Bilo je početkom travnja 189* godine. Narav se je toga proljeća rano razbudila. Vegetacija bijaše bujna i nagla. Sve je ranije došlo nego obično. Zrak je bio topao kao mjeseca svibnja, gusta trava, izmiješana s poljskim cvijećem, rasla je posvuda obilato i bujno, a drveće u šumi, voćaru i vrtovima već se je okitilo zelenim lišćem, a voćke, koje su rodile ranim voćem, stajale su već u cvijetu kao goleme kite bijela i crvena cvijeća. Poljski radovi bijahu također prije reda svršeni jer je svijet mogao ranije započeti s radom, pa je sada čekao kakvu će Bog dati ljetinu.

Bilo je uoči jedne nedjelje. U selu Orlovcu, u čijem je hataru imao Branimir Rudnić svoj veliki, lijepo uređeni posjed i svoj velikaški dvor, bijaše neobičan život. Sve kuće bijahu nakićene trobojnicama, a na zabatima visjeli su vijenci od poljskoga cvijeća. Uz cestu kako se dolazi u selo pa sve do zakretaja u vlastelinski perivoj koji se je sterao oko cijeloga dvora, bijahu nagusto usađeni s jedne i s druge strane visoki stupovi od omorike na kojima su visjeli festoni i male trobojne zastavice. Sami stupovi bijahu odozdo do vrha obaviti zelenim girlandama sastavljenim od jelovih i smrekovih grančica. U selu nije nitko radio, nego je svijet počivao i obučen u čiste haljine sjedio pred kućama na klupama kao da je kakav blagdan. Između pučke škole, gdje su se već kupila školska djeca u svečanom odijelu, i općinskoga ureda bijaše podignut vrlo lijep slavoluk koji bi i u većem kojem gradu stajati bio mogao. No još ljepši i puno veći slavoluk izveden je na ulazu u sam vlastelinski perivoj po nacrtu što ga je čuveni jedan stručnjak u Zagrebu izradio. Na slavoluku koji bijaše također obavit debelim verigama od zelenila, bijahu namještene bezbrojne narodne zastave veće i manje, a u sredini na napetu platnu što je u obliku vrpce pričvršćeno bilo u sredini slavoluka stajalo je napisano velikim crvenim slovima:

- Dobro nam došli dvora gospodari!

Da se znade! U predvečerje imao je stići u Orlovac na svoj posjed vlasnik njegov Branimir Rudnić, i to ne sâm nego prvi put sa visokorodnom svojom mladom suprugom kojom se je prije više mjeseci oženio. Orlovčani, bivši nekada podanici orlovačke gospoštije, zavisili su još i sada u koječem i od sadanjega njezina vlasnika. Ne samo općina, župa i škola, nego i toliki pojedinci žitelji često su tražili i našli pomoć u orlovačkoga veleposjednika. Zato se je sada spremio puk, što sâm svoje volje, što opet po nagovoru, da što svečanije dočeka orlovačke gospodare. Da im je bar prvi utisak, kada u selo dođu, prijatan, osobito mladoj gospođi koja danas prvi put dolazi među njih. Znao je puk da je mlada gospođa grofovskoga roda, pa se je tim lakše dao uputiti u ovaj svečani doček koji kod dolaska gospođe tako visoka roda ni po njegovu sudu nije smio izostati.

Gospodarski upravitelj u Orlovcu i načelnik općine imali su više dana trke i posla dok su sve pripravili za doček mladih supruga. Upravitelj davao je sav potrebiti novac iz vlastelinske blagajne, dakako sa znanjem svoga gospodara koji mu je i nacrte za slavoluke poslao i potanko sve priopćio kako da bude iskićeno samo mjesto, dakako ako općina i puk na to pristanu. U svom listu na upravitelja nije zaboravio istaći gospodar orlovački da on za svoju osobu ne treba nikakva dočeka jer da je već njihov stari znanac, ali radi grofice da želi ovu bezazlenu ovaciju koja da može za općinu Orlovac i njezine stanovnike samo dobrim uroditi. Ove potonje je riječi podvukao, i to bijaše dovoljan mig upravitelju da na ovu okolnost upozori općinsko poglavarstvo i zastupstvo.

Načelnik i bilježnik općinski živo se latiše posla da samo čim ljepše ugode orlovačkomu vlastelinu. Poznavali su oni njegovu moć u općini u kojoj je bila njegova riječ mjerodavna i odlučna; a znali su i njegovu darežljivu ruku kada je trebalo da se općini u nevolji pomogne. I doista Rudnić je za orlovačku općinu mnogo učinio u kratko vrijeme što je kao vlastelin orlovački ondje boravio. On je općini darovao znatnu svotu za proširenje pučke škole koje se nije moglo odgoditi, sagradio zidani most na općinskoj cesti preko potoka Orlovice koji je toli nuždan bio žiteljstvu, pozajmljivao je općini bez kamata oveće svote kada se je u neprilici našla, riječju, u njega je općina uvijek upirala oči kada nigdje drugdje nije bilo pomoći.

I uboga školska djeca poznavala su njegovo milostivo srce. Sva djeca siromašnijih roditelja koju bi mu naznačili župnik i učitelj, dobivala su od njega potrebite školske knjige i druge potrepštine, a u zimsko doba novo, toplo odijelo. Ovrhovoditelj bio je suvišan u orlovačkoj općini. Ako je koji općinar zaostao u porezu, imao je njegov upravitelj uputu da namiri dužni porez, ili namet, a seljak, koga bi se tim načinom izbavilo od nesreće, često i propasti, mogao je svomu novomu vjerovniku namiriti dug nadnicom u poljskom gospodarstvu Rudnićevu, radom u njegovim šumama ili kirijom vozeći dužice i ino izrađeno drvo do prve željezničke postaje.

Tako je velik dio pučanstva općine Orlovac bio u vlasti Rudnićevoj i zavisan od njega. No on te vlasti nije nikada zlorabio, već činio dobro dobra radi. To je puk i uviđao, pa ga je zato i cijenio i iskreno mu odan bio. Čuvao se je da se zamjeri ma ičim svomu dobrotvoru. Zato nije sve vrijeme što je gospoštija Orlovac prešla u vlasništvo Rudnićevo bilo nikakvih razmirica među njim i pučanstvom, nije bilo tužbe ni pred sudom ni pred upravnom oblasti, nego je vladao najljepši odnošaj među jednom i drugom strankom. Gospodarski činovnici u Orlovcu imali su strog nalog od svoga gospodara da imadu s pukom lijepo i čovječno postupati i u zgodi priteći mu u pomoć ne samo savjetom već i djelom. Makar se je ova blagohotnost Rudnićeva po nekim i zlorabila, on ipak nije htio da promijeni svoj način postupanja s tim pukom.

Orlovčani su zato s iskrenom radošću izgledali dolazak svoga dobroga »spahije« koga već dugo vrijeme nisu vidjeli. Željeli su poznati i njegovu mladu gospu o kojoj su spahinski ljudi unaprijed razglasili da je vrlo lijepa i vrlo visoka roda. Čim se je više približavala večer, tim je više rasla nestrpljivost u puku. Kazalo im se da će prangije sa brda poviše vlasteoskoga dvora otkuda se je sva okolica na daleko i široko pregledati mogla, navijestiti dolazak gospoštije. Sve je stoga napeto čekalo kada će zagrmjeti prva prangija.

Sunce je već zapadati počelo za planine, i sada je sve mislilo da nije daleko čas kada će željno očekivani doći. Pred školom se sabralo oko stotinu djece, muške i ženske, koja su držala u rukama kitice poljskoga cvijeća da ih bacaju u kočiju kada bude između njih prolazila. Učiteljeva kći, mala crnomanjasta djevojčica od deset godina, živih očiju i slobodna držanja, imala je predati gospođi grofici prekrasnu kitu cvijeća što ga je gospodarski upravitelj dao nabrati u vlastelinskom umjetnom cvjetnjaku. Svoju pozdravnu pjesmicu znala je savršeno naizust, a da joj ne bi ipak što ispalo iz glave, morala je više puta ocu recitovati stihove što ih je sastavio gospodarski upravitelj koji je u dokolici i loše pjesmice gradio.

Preko puta bila je općinska kuća gdje je čekalo poglavarstvo i zastupstvo općine s načelnikom na čelu. Sve je bilo u svečanom ruhu: činovnici u crnom odijelu i bijelim rukavicama, a odbornici, sve sami seljaci, u novim, odugim gunjcima, iscifranim rojtama, i čistim rubinama. Načelnik, umirovljeni oružnički stražmeštar koji bijaše inače rodom iz Orlovca i imao tu svoj posjed, bio je veoma uzrujan, a ta njegova uzrujanost bivala je sve veća čim je dulje čekao. Ovakve treme nije imao nikada u životu, pače ni onda kada je za vrijeme svoje oružničke službe morao s glavom u torbi ići u potjeru za opasnim razbojnicima i zlikovcima.

- Do bijesa! - reče zlovoljno ugojenomu bilježniku, svojoj desnoj ruci, a faktično glavi općinskoga poglavarstva - već bi mogli biti ovdje. Ako to još dulje potraje, ja ću još zaboraviti svoj pozdravni govor.

- A vi uniđite u kancelariju pa ga čitajte! - svjetovao mu bilježnik, i načelnik zbilja posluša, pa uniđe u općinsku kuću da ondje u posljednji još čas buba kratki, ali zanosni govor što mu ga je za tu svečanu zgodu sastavio domaći župnik. No jedva što je zamaknuo u trijem, zagrmi s brda iznad vlastelinskoga dvora prva prangija da se je razlijegalo od planine do planine preko ravnog orlovačkog polja. Sve se trgnulo. Nastao žamor, trka, komešanje. Svaki hoće da bude na svom mjestu kako je zakazano bilo. Načelnik izletio iz općinske kuće blijed i uzbuđen do skrajnosti.

- Jesu li još daleko? - pitao bilježnika, a dok je izustio tih nekoliko riječi, drhtala mu je donja usnica kao da ga groznica trese.

- Valjda su blizu kada pucaju! - odvrati bezbrižno bilježnik koji je, opazivši uzbuđenost načelnikovu, hvalio u sebi Boga da ovaj dan nije načelnikom i da ne mora nikoga govorom pozdraviti.

- Čujete, prijatelju - povjeri se načelnik bilježniku - neka me đavo nosi ako me nije strah toga pozdrava. Ja ću zapeti...

- Pa što zato? - reče bilježnik slegnuv ramenima. - Zapnete li, govor je gotov... Ovakva gospoda ionako ne vole dugih govora.

Te riječi nisu mogle umiriti načelnika, i on je stao poluglasno recitovati svoj govor pogledavajući pri tom u šešir gdje je zgodno utaknuo karticu na kojoj je bio sav kratki govor napisan lijepim, krupnijim pismom da se je lijepo dalo i s podaljega čitati. On će, tako je bio odlučio, zavirivati u svoj šešir ako bi mu se desila nesreća da koji put zapne. Načelnik je mrmljao i šaptao ubijajući si u glavu pozdravnu oraciju, a prangije su neprestano grmjele s brda te uvećavale njegovu smetenost.

- Evo ih! - viknu jedan odbornik pokazujući rukom prema pravcu otkud je jurilo nekoliko gospodskih karuca.

- Dolaze! - viknu i bilježnik i gurnu laktom u rebra načelnika koji je posve izgubio glavu. Školska su djeca već prije uhvatila mjesto na cesti i napravila prilično dug špalir. Sada i općinsko zastupstvo s poglavarstvom na čelu izađe na cestu i poreda se tik slavoluka gdje je načelnik imao da pozdravi dolaznike.

Kočije su već unišle u selo, a u prvoj četveroprežnoj vozi se vlasnik Orlovca sa mladom svojom suprugom. Seljaci što su sjedeći čekali na klupama dižu se i skidaju šešire s glava i ne sjedaju na svoja mjesta dok nije ispred njih minula cijela povorka kočija. Za Rudnićem vozio se u kočiji grof Slavomir s Alicom, koji će nekoliko dana u Orlovcu sprovesti; u trećoj pak veliki župan županije, osobni prijatelj Rudnićev, još prilično mlad čovjek, simpatične vanjštine, s crnom carskom bradom. Uza nj je sjedio mlad čovjek od kojih dvadeset osam godina, jakih crta lica i čvrstoga tjelesnoga stroja. To bijaše muž nećakinje županove, vlastelin iz okolice zagrebačke. Napokon u četvrtoj, zadnjoj kočiji bio je susjed Rudnićev Grabarić, vlastelin dobra Stražinci. S njim se je vozio domaći župnik koji je bio pošao u susret svomu kolatoru, da mu se još na željezničkoj stanici, gdje je izaći morao, pokloni.

Od štropota karuca nisu se ni čuli slabi i nejaki usklici školske djece kojima su pozdravili orlovačke gospodare. Njihova kočija bijaše učas sva puna poljskoga cvijeća, a mala učiteljeva kćerka predala je grofici vrlo graciozno onu krasnu kitu cvijeća uz pjesmicu koju je posve slobodno i sigurnim glasom izdeklamovala.

No tim gore prošao je ubogi načelnik na koga je sada red došao. On pristade tik uz karuce i poče visokim glasom na kom se je odmah opazilo da je divlji i neuvježban, svoj teško naučeni govor. Prve mu riječi:

- Visokoblagorodni gospodine i najmilostivija grofice! - izbacio je brzo i glasno kao iz kubure. Uto, ne zna se zašto i kako, zabaci glavom nadesno i opazi u trećoj kočiji »njegovu presvjetlost« velikoga župana koji je međutim bio ustao u kočiji da bolje vidi kako će njegovi organi pozdraviti najuglednijega člana i dobrotvora općine i njegovu suprugu. Čim je načelnik spetio dobro poznato mu lice pred kojim se je gubio od strahopočitanja, bijaše mu kao da mu je tko pamet otpuhnuo. Smeo se tako, da nije znao stoji li na zemlji ili lebdi u zraku. Još je toliko sabrao snage da je mogao prekidice izmucati:

- Poglavarstvo i zastupstvo općine Orlovac stupa pred vašu... - a dalje ni makac. Stao kao ukopan i činilo mu se da izlazi iz rođene kože... Pogledao u šešir, ali gle nesreće!... Karticu je u žurbi okrenuo na naopaku stranu gdje nije bilo ništa napisano. Nastao užasan trenutak... Visokoblagorodni gospodin smiješio se dobrostivo, a Melita sakrila svoje lice za kitu cvijeća koju je netom primila. Seoski odbornici zinuli i glupo blejili u karuce u kojima je sjedio vlastelinski par. Njegova presvjetlost izusti poluglasno riječ:

- Marše! - i spusti se na svoje sjedalo u kočiji. U toj teškoj neprilici dosjeti se bilježnik, stari prevejanac, nečemu što je učinilo kraj nesnosnoj situaciji. Svojim gromornim glasom uze vikati:

- Živjeli, živjeli! - a uza nj pristaše i seoski odbornici kojima je oštrim pogledom i kimanjem glave davao znak da također viču.

- Živjeli, živjeli! - čulo se sada jače i jače, pa se u tu viku umiješaše i sitni glasići školske djece koja su nablizu stajala.

Rudnić izađe iz karuca, stisne ruku načelniku i zahvali se poglavarstvu i zastupstvu na tom lijepom, nenadanom dočeku, obećavši da će i ubuduće raditi za korist i dobrobit orlovačke općine.

Kada je svršio, vratila se duša u načelnika koji je sada prvi počeo iz svega glasa grmjeti:

- Živjeli, živjeli! - a za njim svi drugi. Četveroprežne karuce Rudnićeve pojure dalje prema vlastelinskom dvoru, a za njima i ostale. Kad je ispred sabranoga zastupstva i poglavarstva orlovačkoga prolazila kočija njegove presvjetlosti, gospodin se je načelnik poklonio tako duboko i smjerno, da nije ni vidjeti mogao strogo lice glavara županije, ali je zato na svoj veliki užas čuo njegove oštre i glasne riječi:

- No, danas ste se lijepo držali!

Za nekoliko časaka zakrenuše gospodske karuce na lijepo uređeni, široki put koji je vodio u vlastelinski dvor. Prekrasni slavoluk na ulazu u perivoj imponirao je i samoj Meliti i pobudio u njoj ugodni osjećaj zadovoljstva.

- To je doista lijepo i ukusno! - reče motreći slavoluk.

- Sviđa li ti se? - upita je ljupko Rudnić koji je bio sav blažen da je time postigao svoju svrhu.

- Uistinu lijepo! - ponovi Melita i zatim stade s dopadnošću motriti veliki i graditeljskim ukusom sagrađeni dvor koji je stajao na ovećoj visoravni pa se je sa svih strana dobro vidjeti mogao. Vanjština dvora koji bijaše sagrađen sa dva krila i širokim pročeljem, bijaše upravo impozantna. U sredini pročelja dizala se velika kupola, a na desnom i lijevom uglu bijahu sagrađeni četverouglasti prostrani tornjići s altanama. Velika altana bijaše sagrađena na ogromnim stupovima u sredini pročelja, a ispod nje bijaše terasa od koje se je dolazilo u prizemlje dvora. Vanjsko lice dvora bijaše uredno nad svaki prigovor, a i svagdje drugdje, na puteljcima, drveću i grmlju perivoja, kamo je god Melita pogledala, vladao je najveći red i ukus. Nehotice je pomislila na svoj očinski dom koji već svojom vanjštinom nije činio povoljna utiska.

Pod vežom ispod altane dočekao je gospodarski upravitelj sa svojim pristavom i šumarom svoje gospodare, smjerno poljubio ruku grofici i predstavio svoje drugove po zvanju. Melita kimnu dosta prijazno glavom i uniđe odmah u velelijepi vestibul gdje su već zapaljena bila dva velika u mramorne stupove usađena svjetionika. Dvoje stube s desno i lijeve strane pokrite debelim, skupocjenim sagovima, vodile su iz prizemlja u prvi sprat gdje su izilazile u prostrani, poput arkada sagrađeni hodnik u kom su bile namještene u izdupcima rijetke ljepote egzotične biline i cvijeće.

- Gospoštijski, začudo gospoštijski! - reče Melita okrenuv se k svomu mužu koji je pozorno motrio kako će se njegove supruge dojmiti nutarnji sjajni uređaj njegova dvora.

Sav blažen s te pohvale, odvede Branimir Melitu u njezine odaje, dok je okretni upravitelj u tinji čas razmjestio ugledne goste u sobe za njih priređene. U salonu domaćice imali su se opet svi naći. Branimir odvede svoju suprugu u njezine sobe. Najprije pokaza joj kupaonu. Tu su bile stijene obložene dva metra visoko bijelim mramorom, a od mramora bijaše i žbanja za kupanje. Stijene bijahu urešene divnim freskama: proljećem od Denillyja i kupajućim se mladim djevojkama od Aubleta. Nasuprot žbanji bijaše namještena modra brokat-otomana, a mramorni pod pokrit teškim istočnim sagovima. Visoko zrcalo u okviru od meissenskoga porculana stajalo je iza stolića na kom su poredane bile razne veličine bočice s vodama, parfemom i mastima. Zatim stupiše u spavaonicu u empire-stilu, iz koje se je otvarao prijatan vidik na lijepu jednu partiju perivoja s grupama od visokih jela i prostranim travnikom na brežuljastom tlu. Sámo nutarnje uređenje sobe bijaše izborito i skupocjeno.

Sav namještaj bijaše od mahagonijeva drva, okorisan i obložen finim bronzom, a preobučen teškom prugastom svilom graškove boje. Krevet je stajao usred sobe na estradi, a nad njim dizao se baldahin koji se je ispod stropa stavljao poput velike krune s koje su padale oko uzglavlja zavjese od zelene svile izvezene zlatnim orlovima. Isto takve zavjese bile su namještene na prozorima praveći polutamu u sobi. Stijene bijahu prekrivene zelenim svilenim tapetama, a na uzdužnim stijenama sobe visjele su dvije krasne kopije slika. Jedna bijaše Danaja sa zlatnom kišom od Pavla Veronesea, a na suprotnoj stijeni Amor i Psyche od Bouguereaua. Nasuprot od prozora bijaše komin od crna mramora na kom je stajala velika srebrna ura sa dva girandola, a okolo ovih više crnih wedgwood-vaza urešenih bijelim kipcima iz mitologije.

Iz spavaonice dolazilo se u grofičin boudoir, rokoko-sobu s venecijanskim rezbanim posobljem tapetiranu goblenima, koje su krasile pastirske slike izvedene po Lancretu i Boucheru. Na ukusnom pisaćem stolu bilo je uz elegantne pisaće sprave raznih fotografija i malih statueta od bronza, a pred samim stolom bijaše prostrto bijelo kao snijeg krzno sjevernoga medvjeda. Stijene ove sobe bijahu obložene tapetama od crvene svile, a lijevo od pisaćega stola visjela je na stijeni uljena slika Poésie od Guranda. Bio je tu i ormarić sa priručnom knjižnicom. Iz boudoira moglo se je kroz dvokrilna vrata doći u zimski, velikom pomnjom i ukusom uređeni vrt, pun izabranog tropskog cvijeća i bilja, među njim i mnogo orhideja koje su u cvatu opajale svojim bajnim mirisom.

Do boudoira bio je salon komu je bio strop u kupolu sveden. S njega je visio ogroman svjetionik od venecijanskoga stakla koje se je uz svjetlo iskrilo poput opala. Taj svjetionik ostavio je bivši grofovski vlasnik svomu nasljedniku za uspomenu, staro venecijansko djelo. Melita je uskliknula od radosti opazivši na suprotnoj stijeni ogromnu porodičnu sliku iz Delidvora. Domaći umjetnik prikazao je tu prizor iz života grofovske porodice, koji se je desio u dvorskom perivoju. U sredini velikoga tableaua stajao je Artur u svojoj husarskoj uniformi i sa svojim bezbrižnim licem pričao kakvu pustolovinu iz svoga časničkoga života. Majka, grofica, gledala je u svoga ljubimca s napetom pozornošću i nekim zadovoljstvom, dočim je iza leđa Arturovih sjedio otac u naslonjaču od trstike, s prilično namrgođenim licem. Nešto postrance stajala je Melita u bijeloj, lakoj poput daška opravi igrajući se hvojicama od cvatućega slaka ljubičaste boje koji se je ovijao oko mramornoga stupa sa Zeusovom glavom. Smiješila se kao da hoće kazati bratu:

- Što se može ino očekivati od tebe? - Obično raspoloženje u grofovskoj porodici našlo je istinit izraz u toj slici.

Pokazavši sve to Meliti, reče joj Branimir:

- Ja ću biti sretan ako ti bude ovdje ugodan boravak.

- Hvala ti na tolikoj pažnji - odvrati mu Melita. - Sve je tako lijepo da natkriljuje moje očekivanje.

Jedan sat kasnije sastalo se cijelo društvo u salonu domaćice. Alica imala je na sebi opravu od crême-svile, protkanu modracem, radi čega ju je grof Slavomir predstavio društvu kao Schönererijanku, a Melita imala je opet svilnu ivoir-opravu, desiniranu en plein lastavicama, nešto od secesije. Obje su mlade gospođe bile predražesne u promijenjenim svojim toaletama.

Vani bješe se već uhvatio mrak i ujedanput zasja se cijeli perivoj i dvor od hiljadâ električnih luči, koje su bajnim svjetlom obavile svu okolicu orlovačkoga dvora. Gosti pođoše na veliku altanu da se nagledaju krasnoga prizora koji je trajao cijelu jednu uru. I svijet iz sela bio je pušten u perivoj, te je gledao to čudo od svjetla, od koga mu se činilo da se sve što oko sebe vidi kupa u jasnoj mjesečini. Ubezeknuti gledali su seljaci jedan drugomu blijedo-svijetla lica, kao da su iz grobova ustali. Stariji ljudi kimali glavama i govorili:

- Eto, što sve novac može! - Čuli su naime od spahinskoga lugara da spahiju ta »komedija« stoji više hiljada forinti, da se može oko jedan sat naslađivati.

Luči su nakon jedne ure u perivoju ugasnule, osim na glavnom putu koji je od javne ceste vodio kroz perivoj do dvora. I dvor je ostao rasvijetljen i imao je tako ostati dok se ne bude išlo na počinak.

Čim su ugasle na perivoju munjevne luči i zamračilo oko dvora, došlo je novo iznenađenje. Sjajna, visoka leteća praskavica sunu u zrak i kada je bila najviša, stade praskati, a otuda se ujedanput stvoriše ljubičaste boje slova B. M., inicijali imena orlovačkih gospodara Branimira i Melite. Gospodarski upravitelj bijaše priredio i vatromet na uveličanje svečanosti. Bio je doduše diletant u pirotehnici, ali je razumio taj posao bolje nego mnogi pirotehnik od zanata.

Priprosti seljaci divili su se tim vatrometima još više negoli onoj rasvjeti. Kada su gledali ta sunca, kapajuće iz visine zvijezde svake boje, koture i vodomete od praskajućih iskara, uzdisali bi glasno od čuda i krstili se čak. Produkcija tekla je brzo i za pol ure bio je vatromet gotov. Gosposko društvo sjelo je nato za večeru u velikoj, sjajno rasvijetljenoj dvorani, dočim je seljački svijet dvoren bio vinom i pivom, pa bijelim gospodskim kruhom što ga obično »kolačem« zovu.

Malo gospodsko društvo bijaše vrlo animirano, a nije ni čudo. Bijahu, izim župnika, svi mlađe dobe ljudi i osobni znanci. I Melita koja je putem bila mučaljiva i ozbiljna, postala je ujedanput vrlo dobre volje, pa je s velikim županom koji je do nje sjedio zbijala obijesnu, ali oštroumnu šalu, što inače nije bio njezin običaj.

Ali i dolje rasla je sve jače dobra volja među seljacima. Vino i pivo učinilo je svoje. Svijet se je sve više razigravao, momci i djevojke sastavljali se u hrpe, počeli zbijati šale, hvatati se oko pasa i zaigravati. Momci su već naherili šešire, a seke i mlađe snaše pridigle pregače kao da će se, na, odmah u kolo uhvatiti: Samo da je gajdaš tu! Ne prošlo ni pet-šest časaka, i eto gajdaša medu njima. Doveo ga sam upravitelj medu njih i stao im govoriti:

- Gospodin spahija želi da kolo zaigrate... Dederte dakle! Ah samo lijepo i pametno. Zatim dodade tiše:

- Da ne pjevate kojekake nepristojne pjesme. Čuste li?

- Ne bojte se, gospodine! - reče đeđerno jedan već nakresani momak. - Znamo mi da tu nije mehana. - Za čas sastavilo se kolo, gajde zabrujale i eto plesa. Igrali su najprije poskočno momačko kolo, a onda živahnog mađarca, ples udvoje, a napokon ritmički povraćanac uz pratnju monotone pjesme. Gospoda bila su na jedan čas izašla na altanu da gledaju narodni ples, pa su se opet brzo vratila u dvoranu. Zrak je bio oštar, a čini se da visokorodnu gospodu nije prizor dolje osobito zanimao.

- Kako vam se sviđa, grofice - pitao je veliki župan Melitu - taj narodni ples?

- Meni ne - odgovori Melita. - Monoton je ples, a monotono i pjevanje kojim ga prate. Slušajte samo! Uvijek jedno te isto...

- Kao svaki ples više-manje - primijeti grof Slavomir. - Ima i vrsti kola koje su figuralne.

- Te su bez dvojbe oplemenjene, i onda to nije više čisto narodni ples - reče Melita.

I Branimir uze u obranu naše kolo. Naveo je da su se u davno vrijeme i sami kraljevi i velmože hrvatski hvatali u kolo; naveo je da je i ilirski prvak grof Janko Drašković, kada je car Franjo I. došao u Zagreb, igrao pred biskupskim dvorom kolo, sastavljeno od najuglednijih plemića i plemkinja hrvatskih.

- Kolo je - završi on - naš narodni ples i mi ga moramo gojiti pa makar ga umjetno i oplemenili.

Melitu, međutim, nije ta rasprava o protivnom uvjeriti mogla. Njoj se je činilo to kolo prostim i nelijepim možda samo zato jer ga izvode prosti seljaci koji po njezinim nazorima nisu bili potpuni ljudi. Ona se je susprezala da pokaže svoju odvratnost naprama nesimpatičnom joj pučkom plesu, ali nije mogla. Rasprava o tom predmetu samo ju je još razdražila.

- Molim te - reče ona nedugo zatim svomu mužu - zapovjedi da se taj svijet raziđe... Ja već ne mogu dulje slušati.

- To bi ih moglo uvrijediti - primijeti veliki župan koji nije držao umjesnim da se puku koji je tako svečano dočekao svoje veleposjednike, bez potrebe što nažao učini.

- Ne, ne - ostade Melita pri svom - neka samo idu. - Branimiru bijaše ta stvar vrlo neugodna, ali kada je vidio kako je strog izraz poprimilo lice njegove žene, znao je da se njezina volja ispuniti mora. Dade zovnuti gore upravitelja, i kad je ovaj unišao na vrata dvorane, pođe mu u susret i povede ga na stranu.

- Grofica je od puta umorna i želi što prije na počinak - uze govoriti upravitelju. - Trebat će da se svijet odmah raziđe. Već su dobrano razigrani i dolje je bučno više nego bi smjelo da bude... Kažite zato ljudima da idu lijepo kući, a ako hoće dalje piti i zabavljati se, neka to čine u krčmi. Vi ćete platiti račun.

- Bit ćete služeni, milostivi gospodine! - reče pokorno upravitelj.

- Ali obavite to samo lijepim načinom! - opomenu ga na odlasku Branimir - da ne bude zamjere. - Pa onda, zahvalite im se u moje i grofičino ime.

Upravitelj iščeznu na vrata dvorane i začas se stvori dolje među pukom. On je pametno izvršio Rudnićev nalog; ali taj puk nije lud, on je odmah uvidio da ga lijepim načinom prije vremena otpravljaju kući. Prije vremena, dakako! Jer, ako je gospođa grofica tako umorna od puta, zašto oni gore još sjede i grofica valjda među njima.

- Eh, pa ajdemo kad nas tjeraju! - viknu jedan momak.

- Dosta smo se nađipali gospodi na komediju - prihvati drugi koji je do njega stajao.

- Ajdemo, ajdemo u mehanu - čulo se opet s druge strane - tamo nam neće nitko zapovijedati.

Siromah upravitelj bio je u sto neprilika i mirio ljude ponavljajući im svaki čas da im se gospodin spahija i presvijetla gospođa spahinica najljepše zahvaljuju.

- Džaba im hvala kad nas tjeraju - smijali se drzovito pripiti već momci.

Prigovarajući i psujući, razilazio se puk iz orlovačkoga dvora. Vragoljaste cure stisnule glavu skupa i začas smisliše rugalicu koju su, idući perivojskim putem, iz svega glasa pjevale:

Naše kolo igralo, Al je prestat moralo:

Spahinica spavat želi,

Fukara nek seli!... Šalaj!

Za sutranji dan bijaše još za večere sastavljen program. Ujutro ne baš rano izvezli se Branimirovi gosti u njegovu goru do ogromne pilane gdje su se izrađivale dužice, grede za željeznicu i druga hrastova roba. Tu u blizini bilo je i novouređeno ribište za pastrve što ga je Branimir po nagovoru grofa Slavomira prije godinu dana urediti dao. Taj posao rukovodio je vješt ribogojac iz Donje Austrije, koga je Branimir samo za taj sport namjestio.

Pilana bijaše cijeli sat daleko u gori, obrasloj hrastovom šumom. Do pilane vodio je novosagrađeni i dosta široki put držan u dobrom redu, premda je bio silan izvoz drva iz gore.

Uz cestu orio se gorski potok preko kamenja i brvi. Taj potok tjerao je kolesa velike pilane bez prestanka. Bilo je u njem vazda obilato vode koja se je u njegovo korito izlijevala iz bezbrojnih vrela onoga brdovitoga predjela i manjih gorskih potočića. Vožnja u tom divljem gorskom predjelu, s čistim, ozonskim zrakom, okrijepila je živce otmjenoga društva, koji su od jučerašnje animirane zabave, osobito od izvrsnoga clicquota, ponešto opješali bili.

U lugarskoj kući, sagrađenoj u švicarskom stilu, bio je priređen kratak, ali ukusan doručak, a poslije toga pođoše svi da pregledaju rad u pilani gdje je bilo u poslu oko stotine stalnih radnika. Ovakve pilane nije bilo u svoj zemlji, a tim se je Branimir nemalo dičio. Velikom rječitošću i vještinom stručnjaka pokazivao je svojim gostima postupak kako se izrađuju pojedine vrsti tehničkoga drva, kakav se materijal za koju vrst bira, koji se pak skartira i inače upotrijebi. Rekao im je koliko se od svake vrsti na dan izradi, koliko se svake robe na kolima izveze i do prve željezničke stanice za tovarenje otpremi. Naznačio je i veličinu prometa, svoje trgovačke sveze i prihod što ga prosjekom ima od toga poduzeća.

Njegovi gosti slušali su s velikim interesom to razlaganje. Vidjelo se da je to veliko industrijsko poduzeće u sigurnim i vještim rukama u kojima mora da uspijeva.

- Kolosalan pothvat! - divio se veliki župan koji je danas prvi put bio u toj pilani.

- Za koji treba veliki kapital koga nema u svakoga - nadoveza grof Slavomir izilazeći s ostalima iz pilane.

- Sam kapital nije kadar ništa stvoriti - primijeti Branimir. - Ja imam u svom vlasništvu oko trideset hiljada jutara lijepe šume s raznovrsnim drvom; imam, hvala Bogu i momu ocu, i kapitala za veća poduzeća, ali sve bi mi to malo hasnilo da nije poslovne vještine. Ja i moj brat počeli smo se već od malih nogu uz oca upućivati u poslove šumske trgovine. Mi smo tu u svom elementu. Još nije nitko doživio da smo se latili poduzeća koja nisu uspjela. A to je baš glavna stvar, da se unaprijed znade da li je kadro ovo ili ono poduzeće uspjeti. U tom pravcu imam siguran pogled. Nisam se još nikad prevario... Diletantizam u ovim stvarima gdje se meće na kocku silan novac, vrlo je opasan. On je već mnoge upropastio koji su se s najboljom voljom, ali bez potrebite poslovne vještine, dali na velika industrijalna i trgovačka poduzeća. Takvih diletanata ima najviše u redovima visoke aristokracije.

- Na primjer moj papá! - uđe Melita u riječ svomu mužu, a njezina primjedba izazvala je općeniti smijeh.

- Ja zato ostajem kod svoje grude, kod svoga gospodarstva - reče grof Slavomir - u koje se prilično razumijem i koje mi nosi koliko trebam da svomu staležu primjerno živim.

Gospodin Grabarić i nećak velikoga župana, koji je istom dvije godine samostalno gospodario, bijahu istoga mnijenja s grofom Slavomirom.

- To je svakako udobnije nego se baviti na veliko osnovanim pothvatima - reče Rudnić. - Ja bez takvih pothvata ne bih imao mira ni zadovoljstva. To mora da je čovjeku prirođeno. Jest, i gospodarstvo je lijepa i unosna stvar u razumnim rukama, i ja se njim bavim, ali i opet svojim načinom. Moje gospodarstvo uredio sam tako da može služiti industriji i trgovini. To najviše nosi. Ja imam na jednoj pusti tvornicu žeste, a na drugoj tovilište volova; sagradio sam paromlin i tvornicu za proizvod pekmeza. Sve ove pothvate ima da hrani moje gospodarstvo. Ono mi zato lijepo nosi, a da nije tih pothvata, tko ina ne bi li bilo pasivno kao i mnoga druga imanja. Naš predšasnik, od koga je moj otac kupio ovo veliko imanje, smatrao je ispod svoje grofovske časti da se bavi ovakim industrijama; gospodario je »po starom običaju«, pa je žalibože prije reda propao.

U takvim razgovorima stigoše do gojilišta pastrva komu se je grof Slavomir više radovao negoli sam vlasnik. Ribišta bijaše uređeno tri kilometra poviše pilane u jednoj uvalici kroz koju je potok laganije tekao. Rudnić je dao proširiti korito potoka da nagle vode ne oštete ribište, načinio jake ustave od pletera poviše ribišta, koje su imale sustavljati nabujalu gorsku vodu, kamenje i drvlje; dao je i obale proširena potoka utvrditi. Sva uredba bila je stara tek jednu godinu dana, nije se dakle moglo vidjeti ništa osobito. Grof Slavomir, kao stručnjak, vrlo se je interesirao za sve potankosti. Razgledao je točno ribanu, sprave za jaja, pa korita i stolove za legla, pitao u kakvu se stanju legla nalaze, da li voda i položaj prija uzgoju, ima li već mladih ribica itd. Ribar, Nijemac, jedva je dočekao da se je namjerio na čovjeka koji njegovu struku poznaje pa se za nju zanima. On je na sva pitanja odgovarao vrlo opširno, hvalio krasnu priliku za uzgoj pastrva i primijetio da se čudi kako je ovdje svijet »glup« pa tako zanemaruje ribogojstvo koje toliko nosi.

- U cijeloj zemlji - žestio se Nijemac - nema ni jednog ribnjaka, a ljudi ipak rado jedu ribu.

Društvo, vođeno Branimirom, pođe još dalje u goru. Predjel postajao je sve divljiji, sve prirodniji. Ovda-onda, čulo se je kliktanje jastreba visoko iznad hrastovih krošnjâ i uhukanje sove. Kad su došli putem koji je vodio u drvosjeke Rudnićeve do neke male busenaste čistine koja se je spuštala k potoku, opaze mladu srnu koja ih je jedan čas kao začuđena gledala, a onda skokimice odjurila i iščezla negdje u guštari.

- Srna! - viknuše gosti kao u jedan glas, a Melita se sjeti jesenašnjega lova u Zagrebačkoj gori na kom se je prvi put sastala s Branimirom, i budne joj nekako tužno oko srca.

Branimir je dalje vodio svoje goste a da ovi nisu ni znali kamo ih vodi.

- Kamo mi to idemo? - upita svoga muža Melita koja je već nestrpljiva postajala.

- Želio bih pokazati najbliži naš drvosjek gospodi - reče Branimir. - Sada se doduše ne siječe, ali je zanimivo vidjeti kako se kod sječe postupa.

- Taj najbliži drvosjek sigurno je daleko! - primijeti Melita.

- Samo pol ure.

- Pol ure tamo, pol natrag, a pol za razgledanje, to je svemu podrug ure! - sračunala Melita. - To je predugo, mon cher. Mi smo se već dosta dugo ovdje zadržali, a imamo jedva toliko vremena da stignemo za doba k objedu. Ti si zaboravio da se veliki župan odmah poslije objeda vraća kući.

- Pak odložimo to na drugi put! - reče veliki župan koji je siguran bio da ga drugi put ovdje neće biti. Njega su više zanimale lijepe Alicine oči i vitki stas Melitin nego ti šumski i drvotrški poslovi, pa da nisu bile u društvu dvije krasne, mlade gospođe, bilo bi njegovoj presvjetlosti jako dosadno u toj šumskoj pustoši.

Branimir se pokori volji svoje žene i društvo se vrati k pilani gdje su čekale gospodske karuce u koje odmah posjedaše. Za uru bili su natrag u Orlovcu. Objedovalo se odmah, jer je veliki župan morao još iste večeri otputovati u Zagreb kamo je bio pozvan u važnoj službenoj stvari. On je zato odmah poslije objeda sjeo u karuce i odvezao se s nećakom u županijsku svoju stolicu. U isto vrijeme vratio se kući i susjedni vlastelin pl. Grabarić s kojim je Branimir najviše općio dok bi boravio u Orlovcu.

Tako ostaše u Orlovcu kod Branimira samo grof Slavomir i Alica. Taj mali krug bijaše intiman i nitko nije osjećao želju drugovanja još i s drugima. Grofa Slavomira, koji bijaše vrstan i napredan gospodar, zanimalo je uređenje velikoga orlovačkoga gospodarstva s njegovim pustama i majurima na koje je Rudnić razdijelio svoje gospodarstvo koje je bez šumskoga tla opsezalo do blizu četrdeset hiljada katastralnih jutara. Oko samoga dvora imao je u jednom kompleksu šest hiljada jutara oranice, livada i pašnjaka. Tako ogromno gospodarstvo nije se dalo korisno upravljati bez industrijalnih uređenja. To je i grof Slavomir uvidio kada se je istoga dana poslije podne izvezao s Branimirom na pustu Jasen gdje je bila tvornica žeste koju je Branimir pravio od žita, kukuruza i koruna. Tvornica žeste u Jasenu bila je jedina u cijeloj prostranoj županiji i na veliko uređena. Najviše se je jasenski proizvod izvozio u susjednu Bosnu, pa u podunavske državice. Okretni agenti Branimirovi stvorili su u tim zemljama trajne sveze sa solidnim trgovačkim kućama i Branimir je jedva odolijevao velikim narudžbama iz tih krajeva. Imao je to da zahvali dobroti svoga produkta s kojim se slični proizvodi iz Ugarske nisu natjecati mogli. Osim velikoga prihoda od prodaje žeste imao je Branimir od svoje jasenske tvornice i tu drugu korist da je otpacima koji su nastali kod pravljenja žeste hranio svoju stoku i tako dokraja izrabio ratarske svoje plodine.

Slijedećih dana pregledao je grof Slavomir tovilište na pusti Klisa, tvornicu pekmeza na majuru Poljani gdje su bili nepregledni šljivici koje je još prijašnji vlasnik imanja zasaditi dao, i napokon paromlin u majuru »Melitin dvor«, kako ga je poslije svoga vjenčanja s Melitom prekrstiti dao, a zvao se prije »Marienhof«, po imenu supruge svoga prijašnjega vlasnika. U svim ovim izletima sudjelovale su obje mlade grofice. Branimir je želio da njegova supruga pozna cijelo imanje, a Alica je opet sama željela da sve to vidi, jer je uz svoga muža, koji bijaše dušom i tijelom gospodar, uhvatila već mnogo smisla za gospodarstvo.

Ona se je divila Rudniću kako se u svaku i najmanju stranu svoga ogromnoga gospodarstva potpuno razumije, kakav mu je jasan pogled u sve detalje, kako njegov duh sve rukovodi, oživljuje i unapređuje. Ona ga je prije poznavala samo kao novčara koji je svojim velikim imutkom, svojom vještinom u bankovnim poslovima i solidnošću svakomu imponirao, ali sada ga je upoznala s nove strane, kako nije očekivala, i sada je njegova cijena u očima grofice Alice još više porasla.

