znaj da ne nosiš ti korijena, nego korijen tebe. Reći ćeš dakle: Odlomiše se grane da ja budem pricijepljen. Dobro, odlomiše se zbog svoje nevjere, a ti stojiš zbog vjere. Ne uznosi se, nego se boj! Jer kad Bog nije prirodnih grana poštedio, neće ni tebe poštedjeti. Stoga gledaj Božju dobrotu i strogost: strogost protiv onih koji padoše, a dobrotu prema sebi, samo ako ustraješ uz tu dobrotu; inače i ti ćeš biti odsječen.\ A i oni, ako ne ostanu u nevjerstvu, bit će pricijepljeni, jer ih Bog može opet pricijepiti. Doista, ako si ti odsječen od prirodne divlje masline i pricijepljen protiv prirode na pitomu maslinu, kako ne bi oni koji će biti pricijepljeni na svoju prirodnu maslinu?! Jer vam, braćo, ne ću zatajiti ovo otajstvo da ne biste sami sebe smatrali mudrima: otvrdnuće je djelomično zahvatilo Izrćl, dok ne uđe punina pogana. I tako će biti spašen sav Izrćl, kao što je pisano: “Doći će od Siona Osloboditelj i odvratit će bezbožnost od Jakova. Ovo je moj Savez s njima, kad oduzmem njihove grijehe.” Po evanđelju su dakle neprijatelji zbog vas; a po izboru ljubimci zbog otaca.\ Zaista su neopozivi Božji darovi i poziv. Jer kao što ste i vi nekada bili nepokorni Bogu, a sad ste postigli milosrđe zbog njihove nepokornosti, tako se i oni sad ne pokoriše zbog vašega pomilovanja da i oni sada postignu milosrđe. Bog je naime zatvorio sve u nepokornost da se smiluje svima. O dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi njegovi putovi! ”Jer tko upozna Gospodnju misao? Ili tko mu bi savjetnik? Ili tko mu unaprijed što dade, da bi mu trebalo biti vraćeno?” Jer je od njega i po njemu i u njemu sve. Njemu slava u vijeke! Amen. Zaklinjem vas dakle, braćo, Božjim milosrđem da prikažete svoja tjelesa za živu žrtvu, svetu, ugodnu Bogu; tako da vaše bogoslužje bude duhovno.\ Ne prilagođujte se ovom svijetu, nego se preobražavajte obnavljanjem svojega uma, da kušate što je Božja volja, što je dobro, ugodno i savršeno. Po milosti koja mi je dana kažem svakome koji je među vama neka ne misli o sebi više nego što valja misliti, nego neka misli o sebi čedno, svatko po onoj mjeri vjere koju mu je Bog udijelio. Jer kao što u jednom tijelu imamo mnoge udove, a svi udovi nemaju istu ulogu, tako smo mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedini udovi jedan drugome. A imamo različite darove po milosti koja nam je dana: ako je proroštvo, neka bude po mjeri vjere;\ ako li je služenje, neka služi; ako je učitelj, neka uči;\ ako tješi, neka ohrabruje; onaj koji daje, neka daje pošteno; onaj koji predvodi, neka to čini revno; onaj koji čini milosrđe, neka to čini radosno! \ Ljubav neka je bez pretvaranja; zazirući od zla prianjajte uz dobro;\ bratskom ljubavlju ljubite jedan drugoga; poštovanjem jedan drugoga pretječite.\ U revnosti ne budite mlaki; u duhu budite revni; Gospodinu služite!\ Budite radosni u nadi; u nevolji budite strpljivi; u molitvi budite postojani!\ Pridonosite za potrebe svetih; gostoljubivost revno njegujte!\ Blagoslivljajte one koji vas progone: blagoslivljajte, a ne kunite! Radujte se s onima koji se raduju, plačite s onima koji plaču! Budite jedne misli među sobom; ne čeznite za visokim stvarima, nego se držite onoga što je skromno! Ne smatrajte sami sebe mudrima!\ Nikome ne vraćajte zla za zlo; nastojte oko dobra pred svim ljudima!\ Ako je moguće, koliko je do vas, živite u miru sa svim ljudima! Ne osvećujte se osobno, ljubljeni, nego ustupite mjesto gnjevu Božjemu, jer je pisano: “Moja je osveta, ja ću je vratiti”, govori Gospodin. Ako je “dakle gladan tvoj neprijatelj, nahrani ga; ako je žedan, napoji ga; jer čineći to, ognjeno ćeš ugljevlje zgrnuti na njegovu glavu.”\ Ne daj da te zlo nadvlada, nego nadvladaj zlo dobrim! Svako ljudsko biće neka se pokorava višim vlastima, jer nema vlasti da nije od Boga; koje postoje od Boga su postavljene.\ Tko se dakle protivi vlasti, protivi se Božjoj odredbi. A oni koji se protive, navući će osudu na sebe;\ jer vlasti nisu strah onima koji čine dobro, nego onima koji čine zlo. Hoćeš li da ne živiš u strahu pred vlašću: čini dobro i dobivat ćeš pohvalu od nje;\ jer su nositelji vlasti Božji sluge tebi za dobro. Ako li činiš zlo, boj se. Vlast naime ne nosi uzalud mača. Jer je sluškinja Božja, i kažnjava onoga koji čini zlo. Zato se valja pokoravati ne samo radi kazne nego i radi savjesti. Jer zato i poreze plaćate; doista su sluge Božje oni koji se time bave.\ Podajte dakle svima što ste dužni: kome porez, porez; kome carinu, carinu; kome strah, strah; kome čast, čast. \ Ne budite nikome ništa dužni, osim da ljubite jedni druge; jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon.\ Doista: “Ne čini preljub, ne ubijaj, ne kradi, ne želi požudno” i sve druge zapovijedi u ovoj su odredbi sadržane: “Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe!” Ljubav ne čini zla bližnjemu. Stoga je ljubav punina Zakona. Upoznajte ovo vrijeme: već je čas da se probudite od sna; jer je sada bliže naše spasenje negoli kad povjerovasmo.\ Prođe noć, a dan se približi. Odbacimo dakle djela tmine, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pošteno kao po danu, ne u raskošnim gozbama i pijankama, ne u nečistoći i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti;\ nego se obucite u Gospodina Isusa Krista, i brinući se za tijelo ne ugađajte požudama! Slaboga u vjeri primajte lijepo, ali ne osuđujte mišljenja. Jedan naime vjeruje da smije sve jesti, a onaj koji je slab jede povrće. Neka onaj koji jede ne prezire onoga koji ne jede, a onaj koji ne jede neka ne osuđuje onoga koji jede, jer ga je Bog primio. Tko si ti da sudiš tuđemu sluzi? On svojemu gospodaru stoji ili pada; a stajat će jer ga Gospodin može podignuti.\ Jer jedan razlikuje dan od dana, a drugi smatra sve dane jednakima: svatko neka je uvjeren za svoje mišljenje! Onaj koji pazi na dan, zbog Gospodina pazi; i koji jede, zbog Gospodina jede, jer zahvaljuje Bogu. I koji ne jede, zbog Gospodina ne jede te zahvaljuje Bogu.\ Doista, nijedan od nas ne živi samomu sebi, i nijedan ne umire samomu sebi. Jer ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Ako dakle živimo, ili ako umiremo, Gospodnji smo. Krist je zato umro i oživio da zavlada i mrtvima i živima. A, ti, zašto osuđuješ svojega brata? Ili zašto prezireš svojega brata? Jer svi ćemo stajati pred Božjim sudom. Pisano je naime: “Tako ja živ bio, govori Gospodin, meni će se pokloniti svako koljeno, i svaki će jezik slaviti Boga.” Tako će dakle svatko od nas dati Bogu račun za sebe. Zato ne sudimo više jedni drugima; nego više mislite na to da ne postavljate bratu spoticanja ili sablazni!\ Znam i uvjeren sam u Gospodinu Isusu da ništa nije nečisto po sebi, osim onomu koji misli da je što nečisto; njemu jest nečisto.\ A ako je tvoj brat zbog jela ožalošćen, već ne postupaš po ljubavi. Ne upropašćuj svojim jelom onoga za kojega je Krist umro! Stoga, neka ono što je vama dobro, ne bude povod za pogrdu! Jer Božje kraljevstvo nije jelo i piće, nego pravda, mir i radost u Duhu Svetome. Tko dakle u ovome služi Kristu, ugodan je Bogu i mio ljudima. Stoga nastojmo oko onoga što promiče mir, i uzajamno izgrađivanje! Ne razaraj Božjega djela zbog pitanja o hrani. Sve je naime čisto, ali je zlo za čovjeka da jede nešto što je uzrok spoticanju. Dobro je ne jesti mesa i ne piti vina te ne činiti ono na što se tvoj brat spotiče. Ti imaš uvjerenje? Imaj ga sam za sebe pred Bogom! Blažen koji sama sebe ne osuđuje za ono što nađe za pravo! A onaj koji jede unatoč sumnji, osuđen je, jer ne radi po uvjerenju. A sve što ne biva po uvjerenju, jest grijeh. Dužni smo mi jaki nositi slabosti slabih, a ne ugađati sebi. Svaki od nas neka ugađa bližnjemu, da napredujemo u dobru. Doista, ni Krist nije ugađao sebi, nego kao što je pisano: “Pogrde onih koji tebe grde, padoše na me.” Jer što god je pisano, pisano je za našu pouku, da strpljivošću i utjehom Pisma imamo nadu. A Bog strpljivosti i utjehe neka vam poda da složno mislite među sobom po Kristu Isusu, da jednim srcem i jednim glasom slavite Boga i Oca Gospodina našega Isusa Krista. Zato prihvaćajte jedni druge, kao što je Krist prihvatio vas na Božju slavu. Tvrdim doista da je Krist bio sluga obrezanja zbog Božje istinitosti, da potvrdi obećanja dana ocima;\ a pogani da slave Boga zbog milosrđa, kao što je pisano: “Zato ću te slaviti među poganskim narodima, i pjevat ću tvome imenu.” I opet govori: “Veselite se, narodi, s njegovim narodom!” I opet: “Hvalite Gospodina svi narodi, i neka ga slave svi puci!” I opet Izaija govori: “Pojavit će se Jišajev korijen, onaj koji ustaje da vlada nad narodima, u njega će se narodi uzdati.” Bog nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u vjeri, da obilujete u nadi, jakošću Duha Svetoga! A ja sam osobno uvjeren za vas, braćo moja, da ste i sami puni dobrote, napunjeni svakoga znanja te da možete jedni druge urazumljivati. A pišem vam dijelom slobodnije, da vas podsjetim na milost koja mi je dana od Boga: biti službenik Krista Isusa među poganima, postavljen za svećenika Božjeg evanđelja, da prinos pogana bude ugodan i posvećen u Duhu Svetome. Imam se dakle čime ponositi u Kristu Isusu kod Boga. Jer ne usuđujem se išta spominjati osim onoga što je Krist učinio po meni da k poslušnosti privede poganske narode riječju i djelom, u silnim znamenjima i čudesima, snagom Duha Božjega, tako da sam od Jeruzalema naokolo sve do Ilirika napunio Kristovim evanđeljem. Posebno sam se trudio da ne propovijedam evanđelja tamo gdje je Krist već bio spominjan, kako ne bih gradio na tuđemu temelju. Postupao sam u skladu s onim što je napisano: “Oni kojima nije naviješten, vidjet će; i oni koji nisu čuli o njemu govoriti, razumjet će.” \ Zbog toga sam mnogo puta bio spriječen da dođem k vama. Sada više nemam polja djelovanja u ovim krajevima? a kako već mnogo godina imam želju doći k vama? kad pođem u Španjolsku, nadam se vidjeti vas na prolazu i primiti vašu pomoć nakon što nakratko uživam u vašem društvu. A sad idem u Jeruzalem da poslužim svetima. Jer Makedonija i Ahaja nađoše za dobro da skupe neki prinos za siromahe svetih koji su u Jeruzalemu. Oni nađoše to za dobro, i njihovi su dužnici. Jer kad pogani zadobiše udio u njihovim duhovnim dobrima, dužni su im pomoći od svojih materijalnih dobara. Kad ovo dakle obavim i ovaj im plod uručim, zaputit ću se preko vas u Španjolsku. A znam, kada dođem k vama, da ću doći s obiljem blagoslova Kristova. Molim vas dakle, braćo, Gospodinom našim Isusom Kristom i ljubavlju Duha: pridružite mi se u borbi moleći se za me Bogu, da budem izbavljen od nevjernikâ u Judeji, i da moja pomoć u Jeruzalemu bude ugodna svetima te da s radošću dođem k vama po volji Božjoj i da se zajedno s vama okrijepim. Neka Bog mira bude sa svima vama! Amen. Preporučujem vam Febu, našu sestru, koja je služiteljica Crkve u Kenhreji: primite je u Gospodinu, kako dolikuje svetima, i pomozite joj u svemu što od vas zatreba. Ona je naime bila zaštitnica mnogima i samome meni. Pozdravite Prisku i Akvilu, moje suradnike u Kristu Isusu. Oni su zbog mene izložili opasnosti svoje živote te im zahvaljujem ne samo ja, nego i sve Crkve sastavljene od obraćenih pogana. Jednako pozdravite Crkvu koja se okuplja u njihovu domu. Pozdravite mojega ljubljenoga Epeneta, koji je prvijenac Azije za Krista! Pozdravite Mariju, koja se mnogo trudila za vas! Pozdravite Andronika i Juniju, moje rođake i moje drugove u sužanjstvu, koji su ugledni među apostolima te koji prije mene povjerovaše u Krista! Pozdravite mojega u Gospodinu ljubljenog Amplijata! Pozdravite Urbana, suradnika našega u Kristu, i mojega ljubljenog Staha! Pozdravite Apela, prokušanoga u Kristu! Pozdravite ukućane Aristobulove! Pozdravite Herodiona, moga rođaka! Pozdravite Narcisove ukućane koji su u Gospodinu! Pozdravite Trifenu i Trifozu koje se trude u Gospodinu! Pozdravite ljubljenu Persidu koja se je mnogo trudila u Gospodinu! Pozravite Rufa, izabranoga u Gospodinu, te njegovu i moju majku! Pozdravite Asinkrita, Flegonta, Hermu, Patrobu, Hermu i braću koja su s njima. Pozdravite Filologa i Juliju, Nereja i njegovu sestru, i Olimpu te sve svete koji su s njima! Pozdravite jedan drugoga svetim cjelovom! Pozdravljaju vas sve Kristove Crkve. A molim vas, braćo, čuvajte se onih koji unose razmirice i smutnje protiv nauka koji ste vi naučili. Klonite se njih! Jer takvi ne služe Gospodinu našemu Kristu, nego svomu trbuhu te slatkim riječima i laskanjem zavode srca neupućenih. Vaša se poslušnost razglasila posvuda; zato se radujem za vas; ali želim da budete mudri na dobro, a bezazleni na zlo.\ Bog mira satrt će uskoro sotonu pod vašim nogama. Milost Gospodina našega Isusa Krista s vama! Pozdravlja vas Timotej, moj suradnik, i Lucije, i Jason, i Sosipater, moji rođaci. Pozdravljam vas u Gospodinu ja Tercije koji napisah ovu poslanicu. Pozdravlja vas Gaj, moj domaćin i domaćin cijele Crkve. Pozdravlja vas Erast, gradski blagajnik, i brat Kvart. *** Slava u vijeke vjekova onome koji vas može ojačati po mojemu evanđelju i propovijedanju Isusa Krista, po objavljenju otajstva koje je bilo sakriveno od vječnih vremena, a sad je očitovano po zapovijedi vječnoga Boga u proročkim Pismima tako da k poslušnosti vjere budu privedeni svi poganski narodi, jedinome mudrome Bogu, po Isusu Kristu! Amen. Pavao, Božjom voljom pozvani apostol Isusa Krista, i brat Sosten, Božjoj Crkvi u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima svetima, sa svima koji na svakom mjestu zazivaju ime Gospodina našega Isusa Krista, njihova i našega. Milost vam i mir od Boga, našega Oca, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem svagda Bogu svojemu za vas što vam je dana Božja milost u Kristu Isusu, te se u svemu obogatiste u njemu, u svakoj riječi i svakom znanju. Svjedočenje o Kristu utvrdilo se među vama, tako da vam ne nedostaje nijedan milosni dar dok očekujete objavljenje Gospodina našega Isusa Krista. On će vas utvrditi sve do kraja, da budete bez krivnje na dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo svojega Sina Isusa Krista, Gospodina našega. Zaklinjem vas, braćo, imenom Gospodina našega Isusa Krista, da svi jednako govorite i da ne budu među vama razdori; budite savršeni u istoj misli i istom duhu.\ Javili su mi naime o vama, braćo moja, Klojini ukućani, da među vama postoje prepiranja. Pojašnjavam: svaki od vas govori: “Ja sam Pavlov; a ja sam Apolonov; a ja sam Kefin; a ja sam Kristov.”\ Zar je Krist razdijeljen? Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? Hvala Bogu što nikoga od vas nisam krstio, osim Krispa i Gaja, da ne rekne tko kako ste kršteni u moje ime. A krstio sam i Stefaninu kuću; dalje ne znam jesam li koga drugog krstio.\ Jer Krist me nije poslao da krstim, nego da propovijedam evanđelje i to ne mudrim riječima, da križ Kristov ne izgubi silu. Govor o križu ludost je naime onima koji propadaju, a nama koji se spašavamo Božja je sila. Jer je pisano: “Uništit ću mudrost mudrih i odbacit ću razum razumnih.” Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživalac ovoga svijeta? Nije li Bog svjetovnu mudrost učinio ludošću? Jer, kako svijet svojom mudrošću ne upozna Boga u Božjoj mudrosti, Bog je htio ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju. Doista, Židovi ištu znake, a Grci traže mudrost;\ mi pak propovijedamo Krista raspetoga koji je Židovima sablazan, a poganima ludost, a onima koji su pozvani? Židovima i Grcima? Krista koji je Božja sila i Božja mudrost. Jer je “ludost” Božja mudrija od ljudi, i “slabost” je Božja jača od ljudi. Doista, promatrajte, braćo, sami sebe, vi koji ste pozvani: nema mnogo mudrih po tijelu, ni mnogo silnih, ni mnogo plemenitih;\ nego ono što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i ono što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami ono što je jako. Ono što je neplemenito i prezreno pred svijetom izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se nijedan čovjek ne hvali pred Bogom. Od njega ste vi u Kristu Isusu koji nam je postao mudrost od Boga, pravda, posvećenje i otkup, da bude kao što je pisano: “Tko se hvali, neka se hvali u Gospodinu!” I ja, kad dođoh k vama, braćo, ne dođoh s visokim govorom ili mudrošću navješćivati vam Božje otajstvo. Jer sam odlučio ne poznavati ništa među vama osim Isusa Krista, i to raspetoga. I ja sam nastupao među vama u slabosti, u strahu i u mnogom drhtanju: moje naučavanje i propovijedanje nije se sastojalo od uvjerljivih i mudrih govora, nego od pokazivanja koje je osnažio Duh, da se vaša vjera ne temelji na ljudskoj mudrosti, nego na Božjoj sili. Međutim, mudrost naučavamo među zrelima, ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koja prolazi, nego naučavamo otajstvenu i skrivenu Božju mudrost koju predodredi Bog prije vjekova za našu slavu. Nju nije upoznao nijedan od knezova ovoga svijeta, jer da su je upoznali, ne bi Gospodina slave raspeli. Nego kao što je pisano: “Što oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u čovječje srce nije ušlo, to je pripravio Bog onima koji ga ljube!” A nama je to Bog objavio po Duhu, jer Duh sve ispituje, pa i Božje dubine. Doista, tko od ljudi zna što je u čovjeku, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna što je u Bogu, osim Duha Božjega. A mi ne primismo svjetovnog duha, nego Duha koji je od Boga, da znamo što nam je Bog darovao. To i govorimo, ne učenim riječima ljudske mudrosti, nego ono što uči Duh, tumačeći duhovno duhovnima. Naravni čovjek ne prima ono što je od Božjega Duha, jer mu je to ludost, i ne može razumjeti, jer treba duhovno prosuđivati. A duhovni čovjek sve prosuđuje i njega nitko ne sudi. ”Jer tko je upoznao misao Gospodinovu da bi njega posavjetovao?” A mi imamo Kristovu misao. Ja vam, braćo, nisam mogao govoriti kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao maloj djeci u Kristu. Mlijeko sam vam davao da pijete, a ne hranu; jer još niste mogli, a ni sad još ne možete\ jer ste još tjelesni. Zaista, dok među vama ima zavisti i prepiranja, niste li tjelesni, i ne živite li po čovjeku? Jer kad netko govori: “Ja sam Pavlov”, a drugi: “Ja Apolonov”, ne postupate li samo kao ljudi? Tko je dakle Apolon, a tko je Pavao? Sluge po kojima ste primili vjeru, svaki kako mu je Gospodin dao. Ja posadih, Apolon zali, a Bog dade te uzraste. Tako niti je što onaj koji sadi, ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje te raste. A onaj koji sadi i koji zalijeva jedno su i svaki će primiti svoju plaću po svojemu trudu. Mi smo naime Božji suradnici, a vi ste Božja njiva, Božja građevina. Po Božjoj milosti koja mi je dana ja kao mudri graditelj postavih temelj, a drugi zida, ali svaki neka gleda kako zida. Jer drugoga temelja nitko ne može postaviti osim onoga koji je postavljen, a to je Isus Krist. Ako li tko nadograđuje na tome temelju zlato, srebro, drago kamenje, drvo, sijeno, slamu, svačije će djelo izaći na vidjelo. Dan (suda) će pokazati, jer će se ognjem otkriti i oganj će iskušati kakvo je čije djelo. Ako ostane čije djelo što je nazidao, primit će plaću. A čije djelo izgori, trpjet će štetu, a sam će se spasiti, ali kao kroz oganj. Ne znate li da ste Božji hram i da Duh Božji prebiva u vama? Ako li tko razori Božji hram, upropastit će njega Bog; jer je Božji hram svet, a to ste vi.\ Nitko neka se ne vara! Ako tko među vama misli da je mudar na ovome svijetu, neka bude lud da bi bio mudar! Jer je mudrost ovoga svijeta ludost pred Bogom; pisano je naime: “On hvata mudre u njihovu lukavstvu.” \ I opet: “Gospodin zna misli mudrih, da su ništavne.” Zato nitko neka se ne hvali ljudima, jer je sve vaše: bio Pavao ili Apolon ili Kefa, ili svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše;\ a vi ste Kristovi, a Krist je Božji. Neka nas stoga čovjek smatra Kristovim slugama i upraviteljima Božjih otajstava. Ovdje se od upravitelja traži da se pokaže vjernim. A ja nimalo ne marim što mi sudite vi ili ljudski sud; a ni sam sebi ne sudim.\ Nisam naime svjestan nikakve krivnje, no time nisam opravdan, jer mi Gospodin sudi. Zato ne sudite ništa prije vremena, dok ne dođe Gospodin koji će osvijetliti ono što je u tami sakriveno i objavit će namjere srdaca: i tada će svaki dobiti pohvalu od Boga. Ovo, braćo, primijenih na sebe i Apolona zbog vas, da naučite od nas: ne preko onoga što je napisano, da se ne nadimate svrstavajući se na stranu jednoga protiv drugoga. Doista, tko tebe uzdiže iznad drugih? Što li imaš a da nisi primio? A ako si primio, zašto se hvališ kao da nisi primio? Već ste zasićeni, već se obogatiste, bez nas kraljujete! Kamo sreće da biste kraljevali pa da i mi s vama kraljujemo! Smatram naime da je Bog nas apostole izložio kao posljednje, kao one koji su osuđeni na smrt, jer smo postavljeni za gledanje svijetu, anđelima i ljudima. Mi smo ludi zbog Krista, a vi ste mudri u Kristu; mi slabi, a vi jaki; vi poštovani, a mi prezirani.\ Do ovoga časa gladujemo, žeđamo, goli smo, šamaraju nas, potucamo se i mučimo se radeći svojim rukama. Proklinju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi trpimo;\ grde nas, a mi tješimo; postadosmo kao smeće svijeta, izmet svima sve dosad. \ Ne pišem ovo da vas posramim, nego da vas opomenem kao svoju ljubljenu djecu. Doista, makar imali i deset tisuća odgojitelja u Kristu, nemate mnogo otaca. Jer vas ja u Kristu Isusu rodih po evanđelju. Stoga vas molim da se ugledate u mene. Zato poslah k vama Timoteja koji mi je ljubljeni i vjerni sin u Gospodinu; on će vam napomenuti moje putove u Kristu Isusu, kako učim posvuda, u svakoj crkvi.\ Neki su se uzoholili smatrajući da ja ne ću doći k vama. Ali ću vam uskoro doći, ako Gospodin htjedne, i tada ne ću gledati riječi onih što su se uzoholili, nego njihovu duhovnu moć. Jer Božje kraljevstvo nije u riječi, nego u moći. Što hoćete? Da dođem k vama sa šibom ili s ljubavlju i duhom blagosti? Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to o takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima, da naime netko ima očevu ženu. I vi ste naduti, umjesto da žalite pa da se ukloni između vas onaj koji je učinio to djelo. Jer ja, iako nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam presudio kao nazočan onome koji je tako učinio: U ime Gospodina našega Isusa, kad se skupite vi i moj duh sa silom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda sotoni na propast tijela, da se duh spasi u Dan Gospodnji. Nije dobro vaše hvalisanje. Ne znate li da malo kvasca ukiseli sve tijesto? Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što ste beskvasni; jer je žrtvovan naš Vazam, Krist.\ Zato svetkujmo ne u starome kvascu, ni u kvascu zloće i pakosti, nego u beskvasnom kruhu čistoće i istine! Pisao sam vam u poslanici, da se ne miješate s bludnicima. A to ne rekoh za bludnike ovoga svijeta, ili tvrdice, ili razbojnike, ili idolopoklonike; jer biste morali izaći iz svijeta. \ A sada vam pišem da se ne miješate s bratom koji je bludnik, ili tvrdica, ili idolopoklonik, ili psovač, ili pijanica, ili razbojnik; s takvima ni ne jedite!\ Zaista, zar je na meni da sudim onima koji su vani? Ne sudite li vi onima koji su unutra? A onima koji su vani sudit će Bog. “Uklonite zlikovca između sebe!” Usuđuje li se tko od vas koji ima tužbu protiv drugoga ići na sud pred poganima, a ne svetima? Ne znate li da će sveti suditi svijetu? A ako vi budete sudili svijetu, niste li vrijedni suditi u najneznatnijim stvarima? Ne znate li da ćemo anđelima suditi, a kamoli ne u svjetovnim stvarima? Ako dakle imate tužbe o svjetovnim stvarima, uzmite za suce one koji su neznatni u Crkvi! Na vašu sramotu govorim. Zar nema među vama nijednoga mudrog koji može rasuditi među svojom braćom? Nego se brat s bratom parniči, i to pred nevjernicima! I to je već svakako nedostatak među vama, što imate tužbe među sobom. Zašto radije ne trpite nepravdu? Zašto radije ne pregorite štetu? Nego vi činite nepravdu i štetu, i to braći! Ili ne znate da nepravednici ne će baštiniti Božjega kraljevstva? Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputni, ni muškoložnici, ni kradljivci, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici ne će baštiniti Božjega kraljevstva. Neki su takvi; ali se opraste, ali se posvetiste, ali se opravdaste u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu našega Boga. \ ”Sve mi je dopušteno”, ali nije sve na korist; “sve mi je dopušteno”, ali ne ću da me što zarobi.\ Jelo je za trbuh, i trbuh za jelo. A Bog će oboje uništiti. Ali tijelo nije za bludnost, nego za Gospodina, i Gospodin za tijelo. A Bog koji je Gospodina uskrisio i nas će uskrisiti svojom silom. Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi? Hoću li dakle uzeti Kristove udove i od njih načiniti udove bludnice? Bože sačuvaj! Ili ne znate, tko se s bludnicom združi da s njom postaje jedno tijelo? “Jer bit će”, veli, “dvoje jedno tijelo.” A tko se združi s Gospodinom, jedan je duh. Izbjegavajte bludnost! Svaki grijeh koji učini čovjek izvan je tijela; a tko čini blud, griješi protiv svoga tijela.\ Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji je u vama, kojega imate od Boga, i niste svoji? Jer ste kupljeni otkupninom. Stoga proslavite Boga u svome tijelu! Prelazim na ono što ste mi pisali. “Dobro je muškarcu da se ne dotiče žene”;\ ali zbog opasnosti od bludnosti neka svaki ima svoju ženu, i svaka žena neka ima svojega muža! Muž neka ispunjava dužnost prema ženi, a isto tako i žena prema mužu! Žena nije gospodar svojega tijela, nego muž; tako ni muž nije gospodar svojega tijela, nego žena.\ Ne uskraćujte se jedno drugome, osim ako se dogovorite na neko vrijeme da se posvetite molitvi; zatim se opet združujte da vas sotona ne iskuša zbog vaše neizdržljivosti!\ Ali ovo govorim kao ustupak, ne kao zapovijed. Htio bih naime da svi ljudi budu kao ja; ali svatko ima svoj dar od Boga: ovaj ovakav, a onaj onakav. \ Stoga neoženjenim i udovicama kažem: dobro im je ako ostanu kao i ja. Ako li se ne mogu suzdržavati, neka se žene i udaju; jer je bolje ženiti se negoli izgarati.\ A oženjenima zapovijedam, ne ja nego Gospodin, da se žena od muža ne rastavlja. Ako li se i rastavi, neka se više ne udaje, ili neka se pomiri sa svojim mužem, i muž neka ne otpušta žene! A ostalima kažem ja, ne Gospodin: Ako koji brat ima nevjernicu ženu, i ona pristane da živi s njime, neka je ne otpušta! I žena koja ima muža nevjernika, i on pristane da živi s njome, neka muža ne otpušta! Jer je posvećen muž nevjernik ženom, i posvećena je žena nevjernica bratom; inače bi naime vaša djeca bila nečista, a sad su sveta.\ Ako li se hoće nevjernik rastaviti, neka se rastavi; tada brat ili sestra nisu pod obvezom; Bog nas je naime pozvao na mir.\ Doista, znaš li, ženo, da ćeš spasiti muža? Ili znaš li, mužu, da ćeš spasiti ženu? Uostalom, neka svatko živi onako kako mu je Gospodin odredio, kako ga je Bog pozvao. I tako zapovijedam po svim crkvama. Je li tko pozvan kao obrezan, neka se ne pretvara kao neobrezan; ako li je tko pozvan neobrezan, neka se ne obrezuje!\ Obrezanje je ništa, i neobrezanje je ništa; nego vrijedi držanje Božjih zapovjedi.\ Svatko neka ostane u onome zvanju u kojem je pozvan. Jesi li pozvan kao rob, ne brini se; naprotiv, ako i možeš postati slobodan, radije ostani!\ Jer onaj koji je pozvan u Gospodinu kao rob, Gospodnji je slobodnjak; tako i koji je pozvan kao slobodnjak, Kristov je rob.\ Kupljeni ste skupo, ne budite robovi ljudi! Braćo, neka svatko ostane pred Gospodinom u onome u čemu je pozvan! A za djevice nemam Gospodnje zapovijedi, nego dajem savjet, kao onaj koji je doživio milosrđe Gospodnje, da budem dostojan povjerenja. Mislim, dakle, da je zbog sadašnje nevolje dobro takav ostati. Jesi li vezan za ženu, ne traži rastave; jesi li slobodan, ne traži žene!\ A ako li se oženiš, nisi sagriješio, i ako se uda djevica, nije sagriješila; ali će takvi imati tjelesnu nevolju, a ja vas želim poštedjeti. \ A ovo kažem, braćo: vrijeme je kratko; preostaje da oni koji imaju žene budu kao da ih nemaju.\ I koji plaču kao da ne plaču; i koji se raduju kao da se ne raduju; i koji kupuju kao da ne posjeduju;\ i koji uživaju ovaj svijet kao da ga ne uživaju; jer prolazi obličje ovoga svijeta.\ A htio bih da budete bez tjeskobe. Tko je neoženjen brine se za Gospodnje, kako će ugoditi Gospodinu. A koji je oženjen brine se za svjetsko, kako će ugoditi ženi, pa je razdijeljen. I neudana žena i djevica brine se za Gospodnje, da bude sveta tijelom i duhom; a udana se brine za svjetsko, kako će ugoditi mužu.\ To govorim na korist vama samima, ne da vam postavim zamku, nego da dolično i odano budete privrženi Gospodinu. A ako li tko misli da svojoj djevici, koja je u zreloj dobi, nanosi sramotu, i tako mora biti, neka čini što hoće; ne griješi, neka se uzmu!\ A koji je tvrdo odlučio u svom srcu, i nema potrebe, a ima vlast da izvrši svoju volju, i rasudi u svojemu srcu da sačuva svoju djevicu, dobro čini. Tako i onaj koji udaje svoju djevicu, dobro čini; a onaj koji je ne udaje, bolje čini.\ Žena je vezana dok joj živi muž; a ako joj umre muž, slobodna je. Neka se uda za koga hoće, samo u Gospodinu!\ A blaženija je ako ostane tako po mojemu savjetu; a mislim da i ja imam Božjega Duha. \ S obzirom na meso koje se žrtvuje idolima mi znamo, jer svi imamo znanje. Znanje nadima, a ljubav gradi. Ako li tko misli da što zna, još nije upoznao kako treba znati. Međutim, ako tko ljubi Boga, njega je Bog upoznao. Prema tome, može li se jesti meso žrtvovano idolima? Znamo da idol nije ništa na svijetu i da nema drugoga Boga osim jedinoga. Jer iako ima onih koji se zovu bogovima na nebu ili na zemlji? kao što ima mnogo “bogova” i mnogo “gospodara”? mi imamo jednoga Boga Oca od kojega je sve, i mi za njega; i jednoga Gospodina Isusa Krista po kojemu je sve, i mi po njemu. \ Ali nemaju svi znanja. Neki naime, jer su navikli na idole sve dosad, jedu meso kao idolske žrtve, i kalja se njihova savjest, jer je slaba. Doista, jelo nas ne preporučuje Bogu. Jer niti što gubimo ako ne jedemo, niti što dobivamo ako jedemo. A gledajte da ta vaša sloboda ne donese spoticanje slabima! Jer ako tko tebe koji imaš znanje vidi u idolskom hramu gdje sjediš za stolom, ne će li ga njegova savjest, ako je slaba, “osloboditi” da jede idolske žrtve? I zbog tvojega znanja stradava slabi brat za kojega je Krist umro. Griješeći tako protiv braće i ranjavajući njihovu slabu savjest, griješite protiv Krista. Zato ako jelo sablažnjava mojega brata, ne ću jesti mesa dovijeka, da ne sablaznim svoga brata. Nisam li ja slobodan? Nisam li ja apostol? Nisam li ja vidio Gospodina našega Isusa? Niste li vi moje djelo u Gospodinu? Ako drugima nisam apostol, ali vama doista jesam jer ste vi pečat mojega apostolstva u Gospodinu. Ovo je moja obrana pred onima koji me optužuju: Zar nemamo prava jesti i piti? Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom, kao ostali apostoli, Gospodnja braća, i Kefa? Ili jedini ja i Barnaba nemamo prava to činiti? Tko vojuje kad o svome trošku? Tko sadi vinograd, a od njegova roda ne jede? Tko pase stado, a od mlijeka stada ne jede? Govorim li to ja po ljudsku? Ne govori li to i Zakon? Doista, u Mojsijevu je zakonu napisano: “Ne veži usta volu koji vrše!” Zar se Bog brine za volove? Ili govori zasigurno za nas? Da, za nas je to napisano: jer onaj koji ore, treba orati u nadi i onaj koji vrše, treba se nadati udjelu u urodu. Ako smo mi vama sijali duhovna dobra, je li što veliko ako mi vaša tjelesna požanjemo? Ako drugi imaju pravo na vas, zašto da nemamo mi više? Ali se ne poslužismo tim pravom, nego sve podnosimo da ne postavimo kakve zapreke Kristovu evanđelju. Ne znate li da se oni koji obavljaju svetu službu suzdržavaju od hramske službe i koji služe za žrtvenikom dobivaju udio od onoga što se prinosi na žrtveniku? Tako je i Gospodin zapovjedio da oni koji propovijedaju evanđelje, od evanđelja žive. A ja nisam ništa od toga iskoristio. Ali ovo ne napisah da tako bude meni; jer bih više volio umrijeti, nego? Nitko mi neće oduzeti taj ponos!\ Ako naime propovijedam evanđelje, nema mi ponosa, jer mi je to unutarnja potreba. Teško meni ako ne propovijedam evanđelja! Jer ako to činim svojom voljom, pripada mi plaća; a činim li na poziv, povjerena mi je služba upravljanja.\ Kakva mi je dakle plaća? Da propovijedajući evanđelje bez plaće propovijedam, tako da ne iskoristim svojega prava u evanđelju. Doista, premda sam slobodan od sviju, svima sam sebe učinio slugom da ih više pridobijem. Židovima sam bio kao Židov da pridobijem Židove; onima koji su pod Zakonom bio sam kao pod Zakonom, premda sam nisam pod Zakonom, da pridobijem one koji su pod Zakonom.\ Onima koji su bez Zakona kao da sam bez Zakona, premda nisam bez Božjega zakona, nego sam u Kristovu zakonu, da pridobijem one koji su bez Zakona. Slabima sam bio slab da slabe pridobijem; svima sam bio sve da svakako neke spasim.\ A sve činim zbog evanđelja, da bih imao udio u njemu. Ne znate li da u trkalištu svi trče, ali jedan dobiva nagradu? Tako trčite da dobijete! A svaki koji se bori, od svega se odriče: oni dakle da dobiju raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv. Ja dakle tako trčim, ne kao na nesigurno; tako se borim, ne kao onaj koji udara u vjetar.\ Nego trapim svoje tijelo i zarobljavam ga da tako, nakon što sam drugima propovijedao, sam ne budem isključen. Doista, ne ću vam zatajiti, braćo, da su naši oci svi bili pod oblakom, i svi su prošli kroz more;\ i svi su se na Mojsija krstili u oblaku i u moru. Svi su isto duhovno jelo jeli i svi su pili isto duhovno piće, jer su pili od duhovne stijene koja ih je pratila, a stijena je bio Krist. Ali većina od njih nije bila po volji Bogu, jer su bili pobijeni u pustinji. A ovo se zbilo nama za primjer, da mi ne žudimo za zlima kao što su oni žudjeli. Ne budite idolopoklonici kao neki od njih, kako je pisano: “Sjede narod da jede i pije, i ustadoše te zaplesaše.” Ne griješimo bludno kao što su neki od njih griješili bludno, i palo ih je u jedan dan dvadeset i tri tisuće. Niti kušajmo Gospodina kao što su ga neki od njih kušali, i od zmija su izginuli. Ne mrmljajte kao što su neki od njih mrmljali, i izginuli su od anđela zatornika. To se sve u slici događalo njima, a napisano je za opomenu nama koji živimo u posljednja vremena. Tko dakle misli da stoji, neka pazi da ne padne! Iskušenje nije došlo na vas osim onoga čovječjega. Ali je vjeran Bog koji ne će dopustiti da budete iskušavani više nego što možete podnijeti, nego će s kušanjem dati povoljan izlaz, da mognete podnijeti. Zato, ljubljeni, bježite od idolopoklonstva! Kao mudrima govorim: sami prosudite ovo što kažem! čaša blagoslova koju blagoslivljamo, nije li zajedništvo Kristove krvi? Kruh koji lomimo, nije li zajedništvo Kristova tijela? Doista, kruh je jedan i zato smo jedno tijelo mi mnogi; svi smo naime dionici jednoga kruha.\ Gledajte Izrćla po tijelu: oni koji jedu žrtve, nisu li zajedničari žrtvenika? Što dakle govorim? Zar je idolska žrtva nešto? Ili zar je idol nešto? Ne! Ali ono što pogani žrtvuju đavlima žrtvuju, a ne Bogu. A ja ne ću da vi budete zajedničari s đavlima. Ne možete piti Gospodnju čašu i đavolsku čašu; ne možete biti zajedničari Gospodnjega stola i đavolskoga stola.\ Ili da izazivamo Gospodina? Zar smo jači od njega? ”Sve mi je slobodno”, ali nije sve na korist; “sve mi je slobodno”, ali sve ne izgrađuje.\ Nitko neka ne traži ono što je njegovo, nego ono što je drugoga! Sve što se prodaje na tržnici, jedite i ništa ne ispitujte zbog savjesti;\ ”jer je Gospodnja zemlja i sve što je na njoj”. Ako li vas tko od nevjernika pozove, i hoćete ići, jedite sve što se iznese pred vas, i ništa ne ispitujte zbog savjesti! A ako li vam tko rekne: “Ovo je meso od idolske žrtve”, ne jedite zbog onoga koji je kazao i zbog savjesti;\ ali ne kažem zbog tvoje savjesti, nego drugoga; jer zašto da mojoj slobodi sudi savjest drugoga?