U noći Ksaver Šandor Gjalski (1854-1935) ELTEC Conversion Maja Matijević 126927

COST Distant Reading: ELTeC

U noći Ksaver Šandor Gjalski Naklada Bulaja 2013 U noći, svagdašnja povijest iz hrvatskog života Ksaver Šandor Đalski Zagreb nakl. Knjižare St. Kugli 1935 U noći Ksaver Šandor Gjalski 1886

Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche, Haďssons, poursuivons sans trève sans relâche, Les ténèbres, mais non, frères, les ténébreux, Frappés par eux, broyés par eux, pleurons sur eux. ----------------------------------------------- ----------------------------------------------- Et je dis à la Nuit: Répondez accusée. Victor Hugo: La Pitié
I.

Zimskoga jednoga dana god. 187*., oko podne, grnuli su pravnici svih tečaja u dvoranu br. IV. Predavanja su upravo prestala, a profesori sa sveščićima pod pazuhom i odzdravljajući dubokim poklonima pozdrave đaka žurili se prema stubama. Izvana dopirao podnevni zvuk zvona sa sviju crkava. Od nekuda, iz grčkoga sjemeništa ili iz plemićkoga konvikta, kao nestrpljivo zvečalo zvonce, navješćujući gotov ručak. Mladići su frčući i zapaljujući cigarete trčali i turkali se k vratima spomenute dvorane, ne uzimajući ni toliko vremena, da navuku zimske kapute, nego su ih nemarno na leđa ovjesili, a šešire nahero nasadili.

- Digo - čekaj! Per Dio santo - spetta un pocco!

- Ajde, ajde - vrag po cigareti.

- Oštija, kako se rivaju! Po Boga, ni domovina propala!

- Lako tebi. Kod Pruknera čekaju, ali u pučkoj kuhinji ne!

- Čau, ja idem. Mia bella, mia carissima Danica sad se šeće Ilicom. Ne smijem to propustiti. Možete vi i bez mene!

- Ne, ne. Čekat će ona. Ha, ha, ha!

- Gospodo! Ajde, žur'te se! Možete škripte i poslije ispraviti, naći ćete naposljetku riječ po riječ u Erxlebenu i u Veringu.

- Hej, perillustris domine Karlek, kaj ne buju oni išli v spravišće? Kakov su oni plemenitaš, za pet ran Božjih!

- Ho, ho, ho? - zagrmi iz sto mladih grla obijestan smijeh na gornju šalu, koju si je dopustio neki nacifrani kicoš prema nisku, debelu pravniku, jedinomu, koji je mirno krenuo prema stubama i po uzoru "svojih otaca" pušio iz ogromne, srebrom okovane lule.

Dok se takvi povici, šale i razgovori glasno no bez ikakva saveza izmjenjivali izmed mladih ljudi, koji su naprijed jurili po hodniku, bile su u dvorani br. IV zapremljene već gotovo sve klupe. Neki se utisnuše u sjedala, drugi se posadiše po pultovima, treći opet stadoše u posebne hrpe po uglovima sobe. Nad cijelim skupom šumio žamor glasna razgovora, pridušena mrmljanja, zijevanja i uzdisanja, smijeha i vike, jednom riječi, svih onih stovrsnih glasova, kakovi se čuju u skupštinama množine ljudi prije konstituiranja.

Kraj katedre stajalo je nekoliko mladića u potišem razgovoru. Gledajući ih, kako neizrecivim zadovoljstvom glade svoje duge pomnjivo počešljane brade ili zafrkavaju neopisivom nasladom i sigurnošću mlade brčiće, pa kako svečano miču glavama i rukama, mogao bi umah pogoditi, kako se osjećaju uzvišenim nad golobradim sustvorovima svojim.

Jedan između njih, sav u crnini, uspne se na podnožak katedre i uzme gledati u sakupljene. Olimpijskim pogledom omjeri dvoranu od jednoga kuta do drugoga, odvraćajući pozdrave i povike tihim posmijehom ili mahanjem desnice prema dotičniku.

- Ima ih dosta, mogli bismo početi - hej, Pero? - prišapne jedan kraj njega, sitan čovuljak plave rijetke kose, plavih štetinastih brkova, sa "škriptima" u svim džepovima, i čuvajući pod pazuhom Ungera, a u ruci držeći Kirhšteterov komentar tako, da si već iz daleka mogao pročitati na žutim koricama naslov knjige.

- Da, da, odmah! Strpi se malko. Al čuj, Roberto, Živka opet nema. To je čudan svat!

- Što zato! Ta znaš, kakav je. Ne čudim se njemu - nekakav gizdelin, sebičnjak. Zar možebiti na nj čekaš?

- Misliš, da ne bismo čekali?

- Ah, jer nisu došli? Počnimo samo, ta naposljetku ti si sazvao skupštinu. Otvori dakle.

"Silentium!" - zaori nestrpljivo ovaj isti mali, mašući silno po zraku svojim Kirhšteterom.

U dvorani se buka ponešto utaloži, nastane kašljucanje, a onaj važni na katedri zakašljav prije u ruku poče zvučnim glasom:

- Molim posluh, gospodo! Otvaram, ovlašten od svojih jednomišljenika, slavnu ovu skupštinu i molim, da "per acclamationem" izaberete predsjednika.

- Živio Petar Hojkić! - zavikne mali Roberto.

- Živio! Živio! - odazove se skupština.

- Ja vam zahvaljujem i blagodarim. Čast, što mi je tim iskazujete, znadem cijeniti u potpunoj mjeri i vrijednosti i obećajem vam, da ću nastojati, koliko mi budu dopuštale slabe sile, da zadaći svojoj zadovoljim, - izusti diplomatskom svečanosti i strogom ozbiljnosti na lijepom licu onaj isti crni, pred skupštinom se duboko nakloni i odmah nastavi: - Budući da je u svakoj skupštini potrebit također bilježnik, molit ću gospodina kolegu i miloga brata Roberta Keršinovića, da ovu tegotnu zadaću na svoja prokušana leđa primi.

- Živio Keršinović! - odazva se i odobri skupština, a ovaj, spremiv sve svoje knjige i škripte pod pult, smjesti se na uglu prve klupe.

Izabrani predsjednik ispravi se sasvim ravno, otare čelo i usta rupcem, povuče nešto prama laktima rukave, kao kakav svećenik na propovjedaonici, diže glavu u vis, kao da tamo nešto traži, pa držeći neko vrijeme desnu ruku ravno ispruženu prema skupštini u znak, da bude tiho, progovori sa svoga uzvišenoga mjesta sigurnim zvonkim glasom:

- Gospodo! Braćo moja! Dopustite mi, da i kao predsjednik i kao sazivač ovoga današnjega našega sastanka, to jest slavne ove skupštine, započnem red govornika, pa da istaknem, zašto smo se ovdje sakupili. Znam, da bi to drugi bolje i vještije od mene učinio, no kad je kocka na me pala, - dopustite mi, da vam se svima zahvalim, što ste izvoljeli doći na moj i mojih jednomišljenika skromni poziv. Budi vam iskrena bratska hvala! Gospodo! Naša se mladež uvijek odlikovala, naročito mi akademički građani ove "almae matris", time, da je znala prihvatiti svako pregnuće miloga nam naroda. Svako je uzvišeno nastojanje naših rodoljuba uvijek našlo trajna vatrena odziva u srcima akademičkih građana. Uz neumorni rad u hramu božice Atene dužnost je naša, da budnim okom pratimo javni život mile nam domovine. I kako moramo kazniti prezirom sve one, koji protiv nje griješe, tako nam je opet sveti zakon, da slavimo i ljubimo one muževe, koji na braniku domovine stoje čvrsto kao klisurine i koji su spremni za nju sve žrtve prinijeti, koji su napokon našemu milomu narodu darovali toliko toga, da je teško nabrojiti. Naš narod tako je sretan, da imade takova sina. Evropa mu se divi, a zahvalna domovina slavi ga i obožava. Mi akademički građani dužni smo svijetu pokazati, da smo, proučavajući kreposti klasičnoga svijeta, naučili također od starih grčkih i rimskih junaka, da znademo i hoćemo cijeniti i slaviti velike sinove svoje domovine, da nastojimo biti im zahvalni i da smo svaki čas pripravni ovo i činom dokazati. Samo ovako i nikako inače, pokazat ćemo, da ćemo izvršiti ono, čemu se domovina od nas nada i što narod od nas očekuje. "Na mlađima ostaje svijet" - mudra je riječ našega naroda. Stoga mi mlađi dokažimo, da stojimo na visini današnjega našega narodnoga naprezanja, pa će stariji moći danas sutra mirnom dušom predati nam narodni barjak i prepustiti krmilo našim rukama.

Prilika se pružila, da to danas dokažemo. Danas slavi se širom domovine imendan proslavljenoga muža; ja vam ne trebam imena kazati, vi ga hvala Bogu svi poznate. Sva domovina gleda na vas u nadi, da je još ovdje mladež, koja znade i hoće prkositi svim dnevnim protivštinama, pa da nije opravdan onaj strah, da je tobože današnja politička situacija otrovala redove slobodoumnoga, akademičkoga građanstva. Pokažimo dakle, braćo, da smo neustrašivi, i zaključimo, da se u ime akademičkih građana brzojavno otpošalje čestitka neumrlomu svečaru, a u spomen toga da se nabavi njegova slika, da se njom uresi ova dvorana, da tako mladež naša za sva vremena ima časno njegovo lice u svojoj sredini. - Ja sam rekao!

- Živio! Živio! - zaori gromko dvoranom i živo zapljeska stotinu ruka.

Čim se skupština malko utišala, stupi pred katedru mlad čovjek crne kudrave kose i tamne puti. Vidjelo mu se na prvi pogled, da je južne pasmine; osobito fin, pravilan nos je svjedočio, da mu predi nisu bili slavenskoga roda.

- Gospodo kolege! - progovori izgovorom istočnoga narječja, malko se nakloniv pred predsjednikom. - U ime svoje i u ime svoje braće ostalih Srba slušatelja na vrijednoj ovoj visokoj školi izjavljujem, da ćemo mi iz ove skupštine izići prije, nego se takav zaključak stvori, jer se srpstva taj predlog ne tiče, niti treba da se tiče, pa mi nikakove solidarnosti ne nazrijevamo s vama u tome pitanju, niti hoćemo da je imamo.

- Lijepo, lijepo! - ironično poprati skupština ovu izjavu; jedan iz zadnje klupe reče, da je to govoreno "in cyrillischer Sprache", našto se sva skupština grohotom nasmije. Hojkić očitom indignacijom sažme ramenima, no ipak ne odvrati ništa.

Međutim se Srbi korporativno udaljiše iz dvorane.

- Užasno! Infamno! - najednom se začu iz gornjega ugla, gdje je stajao osamljen mlad čovjek, odjeven u jednostavno sivo odijelo. U blijedim, izvanredno suhim obrazima nelijepih, neprijatnih crta duhovita izraza, čitala se ogorčenost i časovita bol. Tamne, duboke upale oči sijevale ljutinom, gledajući izlaz Srba.

Čim opazi, da svi u nj gledaju, zastidi se i porumeni, spusti glavu i stane grozničavo vrtjeti i tiskati u ruci snopić bilježaka, što ga je dosad držao. Bijaše očito, da su mu se one riječi izmakle i da su zaista bile izljev silno potresena čuvstva. Osjetivši poglede svih prisutnih na sebi, bješe mu tako neugodno, da se je napokon okrenuo k prozoru i tako zaklonio lice.

No u taj čas nije se više skupština za nj zanimala. Iz zadnje klupe začuje se krupan glas, doviknuvši gotovo ljutito: "Čekajte!" i prema katedri protiskivao se visok, suh mladić, ne mareći mnogo, da li će kome stati na nogu ili se o čija leđa zadjeti. U kozičavom, žučljivom licu, osobito u malim, žarkim očima, odavala se uzburkana strast, a još više silovita srditost. Nervozno drhtanje okolo debelih modrikastih usnica još mu jače odavalo uzbuđenost. Traljava mu odjeća samo visjela na suhonjavu tijelu, na kojem se osobito isticala pognuta leđa.

Još nije stao na katedru uz predsjednika, a već je počeo dugim rukama po zraku mahati i glasno govoriti:

- Kazat ću tek nekoliko riječi; mjesta mi dajte!

Tad se smjesti na katedru, potisne predsjednika malo na stranu i počne dosta treptavim ali inače ugodnim, odrešitim glasom:

- Braćo! Istina je, ja vas i vi mene lično slabo poznajete, no ipak se ne bojim stupiti ovdje pred vas i kazati vam otvoreno, iskreno bez okolišanja, onako, kako to dolikuje pravomu mužu, Hrvatu, kazati vam, da mi je sve vas skupa veoma žaliti. Dosad sam se nadao, da hrvatska mladež nije onakova, kakovom je mnogi i premnogi prikazuju, al nakon govora predsjednika i vaših usklika moram reći, da sam se prevario.

- Oho! Jeste li čuli? - prekinuše govornika.

- Predsjedniče! Molim vas, držite red, da me ti nadobudni sinovi domovine ne prekidaju.

- Šta? Šta? - On vrijeđa! - zagrmi dvoranom.

- Molim, gospodo mir! - dostojanstveno se oglasi predsjednik Hojkić, a vi, gospodine, nastavite. No pozivam vas, da ne gazite pravila parlamentarnosti i pristojnosti, jer bih inače kod prve uvrede morao strožije postupati.

- Ne vrijeđam nikoga, niti mi takovo što može biti namjerom. Ako koga boli, što mora istinu slušati, na čast mu bilo! Bit ću kratak. - Odbijam predlog kolege Hojkića i to s razloga, što uopće ne odobravam priznavanja autoriteta. Načela neka budu sve, osobe ništa. Ne priznajem nikomu, da bi se nazivao ili dao nazivati prvim sinom domovine, jer svi smo djeca svete nam majke Hrvatske, pa bude li koji tako sretan, da učini za nju što korisno, nema prava zahtijevati, da mu se kadi i metaniše, jer je samo svoju dužnost učinio. Da se samo Hrvati nisu nikad povodili za autoritetima, vođama, prvim sinovima domovine, koja li sreća po njih! Ali žalibože svakoga prvoga mazgova postaviše na uzvišeno mjesto i klanjaše mu se kao židovi zlatnomu teletu. U nazočnom slučaju baš je tako! Taj vaš slavljeni današnji svečar nije ni iz daleka svoje dužnosti prema domovini ispunio, on ju je dapače smrtno ranio, te ga svaki svijestan Hrvat pravom drži za izdajicu, a njegova djela, što ih vi slavite, nisu nego "za opsjeniti" narod.

- Prestani! Nitkove! Van s njim! Van! - zagrmi burno dvoranom i mladi ljudi poskaču sa svojih mjesta, da se na govornika obore. On pak metnu ruke u džep i tek porugljivo i prezirno nasmjehnuv se htjede nastaviti. No vika nije se dala utišati, najvatreniji protisnuše se do katedre tik pred govornika, grozeći mu se šakama. I ne bi bio mogao nastaviti, da se nije u taj čas nešto čudno zbilo. Onaj mladić, koji je u uglu kod prozora sam stajao, skoči do katedre i sav zažaren u licu povikne silno odrešitim načinom:

- Slušajte! Mi smo akademički građani, a kao takovi najprije i najbolje moramo znati ljubiti i cijeniti slobodu govora i poštivati svačije mnijenje. Gospodine, nastavite!

- Molim, mir!

Na ove riječi bješe zaista sve mirno. Kao da je u glasu ovom i zvučnoj mu oštrini ležala neka osobita snaga. Oni, koji su se malo prije najjače žestili, sad se sasvim umiriše i samo su znalično pogledavali u toga mladića, koji ih je tako rekavši jednom riječi ukrotio. Bijaše očito, da se svi čude, kako je to, da ga ne poznadu i da mu dosada nisu pripisivali nikakva značenja.

Nakon što se u dvorani sve umirilo, nastavi pređašnji govornik, jedini možda, koji na svoga zagovornika nije ni oka bacio. On nastavi:

- Eto ih, baš kao stari mameluci! Bora mi, pripravljate se izvrsno za buduće prodane mješine. Što im se neće čuti, to prekidaju! E, dakako, svjedoči vam to nacifrana odjeća, - ona je sva vaša briga. Gledajte mene u starom poderanom kaputu. Noja vidim, da s vama nema razgovora. Dovršit ću, no prije prosvjedujem protiv svakoga korporativnog odašiljanja kakovih brzojavka. Još mi je istaknuti ovo. U svom govoru nije predsjednik ni jednom spomenuo ime hrvatsko. Sve "naše", "naš" narod, "naša" domovina, "naša" mladež-"naši" rodoljubi. Do vraga, vi našinci! Ne zaslužujete ni da nosite ime hrvatsko, za koje su djedovi naši more krvi prolili, koje bijaše časno i uvaženo pred stolicom pape, pred prijestoljem najmoćnijega kralja francuskoga i na divanu sultana turskih! No vi mnogo hajete za to. Jedino s toga se događa, da nam se usuđuje svatko, koji se ovamo doklati, vrijeđati hrvatsko ime, hrvatski narod, kako danas doživjeste od onoga cigančeta. Smijali ste se, a morali ste ga na mjestu prošibati za drzovitost i opakost, što se usuđuje, nahranjen kruhom niklim na hrvatskoj grudi i boraveći u srcu Hrvatske, ipak vrijeđati Hrvate. Oh, na vješala - na vješala s takvim izrodima! A vi mu se smijete, u miru ga pustiste, vi - pitomčad neprijatelja hrvatskih!

- O besramniče, nosi se odatle! Braćo, bacimo ga napolje! Van s njim! Ovo nije nego policajni uhoda! - zavikaše bezbrojni glasovi, te nastane silna vika, buka i neopisiv metež u dvorani.

Smjeli govornik bio bi zacijelo zlo prošao, da nije Hojkić u posljednji čas sve sile svoga moćnog grla i nezatajivog ugleda napeo, da zapriječi svaku sablazan. Tada u kratko i s najvećom indignacijom odbije napada je predgovornika, pročita sastavak brzojava, koji skupština živahno i vatreno prihvati, te zaključi skupštinu, a mladi ljudi navreše nestrpljivo k vratima. Među posljednjima bijaše govornik, digavši visoko i prkosno svoje kozičavo žuto lice.

Jedva što je izišao na hodnik, na kojem je većina skupštinara u nekoliko hrpa živahno raspravljala i bučala, pristupi k njemu Roberto Keršinović, te onakav malen stavi se pred njega dugonju i mašući mu pred nosom svojim neizbježivim Kirhšteterom, uzme nosnim glasom vikati: - Gospodine, vi se usudiste svu akademičku mladež uvrijediti, u kratko vi se ponijeste najbezobraznije, da, molim vas za vaše ime!

Ovaj se najprvo kao okameni od zadivljenja, ljutine, čega li, te je trebalo ponovna zadirkivanja Keršinovićeva, dok se je sabrao.

- Nosite se do bijesa! - riknu tada kao ranjen lav. - Još jednu riječ i ta vaša drzovita gubica, - tražit ćete je po podu!

- Oho! - cikne mali Roberto i skoči još bliže do protivnika, no u taj čas položi netko na nj ruku i čvrsto ga turne na stranu.

- Gospodine, udaljite se odmah! - Vi ste napali, ne dopuštam vam nikakova daljega sablažnjiva ponašanja. Promislite, da smo u dvorima naše "almae matris".

Keršinović ga sav u čudu pogleda i prepozna u njem onoga istoga, što je malo prije u dvorani učinio mir. Ugrizav se do krvi u usnice htjede mu nešto odvratiti, no ovaj ga svojim krupnim tamnim očima strogo i ponosno omjeri od glave do pete, te ga najvećim mirom primi za oba ramena i od sebe okrene.

Međutim dojuri amo Hojkić i silom povuče Keršinovića za sobom. Ona dvojica ostadoše neko vrijeme jedan prema drugomu stojeći, da se nisu ni maknuli niti što progovorili. Govornik gledaše nezadovoljno, gotovo bijesno na stranu prema prozorima hodnika, dok ga je ovaj drugi prijatno motrio.

- Gospodine kolego! - prekine tada ovaj šutnju. - Dopustite, da vam čestitam i u jednu ruku da vam zahvalim. Govorili ste mi upravo iz duše, braneći ime hrvatsko. Ne bavim se zaista politikom niti se u nju razumijem, ali ne mogu vam kazati, kako me zabolje danas ona izjava Srbâ. Vi ste se jedini ogradili protiv njih, hvala vam za to!

- Ništa, ništa! Ovo nam je dužnost, - odvrati mu ovaj drugi hladno i neprijazno, pokročiv već dalje, no tada pozirnuv u dobro pošteno lice nagovoritelja, koje je sve plamtilo od zanosa, nastavi nešto povjerljivije: - Dakle i vas to boli? Ma, molim vas, kaže, da nema s Hrvatima ništa solidarno, a što je on nego Hrvat? - Kad su mu djedovi pribjegli ovamo, a Hrvati jedini dali im utočišta, onda smo bili dobri! Drago mi je, da ste istoga mnijenja.

- Dopustite, da vam se predstavim. Zovem se Petar Krešimir Kačić, pravnik trećega tečaja.

- Drago mi je. Ja sam pravnik Ivan Jelenčić. A gle! - Evo Puškarića i Žunića. Servus, rajo! Zar ne bijaste na skupštini?

- Bili smo, sve smo čuli. Ajde dakle na ručak; kum Pavel neće nam inače ništa ostaviti.

- Ajdemo! - odvrati Jelenčić. - Evo, ovo je gospodin Kačić, pravnik.

- Živio! Drago nam je!

II.

Pođoše niz stube. Na trgu sv. Katarine zakrenuše prema južnom šetalištu. Dok su pridošla dvojica zapodjeli živahan razgovor, rešetajući događaje skupštine, Jelenčić je šuteći i zlovoljno zureći stupao za njima, s rukama u džepovima svoga preširokoga ostarjeloga kaputa, te se nije ni malo osvrtao na Kačića, koji je kraj njega išao nekako nesigurno i neodlučno.

- Ta mi smo znali. E, Žuniću, nisam li ti rekao? Nije vrijedno među ovom marvom ma što početi! Da, uvjerit ćeš ti njih. Tu nije druge nego maljem po glavi. Ne poznaš ih još, moj Ivane! Upravo su kao stari, - sve je to Tirolac.

To je rekao krupan mladić od kakovih dvadeset pet godina, crvena nabuhla lica bez brade i brka. Glas mu bijaše hrapav, gotovo bez zvuka. Kod posljednje riječi potresao se čitavim nespretnim tijelom i zamahnuo rukama kao na grožnju.

- Đavo ih odnio, i mlade i stare! - nastavi surovo i razjareno. Hrvatskoj nema dotle spasa, sve treba podaviti!

- Bravo, izvrsno, Puškariću! Ti poznaš svoje ljude. Po glavi, po glavi! Kakovih pregovora s njima! No Ivan nije vjerovao, - odvrati onaj drugi, koga je Puškarić Žunićem zvao, te pogladi svoju tamnoplavu bradu, raščešljanu à la Maximilijan, popravi gustu kosu pod masnim, no kicoški nahero k lijevomu uhu nasađenim šeširom. Na jednoj ruci imao je bijelu švedsku rukavicu, a drugu golu sakrivao i tiskao brižljivo u džep lakoga jesenskoga ogrtača.

- Pa uzmi onoga Hojkića! Seljak, a kako se na gospodsku premeće, - a seljak! - nastavi Žunić.

- I ja sam seljačkoga roda! - prekine mu riječ Puškarić.

- Oštija, ne mislim ja tako, nije to sramota. Nisam per Dio santo ni ja patricij, - smeteno se uzme ispričavati Žunić. - Naposljetku ti si primorac, to je finija pasmina, al Hojkić! - On je onaj prosti seljak odavle ili iz Slavonije. Međutim Ivan mu je dobro odbrusio. Dakako, debele kože ništa se ne prima; nije bilo vrijedno ni da riječ progovori. Vidjet ćeš, ni oni dolje neće ti odobriti, što si se išao.

- Eto ga na, - plane Jelenčić, - dakle vi malo što me baš ne korite. Lijepo! No kazao meni tkogođ što mu drago, ja znam, što sam uradio. Zar da uvijek šutimo i tek kao krtovi pod zemljom rujemo? Što koristi samoj stvari, ako ja vama ili vi meni govorite; mi se i bez toga razumijemo. Ne treba niti vama niti meni pobude niti razjašnjenja, al onim zaslijepljenima! Napokon nisu svi pokvareni, tek od neznanja su onakovi. Nije meni za Hojkića ni za Keršinovića, ali oni drugi neka čuju jednom pravu riječ. Ta i onako ne čitaju naših stvari, kako dakle da saznadu? Treba jednom u njihovu sredinu. Vjerujem, da je ugodnije u zapećku sjediti i jednomišljenicima prodikovati, koji će ti sve odobriti. No to nije rad, a meni se hoće rada!

Jelenčić je to izrekao zlovoljno, no ipak odrešito i time Kačića, koji ga je pomnjivo slušao, sasvim porazio i još više za se predobio. Uistinu pak ne bijaše tako spokojan i sabran, kako se pričinjao. U svojoj je unutrašnjosti osjećao onaj stid, što ga mlad čovjek uvijek osjeti, kad se gdje prvi put istakne, pače morilo ga neko nezadovoljstvo sa samim sobom, kojega si nije mogao protumačiti. Zato je opet pao u svoju pređašnju šutnju, neprestano nešto za se mrmljajući, pri čem bi katkad glavom stresao i zakimao.

- Pokazao sam ipak, da umijem govoriti i da nisam strašivica, - promuca jedva razumljivo, a licem mu preleti zadovoljan, posve slavodobitan osmijeh. Pade mu na um, da će "novine o njem pisati", i nešto kao ponos i osjećanje svoje rođene znamenitosti makne se u najdubljoj njegovoj unutrašnjosti, ali se u isti čas zasrami toga i silomice stane druge misli dozivati. Za razgovor drugova nije ni mario. U duhu je vidio drzovito lice Roberta Keršinovića, zatim Kačića, kako pristupa k njima, onda dostojanstveno držanje Hojkićevo. Sad se sjeti, da ga je danas krojač za krpanje kaputa najozbiljnije i vrlo oštro opomenuo, da plati dužnu forintu, a on mu ipak ne mogaše platiti. Poslije toga pade mu na um žuti gospodarov pas, koji uvijek na nj laje i svaki put prouzroči, da svi ukućani izlete na hodnik i dvorište. Zatim se sjeti nekakva starca u velikoj kavani, koji svaki dan čitavo popodne do kasne večeri čita "Augsburger Allgemeine". Onda mu opet sinuše slike iz današnje skupštine. Spomenuv se Roberta, strese ljutito, prkosno glavom, turne šešir sa čela, pljune na stranu i učini, kao da će zasukati rukave. Žunić ga u čudu upita, što mu je? Sam Puškarić, koji se međutim približio Kačiću i propitkivao ga za političko mu vjerovanje, znalično se obazre na Jelenčića.

Uto dođoše do ugla stražarskog tornja na šetalištu, našarana krpama raznobojnih oglasa. Jedan osobite veličine a na jasno crvenu papiru oglašivaše u njemačkom jeziku novu trgovinu modne robe.

- Gledajte čuda! - zavikne Jelenčić. - Ova tobožnja metropola hrvatska, a gle kakovi oglasi! Ne dolazi nikomu ni na kraj pameti, da zdere ovu sramotu. Uh, kako smo otupili, gotovo ugrezosmo u švapštinu. Vikati na pijankama "Živila domovina!" to nam je sve, za to imademo i volje; no brinuti se, da nam se jezik poštiva, na to nitko i ne misli. Dakako, kruh hrvatski je dobar, šta treba više, - "mit die dummen Kroboten" svatko je brzo gotov. Kako bi u Pešti bilo, da se ma tko usudi Madžare ovako vrijeđati?

Jelenčić je sve to u najvećem bijesu izgovorio. U tom svom gnjevu skoči k zidu i začne kao pomaman trgati oglas tako grozničavo, da mu se nokti do krvi ozlijediše. Na šetalištu ne bi taj čas nikoga: no upravo kad je Jelenčić posljednji ostanak oglasa sa zida otrgao i po krpama papira gazio, stane preda nj gradski stražar.

- Šta vi to radite? - oštro upita stražar.

- Ono, što mi je dužnost kao čestitu Hrvatu. Da ste vi i vaš načelnik čemu, ne bi smjeli ni dopustiti, da se takvi oglasi pribijaju. Uostalom, što vas briga, što ja radim! Nisam tim ništa protuzakonito učinio.

- Vi ste počinili javnu sablazan.

- A, što još ne! Gle ti njega! Ja sam pravnik, pa će on mene učiti, kakav je moj čin. Molim vas, ne budite smiješni, - otrese se Jelenčić i htjede dalje.

- Čekajte, molim, ostanite na mjestu, ne puštam vas u ime zakona.

- Nemate vi toga prava, per Dio santo! - umiješa se Puškarić, dok Žunić i Kačić silomice potegnu k sebi Jelenčića, koji je od ljutine sav problijedio i neprestano vikao: "Kakva je to sramota, da hrvatski službenik, hraneći se znojem i žuljevima hrvatskoga naroda, uzimlje u zaštitu njemački oglas! "Jest, sramota je! - vikaše, - ne ja, nego vi i vaš kapetan morali ste još u rano jutro sve oglase potrgati. A mjesto toga on na me navaljuje!"

Nastade pravdanje među đacima i stražarom. Ovaj napokon zazvižda prema prvomu katu za pomoć. U isti čas dođe iza ugla mlad čovjek. Sav u čudu popostane. Kačiću pruži srdačno ruku, pa saslušav časak prepirku, obrati se najprije k đacima:

- Molim, gospodo, umirite se. Nije vrijedno. - Okrenu se zatim stražaru s riječima:

- Izvolite gospodu otpustiti, pravnici su, ja ih poznajem. Ako mislite, da su provrijedili red, oni će se iskazati, a vi znadete propise. Molim dakle, gospodo, uredite stvar.

Stražar pozdravi po vojničku i u znak, da se slaže s tim riječima, kimne glavom te se odmakne za dva tri koraka natrag.

Pridošavši mladić bijaše birano, pače elegantno odjeven. Vidjelo se iz svega, da mu nije svejedno, kako izgleda, i da posvećuje neku brižljivost vanjštini svojoj. Međutim ukusna jednostavnost i pomanjkanje onih toaletnih malenkosti i pretjeranosti, koje označuju pravoga "gommeuxa", sačuvala ga sasvim od prikora, da je kicoš. Glas, kojim je govorio, bio je zvučan, miran i posve siguran, pa je uopće cijela mu prikaza i sve, kako je stajao i kretao se, odavalo onu otmjenost, kojom se odlikuju samo posve samostalni duhovi. Uza to mu je krasno lice sjajilo dobrotom i ljubaznosti. Bijaše nešto milo i nježno u tim finim crtama uska poduljega obraza, a sive krupne oči smeđih zjenica, ako su svojim kresavim blijeskom i odavale čvrstu i ponosnu volju, ipak su pod lukom gustih obrva i u sjeni dugih trepavica svojim ovalnim oblikom imale nešto sanjarsko u sebi i izricale nešto čuvstveno. Na prvi mah morale su uvijek ove oči djelovati.

Đaci međutim stajahu na okupu neodlučni, što bi, pa pogledavajući čas pridošloga, čas jedan drugoga stali se napokon tiho dogovarati. Kačić i prihodnik ljubazno se pitali za jednu malenkost.

- Mi nećemo da kažemo svojih imena, - rekne napokon Puškarić.

- Tada molim, da me slijedite.

- Ni to nećemo; pustite nas jednom u miru, per Dio santo! Pazite radije, da se u Zagrebu toliko ne krade, - povikne ljutito Žunić.

- Kolego Žuniću, nemojte tako, umirite se. Dakle gospoda ne žele kazati svojih imena. Ja preuzimljem potrebito jamstvo za njih. Mene neka zovu na odgovornost. Ja sam pravnik Živko Narančić. Evo vam posjetnice. Mislim, da je dovoljno? - završi ovaj ponosito, no ipak dobrostivo pogledavši stražara. Stražar se nakloni i odstupi, no prije prezirno omjeri postrance Puškarića, Žunića i Jelenčića.

- Stante! - zavikne ujedared za njim Kačić. - Ja neću da se sakrivam. Vratite posjetnicu gospodinu Narančiću, pa zapišite mene. Zovem se Krešimir Kačić, pravnik. Stražar međutim nije više slušao, te se na mig Narančićev udalji.

- Pusti Kačiću! Neću ja nikoga sakrivati, ja sam poznat s redarstvenim činovnikom. Kazat ću mu, da nije ništa na stvari, i sve će se mirno urediti. Prijatelj Jelenčić, a i ti, vi ste prevruće krvi, pa bi mogli zlo proći. Najbolje ovako! - prihvati Narančić ljubazno i stisne Kačiću ruku, usrdnim pogledima još ga moleći, da se umiri.

- Ne, oprosti! - prekine ga Kačić i naglo istrgne ruku. Ja ne tražim, da me tko brani; ako sam kriv, odgovarat ću sam. Ti se nisi smio ni umiješati, a kamo li ime svoje kazati.

- E, al takova su uvijek ova gospoda; vrebaju na zgodu, da mogu koga spasiti, - ironično i ujedljivo doda Jelenčić. - Dakako, onda mogu barem zahvalnosti iskati. No žalibože progledali smo.

Narančić na ove riječi problijedi, a licem mu zatrepta bolno trzanje. U krupnim lijepim očima kao da se zalila suza. Tad se uspravi ravno i visoko, nadvlada svoj nemir potresav ponekle tijelom, pa mirno ali ponosito odvrati: - Vi se varate! Kazao sam svoje ime, jer ne htjedoh da se dogodi sablazan, da vas stražar tjera usred bijela dana po gradu.

- Kakva sablazan? No dakako, ti si gospodskih navada, u tvojim očima bila bi svakako takova pratnja nešto užasno. Pred ljudima, koji se riješiše predsuda, koji su za domovinu pripravni i na vješala tanka, pred njima ne bi to bila sablazan, a ne bi ni sramota pala na nas, nego na silnike naše i našega naroda! - izdreči se Puškarić surovo i muklo.

- Ja sam takovih navada, kakove nam zakoni naobrazbe propisuju, i priznajem, da mi je fini Atenjanin bio u povijesti uvijek miliji nego surovi Špartanac, - u ostalom chacun à son goût!

- Eto, i to je gospodska fraza! Pak - ha, ha, ha! - koga se vraga dičiš svojom francuštinom!

- Čuješ li, to je ipak preko mjere! - prekine Narančić Puškarića. Ne dopuštam nikome, da sa mnom ovako govori. No opraštam ti, jer drugačiji ne možeš ni biti. Uostalom ti najbolje znadeš, da si sada bio nepravedan, jer me poznaješ. No najbolje je, da prestanemo. - Narančić htjede na to ostaviti društvo, ali ga Kačić zadrži.

- Ne raziđete se ovako, - prihvati on. Ja poznajem prijatelja Živka i znam, da je najbolje mislio, kad se je za nas zauzeo. No i mene ne bi bilo nesretnim učinilo, da nas je stražar tjerao; za svetu hrvatsku stvar i više ću podnijeti. Nego, stante, mi smo ipak pogriješili, mi smo morali naša imena kazati. Ta moram uvijek biti kao čestit čovjek pripravan, da za svoje čine i odgovaram. Mene je sada stid.

- Ohoho! Još vam se, kako vidim, djetinjarije po glavi metu. Nismo mi tajili, - da, da - čemu - zar od straha? Ili što želimo izbjeći odgovornosti? Bog - ne, ne, - luda fraza, dakle podnipošto nije tako. No mi se ne htjedosmo pokoriti robu zakona, koji za nas ne može imati valjanosti, - zaintači Jelenčić.

- Tako je! - potvrde Žunić i Puškarić.

Ovako se prepirući dođoše do ugla realke. S Griča silazila mlada ženska, upirući se o debeo štap. Mladi ljudi ne bi je bili ni spazili, da se baš nekoliko koračaja pred njima ne posklizne, padne i bolno zakrikne. Puškarić, Žunić i Jelenčić tek se ogledaše i pođoše dalje; Narančić pak skoči onamo, prigne se k njoj i nježno je digne.

III.

Dok je Živko pomagao djevojci, hromoj u desnu nogu, stajao je Kačić nepomično nekoliko koračaja dalje. Neizrecivo smilovanje obuzme mu čitavu dušu, videći kako se mlado djevojče teško diže i sa strahom hvata Narančićeva ramena, da opet ne padne na sklisko tlo. To smilovanje bješe tim jače, što je opazio, da je djevojka kao anđeo lijepa. U ponešto uskom licu pravilnih nježnih crta lebdio izraz dobrote i strpljivosti. Velike tamnomodre oči sa svojim neobičnim k nebu podignutim pogledom sijevale su žarom čuvstvene duše i izricale nešto žalobno, nešto slično mučeničkim pogledima, no ipak ne odavahu ni jedan čas kakva prikora ili nezadovoljstva; pače uz onaj fini tek nešto zavinuti nosić, uz djetinjasti potez oko rumenih malih usni, dražesno svježih, ljeskala se također spokojnost i mir nedužna čista srca, koje kod najmanje već radosti dragovoljno zaboravlja svoju nesreću. Kačić bijaše potpuno svladan, pa tronut u duši tiho šapne: "Tako krasna, tako mila, pak - ta nesretna noga!"

Ni sam se nije osjećao sretnim, zato ga je to jače privlačilo nešto k ovoj nedužno od prirode kažnjenoj sirotici. Naprama ženskima bijaše inače tako plah, da se nije mogao svladati. Žensko društvo bilo mu neugodno, a on u njem kao sapet, i nikada nije znao, kako bi se u njem vladao. Nespretnost svoju u takvom društvu nastojao bi prikriti neuljudnom zlovoljom ili vječnom šutnjom. Sada mu je smilovanje svu plahost rastjeralo. Ta prema nesretnicima svaki Božji dopušta si čuvstvo premoći - otkle dakle plahost!

Kad mu se Narančić s djevojkom sasvim približio, pridruži im se Kačić i nakloni se. Dakako, srce mu je uzelo silno kucati i rumen ga oblila dovrh čela. No spazivši, da je djevojka, ako i vrlo uredno, ipak jednostavno odjevena, pače da joj paletot nije baš sasvim nov, postade opet sasvim slobodan i siguran.

- Na koju stranu izvolite, gospođice? - upita ljubazno Živko i stane časkom.

- Ja idem kroz Mesničku ulicu, - odvrati djevojka ugodnim nešto tihim glasom, upirući se o svoj debeli crni štap, te nehotice baci bojažljiv pogled na strmi put, kojim joj bijaše poći.

- Ah, ondje je osobito sklisko, - zabrinuto izusti Kačić i protiv volje izmakne mu se pogled na djevojčinu nogu.

Ma da je u isti čas to požalio i hitro na stranu pogledao, djevojka je ipak ulovila taj pogled i pogodila, da misli na njenu hromost, pa se je zastiđena zacrvenila.

- Ako dozvolite, gospođice, mi ćemo vas pratiti, - reče Narančić ljubazno, uljudno se pokloni i nastavi: - Mi smo pravnici, - evo, gospodin Kačić, - ja sam Narančić.

Djevojka se malko zabuni, što joj je preljubazno pristajalo i tek poslije nekoliko časaka izusti: - "Drago mi je", ostajući sveudilj neodlučna, bi li, ne bi li prihvatila ponudu. No pogledav na strmi, suledicom pokriti put, odvrati: - Ako ste tako dobri, molit ću.

Narančić joj opet ponudi ruku, no ona kao da nije toga spazila, krene dalje upirući se jedino o svoj štap.

Kačić bijaše nekoliko koraka iza njih, pa videći, kako se bijedno djevojče muči hodajući, bude još više dirnut. Opazi ipak, da je slabo ovo onisko djevojče ne samo lijepa lica, nego da je nježno joj tijelo puno dražesti i čara, osobito ramenice da se spuštaju ljupko i plemenito, stas da joj je tanak i gibak, pa kraj sve tjelesne pogrješke i teška hodanja ipak da je kretnja mila, te se ne miče onom nespretnosti, ljuljanjem i bacanjem čitava tijela od jedne strane k drugoj, kako to čine druge hrome ženske. Najviše se divio krasnoj smeđoj kosi, koja se bujna i valovita prelijevala u svijetlu zlatnim blijeskom i jednostavno spletena u čvrstim debelim pramovima padala pod vrat. On je uživao u toj ljepoti. Napokon se toga zastidi i sam u sebi ukori, što mu kraj ove bijedne nesretnice takve misli dolaze.

Kad dođoše do zavoja, štono se sa šetališta spušta u Mesničku ulicu, pokaže se pred njima visok, star gospodin, sav u crno odjeven. Dugi bijeli brk pristajao mu odlično k plemenitomu, umnomu licu. Narančić i Kačić uljudno ga pozdrave. Bijaše to akademik Mirković, slavljeni učenjak i rodoljub.

- Servus, amice Živko! - radosno i ljubazno klikne starac, prepoznav Narančića i ustaviv se i potreptav ga po ramenu, upita prijatno: - Kamo? - U isti mah opazi djevojku kraj Narančića i uljudno joj se nakloni. - Što mi ti radiš? Ni jučer ni danas nije te bilo k nama. Vilma je već zabrinuta, da si bolestan. A ti zdrav, hvala Bogu! O, da dođeš k meni. Dobio sam krasnih stvari, - oh! Važne listine: Međumurje, Slavonija, Mačva. Ta znaš, svaku među mogu označiti čak onamo u dvanaesti vijek!

- Živio! To me baš zanima! - s pravim zanosom odvrati mu Narančić.

- Moraš li u donji grad? Ako ti je moguće, da ostaviš društvo, drago bi mi bilo, da pođeš malko sa mnom. Imam ti još nešto važno kazati. Tražio sam te već danas.

- Nemam dolje ništa silno. Gospođica će me ispričati. Ako dakle izvoliš, idem s tobom. Klanjam se, gospođice, izvinite. Zbogom, Krešimire!

Kačić ostane sam s djevojkom. U taj čas kao da ga je podišla obična njegova plahost, pa samo što se nije razljutio, što ga je Živko ostavio. Ništa ne govoreći išao je uz nju, a glavom mu se vrtile svakojake misli. "Dakle djevojke pratim; oh, da me samo koji poznati ne vidi, još bi mi se narugao. Ne znam, ni čija je ni što je. Ipak bih morao s njom štogod progovoriti; držat će me inače za glupana. No do bijesa što da reknem? Oh, taj Živko, kako me je mogao ostaviti, pa i taj Mirković, zašto je baš taj čas morao doći!

- Gospodine, budite tako dobri! - prene ga iznenada plahi, uspregnuti glas djevojke, koja je stala i sva crvena u licu držala prema njemu ruku, da se za nj prihvati. Bijahu bo došli baš k najstrmijemu smrznutomu mjestu.

- Molim, izvolite, - nespretno i sav zažaren ponudi joj se Kačić. Ona mu se tek nešto, iz daleka, uhvati oko ruke.

- Jeste li vi, gospodine, Zagrepčanin? - počne napokon djevojka, koja se kao svako žensko čeljade prije sabere i prekine neugodnu šutnju.

- Nisam! - odvrati Kačić odmah nježnim glasom opet sasvim primiren. - Ja sam iz Slavonije, no roditelji su mi odavle iz Zagorja. Otac mi ju služio dolje dugo vremena kao činovnik.

- Tako? - I moj pokojni dobri otac bijaše nekad ondje činovnik. Sjećam se, da nam je često pripovijedao, kako je ondje ugodno i lijepo.

- Lijepo jest, no sve otuđeno!

- Kako to? - upita ona pravom izvjedljivošću. Uza to je podigla glavu i sad se bliže primakla i čvršće uhvatila. Kačić je tek postrance pogleda i uvjeri se, da ovo lice nije samo veoma lijepo, nego i upravo umna izraza.

Ta pomislite! - nastavi on živahno, - još danas ima ljudi u Slavoniji, koji ne znadu, da su Hrvati; drugi opet hoće, da budu Nijemci, Madžari i sve drugo, samo ne Hrvati. Ondje ne govore, gospođice, ni riječi hrvatski, pače inteligentni ljudi nazivlju hrvatski jezik "šokačkim". Nije li to užasno? - dovrši ljutito Kačić.

Ona mu dade sasvim pravo, i Kačić se iz njezinih riječi uvjerio, da je to naobražena djevojka narodnoga osjećaja, što ga još više za nju uznese.

Od sada im razgovor samo tekao. Kačić se sam sebi čudio, kako mu se jezik razvezao, odakle mu toliko riječi, odakle toliko smjelosti bez ikakova usprezanja. Svu tu promjenu pripisivao naravskomu i milomu načinu djevojke, kojim se bez svake koketerije zanimala za svaku njegovu riječ i pripovijedala sasvim iskreno i otvoreno svakojake sitnice iz svojih doživljaja.

"Nije tu ni zere kakova prenavljanja ili namisli, - nevino čisto djevojče, prava hrvatska djevica!" - mišljaše u sebi, slušajući, kako pripovijeda, da joj je uboga majka, - ah, kako je ona dobra! - uvijek boležljiva, da živu od neznatne mirovine, ona da pripomaže time, što šije za strane. I danas je morala ići u jednu kuću raditi, jer ona gospođa ne da posla iz kuće.

- Teško se živi, - nastavi djevojka, - al je ipak Bog dobar! Kolikima je još gore! Ah, kod nas u istoj kući stanuje takva jedna bijednica sa četvoro djece. Kad nju vidim, onda tek znadem, kako je nama dobri Bog milostiv! - završi djevojka zažarena od napora, što joj hodanje prouzroči.

Kačić je pogledavao postrance na fini joj ljupki profil i osjeti u sebi nešto neizrecivo slatko, nježno i bio bi najvolio - što? - privinuti je k sebi, ili pasti joj oko vrata. Ah! nije on sam znao što. Znao je samo da kraj njega ide prekrasno, predobro djevojče, i da on za sav svijet ne bi htio sada to mjesto nikome ustupiti. Poteklo mu dušom neopisivo blaženstvo, u spominjanju zadrhtali mu neopredjeljeni osjećaji, zaplovile nejasne slike, crte, sve to iz doba prvoga mladenaštva, kad je sanjao i želio djevojku izvanrednu, - pa gle! - kao da je u djevici ovoj sve to opet našao! I dok je ona ljupkom dražesti milo i tiho čavrljala i čavrljala kao ptičica u proljetnom gaju, - ova prispodoba mu se sveudilj nametala, - on ju je žarkim pogledima promatrao i svu njenu prikazu u se upijao, da opet šapne: "Oh, eto ti prave hrvatske duše!"

Prepustiv se razgovoru, nije ni jedno od njih ni opazilo, da su iz Mesničke ulice već davno zakrenuli u Gornju Ilicu. Iđahu polagano sastajući malo koga na ulici. U to doba dana sav je Zagreb na ručku. Tek sredinom ceste prolazile pojedine hrpe ladanjskoga svijeta žurnim korakom u bučnu razgovoru nastavljajući svoje prepirke od suda ili pripovijedajući događaje s trga i kod trgovaca. Taj pak svijet nije za ovo dvoje mladih mario, pa ih nije u zabavi ništa smetalo. Bijaše obadvoma kao da su već davni znaci, a on nije znao ni za njezino ime. "Gle, da barem to znadem!" - mislio je u sebi, ali se nije mogao dosjetiti, kako bi udesio, da saznade. Ta ga nespretnost ljutila. "Morala bi ona kazati!" - pomisli, no djevojka nije ni iz daleka prema tome razgovarala, te nikako ne dođe do zgode, da bi je mogao upitati ili saznati. A ipak mu je pripovijedala toliko toga, kako ju je dobra majka danas karala, dakako svojim načinom, koji i nije pravo karanje; da, korila je, što se nije htjela maramom ogrnuti, kad je jutros na posao pošla, - al onda izgleda kao kakova starica u onoj ogromnoj marami; - kako ju je nekoliko puta opomenula, da pazi idući niz brdo; - kako su sinoć dugo čitale najprije Lenauove pjesme, a onda uzele Vrazove Đulabije, koje su joj mnogo milije, premda majka protivno tvrdi; - zatim priopći zabrinutost matere, a i svoju, što im je stanar Ljubić, trgovački knjigovođa, otkazao sobu, a još nitko nije došao da je pogleda, premda je cedulja već deset dana pribijena. Sve to i još mnogo toga slično prostodušno mu ispripovjedi onim svojim blagozvučnim, nešto tišim glasom.

Kačić joj ponudi, da će među svojim drugovima o stanu govoriti. On dakako malo koga pozna, pa će teško i naći; sam pak ne treba stana, jer imade u jednoj kući svu opskrbu.

- Vi ste predobri! - otme joj se na to veseo klik, te ga zahvalno i nježno pogleda onim osobitim dizanjem krupnih svojih očiju. Približiv se jednoj dvokatnoj kući dosta zanemarena izgleda ona stane.

- Hvala vam, gospodine, što me dovle sprovedoste. Suviše ste ljubazni. Dalje mogu sama, nije mi kuća više daleko, - i pruži mu neodlučno ruku.

On joj se pokloni i vrati se putem, kojim je došao. No prvi zaklon, što ga je našao pred vratima neke kuće, upotrebi i stane gledati, kuda će mala zakrenuti. Baš je još vidio, da je unišla na vrata jedne stare kuće, dosta zanemarene.

Bijaše mu ugodno i teško pri srcu. Veselio se, što je upoznao tako ljubaznu djevojku, u duhu je prošao opet sav razgovor, dozivao upamet sve dražesne malenkosti, koje je na njoj opazio, pa neprestano ponavljao: "Oj, divno, plemenito dijete, anđelak, pravi anđelak, - oh, ona je sasvim različita od drugih, kakova li rodoljupka!" U drugu je ruku osjećao neki strah, stid, onu sramežljivost nepokvarena mladića, ćutio je nešto nejasno, nekakovo željkovanje, koje si nije mogao protumačiti, niti bijaše sasvim svijestan o njem, pa neku bojazan, da se s njim zbiva nekakva promjena. Stid ga je također morio. Što bi kazali njegovi drugovi - Živko, zatim otac, da znadu za tu cijelu zabavu, za taj susret, za tu pratnju?

"Al ipak, da sam joj barem ime saznao", - požali u sebi. Bio je došao upravo pred malu gostionu - više krčmu "K veselom Zagorcu", a u taj čas ispadnu iz nje Jelenčić, Žunić i Puškarić.

- Odakle vi? Zar vi ovdje gdje ručate? - upitaju ga sva tri.

- Ne. Nisam još ručao.

- Niste? Zar vi kao gospoda tek u dva sata?

- Bože sačuvaj. Ne, no zadržao - sam - se - nešto preko reda. Međutim nije još jedan sat. Moj gospodar čekat će na me.

- A mi se jur naručasmo. Per Dio, Đore, al je bio danas taj Pavlov kupus kukavan. Boga mu, još sad mi je u ustima gadno, - reče Puškarić prama Žuniću.

- Šta ćeš, - odvrati mu ovaj, - moramo ondje, gdje naše pare dostaju.

- Da, kako se raziđoste s Narančićem, tim grandseigneurom, lordom - što li hoće da bude? - upita Jelenčić Kačića.

- Kako? - Ma dobro. Sastali smo akademika Mirkovića - poznajete li ga? - On je Narančića pozvao k sebi.

- Gle ti njega! Dakako, on spada k tim "jugoslavskim" "patentiranim" mudrijašima: vidim ga gotovo, kako je sretan bio, što ga je taj šupeljak pozvao.

- Čuo sam Mirkovića veoma hvaliti, čitao sam i sam njegovih radnja, - ne znam dakle, kako ga možete tako krstiti, - odvrati Kačić Jelenčiću ponešto uvrijeđen.

- Ah - trice i kučine - šta -! Svi ti ljudi - naši učenjaci - ili napišu što glupo, to je od njih, ili napišu što zlobno po Hrvate, to prepišu od Pemaca, Švaba i drugih. Molim vas, ta svi su potkupljeni.

- Nemojte za Boga tako, gospodine! - usklikne Kačić u pravednom gnjevu.

- Ne - ne? A zašto "jugoslavenska" akademija, a ne hrvatska?

- Prestanite za Boga o tom, - prekine ih Puškarić, - al čujte. Meni je veoma sumnjivo, kako se to danas tako hitro Narančić sporazumio sa stražarom. He - nije li možda? To mora nešto biti. Kako da njega pandur sluša? Nije čist posao.

- Kako vi to mislite? - upita Kačić, koji nije Puškarića razumio.

- Kako? - kako? Je l' bi vas bio stražar poslušao? Ne bi. Zašto ne? Jer niste ni u kakovu dodiru s policijom. A njega je poslušao. Zašto? Jer valja da s njima u savezu stoji.

- Gospodine! - bolan se usklik trgne Kačiću iz grudi. Bio je u dnu svoje duše uvrijeđen. Opaziv to Jelenčić, odmah je nastojao, da ga umiri.

- Nemojte se ljutiti. Prijatelj Puškarić star je pesimist. Ni ja - da - ni ja neću vjerovati tomu, što je kazao. Poznam Narančića, premda nije pristaša naše stranke, - mislim ipak, da nije kadar dati se na takovo što. Ali nemojte ni Puškarića zbog toga osuditi.

- Molim vas, kad se ovako lako posumnja o poštenju tuđem, kad se tako gadan čin može pripisati vrijednu mladiću, o kojem se ne znade ništa zazorno, - recite molim vas, Jelenčiću, nije li to strašno? Jest tim strašnije, što je tako pomislio mlad čovjek, koji bi barem morao biti pristupan onoj zlatnoj: Drži svakoga za dobra, dok se o protivnom ne uvjeriš! Kamo ćemo doći s ovakvim potvaranjem! Brat bratu, otac sinu, sin ocu neće više vjerovati. A gdje povjerenja nestane, kakav je još rad tada moguć? - Kačić je ovo izgovorio žarkim uvjerenjem, blijedi su mu obrazi malo ne gorjeli od usplamćenja, i bio je ovaj čas i lijep i strašan, te se je Puškarić posve pokunjen udaljio dva tri koraka dalje od njega.

Jelenčić međutim u prvi mah također se uzbunio, no brzo nadvlada smetnju i stane braniti Puškarića.

- Ta budimo pravedni! Sve je istina, što rekoste i žalosno je, da se ovako međusobno sumnjičimo, al - uzmite - pomislite, nije li opravdano? Nismo li okruženi najgnusnijim opačinama? Ne zbivaju li se dan na dan najcrnja izdajstva, ne događa li se, da se isti ovi muževi za volju službe, za volju vlasti iznevjere svojim obećanjima, svojim načelima, svojoj riječi? Zar dakle da ne sumnjamo na očigled tolikih prodanih mješina? Uzmite dalje. Svud naokolo špionaža, denuncijacija, nisi siguran pred najvišim ni pred najnižim, te da neće izdati, na svakoga se pazi, kako misli, kako govori, pače kako i kada spava, što jede i što pije. Oh, nepodopštine, ali silnici, dakako - samo na takav način mogu biti sigurni. Kako da se onda čudite, da ljudi i ondje nazrijevaju pogibao, gdje je nema!

- Žalosno, žalosno! - mogao je Kačić tek vratiti i htjede dalje poći.

- Stante! - viknu za njim Jelenčić. Vidim, da ste čestit mladić, jedino ne poznajete stanja. Treba da vam se oči otvore. Vi zacijelo niste čitali naših knjiga i spisa. Čekajte, ja ću vam ih dati. Gdje stanujete?

- U Dugoj ulici kod krojača Šmirganza.

- Dobro je. Donijet ću vam danas poslije večere oko osam sati.

- Slobodno!

Na to se mladi ljudi raziđoše.

IV.

U staroj, dvokatnoj kući u Dugoj ulici, koja se protezala svojim dvorišnim krilom do Potoka, stanovao je Kačić. Stan gospodara mu krojača Šmirganza bio je u tom krilu u drugom katu, a sobica, u kojoj je mladić stanovao, gledala prozorom na drveni hodnik, što je to krilo spajao s glavnim dijelom zgrade. Bila to mračna uska sobica, u njoj jedva mjesta za postelju, ormar i stol s dva stolca. Ulazilo se u nju kroz kuhinju gospodarovu na niska, napô razlupana vrata. Zrak je u njoj bio uvijek okužen vonjem kuhinjskim, a pod večer plazili po zidovima silni žohari.

Kačić se svagda osjećao poniženim i bijednim, dok je morao uzlaziti gadnim, slabim drvenim stubama drvena hodnika kroz dva kata; a tek kad bi u kuhinju stupio i u nos mu dopro zadušljivi vonj, a pogled pao na zamazane lonce, kable pune napoja, na stijene, pokrivene velikim tamnocrvenim kebrovima, bilo mu često samo da ne zaplače. Tada bi se sjećao djetinjskoga doba u roditeljskoj kući. Ah, i ondje nije uživao bogatstva ni raskoši, ali dobra mu majka, Bože, kako je uvijek pazila, da u svakom novom stanu, a to je radi čestog premještavanja oca činovnika bilo mnogo, mnogo puta - kako je pazila, da za nj najbolju i najsvjetliju sobicu uredi. A sada!

Treća je eto godina, što je na visokim školama, jednu u Gracu, drugu iz Beču, a treću sada u Zagrebu, pa ga još uvijek mori čežnja za domom, ne može nikako da zaboravi, kako mu je najljepše bilo kod kuće. Mala pripomoć, što ju je od oca dobivao, upravo je tolika, da ne mora pod vedrim nebom spavati i da odveć ne gladuje. A kad je lani majka umrla, a otac od žalosti tako obolio, da su ga liječnici silom u kupke poslali, u koje se je ime morao zadužiti i dug na obroke otplaćivati, ne mogaše Krešimir više ni dosadanje potpore dobivati, nego mnogo manju. Stoga je ove jeseni mjesto u Beč krenuo u Zagreb, najviše dakako ponukom svoga druga i prijatelja Živka Narančića, koji mu je dokazivao rječitim svojim načinom, da pravniku treba svršiti nauke u domovini, da je u Zagrebu lijep i ugodan život, i - što je glavno - u domaćem gnijezdu domaći se ptić ipak laglje protura. "Protura!" - i Kačić je bolno pomišljao, koliko sramote ova jedna krije riječ u sebi, koliko muke, samozataje i bijede! Oh, da ga je otac radije dao u zanat, danas bi već bio na svojim nogama i znao bi, da nije nikomu na teret, jeo bi svoj, rođenom rukom zasluženi hljeb, pomagao bi obitelji... No tada se svaki put zasrami ove malodušnosti i još jače osjeti ljubav k nauci i znanosti te se pravim žarom onako gladan, umoran i bijedan baci na čitanje milih knjiga, da srče punim dahom, svom voljom i umnom snagom nanizano u njima blago, one divne misli i vječne istine prvih umnika ljudskoga roda.

Koliko put bi ga zatekla zora, gdje još uvijek podbočen laktima bulji u Iheringov "Geist des römischen Rechtes", ili u Lassalleov "System der erworbenen Rechte", ili u Buckleovu "History of civilisation" ili u Kunzeov "Wechselrecht", ili u Ciceronove govore. I nikada nije žalio za neprospavanom noći. Ta malo da nije vidio i osjećao, kako mu se duh spoznaje čitanjem tih knjiga sve više širi, kako mu se obogaćuje obzorje znanja, i on je uz užitak ove činjenice još spajao nade, nade dvadesetogodišnjeg mladića, koji pred sobom gleda daleko, daleko i nepregledno polje budućnosti - svoje budućnosti, kojoj ne treba drugo, nego da je ispuni. Pa kako će je ispuniti! Bože moj, u dvadesetoj godini duša iz ma kojega naroda što li sve ne snuje, za što li sve ne osjeća u sebi snage, a tek slavenska duša! Kako se to visoko diže, kako li se daleko i uznosito teži, kako li svaka misao, svaka zadaća, svaka želja gorostasno poraste u tom silnom poletu; - sve, sve, sve se toj tajnovitoj, toj nepoznatoj budućnosti obećaje, sve se od nje traži, da izvrši...

Neriješena pitanja u pročitanim knjigama, stvaranje novih znanstvenih sistema, obrat novih uredaba - oh, uredaba, koje će čovječanstvo usrećiti i bijede riješiti, sve se to mora u "njegovoj" budućnosti ostvariti. Ovjekovječit će se ime, proslaviti domovina. Domovina! Oj, Bože dragi, kakve li najteže žrtve, koje li najužasnije muke zahtijevaš, da domovinu blagosloviš, - sve, sve ti nuđa mlado srce! Domovina mora opet slavna i velika biti, narodu se mora pomoći do blagostanja i slobode.

Takovi bi sni oblijetali Kačića nakon probdivenih ura nauke, vrućica bi ga uhvatila u poziranju ovih zamamnih slavnih slika budućnosti i nestrpljivo bi brojio godine, mjesece, dane i čase, dokle mu je još čekati i po školskim se klupama povlačiti. Dotle pak - držao je - prva mu je dužnost upotrebiti sveučilišne godine za što opsežnije proučavanje znanosti, pa mu se mora u hvalu spomenuti, da nije ni časak shvaćao svoja "jura" kano sredstvo, kojim će si danas sutra kruh služiti, nego je upravo iz unutarnje potrebe, iz želje za znanjem, iz ljubavi za znanošću učio i opet učio. Polažući prošloga ljeta već u prvom lipanjskom roku povjesno-pravni državni ispit, odgovarao je tako izvrsno, da su sami bečki profesori bili iznenađeni i čestitali mu, a oni su ipak navikli na sjajne odgovore. Osobito je lijepo riješio pitanja iz rimskoga prava, te je dotični ispitač pred svima rekao, da već godine i godine nije čuo tako temeljito raspravljati na ispitu o fideikomisarnoj instituciji i o korealnim i solidarnim obligacijama. Kačić u svojoj nauci nije posezao jedino za suhoparnim komentarima i kompendijima, niti se je ograničavao samo na najslavnija djela svoje pravo - i državoslovne znanosti, nego se laćao svake znamenite knjige, vješto usvajajući, što je držao, da mu je od potrebe i koristi k općenitomu i njegovu strukovnomu izobraženju. Zato je uz marljivi polazak predavanja posjećivao javne knjižnice, i jedna od najmilijih uspomena iz Beča bijaše mu vrijeme, probavljeno u prostorijama dvorske biblioteke.

Poradi toga nije dolazio mnogo u đačka društva te je ostao gotovo posve otuđen političkomu gibanju među njima. Ne zato, što ga ne bi zanimali javni odnošaji domovine, naprotiv on je svaki slobodni čas, svaku dokolicu upotrebio za to; no njegov učenju posvećeni život upravo ga je radi toga odijelio od ostalih hrvatskih mladića. Bijaše mu mrsko ono njihovo ljenčarenje po kavanama, one prazne prepirke o pročitanim novinarskim "leaderima", ono njihovo gotovo preziranje knjige i nauke. Ne mogaše ga zanijeti ni ono njihovo plandovanje bez cilja po velegradskim predgrađima, na kojem se uvijek drsko i smjelo psovalo na "glupoga neprijatelja Švabu", a ipak se uza to uvijek na štetu domaćih odnošaja pravile prispodobe uz besmisleno hvalisanje i slavljenje najkukavnije bečke stvarce.

Jedan jedini bijaše, s kojim se je svaki dan sastajao. No i taj se nije upuštao u razmatranja dnevne politike sa stranačkoga gledišta. Bijaše to Živko Narančić. Obični im razgovori bijahu ili "interesantne kauze", ili su jedan drugomu pripovijedali, što je koji lijepo i umno našao u knjizi pročitanoj toga dana. No također često, veoma često govorahu o domovini i domaćim stvarima, s ljubavlju se sjećajući njezinih krasota, s ponosom ističući njezine uvjete za napredak, sa žalošću šapćući o grijesima i porocima naroda, a smjelim zanosom crtajući budućnost, kakvu joj žele. Kod toga dakako ne bi mogli izbjeći ni političkim pojavima a, koji trzaju domovinom tako dugo, bez prestanka i na sve strane; no nisu nalazili potrebe, da se upuste u kritiku ili odluče ovamo ili onamo. Čitavo im se uvjerenje sastojalo u jednoj izreci: "Ljubi, sinko, domovinu svoju hrvatsku više nego samoga sebe!"

Kačić se je svojim više strastvenim temperamentom doista znao često ražariti i uzbuniti, no svaki put bi ga Narančić svojim mirnim i objektivnim promatranjem utišao, rekavši:

- A manimo se toga; premladi smo, mogli bismo biti nepravedni. Bit će vremena kasnije, sada ne možemo koristiti a škoditi mnogo, jer ako se jednom upustiš, nećeš više moći, kako bi trebalo, slijediti svoga profesora niti prosjediti ostalo vrijeme u knjižnicama. Naposljetku mora se priznati, politika nije jedino stvar čuvstva, nego poglavito umijeće razbora i znanja. Zar možda mi, koji se ovdje bavimo "Corpus jurisom", možemo prosuđivati potrebe dnevne politike? - Doći će vrijeme, a dotle moj Krešimire, učinit ćeš se najvrednijim svoga imena, budeš li mnogo, mnogo zajedno sa mnom učio. Ja se usuđujem tek onda uskliknuti "Živila Hrvatska", kad svršim svoju svagdašnju partiju rimskoga prava, pravne filozofije i kad pročitam još koju stranicu u kojoj lijepoj knjizi. Jer tad znadem, da sam joj se odužio i da ću danas sutra moći za tu Hrvatsku raditi. Svaki put inače šapćem: "Diem perdidi", te bih se sramio i činio sebi smiješnim, da kličem i hohoćem, te tako isprazno izgovaram ime, koje nam ipak mora najsvetije da bude!

Kačić bi svaki put podlegao ovomu razlaganju i davao mu pravo, jer je dobro znao, da za njime ne leži sakrito nikakvo gadno samoljubje. Jer Narančić, makar bijaše mlad, već je nekoliko puta dokazao, da žarko ljubi domovinu i svoj hrvatski narod. Kad je jednom u uvaženim francuskim novinama čitao neko izvješće, u kojem se posve neistinito pisalo o Hrvatima i o granicama Hrvatske, uzeo je silnom marljivosti usavršavati znanje svoje u francuštini te je za tri četiri mjeseca napisao raspravicu o Hrvatima i hrvatskim pokrajinama u francuskom jeziku i poslao je u Pariz, gdje je uz pomoć slavnoga jednoga učenjaka izišla natiskana u dva najuvaženija lista. Isto je tako u raznim njemačkim listovima one nebrojene nepodopštine, kojima se od raznih strana tako često i nepravedno napada na Hrvate, odbijao svojim radnjama, i dok bi njegovi kolege rogoborili po kavanama protiv kojega napadaja ili nezgrapne neistine, on je, svršivši dnevno učenje, sjeo za svoj stolić i dugo u noć pisao poučan člančić i tako u javnom mnijenju ispravljao krive vijesti i vojevao protiv neistine. U vrijeme hercegovačkoga ustanka, koji je počeo upravo u krajevima negdašnjih starih hrvatskih županija, bilo je opet tako. Sve su novine bile pune studijâ o mogućem raspletu novoga pitanja, svagdje opisi zemlje, prošlosti joj i naroda, a ipak nigdje ni spomena o Hrvatima. Narančića i Kačića je to jako bolilo. Narančić odluči, da nešto učini. Uzme historičke knjige u ruke, pače grčke i latinske izvore, i za nekoliko dana iziđe u jednom bečkom listu raspravica, koja, ne upuštajući se doista u politiku, jasno je pokazivala začuđenome svijetu, u kakvom savezu stoje one zemlje s idejama i pravom hrvatske kraljevine. U drugom pak listu objelodani prijevode hrvatskih radnja u tom pogledu. Oboje pobudi senzaciju, nadoveže se politička prepirka po novinama, na koju se doista Narančić, vjeran svojim načelima, nije obazirao; no radovao se je, da je upozorio svijet na bližnji savez između jednoga i drugoga pojma.

Za sve to pak nije nitko znao osim Kačića. Stoga se nije dao smesti niti uzbuniti protiv Narančića, kad su ga ostali đaci nazivali oholicom, sebičnjakom, biflantom, tvrdeći, da se u njihove političke svađe ne miješa zato, što si ne želi pokvariti "karijere". On je dobro znao, da to nije istina, jer mu je bilo poznato, da je Narančić mogao dobiti velik štipendij, a ipak ga odbio, jer se bojao za svoju samostalnost.

Ipak je Kačić imao priliku, da uvijek stoji u nekoj duševnoj svezi s političkim stanjem u domovini. Bijahu to očevi listovi. Starac činovnik, sav još u plamenu "ilirskoga" doba, kad je kao đak u crven-kapi pjevao: "Još Horvatska ni' propala!", razbijao prozore na zgradi "Kasina" i na kući Josipovićevoj na Dvercima, - nije mogao nikako napustiti idealâ zlatnoga onog doba, a kao javni urednik počevši tamo od godine 1850. pa sve do sada nije smio nazora svojih javno ispovijedati, nego šutjeti, pače potpomagati sve sisteme, štono su od Jelačićeva provizorija i Bachova apsolutizma do sada zemljom prohujali. A sve to bilo mu u dnu "ilirske duše" omraženo, no što će, - treba kruha, - bez službe gotova nevolja, - valja šutjeti pred svijetom, paziti na svaku riječ, bojati se pred drugim same svoje sjene. No zato kod kuće među četiri zida svoga jednostavnoga stana!

Dok mu je sin u prvoj latinskoj učio zemljopis te u Kiepertovu atlasu upirao djetinjske znalične oči u one čudne i crvene i zelene i žute i modre likove, kojih ne mogaše razumjeti, otac bi pristupio k njemu i svojim debelim prstima počeo po atlasu skakati zaneseno govoreći: "Gle, momče, eno ondje, tamo sasvim gore - tamo je ledeno more, gdje je to! Evo Kamčatke, evo Sibirije, ova je deset puta veća od sve Evrope, a tu dalje, gledaj, ovo ti je Crno more, tu prijeko, gle, to je Jadransko more, - ovdje je već vrućina, tuj rastu naranče i limuni pod vedrim nebom, a tamo gore, to je vječni led; koliko tu prostora, koliko zemalja, a sve je naše, sve slavensko! Oj, velik smo mi narod, samo dok se složimo. Do vraga ovih naših milijun narječja, kad jednom prihvate jedan slavenski jezik – onda - onda! Ti ćeš to još doživiti!" - I taj čovjek uzeo bi baš pjesničkim žarom i ushitom opisivati veličinu, ljepotu i snagu toga slavenstva. Opajao bi se uvijek jednakom snagom slikama i nadama, što mu ih nekoć ilirsko doba usadilo u glavu i srce, - a dječak, premda je malo shvaćao, pomnjivo bi slijedio te zanosne riječi i razmahnuv krila mlade djetinje fantazije letio u duhu po tom ogromnom prostoru, po tim dalekim, tako bajno od oca opisanim stranama, znalično se pitajući, kako je ondje, što taj čas rade u Pragu, u Petrogradu, u Moskvi, u Jekaterinoslavu, u Varšavi, u Kijevu, u Biogradu, u Ruščuku, Plovdivu, u Sarajevu, u Dubrovniku i Ljubljani - i ća tamo pred kineskim zidom, - da li i oni misle na njih? Oh, Bože moj, kako bi to lijepo bilo, da se sve to vidi! I otac bi mu jedva na sva pitanja mogao odgovarati; no makar nije ni sam previše znao, ipak je na sve odgovarao prepuštajući se mašti, te bi točno opisivao sve ove nabrojene krajeve, gdje slavenska braća obitavaju.

Sada, kad je sin ponarastao i otišao na sveučilište, nije imao više prilike, da ublaži dušu razgovarajući s njim, u koga jedinoga mogaše imati povjerenja, no zato bi prepuno svoje srce ispraznio, pišući mu pisma.

Oh, kako su to bila krvoločna, strašna pisma! I tko bi bio starca dobričinu tek po ovim pismima sudio, zacijelo bi bio morao zaključiti, da je to najtvrdoglaviji urotnik, revolucionarac, - ah što pravi pravcati Marat, i ne bi nipošto htio vjerovati da je to siromašni sudbeni prisjednik, koji uz svoje paragrafe znade također izvrsno "jezik za zubima" držati. Oh, ta pisma! U svakom eto proricanja skore promjene "sistema" - ta dobri kukavac proživio je već silu tih raznih "sistema", pa nije čudo! - u svakom najmarljivije pobiranje čitavoga političkoga "trača", kao da je sad došao iz Petrograda, iz Berlina, iz Beča, Pešte ili Biograda i ondje imao prilike sastati se sa svim državnicima i diplomatima i saznati za najtajnije im misli, jer tako je znao za premnoge malenkosti, novotarije, koje da će naskoro svu "konštelaciju" Evrope promijeniti i riješenje istočnog pitanja "fine finaliter" ipak kraju privesti. A uistinu ne bijaše to nego skup i zbirka onih tričarija i sitnarija, koje ni u najbrbljavije novine ne dolaze, tek se valjaju po zadimljenim svodovima kavana, gdje im je početak i gdje im obično nestaje traga, ako ih ne pobere koji političar à la Kačić senior. Oh, pa kako bi se vatreni starčić znao žestiti na sve neprijatelje, na sve protimbe milih mu želja političkih, kako bi se znao gorko potužiti dokazujući, da narod sve više zaboravlja "ilirstvo" i "slavensku uzajamnost". Naposljetku ne bi ni zaboravio onako oštro bez ustezanja ispsovati i izgrditi sve one, koji su u domovini makar i na najneznatnijem mjestu vlastodršci. Ta kako ne bi, kad mora već godine i godine čekati na zasluženo promaknuće, a eto nedavno je doživio, da mu je predsjednikom postao čovjek, koji je negda bio kod njega prislušnikom, a nema druge zasluge, nego što se je oženio iz daljega roda nekomu zagrebačkomu mogućniku.

Ta su pisma svakako djelovala na Kačića. Ne samo da mu se sviđao iskreni živi slog - doduše nešto nenaravan i pretjeran, pače pun poetičkih fraza, no kako bi i mogao stari Ilirac, romantik, inače da piše! - ne samo da se djetinjska ljubav svagda uzbibala, nego je također ova privrženost očeva velikoj ideji imala svoj čar, te je svakako sjala ljepotom. No glavno, kad je čitao ova pisma i onaj otvoreni izljev pridušena srca, a dobro je znao, kako otac i za najživahnije političke prepirke šuti, napaljujući jednu cigaru za drugom, samo da mu ne bi koja izmakla, nije oca držao ni smiješnim ni kukavnim, nego neizrecivo bijednim, i pred duhom bi mu sinula sva grozota takvoga duševnoga ropstva, pa se svečano zaklinjao, da neće nikada u državnu službu stupiti. Napokon su ta pisma uvijek podržavala u njemu plamečak, što je buktio u unutrašnjosti njegovoj za politikom, koju je još u djetinjstvu upamtio.

Prvo vrijeme, što je bio u Zagrebu, nije ni u čem promijenio toga načina života. Još manje poznatu među novim sudrugovima, bilo mu laglje otimati se i ugibati đačkim zabavama. Napokon ga na to silila i prikraćena mu mjesečna pripomoć, pa se je tako posve povukao u malu svoju sobicu i u knjižnicu, gdje se je izvan predavanja najviše bavio. Jedina mu zabava bijaše, da za lijepih jesenskih dana polazi Zagrebačku goru i da se naslađuje pogledima po prekrasnoj okolici, upijajući svom mladom dušom svojom domovinski zrak. Oj, taj domaći zrak! Mlado bi mu srce uzdrhtalo, vrući bi se duh visoko uznio, kad bi s ruševina Medvjedgrada vidio, gdje se pod njim bjelasaju u nježnom svijetlu jesenskoga sunca lijepe zgrade Zagreba, visoki tornjevi starih mu crkvi i njihove mrke drevne stijene, a sve to isprekićeno žutozelenim lišćem krošnjata stabalja, pa kako nada svim dršće i trepeće modri fini dim poput prozirne indijske koprene ili kao povlake anđela na starotalijanskim slikama; pak zatim zamijetio daleku ravnicu, nakićenu redovima visokih jablana i ljeskom zavojite Save, gdje se gubi u modroj daljini, da onda iza nje puknu plavetne čarobne gore, zalivene u šiljastim vrhovima zlatnim gorućim sjajem svijetla, u kojega se tracima sav kraj poput vile kupa i poput bajnih stvorova smrtnomu oku malo po malo iščezava!

"Lijepa moja domovino - stare slave djedovino!" - često bi uskliknuo u rodoljubnom zanosu i duhom prošao slavnu prošlost, da pun čeznuća i ponosa sam pred sobom slavi svoj mili hrvatski dom. Onaj meki zrak, lahoreći nježno oko njega, oni stari čvrsti dubovi šume, što se u goru gubi, onaj divni pogled na jug, oni tamni sakriti kutovi ispod planine, one povijesne uspomene, spojene s cijelim tim krajem, pa ono staro kamenje, koje kroz toliko stotina godina hladno i ukočeno promatra sav taj burni život, što se ovdje dolje od pamtivijeka roti, - ah, - sve to dalo mu je neobuzdanom silom osjećati, da diše domaći zrak, da stoji na domaćoj grudi, svaki put bi ga sasvim obladalo domovinsko čuvstvo, te malo da nije plakao od radosti, čeznuća, želje ili tuge - Bog bi ga znao - i mogao je tek da promuca: "Oj Hrvatska, majko moja!"

Pa kada bi se onda vratio u grad i naišao na toliko toga, što je vrijeđalo rodoljubni mu zanos, pa vidio, da domovina, sveta mu hrvatska domovina, nije onakva, kakova bi morala da bude po zasluzi tolikih koljena mučenika, on bi se i žalostio i ljutio, mučio i bjesnio. Tu svoju bol nastojao je utopiti onda u učenju, - no koliko puta ne pođe mu to za rukom! Tad bi Narančić pomogao. Svojom ozbiljnom trijeznom riječi, a ipak punom rodoljublja i žarkog čuvstva, on bi svoga uzburkanoga prijatelja opet priveo u harmoničke sfere umnoga rada prvaka svega čovječanstva i svih vijekova, te mu s pomoću ovdje nađenih istina dokazivao neumolnom logikom, da će budućnost biti bolja, da ne smijemo očajavati!

I u drugim prilikama obraćao se Kačić na svoga prijatelja. Višeput do zla Boga ozlovoljen i izmučen bijedom, koja ga je svaki dan tukla, ogorčen i potišten našao bi kod njega utjehe i jakosti za dalju borbu.

V.

Kad se je Kačić rastao s Jelenčićem i onom drugom dvojicom i došao kući, gdje mu je gospodarica majstorica zlovoljno donesla u sobu tek nešto hladna kupusa, "jer se s ostalim jelom nije moglo tako dugo čekati", nije se na to ljutio, niti je zajelo mario. Oblijetale ga druge misli, druga čuvstva, - ah, tako slatka, tako prelesna!

Kao kad se u tihu šumu, koja tone u tamnim sjenama gustoga lišća i drveća, prošulja svijetli veseli trak mladoga dana i ondje obijesno jogunasto zatitra i zadršće na zelenom lišću i na vlažnoj travi, te se zaboravi sa zlatokrilom mušicom u ludoj igri i skakutanju, - upravo tako je bilo Kačiću u taj par, kad se sumoran bacio na stolac kraj stolića, te mu na poblijedjelim usnicama poskočio veseli sanjarski posmijeh. On ne bi znao kazati, kako mu je i šta mu je, tek je mogao reći, da u duhu nastavlja svoju zabavu s krasnom djevojkom, da ponavlja ono, što je od nje čuo i što joj je govorio. Možda i o tom ne bijaše svijestan?

Tada ujedared skoči kao pomaman sa stolice i ozbiljni i nujni Kačić učini uskom sobicom skok u okrug te zamahne zrakom, kao da poseže za nečim. "Gle, - reče glasno, - kako sam ja to čitav 'divan' vodio, a još nikada mi nije kod drugih išlo. Dakako, ova je toliko mila, kao da mi ju rođena sestra. Nadaje se jedna riječ za drugom - onako samo od sebe! Bokče, kako teško hoda (ne mogaše ni sada da bi rekao, da je hroma), no nije nakažena, pa naposljetku, duša odlučuje o vrijednosti. Ali ona je lijepa, prekrasna! Ono milo, fino lice, kakve samo oči ima, a ja ni za ime ne znam - maloj mojoj! - Moj oj -!" - ponovi Kačić i zastidi se poput nevina mladića. Oči mu padnu taj čas upravo na naslagani red knjiga, pak, za čudo, taj put ne zaželi novih svojih misli udušiti u učenju! Osjeti potrebu, da čita štogođ iz pjesništva, onakovo nešto, gdje bi se veličajnim izvanrednim slogom slavila ljubav, i pjevale njene slasti. Ali na stolu eto ništa nego znanstvene knjige s hladnim im bešćutnim sadržajem, i taj čas kao da su mu se ti debeli svesci pričinjali zlobni i kukavni stvorovi, koji njegova poleta niti hoće niti mogu da razumiju. Zlovoljno se od njih okrene i nemajući nikakove pjesničke knjige pri ruci, uzme u neodoljivom nutarnjem pregnuću glasno na pamet deklamirati pjesmice, kojih se je još iz gimnazijalnog doba sjećao. "Prvi pogled oka tvoga...!", zatim: "Miruj, miruj srce moje", tada: "Ti si rajski cvijet, koga cio svijet"... i: "Na te mislim, kada zora sviće".

Deklamacija je sve više prelazila u poznate mu napjeve, i mrmljajući s pridušenim glasom melodiju mislio je na nju, gledao je u duhu svu milu i dražesnu, slušao onaj ljupki joj glas, dozivao u pamet sve njezine bezazlene dobre riječi, izrečene mu tako jednostavno i povjerljivo. I dušom mu uza to zatitraju slatki prelesni osjećaji: bilo mu neobično i nešto stane pred njim lebditi u liku svetačkih anđeoskih prikaza. Čas je zamnijevalo kao daleka neka sferična glazba, za koju se sjeti, da ju je kao dijete izjutra u polusnu slušao; čas kao da su se probudili davno, davno prošli sni, mile uspomene, divne slike, ili iz prošlih časova ili iz pogleda u budućnost. Toga on nije znao, tek mu se pričini, kao da je u prvo vrijeme svoga mladenaštva osjećao slično trzanje duše, no onda bijaše to tek kao poljem prostrta, suncem rastrgana proljetna magla bez svake pozitivnosti, dok sada je iz svih tih čudnih dosele neosjećanih duševnih gibanja nastajala uvijek jedna slika: mlada djevojka od danas s prekrasnim svojim licem, lijepim poštenim očima, nježnim tankostrukim tijelom i - nesretnom nogom.

Zadivljen ljepotom i ganut milosrđem hvatao je požudno za onom slikom, uvijek iznova dozivljući si u pamet svaku crticu lica, svaki kretaj, pa i ne znajući zašto i kako, pokraj ove slike vazda je i sebe stavljao, gledajući se, kako nastoji onako nježno, da ona ne bi ni opazila, pomoći joj kod hodanja, pa kako joj pripovijeda o sebi i svom životu i povjerava svoje najskrovnije tajne i nade. Oh, čitave razgovore, čitave prizore bujna mu je razigrana mašta u taj čas čarobno stvarala.

Ipak on i ne naslućuje, da bi ljubio, niti sebe što takovo pita. Dakako, osjeća u sebi, da se je sasvim promijenio, pače katkada zadivljeno i blaženo ponavlja: "Tko bi bio jučer u to vrijeme mislio, da ću ja danas upoznati takovu djevojku, pratiti je - tko, tko bi bio mislio!" Blaženo posvemašnje zadovoljstvo zaokupi mu dušu i zaklopiv oči zalijevala ga od svakuda omamna prelest. On je tonuo u taj rajski svijet sanjarenja. Slađana je struja raskošnih čuvstava najprije tiho, a onda sve snažnije i burnije talasala, i čistom mu dušom i neokaljanim tijelom provali vruća žarka strast dvadesetgodišnjega čovjeka, od koje počne sav drhtati, tresti se, kako se trese čvrsto tlo, kad preko njega projuri željeznički vlak.

Na ovo se prene, sam se pred sobom prestraši i bolno zastidi. Tek sada opazi, da je međutim čitavo poslije podne minulo i zimska večer sa svojom tminom prodrla u sobu.

Pogleda na prozor, na koji se uprlo crveno-žuto svijetlo iz kuhinje susjednoga dvorišta, otkud je dopirala vika i igra šegrta i sluškinja, što vodu nose. Bilo mu je kao čovjeku, koji se oda sna prenuo.

- Jao, nisam bio u knjižnici! - glasno usklikne nezadovoljan, sjetiv se svoga redovitoga dnevnoga posla. - Sad će biti već prekasno! Majstorice, gospođo Šmirganz! Koliko je sati? - upita gazdaricu čuvši, kako u kuhinji barata s loncima.

- Sedam je prošlo, - odvrati otresito stariji glas. - Donest ću umah večeru.

- Ne pitam ja za to, - ozove joj se on. Tad mu pade na um, da nije danas ni ručao, i osjeti, da je jako gladan.

Jedva što je bio sa svojom vrlo siromašnom večerom gotov, koju je pokraj svega glada teško gutao, uniđe u sobu Jelenčić sa Žunićem. Nosio je pod pazuhom čitav svežanj knjiga i brošira.

- Evo, ovo vi čitajte! Onda ćete znati, tko po Hrvatsku dobro misli, - reče Jelenčić odmah svojim snažnim glasom i baci čitav svežanj na stol. Ne skinuv šešira, niti se pozdraviv s Kačićem, počne umah po tijesnoj sobici koracati gore dolje teškim korakom i svojim običnim na boj spremnim držanjem. Ne čekajući na Kačićev odgovor baci se u politička razmatranja i za čas mu se oštar jasan glas pretvorio gotovo u viku, a ruke zrakom sjekle. "Izdajice, lopovi, izrodi!" - uskliknuo bi svaki čas strastveno i pretrgavao savez svojih riječi.

U slabom svijetlu male petrolejske lampe moglo se opaziti, da su mu žile na čelu nabrekle i da mu čitavo lice od razjarenosti sasvim gori i plamti. Kačić se nije svemu tomu osobito radovao, pače neugodno ga se dojmilo, što Jelenčić, prezire sve forme uglađenosti, njegove surove riječi, napokon i to, što je sveudilj imao šešir na glavi. Ljutio se također, što ne može sad više misliti na svoju djevojku, a najviše, sjetiv se Narančića, poboja se, nije li se tim iznevjerio svomu načelu, a to je - ne baviti se politikom, dok se sada samo o politici govori. Žunić mu bijaše također nesnosan sa svojom namaštenom i pomnjivo počešljanom kosom, a u zamrljanoj košulji i trošnu kaputu.

Da nije svoje zlovolje očito pokazao, bijaše uzrokom samo to, što je uistinu zavolio i poštivao Jelenčića radi današnjega njegova govora u skupštini protiv Srba. Kad je pak Jelenčić stao sada pravim plemenitim zanosom slaviti prošlost domovine i smjelim poletom dokazivati pravo hrvatskoga naroda na sjajnu budućnost, kad je u dalekim granicama povukao u duhu međe hrvatskih aspiracija, osjeti Kačić, da su ga krasne ove riječi svladale, te kao da su najednom uskrsle sve one mnoge večeri, za kojih je nekoć slušao oca, gdje tako zbori, slušao uznesenom potresenom dušom. Ljubav domovine, privrženost narodu, ponos na slavnu prošlost, spomen na nikad izgubljena prava hrvatska, sve se to gorostasno uzdiglo u njemu i uznjihalo mu unutrašnjost, te ne potraja dugo, i on stane još uznositijom, još ljepšom, još toplijom riječi od Jelenčića davati oduška domoljubnim osjećajima.

Jelenčić i Žunić zanijemivši slušahu ga otvorenim ustima. Izbuljiv oči slijedili su svaki mu kretaj i bijaše očito, da su sasvim podlegli dojmu ovoga vatrenoga zbora. Kačić, videći to, osjeti užitak i čar slave, ponosa, a riječ mu bude još silnija, misli još smjelije!

- Ajte s nama! - klikne napokon Jelenčić.

- Kamo? - upita Kačić u čudu.

- Ne brinite se; na dobro mjesto! Među same otačbenike, prave Hrvate. Vi spadate k nama, a ne k Hojkiću, niti k onoj nacifranoj frajli Narančiću!

- Nemojte tako, gospodine! Narančić je moj najbolji prijatelj, samo da ga poznate.

- Dakle dobro, ja ga ne poznam. Nećemo sada o tom; mi Hrvati imamo bome druge dužnosti. Spremite se dakle!

- Ali kamo? - nestrpljivo će Kačić.

- Ta u nikakav salon. Ima jedno zabitno mjestance, gdje se čelik-muževi sastaju, rad bih vas pokazao njima, jer mi se uistinu činite vrijednim čovjekom.

Kačić dade se nagovoriti. Odvraćalo ga i suzdržavalo nešto u unutrašnjosti, no današnja skupština pa i ovaj večernji razmahaj ne ostadoše bez upliva, - pače zaželi nastavak svega toga.

Sva trojica hitro se spreme i provuku po traljavim nerasvijetljenim stubama do uličnih vrata.

- Na koju stranu sada? - upita Kačić grozničavo nestrpljiv, premda je osjetio, da ga je plahost obladala.

- Ta dolje, nije baš predaleko. Naposljetku mladi smo, pa što za to, ako nam je koji komadić prevaliti. Jer, znajte, mi ne polazimo one gospodske hotele, gdje se samo švapčari; raja voli onako u zakutku! - svrši smijući se Jelenčić.

Mladići zakrenuše niz Dugu ulicu prema Ilici.

Večer bijaše gadna. Studen je nešto popustila, a digla se vlažna magla. Trotoari se crnili od vlage, plinski plamenovi bili okruženi gustim sivim parama, što su se žarile u trakovima svijetla. Po staklima dućanskih izloga i ulaznih vrata visjele su u dugim potezima krupne kaplje suledice i kroz njih strujalo svijetlo dućanskih svjetiljaka u slaboj blijedoj boji, u kojoj se unutrašnjost dućana pokazivala nejasno i neizrecivo dosadno, a modno počešljane glave nafickanih šegrta i pomoćnika iza pultova besposleno zurile u zrak.

Dugom ulicom prolazi mnogo ljudi. Obitelji, vraćajući se kući, ljenjivo stupaju prema brdu. Roditelji mramorkome šute, djeca jure naprijed i djevojke se brbljavo zabavljaju. Zakašnjeli koji prolaznik kazališta sa svijetlim remenom preko ramena, na kojem visi ogromna zurma, bijesno se žuri, fićukajući na svoj način koju ariju iz Bog zna koje opere. Ovdje opet šeću dva po dva gospodina, glasno pripovijedajući svoje pustolovine čas njemački čas u onoj smjesi zagrebačke kajkavštine, za koju zacijelo drže, da ih uzvisuje nad obične smrtnike, a uspoređuje grofu X ili barunu Y, od kojih su je naučili s tim posebnim humorom. Mimo njih tiska se naprijed hrpa gimnazijalaca u neopisivoj ozbiljnosti i glasno se zabavljajući staroslavenskim "jor" i "jer". Za njima idu gospođe i gospodične razgovarajući o toaletama i šeširima ili šapćući o najnovijem škandalu ove ili one poznate dame, služeći se kod toga jedino njemačkim jezikom, dakako takovim, koji bi rođeni Nijemci najteže razumjeli. Sredinom ulice žure se služnici, sluškinje i vojnici, glasno si šale dovikujući i psujući za fijakerom, koji se naglo provezao, a oni mu se jedva ugnuše. Jedini gradski stražari s mjedenim brojem na prsima, koji se u tmini caklio, kreću se naprijed zamišljeno i pozorno odmjerenim laganim korakom. Zakrenuvši mladići u Ilicu, ugledaju još mnogobrojniju i dulju povorku ljudi. Većina ih lagano šeće pločnikom gore dolje, te se Kačić i drugovi svaki čas moraju ugibati sad lijevo sad desno. To napokon razljuti Jelenčića, te kivno zavikne:

- Odnio ih đavo! Per Dio, ovi dangubi, bangalozi, kako se to ovdje šire! Misle, jer im se cilindri sa šupljih glava sjaju, da su polubogovi! Do vraga ova gospodska navada, razmetati se pločnikom. Siromah radnik, koji jedva čeka, da što prije kući dođe, - uzmimo to - mora im se ugibati. Ajdmo na drugu stranu!

Kačić ga nije slušao, jer je mislio na svoju jutrošnju znanicu i sveudilj pazio, neće li je u vrevi opaziti.

Upravo kad je Jelenčić zakrenuo, da pođe preko ulice na drugu stranu, dođe pred njega stariji gospodin otmjena izgleda s gospođom i trima djevojkama. Razgovarali su glasno i to njemački. Jelenčiću, ljutitu od prije, sad se mlada krv pogotovu raspali. Prepoznade u gospodinu visoka činovnika i slavljena u narodu kao vrla i zaslužna rodoljuba.

- Jeste li čuli? - viknu Jelenčić - kolika li sramota i pokvarenost! Hrani se taj kukavac hrvatskim kruhom, dobiva silnu plaću, pa zašto? Za ništa, za to, što ljenčari i što je narod prodao, i što svakim svojim poslom pomaže neprijateljima naroda. Pa eto, ne služi se u obitelji ni hrvatskim jezikom, a to vam je negdašnji "domorodac", literat. Njega slave i kade mu tamjanom. Skrajnje, skrajnje je vrijeme, da se što učini. - Jelenčić je to izgovorio strasnim no i bolnim glasom, a Kačić slušajući te riječi, što su odisale čistim uvjerenjem i žarkim rodoljubljem, iskreno se zadivi novome znancu. Kako je sam bio također proniknut ljubavlju za sve, što je domaće, osobito pak za narodni jezik, osjeti taj čas - možda kao još nikada - bol nad gospodstvom tuđe riječi u domovini, pa si gotovo spočitne nemarnost, obijedi se s mlitavosti, da nije dosele nikada tako uskipio zbog toga, kako je sada čuo i vidio Jelenčića. Da to popravi, htjede se i on tako potužiti, no taj čas prođu kraj njih dvije ženske, razgovarajući lijepo pravilnom hrvaštinom. Mladići to odmah opaze i sva trojica pogledaju u njih. Manja se uhvatila većoj ispod ramena i iđahu veoma polagano, pomnjivo se ugibajući prolaznicima. Kačić prepozna po glasu i hodu svoju novu znanku. Oćuti silno kucanje srca. Htio bi bio pozdraviti i javiti im se, ali se ne usudi, nešto ga suzdržalo, pa se sam na se razljuti radi ove neodlučnosti, koreći se s nespretnosti.

- Hvala Bogu, ipak čujemo hrvatsku riječ, - primijeti Jelenčić zadovoljan, i žučljivim licem zalije mu se blažen posmijeh.

- A tko su? - upita Kačić naglo, teško se sileći, da prikrije svoju uzrujanost.

- Ove žene? - i Jelenčić tekar se sada pomnjivije obazre na njih. - Čekajte, čini mi se, da ih poznajem. Da, da, to je mala sirotica Tinka, dakako, eno hramlje - vidim je svaki dan, ona stanuje u Ilici. Ma stante - ta danas, ona djevojka na promenadi, zar ne ostadoste kod nje? To je ona.

- Tako? - pričini se Kačić nevještim, no u isti se čas zasrami s toga hinjenja i nastavi: - A dakako, sad je prepoznajem; a kako joj je ime i tko je?

- Zove se Tinka Ninkovićeva. Otac joj je bio valjan čovjek, pravio je doista ilirske pjesme i pisao po ilirskim i "jugoslavenskim" časopisima, vatren Ilirac; - ali inače hvalili ga kao čestitu dušu. Umro je siromah u sušici već prije nekoliko godina, ostaviv za sobom udovicu i ovu jedinu djevojku. Saznao sam za njih od moje gazdarice. Ta babetina, koja inače na sav svijet laje, ne može ipak nasmagati dosta riječi u hvalu majke i kćeri.

- A kako živu?

- E, sirotinjski. Zato su i dobre, a vrle Hrvatice. Da, majka dobiva malu penziju, jer je pokojni Ninković bio niži činovnik kod vlade, gdje li. Al šta vam ja toliko pripovijedam, kao da vas to zanima, a nije sada ni vrijeme, da mislimo na ženske. Naposljetku gore nego li domovini - nije nikome.

Kačić bio bi ipak volio nastaviti razgovor o Tinki, ali se nije usudio, bojeći se, da ga ne bi Jelenčić držao za dosta ozbiljna. Peklo ga doista ovo pretvaranje, jer se uvijek držao one: "Što na srcu, to i na jeziku". No taj put se nadvlada. Ni za što ne bi trpio, da Jelenčić posumnja o tom, da i njemu nije ništa drugo na pameti, nego domovina i njezina sreća.

U sebi je dakako sveudilj mislio na Tinku. Oh, kako ju je uzvisivao, što je nju jedinu čuo hrvatski govoriti! "Dokazuje, da je etično izobražena!" - ponosno šapne u sebi.

VI.

Međutim zađoše mladići već u Gornju Ilicu. Jelenčić pokroči prema niskoj razizemnoj kućici od koje je padalo blijedo pospano svijetlo s dvaju prozora i vrata. No on ne uđe na rasvijetljena, nego na velika kućna vrata. Kačić i Žunić nagnu za njim. U slabo rasvijetljenoj veži, prepunoj petrolejskog vonja od limene smradne svjetiljke s pola začađenim staklom, zjala poluotvorena vrata od kuhinje. Ovamo uniđe Jelenčić, davši prije Kačiću znak, neka se požuri. U kuhinji bijaše također slaba rasvjeta, a hladno ognjište pokazivaše, da gosti ne običavaju večerati. Jelenčić brzo se provere s Kačićem kroz polutamni prostor, dok si je Žunić popravio kosu i ovratnik i zaostao u kutu za ognjištem, gdje je skučeno od zime sjedilo i drijemalo nekakvo žensko čeljade.

Prostor, u koji su Jelenčić i Kačić iz kuhinje došli, bila je niska sobica, namještena tek s dva tri stola, prostrta crvenim stolnjacima. Svjetiljke imale su samo dva stola, za kojima su gosti sjedili. Stijene bile su nekako zeleno bojadisane, no sad se ova boja nije više točno raspoznavala. Bezbrojni su potezi po zidu svjedočili, da gosti običavaju žigice na njem upaljivati. Soba bijaše tako zadimljena od duhana, da je Kačiću i Jelenčiću u prvi mah dah sustao, da nisu mogli odmah raspoznati lica sakupljenih gosti.

- Dobar večer! - javi se Jelenčić prisutnima i sjedne za stol, oko kojega bijaše zasjelo do dvadeset njih. Kačić nije umah znao, bi li i on onamo sjeo, te je zbunjeno i neodlučno zaostao kod vrata.

- Gospodine, gdje ste? - nagovori ga Jelenčić, kad ga je jedan od gosti pogledom na Kačića za nj upitao. Tada se okrene k pročelju stola i rekne prema svima: - Gospodo, ovo je pravnik Kačić, naš čovjek, dobar Hrvat, pa sam ga doveo ovamo. Kačiću, sjednite ovamo k meni!

Kačić sjedne, prisutni ga svi srdačno pozdrave i kažu mu svoja imena jednostavnim iskrenim načinom bez ikakva svečana držanja. Zabava se ne prekinu, pređašnji se razgovori nastave.

Čelo stola zauzimaše čovjek zrelije dobi, lijepe glave, vrlo umna izraza i žarkih crnih očiju. Nemarno češljana i nestrižena kosa crne boje s isto takovom dugom bradom, neuredno spuštenom na crni ne više novi kaput, nije ipak kvarila ugodnoga dojma. On je upravo nešto mirno no odlučno tvrdio, dok su dolazili Kačić i Jelenčić. Glas mu je zvonio mekano i jasno, koji put podrhtavajući. Kačiću se predstavi kao odvjetnik Pavao Bolić i dobrostivo se smijući pruži mu široku mekanu ruku, zaraslu dosta gustom crnom dlakom. Prvi do Bolića sjedio debeo momak crvena naduvena lica, niska čela i sivih malih očiju. Šuteći pratio je razgovor ostalih i neprestano mijesio i valjao bobice od komadića kruha, što je pred njim ležao. Bio to trgovac Oton Graser, koji se unatoč svomu njemačkomu imenu isticao vatrenim Hrvatom, te se Kačić sjetio, da je već često čitao njegove oglase, kojima preporuča sad "velikohrvatske šešire", sad "Velebit" - čaše, sad "Balkan" - rukavice, ili "Guillotine" - noževe, ili "Petra Zrinjskog" - revolvere. Pravio je vrlo dobre poslove, no zlobni su ljudi tvrdili, da je uzrok tomu neobičan izbor naziva njegove robe, a nipošto kakvoća, pa su u dokaz toga pripovijedali, da je prije prodavanja "rodoljubne" ove robe morao dvaput stečaj najaviti. Na drugoj strani Bolića bijaše Vicko Kavalotić, rodom Dalmatinac. Taj nije mogao ni dvije tri riječi izgovoriti a da ne bi umiješao koju talijansku, te bijaše očito, da mu hrvatski jezik zadaje silnih muka. Nije mu se pravo znalo za zanimanje, i Kačić mogaše tek saznati, da se bavi žurnalistikom. Kao Dalmatinca, koji se priznaje Hrvatom a ne samo "Slovincem" ili pače "Srbinom", odlikovali ga svi neprestance, premda se nije od njega drugo čulo nego svaki čas: "Abasso Bajamonti" ili "Si, si, ja rado priznajem, da sam Hrvat". Doista uz Bajamonta psovao je isto tako Klaića, Pavlinovića i Montija. Do Kavalotića sjedio je Puškarić, držeći se i taj put zlovoljno i surovo odbijajući šale Martina Krizmanića, vesela Slavonca i veoma snažna crnjomanjasta čovjeka od kakovih četrdeset godina. Ovaj nije imao akademičkih nauka i služio je kod neke više oblasti kao oficijal. No bio je veoma darovit čovjek, te je uz svoju plaću služio još lijep novac kao suradnik službenih novina. To mu dakako nije smetalo, da ovdje među svojim drugovima razvija najsmjelija politička načela. Oni mu i ne bi posve povjerovali, da nije svaki njihov politički pothvat podupro dosta znamenitim svoticama. Osim toga bijaše dušom i tijelom privrženik najprije Bakuninov, a poslije Marxov, naposljetku pisao je u službenim novinama jedino članke o vanjskoj politici i protiv one opozicije, s kojom nisu bili ni njegovi sustolnici zadovoljni, pače su je više mrzili nego protivnike na vladinim stolicama. Tako je još koristio njihovoj stvari. Uza njega je sjedio rođak mu Gjuro Smiljanić, pravnik, baš vanredno krasan momak. On je protivno od svoga veseloga stričevića bio šutljiv, pače nujan i žalostan. Bio je seljački sin. Oca je nedavno izgubio na užasan način. U rodnom mu mjestu došlo do komasacije između vlastelinstva i seljaka. "Nova mjera zemalja" nije seljacima nikako bila po volji, pa ljudi, kojima su prilike bile poznate, govorahu, da seljaci nemaju krivo, ako se tuže i protive, jer je sve najbolje zemlje dosudilo vlastelinu, a u najgore i najnepristupačnije močvare i najsuše pješčare bacilo seljake. Kad je došlo do ovršne predaje, seljaci se silom usprotivili, na čelu im stari Smiljanić. Povjerenstvo morade upotrebiti "brachium". Dođe do krvi, i prva žrtva bijaše otac Smiljanićev. Od toga časa sin se kidao od boli. Jedinu polakšicu nalazio ovdje među ovim ljudima, koji su s tako sigurnim, oštrim riječima osuđivali sve ove zakone i zakonodavce, kojih je žrtvom držao i svoga bijednoga oca, što je pao za pravednu stvar; jer makar nije još proteklo mnogo vremena od nesretne ove komasacije, mladi je Smiljanić ipak vidio, da je od onda njegovo rodno mjesto očevidno osiromašilo. Zato nije na svijetu ništa toliko mrzio, koliko sve "patente" i "urbarijalne sudove". Do Gjure Smiljanića sjedio je Makso Kasapinović, mlad još čovjek, koji se eto desetu godinu pripravljao, da položi maturu. Bez sumnje darovita glava, no ničega se ne mogaše sustavno prihvatiti. Njega je u ovo kolo najviše vuklo to, što se je ovdje mnogo psovalo na hrvatsku književnost, a otkada je urednik "Vijenca" redovito u koš bacao njegove sastavke filozofičkog sadržaja, bio je strašan protivnik svakoga hrvatskoga literata i sve osuđivao, što se u Zagrebu štampalo. Svojoj uvrijeđenoj taštini i boli pomogao je time, što je u nekom opskurnom njemačkom listu, izdavanom u Osijeku, izvješćivao o literaturi i ovdje se do Božje volje nagrdio i narugao neznanju hrvatskih književnika. Nije ga pačilo, da je branio "materijalizam i naturalizam", kad mu je bilo navaliti na pisca idejalista, a opet da je drugi put uzdigao romanticizam, kad mu je trebalo izgrditi pisca realista.

Osim spomenutih gosti sjedilo je tu još nekoliko pravnika, trgovačkih pomoćnika i obrtnika bez obrta. Jedan bijaše po zvanju postolar, no odavna je već napustio svoj zanat, baveći se jedino politikom. "Ta tko će sada cipele praviti, kad je domovina u tako žalosnu stanju", opravdavao bi svoj nerad, a hranio se time, što je kao sudbeni procjenitelj išao od jedne ovrhe na drugu. Susjed njegov bio nekoć pekar, poslije negdje općinski načelnik, najposlije krčmar, no svagdje ubila ga njegova slabost za gospodske navade, te je sve morao pustiti, proturavajući se sada Bog zna kako. On je pripisivao dakako svoju nesreću "slobodnomu" obrtu i progonu neprijateljâ, koji ga nastoje uništiti zbog njegovih političkih načela. No tko je poznavao njegovu prošlost, kazivao bi, da je tek od nedavna obreo svoje političke nazore, prije da ih nije nikada imao, a što se obrta tiče, da je davno još prije - još za vrijeme cehova traljavo napredovao, jer kao pekar nije nikada mogao rano ustati, a uvijek je želio, da budu on i žena mu sasvim ravni i u kućanstvu i u odijevanju gospodinu sucu i gospođi sudinji, što je ipak bilo teško, jer je gospodin sudac dobivao iz cijeloga kotara dan na dan "iz ljubavi" i brava, i purana, i gusaka, i vina, i svega.

Kačiću se nimalo ne svidje društvo. Premda nije ni sam ljubio cifranja i prenavljanja salonskih junaka, ipak mu se pričini, kao da ti novi znanci predaleko idu u preziranju svake forme. Od kuće već naučen na izvjesne obzire, bješe mu sada teško slušati goropadne izraze, a smetali su mu i crni neobrezani nokti postolarovi i zamrljana košulja pekarova. No slušajući Bolića morade priznati, da ima pred sobom "čvrstu jasnu glavu." Sve, što je taj rekao, bilo je tako glatko, sigurno i kratko, kao da je oštrim britkim dlijetom odsječeno. Videći opet sve ostale, kako istinskim čuvstvom, neprenavljanim zanosom govore o domovini, u sebi je šaptao: Ta Bože, ja sam gotovo bešćutnik, kamen! Šta sam radio dosele? Gledaj, kako su vatreni i zauzeti za dom; onda im je moći oprostiti njihovu - njihovu jednostavnost. Pa i jesu ove sve finoće, etikete, da, sve je to ludost! Kriva je moja luda plemenitaška krv; one stare kurije još na drugo koljeno uplivaju!

