I.

- Ala junaci! uprite, uprite dobro, neka ovo grebine istegnemo jutros na kraj - ala. - Ovako u prvo jutro jednoga jesenskoga dana vapijaše proto Božo s krme nekakva staroga brika, koji već imajući postavljeno svoje drveno oruđe s debelijem čelom obavitijem oko istezala na škaru ukopana, istezaše se na suho da bude pregledan i popravljen.

- Fatte bonora, proto! - odgovori skup majstora i pozvanijeh na pomoć, pak slijediše sokoleći jedan drugoga - Ala braćo! svi zajedno - ala uprimo - ala - he - up - u ime Boga i svetoga Nikole!

Četiri su debele palice naprijekrst uvučene u glavu istezala: u svaku čvrsto zapiru četiri žilave i žuljaste ruke gruškijeh majstora i okreću malo po malo istezalom. Pod palicama između majstora sjedi na zemlji jedan manjak i kupi čelo da bi sveđer jednako na tri kolača ostajalo obavito oko istezala koliko god bi se brod približivo i na suho izlazio.

Budući proto uporavio poslom, sađe s broda i su dva majstora vladaše otud i odovud, nek drveno oruđe, na kojemu brod istezo se je, sjelo bi na poluge poređene niz škar do u more, put drveni po komu trebuje brodu pomicati se da na suho izađe. Miče se brod pomalo, i jur dopro je do prvijeh poluga; ele sad počinje muka.

- Sad, sad uprite - viče opeta proto i okom čas na brod da kuda ne nagne, čas na čelo da ne stane pucati, oblijeće s jedne i s druge strane. - Ala dobro, zahitili su vaši dvije poluge: pomnjivo, meštre Luko, da ta glava poluge ne izleti, udri u nju nek otiđe bolje pod vaše; - udri - još malo - tako dosta. - Ala braćo - uprite. - Mali, pomnjivo kupi čelo.

- Ele - ele - ele, - - ide - ide - ide dobro - vape majstori vrteći se oko istezala.

- Vraga ti ide, zamrkoće jedan među njima. Vjere mi božije, prije bi se Petka krenula negoli ovo starog greba.

- Teško je, moj Pasko, teško je jer je staro, doda drugi majstor: a stare kosti vazda su teške. - Usto paka bit će u njemu vode što Bog dâ.

- To znam da ima pô njega vode, ma opeta nigda nijesam ovakoga vraga teška vidio.

Lascia parola, vrtimo; evo nas sad ima na arganu dvanesterica, pa da ovakijeh dvanest ne može istegnuti Gléđa na kraj? Hoće bome i Daksu.

- Bojim se da ne izleti argan, reče nekakav pomotnjik ondje kod majstora Miha.

- Pogleda ga poprijeko Miho, pak mu se izdereči: argan će ti izletjet! - Živino muč, kad ne znaš što govoriš. - Pak obazirući se na družinu povikne sokoleći je: - Ala Paše, Luka, Marine, uprimo: što je ovo, Kristo santo! rekô bi da nijesmo igda broda pomogli istegnuti na kraj. - Ala bolje - ala, eno je uhitio četvrtu polugu.

- Ele - ele - ele bolje - pričnu vapiti i pripirati majstori oko istezala.

Brod utoliko popinjaše se malo-pomalo na škar, i, pazeći ga kako lijeno miče, pomišljaš: ili zlovoljno ostavlja svoj stari zavičaj, ili more preko volje ispušta ga žaleći jer pouzdani plijen njegovijem valovima otima se.

Prošle su osam ura jutra, brodu ne ostaje nego samo nos u moru, kad u crkvi Svetoga Nikole, pomorskoga obranitelja, sagrađenoj na dno škara i prema ušću gruške luke, službenik s prva zazvoni misu, pak nakon malo, stane klecati i udugo.

- Oh! što je ovo? - reče proto Božo obraćajući se put crkve, - ali će jutros parok srediti kakva nemotnjika?

- Ovo ti je slobodno tužnu Jelu Jozovu - odgovori majstor Miho - čuo sam od žena da je jučer bila baš trudna, i da su noćas slali po popa.

- Mlada je jošter, što joj se zove?- priupita proto - koliko ima da je u mene na škaru kupila ošćele? - Ama baš zadnji put kad sam je vidio, činila mi se nješto posve ljohava.

- He moj proto - doda Miho - nije zlato sve što sjaje: mlada je, tužnica, ali ih je mnogo podnijela; davala je volju za nevolju, rvala se je dok je mogla, pa na svrhu zgučulala, a ja znam najbolje koji sam joj susjed.

- Imaš pravo, Miho, imaš. Danu družino - slijedi proto - da se potpre s tri-četiri puntala ovo brodine. - Ti Vice, uzmi motiku - tu ispod bokâ udri na četir' mjesta: - četverica po puntô u šake pak potprite. - Pasko udri dva klina sprijed od vaša da ne puzu, i pomozi s jednijem puntalom u provu. - A ti Miho abacaj čelo na arganu. - O djeco! čini mi se da ste se podbočili?- Na posô mišiji repovi! - Brzo to čela skupite, drvlje sve na mjesto, raspremite put, ako ovuda proprate sveti sakramenat. - Danu još se obazrite... ako dođem tamo...

Čim proto zapovijeda, posô se ispunja i pod njegovijem okom vaši utvrde se, brod stane na svojijem potpiračima, i djeca put raspreme. - A sad, zaglavi proto, nek se ovako cijedi korito, a mi homo štogodi zagristi i napit se, pak neki dio otići će nas otpratit sakramenat do nemotnjice.

II.

Mili Bože, lijepa ti li je gruška luka! nema joj nadaleko slične. Sa sjevera brdo Srđ, koje opuzajući put zapada svršuje s Nuncijatom; sa juga Hladnica, Petka mala i velika s brežuljcima Krvavog brda i Babina Kuka grle u svome kutu ovo mirno pristanište dubrovačkijeh brodova.

Kitno borje, viti čempres, pitna maslina rêse vrhe i skuta okolnijeh glavica. S desne i lijeve uzduž igala podižu se kuće marljivijeh stanovnika, more tiho podnožje im je i zrcalo u kojemu, kako vile nad jezerom, odsijevaju njihove slike prevraćene, i, pazeći ih noćno po mjesecu, rekô bi da ti se prekazuje ono podvodeno selo, stan čarobni pjesničkijeh vila. Sjemo i tamo, kako labudovi među utvicama, gospodske polače, ljetno plandovanje dubrovačke vlastele, tjeme k nebu izdižu a sjenu u more upuštaju, tako da sve ovo smiješano sa osjenom dublja Petke i glavicâ, ne znaš što ti je milije gledati, ili istiniti prizor na suhu, ili bjeguću mu sjenu u moru.

Tihi i zanimivi ovi prizor bio bi mrtav da ga ne oživljuje, i ogromno oživljuje, brodogradivo i pomorstvo. Škripa pilâ, tesanje bradva, mlat sjekira, krv je koja kuca njegovijem živaljima, palilo i dim škara odihaj je njegovijeh grudi, šala majstorâ, vika mornarâ, grajanje djece, riječ je i besjeda njegova.

Rât Šipka sa lijeve Lapadske strane, s desne Kantafik na ušću Rijeke svršuje luku grušku, ali tu ne svršuje vas ovi čarobni prizor; jer odtole do otočića Dakse, kako predluka, otvara se more pod Lozicom. Od Dakse paka put Stona, među kopnom i otocima Koločepom, Lopudom i Šipanom, pruža se oni dugi zaliv koji, sa dno Gruža gledajući, cijeniš ga jedno prostrano jezero bez ušća i bez ishoda u veliko more, tako je zatvoren, tako je tih. Ali pomorac vrlo ga pozna i zna mu vratlo, on mu ime poda Konô od Kalamote; k njemu, kako k pouzdanomu utočištu, kormilo obrće kada s izmorenom plavi, ne moguć se već rvati proti bijesnoj južnoj ili zapadnoj oluji, bježi kroz vratlo Grebeni i Koločepa, i krije se pod zapleće blagodarnijeh otoka.

I uzdižući pogled tamo uprav preko Dakse, ono nješto malušno, što vidiš ljuljati se usred mora, plâvi su veljačke osidrane, koje ondje ubjegle s protivnoga vremena, čekaju ugodni dah da odjedre, neke put Carigrada, neke put Španje, neke put Brazilja. Mili Bože, koliko uzdaha pratit će one plavi! Koliko misli za njima letjeti! Uzdasi i misli majke, sestre, zaručnice, gorući jedni, hitne druge, hitnije od istijeh vihara, stizat će svoje mile usred mora, oko njih oblijetat će, prije njih doprijet će do namjerene luke da im dođu na susret i obraduju se cjeć čestita putovanja.

Ali, kako veli poslovica »mrnarska večera tad ovadar vesela«, tako i misli pratit će ih u strahu i predanju; ne čudi se, trepte za svoje. Vihar dune - jôh gdje su naši? - Oluja uzbuni valove - Blažena Gospo, ti ih sačuvaj! - Grdna zimska noć tamna kô pakljeni jaz, istijem pokrovom pritisla je more i kopno, val buči, kiša lije, munja sijeva, grom tutnji. - Oh Bože dobri, smiluj se pomorcu! Sveti Nikola, budi im na putu! Gospo od Milosrđa! bosi doći ćemo k tebi, sa zavjetom, s darovima, samo izbavi naše iz pogube, obeseli nas dobrijem glasom. - Mrnarska večera tad ovadar vesela. - Mnoge misli na dobro izađu, ali vaj! koliko kráti nesretnja slutnja s nesretnjijom svrhom zaglavi!

Ovako predanje, molba ovaka, gost je obični malo manje neg svijeh gruškijeh kuća. Ljudi stavniji i nedorasla mladost, zabavljeni gradivom plavčica i brodova, malo misle o pomorcu; ali žene, čim posluju kutnjijem poslom, s pameti su na moru za svojijem koje tamo otpravile su. Njeke, sreći obične, doistinu malo predaju, i smolivši rozarije na čast Gospe i pet očenaša svetomu Nikoli, drže da su svoje predali u dobre ruke, i zle kobi ne boje se. Njeke paka sveđ pune straha, neprestano tresu se zla udesa; gdje godi učini kakvo zlo vrijeme, stavno drže da je njihove zateklo. Koliko god mole, sve im se čini ili da je malo ili da je zaludu; i čim od svojijeh knjigu prime, sa predanjem otpečate je, bojeći se kakvagod crna glasa. Ne čudi im se, prijatelju moj, koga je zmija upekla i gušterice se boji. I one negda izgubile su kogagod svoga na pučini morskoj, pak predaju, i predaju, i predat će za ostale dok žive budu.

Slutnja paka čudna je u povijesti ljudskijeh strasti. Ondje gdje pamet ne dopire, ondje gdje zastor budućnosti krije čovjeku znatiželjnu ono što mu se svoga žića dotiče, često zbije se da slutnja opomene ga nekoliko prije kakvoj kobi trijeba mu se nadati; i zato vidjet ćeš ga kad radosna, kad zlovoljna, po slutnji koja mu srcem zavlada. Vidiš li ga zlovoljna, upitaj ga: - što ti je? - odgovorit će ti: - evo ni sam ne znam što mi je, ali srce nešto mi zlo sluti, bojim se da me ne zahiti. - Zašto je ovoj tuzi podan čovjek? ne ištimo. Može biti da s ovom tamnom prividnosti Bog hoće na vrijeme pripraviti čovjeka nek lašnje pretrpi sudbu koja hoće da ga udari.

Žene gruške drže do vjere za ovu slutnju srca svoga; njima srce gata sve, njima u srcu stoji sve; u svojemu srcu i u notnjoj ljepirici one štiju sve što im se dogoditi ima, dobra ili zla na svijetu.

III.

Uz ulicu iza Krsta trholi jedna ženica, mlada, prosto ali čisto obučena, stasa povećega, pokrivena po glavi bijelijem ubručićem. Trholi, trholi, lijevom drži haljine sprijeda uzdignute da ne stane nogom na njih, desnom maha ko da sije, i kadnokad njom napravi zvrčiće koji s brza hoda napali bi joj na oči. Zamakne iza Krsta, pak nakon kratka puta obrne opeta uz drugu ulicu put čopora malijeh kuća koje više Krsta usred brda bijele se između maslina. Dopre do puca koji svrće na desnu put prvijeh kućicâ, ustavi se i zovne: - O Đive Mihova! jesi li doma?

- Ko me zove? - bi glas kojijem iz kuće odjavi se, i ončas za njim na vrata pomoli jedna žena sredovječna, oblijeh i pretilijeh obraza, oči unakrst, stasa kratka i debela. - Oh, Nike Lučina! ti si to; otkle tako? gdje si bila podranila? pita dohodeću Đive otežući niza se ogrnjač i stavljajući ruke s upletenijem prstima na trbuh, kako je običaj pretilijem i malahnijem ženama.

- Bila sam ti sestro u S. Nikole. Čula sam jutros zvoniti Misu, pa govorim: kad nemam nekoga posla baš idem ugrabit misu i preporučit moje putnike. Ma sam ti se, sestro, pokajala, prosti mi Bože (i udre se rukom po ustima).

- Ha - ha - ha - ha - grohotom smijući se upita Đive, - da što ti se dogodilo, da si se pokajala?

- Nemoj se jadna smijati; kad ti pripovijem zašto, i ti ćeš požaliti.

- Ma koga, Bože?

- Ah moja Đive! iza Mise parok je odnio Sakramenat Jeli Jozovoj. - Ah moja sestro! da vidiš kakva je, protrnula bi.

- Muči jadna! nemoj stucat; - Jezus, Marija, Jozef! - a od kad je rđava? - I to rekavši, pusti ruke niza se i zagleda se u Niku, pak slijedi: - A nije istina, to si me prevarila.

- Nijesam, jadna, ne, nego evo ti me baš od nje. - Nijesam znala ni da je rđava ni ništa; nego, kad je svršila misa, vidim gdje se spravljaju u crkvi otpratit Viatik. Pitam: - ko je rđav? - govore mi Jele Jozova. Kunem ti se, sestro, udrio mi je klinac u srce. - Htjela sam ne otić, pa opeta govorim, baš hoću; otići ću joj se javiti i s njome oprostit se. Pa kad sam je vidjela, lijepo sam ti se razboljela.

- Sestro, reci mi koja je nemoć? Kako to ujedanput tako se prevratila?

- A što služi pitat? - znaš koja je - dobra.

- I bit će: - Koliko ih je tužnica podnijela! - čudim se da nije pukla odavna! - A reci mi, ima li štogod, ima li kogagod sobom da je pregleda?

- U kući pripuklo siromaštvo; a susjedstvo pregleda je.

Ma stara Marija Đurova uza nju je vazda; i da nije tako, sa svijem susjedstvom, što bi učinila obnoć sama u kući? Našli bi je mrtvu jedno jutro.

- O pusta Jele, vrlo li te nesreće tjeraju! - Koja ljepost! koje zdravlje! - Ko bi joj bio rijet, moj Bože!

- A gdje ti je nje veselje, nje špotice?- a i biće nije bilo najgore, - pak sada, križ božiji.

- He - he - moja Nike! Sve je negda bila, pak rota vota (i to govoreći obrne Đive dva-trikrat rukom preko ruke, pak obje rastvori put tli, kako da je štogodi vrgla) - i na - i eto ti tu.

- Baš rota vota - prida Nike; - A što ćeš sestro! tako ti je sve na svijetu.

- Bog vidio i kad si me zazvala na vrata! - nešto mi se ovdje uvalilo (i pokaže ožičicu) - činila si mi oplakat. - Otići ću je vidjet svakako, bile smo prijateljice, trijeba je da se oprostimo.

- Hajde Đive, po svaki način, ma nemoj prazna, erbo, o, (i učini prstom palačkijem križ na usnama) - znaš što ti hoću rijet? - i s Bogom.

- To je moj poso - Zbogom Nike.

IV.

Više donjega škara pri brdu, ima jedan dobar čopor kuća, k njima vode dvije tri ulice. Prođi ih svijeh, pak uzidi kamenite stepene do pred crkvu S. Nikole; ustavi se, pokloni se pomorskomu obranitelju, pak slijedi naprijed tračkom na desnu. Uzidi opeta do po ulice koja ti je na lijevoj i naći ćeš se pred jednom kućicom malahnom ali spodobnom. Vrata su pritvorena, prozori zatvoreni, u njoj živa duha ne čuje se. Mniš da je pusta? - Nije još, nu će bit dobrzo. - Ako ti nije runjavo srce i znaš se poboljet nevoljom, upri u vrata i uljezi.

Stupio si preko praga, razgledaš ima li gdje kogod živ? - Ne vidiš u ulazištu nikoga. Uzidi lagahno na pod, poslušaj... U sobici, na lijevoj, čuje se dihanje spavajućega čeljadeta, - slušaj bolje.... čuje se kadnokad nekoga slabo zaječati; - stupi unutra. - Oh Bože! - gola četiri zida, jedna trpezica u kutu, dva stočića, mali siromašni ali čisti odric u srijedi je, i na njemu ne znaš ili voštena slika, ili živa osoba iznemožena krutom bolesti. Glava joj je do sred pleći naslonjena uz dvije tunđele ruke premetnute tamo i amo po postelji i pokrivene do zašaka rukavima tanahne prtene košuljice; mledne su, osušene, prozračne, bijele su kako slonova kost. Tijelo pruženo nemakljivo, rekô bi da je mrtvo, da ne vidiš na dušniku uzô premićene košulje tresukat se, i da ne čuješ neko jecukanje, kako glasak malahne raspuknute svrdonice.

Glava ove osobe pada put desnoga ramena, lice produgo i blijedo ispito je od nemoći, ali negda imalo je biti veoma lijepo; čelo široko i čisto, obrve crne tankovite, oči.... još ne znaš kakve su, er ih veđe pokrivaju - modrijem krugom potprte su, usta malahna i još, pusta!, rumena su: Ovo lice, kako slika zatvorena u crnijem stažicama, kruženo je dugijem crnijem pletenicama, raspuštene kose padajuće niz lica i ramena, čini ti se, gledajući ga, da gledaš sliku kakve svete mučenice.

O moj Bože! koja je ovo nemotnjica? - Ovo ti je Jele Jozova, negda vesela žena i majka, a sada udovica sirotna bez igdje ikoga i bez ičesa, koja, da nema onu staru ženu koju vidiš ondje naslonjenu na trpezici spavati izmorenu cjeć notnjega bdijenja, ne bi imala ko bi je privratio, ko bi je napojio, ko bi joj u smrti oči zaklopio.

Oh čudne nestalnosti ljudskoga života! Razumijem pasti na nevolju, ali ovako smrtno bit zasječen da od kitnoga bora ostaneš truhla panjina....

Pst - pst - ostavimo moralne opaske - eno nemotnjica krenu veđama, otvori ih progovorit će.

- Marija - Marija - glasom čelice zovne nemotnjica spavajuću drugaricu. - Ne čuje me tužnica, zaspala je, umorna je - pak uzdižući oči k nebu (ah kakve su one oči! ako i napolu mrtve, uglijen su, kadifa su, crni dragi kamen su: ja ne vidjeh ljepšijeh, nježnijeh, vatrenijeh) - uzdignuvši ih k nebu, velim, zavapi: - Bože dobri, ti joj nadokladi er ja ne mogu. - Stane malahno, pa opeta jačijem glasom zovne - Marija!

Prene se stara, skoči na noge i, tarući dlanom oči, odgovori: - Što je Jele moja? - jesi li štogod htjela?

Podigne nemotnjica ruku, i pokazivajući žmuo vode na trpezici, reče joj: - Okvasiti usta.

Uzme stara žmuo, pak, postavljajući lijevu pod glavu nemotnjice i podižući je malahno, prisloni joj žmuo pred usne; nemotnjica srkne dva-triput i rukom odaleči žmuo od usta. Spusti je opeta Marija na tunđelu, stavi žmuo gdje prije bijaše, vrati se k nemotnjici i, popravljajući pokrivač postelje, upita je:

- Jesi li ikoliko pospala?

- Jesam malo kako u slabosti; a jesi li ti, tužnico, mrvicu trenula? - Zagleda se u staricu, pomiluši je rukom po obrazu pak slijedi: - Oh moja Marijo! Bog ti platio i s ovoga i s onoga svijeta! Da te nemam, što bih jadna sirota koja sam?

- Da, moja Jele! da - muči - o tomu ne govori - na svijetu smo da pomožemo jedan drugoga. - Da nemaš mene bio bi kogod drugi. - Bog koji ne ostavlja tičicu u gori, ne bi ni tebe ostavio bez pomoći.

