Укључено у ELTeC-ext корпус
IVAN ANDRIĆ
PUT
BEOGRAD
IZDANJE S. B. CVIJANOVIĆA
1920.
Tiskara Braće Grujić i Prometnog d.d. Novi Sad
U hanu, kod višegradske djumrukane skupilo se, malo po malo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali puteve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravljali argati i robijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok zaustavljali su se u hanu kraj djumrukane i čekali da se dogradi most i kako tako oprave putevi.
Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kao ćelije u saću, a ispred svih soba okolo na okolo, išla je uska i klimava drvena dihvanana, po njoj su bez prestanka škripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao štalama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima. Raznolika su bila čeljad koja su tu zapela na svom putu.
Suljaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaludjer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s njima mlada i lijepa
Osim ovih stranaca sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I po vazdan se čula šala, smijeh, pljesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj daski od igre šeš-beš, roktanje i cika putene i besposlene čeljadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetnje i to svi zajedno.
Medju poslednjima je stigao Gjerzelez. Pjesma je išla pred njim. Na bijelu konju, krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite bile bijelca po očima, a dugi čistim zlatom vezeni, čevkeni na Djerzelezu sjali su i poigravali na vjetru. Dočekalo ga ćutanje, puno udivljena i poštovanja.
Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. Sluge mu prihvatiše konja. Kad sjaha i podje prema kapiji vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao ljudi koji nisu navikli da hode pješice. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. Nazva nabusito i nejasno merhaba i udje u kahvu. Sad kad je sišao s konja, kao s nekog pjedestala, poče da se gubi strah i respekt i kao da se je izjednačio s ostalima počeše mu prilaziti i započinjati razgovor. On je rado razgovarao, zanoseći malo na arnautsku, jer se mnogo godina vrzo oko Skoplja i Peći. U govoru je bio nevješt, svaki čas mu je nedostajala riječ, kao što to biva kod ljudi od djela, i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima, kao u kunića, u kojima se nije razlikovala zenica.
Za nekoliko dana je posve iščezao čarobni krug oko Gjerzeleza; jedan po jedan približavali su mu se ovi bjelosvjetski ljudi s nesvjesnom željom da se s njim izjednače ili da ga podrede sebi. A Gjerzelez je s njima pio, jeo, pjevao i kockao.
Već sutradan je ugledao Venecijanku, gdje ulazi s pratnjom u odaju. Nakašljao se i udario rukom po koljenu i dva put je viknuo za njom:
— Aman!
Gjerzelez je planuo. On je skakao od same
U to se dogodi da od Rogatice stiže i Bogdan Cincarin, pjevač poznat u po Bosne; čim on zapjeva osvoji odmah i zanese vas han. I fratri su osluškivali iza prozora, a Gjerzelez izgubi mjeru i pamet. Raspasao se i oznojio pa sjedi medju mještanskom momčadi i hanskim gostima, pred njim sir i rakija; oni se izmjenjuju odlaze i dolaze, a on bez prestanka pije, naredjuje i pjeva, krivo i nisko svojim teškim i predubokim glasom. Alčaci se rugaju s njim već bez imalo straha i obzira. Bogdan Cincarin mlad a posijedio, zabacuje glavu, (gornja mu usna lagano podrhtava) i pjeva, pjeva, a Gjerzelezu se čini da mu dušu vuče i da će, sad na, izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. A onaj lola Fočak sjedi do njega i ruga mu se da se svi krive od smijeha, samo ga Gjerzelez blaženo, razrogačeno gleda, grli i cjeliva u rame, dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkinji. Hoće da ide po nju, da je otme i posadi kraj sebe. Handžija se već pribojava skandala, ali ga Fočak sa obješenjačkim, nadmoćnim smiješkom zaustavlja.
— Kud ćeš, bolan? Nije ono handžinica s Metaljke,
A Gjerzelez sjeda pokorno kao dijete i rastavlja da pije, puši, pjeva i plaća, dok mu se i momčić što poslužuje iznad glave krevelji.
Dva dana terevenči Gjerzelez s društvom i doziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svoju ljubav, mucavo, nejasno i smiješno; ljudi ga tapšu po ramenu, lažu da mu je poručila ovo ili ono, a on se odmah diže da ide gore po nju, dok ga Fočak, koji je potpuno zavladao njim, ne zaustavi i posadi, svjetujući ga i magarčeći da se vas han trese od smijeha.
Trećeg dana, nekako o užini, porječkaše se Fočak i Gjerzelez, bezrazložno, kao ljudi u piću i besposlici. Fočak se šeretski uozbiljio.