Jedno mu se samo dalo na čudo. Gotovo svaka druga riječ bila im je kletva na autoritete, tužili se na nesreću, da Hrvati uvijek moraju imati svoje autoritete, a ipak svi se slijepo pokoravaju mnijenju Bolićevu. Krizmanić na primjer ustvrdi, da će Turska prosvjedovati radi ustrojenja evropskih sudišta u Egiptu. Bolić izjavi se protivno dokazujući, kako to Turskoj nije od potrebe, jer da je sam islam dosta brani od Evrope, otrovane staleškim i popovskim predsudama, dok islam podaje Orijentu neiscrpive snage. Sam Krizmanić stane u isti čas ono tvrditi, što i Bolić. Ostali bijahu naravno također svi bez razlike istoga mnijenja s Bolićem. Pače bijaše u tom slijepom nasljedovanju Bolićevih nazora i aspolutnom popuštanju vlastitoga uvjerenja nešto djetinjsko ili još više. Tako su ga pitali za mnijenje u najneznatnijim stvarima, i što on reče, ono bez prigovora prihvatiše. Jedan ga upita, je li bolje puntigamsko ili plzenjsko pivo; drugi, da li se više riba pohvata udicom ili mrežom; treći ga umoli, da mu rastumači jedan stih iz Horaca; četvrti napokon, je li istina, da car Maksimilijan nije u Meksiku ubijen. On je svim odgovarao ljubazno i voljko, kao otac svojoj djeci ili prorok svojim sljedbenicima; no uvijek strogo odmjereno.

- Dakle, prijatelju Jelenčiću, kako vam je bilo danas? - upita napokon Bolić ovoga prilično kasno.

- Kada? Pitate možda, poglaviti, za današnju skupštinu?

- Ma da. Čujem, da ste se u koštac uhvatili s braćom, Bog im pamet rasvijetli!

- E nisam više drukčije mogao, - odvrati dosta zbunjeno i nesigurno Jelenčić, te nastavi: Molim vas, htjeli oni onomu - bolje da mi ne prijeđe preko ograde ustiju njegovo ime - onomu izdajici naroda čestitati - i Bog bi ga znao, što li sve ne! Tko dakle da šuti? Neka se zna, da nije sva mladež takova! Bora mi, nisam se htio više ustezati! Mislite li, da sam pogriješio?

- Hm, šta da vam kažem? I jeste i niste. Nisu oni vrijedni, da se čovjek radi njih ljuti. Naposljetku narod ih već prepoznaje. Međutim ne škodi, da ste im rekli istinu u brk. Postigli niste dakako ništa - kod njih naime. - Jer - probušite vi zid glavom, - tu treba imati onih "ariesa" starih Rimljana. Tim se ruše stijene, a bome tvrdoglavi su kao pećine. Značaj im žalibože nije takav! Tako vam ja u saboru jednom. Bio predlog, da, jasno kao sunce, da je dobar za narod, branio ja, branio pokojni moj prijatelj Vrančić, al dajte vi protiv čitavog tora, - nas dva sami - obojici nam se u brk smijali; priznali su, da imademo pravo, a ipak su glasovali protiv njega, jer im je njihov paša tako zapovjedio. Ta mameluci! A ma - šta bi mogli Hrvati danas imati, da su samo mene slušali!

Bolić uzme crtati političku prošlost posljednjih decenija i veoma vješto stavi u savez ono, što je danas uzrok nezadovoljstvu, sa činima i djelovanjem svojih političkih protivnika. Jezgrovitim kratkim načinom, koji je sjećao na Platonove razgovore, znao je prikazati logiku svojih misli kao nepobitnu, i Kačiću ne bješe nikako moguće, da bi sumnjao, je li, nije li Bolić u pravu. Bijaše nešto u tim njegovim tvrdnjama, što je slušatelja svladavalo. Još je više bio Kačić svladan, kad je stao spominjati krivice, koje se narodu nanesoše, i nabrajati žrtve, što ih je Hrvat od pamtivijeka prinosio svemu svijetu.

- Eto taj narod naš - Hrvati - mučio se i trapio od pamtivijeka, i - nastavi Bolić - čitav jedan svijet ustavio je golim svojim prsima i spasao tako opet sav drugi svijet! I Njemačka i Francija i Talijanska i Ugarska i svaki slijednji kut kod kuće nakvašenje krvlju hrvatskom, posut kostima hrvatskim, - pa kakva hvala za to? Navukoše mu mundur kao majmunu, nadijeliše ga kapralima, lajćmanima, sakriše svetu krunu kraljevstva hrvatskoga, izmisliše nekakvo madžarsko primorje. - Iz jednoga jedincatoga Hrvata načiniše i stvoriše i Horvate i Slavonce i Dalmatince i Litoralce i Bošnjake i turske Hrvate i Kranjce i Slovence i Graničare varaždinske i Graničare suhe i Šokce i Ilirce, a naposljetku drage i uvijek vjerne Srbe. A naši "časni i poštovani, poglaviti i velemožni, mudri i obzirni, obljubljeni vjerni naši" na sve su uvijek sporazumno kimali i sveudilj kimaju, pravi magarci pred jaslama! Pa onda da se čudimo, što nas prezire sav svijet i ne vidi u nama nego slijepo oruđe natražnjaštva i barbarstva; što se svatko usuđuje nijekati naša drevna tek prevarom nam oteta prava; što se svako dotepeno švapče, čifuče ili ciganče bez ikakva straha usuđuje otvoreno preporučati sredstvo, kako nas mogu najprije do temelja ubiti; - što se pače gaze oni isti zakoni, koje su sami naši neprijatelji stvorili i nama ih dobacili, kao što se sirotinji mrva hljeba dobacuje. Te iste zakone drže, dok ih je volja, a kad im se svidi i ushtiju li danas nešto, što ti zakoni ne dopuštaju, neće se ni posljednji pandur na njihove ustanove obazirati. Pa, eto, još imadu ti naši rodoljubi obraza, da trube narodu na sva usta o svom rodoljublju, o svojim zaslugama, o svojoj mudrosti - i čujte, ljudi! - o svom poštenju! A svaki od njih će za volju masne službe deset puta na dan domovinu izdati i prodati! Ta uzmite upravo onoga današnjega svečara Hojkićeva. Njegovi grijesi, njegova ludost!

Bolić počne sada napadati na ovoga muža, o kojem je Kačić dosele čuo samo lijepe i slavne hvale, i sjećao se, da mu je otac toliko puta od zanosa zaplakao, kad bi pripovijedao o velikim činima toga čovjeka. Stoga se usprotivi Boliću, no ovaj ga vještom dijalektikom hitro oprovrgne, pokazav na žalosno stanje domovine i dovedavši to u savez s dosadašnjim djelovanjem muža, o kojem je govorio. Kačić bio je svladan, i njegovo dosele tek na tradiciji osnovano oduševljenje za ovoga muža, koje nije polazilo iz uvjerenja, bilo je uzdrmano. Pričinjalo mu se, kao da se u njem nešto postojalo ruši i raspada. I - kao da se veselio tomu, čudno mu se činilo, da je do sada bio tako slijep i nije svega toga opazio. "Pa da - šaptao je u sebi - i jest užasno, kako nas za sve naše muke, za tolike rijeke krvi nagradiše. Što smo bili, što bi morali biti (u duhu mu sine slika, o kojoj je već toliko puta razmišljao i o kojoj je danas Bolića slušao), a što jesmo! Pa zar je zločin to zahtijevati? Svaki pojedinac i zadnji ciganin u selu imade u našem vijeku pravo, da za slobodom teži. Niko mu ne smije priječiti, da ne radi svim silama za svoj napredak, pa gle ovdje je čitav narod, koji ni za čim drugim ne teži, koji ne traži ni mrve tuđega, nego samo nastoji zadobiti ono, što je bio već davno privrijedio i što mu ne oteše na bojnome polju, već himbom i lukavstvom. I da jedini ovaj narod ne bi smio misliti na boljak, da ne bi imao prava biti svoj u svojoj kući! Ne, ne, svi smo prenemarni, prehladni. Pravo imade Bolić, da svi ti slavljenici u tom pogledu ništa ne učiniše!"

Bolić prijeđe međutim na druge muževe, koje narod slavi i na koje je Kačić dosele s udivljenjem gledao. Slavni učenjaci, genijalni pjesnici, omiljeli rodoljubi, sve to prođe kroz sito i rešeto Bolićevo. Pa kako prođe! Kasapinović malo da nije od radosti pomahnitao.

Kačić se još jednom usprotivi, no Bolić ga porugljivo se smiješeći prekine i usklikne:

- Man'te se, mladi prijatelju! Ne znate vi to jošte. Ta ne hvali ih nitko drugi, nego oni sami. Sve je to bljuvotina, smrad, otrov za narod. Meni je milija jedna tužba, koju sam seljak protiv svoga podžupana ili načelnika napiše, nego svi proizvodi naše književnosti. Ima zacijelo veće vrijednosti. Dakako, mladeži je dosta, ako joj se nudi vješto skovani stih, ali nema tu bistrih, narodu korisnih ideja; sve je to potkupljeno i plaćeno, da se narod otupi i da se ne može osvijestiti. Sve je to prepisano iz njemačkih knjiga i drugih, koje neprijatelji Hrvatâ naručiše, da ih ubiju. Molim vas, ta eno povijest iskriviše, jezik nagrdiše, pjesme su im bez istinskoga zanosa, ostala lijepa knjiga nije ni za kuharice dobra, filozofije i ne poimlju; čemu, dakle, da ih branite?

- Tako je! - odobriše ostali, a Kavalotić upotrebi zgodu, da pohvali talijansku književnost a obruži njemačku. - Nije li tako? - obrati se napokon prema Boliću.

- Dajte recite to danas u Hrvatskoj! Sve zlo dolazi nam od Švabe, a ipak ne možemo više ni misliti bez njega. Sasvim mu podlegosmo, djeca prije govore njemački, onda se tek u školama priuče nešto hrvatskomu materinskomu jeziku. Ne bih još toliko prigovarao, da nas je Francuz svojom kulturom tako obladao; al taj ludi Švabo, koji drugo ne zna nego oponašati Francuza i Engleza. Pokrade u njih misli, da ih onda začini svojom transcendentalnom filozofijom i stvori od toga takovu isprešanu čorbu, da će od nje svaki pas iole zdrava želuca parnuti, samo naši mudrijaši - đavo ih znao, kakov im je mozag i želudac - ostaju živi, pametni dakako ne!

- Nemojte tako, - klikne Kačić uistinu zlovoljan. Ta isti Francuzi i Englezi priznaju Nijemcima malo ne prvo mjesto. Naposljetku Nijemci imadu svoga Goethea, najvećega veleuma, imadu Kanta, prvoga filozofa, uzmite dalje braću Grimme, Humboldte, Gausa, Bunsena, Helmholtza, Bessela, Savignya, Iheringa i tko bi ih sve izbrojio! Nema znanstvene discipline, gdje ne bi oni imali svojih prvaka. Dopuštam, da u mnogim strukama da je Francuz početak, no onda to Nijemac svojim dubokim umom, svojom neumornom marljivošću i savjesnom točnosti dovede na vrhunac ljudskoga znanja!

- Oho, oho! Stante malo, mladi entuzijaste, - prekine ga Bolić. - Vi se zanosite za ovim dragim iskrenim i ljubaznim Nijemcima. Uostalom to svoje uvjerenje crpaste zacijelo iz njemačkih knjiga. Taj vaš Goethe na primjer napisao je drugi dio "Fausta", koga ni on a ni sav tadašnji i sadašnji svijet nije razumio niti ga može razumijeti; napisao je "Wilhelma Meistera" najdugočasniju stvar na svijetu, napisao je "Werthera", koji je izljev bolesnoga mozga i srca, gdje slavi samoubojstvo, - ah - proučite "Jung-Deutschland", pa ćete znati, što je Goethe. Uostalom i taj "Jung-Deutschland" nije pokazao ni jedne izvrsne misli, ni dobre glave, tek nemoćno oponašanje francuskih romantika! Al dajte da bude žaba velika kao konj! Pa Kanta hvalite? Je li njegova filozofija njegovu narodu što kasnila? Pa i kako bi to mogla ta smjesa židovštine i protestantizma! Načini ih još transcendentalnijima. Filozofiju imade samo jedan narod, a to je starohelenski. Moderni svijet, pa opet Francuzi i Englezi, mogu samo na Descartesa i Bacona Verulanskog pokazati, a drugo sve nije ništa. Enciklopedisti tek su patuljci. Dakako, Rousseau imade zdravih i silnih misli, što se društva tiče, no što je on prema jednom Aristotelu?

Kačić pokuša još jednom braniti svoje stanovište, no Bolić ga svaki put suzbije. Kačić je osjećao, da nije u bludnji, no razloga nije umio kazati; Bolić je imao neki osobit način vojevanja, radi kojega mu se nije moglo opirati. Kačić opazi i to, da se Bolić, kraj svega svoga mira, ipak ljuti, kad mu se tko opre, makar je Kačića upravo s toga hvalio.

Naposljetku predmet se razgovora promijeni. Dođoše opet na domaće odnošaje. Sada su svi učestvovali u zabavi i brzo nasta glasan razgovor i vika. Neki pravnik je pripovijedao, da je slavni L. nakanio prijeći k istočnoj crkvi, da lakše zapodjene akciju za širenje srpske misli. Drugi je opet kazivao, da mnogo hvaljeni K. svoju djecu mađarski uči. Treći, da je vođa neprijateljske opozicije kupio novi zimski kaput za novce, što ih je prekjučer na vrlo sumnjiv način, Bog zna zašto, iz Beča dobio. Četvrti je tvrdio, da podžupan rodnoga mu kraja tako guli narod, da su već čitava sela bez kore kruha ostala, da ne mogu čime ni čorbu posoliti, a sve to radi toga, što na taj način misli doći do odlikovanja, budući da se odozgo želi, da se hrvatski narod uništi, a drugi amo naseli. Peti pak nadvikavši sve ostale reče, da pozna suca, koji je za volju jedne babetine i za par forinti odsudio na smrt njezina muža. Šesti napokon, da su kod posljednjega izbora protivnici otrovali u rodnom mu kotaru deset najčestitijih ljudi; - "da, da, otrovali" - počne grozno vikati, kad je društvo počelo malko sumnjati o istini njegova kazivanja: "kažem vam, cijankalijem, - kao pacovi poumirali ljudi!"

Bolić se je za to vrijeme sveudilj podsmijavao, ni jednom riječi ni kretajem nije pokazao, da ne bi bio sporazuman s pripovijedanjem ovih ludih bajka. Kačiću se to dalo na čudo, no naposljetku nije dalje ni pravo slušao. Sveudilj je razmišljao o onom, što se je s Bolićem prepirao. Već bijaše kasno, kad se je društvo razišlo.

Kačić dođe kući nekako snužden. Ono, što je slušao, još mu je ozvanjalo glavom. Vatren rodoljub, još od djetinjstva naučen misliti o tom, to će jednom od domovine biti, nadahnut posve svetim žarom ljubavi k zemlji, koja ga je rodila, uvijek slušajući i od oca i od učitelja, da je najveći grijeh i najužasnija sramota povrijediti domovinu, a prva dužnost da je ljubiti je i za nju se žrtvovati; on, koji je znao cijeniti i diviti se Leonidi, Muciju Scevoli, Kartaškim ženama, Nikoli Zrinjskomu, a s ogavnošću ga odbijali svi Efijalti i Balaše, - nije se mogao oteti, da ga se ne bi bile duboko kosnule riječi Bolićeve. Činilo mu se doduše, kao da nije sve onako; no sjećajući se govora Bolićeva, ne mogaše ipak ništa naći, što bi mu dokazalo bilo netemeljitost ili pretjeranost onih tvrdnja. "Jest, jest!" - uzdahnuo bi nekoliko puta gorko i bacao se po postelji u besnu. Ćutio je, kao da doživljuje veliko neko razočaranje, gotovo je sa strahom opažao, kako se protiv mnogo čega, što je od prve mladosti ljubio i iskreno se divio, sada diže neka gorka sumnja. I dušom mu se počnu u dugom žalosnom redu nizati sve mnoge nevolje i jadi domovine. Sjeti se, kako se je jednom prepirao u Beču s nekim Srbinom, koji nije htio priznati, da je iz Hrvatske. "Ma - kad nećete da budete Hrvat, volja vam, no toga ne možete zanijekati, da vam je Hrvatska domovina!" - uskliknuo je Kačić. "Ni toga ne priznajem; moja domovina je Lika, a to nije Hrvatska, nego Granica, a po tome Austrija!"

Jelenčića je danas prvi put čuo javno napadati na taj pojav narodnoga života; još nikoga nije slušao tako rječito, tako odrešito ovo pitanje razglabati, kako danas Bolića. Tad mu opet pade na um, kako je u njegovu zavičaju, u ravnoj plemenitoj Slavoniji, jezik narodni potisnut u zakutak; sjeti se, kako je na morskom žalu gledao brodove iz domaćih luka, vođene hrvatskim kapetanima, dvorene hrvatskim mornarima, stijegu hrvatskome ni traga; sjeti se, kako je ime stare kraljevine malo ne iščezlo iz čisla drugih država i nigdje se slavno ne spominje, pače se usuđuju nazivati Hrvatsku prostom pokrajinom. "Oh, Bože moj, a nitko se za dvanaest vijekova ne može pohvaliti, da je ikada ove zemlje satro, ovaj narod s oružjem u ruci pokorio. Mogli su nam komad po komad otkidati, mogli su nas na hiljade u roblje odvoditi, na hiljade na sve strane svijeta rastjeravati, al uvijek je matica ostala neoskvrnuta; do živca nisu nam došli. Mogoše od nas učiniti stoljetne mučenike, al potlačenike nikada! Pa da sada - ne!" I Kačiću prošume opet zanosne zvonke riječi Bolićeve, te je jedan čas i on u svom srcu osjetio zahvalno čuvstvo za toga muža.

No sjetio se također onih mnogih drugih tvrdnja, pak se ljutio, što ih nije mogao pobiti. "Da sam mu to rekao, - što bi na to? - Al kako mi do vraga nije to na um palo!" - kliknuo bi, domisliv se kojemu proturazlogu. Ali kao da je ovaj Bolić još i sada jači bio! Ma koliko Kačić nastojao i shvaćao, da su Bolićeve tvrdnje paradoksi, sofizmi, cinizam, nije mogao nego da im malo po malo popušta. Već u polusnu bijaše mu još uvijek, kao da pred njim lebdi umna i lijepa glava Bolićeva. I koliko stiskao oči a glavu turao u jastuke, uvijek mu se činilo, da ga svijetle Bolićeve oči gledaju jasnim pronicavim pogledom. Zatim se ukaza pred njim milo nježno lice Tinkino. Ni sam nije znao, kako mu ona taj čas na um dolazi, no čuvstvom kao da je naslućivao, da ova dva lica imadu u njegovu životu odlučno značenje i da je taj današnji dan za nj od zamašaja za svu budućnost. Ta uzrujanost, koja uvijek mlado čeljade svlada, čim pomisli na budućnost; taj dražesni, plemeniti i oprostivi egoizam mladosti, koja tako ljupko i bez gadnih motiva i bez znanja o tom uvijek čini svoj "ja" središtem svega: sve ga to sada spopalo, i san ga sasvim odbježe. Postane mu nekako tajanstveno, tjeskobno, te zapali luč, ne mogavši podnijeti tmine, koja ga je gušila sa svih strana i od svakuda donosila kojekakve slike i prikaze, čudne misli i osjećaje.

VII.

U svojoj lijepo uređenoj sobi sjedio je pod konac mjeseca veljače Živko Narančić za pisaćim stolom i upravo metnuo iz ruke H. C. Careyjeve: "Principles of political economy". Još mu na licu sjalo ono duševno zadovoljstvo, koje u čovjeku uvijek pobuđuje duhovito pisana knjiga. Pogledav na sat šapne: "Još je rano!", pristupi k ormaru za knjige, i izvadi Goetheova "Fausta". Nije dugo potrajalo, i on se posve s neopisivom nasladom udubao u silni onaj svijet prekrasnih misli i vječne ljepote.

Ako i nije bila soba mladoga čovjeka uređena Bog zna kojom prevejanom elegancijom, ipak je svjedočila, da stanar njezin nalazi užitka i naslade u lijepu smještenju stvari i pače nastoji u pokućstvu svom dati izraza nekoj misli, nekoj harmoniji i iskazati priznanje svojim ljubimcima iz duševnoga svijeta. Uza to je provirivala iz svega ljubav njegova k plemenitoj onoj udobnosti, koja duhove ne umara, nego ih uzdiže, i koja uvijek prati civilizaciju i nije drugo nego izljev civilizacije. Velike fotografije i litografije najboljih Rafaela, Tiziana, Michelangela, Matejka i Čermaka, to su visjele po stijenama u jednostavnim al ukusnim crnim okvirima, davale su sobi nešto plemenito i otmjeno, podižući čovjeka u sfere vječne harmonije i savršene ljepote. Ugao najdalji od prozora ljuljao se u tajnovitoj polutami, a bio je ispunjen lijepim patiskom Rendićeve Crnogorke. Pod njim bile su poredane velikolisnate i bujne cikadeje, nježne paome, krupne agave, a pred svima bio je smješten udoban balzak. Taj ugao kao da je pozivao k sebi, da se u njegovoj sjeni poda uživanju visokih misli, slatkih čuvstava i sanjarenju u dalekom - dalekom carstvu sve krasote. I ono, kako je u drugom uglu do prozora bio poprijeko položen veliki pisaći stol od crne hrastovine, koji je zalijevalo drhtavo plavetno svijetlo zimskoga sunca, imalo je u sebi nešto prijatno, ugodno i udobno. Na samom stolu uz ogromnu tintarnicu od crvenosmeđega bronca stajale još fotografije i akvarelni portreti roditelja Narančićevih, zatim malene žare, prikazujući najslavnije ostanke iz Periklova doba, dražesne malenkosti pompejskih iskopina, a sve je nadvisivalo poprsje olimpijskoga lica Goetheova. Na stijeni pak u uglu vidio si portrete svih velikana iz umnoga svijeta, postavljene u ljubaznom svojevoljnom neredu. Uz Voltaireovo duhovito lice bila tu dobrostiva glava Ivana Turgenjeva, toga najuspješnijega bića Volterijanaca, zatim klasične ljepote lik lorda Byrona, dalje pronicavi umni lik Štrosmajerov, uz njega plemenita glava grofa Sečenja, preporoditelja svoga naroda; dalje ondje Preradović, Alfred de Musset, Lorenz von Stein, Adolf Thiers, Leon Gambetta, slavni Skobeljev, Victor Hugo, Gustav Flaubert, lavlja glava Alfonza Daudeta, uz njega krasni simpatični obraz Ljudevita Gaja, zatim Palacky, Mickjević, Franjo Marković, Shakespeare, Leon grof Thun, Lav grof Tolstoj, Petar Veliki, Petar Zrinjski, Krsto Frankopan, Stanko Vraz, Zmaj Jovanović, ban Jelačić, Nikola knez Crnogorski, Ivan Trnski, Emilio Castelar, Giusseppe Garibaldi, Franjo Deak, a uz njega tek nešto sarkazmom zaoštreni lik Antuna Starčevića, dalje Franjo Rački, Mihovio Pavlinović i drugi odabranici ljudskoga roda. Na suprotnjoj su stijeni visjele Štandlove fotografije hrvatskih okolica, gradova i gradina, pod njima pravi hrvatski lik Ivana Kukuljevića, te marljive pčele, koja je u trag ušla prošlosti svega ovoga kamenja. - Nad posteljom visjela je velika kopija Van Dyckova Hrista.

Sve ovo pokućstvo bijaše vlasništvo Narančićevo, što ga malo po malo posljednjih godina nabavio svojim prištednjama, upotrebljavajući na to svaki novčić, što bi mu preostao od mjesečne pripomoći očeve, a vjerno se ugibajući svim nepotrebnim izdacima u gostionama, kavanama i trafikama. Tim si je učinio svaku svoju sobu milom i dragom, te mu je stan i u stranom svijetu pružao uvijek nešto usrdno, rekao bih prijateljsko. Svaki komadić krio je u sebi spomen na veselje, kad ga je nabavio; minuli časovi, čovjeku uvijek dragi, ostajali su tako ovdje u životu. Osim toga kao izljev duševnih mu želja i naslada bijahu sve ove stvari također u veoma tijesnoj svezi s cijelim mu umnim životom, pa pogledavajući na njih nije nikada u blizini njihovoj osjetio boli osamljenosti niti duga vremena; uvijek mu se misli dizale u svijet i život onih velikana, kojih ga lica pozdravljahu, kojih ga djela naslađivahu i u njem uvijek podjarivahu čeznuće za svim, što je lijepo, veličajno i savršeno.

Tako i sada čitajući "Fausta" nije čuo, da je netko banuo na vrata. Tek kad je došljak u sobu ušao i pozdravio veoma uljudno, opazi ga Narančić. Bio je to mlad čovjek, veoma fino no pretjerano po modi odjeven. Nije imao na sebi zimskoga kaputa (valjda se danas sunce pokazalo, a krojač mu donio novi žaket), nego samo kratak kaput tijesno stisnut oko struka. I hlače su mu bile točno skrojene, da se potpuno istaknu jaka bedra i pravilni krakovi noge. Rukavica nije nosio, otkad je čuo od grofa R., da to nije više "šik" i da ih princ Waleski nikada ne navlači. Nenaravnom je brižljivošću nastojao, da mu se hod čini nemarnim; zato se cijelim gornjim tijelom bacao na stranu svakoga koraka i stupao na niskim engleskim petama.

Sluga ponizan - čau dobar-r-večer-r! - reče tankim glasom, sileći se, da mu slovo "r" ne zvuči naravno u želji, da u tom naliči barunu L. koji zbog mane u vrati ili u grlu nije mogao toga slova razgovijetno izgovarati. Lijevo je oko stisnuo, jer bi mu inače bio monokl pao. Mjesto ruke pruži samo mali prst.

Narančić pogleda došljaka u blijedo mu bjeloputno lice gotovo posve u čudu. "Koga bijesa hoće taj od mene; mi barem ne drugujemo?" - pomisli u sebi i prilično neodlučno primi pruženi mu prst.

- Vi se ne nadaste mome posjetu? - počne ovaj i ne čekajući na odgovor baci se u prvi fotelj.

- Molim, što mi da je sreću vašega posjeta? - upita uljudno, no ipak ironično Narančić, ne metnuv knjige iz ruke.

- Kakav krasan stan imadete, - uzme onaj dalje ne odgovarajući na pitanje, pa nemarno i bez svakoga zanimanja prođe prostorom svojim modrim očima, kojima su crvene i nabrekle vjeđe i odozdo modri potezi davali sanen izgled. On je uistinu za kratak čas zijevnuo i pružio se, ne propustiv kraj toga s ponosom promatrati svoj vitki stas.

- Da, idete li danas na ples? - upita opet Narančića.

- Idem, obećao sam jednoj obitelji. Idete li vi, gospodine Muraniću?

- E - nego! Što bi bez mene bilo? Doista ne naumih, hm - ta znadete - zabave "Kola" nisu obično-no da, ne dolazi onamo crême društva; al danas ne znam, što je mojim gospođama palo na um, sve se dogovoriše, da idu. Generalica Stručićka ide, i kazala mi, da svakako moram doći; barunica Ludvigsburg i krasna barunica Leporte, generalica Posch, gospođa Majaševićka, sve će biti ondje. Doći će valjda i ban s banicom. Ne znam, što im je na um palo, no moram ići. Najviše se ljutim, što ću po svoj prilici morati otvoriti ples i kadrile ravnati. Već znadem, da će me još u garderobi uloviti. Ti ljudi nemaju dakako nikoga. Ja najvolim naše kućne zabave. Ondje je barem čovjek sasvim među svojima. Kod barunice Mislajke izvrstan šampanjac, kod Majaševićke također; kod generalkomandanta zlo, ona je skupa Švabica, a kod bana à la bonheur! To su zabave, da i ono, što naš "jungherren-comité" da je, al "Kolo" - nek' idu spavati.

- Meni doduše nije sve poznato, tek sam od jesenas ovdje. No ja baš čujem hvaliti zabave kolaške.

- Oh, trice i kučine! Ja to razumijem; te zabave mogu biti dobre za gospe majstorice X ili Y, ali za ljude od svijeta, molim vas! No danas, za danas neću kazati. Nego, gospodine Narančiću, ako izvolite, ja ću vas drage volje uvesti u naše krugove. Barunica Mislaj da je slijedeće srijede thé dansante. Učinit ćemo u ponedjeljak vizitu, još poslije podne dobit ćete poziv. A lijepa je, ugodna gospođa, imade vatrene, krasne oči. - Narančić je slučajno po vidu poznavao tu barunicu Mislajku, gospođu od preko pedeset godina; po njegovu barem ukusu činila mu se sve prije nego lijepa, a za Muranića krasne njene oči pričinjale mu se, da škilje. - Dakle ako izvolite?

- Hvala vam, ja sam đak, moram mnogo učiti, nemam kada.

- A - ta - ma nemojte! I drugi su đaci, eno Vladimir Koška, Ivo Jakovljević, Branko Krenajs, grof Rikati, pa su svaki put s nama.

- Oni će najbolje znati, da li mogu. Ja ne mogu.

- Ne možete! Znam ja, otkud vjetar duva. Onaj stari medo Mirković buni vas; ima tako lijepu kćerku, pa je nikuda ne vodi. On će i vas...

- Prestanite, Muraniću! - prekine ga naglo Živko ponešto drhtavim glasom. Kako mu je u glavu krv udarila, vidjelo se, da se je silno razljutio. - Mirković je moj prijatelj!

- Dobro, dobro! Oprostite, nisam ja zlo mislio. Ja gospodina Mirkovića visoko cijenim. Čujem, da će i on danas doći; dakako, on je kod svih tih narodnih stvari.

Neko vrijeme vladala je šutnja, koju prvi prekine Muranić ustavši sa stolice i pristupiv k pisaćemu stolu.

- Proklete ove poklade, grdno mi financije poremetiše. À propos, Narančiću, ne bi li tako dobri bili, pa mi do prvoga uzajmili deset forinti. Ovaj današnji ples tako mi neprilično dolazi, a moram onamo. Molit ću vas dakle.

Narančić u prvi mah ne mogaše od čuda ni riječi izustiti. On Muranića nije pravo ni poznavao. Dva, tri puta sastao se s njim u društvu. Znao je, da je u nekakvoj sasvim podređenoj službi pisar, oficijal, što li, kod vlade ili financije. Sjećao se, da su nekoć zajedno bili na istoj gimnaziji, iz koje je tada Muranić u petom ili šestom razredu radi loša reda istupio i pošao u urede pisati, gdje ga za volju ocu, koji je zauzimao visoko mjesto u činovničkoj hierarhiji, brzo namjestiše. Čuo je također, da u zagrebačkom društvu kao izvrstan plesač i redatelj kadrila i kotiljona ima pristup u najodličnije krugove. Dakako, govorilo se također, da to imade najviše zahvaliti barunici Mislajki, koju je on svakom prilikom slavio kao ljepoticu, pa ga je i ona mogla za kavalira držati.

Narančić ne mogaše se nikako od čuda sabrati. I kad je Muranić po drugi put zamolio, segne makinalno u džep, no ipak rekne: - Gledat ću, budem li vam mogao pomoći, ali, da vam iskreno kažem, malko mi je neprilično; ovaj mjesec imao sam mnogo troškova.

- Ah, Narančić, pa da ne bi mogao! Sin najbogatijega vlastelina; što je to za vas?

- Ne, ne, od srca rado, ako bih vam tim koristio. Uostalom moj otac nema s tim ništa posla, no kad već rekoste, moram vam kazati, da ste u velikoj bludnji. Ako moj otac štogod imade, to si on u teškoj dnevnoj borbi i u neprekidnom radu danomice uzdržaje i pribavlja. A ja zacijelo nemam veće mjesečne pripomoći nego mnogi drugi. Međutim - evo izvolite!

- Bravo! Tako valja! Merci, prvoga zacijelo! A sada moram otići, još nisam pribavio za barunicu bouquet, lijepo bi me pogledala! Čau! - i fićukajući ariju iz "Rigoletta" okrenu se vješto na petama i odjuri iz sobe.

Narančiću se silomice protisne, da rekne u sebi za njim: - Bezobraznik!

Uvjeriv se, da je još dosta vremena do plesa sjedne opet k stolu i stane čitati dalje. No za malo opet se vrata otvore i u sobu stupi Kačić. Bio je još bljeđi nego obično.

- Uzmi ovu blunu! - zavikne odmah na ulazu. - Taj kukavac, neznalica Muranić. Sastadoh se s njim dolje pred kućom, pa, jer se još iz gimnazije poznajemo, pozdravim ga srdačno, i da istinu kažem, bilo mi je milo sresti druga iz onog doba, a i rod smo nekakav. A sad me on najprije postrance pogleda, omjeri, tada kroz nos rekavši "guten Abend!" ode dalje.

- Ali, moj Krešimire! I ti se na to ljutiš? Od ljudi à la Muranić možeš sve očekivati. Dakle tako! Nevaljanac. No manimo se toga; reci mi radije, gdje si za miloga Boga tako dugo, k meni te nema nikada, poslije predavanja uvijek mi izmakneš. Čini mi se gotovo, da mi se ugiblješ. Kod kuće sam te također tražio. Što ti je? Ne vjerujem, da si me zaboravio!

- Ta vidiš, da sam kod tebe. Ne znam, kako se je to dogodilo, da - zbunjeno odvrati Kačić, no tada stideći se svoje neiskrenosti prama prijatelju, nastavi: - Da ti pravo kažem, u posljednje doba dolazi često k meni Jelenčić, pa obično idemo kamo šetati. On je veoma čestit i darovit mladić, upoznao me je s glasovitim rodoljubom Bolićem, i baš sam mu zahvalan. Ti ljudi barem otvore čovjeku oči. Ja sam došao danas po te, jer želim, da i tebe s njima upoznam.

- Tako? - odgovori Narančić načinom, da mu je Kačić opazio na licu nezadovoljan, pače zabrinut izražaj.

- Zar nećeš?

- Hvala ti, ne mogu, - odvrati Živko jednostavno, a za čas dometne: - Pa da ti pravo kažem, i neću.

Kačić se u posljednje vrijeme tako sprijateljio s Bolićem i Jelenčićem i podlegao mnogomu njihovu nazoru i načinu shvaćanja, makar nije za to znao, da mu se sada odgovor Narančićev ne samo nije sviđao, nego se pače sjeti Puškarićeve sumnje, te se za čas poboja, ne mora li toj sumnji povjerovati. No još u isti tren silno požali i pokaja se s toga.

- A zašto ne? Zar ti Bolića osuđuješ? Zar si poput onih - onih prodanih mješina, koji ga nazivlju svakom prilikom "norcem" i pretjerancem, jer mu poštenja ne mogu pojmiti!

- Krešimire, otkada ti ovako! Što se je s tobom zbilo? Dakle predobio te Jelenčić u svoje kolo?

- Predobio - predobio! Što hoćeš time? Ne moram se ja zato u njegovu stranku ubrajati, niti se ubrajam, ali poštujem njegov čisti značaj i u mnogom prihvaćam načela. Ali ti znaš, da se u strančarenje ne pačam. Zato se čudim tebi, da osuđuješ Bolića.

- Čuj me. Ne osuđujem ja Bolića, njegovih nazora barem ne, koliko se tiču domovine, jer i ja joj želim sve dobro, al ja se ne držim zvanim, da o Boliću sudim, kao što ne sudim ni Bolićevih političkih protivnika. Ja nemam suda ni za jednu ni za drugu politiku, a što god koja za narod korisno učini, bit ću joj zahvalan. No ja baš s toga ne osuđujem poput Bolića njegovih političkih protivnika, pače ja se mnogima od njih klanjam poradi njihova domoljublja, kao što se zbog toga i Boliću klanjam. Morao bih biti politik po zvanju, da se mogu izjaviti za jedan ili drugi program. Ali dok sam đak, ne može mi biti to zadaćom, jer mi je zadaća učiti, a nema ni prava smisla ni lica, jer hoću li, da sudim ljudima od politike, moram biti hladnokrvan, pravedan, treba da poznajem sve prilike; politika naime nije stvar čuvstva, nego razuma.

- Eh, istina je. Ti znaš, da ti ja pravo dajem, no da bi to u našim prilikama moguće bilo! A na sve šutiti, - zar to misliš?

- Bože sačuvaj! Ti najbolje znadeš, da ja tako ne mislim niti činim. Sve neka zanima mladež hrvatsku, ništa se ne smije u javnom narodnom životu domovine dogoditi, što bi smjelo izmaknuti pozornosti njenoj. Svakoj povredi prava domovine neka iskažu mladići hrvatski i zborom i tvorom svoj prezir, neka zajamče, da će danas sutra i znati i htjeti žrtvovati sve za domovinu; svakom prilikom neka svijetu pokažu, da ljube svoj narod, svoj dom.

- E pa kako ćeš ti to izvesti, ako se ne baviš politikom i - da reknem novinarskom kekavštinom - ako ne stupiš u arenu dnevne političke borbe?

- Ne, ne moram se zato upisati pod ovaj ili onaj stijeg. Imade narodnih ciljeva, koji su apsolutni, te ih svaka stranka, hoće li da ima životne snage, mora uvijek slijediti. Ljubiti domovinu, željeti joj napredak, zahtijevati za nju samosvojnost i samoodluku, poštivati želje naroda oko narodnosti i kulture, sve to nema nikakva posla s pojedinim strankama. Ove su stvari i činjenice uzvišene nad svaku kritiku dnevne politike. Pojedine stranke mogu se tek razlikovati u putovima i sredstvima. Nađe li se ljudi, koji ih napuste, to nisu više političari niti sačinjavaju stranke, nego su narodni neprijatelji. Mladež dakle neka se samo na gornje ograniči, jer tim služi i domovini i narodu i sebi, čuvajući svetost vječnih onih ciljeva, a tim čuvanjem samo po sebi odbija navale onih, koji smetaju postignuću tih ciljeva. Tako joj je moguće sačuvati sav zanos, sve plemenite osjećaje, svu čistoću načela i uvjerenja - a što je glavno, tako se ne otuđuje prvoj svojoj zadaći - neprekidnomu učenju. Čim se pak počne u stranke dijeliti, čim svojom mladenačkom nepravednosti uzme ove uzvisivati, a one u blato bacati, nije više moguće, da ne padne u stranačke pogrješke i da najsvetija načela vječnih istina ne podredi stranačkim obzirima. Idealâ nestaje. Često se događa, da najslobodoumnije stranke, koje imadu najljepši program, za volju stranačke taktike rabe najgadnija sredstva, pače na stranu porinu temeljna načela slobodoumlja i svega krasnoga, što je s tim u savezu. Osumnjičivanje protivnika, širenje laži, grđenje svega i najboljega iz protivnoga logora, hvaljenje svake nepravednosti, počinjene na protivniku, sve to danomice donosi dnevna stranačka politička borba. Žalosno je, al ljudi su ljudi. Ako se dakle mladež upušta u strančarenje, neće li morati i ona tako činiti? A kako se to slaže s onim, što mora barem u srcu i duši mlada čovjeka stajati čvrsto kao pećina u planini? Preziri laž a obožavaj istinu, mrzi na krivicu, poštuj pravicu, to mora da bude temeljni kamen mišljenja i čuvstvovanja mladićeva, a eno, kad je jednom u stranačkoj borbi, ne može više takav da bude. On će odobravati svaku nepodopštinu praktičnoga svijeta, "jer tako zahtijeva taktika stranke".

- Da, ja bih ti dao potpuno pravo za mladež svakoga drugoga naroda, samo ne hrvatskoga. Ovdje kod nas! Za Boga, čim rekneš, da ljubiš Hrvatsku, da joj želiš napredak i slobodu, već si u protimbi s toliko toga, te moraš neprekidan boj biti protiv opstojnosti, koje te okružuju.

- Jest, dopuštam, da je kod nas teško, da se danomice izvrgavaju pogibli najprimitivniji uvjeti slobode, pače ja ponajprije ove prilike činim odgovornima za pogibao, u koju nam mladež srće; no zato još se ne treba bacati u krilo jedne ili druge stranke i boriti se u redovima njezinim. Jer prvo, mladić imade premalo iskustva, ta ni u politici nije dovoljan diletantizam, pa tako nema od njega nikakove koristi, a štete velike. Nemojmo se u tome varati. Kad si jednom u političkoj borbi, zbogom knjige! Borba sama čini nas rastresenima i razdražljivima, a, što je glavno, otima nam vremena, osobito pak kod nas, kod kojih užasnom brzinom preotimlje mah ona naša draga lijenost, koju smo morali naslijediti od Tračana, Tribala, Ilira i Kelta. Napokon lakše je čitati novine i brošure nego učiti znanstvene knjige, i tako prođe godina, dođu ispiti, gradivo se tek nekako svlada, samo da su mogući makar kakvi odgovori, pa mladić nema snage, da si svojim znanjem osigura život, nego se utječe pod okrilje službe, pa od vatrena političara akademičkoga eto ti strašljiva šutljiva činovnika, najboljeg oruđa svačije volje. Manimo se dakle, moj Krešimire, jalova posla, doći će naše vrijeme, pa budemo li se sada za nj pripravljali opsežnim znanjem, eto - pobjeda je naša.

Kačić ne odvrati mu ništa, već uhvati knjigu, što ju je Narančić čitao.

- Ti dakle "Fausta" - još čitaš?

- Ah ta znadeš, koliko ga ljubim!

- Mene više ne zanima, - reče Krešimir i baci knjigu na stranu.

- Ta, Bože moj, to mora da je od najnovijega vremena! Nisu li i za tim grmom Jelenčić i Bolić? - nehotice usklikne Živko iznenađen i zabrinut.

- Kakav Jelenčić? Valjda imam svoj rođeni sud. No ne mili mi se taj naduveni Nijemac Goethe, koji ima toliko prezira za sirotinju, a bio je rob svoga gospodara. - Nijemac - šta ćeš!

- Krešimire, oh kako krivo govoriš! Al ti nisi do nedavna takav bio! - bolno zavapi Živko. - Eto ti prve posljedice. Nije ovo nego vaša glupa vika na Nijemce, - nastavi Narančić.

- Priznajem, da je oprostiva ili barem rastumačiva. Napokon odviše nas njemština pograbila i donesli je tlačitelji naši. Možda je pače u dnevnoj borbi od neke koristi, - ja se je doista ne bih laćao, - ali da tako daleko idemo, da se taj božanski genij Goetheov zameće, odviše bi bilo krupno, da nije tako neizrecivo smiješno! Još je smješnije, da kraj sve ove vike na Goethea i druge njemačke velikane ipak ne mogu istisnuti iz hrvatskih kuća švapskih funtromana; dakako još manje će ih istisnuti, ako uz ponizivanje Goethea nisu ništa pravedniji i bolji prema našim umnicima, našoj književnosti. Uz tvrdnju, da je sve gnusoba, što se u Hrvatskoj piše, neće, poštenja mi, nikoga navratiti hrvatskoj knjizi, a otuđiti njemačkoj, već će divljaštvu, prostoti i barbarstvu - demoralizaciji širom otvoriti vrata. No što hasni vikati na Nijemce i lagati narodu, da su Nijemci smušenjaci, kad se ne zna nikakova savjeta dati protiv naseljivanja Nijemaca u zemlju, kad najljepša vlastelinstva dolaze u ruke Nijemcima, kad njemačke kolonije u Slavoniji brojem danomice rastu! Možda bi po narod bilo korisnije, da se ta stvar proučava i ozbiljno misli, da se tome nađe lijek; jer ne gube se zemlje i kraljevine samo ratom i ugovorima "bilateralnim", nego također polaganim useljivanjem tuđinacâ. Al daj, ostavimo to radije, mogla bi i meni žuč prekipiti, kad na sve pomislim! Gle, upravo sam ovaj čas, kad si došao, neizrecivo uživao. Pročitat ću ti, da se uvjeriš sam, kako si krivo imao.

Narančić uzme čitati. Divni verzovi, uzvišene misli, dražesni prizori tekli u veličajnom romonu. Narančiću bijaše upravo onako, kao kad bi s visoka brda gledao ishod sunca, kako se iza ruba visoke planine najprije javlja grimiznim sjajem, a onda, podigavši se kraljevskim dostojanstvenim kretom nad obzorje, sve poplavljuje svojim mladim žarkim svijetlom i poput plamene ogromne kruglje stoji u pozlaćenom lazuru, sjajući s božanskoga veličanstva, kojemu se sva tiha jutarnja priroda do neizmjernosti klanja. Ovako mu se sada činjaše ovaj umni duševni sjaj, koji se iz te male knjige sipao u tako bogatom raskošnom neprestanom toku. On se sve više uznosio, glas mu je upravo drhtao, lijepo lice usplamtilo, sav je svjedočio, koliko ga se je silno doimalo, što je čitao. Još nikada nije Goethe djelovao na nj toliko snažno kao sada, kad mu se najbolji prijatelj usudio napasti na najmilijega mu pisca. Kačić slušaše tiho no rastreseno. Prije, kad bi ovako zajedno čitali, on je također podlegavao sličnomu čaru, no sada, ni sam nije znao, kako je to, da mu se ne može duša uznijeti. Neprestance navaljivale mu Bolićeve riječi u pamet i njegovo posprdno izgovaranje Goetheova imena. Pomisli također, da Hrvati imaju drugoga posla nego rasplamćivati svoja srca verzovima njemačkoga pjesnika, te mu se pače Narančić taj mah pričini, kao da nije patriotičan.

Narančić je međutim sveudilj čitao; nije se mogao rastati s knjigom niti je pazio, da li Kačića zanima ili ne. No dođe ljubavni prizor. Sad se ni Kačić ne mogaše više otimati uplivu pjesnikovu. Podiđe ga blaženo i slatko uzbuđenje. Pomišljaše na Tinku. Gledao je u duhu, kako kraj prozora sjedi i marljivo šije ili veze. Ovaku je viđevao gotovo svaki dan, kad je šetao mimo njezina stana. "Tako je morala Grethen kod prediva sjediti!" I sve je ono, što je dalje slušao, ispoređivao s Tinkom, kao da ona sva ta čuvstva čuvstvuje, sve te riječ govori, pa pomišljajući je, gdje ovako ljubi, podaje se, gine u gorostasnom osjećaju, videći je u duhu ovakovu zaogrnutu divnim pjesničkim plaštem Grethena, oćuti skrajnje blaženstvo, sva mu je duša bila raznježena, neopisiva ga čežnja pograbi, da je imade kraj sebe, i da joj se baci na grudi. Upravo mu bude žao, kad je Narančić prestao, te ga umoli, neka nastavi.

- Eto ga! Dakle vidiš, kako si imao krivo, - radosno povikne Živko, ne znajući dakako, što u Kačićevoj unutrašnjosti biva.

- Ovo mjesto baš mi se sviđa! - smeteno odvrati Kačić. - Al - napokon - ne treba.

- Rado bih - al ne mogu. Moram danas na ples. Dogovorio sam se s Mirkovićevima.

- Ti ideš na ples! Gle - i ovdje Bolić drukčije misli. Pa i jest! Čudni ste vi ljudi. Narod trpi, strada, sa svih strana bije ga bijeda, nema tako rekavši ni kruha, a vi plešete! Al dakako gospodske navade, - smrknuto rekne Kačić te uzme i ne znajući za što šaptati poznatu Hugoovu: Dans vos têtes d'hiver - riches - heureux du monde..." i padne mu na um bijedna Tinka, kojoj siromaštvo i nesretna noga ne dopuštaju ovakove zabave, - pa mu bude gorko, - oh, tako gorko u duši od smilovanja i žalosti.

- Oj, Krešimire, kakav si ti danas! Još te ovakova ne vidjeh. Da znam, da tim polaskom škodim narodu, zacijelo bih kod kuće ostao. Ali naprotiv hasnim! Ples priređuje naše vrijedno društvo "Kolo", koje širenjem hrvatske pjesme više čini nego stotina naših političara. Uostalom, tko da se još o tom prepire? No znaš šta! Ja bih ti savjetovao, da sa mnom ideš. Barem ćete proći crne misli. Gledaj, i ples imade u sebi jedan dio one sile, koju zovemo ljepotom, pa stoga sam mu prijatelj. Dakle ajde! Bit će akademik profesor Mirković, kći mu Vilma; upoznat ću te s njima.

Prije nego se je s Bolićem upoznao, veselila bi ga bila ovakva prigoda. Aj, kako je uvijek želio upoznati se sa slavnim muževima, i kad se je s kojim od njih sastao, kako mu je srce raslo! No sada - ostavi ga Narančićevo obećanje posve hladnim.

- Ah, šta! - rekne tek.

- Da, - nastavi Živko, prečuvši posljednji odgovor, s Vilmom ide i njezina prijateljica Tinka Ninkovićeva. To ti je ona sirotica, koju smo prije više tjedana sreli na šetalištu, - sjećaš li se, - pala je? Ma kako ne bi. Da, ona... -

- Šta veliš, i ona ide?! - klikne Kačić i skoči sa stolice, kao da ga je što ubolo.

- Pa šta se tome čudiš? Sirota imade doduše pogrješnu nogu, no ona neće plesati, - samo da bokče vidi štogod. O, to ti je dobro dijete. Vilma je poznaje tek ovo posljednje vrijeme, no već su ti najbolje prijateljice.

- Kako dođe k Mirkovićevima?

- Ona šije za strane, pa je preporučili. Kad je pak onamo došla i starac saznao, da je kći pokojnoga mu prijatelja i pjesnika Ninkovića, - tad - no da - zavoljeli je svi. Tako ju je i za danas molila Vilma, da ide s njom. Tinka jedno vrijeme oklijevala, a vidjelo se iz lijepih joj očiju, kako bi željela ići. Čemu da ti duljim - dade se skloniti. Ugledaj se dakle u nju, pa idi.

- Nemam crna odijela, pa ni novaca.

- Pa što zato; jednake smo veličine, uzet ćeš moj jedan kaput i sve, što treba. Uzmi onaj, što si ga ljetos u Beču imao, kad si državni ispit polagao.

Kačić se još jedno vrijeme ustručavao. Želio je doduše silno poći na ples, otkada je saznao, da će i Tinka biti ondje. Od onda, što se je s njom upoznao, nije se nigdje s njom sastao. Išao je doduše svaki dan šetati prema Sv. Duhu u nadi, da će je sastati ili barem vidjeti, ali samo jedamput našao je na ulici, no ne samu, nego s nekom gospođom. Kod prozora vidio bi je ipak često. Mislio je pače, da je zamijetio, kako djevojka pogađa uzrok njegovih šetnja i da poradi njega koji put dulje gleda kroz prozor na ulicu, no drugo nije doživio, makar je svaki dan sve više za djevojkom čeznuo. Zato sada takva Bogom dana prilika! I on se razveseli. No jedno mu mutilo veselje. Sjeti se svojih novih prijatelja, Bolića, Jelenčića i Puškarića. Društvo "Kolo" nije im bilo poćudno, jer je pjevalo pjesme, koje su oni osuđivali, - no glavno - ples i slične zabave zacijelo da ne odobravaju. Ne dopušta im to njihova ozbiljnost, s kojom sve misli i čuvstva usredotočuju u što skorijem oživotvorenju svoga programa političkoga i u bezobzirnom progonu svih neprijatelja. Držat će ga oni kukavcem - sibaritom. On pa sibarit! Sam se morao nasmijati na to, sjetivši se svoga današnjega ručka.

Naposljetku dade se nagovoriti, i mladi se ljudi stanu oblačiti uz šalu, pjevanje i porugljivo oponašanje kicoških navada. Tik pred ulazom u zgradu zabave bude Kačiću nekako tijesno i nesigurno, tijelom mu prolete srsi. Bojao se, neće li se protiv pravila uljudnosti ponijeti, - nametao sebi pitanja, neće li možda Tinka ipak izostati? Tek se u dvorani opet sabere.

VIII.

Koncert se dovršio i za čas imao se ples otvoriti. Narančić i Kačić mogoše tek sad pomisliti, da se približe Mirkovićevima. Kačiću je silno kucalo srce te je mijenjao u licu boje od plahosti i uzrujanosti, pa hotimice zaostajao u vrevi općinstva, kojega se bijaše sva sila sakupila. Sve, što je Zagreb brojio otmjeno i znamenito, sastalo se danas ovdje. I aristokracija, i generalija, i visoka birokracija, i književnost i odvjetništvo, i trgovina - nađe se potpuno na zabavi, a građanstvo i mladi svijet upravo navrvješe ovamo. Odbornici se veselo i posleno dvoranom pleli, svakomu prišapćujući, da takove zabave još nije bilo. Što je dalo povoda? - Na ovo ne mogaše nitko pravo odgovoriti. Muranić bi rekao svakomu, tko ga htjede posluhnuti, da je uzrok nova toaleta Mislajke, ravno iz Pariza naručena; odbornici tvrdili, da je radi programa, u kojem je bila jedna nova kantata Zajčeva; treći opet, što se je raspao ples, što ga htjedoše prirediti "mlada gospoda", pa da naručene toalete ne ostanu neviđene, došlo je sve ovamo; četvrti pak mislili, što se je pročulo, da će na zabavu doći njegova preuzvišenost glavar zemlje.

U pročelju dvorane stajala odijeljeno od drugoga općinstva aristokracija i ono, što je htjelo k njoj spadati. Gospođe u bogatim dugoskutim haljinama gledale ljenivim i nemarnim izrazom na prolaznike, izrazom, za koji se nije znalo, da li bi imao biti sanen ili preziran, no svakako takav, da nastoji pokazati ovim stvorenjima, koje ne spadaju u "društvo", kako im do ove zabave nije ništa stalo i da su naučene kretati se u drugim salonima. A ipak je većini od njih manjkalo ono pobliže neoznačivo "nešto" čistokrvnih aristokratkinja, pače jedna je od njih naličila sa svojim preživahnim bojama pretjerane odjeće kakovoj princesi od teatra; druga svojim preživjelim izmučenim licem kakvoj pariskoj "de ces dames"; treća svojom naduvenom crvenom kožom na ogromnom tustom tijelu kakvoj bogatoj bečkoj mesarici iz predgrađa: - jednom riječi kod najmanjega broja njih bijaše onoga finoga ukusa i toliko teško dostižive otmjenosti naobraženih zapadno-evropskih boljarica.

Mladi nacifrani gospodičići i konjanički oficiri vrzali se oko ove hrpe. Jedni jedva da su mogli prikrivati svoje neizmjerno veselje, što se pred čitavim ovim građanskim svijetom mogu pokazati u blizini ovih "prvih" otmjenih dama, te su očito odavali, koliko im je sav taj ostali svijet nizak i nikakova obzira vrijedan. Drugi pak dugočasno se previjali obilazeći od jedne gospođe do druge. Prvi bijahu bez iznimke sinovi i rođaci onih istih građanskih obitelji, koje su prolazile mimo njih; drugi pak mladi aristokrati, koji su se još po školskim klupama potezali, ili im malko u nered pale financije ne dopuštahu, da sprovedu zimu u Beču ili Pešti.

Oko barunice Mislajke, poznate gostoljubive kućedomaćice, gdje je šampanjac "potokom tekao", bilo je prvih i drugih najviše. Mlada ova gospođa, kao trta suha i već u godinama, sva se gubila u čipkama, svili i baršunu svoje raskošno bogate odjeće i sa svima se je ljubazno i veselo živahnim načinom zabavljala. Nijedan ne mogaše što tako glupo kazati, da se ne bi na nj osvrnula i odgovorila mu. Sam Muranić "briljirao" je svojima dosjetkama, koje su ga dakako dosta truda stajale, jer je tek danas ujutro dospio da razgleda "Fliegende Blätter" i brže bolje naučio nekoliko viceva. Prijatelj njegov Koška divio se umjetnoj frizuri barunice i psovao, kako je u tom gnijezdu Zagrebu tako malo naobraženih ljudi, koji bi znali cijeniti takov umotvor. Drugi je slavio krasne joj rukavice i psovao opet na to gnijezdo Zagreb, u kojem ne možeš ništa čestito dobiti, te će i on morati da sve naručuje iz Pariza i Londona. Treći je veličao posljednju zabavu kod nje i hvalio se, da je još četvrti dan tronut mislio na slasne oštrige i pastrve. Četvrti je uvjeravao, da je one večeri u njezinu domu bila ona najljepša i htjede je dulje slaviti, no smete se, kad mu pade na um, da drugih gospođa onaj put nije kod nje ni bilo, te uzme sada, da se bar donekle ispravi, uvjeravati je, da je njena toaleta večeras najljepša, samo šteta, što tako "klasična" odjeća nije na drugoj zabavi, nego na ovoj "Bože moj - s tako mješovitom publikom!" Peti se tužio, da se sklizalište neće da smrzne. Šesti i sedmi sukahu svoje kratke brčiće, upiljivši poglede u škiljave oči baruničine, koja je pogrješka s njezine strane bila također uzrokom, da je svaki od ove dvojice držao sebe za sretnika, kojega je novi "irréprochable" kod Oršića skrojeni frak baruničinu pozornost na se svratio.

Do barunice stajala je najbliže gospođa Majaševićka pl. Osjačka, također u sjajnoj "ver-de-nil" odjeći. Duboki "décolleté" nije pokazivao jedrine ni mladosti vrata i grudi, nego suhe stršave kosti. Ona bijaše jedna od najbogatijih vlastelinka u zemlji, vodila je osobito elegantnu kuću, gdje se sastajao cvijet svih staleža i gdje se nije lošije ni manje jelo i pilo, nego kod Mislajke. Pače ona je imala kod stola dva lakaja više i jednoga paža u sredovječnoj livreji, i mnogo elegantnijega "haus- und hofmeistera". Obiteljski položaj bio joj je doduše - no da - nešto neobičan, ali za Boga dragoga, tko da još danas u devetnaestom stoljeću stane na strogo stanovište moralnoga sudije! Presmiješno! Naposljetku tko zna, da li je toliko kriva - ne smije se naprečac osuditi, - "nesretna žena", - "zlo uspjeli brak" -! Ta ona je ljubazna, gostoljubiva, stolovi se malo ne lome pod teretom neobičnih slastica i butiljka najboljih vina; čemu dakle da se čovjek liši takova užitka? Naposljetku u našem veselom, dobroćudnom hrvatskom svijetu!

Ona je naime zavoljela nekoga mladoga gospodina tek oženjena, pravoga Adonisa po mnijenju svih gospođa, a imala je ružna grbava muža! Ta nakaza bila je još tako bezobrazna, da joj smeta u odnošaju s Adonisom. Vruća joj i energična krv brzo pomogne. Bezobzirnoga supruga otjera, a lijepoga Adonisa uzme k sebi, pošto je i on tako uradio sa svojom mladom, dražesnom i lijepom ženicom. Šta je to naposljetku? Mladi taj Adonis nije doduše ništa u svijetu bio, otkada je istupio iz trgovine željezara R-a, a nije ništa ni imao osim svoga zdravoga, grčkim kipovima naličnog tijela i krasnoga finoga lica pod plavom rudastom kosom. No otkada je imao sredstva silnoga imutka u rukama, - no da - postao je prvim kavalirom zagrebačkoga društva. Svatko ga je k sebi zvao, svatko mu se klanjao, svatko mu se divio. Pretjerani nekoji pesimisti nazirali su u tom pojavu nešto značajno za zagrebačko društvo; no to su uvijek ljudi, koji ne spadaju u svijet.

Baš kad su Kačić i Narančić mimo prolazili, razgovarao je s Adonisom, ili, kako mu je pravo ime, s Ivanom Petrovićem, koji je stajao vjerno i pokorno uz gospođu Majaševićku, visok neki dostojanstvenik i umiljato gotovo sniženo slušao njegove riječi, koje su zamirale od dosade. U isto vrijeme nije taj dostojanstvenik propustio, da tajnika i perovođu iz svoga odsjeka, koji mu se mimo prolazeći duboko nakloniše, neizrecivo dostojanstvenim birokratskim prezirom omjeri od glave do pete, te im i ne odzdravi na poklon. Za dostojanstvenikom došao k Petroviću neki general, za ovim neki poznati učenjak, za tim bogati neki trgovac, za ovim jedan vijećnik stola sedmorice; no on ih sve tek od nevolje slušao, jedino mladomu grofu R-u nešto se umiljatije nasmiješio. Naprama gospođama, koje su se također na veliki jad Majaševićke k njemu tiskale, nije bio milostiviji. Sama dražesna i prekrasna mala barunica Leporte sa svojim krupnim sjajnim očima i milovidnom nježnom prikazom nije našla pred njim milosrđa, te ga je uzalud svojim pogledima malo ne gutala. Narančić slučajno to spazi, te mu se ogadi. Gospođa Alma pl. Kronach blagim očicama i anđeoskim lišcem također ulovi Neline poglede i zlobno upozori Majaševićku na baruničino ponašanje. To joj međutim nije pačilo, da u isti čas Neli čestita, kako je večeras opet divna, i da će Majaševićka malo ne poluditi od ljubomornosti. No Leportica je nije slušala, niti se na Petrovića obazirala, već se sva zagledala u Narančića, koji je mimo prošao i kad je on već dosta daleko odmakao, htjela ga još u očima zadržati, pri čem se dražesno na prstima dizala, da bude viša. Grofica Kitty Satmary ulovila je nekoliko riječi Alminih, te se s njom uplela u razgovor, i započe se omiljela draga "medisancea". Sad se brzo krug povećao. Dođe barunica Ludvigsburg, generalica Posch, hofratica Željković, barunica Todorović, gospođa Lužićka, supruga glasovitoga odvjetnika, i udova, grofica Ratković. Ova bijaše najoštrija, ništa zato, što je godine i godine već živjela u "divljem" braku s bogatim grofom Časaryjem. Njezinim se riječima davalo osobito mnogo važnosti, uopće bila je vrlo ugledna u društvu. Imala je uvijek najskuplje šešire od najskuplje modistice u Parizu. Danas bijaše zlovoljna, jer na trima gospođama spazi odjeće, koje ne bijahu jeftinije, neukusnije, nedragocjenije od njezinih. Najviše je ljutila grofica Satmary, koja je bila posuta pravim "point de Venise", a, pravo rekavši, nije mogla više ništa svojim nazvati. Sve zaplijenjeno, sve pod ovrhom!

Međutim se raznese vijest, da je nj. preuzvišenost, privremeni glavar zemlje s preuzvišenom gospođom suprugom blagoizvolio doći. Ples bi već bio mogao početi, no čekalo se. Sad stane još veće komešanje u dvorani. Odbor pohrli dolje u stubište; gospođe u pročelju se poredale, jagmeći se svaka za prvo mjesto; - ostalo se općinstvo tiskalo, da bude što bliže mjestu, kud će visoki gosti proći. Gospoda se u svojim frakovima ispravljala i popravljala bijele ovratnike.

Kad je predsjednik uveo preuzvišenu gospođu, a potpredsjednik i odbornici okružili njegovu preuzvišenost glavara, zavlada za čas tišina u dvorani. Na licima muškaraca prodirala želja, da ih zahvati oko nj. preuzvišenosti; jedino je mladež na očigled uzela udvarati gospođicama, kao da se dolazak prvog dostojanstvenika nje ne tiče. No - ne sva! Oni "prvi" i "drugi" tamo na pročelju pod vodstvom Muranića neopisivom su odanošću i dostojanstvenom svečanošću duboko prignuli svoje lijepo počešljane glave, poklonili se ukočenim tijelom i sa strahopočitanjem se odmaknuli dublje u dvoranu. Opazivši na licu njegove preuzvišenosti milostiv ljubazan smiješak, oni se pače od ushićenosti zaborave i - šapnu, da se je čuti moglo - no sasvim u granicama pristojnosti: "Ah, grossartig! Živio - živio!"

Ples se započne. Otvorila ga njezina preuzvišenost s neizbježivim Muranićem. Odmah na početku plesanja povuče se njegova preuzvišenost u najgornji ugao. Mladi grof F. i mladi barun R., obojica trogodišnji privatni kandidati mature, pristupe k njemu i premda je njegova preuzvišenost bila gotovo bez kose, te je očeve ove dvojice još kao djecu poznavala, ipak mu pruže iz daleka ruke, promrmljav nerazumljivi "čau" i nazivajući ga jednostavno: "tu Joži" ili "tu Excellenc".

Uz ovu dvojicu približio se također jedan od vladinih predstojnika, sijed starac i nekoč na glasu odvjetnik, pa samo što nije pod zemlju izginuo od poniznosti i zbunjenosti. Ostali visoki činovnici, suci, i učenjaci i odvjetnici stajali su u smjernoj udaljenosti, čekajući prisiljenom strpljivošću, dok ih njegova preuzvišenost blagoizvoli k sebi pozvati, da se s njima porazgovori u svojoj ako ne dražesnoj, a to svakako originalnoj smjesi Bog zna kakove i "horvacke" i njemačke kekavštine. Najčudnovatije bijaše, da ni glavni protivnici njegove preuzvišenosti nisu činili nikakova izuzetka, pače odvjetnik Salajić, gotovo jedan od glavnih vođa opozicije protiv preuzvišenosti, približio se sada smjerno i željno čekao, da ga njegova preuzvišenost počasti barem jednim pogledom. Ta baš danas napisao je u listu svoje stranke žestok članak, u kojem je dozivao grom i pakao u pomoć protiv užasne silovitosti njegove preuzvišenosti, kojom gazi najveće svetinje narodne i očito nastoji, da uništi mili trojednicu. Salajić poziva tu Hrvate, da se ugledaju u primjer Talijana i nj. preuzvišenost u svakom i javnom političkom i privatnom socijalnom pogledu učine nemogućim.

Preuzvišenost doduše nije čitala taj "grozomorni" izljev patriotičnoga srca Salajićeva, no zato ipak nije ni na najvatrenije poglede Salajićeve promijenila svoga poput sibirskog leda mrzloga ponašanja prema njemu.

Sretniji bijaše politički drug Salajićev, gospodin dr. Kolaček. On je također o imenovanju nj. preuzvišenosti u svim opozicionim zagrebačkim i bečkim novinama i osim toga u posebnoj broširi na široko i duboko dokazivao, kako su temeljna prava kraljevine i čast naroda ovim imenovanjem povrijeđena, pa da u Hrvatskoj na čelu zemlje smije biti samo ban, a svaka druga forma namjesništva da je protuzakonita. On se sada nekako došulja do njegove preuzvišenosti, koja ga počasti pitanjem, da li je bio u cirkusu. No ne bi ni toga bilo, da nije prijatelj Kolaček svoje pogrješke popravio time, što je kao starješina neke crkvene općine i kao predsjednik dvaju novčanih zavoda predveo deputaciju u banske dvore, te se novoj glavi zemlje najsmjernije poklonio i milosti njezinoj preporučio. Pred svojim političkim drugovima opravdao je to interesom povjerenih mu zavoda. Bolić je to dakako zgodno upotrijebio, te je u svom časopisu ne samo Kolačeka, nego svu njegovu stranku, načela joj i ciljeve izvrgao ruglu beznačajnosti, te je Hojkić, vođa Kolačekove stranke među đacima, imao velike i teške borbe protiv oštrih i bezobzirnih navala Puškarica i Jelenčića. "Takovi su -! Danas reci a sutra poreci. Za volju groša ići će se vragu klanjati, kamo li neće krštenu čeljadetu!" - vikao Jelenčić po hodniku prije i poslije predavanja, a Kačić, koji ga je slušao, morade mu u duši dati pravo, premda je znao, da mu otac do Salajića i Kolačeka vrlo mnogo drži.

Zato sada, kad je Kačić ovdje u dvorani vidio, kako svi protivnici njegove preuzvišenosti redom dolaze klanjati se i kako plivaju u radosti, ako ih preuzvišeno oko tek spazi, on osjeti silan prezir, zasrami se mjesto njih, i na dušu mu se svali duboka ogorčenost. Pomisli na Bolića. Ah - kako mu se sjajan, čist i ponosan, značajan i bolji od svih ovih pričini u taj tren! Da je Bolić od njega posljednju kapljicu krvi taj čas zatražio, on bi mu je bio dragovoljno dao. Tako često - veoma često - neznatne malenkosti rađaju odlučnim posljedicama!

- Vidiš li ih, kakovi su? Ako si čitao današnji Salajićev članak, pa to vidiš -! Tko da im još vjeruje? - reče Kačić Narančiću, koji je okom tražio Mirkovićeve, jer ih je s vida izgubio za dolaska nj. preuzvišenosti.

- Ta pusti to! - odvrati Narančić, - svagdje ima korova. Ako je Kolaček beznačajnik, ako on danas liže pete onome, na koga se jučer blatom nabacivao, volja ga - zato neću očajavati i držati sav svijet nepoštenim. Naposljetku misli i ciljevi ostaju ovdje, nije ih Kolaček stvorio.

IX.

Međutim spazi Narančić Mirkovićeve i požuriv se prekine započeti govor i povuče sa sobom Kačića, koji je uto Tinku opazio. Milo i dobro lišce djevojke sjalo je od udivljenja, veselja i zadovoljstva. Krasna smeđa kosa, spletena i sada u jednostavnu frizuru, odsijevala je svijetlim kao zarudjelim odrazom, kako se to vidi na starotalijanskim slikama. Nosila je jednostavnu odjeću od kašmira ružičaste boje, pod vratom u prilici srca tek nešto izrezanu, a s rukavima do lakata. Ukusni kroj pristajaše joj preljubazno, te je mala mogla mirnom svijesti gledati ostale krasotice u njihovu atlasu, fularu, satinmerveilleauxu; rijetko bi koja mogla da joj bude premicom. Pa onda ona mila uzrujanost mlada djevojčeta, koje je prvi put na javnoj zabavi, pomiješana dražesnom svečanosti, sve je to lebdilo nad dragom prikazom i kao pršilo iz svake čipke, iz svakog cvijetka, iz visokih bijelih rukavica.

Kačić bio je ne samo očaran, ne samo što se iznova čudio tolikoj krasoti, te mu se pričinjalo, da je tako krasne još nije vidio, nego bude raznježen i razmiljen, te ga sasvim mine pređašnja gorčina. Uza to se radovao, što je vidi onako lijepo odjevenu. On se je bojao, da će sirotica u krugu elegantnoga svijeta izgledati siromašno, pa da će je s prezirom susretati "ovi oholi nepravedni ljudi!" - Zato bijaše sada to ugodnije zatečen.

Što se je više primicao mjestu, gdje su bili Mirkovićevi, to je više osjećao plahost te gotovo jedan čas oćuti srditost, što je došao. Uzalud se trudio, da nađe riječi, koje će joj kazati, kad pred nju dođe, i pitao se, o čem da započne s njome razgovor. Zatim ga smetalo, što će se uz Tinku morati da upozna i s Mirkovićevima. A Mirkovićevi nisu sami! Toliko stranih ljudi!

Oko Mirkovićevih bilo sakupljeno do desetero gospode. Djevojke su sjedile uz vremešnu gospođu u crnoj svili, za koju Narančić prišapne Kačiću, da je to gospođa udova Negušić, sestra Mirkovićeva, koja gospodari u kući brata svoga, otkada mu je supruga umrla.

Mirković prepozna već izdaleka Narančića i stane mu prijazno rukom mahati. Pozdravi između prisutnih i Narančića bili su jednostavni, no iskreni i prijateljski. On predstavi svoga prijatelja. Svi ga srdačno prime i s njim se izrukuju. Oh, kako bi ga to bilo još prije kratkoga vremena veselilo! Doći u dodir s tolikim slavljenim muževima, kako je uvijek želio! Sada - sada ostane hladan, sjeti se Bolićeva suda o svim tim muževima. Pače osjeti neki ponos i zadovoljstvo sa samim sobom, što ga se ova poznata i širom slavenskoga svijeta proslavljena imena ni najmanje ne doimlju; - pohvali se s duševne slobode, da se ne klanja autoritetima niti ih priznaje.

Bijahu pak ovdje zaista po izbor prvaci narodni. Tu je bio duhoviti tumač narodnih pjesama R., uz njega neumorni sabirač starina L., dalje genijalni pjesnik M., vješti pripovjedač i umni pisac K., majstorski prevoditelj M., žarki i duhoviti govornik S., poznati rodoljubivi aristokrat V., ta plemenita duša, koji je svaki narodni pokret na duševnom polju podupirao; nadalje priznati u svoj Evropi učenjak S. i drug mu glasoviti slavist F., a naposljetku od naroda svoga obožavani srpski pjesnik Ž. Videći Kačić, kako svi ti muževi prijateljski opće s ovim srpskim prvakom, pogotovu bješe uvjeren, da Bolić pravo sudi o njima. Kad je opazio, da se i Narančić približuje, te mu se s udivljenjem i odanošću klanja, Kačić se sasvim rastuži. "Čovjek, koji ne priznaje Hrvata!" - promrmlja u sebi i ljuti pogled baci na Srbina, da se ujedno jarostan sjeti onoga iz Like, koji je volio biti iz Granice, negoli iz Hrvatske.

Baš u taj tren prođe njegova preuzvišenost pokraj hrpe u pratnji staroga gospodina, koji, opaziv akademika Mirkovića u razgovoru sa Ž-om, sa smijehom se prigne k preuzvišenosti i rekne: - Eto, s kime ih je vidjeti! Preuzvišenost se nasmije i odvrati sasvim glasno: - Konspiracije! - Pratilac taj bješe nekoć vatren Ilirac, no u dugoj povorci godina zaboravi to, kao što je i sada zaboravio, da ispravi nazor njegove preuzvišenosti, što bi možda drugi učinio na njegovu mjestu, jer je i taj pratilac bio akademik. No on se dosjetki preuzvišenoga tek pokorno nasmjehne. Kačić je čuo sasvim zamijetljivo preuzvišene riječi, i čudnovato, on, u dnu duše i srca protivnik njegove preuzvišenosti, sav se uzradovao na ovu primjedbu i dobro ju je shvatio. Jer stranka, kojoj se taj akademiku posljednje vrijeme priključio, držala je, da Hrvatima ne treba akademije znanosti i da su je stvorili za to, da mogu laglje snovati prevrate i očijukati s "braćom" s onu stranu Save. A Kačiću je gotovo isto već četrnaest dana dokazivao - Bolić!

U čas dolaska mladih ljudi zabavljalo se društvo govoreći o novoj kantati, i svi su hvalili majstora, ushićeni još i sada melodijama, što su ih slušali. Riječi kantate bijahu od pokojnoga Ninkovića, te ih je Tinka s ponosom i sva blažena slušala, kako oba prisutna pjesnika pjesmu hvale. Oj, kako bijaše dijete taj čas sretno i u svom nedužnom dobrom srcu pače ponosno!

Zato i ne opazi, da ju je Vilma lako dirnula, kad se je Narančić s Kačićem poklonio. Tek onda, kada upravo pred nju stadoše, klikne zatečena:

- Zar i vi ovdje? A ja nisam ni znala! - pa zarumeniv se i zastidiv s usklika i ukoriv se sama, što je ludo rekla, nastavi: - No kako bih i znala? Al to je lijepo, što dođoste! - završi postajući sve više i više zbunjena, što joj je baš preljupko pristajalo. Ni Kačić nije bio manje smeten i nije znao, što da rekne.

Tinka prva uzme: - Pa zar se ne čudite, da sam ja ovdje?

Kačić joj htjede u svom zanosu odvratiti, da je došao samo radi nje jedine, no u prvi se čas uspregne i rekne: - Čuo sam, da ćete ovdje biti.

- Tako? Valjda od gospodina Narančića? A još prekjučer nisam znala, da ću ići; kako bih se ja smjela tome nadati! No dobra majka privolila je odmah, kad ju je gospodična Vilma zamolila. O kako sam joj od radosti oko vrata pala. Odavna već zaželjeh vidjeti kakav ples. No da, takve smo mi djevojke! Dakako, za me to nije (siroče malo posve se zarumeni i baci oko na svoju kraću nogu), i sirota majka ne može, jer ipak ima troškova. No Vilma me nagovarala, molila me, pozvala, da idem s njom. K tomu još kad smo u programu čitali očevu pjesmu - e, onda nije bilo druge nego ići. O, prošle noći morala sam čitavu odjeću svršiti, jer je bilo mnogo posla za strane, to sam po danu radila, - no da, tuđi je posao prvi.

Kad je Tinka spomenula ime svoje prijateljice pogleda je dugim vjernim pogledom, zanesenim od udivljenja. Kačić se također okrene onamo. Narančić joj pripovijedao nešto, a ona ga pomnjivo slušala, igrajući se lepezom i gledajući ga ravno svojim sjajnim očima. Samo je nešto manja od Narančića. Njezin vitki, u pasu neobično tanki stas ravna no neukočena držanja imade kraj sve mladosti u sebi neizrecivo puno dostojanstva, premda joj je bijelo odijelo od tila posve jednostavno i nakićeno tek modrim cvijetom potočnica. Jasna plava kosa, teško padajući u punim pramovima na divno složene pleći, sjaji se kao čisto zlato i ne treba mnogo pjesničke mašte, da čovjek u očigled ove kose pomišlja na kraljevsku krunu. U licu izvanredno bijele puti i rijetko pravilnih crta ima uz nježni izraz dobrote nešto otvoreno, plemenito, uzvišeno. Dosta visoko ravno čelo i fini grčki nosić povećavaju još ovu harmoniju, ovaj sklad. Gledajući ovu djevojku poćutio je svatko, da pred njim stoji umna i značajna duša, i divio se neobičnoj, upravo idejalnoj ljepoti.

Narančić joj morao kazivati, što je cijeli dan radio. Ona ga je istinskim zanimanjem slušala, makar joj je mogao pripovijedati jedino o svojim naukama, i ako nije štogod razumjela, prostodušno bi ga prekinula i za razjašnjenje pitala. A ta pitanja najbolje su svjedočila, kako je um djevojke bistar i naobražen. On joj je s veseljem na sve odgovarao, kod toga otkrivajući svoje misli, svoje nade, svoje želje. Ni pred Kačićem nije mogao svoje duše tako razgaliti, kao pred njom. Odavna već njih dvoje prijateljuje. Tako bar do nedavna mišljahu. Poznadu se još od djetinjstva. Narančić je kao đak stanovao kod Mirkovića, dok je još ovaj u N. bio gimnazijski profesor. Nježnomu tankoćutnomu dječarcu bilo je najmilije u društvu male djevojčice. Svaki bi slobodni sat upotrebio, da je ma na koji način obraduje. Najprvo je rezao iz papira zvjezdice, cvijeće, vojnike i kućice, pače pomagao bi oblačiti njenu veliku lutku, koja je oči otvarala i zatvarala, i nije mario za smijeh svojih malih drugova. Kasnije joj čitao Šmitove pripovijesti i Vukove narodne priče, a još kasnije čitahu zajedno dubrovačke hrvatske klasike, njemačke i francuske velikane osamnaestoga vijeka, zatim domaće pjesnike novoga doba.

Jednom čitajući "Kohana i Vlastu" stane Živko i sav još plamteći od zanosa, što ga u njem uzbudiše krasni stihovi i uzvišene misli pjesmotvora, reče: - "Vilmo, ja ne znam, ja Vlastu pomišljam uvijek kao tebe!" Četrnaestgodišnje djevojče ne odvrati ništa, nego problijedi i brizne u plač. No ne u gorki plač tuge i žalosti, nego u nekakav dragi, malo ne u slatki plač, koga nije razumjela. Sedamnaestogodišnji momčić još je manje mogao protumačiti te suze, pa prestrašen i rastužen stane je tješiti, oko nje tetošiti, bezazleno joj ruke cjelivati, dragati joj divnu kosu i brisati suze s krasnoga joj lica. No djevojče nikako se nije moglo umiriti. Te su suze tako nenadano, tako neponjatno i tajnovito navrvjele od nekuda Bog zna od kuda - svakako iz nedirnute dosada strane tajanstvenoga djevojačkoga srca, kao što snažan vrutak silom probija na svijetlo bijeloga dana; - pa kako da im djeca sada u jedan mah sustave bujicu! Napokon ponikne glavicom na grudi njegove i padne u slatki tihi san, neprekidan uzdisajima pravoga plača, nego obasjan prelesnim blaženim posmijehom na rumenim, nevinim ustancima svojim. A on ju je sveudilj ustrašen, ne razumijevajući ništa, motrio i motrio i tad dirnut, bez svijesti, što čini, tiho-tiho poljubi joj mekanu zlatnu kosu, kod toga od uzrujanosti, straha, čega li dršćući kao šiba na vodi. U sebi pak osjeti taj čas neki silni udarac cijelom unutrašnjosti, prelesnu provalu nečega raskošnog, sjajnoga, božanstvenoga.

Od toga dana nisu se djeca više susretala onako bezazleno i bez sustezanja kao dosada. Nešto se među njih uvuklo, što im je prisutnost činilo teškom, nespretnom, a odsutnost opet okrutnom s neprestana čeznuća, željkovanja, čega li. Ipak nije ni jedno znalo, što je to. Pače su držali, da se više ne ljube onako kao do onoga kobnoga časa, te je svako u sebi spočitavalo drugomu nepostojanost i neshvaćanje prijateljskih dužnosti. Ugibahu se i naviknulomu tikanju, malo što se nisu nazivali "gospodičnom" i "gospodinom".

Kad je došao čas rastanka i Narančiću bješe kuću za uvijek ostaviti, jer je imao poslije praznika otići na sveučilište u Beč, rekoše jedno drugomu, doduše oboje blijedi kao zid, sasvim jednostavno i ukočeno "zbogom!", no Vilma, čim je bila sama u sobi, udari u bolan gorki plač. Bilo joj, kao da je Živko ponio sa sobom sav njezin život, te od sada nije za dokolice drugo radila, nego knjige, što su ih zajedno čitali, opet u ruke uzimala i o minulim časovima razmišljala. Svaka stvarca, koja ju je na nj sjećala, bila joj neizrecivo draga. Osobito pisma, što ih je Živko ocu njezinu pisao, uvelike su je zanimala. Ako se i jesu u njima većim dijelom raspravljala znanstvena pitanja ili na široko opisivale knjižnice i muzeji ili potanko izvješćivalo o rijetkim spisima i ispravama, što bi ih pregledao na molbu Mirkovićevu, ipak je ona sve to s ljubavlju i veseljem čitala, najviše se radujući zaključku, u kojem je redovito i uvijek za nju dometnuo koju vijest i svagda završio: "Ne zaboravite pozdraviti dragu našu Vilu!" Tako ju je od njegda najvolio nazivati.

Za tim bane nesretni čas, kad je svoju dobru majku izgubila. Od Živka ne dođe pismo, a brzojavili mu nesreću! Vilma se najprije prestrašila, nije li mu se štogod dogodilo. No - nije li možda zaboravio svoje prijatelje? Ta u onom velikom gradu koliko se jur mladih ljudi izopačilo! Na ovu pomisao sva problijedi. Oh, pa kako bi u svojoj nepreglednoj bijedi trebala njegovih nježnih, dobrih riječi, - njegove blage utjehe! A nema, nema pisma. - Ove sumnje raspršiše se jednoga jutra, kad je Živko dojurio ravno iz Beča i još u putnom odijelu poletio gore k njima, te ih nježnom tihom sućuti tješio i svoje suze s njihovima spojio. Pođoše na grob pokojnice moliti se Višnjemu za pokoj dobre joj duše. I kad su na kobnom mjestu tužnu djevojčicu uhvatili bolovi i stisnuli grčevi, on je uhvati u svoj naručaj, te mu se pričini, kao da pred onom dolje u grobu prima u svoje ruke, u svoju zaštitu ovo dijete bez matere, najveće mu blago čitavoga svijeta! Ah, tad se u sebi svečano i odlučno zavjeri, da će ovo blago uvijek štititi, uvijek mu služiti.

Još iste noći morao je otići. Vilma nikako ne htjede nego uza nj do posljednjega časa. Opet su sjedili zajedno u najtamnijem kutu negdašnje njegove sobice. Ne upitav ga baš ništa, ujedared uzme svojim divnim poštenim očima ravno gledati u njegov obraz, u oči, tako uporno, da se on glasno nasmija i upita je, što želi. Ona ga ne presta gledati istim čudnovatim pogledom, a tad ga sva blijeda s naporom upita: "Živko, budi iskren, jesi li se u čem promijenio?" Zarumeniv ponikne zastiđena licem, u kojem se zabrinutost tako očito odavala. Glavicom joj hujali svi oni crni glasovi o pogibli, kojoj je srce i duša mlada čovjeka u velikom gradu izvrgnuta.

- Nisam -! odvrati odlučno Živko, premda nije posve razumio pitanja. On je tek bio svijestan o tome, da za sve ovo vrijeme, otkad se rastadoše, nije mogao ni časak zaboraviti svoje krasne mile drugarice, nego da je svaki dan sve više na nju mislio, pače marljivo učeći uvijek se veselio, kako će onda moći pred nju bolji i savršeniji stupiti. Nikada nije ništa krasno vidio, nikada ništa uzvišeno čuo ili naučio, a da ne bi bila prva misao, kako bi mu sve još ljepše bilo, da je i ona kraj njega, da i ona čuje, da i ona vidi, - da - da - svagda je i njoj isti užitak želio.

Pa ipak ni taj put nije došlo do kakve izjave. Ni jedno ni drugo nije ni pomislilo na takovo što. Ta i onako su osjećali, kako su jedno drugome dragi. Njezina posve djevičanska duša puštala je sebe sasvim iz vida; osjećala je doduše beskrajno blaženstvo, čuvši odlučno mu "nisam", no nije se pitala, zašto nalazi u tom tolike sreće. On pak - ta i njemu se srce od blaženstva rastapalo - naslućivao je njezina čuvstva, no pogledav u njezino krasno lice, sada opet tako mirno i jasno, - ne, ne, - on se i ne usudi dalje misliti. Bojao se povrijediti svetost, u kojoj ju je uvijek čitavu pomišljao, i tek se bez riječi podade poraznomu čaru onoga trenutka, kakono se cvijet predaje i širi pod toplim raskošnim dodirom žarkoga traka sunčanoga; kako se list prepušta prelesnim drhtanjem slatkomu dahu i nježnome mekanom lahorenju proljetnoga uzduha; kakono sivi vršci planine raskošno rone u grimizne valove osvanule zore!

Kad se je prošle jeseni u Zagreb doselio i ovdje Mirkovićeve našao, ne nađe nijedno od njih veselju kraja ni konca. Svi ga lijepo primiše, Vilma najljepše, ne krijući nimalo u svojoj nevinoj navici, u svojem poštenom, ravnom i ponosnom duhu, velike one radosti, što će sada opet biti skupa. Morade obećati, da će svaki dan k njima dolaziti. Ovako se nađoše jednom na samu. Otac je otišao u akademijsku sjednicu, tetka u dućan. Vilma ostala sama, zabavljena kućnim poslom, pred njom Lajevi narodni ornamenti. Ovako je on nađe. S razgovora o ljepoti domaćih rukotvorina prijeđoše na narodnu glazbu, i kako se već bilo smrklo, a Vilma nije više mogla raditi, umoli je Živko, da sjedne glasoviru. Ona ga posluša i ne prebirući, onako bez prave svijesti, zaigra krasnu pjesmu Milke Atanasijevićeve: "Na te mislim!" - Muzika, taj najbolji pratilac naših čuvstava, učini i sada, da je ovo dvoje mladih nevinih srdaca progledalo i još nije zamnio zadnji akord sobama, već se oboje našlo u zagrljaju. On se osjećao pravim divom - polubogom, najsretnijim čovjekom ovoga svijeta, a ona od snatrenja i uzrujanosti s blaženim suzama u očima mucala nerazumljive slatke riječi. I nije ih ova provala zadivila ili iznenadila, tek su se čudili, kako se nije to jur davno prije dogodilo. Kako su bili Živko i Vilma posve iskreni i pošteni, ne bi bili mogli nikako podnijeti, da zataje ili prikriju svoju ljubav pred Mirkovićem. Čar tajne ljubavi nije mogao naći mjesta u njihovim nevinim srcima i jedva što je Mirković kući došao, već mu je Narančić sve ispripovjedio. Starac se u prvi mah prestraši, jer nije mogao shvatiti, kako li njegovo milo jedino dijete dolazi na takove stvari, a on ni da bi samo jednom na to pomislio! Oh - majka - majke nema. No tad se ukori radi svoje nepravednosti, gledajući u ono čisto pravedno lice djevojke, pa se najposlije primiri, pače pod konac zasjaju mu u očima suze radosnice. Živko je morao cijelu večer u krugu obitelji ostati i zaruke su se na tiho slavile. "Dakle - za četiri godine. Ja Vilme prije ne dam iz kuće, mora dvadesetu navršiti, a i ti, momče, svrši prije sve svoje nauke, ispite, još se malo po svijetu ogledaj, osnuj rođeno ognjište, - i tek onda!" - odluči starac. Živko i Vilma blaženo se za ruke držahu; što im je i trebalo više, nego da znadu, kako se iz dna duše ljube i obožavaju!

Odsada je probavljao Narančić svu svoju dokolicu kod Vilme, zaokupljen i ovdje umnom zabavom zajedničkoga čitanja, glazbovanja, pjevanja. Ova ga ljubav ne odvrati ni najmanje od dužnosti, pače čista i neokaljana kao kap jutarnje rose nije nosila u sebi nikakve strasne požude; ili ih je svladavala čistoćom i nepristupnošću djevojačke nevine duše. On je mogao i dalje posve sabrano učiti, te ga je sada još veća želja i snažnija volja vukla knjizi, jer je imao uvijek pred očima, da mora zavrijediti veliku svoju sreću. Vilma pak od naravi osobito duševno nadarena, s brižnim odgojem potpuno izobražena, također je sa svoje strane uvijek potpirivala u njemu želju za znanjem i poput njega čeznula za svim, što je lijepo i uzvišeno. Tako je Živko iz divnoga ovog ženskoga vrela neprestano crpao i svoj um i svoje srce bogatio i oplemenjivao. Blaženstvo i sreća bijahu im bez granica. Svaki bi se dan Bogu molio, da tako uvijek ostane.

X.

Na današnjoj zabavi bio je Narančić također sasvim sretan i zadovoljan. Ljepota zaručnice iznova ga porazila, i on se nevino ponosio gledajući je i videći, kako sav ostali svijet s udivljenjem promatra prekrasnu djevojku. "A moja je - moja!" - klicao bi u sebi pobjedonosno. - Dobroj i veseloj njegovoj ćudi prijao je uz to sav ostali elegantni svijet, ove ljepušaste nakićene žene, radovalo ga sveopće veselje, milio mu se ples, uzbuđivala ga glazba, isto svijetlo, što je iz velikoga svjetionika i pokrajnih svjetiljnjaka sjajno zalijevalo svu dvoranu, sav taj mnogi nakit, ova obijesna mlada lica, ta blažena uzrujanost mladih djevojaka, - ah, sve je to njegovu mladu dušu uzdizalo i blažilo, te se posve prepusti bezbrižnoj zabavi, neprestano plešući a ne želeći drugo nego da Vilma bude s njime zadovoljna. Svaki novi ples započeo bi s njom, uvijek se teško otkidajući od te naslade, i kod svakoga došao bi pod konac opet po nju. Oj, kako bijaše oboje blaženo! U prevelikom, preslatkom zadovoljstvu prekipila bi im srca i kada god šapnulo bi koje od njih: "Oj, kako smo sretni!" - Uza to su osjećali poglede tolikih na sebi; staro i mlado nije se moglo oteti dojmu prekrasnoga para. I mladenci osjetiše blaženi ponos, jedno se drugim dičilo.

Glazba upravo prestade. Živko dovede Vilmu na mjesto k Tinki, koja se sveudilj zabavljala s Kačićem, koji ostade čitavu večer pokraj nje. Taj čas približi se Muranić, koji je bio poznat s Mirkovićevima, a ipak još nije čitave večeri s Vilmom plesao, držeći, da je dužan prama svojim visokorodnim plesačicama ne plesati s kimgod. Ni Narančića nije dosele pogledao, baš kao da se i ne poznadu. No sada se približi sasvim sigurno i umoli Živka na nekoliko riječi. Ovaj se poboja, da će opet od njega zaiskati novaca, te se neodlučno okrene na stranu.

- Šta izvolite? - hladno ga upita.

- E - tko je sretan, taj je sretan! Meiner sel - si kenen sih kratuliren, šalje me barunica Leporte, - rekla mi, da vas njoj predstavim.

- Pustite me, molim vas! - nestrpljivo mu Živko prekine riječ.

- Je li moguće! - zakriješti Muranić svojim tankim malo ne ženskim glasićem, pretjeravajući nenaravnim prenavljanjem svoje čuđenje, i nastavi: - Za Boga dragoga, valjda nećete? - Što mislite? - Valjda se ne bojite? Jedna od najotmjenijih gospođa, pa krasna kao nijedna. No vi ste mi lijep čovjek!

- Dakle dobro! - rekne napokon Živko, samo da ga se riješi, te shvaćajući, da bi odbiti bilo neuljudno, a takove se pogrješke on čuvao, nastavi: - No ne sada, ako ste već tako dobri, molit ću vas tik prije plesanja!

- E pa bien, al onda ajte, jer eno kapelnik je već ustao, dakle!

Narančić se nevoljko dade za Muranićem. Ne da bi zazirao od društva, u kojem je bila barunica; on ga je napokon premalo poznavao, a bio je opet odviše naobražen, da ne bi bio znao cijeniti izvjesne društvene prednosti onih ljudi; no bijaše mu teško ostaviti Vilmu, ne započeti s njom ples, sklapati nova poznanstva, i napokon - da ga Muranić predstavlja!

Kad su se mladi ljudi kroz gustu vrevu proverali do barunice Leporte, započe glazba. Jedan od "prvih" ili "drugih" pokloni se pred barunicom i umoli za ples. Ona ga odbije, veleći, da je angažovana, a vatrenim očima poziraše prema Narančiću, koji se je već sasvim približio.

- Milostiva barunice, dozvolite, da vam predstavim svoga prijatelja, gospodina pravnika Narančića, - reče Muranić duboko se naklonivši, odstupi odmah i okrene se k Mislajki, koja je nedaleko sjedjela.

- Drago mi je! - odvrati barunica na poklon Narančićev i oko svježih punih usana zatitra zadovoljan ljupki posmijeh, a iz crnih žarkih i sjajnih očiju iskresa se iskra strastvena, pozivajući i odavajući svu raskošnu ćud porazno krasne žene.

- Smijem li moliti, - jednostavno nadoveza Narančić, sileći se, da svlada onu zabunu ili smetnju ili strah il ljutinu, štono izazva u njem baruničin pogled. Barunica ustane, i oni zaplešu. Igrao se valcer "Cloches de Corneville". Ljupki i objesni akordi, noseći požudu, grijeh, strast na lakim zavodljivim svojim krilima, navrli, zašumili, zalelijali dvoranom i ušuljali se u duše i tijela svjetine; tko je samo mogao, pohiti valsovati. Barunica je plesala izvrsno. Bješe u nje neki posebni način, kako se ritmu muzike podavala, kako se uz plesača ovila, kako mu se nalegla na grudi, a ipak lako kao nadzemaljski stvor uza nj dražesno, skladno lebdila. Narančić si prizna, da tako neobične plesačice još nije obuhvaćao. On, pristupan svakoj ljepoti, morao je uživati u tom divnom baruničinom plesanju. Uza to videći njezina puna divna ramena, jedre čvrste grudi, nježan tanki pas, a sve to kao da mu se uz tijelo povija i mili ga, pa osjećajući opojni miris, što je iz cijele ove žene pršio, on oćuti neku vrstu vrtoglavice, jedva je mogao disati, a ipak se nije mogao odlučiti, da plesačicu odvede na mjesto, premda je već dva puta s njom dvoranu obletio. Bilo mu, kao da se srastao s ovim lastovnim mladim tijelom, tako nježnim, podajnim, a toliko divnim, i bude mu upravo kao čovjeku, koji srče dremovni napitak, pa na očigled vidi i osjeća, kako mu sumorni udovi i sanena duša sve dublje rone u slatku besvjesticu.

U taj čas opazi Vilmu, koja je upravo mimo njih prošla s drugim jednim polaganim plesačem. Slijedila ga mirnim zadovoljnim pogledom. Ona se ponosila, gledajući, gdje tako skladno, tako vješto pleše! Živko ipak oćuti, kao da mu se savjest javlja i kao da mu prišapćuje, da ne čini pravo. Prene se na to iz svoje obmane i pojuri prama mjestu baruničinu.

- Ne-ne! - šapne mu strastvenim glasom i još se uže privine uza nj, čvršće mu se za ruku uhvati i reče: - Vi ste izvrstan plesač. Ta kazat ću vam, kada da stanemo!

Narančić morade nastaviti. U prvi čas ljut, no tada se javi ponos, zatim onakvo pređašnje stanje, a napokon padne u potpunu uzrujanost, u razplamćenu strast, te se gotovo bez svijesti, bez volje, a da nije znao, što se s njime zbiva, prepusti lastovnoj, raskošnoj sili, koja je strujala iz svega ovoga ženskoga bića i koja ga je sve snažnije i snažnije omamljivala, napô bezsvijesna vukla nekamo za sobom, davila ga, žarila. On nije više ništa znao, pred očima kao da mu je svega nestalo osim toga bijeloga vrata plesačice i žarkih, a ipak strasnom sumornošću napola zaklopljenih, u nj upiljenih očiju. Oh, pa ovaj divni miris, što mu se od nje do lica dizao, taj vrući dah, koji mu se do vrata šuljao, ovo mekano tijelo dršćući ujedno sa strunama glazbe; - oh - silna ga čežnja savlada, da bi obuhvatio, nosio nekuda čarnu ovu prikazu. Tresao se od požude i raskoši, od želje, da joj se baci na grudi i da je ogrli, da je poljubi na taj tanani a ipak puni vrat, da je digne i kuda odnese; a međutim je sve hitrije - sve žurnije letio s njom po dvorani. Ona ga kao hotimice ravnala u najgušće klupko plesača, on joj se sasvim prepustio, u stisci glave im se malo ne doticahu, i što bješe to? On oćuti na vratu vrući dodir usana - kao cjelov - al ne - u isti čas tresne o njega nevješt koji plesač, te gotovo razočaran - bolan šapnu: "Ah, samo je slučajno bilo!"

- Dosta je! Vodite me iz dvorane, u mali salon - izlane barunica gotovo bez daha umiljatim, unježenim i sumornim glasom, te mu se sva izmučena uhvati ispod pazuha tako, da ju je gotovo više nosio.

Došavši u dvoranu htjede se Živko vratiti k plesanju, sjetivši se, da ovaj ples još nije s Vilmom plesao, no ona kao da ga nije čula. Ovdje nije nikoga bilo. Barunica se baci na prvi kanape za vratima i umiljato pogledav u nj pozove ga, da sjedne kraj nje. On je oklijevao, no opet je mislio, da bi bilo neuljudno ostaviti je ovdje samu. "Pače smiješno!" - gorko prihvati u sebi i pomisli na Josipa i Putifarku. Ta dosjetka učini mu barunicu užasnom, ogavnom, te stane u duši sveticu svoju Vilmu veličati i slaviti.

- Što ste tako tihi? Pače - jao meni - vi me gledate, da bih se morala upravo prestrašiti, ha, ha, ha! Ta sjednite. Ili se možda plašite preda mnom; zar sam tako strašna i ružna? - i barunica ga uhvati za ruku i nježno ga prisili, da se spusti na kanape kraj nje, a ona mu se tada sasvim približi, da su im se ramena dirala.

- Gle, kako ste čudni! No, upamtite, meni se svatko mora pokoriti, - nastavi ona i sveudilj ga žarko gledala i koketljivo mu se prstom zagrozila.

Tada se nakrene licem i gornjim tijelom sasvim k njemu i reče: - Zar vam se ja ne dopadam? Pogledajte me - ili - a da - sad znadem, vi ste već zaljubljeni!

- Molim, barunice! - odvrati joj on neugodno dirnut. Oh, ova žena, ovaj đavo, da spomene još i ime Vilmino!

- A - pa što za to, vi mi se ipak sviđate. Eto kako sam iskrena. Al gle, moja frizura hoće mi - oh - eto je! - krikne i podignuv obje ruke stane popravljati kosu. Narančić morao si je protiv volje priznati, da je taj čas opet vanredno zamamna. Tanko kao kalež gornje tijelo pružajući se iz pasa k ramenima u prelesnoj crti, zatim, kako je dražesno držala ruke u zraku, da se je ljepota punih kao iz mramora isklesanih lakata posve isticala u svojoj čarnoj golotinji, - sve to morao je Narančić primijetiti, a i ćutio je žar plamenih velikih očiju, kojima ga je veselo i obijesno postrance pogledavala. Ne mogavši si po volji popraviti frizure, istrgne iglu i strese glavom, a bujna crna kosa spusti joj se valovito niz ramena i zastruji, zalahori od nje onaj posebni miris; koji je već prije Živka tako zamamljivo i opajao.

- Oh, Bože moj, što ćemo sada! Morate mi pomoći. Evo primite kosu u jedan struk! - zapovjedi mu barunica.

Živko, izgubiv posve svoju volju, učini, kako mu reče, i prignut ovako nad njom, osjećajući toplinu njezine puti, pozirući u takovoj blizini dražesno ovo mlado tijelo, malo da mu se nije pred očima zamaglilo.

Taj čas prestane u dvorani glazba, na vratima pokaže se znalična glava jednoga plesača, barunica rine lako Živka od sebe i dignuv se žurno poleti u garderobu.

Živko sav se još tresao i - dugo još ne mogaše pred Vilmu. Nije bio pravo uzevši ništa kriv, a ipak je ćutio, da ovakav ne smije pred nju. No kad se opet s njom sastao, u blagom joj anđeoskom licu ne opazi ni traga kakovu prikoru, nego tek zabrinutost, u kojoj je bilo prvo pitanje, nije li mu se za Boga što dogodilo. On se uznese ovom čistoćom duše i nevinošću srca i osjeti, kako je ona puno viša i bolja od njega. Postade mu teško, zastidi se sa svoje slabosti, proklinjući barunicu, Muranića, nesretni valcer i tvrdo odluči, da neće više s barunicom plesati.

XI.

Međutim je Kačić sveudilj sjedio uz Tinku. Nije ni mislio na plesanje. Tinka ga upita, zašto ne pleše. On joj odvrati važno, da osuđuje ples uopće, kao zabavu, koja naobraženu čovjeku ne dolikuje, a napose "mi Hrvati u sadašnjim žalosnim prilikama ne smijemo ni misliti na plesanje". Djevojka ga pogleda sva u čudu i kako nije mogla razumjeti njegove tvrdnje, ne odgovori mu ništa.

Ovaj čas prođe Hojkić sav svečan u dugom crnom kaputu, ravno ispruživši sve prste u bijelim rukavicama. Čitavo je tijelo ukočio tako, kao da mu je za vratom zabijen kolac, te je neprestance gladio dugu krasnu bradu ili na prstima rukavice popravljao. Prošavši pokraj Tinke nakloni joj se duboko, omjeri je pogledom slavodobitnim i htjede joj onako mimogred štogod kazati. No prepoznavši Kačića trgne se i predomisliv se pođe dalje.

- Zar vi poznajete ovoga gospodina? - upita je iznenađeni Kačić, gledajući za Hojkićem. Ljutio se na njegov dugi kaput i što se u njem oholi, a on imade na sebi tuđi! Ta pomisao uzburka u njem krv, kao da bi nu rojevi mravaca iz kaputa po tijelu navalili, pa se i rasrdi i zastidi.

- Ovaj gospodin stanuje kod nas, - odvrati mu Tinka. Valjda ga poznajete? I on je pravnik. Poznaje ga sav Zagreb, - gospodin Hojkić. On je također pisac - pjesnik. Niste li čitali u "Vijencu", u posljednjem broju od njega je lijepa jedna pjesma. Velik rodoljub, u novinama ga često spominju, - dovrši Tinka, a rumen, što je obli, kad je spazila Hojkića, još joj ne prođe.

Kačić ne primijeti toga. Riječi Tinkine neugodno ga se dojmiše. Ova hvala - Bože moj!

- Oh, i kakav rodoljub! Da ste ga jednom čuli na đačkoj skupštini. Nije se usudio ni hrvatsko ime spomenuti! No, otkada stanuje kod vas?

- Još onaj isti dan, kad ste vi ono sa mnom - još sam vam kazivala - sjećate l' se? - da nam je stan prazan, - još onaj dan uzeo je gospodin Hojkić kod nas sobu. Majka je bila sasvim sretna; no, dakako, nama je to velika pripomoć, a gospodin Hojkić ugledan je i tako vrijedan - uljudan. O, da vidite, kako krasnih knjiga imade! Obećao je, da će mi neko je posuditi, no da će prije izabrati, što mogu čitati, a što ne.

Kačiću ne bijaše ugodna ova vijest. Osjeti nešto, što je bilo veoma slično zavisti ili pače ljubomornosti. "Kako je taj sretan! - pomisli u sebi, - svaki dan će je vidjeti, razgovarati s njom, oh, koja prilika, da se zaljubi. Al ne, ne, ona je još suviše djetinjasta, siroče, pa i ne misli na takve stvari, a ja odmah tako sudim!" - No ipak se ne umiri posve. Hojkić mu bude još nesnosniji i neugodniji. Uto prođoše mimo Vilma i Živko, oboje blaženi i sretni, da im se mlada krasna lica gotovo prelijevala od radosti. On prignut k njezinu obrazu pripovijedao joj nešto.

- Gledajte ih, kako se vole! - rekne Tinka, prateći dugim vjernim pogledom svoju prijateljicu.

- Tko? - upita Kačić rastreseno.

- Ta Vilma i gospodin Narančić.

- Otkuda vi to zaključujete, da se vole?

- Kako ne bi; ta zaručeni su!

- Šta velite! - malo što ne krikne Kačić i tada gotovo ne vjerujući, nastavi: - Ja sam mu najbolji prijatelj; valjda bi mi bio kazao!

- Pa zar nije? Uostalom nisu to javne zaruke, a nije tomu ni dugo. Al da znadete, kako je Vilma sretna i kako ga ljubi! No ona i zaslužuje! - nastavi djevojka pravim zanosom i onom plemenitošću, u kojoj nema traga sebičnosti ni zavisti.

Kačića je jako peklo, što mu Narančić nije priopćio svojih zaruka. "Takovi su ljudi, ali dakako - ja sirotan - dobar sam jedino, da slušam njegove ekspektoracije, da se tako preda mnom vježba - i hvališe svojim znanjem. No otkriti svoju dušu, - ah - ti bogataši, napokon svi su bez srca!" gorko rekne u sebi sav razjađen. Nije dakako pomislio, nije li nepravedan prema Živku, koji možda nije našao prilike, da mu se povjeri; ta već cijele zime rijetko se sastaju, - a čijom krivnjom? Koji je koga počeo zapuštati? No ništa od ovoga ne padne mu na um. Taj čas bijaše upravo kivan na Živka, kao da je iskusio veliko kakvo razočaranje. "Napokon imadu Jelenčić i Puškarić pravo, kada sumnjaju o njem, - Boga mi!" - i prvi put ne osjeti Krešimir kod ovakve sumnje grižnju savjesti.

- Vi ste dakle prijatelj gospodina Narančića? I on je dobar čovjek? - prekine Tinka Kačića u mislima njegovim.

- Dobar čovjek, - potvrdi nemarno i bez pravoga uvjerenja. Drugda bi ga bio zacijelo uzeo uzvisivati upravo onako, kako je malo prije Tinka uzvisivala Vilmu, - al sada! Pogled, kojim je sveudilj slijedio Živka, bio je neopisivo zloban i kivan.

Gledajući međutim prijatelja i zaručnicu njegovu, kako se blaženo i tiho smiju, kako polagano jedno kraj drugoga šeće u slatkom zaboravu svega ovoga svijeta i sve silne ove svjetine, kako si neprestano nešto šapuću, dojmi se njega ta sreća zaljubljenih i raznježen poćuti želju, da bi s i on našao u takvoj prigodi. Oj, kako mora da je krasno znati se zaljubljenim, lijepu dobru djevicu zvati svojom, sve svoje misli i svoja čuvstva pred njom otkriti i slušati hvalu - pobudu iz tako iskrenih vjernih usta! Oh, sva silna želja, sve ogromno čeznuće dvadesetgodišnjega mladoga života za čarnom ljubavi, potrese mu i uznjiha dušu. Okrene se k Tinki. Nikada mu se ljepšom nije pričinila! I bujna kosa, i fini profil krasnoga lica, i zamaman sanjarski pogled neobičnih joj očiju, - oh - i onaj bijeli baršunasti vrat, taj prvi početak nježnih grudi, koje se stidljivo u kašmiru sakrivaju, a ipak ne mogu zatajiti svu zamamnu oblinu svoju - pa i oni puni i okrugli lakti, tako bijeli i svježi; - sve - sve to jasno mu se prikaza, te on osjeti, da bi samo s ovom djevojkom mogao dijeliti sreću, na koju je netom pomislio. U toj navali osjećaja htjede joj nešto lijepo kazati, no bojao se i stidio, da ne rekne običan besmislen komplimenat. Da joj se otkrije? Ne - kako bi to mogao! Ta, pače bi smiješno bilo.