- He... he...: Bog... Bog...

- Jele moja! znaš što si jutros učinila? Znaš ko te je pohodio? - Nemojmo sad početi štogod ludo govorit. - Spomeni se riječi parokovijeh, pa skupi srce i preporuči se tvomu Jezusu.

- Znam dobro, Marija moja, znam; i da nemam još u sebi malo vjere, tko zna što bi bilo do sad od mene!

Uto Marija izvadi ispod tunđele jedno malo propeće, prinese ga k ustima nemotnjice i reče joj: - Poljubi, Jele, ovi sveti križ, zagrli tvoga Jezusa; i on ostavljen od svakoga za nas na križu umro je, pritrpimo dake i mi štogod za njega. - I kad poljubi križ nemotnjica, slijedi starica: - Ha, tako - pak ćeš vidjet kako će te pomoć. - A doći će k večeru i parok; obećo ti je, znaš, pak i on razgovorit će te štogod i utješit svetijem riječima.

- Bog mu dô - dobri parok! Oh koliko mi je valjo u mojijem nevoljama! - a jutros napose. - A koje je doba?

- Bit će tri ure po podne. Meštri odavna tuku na škaru...

Istom ovo izreče ugrize se Marija za donje usne kako da joj se nešto bijaše izmaklo nehotice iz usta.

Opetova nemotnjica riječi: - Meštri... tuku... škaru - pak streptje kako riba na ostima, sklopi ruke i pritiskujući ih prsima zavapi rascviljena: - Bož moj! Bože moj!... ah zašto svijeh?... Pak ukoči se i zamukne.

Staru Mariju poliju suze videći se uzrok nehoteći zla stanja nemotnjice, i sama sobom najeđena reče, otresajući rukom: - Na, Bog vidio i kad sam spomenula škar i meštre! - Eto ti što sam doradila - a sad što ću sama?

U to Jele počne trgati se i mučiti se po postelji, a stara, držeći je, stane joj vikati na uho: - Bože moj pomozi me! - Bože moj u te ufam... prosti mi što sam te uvrijedila...

Jele ne čuje riječi starice, slijedi u svomu trganju nekoliko časa, dok izmorena uze govoriti u nesvijesti: - Meštre Jozo... ha - ha - ha! - Meštre Jozo - koji se brod sagradio bez meštra Joza?... Bradva - sjekira - to su mu igrice - ja ga vidim, vidim... Oh Bože moj! nije moguće, ne... doći će... ima doć... ja sam mu rekla da dođe brzo... i rekô mi je da hoće... Ho - ho - ho - i uzdigne se na desni lakat, a s lijevom pruženom kako da nešto pokazuje, slijedi: - Ho - eno jedan brod pozdravlja Gospu. - Evo ti je moj Jozo - Jozo - Jozo! a gdje je tužan Jozo? - I to rekavši poliju je suze i pane kô mrtva na postelju.

Ne zna se koja je u većoj muci, ali Jele, ali starica. Muči se tužna Marija oko nemotnjice, tare je octom, zalijeva je vodom, pridrživa je, pokriva je, zove je, spominje joj Jezusa i Mariju, ele muči se na svaku ruku da je povrati u svijest, no sve zaludu. Onda samo kada lijevanjem suzâ oblakša stegnuće duha, umiri se unutrnje trganje nemotnjice; ova uzdahne iz duboka, otvori oči i, kako iza sna, upita: - Je li neko dohodio sadarica?

- Nije, Jele moja, niko dohodio - odgovori joj stara. - Ma što si se tako uznemirila? Nemoj, sestro, činiš gore sama sebi.

- Nekijem žalostivijem posmijehom odvrati joj Jele: - Ha - ha - ha, a što može mi bit gore! - je li smrt? - nek se puni božija volja. - Ah da smo hoće prije!! - Pak gledajući staricu: - Plačeš ludnico? ne plači nimalo ne, nego, kad me vidiš da sam dospjela, reci: blago njoj, svršila je paćenje na svijetu.

- Tako Jele moja, tako, - ma veće dosta; - utuli se malahno jeda se umiriš i zaspiš. Znaš da pred večer sveđ dođe ti kogod; neka barem nađu te mirnu i počinutu, er inačije dodijali bi ti s ispitivanjem: što ti je? ma zašto si taka? i trista drugijeh.

- Imaš razlog, Marija, - pritvori mi malahno prozor da mi nije velike svjetlosti. - Tako, nemoj više, ha - a sad i ti hajde počini malo.

- Ti za mene ne misli, - čekaj neka te pokrijem i otegnem ovo postelje. - Je li ti ovako dobro? - Da, budi mirna; ako budem ti od potrebe, ovdje sam pred vratima, kucni me stočićem. - I izide starica sklapajući ruke i mrmljajući nešto u sebi, valjada molitvu.

V.

U predsobici bijahu tri četiri stočića naokolo zida; između dva prozora koja gledahu put brežuljastoga Lapada na luku grušku i more put otoka Dakse, bijaše jedna drvena zaklopnica, duga a uska, sa uslonom, podobna i za spremanje stvari i za siđenje. Malo je dubrovačkijeh seoskijeh kuća bez ovoga pokućstva, i ime mu je blanak. Pred njim vazda je trpeza, i tako je kod naše nemotnjice. Trpeza je pokrivena s nešto vethoga ćilima, i na njoj kudjelja Marijina.

Vratlo ljestava uz koje se ushodilo na pod, bijaše ograđeno sa dvije strane drvenom rešetkom, a ova, do pole šticama pokrivena, sačinjala je jednu prostranu policu, koja, kako i blanak, malo manje nego u svijem našijem starijem kućama pod imenom pódac trebovala je da bude. Na ovomu pócu bijaše namješteno razliko posuđe: čašice za kafu, žmuli, caklenice, svijetnjak, stupica bronzena sa svojijem tucnjem, imbirčići, itd.

U kutu kod poca ima u zidu jedna spremica (običajno kod nas ormarić) sa svojijem vratima, mjesto u malijem kućama za spremanje hrane i piva. Sve što vidiš u ovoj predsobici sve je čisto i uredno sasvijem da odiše prepuklo siromaštvo.

Stara Marija, kad ostavi nemotnjicu i izide u presobu, prođe po njoj tamo i amo, zaviri na jedan prozor pak na drugi, dopre do spremice u zidu, otvori je, izvadi caklenicu s vinom, utoči pô žmula, popije ga, spremi jedno i drugo, zavrne vrata, otare usta krajem ogrnjača, pak otide sjesti na blanak i, naslonivši se na trpezu, izvadi kraliješ i počne sama sobom moliti rozarije.

Istom se stara namjesti i poče moliti, proviri s najgornjega stepena kroz rešetku jedno malo mače, bijelo ko labud, provuče se, potrči, skokne na trpezu glaseći se nekijem dugijem mr-mrr - što u mačijem jeziku izgovara pitomnost i prijateljstvo, te zaprčenijem repkom stane presti, omiljivat se oko Marije, tuckat je glavom i, na svrhu, s velikoga klanjanja i obrtanja, repkom je po nosu opahnjivati.

- Jadna živinice, što si došla ometat mi molitvu? - uze stara govoriti s mačetom; - da da, ja znam što to hoće rijet: čekaj neka prvo vidim imam li ovdje štogod - (I tako veleći, zavuče ruku u špag pod haljine, nešto napipa i izvadi): - Na, evo ti mrva sira, griskaj i miruj. - Pak, gladeći mačku, slijedi starica žalosnijem glasom: - Tužna živinice! ti si bila jedini razgovor svoje gospođe, sveđ si kod nje bila, a sad, kad ti nestane, kuda ćeš! - poskitat se kako pusta, dok te kogod premlati: Lijepa živinice! - zaisto, netom Jele svrši, odnijet ću te ja u mene doma, neću te pustiti ne, moja živinico. - Jesi li izjela? - da, a sad hodi ovdje u skut. - Tako - lezi lijepo, stani mirno i pusti me moliti Boga.

Mačka namjesti se staroj u skut, a ova uzmetne se na uslon zaklopnice na kojoj je sidjela, objema rukama potpaše mačku i priuze prekinutu molitvu, promičući zrnima kraliješa niza skuta spuštana. Mačica zažme oči, poprede malahno, pak umukne i zaspi. Marija naslonjena i glavom uzvraćenom put nebesa, da bude, cijenim, skupljenije pameti, zaklopi oči i ona, i počne - Zdrava Marija...; reče jednu pa drugu, treću, četvrtu..., u neko doba stade prekidivat molitvu; dopre do po Zdrave Marije, ustavi se, - uporavi opeta, reče dvije-tri riječi, - zaludu ne da joj se slijediti. - Usiluje se, te iznova: Zdrava... Marija... i već nema ništa: i stara, kako i mače, bijaše slatko zaspala.

Bog ti sam zna dokle bi bila tako protegla, da tanahno mačije uho ne bude dočulo da je neko kutnjijem vratima oškrnuo. Otvori živinica oči, napregne uši, naoštri brke i namjesti se na skutu kako bi lašnje đisnula ako joj bude do koje. Mačina priprava na bijaše zaludna, er neko doista uljeze u kuću i poče lagahno ushoditi ljestve od poda. Ushodi lagahno ali teško, jer kadnokad škripne stepen pod uzlazećom nogom. Proz drvenu rešetku jur proviriva nečija glava smeđijem ubruscem pokrivena, proviru ramena i, najpotlje, ukaže se na vrh ljestava lice pretilo Đive Mihove, one ženice s kojom smo se saznali za Krstom. Ukaže se Đive i ispod glasa pozdravi: - Hvaljen Jezus!

U dobar čas progovori, er mače, neobično tuđoj čeljadi, istom sagleda lice i dočuje glas, poplašeno prucne se staroj iz skuta na pod, s poda kroz rešetku na stepene, sa stepena ko ti zna gdje. Nu u onomu što se prucne, trijeba je rijeti da staru dohiti čapcima, er se ova prene oda sna, pusti kraliješ na tle i hitno-hitno vrže ruke za se vapeći: - Tamo te đavo odnio, pasija živino! ne znam što se od mene dogodilo, - pak zagledajući desnu šaku - jes' vidio kako me očegrljala, otrovna otrovnice! - Dobro, doći ćeš mi da ti dam štogod. - I to veleći uze trti slinom mačiju brazgotinu, ne opazivši Đivu.

Đive s vrh ljestava ne miče se nego gleda staru i duši se od smijeha, a kad se poustavi, opetova: - Hvaljen Jezus!

- Ho! - ko je to? - a ti si Đive, - dobro došla, - paček: vazda budi hvaljen! - Hodi naprijed, što si tu zaprla?

- Ne znam smijem li od mačaka - odgovori Đive.

- A ti si je poplašila! - he - he - er sam se đavlu i čudila, koji joj se bodež dogodio da me ovako očebrškala.

Uto Đive stupi na pod noseći nešto zamotano u ručinčiću, koje preda staroj govoreći:

- Ovo sam ti jadna donijela mrvicu kafe i cukara, dva tri kunčića kruha tvrda i gostaričicu ulja, - drži s pomnjom, i spremi prije nego kogod dođe. Nemoj se narugati erbo je malo, ma što hoćeš...

- Muči moja Đive! ovdje je svega dosta. Bog se od tebe spomenuo na rajskoj trpezi! - A što ćeš da ti rečem u čemu sam; da nema gospara paroka i prijateljâ, bilo bi zaista svašta.

- Razumijem te, razumijem. - Ko bi bio igda reko da na ovo ima doć tužna Jele! - ama da - tako Bog je htio. - A reci mi što čini nemotnjica?

- Ostavi me, sestro; malo prije bila sam ti s njome na sudu božijemu. - I stara pripovije Đivi trganje i iznesviještenje nemotnjičino, i svoju muku da je povrati. - Pak zaglavi: - A sad promisli malahno kakva sam ti se našla sama bez igdje ikoga.

- Marija moja, Bog će ti dat, er s tezijem stvarima, da nema tebe, našli bi je mrtvu. - Ma dobro je obdan, a obnoć? Reci mi dođe li ti kogod da ti pripomože?

- Dođe ovo susjedstva i doduše pomože; a stara Lukre Franova i Pave Nikolina izmijene me po koju uru i obnoć.

- Neka, jadna, erbo opeta starica si, pa što hoćeš? Neko valja da ti da ruku, er u neko doba, prasla bi i ti uz Jelu.

- Kćerce, Bog me drži, ne znam ni sama kako. - Eto tu, hvala Bogu, cijenim da je ovo još za malo.

- A bi li mogla vidjeti tužnicu?

- Po svaki način, Đive moja. Nego, kako sam ti pripovidjela, nakon muke i trganja, islabljena, hotjela je malo zaspat, ali imala bi se već brzo probudit... ho! eno kreće se. - Znam ti ja nju dobro. - To rekavši ustane, spremi prinos Đivin u spremicu kod póca, i uputi se put sobe Jeline.

VI.

Nemotnjica izmučena i islabljena, kako smo već vidjeli, bijaše požudjela počinuti i zaspati. Nu kakav san hoćeš da bude jedne nemotnjice jur na skončanju života cjeć krute bolesti, uzrokovane od pretrpljenijeh nezgoda koje udariše prvo duh pa i tijelo? Skorila je nemoć, jer neprestavno tiskala je misô prošastijeh tuga, koje razmniva uzmnažala je a samoća vriježila, tako da pamet, sveđ u toj misli zabjena, nevidljivom kosom sve to većma podrezivala je življe zanemarenoga tijela.

U ovom položaju isto spanje ne bijaše nemotnjici od pomoći, er razgrijana pamet na san dovodila bi joj izgubljene svoje drage. Kadgod snijevala bi da ih vidi gdje se gube, gdje se rvu s morskijem valovima, gdje izdišu udušeni; i onda u snu istomu vrisla bi vapiti i plakati tako da kô van svijesti ustala bi oblivena suzama, i pričeti plač i uzdisanje slijedila bi razbuđena dok, ne utažena nego iznemožena, oborila bi se polu mrtva na postelju.

Kadgod opet snijevala bi lijepe i vesele svoje dane; bila bi sa svojijem drugom u milomu razgovoru; činilo bi joj se kô da svoje sinove s mora pričekiva, - grlila bi ih, ljubila bi ih; - ali uto prevarni san ostavio bi je, probudila bi se još s rukama obavitijem u način zagrljenja - i u ti čas mile snijevane sjene ratrgle bi se, radost iščezla bi, našla bi se opeta pusta i sirotna, pak onda... A što ćeš povijedati, kad sâm možeš promisliti što bi tužnica činila, što li naricala.

Slično snijevanje i sada joj se bijaše prikazalo. Ali kako u tijelu izmorenu i obrvanu bolesti i ognjicom miso uredna i stavna ne može slijediti, nego sad tamo sad amo leti smetena, tamna, bjeguća, prekinuta, tako i Jele snijevaše nešto tamno, neredno, prekinuto. - Činilo joj se s prva da na škaru kupijaše treštine i da se razgovara sa svojijem Jozom, koji joj preporučivaše nek zarana spravi večeru.

Čim paka vraćaše se na dom s punijem ogrnjačom ošćela i treština, nađe se najedanput u nekakvu brdu među hridima i kapinikama. Penje se - penje sve to veće - kad eto se nahodi na jednoj strmeni, more je pod njom: - gdje je, ne zna; ide da se vrne, ali opuza natrag put mora - more buči, noć je i neko zove. Glas je Joza, zove ručak; - trči doma, trči, trči - a ni stope naprijed; - hoće da zove a ne može. Jozo je došo doma, ona ga vidi, ali k njemu ne može. - Oh moj Bože što ću, kako ću? - Pada joj kako jedan zastor s oči: nema hridi, nema drače, u brdu je više kuće, slazi s malo šume pod pazuhom. - Jedan brod razapinje jedra i uporavlja iz Gruža, neko maha s njega. Vajmeh! ono je Jozo, eno ti mi je otišo, a ja nijesam ga zagrlila. - Čekaj Jozo, čekaj malo! - maha i ona i leti na igalo. - Eto je na igalu: nema broda, nema Joza, a nije ni ona došla na žale da otpravi muža, nego da pričeka sinove, Balda i Paska. - Brod jedan pomolio je iza Dakse, ulazi u Gruž, neko maha svrh prove, ono su oni, moja dva oka. - Hvala ti, Bože, da ih je majka dočekala zagrliti! - samo razbili su se! - utopili su se! - hu zlogodnice! ne bilo vas na svijetu!

O da joj se san ovdje hotio prekinuti, nek se barem mirnija probudi! - ali ne - sve je imalo mučiti na svijetu i san i java. - Čim sanja sreću, eto pada nekakva magla gusta, gusta, spravlja se godina; - nemotnjici čini se ne već da je na žalima, nego u kući na prozoru; sluša buku zle godine, čuje žamor i viku na škaru. - Što je? - puca top na moru, pozdravlja Gospu... ne, ište pomoć - jaoh! ko je? - Eno ga kako leti mimo Kalamotu; - more je uzavrelo, jedan val bacio je brod uprav kroz vratlo Dakse i Lapada pod Lozicu - sreća - nije se razbio, nego križa prema vjetru da umlati u Gruž; ne može, ne da mu bura na Rijeci; - eno ga prema Šiškovu - nosi ga nizdoli. - Smrklo se - grmi, - zovu s broda pomoć. - Vajmeh! ono ti je glas Balda i Paska, trčimo pomoć ih. - Čini joj se da je sašla na igalo, da je ugazila u more, ali ne topi se, pod nogom joj je more nešto kako kaša, kako tijesto, u koje upada samo do više šklanjaka. - Po tomu gustilu gazi, gazi, ali koliko bi htjela prije potrčati, toliko veće ometa se; - brod je blizu Vranca. - Maha Jele i viče da se ukloni pogube, niko je ne čuje. - Još malo - sad, sad rastući će se - eno ga - (u to prasne nešto kako zrnje po tlima, i baš bješe kraliješ Marijin kad joj mačka prucne se iz skuta) - brod udari o hrid, raspe se, nestade ga, a Jeli san pretrgne se i nađe se držeći platno od postelje oko sebe saklupljeno, kako čeljade haljinu kada po moru gazi.

Sva zapijehana, oblita suzama, više umorena od teškoga klapanja negoli utješena od slaboga sna, ne probudi se sasvijem nemotnjica; ostane u onomu biću koje nije ni san ni java. U temu položaju načuje u predsobi šapat Marijin i Đivin i, cijeneći snijevanje jur prekinuto, ne taštu prikazu svoje razmnive, dali čitavu istinu, mišljaše: sakupiše se ono čeljad, da mi navijeste crnu nesreću koju sam očima svojijem vidjela malo prije. - Drhta joj srce, znoji se od muke, ruke sklapa i čeka, kako ovca nož, glas nemili koji je ima uništiti.

Kad Bog ushtije, malo-pomalo razabere se, otvori oči sasvijem, pogleda naokolo sebe, vidje se na postelji, i tad samo pozna da sve ono ne bijaše ino nego nemili san, koji nazad četiri godine bijaše se u svoj prem krutoj istini izvršio. Krene se po postelji, pruži se, pokrije se i napravi razbačenu pokrivku oko sebe, pak izdigne oči put vrata da zazove Mariju, koja baš tada stupi joj na vrata.

- Da, vidiš kako si lijepo počinula - počne govoriti stara, približajući se k postelji - jesi li sada mirnija? - he, kako nijesi, - sad si, Bogu hvala!, sve drugo, nego malo prije, - a je li ti štogod od potrebe, moja tužice?

- Oh dragi Bože! ti sam vidiš sve - odjavi s uzdahom Jele, i zamisli se neke čase, pak slijedi: - Nije mi ništa od potrebe, nego činilo mi se, da s nekijem tamo govoriš, ali je kogod došo?

- Došla ti je Đive Mihova, tvoja stara prijateljica, pa kako si spala nije htjela ulaziti nego amo sa mnom zadržala se.

- A gdje je, zašto ne uljeze?

- Evo me, Jele moja, evo me k tebi - iza pleći Marijinijeh progovori Đive i ukaže joj se. - Nu kad zagleda nemotnjicu i vidje u što je bijaše sagnala bolest, zažali se, veže joj se u grlu uzô, i, mješte pozdrava i kojegod utješljive riječi, ino ne uzmože nego je zagrli i izljubi oblijevajući je suzama.

VII.