Jednoga popodneva, istoga dneva kada su posjetili Melitin dvor, šetale su Alica i Melita po dvorskom perivoju i napokon sjele pod gorostasnu platanu koju je još pradjed posljednjega grofovskoga vlasnika orlovačke gospoštije zasadio bio. Deblo platane imalo je širok objem da bi ga jedva četiri odrasla čovjeka obuhvatiti mogla, a grane stabla sezale su ušir preko petnaest metara. Tu su u sjeni golema stabla bili namješteni udobni naslonjači i stolci od trske, pa mali isto takvi stolići koji su se s najvećom lakoćom mogli prenositi s jednoga mjesta na drugo. Oko platane okolo-naokolo bijahu uređeni okruzi i elipse za rano cvijeće, a sada su baš cvale ljubice koje su u svoj okolici širile svoj mili, preugodni miris. Podalje od toga mjesta prema potoku žutio se jedan obronak od kasnoga jaglaca kao da je zlatna pjena propištala iz zemlje.

Sunce je baš zapadalo i prodiralo svojim trakama do mjesta gdje su sjedile dvije mlade gospođe. Sunčana toplina prijala im, jer usprkos tomu što je te godine proljeće ranije došlo, bijahu večeri dosta hladne. Dolje pod njima širila se nepregledna ravnica orlovačka, sva obrađena poput kakva vrta. Tu bijaše, dakako, najviše zemljišta koje je spadalo k orlovačkom vlastelinstvu.

- Moram priznati - govorila je Alica Meliti - da se divim tvomu mužu. To je rijedak čovjek.

- Kako to misliš? - pitala je Melita s izrazom kao da joj nije povoljno što joj Alica hvali muža.

- Ti još pitaš poslije svega onoga što si sa mnom vidjela? - reče Alica čudeći se neuviđavnosti svoje prijateljice. - Nisi li vidjela to ogromno gospodarstvo u šumi i polju, te tvornice i trgovačke pothvate, i taj čovjek sve to ravna, u sve se razumije, iz svega i najmanjega vadi korist. Za to se, moja draga, hoće željezne volje, vještine i ustrajnosti, a toga svega ima u tvoga muža... To je čitav muž! U njegovim rukama sigurna je vaša sudbina i budućnost vaše djece.

Čuvši riječ djece, Melita se strese kao da joj se zgrozilo od nečega. Ona je već mjesec dana sumnjala da se osjeća majkom, a ta misao ispunjavaše je užasom i nekom odvratnošću. Ona da nosi pod srcem plod koji potječe od neljubljena muža! To bijaše za nju osjećaj od koga je trnula i strepila.

- Možeš hvaliti providnosti da vas je sjedinila - nastavila Alica. - Uz takva druga moraš da budeš zadovoljna i sretna.

- Pa ipak nisam - uleti joj u riječ Melita.

- Ti nisi sretna - začudi se Alica - a zašto? Ta on ti sve čini što samo može. On te na rukama nosi.

- Ne mogu biti sretna jer ga ne ljubim.

- Nisi li mi govorila da tebi ne treba ljubavi za brak, da tvojim načelima dapače bolje odgovara ako ne ljubiš muža za koga bi pošla.

- Da, tako sam mislila... ali sada mislim inače o toj stvari. Ono prije govorila je neiskusna djevojka koja nije imala pojma o braku, ali sada sudim o tom kao žena i moram priznati da je nesnosan život u braku gdje nema međusobne ljubavi. On me ljubi, iskreno me ljubi, ja njega ne, a ne bih znala kazati komu je od nas dvoga teže. Ja to vidim... Užasan je takav život!

- Ti si dakle, nesretna?

- Sretna nisam.

- Ali možeš još biti... Ti ćeš upoznati velike vrline svoga muža, štovat ćeš ga i zajednički život sve će se vas više zbližiti.

Melita zakima niječno glavom.

- Čim dulje skupa živimo, sve se više jedno od drugoga razmičemo. To je moje iskustvo dosada.

- A kamo to vodi?

- Ja ne znam; neka dođe što ima doći... Ja postajem fatalistkinjom! - Melita nije istine kazala. Ona nije radila bez osnove i stvorila si je već u mašti sliku budućega života, koja je morala postati istinitom.

- Doista, ja ti se čudim, Melito! Kolike bi druge bile sretne uz ovakva muža.

- Ja ne... ja ga motrim svojim očima i vidim u svakoj misli, riječi i djelu njegovu čovjeka nižega sloja bez društvenoga šika.

- Toga, moja draga, osim tebe jamačno nitko drugi opazio nije: Štoviše, ja sam sa zadovoljstvom primijetila da on posve dobro uz tebe pristaje.

- Ne, ne! - prosvjedovala Melita. - Ja ga najbolje poznajem.

- A što je taj društveni šik muškarca naše kaste? - uzela Alica govoriti žešćim tonom. - Neprestano loviti, elegantno se voziti i lakoumno novac rasipati, to je taj društveni šik naših aristokrata koji je već mnoge upropastio.

- Moguće; ali masivan čovjek, bez poleta i lakoće društvene, koji kod svake malenkosti razmišlja i računa, nije me kadar ugrijati.

- Jer si uzgojena u posve drugim prilikama - prihvati brzo riječ Alica. - U tvojoj porodici, draga Melito, ne bijaše nikoga tko bi ozbiljno razmišljao i računao bio. Ali te je, priznaj, i uzrokom vaše materijalne nevolje.

- Koju bih rado zamijenila današnjim obiljem - reče s nekom gorkošću Melita koju su žacnule Aličine riječi.

- Ne govori tako! Ti bi se skoro pokajala. Tvoj papá nije kadar sačuvati Delidvor porodici, Artur još manje... Bila bi prava sreća kada bi Branimir htio da ga preuzme... Onda bi se dalo još mnogo, možda i sve spasiti.

- On! Ah, Alice, onda ga ne poznaješ... Kad bi pri tom bilo lijepe koristi, on bi to učinio, ali da on preuzme prezaduženo imanje, toga nećemo dočekati.

- A ja opet držim da će on to učiniti dođe li do krize - reče Alica s nekom sigurnošću. - A bude li to, onda ćeš promijeniti svoje mišljenje o njem i ljubiti ga, zar ne? - dodade šaljivo Alica u nakani da otupi zaoštreni razgovor i da ga završi, jer je žalibože vidjela da ovdje ne pomažu riječi ni najbolje prijateljice. Melita bijaše vazda čudnovat, zagonetan stvor.

- Promijeniti mnijenje o njem, to bi možebiti još mogla, ali ljubiti ga... nikada - odvrati Melita na Aličine riječi. - To bi bilo čudo, a ja ne vjerujem u čudesa.

- Ja pak vjerujem; vrijeme će pokazati tko od nas dvije ima pravo - izjavi Alica ne vjerujući ni sama svojim riječima.

Time se svrši razgovor o ovoj stvari, razgovor koji se je Alice vrlo neugodno dojmio. Ona se je sada prvi put uvjerila da je u Melite nelijepa duša. Kako je samo nepravedna naprama svomu mužu koji je obožava, svaku i najtajniju njezinu pohoticu pogađa i odmah ispuni. Sama joj je pripovijedala s kakvim su kneževskim komforom poslije svadbe putovali po Italiji, Švicarskoj, Francuskoj i Njemačkoj, kako je upravo rasipno trošio da joj samo ugodi i njezinu ponosu udovolji. A poslije puta požurio se odmah u Delidvor i tu cijeli mjesec rukovodio poboljšice koje je Orfeo imao po ugovoru s bankom izvesti. Sve je on to, radeći od jutra do mraka, obavio, sačuvani za to novac savjesno upotrijebio, dapače, kako je grof Orfeo sam pripovijedao, i svojih vlastitih novaca dodao. Pa takva muža naziva ona čovjekom nižega sloja i hladnim računarom ter ga prikazuje kao škrca koji samo gramzi za korišću i dobitkom!

Bivši nasamu sa Slavomirom, grofica mu je Alica cijeli taj razgovor povjerila i dodala na koncu kako se je ljuto prevarila u Meliti.

- Što ćeš, draga moja! - reče grof čestitoj svojoj ženici. - Kao zlato u vatri, tako se u braku kušaju karakteri. Tu se istom pokaže što je pravo zlato a što imitacija. Melita je tek sada u braku pokazala pravu svoju dušu, a do svoje udaje hinila je i pretvarala se dok joj nije nasjeo pošten mlad čovjek kao Branimir. Ja ga žalim!

- On je već sada nezadovoljan - primijeti Alica. - Siromah, on to doduše vješto krije, ali se ipak opaža.

- On toga i ne taji. Sam mi je priznao da je Melita užasno hirovita, kadšto i nesnosna... No on se nada da će se sve okrenuti nabolje.

- Ja ne vjerujem - reče iskreno Alica sjećajući se nedavnoga svoga razgovora s Melitom.

- Ni ja - reče grof. - Ali neka se suviše ne titra s njim. On sada još popušta jer je još pun ljubavi. Ali kada ta ljubav nešto ohladni, onda neka se čuva naša dobra Melita, jer bi mogla samu sebe prije reda izigrati.

- To su žalosni izgledi u budućnost! - uzdahnu Alica osjećajući najživlje saučešće za čovjeka koga je iskreno štovala. Sada se je i kako kajala da je posredovala u sklapanju toga braka koji tako žalosno otpočima. Kamo sreće da je poznavala onda Melitu, kao što ju je maloprije upoznala, ona bi upotrijebila sav svoj upliv na Branimira da odustane od zlosrećne nakane da se s Melitom oženi. Ali sada je već kasno, sada se već ništa popraviti ne da, i najbolje je ako se ne bude ništa pačala u njihov bračni odnošaj. Alica je odlučila da će se ubuduće tako vladati naprama Branimiru i Meliti.

Dva dana kasnije otputovao grof Slavomir s Alicom. Branimir je osjećao da će mu biti teško bez njih, svojih najbližih prijatelja, a Melita bojala se dosade ostavši posve sama sa svojim mužem čije joj društvo nije prijalo.

Što da počne u toj osamljenosti? Komu za volju da se vozi u svojim elegantnim karucama ili da jaši na svojoj punokrvnoj engleskoj bedeviji koju joj je Branimir darovao? Zar za volju glupim seljacima, da za njom kunu jer joj se moraju uklanjati na cesti, ili da je ismjehivaju kada bi je vidjeli jašiti.

Uzalud ju je Branimir nagovarao da se s njim u društvu kamo izveze ili da skupa izjašu. Ona je radije ostala kod kuće, a vrijeme dana ubijala je svojim načinom. Ujutro spavala bi dugo, do desete, često i jedanaeste ure, zatim bi se kupala i s pomoću sobarice toaletu svršila, a onda bi sašla u perivoj i tu šetala ili sjela na klupu na kojem vidikovcu pa tu čitala francuski koji roman, pisan slobodno, po njezinu ukusu. Svirati na glasoviru ili čak zapjevati, nije joj ni u snu na pamet palo.

Jedanput samo izvezla se je u Stražince s Branimirom da odvrate posjet susjedu Grabariću. Tom prigodom najviše se razgovaralo o ekonomiji i pregledavalo gospodarstvo, što ju je vrlo dugočasilo. Staja za konje, u koju je zavirila, nije joj se nimalo svidjela. Bila je tmična i pretijesna za onih osam konja što ih je Grabarić imao za vožnju i u gospodarstvu. Konji za karuce bijahu posve obične mađarske pasmine, koji su još kako-tako pristajali uz neukusni, stari batar svoga vlasnika, ali za elegantne karuce nisu stvoreni bili. Vremešni neženja nije imao u svom domu ništa što bi bilo kadro da pobudi interes mlade gospođe.

Premda je nije ništa ni kući vuklo, ona je ipak zadovoljna bila kada su se doma vratili.

- Više me nikamo ne vodi! - rekla je za večerom svomu mužu. - Dosadno je i ovdje, ali ipak volim doma ostati.

Melita je svaki dan sve više osjećala da je istina čega se je bojala. Njezino stanje pogoršavalo se iz dana u dan. Trpjela je mnogo kao obično žene u blagoslovljenom stanju. Postala je razdražljivom do skrajnosti. Najmanja stvar znala bi je razjariti do bjesnila. Služinčad je počela strepiti pred njom, a i sam Branimir bojao se izazvati njezinu jarost.

- Ah, kako sam nesretna, kako sam nesretna! - znala bi često uskliknuti bez ikakva povoda, a pri tom hvatala bi se za glavu, pritisla šake na čelo i stala jecati. A on je to morao gledati, a nije smio ni riječi izustiti da je utješi, znajući da bi je tim samo još više razjario.

- Zašto je nesretna? - pitao se sam. - A ja sam tako sretan s toga njezina stanja. Imat ću porod od srca, a to me ispunjuje najvećim blaženstvom... Ona trpi, istina je, ali i druge trpe pa podnose... ali ona bjesni i ne može da se prilagodi prirodnomu zakonu. - Ovo njezino ponašanje sve ga je više dovodilo na misao da ga Melita ne ljubi i da nije od ljubavi za nj pošla. Drugi pronicavijega pogleda bio bi na njegovu mjestu to već odavna opazio, ali on ju je suviše ljubio i obožavao a da bi to vidio i u to vjerovao. Kako bi mogla ona, tako divan božji stvor, poći za nj bez ljubavi, da mu time otruje život i učini ga najnesrećnijim stvorom na tom svijetu? On se je bojao u to dublje i zamisliti se, pa ipak mu se je ta misao nametala kada ju je u njezinoj razdraženosti motrio.

Melitino se stanje svakim danom pogoršavalo. Jednoga dana kada je sjedila u bijelom toaletnom plaštu pred zrcalom a sobarica joj oprezno redila bujnu kosu, učini joj se kao da joj je nos otečen, a usnice, koje su se inače jedva opažale, nabubrene. Prestrašena pogleda još bolje u zrcalo i vidje da se nije prevarila.

- Ručno zrcalo amo! - viknu sobarici u najvećoj uzbuđenosti.

Za tren pruži joj uplašena djevojka ručno, povećavajuće zrcalo.

Melita ogleda se dobro u njem - a lice joj stade dobivati bijesan i očajan izraz. Sada već nije bilo nikakve sumnje. Njezin fini i uzahni aristokratski nosić bijaše otečen i ružno raširen na rubu nosnica, a usnice bijahu nabubrene i modrikaste kao da su natučene bile. U najvećoj jarosti izmahne zrcalom i što je jače mogla lupi njim o stijenu da se je razbilo na sto komada.

Sobarica zastrepi, jer se je bojala provale još većega bjesnila.

- Gospodin neka dođe!... On neka dođe! - krikne plamteći od jarosti djevojci koja odmah otrča po Branimira.

Začas stvori se on u sobi i mučeći pogleda Melitu koja je pokrila lice objema rukama i jecala.

- Što ti je, zaboga? - upita tiho i sa saučešćem.

- Vidiš me kako sam nakažena! - viknu ujedanput Melita skinuvši ruke s lica. - Gledaj taj otečeni nos, te usnice... Gdje se mogu već pokazati s tim licem?

- Zaboga, umiri se!... To je prolazno, to će sve proći kao i kod drugih trudnih žena... to dolazi od tvoga stanja - mirio je Branimir.

- Prokletoga stanja! - izusti surovo Melita. - Ah, samo da nikada nisam...

- Ne huli Boga! - opomenu je Branimir s najvećim negodovanjem. - Kako možeš tako bezbožno govoriti?

- Prestani - krikne ona na nj motreći ga bijesnim pogledom - ne razdražuj me!

- Ne, ne, ja te ne mislim dražiti... ja idem! - reče Branimir popuštajući ženi koja ne bijaše kadra vladati sobom.

- Idi... da te ne vidim! - dobaci mu ona dok je izilazio na vrata.

Sada, pošto je iskalila svoju jarost na mužu, činilo joj se da joj je lakše postalo. Pogledala se još jedanput u zrcalo i našla da već nije tako nakazna kao što joj se u prvi mah učinilo. Naopako da izgubi svoju ljepotu, da ostane nakazno njezino lice kojim je srca osvajala i očaravala tolike muške glave. Tješila se da će to skoro proći, ali se to nije ispunilo, dapače došlo je i gore. Njezina donja čeljust raširila se i izbočila, a i podočne kosti kao da su se istavile iz svojih temelja.

Sada već ne bijaše moguće obastati s njom. Razdraženost živaca postigla je najveći stepen. Branimir je s teškom mukom držao na okupu služinčad koja je imala posla s Melitom, a i sam imao je neiskazano da trpi. Došlo je već do toga da u njezinoj prisutnosti nije smio ni govoriti, niti je što pitati makar je i nužno bilo.

- Tvoj me glas vrijeđa, ja ga ne smijem čuti - dobacila mu jedanput ljutito u lice za objedom.

- Ti si bolesna, Melito! - reče joj on blago. - Dopusti da prizovem liječnika.

- Ne usudi se!... Ja nikoga ne trebam, ni tebe, ostavi me! - vikala ona kao da je s uma sišla. Branimir je gledao poražene duše, gotovo očajan.

- Ostavi me! - ponovi ona bijesno i ustade sa stolice.

Ne preostalo mu ino nego izaći i prekinuti tek započeti objed. Odsele nisu skupa ni za stolom sjedili. Nastao je nesnosan odnošaj među njima, a Branimir nije znao kako da si pomogne. Razmišljao je dugo što da učini, napokon se riješi da će brzojavno pozvati u Orlovac vješta liječnika iz Zagreba, za koga je znao da uživa Melitino povjerenje jer je prije dvije godine spasio njezinu majku od akutne upale pluća.

Drugi dan stigao je već pozvani liječnik u Orlovac, no kako doći do Melite?... Hoće li ga ona pustiti k sebi? Liječnik pokuša sreću i pošalje sobara sa svojom kartom i porukom grofici da joj se želi pokloniti... I gle čuda, ona je to dopustila.

Liječnik je cijelu uru sproveo kod Melite, a za to vrijeme čekao ga je Branimir s najvećom nestrpljivošću u svojim odajama. Napokon dođe.

- Što je, dakle? - upita Branimir liječnika na čijem licu nije se ništa opaziti moglo što bi kadro bilo čovjeka uznemiriti.

- Grofica je bolesna - uze razlagati liječnik, - teško bolesna, ali ne opasno... Imamo posla sa rijetkim slučajem... Njezina bolest zove se u medicinskoj nauci »mozgovna neurosis«.

- Bez dvojbe u savezu s njezinim stanjem? - primijeti Branimir.

- Po svoj prilici, ali ne mora da bude - odgovori liječnik. - Sirota, mnogo trpi... razdraženost njezinih živaca kolosalna je.

- Što, dakle, da se učini?

- Prvo je da vi odete!... Ona vas ne podnosi, ne može da čuje vašega glasa... To je posljedica njezine bolesti, njezin karakter.

- Da je ostavim samu?

- Grofica želi da brzojavite po baronesu Elu... ona si je želi.

- Neka bude! - reče Branimir s uzdahom, a izraz boli i klonulosti duševne vidio mu se na licu. Liječnik koji je to opazio umiri ga da je bolest grofice prolazne naravi i da mora prestati, ako ne prije, to sigurno s njezinim sadanjim stanjem.

Treći dan bijaše Ela već u Orlovcu, a isti dan otputovao je Branimir u Zagreb. S Melitom oprostio se pismeno s nekoliko srdačnih riječi na svojoj posjetnici.

Branimir je strpljivo podnosio svoj progon iz bračne sveze. Radio je marljivo u novčanim zavodima gdje je bio članom upravnoga vijeća, pregledavao s najvećom točnošću knjige o svojim poslovima i poduzećima, pravio si bilješke i sastavljao bilance, dopisivao skoro dnevice s upraviteljem ekonomije u Orlovcu i obavješćivao se o grofičinu stanju. Izvještaji upravitelja o toj stvari nisu nimalo povoljno glasili. Upravitelj je javljao da grofica nikamo ne izlazi, da trpi često velike boli, a i razdraženost živaca da nije mnogo popustila.

Osim liječnika, koji je kućnu tajnu savjesno čuvao, nije nitko drugi znao za uzrok s kojega mladi supruzi, tek što su nekoliko mjeseci zajednički sproveli u braku, sada rastavljeno živu. Ni grofu Slavomiru nije Branimir povjerio tu porodičnu tajnu. Ako bi ga koji bliži znanac upitao zašto i grofica nije uza nj u Zagrebu, Branimir bi spomenuo stanje u kom se sada nalazi.

- Tašta je, do skrajnosti tašta - govorio bi tada načinom koji je morao da uvjeri drugoga, pa želi da je u njezinu stanju nitko ne vidi. A kada već hoće da samuje, onda je bolje da boravi na ladanju, u lijepoj prirodi i čistom zraku negoli u gradu. Tako je sama odlučila, a ja mislim da je ta njezina odluka dobra.

Nitko nije imao povoda da sumnja u Branimirove riječi, jer je sve što je kazao bilo posve vjerojatno i razložno. Bilo je baš nastalo ljeto kada sav imućniji svijet bježi iz grada u razna ljetovališta. Stoga je svatko nalazio da je posve naravno što grofica boravi na krasnom posjedu svoga muža u Orlovcu.

Uz ine svoje poslove nije Branimir ni na Delidvor zaboravio. Kada je prvi put onamo došao, jedva je prepoznao svoga tasta. Počeo si je, naime, prije mjesec dana bojadisati svoju progrušanu kosu i brkove koji su još sjeđi bili. Izgledao je, dakako, mlađi, ali za onoga koji ga je prije poznavao bijaše on sada komična pojava. Grofica Ana koja je redovito odobravala sve što njezin Orfeo radi, odobravala je i tu njegovu taštinu veleći da je svaki čovjek dužan prikazati se svijetu u što prijatnijoj slici bilo kojim sredstvom. Sebe je, dakako, iznimala od toga pravila, jer ona je živjela po posebnim svojim načelima društvenoga života.

Grof Orfeo nije se bez razloga stao ovako uljepšavati. Grofici Ani bijaše užasno dosadno otkada je Melita iz kuće otišla i ona ostala sama s Orfeom. On si je umio kratiti vrijeme kao i dosele. Pohađao je obližnje susjede, svaki čas otputovao u Zagreb Grac ili Beč, a ona bi slaba, boležljiva, a uz to neutješna, budući bez djece, kunjala u svom naslonjaču i mislila na sudbinu svoje kćeri i sina. Pokušala je više puta da čita, ali su je oči izdale, a ako je čitala na svoj starinski zornik, od napora bi je oči brzo zaboljele i ona je morala prestati da čita.

Kada se je toga radi potužila Orfeu, on se je začudo odmah dosjetio sredstvu koje je kadro tu pomoći.

- Ta to je najlakša stvar, ma chere - reče on, - ja ću odmah skočiti u Beč i dovesti ću ti naobraženu djevojku koja će ti biti drugarica i koja će ti čitati.

- Ah, kako si ljubezan! - reče ganuto grofica. - Ja zbilja sada trebam drugaricu...

Orfeo otputovao je odmah sutradan u Beč i vratio se za nekoliko dana s ljepušnom crnomanjastom djevojkom koja mu je u jednoj izvjestionici za guvernante preporučena bila. Govorila je više jezika, a pošto je svršila ženski licej u Beču, bila je i prilično upućena u raznim naukama koje su nužne za takozvanu salonsku naobrazbu. Bila je uz to živa temperamenta i razgovorna. Grofu su rekli da je sirota vojničkoga časnika koji je prije više godina umro. Svjedodžbâ o dosadanjem svom zanimanju nije imala, a kad je grof Orfeo pitao za njih, rekla mu je da je slučajem sve svoje svjedožbe, izim školskih, izgubila. Orfeo, kao u svem površan, nije mario da to dalje ispituje. On je povjerovao djevojci koja mu se je na prvi mah svidjela.

Međutim bijaše povijest gospođice Elze - tako se je imenom zvala - uistinu drugačija i mnogo zanimivija. Ona ne bijaše sirota vojničkoga časnika već dijete imućnih trgovačkih roditelja iz Sibinja u Erdelju. Otuda je prije pol godine pobjegla za jednim husarskim časnikom kada je premješten bio sa svojom pukovnijom u Beč. Njezini roditelji ne htjedoše već ni da čuju što o njoj, a mladi husarski natporučnik je napustio i svjetovao joj da se ogleda za kakvo mjesto. Bogat od kuće obećao je vlasnici izvjestionice za guvernante oveću nagradu ako nađe prihvatljivo mjesto za Elzu. Vlasnica zavoda preporučivala ju je mnogima, no bez uspjeha, jer je svaki tražio osobu koja je u uglednoj kojoj kući već namještena bila. Neki su dapače, koji su mnogo držali do Elzinih licejskih svjedodžbâ, pobliže se obavijestili glede njezine osobe i došli takvim stvarima u trag radi kojih o njezinu namještenju nije moglo biti govora. No Orfeo nije bio tako skrupulozan, kod njega je više odlučilo ljepušno lice mlade djevojke i koketno njezino ponašanje nego što drugo. Djevojka bijaše zadovoljna ponudom grofa Orfea, i oni su još isti dan otputovali iz Beča, ali su se zato tri dana zadržali u Gracu gdje su vrlo veselo živjeli i napokon stigli u Delidvor. Grofici se je začudo svidjela mlada djevojka koja se je naprama njoj tako ponizno, tako umiljato vladala. Elza je umjela mnogo toga pripovijedati o stvarima koje je učila ili o kojima je čitala, a grofica ju je s interesom slušala. Za promjenu čitala joj je decentne romane gospoje Marlittove koje je grof u Beču nabavio. Za toga čitanja znala bi starica slatko usnuti, a tada bi, dakako, Elza prestala čitati i potražila grofa da koji čas s njim veselo sprovede, a onda se opet vrati k svojoj »pagodi«, kako je ona groficu nazivala.

Otkada je Elza došla u Delidvor, grof je uvijek bio na svom imanju i samo onda odilazio od kuće kada su ga silni poslovi kamo odazvali. No i tada se je brzo vratio. Grofica Ana bijaše sretna s tolike pažnje, jer je držala da to Orfeo nje radi čini, no susjedi njegovi tumačili su neobičan taj pojav inače.

Branimir je isti dan kada je došao u pohode svomu tastu u Delidvor, bio uvjeren da je istina ono što susjedi grofovi o njem i grofičinoj drugarici govore. Ono ljubezno i koketno ponašanje staroga ženara naprama mladoj djevojci i uzvratno njezin suviše slobodni i pouzdani način općenja s grofom bio mu je dovoljnim dokazom da među njima dvoma nije stvar čista. Poznavajući dobro veliku lakoumnost svoga tasta u ovakvim stvarima, on se je ozbiljno zabrinuo zbog te pustolovine. Bojao se je i nije se varao u tom da će grof skupo plaćati to svoje ljubovanje s prevejanom i moralno nevaljalom djevojkom. Njemu je vazda bilo na umu da li će grof ispuniti svoje obveze naprama banki. Kod njega moglo se je vrlo lako dogoditi da novce što ih ubere iz svoga gospodarstva potroši na tu lakoumnu djevojku. On je odlučio da će na to pripaziti i, ako bude moguće, tu drugaricu što prije otpremiti iz Delidvora.

Grofica primila je hladno kao obično svoga zeta. Ona se nikako nije mogla sprijateljiti s idejom da je taj plebejac muž njezine Melite, te ponosite boljarice. Teškom mukom puštala se s njim u razgovor, a pri tom je dobro pazila da ne govori izravno njegovoj osobi. Branimir je doduše svojoj punici, premda je to ona mrkim licem primala, govorio »ti«, no iz njezinih usta nije čuo ni »ti«, ni »vi«. Ona je govorila mimo njegove osobe, u množini, neopredijeljeno, no ipak tako da je on dobro znao koje se pitanje ili koja opaska njega tiče.

- Lijepo da se opet vidimo! - rekla mu ona glasom kao da je mrzi govoriti. - Kako je mojoj kćeri?

- Bolesna je... Moj upravitelj mi piše da je bolesna, još uvijek vrlo razdražena.

- A Meli ništa ne piše?

- Meni ništa.

- Ja sam dobila dva lista od nje... kratka, ali strašna.

- Moguće... Njezina je bolest u mozgu.

- Ne, ne! - počela se žestiti grofica uzvišenijim glasom koji se je stao lamati u kašlju. - Ona je nesretna, vrlo nesretna!... Njezina je bolest u srcu.

- To mi nije znano... Liječnik koga sam prizvao, stavio je drugačiju dijagnozu.

- Ah, liječnici!... Što znadu ti!... Moje dijete, moje ubogo dijete nije mi laž pisalo.

- Žao mi je da joj pomoći ne mogu... Meli neće moje pomoći, ona me je dapače prisilila da se udaljim iz Orlovca.

- Po tom se vidi da je nesretna... ono što sam rekla...

- Draga maman - izjavi sada Rudnić bolno, ali energično - ja činim sve da je usrećim... ja nisam kriv...

Grofici bijaše već na jeziku da mu kaže kako njih dvoje nisu jedno za drugo stvoreni, kadli uniđe grof Orfeo žurnim korakom i veoma uzbuđen.

- Pomislite samo tko je došao? - vikaše grof žestoko gestikulirajući.

Branimir i grofica čekahu da grof sâm odgovori na to svoje pitanje.

- On je tu... Artur!...

Grofici preleti blažen smiješak licem i ona pokuša da ustane, ali je grof zaustavi.

- Kamo ćeš? - okosnu se na nju zlovoljno.

- Bože moj, da ga vidim, da ga pozdravim!

- Ostaj samo lijepo sjedeći... Dosta ćeš ga rano vidjeti... Taj nije došao bez razloga... Opet novci! Ja se ne varam...

Grof se je sve više žestio jer je mislio na se i na svoje potrebe i na banku, ovrhovoditelja i Elzu.

Uto se čuo već bučni zveket teške husarske sablje i obijesni glas mladoga grofa koji se je slučajno našao u pobočnoj sobi s Elzom.

- Tko ste vi, lijepa moja?

- Drugarica milostive grofice! - odgovori veseo glasić!

- A tko vas je našao?

- Gospodin grof.

- Moj papá, o, taj ima dobar ukus!... Vi ste dražestan stvor, moja draga! Kako se zovete?

- Elza.

- Vi mi se vanredno sviđate!

S tim lakoumnim govorom stupio je Artur u sobu gdje su na nj čekali grofica, grof i Branimir. Svi su čuli što je govorio. Branimir je osjetio da mu krv navire u lice. On se je pristranio k prozoru jer mu je bio mrzak susretaj s mladićem koji je već sada imao u sebi sve uvjete moralne propalice.

Grof je gorio od ljutine, a grofica se je samo blaženo smiješila. Ona kao da nije čula ili nije razumjela Arturova razgovora s Elzom.

- Dobar dan, papá; dobar dan, maman... A gle, i moj dragi šura je ovdje... Servus, Brani (tako je on po svom ukusu zvao Branimira) ... pozdravljao je Artur prisutne stupivši u sobu. Zatim pogleda oca. Grof se je držao hladno, mrko.

- Ali, papá, zašto se držiš tako mrko?

- Jer me plaši tvoj nenadani dolazak! - reče strogo grof.

- Ah, kako ti dobro naslućuješ - smijao se lakoumno Artur. - Ti se uvijek plašiš kad ja trebam novaca.

- Novaca?... O moj dragi, i ja ih trebam, silno trebam, a ne znam otkle ću ih uzeti... Ovaj put si zlo pogodio k meni.

- Ali ovaj put nema šale, aut... aut... Ako ne platim na rok, moram kvitirati.

- Tomu ionako nećeš izbjeći!... Neka bude slobodno: aut... aut...

- Radi bagatele od kakvih sedam tisuća forinti...

- To je u sadanje vrijeme velik novac... Ja ga nemam - reče otresito grof i zlovoljno sjede u naslonjač do grofice.

- Ali, dragi Orfeo - progovori grofica svojim tihim i mirnim glasom kao da se radi o kakvoj trici radi koje se nije vrijedno uzrujavati - sada je baš žetva, a žito ima prilično dobru cijenu, pa i seljaci plaćaju baš sada zakupninu za livade. Unići će dosta novaca... možebiti bi se dalo...

- A porez, a banka? - stao se žestiti grof. - Ne platim li točno, moglo bi doći do prodaje imanja. A onda, što će da bude od nas dvoje starih?... Naš mili sin - produlji grof razdraženim tonom - ne misli na to... On troši i rasipa novac, da se to već podnositi ne može.

Sada se je i Artur malko razljutio.

- U mojim godinama nisi ni ti bio bolji!... Zar ne, maman? - reče Artur bez ikaka obzira.

- Ne, ne... Papá je bio ipak bolji, drago dijete! - uze grofica u obranu svoga Orfea, no ipak tako da miloga sinčića ne uvrijedi. - Papá nije toliko novaca dobivao kao što ti... Ali i ti ćeš manje trošiti (nije htjela izustiti riječi »popraviti se«, koje su joj na jeziku bile), zar ne?... Ah, Bože moj!... Mladost je mladost... a čovjek samo jedanput živi...

- Čuješ li, papá kako maman pametno govori! Čovjek samo jedanput živi - govorio je Artur prema grofu kao da mu se ruga.

- Svaki neka živi - odvrati grof - kako može, a ti bi rado živjeti kako ne možeš... To pak ne ide i tomu mora biti kraj!

- Neka bude kada do toga dođe... Ali sada se o tom ne radi, već o novcima koje trebam i koje moram imati.

- Samo ne od mene - branio se energički grof.

- Ja ću ih drugdje potražiti... Ali da mogu dalje otputovati, morat ćeš mi dati koju stotinu na put... Putujem sutra zorom.

Grofica se je pobojala da Artur ne bi u Branimira potražio novaca, pa zato, kada su njih dvoje bili nasamo, opemenula ga da toga zaboga ne čini jer bi to bilo poniženje za njih da primaju novac od njega kao neku milost.

- Ne, na to nisam ni mislio - uvjeravaše Artur groficu. U riječima mladoga grofa bijaše istine utoliko da se on nije ufao zatražiti potrebiti novac u Branimira jer mu je dugovao tisuću forinti još od onda kadno je njega i sestru pratio do Trsta na njihovu svadbenom putovanju. Grofica je dakle bila u velikoj bludnji glede aristokratskoga ponosa svojega sina.

Artur se je istoga dana poslije večere oprostio sa svima da može sutra rano otputovati. Kamo putuje, toga nije htio da kaže, a Orfeo je bio uvjeren da ide potražiti markezicu Savignon ne bi li u nje našao pomoći.

Sutradan je bilo kišovito vrijeme, a grofica Ana, a tako i grof Orfeo, spavali su neobično dugo, svako u svojim odajama. Oko podne tek pozvoni grofica svojoj sobarici koja je već odavna čekala na glas zvonca.

- Je li već kasno? - upita grofica.

- Odmah će biti podne, vaša milosti!

- Što radi Elza?

- Elza je otputovala, vaša milosti!

- Otputovala? - začudi se grofica. - A kamo? Bez moga znanja!

- Jutros odvezla se je s mladim milostivim gospodinom.

- Jamačno je tako odredio gospodin grof? - reče grofica očito uznemirena.

- Ne znam, vaša milosti!... Gospodična je uzela sve svoje stvari sa sobom.

Grofica se još više začudi.

- Ti si to vidjela?

- Jest, vaša milosti!... Isti onaj kovčeg s kojim je amo došla.

- To ne pojmim... A kako su sjedili? - upita grofica, jer to je bilo osobito važno po njezinim nazorima.

- Jedno uz drugo, na zadnjem sjedalu.

- Nemoguće! - uskliknu grofica s najvećim negodovanjem. - Kako se je usudila sjesti do mladoga grofa?

Sobarica kao obično služinčad u ovakvim zgodama nije mogla da obuzda svoje zlobe naprama staroj gospođi. Opazivši kako se ova ljuti, iskiti stvar do kraja.

- Milostivi mladi gospodin - pričala dalje sobarica - učinio joj je mjesto do sebe, obdesnu, i vašim pledom omotao noge sebi i njoj... Bio je vanredno ljubezan s njom, a ona se je neprestano veselo smijala.

- Nije li rekla kad će se vratiti?

- Ništa, vaša milosti?... Ja mislim - dodade tiho da se jedva čulo - da se gospodična i neće više vratiti.

Ovaj razgovor među groficom i sobaricom trajao je dok je ova svoju gospodaricu oblačila.

- Svrši brže... žurno! - žurkala je grofica u najvećoj nestrpljivosti. - Ja moram odmah govoriti s milostivim gospodinom.

Čim je gotova bila, požuri se grofica, koliko je dopuštala njezina slabost, u grofove odaje. Sada nije pazila na lagani, dostojanstveni tempo u svom hodu, htjela je da što prije govori sa svojim mužem. Unišla je ni ne pokucavši na vratima, i našla grofa u važnom poslu. Upravo je bojadisao i redio svoju kosu i brkove.

- Oprosti da te smetam, ali je stvar o kojoj se radi vrlo hitna i vrlo neugodna.

- Što se je dogodilo? - upita zabrinuto grof. Odmah je pomislio na Artura.

- Pomisli, molim te, Elza je jutros otputovala.

- Otputovala? - ponovi grof i problijedi. - Kamo, zašto?

- Odvezla se s Arturom. - I grofica ispriča Orfeju sve što je od sobarice čula o toj zgodi.

- Ona je pobjegla s njim! - reče gnjevno grof saslušavši pričanje grofičino.

- Besramnica! - primijeti grofica.

- On ju je zaveo, on je svemu tomu kriv... Ona je mlado, neiskusno djevojče koje ne zna što radi, - vikaše grof kao mahnit. - Gdje ću naći opet za te tako izvrsnu djevojku?

- Zaboga, umiri se! Možda će se vratiti - mirila ga grofica.

- Ona bi to sigurno učinila, ali on joj neće dopustiti. Ali stani, ja znam što ću učiniti. Dat ću odmah zapreći i idem za njima u potjeru.

- Gdje su već oni! - primijeti grofica.

- Ja ću ih stići, ja ih moram naći. Gdje je Branimir? - I grof pozvoni vrlo žestoko, na što sobar grofov brzo stupi u sobu.

- Reci gospodinu Rudniću da ga molim neka se potrudi do mene.

Grofica nije htjela da bude prisutna dok će grof s Branimirom o toj stvari razgovarati. Njoj bi milije bilo da njezin zet ne sazna ništa o toj zgodi. No ta zgoda nije bila sada već nikakva tajna, i Branimir će dosta rano saznati za nju ako već nije saznao. On je cijelo prijepodne u pisarni grofovoj primao od seljaka zakupninu za livade i ubrao taj dan oko šest tisuća forinti, izdao potvrdu seljacima o uplati i otpravio ih doma. O bijegu Elzinu s Arturom nije dosele ništa čuo, a ono dvoje otputovalo je iz Delidvora vrlo rano dok je on još počivao. Bio je stoga vrlo iznenađen kada mu je grof, dršćući od uzbuđenosti, ispričao cio događaj. Grof je bio razjaren, ali iz te jarosti provirivala je i neka tuga. Nema sumnje da je grof žalio za pobjeglom djevojkom. Branimir je to dobro primijetio, pa koliko ga je zlovoljila bezočna lakoumnost Arturova, toliko se je u sebi radovao da je tim slučajem nestalo iz Delidvora osobe koja bi mogla još veće zlo svaliti na grofovsku porodicu.

- Što, dakle, kaniš učiniti, papá? - pitaše Branimir grofa pošto je ovaj svršio svoje pričanje...

- Idem za njima u potjeru... Ti mi budi u pomoć!

- A ja mislim da je najpametnije pustiti ih da idu kamo hoće.

- Ali moja reputacija? Mogu li dopustiti da svijet govori da je drugarica moje supruge pobjegla s mojim sinom ili, što je još gore, da je moj sin ugrabio tu djevojku?

- Ako je ne nađemo?

- Eh, onda je što drugo; onda ću morati mirno šutjeti, ma govorio svijet što ga volja. Ali, ako ih stignem, ja ću djevojku dovesti natrag, makar silom.

- To ti ne smiješ učiniti, papá! - reče odlučno Branimir.

- A zašto, zašto? - pitaše grof tiho i bez rogobora kao da se boji čuti odgovor.

- Ljudi koješta govore.

- O meni? Ha, ha! Jamačno da je ona mala bjegunica moja milosnica... Ali svijet je opak, a njegov govor laž.

- Taj govor je općenit - primijeti Branimir ne davši se smesti.

- Pa napokon - reče grof s lakoumnošću koja je prirodnim putem prešla na Artura - kada bi i istina bila što svijet govori, bit će manje bruke ako djevojku natrag dovedem nego da se raširi glas da je pobjegla s mojim sinom.

Grof je mogao imati donekle pravo, ali Branimir je imao na umu još nešto drugo što nije htio da spomene svomu tastu. Imao je suviše, ako ne štovanja, to bar obzira sa starijim čovjekom, da je svoje bojazni zadržao za se. Branimir je sumnjao da grof na tu djevojku izdaje mnogo novaca, a ta njegova sumnja pokazala se baš danas vrlo vjerojatnom. Iz zakupnih knjižica koje su mu danas donijeli seljaci zakupnici, uvjerio se Branimir da je grof od mnogih zakupnika uzeo već unaprijed novaca na račun zakupnine, što je u knjižici svakomu i potvrdio. Izneslo je to nekoliko tisuća, a sve te pretplate padale su u vrijeme otkada je Elza došla u Delidvor. Bila je stvar vrlo sumnjiva, no od koga da sazna istinu? Grof je oprezno u tom postupao. Nije joj kupovao haljinâ što bi moglo u oči pasti, a skupocjene nakite svake vrsti kojima ju je svaki čas iznenađivao, zabranio joj nositi u Delidvoru. I gotova novca dobivala je od njega po želji, u čem je pokazivala upravo bezočnu nezasitnost. Taj novac metala je ona na stranu za buduće možda crne dane, kako je prevejanka govorila, a da ta glavnica bude što veća, izmamila je od zaluđenoga starca u času slabosti dvije posljednje zadužnice regalne odštete što ih je imao. Svaka je glasila na jednu tisuću forinti. U ovom kobnom času sve je to i grofu na um palo i on bijaše ogorčen i rastužen s tolike nezahvalnosti ove mlade djevojke koje kraj svega toga nije mogao da pregori, pa bi je objeručke opet primio i u svoj dvor poveo samo da je gdje nađe.

- Što, dakle, da se učini? - pitaše ponovno Branimir vidjevši da sada ne može ništa opraviti sa zaluđenim starim čovjekom.

- Mi ćemo za njima! Odmah sada! Ja te lijepo molim da me pratiš. Ta ti si tako plemenita duša!

Branimir se je morao nasmiješiti na te riječi premda mu nije bilo do smijeha.

- Kada želiš, idem, premda nisam sporazuman s tvojom osnovom.

Grof je bio i s tom pasivnom spremnošću zadovoljan. Odredi da se odmah prostre za doručak, a drugi kočijaš (»paradni« je bio odvezao mladoga grofa) da odmah zaprene. Za pol ure krenu njih dvojica iz Delidvora, a grof zapovjedi kočijašu da vozi do prve željezničke stanice do koje je trebalo dvije ure dobre vožnje.