Tinka ne opazi, da je Krešimir malo ne guta svojim očima. Ona kao da je nekoga tražila, i Kačić protiv volje pogleda istim pravcem. Spazi ondje Hojkića. Ovaj se sveudilj sam šetao. Opaziv jednu djevojku približi joj se laskavim no posve dostojanstvenim načinom i rekne joj nešto. Djevojka se nasmije i ošine Hojkića pronicavim pogledom. Kačić se opet okrene k Tinki i pričini mu se, da je sada bljeđa. "Oho!", ljubomornom zabrinutosti šapne si Krešimir.

Uto dođe Hojkić u neposrednu blizinu. Sad nije išao dalje. Nasmiješiv se načinom, da se Kačiću pričinio u isti čas i suviše slatkim i suviše milostivim, stane pred Tinku i nakloni joj se, svojim običnim uistinu svečanim načinom budućega znamenitoga čovjeka.

- Koje li čudo, gospođice? Ja sam posve iznenađen, no ugodno iznenađen, da vas ovdje vidim. A ne kazaste mi ništa, da kanite poći. Tekar ovdje moram saznati, da ste došli s našim slavnim učenjakom Mirkovićem. Baš mi je milo, što dođoh, a malo je falilo da me ne biste bili ovdje vidjeli. Mnogo posla, treba učiti, u kancelariji raditi, moj stari sasvim se oslonio na me. U redakciji trebaju me također. Književnosti također da pomognem kojom svojom radnjom, - ah! - kažem vam, toliko posla, da koji put ne znam, kud bih se vrgao, - sve mi se glava puši.

- Ne smijete opet odviše; treba i na zdravlje misliti, - odvrati Tinka.

- Oh, - to ja ne mogu. Dok sam mlad, hoću da radim. No, zbilja, veselim se, što dođoste; jedino žalim, što kao vaš stanar nisam ništa znao.

- Nisam ni ja znala tako rekavši do posljednjeg časa. Pa kako da vi saznate, kad se gotovo i ne viđevamo?

- O, popravit ću se ja. Samo neka mi poslovi malko dopuste. Onda ću vam donijeti knjiga - obećanih, pa ćemo razgovarati, koliko vas bude volja.

Kačić nije mogao dulje da sluša taj samodopadni milostivi govor Hojkića, koji jedino o sebi razgovara. Bilo mu za čudo, što Tinka to ne opaža, nego ga sluša pravom pobožnosti. To mu posve pokvari još ono malo dobre volje. Digne se i odšulja u najzabitniji kut ostaviv Tinku s Hojkićem. Sada mu postade upravo neugodno, pače čemerno, pa pogledavaše na sav taj svijet nekim zavidnim, zloradim prezirom i požali, što nije radije pošao na sastanak k Boliću. Ljutio se najvećma na "ovoga" Hojkića, koji mu je pred nosom oteo zabavu s Tinkom, ljutio se i na sebe samoga, što joj cijele večeri nije znao kazati ništa lijepo niti zanimljivo, nego je sjedio kraj nje kao kakav cijepac. Napokon dozlogrdi mu sav sakupljeni svijet, nacifran, nemaran, lakom, te ozlovoljen ustane i htjede da otiđe kući. No sjeti se, da će možda ipak imati još prilike štogod Tinki kazati, i to ga suzdrži da ostane. Umiješa se među svjetinu. Prvo je primijetio, da se premalo hrvatski govori. Mnoge gospođe, nekoje gospođice, gospoda, mladići, pače i nekoji đaci, sve to govori njemački. Pomisli na Jelenčića. "Što bi taj rekao, da čuje! On bi zacijelo rastjerao ove pošvapčene izrode, - ne bi on ni oni drugi trpjeli toga. A mi? Stidim se malo ne, što ostajem miran i ne mogu javno - odmah ovdje - prosvjedovati. Šta to! Riblja krv je u nama svima. Eto, i taj slavni Tinkin rodoljub Hojkić naklapa svojom užasnom njemštinom graničarskoga kaprala!"

Ovako je postajao sve zlovoljniji. Ljutio se gotovo do nesnosljivosti, kad je nedaleko od njega prošla debela pekarica iz susjedstva u teškoj crvenoj svili i na svakoj ruci sa pet širokih zlatnih grivna. "Gle, danas mi je prodala žemljičku, djeca joj poderana i prljava pužu po dućančiću, a sad gotova prava dama! To su ti naši obrtnici!" Druga neka suha ljepušasta ženica, za koju je znao, da je supruga nekoga maloga činovnika kod financije, također ne prođe bolje pred njim. Bila je veoma ukusno i elegantno odjevena; svaki joj mig, svaka kretnja odavaše prenavljanje na veliku gospođu. Neki topnički poručnik vrtio se oko nje, dok su joj starija gospoda potajice, ali na način starih znanaca namigavali. "Otkale, otkale ta elegancija -?" s ogavnošću upita se Kačić i pomisli, da je našao odgovor, kad je ulovio bogata trgovca N., gdje joj kima glavom i požmirkuje očima. Zatim spazi obitelj jednoga višega činovnika. Mati i sve tri kćeri bijahu upravo bogato odjevene. Kačić je poznavao obitelj po pripovijedanju gospodara Šmirganza. Taj ju je svakom prilikom psovao, jer već tri godine čeka na isplatu računa od petnaest forinti za "moderniziranje" odjeće milostive gospođe i gospođice. Šmirganz bi nabrajao svaki put čitavo čislo sličnih dugova gospodina savjetnika i tvrdio, da gospođa sa svoje tri kćeri ide neprestano u lov na mlade ljude, radi čega ih preko očeve plaće elegantno odijeva, svakamo vodi i ložu drži u kazalištu. A istina da je prava, da više od dvije košulje nema ni majka niti koja kći, pa da moraju zajedno s gospodinom ocem savjetnikom i mladim gospodinom, jednim od prvih kicoša zagrebačkih, spavati na slamnjačama.

Još više nego na ovu obitelj ljutio se Kačić na neku staru gospođu i njezinu kćer. Starica bijaše kukavno odjevena, dok se djevojka šepirila u svili. Oko djevojke vrzlo se mnogo mladića, no starica ju je vječito nastojala iz toga kruga izvući i šuljala se u blizinu generala, bogatira, pače i njegove preuzvišenosti. Tomu se nije nitko čudio, niti sama djevojka, jer starija joj sestra bila je već poznata i razglašena "ljepotica" u Beču. S ove dvije žene najviše se zabavljala siromašna udovica s milovidnom kćerkom svojom, također ukusno i skupocjeno odjevenom po najnovijoj modi. Zlobna jedna majka četiriju osidjelih djevojaka zavidno je pogledavala na djevojčicu i čemerno, gotovo glasno psovala: "Ta, kod njih nema čovjek kamo sjesti u sobi, nema ni čestita stolca ni pravoga stola, pa gledaj danas - kakva je to parada!" - Te riječi izustila je prema širokoj, debeloj gospođi, teško stegnutoj u svilu i kadifu. To bijaše supruga odvjetnika Lužića, čovjeka, koga su negda kao sirotana fratri odgojili uz dužnost, da ih kod objeda dvori i refektorij mete; no on si je silan imutak sabrao. Zavidni su ljudi tvrdili, da taj krasni uspjeh nije postigao toliko svojom advokatskom vještinom, koliko svojim potajnim ortaklukom s jednim židovom, najužasnijim lihvarom u Zagrebu. On je doista još danas hodao po Zagrebu kao najzadnji i najbjedniji dnevničar, priuštio bi si za svoj užitak tek po "dugu" cigaru na dan; no zato mu se gospođa i djeca mogahu u svojim toaletama natjecati sa svakim boljarom. I danas je kći Irina bila jedna od najelegantnijih, te je grofica Ratkovićka nije jedamput bijesno omjerila od glave do pete. Dakako, divna odjeća ne mogaše ipak prikriti, da je lijevo pleće djevojčice nešto više od desnoga. Gospodina Lužića nije bilo ovdje. Imao je da sastavi tešku ogromnu dupliku u pranici svoga žida-uzuraša protiv istih fratara, koji ga dadoše odgojiti. Ovo je Kačić slučajno saznao, čuvši pripovijedati Hojkića, koji je kod Lužića radio, te je i tom prilikom slavio genijalnost svoga principala i opet se pohvalio, da se na nj sasvim oslanja.

Kačiću bude ovdje napokon upravo nesnosljivo. I ne potraživ Narančića krene k izlazu, no u posljednji se čas predomisli i vrati, htijući k Tinki poći, kad je opazio, da Hojkića nema više kraj nje. Vidio ga u razgovoru s Irinom Lužićevom.

Tinka i Vilma sjedile su s gospođom Njegušićkom same na pređašnjem mjestu. Narančića također ne bijaše kod njih. Kačić se veselio, što ga nema. Uzrok ne bi bio znao kazati. Došavši usred dvorane spazi, da se Hojkić opet stvorio pred Tinkom. To ga posve razljuti. Sad bez krzmanja iziđe. Zimski je kaput tek na ulici navukao. Glazba počela opet svirati, veseli joj zvuci domnijevali daleko u tihe ulice i proganjali Kačića na veliku mu srdžbu gotovo do kuće. Ah, taj tanki, sitni cilik gusala kako mu se pričinjao lud, zloban, kao rug i ismjehivanje! A taj kukavni - kukavni svijet, što se sada ludo vrti na zapovijed tih gusala, kolik li je to skup grijeha, sramote i poroka! Pa da Bolić nema pravo? - Oj, žalio se Kačić ovu noć, krivio je ljude i njihove ludosti, uistinu pak najviše ga peklo, što se nije znao pred Tinkom "pametnije" ponijeti.

XII.

Narančića je veoma zabrinulo ponašanje Kačićevo u posljednje doba. Ono nekoliko riječi i nazora, što je onomadne kod njega izustio, uvjerilo ga, da se pokazuju novi uplivi. Nije bilo sumnje, da drugovanje s Jelenčićem ima svojih posljedica. Poboja se za svoga prijatelja, koga nije samo ljubio, nego i visoko cijenio. Ta on je poznavao sva mu krasna svojstva. Njegov bistri, visoko se uzdižući duh, pošteno srce, koje je svaku krivicu mrzilo, strogost prema samomu sebi, ljubav, zanos i razumijevanje svega, što je lijepo, uzvišeno i istinito, - sva ta svojstva i vrline nalazio je on u Krešimira. No znao je također, da mu je krv vruća, da mu se duh lako rasplamti, a srce ražesti, pa makar je i ovo moralo štovati i ljubiti u značaju svoga prijatelja, ipak se za to sada pobojao, razabravši mogući upliv novih njegovih drugova. I ti su mladići većinom bili nadareni, dobra i poštena srca; ali zavučeni u kolo dnevne političke borbe ne mogoše ostati na pola puta upravo radi svojih zanesenih duša i iskrenih srdaca, nego su sve dalje i dalje srtali, tako da su im se godine odmicale, a znanje se njihovo nije ni u čem povećalo, ni čime obogatilo. Što će dakle biti od njih? - pitao se Živko i s užasom pomišljao na Krešimira. Pa kako to lako dolazi! - Ta i on sam morao se dnevice orijaškim naprezanjem boriti protiv zavađanja, koje je ležalo svaki čas u prilikama, što su ga okružavale; - svaki je dan bilo povoda, da mu trpi rodoljubno čuvstvo, svakom mu se zgodom vrijeđali najsvetiji domovinski osjećaji. Jedino njegova čvrsta volja i ona disciplina, koju si je sam nametnuo i silio se, da u neprekidnom učenju nađe snage, da se suzdrži od jalove vike, očuvaše ga od toga, da nije dosada zaglibio u prazne i bezuspješne političke raspre mladih ljudi na sveučilištu i tako nije ni jednoga časa izgubio za nauku svoju. "Kad budem potpun čovjek, oboružan znanjem i iskustvom, navikao radnji i poslu, kad me ne budu mogli pobijati sofisterijom ni doktrinarizmom, kad mi ne budu mogli škoditi svojom silom ni vlašću, niti me zamamiti častima i službama, - onda - onda ću govoriti, ali i - raditi. Samo učenjem mogu takav postati; slabiće, duševne siromahe i ljude gladna želuca - svaki đavao podjarmi!" Da je pak mogao tako sobom vladati, znao je, da za to ide glavna zasluga oca njegova, koji je od prvoga časa pazio neumolnom strogošću, da mu dijete prije svega znade držati i vršiti dužnosti, znajući, da je to najjači štit čovjekov u svim pogodama i nepogodama. Ovoj dužnosti morao je dječak od vajkada sve drugo podređivati. Nijedna djetinjska igra, nijedna obiteljska svečanost nije mogla niti smjela ovoj dužnosti oteti prvenstvo. Od rana bi jutra počelo: "Najprije se prekriži, onda ćeš dobiti kavu!", i dovršilo se na večer: "Pomoli se prije Bogu, onda možeš leći!" - "Nauči prije zadaću, onda ćeš sa mnom šetati". - "Napiši prije zadatak, onda ćeš se tek loptati". - "Ako danas dobro naučiš latinske riječi, čitat ću ti lijepu pripovijetku" - "Nauči prije dobro množidbu, onda ćemo pjesmice slušati i jednu pjevati!"

Starija mu se sestra vjenčala drugoga listopada, no on je ipak morao posljednjega dana rujna ostaviti roditeljsku kuću, da bude po propisu kod "Veni sancte!" Nisu koristile sve molbe majke i sestre, niti unaprijed sigurna isprika kod ravnatelja: otac nije dopuštao, da se ma čemu podredi dužnost.

Jednom dozlogrdi dječaku učenje francuskoga jezika i zamoli oca u pismu, da toga ne traži, jer nije jezik propisan niti ga ostali đaci uče. "Nije potrebno...!" Pol godine dobivao je od oca pisma pisana jedino francuskim jezikom, te je tako sada morao učiti, ako je htio što saznati od kuće. Povrativ se kući na praznike uzme ga otac pod ruku i pročita mu Lamartineove "Preludes." Od toga časa nije mogao uhvatiti dosta vremena za učenje krasnoga jezika Voltaireova i Hugoova.

Drugi se put dogodi tako i s njemačkim jezikom. "Je li propisano?" - strogo ga upita otac. "Jest, al se ne traži prestrogo, pak nije rodoljubno." - "Ali ja tražim!" - "Ti ćeš mi prevesti na njemački Veberov "Put na Plitvice", a ja ću ti čitati Goetheov dnevnik o njegovu talijanskom putovanju." - I tako bude. Živko se morao pokoriti. I kad mu je otac svojim ugodnim shvatljivim načinom počeo čitati putne bilješke velikoga Nijemca, nije mogao svaki put dočekati časa, kad će otac na večer imati za to dokolice, nego bi sam uzeo knjigu u ruke, te čitao i čitao posve začaran genijalnim mislima i ljepotom sloga. Pogotovu se pak obradova, kad otac za neko vrijeme pokaza u jednom njemačkom časopisu izvatke iz njegova prevoda Veberova putopisa. "Je li to rodoljubno?" - upita ga sada otac. No zato drugi put! Mladić došao kući i tek od nepažljivosti zabavljao se na jednoj zabavi njemački, makar su svi znali hrvatski. Otac ga pred cijelim društvom prekine: "Stani momče! Makar ti je baka, moja pokojna majka, bila Njemica, ipak za to nemaš prava, da u mojoj kući govoriš drukčije nego hrvatski, dok smo mi svi ovdje Hrvati. Ja neću u tom pogledu da budem kao moj susjed Ferkić, koji na sva usta viče, kako smo poplavljeni "švapštinom", a djeca njegova i svi u kući ne znadu ni riječi nego samo njemački!" - A ipak taj otac bavio se samo ekonomijom i svojim paromlinom, mljekarstvom, industrijskim pothvatom praveći od bukova drva pokućstvo; politika mu pak bila najzazornija stvar na svijetu, te je dokazivao, da i u tom treba diobe rada, a njegov je posao gospodarstvo. Kad je Živko jednom poveo govor o politici, ne odvrati mu otac ništa, nego ga odvede k susjednom vlastelinu F. i susjedu R. Prvi bijaše "vatren Ilirac", a drugi "papreni madžaron". Obojica bijahu u vječnoj pravdi i svađi. Jedan je hvalio to i toga, a drugi do zla Boga kudio upravo to i toga, a slavio ono i onoga, što je prvi užasno mrzio i grdio. Takove ih i sada nađoše, jer im ti suprotivni nazori nisu smetali, da ne budu svaki dan zajedno. Kad ih je Narančić slušao, pomislio je svaki čas, da će se za kose pograbiti, jer nije bilo takve psovke i pogrde, koje ne bi jedan drugomu dobacili. Poslije odoše otac i sin ostavivši susjede u daljnjoj pravdi. Na povratku pokaže otac sinu, kako su zarasla polja jednoga i drugoga, kako su livade krtovinom izrovane i pokvarene kiselom travom i mahovinom; isto tako krovovi gospodarskih zgrada porušeni, a staje gotovo prazne. Tada mu ujedno priopći, da kod posljednjega izbora za sabor ni F. ni R. ne bijahu zadovoljni s kandidatom, koji je došao "sub auspiciis" gospodina podžupana, te mu ne htjedoše obećati svojih glasova; al, eto nevolje, jedva što je podžupan s kandidatom od njih otišao, dođe općinski načelnik i zagrozi se ovrhom radi dužna poreza, nameta i tako dalje. Sada, dakako, glasovaše obadva za nepoćudna im kandidata. "Ja, dakako, ne dadoh se skloniti unatoč svim molbama podžupanovim, a groziti mi se ne mogahu. Da manje utaman politiziraju, a više rade i nastoje oko svoga gospodarstva, ne bi im se bilo ono dogodilo, al - ovako! Meni spočituju, da sam "špekulant", koji nema za ništa smisla, da sam čovjek bez načela, - a eto ja glasujem po volji, jer se ne slažem s načelima kandidata, i ne brinem se, da li se tim zamjeravam "magnificusu podžupanu"; oni pak uza sva načela moraju se zatajiti, jer se u svojoj golotinji svega plaše!" - dovrši otac, a sin sve dobro upamti.

- Da, ovakav je moj otac! - s ponosom bi pomišljao Narančić; no Kačić bio je kod kuće upravo protivnim uplivima izložen. Ta eto pisma oca njegova uvijek su puna politike, najradikalnije politike. Dakako, to nije starca priječilo, da je radi onoga istoga članka, što ga je u listu na sina u nebesa dizao, i redaktora i pisca i nakladatelja "po zapovijedi..." osudio s ostalim sucima na godinu dana teške tamnice.

Živko se stoga ozbiljno pobojao za Kačića. "Past će u političke borbe, zanemarit će knjigu, neće poput Jelenčića praviti ispita, ili će samo proučiti predmet, da na ispitu prođe, - i onda - da nađe koricu hljeba - moljakati službu. A tako krasna glava, kolika korist po domovinu, ako ostane samostalna! Pa i u službi što može, ako nema znanja? Zato onda badava narod snuje i snuje vječne organizacije!" - s jadom u srcu mislio Živko i odlučio, da otme Krešimira iz Jelenčićeva društva, pa smisli, da ga uzme k sebi u stan. K izvedenju te namjere pristupi odmah nekoliko dana poslije plesa.

- Mi ćemo moći opet biti više zajedno, čitat ćemo omiljele naše knjige, skupa učiti, preseli se dakle k meni. Uza to upoznat ću te s Mirkovićevima. Vidjet ćeš, kako je to ugodna kuća i vrijedna obitelj, - reče Živko Kačiću u bijednom njegovu stanu.

- Ne znam, bi li ti drago bilo, - odvrati mu ovaj hladno. - Imao bi ovako suviše prilike saznati za tvoje tajne, a ti ih ipak voliš kriti preda mnom.

- Ah, razumijem. Oprosti, no i poslušaj me. Ti se ljutiš, što ti ne priopćih svojih zaruka. Al budi pravedan. Je li bilo zgode? - I nije tomu davno, što se to zbilo, a tebe cijelo to vrijeme ne bijaše kod mene, a ja tebe ne nađoh kod kuće. Na ulici ili na hodniku sveučilišta ipak ti ne mogoh niti htjedoh onako mimogredce govoriti o svojoj sreći. Želio sam i čekao, da budemo opet jednom zajedno, kao prije, - onda bih ti sve kazao. Priopćiti takovu vijest kao svaku drugu novost, to ne mogoh! Jesam li se opravdao? - ganuto upita Narančić prijatelja i pruži mu ruku. Kačić je bio suviše mekan i dobar, a da bi se mogao dugo ljutiti; pa se i sada umireno nasmije i stisne prijateljevu desnicu. Za čas počne:

- Hvala ti na ponudi, no ja je ne mogu primiti.

- Eto ga na. Mislio sam, da ćeš tako; ali reci, zašto ne možeš

- Ponajprije zato, što ja onako skupog stana ne mogu ni polovicom platiti, a manje nego što bi ti plaćao, ne bih ja pod nipošto htio. Ti me poznaješ. Zatim, da ti otvoreno kažem, ovakvo zajedničko stanovanje ne bi ničemu vodilo. Teško je dvojici u jednoj sobi učiti. Dalje - jedan imade ovoga znanca, drugi onoga. Hvala ti dakle još jednom.

Narančić ga još nagovarao - no uzalud. U sobu uniđe djevojče od kojih trinaest godina.

- Čujete li, Ružice! - Ovaj gospodin hoće da vas ostavim, - rekne u šali Kačić.

Djevojka, dosta sitno curče, omjeri svojim krupnim crnim očima Narančića, strese svoju jedva češlju podatnu kosu i obrativ se prema Kačiću, upita ga prestrašeno: - A što vi? Zar bi nas zbilja ostavili?

- Pa bi li vam zbilja žao bilo? - No ja već ostajem kod vas, - odvrati joj Kačić na pola u šali, na pola u čudu, videći, kako je djevojče posve blijedo i kako neprikrivenom zabrinutosti stoji usred sobe, zaboravivši posao, radi kojega je u sobu došlo, pa čudnim izrazom u licu čas pogledava u Kačića, čas ljutim i neprijateljskim pogledom slijedi Narančića.

- Siroče, znade, da bi za roditelje bio velik gubitak, ako im ja odem, jer drugi ne bi tako strpljivo podnosio one strašne "cušpajze", - ah - siromašni ljudi zbilja bi trpili, a ipak su dobri! Kako se već djeteta kosnula vijest, a što bi tekar stari! - Ne, ja ostajem! - odluči u sebi Kačić i glasno izjavi Narančiću, da nikako, ni "pod koji uvjet", ne može primiti njegove ponude.

Ovaj ga žalostan i još više zabrinut ostavi. Čim se je iz sobe udaljio, uzme Ružica od veselja obijesno i razuzdano skakati po sobi, klikćući: "Živio, živio! Vi ostajete dakle, - hvala Bogu! Ah, meni bi bilo jako žao za vas, - što bih ja bila bez vas učinila, ne - ne - to ne bi smjelo biti. Živio, živio! - samo da ostajete ovdje!"

- Zar vam je do toga toliko stalo? - upita je Kačić nemarno, jer se već u isti čas sjeti, da bi kod Mirkovićevih često vidio Tinku, pa je za jedan tren požalio, što je učinio.

Djevojče mu ništa ne odgovori, kao da nije čulo pitanja, nego prestane skakati i pristupi sasvim k njemu, pa digavši se na prste objesi mu se objema rukama na prsa i strasno izlane: - "Meni je drago. Oh, da ste otišli, kako bi mi strašno teško bilo, - ta ni pomisliti ne smijem - al za to sada!" - Lice je djevojčino malo ne gorjelo od uzrujanosti i čim svrši, posve se nasloni malim nježnim tijelom na grudi njegove, šapćući: - "Ne - ne, vi ne smijete otići, što bi vaša mala Ružica tada učinila, - oh, ja ću za to dobra biti, vidjet ćete!"

Kačić se smijao, radovala ga ova privrženost djeteta, koje dosele nije pravo ni gledao, tek joj nekoliko puta na molbu matere tumačio štogod iz slovnice ili geometrije.

Ujedared spazi, da djevojče tiho plače i da mu srce silno tuče. On je stane iznova uvjeravati, da nikamo ne ide. Uza to je gladio po licu i privinuo k sebi; - on se u tili časak lecne, ruka mu osjeti na prsima djevojčice prvi začetak djevojačkih grudi. Oblije ga stid, pače svlada ga ogavnost, no i nešto raskošno uznjiha mu se u duši, što ga još jače prestraši - i uzbudi. Gotovo otresito i divljački odrine od sebe djevojku.

- Ružice, budite pametni; vi niste više malo dijete - djevojka - ne pristoji se to, - rekne joj ozbiljno i na silu strogo.

No tek sada padne djevojka u grčevito ridanje i jecanje. Suze joj curkom potekoše. Kačić ne mogaše ništa shvatiti. Ovo crvljivo, nikad mirno, posve još djetinjasto curče, što samo na igru misli i tek od nevolje, na silu, koji put za knjigom školskom posegne, - a sada - gle - što je to? Šta biva s ovim djetetom? On je uzme opet miriti i tješiti, obećavati, da će joj nešto lijepo kupiti (siromah - sam nije ništa imao!) - neka samo prestane plakati, da će joj večeras poslije večere pokazati neku osobitu vještinu s kartama. Ali dijete navali na svaku njegovu ljubaznost to jače plakati, tako da je napokon prestao tješiti je i dragati i nastojao, da se udalji. No djevojka ga ne pusti, grozničavo ga pograbi svojim slabim dugoljastim prstićima i prisili ga, da uz nju sjedne. Istom sada se dijete utiša i položi svoju kudrastu glavu na njegova koljena, dugo još plačno uzdišući, a napokon usne.

Kačić je sada i protiv volje i sa strahom svraćao oči na lice djevojčeta i prvi put mu se pričini, da to nije više lice djeteta, nego da su to gotovo izražene crte djevice. Imalo je ovo lice na sebi neki osobiti strastveni potez, koji je davao sasvim pravilnim crtama poseban čar, koji se nije gubio ni u mirnom snu. Sad je pače prestao obični trajni nemir, pa je obraz djetetov imao u sebi nešto prijatno i ugodno.

U sobi bude sasvim tiho, da se samo disanje djevojčice jasno razabiralo; prijeko iz sobe krojačeve dopirao štropot šivaćega stroja i zveket sad ovamo sad onamo bačenih škarica. Dolje iz dvorišta čulo se pjevanje sluškinja, negdje tamo iz treće ili četvrte kuće javljalo se drečanje malena djeteta. S ulice se čulo kotrljanje kočija, a kroz nezastrti prozor padalo u širokom valu svijetlo ožujskoga sunca, rasvjetljujući prljavi pod sobe i snop modre prašine, koji se njihao i lebdio bez težine zrakom sobe od prozora do poda. Iz cijeloga ovoga popoldašnjeg okoliša pršila je sva dosada i bijeda siromašnoga gradskog života, te Kačiću bude još teže, još nesnosnije u duši. Strese se kao od groznice i nježno dignuv glavicu djevojke sa svojih koljena položi je na postelju, tiho se odšulja i izađe na hodnik. Svijetlo popodne zavede ga na ulicu.

Svježi proljetni zrak riješi ga pređašnje mamurnosti, pa sjetiv se netom doživjela časa oćuti opet neizreciv stid. Stresav glavom, kao da tjera dosadnu muhu od sebe, izlane grubo i do skrajnosti ozlovoljeno: "Ah - kolika glupost!"

XIII.

Još istoga dna pod večer potraži Narančić Kačića i prinuka ga, da pođe k Mirkovićevima. "Kad već neće kod mene da stanuje, gledat ću barem ovako, da ga uza se držim!" - pomisli.

Kačiću bijaše dosta neugodno; mučila ga plahost, idući Dugom ulicom u gornji grad do Markova trga, gdje je Mirković stanovao. No u drugu se ruku radovao, jer se je nadao, da će ondje naći Tinku.

Na Markovu se trgu pred kazalištem već sakupljali mladi ljudi, što đaci, što koristi, što glumci i muzikanti. Pred dverima banskoga dvora stajala vojnička straža, dok vratar nije više bio u svojoj svečanoj odori s visokim štapom u ruci, nego je u "civilu" na stolčiću u veži sjedio i držao u naručju svoje najmlađe čedo. Posljednji traci sunca sa zapada upirahu se u sivi toranj Sv. Marka, te se stakla najgornjega okna ljeskala u crvenom plamenom ognju. I samo staro pozelenjelo i pocrnjelo kamenje nekako se ljupko i veselo caklilo i svjetlucalo u mladosti duljega dana. Zrakom je brodio lak proljetan lahor, osvježujući dahom svojim sve oko sebe i donoseći na valovima svojim od nekuda ili iz dolina savskih ili odozgo sa Sljemena miris mlade pronikle trave i probuđene zemlje.

Narančić bi u blizini stare crkve sv. Marka svaki put osjetio nešto sveto i uzvišeno. Njega se drevni hram, svjedok tolikih muka, ali i slavnih djela hrvatskoga naroda silno doimao, te bi svom dušom poniknuo pred svetinjom ovom i u duhu gledajući zbližio se s davnim vjekovima, crpajući iz njih zanos, ljubav, poštivanje za sve, što je hrvatsko. I sada mu bješe tako u duši.

Mladi duh, već po sebi potreban uvijek entuzijazma i vruća čuvstvovanja, a sada svladan neposrednom blizinom časnoga spomenika starih poštenijih dana, živo usplamti, te on iz dubine srca glasno klikne: "Koliko vijekova, pravih hrvatskih vijekova, punih muke, bijede, ali i neizrecive slave, gleda na nas sa visine ovoga tornja! Je li moguće, da se tko ne pokloni pred ovom prošlosti, da se ne uznese ponosom, što smije i sebe nazvati Hrvatom! I kad vidi, kako unatoč svim tolikim borbama, tolikim neprijateljima i nepogodama, što su se kroz vijekove ovamo valjali, da nas unište, tako da nam nije ni istok, ni zapad, ni sjever ni jug donosio drugo, nego smrtnu strjelicu, tiranski bič i otrovnu laž himbenih susjeda još danas ipak stoje ovi stari zidovi, a oko njih sakupljena djeca hrvatstva, od kojih ni jedno ni u najvećoj nevolji ne zaboravlja, da je Bog svemogući utisnuo djedovima u ruke stijeg vlastite njihove kraljevine, morao bi biti kukavac, da očajava o budućnosti našoj, ili u skrajnjoj zloći propali odmetnik, tuđi zbiro, da pomisli, e bi mogao tu Hrvatsku učiniti drugom, nego li što je po Božjem i ljudskom pravu! - Oh, ta već tolike pretrpljene muke najbolje svjedoče, da je tu uvjeta boljoj sreći, sigurnijemu opstanku i ljepšemu napretku!

- He, Kačiću! Kamo ti? - oglasi se taj čas Jelenčić iz dosta guste hrpe mladih ljudi. Oba prijatelja stanu.

- Zar ti u kazalište? - upita u čudu Kačić Jelenčića.

- Još nešto! Kako možeš takovo što od mene pomisliti? Ja - i kazalište! Imadem hvala Bogu pametnijega posla. To nije nego za gospodu i ljude, kojima je osim zabave sve drugo deveta briga. Zar da gledam, kako ondje čovjek za volju krajcare pravi iz sebe magarca i majmuna, da se oni, koji su pravi magarci, mogu do sita nasmijati. - Trebalo bi mi!

U hrpi stajao je također jedan glumac. Taj uzme braniti uzvišenu zadaću i umjetničku narav kazališta.

- Ah, šta umjetnost - i to je ludorija. Zar mislite, da je nama možda koji bojadisar ili klesar više vrijedan? Sve to nije nego da se bijedni svijet vara! - odvrati Jelenčić i nastavi još oštrije na glumce udarati, uistinu ozlovoljen, što je nazočni glumac bio Srbin. Tako dođoše i na srpsko pitanje.

Prepirka bila u prvi čas živahna, pače divlja. Glumac bijaše ujedno dopisnih više srpskih, mađarskih i ruskih novina, dakle gotov političar.

Već isprva nisu ni on ni Jelenčić vojevali razlozima, nego dosjetkama i prostotama. Srbin rugao se govoru i narječju zagrebačkih piljarica i kicoša, izvodio iz toga dokaz, da su Hrvati uzeli jezik od Srba, vikao na jezuitizam katoličke crkve i tvrdio, da su svi Hrvati fanatički robovi svojih popova. Sebe je hvalio, da je posve proniknut i prosvijetljen duhom devetnaestoga vijeka, pa u dokaz toga spomenuo, da je na srpski jezik pretočio "glasovitu i slavnu" Büchnerovu knjigu "Kraft und Stoff", a u isti čas, dakako slavio mudru uredbu srpske vjere i crkve, krasotu njenih obreda, osobito umjetničku vrijednost crkvenoga pjevanja. Isticao smrtni grijeh Hrvata, da hoće uništiti srpske konfesionalne škole, te se počeo groziti, da će Srbi prije s vragom nego li s Hrvatima, koji im nastoje svetu vjeru oteti.

Jelenčić je opet kao Hrvat udario u slične žice, da prije dvadeset godina nije nitko ni znao za Srbe u Hrvatskoj; stao je dokazivati, da su ih tek neprijatelji Hrvatske izumili; uopće Srbe da je davno iskorijenio taj ili onaj bugarski car ili bizantinski vojskovođa. Pozivao se kod toga na izvore; pripovijedao, da najveći kontingenat kaznionama pružaju u Hrvatskoj stanovnici, koji hoće da se zovu Srbima; ovi stanovnici da su prije bili Bog zna koje narodnosti, po svoj prilici ciganske, i tek ovdje naučili jezik hrvatski, pa u potvrdu toga opet spominjao nekakve izvore; - rugao se, kako je neki Srbin preveo Gundulićeva "Osmana" na srpski jezik.

Glumac mu opet odvrati na jednaki način i ustvrdi, da Hrvata uopće po dokazivanju visokoumnih istražitelja i nema, osim neznatne šake ljudi u Primorju, koji izumiru, drugo pak sve je Srbin, a ovdje oko Zagreba Slovenac. Srbi da su od Turčina obranili ovu zemlju, jer Frankopani, Zrinjski, Kružići, Keglevići i Draškovići, pače i požeški fratri ne bijahu Hrvati, nego pravi ovejani Srbi. U dokaz toga spomenu, što nisu latinicom nego ćirilicom pisali. Stao se zatim rugati, da Hrvati svojataju Dalmaciju, tu čistu srpsku zemlju, u kojoj nitko za Hrvate i ne zna.

Kačić bijaše dosele tih. Doista jedva se nadvladao, da se ne obori na glumca. - U njem je buktilo i kipilo u pravom smislu riječi, te se morao svom snagom siliti, da ne prekipi. Grozničavo se trgao za bradu i grizao je. Sam izgovor Srbina istočnoga narječja vrijeđao mu uho, a najviše ga dražilo, što nije nikad rekao "Hrvati", nego uvijek "Horvati", pa je i u tom nazrijevao hotimično vrijeđanje. Kod posljednjih riječi Srbinovih plane Kačić:

- Gospodine! Ja vam zabranjujem ovako dalje govoriti. Moram vam kazati, da je skrajnja nepodopština i nepoštenje, da ovako govorite o Hrvatskoj i o Hrvatima u hrvatskoj zemlji, nahranjeni hrvatskim kruhom i ovdje na tom povjesnom mjestu Hrvatske. Neću da odvraćam na vaše tvrdnje, jer dokazivati, da je Dalmacija srpska zemlja, slaže se sasvim s tvrdnjom, da su Frankopani i Zrinjski bili Srbi. Jedno i drugo je preludo i ne bi trebalo nego da se čovjek takovoj gluposti nasmije, - i smijao bih se, da nije žalosno, kako vi kao sin ove zemlje, ove svete hrvatske zemlje, možete da je tako vrijeđate. Al svi ste takovi! Nekoć pomogoste krajinu stvarati, pa u zahvalu, što vas naši djedovi pred bijesom turskim uzeše u zaštitu i vama dadoše hljeba i ognjište, - vi ih za kratak čas tjeraste iz njihovih kuća, složiste se s carskim generalima, i eto ti - Krajine! Kraljevina Hrvatska bila je opet okljaštrena, vi bijaste junaci toga djela. I nikada se ne promijeniste; svaki neprijatelj Hrvatske u vama je uvijek nalazio i nalazi najsigurnije oružje protiv Hrvata, koji se bore za svoj jezik, zajednički i vama i nama, - oh - pa i kako bi inače bili? Jedan grijeh rađa drugi. Ako nakon tri stoljeća nećete da budete djeca one kuće, koja vas hrani; ako se dakle kaljate tako crnim grijehom nezahvalnosti: onda se i ne čudim svim vašim drugim grijesima, pa je prirodno, da ste prvi u vici, da je Dalmacija nešto drugo nego Hrvatska, da je Slavonija - Slavonija, a ne Hrvatska, - da ste radije iz "Krajine", negoli iz Hrvatske. Drugdje se pridošli elementi bore za to, da budu isto, što su urođenici, samo kod nas svaki đavo hoće posebnu narodnost! Al ne smije se to tako puštati! Ili - ili! Ako vam nije pravo: ni Drava ni Sava a niti Vrbas nisu takove rijeke, da ih ne bi mogli pregaziti! Ajte dakle! Ovo je zemlja hrvatska, ne može dakle u njoj biti nikomu mjesta, tko se ne osjeća Hrvatom!

- Izvrsno, Krešimire! Tako je! Jeste li čuli sada? - kliknu Jelenčić. No Kačić nije više pazio na ovu pohvalu, kako nije ni pazio, što je glumac dalje govorio. Njegova ljubav za sve, što je hrvatsko, bila je riječima Srbinovim u dnu svomu povrijeđena i ranjena. Pravedna se njegova duša i vruća južna krv uzburka, te on taj čas nije osjećao u sebi drugo, nego ljutu - ljutu mržnju na toga čovjeka, koji je pokazao, da ništa ne zna niti neće da zna o hrvatstvu, da zapravo i ne ljubi ove zemlje, koja ga je rodila, jer joj ne može nadjenuti drugo ime, nego li hrvatsko! Kačić nije više razlikovao pojedinca i čitave skupine, pa ranjen u živac duše od ovoga Srbina, a i već otprije toliko puta sličnim govorima iz srpskih usta uvrijeđen, pa sjećajući se razgovora s Bolićem i Jelenčićem, sada je zamrzio na sve, što je srpsko, zamrzio stalno i silno.

Ljutio se sada, da Narančić sveudilj šuti, zato mu ujedljivo doviknu: - Eto, jesi li čuo? Ti, apostole sloge i jedinstva, sad si imao prilike čuti, kako ti se ova sloga s druge strane shvaća. Sloga - da još nešto! Rastjerati, utamaniti ili sasvim ih pokoriti! Nije prosti narod kriv, nego ovi - ovi, koje kao guje hranimo u svojim njedrima, da nas onda za srce ujedu.

- Ti si se razljutio, - i ja razumijem tvoju srdžbu, - odvrati mu Narančić, a na lijepom se licu opažalo tronuće, usta su mu žalosno podhrtavala, oči mu se zastrle kao maglom i poniknule. Tada nastavi muklim glasom: - Da - i mene se užasno kosnulo, to sam eto čuo od ovoga gospodina, koji kao umjetnik ne bi smio biti pristupan ovakvim zabludama, zabludama, koje u svojoj grdobi nemaju više ništa ljudsko na sebi; no nije me ništa manje ražalostilo ono, što reče kolega Jelenčić, - pak, - i tvoje riječi nisu umjesne. Nikada neće slična čuvstva, slične misli dovesti k onome cilju, koji nam mora napokon svima pred dušom lebditi i u srcu živiti. Zar s toga, što evo ovaj gospodin - i makar još toliko - tako griješe, - zar s toga da prestane razlog željeti slogu između Hrvata i Srba? Zadaću, koju smo ne samo sebi dužni, nego i cijelomu čovječanstvu, zadaću, da budu ove zemlje opet u kolu naprednih i uljuđenih zemalja, ovu zadaću, ovaj naš jedini spas, ne možemo inače ispuniti, nego ako se složimo. Uzmite Grčku! Onaj kratki razmak vremena, kad je Atena znala za volju sloge zaboraviti sve uvrede i grijehe, nanesene joj od braće, te ujedinila grčke želje, grčke misli, grčki narod, ono kratko dobra pribavilo je Grcima vječnost. Pa da je ova sloga potrajala! Čim je nje nestalo, Heleni postadoše plijenom Maćedonca Filipa, a poslije barbarskoga Rimljanina. Nestalo je s njom Sokrata, Platona, Sofokla, Fidije; bijedni im epigoni obijali kao robovi pragove rimskih i semitskih kuća. Koliko je duh muževa iz onog složnog doba i nakon vijekova bio jak i ukrotio potomke kampanjskih pastira i tirenskih gusara, toliko je opet potištenost ropskih grčkih učitelja svojim otrovom pokvarila osvojitelje svijeta, tako da je prvi sjeverni barbarin mogao im zadati smrtni udarac, da onda grdna tama zastre ljudski duh na vijekove i vijekove, i to upravo u čas, kad se je nauka semitske vjerske preda je složila sa slobodom misli arijskoga duha i time nastala mogućnost, da se do nedohvatne visine uzdigne ljudska misao i ljudsko srce. Ja otvoreno kažem, da sam za slogu, makar me tada progonio prezir Jelenčićev i smijeh Jovanovićev, - i ja vjerujem u nju! Za me nisu odlučne izjave ovoga gospodina i njegovih drugova; za me nisu odlučni dosadašnji grijesi, počinjeni na jednoj i drugoj strani, jer ih je sakrivilo neznanje, glupost i strast. Neka zasja jednom u sve strane luč prosvjete, znanja i uljuđenosti, pa će svega nestati. Napokon, kad vidim, da je srpska majka rodila i odgojila Nikolu crnogorskoga, Jovana Sundečića, Zmaja Jovanovića, Jovana Ristića i Đuru Daničića; a u Hrvatskoj da se našlo muževa, koji su osnovali akademiju, u kojoj se jednakom ljubavi radi za napredak hrvatski i srpski, u Hrvatskoj, gdje je prvi vjesnik opjevao bijedu i nevolju pravoslavne raje, gdje se Pucić, Šenoa, Trnski, Kukuljević i Marković jednako zanose u svojim pjesmama slavnim djelima hrvatskim i srpskim: - kad sve to vidim, ja vjerujem u tu slogu i radujem joj se od svega srca, pa ma koliko oko mene drečalo i šumjelo huškanje noćnih sova s one i s ove strane Save!

- Ti priznaješ dakle, da u Hrvatskoj imade Srba? Čuješ li ga, Krešimire? Lijepa li prijatelja imaš! E, dakako, još se čudim, da i ti ne zoveš Dalmaciju srpskom zemljom!

- Ne! Dalmacija je hrvatska kolijevka. Dalmacija je srce naše. Samo ne učinite, da se Dalmacija sama toga odriče. Jest, da ti otvoreno odgovorim: Ja priznajem, da imade u Hrvatskoj Srba, jer je to nepobitna - sad ili dobra ili zla - činjenica, koju možeš svaki dan čuti iz četiri stotine tisuća grla!

Kačić osjeti taj čas, kao da ga je nešto hladno za srce uhvatilo i on spozna, da mu Narančić nakon toga nije više ono, što je sve dosada bio.

- Živko, je li moguće? - mogao je tek promucati. On se zastidi svoga prijatelja, pače zamrzi na nj u jedan čas, i povjerova sumnjama Puškarićevim.

- To je izdajstvo na jedinstvu hrvatskoga naroda! - klikne Jelenčić. - Sram te bilo; nisi dostojan da s tobom dalje govorim. Ti si izdajica!

- Stani! - zaori Narančić, - za ove riječi ti ćeš mi odgovarati. Ne misli, da imaš posla s Hojkićem ili Keršinovićem, koji tvoje prostote trpe i mirno primaju.

- Oh, koliko se ja tebe bojim! Valjda da se tučem s tobom; ne, to ostavljam junacima tvoje vrsti.

- Kukavice! Nisi ni vrijedan toga, - žao mi je uopće -! Ajdemo; Krešimire!

- Ja s tobom ne idem! - odvrati mu Kačić smrknuto i muklim glasom, te se okrene od njega pun mržnje i prezira.

Narančiću bješe kao da ga je grom ošinuo ili kao da mu je palo što teško na glavu. Srce prestane za čas kucati, u prsima nestalo daha, u utrobi ga spopadne neizreciva bol, sav blijed i držeći se jedva na nogama, uzalud se silio, da nešto kaže.

- Ti dakle ne ideš - -! - mogaše tek za nekoliko trenutaka promucati. No na to ga svlada slabost, strese se makanično i pristupi bliže Kačiću.

- Molim te, ajde, za tvoj boljak, za tvoju sreću molim te. Ajde, Krešimire, - ta ti me barem poznaš! Misli na naše prijateljstvo! - dirnuto progovori Živko i pruži Kačiću ruku, no ovaj je ne primi.

- Čuješ li, za tvoj boljak! - umiješa se Jelenčić s đavolskim smijehom u licu. - Valjda misli i tebi pribaviti koju mjericu zobi iz jasala očinske vrijedne vlade! Bit ćeš onda i ti elegantan kao i on!

Narančić nije slušao ovih riječi nego usrdno, vruće stane dalje zaklinjati Krešimira, neka ne odrine tako lakoumno prijateljstva, neka ga slijedi. Ovaj ga napokon gurne od sebe i surovo se na nj otrese.

- Dobro dakle, mi se razilazimo! - klikne blijed i bolan Narančić. - Ali pamti! Danas ja žalim, poslije bit će tebi žao. Uz Jelenčića navikat ćeš se doduše mnogo o ljubavi domovine, nitko ti neće biti dosta velikim, dosta iskrenim patriotom osim tebe samoga, Jelenčića i Bolića; deklamovat ćeš mnogo o velikoj Hrvatskoj, za volju politike bit ćeš i klevetnikom i lažljivcem i prostakom. A vrijeme će letjeti i ti ga nećeš upotrebiti, da nabereš znanja i snage, pa da se oboružaš onim jedinim oružjem, kojim se može za Hrvatsku raditi. Najbenavije tele moći će ti na najluđi način Hrvatsku vrijeđati, najbesramniji izdajnik moći će svojim prodanim razlozima protiv Hrvatske griješiti; a ti ćeš morati šutiti, jer će ti manjkati umno oružje, ili ćeš svoje neznanje sakriti u prostu viku. A onda doći će svagdašnje potrebe, i bez znanja, lišen idejalna poleta, ti ćeš morati segnuti za onim, što će ti biti najbliže i možda ćeš upravo uz Jelenčića i Puškarića tražiti jasle, što ih netom spomenu, da se nahraniš. Strašno! - a tako dobro srce, tako krasna glava!

- Luđače, mani se nas! - doviknu mu Jelenčić i potegne za sobom Kačića. Odoše Gospodskom ulicom prema južnom šetalištu.

XIV.

Kačić je još iste noći veoma žalio, što se je s Narančićem zavadio. Uspomene iz djetinjstva, dječaštva i đakovanja dizale se jedna za drugom i u svakoj je vidio svoga Živka kao dobra, iskrena prijatelja. Ni jedne radosti nije mogao imati Živko, da je ne bi s njim podijelio. Koliko bi puta sebi od svojih potreba otkinuo, pa bi nježnim i finim svojim načinom pomogao njemu, nikada se ne hvastajući, nikada ne tražeći zahvalnosti. Pa takova prijatelja on je uvrijedio! - No kako je mogao takovo šta ustvrditi, pa još pred onim Srbinom! Znao je Kačić otprije, da Narančić ima u tom pogledu svoje nazore; no da tako daleko ide, ne bi bio ipak mislio. Kačić bijaše u pitanju srpskom do skrajnosti osjetljiv. Vukova riječ "Srbi svi i svuda!" nije ni kod njega ostala bez zamašna traga. Bolilo ga od negda, kad je vidio Srbe u vječnim redovima hrvatskih neprijatelja, a doba ilirskih, jugoslavenskih i srpsko-hrvatskih pokušaja davno je minulo prije njegova đakovanja. Kačić je imao iz hrvatske knjige dovoljno pobude, da se nauči ljubiti svoje hrvatsko ime i njime se ponositi. Još sada nije se mogao otresti dojma govorâ, što ih je kao đak čitao i u kojima je don Miho Pavlinović slavio ime hrvatsko. Predaleko popuštanje Hrvata u ime sloge davno je rodilo ma i neopazice reakcijom i sve većma prijetila opasnost, da se padne u drugu protimbu. Proučavanjem povijesti, jezika i naroda ujedared bilo svima jasno, da Hrvati ispunjuju pod ovim imenom nebrojene listove slavne prošlosti, da ime hrvatsko nije ni po povijesti, ni po pravu, ni po narodu ograničeno na četiri gornje županije, pa da ne treba moljakati, nego se mora i može otvoreno zahtijevati za ime hrvatsko malo ne sve ono, što se je mislilo zadobiti jugoslavenstvom i ilirstvom. Boljelo je tada ono gramženje za novim imenima to više, što ne samo da nije nigdje odziva našlo nego kod Hrvata, nego je izgledalo, kao da hrvatsko ime i individualnost Hrvata ima najmanje uvjeta opstanku i najmanje prava, da se širi. Svijest se probudila. Zato je Kačića uistinu boljelo, kad je vidio Narančića u takovoj protimbi sa sobom. U toj boli i u tim razmahanim osjećajima nije on više mogao biti hladnokrvan i da ispituje razloge Narančićeve. Dosta mu bijaše, da on Srbima u Hrvatskoj priznaje posebnu narodnost, da tako cijepa i dijeli djecu hrvatske zemlje u dvoje. Najčudnovatije bješe kod toga, da se i on sam nije osjećao onim istim, za što je držao Srbina, te je u sebi više ćutio, nego što bi bio svijestan o nekoj razlici između sebe i "vlaha"; da je pače počeo, ništa bolje od Jelenčića, osjećati mržnju na sve, što je dolazilo od pravoslavnoga pučanstva, zaboravivši se koji put tako daleko, da je na ćirilicu psovao, rugao se slavenskomu bogoslužju, pa i same narodne pjesme iz Vukove zbirke "nelijepima" nazivao. To se dade protumačiti tek mržnjom sjeverne slavenske pasmine protiv južne grčko-ilirsko-tračke ili keltske, ili jednom vulgarnom riječi, protiv "vlaške pasmine"; - mržnjom, koja se po svojoj fiziološkoj naravi toliko puta uzdržala unatoč najsnažnijim historičkim tvorbama naroda i narodnosti.

Dosada nije još Kačić čitao knjiga, što mu ih je donesao Jelenčić. Žacao ih se, jer se je bojao, da bi ga mogle previše zavući u politiku na štetu njegovih nauka. A, pravo rekavši, ono malo vremena, što mu je preostalo od učenja, probavio bi na ulici u beskrajnim šetnjama s Jelenčićem i Bolićem, na kojima se dakako dosta naslušao politike svojih prijatelja, a ujedno bi također uvijek živio u nadi, da će vidjeti Tinku. Tako je osim toga mnogi i mnogi čas prosanjao misleći na djevojku, za kojom je svaki dan sve više čeznuo. Nije dakle nikada dospio k tomu čitanju. Jednom je pokušao, ali jezik, koji je tu našao, pravopis, pa i misli, - sve mu je to bilo tako neobično, tako protiv pravila i ukusa, što ga bješe prisvojio po školama i iz drugih knjiga, da mu se nije dalo nastaviti.

Sada - poslije svađe na Markovu trgu, - nije više ni jedan trenutak oklijevao. Činilo mu se, kao da će ovim čitanjem olakotiti boli za izgubljenim prijateljem. Ta pomisao učini, da je svladao prvašnju nedopadnost, te se upravo sa žarom bacio na te knjige. Bijahu to crveni, zeleni, modri sveščići negdašnjega časopisa "Hervata", govori Kvaternika i Starčevića iz god. 1861., - Kvaternikovo "Istočno pitanje", njegov "Verhältnis zur St. Stefan's Krone", časopis "Hervatska" u sveščićima i ogromnim listovima, Starčevićeve "Uspomene", njegovo "Ime Serb" i "Pasmina slavoserbska", naposljetku izjava mlađega Starčevića protiv "Slavitelja Jelačića bana".

Naravno, najprije potraži gradivo, koje se ticalo srpskoga pitanja. Veselju i duševnom zadovoljstvu ne bješe kraja, kad je našao tako odrešito, na izvorima osnovano, da je sve od "Planina" do Balkana starinom hrvatsko. Još više nego je sam mislio! Vatrene rodoljubive izreke Kvaternikove, njegovo po Hrvate toliko sjajno tumačenje izvora, a Starčevićeve oštre i lapidarnim slogom kao iz mramora isklesane tvrdnje, - ah, kako je to godilo mladomu rodoljubivomu srcu, kako mu je milo bilo, što je nalazio baš ono, što je želio! - Koliko je sada imao novih razloga, kojima će u buduće takve strašne navale sa srpske strane znati odbijati. Oj, samo što mu srce ne puče od zahvalnosti prema ovim muževima, koji su prvi htjeli i znali odgovoriti Srbima!

- O, da Živko ovo pročita! - kliknuo je nekoliko puta i u veseloj uzrujanosti knjigu stiskao, gladio i udarao njom po stolu. Te se noći kasno, veoma kasno utrnula svijeća u Kačićevoj sobi, a drugi je dan prvi put u svom životu zanemario predavanja, ne mogavši se odijeliti od tih novih svojih knjiga, koje se divno slagale sa njegovim čuvstvima i željama!

Kad se nakon toga prvi put s Jelenčićem sastao čisto je sjajio od zadovoljstva i zanosa, pa mu vruće stisnuo ruku.

- Znao sam ja, da ćeš ti naš biti! - odvrati mu Jelenčić.

- Ne, ne - ja neću nikojoj stranci pripadati; za drugo me nije briga. - Htjedoh tek biti na čistu s ovim srpstvom. Sad mi je sve jasno. Oh, neka se još tko usudi! - reče stisnuv pesnicu.

U njega bijaše posve ozbiljna nakana, da se ne pridruži nijednoj stranci. Još uvijek se opažali tragovi Narančićeva prijateljevanja. Sastajao se doduše svaki dan s Jelenčićem, Puškarićem i Bolićem, slušao njihove razgovore, sve više gubeći u sebi razloge, kojima bi im mogao protusloviti; no uvijek je držao, da ne spada k njima, i želio, da se ne upušta u politiku. Od toga ga još nešto suzdržavalo. On je kod ovih ljudi čuo i vidio, da suverenim prezirom sve odbijaju, što se ne tiče političkoga oslobođenja domovine i oživotvorenja njihova programa. Ni pjesma, ni umjetnost, ni lijepa knjiga ne nađe u njih milosti, a kamo li žena u višem smislu, u smislu Kačićevih dosadašnjih sanjarija! Sve su to osuđivali kao nepotrebno, jer ne vodi k cilju. Zauzeti svom dušom i srcem samo za glavnu misao: slobodu domovine, i gojeći u srcu samo mržnju i želju: satrti političke protivnike, u kojima gledahu glavnu zapreku uspjehu svojih političkih želja, bijahu oni za sve drugo gluhi i slijepi.

Tako su jednom sastali u Ilici jednoga od prvih hrvatskih pjesnika. Na pravo đački upit Kačićevo, što misli Bolić o tom pjesniku, odvrati mu ovaj prezirnim pogledom na književnika: "Ludorije! Da mu je glava "normalna", ne bi bio stihotvorac i ne bi letio po zraku. Hrvatska treba drugi, pozitivni rad. Ne čitam pjesama - nikakovih. Zar da se i ja još vinem s takovom pjesničkom bolesnom glavom nebu pod oblake i ondje s njim kule po zraku gradim?" - reče Bolić i nastavi, kako će u kratko vrijeme, najdulje za dvije tri godine doći do riješenja istočnoga pitanja u savezu s afganskim i centralno-azijskim, pa da Hrvatska već sada mora na oprezu biti, da znade, što joj treba zahtijevati. - Kačić si ne mogaše pomoći, a da se ne bi nasmjehnuo i ponovio u sebi: "On neće s pjesnikom da kule po zraku gradi!" - No u tili čas sam se ukori i poplaši, nije li sada bio nepatriotičan.

Drugi put pod večer zatekao je pred Botheovim dućanom Bolića u razgovoru s mladom ljepuškastom ženskom, sasvim po modi odjevenom. Ona ga je nešto molila. "Pusti me - mani me se - imam pametnijega posla od takih ženskih ludorija. Poručit ću ti, kad ću doći, sada ne mogu!" - osorno se Bolić na nju otrese i okrene joj leđa, te se s Kačićem gotovo licem u lice trkne. Ovaj se nehotice, ne misleći na ništa, pošali: "Oho - vi ašikujete!" "Briga me", - bez ikakve smetnje odvrati Bolić i nastavi: "Ah - to je - vi dakako ne znate, - to je moja Julka. Znate, ja se neću vezati, - a opet mora biti, - neću se izvrgavati nikakovim pogiblima, - imam dakle nju!" - cinički završi Bolić. Kačić ga nije posve razumio, a tek nekoliko dana kasnije saznade od Žunića, da je Julka Bolićeva ljubaznica. "No, dakako, u njegovu smislu, - neće je on uzeti za ženu. Poznaju se već nekoliko godina; ta znate, on se ne smije vezati ženidbom, smetalo bi ga u njegovu političkom radu. Da - da, - nije to nikakva romantička ljubav!" - dometne čuvstveni Žunić, koji je jedini od svih osjećao slaboću za krasni spol, no zato se ipak i on čuvao ljubavnih zapletaja, pa svoje doživljaje i pothvate strogo ograničavao na - kuhinju.

Kačić se u jednu ruku klanjao i divio ovim muževima, što u njim posvema prevladava misao ozbiljnih ciljeva, a odriču se svega drugoga, no u drugu ruku nije ga se ovo ugodno doimalo i činilo mu se, kao da iz toga prši hladnoća i beščuvstvenost, - a on - on se upravo u to sve vrijeme podavao voljko i blaženo obožavanju dragoga djevojčeta! Bilo mu od potrebe, da leti za slađanim željama, da se gubi u beskonačnom sanjarenju, da se topi u raznježivanju srca i razmiljenosti duše. Novi mu drugovi - znao je on to - ne bi bili nikada mogli razumjeti sve to duševno potresivanje, te im se za sav svijet ne bi htio ni mogao odati. Na zajedničkim je šetnjama, dakako, zaostajao i uvijek znao tako udesiti, da su krenuli mimo Tinkin stan. Znao je, da je Boliću i drugim sve jedno, kuda se šeću, a nadao se opet, da oni u svom govorljivom politiziranju neće ni iz daleka ništa primijetiti. U tom se ipak prevari. Puškariću je prvomu u oči palo, da Krešimir uvijek preporuča šetnje na kolodvor ili prema Sv. Duhu i da kod stanovite, uvijek iste kuće svaki put gleda na stanoviti prozor, za kojim se obično viđevalo mlado, lijepo lice djevojačko. On ga s toga podraži pred Jelenčićem. "Srećom da nema Bolića", - pomisli u sebi Kačić i u prvoj zbunjenosti tek se nasmije.

Jelenčić mu se najprije naruga, ali tad se uozbilji i reče, da ne može vjerovati, da bi ovako ozbiljan mladić - rodoljub - mogao misliti na takve "trice i kučine".

Krešimir se zacrveni nešto od ljutine, nešto od stida, no ipak uzme uvjeravati, da mu što takovo nije ni na kraj pameti.

- Pak nije to djevojka, - nastavi Jelenčić, - da, nije ona od onih, s kojima možeš šale zbijati. Ona se neće upustiti u ljubakanje, - poznajem je. - Tu treba imati ozbiljnih namjera. Uostalom da i jest, da se čovjek ne bi trebao ženidbe bojati, to nije nikako za nas posao. Takovo što ostavljajmo mladoj našoj gospodi.

Od sada se Kačić pomnjivo čuvao, da Jelenčić ne uđe u trag pravomu stanju njegova srca. Sa samim sobom bio je odavna na čistu, da je zaljubljen. To je spoznanje nevinoj njegovoj duši davalo mnogo prelesne, raskošne ugodnosti, pače on se osjećao nekako boljim od drugih, što je "sposoban" za tako čisto i uzvišeno čuvstvo.

Nešto ga je samo silno mučilo. Trla ga briga, što je Hojkić u stanu kod Ninkovićevih. "Tinka će ovako imati prilike vidjeti ga, upoznati se s njim. - On je, ne da se tajiti, čovjek lijepe vanjštine, imade također dara, da znade ljudima omiljeti. A - ja napokon nemam ni zgode, da se s njom sastanem. Oh, zašto sam se posvadio s Narančićem!"

Ova nesigurnost bude mu veoma teška i nesnosljiva. Jedina olakšica bile su mu šetnje pokraj stana djevojčina. U jutro bi već oko sedam sati prije predavanja odjurio u Ilicu i prošao kraj drage mu kuće. Često bi je zatekao kod prozora, gdje sprema sobu. Svaki put je imala na sebi crven rubac, na način seljakinja otrag svezan, što joj je predražesno pristajalo. On je toliko puta odlučio, da će je lijepo pozdraviti i jednim pogledom sve joj kazati, - pače je nagovoriti, makar mu se to nepristojnim činilo. No dobivši priliku, jedva se usudi okom na nju svrnuti. Mnogo puta učini protiv prave volje, kao da je ne vidi, i prođe mimo, a da se i ne javi. U ovakovom neodlučnom stanju i potpunom duševnom oklijevanju prođoše Kačiću do tri mjeseca. Za sve to vrijeme nije se s Narančićem pomirio, pače mu se ugibao. Premda je uvijek najjače prosvjedovao, kad bi mu rekli ostali đaci, da je pristaša Jelenčićev, ipak se sve više i više slagao u svojim nazorima s njim i njegovim jednomišljenicima. Već se sada događalo, da je ne jedamput izostao od predavanja, u knjižnicu rijetko zalazio, a dokolan čitao samo stvari, o kojima se u Bolićevu društvu razgovaralo. Znao je pak, da bi Narančić sve to osuđivao, pa stoga nije tražio ni želio, da se s njim pomiri. No zato je ipak često osjećao grižnju savjesti i bojazan za sebe, jer ljubav za znanošću i želja, da postane potpun čovjek, bijahu u njem duboko uvriježene. Ali u drugu ruku nije se mogao oteti čaru, što uvijek leži u zanimanju i u debatama o političkim pitanjima za mlada čovjeka, koji je iole živa duha i rodoljubiva srca, a osobito u Hrvatskoj, gdje je na tom polju sve još negotovo. Zatim ono prvo svakako je mnogo trudnije i mučnije, a ovo drugo ne treba svega onoga teškoga duševnog naprezanja, i čestoga odricanja ugode i zabave; naprotiv, pođi na šetnju, u kavanu, u gostionu i svagdje se možeš tim baviti. Napokon, ono prokletstvo južnih plemena i južnih podneblja, ono silno razumijevanje slasti i lasti, koje pruža "dolce far niente", jednom riječi ona lijenost, koja je prirođena južnome čovjeku, osobito pak Hrvatu i Srbinu, a koja mu čini kolanje krvi laganijim, tijelo tromim i uništuje svaki smisao za cijenu vremena, a uza tu strašnu "krepost" ona lakoumnost i volja za sanjarenjem u svake slavenske duše: - sve to nije Kačića posve minulo, te je dosele jedino nadareni njegov duh uz Narančićevo prijateljstvo mogao nadjačati navale tih naslijeđenih poroka. Sada ne bijaše Narančića, unuka njemačke babe, a Kačić i ne znajući bivao svakim danom drugi.

XV.

Kačić iziđe kasno poslije večere iz svoje sobe. U kuhinji ustavi ga Ružica. Nemirno crvljivo djevojče taj je put protiv svoje navade stajalo mirno i kao ukočeno na pragu i u tmini se malo ne krijesile njezine velike sjajne oči. Kroz prozor padao srebrni bijeli trak mjesečine, povlačeći se po podu od opeke u dugoj ravnoj plohi, koja je u ostaloj tmini izgledala kao razastrt srebren sag. Jedan je dio limena posuđa visio po zidu i ljeskao se u svijetlu. Kad je Kačić spazio djevojku, izgubljenu u tmini i tek u licu zahvaćenu mjesečinom, pade mu na um njemačka bajka "Aschenbrödel"; - no odmah se sam nasmije toj prispodobi i prizna, da nema nikakove sličnosti između nemirne Ružice i nesretne junakinje priče.

- Vi idete šetati, gospodine? - progovori mu Ružica.

- Idem, - odvrati on, ludo se zastrašiv, nije li djevojka pogodila, da ide uhađati za Tinkom, da se odmah zastidi, ne kori li ga možda, što ne ostaje kod kuće uz knjige.

- Ah, kako vam je lijepo Bog dao! - nastavi djevojče, očito u želji, da čavrlja. - I ja bih htjela, al neće roditelji! Biste li vi htjeli onda s nama ići? A kamo idete sada? Ja bih najvolila u Ilicu ili na Jelačićev trg, ondje imade toliko ljudi. Pak onda u kavanu - sladoled! Tako moja prijateljica Minka svaku večer čini, ali njezini roditelji nisu kao moji!

Kačić bude nestrpljiv, te je umoli, da mu se ispred vrata ukloni.

- Izvolite, - rekne ona drhtavim i malo ne hrapavim glasom, te nastavi: - Neću vas ja zadržavati! Izvolite! - i sama mu otvori vrata.

- Laku noć, Ružice! Dajte mi ruku!

- Ne - moram zatvoriti kuhinju! - otrese se djevojče i lupi za njim vratima.

Kačić promrmlja u sebi nešto o ludom razmaženom djetetu, uzme pače misliti na nevaljali odgoj hrvatskih djevojaka iz građanskih kuća; - no tada pusti sve ove misli, te se žurno dade niz stube i stupi na ulicu, krene hitrim korakom u Ilicu, nadajući se, da će tamo biti Tinka.

Bila je krasna ljetna noć. Nebom se krijesile i žarile krupne zvijezde i od njih se točilo nježno i zlatno i srebrno svijetlo u dugim trepetljivim nitima, za kojima kao da se pronosio sav čar dalekih drugih svijetova, da budi u dušama zemaljskim nikad sustalo čeznuće za zbliženjem s božanstvom, a njihova bajna ljepota i tajanstvena snaga kao da oživljuje spomen na duge vlasi plavokosih djevojaka ili vila šumskih. Petnaestdnevni mjesec obasjao s visoka neba večernju zemlju i zalio sanenim sjajem sav lazur, pozlatio sitne oblačke, što pokraj njega tiho brode, zavio sav grad u sablasnu bjelinu, pa se stari, visoki crkveni tornjevi kao njihali i micali u ovom drhtavom nesigurnom svijetlu, u njegovim bijelim valovima i u ovom nejasnom toplom zraku, u kojem je sve bilo nijemo i mirno, a prosijecale ga tek rijetke noćne ptice i ludi šišmiši. Prvostolni je hram visoko i dostojanstveno vladao nad cijelim krajem, kao div iz davno - davno minulih remena, noseći u sebi duh dalekih vijekova. Noćno se svijetlo na ogromnim prozorima divne crkve ljeskalo i zalijevalo u čudesnim bojama i zrakama, dok je tek kao dahom odmicalo po mrkim starodrevnim zidovima u dubine, tako da su im crni kutovi i okna biskupskih grobnica postajali sve crniji i tamniji.

Ulice su gotovo bez sjene poplavljene mjesečinom. Bijele ceste i čisti trotoari pričinjaju se kao daleki platneni komadi, a žuti plamenovi plinskih svjetionika i svjetiljaka malo ne iščezavaju. Od kolodvora dopire zviždanje i štropot posljednjih vlakova, među zidovima kućâ ori se brzi topot kočijâ tamo negdje iz Ilice i težak rogobor hotelskih omnibusa. Iz gornjih spratova nekih stanova šume kroz otvorene prozore akordi glasovira, iz jeden kuće domnijeva plačni cilik gusala, a odanle negdje iz gornjega grada razliježu se puni slađani glasovi frule. Iz velikih kavana na Jelačićevu trgu javljaju se kreštave riječi konobara, udaranje žlica po sudu i staklu, a iz uskih pokrajnih uličica - Bog zna iz kojih - dolazi vika i pjevanka prevesele koje čete. Ljudstvo navrvilo odasvuda, želeći naužiti se krasne noći, te se je Kačić na Jelačićevu trgu i u Ilici jedva ugibao. U svakoga prolaznika točno bi pogledao, nadajući se, da će spaziti Tinku.

- Da je vidim! - uzdahne i poćuti silnu težnju za njom, - pridružit ću se. Ta jedamput moram! Prokleta ova moja plahost! Ne mogu više ovako. Neka Jelenčić kaže, što mu drago, napokon i on se vara. Tek onda bi bio prav, da sam siguran njene ljubavi! - govoraše u sebi, pa uzme tada smišljati jedan način za drugim, kako bi najbolje udesio, da joj se približi.

U ovim mislima prekinu ga Puškarić i Jelenčić. Ovi ga odmah ustave, što ga vrlo razljuti, te ih je tek napola razumio, kad su ga zvali, da ide s njima k "Veselomu Zagorcu", gdje je Bolić, a s njim jedan od najslavnijih muževa hrvatskih. Kačić se ispriča, da ne može, pa budući da mu se pričinilo, da je baš u taj tren prošla Tinka s materom, otrgne im se i ostavi ih same. Žurno pohiti za onima dvjema, što ih je za Tinku i njezinu mater držao, no uvjeri se, da se je prevario. Tako mu se nekoliko puta dogodi, i bio je već zlovoljan. "Sav svijet je ovdje, a baš nje nema. Dakako, jer je ja želim, inače bi već davno bila ovdje. Takva divna noć, a ona kod kuće sjedi!" - mrmljao je sam sa sobom.

Napokon se sjeti Puškarićeva poziva i odluči poći k "Veselomu Zagorcu". "Barem ću što pametno čuti, a bit će i onaj rodoljub ondje; dakako šta ću ovdje, idem!" - reče, no uistinu još je uvijek oklijevao, nadajući se, ne bi li ipak Tinka došla. Zato je polagano išao. Bude mu ujedared neizrecivo teško, samo da ne plače; tako ga zaokupi neko čeznuće za nečim, što mu samomu nije bilo jasno. Osjećao je tek bolno tronuće i silno trzanje srca i sve duše u čeznutljivom posezanju za nečim dalekim, promijenjenim, novim, za Tinkom, za tamnom gustom šumom, za sjajnim velikim gradovima, a napokon sve utone u osjećanju posvemašnje bijede, nezadovoljstva i ogorčenosti, koja mu dušu posve poklopi i u kojoj uzme zaviđati svakomu prolazniku, kako je zacijelo sretniji od njega, i u kojoj mu se pače pričini, da bi bolje za nj bilo, da je ma šta, makar onaj ondje svjetionik na uglu ulice, ili onaj zastor tamo iz prvoga kata, kojim se noćni zrak lako poigrava. Ah - sve, sve drugo, samo ne to, što jest. Ovaj bijedni "ja", tako ludi nesretnik! Oh, teško, teško mu bijaše! No tko nije u svom životu bar nekoliko puta prošao takovih časova potpuna odreknuća, skrajnje sumornosti, gotovo očajnosti i tuge!

- Gospodine, gospodine! - zovne uto mlad ženski glas Kačića. On ga prepozna, no nije mogao vjerovati, da bi mogao biti tako sretan. Srce mu stane silno kucati, okrene se i prepozna Tinku sa majkom. U isti mah bio je sav blažen, uzrujan i smeten.

- Oprostite, gospodine Kačiću, - uzme djevojka dražesnom smetnjom, - da vas ovako - al - da, molit ćemo vas, da nas otpratite kući.

- Molim, drage volje!

- Dopusti, mamice, - ovo je gospodin Kačić, o kojem sam ti već pripovijedala; - okrenu se Tinka k majci, kojoj se o ruku opirala.

- Drago mi je! - odvrati ona na naklon Kačićev. Vidio je, da je to slabašna ženska od kakvih četrdeset godina, blijeda u upalom licu i pokorna potištena držanja u trošnoj, staromodnoj crnoj mantili.

Tinka odmah rastumači Kačiću povod svomu neobičnomu postupku. Vraćale se sa Štrosmajerova šetališta, gdje su s Mirkovićevima i s Narančićem do sada šetale, pa premda su same, ipak su radi lijepe noći krenule kući daljim putem, Dugom ulicom. Od Stankovićeva ugla počeo ih neki gospodin tako uporno progoniti, da više nisu znale, što bi učinile.

- Prava sreća, da sam vas prepoznala. Eto ovako vi po drugi put moj spasitelj! - dovrši Tinka šaljivo.

- Eto, gledajte, ovaj gospodin! - tiho rekne djevojka i pokaza na elegantna pristara čovjeka. Kačić prepozna u njem vijećnika banskoga stola N-a, poznatoga štovatelja krasnoga spola. Oh, kako ga taj čas zamrzi, i u sebi uzme napadati cijelo hrvatsko sudstvo. Bio je napokon već suviše često u Bolićevu društvu, da ne bi bio usvojio sličnu logiku. No Tinka počela je svojim lagodnim, djetinjski naivnim načinom čavrljati o svem i svačem, te se brzo razvije među mladom čeljadi živahna i vesela zabava. Kačića je taj put sasvim ostavila plahost, i sad nije više bio nespretan. On se malo ne topio od blaženstva i gotovo neprekidno kliktao u sebi: "Oh, kako krasna, mila duša!" Ćutio je nešto slično zahvalnosti prema njoj. Ta pred nekoliko časova još toliko bijedan, a sada! - Zato kada su došli na kraj Donje Ilice i imali krenuti u Gornju Ilicu, bude Kačiću posve teško, pa plaho upita Tinku, ne bi li se gospođe htjele još jednom vratiti?

Tinka mu ne odvrati ništa, nego sa smiješkom pogleda u majku i šapne: - Istina je, oh, kako je krasna noć!

- Ako nije za te odviše, drago dijete, možemo, - rekne majka i uhvati priliku, da kćer po licu podraga.

- Nije, ne - poprimi hitro Tinka, - baš bih se htjela još jedared sproći.

- Dakle ajdemo natrag! - odluči gospođa Ninkovićka i nastavi: - Ni gospodin Hojkić neće valjda jošte kući. Rekao je, da ima danas nekakvu konferenciju u uredništvu.

- Pa da i dođe, imade ključ, a priređeno je sve! - primetne Tinka.

Kačiću nije bilo ugodno ovo spominjanje Hojkića, pa kao da je osjetio neku zavist ili ljubomornost. Stoga skrene razgovor na drugo, no Tinka počne opet o njem i pohvali se, da joj je uzajmio prekrasnih knjiga.

- Izvrstan mlad gospodin! - umiješa se maj ka. - Valjda se gospoda poznadu?

- Od viđenja, - suhoparno i zlovoljno odgovori Kačić. Tinka ga najprije u čudu pogleda, sjeti se tada primjedbe Kačićeve o Hojkiću na plesu, - i sama nije znala zašto, ali je osjetila, da se je zacrvenila. Od sada se je ugibala, da povede pred Kačićem govor o Hojkiću.

Napokon izjavi djevojka, da je umorna, i na to se vrate. Na rastanku pozove gospođa Ninkovićka Kačića, da ih posjeti, "što bi bio jur mogao učiniti". Kačić sretan i blažen obeća, da će doći i poljubi gospođi ruku. Poslije se je sam sebi čudio, kako je taj put bio spretan. Ostavši sam dugo je još na protivnoj strani ulice gledao na prozore Tinkine i raznježen pazio na svaku sjenu, koja se iz rasvijetljene sobe po zastoru gibala, pogađajući u njoj Tinku i pomišljajući kod toga, što ona radi.

Iz daleka čuo se po pločniku korak, na što Kačić ostavi svoje mjesto, šapnuv: "Nije li to Hojkić?" I zbilja nije se prevario. Ukloni mu se pun mržnje, zaviđajući mu sreću, da pod istim krovom s Tinkom prebiva. No to mu ne pomuti zadovoljstva, te se još dugo šetao Ilicom, uduben u misli i želje. Ovakav nikako se nije mogao riješiti, da pođe kući. Sjeti se svojih prijatelja kod "Veseloga Zagorca" i zakrene onamo. No predomisli se tik pred vratima gostione. "Neću da današnji užitak kvarim nikakvim novim dojmovima!"

***

Od sada je Kačić veoma često dolazio k Ninkovićevima. Nigdje se nije osjećao tako sretnim - rekao bi - tako "kod kuće", kako u ovom društvu. Ne samo što ga ljubav k djevojci zanosila u visine dosele neokušene blaženosti, tako da bi svakiput otkrio novu kakovu vrlinu na "svojoj Tinki", - nego i sve ostalo bijaše mu milo i drago.

Dosta malene dvije sobice, no čiste i po stijenama iskićene lijepim od starosti pocrnjelim litografijama i Tinkinim risarijama; nadalje doduše staromodno, ali uredno i čitavo pokućstvo; zatim razne malenkosti iz boljih dana i Tinkine ručne radnje iz njezina školovanja, a najviše ono ljupko mjesto kraj prozora, gdje je uvijek Tinka sjedila za šivaćim strojem na nešto uzvišenu mjestu, a malo dalje dubok djedovski fotelj; ah, sve ga je to usrdno pozdravljalo, iz svega se odavao jednoličan, ali skladan život dviju dobrih siromašnih duša. Lijep sporazumak između matere i kćeri, beskrajna njihova ljubav, ono vječno milovanje i draganje, ono međusobno natjecanje u slavljenju druge a ponizivanju sebe, godilo je njegovu osamljenom životu i sjećalo ga na sretne dane rođenoga djetinjstva. Nikad nije majka ništa učinila, da se ne bi prije posavjetovala sa svojom malom "mudricom" Tinkom; svaka joj misao bila, kako bi mogla koje veselje ili radost učiniti bijednomu "nemoćnomu" djetetu. Iz svakoga pogleda sjajila silna materinska ljubav i zadovoljan ponos, pa kadgod bi joj oči na miloj jedinici počivale, svagda bi se zalile suzama odanosti i vjernosti. Tinka pak sve svoje žarko djetinjsko srdašce ispunjala čuvstvom za svojom "dobrom-dobrom" majčicom i uvijek se karala, uvijek si spočitavala, da se poradi nje uboga mati mora toliko mučiti! "Sjedim tu kao kakova princesa (oh, bokče malo!) lijepo u sobi, a sirotica majka mora biti u kuhinji! - nepravedno bi sebe prekoravalo dobro dijete, kao da je samo krivo, što mu zlosretna noga ne dopušta po kući poslovati i kao da bi uistinu kao "princesa" besposleno sjedilo u sobi. Naprotiv ona je neumornom marljivošću i ne gubeći ni časka šila i šila za strane, samo da k majčinoj neznatnoj mirovini privrijedi još koju krajcaru, da se može "živjeti". Najmilija im zabava bijaše govoriti o pokojnom ocu. Tinka bi najprije s ponosom i ljubavi majku slušala, pitala je za svaku već sto puta slušanu malenkost, uzela tada pripovijedati svoje spominjanje na njega, pa ma koliko ih puta Kačić slušao, nikada mu ne bijaše previše. One pak nisu mogle ni pomisliti, da to ne bi moglo svakoga zanimati. Tako je Kačiću s vremenom sve postalo poznato i milo. Na onom ondje stolcu pisao je pokojnik onu pjesmu, na ovom drugom svoju posljednju pripovijetku; - eno gle - - na onom stolcu najvolio bi sjediti u svojoj dugotrajnoj bolesti, mučen strašnim bolovima, te bi Tinka morala biti kraj njega, a o njoj pripovijedao pripovijesti, oj - kako divnih pripovijesti. "Dobri tata!"

Kad se je Kačić već sasvim "odomaćio", nisu se majka ni kći nimalo sustezale, da govore pred njim o svojim sitnim a ipak teškim brigama. Čas je trebalo ovo, čas ono, a svaki put, ma da je bila mala svotica, njima je manjkala, ili ako nije, morale su dobro promisliti, je li baš skrajnja potreba, da se to nabavi. Tad su obadvije računale i računale, strpljivo i bez ikakova tužakanja, pa kada bi redovito mala "mudrica" Tinka našla izlaz, kako će se pomoći, obje su se oćutile sretnima i bogatima, pa bi majka s ponosom i zahvalnošću privinula kćer suhim svojim rukama u slabi svoj naručaj. Oh, koliko puta navriješe Kačiću od ganuća suze na oči. Kod takovih prizora bio je svaki put uznesen i nije znao, bi li se više divio dražesnoj domišljatosti mlade djevojke, ili čednosti njihovih zahtjeva i potreba, pa bi često pomislio: "Oj, kako divne ženice danas sutra od Tinke!" Dalje se sam pred sobom nikada ne usudi slijediti ovu misao. No ipak, željaše, da se otkrije, al nikako ne nađe prave zgode ili bolje ne mogaše svladati svoje plahosti i bojazljivosti. Tinka bila je doduše mila i dobra prama njemu, ni traga kakovoj oholiji ili prenavljanju, postupala s njim iskreno, da ne može ni sestra inače... no možda se upravo s toga Kačić plašio? - Bijedio se on s ludosti, nespretnosti, odlučivao svakiput, da će joj sve kazati, pripravljao izreke i riječi, kojima će se otkriti, u duhu pomišljao prizor onoga trenutka, - pače započinjao s njom razgovore, iz kojih bi se pružila zgoda, da prijeđe na svoju ljubav; no u posljednji mu čas zapela svagda riječ u grlu i ne reče ništa. Poslije takova jalova pokusa pao bi u dugu šutnju i uronio svom dušom u promatranje lijepe djevojke, koja je sveudilj mirna i spokojna sjedila na običnom svom mjestancu kraj prozora, marljivo radeći, pa bi si kod toga ili pripijevala nježnim na pola tek uzdignutim glasom kakovu pjesmicu, ili pripovijedala neznatne doživljaje iz svoga jednoličnoga života, ili crtala želje i osnove, kako ih je mala gotovo još djetinjska glavica smiono i prekrasno izmudrila u posvemašnjem nepoznavanju svijeta.

Jednom sjedili su opet ovako. Bilo je pred večer. Na žaluzije kroz kaščice, što su napola zjale, šuljalo se sunce u tankim širokim potezima, koji su u polutamnom zraku sobe modro svijetili, a na podu pravili redove zlatnih nemirnih pjega. Bijaše taj čas mnogo čara i ljupkosti u svem. Nešto voljko, udobno, povjerljivo - što li - pršilo iz ove polutamne mirne tihe sobice, caklilo se u tim sjajnim veselim trakovima svijetla, ozvanjalo iz pravilna sitna tik-taka male švarcvaldske ure na stijeni, treptalo iz titraj a tanka glaska mušice ili komarca tamo negdje na vrhu kuta, a najviše iz krasna lica djevojke, kojega se donji dio, ona sočna dražesnim potezom urezana ustanca, kupao u zlatnoj sunčanoj zraki, a sjena zastirala čelo, oči i kosu.

Kačić se posve prepusti ovomu dojmu i bilo mu gotovo neprestance, kao da bi morao divno ovo djevojče privinuti na grudi.

Tada prestane Tinka raditi, sumorna sklopi ruke u krilo i spusti glavicu sasvim do šivaćega stroja, nasloni se licem na ugao njegov i stane motriti svojim krupnim očima igru sunčanih pjega na podu.

Kačića porazi dražest ovoga prizora. "Sad ću!" odluči u sebi i uzme odmah - dakako općenito - zboriti o ljubavi. Glas mu je drhtao, i on se tresao od uzrujanosti i plahosti. Tinka ga pozorno no posve bezazleno i mirno slušala, sveudilj s prislonjenom glavicom na stroju.

- Sretni oni, koji mogu kazati, da su ljubljeni - reče upravo, kad ga Tinka ujedared prekine i dignuv glavu i uspraviv se gornjim tijelom, stane živahno govoriti, kako ona pomišlja ljubav i kakav bi morao biti njezin "idejal". Oh, bijedni Kačiću, kako su te ove riječi, tako zanosne, tako vruće, raspaljivale, no i bolno gađale! Posve ga je oblio znoj. Ta on dobro osjeća, da nije eto onakav, kakav je Tinkin "idejal". Sanjarska joj glavica iščekivala gotovo poluboga. Njena od oca pjesnika naslijeđena žarka ćud i živahna mašta zaniješe je daleko, daleko, oj - tako daleko od običnih ljudi. A njega to preplaši - i opet se ne usudi dalje.

Tinka napokon stane i sama se prekine: - Ah, čemu sve to, ja se i onako ne smijem nadati, - što da o tom mislim i razgovaram? Recite mi radije, kad će nastati kod vas na sveučilištu praznici?

Uto uniđe u sobu gospođa Ninkovićka. Bila je negdje u pohodima. Ondje saznade, da će se jedna Tinkina znanica naskoro vjenčati. Tu novost priopći odmah Tinki i nastavi: "Jao, ni misliti ne smijem, da ćeš jednom i ti tako! - A ja ću sama ostati, a mlada gospođa otići će Bog zna kamo!" - Majka reče to napola turobno, a napola se odavala i sijevala s obraza njezina i nada i radost u onaj čas, kad će i ona svoju malu Tinku blagosloviti prije polaska u crkvu, zvati je milostivnom gospođom, - oj - onda majčicom! Oh, koje majčino srce u svojoj velikoj ljubavi ne želi i ne gleda budućnost svoga djeteta u najsjajnijoj slici!

Kačić bio bi sada najvolio kazati, da on ne bi nikada razdružio kćeri od matere, da bi obje k sebi uzeo; no ne reče ništa. Tinka pak, zastiđena materinim riječima, pocrveni do vrh čela, raskrili obje ruke prema materi, pozove je k sebi i burno joj se baci licem na grudi i uzme strastveno uvjeravati je, da se ona neće nikada od nje dijeliti, da takova čovjeka nema na svijetu, kojemu za volju bi to učinila: - ona da se nikada neće udati.

- Ne, ne - šta mi treba koga kraj takove svetice-anđela! Moja draga, jedina mila majčice! - i Tinka brizne u plač. Majka je uzme cjelivati i dragati, te započne među njima onakvo beskonačno milovanje i međusobno slavljenje, kakvome je Kačić već toliko puta bio svjedokom.

Od toga dana ćutio je Kačić još veću plahost i još više se bojao govoriti o svojoj ljubavi. Rjeđe zalaziti k njima ipak nije mogao. Jelenčić je doduše nastojao, da ga odvrati od ovih posjeta, i razlagao mu, kako srće u pogibao ili nesretne ljubavi ili siromašna braka, a oboje da će ga otuđiti dužnostima prema domovini. Kačić mu u dnu duše povlađivao, ali nije nikako mogao da se svlada i da prestane zalaziti k Tinki. - Bilo mu ovdje tako dobro i prijatno. Tuj je mogao zaboraviti svoje dnevne poteškoće, bijedu, koja je dosta često kucala na njegova vrata. Kada bi ga suviše natrapili oni njegovi sitni a ipak za nj ogromni dugovi, te bi se osramoćen i ozlovoljen morao ugibati čas pralji, jer joj nije mogao platiti dužna dva forinta, čas poslužniku na sveučilištu, jer mu je već za osam pisama dugovao onu malu pristojbu od nekoliko novčića, ili se bojao, da ne sastane gdje krojača, kojemu već dva mjeseca nije mogao obećanih obroka isplatiti; - u takove bi neugodne dane najvolio otići k Ninkovićevima, gdje bi sve te odurne brige iščeznule u jednom pogledu na Tinku.

Od nekoga doba opažao je doduše izvjesnu promjenu na djevojci. Često bi je zatekao, kako joj posao počiva, a ona sklopljenih ruku u krilu ili položenih unakrst na grudima zadubena sjedi u mislima i jedva primjećuje dolazak njegov, te na pozdrav njegov tek slabim smiješkom odvraća. Kao da je sasvim nestalo mile one brbljave govorljivosti, koja ga tako često sjećala čavrljanja ptičice u proljetnoj šumi; isto je tako opazio, da ga mnogo puta ne sluša, što joj pripovijeda. Lice joj poblijedilo, no upravo ta bljedoća činila je još krasnijom, te ju je Kačić još jače zavolio.

Nije znao protumačiti ove promjene. Koji put kao da je nazrijevao za se dobar znak i raskošno bi mu proletile dušom i tijelom slatke nade.-"Ah, ne, ne - nisam ja tako sretan! Meni je dosuđena samo nevolja i zlo. Otkuda mogu imati - ovakve misli -!"

Na to bi se pobojao, nije li tko drugi pomutio mir Tinkina srca. No i ove misli ne prihvati, te se uzme tješiti, da je djevojka oslabila od premnogoga sjedenja. Dakako, nešto mu ipak ne dade mira, te bi katkada bolno u sebi uskliknuo: "Hojkić - eto ga na, Hojkić!" No odmah se sjeti, da gotovo svaki dan viđeva Hojkića s Irenom Lužićevom. "Šta bi on gledao na siromašnu Tinku!" - umiri se poslije.

XVI.

Tinka je sjedjela kod kuće sama na običnom svom mjestu. Šivaći je stroj mirovao, i premda je jedva pet sati poslije podne minulo, ona je pustila svoj posao. Nije joj se nikako dalo raditi. Od časa do časa bi se pridigla i pogledala na ulicu, - a to svaki put, kad bi čula korake. Ujedared kao da je pogodila nečiji hod, šapne: "On je!" Osjeti da joj srce počinje silno kucati, te je nehotice metnula ruku na grudi.

Za čas je čula, da se na hodniku razbira isti korak i da se soba Hojkićeva otključava. Pogodi, - Hojkić je došao kući.

Otkada je on njihov stanar - još od zime - Tinka se nije mogla oteti spoznaji, da je izvanredno krasan čovjek. I sama nije znala kako i zašto, ona bi se svaki put, kad bi ga vidjela, sasvim smela, uzrujala, pa kada bi majka pripovijedala, kakovih lijepih stvari imade "novi gospodin", osobito lijepih knjiga, i hvalila ga, kako je točan i uredan, Tinka bi osjetila nešto kao ponos i ćutila, da joj srce gotovo raste i grudi se nadimlju slušajući tako lijepu i slavnu hvalu. Dakako, uza to bi je često saletjela znaličnost.

Kad je Hojkić poslije nekoliko tjedana došao u posjete i kraj sve manjkavosti prave finoće (Tinka si morade priznati, da mu se poznaje seljački rod) pokazao se ipak veoma uljudnim i ljubaznim, postane mu djevojka još sklonija. Pogotovu pak prijeđe ovo prijazno nagnuće u ushit, kad je saznala, da je i pjesnik, i čitala njegove pjesmice, štampane u "Vijencu" uz Šenoine i Markovićeve; pjesnik poput nezaboravnoga dragoga joj oca! Od sada joj bješe Petar Hojkić za cijelo najzanimljivija ličnost u čitavom Zagrebu. Majka joj morala pripovijedati sve malenkosti iz njegova kućanstva neženje. Na večer slala bi majku k njemu za što god, samo da vidi, što radi, pa da joj onda kaže. Vuklo je često, da za odsuća njegova pođe prijeko u sobu njegovu i ondje sve pregleda; no svaki put ipak nadvlada tu svoju želju, bojeći se, da bi je on mogao zateći. Ah, a to bi bilo strašno, - ona ne bi znala, kamo da se od stida makne, pa što bi tada on mogao o njoj misliti.

Sada je njezin jednolični život postao nekako svjetliji. U maloj svojoj sobici u neumornom poslovanju, u točnom i savjesnom biranju nakita za odjeće, koje je pravila za druge djevojke i veselila se unaprijed, kako će to njima lijepo pristajati, ona je uza to sanjarila o nekom drugom dalekom životu, o lijepim sretnim časovima, tako protivnim kukavnoj sadašnjosti, te je u ovim čarnim zamamljivim slikama uvijek i uvijek središtem svemu stavljala lijepu muževnu glavu Hojkićevu. Dolazilo joj to, a da sama ne bi znala kako. Prenuvši se iz takovih svojih misli sama bi se karala s ludosti i sebi spočitavala: "Kud ćeš ti, bijednice, misliti na takovo što!" - i možda se prvi put onako sasvim skrovno u najdubljoj dubljini svoje djevojačke duše potužila na nesreću svoju. No u svojoj prekomjernoj čednosti i nevjerojatnoj samozataji vlastita svojeljubja, pa u posve vjerskom kršćanskom osjećanju bila je brzo na čistu sa sobom i svaku tužbu na svoju sudbinu tjerala od sebe kao uvredu Boga. Odričući se svake nade korila se s drzovitosti, što može i pomišljati na takovu njoj bijednici nedohitnu sreću. U svojoj pak nevinosti tješila se ovako: makar se nema ničemu nadati, ipak joj je slobodno dozivati maštom slične lijepe sanje, pa bi opet u njih padala. Bješe joj slatko, prelesno lebditi u ovim čistim duševnim sferama, lišenim svakoga zemaljskoga praha. Ta, Bože moj, bar ovakav užitak bit će dopušten!

Višeput se pitala, kako to, da joj Kačić nikada na um ne pada u tim njenim sanjarijama. Neki tajni glas u srcu kao da joj često šaptao, da je on puno bolji od Hojkića. Sažali se, kako joj je dobar bio od prvoga časa, što se upoznaše. No dakako cijelo vrijeme zatim nije se s njim nigdje sastala, izim onda na plesu. Viđevala ga doduše često, gdje prolazi mimo prozora, ali jedva da bi se ogledao gore, pače se pričinjao, kao da je i ne vidi, - i to toliko puta. Hojkić pak bijaše tako uljudan! - Tek sada - od ljetos - dolazio je Kačić često, al kako se je posve tiho i mirno vladao, nije ona uza svoju čednost mogla ni na kraj pameti pomisliti, da je on ljubi. Dakako ni Hojkić nije podnipošto, Bože sačuvaj, igrao kakova Seladona prema njoj. Ostao je on uza svu svoju ljubežljivost posve u granicama "milostiva" prijatelja, - ne, ni to ne, nego znanca. Nikada, ni jednim pogledom, ni jednom riječi ne bi pokazao, da mu je domaća gopodična išta drugo, nego svaka druga. Kad joj donese obećane knjige za čitanje, učini to sasvim s dostojanstvom ozbiljna i starijega čovjeka, koji kraj sve te svoje susretljivosti nije ni na čas zaboravio, što je dužan svojoj časti mlada čovjeka, koji zalazi u prve najotmjenije građanske kuće, kojega se ime već spominje među književnicima i koji se druži s glasovitim ljudima. On je gledao na Tinku, kao i na sav ostali svijet, uvijek s visine uzvišena "piedestala", na koji se je stavio "na osnovu nezatajive svoje znamenitosti" i odakle je dopuštao, da mu se smije diviti taj "svagdašnji" svijet. On, komu su slavni muževi otvoreno proricali, da će danas sutra biti zacijelo znamenit i silan; on, koji je mogao i smio oko baciti na prve i najbogatije "partije"; on, koji je i prema ovim "partijama" svaki svoj pogled, svaku svoju riječ držao i cijenio velikom milosti za dotičnicu; on dakle nije mogao ni u snu pomisliti, da bi se Tinka moga za nj zanimati više nego li za koje nadzemaljsko biće. Prema tomu jedva je primijetio i sjetio se, da je siromašno nesretno djevojče na svijetu. Pa da se pravo kaže, on bješe u ljubavnim stvarima i zgodama potpuno nevješt i bez svakoga iskustva. U pjesmama svojim doista je vrućim ishitom slavio ljubav, crtao neopisivo blažene trenutke, proživjele na grudima sjajne krasne vjerenice; no on je sve to tek iz glave i iz knjiga crpao. Doživio nije ništa slično, te je prvo vrijeme svoga pjesnikovanja sumnjao, bi li bio u svojim ljubavnim pjesničkim izljevima sretan ili nesretan ljubavnik, dok se ne odluči za prvu vrst, držeći, da bi nemoguće bilo, da njemu ne bi svaka žena ljubav odvratila i da nesretna ljubav njemu, Hojkiću, ne bi podnipošto dolikovala.

Zato nije razumio, pače niti pravo opazio, da od nekog doba gotovo svaki dan vidjeva djevojku na hodniku upravo onda, kad bi on izlazio i dolazio, pa da Tinka sva pocrveni, kad je pozdravi i tek mu nekako od zbunjenosti zahvali na pozdravu. Ovu je zbunjenost tumačio, da se djevojče prenerazuje od njegove dostojanstvene prikaze "znamenitog muža" i budućeg "velikoga gospodina".

Danas joj je obećao, da će joj opet donijeti knjigâ i može biti, ako uzima vremena, čitat će joj koju svoju pjesmu. Otuda nemir djevojčin. No Hojkić dođe i opet prođe. Njoj se to dade na žao, no ipak je čekala na prozoru, dok je prošao. On je zbilja opazi te se ispriča, napomenuv ujedno, da se danas neće dugo vratiti, budući da ima mnogo posla. Sad joj dođe misao, da pođe u njegovu sobu. Davna želja i znaličnost, a glavno, jer se je sjetila, da je nedavno u "Vijencu" izišla jedna Hojkićeva pjesma o ljubavi, koju zaželi čitati; sve to nadjača proturazloge pristojnosti i stidljivosti, te sva dršćući iziđe na hodnik, uzme sa stijene ključ i otvori vrata Hojkićeve sobe.

Najprije ne usudi se sasvim unutra, već ostane na pragu, ali tada nadvlada i posljednju neodlučnost i uniđe ne zatvoriv za sobom vrata. Dugi ljetni dan u posljednjem podrhtavanju svijetla sa zapada još je prodirao u sobu, i siva polutama sumračja pomaljala se tek iz kutova. Tinka je mogla sve raspoznati. Pokućstvo je naravno kao poznato nije zanimalo, no zato je i najmanja stvarca Hojkićeva svraćala na se pozornost. Najprije joj udari u oči njegova velika fotografija u široku okviru od mjedi. Na bijelom okrajku ispod svjetlopisa bilo je rukom napisano: -"Petar Hojkić, pravnik i književnik, predsjednik društva za potporu ubogih pravnika itd., rođ. 24./7. 185* u Peratovici. U spomen prve objelodanjene pjesme u "Vijencu" pod naslovom "Sretni dani! - Nabavljeno od prve književničke nagrade za cijenu od 15 for." Tinka je poznavala Hojkićev rukopis, pa je tako znala, da je on to sam napisao; no, za čudo, ona nije u tom našla ništa smiješno. Pod ovom fotografijom u sredini stola ležala je debela knjiga u crvenoj koži vezana sa zlatorezom i naslovom: "Domovini i dragoj! - Pjesme Petra Hojkića Peratovčanina".

Tinka uzme sa strahopočitanjem knjigu u ruke i prolista je. Bile su u njoj lijepo vlastitom rukom pisane Hojkićeve pjesme. Na stijeni udari joj u oči okvir crn i zlatan, u kojem je bila svjedodžba zrelosti, na kojoj su svi redovi bili crvenom tintom debelo potkrižani, te se je kod svakoga predmeta čitalo: "izvrsno".

Među knjigama, smještenim po ormaru i po stolovima, bilo je najviše zakonskih zbiraka, komentara, nekoliko pravničkih monografija, najviše u lijepim elegantnim koricama, a u koliko nisu bile vezane, nisu bile ni razrezane. No bijaše tu i čitav Heine, Lamartine, Schiller, Goethe, - sve u najljepšem i najtočnijem redu poredano.

Tinka se ne usudi izvaditi nijednoga sveska, nego se čitavim tijelom prignula i onako čitala naslove, utisnute zlatnim slovima na hrptovima knjiga. Tad se sjeti Hojkićeve pjesme, radi koje je došla, te uzme u ruke "Vijenac".

U taj čas stupi na otvorena vrata Hojkić. Začuđen stane na pragu i trgne glavu natrag. No brzo svlada prvo udivljenje i poprimiv u licu ozbiljan i strog izraz pristupi bliže k djevojci, koja ga tek sada spazi i tako se prestraši, da joj je časopis pao iz ruke, te se posve zbunjena i smetena morala o stol uprijeti.

- Kako vi, gospođice, ovdje? - čini mi se da je danas već gospođa majka sobu pospremila? - upita Hojkić još uvijek u svijesti svoje strogosti, koja mu je nalagala, da svakako izrazi nezadovoljstvo, što mu se u sobu bez potrebe zalazi.

- Oprostite, oprostite, - uzme Tinka pentati nevješta ma i najnedužnijemu izgovoru. - Znam ja, da sam pogriješila, ne pristoji se to, - dakako - da - i sva blijeda jedva je suze ustavljala.

- Dakako - dakako! Promislite, da ste mlada djevojka! Ne ide to, što mislite, pa - znate - ja imadem ovdje važnih stvari, ne smije tu tkogod razgledavati! - odvrati on šećući sobom gore dolje svojim važnim dostojanstvenim, moglo bi se reći, strogim korakom. O, znade Hojkić, tko je on; neće njega dirnuti zabuna zastiđene lijepe djevojke, ne ganuše ga ni tihe krupne suze, što se spuštale niz lice; - ta - on nije bena, da bi ga to umekšalo. Tek spaziv, gdje na podu pred djevojkom leži broj "Vijenca", u kojem je bila natiskana njegova pjesma pogodiv, da ju je Tinka čitala kod dolaska, smekša se i odluči, da strogost svoju ponešto ublaži. "Olakotna okolnost!" - rekne u sebi mladi pravnik. I kad mu djevojka na pitanje priznade, da je svoj "zločin" počinila iz želje, da čita pjesmu, pretvori se njegova pređašnja stroga hladnoća u pravi entuzijazam. Uzme je hvaliti, da imade toliko smisla za "uzvišenost" i za "pjesništvo", te joj milostivo reče, da oprašta, što je došla bez znanja u njegovu sobu. On bijaše uistinu preugodno dirnut. Njegovu svojeljublju godilo je iskreno priznanje nevine ove djevojačke duše, te prelazeći sve više u "pjesničko uzdignuće" nazvao je "živim genijem svoje lire".

Tako se dogodi, da je djevojku prvi put nešto točnije promotrio i priznao, da je u licu upravo prekrasna, osobito sada, kad joj je od pređašnjih suza i straha na licu ostao trepteći sijevak tuge i nepokoja, a uza to iz lijepih očiju prodiralo nešto uzrujano, slatko, sretno. "Mogao bih je opjevati", - pomisli u sebi i u duhu stane smišljati "predmet" silnoj kakvoj baladi, u kojoj bi junakinja naličila Tinki. Kad se k tomu uzme na um, da se u ovoj sada već tamnoj sobi našao sam samcat s tako krasnom djevojkom, što još nikada nije u svom vijeku doživio, nije čudo, što se i njegova čvrsta i matematički točna duša uzbibala.

Sad nije više mogao govoriti i za sav svijet ne pade mu na pamet riječ, koju bi rekao djevojci. Obadvoma bude stidljivo, nespretno, te i on i ona osjete, da ih oblijeva vrući znoj.

- Tinko, Tinko! - ozove se uto izvana glas gospođe Ninkovićke.

- Jao! - krikne Tinka i kao da je izgubila glavu od zbunjenosti, nije znala, šta da učini. Potpuno osjeti svu sumnjivost svoje situacije. Što će majka reći, kad je vidi u mraku izići iz Hojkićeve sobe! Hojkić se isto tako smete. Najprije odskoči od djevojke, kraj koje je dosada stajao i pače je za ruku držao. Zatim prođe dva tri puta po sobi, pograbi se objema rukama za glavu i padne opet u svoju pređašnju strogost.

- Ta nisam li vam odmah rekao, kako je to ludo - kako je to nepromišljeno! Što mislite, što može svijet nagađati! Ne radi se samo o vašem glasu, nego i o mojem, nisam ja kakav pustolov. Dakle, molim vas, a ma, zar ste još ovdje?

- Nemojte, ne ljutite se, - moja majka tako je dobra. –Evo ja idem. Je li, vi mi opraštate? - upita ga Tinka zabrinuto još na pragu, dok se je on stisnuo u zadnji najtamniji kut, bojeći se, da bi ga Tinkina majka mogla opaziti.

Čisto mu se svalio kamen s duše, kad djevojka iziđe. "Tako ti je! Samo nikakvih doživljaja sa ženskinjama. Al mi pjesnici! - Aha - ne kara je stara, - dobro je!" - reče u sebi potpuno umiren. Kao svaki sebičnjak, tako je i on cijenio mir nad sve drugo.

Sasvim se umiri, kad se je drugi dan došla ispričati gospođa Ninkovićka, kojoj je Tinka sve pripovjedila. Starica se strašno bojala, da joj ne bi ovaj uredni, točni i ozbiljni gospodin otkazao stan!

Jednom umiren, nije si dalje radi te zgode glave tro, no pazio je od sada, kad bi dolazio i odlazio, je li Tinka na hodniku, te bi svaki put začeo s njom ma kakav razgovor. Dražest nevine djevojke, njezina prijaznost, vjerni joj odani pogledi, sve to ne mogaše ostati neopaženo ni jednomu Hojkiću. Primijetiv, da se djevojče svaki put zacrveni, kad bi došao, uzme to tumačiti kao dobar znak, a to je godilo njegovoj taštini. Nije li je tako koji put našao, ćutio bi, da mu nešto fali, i počeo se već plašiti, nije li zaljubljen. Unatoč tomu strahu ipak nije mogao, a da ne traži Tinkina društva.

"Hojkiću, Hojkiću - pazi na se! - Ah - što! Još je moja glava čvrsta!" - često bi sam sebi rekao.

XVII.

Od rana jutra osjećao se Kačić tako dobre volje, kako već dugo nije bio. Ni sam nije znao tomu razloga. "Ne ustah na lijevu nogu! - reče u šali. Cijelo tijelo kao da mu je oživjelo novom nekom snagom, te samo da od obijesti ne skače. Vesele melodije metu mu se po glavi i on čas fićuka, čas pjeva. Kadgod nameće mu se bez ikakva povoda priznanje, da ovaj svijet ipak nije nelijep, i da je vrijedno u njem živjeti. Sve je u njem budilo veselje i zadovoljstvo, makar ne bijaše tomu pravoga razloga. Tako ga se ugodno dojmi, kad mu gospođa Šmirganz donese kao svaki dan kavu, ništa manje slabu, nego obično; - isto tako s užitkom preobuče košulju i obuče ostalo odijelo.

- Danas idem k Tinki; to će biti sretan dan. Otkrit ću joj se! - odluči još kod kuće.

Došavši na sveučilište, nađe na crnoj ploči napisano svoje ime među novčanim listovima, pa kako je bio već u velikoj neprilici radi novaca, bude mu sada dobra volja još bolja. Poslao mu otac taj put više nego obično.

Poslije predavanja umiješa se veselo među više svojih kolega, koji su razgovarali o prekjučerašnjem izletu "Kola" u Samobor i još sada psovali, da su im na kolodvoru željeznički činovnici na hrvatska pitanja odgovarali mađarski. Zatim su pripovijedali o nekom obližnjem župniku, velikom rodoljubu, koji iz samoga rodoljublja nije htio da vjenča jednoga svoga političkoga protivnika. Među mladim ljudima bješe također pravnik Panteljević, onaj isti, koji je zimus na onoj pravničkoj skupštini dao poznatu izjavu u ime Srba. Kačić ga od onda ni pod živu glavu nije mogao trpiti, te mu se ugibao, no sada mu se dalo nekako samo od sebe, da su njih dvojica zametnula razgovor. Odmah se porodi pravda. Panteljević uze u stilu "Zastavinih" dopisnika grditi sve, što je hrvatsko, poricati Hrvatima pravo i na najčednije nade. Kačiću uzbukti krv i oštro udari na protivnika. Žarkim okom, plamnim obrazima i gromkom riječi branio je svoje milo, svoje sveto hrvatstvo, odbijao uvrede, što su ga dirale u dno srca, te se napokon Panteljević ne usudi nastaviti, već za čas otiđe ne rekav ni riječce. Prisutni su povlađivali Kačiću i slavili ushićenim riječima sve njegove tvrdnje. Taj ga uspjeh također razveseli i dobru mu volju poveća, to više, što je bio i Hojkić prisutan, koji je za vrijeme prepirke šutio, no kod odlaska Panteljevića osuđivao Kačića, jer tobože Hrvati, malen, siromašan narod, ne mogu sami opstojati, nego se moraju sa Srbima složiti. Kačić ustane i protiv njega, pak taj put, možda prvi put, otkada je Hojkić na fakultetu, nitko nije uza nj pristao, nego svi povladiše Kačiću. Mladi su ljudi bili gotovo izvan sebe od jarosti, što se je Panteljević usudio bezobzirno grditi Hrvate i sve, što je hrvatsko, i jošte usred Hrvatske pod trijemom hrvatskoga sveučilišta, podignuta znojem hrvatskoga naroda, te su to nazivali bezobraznošću i nepoštenjem. No Hojkić je znao, da Panteljević piše kritike u "Javor", pa se je pobojao za svoje pjesme!