Dvije prijateljice napokon utažiše se i tihijem razgovorom zamjenjivahu spomen nekijeh prošastijeh dana; a Marija bijaše otišla svariti kafu sebi i Đivi prije nego bi joj još kogodi prispio.

Sasvijem da počitati s kafom prijatelja koji ti je došo na posijelo, škljan je od vjere u Gružu, starica nije ga opsluživala sa svagdanjijem pohodnicima Jelinijem, er nje siromaštvo nije toga dopuštavalo, i, doduše, niko joj ne zamjeri. Ali Đive bijaše došla prvi put k nemotnjici, i suviše došla s lijepijem prinosom; zato Marija pobrine se u kuhinju, nešto za Đivu, a nešto i za samu sebe: er što hoćeš? - starici bijaše čašica kafe milina božija, pa baš da ih je bilo i deset danas.

Što bi udario rukom o ruku, Marija zgotovi je, ponese Đivi, ulije sebi u jednu poveću čašu, nadrobi kruha, pak sjede za trpezu prema prozoru da gleda, kako veljaše, da kakva napast ne bi bahnula iznenada i našla ih na kafi.

Istom bijaše se stara namjestila i s nekom sladokusnosti pristala crepati iz čaše, žvatati i premetati zalogaj po bezubnijem desnima, otežući vrat da ga lašnje proždere, dade joj se pogledati preko praga prozorova, pogleda i drugom krati, namrgodi se, pa hiti ožičicom o trpezu veleći osječeno: - Na - eto vraga - nije imo kada doći nego baš sade, kad sam jedva dočekala srknut ovu kap; - ma baš ako si i pop, nećeš danas ni mrce okusit'.

To rekavši skoči na noge, uvali u usta ujedanput s časom ono što još bijaše joj ostalo, pa brže bolje turi u spremicu kod póca čašu i imbričić, otere se dobro ogrnjačom, er u naglosti bijahu joj se opuzla dva burka mimo usta niz bradu, pak uljeze k nemotnjici, i:

- Evo ti - reče joj - paroka - neka ovo malo poušestam oko tebe. - Daj mi ruku, molim te, Đive; nu prije turni to kikare ondje u škarbicu (i pokaže trpezicu), da ne nađe nas s kafom, er, Bog zna, nemam mu je otkle učiniti.

- Jadna Marija, čudim ti se - odjavi joj Jele - ali parok ište ti kafu? - a da i davaš mu je, baš bi ti je uzeo u ovakoj kući?

- To je drugi posô, hoćeš li neće li; ma ja neću da nađe nas s kikarom u ruci - zaglavi stara.

Uto župnik prispije u kuću i s vrata oglasi se sa - Hvaljen Jezus.

Istrče Marija i Đive u predsobu odgovarajući: - Vazda budi! - i pričekaše ga ljubeći mu ruku.

Župnik bijaše čovjek stavna obličja i prijateljske ćudi; vlasi polusijede i rijetke na tjemenu kazale su da bremičak godišta teglilo mu je na plećima, sasvijem da po licu ne bi sudio mu istom četrdeset. Pomnjiv svoga držanstva rado bi pohodio nemotnjike, od kojijeh bijaše žuđen i kako otac duhovni i kako utješitelj njihovijeh vremenitijeh potreba.

Netom stupi na pod upita za nemotnjicu, na što Marija: - Tako gosparu, kako si je i ostavio, odveće nije ništa. Uzela je malo juhe, mrcu poječala, mrcu podrijemala, a nekoliko i poplakala...

- Da da, bit će bila kakva suse, kakva prijateljica stara. Ah Bože moj! i koliko sam ti preporučio, starice moja, da ne puštavaš vele dodijevat joj...

- Zaisto, gosparu, osvem ovdje Đive koja je došla ovoga časa, ma nije od jutros kokoš prošla preko kutnjega praga.

- Slobodno, gosparu paroče, možeš joj vjerovat - priloži Đive - rekla je i meni sad isto Jele.

- Kad dvojica vele, trijeba je vjerovati - reče župnik i, pokaživajući sobu nemotnjice, upita: - Može li se unutra?

- Kad god hoćete. - Ona vam se nada - odgovori Marija i uputi se.

Župnik pusti je uljesti, pak mahne na Đivu da uljeze i ona, a on slijedi za njom. I buduć pristupio k nemotnjici, tiho je pozdravi i upita kako se ćutijaše.

Jele uzdigne ruke k nebu i odgovori: - Tako - kako Oni hoće.

- Ćutiš li se štogod teže neg' jutros?

- Ginem ti, ginem ti svaki čas; - ovdje mi je (i pokaže prsi) neka tegota koja mi brani ležat mirno.

- Sestro moja, nemoj se prepadat. Oni koji je poslô nemoć, podijelit će i ustrpljenstvo, samo zavapi ga. Spomeni se o onome koje jutros govorio sam ti, i vidjet ćeš da i ta tegota bit će ti laka. - A reci mi, jesi li pospala ikoliko danas?

- Spuštajući veđe ražaljeno odgovori mu: - Jesam - ali bilo bi bolje da nijesam.

- Zašto? - svak želi počinuti, a osobito nemotnjik, a ti veliš: bilo bi bolje da nijesam.

- He, oče moj! duga je pripovijest. - I budući to izustila zažari se u licu i polete joj dvije suze niz obraz.

Župnik umukne zagledajući se u nemotnjicu; pak kad vidi da joj bijaše oduminulo ono unutrnje krenuće, slijedi:

- Sestro, ako te što unutrnje muči, te duše dotiče se, ne daj napasti da te prevari. Evo me ovdje, tvoga oca duhovnoga, otvori mi srce bez straha i, s pomoći Jezusa koji je ista milost, ista dobrota, utješit ću te koliko bolje mogbudem. - Ako je paka svjetovna miso, koja ti ne da mira, vrzi je daleko, sestro, vrzi je daleko: er kad veće od svijeta nijesi, nemoj da svijet ometa te da se uzdigneš i sa svijem združiš sa svojijem Bogom.

Čim župnik tiho i lagahno ovo govaraše, Marija i Điva kleknuše podno postelje Jeline i stadoše u sebi moliti za nju.

Ista nemotnjica kretaše ustima, bržek i ona moljaše; pak nakon duga mučanja, razvedrena odjavi stavnijem glasom:

- Nije, oče moj, nikakvo napastovanje ni trganje duševnosti koje smućuje me, er, hvala momu dobromu Bogu! s te strane mirna sam. - Pridahne pak slijedi: - Kakva svijetovna misô, kakva izvanština, uprav ne mogu rijeti ni to da je. - Ono, oče moj, što me je mučilo u životu, i što me sagnalo u ovo biće koje vidiš - izgubljenje svijeh mojijeh, - to, to srce moje nigda nije moglo zaboraviti; - pak evo i sad šine me miso, srce se ražali, i bolest koja me prihvati, jača je od iste smrti koju vidim pred očima.

Na što župnik: - Sestro, i to je napast; - pakljenjaku sve služi da nam ne čini misliti o čemu imamo misliti. Vidiš kako ta misô odbija ti pamet od Boga tvoga i od napokonjega časa ka komu pristupaš; krade ti ovo malo vremena pokajanju i ćućenstvima svete ljubavi i ufanja u božije milosrđe. Ne daj dake toj misli mjesta. Ja znam, velika je, kruta je bolest koju si pritrpjela; ali znaj da bez volje božije to se nije dogodilo. Bog uzeo ti je sve tvoje, pokušo te iskušanjem Jobovijem, pak evo sada zove i tebe neka dođeš zagrliti u raju one koje si toliko ljubila na svijetu, i tu mirovati zauvijeke.

Još dobro župnik ne doreče, a nemotnjica prosvijetljena u licu nekom otajnom svjetlosti, rumena, vatrenijeh oči kako u dobra doba svoja, pruži k njemu obje ruke, hvati mu desnu i ljubeći je stade vapiti: - Ah reci - reci opeta da ću ih vidjeti - vidjeti u raju - i zavijeke bit ću š njima; - ah reci, mogu li to ufati? jesu li oni svi u raju? - hoću li ja otići u raj?

Lijevom župnik povadi propeće koje skroveno visijaše mu o grlu i, pristavljajući ga k usnama nemotnjice, presiječe - joj riječ veleći: - Evo sestro, - poljubi Ovoga koji se učinio ovaki neka bi otvorio raj tebi i svijem nama. U njega ufaj, njega ljubi, i kad te okupe misli tvojijeh dragijeh, reci mu: - Budi, Bože, volja tvoja! ti kako si htio, tako je meni bilo. - Pak prigrli tvoga Jezusa propeta, moli neka on tebe prigrli, i bit ćeš u raju zajedno s tvojijem.

Poljubi Jele propeće pak, uzdižući oči k nebu, pritisne ga k prsima i ostane tako nekoliko časâ. - Što činjaše, što mišljaše tada? Oh, ne pitaj. - Nje pamet bijaše se tisla put raja, nje oko bijaše se zapelo u beskonačnost, a nje duša zadubla se u slatku molitvu; kratka ova bješe, nu vruća, nu izvrsna toliko da duh uzdignut vrh svega što svijet bijaše, počine u svomu Bogu. Milost pokrijepi je, i u ovomu kratkomu zanesenju duha slobodno vidje da viši dio župnikovijeh riječi istinit bijaše, er povraćajući se u se, mirna, mirna vrati propeće i tiho zahvali na podatoj utjesi.

Zamijeniše jošter nekoliko riječi, i župnik, obećivajući da će doći opeta pohoditi je, javi se i izide.

VIII.

Župnik izišô je zamišljen iz sobe Jeline. Glavom niza, rukama podvitijem šeće po predsobi, htio bi otići, nu ne da mu se; dopre dvakrat do vrh ljestava, sađe do trećega stepena, pruži nogu na četvrti, pa opeta natrag; stane jedan čas nasred poda, pogleda put vrata nemotnjičinijeh, osluhne, učini dva koraka i sjede kod prozora, sveđ zaduben u svojoj misli.

Marija i Đive, budući namirile nemotnjicu, ishodeći van sobe ugledaše župnika, koga cijenjahu jur daleko, začudiše se, pogledaše jedna na drugu i, skupivši usne, zaklimaše glavom s jednijem nijemijem - he - he. - Pak Marija pristupajući k njemu na prstima od noga, upita ga ispod glasa:

- Gosparu paroče; dasi se bojiš da Jele noćas ne bude putovat u kojegod doba?

Uzdigne župnik glavu, pak: - Ne bojim se toga - odgovori joj, ne čini mi se baš da će noćas. - Drugo me je zadržalo ovdje.

- Što, zaboga, gosparu? - priupita pospješno Marija.

- Jesi li vidjela koliko se muči ona tužnica? - i ne toliko mukom smrti, koja je, mogu rijet, davi, nego nekakvom unutrnjom strahovitom, kojoj ja ne znam stati na kraj.

- Hee, moj gosparu! a što si ti vidio? nijesi ni stoti dio onoga što sam vidjela ja, otkada sam ovdje uza nju. Da ti samo možeš vidjet jedanput neka nje trganja, mučenja, pak plač, pa viku... o moj bože! ježile bi ti se kose, a srce na četvero pucalo od muke i od jada.

- Marijo, ova žena, proždrla ih je grkijeh mnogo i mnogo, - Izgubila je muža, izgubila je djecu koju preko načina ljubila je; - to već čuo sam puno puta: - zapla je u teško siromaštvo, - i to znam. - Nu ipak je li samo to uzrok nje smrti i svega onoga što sada kuša? - to niti znam, niti dopirem - Sličnijeh događaja bilo je i prije na svijetu, pak žena opeta razabrala bi se, ugodila voljom božijom, i živjela. Ali ovdje je nešto odviše, - ovdje ima biti nešto koje niko ne zna, nešto...

- Nema, gosparu, vjeruj mi, ništa - presiječe Marija. - Ja je poznam otkad se rodila; - hvala ti Bože! - ja sam je podajala, er pokojna majka joj Béle imala je jako malo mlijeka; pak mogu ti rijeti da ja znam vas nje život, i da jedino smrt nesrećna muža i djece u ovo sagnala je.

- A reci mi molim te, bi li mi pripovidjela, onako na tvoju, vas život Jelin do danas? - Tako sam željan poznati uzrok pravi nje nemoći i smrti, da i sam ne umijem ti iskazati.

Hoću dobrovoljno, ali ne sada.

- Da kada?

- Ako ćeš i sutra, samo nek budemo sami. Vidiš, suton je; do malo stat će se kupiti susjedstvo, pak doći će ti ženicâ koliko ti duši drago; a ti lijepo znaš da ženica svaka misli na svoju; i kad nas nađu da se razgovaramo o Jelinijem poslima, - ubij je - svaka pristavit će ti svoju. A tada? bilo bi svega: - ja bih rekla štogod, - ti bi se najedio, - pa - dospio poso.

- Što ima biti dake?

- Ako vidiš da večeras nijesi od potrebe, pa lijepo sutra docnije uvečer, kad ženice otidu doma, dođi kako da ćeš prigledati nemotnjicu, bit ćemo mi dvojica sami, - oli najviše ako, bude Lukre stara Franova, koja ne smeta mi nimalo, - i istocilit ću ti vas Jelin život.

- A ti baš tako. - I ako me štogod ne omete, nadaj mi se oko dvije ure noći; - i zbogom! - I to rekavši ustane, poviri na vrata nemotnjice, posluša kako dihće, pak niz ljestve vanka.

Nakon župnika otide i Đive Mihova, a Marija ostane sama s nemotnjicom, ali to ne bi zadugo.

IX.

Prestala je zveka i lupanje na škaru, a putnjički žamor gruškijem igalom; tišina i muk zavladali su. Zvonila je odavna u Krstu Zdrava Marija - umračilo se dobro. U prodavaonicama uzduž mora, i ima ih nekoliko, gore svijeće, koje kroz pritvorena vrata, pružajući nešto malo svjetlosti preko puta, čine da je mračnije ono što između njih ostaje. Tamo i amo iz uličica promakne kojagod ženica te, iza kako obazdre se na desnu i na lijevu, lagahno, rek' bi sjena, pohmili putem, ispod kuća, - ustavi se časom za pritvorenijem vratima prodavaonica - osluhne ima li unutrima nepoznanijeh glasova - pak onda stoprv otvori i brže bolje za sobom opet pritvori vrata, i ište u prodavaoca ruku kruha.

Dočijem on je služi kruhom, ženica jednom rukom pruža mu pare, a drugom ispod ogrnjača dodava mu praznu caklenicu. Prodavalac veće i ne pita što hoće: on pozna slabost svojijeh ženica kako i obličja, te njekoj toči vinca rumenoga, a njekoj bome nekakve bijele vodice, ili žutkaste, ili nekakve treće, na oblik mrke, a na kus ne umijem ti pripovidjet - ele svakoj po svojoj ćudi. Kruh je za večere, bit će i vince; - a ono drugo? To ne pitaj - to su posli njihovi.

U gruškijem kućama večera je oko ure noći; ljudi su umorni s dnevnoga rabotanja, žele to prije otići počinuti da se ujutro na vrijeme nađu na škaru. Stoga žene, iza kako muške namire i pošlju ih spavati, ostanu slobodne činiti što im je za volju. Neke na svomu domu šiju, ču razboj, pletu; a neke uzmu sobom kojugod raboticu, pak u susjedstvo na posijelo. U dugu posijelu i razgovoru počnu često oči teščiti, trijeba se ohrabriti; i eto ti otajnijeh caklenica u igri od skuta do skuta. Zagrize se smokvica, cukne se kapljica, pa Bog. Za to niko ne zna, prodavalac je nijem, ona četiri zida među kojijem se ocijedi ona žarka suzica ne mogu da govore; - pak ni luka jele, ni njime smrdjele.

Nu s ovijem, koja sam ti sada povidio, ne cijeni da je naslikovan vas predmet gruškoga prizora: ne, ne - ovo je jedna tanušna crta iščeznuta na udaljenomu njegovu obzorju. Ono što se veli, poglavita slika, što sačinja sprednji prizor - hoo - to je skladno, to lijepo, to je drukčije. Homo da ga vidimo.

Mrak je debeli. Marija stara sjedi na blanku kod trpeze, prede i kadnokad šiljkom vretena potiče svijeću, er neće da joj svijetli dobro. Češće ustane poviriti nemotnjicu i, kad ne bi joj trebovala, opet na blanak sjedi i predi. Oko dvije ure noći, večeravši, prične starica od veće micati se po blanku i uskošenije poticati svijeću. Napinje uho, osluhnjiva ide li kogod i, ne čujući nikakva bahata, zaklimala bi glavom, a drnula srdito žicu prediva, dok jednom najpotlje i prekine je. Oslini prste, pristavi žicu, te opeta predi i govori sama sobom: - Ma što je ovo večeras da nema nikoga? - I ti bi se vrag htio da onda kad ne bih htjela biti sama, baš niko ne dođe mi! - hee! - poprede malo pak slijedi: - Lukre Franova ima doći, rekla mi je. - Pave Nikova, istina, ima djece, ma kad ih namiri, može mi pritrknut, - nema joj dva skroka, - preko plota u kupus pak evo ti je tamo i amo. - Oh! - i izdigne vreteno put prozora - evo nekoga, Bože tebi hvala! aah, duh mi se povratio. - Ustane brže-bolje, vrže kudjelju na trpezu, prižeže lojanicu i pošeta na vrh ljestava zasvijetliti prijateljicama, koje već bijahu ušle u kuću.

Šestero ih uzide na pod, i stara ih pričeka s veljačkijem: dobre ste mi došle - dobre ste mi došle! - gdje ste mi večeras? - ovako docna?

- Stara Lukre odgovori za svijeh: - Marija moja, znaš, gdje ima muškijeh, nije vazda kako se hoće, nego kako se može. Ljudi, djeca, neće razloga; pa dok ih namiriš vrijeme leti, i eto ti posla.

- Razumijem, sestro, nu bila sam se prepala da ne ostanem sama kad mi je potreba imati kogagod.

- Čudim ti se što si rekla, - doda Pave Nikova. - Znaš da bih bila pritrkla ako i na ponoća da ne budeš sama.

- Znam, jadna Pave, ali govorim onako od nevolje.

Za ovijem predgovorom susjede se jave nemotnjici, postoje neke čase s njome, pak izidu i zasjedu okolo trpeze.

Budući svaka susjeda donijela po koji prinosić, i prije neg uljeze k Jeli turnula ga Mariji, ova, dočim one zadržahu se tamo, ospremajući sve, razvidi i nađe među božijem blagom, što joj naniješe, jednu ljepahnu kokošicu u knjizi zamotanu, čistu i spravnu za lonca. Ganuta starica cjeć tolike ljubavi srčano zahvali dobrijem susjedama kad se vrnuše u predsobu, a napose Niki Lučinoj za kokošicu, od koje ončas ocijepi stegno da ga pripravi svojoj nemotnjici.

Ženicâ je šest oko trpeze, svaka ima svoju rabotu: neka švenje, neka bječvu, neka pripredalo, te, kô da su doma, prionu na posô i počnu razgovori.

Svaki razgovor među mnogo čeljadi sprva je neznačan, taki je i našijeh susjeda; zamijene po kojugod riječcu o svojoj raboti: - što to činiš ti? - a što je to u tebe? - komu pleteš? - i sličnijeh. Ali kad jednom upute radnju, upute se i riječi do mile volje.

Nu kako ženske ne mogu trpjeti da im stoji na jeziku ono što naume izrijeti, tako neće nigda da govore redom; nego sad graknu sve ujedno, sad umuknu, sad razlože dvije i dvije, negda šapnu se, negda brebonje iza zubâ, budući da čestokrati dvije na jednomu kraju posjeda govore o jednoj koja je na drugomu. Naše šest prijateljica žene su kako sve ine, pa i čine kako ine.

Razgovaraju se o svojijem pomorcima; svaka povijeda kada je knjigu primila, gdje joj se putnik nahodi, kuda će opeta odjedriti. Ona veli da joj se muž malo nije utopio s jedne zle godine u Crnomu moru; druga kaže o zavjetu; treća o parama koje se nada prvijem brodom primiti iz Marsilje: i ovo sve povijeda se u glas neka svaka razumije. Ispod glasa paka jedna se tuži na muža, ona na svekrvu, ova na susjedu; i tijem protegoše uru vremena, niti se sjetiše da stare Marije bijaše nestalo među njima.

A kada se sjetiše, već Marija uzlažaše ljestve lagahno, kako da nešto nošaše s pomnjom, i bahne im na pod s imbričićem svarene kafe u jednoj ruci, a s mlincem i s uljanicom u drugoj.