\ Ako ja sa zahvalnošću uživam, zašto da me grde za ono za što ja zahvaljujem? Ako dakle jedete ili pijete, ili drugo što činite, sve činite na Božju slavu! Ne budite na sablazan ni Židovima, ni Grcima, ni Crkvi Božjoj;\ kao što i ja u svemu svima ugađam, ne tražeći svoje koristi, nego korist mnogih, da se spase. Ugledajte se u mene, kao i ja u Krista! Hvalim vas što se u svemu mene spominjete i držite predaje kao što vam predadoh. Ali hoću da znate ovo: svakome je muškarcu glava Krist, a muškarac je glava ženi, a Bog je glava Kristu. Svaki muškarac koji se moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti svoju glavu. A svaka žena koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti svoju glavu, jer je svejedno, kao da je ošišana. Doista, ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je ružno ženi šišati se ili brijati glavu, neka se pokriva!\ Ali muškarac ne treba pokrivati glavu jer je slika i slava Božja, a žena je slava muževljeva. Jer nije muškarac od žene, nego žena od muškarca. Jer muškarac nije stvoren zbog žene, nego žena zbog muškarca. Zato žena treba imati znak vlasti na glavi zbog anđela. Ipak, u Gospodinu, ni žena bez muškarca, ni muškarac bez žene! Doista, kako je žena od muškarca, tako je i muškarac po ženi; a sve je od Boga.\ Sami među sobom sudite: je li lijepo da se žena gologlava moli Bogu? Ne uči li vas i sama narav da je za muškarca sramota ako nosi dugu kosu? A ženi je ures ako nosi dugu kosu jer joj je kosa dana umjesto pokrivala. Ako se tko namjerava prepirati, mi nemamo takva običaja, a ni Božje crkve. A kad ovo određujem, ne mogu vas pohvaliti da se sastajete na bolje, nego na gore. Najprije, naime, kad se okupljate na sastanak, čujem da ima razdora među vama; i nešto vjerujem od toga.\ Jer trebaju nastati među vama podjele, da se pokažu oni koji su prokušani među vama. Kad se dakle sastajete zajedno, to nije blagovanje Gospodnje večere. Svatko naime najprije uzme svoju večeru kako bi jeo pa jedan gladuje, a drugi se opija. Zar nemate kuća da jedete i pijete? Ili prezirete Božju Crkvu i sramotite one koji nemaju? Što ću vam reći? Da vas pohvalim? U tome vas ne hvalim. Jer ja primih od Gospodina ono što vam predadoh: Gospodin Isus one noći u kojoj je bio predan uze kruh i zahvalivši, razlomi i reče: “ Ovo je tijelo moje za vas; ovo činite na moj spomen!”\ Tako i čašu po večeri, govoreći: “Ova je čaša novi savez u mojoj krvi; ovo činite kada god pijete na moj spomen!”\ Doista, kada god jedete ovaj kruh i pijete čašu, Gospodnju smrt navješćujete, dok on ne dođe. Tko dakle nedostojno jede ovaj kruh ili pije Gospodnju čašu, kriv je u odnosu na Gospodnje tijelo i krv. Zato neka čovjek ispituje sama sebe i onda neka jede kruh i pije iz čaše! Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije, ako ne razlikuje tijela (Gospodnjeg od obične hrane). Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i preminuše mnogi. Jer kad bismo sami sebi sudili, ne bismo bili suđeni. Ali kad nam sudi Gospodin, kazni nas da ne budemo osuđeni sa svijetom. Zato, braćo moja, kad se sastajete kako biste jeli, pričekajte jedni druge! Ako li je tko gladan, neka jede kod kuće da se ne sastajete na osudu. A ostalo ću urediti kad dođem. Ne ću, braćo, da vi ne znate za duhovne darove. Znate, dok ste bili pogani, prepuštali ste se slijepo vodstvu nijemih idola. Zato vam dajem na znanje: nitko koji govori u Božjem Duhu, ne kaže: “Proklet Isus”; i nitko ne može reći: “Gospodin Isus”, osim u Duhu Svetom.\ Milosni su darovi različiti, ali je Duh isti. I različite su službe, ali je Gospodin isti. I različita su djelovanja, ali je isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje objava Duha na korist. Doista, jednomu se daje po Duhu riječ mudrosti, drugomu riječ znanja po istom Duhu;\ drugomu vjera u istom Duhu, drugomu milosni dar liječenja u jednom Duhu;\ drugomu da čini čudesa, drugomu proroštvo, drugomu da razlikuje duhove, drugomu različiti jezici, drugomu da tumači jezike. A sve to čini jedan i isti Duh koji dijeli svakome kako hoće. Doista, kao što je jedno tijelo, ali ima mnogo udova, a svi udovi tijela, premda su mnogi, jedno su tijelo, tako i Krist. Jer jednim Duhom mi smo svi kršteni u jedno tijelo, bili Židovi bili Grci, robovi ili slobodni; i svi smo jednim Duhom napojeni.\ Jer ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Ako reče noga: “Zato što nisam ruka, nisam od tijela”, zar zato nije od tijela? I ako reče uho: “Zato što nisam oko, nisam od tijela”, zar zato nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio miris? Ali eto Bog postavi udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. A kad bi svi bili jedan ud, gdje bi bilo tijelo? A sad su mnogi udovi, ali jedno tijelo. A oko ne može reći ruci: “Ne trebam te”; ili opet glava nogama: “Ne trebate mi.”\ Nasuprot, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. I s većim poštovanjem pazimo na one udove tijela koje smatramo manje uglednima. I svoje nepristojne udove pokrivamo s osobitom pristojnošću. A naši pristojni udovi toga ne trebaju. Ali Bog je složio tijelo i slabijemu udu dao više časti, da ne bude razdora u tijelu, da se udovi jednako brinu jedan za drugoga. Ako pati jedan ud, s njim pate svi udovi; ili ako se slavi jedan ud, s njim se raduju svi udovi.\ A vi ste tijelo Kristovo, i pojedinačno udovi. I jedne postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje, onda udijeli moć za čudesne sile, zatim darove liječenja, pomaganja, upravljanja, različite jezike. Zar su svi apostoli? Zar su svi proroci? Zar su svi učitelji? Zar su svi čudotvorci? Zar svi imaju darove liječenja? Zar svi govore jezike? Zar svi tumače? A trsite se oko najvećih darova! Osim toga, pokazat ću vam još izvrsniji put. Ako ljudske i anđeoske jezike govorim, a nemam ljubavi, onda sam kao mjed koja ječi, ili praporac koji zveči. Ako imam proroštvo i znam sve tajne i sve znanje, i ako imam svu vjeru, da i gore premještam, a nemam ljubavi, ništa sam. I ako razdam sve svoje imanje, i ako predam svoje tijelo da se sažeže, a nemam ljubavi, ništa mi ne koristi. Ljubav dugo trpi, dobrostiva je; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se. \ Ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne razdražuje se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikad ne prestaje; a proroštva će prestati, jezici će umuknuti, znanje će proći. \ Jer dijelom znamo i dijelom prorokujemo. A kad dođe što je savršeno, prestat će što je djelomično. Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio sam kao dijete, rasuđivao sam kao dijete. Kad sam postao muž, odbacio sam što je bilo djetinje. Jer sad gledamo kroz ogledalo, u zagonetki, a tada ćemo licem u lice. Sad spoznajem dijelom, a tada ću spoznati kao što sam i sam spoznat. A sad ostaje vjera, ufanje, ljubav, to troje. Ali je najveća među njima ljubav. Težite za ljubavlju! Revnujte za duhovnim darovima, a osobito za tim da prorokujete! Doista, onaj koji govori nepoznatim jezikom, ne govori ljudima nego Bogu, jer nitko ne razumije, a Duhom govori otajstva. A koji prorokuje, govori ljudima za izgradnju, ohrabrenje i utjehu. Koji govori jezike sebe izgrađuje, a koji prorokuje Crkvu izgrađuje. Želim da vi svi govorite nepoznatim jezicima, ali još više da prorokujete; jer je veći onaj koji prorokuje, negoli onaj koji govori jezike, osim ako tumači, da se Crkva izgrađuje. \ A sad, braćo, ako dođem k vama govoreći jezike, što ću vam koristiti, ako vam ne govorim ili u otkrivenju, ili u znanju, ili u proroštvu, ili u nauku? Već je tako kod neživih glazbala, poput flaute ili citare, koja jedan glas daju od sebe. Ako glazbala ne daju različita tona, kako će se razumjeti što se svira ili pleše? Jer ako truba da nejasan glas, tko će se spremiti na boj? Tako i vi, ako nerazumljivu riječ kažete nepoznatim jezikom, kako će ljudi razumjeti ono što govorite? Tada ćete govoriti u vjetar. Tolike su riječi na svijetu, a nijedna nije bez značenja. Ako dakle ne znam snage riječi, bit ću tuđinac onome kome govorim, a onaj koji govori bit će meni tuđinac. Tako i vi, jer revnujete za duhovnim darovima, gledajte kako biste obilovali onima koji su na izgradnju Crkve! Zato neka se onaj koji govori jezikom moli da može protumačiti. Jer ako se jezikom molim, moj se duh moli, a um je moj bez ploda. Što dakle? Molit ću se duhom, a molit ću se i umom; pjevat ću hvalu duhom, a pjevat ću i umom.\ Inače, ako izričeš blagoslov duhom, kako će onaj koji sluša kao neupućeni reći “Amen” na tvoju zahvalu, kad ne zna što govoriš. Ti doduše dobro zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje. Hvala Bogu, govorim nepoznatim jezicima više od sviju vas. Ali na sastanku više volim reći pet riječi svojim umom, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi nepoznatim jezikom. Braćo, ne budite djeca umom, nego budite djeca s obzirom na pakost, a razboritošću budite savršeni! U Zakonu je pisano: “Tuđim jezicima i tuđim usnama govorit ću ovome narodu, pa ni tako me ne će poslušati”, govori Gospodin. Stoga su jezici za znak ne onima koji vjeruju, nego onima koji ne vjeruju; a proroštvo ne onima koji ne vjeruju, nego onima koji vjeruju.\ Ako se dakle skupi sva Crkva zajedno, i svi govore nepoznatim jezicima, a uđu neupućeni ili nevjernici, ne će li reći da ludujete? A ako svi prorokuju, a uđe kakav nevjernik ili neupućeni, svi ga uvjeravaju, svi prosuđuju. Tajne njegova srca bivaju očitovane, i tako će pasti ničice i poklonit će se Bogu, priznajući da je zaista Bog u vama. Što dakle činiti, braćo? Kad se sastajete te pojedinac ima hvalospjev, ima nauk, ima otkrivenje, ima jezik, ima tumačenje, neka sve bude na izgrađivanje! Ako tko govori nepoznatim jezikom, neka govore po dvojica ili najviše po trojica, i to po redu, a jedan neka tumači! Ako li nema tumača, neka šuti na sastanku, a neka govori sebi i Bogu! Što se tiče proroka neka govore dva ili tri, a drugi neka rasuđuju! Ako li se otkrije što drugome koji sjedi, prvi neka ušuti! Jer možete prorokovati svi, jedan po jedan, da svi uče, i svi da se ohrabre. Proročki duhovi pokoravaju se prorocima;\ jer Bog nije Bog nesloge, nego mira. Kao u svim crkvama svetih, žene neka šute na sastancima, jer njima nije dopušteno govoriti; nego neka budu pokorne, kao što i Zakon govori.\ Ako li žele pouku o nečemu, neka kod kuće pitaju svoje muževe, jer je ružno ženi da govori na sastanku. Je li od vas izašla Božja riječ? Ili je k vama samima došla? Ako tko misli da je prorok ili duhovan, neka zna: što vam pišem Gospodnja je zapovijed. Ako li tko ne prizna, ne će biti priznat. Tako, braćo, revno prorokujte i ne zabranjujte govoriti nepoznatim jezicima! A sve neka bude pošteno i uredno! Podsjećam vas, braćo, na evanđelje koje sam vam propovijedao, koje ste i primili, u kojemu i stojite, po kojemu se i spašavate, ako držite kako sam vam propovijedao, osim ako uzalud povjerovaste. Doista, predao sam vam najprije ono što sam i primio: Krist je umro za grijehe naše po Pismima;\ i pokopan je, i uskrišen je trećeg dana po Pismima;\ i ukazao se Kefi, potom dvanćstorici. Zatim se je ukazao braći kojih je bilo više od pet stotina zajedno. Od njih mnogi žive i sad, a neki usnuše. A potom se ukazao Jakovu, onda svim apostolima. Nakon svih ukazao se i meni kao nedonoščetu. Doista, ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostol, jer sam progonio Božju Crkvu. Ali po milosti Božjoj jesam što jesam, i njegova milost nije u meni ostala besplodna, nego sam se trudio više od svih njih, ali ne ja nego Božja milost, koja je sa mnom. Bio dakle ja, bili oni, tako propovijedamo i tako uzvjerovaste. A ako se propovijeda da je Krist uskrsnuo od mrtvih, kako neki među vama govore da nema uskrsnuća mrtvih? Ako naime nema uskrsnuća mrtvih, onda nije ni Krist uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je dakle naše propovijedanje, uzalud je i vaša vjera. Tada smo i lažni Božji svjedoci što smo svjedočili protiv Boga da je uskrisio Krista kojega nije uskrisio, ako doista mrtvi ne uskrsavaju. Jer ako mrtvi ne uskrsavaju, ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je naša vjera, jer ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji usnuše u Kristu, izgiboše. Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, bjedniji smo od svih ljudi. Ali Krist jest uskrsnuo od mrtvih, prvijenac onih koji usnuše. Jer kako po čovjeku dođe smrt, tako će i uskrsnuće mrtvih doći po čovjeku. Doista, kako u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti. Ali svaki u svom redu: prvijenac Krist; potom oni koji su Kristovi o njegovu dolasku.\ Onda svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, i kad dokine svako poglavarstvo, svaku vlast i silu. Jer njemu valja kraljevati “dok ne podloži sve neprijatelje pod svoje noge”. A kao posljednji neprijatelj bit će uništena smrt! ”Jer je sve podložio pod njegove noge.” A kad veli da je sve podloženo, jasno je da je podložio sve osim onoga kojemu je sve podloženo. A kad mu bude sve podloženo, tada će se i sam Sin podložiti onome koji mu je sve podložio, da bude Bog sve u svemu. Inače, što čine oni koji se krste za mrtve? Ako mrtvi uopće ne uskrsavaju, zašto se krste za njih? Zašto i mi podnosimo pogibelji svaki čas? Braćo, svaki dan umirem, tako mi ponosa koji imam u Kristu Isusu, Gospodinu našemu! Doista, ako sam se po čovjeku borio sa zvijerima u Efezu, kakva mi je korist? Ako mrtvi ne uskrsavaju, “sjedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti.” Ne varajte se: loše društvo kvari dobro ćudoređe. Otrijeznite se kako treba, i ne griješite jer neki ne znaju za Boga; na sramotu vam kažem. \ Ali će netko reći: kako mrtvi uskrsavaju? U kakvu tijelu dolaze? Bezumniče, ono što ti siješ, ne će oživjeti, ako ne umre. I što siješ ne siješ tijelo koje će biti, nego golo zrno, bilo pšenično ili bilo koje drugo. A Bog mu daje tijelo kakvo hoće, i svakom sjemenu njegovo tijelo. Nije svako tijelo isto tijelo, nego je drugo čovječje, a drugo je stoke, drugo ptičje, a drugo riblje. Postoje nebeska tjelesa i zemaljska tjelesa; ali drugačiji sjaj pripada nebeskima, a drugačiji zemaljskima.\ Drugačiji je sjaj sunca, a drugačiji sjaj mjeseca, i drugačiji sjaj zvijezda jer se zvijezda od zvijezde razlikuje po sjaju. Tako je i s uskrsnućem mrtvih. Sije se u raspadljivosti, uskrsava u neraspadljivosti. Sije se u sramoti, uskrsava u slavi; sije se u slabosti, uskrsava u sili;\ sije se tjelesno tijelo, uskrsava duhovno tijelo. Ako postoji tjelesno, postoji i duhovno. Tako je i pisano: “Prvi čovjek Adam postade živo biće”, posljednji Adam je duhovno biće koje oživljava. Ali nije prvo duhovno, nego je prvo naravno, pa onda duhovno. Prvi je čovjek od zemlje, zemljan, drugi je čovjek s neba. Kakav je zemljani takvi su i zemljani; i kakav je nebeski takvi su i nebeski.\ I kako smo nosili sliku zemljanoga, nosit ćemo i sliku nebeskoga. A ovo tvrdim, braćo: tijelo i krv ne mogu baštiniti Božjega kraljevstva, niti može raspadljivost baštiniti neraspadljivost. Evo vam kazujem otajstvo: svi ne ćemo usnuti, ali svi ćemo se promijeniti;\ iznenada, u tren oka, o posljednjoj trubi; jer će zatrubiti, i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se promijeniti.\ Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost. A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost, i ovo se smrtno obuče u besmrtnost, onda će se ispuniti riječ što je napisana: “Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, tvoja pobjeda? Gdje je, smrti, tvoj žalac?” Žalac je smrti grijeh, a sila je grijeha Zakon. Hvala Bogu koji nam dade pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu. Zato, braćo moja ljubljena, budite stalni i nepokolebljivi, puni revnosti u Gospodnjem djelu svagda, znajući da vaš trud nije uzaludan u Gospodinu! Što se tiče prikupljanja pomoći za svete, kao što sam uredio u galacijskim crkvama, tako i vi činite! Svakog prvog dana u tjednu neka svatko od vas ostavlja kod sebe i skuplja koliko može, da se ne skuplja kad dođem. A kad dođem, one koje nađete za prikladne poslat ću s preporukom u obliku poslanice, da odnesu vaš dar u Jeruzalem. Ako pak bude prikladno da i ja idem, poći će sa mnom. K vama ću doći kad prođem Makedoniju, jer ću proći kroz Makedoniju. Moguće je da ću se kod vas zadržati ili i prezimiti, kako biste me opskrbili sredstvima za nastavak putovanja. Ne želim vas naime pohoditi sada u prolazu, jer se nadam neko vrijeme ostati kod vas, ako Gospodin dopusti. U Efezu ću ostati do Duhova, jer mi se širom otvoriše velika vrata, a protivnika ima mnogo. Ako dođe Timotej, gledajte da među vama boravi bez straha, jer on čini Gospodnje djelo, kao i ja. Stoga, neka ga nitko ne prezire, nego ga opskrbite sredstvima da u miru dođe k meni, jer ga čekam s braćom. Što se tiče brata Apolona, usrdno sam ga molio da dođe k vama s braćom. I nikako mu nije bilo po volji da sad dođe; ali će doći kad bude imao vremena. \ Bdijte, stojte u vjeri, držite se muževno, budite jaki! Sve neka vam biva u ljubavi! Još jedna preporuka, braćo: znate da su Stefanas i njegova kuća prvi plod Ahaje i da su se stavili na službu svetima. Podlažite se takvima i svakome koji surađuje i trudi se. A radujem se Stefanasovu, Fortunatovu i Ahajikovu dolasku, jer mi oni nadoknadiše dok sam bio bez vas;\ oni okrijepiše moj i vaš duh. Poštujte dakle takve! Pozdravljaju vas Crkve u Aziji. Pozdravljaju vas srdačno u Gospodinu Akvila i Priska s Crkvom u njihovu domu. Pozdravljaju vas sva braća. Pozdravite jedni druge svetim poljupcem! Pozdrav mojom rukom: Pavao. Ako tko ne ljubi Gospodina, neka bude isključen! Marana tha! Neka milost Gospodina Isusa bude s vama! Moja ljubav prema svima vama u Kristu Isusu! Pavao, apostol Krista Isusa po volji Božjoj, i brat Timotej Božjoj Crkvi u Korintu sa svima svetima koji su u svoj Ahaji. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista. Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog sve utjehe koji nas tješi u svakoj nevolji, da bismo utjehom kojom nas same tješi Bog, mi mogli utješiti one koji su u svakoj nevolji. Doista, kao što obiluju Kristove patnje u nama, tako po Kristu obiluje i naša utjeha. Ako li smo u nevolji, za vašu je utjehu i spasenje, ili ako nas Bog tješi, za vašu je utjehu koja djeluje da podnosite postojano iste patnje što ih i mi podnosimo. A naša je nada čvrsta jer znamo: kao što ste dionici u našim patnjama, tako ćete biti i u utjesi. Doista, braćo, nećemo vam zatajiti našu nevolju koja nas je zadesila u Aziji, kad smo bili preko mjere i preko snage opterećeni, tako da smo već očajavali za život. Da, sami u sebi spremili smo se na smrtnu osudu, kako se ne bismo uzdali u sebe, nego u Boga koji uskrisava mrtve. On nas je izbavio od strahovite smrtne opasnosti i izbavljat će nas. U njega se uzdamo da će nas i dalje izbavljati, jer nam i vi pomažete molitvom da mnogi zahvale Bogu za milost koja nam je udijeljena po mnogima, zbog vas. Naš je ponos uistinu ovo: svjedočanstvo naše savjesti da smo živjeli u svijetu, posebno u odnosu na vas, jednostavno i čisto pred Bogom, ne u tjelesnoj mudrosti, nego u Božjoj milosti. Doista, ne pišemo drugo, nego ono što čitate i razumijevate. A nadam se da ćete i do kraja razumjeti, kao što nas dijelom i upoznaste: mi smo vaš ponos, kao što ćete i vi biti naš za dan Gospodina našega Isusa. I osvjedočen u tome, htjedoh vam doći prije, da zadobijete drugu milost. Zatim bih od vas pošao u Makedoniju te se opet iz Makedonije vratio k vama da me opskrbite svime što je potrebno za putovanje u Judeju. Kad sam dakle to htio, zar sam što lakomisleno činio? Ili to što namjeravam, namjeravam li po čisto ljudskom mjerilu, tako da kod mene postoji zajedno “da, da”, i “ne, ne”? Bog mi je svjedok da naša riječ s obzirom na vas nije istodobno “da” i “ne”. Doista, Sin Božji, Isus Krist kojega mi? ja, Silvan i Timotej? vama propovijedasmo, nije bio istodobno “da” i “ne”, nego je bio samo “da”. Jer koliko god ima Božjih obećanja, našla su u njemu svoje “da”. Stoga po njemu govorimo i svoje “Amen” Bogu na slavu. Bog nas utvrđuje s vama za Krista; on nas i pomaza.\ On nas i opečati i dade Duha u naša srca kao zalog. A ja za svjedoka prizivam Boga na svoj život: nisam došao u Korint da bih vas poštedio. Mi naime nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti, jer u vjeri stojite čvrsto. Zaista, odlučih u sebi ne doći opet k vama sa žalošću. Jer ako ja žalostim vas, tko će mene razveseliti, ako ne onaj kojega ja žalostim? I pisah vam upravo ovo da mi prilikom mojega dolaska ne nanesu žalost oni koji bi me trebali obradovati, jer sam o svima vama osvjedočen da je moja radost ujedno radost sviju vas. Od mnoge brige i tjeskobe srca pisao sam vam s mnogim suzama, ne da biste se ožalostili, nego da biste upoznali ljubav koju obilno gajim prema vama. Ali ako me tko ožalostio, nije mene ožalostio, nego barem dijelom? da ne pretjerujem? sve vas. Jer je takvome dovoljna ova kazna od većine. Naprotiv, upravo zato trebate mu radije oprostiti i tješiti ga da dotični ne padne u preveliku žalost. Zato vas molim da ponovno iskazujete ljubav prema njemu. Doista, zato sam vam i pisao da upoznam vašu spremnost, jeste li u svemu poslušni. A kome vi što oprostite, onome opraštam i ja; jer i ja, što sam oprostio, ako sam imao što oprostiti, činim zbog vas pred Kristom.\ Da nas ne prevari sotona, jer znamo što misli. Kad dođoh u Troadu da propovijedam Kristovo evanđelje, iako mi se otvoriše vrata u Gospodinu, ne imah mira u svome duhu, ne našavši Tita svoga brata, nego oprostivši se s njima, zaputih se u Makedoniju. Hvala Bogu koji nam svagda daje pobjedu u Kristu, i po nama širi miris znanja o sebi na svakom mjestu. Jer smo mi Kristov ugodan miris Bogu i među onima koji su na putu spasenja i među onima koji su na putu propasti: jednima dakle miris od smrti za smrt, a drugima miris od života za život. A tko je dorastao za ovo? Doista, mi nismo kao mnogi koji izopačuju Božju riječ, nego govorimo iskreno, kao u ime Božje i pred Bogom, u Kristu. Počinjemo li opet sami sebe preporučivati? Ili zar trebamo kao neki poslanice preporuke za vas ili od vas? Vi ste naša poslanica napisana u našim srcima koju poznaju i čitaju svi ljudi. Pokazali ste da ste Kristova poslanica što smo je mi načinili, napisana ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na kamenim pločama, nego na tjelesnim pločama srca.\ A takvo pouzdanje u Boga imamo po Kristu. Ne zbog vlastite sposobnosti koju bismo mogli sebi pripisati, nego je naša sposobnost od Boga, koji nas osposobi za služitelje Novoga saveza; ne slova, nego Duha. Doista, slovo ubija, a Duh oživljuje.\ Ako li je služba smrti, koja je slovima urezana u kamenje, bila tako slavna da Izrćlovi sinovi nisu mogli gledati Mojsijevo lice zbog prolaznog sjaja njegova lica, kako li ne će biti još slavnija služba Duha? Doista, ako je slavna služba osude, mnogo je slavnija služba pravde. Uistinu, s obzirom na to, nije sjajno ono što je nekoć bilo sjajno zbog sjaja koji je jači. Jer ako je slavno ono što prestaje, mnogo je slavnije ono što ostaje. Imajući dakle takvu nadu, nastupamo s velikom smjelošću. Ne kao što je Mojsije stavljao pokrivalo na svoje lice da ne bi Izrćlovi sinovi gledali svršetak onoga što prestaje. Ali oni otvrdnuše u svojim mislima. Naime, do dana današnjega stoji isto pokrivalo neotkriveno kod čitanja Staroga saveza, jer on u Kristu prestaje obvezivati. Sve do danas, kad se čita Mojsije, pokrivalo stoji na njihovu srcu. A kad god se Izrćl obrati Gospodinu, skida se pokrivalo. Gospodin je Duh; a gdje je Gospodnji Duh, ondje je i sloboda.\ Svi mi koji otkrivenim licem odražavamo Gospodnju slavu, preobražavamo se u istu sliku, iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha. Zato ne malakšemo, jer imamo ovu službu zbog milosrđa koje nam je iskazano. Odrekli smo se tajnih i sramnih stvari; ne živimo u lukavstvu, niti izopačujemo riječ Božju, nego se navješćivanjem istine preporučujemo svakoj ljudskoj savjesti, pred Bogom.\ Ako je naše evanđelje i zastrto, zastrto je onima koji propadaju. Bog ovoga svijeta zaslijepio je umove nevjernika da ne vide svjetlo slavnog evanđelja Krista koji je Božja slika. Ne propovijedamo naime sami sebe, nego Krista Isusa kao Gospodina, a sebe kao vaše sluge radi Isusa. Bog koji reče: “Neka iz tame zasja svjetlo”, obasjao je naša srca pa nam u licu Isusa Krista sja spoznaja Božje slave. Međutim, to blago imamo u zemljanim posudama da ova silna moć bude od Boga, a ne od nas. U svemu smo pritisnuti nevoljama, ali nismo skršeni; zbunjeni smo, ali ne očajavamo;\ progone nas, ali mi nismo zapostavljeni; obaraju nas, ali mi ne padamo.\ Uvijek nosimo Isusovo umiranje na svom tijelu da se očituje i Isusov život na našemu tijelu. Doista, mi se uvijek predajemo na smrt da se i život Isusov očituje na našem smrtnome tijelu. Dakle, smrt djeluje u nama, a život u vama. Pismo kaže: “Vjerovao sam, zato sam govorio.” Zato i mi, imajući isti duh vjere, vjerujemo pa govorimo. Znamo da će onaj koji je uskrisio Gospodina Isusa i nas s Isusom uskrisiti i postaviti s vama. Doista, sve je zbog vas da milost, umnožena zahvalom mnogih, služi na što veću Božju slavu. Zato ne malakšemo, nego ako se naš izvanjski čovjek i raspada, ipak se naš unutrašnji obnavlja iz dan u dan. Jer naša sadašnja laka nevolja donosi nam obilnu vječnu slavu koja sve nadvisuje. Mi ne gledamo na ovo što se vidi, nego na ono što se ne vidi, jer je ovo što se vidi prolazno, a ono što se ne vidi vječno. Uistinu znamo: kad se raskopa ova naša zemaljska kuća koja je kao šator, imamo zgradu od Boga, nerukotvorenu vječnu kuću na nebesima. Doista, uzdišemo za tim da se povrh ovoga obučemo u svoje nebesko prebivalište, samo da se nađemo odjeveni, a ne goli! Dok smo u ovom šatoru, uzdišemo pritisnuti, jer se ne želimo svući, nego se obući, tako da život proguta što je smrtno. A Bog nas upravo za to pripravlja i dade nam zalog Duha. Tako se dakle čvrsto uzdamo, jer znamo: dok smo u tijelu, u tuđini smo, daleko od Gospodina;\ jer putujemo u vjeri, a ne u gledanju. Ali se čvrsto uzdamo i više volimo odseliti iz tijela i naseliti se kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo da se odseljavamo bilo da se naseljavamo. Jer nam se svima valja pojaviti na Kristovu sudu da primi svaki dobro ili zlo, prema tome kako je činio u svome tijelu. Priznajući dakle strah Gospodnji, nastojimo ljude uvjeravati. Bogu smo poznati, a nadam se da smo i u vašim savjestima poznati. Ne preporučujemo se opet vama, nego vam dajemo prigodu da budete na nas ponosni te da imate što odgovoriti onima koji se hvastaju onim što je na licu, a ne u srcu. Jer bilo da smo “sišli s pameti”, zbog Boga je, bilo da smo pri sebi, zbog vas je. Jer Kristova nas ljubav goni kad ovo mislimo: ako je jedan za sve umro, to su svi umrli. A jest umro za sve, da oni koji žive ne žive više sebi, nego onome koji je za njih umro i uskrsnuo. Zato mi odsad nikoga ne poznajemo po tijelu; ako smo Krista i poznavali po tijelu, odsad ga više ne poznajemo tako.\ Ako je dakle tko u Kristu, on je novo stvorenje. Staro je prošlo i, gle, novo je nastalo. Ali je sve od Boga koji nas pomiri sa sobom po Kristu i dade nam službu pomirenja. Bog je naime u Kristu pomirio svijet sa sobom, ne uračunavši ljudske prijestupe i povjerivši nam riječ pomirenja. Poslanici smo u ime Krista jer Bog po nama zove. Molimo vas u ime Krista: pomirite se s Bogom! Njega koji nije znao grijeha, opteretio je za nas grijehom da mi postanemo Božja pravda u njemu. Kao Božji suradnici opominjemo vas da ne primate uzalud Božju milost. Jer govori: “U pogodno vrijeme te usliših i u dan spasenja pomogoh ti.” Evo, sad je pogodno vrijeme! Evo, sad je dan spasenja! Ne smućujemo nikoga, ni u čemu, da ljudi ne kude ovu službu! Nego se u svemu pokazujemo kao Božji služitelji u mnogoj strpljivosti, u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u nespavanju, u postu;\ u čistoći, u spoznaji, u strpljivosti, u dobroti, u Duhu Svetom, u iskrenoj ljubavi;\ u riječi istine, u Božjoj sili, s oružjem pravde zdesna i slijeva;\ slavom i sramotom, zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti,\ kao nepoznati, a poznati, kao oni koji umiru, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni,\ kao žalosni, a neprestano radosni, kao siromašni, a koji mnoge obogaćuju, kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju. U obraćanju vama, Korinćani, otvorili smo širom svoje srce. Vama nije tijesno u nama, ali je tjesnoća u vašim srcima. Uzvratite nam jednako! Govorim kao djeci: raširite i vi svoja srca! Ne dajte se staviti u jaram s nevjernicima! Jer što ima pravda s bezakonjem? Ili kakvo je zajedništvo svjetla s tamom? Kako li se slaže Krist s Beliarom? Ili kakav udio ima vjernik s nevjernikom? Kako li se podudara Božji hram s idolima? Doista, mi smo hram živoga Boga kao što reče Bog: “Prebivat ću posred njih, i među njima ću hodati, i bit ću im Bog, a oni će biti moj narod. Zato iziđite između njih i odvojite se”, govori Gospodin, “ne dotičite ništa što je nečisto, i ja ću vas primiti. I bit ću vam otac, i vi ćete biti moji sinovi i kćeri, veli Gospodin Svemogući.” Imajući dakle ta obećanja, ljubljeni, očistimo se od svake ljage tijela i duha, te usavršujmo posvećenje u strahu Božjemu! Načinite nam prostor u svojim srcima! Nikome ne učinismo nažao, nikoga ne upropastismo, nikoga ne prevarismo. To ne govorim da vas osudim, jer prije rekoh da ste u našim srcima, da s vama umiremo i s vama živimo. Veliko je moje pouzdanje u vas, velik je moj ponos zbog vas; pun sam utjehe, obilna je moja radost uza sve naše nevolje.\ Jer kad dođosmo u Makedoniju, nikakva počinka nije imalo naše tijelo, nego smo u svemu bili u nevolji: izvana borbe, iznutra strah. Ali Bog koji tješi ponizne, utješi nas Titovim dolaskom. Ne samo njegovim dolaskom nego i utjehom kojom je bio ispunjen zbog vas, javljajući nam vašu čežnju, vaše plakanje, vaše zauzimanje za mene. Tako se ja još više obradovah. Doista, ako sam vas i ožalostio poslanicom, ne kajem se? iako sam se kajao kad sam uvidio da vas je ona poslanica ožalostila, makar i na čas,? sada se radujem, ne što ste bili žalosni, nego što se ožalostiste na pokajanje. Jer se ožalostiste po Bogu da od nas ni u čemu ne pretrpite štetu. Doista, žalost koja je po Bogu rađa stalno spasonosno obraćenje, a žalost svijeta rađa smrt. Jer, gle, upravo to što se po Bogu ožalostiste, koliku donese ozbiljnost među vas, pa obranu, pa žaljenje, pa strah, pa čežnju, pa revnost, pa kažnjavanje: u svemu pokazaste da ste čisti u toj stvari. Ako sam vam dakle i pisao, nije to bilo zbog onoga koji je uvrijedio, niti zbog onoga kome je uvreda nanesena, nego da se očituje kod vas vaša revnost za nas pred Bogom. To nas je utješilo. A u našoj utjesi još se više obradovasmo Titovoj radosti jer vi svi okrijepiste njegov duh. Doista, ako sam mu se zbog nečega pohvalio vama, nisam se posramio, nego, kako je istinito sve što smo vam govorili, tako je i naša pohvala pred Titom bila istinita. I njegovo vas srce još više ljubi kad se spominje pokornosti sviju vas, kako ste ga primili sa strahom i drhtanjem. Radujem se što se u svemu mogu osloniti na vas. Javljamo vam, braćo, milost Božju koja je dana crkvama Makedonije. Premda su bile kušane teškom nevoljom, ipak je obilna rijeka dobrotvornosti tekla iz punine njihove radosti i iz dubine njihova siromaštva. Svjedočim za njih da su nas po mogućnosti i iznad mogućnosti, dragovoljno i usrdno, molili za milost da i oni smiju pomagati svete. Iznad svakoga očekivanja predadoše sami sebe najprije Gospodinu, a onda nama po Božjoj volji. Zato zamolismo Tita, kao što je počeo, da onako dovrši i među vama to velikodušno djelo. A vi, kako ste u svemu obilni, u vjeri i u riječi, u znanju i u svakoj revnosti, osim toga i u svojoj ljubavi prema nama, obilujte i u ovoj velikodušnosti! Ne govorim kao da zapovijedam, nego da zalaganjem drugih iskušam vašu ljubav, je li istinita. Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista: on je, premda je bio bogat, radi vas postao siromašan, da se vi obogatite njegovim siromaštvom. Dajem savjet u tome jer vam je to na korist, vama koji ste od prošle godine to počeli ne samo planirati nego i provoditi. Sada i dovršite to djelo: kao što spremno odlučiste, tako sada izvršite prema svojim sredstvima. Jer ako je spremna volja, mila je po onome što ima, a ne po onome što nema. Ali ne tako da drugima bude olakšica, a vama nevolja, nego neka bude jednakost. U sadašnje vrijeme vaš višak neka pomogne njihovoj oskudici da jednom njihov višak pomogne vašoj oskudici pa da bude jednakost. Kao što je pisano: “Tko je mnogo skupio, nije mu preteklo, a tko je malo, nije mu nedostajalo.” Hvala Bogu koji je stavio takvo zauzimanje za vas u Titovo srce! Jer prihvatio je doduše molbu, ali kako je pun revnosti, svojevoljno ode k vama. Poslali smo s njim i brata kojega zbog evanđelja hvale sve Crkve. Ne samo to, nego ga je zajednica izabrala da pođe s nama i obavi ovo djelo ljubavi kojemu mi poslužujemo na slavu Gospodina, i po našoj spremnoj volji. čuvamo se toga da nas tko ne pokudi za postupanje s ovim obilnim darom kojim raspolažemo, jer nastojimo oko dobra ne samo pred Gospodinom nego i pred ljudima. S njima smo poslali i našega brata čiju smo revnost često iskušavali u mnogim stvarima, a sad je još mnogo revniji zbog velikoga pouzdanja u vas. A za Tita kažem: on je moj drug i suradnik za vas, a za našu braću oni su crkveni poslanici, Kristova slava. Stoga im iskažite pred Crkvama svjedočanstvo svoje ljubavi i našega ponosa zbog vas! O pomoći koja se prikuplja za svete suvišno je pisati vam. Doista, poznajem vašu dobru volju zbog koje se s vama ponosim pred Makedoncima: Ahaja je spremna od lanjske godine, i vaša je revnost potaknula mnoge. Poslah ipak braću da naš ponos zbog vas ne bude prazan u ovoj stvari, nego da budete spremni kao što sam govorio. Bojim se, ako dođu sa mnom Makedonci i nađu vas nespremne, da se ne osramotimo mi, da ne kažemo vi, zbog ove preuzetnosti. Smatrao sam dakle potrebnim zamoliti braću da prije pođu k vama i da priprave obećani dar pa da on stoji gotov, i to kao dar, a ne kao iznuđivanje. A ovo velim: tko oskudno sije, oskudno će i žeti, a tko obilno sije, obilno će i žeti. Svaki neka dâ kako je odlučio u srcu, a ne sa žalošću ili zbog prisile, jer Bog ljubi vesela darovatelja. A Bog može učiniti da bude među vama obilna svaka milost, da u svemu imate svega svagda dovoljno i da vam preostane za svako dobro djelo;\ kao što je pisano: “Raskošno dade siromasima, njegova pravda ostaje dovijeka.” A onaj koji “daje sjeme sijaču”, dat će i kruh za jelo i umnožit će vaše sjeme i dat će da uzrastu plodovi vaše pravde, da se u svemu obogatite za svaku darežljivost koja po nama iskazuje hvalu Bogu. Jer ovo bogoštovno pomaganje ne podmiruje samo oskudicu svetih, nego donosi i obilan plod po mnogim hvalama u Gospodinu, kad zbog ove prokušane službe ljubavi oni slave Boga za vaše poslušno ispovijedanje Kristova evanđelja i za darežljivost kojom dijelite njima i svima. U svojoj molitvi za vas oni čeznu za vama zbog obilne Božje milosti u vama. Hvala Bogu na njegovu neizrecivom daru! Ja, Pavao osobno vas molim radi Kristove krotkosti i blagosti, ja koji sam, kad sam nazočan, doduše “neznatan” među vama, a odsutan “odvažan” prema vama. Ali molim se da mi ne ustreba, kad budem kod vas, biti odvažan onom smjelošću kojom namjeravam postupiti protiv nekih koji misle da mi živimo po tijelu. Doista, ako živimo u tijelu, ne borimo se po tijelu. Jer oružje naše borbe nije tjelesno, nego silno po Bogu za rušenje utvrda, da obaramo mudrovanje i svaku umišljenost koja se podiže protiv spoznaje Boga, i upravljamo svaku misao na poslušnost Kristu. Pripravni smo kazniti svaki neposluh, kad vaš posluh postane savršen. Gledajte ono što vam je pred očima! Ako se tko uzda u sebe, da je Kristov, neka opet razmisli u sebi: kako je on Kristov, tako smo i mi. Jer kad bih se i nešto više pohvalio našom vlašću, koju nam dade Gospodin za vaše izgrađivanje, a ne za rušenje, ne bih se postidio. Ali ne mislite da vas htjedoh plašiti poslanicama, ”jer su poslanice”, kažu, “stroge i žestoke, a kad je tijelom pred nama, slab je i njegova riječ ne valja ništa.” Takav neka ima ovo na umu: kakvi smo odsutni u riječima po poslanicama, takvi ćemo biti i prisutni u djelu. Jer se ne usuđujemo sebe svrstati ili usporediti s nekima koji sami sebe preporučuju; ali nerazumni su kad po sebi mjere i uspoređuju sebe sa sobom.