I taj poraz Hojkićev pred đacima tumačio je Kačić kao dobar znak za svoju današnju namjeru kod Tinke.

- Sretan je danas dan! - uskliknuo je nekoliko puta fatalizmom zaljubljenih i čvrsto još jednom odlučio, da će se Tinki otkriti. Dakako, čim se primicala večer, postajao je opet neodlučan, te bi pače brojio kao nekoć u djetinjstvu, bi li išao onamo ili ne bi? Napokon želja, da je vidi, svlada svaku neodlučnost, i oko sedam sati otputi se dolje.

Tinku nađe kod kuće samu na običnom joj mjestu. I to je držao dobrim znakom. A pogotovu se smiri, kad je vidio, da se je Tinka u ovo nekoliko dana, što je nije vidio, ponešto promijenila. Pređašnje zamišljenosti kao da je sasvim nestalo. Bijaše vesela, spokojna. Primila ga osobito ljubazno i trudila se, da ga zabavi.

Razgovarahu najprije o posve običnim stvarima. Pitala ga, što je radio posljednjih dana, da nije došao. Pripovijedala mu, da je majci za skori imendan kupila iz svojih prištednja jedno odijelo, jer si dobra majčica ne bi inače nikad ništa sama nabavila.

Tad mu predloži, da pođu u bašču, što se je za kućom na uskom prostoru uzbrdo protezala, i dometne:

- Gospodin Hojkić umolio je vlasnika kuće, da smijemo unutra, što je ovaj dragovoljno dopustio. Sad smo redovito na večer ondje. Na šetnju svaki dan ići nije ipak zgodno, mora se čovjek preobući. Baš smo zahvalne gospodinu Hojkiću! O vidjet ćete, kako sam si ubavo i milo mjestance našla!

- Tako! - tek odvrati Kačić, jer mu ne bijaše ugodno čuti Hojkićevo ime i ljutilo ga, što se je mogao učiniti makar u čemu uslužnim; - no u drugu ruku opet se veselio toj nenadanoj zgodi, misleći, da će mu vani biti laglje govoriti o svojoj ljubavi.

Odoše u bašču. Tinka metne na glavu svijetao rubac, da lice očuva od sunca, koje još nije bilo zašlo za obzorje. Taj rupčić premilo joj pristajao, te je lice u njem još milije izgledalo. Na sebi je imala laganu jasnu odjeću, sasvim jednostavno priređenu, koja se skladno svojim finim tkanjem priljubila uz nježno dražesno tijelo. Kačiću se još više nego obično nametala prispodoba s anđelkom.

U bašči pod kosom brijega sterala se u okrug uzvisina, a u sredini se njezinoj razgranila stara krošnjata lipa. Oko stabla bila smještena prosta drvena klupa.

Tinka htjede prva onamo stići i požuri se, od veselja rukama pljeskajući, no sirotica morade stati i umoliti Kačića, da je vodi. Njega bolno dirne ova nemoć djeteta, no bio je blažen, što joj može pomoći. Osjećajući na svojoj ruci njezin lakat, strese se.

Došavši do klupe, poskoči Tinka poput jogunasta djeteta, samo da prva sjedne rekavši šaljivo: "Tko je prvi na svom mjestu, doći će u raj!" Smjestiv se i uhvativ objema raširenim rukama za klupu, zanjihavši se dražesno gornjim tijelom, pozove ljubazno Kačića, neka i on sjedne. Iz svega joj bića sjalo blaženstvo i užitak, što ga osjeća ovdje pod vedrim nebom, na tom ubavom mjestancu, u tom dolasku nježne meke ljetne večeri. Dan se jur zaklanjao za bregove, sjene su bile daleke, široke i visoke. Pod lipom izdisalo svijetlo u polutamnom mraku, tek s najvišega vrha prodirala kroz lišće zlatna okašca posljednjega sunca i trepćući, polijećući igrala se po crnom tlu zemlje i poskakivala čas po nožici Tinkinoj, koje se vršak krao ispod ruba odjeće, čas po skutovima njezinim. S gornjih grana čulo s pospano posljednje čavrljanje smirenih ptičica. Iz visoka još rasvijetljena zraka dolazio oštar zuj mušica, što se pustopašno kupale u žarkim valovima posljednjega svijetla. Iz trave i cvijeća domnijevali glasovi zakašnjelih pčela i osa. Oko već tamnoga grmlja letjeli večernji kukci i noćni leptiri, a sitna crvenglavka stala na osamljenu još svijetlu grančicu i ondje kao za okladu iz puna grla otimala svoju brbljavu zvonku pjesmicu nastajućoj večeri. Iz dvorišta čuli se neutrudivi glasići lastavica, skupljenih oko svojih gnijezda. Uzduhom letio nježan svježi lahor, lazur se gubio u večernjem bljedilu. Na zapadu lebdili mirno i bez gibanja zarudjeli oblačići, sljemena i kose dalekih planina na jugu i zapadu malo po malo iščezavale u sivoj daljini. Samo se još rub kojega šiljastoga vrha odražavao i ljeskao u ražarenom i razbijeljenom valu sunčanom, a ravno polje sve je već tamno i mračno te se ondje daleko - daleko utapa u nejasnim rubovima siva i bezbojna obzorja. Sa zvonika posavskih sela redom zamnijevaju zvuci večernjega pozdravljenja, vršci jablana do Save nejasno se giblju i njišu. Tad zareže mrakom u daljini zvižduk lokomotive i zatutnji šum vlaka preko željeznoga mosta, zatim opet štropot drugoga, trećega vlaka, i za čas se ori ulicom brza vožnja fijakera i omnibusa, što se vraćaju s kolodvora. Zakrijese se prve plinske svjetiljke iz polutamnih ulica.

Tinka i Kačić ne progovore čitavo vrijeme ništa; obadvoje je ta divna večer zatomljivala toplim dahom i svojim kao baršun mekanim sjenama, svojim nejasnim drhtavim polumrakom, a duše im zalila bezrjekim divljenjem, - zatravila ih, očarala, da obadvoma uskrsnu bajne slike, slatke želje, smjele nade i misli im zabrode put one tamo sive daljine obzorja.

Silno čeznuće stane nadimati Tinkine grudi; tajanstvene strune nedužne joj djevojačke duše počnu tresti od nekoga očekivanja, naslućuju nešto raskošno, blaženo, a na lijepim se usnama lelija besvijestan prelesni posmijeh. Pred očima joj saneno plove mile drage slike, obasjane žarom uzbuđenosti, kao maglice, što ih pozlaćuje mjesec, kada kraj njega plove. Oh, bijedni moj Kačiću! Kako su daleko ove misli, ovi sni - od tebe!

I njemu je gotovo duša gorjela i srce se bacalo od razmiljenosti, ganuća, požude. Dok je Tinka sjedila na oko spokojna i ne mičući se, on je kao podrvenio. Pače od časa do časa kao da ga je neka slatka omama htjela poklopiti. No kad se je Tinka napokon prenula i dražesno kod toga učinila, poniknuvši glavom i sklopivši ispružene ruke, upravo kao da se je sada iz slatka sna probudila i sjajnim slatko sumornim pogledom njega pogledala, on nije znao, kako mu je bilo, niti je više mislio, da se kani večeras - sada otkriti, nego skoči sa svoga mjesta i ustaviv se pred nju malo ne divlje i naježiv kožu izlane hrapavo i u grlu stisnutim glasom: - "Tinko, ja vas ljubim!"

- Što? Što kazaste, za Boga? - krikne djevojka prestrašeno, gotovo bez razumijevanja.

- Ja vas ljubim! - nastavi on tek nešto mirnije. - Budite moja! Siromah sam doduše, nisam vas vrijedan, no trsit ću se, da kraj mene budete uvijek zadovoljni. Dakako godinu dana morate još čekati, a onda ću - i siromah poštenjaković uzme otkrivati sve svoje osnove, kako ih je složio, otkada je došao do spoznanja svoje ljubavi, pa završi: - Kao odvjetnički perovođa uvijek ću toliko zaslužiti, da ćemo moći živjeti.

Maloj sanjarskoj glavici djevojke nipošto se ne svidje to praktično razglabanje. "Pa da taj ljubi?" - upita se sama. Dugo mu nije mogla ništa odgovoriti. On je to tumačio kao djevojačku sramežljivost i ponovi svoje pitanje.

- Al to ne može biti! - strasno i uzrujano krikne ona, ne znajući ipak, zašto to kaže.

- S kojega razloga ne? O, mi ćemo urediti udobno naše male prilike, - majka će vaša kod nas biti, nećete se trebati s njom rastati, - ja ću toliko raditi, da ćemo moći sve imati.

- Ne - ne, dobri moj gospodine Krešimire, - ne osuđujte me, - ja vas ne mogu ljubiti! - izlane Tinka, gotovo bez duše i glasa.

Kačiću bude, kao da mu je tane probilo grudi, ili kao da mu je tko britkim mačem odsjekao obadvije noge.

Tad se javi u njem ponos, ljutost, pa pograbiv djevojku za rame i drmajući je tako silno, da je sirotica od boli zavrisnula, muklo je zapita:

- Mene dakle ne, - a koga?

Tinka mu nije mogla ništa odvratiti. On ju je sveudilj držao za rame i tako stiskao, da je djevojka kriknula: - Pustite me! - On je pusti, no strašnim bolnim glasom šapne kao u ludilu: - Zar Hojkića?

Tinka ga bojažljivo pogleda i mekanično kimne glavom, da jest.

Krešimir poražen i tek sada svijestan, da je sve izgubljeno, okrene se i kao lud otrča iz bašče. Tinka je još dugo ostala na istom mjestu i tek guste, guste suze olakšaše joj dušu, sveudilj se pitajući: "Ta - ma, dobri Bože, zar ja zbilja ljubim Hojkića?

- Tinko, Tinko! - zovnu majka, vrativši se kući.

Djevojka se nekim sramom i strahom bližala materi, te joj zacijelo prvi put bude u životu, da je zatajila pred njom čitavu zgodu. Tad se sjeti, da je Hojkić obećao, da će poslije večere doći. To je još više uzbuni. No kad nije došao u urečeni čas, bude joj teško. Čula je, kako po sobi gore dolje šeće. Napokon dođe sa svojom crveno vezanom knjigom. Nastojao je, da sakrije svoju uzbunjenost i uzrujanost (osjećao on pače neki stid i sram, što se u "takovo što" upušta, jer si nije mogao pritajiti, da je ovo dogovoreno zajedničko čitanje odviše slično običnomu ljubavnomu ili kako on reče "pustolovnomu" sastanku), te se još više nego obično opklopi dostojanstvenom i svečanom ozbiljnosti. Zato je posve strogo i odmjereno pozdravio Tinku i kad mu je ona sva radosna ponudila stolac, sjedne tek napola na ugao i ravno se izbočiv ne nasloni se, već nekoliko puta pogladiv i poravnav bradu i baciv kosu sa čela počne odmah čitati svoje "pjesmotvore".

Tinka ga slušala i ne slušala. Ona je tak podlegla čaru njegova zvonkog glasa i blizini toga krasnoga mladića, što ga je u sanjama i snatrenju neprekidno gledala, da nije mogla ni slijediti ni razumjeti sadržaj i smisao riječi, koje su skladno romonile, već se samo prepustila raskošnoj bujici čuvstava, koja su je taj čas od svakuda salijetala.

Gospođa Ninkovićka tiho se zadržavala u protivnom uglu. Za čas čulo se odanle pravilno spokojno disanje i smucanje zaspala čeljadeta. Hojkić na sreću nije toga opazio, jer bi ga to bilo za uvijek raskrstilo s gospođom Ninkovićkom.

On se sve više dizao nebu od oblake i letio po silnim visinama na krilima svoje mlade pjesme. Hladni Hojkić kao da je upravo gorio. Tinka mu sada još više podlegne. I onako ga je gledala na naočari živahne mašte, pa kako je uistinu srcem i duhom bila pjesnikinja, njegovo ju je rasplamćenje pogotovu začaralo. Ujedan mah kao da ju je pograbila vrtoglavica, i ona oćuti silnu neizmjernu žudnju, da se baci na koljena pred ovim velikanom, da se prepusti njegovu zagrljaju, da iznikne u njem i da se žrtvuje svakoj njegovoj želji i burnoj veličanstvenoj volji. Bilo joj je kao onome mladome drvcu, kad usred sjajna ljetnoga neba nastane u čistom toplom zraku ujedared siloviti vrtulj, koji njegovim nježnim granama zavije snažno u okrug, samo da se ne prelomi, a drvce ipak tako podajno popušta ovoj sili.

Uto stane Hojkić, grlo mu se već stalo sušiti. Primijeti ganuće djevojke. To ga ugodno dirne, on se pače smilova i pomisli, da bi smiješno bilo, da joj ništa ne rekne. Dođe mu đavolska pomisao, da bi mu kao pjesniku bilo od osobite koristi, da doživi kakav ganutljivi prizor. I on stane Tinki najprije ponavljati neke ljubavne stihove iz svojih pjesama, šapne joj, da se to na nju odnosi, primi je za ruku, obuhvati oko pasa, a ona bez snage i bez svake volje u slasnom blaženom zaboravu svega nije se ni najmanje otimala.

U sobici je tamno, petrolejska svjetiljka malo ne dogorjela, kroz kapke plazi nešto crvena svijetla sa ulice, otkle se nejasno razbira šum vanjskoga svijeta i jeka koraka. Iz hodnika javlja se cvrčak. Tako je tiho, samotno i voljko u toj sivoj polutmini.

Hojkić osjeti, kako ga je savladala velika žudnja, pa kad se jednom rukom ušulja u meku gustu kosu Tinkinu, a drugom dirne okrugle nježne grudi, sasvim se izgubi u gorostasnom osjećaju želje za posjedom ženske ljepote, te strasno vine k sebi djevojku i stane je ljubiti u vrat, u usta, u uši, u kosu! Ona se nije branila. Sirotica mala izgubila je sve misli, tek se osjećala neizmjerno blaženom, sretnom, lebdeći u visinama svojih sanja. Na krasnom joj licu, baš obasjanom drhtavim svijetlom izdišuće svjetiljke, neprekidno se ljuljao raskošan sretni posmijeh.

- Moj -? šapne blažena, gubeći se posve u užitku nikad nenadane sreće. U dražesnom suzdržavanju plahosti i kao da grli poluboga tek se usudi da se jedva dodirne kose njegove, pa onim ljubaznim kao materinskim načinom, što ga žensko biće uvijek imade prema muškome, pogladi mu je i poravna sa čela.

- Tvoj - tvoj! - burno joj odvrati on i još strasnije je privine k sebi; no tad se makne iz ogrljaja, te sasvim promijenjenim strogim i srditim glasom uzme: - Al što mi tu radimo? - Ta, oprostite mi - o - ne - ne - ja se ne smijem ženiti, - ne smijem se vezati! - i odskoči sa svoga mjesta.

Tinku zaboli silno u srcu, nehotice pomisli na bijednoga Kačića, koji je baš protivno rekao, - pa ipak! Ne, ni za sav svijet ne bi ga mogla izgubiti, pa podigavši se do njega uhvati ga za ruku i odlučno mu rekne: - Ne tražim ja od vas takove žrtve; znam ja vaše dužnosti prama vašoj slavi i prama domovini. Ne - ne, ja vas previše ljubim! Al - ljubite i vi mene!

Hojkić bio je poražen tolikom dobrotom, te sasvim umiren poljubi je sada još jednom i odšulja se iz sobe.

Makar je već kasno bilo, ipak još pođe Hojkić iz kuće. Uznesao ga doživljaj s Tinkom, da smišlja pjesmu - onakav strastveni ditiramb, a mislio je laglje to složiti na svježem zraku. Da ne bude smetan u svom pjesničkom zanosu, nije uzeo svoj obični svečani cilindar, nego meki široki šešir, kojemu neće škoditi, ako se u žaru pjesnikovanja zaboravi i rukama mahne prema glavi. O, na sve treba uredan čovjek da misli. - Jedva što je na ulicu izišao, projuri kraj njega čovjek, koji samo da se nije u nj zaletio, tako je ludo jurio. Hojkić se neizrecivom indignacijom obazre za ovim "prostakom", ali požali, što nije cilindar uzeo, jer bi taj bio zacijelo tako "imponirao", da bi mu se svatko s počitanjem bio iz daleka ugnuo. U "prostaku" prepozna Kačića i, Bog zna zašto, sada pobrza svoje korake u protivnom pravcu.

Kačić nije prepoznao Hojkića, ne pazeći na ništa jurio je, više letio, dalje prema gornjoj Ilici.

Nakon prve bure poslije prizora u bašči, koja je u njem malo ne udušila svaku svijest i gonila ga po zagrebačkim ulicama bez svakoga cilja, zasjedne mu u dušu neizreciva teška bol, bezrjeka i tiha, a tim strašnija i pogibeljnija. Lutao je sveudilj kojekuda, noseći sobom gotovo nepoimanje svoje bijede i nevolje. Od časa do časa otkinulo bi mu se iz grudi teško i bolno pitanje: "Kako živjeti - kako živjeti sada!"

Oko dvanaeste ure noću nađe se dalje od Vrapča pred malom nekom kućom, koje se još iz djetinjstva sjećao, kad bi na praznike išao s materom ili ocem na malo obiteljsko dobarce u Zagorju. Oh, silna mu se želja pojavi u duši, da bi opet ondje bio onakav djetinjast, mlad, pustopašan, bezbrižan! Ta ga uspomena na minule dane umiri, a mekano mu srce zadršće, grudi mu se uzmu nadimati, pa gorko i tronuto zaplače.

Tako je dugo još ostao na drumu, naslonjen o jablan i tek u prvi osvit zore krene prema gradu. Kad je došao među gradske ulice, već je dan zabijelio. Gradski radnici meli ulice, na Jelačićevu trgu po koja piljarica zamotana u velik rubac preko glave, namještala voće i povrće, s Potoka javljala se vika pijane rulje, dućani bili još svi zatvoreni. Sve to bješe bijednome Kačiću taj čas neizrecivo odurno i nesnosno. Zato se požuri brzim korakom kući. Na stubama sastane sluškinju iz prvoga kata, što se krišom šuljala u stan: "I ta je probdila noć izvan kuće!" - pomisli Kačić u sebi, te se zastidi ovoga susreta. Pade mu također na um, da je to prvi put, otkad je kod Šmirganzovih, što je tako dugo izostao. No gorko se nasmjehnuv prizna, da mu je taj čas svejedno, što tko o njem misli. Al mu ipak ne bi ugodno, kad je na svom hodniku pred kuhinjom spazio Ružicu. Imala je knjigu u ruci. Ne čekajući njegove riječi djevojče pritrča odmah k njemu i pohvali se, da je već davno ustala, jer uči za ispit.

- Ja znam, da vas nije bilo cijele noći kod kuće! - povjerljivom važnošću rekne mu djevojče potiho.

On se tek nekako glupo nasmije i ne odvrati ništa.

- No što ste tako blijedi? - zabrinuto nastavi Ružica.

"Ta bi napokon pogodila!" pomisli Kačić te mahnuv tek nemarno rukom ostavi Ružicu i uđe u sobu, da se onako prašan i odjeven baci na postelju.

Oh, kako strašne - strašne muke stale su sada lamati njegovu dušu. Još se nikada ne oćuti tako nepregledno nesretnim. Ah, ta kako bi mogao shvatiti, da je svaka nada izgubljena, - a ipak jest - jest!

Oko osam sati htjede na predavanje kao svaki dan. Ustane, no pokročiv dva koraka, stisne ga takova bol duše, da je lice sakrio u obje ruke i zaridao, zaplakao kao malo dijete. To pomogne - i on ode. Dakako, u dvorani nije ni razumio ni čuo ni jedne riječi profesorove.

XVIII.

Profesori su dovršavali svoja predavanja i potvrđivali već nekoliko dana đacima polazak u indeksima. Dvorane bijahu dakle obično prazne, a đaci su napučivali kavane u svim stranama grada. Bila bi se većina njih jur rastrkala na sve krajeve Hrvatske, da ih nije nešto u gradu zadržavalo.

Od nekoga su doba pisale opozicionalne novine svaki dan, da mjerodavni krugovi namjerice mimoilaze političku osebujnost kraljevine Hrvatske. Danomice se isticale neprestane povrede nagodbe. Mladež se sveučilišna nalazila s toga u neprestanom trzanju. Ona nije nikada priznavala, da bi Hrvatska bila ma komu podređena, i bila je odgojena od otaca i predaka svojih u onom duhu, koji je umio negda u najsiromašnijim prilikama skupiti hiljade srebra i zlata i predati ga svomu banu, da hrani narodnu vojsku. Ovaj je duh legije te vojske kao iz zemlje uskrisio u nepreglednoj povorci, premda se je jezgra domaćih junaka morala tući protiv slobode talijanske na poljanama lombardskim i piemontskim. Ovaj je duh znao uznijeti najsiromašniji narod, da si je u isto vrijeme podigao akademiju znanosti, sveučilište, muzeje i nakupovao knjižnice. Posve dakle zadojeni ovim duhom i zaneseni njegovim ciljevima, svi su mladići ćutili gorko i teško razočaranje, promatrajući stanje domovine. Oh, boljelo ih to, bolilo veoma, a mlada im poštena srca nisu još poznavala nikakova pritajivanja. Samo da im se šake ne dižu protiv svih protimba!

Hojkić, vođa njihov, brinuo se, da se ne raziđu i da - ne ohlade. Pripravljala se naime velika manifestacija mladeži, koja će protiv svega ovoga prosvjedovati; na nju su čekali. Patroni Hojkićevi trebali su takav jasni naglasak svojoj politici, pa je Hojkić imao zadaću, da sve priredi.

Kačić držao se postrance čitavomu pokretu. Ne zato, što ne bi i on trpio poput drugih, pače koliko bi puta od ljutine i ogorčenosti divljao i bjesnio; - no rana nesretne mu ljubavi bijaše još premlada i nimalo zacijeljena. Iz oštre boli pao je u neku bijednu apatiju, iz koje ga nije ništa mogli izvući, a koja mu je zasjenila svu dušu, stisla srce. U njoj je često poput indijskih filozofa izdaleka naslućivao sve slasti nebivstvovanja, kako ga je na dalekom istoku pomišljao najapstraktniji narod u "nirvani".

Osim toga najbliže mu društvo, Bolić i Jelenčić, smijali se cijeloj stvari. Kad je prvi put došlo do riječi o tom, rekne Bolić: - Ta sami su sve to skrivili! Što dakle sada bugare? Pak, molim vas, neka im danas dadu masnih služba, i oni će ne samo ušutjeti, nego bit će još gori gospodari. Uostalom čemu da sve to branimo? Zar ove sloboštine na papiru? Mi hoćemo potpunu slobodu, zato treba čuvati snagu naroda, da se pripravi za velike događaje, koji napokon moraju "nadoći".

Ovako se uljuljkavajući u politički nerad, ostali su Bolić, Jelenčić i njihovi politički vođe sasvim hladnokrvni prama svim događajima domaće dnevne politike, te su često upravo ciničkim sarkazmom izvrgavali smijehu one, koji su protiv toga radili, a one, koji se za ovim povodili, žalili su samilosno. Sebe su pak opajali promatranjima i studijama iz svjetske politike, jedamput dokazujući, kako spas samo sa zapada dolazi, drugi put, kako će ga pružiti sjever, onaj isti "sjever", koga su malo prije nazivali gorim barbarom od istoka. To ponašanje došlo je najbolje u prilog mjerodavnim krugovima, i nitko se pametan nije više čudio, što Krizmanović piše u službenim novinama i što mnogi od najvatrenijih jednomišljenika Bolićevih bez grižnje savjesti mogu svagdje podupirati politiku Njegove Preuzvišenosti.

Kačić nije se ni za to mnogo brinuo. On bješe siguran, da ga tom svojom politikom neće predobiti. Pače im očito reče, da se slaže s njima samo u nazorima o neprekidnom pravnom opstanku stare države hrvatske i u pitanju srpskom.

Zato je bio tek polovičan upliv Bolićev, da se Kačić ne priključi pokretu. I ne bi ga on sam bio suzdržao. Krešimir ostade postrance, jer je znao, da je Hojkić na čelu pokretu. Oh, kako je on toga čovjeka mrzio, kako mu je silno, nenadvladivo zaviđao sreću kod Tinke! Ma koliko trpilo njegovo rodoljublje, on se nije mogao oduševiti za pokret, koji je Hojkić predvodio.

Tu mržnju na Hojkića protegao je i na njegove jednomišljenike, na njegove vođe, i u duši odobravao svaku pogrdu, svako sumnjičenje, svako blato, kojim su udarali Bolić i drugovi na njih. Još nije bio posve uvjeren, da su oni takovi, kakvima ih je Bolić opisivao, još se uvijek tomu protivilo sve njegovo umovanje, u kojem je od prve mladosti bio navikao većinu onih muževa cijeniti kao zaslužne ljude.

- Ta sve su ti muževi učinili! Gledaj književnost, gledaj znanstvene zavode, ma - sve!" odvratio je jednom Jelenčiću.

- Dakako! No već ti je rekao Bolić, da to nije za drugo nego "za obsjeniti prostotu". Ali da i jest čemu, što hasni, kad u drugu ruku potkapaju žile narodnomu životu. Nisu značajevi, nemaju čistih ruku! Pomisli samo, da su priznali srpsko-hrvatski narod! Nije uzalud Hojkić njihov.

Ovo bješe dosta, da je Kačić zašutio i u sebi priznao, da Jelenčić nema krivo. No zato je još uvijek bio uvjeren, da nije s Bolićem i Jelenčićem istoga političkoga uvjerenja. Nije se žacao to priznati pred njima i spočitavati im sve ono, što nije odobravao. Bolić kao dobar psiholog upravo je iz toga izvodio, da na Kačića može računati.

- Da samo onako silno ne sumnjičite svojih političkih protivnika! Ta napokon po naravi stvari, a i po relativnoj snazi ljudske sposobnosti istina i pravi put ne može se pronaći inače nego da su ljudi raznih mnijenja, - reče Boliću, koji je bio upravo dovršio silnu filipiku protiv svih, koji nisu u istim redovima s njime.

- Vi ste još mladi! No uzmite sve, pa ćete mi pravo dati. Pomislite na Kolačeka, Salajića, a takovi su i njihovi gazde. Deset puta promijeniti svoje uvjerenje, to im je svagdanji posao. Danas reci, sutra poreci! - mirno mu odgovori Bolić, a Kačić sjetiv se Kolačeka i Salajića od zimus na plesu, opet ne mogaše Boliću dati krivo.

Osim toga nije se slagao s Bolićem ni u "slavenskom pitanju". On je još uvijek stajao pod čarom onoga bajnog sna slavenskih političkih romantika iz tridesetih i četrdesetih godina: "Od Kamčatke do Adrije, od Urala do Balkana!" Bolić se pak neprekidno služio sarkazmom Antuna Starčevića, u kojem se taj san raspadao u ništa, kako se u kemičkoj retorti voda razlučuje u jedva vidljiva počela. To je pak Kačića boljelo. Koliko želja, koliko mladenačkih snova, koliko divotnih veličajnih vidika, ah - sretnih li i blaženih uspomena na časove, proživjele s ocem: - sve - sve moralo bi se otkinuti od njegova srca. Dakako, ljubav k hrvatstvu, k slavnomu ovomu imenu, k svetoj ovoj krvlju djedova natopljenoj zemlji, ova se ljubav često plašila pred gorostasnom onom slikom daleke budućnosti, u kojoj je Hrvatska imala biti tako malena, tako neznatna! - Bolić pak prišaptavao mu riječima Eugena Kvaternika čarobno geslo: "Velika Hrvatska!"

On je počinjao i u tom kolebati. Nesretan ljubavnik, videći sretnoga takmaca među napadanim protivnicima, uza to još otprije - od zimus - razmahan u glavnim političkim pitanjima, najviše u srpskom, zatim nalazeći se s Bolićem već u glavnom istoga mnijenja, a opet najviše družeći se s njima, sada je pod konac ljetnoga semestra bio gotovo njihov, samo se je čuvao, da to prizna i da se umiješa u političko djelovanje. "Napokon ti ljudi jedini su dosljedni, i nazori su njihovi po Hrvate najbolji; mora im čovjek odobravati, no zato se ipak neću u ništa upletati". - Narančićevo drugovanje još uvijek nije bilo bez upliva. On se pače htio s njim pomiriti te ga potražio, no ne nađe ga kod kuće. Živko bješe jur otišao kući, jer nije odobravao Hojkićeve namjere. Međutim do one namišljene manifestacije nije došlo, Hojkić je oklijevao, a mladež se razišla. "Napokon ipak je opasno!" - pomisli on, a tako i svi ostali.

- Eto, znali smo mi, da je to humbug! - govorili i vikali na sva usta Jelenčić i drugovi njegovi.

Sad je Kačić uz svoju mržnju na Hojkića imao i razloga, da ga prezire. Makar još nije mogao ništa stvarno protiv njega navesti, da mu dokaže političko nepoštenje, ipak je osjećao, da je sumnja Bolićeva opravdana. Ujedno s time počeo je Boliću i njegovim ljudima priznavati oštroumlje i poznavanje ljudi.

U takovu raspoloženju nađe ga jedne večeri Krizmanović.

- Kamo? - upita ga ovaj.

- Nikamo; šećem bez cilja. Praznici su, eto ih na, pa se čovjeku nekako ne da pravo učiti.

- A ma učili ste dosta. Znam, da vam se glava puši od tih "austrijskih" zakona i švapskih teorija. Idete li kući na praznike?

- Dakako. Čekam samo na novce.

- Stante! Ne biste li htjeli ovdje ostati? Šta ćete vani!

- E - ne mogu ja od oca zahtijevati -.

- Tomu se dade pomoći. Mi bi trebali - da, danas mi reče urednik, da bi želio još jednoga stalnog suradnika, mlada čovjeka oštra pera. Biste li vi htjeli?

- Gospodine! - plane Kačić -, kako možete s takovim pitanjem doći? Moje uvjerenje - o - gospodine - ono se ne prodaje. - Dalje nije mogao od ljutosti i uvrijeđena ponosa. Za Boga - ta nije on poradi mržnje svoje na Hojkića i patrone njegove prestao isto tako mrziti na one, za koje su pisale Krizmanovićeve službene novine.

- Zar mislite, da me ne boli duša, da me ne trza u rukama, u prsima, kad vidim, što sve rade ovi ljudi na zator Hrvatske, koje vaš urednik brani? Pa ja za njegov list da pišem! - klikne tek za čas Kačić.

- Eto ga na! Kako ste još djetinjasti. Danas treba čovjek da je hitar; sve te klasične kreposti tek su u glavi djece ili u moždanima profesorâ, koji uče grčku i rimsku povijest. Mojom ponudom tući ćete protivničkim oružjem vlastite protivnike.

- Da pišem za njih - ha - ha - ha! Svatko imade svojih nazora o "dokumentaciji" poštenja.

- Ta ne budite ludi. Nećete trebati ni svoga uvjerenja zatajiti. Uzmite mene. Znade urednik, kako mislim, bome ne da je mi pisati članke, da branim sadašnje stanje. To sebi pridržaje. Ne bih ja ni htio. Ne pišem nego o vanjskoj politici, i ako treba, da klopim po nosu kameleona à la Salajić. Tim pak koristim hrvatskoj stvari.

- Još to! - O, moj gospodine!

- Dakako. Naša stranka, za koju ćete priznati, da jedina zastupa interese i samostalnost Hrvatske, nema nikakvih mogućnika za protektore, niti kakvih tajnih fondova iz Beča ili Pešte, ne može dakle djelovati publicistički tako, kako bi trebalo. Što je dakle bliže, nego da se posluži štampom jednoga od protivnika, da se prije svega drugi utuče, u nazočnom slučaju pogibeljniji, jer je lukaviji. Znate, što Latinac kaže: "Duobos litigantibus tertius gaudet!" - Vi biste imali pisati slične stvari, - poznajem vaše pero - dakle?

- Ne! - jednostavno odsiječe Krešimir. Krizmanović zapodjene riječ o drugom, no drugi, treći, četvrti dan opet ga je nagovarao. Napokon popusti Kačić. Nije mu se dalo kući, u dosadnu malu varoš, među tupe brbljave malograđane; no glavno - makar čudnovato - on je strepio pred pomisli, da bi morao iz Zagreba, gdje se Tinka nalazi. Primiv pak ponudu mogao je ostati ovdje; pače uvjeti uredništva, - šezdeset forinti stalne mjesečne nagrade, a za podliske i narodno-gospodarstvene članke posebnu plaću od pet forinti, - bijahu u očima njegovim svakako briljantni. Konačno naužio se dosta bijede sa svojih dvadeset i pet forinti na mjesec.

- Napokon, neću pisati protiv uvjerenja. Neću se iznevjeriti svojim načelima. Nije dakle ništa nepošteno. A pravo kaže Krizmanović: koristit ću stvari, ako pomognem skinuti krinku s lica onih ježuvana, Tartuffea, đavo ih odnio! Ah - al ću toga Hojkića, - baš ću si ga priuštiti, - doći će on u školu!

Odsada su u službenim i poluslužbenim novinama izlazili članci, crtice, bilješke, koji su svojom oštrinom, mladenačkim žarom, skrajnom bezobzirnošću, ujedljivom ironijom pobudili u čitalačkom općinstvu silnu pozornost. Opozicioni list imao je svaki dan okapanja, u svakom broju morao je braniti korifeje svoje stranke, a Salajić, Kolaček i drugi samo što se nisu izjeli od ljutine.

Kačić je doduše više puta posumnjao, ne radi li krivo i da li uistinu koristi stvari naroda, ako ponizuje muževe, koji su ustali protiv časovitih političkih odnošaja, koje je i on osuđivao, te ih se u ime narodne slobode plašio. Mada je morao ove muževe prezirati radi beznačajnosti, ipak je u svojoj nutrini držao, da su misli, koje propovijedaju, dobre i da im je djelovanje korisno i potrebno. No ovo javljanje savjesti ušutkao bi svaki put Bolić još jačim pogrdama na protivnu opoziciju i njezine prvake. Utapljalo bi se pak u djetinjskoj radosti, što vidi svoje izratke tiskane, što u kavani često zateče ljude kako se jagme za čitanjem tih sastavaka i što ga u uredništvu uvažavaju. Pače godilo mu taštini, što ga susreću s priznanjem uglednici stranke, koju zastupa službeni list, a koje on ništa manje nego Kolačeka prezire. "Spadam u redove vitezova duha, - pisac sam, - svatko vidi, da mi glava valja" - oholio se Krešimir u sebi.

Napokon - možda najviše zato - svladala ga radost, što je jednom i on upoznao nešto udobniji život. Od sada je sve svoje potrebe lako podmirivao. Nije više imao onih kukavnih malih dugova, i mogao si koji put dopustiti kakav izvanredni užitak i redovito polaziti kavanu, gdje mu se nije trebalo više ugibati konobaru, nego je glasno poput druge gospode mogao naručiti kapucina ili sode. To su doduše bila neznatna, mala uživanja, no kad ih čovjek tek od nedavna može imati kao svagdanju potrebu, ona su slatka i pretvaraju se hitro u navadu, a iz ove u nuždu, pa su s toga pogibeljna. I nije tako rodoljubiv i junačan čin dati jednu hiljadu banknota u javnu koju svrhu, koliko odreći se tih svagdašnjih malenkosti u korist domovine i svojih nazora.

Naskoro se saznalo posvuda, tko je taj ujedljivi originalni publicist, što pod šifrom  piše u stupcima službenih novina.

Tako doznade za to i Narančić, koji se je desio u Jaseniku, na imanju svojih roditelja. Njega je ta vijest upravo prenerazila. Prvi čas joj nije mogao vjerovati, no kad se uvjerio, da je svaka sumnja isključena, zavapi bolno: "Tako duboko - pao! Nisam ipak mislio!" - Upravo je pročitao pod šifrom  silan napadaj i upravo frivolnu porugu protiv jednoga od najzaslužnijih muževa u domovini, koji je po svom političkom uvjerenju bio u opreci s vladom i politikom Antuna Starčevića. Živka je to u pravom smislu riječi boljelo. Stidio se mjesto svoga negdašnjeg prijatelja, bojao se za nj, - žalio ga. "To ne smije ovako ostati!" - odluči odmah i nakani otići u Zagreb i Kačića odanle makar kako krenuti. U to ime zamoli smjesta oca za kola i odjuri sam prema stajama, da odredi što treba. Još večeras nadao se biti uz svoga prijatelja.

Čekajući gore u sobi na kola i dogovarajući se s materom, koja da se soba za Krešimira priredi, začuje na dvorištu štropot lakih željeznih osi i uvjeri se, da je u taj čas dojurila pred jasenički dvor elegantna kočija.

Majka je stajala baš kod prozora.

- Tko je? - upita Živko.

- Leportovi! - odvrati gospođa Narančićka.

- Ti, Živko, nemoj sada otići, - napokon ti se najbolje razumiješ s ovakom mladom velikom gospodom. Tata i ja - mi smo stari, koga da mi zabavljamo! Ostani dakle.

XIX.

Živku bijaše neizrecivo neugodno, kad je čuo, tko je došao, a pogotovu se zbuni i uznemiri, kad je vidio, gdje u gostinjsku sobu ulazi barunica, još krasnija i zamamnija, negoli što ju je poslije onoga plesa protiv svoje volje toliko puta gledao u snovima svojim.

Barunica ga u prvi čas tek prolazno i mimogredce zamijeti, pa učini tako, kao da ga se više ne sjeća. Svu svoju dražesnu i zamamnu ljubežljivost posveti gospođi Narančićki, koja se još uvijek nije pravo osvijestila od udivljenja, kako sad najednom prave Leportovi posjet u Jaseniku, a nisu to učinili prvo vrijeme svoga braka, premda je barun kao neženja često ovamo dolazio. No barunica znala je navesti toliko važnih razloga, tako se milo ispričati, pače moliti oprost, da je staru gospođu potpuno svladala.

"Gle, aristokratica, bogata fina dama iz velikoga svijeta, a kako je ljubazna, manje ohola nego ona fiškalka ili doktorica iz Krapine!" - pomišljala je u sebi gospođa Narančićka, svakim časom više podležući krasnoj ženi.

Stari je Narančić međutim razgovarao s barunom, visokim plećatim gospodinom s carskom bradom, prilično nemarno češljanom. Tumačio mu svoj najnoviji način, kako se kole vinogradi s akacijama. Barun ga pomnjivo slušao, jer se uistinu veoma mnogo zanimao za svoju ekonomiju, te je poput zadnjega svoga špana ustajao zorom, da do kasne noći marno prati svaki posao u gospodarstvu. Njegovi mu se ostali visokorođeni drugovi smijali zaradi toga, - pa i mladoj njegovoj ženici u prvo vrijeme braka kao da to nije bilo po volji; no on je malo ili ništa za to hajao.

Barunica, ne poznavajući Narančićke, a čuvši negdje, kako je to izvrsna gazdarica, navede poslije običnih fraza uljudnosti razgovor na kućanstvo te u želji, da se staroj gospođi što bolje svikne, umoli je za "recept", kako se najbolje i najbrže maslac pravi, kako se obijeljene šljive suše i tako dalje. Narančića se u sebi smijala, no ipak joj je voljno sve uzela tumačiti. Barunica ju je vjerno slušala, da je stara gospođa bila potpuno uvjerena, kako to nju zanima. Pomnjiviji motrilac dakako bio bi morao opaziti, da sjajne krupne baruničine oči katkada ispod vjeđa poziru na Živka, čas pogledom snatrenim, žednim, čas plamenim i slavnim. Ovaj je sjedio nepomično.

Najprije ga obuzela nekakva žudnja za nečim neopredijeljenim, o čemu ne bješe svijestan, zatim se protiv volje stao diviti sjajnoj ljepoti baruničinoj i poćuti, da mu cijelim tijelom struji slasna raskoš; tada se toga zastidi i razljuti sam na sebe, dozivajući u pamet anđeoski lik Vilmin. No sve uzalud, - on se ne mogaše oteti silnomu dojmu baruničine prilike, njezinu veselomu glasu, svakoj kretnji, toj dražesnoj smjesi elegancije velikoga svijeta i djetinjske neobuzdanosti. Njegovu oku ne izmakne ni to, kako je katkada podigla pune laktove i popravila si štogođ na kosi, da onda, kao da se je ulovila sama na kakvoj nepristojnosti, skrušeno sklopi ruke na krilo i ponikne glavom, zacrvenjena u licu, jedva suzdržavajući obijesni smješak; a ti divni laktovi samo su ga još jače uzbuđivali.

Cijelo je vrijeme Živko prozborio jedva dvije tri riječi. Njegove misli, njegov duh, sve kao da je nekamo palo i iščezlo; - on nije bio podoban, da se ma čemu dosjeti. Opklopila ga odasvuda teška besmislenost, na dušu mu se slegla gusta omama, kako se debela jesenska magla nalegne na brda i ravnice. U njoj se osjećao, kao da se utapa u nečem opojnom, mirisnom i slatkom, sve dublje i dublje roni; ali ga ujedno mučila ista strava kao ono, kad bi sanjao, da pada s nepreglednih visina u nedokučive dubljine.

Međutim su se gospođe živahno zabavljale. Barunica preleti okom neopazice po sobi i uvjeri se iz ukusna skupocjena pokućstva, iz namještenih slika, iz albuma i knjiga na salonskom stoliću, da Narančićevi moraju biti veoma naobraženi ljudi, pa je stoga prestala da govori jedino o ukuhavanju voća.

Gospođa Narančićka bješe uistinu osobito naobražena i duhovita žena. Potjecala je iz jedne patricijske obitelji iz Dalmacije, koja je po nesreći nakon austrijskog osvojenja osiromašila, te je Narančićka po smrti svoga oca bila prisiljena poći u svijet za guvernantu. Kao takovu upoznao ju je Narančić i svladan njenom milom prikazom i finom naobrazbom isprosi je za ženu. Reče joj svojim ladanjskim krupnim načinom: "Šta ćete odgajati tuđu djecu; eto uzmite mene - pa ćete se mučiti barem sa svojom rođenom!" Ona privoli i ne pokaja se s toga ni jedan čas kroz dvadeset pet godina sve do dana današnjega. Djecu pak svoju, kćer udatu za liječnika Lucića u susjednom trgovištu, i sina Živka odgoji, po sudu svega svijeta, upravo prekrasno.

Barunica brzo razabra iz razgovora, da nema posla s običnom ladanjskom vlastelinkom, te je sada od svoje strane nastojala, da bliješti i sjaji svojim duhom i znanjem. Kod toga bi postrance pogledavala na Živka, osobito kad bi uistinu što duhovito rekla. No on je slabo za to mario, pravo rekavši niti je što razumio niti slušao. Već nekoliko časova privlačilo ga neodoljivom snagom, da je morao neprestance motriti nježni zatiljak barunice, te se je posve upiljio očima u tu zagasitu put.

Napokon se stane barunica praštati i izvinjavati, da je preko reda oduljila svoj posjet. Pozove također baruna, koji se je sveudilj sa starim Narančićem zabavljao o gospodarstvu. Narančić mu je upravo sada dokazivao, kako ovo novije uvođenje marve tuđih pasmina u našu zemlju nema smisla, jer ni belanska ni holandeska, ni obična švicarska nemaju takvih prednosti, da bi bilo vrijedno napustiti domaću crvenu za brdovite krajeve, a za ravnicu podolsku pasminu. Pozivao se na vlastiti uspjeh, što ga je postigao neumornim razboritim izabiranjem najboljih individua domaće pasmine za rasplod, pa je ponosno barunu pripovijedao, kako je već mnogo godina njegova marva među trgovcima i domaćim narodom na najboljem glasu. Barun se gotovo teško odijelio od ove zabave, i zato ga morade barunica po drugi put pozvati.

No sada uzme stari Narančić ljubazno i uljudno moliti barunicu i baruna, da ostanu na objedu, jer je takav običaj u Hrvatskoj, pa s toga ih on nikako ne može pustiti. Neka mu oproste taj njegov zahtjev, ali da mu se moraju pokoriti. Zatim nadoveže mađarski (po negdašnjem običaju i on je poput mnogih drugih polazio škole u Ugarskoj) prema barunici rođenoj Madžarici, da se mora pokoriti domaćim običajima, poljubiv joj galantno ruku. Starac je napokon našao u barunu suviše zahvalna slušatelja, a da mu zabava s njim ne bi bila mila; a barun je opet kao strastven ekonom upravo silno uživao u Narančićevu tumačenju te bi si pače katkada štogod zabilježio u svoj "Fromme's Oekonomie-Kalender". Nije on badava nosio naočare!

Barun se dade odmah nagovoriti i primi poziv. Barunica se zadovoljno opet smjesti na svoje pređašnje mjesto.

- Vi ćete, barunice, oprostiti, - reče domaćica i ustane, - ja ću se malko pobrinuti, da ne ostanemo gladni, a vi, gospodo, Pavle i Živko, nastojte, da zabavite drage naše goste.

Narančićka iziđe, a za čas se barun i domaćin također otputiše na polje, u staju, jedan ne mogući odoljeti znaličnosti, da vidi marvu, koju mu odavna sa svih strana hvale, a drugi željan, da svoju "diku i ponos" pokaže barunu, čovjeku, koji se u takovo što razumije.

Ostadoše dakle Živko i barunica sami.

- Vi ste zacijelo u taj par najnesretniji čovjek ovoga svijeta? - počne ona kao šaleći se.

- Zašto? - smeteno odvrati Živko i morade poniknuti pred njenim u nj ravno uprtim pogledom, a tako sjajnim i plamenim.

- Ta eto doživjeste sa mnom ovaj čas tête-à-tête. Ne bojite li se?

- Meni je, molim, barunice -

- O - kako neizrecivo bijedno lice pravite! Da samo vidite, kako zabrinuto izgledate! Napokon čemu da me riječima uvjeravate o protivnom, kad ste činom pokazali, koliko vam stoji do moga društva!

- Ja - činom?

- Kako ne? Nisam li vas od zimus očekivala, poslije kolaškoga plesa? A koga nema te nema - eto - ovoga ohologa gospodina. Al na nesreću Jasenik je Krškomu tako blizu; moramo dakle biti dobri susjedi.

- Osobito hvale vrijedno od vas, milostiva barunice, - rekne Živko, nakloniv joj se. - Mojim roditeljima bit će osobito milo; zacijelo će žaliti, što nisu već prije bili tako sretni, - dometne ponešto zlobno, jer ga je stala uznemirivati i ljutiti koketerija baruničina.

- Vama neće biti drago? Gle, vi niste baš nimalo galantni, - reče i zaprijeti mu malim prstom. - Jeste li vi zbilja tako plahi ili takav neprijatelj nas siromašnih žena? - upita ga za čas.

- Čudna li pitanja! - odvrati on, a uistinu jedva je svladavao svoju ljutost.

Međutim se gospođa Narančićka povrati i Živko ustane i pođe za barunom i ocem. Njega je ta porazno krasna i zavodljiva žena strašila, sumnjao je o njoj, mrzio je. "Dosadno joj na selu, pa je došla ovamo, da se igra sa mnom!" - i žuč mu se digne protiv nje.

- Nisam mislila, da imadete toliko smisla za ekonomiju! - prošapne barunica Živku pred objedom, uhvativši priliku, dok se je gospođa Narančićka s barunom zabavljala. Uza to se k njem prignula, i on je ćutio fini opojni miris "opoponaxa" i mlade žene, pa makar ju je sumnjivo pogledao, ipak priznade, da mu je taj čas bilo slatko - ugodno. Ne odvrati joj ništa, a oči mu se nehotice zaklopile od uživanja, želje, prelesne žudnje. Na usnama zalije mu se sumorni posmijeh. Barunica ga svojim divnim tamnim očima slavodobitno i zadovoljno pogleda. Taj ga pogled osvijesti, i on se ljutito svrati na stranu. Barunica je to opazila, - i za jedan čas bljesnuo je u krasnom lišcu izraz nestrpljivosti.

Kod ručka, pripravljena sasvim po propisima i običajima staroga hrvatskoga stola, gdje nije izostalo ni kuhano meso, ni varivo, ni gibanica, zabavljao se barun sa starim Narančićem o gospodarstvu. Oba se strasna ekonoma nisu ničim upletala u zabavu gospođa, osim kad bi Narančić nazdravljao po običaju hrvatskoga stola.

Živko je većim dijelom šutio. Barunica bi pak sveudilj duhovito i birano pripovijedala o svojim doživljajima i dojmovima na posljednjem svojem putovanju po Saskoj, Češkoj i Karpatskoj Ugarskoj. Govorila je doduše prema domaćici, no Živko je dobro ćutio, da pripovijeda njemu i za njegovu volju To ga u jednu ruku ljutilo, no u drugu ne mogaše svladati i neke tašte radosti, da ova otmjena fina dama, ova krasna žena nastoji, da mu se svidi. Umekša se, te se umiješa u zabavu gospođa. Barunica ga upita nešto, a na to nije mogao da šuti. I prođe ga svaka zlovolja, svaki strah, svaka sumnja. Nije potrajalo dugo, i on je ugodnim glasom mirno i duhovito vodio razgovor. Barunica sada pokaže, da ne zna samo fino zboriti, nego i pomnjivo slušati. Upiljiv se malo ne krasnim svojim očima u ražareno lice mladićevo, ona je kao požudno slušala, što je govorio i sve drugo zaboravila. Kojiput bi tek skromno i čedno štogod primijetila, no svakiput tako, da je Živko morao priznati u sebi, kako još nije vidio tako umne žene, te se sve više zanosio, i sve jače ga predobivala "ova izvanredna žena". Zabava im je postajala sve duhovitija i ugodnija.

Poslije ručka pođoše u bašču. Ne bijaše to nikakav moderan perivoj, nego ogroman vrt, na dalekoj ravnoj visočini, u kojem su prema brdu rasla visoka stara stabla, divno razgranjena, i u kojem je pače po "običaju otaca" bio mali ribnjak.

Barunica i Živko nađoše se nekoliko puta sami. Barun i Narančić odoše na gospodarstvo, a gospođa Narančićka morala se često vratiti u kuću, jer makar su bili gosti, u Jaseniku ipak nije posao smio ostati bez nadzora gospodaričina.

Šetali su se pod sjenama granatih voćaka, lipa, oraha, kestena. Naokolo daleko vladao tihi, tihi mir ljetnoga popodneva, u kojem je nejasno i kao iz bajnih daljina domnijevao kojiput sitni žalobljivi, kojiput bezbrižni a uvijek nježni glasak kukaca iz trave, a drugo sve bilo nijemo, gluho i nepomično, te se nije čuo ni glas ptice, ni lahor vjetra, ni šuštanje lišća; tek se udaljeno tamo negdje u brdu orila gizdava pjesma kokota, što se na san spremao. Oh, mirno, tiho bilo je u ovom mekanom toplom ljetnom zraku! - Isto dizanje mjehurićâ na vodi, što su nastajali od disanja krapova u ribnjaku, moglo se na brijegu bare uhom uloviti.

Živko se prestraši ove samoće, u kojoj se je nalazio sam s tako pogibeljnom koketom; no on također oćuti, da mu po svem tijelu struji požudna raskoš, da mu krv teče u bržem kolanju. Uzme dozivati sliku svoje Vilme, njezin blagi svetački obraz. No ma kako se mučio, morao je ipak svaki čas pogledati stasito ovo tijelo, iz kojega je pršila neopisiva milota, iz kojega se ishlapljivao žar vruće mladosti i odavala sva snaga potpuno razvite žene. I uska bijela ruka, i sitna nožica, i krasno lice, i one oble ramenice, a bujne a ipak još kao u djevojke čvrste grudi, kao i to, kako je uza nj spokojno i bezazleno prolazila i hladila si lice finim mirisnim rupčićem, - ah - sve se to rivalo u mladu mu plamenu dušu, pristupnu dojmovima svake ljepote. Ne jedamput prosiječe mu unutrašnjost nešto u isti čas hladno i goruće, što mu je čitavim tijelom potresalo. Sjeti se časa sa plesa te se posve uznemiri. No začudo barunica bi prekidala šutnju, u koju su svakiput pali, kad bi se našli na samu, i ne bi više zapredala razgovor, sličan pretpoldašnjemu, nego bi uvijek povela riječ o ozbiljnim stvarima. Kao da je netragom iščezla sva pređašnja obijesna koketerija i izazivno ponašanje.

To umiri Živka, pa se pokudi, što je sumnjao o njoj, a slušajući je, kako začudo temeljito govori i razložno sudi o umjetnosti, književnosti, pače o velikim socijalnim problemima s neobičnim u žena poznavanjem, on joj se divio ne samo kao krasnoj, nego i kao umnoj ženi, pa je još više i jače bio uvjeren o njenoj izvanrednosti. Međutim ga ovaj duševni užitak već po sebi zabavljao. U ladanjskoj samoći čovjek je uvijek pristupniji svakoj duševnoj zabavi i potrebniji umnoga razmatranja; stoga je Živko ovdje na selu mnogo brže podlegao dojmu baruničina duha i naobraženosti njezine, nego li bi se to možda bilo slučilo u gradu.

Tik prije odlaska upita barunica Živka, da li je ljubitelj jahanja?

- Jesam. Otac je tako dobar, pa mi uvijek da je kojega od boljih konja za jahača.

- Izvrsno! - klikne barunica, no ne reče dalje ništa.

Kad je kočija pred dvorom stajala, a gosti i domaćine već nekoliko puta rekli "zbogom", okrene se barunica k Živku, uze mu iz ruku svoj suncobran i zahvalivši mu, reče onako mimogred:

- Ne biste li vi htjeli dati osedlati svoje konjče, pa nas malko ispratiti? Moj barun uvijek spava, kad se vozi, pa moram uvijek šutjeti, ne imajući s kime govoriti, a to je za nas žene teška zadaća. A krasna je večer! À propos, niste mi još ni kazali, što sudite o Mickjevićevu misticizmu; gle, kako bi nam vrijeme lijepo prošlo!

- Kako zapovijedate -! - odvrati joj Živko, koga je odavna minula svaka sumnja. Odmah zapovjedi, da mu dovedu osedlana konja.

On bijaše napokon suviše "bel esprit", a da ne bi svaki razgovor s tako umnom ženom imao za nj neizrecivo mnogo čara.

Doista jedan je čas u duhu vidio divno lice Vilmino s izrazom prikora, no sluga je uto već priveo konja, barunica ga pozvala, da se požuri, te sada više ne mogaše uzmaknuti.

U polutamnoj večeri letjela je kočija drumom žurno naprijed. Veseli i hitri kas konja i topot kopita i štropot željeznih osi tajanstveno se pronosio večernjim mrakom i odbijao se ondje negdje daleko u sivoj daljini. Barunica je sveudilj razgovarala sa Živkom i tako ga silila, da je morao neprestance tik kočije jahati i na nju gledati. Ona se nemarno a ipak ukusno, dražesno smjestila na mekim jastucima kočije, podbočivši se u prednje sjedalo nogom i duboko se nasloniv nauznak, tako da je izgledalo, kao da više leži, nego sjedi. Oh, kako je prelesno, kako gipko počivalo ovdje ovo stasito divno tijelo, a laki večernji dah, koji je iz šuma i sa brda lahorio, šuljao se u te skladne nabore lakoga latka odjeće i igrao se koprenom šešira, a poslije je šešir s glave snimila i pravom si nasladom bez gibanja davala gladiti lice svježim zrakom, koji je podizao joj kosu sa čela, što joj je obrazu podavalo dragi djetinjski izgled.

Tek pred Krškim, imanjem Leportovih, rastavi se Živko. Ona mu pruži ruku, i on je bojazljivo prihvati, a čim je osjetio, da ga je ova meka fina ruka stisnula, posve se izgubi. Jedva je razumio glas baruničin, kad mu je još iz daleka doviknula: "au revoir!" Oj, kako je siguran bio ovaj usklik. - Ne, ja idem sutra po Kačića, - naposljetku što treba mene kod njih u Krškom? Roditelje su posjetili; ja sam jedino radi ferija kod kuće! O, milostiva barunice, badava vaš "au revoir!"

Laganim korakom vraćao se kući. Ni na koji način ne mogoše ga minuti uspomene na ovaj dan.

XX.

Sutradan opazi gospođa Narančićka, da je barunica zaboravila svoj dragocjeni džepni rubac, opšiven pravim stoljetnim "pointe de Venise". Odmah zamoli Živka, da odnese skupu ovu stvarcu u Krško barunovima. Živko navikao u svem majku slušati, ispuni i sada njezinu molbu.

Putem je neprestance osjećao, makar je jurio najbržim kasom, fini miris, kojim je rupčić mirisao, pa ga taj zadah opajao, omamljivao i protiv volje neprekidno mu dozivao u pamet zamamni lik baruničin.

Bilo je kasno, kad se je odanle kući vratio. Treći dan dođe lakaj s pisamcem od barunice, u kojem moli "svoju milu i dragu susjedu" za neke savjete i "recepte" kako se najbolje ukuhavaju breskve, jer njezina Babika ni sokač Žorž ne znadu pravoga načina. Molila je odmah za odgovor, a sluga ipak nije čekao. Na koncu listića bio je pripis: "Gospodina sina molim, da bi mi poslao obećanu knjižicu "Die Juden von Barnow" od Karla Emila Franzosa; suviše ju je hvalio, da ne bih morala biti znalična!"

- Ajde ti, Živko! - barem ćeš malko izjahati.

- No ja bih morao u Zagreb po Kačića!

- E - pa ćeš sutra ili drugi put. Barunica je tako ljubazna fina dama, zašto da ne budemo i mi uljudni? Ne zaboravi ponijeti knjige!

Živko se dade opet nagovoriti: Od sada prođe rijetko koji dan, da nije bio u Krškom. Bio je potpuno uvjeren, da je ovo često sastajanje naravna posljedica bliza susjedstva i da ga ništa ne privlači nego duhovita zabava s barunicom. Često bi se doduše ulovio, kako zaboravljen i zamišljen stoji i u duhu gleda poraznu krasotu ove nježne živahne žene, i mnogo bi ga puta zazeblo u srcu i potreslo mu dušom, kad bi se sjetio koje njezine kretnje, gdje se on bio dodirnuo njezine glatke i sjajne puti. Ono, kako mu se posljednji put nježno uhvatila pod rame, dok su silazili nizbrdice sa šetnje po vinogradu, kako je tada posrnula najednom panju i obijesnim mladim kliktajem prestrašeno a ipak veselo nešto jače i bliže stisla se uza nj, zgrabila ga pače za ruku i dugo ostavila, da drži onu dražesnu finu ručicu, - ah - još sada bi ga svladalo, čim bi se sjetio, isto onakovo drhtanje kao u onaj par.

No on bi se svakiput u ovakvim trenucima zastidio i razljutio sam na se. (Već dugo nije se rasrdio na barunicu kao prije.) Tada bi sjeo za stol i stalo pisati dugačka pisma Vilmi, da je uvjerava u beskrajnim izrekama i kićenim riječima o svojoj dubokoj vječnoj ljubavi, tako da ga je ona napokon u jednom odgovoru sjetila, da nije još ni jedan čas posumnjala o stalnosti njegove ljubavi.

Dakako u Krškom, u blizini barunice, u njezinu bogato uređenom salonu, gdje se ukus sa finoćom uljudbe sjajno i ljubazno skladao u jednu cjelinu, još više u njezinu budoaru na niskim mekanim foteljima, gdje je iz svega odisao neki posebni mirisni zrak, sumorno i saneno slažući se na prsa i dušu, on je rijetko, vrlo rijetko dospio, da misli na čistu anđeosku prikazu ljubljene svoje zaručnice.

Tako ga nešto, njemu samomu neponjatno, suzdržavalo, da piše Vilmi o svom druženju s barunicom. Tek u prvom listu nakon posjeta barunovih spomenu u kratko i mimogredce, da su Leportovi bili u Jaseniku.

Jednom dođe po običaju u Krško. Ne nađe nikoga kod kuće. Od slugu saznade, da su gospoda otišla na nekoliko dana u Gradac ili Beč. A još jučer bio je ondje, a barunica ne kaza mu ništa. Zabolje ga to neizmjerno; no on je tu bol tumačio kao uvrijeđeni ponos, da mu nisu držali za potrebno priopćiti svoj odlazak, pa je stao u sebi psovati na aristokratsku oholost i bezobzirnost.

Još isti dan morila ga dosada, čeznuo za zabavom s barunicom, mučila ga osamljenost i želja, da se barunovi što prije vrate.

Drugi je dan računao, što je prije toliko i toliko dana u taj ili onaj čas u Krškom s barunicom radio ili govorio. Treći pak dan odjaše pače u Krško, da pita, jesu li se barunovi vratili, podavajući se maloj nadi, da će ih naći, premda je dobro znao, da to ne može biti.

Tako prođe osam dana. Sve to vrijeme mogaše tek na silu nešto raditi i čitati. Vilmi je sasvim kratko pisamce pisao, a ostalo vrijeme prolazilo mu u vječnoj želji, da se barunica već jednom vrati. Ova odsutnost njezina bude mu svakim danom nesnosnija. Kojiput javila bi mu se savjest, pače kao da je spoznavao pogibao, u koju mu duša srće. No unatoč tomu ne mogaše inače. Krasni lik baruničin kao da ga čvrsto držao, pa gledajući u daleku daljinu on se pitao, što taj čas barunica radi, kuda hoda, misli li na njega, te pomisliv je u kojoj njezinoj rođenoj dražesnoj kretnji, nasmjehnuo bi se prijazno i dobrostivo.

Napokon pođe opet u Krško. No i taj put ne nađe još nikoga, niti sazna, kad će se vratiti. Kazali mu jedino, da je barunica pisala grofici F. u L.

Živko bješe s tom damom dva tri puta kod Leportovih. Bila mu je nesnosna radi svoje aristokratske oholije, njezina pojava bila je također takova, da nije mogla steći mnogo simpatije; no Živko popuštajući neodoljivomu nutarnjemu nagonu svlada svoj zazor od grofice F., te se već sutradan otputi u L., da učini svoj posjet, a uistinu za to, što se je nadao, da će od nje saznati, kad će se barunica vratiti.

Grofica, duga suhonjava boljarica s dugačkim šiljastim nosom i dugim prstima, primi Živka na pragu dvorane sve više nego ljubazno. Iz dosadna joj obraza kao da nije mogao izginuti izraz udivljenja i prikora, kako se taj "građanski" mladić (Narančići ne bijahu doduše plemići, no ipak jedna od najuglednijih i najstarijih porodica) usuđuje uljesti u njene gospodske dvore, premda ga je kod Leportovih svaki put pozivala, da k njoj dođe. Pače, kad joj spomenu, da joj se je došao pokloniti, ona je to prečula i rekla: - Vi valjda tražite moga supruga grofa u kakovom poslu? Nije kod kuće. Ako mu imate što izručiti, mogu mu ja kazati. Uniđite, dakle, možemo sjesti, dok mi reknete, što želite!

Živko se prenerazi i razljuti. Žalio je sada, što je ovamo pošao, korio se s ludosti, da u isti čas prispodablja ovu preživjelu duševnu mumiju i bistri na visini vremena stojeći duh baruničin. "Kakova je ona naprama ovoj!" - sa zanosom je kliktao u sebi i slavio "Nelu". Tako je sada prvi put nazva.

Posjet se svrši, a da nije ni došlo do razgovora o Leportovim i njihovu povratku.

Vraćajući se kući, bio je neizmjerno zlovoljan, nezadovoljan, pače je proklinjao svoju zlu sreću i uistinu osjećao pravu žalost. Na raskršću, otkle je jedan put vodi u Jasenik, a drugi u Krško, zapovjedi kočijašu, da zakrene prema Leportovu imanju. "Možebiti su ipak došli sinoć ili jutros!"

Taj put je pogodio. Leportovi vratiše se sinoć. Živko samo da nije skočio od veselja. Nije pravo ni počekao, da kola stanu, već je odmah pohitio u gornji sprat, davši se najaviti kod barunice. Za baruna nije ni pitao.

Međutim barunica se već od nekud pred njim stvorila. On se posve zbuni. Na njezin prijatni pozdrav mogao je tek promucati nekolike nerazumljive riječi i pruženu mu ruku poljubiti. Da je vidio u taj par oči Neline, bio bi zagledao u njima nešto slavno, pobjedonosno, kao krijeseći se blijesak u očima lovca, kad ugrabi nakon duga čekanja svoj plijen, ili pače kao pogled lavice, kad ulovi gazelu za svoju lavčad. No zacijelo bio bi morao podleći ljepoti ovoga žarkoga, požudnoga pogleda, te omamljen, poražen i zasjenjen ognjem blistavih zjenica poniknuti pred ovim sjajem. No on nije ni dospio, da što opazi. U svom vijeku nije bio toliko smeten od veselja, radosti, dražesne pojave baruničine, čega li?

Barunica prikrije sasvim svoje zadovoljstvo. Uvede ga u budoar i stane mu odmah pripovijedati o svom putovanju, o kazališnim novicama, o ljetošnjoj izložbi slika, o najnovijem Sardouovu komadu, o zadnjem igrokazu Augierovu, a najnovijem filozofijskom pokretu Dumas-filsa. Spomenu, da je bila na velikom koncertu svih južnonjemačkih pjevača i tako dalje.

On ju je muče slušao, no razumio je tek svaku desetu, jer tako ga oblada njezin sam po sebi srebrozvonki glas, fino lišce i sočna joj ustanca. Sjedio je u neposrednoj blizini njezinoj. Dok mu je pripovijedala, tiskala bi ružičaste prstiće na koljena i gornje tijelo sasvim k njemu nagibala. Gledajući je ovako dražesnu i milu u polutamnom svijetlu uske, svakojakim luksusom prenapunjene sobice on je u svojoj estetskoj duši osjetio sav slatki zamamni čar ovakova trenutka.

Zrak budoara bio je procijeđen finim ugodnim mirisom "ylang-ylanga" Sjeti se, da je jednom pred barunicom tu mirodiju najviše hvalio, pa znajući, da je ona dosele rabila "opoponax", pomisli, da je tu promjenu njemu za volju učinila, pa se s toga uzradova.

Kad je poslije došao barun, a s njim neki gospodin Radoslav Miščević vitez Plešivički, tajnik zemaljske vlade u Zagrebu, Živko se razljuti, što su mu prekinuli preugodni tête-à-tête.

Miščevića, ljepuškasta kicoša, koji se gradi kavalirom (u licu pravo "mlijeko i krv", da su mu gospođe zaviđale, a mnogi su mislili, da to nije od naravi), poznavao je već otprije. Čuo je o njem, da je svoju karijeru postigao samo zaslugom za svoje beprikorno valsovanje i vrlinom, što uopće još nikada nije ni u čem imao svoga mnijenja ni uvjerenja, osim kako se moraju vezati kravate "lavaljerke", kako opet uski engleski "slipi". U tom dakako bijaše nenatkriljiv majstor, pa ne bi bio dopustio ni najsilnijemu mogućniku, da mu upliva na nazore o raznim uzlovima.

Barunica ga primi veoma ljubazno, pače srdačno te ga i diljem dalnje zabave odlikova milostivim susretanjem. Svakoj se njegovoj ma kako neslanoj primjedbi dobrostivo nasmijala. Živku bilo to čudno, a još više neugodno. "Takav glupa, šta za Boga nalazi u njegovoj zabavi!" - govorio je u sebi. Kod stola i kasnije na šetnji još više se ljutio, kad je opazio, da se barunica toliko s Miščevićem zabavlja. Ovaj je na neki osobito slobodan, gotovo "drzovit", način pogledavao barunicu, a ona je sve to trpjela, pače kao da ga izazivala i nukala. Živko postade upravo uznemiren, zavidan, ljubomoran, stade opet nazivati barunicu koketom i pod večer bio je već toliko zlovoljan, da je padao čas u prosto divljanje, čas u glupo, pusto mučanje. No kad ga barunovi ne pustiše kući i pozvaše, da prenoći u Krškom, prihvati dragovoljno poziv.

Večer prođe sada ugodno. Poslije čaja sjela je barunica za glasovit i odigrala velikim razumijevanjem i elegantnom vještinom - ako i bez tehničkih pustolovina virtuozâ - nešto Chopina, Schuberta, Brahmsa i Saint-Saënsa, da najposlije zasvira burne i strastvene melodije madžarsko-ciganske. Paklenska, razbludna ova glazba uzbibala je i uzbudila čitavo društvo, a najvećma Živka, koji više nije znao, što se s njim zbiva.

Kad se raziđoše i on se našao u elegantnoj sobi, u koju ga uvede lakaj, bijaše prvo, da ga je i ovdje zatomljivao isti miris, što i u budoaru baruničinu. Pršilo je to, strujalo, cijedilo se u nevidljivim valovima, oštro i uporno iz svega, u svakom dašku zraka, da je Živko osjetio kao vrtoglavicu i glava mu teškom postala. Ovaj miris uzbudio u duhu njegovu sav prelesni trenutak pretpoldašnji u budoaru, pred njim zabrodila sva dražesna prilika baruničina, svaka joj kretnja, svaki pogled. Ona ista čuvstva, koja su ga onda obuzela u neposrednoj blizini njezinoj, sad ga isto ovako saletila, i opet se nalazio u istom čarnom kolobaru, u kojem je sve dublje i dublje tonuo u slatko, silno i neobuzdano čeznuće za svom onom raskošnom slasti, što no je od nje pršila i opojnim dahom gotovo svu njezinu blizinu napunila.

Sjeti se Miščevića i ozlovolji se, stane mu zaviđati, za čas razljuti se na sve i na istu barunicu, nazivajući je koketom bez srca. A ipak - ipak svaka je žila u njem izgarala za njom!

Pristupi k prozoru i otvori ga, da vruću glavu u svježem noćnom zraku rashladi. Vani bijaše sve sakrito u crnu tminu, po tamnom nebu gonili se nejasni gorostasni oblaci, sa brda pirilo hladovito povjetarce, sa ravnice dopirao dah pokošene otave.

Živko se bez prave misli zagledao u ovu tamu, koja je svojom neprozirnošću zadavala bol oku, u kojoj je sve iščezavalo, te je njegova razvrućena mašta to laglje stvarala slike i vidike, slasne i bajne, u kojima se uvijek, ma šta radio i mislio, baruničin lik najviše, najjače - jedino isticao. On se tomu usprotivi, uzme se siliti, da razmišlja o posve ozbiljnim stvarima, sjeti se Vilme, i dobra se njegova duša prenerazi od boli i zastiđenosti, srce mu zadrhta, al sve uzalud: - to čarobno divno tijelo Nelino kao da mu je prešlo u sve tančine bića. On ga je gledao, osjećao svagdje, od svakuda se na nj smijalo, vrućim ga dahom oblijetalo, šuljalo se do njega. Bolan, bijedan, očajan nad samim sobom uhvati se objema rukama za glavu i odskoči od prozora. U taj čas pričini mu se sasvim razgovijetno, da se vrata sobe - tamo negdje oko baruničina stana - tiho i polagano otvaraju. Uh, napokon je ona! Možda sastanak s Miščevićem? - pomisli u sebi, te mu bude sve crno pred očima, skoči do vrata i iziđe na hodnik.

U dugom tamnom koridoru spazi najprije bludeći njišući se plamen svijeće. U crvenom okrugu svijetla prepozna žensku, koja drži golom do ramena rukom srebrni svijećnjak. Glava se nije točno raspoznavala, jer je čas bila u sjeni, a čas ju je samo postrance oblio treptavi trak svijetla; no zato su gornji struk tijela i skuti duge bijele haljine bili obasjani, te su se mogli jasno opaziti široki grčki rukavi, koji se već kod ramenica spuštali niz bokove, da lakti ostanu goli.

- Ona je! - šapne grozničavo Živko, jer uistinu samo ona mogaše tako divne ruke imati. Pun bijeli lakat, kao ploveći u zraku u divnoj crti, u lastovnoj svojoj nagosti; krasan stas, malo ne jedini obasjan u ostaloj neprozirnoj tmini, a zavit tek u laku uz oble udove mekano savitu bijelu haljinu, finu kao proljetna maglica; pak gusta crna kosa bez salonske frizure, tek u klupko nekako složena baš kao da će sad na ova lijepa glavica na jastuk leći, - ah - sve to gledati u dalekoj tišini noći, pak biti od kamena, da ga ne premane strasna požuda!

Bez gibanja, ukočenim od strasti tijelom, stajao je tu i ne bi se bio mogao za sav svijet maknuti niti ugnuti. Gotovo je proždirao očima sjajnu prikazu, koja je bliže dolazila. Došavši tik do vrata njegove sobe, kao da će stati. Taj čas spazi Narančića i prestrašeno cikne pridušenim glaskom:

- Što vi ovdje? - upita baruničin glas. Najprije ne odvrati Živko ništa, no tad se sabere.

- Ne mogu spavati. Mislim na vas. Ali kamo vi?

- Zaboravih jednu knjigu u malom salonu, pa ni ja ne mogu spavati. Htjedoh čitati, a sobaricu već otpustih; moram dakle sama.

- Dakle zbogom! - šapne dalje barunica i korakne korak naprijed.

- Ne, ne puštam vas! - malo ne glasno klikne Živko glasom od uzrujanosti drhtavim, od strasti surovim i gotovo zaškripi zubima. Sva divlja ćud muškarca požudna naprama ženi uzbudi se u njem, te s onim prezirom, koji je uvijek spojen s ovakvim strasnim podivljanjem, uhvati je za rame i privine k sebi.

Svijeća se ugasne.

- Pustite me, Živko, što mislite -! Vous êtes un fou! - dahne barunica slatkim lijenim šaptom.

- Ah - ne - ne! Smilujte mi se -, i uzme je još čvršće k sebi tiskati.

Ona mu se bez sile - bez volje pusti u naručaj, kao da su joj koljena od slabine klonula, te mu nemoćna padne na grudi. Oj - sladak, nježan, opojno lastovan bijaše ovaj trh, ova toplina mekana joj oblog tijela, taj miris, što je iz nje cijele zalijevajući plovio do njegova lica, oh, i ono burno vruće njeno disanje!

- Ljubite li me? - upita ga tada milim ljubljenim glasom, povjerljivim šaptom, još jače mu se oko vrata ovjesiv onim svojim božanskim Venerinim laktovima.

- O, ta šta me pitate, Nelo? Šta znam ja, da li vas ljubim, da li vas volim! Moja bijedna duša tek znade, da mi je umrijeti od žeđe, od čega li, ako li niste moja! Nelo, krasna ženo, vi ste moja carica, vi ste moje sve!

Taj čas uspravi se barunica i plamenim očima pogleda ga pobjedonosno, radosno i sjajno, te mu pruži ruku tik pred usta, da je poljubi.

On je uzme strasno, burno cjelivati. Tad se prigne do lica joj, obuhvati je objema rukama oko pasa, podigne, da je opet spusti i da od strasti uzrujan i razmahan poćuti, da mu se oči suzama zalijevaju. Ah - bio je to čas sretan, sretan i sve je zaboravio.

Barunica ga lagano ogrli oko vrata.

Siva polutama tek rođena dana prodirala je kroz guste svilene zavjese, kad se je Živko probudio na mekanoj širokoj otomani. Još u polusnu zatomljivala ga sva prelest proživjele noći, na usnama drhtao mu još blaženi posmijeh, glavom brodila uspomena na prošli užitak i zaklopljenim se očima budan podavao svojoj sreći. Uto oćuti poljubac na čelu. Otvori oči i nad sobom spazi lijepo od sna još zarumenjelo lice Nelino, koje je lebdilo veselim izrazom nad njim. Strasno zahvati objema rukama krasnu ovu glavicu i uzme joj kosu dugim - dugim cjelovima ljubiti, srkati u se taj topli zadah, malo ne uvlačiti u se svu ovu divnu ženu.

- Pusti me, mali zlotvore! Već je dan.

- Šta me briga - ne ostavljaj me!

- Luđače mali, samo na se misliš, a šta će moj bonhomme?

Ovom jednom riječi prikaže mu se sva bijeda u tili čas, a na koju sve dosele u dalekom svom užitku nije ni pomislio. Gurne surovo od sebe barunicu i zakopa rudnu zastiđenu glavu u svileni jastuk.

Barunica se tiho odšulja. Oh, da je znala, kako ju je Živko taj čas mrzio, prezirao, proklinjao! - A ona je ljutinu njegovu tako povoljno tumačila!

Bijedan, užasno bijedan bijaše on sada. Zamamni čas raskošne noći sasvim ga minuo. Pošto je udovoljena prva navala strasti, rashladio se i mogao je opet razborito misliti. Stid, zlovolja, potištenost, sve to prohuji njegovom dušom. Kad je spazio, da se nalazi u pisaćem barunovu kabinetu, - oh - samo da nije zaplakao od prezira prama samom sebi. No najgore, sad se sjeti svoje mile, svoje ljubljene Vilme. Bože, kako ju je taj čas ljubio i obožavao! A gle, upravo taj čas morao si je priznati, da ju je za uvijek izgubio, da nije više vrijedan misliti na nju, niti stupiti pred njezino sveto nevino lice. Sam se mora odreći! Kod ove pomisli grčevita ga bol pograbi u srcu, - i da je imao pušku kod sebe, bio bi se zacijelo ubio. "Kako, Bože dragi, Bože sveti, trpiš ovaj grijeh - ovaj zločin! O, sveta jedina moja Vilmo!"

Još isti dan napisao je Vilmi ovaj listić: "Gospodično! Zaboravite me. Ja ne zaslužujem, da se jedan čas bavite u misli sa mnom, a kamo li, da stupim pred Vas. S Bogom - Vi ste slobodni. Ne pitajte ništa. Ovako je najbolje! U Zagreb ne dolazim više".

Ujesen pošao je Živko, kako je odlučio, u Prag. Na veliko čudo zagrebačkoga društva nisu Leportovi svoj stan za iduću zimu otvorili; saznalo se, da su pošli zimovati u Prag.

XXI.

Kad je Kačić u početku novoga semestra saznao, da je Narančić uzeo polaznicu, a poslije čuo od njegova gospodara, da su i pokućstvo i stvari otpremljene u Prag, u jednu je ruku žalio i bilo mu teško; no u drugu se opet tješio i zadovoljio, jer je osjećao, da bi se i u slučaju pomirenja u mnogom i premnogom razilazio od njega. Kačićev položaj nije se ni u čem promijenio, a znao je dobro, da Narančić ne bi sve to odobravao. Doista, nova politička konstelacija nalagala je uredniku, da s većom "rezervom" postupa prema protivnicima, te je i Kačić morao oštrinu svoga pera otupiti. Pače u posljednje vrijeme davao mu urednik pisati podlistak, zatim o narodnom gospodarstvu ili izvatke iz stranih novina. Krizmanović ga mirio: "Takovi su odnošaji nastali!"

Uistinu opozicija Kolačekovih patrona sasvim se promijenila. I Kolaček i svi njegovi već su bili posve slični u svom umovanju i ponašanju budućim vlastodršcima. Hojkić nije stupio u državnu službu, nego se pripravljao za rigoroze, pa je ostao u neprekidnoj svezi s akademijskom mladeži, te je prema spomenutoj promjeni nastojao uplivati na nju.

Odsada je mjesto gorljivih i strasnih izljeva na postojeći sustav i vladavinu neprestano ponavljao: "Narod je već iznemogao, borba ga izmučila, treba odustati. Dužnost je naša njegovo nastojanje upraviti na stazu materijalnoga rada. Dosta je borbe, ne odlučuju samo zakoni, nego onaj, tko ih izvodi!"

"U tom grmu leži zec; službe valja zauzeti, - brige vas za drugo!" - odgovorili bi mu Jelenčić i drugovi, a Bolić se zlorado smijao. Kačić ne mogaše si pomoći, on je držao, da Bolić i Jelenčić pravo govore. Posve je pak bio svladan, kad je dosadašnja Preuzvišenost morala prepustiti bansku stolicu drugoj Preuzvišenosti iz redova Kolačekovih patrona.

Sad je Kačić sam počeo ozbiljno misliti, da ostavi uredništvo. No ipak ne učini toga. Ustraši ga bijeda, koja je u tom slučaju na nj zjala i čekala ga. Proklinjao svoje siromaštvo, s užasom mislio na pređašnje dane, kad se je morao dan na dan navlačiti s gnusnim brigama svestrane oskudice. Sada barem toga nema, a u uredništvu ne zahtijevaju ništa, što bi bilo protiv njegova uvjerenja. A sada se mnogo bolje plaćalo, te je Kačić dobro stajao. No ova mu okolnost naškodi. Uz njeg bio je u uredništvu jošte jedan od njegovih kolega, od nedavna svučeni bogoslov, naravni sin siromašne neke piljarice i nekoga nadripisara iz jednoga manjeg grada. Taj nije ni otkuda dobivao nikakve pripomoći, gotov prosjak. Hojkić ga je gladna i otrcana našao na ulici. Nagovorio ga, da uči dalje i pribavio mu mjestu u uredništvu. Talenti i znanje bijahu mu takvi, da ga je urednik mogao tek za malice upotrebljavati. Zato mu je i zaslužba bila neznatna. Martin Volić, ili, kako se on radije nazivao, Davorin Volič sa slovenskim naglaskom, bio je stoga od prvoga časa kivan neprijatelj Kačićev. Nije mu mogao nikako oprostiti, što imade toliko veći dohodak. Zelenio bi se od jala i zavisti, videći da se Kačić bolje odijeva, bolje hrani, kazalište polazi, opći s uglednim ljudima, a najviše, da Kačiću sav svijet priznaje umne sposobnosti, pa kako svaka njegova radnja nalazi u općinstvu pozornosti i hvale. Jedan podlistak Kačićev sviđao se čitavomu Zagrebu, te ga i druge novine preštampaše. Jedini je Volić mučao, niti jednom riječi ne spomenuv članka, pače se držao, kao da ga ni čitao nije, a kad ga je Kačić zatekao kod čitanja ovoga podliska, brzo ga i vješto sakrio, samo da Kačić ne spazi, da je čitao. Ta u tom je već nazrijevao neko priznanje, a za sav svijet neće - pa neće on toga!

Od jala samo što nije puknuo i u duši se zakune, da će on tomu Kačiću ma gdje i ma kako zasoliti. Najviše je mislio, da ga istisne iz uredništva. Nadao se, da će mu to biti tim laglje, jer je znao, da Kačić otvoreno očituje svagdje i svakom prilikom, da je protivnik vladajućeg sustava.

Bijaše jesenska kišovita večer, svijet se stoga natiskao u kavane. U "Narodnoj kavani" na Jelačićevu trgu sve vrvilo mladim ljudima, najviše pravnicima. Bijahu među njima i Jelenčić i Kačić i Hojkić, a postrance Volić. Dok se neki oko biljara kupili, posjedali su ovi uz druge oko velikog stola u sredini, na kojem su ležale novine, neuredno porazbacane.

Volić uzme u ruke "Pester Lloyd", namigne jednome od bližih i dade mu ga čitati. Ovaj uzme glasno čitati i u jedan tren skupi se oko njega čitava hrpa mladića i drugih gosti.

Članak je napadao Hrvate i najveće im svetinje. Jezik se hrvatski izvrgavao ruglu, narod se grdio porugom "inferiorne" pasmine, Zagreb, se opisivao kao blatno gnijezdo, književnost nazivala smetištem gluposti; a za bansku se čast tvrdilo, da nije drugo nego velikožupanska služba u Ugarskoj. Skrajnja da je drzovitost, nadutost i revolucijonarna težnja, što Hrvati hoće za toga svoga bana veće kakove prerogative i da banu ne pripada visoki mu položaj kao glavaru Hrvatske, nego samo kao tajnomu savjetniku. Hrvatski sabor da nije zakonodavno tijelo, već jednostavna pokrajinska skupština. Konačno je članak završio svoje psovke grožnjama, da će Madžari znati i htjeti svoje gospodstvo nad Hrvatima uzdržati i braniti makar "najvećom strogošću". U slušateljstvu nastane vika, a bol i ljutost, što su ih ovi reci prouzročili, nađe si oduška u klevetama i psovkama. Dakako, za čas nastavile se igre na biljaru i kod karata. Kačić bio je pogotovu izvan sebe. Od ljutine sav je drhtao.

Jelenčić sarkastičnim smiješkom izazove Hojkića: - Što ćeš sada - ti i tvoji gazde! Eto ti braće, eto ti oportuniteta.

- Nije moguće, da ćete ovaj članak mjerodavnim priznati. Mi imademo svoje temeljne zakone, što je dakle stalo do izljeva usijane koje glave, kakvih smije biti ne samo u Hrvatskoj nego i u Ugarskoj. - I tako Hojkić uze dalje braniti svoje stanovište.

Na to se Kačić raspali. I onako nije trpio Hojkića, a sada se sjeti, kako je još prije nekoliko mjeseci takove "Lloydove" članke upotrebljavao, da uznemiruje duhove, kako je u njima vidio pogibao za hrvatstvo, a gle, kako sada sasvim protivno govori.

Za kratak čas nasta živahna prepirka između Kačića i Hojkića. Dođe do strastvenih izjava s jedne i s druge strane. Ostali držali se mirno. Hojkić imađaše još uvijek najveći upliv na akademijsku mladež. Ne mogahu mu doduše povlađivati, - pošao je ipak predaleko; no nisu ni protiv njega ustajali. Tako je Kačić imao uza se samo Jelenčića, Puškarića i Smiljanića. Volić se nije umiješao. Kad je vika u kavani postala tolika, da su se svi gosti uzbunili, odšulja se on napolje. Njegovo tamnosmeđe mrko lice gotovo je sjalo od zloradosti; šiljati u vis jureći nos samo što nije od zadovoljstva u nosnicama pukao. Ah taj "horvacki"jal, što li taj nije jur sve učinio, čim li se već nije ogriješio!

Drugi dan dobije Kačić pismo od urednika, u kojem mu javlja, da više ne treba dolaziti u uredništvo, niti se mogu od njega dalji sastavci primati. Volić je pak plivao u blaženstvu, te mu je mogućnik Vaclav Hlupanek, u potaji savjetnik Njegove Preuzvišenosti s dopadnošću čestitao: "Bene, bene, amice - imate fin nos, izvrstan nos!"

U prvi čas bio je Kačić poražen. Eto ga opet usred pređašnje nevolje. "Hojkićevo i Volićevo maslo!" posumnja odmah i gledajući ih sada kao proste osvetnike i denuncijante, još ih je više stao prezirati. Mrziti ih više nego prije - ne bi i onako mogao. Jelenčić i Bolić "tješili ga", da se od ove bagre ljudi nije ničemu drugomu nadati. Bolić mu dokazivao, kak Hojkić nije ništa bolji od Volića, a Volić nije nego posljedica "ilirizma", "jugoslavizma", "austrijanštine" i "madžaronštine". "Ta ti su ljudi vladali duhom naroda toliko godina, a uvijek su lagali, zatajivali se, prodavali i sebe i domovinu, pa kako da ne bude čeljadi à la Volić!" -

Kačić bješe već suviše u strasti, da bi bio mogao prosuditi pravednost ili nepravednost osvade; naprotiv, ona je toliko godila njegovoj ljutosti!

- Gledajte ih sada. Kako su još prije nekoliko mjeseci vikali, halabučili na sve, što je ovdje! Svoj život, svoju posljednju kapljicu krvi nudili su za spas domovine, a danas otimlju vam koricu hljeba, jer niste mogli okrenuti kabanicu hitro kao oni. Takovi su! A sjećate li se? Nismo li mi unaprijed sve točno kazali da će tako biti? Ma na dlaku se ispunilo. Čitajte naše spise, jer mi se jedini ne dadosmo zaslijepiti. Žigosali nas kao izdajice, kao norce, jer se ne povedosmo za njima; - no danas neka narod sudi!

Ovako je Bolić govorio Kačiću malo ne svaki dan.

Međutim se dan na dan pisalo sve goropadnije u mađarskim novinama protiv Hrvata. Isto tako u ozbiljnim, uglednim znanstvenim časopisima i mjesečnicima uzeli nadri-učenjaci pod egidom pravih učenjaka i prvaka dokazivati svijetu, da Hrvatska nije nikada postojala, kako to nepokvarena historija dokazuje, da je ona tvorba austrijskoga dvora, prava fikcija. Dalje da se moraju slavonske županije utjeloviti neposredno Ugarskoj, da se mora posve druga politika naprama Hrvatskoj voditi i jače naglasiti podvrženost ugarskoj državi. Pa kao da nisu ovo bile tek novinarske sanjarije, Kačiću se činilo, da se u javnoj upravi svaki dan više pokazuju znaci hrvatske ovisnosti.

U Hrvatskoj pak na sve se šutilo. Glavni dosadašnji branitelji protivnih načela, otkada su do vladavine došli, nastojali su ušutkati i najmanji pojav nezadovoljstva, najneznatnije gibanje.

Kačić je podnosio paklene muke. Duša mu bila suviše nadahnuta ljubavlju za domovinom, duh i ćud odviše živahni, nego da bi mogao ostati miran i hladan. A upravo ova historija, na koju se neprijatelji pozivahu, bješe mu vječan i sjajan panegirik, divan slavospjev imenu i zemlji hrvatskoj. Ta rad jednoga Račkoga, Kukuljevića, Mesića, Kvaternika razjasnio je i nepobitno dokazao, što je bila Hrvatska u prošlosti.

Pročitav jednom opet slično bulažnjenje u "Pester Lloydu", a okružen mnogim đacima, klikne glasno: "Sram ih bilo!" i nastavi uzbuđenim zanosnim glasom: - "Stari spomenici, što ih je Božji promisao sačuvao u najtežim i najburnijim prolomima svjetske bijede, jasno svjedoče, kako se nijedan kralj, nijedan narod, nijedna država ne može pohvaliti, da su ikada Hrvatsku osvojili, da je ma tko presjekao nit jednom započetomu hrvatskomu državnomu životu. Mogli su je razmrcvariti, mogli su je okrvaviti, mogli su je prodavati, mogli su joj komad po komad trgati, mogli su je u četirstogodišnjem ratu mučiti, pustošiti, paliti, gospodu i pučane ubijati, svoje pse djecom hrvatskom hraniti; mogli su narod na sve strane tjerati i u mjesto toga zemlju napučivati najgadnijim čoporima dugovjekih skitalica tračkoga poluotoka: sve su to mogli, ali da ju jedan čas kroz hiljadu godina Tomislavovu državu prekinuli u klici njezinoj, u matici njezinoj - to lje nisu mogli, i takovoga junaka, koji bi to bio učinio, nije majka rodila! Simeon bugarski, Arpad mađarski, tatarski Batu-kan, turski Sulejman, ovi ništitelji naroda, razoritelji gradova i kraljevstva, ovi vječni pobjeditelji, na hrvatskoj grudi moradoše od hrvatske mišice odnijeti sramotu pobjeđenika. Što je zato, ako se je morala ova matica prenijeti iz Spljeta u Knin, iz Knina u Zagreb, iz Zagreba pače u Varaždin; ona se je ipak osjećala uvijek istom, uvijek neprekidnom, te su ne tek danas, već još Anžuvincima i Jagelonima dovikivala gospoda hrvatska, neka ne zaborave, da hrvatske kraljevine nije nitko nikada osvojio! Isto se reklo Ferdinandu, Maksimilijanu, Rudolfu, Matiji, Leopoldu, zadnjemu Karlu, - i nije tek Jelačić, nego Bakač već prije toliko stotina godina zaorio Ugarskoj glasom gromovnika: Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakona! "A ta Hrvatska da je tek fikcija, da nije nikada postojala! Oh, koliko ludosti, no i koliko paklenske zlobe i besramnosti plaćeničke - sve u jedan mah!"

Od ljutosti razdere Kačić novine, a mladež gromko mu dovikne "živio!" i oduševljenu kliktanju i povlađivanju dugo ne bi kraja.

Sada se često zbivali slični prizori, a Kačić bi viđevao svakiput mnogobrojnije slušateljstvo oko sebe. Što nikada ne pođe za rukom Jelenčiću i oštroj mu riječi, neobičnim nazorima i objedama svega svijeta, to je Kačić kao u jedan mah postigao. Njegovo ime rado se i mnogo pronosilo među akademijskom mladeži, njegove riječi rado se i s oduševljenjem slušale. On im je svima govorio iz duše: prihvatio se onoga, što je najviše bolilo.

Kada je došlo do izbora novoga predsjednika u društvu "za potporu ubogih pravnika", pao je Hojkićev kandidat, a izabrali Kačića.

Hojkićeva šutnja nije nikako prijala osjećajima mladeži, koja bješe u dnu duše uvrijeđena, a dosadašnja navika nije joj dopuštala, da se hitro i naprečac odrekne političkoga rogoborenja.

Ostavljene "linije" zauzeše sada Jelenčić, Puškarić, Žunić, a šaptaocem bješe im Bolić, no sve više i više jurio je naprijed Kačić. U sredini semestra ne bješe sumnje, da je on vođa akademijskoga građanstva.

Hojkića kao da je nestalo. Izgubivši upliv nije više zalazio u krugove mladeži. Naskoro se pročulo, da mu je vlada uračunala u odvjetničku "praksu" godine, koje je još kao đak proboravio u odvjetničkim pisarnama; a malo zatim donijele novine glas, da je položio odvjetnički ispit s izvrsnim uspjehom. Za koji tjedan čitalo se u "Narodnim Novinama" na čelu lista: "Njegova preuzvišenost ban podijelila je pravo odvjetovanja sa sijelom u Zagrebu odvjetničkomu kandidatu Petru Hojkiću".

- Eto - eto! - klikne Jelenčić, Kačić i Puškarić. - Razumijete li sada, božji ljudi, Hojkićev oportunizam? - I zadnji još neodlučni pristadoše uz Kačića i njegove nazore. On je pak sasvim ozbiljno shvatio svoju zadaću i probdio mnogu i mnogu večer u čitanju političkih brošira, što mu ih je još prošle zime donio Jelenčić.

U njima je našao toliko novih misli, koje su stajale u protimbi sa svim, što je dosada čuo i slušao. Zanimali ga ti novi vidici, a bol radi suvremenog stanja činila ga nepovjerljivim naprama svemu, što je dosele odlično vidio oko sebe. Zato su baš jače djelovale misli u tim broširama, koje su unaprijed sve to osuđivale. A radikalni žar, koji je iz svake riječi pršio, kojiput mistični slog, nerazumljiv, no stim više djelujući; zatim sjajne i slavne riječi o konačnoj pravici, junačko pouzdanje u budućnosti, bezobzirna kritika i osuđivanje svega, što postoji, vješto isticanje svih mana i sve nevolje i još vještije svaljivanje krivnje na političke protivnike: - sve to učini, da je žarka, vruća i zanosna duša Kačićeva, nezadovoljna stanjem domovine, prigrlila svom vatrom mladosti sve ove nazore i stala ih žedno upijati.

"Stari ostaviše barjak, - moramo mi mladi!" - govorio bi i ušutkavao savjest, videći svoje pravničke knjige sasvim zaprašene. No popucale su spone, koje si je prije sam nametao, misleći na tim snažniju buduću borbu, a savjest se lako utišala. Pače sada mu bijaše veoma ugodno, a i puno laglje nego prije, što može sasvim slobodno dati oduška bolima nad stanjem domovine. Osim toga ova nova borba dobro mu je dolazila u ljubavnoj boli.

On je sveudilj trpio i mučio se čeznućem za Tinkom. Oh, kolike li ga noći grozničavo trapile u jedinoj želji za njom, koliko li je strašnih kletva bacao na svoju zlu kob, na toga užasnoga Hojkića, koji mu je djevojku preoteo. Bože, kako li ga je mrzio!

U tome, što se je sada mogao svakom prilikom nabacivati psovkama na nj, a svi mu povlađivali, koji su prije Hojkića uzvisivali, nalazio je toliko slasti!

Uto se pročulo, da se je Hojkić zaručio s kćerju odvjetnika Lužića, gospođicom Irenom. Sad su mnogi shvatili brzu i "protuzakonitu" karijeru njegovu, jer je Lužić bio u rodbinskoj svezi s mjerodavnim krugovima. Kačić nije mogao ovim glasovima povjerovati. Ta bi li mogao tko na svijetu biti tako lud, tako zločest, pa ostaviti Tinku, toga pravoga anđelka! Hojkića je dakako držao i za to dosta opakim; no u tom slučaju bila bi Tinka izliječena od svoje nesretne zasljepljenosti, on bi je mogao tješiti, on bi mogao i - srce njeno - ne - ne - tolikoj sreći ne smije se on bijednik nikada nadati. Već s toga - nisu ovi glasovi istiniti!

XXII.

Jednoga popodneva na izmaku poklada hrlio je narod jatomice na Kaptol pred prvostolnu crkvu. Imalo je da bude vjenčanje odvjetnika Hojkića s gospođicom Irenom Lužićevom. Jedna od najboljih "partija" u Zagrebu. Već dva tjedna ne govori se u gradu ni o čem toliko, koliko o sjajnom mirazu zaručnice. Pothvatna tvrtka, kod koje su bile haljine i rublje naručeni, izložila je po primjeru velegradskom sve one raskošne čipke, sjajne baršune i svjetlucaste svile, što pripadaju opremi otmjene dame. Mnogo se djevojče strasnom dopadnošću divilo svoj toj ljepoti, a mnoga majka oprostivom zavisti žalila, što ne može svomu djetetu dati takova miraza. O sjaju i bogatstvu u svatovima i u svatovskoj povorci bajale se gotove nevjerojatnosti; zato nije čudo, da je malo i veliko pohitilo mnogo prije urečena sata pred staru crkvu, da se nagleda divote.

I Kačić dođe. Nije ga onamo gonila izvjedljivost. Mislio je, da je slučajno zabasao, no uistinu tjeralo - rivalo ga nešto neponjatno, da vidi taj "najnoviji zločin" Hojkićev. Oh, sva mu je unutrašnjost kipjela od srdžbe i povrijeđene pravde, srce samo što mu nije puklo, kad bi pomislio na Tinku i muke njezine u taj čas. Okolo usta mu grozničavo drhtalo, u prsima ga dušilo i gušilo, a na oči samo što ne potekoše suze! Ovaj čas nije mislio, da bi mogao pokraj Tinke sretan biti; - on je s Tinkom trpio i osjećao.

"Evo ih - evo - već idu!" - zašumi u mnogobrojnom općinstvu.

Dugi niz elegantnih kočija, što privatnih što najmljenih, stao dolaziti.

Kačić je gledao samo u Hojkića, koji je u fraku novoga kroja (premda je zima bila, nije obukao zimskoga kaputa za volju svoga kod Oršića naručenoga fraka) i u uskom bijelom ovratniku bio je još više dostojanstven nego obično. Visoko dižući glavu promatrao je sav taj svijet slavodobitno, ponosno, u licu ni traga takovoj pečali ili grižnji savjesti. Sve je u tom lijepom pravilnom licu odavalo svečanost, svijest rođene znamenitosti i važnosti ovoga časa. Kad se je pred crkvom otkrio, pomnjivo si namjesti zavojak kose na čelo, da se ne zataji pjesnički duh, što se u toj glavi krije, no također brzo raskopča frak, da ne ostane sakriven debeli zlatni lanac ure, sežući od vrata do trbuha.

Kačić, komu se je taj prizor zgadio i ogorčenost u njem pobudio, nije mogao tu dulje ostati, pa ne znajući kuda da krene, protura se kroz svjetinu i odjuri dalje.

Obred se svršio, a zimska je večer sve već zastrla. Po ulicama gorjele plinske svjetiljke. Počela padati hladna kiša na tvrdi dvonedjeljni snijeg. Hojkić pomnjivo zamotao svoju u kočiji već smještenu mladu u bogatu, krznom opšivenu mantiju, a zatim lako i sretno skočio k njoj. U taj mu se čas pričini, kao da u neposrednoj blizini čuje bolan strašan krik. No kočija se već makla i letimice odjurila dalje, za njom, druga, treća, četvrta, - ljudstvo se žurno razilazilo, da ne prokisne, a onoga krika nestade u halabuci i mrmoru tolikih glasova, kako se u blizini visoka slapa i šumne mu jeke gubi nježan žubor malena obližnjega vrela, kojega srebrne kapljice naliče više suzama zaboravljenih bijednika nego li početku silne koje rijeke.

Usklik se otkinuo duši mlade blijede djevojke, zagrnute na cičoj onoj zimi lakim crnim plaštem.

Već od prvoga je početka stajala ona ovdje, svatko je izvjedljivo pogledao i brzo bi se okrenuo od krasnoga žalosnoga lica, jer tko da se u takvom času zanima za tugu, kad vidi evo ovdje tolik sjaj i toliko veselje!

Kad je za svatovskom povorkom sve u crkvu pohrlilo, djevojče je nepomično kao okamenjeno ostalo na svom mjestu. Iza dovršena obreda sve se turkalo k izlazu, da vidi sjajan odlazak, a djevojče je još uvijek bilo na istom mjestu. No kad je bijednica vidjela, kako mladoženja ljubežljivo i zabrinuto zavija u toplo krzno svoju mladu ženicu, potrese se cijelim nejakim tijelom, bolni se krik protiv volje istrgne iz njezinih grudi, a kad su kočije veselim nestrpljivim kasom konja naprijed pojurile, djevojka se bez svijesti sruši na zemlju, na hladni smrznuti snijeg, a po kukavnom plaštu, ovješenom tek onako niz tijelo, padala hladna kiša, kao da se pod njim ne krije mlad život. A nigdje - nigdje nikoga!

Bijaše to Tinka. Siroče! Najprije nije nikako mogla ni htjela vjerovati glasovima, što su kolali po gradu o zarukama Hojkićevim. Ta njegova dobrota prema njoj nije se ni u čem promijenila, pače ni poslije imenovanja za odvjetnika i s tim skopčana otkaza stana kod njih. Ona ga zato nije ni pitala, - no pa i njezino plemenito ponosito srce ne bi nikada pristalo na takvo pitanje. Poslije, kad se sve češće i sigurnije pripovijedalo, da je Hojkić zaručen, ipak bi kojiput posumnjala. No njegov dolazak i potpuni mir, kojim joj je svaku svoju najnoviju pjesmicu čitao, rasprši svaki put sve one sumnje i na rastanku svaki put se povjerljivo, blaženo i lastovno prepustila njegovim ogrljajima, pa sretna, što su je sumnje minule, nadarila ga vrućim dugim cjelovom.

Zadnjih nekoliko dana nije ga bilo, i Tinku su počele malko moriti brige; no svagda ih svlada i ukori se, kako može o svom dobrom uzvišenom pjesniku toliko nisko misliti. Danas prije podne donesao je jedan gospodin po svom običaju novine posljednjih dana. Gospođa Ninkovićka ne mogaše se ni na jedan list pretplatiti, pa je taj negdašnji prijatelj pokojnoga Ninkovića donosio uvijek čitav svežanj novina. U novinama nađe Tinka crno na bijelom, da je dana u večer u pet sati vjenčanje. Najprije joj bude, kao da ju je u tili časak oštar vjetar pretvorio u komad leda, - i u taj tren nije zacijelo u njoj bilo kapljice krvi, koja ne bi bila prozebla. Tad dođe k sebi, no ne mogaše vjerovati! Onda je uhvate sumnje, jer kako bi novine mogle takovu očitu neistinu pisati? Na to se uzme tješiti, da je možda još koji odvjetnik Hojkić u Zagrebu; ta ona poznaje još jednoga Hojkića, koji je doduše oficijal kod generalkomande; no upravo tako može biti još i treći. - Napokon stane gorko, gorko plakati. Ah da je barem tko ovdje, pred kime bi mogla svoje srce razgaliti. Majci se ni za sav svijet ne bi mogla ispovjediti. Vilma Mirkovićeva, otkad je prošloga ljeta naglo i opasno oboljela, nije se još u Zagreb vratila, i sad je negdje vani na ladanju kod roda. I bijedno dijete mora samo da snosi svu svoju nevolju, svoj teški jad, svoj smrtni strah, da ga svali na tu svoju nježnu dušu, u to svoje mekano čuvstveno srdašce.

- Kod objeda, da se majka ne zabrine, krila je svoju bijedu i silila se, da ne izgleda neobično. Na nesreću počne sama mati bezazleno govoriti o vjenčanju, o sjaju, koji će kod toga biti. Sirotici maloj samo što srce ne pukne, - no hrabro podnese i to iskušenje. Oh, da je dobra majčica i slutiti mogla, kako joj svaka riječ prodire u dušu kćeri, - no - kako bi? Djevojka se toliko svladala, da je punom ljubavi pogledavala i mirno slušala, makar da je bila više mrtva negoli živa.

Sad dakle nije više mogla misliti, da se koji drugi Hojkić vjenčava. No nisu li Hojkića protiv njegove volje upleli u mreže one zločeste žene, nije li možda i on ovaj čas bijedan i neizmjerno nesretan kao i ona? Ne plače li i njegovo srce ovaj tren za njom poput njezina? Da - da - tako će biti!

Oj, Bože dragi, ima li na tom svijetu što milosrdnije, veće, nego li je srce ljubeće žene? Imade li išta, što bi moglo toliko dugo, toliko uporno braniti predmet svoga čuvstva, tako slijepo ispričavati, tako radosno i brzo praštati? Ne, ne. Ti si jedino, ti, srce ljubeće žene - ti, najveća svetinjo naša!

***

Protrnula od zime, sva pokisla prene se Tinka iz nesvijesti. Prestrašena poskoči, no opet padne - i jedva uzmogne ustati. Ne sjeti se ni na što. Kako je za miloga Boga ovamo došla? Jao, ove tamne visoke zidine starodrevne crkve kako sablasno, strašno, zlobno na nju gledaju! Uh, kako ječi, kako šumi, kako štropoće gore na zvoniku! - Sat udara. Nije li ponoć? Neizreciva bojazan srva Tinku, i onako nemoćna, hroma skupi svu snagu i potrča od užasnoga mjesta prema trgu. Ovdje bijaše nešto svjetlije. Prvi je strah mine. Malo po malo bješe joj sve jasno. Fizičkom boli moždana izvijala se iz otupjela kaosa jedna misao za drugom, jedna spomen za drugom. Oh - tek sada!

- Dakle - prevarena! On je ljubi! Kako ju je brižljivo, nježno zavijao u kabanicu, kako je sretan, blažen skočio za njom u kočiju. Sa mnom ne bješe nikada takav, a kako sam ga silno, vjerno ljubila! O - prevarena - prevarena! Koja sramota! Kako da sada pred dobru svoju majku stupim? Mogu li ja komu u oči pogledati? "O, Vilmice moja, da znadeš; kako sam ti bijedna i nesretna! Takovom čovjeku poklonih srce! Nevrijednica! Svemu sam sama kriva. Što da njega krivim, zar da bude meni za volju sirotanom! Ali ja sam ga toliko ljubila! Izgubila sam ga, za mene više ne živi. Oh, silni Bože, kako da podnesem toliku bijedu! Bez njega - ne - ne - ja ne mogu! Oprosti mi grješnu pomisao, al - moram tako. S Bogom, - s Bogom, majčice moja!

I djevojka zaplaka gorko, no ne sustavi se, već udari naprijed žurnim korakom, koliko joj je bolna noga dopuštala. Iz grudi kidao joj se uzdah za uzdahom, svaki se čas bijedno dijete naglo prekrstilo.

"Sava! - trgne joj se iz prsa bolan krik, te na Jelačićevu trgu zakrene prema Petrinjskoj ulici; no tada se cijelim tijelom strese i u isti se mah vrati prema Kaptolu pa kroz uske male ulice dođe pred crvku sv. Marije. Ovdje klekne na prve stube i zače vruće i usrdno moliti. Ne nađe mira ni tu, jer su je strašili kišnica, što se cijedila po crkvenim zidovima, i nabujali potok, pa se digne i uz odlučnu kretnju glave šapne: "Neka - ja ne mogu inače. Oh, majko moja, oprosti mi. Ah - ah, zašto je tako moralo doći!"