Putem sastaše se s »paradnim« koji je oštro tjerao konje. Opazivši poznate karuce svoga gospodara, počeo je laganije voziti i sabirati se. Bio je još supijan i mamuran. Od mladoga grofa dobio je zato što je brzo vozio dobru napojnicu za koju se je »paradni« tako napio da je pet ura kao zaklan spavao. Kada se je probudio, vidio je da sunce na podne stoji i on se sada požurio da što prije kući stigne.

Grof je odmah opazio da mu glavni kočijaš do koga je mnogo držao nije trijezan. Visoki klobuk sjedio mu nahero na glavi, kosa ispod njega bijaše neuredna i razbarušena, a oči mutne i nesigurne. Kada je progovorio, opazilo se da mu se i jezik plete.

- Kamo je otputovao mladi grof? - upita Orfeo »paradnoga«, davši zaustaviti svoje karuce tik njegovih. Uz to primijeti Branimiru:

- Gledaj samo kako taj lopov izgleda!

- Ne znam, vaša milosti! - odgovori »paradni« pletući jezikom.

- U Zagreb ili u Zidani Most? - viknu na nj grof.

- Ne znam, vaša milosti - mucao je jadni sluga naprežući svu snagu svoga slomljenoga jezika. - Mene je milostivi gospodin odmah otpravio u mjesto gdje sam konje hranio.

- Pet ura! Je li... Pijano marše! Canaille!... Pazi da mi konji i karuce zdravo kući dođu!

Grofova kola krenu dalje, a »paradni« zlovoljan potjera živo konje čim je zaokrenuo za okuku jednoga brijega gdje ga gospodar njegov nije već mogao vidjeti.

Došavši na stanicu, želio je grof da govori sa samim glavarom stanice. Željeznički sluga reče gospodinu grofu da glavar spava i da ga u to vrijeme nitko ne smije buniti.

- Odnesi mu samo moju kartu, on će već ustati! - I grof pruži kartu službeniku, no ovaj diže ruke u zrak i stupi korak natrag.

- Ja se ne ufam, vaša grofovska milosti!

- Pa ću pokušati sam! - reče grof ljutito, a službenik željeznički izgubi se nekamo isti čas. Branimir je doduše odgovarao grofa neka ne budi glavara jer da željeznički činovnici zbog noćne službe trebaju po danu počinka, no to nije koristilo. Grof pođe do ulaznih vrata glavareva stana i pokuša unići. Vrata bijahu zatvorena. On pokuca jedanput, drugi put i treći put sve jače i jače. Na treće kucanje javi se iznutra osoran očito srdit glas.

- Tko je?

- Grof Armano moli samo na čas! - oglasi se Orfeo ljubeznim, skoro prosećim glasom.

Unutri u sobi čulo se je mrmljanje ljuta čovjeka koga su smetali u nevrijeme. Za nekoliko časova otključaju se vrata i odebeo čovjek, modra lica, izađe s mrkim licem na hodnik. Nije mu bilo ni na kraj pameti da ponudi grofu, koga je dobro poznavao, neka bi unišao u sobu.

- Čim mogu služiti? - upita ne baš uljudno glavar stanice zalupivši za sobom vrata od sobe.

- Izvinite da sam smetao - reče grof vrlo uljudno - ali stvar je za me vrlo važna... Želio bih znati kamo je moj sin danas odovud otputovao: u Zagreb ili u Zidani Most?

Glavar stanice pogleda nekako čudno grofa.

- Vaš gospodin sin? Nemam sreće poznavati mladoga grofa.

- Bio je u husarskoj uniformi.

- Ne mogu se sjetiti... Bila je danas velika navala na stanici... U blizini slavile su se zaruke kćeri jednoga vlastelina s domobranskim časnikom... Bilo je tu nekoliko oficira, a ja nisam dospio da studiram njihove odore.

Ovaj ne baš uljudni odgovor ozlovoljio je grofa.

- Ah, tako! Onda izvinite! - I okrenu leđa glavaru.

Ovaj međutim nije ostao dužan grofu nego je naprosto ne rekavši ni riječi, unišao u sobu i opet zalupio za sobom vrata u kojima je dva puta silovito ključ okrenuo.

Branimir je pred stanicom čekao svoga tasta.

- Dakle? - zapita kratko.

- Ne zna ništa. Neuslužan, surov čovjek!

Ta neizvjesnost na koju je stranu krenuo Artur oteščala je vrlo potragu za bjeguncima. Njih dvojica morala su se sporazumjeti kako će dalje raditi. Artur je mogao po grofovu sudu otići samo u Zagreb ili u Trst gdje se je sada nalazila markezica. Da Branimir putuje u Trst, toga grof nije mogao zahtijevati od svoga zeta koga su silni poslovi odazivali u Zagreb. Dogovore se stoga tako da će grof večernjim vlakom s iste stanice otputovati prema Trstu, a Branimir na grofovim karucama odmah dalje u Zagreb gdje će potražiti mladi pustolovni par.

- Samo te molim - govorio je grof svomu zetu mekanim, toplim glasom - ako ih nađeš, udesi tako da se djevojka odmah vrati u Delidvor. Ja sam to obećao grofici, i ona je jedva čeka jer se je obikla na nju... Obećaješ li mi to? - Pri tom je grof čvrstim pogledom gledao u oči svomu zetu kao da hoće proniknuti u njegove misli.

Branimir se našao u neprilici za zgodan odgovor. Ono što je grof od njega tražio nije on po svojim čistim načelima mogao obećati, a lagati nije bio kadar. U zadnji čas nije ga ipak ražaliti htio i dade mu izbjegavajući odgovor.

- Ti znaš da mi je uvijek ugodno bilo ako sam mogao ispuniti koju tvoju želju.

Taj odgovor nije se jako svidio grofu. Branimir će naći kakav mu god razlog s kojega nije mogao ispuniti tastovu želju. Elzino ponašanje moglo mu je u tom pogledu svaki čas poslužiti. Tako je sudio grof o odgovoru svoga zeta, ali nije ništa rekao.

Nezadovoljan, skoro zabrinut, oprosti se sa zetom koji je morao odmah krenuti u Zagreb ako je htio da uđe u trag bjeguncima.

Ta pustolovina Arturova, a i ponašanje grofa Orfea u toj zgodi, vrlo je zabrinulo Branimira. On je čvrsto odlučio da će sve pothvatiti da od svoga tasta zauvijek odstrani osobu koja je i ocu i sinu postala opasnom, a radi koje je i na samu porodicu padala već sjena sramote.

Sjetio se je sada razgovora s ocem nakon svojih zaruka s Melitom i uviđao kako se sve više sraštava sa životom porodice svoje žene, i primjećivao kako se odasvud primiču valovi u kojima će ta porodica s lakoumnosti svojih članova propasti.

Na njem je bilo - baš kao što mu je otac proricao - da kao najbliži pomogne ugroženicima i da spasi što se spasiti dade. I zato, premda se nije nikada bavio takim poslovima, makar da mu je to užasno mrsko bilo, on se je riješio da pod svaku cijenu nađe pobjegle pustolove.

Branimir je udesio potragu vrlo praktičnim načinom. Raspitao se je najprije na južnoželjezničkom a onda na državnom kolodvoru radi Artura i Elze. Nije išao glavarima postaje, ni blagajnicima koji su taj dan izdavali putnicima karte, nego je ispitivao željezničke službenike i prtljažare da li je na kolodvor stigao husarski časnik take i take vanjštine i s kim. Na južnoželjezničkom kolodvoru ne znadoše mu ništa kazati, ali na državnom našao se služitelj koji je iz kupea nosio ručne torbe i druge stvari mladog husarskog oficira i jedne gospođice koji su baš onako izgledali kao što ih je opisao Branimir.

Bjegunci su po kazivanju istoga služitelja obilno i veselo doručkovali u kolodvorskoj restauraciji, a onda mješovitim vlakom otputovali u Sisak. Za dalji put nisu uzeli karte.

- To što je čuo bijaše dosta Branimiru. On je sigurno držao da će ih zateći u Sisku gdje su nepoznati i gdje mogu jedan, dva dana zajedno sprovesti. Navečer sjeo je u željeznički vlak koji oko ponoći stiže u Sisak: drugoga vlaka nije bilo.

Na sisačkom kolodvoru doznao je istim načinom kao i u Zagrebu da je mladi husarski oficir s mladom gospođicom, elegantne vanjštine, odsjeo u kaptolskoj gostioni.

- Ali taj isti oficir - govorio mu dalje željeznički poslužnik - otputovao je nekamo dalje večernjim vlakom... Na koju stranu, ne znam, jer nisam pazio na to.

- A ona gospođica?

- Nije bila u njegovu društvu... Sigurno je ostala u gostioni.

Branimir odveze se odmah u gostionu gdje je uzeo sobu za prenoćenje. Gostioničar koji je kao stari Siščanin dobro poznavao Branimira i svu Rudnićevu porodicu, vrlo se začudio da vidi pod svojim krovom Branimira koji nikada nije običavao noćivati u Sisku ako je bio na putovanju.

- Vi se čudite momu dolasku u ovo doba! Nemate krivo. Neobičan je povod koji me je doveo u vašu gostionu.

Branimir se uvalio u trošni naslonjač, zapalio finu egipatsku cigaretu i nastavio razgovor s gostioničarom koji je s poštovanjem (Rudnići bijahu u svoje vrijeme najuglednija porodica u Sisku) pred njim stajao.

- Prije svega molim vas da se ovo što s vama govorim ne čuje dalje... Ja znam da vi umijete mučati i da ste valjan čovjek. To sam samo uzgred spomenuo, jer vam valja znati da se stvar mene ne tiče. Radim na molbu druge jedne osobe. Molim vas dakle, da mi ukratko date obavijest o stvari koja će vam biti poznata... U vas je, zar ne, poslije podne odsjeo mlad husarski oficir?

- Jeste, došao je mješovitim vlakom.

- Onizak, crne kose i brčićâ, elegantan...

- Sve tako.

- A s njim je došla i mlada, crnomanjasta dama?

- Dovezli su se zajedno u hotel i uzeli dvije sobe, jednu uz drugu.

- Ali je oficir opet otputovao.

- Da, on je otputovao, ali ona je ostala tu.

- Spava li?

- Bog sačuvaj! Zabavlja se dolje u blagovalištu s domobranskim časnicima... Moram reći da mi se ta osoba nimalo ne sviđa. Njezino ponašanje suviše je slobodno, skoro razuzdano... Pije šampanjac kao svaki muškarac.

- Mogu li vidjeti to društvo a da me ona ne opazi?

- Izvolite sa mnom!

Kada su sašli u hodnik prizemlja gdje je bilo blagovalište čuo se je iznutra bučan razgovor, smijeh, pjevanje i zveket čaša. Društvo je govorilo mađarski. Gostioničar povede Branimira u pobočnu sobu iz koje je mogao dobro vidjeti društvance koje je pravilo toliku viku i galamu. Bilo ih je u svem četvero na okupu. Čelo stola sjedila je Elza u putnom, elegantnom odijelu, vesela i sva zažarena u licu. Do nje je zdesna sjedio domobranski nadliječnik s izrazitim semitskim licem. Bio je ružan i boležljiva izgleda. Lice mu bijaše blijedožućkasto, oko očiju i po nosu pjegućavo, vlasi kovrčaste, a ispod njih se je hvatao lišaj koji se je dalje gubio u gustoj kosi. Nos je imao tubast, a usnice odurno debele. Bio je strastven kartaš, a danas, pošto mu je sreća vanredno poslužila, častio je svoje društvo jeftinim slatinskim šampanjcem.

S lijeve strane Elzi sjedio je natporučnik visoka stasa i plećast. Imao je svijetložutu kosu i modre oči. Brada i brci nisu mu rasli. Bio je to sin županijskoga velikoga suca u tolnajskoj županiji, koji je htio da mu sin izuči prava ali mu se nije želja ispunila. Gospodski sinak sproveo šest semestara besposleno u Budimpešti, kartao se, trošio silne novce i zadužio se tako da je time upropastio svoga oca koji bijaše čovjek valjan i svagdje uvažen. Da poplaća sinove dugove, dirnuo je u pupilarne novce koje je kanio nadoknaditi prihodom iz svoga plemićkoga dobra. No stvar je došla prije na vidjelo i sada je nastala katastrofa. Prijatelji priskočili mu zadnji čas u pomoć i nadoknadili manjak. Time su ga spasili od istrage i tamnice, ali se je starac po višem migu morao zahvaliti na službi i otišao kuburiti na zaduženo svoje imanje. Ta nesreća nije međutim opametila njegova sina. On je, odsluživši jednogodišnju dobrovoljačku službu, prešao u domobranstvo gdje su ga preuzeli kao časnika. Od oca nije mogao ništa više dobivati, ali to ga je malo smetalo. On je kraj svega toga mnogo trošio i živio raskošno, preko svoje snage.

Treći koji je sjedio uz natporučnika bio je poručnik kod iste pukovnije, najmlađi po dobi među svojim drugovima. Bio je simpatična, crnomanjasta lica i elegantne vanjštine. Otac mu je služio godine 1848. kao kapetan pod generalom Bemom kod njegovih Sikuljaca, i bio među honvedima koji su se kasnije pomilovani vratili u svoju domovinu, vrlo uvažena ličnost. Zasluge oca nisu zaboravili kod vlade. Njegova najmlađega sina primiše u Ludoviceju čim je otvorena bila. Nadali su se da će na sina prijeći sve vojničke i otadžbinske vrline, ali su se prevarili koji su to očekivali. On je tek sa slabim uspjehom svršio taj vojnički zavod, a kao časnik nije pokazivao ni osobita mara za službu niti za obrazovanost u vojnoj struci. I on je živio nad svoju snagu i bio pun dugova.

Tu dvojicu htjedoše njihovi poglavari popraviti time da budu premješteni drugamo gdje mladi lakomisleni časnici ne imaju prilike toliko trošiti niti se zaduživati. Poslali ih stoga u Hrvatsku, tobože pod izlikom da nauče hrvatski. No oni hrvatski, izuzevši komandu, nisu naučili, a opet se nisu odučili svoga dosadanjega načina života. Oni su i u novom službenom mjestu našli dosta prilike da lakoumno troše novac i da se zadužuju.

Taj najmlađi u društvu, taj crnomanjasti poručnik najviše se sviđao Elzi. Ona je našla da je vrlo nalik Arturu, njezinu jednodnevnomu idealu. S njime je najviše govorila, znamenovne poglede izmjenjivala i kucala se. Šteta da nije bliže nje sjedio.

Nadliječnik nabrojio je na susjednom stolu deset praznih boca šampanjca koje su ondje poredane stajale da se ne bi zaboravilo koliko se je toga ispilo. Škrt po naravi, on je odmah proračunao koliko stoji piće što ga je on naručio, i došao do zaključka da je on sa svoje strane dosta učinio. On je večeras pio više nego obično i mislio je već predložiti da se raziđu. Ali njegovim drugovim i Elzi ne bijaše još dosta.

- Ta mi nemamo više ni šampanjca! - uskliknu Elza dignuvši praznu posljednju bocu sa stola uvis. - Hej, konobaru! - viknu nato slabušnomu, bljedolikomu momčetu koje je u kutu sobe na stolcu drijemalo. - Donesite još dvije flaše... Ali boljega... clicquota... - Pa pogledavši svoje drugove oko stola, primijeti im s nekim ponosom: - To ja plaćam!

Natporučnik si zadovoljno zafrknu brk.

- Vi imate nakanu da nas pod stol spravite! - reče poručnik razigran.

- Pa vi ste muškarci, vi ste oficiri! Ah, zašto nisam ja muško? - vikala je Elza i udarila u razuzdan smijeh.

- Onda ne biste imali toliko sreće u ljubavi! - primijeti nadliječnik i stade se, kao da je bogzna kakvu dosjetku rekao, ceriti, pri čem se raskriše njegovi žućkasti, gnjili zubi.

Konobar je međutim donio šampanjac i friške čaše koje je odmah natočio. Dok se je u čašama žestoko piće pjenilo i iskrilo, ustade Elza, i držeći čašu u ruci, nazdravi svojim drugovima:

- Prosit!

- Prosit! - prihvate ovi, čaše zveknu, a Elza zapjeva zvonkim svojim, uvježbanim glasom đačku pjesmu:

Gaudeamus igitur, Juvenes dum sumus!

Gospoda časnici prihvate, i pjesma bude do kraja ispjevana s najvećim oduševljenjem. Nato natporučnik i poručnik tresnuše čašama o pod, za njima nadliječnik, a napokon i Elza koja nije htjela za njima zaostati.

- Ajdemo! - reče tiho gostioničaru Branimir koji je iz svoga zakloništa čitav taj prizor motrio i koji ga je ispunio najvećim gnušanjem naprama toj emancipiranoj, propaloj djevojci.

- To se ne da gledati, zar ne? - reče gostioničar kad su bili u hodniku.

- Izgubljen stvor! - izusti preda se Branimir i zaželi gostioničaru laku noć.

- Treba li još što vaše gospodstvo? - upita smjerno gostioničar.

- Ništa... Jedino vas molim da pripazite da ta djevojka ne odmagli bez moga znanja... Uostalom, ja ću već i sam bdjeti nad njom...

Branimir ode u svoju sobu koja je bila do Elzine, brzo se svuče i leže u krevet. Nije mogao da usne. Ta razuzdana djevojka koja se je tako lijepo isticala u muškim orgijama nije mu išla iz glave. Je li tomu kriv uzgoj? Stade dalje razmišljati... Možda je imala najpoštenije roditelje i najbolji uzgoj kod kuće, pa je ipak zastranila... Ili imadu pravo oni koji zastupaju teoriju o prirođenim porocima, o manijama razne vrsti? Bilo ovako ili onako, Elza bijaše žalosna pojava sadašnjega društvenoga života, opasno biće u svakoj porodici. Zato je treba pošto-poto ukloniti zavazda iz Delidvora jer će doći do još većih sablazni.

Dolje su još trajale orgije maloga ali neobuzdanoga društvanca. Čak u sobu Branimira dopirao je ovda-onda smijeh i pjevanje, i to je trajalo dugo, dugo... Branimir pogleda na uru. Bilo je pol tri sata poslije ponoći. To ga uznemiri. Pobojao se da neće Elza ravno iz gostione otići na kolodvor i jutrošnjim ranim vlakom otputovati. Ta se bojazan nije međutim ispunila. Nadliječnik koji je bio u društvu najtrezniji, opazio je na Elzi da nije daleko od potpunoga opoja. Do toga nije smjelo doći. Zato kada je mladi poručnik poslije Elze i natporučnika naručio još dvije flaše šampanjca, nadliječnik je skočio na noge i odlučno prosvjedovao proti daljnjemu piću. Pri tom je uhvatio zgodu te je jednomu i drugomu časniku prišapnuo riječi:

- Ona ne smije više piti.

Taj razlog djelovao je. Mladi časnici bijahu sporazumni da se ide. Sutra ionako imade svaki od njih službu radi koje moraju rano biti na nogama. I Elza nije imala ništa protiv toga. Postala je ujedanput mirnija i manje je govorila. Tim više mijenjala je poglede s poručnikom i smiješila se.

Bile su već minule tri ure poslije ponoći kada se je društvo diglo na polazak. Sva trojica poprate Elzu u prvi kat i tu se stadoše s njom praštati. Uznemirili su cijelo svratište. Poručnik se je zadnji oprostio sa Elzom. Ova ga je za ruku pridržala, i dok su nadliječnik i natporučnik nešto odmakli, reče mu ona tiho i povjerljivo kao da joj je stari znanac:

- Posjeti me sutra!

- Prije jedanaeste ne mogu... imam službu! - odgovori poručnik koji se je stao smiješiti vidjevši koliku je milost u nje stekao.

- Onda ću biti baš gotova s mojom toaletom... Dođi svakako!... Ja te željno očekujem! - To govoreći, otvori vrata svoje sobe i, stojeći na pragu, dobaci mu prstima cjelov.

Poručnik se nasmiješi i pođe žurno za drugovima, pjevuckajući jedan pasus iz mađarske pjesme Körösi leány.

- Dakle točno u jedanaest! - viknu ona još za poručnikom i zatvori vrata svoje sobe pošto je vidjela da je on, niti se ne obazrevši, kimnuo glasom kao u znak da je čuo njezine riječi i da će doći.

Posljednje ove riječi Elzine čuo je i Branimir koji je još uvijek budan ležao. Te su ga riječi umirile. Elza će, dakle, sutra dopodne biti tu, a dotle ima on dosta vremena da stvar posve uredi po svojoj osnovi.

Sutradan potraži šefa gradskog redarstva još prije uredovnih sati. Srećom našao ga je u uredu kamo je danas ranije nego obično došao jer su u njegovu stanu nove parkete metali. Branimir se je kod redarstvenoga izvjestitelja zadržao dobre pol ure i s njim potanko sve uglavio, a onda se opet vratio u svratište kamo je doskora stigao i sam redarstveni izvjestitelj praćen jednim detektivom koji je u hodniku imao čekati dok bude zvan.

Elza je međutim dok su se te priprave radi nje činile, tvrdo spavala. Bilo je već oko deset ura, a ona je još spavala. Iz njezine sobe nije se nijedanput još zvonilo.

Dalje se nije moglo čekati. Redarstveni izvjestitelj naloži sobarici da odmah probudi gospodičnu koja spava u sobi br. 4, jer da jedan gospodin mora s njom smjesta govoriti.

Sobarica morala je jako lupati na vratima dok su se napokon otvorila. Za nekoliko časova vrati se i kaza šefu redarstva da gospodična moli kartu one osobe koja s njom govoriti želi.

Branimir izvadi svoju posjetnicu i preda je sobarici.

- Kažite gospodični - reče sada strogim, oblasnim tonom redarstvenik - neka se što brže može obuče; mi nećemo čekati na nju.

Kada je Elza na posjetnici pročitala ime Rudnićevo, slutila je, premda nejasno, o čem se to radi. - Valjda me - mislila je u sebi - grof traži... Ali zašto onda nije došao sam, već je poslao svoga zeta? - A taj zet nije joj bio nimalo simpatičan. Uvijek ozbiljan, mučaljiv, kadšto i mrk, osoba koja od sebe druge odbija, niti im dopušta da mu se približe... Ona se je uvijek bojala toga grofova zeta, a sada ju je pogotovu obuzeo strah s njegova dolaska. Što hoće on s njom?... Čemu je došao u društvu sa šefom policije?

Pod utiskom straha što ga je osjećala Elza u taj mah, ona je brzo uredila svoju bujnu kosu i obukla vrlo ukusnu bijelu spavaću haljinu, a onda rekla sobarici da gospodin može unići.

Elza je zadrhtala kada je Branimir stupio k njoj u sobu. Njegovo lice bijaše strogo s izrazom omalovaženja spram njezinoj osobi.

- Znate li vi što ste učinili? - upita on oštro, motreći je pronicavim pogledom.

- Znam! - dahne ona glasom koji je zanosio na prkos ali ujedno odavao strah i tjeskobu.

Branimir je gledao jedan čas. Bila je sva zažarena i podbuhla u licu, a zaudarala je vinom.

- Vi ste bez dozvole, ne rekavši nikomu ni riječi, pobjegli iz ugledne kuće, što nije slobodno... Vi se nalazite tu bez putne iskaznice, bez svjedodžbe, bez ičesa... Kažite što vas je ponukalo da ste se odvažili na taj sramotni korak?

- Ja ću vam iskreno reći - poče sada Elza već slobodnije govoriti pošto se je od prve uzbuđenosti sabrala. - Ja neću da budem milosnica staroga muža - reče besramno i bez okolišanja.

- Čija milosnica? - pitaše Branimir čineći se nevještim.

- To nije nikakva tajna - odgovaraše još besramnije djevojka - da me je nasnubio stari grof... On me je primio u službu, a ja sam bila u nevolji i morala sam pristati na sve.

- To vam nitko neće vjerovati... Poštena djevojka ne da se od nikoga nasnubiti, a da u vas nema poštenja, dokazuje najbolje vaš bijeg s mladim grofom. Je li vas možda i on silio da s njim bježite?

- Ne!... On mi je to samo predložio, a ja sam rado pristala jer je on mlad i ja ga ljubim - govorila je Elza i smijala se pri tom bezočnošću posve pale djevojke.

U Branimiru zakipi krv. U svom životu nije se sreo s takvom besramnošću u tako mlade djevojke. Činilo mu se kao da se ta prevejanka počima s njim titrati, i to ga je razjarilo.

- Čujte me što ću vam kazati! - progovori on dršćućim glasom od jarosti. - Vi ćete odmah prvim vlakom odovuda otputovati!

- Kamo? - upade mu u riječ Elza, a na licu joj se pojavio očiti, nedvojbeni prkos.

- Onamo otkud ste došli u ovu zemlju... u Beč, ili kamo vas volja, ali ovdje nećete ostati.

- Ja ipak ne idem.

- Vi ne idete?

- Ne, ja ću tu dočekati grofa Artura... on dolazi prekosutra, pa ćemo zajedno dalje.

Branimir je omjeri bijesnim pogledom od glave do pete kao da je njim smrviti hoće i, ne rekavši ni riječi, izađe iz sobe.

Čuo je kako se je Elza za njim u sav glas nasmijala. Rugala mu se misleći da je pred njom uzmaknuo. Ali joj je odmah prisjeo taj smijeh. Jedva je Branimir izašao iz sobe, stupio je u nju šef gradske policije, golema ljudina, samosvjestan i energičan do skrajnosti.

Što je govorio s Elzom i kako je postupao s njom, bilo bi suvišno spominjati, dosta je navesti da je uspjeh njegova uredovanja bio potpun.

Elza je za pol ure u pratnji detektiva, pod čijom je paskom imala putovati do Zidanoga Mosta, odvezla se u fijakeru na kolodvor otkuda je za jednu uru otputovala put Zagreba i dalje u Beč.

Još prije podne dobio je Branimir kartu od šefa policije na kojoj mu lakonički javlja da je sve u redu!

Težak kamen svalio se sa srca Branimiru koji se je, zadovoljan uspjehom svoje misije, isti dan vratio u Zagreb.

Sutradan u vrijeme kada je imao stići sisački vlak kojim je mogao stići Artur, našao se Branimir na peronu državnoga kolodvora. Htio je vidjeti da li će Artur njim doći. I došao je. Hitrim korakom projurio je mimo Branimira koga je izazovnim načinom fiksirao. Ujedanput se okrene i pristupi k Branimiru, te reče ni ne gledajući mu u lice:

- À propos!... Da znate, moj gospodine... Meli je jedini honetan stvor među vama... Vi ste drugi svi bagaža!

Rekavši to, pohita opet dalje zvekećući užasno po podu svojom husarskom sabljom.

Branimir je bio sada siguran da je Artur bio kod Melite koja mu je pomogla u novčanoj neprilici. U prvi mah je htio da joj piše da dozna što je u stvari. No doskora se predomisli. Što je Meli imala sa svojim bratom, to ne spada na nj.

Večernjim vlakom otputovao je Artur u Budimpeštu prilično zadovoljan tim što je polučio.

Grof Orfeo, došavši u Trst radi Artura i Elze, posjetio je najprije markezicu Mary. Ova se je njegovu dolasku obradovala, ali kada je iz grofovih usta čula radi čega je došao, kad je saznala da je njezin »bébé«, ugrabio ljepušnu i mladu drugaricu svoje matere, onda se je silno razjarila na Artura i pisala mu list pun gorčine kojim mu otkazuje svoju ljubav.

Stari ženar, kada već nije mogao da sâm vrati sinu žao za sramotu, ocrnio ga je kod njegove pokroviteljice samo da mu se osveti bud kojim načinom. U svojoj strasti postao je pakostan poput nerasudna djeteta. No Artur se je vješto izvukao iz škripca i izgubljenu milost markezičinu opet sretno zadobio. On je njoj prikazao cijelu stvar u drugom vidu. Pisao je naime markezici o nelijepom odnošaju oca sa drugaricom njegove majke koji se je grofu svagdje vrlo zamjerao. On je stoga odlučio učiniti kraj tomu nedostojnomu očevu životu, pa je lukavo odmamio djevojku iz roditeljske kuće... Što je on time kanio, tomu da je najbolji dokaz što ju je na milost božju ostavio u Sisku i nije se za nju više brinuo.

Ovaj list je posve umirio markezicu. Poznavajući grofa kao na glasu ženara, ona je imala razloga da vjeruje Arturu. Njegov list je primila isti dan kada se je grof s kratkoga izleta vratio iz Venecije u Trst. Došavši k njoj u posjet da se oprosti, markezica je saopćila grofu sadržaj Arturova lista i naslađivala se velikom zabunom grofovom komu nije pošlo za rukom oprati se od krivnje pred tom iskusnom i prepredenom ženom. Sada je ona još više svemu vjerovala što joj je Artur o toj stvari pisao.

Prazna srca i ogorčen vratio se grof u Delidvor gdje ga je čekalo drugo razočaranje, drugi udarac. Za njegova kratkoga odsuća pobrinuo se Branimir da svojoj punici pribavi drugu, čestitu drugaricu. Tu je našao u osobi gospodične Eveline koja bijaše guvernantom u kući jednoga zagrebačkoga generala koji je pred nekoliko dana sretno udao svoju kćer, čime je mjesto guvernante u njegovoj porodici postalo suvišno. Gospodična Evelina imala je najljepše svjedodžbe i uživala glas savjesne i naobražene odgojiteljice, koja je tim lakše mogla preuzeti mjesto drugarice u stare gospođe. Ne bijaše već mlada, a lijepa nije bila nikada. Bijaše povisoka stasa, mršava, lica uzahna i kratka, a nerazmjerno duga i šiljasta nosa koji bijaše najveći zlotvor njezine vanjštine. Imala je još jedno rijetko svojstvo, duševno. Bila je bogomoljka i nabožna kao koludrica. U svakoj kući gdje je dosada bila, kušala je ona presaditi osjećaj bogomoljnosti i kršćanske nabožnosti, što joj je u svim uglednijim kućama i uspjelo jer se je držalo da nabožnost, makar i afektirana, spada k boljemu društvenom tonu. Branimir je dobro sudio da bi gospodična Evelina bila kao stvorena za drugaricu njegovoj histeričnoj punici. On ju je stoga uzeo u službu grofičinu na vlastiti riziko i odvezao se s njom u Delidvor. Branimir je najprije sam pošao do grofice i sve joj ispričao o Elzi što je u Sisku vidio, pa je onda zaključio riječima:

- Takvoj djevojci nema mjesta u nijednoj pristojnoj kući, zar ne, maman?

- Dakako da ne!... Ali tko bi si to mislio?... Tako lijepa, umiljata i pametna djevojka... Ja se samo čudim da moj Orfeo nije ništa opazio... Ali on je suviše dobar i plemenit i po sebi sudi sve druge.

- Čovjek se često vara u sudu o drugima - reče Branimir s teškom mukom susprežući smijeh koji ga je dražio slušajući mnijenje grofičino o njezinu Orfeu. - Ali taj slučaj poučio nas je da moramo biti oprezni i paziti koga uzimamo u službu. Ti, maman, ne možeš biti bez drugarice... i ja sam ti već doveo jednu. Vrlo je čestita, dapače nabožna.

- To mi je vrlo drago... Ovih par dana što sam bila sama pogibala sam od dosade... Već sam se jako priučila na drugaricu. Neka dođe ta nova.

Branimir otvori vrata od pobočne sobe i dade Evelini znak da uniđe. Obje se gospođe radoznalo zgledaše. Grofičino lice postade nekako kiselo kada je vidjela pred sobom dugačko, mršavo stvorenje s onim šiljastim, dugim nosom. Grofici je uvijek ugodno bilo ako je imala uza se lijepa, simpatična lica. Evelina usuprot bijaše vrlo zadovoljna kada je uočila staru, nemoćnu groficu. Tu će, mišljaše ona, moći dati po volji maha svojim nabožnim osjećajima.

Evelina se pokazala odmah vrlo vještom i okretnom u svom novom položaju. Upoznala je za jedan dan ćud, načela i navike stare gospođe, pa je prema tomu udesila svoje postupanje. Već prvi dan počela je čitati iz Svetoga pisma i tumačila nejasna mjesta grofici koja je začudo pozorno pratila to štivo. Još više svidješe joj se legende o svecima i sveticama i legende o drugim božjim ugodnicama. Evelina tako je lijepo čitala, tako zanimivo tumačila ova sveta štiva, da grofica nije još nijedanput zadrijemala, što joj se svaki put dogodilo kada joj je Elza čitala Marlittine romane. Evelina pošla je i dalje pa je umiljatim, prosećim načinom uputila groficu kako je ne samo nužno nego i uzvišeno više puta na dan uzdići pamet k stvoritelju Bogu, uznijeti se dušom pred njegovo prijestolje, pa mu se tu klanjati i moliti. - Nema ništa ljepše, ugodnije i uzvišenije nego ovakav duševni saobraćaj među stvorcem i stvorom njegovim - govorila je Evelina s oduševljenjem grofici, a ovoj su se te riječi duboko zasjekle u srce te se je ona sada čudila kako je mogla tolike godine biti bez molitve i saobraćaja s Bogom. Njih su dvije odsele svako jutro i večer išle u dvorsku kapelicu i ondje se Bogu molile, iz početka kratko, a onda sve dulje i dulje. Dozvolom grofice dala je Evelina urediti dosta zapuštenu kapelicu. Tarac od mozaika bude opran i olašten da se je sve svijetlio, sa stijena koje bijahu urešene fresko-slikama, zbrisana je debela prašina i paučina, oltar u red stavljen da ga je bilo ugodno gledati, a u srebrnoj uljenici koja je visjela sa stropa kapelice gorio je žižak dan i noć u slavu zaštitnice plemenitoga doma sv. Kate. - Božja kuća valja da se drži u najvećem redu! Ako redimo i ljepšamo svoje, ljudske stanove, kako smijemo zaboraviti na božji stan? - primijetila je Evelina grofici kada je kapelica bila dokraja uređena, a starica se je skrušeno kajala da je tolike godine taj božji dom tako užasno zanemariti dala u koji poslije Melitine svadbe osim najvećih blagdana nitko ni zavirio nije.

Nova drugarica dobila je potpunu vlast nad svojom gospodaricom. Što god je Evelina rekla, preporučila i svjetovala, sve je bilo dobro, sve se je to imalo ispuniti. Primajući savjet Evelinin, grofica se je odsele skupa s Evelinom svake nedjelje ispovijedala i pričešćala u dvorskoj kapelici gdje je u nedjelju i blagdane čitana sv. misa što je prije bivalo samo na Uskrs i Božić i na dan sv. Katarine; ona je nadalje odredila da služinčad ima crkvu po nedjeljama i blagdanima polaziti, u posne dane postiti, zabranila je kletve i psovke i nepristojan govor u svom dvoru, na što dosele nitko nije pazio. Grofica je stala podupirati uboge i siromahe koji su bili njezini podanici ili njihovi potomci, darivala je župnu crkvu crkvenim ruhom, voštanicama i drugim potrepštinama, a uz to činila i druga djela kršćanskoga milosrđa. Evelina je malo-pomalo unijela posve drugi život, život kršćanski u ovaj stari boljarski dom.

Kada se je grof vratio iz Trsta kući pa mjesto Elze našao Evelinu s onim njezinim licem i vidio što ona s groficom radi i kako hoće da sve u dvoru preobrazi, on se je hvatao za glavu i govorio u najvećoj ogorčenosti:

- No, to mi je još samo trebalo!

Od prvoga časa on je zamrzio na tu ružnu, mršavu djevojku koju nije nikada prijazno pogledao, niti je prijazno oslovio. On je imao i povoda da je na nju kivan, jer kraj njezina upliva na groficu nije mogao ni misliti na to da bi je grofica otpustila i da bi onda mjesto nje došla nasljednica poput Elze koju nikako nije mogao da zaboravi.

Premda je Evelina svojim oštrim vidom dobro opažala odvratnost koju grof pokazuje naprama njezinoj osobi, ona se ipak nije žacala da pokuša svoju sreću i sa samim grofom. Jednom prilikom počela je mirnim svojim i promišljenim načinom razlagati grofici kako bi lijepo i Bogu ugodno bilo da se grof poslije tolikih godina (čula je naime da se grof od svoje ženidbe nije nikada ispovijedao) skruši i s Bogom obračuna dosadanji svoj život.

Grofica se je čisto prestrašila čuvši tu želju svoje drugarice:

- Ne, zaboga... Kanimo se toga posla... Mi ne bi uspjele, a grofa bi to silno ozlovoljilo. On bi odmah uvidio da radimo po dogovoru. Žalibože on ne drži do tih svetih stvari, a napokon, zašto da ga uznemirujemo... On je dobra i plemenita, prava kršćanska duša... čovjek bez grijeha.

To se doduše nije nimalo slagalo s onim što je Evelina čula o grofu, ali kada je vidjela odlučnu protimbu grofičinu, odustala je predbježno od svoje nakane, ali se nije mogla suzdržati, a da ne primijeti grofici na njezine riječi:

- I najpravedniji posrne bar sedam puta na dan, veli Sveto pismo, vaša milosti!... I gospodin grof nije bez grijeha... No kada vaša milost neće, mi nećemo u nj dirati, ali ćemo se moliti za nj Bogu da ga svrne na pravu stazu.

- Da, mi ćemo se za nj Bogu moliti! - ponovi grofica.

Tako se je sada živjelo u Delidvoru.

Artur se je iz svoje neprilike zbog dugova izvukao sretno, ali s malo časti. Kad mu nije pošlo za rukom dobiti od oca novaca, on je izravno otputovao k Meliti u Orlovac. Rekao joj da će mu biti pomoženo s jednom tisućom forinti. Melita htjela mu je tu svotu dati od onih cekina što ih je dobila za putni trošak od Branimirova oca i koji su netaknuti ostali. Artur je to odbio. Onda mu je ponudila vrijednosni jedan papir koji je glasio na tisuću forinti, što ga je sa desetak sličnih dobila od Branimira kao jutarnji dar. Ali ni to nije htio velikodušni brat da primi, jer nije želio da ona dira u stvari koje su joj draga uspomena. On je tražio samo jednostavni žiro svoje sestre na mjenicu koja je glasila na tisuću forinti, koju je on prihvatio i koja se je imala platiti za tri mjeseca.

- Dotle će valjda biti u oca novaca da mi pošalje tu bagatelu, i ja ću tada mjenicu iskupiti.

Melita, poznavajući još slabo bratovu beskrajnu lakoumnost, dade mu svoj žiro, a on se s mjenicom vrati odmah u Sisak gdje je čuo što se je zbilo s Elzom. Bio je sretan da se je tako lako riješio te djevojke. Došavši u Zagreb, pobrinuo se je za drugog žiranta i našao ga slučajno u gostioni gdje je odsjeo. Bio je to grof Janko. Mjenica sa Melitinim žirom glasila je sada već na deset tisuća forinti. Krivotvorenje nije se moglo opaziti jer je na mjenici pripisana bila istom rukom i istim crnilom jedina riječ »deset« pred riječ »tisuća«, a jedna ništica dodana brojevima koji su označivali mjeničnu svotu.

Grof Janko je bez oklijevanja potpisao tu mjenicu kao drugi žirant znajući dobro da od njega neće nitko tražiti da je plati. Melita bila je tako dobar jamac uz svoga supruga da njegovo jamstvo nije ni dolazilo na vagu.

Kada su minula tri mjeseca i mjenica dospjela, prihvatnik se nije javio. Novčani zavod u čijim je rukama bila mjenica, sjetio je brzojavom Artura na njegovu platežnu dužnost, ali je dobio od njega odgovor da on nije kadar platiti nego neka se obrate na prvoga žiranta, koji je spreman mjenicu iskupiti. Branimir bijaše taj dan odsutan iz Zagreba. Imao je neki važni poslovni dogovor s ocem, pa je naglo otputovao na Rijeku otkud se je imao treći dan vratiti. Da toga nije bilo, uprava novčanoga zavoda bila bi se obratila na samoga Branimira da stvar uredi. Ali ovako nije bilo druge nego se diskretnim putem obratiti na prvoga jamca. Poslaše brzojavni odgovor Arturov Meliti i javiše joj da je mjenica protestovana. Ujedno je najuljudnije umoliše za brzu obavijest da li je voljna odmah platiti taj mjenični dug da ne bude sudbenoga postupka.

Melita bijaše izvan sebe kada je primila to kobno pismo. Ona je, istina, potpisala kao žirant mjenicu, ali ta je glasila na tisuću forinti što je svojim očima vidjela, a sada traže od nje da plati deset tisuća forinti. Tako se nije ona ujamčila niti je voljna bila toliku svotu platiti.

U velikoj neprilici koja ju je tako iznenada snašla, napisa list Branimiru komu sve vrijeme što bijahu rastavljeni nije ni slova pisala. U listu priopćila mu je potanko sve što je znala o toj mjenici i usrdno ga molila neka stvar odmah izvidi, jer je ona u velikom strahu da nije Artur mjenicu krivotvorio. Branimir je razabirao iz svake riječi lista, pa iz čestih ispravaka, da je bila silno uzbuđena kada ga je pisala. To ga je ganulo! Potpis na listu glasio je: »Tvoja Melita«. Bio je vas razdragan pročitavši te dvije riječi s kojih nije mogao dugo da skine očiju.

- Dakle se ipak osjeća i naziva mojom! - govoraše sam u sebi. Kako mu je to godilo... Siromah!... Bio je tako s malim zadovoljan i sretan!

Branimir je bio odmah uvjeren da je mjenica glede svote krivotvorena. Otišao je smjesta u novčani zavod i dao si pokazati mjenicu. Njegovo vještačko oko opazilo je na prvi pogled da su dopisci u brojkama i slovima naknadno načinjeni. Pismo, ako i isto, nije bilo iz jednoga toka i poteza. Ne rekavši ni riječi, uredio je odmah stvar i iskupio mjenicu. Do Artura nije nikada mnogo držao, ali da je tako nisko pao, toga nije očekivao. Njegov šura nije više za nj bio na tom svijetu.

Meliti je odmah odgovorio ljubezno i obzirno. Pisao joj je da se je žalibože njezina sumnja obistinila i da je Artur krivotvorio mjenicu. Ali je moli da o tom nikomu ni riječi ne spomene i da ta tajna ostane među njima.

Pročitavši taj list, Melita bila je nemalo iznenađena. Nije se nadala da će se on u ovoj zgodi kavalirski ponijeti.

- Alica mogla bi imati pravo da krivo o njem sudim - mislila je ona u sebi bacivši u kamin Branimirov list.

Nekoliko dana prije Božića te godine stiže Branimiru radosna brzojavna vijest od Ele da je Melita sretno rodila sina. Ta vijest ga je elektrizovala. Dobio ju je oko podne, a tek uvečer mogao je otputovati i sutradan ujutro prispjeti u Orlovac. Tako dugo morao je da čeka, a već je duhom bio uz kolijevku čeda i postelju ljubljene žene. U kući bijaše mu pretijesno, pa je sašao dolje na ulicu. Ljudi su prolazili mimo njega, a među tima i mnogi dobri znanac, a on se je čudio da ga ne sustavljaju i da mu ne čestitaju.