- Moja Marija, jesi li se pomamila? - reče joj, kad je sagleda Lukre Franova. - Otkuda ti je došla ta na pamet, tratiti kafu, ma zašto?

- Sestro Lukre, erbo mi je bilo drago. Ima petnest dana da vam nijesam ni kapljice rakije dala, pa večeras, kad ste mi donijele blaga božijega, da vam ne učinim po kikaru kafe? Ma što ćeš vraže, hê - i ta bi se htjela?

- Marija moja, to je odveće - priloži Nike Lučina - u ovakijem zgodama je ludost promisliti na neke stvari.

- Da - pst - da vas nije čut - špotno doda Marija. - Hoću li je sad prolit? - bome neću. Bilo vam žô, bilo vam drago, imate je posrkat.

Čim starica govaraše, čašice ređaše po trpezi sa svojijem komadićem kruha uza svaku, er naše ženice kafe ne piju ako mrvu kruha ne prismoče.

Prijateljice poslušaju staricu, pušte rabotu, a uzmu čašicu te stanu kruh zakvašati, griskati i prisrknjivati. Marija, po običajnomu, ulije sebi u veću čašicu, udrobi nekoliko kruha, nasadi se povrh trpeze i prične zakusnjivati se. - Mûk je u predsobi, mješte razgovorâ čuje se samo griskanje i prisrkivanja, ali bijaše suđeno da ni ovu kafu Marija stara mirno ne popije: neko lagahno kucne u vrata.

- Puh, ala te belaversi! - zavapi najeđeno Marija s komadom u ustima: - Koji je ovo vrag danas da ne mogu mirno popiti kafu; pobjed parok, sad nekakva druga napast - hê - ma veće, veće...

Uto oni s dvora kucne opeta. Žene koje ne bi htjele da iko zna za njihove stvarce, ma ni za kafu koju su popile u Jelinoj kući, brže bolje uliju u grlo ono što im ostajaše u čašicama, te se neka oprli, nekoj se prolije, a nekoj od smijeha udari i na nos. Čim paka Bele kći Lukrina potrči otvoriti pristaši, ostale pokupiše sve kafinsko posuđe i skriše ga u blanak, dušeći još veće smijeh u sebi, er opaziše Mariju u kutu prozora gdje se tuče po prsima da joj sađe komad kruha, koji neprožvatan niz grlo joj poleti i prisjede.

Još ne bijahu žene dobro ni posjedale, kad im se za plećima oglasi jedan muški izmukli - Dobar veče, la compagnia.

Obazdru se na novodošaoca, pak pogledajući jedna na drugu, bez odjaviti pozdrav, rekoše samo: - Meštar Miho! - kako da su tezijem hotjele rijeti: - Nuti od koga samo se poplašile.

- He, meštar Miho - uze ovi govoriti - pa što je zato? ali, erbo vi ste ovdje, ne može doći stari Miho pohoditi svoju susjedu? - A da je na priliku mješte staroga meštra provirio ovdje kakav mladi meštrić, Kristo santo, biste li tada...

- Jadan meštre Miho, o čem govoriš? - presiječe mu Lukre Franova: - Ti znaš što su žene; veće je docna, pa se nijesmo nadale nikomu, nego ovdje žugale i u neko doba počele i drijemati, a ti iznenada zakuco, pa malo kô zabušile se, eto ti razloga.

- Da da, kuma Lukre, ja znam da ti umiješ dobro okrpit svaki poso. Ostavimo to, a recite mi što je od Jele, kako je večeras?

- Kako Bog hoće - odgovori stara Marija iz kuta od prozora.

- Ho, Marijo, a tamo si! - Ne vidjeh te, sestro, među ovoliko ih. - Kad si tu, na, primi ovo (i pruži joj komadić govedine): služit će ti za malo juhe nemotnjici.

Marija primi, spremi i odvrati mu sa žmulićem vina, koga Miho krhne, pa sjede uz družinu.

Ovi bijaše čovjek preko pedeset, pomorac u mladosti, a sada majstor na škaru. Prozvaše ga Gružani »Miho Mazga« cijenim cjeć njegove smeđe pomasti, gustijeh obrva, nezgromna nosa, debelijeh usana i nekoga obraza oštro nacrtana; ali mu srce bijaše dobro, ćud mirna, narav pobožna, govorko po naravi i, kako svaki mrnar, svoj je materinski jezik kvario s pomorskijem talijanštinama. Često bi dolazio k Jeli, koju nazivaše svojom susjedom, baš ako joj i ne bijaše posve blizu s kućom, i u nje nevolji veće je pomagô nego kojigod i bliži i mogućiji.

- Meštre Miho, što ti se čini od ovo vremena? - upita Ane Mihova jedna od mlađijeh ženica. - Hoće li naši brzo objavit se iz Lesandrije?

- O signora Aneta! a nije ti ništa ljepirica tvoja kazala? - Jadan meštre, nemoj stucat. Ja te pitam o vremenu, a ti mi govoriš o ljepirici - he - dobre si volje.

- Para, Bog i duša, da si načela jedit se. - Nemoj ćerce, reko sam ti na božiju, er znaš i sama da žene pomorske vazda stroligavaju ljepirice, žigu na svijeći, prndelje po kući i che so mi, ed altro...

- Da, da, meštre Miho - doda Pave Nikova - nijesu same žene, bit će i kojigod pomorac otišo za istijem čarom.

- O Kristo santo! svud ima svega, bit će i među pomorcima.

- Ho - ho - ho - meštre Miho, nuti je - meštre Miho, nuti je - klikne radosno Bele, ljepahna kćerca Lukre Franove, izdižući lagahno ruku i pokazujući na njoj ljepiricu. - Viđi kako mi je lijepa - zelena s krilima rekô bi od svile.

- Veseli mi se, moja Bele. - To ti je knjiga od vjerenika iz Carigrada, kô da je imaš u ruci.

Zarumeni se Bele, snimi opeta ruku na skut i zagleda se u ljepiricu, a Miho slijedi: - To su ti sve babuštine, u to nema se vjerovat, nego samo u Boga. A hoćete li da vam ja rečem jednu bez ljepirice i smokava? Sutra nam je drugo vrijeme. Sunce je zašlo u jednu grubu kalatu; sutra, prekosutra bit će equinocia, pak ti se bojim kakve dobre šapantare.

- Ajmeh meštre, nemoj zaboga! - prepadeno ozove se Ane Mihova. - Kad god čujem spomenuti ta pusta kvinocija, udre mi klinac u srce, misleći za moje da ih gdje na moru ne sukobe.

- Ha - nije trijeba strašit se ni zlo slutjet - odgovori joj Miho, - bit će što Bog da - ti ga moli, pa ne boj se.

- A ako ih nađe na moru?

- A otkle idu?

- Iz Brsalonje (Barcelona) - odjedrili su prvijeh agosta.

- He - oni su ti u Lesandriji odavna, i zahvali Bogu.

Slijediše susjede i Miho u sličnijem razgovorima do blizu ponoći. Lojanica već bijaše na omaku, stara Marija na maloj postelji, po tlima prostrtoj u Jelinoj sobi, slatko zaspala, a nemotnjica, često pregledana sad od jedne sad od druge prijateljice, zaželi na svrhu da prije neg pođu ća, otegnu joj postelju.

Pospješno ustane Lukre stara i Pave Nikolina, i s pomnjom snime nemotnjicu s odra na stolac, a ine brže bolje protresu, promiješaju i naprave, pak opeta lagahno položiše Jelu i namjestiše.

Koliko god su Lukre i Pave lagahno i pomnjivo prenosile nemotnjicu, ali ne mogoše zabraniti nesrećnomu kašlju da joj ne skoči. Istom je namjestiše u postelju, a ovi se objavi s takom silom i mukom, da ne dade joj za nekoliko časa ni odušiti, pak napokon ocijepi se, i tužnica sa slinom izmetne i krvi.

Stara Lukre i Pave odalečiše sve mlađe, a one same okolo nje pomagahu je dok se umiri: napojiše je vodom, otrše joj znoj zasloniše je bolje, pa ljubeći je kako malo čedo sjedoše joj uz uzglavlje da pobde joštera do koga doba, čim ine i Miho pozdravivši nemotnjicu uporave ka svojijem kućama.

X.

Stari Miho ne bijaše se pravario kad navijesti susjedama zlu godinu sa zapada. Prevalilo bješe ponoći, a s te strane počeše uspinjati se nekakvi debeli crni oblaci, koji rastući i šireći se, oko dvije ure po ponoći priklopiše sve nebo. Nema daha vjetra, mrtva je tišina, ali ubitna i teška; sa udaljenog obzorja na zapadu rijetka munja sjekne te pružajući plamene trakove sjemo i tamo gmiže kroz oblake, prodire ih, za časak, kô za rugo, rasvijetli i pokaže ti kakva se sila otuda sprema, pa te vrže u crnje tamnilo i veći strah. Mnogo nakon sijevanja čuje se tutnjavina, sprva iz duboka pak sve to bliže i bliže, dok napokon jednu uru prije zore, sijevanje i grmljavina sastadoše se zajedno, a vjetar zapadni snažno dune.

Još kad tutnjavina bijaše nastala oglasivati se jača tamo preko Šipana, u većemu dijelu kuća od Kantafika do Krsta pojaviše se svijeće, prozori pričnu se otvorati, pa nakon malo bome i kutnja vrata, kroz koja vidiš promicati negdje jedno čeljade negdje dvojicu. Nose svijetnjak, trče pospješno na igalo, drpe čelo, skaču u plavčice, i brzo-brzo one koje su poveće pritvrđivaju ih dvostrukijem svezima za pokrajne stupove i zatežu ih na sidro. One paka koje bijahu manje istežu ih na suho i predavaju kocima u zemlju pobjenijem, da ih ne ugrabi i rastuče uzbunjeno more. Ko prije opravi poso trči bližnjemu na pomoć, i tako, dodavajući si ruku zamjenito, obezbijediše svoje plavčice proć navali zle godine.

Jedan koji među prvijem ustane ovu noć, bijaše proto Božo. Otvorivši prozor pogleda sprva otkuda se zla godina spravlja, pak onda zapre očima put broda prije dva dni na škar istegnuta. Na bjeguću svjetlost sijevanja munje razgleda ga: bijaše dobro podaprt, ali jedan brod na suho istegnut sa svijem katargama, prekrstačima, i sa svom onom mrežom čela i konopa, činilo se je protu da bi lasno mogo okušati grđijeh šteta negoli na valjivomu morskomu površju, na kojemu sa svojijem gibanjem pridavajući se vjetru silu otimo bi mu i sebe sačuvo.

Razumnomu protu bi dosta to samo promisliti da se sjeti istijem časom što imaše uraditi. Otisne se s prozora, navuče haljinu, pripali svijetnjak, zovne slugu pa iz kuće. U dva koraka na škaru je, te nekijem debelijem glasom, kako iz pomorske trubaljke zaupi: - Oj Gružani, amo na pomoć da nevjera brik ne prevali! - Priduši malahno, pa opeta: - O Gružani! amo brže koliko vas može veće.

Sijeva munja, sve to bliže grom tutnji, ali glas protov svu tutnju nathodi, čuše ga Gružani, cknjenja nema. Stari proto, koji sagradi brodova koliko je u godištu dana, proto, čigova obrtnost i nastojanje hranu daje većoj polovici gruškijeh majstora, proto, kod koga malo manje neg sva mladost zanat naučila je, proto, koji sa svom surovosti pomorskom i s nekom opornom ćudi opeta prijatelj je korisni marljivomu radiocu, a oštri ukoritelj lijenčini i pridrtanu; stari, paček najstariji proto gruški, na pomoć viče, a koji je taj koji bi se usudio rijeti: neću, ili, sad ću? - Nema ga.

Vikne proto, odjeknu mu protivne glavice, a sa dvadeset mjesta niz igalo zagrmi jedan glas: - Evo nas, proto, ne boj se, - a za glasom vidiš trkimice posukati se dúgu svijetnjaka i tamnijeh sjena put poznatoga mjesta. Što bi udario dlanom o dlan, eto nešto majstora, nešto mladijeh mrnara, za trideset oko svoga prota. - Evo nas, proto, što trebuješ? zapovijedaj - bi jedan glas dohodećijeh. A proto Božo, pronoseći svijetnjak naokolo i sagledajući onu vrijednu mladost kod sebe, razigra mu se srce i on se pomladi pak vikne: - Za mnom! - i upravi k svojoj shrani punoj svakoga drvlja i škaranskoga oruđa.

Dođe, otvori je, te slijedi: - Ala braćo! na dvor puntale (potpirače), motike, kline, dva tri malja, sjekiru - svaki po štogod, pa na škar. - Neko svijetli, neko tegli, neko nosi, te svi opeta za protom.

- Meštri, vi najprvo - zapovijeda proto - po tri puntala sa svake strane broda. - Gledajte nek su dobro razdijeljeni, i kastanjole dobro i u zdravo zabijene. - Ala, tri-četiri s motikama na posô. - Gdje meštri pokažu vam, spravite rupe u koje imadu sjesti puntali.

Naredba izlazi iz protovijeh usta, a rabota iz ruka majstora: motike kopaju, potpirači pristavljaju se, hvatišta pribijaju se. Proto pazi i slijedi:

- Pregledajte sve redom puntale; - ako je koji polaško, odgrnite zemlju i pritvrdite ga klinima.

I sam proto paka prođe oko broda, zaviri sa svijetnjakom u ruci i popipa trupe na kojijem brod ležaše; pregleda ih jesu li utvrđeni, oli da se nije koji krenuo ili izmetnuo; i, našavši sve kako željaše, izmakne se na stranu pak onda:

- A sad mladosti! vaš je poso - zaviče. - Svi gori na brod - pak maina a fasso, arburette, penune sve, - ali vrlo, prije neg skoči nevjera. Pazite, bez omete ve! - Gledajte gdje stajete, da se koji ne slomi: - i maina redom: prvo jedno pa drugo, kako što ide, da se ne ubijete.

Grehota da ne bješe vedri dan da se vidi ova trudna i lijepa rabota našijeh vrlijeh mrnara! Istom proto doreče, a šesnest sokolova zbaci sa sebe gornju haljinu, pa, ko ljepiri, eto ih briku na krov, a otole kako vjeverice uz konopne ljestve. Njeki lete do krstačića i razdrješuju najgornje prekrstače, na jedan kraj namiču im čelo, pak niz katargu spuštavaju ih na krov vapeći - aquanta di sotto. Zatijem, ne bez truda, izbijaju kline, te kroz krstačić spuštaju male katarge i vape kako i prvom. Drugi, koji se drže na srednjijem prekrstačima, dočekaju ih i viču onijem koji spuštaju: - Mola, - pak slijede spuštavati ih do krova.

Opravivši ovi prvi posô, sađu otkuda bijahu se pripeli, i svi skupa late se teške rabote: snimiti do blizu krova prekrstače velikijeh i poglavitijeh jedara. Teški su, debeli su ovi, vjetar jur pričeo je zapirati u njih, munja sijeva sve to življe, toliko da zablještuje i brani vidjeti gdje nogu nasloniti, gdje rukom uhititi. - Nu opet mladost naša ne prepada se. - Proto sa škara sokoli ih - oni isti jedan drugoga ponukuje: - Ala - svi složno - sad - maina - maina lako - drž dobro - guarda di sotto.

A oni koji su jur na krovu odzivaju. - Ne boj se - malo pomalo - lascia che vegna - tako - dobro - aquanta - zucca - i trista drugijeh mrnarskijeh riječi čuješ sad s katarga, sad s krova, dok najposlije bi sve opravljeno kako proto Božo željaše i zapovijedaše.

- Živjela mladosti! - zavapi zadovoljni proto, kada svi bijahu poiskakali na škar. - Živjela mladosti! ovo se zove rabota! - Baš hvala vam kô mojijem sinovima. - A sad nos'mo što ne treba u magazin (shrana drvlja i majstorskoga oruđa), i hote svi amo er će sad rđava godina. - Eto uhitila je Šiškovo.

I tako bi. Istom oni uljegoše u pokriveno, a munja sjekne i ujedno grom pukne oko Babina Kuka; za njim vjetar, dažd, sugradica, sve namah navali sa zapada, tako da u malo časa more uzavri i prične plakati škar do blizu protovijeh vrata.

Stoji klopot drvlja po škarima, stoji zvižd čela i konopa na brodima osidranijem u luci, stoji sjemo i tamo kršidba stabara po obližnijem vrtima. Kad sine munja, nadazireš kod jedne pulake, vezane pod kućom Vilenika, gdje mrnari u plavčici na šest vesala voze veljačko sidro da pripomognu drugo koje bijaše pooralo od sile vihra.

U kućama već niko ne spava, svak je na nogama. Ljudi pritvrđuju zatvore prozora da ih vihar ne uvali u kuću; žene Boga mole, užižu svijeću od tri Marije, krope vodom krštenom proć nevjeri, kade tamnjanom i pômom blagosovljenom; djeca skviče cjeć straha, majke plaču misleći na svoje pomorce, starci ih karaju da se ne mame, nego nek šute i Boga mole.

Vanka huka, buka, lomnjava, grom trijeska, kiša lije, a u shrani prota Boža šala i razgovor. Vas se je oni skup posadio na klupe i drvlje kojijem bijaše shrana zavaljena, metne svijetnjake u srijedu, te svi mirni kô pečeni zapale njeki lulicu, a njeki smotku, kako koji nađe uza se. Proto, kad vidje da najveća sila onoga urnebesa bijaše premetla, a brod na škaru održo se kako mrkjenta usred mora, smiri se sasvijem i čini sluzi kroz unutrnji prohod donijeti iz kuće dobre rakije i mlade mantale te postavi izobilna pred družinu nek se ponapije.

Družina pije i razgovara se. Jedni kroz uzrok ove strašne oluje pripovijedaju kakvijeh su crnijeh podnijeli tamo u velikijem morima, jedreći put Brzilja, Ingleske, Kalkuta i što ti ja znam kuda. Drugi, ne mareći za oluju, šaljivo dodavaju se pod bok, protresaju grinje sad ovomu sad onomu, dok njeki dođe do Mare B... te uze kazivati kako bijaše napela udati se po drugi put, i to - veli ovi - vrazi je nosili! ona preko četrdeset godina za nekakva golobrada gradskoga mušteriju, koji će joj opaliti haholjak, pa onda, sluga brodaru!

- Da - Mare B...! A što biste rekli o staromu Takiri? - zapita Vice Ivov, mladić koji istom ono godište bijaše pristô uz majstore.

- Što? - odjavi Frano Mihov.

- Da se ženi za Maru Kulicu.

- Haj, đavli ih nosili obu dvojicu.

- Baci vraga, Vice - prida majstor Paše - onaki će se ženit?... Takiri vise noge nad grobom, a Mari vazda kiša, haj, vjere ti, ne stucaj!

- Ma jest, sreće mi - priglavi opeta Vice. - Nema desetak dana, ja sam ga susrio kad je hodio u paroka za proglašenja te slavne ženidbe; ali, kako sam obazno, namjerio se je na ošuo gvožđe, er parok opeli ga dobro, pak posvjetuje i posla ga puhajući u šake.

- Što će svjeti onakomu - reče Frano - imo je dat mu dvije noge, to je bilo za njega. - Stara ćorava vjera! - Oh da sam bio tu, Bog i duša, bio bi mu...

Ne doreče, er u jedan mah zasvijetli sva shrana ko da se bijaše upalila, i grom tresne ondje negdje blizu. Svi se zabušiše: njeki se zakloni rukama, njeki se krsti, njeki vapi - Jezus -, njeki - Sveta Barbaro, moli za nas - kako je došlo komu što prije na usta. Proto pouči na vrata vidjeti da po nesreći grom ne bijaše udario u brod; i kad ga spazi čitava, vrne se zahvaljivajući Bogu.

Kad strah prođe, uze govoriti Antun Božov: - Ovaka mi noć spominje neku strahovitu, kad sam bio s kapetanom Radmili. Uhitilo nas je na Bonifačiam, na sam Badnji večer. Grdan ti mi li dođe, braćo moja! Bili smo odjedrili iz Kartage - ne puni žita put Livorna. Ispočetka vremena ne bijahu rđava, - punentini, - punente-maistro, vrijeme za jedrenje; malo nas je pozdravila liunada, ma ništa; poteži do Sardenje.