— A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti?
— Jok, jok, džanum! dere se Gjerzelez, a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za nju bori.
— Bogme, ko prije djevojci onog i djevojka, uvjerava jedan sa strane.
— Krila da imaš, krila da imaš, more! — vrišti Gjerzelez Fočaku, unoseći se i kazujući više rukama nego riječima.
— A vi se potecite; metnućemo jabuku na košiju, pa ko prije jabuci onoga je djevojka, svjetuje ih posve ozbiljno jedan Mostarac, udešavajući tako dogovorenu komediju.
Gjerzelez odmah djipi na noge, omahnu oko
Izidoše na ravan, pred han. Na direk od ljuljačke objesiše o koncu uvelu, crvenu jabuku, zategoše konac ispred dvojice trkača i iskupiše se svi, podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući. Jedni se užurbali oko trkača, a drugi gledaju iz daljega. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe, a Gjerzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom pa došo još zdepastiji i manji. Jedni se klade za Gjerzeleza, drugi za Fočaka. Mostarac dade znak; konac puče, a oba trkača jurnuše.
Leti Gjerzelez kao krilat, a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu, kao kad varamo djecu da trčimo tobože za njima. Gjerzelez trči ko da zemlje ne dira, Fočak tapše rukama, a gledaoci se savijaju od smijeha. Pljesak, vriska i smijeh.
— Ha, Gjerzeleze!
— Ačkosum, magarče!
— Ha, poteci, Gjerzeleze, sokole!
— Aferim kenjčino!
Odmiče Gjerzelez i biva sve kraći, kao da mu noge ulaze u tijelo. Poduzela ga bijesna snaga, čini mu zadovoljstvo ovaj napor, meka ledina i svježa struja zraka. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga
Medju gledaocima urnebes. Jedni taru suze, a drugi polegli po travi pa se samo valjaju od smijeha. Debeli beg iz Posavine se drži rukama za trbuh i odhukuje. I suhi, službeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima.
Gjerzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci, a onda se okrenu, vidje da nema Fočaka i odmjeri ih, kao da ih iz daljine bolje vidi. Nisu mu mogli razabrati izraz lica, ali taj pogled je bio opasan. U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali. Daljina i odstojanje su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s njima. Sad kad je bio tri stotine koraka daleko od njih i valjao se prema njima, mrk i težak, kao da ih naglo osvijesti taj razmak; i najbezbrižnije medju njima ispuni strah. Više nije bilo sumnje da je srdit i da nešto smišlja. Prvi iščeze Mostarac, a zatim jedan po jedan stadoše otpadati u svoje sobe. Neki zadjoše za han i izgubiše se u ljeskovoj šumi.
Dok se Gjerzelez primakao ne osta na ledini ni žive duše. U travi se bijelila jedna marama, ostavljena u hitnji i strahu. Ta praznina ga do kraja ražljuti.
Onako raspojas i zadihan on je razroko, još uvijek u nedoumici, gledao u kapiju, gdje su se
Gjerzelez je spustio ruke niza se, malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak, mrk kao oblak i jak kao sama zemlja. Nije znao šta da počne i na kog da udari. Onda se okrete i po hanu stade ršum i lom. Neko dijete koje se, ne znajući šta je, ne bješe sakrilo ispusti iz ruku džugum i pobježe pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge. Čuše se konji u štalama, a u svom ostalom hanu nije bilo ni mačke; sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha i zorta. Ta tišina je Gjerzeleza još više dražila i izazivala. Udarao je na vrata, ali su sva bila, kao ukleta, zatvorena.
Ne znajući ni sam, od srdžbe šta čini, stao
— Kučko! Kučko!
Glas je bio tup od ljutine,
Jahao je kasom, mekotom i prečacem; da on vidi kakvi su ti provaljeni puti i koji su to od-plavljeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi!
Za njim je ostajao han, još uvijek u prestrašenom ćutanju.
Na Uvcu je Gjerzelez preskočio rijeku i podbio konja tako da su imali svi binjedjije i pribojski džambasi posla; privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta, a Djerdjelez je samo ćutao, sagibao se, ogledao kopita, i nije smio da u oči pogleda konju. Nudio je zdravu medžediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas.
Bio je šutljiv i nemiran i, što je rijetko bivalo, Gjerzelez nije mogao da jede! Od kako je iz Višegrada odbila mu se hrana. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo, ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo.