Djevojče pobrza korakom. Nije ćutila, da je već sasvim pokisla, ali joj je bilo strašno neugodno što sama luta ulicama. Stao je stid mučiti, jer u svom vijeku nije nikada tako kasno po gradu sama hodala. Što bi se moglo misliti?" - Kad bi iz daleka čula jeku koraka, u jednu joj ruku bilo drago, da nije sasvim sama, a u drugu se bojala, nije li tko poznati ili kakav zločest čovjek. Pomnjivo je pazila, da se ne poklizne, pa se jednom rukom držala zidova pokrajnih kuća.

Došavši na Potok, prijeđe preko prvoga mosta u uski prolaz, što je pod brdom za kućama lijeve strane. S niskih prozora zjale na nju neobično nacifrane ženske glave i pratile je grubim šalama, kojih siroče nije razumjelo, no ipak osjećalo, da joj sva krv k licu udara, po posluti, da tu mora nešto užasno gadno biti i da ove žene nisu valjda nego vragovi. Požali, što je ovamo zalutala, i htjede da se vrati; no nešto joj ne dade, da učini, što je naumila, te ju je sve naprijed tjeralo. Zato podvostruči korake. No slabe noge već su je jedva nosile a opet duševne boli sve su jače navaljivale. Ova tmina, tek slabo proniknuta svijetlom, što se traljavo sipalo iz zadimljenih neopranih prozora kućerica, zatim ludi raskalašeni smijeh ženskinja, što je dopirao iz ovih škulja, šum brzoga potoka, pa pustoš i osama, - sve joj to još više uzrujavalo i onako uznjihanu i smrvljenu dušu. Svlada je neizrecivi strah i iznova navru joj na oči suze. Jedva je što vidjela. Dođe do nekakvih stuba. U tmini nije zaplakanim očima opazila prvoga razmaka među podsjecima te posrne i padne. Udari glavom upravo na ugao donje stube. Bolni krik vine joj se iz grla; - neka duga modrušasta tama kao debeo težak zastor svali joj se pred oči, i ona izgubi svijest.

Po prilici po sata poslije toga prođe istim mjestom gradski stražar. Misleći u prvi mah, da je kakovo pijano čeljade, pristupi bliže sa surovom kletvom te prije nego se prignuo, gurne nogom u tijelo. Kad se nije maknula, uzme je pomnjivije motriti te najednom rasvijetljenom mjestu stubâ spazi krv. Sad se zabrinu i pomisli, da je ovdje počinjeno kakovo zlo, pa zazvižda po druga. Međutim primi Tinku sveudilj nesvijesnu, pa uvjeriv se, da još živi, pomnjivo je podigne. Opaziv krasno lice, ranjeno na čelu, smilova se i stane je svojim dahom grijati. Pridošli stražar odluči, da se djevojka prenese k "crvenoj lampi", jer je sumnja, da je pjana. Oh, bijedna mala Tinka - ona pak pjana!

Tek nekoliko kuća pred "crvenom lampom" dođe djevojka k sebi. Spazivši, da je nosi stražar, ne mogaše ničega pojmiti. Svlada je instinktivni strah pred organima javne sigurnosti, te je posve glavu izgubila i malo ne pala opet u nesvijest. Rado bi bila pitala, što to s njom biva; - no ni za što nije mogla a ma ni riječce izustiti. Malo pomalo dosjeti se svemu te si protumači, da su je valjda ova dva čovjeka izvukla iz vode. Sad ih zamrzi i razljuti se. Ta ona ne može više da živi, zašto je dakle sile na to?

Ovo učini, da ih smjelo upita, kamo je vode?

- Oho, probudila se dakle ptičica. Pa je li bilo slatko? Jesmo li previše gucnuli Vinka Lozića? - surovom šalom odvrati joj na pitanje stražar, koji iđaše pokraj njezina nosioca.

- Ja vas ne razumijem, ali molim vas, dragi gospodine, kamo me vodite? Ja stanujem u Gornjoj Ilici, kod svoje majke, - nastavi Tinka u užasnom strahu.

- Dobro, dobro, sve to može biti, al nećemo mi o tom na ulici raspravljati. Pa gle, što je još nosiš; neka ide, da barem vidimo, da li se još tetura. Ajde dakle, naprijed!

- Dakle, - eto ga na! - zaviče stražar opazivši, da Tinka uistinu nesigurno stupa. - (Ah, bijednica mala!) - Jesam li se prevario! Ta gledaj je, kako ide. Tako mlada, pa se opila, vjere mi, lijepo, - moram da joj pomognem! - pa joj se sasvim približi i učini, kao da bi joj htio pomagati kod hodanja, a uistinu bio je drzovit naprama njoj.

- Gospodine! - Besramniče -! - jarosno vikne Tinka, u dnu svoga djevičanskoga ponosa uvrijeđena. Strašno joj bude u duši. Bože, ovaj nježni cvijetak, kojemu može svaki dah nauditi, sad je izvrgnut ovakovoj surovosti!

Stražar razjeđen postane još osorniji, i kad su došli pred "crvenu lampu", silom je i grubo turne prema stubama. Tinka plačući uzme moliti, neka je za Boga odvedu k materi. Oh - stid - stid je obuze! "Dakle ovamo - pred policiju, - među zločince - tate dolazim!" - uzdahne bolno u sebi i samo što je nije sram ugušio.

Na sreću službujući ju je urednik poznavao od vida, pa premda mu u svoj zabuni i golemoj boli ništa, a ma ni jedne riječi nije mogla kazati, on je nije dalnjim ispitivanjem mučio, nego pošalje po fijakera i dade je kući otpremiti.

XXIII.

U sobi, u kojoj je prije Hojkić stanovao, a sada je bila bez stanara, spremi gospođa Ninkovićka bolesnu, veoma bolesnu Tinku. Sirota žena ne mogaše si nikako te nesreće protumačiti. Otkada joj dovezoše dijete pa sve dosada, - a treći je već dan, - nalazi se bijedno u nesvijesti. Probudi li se za koji čas, ne govori ništa drugo nego: "Mene je stid - oh stid - sakrijte me, da me nitko ne vidi. Zašto je tako svijetlo u sobi; začepite svaku luknjicu pred svijetlom; - oh - mene je stid!" I bokče malo povuče pokrivač preko lica, zakopa lijepu od vrućine goruću glavicu u jastuke, da onda opet padne u pređašnje bulažnjenje.

Iz nesavezna govora razbira majka ime Hojkićevo, svadbu njegovu, nešto o vođi, tad o pandurima, o tamnici - no kako da si za miloga Boga tu nerazumnu smjesu protumači? Pođe pitati k redarstvu, ali tamo joj kazaše, da je u prijavi stražarske ophode naznačen razlog uhićenju pijanstvo, a to je bilo suviše nezgrapno, da se i jedan čas uzme ozbiljno!

Međutim bojazan za život djetetov nije joj ni puštala, da dugo ispituje, osobito kad joj je liječnik već kod prvoga pohoda rekao, da je bolesnica u velikoj pogibli. Sirota žena nije znala, što bi započela od brige, boli i straha. Kao bez glave trčala je ovamo onamo, iz bolesničine sobe u prednju, odanle u kuhinju, tad u dvorište, u bašču, svagdje lamajući rukama, čupajući si kosu i plačući bez suza. Zatim bi opet stala kraj postelje bolesnice i sa smrtnim strahom, neobuzdanom ljubavi gledala u ovo lijepo anđeosko lice, blijedo i izmučeno, a kad bi ruku stavila na njezino čelo, bijaše joj upravo tako, kao da ju je položila na usijano željezo.

- Umrijet će mi - umrijet će, - ah - majko moja, što si me rodila; bijedno, bijedno dijete, čemu mi te Bog dade, ako te sada uzimlje! Al ne - ne - Bože dragi, - Bože dobri, - ti to nećeš - ti to nećeš! U ime oca i sina i duha svetoga, amen. Oče naš, koji jesi na nebesih...

Prava sreća, da je šesti dan došao Kačić. Saznao je za nesreću Tinkinu od činovnika, koji je one noći službovao. On je odmah pogodio, kako je do svega došlo. Zaljubljeni pogađaju instinktivno. No ne usudi se poći onamo, jer uopće nije ni znao, da je tako zlo. Tek bi po vas dragi dan stajao na ulici u blizini kuće i pazio, neće li što vidjeti ili primijetiti. Pače i noću zalutao bi do pod prozore. Videći, da liječnik svaki dan dolazi, a gospođa Ninkovićka po nekoliko puta trči u ljekarnu, a cijele noći da je u stanu svijetlo, užasno se zabrinu. Napokon upita liječnika, kad je izašao iz Tinkina stana, kako je bolesnici? Ovaj ga najprije sav u čudu pogleda, tad u hitnji, da ne zakasni, nemarno mu odvrati, da je vrlo zlo i opasno, te odjuri dalje.

Sad nije više oklijevao Kačić te zađe unutra. Bilo mu je strašno pri srcu. Uz bol i strah za Tinku oćuti, kako mu sva duša kipi od mržnje na Hojkića, pa proklinjući optuži ga kao krivca čitave nesreće. Blijed i klecajući u hodu stupi u prvu sobu. Sve bijaše još onako kao onda, kad je ovamo dolazio pun sreće, uživanja i nade. "Ah - samo ona - ah - zašto se sve to moralo dogoditi!" - klikne mu u unutrašnjosti sva duša.

Gospođa Ninkovićka mogaše tek nekako odzdraviti na pozdrav i ne rekavši ni riječi, baci mu se oko vrata, da odmah gorko zarida. Kačić nije također više mogao suzdržati suza, te prignuvši glavu do njezine, poče plakati kao malo dijete.

- O, ovaj dobri gospodin Krešimir - nije nas dakle zaboravio! Eto, dijete drago, uzmite, što se s Tinkom dogodilo, - tako najedamput - ah, ah! - goleme li nesreće! Što ću ja bez nje!

- Ne očajavajte, milostiva! Ta ne mora - ah - Bog će pomoći!

- Bože daj - Bože daj! Liječnik mi ništa pravo ne kaže. Da nisam takova sirota, sazvala bih konsilium, al ovako jedva imam za ovoga jednoga i za apoteku!

- Pa zar joj nije ni malo bolje? Uzimlje li što?

- A - molim vas - bokče - nije ni pri sebi. Tek onako kradom ulijem što u nju. Oh, kako se siroče u ovo nekoliko dana posušilo, uvijek fantazira, - a vrućina - oh, pa strašan znoj, po dva tri puta na dan moram je preobući, isto tako postelju - toliko se znoji, - uvijek u gotovoj vodi.

- Bih li je mogao vidjeti? - plaho upita Kačić.

- Zašto ne? Ah - siroče malo - ne zna za se. Ako se i probudi, ne razumije me, - samo viče, da ju je stid, te si sakriva lice i nije joj nikad dosta tamno u sobi.

- Sirotica! - šapne Krešimir, a u prsima mu se od boli i jada stezalo i sukalo.

Na pragu je stao. Nešto ga držalo, da nije mogao dalje. U prvi čas nije u tmini ništa raspoznao. Malo po malo oko mu se priuči, i on zamijeti najprije golu do ramena ruku, kako onemogla visi izvan postelje. U prvi se čas okrene, zastidi se i ukori, što vrijeđa djevičansku čistoću bolesnice, pa da čini nešto krivo, slično krađi, i pomisli, kako bi Tinka bila u svojoj stidljivosti povrijeđena, da je kod svijesti, kad bi znala, da je tko vidi ovako u postelji. Htjede se vratiti u prvu sobu, no gospođa Ninkovićka upita ga tiho, da li mu se čini jako promijenjena. Sad je morade točnije promotriti. Bože - sad se tekar prestraši. Sjeti se, kako je djevojče prije uza svu nježnost bilo divno zaobljenih punanih forma, a sada gle - ovu ruku - pa i lice - makar je još uvijek porazno krasno, - kako je strašno upalo i blijedo, kako se svaka najsitnija žilica raspoznaje. Kačić, i ne znajući kako, sjeti se jednoga svoga druga, koga je vidio na smrtnoj postelji; - i on je tako izgledao - umro je od sušice. - Samo što mu nije srce puklo od žalosti. Čudio se materi, da može ostati živa, te je plemenitu ženu krivio s bešćutnosti. Ah, da je znao, kako se muči, i da je pomislio, kako oni, koje sudba za muke odabra, doduše trpe strašne muke, al im također od nekuda željeznih živaca, da sve podnesu. Ta za Boga miloga, da nije toga, ne bi bila prijeka sreća sigurna svoga plijena, svoga užitka. Čemu žrtve odabirati, ako ne bi mogle dugo trpjeti i sve muke proći!

Krešimir ne ode više odavle. Donese naslonjač i smjesti ga na prag bolesničine sobe tako, da je mogao uvijek u njezino lice gledati. Ustao bi samo, kad bi trebalo dati lijek ili vode. Nije li bilo matere u sobi, - jer je morala za kućnim poslom, - onda je on mjesto nje Tinku dvorio. Dršćući od uzrujanosti, ljubavi i bojazni, svakiput joj se približio, u jednu ruku bojeći se, da bi se osvijestila i njega prepoznala, a u drugu željan, da ga vidi i da se uvjeri, kako je on njezin vjerni čuvar.

Riječi, što ih bolesnica govorila u bulažnjenju, sve je razumio i pogodio im smisao. Najprije bile mu ove rastrgane izreke strašne, kao da sluša nešto sablasno, grobno ili ludo, pa nastojaše, da ne čuje ništa. No zamijetivši, da bolesnica govori nešto o Hojkiću, počne slušati. Kod toga sjalo joj lice od radosti i blaženstva, usta joj se smiješila, pače kao da bi cjelivala; no opet zaplače gorko izustivši ovo ime, - spomene Savu, Potok, okove, tamnicu, majku svoju i očajno stane vikati, da je izbave iz pandža tigrova i medvjeda.

Tako je čitave dane i noći bivalo. Umirila bi se tek na trenutke. Ni Krešimir ni Ninkovićka ne mogahu spavati. Kačić je još više proklinjao Hojkića, čuvši, kako bolesnica uvijek o njem bulazni, a tek da je znao, da je Hojkić riječ svoju zadao Tinki, da joj se zavjerio vječnom ljubavi! Boljelo ga i to, što Tinka o njemu samom ništa ne spominje. Sva je imena jur čuo, samo svoga nije, kao da ga nikad nije poznavala. Čekao je, čekao, napeto prisluškivao, neće li o njem štogod reći, ali ništa - nikada ništa. Tako prođe osmi dan. Kasno je već u noći. Gospođa Ninkovićka promijeni bolesnici gorušične obloge i sjedne na svoje pređašnje mjesto, gdje od duga napora za čas zadrijema. Bolesnica nije više bulaznila - smireno, blago je snivala. Kačić nije mogao spavati; na svom mjestu u naslonjaču nepomično je ukočeno gledao u Tinku. Opazi, da je nestalo bolna izmučena izraza u licu, i uzradova se u nadi, da će krenuti na bolje. Uto se bolesnica makne i otvori oči. Čudnovato se krijesile i bliještile te oči! Kačić se maknu malko natrag, da ga Tinka ne spazi. U sobi je drhtalo slabo nejasno svijetlo noćne luči i crvenoga plamena iz ugarka, što je tinjao u peći. Sve je tonulo u polutmini i gibalo se zajedno s nemirnim svijetlom.

- Majko, majčice! - oglasi se slabim glasom Tinka. Oh, kako se Kačić trgnuo, čuvši ovaj mukli iznemogli glas.

- Majko - za Boga, gdje si? Zar sam, Bože moj, sama? Ah - mene je strah! - klikne bolno djevojka.

- Evo - evo! Malko sam zadrijemala. Oprosti - evo me, drago moje dijete! - javi se hitro mati i priskoči postelji.

Poljubiv dijete u čelo, upita je puna nade: - Dakle ti je bolje? Ah, hvala budi Bogu, - nakon osam dana da pitaš za mene.

- Majko, ja umirem!

- Tinka, za Boga, što misliš! Kako ti dolaze takove misli. Ta eto, bolje ti je, - sad si izvan pogibli.

- Ah - ne - ne! Znam, da umirem. Taj čas sam sanjala, da sam u nekakvoj divnoj bašči sretna i blažena i zdrava. Ista moja noga nje bila pokvarena. Oj, da si čula, kako je krasna glazba ondje od nekuda - kano iz zraka - dolazila, pjevala se - očeva pjesma "Pod paomom" - znaš, ona moja najmilija. Tada pođe i otac, kao da je još živ, i bio je tako veseo, što me vidi, da nisam hroma, toliko se radovao. Reče mi, da smo sada za uvijek skupa. Na to se probudim. I ja osjećam, da ću umrijeti!

- Dijete, ti si uzrujana, još si slaba, - al Bog se smilovao, - i ti ćeš za koji dan ustati, pa ćemo kuda na ladanje.

- Na ladanje - joj - kako bih željela! K Vilmi, zar ne? Ali ja - kako mogu osramoćena, ah, za me je najbolje da umrem.

- Ne - ne, sinko moj!

- Jest! - nestrpljivo odsiječe Tinka. Znam, da idem k ocu. O, nije istina, da nerado umirem; ja umirem rado. K ocu idem. Oprosti mi, - al i ti ćeš k nama doći. Ne, ne - ja ne smijem živjeti.

Tad povuče sasvim k sebi majku i uzme joj u uho šaptati brzo, grozničavo, da ona nije baš ništa mogla razumjeti. Pa i kako bi - grudi samo da joj se ne rastaviše u dvije pole! Sve glasnije bivale besjede Tinkine.

- Da, da majčice, - ti si dobra - ne krivi nikoga - moralo je tako biti. Mala tvoja Tinka bila je luda i zaboravila je, da je sirota, - neznatna, - da je lazar. Ja se na njega ne ljutim, ja ga pače blagoslivljam. Njemu imam zahvaliti, što ne polazim s ovoga svijeta ne znajući, što je ljubav. Ipak bijah sretna. Što ću dakle? Njega ljubiti ne smijem za života, - Bog se smilovao, - i ja umirem.

- Dijete, drago dijete! Ako ljubiš majku, nemoj tako.

No Tinka nije više slušala. Izmučena od mnogoga govora pane sasvim obnemogla nauznak, pa da joj oči nisu postajale sve veće i krupnije, mislio bi, da spava. Ujedared lecne se i pridigne.

- Majko, mi nismo sami. Ovdje je još netko. Jest - jest - majko - tko je tu - gdje je?

Mati se uzbuni. Nije znala u prvi mah, što da rekne.

- Ne taji, - ovdje je još netko! - nestrpljivo poče Tinka, a tad najedamput blaženim posmijehom nastavi: - Zar je možda on? - O, reci - reci mi, je li zbilja on?

- Gospodin Kačić tako je dobar, pa mi pomaže, al u prvoj je sobi, - on te ne vidi.

- Dakle nije on! - Ah - kako mogoh i misliti, - a ipak -, al -. No što traži gospodin Kačić kod mene? Nisam li mu rekla? Dakle da mi sad još dosađuje!

- Tinko - on je tako dobar.

- Dobar - dobar. Jest - on je dobar, - pravo imaš. Nepravedna sam bila. On je dakle ovdje - ah - a onaj drugi - njega nema. Gdje je? Neka dođe k meni, da mu reknem "zbogom".

Kačić, koji je dosele miran no u srcu suviše bijedan čekao na svom mjestu, dođe bliže na znak materin.

- Vi ubogoj majčici pomažete? Hvala vam! Krešimire, ja umirem, s Bogom!

- Ne, gospodično Tinko! Zašto ovako? Vama je sada već bolje.

- Bolje ili ne bolje! Svejedno je. No vi ste dobri, - dajte - poljubite me na rastanku, - kao svoju sestru, - i uhvati ga za ruku, slabo ga k sebi povukavši. On je poljubi u ruku, no ona primakne glavu svoju k njegovoj i rekne: - Poljubite me u lice - ovako - ovako! S Bogom! Sad vam smijem cjelov dati. - On joj se tek dirne čela, a tada mu potekoše curkom suze.

- Ne plačite, nije mi teško, - meni je sada tako voljko! Zar ne, vi se ne ljutite na me?

- Tinko, što mislite!

- Eto - vidite - kad nije srce - htjede nastaviti djevojka, no u taj čas joj se zahlikne, na usta navali curkom krv, a glava joj pade na jastuk.

- Joj, ona umire, tako je baš s pokojnim bilo! - zajauče majka i skoči u prednju sobu po sol, da zaustavi krv.

Siroče malo nije se više osvijestilo. Jedan čas zamahne silno rukom i odvali sa sebe gornji dio pokrivala, šapćući "vruće!" Uistinu bijaše u sobi veoma toplo, a i vani se javljao južni vjetar, a topeći se led i snijeg kapao bujicom s krovova po pločniku.

Tad joj bude za kratak čas zima, da se je sasvim tresla. Slabo tijelo počne se trzati, a ona u pravom ludilu počne jecati i vikati: "Samo još njega - oh ja ga ljubim - gdje je dakle? - Nekoliko časova - samo još nekoliko časova dajte, pustite me, neću vam pobjeći, - oh dajte mi živjeti, ta ja sam tako mlada! Jao, kod vas je hladno - vi ste ledeni svi, - to boli! Vi me ubijate, - jao, mene je stid, - sve me gleda - i on - i on -! Vilmo, ti me izbavi. Oni će me ugušiti. Jao -" i hvatajući dah napokon ušuti. Disanje bude sve teže, oči se u zjenicama silno razmakle i gledale ukočeno naokolo, iz grudi kidali se uzdasi, mrmorilo hroptanje, na ustima zalije se opet krv. Tad upiljiv pogled u jednu točku, umiri se od posvemašnje slabine; u licu se opažalo, kako silno trpi. Vidjeti je bilo, da mladi život teško popušta.

Izvana začuje se jutarnje pozdravljenje; od Sv. Duha, opatičke crkve, otkuda li, dopirali su srebroglasni zvuci u tužnu ovu sobu, na valovima svojim noseći nešto sveto - nešto anđeosko.

- Bože, ti si dobar! - slabim glasom javi se bolesnica, a na licu joj zasja smiren blažen posmijeh.

Izdahnula je.

XXIV.

Malo ne slomljena tijela, povlačeći jedva noge i satrvene do dna duše hodao je Kačić kroz dva mjeseca dana po zagrebačkim ulicama i po osamljenim puteljcima Tuškanca i Cmroka, više sličan pravoj bijedi nego li živu stvoru. Bol za Tinkom nikako ne mogaše jenjati.

"Bože, Bože! jeli li je zbilja uzeo!" - bijedno i očajno otimahu mu se usklici, te bi lamao rukama i sklapao ih nad glavom. Dakle je nema! O, nezaboravno moje milče, kako si hladno - hladno ležalo! A kako živahna i vesela bješe nekoć. Zar je baš tebe morao taj gorki život tako nesmiljeno ošinuti? Sve je dakle prestalo - a ja se nadah -" - i u duhu prikaže mu se jedan čas za drugim, što ga je proživio uz Tinku, te samo što mu srce ne pukne, utroba da se ne zasukne od boli i očajanja, pomišljajući, da tako neće više nikada biti. Često kao da mu je pamet stala, nijedne misli nije mogao uloviti. Nešto teško kao olovo pritiskalo mu mozak, te je uzalud nastojao, da mu bude jasno, i kao lud hvatao se glave, padao u grčeviti plač ili bezrazložni smijeh. Koji put ne mogaše pravo ni potpuno shvatiti, da je zbilja mrtva. "Strašno - strašno!" mogaše tek promucati stojeći na humku njezina groba i usred dalekog grobnoga mira željaše si smrt.

Napokon potraži pomoć u nauci, no tek se za čas mogaše sabrati, da ga onda opet najedared obliju suze.

Među svojim drugovima obično bi bio šutljiv i prečuo svaki put njihove razgovore. Tek kad bi se spomenulo ime Hojkićevo, planuo bi i strasno navaljivao na nj i njegove jednomišljenike, među kojima je Hojkić nakon svoje bogate ženidbe zauzimao znamenito i ugledno mjesto. Ovo bi kojiput uzbudilo u Kačića želju, da i on prihvati kakovu ulogu u stranačkom životu, držeći, da mu to ne bi ni teško bilo, gdje je i onako već očiti vođa akademijske mladeži. No posvemašnja bol, u koju bi uvijek iznova padao, ne dade mu, da se ozbiljno bavi ovom nakanom i željom.

Iz ove letargije istrgne ga Hojkić. U jednim vladi privrženim novinama izišla je njegova podulja politička studija, u kojoj je branio jedinu mogućnost sadašnjega političkoga stanja, slavio državničku mudrost vođa vladajuće stranke, koji umiju svojim finim političkim taktom naći pravi put, te u pravi omjer staviti žarke i predaleke želje rodoljubiva idealizma s olinama mogućnosti političkog realizma. Kudio je ozbiljnim, strogim, na neki način pitijskim tonom pretjeranost nezadovoljnih domaćih političara i svaljivao na njih svu odgovornost za pogibao, u koju bacaju "zemlju" i "narod", povlačeći ga u buru jedva smirene borbe i tim ga odvraćajući od jedino spasonosne zadaće pozitivnoga rada; a što je još gore, time da se jur postignute stečevine državnopravne mogu izgubiti. Nadalje je pravom advokatskom vještinom branio redom sve odredbe javne uprave i nazivao ludošću i dokazom političke nezrelosti, što imade ljudi, koji u tim odredbama naziru povredu zakona, prava i dostojanstva hrvatskoga naroda.

Taj niz članaka, pobudi opću pozornost. U "Narodnim Novinama" izišao pače na prvom mjestu članak, koji je slavio Hojkića kao najumnijega od mlađih ljudi u zemlji i redom se u nekoliko brojeva donosili dugi izvaci iz studije. U "Agramer Zeitungu" izašao njemački prijevod, a "Pester Lloydu" javljao se brzojavno sadržaj pojedinih članaka, te se konačno u posebnom "leaderu" pozdravila ova najnovija hrvatska enuncijacija tobože kao dokaz popravljena duha u Hrvatskoj, jer se iz nje razbira, da Hrvati počinju jednom pravo shvaćati svoj odnošaj prema Ugarskoj i upoznavati granice svojih političkih težnja, pa da imadu opstanak jedino u što užem savezu s Ugarskom. Ovako taj list. Ironija pak slučaja htjede, da je u istom broju izišla vijest, kako je preko pedeset Hrvata tehnika otpušteno iz državne službe sa željeznica i državnih drumova u Hrvatskoj, jer ne umiju mađarski, pa da je krajiška šumska imovina određena velikim dijelom za gradnju željeznica, svedenih u Budimpeštu.

S druge stane pobudi Hojkićeva studija upravo buru nezadovoljstva i skrajnje ogorčenosti. Sve, što je u kraljevini stajalo izvan javnih služba i nije tražilo nikakove koristi od vladajućih krugova, osjećalo se u dnu srca ranjeno. Kad se je pak jošte vidjelo, da madžarske novine hvale i priznavaju ove misli, onda se bol i ogorčenost pretvorila u skrajnju strastvenu mržnju. Još više s toga, što su u isto vrijeme kad je Hojkić slavio vladajuće stanje i tvrdio za nj sigurnost i obezbjeđenost narodnosti i samoodluke u domaćim stvarima, izišle spomenute odredbe, te je svatko držao, da radi toga smije najmanje vjerovati njegovim tvrdnjama.

Kačić iz početka nije ni čitao Hojkićeve studije. U svojoj velikoj tuzi nije zapravo ništa ni primijetio. Tek kad se je sve više počelo govoriti o cijeloj stvari i kada je i među đacima i po kavanama uvijek slušao spominjati najnoviji izljev Hojkićeva uma, u njem se uzbudi i znaličnost i želja, da ulovi Hojkića u niskosti, pa da ga javno osramoti.

Nabavivši sve brojeve pohrli kući i preleti sve na dušak. Postade upravo razjaren. Da i nije ovo Hojkić pisao, on bi se bio isto tako svom dušom opro tim nazorima, snebivao se s takvih tvrdnja, pa nazivao logiku razbojničkom, a moral macchiavellističkim. Kako dakle, da to ne učini, kad je osobno mrzio i prezirao pisca, koga je svaki dan u sebi pozivao na odgovornost radi smrti Tinkine.

Čitajući škripao je zubima od ljutine i ne znajući za to gužvao i derao novine. A kad je sve pročitao, osobito članak o krivom shvaćanju hrvatske prošlosti, skoči bijesan sa stolice i uze kao mahnit trčati po sobi.

- O prodana izdajico! Dobro te prozriješe Puškarić i Žunić! Mješino! Pa da im čovjek ne daje pravo, što ne vjeruju u sve te patrone! Jest, jest, pravo imadu - pogodili su! I stoji: ili-ili. Sad više ne oklijevam. Ma što možeš očekivati od čovjeka, koji je za volju novca izdao Tinku! Tinko, draga svetice! - da si to doživjela, ti bi - zamrzila na nj, spasena bi bila. Ali čekaj, moderni Efialte! - klikne glasno Kačić i hitro se namjesti kod stola, pa uzme taj čas grozničavom žurbom pisati protučlanak. Nije ustao, dok nije dovršio, makar je jedva vidio pisati u nastalom mraku. Pogleda za tim na uru i spozna, da je premašio sat polaska u knjižnicu. A ipak nakanio je odlučno, da će danas početi opet raditi, jer ga ponešto već pekla savjest, što se je previše zapustio; u narednom ljetnom semestru morao je polagati državni ispit.

No ovaj čas nije ga taj nemar uznemirivao, - tako je živo gorio od ljutosti i uzrujanosti. Potrči odmah k Boliću, da mu preda sastavak za list stranke. Ne našav ga kod kuće, morade poći u gostionu k "Veselomu Zagorcu".

Bolić je postao u najnovije vrijeme vegetarijanac, te ga Kačić i sada zateče uz ogromnu zdjelu salate i tvrdo kuhana jaja.

- Otkuda vi? - upita Bolić nemarno, gotovo zlovoljno, jedva podignuv glavu.

- Baš od vas. Tražim vas u jednoj stvari.

- Je li važno? Danas mi nije želudac posve u redu, pa da vam pravo kažem, ne volim ni o čem razglabati.

- Vi ne trebate, - odvrati Kačić, koga ne smete ovaj doček - evo ja bih želo, da se ovo tiska. Budite prijazni, pa pošaljite uredništvu. Ja se ne poznajem s urednikom, pa bi moglo - u koš, a želim, da se svakako tiska:

- E - dakle - moj dragi, - velite - ne trebam razglabati, - a valjda moram pročitati prije, nego ga pošaljem. O čem se radi?

- Pobijam Hojkića, - odvrati Kačić ne više sigurno, jer ga obuze neka plahost i strah, da mu Bolić neće odobriti koraka.

- Ha - ha - ha! - grohotom se ovaj nasmije. - Šta rekoste? Pobijati ga hoćete? Moj dragi, bit će pametnije - izbijte ga. To su argumenti najbolji u polemici s takovom čeljadi. Što pobijati - što to hasni - čemu? - pitam vas.

Kačića to uvrijedi, a i razljuti. No sjeti se, da se u listu Bolićevu nikada ne raspravlja o svim tim domaćim pojavama, nego samo o politici pokojnoga Napoleona i o "užasnoj ludosti" Bismarkovoj. Odluči dakle odustati od štampanja svoga sastavka, al nakani ipak nešto učiniti. No što? - U tom lovu za zgodnom misli ostavi Bolića i pođe šetati. Tu se sastane s Puškarićem, Žunićem i Jelenčićem i još nekojim đacima. Razgovor se odmah zapodjenu o Hojkićevu članku. Svi bijahu isto tako kao i Kačić srditi.

- Taj je bacio obraz pod noge! Pravi Slavosrb! Radi novaca svoga tasta mora ovako! - vikao Žunić kicoški popravljajući kosu.

- Da, dobio grofa R. za klienta. Treba sada pokazati, da je lojalan. Lako on pregara uvjerenje - za mastan ekspenzar. Oh, da mi ga je za ušesa zgrabiti! - reče Puškarić i ljutito udari štapom po pločniku.

- Kakvo uvjerenje? Što misliš! - prekine ga Jelenčić. Nema ova bagra ljudi uvjerenja. No, čekajte, ne bi to smjelo ovako mirno i bez kazne proći. Sjećate se valjda svi, kako je još lani govorio na onoj skupštini? Ha - kakav je on, takovi su svi. Ali, Boga mi, ne smijemo šutjeti.

- I ja mislim, - rekne Kačić i nastavi neodlučno: - Moralo bi mu se u novinama baš ljudski odčitati. Zar ne? - Da, evo ja sam već sastavio odgovor.

- Bravo! Živio! Eccelente! - padnu mu svi u riječ.

- Pošalji odmah u uredništvo!

- E - teško je. Nisam poznat s urednikom.

- Ala mi poteškoće! Evo, daj Boliću, on će poslati.

- Bolić neće.

- Šta-a-a?! - zabezeknuto upitaše svi, i premda je svaki od njih danomice psovao na autoritete, sad se ne usudi ni jedan više braniti pređašnjega mnijenja. Toliko je Bolićeva riječ valjala. Pače Jelenčić, koji je prije najviše govorio, da se ne smije šutjeti, uze sada stvar razmatrati i dođe gotovo istim riječima i razlozima do istoga zaključka kao i Bolić.

- Neka dakle zavara slabiće! Neka narod misli, da je sve ono istina, što je napisano. Qui tacet, consentire videtur! Izgleda, kao da ne znamo pobiti, što tvrdi, ili da se s njim slažemo! - prekine nestrpljivo Kačić Jelenčića.

- Ne, stante! - umiješa se Puškarić. Nećemo u novine, - zbilja ne zaslužuje ni toga. Al ima drugo sredstvo.

- Koje?

- Neka akademski građani kakovu izjavu dadu.

- Ecco - tako je! Bravo! - stane Žunić kliktati i rukama pljeskati.

- Zbilja, dobra je ta misao! I ja sam za to. Pa znate li što, proglasit ćemo ga svečano izdajicom domovine, - odluči Kačić sasvim ozbiljno. U prvi mah svi su mu sa zanosom povlađivali, no tad se Jelenčić opet dosjeti jadu, da treba Bolića prije pitati. Nije se usudio odmah to kazati otvoreno, nego je počeo okolišati. No ne bijaše od potrebe. Čim je samo spomenuo ime Bolićevo, slegne se žar Žunićev i ostalih, te odlučiše svakako prije upitati Bolića.

- Disciplina stranačka! - ispriča se Jelenčić, no Kačić se ipak ne htjede nikako pokoriti, te im odrešito reče, da će sutra objaviti stvar na sveučilištu. Njemu se suviše sviđala ova misao proglašenja izdajicom, a bojao se, da je ne bi Bolić odobrio. Koliko li je odmazde nalazio u tom za mržnju na Hojkića! Zato je ostao tvrdokoran. Međutim ne dođe u opreku. Bolić odobri nakanu. Iz dna se duše nasmija, čuvši za njihovu nakanu.

- To imade smisla! Pa navalite na sve, ne samo na Hojkića. Neka bude jezgrovito!

Drugo jutro odmah se radilo u tom smjeru. Kačić bijaše cijelomu pokretu na čelu. Taj su dan profesori čitali gotovo pred praznim klupama, jer se je mladež cijelo vrijeme na promenadi dogovorala.

- Jednostavna izjava - nije dosta, treba tu svečane skupštine. U njoj onda! - reče Kačić, opkoljen Jelenčićem, Puškarićem, Žunićem i još drugim tjesnijim drugovima.

- Ma da, sazovimo dakle skupštinu.

- E - moramo u rektoratu ishoditi dozvolu, a da li ćemo je dobiti za tu stvar?

- Lako za to. Kazat ćemo u ma kakvu drugu svrhu, pa onda kad se ta svrši i povjerenik rektorov iziđe, onda ćemo zaključiti svoje, - uz lukavi smijeh javi se Puškarić.

- Dobro - dobro! Tako će i biti!

- Ne - nije tako dobro! U tom leži laž, a njom bismo samo oblatili plemenitu našu nakanu, - ražesti se Kačić.

- Ala si dijete. U političkim stvarima i poslovima mora se ovako. Sam shvaćaš, da bi potrebno bilo dati ovu izjavu ovakvim svečanim načinom, - ta da, imalo bi više lica i više efekta. Zašto se ne bi poslužili ovim nevinim sredstvom?

- Dakako - dakako! - povlađivahu svi Jelenčiću, no Kačić ne dade si dokazati. Njemu se gadila neistina sama po sebi, stidio se poslužiti se lažju pred svojim poglavarom, mislio je, da ponizuje i oskvrnjuje samu stvar, za koju radi, a držao ju je svetom i uzvišenom. Činilo mu se, da bi se tim krivudastim putem snizio do Hojkića i postao njemu ravnim. Napokon sjeti se Narančića, koji mu je jednom rekao, da čovjek u politici - malo slab - pada prečesto u pogibao, da se obeščasti.

On dakle ne htjede ni sada popustiti, ma da se je pobojavao, neće li se tim čitav pothvat izjaloviti, - a za sav svijet ne bi on to htio.

Tako se raziđoše mladići bez konačne odluke.

Kačić pođe ravno prema svome stanu. Sretne dva domobranska kadeta. Razgovarahu se glasno mađarski. Vidjelo se na tamnosmeđim četverouglastim licima i malenim crnim očicama, da nisu slavenskoga, nego čistoga turanskoga soja.

- Eto, dakle ovako bezobzirno šalju nam ovamo svoje - a naše potiskuju natrag. Napokon bi doista bilo dopušteno svako sredstvo u borbi protiv ovakvih prilika. Hrvatsko dijete mora u Hrvatskoj ustupiti mjesto tuđincu! - ogorčeno promrmlja na zube Kačić i pomisli na svoju skupštinu.

Sada se sjeti, da mora ocu pisati, neka mu pošalje novaca za krojača, što mu je preokrenuo ljetno odijelo. Pođe dakle na poštu, da kupi dopisnicu. Na dopisnici bijaše natiskano samo: "Magy. Kir. Posta. Levelezö-lap". Hrvatskomu jeziku ni traga. Dosada se ljutio na dvojezične tiskanice te je već u njima nazirao povredu zakona i narodnoga prava, a kud i kamo više razjedi ga ova dopisnica, pa gotovo izvan sebe usklikne: "Oh, Hojkić brani ovo. Pravo ima Bolić, kad tvrdi, da i svoje zakone drže, dok ih je volja. Dakle ni ovo malo sloboštine ne uživamo sigurno, kamo li slobodu, koja nas po Bogu i povijesti ide!" - I ljut, makar na očitu štetu, razdere kupljenu dopisnicu. Opet pomisli na svoju skupštinu i u ovaj čas bijaše potpuno sklon dočepati se dozvole ma kojim načinom.

U stanu čekali ga već s ručkom. Taj put bijaše prostrto u kuhinji. U sobi nije bilo mjesta, jer su svu zapremile skupocjene haljine gospođe Hojkićke.

Ma da Kačić nije bio pretjeranih gospodskih navada, ipak mu smetalo ovo blagovanje u kuhinji među prljavim loncima i kablima s napojem. A ljutio se, što je morao takovo što podnijeti "opet" radi tih Hojkićevih. Uza to ga Šmirganz mučio time, što je neprekidno hvalio Hojkića, kako je ugledan mlad gospodin, kako k njemu u kuću zalaze najotmjenije ličnosti iz Zagreba, i, što je glavno, kako točno svoje račune plaća.

"Da, lako, - pomisli Kačić, - kad se je prodao!"

- Ne kao onaj prokleti savjetnik, - i jučer sam bio badava kod njega. Gospođa mu nikada ne može dosta finih lataka izabrati, nikad dosta uresa naći, - a platiti, platiti - na to i ne misli, - dovrši starac.

Kačić mu ne odvrati ništa. Misleći sveudilj na željenu skupštinu, nije više ni slušao Šmirganza, pa zaduben u svoje misli buljio u nečisti stolnjak. Međutim osjeti, da ga Ružica neprestance promatra. To mu bude neugodno, pa, ne čekajući konac ručka, ustane i ode u svoju sobu. Ovdje se baci na postelju da opet traži badava način, kako bi sklonio rektorat, da dozvoli skupštinu. Nikako se ne mogaše odlučiti, da uradi onako, kako je Jelenčić mislio. Dakako, sjetiv se dopisnice, malo što nije popustio, no ipak prevlada ljubav k istini i iskrenosti. U tom ga jošte ukrijepi nadošli Smiljanić, koji također ne bijaše za Jelenčićev prijedlog. Oba mladića pođu u kavanu.

XXV.

Na Jelačićevu trgu sastanu čitavu hrpu mađarskih domobranskih kadeta u društvu željezničkih činovnika, također Madžara. Glasna madžarska riječ na daleko im se čula, a Smiljanić, koji je nešto mađarski razumio, primijeti, da se rugaju hrvatskim napisima na dućanima i da o Hrvatima porugljivo govore.

Na drugoj strani stajahu na okupu oficiri stajaće vojske, a uza njih nekoliko elegantnih mladih Zagrepčana. Zabavljali se živahno, obijesno u onoj strašnoj njemštini zagrebačkoj, kojom se najveća uvreda nanosi klasičnomu jeziku Goethea i Schillera. Prolazile također mlade, nacifrane djevojke, postrance očijukajući s časnicima uz pratnju svojih debelih ili suhih matera, te je i mlado i staro čavrljalo neprestance njemački. Sretoše zatim staru ukočenu gospodu, među kojom nije bilo teško pogoditi umirovljene krajiške oficire ili županijske činovnike, pa ni oni ne razgovarahu hrvatski.

- Strašno! - viknu Smiljanić - još nisam čuo hrvatske riječi. Sve to govori tuđim jezikom. Pa usred Zagreba! Kaži onda, da napredujemo! Boga mi, skrajnje je vrijeme, da se nešto učini!

Kačić ne odvrati ništa; no ne zato, što bi bio ravnodušan, nego baš od silne ogorčenosti ne htjede se ni upustiti u razgovor o tom. Pa i Tinke se sjeti. Ona je tako rado hrvatski govorila. I bijedni mladić samo što nije svisnuo od boli.

Ovakav dođe sa svojim drugom u "Narodnu kavanu". Ovdje nađe sakupljene goste u živu govoru i u primjetljivoj uzrujanosti. Opet bijaše u prekodravskim listovima sve puno pogrdnih članaka na Hrvate i Hrvatsku. Spočitavalo im se, da su siromasi, koje mora Ugarska uzdržavati, a u dugom članku nastojao je jedan od najuglednijih članova ugarskoga parlamenta, da dokaže financijalnu pasivnost i nemoć hrvatske zemlje. Zatim se zahtijevalo od vlade, da već jednom konačno pripoji Rijeku Ugarskoj, neka Hrvati vide, da nemaju na taj biser ugarske krune nikakva prava.

No još više je uzrujala vijest, da je ugarska vlada potajnim načinom učinila odredbe, po kojima bi jedna od temeljnih ustanova autonomije postala iluzornom. Već nekoliko dana prije donesoše tu vijest domaće opozicione novine, no odmah je drugi dan u službenim glasilima iz pera Hojkićeva izišao članak, koji je sve to nazvao izmišljotinom opozicione zlobe i odčitao svoj opoziciji grdnu lekciju, što se služi takovim agitacionim sredstvima, pa je ujedno uvjeravao, da u cijeloj Hrvatskoj nema čovjeka, koji bi dopustio, da se zakon tako krši, a da bi vladajuća stranka bila prva, koja bi takovu navalu na temeljno pravo "zemlje" najodlučnije, a za cijelo i s uspjehom odbila. Narod neka samo mirno ostavi krmilo svojih poslova u dosadanjim rukama. Uostalom, da ugarska vlada, taj simbol slobodoumlja i ustavovjernosti, ni u snu ne misli na takove protuzakonitosti. Ovaj službeni članak umirio je svakoga, a eto danas donose istu vijest službene i neslužbene madžarske novine uz silno slavljenje vlade. U "Pester Lloydu" stajalo je na koncu dotičnoga članka: "Jednom je dakle ipak uvidjela naša vlada, da imade prestati sa svojom dosadašnjom sentimentalnom politikom prema Hrvatskoj, i da je skrajnje vrijeme, da se pokaže tamo dolje, da su prestala vremena sna Jugoslavije, a Zagreb uistinu da nije nego pokrajinski grad ugarske države, isto onako kao Debrecin ili Segedin, razlikujući se od ovih gradova tek u tom, što mu je radi udaljenosti od državnoga središta opredjeljeno, da bude sijelo posebnih organizama".

Sad dakle nije nitko više mogao sumnjati, da je javljena vijest istinita, no ipak su se još mnogi nadali, da nije dotle došlo, jer službeni domaći listovi nisu još ništa o tom javili. Svatko je s napetošću čekao čas, kad će raznositelj donesti današnji list. I baš danas kao da je zakasnio.

Napokon eto novina. Jedan ih gost pograbi i ne čekajući, da ih konobar usadi, pa našav i ondje potvrđenu onu vijest, lupi razjareno šakom o stol. Drugi međutim našli i više. Bio naime i uvodni članak, opet pod šifrom Hojkićevom, o istom predmetu. Ovdje se vještim slogom i mnogim riječima dokazivala politička potreba spomenute odredbe, a politički razlozi da moraju napokon u državnom životu često mimoići mrtvo slovo zakona, koje ne može sve slučajeve i sva buduća vremena obuhvatiti. "Uostalom - mi rado priznajemo i u tom leži naša moralna snaga - da su glede cijeloga nazočnoga pitanja bili duhovi u Hrvatskoj, hvala našim opozicijama, suviše razmahani, te se u prvi mah svatko - mi ni sebe ne izuzimljemo, - toliko pobunio, da se je u upitnim odredbama više tražilo i dala im se veća znamenitost, nego ih ide i nego se u njima nalazi. Samo zato bilo je moguće, da se je toliko isticala povreda temeljnih zakona. Danas, kad su duhovi podobni, da hladnije razmotre stvar, brzo će svatko uvidjeti, makar mu na raspolaganje ne stoji moć interpretacije zakona, da o povredi nema ni govora. Uvaženi nas pravnici pače uvjeravaju, da su slične tvrdnje s pravničkoga gledišta odveć smiješne. Zato mi opet velimo: u politici treba da bude čovjek hladne krvi, što žalibože u nas Hrvata često ne biva!"

Kad se je sve to pročitalo, nije nitko više sumnjao u istinitost javljene vijesti, te je širom cijeloga općinstva zavladala razjarenost, ogorčenost, pače strava, koju uvijek pobudi i prouzroči čin potajice izveden, jer svatko osjeća, da se od njega nije moguće čuvati, pa da tako nema ni u čem sigurnosti.

Kačića ne samo da je poput svih drugih ranio taj najnoviji čin, nego ga zahvati također ogavnost prema svemu, što postoji. Golema - golema mržnja ispuni mu dušu, a stid ga isto tako oblada. Je li moguće, da se zakoni ovako jednostavno mimoilaze? Dakle Bolić nije pretjeravao? A nalazi se još domaći čovjek, koji se usuđuje ovo braniti, premda je prije nekoliko dana još sam nazvao to bezakonjem i upravo s toga nije htio ni vjerovati u raznesene glasove! - Strašno mu bude, pa kao lud povuče Smiljanića za sobom iz kavane.

- Oh, bijedna moja domovino! - klikne jedva što je izišao napolje, - vlastita ti djeca kopaju grob. Ne tužim se na tuđinca, koji nastoji, da svoju moć raširi. Al vi izrodi matera hrvatskih! To su nam one hvaljene stečevine, - robovi, dok vam ih gazda pušta, uživate ih, a uzme li vam ih danas, tad nemate ništa. A vi ćete mu lizati pete kao i prije. I ja - da Boliću ne vjerujem! Sada tek vidim, kako je mudar i jedini poštenjaković u Hrvatskoj!

Ovo je Kačić s emfazom izgovorio, u licu mu se crte iskrivile, a rukama je kao na grožnju mahao po zraku.

Proljetno sunce upravo je zapadalo i posljednji mu traci tek podrhtavali po krovovima kuća, a sablja na spomeniku Jelačića bana ljeskala se u zapadnom svijetlu.

- Kad oni tako, ne trebamo ni mi drukčije, - obrati se u jedared nakon dulje šutnje Kačić prema Smiljaniću.

- Šta misliš?

- Zar nije? Oni krišom i potajno uništuju ono, na što se kao narod narodu obvezaše, što je njihov i naš kralj potvrdio. A Hojkić ima lica, da to brani. Zašto dakle ne bi mi ishodili skupštinu, makar i lažju? Odlučio sam. Potrebno je. Mogli bi naši neprijatelji još misliti, da je nestalo u nama svake svijesti i da nas nema nego samih Hojkića. Kad starci šute, neka mladost govori. I onako mi smo budućnost.

- Ti ćeš dakle zamoliti dozvolu za skupštinu? No što ćeš navesti?

- Smislit ću već; nije me strah. Idem sada potražiti Jelenčića.

Kačiću kao predsjedniku "društva za potpomaganje siromašnih pravnika" nije bilo teško naći izliku, pod kojom će ishoditi dozvolu za skupštinu.

Drugi dan o podne visio je na crnoj tabli poziv na svu gospodu akademijske građane, da izvole doći na izvanrednu skupštinu, u. kojoj će se raspravljati, kako bi se namakla što izdašnija sredstva potpornim akademijskim društvima i stvorili prikladni zaključci. Skupština bijaše određena za slijedeći dan u pet sati poslije podne. Na pozivu bijaše potpisan Kačić.

Jelenčić, Žunić, Puškarić i Smiljanić preuzeše zadaću, da skupe što više mladića na sastanak. Kod toga su samo posve povjerljivima kazali pravu svrhu skupštine, a drugima su tek dali nagađati, da će se nešto vele važno raspravljati.

Stoga se u zakazano vrijeme sakupi malo ne sve đaštvo. Nije bilo jedino elegantnih "gospodičića", koji su u isto doba morali biti na Jelačićevu trgu, gdje je svirala vojnička glazba. No ni Kačiću ni ostalima ne bijaše stalo do njih.

Ponešto drhtavim glasom otvori Kačić skupštinu. Onogodišnji rektor magnificus, prof. Mirković, dođe sam glavom. Umno mu lice sjalo je plemenitim zadovoljstvom, slušajući, kako mladi ljudi ozbiljno i važno vijećaju o svim mogućim načinima, kako bi dobrotvornim društvima pomogli do što boljega napretka. Jelenčić i Puškarić najviše se isticahu, Kačić se nije mnogo uplitao u raspravu. Jedno zato, što mu ovaj dio skupštine nije bio glavnom svrhom, to ne mogaše hiniti; u drugu pak ruku bio je neizrecivo uzrujan i malo ne plamtio i gorio, da bude što prije na čistu s pravom zadaćom današnjega sastanka. Čas se zastidi gledajući u iskreni dobri obraz starca Mirkovića, a pomišljajući, da će ga morati prevariti, pa bi nehotice svoj predsjednički stolac pomicao sve više na lijevo od njega, čas se pobojavao, neće li rektor ostati, dok se svi ne raziđu, i tako ne bi bilo moguće skupštinu dalje držati.

Međutim se dnevni red iscrpi. Do definitivnih zaključaka nije došlo, te Kačić zaključi skupštinu, zahvaliv se rektoru, što ju je počastio svojom prisutnošću. Mirković se na to nakloni i iziđe iz dvorane. Kačiću kao da se težak kamen odvalio s duše. Nekoji mladići pođu za rektorom, no kod vrata stajahu Jelenčić i Žunić, koji bi svakomu prišapnuli, neka malko pričeka. Uto i Kačić s katedre umoli, neka se gospoda malko potrpe i izjavi, da ovu skupštinu proglašuje tajnom.

- Oho, šta je to? - čulo se dvoranom. Kačić izvadi iz džepa snopić novina i pročita naslov Hojkićeve radnje.

- Propao! Propao izdajica! - zagrmi Jelenčić a za njim sva dvorana.

Sad uzme Kačić upravo žarkom besjedom žigosati Hojkića, njegove tvrdnje i čitavo postojeće stanje. Drhtavim od strasti i ganuća glasom govoraše dugo i lijepo. Zanosna mu riječ uspali čitavu skupštinu, te je govornika svaki čas prekidalo silno i burno odobravanje. Nešto snažno odisalo je i orilo iz svake riječi, iz svakoga zvuka, i nitko se u dvorani nije mogao oteti čaru i sili govornikove misli i zbora i onim plamenim očima, krupnijim i tamnijim nego obično. A kad je pročitao rezoluciju s izjavom, u kojoj se Hojkić proglasuje izdajicom domovine, a pravo hrvatsko ističe kao neosvojno, neoteto i sveudilj postojeće, - onda zanosu i oduševljenju ne bi kraja, te je u tili časak bilo na listini do dvjesta potpisa.

Drugi se dan raznosila Zagrebom, a kr. ugarska pošta vozila širom domovine i tuđine izjavu hrvatskih akademijskih građana, u kojoj se Hojkić proglasuje prodanim čeljadetom i izdajicom domovine.

Kako nije inače moglo biti, izjava izazove silnu graju. S jedne se strane mladež hrvatska svih sveučilišta hapsburške monarkije pridruži zagrebačkim drugovima, a s druge nije vlada mogla ni smjela prekrstiti ruku.

Kačić sam bijaše neobično zadovoljan. Veselio se ne samo s toga, što je Hojkića onako silno osramotio, nego poglavito zato, što je učinio nešto znamenito, pa mu je to osjećanje uzdizalo dušu i svijest. Napokon i taština mlada čovjeka, da mu se ime na svim ustima pronosi, također ga obladala.

Isto tako osjeti u sebi onaj uzbuđujući plamen djelatnosti. Neprekidno se nalazio u razigranom duševnom stanju. Koji mu čas bilo, kao da bi bio opit. Ne mogaše se ni s kim sastati, da mu ne bi sav sjajući u licu pripovijedao o događaju, a na svaku pohvalu tiskao bi ganut ruke dotičniku i malo ne padao mu u naručaj. Dirnut, razigran, pobjedonosan osjećao, kako mu se oči sveudilj zalijevaju suzama radosnicama. Ni s kim ne bi zapreo ni najobičnijega govora o najtreznijem predmetu, a da ne bi odmah pao u velike kićene zanosne besjede.

- Eto dakle jednom - eto me usred borbe, tako mi se javlja život, sad sam stupio baš u sredinu njegovu! - govorio bi sam sebi i osjećao se potpunim čovjekom. Sve đačko kao da je od njega otprhnulo, izniklo, razišlo se u žaru "borbe za domovinu i njezina prava". Nešto slavno dizalo mu dušu u visine, kako se ševina pjesma krili k sjajnomu nebu. Sjeti se, kako mu je nekoć kao abiturientu rekao kateheta na rastanku s gimnazijom, da će na sveučilištu iz uskoga kruga dosadašnjega izaći u sredinu života i njegove bure, te mu preporučio, da bude svagda rodoljuban i pošten. S ponosom je sebi priznavao, da je ovim korakom ispunio savjet učitelja svoga.

Kod kuće svi mu se čudili, kako se je promijenio. Tako dugo već nujan, zlovoljan i šutljiv, a gle sada, kako je veseo. Majstorica ne mogaše to da prešuti; sam stari krojač stao ga bockati.

- Valjda sretan uz kakovu djevojčicu, ha - ha, ha! - Nije li - ah, - znam ja, - ne branite se - bio sam i ja mlad. O, kako su za mnom žene letile, svaka je htjela da joj baš ja mjeru uzimljem, - i visoke dame, - o - o - al znao sam ja i to! Tako - malko ovdje pogladiti, - malko ondje popraviti! - he - he - he! - uzbrblja se starčić, lukavo se podsmijavajući i sučući podstrižene štetinjaste brke.

Jedina ga Ružica gledala nijemo, - i ona bila je sva zadivljena, no i nekako uznemirena. Niti časka nije mirno sjedila na svom mjestu, grozničavo mijesila od kruha kugljice, da ju je mati morala nekoliko puta opomenuti, neka kruh, taj Božji dar, ne vrijeđa. Kad se otac onako našalio, djevojče problijedi i u zabuni htijući čašu k ustima prinesti izlije svu vodu iz nje. Voda nagne slučajno na Kačićevu stranu. Sad ne bi kraja ni konca krojačevoj šali.

- Što sam rekao! Nisam li pogodio? - Eto krstitaka, - čuvajte se, ta kažem vam - sretan u ljubavi -!

Kačić se nasmije od nevolje, Ružica pak ustade od stola i ode u drugu sobu. Krešimiru se pričini, kao da bi odanle čuo plač. No za čas nije više na to ni mislio. Zurio se, da dođe što prije u kavanu.

Tu nađe u domaćim novinama ogromne članke o događaju na sveučilištu. Spominjalo se u njima i njegovo ime. To ga veselilo i sokolilo. U listovima vladinim osuđivao se oštro ovaj korak mladeži. Pitalo se, kojim pravom mogu oni suditi o javnom djelovanju čovjeka izvan njihova kruga, čovjeka, koji si je unatoč svojoj mladosti pribavio ozbiljnost i realnost misli, koju bi mu mnogi starac mogao zaviđati i koji je upravo s toga dobio pravo, da raspravlja o javnim odnošajima zemlje. Gdje je nadobudnoj mladeži potrebite za to hladnoće? Gdje joj dovoljna znanja? Napokon nisu mlada gospoda poslana na sveučilište, da prave politiku, nego da se pripravljaju za svoje ispite. Konačno nazvao se čitav događaj razbojničkim atentatom, koji bjelodano dokazuje, koliko ludosti, divljaštva, prostote ima među mlađim naraštajem, te se pozivala vlada neka ozbiljno pomisli na sredstva, kojima će u buduće takav nered učiniti nemogućim.

Članak opozicionoga lista, u kojem se slavila mladež poradi dokazana prava shvaćanja, bio je po odredbi državne vlasti zaplijenjen i baš u času, kad ga je Kačić čitao, morade ga dati kavanaru; - gradski stražar stajaše usred kavane.

Službene novine donesoše također vijest, da je vlada odredila istragu protiv izgrednika i izdala rektoratu najstrože naloge.

Kačić se na to tek nasmije. Uto dođe u kavanu Žunić.

- Znaš što novo, Krešimire?

- Ne znam ništa, - šta je?

- Na crnoj tabli visi poziv rektorata za te, Puškarića, Jelenčića, Smiljanića i još neko je, a i za me. Kažu gore, da će nas kazniti relegacijom.

- Tako -! - rekne Kačić i smete se. Tijelom prođu mu hladni srsi.

- Ludost! - šta mi mogu! - silom nemarno primijeti Kačić. Uistinu se prestraši. Bilo mu je za oca. Šta bi on kazao i koliko briga trpio, da njega - potjeraju sa sveučilišta.

XXVI.

Kačić ode sa Žunićem k Boliću, koji je stanovao u maloj sobici jedne gostione zadnjega reda. Tu nađoše sve: - i Krizmanovića, i Jelenčića, i Puškarića, Kavalotića i Otona Grasera. Nekoji se poredaše oko stola prenapunjena novinama i broširama, drugi pak vucarili se po postelji i oko prozora.

Upravo se dogovarahu, kako će sastaviti deputaciju, koja će u ime njihove stranke poći svečano čestitati jednome od njihovih prvaka. Kačić se nehotice sjeti govora Jelenčićeva, kojim je prije godinu i nekoliko mjeseci pobijao Hojkića, kad je predlagao, da se čestita drugome narodnomu prvaku. No on ne reče ništa na to, jer je bio suviše zabavljen jednom brigom. Na dušak im ispripovjedi, što je od Žunića čuo. Jelenčić i Puškarić u prvi čas problijede, no brzo se svladaju i stanu rogoboriti i surovo navaljivati na rektora. Jedan od prisutnih - valjda Krizmanović - izvadi na to službene novine, a Žunić mu ih uzme iz ruke, te stane glasno čitati članak, koji je tako ružno navalio na mladež. Sada tek stanu svi strašno vikati i psovati. Za čas bilo je u tijesnoj niskoj sobici toliko vike, buke i graje, da je konobarica doletila bojeći se, da se kakav zločin zbiva. Jedini Kačić bijaše iz početka tih; on si ne mogaše zatajiti, da je prikor službenoga pisca, da su kukavnim i nedoličnim načinom došli do skupštine, posve opravdan, pa je šutio. Napokon zahvati i njega ova svestrana uzrujanost, te za čas stane kao u nekoj vrtoglavici najjače vikati, najjače psovati, a zacijelo ljutio se najvećma.

Tko bi mu bio još prije nekoliko tjedana rekao, da će se sličnim izrazima služiti, bio bi ga zacijelo proglasio klevetnikom, a eto na, sada, što krupnija, to njemu milija.

- Jest, stara je baba čitavi taj Mirković, - kukavica! Da sam ja rektor, vidio bi, bi li mi vlada davala takove naloge, i da li se ona smije miješati u sveučilišne poslove? Je li to autonomija najvišega znanstvenoga zavoda? Je li to sloboda "almae matris"? - vikao je Kačić sve žešće, potican povlađivanjem prisutnih. U sebi dakako morao je priznati; da je ta "stara baba" Mirković stekao silnih zasluga na polju domaće povijesti i da je više učinio za objašnjenje državnoga prava hrvatskoga, nego mnogi od onih, kojima njegovi prijatelji šalju deputaciju. Dakako, u politici bio je, po naročitoj tvrdnji Bolićevoj, šarlatan, i savjest Kačićeva brzo se umiri.

Viku prekine ujedared Bolić. Dosele je on malo utjecao u razgovore drugih, tek je mirno pušio svoju virđinku i slatko se nasmijao na svaku osobito krupnu.

- Pa što ćete gore kazati? - upita sada.

- Što ćemo kazati? Čudna li pitanja! Valjda se ne bojimo. Što sam učinio, za to ću uvijek biti spreman i odgovarati. Napokon vješat nas neće, - odvrati Kačić, nastavljajući nemirnu šetnju na uskom prostoru među peći i stolićem.

- A mogu li vam dokazati, da ste baš vi pretvorili dopuštenu skupštinu u tajnu?

- Šta to mene briga! Tajiti i lagati Boga mi neću.

- Trice i kučine, - što to govorite! Gotovo dijete. Ne radi se tu o vama. Ovdje je princip. Ili da se dademo od naših tlačitelja pobijediti, te pustiti vragovima našim, da rade s nama što ih volja; - ili da im pokažemo, kako protiv složne volje i pametnih ljudi ništa ne mogu. Razumijete li sada?

- Tako je, - pravo veli doktor. Dokazati nam ne mogu, da smo baš mi sazvali drugu skupštinu poslije dopuštene. Što zato, da smo potpisani na izjavi, - ta valjda neće svih dvjesta isključiti, - izjavi Puškarić.

- A bome je u interesu stvari i domovine, da nas svijesne mladiće ne maknu odavle, - nadoveže Jelenčić.

- Ecco - Ecco - taj zna! - Bravissimo! - kliktaše Žunić.

- Šuti - što se dereš! - prekine ga Puškarić. Ja dakle, gospodo, mislim, da ćemo kod toga tvrdo ostati, da nije nijedan nas bio sazivač. Neka onda traže krivce.

Svi mu odobravahu do jedinoga Kačića. Sva iskrena mu duša protivila se ovoj ponovnoj laži. Peklo ga još ono pređašnje, a sada eto opet! K tomu još da u lice svome rektoru laže i taji! - Ne!

- Ja za svoju osobu ne pristajem na to. Radite vi, kako vam drago, - ja ne mogu! - rekne sasvim odlučno.

- Ti ćeš nas dakle izdati! Ti si lud. Misliš li, da je političko djelovanje takovo, da se dade složiti s ovakim predsudama savjesti, koje dolikuju staromu kapucinu a ne mladiću, koji stoji na braniku domovine i njezine časti. Onda rade da nisi počeo! - zavikne Jelenčić.

- Ne boj se, ja neću nikoga izdati. Ja sam prvi o cijeloj stvari govorio, ja ću znati također svu odgovornost na se primiti.

- Ta ne budi smiješan! Ili ti je do slave, da je nitko s tobom ne dijeli?

- Puškariću! - prekine ga uvrijeđeni Kačić.

Bila bi nastala ozbiljna prepirka, da se Bolić opet nije umiješao. On najprije umiri mlade ljude, a tada iznova uzme Kačiću dokazivati, kako krivo imade. Ovaj se dugo branio, napokon popusti i morade obećati da će i on sve tajiti - "u interesu svete stvari".

No ove noći dugo se bacao po postelji bez sna, te se unaprijed stidio svoje sutrašnje izpovijesti pred rektorom. Mislio je također na Narančića, koji mu je jednom rekao, da dnevna politička borba čovjeka vuče u blato, a stoga neka se je mladež čuva. No, za čudo, on ipak ni sada nije Narančiću davao pravo, niti je žalio, što se je bacio u vrtlog politike, ma da je još isti čas pomislio, da je već jako zaostao u svojim naucima.

Drugi dan poslije dvanaest sati pođoše svi pozvani đaci pred rektora.

Mirković ih primi ozbiljno, no i ljubazno kao pravi otac. Kad su unišli, ustade sa svoga mjesta i pristupi najprije Kačiću, te mu pruži obje ruke.

- A šta se to dogodilo, gospodo mlada? - upita ih srdačno, no ozbiljno i zabrinuto. Što vam pada na um? Znadete li vi, što učiniste? Vjerujte mi, da mi je vrlo neugodno, ali moram. Gledat ću, - jer znam, mladi se, gotova živa vatra! Molim vas dakle, gospodine Kačiću, - stane Mirković najprije prijateljski ispitivati.

Ljubazni susretaj rektorov učini Kačiću još težim kazati neistinu. Zato nije odmah odgovorio. Jelenčić opazi to i pobojav se, da bi Kačić protivno dogovoru ispovjedio, - počne:

- Magnifice, a za što vi upravo nas neko je zovete ovamo? Zar nije već u tom dokaz, da nas se kani unaprijed osuditi? Zar da baš mi, koji smo ovdje, moramo znati, kako se je počelo? Doniješe nam na potpis, - mi potpisasmo, jer kao rodoljubi moradosmo potpisati. Mi dakle, velemožni gospodine, prosvjedujemo protiv svakoga ispitivanja. Kako dolazimo baš nas nekolicina, da stojimo ovdje kao kakvi inkviziti pred svojim inkvizitorom?

- Nemojte tako, mladi prijatelju! - uzme ga miriti Mirković s bolnim izrazom u dobroćudnom licu. - Ta nije mi bilo ni kraj pameti sve ono, što tu rekoste. Poznajem vas kao one, kako bih rekao, - kao nekim načinom predvoditelje akademijske mladeži, pa sam mislio, da ću s vama najprije -

- Tako! Veoma lijepo, magnifice! Dakle na, jednostavnu predmnijevu vašu, - na čast vam bilo - to je gotova denuncijacija, - možete se baš stiditi, - al takovi ste vi! - ljuto ga prekine Puškarić.

- Gospodine! Zabranjujem vam tako se vladati. Ne zaboravite, da stojite pred starim čovjekom, ako vam mjesto već ne daje povoda, da se ponašate pristojno. Štedite barem sijede mi kose!

- Oprostite! Nisam vas ja vrijeđao. Al prosvjedujem, da tu stojim kao kakav krivac. Meni nije poznato. - Kazao je već Jelenčić, kako stoji stvar; što nas dakle dalje mučite. Eto, sad znadete, ja idem. Sluga ponizan!

- Izvolite! Ja sam htio s dobra sve urediti, - odvrati dobričina Mirković, - e kad nećete, ja moram, kako mi služba nalaže!

- Da, služba! Kako vam vlada nalaže. Jeste li vi profesor, ili ste policist? - izdreči se još jednom Puškarić, a tada iziđe iz pisarne, lupiv za sobom vratima. Mirković slegne ramenima i bilo mu je vidjeti na licu, kako ga boli mladićevo ponašanje. Na to pozvoni i dade pozvati pisara.

Istraga započne. Mladi ljudi iskažu svi do jednoga, kako su se dogovorili. Kačiću se čisto tresla ruka i sav je drhtao od uzrujanosti, stida i ljutosti, kad je pod neistiniti svoj iskaz potpisao svoje ime. Plaho se ogledao po stijenama rektorske sobe, na kojima nije visjelo ništa nego slika kraljeva još iz mlade mu dobi u ornatu velikoga meštra reda zlatnoga runa s carskom austrijskom krunom. Na gole prozore sipalo se sjajno i veselo u širokim plohama mlado proljetno sunce, te je sve jasno rasvjetljavalo, da se u njem modrikasto caklila svaka mrlja mastila na zelenom suknu dugoga stola. I ovo svijetlo smetalo je Kačiću.

Međutim s uspjehom Mirkovićeve istrage ne bijahu odlučni krugovi zadovoljni. Hojkiću morala se pribaviti "eklatantna" zadovoljština; osim toga se držalo, da se strogošću mora u buduće prepriječiti slično ponašanje mladeži. Zato se istraga ponovila pod neposrednim nadzorom vlade, te je sve šire i šire krugove zahvaćala. Napokon se svrši tim, da je Jelenčić dobio "consilium abeundi" za uvijek, Puškarić bi na pol godine isključen sa sveučilišta, Kačić pak dobi strogi ukor. Prvoj se dvojici dokazalo izjavom pravnika Volića, da su išli od đaka do đaka i zvali na skupštinu.

Ta odluka prouzroči među mladićima strašnu uzrujanost. "Ta nije im se ništa dokazalo; tako rekavši baš ništa, pa tako stroga kazna!" - I slavili su ih kao mučenike. Najveći dio mržnje svalio se na rektora. Sam Kačić je zaboravio, da je Mirković htio cijelu stvar s dobra urediti. No u takovim slučajevima ne traži se nikada dugo ni pomnjivo, koga da se krivi. "Mirković je imao braniti svoje đake; on ih nije obranio, pače odluke potpisao", - e - i sva razjarenost obratila se protiv njega. Kačić malo ne bjesnio od ljutine, i kazna se i njemu pričinila strašnom krivicom. "Jesmo li učinili ili nismo, sve jedno je; - dokazalo nam se nije ništa. A oni ipak dijele takve kazne! No da - treba i nas potisnuti, ubiti nam slobodni duh - učinit već sada od nas puzavce!" - vikaše Kačić. Od sada je psovao, mrzio, prezirao isto onako, kao i Puškarić i Jelenčić. Nimalo nije zaostajao za njima. Bolić proglasi postupak rektorata, ili kako on reče "vlastodršca", skrajnom kukavštinom, zločinom i vikaše, da se podnipošto ne smije popustiti. S toga se ne mogaše nikako sleći uzbuđenost među mladićima. Jelenčića, koji je odlazio na izvanjsko sveučilište, isprati na kolodvor duga povorka fijakera, iskićenih trobojnim vrpcama, a vozeći se đaci iz svega glasa vikahu Ilicom: "Živila sloboda! - Propale izdajice! - Propala despocija!" - Drugi je dan na sveučilišnom hodniku poslije predavanja slavila mladež ovaj čin i glasnom vikom rogoborila.

Mirković upravo iziđe iz svoje dvorane. Mladići ga i ne pozdrave, nego po primjeru Puškarićevu pljunu pred njim. Starac učini, kao da nije opazio, te pođe dalje svojim putem. No uto ustavi ga mlado golobrado đače, - po izgovoru kao da je primorac, - pa stupiv preda nj baci mu u brk drzovitim porugljivim glasom: "Ja u vama - i mi svi - ne vidimo više našega rektora, - nego pandura naših vragova!"

Mirković u prvi čas udivljeno pogleda mladića, prođe okom ostale, tad se dobroćudno, no ipak dostojno nasmije tihim smiješkom i blago rinuv na stranu zakrčitelja puta, pokroči naprijed. No tada skoči pred njega sav bijesan Puškarić i stavi se tik pred njega.

- Stante! Mene htjedoste unesrećiti, - ja sam žrtva vaše osvete. Sad ćete mi odgovarati. Jest-! Što sam ja skrivio? Recite sada! Ne bojim se Bogorodice ni đavola. Sve jedno mi je, - al nećete, - bit ću ja ipak čovjek, - od mene lje ne načiniste roba austrijanskoga. Stojim kao klisurina u moru!

Dok je ovo strasnim i bijesnim glasom vikao, držao je Mirkovića za rukav, te je ovaj uzlalud nastojao otresti se svoga napadača.

Uz Puškarića vikahu sada i drugi, te se oko časnoga starca nepristojno i osorno tiskali. Mlada vruća krv, razjarivana već kroz tolike dane, poskočila svima u glavu, te je vika i izgred postajao svakim časom gori. Kačić se iz početka suzdržavaše i ostane postrance, no pričini mu se, da on ne smije ostaviti drugova svojih i da to ne bi bilo lijepo ni pošteno, a osim toga, da bi svoj ugled među njima mogao izgubiti. Umiješa se dakle i on, te time i njega pograbi sveopća uzrujanost, pa stane također vikati i psovati. U takovim gungulama imade uvijek nešto priljepčivo.

Najposlije se Mirković ipak nekako protura niz stube do trga, makar su ga mladi ljudi okruživali, napadali i psovali. On je kraj svega ostao miran i blag. Koji bi put tek bolno uzdahnuo i šapnuo: "Djeco, ta vi sramotite sebe i narod svoj!"

Ni na trgu nije vika prestala. Puškarić i Žunić svaki bi čas skočili pred starca i tik pred licem mu mahali svojim omašnim rukama. Ovaj mu drugi pače predbaci, da mu je Narančić pustio kćer. Mirković sada plane, - no i taj put se svlada, ali vidjelo se, da mu ruke dršću a koljena klecaju. U taj čas stvori se pred hrpom, što se dalje turala, mlada lijepa djevojka. Visoka i dostojanstvena hitro je stala baš do Mirkovića i uskliknula zabrinuto:

- Oče! Šta je to? - A vi, gospodo, zar se ne stidite, - zar nemate toliko čuvstva pristojnosti, da poštujete starca čovjeka, svojega glavara? Udaljite se!

Odlučnim zapovjednim glasom rekla to Vilma, pa kao kraljica kakova digne krasnu ruku u vis, pokazujući njom, da joj oca ostave i lupne nogom o tle.

I zbilja, mladići se povuku natrag. Svladala ih porazna krasota djevojke, njena dostojanstvena prikaza, što li? Možda najviše blaga ganutljiva žalost, što je počivala u prelijepom pravilnom licu, noseći u sebi nešto vječno, daleko i pomiješano s prisiljenim mirom čvrste volje.

Kačić osjeti taj čas svu sramotu događaja i pokunjen okrene se od svega i pohiti kući.

- Pravo je rekao, - uzdahne Vilma - (još se nije nesretnica toliko svladala, da bi bila mogla izustiti Narančićevo ime), kazao je, da će podivljati, izgubiti smisao za sve plemenito i lijepo i pravedno. Eto...! - ne dovrši djevojka i povuče oca za sobom milo nastavivši: - Mi ćemo ipak poći na našu svagdašnju šetnju, oče. Zar ne? Tako je krasan dan. Zato sam dakle morala tako dugo na te čekati. Čudila sam se, što ne dolaziš. Pobojah se, da ti se što dogodilo; htjedoh s toga gore po te, al kad eto čuda! No hvala Bogu -, zar ti je ipak možda što? Prošećimo se. Nemoj se ljutiti, tatice, - ni oni nisu toliko krivi!

- Ah, Bog me sačuvao, - ja im praštam; - da sam ja mlad, bio bih valjda i ja takav. Ne krivim ja njih, - ah - dalje - dalje leži zlo, - sve to nije nego posljedica, što je kod nas sve nenaravno. Daj priječi drvcu među dva kamena, da ne ide u vis, ono će se napokon prošuljati kroz živac; tako je i kod nas. Neće da dadu narodu ono, što mu po Bogu pripada, - e - onda, oh - najbolje je i nemisliti na sve.

Otac i kćerka pođu na šetalište, da se po običaju prošeću.

Kačić bijaše upravo očajan, što je sudjelovao kod izgreda. Odluči, da ne ide na večer k "Veselom Zagorcu". No taj put dođe Bolić sam po njega. Njemu se ne usudi odbiti. Imađaše taj čovjek u sebi nešto, čemu se svatko morao pokoriti. Najprije pođu prema Sv. Duhu - daleko izvan grada. Bolić mu je bjelodano dokazao, kako je rektor dobio samo ono, što je zaslužio. Međutim da i nije, glavno je, što su takovi "trzaji slobodoljublja" upravo potrebiti za širenje pravoga duha i osjećanja: "Jer, vjerujte mi, dok se svih tih predsuda ne riješimo, i bez milosrđa i obzira sve ne učinimo nemogućim, pa upravo ne uznastojimo, da narod nema poštivanja prama nijednomu poglavarstvu, dotle nema govora, da bismo digli narod iz njegova poživinčenog stanja".

- Neka vide, kamo vodi njihov postupak, ova zmožna gospoda! - završi Bolić.

Kačić se posve umiri. Dakako samo na onaj čas, kad je Vilma Mirkovićeva došla, nije se smio sjetiti. Onda bi ga ipak stid premanuo.

Od sada je Kačić posve pao u burnu političku agitaciju među sveučilišnim mladićima. Svladala ga jednom okušana slast djelatnosti i užitak nepritajivanja rodoljubnih čuvstava i uza to mu godilo odlučno prvenstvo, što ga je svojom omiljenošću stekao. To su mu priznavali drugovi, a prvaci stranke imađahu prema njemu osobite obzire. Tako se zbude, da nije bilo dana, gdje ne bi ovo ili ono učinio u interesu "širenja misli" i buđenja naroda iz "mrtvila", "kumirstva" i "poživinčene potištenosti".

Katkada - katkada doduše zabrinuto bi pogledavao na svoje knjige, zaprašene i davno već neotvarane, - no svaki put bi se umirio i branio time, da marljivo polazi predavanja.

XXVII.

Kačić je prošle noći ostao nešto dulje kod "Veseloga Zagorca", kamo je poslije one gungule svaku večer zalazio. Ovdje se taj put slavila prisutnost nekih gosti, jednomišljenika iz Istre. Stoga bijaše Kačiću ujutro teško ustati, pa se preko reda zadrži u postelji. Inače je običavao rano ustajati, da se prije dnevne sparine prošeće, a glavno, da prođe onim mjestima, kud je nekoć s Tinkom hodao.

Ispije na brzu ruku kavu, napola već hladnu, hitro se obuče i izađe napolje.

Na stubama začuje za sobom glas Ružičin.

- Čekajte, gospodine Kačiću! Nešto bih vas molila!

On zlovoljan stane i pričeka djevojčicu. Bila je u lakoj novoj ljetnoj odjeći. Na lišcu joj se ljeskala rumen jutarnje svježosti, a nježno mlado tijelo u čaru prvoga razvitka dražesno se u lakoj tkanini isticalo i očito svjedočilo, da će kasnije biti vrlo krasna. Kačić se nije mogao oteti priznanju, da je djevojče upravo premile vanjštine. No sjeti se Tinke, te se taj trenutak ukori sa frivolnosti. Stoga je ne dočeka nimalo lijepo, već osornim glasom upita: - Šta izvolite?

- Rada bih kupila molitvenik, da idem u crkvu. Sutra je svetac, dobila sam lijepu novu odjeću, pa bih želila također imati u crkvi lijepo vezanu knjigu, a ne znam kakvu. Biste li vi htjeli sa mnom?

- Što će vam molitvenik! Tko danas kupuje molitvenike? - Kupite si radije, - ah - šta - ja i ne znam, koju bih vam hrvatsku knjigu preporučio, - malo koja što valja! (On se sam lecne i spozna, da ne govori drugo, nego ponavlja Bolićeve riječi.)

- A ma neću ja druge. Ne volim ja čitati. Meni je tek za molitvenik. Kažite dakle, koji. Al ne Filoteu - ni Jaisov - ni "Isus prijatelj malenih", - to imadu sve učenice, - a ovih ni nema lijepo vezanih.

- Šta ja znam! Ajdemo k Županu ili Hartmanu, tamo ćemo naći, kad baš hoćete; jer ja znam, da ne bih kupio.

Dok su išli Dugom ulicom, Ružica je neprestano veselo i bezbrižno naklapala onom slobodom djevojčice, koju svijet još ne drži odraslom. No ako je štogod rekao Kačić, svakiput bi pocrvenila i požurila korake.

Pred knjižarom je on međutim ostavi, ispričav se, da mora na predavanje, uistinu pak smetalo ga - ni sam ne znajući zašto, - da s ljepuškastom djevojkom uniđe u dućan.

Hitro, kao da ga je tko tjerao, zakrene malom ulicom preko stuba na šetalište. Ljutilo ga uopće, da je zanemario običnu šetnju. - Što bijesa, - da s djevojkama govorim, - nisu, Boga mi, takva vremena. Ozbiljan - ozbiljan treba da budeš! Pravo je imao Jelenčić! Gle, taj mi već dugo nije pisao, a molio sam ga, da mi dobavi Lamarmorino djelo! - govorio Kačić u sebi.

Opaziv na zidu prilijepljene nekakve madžarske oglase, bijesno zaškripi zubima. Glasno izrekav ružnu kletvu promrmlja: - Prokleti ovi "hirdetmenji", pa kako mirno vise na tim zagrebačkim zidovima! Oh - kukavan li je to svijet! Gdje bi nekad u Italiji mogli biti njemački oglasi! Potlačenici, pa nisu trpjeli, niti su se usudili misliti na takovo što gospodari im Austrijanci. A mi, oh kukavni mlitavci, - je li svijet vidio još takove! Nitko nije nikada Hrvatske potlačio, - najmanje braća Madžari, - pa gle hirdetmenji - hirdetmenji! - Šta je to? Udara već četvrt na deset, a mene još nema gore, opet ću zakasniti, a pisati poslije iz tuđih bilježaka je dosadno. Podbrusimo pete! - i on uzme po dvije stube preskakivati.

- Petre - Petre! - kamo se žuriš tako? - u jedared ga sa šetališta sustavi poznat glas. Pogleda onamo, otkuda je glas dolazio i prepozna Puškarića, Žunića, Krizmanovića i Smiljanića. Uza njih opazi mlada, nepoznata čovjeka.

- Bravo, - odvrati im nemarno, ne ustaviv se u svom žurnom koraku. Došav k njima obrati se k Žuniću i Smiljaniću te ih upita: - Zar niste na predavanju?

- Čemu? Kakva nam korist? - odgovori mu Žunić, legnuv ramenima i frčući cigaretu košćatim od duhana posve požutjelim prstima.

- Što ćeš onda u Zagrebu? To nam je valjda dužnost. Treba učiti.

- Da - da, no učimo li? Što će meni ona njegova skripta, u kojima nema nego izvadaka iz njemačkih knjiga! - primijeti Puškarić muklim i hrapavim glasom. Izvadio on to iz svih mogućih šalabaktra, pa da mi sada tim pamet ubija! O, kako mi naudiše, da ih po godine ne smijem slušati.

- Ta svrha im je, da mladeži ubijaju um i pamet, - umiješa se sada onaj stranac. Znade vlada jako dobro, kakove je ljude stavila na tu svoju kortešku univerzu. Ta njom i nije htjela drugo, nego da narodu oči zamaže. Da se mladež štogod nauči, onda bi progledala; taj uspjeh bio bi pak pogibeljan, - otkle onda nasmagati čestiti rod kruhoboraca?

Te su riječi glasile ujedljivo, gotovo zlobno. Bio taj čovjek elegantno odjeven i brižljivo mu po modi kosa u čelo počešljana. Crna brada bila mu sasvim kratko ostrižena.

Kačiću se to na čudo dalo. Dosele je slušao tako govoriti tek ljude, koji poput njega hodaju u kaputima bez puceta i u masnim šeširima. "Dakle ne samo mi raja!" - pomisli u sebi. I pravilno, tamno zagasito lice stranca doimalo se Kačića ugodno. Glas bješe mu mekan, simpatičan, makar da je zvučio poput kovi.

- Poznadu li se gospoda? - upita Žunić.

- Ne! - odgovori stranac. - U ostalom zar je to potrebno? Ele, držiš li se ti još one lude gospodske navade, dostojne naduta kakova husarskoga poručnika? Rekao si, da je ovo naš jednomišljenik, pa basta - čemu predstavljanje!

- Ma, po Boga, ne radi gospodske navade, al htio sam, da znadete jedan drugomu za ime. Dakle ovo je moj prijatelj i zemljak Žanino Bradač, žurnalist. A ovo je naš dragi Petar Krešimir Kačić, pravnik.

Novi znanci pruže si ruke.

- Molim vas, kako ste do đavola došli do takova pompozna imena? - upita odmah Bradač Kačića nimalo pritajenom ironijom.

- Kako mislite? - odvrati Kačić iznenađeno i zbunjeno. Njega se nemarni način Bradačev veoma neugodno dojmio.

- Ta tko je vidio čitavo kraljevsko ime nositi! - rekne mirno Bradač, sveudilj se porugljivo smijući.

- E, al to je ime slavnoga hrvatskoga kralja!

- Što zato! Nosio ga tiranin, sad bio on hrvatske ili malajske krvi. Moralo je dosta bijednih duša radi njega ostaviti djecu, roditelje, dom, sve to, da na račun njegove slave pogine. Pak, tko pametan da dade dandanas još štogod za ove starine!

Kačić se sada upravo razljutio, no ipak ne odvrati ništa, već prekine razgovor i pozove ponovo drugove, da idu na predavanje.

- Zar si tako željan slušati austrijansku mudrost? - odbije Žunić, lijeno se nasloniv na ogradu i neopisivom nasladom uvukav u se dim cigarete.

- Bravo! - opet uzme Bradač, - šta možete čuti gore? Da je strašan zločin, kad gladan otac za svoju djecu, koja skapaju od glada, uzme debelomu pekaru jednu žemljičku, vrijednu dva cigla soldina, - a opet, da morate istoga toga pekara čuvati u njegovu pravu, ako siromašni mu djetići ne mogu kraj slabe plaće a teška posla za njega raditi te ga hoće ostaviti. Njegov bio je posao, da im bijedna tjelesa izmuči i svagdanjim gladom i svakonoćnim poslom polagano za grob priredi. Ako se tomu usprotive, onda štrajkuju, a vi ih kao pravoznanci morate progoniti. Eto - to učite gore!

Bradač je gotovo od jarosti blijedio, dok je ovo govorio.

Kačić nije prvi put takovo što slušao. On je također bio uvjeren, da u sadanjem gospodarskom sustavu svijeta imade previše krivice. No nije ipak nikada pomislio, da se njegovi nauci nalaze u protimbi s nastojanjem protiv ove krivice. Sad se prviput našao pred ovakvom sumnjom. Al ni sada ne prevlada njime, - on je suviše ugrezao u svoje političke ideje, a opet je osjećao, da jedno i drugo ne spada potpuno u isti koš. Ne upusti se s toga ni u kakav razgovor niti prepirku s Bradačem.

- Vi dakle ne idete, Žuniću i Smiljaniću? Ja svakako idem, - danas će posebice čitati o teoriji posjeda.

- Neka -! odvrate ona dvojica.

- Ma nemojte tako! Treba učiti, onda ćemo koristiti domovini.

- Eto, govoriš kao pravi "narodnjak"!

- E pa dobro, - idemo barem u knjižnicu, - popusti Kačić, jer za sav svijet ne bi htio da ga drže "narodnjakom" u tom smislu.

- Što ćemo u knjižnici? - One lude švapske knjige čitati. Kad je Švabo što pametno zamislio? Nije to za vedre hrvatske glave - ona njihova magla!

- Žuniću, ti si ipak presmion u svojoj kritici!

- Pa nema li pravo? - priteče mu Bradač u pomoć. - Molim vas, Nijemci ispunjuju čitave biblioteke time, da li su stari Rimljani dobili svoje prve zakone na koži, kamenu ili na mjedi, i da li su ih od Etruščana ili Helena primili, - baš kao školastici sa svojom prepirkom, kakav je bio i je li uopće bio nož ono oruđe, kojim su Isusu kod poroda pupak rezali. Ah, prestanite mi s tom njemačkom znanosti. Ni jedne valjane knjige nemaju o tom, kako da se bijednomu beskućniku pomogne. Nije bome Proudhon Nijemac, nego Francuz.

Kačiću pade na um, da je čuo jednom Bolića malo ne isto tvrditi, pa kako je Bolić na nj imao nezatajiva upliva, počeo je davati Bradačevim riječima više vrijednosti i znamenitosti, nego u prvi mah.

Odustane od namjere, da pođe u knjižnicu, i ostane u Bradačevu društvu. Jedno vrijeme hodali šetalištem gore dolje, poslije pođoše u pivaru, gdje je Bradač bio "benefactor" - i toga dana ne bijaše više Kačića kod kuće. Ako se i nije u koječem slagao s nazorima svoga novoga znanca, ipak ga je radikalizam ovoga zanimao, pače privlačio.

Bradač se stalno nastani u Zagrebu. Nije imao pravoga zanimanja, no vidjelo se po svemu, da udobno živi. Bijaše on naime sin bogata trgovca iz Primorja. Dosele prošao je pol svijeta te je dulje vremena živio u Parizu. Već ova okolnost činila ga Kačiću zanimljivim i vrijednim nekoga osobita poštovanja. Ta Pariz - jedna jedincata riječ, a koliko čara, koliko sjaja, koliko bajne snage krije u sebi za mladića bujne mašte, kakav je bio Kačić! Zato je na Bradača pogledavao kao na čovjeka znamenita.

Osim toga sviđao mu se Bradač, što je bio mnogo radiniji od Bolića. "Ne smije se mirovati, svaku prigodu treba uloviti, da se učini ma i najsitnija neprilika vlastodršcima. Male stvari - al s njima se napokon velike tuku!" - znao bi kazati i Kačića nagovarati, da pripravi s đacima kakvu demonstraciju, ili da uradi štogod u korist stranke ili pače u korist kakvoga tajnoga inozemnoga društva internacionalke. Živo je stojao uz Bolića u svakom političkom pothvatu, premda je očito priznavao, da sve to nastojanje ima samo prolaznu svrhu, a opravdanim ga držao u toliko, što se tim postiže konačni cilj svjetskoga prevrata.

- Da je moguće postojeći red u čovječanstvu uništiti prije, negoli se oživotvori vaš politički program, i da djelovanje vaše ne koristi napokon i posljednjemu cilju, - tako mi poštenja! - malo bi me bilo briga za nj. No ovako može koristiti, jer za sada prvi je uvjet protiv svega se boriti - sve rušiti! Eto, zašto sam s vama!

Ovako im se otkrio jednom prilikom. Kačić se nije s time podnipošto slagao. Njemu su domovina i narod sve bili, u njima je nalazio svrhu i cilj, te nije mogao ni pojmiti Bradačeva internacionalizma, kojim je sve te "predsude" zabacivao i u kojem je zanosno slavio pariske komunarde.

Isto je tako Bradač u svojim razgovorima osuđivao sve ostalo, što sadašnjost visoko cijeni, a što je Kačiću od djetinjstva bilo milo i drago. On je sve humanističke nauke nazivao ludorijama, davao dobro sašitoj čizmi prednost pred svakom logikom ili slovnicom, kazalište krstio grijehom, umjetnost besposlicom, ples zločinom. Preko svega toga prelazio je suverenim prezirom pa bi ili surovom psovkom prekinuo svaki razgovor o tom ili ujedljivom doskočicom izvrgao sve skupa smijehu. I Bolić je tako po prilici govorio, no osuđivao je ples zato, što po njegovu Hrvati nemaju razloga, da se vesele. On je protiv kazališta, jer Hrvati nemaju dokolice, da trate u njem večeri. On je poricao vrijednost tek domaćim književnicima, jer on, ako se je blatom nabacivao na Mažuranića i Preradovića, ipak je slavio Homera, Sofokla, Vergila i Voltairea; pred Bradačem pak i ovi ne bijahu nego anormalne glave i besposlice, koje su despoti držali, da laglje dave i muče narod.

- Što do bijesa slavite Homera? - Onoga, onoga neka pronađu ti marljivi učenjaci, koji je prvi izumio plug. To bijaše velika glava, a otkriće svakako znamenitije nego li milijun Ilijada! - uskliknu jednom, a Kačića novost ovakvih misli i prenerazi i zadivi. Napokon on ne bi bio mlad čovjek, da je ovakav skrajni radikalizam mogao minuti bez ikakva dojma. Najprije se uzdrma njegovo dosada upravo pobožno poštivanje svih idejalnih strana ljudskoga života, te mu se u dušu ušulja prilična ravnodušnost za sve ovo. Poslije je pače nalazio u mnogom ovom dosta smiješnosti; napokon upravo je zamrzio na sve, što naobraženost i uljuđenost čovjeku da je. On bi elegantnu i raskošno opremljenu mantiju fine dame metao gotovo u istu rubriku s najboljim proizvodima klasične i moderne književnosti. "Sve je to nepotrebno, sve je to samo za one bogate gulikože, a oteto onima, koji nemaju ni komadića kruha, da se nahrane!" - pa je ogorčeno mislio i na svoj bijedni život, koji ga sili, da jede kukavno priređena variva majstorice Šmirganzice i da katkad usred ljeta nosi teške zimske hlače.

Ni znanost ne prođe bolje. Jednom je pače zanosno kliktao i odobravao, što Bradač tvrdi, da bi najbolje bilo poći u kakav zanat. Sam Bradač učio je već za dokolice urarstvo, "jer tim zanatom najlaglje se svijetom prolazi". Kačića pak čisto kao da je predobio, da uči šoštariju. I Bog zna, ne bi li ga bio premanuo, da mu nije nešto priječilo. "Ne bi ipak onda mogao za domovinu uspješno raditi!" - pomisli u sebi.

Da su knjige počivale, da nije više polazio predavanja ni knjižnice, sasvim je naravno. Političke agitacije, beskrajni razgovori o potrebi poboljšanja svijeta učiniše, da nije na to ni dospio. Svaki je dan bilo u javnom domaćem životu događaja, u kojima je nazrijevao i osjećao povredu narodnosti i hrvatskih prava, te se lomio od boli nad strahotom stanja. Sad su negdje protjerali činovnika, jer u očima "odlučujućih" krugova nije bio "politički pouzdan"; sad su opet nadarili koje čeljade, jer je oca ili brata denunciralo; sad se negdje istakla madžarska zastava na javnom hrvatskom uredu; sad opet lišili službe kojega učitelja, što je "šokačku" djecu u Slavoniji učio, da su Hrvati; tada opet - nisu kaznili srpskoga učitelja, što je pred djecom pljuvao po latinici i hrvatskoj trobojnici: - sve je ovo uzrujavalo Kačića do skrajnosti. On se nalazio u vječnom duševnom talasanju i burkanju, njegovo osjećanje pravednosti, njegovo razumijevanje istine, njegova ljubav za dom i rod patila upravo paklenske muke; sve je gorilo i plamtilo u njegovoj duši, nestrpljivo je tiskao šake i očajavao, malo ne plakao od jeda, što narod na sve ovo šuti i sve uvrede mirno podnosi. Bolnoj duši davao oduška time, što je uvijek vikao, psovao, širio nezadovoljstvo među svom mladeži, pred svakim, pa i samim služnicima na Jelačićevu trgu, nagovarao drugove na protuizjave i priređivao demonstracije, - na sve ovo potican i Bolićem i Bradačem. Bradačeva načela pače učiniše, da ga zbog zanemarenih nauka nije ni savjest grizla.

Tako se primakoše prvi ispitni rokovi. Kačić se ne javi. Oca umiri u kratkom listu time, da će na jesen polagati i svoj državni i prvi strogi ispit ujedared, pa da poradi toga neće na praznike kući. No jesen dođe, a on nije ni počeo učiti. Nikako mu se nije dalo. Bio je potpuno rastresen, a glava mu puna posve drugih misli, negoli su suhoparni paragrafi. Svakiput bi banbadava uzeo knjigu u ruke, jer ni pô sata nije ustrajao, da sabrano čita i uči. Tako je banula i zima, a on nije smio ni pomišljati, kada će biti pripravan za ispit. Često se doduše stidio, kad je nakon svršenih četiriju godina sveudilj bio na sveučilištu neupisan kao đak niti imao prava, da se zove kandidatom doktorata. Mnogo si puta spočitavao nemarnost, videći, kako su mu svi drugovi, toliki duhom slabiji od njega, ispitani i na cilju svoga nastojanja; no udubav se u čitanje novina, brzo bi sve to zaboravio.

Dosada mu nije nitko ništa spočitavao. Bolić ga nikada nije ni zapitao za ispite, Bradač je pače odobravao, Žunić je sebe i njega tješio tim, da "najveći osli" mogu ispite položiti; a otac - stari dobričina - nije mogao vjerovati, da ne bi njegov Perica, njegov Kreško, svaki čas mogao svršiti ispit, samo da hoće. U svojim pismima ne spočitnu mu to ni jednom riječi.

Jedina gospođa Šmirganz kao da je bila nezadovoljna. Kadgod bi ga pitala onako mimogredce, kad će praviti ispit, ili bi opomenula Ružicu, da bude poslije večere mirna, jer "će gospodin Kačić valjda učiti!", ili bi kazala, da je petrolejsku svjetiljku do vrha napunila, samo da može gospodin dulje uz knjigu sjedjeti. Pa kad bi joj Kačić ili nikako li zlovoljno nemarno odgovorio, ona bi uzdahnula i stala o ovom ili onom kolegi Kačićevu pripovijedati, da je postao ovo ili ono, jer "je položio ispite", pa da se je već zaručio s ovom ili s onom. Tad bi svakiput pogledala svoju Ružicu, a srce bi joj od milinja i materina ponosa raslo, videći je onako lijepu - gotovo razvitu, da onda zurne na Kačića pogledom, koji bi imao reći: Ti, nebrigo, nemarniče, slijepče, prava si lijenčina!

XXVIII.

Pod konac veljače dobi Kačić od oca pismo. To bijaše neobično, jer bi inače starac pisao početkom mjeseca, kad bi slao novce. Kačić se s toga odmah zabrine, uplaši se, da ga možda otac radi ispita opominje, pa se teško odluči, da otvori list. Otac mu je pisao: "Čemu se nisam nikada nadao, eto je došlo! Mislio sam uvijek, da naša gospoda ipak imaju smisla za obzire pravednosti i čovječnosti. Boga mi, sada gotovo vidim, da naši "ultras" nemaju krivo, kada tvrde, da je u nas sve gnjilo. Al da ti kažem. Dakle - jučer dade me zvati naš predsjednik i uruči mi dekret, kojim mi se nalaže, da predam svoj ured i spise i da predložim isprave za odmjerenje mirovine. Bude mi, kao da me je grom iz vedra neba udario! Ma kako ne bi? Manjka mi tek nekoliko mjeseci, da mi se navrši trideseta godina službovanja! Zašto dakle da gubim pet godina? Nije to pravedno a ni dostojno zemlje. A ja još čil, još krepak! Zašto da mi se da je mirovina, kad mogu još služiti? Zatim ne mogu oni mene po zakonu o sudačkoj vlasti jednostavno i protiv volje tjerati u mir. A nisam ništa skrivio. Boli to! Kažem dakle predsjedniku, da ne primam dekreta i da prosvjedujem. Ma tko ne bi! - Al ovaj me prijateljski svjetova, neka se pokorim, jer da neću postići ništa, a moglo bi mi kod mirovine škoditi. Uvidio sam, da pravo govori, jer kad unatoč zakonima mogoše tako učiniti, kako učiniše, neće se ni dalje na zakone obazirati, jer kod nas postoje zakoni ne da se vrše, nego da se ne obdržavaju, - i tako polazim ja u mir. Udarac je svakako težak, materijalno osobito, no i moralno. Nakon trideset godina teška rada, poslije tolike muke i neprilikâ zarad službe, tjeraju te na gadniji način, negoli je ikada najnepravedniji gospodar svoju kuharicu! No uzmi dalje. Istim aktom, kojim mene u mir odagnaše, imenovanje ovdje mlad čovjek, koji službuje jedva kojih osam godina, vijećnikom, preskočivši do stotinu svojih kolega i pretpostavljenih. Mislit ćeš možda, da je izvanrednih sposobnosti. Bože sačuvaj! Javna je tajna, da je svaki ispit dva tri puta polagao, da ga predsjednik može upotrebljavati tek u kriminalnim predmetima najlakše vrsti, - više je u posjetima kod okružnih vlastelina, negoli u uredu. No on je u rodu s jednim od velike gospode! Za uzrok, što su protiv mene tako postupali, ne znam pravo, no bit će svakako kakova politička denuncijacija, jer hvala Bogu glede službovanja ne mogu mi ništa spočitnuti. Na to se ne bi ni toliko pazilo; budi podmitljiv, budi glup, gazi zakon: sve ti to neće škoditi. Pa zato vjerni kolege, kojima si na putu ili se hoće osobito lijepima da pokažu, i ne tuže te radi takova šta. Oni imadu mnogo sigurnije sredstvo, ako izmisle, da si u politici nepovjerljiv. Ah, kad pomislim, kolika je demoralizacija kod nas, - onda bih morao gotovo plakati, što dobri Bog ne uradi, kako je uradio sa Sodomom i Gomorom!"

"Sada dakle, dragi sine, moramo se još uže stisnuti. Teško je to kazati, jer Boga mi i dosada s kukavnom plaćom mogoh tek kuburiti, - al nekako mora da bude. Odavle ću se odseliti, - valjda ću na naše dobarce. Uostalom ne znam još pravo, kako ću, - samo mi je za te. Ni ove male pripomoći neću ti moći više davati, pa zato gledaj, da što prije položiš ispit i da nađeš kakovo mjesto. Makar da poslije polažeš stroge ispite - -"

Kačić bješe poražen. Jedva je mogao dočitati pismo. Suze mu navru na oči od boli radi oca, od jeda na nepravednost, koja svijetom vlada. Nisu li radi njega na oca udarili? I ova sumnja sve ga više stane mučiti. Makar ga je zdrav razum upućivao, da to ne može biti, da bi to bila skrajnja kukavština, barbarizam, on se ne mogaše otresti ove misli s tim manje, što je držao ove ljude na sve spremnima i sposobnima za najgore djelo, najpodliji postupak.

I on se barem s te strane umiri, kad je drugi dan iz "posve vjerodostojna izvora" saznao, da je uzrok strašnome postupku protiv ocu taj, što kao izvjestitelj u urbarijalnoj parnici između općine U. i vlastelina baruna K. nije htio udesiti stvar u korist vlastelina, a na očitu propast seljaštva. Taj pak vlastelin imao je odlučan upliv na trgu Sv. Marka. On se dakle potužio na nj, a predsjednik, čovjek željan karijere, i onaj mladi činovnik, čovjek pripravan na svaku denuncijaciju, obijediše ga "službeno-rezervatnim" putem, da svakom prilikom psuje i radi protiv postojećega sustava. Čim je Kačić to saznao, obuzme ga neizreciva odurnost protiv svega svijeta, a najviše protiv činovništva, u kojem su takve nepodopštine moguće.

I ako ikada, taj je čas bio uvjeren, da se nikada ne bi mogao odlučiti za taj stalež, gdje se sa čovjekom tako postupa. Sada je također spoznao, da ne smije više odgađati ispita i da mora što prije stupiti u odvjetničku praksu. Odluči dakle prijaviti se već kod prvog roka na koncu zimskoga semestra. Bijaše do toga istina samo malo vremena, no njega obuze takva grozničava želja, da se što prije riješi ove zadaće, da nije ni na koji način htio dulje odgađati. Zato još isti dan predade molbenicu za ispitni rok.

Uzeo je dakle - što no riječ - na vrat na nos učiti. Dok je trajao žar prvih dana, išlo je kako tako od ruke, no čim se prvotna nestrpljivost donekle slegla, trebalo je svaki put dosta vremena, dok bi se sabrao i mogao pomnjivo učiti. Dolazile mu na um uspomene iz prošlih dana, tada opet politika, onda bi gradio kule po zraku o budućim nakanama i uređenju svoga života, pa bi se nerijetko događalo, da je banula tamna večer, a on još nije ni počeo. I nije se lako otresao toga, - kao da mu je u svim živcima ležalo, sapinjalo mu udove i tištilo duh i glavu. Uhvatile bi ga upravo muke, čim bi se uzalud silio učenju i uz najbolju volju utaman piljio očima u knjigu, odmah padajući u pređašnju umnu nedjelatnost i krileći duhom po nedohitnim prostorima duševnoga plandovanja. Prirođena hrvatskomu čeljadetu lijenost, tako dugo prepuštenu slobodi, tako dugo nemučenu nikakvim sustavnim ozbiljnim umnim radom, nadjačala sasvim i posve ga svladala. On pripisivaše dakako taj nerad suhoparnosti i konfuznosti "tih austrijskih zakona", - i već tu posve sličan Žuniću tješio se, da njegova bistra hrvatska glava ne podnosi ovakve ludosti. Na početku učenja bješe odlučio uz zakone i komentare proći i nekoja znamenitija djela; najposlije nije na to dospio, te je u nekojim predmetima morao "škartirati" čitave partije, u nekojima ograničiti se tek na sam zakonski tekst, neko je pak stvari sasvim ispustiti, "jer ih nikad ili veoma rijetko običavaju pitati". - "A valjda neću biti baš ja tako smiješan nesretnjaković, da me zapadne takovo pitanje!" "Napokon ovakav ludi ispit nije nego formalnost. Najluđa glava položi ga koji put sjajno, a najbolja padne -! No što ne bih položio, - tek poslije u praksi možeš dobro naučiti", - govorio bi i tješio se sam.

Otkad je gospođa majstorica vidjela, da Kačić uči, bila je prama njemu vanredno ljubazna. Pače je počinjala mnogo češće nego dosele davati na stol pečenja i pripravljati mnogo bolju večeru. Uza to bi morala Ružica uvijek najbolje komade dati na Kačićev tanjur.

On dakako za sve to nije mario, zapravo ni opazio. Zlovolja, što je izvirala iz prisiljena učenja, dosada, da se ne može više baviti politikom, napokon neka zabrinutost, kako će ispit ispasti, - učini, da je još manje govorio negoli obično, i da je bio još manje pristupan za sve radosti Šmirganzove kuće.

Uto se primakao dan ispita. Osim Kačića dolazio isti dan i pred isto povjerenstvo još Žunić i drugi neki pravnik. Ispit bio je urečen za pet sati poslije podne.

Kačić je uzalud nastojao, da svlada uzrujanost. Ma koliko se silio, da bude miran i hladnokrvan, ipak je neprestano osjećao neku groznicu u sebi. Upravo ga tako stezalo i njim vijalo. Uzalud se pouzdavao u svoju rječitost. Opažao je, da je u mnogim i premnogim partijama slab. Još kod objeda, gdje mu je teka nestajalo, sjeti se, da zakona o bagatelnom postupku nije ni čitao. Zato po dovršenom ručku uzme hitro Derenčinov komentar u ruke i stane po njem listati, no spoznavši, da ne dotječe vremena, pusti knjigu i letimice prođe po samom zakonu.

U četiri sata eto ga već na hodniku akademije. U duhu je neprestance sebi stavljao pitanja iz raznih dijelova predmeta. Kad je došao Žunić, nacifran, u starom na laktovima izglodanom fraku, te mu pripovijedao, da je Bradač dobio nekakav vele važan list iz Pariza, a Bolić da je kod objeda kazivao sadržaj svoje najnovije političke studije, u kojoj je bjelodano dokazao šupljinu Bismarkova državničkoga uma i otkrio podmitljivost Gambette, nije Kačić ni jedan čas pazio na ovo pripovijedanje, već je sveudilj uzrujano iščekivao, da ga pozovu u dvoranu ispitnoga povjerenstva. Neizvjesnost ga mučila. Kad je treći kandidat došao bezbrižno fićukajući napjev iz Zajčeve operete "Momci na brod!", zaviđao mu Kačić misleći: "Taj je siguran!"

Nekoliko časova prije pete počeše dolaziti povjerenici ispitači. Među njima bijaše također dr. Keršinović, sada već perovođa višega plaćevnoga razreda kod zemaljske vlade i član povjerenstva za državne ispite pravno-sudstvenoga razdjela.

Kačiću ne bijaše milo, što je i taj ispitač. "Ovaj će me se naužiti!" - promrmlja kroz zube.

Napokon iziđe podvornik i mahne rukom mladićima, neka uniđu. Na poluotvorena vrata dvorane zalilo se u već tamni hodnik crveno-sjajno svijetlo upaljenih plinskih svjetiljaka. Kačić osjeti taj čas neku svečanost trenutka. Ovo svijetlo kao da mu je dozivalo dojmove iz prve mladosti, kad je išao kao đače u crkvu na večernju. Premda nije bio pobožan, ipak promrmlja: "Bože pomozi!"