Tu na Spartiventu počne nam bacigat, čas od levanta čas od punenta, dok na svrhu osvoji punenat; dobro - ala da se jedri ispod Sardenje do Tavulare. - Noć je mrkla i oblačna, osam ura su - straža renđiva se. - Kapetan stoji, na vrh krme i pogleda na Boku Binifačija, otkuda se diže nekakva crnjavina. Gledam i ja; sva je prilika rđave godine, a noć zimska - treba se spravit navrijeme. Baš zinuh da rečem kapetanu da pregledamo jedra, kad ovi zovne: - Nostromo! - Šjor! - Hodi amo. - Dotrčo sam, a on pokaže rukom na Boku, pak mi veli: - Odonle prijeti: danu, prije neg se rendi straža, neka se siguraju jedra. Zatvori kontra, papafige i majstru; čini uhititi po dvije ruke trcarula na gabijama, a dvije na randi, pak, ako vidimo da bude štogod potreba, zvat ćemo svijeh.

Bilo nas je dvanest drúga, dvanest lâva. U pô ure sve bi učinjeno. - He pomozi Bože! - Polovica družine otišla je počinut, a ja sam s kapetanovom stražom.

Kapetan postoji malo na kuvijerti, razgleda svud naokolo, pak veleći mi: - Nek brod ide ovako - ja idem dolje, bude li potreba, zovi me. - Sađe u kamaru.

Brod jedri. Prošli smo Tavularu, otvorili Bonifačija. Aha - govorim sam sobom - evo nas - dobro smo došli.

- Baš dobro došli, sad će bit posla - oglasi se majstor Miho - poznam ti ga vrlo dobro, điso sam i ja tuda negda.

- Bome điso, meštre Miho, ala i mi smo ti, sad ćeš čuti. Netom smo otvorili boke, vjetar udari jači i skarsiji, i prijeti grđe. Mislim: ako je ovo na početku, što će biti kad dođemo prema njima? - Slazim u kapetana i pripovijedam mu. Kapetan, istom izide na kuvijertu i pogleda, vikne uglas: Suzo da baso. Viknuh i ja još bolje. - Poskakaše svi. - Ala - viče kapetan: - sera floco, i treću ruku trcarula na gabije.

- A zašto ne zatvora randu kad je flok zatvorio? - opomene proto Božo.

- Polako, proto moj! Randu nije mogo zatvoriti, er je služila brodu onomu da ne ide na pođu. - Utoliko vjetar podžiže sve to jače, crnjavina stiskuje - baš ne vidi se. - Velim kapetanu: - Šjor, kud ćemo? - Per tramontana odgovori kapetan. - Brod fila četiri milja. - Ponoći je, ura da se promjeni straža, ali ne ide niko doli. - Kad, što ćeš ti vidjet? - sjekne munja i zagrmi sve jednaga, - pak - puhne vjetar kô iz mijeha, i karga brod s kavobandom na more: - Jesi li take kad čuo, s brodom bez jedara?...

- Hem - bome baš mu sila bijaše pritužila - reče proto Božo.

- Ne pitaj, brate. - He - skočih na timun vikajući timunijeru: pođa. - Viče kapetan: - Pođa, da ne polomi - i fila randu, fila dobro - i maina pik de fora. - Bog dade, prođe plata, brod upravi se, ali kapetan neda još orcat nego potegne nekoliko na pođu, pak zapovidje: - Orca! - Uputismo se opeta. - More i vjetar sve žešće. Oko ure po ponoći, mili Bože, ima li ga gdje više! Nema drugo nego munja za munjom, puca grom, svaki kolap (val) kako Petka plače preko nas s jedne strane na drugu, a brod đisa. - Oko dvije po ponoći, dođe ti nam jedan trećak te, moj brate! - hljup - u kvartijer od krme, slomi gruete - odnese vrag pasaru - prolije po kuvijerti i nalije je do pole mora.

- A - oh jada! - zavapi majstor Frano - ima li gdje - sjekira, za Boga!

- Hmuća se more po kuvijerti, plutaju drvlja, bačve neke prazne, jedna puna vode, ne smiješ stupiti da te štogod ne ubije, er ima nam mora do niže koljena. Ostadosmo za čas kô smeteni, ali kapetan - hee, pomalo je onakijeh - tisne se s krme, podbije nešto drva što mu pod ruku dođe i poleti put kavobande. Kad to vidje družina, skoči za njim; neko napipa ašpu, neko sjekiru, te onda udri tamo, krhati onamo, dok prolomiše na nekoliko mjesta operu mortu, i na Boga! izlije se more navrijeme, er da ne, u zo čas po nas! - stiže nas drugi - nalijeva nas i, ove mi svijeće - svi a piko.

Kapetan sokoli nas: - Ne bojte se, djeco, još malo ovako pak će nam dricat i more i vjetar. - Nostromo, - veli mi - pomnjivo na more; ako vidiš kakav jaki kolap, pripođaj, pa kad prođe, opeta u rotu.

Na to ja: - A šjor, kako će nam ostat Formige? - Mahne rukom i odgovori mi: - Ha - za njih ne misli, ostat će nam dobro tramontana kvarta grego. - Na tri ure po ponoći, kako bijaše reko kapetan, riunda nam more i vjetar u po krme. - Hee, pomozi Bože! - Brod leti - ni svi đavoli - bit će cijenim, kakve deset milja na uru. I tako smo ti lihali do pred zoru, s očima izbečenijem gledajući sprijeda da na što ne udarimo. - Kad Bog dade, svane se, i eto ti nam Pjanoze sotavento da prova. Povrati se svijem duh, - zahvalismo Bogu te naprijed; pa obrni između Elbe i Kaprare put Livorna, i dođi na zdravlje na sami Božić.

- Bome, meštre Antune, cijeno ste je imali! - zaglavi majstor Miho. - I meni se čini, da smo je i mi noćaske imali cijeno. Nego znaš li koja je? - Homo se mi bacit na jedro: čini mi se da je nadvoru dosta manje.

- A bi li Miho još kapljicu? - upita ga proto zagledajući caklenicu prema svijeći. - Grehota je da ovo oštane, moglo bi izvjetrit. - Hajde de, po čašicu - pa ako je prestalo, otidite.

- Prestalo je, prestalo - odgovori s vrata majstor Paše, koji bijaše baš otišo vidjeti kako je nadvoru.

- A ti, kad je prestalo, daj nam baš po tu kapljicu - prida stari Miho. - Svaka sila prokleta, a ta blagosovljena: - Napijmo se, braćo, pak hajdemo.

Napiju se svi redom po jedanput, i zahvaljivajući protu, a proto njima, uzme svaki svoj svijetnjak i put kuće.

XI.

S ove noćne oluje, koja nas je do sada zadržala, naša nemotnjica imala je oćutjeti neku promjenu u svomu sasvijem padenomu životu. Zrak, s prva zategnut i težak, a poslije s munjevinom i s vihrom isparan, otančan i očišćen, prodre i do sobice Jeline. Radi česa odmah po ponoći ona počne ćutjeti neku osobitu priduhu u prsima, kašalj uzavri joj i trebovaše da je Marija uzdigne na uzglavlje, zasloni, te sad vodom, sad nekakvijem ljekarskijem prahovima da joj gasi kašalj i da joj krijepi iznemoženi život. Treska gromova, paka i urnebes oluje zadrhta tako nje slabijem življima da pred zoru baš cijenjaše se sasvijem izginuti.

Stara Marija nađe se u nevolji. Za nesreću višu sama je u kući, što će sada? Trknuti se do susjedstva, iskati kogagod da otiđe po župnika? - Bojala se je da, dok se vrne, ne nađe Jelu mrtvu. Tada ko bi osto od bruke u selu da je pustila umrijeti kako živinicu. - Viknuti s prozora da joj potrči kogodi na pomoć? A ko bi je čuo s onakom talanbukom nadvoru? - Ele tužna starica ne zna što li će, kako li će.

Nu kad Bog dade da pane zla godina i utaži se vrijeme, umiri se po nešto i nemotnjica, ali ostane tako slaba da je jedva odisala. Mahne na Mariju i rukom bilježi joj da otvori prozor u predsobi; nu i to malo joj pomože, er uzduh po sve otančan ne mogaše napunit dovoljno one bolesne grudi. Hlad samo, koji promaši s dvora u sobu, osvijesti je malahno i ništa više.

Tako trajaše nemotnjica i uza nju Marija dok dobro rasvane; i tada se stara usudi trknuti iz kuće, i koje joj se prvo dijete namjeri tisne ga po župnika s narukom da prije podne javi se nemotnjici.

Još ne bijaše devet ura jutra kad se župnik nađe kod Jele, i, u stanju u kome je bila, razgovori je, pokrijepi je svetijem riječima, pomoli joj Boga, pak joj reče:

- Neću te sestro vele moriti molitvom, počini, pa kad htjed budeš, priuzet ću. - Za sad neću otići nikuda, - ako ti budem od potrebe, evo me u predsobi.

Nemotnjica krene glavom da je razumjela i sklopi ruke izdižući pogled k nebu kako u zahvalu, a u isto doba i molbu da je ne ostavi.

U predsobi župnik nađe Mariju suzama oblivenu. - Plačeš starico - reče joj krenut od onijeh suza, - plačeš tužnu Jelu!... he moja starice, ura se toči!... a u neko doba, blažen Bog koji je uzimlje i skraća joj muke koje trpi. Mnogo je podnijela i ustrpljeno, ufam zato...

- Oo mnogo, mnogo, gosparu paroče, i baš mnogo podnijela je, a zaisto ustrpljeno. - Bog ima joj dat dobro na onomu... - i tako govoreći otiraše suze i iskaše utažiti svoju žalost.

- Hoće, er je milostiv i pravedan; nakon tugovanja udijelit će krunu.

Marija se obrne tamo i amo po kući, kako da štogod ište, pak pristupivši k župniku reče mu istiha:

- Gosparu paroče, sad ovdje nema nikoga, niti je ovo doba da kogodi dođe; ako imaš vremena, hoćeš li da ti sad pripovijem ono o čemu smo govorili jučera? - Što ja znam što se može dogoditi večeras?...

- Starice moja, ako se ćutiš, nikud bolje. - Zasad neću nikuda odovle, er nemotnjicu ne mislim ostaviti do podne, a od podne, vladat ću se kako vidim.

- Da kad je tako, to je najbolje. - Evo me ončas, sad ću biti s tobom; poustrpi se malahno, neka samo prigledam nešto doli na ognju.

Marija Đurova bijaše od onijeh starijeh žena kojijeh danas rijetko ima. Srca veljačkoga, naravi ljupke ako malo i osorne, kutnjica, na zgodu rječita i otvorena, znala je poboljeti se nevoljom, nu umjela je napasti na bestužanstvo; izučila se bijaše iskustvom ono što neukomu trudno nazivalo se je - poznati ljudsko srce. - Vas nje svijet biješe Gruž i Grad; ali u ovomu prem tijesnu okolišu tako se je premetala, tako je znala paziti na najmanje slučaje ljudskoga života i njihove posljedice, da čestokrati sjetila bi se zamjere onoga s kojijem bi posla imala, s jedne njegove riječi ili pogleda, a kadgod cjeć samoga nadvornjega odnošenja.

Župnik je pozno staricu i koliko vrijedi. Netom dakle uvidi s kolikom ljubavi pristajaše uz nemotnjicu, i čuje da je pozna iz djetinjstva, promisli da takoj ženi neće biti skrivene ni otajnosti srca Jelina, ni nje strasti ni stradanja. I promisli dobro.

Zapita radi toga Mariju o životu Jelinu, a ona mu ga pripovije u svojoj prostoti, ali tako naravno i živo, da ne mogu ni ja bolje ovdje iskitit ga, nego baš onako kako ga je stara kitila.

Kad opravi svoj poso u ognjištu, vrati se Marija, poviri na vrata od sobice nemotnjicu, pak sjede kod prozora uz trpezu proć župniku koji sjeđaše s druge strane, i počne:

- Imaš znati, gosparu paroče, da Jele ne bijaše ni othranjena ni odgojena kako današnja dječetina u Gružu. Eto vidiš kakva su ova danas, a ti znaš najbolje: netom ti se dobave noga, gdje ćeš ih naći? Po putima, na škaru, zanovetati oko meštara, zakidivati starad. - Majka ih zove, otac kara - a ha - haju ti oni za to! S noge na nogu pak niz škar, kako vragulići iz veriga.

U ona doba nije tako bilo. Pokojna majka Jelina, dobra Bele Paskova, vladala se drugačije. Iznejaka obikla bi svoju dječicu posluhu i molitvi; kad bi podrasli, radnji i kutnjemu poslu. Jele bijaše jedinica među dva brata, koja zarana umriješe i ostaviše nju samu majci svojoj osladiti rane i napuniti joj prazni skut.

Otac joj Pasko, kako svaki pomorac, malo se je na domu nahodio, radi česa sama majka bavila se je razvićem Jelinijem. Ljubavi i pomnjom svakojakom njegovala je svoju jedinicu, u kojoj također nahodila je odziv srčani i potpuni svojoj ljubežljivoj brižljivosti. Iz djetinjstva Jele, tako spojena s materom, bila je ona materi a mati njoj sve.

Nu ova suviša ljubav i tako življenje da jedno bez drugoga ne mogaše ni časa ostati, držim u mojoj pameti, ne bijaše zdravo Jeli; er, kako sam mogla još onda osjetiti se, budilo je u njoj neku osobitu ćutljivost i, mješte krijepiti srce djetinjsko i pripravljat ga za suprotiva i nedragosti kojijem imamo se nadati, činilo ga je slaba i netrpeća. I uz ti uzrok za najmanju nedragost eto suzâ, eto plača; i, vjeruj mi, gosparu paroče, ne ni radi zloće ni nje tvrdoglavstva, nego radi samoga straha: - ajmeh da mi se majci štogod ne dogodi! - ajmeh da mi ne reče kogod štogodi! - ajmeh to - ajmeh ovo - hee, sluga ti sam, kad počmemo tako iz djetinjstva, što će biti poslije?

I da nijesam se privarila o ovomu, pamti, a vidjet ćeš. Kad joj otac vrati se sasvijem doma, Jele bit će imala kakvijeh petnest godišta. Djevojčica već dobro razrasla, lijepa kako cvijet i vrsna kutnjica. Znala je svako švenje, umjela je tkati razboj, i vješta je bila trista drugijem malijem ženskijem posalcima, koji su je koristili i na domu i iz daljega. Znala je jošter, što u ono doba bilo je jako rijetko u ženskijem, malo crna po bijelu, er majka bijaše nastojala da je i to nauči.

Kad dake dođe Pasko doma, pravo veleći, nađe svoju kćercu dobro uporavljenu, ali kako čovjek vješt svijetu i opazljiv, odmah stavi se da Jele bijaše mu nešto spućena, knjezuša i odviše majci pod koretom, što nije mu hodilo po ćudi. Uzme je zato sobom, te gdjegod u prijatelja, kadgod u Rijeku; uvečer jednom oni u susjeda, drugom susjed u njih; malo tamo, malo amo, dok bome, Jele otrese ti se, steče svijeta, narav utajana probudi se, i nastane biti žuđena u boljijem kućama, veseljačica u družini, pomoćnica u nevolji, svud dobro primljena s nje skladnosti, poštenja i umjerenosti.

Što je najveće paka, s ovakijem povodenjem, Pasko nauči i ženu i kćer življeti jednu bez druge, poslovati svaku o sebi, i pripravi ih na rastanak, koji, kadli-tadli, imo je negda doći.

Utoliko, gosparu moj, došli smo do osamnest godišta. Jele već djevojčica velika, trijeba je za nju nešto promisliti. Je li procaptio cvijet? - beri ga! - kad opane, ne služi nikomu.

Bio je u ono doba u Gružu jedan mladić koga ti, moj paroče ne poznaš, mladić koji se spominje i danas, Jozo Baldov. Bijaše cvijet mladosti, visok, kose i oči kako ugljen, jak kako grom, bješe mu dvadesti i pet godišta, - meštar prvi na škaru; proti grabili bi se na njemu kada bi s mora došo doma počinuti.

Budući osto bez oca i bez matere, sam bez ikoga svoga nije mogo živjeti, i stara je riječ »Bog samu ne pomaga«. Zato najzadnji put kad se vrne s mora, namisli oženiti se, i zamjeri našu Jelu. Bome, kud će suza neg na oko? - Jele vrsna, lijepa - svidi mu se do tamo - a srce mu učini kuc - kuc - te je stane zakrajati.

Bome gosparu, što hoćeš da ti rečem? - Nije ni Jele bila luda, - a znaš onu našu pjesnicu:

Dušo i srce moje Moj cv'jetu gizdavi Oči su početak Od naše jubavi

Tako ti je bilo i ovdi. Pogleda Jozo Jelu, pogleda Jele Joza; isprva, kad bi ga susrela, zarumenila bi se; poslije posmjehnula; a napokon pozdravila. Gdjegod našli bi se na posjedu zajedno, tu bi se i pošapurili. - Stari Pasko nije to ne vidio, lukav stari pomorac! - vidio je i nije mu žo bilo. On pozno je Joza i ćutio ga je, zato s njime sasto bi se kadgod i na neki način slobodio ga da pristupi k svojoj Jeli.

Kad je Bog htio, Jozo ti se naperi, pak jedno večer uprav u Paska: - Dobar večer! - dobar večer! - Kako ste? - Što činite? - Što te imamo, Jozo, večeras? - i takijeh sličnijeh, dok se otisnu od kraja. - Kad se jednom otisnuše, zavezoše dobro, i tvoj ti Jozo lijepo zaprosi Jelu. Pasko pokloni mu je dobre volje. - Mati poplače od žalosti, a kći od radosti, i sve bi sklopljeno u ljubavi.

Sada moj dragi paroče, drugačiji život počme Jeli. Ona, kako ti rekoh, sprva bila je upita sva u majku. Pasko svede je na razložitu mjeru i, bez odložiti materinskoj ljubavi, pripravi srce svoga djeteta da bude i inu poprimiti kad bi došlo vrijeme u svijet upratit je. Jele, istina je, s očevom pomoći pusti se iz trakova materinijeh, ali narav je narav - ona ćućenstva koja iz nejaka bijahu se u njoj zalegla i zamalo utajala, opeta sada razviju se i, može biti, s većijem naporom. Majku i oca sveđer ljubila je kako svoje roditelje, ali ono što u srcu ćutjela je za Jozom, bilo je nešto drugo, nešto veće, koje silovalo je da privrgne se k zaručniku onijem načinom kako prije k materi.

Kako u Gružu ne bijaše nigda nestašice dobrijeh jezika, tako ti i nju popeckaše nekoliko za vremena vjeridbe, što da bi prekinuli i smirili je, Jozo i Pasko pospiješiše pir, i prva muka Jelina dovrši.

A - ha - evo ti ih sada u svojoj kućici, Jele udata je i majka je. Ima dva sinčića, Balda i Paska. Jozo ostane na domu pet-šest godišta, pak budući ponestalo rabote na škaru, opeta zajedri, er ženu i djecu trijeba je hraniti.

Ovo odjeljenje bi teško srcu Jelinu. - Nigda utažit se. - Sakupila bi ono djece oko sebe, pak udri kukat i plakat više njih kô da je izgubila baš sasvijem muža. - Ko ti je razgovori i uvede u pamet? Otac. - Ljubežljivo, ali oštro pokara i posvjetuje; uglavi je da plačem posli ne krpe se i da žena jednoga pomorca ima bit i čovjek i žena u potrebi, koja držana je obrnuti se i paziti kuću i biće dok muža doma nije. - Nešto otac, a nešto djeca, i to cijenim poglavito, er onu nje veliku ljubav, koja je bila sva u Jozu, bijaše počela dijeliti s djecom, povrate je i opeta dođe čeljade.

Jozo brodio je po morskoj pučini, a Jele muški vladala je kućom i djecom, i tako ih je gojila skladno i upravljala, da nakon šest godišta, kad se Jozo vrati, nađe sinove mladiće, poslušne, otresene, koji znali su napamet Santa Croce i Gjosafatta, i sa škarom zbiknute ne najgore.

Jozo doma je, djeca oko nje su, eto ti već naše Jele čestite. - Sve što joj je milo, kod nje je; majka i otac blizu su; ima u kući svakom potrebom; ne preda za nikoga: - O moj Bože je li što veće? - Vesela je, u veselju obrtna, svoj kutnjoj službi sama dopire, ljubav dava joj snagu. - Ah, moj dragi paroče! ko bi reko da sva ova čestitost imala je biti veoma kratka! da doskora imala se oboriti na nju navala jadâ i nevoljâ, koja bi je sagnala u ovo u čemu je vidiš? - He, Bože dobri, veliki su sudi tvoji! a mi stvorenje tvoje prah i pepeo.