Ne imajući određenoga cilja, otišao je lagano na brzojavni ured da javi ocu sretan događaj. Uzbuđen i rastresen kako je bio napiše na bjelicu kratku vijest:

- Dobio si sina, raduj se sa mnom!

Činovnik koji je dobro poznavao staroga Rudnića i Branimira, koji je znao da je stari Rudnić već preko deset godina udovac, posumnja o ispravnosti te vijesti, vrati je Branimiru i pokaza na riječ »sina«.

- Ovo će biti jamačno krivo!

Branimir pogleda na papir i zažari se u licu.

- Dašto da je krivo, to se znade!... Zamijenite, molim vas, to riječju »unuka«.

- To sam si odmah mislio!... Čestitam!

- Hvala vam! - zahvali se Branimir sa sretnim smiješkom na licu. Taj činovnik bijaše prvi koji mu je čestitao, i to čestitanje mu je vrlo ugodilo.

Kada se je vratio kući, sjeti se na što je u prvoj uzbuđenosti posve zaboravio, da ima telefon u kući kojim može obavijestiti najbliže znance i prijatelje da mu se je rodio sin. Poslije objeda bio je neprestano kod telefona i javljao prijateljima radosnu zgodu, te primao njihove čestitke. Grof Slavomir i Alica bijahu prvi koje je obavijestio.

Vrijeme je međutim odmicalo i Branimir se je morao spremiti na put. Jedva je dočekao čas kad je mogao sjesti u svoj posebni spavaći kupe. On je mislio da će cijelu noć lijepo prospavati, pa frižak i počinut osvanuti u Orlovcu. Ali ovaj put nije mogao nikako da usne. Inače je on u kupeu spavao slatko i tvrdo kao i kod kuće u postelji, ali danas bijaše njegova uzbuđenost tako velika i jaka da je san nije svladati mogao.

Na zadnjoj željezničkoj postaji čekale su ga njegove karuce u koje brzo sjede. Začudo nije osjećao ni najmanje pospanosti ili umornosti. Kočijašu zapovjedi da nešto oštrije nego obično tjera. Bila je suha zima. Na planini vidjelo se nekoliko velikih krpa snijega, ali u ravnici ne bijaše mu traga. Hladni sjever duhao je oštro od Drave, i Branimir se je morao dobro umotati u svoju skupocjenu, dabrovinom podstavljenu bundu da ne prezebe. Čim se više primicao Orlovcu gdje ga nije bilo preko pol godine, sve mu je žešće srce kucalo od uzbuđenja i nestrpljivosti. Danas mu se je taj put od željezničke stanice do Orlovca činio mnogo dulji nego obično. Napokon stigoše u selo Orlovac. Branimir priviknu kočijašu:

- Potjeraj brže! - što ovaj odmah i učini premda je i dosele oštro tjerao i s naporom suzdržavao konje koji su bili od zime nervozni i jurili bez sustanka. Za nekoliko časaka zakrenuše karuce na put k orlovačkomu perivoju i zamalo eto ih pred dvorom gdje pod stupovljem altane kočija stade.

Upravitelj u svečanom odijelu pristupio kočiji i pomogao Branimiru saći iz nje, a u taj čas zakucalo do tri puta vratarovo zvono da navijesti dolazak gospodara dvora.

- Je li sve zdravo? - bijaše prvo što je Branimir pitao.

- Sve, milostivi gospodine!

- Hvala Bogu! - reče zadovoljno Branimir i pojuri gore uz stube da ga je upravitelj jedva stizati mogao. Pošao je odmah prema krilu dvora gdje su bile Melitine odaje, jer je htio da govori s Elom. Ova je, međutim, obaviještena odmah o dolasku Branimirovu, izašla preda nj u topli loženi hodnik.

- Dobro došli, mladi papá! - pozdravljala ga ona hrleći mu u susret i pružajući prema njemu obje ruke koje je Branimir toplo prihvatio.

- Dakle je sretno prošlo i sve je zdravo?

- Ah, sada je sve dobro, sada je sve prošlo! - odgovaraše Ela živo i rječito. - Ali bilo je strašno, neopisivo strašno!... Ja sam bila kod nje od početka do kraja i moram Bogu hvaliti da nisam s uma sašla. Ah, dragi Branimire, to je neiskazano što je trpjelo to ubogo stvorenje... Čudim se i sada da je mogla sve to izdržati kad je bilo već nepodnošljivo meni koja sam samo gledala njezine muke... Sada sam tek sretna da sam ostala starom partom... Volim moj bicikl nego najljepšega muža na svijetu... - I rekavši to prirođenom si prostodušnošću, uhvati se ispod ruke s Branimirom i povede ga u svoje sobe.

- Melita je maloprije zaspala - nastavi Ela kada su bili u njezinu malom ukusnom salonu. Ne smijemo je probuditi. Možete si misliti da je slaba i obnemogla... Inače je sve normalno... Apatična je naprama svemu i svakomu. Jedva će koju riječ prozboriti i samoj meni koju najviše k sebi zove i uza se trpi... Ali to će okrenuti nabolje. Svaki dan će se poboljšavati njezino stanje.

- A mali? - zapita Branimir koji je već gorio od nostrpljivosti da čuje što o svom prvom čedu, svojoj prvoj očinskoj radosti.

- Ah, taj mali nevaljanac! Samo da ga vidite! Cijela vaša slika i prilika... I svojeglav je već sada kao njegov papá! Kako se samo srditi zna i derati se! Morali smo ga smjestiti s dojkinjom daleko od matere, jer Melita ne bi mogla spavati. Takav ima glas!

Branimir je slušao to pričanje Elino i smijao se smijehom koji je naličio jecanju. I doista, njega je nešto u grudima i grlu sapinjalo kao da ga guši...

- Mogu li ga vidjeti? - upita gotovo molećim glasom Branimir.

- Ta vam se želja može odmah ispuniti... Čini mi se da ga baš sada kupaju... O, to vam je momčić od oka!... Čim smo ga prvi put okupali, liječnik, koji je bio poroda radi prizvan, vagnuo ga je i što mislite kako je bio težak taj mali pogančić?... Četiri kilograma, što velite na to?

Branimir ne reče ništa, ali se je slatko, tako slatko smiješio kao nikada prije. Nije mogao dulje čekati; ustade sa stolca i ponudi ruku Eli koja ga odvede u sobu gdje su smjestili njegova prvorođenca.

Kad su stupili unutra, bio je mali već okupan i ležao je sav zamotan u ponjavi na postelji. To mu valjda nije bilo pravo, jer se je iza glasa derao i bacakao nožicama.

- Vidite kako je jogunast! - primijeti Ela Branimiru koji je odmah pristupio k postelji i rukom se dotaknuo glavice sinove. Bilo mu je odmah lakše na srcu.

- Nestrpljiv je mladi gospodičić! - reče dobroćudna, vremešna primalja - ali mi ćemo ga odmah obući čim se osuši. Još je mokar kao pokisao miš...

- Ali mali jako plače!... Da mu nije što? - reče zabrinuto Branimir.

- Nije mu ništa, milostivi gospodine! - odgovori, smiješeći se, primalja, koja nije prvi put imala razbijati ovakve bojazni mladih, neiskusnih roditelja. - Mali je gospodičić nešto srdit pa zato plače.

- Ništa mu nije!... Zločest je! - reče Ela i odvuče Branimira u drugu sobu. - Tu ćemo čekati dok ga obuku; vi im samo smetate.

Branimir bi dakako volio ostati uz čedo i pomagati dok ga obuku, ali Ela nije dopustila. Molio je da mu ga bar pokažu, ali i to mu ne bude dozvoljeno, jer da bi se mali nahladiti mogao. Nije mu, dakle, preostalo ino nego posjesti u drugoj sobi s Elom i čekati dok mu ga donesu.

Napokon dočeka i taj sretni, blaženi trenutak. Jedra i rumena Moslavčanka, koju je Branimir najmio za dojkinju svomu sinu, priđe s čedom na rukama k Branimiru koji ga odmah prihvati, zagledavši se najsrdačnijom ljubavlju u malo lišce djeteta. Mali je taj čas bio posve miran i imao otvorene očice koje su se modrele kao dvije rascvatene ljubice. Bile su to očeve oči... Branimir pridiže čedo k sebi gore i obasu ga cjelovima.

- Prođite se sentimentalnosti, molim vas - oglasi se Ela vidjevši kako su se Branimirova lica zažarila i na oči mu navrle suze. - Mene to uzrujava... Vidite, sad zijeva! - reče naglo Ela u namjeri da Branimira otme časovitoj raznježenosti. - To je znak da će skoro zaspati. Trebat će ga dati dojilji jer gladan neće dugo spavati... No čekajte da vam prije samo nešto pokažem. - Ela upre prstom u čelo djeteta iznad desnoga oka:

- Vidite li ovu žilicu? To ima od matere! - reče.

Neugodan izraz poput sumraka preleti preko lica Branimirova.

- To je najgore što je mogao baštiniti od svoje majke... O, poznam ja dobro tu žilicu - reče on.

Ela ga samo pogleda i ne reče ništa. Jedan čas su mučali. Branimir je držao čedo na krilu i motrio ga sada bolno-sretnim osjećajem. Htio je da Elu još nešto pita, ali mu se nije dalo... Borio se sam sobom, ali se nije mogao svladati.

- Ima li majka veselje s djetetom? - zapita ujedanput okrenuvši se prema Eli.

Ela se je toga pitanja bojala i bila je na nj spremna. Istina je bila da Melita svoga čeda ni vidjela nije, da ga dapače nije poželjela ni vidjeti. Štoviše, ona je zahtijevala da se to »derište« što dalje premjesti, samo da ne čuje njegov glas o kom joj se činilo da vrlo sjeća na glas svoga oca. Ela nije mogla da takvo šta povjeri ocu koji je uživao u svom čedu. Ona sama nije si mogla protumačiti takvo duševno raspoloženje u mlade majke znajući da je svakoj majci prva i najvruća želja poslije poroda da vidi svoje čedo.

- Tko će to sada znati? - poče Ela okolišajući oko istine. - Ona je izmučena, bešćutna i apatična naprama svemu... Ne mari za čitav svijet.

- Ali ne mariti za svoje čedo, prvo svoje čedo, to je ipak neprirodno - primijeti bolno Branimir.

Mali uto poče ujedanput plakati a dojilja posegnu sada za njim svojim snažnim rukama:

- Molim da ga sada meni date - reče ona - poslije kupelji ja ga dojim i on to već zna pa plače jer nije još ništa dobio.

Branimir poljubi još jedanput dijete i predade ga dojilji koja s njim ode u djetinju sobu gdje se je lijepo namjestila u udobnom naslonjaču i, prebacivši jednu nogu preko druge, stala dojiti maloga koji je pohlepno počeo sisati kao da hoće nadoknaditi što je zadangubio na očevu krilu.

Ela i Branimir, da može mali mirno spavati, vratiše se sada opet u Eline sobe gdje su nastavili prekinuti razgovor.

- Zna li Melita da sam tu?

- Mislim da zna, jer sam joj kazala da ste brzojavno najavili svoj dolazak.

- Nije tada ništa rekla?

- Ništa.

- Niti je poslije pitala za me?

- Ne.

Branimira nije to nimalo iznenadilo; on nije što drugo ni očekivao. To Melitino držanje bilo je po njegovu sudu zaostatak njezina bolesnog stanja koji će se sada, poslije poroda, malo-pomalo gubiti.

- Kako izgleda? - pitao je dalje Branimir.

- Još uvijek jednako... a povrh toga je sada izmučena, što joj se također na licu vidi.

Branimiru bijaše neugodno čuti taj odgovor. On je dobro znao da s Melitom nema saobraćaja, da njezina razdraženost neće prestati dok joj lice ne bude onakvo kakvo je bilo prije trudnoće.

- To je fatalno! - primijeti pokunjeno Branimir.

- Ne budite nestrpljivi, ta danas je istom drugi dan poslije poroda... Liječnik je rekao da će se sve to doskora izgubiti.

- Bog zna kada ću je opet vidjeti.

- Vi je želite vidjeti?

- Oh, i kako, premda znam da ona ne želi mene vidjeti - reče sjetno Branimir.

- I to će se popraviti čim Melita ozdravi - tješila je Ela čestitoga muža kako je najbolje znala. - Vi ćete vidjeti da će ona biti posve drugačija čim se oporavi i pridigne.

- Vi biste mi veliku ljubav iskazali da me obavijestite kada ću je moći vidjeti - reče Branimir i zaključi svoj razgovor o Meliti.

Ela je bila ganuta s držanja Branimirova... U ovo nekoliko časova što je s njim dosele sprovela, uvjerila se da je u toga ozbiljnoga i oporoga čovjeka meko i plemenito srce, da nadasve ljubi svoje dijete, pa i samu ženu koja za nj ne pokazuje nikakva saučešća. Ela, zamislivši se u položaj Melitin, došla je do zaključka da ona na njezinu mjestu ne bi mogla biti takvom. Ali Melita je bila vazda neko iznimno, svoje vrsti biće, čije su misli i djela bila drugačija nego u običnih ženskih glava. Makar baš i ne bilo po volji Meliti, ona je odlučila da će, kad se desi dobra zgoda, govoriti s njom o toj stvari.

Branimir je najveći dio dana bavio se oko svoga čeda. Da mu se samo ništa ne dogodi i da bude posve siguran, on je dao svoj kabinet i svoju spavaću sobu urediti tik uz sobe gdje je bilo smješteno dijete s dojiljom i sobaricom kojima je bilo dan i noć na brizi. Sada je i Branimir htio da s njima dijeli istu brigu, što je kraj pouzdane služinčadi suvišno bilo, ali je njega bilo kadro da umiri. Bio je u tom tako pretjeran da je svaki put kada bi dijete zaplakalo, bilo danju, ili noću, stvorio se kod zipke da vidi nije li mu šta. On je bio prisutan kada su dijete kupali i kad su ga oblačili. To su mu bili najslađi časovi u kojima je bio blažen i sretan, a ta sreća bila bi potpuna da je samo ona drugačija. No ona je još uvijek ostala ista naprama njemu i djetetu, a to ga je peklo i boljelo.

Eli, koja bijaše dobroćudna i čuvstvena djevojka kraj sve svoje vjetrenosti nije se nimalo sviđalo da Melita za dijete ni ne pita, a već je tjedan dana minulo što je na svijetu. Što će reći na to služinčad, što će govoriti dojilja kad se vrati u svoje selo? Nitko joj neće tamo vjerovati da među gospodskim svijetom ima tako neprirodnih matera koje u svom čuvstvu naprama vlastitomu čedu zaostaju daleko iza posljednje seljakinje, dapače i same živine.

Jednoga dana kada se je Melita osjećala mnogo jačom i bila uslijed toga veselija nego sve prijašnje dane, poruči Ela dojilji da dođe s čedom do nje. Mali se bješe maloprije probudio i bio je dobre volje. Gledao je bistro, i to je njegov malomu licu davalo miljušan i ujedno pametan izraz. Dobro umotana donese ga dojilja k Eli koja ga uze iz njezinih ruku te ga odmah ponese k Meliti. Sobe Eline bile su u savezu s Melitinima, pa se je moglo iz jednih u druge dolaziti.

- Dobila si posjet! - javi se Ela, stupivši u sobu k Meliti koja je ležala na krevetu s glavom prama stijeni obrnutom.

- Koga? - upita Melita ni ne ganuvši se.

- Pogledaj!

Melita okrene glavu i lice joj se smrknu. Nije joj bio ugodan taj posjet.

- Što ti je palo na um?

- Već je vrijeme da vidiš svoje dijete! - I Ela pristupi tik do postelje s djetetom.

- Nisam ni najmanje ljubopitna.

- Ali pogledaj ga bar! - reče joj Ela ne popuštajući apatiji svoje prijateljice. - Vidiš kako je mio, kako bistro gleda... te lijepe modre oči...

Melita kao preko mrtva srca svrnu pogled na dijete i brzo ga opet skide s njega.

- Otac... puki otac... Dosta sam vidjela.

- Varaš se! Pogledajder ovu žilicu preko čela, to je Melitina, mamina žilica - govorila je živo Ela, u namjeri da koliko-toliko predobije majku za dijete.

- Nije čudo - primijeti Melita - ta je žilica dosta treperila dok sam ga nosila.

- Poljubi ga bar! - usudi se sada izustiti Ela prinesavši dijete bliže k majčinu licu.

Melita učini otklanjajuću kretnju rukom.

- Ne dosađuj mi, molim te! Ja nisam nikada voljela malu djecu.

- Ali ovo je tvoje dijete.

- Od njega... Valjda me sada razumiješ!

- A ti ga prekrsti bar!

- To prepuštam tebi! - odgovori Melita i okrenu se k stijeni.

Ela stajala je jedan čas sva zapanjena, a onda se, ne rekavši ni riječi, okrenula i vratila dijete dojilji. Taj posjet bijaše vrlo kratak i vrlo žalostan.

Ela je bila potresena prizorom što ga je netom doživjela. Nije mogla da vjeruje tomu što je čula i vidjela. Znala je ona da je Melita čudan, neobičan stvor. Takav glas uživala je ona u svim krugovima s kojima je općila. Ali to što je sada vidjela prelazilo je svaku mjeru. Ona se poče sjećati svojih mladih dana kada su njezina potonja braća i sestre dolazile na ovaj svijet. Njezina majka je od prvoga časa brinula se za njih, djeca su bila u najbližoj blizini, pod njezinim okom i uhom, a ovdje? Vidjela je tu materinsku ljubav i drugdje, počamši od velikaškoga dvora do najkukavnije seljačke kolibice. A Melita? Njezina duša odvratila se od prijateljice mladosti... Dosada, slušajući Melitu svaki dan govoriti o zloj sudbini koja ju je snašla s njezine udaje za neljubljena čovjeka, ona je po ženskoj površnoj rasudbi bila na strani svoje prijateljice i žalila je, simpatizirala s njom. Sada je nastao preokret u njoj. Ona je svom dušom pristala uz Branimira, jer se je uvjerila da si je nakopao na vrat ženu s kojom ni anđeoska strpljivost ne može na kraj izaći. Postalo joj ujedanput nesnosno u tom dvoru, u Melitinoj blizini. Vuklo je srce kući, u lijepo njezino Zagorje, ali kada se je sjetila patnika koji bi tada ostao sam u svom mučilištu, ona se je riješila da će u Orlovcu izdržati tako dugo dok samo bude moguće.

Nadala se da će ipak nastati snošljiviji odnošaj među Branimirom i Melitom... S njegove strane nije tomu ništa stajalo na putu, ali ona!

Kada bi joj spomenula da Branimir jedva čeka čas da je može vidjeti. Melita bi kratko i hladno odgovorila:

- Neka čeka!

- Ali on je nestrpljiv - odvrati joj jedanput. - Pomisli da te nije vidio preko pol godine dana.

- Ja neću da me vidi ovako nakaznu; ja znam što radim! - reče srdito Melita.

- Ma, ne srdi se, zaboga! To bi ti moglo nauditi zdravlju! - opomenu ju Ela energično. - Pa nemaš ni pravo kada veliš da si nakazna... Tvoje je lice sada već ljepše, mnogo ljepše.

- Misliš?... Gle, i ja sam to danas opazila gledajući se u zrcalo, ali sam mislila da se varam - reče Melita sjednuvši u postelji.

- Ne varaš se.

- Daj mi, molim te, zrcalo!

Ela joj dodade zrcalo i Melita se stade u njem pomno ogledati. Bio je već dvanaesti dan poslije poroda i ona se je počela očito oporavljati. A i lice se vrlo promijenilo. Podočnjaci se slegli, a i nos je dobio skoro posve svoj prijašnji fini oblik. Usnice samo bijahu još nabubrene, ali ni izdaleka onolike kao što do poroda.

- Imaš pravo... ah, kako sam sretna! - reče Melita prilično zadovoljna. - Samo da to sve što prije prođe.

Liječnik koji je iz sjedišta županije dolazio svaki drugi dan, našao je da se je Melita znatno oporavila i saopćio joj da će se za tri dana morati s posteljom rastajati. Svaki dan sve više... Melitu je silno obradovala ta izjava liječnikova, koji još prije tri-četiri dana nije htio ni da govori o ustajanju rekavši odsječeno:

- Tomu ima još vremena!

Taj dan bila je Melita vrlo dobre volje. O podne jela je s velikim tekom, a poslije je zadrijemala i pala u laki, ugodni san.

Međutim je Branimir došao bio k Eli i donio je ciklističke novine Bicycliste iz Pariza, što ih je posebno radi nje naručio. Ela bijaše ushićena, pa je s najvećim interesom gledala ilustracije vozilâ razne konstrukcije, ciklističke sprave, rekvizite, a nadasve odijela i haljine koturaša. Ova zimska sezona bila je za nju napol izgubljena. Kraj Melite nije se mogla baviti svojim omiljelim sportom, ali kada se vrati u Zagorje, onda će uza nj dvostruko prionuti. Zato se je veselila što je Branimir naručio najugledniji pariški ciklistički list, po kom će se ona pripraviti u svakom pogledu za buduću proljetnu sezonu.

Dok su njih dvoje pregledavali novine, učini mu se ujedanput kao da iz treće sobe, gdje je Melita ležala, netko zove.

- Meni se je učinilo kao da sam čula zvati vaše ime? - reče Ela.

- I meni - odgovori Branimir.

Uzeše slušati.

- Branimir! - zovnu ponovno i jačim glasom Melita.

- Zove vas! - reče radosno Ela.

Branimir skoči sa stolca i kao van sebe pohita u Melitinu sobu. Ela je pošla za njim.

Čuvši ga unići, Melita je ispružila prema njemu jednu ruku, dočim je drugom držala batisteni rubac na licu da joj se ne vidi.

Branimir bijaše uzbuđen i smeten do skrajnosti. Nije kadar bio u prvi mah izustiti ni riječi, već je samo grčevito prihvatio Melitinu ruku i prinio je k svojim usnama.

- Kako ti je, Meli? - upita nakon podulje stanke dok se je sabrao.

- Bolje! - odgovori ona kratko.

Branimir pristupi još bliže k postelji i uhvati je nježno za ruku kojom je rubac na licu držala.

- Čemu taj rubac? - pitaše on tihim, blagim glasom.

- Da me ne vidiš... Ja sam još tako ružna!

- Nije istina, ti si uvijek lijepa, najljepša! - govoraše joj toplo i svesrdno Branimir i, prignuvši se k njoj, zagladio joj crnu kosu s čela s kojim je sastavio svoje usne. Htio se je zatim ispraviti, ali nije mogao. Sva se krv u njemu uzbunila i nešto ga stalo gušiti u grlu. On se silom trže, a u isti čas, ne znajući ni sam kako je do toga došlo, zajeca bolno i teško. Sve što je dosele trpio i pregarao, sve što je silom u sebi stišavao i zatomljivao, sada je u jedan čas zaključalo u njemu i provalilo neodoljivom silom.

- Što ti je? - zapita Melita glasom koji nije odavao nikakve uzbuđenosti.

- Ah, ti ne znaš kako te silno ljubim - mucao je on prekidice prignuvši se opet k njezinu čelu.

Ela, koja nije mogla gledati nikoga da plače da ne bi i sama zaplakala, briznu ujedanput u plač stojeći iza Branimira.

Meliti učini se situacija vrlo komičnom.

- Ta to je plačni duetto! - uskliknu ona i udari u glasan smijeh koji je podsjećao na smijeh ulične djevojke kako ga je ona pjevala u Chanson à rire prigodom svoga prvoga sastanka s Branimirom u šestinskom dvoru.

- Ali, Melito! - prikori je kroz plač Ela - kako se možeš tomu smijati?

- Idite, molim vas! - zapovjedi sada Melita glasom koji je odavao nasilnu njezinu ćud. - Takvi prizori mogu me samo razdražiti.

I da se ona ne razdraži, Branimir se pokori smjesta njezinoj zapovijedi te izađe iz sobe i Ela za njim, koja je bila preneražena s tolike brutalnosti. Dok je Branimir pred njom kod objeda izvinjavao postupak Melitin, ona je postojano osuđivala postupak njezin i nije do večeri k njoj u sobu zavirila. Poslije objeda ona je nešto dulje danas spavala jer je bio tmuran, zimski dan, a poslije se je zabavila kod djeteta gdje je i Branimira našla.

- Gdje si tako dugo danas? - reče joj Melita kad je Ela stupila u njezinu sobu i, ne čekajući, upita je dalje: - Jesi li ga vidjela danas?

- Koga?

- Ta Branimira kad je tuj bio.

- Ti nisi zaslužila takva muža! - reče odrješito i skoro srdito Ela pomislivši na ono što se je dogodilo.

- Zar ne kako je mekan i pokoran? - nastavi Melita koja je slijedila svoje misli ne mareći za primjedbu Elinu.

- On te suviše ljubi, a ti nimalo ne cijeniš njegove ljubavi.

- Varaš se, meni je puno stalo do njegove ljubavi... Ona je za me glavnica koju čuvam i uvećavam svojim načinom.

- Ja ne razumijem taj tvoj način.

- Odbijam i privlačim po volji... To je moja metoda uz koju ću ga uvijek držati u svojoj vlasti.

- Samo da se ne prevariš.

- Ne boj se! Poznam ja muškarce u dušu!

- U tebi je nešto sotonskoga, moja draga!

- Melita sam i - ništa drugo! - I stala se opet smijati sotonskim smijehom, da je Elu zazeblo na dnu srca.

Prošla su više od dva mjeseca dok su mogli krstiti Branimirova prvorođenca. Melita morala se je prije potpuno oporaviti i ojačati, da prisustvuje tomu svečanomu činu. Mali dobio je na krstu ime svoga djeda po ocu, a kumovali su mu grof Slavomir i Alica koji su sada po drugi put došli u Orlovac gdje su našli i Branimirova oca. Starac se je silno veselio svomu unučetu, možda baš zato jer je vidio da je živa slika i prilika svoga oca čije je opet lice u mnogom opominjalo na djeda. Boravak njegov u Orlovcu bijaše kratak. Melita sa svojom hladnoćom i aristokratskom nadutošću nije mu mogla učiniti prijatnim vrijeme što ga je nakanio bio sprovesti kod sina. Njegovo iskusno oko opazilo je dobro da u braku njegova sina i snahe nema ništa što bi kadro bilo čovjeka usrećiti. On bijaše na svom mjestu, on da. On je ljubio svoju ženu, bio obziran i nježan s njom; bio radin i čestit, da je zaslužio svačije štovanje. Ali ona! Ona je mislila samo na se, a za muža nije osjećala ni iskre nagnuća. Sve je to starac dobro opažao i zato je žalio svoga sina. No pred njim nije o tom ni riječce spomenuo. To bi ga kadro bilo još više unesrećiti nego je uistinu bio. Da ne mora dulje gledati tu žalosnu sliku porodičnoga života, starac je odmah slijedeći dan poslije krstitaka otputovao iz Orlovca.

Kada ga je Slavomir prije odlaska upitao zašto tako naglo odilazi, odgovori starac svojstvenom si iskrenošću:

- A što da radim ovdje? Unuče sam vidio i naradovao mu se pa sada idem. Ne da mi srce da dulje gledam nezadovoljstvo svoga sina... Te sudbine nije Branimir zaslužio, ali to se već popraviti ne da... Ona žena, moja snaha, nema srca... Možete joj slobodno kazati kako sudim o njoj.

I oni su to rekli Meliti još isti dan bivši s njom nasamu, utroje. I Slavomir i Alica predočili su Meliti da mora radi vlastite svoje reputacije napustiti način kojim je dosele postupala s Branimirom.

- Govorilo se već mnogo toga nelijepa - kazivaše joj Alica - kad ste preko pol godine rastavljeni bili. On se nije ni živoj duši potužio niti je ikomu povjerio uzrok zašto je morao u progon. Ali se je ipak stvar pročula. Jedan je čuo ovo, drugi ono, dok se napokon nije saznala cijela istina. Njega nije nitko krivio, ali sve je odsuđivalo tebe... Mislim da ti ipak ne može biti povoljno ako svijet o tebi tako ružno sudi.

- Bila sam bolesna - primijeti Melita susprežući se koliko je mogla.

- Dobro, ali sada si zdrava, pa ipak se naprama Branimiru ne ponašaš kako bi se pristojalo. Otac njegov odmah je to opazio, opazili smo i nas dvoje, a opazit će i svatko drugi koji oči ima.

- Ja se ne mogu drukčijom pokazati nego što jesam - reče Melita.

- O, varaš se, draga moja. Prije udaje, dok si još djevojka bila, ti si se u taj posao vrlo dobro razumjela. Sjeti se samo časova koje si sprovela s Branimirom kod nas i kasnije u Delidvoru kada ga je trebalo očarati i zaluditi... Sjeti se samo!

Melitu nisu uvrijedile ove riječi kojima ju je Alica polušaljivo razoružala; ona se je dapače morala nasmiješiti svojoj neprilici kako je u laž natjerana.

- Vama za volju pokušat ću dakle - pretvarati se.

- Bolje i to nego biti bezobzirna i okrutna s mužem koji je vrijedan tvoje ljubavi i zahvalnosti.

Ovu posljednju riječ je Alica hotimice naglasila, a ta riječ nije promašila svoga cilja. Udarila je poput strelice u Melitino srce, no ona je šutjela i nije rekla ni riječi.

Razgovor taj utroje nije ostao bez dobrih posljedica. Melita se je silila da bude s Branimirom ljubeznija negoli dosele. Govorila je s njim više, pazila je na riječi kojima se služi, na sastanku i rastanku u odajama dvora pružila mu ruku, hvatala mu se dragovoljno ispod ruke kad bi se on ponudio da je vodi, dapače pokušala je da po koji manji napjev iz poznatih joj opera pred njim uz pratnju glasovira otpjeva. A da ne bude s nikoje strane prigovora, ona je odsele djetetu posvećivala neku pažnju. Bar jedanput na dan morali su joj ga donijeti poslije kupanja. Mati bi tada dijete ravnodušno pregledala i, pogladivši ga po licu, otpravila dojilju natrag.

Taj novi način saobraćaja s Branimirom počeo je dok su još Slavomir i Alica bili u Orlovcu gdje su nekoliko dana ostali. Branimir nije si mogao rastumačiti otkuda ta nenadana promjena, isto tako ni Ela, dočim su se grof Slavomir i Alica zadovoljno smiješili, da je dobar nauk, podijeljen Meliti, urodio dobrim plodom. Oni su je u njezinu naporu, dok su zajedno bili, vješto podupirali da joj samo što jače prijeđe u običaj ta makar i usiljena ljubežljivost.

Kada su grof Slavomir i Alica skupa s Elom koju su sa sobom poveli, otputovali iz Orlovca, pobojao se Branimir da ne bi Melita postala opet onako mraznom i nemilom kakva je dosele bila. Ali ta se bojazan nije ispunila. Ona je ustrajala u svojoj odluci i držala obećanje koje je na rastanku dala Alici, da će, naime i nadalje takva ostati naprama Branimiru. A kako je on bio kraj toga sretan i blažen! Ona ljubežljivost, što ju je naprama njemu pokazivala Melita, ne bijaše doduše ni sjena ljubežljivosti kojom iskreno ljubeća žena susreta svoga muža, ali Branimir bijaše i tim zadovoljan i sretan poslije onoga pakla u kome je imao da sprovede prvo vrijeme svoga braka.

Branimirov boravak u Orlovcu oduljio se preko njegova računa. Nastalo je već i proljeće, jer je već prošlo bilo Josipovo, prvi proljetni dan. Branimira su odazivali u Zagreb razni novčarski poslovi, i on je sada počeo misliti na to kako da uredi stvar s Melitom i sinčićem.

Kada se je jednoga podneva vraćao sa izleta u pustu Jasen, poče on o tom predmetu s njom govoriti.

- Za koji dan ja ću se morati vratiti u Zagreb, Meli... Trebalo bi znati što ćemo s djetetom, pa i radi same tebe morali bi se sporazumjeti.

- Ja trebam oporavka, dragi moj, temeljita oporavka... U ovom toplom i teškom zraku neću se nikada oporaviti.

- I ja sam to mislio. Ti treba da promijeniš zrak. Hoćeš li na more ili u Alpe?

- Može se udesiti jedno i drugo.

- Prepuštam tebi. Posavjetuj se s liječnicima i biraj si lječilište po volji.

Branimir je govorio kao da joj u srcu čita, a tim joj je uštedio neugodnost da ga ona ne treba na ništa opominjati. Istini za volju mora se priznati da se je Melita doduše prilično oporavila, ali ne potpuno. Još se je vidio na njoj trag pretrpljena stanja, a manjkala joj je i ona svježost tijela i duha kojom nas samo pravo zdravlje dariva. Možda tomu sporomu oporavku i nije bio toliko kriv orlovački zrak kao nutarnje nezadovoljstvo... Ona je jedva čekala da se riješi toga dosadnoga »gnijezda«, kako je nazivala Orlovac, i da poleti u bijeli, veliki svijet kamo ju je srce neodoljivo vuklo. Već sâm taj kratki razgovor s Branimirom o tom predmetu razigrao je njezinu dušu, i ona je postala učas veselom i živahnom, dok je prije toga nujno i sumorno sjedila u kočiji uz svoga muža.

- A što ćemo s malim, jesi li već razmišljao o tom? - upitala sada ona.

- S malim? - ponovi veselo tu riječ Branimir, presretan što vidi da i Melita misli na nj.

- Da, s njim. Ja sam mislila o tom i došla do toga zaključka da ga ne mogu sa sobom uzeti.

- Tko da traži od tebe tu žrtvu... Ti se ne bi uza nj nikada oporavila. Mali ostat će sa mnom.

- Ovdje?

- Ne, ja ću ga uzeti sa sobom u Zagreb. Dijete je u većem gradu gdje je liječnička pomoć pri ruci najsigurnije. Bude li dobar, otići ću s njim na nekoliko dana u Delidvor k tvojima, da se upoznadu.

Melita se nasmiješi. Ona bijaše posve sporazumna s tom osnovom. Na to da bi ona sama uzela dijete sa sobom, nije nikada ni pomislila, a ono što je glede toga rekla bijaše kazano samo zato da u ovom času još više udobrovolji svoga muža koji je tako divno dirnuo u najslađe njezine želje. Bila je cijelu večer vrlo dobre volje, razgovorna i živahna. Sjela je čak i k glasoviru, što je rijetkost bila, i na želju Branimirovu pjevala krasnu Nemčićevu barkarolu Gori nebo visoko, koja je baš odgovarala raspoloženju njezine duše koja je već sada lebdjela u čarobnom jugu uz žale morskih pučina.

Legavši ranije u postelju nego obično, namjestila se kako joj bijaše najljepše na meku uzglavlju, uzvila obje ruke gore i, sastavivši ih ispod glave, počela snatriti o - Alfredu. Odmah poslije poroda, kada se je riješila nesnosna stanja koje je slomilo i sav polet njezina duha, njezina se je misao zaletavala svaki čas u blizinu Alfredovu. Počela je čeznuti za njim i osjećala je da ga još uvijek ljubi, sada dapače mnogo silnije nego prije. U svom braku bez ljubavi ona je žeđala za bićem koje joj je srcu drago, žeđala je za ljubavlju. Njezina mašta dovodila bi Alfreda k njezinoj postelji, gdje bi on svoju glavu položio na uzglavlje uz njezinu, a ona razdragana i opojena savila mu ruke oko vrata, svoja usta željno primakla k njegovima i zamirala u slatkom, žarkom cjelovu.

- Ah, zašto je to samo san! - govorila je poluglasno večeras kad je tako slatko snila. I raznježena počela pjevuljiti i ljubavnu pjesmicu koju je čula od maestra Nikole:

Tu reposais les bras ouverts...

iz koje je posudila sliku svoga milovanja s Alfredom.

Snatrila je dalje:

- Ali tko zna da li on mene još ljubi, hoće li mi uzvratiti žarku moju ljubav?... Kad smo se zadnji put vidjeli, ja sam ga jako uvrijedila... skoro pogrdila... On mi to neće oprostiti... On se je sigurno već posve priljubio uz Ljubicu, a ona ga ne pušta iz svoje vlasti... i lijepa je...

- Ali ja ću joj ga ugrabiti! - stala se ona žestiti u svojoj misli - sve mi se čini da imam još toliko vlasti nad njim da ga mogu predobiti kad mi se prohtije... Samo s njom ne znam da li ću izaći na kraj... Dugo je već nisam vidjela; moguće da se je promijenila za to vrijeme... Ženske se preko noći preobraze tako da se prepoznati ne mogu... Ako je ostala ista koja je bila, onda mi je lak posao s njom; - ona kraj otvorenih očiju ništa ne vidi; no ako je progledala i bdije nad njim, tada će ići teže - ali svejedno: ja ću je ipak nadmudriti i izigrati... Samo kako?

I nato okrenula se k stijeni i zamislila se u to pitanje. Nekoliko časova ležala je tako nepomično dok se nije ujedanput trgla i glasno izustila riječi:

- Ha, sada mi je sinulo... tako ću raditi!

Pripreme za put u Zagreb počele su već sutradan. Razne predmete koji su se imali otpremiti iz Orlovca oprezno je služinčad pod nadzorom upravitelja slagala u kovčege i putne košare koje su onda odmah otpremljene u Zagreb. Početkom travnja otputovala je napokon cijela porodica sa sobarima, sobaricama i ostalom služinčadi. Sa najmanjim putnikom bilo je najmanje brige. Mali sinčić skoro je cijelim putem spavao, što je osobito povoljno bilo Meliti koja se je bojala na tom putu neprilika s djetetom.

Došavši u Zagreb, Melita je odmah stala misliti na svoje ljetovanje. Najprije je trebala znati kamo će ići, da prema tomu sve ostalo udesi. Kada su liječnici razumjeli iz njezinih riječi da ona kani sprovesti u inozemstvu tri do četiri mjeseca, a znajući da imadu posla s osobom koja je kadra na se mnogo potrošiti, davali su Meliti savjete jedan ljepši od drugoga, da je njoj teško bilo među njima birati. U tom su bili svi složni da prvo proljeće probavi na rivijeri, a poslije u planinskom zraku. Tu su joj spomenuli sijaset lječilišta u Solnogradskoj, na Tatrama, u Bavarskoj, a najviše su joj preporučivali Švicarsku, za koju je i ona bila. Tu dolaze bogati Englezi koji u tuđini žive najvećim komforom i od kojih može čovjek naučiti svašta novo i originalno.

Melita kada je bila načistom glede svoga ljetovanja, otišla je na nekoliko dana u Beč gdje si je naručila najizboritije stvari za svoju toaletu, Sâm Branimir je rekao neka ne štedi, a ona se je njegovom ovlasti savjesno poslužila.

Na te stvari trebalo joj je čekati bar dva tjedna, a da to vrijeme ma kako ispuni, nakanila je poći u Delidvor da posjeti roditelje, osobito staru majku za koju je još najviše osjećala.

Branimir je odobrio tu njezinu nakanu tim više jer je opazio da joj se boravak u Zagrebu ne sviđa. Porodicâ koje bi po rodu bile njoj ravne bijaše u gradu vrlo malo, a one slabe stvorove koji su se nametavali boljarskim krugovima ona je prezirala i nije htjela s njima ni da opći. U Zagorju je to posve inače. Tu je na svakom puškometu pozdravlja kao dobri znanac stari plemićki dvor, pa ako su mu gospodari i napol propali, u njihovim žilama teče ipak plemenita krv koja ih veže u veliko, otmjeno bratstvo komu i sama pripada. Tu je ona u svom elementu u kojemu oživljuje i koji joj prija.

Do zadnjega časa Branimir je uzalud čekao neće li Melita spomenuti što o sinu. Dok su bili u Orlovcu, bijaše spomena i o tom da bi maloga poveli sa sobom u Delidvor, u pohode starim roditeljima. Branimir je dapače držao da su dužni to učiniti s obzirom na staru groficu koja se iz svoga dvora nije nikamo micala. Ali Melita ne spomenu o tom ni riječi. Taj postupak je Branimira silno ozlovoljio, i on ne bijaše kadar da tu svoju zlovolju sakrije. Bio je naprama Meliti hladan i sustezljiv, što ona, međutim, nije primijetila jer nije nikada osjećala potrebu ljubežljivosti s njegove strane. No premda ga je boljela ta bezobzirnost Melitina, on joj nije o malom ni riječi spomenuti htio. Bio je suviše ponosan da svoje dijete šalje ljudima koji ga ni ne žele vidjeti. Grof Orfeo, je doduše u svakom listu spominjao svoje unuče i isticao želju da ga može što skorije vidjeti. Da je mogao, on bi ga već potražio bio u Orlovcu ili Zagrebu, ali njegova bolest ga je priječila. U tom pogledu bijaše on mnogo bolji od svoje supruge koja je kraj sve svoje svetosti sačuvala neku odvratnost, ako ne i sam prezir spram osobama koje bijahu neplemenita roda.

Istoga dana ujutro kada je imala Melita otputovati u Delidvor, upita ona pri svršetku doručka:

- Kaniš li sa mnom poći?

- Ne! - odgovori on kratko.

- Imaš li što poručiti ocu?

- Ništa!

- Tim bolje... Ja ću se skoro vratiti... Čim stignu moje stvari iz Beča, brzojavi mi.

Pružili si ruke i rastali se. Ona se odvezla u Delidvor, a on otišao prigledati svomu čedu. Čim je više bila osamljivana njegova ljubav prema tomu djetetu, tim je postajala jačom i toplijom. On se je gubio u tom osjećaju koji je poput anđela čuvara sterao krila nad njegovim prvorođencem.

- Ne boj se, čedo moje! - znao bi mu govoriti držeći ga na svom krilu. - Tvoj otac je uza te... On ti je i otac i majka!

Melita bijaše neugodno dirnuta svim što je pri svom dolasku našla u očinskoj kući. Naučena na najveću eleganciju u dvoru i kući svoga muža, nje se je nepovoljno dojmio već sam dolazak u dvor. Nigdje nikoga pred nju, zvona ne kucaju kao u Orlovcu, niti joj itko pri silaženju iz kočije pomaže. Grof je, ne mogući plaćati brojniju služinčad, otpustio sve što je smatrao suvišnim. Naloživši kočijašu svoga muža da se njezine stvari za njom gore donesu, počela se je Meli uspinjati u prvi sprat drvenim stepenicama koje su već bile dosta trošne, a k tomu odavna već neolaštene.

U hodniku (a bila je točno najavila svoj dolazak) nigdje nikoga. To ju je rasrdilo.

- Zar tu još spavaju ili su svi nekamo otišli? - viknu ona ljutito da se je orilo po cijelom hodniku.

Nato se pojavi muškaračka sijeda glava na poluotvorena vrata.

- Meli! - doviknu starac rasrđenoj ženi.

- Ha, ti si to, papá!... Ma gdje ste, zaboga? Ta ovdje kao da je sve izumrlo! - vikala je Melita još uvijek razdraženim glasom.