Povjerenstvo već zauzelo svoja mjesta za zelenim stolom. Predsjednik muče pokaže kandidatima, da s protivne strane sjednu, a ispitaču R., vijećniku banskoga stola, dade uljudno znak, da izvoli početi.

Kačić bijaše po alfabetskom redu prvi. Ispitač se dakle obrati k njemu. Bezvučnim glasom i posve zlovoljnim licem upita ga:

- Izvolite mi, gospodine kandidate, u kratko al točno kazati sve razlike između običnoga usmenoga postupka, uređenoga po općem građanskom postupniku, i maličnoga postupka, kako ga ustanovljuje naš najnoviji zakon?

Kačića oblije znoj. "Dakle prvo pitanje upravo iz onoga, što najslabije znadem!" - pomisli u sebi te uzme u općenitim crtama odgovarati. No ispitač ne bijaše s tim zadovoljan; zahtijevaše točni navod pojedinih zakonskih ustanova, upuštao se pače u pitanja iz jozefinskoga postupnika, pa videći, da Kačić najposlije više i ne odgovara, obrati se k drugomu kandidatu. Iz građanskoga zakona išlo je Kačiću nešto bolje. Pomagalo mu naime znanje rimskoga prava, pa je tako prikrio mnogu prazninu. No ispitač profesor, koji je odavna zamrzio Kačića zbog politike, ne bijaše s tim zadovoljan, te mu napokon ljutito, gotovo uvrijeđeno doviknu: Ta, gospodine, molim vas, držite se stvari, ne pravite ispit iz rimskoga prava, molim, izvolite vi meni građanski zakonik-. Dakle kažite mi sve moguće slučaje fideikomisarne supstitucije?

Kačić mu opet ne zadovolji sasvim, te profesor uzme dalje pitati drugoga kandidata.

Keršinović bijaše ispitač izmjenbenoga prava. Maleni je čovuljak za cijelo vrijeme dosadašnjega ispitivanja pokazivao neprestance potpuno jasnim kretnjama glave, kako je nezadovoljan s odgovorima Kačićevim. Obraćao bi se prema ispitnim povjerenicima i posprdno se podsmijavao. Kačić nekoliko puta samo što nije planuo od ljutine.

Čim je sada došao na njega red, stavi se ponajprije u potpuno dostojanstvo čovjeka, koji nakon ni dvogodišnje službe stoji u osmom nadnevnom razredu, - majorski čin - te samo žali, da nema uniforme, i tako ne može sav svijet znati, da mu pripada zlatni ovratnik.

- Gospodine kandidate! Vi - vi - gospodine - čini mi se - Kačiću! - uzme strogim kao unaprijed nezadovoljnim načinom, vi ste zacijelo čuli, što je to notifikacija u životu mjenice. Izvolite mi dotični paragraf izmjenbenoga zakona citirati. Molim također broj paragrafa, - i točno riječi zakona; da - onda ćete umah imati da navedete i opišete sve faze kolanja mjenice, s osobitim obzirom na notifikaciju? -

Kačiću je izmjenbenoga prava mnogo toga ostalo u glavi iz zajedničkoga negdašnjega čitanja sa Narančićem, dok su obojica čitali divno Kuntzeovo djelo. Sada upotrebi to, te se odgovor pričinjaše mnogo boljim, nego je uistinu bio. Povjerenstvo ga u čudu pogleda, zadovoljno mu klimajući, - no ne Keršinović. Njega je odgovor Kačićev ljutio, te ga srdito prekine.

- Ne - ne - retorike, - mi znamo, da ste u tom vještak, - daj te točnije!

Kačić prošao je doista zakon, no nije učio točno sadržaj pojedinih paragrafa, pa s toga nije bilo teško Keršinoviću, da ga zaplete u toliko, da nije napokon znao odgovoriti.

Keršinović, posprdno se nasmijav i potuljiv licem malo ne do koljena, igrajući se kod toga rijetkom bradom, rekne napokon: - Dosta je! Eto, kad se mlada gospoda za sve drugo zanimaju, samo ne za knjigu. Onda dakako - Hic Rhodus, hic salta!

Rekavši to pusti Kačića i uzme drugu dvojicu ispitivati.

Žunić nije također ništa bolje od Kačića odgovarao, dok je treći kandidat udovoljio cijelomu povjerenstvu.

Nakon dva sata ispitivanja reče predsjednik posljednjemu ispitaču, da je dosta, i uputi kandidate, da na čas iziđu iz dvorane.

Na hodniku se Kačić najprije nasmije i u isti tren osjeti, kako je taj smijeh lud. Ipak se nadao, da će ga propustiti, no opaziv, da je bilo nekoliko slušatelja na ispitu, bude mu neugodno. Posve čangrizljivo upita jednoga, zašto je došao, a izazovnim pogledom mjerio druge, kojih se nijedan ne približi. Bijaše očito iz šutljivih i gotovo zabrinutih lica njihovih, da ni malo ne sumnjaju o njegovu padu.

"Ipak sam građansko pravo, pa i trgovačko, - osobito kriminal posve dovoljno odgovarao, - đavo ih odnio, - nije to rigoroz. Ta razliku između silovite krađe i razbojstva kazah, da ne možeš bolje. I o poroti!" Ovako se tješio Kačić, a u isti je čas morao u sebi priznati, kako je na mnogo i premnogo šutio ili nejasno, pače krivo odgovarao. Sjeti se svoga prvoga ispita u Beču, kako je slavno na sva pitanja odgovarao, kako su njemu i Narančiću povlađivali neprestance ispitači, kako su im slušaoci kod izlaska dotrčali, da im odmah čestitaju, kako je bio ponosit i sretan, kad mu objaviše sjajni uspjeh, - a sada? Oh, kako mu je teško!

Žuniću, koji je k njemu pristupio, ne odvrati ništa na jadikovku, da su ovi prokleti "slavosrbi" navlaš stavljali škakljiva pitanja, samo da ih pometu i mogu baciti. No osjeti također silnu mržnju, te bi bio najvolio, da malog Keršinovića čestito išćuška.

"Ta gnjida, da je baš meni morao biti povjerenikom! Zlobna slučaja, - kako ono s maličnim postupkom, - ah - mene baš mora progoniti!" - šapne gorko u sebi. Uto ih pozove podvornik, da se vrate u dvoranu. Slušaoci nagrnu za njima i Kačić zlovoljno prvoga turne i rekne: "A što se rivate?"

Kandidati stanu pred povjerenstvo. Jedini predsjednik i Keršinović stajahu za stolom, drugi se odmakoše u kraj dvorane, razgovarajući o vodovodu i o gradnji središnjega kolodvora. Kačiću se činjaše cijelom vječnosti vrijeme, dok je predsjednik, kašljucnuv nekoliko puta, progovorio:

- Prisutno povjerenstvo obnašlo je gospodina kandidata N-a proglasiti jednoglasno sposobnim. Izvolite gospodine svjedodžbu. Gospodinu Kačiću i Žuniću - hm - jer - oni nisu pokazali zakonom propisanoga znanja, - jest, - prisiljeno je ovo povjerenstvo jednoglasno uskratiti osposobljenje i ujedno odrediti, da se tek nakon godinu dana mogu podvrći novomu ispitu.

Kačić se malo ne okameni, te ga predsjednik morade dvaput opomenuti, neka iziđe.

"Strašno - strašno! Ova sramota -!" uzdahne i očajan stupi na hodnik. Sjeti se oca i bolno rekne: "Dakle k njegovoj nesreći - još i ova moja bijeda! Ah - pak na godinu dana, - što ću ja?

Kad je izišao na ulicu, bio je već potpun mrak. Iz zraka sipila na pločnike sitna vlažna magla, u kojoj je svijetlo plinova crvenožutim sjajem podrhtavalo. Ulicama prolazilo mnogo svijeta. Kačić se neprestance bojao, da se ne sastane s kojim znancem; bilo mu pače, kao da sav taj strani svijet mora znati za njegovu nezgodu, a opet svakomu zaviđao sreću, držeći sebe najnesretnijim čovjekom ovoga svijeta.

Kući nije se ufao ići. Stidio se pred samom Šmirganzicom, a najviše pred Ružicom. Ovo dijete, - što će o njem misliti, kad čuje, da je na ispitu pao!

Napokon odluči, da ide k "Veselomu Zagorcu". Ondje nađe obično društvo. Iz same očajnosti i zlovolje stane piti preko reda. Bolić ga međutim umiri, a videći, kako i oni drugi ne pripisuju tome nikakove znamenitosti, i da nije ni najmanje izgubio u njihovim očima, jenjala mu zabrinutost, bol i stid. No ipak se tek u kasnu noć dovuče teške glave i slabim nogama kući.

Prođe nekoliko dana, dok se je odlučio, da javi ocu nezgodu svoju. Napokon spozna, da mora biti. Otac mu odmah odgovori i pozove ga kući, neka se ondje pripravlja za ispit. "Ja nisam za to, da ostaneš u gradu i ondje radiš kod kojeg odvjetnika, kako ti misliš. Onda bi se još teže pripravio. Piši mi dakle odmah, kad ćeš doći".

Kačiću ne bijaše ovo milo. Bio je za "svetu stvar domovine" tako zauzet, da se je bojao, da neće u seoskoj tišini moći dostatno djelovati za svoja politička načela.

Stoga se nikako ne mogaše riješiti na odlazak.

Napokon ipak morade tako biti. Siromah otac sve je teže i rjeđe slao novaca, pa je Kačić svaki dan padao u veće nepogode. Čas nije mogao pralje platiti, čas je imao kubure sa cipelarom, te je morao poderanim potplatima hodati po tvrdom pločniku i pomagati si tako, da je metao tvrdi papir u cipelu nad poderani potplat. Od gospođe Šmirganzice imađaše doduše mira, makar je i njoj bio dužan, - no zato se ipak stidio i bilo mu teško dugovati ljudima, koji od krajcare živu. "Što bi Bradač kazao?" - često se pitaše. Napokon je znao, kako majstor Šmirganz obično buči i psuje na svoje dužnike.

Pod konac travnja dakle svane dan, kad mu je bilo otputovati večernjim vlakom. Bolić ga u namjeri najviše utvrdi, jer mu reče, da neće biti s gorega, ako pođe na ladanje i ondje uznastoji raširiti misli pravih muževa i stranci predobiti pristaša. Kačić nađe u tom i zadovoljstva i pobude. Nešto je apostolsko - ne nazrijevao, nego više osjećao u svojoj novoj dužnosti.

U čast rastanka priredi gospođa Šmirganz nešto obilniji ručak, pače ispeče par pilića, makar da su bili još dosta skupi, a ne bijaše nedjelja. Šmirganz bude s toga osobito dobre volje te se kod objeda živo raskokodače, osobito kad je gospođa Šmirganzica dopustila, da šegrt donese i drugu litru vina. Kačić bijaše također veseo. Jedina Ružica očito je poblijedila, te nije ni razgovarala niti je više nego od nužde jela. Kačić je morao obećati, da će opet kod njih stanovati, kad se vrati.

Uto dođe služnik po sitnu prtljagu Kačićevu da je odnese na kolodvor nešto prije, nego će on sam onamo. Na rastanku se muškarci izljube, majstorica također malo da nije Kačiću oko vrata pala; jedina Ružica pruži mu tek tiho hladnu svoju ručicu, ne rekavši ni "s Bogom".

No kad je već bio na stubama, eto nje za njim i grozničavo, uzrujano utisne mu nešto u ruku i brzo, da je riječi gutala, reče: "Evo, - uzmite ovo - na uspomenu. Ja vas neću zaboraviti!" - a tada ne čekajući njegova odgovora žurno pojuri natrag uz stube.

Kačić sav u čudu gledao za njom i videći je kako skače po stepenicama, nije mu se sviđala. Činilo mu se, da taj čas u nje nema ni miline djeteta ni dražesti djevice.

"A što mi to dade?" - i nemarno pogleda u ruku. Bio je to srebrni medaljon s modrim emaljem i crnim slovima: "Souvenir". U prvi mah htjede se vratiti i neprimiti, jer što će roditelji reći, ako spaze, da djevojčica nema toga nakita. No predomisli se. "Zašto da joj sada na rastanku činim neprilike, - poslat ću poštom, pa turne stvarcu u džep. Al još na putu uzme je promatrati i otvori. Nađe unutra spleten vjenčić od crne kose. "Njezina kosa -!" poluglasno krikne a unutarnjost mu zaokupi neko slatko udivljenje i prelesno gibanje krvi. Prođe upravo mimo negdašnji Tinkin stan. Sad ljutito spravi medaljon opet u džep i više od navade nego od ganuća ponovi dva tri puta ime Tinkino!

XXIX.

Drugo su jutro vukla jednoprežna slaba kola Kačića putem u zavičaj. Otac mu se nastanio, kako je nakanio, na svom obiteljskom imanjiću od nekoliko jutara. Kačić bijaše ondje tek nekoliko puta, još kao dijete. U vrijeme očeva službovanja držao ga susjedni jedan seljak u zakupu, pa su Kačićevi, živući u Slavoniji, rijetko ili nikada dolazili radi velikih troškova putovanja. No ma da nisu Kačića spajale čvrste niti rodnoga mjesta, ni slatke uspomene prvoga djetinjstva s ovim krajem, ipak se radovao, što će uljesti u dom otaca i djedova, - u staru drvenu kuću. Davna hrvatska prošlost kao da ga pod ovim krovom iščekivala, a ova prošlost bijaše za nj sveta, veličajna i puna čara.

Jasno proljetno jutro uzdizalo mu također dušu. Ono nježno modro nebo u visokim nedoglednim visinama sa svojim oštrim mirisnim dahom i sjajnim mladim svijetlom; one modre planine u šiljastim rubovima, optočene zlatnom bojom tek nešto višega sunca; oni bliži bregovi, obrasli mladim šumama i obrezanim čistim vinogradima; ona daleka podolja, iz kojih se puši prozirna magla, da oblijeva žitko granje drveća modrikastim ljeskom i čini, da je sva daljina zapredena tankom srebrnom koprenom, kao lijepa djevica, kad nježno lišce čuva od sunčana žara; sve to budilo je u njem čas blaženo-žalobna čuvstva, nejasne razmaknute slike iz nekog dalekog doba, da li budućeg ili prošlog; a čas bi mu uzbunilo srce velikom radosti, da bi bio najvolio glasno iz svega grla zapjevati, zaoriti u skladu sa svom silnom pjesmom naravi, koju su pjevale i ptice u šumi i kukci u travi i mušice u zraku, i tamo negdje u bokovima žurna potoka za gajevima i grmovina mlada pustopašna pastirčad.

"Oh kako je sve to divno, krasno i vječno! A mi gradski ljudi u zadimljenim sparnim kavanama pravdamo se o svem i svačem. Briga za sve to ovu seosku prirodu! Koliko ludosti u tom čovječjem nikad mirnom životu, - a gle, ovaj veličanstveni mir, koji ipak uvijek rađa, uvijek stvara, uvijek ide bliže svojemu cilju! - pomisli Kačić, pa se iznova zagleda u prekrasnu okolicu, rastrtu u podnožju brda, preko koga ga vukla kola.

U ravnici sastajao seljake. Videći im poderane zamazane surine, gledajući, kako bosonogi klipšu po tvrdom kamenju na drumu, suha lica, zlovoljni i zabrinuti - zanos mu bude poparen i stane razmišljati o kukavnom životu našega seljaštva. Duša ga silno i istinito zaboljela. "O, otvorit ćemo mi ljudima oči!" - rekne gotovo glasno, da ga je kočijaš upitao, da li što zapovijeda, i zamahne rukom kao na grožnju.

Kasnije je vidio čitavu hrpu djece na paši s nekoliko glava krmadi i dvije tri mršave krave, davno nečišćene, na pašnjaku, obraslu posvuda gustim grmljem i trnjem tako, da nije bilo ni vidjeti tratine. On doduše nije o gospodarstvu mnogo razumio, no zato je ipak pogodio, da mu se tu prikazuje slika užasne zapuštenosti i gospodarskoga neznanja. Kako mu je svaka najsitnija žilica kucala za narod i njegov boljak, kosnu ga se ovo neizrecivo teško. "Oh, zanemaren - zanemaren nam je strašno narod! Treba čvrsto raditi!" - i mekanično segne za manjom putnom torbom, u kojoj je spremio čitav kup brošira i monografija svoje stranke. U taj tren sjeti se Narančića, pa mu se pričini sumnjivim, da li će iz ovih spisa niknuti sjeme, koje će gospodarstvo hrvatskoga naroda podignuti. No brzo se snađe. "Dakako! - Kako ne? Treba najprije dovesti narod k svijesti, izvojevati mu slobodu i sva prava, prije i onako nije moguće podići ga materijalno. Ta neprijatelji naši, gospodari naši, upravo žele i moraju nam željeti siromaštvo. Siromah - gotov rob, gotova kukavica! Kad sunce slobode sine i pred naša vrata, sve će se popraviti; dotle bi bilo svako nastojanje jalov posao. Neka Živko kaže, što hoće. Eto, Bog bi ga znao, što je s tim čovjekom - o da li je istina, da se sasvim otuđio i postao pravim aristokratom?" - Vozeći se kraj bujne cvatuće livade, spazi na njoj dvoje kljusadi, gdje pase, dok se je čuvar pomnjivo za grm sakrio i ondje drijemao.

- Tepče! - dovikne mu Kačić ljutito, a momak najprije prestrašeno skoči iz grma, pa uvjerivši se, da to nije bio vlasnik livade, izvali se mirno na svoje pređašnje mjesto.

- Takav je - jao - narod naš! - pomisli bolan.

Uto dođoše do jednoga sela. Pred kućama gnusne i gnjile zelene mlake, gotovo čitave bare; na okna niskih koliba bez dimnjaka sukljao zadušljiv smeđi dim; djeca gotovo posve gola valjala se s psima po blatnu dvorištu ili po prašnu drumu. Pred niskim dućančićem stajao kramar žid još onakav, kakav je iz postelje ustao, te točeći seljacima oko sebe napitak u litrene boce, brižljivo pazio, da mu ne bi koji izmakao, a da ne plati. Seljaci su odmah na mjestu, razbočivši noge, nagnuli požudno bocu na usta, da onda obrisavši golom rukom usta i brkove, reknu: "Baš je bio valjan čovjek, koji je izmudrio ove špire. Ta eto za groš, pa se pošteno napiješ!"

Nešto dalje stajala je oveća zidana kuća. Crna ploča s natpisom "Ured upravne općine N." kazivala je svijetu, da ovdje počivaju brige i zadaće javne uprave. Premda je tek sedam sati sjutra, sabralo se pred vratima već sila naroda. Jedni zamišljeno sjede na suncu i strpljivo zijevajući iščekuju, kad će na njih red doći, da uniđu u pisarnu. Drugi pak viču, buče, svađaju se, da je Kačić mogao razumjeti, da se pravdaju radi kućne diobe.

- Oh, ta naša gospoda - mudra, eto, što su svojim diobnim zakonom učinili! - promrmlja u sebi.

Većina je seljaka držala u ruci modre zamrljane knjižice i čulo se, kako gotovo svaki glasnom vikom ponavlja: "Ta plati, uvijek plati, a nikad gotov, siromah ne zna već kuda, - sve im dadeš - platiš prije porez negoli se nahraniš, - a ipak si još dužan, - još nije dosta! E, dakako, - zato gospoda puše fine cigare i kartaju se kod Kobija!"

Na kraju sela spazi Kačić množinu sakupljena svijeta. I ondje se vikalo, da ne može gore. Pred napola porušenom seljačkom drvenom kućom, kojoj je krov na sve strane raskidan, stajao nekakav kaputaš u visokim čizmama, uza nj dva oružnika, a nešto podalje skupljeni narod. Gromkim glasom govorio je nešto prema dvorištu, u kojem su dva tri općinska pandura vucarila malenu mršavu kravicu, za kojom je na pragu kuće plakala žena s djecom gorko, da bi se, čini ti se, kamen umekšao.

- Zadnja - zadnja kravica! Što ćete sada, djeco! Sve nam oteše: lani konje, preklani svinje, jesenas sav prirod, a sada i to. O, vi raspikuće, zar se ne bojite Boga! - jadikovala je seljakinja.

- Šuti, babetino, prokleta coprnjice! - prekine je onaj u visokim čizmama s ceste, - mi smo carski ili bolje kraljevski ljudi. Ne misli, da pred tobom stoji tvoj općinski načelnik, koga se možeš nagrditi. Sa mnom se ne šali; ja ću hitro tvoj neoprani jezik urediti, - možeš u Lepoglavu doći.

Pred stajom nijemo je kao u ludilu stajao seljak, u ruci držeći toljagu.

Kad je Kačić sve to čuo i vidio, bude čisto bijesan. Najvolio bi skočiti s kola i "silnoga onoga tamo gospodina" čvrsto izlupati. Padne u teške jadovne misli i sva mržnja na postojeće odnošaje strasno mu u duši uskipi i očajno klikne: "Ovo je pakao! A gle narod na sve šuti - mirno trpi, oh - to je stvoreno za robovanje. Madžari svoje ovrhovoditelje popale i žive ispeku, a ovo - ovo je strpljivo kao janje!"

Seljak, koji ga je vozio, obazre se. Podržav malko konje okrene se natrag sasvim Kačiću:

- Evo, tako je, kad ljudi ne plaćaju, pa su još tako ludi, da se protive. Što može siromah seljak? Gospodi se valja pokoriti, za to su ovdje. Ja, hvala Bogu, isplatio svoj porez, pa nikome ništa.

Krešimir se prezirno okrene od njega i ne odvrati mu ništa. Tad se sjeti, da seljak valjda i njega drži za "takvoga" gospodina, pa za to tako govori. On je napokon poznavao pretvaranje našega seljaka. Da ne bude dakle u takvoj sumnji, počne psovati na takovo utjerivanje poreza. Seljak ga najprije u čudu i s nepovjerenjem slušao, no kad je Kačić stao sve gore psovati, spozna, da "taj ozbiljno i istinito" misli, pa se uzme i on tužiti i jadikovati. Oh, da ste ga sada čuli, kakve je grozote pripovijedao, da se Kačiću u pravom smislu riječi koža ježila.

On se tek umiri, kad su opet dospjeli među poljane i livade. Svaki je čas vidio štogod, što mu je oku godilo i dušu blažilo. Preko poljane pod brijegom, obraslim bukovom šumom, sterao se zelen bujan pašnjak; u sjeni, što se daleko u nj iz šume zalijevala, razabiralo se krdo blaga, a iz njega domnijevao sitno tanko zvuk praporaca, ovješenih oko vrata šarene teladi, što se vrtjela u nespretnoj igri oko matorih krava, koje su mirno ležale ili lagano plandovale u rosnoj travi.

"Idila!" - primijeti Kačić i priznade, da dugo već nije vidio što tako dražesno, veseleći se iznova ladanjskom životu, što ga čeka. Dolje opet nešto u širokoj i do modre daljine izgubljenoj ravnici vidio je u sredini travnika osamljen napô posušjeli ogroman hrast, iz koga se samo nekoliko potrtih posve suhih svrži, fantastično previtih i kvrgastih, ukočeno u zrak izbočilo, te mu tek na najnižim grančicama buji mlad proljetan život u jasnom zelenom lišću, a posvuda se po njem vije i liže zimzelen tustim i tamnim zelenilom. I dok je to Kačić neizrecivim užitkom promatrao i padao u nehotične sanje i mašte o dugom vijeku staroga duba, o tolikim ljudima, koji dođoše i prođoše, o vječnoj bijedi, koja je tuj bila, dok je još to silno stablo žirom bilo, a ni danas, dok je evo na koncu života, nije ništa manja, - uto se i kola bliže primakoše, a sa suha svržja poleti velik jastrijeb, da se dostojanstvenim letom digne u zrak, te poput kralja lebdi u svem svojem veličanstvu nad niskom ovom zemljom, uistinu pak, da se taj čas gladan bijesno spusti na majušnu životinjicu u travi.

- Takav je svijet, takav. Eto mu prave slike! - gorko i turobno uzdahne Krešimir.

Što se više primicao domu, to mu je teže postajalo i osjećao se veoma nemirnim. Nije mu išlo u glavu, kako će pred oca stupiti. Stidio se radi svoga pada na ispitu, mislio je pače, da bi si pomogao neistinom, pa pripisivao čitavu nezgodu pizmi povjerenstva, političkomu progonu; no odmah se zasrami i odbaci tu misao od sebe. "E - kazat ću, da je bio zlosretan slučaj, pa napokon istina je; da sam imao malko sreće, bio bih dobro prošao!"

Napokon prepozna iz daleka brdo, na njem drvenu nisku kuću slamom pokritu, dva jablana nuz ljesu dvorišta, za kućom šljivik, dalje s druge strane gospodarstvene zgrade.

"Eto - Šmirovo! Eto - dom!" - klikne duboko ganut.

Umorno kljuse teško se na brdo uspinjalo, no Kačiću, koliko ga i tjerala ljubav djetinjska, da se što prije baci ocu oko vrata, ipak je i ovako bio korak konja prenagao. Upravo se bojao časa, kad će stupiti pred roditelja. "Kako ću mu se ispričati, - što ću mu kazati?" mučilo ga neprestance.

Došavši napokon gore, spazi oca pod lipom sred dvorišta. Sjedio je na klupi i čitao novine. Na glas kočijašev, da otvore ljesu, digne glavu i staviv si pred suncem ruku nad oči, pogleda na došljake.

- Oho, gledaj, eto moga Perice! Živio, sinko! - i starac sam potrči, da ljesu otvori. Kačiću bude u jedan tren sasvim lako. Skoči s kola i prebaciv se preko prelaza kraj ljese, pohiti u naručaj očev.

Otac bio gotovo izvan sebe od radosti.

- A ma gledaj ga! Kakav je to silan medo, gotov orijaš postao od moga djeteta. Odakle si takav junak uzrastao, - živio - živio! - kliktaše starac i uzrujano gladio sina čas po licu, čas hvatao ga za ruke i ogledao sa svih strana.

- Oj, da te vidi sirotica pokojna majka, ala bi se radovala! Dobro - dobro. No ja sad brbljam, a ti si zacijelo gladan. Hej, Nežo, ili ti, Magdo! - odmah spremite štogod za mladoga gospodina, - viknu prema kući, kojoj se u sredini vidjela kuhinja s otvorenim kominom.

Zatim se okretne opet k sinu i uhvativ ga pod ruku, povuče ga za sobom prema dvoru.

- Eto, ovako sam udesio život. Ovdje ću boraviti svoje dane. Dakako, malo mi je teško, ekonom nisam, pa i na čemu da ekonomiju tjeram? Al napokon što ću, - zar da u gradu plaćam stanarinu? Uostalom imade i ovdje društva, pa ti neće biti dugo vrijeme, - a ti i onako imadeš posla. (Starac pocrveni i smete se kod ovih posljednjih riječi, požaliv, da je sina sjetio na nesretne ispite).

- O ja ću učiti, - moram se za rigoroze pripravljati.

- Dobro, bene! Znam ja, da si ti marljiv. A danas ćemo razgovarati i ništa drugo; dugo se već ne vidjesmo. Ta ima već više od dvije godine! Gotovo ne mogu razabrati, je li to moj mali Perica. Kakav si velik i čil narastao, a bome znam, da ti nije išlo dobro.

Uto dođoše iz dvorišta preko praga u otvoren hodnik, iz kojega su jedna vrata vodila u prednje dvije sobe, srednja u kuhinju, a treća naprama prvima u stražnju služinsku sobu.

- Usko je, usko! - uzdahne otac. - No što ćemo; graditi nemam čime, pa napokon naši stari Hrvati bolje su živjeli od nas, pa su mogli u takvim kućama biti. Zašto ne bi mi?

- O, meni su mile ove stare kuće, to je nešto pravo hrvatsko. Ne mogu ti kazati, kako se veselim, što ću ovdje biti.

Stupiv u sobu, pohiti Kačić odmah do ogromna starodavna kanapeja, namještena među prozorima u pročelju. Baci se veselo na nj i zaokruži svu sobu dugim blaženim pogledom.

Navale na nj uspomene iz mladih djetinjskih i dječačkih dana, te mu bude i bolno i slatko sve u jedan mah.

Otac pak nemirno hodaše sad ovamo, sad onamo. Nekim je strahopočitanjem gledao na sina, kao da svojim očima ne vjeruje, da bi taj ozbiljni čovjek bio onaj njegov dječko otprije. Malo ne i plašio se pred njim, padajući u onu plahost i nesigurnost, što je uvijek ljudi stariji imadu prema mladima, te se pobojavao, da će izgledati pred sinom kao da je zaostao i kao da u ropotarnicu spada.

Kačić je također pogledavao na oca. Kod dolaska pričinio mu se dosta ostarjelim. Kosa, gle, posve je bijela; no videći opet njegovo dobro pothranjeno lice crvene svježe boje i dobroćudnih crta pravoga veseljaka, zatim lako gibanje, živahnu kretnju, koliko je samo dopuštao prilično tusti objam tijela, pomisli Krešimir: "E, pa nije ova penzija oca tako ubila!"

Zato se sada usudi zapodjeti o tom riječ. Starac se taj čas uzvrpolji i prekipi. Stane vikati, psovati i žestiti se. Iz tužbe na nepravdu, koju mu naniješe, zađe u općenitu kritiku dnevne politike i domaćih odnošaja, pa - Bože moj! - kako je odlučno, kako strogo sve skupa osuđivao i olakšavao si duši time, što je na sva usta glasno i slobodno psovao na sve mogućnike i njihovu politiku, pa slavio skoru pobjedu narodnih idejala i čežnja. Ta trideset godina morao šutjeti kao som, bojati se svakoga đavola, zapravo ni pisnuti, protiv svoga uvjerenja raditi u službi za političke svrhe, koje je svom dušom mrzio. Tko dakle pravedan smije mu sada zamjeriti, ako u srdžbi svojoj i u psovkama zaboravi granice?

To je jedino činilo, da laglje podnosi penziju.

- Barem ne moram hiniti i lagati! - tješio bi se sada i pred sinom. Dakako - slabo odmjerena mirovina silila ga, da misli, ne bi li se opet ukopao u koji ured i tako se domogao boljeg dohotka.

- Rado bi me ovdje izabrali načelnikom. Ljudi su za me, neće se ni podžupan protiviti, e, kad je čovjek siromah, nije druge. Vederemo! - To ti je budućnost činovnika, da pod stare dane, kad mora u mir, opet nije druge, nego ajde pa traži iznova, kako ćeš što drugo početi, ako hoćeš da barem nekako živiš! Oh, ja bih ti savjetovao, da ne ideš u beamteriju!

- Pa i ne idem!

- E, Bog zna, ipak je i u njoj dosta dobra!

- Ma ne protuslovi sam sebi. Gledaj, kako je s tobom, - to je dosta.

Kačiću bijaše tako voljko i drago oko srca, da se nije htio dalje inatiti. Ovo neprekidno unutarnje veselje, gotovo slavljenje ne htjede si ničim pokvariti.

Tako bude, da cijeli ovaj prvi dan nije poveo riječi o politici. Ni onda, kad bi ga otac nestrpljivo i plamteći od znaličnosti pitao, što je novo u "Evropi", kako se ima s istočnim pitanjem, kako s dualizmom i da li će naskoro pasti, da li će se republika u Francuskoj održati i ima li nade, da će nihilizam u Rusiji jenjati?

Sve je to starac gotovo u jedan mah raspitao, a Kačić ili mu nikako ili tek od nevolje i nemarno ma što odvraćao.

Nije bio nakanio tako, ali samo je od sebe došlo, da pod starim ovim krovom, u krugu tih ormara i stolaca, poznatih još iz djetinjstva, na očigled tih slika, koje su prikazivale okolice iz Švajcarske i Škotske i ratne prizore i prilike iz Krima, Solferina i Kraljičina Graca, nije mogao drugo nego svom dušom tonuti u prošle dane, a onda se opet veseliti kao dijete svakoj najsićušnijoj malenkosti ladanjskoga svijeta i doma svoga.

Radi toga, što je došao mladi gospodin, odredio je stari Kačić, da kod stola dvori momak Jankić, koji je u jednoj osobi obnašao čast inoša i kočijaša i kravara. Kačiću se ta dvorba pričini doduše smiješnom, starinskom staleškom predsudom, i sjeti se Bradača, koji bi u tom zacijelo nalazio trag tiranstva; no ne reče ništa, ne htijući ocu veselja kvariti. Napokon i njemu se samomu to sviđalo i veselilo ga.

U večer legavši u manjoj sobici na postelju udobno, udobno ispruži udove i s nasladom uvuče u se miri bijelih domaćih ponjava, pomiješan mirisom "majčine dušice" i "ružmarina", što se od nekud - Bog zna otkud - ta od svakuda točio zrakom sobe. Zadovoljno šapne: "Ipak je kod kuće najljepše!" - te se slasno bez svakoga povoda nasmije, a na to odmah ugasne svijeću i bezbrižno slatko usne. Davno, davno ne bijaše mu tako! Nešto zdravo, nešto mlado kao da mu je uljezlo u dušu i kao da je ovaj svježi ladanjski zrak, ovaj skromni starinski krov imao u sebi neku posebnu snagu, te je svojim mirisom svježe trave donosio prave okrepe duši izmučenoj u vrevi ljudstva. Još u polusnu poredio se ptičici, koja se u podrhtavanju jasne proljetne večeri udobno namješćuje i stiskuje u mekanom svom sakrivenom gnijezdu.

Drugi dan nije se još dalo Kačiću, da počne učiti, premda je u Zagrebu odlučio svakako započeti odmah čim dođe. Čitav je dan lutao i plandovao po okolici. Sastajući se sa seljacima opet nije radio po svojoj osnovi i namjeri, da se upušta s njima u razgovor i kuša "otvoriti im oči". Nije mu se dalo. Volio je onako bez cilja i svrhe juriti po brdima, sam ostajati i svojim se sanjama podavati, jedino uživati svježi krasni zrak, u koji je visoko rivao glavu i punim prsima uvlačio u se zadah lahora. "Krasno - krasno!" - kliktao bi gotovo neprekidno. Otac ga nije pratio, premda nije našao pravoga posla kod kuće. Doista je kazao, da mora ostati radi okopavanja vinograda i kukuruza, no Krešimir ga nađe na povratku zadubena u novine, koje je držao u društvu sa župnikom.

Kačić više od nemara i slučaja svrne okom na novine. Spazi šifru Hojkićevu pod uvodnim člankom. Netom smirena duša sad mu se starom mržnjom sva uzvrpolji i gotovo kao rak crven u licu prekine oca:

- Pa šta? Zar ti čitaš ove bljuvotine? Ta čovjeku se mora smučiti nad tolikom rugobom.

- Ti dakle ne odobravaš? Zar i ti možda pušeš u stekliški rog?

- Dakako! Al da i nije tako sa mnom, komu Božjemu da se žuč ne razlije nad ovom politikom, što je ovi izrodi tjeraju, a nije im svrha, nego da narod zavaraju, da laglje domovinom pazare.

- Ne odobravam ni ja mnogo toga, istina; predaleko se išlo, napustilo se gotovo sve; - doista nije se dalo inače. No uzme li se opet, - i vi - ni tvoji - ne pogodiše cilja. Kule u zraku, - nemogućnosti, - pak - sve svetinje naše u blato vući, - sa svim slavenstvom zavaditi nas! - Nije ni to pravo.

- Eto, ti si još sasvim u ilirizmu. Taj se preživio. Tebi je dakle nemoguća združena velika Hrvatska! Tebi je nemoguće Slovencima i Srbima otvoriti oči, da spoznaju, da nisu nego Hrvati, a moguća ti je nekakva Slavija od Urala do Adrije; moguće ti je, da ruski Tatari, Poljaci, Pemci i Bulgari i Servijanci - i tko bi ih sve nabrojio, - da svi ti napuste svoje osebnosti, te budu tebi za volju Slavi! Slavi! - Koliko sramote, Bože moj, u toj jednoj riječi!

- Krešimire, sine, jesi li poludio? Ili ti je to zbilja? Slavno ovo ime dakle, pred kojim cijela Evropa strepi, koje predstavlja najveći narod ovoga svijeta - ovo je tebi sramota! Jao meni, lijepo li uznapredovaste! Koliko nas nekoć truda stajalo, da dokažemo neznanju i gluposti, da nismo sami ovdje, nego da imademo milijune i milijune braće! A sada opet! Ako je takova sva naša mladež, onda se mogu neprijatelji naši veseliti. Ta tvoje velike Hrvatske, koja nije družica u kolu ostalih Slavena, ni đavao se ne boji. A sveslavenstva? He-? Čitaj njemačke i madžarske novine, pa ćeš vidjeti. Pa najbolji ti je dokaz, što neprijatelji nemaju ništa protiv toga, da budemo dobri "Horvati", a reci im, da hoćemo uz to biti još Jugoslaveni ili "plane" Slaveni! Sram vas bilo, da toga ne uviđate - vi slijepci - vi kratkovidi šišmiši. Nesreće! - završi starac sav izvan sebe.

- Ja ne trebam, da nas se tko boji. Tih barbarskih težnja prava prosvjeta ne traži. Meni je Hrvatska presveta, preslavna, nego da bih trebao ma u čem još tražiti okrepe. Da smo samo uvijek imali pred očima ovu istinu, da se umjesto Gaja rodio Starčević, i da nismo lutali u ilirskim maglama, u jugoslavskom švindlu, te srpsko-hrvatskom blatu, kamo sreće - ne bi nam danas bilo ovako, kako jest!

- Ne govori tako ludo! Da nije Gaja, ne bi ti ni danas znao ovako hrvatski govoriti, kako govoriš, te bi sasvim naličio komešu Dančeku Josipoviću, a Slavonac bio bi Slavoncem, Graničar Graničarom; - samo genijalna ideja Gajeva mogla je u onom metežu konsolidaciju izvesti.

Pravda se između oca, negdašnjega Ilirca, i sina, stekliša, otegnula u beskraj. Još kod ručka ne mogaše se smiriti, poslije ručka pak premanula u viku i buku. Svaki je od njih branio svom strasti svoje stanovište i psovao, što je krupnije mogao, protivničke prvake, ne ograničujući se samo na politiku, nego uplećući i njihov privatni život i lične im slabosti, ukuse i tako dalje.

Napokon je otac ugledom očinske vlasti očitao i Kačiću samomu, ne birajući riječi, nego onako, kako mu je uspaljena srdžba nagnala na usta. Starac je uistinu bio strašno razjeđen, posve mu se živci pomutili, bolilo ga, što zna, da mu je sin zalutao. Smetale mu same riječi i rečenice, kojima se mladi čovjek služio.

- Do vraga, gdje si učio naški! Taj krasni jezik, pa kako ga ti tvoji "muževi" nagrdiše! Kakova je to riječ "deržanstvo"? Što je to? Pak onda - kako to reče? "Za da polučiti budu činiti svaku sramotu" Ha, kakva je to sintaksa? Ajte, svi skupa spadate u Stenjevac! - pa starac prezirno pljunuv daleko od sebe digne se, turne na stranu stolac i kletvom u ustima ostavi Krešimira.

- Što ćemo, bez svijesti, bez pameti, ne razumije to ništa! - uzdahne sin, gledajući za ocem.

Ove su pravde odsada učestale, ali ipak nisu poremetile inače dobri sporazumak između oca i sina. Nisu se doduše susretali više onom ljupkom dobroćudnom bezazlenosti, nešto kao da se uvuklo među njih, što je izgledalo kod oca, kao da sveudilj želi kazati: "Ne misli ti, golobrače, da smo mi stari zaostali u svijetu!", a kod sina opet, kao da misli reći: "Ah, - šta - valjda smo mi mlađi, i naše je vrijeme sada; - nećete nas uvijek smjeti za djecu držati!" No ipak nisu s toga pali ni u kakove zadjevice, pa se i ne ugibahu tim političkim prepirkama. Dakako sina je boljelo, što mora i oca uvrstiti u "tor" narodnjaka, slavosrba, madžarolaca, a oca opet nije ništa manje peklo, što je njegov jedinac, sva njegova nada, pao u takove bludnje, - da ga mora gotovo "norcem" držati.

Porodi mu se također sumnja, nije li ovo političko uvjerenje krivo neuspjehu na ispitu. "Dakako - kako ne! Dječak stao čitati ove ludorije, pomutila mu se glava, pa nije mogao ono drugo učiti!" - I on odluči, da svoga sina izliječi od ovih opsjena, da ga dovede na pravi put. No upravo tim skrivi, da je Krešimir izgubio mnogo i mnogo popodne, mnogu i premnogu večer, sveudilj se s njim prepirući o politici. Starac se nadao, da će ga okrenuti. Da ga uvjeri, živim bi marom slavio i veličao zasluge svojih prvaka, uznosito opravdavao ciljeve svojega doba i žarko branio poglede u budućnost, kako ih je on pomišljao; no Krešimir nije popuštao, i tako eto ti svaki put beskonačne pravde i debate, silne vike, da je sluškinja Neža nejednom dojurila u sobu i klekla pred oca, moleći milost za sina, misleći, da će ga starac tući. Za kratko vrijeme bajale babe u okolici sasvim ozbiljno, da se Kačići, otac i sin, svake večeri tuku. A najgore, knjige Krešimirove međutim su mirno i netaknuto počivale na polici nad pisaćim stolom. Ovo pak bijaše istina!

XXX.

Po prilici iza dva mjeseca, što je došao kući, vrati se Kačić jedne večeri sa svoje šetnje, na koju bi obično uvijek ponio koju pravnu knjigu, ali bi redovito propustio zaviriti u nju, a mjesto toga protiv volje padao je u snatrenje, u ono "dolce far niente", u kojem nema mislima kraja ni nozi cilja i u koje naši ljudi pod ovim divnim modrim nebom a sa svojom slavenskom dušom tako lako, tako dragovoljno padaju. Ovaj put još ga je nešto bunilo. Ujutro je prekapao od dosade među svojim stvarima i našao ondje Ružičin medaljon. Taj čas oćuti, kao da bi ga štogod ubolo, i osjeti, da je u licu porumenio. Dugo promatraše sitnu stvarcu i na srce zastre se nešto u isti čas i blaženo i bolno. Sva mu duša zatrepće i za nečim požudi, da se onda povuče za tim istim, kako se žuti cvijet sunčanice žedno podaje i povlači za sunčanim trakom. Čeznutljivo pomisli na lijepo djevojče i bude mu teško, što je daleko od nje - Zagreba - cijele družine. Sve ga se to s tim jače doimalo u seoskoj tišini, ladanjskoj samoći. Sad se više nije mogao toga otresti. Bude mu drago, što je zaboravio vratiti medaljon, te nekako pun miline pritisne ga k sebi i spravi u džep. Kadgod bi uzeo tu svjetlucastu stvarcu u ruke i pogledao u nju, kao da je nešto magijskog strujalo iz nje, on bi razgorelim, u nedogled izbuljenim očima vidio ljepuškasto lice Ružičino, djetinjske joj kretnje s onim posebnim joj strasnim nemirom i ganuto, raskošno razmahan izgovarao čas hitro, čas slovku za slovkom ime "Ružica". - Tako je bilo za čitave šetnje. Videći plavetnu goru, za kojom leži Zagreb, neobuzdanom ga željom vuklo onamo, te bi se duhom krilio preko gorske kose, da traži djevojče mlado, svoje drugove, svoja šetališta i šetaoce, zaviđajući svakoj ptici, koju je gledao, kako visoko nad njim u prozirnom zraku leti onamo daleko.

Vrativ se kući sav još raznjihan htjede ravno u svoju sobu. No u dvorištu pod lipom sjedio otac s još jednim gospodinom. Glasno se razgovarahu, prepirući se živahno i u prvi mah nisu ni spazili Krešimira. Tad ga slučajno spazi otac i povikne:

- Hej, Krešimire! Dođi ovamo, eto mila gosta, da ga upoznaš!

Kačić se nevoljko, gotovo zlovoljno okrene k lipi. (- Oh, on bi volio, i te kako ostati sam -) i pristupi dosta plaho i zbunjeno pred neznanca.

- Ne poznaš li više gospodina? Kako bi! Gospodin Krnjetić, vlastelin orahovački, moj konškolarac i susjed. Ovo je moj sin.

- Drago mi je! - javi se Krnjetić srdačno bez ikakvih ceremonija, pruživ ruku došljaku. Krešimiru se odmah novi poznanac svidje. Nešto iskreno, jednostavno, dobro izricala mu sva prikaza. Kratka sijeda kosa i duga kao snijeg bijela brada pod jedrim crvenim licem otvorenih, još uvijek lijepih poteza s prilično jakim, nešto podvinutim nosom nad dugim uvijenim brkom: sve to sjećalo Kačića na likove starih Hrvata, kako ih je u muzeju i u Trakošćanu vidio, pa gledajući ga k tome u kratkoj sivoj surci s crnim gajtanima i uskim hlačama u visokim svijetlim čižmama, pogotovu je Kačić u njem gledao nešto originalno, sačuvano od sadašnjosti, nešto pravo hrvatsko.

Starci se ne dadoše dolaskom Krešimirovim smesti u dojakošnjoj zabavi, već nastaviše svoju prepirku. Kačiću udari ponajprije u oči, da Krnjetić sveudilj govori u čistoj kajkavštini, nepomiješanoj ni ciglom štokavskom riječi. Očito bijaše, da se starac upravo brižljivo ugiblje riječi "što", pa da baš bira najneobičnije kajkavske izraze. I, za čudo, Kačiću, komu bijaše kajkavština zazorna i neugodna, sada se baš sviđala u ustima ovoga starca.

Nije se doduše miješao u njihovo pravdanje, no pristajao je posve uz Krnjetića. Ovaj je navaljivao na "Ilirce" i pripisivao im svu bijedu, koje je poslije njihova pojava zemlju pritisla, psovao narodnjake kao sluge crnoga kabineta, slavio dobra stara vremena, kad si se mogao za cvanciku do sita najesti i napiti, i još "drobiša" iz nje dobiti; kad si bio u svojoj županiji sam svoj gazda, a nisu ti zapovijedali svakojaki "graničari" i "pemci"; kad je i seljaku i građaninu i gospodinu bilo dobro, te se smio duhan saditi, sol se gotovo badava dobivala, a "štibra" nikakva ili posve neznatna plaćala. Šta je bilo njega briga, kad mu je Kačić senior dobacio "modernu državu i njene potrebe, njene dobrobiti za zajednicu" - on je ostao kod svoje, ne popuštajući ni onda, kad mu je Kačić spomenuo, da su njegovi negdašnji i sadašnji jednomišljenici prihvatili ovu "modernu državu", te se pače i oni nazivlju "narodnjaci".

- Vičeš, moj Krnjetiću, na to "danas"! Što vičeš na "danas", to bih ja mogao, al ne ti. Ta tko je gospodar, nego tvoja stranka, - i tvoji Madžari! - raspaljeno dovrši stariji Kačić.

Krnjetić u prvi čas ne odvrati išta, pače se zabuni i tada kao zastiđeno i nezadovoljno mahnuv rukom reče više za sebe: - Oh - nisu svi pravi! - Pustimo to - ja se ne razumijem u tu današnju politiku. Valjda nije inače moguće, - i njih i nas prevarilo doba - prevario Beč, - što ćemo!

No Kačić ne htjede odustati, već uvijek iznova stane u smislu novinarskih članaka napadati na postojeći sustav.

Krnjetić pak ne htjede nikako da mu izravno odvraća, nego bi napokon stao braniti negdašnje stanovište svoje i svojih jednomišljenika. Kod toga je uzvisivao stare pravice i sloboštine; tvrdio, da je jedini oslon u njima; hvalio se, kako je uvijek vjeran bio i ostalo svojim načelima i nikada ne htjede biti drugo nego "Horvat".

Krešimir bio je sada posve zauzet za starca, te se ne mogaše više suzdržati, a da mu ne povladi.

- Vi i vaši mogli ste se prevariti, al bijaste barem uvijek pošteni. A što je glavno, niste nikada napustili ime hrvatsko! - umiješa se on.

- Što ti znaš! - plane otac. Zar ne, milo ti je sada, da se ureduje u hrvatskom jeziku, da imaš hrvatskih knjiga, da se danas piše i govori jednako u Primorju kao u Srijemu i u Bosni, da se osjećamo jednim narodom? Zar ne, da je to lijepo, sinko moj? Al da je tako, nije, bora mi, zasluga ni Krnjetićeva ni njegovih madžarona! Jer tko je derao narodne knjige i palio ih? Tko je proklinjao štokavštinu? Tko je hrvatsko ili kako oni hoće "horvacko" ime nastojao stegnuti na tri gornje županije i borio se za posebnu Slavoniju i Granicu? Tko je išao u mađarski sabor i ondje molio uzdignutim rukama, da Madžari s oružjem u ruci idu u Hrvatsku protiv nevjernih Ilira? Tko je mađarski jezik htio uvesti u hrvatske županije? Je li to bilo pošteno? Je li to bilo pravo hrvatski? He, što ćeš na to? Evo, to ti je prava slika; oni su bili s dopuštanjem Madžara dobri "Horvati", jer kao takovi nisu nikomu preko Drave bili na putu. Ja, koji sam proživio ono doba - ja znadem!

Kod večere umirili se duhovi staraca, te se ljubaznim prijateljskim načinom praznila čašica za čašicom. Krešimir morao se u sebi čuditi, kako ovi stari ljudi mogu slatko jesti i silesiju vina popiti, a lica im se tek rumene! Do pravdanja uopće nije više došlo. Krnjetić stao pripovijedati zgode i doživljaje iz svoga negdašnjega doba i cijele okolice. Riječ mu slasno tekla, a najvećma svlada Krešimira ljubavlju, koju pokazivaše za sve, što je iz prošlosti, što dalje to milije.

Na rastanku pozove Krnjetić Krešimira, da što prije dođe k njemu u Orahovicu.

- Vidjet ćeš barem, kakav je to stari madžaronski "norček", - rekne otac, kad ostadoše sami.

- Tako? - odvrati tek Krešimir.

- Ta valjda si opazio, kako miješa katkad koju madžarsku riječ, a ne zna upravo baš ništa mađarski. Sinove je krstio jednoga Atilom, drugoga Arpadom, a kćeri mu ime Šarlota. Svaki sluga dobije kod njega novo ime; od Josipa načini Jožija, od Imbrića Imreja, od Franceka Ferenca itd. Ne trebam ti više kazati, nego da je pače od našega poznatoga rodoljuba i narodnjaka Ivana K. učinio Jančija, pa ma koliko ovaj prosvjedovao protiv toga, on sveudilj Janči pa Janči.

- A ma čudak! - prekine oca sa smijehom Krešimir.

- Ne čudak, nego luđak! Kada čuje samo štogod madžarskoga, obliju ga suze od tronuća, čega li? U svom vijeku nije ništa čitao i ne zna ni za jednoga znamenitoga pisca. Kad mu spomeneš Goethea, može ti se dogoditi, da ga zamijeni s Rollvesom, piscem "Živinvračitelja". No zato da ga čuješ, kad započne o literaturi; on će odmah: "Erdek teremtete - uje ninč - kaj je sve to, dajte čitajte Petöfyja i Etveša, - to su glavice! Al dakako, Madžari su vražji dečki! -", ovako on o literaturi, a nije ni Petöfyja ni onoga drugoga čitao.

Krešimira sada tek stane zanimati Krnjetić, i čvrsto odluči, da će što prije k njemu otići, a ne odvrati ga ni to, što mu otac reče, da je o Rauchovoj instalaciji dao u slavu povratka starih vremena osam dana pucati iz mužara i kresove paliti, dok mu nije izgorio čitav jedan hambar sa svim prirodom one godine.

- Barem ima svojih misli! - primijeti Krešimir.

- Svojih misli! Ala si čudan svat. No, dakako, vi s njima očijukate, jer ni vi ni oni ne shvaćate dalekih ciljeva narodnih. - Svojih misli, kažeš! Lijepih li misli, kad tvrdi, da su Madžari najizobraženiji narod u Evropi! Da, jednom vratio se iz sabora peštanskoga, - prije ga naime birali u sabor, - ja ga slučajno sastanem, ne ovdje, nego u gradu, a on kao lud stane nasred ulice i začne vikati: "Šta vi narodnjaci, šta ćete sada! Baratom, to ti je izvanredno, - ovi Madžari! To su coprnjaci, što li ti sve ne učiniše! Kažem ti, Pariz mora da je selo prema Pešti!"

- Djetinjarije! - prekine Krešimir.

- Djetinjarije, veliš, - al nisu djetinjarije, da u svom vijeku nije još ni novčića dao za koju narodnu hrvatsku stvar, - a za Madžare, makar nije bogataš, neka samo čuje, da se u koje ime štogod sabire, eto ti njega, i vjerni brat šalje svoj obol. Za sam Abdul-Kerimov mač dao je pet forinti. Takav ti je!

- No sada nije više u saboru?

- Nije! - E - čini mi se - nije sasvim u milosti. Napokon nije on iz interesa, nego iz uvjerenja pa ima s toga koji put svoju glavu.

XXXI.

Nekoliko dana kasnije išao je Krešimir, kako je odlučio, u Orahovicu. Prvi zanos za Krnjetićem doduše ga minuo, pače činio mu se čitavi dragi Krnjetić donekle smiješnim; no ipak se otputio onamo da se pravo kaže, jer ga stala ponešto mučiti dosada, pa je želio kakvegod promjene u svagdašnjoj jednoličnosti.

Učenje mu nije pomoglo protiv dosade, jer u ovo dugo vrijeme, što je zanemario knjigu, priučio se suviše lijenosti, pa su mu teško išli u glavu ti "prokleti" austrijanski paragrafi.

Pozove oca, da pođe s njim, jer mu bijaše dosta teško i neugodno, da prvi put uđe sam u nepoznatu kuću, osobito znajući, da je ondje i gospodična, pa da se Krnjetić kao plemić drži za nekakva aristokrata. No otac se otrese, da k onome "norcu" ne ide naskoro.

- Ni tebi ne bi trebalo k njemu ići, - da ti još više ne pomuti glave! - reče starac zlovoljan.

- Nije me strah, - odvrati hladno Krešimir i slegnuv ramenima ravnodušno se popne na široku starodavnu nadičanku, zapovjediv kočijašu, da potjera.

Ne prođe ni potpun sat, i eto ga u dosta prostranu jarku, u kojem je iza nekoliko seljačkih selišta postrance usred ogromna voćnjaka stajao stari gospodski dvor na jedan kat s otvorenim visećim hodnikom i krovom, pokritim daskom. Dva jablana visoko se u zrak uspinjala kraj ulaza u dvorište. Pred kućom bijaše zasađen cvijetnjak. Čitav niz oleandra u drvenim posudama protezao se do kućnih vrata. Tri stabla naranča i limuna bijahu smještena uz zid, uz koji su se dizale smokve.

Krešimir ne sađe jošte s kola, kad se oglasi iza jedne šljive poznati mu glas:

- Servus humillimus, domine amice! Joreget agjor Išten! - To je lepo, da nisu na me pozabili! A gde je otec? Ha - neće mu se! Taj ilirski tvrdoglavec! Ili znamder misli, kaj je penzionerec, da sme i stare prijatele zapustiti. Izvolte - izvolte! Tešik baratom - drago mi je.

Krešimir se izrukova i izljubi sa starcem, koji ga potegne u naručaj. Zapovjedi kočijašu, kamo da priveze kola, i povede gosta u dvor, uhvativ mu se ispod ruke.

U sobi dočeka ih domaćica, pokrivena madžarskom kapom, s koje su padale niz leđa nebrojene zelene vrpce. Debela ženska pruži Kačiću ruku na poljubac, a on joj se tek nakloni i ne poljubi ruke. Gospođa se namršti.

Kačić to primijeti i ne bijaše ravnodušan. Pomisli - Bog zna zašto - na svoju majstoricu Šmirganzicu, pa raznježen rekne u sebi: "Kod nje barem ne treba tih ludih gospodskih komplimenata!" Pade mu na um također Ružica i u taj mah više mekanično nego svijesno pograbi za džep i potraži medaljon. "Ah, da sam sada radije ondje!" - uzdahne. Bijaše mu uistinu tjeskobno i nesigurno.

- Hoćemo li čašicu šljivovice? - reče Krnjetić, dok su se oko stolića gostinjske sobe ponamjestili. - Prije obeda - to im je zdravo, - ni Huffeland ne bu mogel kaj bolšega preporučiti. Mojih šestdeset pet let najbolje svedoči. Daj, mamice, nek Šarlota donese! Gde je ona?

- Umah će doći. Strpi se malko.

- Dobro - dobro. Dakle, mladi prijatel, kak im se dopada ovde na ladanju?

Kačić odvrati bilo štogod i starac ga nije više slušao, jer na vratima prve sobe pokaže se mlada stasita djevojka, noseći butilju šljivovice i čašice.

- Evo moja kći Šarlota, moje zlato! Ovo ti je naš sused gospodin Kačić, - jurišta, kaj ne?

Krešimir se dosta nespretno nakloni, jer je osjetio, kako mu je u lice udarila krv. Djevojka ga prilično oholo pozdravi i sjedne na mjestance kraj prozora, gdje je stajao mali stolić, a na njem ručni posao. Nije se dalje brinula za skupnu zabavu. Krešimiru ne bijaše to neugodno. Ponositi izgled djevojke učini, da je još više nego obično bio plah. No morade priznati, da djevojka nije ružna, baš obratno! Crna gusta kosa, lice bijelo i nježno-crveno, sive krupne oči, pak tanki struk visoka uzrasta činili je zanimljivom.

Dok je stari Krnjetić Krešimiru pripovijedao, da mu je sin Arpad namješten u Pešti kao ministerijalni perovođa, a sin Atila kao honvedski konjanički časnik u Debrecinu, promatrao je Krešimir zidove sobe, jer su mu zapinjale oči o slike. Bijahu to sami portreti mađarskih znamenitih muževa: Košut, Batthyany, Bem, Damjanić, Deak; nešto dalje bitka kod Bijele crkve, zauzeće Budima, zatim slike Andrašijeva ministarstva, bana Raucha, kardinala Mihalovića, krunidba g. 1867., - a nigdje ni traga kakvoj sličici hrvatskoj. Krešimiru bude to mrsko, te u duši dade pravo ocu, kad je Krnjetića proglasio "norcem". Zato više od zlobe i zloradosti upita najedared domaćina: - Govorite li vi mađarski?

- Ah, ne govorim, zabil sem. Nema človek ovde prilike; moja deca govore. Da čujete Šarlotu, - govori kak prava Madžarica. Mora sad i njezin zaručnik da vuči, - ona ga drugač neće.

- Papa! - javi se djevojka izgovarajući tu riječ, da je više glasila kao "popo".

- Moram gospodinu kazati. Da, vi ne znate valjda, - moja golubica zaručena je s gospodinom doktorom Keršinovićem; možda ga poznajete?

Krešimiru bude kao da bi bio što gorko ispio, čuvši ovo ime. Nepogoda na ispitu pade mu na um, uza to osjeti nešto kao zavist, te ne mogaše shvatiti, da takova djevojka ljubi Keršinovića. Od sada je gledao na Šarlotu pogledom zadivljenim, a zavukla se u nj i nekakva protivnost protiv nje. Gotovo ne bijaše više dobre volje.

Kod objeda nestane mu ponešto zlovolje. Domaćin i domaćica, sama Šarlota, bili su preljubazni. Krnjetić opet zabavljao Krešimira pripovijedanjem iz prošlosti, a najvećma ga predobio iskrenim svojim prianjanjem uz ime "horvacko". Dakako, ta se ljubav prikazivala gotovo uvijek u dvoglavoj prikazi, - jedna glava bila hrvatskoga lica, a druga glava madžarskoga obraza.

Poslije ručka vratiše se u gostinjsku sobu. Gospođa Krnjetićka nije trpila, da se dugo po dovršenom jelu sjedi za stolom; činilo joj se to protiv finoga ukusa. Šarlota donese onamo bocu sa čašama, što je starac rastumačio sa "ante cafam poculum caritatis!" Dok su muškarci pili, sjedne djevojka za glasovir i odigra nekakav burni, požudni čardaš. Krnjetiću zaliju se oči suzama i starac raznjihan i raspaljen uzme se po načinu plesača hvatati objema rukama za glavu, tući se po bedrima, mahati po zraku i čitavim gornjim tijelom podavati se ritmu strasne, razbludne glazbe.

- Eljen a haza! - zaneseno uzvikne i poljubi glasnim cjelovom kćer, skočiv kao mladić do nje. Tad je zamoli, da zaigra "Sozat".

Kačiću bijaše starac smiješan, te se i nije mogao ljutiti na nj; no zato ga to više dražila Šarlota, koju je susretao zlobnim i neprijateljskim pogledom. On također ustane i približi se glasoviru, izazovno upiljiv ljute oči na Šarlotu. Tad spazi na broširi zbirke mađarskih napjeva rukom pisanu posvetu Šarloti s potpisom: "Kerssinovics Lajos".

- Oho! - gotovo glasno klikne Krešimir od čuda te za sebe nastavi: "Eto takav madžarofob još do nedavna - a gle sada! Al kod nas u Hrvatskoj kakovih sve nema značajeva?"

Kačića obuze ogavnost i prezir, pa i ogorčenost te u sebi odluči, da je skrajnje vrijeme "otvarat ljudima oči". Taj čas mu mune svakako originalna i smjela zamisao, da pokuša s Krnjetićem.

Istina, još u taj mah morao se sam sebi smijati, pomišljajući na slijepu odanost i skrajnju ljubav starčevu za sve, što je madžarsko. "Al on je pošten, morat će dakle uvidjeti!" - i namisao ne pričini mu se više smiješnom.

Naskoro zapodjene Kačić politički razgovor. Najprije uzme napadati na narodnjake, i starac se povede odmah za njim; no kad je Kačić prešao na samu politiku, Krnjetić ga je tek od nevolje slijedio. Očito bijaše, da se hotimice ugiblje prosuđivanju sadašnjega stanja.

- Gle - gle - to je dobar znak! - pomisli Krešimir, - dakle i ti si razočaran, no boli te priznati, da si se prevario. O - sad smo na konju! - pa Kačić ne obazirući se na starčevo ugibanje, sveudilj je raspredao o posljedicama unije.

Napokon starac popusti, te u jedan slabi čas prizna, da nije mnogo toga onako, kako su se on i drugi nadali.

- Ne tužim se ja i ne korim Madžara, što je porez veći, što se tako strogo utjeruje - uzme taj put njemački. - To napokon nije ničija krivnja nego vremena samoga. Ali jedno je, što otvoreno moram priznati, da vrijeđa i boli. Ja sam barem njihov privrženik i uvjeren sam, da je nama Hrvatima budućnost sigurna samo u slozi s Madžarima. Pa i ja moram više puta sumnjati o tom.

- I ne sumnjate krivo. Sve, što se obvezaše drže tek od nevolje, dok im se hoće. Svaku priliku upotrebljavaju, da nam što od samostalnosti ukinu, da svoj jezik urinu, da iz stare kraljevine - regna socia - učine tek skup jednostavnih županija.

- E, da je samo to! - uzdahne Krnjetić, - dakako i u tom je grijeha - pače pogibli ne za nas, nego za njih, jer ovako silom tjeraju Hrvate, da gledaju preko granice - i ja sam nekoliko puta pomislio, - Bože moj - da bi mađarski državnici morali dobivati ordena i križića od Milana i Nikole - ne - al - što ćemo o tom! No, kako rekoh, sve bi se dalo pregorjeti, jer ako nas nisu u stara vremena kroz osam stotina godina mogli pomadžariti i oteti nam naša municipalna prava, još manje će moći sada. Al drugo je! Gledajte, ovaj naš kraj mora propasti, ne dobije li željeznice. Što li nismo sve poduzeli, namoljakali se! Al željeznice nema, pa nema!

- Tako je! A zašto je nema? Jer to ne leži u interesu Budimpešte; - što je dakle njih briga, da mora ovdje jedna čitava zemlja propasti. Napokon to im je i milo. Sa siromasima dade se laglje vladati! Uzmite pak u Ugarskoj, - tamo se gradi, - svako selo dobiva svoje željeznice. Kod nas nije država, otkada se sjedinismo, sagradila ni jedne željeznice, do ove jadne žakanjske, koja nije Hrvatskoj ni od kakve koristi. Ono drugo - ove prolazne linije - upravo je nama na štetu, a građeno je samo na korist glavnoga im grada; - a čujte to! - za to uzeše naših novaca iz krajiških fondova!

- Strašno! - uzdahne opet starac i kad je međutim kod glasovira Šarlota zaigrala opet nešto madžarsko, mahne joj zlovoljno rukom, neka prestane.

Razabrav Krešimir, da s ove strane djeluje najprije na starca, nastavljaše u tome smjeru. Navađao je čitave legije brojeva iz budgeta, koji zalaze u milijune i milijune, a koji su potrošeni u Madžarskoj, a u Hrvatskoj baš ništa.

- Kažem ništa - ni cigli novčić. A ipak od naše svake porezne forinte ide pedeset pet novčića onamo k njima. Koja korist nama, - a kako se narod tišti i muči, da se od njega što istisne!

- Ma - to je užasno! - zaviče Krnjetić.

Kod drugoga svoga posjeta opet zaprede Krešimir riječ o politici i tako svaki put. Čas upozori starca na neuređenu Dravu i Savu, čas na zapuštene državne ceste, čas na "maćehinski" postupak sa Zagrebom, komu se svako selo u Madžarskoj pretpostavlja, a najviše i najčešće upozorivao Krnjetića, ekonoma, na tarife, po kojima je najdaljim krajevima Ugarske prevoz do mora jeftiniji, nego najbližim hrvatskim predjelima, što se prostiru gotovo uza žal Adrije. "To ti je bratimstvo", posprdno i ujedljivo prekidao bi Krešimir svoje razglabanje, a starac svom dušom svojom "brat" Madžarâ tek bi bolno i iznenađeno mogao kimati glavom. Upravo se stidio pred mladim ovim čovjekom i odsele se malo ne čuvao pred njim isticati svoju golemu ljubav za osamstogodišnjega saveznika i brata.

- A uzmite vi to! - nastavi jednom Krešimir isti razgovor, - ni najmanje se ne taji, da se naši interesi moraju zapostavljati, pače ubijati. Sklapa se ugovor sa Srbijom, pa da se mađarskim vinorodnim krajevima osigura premoć nad našima, što tik do Srbije leže, učine se takove carinske pristojbe, da naše vino ne može s mađarskim podnijeti utakmice, makar je mnogo bolje. Nije li to očito, da se postupa s nama gore nego li s neprijateljima, s kojima si u ratu!

- Što vi to meni kazujete! Nisam za sve to ni znao! - A, moj amice, sad vidim, da se to gadno radi. Sramota - sramota! Onda se neka ne čude, da im privrženika nestaje.

Čuvši Krešimirovo, poveseli se. "Sad je moj!"- rekne u sebi zadovoljno, jer je uistinu poštenoga starinu veoma volio.

Odsad je počeo Krešimir pred Krnjetićem razvijati također političke svoje nazore. Isprva se starac opirao, pravdao s njime, priznajući ipak poštenje prvacima stranke.

- Sve bi bilo lijepo, - ta i ja sam dušom i tijelom Hrvat, ali recite mi po duši, kako sve to postići? - Ludorije! Tu treba pol milijuna bajuneta, a tko pametan i pošten da na takovo što misli! Prestanite!

No Kačić se ne dade prestrašiti. On ne propusti starca prekretati, skloni ga pače, da čita spise stanke prava. Svim je žarom slavio sve, što je hrvatsko, nehinjenom mržnjom psovao i vikao na ilirce, našince, serbohrvate i jugoslave; - a Krnjetiću topilo se srce od miline, da sluša ove pogrde na davne protivnike, te se kod čašice vina dade zavesti, da je zapjevao: "Udri, udri..."

No sve to ipak ne učini, da se Krnjetić iznevjeri svojoj staroj zastavi. Al -! Došli mu na ovrhu radi zadnje četvrti poreza. To ga već silno usplahirilo, bijaše bo tek nekoliko dana, što je minuo platežni rok. No poreznik ne poznavaše šale. Jedva se jedvice namolio Krnjetić, da ga pričekaju još kojih osam dana, da dotle proda svoje tovljene volove. Cijene su dobro stajale, bila je jaka prođa u Ugarsku. No eto ti nesreće. U Lici, tamo daleko dolje kod Gračaca ili Udbine, buknula baš uto marvinska pošast. Barem je proglasili. Cijene marvi padoše, ni za što ne mogaše se prodati ni najbolje živinče, a Krnjetić, da izbjegne ovrhi, morade bud za što protepsti svoje krasne volove. A u izvještajima tržnim je čitao, kako su u Ugarskoj cijene marvi poskočile, jer se nije ni od kuda, osobito iz Hrvatske i Slavonije, toga jedinoga takmaca, ništa dogonilo, kupaca pak navrvilo sa svih strana radi zgodnoga doba, kad veliki gradovi trebaju najviše mesa.

Bijesno je sada Krnjetić vikao i psovao te Krešimiru davao pravo. Zla volja protegla se na cijelu kuću, a iste još večeri bilo je i uzroka žalosti. Dođe brzojav, da se je sin sestre Krnjetićeve, mlad željeznički mjernik, ubio iz očajanja, jer ga je državna uprava, preuzev jednu željezničku prugu u Hrvatskoj, otpustila zbog neznanja madžarskoga jezika iz službe, a drugo mjesto baš nigdje nije mogao dobiti, te se tako već dugo vremena borio gotovo s bijedom.

Starac padne u pravu groznicu, te ga Kačić još drugi dan poslije podne nađe bolesna, i Bog zna zašto - prizničkim oblozima povezana u postelji, a uistinu sasvim uzrujana i razbješnjela.

- Vaš sem! Prav su imali, - dovikne Krešimiru, dok ovaj još nije ni stupio preko praga. - Neću više niš da znam za tu dragu braću, i - nastavi štokavski: - Ubiše mi nećaka, - oteše mi volove. Predbrojite me odmah na list vaše stranke. Oh, sad će vidjeti, što je stari Krnjetić! Dakako - dakako, dugo sam ja već vidio, da ne misle pravo po Hrvate; no nadao sam se i nadao, - al sada - gospodine moj - glete evo - dovle mi je! - i starac pokaže rukom preko glave.

Pošto je momak donesao u sobu vina, prva zdravica Krnjetićeva bijaše: "Živili stekliši!" S protivne stijene gledaše na nj slika Košuta Lajoša. "Živila velika Hrvatska!" - klikne tada Krnjetić istrusiv punu čašu za stekliše. Usklik zaorio je sobom, pa i minuo portret Košuta, onoga istoga, koji nije nekoć mogao ni male hrvatske naći, a taj isti Krnjetić, koji sada ovako kliče, nije mu to podnipošto u grijeh upisivao. A sada kliče i kliče: "Živila velika - slobodna Hrvatska!"

Još iste večeri bio je taj lik skinut, i Krešimir morade tvrdo obećati, da će mu još sutra donijeti sliku Kvaternikovu.

XXXII.

Kačić bijaše sa svojim uspjehom vanredno zadovoljan; još više, kad mu je Bolić na njegovo pismo odgovorio, da je dobro uradio, što je prije svega nastojao predobiti ugledniju ličnost. Pisao mu Bolić među ostalim: "- onda je lako za druge. Ljudi su takovi. Iz usta najvećega tokmaka više vrijedi jedna riječ, ako je uglednik, nego li stotinu riječi iz usta najvećega mudraca, ako je siromah i neuvažen. Zato vam preporučujem, da moguće staleške predsude staroga plemenitaša štedite, za našu stvar zasad su napokon bez ikakve važnosti i svakoga značenja. Samo dakle naprijed! Ima vam tamo još nekih, koji bi bili zreli; - čujem, da ima neki postolar u obližnjem mjestancu, čovjek, koji se dade zanijeti, a inače siromašak i nezadovoljan; zatim jedan učitelj, - da - tamo je također liječnik dr. Lucić, čovjek bistra uma, - vele, da mnogo toga ne odobrava. Mi smo da doduše morali prije osuđivati, no čujem, da je taj čovjek došao sada k sebi i da ni na koji način ne dijeli mnijenja drugih. On je veoma omiljen i ugledan u onoj okolici. Ne zaboravite ga dakle! Ne zapustite ni seljaštva, to je - uzme li se pravo - jezgra. Glavno je, da vam pred očima lebdi cilj, da kod slijedećih saborskih izbora dobijemo ondje svoj kotar - makar toliko, da kandidata postavimo".

Odsad je Krešimir gotovo svaki dan s Krnjetićem kuda pošao. U starca kao da je uljezao sam đavao. Gospođa i kći se čudile, kimale glavom, najviše što od sada nije smjela Šarlota pod živu glavu svirati, mađarskih napjeva, nego je starac naručio Kuhačevu zbirku i pribavio Zajčevih napjeva. Nije je više nazivao Šarlotom, nego Dragicom.

Po naputku Bolićevu potražio je Krešimir i učitelja i postolara, upoznao se s nekim radi segregacije nezadovoljnim seljacima, samo liječnika doktora Lucića ne mogaše nigdje naći.

Krnjetić ga doduše odvraćao od njega. "Ta, nemojte ga ni tražiti", - govorio bi - "ovo vam je nekakav čudak. Taj bi nam se rugao. Negda se bavio mnogo politikom, - bio i u saboru, - ja sam mu kao protukandidat podlegao, - on je zastupao narodnjake, - no sada objesio je sve na klin i ni čuti o politici. Nije ga brige, da sve naokolo propada. No krivo bih učinio, mora mu se priznati, da je učen i pametan čovjek. Najbolje je, da ga pustite, - jer - njega nećete ni o čem uvjeriti. Upoznat ću vas s drugima".

I uistinu Krnjetić je svoju riječ održao. Za kratko vrijeme upozna Krešimir sve moguće nezadovoljnike čitavoga kraja. Tako jednoga vlastelina, koji je radi pretjerane elegancije u kući i ljubavi k "farblu" i "makaou" pao u silan dug, imao svaki dan posla sa sudbenim ovrhama i užasno psovao na zakone, koji dopuštaju takav postupak. Nadalje drugoga vlastelina, koji je imao pol tuceta braće isplatiti, pa je vikao na taj strašni zakon o nasljedstvu. Zatim jednoga otpuštenoga načelnika, koga je podžupan skinuo radi nemara i netočnosti kod uprave s javnim novcima, ali si je utvarao i cijelomu svijetu govorio, da je izgubio službu radi samostalnih misli u politici. Među seljacima i obrtnicima predobio je ponajprije one, koji su malo po malo svoj posjed prodavali, jer su imali previše smisla za širenje kulture u obliku piva i rozolije u krčmi židova Polaka; zatim sve one, koji su bili u općinskom odboru u manjini, te im sadašnji načelnik nije davao prilike, da kao procjenitelji poljskih šteta ili kao povjerenici kod utjerivanja poreza zaslužuju dnevnice.

Svi - svi su povlađivali Kačiću s velikim zanosom, kad bi udarao ili na postojeće zakone ili na sadašnju vladavinu. Pače se događalo, da su ga dolazili pitati za savjet u raznim dnevnim potrebama - tricama svoga maloga života. Jedan ga umoli, da mu rekne, kako bi mogao sucu nauditi; drugi, kako bi najuspješnije mogao ocrniti pred banom podžupana ili kojega činovnika; treći, kako bi svoje protivnike u općinskom odboru pred narodom omrazio; četvrti dođe, da ga zamoli, neka mu napiše dopis za novine protiv načelnika, župnika i podžupanije; pače peti, jer mu se žena posvadila sa suprugom podžupanijskoga podvornika i sa župnikovom kuharicom, zahtijevaše, da Kačić spjeva kakovu pogrdnu pjesmu na podžupaniju, općinski ured i župnika.

Krešimir osjećaše nešto taštine, kad je vidio, kako svi ti stari ljudi s pouzdanjem govore njemu mladiću i traže mnijenje njegovo, al se također stidio dosta puta za njih i shvaćao dobro, kako svi ti pristaše njegovi nisko i grubo ćute i misle. Stoga ne bijaše sasvim zadovoljan s uspjehom. Opazi, da on najmanje osvaja duhove svojih pristaša programom svojim i slavljenjem hrvatstva, nego najviše psovanjem na lica, koja ma i najsitniju javnu službu obnašaju ili dobro stoje. Potuži se s toga Boliću. Ovaj mu opet u dugačku pismu odgovori, da to ne smeta. Napokon da je svejedno, što svodi ljude u jednu hrpu; glavno je, da su nezadovoljni sa stanjem, da zamrze na sve zvaničnike, sve oblasti, izgube svaku vjeru u njih, što napokon nije teško postići, jer je u Hrvatskoj samovolja mađarskih legata uistinu prekoračila sve dozvoljene granice. Konačno ga Bolić upita, što je s Lucićem? Nazove ga i sada "čovjekom od upliva", "kome tamošnji narod najviše vjeruje".

Sad se Krešimir riješi, da će se pošto poto sastati s Lucićem. Ne samo želja, da se pokaže pred Bolićem, i ljubav k stvari, nego i živo zanimanje tjeralo ga na to. Osim toga čuo je već o njemu sto i sto sitnica, iz kojih je sve većima izvodio znamenitost njegovu.

Jedni su ga opisivali kao mizantropa, koji se uklanja ljudima, a najviše ženama, te su znali za najsmješnije crtice, kako bi odbijao ponuke prvih krasotica i ugibao se pozivima najotmjenijih krugova, pa da se je prije nekoliko godina oženio jedino u hlepnji za bogatstvom i iz znanstvene znatiželjnosti, da prouči brak i ženu. Drugi su opet sasvim protivno tvrdili, da je užasno raskalašen čovjek, pa da se čestite žene ne usuđuju više k njemu dolaziti po liječničke savjete. Supruga elegantnoga vlastelina pripovijedala Kačiću, da je žena doktorova vrlo nesretna, stoga i da je gotovo od vječnih suza izgubila oči.

Dakako, ako je s prostim narodom o njem razgovarao, nije čuo nego hvalu i blagoslivljanje. "O, taj gospodin doktor, - to je dobar gospodin, - ja bih bila već pod crnom zemljom, da njega nije. A dolazio on, makar je bilo dosta daleko, svaki bogi dan. Pače, jer sam sama bila i nije nikoga kod kuće bilo, toliko je puta vatru naložio, te mi skuhao - sam, vlastoručno - dobre govedske čorbe. Donesao bi naime uvijek sa sobom govedine. A nije nikakve plaće htio primiti, pače u apoteki on je platio lijekove. Ah, Bog mu plati, - i njegovoj dječici!" - Ovako je Neža slavila Lucića. Vlastelinka R., supruga onoga s tolikom braćom, naprotiv se užasno potužila. - Molim vas, meni zlo, - zlo, da sam mislila, sad je svemu kraj, - pošaljem po njega, jer drugoga nemamo ovdje na selu; ah, zao je taj ladanjski život, - istina, došao je odmah, no ja ležim - ležim baš u grčevima, samo da ne izdahnem, - on me pogleda, namrgodi se i grubo poče vikati: "Ta ništa vam ne fali, prenajeli ste se, - zarad takove malice ne zovite me više!" - Šta velite vi na to? Meni, gospođi, dami, pa tako? Al to još nije sve. Kad mi je drugi put pozlilo, bio je tako impertinentan, da je pitao prije momka, koji je po nj došao, što se je u našoj kući jelo, pa čuvši, da smo imali divljačine, rekne, da ga ne treba, - meni da će bolje biti samo od sebe. Što velite na to?"

Onaj pak elegantni vlastelin sa sudbenim ovrhama ružio i psovao Lucića, što mu je poslao račun: "Jeste li to vidjeli? Liječnik - pa konto - kao kakav židov. Sram ga bilo! Zar je to sveto zvanje liječnikovo? Seljaka dakako badava liječi, - da steče - Bog zna u kakove svrhe - popularnost. No mi, gospoda, mi moramo plaćati! Ma kažem vam, - da, najbolje ono vaše: pravi pravcati slavoserb. Uzmite još i to: posljednji put ne htjede mi više dati žiro na mjenicu!"

Napokon pruži se prilika, da je Krešimir Lucića vidio. U blizini Kačićeva doma opasno obolio neki seljak. Ozledio si nogu. Krao je naime kruške iz susjedova voćnjaka i zatečen nespretno odskočio. Lucić dolazio svaki dan k seljaku. Krešimir bi već iz daleka prepoznao jednoprežna sitna kolica, na kojima je Lucić sam sjedio i konja ravnao. Sivo odijelo od ruskoga platna i ogroman slamnati šešir sačinjavahu doktorovu toaletu. Ova jednostavnost privlačila je Kačića još više.

Doktor bijaše sa starim Kačićem još otprije poznat, pa je jednom, morajući ostati kod seljaka, da vidi, kako će djelovati novi lijek, skočio gore u Šmirovo. Bio to čovjek od blizu četrdeset godina, čvrst, ni predebeo ni suh, srednjega rasta. U licu bio smeđe puti, a svijetle oči tamnih zjenica imađahu sokolov pogled. Kosa mu bila sasvim kratko ostrižena, nekoć crna, sad se prelijevala srebrnim ljeskom te je izgledala u boji kao srebro starih škuda. Krešimiru udare u oči košćate ruke neobično tamne kože, obrasle dugim crnim dlakama.

- Kako, vijećniče? Dobro. - Ovo valjda vaš sin? - rekne sve u jedan put, stupivši u sobu i baciv svoj prašni šešir na prvu postelju.

- Što je novo u svijetu? - upita ga stari Kačić i složi novine, što ih je dosada čitao.

- U Kašincima vladaju ospice. Imamo pune ruke posla. Podžupanijski liječnik dolazi svaki treći dan onamo.

- Ah - ne, ne, clarissime! - prekine ga. - Što se čuje in politicis? Da li će skoro kakve promjene biti?

- A zašto pitate mene? Ja se ne bavim tim ludorijama! - zlovoljno se otrese doktor i mahne rukom po zraku. Recite mi radije, kako se plaća pšenica?

- Seljaci se hvale, al oni uvijek tako kod žetve; kad izmlate, onda opet jao! Dakle vi nećete pa nećete politike. A nije pravo; ljudi imućni, samostalni, učeni, a sve te vrline imadete vi, - vi treba da radite na tom polju, jer vi možete koristiti. Što će druge šuše, kojima se može svagdje na rep stati. Al to je žalosno kod nas. Baš oni, koji mogu, oni neće. Ovdje vi i vaš tast Narančić - pa baš obojica ste -

- Nemojte, suče, tako! Zar nisam do nedavna? Žrtvovao sam svoje liječničke dužnosti, pa što sam postigao? Nisam ništa mogao pomoći ni odlučiti. U takvim traljavim prilikama što se dade učiniti? Sve slabo, strašljivo, sve protiv nas, svagdje popuštaj i popuštaj, ako nećeš da bude još gore, a nigdje ljudî! To sam postigao, da me je doktor Bolić javno izgrdio do zla Boga, žigosao me kao potkupljena izdajicu - i šta ti ja znam! Čemu dakle to? Da znadem, da se dade što uraditi, još bih, - ali kad vidim, kako je protiv brutalne sile sve uzalud, - kao glavom u zid. A komu za volju? Jedni gramze za častima i dvorskim objedima, drugi za penzijama, treći za službama, četvrti za objedima kod bana, peti jer nemaju od drugoga čega živiti, - a šesti - ah šesti - oni laju, viču i bjesne za volju galerije, da im što življe plješte. Svi su akteri, ovi posljednji su komici, oni prvi sami izabrani Jagi i Karli Moori, a ostali stare babe i takovi, kojima sveto pismo posebice obećaje kraljevstvo nebesko. Ja nisam ni jedno ni drugo, ni treće ni četvrto, ne spadam dakle k njima. Bolje je, da liječim ovdje groznice, no i to dakako nije moja zasluga, nego drage prirode, koja je stvorila kinin, i zasluga onoga Indijanca, koji je za volju svoje španjolske ljubovce izdao Evropejcima ovo sredstvo - i tako svoj narod ubio.

- Vi gledate na crne naočare, moj doktore, jednom mora netko. Ako ćemo svi ovako, propade sve.

- Neće, ne bojte se! Pojedini nisu nikad tako znameniti. No prestanimo o tom. - Okrenuv se pak Krešimiru, upita ga: - Vi ste na ferijama ovdje?

- Jesam i nisam. Pripravljam se za ispite.

- Lijepo, učite, evo vam najbolje politike.

Kačića smete ova primjedba, te ne odvrati ništa, a otac se zbunjeno nakašlje.

- Poznajete li moga šuru Živka Narančića? Al ne, on će biti stariji od vas.

- Nije, - on je moj kolega.

- Vaš kolega? Ta molim vas, on je odavna svršio, položio doktorat, pa i on je malo zadocnio. Spleo se žalibože u mreže - ah - no ipak, - oho - odavna već je doktorom promoviran. Ima preko godinu dana. A što vi radite?

- E, ja ne kanim u službu, pa je sve jedno. Barem prođem u većem opsegu materiju. (On se zastidi s ove laži).

- O nije sve jedno. Evo, otvoreno vam kažem, da nije pravo, što naša mladež sveučilišne godine onako u ludo trati.

- A gdje je mladi Narančić sada? - prekine doktora otac.

- Gore negdje u Pragu ili u Češkoj ma gdje, - ako nije u Saksonskoj. Nisam zapamtio. Kazivao mi starac posljednji put, da će se vratiti u Hrvatsku, no ne vjerujem. Tako je već nekoliko puta javio, no svaki put je slagao. Siromah, žao mi ga je. Prekrasna glava i zlatno srce; no što ćete - zatalambasio se u tu nesretnu barunicu, pa nikud nikamo od nje. A najljepše je, da ona uz njega i svoga muža, kako zli jezici vele, još i druge begeniše. No Živko sve to trpi, upravo kao da ga je začarala, zaludila ta žena. Ne bi bio ni ispita pravio; ali čujte, ona je zahtijevala, valjda za to, da bude slobodnija. Žao mi ju dečka! Što li mu ja sve nisam pisao, ali ništa ne pomaže. Pa uzmite još, ja sve velim, da je on ne ljubi, jer još uvijek misli na svoju bivšu zaručnicu i drži se najnesretnijim čovjekom. Da mu čitate pisma! A ipak ne može da se riješi barunice. Strašno, da je taj naš hrvatski svijet tako u svemu slab! - Al ja se zabrbljah kod vas. S Bogom, vijećniče!

- Zar ne marite kod nas ostati?

- Hvala vam; dugo bih se zadržao. Imam ja sa sobom sira, luka, pa to je dosta. Sprovedite me, mladi čovječe, da vidite i čujete, kako se moj seljak zaklinje, da neće nikada više krasti, te obećaje Majci Božjoj Bistričkoj duplir od osam funti, ako ga pridigne. Na mene i ne misli. A znam, da će tepče jedno i jedno i drugo slagati, ako samo ozdravi.

Krešimir ode s doktorom, makar je podnevno sunce baš jako pripicalo. Doktor je obično žurno koracao, držeći jednu ruku u hlačama, a drugom trgajući svaku bilinu na putu, koju bi dosegao.

Razgovor se pleo o zanemarenosti gospodarstva. Doktor gnjevno i žučljivo usklikne:

- Eto - tako je - onda da tjeramo politiku, - u njoj smo zacijelo "paceri", a Boga mi u gospodarstvu također. Gledajte samo onu livadu tamo, kako je mahovina udušila travu, a dalje opet ondje kiseliš. Da tepče od gospodara samo nešto iščisti i dulje prekopa nasip, eto mu najkrasnije livade. No dakako, kada ne bude dosta sijena, onda će sav svijet biti kriv, samo on ne!

Došavši u seljakovu kuću, prvo je bilo, da se je doktor ljutio, što nisu prozori otvoreni, kako je bio odredio, jer je u sobi vladao nesnosno zadušljiv zrak. Ni soba nije bila pometena, a u zapećku spazio je sakriven vrč vina.

- Evo opet jedan primjer našega naroda, - okrene se Kačiću, i ne čekajući dalje otvori sam širom sva okna, zgrabi iz kuta metlu i stane mesti, a vrč s vinom izlije napolje.

Kačić morao se diviti.

Na rastanku pozove ga doktor, da dođe kojiput k njemu. "Nećete baš mnogo zabave naći, al moći ćete gombati i u nišan strijeljati!"

Već slijedeći dan odveze se Krešimir u mjesto K., gdje je doktor u vlastitoj novoj sagrađenoj kući stanovao. Kuća je stajala sama za se na uzvišenu prozračnu mjestu.

Doktora ne nađe kod kuće. No primi ga njegova supruga, mlada zdrava gospođa, čvrsta tijela i ljubazna lica, slična bratu Živku, no ipak se nije dovinula onoj idejalnoj ljepoti. Plava joj je kosa u zatiljku jednostavno u klupko složena, a u kosu je zataknuta bijela krasna ruža. Odjeća joj sasvim jednostavna, no isticala se ukusom i solidnošću robe. Na pozdrav Kačićev ljubazno odvrati i odloži djeteću košuljicu, koju je upravo šila, kad je Krešimir ušao.

- Ajdemo u vrt. Ondje su djeca, loptaju se, moram biti kod njih, jer su živahna, a moj suprug im toga ne brani. Vi ćete dakle dopustiti, pa i ljepše je vani.

- Molim, kako izvolite, gospođo! (Kačić, otkad je počeo drugovati s Jelenčićem i njegovim jednomišljenicima, nije ni jednoj gospođi govorio: "milostivna".)

Odoše dakle u bašču, koja se tik za kućom daleko u brdo prostirala. Na stražnjem velikom prozoru opazi Kačić gombalište. Od onuda javljali se veseli djetinjski glasovi.

Spazivši djeca majku, veselom vikom pohrliše sve četvero pred nju, najprvi dječačić od kojih šest godina i burno joj se ovjesi oko pasa.

- Milovane, nemoj tako, zar ne vidiš, da je ovdje stran gospodin? Pokloni se.

Dječak malko zastiđeno popostane, no tada pristupi Krešimiru te mu pruži ruku glasno rekav: "Moj naklon!" Ostala djeca - još jedan dječarac i dvije djevojčice, - učiniše isto tako. Dapače i ono najmanje, dvogodišnje, dotura se na debelim nožicama nesigurno do njega, te mu pruži tustu svoj ručicu.

Kačić nije volio djece, al ga ova djeca u prvi mah predobiju, te nije dugo potrajalo, pa se on, djeca i gospođa u veseloj igri motahu po bašči.

- Gle, gle, eto moga mladoga znanca! - proču se glas, te doktor dođe do Kačića. Nosio je velike vrtlarske škare, i za čas vidio ga Krešimir, kako svojim hitrim, gotovo gnjevnim ili žučljivim načinom snaži drveće, nasade i cvijeće. Ako bi djeca na čas utihnula, javio se doktor: "A šta se, đavolčići, umiriste, igrajte, skačite, penjite se, ali ne ovdje u bašči, nego tamo na tratini!"

Kod ručka uvjeri se Krešimir, da doktor kod kuće veoma dobro i mnogo jede, makar se jučer zadovoljio kruhom i sirom. Bijaše sve slasno i brižno priređeno. Kod stola nije nikakovo čeljade posluživalo, djevojka tek donijela zdjelu i metnula na »tourniquet", pa bi si svak sam uzeo, kod čega je domaćica ljubaznom brižljivošću pazila, da svatko po volji izabere.

- Jedite, koliko možete, kod mene se ne sili; ako ostanete gladni, bit ćete sami krivi, - rekne doktor Krešimiru i nagrabi iz zdjele pun tanjur.

Razgovaralo se kod stola o koječem. Doktor kao da je htio iskušati Krešimira, kako daleko seže njegova opća izobraženost. Tu ga je Kačić nekoliko puta iznenadio svojim nazorima, da ga je doktor upravo grubo ispravio. "Ah, molim vas, - klikne, kad je Kačić onako po maniri Bolićevoj na laku ruku osudio nastojanje modernih učenjaka u pogledu izučavanja renesanse, - gdje do bijesa uloviste tako užasna načela?- Pa - vi humanist! Vidite, ja kao liječnik i naravoslovac pripadam zapravo k realistima, a svakako k eksperimentalcima, no zato ipak nisam izgubio smisla za filozofiju, estetiku i sve one discipline, koje se naposljetku bave onim, što je svakako najuzvišenije, a to je ljudski duh i njegovi neposredni učinci. Zar za to, što se eksperimentom može dokazati, da je u žabe hladna krv, više vrijedi ova znanost, koja taj dokaz svojim zove, nego li recimo na primjer filozofija, što joj nije moguće s pomoću sličnoga eksperimenta dokazati, da je duša, recimo npr. Goetheova, neumrla? Ja sam liječnik, a ipak ne dam si osjeniti očiju sjajem uspjeha eksperimentalnih znanosti. Na krivu ste putu, kad tako govorite!

Kačić se ne upusti u polemiku, napokon njemu je to bila deveta briga. On je želio povesti riječ o politici, a doktor mu se porugljivo nasmije i započne govor o sveučilištu.

Kačića je donekle ovo ljutilo, no napokon došavši kući morao je priznati, da mu je dan veoma ugodno prošao, pa dozivajući u pamet doktora, ženu mu, dječicu i cijelu uredbu kuće, zaokupi mu dušu ono pravo zadovoljstvo, kojim ispunjuje čovjeka svaka harmonija i ljepota. "Ipak je lijepo, kad čovjek uredi ovako svoj život. Da se ja mogu ženiti - oh - jao - da je Tinka, - no - što ja, - gdje su mi ispiti!" - i osjeti grižnju savjesti, kad pomisli, da gotovo nije pravo ni počeo učiti, a ipak je već nekoliko mjeseci ovdje. Tad mu opet dođe na um ženidba, te se kod toga sjeti Ružičina medaljona, da se odmah sam prekine u tim mislima glasno se nasmijav: "Ja - pa se ženiti - ne smijem - ne, nije to za me. Sloboda - samostalnost! Tinku bih bio uzeo, a kad nje nema, - drugoj ne nosim nikakvih žrtava!"

XXXIII.

Nekoliko dana za tim nađu se Lucić i Kačić kod Krnjetića. Šarlota, sada Dragica, nešto je oboljela, a doktor, negda politički protivnik, odavna se sa starcem izmirio, pače, štujući ga visoko kao čovjeka poštena i čista značaja, rado je kod njega i preko potrebe ostajao.

Poslije objeda sjedoše svi u bašču pod staru lipu na čašicu prije kave. Kod Krnjetića sada ne mogaše biti a da se razgovor odmah ne skrene na politiku. Doktor je iz početka smrknuto gledao preda se i nikako se ne htjede umiješati u razgovor. No kada je Kačić, pomagan od Krnjetića, ocrtao u nekoliko smjelih no vještih poteza sadanju situaciju i oštro osudio sve skupa, a program svoje stranke visoko digao, najednom ga prekine doktor:

- O, bravissimo, mio caro! - poljubio bih vas, kako lijepo zborite. Potpuno se slažem sa svim, što rekoste, odobravam svaku vašu riječ, - ali sve je to tek riječ, i ništa nego riječ!

- Šta mislite time? Valjda je i moje uvjerenje.

- Ma da. Bog me opčuvao, da sumnjam. Ali ja opet velim: to su riječi i ništa nego riječi. Da se riječima svijet osvaja, Hrvati bi imali državu od Drave - ah što od Drave - barem od Visle pak do - do - najmanje - do piramida egipatskih. Da se riječima gradovi osnivaju i ziđu, Hrvati bi imali - šta - Pariz bi bio ništa. Da se tek riječima kultura stvara, Hrvati bi bili prosvjetitelji Evrope. No riječi! Riječi lete u zrak, odbijaju se gdje pod zadimljenim svodom smrdljive kavane, da onda zastruje na uši nadobudne mladeži, koju dakako uznesu u deseto nebo. No, eto, tada opet neprilike: u nebu zamnijevaju samo simfonije, u nebu se ne radi - pa tako u deseto nebo uzdignuta mladež ništa ne radi, već dalje govori! I opet riječi, ništa nego riječi. Ja mislim, da Hrvati imadu jednu krasnu rečenicu: "Pun je riječi kô šipak koštica". Nije ih dakako moralo mnogo truda stajati, dok su je skrojili, bilo je bo uvijek dosta ljudi rječitih, a zaboravili krčiti nepotrebni šipak, - pa eto prispodoba gotova! Gledajte, tako ja kraj lude politike zabrazdih još u filologiju. Prestanimo dakle.

- Dopustite ipak, - nastavi sveudilj Kačić, - i ovo, što vi rekoste, nije napokon nego doskočica, fraza, kojom me lje ne pobiste.

- Neka, neka, ma i rekao frazu; uostalom ne izuzimljem ja ni sebe. Što ćete, mana pasmine.

- Oho, vi ćete nas još ubrojiti u inferiorna plemena.

- Što opet vi? Na taku piramidalno-kolosalnu ludost mogao je doći samo kakav katederfilozof, ne znam sad koji, da li Hegel ili Schlegel, - no tko će danas! Naprotiv! Talenta mnogo. Napokon gdje se mnogo govori, mora ipak barem nešto misli biti. Misli - i tih imademo. Kako krasnih osnova, kako plemenita zanosa, ah, divno, samo - čina nema. Čini, da, to nam ne ide. Mi ćemo svi znati mnogo govoriti o potrebi škola, vikati na ovo i ono, znat ćemo pače koji izlišni krajcarak dati na oltar domovine; no nađite mi koga, koji će htjeti svoju najnepotrebniju svagdašnju navadu žrtvovati i prišteđeni tim obol posvetiti u svrhu, o kojoj svaki dan prodiče. Eto moje glave, da ga nema! Ta uzmite tu malenkost. Viču na Madžare, da ne respektiraju našega jezika; - istina je, da su cigare i duhan zamotani samo u madžarske vinjete, - dakle mjesto da viču, neka se svi ti silni rodoljubi obvežu, da neće dotle kupovati tih cigara i duhana, dok madžarska uprava ne udovolji i zakonu i potrebi i želji hrvatskoga pučanstva. Šteta, koja bi se tim nanijela duhanskoj nakladi i državnomu gospodarstvu, brzo bi ih sklonila, da zadovolje dužnosti, više nego sve inerpelacije.

- Pa eto i vi pušite.

- A ma, dakako, nisam ni ja svetac. Pa i što ću sam; tim bih samo sebi škodio. Ali to je, što hoću kazati - čin, a do čina ne možemo se podići. Naša slavenska krv jest takva, pa nikud i nikamo iz te kože.

- Velite: slavenska narav. Ta mi mladi osuđujemo baš slavenstvo, mi ga i ne priznajemo, jer to nam naprtiše tlačitelji naši. Mi vidimo da ne smijemo biti drugo nego Hrvati.

- Ha, ha, ha! Priznajete li i shvaćate, da imadete u sredini lica nos? Dakako. Ovo ne odvisi od vašega priznanja, nos je tu, pa ako to zaboravite i ne rabite rupca, zlo po vas: nikada poljupca! Priznajete li vi slavenstvo ili ne, kao Hrvat jeste individuum ove silne pasmine, koja zaprema pô svijeta, a dosele je tako neznatna bila. Eto - opet riječ, nesretna riječ, da može takovo što rastrubiti i učiniti tolike ludima.

- Dobro je, dobro, gospodine, al mi treba da jednom samo na sebe mislimo. Dosta smo se za svakoga đavola skrbili i mučili. A koja korist, pitam vas? Šta treba da mislim, kako se je pred hiljadu i hiljadu godina moj djed izlegao iz istoga gnijezda s djedom pana Netoličke i pana Zbieršovskoga i gosudara Nelidova? Molim vas! Svoj pa ničiji; jedan Bog, jedna domovina, jedan narod! Da samo nije nikad bilo u nas onih opsjena!

- Vi prelazite na drugo polje i baš na ono, koje mi nije najmilije. To je već viša politika. Čudim se, što ne spomenuste panrusizam, panslavizam! Eto i to. Dva Hrvata ne mogu biti dvije sekunde zajedno, da odmah ne tjeraju velike politike. Odmah je tu svako moguće evropsko pitanje, i govori se tad tako mnogo i tako ozbiljno, da bi nevin čovjek zacijelo držao, sutra će k ovoj dvojici sva Evropa doći po riješenje pitanja. Najsmješnije kod toga jest, da ipak još nemamo svoga Andrašija, a dotjerasmo tek do tri ili četiri delegata u austrougarskim delegacijama, koji dosele od najteže umjetnosti diplomacije naučiše tek jedno: šutjeti kao grobnice ili ako hoćete kao somovi. Uostalom kud ja zađoh! Htjedoh tek pokazati da se je rečenica: "Nije nas brige za slavenstvo" prihvatila mladeži, a imala je za posljedicu, da je mladež zaboravila rezultate najprimitivnije etnografije i za zamjenu toga sve svoje znanje crpala iz monografija i brošira političkih!

- Da, - prekine Krešimir doktora živahno, - jer su ove brošire i narodu i mladeži otvorile oči. Ove su brošire uza to najklasičnija djela hrvatskoga knjištva. Ostalo i onako nije nego idiotstvo, glupost, pisano "za opsjeniti" narod i poživinčiti ga. Kako je nekad Junius u razvitku engleskoga naroda silno i uspješno djelovao, tako su i ova naša politička pisma mnogoga Hrvata osvijestila i naučila, komu ima vjerovati, koga se ima čuvati.

- Ja niti sam kritičar, niti se suviše razumijem u literaturu, - i u tom sam, kako vidite, pravi Hrvat, da mogu tu jedino po svom ukusu suditi, pa zato mi vjerujte, da me koji, recimo, ne tuđinac, nego baš i domaći čovjek, jer kod nas nitko i ne pozna domaće knjige, - da, da me dakle upita i umoli, da mu kažem koju valjanu radnju iz hrvatske književnosti, ja bih svakako posegnuo prije za - za - recimo - za "Čengić-agom", nego li za tim hvaljenima od vas radnjama. Šta ćete, moj ukus je takav, možda sam i ja poživinčen. A da vam na drugo odvratim, na ono, što rekoste o vjerovanju i nevjerovanju: Ja svima skupa ništa ne vjerujem. Ne možda, da bi bili nepošteni, nego što su svi bez izuzetka brbljavci od prvoga do posljednjega. Čudim se, da to svijet ne vidi. Tu su napokon Hrvati manje inteligentni od vrebaca i škvoraca; ove dobre ptičice ne dadu se predugo plašiti strašilima, namještenim po vinogradima i polju. Brzo će spoznati, da to nije nego prazna buka. A mi? Oh, mi uživamo, mi se klanjamo, mi se nadamo, čim samo tko jače viče i buči, psuje i grdi. O, to je poštenjak, taj će domovinu spasti. Neprestance njegove riječi i ništa nego riječi dostatne su nam; čina ne tražimo niti očekujemo. Naprotiv: naš entuzijazam, kojim nas je takav junačina nadahnuo, otkrivajući rane i jade miloga naroda i trgajući krinku s obraza silnika, - taj entuzijazam nimalo neće jenjati, kad u isti čas čujemo, da si je taj junačina kao odvjetnik dao od siromašna seljaka za parnicu platiti trošak od dvjesta forinti, a radilo se o tužbi za sto forinti; ili da je kao trgovac za prljavih šest forinti dao dužniku seljaku prodati kuću i polje, ili da je - al šta da duljim, neka je sve to, - slušajte ga samo, kako junački govori, kako protivnike strjelama svojih oštrih domoljubnih riječi smrtno gađa. Oh, živio - stoput živio - to je branitelj domovine! Neumrli, dični moj Krsto Frankopane, odsada se valjda nećeš moći dičiti u historiji svojim pridjevom: "defensor patriae", kad si dobio takvih drugova!

- Pa vi da se ne bavite politikom? Ta gotov političar! - sarkastično dovikne mu Kačić.

- Ne, ja nisam političar. A znate, zašto poglavito nisam i neću da budem? Jer znadem, da bih morao i desno i lijevo udarati. Desno bih onda doživio, da bi državnoga odvjetnika na mene poslali, da me progone radi kakova umorstva ili otrovanja, ili barem da liječnički zbor pozovu, da me disciplinarno osudi radi zlo prepisana recepta. A lijevo? Ovi bi izmislili, da sam gulikoža i za dokaz bi naveli da imadem kuću, da sam prevarom stekao novaca, da mi je žena nepoštena; za dokaz ne bi ništa mogli navesti, al to nije u takvim stvarima ni od potrebe. I Bog zna, što sve ne bi mile drage dušice mirnom svijesti nalagale. A svega mi toga ne treba; u žalosnim pak prilikama našim, gdje se ne pita za zakon, za narodne težnje i potrebe, nego odlučuje samo sila, ne bih i onako ništa koristio. Eto, tako dozlogrdi čovjeku sve.

Posljednje riječi žalobno su drhtale i odletjele u sivi večernji suton.

Kačić spozna, da nije s Lucićem ništa, pa je stoga još iste večeri javio o tom u dugačkom listu Boliću. Među ostalim je napisao: "Kako je naravno, i o tom nemojte sumnjati, - ja njegove nazore strogo i odlučno osuđujem. Ne samo što nisu nego puka sofisterija, nego zaudaraju također posve po egoizmu, komoditetu i cinizmu. Napokon onaj skepticizam najprije bih mu oprostio. Tko danas nije skeptik! No kraj svega toga ne mogu vam zatajiti, da se meni taj čovjek silno sviđa, unatoč našemu antagonizmu u nazorima. Nešto odlučno - samosvijesno i muževno ima u njegovoj čitavoj ličnosti, a najviše me se doima njegova snažna čvrsta volja, svijesna o svemu svomu hoćenju. Ovo mu zaviđam, pa i žalim, da je ne možemo upotrijebiti za svete naše ciljeve, za usrećenje domovine."

Bolić mu tek za nekoliko dana odgovori: "Dakle on neće! - Dobro, neka bude, ali znat ću ja, što mi je činiti. Ne bih se ni zanimao za nj, da nije potreban zbog toga, što je omiljen u puku, ne gledajući na to, da bi po svom liječničkom zvanju mogao biti od silne koristi, jer ima najviše prilike svakamo zalaziti. Baš zato može biti vrlo nepriličan, pa kad on neće s nama - - e - mi ćemo protiv njega. Treba ga posve nemogućim učiniti. Ja sam s njime već stajao u borbi, pa je osjetio oštricu moga žalca. Bit će dakle opet isto. Ne vjerujte vi njegovu odreknuću, - to je tek narodnjačka finta, - stoga se i ne podavajte onomu dojmu, u kojem mi se pričinjate kao kakva institutka. Molim vas, otkud vam taj sentimentalizam, da vi toga sebičnjaka tako čuvstveno opisujete! Marva je on kao svi, koji nisu s nama. Tko uz naš program ne može prionuti, ili je prodana mješina ili poživinčeno čeljade, komu je mozag iscurio, glava otupila, pa ne shvaća istine. Lucić pak nije tup, - odgovor se dakle nadaje sam od sebe, što i kakav je. Ne štedite ga dakle. Ondje ste u prilici protiv njega radili, pa ćete raditi i gledati, da mu oslabite ugled. Ako saznadete što sumnjivo o njem ili o njegovoj obitelji, javite mi odmah. Ja ću onda dalje. Primiče se doba izbora, k tomu čovjeku svakako će ljudi dolaziti, da ga pitaju. Bude li dakle o nama sudio onako, kako je pred vama govorio, - jer ljuta guja sve je ono na nas naperila, - e - tad znadete, koliko može pokvariti. A doba je, da budemo jednom na konju. Tu ne smijemo imati nikakvih predsuda, nikakve sentimentalnosti, bezobzirno sve utući, što je na putu, da se dovinemo slobodi domovine!"

Kačiću se ovo pismo nikako ne sviđaše. On ga gnusno baci od sebe. Zato nije ni prestao zalaziti k doktoru, već je sve više uviđao, da mu je doktor i sva njegova kuća upravo mila i draga. Od sada se je čuvao zapodijevati razgovor o politici, jer ga je sramotila i pekla zadaća, koju mu je Bolić namijenio. Tim više bijaše tako, jer ne samo da nije od ozbiljnih ljudi ništa sumnjivo čuo o Luciću, nego gotovo svaki dan kakovu hvalu. Čas mu pripovijedali, da je pomagao ovomu ili onomu nesretniku, čas da je uz rođenu pogibao života bdio dan i noć kod kakva sirotana, koji je bolovao od pogibeljne i priljepčive tifozne groznice. Krešimir morade mu se sve većma diviti, pa ga je zahtjev Bolićev upravo vrijeđao, s tim više, što ga je ovaj nestrpljivo požurivao. Napokon ipak je on mnogo držao do Bolića, te je često pomislio, ne radi li doktor uistinu sva ta svoja djela u posebne svrhe i nije li sakrivena kakova politička namjera, koja bi mogla stvari njegove stanke škoditi? Ovo trzanje sad ovamo sad onamo silno ga je mučilo.