Ujedanput starica ustavi svoje povijedanje i zagleda se u župnika koji bijaše napeo uho i nešto osluhivô. Napenje uho i ona, ali ne čujući ičesa, zapita: - Što slušaš gosparu?

Župnik metne prst preko usta, pak ustane lagahno i na prstima od noga uputi se put sobice, poviri na vrata, uljeze, postoji neke čase, pak vrati se na svoje mjesto i reče Mariji: - Slijedi.

- Ma prvo reci mi što je tamo, ali je pridošlo štogod odviše Jeli?

- Sad joj nije ništa, - sad spi; malo prije dihaj bijaše joj se uzdrhto, - bit će snijevala štogod grubo; - sada umirila se; slijedi tvoju pripovijest bez straha.

- Bit će tako, bit. - Ni pusti san ne da tužnici mira! - pa ne zna se što se je grđe ili kad spi ili kad ne spi. - Prosti mi Bože i ovaki život više... hee...; zatrese stara glavom i proždere s trudom slinu kô da bijaše gorka riječ koju htijaše izustiti.

Župnik razumivši staricu reče joj s posmjehom: - Da, Marijo, mrvu prije svjesno dovršila si, nemoj sada početi ludo.

- Neću, gosparu paroče, ma što hoćeš? u jeziku kosti nema, pa gdjegod potrči što i ne bih htjela; - ha - hvala Bogu! - Pokrmješa se malo po stočiću, pak slijedi:

- A sad - gdje smo stali ono? - čekaj - neka mi dođe na pamet, - a ha - govorila sam kako tužnica molo vremena potrajala je mirno. - E tako je.

Čestitost Jelina nije trajala nego uprav dva godišta, pak pričeše jadi i tugovanja. Najprvo ucvijeli je smrt materina, pak, nakon godište, očina. - Smrt njihova pojavi u srcu Jelinu staru materinsku ljubav; i toliko razuzdana bi žalost da ih je izgubila, da Jozo u neko doba ozubi se malahno i prikori je sa svojom ljubavi i dječinom.

Utaži se, ali, kako ja cijenim, baš otada zavrže joj se u prsima ova bolest koja je skončava. I evo ti razloga. Ona ćućela je mater i oca može li se više! a ljubila je muža i djecu priko svake mjere. Sada, neka Jozo ne bi promislio samo, da su joj više roditelji nego on i djeca, satirala se je koliko je mogla. Sama u kući, isplakala bi se do mile volje. Bi li stupili na kutnji prag Jozo i djeca, kô da nije ništa, veselo i rado pričekala bi ih i poslovala kako i vazda. Nu, ovoj unutrnjoj borbi nje srce ne bješe obiknuto; te lomi danas, lomi sutra na svrhu slaba i nelagodna složi se u postelju.

Priskoči Jozo sa svom brižljivosti čovjeka zaljubljena u svoju obitelj; te stari liječnik Grgurević, te prijateljice, te na svrhu i ispovjednik, dok jedva privedoše je na svijest; i nakon kruta i duga bolovanja digoše je, ali već nigda onako zdravu, onako veselu kako prije.

XII.

Odahne malo starica, pak priuze:

- Kako vidiš, dragi paroče, u našemu Gružu nema drugo van škara i mora. Dok je radnje na škaru, dobro je, a kad ponestane, trijeba je obrnut se na more, inačije gladovati. Uz ti uzrok dake Jozo hotio je da mu sinovi osvem škarana budu i pomorci. Priviđo je koliko trudno bit će majci razdijeliti se sa svojom djecom, otpuštit ih od sebe, ali život Gružana ne dopuštavaše drukčije: majka će poplakat, veljaše, ali opet će se i razgovoriti.

Nu ovdi varo se je. Jozo, Baldo i Pasko imali su sve srce Jelino, svaki njegov odlomak ne mogaše biti popunjen nego s onijem čigovo bijaše. - Ne bješe li jednoga, ostajaše oni dio prazan, veho bi, usahnuo bi, - a Jeli nazadak u zdravlju i u životu.

Svane primaljeće, brodi spremaju se iz Gruža, Baldo jur na petnestomu godištu, krca se s kapetanom Beutom i zajedri put Carigrada. Nakon dva godišta odjedri i Pasko s kapetanom Kavovićem. Što ću ti pripovijedat kakvi bijahu ti rastanci; iskinuše se joj dva dijela srca, uvehnuše; - ali u onemu koji joj još ostane nađe toliko snage i života da se uzdrži radi miloga svoga Joza.

Jozo tužan u ovijem prigodama trojio se je oko Jele, kuću je napunjô i isko svaki način kako bi popunio sa svojom ljubavi ljubav udaljenijeh sinova. Jele paka sa svoje strane tajala je dobro svoju pečal, da ne bi Jozo nje žalost cijenio prijekor praznoga materinskog skuta. - Ali kad napas hoće umetnuti svoju, ma ti je umetne na kojimudrago način. Ovdi nije mogla drugo nego jedno večer, kad Jele sama moljaše Boga za djecu, turne nekakvu vražiju ljepiričinu crnu, koja - pras - doleti na svijeću i udune je.

A sad, moj dragi paroče, niko joj izbiti iz glave: - ovo mi se dogodilo nešto djeci, - ovo ti mi ih je proždrla morska pučina, i majka svoja nigda ih neće vidjeti.

Za to sam ja sama znala, i Bog mi je svjedok da sam činila što sam umjela: svjetovala, korila, molila, ali sve u tampas. Zabila ti je bila čavo, i tako se je najposlije izvršilo. - Hee, ono nje srce iz djetinjstva kaživalo je, a rekla sam ti da će je u zlu kožu navestiti.

Išlo je četvrto godište otkada je ovo slijedilo, i nešto knjige dječine, nešto rogatije, a nešto isto vrijeme, razabraše Jelu, i nastade biti bolja i zdravljem i odnošenjem. Kad eto ti braće Senkića da se gradi brod, za veliku nesreću svega Gruža. Proto Božo digne ga na svomu škaru. - Jozo je uza nj, to se zna. - Velikijem veseljem gradio se je brod, a još većijem porinuo se je pust. Tako porinuće niti je bilo, niti će biti igda u Gružu. Sve što je gospode u Gradu bješe se sastalo na škaru, te s klikom, s pjesnima, s vijencima, s pucanjem pridaše ga moru i nadjedoše mu ime Bete.

Spravan je odjedriti; kupe družinu. - Ko će za meštra? - Svak uglas: Jozo Baldov! - Na onakomu brodu drugi nije podoban. - Senkići ištu ga, ali, trijeba je rijeti po duši, Jozo otimlje se, er obraća se na Jelu. Ali plata dobra je, veće neg igda plaćalo se meštru; - grehota je izgubiti ovaku sreću. - Stisne jadnik srce te jedno večer uze govoriti Jeli kako ga zovu Senkići na Betu, kako mu davaju dvaes' peča na mjesec plate, kako takijeh sreća bijaše rijetko. Zato, velio je, muka mi je izgubiti, a žô mi je tebe ostaviti samu. - Ali opeta sam promislio da ne bi vele ni samovala, er po zadnjijem knjigama dječinijem znamo da Baldo i Pasko sastat će se u Carigradu, otkuda zajedno ukrcali bi se za Dubrovnik, i oko Svijeh svetijeh bili bi doma. Reci mi dake, Jele moja, hoću li uhiti se Bete, hoćeš li ti ostati bez mene dok dođu djeca?

Jele od muke naduta za puknut i s uzlom u grlu jedva odgovori mu: - Ostat ću - Bog će pomoć... i rasplače se.

Tužan čovjek stane je tažiti, obećivajući joj da nakon tri godišta došo bi doma sasvijem, er s onakom dobrom platom uzdo se prikupiti ne najgore za živukati mirno doma i ne misliti veće o moru. - Jele pristane uz razloge, Jozo meni je priporuči i zamoli me da bi koji dan postajala s njome nek ne bude sama, i s prvijem vjetrom zajedri s Betom iz Gruža, za veće ne vratit se.

Od toga dana sasvijem udre ti nazada, er sve rane srca jednaga otvoriše se joj. Objavi joj se nekakav suhi kašalj, polije je bljedilo a namaknu se dva rumena pečata na jagodicama; hrana bješe joj mala, spanje rđavo a bdenje i još gore. Moje taženje i razgovori bijahu joj ko lanjski snijeg, er, ne budući već Joza, radi koga samo silovala bi se prije uzdržati, pusti se jadu da je sasvijem prebije.

O tankoj dlaci držalo je jošter uhvanje: - doći će djeca oko Svijeh svetijeh. - I primila bijaše knjigu da su se uputili iz Carigrada s kapetanom Bratićem; kad puče nesrećni glas da se razbiše negdje u Arćipeligu i svi potopiše.

A sad, tužna Marijo! što ćeš i kako ćeš? - Ko to sad njome smije rijeti? Eh mili Bože, jada i nevolje! - Bojim se da ne obazna prije vremena; - mučim se, ne ostavljam je samu, zagovaram, pripovijedam, ludujem..., kô majka oko luda djeteta samo da miruje. - Utoliko, za višu nesreću, dođe jedan Oraščanin koji bijaše s Bratićem i sam između svijeh na brodu živ izmače. Ovi pripovije kako Baldo bijaše zajedno s njime isplivo na suho, nu, videć brata Paska gdje rve se s valovima i u pogubi da se uduši, skoči opeta u more da ga izbavi, ali veće ne ispliva ni jedan ni drugi.

Kada se to prospe, vas Gruž proplače; a meni ne bijaše druge neg da joj se navijesti taj crni glas prije neg bi ga sama obaznala. Kupe se prijatelji, dohodi susjedstvo, te od tamo od amo, dok joj pusto navijestiše. Ja mišljah rijet joj i ubit je, svejedno. I doistine, za čas ostane skamenjena, - pak na jedan mah vrisne, bljusne krvi na usta, prevali se - i eto ti je tu. - Zavikah; - dospjela je, - trčite po popa.

Stavimo je na postelju; - neko otrči po popa, neko po liječnika, i domalo stani se jedan i drugi. Liječnik viđe što je, te odmah ubode žilu i oduši krv; - tezijem ožive je, nu bilo bi bolje da nije. Naredi jošter nekakvijeh posala, preporuči muk i mirnoću, pa otiđe. Parok, er kad bijaše se razabrala, ona ga ista zapita, ispovidje je, i tako u dvojicu liječiše joj tijelo i dušu.

Muke i trganja Jelina nakon ovega prvoga udarca ja ti ne umijem pripovidjet. Nu zamisli samo jednu majku, onake ćutljivosti kakve ona bijaše, na jedan mah, kada se nadala zagrliti sinove nakon toliko godišta i s njima popuniti praznoću kojoj muž bijaše je ostavio, naći se bez nijednoga, čuti kojom smrti dospjeli su, znati da za spasiti jedan drugoga oba se izgubiše, - hee - čuj me, ako si i božiji sveštenik, to bijaše odveće ne Jeli, nego Sansunu!

Ali homo naprijeda, homo, nek mi je svršiti ovu nesrećnu i plačnu pripovijest; er kunem ti se, - samo što je spominjem, cijepa mi se srce i hita me mala snaga.

- Marijo moja! odahni malahno, odahni - reče župnik, pazeći staricu kako bijaše se zanijela, - ja mogu pričekat, niko nas ne ćera. - Kad počineš, lašnje ćeš dovršiti što si počela.

Skloni starica glavu u šake, a laktima podupre se na trpezu; postoji neke čase zadubena, pak izdignuvši lice, kako iza sna, reče župniku: - Čuješ jadan! - a bi li da ti svarim kaficu? Nemoj se strašiti, znaš, ništa; - ono čijem se služi nemotnjica, sve je napose; - a što je za prijatelja, ondi je, - pruži ruku i pokaže spremicu u miru.

Župnik, znajući da staroj veće bijaše do sebe neg' li do njega, odjavi joj s posmijehom: - Kad te je volja popiti kaficu, a ti je učini.

Oh, Bože moj! ne velim ti ja za mene: - ja za kafu malo hajem. - Ma ti od jutra ovdi si; ko zna dokle još stati ćeš, i to bez išta okusiti, - ah - to nikako, - uzet ćeš kafu, po svaki način. I tako razložeći, Marija uputi se k spremici.

- Hajde hajde moja starico, kad je tako, svari je za mene i za tebe - zaglavi župnik, i ustane.

XIII.

Dočim Marija otiđe učiniti što bijaše namislila, župnik prigleda nemotnjicu, otegne nogama tamo i amo po predsobi, pak sjede opeta i, izvadivši listak knjige i olovku, zabilježi neke opomene života Jelina. Po toj knjižici, koja među starijem župničkijem knjižetinama nađe se u Mihajlu, složena je ova pripovijest, u koju umetnute su male crte kutnjega gruškoga žića ne svakomu poznata. - Neke stvarce koje sam otkrio ovdje, ako obaznadu moje ženice, vjeru ti dajem, stat će ih kvika da do Boga čut će se i, što je grđa, ako me susretu igdje sama putem, zapučit će me kamenjem. - Opora je - nu kako im drago: - do kvike i bune ženske nije mi stalo. Stalo mi je paček do toga da ti ugodim, mili štioče, i zabavim te dovoljno malo časa. - To je moj cilj. - Stignem li ga, - nikud bolje. - Ne stignem li, - hee - štioče, nemoj me pohuliti: - duh bijaše bo spravan, ali izdade telesina.

Ovo htijah opomenuti, da ne dangubimo dok župnik i Marija popiju kafu koja je već pred njima. Sreća božija, da staroj ovom krati ne prisije; - popije je na mirnu; - i još mumajući zadnji komadić kruha, spremi posuđe, pa slijedi prekinutu pripovijest:

- Crna kob i zlo stanje Jelino navijesti se po knjizi nesrećnomu ocu. Parok iskiti pustu knjigu, i u njoj priporuči mu da to prije se doma poteži. Odgovor stigne iz Tangaroka pa iako ponovi rane Jeline, ali opeta utješi je malahno s obećanjem da kad iz Đenove bude brod prolaziti put Triješća svrnuo bi pod Kalamotu, i Jozo ostanuo bi doma.

Proskili tužnica kako svijeća kad joj ulja dodaš, i ta sama nada žlje i gore život joj je uzdržala. - Nakon dva mjeseca primi knjigu s Malte, pak dvije iz Đenove, i uprav jednu kad bijaše brod spravan uporaviti put amo.

Ah da ti je bilo vidjeti je brojiti dane! kako željeti da prolete, neka bi svanuo prije oni koji bi je zagrlio sa milijem svojijem drugom, na čigovu srcu jedino mogla bi se izjadati i naći neku utjehu ljutoj rani koja je klala! Nu bješe upisano drugačije.

Prođe mjesec, nema Joza; - prođe drugi - treći - četvrti - ni Joza ni Jozova glasa. - A sad? Već Jeli ne sviću neg dani skončanja. Cvili crna kukavica, svija se kako zmija oko kamena; - prijatelji, susjede, razlozi, taženja, sve zaludu. - Nema Joza! - Gdje je Jozo? - to joj je vas odgovor. Ne misli o inomu nego o Jozu, ne čeka inoga nego Joza. - Puca li kakav brod u pučini? - Ovo Jozo pozdravlja Gospu, sad će mi doći. - Ulazi li kakav brod pod Kalamotu? - Ovo je on. - Zakuca kogodi na vrata? - trči vidjeti da nije on. - Pak nahodeći se prevarena, eto ti je u novijem mukama i skončanjima.

Često otišla bi na goricu S. Vlaha izgledati put pučine, kako da će ga nategnuti očima; tu okamenila bi se urâ i urâ na vjetru, na zimi, na daždu; k nebu ruke uzdizala bi moleći da joj ga iznese, mahala bi kô da ga je ugledala; - ali sve bijaše joj gluho, sve nijemo, odnikle glasa ni utjehe.

Usiljena narav uzdržala je donekle Jelino tijelo na nogama, ali nakon osam mjeseca takoga rvanja bolest pridobije narav: leže u postelju. - Bolovala je pô godišta, izmetne krv mnogo puta, er lijeci malo pomagahu joj. Mladost sama održa je, te na početak ljeta štogodi popravi se.

Otada, i ovo je treće godište, lutala je sveđer, kad boja kad gora, dok na svrhu, o prošastoj Gospi Velikoj, složi ti se sasvijem u postelju. - I evo ti je sada same u kući; - nema svoga da je pregleda i prevrati na postelji; - potrebna svake stvari, er tri godišta nemoći, bez prinosa, pozobali su ako je štogod i imala.

Dok je mogla, na stanu i na švenju dobila bi neku rutinu da se prihrani; ali kad se proćuka da je zla nemoć na njoj, svak bome ustruča se dati joj rabote, i tako ostane o samoj milostinji, očima proseći a usta ne otvorajući.

A sad reci mi, dragi paroče, je li je mala dopala? - Ha - ha. - Tebi je za čudo gdje si uvidio nešto neredna u riječima nemotnjice i u savišoj hlepnji da se združi sa svojijem dragijem? - Ne čudi se tomu, nego čudi se da nije sasvijem prevrnula svijesti, ili štogod od života učinila. - Ljubav muža i djece na ovo dovela je; nemoj joj dake uzet u grijeh ako i izdušući o njima misli i njih spominje.

Svrši Marija svoju pripovijest, a župnik naslonjene glave na dlanu od ruke, laktom ne trpezu poduprtijem, ostane zamišljen i mučeći.

Nakon nekoliko izdigne glavu s uzdahom i upita Mariju: - Nigda, dake, išta od ikud ne obazna se za Joza?

- Nigda, ni od Joza ni od inijeh koji bijahu na pustomu Beti. - Tri godišta prošli su mađa mjeseca da iz Đenove pođe a amo ne dođe, nit igdje objavi se. Drže pomorci da gdjegod usred pučine bit će otvorio vodu, pa otišô na dno kako stoji.

- Zla udesa! - ali mi je za čudo da barem mačka, što reče se, nije gdje isplivala, ili kakav biljeg našo se izgubljenoga broda.

- Nikakav! - pisalo se na sve strane, stavilo se na konsule - pa sve zaludu. - Nesta ga, i nesta ga sve ujedanput.

- Ko zna kako!

Župnik zamrči opeta nešto olovkom na knjizi, pak otide k nemotnjici.

Ova svejednako slijedila je dihati tanko u nekomu mrtvilu i zapuštanju koje nije slutilo ništa dobra. Kapljice znoja po čelu joj prosute i kadnokad jedno slabahno ječanje bijahu biljezi unutrnje muke; vrh svega bljedila dva goruća pečata na jagodicama i pospješno kucanje duhatnice kazalo je ne malu ognjicu koja bijaše pridošla. Župnik zagleda se u nemotnjicu, pomnjivo osluhne nje dihanje, pogleda na nokte od ruka, lako-lako da se ne osjeti, dotegne joj duhatnicu, i kada se osvjedoči od svega, sklopi ruke, reče kratku molitvu, blagosovi ju propećem, okropi stan, i otide da se opeta na večer prijavi.

Ištom kad župnik otide, Marija oćutje da joj nešto škraba po utrobi i da je lačna. U dugu pripovijedanju bijaše zaboravila da nije objedovala; zato brže bolje pripravi, blaguje zadovoljno, napije se sita, pak otide k nemotnjici i sjede joj kod postelje.

Tri ure su popodne; Marija zadrijemala je, a nemotnjica stala se kretati. Obrne se s jedne strane na drugu, uzdahne iz duboka kako da se je probudila iz tvrda i slatka sna, i premetajući rukama tegne u nešto glatko i studeno (u tjeme Marijino). Đahne se, udilj uzmakne ruku a izdigne glavu i pogleda u što bijaše taknula; nu kad sagleda staricu spavajuću, pruži opeta ruku i pomiluši je po obrazu.

Na to milovanje Jelino stara prene oda sna, uze joj ruku i ljubeći je: - Kako si moja tužico? - upita je - jesi li pospala, jesi li ikoliko odahla?

- Jesam, s Božijom pomoći baš danas kako nijesam odavna - odgovori Jele zadovoljnijem glasom, - pak slijedi: - Je li otišo parok?

- Otišo je, nema vele, nu obećo mi je da će se pojaviti k večeru.

- Hvala Bogu kad je otišo: ali draže bi mi dosta bilo da sam ga našla sada kod mene.

- Zašto?

- Bila bi mu pripovidjela nešto lijepo. - I tako veleći posmjehne se.