- Uniđi k meni! - reče joj Orfeo i odmah zatvori vrata za sobom da se ne bi prehladio.

Melita uniđe u očevu sobu. Orfeo se je baš spremao da se na ramenima izrani Baumscheidtovim »čudotvornim«, kako ga je on zvao, aparatom. Dolazak kćeri spriječio ga u tom.

- Pravo veliš da je tu sve izumrlo! - reče joj umjesto pozdrava. - Ja se eto liječim, a one dvije su sigurno u kapelici na molitvi.

- Koje dvije? - zapita naglo Melita koja se u prvi mah nije mogla sjetiti na nove prilike u dvoru.

- Ta maman i njezina drugarica, bogomoljka.

- Čula sam o tom... Sirota maman!... Zašto ti ne učiniš tomu kraj, papá?

- Što mogu ja? - nasmijao se grof. - Maman drži do te bogomoljke više nego do nas svih... A ružna je, samo da je vidiš!

- Kako si je mogao uzeti u službu?

- Ja? - uleti joj grof u riječ. - Uzeli su je za moga odsustva... Doveo ju je u kuću tvoj muž, Branimir, pa nam je sada na vratu... A imali smo tako dražesno čeljade prije nje... Bila je lijepa, naobražena, a znala je biti i nabožna.

- Zar ona koja je pobjegla s Arturom?

- Da, ta ista... On ju je zaveo, taj nevaljanac! Piše li ti?

- Među nama je prekinuto svako dopisivanje. Pomisli samo, patvorio je mjenicu na deset tisuća forinti, gdje sam ja bila žirant i koju smo morali platiti... Jamačno ti je pripovijedao Branimir?

- Ni riječi!... To je prvo što čujem.

- Da, platili smo mjenicu koju je on krivotvorio.

- Nesretni dječak, taj je na putu u tamnicu!... On će nanijeti još veliku sramotu našemu imenu.

Sada netko pokuca tiho na grofovim vratima i uniđe u sobu grofov sobar koji je ujedno obavljao i službu ključara. Maloprije bio je u kuhinji gdje se je pod njegovim nadzorom dijelio kruh i drugo jelo družini. Bilo je, naime, već podne.

- Milostiva grofica želi vidjeti... i dalje ne reče ništa, već samo svrnu pogled na Melitu koja je odmah znala da se to nje tiče.

- Mene?... Dobro, ja ću odmah doći, ali reci milostivoj grofici da želim sama biti s njom.

Sobar ode.

- To je pravo! - povladi joj grof. - Pri vašem viđenju poslije tako dugog vremena ne treba svjedoka, a maman ne bi je sigurno otpravila.

Melita se oprosti s ocem i najprije pođe u svoje sobe kamo ju je odvela grofičina sobarica, gdje je popravila svoju toaletu pred velikim, posve zaprašenim zrcalom, a onda se uputila k materi.

- Otvorite širom sve prozore! - naloži ona sobarici koja je u sobi zaostala. - Te sobe nisu sigurno zračene od časa kada sam ih ja ostavila.

Stupivši u sobu k materi, našla ju je zbilja samu gdje sjedi u svom običnom naslonjaču, nujnu i neveselu. Nju je vrlo neugodno dirnula poruka kćeri da želi sama biti s njom. Evelina, njezina dobra i kreposna Evelina odmah je pogodila da se to nje tiče, i smjesta otišla u svoju sobu. Ali je grofica opazila da je uvrijeđena, jer je, čuvši poruku Melitinu, odmah ustala i, ne rekavši ni riječi, izašla.

- Maman, draga moja maman, kako je tebi? - reče Melita priletjevši k materi, koju, onako sjedeći u naslonjaču, zagrli i u čelo poljubi.

- Ah, kako te već dugo nisam vidjela, a kako sam te vruće željela! - govoraše starica tihim, slabim glasom, pri čemu pogladi rukom Melitu po glavi i čelu. Ova osjeti nešto tvrdo na svom čelu i prihvativši materinu ruku, ogleda je.

- Što to imaš na ruci, maman? Ah, gle... Ta to je čislo!

- Da, čislo, dijete moje, uz koje nižem molitve Bogu za nas stare i za vas djecu.

- Čujem da si postala velika bogomoljka, da se neprestano Bogu moliš i u crkvi vrijeme sprovodiš... Ti bi mogla još oboljeti!

- Treba, dijete, misliti na vječnost, na dušu... Meni godi taj bogobojni život, i ja sam uz taj život sretna i blažena... Ne mogu dosta da zahvalim Bogu što mi je poslao u kuću moju Evelinu... To je divan stvor, pravi božji anđeo... Moram ti je predstaviti. - Grofica htjede već da pozvoni, ali joj Melita zaustavi ruku.

- Neka, maman, ja je nisam željna vidjeti.

- Ah, ne budi kivna na tu sirotu... Meni za volju ne... Papá je ne trpi, a ja je tako volim.

- Ne boj se, maman, ja joj neću ništa učiniti... Ta ona za me i ne postoji!

Kod objeda imala je Melita priliku da vidi toga anđela čuvara svoje majke. Kad ju je grofica predstavila kćeri, ova ju je jedva pogledala, a za objeda upriličila konverzaciju tako da Evelina nije imala ni prilike zahvatiti u razgovor. Grof ju je u tom začudo vješto podupirao, te je tako grofica morala govoriti samo o onom što su njih dvoje htjeli. Ali i bez toga Evelina jedva bi se usudila bila umiješati se u razgovor. Nju je uhvatio neki strah pred tom mladom, ponositom damom, da se je osjećala nesposobnom nešto pametno smisliti, još manje izustiti. Tako nijema bijaše Evelina u Melitinoj prisutnosti sve vrijeme što je ona tamo boravila. Grofica je više puta pokušala uvesti je u razgovor, ali Evelina nije imala snage ni odvažnosti da to učini.

- A što vam je, dijete moje? - pitala je grofica kada su bile same. - Zašto ništa ne govorite? Još će moja kći misliti da ste neuka, a vi ste tako pametna djevojka.

- Kada je mlada grofica polag, ja zbilja postanem neuka... zaboravim sve... ne znam ništa - priznade iskreno Evelina. - Ja se bojim mlade grofice. Ona je tako ponosita.

- Da, da... Melita nema prijatan način općenja.

- S nižima od sebe - primijeti Evelina pokazujući tim riječima da i u nje ima oštar zasidjelački žalac.

Peti dan što je Melita boravila u Delidvoru, dobi grofica list od barunice Andrine kojim joj javlja da je na nekoliko dana stigla u Borkovec s Ljubicom i da se veseli što će je moći vidjeti.

Nikoja ina vijest nije mogla tako dobro doći Meliti kao baš ova. Puki slučaj pomoći će joj eto da može svoju osnovu s Alfredom, koja je bila već u Orlovcu gotova, izvađati po svojoj zamisli. Prva stvar u toj osnovi bijaše da steče prijazan barunice Andrine koja joj ne bijaše dosele osobito sklona, a uz to da sklopi tijesno prijateljstvo s Ljubicom koju je dosada susretala sa najvećom mržnjom i nemilo je od sebe odbijala. Sve drugo bit će lak posao. Glavno je imati pri ruci plašt koji bi imao sakrivati tajne njezine namjere.

- Dakle će doći... To mi je drago! - reče veselo Melita. - Samo da dođu prije nego odem na put... Uostalom svejedno; ne dođe li ona prije, ja ću ih posjetiti u Borkovcu.

- Čudim se tvojoj promjeni - primijeti joj mati. - Andrina ti nije, kako znaš, baš sklona, a Ljubicu nisi nikada voljela.

- Okolnosti su se promijenile, draga maman - odvrati Melita - i mi se moramo u njima promijeniti.

Treći dan poslije toga lista dovezla se barunica s Ljubicom u Delidvor. Melita, čuvši da su njihove karuce pristale u dvorište, pohita im u susret i sastade se s njima na stepenicama koje su vodile u prvi sprat.

Da ju je samo vidjeti bilo kako je sjala od radosti kako im je svesrdno dovikivala:

- Dobro došli! - i kako je ponizno i s dječinskom nježnošću poljubila ruku barunici! Čovjek bi se morao nehotice zapitati:

- Je li uistinu to Melita, ono biće koje je obično tako ledeno, gordo i okrutno ako ustreba? - I barunica motrila je u čudu, no valja reći da joj je ta poniznost i odanost s Melitine strane veoma laskala. Ona je stoga poljubi u čelo, a Melita se opet priže k njezinoj ruci i dva-tri puta je uzamance poljubi.

- Ti izvrsno izgledaš, Meli! - primijeti vrlo prijazno barunica.

- Prilično sam se oporavila. Ali Ljubica - nastavi slatkim glasom - ah, kako ona divno izgleda! Čovjek bi je jedva prepoznao... Daj da te poljubim! I zagrlila tako burno mladu Alfredovu ženku i tako je vatreno cjelivala u lice i usta da se Ljubica nije mogla u prvi mah razabrati. Otkuda ujedanput ta golema promjena?... Gdje je onaj zmijski pogled u te žene od koga je trnula i zamirala, gdje je onaj izraz beskrajne mržnje na licu kojim ju je donedavno susretala?

Na sve to nije znala Ljubica odgovora, ali je bila sretna da je Melita tako svesrdno prima, da joj dapače ti govori kao svojoj dobroj prijateljici.

Melita povede goste u majčine odaje.

- Maman će nas dočekati po svom običaju u naslonjaču - šalila se idući iza Andrine s Ljubicom ispod ruke - a možebiti i sa čislom u ruci. To je novo!

- Dakle je istina što smo čule? - zapita barunica Andrina okrenuvši se. - Bogomoljka, zar ne?

- Velika!... Papá je bijesan!

- Bolje bi bilo da se papá Bogu moli - primijeti svojom starom iskrenošću Andrina. - On bi se imao za što kajati, ali sirota Ana, ta ona nije ni kadra griješiti!...

Kako je Melita u šali prorekla, tako su sve našli. Grofica je dočekala, sjedeći u naslonjaču, svoje posjetnike, a i čislo je bilo u njezinoj ruci. Kada su gospođe unišle u grofičinu sobu, Evelina prekinula je čitanje o životu i djelima sv. Molanije djevice i tiho se odšuljala iz sobe. Andrina je dospjela da oštro pogleda tu čudotvorku koja je posve ini duh unijela u delidvorski dom. O tom predmetu nije međutim bilo među njima razgovora, jer i Andrina, akoprem žena drugoga kova, sačuvala je u svom srcu osjećaj nabožnosti koji joj je u mladosti usadila njezina majka.

Mlade gospođe posjedile su koji čas u grofičinoj sobi, a onda su kao po dogovoru ustale i preporučile se. Melita je naročito spomenula da si imadu mnogo, mnogo toga kazati.

- Tvoja se je Meli vrlo promijenila! - reče Andrina grofici. - Ovakva mi se sviđa!

- Ona je uvijek bila dobra i mila, samo je ljudi ne razumiju - odvrati grofica koja se je i sama čudila tomu ljubeznomu i nježnomu načinu kojim Melita danas opći s Andrinom i Ljubicom.

Andrina, poznavajući dobro osjetljivost svoje prijateljice i njezinu slijepu ljubav prema svojoj djeci, nije joj ovaj put protuslovila, premda je grofica rekla nešto u što bi malo tko vjerovao od onih koji su Melitu poznavali. Barunica je dala navlaš drugi pravac razgovoru, ter počela govoriti o grofovoj bolesti, o Baumscheidtu i Kneippovoj metodi, onda su povele razgovor o ekonomiji, o velikim porezima i slabom prihodu iz gospodarstva, napokon o Alfredu i Arturu, o lošem nastanjivanju konjanika po selima, slabim gažama i slabom promaknuću.

Dok su si grofica i barunica tako vrijeme kratile, šetale su Melita i Ljubica u perivoju koji se je na sve strane zelenio. Trava je bujno porasla, stabla prolistala, a nekoliko voćaka stajalo je već u cvijetu. Bilo je već blizu podne, a sunce je tako toplo prigrijevalo da je čovjek rado potražio sjenato mjesto.

I mlade gospođe odabraše si takvo mjesto pod velikim, starim brijestom gdje su bile namještene već dosta trošne klupe. Tu one sjedoše jedna do druge.

- Ti moraš na sve zaboraviti što je među nama dosada bilo - poče nježno Melita najljubeznijim tonom govoriti Ljubici gladeći je nježno po licu.

- Među nama i nije ništa bilo.

- O da!... Čemu tajiti?... Ja sam bila vrlo neprijazna s tobom... Ja to uviđam i žalim - govoraše Melita živo i s osjećajem. - Činilo mi se da imam razloga mrziti na te, ali poslije sam uvidjela da sam bila nepravedna s tobom... Oprosti mi!

- Nemam ništa praštati! - branila se Ljubica.

- Ne, ne!... Reci da mi praštaš! - silila je Melita.

- Kad silom hoćeš, neka bude: ja ti praštam.

- I bit ćeš mi dobra prijateljica?

- Od srca rado! - odgovori iskreno Ljubica.

Melita klikne od radosti i žestoko zagrli novu prijateljicu. Sirota Ljubica! Ona nije slutila da je guju pritiskala na svoje grudi. No tko bi mogao što takvo i pomisliti gledajući i slušajući Melitu? Glumila je majstorski, da se nije moglo bolje.

- Ta to ide tako lijepo i glatko da si ljepše željeti ne mogu! - mislila je Melita u sebi i bila sve vrijeme izvrsne volje. Taj dan bijaše među mladima dvjema gospođama sklopljeno prijateljstvo koje je potrajati imalo do groba.

Melita je saznala od Ljubice da je Alfred u konjaničkoj garnizoni kod Celovca, da stanuje u jednoj vili i da će ostati tamo do velikih manevara koji će se za tri mjeseca držati negdje u Ugarskoj, kojima će i sam kralj prisustvovati. Poslije manevara ići će Alfred na dopust i ona s njim jamačno u Winterhof.

- Onda ću vas tamo potražiti... To će biti prekrasno!

Melitinoj osnovi stvarale se sve to ljepše prilike. Njoj je uostalom dosta bilo znati gdje se Alfred i Ljubica nalaze i da je dobrodošla u njihovoj kući. Sve će drugo samo sobom doći. Nešto je samo bilo što je Melitu uznemirivalo. Ljubica je, naime, u braku kroz ovo kratko vrijeme postala mnogo ljepšom negoli je bila kao djevojka. Postala je jedrijom i njezin se stas lijepo ispunio. Lice joj je dobilo zdraviju i svježiju boju, a u svem je bila slobodnija i samosvjesnija. Bila je i sada još umilna i blaga pojava, ali one djetinjske skromnosti i čednosti nije više u nje bilo. Ovakva mogla se je Alfredu svidjeti, mogla je i veliku vlast nad njim zadobiti. Ako je to, onda bi njezina osnova naišla na veliku zapreku... No to se mora tek vidjeti. Nije moguće da je Alfred zaboravio na nju i njezinu ljubav.

Ljubici je godilo Melitino prijateljstvo. U Melite bijaše neka čarobna sila ako je koga htjela privući k sebi. Trebala je samo pokazati ljubezno lice, ponuditi nekoliko srdačnih riječi, zatajiti na čas prirođenu si gordost - i pobjeda je bila gotova. Ona je umjela osvajati i vladati i svaki, bio muškarac ili ženska, scijenio se sretnim ako je znao da uživa Melitinu simpatiju.

To je osjećala i Ljubica, pa je to saopćila svojoj pomajci, barunici.

- Ti si vrlo lakovjerna, dijete moje!

- Kako to misliš, majčice?

- Ti suviše vjeruješ tvojoj novoj prijateljici, a ja ti velim: budi na oprezu!

- Naprama Meliti?

- Ona je vrlo lukava i prevejana.

- Ja te ne razumijem, majčice!

- Zasada sam ti dosta kazala... Čuvaj se!

Teško očekivana brzojavka od Branimira kojom joj javlja da su sve naručene stvari prispjele iz Beča, napokon je stigla. Melita se bez otezanja spremi na put i otputova još isti dan iz Delidvora.

Već je bio početak svibnja. Trebalo se je žuriti da bude ugodno boraviti na rivijeri. Melitu je doduše sve nešto vuklo da pođe najprije na Vrpsko jezero gdje bi se najlakšim načinom sastala s Alfredom, ali njoj se činilo da se još nije potpuno povratila prijašnja svježost i jedrina takva da bi mogla dražešću i ljepotom zasjeniti Ljubicu koja se bješe tako lijepo razvila. Zato je silom zašutkala glas svoga srca i otputovala najprije na more gdje se je nadala da će blagi morski zrak i pomlađena priroda stvoriti ono što je najviše trebala u svom ljetovanju.

S mužem i sinom rastala se ravnodušno, gotovo veselo. Branimiru ponudila je lice na cjelov, a sina je nehajno prekrstila i tobože uime blagoslova položila mu ruku na njegovu jakom plavom kosom već sada obraštenu glavu. Pri tom je preporučila dojilji i sobarici da paze na dijete, što je skroz suvišno bilo jer se je to i dosele bez njezina utjecaja uvijek činilo.

Na svom putu više puta se javila Branimiru, ali nije zaboravila ni na Ljubicu. Trebalo je veze novoga prijateljstva učiniti čim jačima i krućima. Iz listova što ih je Melita pisala Branimiru s rivijere, saznao je on sve potankosti njezina boravka. Stanovala je u posebnoj vili s krasnim izgledom na more, uz vilu imala je oveći perivoj u koji se je zaklanjala za sunčane žege, imala je samo za svoju osobu najmljenu barku i svoga stalnoga barkara, stalno najmljenu elegantnu ekipažu koja je samo njoj stajala na raspolaganje. Upoznala se veoma brzo s najuglednijim porodicama koje su u isto vrijeme s njom uz more boravile. Ove su je pozivale k sebi na soareje, a Melita ih je istom mjerom uzvraćala. Živjela je elegantno i s velikim komforom prema svomu rodu. Za kratko vrijeme bijaše »hrvatska grofica« jedna od najviđenijih, najviše paženih ličnosti na rivijeri. Njezina otmjena vanjština i fina aristokratska ljepota padala je svakom u oči. Publika joj se je divila, ali imala je i velik broj zavidnica. Kavaliri prvoga reda, staroslavna grba i sjajna imena, pa milijunari koji su slovili kao mali vladari u trgovini i velikoj industriji, tankoćutni pri izboru svojih ideala, obletavali su Melitu i otimali se o njezinu milost. Ona je njihove laske i poklone primala, ali nijedan od njih nije se mogao podičiti njezinom osobitom milosti. To je samo još uvećalo čar njezina bića i podraživalo njezine poklonike na očajnu ustrajnost.

No uzalud! Melita je imala samo jedan cilj za kojim je težila, jednu vruću želju koja je svu njezinu duševnost ispunjavala. Ona je neprestano mislila na Alfreda, a pred tom misli sve je drugo blijedjelo i iščezavalo. Ona ne bijaše po naravi putena kova, niti je u njoj bio najmoćniji osjećaj sklonosti naprama muškoj glavi kao u mnogim drugim ženskima. Taština i ponos bijahu glavna joj svojstva. Ona je Alfreda doduše ljubila, ali da je nisu radi njega onako bolno uvrijedili, tko zna da li bi ona za njim tako čeznula. Njezina ljubav prema njemu hranila se najviše tom uvrijeđenom njezinom taštinom i ponosom.

Na rivijeri sprovela je Melita punih šest tjedana. Boravak bio joj je ugodan i zanimljiv. U tim otmjenim francuskim i engleskim krugovima s kojima je najviše općila, ona je vidjela mnogo nova i nepoznata još u domaćem kraju. Svojim bistrim pogledom ona je brzo proniknula u sve tančine društvena života toga elegantnoga svijeta. Uputila se u prednosti i tajne toaleta svojih novih znanica, prodrla u duh konverzacije njihove, prisvojila si onaj nesravnjivi šik u držanju soareja, udešavanju raznih sportskih zabava, i upoznala se s tolikim drugim stvarima koje ispunjavaju sav život boljarskih krugova. Time što je to na rivijeri u kratko vrijeme vidjela i naučila, mogla je ona prednjačiti boljemu društvu ne samo u svojoj domovini nego i u lječilištima u koja je kanila kasnije poći.

Melita je Ljubici taj svoj život na rivijeri opisivala najživljim bojama i tako zanosno da se je i u skromnoj Ljubičinoj duši pojavila želja da možda još buduće godine pohodi sa svojim Alfredom taj zemaljski raj. Sada je ona živjela u tihoj i zabitnoj vili, daleko od velikoga svijeta, u tihoj bračnoj sreći.

- Ti mi pišeš - ovako je svršila jedan svoj list Meliti - prekrasnih stvari o tvom sadanjem boravištu... Ja te u tom ne mogu slijediti... Mi živimo ovdje skromno i bez ikakvih zabava. Jedan dan je kao i drugi, ali mi smo kraj sve te jednoličnosti sretni i zadovoljni.

Taj završetak bocnuo je poput žaoke u srce Melitu.

- Oni su sretni i zadovoljni... Tada se i ljube! - govorila je s ogorčenjem turivši odurni joj list od sebe. Kao nikada prije tako je sada osjetila u sebi želju da što prije pomuti tu njihovu sreću i zadovoljstvo.

Dani Melitina boravka na rivijeri bijahu na izmaku. Ona je treći dan što je primila Ljubičin list, otputovala s mora put Celovca.

Putujući cijelu noć, stigla je ranim jutrom u Celovac. Vrućina koja je vladala i po noći u kupeima, nije joj dala usnuti tvrdim snom. Sprovela je noć u polusnu, što ju je izmučilo tako da je, odsjedavši u hotelu, legla odmah u postelju i spavala do kasno poslije podne.

Kada se je probudila bijaše joj prva briga da se odjene i pohodi Ljubicu. Njezina vila bila je samo tri četvrta ure udaljena od grada. Za jedan sat sjedila je ona u karucama u ukusnoj bijeloj opravi od piketa s florentinskim šeširom na glavi koji bijaše urešen poluvijencem od potočnica. Zapadajuće sunce udaralo joj baš u lice, te se je ona morala zaklanjati za svoj pariški suncobran s krovom od bijelih čipaka.

Srce joj kucalo sve to jače čim su karuce dalje od grada odmicale. Vozila se jedva preko pol ure kadli primijeti da je kočijaš veoma skrenuo sa sredine puta na stranu, sigurno da se nekomu ugne. Nju, velikašicu, koja bijaše vična da joj drugi s puta idu, rasrdila je ta malenkost, i ona pogleda na protivnu stranu. Mimo nje projezdilo pet mladih časnika koji su svi vrlo ljubopitno, neki od njih dapače i suviše smiono svrnuli svoje oči na krasnu, elegantnu damu u karucama.

Među zadnjima jašio je i Alfred. Njih dvoje zgledalo se u isti mah i prepoznalo. Melita pridigla se u karucama i suncobranom domahivala uime pozdrava Alfredu koji je u tren okrenuo konja i skokom prijašio do kočije koja bijaše međutim već stala.

- Vi ste li to uistinu, Meli? - progovori on radosno i glasno, pružajući Meliti ruku koju ona živo prihvati.

- Ta ja sam vam pisala da ću ovaj koji dan doći! - reče umiljatim glasom Melita žareći se u licu.

- I ostat ćete dulje kod nas?

- Nekoliko dana.

- Ah, to je fatalno, a mene neće tu biti - reče Alfred neugodno dirnut.

- Vi nećete biti kod kuće, Alfrede? - pitala preneražena Melita koja se je odmah promijenila u licu. Problijedjela je i veseo izraz nestao joj s lica.

- Mi imamo da obavimo jašenje na distanciju... do Monakova.

- A to će trajati?

- Svakako nekoliko dana.

- Kako ste mogli tu stvar tako udesiti... baš o mom dolasku!

- U nas ide sve po zapovijedi... Ja bih i kako volio da su me pustili doma.

- Ja vam vjerujem - reče Melita odvrnuvši lice od njega.

- Meli! Vi ste nepravedna spram mene! Pružite mi ruku... do viđenja!

- Ja da vas čekam? - upita ona pogledavši ga koketno.

- Vi morate! - reče tišim glasom. - Ja vas molim! - dodade odmah toplo.

- Dobro, ja ću vas čekati... Evo vam ruke! Tako! A sada idite. - Ona mu je tako srdačno stisla ruku, pogledala ga tako zamamljivim pogledom da je Alfred kao nepriseban, sjedio na konju i motrio je bez riječi.

- Idite! Vi ćete jako zaostati! - podsjeti ga ona njegovih drugova, a odmah zatim zapovjedi kočijašu da potjera. Karuce krenuše dalje, a Alfredu je došlo kao da mora pojuriti za njom, vratiti se kući, da bude s njom i uza nju. Napokon se sabra, okrenu konja i poleti u skoku za svojim drugovima. Bio je sav uzbuđen kao nikada prije kad se je s njom sastajao. Prošlo je više od godine dana što je nije vidio, mislio je da je već zaboravio na nju i da je u njegovu srcu ugasla i zadnja iskrica ljubavi prema njoj, a eto kod prvoga susretaja vidio je da je nije kadar zaboraviti, a vatra prve njegove ljubavi da je bila samo zapretana, ali ugasla nikada. Osjećao je da mu je ona, kao nekada, najmiliji stvor na svijetu, njegova jedina, prava i neprolazna ljubav.

A Melita? Ona je bistrim svojim okom odmah zamijetila utisak svoga pojava na Alfreda, vidjela je da je on još uvijek sav u njezinoj vlasti i da se od nekadanje ljubavi nije u njegovu srcu ništa izgubilo. Ona se nije prevarila u svom Alfredu! Kako ju je to veselilo! Sada se nije ni brinula za uspjeh svoje osnove. Alfred je još uvijek jednako ljubi, a to je što će odlučiti, što će je uzdići na vrhunac njezinih želja.

Ljubica je s iskrenom radošću dočekala Melitu u svojoj vili. Prvo što joj je iza pozdrava priopćila bijaše da je Alfred otišao i da će se tek za nekoliko dana vratiti.

- Sve mi je znano... Mi smo se putem sreli.

- Dakle ste govorili jedno s drugim?

- Sve mi je kazao... Skoro sam se rasrdila na nj. Mislila sam u prvi mah da je on tako htio.

- Otputovati o tvom dolasku? Ah, draga Meli, kako se je siromah otimao i branio baš radi tvoga dolaska komu se je toliko radovao, ali nije ništa pomoglo. Kod vojništva je prva stvar: slušati. Alfred ima slučajno najbolje konje u pukovniji, izvrstan je jahač, i tako je pao pukovnikov izbor na njega. To je odlikovanje, ali njemu bi bilo draže da ga je ovaj put minulo.

- Ništa zato, mi ćemo se zato ipak vidjeti, makar i na kratko vrijeme.

- Ti ćeš čekati dok se vrati? - upita veselo Ljubica.

- Ja sam mu obećala.

- Ah, to je divno! Onda se, draga moja, moraš odmah k meni preseliti... Odmah sutra, ionako sam sama. Bit će nam ljepše ovdje zajedno.

Melita nije htjela da prihvati tu ljubeznu ponudu.

- Vi ionako nemate suviše prostora za se, zašto da vam smetam... Ne, na to ne mogu pristati. Nikako!

Meliti taj boravak kod Ljubice, u tom tijesnom prostoru gdje bi joj svojim vječitim društvom bila samo na spačku, nije mogao da bude po ćudi. Njoj se je više sviđalo da ostane u svom hotelu odakle bi po volji posjećivala Ljubicu. A na Vrpskom jezeru našlo bi se u obilju prilike da se sastaje s Alfredom i dade maha svojim ljubavnim hirima.

Ljubica međutim, nije htjela da popusti i one se dvije stale živo prepirati. Toj prepirci učini kraj nenadani dolazak barunice Andrine. Ona se je baš dovezla iz Winterhofa i došla po Ljubicu da je onamo sa sobom odvede, gdje bi imala ostati dok se Alfred ne vrati. Barunica je znala da Melita ima tih dana stići u Celovac, i zato ne bijaše iznenađena zatekavši je kod svoje pokćerke.

- Melita! - reče barunica dosta prijazno. - Ti si dakle došla, lijepo!

- Maloprije. Sjedimo tu jedva nekoliko časova - odgovori Melita poljubivši ruku i zatim lice Andrini.

- I već se pravdamo! - umiješa se u riječ Ljubica. - Vidiš, majčice, kako je Meli svojeglava. Ja je molim da se preseli ovamo k meni dok se Alfred vrati, a ona neće nikako da pristane na to.

- Meli ima pravo! - reče barunica koja je samo jedan čas razmišljala, pa se odmah razabrala u situaciji. - Kako joj možeš samo takva šta ponuditi... Ta je vila premalena, nemate u njoj ni sami dosta prostora. Pa onda, kako vam je unutarnje uređenje, garnizonsko, komu ste se vi obikli, ali s kojim se ne može zadovoljiti dama koja je naučena na najveći komfor.

- Ne, ne, draga tetice (ovako je Melita od djetinjstva zvala barunicu) - prosvjedovala je Melita proti toj primjedbi - ne radi toga; ja znam biti i s najmanjim zadovoljna, ali oni su doista i sami stiješnjeni.

- To velim i ja, pa zato ti pravo dajem - reče barunica. - Ali ja znam nešto drugo čemu se ne može prigovoriti. Vi ćete obje k meni u Winterhof. Ja sam baš došla toga radi amo da odvedem sobom Ljubicu. A ti ćeš, Meli, odmah sutra k nama.

Meliti se nije ni ta ponuda sviđala, još manje negoli Ljubičina.

- Ja sam svakako nakanila posjetiti vas u Winterhofu, ali sada ne, već na koncu moga ljetnikovanja - uze se protiviti Melita. - To bi poremetilo moj lječidbeni program.

- Ali bar dok se Alfred vrati - reče Ljubica. - Ti si mu obećala da ćeš čekati na nj; dakle ne možeš prije otići.

Barunica, čuvši te riječi, pogleda Melitu svojim čvrstim, ispitujućim pogledom, a Melita se nehotice zacrveni. Ona je odmah shvatila zašto se Melita protivi i njezinu pozivu. Pod njezinim krovom i pod njezinim budnim okom bilo bi joj uzalud boraviti u Alfredovoj blizini. A barunica htjela je pod svaku cijenu da Melita bude pod njezinim nadzorom kada se Alfred vrati. Ljubica je bezazlena, anđeoska duša; nju bi nova prijateljica na svakoj stopi zaslijepila i prevarila. U Alfreda se također nije mogla pouzdavati. Ona je dobro znala da on i sada još uvijek misli na Melitu, da je ljubi i da ona može s njim učiniti što je volja. Da to ne bude, ona će paziti, a bila je sigurna da će taj nadzor Meliti brzo dodijati i da će ona doskora iz Celovca otputovati.

- Ja znam da si kadšto svoje glave - reče Andrina Meliti napol u šali - ali i ja imam svoju staru, tvrdu glavu, pa očekujem od tebe da se više ne protiviš i dođeš k meni na imanje. Je li da ćeš doći?

- Vidim da ne mogu inače... Doći ću! odgovori Melita koja je uvidjela da mora popustiti staroj gospođi.

Winterhof bijaše vrlo lijepo, uzorno uređeno imanje. Stari grad bio je po predaji sagrađen u dobi vitezova. Ležao je na kamenitoj visočini i lijepo se otuda prikazivao sa svojim kulama i tornjićima koji bijahu još posve dobro sačuvani. Pod njim niže sterala se polja i livade stare gospoštije, a na sjevernoj strani dizale se neobične Alpe sa svojim snježnim glavama. Sredinom gospoštijskih zemljišta tekao je planinski potok s dosta jakim padom, koji je znao često nabujati od kopnoga snijega i plahe kiše i onda činio velike štete poplavljujući cio predjel.

Zrak bijaše tu zbog blizine Alpa i u ljetu dosta oštar i hladan, pravi zrak visokih planina, zdrav i okrepljujući. Andrina je stoga ljetnu sezonu uvijek sprovodila u Winterhofu, dočim se je zimi sklonila u svoj Borkovec, u blaže hrvatsko podneblje. Toj mijeni boravišta preko godine pripisivala je ona svoje trajno, nikad neporemećeno zdravlje. Kada bi u razgovoru njezine znanice govorile o svojim kućnim liječnicima, ona je u šali primijećala da su joj kućni liječnici njezin Winterhof i Borkovec koji su tako dobri da još nije nikada bolovala.

Meliti se je također sviđao krasni položaj Winterhofa, a osobito blizina Alpa koje su tako rekući ondje na dohvatu bile. Upravo podno Alpa imala je gospoštija od davnih vremena lugarnicu gdje je radi paske nad šumama vinterhofskim stanovao gospoštijski lugar sa svojom porodicom. Tamo su se Melita i Ljubica svakoga popodneva izvezle na šetnju, pile ondje friško nadojena mlijeka, sabirale alpinsko cvijeće i slagale ga u ogromne kite, nadisale se iz prve ruke onoga balzamičkoga zraka, pa se onda svježe i razdragane duše vraćale kući u Winterhof.

- Tu je zbilja krasno i divotno! - znala bi često uskliknuti Melita, a u sebi je dalje mislila:

- Ali zašto nije i on tu; bilo bi tada sve još ljepše i divnije.

I on je napokon došao. Osmi dan poslije svoga odlaska vratio se Alfred u Winterhof. Od časnika koji su sudjelovali u tom jašenju na distanciju, on je prvi stigao na metu. Izvrsne pasmine konj i njegova jahačka vještina pribavila mu je prvenstvo među drugovima. Bio je nemalo ponosan na tu svoju pobjedu do koje se mnogo drži u konjaničkim i sportskim krugovima. I Ljubici, kada je Alfred pričao o potankostima te utakmice, sjale su oči od zadovoljstva. I ona se ponosila svojim Alfredom!

Pukovnik bio je sa svojim časnicima koji su sudjelovali u tom jašenju, vrlo zadovoljan. Da se oporave od napora koji su junački uzdržali, dobiše svi dopust na pet dana, i tako je mogao Alfred to vrijeme bezbrižno i u dokolici sprovesti u Winterhofu u društvu koje mu radi prisutnosti Melitine bijaše nadasve milo.

Do Alfredova dolaska stanovala je Melita u odajama koje bijahu za nju i Alfreda opredijeljene. Ona je to izrično željela, da joj bude ljepše, a barunica nije imala razloga protiviti se tomu. No kad je Alfred stigao u Winterhof, dala joj je barunica otvoriti sobe tik svojih odaja. Nije to bilo bez razloga, i Melita je znala zašto to biva. Sobarica baruničina imala je nalog da joj odmah javi ako bi slučajno Melita od nje ranije ustala; velimo slučajno, jer je redovito barunica prva ustajala i posljednja išla na počinak od njih četvero. I to nije učinjeno bez razloga.

Za izbivanja Alfredova barunica je slabo marila za mlade gospođe, za njihove šetnje, izlete i razgovore. Ona ih je pustila da rade što ih volja. Ona je bila tih dana mirna i nije se imala ničega bojati. No čim se je Alfred vratio, nastala je po njezinu sudu opasnost za koju je ona dobro znala, pa ju je gledala pošto-poto zapriječiti. Ona je odsele sa svojim mladim društvom bila nerazdruživa. U razgovoru vodila je glavnu riječ, sudjelovala s veseljem u njihovim šetnjama i izletima, a uvijek je pazila na to da se Alfred i Melita suviše ne približe. Ona ih je umjela vješto osamiti da su rijetko kada mogli uhvatiti zgodu da nekoliko koraka skupa idu ili nekoliko nježnih riječi izmijene. Sve što su imali za svoje ljubavne domjenke, bijahu njihovi pogledi puni tajne želje i čeznuća, ali i ti su se u prisutnosti baruničinoj tek plaho i krišom sastajali. Melitu je silno jedio taj lukavi i fino prepredeni nadzor baruničin, a barunica je njezinu srdžbu dobro vidjela ali se činila nevještom. Šalila se, smijala i bila dobre volje kao mlada kakva dama.

Ljubica nije o svem tom ništa slutila. Ona je sretna bila uz bok svoga lijepoga muža, hvatala mu se ispod ruke na šetnji, kad su sjedili, prituljila bi se k njemu, naslonila svoju lijepu glavu na njegovo rame i zurila mu zaljubljeno u mile njegove crne oči, a on bi, osobito u prisutnosti barunice, pogladio je po njezinoj bujnoj kosi i rekao joj nježno koje ime. U takvim slučajevima pomračilo bi lice Meliti, i ona bi od mladih supruga odvraćala svoje oči da ne mora gledati prizor od koga je sva krv u njoj uzavrela. Ali jadni Alfred upirao je u nju kradomice moleći svoj pogled kao da joj hoće kazati:

- Ne ljuti se, Meli; ti znaš da mi to ne ide od srca, ali što ću, ja sam joj muž!

Ali Meli se nije umiriti mogla. Ona je kipjela od strasti i klela se u sebi da će joj ugrabiti ljubav koju žena njegova pravo ni ne razumije, a nju bi učinila presretnom i blaženom.

Jedne večeri o zahodu sunca sjedilo je sve četvero na terasi pred dvorom i naslađivalo se krasnim prizorom planinskoga žara. Nebotični vrhunci Alpa sjali su se u rumenkasto-svijetlom žaru. Visoki vrhovi planinski žarili se u tom bajnom svjetlu koje se je s najviših vrhunaca, kao da iz neba struji, prelijevalo na niže položaje. Cijelo društvo motrilo je s udivljenjem taj prirodni pojav koji u čovjeku izaziva neku zanosnu, svečanu uzbuđenost. Barunica je nebrojeno puta motrila ga, i on je uvijek bio za nju nov i prezamamljiv. Ona je i sada bila sva zanijeta, pa je s velikom živošću pokazivala svojoj djeci i Meliti prelijevanje žara u življe i slabije boje na pojedinim visovima i planinskim položajima koje je ona sve po imenu znala. U njezinoj fantaziji bijaše danas žar tako jak, te joj se činilo da planina uistinu gori i ražarena dašće kao da će se raspucati.

Ostali su zajedno na terasi dok se nije žar posve izgubio i planine se pokazale snova u svom ozbiljnom, mrkom liku.

- Šteta da tako kratko traje! - reče barunica s uzdahom. - To je što u prirodi najvolim gledati. Radi toga tako rado boravim u Winterhofu.

- I jutra su ovdje prekrasna - javi se Alfred. - Upravo je veličanstveno gledati kad se sunce rađa i stane obasjavati Alpe... Ali tko to želi vidjeti, mora ranije ustati.

- Ne kao naše mlade dame - dodade šaljivo barunica i pođe prva putem koji je vodio u perivoj, a za njom drugi. Inače je ona uvijek išla posljednja da ima na oku svoje sumnjivce.

- Ja tako slatko spavam ujutro - reče Ljubica koja je stupala za barunicom. - I ti, Meli?

- Kako kad - odgovori Melita koja je išla posljednja s Alfredom. - Više put se i rano dignem.

- Toga još nije bilo ovdje - primijeti Alfred sukajući svoj lijepi crni brk i motreći je vragoljasto ispod oka.

- Baš ću sutra rano ustati - reče mu potiho i brzo Melita.

- Kada? - upita Alfred isto tako tiho.

- U pet ura bit ću u perivoju.

- Čekat ću.

- Moj Alfred - prihvati opet riječ Ljubica - ustaje uvijek vrlo rano. Prije pete ure.

- Dok vojnik služi - nadoveza barunica stupajući uvijek naprijed - neka ne mijenja nikad red u ustajanju, imao posla ili ne... I moj pokojni držao se toga pravila, pa mi je drago da se ga i Alfred drži.

Alfred se je doista i držao toga pravila. Ustajao je zimi i ljeti u isto doba, uvijek u pet ura jutra, pa bi se odmah i odjeo. Zatim bi otišao prigledati u staju k svojim konjima da vidi je li se sve vrši onako kako je on jedanput zavazda odredio glede reda u staji, pa krmidbe i timarenja konja. Poslije bi izjahao na šetnju, a onda, rasfriškan i s velikim tekom, vratio se kući gdje bi zajedno doručkovao s Ljubicom koja je dotle slatko spavala. U Winterhofu, gdje je bilo više staja za konje i rogatu marvu, imao je još više zabave i posla ujutro. U tim stvarima bio je u pomoć svojoj strini koja nije trebala ni da zaviri onamo gdje je Alfred prigledao.

Sutradan, još prije pete ure, bio je on naslonjen na širom otvorenu prozoru svoje pušaće sobe i pušio na kratki čibuk od jasminova drva s prekrasnim jantarom na vrhu. Jutro je bilo hladno, a od Alpa pirio je povjetarac koji je zadahnjivao nizinu čistim i mirisnim planinskim zrakom. Alfred je nestrpljivo čekao na prozoru i bio uzbuđen kao što već dugo ne bijaše. Bilo mu je kao mladu zaljubljenu momku koji ima prvi ljubavni sastanak sa svojim zlatom, pa strepi i gori. Čim je više primicalo urečeno vrijeme, bio je sve to nemirniji. Hoće li ona uopće riječ održati, a bude li održala, hoće li u urečeno doba doći? Pogleda na svoju uru. Manjkalo je još sedam časova do pet sati. Kako se je sporo vuklo tih sedam časova! Nekoliko puta je izvadio uru i gledao hoće li skoro to nesretno kazalo stići na brojku XII. Napokon budne i to. Dva časa kasnije otkuca i u dvorskom tornjiću pet sati. Alfred pogleda niz prozor, a smiješak slatke uzbuđenosti preleti mu preko lica. Spazio je dolje Melitu gdje hitro prolazi kao da lebdi između jasminova grmlja i tujâ. Imala je na sebi opravu od lake, svijetloljubičaste svile, bez steznika, a ogrnula se skupocjenim ogrtačem od bruseljskih čipaka. Bila je gologlava, a na nogama imala je stambulske, zlatom vezene crvene papučice koje je s rivijere sa sobom ponijela.

Alfred, opazivši je, pograbi sa stola svoju vojničku kapu i za čas se stvori u perivoju. Melita, čuvši ga za sobom, obazrela se samo na nj i žurno stupala naprijed. On ju je slijedio uzastopce. Na protivnoj strani perivoja, nedaleko od samoga zida kojim bijaše perivoj sa svih strana opasan, bijaše jedna grupa starih smreka u kojoj bijaše namještena željezna klupa i nekoliko sjedala. U velikoj vrućini bijaše tu najugodnija hladovina, ali izjutra nije nikomu palo na um amo zalaziti. Melita zamaknu unutra, a za nekoliko časaka i Alfred.

Melita čekala ga tu, okrenuta licem prema ulazu. Kako se zgledaše, tako si padoše u naručaj kao da ih je bura sa sobom ponijela. Bio je to davno, ah, davno očekivani trenutak za njih, trenutak rajskoga uživanja i milja. Gledajući ih tako nijeme, zagrljene, čovjek bi mislio da zamiru, da ginu s ovoga svijeta; ali duboki uzdasi, koji im se na časove otimahu iz dna grudi, i grčevito stezanje u ogrljaju odavalo je da žive i uživaju.