Jednoga dana dođe opet po svojoj navadi u K... Jedva što je nekoliko puta koračio, eto Jelenčića.

- Oho - živio - zdrav mi bio, - što ti ovdje? - veselo pozdravi Krešimir svoga druga.

- Dražba nekretnina, - važno odvrati ovaj, - Bolić je ovrhovoditelj, a ja sam sada u njegovoj pisarni.

- Tako! Zar si položio ispite?

- Nisam. A što za to! Bolić me ne plaća loše, pa mi ide dobro.

- A što je sa Žunićem, Puškarićem?

- Žunić je perovođa kod financije, naskoro će se oženiti, a Puškarić načinio teda negda ispite i pošao k sudu.

- Beamterija zar? Lijepi ljudi, - dakle odrekli se?

- E - šta će - raja - morali naći kruha. Kod odvjetnika ne nađoše mjesta, nisu odmah ispite polagali - pa -!

- A gdje je Bradač?

- O taj - taj je međutim obašao po svijeta, - sad je u Turinu ili Kairu, - ne znam - ha - lako njemu, bogat čovjek.

- Dakle ti imadeš ovdje posla?

- Jest. Ta znat ćeš. Ti si poslao prije nekoliko mjeseci nekoga Lozanića, što je - jest - tužio ovdješnjeg vlastelina, da mu je protupravno oteo komad livade. Desparatna stvar, - mi smo odmah znali, kako stvar stoji, - no šef moj, predobar, dade se skloniti, te preuzeo parnicu, misleći, da će se možda dati štogod urediti. No ne pođe za rukom. Ta - znaš - naši sudovi - mi izgubili u svim trim molbama. Sad tražimo od Lozanića naš trošak, a on - ne - ne - ne. Tvrdoglavac pustio do uknjižbe prava zaloga. Luda - ni onda ne htjede platiti, a Boliću bome dozlogrdilo, - zaište on dražbu, - i danas je ročište.

- A kolika je svota tražbine? - sa strahom upita Kačić, sjetiv se riječi Lucićevih.

- A trice i kučine, - bagatela, - promisli, dvadeset četiri forinta iznosi prvobitni ekspenzar s uknjižbom - no sada ovršni troškovi, - i taj luđak ne htjede namiriti. A bome oprostiti se ne može. Ne radi novaca, - Boliću ide sada briljantno, da vidiš, kakvu si je kuću sada - tamo blizu Kukovićeve ulice - sagradio, - al mora se radi načela i reda!

Kačića kao da je tko hladnom vodom polio, te ne mogaše ni riječi odvratiti.

Nestalo mu gotovo sape i bez prave svijesti, u nekoj otupljenosti, raziđe se s Jelenčićem, kad su došli pred sudnicu. "Je li moguće, da Bolić -, ah - zar u svakom da se prevariš!" - bolno mu se i ljutito kidale riječi. Dalje ne mogaše ni misliti, ni kriviti, ni braniti. A onomadnje riječi Lucićeve sve mu zvone u ušima. Iz ovoga jadnoga stanja prene ga pozdrav seljakov. Bio to Lozanić.

- Ah - gospon mladi - komu su me oni poslali! Vidi ju, kaj od mene dela. Zbog dvadesetčetiri fortintov prodaje mi denes vse imanje. A vredno je da ga brat bratu da, dve hiljade. Nu kaj oču - nemam novac, - a iz zemlje i kamena ne da se skovati krajcara, - pa tak ja nasel.

- A ne nađoste nikoga? - jedva da mu od uzrujanosti odvrati Kačić, koji bi bio taj čas najvolio što u zalog dati, da pomogne seljaku, no - sat je svoj ostavio u gradskoj zalagaonici.

- Ali koga? Sve je sirotinja, - bez penez. A gospodu da nagovorim, gdo bi mi kaj dal? Pa nisem ni mislil, da bu fiškal tak daleko išel -. Moral bi itak - svega skupa - kojih - pedeset forintov položiti - i više - s troški današnje dražbe.

- Što vi ovdje? - dovikne s druge strane Kačiću Lucić, žureći se nekud. Dođoste li k meni na objed? Svakako - javite se kod moje žene, - imademo danas nešto valjamo - mislim zeca! - I Lucić htjede dalje. No Kačiću sune misao i poskoči za njim. Dostigav ga ispripovjedi mu Lozanićevu nezgodu.

- He! Šta sad velite? Da ste čitali posljednji govor Bolićev u saboru, kako je napao gulikože naroda, jer je jedan načelnik u Slavoniji išao na trošak stranke uredovati u selu i zaračunao si pô dana dnevnice, to jest šezdeset novčića više! - No - može se to urediti - reče za čas, - hej, Lozaniću, jesi li ti lud, zar ti ne znaš puta do mene? Daj, pristupi bliže. Ajdemo k meni, ja novaca ne nosim sobom, - ti bukvane, - pa se ne sjetiš mene, a u takvoj si nezgodi!

Lucić pozajmi kod kuće seljaku potrebitu svotu bez ikakva pisma i bez kamata, i Lozanić bude spasen.

Kačić ne mogaše više da potraži Jelenčića. Nešto ga suzdržavalo, pa je volio ostati kod doktorove djece. Bilo mu lako, - lako oko srca u kliktanju i igri dječjoj, a silio se, da odvrati misli od Bolića i Jelenčića. Na Lucića je pogledavao sjajnim očima i mlada. mu se duša burkala od entuzijazma i zahvalnosti. Oh, on bi bio najvolio tome divnome čovjeku oko vrata pasti!

No zato ipak nije prestao djelovati i raditi dalje, da "narodu oči otvori". Kao prije tako je i sada letio po okolici s Krnjetićem i za volju proselita mnogiput se ružno opio. On koji do nedavna nije znao, što je to biti pijan! Dolazio je uza to u dodir sa svima staležima. Činovnici ili mu osorno okretali leđa ili se bojažljivo obazirali na sve strane, ne čuje li tko, da se pred njima spominje ime Hrvatske. Učitelji slušali ga suznih očiju, no šutili mramorkome. Od svećenika upuštali se s njim u pregovore samo oni, koji su jur imali posagrađene staje i popravljene kurije, - a oni, kojima su molbenice u tom predmetu još neriješene ležale kod podžupanije, ugibali se ili su se pače s njim prepirali.

No ipak u nečem se promijenio Kačić. Poslije Lozanićeva slučaja čuvao se da hvali, slavi i ističe nesebičnost Bolićevu. Najvolio bi se ugnuti toj točki, pa ako je u političkim prepirkama došlo do čega sličnoga kako to kod nas ne može inače da bude, gdje se načela najviše prosuđuju po tom, tko ih zastupa, - on bi uvijek mukom prešao preko takvih navala, i pričinjao se, kao da ih ne čuje.

Ne mogaše si pomoći. Njegovo silno pouzdanje, neograničena odanost trpjela je strašno od one zgode. On se pače od onda ne mogaše odlučiti, da piše Boliću, premda mu je ovaj jur dva tri puta pisao. Da, uza to ga ljutilo, što Bolić svakiput tako ujedljivo napada na Lucića, jer je saznao od Jelenčića, tko je Lozaniću pomogao. A ipak u toj prigodi morade Kačić visoko uzdignuti Lucića nad Bolića!

Bolić kao da je to sam osjećao, pa je svakojakim načinom nastojao predočiti Lucićev čin kao komediju, poduzetu u Bog zna koje svrhe.

Baš je opet primio Bolićev list, kad je na vrata banuo Lucić.

- Evo novina! - dovikne ovaj odmah ne pozdraviv pravo ni oca ni Krešimira. Kačića zazebe nešto oko srca, neka slutnja i bojazan, - pa premda nije već nekoliko dana čitao lista svoje stranke, (otac ne dopusti, da ga drži, pa je morao kriomice uzajmljivati ga od susjednoga kapelana), ipak sada ne posegne za pruženim brojem.

- Ta uzmite, čitajte, barem ćete vidjeti, kako se kod nas politika tjera.

Napokon uzme novine i uščita dopis iz K. pod naslovom: "Naši mogućnici". Tu se redom rešetali svi, koji nisu pristajali uz Bolića i njegovu stranku. Najgore prođe Lucić. Spočitavalo mu se, da je lihvar, koji uz užasne kamate uzajmljuje ljudima novce, hvatajući nesretnike pred sudnicom, kojima je ovrha na vratu, da onda uzmu novac pod ma kakvim uvjetima; da si za posjete daje od naroda plaćati u plodinama, gdje onda strašnu plaću uzimlje, zato da je u kratko vrijeme obogatio, da je veoma tamne prošlosti on i njegova žena, o kojoj da strašni glasovi kolaju, da se čestite matere ne ufaju spominjati njeno ime pred odraslim kćerima, jer bi od sramote pocrvenile.

- A ma - ta - ah - gospodine, to je užasno! - zavapi gorko i zastiđeno Kačić i baci novine daleko od sebe.

- Evo, gledajte, - tako prolazi čovjek, koji je kriv tek što je živ, a ne puše u istu tikvu s Bolićem. Što bi tek bilo, da se bacim u vrtlog politike, - kako onda? Moju ženu, tu sveticu, takva se hulja usuđuje - i to se štampa. Oh, gledajte ove zakone! Novine ne smiju ni najčednije kritike povesti o kojem vladinom činu, odmah se zaplijene. Ovaki pak napadaj na poštenje privatnika, to se dopušta, tu državni odvjetnik ništa ne čini. Kad vidi oružnik, da tko ide u moju smočnicu pa hoće da uzme kukavno jedno jaje, odmah će to zapriječiti. Ta, Bože moj, zar je jedno jaje više vrijedno od poštenja, zar je gladan tat veći krivac od takova razbojnika tuđemu poštenju? Ah, što mi koristi da tražim, - bol je već tu. Nekriv ne smijem ja trpiti.

Luciću nije lice od ljutitosti plamtilo, nego bilo žučljivo zalito i bolno nategnuto.

- Al nije vrijedno, clarissime moj! - uzme ga miriti stari Kačić.

- I pravo velite! No bio bih neiskren, da kažem: ne ljuti me. Naprotiv! Boli me također, - ma uzmite - kamo to vodi, ako se bude ovako nastavljalo. Koje li divljaštvo, kakva li korupcija! Ne da je li se onda najbolji povod, da se i ono malo slobode utuče? Imademo li onda pravo zahtijevati slobodu tiska? Da, znadem unaprijed, da neće kod toga dopisa ostati. Jučer naime saznadoh, da je postolar, onaj lijenčina Gavro, sve svoje prepisao na ženu i tako prevario svoga brata, čovjeka sa sedmero djece, kojemu duguje osam stotina forinti, jedini imutak toga siromaha. Ja ne budi lijen, načinim tomu bijedniku prijavu na državnoga odvjetnika. Ta sad znam, kako će pisati, - nije Gavro badava njihov čovjek!

Krešimir bijaše upravo poražen. Badava je tražio, da nađe izlazište, s kojega ne bi morao osuditi postupka Bolićeva. Sve skupa bude mu odurno, sramio se i stidio, samo što nije od ljutine i moralne boli zaplakao. Dođe mu na um, kako se je i on okaljao lažju, kako je uvrijedio, - te u duševnoj ovoj navali prokune svu politiku, svaku stranačku strast, a svu mu dušu zaokupi tuga razočaranja, dosade i muka presitosti. Oh, kako neizrecivo gorko, pusto, bijedno bilo mu u duši! Pa kad je za nekoliko dana uistinu prema proricanju Lucićevu opet bio dopis iz K., gdje se lijenčina i nevaljalac Gavro predstavlja kao narodni mučenik, kojega radi njegova vatrenog hrvatstva i građanskih vrlina proganjaju dušmani narodni, imenito Lucić, taj krvopija, bezdušnik i beznačajnik, tad padne Krešimir posve u neko neodređeno čuvstvo, slično tuposti ili bezbrižnosti, koje ga snažnim svojim valovima utapljaše, a on mu se bez volje i bez sile prepuštao, neprekidno malo ne plačem ponavljajući: "Ah čemu živjeti među tom zvjeradi - čemu živjeti!"

Gledajući kroz prozor svoje kuće, viđevao je u dolu daleki kišovit jesenski predjel, tako siv, prljav, žalostan, da mu je oko duše postalo još teže. Sve nebo, planine i dalje bregove zastrli gusti oblaci, iz kojih pršila sitna kišica. Na promočenom crnom drveću tek od nevolje visi suho, mrazom i maglom popareno žuto lišće. Oko hambara nesuglasno ludo živkaju i kolju se tusti vrapci, - ostalo sve tiho, mirno, tek daleko od polja, između pocrnjele suhe kukurozovine, javlja se zlokobnim tužnim glasom vranin: kvar... kvar... kvar... i vidi se, rekao bi, kako zabrinuto i gladno polijeće od jednoga do drugoga praznoga mjesta.

- Ne vidiš nego muku! - uzdahne Krešimir i zlovoljno odstupiv od prozora htjede učiti, no nije mu se dalo.

- Paku kolu ovih ljudi izgubio sam ja toliko dragocjena, nikad nenaknadiva vremena! - klikne bolno, videći zaprašene svoje knjige, pa spazivši pred sobom jednu političku monografiju, bijesno je baci nasred sobe.

Sjeti se tada Bradača i njegovih nazora. "Pravo imade, sve je to ništa, od temelja moralo bi se rušiti, - jedno je ludorija kao drugo, - vladali ovi ili oni!" Najednom zaželi, da čita nešto slično, ili štogod filozofičko. Pođe do očeva ormara za knjige. Izvadi Šopenhauera. Oh, kako su mu duši ugađale velike one istine, no ne da utješe, nego da mu pogled u svijet pokažu još pustijim, još beznadnijim.

"Bijeda - bijeda sav je taj svijet, i ne može inače biti, jer bivstvovati i trpjeti dvije su riječi za jedan pojam. Tek u nebivstvovanju nema bijede!" - šapne Krešimir već u mraku, kad više nije mogao čitati. Oh, jadno - jadno - bilo mu pri duši. A odanle daleko od preko vode čulo se pozdravljenje s tornja seoske crkvice, - ah - on ga nije razumio, njemu ne donese utjehe. Ta odakle da bi i bio prisvojio razumijevanje! Zar iz škole, iz knjiga?

XXXIV.

Napokon odluči Krešimir, da se vrati u Zagreb. Uvidio je, da kod kuće ne uči dosta, gotovo ništa. Upustio se bio suviše u političku agitaciju, od koje sada i protiv svoje volje ne imađaše nikada mira, a koja mu je u dnu duše postala mrska. Svaki dan se sve više uvjerava, kako svi ti njegovi proseliti i neofiti idu samo za svojim ličnim interesima i čuvstvima, kako je svima skupa sveta njegova velika Hrvatska devetom brigom. Pa onda gledajući čitavo političko komešanje u zemlji, bude mu ujedared jasno, kako sve stranke rabe gadna sredstva, te je jedne morao upravo silno zamrziti, kriveći ih ujedno s izdajstva domovine, a drugih se morao stiditi, jer su uzvišene ciljeve ponizivali i nagrđivali svojim strašnim postupkom.

"Samo da jednom svršim s ovim ludim ispitima!" - željno i čeznutljivo bi uzdisao i ne pitajući se, što da nakon toga počne.

Čim mu je dakle otac dobio mjesto načelničko, umoli ga odmah, da mu dade novaca za put u Zagreb. Starac trudom i mukom skupi i skuca neznatnu svoticu, no dade je radosno. Ni jednom riječi ne sjeti sina, da sada očekuje, da će ispite zacijelo položiti. Pače na odlasku, makar je preko godinu dana kod njega probavio, rekne suznih očiju: "A zašto tako brzo, sinko moj, - da si barem do proljeća ostao, - onda se ipak laglje čovjek protura, ali sad zimi, kad moraš drva kupovati!"

Krešimir se zlovoljno namjesti u nadičanki, ogrne se očevom bundom i zapovjedi kočijašu, da potjera. Na putu sveudilj je mislio, kako će udesiti, da što prije položi ispit. "Neka drugo sve ide do vraga!" - ozlovoljeno bi ponavljao. Uistinu nije nikako mogao oprostiti Boliću postupak s Lucićem, pa i prezirno se sjećao Žunića i Puškarića, koji su nakon tolike vike ugrezli u beamteriju. Bradača nazivaše luđakom, - a i Lucića osuđivaše: "Ipak ne bi smio misliti samo na groznice! On je čovjek bogat, neodvisan, mogao bi bolje od ikoga za boljak domovine raditi, al prva navala i njemu dozlogrdi, to je suviše slabašno, - pače kukavno, - gotov lijenčina - puh od njega!"

"A moj otac, dobričina stari, ne - nismo mi mladi više tako dobri, ipak je onaj romanticizam pređašnje generacije činio svoje ljude manje sebičnima, no - i on - koliko se taj naviče u četiri zida, - a ono - ide moljakati službu načelničku!"

I Krešimira je zahvaćala sve jače neka nepregledna ogorčenost i odurnost prema svemu, što je čovjek, te je pače zlovoljan, gotovo s mržnjom pogledavao na slučajne prolaznike: "Oh, kako glupa lica! Gle, taj nos čovjeka toga, - a onaj kako se zguren naprijed valja. Brrr! Ista kokoš ondje onamo ljepša je životinja od čovjeka!" Upravo mu se koža ježila od zlovolje i srdžbe. Ima, ima i takvih časova u životu svakoga čovjeka, gdje mu dušom prevlada skrajna očajnost nad njim i nad svim, što se poput njega k ljudstvu računa, te mu svu unutrašnjost poplavi teška tuga, pred kojom sve u crnoj tami izgiba. Ovako je sada trpio Krešimir.

Kola se međutim sve dalje i dalje kotrljala po smrznutu putu. Za mraka stignu u Zagreb. Kočijaš htjede stati kod jedne od prostijih krčmi gornje Ilice, no Kačić odredi, da pođu do Pruknera. Nešto ga tjeralo, njemu samom neponjatno i neobično, da svoj ulaz u Zagreb, barem nekako na gospodsku udesi.

Videći opet plinom rasvijetljenu ulicu, punu ljudi, kako jedni lagano šeću, drugi se opet hitro žure, kako ondje momak s djevojkom šaljivo čavrlja u sjeni kapije, a tamo se dalje guraju pred svijetlim izlozima dućana djeca, kuharice i vojnici, - na očigled svega toga bude Krešimiru laglje, pače ugodno i voljko, te u sebi rekne: "Ipak ima gradski život neki čar u sebi. Ovdje se barem živi!"

Sastavši elegantne fijakere stidio se malko svoje stare nadičanke, no tješio se mrakom. Došavši u svratište i dobivši u drugom katu malu sobicu na dvorište, brzo skine bundu, umije se i pohiti na ulicu. Vuklo ga, da se opet prošeće gradom i da nađe koga poznatoga. Lutajući malo ne čitav sat, prošavši i kavanama, ne nađe nigdje nikoga od svojih znanaca. Sama gotovo nepoznata lica, - i to ga ozlojedi, te se vrati umoran u svratište.

Drugo jutro već rano ustane i pohrli opet dolje. Išao je tražiti stan. I u tom je nalazio neko zadovoljstvo - neki čar. Sad je želio, da ostane sam i da se ni s kim poznatim ne sastane. Sjeti se obećanja, da će opet kod Šmirganzovih stanovati; - al sada zabaci tu pomisao. "Ne, neću više tako, - pa valja ne bi ni htjeli, - sad je Ružica odrasla djevojka, - neću!" - zaključi odlučno u sebi, no isti čas osjeti silnu znaličnost i zaželi se vidjeti Ružicu. Medaljon njezin još je uvijek sa sobom nosio.

"Al - ne - ne! Ne idem k njima."

Baš se desio na Jelačićevu trgu. Pravom nasladom baci se u vrevu gazdarica i kuharica. Samo ono lijepo naslagano povrće i pred njim piljarice, seljakinje i seljake pozdravljao je u duši s veseljem kao stare znance.

- Jesu li oni to? Dakako, gospon Kačić, - progovori mu debela gospođa u staroj mantiji. On je odmah prepozna, - bila gospođa Šmirganz. Pozdravi je nekako smeteno i zbunjeno, - no ona ga bujicom riječi u tili časak poplavi nebrojenim pitanjima.

Krešimir joj odgovaraše od nevolje i, pravo da se kaže, sveudilj bi pogledavao na sve strane, ne promatraju li ga ljudi u zabavi s crvenom debelom ženom, koja je glasno - gotovo vičući govorila.

- Pa zar nećete k nama? A gledajte, kako se to divno desi! Baš nemamo stanara. Kogagod ne možemo uzeti - ta znate, radi Ružice – ona je sada velika. Ah, da je vidite, kako krasno se razvilo moje djevojče, a dobra je, - uvijek kod kuće. O, o, koliko smo se mi o vama razgovarali, - uvijek iščekivali vaš povratak, - zato nismo, da vam iskreno kažem, ni htjeli izdati sobe. (Ovo uostalom ne bijaše istina. Već tri mjeseca visjela je cedulja na vratima, da se stan iznajmljuje, no nitko ga ne htjede uzeti). - Dakle, gospodine, ajdemo. Moj starac, taj će se veseliti, - a tek Ružica! O, danas morate biti svakako naš gost.

I ne znajući kako, Krešimir je slijedio Šmirganzicu, i za kratko vrijeme uzlazio dobro mu poznatim tamnim i klimavim stubama. Sve bijaše još onako, kako je ostavio. Videći ove stare znance, bude mu ugodno pri duši, i nije se više ljutio, što ga je Šmirganzica zaokupila i povukla za sobom protiv namjere njegove. Zatim ga dražila znaličnost, da vidi tu "krasnu" Ružicu, dakako - u isti čas bude mu nekako i stidno i nesigurno. Plašio se toga, kako će je prvi put pozdraviti, kako li će se pred njom ponijeti.

Prolazeći kroz kuhinju začuje najednom ženski mladi krik i spazi, da je nešto bijelo sunulo u negdašnju njegovu sobu, zalupivši vratima za sobom. Ipak mu ne izbjegnu crna dugačka pletenica na leđima. "Ružica!" - šapne u sebi.

- O, frajlica - nisu još s toaletom gotovi! - uzme Šmirganzica. - Ružo, Ružice, - ne pravi komedije. Da znadeš, tko je to, - al neću ti kazati, - dođi onakva, kakva jesi. Ne trebaš u toaleti Bog zna kojoj, - stari je znanac, - žuri se!

- Odmah - odmah! Al ti si, majko, čudna, - javi se iz zatvorene sobe djevojka, a glas joj bijaše pun - veseo, ugodan, te se silno dojmi Kačića.

Šmirganzica uvede Krešimira u veliku sobu, gdje je kraj prozora radio majstor i kod dolaska gosta maknuo naočare s nosa na čelo te tupim nemarom pogledao na došljaka. Prepoznav ga, skoči živahno sa stolice i pohiti prema njemu.

Kačića dirne ovaj prijazni doček, te sveudilj u sebi ponavljaše: "Takvi jednostavni ljudi, kako su dobri, odani; pa i jest - samo kod njih nalaze se još takve vrline!"

Majstor se ne prihvati više posla, već stane ženu tjerati, da u čast gosta priredi dobar zajutrak. - Onakovo što krepko - pržoljice na primjer! - dobričini se starcu zakrijese oči, pa on mekanično zalizne jezikom usta.

- Odmah, odmah! - obeća inače tako štedljiva majstorica. - Ali, Ružice, - što radiš tako dugo, žuri se! Ma tašte su mlade ove djevojke.

- Evo me! - Evo me! - i djevojka stupi u sobu.

U žurbi tek je platneni jutarnji haljetak zamijenila gornjim dijelom ulične odjeće, koji je bio druge boje od skuta. Kosu je pustila da u pletenicama visi, te je takova veselom hitnjom unišla u sobu i odmah pristupila Krešimiru, pruživ mu obje ruke srdačno i radosno. Premda je toaleta bila takova, da se u njoj djevojke obično ne pokazuju pred mladim ljudima, Kačić se je ipak sav zadivljen zagledao u Ružicu. Nadao se on promjeni, - u mašti ju je toliko puta gledao kao potpuno razvitu krasnu djevicu, - al da će biti upravo takova, - pa napokon u tako kratko vrijeme, na to ipak nije pomislio. Ono crvljivo djevojče, suhonjavo, zagasito tamna lica gotovo zelene puti, a gle sada!

Ovo lice, sada pravilno, ima još svoj strasni potez, al taj se tek naslućuje i prikriva pod smirenim nježnim crtama, a krupne tamne oči svjetlucaju ognjem; a jest nešto duboko, nedokučivo u njima. Pa onda taj tanki struk; - ove u uskom kroju prelesnom oblinom i dražesnim vrškom ravno uzrasle grudi, nježne i djevičanski svježe, pod čvrsti, tek nešto k sebi zavučenim ramenicama, što odaje strast i žudnju, a tim poniknutim držanjem izriče čednost, skromnost i plahost! Pa ipak kako se uz to dražesno sigurno i posve naravno kreće, kako se vlada - Kačić je malo ne zaboravio sav ostali svijet.

Ta neuredna njena toaleta, u kojoj se nije lijepo tijelo toliko sakrilo pod modrim tričarijama i koja je u sebi krila nešto povjerljivo, prijateljsko i druževno, - ona učini, da je Kačiću udarila sva krv u glavu. Ah, dugo, dugo nije se našao pokraj tako krasnoga mladog života! I on se razveselio, na sve najluđe primjedbe starca Šmirganza glasno se smijao i hohotao, majstoricu komplimentima častio, - a nju-uzrok svoj toj radosti, - nju je tek postrance i plaho pogledavao, no s to većim užitkom i neopisivom nasladom. Davno nije doživio tako dragih i ugodnih časova.

Nakon što je Ružu minula prva radost, kojoj se sasvim predala, postane tiha i nije se u sveopću zabavu mnogo miješala; tek bi se koji put nasmiješila kojoj šali očevoj.

No Kačić je osjećao, - makar nije gledao, - da oči Ružine često na njem počivaju i činilo mu se, da ga sjajne i ozbiljne sveudilj nešto pitaju. U tom dojmu i ne misleći, što čini, izvadi iz džepa medaljon, te ga kriomice pred roditeljima položi na ruku tako, da ga je jedino ona mogla opaziti.

Djevojka porumeni do vrh čela, u očima joj bljesne nešto, što Kačić nije znao razjasniti, pa hitro, ne rekavši ni riječce, ustane i ode iz sobe. Krešimir se sada poboja, da ju je uvrijedio, te bi bio najvolio za njom skočiti i umoliti je, da mu oprosti.

No u to donese majstorica u sobu pržoljice, šegrt morade skočiti po pivo, pa pokriv stol samo s jedne strane sjedoše muškarci na taj kraj, da blaguju. Ružica se sveudilj nije vraćala, te se Kačić ozbiljno zabrine. Oh, nije on pravo slutio, što je učinio, i kako si mogaše djevojče tumačiti onaj njegov čin. On se tek pobojavao, da je bio neuljudan. Dok su jeli, počne majstorica opet o stanu.

- Ajte vi samo k nama, barem znadete, kod koga ste. Dosada je Ružica bila u vašoj sobi, no mi ćemo nju ovamo, pa će biti opet sve onako, kako je prije bilo.

Ta vijest, da je dosada Ružica bila u onoj sobi, da je ondje spavala, bude za Krešimira od posebna čara, pa kad mu je majstorica iznova ponudila stan, i majstor ga također nagovarao, on se skloni i uzme sve kao prije, - samo nešto skuplje, "jer u tom Zagrebu, - Bog bi ga znao - svaki dan je život skuplji!"

"Napokon - bit će najbolje! Barem je jeftino, - ako i nije košta najbolja. Al neka bude, sad nije drugačije. Ali i jesam proklet slabić, odlučim, da ne - a eto - odmah me svaki okrene! -" mislio u sebi Kačić, kad se već dogovorio, da će se još danas useliti.

Vrativši se Ružica, javi joj odmah mati veselu vijest.

- Tako, drago mi je! - slabim gotovo nemoćnim - no uzrujanim glasom odvrati djevojka. Bila je u licu bljeđa nego prije. Sada je također bila preodjenuta.

- Da - da - tako mi opet skupa! Pa zar se ne veseliš, - zar te takova vijest ostavlja - ah - jesi ti prava! Ove djevojke danas! - No, gospodine, bit ćete i vi s njome zadovoljni, - sad će biti mirnija nego nekad. Ajde, pokaži gospodinu, kako soba sada izgleda. Ona ju je, - znate, gospodine, kako su mlade djevojke, - o - ona ju je sada poljepšala, premjestila neko je stvari. Pogledajte, ja ću dotle skrbiti za ručak, a ti Šmirganz ne zaboravi, da je gospođa savjetnikovica rekla, da u pet sati mora biti gotov struk, jer ide nekamo na zabavu. Gospodina će Ružica zabavljati.

Kačić se ujedared toga prestraši, da bude sam s Ružicom, te spomenuvši, da imade u gradu još mnogo posla i da bi se odmah rado doselio, - ispriča se i oprosti do objeda.

Dok je on ovo govorio, Ružica se okrenula k prozoru i osjetila, Da joj se na oči tiskaju suze, no silila se, da ih potisne natrag. Kad je otišao, uzdahnula je i rekla sama za se: "Ipak je mogao ostati. To nije lijepo od njega, nakon tako duga vremena, - a medaljon ipak je čuvao. Što mi ga je pokazao, ako je sada takav, pa se ugiblje sastanku na samu, te mi nema ništa kazati. Al - i ja ću biti ponosna...

Uto je osorno i ljutito saleti majka.

- To si ti kriva, da je on otišao i ugnuo se. Ma i kako ne bi. Da sam ja mlad čovjek, i ja bih isto učinila, videći ovakvu milageru pred sobom. Kako si se držala, molim te! Kao pura u čunu. Ne govori ni riječi, - objesi nos - te - te - te - oh - jesi prava, - nikad nećeš muža dobiti.

- Majko -! - prikorno je prekine djevojka, zastidivši se u dnu duše s prostote materine.

- Što, majko -! Istina je. Kažem ti, slobodno nastoj, da ga predobiješ, sad je prilika. Ili hoćeš, da ostaneš stara parta?

Ružica učini kraj razgovoru, te se tiho odšulja u drugu sobu. Majstorica se stane dogovarati sa Šmirganzom, što bi bolje za ručak priredila.

- Znaš, - reče mu, - moramo da se ulagujemo, on će sad zacijelo biti gotov. Ako bude dobro išlo - eto od njega i naše Ruže par, - moramo gledati!

Starac tek kimne glavom, promrmlja kroz zube nešto kano: "Lude babe..." i nastavi svoj posao.

Kod ručka morade Kačić majstorici na njeno pitanje kazati, kad će praviti ispite, čemu će se posvetiti i što misli, do kada će biti gotov.

- Dakle u odvjetnike? - Al za to treba tri do četiri godine, dok ste gotovi! - rekne Šmirganz zlorado pogledavši na ženu.

- Jest - toliko po prilici!

- Što - još tri - četiri godine! - klikne starica. - A vaši kolege svi su već namješteni odavna, - oženjeni, što mislite! Ajte vi u službu, pa ste brzo svoj čovjek.

- Oh - u službu ja ne idem! - odlučno je prekine Kačić.

Poslije ručka pođe Kačić u svoju sobu. Ugodno ga iznenadi promjena. Bilo je sada nekako udobnije, makar je ostalo isto ono siromašno pokućstvo. Al ono nešto, onaj mili pobliže neoznačivi biljeg, što ga svaki put mlado djevojče ostavi ondje, gdje si savije gnijezdo svojih djevičanskih noći, učini, da se Kačiću soba prikaza upravo dražesnom. Bude mu, kao da tu u samom zraku brodi i njiše se posebni prelesni miris, te mu se u duhu stvore slike, u kojima je neprestance gledao, kako je ovdje sve to vrijeme svoje časove boravila Ružica. Slatko drhtanje strasti i požude zalije mu unutarnjost, i on mu se voljko podade, kao što labud na jezeru raširi krila, da mu se svježi val modre vode ljulja u gusto perje. Oh, sad je želio, da bude djevojka kraj njega. Dosjeti se varki. Vikne u kuhinju, da bi molio čašu vode. "Možda će ona donijeti?"

I zbilja - ne odmah doduše - nego tek za nekoliko časova uđe Ružica s vodom.

- Izvolite! - mirnim mu glasom ponudi i stavi tanjur sa čašom na stol, pa se odmah okrene, da iziđe. Kačić ju je želio ustaviti, no iz plahosti ne nađe riječi, da joj prozbori. Kao da mu se sa krv sletila k srcu i nešto više, te mu grlo stiskala. Ružica je već uhvatila za kvaku, kad jedva uzmogne glasno reći:

- Gospodično!

Ružica ostajući kod vrata i ne puštajući kvake iz ruku, okrene se napola licem k njemu. Bilo je taj čas ovo krasno lice još bljeđe nego obično, - nešto mramorno ili još što krasnije sjajilo je iz ove bljedoće. Kačića u isti mah prenerazi ova krasota, no i uzbuni, te mogaše tek smeteno promucati: - Ružo, gospođice! - Kako je sada u ovoj sobi puno ljepše, otkada vi ovdje - (Htjede kazati svojim lijepim ručicama, no ne usudi se i zastidi -) - prebivaste.

- Oh, pa u koliko? - Ta sve je isto!

- Ne znam, no meni se puno ljepše čini.

- To me veseli, - bar ćete radije biti kod nas, jer - čini mi se, kao da ste se ugibali tomu.

- Ta - što mislite! Pod nipošto ne, - dapače! No mislio sam, neće vama biti zgodno. I onako mi ju teško, da vas lišavam vaše sobice.

- To je najmanje. Na mene ne treba misliti, - odvrati Ruža, da ujedared izlane glasom, kojemu jedva prikri uzrujanost i drhtanje: - Tko da i misli na mene!

Kačić se zadivi, no nije znao, što da joj rekne, te si učini posla oko svojih knjiga, kao da ih reda. Kad se obazre, Ružice je već nestalo iz sobe.

- Zašto joj nisam štogod znamenitije rekao! Ala sam još uvijek lud, - pomisli zlovoljno.

- Ne - ne smijem se u ništa upuštati, - priječilo bi me u naucima. Ljubiti i onako više ne mogu. Oj, bijedna moja Tinko! - glasno progovori sam sebi.

No uzalud se otimao, njemu je neprekidno lebdila pred očima prikaza Ružičina. Kod toga mu strujalo unutrašnjošću nešto raskošno i strastveno. Baš zato bio je uvjeren, da je to tek zanimanje - ništa nego dojam "ljepuškasta djevojčeta", jer kod Tinke bilo mu je posve drugačije. A ipak spretav se u uski kratki krevet, slasno ga uznemirivala i dražila pomisao, da je još prošle noći u tom krevetu počivala Ruža.

"Pazite, što ćete sanjati!" - rekla mu na rastanku poslije večere šaljivo Ružica. Sad se sjeti toga i nasmije se. I on je čitave noći sanjao, da u velikoj žutoj vodi pliva - pliva k brijegu, na kojem stoji Ružica, no do njega ne može nikako doplivati.

XXXV.

Kačić stade uistinu ozbiljno i marljivo učiti. Sve ga na to tjeralo. Na sveučilištu bila je sada druga mladež, i Kačić nije se pravo mogao sjetiti, da je ma koga vidio u svoje vrijeme u prvim razredima gimnazije. Na učenje ga nukalo i to, što je vidio i znao sve svoje kolege već odavna ili u javnim uredima ili u ma kakvom, no uvijek samostalnom zvanju. Tjerala ga i žudnja, da bude jednom nešto u svijetu; a napokon i želja, da se ugne pređašnjemu društvu, koje mu je postalo neizrecivo zazorno. Stojeći postrance sada je tekar stao zagledavati u svoju najmlađu prošlost, pa se je nemalo svega stidio; - pričinjao se samomu sebi toliko smiješnim i, što je još gore, toliko prostim. No zato je ipak još čvrsto stajao uz svoje političke ideale, - ta za Boga - jedine, koji mu preostadoše. Ostale je i onako ovih zadnjih godina izgubio. Osjećao on to osobito kod učenja. Onoga poleta, onoga žara i užitka u naučenom, u spoznanju znanstvenih teorema, nije više imao. Kad bi se koji čas zanio pod neposrednim dojmom znanstvene koje istine, sinulo bi mu u duhu sarkastično lice Bolićevo ili bi zamnijela kakva negda čuvena cinička primjedba Bradačeva, pa ode zanos, a teška sumnja sve bi poparila. Zato nije išlo s naukom, kako se je nadao. A tu ravnodušnost nije mogao da suzbija izvježbanim i učenju naviklim duhom, niti je on bio prosta glava, koja uči, samo da prođe svoju zadaću. Bude mu opet isto onako, kao kod kuće. On je to uviđao, pa je prečesto padao u očaj, te bi mu navrle suze na oči od ljutosti i nestrpljivosti, od bojazni, nije li mu talenat nazadovao.

Tada se opet ne bi mogao otresti misli na Ružicu. Koji put mu se činilo, kao da bi on imao na nju već neko pravo. Pa ipak se ugibao sveudilj prilici, da bude mnogo s njom na samu, a desilo li se to od slučaja - obično prije objeda -, njemu bješe uvijek nekako ne baš neugodno, ali tako, da je želio, neka što prije netko u sobu uđe. Djevojka ne davaše mu nikakva povoda misliti, da se i ona njim bavi, naprotiv svakim danom kao da se sve više od njega sustezala. - Sve rjeđi bivahu razgovori među njima, te u posljednje vrijeme poslije večere, kad su obično svi još koji čas sjedili skupa oko stola, Ružica bi ustala i sjela za svoj stolić, da što radi ili po najnovijoj želji materinoj da čita kakav roman.

Kačića nije to hladno njeno susretanje neopazice minulo, te ga dražilo. On si ne mogaše tajiti, da ga djevojka zanima, ali još je uvijek prispodobljao ovo s ljubavlju prema Tinki i tvrdo je bio uvjeren, da ne ljubi. Nije se dosjetio, da je sada muž, a ne više mladić, pa da se sada ni za Tinku ne bi mogao inače zanimati, nego li evo za Ružicu. "Ne, ja ne ljubim!" - govorio bi u sebi a u isti čas sav plamtio od želje, da je vidi i da bude u njenoj blizini, da je se ma gdje dotakne, pa bi skočio sa stolice i zakrenuo k vratima, da pođe prijeko do nje, gdje se čulo, kako pridušenim ugodnim glaskom pjeva ljubavnu koju pjesmicu. No kod vrata se sustavi - lecne se, pa otrgnuv se želji vrati se zastiđen na mjesto.

No osim misli na Ružicu tratio bi vrijeme još uvijek politikom. Ta kako bi inače moglo biti. Stanje, koje ga je nekad nagnalo u agitaciju, nije se ni u čem promijenilo, pače po njegovu sudu jako se pogoršalo. Još uvijek nalazio je svaki dan sto i sto povoda nezadovoljstvu, te mu se rodoljubivo srce od muke svijalo. Sve, što je vidio, sve, što je čuo, nije bilo onako, kako je želio za svoju dragu svetu Hrvatsku. Kadgod morao je uskliknuti: "Ta, Bože dragi, sami Hotentoti imadu pravo, da ovo ili ono tako urede, da na svoj opstanak misle, da ljube ono, što je njihovo, a nama Hrvatima krati se sve ovo. Mi ne bismo smjeli biti i misliti na drugo, nego da smo tuđe prikrpine!" Pa kad je gledao, kako se po njegovu mnijenju ni od koje strane ne čini ništa protiv svega toga, nego se s jedne strane sve odobrava, na sve se šuti, na ništa se ne usuđuju otvorenu i snažnu riječ kazati za Hrvatsku; - a s druge se strane frivolnom frazom: "Ne tiče se nas!" uklanjaju svakomu političkom radu: on je očajavao, mučio se i nigdje - nigdje nije nalazio uporišta, da svoju dušu ohrabri, svoje nade osokoli. Bolić mu je ubio vjeru u sav drugi svijet, a sada, kad se morao također od njega okrenuti više čuvstvom nego li razumom, - bijaše on bez svega!

"Narančić - Narančić!" - često bi mu se otkinuo uzdisaji sa čeznućem bi mislio na svoga prijatelja, uvjeren, da bi ga ovaj pridigao. No Narančića ne bijaše ovdje, pa kako je čuo, on je sada drugi, promijenio se. Tako Krešimir u pustoj svojoj boli, mjesto da nađe okrepe u knjizi, morade i nju odbaciti: ta - Bože moj - i njoj ne vjerovaše. Mnogo je puta proklinjao, što je ikada pao u vrtlog političkih agitacija, te bi plakao za izgubljenim danima; a onda bi se opet neobuzdanom snagom i željom podigle stare navade, te je već nekoliko puta počeo pisati političke sastavke protiv članaka, što ih je čitao u vladinim glasilima. No svaki put bi ih poderao i ne dovršiv započete radnje, te bi ga opet opklopila nepregledna ogavnost protiv svega - i protiv samoga sebe.

Kako je dakle zahvalno uživao i naslađivao se časovima, sprovedenim u blizini Ružice, gdje je mogao zaboraviti svu tu bijedu svoju i tek opajati mladu vruću dušu motrenjem velike divne krasote! Kod nje se nije barem ta izmučena duša lamala ni u kakvim sumnjama.

Tako je Kačiću opet prolazilo vrijeme, letjelo i odmicalo strjelovitom brzinom bez tragova, a u naucima svojim nije još tako daleko dospio, da bi po prilici bio mogao kazati vrijeme, kad će k ispitu pristupiti.

Gospođa Šmirganzica više je puta jur natuknula štogod o ispitu, no on joj ne bi sada više ni odgovarao, u sebi pak najposlije morao se zadivljeno pitati, zašto se ona toliko za to zanima. Napokon pomisli, da je pogodio razlog. "Oho - eto ga na. Dakako, - da sam ispitan, - eto za Ružicu muža!" - Ta ga pomisao razljuti, pače poče i o djevojci sumnjati. Naskoro odbaci od sebe ovo sumnjičenje. Ta djevojka ga ni zere ne voli. "No - nije li baš ovo sustezanje proračunana komedija? Da me tako što više pritegne. Koketerijom zna, da neće. On - tko bi ženama vjerovao!" - klikne u sebi, on, koji ni malo ne poznavaše tih od njega odsuđenih žena! No on se više nikako ne mogaše ove sumnje otresti, kad se jednom njegove duše prilijepila, te se stao još više od djevojke plašiti, sustezati i kao da je nešto ogorčeno protiv nje sijevalo iz svakoga mu pogleda na nju. Ako bi s njom zapodjenuo riječ, bilo je to uvijek s nekim izazovnim ironičnim načinom. Ružica pak postajala svaki dan šutljivijom, bljeđom, samo se u krupnim tamnim očima krijesilo i žarilo, no iz njih, podvučenih crnim potezima, također je plovila sjeta i odavala se zamišljenost. A to ju činjaše još ljepšom, još zamamnijom; poezija nesreće kao da ju je posvećivala, pa Kačiću bude često i prečesto, da je svu sumnju zaboravio i samo što se nije bacio pred nju na koljena, da isprosi njenu ljubav.

Jednoga jutra dođe k majstorici pristara suha ženica. Kačić protiv volje i više slučajno razabere nekoliko riječi potiše vođena razgovora. "Ona mu se veoma sviđa, - a moj sin - nije baš bogat, - a trgovina mu u Ilici uspijeva, - nije mi dao mira, dok mu ne obećah, da ću poći, - recite dakle Ružici."

Krešimir problijedi. Smrkne mu se pred očima, i ne mogaše za stolom ostati, nego uzme nemirno i žurno koracati po sobi gore dolje. "To ne može biti! Ona - da se uda, za - za - Bog zna za koga. - Oh, - al šta je mene briga!"

Kod objeda primijeti na svoje čudo, da su svi ukućani zlovoljni. On to nije mogao protumačiti; napokon, - snuboci u kući dovoljan su razlog veselju. No videći, da majstorica kada god bijesnim pogledom progoni Ružicu i grubo se radi ničega na nju otresa, pomisli, da je Ružica zacijelo odbila ponudu. I smislivši to bude mu neizrecivo slatko i sretno u unutrašnjosti, pa nakon duga vremena uzme svojim opet dobrim načinom govoriti prema djevojci.

Ružica ga najprije sva u čudu pogleda i tek mu od nevolje i usiljeno odgovori, no uvjeriv se, da Kačić od srca govori, makar bile riječi bez ikakva znamenovanja, pusti se u dalji razgovor. Kačić je pri tom dobro opažao, da se lice djevojke rumeni, da joj se oči blaženo sjaju, a osobito mu se sviđaše taj put na njoj, kako svojom izvanredno lijepom rukom (dosada nije ovih ljepota ni opazio na Ružici) kod razgovora kada god bujnu vranu kosu sa čela ravna, ili obadvije ruke polaže na koljena, pa jednu drugom gladi, tištući uz to dugoljaste pod noktima ružičase prste.

Majstorica je međutim nešto glasno u kuhinji mrmljala, te se razabiralo, da psuje na ludost djevojačku, da joj je milije danas jaje, nego sutra kokoš.

A dvoje mladih sveudilj se zabavljalo. Led, koji je gotovo od neko doba Ružičinu dušu opklopio, kao da se sada rastopio, te ona sada postajaše sve to življa, sve više raskrivajući svoju dušu. Kačić pak morao je u sebi sve to više priznavati, da djevojče nije ludo ni prosto, nego da tu imade i misli i čuvstva.

- Nešto bih vas htjela pitati? Ali ne sudite me krivo, - uzme ona, a vidjelo se, da joj ne ide lako od srca. - Ja sam onda još posve djetinjasta bila, - nepromišljena - u navali - no da - vi me nećete možda ipak zato, da - znate - onaj medaljon, što vam ga dadoh, - imate li ga jošte?

- Kako ne -?

- No vam će biti sve jedno, - a mene je strah, dok se kod vas nalazi, - vi o meni Bog zna kako sudite, - hoćete li mi ga vratiti.

- Vratiti? - Mora li to biti? - Zašto? Nemojte - taj medaljon bio mi ju uvijek drag, - ah - da znadete, koliko sam ga put ogledao, - i sada ga čuvam uza se. Pa što da ja o vama sudim, - vi ste mi - ta - ne trebam kazati, - kako vas - štujem. No ako mora biti - eto - ja ne smijem -, i Kačić joj nevoljko pruži medaljon; u licu očito mu bilo, kako mu je teško.

- No ne, kad vam nije sve jedno, - al morate mi obećati, da o meni nećete zlo misliti.

- Ružice - pardon - gospođice -!

- I morate ga čuvati, da ne zaboravite na me! - silom će Ružica u šali, da prikrije svoju uzrujanost, te mu medaljon stisne u ruku. Osjećajući on ovu lijepu bijelu ruku u svojoj, bude mu raskošno u unutrašnjosti, pa, inače, tako nespretan i bojažljiv, prigne se i poljubi ovu mekanu ručicu.

- A, Ružice, sad da ja vas nešto pitam, no ne ljutite se. Smijem li?

- Izvolite, ja ću vam sve kazati; - odvrati mu djevojka, namjestiv se tako, da ga je ravno u lice gledala.

- Meni se čini, - slučajno sam na to nadošao, - kao da netko za vašu ruku moli?

- Da - trgovac Iler - onaj u Ilici, - ali ja ga neću. Majka se ljuti, no što ću - ja ne mogu!

- Vi ne možete! - klikne veselo Krešimir, no tada uozbiljiv se nastavi: - No kaže se, da je to mlad trgovac, koji će daleko dotjerati, - jeste li pomislili na ovo?

- Oh, dakle i vi ovako! Zašto mi baš vi ovo rekoste? Materi se ne čudim, - no vi! - i djevojci zasjaše suze u očima.

- Ne, Bože me obrani, ja ne savjetujem ništa - ne sudite me krivo. Meni je zacijelo milije-(Krešimir je odmah požalio posljednje riječi,) - no mislio sam ipak, - uostalom - ne ljutite se, - oprostite mi, al - ja vas tako dugo već poznam. Sjećate li se još, - i Kačić uzme spominjati negdašnje dane.

- Ah, lijepog li doba! Bijaše mi onda puno bolje - ne znam - ah -, smete se i ne dovrši.

On je nastavljao i dođe i na onaj čudnovati prizor, kad ga je Narančić nagovarao, da ide k njemu stanovati. Sjeti se svega, neizbrisivo mu bijaše u pameti, - sjeti se i onoga, kako je onda prvi puta opazio, da Ružica nije više dijete. Ovo ga smuti, te - zape.

Mlada čeljad sada šuteći jedno naprama drugomu, ne usuđujući se zapravo jedno drugomu gledati u oči. On bi bio i htio i ne htio prisiliti djevojku na ma kakovo priznanje, isto tako i sa svoje strane kazati joj, - "ali - ma za Boga - što? Pa da je i ljubavi traga, moraš se svladati, - jer u borbi za domovinu treba slobodne ruke!"

"Ne!"- odluči krepko u sebi, ustane i iziđe. U svojoj sobi sjedne k stolu u namjeri, da uči. No uzalud se silio, nikako mu se nije dalo. Oblijetale ga sveudilj svakojake zamamne slike, žarila ga želja i požuda, sjetio se krasnoga obiteljskoga života u Lucićevih. "I ja bih onda tako imao!" - i na usnama mu se zalije blažen posmijeh, a duša mu sve dublje i dublje ronila u slično snatrenje. Oh, sad je osjećao, da svaka zadaća ima svoje doba, da je za nj minulo vrijeme učenja, a nadošlo ono, kad je unutarnja neotkloniva potreba, da ispuni zahtjeve i zakone tihe prirode. Nešto raskošno i bujno zastruji mu cijelim tijelom, a znao je blizu nju, uzrok ovomu trzanju, pa odbaciv knjigu spremi se na šetnju, jer više nikako ne mogaše nemira svoga svladati.

Uto začuje prijeko iz velike sobe majstoricu ljutitim glasom: "Dakle zbilja ne! A kome za volju, - ovo bih ipak rada znala."

-"Nikomu!", odvrati djevojka. Kačiću u jednu ruku bilo drago čuti ovo, u drugu nemilo ga dirnulo. On kao da se nadao, da će čuti svoje ime.

"Nikomu - nikomu! Pa što hoćeš? Pitam se, što ćeš, nek mi stari danas pomremo, - imutka nemaš - ta tvoja karta također neće biti do svršetka vijeka lijepa, - pitam te, što ćeš?

- Molim te, majko, pusti me! Nagovorit me nećeš - odlučila sam, da ne, - i ne mogu inače. A što se bojiš za moju budućnost -, e - učit ću preparandiju, ili telegraf ili poštu, te ću se moći uvijek pošteno svijetom protući.

Kačić ne slušaše dalje, no bude duboko ganut. Neki mu tajni glas prišaptavao, da Ružica zbog njega tako čini. "Bokče malo -, kako je dobra, - a ja, - no što ću! - Al odakle znam, da me ljubi?"

Prošetav se nekoliko puta Jelačićevim trgom uđe napokon u kavanu. Tu stane čitati i za čas bio je posve uduben u novine. Bilo je opet govora o nekakvoj povredi državnopravnoga stanja Hrvatske. Predsjednik ministarstva je mimoišao bana i učinio neposredno sam odredbe u jednoj autonomnoj stvari. Opozicioni listovi silno udarali s toga na vladu, a vladini organi dokazivali, da nije istina, da bi bio zakon povrijeđen, ministar - predsjednik da je tom odredbom vršio samo svoju vlast, jer da se napokon ne može zanijekati, da je on u svemu vrhovna glava, a opozicija, koja to poriče, nema druge namjere nego da huška taj bijedni narod, koji bi najbolje učinio, da se ne brine nego za svoj kukuruz. Članak je nosio poznatu Hojkićevu šifru.

Kačić bijesno baci novine iz ruku. Sve rodoljubno mu čuvstvo opet je silno bilo uvrijeđeno, mržnja na Hojkića opet potpirena, pa ako ikada, to je taj čas bio uvjeren, da se treba odreći svake lične sreće i živjeti samo za domovinu, a kod toga pomišljaše na Ružicu i na one prelesne sne od danas poslije podne. "Od svega toga ne smije biti ništa!"

Taj čas prođe mimo njega nekoliko husarskih oficira, praveći silnu buku hohotanjem, glasnim razgovorom te štropotom sabalja po zemlji. Kačić ih je omjerio ljutito i ništa manje zlovoljno od najstrožijega malograđanina. Sad spazi u njihovu društvu i jednoga civilno odjevena gospodina. Visoka i skladna stasa prolazio je nemarnim ljenivim korakom, ne ogledavajući se ni na jednu stranu. Licem izvanredno lijepim no nešto upalim i blijedim pronosio se neki izraz prezira i zasićenosti. Odijelo mu bilo elegantno, kroja engleskoga, i svjedočilo o finom onom ukusu, koji čovjek pribavlja jedino u općenju s najvišim krugovima društva. Ta aristokratička otmjenost pršila je također iz čitave ostale njegove pojave, iz svake kretnje, iz svakoga miga.

- Anatole, ideš li ti danas k barunici? Dakako, - a onda valjda na ples? No, daj mi prije - jednu londres, - đavo ga znao, - tvoje su najbolje, - čuo je Kačić, kako odebeli ritmajstor govori elegantnomu civilistu.

- Na! - rekne ovaj i pruži elegantnu smotkovnjaču od krokodilske kože, na kojoj se iz daleka bliještio kneževski grb s vlastoručnim potpisom "Žiga":

Čuvši Krešimir ovaj glas lecne se, - bio mu tako poznat, ta gotovo kao da bi bio čuo Živka. Al kako Anatol? Pogleda bolje za njima, al već iziđoše. Skoči i on napolje, i videći još straga civilista, nije više mogao sumnjati, da je to Narančić. Sada se sjeti, da je Živko po materinu ocu dobio na krstu kao druge ime - Anatol.

Htjede za njim, no predomisli se u posljednji čas.

- Mi nismo dobri, - pak još u tom društvu - možda bi mi bio najposlije impertinentan, - ne! - no ipak stane, da gleda za njim.

Sad je vidio u polumraku večeri, da je na mig Narančićev dojurio elegantan kupe s livriranim kočijašem, komu se zlatna porta na cilindru iz daleka bliještila.

XXXVI.

Narančić - on je to uistinu bio - skoči u kupe, napaliv si prije cigaru, i hitro zaklopi za sobom vratašca. Kočija pojuri žurno prema Dugoj ulici i stane pred jednom od onih staromodnih, no stanovitim poštivanjem gledanih kuća gornjega grada u blizini "Narodnoga doma". Bila ovo kuća baruna Leporta, koji je ove zime odlučio boraviti u Zagrebu.

Živko i ne čekajući pravo, dok se vatreni konji umire, skoči iz kupeja i pohrli odmah pod vežu, gdje kao dobar znanac kuće i ne popita nadošla lakaja za gospođu, nego se žurno popne uz stube u prvi kat. Stupiv u predsoblje uvjeri se, da ne vise ničiji kaputi, pa da nema gosti. "Hvala Bogu" - promrmlja kroz zube, svlačeći svoj elegantni Chesterifield od pravoga engleskoga sukna. Kao da je bio nervozan, - jer mu samo šuštanje svilene podstave rukava kod svlačenja bijaše neugodno i kao previše glasno. Premda se na debelom sagu, kojim je bio sav pod pokriven, svaki korak udušio, ipak je stupao oprezno, lagano, gotovo na prstima, dok je pošao k vratima, na koja se ulazilo u unutarnje odaje.

Uniđe u prostranu dvoranu, zatomljenu polutamom slaba svijetla, što je strujalo iz blijedih plamena četiriju svijeća, zataknutih u srebrni masivni svijećnjak - žirandol, ostavljen najednom stoliću kraj vrata, što su vodila u pokrajne sobe.

Od drugoga kraja sobe plazilo crveno nesigurno svijetlo komina i podrhtavalo po bijelom krznu ogromna sjevernoga medvjeda, razgrnutom na pođu do peći. Ostalo se sve gubilo u sjenama. Dugi u debelim naborima padajući zastori od tamocrvene svile gutali svaki tračak i dušili ga tminom, što se iz njih razastirala. Niski baršunasti naslanjači iščezavali u vlastitoj sjeni. Velike slike u bogatim crnim okvirima gubile se u tapetama i naslikane na njima ljudske prilike primale nejasni izgled sablasnih prikaza. Same ogromne kineske vaze unatoč svojim živahnim bojama izgledale kao sivi stupovi.

Narančić se malko nakašlje, da upozori na se, no nitko se ne javi. Zato sjedne u duboku i mekanu stolicu njihaljku kraj komina, da strpljivo čeka. No na njem moglo se opaziti namršteno mu čelo, a oko usana zlovoljno drhtanje. Od časa do pača pače kao da bi njime prevladala nekakva mržnja, dok je kružio okom po tom dobro mu poznatom pokućstvu, po toj sobi, pa bi s pravom djetinjskom kretnjom lupio nogom ljutito i razjađeno u najbliži predmet.

Uto začuje šuštanje haljina. Obazre se i na vratima spazi barunicu. Svijetlo iz žirandola svu ju je oblilo. Oh, Bože silni, kako je krasna bila! Fantastična odora po ukusu talijanske renesanse činjaše, kao da bi oživila koja divna Makartova slika, samo puno ljepša, raskošnija, a tijelo joj tako pravilne i zamamljive krasote, kakvu nikada neće dostići kist nijednoga smrtnoga umjetnika. Tamnogrimizna se odjeća neopisivim skladom privila uz ovu bijelu put divna vrata, snježnih grudi i olimpijskih lakata, - uz taj stasiti, tanki, prelesni struk i kao da se taj čas sva poezija, što je nosi krasna žena, sabrala u ovom jednom začarnom, zamamnom stvoru, koji je među svilenim portijerama vrata ponosno a ipak dražesno stajao.

U tili se čas razvedri lice Narančićevo. Oko mu zasja od zanosa, obožavanja, požude, pa je malo ne izgledao uzbuđen kao netko, tko je odviše pio. Žedno je upijao u se divotnu prikazu, očitom se nasladom prepuštao zamamnom dojmu i tek za čas ustane sa stolice i pokroči do nje.

- Barunice, vi ste divna! - istinitim joj zanosom rekne i došav posve blizu, poljubi je u pruženu mu ruku.

- Hvala vam, Anatole? Zbilja? - odvrati mu ona jetkim glasom. No vi kao da mnogo ne cijenite tu ljepotu. Danas vas još ne bijaše ovdje. Mogu vam kazati - -

- Ja sam danas bio četiri puta ovdje. Uvijek mi rekoše, da nije moći do vas, - prekine joj on nježnim prikorom riječ.

- Makar deset puta. Što je mene briga, što vi vani sa služinčadi govorite. Bijaše vam čekati.

- Htio sam, no silni poslovi. I sada, čim spazih na trgu vašu ekipažu, pustih jedan neotkloniv posao, silni pohod, - sjedoh u kupe, i eto me ovdje.

- Molim vas, ne izvinjavajte se. Qui s'excuse, il s'accuse. Pa i mogu vam kazati, otkada smo u Zagrebu, vi ste nekako čudni postali, - uvijek ti vaši poslovi.

- Barunice, vi znadete najbolje, da ste sad nepravedni.

- Ah, pustite - c'est bien, - nestrpljivo ga prekine ona i uđe sasvim u sobu. - Morat ćete još u dućan, - nastavi za čas, - moja madame Amélie sve mi je poslala k današnjoj toaleti, samo je zaboravila svilene rukavice, strašno - ti ljudi na ništa ne misle. Morat ćete dakle ići tražiti u dućane, možda ćete ipak naći. - Da - tražite ružičaste, al više zagasite nianse. Molim vas, pazite, - ne mogu se zanesti na Klarku ni na Ivana, - zato ćete biti tako dobri, - no žurite se, da - molim vas - usput entrez encore chez Hübler - i naručite - pour le lendemain dvanaest put riz à la glace, - moja Babika ne zna to praviti comme il faut. Izvolite dakle.

Narančić oklijevao jedan čas.

- Što stojite? - upita ga zadivljeno i hladno.

- Mislio sam - zar ne bi zbilja Ivan ili Stipo ili Klarka, - ta - želio bih biti opet jednom koji čas - tako dugo već nisam smio u četiri oka s vama govoriti.

- O - quel amour! Ha, ha, ha - pustite to - učinite radije, što sam rekla.

Čar, u kojem se je Živko sve do sada nalazio, u taj ga čas mine. Ljutito skrene k vratima i za čas bio je na ulici. Pod vežom sastane se s ljepušastim Miščevićem, sada već savjetnikom kod jedne od najviših oblasti. Opaziv ovaj Živka sakrije se malko u sjenu, no Živko se tek bolno trzne a tad se ludim hohotom glasno nasmije. Ipak popostane i vidjevši, da je Miščević uljezao u kuću, srdito udari nogom o tarac a tada pohiti dalje.

Natrčav se po svim dućanima Duge ulice i Ilice, skoči još do Hüblera na trgu i vrati se napokon sav znojan sa željenim rukavicama.

Barunicu je našao u salonu kod glasovira. Igrala je Straussov valcer: "Nur für Natur..." Narančić joj htjede pružiti donesene stvari, no ona mu tek pokaže, da ih položi kamogod, nastavljajući glasoviranje.

- Vi ste međutim imali posjet, - uzme Narančić.

- Jest - bio Miščević ovdje. Došao me pitati, idem li na ples.

- A vi - kazaste?

- Da idem. Zar još pitate? Ta valjda nisam rukavicâ tako silno trebala, da s vama ovdje večer probavim.

- Nelly -! Zašto vi ovako? Ja sam mislio, da ne biste išli, - jer baruna nije ovdje. - U Zagrebu nije publika velegradska - i - jer ja valjda neću ići.

- Oh - comment vous êtes trop aimable! Dakle jer se vama neće, - neka i ja ne idem. Uostalom, nadam se, vi ćete ići.

- Imam silna posla!

- To se mene ništa ne tiče. Vi znadete, da sam ja obzirna. Dok ste ispite pravili, nisam li vas sama tjerala, da učite?

- Ne sjećajte me toga, barunice, za Boga dragoga!

- Ah, sentimentalna li Otela opet! Ha, ha, ha! Uostalom zabranjujem vam -, gle - jao - on se prvi baca kamenom na me, - a tko je kriv, da sam sve žrtvovala, što kao čestita žena nikad ne bih žrtvovati smjela! Pa da bi i bilo tako, kako mislite, - kojim pravom da se vi na to tužite - ili princ Žiga - ili Vi - sve jedno je pred barunom, koji bi jedini imao prava pitati me. Vi ne! - pamtite to!

- Nelly! Za Boga - nemojte tako! Sve sam za volju vas pustio, svega se odrekao, izdao svoje najmilije idejale, ništa nije od mene nego rob - vaš rob - pa da nemam prava tražiti, da ste moja i ničija nego moja! Pustite me! Sada vam moram kazati, dugo mi je već na srcu. Jest - moj a morate biti - ne dopuštam nikomu, da k vama samo oči podigne! Sam vas hoću imati! Kad sam već sve izgubio, neka barem zadržim vas - za se, za se, - a svima drugima prostrijeljat ću glave, ako se usude pomisliti samo, da mi vas otmu!

- Ha-ha - my dear! Da se vidite, kako sav plamtite. Klasično, krasno, - na pozorištu dakako, no ovdje - vjerujte mi - smiješno! Ja ne mogu nego smijati vam se. Svakako je princ Žiga bio čedniji od vas, mogu vam kazati. Pa - moj dragi, on vas je barem riješio dužnosti, da budete uvijek kod mene. Mogli ste učiti, pa ste danas eto doktor. Ta prije toga uvijek mi spočitavaste, da sam ja kriva, što ne učite za ispite, - voilà - kako ste nepravedni!

- Vi pak - vi ste užasni, - to nadilazi - barunice - sve! Pa tu ženu ja ljubim - ginem za njom, - ah - bez svakoga stida spominje mi moje nuzljubovnike!

- Anatole! - Gospodine! - strašnim glasom prekine ga barunica. - Vi ste drzoviti, - prosti, - vi vrijeđate slabu ženu. Sad vidim - među nama sve je svršeno. Udaljite se - udaljite se! - Vi ne idete - ja ću zvati lakaja!

I ona bijesno stane pred njega, - visoko u zraku držeći ruku, da joj je široki rukav pao k leđima i sav se vidio mramorni i krasni lakat. Lijepo lice gorilo od srditosti, nešto đavolsko krasno bilo je u toj tiranki u taj čas, te Narančić, koji je odmah požalio svoje riječi, opojen sada ovom poraznom krasotom, baci se na koljena i grabeći rub odjeće uzme ga cjelivati, mucajući: "Nelo, Nelo, zašto si tako krasna! Oprosti mi, - daj mi oprosti, - ja te ne mogu pustiti, - čini što hoćeš, tek mi dopusti, da sam kraj tebe, - tvoj rob - tvoja ništica, - ali me ne tjeraj!"

Videći barunica krasnoga i po njezinu načinu ljubljenoga muža, prema cijelomu svijetu toliko ponosna, sada skučena pred sobom na koljenima, gotovo sa suzama u očima i kako dršće po svem tijelu - ona se umekša, jedan čas proleti joj licem ponosan, slavodobitan posmijeh, a tada dirnuta strasno ga pograbi objema rukama za glavu, pridigne ga k sebi mucajući: "Oh - Anatole - Anatole - nous ne sommes que des enfants!" - burno mu se baci na grudi, čvrsto mu se svije oko vrata i pomamno uzme ga cjelivati po čelu, po očima - vratu - usnama - svakuda! Dugi strasni cjelov učini, da su zaboravili sve. On je u naručju ove sjajne krasote izgubio iz pameti sjećanje svega: i poniženje svoje, i uvrede, što ih je čuo, i počinjeni grijeh, i nanesenu sramotu. Oh, ogrljaj ove žene opajao ga neopisivom nasladom, za sav svijet, - mislio je - ne bi se on ovoga užitka mogao odreći.

Takav prizor nije danas prvi put bio. Od početka ne mogaše se on oteti sili čarne ove žene, svaki bi put u valovima njene slasti sve utonulo. Vazda je padao u tu plamenu raskoš, da se barem u časovima najveće strasti drži najsretnijim čovjekom ovoga svijeta.

Pomiriv se ovako, dozvoli barunica Živku, ili, kako ga je ona voljela nazivati - Anatolu, da je prati u toaletni kabinet. Ovo bijaše obično najveća nagrada Narančiću. Oh, kako se opet podavao neopisivom užitku. Gledajući, kako se spušta niz leđa svila, što se raskošnim šuštanjem sklizala i padala do bokova, da onda u svijetlu nebrojenih svijeća zasine divnom bjelinom meka punana put, te se pokažu u božanskoj nagosti i junonski glatki vrat i oble ramenice i čvrste amazonske grudi: - njemu bi se, makar je to već sto puta doživio, osjenile od toga sjaja oči, zamaglilo pred njima, i u strasnoj ukočenosti mogao se tek naslađivati, kako se Nela u dražesnoj igri pred srebrnim lavorom u požudnom samoužitku nad rođenom ljepotom pere miomirisnom hladnom vodom, dragajući si kod toga meke glatke forme. Gotova s time sjedne pred visoko stojeće ogledalo, a Živku dopusti, da joj bujnu dugu kosu češlja. Miris, koji je pršio iz nje i iz čitava tijela, čisto ga obmamljivaše, pa ne mogući dalje, baci elegantni češalj od slonovine na pod, baci se na koljena i zakopa opojenu i zatravljenu glavu u njezine skute.

- Ah - mi se moramo žuriti, opet ću biti zadnja, - prekine barunica rajski čas, - zovite Klarku, - a - Anatole - da svakako dođeš!

***

Narančić išao je teškim srcem na ples. Bojao se, da bi ondje sastao Vilmu Mirkovićevu; a za sav svijet ne bi mogao podnijeti njezina pogleda. Nije on znao, da Vilma od onoga kobnoga njegova pisma ne zalazi nikuda, ni u najskrovnija društva, kamo li na sjajan ples, kakav danas priređuje odbor "nekolicine mlade gospode" u prostorijama Streljane. A ipak - koliko mu je srce žudilo, da je vidi! Nijedan tren nije prestao ljubiti je manjim obožavanjem i manjim zanosom. Stvorio si u duši neki dualizam, u kojem je jedna polovica daleko od svijeta odletila u najsakrivenije strane unutrašnjosti i ondje podigla sjajan - sjajan oltar ljubljenoj djevici. Na nj ju je visoko stavio svu krasnu, svetu, nepristupnu i ponosnu i gledao u nju kao u više neko nadzemaljsko biće, kojemu se tek klanjati može, a zarad kojega mu se malo ne kidalo srce od muke, da ga je za uvijek izgubio. O - boljelo ga to - i tad bi s kletvom na ustima na onaj prvi čas svoga izdajstva, bijedan, izgubljen trčao, da se opoji, da se omami u naručju Nelinu, u tim silnim nasladama grijeha, koje je čas držao izljevom đavolske moći, čas slavio kao rajsku sreću, a uvijek nalazio zaborav svoje bijede, svoga dvoguboga čuvstvovanja.

Dakako, u časovima ma kakove druge žalosti, on je opet jedino mogao naći utjehe, ako bi pribjegao u onaj idejalni kut i bez prestanka čeznutljivo, gorljivo, neprekidnim uzdisajima šaptao: "Vilmo moja - Vilmo draga"

I sada vozeći se u fijakeru u Streljanu željno si stavljao pitanja o Vilmi, - i tek se za čas osvijesti i bijedno šapne: "Ipak ne bih bio smio jošte u Zagreb doći. Ide preko moje snage". Svlada ga također stid, što se nekoliko trenutaka nakon svoga boravka kod Nele usuđuje spominjati ime Vilmino.

Još pred ulazom u dvoranu trzao se od straha, da se ne sastane s Mirkovićevima. Kao kakav zločinac prije je ogledao skup ljudi, nego li je bliže pristupio. Već se plesalo, te je čekao, dok stane glazba. U taj tren proleti mimo njega barunica s jednim časnikom. Narančić morade priznati, da je opet porazno krasna. Njegov smisao za lijepo, istovetan s umjetničkim zanosom, taj ga tren sasvim svlada, i oči mu sa žarom počivale na sjajnoj ženi, pa osjeti kao ponos, da je njegova, da je još prije nekoliko časova dobivao iz onih rumenih, punanih i tako sočnih usana najvruće, najslađe cjelove. Sva mu se duša zanjiše, u raskošnoj prelesti, pače sa strahom oćuti misao, da bi je jednom mogao izgubiti.

Oh, to ljudsko srce, ta čovječja duša, koliko tajnovitih strana, koliko neshvatljivih protimba krije u sebi! I mi se snebivamo od divljenja pred tajnama mekaničnog svemira, pred tajnama plamteće kovi zemaljskoga besvijesnog trupla, a ne mislimo, da u sebi najveće tajne nosimo, a mi im se ne divimo! Oh, ljudi Božji, i za svemir, i za utrobu našega planeta imadete i imat ćete svojih strojeva, svojih algebra, sve to nije zatvorila pred vama vječna Tajna; ali ljudsko srce - ljudsku dušu, što se bliješti još neposredno u blijesku Božjega veličanstva, - ah - to ljudsko srce i tu ljudsku dušu lje nikada do dna ne ispitaste!

Čim je barunica bila na mjestu, odmah poleti do nje Živko i umoli je za ples. S njom jedinom plesao on pravim neopisivim užitkom, te već odavna nije s drugima običavao plesati, makar mu je barunica spočitavala, da time vrijeđa pravila društva. No on nije mario za to, a opet je to godilo njenoj taštini i samoljublju, pa se napokon u najstrožim društvima praškim i bečkim priučili ljudi na ovu njegovu osebujnost. Zato i sada nije ni s kojom više plesao, a videći, da Nela imade toliko plesača, da je upravo teško do nje doći, ostavi nakon dva tri plesa plesnu dvoranu i pođe u nuzgredne prostorije, gdje se blagovalo.

- Hej, doktore mladi! Gle ga, kako je gizdav, ta valjda si ti to? - začuje Živko za sobom glas, koga ne mogaše odmah raspoznati. "Nije li to Mirković?" - bila mu prva misao, koja ga u jednu ruku strašila, a u drugu napunjala radosnom nadom. Plaho se ogleda, no ne vidje nigdje Mirkovića. Uto pak već je k njemu pristupio gospodin, iz daleka mu pružajući obje ruke. Prepozna šurjaka Lucića u kratkom staromodnom fraku izlizanih lakata.

- Zar me ne poznaš?

- Ma ti si-, zdravo - šurjače! Ali što ti ovdje - a gdje je sestra - nje još ne vidjeh?

- Nje nema, - ja sam sâm, - imadoh posla u Zagrebu, - pa me prijatelji nagovoriše, da dođem ovamo, - i eto ti mene seoskog medvjeda među vama finom gospodom.

- A kako tamo kod vas? Majka mi je doduše prije nekoliko vremena pisala.

- Sve je dobro. No kako ti? Moram ti kazati, da nisam više mislio na tvoj povratak u Hrvatsku.

- Tako -! odvrati tek smeteno Živko.

- Znaš, ne bi se napokon čudio nikomu, tko si ne želi ovamo, - jer prilike naše upravo su užasne. Odozgo samovolja i sila, odozdo terorizam - kukavština, - pa da onda ne postaneš stari zagrižljivac - kao ja.

- No - no. Neće valjda biti tako, - moj šuro! - Lucić nije više pustio Narančića. Uplete ga u živi razgovor, a Narančiću bijaše taj prijatni susretaj pravi melem. On se uvijek pobojavao, da će ga poslije njegova odnošaja s barunicom izbjegavati sav nearistokratični svijet u Hrvatskoj. Koliko je dakle sada bio zahvalan Luciću! Bijaše mu neizrecivo ugodno razgovarati opet o stvarima, koje su mu nekad bile bliske i drage. Koji put je cinički način Lucićev izazvao u njem protuslovlje, te bi pravim žarom uzeo braniti svoje nazore i protiviti se njegovim primjedbama. To ga iznenadi. Nalazeći u sebi toliko čuvstva i ljubavi za sve, što je domaće, gdje se je dosele bojao samo i pomišljati na što i silom turao od sebe svako slično ganuće, jer se držao za sve nevrijednim: sada mu bude, kao da se je iz sna probudio. Poput zdrava čeljadeta, kad u jutarnjem polumraku ustane i veselo tare oči u vidu mladoga sunca, on se sada malo ne protegao, ispružio tijelo i u taj jedan čas bude mu veoma lako. Već dugo nije tako osjećao.

Lucić ga na to povuče k svomu stolu, oko kojega su sjedili sami narodni priznanici, umne glave, zaslužne ruke. Iz prva se Narančić opet plašio, neće li ga tko odsudnim susretanjem kazniti, te dosta nesigurno pristupi k društvu. No Lucić predstavi ga slavnim riječima, a svi ga radosno i prijatno pozdrave. Omiljeli pjesnik Ž. na čelu stola pruži mu iz daleka ruku i reče mu: "Tako valja, da ste opet ovdje. Mi se svi već bojali, da ćemo vas izgubiti kao tolike druge, - a šteta bi bila za vas". Oh - kako je Narančić taj čas želio, da se pokaže vrijednim takova priznanja.

Onda ga pitahu o nakanama njegovim, čemu će se posvetiti, - a on, zastiđen, što nije zapravo na to mislio i opet ne htijući im kazati, da je gotovo već spreman popustiti barunici, koja zahtijevaše, da se posveti diplomatskoj karijeri, ne mogaše im ništa izvjesno odgovoriti.

- Ta sad ste s učenjem gotovi! Načinili ste, hvala Bogu, svoje ispite, a to je glavno, - no - čovjek ste na mjestu: sada pak treba da se odlučite na pozitivan rad, gdje ćete moći na uhar domovine i naroda raditi. Vjerujte mi, lako je sada - kao doktoru, - ne trebate baš u kakvu pisarnu, - neće škoditi, ako otvorite makar kakovu mljekaru. Doktorija neće za to trpiti, a bome ni mlijeku škoditi, - rekao mu književnik i novinar B., čovjek ozbiljan, koji već godine i godine prodiče mladim ljudima, neka za Boga ne idu samo u javne službe, nego da se posvećuju i produktivnim zvanjima.

Poslije skrene razgovor na javne odnošaje u zemlji. Tu su sjedili sami odličnici naroda, većina ih zapremala znamenita mjesta bud na kojem polju, no tek su nekoji od njih, po zanimanju odvjetnici, smjeli glasno i otvoreno izjavljivati svoje mnijenje. Drugi su se plaho obazirali, ne promatra li ih koje nepozvano oko ili ne prisluškuje li koje za to postavljeno uho, pa su se usuđivali tek pridušenom riječi iskazati svoja opažanja ili samo sporazumno kimati glavom. A svima se vidjelo, da su teško zabrinuti i da im srca, kucajući tako živo za dom i rod, trpe silne muke. Gotovo bolne jadikovke, najrječitije tužbe prolamale se iz njihovih očiju, iz njihovih tihih pridušenih uzdisaja.

Narančiću također samo što ne puče srce, kad je slušao svu nevolju domovine. Koji put čisto mu se potreslo u grudima, i kao da mu se eto na pomalja suza u očima; ta ljubio je on svoju Hrvatsku svim žarom žarke svoje duše. On je mogao na vrijeme zalutati na stramputicu, gdje ova ljubav nije imala poticaja, da svaki jaki opstanak pokaže svijetu; no on je nikada - nikada nije izgubio. Zato ga sada tim jače morila tuga i prikor, što je dosele zanemario svoje dužnosti, živio samo za svoj grijeh, a ipak ima odavna sve uvjete, da se prihvati posla! Ti su ga uvjeti u jednu ruku sada tješili: u onom svojem stanju ipak je položio ispite! Dakako morade priznati, da je tomu mnogo prinijela barunica, koja je onda nalazila osobito mnogo zanimljivosti u zabavi s mladim princom Žigom R., glasovitim sportmanom, te je Živka upravo silila, neka se kod svojih knjiga pripravlja za ispite. Istina, da ne bi bio postigao uspjeh, kad ne bi bio znao sačuvati svoju ljubav k znanosti. U toj grižnji savjesti odluči sada poći u kolo ovih muževa, pa će započeti nov život. Al koliko je puta on tako odlučio! I bude ga strah pred rođenom slaboćom, a barunica mu se pričini kao njegova zla kob, nesreća, - đavao, i on ju je stao proklinjati!

- Gdje si, Anatole! - prekine ga u tim mislima grof S. - Poslala me barunica, da s njom plešeš. Grof se ovjesio o naslonište stolice i rekao ovo Narančiću u uho, al tako, da se je glasno čulo. Narančić, vičan slušati volju ove žene, mekanično se digne.

- A kamo ćeš? - Šta ti je do plesanja, starče moj! - umiješa se Lucić i ne obazirući se na grofa uhvati Narančića za ruku i prisili ga, da opet sjedne, natočiv mu odmah čašu vina. Živko sjetiv se svoje odluke zbilja ostane kod stola i umoli grofa, da ga pred barunicom izvini, jer da imade ovdje sa svojim rođakom važna razgovora.

Grof se okrene na peticama, učini piruetu i fićukajući Bog zna kakvu ariju vrati se opet u dvoranu.

Narančić pak najprije bješe smeten i uznemiren sa svoga čina, no Lucić brzo opet pokrene pređašnji razgovor i uvede vješto Živka u raspravu tako, da za kratak čas nije više na što drugo ni mislio.

Svijet se jur počeo razilaziti, kad su se također gospoda oko Narančićeva stola jedan za drugim dizali i stali gubiti. Lucić i Narančić bijahu među posljednjima. Lucić ni riječcom ne spomene barunice, a Živku bijaše to samo ugodno. Napokon se i oni otpraviše kući.

Nešto svježe, lako osjećaše Živko, koracajući domu svomu na Zrinjskom trgu. Kao da ga je ostavila običajna umornost, težina, strastvena razigranost. Jasna i zato hladna zimska noć, prazne uspavane ulice, još zadnje zvjezdice na prozirnom nebu, sve ga je to oživljavalo, te još u sobi svojoj, kad je legao u postelju, nije mogao shvatiti, da ide leći - spavati-, a ipak se osjeća tako čilo u tijelu. Blaženim posmijehom na usnama ugasne svijeću i slavodobitno se spomene, da nije bio zapravo cijele noći s barunicom...

XXXVII.

Drugo jutro još je spavao, kad uniđe k njemu Lucić.

- O pospana li puha! - Eto dana - ustani, pobro. Došao sam ti s prekrasnim predlogom, da govorim u stilu naših političara.

- Dobro jutro! - Daklem da čujem! - iz kreveta mu odvrati Živko, no odmah ustane i ogrne se u svoj elegantni žutosvilni šlafrok.

- Ja idem sada kući, pa sam mislio, da ti sa mnom pođeš, oj - kako bi se naša majčica veselila, - to bi bilo - o mio caro - carissimo figlio! Čuješ li dakle, ajde!

- Što - što - da - lijepo bi bilo - al - ja - kako! - smeteno odvrati Živko.

- Ništa, ništa! Ajde ti sa mnom, roditelji jedva čekaju da te vide.

Još nije mogao Živko ništa odgovoriti, kad u sobu stupi lakaj i pruži listić, od kojega je odmah zalahorio svom sobom miris fina parfema.

Živku bude tek sad jasno, kako mu je nemoguće zadovoljiti pozivu Lucićevu, da se i nije plašio susreta s roditeljima. Ta sjetio se, da mu je još jučer kazala barunica, da će morati za nju otići k frizerici. Dakako, to ga razljuti, da barunica zahtijeva od njega takove usluge. Listić otvori s nekim oklijevanjem. Bojao se prikora radi svoga ponašanja na plesu. No umjesto toga bilo pisamce ljubežljivo i dobro. To ga dirne. Da ga je barunica po svom običaju karala, Bog zna, ne bi li bio odmah prihvatio Lucićevu ponudu. Ovako odluči, da joj prošnji udovolji, te bez dalnjega promišljanja odbije Lucića. No ovaj ne popusti. Gotovo s mržnjom i nestrpljivošću pozirući ljutim očima na lakaja, nagovaraše sveudilj Narančića. Uzme se i ozbiljno pravdati. Spočitnu mu, da nema nikakva djetinjskoga čuvstva; da je nezahvalnik, napokon ljutito se okrene k lakaju i protjera ga iz sobe.

- To je od Leportovih? - okrene se k Živku.

- Jest -, zbunjeno odgovori Narančić.

- Pa ti, čovječe, ne Božji, nego vražji, - zar toj nesretnoj barunici za volju oklijevaš i njezino društvo voliš od roditeljske kuće? Nije pravo - jok - dragane moj! Jesi li čuo, kako su te jučer ondje svi slavili, nade u te polagali; a da te sada vide, kakav si! Tko je to vidio, toliko silno se zaplesti u ženske suknje. Ne, ne ljuti se, ja sam sjedoglav, mogao bih ti biti ocem, a šurjak sam ti, od mene možeš to slušati. Gle ti njega! I to si se valjda naučio od tih kavalira. Što mu se ne sviđa, to bi si oholom gospodskom kretnjom odmah zabranio. Možda dvoboj jošte? Ha, ha, ha! - al nije mi do smijeha!

- Nemoj, doktore, - no stvar je delikatna. Ti zaboravljaš, da se tu radi o jednoj dami!

- Trice i kučine - i ta tvoja dama. - Rekao bih ti što drugo, no neka bude! Ti ideš sa mnom - sad mi više nećeš izmaknuti! - pa ne čekajući odgovora iziđe u predsoblje i ondje reče lakaju, da gospodin doktor neće doći, jer mora odmah u silnom poslu otputovati.

- Bar reci kamo! - doviknu Narančić.

- Još šta! Valjda da odmah za tobom dođe? - Ajte, momče! - otpravi Lucić slugu i onda slavodobitno skoči natrag u sobu, te poput dječarca obuhvati Živka i stane se s njim po sobi vrtiti.

- Eto - eto - ipak postigoh svoje! - klicaše uz to neprestance. Za pol sata već sjedio Živko u kočiji Lucićevoj i hrlio put Zagorja.

Nije ni sam znao, kako mu je, no da mu se vrijeme prehitro odmicalo, kad se je približavao Jaseniku, očinskomu domu, nije ni časka sumnjao. Makar bijaše doktor svih prava, zreo čovjek, ipak se plašio svoga strogoga oca i nije znao, kako će preda nj stupiti nakon svega, što se zadnjih godina zbilo, a za koje cijelo vrijeme nije od oca ni jednoga pisma primio, pa ni onda, kad je položio stroge ispite.

Doček u Jaseniku bijaše svakako neobičan. Dok je majka gotovo od radosti kliktala i bacila mu se burno na grudi, objema rukama zahvatila ga za glavu i k sebi niže privukla, te ga nebrojenim cjelovima izljubila, - otac je učinio, kao da ga nije ni opazio. Živko je nekoliko puta pokušao, da mu se približi i da mu poljubi ruku, no strogi starac svaki put mu okrene leđa.

Majka se s toga ražalosti i usrdnim pogledima uzme supruga moliti, da se umekša. Napokon zaplače. Sad se starac uzvrpolji.

- A šta ove suze! Zar ne - e, zaslužio ih je? Ne ljutim se ja na nj, što je zapustio roditeljsku kuću, koja bi mu ipak morala najprva biti. No on je prekršio dužnosti poštena čovjeka, on se valja eto godine i godine u grijehu, najsramotnijem grijehu - vikaše starac.

Živko se povukao u drugu sobu i ondje ponikao upravo kao nekoć, kad bi ga otac radi zlo izrađena zadatka korio.

Konačno bude Luciću previše ove starčeve vike, te pristupi sasvim slobodno k njemu i potrepta ga po ramenu načinom čovjeka, koji znade, da imade povlasticu, svakomu sve reći:

- A hoćeš li se već jednom iskokodakati! Čudna li svata! Dovedem mu sina u kuću, dođem da se malko pozabavim, - a on rogobori kao zloduh u kući. - Tad ga povuče na stranu i rekne mu tiše: - Ma ne luduj, čovječe. Ne zaboravi, da imadeš muža pred sobom, čovjeka, koji jest nešto u svijetu, koji od tebe ništa ne treba i ne traži, a napokon - mladost ludost - šta ćeš, kad je ta barunica uistinu najljepša žena, što je ikada vidjeh!

Starac se na to napokon umiri, - pravo da se kaže, nije bio onako ljut, kako se činilo, pače mislio u sebi: "Gle ga, kako je fin i lijep momak to, vražji dječko - taj zaluđuje barunice!" - pa najposlije dopusti Živku, da mu zaželi dobar dan i da ga poljubi u ruku.

- Nije, ne, lijepo, nisi mi se pravo ponio, a sad se nadam, da je svemu kraj, pa da budeš čovjek, koji smije cijelomu svijetu ravno u oči pogledati - i istomu barunu Leportu!

Živko problijedi, no radost, da mu je otac oprostio, ne popusti mjesta drugomu čuvstvu.

Sad nije bilo kraja veselju u kući. Lucić pošalje kočiju po ženu svoju, da i ona vidi brata.

Jedan čas malo da nije učinio kraj radosti. Majka opazi, da je Živko donio sobom sami mali ručni kovčežić. Upita ga s toga zabrinuto, zar kani naskoro otići? On uistinu nije mislio nego tek nekoliko dana ostati u Jaseniku, no ne usudi se sada cijele istine kazati, pa nejasno odgovori.

Kod objeda spomene otac, da Živko mora što prije odabrati stalno kakovo zanimanje.

- Nije to ništa, to tvoje piskaranje po novinama. (Živko je naime imao lijep dohodak kao suradnik nekojih njemačkih, poljskih i francuskih listova. To mu napokon bijaše glavni dohodak, jer mu otac nije ništa davao, otkad je s barunicom otišao, a malena pripomoć, što ju je dobivao od matere, nije dostajala ni u desetu za potrebe u društvu, u kojem se je kretao).

- Ne bih rad ni da ideš u advokaciju; ne sviđa mi se. U službu pogotovu ne. Ovdje kod kuće, - ja sam krepak, - tu nemamo dvojica što u ruke uzeti. Da si bio drugi čovjek i poslije svršenih nauka išao proučavati kakovo industrijalno poduzeće! Ovo - ovo, moj dragi, - tu u istu ruku koristiš sebi, stvaraš imutak, a i domovini - narodu - više nego svim političkim tiradama.

- Dakako - dakako! - prekine ga Lucić, - osobito kod nas će procvasti industrija, gdje imademo zemlju isprepletenu željeznicama, gdje je plodna Posavina tako osigurana od savskih poplava, gdje je Srijem u tako kratkoj i najbržoj liniji spojen s Adrijom, na kojoj nema ni jednoga domaćega broda! Ah, silna li mi procvata takvomu industrijalnomu poduzeću! Ha, moj stari idejaliste! Bar ti imadeš dosta posla s najklasičnijim flegmaticima, pa nisi od njih naučio da se otreseš takvih sangviničkih nada!

- Prestani sa šalama. Ma da je sve tako, kako ti veliš, ipak se jedared mora početi. Bit će više poteškoća, nego li da nije takova komunikacijona politika, al se ne smije duhom klonuti.

Živko živahno prihvati očeve misli. On mu je sasvim pravo davao, te se dogovoriše, da Živko poslije nekoga vremena pođe na putovanje i pregleda sve znamenitije poslovnice s drvima u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj.

Sad nije Živko mislio više na barunicu, nego je pravim žarom pravio osnove za ovaj put.

Za nekoliko dana bijaše mu sasvim lako, tek koji put bi mu srce bolno zadrhtalo, te bi mu bilo, kao da je taj čas pred njim zalebdilo nešto od barunice, ili krasni joj vrat, ili plemenito spuštene ramenice, ili divni lakti; no sve to bijaše prolazno. Dom, njegove uspomene, ugodni domaći život, materina ljubav, sve ga to ljupko, prijatno, slatko zatomljivalo, te se voljko podavao svemu tomu, - i kao razmaženo dijete, koje se iz teške bolesti pridiglo, prepuštao se ovomu draganju i maženju, koje je dapače nalazio u toplom dahu naloženih ogromnih peći staroga doma.

Isprva nije na ništa mislio, jedino se podavao osjećajima doma, pače se čuvao, da misli na skoru promjenu svoga života. Poslije opet prihvatio misli o putovanju i veselio se tomu, bodrio si dušu domoljubljem, hrabrio se osjećajima dužnosti prema domovini. U takav tren bijaše neizrecivo zadovoljan sam sa sobom i sretan, što se je ovako sve mirno s barunicom udesilo. Često bi jedva sobom vladao, da se strpi i pričeka opredjeljeno vrijeme, i željaše što prije - odmah - otpočeti. U ovakvim časovima energije i preporoda još bi ga nešto blažilo i mililo. Kao da mu je sada Vilma mnogo bliža, pa se snatrivim posmijehom sjećao nje. "Kad sazna, da sam opet valjan i radin čovjek - možda -"! - i on se ne bi usudio misliti, što bi onda moglo biti.

Kad je nakon prvih dana, što je Živko u rodnom domu boravio, ponešto jenjala radost, a i ono usplamćivanje sa svake malenkosti domaće svagdašnjosti pa nastupila navada, u kojoj se sve ravnodušno uzimlje i ne opaža se ni stoti dio onoga, što su uznesene oči prije žedno hvatale: bude Narančiću, naviklu na bučni gradski život i na aristokratske salone, mnogo puta neizrecivo pusto oko srca u dalekoj ladanjskoj tišini roditeljske kuće, pa je stao ćutjeti dosadu i mislio na povratak u Zagreb. To je bivalo sve gore, a sjajna raskošna pojava Nelina što češće, to se jače lelijala pred očima njegovim, sveudilj ga okružavala, očaravala, mamila, kako ono u starim pričama privlače k sebi u dno rijeke potočne vile mlada ribara. Prenuvši se ujutro iz sna oblijetale bi ga prosnule slike, u kojima mu nije bilo posla nego s Nelom. Požudna bi drhtavica prostrujala mladim mu tijelom, dušom bi zabrodile uspomene na tolike prelesne časove, prosnivane u naručju čarne žene, te bi strasnom željom hvatao u duhu za svakom pojedinom njezinom ljepotom i raznježen, razigran čeznuo za ljubavnim strastvenim zagrljajem njenim!

Ganuto i zahvalno sjećao se svega i bilo mu koji put, kao da ćuti miris kose njezine i odjeće, pa videći se u zbiljnosti samoga, udaljena od nje, nevjerna njoj, on se malo ne rušio u tešku bijedu i žalost, prekoravao se s nezahvalnosti, s grijeha protiv nje, koja mu je žrtvovala svoje bračne dužnosti i nadarila ga tolikim sretnim časovima. - U trzanju tih prikora i u groznici silne požude bude mu mnogo puta, da je htio bezodvlačno da ostavi dom roditeljski, gdje mu bješe u takav tren sve omraženo i neprijatno, jer se od njega traži prevelika žrtva, pa da se vrati skrušeno k njoj, padne joj pred koljena i da je zamoli, da mu oprosti, da ga opet zagrli božanskim svojim rukama!

U takvim časovima strasti nije ni na što drugo mislio. No sjetio se drugda opet svojih dužnosti i počeo sam sebi dokazivati, da ga barunica ne bi mogla priječiti ni u čem, ta - zašto on ne bi mogao uz nju također nastojati oko zadaća ozbiljna rodoljuba i muža?

Dakako, izlazeći na šetnju i gledajući ondje svu bijedu, zapuštenost i nevolju naroda, zatim u općenju sa strogim radinim ocem, koga nije ni čas vidio besposlena, nadalje crpajući izjavnih glasila uvjerenje, kako je u zemlji na sve strane pune ruke posla, pa da tu treba radnika, koji su čitavi ljudi i neustrašivi tvrdi borioci: on se silom otimao onim zamamljivim željama i odlučno ih od sebe gonio. U časovima ovakova plemenitog zanosa on bi poletio gore u očevu sobu i stao čitati, učiti, praviti osnove, kako će ovdje i ondje pomoći narodu.

Što se više odmicaše vrijeme, to je stalniji bivao u tim svojim odlukama.

Jednom ipak podlegne. Bilo je prošlo već nekoliko nedjelja, otkad je otišao iz Zagreba. Stajaše na prozoru svoje sobe i gledaše dolje pravcem ceste, koja se u kišovitom hladnom danu pričinjala osamljena i dosadna. I njemu bude turobno, nevoljko, sjeti se barunice, pomisli: Bog zna, što ona taj čas radi, kako je negda u takovo vrijeme kod nje sjedio, i obuzme ga silna želja za njom. Uto se začuje iz daleka štropot kola. Za čas vidje, kako juri cestom zatvorena kočija, na boku s inošem i kočijašem, kojih su promočene jasnosmeđe kabanice bile upravo onakove, kao u Leportovih. "Nije li ona?" - izmakne mu se glasno pitanje, te ne obazirući se na kišu pohrli u dvorište, a odavle na cestu. No kočija se već daleko izgubila. Živko ne promišljajući dugo dade osedlati konja, te je za nekoliko časova hrlio prema Krškomu.

U jednu je ruku želio, da se ne prevari u svojoj predmnjevi, i veselo se, da će opet vidjeti "nju"; u drugu se ruku plašio toga i priznavao, da bi bolje bilo, da je ne nađe, da ga ne primi, uopće da se s njom ne sastane.

Došavši pred dvor u Krško gledao ga pridošli činovnik sav u čudu i nije razumio pitanja, da li su gospoda kod kuće?

- Ta u gradu su, - barun, - mislim, - on je u Habersfeldu, na štajerskom dobru. No ovdje nema nikoga, niti će tako skoro doći.

Živko se okrene, ne odvrativ ni riječi. Sada ga ljutilo, što se je prevario, i stidio se svoje slaboće, pa se zlovoljan ne vrati istim putem. Zakrene na lijevo, kuda je mnogo dalje bilo u Jasenik. Makar je kiša jako padala, pustio je konju, da ide korakom.

Prođe mimo oveće krčme za putnike. Pod sušom opazi onu istu kočiju, za kojom je letio u Krško. Makar ga sada nije više zanimala, ipak više slučajno svrne okom za prozorčić kočije.

- Bože, - ta - je li - nije li ona? - Njemu se pričini, da je Vilma unutra. Ma - njena divna plava kosa! - Dakako - ona je - ona!

Od uzrujanosti sav ustrepeće i zadršće tijelom. Ne usudi se više pogledati u kočiju, a opet nije mu se dalo otići. Nadao se, da će putnici možda izići i unići u sobu. No jedva je odmakao nekoliko koračaja, a kočija pođe protivnim pravcem.

Sada pozove krčmara i nestrpljivo ga upita, tko se ono vozi. Ovaj mu znao tek kazati, da je kočija iz susjedstva, od gospodina grofa C., pa da vozi iz Zagreba dvije gospođe, kojih ne pozna. Mlađa da je neobično lijepa. Kola da su jučer još išla u Zagreb po te gospođe.

- Ona je! - nije više sumnjao Živko i podbodavši konja vilovitim kasom pojuri prema domu, gdje se odmah skloni u svoju sobicu, zatvori je i blažen baci se na balzak, da sanjari o Vilmi. Taj dan nije više mislio na barunicu!

Došavši poslije k večeri, predade mu sluga pisma, što su stigla poštom. Bilo ih je nekoliko, no jedno ga upravo iznenadi - prestraši. Prepozna pismo Nelino, a da i nije pogledao na slova, odmah je morao znati, od koga, jer tako se ugodno iz njega širio miris pravoga Hatkinsonova Ylang-ylanga, najmilije Neline i njegove mirodije.

Listić otvori tek prije nego što je legao u krevet. Još jučer bi ga bio silno uzradovao, - danas bijaše mu nepriličan, ljutio se na nj, što se tako utisnuo među njega i Vilmu! Barunica mu veoma ljubazno pisala, nije mu ni jednom riječi spočitnula odlazak, ni njegovu dugu šutnju; samo izricaše milim dragim riječima nadu, da je nije zaboravio, pa duhovitim prelazom završi, da svakako još ovaj koji dan dođe k njoj, jer mu imade nešto vrlo znamenito priopćiti. Na koncu lista označi mjesto, koje je poljubila, te i njega moli, da ga se ustima takne, "da se tako naši cjelovi barem in effigie sastanu!"

Narančić baci list od sebe i odluči, da ne ide. On se, za Boga, nadao, da će imati prilike možda sastati se gdje s Vilmom i opravdati se pred njom. "Al kako - kako?" - usklikne i uvjeri se o nemogućnosti svojih nada. A fini listić snažnim mirisom procijedio sav zrak, i Narančiću, uzeo ma što promišljati, uvijek bi se misli svraćale k barunici.

- Kakova to do vraga može biti vrlo znamenita vijest? - klikne još u noći, kad se je uzalud silio, da usne, makar je mirisavi listić spremio u ormar.

I on se više nikako ne mogaše riješiti te misli. Krasna Nela sve mu se jasnije - sjajnije podizaše pred očima, a u sobi ploveći miris ylanga kao da ga je još jače uzbuđivao. I on posve premahne u staru svoju strast, u daleku nepreglednu želju za divnom grješnicom, koju sada slavljaše sa dobrote, da mu poslije svega ostaje dobra i vjerna. Ponosom ga napunjalo, da ga takva umna, gizdava a prekrasna žena tako silno ljubi.

Sivo jutro ožujsko pokazalo se na prozore, kad je Živko tek mogao ustati.

Još isti dan odveze se Narančić u Zagreb, kazavši roditeljima, da mora ići radi dopreme svojih stvari i otkaza stana. Otac mu tek primijeti na odlasku: "Molim te, budi pametan, sad nema Lucića, koji bi te znao obraniti!" - Živko se tek nasmije ovoj primjedbi, jer uistinu držaše, da više neće ostati u mrežama Nelinim, pa radila ona ma što joj drago. O, mi smo jaki! "Napokon bi bilo ipak gadno, da joj ne reknem ni pravo "zbogom". Zašto da budem grub - osoran - prost? Baš hoću svoju jaku volju dokazati! -" Nije on mislio, da u takovim prigodama nema mjesta ni smisla mirnomu "zbogom", - pa da se kod žena Nelina soja ili valja za uvijek podati gospodstvu i ugresti posve u vrući opojni zagrljaj mekana čarobna tijela, u kom se duši svaka druga volja, svaka želja, svaka snaga za druge ciljeve; - ili neumolno bezobzirno a svakako strašnim prizorom učiniti svemu u jedan čas kraj i konac.

XXXVIII.

- Vi ste to! O hvala vam, Anatole! Znala sam ja - vi ne možete postati opak! - klikne Nela kod dolaska Živkova i skoči sa niske chaise longue, dražesnim hitrim korakom pojuriv prema njemu, te mu se burno baci oko vrata. Opet je gledao glatku ovu put, tako toplu, tako mirisnu, opet je ćutio ove divne Venerine lakte, taj gipki vrat, oble čvrste grudi, pritisnute mu na prsa, ovu šuštavu svilu, usko priloženu nuz raskošne oblike tijela - oh - svu ovu nježnu a ipak toliko silnu ženu, koja dršćući od strasti, zaplakana od ljubavi i razmiljenosti ljupko mu i nemoćno visi u naručju, mucajući nerazumljive strastvene riječi. - Oj - on bude ganut, - ponosit, krv mu udari na sljepočice, žarki nutarnji oganj provali mu cijelim tijelom i taj čas zaboravi sve; jedino želi - ah, niti to ne, on ništa ne želi, nego mahnito, ludo upija omamljivu slast plamenih joj cjelova.

Da je ona uvrijeđeno, ujedljivo udesila doček, ta kako bi lako njemu bilo! No ovako - ovako - prama tolikoj ljubavi i samozataji bio je potpuno razoružan, slab, te niti je što mislio, niti što želio.

- A što je ono vele znamenito, što mi želiš priopćiti? - upita je nakon dvosatnog boravka u budoaru.

- O dijete moje! Ništa, htjela sam da dođeš ovamo, - veselo mu barunica odvrati i uduši daljna pitanja nebrojenim cjelovima. No Živko ne bi joj bio bez toga ništa spočitnuo: - on bijaše potpuno svladan. - Izišavši iz kuće baruničine bijaše kao slomljen, te si spočitavaše dvoličnost, beznačajnost, slabost i sa strahom u srcu počeo je sam uviđati, da se nikada više neće rastati sa barunicom. A ipak ne bijaše sada kivan s toga na nju. - "Suđeno je tako!" - šaptaše u sebi.

- Zdravo, Narančiću! Poznaješ li me još? - javi se u to kraj njega uzrujan glas. I Živko ugleda pred sobom Krešimira, blijeda i suhonjava baš kao i nekoć, pa i sada još trošno odjevena.

- Jesi li ti to? - Jest, moj Krešimir, zdravo - zdrav mi bio! - klikne Živko i privine ga k sebi, i prijatelji se izljube.

O tomu, da su se u svađi razišli, ne spomenu ni jedan ni drugi ništa. Pače pomnjivo se ugibali, da se ne izusti nikoja o tom. Isto se tako ne usudi ni jedan od njih pitati, čime se drugi bavi, niti kako je sve ovo vrijeme probavio. Napokon ipak upita Živko Krešimira, radi li kod odvjetnika?

- Ne! Nemam jošte ispita. Ti si sretno sve to svršio.

- Položio sam ispite, no ni ja nisam u poslu. Još ne znam pravo, što ću. No kada kaniš ti?

- Nadam se naskoro, oko Uskrsa. Nije baš više daleko, a zavisi to od sto i sto prilika.

Sad ih mine prva smetnja, te se manje tjeskobno počeše susretati. Živko sjeti prijatelja negdašnjih dana, nakana i namjera, te bolno uzdahnuv prizna, da dosele ni jedan od njih ne učini ništa prema tomu.

- Ti si barem doktor. No ja, - oh - pravo si govorio, najprije treba ispuniti najbliže zadaće, - zalutah, a boli takovo priznanje!

- Nemoj se osuđivati, prijatelju! Meni je bilo teško, videći te, no šta da o tom, - htjedoh tek kazati: velik dio krivnje, da si se upustio prije reda u strančarenje, mora da se baci na trh domaćih prilika. Znam ja, koliko me je muke stalo, da i ja nisam u nj pao. Da nisam imao takvoga oca, znam, da me ne bi bilo minulo. Ma šta ćeš - ljubiti domovinu, a vidjeti je na sve strane u najbjednijem stanju! Uostalom, ja sam se ovdje tome oteo, no zato me drugdje uhvatilo. Imam doduše ispite - al ja - ja sam ti za sve naše osnove izgubljen.

- Što misliš -? Zar poradi one gospođe, - oprosti, - al čuo sam.

Živko mu ne odvrati odmah, nego se zadube u bolne misli, a tada mu sve povjeri. Krešimir ga uzme tješiti i podizati u njem nade. I prijatelji uzeli opet po starom običaju govoriti o domaćim stvarima, proklinjati sadašnje stanje, praviti zajedničke osnove. Taj dan više se ne raziđoše, te su zacijelo obojica bili okrijepljeni, uzdignuti i zaneseni, kad si rekoše: S Bogom! Obadva bijahu uvjereni, da će jednom zadovoljiti svojoj zadaći.

Drugi dan ipak pođe Živko najprije k barunici. Premda bijaše još dosta rano, ona ga ipak odmah primi. Dočeka ga u budoaru. Na sebi imađaše bijelu jutarnju haljinu od atlasa i čipaka sa dugom povlakom od ružičaste svile. Struk odjeće nije tijesno prilegao tijelu, a tim se gipkost tanka joj pasa i raskošni čar udova jače isticaše. Živko je na pogledu tolike krasote opet pao u svoju posvemašnju odvisnost od nje.

- Dakle kažite mi, što ste kod kuće radili - tako dugo i tako najednom - zar bijaše uistinu tako silno? - upita Nela nakon običnih pozdrava, posadivši ga kraj sebe na uski mali kanape.

- Al istinu recite! - zagrozi mu se jogunasto malim prstom i ljupko lukavo se nasmiješi.

Živko joj odgovori u kratko, da je morao bezodvlačno kući ići, ispričao se, što nije došao kazati "zbogom", no ne reče joj ništa, da kani u inozemstvo.

- À propos - my dear! Nisam vam baš bez svake svrhe pisala. Moj ujak Laci, poznate ga, grof Karay, pisao mi, da bi vam sada mogao pomoći, da dođete k poslaništvu u Berlin. Dakako, prvo vrijeme kao vježbenik, - dalje će već slijediti. On je govorio s ministrom u Beču i s poslanikom. Priredite se dakle, jer i mi ćemo do iduće zime gore.

- Ali, barunice Nelo, dopustite mi, - ja sam već kazao, da ne bih želio - u diplomaciju.

- Vi mislite, što niste od visokog plemstva? O mon cher, uz prijateljstvo moga ujaka neće vam to biti nikakva zapreka. Napokon gledat ćemo vašega oca učiniti najprije plemićem.

- Ne, nije ovo razlog, al vi znadete, da ja želim kod kuće - u zemlji ostati!

- Des enfantillages! - nestrpljivo mu prekine riječ i mane prezirno rukom.

Živko zašuti. Bojao se, da bi je razljutio, a nije htio, da pokvari krasan i ugodan dojam cijeloga ovoga jutra u tihom malom budoaru, tek napola svijetlom, a prodahnutom mirisom i ukrašenom prisutnošću ove mile ženice.

U to najavi sluga Miščevića.

- Neka uniđe! - zapovjedi barunica i skoči k ogledalu, gdje si rukom na brzo popravi malko kosu i pogladi dva tri puta lice.

- Zar ćeš ga primiti? - zadivljeno i nezadovoljno je upita Živko, koji se do sada toliko radovao, da je može baš on vidjeti u jutarnjoj toaleti.

- Dakako! On je dobar znanac kuće, - a valjda je nešto osobito, što sada dolazi.

Miščević uniđe. Svojim više slatkim nego finim načinom pristupi k Neli, koja ga primi "en bon camarade", te joj poljubi dva puta ruku.