Marija začuđena da Jele nije po nje običaju probudila se s novijem uzdasima i ječanjem, nego paček mirna i zadovoljna, izvali oči na nju, te stane gledati, ili ono veljaše u snu i izvan sebe, ili zbilja.

- Što me gledaš začuđena? - upita je Jele istijem posmijehom.

- Kćerce, gledam te, er te nešto vidim drugovačiju.

- U čemu vidiš me drugovačiju?

- Vidim te mirnu - posmjehivaš mi se - imaš pripovidjet nešto lijepo paroku, - hem, - Bog zna, kćerce, ja te ne razumijem.

- Ne razumiješ me? - he - ja znam da me ne razumiješ, ali kada bi ti pripovidjela što mi se lijepo snjelo, što sam u momu snu čula i vidjela, ooh Marijo moja! kako bi tada dobro me razumjela.

Stara sve to većma cijeni da je Jele izvan svijesti, i zato ne odgovara joj ičesa, neg svejednako gleda je začuđena.

Radi šta slijedi Jele: - Ja znam za koji uzrok tako si se zapiždrila u me - ti cijeniš da se meni trambuni, nu varaš se; - ja dobro znam što govorim, i odviše ćutim da život povratio mi se je, - i da se ne varam, reci mi ti ista kakvu nahodiš me sadara?

Mariji se s manje ne mogaše, ustane, pristupi, zagleda se u Jelu pak odjavi joj: - Bome kakvu? - kakva nijesi bila od kada si se razboljela. - Lica mirna i vedra, oči živijeh, usta na smijeh upravljenijeh, - blijeda si, ma ne kako prije... U ime Oca i Sina i Duha Svetoga, (i starica prekrsti se) - reci mi kćerce, da nijesi po kojoj sreći uskrsla?

- Nijesam uskrsla, nego paček dobrzo umrijet ću ti, ali prije neg umrem, vidjet ću moga Joza.

Marija s oba dlana pokrije joj obraz, da joj omete riječ, te ljubeći je u čelo i malo manje neg plačući, zavapi: - Nemoj moje dijete! nemoj da te pakô napastuje; - preporuči se Bogu i vrzi ća te varave misli koje ti mogu činiti lasno Boga uvrijediti.

- Nije, Marijo, napast, ne, - odgovori Jele vadeći glavu ispod ruka Marijinijeh, - nije napas, nego ovako kako ti ja govorim: - a vidjet ćeš kad malo starija budeš. - Kako i zašto? to ću samomu paroku pripovidjet. - Pak uzdišući iz duboka slijedi: - Hee - Bog moj čuo me je, smilovo mi se je na svrhu, - svakako mu hvala!

- Tako, Jele moja, tako, zahvali Bogu, nu utoliko nemoj o tomu misliti nego o Bogu tvomu i njemu se preporuči. - Pak za promijeniti razgovor upita je: - Reci mi, hoćeš li štogod uzeti?

Uzmičući nemotnjica ramenima, kako preko volje, odgovori: - Pe... a ti mi donesi kaplju juhe, ma udrobi u nju malo tvrda kruha.

Stara otiđe, a Jele izvadi jednu medaljicu koja joj visijaše o vratu, poljubi je, prekrsti se s njome i uze moliti.

XIV.

O stanju duha našega čestokrati zavisi i telesno naše stanje. Radost, zadovoljnost duše capti nam na licu, i svijem tijelom svjedočimo unutrnje naše dobro stanje; žalosti, pečionosti, duhovni nemiri rade telesnu zlovoljnost, i omušeno lice znak je nevaravi unutrnjega dreselja. A pak, cjeć onogâ prem tvrda i tajna spojenja duše s tijelom i još otajnijega djelovanja prve vrh drugoga, često se događa da iste telesne nemoći uzrokovane su od tuga koje na duh navale i moralno ga tako pobijede da telesni čini zaustave se, živalji oslabe, neurednost u unutrnjemu ustrojenju objavi se, i nemoćno tijelo u postelju položi se.

Ovakomu nemotnjiku poboljšanje duhovnoga stanja kadgod obrati na bolje telesnu nelagodnost; i, ako ufanjem buduće čestitosti duh izdigne se iz dubine pečali, mnogo puta i tijelo povrati se i zdravo ustane s postelje, na kojoj dugotrajno bolovalo je neznanom bolesti.

Ah da našoj tužnoj nemotnjici, koja već do smrti bijaše sašla cjeć samoga zlostanja duha uzrokovanoga od crnijeh pretrpljenijeh jada; ah! velim, da ovaki pretvor htijaše joj se zbiti nazad dvije godine, i da oni san koji malo prije pokrijepi je htijaše, dok jošter u snazi bješe, izdignuti joj duh i probudit joj nekakvo prem čudno ufanje da će opeta vidjeti i zagrliti živa svoga druga; uvjeren sam da bi bila dobrzo ustala zdrava s postelje svoje. - Ali prem docna dođe utjeha, prem docna duh se opojavi; njezino tijelo iskopnjeno, pozobana od nemoći, živalji prekinuti, uništen telesni ustroj, koju korist mogaše poprimiti s ovoga poznoga ufanja?

Za trenutak oživje, oči otvori, provedri, progovori, zaboravi svoju muku i bolest; ali niti napredova u poboljišanju, niti tužnica ozdravi. To bijaše munja koja sred grdne tamne noći sjekne u oblaku, rasvijetli časom put i putnika, da ga opeta ostavi u dubljemu mraku.

Večer se približa. - Jele nakon kratkoga pojavljenja iznova slabi, prehita je drijemanje, - rve se sa svojom slabosti, - sad oči otvora, sad ih sklapa, - sad pita okvasiti osušena usta, - sad ište da se namjesti na jednu stranu, sad na drugu; - progovara, nu lijeno, - moli Boga, ali prekinuto. - Marija je oko nje, kako mati oko djeteta, ljupko joj pogađa na svako zahtijevanje.

U Krstu zvoni »Zdrava Marija« - stara prekrsti se i pozdravi Majku božiju; - spravi svijeću u sobici nemotnjice i namjesti je tako da joj ne smeta očima; - uzme najposlje kudjelju i sjede presti kod svijeće.

Malo vremena prođoše ova dvojica u samoći er Lukre Franova prva, pak župnik, prispješe im u družbu. Jele sjeti se župnika, obraduje mu se i zaželi ostati s njime samijem.

Izidoše obje starice van sobe i, dočijem župnik zadrža se s nemotnjicom, one prorazgovore se o svojijem poslima. - Marija potuži se da joj već pukoše noge oko nemotnjice: - Ne mogu ti, moja sestro, vragut bata na jednu nogu naprijet, - eto se i sama čudim kako se već držim i ovako, - znaš li, Lukre, da su mi sedamdeset na vratu?

- Pa što mi pripovijedaš? - ali ne znaš da smo vrsnice? - I ja ti sam sestro baš grohnula; - prekodan čantram po kući, ali uvečer, amo preko krsta, (i zaječi stara čim govoraše) nešto me šine, da ti se jedva mogu pružiti kad sjedem.

- Čigovo ti je to bječava što pleteš? Čini mi se nešto debelo.

- Ovo ti je onamo u Lapad, muškijem za baštine. Imam ih splesti tri para. - Uharno je ovako između posala uhitit koji dinar za našijeh potreba.

- I kako, moja Lukre! - i meni je tu skoro, Pera Krtičina poslala knjigu lana i poručila hoću li joj moć opresti ovu i kojugod za domaćega postava. Po svaki način, gospo Pera, kad god ti zapoviješ, pošlji mi, ja to Boga i molim. - Teško ti meni po mojijem kad ja ne bih imala moja dva - dnara.

- To ti je prava istina; kako tebi tako svakoj tvojoj drúgi. Naši muški ne razumijedu neke stvari, a nama staricama od potrebe su... pak već znaš što ti hoću rijet... basta - ako nemaš u svom tobocu, kapljice naćeš ni okusit.

Starice bijahu zavezle i htijahu slijediti ko zna dokle, ali župnik prekine im razmišljanja o tobocu i kapljici, zazivajući Mariju kod Jele. On izide iz sobe zamišljen i zamućenijeh oči: prođe se dva-trikrat po predsobi, te sjede na običajno svoje mjesto, sudeć ga po licu, zaduben u nekakvoj žalosnoj misli.

Uto povrati se i Marija, priuze predivo veleći sama sobom: - Bože moj! što se danas tužnica uzmučila! Evo sam je peset puta namjestila sad na jedan način, sad na drugi, pa nigdje mira, nikako joj se ne grije.

- Tako ti je - odjavi župnik - kad smo na skončanju. - A pak dobri Bože! ne bi joj dosta grozna muka od smrti, nego trebovaše da joj se probudi nekakva tašta nada i da je smete nevrijeme....

- E - e baš tako, gosparu dragi - prisiječe Marija nekom naglosti. - E - jesi li vidio? - Je li ti pripovidjela što je čula i vidjela?

- O tomu ne govorimo - odvrati stavno župnik - slaba pamet svašta snijeva. San je klapa, a Bog je sam istina. Temu nje snu nimalo se ne čudim; nu ovo mi je čudo koga ne mogu da doprem. Prije neg sam je ostavio, požudjela je da pomolim kod nje Boga. Uzeh moliti, i ona slijedijaše me ispod glasa; kad na jedan mah pruži ruku put svijeće, veleći mi: - Nuti! nuti! - viđi brzo, - viđi! - Obazrem se i pitam je: što? - Onu bijelu ljepiricu oko svijeće?... - Jele moja! ostavi ljepiricu, er te ljepirica u ovijem časima ne pomaga: misli o Bogu, a ne gubi se u ludostima. - Ona me pogleda, te, kô da si joj svuko jednu koprenu s lica, prosvijetli, pomladi se, i s nekom unutrnjom vjerom: - He - odjavi mi - što će mi ljepirica? - danas onaki san... večeras ova bijela ljepirica... pamti - Jozo je kod mene prije nego izdahnem. - Ostadoh, starice moje, ni na nebu ni na zemlji; preda mnom za čas, ne bijaše već lice izdišuće nemotnjice, nego mladice od dvaest godišta - svetice - nešto što već nije se zemlje doticalo: suze same polećeše mi niz obraz, sklopih ruke i zavapih: Bože! ako je ovo po tebi, punila se tvoja volja! - toli nije, pokrijepi je da se ne izgubi. - Blagosovih je i izidoh iz sobice.

- Nato stara Lukre među strahom i čudom zavapi: - O gosparu paroče, zaklinjem te Bogom! može li se to izvršiti? - mogu li mrtvi uskrsnuti?

- A je li Jozo baš umro?

- Eto bome tri godišta da su partili (odjedrili) iz Đenove, a još nikakva se kraja nijesu uhitili. Što ćeš više?

- Ko zna? Bilo je čeljadi za koju po dvadesti godišta išta se nije znalo, pa su opeta svoju kuću pohodili.

- Može biti svega na svijetu - zaglavi Lukre uzmičući ramenima i sklanjajući glavu.

Oko neke ure noći počme prilaziti susjestvo i, znajući da je župnik uz nemotnjicu i ova trudnija, prikupi se čeljadi veće neg prošastijeh večeri. Osvem ženskijeh dođe poznati nam meštar Miho, s njime Frano Mihov i još kojigod drugi.

Iza kako posidješe i porazgovaraše se, župnik navijesti molitvu za nemotnjicu, i ustajući počme je, a za njime svi pobožno smoliše dio rozarija (krunice).

Pred ponoća Jele teže se ustrudi, lapat uzraste, grudi silovito odisahu, duhatnica odeblja i zaigra žestoko. Župnik promisli da jedan novi bljus krvi ne bijaše daleko, nu bojeći se da s tijem i ne svrši, uze tihijem glasom moliti molitve umrućijeh. Sve muško i žensko ondi sakupljeno kleknuvši odgovaraše, ne bez suza, »moli se za nj.« Prođe malo časa toga stanja, kad nemotnjica jednijem mahom sjede na postelju i rukama pokazujući da će joj krv na usta, iskaše kakav sud.

Pritrči jedna ženska sa sudom i nevoljnica izmetne mnogo, nu ne zaduši je: živa ostane, ali živa tako da samo dihala je.

Položiše je opeta na postelju, te mazajući je ostom, zalijevajući je vodom od naranče i mučeći se nekoliko oko nje, oživješe je. Tada, ćuteći se oslobođena od one tegote u prsima i štogod lakša, otvori oči, povede ih oko sebe i ustavi ih na župnika i, zagledavši se u nj, pruži ruku na propeće koje on držaše, dohvati ga, poljubi - i vraćajući mu ga, reče mu:

- Ne boj se oče... neću jošter umrijet... znaš što sam ti rekla? - Onako ima bit... - Sad sam lakša, i malo ću počinut... Hajde i ti počini... gledaj me sutra... oko... ne - kad on dođe.

- Bit će sestro što Bog ushtjedbude - odgovori joj stavno župnik. - Ti u toliko uzdigni pamet i srce k Jezusu propetomu, ere čas se približa.

- Jele sklapajući ruke odgovori jednu riječ »spravna sam« pak spusti veđe - jali na san, jali na bešćutljivo sanesenje izmorenoga duha - ne znam; i tako traja do pred zoru.

Župnik još neko vrijeme slijedi molitvu, pak uzme stolac, sjede uz prozor kod sobnijeh vrata, skloni glavu na naslon istoga prozora i zadrijema.

Ženice nadute s velikoga mučanja, videći se već slobodne, odriješiše jezik, te šaptom udri da se izgovore česa bijahu pune. Marija i Lukre istociliše im do kraja sve što Jele, što li župnik pripovidjeli bijahu, i baš vrhu toga šapat se dijelio.

Kako paka naše ženice dijeljahu svoje mnijenje o ovemu poslu, ne umijem pripovidjet. Znam samo da ne bijaše među njima sloge, er jedna vjerovala je da tako sve može biti, - druga nikako, nego da je klapa. Nike Lučina govorila je da i prije takijeh stvari bilo je na svijetu, zato da može i opeta. Lukre stara ne dâ o temu ni opepelit, ona drugoga razloga nije znala nego - mrtvi uskrsnut ne mogu, i ino nije htjela čuti.

Videći žene nepogodne, umiješa se među njih i meštar Miho, te mudrujući s nekakvijem njegovijem izgledima kojijeh bijaše vidio na Žmirnam, s nekom pripovijesti o Miždraku s Vrbice koji, kako on veljaše, nazad pet stotina godišta bijaše izišo iz groba, prikazo se svojoj ženi, s njom večero i opeta vratio se u grob; i su pet-šest njegovijeh - Kristo santo - zabuši žensku pamet tako da one, ako i silom, proždriješe Mihovo mudrovanje, te zamuknuše kako oparene.

XV.

Iza Žarkovice istom-istom pucaše zora; od po neba put zapada joštera sjajahu zvijezde i, na oni sumnjivi zdračak koji nije ni tmina ni vidjelo, joštera tvari pred okom igrahu u magli mutne i nerazabrane, a dvojica jur putovahu ispod Petke kroz baštinu Điva Vraga. - Kuda će u to doba i tijem putem? - Eno ih mimo kuću gospodarevu. - Eno ih na vrh glavice - okrenuše na desno. - Dobro - idu na Goricu S. Vlaha.

Ko su? - Po hodu, ljudi su srjedovječni: jedan je visok i tankovit, a drugi niska stasa i širokijeh pleća. Po razgovoru i nošnji pomorci su. Kad ih dostigosmo, manji veljaše većemu:

- Oni se imadu bit noćas bacili a traverso i držali se de fora Lokruma, a pak u zoru s ovo bave (daha) do kraj a uporavit će put Gruža.

- A sinoć kad si ih ugledo, gdje su se nahodili? - upita visoki.

- Ja sam ih ugledo s Tocila na zahod sunca, i bili su... jedno sedam-osam milja nadvoru prema Mrkanu.

- Ama jesi li ti pozno dobro pulaku?

- Bogati, kapetane, što govoriš? Jedan brod s kojijem sam navego (brodio) deset godišta za nostroma nećeš da ga poznam? Bih ga, ovega mi mora! pozno petnes milja nadvoru, samo da mu vidim arburatu (jedrila).

Ovijem razgovorom dopriješe pred crkvicu S. Vlaha. Tu najprvo kleknuše i pomoliše se Bogu i dubrovačkom parcu, pak se okrenuše k moru i upriješe očima put obzorja.

Lijepo ti li je o svanuću obzorje sa Gorice! - Nad tobom je čisto jugoslavljansko nebo bez oblaka: zlatno - rudo na istoku, gasi se i plavi pomalo kako odmiče put visine; na srijedi razlijeva se u modro, koje opeta, na zapad slazeći, tamni-tamni pri dnu gdje s morom grli se, sinje ostaje s rubom crvenkastijem. - Pod tobom je Jadransko more; od istoka preko juga do zapada kraja mu ne dosižeš, a na jutrnjoj tišini val za valom tiho gibajući, krasno odsijeva ti svu nebesku boju. - Od sjevera do istoka brda ustavljaju ti pogled, ali pobrđom sela namještena, čarobno izgledaju kroz vlažnu maglu od sunca još nerastrgnutu. Tuda Trsteno divi se sa svojijem gorostasnijem javorima; - Orašac s dubravom maslina; - Petrovo selo sa svojom zavjetnom crkvicom Gospe od Vodica i ledenijem vrutkom žlijebi; - Srđ s ubavijem svojijem Konalom; - Varoš Pile sa svojijem perivojima. - Vidiš pod tobom komad Dubrovnika i ogromnu Minčetu; vidiš otok Lokrum i za njime otočiće Mrkan i Bobaru; na lijevu im je Captat, a priko njega gube se Konavle sa vrsima Kotorskijeh planina.

I naša dva pomorca zanese divota ovega prizora, te i nehotice okrenuše tamo i amo oči i po više krati, dok ih ustaviše napokon tamo negdje mimo Lokrum na nešto veliko, bijelo, usred mora napereno, reko bi labud razastrtijeh krila.

Oštro je pomorsko oko, ono daleko stiže i vješto je na pučini razaznati brod od broda i poznati ga koji je. Stoga oni visoki, budući se neke čase zagledo, reče manjemu: - Jesu naši.

Pulaku, koju izgledaše i koja već s punijem jedrima približaše se ka gradu, bijaše hvaljeni brod stare gruške kuće Vilenikâ. Svršivši svoj četverogodišnji put, vraćo se sretnji brod k domaćoj luci, ono što se reče rušan i krušan, da zimuje i ponapravi se.

Oni visoki, koji ga izgleda, Vice je Vilenik, stari kapetan, koji pridavši sinovima zapovijed broda, zamjenjivaše s domaćijem pokojom pomorska stradanja. Oni manji bijaše nostromo Krile, vještiji moru negli suhu, kojemu od Kalikuta do Brzilja bijaše kako inijem od Tangaroka do Marsilje.

Sunce je pomolilo iza Žarkovice i zdrakom sjajnijem udarajući u jedra pulaki, pozlati ih. Reko bi da drijevo bijaše oćutjelo sunčani pozdrav; er pod dahom istočnoga vjetra, naperi se s prva uvis, kô da bolje ogleda sunce, pak onda zaronivši se nosom u valove u slap oko sebe rastjera ih, i čim naprijed zaplovi, gibne malo na desnu pak na lijevu i odvrati mu pozdrav.

Doprla je na rat Lokruma i upravila već pulaka mimo Grad. Glavni stijeg vije se na krmi; sve tri katarge nose na vrhuncu razvite različne stjegove; okitila se, uresila se, neka bi ljepšta na dom prispjela. - Eto je već prema Gradu. - Neviđenom rukom donja velika jedra na jedan mah sakupljaju se, pak kroz bok žicne plam, za plamom oblak dima, za dimom jekne top, a kopno mu odjekne. Jedan pukne, pak drugi do sedam - bijaše pozdrav Dubrovniku.

Stari pozdrav! mili pozdrav ondašnijeh vremena! koji napunjo je veseljem srca starijeh Dubrovčana, koji je suze radosti otisnivo niz obraz majkama i zaručnicama, koji podigo bi i malo i veliko da trče na Pile gledati putnika gdje sretno kroz morske pogube zdrav vraća se zagrliti svoje. - Ondar obilnost na moru plovila je, pak se u Dubrovnik slijevala, i glasila se je u svome dolasku; a danas lakoma ruka brodarskijeh gospodara i nemarnost mladijeh kapetana zanemarila je ovi veseli pozdrav. Gluho odlazi drijevo sa domaćijeh žala, a još glušije dolazi; za njega niko ne zna razmi sama mu gospodara, koji s ubitnom radosti dočekuje ga i ne svjetla lica dok ne vidi da je dobit nadišla trošak i koja mu tisuća upala pod gvozdeni zatvor. Oj lakoma nevoljo, niđe te ne bilo!