\ A mi se ne ćemo hvaliti preko mjere, nego po mjeri pravila koje nam je Bog odmjerio omogućivši nam da dopremo i do vas. Doista, mi ne idemo iznad svojih granica, kao da nismo stigli do vas, jer smo uistinu prvi do vas doprli s Kristovim evanđeljem. Niti se hvalimo preko mjere tuđim poslovima, nego se nadamo da ćemo, kad uzraste vaša vjera, u vama rasti sve više prema našem mjerilu, tako da i preko vaših granica propovijedamo evanđelje, i da se ne hvalimo onim što je učinjeno po tuđemu mjerilu. ”Tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali!” Jer nije prokušan onaj koji sam sebe preporučuje, nego onaj kojega Gospodin preporučuje. O, da biste malo podnijeli moje bezumlje! No podnesite i mene! Zaista revnujem za vas Božjom revnošću, jer vas zaručih s jednim mužem da vas privedem Kristu kao čistu djevicu. Ali se bojim, kao što zmija prevari Evu svojim lukavstvom, da se tako i vaše misli ne pokvare i ne odmetnu od iskrene odanosti Kristu. Jer ako tko dođe i propovijeda drugoga Isusa kojega mi ne propovijedasmo, ili ako prihvaćate drugoga Duha kojega ne primiste, ili drugo evanđelje koje ne prihvatiste, lijepo podnosite. Zaista, mislim da ni u čemu nisam manji od tih “nadapostola”. Jer ako sam i nevješt u govoru, u znanju nisam. A u svemu se očitovasmo vama. Ili sam počinio grijeh ponižavajući sebe da vi budete uzdignuti što sam vam besplatno propovijedao Božje evanđelje? Druge sam Crkve opterećivao i uzimao potporu od njih da služim vama. A kad sam bio kod vas i zapao u oskudicu, nikome nisam bio na teret. U oskudici mi pomogoše braća koja su došla iz Makedonije, i u svemu sam se čuvao da vam ne budem na teret, a i čuvat ću se. Kao što je Kristova istina u meni, ovaj mi se ponos neće oduzeti u ahajskim krajevima. Zašto? Što vas ne ljubim? Bog zna! A ovo što činim činit ću i nadalje, da odstranim izliku onima koji traže prigodu da bi se našli kao i mi u onome čime se hvale. Jer su takvi ljudi lažni apostoli, podmukli poslenici koji se pretvaraju kao da su Kristovi apostoli. I nije čudo, jer se sam sotona pretvara kao da je anđeo svjetla. Nije dakle ništa osobito ako se i njegove sluge pretvaraju kao sluge pravde kojima će svršetak biti po njihovim djelima. Opet velim: nitko neka me ne drži bezumnim! Ili me pak prihvatite kao bezumna, da se i ja malo nešto pohvalim. Ovo što ću reći ne govorim po Gospodinu, nego kao u bezumlju, u ovom predmetu hvalisanja. Budući da se mnogi hvale po tijelu, i ja ću se hvaliti. Doista, vi rado podnosite bezumne, kad ste sami mudri. Podnosite naime ako vas tko podjarmljuje, ako vas tko izjeda, ako vam tko vaše uzima, ako se tko veliča, ako vas tko po obrazu udara. Na sramotu govorim, kao da smo u tome mi bili slabi. čime se tko ponosi, u bezumlju govorim, ponosim se i ja. Jesu li Hebreji? I ja sam! Jesu li Izrćlci? I ja sam! Jesu li potomci Abrahamovi? I ja! Jesu li služitelji Kristovi? Da reknem kao luđak: ja još više. Više sam se trudio, više bio po tamnicama, preko mjere bio izudaran, mnogo puta bio u smrtnoj pogibelji. Od Židova sam primio pet puta četrdeset manje jedan udarac. Tri sam puta bio šiban, jednom kamenovan, tri sam puta doživio brodolom, noć i dan proveo sam na morskoj pučini. često na putovanjima, u pogibelji od rijeka, u pogibelji od razbojnika, u pogibelji od sunarodnjaka, u pogibelji od pogana, u pogibelji u gradu, u pogibelji u pustinji, u pogibelji na moru, u pogibelji od lažne braće. U trudu i muci, u mnogom nespavanju, u gladi i žeđi, u mnogom postu, u zimi i golotinji. Osim toga svakodnevna odgovornost: briga za sve crkve. Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablazni, a ja da se ne raspalim? Ako se treba hvaliti, svojom ću se slabošću hvaliti. Bog i Otac Gospodina Isusa, koji je blagoslovljen navijeke, zna da ne lažem. U Damasku namjesnik kralja Arete čuvao je grad Damaščana da me uhvati. Međutim, spustili su me kroz prozor u košari preko zida, i tako izbjegoh njegovih ruku. Ako se moram hvaliti, ne koristi doduše, doći ću na viđenja i Gospodnje objave. Znam čovjeka u Kristu koji je prije četrnćst godina? da li u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna? bio uznesen u treće nebo. Znam da je taj čovjek? u tijelu ili izvan tijela, ne znam, Bog zna? bio uznesen u raj, i čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije slobodno govoriti. Time ću se hvaliti, a sobom se ne ću hvaliti, osim svojim slabostima. Jer kad bih se htio i hvaliti, ne bih bio bezuman jer bih istinu kazivao; ali se suzdržavam od toga da ne bi tko više pomislio o meni, nego što vidi na meni ili čuje od mene.\ I da se ne bih uzoholio uzvišenim objavama, dan mi je trn u tijelu, sotonin anđeo, da me bije pesnicom, da se ne uzoholim. Zato sam molio triput Gospodina da odstupi od mene. I reče mi: “Dosta ti je moja milost jer se snaga u slabosti usavršava.” Rado ću se dakle hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni Kristova snaga. Zato su mi ugodne slabosti, pogrde, nevolje, progonstva, tjeskobe zbog Krista, jer kad sam slab, onda sam jak. Postadoh bezuman, vi me natjeraste, jer je trebalo da me vi preporučite. Doista, ni u čemu nisam manji od “nadapostola”, iako nisam ništa. Dokazi mojega apostolstva izvedeni su među vama u svakoj strpljivosti, u znacima, čudesima i snažnim djelima. Jer u čemu ste manji od ostalih Crkava osim što vam nisam bio na teret? Oprostite mi ovu “krivnju”. Evo, spreman sam doći k vama po treći put, i ne ću vam biti na teret, jer ne tražim nešto vaše, nego vas. Doista, djeca nisu dužna roditeljima stjecati blago, nego roditelji djeci. A ja ću vrlo rado stjecati, i sama ću sebe istrošiti za vas. Kad vas ljubim tako žarko, zar ćete vi mene manje ljubiti? Ali neka bude, ja vam nisam bio na teret, nego budući da sam bio “lukav”, uhvatio sam vas na “prijevaru”. Jesam li vas što zakinuo po kome od onih koje poslah k vama? Namolio sam Tita i s njim sam poslao brata. Je li vas Tit što zakinuo? Nismo li hodili jednim duhom, jednim stopama? Mislite li opet da se mi pred vama branimo? Pred Bogom u Kristu mi govorimo. A sve je, ljubljeni, za vaš napredak. Jer se bojim, kad dođem, da vas po čemu ne nađem kakve hoću, i da vi ne nađete mene kakva ne ćete: da možda ne budu kod vas svađa, zavist, srdžba, suparništvo, ogovaranje, došaptavanje, nadimanje i nemiri;\ da me opet, kad dođem, ne ponizi moj Bog kod vas i da ne zaplačem nad mnogima koji su prije sagriješili, a nisu se obratili od nečistoće, bludnosti i raspuštenosti što ih počiniše. Evo po treći put dolazim k vama. “Izjavama dvojice ili trojice svjedoka ustanovit će se svaki pravorijek.” Prije rekoh i unaprijed govorim: kao kad sam bio drugi put prisutan, i sada odsutan, onima koji su prije sagriješili i svima ostalima, ako dođem opet ne ću štedjeti, jer tražite dokaz da u meni govori Krist. On prema vama nije slab, nego pokazuje u vama svoju moć. Doista, bio je raspet po slabosti, ali živi po Božjoj sili; jer smo i mi slabi u njemu, ali ćemo živjeti s njim Božjom silom? za vas.\ Sami sebe ispitajte, jeste li u vjeri, sami sebe prokušajte! Ili ne poznajete sebe, da je Isus Krist u vama? Osim ako niste možda neprokušani. A nadam se da ćete spoznati da mi nismo neprokušani. Molimo se Bogu da vi ne činite nikakva zla, ne da se mi pokažemo prokušani, nego da vi dobro činite, a mi da budemo kao neprokušani. Doista, ništa ne možemo protiv istine, nego za istinu. Radujemo se kad smo mi slabi, a vi jaki. Zato se i molimo za vaše usavršavanje. Stoga vam pišem ovo odsutan, da prisutan ne moram postupati strogo po vlasti koju mi je dao Gospodin: da gradim, a ne da rušim. Uostalom, braćo, radujte se, usavršujte se, tješite jedni druge, jednako mislite, promičite mir, i Bog ljubavi i mira bit će s vama. Pozdravite jedni druge svetim cjelovom! Pozdravljaju vas svi sveti. Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama. Pavao, apostol, ne od ljudi, ni po čovjeku, nego po Isusu Kristu i Bogu Ocu, koji ga uskrisi od mrtvih, i sva braća, koja su sa mnom Crkvama Galacije: Milost vam i mir od Boga Oca i Gospodina našega Isusa Krista. On dade sebe za naše grijehe da nas izbavi od sadašnjega zla svijeta, po volji našega Boga i Oca;\ njemu slava u vijeke vjekova! Amen. čudim se da se tako brzo odvraćate od onoga koji vas pozva Kristovom milošću na drugo evanđelje;\ a drugoga ipak nema; samo što su neki koji vas zbunjuju i hoće izvrnuti Kristovo evanđelje.\ Ali ako vam i mi ili anđeo s neba navijesti evanđelje drukčije nego što vam navijestismo, neka bude proklet! Kao što prije rekosmo, i sad opet velim: Ako vam tko navijesti evanđelje drukčije nego ga primiste, neka bude proklet! Jer zar ja sad gledam da dobijem naklonost kod ljudi ili mi je do toga da se svidim Bogu? Ili zar nastojim da ugađam ljudima? Kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio Kristov sluga. Ali vam dajem na znanje, braćo, da evanđelje koje sam ja propovijedao nije po čovjeku. Jer ga ne primih od čovjeka, niti naučih, nego objavom Isusa Krista. Zacijelo ste čuli moje življenje nekad u židovstvu: odviše sam progonio Božju Crkvu i zatirao sam je. Napredovao sam u židovstvu većma od mnogih svojih vršnjaka u svome narodu, i više sam revnovao za predaje svojih otaca. A kad se svidjelo Bogu, koji me izabra od krila moje majke i pozva svojom milošću, da objavi svojega Sina u meni, da ga propovijedam među poganima, ni začas se ne obratih tijelu i krvi, niti pođoh u Jeruzalem k onima koji su bili apostoli prije mene, nego otiđoh u Arabiju i opet se vratih u Damask. Zatim, nakon tri godine, pođoh u Jeruzalem, da upoznam Kefu, i ostadoh kod njega petnćst dana. Druge od apostola ne vidjeh, osim Jakova, Gospodnjega brata. Što vam pišem, evo, pred Bogom izjavljujem: ne lažem. Onda dođoh u krajeve Sirije i Cilicije. A bio sam licem nepoznat Kristovim općinama u Judeji. Samo su bili čuli da onaj koji nas je nekad progonio, sad propovijeda vjeru koju je nekoć zatirao. I slavili su Boga zbog mene. Zatim, nakon četrnćst godina, opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, uzevši sa sobom i Tita. A uziđoh potaknut jednom objavom i izložih im evanđelje, koje propovijedam među poganima, osobito onima koji su bili ugledni, da nisam uzalud trčao ili da ne bih trčao. Ali ni Tit, koji je bio sa mnom, premda je bio Grk, nije bio prisiljen dati se obrezati. A to zbog lažne braće, koja se nametnuše i ušuljaše da uhode našu slobodu koju imamo u Kristu Isusu, da nas zarobe. Tima ne popustimo nimalo, ni začas. Nismo se podložili da istina evanđelja ostane kod vas. Oni, nasuprot, koji su ugledni? tko su inače oni ne marim ništa, jer Bog ne gleda tko je tko? ti uglednici nisu dodali ništa mome naučavanju. Nasuprot, vidješe da je meni povjereno evanđelje među neobrezanima, kao Petru među obrezanima;\ jer onaj koji pomože Petru u apostolstvu među obrezanima, pomože i meni među poganima;\ i upoznavši milost koja je meni dana, pružiše Jakov i Kefa i Ivan, koji su smatrani stupovima, meni i Barnabi desnicu u znak zajedništva, da mi odlazimo među pogane, a oni među obrezane. Odlučeno je samo da se spominjemo siromaha, što sam doista i nastojao revno činiti. A kad dođe Kefa u Antiohiju, ja sam mu se u lice usprotivio, jer je bio zavrijedio ukor. Jer prije, dok ne dođoše neki od Jakova, jeo je s poganima; a kad oni dođoše, povukao se i odvajao bojeći se onih koji su bili iz obrezanja.\ I njegovu pretvaranju priključili su se ostali Židovi, tako da je i Barnaba bio od njih zaveden u isto pretvaranje. A kad vidjeh da ne idu pravo prema istini evanđelja, rekoh Kefi pred svima: “Kad ti koji si Židov živiš poganski, a ne židovski, zašto siliš pogane da drže židovske običaje?” Mi smo po rođenju Židovi, a ne grješnici od pogana. A ipak znamo da se čovjek ne opravdava djelima Zakona, nego samo vjerom u Isusa Krista. Zato smo povjerovali u Krista Isusa, da se opravdamo vjerom u Krista, a ne djelima Zakona, jer se djelima Zakona ne će opravdati nijedan čovjek. Ako li se mi koji tražimo da se opravdamo u Kristu nađosmo i sami grješnici, je li tad Krist sluga grijehu? Bože sačuvaj! Jer ako opet gradim ono što sam porušio, dokazujem da sam prijestupnik. Jer ja sam po Zakonu umro Zakonu da živim Bogu. S Kristom sam pribijen na križ. A ja živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim u vjeri u Sina Božjega koji me je ljubio i predao samoga sebe za mene. Ne odbacujem Božje milosti. Jer ako pravda po zakonu dolazi, to je Krist uzalud umro. O, nerazumni Galaćani! Tko vas je opčinio, vas kojima je bio pred očima naslikan Isus Krist kao raspet? Od vas hoću doznati samo ovo: jeste li primili Duha po djelima Zakona ili pristajanjem uz poruku vjere? Tako li ste nerazumni da počevši od Duha, sada u tijelu završavate? Toliko li uzalud pretrpjeste? Kad bi bilo samo uzalud! Onaj, dakle, koji vam daje Duha i čini silna djela među vama, čini li to po djelima Zakona ili po prihvaćanju naviještene vjere? Tako Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravdu. Shvatite stoga da su Abrahamovi sinovi oni koji su od vjere. A jer je Pismo predvidjelo da će Bog po vjeri opravdati pogane, unaprijed navijesti Abrahamu: “U tebi će biti blagoslivljani svi narodi.” Tako oni koji su od vjere bivaju blagoslovljeni s vjernim Abrahamom. Doista, svi koji se oslanjaju na djela Zakona, pod kletvom su; jer je pisano: “Proklet svaki koji ne ustraje u vršenju svega što je napisano u knjizi Zakona.”\ A da se Zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je, jer “pravednik živi od vjere”. A Zakon nije od vjere, nego “tko čini, živjet će u tome.” Krist nas je iskupio od kletve Zakona, jer je za nas postao kletva; pisano je naime: “Proklet svaki koji visi na drvetu”?\ da bi na pogane došao Abrahamov blagoslov u Isusu Kristu, tako da obećanog Duha primimo po vjeri. Braćo, upozoravam na primjer ljud- skog postojanja: nitko čovječju potvrđenu oporuku ne odbacuje, niti joj što dodaje. A Abrahamu su dana obećanja i njegovu potomku. Ne veli: “I potomcima”, kao da ih je mnogo, nego kao o jednome: “I tvome potomku”, a to je Krist. A ovo velim: Savez koji je od Boga potvrđen nije dokinut Zakonom, koji je postao poslije četiri stotine i trideset godina, tako da bi dokinuo obećanje. Jer ako je baština od Zakona, onda nije od obećanja; a Abrahamu je Bog iskazao svoju milost obećanjem.\ Što će dakle Zakon? Zbog prijestupa bio je postavljen, dok dođe potomak kojemu je namijenjeno obećanje. Zakon su proglasili anđeli po posredniku. Posrednik nije potreban gdje djeluje jedan, a Bog je jedan. Je li dakle Zakon protivan Božjim obećanjima? Bože sačuvaj! Jer kad bi bio dan Zakon, tako da bi mogao život davati, zaista bi od Zakona bila pravda. Ali je Pismo sve zatvorilo pod grijeh da se onima koji vjeruju obećanje da po vjeri u Isusa Krista. Prije nego je došla vjera bili smo pod Zakonom čuvani i zatvoreni za vjeru koja se trebala objaviti. Tako je Zakon bio naš nadzornik do Krista, da se vjerom opravdamo. A kad je došla vjera, nismo više pod nadzornikom. Doista, svi ste Božji sinovi po vjeri u Kristu Isusu. Jer koji ste god u Krista kršteni, Krista ste obukli. Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste vi svi jedan u Kristu Isusu. A kad ste vi Kristovi, onda ste Abrahamovi potomci, baštinici po obećanju. Ali velim: dok je baštinik malodoban, ne razlikuje se ništa od roba, premda je gospodar svega, nego je pod skrbnicima i upraviteljima sve do vremena određena od oca. Tako smo bili i mi, kad bijasmo malodobni, podložni počelima svijeta. Ali kad dođe punina vremenâ, posla Bog svojega Sina, rođena od žene, postavljena pod Zakon, da otkupi one koji su bili pod Zakonom te primimo posinstvo. A jer ste sinovi, posla Bog Duha svojega Sina u vaša srca koji vapi: “Aba, Oče!” Tako više nisi rob, nego sin; a ako si sin, i baštinik si po Bogu. \ Ali tada, jer niste znali za Boga, služili ste bogovima koji uistinu ne postoje. A sada, kad ste upoznali Boga, kad je, štoviše, Bog vas upoznao, kako se obraćate opet slabim i jadnim počelima kojima opet iznova hoćete služiti? Održavate dane i mjesece i vremena i godine. Bojim se za vas, da se nisam možda uzalud trudio među vama. Braćo, zaklinjem vas, budite kao ja, jer i ja sam kao vi. Ništa mi ne učiniste nažao. A znate da sam vam prvi put uslijed slabosti tijela propovijedao evanđelje. U vašoj kušnji, koja je bila zbog mojega tijela, niste me prezreli ni odbacili, nego ste me primili kao Božjega anđela, kao Isusa Krista. Gdje je dakle vaše blaženo oduševljenje? Zaista vam svjedočim da biste, kad bi bilo moguće, izvadili svoje oči i dali ih meni. Jesam li vam dakle postao neprijatelj što sam vam naviještao istinu? Oni ne revnuju za vas kako je pravo, nego vas štoviše hoće odvojiti, da revnujete za njih. A dobro je da vas uvijek na dobro pridobivaju, a ne samo kad sam ja kod vas. Dječice moja koju opet s mukom rađam dok se Kristovo obličje ne ustali u vama! A htio bih sad biti uz vas te izmijeniti svoj način govora, jer sam u nedoumici s obzirom na vas. Kažite mi, vi koji hoćete da budete pod Zakonom, ne slušate li Zakona? Pisano je naime da je Abraham imao dva sina, jednoga od ropkinje, a drugoga od slobodne. Ali onaj od ropkinje po tijelu je rođen, a onaj od slobodne po obećanju. A to je u slici rečeno, jer to su dva saveza: jedan od Sinajske gore koji rađa za robovanje, i to je Hagara. Jer Hagara označava goru Sinaj u Arabiji, a odgovara sadašnjemu Jeruzalemu koji robuje sa svojom djecom. A onaj Jeruzalem koji je gore, slobodan je, i taj je naša mati. Pisano je naime: “Razveseli se, nerotkinjo, ti koja ne rađaš; klikni i poviči ti koja ne trpiš muke poroda; jer ostavljena ima mnogo više djece negoli ona koja ima muža.” \ Vi ste, braćo, po Izaku djeca obećanja. Ali kako je onda onaj koji se rodio po tijelu progonio onoga koji se rodio po Duhu, tako je i sad. Ali što kaže Pismo: “Istjeraj ropkinju i njezina sina; jer sin ropkinje ne će biti baštinik sa sinom slobodne!”\ Tako, braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne. K slobodi nas je doveo Krist. Stojte dakle čvrsto i ne dajte se opet uhvatiti u jaram ropstva! Evo, ja Pavao kažem vam: Ako se obrežete, Krist vam ne će ništa koristiti. A opet svjedočim svakome čovjeku koji se obreže da je dužan vršiti sav Zakon. Rastavljeni ste od Krista vi koji se hoćete opravdati Zakonom; izgubiste milost.\ Jer mi iščekujemo u Duhu, iz vjere, ispunjenje nade u opravdanje. Doista, u Kristu Isusu niti što pomaže obrezanje, ni neobrezanje, nego vjera, koja po ljubavi postaje djelotvorna. Trčali ste dobro; tko vas je spriječio da se više ne pokoravate istini?\ Ovo poticanje nije od onoga koji vas poziva. Malo kvasca ukvasa sve tijesto. Ja imam povjerenja u vas, u Gospodinu, da ništa drukčije ne ćete misliti. A tko vas zbunjuje, podnijet će osudu, tko god on bio. Ako ja, braćo, propovijedam još obrezanje, zašto me još progone? Onda je ukinuta sablazan križa! O, da bi uškopljeni bili oni koji vas zbunjuju! Vi ste, braćo, zaista pozvani na slobodu; samo ne dajte da sloboda bude izlika tijelu, nego ljubavlju služite jedan drugome!\ Sav Zakon sažet je u ovoj jednoj odredbi: “Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe!” Ali ako već jedni druge grizete i izjedate, gledajte da jedni druge ne istrijebite! A velim: U duhu živite, i ne ćete izvršavati tjelesnih želja! Jer tijelo se svojim željama suprotstavlja Duhu, a Duh tijelu; a to se protivi jedno drugome tako da ne činite ono što hoćete.\ Ako li vas Duh vodi, niste pod Zakonom. Očita su tjelesna djela, a ova su: preljubništvo, nečistoća, besramnost, razuzdanost, idolopoklonstvo, čaranja, neprijateljstva, svađe, ljubomora, srdžbe, spletke, razdori, zavist, ubojstva, pijanstva, razuzdane gozbe i tome slično. Za sve to unaprijed vam kažem, kao što sam i prije kazao: oni koji takvo što čine, ne će postići Božjega kraljevstva. A plod je Duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost krotkost, umjerenost; protiv takvih nema zakona.\ A koji pripadaju Kristu Isusu, raspeli su tijelo sa strastima i požudama. Ako po Duhu živimo, i hodajmo u Duhu! Ne tražimo tašte slave, ne izazivajmo jedni druge i ne zavidimo jedni drugima! Braćo, ako i upadne čovjek u kakav prekršaj, vi duhovni ispravljajte ga u duhu blagosti; a pazi na sebe da i ti ne podlegneš kušnji!\ Nosite bremena jedni drugih, i tako ćete ispuniti Kristov zakon! Jer ako tko misli da je nešto, a nije ništa, vara samog sebe. A svaki neka ispita svoje djelo, i tada će on samo u sebi imati razlog za ponosom, a ne u drugome, jer će svaki svoje breme nositi. Onaj koji prima pouku o Riječi, neka dijeli od svojih dobara onome koji ga uči! Ne varajte se: Bog se ne da izrugivati; jer što čovjek posije, ono će i požeti.\ Tko sije u svoje tijelo, od tijela će požeti propast; a koji sije u duh, od duha će požeti vječni život.\ Neka nam ne dosadi činiti dobro, jer ćemo u svoje vrijeme požeti, ako ne malakšemo. Zato dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, a osobito onima koji su s nama u istoj vjerničkoj obitelji! Vidite kolikim vam slovima pišem svojom rukom! Svi koji se hoće svidjeti tijelom, sile vas da se obrežete, samo da ne budu progonjeni zbog Kristova križa. Jer ni oni sami, koji se obrezuju, ne pridržavaju se Zakona, nego hoće da se vi obrežete, da se hvale vašim tijelom. A ja, Bože sačuvaj da se čim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet, i ja svijetu. Zaista, u Kristu Isusu niti što pomaže obrezanje, ni neobrezanje, nego novi stvor. Na sve koji po tome pravilu žive mir i milosrđe, i na Božji Izrćl! Odsad neka me nitko ne uznemiruje, jer ja nosim na svome tijelu znamenja Isusova! Milost Gospodina našega Isusa Krista s vašim duhom, braćo! Amen. Pavao, po Božjoj volji apostol Krista Isusa, svetima koji su u Efezu, i vjernima u Kristu Isusu. Milost vam i mir od našega Boga Oca i Gospodina Isusa Krista! Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom na nebesima, u Kristu. U njemu nas je izabrao prije postanka svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim. U ljubavi nas je unaprijed odredio po Isusu Kristu za svoje sinovstvo, po slobodnoj odluci svoje volje. Učinio je to da slavimo njegovu slavnu milost kojom nas je obdario u Ljubljenome. U njemu imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha po bogatstvu njegove milosti. Nju je obilno udijelio nama u svakoj mudrosti i razboritosti, očitovavši nam otajstvo svoje volje po svojoj slobodnoj odluci, koju je unaprijed odredio u njemu;\ da je izvrši u punini vremenâ: da sve sjedini u Kristu kao glavi, što je na nebesima i na zemlji. U njemu i mi postadosmo baštinici unaprijed određeni po odredbi onoga koji sve čini po odluci svoje volje da bismo bili na hvalu njegove slave, mi koji smo se prije uzdali u Krista. U njemu ste i vi, čuvši riječ istine, evanđelje svojega spasenja, i povjerovavši, opečaćeni Svetim i obećanim Duhom. On je zalog naše baštine za stečeno otkupljenje, na hvalu njegove slave. Zato i ja, čuvši za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i spominjati se vas u svojim molitvama. Molim da Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dade vama Duha mudrosti i objave, da ga spoznate. Neka rasvijetli oči vašega srca da biste upoznali koja je nada u njegovu pozivu i koje je bogatstvo njegove slavne baštine u svetima;\ i koja je obilna veličina njegove sile prema nama koji vjerujemo po djelovanju jake njegove sile. Nju je djelotvorno pokazao u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posadi sebi s desne strane na nebesima, nad svako Poglavarstvo i Vlast, i Silu, i Gospodstvo, i nad svako ime što se naziva ne samo na ovome svijetu nego i u budućem. I sve podloži pod njegove noge, njega dade za glavu nad svom Crkvom, koja je njegovo tijelo, punina onoga koji sve ispunjava u svemu. Vi ste bili mrtvi zbog svojih prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli na način ovoga svijeta, po knezu koji vlada u zraku, po duhu koji sada djeluje u nepokornim sinovima. U takvim prijestupima i grijesima i mi smo svi nekad živjeli po željama svojega tijela, čineći prohtjeve tijela i slijedeći tjelesne porive, i bili smo po naravi djeca srdžbe, kao i ostali. Ali Bog koji je bogat u milosrđu, zbog velike svoje ljubavi kojom nas je zavolio, oživje s Kristom nas koji smo bili mrtvi zbog grijeha? milošću ste spašeni. S njime nas uskrisi i posadi na nebesima u Kristu Isusu, da pokaže u budućim vjekovima preveliko bogatstvo svoje milosti, dobrotom prema nama u Kristu Isusu. Doista, milošću ste spašeni po vjeri. To nije od vas, nego je dar Božji. Ne po djelima, da se tko ne bi hvalio. Mi smo njegovo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo. Zato se spominjite: vi koji ste nekad po tijelu bili pogani, a oni na kojima je rukom obavljeno tjelesno obrezanje nazivali vas neobrezanima, bili ste u ono vrijeme udaljeni od Krista, isključeni od Izrćlove zajednice i bez udjela u savezima obećanja; niste imali nade i bili ste bez Boga na svijetu.\ A sada u Kristu Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, postadoste blizi Kristovom krvlju. On je naš mir. Doista, oboje sastavi u jedno, i razvali razdvojni zid svojim tijelom, dokinuvši zakon zapovijedi s odredbama, da iz dvoga načini u sebi jednoga novog čovjeka. On pribavi mir, i pomiri s Bogom oboje u jednom tijelu po križu, ubivši neprijateljstvo na njemu. On je došao i navijestio vam je mir, vama koji ste bili daleko, i mir onima koji su bili blizu. Jer po njemu imamo jedni i drugi pristup k Ocu u jednom Duhu. Tako, dakle, više niste tuđinci ni došljaci, nego ste sugrađani svetih i Božji ukućani, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen sam Krist Isus. Na njemu je sva građevina složena i raste u sveti hram u Gospodinu. Na njemu se i vi izgrađujete u Božje boravište u Duhu. Zato sam ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane. Sigurno ste čuli za raspored Božje milosti koja je meni dana za vas: meni se po objavi očitova otajstvo, kao što gore ukratko opisah. Odatle možete, čitajući, razabrati moje razumijevanje Kristova otajstva. Ono se u drugim vremenima ne očitova čovječjim sinovima, kako se je sad otkrilo njegovim svetim apostolima i prorocima u Duhu, da su neznabošci subaštinici, sutjelesnici i zajedničari obećanja u Kristu Isusu po evanđelju. Ja postadoh sluga evanđelja po daru Božje milosti koja mi je dana po njegovu snažnom djelovanju. Meni, najmanjemu od sviju svetih, dana je ova milost: navješćivati među poganima neistraživo Kristovo bogatstvo i otkrivati svima kako se ostvaruje otajstvo od vjekova sakriveno u Bogu koji je sve stvorio. Sada se po Crkvi objavljuje Poglavarstvima i Vlastima na nebu mnogolika Božja mudrost, po vjekovnom naumu koji izvrši u Kristu Isusu, Gospodinu našemu. U njemu i po vjeri u njega imamo slobodan pristup u nadi. Zato vas molim da ne malakšete zbog mojih nevolja za vas, koje su vaša slava. Zbog toga prigibam svoja koljena pred Ocem od kojega dobiva značenje svako očinstvo na nebesima i na zemlji. Neka vam po bogatstvu svoje slave dade da se po njegovu Duhu učvrstite za nutarnjeg čovjeka. Neka Krist po vjeri prebiva u vašim srcima da budete u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni. Usrdno molim da biste mogli razumjeti sa svima svetima koja je širina i dužina, i visina i dubina;\ i spoznati Kristovu ljubav koja nadilazi svaku spoznaju, da budete ispunjeni svom Božjom puninom. A onome koji može sve učiniti obilnije nego što molimo ili mislimo, po sili koja djeluje u nama, njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu u sva pokoljenja od vijeka do vijeka! Amen. Molim vas dakle ja, sužanj u Gospodinu, da živite dostojno zvanja u koje ste pozvani, sa svom poniznošću i krotkošću, strpljivo podnoseći jedan drugoga u ljubavi. Nastojte čuvati jedinstvo Duha vezom mira. Jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednoj nadi svoga poziva. Jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje! Jedan Bog i Otac sviju koji vlada nad svima, djeluje po svima i boravi u svima. A svakomu je od nas dana milost po mjeri, kako ju je Krist darovao. Zato govori: “Uziđe na visinu, odvede zarobljene i porazdijeli darove ljudima.” Što znači “uziđe”, nego da najprije i siđe u donje dijelove zemlje? Onaj koji siđe ujedno je onaj koji i uziđe nad sva nebesa, da ispuni sve. I on je dao jedne za apostole, a druge za proroke, jedne za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da se sveti usavrše za djelo služenja, na izgradnju Kristova tijela. Tako ćemo svi stići do jedinstva vjere i spoznanja Sina Božjega, do savršena čovjeka, do uzrasta Kristove punine. Ne budimo više mala djeca koju ljulja i zanosi svaki vjetar nauka po zloći ljudi, po lukavstvu koje vodi u zabludu. Držimo se istine u ljubavi i u svemu rastimo u onome koji je glava, Krist. Od njega kao glave sve je tijelo sastavljeno i povezano svakom opskrbnom vezom, prema djelotvornosti odmjerenoj svakom pojedinom udu, te čini da tijelo raste i izgrađuje se u ljubavi. Ovo dakle govorim i zaklinjem vas u Gospodinu: ne živite više kao što žive pogani koje njihova pamet vodi u propast. Oni imaju razum pokriven tamom i otuđeni su od Božjega života zbog neznanja što je u njima, zbog tvrdoće svoga srca. Oglušivši se o ćudoredni osjećaj, predadoše se razuzdanosti, da čine svaku nečistoću u lakomosti. Ali vi tako ne upoznaste Krista, ako ste o njemu doista čuli te o njemu bili poučeni, kao što je istina u Isusu. S obzirom na prijašnji način života, odložite staroga čovjeka koji se raspada u prevarljivim požudama i obnovite se duhom svojega uma. Obucite novoga čovjeka koji je stvoren po Bogu, u pravdi i svetosti istine. Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedan drugome! Ljutite se, ali ne griješite. Sunce neka ne zađe nad vašom srdžbom! Niti dajte mjesta đavlu! Tko je krao, više neka ne krade, nego neka se radije trudi radeći svojim rukama da ima što davati potrebnome! Nikakva pogubna riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, na izgradnju, prema potrebi, da pospješuje milost onima koji slušaju! Nemojte žalostiti Duha Svetoga Božjega kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja. Svaka gorčina, i gnjev i ljutina, i vika i vrijeđanje neka nestanu među vama sa svakom vrstom pakosti! Budite jedni prema drugima plemeniti, milosrdni, praštajući jedni drugima kao što je i Bog u Kristu oprostio vama! Budite dakle nasljedovatelji Boga, kao ljubljena djeca, i živite u ljubavi, kao što je i Krist ljubio nas i predao sebe za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodni miris! A bludnost i svaka nečistoća i lakomost neka se ni ne spominju među vama, kao što se pristoji svetima! Tako i besramnost, i ludi govor, ili dvolične šale što ne dolikuju, nego radije zahvaljivanje. Doista znajte: nijedan bludnik, ili nečist, ili lakomac, a to je idolopoklonik, nema udjela u kraljevstvu Kristovu i Božjem! Nitko neka vas ne prevari praznim riječima, jer zbog tih dolazi Božji gnjev na nepokorne sinove! Nemojte dakle biti kao oni! Doista, bili ste nekada tama, a sada ste svjetlo u Gospodinu. Kao djeca svjetla živite! Plod je svjetla svaka dobrota, pravda i istina. Odlučite se za ono što je Gospodinu ugodno! Nemojte pristajati uz jalova djela tame, nego ih, štoviše, raskrinkavajte! Jer ono što se potajno zbog njih zbiva, sramota je i govoriti. A sve što se razobličuje, svjetlo osvjetljava; što je pak osvijetljeno, svjetlo je.\ Zato se kaže: “Ustani ti koji spavaš i uskrsni od mrtvih, i obasjat će te Krist!” Gledajte dakle pomno kako živite: ne kao ludi, nego kao mudri. Dobro iskoristite vrijeme, jer su dani zli! Zato ne budite nerazumni, nego uvidite što je volja Gospodnja! I ne opijajte se vinom, u kojemu je raspuštenost, nego se punite Duhom. Govorite među sobom psalmima i hvalospjevima, i duhovnim pjesmama. Pjevajte i kličite u svome srcu Gospodinu. Zahvaljujte svagda za sve, u imenu Gospodina našega Isusa Krista, Bogu i Ocu! Pokoravajte se jedan drugome u strahu Kristovu! Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava ženi, kao što je i Krist glava Crkvi; on je spasitelj tijela.\ Ali kao što se Crkva pokorava Kristu, tako i žene svojim muževima u svemu. Muževi, ljubite svoje žene, kao što je i Krist ljubio Crkvu i sebe samoga predao za nju, da je posveti, očistivši je vodenom kupelju i riječju, da on privede sebi slavnu Crkvu koja nema ljage ni nabora, ili što slično, nego da bude sveta i neokaljana. Tako su dužni i muževi ljubiti svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi. Jer nitko nikada ne mrzi svoje tijelo, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist Crkvu. Mi smo udovi njegova tijela. Zato će muškarac ostaviti svog oca i majku, i prionut će za svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo. Otajstvo je ovo veliko; a ja velim s obzirom na Krista i na Crkvu. \ Među vama neka svaki pojedini muž ljubi svoju ženu kao sebe samoga; a žena neka poštuje svojega muža! \ Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu, jer je to pravo! ”Poštuj svog oca i majku”, to je prva zapovijed s obećanjem, ”da ti dobro bude, i da dugo živiš na zemlji.” A vi, očevi, ne ogorčujte svoju djecu, nego ih odgajajte u Gospodnjoj stezi i poučavanju! Robovi, slušajte svoje zemaljske gospodare sa strahom i drhtanjem, u iskrenosti svojega srca, kao Krista! Ne služite prividno, kao da ugađate ljudima, nego kao Kristove sluge, čineći Božju volju od srca! Dragovoljno služite kao Gospodinu, a ne kao ljudima, znajući da će svatko koji učini što dobro, primiti od Gospodina nagradu, bio rob ili slobodnjak. A vi, gospodari, isto činite njima i nemojte im prijetiti. Znajte da i oni i vi imate Gospodara na nebesima, a on ne gleda tko je tko. Uostalom, jačajte se u Gospodinu i njegovoj silnoj snazi! Obucite se u punu Božju vojnu opremu da biste se mogli održati protiv đavolskih zasjeda! Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protiv Vlasti, protiv upravitelja ovoga mračnog svijeta, protiv pakosnih duhova u zračnim visinama. Zato uzmite Božju vojnu opremu da biste se mogli oduprijeti u zli dan te ostati uspravni do kraja! Stojte dakle tako što ćete opasivati svoje bokove istinom, oblačiti oklop pravde, te se obuvajte u spremnost za evanđelje mira! A iznad svega uzimajte štit vjere kojim ćete moći gasiti sve ognjene strijele đavla! Stavljajte na glavu kacigu spasenja, u ruku uzimajte mač Duha koji je Božja riječ! Svakom molitvom i prošnjom molite se u Duhu u svako vrijeme i uz to bdijte sa svom ustrajnošću i molitvom za sve svete. Molite i za mene da mi Bog dade riječ, kad otvorim svoja usta da navješćujem smiono otajstvo evanđelja. Ja sam poslanik evanđelja u okovima i trebam ga naviještati smiono. A da i vi znate kako mi je i što radim, sve će vam javiti Tihik, ljubljeni brat i vjerni poslužitelj u Gospodinu. Njega šaljem k vama upravo zato da znate kako nam je i da utješi vaša srca. Mir braći i ljubav s vjerom od Boga Oca i Gospodina Isusa Krista! Milost i život neizgubivi svima koji ljube Gospodina našega Isusa Krista! Pavao i Timotej, sluge Isusa Krista, svima svetima u Kristu Isusu koji su u Filipima, s predstojnicima i đakonima. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem Bogu svojemu kad se god spomenem vas, moleći svagda u svakoj svojoj molitvi za sve vas s radošću što vi postadoste zajedničari u evanđelju od prvoga dana do danas. Uzdam se upravo u to da će onaj koji je počeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Krista Isusa. Pravedno je da ovako mislim o svima vama, jer vas nosim u srcu, budući da ste svi sudionici moje milosti i u mojim okovima i u obrani i potvrđivanju evanđelja. Doista, Bog mi je svjedok kako čeznem za svima vama najnježnijom ljubavlju Krista Isusa. I zato se molim da vaša ljubav sve više obiluje u spoznaji i u svakom razumijevanju, da razabirete što je bolje te da budete čisti i bez spoticanja na Kristov dan, puni plodne pravde po Isusu Kristu, na slavu i hvalu Božju. A hoću da znate, braćo, da je moje sadašnje stanje čak pomoglo napretku evanđelja, tako da se razglasilo po svem pretoriju i među ostalima da ja nosim okove zbog Krista. I većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, usuđuje se još revnije, bez straha navješćivati Riječ. Jedni doduše propovijedaju Krista iz zavisti i svađe, a drugi od dobre volje. Ovi iz ljubavi, znajući da ležim radi obrane evanđelja. A oni iz prkosa navješćuju Krista, neiskreno, da jače pritegnu moje okove. Što dakle? Dok se na svaki način propovijeda Krist, bilo himbeno bilo iskreno, ja se tome radujem, a i radovat ću se. Znam naime da će mi ovo izaći na spasenje vašom molitvom i pomoću Duha Isusa Krista. Očekujem i nadam se da se ni u čem ne ću postidjeti, nego da će se i sada kao svagda, sa svom smionošću, proslaviti Krist u mome tijelu, bilo životom bilo smrću. Doista, meni je život Krist, a smrt dobitak. A ako mi život u tijelu donosi plodno djelovanje, tada ne znam što da izaberem. Jer sam pritisnut s obje strane: imam želju umrijeti i biti s Kristom, što bi bilo mnogo bolje. Ali ostati u tijelu potrebnije je zbog vas. Ovo znam pouzdano: ostat ću na životu i bit ću kod sviju vas na vaš napredak i radost vjere, da se vi sa mnom što više ponosite u Kristu Isusu, kad opet dođem k vama. Samo živite dostojno Kristova evanđelja pa da? bilo prisutan gledajući bilo odsutan slušajući? ustanovim kako stojite u jednome duhu i da se jednodušno zajedno borite za evanđeosku vjeru. Ni u čem da se ne plašite protivnikâ, jer je to za njih znak propasti, a za vas spasenja, i to od Boga. Vama je dano ne samo da u Krista vjerujete nego da i trpite za njega. Vi i ja uključeni smo u istu borbu: jednom ste vidjeli kako se borim, a sada čujete da sam još uvijek u borbi. Ako, dakle, postoji kakvo ohrabrenje u Kristu, ako postoji kakva utjeha ljubavi, ako postoji kakvo zajedništvo Duha, ako mi želite iskazati suosjećanje i sućut, učinite mi ovu radost: budite istoga mišljenja, gajite istu ljubav, jednako osjećajte i razmišljajte! Ništa ne činite iz prkosa ili radi tašte slave, nego u poniznosti smatrajte jedni druge većim od sebe! Ne gledajte samo svaki na svoje, nego i ono što je drugih! Budite jedni prema drugima kao što je Krist Isus. Dok je bio u Božjemu obličju, on se nije grčevito držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao jednak ljudima. Vanjštinom je bio kao čovjek. Ponizio je samoga sebe postavši poslušan do smrti, do smrti na križu. Zato i Bog njega uzvisi i darova mu ime koje je nad svakim imenom: na Isusovo se ime ima pokloniti svako koljeno bića koja su na nebu i na zemlji i pod zemljom, i svaki jezik ima priznati da je Isus Krist? Gospodin, na slavu Boga Oca. Tako, ljubljeni moji! Kao što svagda slušaste, ne samo dok sam kod vas nego mnogo više sada kad nisam kod vas, radite na svome spasenju sa strahom i trepetom! Doista, Bog čini u vama da hoćete i vršite ono što je njemu ugodno. Sve činite bez mrmljanja i oklijevanja, da budete besprijekorni i čisti, bezazlena djeca Božja usred nevaljala i pokvarena naraštaja. Među njima trebate svijetliti kao zvijezde u svijetu, držeći riječ života na moju hvalu za Kristov dan? da nisam uzalud trčao, niti se uzalud trudio. Međutim, ako budem i žrtvovan u služenju vašoj vjeri, radujem se i veselim se sa svima vama. Tako se i vi radujte i veselite sa mnom! Nadam se u Gospodinu Isusu uskoro poslati k vama Timoteja, da se i ja ohrabrim saznavši kako je vama. Zaista, nemam nijednog takva istomišljenika koji bi se tako iskreno brinuo za vaše stvari. Svi naime traže što je njihovo, a ne što je Krista Isusa. A znate da je prokušan: kao dijete ocu služio je sa mnom u službi evanđelja. Nadam se, dakle, njega poslati odmah, čim razaberem što će biti sa mnom. A uzdam se u Gospodina da ću i sam uskoro doći. Nađoh također za potrebno poslati k vama brata Epafrodita, svoga suradnika i suborca, kojega vi poslaste da mi posluži u mojoj potrebi. Doista, čeznuo je za svima vama i bilo mu je žao što ste čuli da se razbolio. Jer, zaista, bio je blizu smrti, ali Bog mu se je smilovao. Ne samo njemu nego i meni, da mi ne dođe žalost na žalost. Zato ga brže šaljem da se obradujete kad ga opet vidite, a ja da budem manje žalostan. Primite ga dakle u Gospodinu sa svom radošću, i poštujte takve! Jer zbog Kristova djela došao je blizu smrti, izložio je opasnosti vlastiti život da me poslužuje u onome što vi niste mogli činiti. Uostalom, braćo moja, radujte se u Gospodinu! Pisati vam isto meni nije dosadno, a vama je potrebno. čuvajte se tih pasa, čuvajte se tih zlih poslenika, čuvajte se tog osakaćenja! Doista, mi smo obrezani koji Duhom iskazujemo štovanje Bogu i hvalimo se u Kristu Isusu, a ne uzdamo se u tijelo, premda bih se i ja mogao uzdati u tijelo. Ako tko drugi misli da se može uzdati u tijelo, ja još više. Obrezan sam osmi dan, od Izrćlova sam roda, od Benjaminova plemena, Hebrej od Hebreja, po Zakonu farizej. Iz revnosti sam progonio Crkvu, po zakonskoj pravdi bio sam besprijekoran. Međutim, ono što sam nekoć smatrao dobitkom, sada smatram štetnim zbog Krista. Štoviše, sve držim za štetu prema prevažnoj spoznaji Isusa Krista, svojega Gospodina zbog kojega sve izgubih i smatram blatom, da steknem Krista, i da se nađem u njemu, nemajući svoje pravde koja je od Zakona. Zato imam pravdu koja je po vjeri u Krista, pravdu koja je od Boga po vjeri, da spoznam njega i silu njegova uskrsnuća i zajedništvo u njegovoj patnji, da mu budem sličan u smrti, ne bih li kako dostigao uskrsnuće od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili kao da sam već savršen, nego nastojim dohvatiti ga, jer je i mene dohvatio Krist Isus. Braćo, ja ne umišljam sebi da sam dostigao, ali jedno činim: zaboravljam ono što je za mnom, a posežem za onim što je preda mnom. Trčim k cilju, k nebeskoj nagradi kojoj me Bog zove u Kristu Isusu. Mi koji smo “savršeni” razmišljajmo dakle ovako, a ako što drukčije mislite, Bog će vas o tome poučiti. U međuvremenu držimo se onoga što smo dostigli! Ugledajte se u mene, braćo, i gledajte one koji tako žive kao što nas imate za ugled! Jer mnogi o kojima sam vam mnogo puta govorio, a sada i plačući govorim, žive kao neprijatelji Kristova križa. Njima je svršetak propast, bog im je trbuh, a slava u njihovoj sramoti. Misle samo na ovozemno. Ali naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja očekujemo, Gospodina Isusa Krista. On će preobraziti naše bijedno tijelo da bude jednako njegovu slavnom tijelu, po sili kojom može sve sebi podložiti. Zato, braćo moja ljubljena i poželjena, radosti i kruno moja, tako stojte u Gospodinu, ljubljeni! Evodiju zaklinjem i Sintihu pozivam da jedno misle u Gospodinu. Da, molim i tebe, vjerni druže, pomozi im ti, jer su se trudile u evanđelju sa mnom, s Klementom i s ostalim mojim suradnicima, čija su imena u knjizi života! Radujte se svagda u Gospodinu; opet velim: radujte se!\ Blagost vaša neka bude poznata svim ljudima! Gospodin je blizu. Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu molitvom i prošnjom, sa zahvalom, iznosite Bogu svoje potrebe! I Božji mir, koji nadilazi svaki um, čuvat će vaša srca i misli u Kristu Isusu. Uostalom, braćo, neka vam je na umu što je god istinito, što je časno, što je pravedno, što je sveto, što je ljubazno, što je pohvalno, što je god kreposno i što je god hvale vrijedno! Što naučiste, primiste, čuste, i vidjeste od mene, to činite, i Bog mira bit će s vama! Obradovao sam se veoma u Gospodinu što je opet procvala vaša briga za mene, kao što ste se i brinuli, ali su vas u tome spriječile prilike. Ne govorim zbog oskudice, jer sam navikao biti zadovoljan onim što imam. Znam oskudijevati, znam i obilovati; u svemu i u sve sam se uputio: biti sit i gladovati, obilovati i oskudijevati.\ Sve mogu u onome koji me krijepi. Ali dobro ste učinili što ste sa mnom podijelili moju nevolju. A znate i vi, Filipljani, da mi u početku evanđelja, kad sam otišao iz Makedonije, nijedna Crkva ne otvori račun davanja i primanja, osim vas jedinih. Doista, vi ste mi u Solun više puta poslali ono što mi je bilo potrebno. Ne kao da tražim dar, nego tražim plod koji se množi na vašu korist. A ja sam primio sve i imam u izobilju. Obogatio sam se primivši od Epafrodita ono što ste mi poslali, sladak miris, žrtvu prijatnu, ugodnu Bogu. Moj Bog ispunit će svaku vašu potrebu po svome bogatstvu, u slavi, u Kristu Isusu. Bogu i Ocu našemu slava u vijeke vijeka! Amen. Pozdravite svakoga od svetih u Kristu Isusu! Pozdravljaju vas braća što su sa mnom. Pozdravljaju vas svi sveti, a osobito koji su iz careve kuće. Milost Gospodina našega Isusa Krista s vašim duhom! Pavao, apostol Krista Isusa po Božjoj volji, i brat Timotej svetima u Kolosama i braći vjernicima u Kristu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega. Zahvaljujemo Bogu, Ocu Gospodina našega Isusa Krista, i molimo svagda za vas, čuvši za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav prema svima svetima zbog nade koja vam je pohranjena na nebesima. Za nju ste prije čuli kad vam je bila naviještena istina evanđelja koje je došlo k vama te je plodno i raste, kako u svemu svijetu tako i kod vas, od onoga dana kad čuste i upoznaste Božju milost i istinu. To ste naučili od Epafre, našega ljubljenog druga u službi, koji je za vas vjerni Kristov služitelj. On nam je javio o vašoj ljubavi u Duhu. Zato mi, od onoga dana kad to čusmo, ne prestajemo za vas moliti i prositi da se ispunite poznavanjem Božje volje, u svakoj mudrosti i duhovnoj razboritosti. Molimo Gospodina da živite dostojno njega te mu u svemu omilite, da budete plodni u svakom dobrom djelu i rastete u poznavanju Boga, ojačani svakom snagom po sili njegove slave, da sve podnesete u strpljivosti i ustrajnosti s radošću. Zahvaljujemo Ocu koji nas čini sposobnima da budemo subaštinici svetih u svjetlosti. On nas izbavi od vlasti tame i premjesti u kraljevstvo svoga ljubljenog Sina. U njemu imamo otkupljenje, njegovom krvlju oproštenje grijeha. On je slika nevidljivoga Boga, Prvorođeni prije svakoga stvorenja. U njemu je sve stvoreno, što god je na nebu i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Poglavarstva, bilo Vlasti: sve postoji po njemu i za njega je stvoreno. A on je prije svega, i sve postoji u njemu. On je glava tijelu Crkve, on je početak, prvorođeni od mrtvih, da on bude u svemu prvi. Bogu se svidjelo nastaniti u njemu svu puninu i po njemu pomiriti sve sa sobom, izmirivši krvlju njegova križa sva zemaljska i nebeska bića. Vi ste nekoć bili otuđeni, duboko neprijateljski usmjereni, ogrezli u zlim djelima. Sad vas Bog pomiri smrću njegova ljudskog tijela da vas privede k sebi svete, bez mane i krivnje, ako samo ostanete utemeljeni i tvrdi u vjeri, nepokolebljivi u evanđeoskoj nadi, jer ste čuli evanđelje koje je propovijedano svakom stvorenju pod nebom, a ja Pavao postadoh mu poslužitelj. Sada se u patnjama radujem za vas i dopunjujem na svome tijelu ono što nedostaje Kristovoj muci za njegovo tijelo koje je Crkva. Njoj ja postadoh poslužitelj po Božjoj odredbi koja mi je dana za vas, da ispunim Božju riječ, otajstvo koje je bilo sakriveno od vjekova i pokoljenja, a sada je objavljeno njegovim svetima. Njima Bog htjede objaviti kako je bogata slava ovog otajstva među poganima, a to je Krist u vama, nada u slavu. Njega mi navješćujemo dokazujući svakom čovjeku i poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da svakoga učinimo savršenim u Kristu. Oko toga se i trudim, boreći se po njegovoj moći koja snažno djeluje u meni. Hoću da znate koliku borbu vodim za vas i za one što su u Laodiceji, i za sve koji me ne vidješe osobno: da se utješe njihova srca, da sjedinjeni u ljubavi dođu do svega bogatstva, punine razumijevanja te upoznaju otajstvo Boga i Krista u kojemu je sakriveno sve blago mudrosti i znanja. To govorim da vas nitko ne prevari zamamnim riječima. Doista, ako tijelom i nisam kod vas, jesam duhom s vama, radujući se što vidim vaš red i čvrstoću vaše vjere u Krista. Kako ste, dakle, primili Krista Isusa Gospodina, onako nastavite živjeti u njemu, ukorijenjeni i nazidani na njemu i utvrđeni vjerom, kako ste naučili, obilujući zahvalnošću. Pazite da vas tko ne prevari filozofijom i praznom prijevarom po predaji ljudi, po počelima ovoga svijeta, a ne po Kristu. Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva. U njemu ste i vi ispunjeni, a on je glava svakome Poglavarstvu i Vlasti. U njemu ste i obrezani nerukotvorenim obrezanjem, skinuvši tjelesnu put Kristovim obrezanjem. Ukopani ste s njim u krštenju u kojemu s njime i uskrsnuste po vjeri u silu Boga koji ga uskrisi od mrtvih. Bog je vas, koji ste bili mrtvi u prijestupima i u neobrezanju svoga tijela, oživio s njime, oprostivši nam sve prijestupe. Izbrisao je zadužnicu koja je bila svojom odredbom protiv nas: uklonio ju je pribivši je na križ. Svrgnuo je Poglavarstva i Vlasti, javno ih izložio ruglu, pobijedivši ih križem. Neka vas dakle nitko ne osuđuje za jelo, ili za piće, ili za kakav blagdan, ili za mlađak, ili za subote. To je sjena budućih stvari, a zbilja je Krist. Neka vas nitko ne liši nagrade, pokušavajući to smjernošću i štovanjem anđela te ponoseći se stvarima što ih je tobože vidio. Takav se uzalud nadima svojom tjelesnom pameću, a ne drži se glave od koje sve tijelo, s pomoću zglobova i sveza složeno i sastavljeno, raste rastom Božjim. Ako ste dakle umrli s Kristom počelima ovoga svijeta, zašto vas vežu propisima, kao da još živite u svijetu: ”Ne uzimaj! Ne okusi! Ne dotiči!”? Sve to propada samom upotrebom. To su ljudske zapovijedi i nauci. Imaju doduše izgled mudrosti po umišljenoj pobožnosti, postu i trapljenju tijela, ali u njima nema ništa časno, nego služe zadovoljavanju puti. Ako dakle uskrsnuste s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi s desne strane Bogu! Težite za onim što je gore, a ne što je na zemlji! Jer umrijeste, i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu. Kad se pojavi Krist, naš život, onda ćete se i vi s njim pojaviti u slavi. Mrtvite dakle svoje udove koji su zemaljski usmjereni: bludnost, nečistoću, požudu, zlu želju i lakomost koja je idolopoklonstvo. Zbog tih mana dolazi Božji gnjev na neposlušne sinove. Po njima ste i vi nekoć živjeli, dok ste se ravnali prema njima. A sad se oslobodite svega toga: van iz vaših usta srdžba, ljutnja, zloća, uvreda i sramotne riječi! Ne lažite jedni drugima! Svucite staroga čovjeka s njegovim djelima, i obucite novoga koji se obnavlja za spoznaju po slici onoga koji ga je stvorio. Više nema Grka ni Židova, obrezanja ni neobrezanja, barbara ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svima Krist. Obucite se dakle kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u srdačno milosrđe, dobrotu, poniznost, blagost i strpljivost. Podnosite jedni druge i praštajte jedan drugome, ako netko ima tužbu protiv koga. Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi. A povrh svega toga imajte ljubav koja je veza savršenstva! Neka Kristov mir vlada u vašim srcima, na koji ste i pozvani u jednome tijelu. Budite zahvalni! Kristova riječ neka prebiva u vama obilato. U svakoj mudrosti poučavajte i urazumljujte jedni druge psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama. Zahvalno pjevajte u svojim srcima Bogu. Što god činite riječju ili djelom, sve činite u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu. Žene, budite podložne svojim muževima kao što treba u Gospodinu! Muževi, ljubite svoje žene i ne budite osorni prema njima. Djeco, slušajte svoje roditelje u svemu, jer je to ugodno u Gospodinu! Očevi, ne razdražujte svoje djece, da ne budu malodušna. Sluge, pokoravajte se u svemu svojim tjelesnim gospodarima, ne služeći im naoko, kao da ljudima ugađate, nego iskrena srca, bojeći se Gospodina! Što god činite, od srca činite kao Gospodinu, a ne kao ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti baštinu za nagradu. Gospodinu Kristu služite! Jer tko nepravdu čini, primit će što je skrivio, a nema gledanja tko je tko. Gospodari, činite slugama ono što je pravo i pravedno, znajući da i vi imate Gospodara na nebu! Ustrajte u molitvi, bdijte u njoj sa zahvaljivanjem! Molite ujedno i za nas da nam Bog otvori vrata za propovijedanje Kristova otajstva zbog kojega sam u zatvoru, da ga navješćujem kako trebam govoriti! Mudro živite prema onima koji su vani, koristeći se dobrom prigodom! Vaša riječ neka je svagda ljubazna, začinjena solju, da znate odgovarati svakome kako treba! Kako je meni, javit će vam sve Tihik, ljubljeni brat te vjerni služitelj i drug u Gospodinu. Njega šaljem k vama upravo zato da upoznate kako je nama, i da utješi vaša srca, s Onezimom, vjernim i ljubljenim bratom, koji je jedan od vas. Oni će vas obavijestiti o svemu kako je ovdje. Pozdravlja vas Aristarh koji je sa mnom u sužanjstvu, i Marko, Barnabin nećak o kojemu primiste zapovijedi. Ako dođe k vama, lijepo ga primite. Također vas pozdravlja Isus, zvani Just. Od onih koji su obrezani, jedini su oni moji suradnici za Božje kraljevstvo. Oni su mi bili utjeha. Pozdravlja vas vaš Epafra, sluga Krista Isusa; on se jednako bori za vas u molitvama da stojite savršeni i ispunite sve što je Božja volja.\ Zaista, svjedočim za njega da se mnogo trudi za vas i za braću u Laodiceji i Hierapolu. Pozdravlja vas Luka, ljubljeni liječnik, i Dema. Pozdravite braću u Laodiceji, i Nimfu, i Crkvu koja je u njezinoj kući! Kad se pročita ova poslanica kod vas, pobrinite se da bude pročitana i u laodicejskoj Crkvi, a onu iz Laodiceje pročitajte i vi. Kažite Arhipu: pazi na službu koju si primio u Gospodinu i obavljaj je potpuno! Pozdrav mojom rukom Pavlovom. Spominjite se mojih okova! Milost s vama! Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir! Zahvaljujemo Bogu svagda za sve vas spominjući se vas u svojim molitvama. Sjećamo se bez prestanka vaše djelotvorne vjere, požrtvovne ljubavi i ustrajne nade u Gospodina našega Isusa Krista pred Bogom i Ocem našim. Znamo, braćo ljubljena od Boga, za vašu izabranost, jer naše evanđelje nije došlo k vama samo u riječi, nego i u sili i u Duhu Svetome, i u mnogoj punini, kao što znate kakvi smo bili među vama zbog vas. Vi se ugledaste u nas i u Gospodina primivši riječ u velikoj nevolji s radošću Duha Svetoga, tako da vi postadoste uzor svima vjernicima u Makedoniji i Ahaji. Zaista, od vas je odjeknula riječ Gospodnja ne samo u Makedoniji i Ahaji nego se je po svakom mjestu razglasila vjera vaša u Boga, tako da nam ne treba ništa govoriti. Oni naime objavljuju o nama kako smo k vama došli i kako ste se obratili k Bogu od idola, da služite Bogu živomu i istinitomu, i čekate njegova Sina s nebesa kojega uskrisi od mrtvih, Isusa koji nas izbavlja od budućega gnjeva. Sami doista znate, braćo, da naš dolazak k vama nije bio uzaludan. Nego stradavši prije i pretrpjevši pogrde u Filipima, kao što znate, odvažismo se u svome Bogu propovijedati vama Božje evanđelje uz veliku borbu. Uistinu, naše bodrenje nije iz zablude ni iz nečistoće, ni na prijevaru, nego kako nas je okušao Bog za dostojne da nam povjeri evanđelje, tako govorimo. Ne da ljudima ugađamo, nego Bogu koji ispituje naša srca. Jer vam nismo nikada govorili laskavim riječima, kao što znate, niti pod izlikom lakomosti? Bog je svjedok? niti tražeći od ljudi slavu, bilo od vas, bilo od drugih. Premda smo mogli pokazati svoju vlast kao Kristovi apostoli, bili smo ipak krotki među vama, kao što dojilja njeguje svoju djecu. Tako smo čeznuli za vama da smo bili spremni dati vam ne samo Božje evanđelje nego i svoj život, jer ste nam omiljeli. Zaista, spominjete se, braćo, našega truda i umora: noću i danju smo radili da ne budemo na teret nijednome od vas. Tako smo vam propovijedali Božje evanđelje. Vi ste svjedoci, i Bog, kako smo se sveto, pravedno i besprijekorno vladali prema vama koji vjerujete. Znate kako smo svakoga od vas, kao otac svoju djecu, molili, bodrili i zaklinjali da živite dostojno Boga koji vas je pozvao u svoje kraljevstvo i slavu. Zato zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste vi, primivši od nas propovijedanu Božju riječ, tu riječ primili ne kao ljudsku riječ, nego kao ono što zaista jest: riječ Božju. Ona i djeluje u vama vjernicima. Vi postadoste, braćo, nasljedovatelji Božjih Crkava koje su u Judeji u Kristu Isusu, jer i vi isto pretrpjeste od svojih suplemenika, kao i oni od Židova. Oni ubiše i Gospodina Isusa, i proroke, i nas progoniše, i Bogu se ne mile, i svima se ljudima protive, jer nam priječe govoriti narodima da se spase. Tako ispunjavaju mjeru svojih grijeha svagda. Ali na kraju dolazi na njih gnjev Božji. A mi, braćo, odijeljeni od vas na neko vrijeme licem, a ne srcem, osobito nastojasmo s velikom željom da vas vidimo osobno. Zato smo htjeli doći k vama, a ja Pavao, jednom i drugi put, ali zapriječi nam sotona. Jer tko je naša nada, ili radost, ili ponosna kruna? Niste li to vi pred Gospodinom našim Isusom o njegovu dolasku? Doista ste vi naša slava i radost. Zato ne mogosmo više podnositi i naumismo sami ostati u Ateni, a poslasmo Timoteja, svoga brata i Božjega suradnika u Kristovu evanđelju, da vas utvrdi i obodri u vašoj vjeri. Željeli smo da se nitko ne pokoleba u ovim nevoljama; jer sami znate da smo za to određeni.\ Doista, dok smo bili kod vas, kazali smo vam unaprijed da ćemo podnositi nevolje, a to se i dogodilo, kako znate. Zato i ja, kad nisam mogao više podnositi, poslah da upoznam vašu vjeru, da vas nije kako iskušao napasnik? da naš trud ne bude uzalud. A sad, kad se vratio Timotej k nama od vas i izvijestio nas o vašoj vjeri i ljubavi te da nas se svagda ugodno sjećate, želeći nas vidjeti, kao i mi vas, utješili smo se, braćo, zbog vas, u svoj svojoj bijedi i nevolji, vašom vjerom. Zaista, sad živimo kad vi stojite u Gospodinu. Jer kakvu zahvalu možemo uzvratiti Bogu za vas, za svu radost kojom se radujemo zbog vas pred svojim Bogom? Noću i danju molimo se najgorljivije da vidimo vaše lice i da nadopunimo ono što je manjkavo u vašoj vjeri. Sam Bog i naš Otac, i naš Gospodin Isus, neka upravi naš put k vama! A vas neka umnoži Gospodin i neka dade da imate obilnu ljubav jedni prema drugima, i prema svima, kao i mi prema vama. Utvrdila se vaša srca besprijekorno u svetosti, pred Bogom i Ocem našim, kad dođe naš Gospodin Isus sa svima svojim svetima. Amen. Uostalom, braćo, molimo vas i opominjemo u Gospodinu Isusu: kao što ste naučili od nas kako trebate ugađati Bogu, tako i živite, da sve više napredujete. Jer znate kakve vam dadosmo zapovijedi u ime Gospodina Isusa. Doista, volja je Božja da budete sveti, da se čuvate bludnosti, da svaki od vas zna čuvati svoju posudu u svetosti i časti, a ne da ugađate požudnoj strasti, kao pogani koji ne poznaju Boga. Ne nanosite štetu i ne zakidajte u poslu svojega brata, jer je Gospodin osvetnik za sve to, kao što vam prije kazasmo i posvjedočismo. Zaista, Bog nas ne pozva na nečistoću, nego na svetost. Koji dakle to odbacuje, ne odbacuje čovjeka, nego Boga koji vam je dao svojega Duha Svetoga. A za bratsku ljubav ne trebamo vam pisati jer ste sami od Boga poučeni da se ljubite među sobom. Zaista, to i činite prema svoj braći u cijeloj Makedoniji. A molimo vas, braćo, da još više u tom napredujete te da nastojite provoditi miran život i gledati svoj posao. Radite svojim rukama, kao što vam zapovjedismo, da biste se pristojno vladali prema onima što su vani i da nikoga ne opterećujete. A ne ćemo, braćo, da vi ne znate o onima koji su usnuli, da se ne žalostite kao i oni koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji su usnuli u Isusu dovesti s njime. Jer vam ovo kazujemo po Gospodnjoj riječi: mi koji živimo, koji ostajemo za dolazak Gospodnji, ne ćemo preteći onih koji su usnuli. Jer će sam Gospodin na dani znak, na arkanđelov glas, na zvuk Božje trube sići s neba, i umrli u Kristu će najprije uskrsnuti. Onda ćemo mi koji živimo, koji smo ostali, biti zajedno s njima uzeti u oblake, ususret Gospodinu u visine, i tako ćemo svagda biti s Gospodinom. Tješite dakle jedni druge tim riječima! A o vremenu i času, braćo, ne trebamo vam pisati. Doista, sami dobro znate da će Gospodnji dan doći kao tat u noći. Jer kad reknu: “Mir i sigurnost!”, onda će ih iznenada napasti propast, kao bol trudnu ženu, i ne će uteći. Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj Dan kao tat iznenadio. Svi ste vi sinovi svjetla i sinovi dana; nismo sinovi noći niti tame.\ Stoga ne spavajmo kao ostali, nego bdijmo i budimo trijezni! Jer koji spavaju, u noći spavaju i koji se opijaju, u noći se opijaju. A mi, koji smo od dana, budimo trijezni i odjeveni u oklop vjere i ljubavi, zaštićeni kacigom koja je nada u spasenje. Doista, Bog nas ne postavi za gnjev, nego da steknemo spasenje po našem Gospodinu Isusu Kristu. On je umro za nas da mi, bdjeli ili spavali, zajedno s njim živimo. Zato tješite jedni druge i potičite jedan drugoga na dobro, kao što i činite! A molimo vas, braćo, da priznate one koji se trude među vama, koji su vam predstojnici u Gospodinu te vas opominju. Cijenite ih osobito u ljubavi zbog njihova djela. Živite u miru među sobom! Potičemo vas, braćo: poučavajte ne- uredne, tješite malodušne, pomažite slabima, budite strpljivi sa svima! Gledajte da nitko ne vraća kome zlo za zlo; nego svagda revno nastojte oko dobra među sobom i prema svima!\ Svagda se radujte! Molite se bez prestanka! Na svemu zahvaljujte; jer je to Božja volja u Kristu Isusu za vas.\ Ne gasite Duha! Ne prezirite proroštava! A sve kušajte i što je dobro zadržite! Klonite se svake vrste zla! A sam Bog mira neka vas posveti u punoj mjeri. Neka se vaš cjeloviti duh, vaša duša i vaše tijelo sačuva besprijekorno za dolazak našega Gospodina Isusa Krista! Vjeran je onaj koji vas pozva, on će i izvršiti. Braćo, molite se za nas! Pozdravite svu braću svetim poljupcem! Zaklinjem vas Gospodinom da se pročita ova poslanica svoj braći. Neka milost Gospodina našega Isusa Krista bude s vama! Pavao, Silvan i Timotej Crkvi Solunjana u Bogu, našemu Ocu i Gospodinu Isusu Kristu. Milost vam i mir od Boga našega Oca i Gospodina Isusa Krista! Dužni smo svagda zahvaljivati Bogu za vas, braćo, kao što dolikuje, jer sigurno raste vaša vjera, i množi se ljubav svakoga od vas prema drugima. Stoga se mi sami hvalimo vama u Božjim Crkvama zbog vaše strpljivosti i vjere u svim vašim progonima i nevoljama koje podnosite. Te nevolje znak su pravednoga Božjega suda, da budete dostojni Božjega kraljevstva za koje i trpite. Jer je doista pravedno da Bog uzvrati muku onima koji vas muče, a vama koje muče uzvrati pokoj s nama, kad se objavi Gospodin Isus s neba s anđelima svoje sile, u plamenom ognju. Tada će se Bog osvetiti onima koji ga ne poznaju, i koji ne slušaju evanđelja našega Gospodina Isusa. Oni će trpjeti kaznu, vječnu propast, odbačeni od Gospodnjega lica i od moćne slave, kad dođe u onaj dan da se proslavi u svojim svetima i da bude divan u svima koji povjerovaše, jer ste vi prihvatili naše svjedočenje. Zato se i molimo svagda za vas da vas naš Bog učini dostojnima poziva i snažno ispuni svaku spremnost na dobrotu i vjerničko djelovanje, da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu, po milosti našega Boga i Gospodina Isusa Krista. S obzirom na dolazak Gospodina našega Isusa Krista i naše sabiranje oko njega molimo vas, braćo, da se ne date brzo pokolebati i ne plašite se: ni duhom, ni riječju, ni poslanicom tobože od nas poslanom, kao da je već blizu Gospodnji dan. Neka vas nitko ne zavede ni na koji način, jer treba najprije doći otpad, i objaviti se čovjek bezakonja, Sin propasti, protivnik koji se diže iznad svega što se zove Bog, ili što se štuje, tako da će on sjesti u Božjem hramu pokazujući sebe, kao da je Bog. Ne pamtite li da sam vam ovo kazivao još dok sam bio kod vas? I sad znate što ga zadržava da se ne pojavi u svoje vrijeme. Doista, otajstvo bezakonja već djeluje; samo treba da se ukloni onaj koji sad zadržava.\ I onda će se pojaviti bezakonik kojega će Gospodin Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti sjajem svojega dolaska. Bezakonik dolazi po Sotoninu djelovanju sa svakom silom i znacima i lažnim čudesima, i sa svakim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju, jer ne primiše ljubavi istinite da bi se spasili. I zato će im Bog poslati zavodljivu moć da povjeruju laži, da se svima sudi koji ne povjerovaše istini, nego privolješe nepravdu. A mi smo dužni svagda zahvaljivati Bogu za vas, braćo ljubljena od Gospodina, što vas je Bog kao prvijence izabrao za spasenje posvećenjem u Duhu i vjerom u istinu, na što vas pozva našim evanđeljem, da postignete slavu Gospodina našega Isusa Krista. Tako dakle, braćo, stojte i držite predaje koje naučiste ili riječju ili našom poslanicom. A sam Gospodin naš Krist Isus i naš Bog Otac, koji nas uzljubi i dade nam vječnu utjehu i dobru nadu u milosti, neka utješi vaša srca i utvrdi u svakom dobrom djelu i riječi! Uostalom, braćo, molite se za nas da se Gospodnja riječ širi i da se slavi kao i u vas;\ i da se izbavimo od bezumnih i zlih ljudi, jer nemaju svi vjere. Gospodin je vjeran, on će vas utvrditi i sačuvati od Zloga. Uzdamo se u Gospodinu za vas, da ono što vam zapovijedamo činite i da ćete činiti. Gospodin neka upravi vaša srca Božjoj ljubavi i Kristovoj strpljivosti. Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina našega Isusa Krista, da se odvojite od svakoga brata koji živi neuredno, a ne po predaji koju primiše od nas. Doista, sami znate kako se trebate ugledati u nas, jer nismo živjeli neuredno među vama. Niti smo badava jeli kruh kod bilo koga, nego smo radili u trudu i muci, noću i danju, da ne budemo na teret nikome od vas. Ne stoga što ne bismo imali vlasti, nego da sebe damo vama za primjer, da nas nasljedujete. Zaista, kad smo bili kod vas, ovo smo vam zapovijedali: Ako tko ne će raditi, neka ni ne jede! čujemo naime da neki neuredno žive među vama: ništa ne rade, nego se bave ništavnim stvarima. Takvima zapovijedamo i opominjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu neka mirno rade i jedu svoj kruh. A vama, braćo, neka ne dosadi činiti dobro! Ako tko ne posluša naše riječi u ovoj poslanici, toga naznačite i ne miješajte se s njim, da se posrami! Ali ga ne držite kao neprijatelja, nego ga opominjite kao brata! A sam Gospodin mira neka vam dade svagda mir na svakom mjestu! Gospodin sa svima vama! Pozdrav mojom rukom, Pavlovom, što je znak u svakoj poslanici: ovako pišem. Milost Gospodina našega Isusa Krista sa svima vama. Pavao, Apostol Isusa Krista, po zapovijedi Boga, našega Spasitelja i Krista Isusa, naše nade, Timoteju, pravome sinu u vjeri. Želim ti milost i mir od Boga Oca i Krista Isusa, Gospodina našega! Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovjediš nekima neka ne iznose drugi nauk i neka se ne bave bajkama ni beskrajnim rodoslovljima. To izaziva više prepiranja, a ne posvećuje pozor Božjem naumu koji se ostvaruje po vjeri. Svrha je zapovijedi ljubav iz čista srca, dobre savjesti i iskrene vjere. Neki zastraniše od toga te odlutaše u isprazne govore. Hoće biti učitelji Zakona, a ne razumiju što govore ni što tvrde. Mi znamo da je Zakon dobar, ako ga se tko drži kako treba. Imaj na umu ovo: nije pravedniku postavljen Zakon, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnicima i grešnicima, nečistima i okaljanima, ubojicama oca i majke, krvnicima, bludnicima, homoseksualcima, otimačima osoba, lažljivcima, krivokletnicima, i ako što drugo ima protivno zdravu nauku. To je u skladu s evanđeljem slave blaženoga Boga koje je meni povjereno. Zahvaljujem onome koji mi dade jakost, Kristu Isusu, našemu Gospodinu, što me je držao za vjerna i postavio me za služenje, a prije sam bio hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali sam pomilovan, jer sam ne znajući to činio u nevjeri. Milost našega Gospodina s vjerom i ljubavi u Kristu Isusu izvanredno je obilovala prema meni. Pouzdana je riječ i vrijedna da bude potpuno prihvaćena: Isus Krist je došao na svijet da spasi grješnike od kojih sam ja prvi. Ali sam pomilovan zato da na meni prvome pokaže Isus Krist svu strpljivost, za pouku onima koji će vjerovati u njega za vječni život. Kralju vjekova, besmrtnome, nevidljivome, jedinome Bogu čast i slava u vijeke vjekova! Amen. Ovu ti zapovijed predajem, sine Timoteju, po proroštvima koja su jednom o tebi izrečena: ojačan njima bij dobar boj. Imaj vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom u vjeri. Među njima su Himenej i Aleksandar, koje predadoh sotoni da se nauče ne huliti. Molim dakle prije svega da se obavljaju prošnje, molitve, zagovori, zahvaljivanja za sve ljude, za kraljeve i sve koji su na vlasti, da provodimo tih i miran život u svakoj pobožnosti i čestitosti. To je dobro i ugodno pred Spasiteljem, našim Bogom, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznaje istine. Doista, jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus. On sebe dade kao otkup za sve, kao svjedočanstvo u pravo vrijeme. Za to svjedočanstvo ja sam postavljen kao propovjednik i apostol? istinu govorim, ne lažem? kao učitelj pogana u vjeri i istini. Hoću dakle da muževi mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke, bez gnjeva i svađe. Tako i žene: u pristojnom držanju, sa stidom i čednošću, neka se kite ne pletenicama ni zlatom, ili biserom, ili skupocjenim haljinama, nego dobrim djelima, kao što se pristoji ženama koje žele biti Bogu odane. Neka žena prima pouku u tišini, sa svom pokornošću! A ne dopuštam ženi poučavati niti vladati mužem, nego neka bude mirna. Jer je najprije bio stvoren Adam, a onda Eva. I Adam nije bio zaveden, a žena, zavedena, postade prijestupnica. Ali će se spasiti rađanjem djece, ako ostane u vjeri i ljubavi i u svetosti s čednošću. Istinita je riječ: ako tko želi nadgledništvo, želi dobru zadaću. Nadglednik dakle treba biti besprijekoran, muž jedne žene, trijezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, sposoban poučavati, ne odan piću, ne nasilan, nego krotak, ne svadljivac, ne lakom. Neka svojom kućom dobro upravlja i ima poslušnu djecu sa svom čestitošću. Ako tko ne zna upravljati svojom kućom, kako će se skrbiti za Crkvu Božju? Neka ne bude novoobraćenik, da se ne bi umislio i pao pod vražji sud. A treba imati i dobro svjedočanstvo onih koji su vani, kako ne bi pao u osramoćenost i u vražju zamku. Tako i đakoni treba da su pošteni, ne dvolični u govoru, ne odani mnogom vinu, ne lakomi na nepošten dobitak. Neka čuvaju otajstvo vjere u čistoj savjesti. Oni neka najprije budu iskušani, pa neka onda vrše đakonsku službu, ako su besprijekorni. Tako i žene (đakona) trebaju biti poštene, neka ne kleveću, neka budu trijezne, vjerne u svemu. đakoni neka budu muževi jedne žene koji dobro upravljaju djecom i svojim kućama. Doista, oni koji dobro služe, stječu častan položaj i veliku sigurnost koja se temelji na vjeri u Krista Isusa. Ovo ti pišem nadajući se da ću ubrzo doći k tebi. Ako li se zadržim, ovako ćeš znati kako ti se treba vladati u Božjoj kući, koja je Crkva Boga živoga, stup i tvrđava istine. I kao što je priznato, veliko je otajstvo pobožnosti: Onaj koji je očitovan u tijelu, opravdan je u Duhu, ukazao se anđelima, propovijedan je poganima; svijet u njega povjerova, uznesen je u slavi. \ A Duh govori jasno da će u posljednja vremena odstupiti neki od vjere, slušajući lažne duhove i đavolske nauke, u licemjerju lažaca otupjele savjesti. Oni zabranjuju sklapanje ženidbe, blagovanje jela koja je Bog stvorio da ih vjernici, i oni koji upoznaše istinu, uzimaju sa zahvalnošću. Doista, svako je stvorenje Božje dobro, i ne treba odbacivati ništa što se uzima sa zahvalnošću, jer biva posvećeno Božjom riječju i molitvom. Ako to predočiš braći, bit ćeš dobar služitelj Krista Isusa, othranjen riječima vjere i dobrim naukom koji si primio. Kloni se ludih i bapskih priča, a vježbaj se u pobožnosti! Doista, tjelesno vježbanje malo je korisno, a pobožnost je korisna za sve, jer ima obećanje sadašnjega i budućega života. Istinita je riječ i dostojna da bude potpuno primljena. Zato se trudimo i vojujemo, jer se uzdamo u živoga Boga koji je Spasitelj svih ljudi, osobito vjernikâ. Ovo zapovijedaj i naučavaj! Nitko neka ne prezre tvoju mladost; nego budi primjer vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći!\ Dok ne dođem, posvećuj pozornost čitanju, bodrenju i poučavanju! Ne zanemaruj milosti koja je u tebi i koja ti je dana po proroštvu polaganjem ruku starješinstva! To promišljaj, tim se bavi, da tvoj napredak bude očigledan svima! Pazi na sebe i na nauk; ustraj u tome! Jer to čineći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju. \ Starca ne kudi, nego ga upozori kao oca, mlađe muškarce kao braću, starice kao majke, mlađe žene kao sestre, sa svom čistoćom! Poštuj udovice, koje su zaista udovice! Ako li koja udovica ima djecu ili unučad, neka se nauče najprije poštovati svoju obitelj i vraćati zajam roditeljima; jer je to ugodno pred Bogom.\ Ona koja je zaista udovica i usamljena, uzda se u Boga i ostaje u molitvama i u prošnjama noć i dan. A koja samo ide za uživanjem, živa je mrtva. I ovo zapovijedaj: neka budu besprijekorne! Ako li se tko ne brine za svoje, osobito za ukućane, odrekao se vjere i gori je od nevjernika. Neka se u popis udovica ne stavlja mlađa od šezdeset godina, koja je bila jednome mužu žena, i koja ima svjedočanstvo u dobrim djelima. Trebala je djecu odgojiti, biti gostoljubiva, svetima prati noge, nevoljnima pomagati, ići za svakim dobrim djelom. A mlađe udovice odbij; jer kad ih strasti odvuku od Krista, hoće da se udaju,\ i navlače na se osudu što su pogazile prvotnu vjernost. A ujedno, obilazeći kuće, nauče biti besposlene; ne samo da su besposlene nego i brbljave i radoznale, pa govore ono što ne treba.\ Hoću dakle da se mlađe udovice udaju, rađaju djecu, da budu domaćice te da ne daju protivniku nikakve prilike za pogrđivanje. Doista, neke se već okrenuše za sotonom. Ako koja vjernica ima udovice, neka se brine za njih da se ne optereti Crkva te da uzmogne pomagati onima koje su zaista udovice. Starješine koji su dobri predstojnici neka se časte dvostrukom čašću, osobito oni koji se trude u riječi i nauku! Jer Pismo govori: “Volu koji vrše ne zavezuj usta” i “Radnik je dostojan svoje plaće.” Protiv starješine ne primaj tužbe, osim kad postoje dva ili tri svjedoka! One koji griješe pokudi pred svima da i drugi imaju strah! Zaklinjem te pred Bogom i Kristom Isusom i izabranim anđelima da ovo držiš bez predrasude, ne čineći ništa iz pristranosti. Ne polaži ruku brzo ni na koga, niti budi dionik tuđih grijeha! Drži sebe čistim! Više ne pij samo vodu, nego pij pomalo vina zbog želuca i čestih svojih slabosti! Grijesi nekih ljudi očigledni su i prije suda, a grijesi drugih očitovat će se tek na sudu. Tako su i dobra djela očigledna; čak ni ona koja su drukčija ne mogu se sakriti. \ Robovi koji su pod jarmom neka smatraju svoje gospodare vrijednima svake časti, da se ne huli Božje ime ni nauk. A koji imaju vjernike za gospodare, neka ih ne cijene manje zato što su im braća, nego neka služe još bolje, jer su oni kojima tako dobro služe vjernici i njihova ljubljena braća. Ovo uči i svojski preporučuj! Ako li tko drukčije uči i ne pristaje na zdrave riječi Gospodina našega Isusa Krista i na pobožni nauk, taj se umislio i ne zna ništa, nego boluje od zapitkivanja i praznih prepiranja. Od toga nastaju zavist, svađa, psovke, zlobne sumnje, neprestane razmirice ljudi koji su u svojemu sudu pokvareni i bez istine. Oni misle da je pobožnost sredstvo za dobitak. Uistinu, velik je dobitak pobožnost, kad je zadovoljna onim što ima. Jer ništa nismo donijeli na svijet; isto tako ne možemo ništa ni odnijeti.\ A kad imamo hranu i odjeću, budimo time zadovoljni! Oni koji se hoće obogatiti, upadaju u napast i zamku i u mnoge lude i škodljive želje koje vuku ljude u propast i zator. Doista, lakomost je korijen svih zala. Njoj se neki predadoše pa zalutaše od vjere i na sebe navukoše mnoge jade. A ti, o čovječe Božji, bježi od ovoga! Idi za pravdom, pobožnošću, vjerom, ljubavlju, strpljivošću, krotkošću! Bori se u dobroj borbi vjere, postigni vječni život na koji si pozvan i o kojem si dao dobro svjedočanstvo pred mnogim svjedocima. Zapovijedam ti pred Bogom koji sve oživljuje, i Kristom Isusom koji je iznio pred Poncijem Pilatom dobro svjedočanstvo: drži zapovijed neokaljano i besprijekorno do dolaska Gospodina našega Isusa Krista, što će ga u svoje vrijeme pokazati blaženi i jedini vladalac, Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima. On jedini ima besmrtnost i prebiva u nedostupnoj svjetlosti. Njega nitko od ljudi nije vidio, a niti može vidjeti. Njemu čast i vlast vječna! Amen. Bogatima na ovome svijetu zapovijedaj da se ne uzohole, niti uzdaju u nestalno bogatstvo, nego u Boga koji nam sve daje obilato na uživanje. Neka čine dobro, neka se bogate u dobrim djelima, neka budu darežljivi, za zajedničko dobro. Neka sabiru sebi blago kao dobar temelj za budućnost, da postignu istiniti život! O Timoteju, čuvaj poklad kloneći se nevaljalih brbljanja i prepiranja koje je lažno nazvano znanje. Neki su se njime hvalili pa su otpali od vjere. Milost s tobom! Pavao, apostol Isusa Krista po volji Božjoj, prema obećanju ispunjenom u Kristu Isusu, Timoteju, ljubljenome sinu. Milost ti, milosrđe i mir od Boga Oca i Krista Isusa, našega Gospodina. Zahvaljujem Bogu kojemu služim od predaka čistom savješću, dok te se bez prestanka spominjem u svojim molitvama noć i dan. Sjećajući se tvojih suza, poželim te vidjeti, da se ispunim radošću. Sjećam se tvoje iskrene vjere koja se nastani najprije u tvojoj baki Loidi i u tvojoj majci Euniki, a uvjeren sam i u tebi. Zato te opominjem da stalno raspiruješ Božju milost koja je u tebi polaganjem mojih ruku. Doista, Bog nam nije dao duha bojažljivosti, nego jakosti, ljubavi i razboritosti. Ne stidi se dakle svjedočenja za našega Gospodina, ni mene, njegova sužnja, nego podnosi sa mnom za evanđelje po snazi Boga. On nas je spasio i pozvao svetim pozivom, ne po našim djelima, nego po svojoj odluci i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije vječnih vremena. Ona se sad objavila pojavom našega Spasitelja Isusa Krista koji uništi smrt, a obasja život i neraspadljivost po evanđelju, za koje sam ja postavljen kao propovjednik, apostol i učitelj pogana. Zato i trpim ovo, ali se ne stidim, jer znam kome sam povjerovao i uvjeren sam da je on u stanju sačuvati moj poklad za onaj dan. Neka ti budu mjerilo zdrave riječi koje si čuo od mene, drži ih u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu! Lijepi poklad čuvaj po Duhu Svetom koji prebiva u nama! Znaj da se odvratiše od mene svi koji su u Aziji, među kojima i Figel i Hermogen. Gospodin neka dade milost Oneziforovoj kući jer me je često okrijepio, i nije se stidio mojih okova;\ nego, došavši u Rim, brižno me je potražio i našao. Neka mu dade Gospodin da nađe milosrđe u Gospodina u onaj dan! Ti znaš najbolje koliko mi on posluži i u Efezu. Ti se dakle, sine moj, utvrđuj u milosti koja je u Kristu Isusu. Ono što si čuo od mene po mnogim svjedocima povjeravaj vjernim ljudima, koji će biti sposobni i druge naučiti! Podnosi sa mnom nevolje kao dobar vojnik Krista Isusa! Nijedan borac ne upušta se u svagdanje poslove ovoga svijeta; inače ne će ugoditi vojskovođi.\ A ako se tko i bori, dobiva vijenac samo ako se pravilno bori. Poljodjelac koji se trudi najprije treba primiti od plodova. Razumij što govorim, jer Gospodin će ti dati razumijevanje u svemu. Sjeti se da je Isus Krist koji je uskrsnuo od mrtvih, od Davidova roda, po mojemu evanđelju, za koje trpim zlo sve do okova kao zločinac! Ali riječ Božja nije okovana! Zato podnosim sve zbog izabranih, da i oni postignu spasenje u Kristu Isusu s vječnom slavom. Pouzdana je riječ: Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti; \ ako s njime podnosimo, s njim ćemo i kraljevati; ako ga se odreknemo, i on će se nas odreći. \ Ako smo mi nevjerni, on ostaje vjeran, jer se sama sebe ne može odreći. To napominji i svjedoči pred Bogom: neka se ne upuštaju u prepiranje, jer to ništa ne koristi, nego je na propast onima koji slušaju. Pobrini se da se pokažeš prokušan pred Bogom kao radnik koji se nema čega stidjeti, koji pravo upravlja riječju istine! Kloni se svjetovnih i ispraznih razgovora, jer još više uvećavaju bezbožnosti. Njihova riječ razjeda oko sebe kao rak-rana. Među njima su Himenej i Filet. Oni odstupiše od istine govoreći da je uskrsnuće već bilo i ruše nekima vjeru. A čvrsto stoji Božji temelj i pečat mu je ovaj: “Poznaje Gospodin svoje”, i dalje: “Neka odstupi od nepravde svaki koji zaziva Gospodnje ime!” U velikoj kući nisu samo posude zlatne i srebrne, nego i drvene i zemljane, i jedne su za dragocjenosti, a druge za običnu upotrebu. Ako dakle tko očisti sebe od ovih, bit će posuda za dragocjenosti, posvećena i korisna domaćinu, pripravljena za svako dobro djelo. Bježi od mladenačkih strasti, idi za pravdom, vjerom, ljubavlju, mirom s onima koji zazivaju Gospodina iz čista srca! A ludih i praznih zapitkivanja se kloni znajući da rađaju svađe. Sluga Gospodnji ne treba se svađati, nego treba biti blag prema svima, sposoban poučavati, spreman na podnošenje zla. Treba blago preodgajati protivnike, ne bi li im kako Bog dao da se obrate i spoznaju istinu, da dođu k sebi i iskopaju se iz zamke đavla, koji ih je zarobio i drži ih pod svojom voljom. Ovo znaj: u posljednje dane nastat će teška vremena. Ljudi će biti samoživi, lakomi, hvalisavci, oholice, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezbožnici, neljubazni, nepomirljivi, klevetnici, nesuzdržljivi, nemilosrdni, okrutni, izdajnici, drzoviti, umišljeni, koji više mare za užitke nego za Boga. Imaju obličje pobožnosti, a snage su se njezine odrekli. I tih se kloni! Doista, među tima su oni koji se uvlače u kuće i zarobljuju ženice, natovarene grijesima, i vođene različitim strastima. One svagda uče, i nikad ne mogu doći do spoznaje istine. Kao što se Janes i Jambres usprotiviše Mojsiju, tako se i ovi protive istini, ljudi izopačenoga uma, neutvrđeni u vjeri, ali ne će dalje napredovati jer će njihovo bezumlje postati očito svima, kao što posta i onih. A ti si se ugledao u moj nauk, življenje, namjeru, vjeru, strpljivost, ljubav, postojanost, progonstva, stradanja koja sam doživio u Antiohiji, u Ikoniju, u Listri. Kakva sam progonstva podnio, i od sviju me izbavio Gospodin! A i svi koji hoće pobožno živjeti u Isusu Kristu trpjet će progonstvo. Zli ljudi i varalice napredovat će na gore, varajući druge i sebe. Ali ti stoj u onome što si naučio i o čemu si se uvjerio, znajući od kojih si naučio, jer od djetinjstva znaš Sveta pisma koja te mogu učiniti mudrim na spasenje po vjeri, koja je u Kristu Isusu. Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za poučavanje, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi, da Božji čovjek bude savršen, spreman za svako dobro djelo. Zaklinjem te pred Bogom i Isusom Kristom koji će suditi žive i mrtve, njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: Propovijedaj riječ, nastoj oko toga kad imaš dobru priliku, ali i kad prilika nije dobra, uvjeravaj, opominji, ohrabruj sa svom strpljivošću i naukom! Doći će naime vrijeme kad zdravi nauk ne će podnositi, nego će po svojim strastima skupiti sebi učitelje, da im golicaju uši. I odvraćat će uši od istine, a okretat će se k bajkama. A ti budi razborit u svemu, podnosi zlo, čini djelo evanđelista, svoju službu obavljaj potpuno! Doista, ja se već žrtvujem, i približilo se vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj vojevao, trku dovršio, vjeru očuvao. Uostalom, meni je pripravljen vijenac pravde koji će mi dati Gospodin, pravedni sudac u onaj dan. A ne samo meni, nego i svima koji ljube njegov dolazak. Požuri se da dođeš brzo k meni! Dema me ostavi iz ljubavi prema sadašnjemu svijetu i ode u Solun, Krescencije u Galaciju, Tit u Dalmaciju. Luka je sam kod mene. Marka uzmi i dovedi sa sobom, jer mi je koristan za služenje. Tihika sam poslao u Efez. Kad dođeš, donesi mi kabanicu koju sam ostavio u Troadi kod Karpa, i knjige, a osobito pergamente! Aleksandar, kovač, mnogo mi je zla nanio; platit će mu Gospodin po njegovim djelima.\ čuvaj se i ti njega, jer se je vrlo suprotstavljao našim riječima. Za prve moje obrane nije mi nitko pomogao, nego su me svi ostavili; neka im se to ne uračuna!\ Ali je Gospodin bio uza me i ojačao me da se po meni razglasi posvuda evanđeoska poruka i da je čuju svi narodi. On me izbavio iz lavljih ralja. A Gospodin će me izbaviti od svakoga zla djela, i spasit će me za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen. Pozdravi Prisku i Akvilu, i Oneziforovu kuću! Erast je ostao u Korintu, a Trofima sam ostavio u Miletu bolesna. Požuri se da dođeš prije zime! Pozdravljaju te Eubul, Pudencije, Lino i Klaudija, i sva braća. Gospodin Isus bio s duhom tvojim! Milost s vama! Pavao, Božji sluga i Apostol Isusa Krista za dovođenje Božjih izabranika k vjeri i spoznanju istine u skladu s pobožnošću i nadom u vječni život koji obeća istiniti Bog prije vječnih vremena. On objavi u određeno vrijeme svoju riječ propovijedanjem koje je meni povjereno po zapovijedi Boga, našega Spasitelja. Pavao Titu, pravomu sinu po zajedničkoj vjeri: milost i mir od Boga Oca i Krista Isusa, našega Spasitelja. Zato te ostavih na Kreti da urediš što je nedovršeno i da postaviš po gradovima starješine kao što ti ja zapovjedih: ako je tko besprijekoran, muž jedne žene, ako su mu djeca vjernici i ako ih ljudi ne kore zbog raspuštenosti ili nepokornosti. Doista, nadglednik treba biti bez prijekora kao Božji upravitelj, ne samovoljan, ne srdit, ne pijanica, ne svadljiv, ne lakom na prljavi dobitak. Treba biti gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, svet, suzdržljiv. Također se treba držati pouzdane riječi što se slaže s naukom, sposoban poticati u zdravom nauku i koriti one koji se protive. Doista, ima mnogo neposlušnih, praznih brbljavaca i zavodnika, osobito između onih koji su iz obrezanja. Njima treba zatvoriti usta, jer cijele kuće izopačuju učeći što ne treba, radi gadna dobitka. Reče netko od njih, njihov vlastiti prorok: “Krećani su svagda lažljivi, zle živine, besposleni trbusi.” Svjedočanstvo je to istinito. Zato ih kudi strogo, da budu zdravi u vjeri, ne prianjajući uz židovske bajke i zapovijedi ljudi koji se odvraćaju od istine. čistima je sve čisto; a okaljanima i nevjernicima ništa nije čisto, nego su im okaljani i um i savjest.\ Tvrde da poznaju Boga, a djelima ga niječu; jer su odvratni, nepokorni i nevaljani za bilo koje dobro djelo. \ Ti govori što se slaže sa zdravim naukom. Starci neka budu trijezni, časni, mudri, zdravi u vjeri, u ljubavi, u strpljivosti. Starice isto tako neka se vladaju kako dolikuje svetima: neka ne kleveću, neka ne robuju vinu, neka poučavaju u dobru. Neka mudro upućuju mlade žene da ljube svoje muževe i svoju djecu. Neka budu razborite, čiste, dobre kućanice, blage, pokorne svojim muževima, da se ne pogrđuje Božja riječ! Isto tako mladiće opominji da budu čestiti! U svemu sâm budi dobar uzor dobrih djela: u poučavanju cjelovitost, ozbiljnost;\ neka ti riječ bude zdrava i besprijekorna, da se posrami onaj koji se protivi, ne nalazeći nikakva razloga da o nama loše govori. Sluge neka se u svemu pokoravaju svojim gospodarima: neka im ugađaju, neka ne odgovaraju, neka ne varaju, nego u svemu neka pokazuju dobru vjeru da nauk našega Spasitelja, Boga, ukrašavaju u svemu! Jer se pokaza Božja milost, koja spašava sve ljude, učeći nas da odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih požuda, trijezno, pravedno i pobožno živimo na ovome svijetu, čekajući blaženu nadu i slavni dolazak velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. On je dao samoga sebe za nas da nas otkupi od svakoga bezakonja i očisti sebi izabrani narod koji je revan u dobrim djelima. To govori, potiči i poučavaj sa svom odlučnošću! Nitko neka te ne prezire! Opominji ih da se pokoravaju poglavarstvima i vlastima, da budu poslušni i spremni na svako dobro djelo. Neka nikoga ne grde, neka se ne svađaju, nego neka budu obazrivi i neka prema svim ljudima pokazuju svaku krotkost. Jer i mi smo bili nekada nerazumni, nepokorni, lutalice. Živjeli smo u pakosti i zavisti, puni mržnje i mrzeći jedni druge. A kad se pojavi dobrota i čovjekoljublje Boga našega Spasitelja, spasi nas ne zbog djela pravde koja mi učinismo, nego po svom milosrđu, kupelji preporoda i obnove koju daje Duh Sveti. Njega izli na nas obilato po Isusu Kristu, našemu Spasitelju, da? opravdani njegovom milošću? po nadi budemo baštinici vječnoga života. Pouzdana je ovo riječ, i hoću da to postojano iznosiš: neka se oni koji vjeruju u Boga trude i prednjače u vršenju dobrih djela. To je dobro i korisno ljudima. A kloni se zapitkivanja, rodoslovlja, svađa i prepiranja o Zakonu, jer su beskorisna i isprazna! Nakon što čovjeka krivovjerca opomeneš dva puta, kloni ga se, znajući da se takav izopačio te griješi i sam sebe osuđuje. Kad pošaljem k tebi Artemu ili Tihika, požuri se k meni u Nikopol, jer sam namislio ondje zimovati. Pravnika Zenu i Apolona brižno opremi na put, da im ništa ne uzmanjka! A i naši neka se uče prednjačiti u dobrim djelima, kada je nužda i potreba, da ne budu bez ploda! Pozdravljaju te svi koji su sa mnom. Pozdravi sve koji nas ljube u vjeri! Neka milost bude sa svima vama! Amen. Pavao, sužanj Isusa Krista, i brat Timotej, Filemonu, ljubljenomu našemu suradniku, i sestri Apiji, i Arhipu, našemu suborcu, i Crkvi u tvojoj kući: milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Zahvaljujem svagda svome Bogu kad te spominjem u svojim molitvama i kad čujem za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svima svetima. Neka tvoje dioništvo u vjeri bude djelotvorno u poznavanju svakoga dobra među nama, na čast Krista! Doista, silno sam se obradovao i utješio zbog tvoje ljubavi; što su po tebi, brate, okrijepljena srca svetih. \ Zato, iako imam punu slobodu u Kristu da ti zapovijedam što si dužan činiti, radi ljubavi više molim, ja starac Pavao, a sada i sužanj Isusa Krista. Molim te za svojega sina Onezima kojega rodih u svojim okovima. On je tebi nekad bio nekoristan, a sada je tebi i meni vrlo koristan. Njega ti šaljem natrag, a s njime ti šaljem i svoje srce! Ja ga htjedoh zadržati kod sebe, da mi umjesto tebe posluži u okovima evanđelja, ali bez tvojega odobrenja ne htjedoh ništa učiniti, da ne bi tvoje dobro bilo pod prisilom, nego od dobre volje. Zaista, možda si se zato na neko vrijeme odijelio od njega, da ga dobiješ vječno;\ ne više kao roba, nego više od roba: kao ljubljenoga brata, osobito meni, a kamoli više tebi i po tijelu i u Gospodinu. Ako dakle držiš mene za subrata u vjeri, primi njega kao mene! Ako li ti je u čemu skrivio ili je dužan, to meni uračunaj! Ja, Pavao, jamčim svojim potpisom: “Ja ću platiti.” Da ne kažem kako i samoga sebe meni duguješ. Daj, brate, da imam korist od tebe u Gospodinu: okrijepi moje srce u Kristu! Uzdajući se u tvoju poslušnost, pišem ti znajući da ćeš još više učiniti nego što tražim. Uz to pripravi mi i stan, jer se nadam da ću po vašim molitvama biti vama darovan. Pozdravlja te Epafra koji je sa mnom sužanj u Kristu Isusu, zatim Marko, Aristarh, Dema i Luka, moji suradnici. Milost Gospodina našega Isusa Krista s vašim duhom! Amen. Bog, koji je negda mnogo puta i različitim načinom govorio ocima po prorocima, progovori nama u ove posljednje dane po Sinu. Njega postavi baštinikom svemu, po njemu stvori i svijet. On je odsjaj njegove slave i odraz njegova bića. Zato nosi sve riječju svoje sile; nakon što je očistio grijehe, sjede s desne strane Veličanstvu na visini.\ Postade uzvišeniji od anđela, koliko dobi u baštinu ime odličnije od njihova. Doista, kome od anđela reče kad: “Ti si moj Sin, ja te danas rodih”? I opet: “Ja ću njemu biti Otac, i on će meni biti Sin”? I kad opet uvodi Prvorođenoga u svijet, govori: “Neka mu se poklone svi Božji anđeli.” I anđelima govori: “On vjetrove čini svojim anđelima, a munje ognjene svojim slugama.” A Sinu: “Prijestolje je tvoje, Bože, uvijek; i pravedno žezlo je žezlo tvoga kraljevstva. \ Ti ljubiš pravdu, a mrziš bezakonje; zato te pomaza Bog, tvoj Bog, uljem radosti više nego tvoje drugove.” \ I: “Ti si, Gospodine, u početku utemeljio zemlju, i nebesa su djela tvojih ruku. Ona će proći, a ti ostaješ, sva će ostarjeti kao odjeća; \ i savit ćeš ih kao kabanicu, kao haljinu, i izmijenit će se; a ti si onaj isti, i tvojih godina ne će nestati.” \ A kome od anđela reče kad: “Sjedi mi s desna, dok ne položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama”? Nisu li svi ti služiteljski duhovi poslani na službu zbog onih koji će baštiniti spasenje? Zato trebamo još više paziti na ono što smo čuli, da ne promašimo cilj. Jer ako je bila čvrsta riječ govorena po anđelima, i svaki prijestup i neposluh bio pravedno kažnjen, kako ćemo mi izbjeći, ako ne budemo marili za toliko spasenje? Ono je započelo Gospodinovim propovijedanjem; a oni koji su čuli, utvrdili su ga za nas:\ Bog ga je zasvjedočio znacima i čudesima i različitim silama, i dijeljenjem Duha Svetoga po svojoj volji. Doista, nije podložio anđelima budući svijet o kojem govorimo. Netko posvjedoči negdje govoreći: “Što je čovjek da ga se spominješ, ili sin čovječji da ga pohađaš? Učinio si ga nešto manjim od anđela, slavom i čašću si ga ovjenčao, sve si podložio pod njegove noge.” A kad mu podloži sve, ništa ne ostavi njemu nepodloženo. Ali sad još ne vidimo da mu je sve podloženo. Isusa, koji je bio postavljen samo malo ispod anđela, vidimo zbog podnesene smrti ovjenčana slavom i čašću. Tako je po Božjoj milosti za sve okusio smrt. Doista, dolikovalo je da Onaj zbog kojega je sve, po kojemu je sve i koji dovede mnoge sinove u slavu, po patnjama privede k slavi Početnika njihova spasenja. Uistinu, i onaj koji posvećuje i oni koji se posvećuju? svi su od jednoga. Zato se ne stidi zvati ih braćom, govoreći: “Objavit ću tvoje ime svojoj braći, usred skupa ću te hvaliti.” I opet: “Ja ću se u njega uzdati.” I opet: “Evo, ja i djeca koju mi je Bog dao.” Budući da djeca zajednički imaju tijelo i krv, i on uze dio u tome, da smrću satre onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla. Tako izbavi one koji su cijeloga života bili u ropstvu zbog straha od smrti. Doista, ne zauzima se za anđele, nego se zauzima za Abrahamove potomke. Zato je trebalo da bude u svemu sličan braći, kako bi bio milosrdan i ovjerovljen veliki svećenik pred Bogom te okajavao grijehe naroda. Zato što je sam trpio i podnosio kušnje, može pomagati onima koje snalaze kušnje. Zato, braćo sveta, zajedničari nebeskoga poziva, pogledajte na Apostola i Velikog svećenika vjere koju ispovijedamo? Isusa. On je ovjerovljen kod Onoga koji ga postavi, kao i Mojsije u svoj svojoj kući. Doista, ovaj je zavrijedio slavu veću od Mojsijeve, kao što je graditelj časniji od kuće koju je sagradio. Svaku kuću gradi naime netko, a Bog je graditelj svega. Mojsije je bio doduše ovjerovljen u svoj kući svojoj kao nadstojnik, da posvjedoči za ono što je trebalo biti objavljeno. Krist, međutim, vlada kao Sin nad svojom kućom. Mi smo njegova kuća ako do svršetka čvrsto sačuvamo pouzdanje i slavnu nadu. Zato govori Duh Sveti: “Danas, ako njegov glas čujete, neka ne otvrdnu vaša srca, kao za pobune u dan kušnje u pustinji. Tamo me zaista iskušaše vaši očevi, kušaše me, premda su gledali moja djela četrdeset godina. Zato se razljutih na taj naraštaj i rekoh: uvijek lutaju srcem i ne prepoznaše mojih putova. Tako se zakleh u svome gnjevu: oni neće nikada ući u moj Počinak.” Nastojte, braćo, da u koga od vas srce ne bude zlo i nevjerno pa da otpadne od živoga Boga, nego potičite jedni druge svaki dan, dok još traje ono “danas”, kako ne bi otvrdnuo tko od vas, zaveden grijehom. Doista, postali smo zajedničari Kristovi, samo ako početno pouzdanje čvrsto održimo do kraja. Još naime govori: “Danas, ako njegov glas čujete, neka ne otvrdnu vaša srca, kao za one pobune.” A koji su to čuli, pa se pubunili? Zar ne svi oni koji su izašli iz Egipta pod Mojsijem? A na koje se ljutio četrdeset godina? Nije li na one koji sagriješiše pa im tijela padoše u pustinji? A kojima se je zakleo da ne će ući u njegov počinak, ako ne onima koji se ne pokoriše? I vidimo da nisu mogli ući zbog nevjerstva. Bojmo se dakle? dok još stoji obećanje o ulasku u njegov Počinak? da se ne ustanovi za nekoga od vas kako je zakasnio! Jer je i nama naviještena radosna vijest kao i njima; ali njima ne pomože riječ koju su čuli, jer je oni koji je čuše ne združiše s vjerom.\ Doista, mi vjernici ulazimo u počinak, kao što reče: “Tako se zakleh u svojemu gnjevu: ne će ući u moj počinak.” Njegova su djela dovršena od nastanka svijeta, jer negdje reče za sedmi dan ovako: “I počinu Bog u sedmi dan od sviju svojih djela.” I na tom mjestu opet: “Ne će ući u moj počinak.” Budući, dakle, da neki imaju u njega ući, dok oni kojima je najprije naviještena radosna vijest ne uđoše zbog nevjerovanja, opet određuje jedan dan, “danas”, govoreći u Davidu nakon tolikog vremena, kao što je prije rečeno: “Danas, ako njegov glas čujete, neka ne otvrdnu vaša srca!” Zaista, da je njih Jošua uveo u Počinak, ne bi Bog poslije govorio o drugom danu. Dakle, ostavljen je subotnji počinak još Božjemu narodu. Jer tko je ušao u njegov Počinak, on počiva od svojih djela, kao i Bog od svojih. Nastojmo dakle ući u onaj Počinak, da tko ne upadne u onaj isti primjer nevjerstva. Jer je živa Božja riječ i djelotvorna, oštrija od svakoga dvosjeklog mača, i prodire sve do rastavljanja duše, duha, zglobova i mozga, i prosuđuje misli i namjere srca. Nema skrivena stvorenja pred njom, jer je sve golo i otkriveno očima onoga kojemu trebamo položiti račun. Imajući dakle uzvišenoga velikog svećenika koji je prošao nebesa, Isusa, Sina Božjega, držimo se vjere koju ispovijedamo! Jer nemamo velikoga svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego je u svemu bio podložan kušnji kao i mi, osim u grijehu. Pristupajmo dakle s pouzdanjem k prijestolju milosti, da postignemo milosrđe i nađemo milost kad nam ustreba pomoć! Svaki veliki svećenik odabire se između ljudi i za ljude se postavlja na službu Bogu, da prinosi darove i žrtve za grijehe. On može biti blag prema onima koji ne znaju i lutaju, jer je sam podvrgnut slabosti. Zato je dužan prinositi žrtve: kako za grijehe naroda tako i za sebe. I nitko sam sebi ne prisvaja te časti, nego onaj koji je pozvan od Boga, kao i Aron. Tako i Krist ne prisvoji sam slavnu službu velikog svećenika, nego mu je dade onaj koji mu reče: “Ti si moj Sin, ja te danas rodih.” Kao što i na drugom mjestu govori: “Ti si svećenik dovijeka po Melkisedekovu redu.” On je u vrijeme svoga tjelesnog života s velikom vikom i suzama prinosio prošnje i vapaje Onome koji ga je mogao izbaviti od smrti. I bio je uslišen za svoju smjernost. Iako je bio Sin, naučio se je poslušnosti po muci. Postigavši savršenstvo, postade svima koji ga slušaju uzrokom vječnoga spasenja, proglašen od Boga velikim svećenikom po Melkisedekovu redu. O tome bismo mogli mnogo govoriti, što je teško protumačiti, jer ste postali mlitavi u slušanju. Doista, iako biste morali biti učitelji po godinama, vi opet trebate pouku o početnom poznavanju Božje riječi. Trebate mlijeko, a ne jaku hranu. Tko god se naime hrani mlijekom, ne razumije izlaganje o pravdi, jer je dijete. A za zrele je tvrda hrana, za one koji su praksom izvježbali svoje sposobnosti pa razlikuju dobro od zla. Zato, ostavimo početni nauk o Kristu, i rastimo u zrelosti. Ne postavljajmo opet temelja vraćanjem na odvraćanje od mrtvih djela, na vjeru u Boga, na nauk o krštenju i polaganju ruku, o uskrsnuću od mrtvih, i vječnom sudu. To ćemo učiniti, ako Bog dopusti. One koji su jednom prosvijetljeni i okusili nebeski dar, primivši Duha Svetoga, te okusili dobru Božju riječ i silu budućega svijeta pa su ipak otpali, doista nije moguće opet obnoviti na obraćenje, jer sami nanovo razapinju i grde Božjega Sina. Kad zemlja upije dažd što često na nju pada, donosi povrće onima što je daju obrađivati, prima blagoslov od Boga. Kad pak donosi trnje i drač, bezvrijedna je, blizu je prokletstvu i ona se najposlije sažeže. Ali za vas smo, ljubljeni, uvjereni da ste dobri te da ste na putu spasenja, makar govorimo ovako. Jer Bog nije nepravedan da zaboravi vaše djelo i ljubav koju pokazaste u njegovo ime, posluživši svete i služeći im. Ali želimo da svaki od vas pokaže istu revnost, da se ispuni nada do kraja, da ne budete tromi, nego nasljedovatelji onih koji vjerom i strpljivošću baštine obećanja. Doista, kad je Bog Abrahamu davao obećanje, nije se imao kime većim zakleti pa se zakleo samim sobom govoreći: “Zaista, obilno ću te blagosloviti i silno ću te umnožiti.” I tako, strpljivo čekajući, Abraham postiže obećanje. Doista, ljudi se kunu većim, i svakom osporavanju svršetak je zakletva koja potvrđuje. Zato se Bog, kad je htio baštinicima obećanja snažnije pokazati nepokolebljivost svoje odluke, poslužio zakletvom. Tako dva neopoziva čina, u kojima Bog ne može prevariti, donose snažnu utjehu nama koji smo ponuđenu nadu prihvatili kao utočište. Ta nam je nada kao sigurno i čvrsto sidro duše koje ulazi u unutrašnjost iza zavjesa, kamo Isus uđe kao preteča za nas, postavši veliki svećenik dovijeka po Melkisedekovu redu. Doista, taj Melkisedek, šalemski kralj, svećenik Boga Svevišnjega, jest onaj koji je izašao ususret Abrahamu, kad se vraćao nadvladavši kraljeve, i blagoslovi ga. Njemu Abraham i desetinu dade od svega. Njegovo dakle ime najprije znači kralj pravde, a potom i šalemski kralj, tj. kralj mira. On koji je bez oca, bez majke, bez rodoslovlja te nema ni početka danima, ni svršetka životu, a sličan je Božjemu Sinu, ostaje svećenik dovijeka. Gledajte koliki je ovaj kome je patrijarh Abraham dao desetinu od najboljih dijelova plijena. Istina, i oni od Levijevih sinova koji primaju svećeništvo imaju zapovijed da uzimaju po Zakonu desetinu od naroda, to jest od svoje braće, premda su i oni Abrahamovi potomci. A onaj koji ne potječe od njih, uze desetinu od Abrahama, i blagoslovi onoga koji je imao obećanja. Sigurno je da veći blagoslivlja manjega. Uz to, ovdje primaju desetinu smrtni ljudi, a ondje onaj o kome je posvjedočeno da živi. Izlazi da je Levi, koji prima desetinu, dao po Abrahamu desetinu, jer je još bio u boku svoga pretka kad je Melkisedek Abrahamu izašao ususret. Ako je dakle savršenstvo dano po levitskom svećeništvu? jer je narod pod njim primio Zakon? kakva je još potreba bila da ustane drugi svećenik po redu Melkisedekovu, a da se ne zove po redu Aronovu? Doista, kad se promijeni svećeništvo, potrebno je da se i zakon promijeni. Jer onaj o kojem se ovo govori od drugoga je plemena od kojega nitko nije služio žrtveniku. Poznato je naime da naš Gospodin izađe od Judina plemena, a za to pleme nije Mojsije ništa kazao o svećenicima. To je još očitije ako se postavlja drugi svećenik po sličnosti s Melkisedekom. On nije postao po zakonu tjelesne odredbe, nego po sili vječnoga života. Postoji naime svjedočanstvo: “Ti si svećenik dovijeka po Melkisedekovu redu.” Tako se ukida prijašnja zapovijed, jer je bila slaba i beskorisna. Doista, Zakon nije ništa usavršio, ali je uveo bolju nadu po kojoj se približavamo Bogu. A to se nije dogodilo bez zakletve. Oni su naime bez zakletve postajali svećenici, ovaj je sa zakletvom po onome koji mu govori: “Zakle se Gospodin i neće se pokajati: Ti si svećenik dovijeka.” U toj mjeri Isus je postao jamac boljega saveza. Osim toga, njih je smrt sprječavala da ostanu u svećeništvu, pa su mnogi postajali svećenici, a ovaj ima vječno svećeništvo, jer ostaje dovijeka. Zato i može uvijek spašavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer svagda živi da ih zagovara. Doista, bio nam je potreban takav veliki svećenik: svet, nevin, neokaljan, odvojen od grješnika i uzvišeniji od nebesa. On nema potrebu svaki dan, kao veliki svećenici, najprije za svoje grijehe prinositi žrtve, zatim za grijehe naroda, jer je to učinio jednom zauvijek, kada je sam sebe prinio. Zakon naime postavlja za velike svećenike slabe ljude, a riječ zakletve, koja je dana poslije Zakona, postavila je Sina dovijeka savršena. A glavno je u ovom izlaganju ovo: imamo upravo takva velikog svećenika. On sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima, kao služitelj svetišta i pravoga šatora koji načini Gospodin, a ne čovjek. Svaki veliki svećenik postavlja se, naime, da prinosi darove i žrtve. Zato je potrebno da i ovaj ima ono što će prinijeti. Očito, da je na zemlji, ne bi bio svećenik, kad su to oni koji prinose darove po Zakonu. Oni služe prilici i sjeni nebeskih stvari, kao što bi rečeno Mojsiju kad je htio načiniti šator: “Gledaj”, reče, “načini sve po slici koja ti je pokazana na gori!” A sad je dobio uzvišeniju službu koliko je i Posrednik boljega Saveza koji počiva na uzvišenijim obećanjima. Doista, da je onaj prvi bio besprijekoran, ne bi se drugome tražilo mjesto. Kudeći ih, govori naime: “Evo dolaze dani, govori Gospodin, i dovršit ću s Izrćlovom i s Judinom kućom nov Savez, ne po Savezu kakav samo sklopio s njihovim ocima, u onaj dan kad ih uzeh za ruku, da ih izvedem iz egipatske zemlje; jer oni ne ustrajaše u mojem Savezu, i ja nisam mario za njih, govori Gospodin. \ Jer je ovo Savez koji ću sklopiti s Izrćlovom kućom poslije onih dana, govori Gospodin. Stavit ću svoje zakone u njihovu pamet, i upisat ću ih u njihova srca. I bit ću im Bog, a oni će biti moj narod. I nitko ne će učiti svojega sugrađanina i svojega brata govoreći: Spoznaj Gospodina, jer će me svi spoznati: od maloga do velikoga među njima. Doista, bit ću milostiv njihovim nepravdama, i njihovih se grijeha ne ću više spominjati.” A kad veli novi, prvi proglasi starim. Što je pak staro i ostarjelo, blizu je iščeznuću. Imao je doduše i prvi Savez propise za službu Božju i za zemaljsko svetište. Bio je naime uređen prednji šator u kojemu su bili svijećnjak, stol i izloženi kruhovi, što se zove Svetinja. A za drugom zavjesom bio je šator koji se zove Svetinja nad svetinjama. U njoj je bio zlatni kadioni žrtvenik i kovčeg saveza, obložen sa svih strana zlatom, u kojemu je bila zlatna posuda s manom i Aronov štap, koji je bio procvao, i ploče Saveza. A povrh njega bili su kerubini slave koji su zasjenjivali pomirilište, o čemu ne treba sada potanko govoriti. A kad je to tako uređeno, ulaze svećenici svagda u prednji šator i obavljaju žrtvenu službu, a u drugi ulazi jednom u godini sam veliki svećenik, ne bez krvi koju prinosi za sebe i za nehotične krivnje naroda. Tim pokazuje Duh Sveti da još nije otvoren put u Svetinju nad svetinjama, dok prednji šator stoji. To je slika za sadašnje vrijeme: prinose se darovi i žrtve koje ne mogu u savjesti učiniti savršenim vršitelja bogoslužja. Sve su to tjelesne zapovijedi o jelima i pićima te o različitim pranjima, a postavljene su do vremena popravljanja. Ali Krist se je pojavio kao veliki svećenik budućih dobara te ušao u veći i savršeniji šator koji nije rukom načinjen, to jest nije od ovoga svijeta. Ne s krvlju jaraca ni junaca, nego je sa svojom krvlju ušao jednom zauvijek u Svetinju nad svetinjama i stekao vječni otkup. Doista, ako poškropljena krv jaraca i junaca i posuti pepeo junice posvećuje okaljane, koliko će više krv Krista, koji je Duhom Svetim samoga sebe prinio neokaljana Bogu, očistiti našu savjest od mrtvih djela, da služimo živomu Bogu! I zato je posrednik Novoga saveza da po smrti, koju podnese za otkup od prijestupa u prvome Savezu, pozvani prime obećanu vječnu baštinu. Jer gdje postoji oporuka, treba ustanoviti smrt oporučitelja. Oporuka je naime valjana tek nakon smrti, a nema nikakve snage dok je živ onaj koji ju je načinio. Zato ni prvi savez nije ustanovljen bez krvi. Kad je naime Mojsije proglasio sve zapovijedi po Zakonu svemu narodu, uzeo je krv junaca i jaraca s vodom i crvenom vunom te