Drugo veče je izišao iz kahve, prigledao konja i bio zadovoljan jer je vidio da ide na bolje. Uputio se nekim puteljcima prema drumu. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda, i studeno. Vrludao je dugo, a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaludjera. Bio je poguren ili se je samo činio, da stariji izgleda.
— Jesi li ti, papas, odavle?
— Nisam, beže, nego zanoćio, veli kaludjer meko, a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom. '
Gjerzelez je koračao napred, i sam se čudio što govori s kaludjerom.
— A bogati, papase, jesi li ti nahodio u vašim knjigama, je li djunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere — gleda Turčina?
Kaludjer se uzvrtio i utanjio pa sve uvija dok se konačno, valjda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi, ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka šarena cvijeća pa tako i ljude raznih vjera, da je htio da smo svi jedne vjere. On bi to, bezbeli, i učinio, a ovako kad je On tako uredio onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i ženi svoju vjeru.
Kao uvijek kad sluša drugog, Gjerzelezu se činilo da govori pravo. U razdražljivoj šutnji on je nastavio put. Nije mislio ni na šta. Na jedanput se okrenu licem u lice kaludjeru kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio.
— A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju?
— Eto tako — u nas zar taki adet, šta li. Ko ti zna, ženska, ćorava posla. To mi kaludjeri ne znamo; nemamo žena pa i ne znamo.
— Hm!
— Još jedan čas ga je gledao a onda se hladno okrenu i podje brže. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. Kaludjer je,
— Laku noć!
— Bog ti na pomoć, beg-efendija; eisadile! vikao je kaludjer odmičući brzo.
U jutro su Gjerzeleza u ranu zoru probudili glasovi, smijeh i pjesma. To su bile ciganke što su se umivale ispod mlinova, prskale vodom, vriskale i šibale vrbovim grančicama. Bio je Gjurdjevdan.
U kahvi zateče dva brata Morića. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven radi svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na hadžiluku. A oni bijahu lole i rasipnici, nasilni i sramotni, daleko poznati po zlu.
Mladji je učio stambolsku medresu pa pobjego čim mu je otac umro i dao se s bratom na skitnju i raspušten život, ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitanja ostalo je njegovo lice kao što je bilo golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta, samo su mu oči, nečedne i zelene, starile i pod nabuhlim vjedjama kao da su venule. A stariji je bio visok i blijed, nekad najljepši momak u cijelom Sarajevu, s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. Samo je sad već njegovo lice bilo hladno i mrtvo; on se raspadao potajno od pogane bolesti, a niko mu nije znao lijeka do jedan
Upitaše se za zdravlje, oni su bili stari znanci i uzeše piti. Braća opaziše promjenu na njemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti.
— Šta je, šta si se smrko? — Ostarilo se, Gjerzeleze, bogami!
— Pozdravila te Darinka iz Plevlja, kaže od kako si ti otišao spava sama.
Gjerzelez je ćutao. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica, i sa samim Gjerzelezom on je govorio povjerljivo i prijateljski. Mladji se tek smješio.
— Asli si djunup jutros, smije se stariji Morić, bezglasno i kratko.
A on ih samo gleda. Sve je u njemu mirno, bol se slegao i srdžba se ohladila, samo mu je još teško. Gleda ih i dolaze mu kao djeca, neuka i luda, kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku
Na vrh brežuljka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima, a otvorena prema zapadu. Tu je bio ciganski dernek. Gorile su vatre. Tukli bubnjevi, udarale krnete i šargije. Kolo nije prestajalo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haljina; prevladavala je crvena. Pilo se, jelo, trčalo, smijalo, valjalo i bez prestanka pjevalo.
Kraj jedne vatre su sjedili Gjerzelez, Morići i neki momci iz Priboja. Pili su rakiju; Gjerzelezu se isprva činilo da je kisela. Ali svi su ga nudili mezetom, a dan je bio topal i lijep; pilo se, i kad god bi iskapio do dna on bi vidio vrhove tamnih borova kako se nišu na proljetnom nebu.
Upravo mu je jedan bakal govorio.
— Kad sam čuo, džanum, da si ti došo, zatvorio sam namah dućan, idem, rekoh, da ga vidim, pa eto...
Kad ga prekide pljesak i smijeh i svirka se zbrka i pomješa: na ljuljačku se popela Zemka.
Ta Zemka je bila puštenica, i to već po treći put, vitka, zelenih očiju i bijela mimo sve ostale ciganke. Kažu, niko joj nije mogao na kraj stati.