Pulaka dojedri prema Gospi od Milosrđa i tu opeta su pet žestokijeh hitaca pozdravi Božiju Majku i svoga parca S. Vlaha na Gorici; pak onda, razapinjući sakupljena jedra, uporavi veselo put gruškijeh žala.

Ostavimo staroga Vicu i nostroma na Gorici da gledaju pulaku koliko im drago. Kad se je nagledaju i bez nas na dom će se vratiti; a mi sađimo prije neg brod ujedri u luku, i viđimo utoliko što se radi u sobi naše nemotnjice.

Veće krati do zore župnik prene se oda sna i pregleda Jelu; u svanuće paka, budući je našo s malijem duhom, užeže svijeću blagosovljenu i stane moliti crkovne molitve. Marija, koja je spala u istoj sobici, ustane i klekne podno postelje; pristupe također dvije tri susjede i meštar Miho (er ini bijahu otišli svojijem kućama) i kleknu oko postelje.

Jele je već bijela voštanica: vezi su joj upadeni, oči upite i modrijem krugom opstrte, nos osukan, lice izdubljeno, usni puste, jošter malo rumenjahne, k zubima prionule su; desna ruka leži joj na srcu, lijeva spuštana je niz postelju; diha, ali tako tiho da istom grudi podižu se.

Dan je, i sunce ogrijalo po Babinu kuku, kad u sobi zatutnji, reg bi jaki hitac topa s mora, pak nakon časa drugi. Svi koji bijahu oko nemotnjice prenuše, izdigoše glave i prikidajući molitvu stadoše osluhnjivati; - slijedi treći hitac, nu prije nego četvrti izduši, Jele počme se rumeniti, krene ustima, uzmakne lijevu ruku i k desnoj prilagajući je, reko bi da ih jače k srcu pritisne. - Na peti i šesti hitac oči otvori, povede ih okolo sebe, jak da je iza sna; pak na najposljedni obrati ih k župniku, i pokazivši rukom put mora, upita glasom čelice: - Je li ovo brod?

Na nenadani ovi glasak, ženice, koje prid hicima topova bijahu pozaboravile i Jelu i molitvu, sjeknuše kako obodene i, ciljeći nemakrijivom zenicom nemotnjicu, mnijahu iznebušene da mrtvi progovaraju; isti meštar Miho, spametna pomorska mrkijenta, đahne se malahno i izmače mu se jedan njegovobičajni - o Kristo santo!

Župnik, sasvijem da pomnjiv motrijaše Jelu, i na tutnjavu topova sjeti se ončas da nekakva promjena opravljaše se u njoj, ništa ne manje smuti se s neobičajnoga slučaja, i ustresenijem glasom odjavi joj: - Ne znam; - pak brže bolje oporaveći se, slijedi neke pobožne uzdahe k Jezusu i Majci božijoj. Žene opetovaše uglas molitvu, i Jele kretaše usnima.

- Uz koju svrhu? - Bog znaše i ona.

Nu kad brod prične pozdravljati Gospu, a topovi bliže i jače odjeknivati u sobi, nemotnjica oživje sasvijem, pruži ruke put strane otkuda joj jek dohodijaše, i reče župniku: - Jesam li ti rekla?... evo ide... vjeruješ li mi sada?

Na što župnik: - Bit će što Bog ushtije; - ali, sestro moja, nemoj se veoma zanositi, moli tvoga Jezusa, ufaj u njega, on je sam moguć zadovoljiti čiste požude srca našega.

Jele, sveđ poslušna svjetu župnikovu, sakupi se neke čase na vruću unutrnju molitvu; pak, budući da joj postelja bijaše tako namještena da se nje kroz prozor mogaše vidjeti more do Dakse i Koločepa, svršivši molitvu, hotije da je uzdignu na postelju i zaslone, zatijem da joj rastvore prozor neka bi gledala ulazeći brod u luku.

Niko ne vjeruje ono što ona vjeruje, niko se ne nada onemu čemu se ona nada, nu ipak sve joj se pogodi kako djetetu koje ne zna što hoće. Žene se odstrane da joj je slobodno gledati na prozor i zametnu šapur. - Župnik sjede kod uzglavlja Jelina i pored s njome oči na more upire, ali more ne gleda, nego primeće po pameti, jeda li je moguće da se spodobi snijevanje jedne razgrijane razmnive s istinom? - jeda li je moguće jednomu srcu, koje malo časa prije umiraše, na jedan mah začeti ne slutnju, ne nadu, nego tvrdu vjeru da će vidjeti ono što bezufano do tog časa izgledalo je? - A pak, ako je moguće, može li se to zbiti bez božijega prsta, ili po samoj kakvoj otajnoj moći u nami skrovenoj, koja izdižući duh vrh jedne jur iskopnjene i uništene puti, turi ga u beskrajne prostore da traži ono što tijelom svezan zaman je želio, zaman je tražio? - A ko bi mogo doći na kraj tomu? - Razmi Boga koji sazda čovjeka i u njemu namjesti ljubav i mržnju, strah i nadu, sumnju i vjeru s hiljadu inijeh protivnoborećijeh se strasti, niko, niko ne istomači ljudsko srce. Zanesen ovijem mislima i župnik čeko je vidjeti kojom svrhom imahu se sva ova zaglaviti.

Devet ura su jutra; - ćuh s kraja, koji po malo tjero je pulaku Vilenika put Gruža, otiđe, što reku pomorci, za suncem s česa, kad ona dolazuka prema Grebenima, stigne je vjetrić poludnevni i tisne je veselo put unutrašnje luke. Jedri ona sa svijem jedrima, i istom pomoli između Dakse i Lapada, a Jele, koja nepomično držaše oči uprte na to vratlo, izdižući obje ruke k nebu zavapi: - Evo ga! - pak sklapajući ih, pritisne srce u grudima i iznemože.

Utoliko jedri pulaka mimo Daksu pak, okretajući kormilom na lijevu, divno zavije put Kantafika. Na glas kapetanov dio mrnara leti uz pripredane ljestvice do vrh katarga i spušta i kupi gornja jedra, a dio s krova duši donja, neka bi plav s umaljenom silom uljegla u luku i pristupila k žuđenomu počivalu. Množ plavčica, punijeh gruške mladosti, zaveze na susret dobrodošle pomorkinje; u njima voze jedni da to prije pozdrave svoje, voze drugi da bi joj pomogli osidrati se i za kraj se vezati.

Prošla je Kantafik, mimošla je prve škare, plovi do pred kuću Vilenika, pak onda pljusne u more sidro ogromno, jedra se prevrnu, a vještijem činom brod se okrene krmom put igala i kroz oka ispušti debela čela, koja prihvatajući, pridošle plavčice vuku ih i svežuju oko kamenitijeh stupova.

Usklik je na igalu, vika je na brodu, viju se kape, mahaju ubručići, grmu čestitanja i pozdravi, ali sasvijem tijem poso se ne ostavlja. Kapetan zapovijeda s krme, nostromo s prove odjekuje; - škripe prekrstači čim se niže snimaju, graju po njima mrnari čim jedra savezuju, kamarot levénta se na piku i randu zavija; - štucaju čela po krovu, ono veživa se, ovo u kolač sakuplja se, ino priteže se da ne vjetre prekrstači. Svaki zna što čini, i rabota tako leti da u malo doba sve je na svome mjestu, a pulaka umorna s igre po morskijem valovima, poljulja se još malo, pak sjede odmoriti se utegnuta na sidru i svezima, kako ubava gospođica nakon notnjega plesa na domaćemu svilen-divanu uzmetnuta.

Niz bok osidranoga broda, spuštena je ljestvica, - niza nju hitro omiče jedan mrnar, - dočekuje ga i prima plavčica koju na veslima oprtu drži jedan sam vozar. - Netom sađe u nju mrnar, a ona otisne put donjega škara.

Mrnar je visoka stasa; gledajući mu na gusti crni brk i na gavran-kosu, po kojijem tamo i amo promicahu bijeli pramci, sudio bi mu blizu pedeset godina; ali nije tako, on je čovjek u cijeloj snazi, čvrst, upravan, širokijeh pleći i zagorjena ali jošter krasna lica. Oči crne i ognjevite ispod nabjene kape odsijevaju mu dušu posve jaku, okaljenu u pomorskijem pogubama i trudima; - Usni stisnute, sakupljeno čelo i obrve znak su zamišljene mu pameti; - pogled čas upravljen nekud put Nikoline crkve, čas put mjesta gdje ga imaše izmetnuti vozar, kaže želju tamo prije preletjeti; i da je baš tako svjedoči mu ruka koja češće pripomaga vozaru neka bi jače i naglije tiskô.

Sukne plavčica kako jegulja mimo donji škar. Proto Božo i meštri, koji rabotahu oko istegnutoga brika, nadazrješe stranoga mrnara, ali niti ga poznaju, niti se domišljaju ko bi mogo biti: - a plavčica vozi, vozi do pristupa pod Nikolinoj crkvi i tu se ustavi.

Bijaše isteklo vremena otkad pulaka pomoli ispod Dakse, dok se osidra i namjesti; ali kolikogod bijaše dugo to vrijeme Jele Jozova otkako je ugleda i iznemože, veće tužnica ne opojavi se. - Priklopljena mrtvilom, sklonjene glave, spuštanijeh ruka, samo duhopira, ali joj je srce živo i tako tuče da pokrivku na grudima odiže. - Mni župnik, i s razlogom, da su najzadnji časi, i pripre s okolo stojećijem na molitvu.

Muk duboki u svoj kući: - kadnokad čuješ uzdignuti se jedan glas i pobožni kojigod uzdah, pak opeta muk dublji i dublji. - Niko u onoj sobi ne kreće se, niko ne diha; - bržek boji se omestiti napokonji odihaj umiruće nemotnjice? - Nije ne! - ondi pri onoj postelji, gdje duh s tijelom bori se, život sa smrti, gdje vrijeme prekida se, i on o sebi promišlja i na tu miso kosa mu se ježi, duh mu se uspregne, nemakljiv upanji se, ere u isto doba i vrh njega smrt ploveći mraznijem prstom dotiče ga i veli mu - uči!

Makne nemotnjica glavom, uzdahne jekom, rekô bi vjetric priko utegnute tanke žice obješene gudnice, suza na desno oko obori, - sad će izdahnuti... evo je...

Žamor čuje se uz ulicu i grede to bliže: - vrata kutnja rastvaruju se - bahat mnogijeh noga u ulazištu je, - nadno ljestve borba je mala, ko će prije, - neko omakne i korakom od tri do četiri stepena ujedno uzleti na pod.

Župnik oštrijem licem obazre se k vratima sobice da dočeka onoga koji tako smjelo pohita ometati oni užasni čas nemotnjice, a prije nego on riječ izusti, usrne oni strani mrnar i bacajući se na koljena uz siromašnu postelju, zagrli ono jur studeno tijelo i, groznijem suzama polit, zavapi:

- Joh Jele moja! - moja ljubljena Jele!... evo ti tvoga Joza; - docna sam, vidim - ali evo me: - otvori oči, pogledaj me, - poznaj me, - tvoj sam Jozo! - Ah jadna mene, - ne čuješ me? Dakle, Bože, nikoga da zagrlim neg mrtvo tijelo moje nesrećen Jele?... ah Bože... Bože... - I dalje ne dade mu se zajada se, skloni obraz svoj vrh obraza mile svoje supruge, u nj zagleda se natapajući ga vrelijem suzama.

Na ovi bolesni prizor Marija stara i žene ine ciknuše plakati uglase, župnik riječi ne progovara, nu paček, videći izvršenu Jelinu nadu, oči k nebu izdiže i ražaljen otire suze koje niz stavni obraz mu same se sipahu. Proto Božo, koji budući pozno Joza kad na suho iz plavčice iskoči i, ostavljajući rabotu sa svijem meštrima potrči mu na susret, okupi ga i gredom pripravi na nenadanu i udesnu ovu namjeru, stajaše u vratima sobe s inijem, i vidjela se koja debela suza gdje se ukradom opuzuje niz oporna njihova lica. - Kad srce gruškijeh meštara plače - hee, to znači štogod veliko.

Ali nut čuda neviđena! Jozove vrele suze bijahu stoplile Jelino mramorno lice; uzdasi njegovi bijahu susreli duh ishodeći joj na usnima: - ustaviše ga, - natrag ga povrnuše; - Jele malo pomalo vraćajući se u se, prične biti ćutljiva: - usnima krene - oživje - oči otvori, - vidje nad svojijem jedno lice zajadano - zagleda se - pozna ga - uzdigne polumrtve ruke - zagrli ga, i glasom u kojemu napokonja sila života, strast, ljubav, sve sakupljeno bijaše, zavapi: - Ah Jozo!!... Bože dobri hvala ti! - Eto sam ga vidjela prije smrti! - i celova ljubljenoga svoga druga.

Pritisne Jozo svoje usni k usnima svoje Jele, niti veće ih ocjepiva; hoće da joj udahne dio svoje duše, da je sa svojom oživi, da je sebi povrati. - Mnogo čudesa je opravila jedna čista ljubav, ali ovdi izgubi i ona svoju moć: - žešći je zub smrtni, nego celov najgoruće ljubavi.

Otrgne se Jele s usni Jozovijeh, otpusti ruke kojijem ga držaše zagrljena, pak tiho-tiho reče mu: - Jozo mili zbogom... Bog mi bijaše objavio da ću te zagrliti prije nego umrem; - to mi je uzdržalo dušu na ustima; - eto sam te vidjela... celivala... celivo si me. - Ja idem... Baldo i Pasko zovu me... vidim ih... idem s njima čekat te gori... pritisni me bolje k srcu... zbogom, Jozo moj!... Bože primi dušu mo... - i ne doreče, er izdahne na srcu svoga druga.

Prhne duh put rajskijeh dvora ostavljajući na usnima mrtve jedan andioski osmijeh. - Čemu ti smrtni osmijeh? Da li je u izdahnuću vidjela svoju djecu gdje joj iđahu na susret, i osmjehne im se materinskijem posmijehom - ili je stega usione smrti koja podrugljivijem osmijehom odgovori na vas ovi prem plačni i žalosni prizor? - Neka gata ko hoće, ja za mene dogatô sam.

XVI.

Svaku povijest trebuje nekako zaglaviti; moja je zaglavljena sa žalosnom smrti Jelinom, i tamo preko smrti što ćeš veće tražiti? - Nu znam da mnozijem činit će se ovo nenadno bahnuće Jozovo na samo izdahnuće svoje zaručnice izvanredno, nedomak istine. - Ako ćeš mi vjerovat, rijet ću ti prijatelju moj, da ovo bijaše stvar posve naravna i da je jedan od onijeh raznijeh slučaja koji tjeraju naše tužne pomorce. Evo me da ti ga kažem.

Kad najposljedni put jedrijaše nesrećni Bete iz Đenove put našega zamorja, budući dopro na pogled otoka Maritima, susrete ga južni vjetar koji mu se je protivio da prevali u Malteško zalivo. Na zapovijed kapetanovu uze tada jedriti na izvitak protiva vjetru; s večera ončas užeže se svijetnjak veljački na provi, znak pomorski da se ubjegne kobno susretanje broda s brodom po mrklom tmini sjemo-tamo jedrećijem.

Ta noć za nesreću pane tamna bez zvijezde na nebu, vjetar pripiraše i ćeraše brod svojom stazom; kad pred ponoća vikne straža s prove: - Brod na nas. - Skočiše svikolici. - Kapetan viče: - Kako nasu dohodi? - Straža odgovara: - Uprav po boku desnomu. - Kapetan slijedi: - Kormilo na desno i sakupi randu.

Ali prije nego se išta izvrši, silovito jekne nenadani brod u bok Betin, presiječe ga, poduši, preko njega pregazi, i naprijed. - Začu se užasni vapaj na tonućemu Beti, pak sve jednaga iščezne sred morskijeh ponora. Noć brani vidjeti ostade ili ikakva živa duša na površju valova, samo iza kako već projedri nastupni brod, opazi družina mu gdje jedna osoba slazaše sa kljuna na krov. To bijaše jedan mrnar koji je sreću imo, kad udari brod o brod, uhititi se za čelo katarge preko kljuna pružene i, viseći vrh ponora, jedini on spasit se između dvanest nesrećnijeh Betinijeh drugova.

Prihvati spasenoga družina nepoznatoga broda i, pokrijepivši ga malahno pićem, odvede ga kapetanu, koji nakon tankoga ispita i teške zakletve da ikomu neće se odati za mrnara podušenoga Bete, zapiše ga za meštra među svoje.

Spaseni mrnar ne bješe ini nego Jozo Baldov, a nastupni brod jedna veljačka španjolska trokatarga, koja iz Mesine i Palerma puna voćija i raznijeh trgovina jedrijaše put Novoga Orleansa i Avane.

Putovaše do tamo cijela tri mjeseca, pak iskrcavši voćija u Novom Orleansu, otpraviše k Avani gdje iskrcaše inu trgovinu, i nakrcavši se paka duhanom, uporaviše na trag put Španije.

Kod S. Tome od Antila, u jednoj oluji, kakva samo sred Antila može uzbijesniti, slomiju se španjolcu glavna i sprednja katarga, pak onda, premetan sjemo-tamo od bjesnoće valova, nabode se na svrhu na nekakve podmorske hridi, gdje i ostane. Bog i more osvetiše Betu.

Kapetan su nekoliko druga vrže se u veliku lađu da ište spasenje, vozeći na sreću put kakva igala; nu zaludu, er se potopi. Jozo sa drugom dvojicom ostade na brodu među hridima ukovanu, i to je bilo njihovo spasenje. Er iza kako održaše se na njemu, i dan i noć čamiše gledajući na svak čas smrt pred očima, na jutro opazi ih jedna portugeska plav i spasi ih.

S Portugezom odjedri Jozo put istočnijeh Indija, otkuda, nakon dvije godine i više, vrate se u Lizbonu. Tu nađe pulaku Vilenika, s kojom otide prvo na Maltu, gdje kapetan hotije učiniti svoju četrdeseticu i očistiti družinu i brod od svake sumnje od nemoći, pak onda u petnest dana dojedri u Gruž, i zateče na izdahnuću svoju plačnu Jelu.

Po smrti Jelinoj osamljena na pustu domu ne htje ga ostaviti proto Božo, dali, ljubeći ga kako svoje dijete, uze ga k sebi, gdje i doživje.

Kad ja dođoh u Mihajlo, nađoh joštera žive Mariju staru i meštra Miha. Marija bijaše održala riječ mačetu Jelinu, er po smrti tužnice, uze je sobom i sa svijem njornjotanjem neke nje glasovite nevjeste, koja žive do danas, njegovaše i bludijaše malo mače dokle od starosti završi. Oplaka je starica žestoko, er s njom izgubi jedinu spomenu koja joj ostajaše od zaljubljene svoje nemotnjice.

Meštar Miho u starosti svojoj, kada već ponestane rabote na gruškijem škarima, u lađici, njegovom rukom građenom, prevažaše po luci do Rijeke i Zatona mještane. I mene je često prevažo i, vozeći me, povijedo bi mi prošla svoja pomorska stradanja.

Jednom, ne znam ni sam kako, razgovarajući se s njime slučajno spomenuh Betu. Na što starac kô da sam ga u kakvu ranu uvrijedio, zaječi, pušti veslo, preksti ruke i klimajući glavom zavapi: - O gosparu paroče! da ti znaš koliko je kuća nesrećni Bete u crno zavio, ne bi, Kristo santo! nigda ga spomenuo! - Vaskolik Gruž oplaka s njega. - Pak okretajući se i pokaživajući prstom, slijedi: - A vidiš li onu kuću ondje?

Puštih starca nek mu malo oduši naduto srce, te ga zapitah uzrok svega tega, i u toj prigodi pripovije mi, na njegov način, smrt svoje susjede Jele i Jozova stradanja nakon Betina izgubljenja. - Smrt Jelinu, reče mi, gledo sam mojijem očima; - a kako izgubi se Bete, i Jozo sam samcat skapula (spasi se), i nakon tri godišta prispije kô iz nebesa na smrt ženinu, od istoga Joza čuo sam pripovijedat.

A ja jedno i drugo, moj mili štioče, priopćio sam ti malo prije.

U Gružu, na Krstov dan 1868.