izopom poškropio knjigu i sav narod govoreći: “Ovo je krv Saveza koji vam je Bog propisao.” Jednako je škropio krvlju šator i sve posude za bogoslužje. Prema Zakonu, gotovo se sve čisti krvlju, i bez prolijevanja krvi nema oproštenja. Ako se dakle tako čiste slike nebeskih stvari, potrebno je da se same nebeske stvari čiste žrtvama boljim od ovih. Jer Krist ne uđe u rukotvorenu Svetinju nad svetinjama koja bi bila slika istinite, nego u samo nebo, da nas sada zastupa pred Bogom. Ne da mnogo puta prinosi samoga sebe, kao što veliki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama svake godine s tuđom krvlju! Inače bi on morao mnogo puta trpjeti od postanka svijeta. Sad se pojavio jednom, na svršetku vjekova, da svojom žrtvom razori moć grijeha. Kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, a potom dolazi sud, tako Krist jednom sebe prinese, da oduzme grijehe mnogih; a drugi put će se, bez odnosa na grijeh, pojaviti na spasenje onima koji ga iščekuju. \ Kao što Zakon posjeduje samo sjenu budućih dobara, a ne bitni lik stvarî, tako ne može nikada usavršiti one koji pristupaju svake godine i prinose neprestano one iste žrtve. Zar se žrtva ne bi prestala prinositi kad službenici ne bi osjećali grijeha zato što su se jednom očistili? Međutim, po tim žrtvama svake godine podsjećaju na grijehe. Jer krv junaca i jaraca ne može otkloniti grijehâ. Zato, ulazeći u svijet, govori: “Žrtvu i prinos nisi htio, ali si mi pripravio tijelo. Paljenice i okajnice nisu ti bile ugodne. Tada rekoh: Evo dolazim! U svitku knjige pisano je za mene da činim tvoju volju, o Bože!” Prije kazavši: “Žrtava, prinosnica i paljenica i okajnica za grijehe nisi htio, niti su ti bile ugodne”? koje se po Zakonu prinose? tada reče: “Evo dolazim činiti tvoju volju.” Ukida prvo da uspostavi drugo. U ovoj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jedanput zauvijek. Svaki svećenik služi svaki dan i prinosi mnogo puta iste žrtve koje nikad ne mogu otkloniti grijeha. A on, prinijevši jednu žrtvu za grijehe, sjedi svagda s desne strane Bogu, čekajući dalje, “dok se ne polože njegovi neprijatelji za podnožje njegovim nogama.” Doista, on je jednim prinosom usavršio zauvijek one koji bivaju posvećeni. A svjedoči nam i Duh Sveti jer nakon što je rekao: ”Ovo je Savez koji ću sklopiti s njima poslije onih dana”, Gospodin dodaje: “Dat ću svoje zakone u njihova srca, i u njihovu ću ih pamet upisati; \ i njihovih grijeha i bezakonja ne ću se više spominjati.” A gdje su grijesi oprošteni, tu nema više prinosa za grijeh. Imamo dakle, braćo, osiguran ulazak u svetište krvlju Isusa koji nam je otvorio put novi i živi zavjesom, to jest svojim tijelom. Imamo i velikoga svećenika nad Božjom kućom. Zato pristupajmo istinitim srcem u punini vjere, srca očišćenog od ljage na savjesti, i tijela opranog čistom vodom! čvrsto držimo nadu, jer je vjeran onaj koji je obećao, i pazimo jedni na druge u poticanju na ljubav i dobra djela. Ne propuštajmo svoj sastanak, kao što neki imaju običaj, nego bodrimo jedni druge tim više što vidite da se približava Dan. Jer ako griješimo svojevoljno, nakon što smo primili spoznaju istine, nema više žrtve za grijehe, nego strašno čekanje suda i bijesnog ognja koji će progutati protivnike. Tko prestupi Mojsijev zakon, bez milosrđa biva osuđen na smrt na temelju izjave dvaju ili triju svjedoka. Zamislite koliko će goru kaznu zaslužiti onaj koji Sina Božjega pogazi, i krv Saveza kojom je posvećen smatra nečistom, i pogrdi Duha milosti? Doista, poznat nam je onaj koji reče: “Moja je osveta, ja ću uzvratiti.” I opet: “Gospodin će suditi svojemu narodu.” Strašno je upasti u ruke Boga živoga. Spominjite se prvih dana kada ste, odmah nakon primanja svjetla, podnijeli veliku i patničku borbu: s jedne strane bili ste javno izloženi vrijeđanju i nevoljama, a s druge strane postali ste dionici patnja onih koji su isto podnosili. Doista, vi ste suosjećali sa sužnjima, i podnijeli ste s radošću otimačinu svojih dobara, znajući da imate bolje i trajno imanje. Ne gubite dakle svoga pouzdanja kojemu pripada velika plaća! Doista vam je potrebna postojanost da, ispunivši Božju volju, postignete obećanje. ”Jer još malo, vrlo malo, pa će doći onaj koji treba doći, i ne će zakasniti. A moj pravednik živjet će od vjere; ako li otpadne, ne će mojoj duši ugoditi.” \ A mi, braćo, nismo od onih koji otpadaju na propast, nego od onih koji vjeruju da spase dušu. A vjera daje sigurnost onome čemu se nadamo, osvjedočenje o onom što ne vidimo. U njoj stari postigoše sjajno svjedočanstvo. Vjerom spoznajemo da je svijet Božjom riječju načinjen, tako da iz nevidljiva postade vidljivo. Vjerom prinese Abel Bogu bolju žrtvu nego Kajin, i po njoj je dobio svjedočanstvo da je pravedan, kad Bog posvjedoči za njegove darove. Po njoj on mrtav još govori. Vjerom bi Henoh prenesen da ne vidi smrti, i ne nađe se, jer ga Bog prenese. Doista, prije nego bi prenesen dobi svjedočanstvo da je ugodio Bogu. A bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, jer onaj koji hoće ugoditi Bogu, treba vjerovati da On postoji i da plaća onima koji ga traže. Vjerom se Noa, primivši objavu o onome što još ne vidje, poboja i načini korablju za spasenje svoje kuće. Time osudi svijet, i postade baštinik pravde po vjeri. Vjerom posluša Abraham, kad bi pozvan da izađe na mjesto koje je trebao primiti u baštinu. Izađe ne znajući kamo ide. Vjerom se naselio u zemlju obećanja kao u tuđu, i u šatorima je stanovao s Izakom i Jakovom, subaštinicima istoga obećanja. Doista, on je iščekivao grad na tvrdu temelju kojemu je arhitekt i graditelj Bog. Vjerom i sama Sara primi moć da zatrudni, unatoč odmakloj dobi, jer je vjerovala da je vjeran onaj koji je obećao. Zato se i rodiše od jednoga, i to gotovo mrtvoga, potomci mnogobrojni kao nebeske zvijezde i nebrojeni kao pijesak na morskoj obali. U vjeri pomriješe svi oni ne primiše obećanja, nego ih vidješe izdaleka i pozdraviše i priznaše da su tuđinci i putnici na zemlji. Doista, oni koji tako govore pokazuju da traže domovinu. A da su mislili na onu iz koje su izašli, imali bi vremena za povratak. Ali sad teže za boljom, to jest nebeskom. Zato se Bog ne stidi nazivati se njihovim Bogom, jer im je pripravio grad. Vjerom prikaza Abraham Izaka, kad bi kušan. Jedinca je prikazao on koji je primio obećanja, i kojemu bi kazano: “Po Izaku će ti se nazvati potomstvo.” Doista je mislio da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato je ponovno zadobio svoga sina da on bude predslika. Vjerom blagoslovi Izak Jakova i Ezava u budućim stvarima. Vjerom blagoslovi Jakov umirući svakoga Josipova sina i nagnu se duboko nad vrh svoga štapa. Vjerom se Josip na samrti spomenu izlaska Izrćlovih sinova i zapovjedi za svoje kosti. Vjerom su Mojsija, nakon što se rodi, tri mjeseca sakrivali njegovi roditelji, jer vidješe krasno dijete i ne pobojaše se kraljeve zapovijedi. Vjerom Mojsije, kad odraste, ne htjede biti nazivan sinom faraonove kćeri. Volio je stradavati s Božjim narodom negoli imati časovit užitak grijeha, smatrajući poniženje Kristovo za veće bogatstvo od egipatskoga blaga, jer je gledao na plaću. Vjerom ostavi Egipat, ne bojeći se kraljeve srdžbe, jer je čvrsto prianjao uz Nevidljivoga, kao da ga gleda. Vjerom je svetkovao Vazam i škropio krvlju, da se onaj koji je ubijao ne dotakne njihovih prvorođenaca. Vjerom prijeđoše Crveno more kao po suhoj zemlji, dok se Egipćani utopiše kad su to pokušali. Vjerom padoše jerihonski zidovi, kad se obilazilo oko njih sedam dana. Vjerom Rahaba, bludnica, ne pogibe s nevjernicima, jer je primila uhode s mirom. I što još da kažem? Ne bi mi dostajalo vremena kad bih stao pripovijedati o Gideonu, Baraku, Samsonu, Jiftahu, Davidu, Samuelu i prorocima. Oni vjerom pobijediše kraljevstva, učiniše pravdu, dobiše obećanja, zatvoriše usta lavovima, ugasiše ognjenu silu, utekoše od oštrica mača, ojačaše od slabosti, postadoše junaci u boju, rastjeraše tuđe vojske. Žene po uskrsnuću ponovno zadobiše svoje mrtve. Drugi su bili stavljeni na muke i ne pristadoše na izbavljenje, da dobiju bolje uskrsnuće. Drugi opet podnesoše pogrde i udarce, pa još okove i tamnice! Bili su kamenovani, mučeni, prepiljeni, pomriješe posječeni od mača. Obilazili su u ovčjim runima, u kozjim kožama, u oskudici, u nevolji, u sramoti. Svijet ih nije bio dostojan. Potucali su se po pustinjama, gorama i pećinama i po zemaljskim rupama. Svi su oni zbog svoje vjere stekli pohvalno svjedočanstvo, ali ne primiše obećanja, jer je Bog nešto bolje predvidio za nas, da oni ne dođu bez nas do savršenstva. Zato dakle i mi, imajući oko sebe toliki oblak svjedokâ, skinimo svako breme i grijeh koji je za nas prionuo, i s ustrajnošću trčimo u borbu koja nam je određena. Uprimo pogled u Isusa, Početnika i Dovršitelja vjere. On mjesto sebi određene radosti podnese križ ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane Božjega prijestolja. Promotrite njega, koji je podnio toliko protivljenje grješnika, da se ne premorite i ne klonete duhom! Jer još se ne oprijeste do krvi boreći se protiv grijeha, i zaboraviste na opomenu koja vam govori kao sinovima: “Sine moj, ne preziri stegu Gospodnju i nemoj klonuti duhom kad te on pokudi! Jer Gospodin stegom odgaja onoga koga ljubi, i šiba svakog sina kojeg priznaje za svoga.” Izdržite stegu! Bog postupa s vama kao sa svojom djecom, jer gdje je sin kojega otac ne odgaja stegom? Ako li ste bez stege u kojoj dobiše svi udio, tada ste nezakoniti, a ne pravi sinovi. Onda: stegom su nas odgajali naši tjelesni očevi, i štovali smo ih. Ne ćemo li se mnogo radije pokoravati Ocu duhova, da živimo? Oni su nas stegom odgajali za vrijeme od malo dana, kako im se svidjelo, a On za ono što je spasonosno, da budemo dionici njegove svetosti. Jer svaka stega ne donosi časovitu radost, nego žalost; ali poslije daje miran rod pravde onima koji su njome izvježbani.\ Zato ispravite oslabljene ruke i mlohava koljena i poravnajte staze svojim nogama; da se ne iščaši hromo, nego još da se iscijeli! \ Težite za mirom sa svima i za posvećenjem bez kojega nitko ne će vidjeti Gospodina. Gledajte da tko ne ostane bez Božje milosti, da ne uzraste kakav gorki korijen, i ne počini štete, da se mnogi ne okaljaju! Neka nitko ne postane bludnik ili oskvrnitelj kao Ezav koji je za jedno jelo prodao svoje prvorodstvo! Znate naime da je kasnije, kad je htio baštiniti blagoslov, odbačen; jer za pokajanje ne dobi priliku, makar ju je tražio sa suzama. \ Doista, ne pristupiste opipljivoj gori i ognju razgorjelom, ni tami, ni mraku, ni jeki, ni zvuku trube, ni zvuku riječî za koji su slušatelji molili da im više tako ne govori. Jer nisu mogli podnijeti zapovijed: “Ako se i živinče dotakne gore, bit će kamenovano.” I tako je strašno bilo ono što se vidjelo da Mojsije reče: “Uplašio sam se i dršćem.” Nego pristupiste Sionskoj gori i gradu Boga živoga, nebeskome Jeruzalemu, i mnogim tisućama anđela, svečanom zboru i Crkvi prvorođenaca, koji su zapisani na nebesima, i Bogu, sucu svih, i duhovima savršenih pravednika, i Isusu, posredniku Novoga saveza, i krvi škropljenja koja bolje govori negoli Abelova. Gledajte da ne odbijete onoga koji govori! Jer ako ne izbjegoše kazni oni koji su odbili poslušati proroka na zemlji, kako ćemo mi, ako se odvraćamo od onoga koji nam govori s nebesa! Njegov glas potrese onda zemlju, a sad obećava govoreći: “Još jednom ja ću potresti ne samo zemlju nego i nebo.” A kad veli: “još jednom”, pokazuje nestanak nepostojanosti koja je svojstvena stvorenom svijetu, da ostane ono što je postojano. Zato, jer primamo postojano kraljevstvo, budimo zahvalni te ugodno služimo Bogu s poštovanjem i sa strahom! Jer je “naš Bog oganj koji spaljuje.” Neka je trajna bratska ljubav! Gostoljubivosti ne zaboravljajte jer njom neki, ne znajući, ugostiše anđele! Sjećajte se sužanja kao da ste s njima zasužnjeni; onih koje zlostavljaju, jer ste i sami u tijelu!\ Ženidbu neka svi poštuju, i ženidbena postelja neka bude čista, jer bludnicima i preljubnicima sudit će Bog. Ne budite srebroljupci, budite zadovoljni onim što imate! Jer on reče: “Ne ću te ostaviti, niti ću te napustiti.” Zato možemo s pouzdanjem govoriti: “Gospodin je moj pomoćnik, i ne ću se bojati; što će mi učiniti čovjek?” \ Sjećajte se svojih predstojnika koji su vam izlagali Božju riječ; gledajte na svršetak njihova življenja i nasljedujte njihovu vjeru!\ Isus Krist je isti jučer i danas i uvijeke. Ne dajte se zavesti različitim tuđim naucima, jer je bolje milošću utvrđivati srce, negoli jelima od kojih ne imadoše koristi oni koji se pridržavaju propisa o njima. Imamo žrtvenik od kojega ne smiju jesti oni koji služe Šatoru. Jer se izvan tabora spaljuju tjelesa onih životinja čiju krv za grijeh unosi veliki svećenik u Svetinju nad svetinjama. Zato je i Isus trpio izvan vrata, da posveti narod svojom krvlju. Iziđimo dakle k njemu izvan tabora, noseći njegovo poniženje. Jer ovdje nemamo trajnog grada, nego tražimo onaj koji će doći. Po njemu dakle prinosimo svagda Bogu zahvalnu žrtvu, to jest plod usana koje slave njegovo ime! A ne zaboravljajte dobročinstva i zajedništva, jer se takvim žrtvama ugađa Bogu! Slušajte svoje predstojnike i budite im podložni, jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; da to s radošću čine, a ne uzdišući, jer vam to ne pomaže!\ Molite za nas, jer se uzdamo u to da imamo dobru savjest i da se nastojimo u svemu dobro vladati. A još vas više molim da to činite, kako bih se što prije vratio k vama. A Bog mira, koji po krvi vječnoga Saveza uskrisi od mrtvih velikoga pastira ovaca, Gospodina našega Isusa, neka vas usavrši u svakome dobru, da vršite njegovu volju, čineći u nama što je ugodno pred njim, po Isusu Kristu kojemu slava u vijeke vjekova! Amen. Molim vas, braćo, primite dobro ovu riječ ohrabrenja, jer vam pišem ukratko. Znajte da je oslobođen naš brat Timotej. S njim ću vas vidjeti, ako brzo dođe. Pozdravite sve svoje predstojnike i sve svete! Pozdravljaju vas ovi iz Italije. Milost sa svima vama! Amen. Jakov, sluga Boga i Gospodina Isusa Krista, pozdravlja dvanćst plemena raseljeništva. Iskreno se radujte, braćo moja, kad padnete u različite kušnje, znajući da iskušenjima vaša vjera biva utvrđena u postojanosti. A postojanost neka bude zrela na djelu, da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka. Ako li kome od vas nedostaje mudrosti, neka ište u Boga koji daje svima obilato, bez prigovora, i dat će mu se. Ali neka ište s vjerom, ne sumnjajući ništa, jer tko sumnja, sličan je morskomu valu koji vjetar podiže i goni. Takav čovjek neka ne misli da će primiti što od Gospodina. čovjek razdijeljene duše nestalan je na svim svojim putovima. Neka se brat neugledna roda hvali svojim uzdignućem, a bogati svojim poniženjem, jer će proći kao cvijet trave. Jer sunce zapeče žegom, osuši travu, i njezin cvijet otpade, i krasota njezina uvenu. Tako će i bogati uvenuti na svojim putovima. Blažen čovjek koji podnese kušnju jer će, kad bude prokušan, primiti vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube. Nitko, kad padne u kušnju, neka ne kaže da ga Bog kuša, jer Bog ne može biti napastovan na zlo i on nikoga ne napastuje. Nego svakoga napastuje vlastita požuda koja ga vuče i mami. Nakon što se začne, požuda rađa grijeh, a izvršen grijeh rađa smrt. Ne varajte se, ljubljena braćo moja! Svaki dobar dar i svaki savršen poklon odozgor je, silazi od Oca svjetlosti u kojem nema promjene ni sjene od mijene. Doista, u skladu sa svojim planom, on nas dragovoljno porodi riječju istine, da budemo prvijenci njegovih stvorenja. Znajte, ljubljena braćo moja: neka bude svaki čovjek brz u slušanju, a spor u govorenju i spor u srdžbi. Jer čovječja srdžba ne čini Božje pravde. Zato, odbacivši svaku nečistoću i ostatak zloće, u krotkosti primite usađenu riječ koja može spasiti vaše duše! Budite vršitelji riječi, a ne samo slušatelji, varajući sami sebe! Jer ako tko sluša riječ, a ne vrši je, on je kao čovjek koji gleda naravno svoje lice u ogledalu. On se je ogledao pa otišao i odmah je zaboravio kakav je. Ali tko se ogleda u savršenom zakonu slobode i ostane u njemu, i ne biva zaboravni slušatelj, nego djelotvorni vršitelj, taj će biti blažen u svojemu djelovanju. Ako li tko misli da je pobožan, a ne zauzdava svoga jezika, nego vara svoje srce, njegova je pobožnost isprazna. Pobožnost čista i neokaljana pred Bogom i Ocem jest ova: pomagati sirotama i udovicama u njihovoj nevolji i držati sebe neokaljanima od svijeta. Braćo moja, nemojte miješati s pristranošću vjeru u slavnoga našeg Gospodina Isusa Krista! Doista, ako dođe na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem i u raskošnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj, a vi pogledate onoga koji nosi raskošnu odjeću i reknete mu: Ti sjedi ovdje lijepo, a siromahu reknete: Ti stani tamo ili sjedi niže mojega podnožja, niste li postupili proizvoljno i osudili nepravedno? čujte, ljubljena moja braćo! Ne izabra li Bog siromahe u ovome svijetu za bogataše u vjeri i za baštinike kraljevstva što ga obeća onima koji njega ljube? A vi osramotiste siromaha. Nisu li bogataši oni koji vas tlače i vuku vas na sudove? Ne psuju li oni lijepo ime koje je na vas zazvano? Ako zaista vršite kraljevski zakon po Pismu: “Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe”, dobro činite! Ako li ste pristrani, činite grijeh, i Zakon vas osuđuje kao prijestupnike. Jer tko god drži cijeli Zakon, a pogriješi u jednome, kriv je za sve. Onaj koji je rekao: “Ne čini preljub”, rekao je također: “Ne ubijaj.” Ako dakle ne učiniš preljub, a ubiješ, postao si prijestupnik Zakona. Tako govorite i tako činite, kao oni koji trebaju biti suđeni zakonom slobode: Jer će sud biti bez milosrđa onome koji ne čini milosrđa, a milosrđe nadmašuje sud. Što koristi, braćo moja, ako tko kaže da ima vjeru, a djelâ nema? Zar ga može vjera spasiti? Ako su brat ili sestra goli i nemaju svagdanje hrane, i rekne im koji od vas: “Idite u miru, grijte se i nasitite se”, a ne dadu što im je potrebno za tijelo, što koristi? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi. Ali reći će tko: Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi pokazati vjeru iz svojih djela. Ti vjeruješ da je jedan Bog. Dobro činiš. I đavli vjeruju pa dršću. Hoćeš li znati, o ludi čovječe, da je vjera bez djela mrtva? Abraham, naš otac, ne opravda li se djelima kad prinese svoga sina Izaka na žrtvenik? Vidiš li da je vjera surađivala s njegovim djelima i da se je djelima usavršila? I ispuni se Pismo koje govori: “Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravdu.” I bi nazvan “prijatelj Božji”. Vidite da se djelima opravdava čovjek, a ne samom vjerom. Jednako i Rahaba, bludnica, ne opravda li se djelima kad primi glasnike i izvede ih drugim putem? Doista, kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djelâ mrtva. Ne budite, braćo moja, mnogi učitelji, znajući da ćemo biti strože suđeni! Svi naime posrćemo u mnogome. Ako tko u riječi ne posrće, taj je savršen čovjek; može zauzdati i sve tijelo.\ Ako li konjima stavimo uzde u usta da nam se pokoravaju, tada upravljamo cijelim njihovim tijelom. Gle i lađe, iako su velike i silni ih vjetrovi gone, a bivaju usmjeravane malim kormilom kamo god hoće kormilareva volja. Tako je i jezik malen ud, a ipak čini velike stvari. Gle, mala vatra, a koliku šumu spali! I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik među našim udovima kalja sve tijelo i pali kolo našega života, sam zapaljen od pakla. Doista, sve životinje? zvijeri, ptice, gmazovi i morske živine? mogu se ukrotiti i bivaju ukroćene od čovjeka, a jezik nitko od ljudi ne može ukrotiti, to nemirno zlo, puno smrtonosnoga otrova. Njime blagoslivljamo Boga i Oca, i njime proklinjemo ljude koji su stvoreni na Božju sliku. Iz istih usta izlazi blagoslov i kletva. Braćo moja, ne smije se to događati. Može li izvor iz istoga otvora točiti slatko i gorko? Može li, braćo moja, smokva rađati masline ili trs smokve? Tako ne može ni slani izvor učiniti vodu slatkom. Tko je među vama mudar i pametan? Neka pokaže dobrim življenjem svoja djela u mudroj krotkosti! Ako li gajite gorku zavist i svadljivost u svojemu srcu, ne hvalite se i ne lažite protiv istine! To nije mudrost što silazi odozgo, nego zemaljska, putena, đavolska. Jer gdje je zavist i svađa, ondje je nered i svako zlo djelo. A mudrost odozgo jest najprije čista, onda mirotvorna, obazriva, poslušna, puna milosrđa i dobrih plodova, nepristrana, nelicemjerna. A plod pravde siju u miru oni koji čine mir. Odakle ratovi i rasprave među vama? Odakle? Zar ne od vaših pohlepa koje se bore u vašim udovima? Želite, a nemate pa ubijate. Zavidite, a ne možete postići pa se borite i vojujete. Nemate jer ne molite. Molite, a ne primate, jer zlo molite da u svojim nasladama potrošite. Preljubnici, ne znate li da je prijateljstvo prema ovom svijetu neprijateljstvo prema Bogu? Tko dakle hoće biti prijatelj svijetu, postaje neprijatelj Božji. Ili mislite da uzalud Pismo govori: Ljubomorno čezne za duhom što ga nastani u nama? A on daje veću milost, jer govori: “Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.” Pokorite se dakle Bogu, a oduprite se đavlu, i pobjeći će od vas! Približite se Bogu i on će se približiti vama. Operite ruke, grješnici, i očistite srca, vi ljudi razdijeljene duše! Priznajte svoju bijedu, tugujte i plačite. Vaš smijeh neka se pretvori u plač, i radost u žalost! Ponizite se pred Gospodinom i on će vas uzvisiti. Ne ogovarajte jedni druge, braćo, jer tko ogovara brata ili sudi svojega brata, ogovara Zakon i sudi Zakonu. A ako Zakonu sudiš, nisi vršitelj Zakona, nego sudac. Jedan je zakonodavac i sudac koji može spasiti i pogubiti. A ti, tko si ti da sudiš bližnjega? Slušajte sad vi, koji govorite: “Danas ili sutra poći ćemo u ovaj i onaj grad, provest ćemo ondje jednu godinu, trgovat ćemo i steći ćemo.” A ne znate što će biti sutra! Doista, što je vaš život? Dašak ste koji se na čas pojavi, i onda ga nestane. Umjesto da reknete: “Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo i učinit ćemo ovo ili ono”, vi se ponosite svojim hvalisanjem. Svako je takvo hvalisanje zlo. Tko dakle zna dobro činiti a ne čini, griješi. Hodite sad vi, bogati, plačite i jaučite zbog nevolja koje idu na vas! Bogatstvo vam istrunu, i odjeću vam pojedoše moljci. Vaše zlato i srebro zahrđa, njihova hrđa bit će svjedočanstvo protiv vas i izjest će vaša tjelesa kao oganj. Nagomilaste blago u posljednje dane. Gle, uskraćivana plaća poslenika koji su želi vaše njive viče i vika žetelaca dođe do ušiju Gospodina nad vojskama. Raskošno ste živjeli na zemlji u nasladama, ugojili ste svoja srca za dan klanja. Osudiste, ubiste pravednika, i on vam se ne usprotivi. Strpite se dakle, braćo, do Gospodinova dolaska! Gle, poljodjelac iščekuje dragocjeni rod zemlje, i strpljivo čeka dok ne primi ranu i kasnu kišu. Strpite se dakle i vi, i utvrdite svoja srca, jer se približi Gospodinov dolazak. Ne uzdišite jedan na drugoga, braćo, da ne budete suđeni! Gle, sudac stoji na vratima. Za uzor u ustrajnom i strpljivom podnošenju nevolja uzmite, braćo, proroke koji su govorili u Gospodnje ime! Gle, blaženima nazivamo one koji su ustrajali. Za Jobovu strpljivost ste čuli i svršetak ste Gospodnji vidjeli, jer je Gospodin vrlo milostiv i milosrdan. A prije svega, braćo moja, ne kunite se ni nebom ni zemljom, ni drugom kakvom zakletvom, nego neka vaše “da” bude “da”, i vaše “ne” neka bude “ne”, da ne padnete pod sud. Trpi li tko među vama? Neka moli! Je li tko radostan? Neka pjeva hvalospjeve! Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve, i neka mole nad njim mažući ga uljem u Gospodnje ime! I molitva vjere spasit će bolesnika, i podignut će ga Gospodin; i ako je učinio grijehe, oprostit će mu se.\ Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe, i molite jedni za druge da ozdravite, jer mnogo može ustrajna molitva pravednika. Ilija je bio čovjek podvrgnut patnji kao i mi, i vruće je molio da ne bude kiše, i ne bi kiše na zemlji tri godine i šest mjeseci. I opet se pomolio, i nebo dade kišu i zemlja dade svoj rod. Braćo moja, ako tko od vas odluta od istine pa ga netko vrati, neka zna: onaj koji vrati grješnika s njegova krivoga puta, spasit će mu život od smrti i pokrit će mnoštvo grijehâ. Petar, apostol Isusa Krista, došljacima raseljeništva po Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji;\ koji su po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, izabrani da budu poslušni Isusu Kristu i poškropljeni njegovom krvlju: milost vam i mir u punini! Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po svome velikom milosrđu preporodi za živu nadu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih. Preporodio nas je za baštinu neraspadljivu, neokaljanu, neuvelu, sačuvanu na nebesima za vas koje po vjeri čuva Božja snaga za spasenje, pripravljeno za očitovanje u posljednje vrijeme. Zato se radujte, iako ste sada, kada je potrebno, nakratko rastuženi različitim kušnjama, da vaša prokušana vjera? mnogo dragocjenija od raspadljivoga zlata koje se kuša ognjem? bude na hvalu, slavu i čast, o objavljenju Isusa Krista. Njega ljubite, a ne vidjeste ga. U njega vjerujete, iako ga još ne gledate. Uz to se radujete neiskazanom i proslavljenom radošću što ćete postići cilj svoje vjere: spasenje duša. To su spasenje tražili i ispitivali proroci koji su prorokovali o vašoj milosti. Oni su ispitivali na koje ili na kakvo vrijeme smjera Kristov Duh u njima kad unaprijed svjedoči o Kristovoj muci i kasnijoj proslavi. Njima je bilo objavljeno da ne služe sebi nego vama onim što su vam sada navijestili propovjednici evanđelja u Duhu Svetome, poslanom s neba, a sami anđeli žarko žele proniknuti u to. Stoga opašite bokove svojega uma, budite trijezni i čvrsto se uzdajte u milost koju vam donosi očitovanje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne popuštajte strastima iz prijašnjeg vremena svoga neznanja, nego budite u cijelom svome životu sveti po primjeru Sveca koji vas je pozvao. Pisano je naime: “Budite sveti, jer sam ja svet!” Ako zazivate kao Oca onoga koji sve sudi nepristrano, po djelovanju, provodite u strahu vrijeme svoga zemaljskog putovanja. Znajte da od ispraznog načina života, što ste ga baštinili od otaca, niste otkupljeni raspadljivim srebrom ili zlatom, nego skupocjenom krvlju Krista koji je nevini i besprijekorni Jaganjac. On je, doduše, bio unaprijed određen od postanka svijeta, ali se pojavio tek u posljednja vremena zbog vas. Vi po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih, i uvede ga u slavu, da trajno u Boga vjerujete i imate pouzdanje u njega. Poslušni istini, očistili ste svoje duše za iskrenu bratsku ljubav. Zato ljubite svesrdno jedni druge. Doista, preporođeni ste ne od sjemena koje trune, nego od onoga koje ne trune, živom i neprolaznom Božjom riječju. Uistinu, “svako je tijelo kao trava, svaka njegova slava kao cvijet trave; osuši se trava, i cvijet otpadne, \ ali Gospodnja riječ ostaje dovijeka.” A ova je riječ evanđelje koje vam je naviješteno. Odbacite dakle svaku zlobu i svako lukavstvo, licemjerje, zavist i svako klevetanje. čeznite kao novorođena djeca za duhovnim i čistim mlijekom, da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista doživjeli kako je dobrostiv Gospodin. Pristupite k njemu, živome kamenu koji su, istina, ljudi odbacili, ali ga je Bog izabrao i uresio čašću, i sami se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni hram za sveto svećenstvo, da prinosite duhovne žrtve koje su ugodne Bogu po Isusu Kristu. Zato stoji u Pismu: “Evo stavljam na Sionu ugaoni, izabrani i dragocjeni kamen; tko vjeruje u njega, ne će se posramiti.” \ Vama dakle, koji vjerujete, čast je. Onima koji ne vjeruju on je kamen koji odbaciše graditelji, koji postade kamen ugaoni, kamen spoticanja i stijena sablazni. Na nj se spotiču, jer ne vjeruju riječima, na što su i određeni. A vi ste izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti narod, puk dobitka, da objavljujete slavna djela onoga koji vas pozva iz tame k svojemu divnome svjetlu. Vi nekoć niste bili narod, a sada jeste narod Božji. Nekoć ste bili nemili Bogu, a sada ste mili. Ljubljeni, opominjem vas kao došljake i putnike da se suzdržavate od tjelesnih želja koje vojuju protiv duše. Vladajte se dobro među poganima, da bi oni koji vas sada kleveću kao zločince, vidjevši vaša dobra djela, slavili Boga u dan pohođenja. Budite dakle pokorni svakoj ljudskoj uredbi zbog Gospodina: bilo kralju kao vrhovnom poglavaru, bilo namjesnicima kao onima koje on šalje da kazne zločince, a pohvale dobre. Doista je Božja volja da dobrim djelima ušutkate neznanje bezumnih ljudi. Ponašajte se kao slobodni, ali ne da biste imali slobodu za pokrivalo pakosti, nego kao Božje sluge. Sve poštujte, braću ljubite, Boga se bojte, kralja častite! Sluge, budite sa svim poštovanjem pokorni gospodarima, ne samo dobrima nego i zlima! Ako tko iz savjesnosti prema Bogu podnosi protivštine i trpi nepravde, to je uistinu milost. Jer kakva je slava ako zbog prijestupa podnosite kazne? Ali ako dobro činite i pritom strpljivo trpite, to je Bogu ugodno. Doista, na to ste pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete za njegovim stopama. ”On koji ne učini grijeha i u čijim se ustima ne nađe prijevara.” Kad su ga vrijeđali, nije uzvraćao uvredama. Nije prijetio dok je trpio, nego se prepustio onome koji ga je nepravedno osudio. On je naše grijehe sam na svojemu tijelu iznio na drvo, da grijesima umremo i pravdi živimo. Njegovim se ranama iscijeliste. Doista, bili ste kao izgubljene ovce, ali sad se obratiste k pastiru i čuvaru svojih duša. Tako i vi, žene, budite pokorne svojim muževima, da i oni koji možda ne vjeruju Riječi, budu pridobiveni bez riječi ponašanjem vas žena, kad vide vaše čisto i bogobojazno življenje. Vaš nakit neka ne bude vanjski: u pletenju kose, nošenju zlata ili u sjajnim haljinama, nego sakriveno raspoloženje srca u neprolaznosti blagog i mirnog duha koji je pred Bogom dragocjen. Doista, tako su se kitile nekada svete žene koje su se uzdale u Boga i pokoravale se svojim muževima. Tako je Sara slušala Abrahama i zvala ga gospodarom. Vi ste njezine kćeri ako činite dobro i ne gubite srčanosti ni pred kakvim zastrašivanjem. Tako i vi, muževi, živite obazrivo sa ženskom čeljadi kao sa slabijim spolom, iskazujući im poštovanje kao onima koje su također subaštinice životne milosti, da vaše molitve ne budu spriječene. Konačno, budite svi složni, puni sućuti i bratske ljubavi, milosrdni, ponizni. Ne vraćajte zla za zlo, ni uvrede za uvredu, nego nasuprot blagoslivljajte, jer ste na to pozvani, da baštinite blagoslov. Jer “tko ljubi život i hoće vidjeti dobre dane, neka susteže svoj jezik od zla, i svoje usne da ne govore prijevare! Neka se kloni zla i neka čini dobro; neka traži mir i neka hrli za njim! \ Jer su Gospodinove oči upravljene na pravednike, i njegove uši slušaju njihovu molitvu, a lice je Gospodinovo protiv onih koji zlo čine.” I tko da vam naudi ako revnujete za dobro? Ali ako i trpite zbog pravde, blaženi ste! Ne dajte se od njih zastrašiti niti uznemiriti. Neka vam Krist Gospodin bude svetinja u srcima! Budite uvijek spremni na odgovor svakome koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama;\ ali s krotkošću i poštovanjem, čiste savjesti, da se oni koji kleveću vaše dobro življenje u Kristu posrame u onome u čemu vas kude. Bolje je naime, ako je Božja volja, da trpite zbog dobrih djela, negoli zbog zlih. Jer je i Krist umro jedanput za grijehe, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; ubijen doduše tijelom, ali oživljen Duhom.\ U njemu je sišao i propovijedao duhovima koji su bili u tamnici, koji su nekada bili nevjerni, kad su se u Noine dane oslanjali na Božju strpljivost, dok je gradio korablju u kojoj se spasilo vodom malo, to jest osam duša. Njezin protulik je krštenje koje vas sada spašava. Ono nije pranje tjelesne nečistoće, nego molitva Bogu za dobru savjest po uskrsnuću Isusa Krista koji je, otišavši na nebo, s desne strane Bogu, gdje mu se pokoravaju anđeli i vlasti i sile. Kad je dakle Krist trpio tijelom, i vi se naoružajte istim uvjerenjem; jer tko trpi tijelom, raskinuo je s grijehom,\ da preostalo vrijeme zemaljskoga života ne živi više po ljudskim požudama, nego po Božjoj volji. Uistinu je dosta da ste prošlo vrijeme činili volju pogana, živeći u razuzdanosti, požudama, pijanstvu, raspuštenim gozbama, pijankama i bezbožnom idolopoklonstvu. Zato se čude što vi ne trčite s njima u istu divlju razuzdanost, i grde vas. Ali će oni polagati račun onome koji je spreman suditi žive i mrtve. Jer zato se i mrtvima propovijedalo evanđelje, da budu suđeni kao ljudi s obzirom na tijelo, a po Bogu da žive Duhom. Svemu se približio kraj. Budite dakle mudri i budni u molitvama! A prije svega imajte neprestanu ljubav među sobom, jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Budite gostoljubivi jedni prema drugima bez mrmljanja! Poslužujte jedni druge, svaki darom koji je primio, kao dobri upravitelji različite Božje milosti. Ako tko govori, neka govori kao Božje riječi; ako tko služi, neka služi kao po jakosti koju Bog daje, da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu kome pripada slava i vlast u vijeke vjekova! Amen. \ Ljubljeni, ne čudite se vatri koja vas stiže kao kušnja, kao da vam se događa što neobično, nego se radujte što ste dionici Kristovih muka da biste se radovali i veselili kad se objavi njegova slava! Ako vas grde zbog Kristova imena, blago vama, jer na vama počiva slavni Duh Božji! A nitko od vas neka ne trpi kao ubojica ili tat ili zločinac, ili kao onaj koji se miješa u tuđe poslove! Ako li trpi kao kršćanin, neka se ne stidi, nego neka slavi Boga ovim imenom! Vrijeme je naime da počne sud od Božje kuće. Ako li najprije od nas, kakav li će biti kraj onima koji se ne pokoravaju Božjemu evanđelju? I ako se pravednik jedva spašava, gdje će se bezbožnik i grješnik pojaviti? Zato oni koji trpe po Božjoj volji neka dobrim djelima izruče svoje duše vjernom Stvoritelju! Starješine dakle među vama opominjem, jer sam i sam starješina i svjedok Kristovih muka, a i dionik slave koja će se očitovati: pasite Božje stado koje vam je povjereno, i nadgledajte ga ne silom, nego dragovoljno, kako Bog hoće; niti zbog niskoga dobitka, nego iz oduševljene revnosti.