Alfred, ovinuvši nježno ruku oko Melitina struka, povede je do klupe gdje jedno do drugoga sjede. Melita se tijesno privinula uza nj i obuhvatila ga objema rukama oko vrata. On je osjećao toplu jedrinu njezine puti, ćutio na svom licu njezin disaj i upijao u se miris bujne njezine kose; a ona je podrhtavala u njegovu ogrljaju i sve uže savijala ruke oko njegova vrata i ramena. Njezini su obrazi gorjeli, zjenica se u očima rastezala od neobuzdanih osjećaja, a poluotvorene, plamteće usne primicale se k njegovim usnama stapajući se s njima u duge, žarke cjelove.

- Ah, zašto nisam tvoja! - govorila mu ona s dubokim uzdahom. - Kako bih bila sretna!

- Ti me ljubiš - onda si moja!

- Oh, i kako... i ti mene, je li Alfrede?

- Do ludila!

- Ali samo mene?

- Ta da!... Samo tebe.

- Nju ne ljubiš... Je l' de?

- Što pitaš još?... Dosta si čula!

- Ah, ti ne znaš kako je mrzim!

- Neka... ona te voli... Nije ona kriva!... Ali ne govorimo o tom sada... u tom slatkom času... ne gorčimo sebi užitka... - I on je privinu još jače k sebi i podiže na krilo... Njihove su duše plivale u slasti, oni su zaboravili na svijet, i sve što je na njem, znali su samo za se i neiskazanu svoju sreću.

Ali svijet nije zaboravio na njih. Čim je Melita izašla iz svoje sobe i pošla u perivoj, baruničina je sobarica to odmah javila svojoj gospodarici. Barunica je odmah posumnjala da je nešto u stvari.

- Daj mi brzo moju jutarnju opravu! - zapovjedi sobarici. - Sramota bi bila za me da nisam prije nje bila na nogama... Gospodarica mora uvijek prva ustajati! - govorila je tako samo na izliku da prekrije stvar pred služinčetom.

Barunica se za čas odjela; prigladila za nuždu kosu, ogrnula se teškim vunenim pledom i pojurila dolje u perivoj. Sašavši dolje, stala jedan čas i ogledala se da li će spaziti koga. Nije nikoga vidjela. Onda upre pogled na puteljak koji bijaše posut finim pijeskom. Ha! to će biti trag. Pođe lagano i oprezno naprijed. Tu je trag od maljušne ženske cipelice kojih su visoke petice nešto dublje u pijesak utisnute bile; a ovdje je utisak muške noge. Trag bijaše neprekidan i vodio je posve lijepo do one grupe smreka kamo se je Melita s Alfredom sklonila bila. Bivši u blizini, stala je stupati tiho i oprezno kao da vreba. Čula je šapat, gibanje, i ona, kao da je iz neba pala, stvori se na ulazu i javi se jakim svojim glasom:

- Dobro jutro, djeco!

Kao munjom ošinuti razminuše se ljubavnici i skočiše na noge.

- Bezobrazluk! - izusti Melita kroz stisnute zube ošinuvši bijesnim pogledom barunicu, dočim je Alfred stajao blijed i poražen oborenih očiju u zemlju.

- Gle, to je Meli... a ja sam mislila da je Ljubica! - reče barunica naoko posve mirno, okrenu se i ode svojim putem.

- Špijunaža najprostije vrsti! - bjesnjela je Melita stiskajući zgrčene pesnice na čelo. - Ta zmija, ta vještica!

- Zaboga, saberi se, Meli! - mirio je Alfred.

- Ja idem!... Ovaj čas idem!... Daj odmah upreći a me! - govorila je Melita u najvećoj jarosti.

- Alfred! - čuo se sada oštri, zapovijedajući glas baruničin, koja je, išavši jedno vrijeme žurno naprijed, ujedanput stala i okrenula se prema strani gdje se je Alfred s Melitom nalazio.

- Odmah! - oglasi se Alfred i okrenu se k Meliti. - Gdje ćemo se vidjeti, Meli?... Možda na Vrpskom jezeru - reče joj u naglosti.

- Ne, ne!... Ja ću odmah dalje otputovati - odgovori ona. - Ne pitaj me ništa, ja ne mogu ni misliti, ni govoriti... Zbogom! - pružiše si uzbuđeni ruke i svako udari svojim putem.

Kada se je Alfred približio barunici, pogleda mu ona strogo u lice i reče:

- Kaži onoj... bestidnici da je ne želim već ni časa vidjeti u mom dvoru.

- Ona je spremna odmah otići! - odgovori Alfred s mrkim licem po kom se je moglo suditi da je i njega postupak baruničin vrlo ozlovoljio i razgnjevio.

- Tim bolje! - reče barunica i pođe dalje, a Alfred za njom zaostajući koliko je mogao.

Za jedan sat otputovala je Melita iz Winterhofa, ne oprostivši se s nikim. Alfred je morao po nalogu barunice odjahati do lugarnice, a barunica sklonula se u odaje k Ljubici koja je još tvrdo spavala.

Služinčad u dvoru naslućivala je povod tako naglomu odlasku Melitinu, i bilo je o tom dosta govora i šaputanja u Winterhofu. Kraj svega toga Ljubica nije nikada za ovu zgodu doznala. Barunica je htjela poštedjeti čestitu mladu ženu, koja bi, doznavši za nju, mogla postati nesretnom za sav život.

Kada je Ljubica ustala i pitala pomajku za Melitu, kaza joj ova da je Melita morala odmah otputovati. - Dobila je brzojavnu depešu, a nije te htjela buniti... Pozdravlja te lijepo!

- Ah kako mi je žao da je nisam mogla još vidjeti! - rekla sirota ne znajući kakva je bura nad njezinom glavom prohujala.

Melita je isti dan otputovala iz Celovca a da nitko nije znao kamo. Nitko, osim njezina muža, komu je često pisala. Trebala je često i mnogo novaca. Dobivao je listove od Melite najprije iz Gasteina, zatim Reichenhalla, gdje je kratko vrijeme boravila, napokon iz Saint-Mauricea u Švicarskoj, gdje je trajno zasjela. Tu su bile na okupu mnoge ugledne engleske porodice, tu joj se je svidjelo. Tu si je kupila krasna jašca čiste engleske pasmine i tjerala jahaći sport u društvu mladih engleskih sportsmana te engleskih gospođa, koji su se svi divili njezinoj vještini i eleganciji u jašenju. Kao nedavno na francuskoj rivijeri, ona je i u Saint-Mauriceu živjela sjajno i s velikim komforom. Trošila je silne novce, tako da je Branimir u četvrt godine što je sprovela u inozemstvu potrošio samo na nju tri četvrtine svoje znatne godišnje rente. Zato ipak nije je u nijednom listu podsjetio na štednju, ali nije propustio u svojim listovima od mjeseca kolovoza pitati je kada se kani vratiti, jer da je željno iščekuje.

No Melita mu je odgovorila da joj se ne nada prije polovice rujna. Ona je baš bila započela dopisivanje s Alfredom. Od pouzdane osobe pribavila si je cijeli program o ljetošnjim carskim manevrima i dislokaciji konjaničkih četa sa maršovnom osnovom, pa se je iz Saint-Mauricea javila Alfredu čim je stigao na prvu postaju u Ugarskoj gdje su se manevri držali. Sada je znala da nije više pod okriljem i paskom svoje strine, kojoj bi bili mogli lako dospjeti u ruke njezini listovi da mu ih je pisala dok se je nalazio na svojoj redovitoj postaji.

Alfred bijaše silno obradovan njezinim listom. Pisala mu je tako milo, nježno i toplo, te mu se činilo kao da je sluša tepati na svom krilu kao ono u winterhofskom perivoju među granatim smrekama. On joj je odmah odgovorio isto tako milo i srdačno, i sada je započelo među njima redovito dopisivanje. Listovi, dopisnice, karte, dapače i brzojavke izmjenjivale su se među njima zatrpavajući, koliko se dalo, veliku onu daljinu koja ih je dijelila.

Najglavnija stvar koja se je morala riješiti tim dopisivanjem, bijaše njihov sastanak. Taj je mogao da bude istom poslije svršenih manevara, dakle nešto prije polovice rujna. Zato i nije mogla Melita obećati svomu mužu da će se prije polovice rujna vratiti. Sastanak bijaše urečen na Vrpskom jezeru, u divnim Poročama, kamo je Melita imala stići i u najvećoj tajnosti nastaniti se u vili koju je imao Alfred najmiti.

Od onoga časa kad je vrebajuća barunica zatekla njih dvoje u perivoju, kada mu je jednim mahom istrgla iz ruke punu čašu slasti koju bješe već prinesao k ustima da je do dna iskapi, Alfred se je samo još jače rasplamsao za Melitom; ona bijaše sada jedina njegova misao, jedina njegova želja i uzdisanje. Oštre riječi što ih je poslije onoga zatečenja morao slušati od svoje strine, nisu bile kadre da oslabe to njegovo čuvstvo. Kada mu je gnjevna barunica spočitnula beznačajnost, dapače i neharnost, on joj je mirno odgovorio:

- Jest, ja uviđam da se ne može opravdati ono što sam učinio; ogriješio sam se proti Ljubici, priznajem, ali tko je tomu kriv? Ti dobro znaš da nisam uzeo Ljubicu od ljubavi i da je Meli bila koju sam ljubio.

Dalje nije ništa rekao, ali je barunica u svojim mislima sama popunila njegov odgovor i dodala:

- Ti si ga prinudila na brak, ti si odgovorna za njegove zablude.

I stroga strina morala je prestati sa svojim prijekorima i udarila u druge žice. Ona je znala da je u Alfreda lako doduše, ali dobro, meko srce, koje popušta blagoj, razboritoj riječi. Barunica je predočila Alfredu kako veliku krivdu čini Ljubici koja ga tako istinski i vjerno ljubi, koja se u nj svom dušom pouzdaje, od njega samo dobro i ljubav očekuje, a on je potajice vara i izdaje. - To nije lijepo, to nije kavalirski! - govorila mu strina. - Ti moraš obuzdati svoju strast i sačuvati srce i ljubav svojoj ženi... Kaži sam da li to ne zaslužuje? Kako je samo dobra kao anđeo; pa kako je i lijepa... Svaki dan ljepša i dražesnija! A ti se odbijaš od nje i čezneš za ženom koja svoga muža izdaje, koja će i tebe isto tako izdati. Ne, Alfrede! Ti se moraš popraviti, ti ćeš se priljubiti dobroj svojoj ženici, samo ćeš za nju živjeti, nju samo ljubiti. Je li da hoćeš? Obećaj!...

I Alfred morao je mnogo toga obećati što je mogao i nemogao ispuniti, samo da umiri strinu. Zaboraviti Melitu, nju ne ljubiti, kao što je barunica željela, ne bijaše kadar. Tu su uzalud bile riječi, mudri savjeti i glas vlastite savjesti. Nezasićena ljubav bijaše sada u njem najjače čuvstvo koje je vladalo njegovim bićem. On bijaše sav u vlasti Melitinoj, više nego ikada prije.

Manevri u Ugarskoj primicali se kraju. U Saint-Mauriceu bijaše već malo gosti. Koncem kolovoza stali su odilaziti, i Melita spremala se na odlazak. Imala je ostati u lječilištu najviše pet dana, a onda krenuti na Vrpsko jezero najkraćim putem. No do toga nije došlo.

Iznenada stiže joj od oca brzojavka da joj je mati na umoru i da je želi još jedanput vidjeti. Tomu pozivu morala se je pokoriti. Primivši brzojavku, zaplakala je, da li od žalosti radi majke ili radi toga što se neće moći sastati s Alfredom, toga nije ni sama pravo znala. Vijest je bila takva da nije bilo mjesta razmišljanju. Moguća bijaše samo jedna odluka: odmah otputovati, i Melita je istoga dana iza kako je brzojavila nemili slučaj Alfredu, otputovala put Hrvatske.

Grofica Ana bijaše uistinu nasmrt oboljela. U kratko vrijeme što je Melita boravila u inozemstvu, njezine su fizičke sile počele rapidno padati. Njezina djeca ne bijahu uz nju, grof Orfeo liječio se opet od svoje reume u Krapinskim i poslije u Varaždinskim toplicama, gdje je prilično veselo živio krećući se ponajviše u gospođinskom društvu. U Delidvoru bile su samo njih dvije: grofica Ana i Evelina koja je mogla sada raditi s groficom što je htjela. Dok je grof Orfeo bio u dvoru, pobožna drugarica još se je sustezala jer je grof koječemu prigovarao i nije dopuštao da si grofica vršenjem pobožnosti preko svoje snage naudi zdravlju.

Kada je grof otišao u kupelj, njih su dvije marljivije nego ikada prije zalazile u dvorsku crkvicu na molitvu, sveta misa čitala se bar tri puta na tjedan, obični razgovori među groficom i njenom drugaricom bivali su sve rjeđi i kraći, ali tim se je više čitalo Sveto pismo i životi svetaca. U svojoj gorljivosti pošla je grofica tako daleko da je počela čak postiti i u mrsne dane, nešto što ni sama crkva ne zahtijeva od ljudi njezine dobi. Bila je neprestano u nekoj svetoj uzbuđenosti, koja je njezine sile trošila, a ona toga ni opazila nije. Trebao je najmanji udarac da obori to slabo, uvelo i iznemoglo tijelo. I taj udarac nije izostao.

Sredinom kolovoza vratio se grof iznenada kada ga ni očekivali nisu, u Delidvor. Potražio je odmah groficu u njezinim odajama, ali ona bijaše u kapelici na molitvi. Poslaše po nju.

Za nekoliko časova dođe grofica s Evelinom.

- Imam s tobom nasamo govoriti - reče grof pogledavši postrance neprijaznim pogledom Evelinu koja se je nato odmah udaljila.

- Što se je dogodilo? - upita odmah tjeskobno grofica koja je slutila da se grof nije bez važna razloga vratio prije nego je mislio.

- Tu je list od Arturova pukovnika. Piše mi...

- Dopusti da sjednem! - reče grofica kojoj su se od uzbuđenosti stale noge tresti.

- Piše mi da je Artur zbog dugova morao kvitirati.

- Znala sam da će do toga doći - uzdahnu duboko i teško grofica. - Nismo ga spasili dok je vrijeme bilo.

- Njega nije moguće spasiti, a i čim da ga spasimo?... I naši su dani odbrojeni.

- Sve je u božjoj ruci! - uzdahnu po drugi put grofica. - A gdje je sada on? Što je s njim?

- To je najljepše u stvari - smijao se gorko grof. - On je sada u službi markezice Savignon i njih dvoje putuju svijetom.

- Kakvoj službi? - uskliknu s užasom grofica pomislivši na službe niže vrsti.

- No, kao njezin cicisbeo... U starije doba bile su te službe jako u modi.

- Cicisbeo, njezin ljubavnik! - uskliknu grofica.

- Koga ona uzdržaje i plaća i po volji napušta!

- Na to je spao jedan grof Armano! - reče s velikom boli grofica sklopivši ruke. - Bog nas teško kuša. - Bilo joj je siroti previše što je čula. Slabe grudi uzbibale joj se pod utiskom tuge i očaja i ona stala tiho jecati, ali tako bolno i žalostivo da je i Orfea, gledajući pred sobom nemoćnu patnicu, počelo nešto gušiti u grlu. Smilila mu se dobra drugarica koja je neograničeno ljubila svoga sina, a sada s te ljubavi bila tako neiskazano nesretna.

- Što ćeš učiniti njega radi? - pitala grofica svoga muža pošto ju je minula prva, najžešća bol.

- Ništa; ja ni ne znam gdje su? Pa onda, on je izgubljen, potpuno izgubljen. Ne mislimo na nj!

- Ja ću se za nj Bogu moliti. Da, to ću učiniti. Bog će pomoći, on će nas utješiti, Orfeo!

- Što želiš, draga!

- Pošalji mi odmah Evelinu!

Grof izađe iz sobe, a nekoliko časova zatim uniđe Evelina. Grofica koja nije imala pred njom nikakvih tajna, povjeri joj odmah porodičku nesreću. Ona je trebala i tražila utjehe, a u Eveline će je naći.

- Mi ćemo se Bogu moliti, milostiva grofice - rekla joj Evelina čuvši strahotnu vijest o markezici i Arturu - od Boga će najprije doći pomoć i utjeha!

- Pođimo odmah u crkvicu, ja čeznem za razgovorom sa svemogućim! - rekla grofica ustavši sa stolice.

Evelina uhvati je ispod ruke i one se dvije opet vrate u crkvicu i kleknu u svoja klecala. Grofica se molila Bogu iz dna duše, skrušena i slomljena, kvaseći suzama blijedo, uvelo lice.

- Kazni mene, Bože, a poštedi njega, moje dijete moju krv - molila se ona svevišnjemu - možda sam i ja kriva njegovim zabludama, jer sam ga suviše ljubila, suviše mu praštala. Smiluj se, pomozi, izbavi nas od zla! - I grofičina glava sve se više spuštala na slabačke ruke, dok nije napokon posve klonula na njih. Evelina pokuša podići groficu, ali ona se ne mače. Starica se je onesvijestila. Evelina prestravljena izleti iz crkvice i stade izaglasa zvati u pomoć. Uzbunio se cijeli dvor. Doletio u crkvicu grof, sobar i sobarica, i odnijeli iz nje onesviješćenu groficu u njezine odaje gdje su je položili na otomanu i trli jakim octom dok nije k sebi došla.

Grofa je ovaj slučaj vrlo uznemirio. On je zabranio Evelini da odsele ne smije voditi groficu u crkvicu niti je umarati neprestanim čitanjem svetih knjiga. I posna jela nisu se smjela više za groficu priređivati. Isti dan poslao je grof po liječnika, koji je pomno pregledao groficu i odredio da se bolesnica mora što više kretati u prostom zraku, da se mora hraniti krepkim jelima i čuvati svake uzbuđenosti, pa i nabožne.

- Što je grofici, dragi doktore? - pitao je grof zabrinuto liječnika kada su sami bili.

- Starost! - odgovori liječnik - Marasmus senilis. Treba jako paziti na nju, ona je vanredno slaba, nema u njoj ni za lijek otporne snage.

- Ali opasnosti nema? - primijeti grof.

- Kod starih ljudi mnogo je toga opasno što se kod mlađih ni ne uzima na um... Ta nesvjestica nije dobar znak... Pazite na nju!

Grofa su te riječi još više uznemirile. On je ostao u Delidvoru da pazi na bolesnicu i da nastoji oko nje. Premda se je sve točno vršilo, što je liječnik odredio, grofica se ipak nije mogla oporaviti. Ona je od dana do dana slabila i malaksala. Izgubila je volju za razgovor, a za jelo nije imala nikakva teka. Teškom mukom ispila je na dan nešto mlijeka, pomiješana s konjakom.

Liječnik, koji je svaki dan dolazio u Delidvor, počeo je gubiti svaku nadu u njezin oporavak. Došavši jednoga dana, nađe groficu (a bilo je poslije podne) u postelji. To mu se nije nimalo svidjelo. Pregledavši pomno bolesnicu, nije našao ništa što bi slutiti dalo na kakvu akutnu bolest.

- Ja bih vam preporučio, milostiva grofice, da ustanete iz postelje... Vašemu stanju ne može prijati ležanje, dapače je opasno.

- Što mi se može dogoditi? - zapita ga bolesnica čudnovatim, u nje neobičajnim tonom.

To je pitanje nemalo smelo liječnika, skoro da ga je rasrdilo, jer je bio kolerična temperamenta.

- Što vam se može dogoditi? Zlo, možda i najgore; ja vam zabranjujem ležati.

- Ali ja vas neću poslušati, jer ne mogu! - odgovori odlučno bolesnica. - Nemam snage da se držim na nogama.

- Ali sjediti bi bar mogli.

- Ni za to nemam snage.

- Ali pokušajte, molim.

- Ne! - odgovori skoro ljutito grofica. - Ako moram umrijeti, pa što zato? Smrt mi je dobro došla, ona će me bar izbaviti od muka koje mi dušu gone iz tijela.

Liječnik saže ramenima i potraži grofa.

- Što je? - upita ga grof.

- Na kraju smo - reče kratko liječnik.

- Umrijet će zar? - pitao opet sav prestrašen grof.

- Za koji dan, u nje nema nikake otporne snage, kako već rekoh.

Grof se uhvati za glavu.

- Ah, zar i to moram još doživjeti! - govorio je na plač zanosećim glasom. - Moja Ana, moj dobri anđeo! - I suze mu navrle na oči.

- Vaša je kćerka u inozemstvu - prihvati riječ liječnik. - Bilo bi dobro da joj brzojavite neka odmah kući dođe. Tko zna hoće li je još živu zateći.

- Ja da brzojavim? Ah, dragi doktore, ja vam u ovom času nisam kadar ni slova napisati. Molim vas, lijepo vas molim, sastavite vi brzojavku i otpremite je. Moja je kći sada u Saint-Mauriceu u Švicarskoj.

Grofova se je želja točno ispunila. Liječnik je otpravio odmah brzojavku Meliti, ali i njezinu mužu u Zagreb.

Branimir je sutradan odmah došao i našao grofa neutješna. Grofica je padala iz jednoga drijema u drugi, jela nije ništa i morali su je umjetnim načinom hraniti. Sile su je naglo ostavljale, a osušila se do kosti i kože. Branimir bijaše preneražen kada je stupio u grofičinu sobu i vidio je. Ona, dakako, nije znala za njegov dolazak jer je bila u bešćutnom drijemežu.

Liječnik je pokušao sva umjetna sredstva da je uzdrži na životu, dok bi Melita došla. No ona je trebala dva dana dok iz Saint-Mauricea stigne u Delidvor. Dva dana su prošla, a treći dan nastupila je agonija u isto vrijeme kako je stigao telegram od Melite da će stići pretpoldašnjim vlakom. Branimir odvezao se sam u susret svojoj ženi do najbliže željezničke postaje gdje je imala izaći. Susretaj njihov bijaše vrlo tužan.

- Je li živa? - bijaše prvo što je Melita pitala izišavši iz kupea.

- Živi još, ali ne poznaje nikoga! - odgovori Branimir.

- Ah, možda će me ipak prepoznati kada čuje moj glas - reče Melita.

- Moramo se vrlo žuriti da ne bude prekasno, - opomenu Branimir Melitu koja je sobarici davala naloge radi svojih stvari.

Za nekoliko časova krenuše put Delidvora. Kočijaš je imao nalog da vozi što brže ne bi li groficu zatekli u životu. I nađoše je - ali na rastanku s njime. Anđeo smrti već je leputao svojim krilima nad njom, da joj prihvati dušu i ponese u onaj drugi, bolji svijet.

Kad je Melita stupila u sobu, vidjela je potresan prizor. Njezin otac, liječnik, svećenik, Evelina, pa sva družina dvora klečali oko postelje grofičine kojoj je na licu već bio utisnut izrazit biljeg smrti. Evelina joj bješe uklopila u ruku goruću svijeću i držala je. Svi su sa svećenikom molili smrtne molitve.

- Maman! - vrisnu Melita opazivši ukočeno i užasom smrti prevučeno lice svoje majke i glasno jecajući baci se preko postelje iznad umiruće. Svećenik prestade moliti, i sada se čulo bolno ridanje staroga grofa, tihi plač i jecanje služinčadi. I Branimiru se prelile oči suzama.

- Maman! Zar me ne poznaš? Ja sam tu, tvoja Meli! - vikala je kroz plač nevoljna kćerka, ali uzalud!

Mjesto odgovora grofica duboko uzdahnu i rastade se sa životom.

Na Delidvoru lepršale su s kule zastave i naviještale smrt njegove posljednje gospodarice - Vojnićeva plemena.

Kratko vrijeme poslije grofičine smrti nadvili se novi crni oblaci nad Delidvorom. Bečka banka, koja bijaše glavni vjerovnik grofa Orfea, i financijalni erar zatražiše ovršnu prodaju Delidvora. Grof je imao da plati oko dvadeset tisuća forinti dospjelih anuiteta i zaostaloga poreza, a novaca nije bilo. Žetva je bila doduše dobra i seljaci su točno plaćali veliku zakupninu za livade, no sav taj prihod rasut je bez traga u kupalištima gdje se je grof liječio od reume. On je svoje ljubavne zastranice uvijek skupo plaćao i nije čudo ako je u ona dva mjeseca što ih je sproveo u kupkama više tisuća forinti planulo na žaru njegova vazda mladenačkoga srca.

Sada mu je voda došla do grla. Uviđao je da mu nema spasa i da on nije kadar Delidvor sačuvati svojoj djeci. Novaca ne bijaše mu moguće od nikud pribaviti jer nije bilo sigurnosti za povratak. Imanje je bilo već suviše opterećeno, pa nije moglo podnijeti novih tereta. U toj neprilici pane mu na um sretna misao. Sjetio se da ima zeta koji bi mogao tu pomoći.

Jednoga dana dade zapreći i odveze se u Zagreb ravno k Branimiru. Ovaj je već znao da se radi o ovršnoj prodaji Delidvora, ali navlaš nije se pačao u tu stvar nego je čekao što će učiniti njegov tast koji bijaše po dobroti pokojne svoje supruge suvlasnik u polovici Delidvora.

Čim je Orfeo stupio u njegov kabinet, odmah je znao radi čega je došao. Grof je bio tako pokunjen da bi čovjek mogao imati s njim pomilovanja kad ne bi znao da ima pred sobom nepopravljiva grešnika...

- Došao sam, dragi sinko - započe grof odmah poslije prvoga pozdrava - da ti se ispovjedim. Sa mnom je zlo... još koji dan i ja ću biti prosjak... da, prosjak bez krova i bez grude svoje zemlje.

- Čitao sam u novinama: Delidvor se prodaje - reče mirno Branimir. - Kako je došlo do toga?

- Mojom krivnjom! - priznade skrušeno grof. - Ja sam lakoumno potrošio sav prihod kojim sam mogao namiriti banku i erar. Moja lakoumnost nema granica... ja sam nesretan čovjek.

- Što si, dakle, nakanio učiniti? - pitao ga zet.

- Ja? Ništa! Što mogu ja da učinim? Nemam novaca, nemam kredita... ništa! Ali ti možeš učiniti mnogo, sve.

- Da čujem?

- Kupi imanje, da bar ostane u porodici, tvojoj djeci...

Branimir je slutio da će do toga doći, i bio je spreman na taj prijedlog. Njemu doduše, koji se je uglavnom bavio velikom industrijom i trgovinom, nije išlo u račun nakopati si na vrat još jedno veliko ali zapušteno imanje u koje će trebati uložiti velike svote, ali se je bojao da bi ga svijet osuđivao ako to ne učini a kadar je učiniti.

Druga polovica Delidvora pripadala je pravom nasljedstva grofičinoj djeci: Meliti i Arturu, pa je zato Branimir htio svakako znati da li je Melita sporazumna s tim da on kupi djedovinu pokojne majke.

- Pitajmo Melitu - odgovori Branimir tastu - što ona misli o toj stvari. Ako je sporazumna, ja ću imanje kupiti, samo da ne dođe u tuđe ruke.

Pođoše odmah k Meliti i razložiše joj o čem se radi.

- Dakako da sam sporazumna! - reče ona bez razmišljanja. - Papá nije kadar da upravlja tim imanjem... Zar ne papá?

- Tako je, moje dijete! - potvrdi on. - Ja sam već star, a gospodarstvo je velik teret.

- I ti bi još dublje u dugove pao, zar ne, papá? - primijeti zlobno, ali smješljivim licem Melita.

- Ne mislim, ma chere - parirao je grof taj udarac - jer tko bi meni pozajmio novaca u tom desperatnom stanju?

Sporazum bijaše gotov i Branimir je na javnoj dražbi kupio Delidvor. Skrbnik odsutnoga Artura nije se mnogo brinuo za interes svoga skrbljenika kod ove prodaje. Nije mu mogao saznati ni za boravište. Po jednoj obavijesti što ju je kasnije dobio iz Mletaka, nije Artur više općio s markezicom. Ona ga je otpravila u bijeli svijet jer je počeo praviti dugove na njezino ime i udvarati drugima iza njezinih leđa. Govorilo se da je otišao u London i ondje se nasnubio u indijsku vojsku. Poslije nisu o njem ništa čuli.

Grof Orfeo bio je vrlo zadovoljan da je iz te neprilike tako lijepo izašao. Njegov zet osigurao mu je doživotnu rentu od tri tisuće forinti, a uz to mu ponudio da može po volji prebivati bud na njegovim imanjima ili u njegovoj kući u Zagrebu gdje su za grofa odmah uređene bile s najvećim komforom posebne odaje.

Ovako bezbrižno kao sada nije grof Orfeo još nikada živio. Imajući uz svoga zeta sve što je njegov društveni položaj zahtijevao, bio je u neprilici kako da potroši svoju apanažu na svoje lične potrebe. Jedan dio mogao bi on posve lako namijeniti komu drugomu.

U kavani »Europe«, gdje se je u posebnoj prostoriji na čaj sastajalo društvo stare i mlade gospode iz otmjenih krugova, upoznao se s mladom kasiricom koja je u to društvo zalazila, igrala citaru i pjevala tirolske pučke pjesme koje su osobito staru gospodu zanosile. Grof je našao da je ta mlada djevojka začudo nalik njegovoj nezaboravnoj Elzi. Nije bilo ništa prirodnije nego da je na nju prenio neugaslu svoju simpatiju i za kratko vrijeme postao njezinim - dobrotvorom.

Imajući dva imanja u svojoj vlasti koja su donedavno pripadala moćnim i starim velikaškim porodicama hrvatskim, počela se je u Branimira javljati tašta želja da dobije plemstvo. Uz svoju ženu kojoj je bio otvoren put u najotmjenije krugove, on je osjećao potrebu i radi nje i radi sebe da postane plemićem. I njemu samomu čudno se je činilo kada je čitao na Melitinim posjetnicama:

Melitte Rudnich, née comtesse Armano,

a kako je to istom moralo biti neugodno ponositoj njegovoj ženi. U krugovima kamo bi došao sa Melitom susretali su nju boljari kao svoju i sebi ravnu, dočim su se prema njemu posve drugačije vladali. Da ga nisu malovažili kao druge obične plebejce, imao je zahvaliti svomu velikom imutku i onda tomu da je bio oženjen groficom.

Branimira je uvijek peklo kada je o tom razmišljao, a čim je više uz Melitu dolazio u dodir sa velikašima i staroplemićkim krugovima, sve je jače težio za plemićkim grbom.

S Melitom nije o tom nikada govorio. Ona bi još, kako je bila čudnovat stvor, kadra bila da mu se naruga radi te njegove taštine. Ta ona je prezirala sve te nove plemiće. Ali tim više govorio je Branimir sa svojim tastom o toj stvari, a stari grof je bio posve sporazuman s tim i odobravao zetovu nakanu.

- Ti imaš doduše dva krasna imanja, da im je malo ravnih u domovini - govorio je grof svomu zetu. Ali bivša gospoštija u rukama čovjeka neplemića nema čara. To je kao krivi alem ili dragulj bez zlatna obuhvata. Druga je stvar kada imaš svoj grb, pa ga uklesati dadeš u pročelje dvora. Pred tim će se dvorom svatko pokloniti, u njega ulazi čovjek sa posve drugim osjećajem nego u najsjajnije palače bogataša niska roda. Ne misli da možda nišanim na te; ja govorim općenito i velim ponovno da u svakom grbu ima neki čar, osobito ako se iza njega kriju zlatna brda kao u tebe... Kaže se doduše da su se ovi moji nazori preživjeli i da je danas novac prvo i sve; ali tomu nije tako... Zašto bi onda svi bogataši težili za tim da se iz obične mase podignu u viši društveni sloj?

Branimir je morao priznati da grof, bar što se tiče njegove osobe, imade pravo, pa je umolio tasta neka se kod svojih uplivnih znanaca upita da li bi se i kojim načinom najbrže mogla ispuniti njegova želja. Grof Orfeo bio je osobni prijatelj još iz mladosti s ministrom ad personam regiam, a osim toga je imao i bližnju rođakinju, groficu Immertreu koja je bila pridvorna gospođa. On im je obojima pisao i molio njihovu potporu u zetovoj stvari. Odgovori su stigli brzo i bili su začudo suglasni. I ministar i grofica javili su grofu da bi njegov štićenik zet mogao bez velikih poteškoća postići ono što želi, ali da bi se morao prije u javnosti istaći zaslužnim djelima i lojalnim vladi odanim ponašanjem. To je bio putokaz Branimiru koji mu je pokazivao pravac kuda treba udariti ako želi stići na metu svojih želja. On je morao gledati da dođe u sabor i tu da se istakne i svrati na se pozornost vlade. U proljeću buduće godine imali su se obaviti novi saborski izbori u svoj zemlji. Raspoloženje stranaka naviještalo je žestoku izbornu borbu, pa su mnogi već počeli živo raditi medu pukom. Branimir je odlučio da će istupiti kao kandidat u kotaru komu je pripadala općina Orlovac i on sa svojim ogromnim posjedom. Tu ga svijet poznaje, tu ga puk štuje i ljubi, tu ima nade da bi mogao lako prodrijeti.

Izbori su imali biti prvih dana mjeseca svibnja, trebalo se je, dakle, žuriti. Već polovicom mjeseca veljače preselio se Branimir u Orlovac s cijelom porodicom. Melita nije imala povoda opirati se boravku u Orlovcu jer je zbog duboke korote koju je obdržavala za pokojnom majkom morala da živi zabitno i osamljeno. Nije polazila ni kazališta, ni koncertâ, ni privatnih zabava u svojih znanaca; za nju, dakle, život u velikom gradu nije sada imao smisla. I grof Orfeo pošao je u Orlovac jer mu je teško bilo rastati se sa svojim unukom s kojim se je često u danu znao dugo zabavljati i koji bijaše sada njegova najveća radost. Njegova štićenica u kavani »Europe« pokazala se za kratko vrijeme nezahvalnom naprama njemu, pa ju je grof napustio kada se je uvjerio da ona njega napušta. Sada je bio slobodan bar za neko vrijeme!

Došavši u Orlovac, Branimir je stao odmah razabirati položaj. Činilo mu se da nije još nitko dirnuo u puk radi izbora. Tim lakše bijaše mu raditi. On je počeo marljivo pohađati sve uplivnije osobe svoga izbornoga kotara: župnike, posjednike, zakupnike, trgovce, pa i same uglednije seljake, da govori s njima o svojoj kandidaturi. Branimir se nije dosele isticao na političkom polju i zato je baš mnogima bio poćudan. Njegova kandidatura primljena je u kotaru povoljno, pa se je ujedanput pronio glas po kotaru i županiji da će Branimir biti biran u hrvatski sabor.

Ta vijest doprla je i do velikoga župana koji je rukovodio izbore u županiji, i vrlo ga uznemirivala. O Branimirovoj kandidaturi, uopće o njegovoj odluci da želi biti biran u sabor, nije njemu ništa poznato bilo. Branimir mu je dosta intiman prijatelj, pa da mu ne bi o toj stvari ništa kazao. Pa ipak je bilo tako. On je čekao da izvidi da li su povoljne prilike za njegov izbor, a tek onda je htio potražiti glavara županije da mu se predstavi kao kandidat. Htio je da to učini ovaj koji dan, no veliki župan, komu ta kandidatura nije dala mirovati, pretekao ga. On je prije potražio Branimira u Orlovcu. Tu se je vladao kao da je došao u obične prijateljske posjete; o politici i skorim izborima za sabor nije ni riječce spomenuo sve do svoga odlaska podvečer. Tada, kao da mu je slučajno palo nešto na um, započe razgovor o tom predmetu. Bili su sami u sobi za pušenje, pa su mogli bez zazora razgovarati se.

- Čuo sam da si nakanio kandidirati u ovom kotaru? - poče veliki župan - i da te dapače već proglašuju kandidatom... Ja tim glasovima nisam isprva vjerovao misleći da bi mi ti kao prijatelj kazao kad bi što na stvari bilo... Ali sada sam dobio službenih obavijesti da je zbilja tako.

- Tako je!... A da nisam tebi o tom ništa spominjao, razlog je jer sam htio da razvidim izborne prilike... To je učinjeno i ja sam se zbilja riješio da kandidiram.

- U ime vladine stranke, dakako? - primijeti lukavo veliki župan.

- Ne, već na svoju ruku - odgovori ozbiljno Branimir. - Ja hoću da u saboru stojim izvan stranaka... Ja ću od svake stranke prihvatiti ono što mi se bude svidjelo, ali vezati se na koju stranku ne mislim.

- Dakle divljak... Ne znam da li je ta ideja sretna...

- Zašto?

- Jer ti divljaci nisu nikomu po ćudi... Oni samo vrebaju, krivudaju i kriju svoju pravu političku boju... Takvi ljudi ne mogu biti u volji onima na kormilu... I oporba ih odbija od sebe jer su neodlučni i nepouzdani... Uostalom, to na me ne spada. Ja samo kažem da zastupnici koji stoje izvan stranke ne mogu biti po ćudi vladi.

- To znam.

- Onda se čudim tvojoj odluci... Ti ne ideš bez razloga u sabor - reče vrebajući župan.

Branimir se nasmiješi, a veliki župan također.

- Tajna se doduše krije, ali se ipak za nju doznade... O tebi, na primjer, općenito se misli da ideš u sabor toga radi da postaneš plemićem... Ako je tako, onda nećeš doći do toga cilja putem kojim si nakanio udariti... Divljak nema odozgo ništa očekivati.

- Ja ću zato ipak kandidirati na svoju ruku i budem li izabran, stajat ću izvan stranaka.

Veliki župan nije trebao da što više čuje.

- Onda ćemo se sastati na izbornom polju, ali kao protivnici... Žao mi je! - rekao je župan na oprostu Branimiru i odvezao se zlovoljan u svoju stolicu. Njega je uistinu ljutilo da Branimir ne stupa pred birače kao vladin kandidat, jedno zato jer bi Branimir, čovjek ugledan, inteligentan i vanredno bogat, bio lijepa stečevina za vladinu stranku, a drugo, jer se je bojao borbe s protivnikom kao što bijaše Branimir. Moglo bi se lako dogoditi da Branimir uz svoju popularnost koju je uživao u kotaru, i velika novčana sredstva koja su mu pri ruci, pobijedi u izbornoj borbi. A to bi za nj bila vrlo neugodna stvar. Odmah bi se gore kazalo da nema nikakva upliva u svojoj županiji i da zato nije na svom mjestu i Bog zna što bi sve moglo iz toga poslijediti. Veliki je župan zato odlučio da će se svom snagom svoje vlasti oboriti na orlovački izborni kotar.

Branimir je imao svoje tajne razloge zašto je nakanio kandidirati na svoju ruku. Njega su naime u svoje kolo privukli neki ugledni velikaši, viriliste u hrvatskom saboru, koji su imali da stvore poseban, izvan stranaka stojeći klub. Među njima bijaše i grof Slavomir, a to je najviše sklonulo Branimira da i on stupi u isto kolo. Pogovaralo se je da će ti divljaci doskora doći na vladu i da imadu mogućih sveza u Beču i Budimpešti. Bio je drugi još razlog s kojega se je Branimir riješio na tu stranu. Njegov otac bijaše umjereni opozicionalac koji se doduše u javnosti nije isticao, ali je svojim novcem izdašno podupirao stranku u koju se je brojio. Obzirom, dakle, i na oca imao je Branimir dosta povoda da stupi u takvu stranku gdje je opreka među ocem i sinom u njihovu političkom mišljenju tek prividna bila.

Veliki se je župan živo latio posla. Prva mu je stvar bila da nađe kandidata koji bi kako tako bio premac Branimiru. Razmišljajući o toj stvari, došao je do zaključka da bi s dvojicom mogao pokušati sreću proti Branimiru. Jedan bijaše Grabarić, bližnji susjed Branimirov. O njem je glavar županije odavna znao da teži za komorničkim ključem, i taj ključ imao je sada sklonuti Grabarića da kao vladin kandidat stupi na izborno poprište, on, koji u svom životu nije na ništa tako mrzio kao na politiku i ljude koji se s tim »ćoravim poslom« bave. Veliki župan nadao se ipak da će zlatni komornički ključ pokazan izdaleka taštomu vlastelinu, djelovati na nj magičnom silom i raspršiti njegove glupe predsude.

Drugi u kombinaciji bijaše ugledan jedan župnik i dekan, koji je neprestano uzdisao za kanoničkom kurijom na Kaptolskom trgu u Zagrebu. On se je svakom zgodom i svakomu koji je s njim u saobraćaj došao, tužio kakva mu se krivica čini tim da još nije postao zagrebačkim kanonikom, a imenovani su toliki drugi koji su od njega godinama puno mlađi a zaslugama za toliko niži. Lijepim obećanjem mogao je veliki župan vrlo lako i toga pregalca predobiti za svoju stvar.

Grabarić mu se je ipak više sviđao, pa je najprvo s njim stupio u pregovore. Iz početka išlo je poteško jer je Grabarić znao za kandidaturu svoga susjeda, dapače se pokazivao sklonim da će, kada tomu dođe vrijeme, za nj i raditi. A sad ujedanput ta napast! Nije bilo sumnje, veliki je župan pogodio pravu žilicu u Grabarića kada mu je spomenuo komorništvo. On se je u prvoj neprilici otimao, izvinjavao i otklanjao ponuđenu si odliku, ali veliki je župan bio vrlo nervozan i nestrpljiv, pa se je s tolikom žestinom survao na svoju žrtvu, da je napokon uspio. Grabarić je sutradan pisao list Branimiru gdje mu se prijavljuje kao protukandidat po »želji velikoga župana«, na koji je dodatak ovlašten bio. Svršio je svoju poruku riječima:

- Stupam u izbornu borbu s tobom proti svojoj volji, pa se zato nadam da to neće u ničem promijeniti dojakošnje naše odnošaje. I nije. Branimir je znao da je njegov susjed oruđe u tuđoj ruci.

Dekana mislio je veliki župan predobiti za se kao glavnoga korteša među svećenstvom. On bi bio u tom sigurno i uspio, ali nenadani slučaj pokvari sve. Baš u to vrijeme kad su se postavljali kandidati i izbornici spremali na izbornu borbu, postade kanonikom razmjerno još mlad svećenik koji je nekada bio kapelan u dekana. To je opet bilo previše za nj, i on je sada od osvete i prkosa stao iz petnih žila raditi za Branimira među svećenstvom.