Ljuljačka je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom, s ledja su je
Zemka se nije zaustavljala; vidilo se da teško diše i da je blijedja, ali ona se dizala i dizala, i svaki put kad bi bila na najvišoj tačci otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Isprva su je svi mučke i udivljeno gledali, ali domala započe smijeh i pijana graja. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula.
— Aha! ’vamo pogledaj, Zemko!
— Nemoj, pašće, jadna!
— Ako, na meko će!
— Evo joj jastuka!
— Ha, ha, h-a-a-a!
— Jih! Ljuljni, Zemko!
A Zemka se umorila. Cigančice je prestaše otiskivati, zamasi su bivali sve manji, još se njihala samo svojom rodjenom težinom, sve manje, sve manje, dok joj se noge ne dotakoše trave i ona sidje, zanesena i nasmijana.
Gjerzelez sjedi i gleda, topi se i širi ruke — zbogom pameti! — ponijelo ga veselje i ljepota i one dimije od džambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i vedrim nebom. Kao da se njegovoj žalosti prohtjelo da se sva od jednom prometne u objest i veselje. Samo jedan čas mu bi nekako i žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gnjevne odluke s druma, da ne će u svojoj blizini više nikad „ništa što je žensko... Ni mačke!... Ni mačke!...“ Ali na jednom ciganke, pošlje duga sašaptavanja i dogovora, složno zapjevaše:
Razbolje se Gjerzeleze, Aman, aman!
Diže se hajnak i vriska, svi pogledaše u njega, a on ne vidje više nikoga. Oči mu zažagrile i lice sja, a osjeća da je nemoćan, i lak je, a nikako ne može da se digne.
Tu su pjesmu ispjevale srebreničke ciganke neke godine, kad je Gjerzelez svo proljeće ležao u Srebrnici, jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod pendžer. A on se ne sjeća ni onog petka, ni pendžera, ni Nuribegove kćeri koju je davno zaboravio. Samo se sjeća kako je slab i ranjen ležao; ispod otvorena prozora mu pljuska i šumi nabujao potok, na brijegu je djurdjevdanski dernek i ciganke po prvi put pjevaju o njemu, pjesmu im dodaje brijeg brijegu, ječi i šumi sva srebrenička kotlina od pjesama i potoka, a on leži i tako je
U posljednje dane nije gotovo ništa jeo, pa ga piće obuzima naglo. Sunce je zašlo. Ide hladan vjetar, šume borovi; dim sa vatara biva modar, sumrak se spušta.
Gjerzelez naredjuje ciganinu da mu svira viš glave, na tanku žicu, pa svaki čas uzmahuje rukom i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio, a stariji Morić mu zaustavlja ruku i miri ga. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku. Zadržavaju ga Morići i smiju se; osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Grohot i tresak, a Gjerzelezu se jezik plete.
— Ona je... moj dušmanin.
Otima se, diže, širi ruke i polazi put Zemke koja stoji medju cigankama kraj ljuljačke i glodje crvene arnautske šećerleme. Raspaso se pa mu spadaju i boraju se čakšire, i onako kratke noge mu izgledaju još kraće i još deblje, otpaso mu se pojas od ibrišima višnjeve boje pa se vuče za njim, poliven rakijom i umrljan pepelom. Jedva se drži na nogama, krivuda i smjera čas lijevo,
— Ha, drži ga zemljo!
— Povuci, potegni!
— Jaalah!
A cigančad što su se ispela po granama gadjaju ga iz potaje suhim šišarkama. Vraća se, sjeda i pije i upada u pjesmu.
Mrak pada. Svijet se pomalo razilazi, a Moriće i njihovo društvo tek poduzelo piće, terevenče i jednako tjeraju šalu s Gjerzelezom koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik, dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. Svirači hoće da im odu, oni ih zaustavljaju najpre lijepim pa onda na silu, psuju im majku cigansku, nude im novce i tuku ih, naizmjence.
— Dockan je, pustite nas, slatke age!
— Ne vidi se, more, daleko nam je kućama, izginućemo!
Na jednom mladji Morić skoči, njegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman.
— Posvijetliću ja vama sad, za dušu vam se firaunsku!
On se diže i uze veliku glavnju smrčevine; držeći je u stranu, jer ga je dim gušio i iskre obasipale, uputi se, lagano se povodeći, ravnicom. Na zapadnom, otvorenom obronku je stajao plast sijena, ogradjen plotom od ševara i očupan i izgrižen sa strana, dokle su mogla goveda da dohvate.