\ Ne vladajte se kao gospodari nad baštinom, nego kao oni koji su uzor stadu. I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac slave. Vi mlađi, pokoravajte se starijima! A svi budite prožeti poniznošću jedni prema drugima, jer se “Bog oholima protivi, a poniznima daje milost.” Ponizite se dakle pod moćnom rukom Božjom, da vas uzvisi u pravo vrijeme! Svu svoju brigu prebacite na njega, jer se on brine za vas! Budite trijezni i bdijte jer vaš protivnik, đavao, kao ričući lav obilazi i traži koga će proždrijeti. Njemu se oduprite postojani u vjeri i znajte da iste muke podnose vaša braća u svijetu! A Bog svake milosti, koji vas pozva na svoju vječnu slavu u Kristu Isusu, on će vas, poslije malo muke, usavršiti, okrijepiti i utvrditi. Njemu vlast u vijeke! Amen. Ukratko vam pišem po Silvanu, kojega smatram vjernim bratom, da vas ohrabrim i da vam posvjedočim kako je ovo prava Božja milost u kojoj se nalazite. Pozdravlja vas s vama izabrana Crkva u Babilonu i Marko, moj sin. Pozdravite jedni druge cjelovom ljubavi! Mir vama svima koji ste u Kristu. Šimun Petar, sluga i apostol Isusa Krista, onima koji su primili s nama jednaku dragocjenu vjeru u pravdi našega Boga i Spasitelja Isusa Krista. Obilovali milošću i mirom po spoznaji Boga i Isusa, Gospodina našega! Božanstvena njegova sila darovala nam je sve što služi za život i pobožnost po spoznaji onoga koji nas pozva svojom slavom i moći. Po tom nam je dao dragocjena i najveća obećanja, da po njima budete dionici božanske naravi, jer ste umaknuli pogubnoj požudi svijeta. I zato iz sve snage poradite na tome da svoju vjeru dopunjavate krepošću, krepost spoznajom, spoznaju suzdržljivošću, suzdržljivost strpljivošću, strpljivost pobožnošću, pobožnost bratskom ljubavlju, bratsku ljubav sveopćom ljubavlju. Doista, ako je ovo u vama i ako se množi, ne će vas ostaviti besposlene i bez ploda za spoznaju našega Gospodina Isusa Krista. Zaista, tko toga nema, slijep je i kratkovidan, zaboravio je očišćenje od svojih starih grijeha. Zato, braćo, pobrinite se još više da utvrdite svoj poziv i izbor, jer čineći ovo, ne ćete nikada pasti. Tako će vam se obilno dopustiti ulaz u vječno kraljevstvo našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista. Zato ću vas uvijek podsjećati na ovo, premda znate i utvrđeni ste u toj istini. Ali smatram da sam dužan, dok sam god u ovom šatoru, buditi vas opominjanjem, znajući da će se doskora porušiti moj šator, kao što mi i pokaza naš Gospodin Isus Krist. A revno ću nastojati da se vi uvijek i poslije moje smrti sjećate toga. Doista, nismo vam navijestili silu i dolazak našega Gospodina Isusa Krista po mudro izmišljenim bajkama, nego smo sami vidjeli njegovu veličinu. Jer je on primio od Boga Oca čast i slavu, kad siđe k njemu od uzvišene slave ovaj glas: “Ovo je moj Sin ljubljeni koji je po mojoj volji.” Taj smo glas i mi čuli kad je silazio s neba, dok smo bili s njim na svetoj gori. Tako nam je sad čvršća proročka riječ, i dobro činite što u nju upirete pogled kao u svjetiljku koja svijetli na tamnome mjestu, dok dan ne osvane, i Danica se ne pomoli u vašim srcima. A ovo najprije znajte: nijedno proroštvo Pisma ne smije se tumačiti na svoju ruku. Jer nikad nije bilo proroštvo naviješteno ljudskom voljom, nego su, potaknuti Duhom Svetim, govorili Božji ljudi. A bilo je i lažnih proroka u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja koji će unijeti pogubna krivovjerja i zatajiti Gospodina koji ih otkupi, i dovodit će tako sebi brzu propast. I mnogi će poći za njihovom razuzdanošću, i zbog njih će se huliti na put istine. I u lakomosti tražit će od vas dobitak izmišljenim naukom. Već odavno stoji čvrsto za njih kazneni sud. Propast njihova ne drijema. Doista, Bog nije poštedio ni anđela koji sagriješiše, nego ih je strovalio u pakao, i predao ih za sud. Ni staroga svijeta nije poštedio. Samo je Nou, propovjednika pravde, spasio s još sedam drugih, kad je pustio potop na svijet bezbožnika. Gradove Sodomu i Gomoru osudio je na propast i spalio, i tako je postavio primjer budućim bezbožnicima. Samo je izbavio pravednoga Lota koji teško prepati pod neobuzdanim življenjem bezakonika. Jer pravednik, koji je stanovao među njima, gledao je i slušao bezbožna djela, i to je dan za danom zadavalo muke njegovoj pravednoj duši. Tako zna Gospodin pobožne izbaviti iz kušnje, a bezbožne radi kazne sačuvati za dan suda;\ osobito one koji idu za nečistim tjelesnim požudama i preziru Veličanstvo. Drski su i tvrdoglavi, i ne dršću huleći na Slavu, dok anđeli koji imaju veću snagu i silu ne izriču protiv njih pogrdnog suda pred Gospodinom. A oni, kao nerazumne životinje koje su po naravi određene za ulov i klanje, grde ono što ne razumiju; i propast će kao one\ i primit će plaću za nepravdu. Uživaju u otvorenoj razvratnosti. Ljaga su i sramota, jer se podmuklo odaju raskalašenosti dok se s vama goste. Njihove su oči pune preljubništva i svagda gladne grijeha. Mame neutvrđene duše, imaju srce naučeno na lakomost, djeca su kletve. Ostaviše pravi put, zalutaše i pođoše putem Bosorova sina Bileama koji je volio nepravednu plaću;\ ali je primio ukor za svoje bezakonje: nijema živina progovori čovječjim glasom i spriječi prorokovo bezumlje. Ovo su izvori bez vode, oblaci koje goni vjetar i za koje se čuva najdublja tama. Oni naime govore ohole i prazne riječi te mame tjelesnim požudama i razuzdanošću one ljude koji se odskora ukloniše od onih što žive u zabludi. Obećavaju im slobodu, a sami su robovi propasti, jer svatko robuje onome tko ga nadvlada. Doista, ako se oni koji su odbjegli od nečistoće svijeta spoznajom našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista opet zapletu i budu nadvladani, bit će im posljednje gore od prvoga. Bilo bi im doista bolje da nisu upoznali puta pravde, negoli, kad su ga upoznali, da se opet odvrate od svete zapovijedi koja im je predana. Jer im se događa ono što kaže istinita poslovica: “Pas se vraća na svoju bljuvotinu” i: “Svinja koja se okupala opet se valja u kaljuži.” Ljubljeni, ovo je već druga poslanica što vam je pišem da vas opomenem i potaknem na ispravno razmišljanje. Imajte na umu riječi koje su unaprijed kazali sveti proroci. Sjećajte se također Gospodinove i Spasiteljeve zapovijedi koju su vam predali vaši apostoli. Znajte najprije i ovo: u posljednje će dane doći zavodljivi izrugivači koji će živjeti po vlastitim pohotama. Oni će govoriti: “Gdje je obećanje njegova dolaska? Jer otkako oci usnuše, sve stoji tako kako je bilo od početka stvorenja.” Oni namjerno ne žele znati da su nebesa bila već odavna te da je zemlja postala Božjom riječju iz vode i po vodi. Zato tadašnji svijet bi vodom potopljen i propade. A sadašnja nebesa i zemlju zadržava ta ista riječ i čuva ih za oganj na dan suda i propasti bezbožnih ljudi. Ljubljeni, jedna stvar neka vam ne bude nepoznata: jedan dan pred Gospodinom je kao tisuću godina, i tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin sa svojim obećanjem, kao što neki misle, nego je strpljiv prema vama, jer ne će da se tko izgubi, nego da se svi obrate. Ali će doći Gospodnji dan kao tat. Tada će nebesa s velikom bukom proći, počela će se od ognja rastopiti, a zemlja i djela što su na njoj izaći će na vidjelo. Kad će se ovo sve jedanput raspasti, kako li trebate sveto i pobožno živjeti, iščekujući i želeći dolazak Božjega dana, kada će se zapaljena nebesa raspasti, a počela će se od ognja rastopiti. Ali čekamo po njegovu obećanju, novo nebo i novu zemlju u kojima prebiva pravednost. Zato, ljubljeni, to čekajući, nastojte da vas nađe čiste i neokaljane u miru. A strpljivost našega Gospodina smatrajte spasonosnom, kao što vam je pisao i naš ljubljeni brat Pavao po danoj mu mudrosti. On u svim poslanicama govori o tome. U njima su neke stvari teško razumljive, neuki i nestalni ih izvrću, kao i ostala Pisma, na svoju vlastitu propast. Vi dakle, ljubljeni, znajući to unaprijed, čuvajte se da prijevarom bezakonikâ ne budete zavedeni i ne izgubite svoju postojanost. Rastite u milosti i u spoznaji našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista! Njemu slava sada i u dan vječnosti! Amen. Što je bilo od početka, što smo čuli, što smo vidjeli svojim očima, što razmotrismo i što naše ruke opipaše o Riječi života ? jer se Život očitova, i vidjeli smo, i svjedočimo, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše u Oca, i objavi se nama. Što smo vidjeli i čuli navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama; a naše je zajedništvo s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom.\ Ovo vam pišemo da radost naša bude potpuna. A ovo je navještaj koji smo čuli od njega i navješćujemo vama: Bog je svjetlo i u njemu nema nikakve tame. Ako kažemo da imamo zajedništvo s njim, a hodimo u tami, lažemo i ne činimo istine. Ako li u svjetlu hodimo, kao što je on u svjetlu, imamo zajedništvo jedni s drugima, i krv Isusa, njegova Sina, čisti nas od svakoga grijeha. Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i istine nema u nama. Ako priznajemo svoje grijehe, on je vjeran i pravedan, da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde. Ako kažemo da nismo sagriješili, činimo ga lašcem, i njegova riječ nije u nama. Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko sagriješi, imamo zagovornika kod Oca, Isusa Krista, pravednika. On je pomirna žrtva za naše grijehe, i ne samo naše, nego i svega svijeta. I po tom znamo da ga poznajemo, ako držimo njegove zapovijedi. Tko govori: “Poznajem ga”, a zapovijedi njegovih ne drži, lažac je, i u njemu nema istine. A tko drži njegovu riječ, u njemu je zaista Božja ljubav savršena; po tom poznajemo da smo u njemu.\ Tko govori da u njemu ostaje, taj treba tako hoditi kao što je on hodio. Ljubljeni, ne pišem vam novu zapovijed, nego staru zapovijed koju ste imali od početka; stara zapovijed jest Riječ koju ste čuli.\ Opet vam pišem novu zapovijed, ono što je istinito u njemu i u vama, jer tama prolazi, a svjetlo istinito već svijetli. Tko govori da je u svjetlu, a mrzi svojega brata, još je uvijek u tami. Tko ljubi svojega brata, ostaje u svjetlu i ništa u njemu nije na sablazan. A tko mrzi svojega brata, u tami je, i hodi u tami, i ne zna kamo ide, jer mu tama zaslijepi oči. Pišem vam, dječice, jer su vam oprošteni grijesi po njegovu imenu. Pišem vam, očevi, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pišem vam, mladići, jer nadvladaste onoga koji je zao. Pisah vam, djeco, jer upoznaste Oca. Pisah vam, očevi, jer upoznaste onoga koji je od početka. Pisah vam, mladići, jer ste jaki, i riječ Božja u vama ostaje, i nadvladaste onoga koji je zao. Ne ljubite svijet, ni ono što je u svijetu! Ako tko ljubi svijet, nema u njemu ljubavi prema Ocu. Jer sve što je u svijetu? požuda tijela, požuda očiju i oholost života? nije od Oca, nego je od svijeta. Svijet prolazi i njegova požuda; a tko čini Božju volju, ostaje dovijeka. \ Dječice, posljednja je ura, i kao što čuste da će doći Antikrist? već sad ustadoše mnogi Antikristi? po tom znamo da je posljednja ura. Od nas izađoše, ali nisu bili od nas; jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; na njima se je trebalo očitovati da nisu svi od nas.\ Ali vi imate pomazanje od Svetoga, i sve znate. Ne pisah vam kao da ne znate istine, nego jer je znate, i jer nikakva laž ne dolazi od istine. Tko je inače lažljivac nego onaj koji niječe da je Isus Mesija? Antikrist je onaj koji niječe Oca i Sina. Koji god niječe Sina, ne priznaje ni Oca, a koji priznaje Sina, priznaje i Oca. Ono što čuste od početka, neka ostane u vama! Ako u vama ostane ono što čuste od početka, i vi ćete ostati u Sinu i u Ocu. A ovo je obećanje koje nam on obeća: vječni život. Ovo vam pisah za one koji vas zavode. Što se vas tiče, u vama ostaje pomazanje koje primiste od njega, i ne treba vas tko učiti, nego vas njegovo pomazanje uči u svemu. Ono je istinito i nije laž, i kao što vas nauči, ostanite u njemu! I sad, dječice, ostanite u njemu da imamo pouzdanje kad se pojavi, i da se ne osramotimo pred njim o njegovu dolasku. Kao što znate da je on pravedan, znate i da je svaki koji čini pravdu od njega rođen. Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac: mi se zovemo djeca Božja, i jesmo. Zato svijet ne poznaje nas, jer ne poznaje njega. Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne pokaza što ćemo biti. Znamo, kad se pokaže, da ćemo mu biti slični jer ćemo ga vidjeti kao što jest. I svaki koji ima tu nadu u njega, čisti se kao i on što je čist. Svaki koji čini grijeh, čini i bezakonje, jer je grijeh bezakonje. I znate da se on pojavi da oduzme grijehe; i nema u njemu grijeha.\ Svaki koji u njemu ostaje, ne griješi, i svaki koji griješi, nije ga vidio niti ga je upoznao. Dječice, nitko neka vas ne zavede! Tko pravdu čini, pravedan je kao što je on pravedan. Tko čini grijeh, od đavla je, jer đavao griješi od početka. Zato se pojavi Sin Božji da razori đavolska djela. Svaki koji je rođen od Boga, ne čini grijeha, jer njegovo sjeme ostaje u njemu; ne može griješiti, jer je rođen od Boga.\ Po tom se poznaju Božja djeca i đavolska djeca: tko ne čini pravdu, nije od Boga; isto tako tko ne ljubi svojega brata. \ Jer je ovo navještaj koji čuste od početka: da ljubimo jedni druge. Ne kao Kajin koji je bio od nečastivoga i ubio svojega brata. A zašto ga je ubio? Jer su njegova djela bila zla, a bratova pravedna. Ne čudite se, braćo, ako vas svijet mrzi! Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti.\ Svaki koji mrzi svoga brata, ubojica je, a znate da nijedan ubojica nema u sebi vječnoga života. Po tom upoznasmo ljubav što on za nas položi svoj život; tako moramo i mi položiti život za braću.\ Tko ima svjetovno blago i vidi svojega brata u potrebi pa zatvori svoje srce pred njim, kako Božja ljubav ostaje u njemu? Dječice, ne ljubimo riječju ni jezikom, nego djelom i istinom. Po tom znamo da smo od istine, i možemo umiriti svoje srce pred njim. Ako nas kori naše srce, Bog je veći od našega srca. On zna sve. Ljubljeni, ako nas srce ne kori, možemo s puzdanjem k Bogu. Što god molimo primamo od njega, jer njegove zapovijedi držimo i činimo što je njemu ugodno. A ovo je njegova zapovijed: da vjerujemo u ime njegova Sina Isusa Krista i da ljubimo jedni druge, kao što nam je dao zapovijed. I tko drži Božje zapovijedi ostaje u Bogu, i Bog u njemu. Po tom poznajemo da ostaje u nama: po Duhu koga nam je dao. Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego kušajte duhove, jesu li od Boga; jer mnogi lažni proroci iziđoše na svijet.\ Po ovome raspoznajite Duha Božjega: svaki duh koji priznaje da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je! I svaki duh koji ne priznaje Isusa, nije od Boga; taj je Antikristov, a za njega čuste da dolazi, i sad je već u svijetu.\ Vi ste od Boga, dječice, i nadvladaste ih, jer je jači koji je u vama, negoli koji je u svijetu. Oni su od svijeta, zato govore svjetovno, i svijet ih sluša. Mi smo od Boga. Tko poznaje Boga, sluša nas. Tko nije od Boga, ne sluša nas. Po tome prepoznajemo Duha istine i duha zablude. Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer je ljubav od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.\ Koji ne ljubi, ne poznaje Boga, jer je Bog ljubav. Po tom se pokaza Božja ljubav prema nama: što Bog svoga Sina jedinorođenoga posla na svijet, da živimo po njemu. U tom je ljubav; ne da smo mi ljubili Boga, nego je on ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe. \ Ljubljeni, ako je Bog nas tako ljubio, i mi trebamo ljubiti jedni druge. Boga nije nikad nitko vidio. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova savršena u nama. Po tom znamo da u njemu ostajemo i on u nama što nam je dao od svojega Duha. Mi smo vidjeli i svjedočimo da je Otac poslao Sina za Spasitelja svijeta. Tko god priznaje da je Isus Sin Božji, Bog ostaje u njemu, i on u Bogu. Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav, i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog ostaje u njemu. U ovom se usavršava ljubav među nama: imamo sigurnost za dan suda, jer kao što je on, takvi smo mi u ovom svijetu. U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah ima muku, a tko se boji, nije savršen u ljubavi.\ Mi ljubimo Boga jer je on nas najprije ljubio. Ako tko kaže: “Ljubim Boga”, a mrzi svojega brata, lažac je; jer tko ne ljubi svojega brata koga vidi, kako može ljubiti Boga koga ne vidi?\ Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svojega brata! Svaki koji vjeruje da je Isus Krist, od Boga je rođen; i svaki koji ljubi Boga koji je rodio, ljubi i onoga koji je rođen od njega.\ Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju: ako ljubimo Boga i držimo njegove zapovijedi. Jer je ovo Božja ljubav: da držimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške. Jer sve što je rođeno od Boga pobjeđuje svijet, i pobjeda koja pobjeđuje svijet jest naša vjera. Tko naime pobijedi svijet ako ne onaj koji vjeruje da je Isus Sin Božji? Isus Krist dođe kroz vodu i krv, ne samo kroz vodu nego kroz vodu i krv; i Duh je onaj koji svjedoči, jer je Duh istina.\ Jer troje je što svjedoči: Duh, voda, i krv; i to je troje jedno.\ Ako primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće. Ovo je svjedočanstvo Boga: On je svjedočio za svojega Sina. Tko vjeruje u Božjega Sina, ima svjedočanstvo Božje u sebi. Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem; jer ne povjerova svjedočanstvu kojim Bog posvjedoči za svojega Sina.\ A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao vječni život; taj je život u njegovu Sinu.\ Tko ima Sina, ima život; tko nema Božjega Sina, nema života. \ Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate kako imate vječni život. I ovo je pouzdanje koje imamo prema njemu: uslišava nas ako što molimo po njegovoj volji. Ako znamo da nas uslišava, što god molimo, znamo također da primamo što ga zamolismo. Ako tko vidi svojega brata gdje čini grijeh koji ne donosi smrti, neka moli i Bog će mu dati život. To vrijedi za one koji čine grijeh koji ne donosi smrti. Ima grijeh koji donosi smrt; za taj ne govorim da moli.\ Svaka je nepravda grijeh; a ima grijeh koji ne donosi smrti. \ Znamo da nijedan koji je rođen od Boga ne griješi; nego ga čuva rođeni od Boga i Zli ga se ne dotiče.\ Znamo da smo od Boga, a sav svijet leži u vlasti Zloga. Znamo da je Sin Božji došao i dao nam sposobnost opažanja, da upoznamo Istinitoga. I mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. Ovaj je istiniti Bog i vječni život. Dječice, čuvajte se idola! Starješina izabranoj gospođi i njezinoj djeci koju ja ljubim u Istini, i ne samo ja nego svi koji spoznaše Istinu, zbog Istine koja ostaje u nama, i bit će s nama dovijeka. Neka bude s nama milost, milosrđe, mir od Boga Oca i od Isusa Krista, Očeva Sina, u istini i ljubavi! Vrlo se obradovah što nađoh među tvojom djecom takve koji hode u Istini, kao što primismo zapovijed od Oca. I sad te molim, gospođo, ne kao da ti pišem novu zapovijed, nego zapovijed koju imamo od početka: ljubimo jedni druge. A u ovom je ljubav: da živimo po njegovim zapovijedima. Kao što čuste od početka, ovo je njegova zapovijed: da živite po njoj. Jer mnogi zavodnici izađoše u svijet, koji ne priznaju da je Isus Krist došao u tijelu; to je zavodnik i Antikrist.\ čuvajte se da ne izgubite što ste stekli, nego da primite potpunu plaću! Tko god previše istrčava i ne ostane u Kristovu nauku, nema Boga; a koji ostaje u nauku, ima Oca i Sina.\ Ako tko dolazi k vama i ne donosi taj nauk, ne primajte ga u kuću i ne pozdravljajte ga! Jer tko ga pozdravlja prima dio u njegovim zlim djelima. Mnogo bih vam imao pisati, ali ne htjedoh papirom i crnilom, jer se nadam da ću doći k vama te vam govoriti licem u lice, da vaša radost bude potpuna. Pozdravljaju te djeca tvoje izabrane sestre. Starješina ljubljenome Gaju kojega ja ljubim u istini. Ljubljeni, želim ti u svemu dobro, i da budeš zdrav, kao što je tvojoj duši dobro. Vrlo se obradovah kad dođoše braća i posvjedočiše za tvoju istinu, kako ti u istini hodiš. Nemam veće radosti od ove: čuti da moja djeca hode u istini. Ljubljeni, vjerno radiš u svemu što činiš braći, a osobito putnicima. Oni posvjedočiše tvoju ljubav pred Crkvom, i dobro ćeš učiniti ako ih dalje opremaš kako je dostojno Boga. Jer radi njegova imena izađoše, a ne primaju ništa od neznabožaca. Mi smo dakle dužni primati takve, da budemo suradnici istine. Pisao sam nešto Crkvi, ali Diotref, koji hoće biti prvi među njima, ne prima nas. Zato, ako dođem, razotkrit ću njegova djela: govori o nama zlobne riječi. I nije mu to dosta, nego sam ne prima braću i zabranjuje onima koji to hoće te ih isključuje iz Crkve. Ljubljeni, ne ugledaj se u zlo, nego u dobro! Tko čini dobro, od Boga je; a tko čini zlo, nije vidio Boga.\ Demetriju svjedoče svi, i sama istina; a i mi svjedočimo, i znaš da je naše svjedočanstvo istinito. \ Mnogo bih ti imao pisati; ali neću ti pisati crnilom i perom,\ nego se nadam da ću te skoro vidjeti i da ćemo govoriti licem u lice. Mir tebi! Pozdravljaju te prijatelji. Pozdravi prijatelje poimence! Juda, sluga Isusa Krista, a Jakovljev brat, pozvanima koji su ljubljeni u Bogu Ocu i čuvani za Isusa Krista. Obilovali milosrđem, mirom i ljubavlju! Ljubljeni! Kako mi je veoma na srcu da vam pišem o našemu zajedničkom spasenju, smatrao sam potrebnim potaknuti vas pismom da se borite za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima. Uvukoše se naime neki ljudi za koje je već davno zapisana osuda. Bezbožni su, pretvaraju milost našega Boga u raspuštenost, i niječu jedinoga Gospodara i Gospodina našega Isusa Krista. Podsjećam vas samo, iako već sve znate, Gospodin je jedanput zauvijek izbavio narod iz egipatske zemlje, ali je potom uništio one koji nisu povjerovali. Također, anđele koji ne održaše svojega dostojanstva, nego ostaviše svoje prebivalište, zadržao je vječnim okovima u mraku za sud velikoga dana. Slično Sodoma i Gomora i okolni gradovi, koji su griješili kao i oni bludom i išli za protunaravnom nasladom, predstavljaju svojom kaznom primjer vječnoga ognja. Jednako i ovi sanjari kaljaju tijelo, preziru Gospodstvo i Slavu. Kad se arkanđeo Mihćl prepirao s đavlom i borio se za Mojsijevo tijelo, nije se usudio izgovoriti sud pogrde, nego reče: “Gospodin neka te kazni!” A ovi pogrđuju ono što ne znaju, a propadaju u onom što znaju po prirodi, kao nerazumne životinje. Teško njima! Oni pođoše Kajinovim putem. U svojoj pohlepi za dobitkom padoše u Bileamovu prijevaru, i u svojoj pobuni propadoše kao Korah. Ovo su oni što pogane vaše gozbe ljubavi, gosteći se bez stida, pasući sami sebe, oblaci bez vode koje vjetrovi okolo gone, jesenska stabla bez roda što su dvaput izumrla, iz korijena iščupana;\ bijesni morski valovi što se pjene svojim sramotama; zvijezde lutalice za koje se čuva mrak vječite tame. \ Ali o njima proreče Henoh, sedmi Adamov potomak: “Gle, dolazi Gospodin s tisućama svojih svetih, suditi svima i kazniti sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše, i za sve drske riječi koje bezbožni grješnici izgovoriše protiv njega.” Oni mrmljaju i jadikuju nad svojom sudbinom, a žive po svojim požudama. Njihova usta govore nadute riječi, i laskaju ljudima radi dobitka. A vi, ljubljeni, sjećajte se riječi koje unaprijed kazaše apostoli Gospodina našega Isusa Krista! Oni vam govorahu da će u posljednje vrijeme doći podrugljivci koji će živjeti po svojim bezbožnim požudama. Ovo su oni koji čine razdore, puteni, koji nemaju Duha. A vi, ljubljeni, izgrađujte sebe svojom presvetom vjerom i molite se u Duhu Svetome! čuvajte sami sebe u ljubavi Božjoj i čekajte milost Gospodina našega Isusa Krista za vječni život! Budite milosrdni prema onima koji još oklijevaju! Druge otimajte ognju i spašavajte ih! Trećima iskazujte milosrđe u strahu! čuvajte se odjeće koja je tijelom okaljana! A onome koji vas može sačuvati od pada i postaviti vas neokaljanima i u velikoj radosti pred svoju slavu: Njemu, jedinome Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, našemu Gospodinu, slava, veličanstvo, vlast i moć prije svakog vijeka i sad i u sve vijeke! Amen. Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže svojim slugama što će se uskoro zbiti. On to očitova, poslavši svoga anđela svojemu sluzi Ivanu, koji svjedoči kao Božju riječ i svjedočanstvo Isusa Krista sve što je vidio. Blago onome koji čita i onima koji slušaju riječi ovoga proroštva i drže što je napisano u njemu, jer je vrijeme blizu! Ja Ivan obraćam se sedmorim Crkvama u Aziji. Milost vam i mir od onoga koji jest, koji bijaše i koji će doći, i od sedam duhova koji su pred njegovim prijestoljem;\ i od Isusa Krista koji je vjerni svjedok, prvorođenac od mrtvih, i vladar nad zemaljskim kraljevima. Njemu, koji nas ljubi i koji nas je otkupio od naših grijeha svojom krvlju i učinio nas kraljevstvom i svećenicima Bogu i svojemu Ocu, Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen. ”Evo, dolazi na oblacima, i gledat će ga svako oko, i oni koji ga probodoše. I tužit će nad njim sva zemaljska plemena.” Da, amen. Ja sam Alfa i Omega, govori Gospodin Bog; koji jest, i koji bijaše, i koji će doći, Svemogući. \ Ja Ivan vaš brat i dionik u nevolji i u kraljevstvu i strpljivosti u Kristu Isusu, bijah na otoku koji se zove Patmos, zbog Božje riječi i zbog svjedočanstva o Isusu. Tada se zanesoh u Gospodnji dan, i začuh za sobom veliki glas poput trube. Glas je govorio: “Ovo što vidiš napiši u knjigu i pošalji sedmorim Crkvama: u Efez, u Smirnu, u Pergam, u Tijatiru, u Sard, u Filadelfiju i u Laodiceju.” I obazreh se da vidim glas koji mi govori. čim sam se obazreo, vidio sam sedam zlatnih svijećnjaka, i usred svijećnjaka vidio sam kao Sina čovječjega, odjevena u dugu haljinu, i opasana po prsima zlatnim pojasom. Njegova glava i bijela kosa kao bijela vuna, kao snijeg; i njegove oči kao ognjeni plamen.\ I njegove noge kao mjed kad se rastopi u peći; a njegov glas kao šum mnogih voda. \ Imao je u desnoj ruci sedam zvijezda, i iz usta mu je izlazio oštar mač s dvije oštrice. Njegovo lice bilo je kao što sunce sja u svojoj snazi. I kad ga vidjeh, padoh do njegovih nogu kao mrtav. On stavi svoju desnicu na me govoreći: “Ne boj se, ja sam Prvi i Posljednji, i Živi: bio sam mrtav, i evo živim u vijeke vjekova, i imam ključeve smrti i podzemlja. Napiši dakle što si vidio, i što jest, i što će se zbiti potom. Tajna sedam zvijezda koje si vidio na mojoj desnici i sedam zlatnih svijećnjaka znači: sedam zvijezda jesu anđeli sedam Crkava, i sedam svijećnjaka jest sedam Crkava.” Anđelu Crkve u Efezu napiši: “Ovako govori onaj koji drži sedam zvijezda u svojoj desnici, koji hodi posred sedam zlatnih svijećnjaka: znam tvoja djela, tvoj trud i tvoju postojanost, i da ne možeš podnositi zlih. Iskušao si one koji govore da su apostoli, a nisu, i ustanovio si da su lažljivci. Postojan si i podnosio si zbog mojega imena, i nisi malaksao. Ali imam protiv tebe što si ostavio svoju prvu ljubav. Promisli s koje si visine pao, obrati se i djeluj opet kao prije! Ako li ne ćeš, doći ću ti brzo i dignut ću tvoj svijećnjak s mjesta, ako se ne obratiš. Ali ovo imaš u prilog: što mrziš djela nikolaita koja i ja mrzim.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama! Onome tko pobijedi, dat ću da jede sa stabla života koje je u raju Božjem. Anđelu Crkve u Smirni napiši: “Ovako govori Prvi i Posljednji, koji je bio mrtav i oživio: znam tvoju nevolju i siromaštvo, ali ti si bogat; znam da te kleveću oni koji se zovu Židovi, a nisu, nego su Sotonina sinagoga.\ Ništa se ne boj muka što te čekaju! Gle, đavao će neke od vas baciti u tamnicu, da budete kušani, i imat ćete nevolju deset dana. Budi vjeran do smrti, i dat ću ti vijenac života.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama! Onome tko pobijedi, neće nauditi druga smrt. Anđelu Crkve u Pergamu napiši: “Ovako govori onaj koji ima oštar mač s dvije oštrice: znam da prebivaš ondje gdje je Sotonino prijestolje, a držiš moje ime, i nisi se odrekao vjere u mene ni u one dane kad je Antipa, moj vjerni svjedok, ubijen kod vas, gdje prebiva sotona. Ali imam nešto malo protiv tebe: što trpiš neke koji drže nauk Bileama koji je poučio Balaka da zavodi Izrćlove sinove na sudjelovanje u gozbama u čast idolima i na grijeh bludnosti. Tako imaš i ti onih koji jednako drže nauk nikolaita. Obrati se dakle! Ako li nećeš, doći ću ti brzo i borit ću se protiv njih mačem svojih usta.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama! Onome tko pobijedi, dat ću sakrivene mane, i dat ću mu bijeli kamen, a na kamenu napisano novo ime koje ne zna nitko, osim onoga koji ga prima. Anđelu Crkve u Tijatiri napiši: “Ovako govori Sin Božji koji ima oči kao ognjeni plamen, a noge su mu kao dragocjena mjed: znam tvoja djela, tvoju ljubav, vjeru, služenje, postojanost i tvoja posljednja djela kojih ima više od prvih. Ali imam protiv tebe što dopuštaš ženi Jezabeli, koja govori da je proročica, da uči i zavodi moje sluge da griješe bludno i da sudjeluju na gozbama u čast idolima. Dadoh joj vrijeme da se obrati, ali ona ne će da se obrati od svoje bludnosti. Evo, bacam nju na postelju, a one koji čine s njom preljub u veliku nevolju, ako se ne odvrate od svojih djela;\ njezinu djecu pobit ću na mjestu. Tada će znati sve Crkve da sam ja onaj koji ispituje bubrege i srca, i dat ću vam svakome po vašim djelima. A vama ostalima u Tijatiri, koji ne držite ovaj nauk, koji ne upoznaste takozvanu sotonsku dubinu, govorim: ne stavljam na vas drugo breme, ali držite ovo koje imate, dok dođem! Onome tko pobijedi i održi moja djela do kraja, dat ću vlast nad poganima;\ i vladat će njima željeznim žezlom, i razbit će ih kao lončarske posude, kao što sam i ja primio od svojega Oca. I dat ću mu zvijezdu Danicu.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama. Anđelu Crkve u Sardu napiši: “Ovako govori onaj koji ima sedam Božjih duhova i sedam zvijezda: znam tvoja djela; imaš ime da živiš, a mrtav si.\ Budi budan i utvrđuj ostalo što hoće pred umiranjem, jer ne ustanovih da su ti djela savršena pred mojim Bogom. Sjeti se dakle kako si primio i čuo, pa drži i obrati se! Ako li ne budeš bdio, doći ću kao tat, i ne ćeš znati u koji ću čas doći na tebe. Ali imaš malo osoba u Sardu koje ne oskvrnuše svoje odjeće. One će me pratiti obučene u bijelo, jer su dostojne. Onaj tko pobijedi, obući će bijelu odjeću, i njegovo ime ne ću izbrisati iz Knjige života, i priznat ću njegovo ime pred svojim Ocem i pred njegovim anđelima.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama. Anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: “Ovako govori Sveti, Istiniti, koji ima Davidov ključ i koji otvara, a da nitko ne zatvori te zatvara, a da nitko ne otvori. Znam tvoja djela; gle, stavio sam preda te otvorena vrata koja nitko ne može zatvoriti, jer imaš malo snage; ali si držao moju riječ i nisi se odrekao moga imena.\ Evo dajem ti one iz Sotonine sinagoge, koji govore da su Židovi, a nisu, nego lažu. Evo, učinit ću da dođu i poklone se pred tvojim nogama te spoznaju da te ja ljubim. Jer si postojano održao moju riječ, i ja ću tebe sačuvati od časa kušnje koji će doći na sav svijet, da iskuša one koji prebivaju na zemlji. Dolazim brzo: drži ono što imaš, da nitko ne uzme tvoj vijenac! Onoga tko pobijedi, učinit ću stupom u hramu svojega Boga, i više ne će izaći van; i napisat ću na njemu ime mojega Boga i ime grada mojega Boga, novoga Jeruzalema koji silazi s neba od mojega Boga, i moje novo ime.”\ Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama. Anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovako govori Amen, vjerni i istiniti svjedok, početak Božjega stvorenja. Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, izbljuvat ću te iz svojih usta. Govoriš naime: Bogat sam, obogatio sam se i ništa ne trebam, a ne znaš da si bijedan i nevoljan, siromah, slijep i gol. Savjetujem ti da kupiš kod mene zlata žeženoga u ognju, da se obogatiš te da odjeneš bijelu odjeću, kako se ne bi pokazala tvoja sramotna golotinja. Kupi i masti da pomažeš svoje oči te vidiš. Ja korim i kažnjavam sve koje ljubim. Stoga budi revan i osvijesti se! Evo stojim na vratima i kucam: onome tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću i večerat ću s njim, i on sa mnom. Onome tko pobijedi, dat ću da sjedi sa mnom na mome prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovo prijestolje.” Tko ima uši, neka čuje što Duh govori Crkvama. Potom vidjeh: gle, vrata otvorena na nebu, i prvi glas što sam ga čuo kao trubu gdje govori sa mnom, reče: “Uzađi ovamo, i pokazat ću ti što se treba dogoditi za ovim.” Odmah se u duhu zanesoh. I gle, prijestolje se nalazilo na nebu, i na prijestolju je netko sjedio. I onaj koji je sjedio bijaše po izgledu kao kamen jaspis i sardis. Oko prijestolja bijaše d?ga, po izgledu kao smaragd. Oko tog prijestolja bijahu dvadeset i četiri druga prijestolja, a na prijestoljima sjeđahu dvadeset i četiri starješine, odjeveni u bijelu odjeću te su imali zlatne krune na glavama. Od prijestolja su izlazili munje, glasovi i gromovi, i sedam baklji gorjelo je pred prijestoljem, koje su sedam Božjih duhova. Pred prijestoljem bijaše kao stakleno more, slično kristalu; u sredini pred prijestoljem i oko prijestolja četiri bića, puna očiju sprijeda i straga. \ Prvo biće bijaše slično lavu, drugo biće slično juncu, treće biće imaše lice kao čovjek, i četvrto biće bijaše kao orao kad leti. Svako od četiriju bića imalo je po šest krila, i bijahu naokolo izvana i iznutra puna očiju. Pjevala su bez prestanka dan i noć: “Svet, svet, svet Gospodin Bog Svemogući, koji bijaše, koji jest i koji će doći!” Kad bića iskazaše slavu, čast i hvalu onome koji je sjedio na prijestolju i onome koji živi u vijeke vjekova, padoše dvadeset i četiri starješine pred onim koji je sjedio na prijestolju, i pokloniše se onome koji živi u vijeke vjekova, i odložiše svoje krune pred prijestolje govoreći: ”Dostojan si, Gospodine i Bože naš, primiti slavu, i čast, i moć, jer si ti sve stvorio, po tvojoj je volji sve nastalo i bilo stvoreno.” Vidjeh u desnici onoga koji je sjedio na prijestolju knjigu napisanu iznutra i izvana, a bila je zapečaćena sa sedam pečata. I vidjeh silnoga anđela koji povika jakim glasom: “Tko je dostojan otvoriti knjigu i raskinuti njezine pečate?” I nitko nije mogao na nebu, na zemlji i pod zemljom otvoriti knjigu i pogledati u nju. Ja sam gorko plakao što se nitko ne nađe dostojan otvoriti knjigu i u nju pogledati. Jedan od starješina napokon mi reče: “Prestani plakati, evo pobijedi lav iz Judina plemena, Davidov korijen! On će otvoriti knjigu i njezinih sedam pečata.” I vidjeh posred prijestolja i četiriju bića i posred starješina Janganjca koji je stajao kao zaklan, a imao je sedam rogova i sedam očiju: to su sedam Božjih duhova poslanih po svemu svijetu. On dođe i uze knjigu iz desnice onoga koji je sjedio na prijestolju. Kad uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše pred Jaganjcem. Svaki je imao citaru i zlatne čaše pune tamjana, što su molitve svetih. I pjevahu novu pjesmu: “Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti njezine pečate, jer si bio zaklan i otkupio si Bogu svojom krvlju ljude od svakoga plemena i jezika, i puka, i naroda; \ i učinio si ih našemu Bogu kraljevstvom i svećenicima, i kraljevat će na zemlji.” Vidjeh i začuh glas mnogih anđela oko prijestolja, i bića, i starješina. Bijaše njihov broj mirijade mirijarda i tisuće tisuća. Oni su govorili jakim glasom: “Dostojan je Jaganjac koji je zaklan primiti silu i bogatstvo i mudrost, jakost i čast, slavu i blagoslov.” Svako stvorenje što je na nebu i na zemlji, i pod zemljom, i na moru, i sve što je u njima, začuh gdje govore: “Onome koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu blagoslov i čast, i slava, i vlast u vijeke vjekova.” I četiri bića govorahu: “Amen.” I dvadeset i četiri starješine padoše i pokloniše se. I vidjeh: kad Jaganjac otvori prvi od sedam pečata, začuh jedno od četiri bića gdje govori kao glas groma: “Dođi!” Pogledah, i gle, bijeli konj, a onaj koji je jahao na njemu imao je luk. Njemu bi dan vijenac, i izađe kao pobjednik. Kad Jaganjac otvori drugi pečat, začuh drugo biće gdje govori: “Dođi!” I izađe drugi konj, riđ. Onome koji je jahao na njemu, bi dopušteno da uzme mir sa zemlje i da ljudi ubijaju jedni druge. I bi mu dan veliki mač. I kad Jaganjac otvori treći pečat, začuh treće biće gdje govori: “Dođi!” I pogledah, i gle, konj vran. Onaj koji je jahao na njemu imao je vagu u svojoj ruci. I začuh kao glas između četiri bića gdje govori: “Oka pšenice za denar, i tri oke ječma za denar; a ulja i vina ne će ni biti!” \ Kad Jaganjac otvori četvrti pečat, začuh glas četvrtoga bića gdje govori: “Dođi!” I pogledah, i gle, zelenkast konj, a onome koji je na njemu jahao bilo je ime smrt. Podzemlje ga je pratilo. Njemu bi dana vlast nad četvrtim dijelom zemlje, da ubija mačem i glađu, i kugom, i zemaljskim zvijerima. Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše onih koji su bili pobijeni zbog Božje riječi i zbog svjedočanstva koje su dali. Povikaše jakim glasom: “Dokle, Gospodine, sveti i istiniti? Zašto ne sudiš i ne osvetiš našu krv na onima što prebivaju na zemlji?” I dana je svakome od njih bijela odjeća, i rečeno im bi neka se strpe još malo vremena, dok se navrši broj njihovih drugova i braće koji imaju biti pobijeni kao i oni. I vidjeh: kad Jaganjac otvori šesti pečat, gle, zemlja se snažno potrese, i sunce postade crno, kao platno od dlaka, i sav mjesec postade kao krv. Nebeske zvijezde padoše na zemlju, kao što smokva odbacuje svoje nezrele plodove kad je zaljulja jak vjetar. I nebo se izmače kao knjiga kad se savije; i svaka gora i otok se povuče sa svoga mjesta.