Sada, pošto su se istakli kandidati s jedne i druge strane, izdan je u jednom i u drugom taboru ordre de bataille. Grabarić je imao uza se javne urednike, zakupnike sajmovine, gostioničare i krčmare, koji su živo za nj radili. Ali i Branimirova stranka bila je jaka i brojna. Uza nj su stajali župnici, zanatlije koji su kod njega imali trajnu i dobru zaslugu, onda njegovi vlastiti činovnici i službenici, pa seljaci koji su mu dugovali ili inače od njega zavisni bili. Počelo se je žestoko raditi s obje strane i korteši stali su saletavati seljačke izbornike kao ose zrelo voće. Trošio se silan novac na gozbe i terevenke koje su dan i noć trajale. Seljaci su se lijepo gostili, dobro jeli i pili, pušili fine cigare i slušali što im korteši govore, i davali svoju riječ da će glasovati za kandidata koji im se preporuča.

Grabarićevi korteši razumjeli su se savršeno u svoj posao; oni bi znali zaokupiti izbornike protivne stranke čim bi ih načas ostavili njihovi korteši i vođe.

- Što mislite, vi slijepci - govorili bi oni Branimirovim biračima - zar vi da birate čovjeka koji je proti vladi? A znate li vi što je vlada?... Da nema nje, svi bi lipsali kao pseta... Bez vlade ne možeš ni dahnuti niti se kud maknuti. Trebaš li novaca: daj vlado!... Trebaš li novu cestu ili most: upri, vlado!... Dođe li na te zlo, vatra, voda, glad: pomozi, vlado! I uvijek samo: vlada, te vlada! Pa vi hoćete da se s njom ukoštac hvatate... Ej, vi budale, neće vladi, ali će vama pucati rebra, pa ćete se kajati, ali prekasno!... Već znate, ljudi, što!... Deder opametite se i budite uz nas!... Da samo znate kakvo je vino kojim Grabarić časti svoje ljude! - I korteši sklonuše ih da s njima piju, pa su se baš i ljudski ponapili, ali su sutra opet bili u svom taboru.

Baš tako radili su i korteši Branimirovi, osobito njegovi činovnici i službenici među kojima su vlastelinski lugari igrali najveće uloge. Oni bi isto tako zaokupili seljačke izbornike iz Grabarićeva tabora, pa im govorili:

- Ljudi, ne gubite pameti, ne dajte se smesti! Sada se vrzaju oko vas, sve mile-lale; obećavaju vam ovo i ono i hoće da vas premame. A gdje su bili dosada dok nisu bili izbori pred vratima?... Hoćete da birate Grabarića... A što vam je on?... Je li ikad komu od vas pomogao?... Mari on za vas ko za lanjski snijeg... A naš spahija, recite sami!... Tko je ikada uzalud pokucao na njegova vrata?... Ako si trebao novaca, dao ti je; ako si trebao plug, branu ili sjemena za usjev, ma što, sve si dobio; ako hoćeš užiriti svinje, spahija ti otvara svoje šume; ako su ti djeca gola i bosa, on ti ih odijeva i obuva; treba li graditi školu, on daje najviše, što i ne mora, samo da je tebi lakše; eto, on je uz vas i s vama u svako doba, prije i poslije izbora, pa njemu da se zamjerite?

- Nećemo se mi zamjeriti našemu spahiji, aja! - prosvjedovali seljaci.

- Zašto onda birate drugoga? - pitali korteši.

- Eh, što ćemo... Vele gospoda da je tako bolje za nas!

- Čekajte, rđe, samo dok izbor mine... onda ćete vidjeti što je za vas bolje... Sastat ćemo se u šumi ako Bog da! - prijetili im vlastelinski lugari.

Pa sada da se snađe među te dvije vatre siromah seljak!

Ali to još nije bilo sve. U novije vrijeme stvorio se ujedanput, kao da je iz oblaka pao, nepoznat čovjek u kotaru koji je počeo među seljacima rovariti. Obašao je bio već cijeli kotar, kupio oko sebe seljake pa im držao govore i čitao spise koji su prosti puk nemalo uzbunili. Kad su ga pitali tko je on i otkuda, rekao bi da je socijalista, a rodom iz Bačke, seljak kao i oni. Taj »sicilist«, kako ga izopačeno prozvaše seljaci, postao je vrlo popularan u kotaru. U novije vrijeme počeo je dolaziti i u orlovačku vlastelinsku krčmu gdje je kupio oko sebe seljake i ondje im pričao neobične stvari koje su seljaci uslast slušali i bez razlike stranaka grnuli u krčmu da slušaju čovjeka koji im pogađa žilicu.

- Ne vjerujte vi ni jednim ni drugim - upućivaše ih nepoznati prorok. - Nisu to ljudi kojima bi mi mogli vjerovati. Borite se među sobom; jedni za jednoga, drugi za drugoga spahiju. Lude li pameti! Svaki od njih ide svojim putem za nečim, vi za ničim... Treba znati tu gospodu!... Nije bio kaput nikada prijatelj gunjcu; ali što hasni vama govoriti?... Vi uvijek mislite tuđom glavom, i slijepi ste kraj zdravih očiju!

- Pa što da radimo, ded reci? - upita ga jedan od seljaka.

- Što da radite?... Birajte čovjeka u koga imate vjere... Ne kaputaša, već onoga u gunjcu i opancima, od vašega soja, koji zna vaše jade i nevolje, pa će i raditi za vas... Već je doba da se i nama, seljačkoj fukari, kako nas zovu, čini po volji.

- A što bi to bilo? - javi se iz hrpe ljubopitan jedan izbornik.

- Ama vi baš ništa ne znate, a tamo onkraj Dunava otkud sam ja zna to svako dijete... Čujte dakle: treba da se snizi porez na jednu petinu, duhan neka se slobodno sadi i rakija po volji peče, zemlju valja među puk razdijeliti iznova kako će biti svakomu pravo.

- Što ti to reče sada? - uleti mu u riječ jedan od najmoćnijih gazda u selu koji je imao dvije sesije zemalja.

- Odmah ću ti razjasniti - odazva se nepoznati. - Zemlja je danas nepravedno razdijeljena, jedan ima premalo, drugi više nego treba. Je li to pravo da vaš spahija ima četrdeset hiljada lanaca zemlje, a toliki nemaju ni dva lanca, a imadu veću porodicu od njega? Zato treba iznova podijeliti zemlju, i to će biti doskora.

- Zar će dijeliti i naše seljačke? - pitao je isti onaj sesionaš koji je pozorno slušao što onaj nepoznati govori.

- Kako gdje, dragoviću moj - odgovori nepoznati - gdje neće biti dosta spahinske zemlje, ondje će se dijeliti i seljačke... I među vama ima ih dosta koji suviše imadu, a drugi ni toliko da se prehrane.

- Tako je, tako! Evala! - uzeše vikati oni koji su bili najslabiji gruntaši, na što su spali lakoumnim životom i lošim gospodarstvom.

- Moj čovječe - obori se sada na nj ljutito sesionaš - misliš li ti da imaš s budalama posla koje možeš uputiti u što hoćeš... To što ti sada govoriš, nikada neće biti... Kakva bi to bila pravda da meni koji sam radio, mučio se i čuvao svoje, otmu rođenu moju zemlju, pa je dadu kakoj propalici koji je rasuo svoj imutak pa sada ništa nema. Neće, ne, do toga doći, dok je Boga na nebu i cara na zemlji... Ti si neznana delijo, ili kakva luda ili bitanga, koju bi trebalo odavle batinom otjerati.

Nepoznati se smeo i ne bijaše kadar da riječ progovori i suzbije žestoku navalu, ali su mu priskočili u pomoć izbornici koji su najmanje imali i stali vikati:

- Znamo mi zašto se on ljuti, sesionaš je, ima grunta ko mali spahija, pa se boji da što izgubi...

Bogati gazda ne reče ništa, nego se okrenu i izađe iz krčme, a za njim nekoliko bogatijih gazda koji su bili s njim iste misli.

Nastao razdor među seljacima. Bogatiji se odbili od »sicilista«, dok su siromašniji, a tih bijaše mnogo više, dušom i tijelom uza nj pristali. Kad su imućniji seljaci izašli iz krčme, stade nepoznati onima koji su s njime ostali, a bila ih je još uvijek puna krčma, pripovijedati stvari o kojima se oni ne bi usudili ni snivati.

- Još koji dan - govorio im on - pa će doći zapovijed iz Beča, da se ima izjednačiti bogato i siromašno... Svaki će dobiti toliko zemlje koliko treba, a spahijama i bogatlijama što ostane. - Seljaci zinuli i razrogačili oči pa slušaju što im nepoznati govori. Svaka žilica u njih treperi, i oni već u svojoj misli zalaze s lancem u lijepe spahinske zemlje i dijele ih među se po miloj volji.

Kada su baš najljepše slušali svoga proroka i imali pred sobom čarobnu sliku bolje budućnosti, banuše u sobu dva oružnika s nataknutim bodovima na svojim puškama i prokrčiše si put do stola za kojim je sjedio nepoznati besjedeći seljacima.

- U ime zakona slijedi nas! - pozva ga strogim glasom stariji oružnik uprvši prstom u govornika, koji je, opazivši oružnike pred sobom, prestao bio govoriti.

- Da vas slijedim, a zašto? - upita neustrašeno nepoznati.

- O tom će biti poslije govora! - odvrati mu oružnik.

Među seljacima nastao žamor koji je postajao sve to glasniji.

- Zašto ga hapsite - istaknu se jedan iz hrpe - kad nije ništa učinio...

- Pozivam po drugi put! - zagrmi oružnik.

- Dobro, ja idem - reče nepoznati skočivši na noge.

- Nećeš nikud, ne damo mi! - stadoše vikati seljaci i počeše se stiskati oko oružnika.

- Mir, braćo! - priviknu im nepoznati. - Ne bojte se za me... Evo mene doskora opet među vama!

Te riječi umiriše više seljake negoli držanje oružnika koji su već bili skinuli puške s ramena da rastisnu seljake.

Nepoznatoga odvedoše i strpaše u općinsku buharu, a otuda ga po noći otpratiše u kotar gdje su ga odmah preslušali. Pošto mu nije bila u redu putovnica, otpremiše ga još isti dan put njegova zavičaja. Svoga obećanja da će se skoro vratiti među svoje privrženike, nije mogao ispuniti. Oni ga nikad više nisu vidjeli, ali su njegove nauke sačuvali. Baš to, jer su ga uhitili i popratili preko Drave, činilo se seljacima sumnjivim.

- Bit će sve istina što je govorio taj naš čovjek - umovali su seljaci. - Zašto bi ga onda gonili, da nije govorio istinu? Znamo mi to.

Tako si eto stvori prosti puk sud o sljeparu najprostije vrsti i podiže ga do ugleda apostola. U pameti seljaka orlovačkih ostale su duboko usječene riječi koje su čuli od bačkoga »sicilista«, a njegove spise, koje je među njih razdijelio, čitali su na jagmu i trgali se za njih, premda nisu ni trećinu razumjeli od svega što su čitali. Oni se počeše među sobom tražiti, dogovarati i napokon se udružiše kao u neku socijalnu sektu, davši si ime »sicilisti«. Bilo ih je u svim općinama izbornoga kotara i kada su vidjeli da ih ima toliko iste misli, zaključe da će sami postaviti svoga kandidata za sabor, ne kaputaša, već čovjeka od gunjca i opanaka, kako im je svjetovao njihov začetnik.

Našli su ga dosta brzo. Bio je to umirovljeni financijalni nadstražar, čovjek prepreden i svakojaki. Jer je živio na seljačkom gruntu svoga oca, oni su ga držali svojim, premda se nije niti na seljačku nosio niti je ikada sam orao ili kopao, nego je držao sluge koji su mjesto njega radili. On sam bavio se nadripisarstvom i seoskom lihvom, pa je stoga bio vrlo popularan medu seljacima. Radi svoga nadripisarstva izišao je među njima na glas kao vrlo pametna glava, a njegovo lihvarenje pribavi mu glas pučkoga dobrotvora, premda je od pozajmljenih glavnica tražio i primao nezakonite, vrlo visoke kamate. Tomu čovjeku je neobično laskalo da su ga ponudili kandidaturom za saborskoga zastupnika, i on je tu ponudu objeručke prihvatio. On se je nadao da će bude li izabran za saborskoga zastupnika iz toga crpiti korist kako on to samo umije. Poput munje proletio glas cijelom županijom da su se u izbornom kotaru orlovačkom pojavili socijaliste u tolikom broju da su se osmjelili postaviti čak i svoga kandidata za sabor. I veliki župan našao se u čudu kada je dočuo za tu novost. Kako to da mu s nijedne strane nije ništa javljeno o tim »sicilistima« koji već i za sabor kandidiraju? S tim kandidatom odlučio je on pobliže se upoznati.

Korteši Branimirovi i Grabarićevi svršili su svoj najteži rad, da su naime raščistili polje, te se je sada znalo kamo koji izbornik pripada. Glasovi bijahu nekako jednako podijeljeni, pa je sada trebalo samo da svaki kandidat svoje privrženike ukrijepi u vjeri, a uz to, ako je moguće, ovaj ili onaj protivnički glas za sebe predobije. Radilo se živo na sve strane, a novac se nije štedio. Nastala je uporna borba o glasove; tko je koga predobio za se, gledao je da si ga i sačuva, ali zato još nije bio siguran da mu se neće sutra iznevjeriti. Najvećom napetošću išlo se je u susret izboru koji se je primicao. Radilo se o tri-četiri glasa. »Sicilisti« imali su kojih trideset glasova koji bi dakako odlučili ako bi oni dali svoje glasove za jednoga ili drugoga od glavnih kandidata. No na njih se nije moglo računati. Držali su uz svog kandidata kao nokat uz meso, s upornošću pravih sektara, pa se nisu dali od njega odvratiti ni obećanjima, ni prijetnjama, dapače gledali su oni da predobiju koga iz Grabarićeva ili Branimirova tabora. A i njihov kandidat pazio je budnim okom na svoje stado, držao ga na okupu i svaki dan pobrojio. Troška nije imao s njima velika; dok su se Grabarićevi i Branimirovi izbornici gostili pečenkama svake fele i dobrim vinom, oni su bili zadovoljni kapulom ili jajima, a mjesto vina napili bi se najprostije i najjeftinije špire.

Uto, baš nekoliko dana pred izbor, dogodila se neznatna stvar koja je pobrkala razmjerje izborničkih glasova na štetu Branimirovu.

Jednoga dana vraćala se je Melita u elegantnim svojim karucama iz majura Klise kamo se bješe poslije objeda izvezla. Pred njom vozila se dva seljaka u lakim slavonskim kolima. Sva je prilika da nisu bili trijezni, jer su gromovito pjevali, a i konje su tjerali onako po svatovski. Kada su opazili da se za njima spahinica vozi, počeli su se laganije voziti, i to sredinom ceste. Čim bi opazili da su Melitine karuce brže pojurile, u nakani da ih prođu, oni su, što su igda jače mogli, potjerali svoje rage i prašili spahinici pred nosom.

Ta bezobraznost razljutila je Melitu. Grofovska kći planula je videći da joj prkose ti poderanci u kolima.

- Tjeraj naprijed! - zapovjedi ona kočijašu, koji nato pusti uzde konjima. Seljaci u kolima primijete to i udri bičem po svojoj kljusadi koja je letjela kao poplašena. No gdje da oni uteknu gospodskim, vilovitim konjima? Za čas stigoše Melitine karuce seljačka kola, no u tren zakrenu seljak na stranu, baš pred rudo karuca. Kočijaš Melitin, razjaren tolikom drskošću, ošinu seljake bičem dva-tri puta po glavi i projuri mimo njih, a pri tom zape krilo od sjedala o kola seljačka i potrga se.

Seljaci udarili sad užasno kleti i psovati, dobacivajući Meliti razne pogrdne riječi kao »gospodska avet«, »crna Aždaja« (zato, jer je nosila crninu) i druge još gore i prostije.

Sva izvan sebe vratila se kući i potražila odmah Branimira, zahtijevajući od njega da joj odmah pribavi zadovoljštinu. Bila je bijesna i Branimir je morao odmah ispuniti joj želju. Seljaci budu isti dan prijavljeni kotaru kamo ih odmah za sutra pozvaše i osudiše. Imali su odsjediti u zatvoru četiri dana i platiti štetu. To je već uzbunilo seljake i izbornike koji su bili u Branimirovoj stranci. Ona dva izgrednika bijahu članovi dviju zadruga kojih su gospodari bili dobre gazde i čvrsto stajali uz Branimira. Na njih bi pao teret da plate štetu za oštećene karuce, ali Branimir se je toga odrekao. Da nije toga bilo, oni bi smjesta bili prešli u drugi tabor, ali ovako, hajde, ostali su još uz njega, ali su već bili ozlovoljeni. No tim se još nije svršila stvar. Jednoga jutra, i to treći dan što su se ona dva kažnjenika vratila kući iz zatvora, dođe gospodarskomu upravitelju u Orlovcu prijava iz Klise da je zlobna ruka posjekla skoro polovicu mladoga voćnjaka što ga je Branimir prije tri godine dao ondje zasaditi. Ta ga se je vijest nemilo dojmila. Pošalje upravitelja da izvidi stvar, a s upraviteljem pođoše i oružnici. Preko sto krasnih voćaka ležalo je posječeno u deblu da je bila žalost gledati. Bile su to mlade voćkice najplemenitije vrsti koje bi ove godine prvi puta rodile bile. Šteta bijaše velika, ali opačina još veća. Po tragu, naime po utiscima nogu u zemlji, raspoznalo se odmah da su taj posao izvela dva zlikovca. Sumnja je dakako pala odmah na onu dvojicu kažnjenika. Oružnici ih odmah uhitiše, a kod pretrage u kući nađoše u sijenu sakrivene dvije bradvaste, oštre sjekire, na kojima bijaše vidjeti traga od kore i soka posječenih stabala. Povedoše ih u Klisu u sam voćnjak gdje su se uvjerili da njihovi opanci posve pristaju u one utiske u zemlji. Razlozi sumnje bijahu tako jaki da su ih odmah predali kotarskomu sudu koji ih je, pošto je šteta bila velika, dao otpratiti sudbenomu stolu, da im sudi radi zlobne oštete tuđega vlasništva.

Ovaj slučaj ogorčio je seljačke izbornike Branimirove.

- Zar tako s nama naš spahija? - uzeli oni među sobom rogoboriti. - Tužaka nas i tjera u tamnice, a ovamo nam uvijek govori kako nam je dobar prijatelj. Hvala mu na ljubavi. Mi ga ne trebamo!

Branimiru je jedva pošlo za rukom da kako-tako umiri seljake. On im je razložio da nije lijepo i pošteno da se zauzimaju za opake svoje drugove koji ne znadu ni za Boga ni zakon.

- Što su danas meni učinili - govorio im on - mogu sutra učiniti vama, pa vi da branite još takve zlikovce? - Pametniji seljaci uvidješe da spahija ima pravo, i ostadoše mu vjerni, ali nekoliko glasova izgubi ipak radi te zgode. Ona dva gazde, iz čijih zadruga bijahu uapšenici, prijeđoše ravno k »silicistima«, a neki se odmetnuše u Grabarićev tabor.

Meliti je dobro došla ova zgoda da se riješi dosadna joj Orlovca. - Ta čovjek nije siguran ni za svoju glavu među tim opakim svijetom - govorila je ona Branimiru i izjavila da će odmah otputovati. Delidvor je sada već uređen i ona će se ondje, u bivšoj svojoj djedovini, nastaniti. Dotle će i izbori proći, a onda se može Branimir sa djetetom onamo preseliti. Melita je i zbilja treći dan iza kako je počinjeno ono divljaštvo u Klisi, otputovala u Zagreb, a otuda u Delidvor. Njezina nagla odluka da će otputovati iz Orlovca, imala je drugi, tajni razlog, ne onaj kojim se je poslužila pred svojim mužem. Prije nekoliko dana dobila je ona naime list od Ele kojim joj javlja da je ulanska pukovnija u kojoj je služio Alfred, premještena u Mirovnik, nedaleko Zagreba. Od toga časa vrebala je na zgodu da se rastane s Orlovcem, i ta se je zgoda desila.

Branimir je tako ostao sam u Orlovcu zlovoljan i malodušan. Kako su sada glasovi stajali, on nije mogao vjerovati da će prodrijeti. Pred svojim prijateljima dapače je izjavio želju da bi najvolio odstupiti od kandidature, ali ovi ne htjedoše o tom ni čuti. Rekoše mu da se u zadnji čas dade vrlo mnogo učiniti i uputiše ga da će im valjda poći za rukom predobiti za se nekoliko »sicilista« o kojima se je znalo da su pohlepni za novcem kao moljac za ovčjom kožom, a da ga i trebaju. Branimir se dade nagovoriti i kao kandidat dočeka izborni dan.

U sjedištu kotarske oblasti imao se je obaviti izbor. Izbornici svih stranaka dolazili su u mjesto birališta na kolima, nakićeni narodnim kokardama na kojima je natiskano bilo ime kandidata. To se je ime čitalo i na trobojnicama koje su sa sobom ponijeli izbornici pojedinih sela. Svaka stranka imala je svoju krčmu gdje su glavni korteši dočekivali izbornike s punim vrčevima vina i piva. Pred krčmama namjestile se glazbe, i to pred Grabarićevom krčmom ciganska glazba koja je izopačeno, nekako na mađarski, igrala hrvatske pjesme, dočim su Branimirovim izbornicima svirali srijemski tamburaši, sve sami melezi. Korteši su se s izbornicima rukovali i grlili i savjesno ih brojili da ne bi ni jedan izostao. U tim dvjema krčmama bijaše veselo i živo. Sve je brujalo i orilo se od razgovora, vike i pjevanja. Stolovi bijahu prostrti u krčmi i pred krčmom, a sluge, lugari i panduri obojice gospode kandidata dvorili su izbornike nudeći ih pečenim odojcima, janjetinom, ili paprenim gulašem. Trebalo je da se ljudi dobro potkože, jer bi se izbor mogao dugo otegnuti. Dok su se izbornici dvojice glavnih kandidata ovako lijepo gostili i častili, bijahu »sicilisti« svi na okupu u nekakvoj kukavnoj mehani. I oni su se gostili, ali sljepački, kao prava fukara. Jeli su sira i luka, neki i suhe slanine, a pojili su se jeftinim, ali grubo patvorenim crnim vinom. I oni su imali svoju glazbu, ali niti Cigane, niti tamburaše, već seoskog gajdaša koji je slučajno bio izbornik.

Oko osme ure s jutra nastalo je komešanje i vreva na ulici. Korteši i izbornici skočili na noge i sve jednim pravcem pogledali. - Dolazi... Eno ga! - čulo se je osobito među Grabarićevim izbornicima. Dolazio je njihov kandidat... Vozio se sam, a na baku uz kočijaša sjedio je glavit katana u odori Trenkovih pandura, koji je podsjećao na minule dane slave i moći plemićke. Za nekoliko časaka stadoše njegove lagane karuce pred zgradom kotarske oblasti i pl. Grabarić, komu je uparađeni katana otvorio vratašca, izađe iz kočije. Tu se pozdravio s kotarskim predstojnikom, općinskim činovnicima i izbornim povjerenstvom. Njegovo visokoblagorođe pušilo je vjekovitu svoju virginiju, a bilo je očito uzbuđeno i zabrinuto. Nekoliko njegovih glavnih korteša potražilo ga odznah i izvijestilo kako stvari stoje. Oni su se tvrdo nadali pobjedi.

- A gdje su »sicilisti?« - upita kandidat predstojnika. - Želio bih vidjeti i njih!

Na te riječi okrenu se predstojnik prema omašnomu jednomu bilježniku i naloži mu da »siciliste« privede pred gospodina kandidata. Predstojnik zapovjedio bilježniku, a ovaj općinskom panduru koji se je vrzao iza njegovih leđa.

- Skoči odmah u mehanu - zapovjedi mu oštro - pa istjeraj tu fukaru pred kuću.

Općinski pandur skoči što je brže mogao, i za čas bijahu »sicilisti« pred kućom. Gospodin Grabarić pristupi k njima i prijazno ih pozdravi. Oni poskidaše šešire i upraviše svoje poglede čas u njega čas u njegova katanu. Velika perjanica na njegovu kalpaku i srebrne kopče na ječermi u koje nisi mogao od svijetla gledati, najviše su još zadivile uboge »siciliste«.

- Što radite ovdje? - upita ih Grabarić ne znajući u ovaj par pametnijega pitanja.

- Čekamo našega kandidata, vaša milosti! - odgovore neki.

- A tko je vaš kandidat? - pitao dalje Grabarić čineći se nevještim.

- Marko, nadstražar - čulo se iz hrpe.

- Kakav je to čovjek? - okrenu se sada Grabarić prema predstojniku.

- Nadripisar i seoski lihvar - odgovori predstojnik navlaš vrlo glasno da ga dobro čuju i »siciliste« izbornici - čovjek svakojaki, no do koga ovi slijepci, koji ne vide dalje od nosa, mnogo drže. Ali svejedno, vi ljudi - uze sada predstojnik govoriti izbornicima - nećete dočekati svoga kandidata niti ćete ga birati.

- Kako bi to bilo - uskomešali se izbornici - ta još je sinoć bio s nama i rekao nam da će doći među nas oko osam sati.

- Ne može doći jer sjedi u hladu... kod kotarskoga suda - razjasni im predstojnik koji se zatim okrenu prema Grabariću komu stade govoriti opet tako da su »sicilisti« mogli sve dobro razumjeti.

- Taj se čovjek nalazi pod kriminalnom istragom zbog prevare. Pravio je, naime, ugovor, u kom je izigrao troje siročadi, troje jadne djece. Sud je ušao u trag toj prijevari i dao prošle noći uhapsiti gospodina kandidata.

»Sicilisti« čudno se nekako zgledali slušajući te riječi. Grabarić je držao da je došao kritičan momenat koji mora izrabiti.

- Žalim vas, dragi ljudi - poče im govoriti vrlo ozbiljno - da ste tako nisko pali pa ste si izabrali kandidatom prostu varalicu.

Među »sicilistima« nastao žamor i gibanje. Ove su ih Grabarićeve riječi posve smele. Njihov Marko - pa varalica! Tko bi to mislio? Ali bit će valjda tako kada gospoda kažu.

- Što smo mi znali, vaša milosti! - javi se između njih najstariji i valjda najpametniji. - Mi smo držali da je pošten čovjek, eh, ali ako je taki, kao što čusmo, neka ga voda nosi.

- Tako je! - povladiše mu ostali.

Grabarić pomisli: sad ili nikad! Pristupi još bliže k izbornicima, tako da je s onima koji su u prvom redu bili, stajao prsa o prsa. Uzdignute glave i gledajući svakomu oštro u lice, upita ih on jakim glasom:

- Ljudi, imate li vjere u mene?

- Kako ne bi, vaša milosti! - uzvikali se »siciliste«, nešto od neprilike, a nešto od respekta pred Grabarićevim katanom koji se je oko njih šuljao i osornim im glasom metao u usta riječi koje su trebali da viču.

- Ako imate vjere u me, onda glasujte za me! nudio se Grabarić seljacima. A ovi su šutjeli i čekali hoće li se tko među njima oglasiti na te riječi. Ali se nitko ne javi. Grabarić ne klonu duhom već započe iznova:

- Moguće je da su me ocrnili u vašim očima moji protivnici... Ali ja vam velim: - Ne vjerujte im!... Ja sam bio vazda prijatelj seljaku i sirotinji...

- Da vidite, vaša milosti - javi se sada najveća raspikuća među »sicilistima« - mi smo baš prava sirotinja. Slabi smo gruntaši, lane nas je pobio led, a otolič poručio nam ovrhovoditelj da će nas, čim minu izbori, poćerati za dužni porez... Propast ćemo, vaša milosti, ako nam tko ne pomogne...

- Vaša milost mogla bi nam pomoći! - javi se sada uza nj stojeći »sicilist«. - Da nam dadete novaca za porez, vi bi nas spasili od velikoga zla.

Grabariću se smrklo lice na te riječi, ali na taj izazov morao je da odgovori.

- Da vam dadem novaca... Kako to mislite?... Valjda ne tražite da vam te novce poklonim... Svi bi onda kazali da sam kupio vaše glasove, a ja to neću... Već čujte! Ja ću vam novce koje trebate pozajmiti, a vi ćete ih pošteno kao čestiti ljudi vratiti... Dakako, ne odmah, već kako tko može...

Seljaci se stali znamenovno pogledati i laktovima gurati.

- Kako tko može - tumačili su oni po svom »kad, il' nikad,« ali ovo potonje je vjerojatnije... Oni su bili posve zadovoljni odgovorom Grabarićevim i počeli su isprva nekoji, a onda svi složno u zboru vikati:

- Hvala im do neba, vaša milosti... Vi ste naš čovjek... mi smo svi uz vas!

- Kad je tako, onda ajte za mnom! - reče Grabarić s vedrim licem i pođe pravcem prema krčmi gdje su bili na okupu izbornici. Korteši povrstaše »siciliste« u red, zatakoše im za šešire kokarde s napisom: »Živio naš zastupnik Janko pl. Grabarić«, i krenuše istim pravcem za svojim novim kandidatom. Svoju zastavu, na kojoj je bilo tiskano ime Marka nadstražara kao kandidata, ostavili su u krčmi, pa ih sada predvodi samo njihov gajdaš koji im je zasvirao poznatu kolsku pjesmu: Ajd na levo, braca Stevo itd.

Grabarićevi izbornici izađoše »sicilistima« u susret, stadoše se s njima rukovati i grliti, i povedoše ih za pune stolove kamo su pali kao gladni skakavci na žito.

Trideset i pet sigurnih glasova imao je sada Grabarić više i tim bijaše izborna bitka već unaprijed odlučena. Branimir je to uvidio i zato prije nego će izbor započeti, izjavi pred povjerenstvom da odstupa od kandidature. Čemu, mislio je on, da muči dalje sebe i svoje izbornike? Ne brinući se dalje za sudbinu izbora, on se je sa svojim izbornicima odvezao u Orlovac gdje ih je gospodski podvorio. U njegovoj zlovolji, koja mu je s te nedaće pritisla dušu, bijaše mu jedina utjeha da su mu svi do jednoga ostali vjerni i da se nitko od njih nije odmetnuo u protivnički tabor.

Njegovo srce odbilo se od Orlovca i njegova pučanstva komu je bio dobrotvorom, a ono mu se iznevjerilo u odlučnom času za njega. Boravak u tom kraju postao mu mrzak i oduran, pa je i on nekoliko dana poslije izbora otputovao za Melitom u Zagreb.

Prvi taj neuspjeh tako ga je ozlovoljio da već nije mislio ni na sabor ni na plemstvo već samo na svoju porodicu i svoje zvanje.

Melita je naizmjence prebivala sad u Zagrebu, sad u Delidvoru, koji je sada imao posve ino lice. Bio je posve obnovljen, i to ne samo dvor već i sve gospodarske zgrade, dapače i perivoj. U dvoru dao je Branimir odstraniti stare trošne stube i namjestio nove, u hodnicima izmijenio već raspucani kameniti pločnik prepruganim podom, a sobe dao iznova najukusnije oslikati, ili novim tapetama obložiti. Stari zvjezdani parketi od javorova drva, koje je dao praviti otac grofice Ane, bijahu još dobro sačuvani, a bili su tako krasno izrađeni da se u njih nije diralo. Cijelo dvorište dao je Branimir izravnati, batudirati i onda finim pijeskom nasuti, a isto tako popravio je iz temelja privozni put koji je sa zemaljske ceste vodio u Delidvor.

Stari dvor se je upravo pomladio u rukama novoga gospodara koji je i u gospodarstvu i kućanstvu novi red uveo. Meliti svidjelo se sada još više na njezinoj djedovini, jer sada joj se činio dvor nekako veseliji, svjetliji i u svem prijatniji.

Njezini susjedi i znanci, kada su doznali da je Melita došla u Delidvor, dolazili bi joj često u pohode da joj vrijeme prikrate. Grof Janko, maestro Nikola, a najviše Ela sa svojim bratom, bijahu često u posjetima kod Melite. Ela je dapače znala po nekoliko dana ostati kod svoje prijateljice i nudila joj se da će je naučiti voziti se na biciklu.

Melita se je prije rugala tomu sportu. Njoj, koja je bila tako izvrsna jahačica, činilo se smiješnim na jahačku sjediti na mrtvom vozilu i svojom ga snagom kretati da s tobom juri. Dopuštala je da to može biti ugodna igračka za djecu, ali ne za onoga koji je vičan sjediti na plemenitu jašcu koji pun vatre i snage pod tobom podrhtava, s kojim se razgovaraš i koji te razumije, pa na zapovijed s tobom ili lagano potitrava, ili strelovito juri kao da se nagoni s vjetrom. Ali sada ujedanput njoj se počeo taj sport ipak sviđati. Nije to bilo bez uzroka. Ela joj je pri jednom svom navratku u Delidvor pripovijedala da se je sastala blizu Podsuseda s nekoliko ulanskih časnika koji su na biciklima dojurili onamo iz Mirovnika. Među njima bio je i Alfred s Ljubicom, od kojih je razumjela da ih ima više među časnicima koji taj sport tjeraju, i da prave velike izlete u Štajersku, Kranjsku i Zagorje. I nju su dopratili čak do Oroslavja i vratili se natrag.

Ta zgoda nije išla Meliti iz glave. Nema ljepše prilike sastati se s Alfredom nego na ovakvim ciklističkim izletima gdje se može stvar udesiti tako kao da je slučajno nastala. Ona već nije mogla odoljeti želji da se sastane s Alfredom, što joj je dosada nemoguće bilo. Barunica Andrina bila je u Borkovcu proti svomu običaju, jer je redovito ljetovala u Winterhofu, no ove godine morala je učiniti iznimku. Čim je Alfred premješten bio sa svojom pukovnijom u Mirovnik, u blizinu Melitina boravišta, mislila je ona da ne smije biti daleko od svoje djece. Trebalo je paziti na njih i još na nekoga čija je blizina bilo vrlo opasna. Radi toga imala je Ljubica stanovati u Mirovniku zajedno s Alfredom. Bilo bi joj doduše ljepše kod pomajke u Borkovcu, ali Alfred nije smio ostati sam. Vojnički stan što su ga imali u Mirovniku bio je neudoban i pretijesan, pa se je Alfred često tužio pred strinom na to, no ona nije mijenjala svoje odluke. Mladi supruzi imali su i nadalje skupa ostati. Alfred je dobro znao zašto ima da bude tako, ali Ljubica nije ni slutila radšta je pomajka neće da ima uza se. Za nju je ona kobna winterhofska zgoda još uvijek ostala tajnom. Njoj je trebalo stoga ipak donekle razjasniti da je najbolje po nju da se od Alfreda ne dijeli.

- Ti moraš ostati uz svoga muža! - govorila je pomajka. - Niste još ni dvije godine svoji, pa da živite rastavljeno. Što bi svijet kazao? Pa onda Melita je blizu... Nje se čuvaj, drago dijete... Vjeruj mi, nje se moraš vrlo čuvati.

- A zašto, majčice? Ona je sada posve drugačija spram mene - branila je Ljubica koja je Melitu veoma zavoljela otkad joj je ponudila intimno svoje prijateljstvo.

- Zašto? Ja ću ti odmah kazati. Ona ne ljubi svoga muža, njihov brak nije sretan... A da je tako, samo je ona kriva... A tvoj Alfred lijep je čovjek kao rijetko koji muškarac. Kad je lane bila kod nas u Winterhofu, ona je bila vrlo ljubezna s njim. Nisi li opazila?

- S Alfredom su sve gospođe tako... sve ga rado imadu!

Barunica je skoro planula s toga naivnoga odgovora, ali u isti čas je osjetila i samilost s mladom ženom koja bijaše bezazlena kao dijete. Prevariti je, bijaše najlakši posao.

- Ima svakakih gospođa... dobrih se ne boj, ali zlih se čuvaj kao žive vatre. Što onda ako bi se prohtjelo Meliti da ti preotme Alfreda, da ti ugrabi njegovo srce?

- To ona nije kadra učiniti - izusti s nekim strahom Ljubica problijedjevši u licu.

- Ali recimo da jest - reče barunica tjerajući u tjesnac Ljubicu. - Bi li ti to pravo bilo?

- Ah, ja bih bila jako nesretna! - reče tjeskobno Ljubica.

- Onda pazi na svoga muža, pazi na Melitu, na oboje, njih - svjetovala je barunica. - Pobrini se da se ne bi sastajali iza tvojih leđa, da ne govore sami u četiri oka; drži Alfreda uvijek pod budnim okom i ne vjeruj mu mnogo... Svi su muškarci jednaki kad se o ženama radi; lakoumnost im je prirođena... Obećaješ li da ćeš raditi po mom savjetu?

- Hoću, majčice! - odgovori tiho Ljubica koja još nije uvjerena bila da je nužno tako raditi. Zato ipak ona se je vrlo često sjećala baruničinih riječi i pazila na Alfreda. Ako je išao u Zagreb, ona bi išla s njime; ako bi odjašio komu poznatomu vlastelinu u posjete (a poznavao ih je mnogo, gotovo sve), ona bi mu se pridružila. Alfred ju je naučio jašiti, imala je svoga jašca, nije dakle bilo nikakve zapreke da ga ne bi pratila na njegovim jahačkim izletima. Kada se je u časničkom zboru Alfredove pukovnije sastavio mali klub časnika koji su naumili tjerati ciklistički sport te se počeli učiti na vozilu, Ljubica je također zajedno s Alfredom postala biciklisticom. Ona je to dapače i zahtijevala, jer joj je u pravi čas palo na um da bi Alfred mogao praviti daleke ciklističke izlete bez nje samo zato jer ona ne umije voziti.

Alfredu je već počela dodijavati ta vjekovita Ljubičina pratnja, osobito od časa kada je saznao da je Melita u Zagrebu i da često boravi u Delidvoru. Ovamo ne bi on doduše smio zalaziti jer je barunica prekinula svaki saobraćaj s Melitom, a to je morao učiniti i on, dakako po njezinu nalogu. Ali u Zagrebu bila bi vrlo zgodna prilika sastajati se s njom, a ipak mu se ta želja nije ispuniti mogla jer ga je Ljubica vazda pratila. Postao je već nestrpljiv. Melita boravi već preko mjesec dana u njegovoj blizini, a on je još ni vidio nije a kamoli govorio s njom. U nevolji pomože mu opet puki slučaj. Kada je jedanput bio sa svojim drugovima i s Ljubicom na koturaškom izletu prema Bistri, sastane se njihovo društvo s Elom i njezinim bratom koji su im u susret jurili.

Naravno da su svi sašli s vozilâ i pozdravili se, pri čem se je razvezao živahan koturaški, pravi sportski razgovor.

Alfred je odmah pridružio se Eli i poveo je nešto postrance da može s njom nesmetano razgovarati. Od nje je mogao čuti o Meliti najnovijih i najpouzdanijih vijesti. Ne okolišajući dugo, on joj stavi odmah pitanje koje se je ticalo Melite.

- Jeste li bili skoro s Melitom?

- Jučer smo je posjetili u Delidvoru - odgovori Ela.

- Dakle je u Delidvoru?

- Ona je sad u Delidvoru, sad u Zagrebu, ali je mnogo više na imanju... Zašto je ne posjetite?

- Kako će dugo ostati u Delidvoru? - upita Alfred izbjegavajući odgovor na Elino pitanje.

- Ona kani podulje tamo ostati ne bude li joj dosadno.

- Neka se nauči voziti na koturu, pa joj neće biti dosadno. Sada će moći praviti izlete na kojima ćemo se često sastajati.

- Ona ne mari za koturaški sport.

- Nisam ni ja, ali sada mi je vrlo omilio... Recite joj samo da ja i Ljubica pravimo česte izlete.

Time je razgovor svršio među njim i Elom jer je Ljubica k njima pristupila, ali Alfred je kazao Eli sve što je želio i o čem je bio uvjeren da neće ostati bez uspjeha.

Ela je drugi dan poslije toga sastanka opet bila kod Melite i priopćila joj svoj razgovor s Alfredom. To bijaše dovoljno da se je ona počela baviti biciklom. Ela je morala ostati kod nje, a izvrstan bicikl dopremljen je za Melitu već sutradan iz Zagreba. Odijelo biciklističko naručila si je brzojavno iz Beča. Nije trebalo ni tjedan dana i Melita je već izvrsno vozila na koturu. Učila je neumorno, a kao dobroj jahačici nije joj bila vožnja na tom vozilu naporna. Imala je uz to u sebi osjećaj sigurnosti kada je na koturu sjedila i njim upravljala. Ona se nije ustručavala natjecati se ni sa samom Elom koja bijaše biciklistica na glasu. Njih dvije pravile su u tih sedam dana i poveće izlete do pedeset i šezdeset kilometara daljine, pa je to Melita izdržala bez ikake poteškoće. Osmi dan iza kako je Melita počela bila učiti vožnju na biciklu, javila je Ela malim pisamcem Alfredu da će prekosutra (bijaše nedjelja) podvečer stići s Melitom u Oroslavje gdje ih kod grofa Janka očekuju.

- Izvrsna ideja - uskliknu Alfred i obavijesti odmah svoje drugove o skorom izletu koji je mogao da bude vrlo zabavan. Ljubica je radosno primila tu vijest. Začudo je baš kako ju je srce vuklo k toj Meliti. Ona je u taj čas zaboravila na sve savjete pomajke i samo mislila na to kako će se sastati s Melitom. Ova ju je neodoljivom nekom snagom privlačila kao što privlači zmija svojim pogledom nježnu ptičicu koju je za svoju žrtvu odabrala.

U nedjelju krenule su u proračunano vrijeme dvije razne partije prema Oroslavju, jedna iz Delidvora a druga iz Mirovnika. Melitu i Elu pratio je brat Elin kao njihov chevalier d'honneur. Bijaše vruć ljetni dan; zato su oba društva mogla krenuti istom onda kada je sunce počelo naginjati k zapadu i bilo mjestimice sjene na cesti vodećoj uz šumovite brežuljke Zagorja. Melita imala je na sebi široke hlače od tamnomodre tvari i blijedožutu bluzu, a na glavi sjedila joj koketno modra laka kapa à la matrose. Bila je dražesna u tom odijelu, tako da je i Ela bila sva ushićena kad ju je vidjela.

- Alfred će izgubiti glavu kad te vidi - rekla joj u šali kada su počele voziti.

Melita se samo nasmiješila i trgnula jače naprijed, za svojim mislima koje su letjele u susret njemu, samo njemu. Njih troje stiglo je prvo u Oroslavje, u dvor grofa Janka na kom se je vijala zastava, znak da je gospodar dvora kod kuće. Mirovničke partije ne bijaše još vidjeti. Ela je zato predložila da im se u susret voze, no barun, njezin brat, nije pristao na to jer je bio suviše umoran. On je uopće mnogo trpio od migrene i morao se je čuvati. No Melita bijaše odmah sporazumna s Elom. Pošto je svaka ispila čašu uhlađena groga koje im je piće osobito preporučio grof Janko, sjele su opet na svoja vozila i pojurile u susret časnicima. Nisu trebale daleko voziti. Na posljednjem brijegu pred sobom opaze očekivane koturaše koji su do navrh brijega išli pješice, a sada su zasjeli opet svoje koture na kojima su se spuštali niz brijeg. Jedni i drugi spazili su se u isti mah i počeli se pozdravljati mahanjem šešira i rupcima. Za nekoliko časaka sastali se, poskakali sa svojih vozila i pozdravili se međusobno.