— Aman, aga, šta učini? Povješaće nas kadija sve.
— Sikter, more, i ti i kadija.
— Ne, neće oni na vas, nego nas cigane; reći će: eto, cigani zapalili kadijino sijeno. Uh!
I oni čaršinlije se prepali, ako su i pijani vide: odviše je. Samo oba Morića sjede, pucaju iz malih pušaka, pijuckaju i gledaju u plamen, trepćući.
A Gjerzelez posrće, podalje u polumraku za posljednim cigankama i lovi Zemku. Usiljava se da trči što bolje i bijaše je dobro pristigao kad ona najednom zakrenu na lijevo i izgubi se na putu koji vodi izmedju njiva. Gjerzelez se nije nadao tako naglom zaokretu; onako krut, težak i pijan kad se jednom zaletio on se nije mogao zaustaviti, predje obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge ali kako je obala bivala sve strmija izgubi ravnotežu i skotrlja se ko klada sve do u potok. Pod rukama osjeti vlažno kamenje i
U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu, pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. Penjao se i otiskivao, pridržavao rukama za travu i ogranke, odupirao se koljenima, idući sve više na lijevo gdje je obala bila manje strma, i sve je to činio kao u snu.
Nakon duga vremena i mnogo napora on se nadje na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Bilo je tamno. Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. On pade na koljena, dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom; bio je izišao na mjesto gdje je izgoreo plast sijena. Tako je ležao potrbuške, upirući se na ruke. Bilo mu je mučno. Pod njim je u hrpi crnog gara bljesnula još gdjekad po koja iskra. Čulo se kako psi reže i glodju ostavljene kosti. Sa jednog bora pade šišarika i dokotrlja se do njega. On se osmjehnu.
— Ne gadjaj se, Zemko, rospijo... vamo dodji!
Nikako ne može da se sabere. Prisjeća se da je htio nekog da bije; htio je nekog da upita šta je ovo s njim, ali bilo se naoblačilo i kasna noć; i nikog nije bilo, ni koga da pita, ni s kim da se bije.
Bedan, nesrećan, slavan i smiješan, tako je obišao Gjerzelez po carevine. O njegovim doživljajima toga ljeta zna se veoma malo; i on sam ih je odmah zaboravljao. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgidžijama iz Selamika.
U oči samog ramazana stigao je u Sarajevo.
Tri dana prije njegova dolaska pogubljena su nad Kovačima, na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje, oba Morića. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. Proveli su ih kroz svo Sarajevo. Išli su, vezani, kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti; oko njih toske i zaptije. Za njima je ostajao lak oblačak prašine. Svijet se je obazirao.
Kad su bili kroz donju čaršiju, počeše da im dobacuju pogrde. Čaršinlije su skakali sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražili po zemlji nanule.
— Ahaa!
— Hajduci!
— Sikiru za domuze!
Tako su ih vodili do Tašlihana.
Nisu ih smaknuli kraj Miljacke, ispod Latinske Ćuprije gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana, a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili i leš bi se dugo vrtio, kao vreteno. Njih su pogubili brzo i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama. Majka im je izdahnula, bez jauka, kad je s dihvanane ugledala gdje ih vode.
Njihova velika kuća sa bezbrojnim oholim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana, ostala je tamna i pusta. Samo je u jednoj od donjih odaja gorila svijeća. Tu je, venući od sušice, ležala sestra dvojice Morića sa plavom glavom na vrelim jastucima i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadilje Angje koja je potajno snovala da je, bar u čas smrti, pokrsti.
Poslije prvih jesenjih kiša i vjetrova bile su sarajske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesenjih dana u zraku i na kućama, i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. Leti zrakom paučina kao svila.
Bio je ramazan i danju je sve mirovalo ali noću se grad prolamao od svirke, sijela i ašikovanja po mahalama. Dućani puni voća i kahve pune ljudi bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širi oštar i zagušljiv zadah masla i pržena šećera. Prolaze buljuci žena a pred njima po jedan muškarac sa velikim fenjerom.
Gjerzelez ide, opaljen i lak, u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku. Sva su mjesta mila; čeka ga mnogo radosti; puno obećaju dani i ljudi.
Redom su ga pozivali na iftar. I jedno predveče, kad je, idući Bakarevića kućama, prolazio izmedju Kršle i Turbeta zastade pred kućom na uglu. Jedna starica, izmećarica smežuranih ruku, je kumala sitnim pjeskom avlinska vrata, kad se jedno krilo na pola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. Ona dodade nešto sluškinji i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima.