\ Zemaljski kraljevi i knezovi, vojskovođe i bogataši, silnici, svaki rob i slobodnjak sakriše se po spiljama i po gorskim pećinama. Govorahu gorama i pećinama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica Onoga koji sjedi na prijestolju, i od gnjeva Jaganjčeva. Jer dođe veliki dan njegova gnjeva, i tko može opstati?” Potom vidjeh četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje i drže četiri vjetra zemlje, da ne puše vjetar na zemlju, ni na more, niti na ikakvo stablo. I vidjeh drugoga anđela gdje uzlazi od sunčanoga istoka koji je imao pečat Boga živoga. On povika jakim glasom na četiri anđela kojima je bilo dano da naude zemlji i moru: ”Nemojte nauditi ni zemlji, ni moru, ni drveću, dok ne opečatimo sluge našega Boga na njihovim čelima.” I začuh broj opečaćenih: sto i četrdeset i četiri tisuće opečaćenih od svakoga plemena Izrćlovih sinova: od Judina plemena dvanćst tisuća opečaćenih; od Rubenova plemena dvanćst tisuća; od Gadova plemena dvanćst tisuća; \ od Ašerova plemena dvanćst tisuća; od Naftalijeva plemena dvanćst tisuća; od Manašeova plemena dvanćst tisuća; \ od Šimunova plemena dvanćst tisuća, od Levijeva plemena dvanćst tisuća; od Jisakarova plemena dvanćst tisuća; \ od Zebulonova plemena dvanćst tisuća; od Josipova plemena dvanćst tisuća; od Benjaminova plemena dvanćst tisuća opečaćenih. \ Potom vidjeh: gle, veliko mnoštvo koje nije mogao nitko izbrojiti, od svakoga naroda i plemena, i puka, i jezika gdje stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveni u bijelu odjeću, s palmama u rukama. Vikahu jakim glasom: “Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!” Svi anđeli stajahu oko prijestolja i starješina, i četiriju bića, i padoše na lice pred prijestoljem, i pokloniše se Bogu govoreći: “Amen! Blagoslov, i slava, i mudrost, i hvala, i čast, i sila, i jakost našemu Bogu u vijeke vjekova! Amen.” Prozbori jedan od starješina i reče mi: “Tko su ovi odjeveni u bijelu odjeću, i odakle dođoše?” I rekoh mu: “Gospodine moj, ti znaš.” I reče mi: “Ovo su oni koji dođoše iz velike nevolje i opraše svoju odjeću, i ubijeliše je u Jaganjčevoj krvi. Zato su pred Božjim prijestoljem, i služe mu dan i noć u njegovu hramu. I onaj koji sjedi na prijestolju, prebivat će kod njih. Više ne će gladnjeti ni žednjeti, i ne će više na njih padati sunčana žega, niti ikakva vrućina. Jer Jaganjac koji je nasred prijestolja past će ih i vodit će ih na izvore žive vode. A Bog će otrti svaku suzu s njihovih očiju.” Kad otvori sedmi pečat, nastade tišina na nebu, jedno pola sata. I vidjeh sedam anđela koji stajahu pred Bogom, i dano im je sedam truba. Drugi anđeo dođe i stade pred žrtvenik sa zlatnom kadionicom. Bijaše mu dano mnogo tamjana, da ga prikaže s molitvama svih svetih na zlatnom žrtveniku pred prijestoljem. Dim od kađenja s molitvama svetih uzađe iz anđelove ruke pred Boga. Uze anđeo kadionicu, napuni je žeravicom sa žrtvenika i baci je na zemlju, i nastadoše glasovi, gromovi, sijevanje munja i potres. Sedam anđela, koji su imali sedam truba, pripraviše se da zatrube. I prvi anđeo zatrubi. Nasta tuča i oganj, pomiješani s krvlju, i padoše na zemlju, i trećina drveća izgori, i sva zelena trava izgori. I drugi anđeo zatrubi. Nešto kao velika gora zapaljena ognjem bi bačeno u more! I trećina mora postade krv. I umrije trećina stvorenja što žive u moru, i trećina lađa propade. I treći anđeo zatrubi. Pade s neba velika zvijezda koja je gorjela kao baklja, i pade na trećinu rijeka i na izvore voda. A ime je zvijezdi Pelin; i trećina voda postade pelin. Mnogi ljudi pomriješe od voda, jer postadoše gorke. \ I četvrti anđeo zatrubi. Bi udarena trećina sunca i trećina mjeseca, i trećina zvijezda te pomrači njihova trećina, i trećina dana da ne svijetli, a tako i noći. Tada vidjeh i začuh glas jednoga orla gdje leti posred neba vičući jakim glasom: “Jao, jao, jao onima koji prebivaju na zemlji od ostalih truba trojice anđela, koji će još trubiti!” I peti anđeo zatrubi. I vidjeh zvijezdu gdje pade s neba na zemlju, i bi joj dan ključ od ždrijela bezdana. I otvori ona ždrijelo bezdana, i izađe dim iz ždrijela kao dim iz velike peći, i pocrnje sunce i nebo od dima iz ždrijela. I iz dima izađoše skakavci na zemlju, i bi im dana vlast kakvu imaju zemaljski škorpioni. I bi im zapovjeđeno da ne naude zemaljskoj travi, niti ikakvoj zeleni, niti ikakvu stablu, nego samo ljudima koji nemaju Božjega pečata na svojim čelima. I bi im dano da ih ne ubijaju, nego da ih muče pet mjeseci; njihovo mučenje bijaše kao mučenje škorpiona, kad ubode čovjeka.\ U one dane tražit će ljudi smrt, i ne će je naći. Željet će umrijeti, a smrt će od njih bježati. Skakavci bijahu kao konji opremljeni za boj; i na glavama im kao krune od zlata; i njihova lica kao čovječja lica.\ Imali su kosu kao kod žena, a njihovi zubi bijahu kao u lavova. Imali su oklope kao željezne oklope, a glas njihovih krila bijaše kao klopot kola, kad mnogi konji trče u boj. Imali su repove i žalce kao škorpioni. U repovima njihovim bijaše moć da škode ljudima pet mjeseci. Imali su nad sobom kralja anđela bezdana kojemu je ime hebrejski Abadon, a grčki Apolion. Jedno zlo prođe, a evo idu još dva zla za tim. I šesti anđeo zatrubi. Začuh jedan glas od četiri roga zlatnoga žrtvenika koji je pred Bogom, gdje govori šestome anđelu koji je imao trubu: “Odveži četiri anđela koji su svezani kod velike rijeke Eufrata!” I bila su odvezana četiri anđela koji bijahu pripravljeni za određeni sat, dan, mjesec i godinu, da pobiju trećinu ljudi. I broj vojske na konjima bijaše dvije mirijade mirijada; čuo sam njihov broj.\ I tako vidjeh u viđenju konje i one što su na njima jahali: imali su ognjene, plavetne i sumporne oklope, a glave konja bile su kao glave lavova, i iz njihovih usta izlazio je oganj i dim, i sumpor. I od ta tri zla pogibe trećina ljudi, od ognja i od dima, i sumpora što je izlazio konjima iz usta. Doista, moć je konja u njihovim ustima i u njihovim repovima, jer su njihovi repovi kao zmije, imaju glave, i njima čine zlo. Ostali ljudi, koji nisu bili pobijeni tim zlima, ne obratiše se od djela svojih ruku, da se ne klanjaju đavlima? zlatnim, srebrnim, mjedenim, kamenim ili drvenim? koji niti mogu vidjeti, ni čuti, ni hodati. Ne odvratiše se od svojih ubojstava, ni od svojih čaranja, ni od svojeg bluda, ni od svoje krađe. I vidjeh drugoga snažnog anđela gdje silazi s neba. Bio, ogrnut oblakom, d?ga bijaše nad njegovom glavom, lice mu bilo kao sunce, noge kao ognjeni stupovi. Imao je u ruci knjižicu otvorenu. Stavio je desnu nogu na more, a lijevu na kopno. I povika jakim glasom, kao kad riče lav. Kad on povika, sedam gromova ispustiše svoje glasove. I kad sedam gromova ispustiše svoje glasove, ja htjedoh pisati, ali začuh glas s neba, koji je govorio: “Zapečati ovo što objaviše sedam gromova! To ne piši!” I anđeo kojega vidjeh gdje stoji na moru i na zemlji, podiže svoju desnu ruku prema nebu, i zakle se onim koji živi u vijeke vjekova, koji stvori nebo s onim što je na njemu, i zemlju s onim što je na njoj, i more s onim što je u njemu: “Neće više biti vremena, nego u dane glasa sedmoga anđela, kad zatrubi, svršit će se Božje otajstvo, kako navijesti svojim slugama, prorocima!” Glas koji začuh s neba opet progovori sa mnom i reče: “Idi, uzmi knjigu otvorenu u ruci anđela koji stoji na moru i na kopnu!” I otiđoh k anđelu i rekoh mu da mi dade knjižicu. I reče mi: “Uzmi i pojedi je! Gorka će doduše biti u tvojoj utrobi, ali u ustima će ti biti slatka kao med.” Uzeh knjižicu iz ruke anđela i pojedoh je. Bijaše u ustima mojim kao med slatka, a kad je progutah, bijaše gorka u mojoj utrobi. I reče mi: “Valja ti opet prorokovati o mnogim pucima i narodima, o mnogim jezicima i kraljevima.” Bi mi dana trska kao palica uz riječi: “Ustani i izmjeri Božji hram, žrtvenik i one koji se klanjaju u hramu. A dvorište što je izvan hrama izuzmi i ne mjeri ga, jer je predano poganima. Oni će sveti grad gaziti četrdeset i dva mjeseca. Dat ću dvojicu svojih svjedoka, i proricat će tisuću i dvjesta i šezdeset dana, odjeveni u pokorničku odjeću. Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje. Ako im tko hoće nauditi, oganj izlazi iz njihovih usta i spaljuje njihove neprijatelje. Ako im tko htjede učiniti nažao, taj će isto tako biti ubijen. Ovi imaju vlast zatvoriti nebo, da ne padne dažd u dane njihova proricanja; imaju vlast pretvarati vodu u krv i udarati zemlju svakom nevoljom, kada god hoće.\ Kad dovrše svoje svjedočanstvo, zvijer što izlazi iz bezdana vodit će rat protiv njih, pobijedit će ih i ubit će ih. Njihova tjelesa ležat će na trgu velikoga grada koji se duhovno zove Sodoma i Egipat, gdje je i njihov Gospodin raspet. Gledat će ljudi iz svih p?ka, plemena, jezika i naroda njihovo tijelo tri i pol dana; i neće biti dopušteno da njihova tjelesa budu položena u grob.\ Stanovnici zemlje radovat će se zbog njih, veselit će se i slat će darove jedni drugima, jer su ova dva proroka mučila one što prebivaju na zemlji. A poslije tri i pol dana dah života uđe u njih od Boga; oni se uspraviše i veliki strah obuze one koji su ih vidjeli.\ I čuše jak glas s neba koji im je govorio: Uzađite ovamo! I uzađoše na nebo u oblaku, i vidješe ih njihovi neprijatelji. U onaj čas nastade velik potres, i deseti dio grada pade, a potres zemlje pobi sedam tisuća ljudi. Ostali se uplašiše i dadoše slavu nebeskome Bogu. Drugo zlo prođe, a evo treće zlo dolazi brzo.” I sedmi anđeo zatrubi, i prasnuše jaki glasovi na nebu govoreći: “Nastade vladavina našega Gospodina i njegova Krista nad svijetom, i kraljevat će u vijeke vjekova.” Dvadeset i četiri starješine koji su sjedili pred Bogom na svojim prijestoljima padoše na svoja lica i pokloniše se Bogu govoreći: “Zahvaljujemo ti, Gospodine Bože, Svemogući, koji jesi i koji bijaše, što si proveo svoju veliku moć i zakraljevao. Pogani se razgnjeviše, ali dođe tvoj gnjev i vrijeme da se sudi mrtvima i da se dade plaća tvojim slugama, prorocima i svetima i onima koji se boje tvoga imena, malima i velikima, i da se pogube oni koji kvare zemlju.” Otvori se Božji hram na nebu, i ukaza se kovčeg njegova Saveza u njegovu hramu, i nastade sijevanje munja, i glasovi, gromovi, potres zemlje, i velika tuča. Veliki znak ukaza se na nebu: Žena, odjevena u sunce, mjesec joj pod nogama, a na glavi joj vijenac od dvanćst zvijezda. Bijaše trudna i vikala je od bolova, mučila se da rodi. I pokaza se drugi znak na nebu: gle, velik Zmaj boje plamena. Imao je sedam glava i deset rogova; i na glavama mu sedam kruna.\ Njegov rep odvuče trećinu nebeskih zvijezda, i baci ih na zemlju. Zmaj stajaše pred Ženom koja je trebala roditi, da joj proždre dijete čim rodi. I rodi muško, sina koji će vladati nad svim narodima željeznim žezlom. Njezino dijeto bi uzeto k Bogu i njegovu prijestolju. A Žena pobježe u pustinju, gdje je imala pripravljeno mjesto od Boga, da se ondje hrani tisuću i dvjesta i šezdeset dana. Nastade rat na nebu: Mihćl i njegovi anđeli zaratili su sa Zmajem, i Zmaj se borio, i njegovi anđeli. I Zmaj sa svojima izgubi, tako da im više nije bilo mjesta na nebu. Na to bi zbačen veliki Zmaj, stara zmija koja se zove đavao i Sotona koji zavodi sav svijet. Bi zbačen na zemlju, i njegovi anđeli biše zbačeni s njim. I začuh jak glas s neba koji je govorio: “Sad dođe spasenje i sila i kraljevstvo Boga našega, i vlast njegova Krista, jer je zbačen tužitelj naše braće koji ih je tužio pred našim Bogom dan i noć. Oni ga pobijediše krvlju Jaganjca i riječju svoga svjedočanstva, i ne mariše za svoj život sve do smrti. Zato veselite se, nebesa, i vi koji prebivate na njima! Jao zemlji i moru, jer đavao siđe k vama, pun strašnoga gnjeva, jer zna da ima malo vremena.” I kad vidje Zmaj da bi zbačen na zemlju, poče progoniti Ženu koja rodi muško. Ženi su pak dana dva krila velikoga orla, da odleti u pustinju na svoje mjesto gdje će se hraniti jedno vrijeme i dva vremena i pola vremena, daleko od Zmije. Zmija ispusti za Ženom iz svojih usta vodu kao rijeku, da je odnese rijeka. A zemlja pomože Ženi: otvori zemlja svoja usta i proguta rijeku koju ispusti Zmaj iz svojih usta. Razgnjevi se Zmaj na Ženu, i ode da zametne borbu protiv ostalih od njezina potomstva koji drže Božje zapovijedi i čuvaju svjedočanstvo Isusovo. I stade na morskome žalu. I vidjeh Zvijer gdje izlazi iz mora. Imala je deset rogova i sedam glava, i na njezinim rogovima deset kruna, a na glavama bogohulna imena. Zvijer koju vidjeh bijaše kao leopard, noge joj bijahu kao u medvjeda, njezina usta kao usta lavova. Dade joj Zmaj svoju silu, svoje prijestolje i veliku vlast. Jedna od njezinih glava izgledala je kao ranjena nasmrt, i njezina smrtonosna rana zacijeli. Sva je zemlja, zadivljena, pristala uz Zvijer. Pokloniše se Zmaju što je dao vlast Zvijeri. Pokloniše se Zvijeri govoreći: “Tko je kao Zvijer, i tko se može boriti s njom?” Dana su joj usta da govori drske riječi i hule, i dana joj je vlast da tako čini četrdeset i dva mjeseca. I otvori svoja usta da huli na Boga, na njegovo ime i njegov šator, i na one koji prebivaju u nebu. Bilo joj je dano da zametne rat protiv svetih i da ih pobijedi; i dana joj je vlast nad svakim plemenom, pukom, jezikom i narodom.\ Poklonit će joj se svi koji prebivaju na zemlji, kojima ime nije zapisano od postanka svijeta u Knjizi života žrtvovanog Jaganjca. Tko ima uši, neka čuje! Tko je za ropstvo određen, u ropstvo će ići; tko je određen za pogibiju od mača, poginut će od mača! U tome je strpljivost i vjera svetih. \ Vidjeh drugu Zvijer gdje izlazi iz zemlje; imala je dva roga kao u Jaganjca, a govorila je kao Zmaj.\ Ona vrši svu vlast prve Zvijeri pred njom. čini da se zemlja, i oni koji prebivaju na njoj, poklone prvoj Zvijeri kojoj je zacijelila smrtna rana. čini velika čudesa: oganj skida s neba na zemlju pred ljudima. Zavodi one koji prebivaju na zemlji znakovima koje je ovlaštena činiti pred Zvijeri, govoreći onima što prebivaju na zemlji da načine sliku Zvijeri koja ima ranu od mača i ostade živa. I bi joj dano da udahne život slici Zvijeri, da ta slika progovori i učini da budu pogubljeni svi koji se ne poklone slici Zvijeri. Učini da se svima? malim i velikim, bogatim i siromašnim, slobodnim i neslobodnim? utisne žig na njihovoj desnoj ruci ili na njihovim čelima;\ nitko ne može kupovati ni prodavati osim onoga tko nosi žig s imenom Zvijeri ili s brojem njezina imena. Ovo je mudrost: tko ima pameti neka izračuna broj Zvijeri. To je broj čovjeka, a broj mu je šest stotina i šezdeset i šest. Vidjeh, i gle, Jaganjac stajaše na Sionskoj gori i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće onih koji su imali njegovo ime i ime njegova Oca napisano na svojim čelima. Začuh glas s neba kao glas mnogih voda i kao glas snažnoga groma. Glas što ga začuh bio je kao glas svirača koji sviraju na svojim citarama. Pjevahu novu pjesmu pred prijestoljem, pred četiri bića i pred starješinama, i nitko ne mogaše naučiti pjesme, osim onih sto i četrdeset i četiri tisuće koji su otkupljeni sa zemlje. Ovo su oni koji se ne okaljaše sa ženama, jer su djevice. Oni prate Jaganjca kamo god on pođe. Oni su otkupljeni od ljudi kao prvijenci Bogu i Jaganjcu. U njihovim se ustima ne nađe laž, jer su bez mane. Vidjeh drugoga anđela gdje leti posred neba. On je imao propovijedati vječno evanđelje onima koji prebivaju na zemlji, i svakome narodu, plemenu, jeziku i puku. Govoraše jakim glasom: “Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer dođe čas njegova suda, i poklonite se onome koji je stvorio nebo, zemlju, more i vodene izvore.” Za njim ide drugi anđeo govoreći: “Pade, pade veliki Babilon koji je žestokim vinom svoga bluda napajao sve narode.” I treći anđeo za njim ide govoreći jakim glasom: “Ako se tko pokloni Zvijeri i njezinoj slici, i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku, pit će od vina Božjega gnjeva koje je nepomiješano natočeno u čašu njegova gnjeva i bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Jaganjcem. I dim njihovih muka diže se u vijeke vjekova, i ne će imati počinka danju ni noću oni koji se klanjaju Zvijeri i njezinoj slici, i ako tko primi žig s njezinim imenom. U tome je strpljivost svetih koji drže Božje zapovijedi i Isusovu vjeru.” Začuh glas s neba gdje mi govori: “Napiši: već sada blago mrtvima koji umiru u Gospodinu! Duh govori: neka otpočinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela.” Vidjeh: gle, bijel oblak, i na oblaku sjeđaše kao Sin čovječji, a imao je na glavi zlatnu krunu, i u ruci oštar srp. Drugi anđeo iziđe iz hrama vičući jakim glasom onome što je sjedio na oblaku: “Zamahni svojim srpom i žanji, jer dođe čas da se žanje. Dozrela žetva zemlje.” I onaj koji sjeđaše na oblaku, baci svoj srp na zemlju, i bi požnjevena zemlja. Drugi anđeo izađe iz hrama što je na nebu, a imao je i on oštar srp. I drugi anđeo iziđe od žrtvenika, koji je imao vlast nad ognjem, i povika jakim glasom onome koji je imao oštar srp: “Zamahni svojim oštrim srpom i beri grožđe od trsa zemlje, jer već sazre grožđe.” I baci anđeo svoj srp na zemlju, i obra trs zemlje i stavi u veliki tijesak Božjega gnjeva. Gažen je tijesak izvan grada, i izađe iz tijeska krv sve do uzda konjima, tisuću i šest stotina stadija. Vidjeh drugi znak na nebu, velik i divan: sedam anđela koji su imali sedam posljednjih zala, jer se u njima dovršava Božji gnjev. Vidjeh kao stakleno more, pomiješano s ognjem, i one koji pobijediše Zvijer i njezinu sliku i broj njezina imena, gdje stoje na staklenom moru i drže Božje citare. I pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjca: “Velika su i divna tvoja djela, Gospodine, Svemogući Bože! Pravedni su i istiniti tvoji putovi, Kralju narodâ. Tko da te se ne boji, Gospodine, i tko da ne slavi tvoje ime? Jer ti si jedini svet. Svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom, jer se pokazaše tvoji pravedni sudovi.” Poslije toga vidjeh: gle, otvori se hram Šatora svjedočanstva na nebu. Izađe sedam anđela iz hrama koji su imali sedam zala, odjeveni u čisto i bijelo platno, i opasani oko prsiju zlatnim pojasevima. Jedno od četiriju bića dade sedmorici anđela sedam zlatnih čaša punih gnjeva Boga koji živi u vijeke vjekova. I napuni se hram dimom od Božje slave i od njegove sile; i nitko nije mogao ući u hram, dok se ne ispuni sedam zala sedmorice anđela. \ Začuh jaki glas iz hrama, gdje govori sedmorici anđela: “Idite i izlijte sedam čaša Božjega gnjeva na zemlju!” Otiđe prvi i izli svoju čašu na zemlju; i nastade zli i ljuti čir na ljudima koji su imali žig Zvijeri i koji su se klanjali njezinoj slici.\ Drugi anđeo izli svoju čašu u more; i nastade krv kao od mrtvaca, i svako živo biće uginu u moru.\ Treći izli svoju čašu na rijeke i na vodene izvore; i nastade krv.\ I začuh anđela voda gdje govori: “Pravedan si ti koji jesi, i koji bijaše, ti Sveti, što si ovako sudio! Oni proliše krv svetih i proroka; zato si im dao da piju krv; to su zaslužili.” \ I začuh gdje žrtvenik govori: “Da, Gospodine, Svemogući Bože, istiniti su i pravedni tvoji sudovi.” I četvrti izli svoju čašu na sunce, i dano mu je da pali ljude ognjem. I opališe se ljudi od velike žege, i pohuliše ime Boga koji ima vlast nad tim zlima, ali se ne obratiše da mu daju slavu. Peti izli svoju čašu na prijestolje Zvijeri; i njezino kraljevstvo postade tamno, a ljudi su grizli svoje jezike od bola.\ Hulili su na nebeskoga Boga zbog svojih bolova i čireva, ali se ne odvratiše od svojih djela. Šesti izli svoju čašu na veliku rijeku Eufrat. Presahnu njezina voda da se pripravi put kraljevima od sunčanoga istoka. I vidjeh kako iz Zmajevih usta i iz usta Zvijeri, i iz usta lažnoga proroka izlaze tri nečista duha kao žabe. To su naime đavolski duhovi koji čine znakove, i izlaze da skupe kraljeve svega svijeta na boj za veliki dan Svemogućega Boga. (Evo dolazim kao tat: blago onome koji je budan i čuva svoju odjeću da ne hoda gol i da ljudi ne vide njegovu golotinju!) I skupi ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. Sedmi izli svoju čašu u zrak; i izađe jaki glas iz hrama od prijestolja: “Učinjeno je.”\ I nastadoše munje, glasovi i gromovi, i bi velik potres zemlje kakav nikad ne bijaše otkako su ljudi na zemlji, potres tako velik. Grad velik razdijeli se na tri dijela i poganski gradovi padoše. Tada se Bog sjeti velikog Babilona i dade mu čašu s vinom svojega ljutoga gnjeva. Svi otoci iščeznuše, i gore nestadoše. Velika tuča kao talenti pade s neba na ljude; i ljudi su hulili na Boga zbog zla od tuče, jer je bilo izvanredno veliko. \ Dođe jedan od sedam anđela koji su imali sedam čaša i progovori sa mnom: “Dođi da ti pokažem sud nad velikom bludnicom koja sjedi na mnogim vodama. S njom su bludničili kraljevi zemlje, i oni koji prebivaju na zemlji opiše se vinom njezina bluda.” I odvede me u pustinju u duhu i vidjeh Ženu gdje sjedi na crvenoj Zvijeri, punoj bogohulnih imena, a imala je sedam glava i deset rogova. Žena bijaše odjevena u grimiz i skrlet, nakićena zlatom i dragim kamenjem i biserom, i imala je zlatnu čašu u svojoj ruci punu odvratnosti i nečistoće svojega bluda. Na njezinu čelu napisano ime: “Tajna! Babilon veliki, mati bludnica i odvratnost zemlje.” Vidjeh ženu pijanu od krvi svetih i od krvi Isusovih svjedoka. I začudih se silno kad je vidjeh. Reče mi anđeo: “Što se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu Žene i Zvijeri koja je nosi, a ima sedam glava i deset rogova. Zvijer koju si vidio bijaše i nije. Izaći će iz bezdana, i otići će u propast. Začudit će se oni koji prebivaju na zemlji, a ime im nije zapisano u Knjigu života od postanka svijeta, kad vide Zvijer koja bijaše, i nije više, a opet dolazi. Ovdje se traži mudrost za razumijevanje. Sedam glava sedam je bregova na kojima sjedi Žena. I sedam je kraljeva. Pet je njih palo, jedan jest, a drugi još nije došao. Kad dođe, kratko treba ostati. Zvijer koja bijaše i nije jest osma, i ona je od broja sedam, i odlazi u propast. Deset rogova koje si vidio jest deset kraljeva koji kraljevstva još ne primiše, nego primaju zajedno sa Zvijeri kraljevsku vlast na jednu uru. Oni imaju jednu namisao: svoju moć i vlast staviti u službu Zvijeri. Zaratit će s Jaganjcem i Jaganjac će ih pobijediti, jer je Gospodar nad gospodarima i Kralj nad kraljevima. S njim će pobijediti i oni koji su s njim pozvani, izabrani i vjerni.” I reče mi: “Vode koje si vidio i na kojima sjedi bludnica to su puci, plemena, narodi i jezici. Onih deset rogova što si vidio na Zvijeri, zamrzit će bludnicu i učinit će je pustom i golom, i meso će njezino pojesti, i spalit će je ognjem. Jer je Bog dao u njihova srca da izvrše njegovu odluku: izručuju svoju kraljevsku vlast zvijeri dok se ispune Božje riječi. Žena koju si vidio jest veliki grad koji ima vlast nad kraljevima zemlje.” Poslije toga vidjeh drugoga anđela gdje silazi s neba. On je imao veliku vlast, i zemlja bijaše osvijetljena od njegove slave. I povika jakim glasom: “Pade, pade veliki Babilon, i postade prebivalište đavlima, i tamnica svakom nečistom duhu, i tamnica svakoj nečistoj i mrskoj ptici; \ jer žestokim vinom svoje bludnosti napoji sve narode; i kraljevi zemlje s njom su bludno griješili, i trgovci zemlje obogatili su se od njezine silne raskoši.” \ I začuh drugi glas s neba koji je govorio: “Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete dionici njezinih grijeha, i da ne primite od njezinih zala! Jer njezini grijesi dopriješe sve do neba, i Bog se sjeti njezinih nepravda. Platite joj kao što i ona plati, i podajte joj dvostruko po njezinim djelima; u čašu u koju je lijevala ulijte joj dvostruko! \ Koliko se nadimala i naslađivala, toliko joj podajte muke i tuge, jer govori u svomu srcu: Sjedim kao kraljica, i nisam udovica, i tuge ne ću vidjeti. Zato će u jedan dan doći njezina zla: smrt, i tuga, i glad, i bit će spaljena ognjem, jer je jak Gospodin Bog koji joj sudi.” Tada će plakati i tugovati za njom kraljevi zemlje koji su s njom bludničili i raskošno živjeli, kad vide dim njezina požara. Izdaleka će stajati od straha pred njezinim mukama i govorit će: “Jao, jao, veliki grade Babilone, jaki grade, kako u jedan čas dođe tvoja osuda!” I trgovci zemlje plakat će i jadikovati nad njom, što njihovih tovara nitko više ne kupuje: tovara zlata i srebra, dragoga kamenja i bisera, beza i grimiza, svile i skrleta, svakog mirisnog drveta i svakojakih posuda od slonove kosti, svakojakih posuda od najdragocjenijeg drveta i mjedi, i željeza, i mramora;\ i cimeta, i balzama, i mirisa, i pomasti, i tamjana, i vina, i ulja, i bijela brašna, i pšenice, goveda, i ovaca, i konja, i kola, i robova i zarobljenika. I voće za kojim je žudjela tvoja duša, ode daleko od tebe, i sve dragocjeno i sjajno propade ti i više ga ne ćeš naći. Trgovci tih stvari, koji se od njih obogatiše, stajat će izdaleka od straha pred njezinom mukom, plačući i tugujući: ”Jao, jao, grade veliki, odjeveni u bez i grimiz, i skrlet, i nakićeni zlatom i dragim kamenjem i biserom; \ jer u jedan čas propade toliko bogatstvo.” Svi kormilari, i svi koji putuju bilo kamo, i mornari, i koji god rade na moru, stadoše izdaleka. I vikahu vidjevši dim njezina požara: “Tko je bio kao ovaj veliki grad?” I posuše prahom svoje glave, i vikahu plačući i tugujući: “Jao, jao onaj veliki grad od kojega se obogatiše svi koji su imali brodove na moru opustošen je u jedan čas! Veselite se nad njim, nebo i sveti, i apostoli, i proroci, jer Bog nad njim provede sud u prilog vama.” Jedan jaki anđeo uze kamen, koji je bio velik kao mlinski kamen, i baci ga u more govoreći: “Takvom će silom biti srušen Babilon, onaj veliki grad, i ne će se više dići. Glas citaraša i pjevača, i svirača, i trubača ne će se više čuti u tebi. Nikakav umjetnik ni od koje umjetnosti ne će se više naći u tebi. Glas mlina ne će se više čuti u tebi. Svjetlo svjetiljke ne će više svijetliti u tebi, i glas zaručnika i zaručnice ne će se više čuti u tebi, jer tvoji trgovci bijahu velikaši zemlje, jer tvojim čaranjem dadoše se zaludjeti svi narodi. I u njemu je nađena krv proroka i svetih, i sviju koji su pobijeni na zemlji.” Poslije toga začuh kao jaki glas velikog mnoštva u nebu gdje govori: “Aleluja! Spasenje i slava, i moć našemu Bogu! Doista su istiniti i pravedni njegovi sudovi, jer je osudio veliku bludnicu koja pokvari zemlju svojim bludom, i na njoj osvetio krv svojih slugu.” I opet rekoše: “Aleluja! Njezin dim diže se u vijeke vjekova.” Padoše tada dvadeset i četiri starješine i četiri bića, i pokloniše se Bogu koji sjedi na prijestolju i rekoše: “Amen! Aleluja!” Od prijestolja izađe glas govoreći: “Hvalite našega Boga sve njegove sluge, i koji ga se bojite, mali i veliki!” I začuh kao glas mnogoga naroda, i kao glas mnogih voda, i kao glas jakih gromova, koji govore: “Aleluja, jer zakraljeva Gospodin, naš Svemogući Bog! Radujmo se i veselimo i dajmo mu slavu, jer dođe svadba Jaganjčeva, i zaručnica se njegova opremila. Dano joj je da se obuče u sjajno platno.” A platno je pravednost svetih. I reče mi: “Napiši: blago onima koji su pozvani na Jaganjčevu svadbenu gozbu!” Također mi reče: “Ovo su istinite Božje riječi.” I padoh pred njegove noge, da mu se poklonim. On mi uzvrati: “Nemoj! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća koja imaju Isusovo svjedočanstvo. Bogu se klanjaj!” Jer je Isusovo svjedočanstvo duh proroštva. Vidjeh otvoreno nebo, i gle: bijeli konj, a njegov jahač zove se Vjerni i Istiniti. On sudi i vojuje po pravdi. Oči su mu kao ognjeni plamen i na njegovoj glavi mnoge krune; ima napisano ime koje nitko ne zna, nego on sam.\ I odjeven je u odjeću umočenu u krv, i ime mu je “Riječ Božja”. Nebeske vojske jahale su za njim na bijelim konjima, odjevene u bijelo i čisto platno. Iz njegovih usta izlazi oštri mač, da njim pobije poganske narode. On će njima vladati željeznim žezlom. On gazi tijesak žestokoga vina gnjeva Svemogućega Boga. Nosi na odjeći i na svome bedru napisano ime: “Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima”. Vidjeh jednoga anđela gdje stoji na suncu i viče jakim glasom, govoreći svim pticama što su letjele posred neba: “Dođite, i skupite se na veliku Božju gozbu: da jedete mesa kraljeva, i mesa vojskovođa, i mesa mogućnika, i mesa konja i njihovih jahača, i mesa sviju slobodnjaka i robova, malih i velikih!” I vidjeh zvijer i kraljeve zemlje i njihove vojske skupljene da zametnu rat s onim koji sjedi na konju, i s njegovom vojskom. I bi uhvaćena Zvijer, a s njom i lažni prorok koji je pred njom činio znakove te zavodio ljude što su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinoj slici. Oboje su bili živi bačeni u ognjeno jezero u kojem gori sumpor. Ostali su pobijeni mačem koji izađe iz usta onoga što jaše na konju. Sve se ptice nasitiše njihova mesa. Tada vidjeh anđela gdje silazi s neba, a imao je ključ bezdana i velike verige u svojoj ruci. On uhvati Zmaja, staru zmiju, koja je đavao i Sotona, i sveza ga na tisuću godina. Baci ga u bezdan, zatvori, i zapečati, da više ne zavodi narode, dok se ne navrši tisuća godina. Potom treba biti odvezan na malo vremena. I vidjeh prijestolja. Onima koji su na njima sjedili bi dano da sude. Vidjeh duše pogubljenih zbog svjedočanstva o Isusu i zbog Božje riječi. Oni se ne pokloniše Zvijeri ni njezinoj slici, i ne primiše žiga na čelu i na ruci. Oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina. Ostali mrtvaci ne oživješe, dok se ne navrši tisuću godina. Ovo je prvo uskrsnuće. Blažen i svet onaj koji ima dio u prvom uskrsnuću. Nad njima druga smrt nema vlasti, nego će biti Božji i Kristovi svećenici, i kraljevat će s njim tisuću godina. Kad se navrši tisuću godina, bit će odvezan Sotona iz svoje tamnice, i izići će da zavodi narode na sva četiri kraja zemlje, Goga i Magoga, da ih skupi u boj. Bit će ih kao morskog pijeska. Zauzeše svu zemlju i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad. Siđe oganj s neba i proguta ih. A đavao, koji ih je zavodio, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero gdje su Zvijer i lažni prorok. Bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova. Vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga koji je sjedio na njemu. Od njegova lica pobjegli su zemlja i nebo, i mjesto im se ne nađe. Vidjeh mrtve velike i male gdje stoje pred prijestoljem. I knjige se otvoriše; i druga se knjiga otvori koja je Knjiga života. Mrtvi bijahu suđeni po onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima.\ More dade svoje mrtvace, a smrt i podzemlje dadoše svoje mrtvace; i svaki bi suđen po svojim djelima.\ Smrt i podzemlje bijahu bačeni u ognjeno jezero. Ovo je druga smrt? ognjeno jezero. Tko god se ne nađe napisan u Knjizi života, bi bačen u ognjeno jezero. Vidjeh novo nebo i novu zemlju, jer prvo nebo i prva zemlja prođoše, ni mora više nema. I vidjeh sveti grad, novi Jeruzalem, gdje silazi od Boga s neba, opremljen kao zaručnica, ukrašena svojemu zaručniku. I začuh jaki glas s prijestolja gdje govori: “Evo Božjega šatora među ljudima, i prebivat će s njima, i oni će biti njegov narod, a sam će Bog biti s njima njihov Bog. I obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju, i više ne će biti smrti, ni tuge, ni vike, ni boli ne će više biti, jer prvo prođe.” I reče onaj koji je sjedio na prijestolju: “Evo činim sve novo.” I reče mi: “Napiši: ove su riječi vjerne i istinite.” I reče mi: “Gotov je. Ja sam Alfa i Omega: početak i svršetak. Ja ću žednome dati iz izvora žive vode besplatno. Onaj koji pobijedi baštinit će ovo, i bit ću mu Bog, a on će meni biti sin. Strašljivima, nevjernima i nečistima, ubojicama i bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima? dio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.” I dođe jedan od sedam anđela koji su imali sedam čaša punih sedam posljednjih zala, i progovori sa mnom: “Dođi, pokazat ću ti zaručnicu, Jaganjčevu ženu.” Odvede me u duhu na veliku i visoku goru i pokaza mi sveti grad Jeruzalem, gdje silazi s neba od Boga. Blistao je Božjom slavom, a njegova svjetlost bijaše kao dragi kamen, kao kamen jaspis što sja kao kristal. Imao je velike i visoke zidine s dvanćst vrata i na vratima dvanćst anđela i natpise s imenima dvanćst plemena Izrćlovih sinova. Od istoka troja vrata, od sjevera troja vrata, od juga troja vrata, od zapada troja vrata. Gradske zidine imale su dvanćst temelja, i na njima imena dvanćstorice Jaganjčevih apostola. I onaj koji je govorio sa mnom imao je kao mjerilo zlatnu trsku, da izmjeri grad: njegova vrata i zidine. Grad se sastoji od četiri ugla, a dužina mu je kolika i širina. On izmjeri grad trskom: dvanćst tisuća stadija. Dužina i širina i visina su jednake. I izmjeri gradske zidine: sto i četrdeset i četiri lakta, po ljudskoj mjeri kojom se anđeo poslužio. I građa njegovih zidina bila je jaspis, a grad čisto zlato slično staklu. Temelji gradskih zidina bili su ukrašeni svakim dragim kamenjem: prvi temelj bijaše od jaspisa, drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od hrizolita, osmi od berila, deveti od topaza, deseti od hrizoprasa, jedanćsti od hijacinta, dvanćsti od ametista. A dvanćst vrata? dvanćst bisera; svaka vrata bijahu od jednoga bisera. Gradski trg bijaše od čistog zlata, kao prozirno staklo.\ Hrama ne vidjeh u njemu, jer je njegov hram Gospodin Bog Svemogući, i Jaganjac. Grad ne treba sunca ni mjeseca da svijetle u njemu, jer ga je Božja slava obasjala i svjetiljka je njegova Jaganjac. Živjet će narodi u njegovu svjetlu, i kraljevi zemlje donosit će mu svoje blago. Njegova vrata ne će se zatvarati danju, jer ondje noći ne će biti. Donosit će mu bogatstvo i blago poganskih naroda. Ne će u taj grad ući ništa nečisto niti itko od onih koji čine gadosti ili lažu, nego samo koji su zapisani u Jaganjčevoj Knjizi života. I pokaza mi rijeku žive vode, bistru kao kristal, koja je izlazila od Božjega i Jaganjčeva prijestolja. Nasred gradskog trga i s obje strane rijeke stablo života koje rađa dvanćst puta, dajući svakoga mjeseca svoj plod. Lišće stabla lijek je narodima. Više ne će biti nikakva prokletstva. Božje i Jaganjčevo prijestolje bit će u gradu, i sluge Božje klanjat će se Bogu. Gledat će njegovo lice, i njegovo ime bit će im na čelima. I noći više ne će biti, i ne će trebati svjetla svjetiljke, ni sunčanoga svjetla, jer će ih obasjavati Gospodin Bog, i kraljevat će u vijeke vjekova. I reče mi: “Ove su riječi vjerne i istinite. Gospodin Bog proročkih duhova poslao je svog anđela da pokaže svojim slugama što će se brzo zbiti. Evo, dolazim brzo. Blago onome koji drži riječi proroštva ove knjige!” Ja Ivan to sam čuo i vidio. Kad sam čuo i vidio, padoh pred noge anđelu koji mi ovo pokaza, da mu se poklonim. On mi reče: “Nemoj, jer sam i ja sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji drže riječi ove knjige. Bogu se klanjaj!” I reče mi: “Ne zapečaćuj riječi proroštva ove knjige, jer je vrijeme blizu. Tko čini nepravdu, neka još više čini nepravdu. Tko je nečist, neka se još više kalja. Tko je pravedan, neka još više čini pravdu; i tko je svet, neka se još više posvećuje! \ Evo, dolazim brzo, i moja plaća dolazi sa mnom da dadem svakome po njegovim djelima. Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak. Blago onima koji peru svoju odjeću, jer će imati pravo na drvo života i da uđu na vrata u grad! Van psi, vračari i bludnici, ubojice i idolopoklonici, i svaki koji ljubi i čini laž! Ja Isus poslah svog anđela da vam ovo posvjedoči po Crkvama. Ja sam Davidov korijen i potomak, sjajna zvijezda Danica.” Duh i zaručnica govore: “Dođi!” Tko čuje, neka rekne: “Dođi!” A tko je žedan, neka dođe; i tko hoće, neka uzme vodu života besplatno. \ Svjedočim svakome koji čuje riječi proroštva ove knjige: ako tko što dometne ovome, Bog će njemu poslati zla opisana u ovoj knjizi. I ako tko oduzme od riječi knjige ovoga proroštva, Bog će oduzeti njegov udio na stablu života i u svetome gradu, o čemu je pisano u ovoj knjizi. Govori onaj koji ovo svjedoči: “Da, dolazim brzo.” Amen. Dođi, Gospodine Isuse! Milost Gospodina Isusa Krista sa svima!