Melita i Ljubica radosno se zagrlile, prva usiljeno i bez osjećaja, druga iskreno i svesrdno.

- Kako ti divno pristaje to odijelo! - polaska Ljubica Meliti. - Zar ne, Alfrede?

A Alfred se samo smiješio i stisnuo nježno pruženu si Melitinu ručicu.

- Još nisam obikla tomu odijelu - odvratila je Melita zaklanjajući se u dražesnoj smetnji za svoj kotur, jer je vjetar sa sjeverne strane bio nešto jače zaduhao i zanosio njezine široke i lake hlače tako da su se jasno mogle razabirati oble joj bedre.

Požudnim pogledima promatrao je Alfred ne mogavši skinuti očiju s nje, a ona mu je istom vatrom uzvraćala žarke poglede. Bila je od napora zažarena u licu kao da se nalazi u najvećoj duševnoj uzbuđenosti. To ga je lice sjećalo sastanka u winterhofskom perivoju i on je osjećao kako mu srce guta plamen neobuzdane i neutišane ljubavi.

Krenuše dalje put Oroslavja, kamo su za četvrt sata stigli u veselu razgovoru i vozeći lagano kao da se odmaraju. Grof Janko dočekao je goste sjajno, po svom starom običaju. Cio prvi sprat bijaše sjajno rasvijetljen. Svjetionici u pojedinim sobama i velikoj dvorani bijahu svi u plamenu. Domaćina je osobito mislio i na ples, jer kako da mine bez plesa i zabava gdje su tri krasne gospođe i petorica mladih časnika koji u zabitnoj svojoj posadi čeznu za takvom zabavom.

Kada su se gosti odmorili i uredili koliko se dalo svoju sportsmansku toaletu, išlo se je k večeri kod koje je grof Janko, po navadi, blistao svojim humorom, a pri tom se brinuo da njegovi kavaleriste, kojim je bio veoma sklon, ne ostanu žedni. Livrejovani sluge točili su neprestance divno uhlađeni šampanjac u tulipanske čaše (grof nije trpio šampanjskih posudica u obliku zdjelica), koje su se marljivo praznile. Danas ga nije boljela nimalo ruka, a nisu ga uznemirivale ni brige sa ovrhovoditeljem komu je nedavno isplatio nekoliko tisuća poreznoga zaostatka, pa si ga tako za dulje vremena skinuo s vrata.

Društvo je odmah u početku bilo veoma živo i veselo. Vladao je u njem neusiljeni, prirodni ton, kakav je već svojstven mladomu svijetu. Melita je sjedila između Alfreda i jednog njegova druga, natporučnika. Naprama njima sjedila je opet Ljubica uz koju si je osigurao mjesto sam grof domaćina komu se je lijepa i umiljata ženica s tim blagim očima i vazda smješljivim licem vanredno sviđala. On je svoju susjedu tako izvrsno zabavljao svojim šalama i dosjetkama da se je neprestano smijati morala. Za nju je sve ostalo društvo postalo suvišno, pa je ona slušala samo svoga zabavnoga susjeda. Za Alfreda i Melitu nije se brinula. Ta oni sjede vis-à-vis, tu nije moglo biti nikakve opasnosti po njezinu sudu. Pa ipak su je naočigled njezin varali. Oni su govorili poluglasno i kazali si sve što su si imali kazati; kazivali su jedno drugomu slatka, nježna imena, njihove su se ruke kriomice sastavljale i stiskale, a ramena u dodir dolazila. Njih dvoje slabo je marilo za ostalo društvo, a Melita je, samo da sačuva skrajnu učtivost, ovda-onda upravila bud kakvo pitanje na svoga drugoga susjeda ili kratko i rastreseno davala odgovore na njegove upite.

Alfredu, a i Meliti isto tako bijaše najveća želja da se mogu gdje udvoje bez svjedoka sastati. O tom su oni za večere najviše razgovarali. U Delidvoru to nije moguće jer Alfredova strina zabranila mu je jedanput zauvijek pohađati osobu koju je ona brisala iz čisla poštenih žena. U Zagrebu bilo bi to lakše, osobito u odsutnosti njezina muža, ali nipošto u njezinoj kući. Ako bi se desila dobra prilika, imala je to Melita odmah javiti Alfredu koji bi je onda potražio. Dogovorili su se da će si pisati šifrovana pisma, a Melita trebala je da mu odmah sutra pošalje ključ za to pismo u Mirovnik. Izleti na koturu i sastanci s tim spojeni imali su i nadalje trajati. Melita je imala samo brzojavno priopćiti dobu i pravac izleta. Bolji su i takvi sastanci nego nikakvi. Mogli su se bar vidjeti, stisnuti si ruke, progovoriti si koju milu riječ i bar donekle ugasiti žeđ ljubavi. Sve to bijaše među njima ugovoreno, i s tim su se morali zadovoljiti dok se ne desi bolja prilika.

Iz velike dvorane gdje je bilo po grofovoj odredbi priređeno sve za ples, čuli su se ujedanput skladni zvuci glasovira. Jedan od časnika bio je međutim sjeo za glasovir i jer je bilo u njega lijepo bariton-grlo, prohtjelo mu se da se producira. Odabrao si je Schumannovu kompoziciju Die zwei Grenadiere i stao je pjevati svojim zvučnim, ali podrhtavajućim glasom, običnom manom pjevanja u diletanta. Kada je bio pri koncu i prvi se akordi marseljeze, kojima završuje pjesma, stali razlijegati dvoranom, otvorila se vrata blagovališta i Branimir uđe u sobu.

- Došao sam u potjeru za svojom ženom - reče on šaljivo rukujući se s domaćinom. - U Delidvoru nisam nikoga našao pa jer mi je bilo samomu dosadno, dadoh upreći i evo me tuj.

Nenadani dolazak Branimirov bio je svima prijatan, samo ne Alfredu i Meliti. Oni sada već nisu bili tako slobodni kao u prisutnosti same Ljubice koja nije ništa opažala, na ništa sumnjala. U Branimira bijahu druge oči i drugačija ćud. Grof Janko posadi ga između Ele i Ljubice, tako da je sjedio spram Alfreda i Melite s kojima je preko stola često zapodijevao razgovor. On ih je neprestano držao pod okom, jer kraj svega toga što se njih dvoje usiljavalo da se pokažu ravnodušnima jedno spram drugoga, nije im to ipak pošlo za rukom potpuno. Iz njihovih riječi, pogleda i kretnjâ provirivala je neka intimnost koja je Branimiru padala u oči. Na Melitinu licu zamijetio je nedvojbeni izraz duševne razigranosti i uživanja, dok je ona mislila da se posve ozbiljno drži.

Taj osjećaj da se nalazi pod motrenjem, počeo ju je napokon ljutiti. Ona opomenu grofa da bi bilo vrijeme ustati od stola, i grof joj učini odmah po volji. Svi su krenuli nato u sobu za pušenje gdje su uz stijene bili namješteni oniski divani pokriti skupocjenim sagovima. Za čas zamirisala je soba od dima najfinijih grčkih cigareta. I gospođe, kao prave sportkinje, pušile su također, dapače i Ljubica koja je to vrlo rijetko činila, a pred pomajkom nikada jer je ova strogo osuđivala taj običaj u gospođâ.

- Moja gospodo - progovori ujedanput Ela - meni se hoće danas plesati. Zgoda je prekrasna, ne smijemo je propustiti. Jeste li sporazumni?

Svi prihvatiše taj prijedlog. Mladim ljudima nema milije zabave od plesa. To je stara stvar. Zaključiše dakle da će plesati do ponoći, a onda se razići. Vojnici imali su sutra zorom biti svaki na svom mjestu. Ovu noć će probdjeti, ali veseli, pa to njima nije prva noć koju su tako sproveli bdijući.

Čim su lakaji uredili sve u blagovalištu, ples je odmah započeo. Na glasoviru svirao je prvi natporučnik, pjevač, a izmjenjivali su ga tečajem večeri: Ela, Alfred, Ljubica i Branimir. Melita je mrzila plesnu muziku, pa se nije za izmjenu ni ponudila, ali usprkos svojoj antipatiji proti toj vrsti glazbe, ona je vrlo rado plesala kada ju je presvojila duševna razigranost, a ova u Alfredovoj blizini nije mogla izostati. Ona je čeznula za njegovim ogrljajem, makar i u plesu.

Plesao se prvi lagodni valcer. Bila su samo tri plešuća para: Grof Janko i Ljubica, Alfred i Melita, pa Branimir i Ela. Plesači su se mijenjali, ali su plesačice ostale iste. Držale su se junački i nisu pokazivale nikakva umora. Grof Janko bijaše ushićen sa svoje plesačice. Ljubica je bila izvrsna plesačica, a pri plesu sjalo joj se lice od radosti da pleše, baš kao mladoj djevojci koju su prvi put doveli na ples.

Alfred i Melita plesali su kao što već zaljubljeni plešu. Njihovi su pogledi među sobom govorili tajnu riječ ljubavi, ruke se grčevito stiskale, a u zgodnom času on bi je strastveno privinuo k sebi i gorućim svojim licem dotaknuo se njezina čela. A ona je kao u nesvjestici lebdjela u njegovu na ručaju i istom onda došla k sebi kada bi je ispustio i potražio drugu plesačicu. Njih dvoje je ove večeri najviše zajedno plesalo, najviše zajedno bilo. Htjeli su da budu oprezni, ali nisu mogli. Strast bijaše u njih jača od razbora. To nije izbjeglo oštromu oko Branimirovu koji ih nije pustio s vida.

- Molim vas, draga Elo - reče joj on u času odmora - kakav je čovjek taj Alfred?

- Zašto to pitate?

- Zar ne vidite da on ni ne mari za svoju mladu ženicu?

- Ah, to iz vas govori ljubomor, jer je neprestano uz Melitu.

- Ja nisam ljubomoran, ali ćete priznati da je Ljubica milo i krasno biće, a on se vlada kao da je i nema ovdje. Tomu se čudim!

- Zašto da se čudite?... On revient toujours à ses premières amours! - odvrati Ela smijući se.

- Kako to mislite? Ja vas ne razumijem - reče Branimir, koga su te riječi žacnule.

- Pa vi ne znate da je Meli prva njegova ljubav... Govorilo se da će je uzeti jer je i Meli njega ljubila; ali njegova strina nije bila za taj brak i prisilila ga da se oženi Ljubicom.

- Vi ste prva koja mi to kaže - izmuca sav uzbuđen Branimir koji se je u čas sav preobrazio u licu.

- Ma zaboga, to je općenito poznata stvar - reče Ela u neprilici jer je vidjela da je proti svojoj volji učinila nešto što bi moglo imati neugodnih posljedica.

Branimir i zbilja nije dosada ništa čuo o tom odnošaju među Alfredom i Melitom. Njemu se je desilo kao obično ljudima koji posljednji doznaju za stvari koje se njih najbliže tiču.

Branimir se je odjedanput poozbiljio i duboko zamislio. Sada su mu se napokon otvorile oči, i on je počeo mnogo toga shvaćati što mu je dosele bilo nejasno i nedokučivo. Sada mu je bilo jasno otkuda potječe ona himba kojom ga je ulovila u svoje mreže, ona hladnoća i mrzost prema njegovoj osobi, neprirodna odvratnost prema vlastitom djetetu, ona brzina kojom je Melita prionula uz koturaški sport, sve, sve mu je sada bilo jasno.

Njemu je postalo nesnosno u blizini čovjeka o kom je sada tvrdo vjerovao da ima u vlasti srce njegove žene, koju je on, kraj svih njezinih poroka u bračnom životu, neiskazano ljubio. Prestao je plesati i hinio veliku glavobolju, pa je molio Elu i njezina brata neka gledaju da bude što prije kraj zabavi koja ga više nije mogla zanimati ali tim više ogorčavati.

On je tek sada vidio kako Melita s Alfredom pleše inače nego s njim i drugim plesačima, kako se posve drugačije vlada u razgovoru s njim, kako je uopće sva drugačija, gotovo preobražena u njegovoj blizini. Takva ne bijaše ona, njegova zakonita žena, s njime nikada, ni u jednom času njihova braka, i to njezino ponašanje danas spram Alfreda uvjerilo ga je dokraja da se je oženio djevojkom kojoj je slatki žalac prve ljubavi ostao duboko zaboden u srcu.

Istom oko ponoći počelo se malo, animirano društvo spremati na polazak. Mjesečina je bila kao dan; za prave koturaše nikada ljepše zgode. Mirovnička partija krenula je prva kući, a malo zatim i gosti delidvorski. Melita i Ela nisu nikako htjele da se voze doma u udobnoj kočiji Branimirovoj, nego su na svojim koturima veselo odjurile naprijed. Branimir i barun Hinko, brat Elin, sjeli su sami u kočiju. Barun je bio užasno pospan i zamotao se u svoj široki pled te se počeo odmah predavati bogu Morfeju. Kraj njega sjedio je Branimir budan i uzbuđen. Mislio je o svojoj sudbini, o onom što ga još čeka u skoroj budućnosti, možda strašnije i groznije od onoga što je dosele doživio. Sve što je bilo on bi još lako pregorio, on bi se možda snašao i u životu kakav mu je dosele tekao u nesretnom braku, ali ako ga ona počne izdavati, ako mu postane nevjernom, okalja pošteno njegovo ime koje joj je dao...

Bilo mu je kao da mora s uma saći, pomahnitati i skončati nju ili sebe ili oboje skupa. Uto mu pane na um dijete, njegov sinčić, sva njegova radost, njegovo prvo blago na svijetu. Bura u njegovu srcu počela se nešto stišavati; nježnije misli zaokupile mu dušu. Sjećao se je prvih dana svoga upoznavanje s Melitom, svoje žarke, neobuzdane ljubavi prema njoj, pa mu je došlo da mora proplakati. I osjetio je kako mu se vrele suze krune niz obraze.

Ljubomor, težak kao gora, svalio mu se na srce.

Sutradan je Branimir rano ujutro dok je još Melita spavala odvezao se u Zagreb, otkuda se je podvečer vratio ali ne sam. Povezao je sa sobom i sinčića s njegovom bonom, a grof Orfeo ponudio se sam da ide također s njima. Sam nije mario da ostane u Zagrebu. Njegov unuk bio mu je nadasve, i on se je s njim po više ura na dan zabavljao. Dovezli su se u dvojim karucama, a na jednima, u kojima je grof Orfeo sam sjedio, bio je i bicikl Branimirov, koji ga je često rabio osobito na svom slavonskom imanju pregledavajući nedogledne površine svojih pusta i majureva.

Melita je s Elom sjedila na terasi iza dvora kada su karuce dojurile u dvor.

- Gle, gle! - povika Ela veselo. - Branimir je poveo Ivicu sa sobom.

U Melite se smrklo lice.

- To je znak - reče zlovoljno - da je nakanio dulje ostati u Delidvoru... I papá je došao.

Ela se je požurila pridošlim u susret, a i Melita morala je, ako i ne veselo, povesti se za njezinim primjerom.

- To je iznenađenje, zar ne, Meli? - doviknu joj grof pokazavši na svoga unuka koga je bona držala na ruci jer je bio još pospan. On je, naime, najveći dio puta slatko prespavao i probudio se tek onda kada su karuce stale u dvorištu delidvorskom.

- On je još pospan! - reče hladno Melita. - Odnesite ga odmah gore u sobu, možda će još spavati.

Mali bješe naslonio glavu na bonino rame, pa je ispod oka, kao da se boji ili kao da mu ne ide od srca, pogledavao na svoju majku. Dijete, kao da je znalo da ga mati ne ljubi, držalo se odvratno naprama njoj. Niti ju je rado gledalo niti joj se ikada nasmiješilo ili ručice k njoj ispružilo ako ga je k sebi zvala, što je uostalom rijetko, vrlo rijetko bilo. A na očevoj ruci ili na djedovu koljenu, kako je bilo to dijete veselo i živo, kako je tada neprestano tepalo i smijalo se - posve drugi stvor! Melita je to vidjela, ali si nije radi toga glave trla, samo ju je ljutilo da joj taj mali stvor vraća milo za drago kao da joj prkositi hoće.

Branimir je, kako je pravo sudila Melita, odlučio bio više tjedana ostati u Delidvoru. Njegovu sinčiću prijat će zdravi zrak koji je do dvora dopirao iz uvala i visova goleme Ivančice, a i njemu samomu dobro će doći boravak izvan grada i promijenjeni način života. On je to kod večere lijepo razložio prisutnima, a Melita je počela odmah misliti: što će sada biti? Neki nutarnji glas joj je govorio da Branimir nešto zna i da na nju sumnja. U tom ju je ukrijepio i jučerašnji razgovor između njega i Ele na zabavi u Oroslavju o kom joj je Ela danas pričala. Njezini izleti na koturu i sastanci s Alfredom i njegovim društvom nisu sada mogli imati za nju nikakve cijene. Branimir je dopremio amo svoje vozilo, a to je znak da je kani pratiti na njezinim izletima ili, jasnije govoreći, da kani paziti na nju. Da se o tom potpuno uvjeri, zasnovala je s Elom izlet u Stubičke toplice pa je o tom obavijestila Alfreda šifrovanim pismom dodavši na koncu da će po svoj prilici doći u pratnji svoga muža koji da nešto sluti.

Kada je Melita priopćila Branimiru da su se njih dvije riješile na izlet u Stubicu, on se je odmah izjavio spremnim pratiti ih. I tako je bilo. Došlo je u Stubicu njih troje, gdje su već zatekli Alfreda s Ljubicom i još jednim časnikom.

Prisutnost Branimirova bila je vrlo neprilična zaljubljenicima. Alfred je jedva ugrabio zgodu da nekoliko trenutaka govori s Melitom.

- Njegova prisutnost sve kvari. Što da uradimo? - reče on tiho i brzo Meliti.

- Pokušat ćemo još koji izlet... Možda će mu dosaditi ili će biti zapriječen - odgovori Melita.

- A ako ne?

- Čekat ćemo na dobru zgodu, mi je moramo uvrebati - reče odlučno Melita.

Pri tom je ostalo.

Melita i Ela upriličile su još dva izleta, no Branimir ih je na svakom pratio, a nije ničim pokazivao da bi mu ta pratnja dosadna bila.

Alfred i Melita sporazumjeli se da će napustiti te izlete koji im nisu ništa hasnili. Melita je mislila da će biti najbolje ako se sklone u koje lječilište, kamo bi je Alfred, hineći bolest, slijedio. Lanjske godine nije imao dopusta, pa se je nadao da će ga ove godine tim lakše dobiti. Samo što će na to strina?... Ako i povjeruje da je bolestan, neće li joj kraj njezine sumnjičavosti pasti na um da im se s Ljubicom pridruži?... Ta ista briga uznemirivala je i Melitu. Lane ju je doduše Branimir pustio samu u svijet, ali hoće li to i ove godine učiniti?... Ona se bojala da neće.

Kada mu je jednoga dana, samo da sazna njegovo mišljenje, spomenula da osjeća potrebu ići u koje lječilište, on se je odmah pokazao spremnim ispuniti njezinu želju.

- Zašto ne? - odgovori joj Branimir. - Meni je drago ako ideš, jer i ja želim poći s tobom.

- A dijete? - primijeti Melita smrknutim licem ozlovoljena Branimirovim odgovorom iz koga je razumjela da bi i on htio poći s njome.

- I on će s nama, to se zna... Ne možemo ga ostaviti samoga.

- Ne, ja to neću - planula Melita - ja ne trebam nikoga uza se, ni tebe ni djeteta... Idem li kamo, hoću da budem sama, slobodna...

- To neće biti! - reče čvrstim glasom Branimir da ga je Melita začuđeno pogledala. - Dok sam ti ja mužem i ti moja žena, ti nećeš bez mene nikamo poći.

- Što to znači? - upita Melita dršćućim glasom koji je odavao veliku njezinu uzbuđenost.

- Znači to - odgovori Branimir sigurno i odrješito - da mi je zazorna ta sloboda za kojom težiš.

U Meliti je zakipjelo.

- Sram te bilo! - viknu ona bijesno. - Ti se usuđuješ tako podlo sumnjičiti me... Oh, ja te prezirem... Ti ćeš mi to skupo platiti! - dodade ona prijeteći se i plamtećima od gnjeva očima ostavi svoga muža.

- Ha, ja već dugo plaćam! - dobaci joj on s gorkom ironijom. Na te riječi koje su je očito žacnule ona popostane jedan časak i omjeri Branimira pogledom punim jarosti i mržnje. On je očekivao da će Melita što reći, no ona se predomislila te, omjerivši ga bijesnim i prezirnim pogledom, izađe iz sobe.

Taj i slijedeći dan nije s Branimirom ni riječi prozborila niti ga pogledala.

- Što je opet Meliti? - pitao grof Branimira.

- Njezini hiri, ništa novo! - odgovori mu Branimir. - Proći će to.

I kao da je pogodio. Navečer istoga dana dobi ona od Alfreda pismo koje ju je vrlo obradovalo. Bile su u njem dvije važne vijesti. Prva je vijest bila da je postao pobočnikom zbornoga zapovjednika u Zagrebu, koju je službu imao nastupiti odmah slijedećega mjeseca, dakle za tri tjedna, koje je vrijeme mogao biti na dopustu. Melitu je ta vijest elektrizovala. Bit će, dakle, s Alfredom u istom gradu gdje ne mogu na njih tako paziti kao ovdje na ladanju. Sada joj već nije nužda da misli na lječilište, ona će odmah otputovati u Zagreb i tu čekati Alfreda. Prije njega trebala je svakako da stigne u Zagreb jer bi inače njezinu mužu palo odmah u oči kada bi u isto vrijeme onamo stigli.

Druga vijest bijaše da je barunica Andrina najedanput oboljela od akutne upale zglobova i da je brzojavno pozvala k sebi Ljubicu jer mora odmah u Varaždinske toplice. Njezina bolest bijaše tako žestoka da sama nije mogla ni ustati, ni sjesti, ni stupati. Liječnici su odredili da mora najmanje šest tjedana ostati u kupelji dok se bar ponešto oporavi. I to je bilo u prilog njima dvoma. Tako su se riješili i Ljubice, premda im ona nije ni dosada mnogo smetala.

Kod večere bijaše Melita bolje volje. Razgovarala se je barem s ocem, dočim je prije mramorkom šutjela i držala se tako hladno i mrko kao da si zabranjuje svaki upit i svaku opasku.

- Ja bih željela otputovati u Zagreb - reče ona ujedanput okrenuvši se prema mužu.

- Što ti pada na um? U toj vrućini, kad sve što samo može bježi iz grada - primijeti grof.

- Dosadno mi je tu, užasno dosadno!

- Kada želiš? - upita je kratko Branimir.

- Čim prije!

- Dobro. Prekosutra otputovat ćemo svi - reče Branimir.

Melita je to očekivala i primila je posve mirno muževu izjavu.

Branimiru nije dakako bio poznat uzrok zašto Melita želi najedanput u Zagreb gdje nije nikada rado boravila, i on je baš toga radi počeo sumnjati, te si preduzeo da će paziti na svaki njezin korak. No toga nije trebalo. Melita je sprovodila najveći dio dana kod kuće. Ustajala je rano ujutro i odmah se izvezla u okolicu zagrebačku dok je bilo još friškog, okrepljujućeg jutarnjega zraka. Onda se je vratila kući i nije nikamo već izilazila do navečer kada je već sunce zapalo. Tada se je znala odvesti u posjete kojoj znanici, čime također nije u svom mužu ni najmanju sumnju pobudila. Branimir nije znao što da misli o njezinu novom načinu života. Više puta mu se narinula misao da ga ona zavarava, ali zašto i kako? O tom da je Alfred imao doći za pobočnika zbornomu zapovjedniku, nije on ništa znao. S vojničkim krugovima nije u dodir dolazio, a krugove s kojima je on općio slabo su zanimale te osobne vojničke stvari.

Pod konac mjeseca kolovoza stiže Branimiru vrlo neugodna brzojavna vijest da mu je na pusti Jasen izgorjela njegova velika tvornica žeste. Pecara bijaše doduše osigurana, ali upravitelj je istaknuo u brzojavci da je šteta ogromna. Branimir je morao još isti dan otputovati. Obrekao je da će se za nekoliko dana vratiti, dok stvar uredi.

- Ah krasne li sada zgode! - pomisli Melita kada je Branimir otputovao. - Ali gdje je sada Alfred? Očekivala je od njega pismo koje je već jučer stići imalo pa je izostalo. Ne stigne li sutra, ona će mu brzojaviti sutra i pozvati ga na sastanak u Opatiju.

Željno očekivani list stigao je ipak sutradan. Melita ga je pohlepno čitala. Alfred joj iz Borkovca javlja da štajerska i zagorska džentrija daje koncem mjeseca sjajan ples u Rogatačkoj kiselici, na koji se ove godine sprema velik broj štajerske i hrvatske aristokracije i plemstva.

- Ako ikako možeš - tako je završio šifrovani list - dođi i brzojavi mi odmah.

Ona je dašto brzojavila da će doći, i spremila se odmah na put. Prekosutra je ples, a ona će još danas otputovati da se može što udobnije nastaniti, a moguće da i Alfreda već ondje nađe.

Baš u čas kada je, polazeći u karuce, silazila niz stube sa sobaricom koju je sa sobom povela, sastade se s ocem.

- Zbogom, papá, ja idem! - reče pružajući mu ruku.

- Ti ideš, kamo? - upita je grof.

- Idem u Rogatac na ples... Dobila sam poziv!

- Ali ćeš se skoro vratiti?

- Za tri-četiri dana... Dođe li on, Branimir, prije, brzojavi mi.

U ukusnoj plesnoj dvorani velike rogatačke restauracije bio je posljednjega kolovoza kao na dan završetka lječilišne sezone sjajan ples o kom se je unaprijed mnogo pripovijedalo. Govorilo se je da će doći velik broj velikaša i plemića iz Štajerske, Kranjske i Hrvatske, pa se je taj glas i obistinio. Ljudi od kaste našli su se na plesu u ogromnom broju, kao što je znalo biti na dan sv. Ane u godinama prije 1848, kada je bio u cvijetu život plemstva i ono jatomice hrlilo na taj glasoviti ples gdje su se držali ljubavni sastanci sklapali brakovi, stari znanci poslije godinu dana pozdravljali i nova se prijateljstva sklapala. Tu je plemstvo u onim »dobrim, lijepim vremenima« svake godine slavilo slavlje svoje društvene isključivosti i premoći. To se je pokušalo i ove godine, ali ne na dan sv. Ane, jer je svetoanski ples već odavna izgubio svoj otmjeni, kavalirski značaj, nego u poseban, za to odabrani dan. Ideja o tom rogatačkom sastanku plemstva na Aninu plesu potekla je od jednoga štajerskoga baruna, staroga neženje, koji se je sa slašću sjećao sjajnih rogatačkih plesova iz svoje mladosti. - Zašto se ne bi to i danas pokušalo? - mislio je on. - Naš stalež je doduše decimiran i osiromašen, ali nas ipak u tri zemlje ima još toliko ostanaka da bi mogli stvoriti nešto slično onomu što je bilo u prošlosti. - I barun razglasi među svojim staleškim drugovima svoj mot d'ordre koji je potpuno uspio.

Već dan prije plesa vrvio je Rogatac od gospodskih karuca svake vrsti, a navala je bila tolika da su ih jedva smjestili u hotelima i vilama rogatačkim. Gospode koje su se riješile doći na taj ples došle su s tom nakanom da razviju na njem najveći sjaj i eleganciju. Bijaše milota gledati u plesnoj dvorani te krasne i elegantne dame u društvu njihovih kavalira. Toalete njihove bijahu sjajne i najfinijega ukusa, pasu kod gospođa koje su bile u gledajućoj publici izazivale opće udivljenje. Od rogatačkih otmjenijih gosti malo ih je sudjelovalo u tom plesu premda su pozvani bili, jer su uviđavnije gospođe unaprijed znale da će tu blistati samo što je rodom i društvenim položajem uzdignuto nad druge.

Melita bijaše kraljica toga plesa. Njezina ljepota, njezina prava aristokratska pojava, ponosita i čarobna, na kojoj je svatko mogao vidjeti istinit biljeg plemštine od iskona, sve je zanijela i očarala. Večeras je imala na sebi opravu od svijetložutoga satin-royala, čije su inkrustacije od d'Alencon-čipaka bile optočene uzanim rišama od mousselinea. Uzela je za današnju večer prekrasni briljantni nakit, vjenčani dar svoga muža. U vlasima, oko vrata i na rukama iskrili se dragulji čarobnom igrom svjetla koja je zadivljavala gledaoce. Kada je uza nju Alfred stajao ili je dvoranom vodio ispod ruke ili u živahnom plesu s njom jurio preko caklena poda dvorane, bio je jedan glas da je to najljepši par u onom otmjenom društvu.

Bilo je već poslije ponoći, vrijeme odmora. U postranim prostorijama gdje se je supiralo, bijaše vrlo bučno i veselo. Modra krv se razigrala. Bilo je tamo samo jednorodno društvo, jednoga osjećaja i istih misli o sebi i drugima. Čepovi šampanjskih boca veselo su pucketali u zrak, a u čašama pjenio se najfiniji Heidsieckov monopol-šampanjac koji je ugodno razigravao krv i živce.

Glazba je zasvirala poslije odmora šestokročni valcer. Igrali su ga najvještiji plesači. Alfred plesao je s Melitom. Ona bijaše sada već uzbuđena u velikom stepenu, a taj ples, to titranje u njegovu ogrljaju i na njegovoj grudi još ju je više uzbuđivalo. Uprla je svoj strašću opojeni pogled u njega i privila se sva uz njega i na časove zadrhtala i grčevito stala stiskati njegovu ruku. A on je samo pohotno gledao u njezine zamirajuće oči, naslađivao se pogledom na albastrova joj ramena i uzbibane grudi, osjećao na svom licu topli požudni dah s njezinih usahnulih usta i ćutio žar njezine puti koji kao da je u njega strujeći prelazio.

- Alfrede! - dahnu ona.

- Što je, Meli?

- Ah, ja ne znam što biva sa mnom.

A on je privinuo jače k sebi, i oni plesali dalje. Ali dugo nije trajalo. Melita je malaksavala. Burni osjećaji koji su joj dušu srvali, slomili su i njezinu fizičku snagu.

- Alfrede, ja ne mogu dalje... Ajdemo! Slijedi me.

Oni prestadoše plesati i pođoše u garderobu gdje je Alfred brižno ogrnuo Melitu skupocjenim njezinim ogrtačem. Nato pođoše oboje u prvi sprat gdje je Melita uzela za se dvije sobe. Ona je išla žurno naprijed i otvorila vrata sobe gdje je odmah zapalila svijeću. Alfred je stajao na vratima.

- Alfrede! - zovnu ona zapovijedajućim glasom i on uđe u sobu.

Dvije sobarice, koje su imale sobu nedaleko od Melitine, čuvši korake u hodniku, izvirile su na vrata i vidjele sve. Kada je Alfred unišao u sobu, čulo se je njihovo šaputanje.

Odozdo iz dvorane čula se neprestano glazba. Nema sumnje da će ples i zabava potrajati do jutra. Kada je svitalo, pojavi se u hodniku, gdje bijahu Melitine sobe, osoba u putnom odijelu. Bijaše to Branimir. On se je jučer navečer vratio u Zagreb i kada je od tasta razumio da je Melita prije dva dana otputovala u Rogatac na ples, on je smjesta pošao u potragu za njom. Odmah je slutio da je taj izlet dogovoren. Putovao je cijelu noć na svojim karucama i malo prije stigao u Rogatac. Prvo mu bijaše da zaviri u plesnu dvoranu, a onda u restauraciju, no Melite ni njega nije tamo našao. Potraži restauratera i od njega sazna da je u prvom spratu broj 15 doista odsjela jedna dama iz Zagreba, grofica Armano, da je bila dosta dugo na plesu, ali da je već otišla na počinak. Branimir pojuri u prvi sprat i za čas stajao je pred Melitinom sobom. Pogleda još jednom gore da vidi je li pravi broj. Jest, broj 15!

Uto izađe iz bližnje sobe jedna od sobarica i upita ga dosta neprijazno:

- Koga tražite?

- Je li ovo soba grofice Armano? - (Melita je izvan Hrvatske uvijek putovala pod tim imenom.)

- Jest, ali ona spava.

- Ništa zato, kao njezin muž bit ću slobodan probuditi je. - I rekavši to, pokuca dosta jako i zovnu je imenom u dva puta:

- Meli! Meli!

Sobarica se ubezeknu, okrenu se i zamače u svoju sobu koju ostavi napol otvorenu. Slutila je da će biti sablazni.

Iz Melitine sobe još se nitko ne odazva.

- Otvori, Meli, ja sam... Branimir! - uze je opet zvati muž.

Branimir prisloni uho na ključanicu i stade prisluškivati. Iznutra čulo se je neko gibanje i razgovor, tih, ali vrlo žestok kao da se rječkaju.

- Nije sama! - reče i problijedi. Osjećao je kako mu noge dršću od silne uzbuđenosti.

- Meli! - poviče on po treći put i pokuca još jače negoli prije.

Nato se otključala vrata, i Melita se na njima pojavi bijesna i razdražena kao lavica. Plamtećim očima i držeći prema mužu ispruženu desnicu kao da mu brani koraknuti naprijed, doviknu mu razjarenim glasom:

- Gospodine, mi smo od ovoga časa rastavljeni... Vi nemate ovdje ništa tražiti. Adieu!

To rekavši, zalupi silovito vratima i opet ih zaključa. Branimir stajaše kao okamenjen... Jedan čas je razmišljao, onda se okrenuo i oborene glave pošao dolje. Idući mimo sobaričine sobe, opazi djevojku s kojom je prije razgovarao i koja je sve čula, te ga sada radoznalo motrila. Opazivši je, Branimir se zaustavi, segnu u džep i stisne joj u ruku banku.

- Izvinite da sam vas uznemirio. Recite mi samo još to tko je kod one gospođe u sobi?

- Natporučnik barun Winter - odgovori sobarica tiha znajući da se o tajni radi.

- Hvala vam, draga moja! - reče Branimir i zakrenu brzo niz stepenice.

Navečer toga istoga dana pobili su se Branimir i Alfred na sablje. Alfred je ranjen na ruci, ne doduše opasno, ali je rana bila takve naravi da nije bio sposoban za daljnju borbu. Vještim kvart-udarcem rasjekao mu Branimir ispružne mišice na desnoj podlaktici, da nije mogao već sabljom vladati.

Protivnici nisu se izmirili. Alfredova rana zacijeljela je dosta brzo, ali rana kojom je zakrvarilo Branimirovo srce, nije zacijeljela do groba.

Sutradan vratio se Branimir u Zagreb. Drugoga dana ujutro kada je sjedio u svom kabinetu sjetan i zamišljen, trže ga iz njegovih tužnih misli udaranje telefona. Skoči i pristupi k stroju. Grof Slavomir htio je da govori s njim.

- Veseli se sa mnom, dobio sam jutros sina - glasila je grofova poruka iz šestinskoga dvora.

- Čestitam; ali se veseliti ne mogu... ja sam se rastao s mojom ženom...

Takva je eto sudbina ljudska: dok se jednom smrklo drugom svanjiva. Jedan sahranjuje sreću svoga života, a drugom se tek rada sunce potpune sreće i zadovoljstva.

Melita, rastavljena s mužem i slobodna, otputovala je drugi dan u Budimpeštu. Potražila je odmah generala Zelenkaja. On bijaše umirovljen i već godinu dana udovac, a poslije svoje žene naslijedio je silan imutak, te se je nakanio po drugi put ženiti.

Bio je slatko iznenađen kada je Melita stupila k njemu u sobu.

- Čula sam da se kanite ženiti, pa sam došla da vam se ponudim - govorila ona s koketnom šalom.

- Kako to? - pita on u čudu.

- Ja sam se rastavila s mojim mužem, a sada je na vama red ako ste još moj Seladon.

General je još uvijek gojio u svom srcu neugasivu ljubav prema Meliti, i on je blagosivao slučaj da je postala slobodna i da može biti njegova. Ona mu je ispričala sav svoj život, uzrok svoje udaje za Branimira, nesretni brak s njime, ali je mudro zamučala zabludu s Alfredom. Za mjesec dana oženio se general Melitom, prešavši skupa s njom na unitarsku vjeru. Branimir je o toj ženidbi dobio oglasnicu na kojoj je njegova adresa napisana bila Melitinom rukom. To bijaše zadnja njezina osveta njemu.

General je nosio na rukama svoju ženu i mislio da će s njome uživati sretan, blažen život. Ali uz Melitu ne bijaše mu moguće to postići. Ona je već prvo vrijeme braka mislila na stranputice koju su je silno privlačile. Pisala je Alfredu šifrovano pismo kojim ga uvjeravaše da ga još uvijek žarko i nepromjenljivo ljubi, te ga pozvala na sastanak u Budimpeštu. No s Alfredom je grdno nasjela. On joj je povratio njezino pismo i s nekoliko riječi dao joj na znanje da se je njegovo srce poslije one rogatačke zgode okrenulo posve k Ljubici s kojom sada uživa miran i sretan bračni život pa želi da ga u tom nitko ne smeta.

- Zaboravite na sve što je bilo, kao što sam i ja zaboravio.

Što je Alfred pisao Meliti, bijaše sve istinito. On se je poslije one nemile zgode u Rogatačkoj kiselici skrušio i priznao svoju krivnju strini i Ljubici. Kako je bio čovjek dobra srca, njega je pekla savjest da je njegovom sukrivnjom razvrgnuto jedno porodično ognjište i unesrećen za sav život valjan i pošten čovjek kakav bijaše Branimir. Melita mu se počela duriti. Činila mu se kao krivi dragulj i cvijet bez mirisa. Njegovo srce naginjalo je odsele sve više Ljubici: mirna, ali trajna ljubav naprama svojoj lijepoj i čestitoj ženici uvriježila mu se napokon u srce, a ona je u toj ljubavi svoga muža našla najveću sreću svoga života.

Odgovor Alfredov samo je razdražio Melitu. Uviđala je da je on za nju izgubljen i odlučila da će si taj gubitak inače nadoknaditi. Počela je voditi obijestan, upravo razuzdan život. Tražila je zabavu za zabavom, priređivala u svom stanu gozbe, sijela i koncerte i podržavala ljubavne sveze s mladim kavalirima koji su se otimali za ljubav lijepe velikašice. Zabave u njezinu stanu izvrgavale su se često u prave orgije koje su redovito do zore potrajale. Njezin muž ju je isprva opominjao i odvraćao od toga života, ali uzalud. Ona mu je energično, po svom običaju, izjavila da hoće tako živjeti jer joj samo takav život prija. Ali taj život nije prijao njezinu mužu. On si je želio miran život, a ne ovako halabučan i neobuzdan, kao što ga je ona vodila; on je ljubio svoju ženu i nije mu moglo biti po ćudi da ona ima tolike poklonike od kojih je ona neke bez zazora odlikovala svojom osobitom pažnjom. General je postao napokon i ljubomoran i sada je nastao vrlo nesnosan odnošaj među njim i Melitom. Postao je sjetan i osjećao se nesretnim, pa je često s tugom u srcu pomišljao na svoju prvu čestitu ženu.

- Nema sumnje da me sada Bog kazni za ono što sam njoj skrivio - znao je često, razmišljajući o svojoj sudbini, uzdahnuti.

U časovima ogorčenja bio je spreman da se rastane s Melitom, da je progna od sebe, ali se je poslije opet predomislio. Nesretnik ljubio ju je strastveno i činilo mu se da je ne bi mogao pregorjeti... Melita je to znala i živjela vazda jednako po svojoj neograničenoj volji, a on se je jedio, grizao, prepirao se s njom, ali uzalud. Osjetljivost živaca bivala je u nje iz dana u dan sve veća, tako da su se liječnici pobojali za njezino zdravlje. Bila je razdražljiva do skrajnosti, a to stanje postalo je u nje trajnim. Po savjetu liječnika morala je poći u alpinsko jedno lječilište da se liječi mrzlom vodom, no to joj nije pomoglo. Vratila se s pogoršanim zdravljem kući i počela opet živjeti starim načinom.

Bilo je baš dva mjeseca poslije njezina povratka iz lječilišta, kada je Branimir, desivši se u nekom svojem poslu u Budimpešti, prisustvovao jesenskoj utrci u Alagu. Bio je tu na okupu cvijet mađarskoga boljarstva i novčarskoga svijeta. U jednoj loži, u prvom redu opazi on Melitu iza koje je stajao njezin muž ozbiljna, mrka lica, dočim je uz nju sjedio neki mladi velikaš s kojim se je Meli vrlo živahno razgovarala. Ona je začudo ojačala u to vrijeme što je nije vidio, i postala pravom junonskom ljepotom.

Branimir je sjedio u drugom redu gledalaca, upravo na uglu, i ravnodušno motrio gospodsku utrku. Uto se javi u njegovoj neposrednoj blizini dobro mu poznati glas:

- Ah, to iznenađenje... ti si ovdje, Branimire! - Branimir se obazre i vidje uza se svoga tasta koji se je uspeo do sjedala njegova. Grof je dobro izgledao, a crno bojadisane vlasi i brkovi davali su mu mlađi izgled. Branimir se srdačno pozdravi sa grofom koji mu je kraj svih poroka bio uvijek simpatičan.

- Često mislim na te, dragi sinko, i na milog unuka - uze govoriti grof držeći za ruku Branimira do koga bješe sjeo. - Više puta sam vrlo zle volje, a kadšto mi dođe da bih se rasplakati mogao... Bojim se radi moje kćeri... Njezini su živci skroz rastrojeni, a ona neće da se liječi... A što je najžalosnije, Meli si je sama kriva. Valjda si čuo kako ona živi... To mora dovesti do katastrofe... Njezin muž je nezadovoljan, a ona neće da sluša njegovih savjeta... Bojim se, bojim za nju.

- Živite li u zajednici? - upita Branimir hladno.

- O ne, ja živim kao stari garçon za se... Elza vodi naše malo kućanstvo. Našla me je tu u Budimpešti, a jer sirota nije imala mjesta, ja sam je uzeo k sebi. To je prava sreća za me... Ona me izvrsno njeguje i u redu drži... Zlata vrijedno djevojče!

Mjesec dana poslije toga razgovora dobije Branimir list od grofa gdje mu javlja da je Melita sišla s uma. Neprestana uzbuđenost, ljubovanja, sekt i orgijske, besnene noći bijahu uzrokom da je u ujedanput počela mahnitati. Nije preostalo ino nego je otpraviti u ludnicu. Psihijatri izjaviše da je njezino stanje neizlječivo.

1899.