Živko se stao nemirno u svom fotelju gibati. Muškarci se tek mimogredce izrukovali. Savjetnik uistinu nije uzalud došao. Priopćio je barunici, da je upravo taj čas ban potpisao izvještaj, u kojem se gospodin barun preporučuje za red sv. Stjepana.

- A ja htjedoh prvi biti - ha, ha, ha - koji će vam to javiti i odmah unaprijed svoje najsmjernije čestitke izjaviti, - jednako se slatko smijući reče Miščević njemački.

- O, zahvaljujem! Moj suprug, on će se radovati. No, pa što je inače novo, Miščeviću? - odvrati barunica njemštinom, u kojoj se je nešto osjećao mađarski naglasak.

- Ništa i mnogo. Poklade su prestale, - hvala Bogu, bar ćemo sada mirovati, - ha, ha, ha - jer bijaše uistinu već odviše toga. Jučer sam već radi toga imao pravde s kontesom Sandom, - ona hoće silom, da su prebrzo minule. E, sada opet posao! Oh, barunice, da znate, kako su mi ruke pune posla. Baš sada, - danas - veoma neugodna stvar. Ja zbilja žalim njegovu preuzvišenost, da se mora tako natezati. Uistinu je čudo, otkle taj gospodin smaže tu volju! Da sam ja tako bogat, mnogo bih mario! Jer, barunice, ne možete pomisliti, što sve ne rade ovi opozicionalci. No - al danas smo jednome, - taj će ga znati. Viče ovakav bezobraznik na svaku madžarsku dopisnicu, a svaki čas moći ga je ukebati. I mi nađosmo nešto, - ah - dao se taj čovjek u poslove; no sad će se gospodin državni odvjetnik malko za nj pobrinuti. Sad neka se tuži na mađarski jezik - u luknji. Kasnije neka ga slobodno riješe, kako ih volja; no baš sada je on jedan od najnepriličnijih, - er ist kalt gemacht. O bit će toga još više, ha, ha, ha! Pobrinuo sam seja. Wir müssen uns auch Verdienste erwerben! O, opisao sam danas toga čovjeka njegovoj preuzvišenosti, da je grozota - aber treffend - ni Varga ne bi mogao vjernije. Znate, preuzvišenost je kavalir od glave do pete, a kad mu se solche schmutzige Wäsche pokažu, - e onda - ausser Rand und Band! Pa smo brzo onda mi - die Herren der Situation. Ne pita se tu mnogo, - e - tu treba da čovjek bude takav, - s nikim, tko nije s nama, a ma nikakva smilovanja. Sve treba utući. Molim vas, zadnji put i na mene udarili, - spomenuli, da sam lani u Lipiku dao madžarske čardaše svirati, kao da to na koga spada, pa se onda takva ništica - takav cajtungšmirer - ruga mojim kravatama! Al zato sam ja danas toga glavnoga im vođu - eh - -!" - i elegantni gospodin u duševnom poletu baci svučene rukavice na stol i zasuka si brk.

- A što je učinio? - upita Živko, komu se upravo koža ježila.

- Sastavio ugovor, gdje je muž sve na ženu prepisao, kako je to kod nas sada u modi.

- Pa je li koga oštetio?

- Šta to mene briga, - meni je dosta, da se može predmnijevati, da je prenos poduzet u fraudoloznoj namjeri, ta radi se, da se čovjek barem za neko vrijeme učini nemogućim.

- Užasno! Oprostite vi meni -! Dakle nepriličnih političkih protivnika lišava se kod nas s pomoću državnoga odvjetnika! - razjareno vikne Narančić te stane oštro napadati na taj postupak i na čitavo stanje.

Uzalud ga barunica pogledima htjela ukrotiti, uzalud je pristajala uz Miščevića, Živko se ne mogaše umiriti.

Miščević se sjeti, da kao lojalan činovnik ne smije ostati ovdje, pa se za čas udalji.

Jedva što je za sobom vrata zatvorio, ljutito napadne barunica Živka:

- Ta pred ovim čovjekom, koji je desna ruka banova, što će on misliti, da se u mojoj kući smije i može ovako govoriti! Pak, dragi moj, onda nećete moći dobiti mjesta kod poslaništva!

- Hvala Bogu - ja ga i neću!

- Ako li ja kažem, da morate, - da je samo ovako moguće, da se ne rastanemo? - izjavi barunica ljutim i zapovjednim glasom.

- Ne shvaćam vas! Ja nisam za službu, to je dandanas za Miščeviće, al za mene ne! Držim, da sam ipak na drugo brdo tkan.

- O - ha, ha, ha - vi ćete biti drugi Gambetta. Hrvatska će bez vas propasti. Molim vas, ne budite smiješni!

- Barunice! Nelo, što ti je za Boga? Zar je vrijedno! - prekine je Živko sav blijed.

- Ne prekidajte me! Istina je, - zar ćete i vi u tu ludu, zanesenu četu vječnih nezadovoljnika, - vrlo lijepo. Dobra ste ukusa. Danas ste im bili i onako posve nalik. Ja toga ne trpim, mogu vam kazati. Ce n'est pas de bons sens! Kako rekoh, ja sada upravo zahtijevam da se diplomaciji posvetite. Tako ćete barem u veliki svijet doći.

- Hvala vam na tom! Prestanimo o tom.

- Anatole, pazite, mi ćemo se rastati, ako se usprotivite!

- Molim vas, ne zahtijevajte ono, što je nemoguće.

Videći barunica, da grožnjama ne može odluke njegove promijeniti, uzme slatkim umiljatim riječima:

- Pomislite na moju ljubav, - vam - vam za volju zaboravila sam sve. Pomisli, što si mi uzeo, ja radosno žrtvovah, zar da ja onda ne mogu tražiti od tebe takve malenkosti? Anatole, zar me ne ljubiš više? - i ona mu se ovije oko vrata, obasu ga cjelovima, a oči joj se zališe suzama.

No taj put on ne podlegne. Ljutilo ga još sada ono, što je od Miščevića čuo, a nije ni poslije baruničinih psovaka mogao vjerovati u iskrenost časovite ove ljubežljivosti. Pomisli, da bi se ljuto ogriješio o domoljublje, kad bi sada popustio. Na nesreću svoju spomene uto barunica nešto o Miščeviću i baci tako iskru u prah. On se odlučno otme zagrljaju baruničinu, ustade i reče sarkastično: - Da vam ne škodim u pogledu ordena vašega supruga, i da ne morate u kući svojoj primati smiješnih ljudi, ja sam odlučio, da vam za uvijek rečem "zbogom!" Ja idem! Ljubim ruke!

I ni pravo se ne naklonivši, pokroči k vratima.

- Anatole - Anatole - c'est la rupture! - krikne Nela, grčevito se hvatajući za prvi stolac. No on ne slušaše više toga i kao da se boji samoga sebe i svoje slaboće, uzme u pravom smislu riječi bježati niz stube. Našav se na ulici, duboko usrkne u se svježi proljetni zrak, razmahne cijelim gornjim tijelom, pa podignuvši visoko glavu bude mu, kao da je sa sebe stresao teške verige.

- Svršeno je - svršeno je! Ja sam slobodan! - klicaše mu sva duša, sve srce.

Živahna uzbuđenost zahvati ga čitava, zadovoljstvo sa samim sobom i samosvijest napunjahu mu dušu, te sada nije više sumnjao, da će "ipak još od njega štogod biti!" U tom razigranom stanju nalazio se je gotovo cio ostali dan. Pođe, da traži Kačića, ća u stan njegov, no ne nađe ga kod kuće.

Čim mu se je ponešto duša smirila, osjeti neko smilovanje za barunicu. Njezin krik, njene suze, njeno grčevito ridanje, sve mu to sine pred oči. Bude mu veoma teško. Sa strahom pomišljaše, kako bijednica taj čas trpi, a uz to se zamamno dizala pred dušom njegovom sva porazno krasna pojava njezina. Čitavo njegovo slavlje otprije kao da se prometnulo u jad i čemer. Da je bila sada Nela blizu, on bi se gotovo bio pred nju bacio na koljena. Očajno trčao je ulicom, ne mareći ni za što i ne znajući, kuda hoda. Uto začuje u neposrednoj blizini orgulje. Podigavši glavu opazi, da je pred crkvom sv. Kralja. Ujedared spopane ga silna želja, da uđe u Božji hram. Sva crkva tonula je u tajanstvenim tamnim sjenama, koje su bile tek nešto zalivene drhtavim, nesigurnim svijetlom voštanicâ. U kutovima je gotovo sve iščezavalo u crnoj gustoj tmini. Ako bi još koji slabi tračak svijetla od kuda dopro, lebdio je u zraku sam za se poput komada zlatne kovi ili bludećega svijetla, ili je dosegao samo glavu ili ruku ili nogu kojega sveca, pa je tada ta glava, ruka, noga fantastički stršila kao nešto čudnovato, sablasno - svakako kao dijelak drugoga kojega svijeta. A tamo od oltara zuji pobožni glas sluge Božjega, iz klupa čuju se uzdasi i šapat pobožnih vjernika, a gore sa visoka kora šumi divni koral, zamnijevajući kerubinskom pjesmom. Tada mlada grla budućih svećenika zapjevaju sveti i zanosni psalam. Crveni, krvavo sjajni trak vječne luči pao upravo na drveni križ, pa ljubi bolno lice raspetog sina Božjega, - - a Narančić svladan poniknu i poslije duga vremena prošaptaše mu usne vječnu molitvu: Oče naš... I ničice padne na koljena, da se pokloni veličanstvu Božjemu.

Kad je izišao iz crkve, ostavile ga sve sumnje, i pun ogavna osjećanja protiv svoga grijeha vjerovao je u čvrstu svoju volju, da će promijeniti dojakošnji život. Osjećao se sada toliko jak i čvrst, da bi bio mogao na leđima svojim ponijeti sav svijet. Potpuno smiren pošao je kući. Riješi se, da će spremiti svoje stvari i još sutra ostaviti Zagreb. Ni traga ne bješe više pređašnjoj uzbuđenosti niti žaobi, već je mirno promišljavao, što da čini.

Pred vratima stana njegova pričini mu se, da neko u sjeni stoji. Posluti, nije li to barunica, ali ga zato ne ostavi njegova spokojnost. Čim je stupio preko praga, iziđe iz sjene preda nj ženska, sasvim zavita u dugu mantiju i s rupcem na glavi.

- Anatole! - šapne slatkim bolnim glasom.

- Zar vi to, barunice? Za Boga miloga, što vam pada na um!

- Anatole -! Zar zbilja - mora li tako biti?

- Mora! Molim vas, promislite, eto - na - ta mi smo na ulici, - odvrati joj mirno no zabrinuto. A kad je ona sveudilj ostala nepomična među vratima, iziđe on na ulici i dozove fijakera, što je prijeko na uglu stajao. Kad je ovaj stao pred vratima i otvorio vratašca landauera, Živko uljudno, al čvrsto povede barunicu do kočije, podigne je, poljubi joj hladnu ruku bez rukavice i zapovjedi kočijašu, da milostivu gospođu odveze u gornji grad.

Na to pođe gore u stan te uzme stvari spremati u putne kovčege. Nije prestao, dok ne bješe gotov. Premda je međutim bilo već kasno, odluči ipak potražiti Krešimira, da mu kaže, što se je zbilo. Pođe ravno u stan njegov, ali ga ni sada ne nađe.

Sutradan ostavi Zagreb i odveze se na fijakeru u Jasenik.

XXXIX.

Uskrsni rok za ispite bješe osvanuo. Premda je Krešimir bio čvrsto odlučio, da će se javiti, ipak ne učini toga, jer je sam uviđao, da nije dovoljno pripravljen. Još uvijek nije mu učenje išlo od ruke.

Uto mu stigoše glasi, da su mu oca lišili načelničke službe. Pismo očevo potvrdi to. Razlog bijaše, što se je kao načelnik usprotivio nečovječnome utjerivanju poreza po državnom ovrhovoditelju, i što je, pozivajući se na zakon, uskratio pomoć ovomu, kad je htio, da nekomu bijednomu seljaku otme i proda zadnju kravicu. Dakako, to bješe samo izlika, - pravi je uzrok bio, što se je zamjerio podžupanu, koji je mislio, da ga nije dovoljno snažno podupirao u političkim zadaćama njegovim, te se je s toga pobojao za "svoju karijeru". Za ovu pak bio je pripravan naravno sve žrtvovati, pa je odlučio, da neprilična načelnika makne. Sada mu se zgoda desila, da to učini. Krešimir se nadaše, da će se Bolić za oca njegova zauzeti u svom listu, i već je htio k njemu; no sjetivši se, da sve to vrijeme nije kod njega bio, okani se toga. U dobar čas, jer za koji dan čitao je u njegovim novinama dopis, gdje se je podžupan slavio, jer da je tim svijesno građanstvo oslobodio ljuta dušmanina, koji nije nego "kreatura" "poznatoga" Lucića, pa da je ipak jednom podžupan nešto mudro učinio.

- Pa takov postupak odobravaju nevrijednici! Ta otac je moj pokazao, da osjeća za narod! - uzdahne Kačić, i u duši mu se ogadi sve strančarenje u zemlji. U prvoj navali boli i ljutitosti napiše odgovor dopisniku te ga pošalje u uredništvo. No zaludu čekaše, da ga čita u listu. Već je smišljao, da po državnom odvjetniku prisili urednika na štampanje odgovora, kad al eto - iza nekoliko dana izađe drugi dopis, u kome udariše ne samo na oca mu i Lucića, nego također i na njega, te ga "opisaše" kao izdajicu, protuhu, vječnoga kandidata ispita i bivšega suradnika službenih novina.

- O, vi kanibali! - mogaše Krešimir u svojoj ljutitosti i boli da izlane.

Neizreciva, nepregledna omraza svlada ga, gnusan mu bude čitav list - sve - sve - i on je malo ne osjećao, kako mu se u unutarnjosti nešto kida od duše, kako mu se u glavi mrači, kako nešto pada i u nepovrat iščezava. Najsilniji pesimizam ispuni mu svu dušu, pa očajno - razočarano - bolno klikne: Oh, pa po ovim ljudima ja sam eto sve ovo, što mi spočitavaju!

Jao, - bude mu tako teško i stidno pri duši, a skepticizam, koji si je također "kod ovih ljudi prigospodario", zapriječi ga, da se utješi ma čim, u što bi s povjerenjem i zanosom oči svoje i nade svoje upro.

- Vi ste otrov - vi ste otrov! Najprvo ćete ovako ubiti one, kojima bi Hrvatska bila potrebna, - a jednom ubijeni neće im je i onako trebati! - gorko i očajno vapio je Krešimir.

***

Sada nastadoše za Krešimira upravo užasni dani. Od oca mogaše jedva nešto dobivati, pa i ono malo ne bijaše siromašnome starcu moguće da redovito šalje. Stoga je Šmirganzovim odmah otkazao jutarnji obrok, isto tako večeru, znajući, da neće moći više plaćati dosadašnje svote. Neki ga stid suzdržavao, da kaže pravi razlog; zato reče, da mu je kod učenja priličnije, kad nije jutrom i večerom vezan na sat obroka, budući da će uvijek ići učiti na polje u Tuškanac ili Cmrok. Već prvu večer mučio ga silno glad, kad je došlo doba večere. Tako je nevolja sa svim svojim poniženjem i golotom, sa silnim moralnim bolovima i fizičkim oskudicama navalila na nj i dušu mu posve pritisla. O učenju ne mogaše sada biti ni govora. Sav je ugrezao u vječne brige, kako da si najpotrebitije namakne, kako da ovoga ili onoga vjerovnika za tričava kakova dva forinta ušutka ili da mu se ugne. Po danu jedva da bi se usudio poći u koju živahniju ulicu u svojoj zimskoj trošnoj odjeći, a proljetno sunce već je jako grijalo. Za kišovitih pak dana pačili mu poderani potplati teških zimskih cipela. Zaludu se tješio, da odjeća "ne čini čovjeka"; on je osjećao i mislio, da svaki prolaznik gleda na nj kao na bijednu propalicu, te noseći jad i stid u srcu proklinjaše svoju sudbinu, a zaviđaše cijelomu ostalomu svijetu sreću njegovu.

Jednom prođe kraj lutrije.

- Stavit ću. Ludo, gdje da se ja nadam sreći? No ipak, da - brojeve pokojne mi majke. Jest rodila se 1830., vjenčala 1851., a umrla je 1874. Dobro, - 30, 51 i 74! - I on uđe u mračni dućančić. Stidio se u prvi čas, da djevojci, što je sjedila za pultom, kaže svoju želju, a još se više zabuni, kad mu je ponudila, i ne pitajući ga, škatulju cigara.

- Ne želim cigara. Dajte, ma stavit ću, eto napišite: 30, 51 i 74.

- Ambo, terno ili seko terno? - upita ga djevojka nemarno i nimalo zadivljeno, kako je on očekivao.

- Ne razumijem se u to. Onako, kako je bolje. Evo dvadeset novčića.

Pomno spremiv zelenu ceduljicu u praznu novčarku, skoči hitro iz dućana, bojeći se, da ga ne bi koji znanac vidio.

- Gle, sada sam pravi nesretnik - očajnik, koji se već ne nada ni od kuda spasu, nego od slijepe sreće. Oh - strašno - strašno! - promrmlja kroz zube i odšulja se dalje.

Stidio se svoga čina, a pameti se njegovoj nametala uspomena na nekoga staroga dnevničara, koji bi uvijek stavljao u lutriju te je poradi nje i nekoliko puta nastradao.

- Upravo kao on, upravo kao taj kukavac! - bolno uzdahne i nastavi sam sobom: - Daleko sam dospio; - a da sam učio i položio svoje ispite, sad bih bio čovjek na mjestu. Pravo me je opominjao Živko! Učiti - učiti! Tko mari danas za me! Koji me zavedoše, prvi se baciše kamenom na me! Bešćutnici!

Uto spazi tik pred sobom elegantna gospodina u dugom modnom ogrtaču s cilindrom tako svijetlim, da su se u njem malo ne odrazivali plinski plamenovi. Pod rukom vodio je bogato odjevenu gospođu, i kretao se i micao polaganim, dostojanstvenim hodom, visoko digao glavu, dok mu se je duga crna brada, u dvoje à la Maksimilijan raščešljana, također s nekim ponosnim dostojanstvom u istom taktu s korakom njihala u zraku. Svaki prolaznik duboko bi mu se poklonio; trgovci, stojeći na pragu svojih dućana, iz daleka se javljali: "Sluga ponizan - poglaviti - ljubim ruke milostiva!"; a on bi neopisivo svečano odzdravljao - kako već kome, ili skinuvši šešir ili povjerljivo i milostivo kimnuvši glavom.

Krešimir prepozna Hojkića i ženu njegovu. - Eto, taj je sretan! Pa šta za to, što je hulja – izdajica! Gle, sav svijet mu se klanja, živi gospodski, ne misli na lutriju, slave i diče ga, - a mene - -? No zato sam ja pošten! Eh, zar napokon i on o sebi ovako ne misli? - I Krešimiru zasja pred dušom u svem kolikom poželjnom sjaju bogatstvo i udobni život! Sjeti se lutrije, a pred duhom mu zabrodiše lagodne slike, i on stane snovati, kako će i na što će potrošiti novce, ako pogodi terno! - Oh - da dobijem! - željno uzdahne u sebi da odmah nastavi: Ne, nisam ja takve sreće!

Prođe mimo kavanu. Kroz svijetle prozore vidjelo se, kako je sva puna. Među ostalim prepozna Žunića, Puškarića i Krizmanovića. Zaželi, da bi i sam unišao, - no zadnji novac pustio je u lutriji!

S ovoga se rastuži i zastidi, te pohrli kući, da će učiti. Došavši doma nađe svoju pralju u kuhinji. Preko dva mjeseca duguje joj četiri forinta, pa se u posljednje vrijeme nije više usuđivao, da joj daje rublje u pranje, već je volio pomagati sebi tako, da je ovratnike i rukavce nosio preokrenuto, a kad to nije više mogao, kupovao bi si taj dio rublja od papira mašeja. Pralja se umah obori na njega prostotama, psovkama, zahtijevajući svoj novac i grozeći se gradskim kapetanom. Zaludu ju je on mirio, tišio; - bilo mu je strašno, što Šmirganzovi čuju babine psovke. Žena se nikako ne htjede udaljiti, te zacijelo ne bi bio sam s njom došao na kraj, da se nije pokazao na vratima sobe stari Šmirganz i počeo svojim najvećim nožicama mahati sve pred nosom razdražene pralje. Na to se ona udalji, vičući još na stubama i grozeći se policijom, da je svu kuću uzbunila.

Krešimira se strašno dojmila ova zgoda. Od jada i srama navriješe mu suze na oči. Nije se ljutio na grubu i osornu pralju; ta u duši ga grizlo, što mora takvim bijednim ljudima, koji si u znoju svoga rada služe potrebnu krajcaru za sol i kruh, ostajati dužan, pa tako ih prikraćivati i izvrgavati istim neprilikama, koje njega biju. Ah - on joj je praštao svaku riječ, - - no zato je tim više sebe osuđivao, sebi spoticao i bijedio se sa jadne slabost svoje! Zalud se požurio kući, on ne mogaše ni jednoga slova pročitati u knjizi, u koju je zjao bez razumijevanja, bez svake misli!

Drugi dan spazi, da je škrinja, u koju je spremao mrljavo rublje, prazna. S toga se začudi, sli se nije znao ničemu dosjetiti. Krađa? - Tko bi mogao ukrasti! Najposlije pomisli, da je pralja rublje sa sobom uzela za "osiguranje svoje tražbine", - i to mu bude nekim moralnim zadovoljstvom, da je ovako siromašna žena bar nekako obezbijeđena. Morade si dakako priznati, da je tim nastala za njega nova užasna neprilika.

Izašavši na hodnik svrne okom na dvorište, te opazi kod bunara Ružicu, gdje pere pred koritom. Sad mu bješe jasno, zašto je škrinja prazna. Ganuto i zanosno nazove u sebi djevojku pravim anđelkom, diveći se njezinoj dobroti. Znao je, da ona nikada za domaću potrebu ne pere, - a gle - sada čini to njemu za volju! Velika zahvalnost okupi mu dušu, nešto utješljivo izmirilo ga sa sudbom njegovom. Neprestance slaveći u sebi Ružicu slavnim riječima i diveći se dobroti njezinoj, njezinoj tankoćutnosti, da je sve to bez njegova znanja i sasvim tiho i mirno učinila, - ne mogaše toga jutra više na ništa drugo misliti, nego na Ružicu.

No sastavši se s njom kod ručka ne mogaše joj ništa kazati, nego učini, kao da za čitavu stvar ne zna. Ponos ili krivi sram ne dopuštaše mu, da joj se zahvali. Pače ni onda, kad je za nekoliko dana imao u ormaru lijepo složenu čistu rubeninu, nije se mogao riješiti, da što spomene. Dakako - i Ružica kao da se takovoj prilici ugibala, a njemu se činilo, kao da se ona mjesto njega srami. No zato, kad bi oblačio koju od ovih košulja, činio bi to raznježenom posebnom nasladom i ponavljao bi: "To je njezina lijepa ručica radila, to je držala ona!" - te bi se tako zanio, da bi poljubio platno.

Napokon je Krešimir morao misliti, da negdje nađe ma kakovu privredu. Pomišljao je najprvo na novinarstvo i književni rad. Ali što da piše? S užasom opazi, kako ga silna praznoća susreće u svemu. Na političke radnje nije sada ni pomišljao, znao je unaprijed, da ih ne može nigdje tiskati, - a protiv uvjerenja nije htio pisati. A članke o nepolitičkim pitanjima? Pomisli na obilno polje diletanta, na narodno gospodarstvo. No ovdje spozna u prvi mah, da mu manjka svaki solidni temelj. Kod pravnih stvar nije mu bilo ništa bolje. Sad je bolno ćutio sve strašne posljedice izgubljenih godina nauke. Domisli se, da napiše štogod za "Vijenac". Ali dalje od dva tri retka ne dođe studijom o slavnim hrvatskim ženama. On bi bio znao o njima uplesti koju zgodnu frazu u kakvom zanosnom političkom člančiću, ali pisati trijezno i istinito o njima, uvjeri se odmah, da mu za to manjka znanstveni pregled. Sad se dade na beletristiku. Tu je dovoljno štogod, mislio on, - doživjele dojmove prikazati u nešto ljepšim frazama, pa je gotovo. Al kako za Boga da stvara, otkriva, promatra umjetničkim okom najnježnije strane ljudskih pojava, kad mu je u društvu s Bolićem obamro svaki smisao, izdahnula svaka ljubav, svaki zanos za ove tričarije i bezglave ludorije smućenih glava i srdaca.

Možda još nikada u svom vijeku nije toliko jasno zamijetio, kako strašna, nepregledna bijedna praznina - gotova pustoš i osamljenost okružuje svu njegovu dušu!

Sastade se s Krizmanovićem, - s njim jedinim bi se koji put sastao, - te mu očitova svoju namjeru, da radi na književnom polju i tako zasluži koju krajcaru. Ovaj mu ne ponudi sada u "Narodnim Novinama", nego ga zadivljeno i porugljivo pogleda.

- Jeste li vi ludi? Kao književnik mislite da ćete što zaslužiti? Još nešto političke radnje, te se nekako plaćaju, ali drugo, ta ne bi vam doteklo, da barem pristojno od glada umrete. Svaka tužba najgorega nadripisara bolje se plaća, nego najvrsnija radnja prvoga pjesnika! Manite se toga! Pa ne može inače ni biti! U Hrvatskoj se ne čita ništa nego dopisi i dnevne vijesti u političkim dnevnicima. Ne čitaju se ni uvodni članci, pa ma ih napisao Derenčin, Starčević ili Miškatović. Literat, pa u Hrvatskoj!

Kačić morade mu povladiti. Ta sjećao se je dobro, kako je toliko puta najslavljenije rodoljube zatekao, da ni po imenu nisu poznavali najvrsnija djela prvih domaćih književnika.

- Istina je, istina. Zašto da još povećavam legije onih nesretnika, koji najvećim trudom i najvećom ljubavlju nuđaju narodu iskre svoga duha, a narod ni da bi ih i jednim pogledom popratio!

Odluči dakle tražiti službu kod kojega odvjetnika.

Sad je za njega nastalo gorko doba: ono kucanje na tuđa vrata, ono obijanje stranih pragova, ono lijetanje iz jedne ulice u drugu, ono vječno ispitivanje, nije li gdje koje mjesto prazno, pa i ono vječno stereotipno: Žao mi ju, prekasno ste došli; uostalom meni treba ili jednostavan pisar ili perovođa s ispitima, a vi, zar ne, nećete biti prvo, a ne možete drugo? Možda poslije, sluga, dobar dan!" Ovako se redovito svršavao svaki pokušaj, da zadobije kakovo mjestance. Bio se u svojoj nevolji obratio također i na Bolića. Nije se usudio osobno k njemu, već mu je pisao. Bolić mu i ne odgovori.

Krešimir je već proklinjao sat, kad se je rodio. Postajaše gotovo fatalistom, držeći sebe izabranom žrtvom nemiloga usuda. Pa i zbilja, tko bolan nije već iskusio, kako često izvjesna čovjeka zla sreća upravo ganja, te ne može ni u najneznatnijoj stvari da mirno i lako dođe do željena cilja. Tako bješe upravo s Kačićem. Danas čuje, da je ovdje ili ondje prazno mjesto. Poleti onamo, ne nađe nikoga kod kuće. Dođe opet, upravo prije pol sata ugrabio mu tako rekavši pred nosom drugi žuđenu službu. Pače u najsitnijim malenkostima proganjale ga tako sve moguće protivnosti. Pisao je Luciću, da se zauzme za nj kod nekoga svoga prijatelja. Da je jedan dan prije poslao pismo na poštu, još bi ga bilo zateklo kod kuće; no ovako dođe pismo, a Lucić bješe otišao taj dan na put, i tek iza mnogo dana nađe ga pismo, a dotle već je bilo popunjeno prazno mjesto.

Očajno hvatao se Krešimir za glavu i bolno klicao: "Oh, živote strašni, ako mi samo nevolju nuđaš. Užasno - strašno - osvećuje se moj pređašnji nerad."

Postade sada sujevjeran, pa kako je uvijek grozno i teško sanjao, svako je jutro od Šmirganzice uzimao sanovnik i ondje pogađao značenje svojih sanja, bojeći se unaprijed zla tumačenja, a ne vjerujući dobromu.

Tako bivaše svakim danom gore. "Otkuda za volju Božju smažem toliko glupe strpljivosti, da ne podlegnem tim strašnim neprilikama, ovoj prokletoj nevolji? Da imam barem ovu snagu za drugu koju svrhu, a ne samo za to: "trpi, pa trpi i podnosi" - Al kakva snaga! To nije snaga, to je tek ona strašna hrvatska mukotrpnost, koja sve tromo i nemarno prima, svaki i najstrašniji udarac podnosi i svakoj se bijedi voljko prepušta, kao janje svomu ubojici!"

Ovakve se riječi toliko puta Kačiću kidale, kad je zaludo tražio, da se oslobodi svog užasnoga stanja. On je upravo paklenske muke trpio videći, kako je čvrsto prikovan uz tu svoju bijedu, kako se je ne može riješiti, - i očajno se pitao, kad će se i kako će se sve to svršiti? Često ga salijetao strah, neće li ga nevolja turiti u naručaj grijeha, sramote, zločina, te bi se samoga sebe bojao, pomišljajući gotovo željno na smrt, koja svojom ledenom ukočenosti onemogućuje sve takve pogibli, sve muke, svaku bijedu. Dakako, u najdubljoj svojoj unutarnjosti svom se je snagom otimao tomu mladi život, - protivile se one nade, kojih napokon čovjek gubi tek ili u besvjestici ili samo u najsavršenijem spoznanju pravih ciljeva života. Drugda bi opet proklinjao nepravdu svijeta, ističući svoje pravo na mogućnost bitisanja. "Čim sam ovdje, mora da mi dadu također da živim od nečega! Pa ma kako do toga došao!" - ljuto bi i prikorno uskliknuo u svojoj očajnosti, a u duhu izmučenom od tjelesne i duševne boli nicale bi kao u kakvoj groznici svakojake najluđe slike, kako da se oslobodi ove bijede. Pade mu na pamet, da mu je jednom - još u Beču - pripovijedao neki znanac - mlad lakouman oficir - da sebi k svojoj slaboj plaćici pripomaže dobrim dohotkom tako, da svoju muževnu snagu prodaje. I gladan, očajan, od toga bi časa nekoliko puta pod večer pohitio za priljetnim ženskinjama, dakako drhtava srca, tresući se u svem tijelu, raspaljene od stida i očajnosti krvi, bijesan u duši, da se svaki put u posljednji čas sustavi, prestrašen i kao od bjesova tjeran, sam se pred sobom krijući u najtamnijim ulicama grada.

Drugda opet, prolazeći kraj izloga novčanih zavoda i videći hrpice sjajnih dukata i škuda, zatim ukusno naslagane redove kreditnih papira u različitim bojama, okićene klasičnim ili sredovječnim glavama, glupo bi se zagledao u sve to, a grudi bi mu se raširile od želje, da se domogne toga bogatstva. Ruka bi mu se makla i trgla, da udari u slabo staklo, što ga od blaga dijeli. "Pa što - jedan čvrsti udarac, - pograbih eno ono tamo, pobjegoh i - moje je! Ah, uh, da me tada ulove!" I ledeni srsi munjevito bi prošli niz krstove, niz utrobu, u noge, i on bi se opet dozvao k svijesti, da bolno rekne: "O - ta kamo će mi još zalutati lude misli! Kako se ponizujem - što li već nisam - sada vidim, kako je bijeda tužna drugarica zločina; oh, Bože moj, a ti bogatiri siti i udobno smješteni u svoje meke jastuke, tako strogo kazne gladne nesretnike, koji podlegnu. Pa gle - kako je svaki od nas u mislima blizu zločinu! Očuva nas ili slučaj ili nema u nas potrebne energije. Oj - ljudi, ljudi, kako ste ništavi!"

Videći, kako ni od kuda nema ni od koga pomoći, zamrzio je na sav svijet, na sve ljude, pa bi s prezirom i ljutitošću uskliknuo: "Ova živina! Možeš s ljudima živjeti jedino, dok si sretan; kad u bijedu padneš, vidiš tekar, kako to nisu nego sebične, gladne životinje, kojih se slabo doimlju tuđe boli i tuđe brige".

"Ona jedina!" - šapne tada u sebi i svrne okom daleko prema nebu, a u srcu mu se pokrene istinita zahvalnost - privrženost prema Ružici, sjetivši se onoga prizora kod bunara.

XL.

Jednom dođe kasno kući, a na stolu nađe zdjelicu hladna pečenja. Bio je strašno gladan, - masni miris mesa draži mu i živce i sjetila; te mekanički skoči odmah k zdjeli. No u posljednji čas zastidi se sam pred sobom. Pomisli, da je to neko poniženje, što mu tihomice u sobu stavljaju večeru, za koju ne plaća; pa koliko ga i mučio glad, makar mu je u želucu bilo, kao da će sad na splasnuti, on se okrene i odluči ne dirnuti jela. Da mu bude jača odluka, isprazni gotovo pol vrča vode, jer i to bješe već naučio za ovo vrijeme gladovanja, da voda utažuje glad. No za čas pođe ipak opet k stolu. "Možda je ona donijela, možda je to njeno dobro srce, koje mi hoće da pomogne? - No i tada suviše je poniženja u tome!" - I opet se svlada. No napokon postajaše glad upravo nesnosan. Od podne nije ništa jeo, a i onda malo, jer kako je bio već dva mjeseca dužan, nije se usuđivao da mnogo grabi iz zdjele, a niti se gospođa Šmirganz na nj mnogo obazirala. Najposlije ne mogaše se nikako više svladati. U ustima upravo mu je voda rasla. "Uzet ću samo komadić, da me mine najveći glad; neće opaziti, mislit će, da se nisam taknuo; - no ako pravo mislim, zašto da se stidim? Sad su već opazili, da gladujem, napokon njoj bi se na žao dalo!"

Sada tekar spazi uz zdjelu malu ceduljicu. "Nadali smo se, da ćete ranije doći kući, da vas pozovemo na prvoga purana. No kad vas ne bi, dozvolite barem ovako! Ružica". - Pročitavši ovo, uza sav glad ne maši se jela, nego uroni u misli i čuvstva. Nježnost, zabrinutost i obzirnost djevojke, još tako mlade, dirne ga u dno srca. On nije sumnjao ni jedan čas više, da je to Ružica učinila po svojoj namisli i da starima nije bilo ni na kraj pameti, da ga pozovu na večeru. "Dobra, dobra djevojčica!", nekoliko puta ponavljaše kličući u sebi, a u duhu zasja mu krasno djevojče sa svojim milim licem, i on je gledaše zamišljenu, zabrinutu, gdje trpi za njega, i dušu mu obuze nešto pomirno, utješljivo, što učini, da taj čas nije mislio na svoju bijedu. Onaj nedogledni pesimizam kao da je od njega otprhnuo, i na blijedom, izmučenom licu zabliješti tračak radosti, na usnama zokruži časoviti posmijeh svoj veseli val, da se pomiješa s blaženim šaptom: "Ružo draga, moja jedina Ružice!"

Dugo već nije legao u postelju takve volje, kao večeras; dakako da već dugo nije nahranjen završio dan.

Tako se odsad često zbivalo. Uz kakvu god izliku, koju bi udesila tako, da nije moglo biti nikakve zamjere, metala bi Ružica večeru na Kačićev stol. Kako stara Šmirganzica nije nikada ni jednom riječi toga spominjala, bio je Krešimir potpuno uvjeren, da se nije prevario, da to Ružica čini bez znanja roditelja. Tim utiša posve posljednje još trzaje stida. Napokon se tako priuči na tu Ružičinu skrbljivost, da je upravo svaku večer unaprijed računao na obrok, koji ga čeka u sobi. A kako joj bijaše zahvalan! Ne mogaše nasmagati dosta slavnih riječi, kojima bi je u svojoj duši slavio. Jer kazati joj što u lice, zahvaliti se - ipak nije uzmogao, od ponosa ili nespretnosti, od čega li! Ne pričinjaše mu se to ni malo smiješno, - njega je s pravom zanosila ova priprosta, no iskrena, prema sredstvima jedino moguća brižljivost. Odsad imađaše u dalekoj svojoj zapuštenosti i osamljenosti, u nepreglednoj žalosti i bijedi jedan stvor, za koji je znao, da nije pred njim od svoje vrijednosti ništa izgubio, koji ga prati nježnom sućuti. To Ružičino susretanje ga uzdizalo, bilo mu stalnom utjehom, a zacijelo i sigurnim štitom, da nije posve očajao. Još nešto. Iz ovoga javljao mu se neki poseban čar, nešto nejasno, no što je ipak osjećao kao nešto veliko, silno, sveto, i što si ne bi znao u jasnim pojmovima predstaviti, tek bi neopisivim čeznućem i potpuno svladan mogao pred tim nepoznatim i zastrtim šapnuti: "Žena, oh, žena, koliko prave odanosti samo u ženskoj ćudi, koliko blagosti i nježnosti jedino u njenoj ruci!" - I nije znao dalje, tek je ćutio, kako bi bio sretan, da imade za sav svoj vijek uza se ženu, a tu neopredijeljenu žensku prikazu, ma što radio, predstavljao si je uvijek u spodobi i liku Ružičinu.

***

Jednoga dana napokon dobi pisamce od odvjetnika R-a, koji mu javljaše, da bi ga na Lucićevu preporuku želio uzeti u svoju pisaru. Odvjetnik R. bijaše ne samo glasovit i poznat u pravničkim krugovima, te mu je pisarna slovila kao jedna od prvih u Zagrebu, nego je također bio znamenit čovjek u domaćoj politici. Kačić doduše ne pripadaše njegovoj stranci, a Bolić mu bijaše isto takav protivnik kao i vladajućoj stranci. No Kačiću nije to sada nimalo smetalo. Jer ne samo da se nije više povodio za Bolićem, otkad mu je nestalo entuzijazma, te je u njem stala sve više mah otimati ravnodušnost prema svemu, tako da je gubio vjeru u sve skupa i s ogavnošću mislio na sve, što se zbiva; nego i bijeda njegova bijaše tolika, da mu je bilo kao utopljeniku, koji se hvata svake slamke. Stoga je sada njegova radost bila beskrajna, te ga nije ni jedan čas sjećala grižnja savjesti, da je nekoć navaljivao na istoga odvjetnika R-a u službenim i u Bolićevim novinama.

Svoga veselja ne mogaše pritajiti ni za sebe zadržati, nego još s ceduljicom u ruci potraži nju, Ružicu, i priopći joj ugodnu vijest.

- Hvala budi Bogu! - otme se djevojci radostan klik. Bijaše očito, da je nije ni malo manje od Krešimira uzradovalo. Oči joj se krijesile od radosti, posao, što ga je u ruci držala, pade joj u krilo. Tek za čas prene se i smeteno maknuvši kosu sa čela uzme opet šiti i pokuša, ne bi li se pokazala mirna i obična, kako je uvijek nastojala, da bude u Krešimirovoj blizini.

Krešimirovu oku nije izmakla radost djevojčina, pa je opet u sebi tiho ponovio, kako mu je dobra i odana. Htjede joj i nešto lijepo kazati, ali taj čas mune mu opet glavom ona negdašnja sumnja, kao da bi ga Ružica htjela uloviti u svoje mreže (njega sirotana!), pa ta zlobna ćud ovoga časa učini, da se je udaljio, ne nastavivši razgovora.

Pod večer bješe Kačiću poći k odvjetniku. Od uzrujanosti i veselja bijaše veoma nestrpljiv, te ne mogaše da miran kod kuće dočeka taj čas. Pođe na Jelačićev trg. Pred velikim kavanama bilo je sve puno svijeta. Kačić željaše također da uđe u kavanu, ali nije imao ni pare, da bi mogao što naručiti, a i stidio se svoga odijela. Već htjede zakrenuti u Gajevu ulicu prema pošti. U taj pak čas nastane pred prvom kavanom graja. Kačić stane i znaličan pohiti onamo, otkuda je dopirala vika. U hrpi spazi dva oružnika s nataknutim bajunetima. Protisne se usred gomile ljudi. Kod jednoga stolića sjedilo je više gospode, među njima i odvjetnik R. Svi su bili na očigled raspaljeni i silno uzrujani.

"To je gotovo tiranstvo!" "Ovako se ni u Turskoj ni u Kineskoj ne postupa". "Neka, neka, ipak neće svoje postići". "Nije to radi kakova zločina prevare, to su politički razlozi. Oh, silnici, napokon će i narodu nestati strpljivosti, pa će svanuti platni dan!" - Ovakve usklike čuo je Kačić i vidio je, kako oružnik oštrim glasom nešto govori odvjetniku R-u. Iz riječi se njegovih razabiralo: "Nalog državnog odvjetnika, - istražnoga suca, - u ime zakona pozivam vas, - vi ste uhićeni. Upotrebit ću silu -"

Odvjetnik R., sav blijed i dršćući od ljutosti odvraćaše neprestano: "Ja ne idem, pa ne idem. Radite što vas volja, ja ne idem. U uhidbenom nalogu spomenuta sumnja, da sam počinio zločin prevare, infamna je izmišljotina; žele se riješiti svoga protivnika, koji im je nepriličan. To je odgovor na moj posljednji članak. Za to je to! Ja se ne pokoravam, pustite me na miru!"

- Onda moram po zakonu uredovati! - odvrati oružnik i izvuče iz torbaka gvožđe.

- Strašno! Pustite to! - zaviknu gospoda oko stola. To su sudovi, koji tako gaze zakon!

Oružnik pograbi međutim odvjetnika R-a i uz pomoć svoga druga ulovi ga za ruke, koje je ovaj instinktivno turio u džepove, te mu obje ruke sveže lančićem i grubo ga gurne pred sebe.

- Oh! - bolno se i ogorčeno trgne iz stotine grla. No zapanjena svjetina ostade samo zapanjena. Oružnici odvedoše lako i bez daljnjih neprilika odvjetnika prema sudbenoj palači.

Iz razgovora okolnih hrpa u kavani saznade Kačić, da državni odvjetnik progoni i tuži R-a, što je sastavio nekome čovjeku ugovor, kojim je ovaj sav svoj nepokretni imutak prenio na svoju ženu. Tim da je jedan vjerovnik oštećen. Neki su uza to pripovijedali, da je taj vjerovnik i prijavitelj tek iza prenosa cesijom prvobitnoga vjerovnika došao do tražbine a prvobitni vjerovnik da se prenosu nije protivio. Taj naknadni vjerovnik da je bogati trgovac iz Srijema, tast bratu savjetnika Miščevića. Čuvši to Kačić sjeti se, da je prije tri ili četiri mjeseca, čuo od Narančića da se nešto takovo sprema. Sad se je tekar snebivao. U općinstvu kao da također nije bilo nikakve sumnje, jer su bečki i peštanski listovi, koji su u kavani na stolovima ležali, te su dakle još jučer bili tiskani i otpremljeni, donijeli brzojavnu vijest, "da je zloglasni agitator odvjetnik R., glavni pokretač svih smutnja u Hrvatskoj, zatečen u sudioničtvovanju zločina prevare, pa da je s toga uhićen i u zatvor bačen". Tomu su nadovezali primjedbu, da će "vladajuća stranka nastaviti mučni taj posao, da očisti Augijinu staju i da će svima skinuti krinke s lica, da zavedeni narod spozna, kako mu prvaci nisu nego zločinci". A štampalo se to, dok još R. nije bio uhićen.

- Evo najboljega dokaza, da je čitava stvar lopovski izmišljena intriga i spletka, samo da moralno ubiju protivnika, koji im je pogibeljan, kraj kojega ne mogu svojih crnih svrha tako lako postići! - vikalo se na sva usta. Kačić trpio je strašno. Najprije ranio ga u dno duše sam događaj, a zatim trpio je još više videći sada opet svoju nevolju pred očima, za koju je mislio još prije nekoliko trenutaka, da će joj se ipak oteti.

Spopane ga sada neizreciva malodušnost. Sa strahom sjećaše se svojih nakana u budućnosti, o kojima je posljednji put govorio s Narančićem, a poslije nije ni pravo na njih mislio. Kojim se pogiblima izlaže čovjek, - a ipak samo što mu srce ne puca od boli nad "skučenom domovinom", u kojoj "smije sila takve orgije slaviti!"

Ogavnost ga također obuze, sjećajući se, kako je svjetina tek ogorčeno "oh" izlanula, a nije ni prstom makla, da obrani nesretnoga odvjetnika.

- Pa taj narod da zaslužuje, da se tko za nj žrtvuje! - ogorčeno i ljutito klikne Kačić, a pomisao, da su mu se opet izjalovile i u ništa rasplinule sve nade, da će poboljšati svoje stanje, upravo ga paklenski mučila. Zašto mu se sreća ruga? Kad ga je već ostavila, neka ga barem ne čini luđakom! Opet dakle nema nade, da će ta njegova užasna golema oskudica prestati! Dakle neka se još dalje u tom kolu, u toj sramoti, u tim bolovima trapi i kini!

"Dakle uvijek tako kukavan da ostanem! Bože, Bože, spasi me!" - kukao je svejednako i trčao kao bez glave po ulicama. "Što da sada počnem!" I pred dušom sve mu se mračilo, u prsima ga dušila strava, kad se nije mogao domisliti odgovoru na to pitanje.

Tek kasno u večer umiri se - ili ne - iznemogne toliko, da je pošao domu svomu. U kuhinji je još svijetlo gorjelo, ali on nije na to pazio. Isto tako se nimalo ne iznenadi niti zadivi, spazivši Ružicu, gdje sjedi za kuhinjskim stolom.

- Dakle, je li istina? - upita ga uzrujanim i nemirnim glasom, ustavši sa stolice.

- Što -? - odgovori joj on gotovo tupo novim pitanjem.

- Da su zatvorili odvjetnika R-a?

- Jest!

- A vi nemate sada - -?

- Nemam -.

- Jao -! - i djevojka sva blijeda padne opet na drveni stolac.

- Oh, Krešimire, gospodine, ne, to više ne smije tako ostati, nemojte se dalje mučiti, o, znam ja sve, vi ćete još oboljeti! Jao, jao, bar vi ste dobri! Al da, ne ljutite se na me, budite opet sasvim kod nas, roditelji moji su dobri - ah -.

Sve to izgovori Ružica grozničavom brzinom, kojom je očito odavala pravu nehinjenu zabrinutost a opet i bojazan, da bi mogla uvrijediti Kačića. Dok je ovako govorila, sjajilo joj lice tolikom dobrotom i nježnosti, da je Krešimir bio sasvim poražen. Njega dirnu ova brižljivost. Bješe mu utješljivo, što je eto našao dušu, koja s njim trpi i za nj si brige zadaje. O, sad je spoznao svu svetu blagost, kojom odiše sućut iskrnjega. A tu sućut našao je u mlade prekrasne djevojke! Njega obuze neki neopisivi entuzijazam, u kome gledaše Ružicu kao s neba poslana anđela, kao ruku, koja će ga podići iz bijede. I njemu bješe u tom zanosu lako, dobro, blaženo, te zaboravi svu svoju nepriliku, a duša mu, meka s dugotrajne žalosti i muke, tim brže utonu u raznježeno talasanje čuvstva i osjećaja. I on do suza dirnut, plamteći u licu od nadahnuća, uhvati Ružicu za obje ruke i stane ih zahvalno, burno cjelivati, mucajući ne prekidno: - O hvala vam, hvala, Ružice, koliko ste vi dobri!

A ona blijeda i tresući se časomice, kao da joj je hladno, ne mogaše više suzdržati suza, koje su krupnim kapljama potekle niz krasno, uzrujano lice. A oči njezine, sjajne i velike, vjerno su gledale na nj i gorjele silnim žarom. To ga sasvim svlada. Pridigavši djevicu izlane blažen i rasplamćen: "Ta, za Boga dragoga, jedinoga, ja vas ljubim, Ružo!"

- Ja vas ljubim! - klikne još jednom slavodobitno i veselo, te joj se prikuči bliže.

Ona na te riječi ostade tiha, nijema. Spusti se u krilo njegovo, usko k sebi stisnuvši ramena i spuštene lakte, te bez snage složivši ruke nad pasom, - tek glavu, krasnu svoju glavu podigne u vis k njemu, i sumornim plamenim očima pogledavajući ga, ne mogaše ništa kazati, ništa reći; u posvemašnjem blaženstvu tek joj se djevičanske sočne usne bez glasa micale i podrhtavale, kao da nešto traže.

- Čujete li, Ružice, ja vas ljubim! I ja slijepac ne znadijah toga do sada, ja nesretnik! Takva sreća toliko blizu - a ja ne posegoh za njom! Ali, Ružo, Ružice, vi šutite?

- Krešimire! - dahne ona podajnim, zamirućim od čuvstva glaskom, i ulovivši ga s obiju strana ramena, prisloni se sasvim uza nj i baci mu se strasno na grudi. On u gotovoj omami uzme joj cjelivati kosu, ramena, ruke, pridigne joj suzama orošeno lice i usne im se sastaviše u dugom, nevinom, prvom cjelovu!

U toj sreći nije nijedno od njih na ništa dalje mislio, ništa čulo ni slušalo. Pa i bijaše svuda naokolo tolika tišina, tolika uspokojenost, kao da bi se samo disanje noći razabiralo, - samo njihova mlada srca burno su kucala!

U jedan tren smrkne se Krešimir i rekne bolno:

- Ali što, što ću ja, što ćete vi sa mnom! Ja bogac, ja vam nemam -

- Ne, ne, Krešimire! - i ona mu dražesno stavi svoje meke prstiće na usta: Što da o tom? Ja ne tražim ništa, eto, ti me ljubiš, pa što da joj više želim! - te se jače stisne k njemu, da je on još toplije, još prelesnije osjećao mlado joj i divno tijelo u svome krilu.

- Ružo, draga moja! Ti si svetica! - mogaše joj tek odvratiti, a na to si opet u tijesnom nevinom, slatkom zagrljaju šaptahu o svojoj vječnoj ljubavi. O kako milo i dražesno povjerila mu ona, da se ne može ni sjetiti, otkad ga već ljubi, da je još bila mala - a ipak kao da je već ljubila. Uvijek se je bojala, da on druge velike djevojke ljubi; radovala se pak, kad su je njene drugarice dražile s njime i kad je u djetinjskim igrama ona bila gospođa Kačićka. Priznala mu, da je radi njega odbila Ilera; - ah - ta ona ga ljubi, kako se samo ljubiti može!

Ovo očitovanje krasne djevojke, a i svijest, da je ljubljen, učini njega, koji dosele nije toga doživio, u isti tren ponosnim i blaženim. Sjeti se Tinke; ali ga ta uspomena ovaj čas ne zaboli. Ta ona ga nije ljubila! A gledajući sada Ružicu dražesnu i toliko lijepu, gdje ga ljubi, samo da ga ljubi, oćuti se presretan. Tko da opiše njegovu sreću?

Sve je u njoj utonulo. Njegova dobra duša ne imađaše sada druge želje, nego da to vjerno, odano mu srce djevojačko učini zadovoljnim i sretnim. Ta ništa nije više imao na tom dalekom svijetu, nego ovo jedno srce, pa kako da inače misli i smisli?

Kroz siva zamrljana stakla prozora upadala je već svjetlost dana, kad se raziđoše.

Zanos i raznjihanost osjećaja nisu jenjali u Krešimiru ni drugoga jutra. Gdjekoju sumnju raspršila bi umah posvemašnja sreća ljubavna, kako no se rasplinjuju jutarnje magle pred silom sunčanoga svijetla. Ne pitaše on, da li ga ta ljubav ne veže novim verigama, neće li joj morati doprinijeti žrtava i neće li se morati da odreče osnova za budućnost; ta ova ljubav pružala mu slasti dosad nedoživljenih. Oj, koliko slatko, raskošno, prelesno drhtalo je njeno tijelo u njegovu naručju, kako vrući i plemeniti bijahu cjelovi, kako mu se i srce i duša i sve tijelo od silnih lastovnih osjećaja treslo - ne - tolike sreće nikad još nije uživao! Ta za ovakovo blaženstvo žrtvovat će on drage volje sve. Svojih osnova nije se doduše odrekao, ali je dosad doživio već tolike omraze, tolike odurnosti, toliko je toga u prvom poletu borbe naučio ne štovati i ne ljubiti, pače i ono, što je od prve mladosti malo ne obožavao; - uzeli mu vjeru u toliko toga, da je sada gledao na sve te osnove nekako sa sumornom ravnodušnošću, a svakako sa silnom sumnjom. Zašto dakle da se tim osnovama za volju okani toga raja, te prave jedine sreće, kojom ga ljubav nuđa? Zaokupio ga sasvim entuzijazam sreće, sa nasladom se topio u raskošnom osjećanju i veselo se ponosio svojom krasnom djevojkom. Zahvatila ga plemenito osjećajna strast, da Ružici dokaže, kako se neće s njom igrati, i da joj pruži jasan dokaz, kako će odsad sav svoj život samo njoj posvetiti. U tom zanosu odluči još danas roditeljima otkriti sve i zamoliti ih za ruku djevojčinu. Nije mu se činilo nimalo smiješno, da moli ruku - on, koji nema ni da sebe čim prehrani. Samo nije znao kako bi to udesio. Stidio se o tom govoriti s ovim ljudima. Pomisli, ne bi li prije s Ružicom govorio. Ali ne, on će je iznenaditi. Napokon odluči, da će s majkom najprvo govoriti, odmah, čim se vrati s trga. S kucajem u srcu iščekivaše čas povratka njezina, stojeći gotovo cijelo vrijeme kod prozora. Ne mogaše ni trenutak da bude miran. Čuvši pak na hodniku teške korake debele ženske, samo da mu nije nestalo daha od uzrujanosti i nespretnosti. Nije znao, kamo bi se djeo, niti kako da započne. To ga je malo ne već ljutilo. Eto, sad je u kuhinji. Po žestokom je štropotu amo tamo bacanih limenih lonaca sudio, da gospođa Šmirganz neće biti danas dobre volje. To ga je prvi čas još više smućivalo. Ali onda se ohrabri: "Šta za to, bit će barem tim veća moja zasluga!" I on se radovao toj neugodnosti, kako su se mučenici kršćanski veselili većim mukama. Tako se svlada. Otvorivši napola vrata, zamoli majstoricu za nekoliko riječi. Majstorica se od dulje vremena kostrušila na Kačića, što nije platio stanarine, pa ga i sada nimalo umiljato pogledala.

- Već sam vam htjela kazati; no sad je došlo i bolje je! - uze starica misleći, da joj želi platiti. I stupi tek do praga.

- Molim vas bliže, stvar je znamenita.

- Što izvolite? - upita ga ona udivljeno i razvali od čuda male svoje krvave očice.

- Moram vam nešto kazati, jer - ja neću, no da, ja ljubim vašu Ružicu. Molim za njezinu ruku!

- Šta-a? Šta? - zavikne starica i za čas opet nastavi: - Ali, gospodine, na što da se ženite?

Kačić osjeti, da je pitanje opravdano, no lecne se ipak s njega uvrijeđenim samoljubljem. Ta mislio je, da će mu starica od zahvalnosti pasti oko vrata.

- I ona mene ljubi! - mogaše tek kazati.

- Dobro, dobro, ja nemam ništa protiv toga; a gledajte, gospodine moj, da što prije stečete svoj kruh. Ružice, he, Ružice!

- O ja ću učiti sada dan i noć!

- Šta, od toga samoga nećete živjeti. Da, ja mislim, vi možete i bez toga dobiti službu.

- U službu ne bih rado!

- Ne bih rado, ne bih rado! To nije tako, kao kakav grof! Moj gospodine, sad morate, kad ste djevojku - Jest, sad nema više: hoću ili neću! Pa zar mislite? - Znam ja, to je vaša politika kriva; zar će vam to u dobro upisati, ako se žrtvujete? Nitko, vjerujte meni, staroj ženi!

U pravi čas dođe Ružica, jer je Kačiću već stala kipjeti žuč. Djevojka zastiđeno prizna pred materom, da ljubi Kačića, i prekine naglo svaku dalju primjedbu majčinu očitovavši strastveno, da joj je sve jednako, što će Kačić; ona samo znade, da hoće njega ili nikoga.

- E, pa dobro, no pustite vi to meni, djeco, napokon morate i sami gledati, da budete što prije svoji. Zašto se onda ljubite, ako toga nećete? Duge zaruke ne vode ničemu! - I starica ostavi mladence same.

Starac Šmirganz iskreno se radovao, te se kod ručka slavile zaruke. Mjesto po litre novoga vina morao je šegrt donijeti dvije litre stare graševine.

Gospođa majstorica također kao da se udobrovoljila, pače kod objeda priznala, da je to bila njena davna želja. Dakako, da mora žaliti, što se ne može odmah misliti na svatove, no kad nije drukčije, da je zadovoljna i ovako. O, Šmirganz morat će Ružici sašiti za vjenčanje krasnu odjeću s dugom, dugom povlakom; jedino šteta, što to ne može biti odmah. Al i ona ima jednu misao, neće je odati; ako joj to pođe za rukom, e onda bi se skoro mogli veseliti. Kačiću bijaše u dnu duše čitav objed i sve to slavljenje, osobito naklapanje materino, preko mjere dosadno i nesnosljivo. Ružica, sjedeći kraj njega, opažala je to i usrdnim dobrim pogledima molila ga, da se strpi. I njoj bijahu ovi praktični razgovori, koje je starica sveudilj i neumolno započinjala, upravo užasni, te su vrijeđali plemeniti joj zanos, koji se je zadovoljavao ljubavlju i nije ni za što drugo mario. Uza to ju je mučila dražesna mila stidljivost; bilo joj teško, što se ova njena čista ljubav otkriva danu, i što je otac, majka, pa i sam šegrt prokšenim lukavim očima pogledavaju.

Krešimir je teško iščekivao konac ručka. Ta šta mu treba u njegovoj radosti drugih ljudi, - on bi volio biti sam s njom. Tolike misli, toliki osjećaji niču redom iz njegove unutarnjosti, a sve živo želi, da njoj rekne, da joj se posve otkrije, da joj kaže, kako sada tek uviđa, da je dugo već ljubi. Da, da, sad mu neprestance dolaze u pamet pređašnji časovi, koji bjelodano svjedoče, kako ta njegova ljubav nije tek od danas, nego već Bog zna otkada! A uza to je pogledavaše pogledom ushićenim, sve se više diveći ljepoti djevojčinoj, svaki čas otkrivajući na njoj što novo, čega dosele nije opazio, a ipak je tako dražesno, tako krasno!

Poslije ručka sjeo starac Šmirganz odmah k poslu. Gospođa Hojkićka odlazila je u kupke, pa starac nije znao više, kamo bi se djeo, toliko je imao putnih i jutarnjih i dvoranskih toaleta prirediti, preraditi i popraviti. Još danas morao je najviše toga zgotoviti. Osam dana jur nije ni za koga drugoga radio.

"Ej, velik gospodin!" - pomisli u sebi Krešimir, a srce ga zaboli, što on svojoj Ružici neće moći ovako sjajan život podati.

Gospođa Šmirganz neprestance gonila muža svoga, da se požuri, te izjavi, da će sama odnijeti stvari k Hojkićevima. Tako i bude.

Tek pod večer se vrati.

Nije imala dosta riječi, da se nahvali, kako je divno i bogato snabdjevena kuća Hojkićeva. Ni kralj ne može ljepše imati. Gospođa, doduše, malko visoko nos digla, al za to on, tako ugledan gospodin, pa kako ljubazan! Nije se ustručavao reći joj dva puta "milostivna".

Kod večere onako slučajno napomene, da joj se je Hojkić tužio, da bi trebao u svojoj odvjetničkoj pisarni mlada čovjeka, a ne može nigdje pravoga naći.

- Eto, gospodine Kačiću - ili sad vam već smijem reći, Krešimire, - tu biste mogli dobiti mjesto. Ipak će vam biti laglje, dok ispite svršite, pa da idete k njemu. On mi je kazao, da bi vas dobro plaćao.

- K Hojkiću-? mogaše tek izustiti Krešimir. Od čuda nije se ni razljutio.

- Ma da! Njegova je pisarna sad već jedna od prvih. A on je mogućan, njegova riječ mnogo vrijedi kod gospode.

- Al vi ne znate, ja k Hojkiću ne mogu. - I Kačić se stidio sam pred sobom, da dalje na to misli.

- Vi ne možete k njemu? Mislite radi onih đačkih komedija; ah, to je davno zaboravio. Pa mogu vam kazati, da mi ju rekao, kako bi vas odmah primio i već prvi mjesec da bi vam dao šezdeset forinti, a poslije više!

Kačić se ne upusti u daljnju prepirku. Njega je upravo boljelo, da se može o tom govoriti, da bi on išao k jednomu Hojkiću! I tužio se na tu zlu sreću, što mu se baš odanle nuđa pomoć, gdje ga čeka sramota. Ostavi Šmirganzove i ode u svoju sobu. Za čas eto Ružice. Bila je zaplakana, ali je nastojala, da mu se prikaže mirna.

- Krešimire, što ti je? - bojažljivo ga upita i tiho stane kraj njega. - Nemoj se ljutiti na majčicu, ona je za to ipak dobra, ona samo misli, kako da ti bude laglje.

- Ali k Hojkiću! - krikne bolno i nestrpljivo Krešimir.

- Ne - ne! Nemoj misliti, da ja to od tebe zahtijevam! Ja se u te uzdajem; kako ćeš ti, onako neka bude.

- O, Ružice, kako si ti dobra! - i on joj zahvalno poljubi obje ruke. - Pa toj dobroti da ne prinesem ma koju žrtvu? Žrtvu-! Zar je žrtva riješiti se svoje bijede? Zar je žrtva započeti prvim korakom, da se domogneš svoga kruha? A godine su ovdje, pa to mora čestit čovjek imati. No Hojkić, baš od njega! - Ove cijele noći nije Kačić oka stisnuo.

Ponos, mržnja, sramota s jedne strane, a s druge mila, ljubljena, prekrasna djevojka i konac dosadašnje gadne bijede i tolikih oskudica...

"Napokon, živjeti se mora, pa te nudio ma tko tom potrebnom koricom hljeba!" - usklikne žestoko i podiže se u postelji prvim osvitkom još polusiva dana. Negdje daleko, daleko, ili dolje razizemlje ili prijeko u drugoj ulici javljao se kokot hrapavim, nedovršenim "kukuriku", i Kačić pomisli na apostola Petra! Lecne se i padne natrag nauznak. Sada usnu, a snivao je strašno mnogo. Među ostalim, da mu netko hoće Ružicu oteti, - ona da plače, a on da ni ruke ne može podići, da je obrani.

U toj se boli i strahu probudi. Još nije pravo ni oči otvorio, kad mu kroz vrata listonoša pruži list.

Pisao mu Narančić. Javljao mu, da će naskoro na put, gotovo za koji dan, no teška srca. Ljubljena njegova Vilma za nj je nedobitna. "Jednom sam imao prilike, da se s njom sastanem, - pisao on - to jest u nekom društvu. Moj šurjak Lucić naime priredio je izlet na Cesargrad. Bila kod toga i ona, bio sam i ja. Ah, da ti je znati, kako mi ju srce udaralo! No što ću ti o tom! Ja joj se ne usudih približiti, oh sram, sram me je bilo. A nekad - nekad slušah iz onih divnih usta: "Ja te ljubim!" Prijatelju! Strašno ti je to. Sada ta usta nemaju za me nego prezirno micanje. Ja sam potpuno nesretan, unaprijed sam znao, da će tako biti, al ipak pomisli, kod rastanka odvratila je moj poklon onako ravnodušno, kao i najstranijemu čovjeku. Da je bar traga bilo kakoj uzrujanosti, ljutosti ili čemu, - al ne, - upravo kao da nikad nisam bio za nju ništa. Boli to, moj Krešimire! No i ja sam grješnik! Ne smij se, al ja sada često pripijevam onu slavonsku koju si me baš ti prvi naučio. Sjećaš li se? Onu: "Grihota je divojku ljubiti, obljubiti, pa je ostaviti!" Pamti to, pa ćeš biti sretniji od svoga nesretnoga Živka!"

- Eto, a ja sam sretan! Da mu je ovaj čas tko rekao, da ide k Hojkiću, ne bi ni jedan tren oklijevao, već bi ga poslušao. Sad mu tekar sine pred očima sva strahota, kad bi Ružicu izgubio. A ne pođe li k mrskomu tomu čovjeku. Zar se ne izvrgava pogibli, da mu je otmu ili da barem odgodi zajednički život na tako daleko nesigurno vrijeme, koje je skoro ravno gubitku?

"Al, Hojkić, Hojkić!" I on osjećaše, da bi sebe čitava zatajio i svu dosadašnjost zanijekao, kad bi pošao k njemu.

Uto pođe, da traži među svojim knjigama i pismima snopić Narančićevih listova, pa da metne netom pročitano pismo k drugima. Tom prigodom nađe i onaj broj Bolićevih novina, u kojem su njega oštro napali. Sad mu se opet duša napuni ljutošću na Bolića i drugove. Dakle ovim ljudima, koji su svoj nesreći krivi - njima za volju da dalje trpim! - Pa kako navališe na me samo radi toga, što sam bio prepošten, pa im nisam pomagao bacati kamenje na čestita čovjeka! Oh - ovi divljaci, ovi kanibali, kojima nije najgadnije sredstvo suviše gadno, da ga prihvate u svojoj strasti. Zar njim za volju? -" prezirnim hladnim smijehom, gotovo glasno izgovori ove riječi.

"Ne njima nego Hrvatskoj za volju", - šapće neki tajni glas duše u njemu.

- Zar da moram gladovati, - odreći se ljubavi svoje, baš ja, Hrvatska toga ne zahtijeva! Ta ja mogu Hrvatskoj koristiti na svakom polju. Pa napokon, Hojkić mi neka bude prva ljestva. I jest! Dođem li k njemu, moći ću učiti, načinit ću ispite, bit ću odvjetnik, pa onda! - mirio je onaj tajni svoj glas i šetao uzbuđeno gore dolje sobicom.

"Al Hojkić je beznačajnik, sebičnjak, on je izdajica, ti si ga sam javno takvim proglasio!" - javljala se opet ona skrovita strana duše.

- Napokon Hojkić misli, da je onako po zemlju dobro, kako on radi. Izdajnik, Bože moj! Da li je Bolić bolji, koji viče i buči na sva usta, da su svi tati, a ono prodaje seljaku za prljavih dvadeset forinti kući i kućište! Da, i odvjetnik R., i za njega sam pisao, da je izdajica, pa sam išao! - govoraše glasno, upravo bijesno hodajući od jednoga ugla do drugoga.

"Odvjetnik R. je prokušan rodoljub, makar da nije nikad bio od tvoje stranke, ali on je uvijek ustajao na obranu prava domovine, ničega se nije bojao. On je književnik, podupire sve narodne zavode, gorljiv je branitelj jezika, k njemu si mogao ići, jer napokon teži za istim, za čim i ti. Ali Hojkić, tomu nije nego do moći i novaca!"

- Što će sve te ludorije, ta književnost, taj iskvareni jezik, što da do toga držim! Svi ti zavodi postoje samo na nesreću naroda. Da ih samo nikada nije bilo! Zar ta njihova jugoslavska akademija, ili jugoslavski muzej, ili jugoslavska univerza, koja manje vrijedi od zadnje francuske ili ruske gimnazije, zar za to da više držim do R-a., nego li do Hojkića? Jer onaj sve to potpomaže, a Hojkić je pametan, te mu nije ništa do toga stalo, već prianja uz one, koji također ne ljube svu tu slavu!

"No s kakovim obrazom mogao bi ti pred Hojkića?"

- A što sam nekad bio protivnik njegov, - ej, to u politici nije drukčije! Zato nam ne treba, da budemo "vo vijeki" neprijatelji, pa čemu uvlačiti u privatni život političku kavgu? Radi Tinke? Ej, nije on prvi. Eto Živka -. Pa što to na mene spada, promislim li pravo? S kakovim obrazom, s kakovim obrazom? Ala sam lud. A s kojim sam obrazom lagao i potpisao laži pred rektorom, uvrijedio starca čovjeka, pobirao sve laži u kotaru i šiljao ih mirne duše u novine? A neka se uzme i to: pisao sam i u službenom listu, pa jesam li s toga ma jedan čas bio nevjeran svojim načelima? Bolić je pače tvrdio, da radim patriotički. Da, da, eto ti ga, tako sada; ako se materijalno pridignem, bit će štogod od mene, i ja ću domovini hasniti, Boga mi, ja idem!

"Ne, ne, ne! Kad si tako dugo čekao, čekaj, strpi se jošte. Bit će kod drugoga kojega odvjetnika. Ne, nemoj k Hojkiću!" - silno ga odvraćalo nešto u unutarnjosti njegovoj.

Još na ulici nije bio odlučan, bi li pošao k Hojkiću ili ne. Zamišljen krene prema Jelačićevu trgu. Bijaše tek oko devet sati. Ne sastajaše nikoga, nego silnu povorku i starih i mladih činovnika, koji su svi išli prema gornjemu gradu u razne urede, strogo, pravilno, odmjereno, kao naravnane kazaljke u dućanu kojega urara. Drugda je uvijek ili s rugom ili sažaljenjem pratio ove velike mučenike; ovaj put pak zaviđao je njima. "Imadu svoj kruh!" - mislio je u sebi.

Uto ga netko postrance dirne. Ogleda se, eto krojača, kome već pet mjeseci duguje nekoliko forinti.

- Gospodine, što je? - upita ga mali žuteljivi majstor, koji je samo na podbratku imao nekoliko dlačica, i stane tik preda nj, da ne bi Krešimir mogao poći dalje, da je sve i htio.

- Dakle, molim vas? - nastavi krojač nestrpljivim glasom, pogledavajući ga drzovito u lice.

- Strpite se, bit će sve! - odvrati Kačić i htjede dalje. No krojač uzme vikati i bučiti, da se je čitavo mnoštvo ljudi sjatilo oko njih. Kačić samo da nije ponikao pod crnu zemlju. A krojač je dugo, dugo još vikao, i tek kad je već sve psovke iscrpao, udalji se.

- Idem! - odlučno reče Kačić.

XLI.

Dva mjeseca kasnije sjedio je Krešimir, kako to čini čitavo vrijeme od dana svoje odluke, u elegantno uređenoj pisarni odvjetnika Hojkića. (Gospodin šef uzeo ga prvoga dana u svoju sobu, a nije pustio, da radi u velikoj sobi, gdje su dva pisara pisala). Baš bješe svršio neke silne komade i htio si smotati cigaretu, kad ga odvjetnik umoli, da pristupi k njegovu stolu. Gospodin odvjetnik bijaše prema njemu izvanredno, gotovo pretjerano uljudan, pače slađano ljubazan; samo jedno ljutilo je i smetalo Kačića, što ga je naime uvijek nazivao "mladim gospodinom", a bili su malo ne istih godina.

- Vi ste htjeli pušiti, mladi gospodine? Izvolite - izvolite, ili stanite, zapušit ćemo ruske, prave ruske, evo gledajte škatulju. Dakle, jeste li zapalili? Dobro, - ja bi htio da nešto s vama razgovaram.

- Izvolite, spectabilis!

- Hm, ajte, ovi moji pisari sve bi htjeli da čuju. Ajdmo ovamo u kabinet!

Sav pod kabineta obložen je teškim sagom; u gornjem uglu kod prozora stoji pisaći stol od tamne hrastovine, nabavljen u jednoj od posljednjih industrijalnih izložba, te još sada kao da se zaboravilo skinuti, visi na njem glinena tablica uz napis: hors concours. Nad ovim stolom ispunja ugao pravi bronz, koji predstavlja muzu pjesništva s lovor - vijencem u ruci. To si je Hojkić sam naručio i posebice zahtijevao, da se taj vijenac pridade. Na podnožju statuete, dakako, urezano je: "Pjesniku Petru Hojkiću i njegovoj vili ushićeni štovatelji". U sredini sobe namještenje okrugao stol od svijetla drva, okolo njega stoje meki niski foteljčići, presvučeni tamno-smeđom svilom.

Kačića još nije bilo ovdje, pa ga se dojmi taj sjaj i raskoš. "Gle ga, taj seljak, pa kakav je gospodin!" - nehotice mu mune glavom.

- Dajte sjednite! Meni se ne da danas raditi, bijes bi ga znao, a posla! I za saborski klub i za novine, a i ovdje! I Hojkić se pomnjivo spusti u fotelj i pokaže Kačiću, da to isto učini. - Razgovarat ćemo malko.

- Kako izvolite, - odvrati mu mirno Krešimir.

- Hej, mladi gospodine, kada kanite na ispit?

- Sada naskoro. Čitavo ovo vrijeme bio sam marljiv. - Kačić nije lagao. Otkada se njegovo imućstveno stanje poboljšalo, mogao je puno laglje učiti, a Ružica kao da mu je pri tom pomagala time, što je mirno i tiho uza nj sjedeći radila. Pa tako mu je bilo ugodno kod kuće za stolom pred knjigama probaviti vrijeme.

- No, što mislite, kad ćete biti sasvim pripravljeni?

- E, dakako, cio dan ne mogu učiti; zato mislim, da prije listopada neće biti ništa.

- Čujete, to je kasno! Vi ćete mi oprostiti, al ja sam iskren, pa mi je zbilja na srcu vaša budućnost. Vi ste zaručeni -.

Kačić mu ne odvrati ništa.

- Nemojte krivo razumjeti mojih riječi. Bože sačuvaj, da bih htio nepozvan pačati se u vaše stvari. Al ja, znate, svakomu rado pomognem, gdje mogu; napokon nadam se barem, da ste o tom uvjereni! No što da duljim. Vi ste našli djevojku, umnu i krasnu gospođicu, pa što bih ja onda odgađao! Molim vas, da i položite ispite, ej, onda je tekar trogodišnja praksa, onda još odvjetnički ispit, a onda još daj moli ovdje i ondje za stallum agendi. Vidite, vi morate računati, da vam još najmanje treba pet šest godina. Jer dobijete li makar odmah odvjetništvo, onda vam ipak treba tekar klientele. Dakle molim vas, koliko vam treba, dok budete svoji!

- Što ću, kad nije drugačije!

- Ej, to o vama ovisi; pođite u državnu službu, - izlane ujedared Hojkić, ali se čuvao kazati, da je bila jučer kod njega Šmirganzica.

- No i tamo treba mi ispita.

- No da, ali to traje nekoliko mjeseci, - a ne godine, kako za advokaciju. Uostalom meni nisu poznate vaše imućstvene prilike, oprostite, ali advokacija treba bar nekakav kapital.

- No ja barem ne bih rado u službu pošao.

- Ah, šta ćete, kad čovjek nije gospodar svoje sudbine. Noja vas ne razumijem; u službi imadete svoj sigurni dohodak, dok ste živi, ne treba vam se nevolje bojati. Pa onda karijera!

- Ali ja želim biti slobodan, raditi u korist naroda i domovine.

- A da, vama se još vrzu glavom takve misli. Slobodan! Tko je slobodan? Sve je to idejalizam, koji pristaje dvadesetgodišnjemu mladiću, ali ne čovjeku koji ima već dužnosti prema jednome biću. Zar vi kao činovnik nećete za domovinu i narod raditi? Nigdje, ni u jednome zvanju ne možete toliko neposredno djelovati. Uostalom de gustibus non est disputandum! - I Hojkić otpusti Kačića.

Došavši Kačić kući, nađe Ružicu zaplakanu. Zabrinuto stade je pitati za uzrok tuge, moliti je i zaklinjati, neka mu kaže, zašto je plakala; no ona nikako pa nikako, već sveudilj ponavljaše: "Ne mogu, ne mogu!" Pače se silila, da bude vesela. Napokon kad nije nikako prestao zahtijevati, da mu kaže, i kad se je već počeo ljutiti, otkrije mu, da se je prepirala s majkom poradi njega.

- Zašto?

- Majka, al ne ljuti se, majka misli, da ti sa mnom ne misliš ozbiljno, jer onda ne bi još i sada oklijevao, da pođeš u službu. Kaže, ako ti primiš kakovo mjesto, mogli bi se za koji tjedan uzeti, a ovako nikada. Ja sam te branila, a ona mi se počela groziti.

- Groziti? Čime groziti? - u strahu je on prekine.

- Ta onaj dosadni Iler ne da još uvijek mira, pa je majka rekla, da ću morati za nj poći.

- A ti, što reče ti?

- Zar ne možeš pogoditi! - I ona, kako je sjedila, podigne glavu ispruživ svoj krasni vrat, pa ga strastvenim, napola zaklopljenim očima pogleda, te blaženim posmijehom na usnama uhvati ga za ruku i privukav ga k sebi, poljubi ga tihim dugim cjelovom.

Njemu zaigra srce od milja, pa ako ikada, to je ovaj čas bio uvjeren, da je za volju ove djevojke moguć sve učiniti.

- Ja ću dokazati, ja ću dokazati! - uzme na to glasno vikati i pođe u svoju sobu. - Makar deset godina čekao, ja ću joj vjeran ostati.

Iza nekoliko dana dođe u Hojkićevu pisarnu Kolaček s nekim na glasu profesorom. Kolaček nije se sada više pravo sjećao, da li se je ikad u svom vijeku miješao među vikače i nezadovoljne elemente; pa je možda jedino svoju bogatu punicu, koja se je dugo smrti otimala, više mrzio od ma i najnježnijega opozicionalca. Ali zato je on sada bio zastupnik na ugarsko-hrvatskom saboru, te je često bio na dvorskim objedima, a nadao se još prvom prilikom postati saborskim predsjednikom ili barem potpredsjednikom. Ako to ne, onda će svakako biti član delegacije, pa dobit će orden, plemstvo!

Hojkić primi goste preljubazno, skočivši sa stolca, i odvede ih u kabinet.

- Svakako, svakako, vi ste dužni stranci. Jedan od naših najvještijih pobornika, pa da ne bude u saboru - čulo se glasno Kolačeka vikati.

- Molim, ako gospoda misle, zašto ne! Moja je patriotička dužnost, al vjerujte, imadem silna posla u kancelariji, a moj perovođa ipak još nije toliko vješt.

- Ne izvinjavajte se. Preuzvišenost nas je naročito zamolila za vašu osobu.

- Volja preuzvišenosti, zastupnika krune; vi znadete, ja sam graničar, a taj da je svoj život za cara i kralja.

- Gospodine Kačiću! Molim vas, dođite malko ovamo! - prekine Hojkić svoj govor sam.

Kačić pristupi, poklonivši se nespretno ponosnoj gospodi, koja su se neizrecivo važno držala.

- Vi ćete mi znati najbolje kazati, no molim, neka stvar ostane među nama! Evo gospoda žele i misle, da bih ja tamo u vašem kotaru kandidirao za sabor. Jesu li vama poznate prilike, te biste li vi mogli kazati, da li, i kako, i kroz koga bi čovjek mogao ondje prodrijeti?

Krešimir u prvi čas nije znao od udivljenja ništa reći, - smeteno i glupo tek mogaše gledati izbuljenih očiju ravno u Hojkića. Onda ga zaboli ovo pitanje. Zar je već tako duboko pao, da se Hojkić usuđuje njega takovo što pitati, s njim i pred njim uopće o tom govoriti? "Da - da, zašto sam išao k njemu?"

- Dakle što mislite?

- Zar ne, da je ondje lako? - umiješa se Kolaček.

- Lako! Jest, ali ne za gospodina Hojkića, - odgovori napokon Kačić.

- O, o, moj gospodine, vi se varate. Podžupan piše, - Kolaček se taj čas sjeti, da je podžupan upravo za ovaj kotar izvijestio, da prijeti pogibao, - no da, on javlja, da bi išlo.

- Napokon ide sve! - bez misli odgovori Kačić, koji je neizrecive muke trpio. - Dozvolite, poglaviti, da se udaljim.

- Molim, - hladno mu namigne Hojkić glavom u znak dozvole. - Vederemo, vederemo! - obrati se prema Kolačeku i profesoru.

- Dakle vi privoljujete?

- Jest. Ja ću još danas u banske dvore.

Na to se raziđu. Hojkić ostane u kabinetu, te je šetao gore dolje. Tako bi uvijek činio, kad nije bio čime zadovoljan. Zatim ujedared ode iz pisare, i za dobra pol sata vidješe ga elegantno odjevena, gdje je zakrenuo u Mesničku ulicu.

Poslije podne sjajilo se opet lice Hojkićevo od dobre volje.

- No, mladi gospodine, ta nemojte tako marljivo! Evo, izvolite jednu cigaretu, malko ćemo se odmoriti i razgovarati. Kazat ću vam nešto znamenito i zanimljivo za vas.

- Tako -? odvrati tek Kačić, no primi ponuđenu mu cigaretu i ustane sa stolca.

- Jest. Bio sam danas gore kod vlade, pa jer mi je uistinu vaša budućnost na srcu, - to sam se malko propitao, ne bi li bilo moguće, da budete namješteni.

- E, spectabilis, ta vi znadete, da ja toga ne želim.

- Vi dakle ne želite, da budete jednom svoj čovjek? Prestanite! Sve to nije nego koješta. Mislite li, da ćete tim što rodoljubno učiniti, budete li se uvijek s bijedom borili? Pomislite na Ružicu!

Kačić nestrpljivo makne glavom. Ljutilo ga, što se Hojkić ovako miješa u njegove stvari, - no ne usudi mu se ništa odvratiti. Ovaj zato nastavi:

- Vi ćete dobiti službu, pa ste sigurni za sav vijek, i vi i vaša žena i vaša djeca; - ta morate i na to misliti! Danas je takvo vrijeme, da vlada pozitivizam; samo za pozitivne ljude opravdano je, da su ovdje, sve drugo spada u Stenjevac. Valja računati, računati! - i Hojkić si pogladi dva tri puta dugu, lijepu bradu, pače je u zaboravu pritisne k ustima i stane je gristi. - Da, danas su takva vremena! - nastavi opet važno. - Pa, moj gospodine, upravo rodoljublje goni čovjeka dandanas, da tako radi. Držite li, da ja manje ljubim Hrvatsku od vas? Ne, toga ne smijete. Ne, ali ja u toj svojoj ljubavi neću da budem slijep. Što hasni vikati, bučiti, psovati, ostati ruku slobodnih, ili bolje da kažem, usta razvaljenih, pa za tu cijenu odreći se udobna života, a kad se tim ne postiže ni želja, da uradiš štogod. Čovjek mora računati sa činjenicama. One su pak takve, da se ništa ne da postići, pa treba čuvati ono, što imaš. Svladati se ovako jest najveće rodoljublje. No tko vam kaže, da vi u službi ne možete za narod ništa raditi? Upravo ovdje!

Dolazak Kolačeka, Salajića i profesora prekine dosadašnju zabavu.

- Vi ste doktore bili kod bana? - upita ga odmah Kolaček, ne metnuvši ni šešira iz ruke.

- Jesam. Preuzvišeni svakako hoće.

- Ma dakako. Vi i onako radite već za naše saborske stvari, što će dakle biti istom, budete li jednom u saboru.

- A treba jednom, da dobijemo što odlučnijih ljudi. Ovi pretjeranci, Bože moj, ako se čestito ne osiguramo, sve bi mogli pokvariti. Ne znaju oni, kako sve o vlasu visi, bome neće trebati mnogo, pa eto ode nam autonomija! Šta onda, - vjere mi -, neće se tada za Hrvatsku maknuti ni jedan cigli prst u čitavoj Evropi. A ipak je sada lijepo hrvatski uredovati! No na to naši ekzaltadosi i ne misle. A pomislite, kako ti postupaju. U današnjoj sjednici podnio je Bolić interpelaciju, kojom pita "očinsku i vrijednu" vladu, da li je istina, da je doktor Lucić, poznati uzuraš, jednoga svoga dužnika otrovao, jer mu nije htio platiti stotine na stotine; pa kad je zastupnik vlade smjesta odgovorio, da ne dopušta na nedužna čovjeka ovako napadati, onda je Bolić stao vikati, psovati i bučiti, da je predsjednik bio prisiljen sjednicu dignuti. Zar onda neće sav naobraženi svijet kazati, da za Hrvate nije sabor?

- Jest, jest, divljaštvo! - potvrdiše u jedan put Salajiću i Kolaček i Hojkić i profesor.

Kačić je jednako šutio i stajao kod svoga stola. U prvi mah htio je prekinuti Salajića, no kad je ovaj saopćio Bolićevu interpelaciju, bješe od boli i odurnosti preneražen. "Pa da se uz takve ljude dade štogod učiniti; zar da onda vjeruješ u njihova sredstva? A ja odbijam od sebe ovo, što me sada jedino može sretnim učiniti!" - govorio je u sebi gorko i manjom je suprotivnosti slušao razgovor Kolačeka i ostalih, koji su slavili svoju politiku opreznosti, samozataje i mudre obzirnosti. Nekoć bi im bio doviknuo, da toga ne čine nego u sebične svrhe, a sada kao da je postao posve malodušan i uvjeravao sama sebe, da ti ljudi ipak nisu tako zli, kako je mislio.

Salajić se pače poređivao Alkibijadu i njegovoj politici prema Špartancima, kad se je radio o atenskim zidinama, a Kačić kao da mu je vjerovao.

Poslije dade Hojkić donijeti butiljke pravoga burgundca, te se čitavo društvo povuče u pokrajni kabinet. Kačić morade također s njima. Njemu bude pače sada ugodno, što sjedi među ovom znamenitom i moćnom gospodom. S politike krene govor na druge dnevne malice, a tom je prilikom mogao svaki od njih do dvadesetak imena "domorodaca" nabrojiti, koji ih oblijeću svakakvim molbama, da ih kod vlade preporuče. Salajić morao je pomoći ovomu kapelanu, da dobije župu ili barem upravu župe; onome odvjetniku, da dobije povoljnu rješidbu; trećemu opet neka ishodi zajam i tako dalje. A Kačić slušajući ta imena čisto se snebivao; ta gotovo za sve je znao, kako su silni protivnici vladi.

"A samo ti da budeš tako lud!" - sve mu je u unutarnjosti klicalo, i ozvanjale u njem onomadnje Hojkićeve riječi: "Pozitivizam - pozitivni ljudi!"

Kad su Kolaček, Salajić i profesor otišli, htjede se i Kačić udaljiti, no Hojkić ga pridrži.

- Ostanite malko! Ja bih ipak htio, da budemo na čistu.

- Glede čega?

- Ma glede vas. Vi ćete uvidjeti, da mi treba pravi perovođa, koji je ispitan, koji me može kod suda zastupati. I Hojkić dostojanstveno pogladi bradu.

Kačiću je malo ne prestalo srce udarati.

- Hm, a ne bih rado, da opet toliko patite, a nuđa vam se prilika, sutra već možete biti imenovani.

- Ma i za to treba ispita! - otkine se u strahu Kačiću.

- Dakako, no ja mislim, meni za volju - da - rekoše mi danas gore kod vlade, da bi i bez ispita išlo.

- Što! - usklikne Kačić veselo, a da nije bio svijestan o tom veselju.

- No da, oni bi vas privremeno imenovali, dakako - no samo morate vi - da ste pametni i da se okanite tih mladenačkih pretjeranosti, jer to, dopustite mi, i nije više za vaše godine.

Kačić ne odvrati ništa. Sjeti se Ružice i gledao ju je u duhu, kako bi sretna i sva sjajna od radosti bila, da joj kaže: "Eto, sad možemo!" Oh, i jedna ljepša slika od druge zabrodila mu u duhu, gdje je svagdje vidio sebe i nju u malom dražesnom kućanstvu, gdje se brinu jedino o tom, kako će ljubavi svojoj ugoditi.

- Što, moj mladi gospodine, svaki je sebi najbliži. Zar da opet gladujete? A eno zaručnice! Pak ja vam opet velim, kao činovnik imadete prilike najprije narodu pomoći i za nj raditi. Vi ste valjan i darovit čovjek, od vas možemo se nadati nečemu; a dođe li mjesto vas kakav glupan ili nepoštenjak, zar ste onda rodoljubni bili, kad ste mu prepustili mjesto?

- Istina je, al ja sam uvijek drukčije pomišljao svoju budućnost.

- Nemojte više o tom ni govoriti. To ste onda morali dosad drukčije raditi. Već ste promašili.

- E dakako, pravo velite, napokon ja bih -

- Tako, tako! - uleti mu u riječ Hojkić, - drago mi je, što uviđate.

- Ma jest, čovjek može svagdje koristiti narodu.

- Evo, sad ste pravo rekli. Dakle da nastavimo. Kako jur rekoh, oni bi vas i bez ispita imenovali za političkoga činovnika; pomislite, lijepa služba, imadete za prvi mah do hiljadu forinti plaće, a gdje su komisije? Boga mi, može se lijepo i udobno živjeti. A ja bih nastojao, da dođete u dobar kraj ili makar k vladi.

- Boga mi, to bi gotovo još najbolje bilo; napokon -

- Dakako, znate, vi ste politički kompromitirani; no - no, ne traži se u vašoj službi, da činite političke usluge, ali naposljetku i vlada mora sigurna biti, koga drži u službi, jer bi drugačije mogla doživjeti, da najvećemu protivniku povjeri državne poslove. To pak ne smije da bude; dakle vi bi morali dokazati, da ste - da se smije u vas pouzdati.

- Dokazati? - smrknuto upita Kačić.

- Trice i kučine! Prije nego vam se služba dade. A ma ne ište se Bog zna što. Znade se, da imadete tamo u svom kotaru upliva i da biste mogli koristiti. Vi biste dakle napisali nekoliko redaka na uglednije ljude; listovi već su sastavljeni, treba samo, da ih potpišete. Ne bi ni zlo bilo, da u službenom listu ma kojim god povodom prosvjedujete protiv tobožnjih osvada, kojima vas bijede, da ste pristaša opozicije. Mogli biste spomenuti, da je danas u Hrvatskoj jedina vlada sa saborskom većinom, koja po narod dobro misli i koja mu - što je glavno - može koristiti.

- Pa što je u tim listovima? - glupo zapita Kačić, a glas mu od muklosti zamirao.

- Ništa, nego da me preporučate za kandidata protiv Bolića.

- Gospodine! - zavikne Kačić i odbaci nedogorjelu cigaretu daleko od sebe.

- Zar nećete?

- Ta to bi bila lopovština. Ja ne odobravam vaše politike, a i radio sam upravo u onome kotaru protiv ove politike, pa da sada!

- Možete li odobriti politiku Bolićevu, odobravate li demoralizaciju, koju širi protiv svakoga autoriteta?

- Al još manje odobravam samovolju i silovitost, kojoj vaša politika nije nego najspremnija ropkinja.

- Molim, molim, vi valjda uviđate, da ja ovdje s vama o politici ne pregovaram. Kažem vam: Ili ćete ovo učiniti, sutra još, te ćete prekosutra biti namješteni; ili vam ne treba da od sutra više u moju kancelariju dolazite! - izgovori Hojkić hladno svojim najpatetičnijim glasom i otpusti Kačića.

Kad se je sam na ulici našao, najprije mu je bilo, kao da bi morao plakati. Proklinjaše čas, kad je k Hojkiću došao. "Eto, to su posljedice, to su posljedice!" - očajno je ponavljao. Proklinjaše isto tako svoje siromaštvo, koje ga sili, ili da učini nešto nepošteno, ili da opet padne u svoju pređašnju nevolju i oskudicu. Sve mu srsi prolazili tijelom pomišljajući, da će opet tako biti. "A šta onda s Ružicom? Jao, onda je ona za me izgubljena!"

Lutao je u ovakom trzanju, strahu i očajnosti do kasne večeri po gradu. Ne mogaše se odlučiti, da pođe kući. Bojao se stupiti pred Ružicu, - strašeći se, ne čini li joj krivo, i opet, neće li se u njenoj prisutnosti odlučiti za zahtjev Hojkićev. A ipak činio mu se taj zahtjev, što je dalje razmišljao, to manje gadan. Napokon svim pogodnostima, kojima ga je Hojkić toliko zavodljivo nudio, ako mu učini po volji, mogao je taj čas malo zabaviti! Ta za Boga dragoga, njegov žar odavna je jenjao od nepouzdanja, njegova ljubav za Hrvatsku, hvala Bolićevu nastojanju, nije imala ništa konkretno pred sobom, za čim bi mu srce uistinu pregnulo; to je bilo tek nešto neopredijeljeno, u čem je sve mjesta imao; čim da se dakle oboruža i brani protiv zamamnih udobnosti života, gdje da uzme snage, da se baci u pređašnju bijedu? "I jest sve skupa djetinjarija! Šta je to napokon, ako pišem, neka Hojkića biraju? Zar da se čuvam, da ne bih Boliću škodio? Onome razbojniku tuđega poštenja! Napokon ja sam se riješio, da sam išao k Hojkiću u službu!"

Ovaj put mučile su Kačića mnogo manje sumnje, nego kad mu je bilo poći k Hojkiću u pisarnu.

Drugo jutro donese mu listonoša list iz Dražđana. Pisao mu Živko i javio, da će se skoro vratiti. "Ja sam sveudilj mislio, da ću moći izvesti svoje namjere, te ozbiljnim gospodarstvenim radom pomoći domovini i narodu. O -, i sve ovo vrijeme, što sam u tuđini, napeo sam sve sile, da što više skupim iskustva na tom polju. Koliko li krasnih osnova zasnovah! A sada je sve s Bogom. Javno stanje u Hrvatskoj je takovo, da bi ludo bilo i pomišljati na mogućnost izvedenja, a da se najsvetije stvari narodne ne izvrgnu najvećoj pogibli. Pa biti makar najbogatiji, a žrtvovati svoje poštenje i samosvojnost, ludo je i gadno u životu pojedinca, koji je ipak posve realan pojav; a kako da se to ne mora zavrgavati i osuditi u životu naroda, koji naposljetku postoji kao idejalna skupina. Tu mora dakle biti također temelj idejalan. Kod nas je pak dotle već došlo, da prijeti pogibao svemu, na čemu se opstanak naroda osniva. Da to nije tek pretjerana bojazan, svjedoči najbolje postupak s odvjetnikom R-om. Uz takve dakle prilike valja nam se svega okaniti i stati u prve redove na obranu svih uvjeta, koji su nužni za narodni opstanak. Ja sam se riješio, jer držim i osjećam, da bi svako drugo ponašanje suviše odavalo lijenost i kukavštinu, a i duševnu nemoć. Vraćam se dakle kući, gdje ću uz ostale rodoljube braniti Hrvatsku i sve ono, što je s ovom misli u savezu. Dakle mjesto zvižduka i štropota strojeva moje tvornice eto moga glasa, koji mi se kida iz dna prsa i kojim ću morati na sve dušmane navaljivati. Jer pogibao je velika...!"

Pročitavši ove retke Krešimir je blijedio i podrhtavao. Napokon spusti nemoćno ruke niz bokove, te bolno prošapne: "A ja bijednik, taj čas samo da se nisam odrekao svega!"

- Ne, makar trpio baš paklenske muke! Al Ružica -! Oh, Bože, zašto baš mene takvim kušnjama mučiš! Kako bi sve lijepo moglo biti. Jao, jao, zašto nisam učio! O Bože, Bože, kako gorko plaćam sada izgubljene godine! No zar nije sve iluzija? Živko se vara. Da se i smije nadati pobjedi, narod će sve jednako trpjeti; dok je toga svijeta, bit će uvijek i muka! Zar o tom ovisi sreća naroda, ako ja patim? Bože moj, pravo je rekao Hojkić; još je bolje, da budem ja, nego da bude drugi, koji ne ljubi zemlje ni naroda. Oh, šta ja to! Kako sam duboko pao! Hojkiću, Hojkiću! Ti si me otrovao. Ha - ha - ha - ne on - nego moja bijeda, koje se zadobavih svojom lijenosti. Ali neću pasti, ne, ja ih sve skupa mogu mrziti, ali Hrvatsku ljubim!

Ovaj čas bane u sobu Ružica, sva u suzama.

- Krešimire, dragi Krešimire, spasi me! I baci mu se na grudi i ovije mu se mekim, glatkim svojim rukama oko vrata. A djevičanske nježne grudi joj se od boli nadimale, i on osjećaše na prsima svojim kucanje uzbunjena joj srdašca. Zaboli ga u duši muka ljubljene djevojčice, te ne mogaše drugo, nego da joj pogladi kosu sa čela. Tek za čas zapita u svojoj smetnji Ružicu, što joj je?

- Ah, ovdje je gospođa Ilerica. I djevojci zaguši plač i ridanje dalnje riječi.

- Ilerica? - sa strahom izgovori Krešimir. Zar opet? - i ne usudi se da dalje pita.

- Jest. A majka me sili, da pristanem; želi još danas sve urediti, kaže, da ne smijem u kući ostati, ako ne privolim. Veli, da, no ona kaže, da ti ozbiljno ne misliš, da ti se služba nuđa, a ti je nećeš; joj, joj meni, a ja ne mogu, ja te suviše ljubim.

- O, Ružice!

- Ne, ja ga neću. Povedi me odavle, ja idem s tobom, - makar ovako. O, ja znadem šiti, pa ćemo živjeti.

- Ružice, Ružice, ti si..., o ja ne zaslužujem tvoje ljubavi! Al ne, - ne! Ne primam ove žrtve. S Bogom! I on je pusti i kao vjetar poleti iz sobe.

Odluči, da ravno ide k Hojkiću. Na ulici slegla se nešto njegova uzrujanost, te jedan trenutak stao razmišljati ne bi li zbilja mogao prihvatiti ponudu Ružičinu, "najposlije makar pošao kući kopati, pa ću biti seljak!" - Al mogu li Ružicu - ne! Zašto ne? - Uto prođe mimo banskih dvora. Upravo taj čas iziđe na velika vrata jedan od prvaka Bolićeve stranke, obučen u crnini. Slavili su ga kao jednoga od najsilnijih govornika i najvjernijih rodoljuba. Brzo, kao da se skriva, sunuo u fijaker, koji ga je već čekao. Kačiću se to silno dalo na čudo, što taj čovjek ide u banske dovre. Crni frak, bijeli ovratnik, svijetle rukavice, ta ovako se samo k njegovoj preuzvišenosti ide. Nije mu bilo dugo sumnjati. Iz banske kuće izađe dnevničar, koji je nekoć s Kačićem u gimnaziju išao. Ovaj mu se približi, lukavo se smijući.

- Jesi li ga vidio? - zapita odmah Kačića.

- Zar dr. Ž-a? Jesam.

- Pa zar se ne diviš? Bio je kod bana, a ja evo znam i za što! - pa pokaže spis, što ga je u rukama držao i uzme nevješto mađarski pisani sadržaj čitati. - Ovo ti je njegova molba, koju je podnio madžarskomu ministru, da mu podjeli nekakvo poduzetništvo kod šuma krajiških, ili kod investicionalnoga fonda, ili kod željeznice, ne znam pravo! A ministar poslao banu. Danas je bio radi toga dr. Ž. gore, a ja nosim sada spis k financijalnoj direkciji. Dobit će dr. Ž.; ali sad valjda neće više goniti grom i pakao na bana!

I mali pisarčić otrča prema Mletačkoj ulici.

Kačić se sada i snebivao i ljutio i smijao svojoj gluposti, svome idejalizmu. "Ja, dakle, neznatan đak, da tu kakve žrtve prinosim, da žrtvujem Ružicu - da se mučim, a taj proslavljenik piše madžarske molbenice, puže pred ministrom i banom te moljaka za milost! A ja da sumnjam, što mi je raditi? Međutim neka Ilerica isprosi Ružicu!" -

Sad pohiti ravno u Hojkićevu pisarnu. Pomisao, da bi mogao izgubiti Ružicu, bijaše za nj nesnosna. On ju je ljubio svom dušom i cijelim srcem; gotovo ne mogaše pomisliti, da bi mu jedan čas bilo moguće živjeti bez nje. "Oh, a neću li potpisati ono, ja je izgubih, ja sam bez kruha!"

"Pa što, i opet velim, pravo ima Hojkić, dandanas se u ovakovom skromnom, svagdašnjem radu na polju prosvjete može najprije narodu hasniti. Odlučio sam, - veli Živko; dobro, i ja sam odlučio. O, Ružice, tebi za volju sve!"

Uto dođe u pisarnu. Hojkić ga primi ljubazno, no svečano. Krešimir nije znao sada, kako bi počeo; neopisiva smutnja zaokupi mu svu dušu. Srećom, da je Hojkić počeo.

- Vi ste dakle uvidili, da imadem pravo?

- Ja ću pisati, - muklim glasom odvrati Kačić.

- Bravo, bravo! Evo, sve je ovdje priređeno. Ta imade kakih desetak pisama, i na vašega oca. A i ono očitovanje.

- Dajte ovamo! I Kačić uzme drhtavom rukom potpisivati svoje ime. Nešto ga suzdržavalo, da se potpiše Krešimir, već je samo pisao Petar Kačić.

- Izvolite! - izlane kod zadnjega potpisa Kačić, blijed kao smrt. Najviše ga bolio list na Lucića. No odrešito trgnuv glavom i izmrmljavši: "Ah - šta, neka, svejedno je!" - otrese se i toga čuvstva, te se silomice uzme naslađivati mislima na Ružicu.

- Hvala vam! A evo, da vidite, da nisam slagao, izvolite primiti ovo! - Kačić uzme u ruku složeno pismo, mekanično ga otvori, i čitaše svoj dekret, kojim bješe imenovan za činovnika kod kr. javne oblasti. Bez misli, bez prave radosti, buljio je u lijepa slova dekreta, u nečitljivi potpis banov; neka omama svladala ga potpuno. Tek malo po malo dozivao se k svijesti, a ono, što je osjećao, bilo je sasvim slično stidu, užasnoj grižnji savjesti. - I Bog zna kako: on, koji je odavna svako čitanje pjesničkih djela odvrgao, sad se sjeti prizora među Faustom i Mefistofelom, kad je Faust potpisao strašnu svoju obvezu. Oh, taj Hojkić pričinio mu se sada sasvim kao sam đavao!

- A sad pohitite kući i javite sve Ružici. Moju čestitku također.

- Jest, jest, k Ružici! - ponovi glasno i ne rekavši ni "zbogom" Hojkiću sune kroz vrata.

Za nekoliko časova držao je u naručju dragu svoju zaručnicu uz blagoslov njene matere, koja se više i ne obazre na kuhinju, već pusti ručak i pohiti odmah k župniku, da udesi sve potrebito za vjenčanje.

Još isti dan čitalo se u službenim novinama na čelu lista: Nj. Preuzvišenost Ban... obnašao je Petra Kačića, svršenoga pravnika, imenovati... i tako dalje.

Na trećoj strani lista čitala se je pod rubrikom "javna očitovanja" izjava Petra pl. Kačića, koje je glasila onako, kako mu je Hojkić predložio bio, tek nešto jasnije i krupnije, te nije moglo apsolutno nikakve sumnje biti o njegovu političkom "vjeroispovijedanju". Samo da nisi među recima čitao riječ: "pozitivizam".

Izjava je svakako u prvi mah svratila na se neku pozornost publike po kavanama. Istina, ne dugo; - ljudi ili privikli već takim stvarima u Hrvatskoj, ili možda i sami toliko pozitivni, da su razumjeli pozitivističnu opravdanost Kačićeva koraka ili možda - a to će biti najvjerojatnije - nenaučeni ni o čemu razmišljati, - zaboravili su onaj mah tu izjavu, čim su novine iz šaka metnuli, pa se požurili, da im ne umakne prilika igrati malu partiju taroka "in Dreien".

Samo jedan gost u "Narodnoj kavani" na Jelačićevu trgu ostao je gotovo zapanjen na svom mjestu. Ruke su mu klonule do koljena, te je držao u njima novine, a da nije za to ni znao. U licu nategle mu se crte od boli i žalosti, a oči ukočeno gledale preda se. Bio to Živko Narančić, koji se je jutrošnjim žakanjskim brzim vlakom vratio iz tuđine. Ovamo u kavanu došao je svijetla obraza i sretna lica, da potraži Kačića i da mu javi svoju neopisivu sreću. Danas ujutro, kad je iz hodnika izišao, bješe mu prvi korak k starcu Mirkoviću. Nisu spomenuli ni jedne riječi o prošlosti, ta znali su, da ih čvrsto vežu dvije zajedničke im ljubavi, takve ljubavi, kojima se za volju mogu i zablude oprostiti. Jedna ljubav bila prema domovini Hrvatskoj, a druga ljubav prema dragoj Vilmi. "Znao sam, da ćeš se vratiti", tek reče Mirković i odvede ga ravno k Vilmi. Ona još uvijek sjajna u svojoj ljepoti, povećanoj turobnim titrajem, koji je lebdio u krasnom joj licu, dočekala je Živka srdačno; i u prvi čas mogao je siguran biti, da je ova dobra plemenita duša sve oprostila, i da ovo stalno srce svejednako ljubi.

I kad ostadoše sami, no da, jedan čas - i oni se nađoše na grudima. Otac ih ovako zateče, a suze radosnice kanuše mu niz plemenito, umno lice. Živko je morao u njih ostati i tako je tek sada poslije podne dospio, da potraži Kačića. Kod kuće u njegovu stanu rekoše mu, da je u kavani. I on pohiti ovamo. Mjesto Kačića našao je njegovu izjavu.

Dugo ne mogaše Živko da se osvijesti od udarca, što mu ga je izjava Kačićeva zadala. Gotovo osramoćen, bijedan, smrvljen plakaše za izgubljenim drugom. "Nisam ipak mislio, da će baš tako strašno biti. Dosta mi je bilo, što sam se morao bojati, da neće čovjek dosta naučiti pa se zapustiti, te da neće biti od njega nego prazan vikač ili opet jednostavan sirotan, koji ide u službu, da steče hljeba. Ali ovo! Ah, pa da se čudim! Uzeli mu najprije vjeru u sve, ubili mu ljubav za ljepotu i znanost, naučili ga mrziti sve ono, što i neprijatelji hrvatski mrze, a onda opet morao je proniknuti u svu njihovu kukavštinu i beznačajnost. A vrijeme odmiče, život traži svoje: moralo je tako doći! Najžalosnije je uza to, da nije on sam -, nego ih Hrvatska ima u svakom kutu - ovih izgubljenih Kačića.

Ovo su bile Živkove misli, dok je ovako bez kretnje sjedio na svom mjestu. U to uđe Kačić, u novoj odjeći, nekako ozbiljan, prkosit, svečan.

U prvi čas našli se svi u kavani u neprilici, jer su ga dobro poznavali. Ta bio je poznata ličnost. Ovoj smetnji učini kraj nekaki mali guravi gospodičić, koji je poslije podne najljuće psovao, pročitavši njegovu izjavu. Taj sad odmah k njemu pohrli i uze mu uljudno i "srdačno" čestitati i pitati, u kojoj je "dietenklasi". Kačić mu važno odvrati, da je u devetoj. "A dakle hauptmannsrang", - te se još smjernije zguri mali guravac. Na to su došli drugi gosti, pa Kačiću redom čestitali.

Jedini Živko ostao na svom mjestu i okrenuo Kačiću leđa, kad je ovaj htio da k njemu pristupi.

I bijedan, nesretan, i ne znajući pravo što govori šaptaše Živko: - "Oj bijedna Hrvatska, kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu: "Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim; ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svega zla - i daj nam značajeva, daj nam značajeva!"

I Bog će uslišati ovu molitvu, pa će biti dana i svježa uranka; nestat će ove teške noći, razbježat će se njene grabežljive zvijeri, što no gramze u tmini njezinoj za svakakvim plijenom, razletjet će se njene strahotne sove, njeni zlokobni ćukovi, i njeni proždrljivi pacovi, - njeni škodljivi miševi, oh - i njeni otrovni škorpioni, a i njene lude lepirice bez glave; otprhnut će tada sav ovaj noćni svijet, a sjajno sunce obasjat će širom svu Hrvatsku, i mladi rosni dan poljubit će svetu zemlju - grobnicu neumrlih junaka - a zatim kućicu značajnih sinova, koji će zavrijediti, da izuste ponosne riječi slobodna Engleza: "My house - my castle" - i da se porede davnim svojim djedovima, koji su isto tako s pravom mogli reći: "Moja kućica, moja voljica!" Oj, hrvatska zemljo, udijelio ti dobri Bog ovo što prije!