Kao uvjek kad bi ugledao žensku ljepotu on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima i svako razumijevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih. Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni na čas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!
Jedan čas je gledao, raskoračen i zažmirivši malo na desno oko, a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući podje prema njoj. Djevojka ga ugleda na vrijeme, trže staricu za rukav i uvuče je u avliju — Gjerzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti vrele djevojke — a onda tresak, i on ne vidje ništa do, pred samim nosom, veliku bijelu plohu avlinskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal. — Tako je stajao. Još je ostalo malko sada
— Vidiš!..
I u nesvjesnom čudjenju nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značenja, kao što čini čovjek koji se žestoko uduri.
Sad je bilo mračnije. Iza Kršle su kosmati i krivonogi suarije strugali zagorele karavane od pilava pripravljajući se za iftar. Gjerzelez podje uz brijeg.
Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećanje. Jeo je a jelo ga je ujedalo za srce. Iza večere, kad su ležali na šiljtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći ne može održati i ispovjedi se mladom Bakareviću, vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugljivim osmijehom. Pričao je sve, i pričajući i sam se čudio da je cio dogadjaj, kad se drugom kazuje, tako malen i neznatan. I nehotice je širio, uvećavao i uplitao sjećanja iz drugih susreta. Gušio se riječima.
Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta. Septembarski dan, i sinoćna gorčinja gorčina. Visok bijel zid, teška zatvorena vrata, a preko zida proviruje loza.
Prema kući je bila halvedjinica iz koje ga neko viknu. Sa mirnim poštovanjem ga pozdravi jedan stari poznanik Arnautin. Bio je sin prizrenskog trgovca, ali je živio uvjek po svijetu „u trgovini“, a u stvari se je satiro idući uvjek samo za jednom strasti. Sad je od svojih zemljaka halvedjija
Kad Gjerzelez udje, izidjoše halvedjije iza pregratka, gdje su muklo dahćući mjesili šećer i tijesto i prostriješe im hasuru da sjednu. Obojica su nastojali da sjednu licem prema ulici i vratima. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žedj govorili su isprva veoma malo, i pogledali svaki čas napolje. Gjerzelez se prvi povjeri i ispriča mu „sve“. Kad Arnautin ču nbradova se bez imalo surevnjivosti, njegovo lice žuto s dubokim borama i njegove ugašene oči oživješe i planuše. Povedoše govor kao prijatelji. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima Arnaut je govorio polako i rastavljajući riječi:
— Ona je kao kruška jerbasma, glatka a meka. — Asli je žena latinskog mileta vruća od svake druge žene.
I oni počeše dug i strastven razgovor, turski a šapatom. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom koji mu je uvjek ležao kao neugopna sjena na licu. Od njega je saznao sve o toj djevojci.
Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poljaša, nesrećna rad svoje ljepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Na kuču su im udarali rad nje. Nikad nije smjela izlaziti. Svecem bi je vodiji zorom na ranu misu u Latinluk, i tad umotanu u bošću kao Turkinju, da je ne prepoznaju. Rijetko je silazila i u avliju jer je odmah
Dešavalo se, poslije burnih večeri, kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašljivali se ispod prozora i udarali na vrata, da bi je majka, ni krivu ni dužnu, grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu", da je rad nje grad lud i kuća nemirna, a ona bi je slušala, skopčavajući ječermu na grudima, bez tračka razumjevanja u velikim očima. Ona je često po vazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom proklinjanom ljepotom. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud se mučila, u svojoj velikoj nevinosti, da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na njoj što zaludjuje muškarce i rad čega se uspaljuju i mame oko njine kuće askeri i balije, i rad čega to mora ona da se krije i stidi a njeni da žive u strahu. I svaki dan je bivala ljepša.
Otad zaredaše Gjerzelezu popodnevi u halvedjinci. Počeše se kupiti i neki Sarajlije. Dolazio je mlađi Bakarević, pa Dervišbeg sa Širokače, ridj i podbuo od pića a sad, radi posta, ljut kao ris; i Avdica Krdžalija, sitan, mršav a žustar kao vatra, poznat ukoljica i ženskar. Tu, u polumračnoj halvedjinci, gdje je svaka stvar bila potamnjela i
Sa gorčinom u upaljenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću Gjerzelez ih je slušao, smijao se pa i sam pokatkad pričao, zaplićući se i uzalud tražeči riječi. A pred njim je uvjek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih pendžera.
Jedno popodne isprebijaše od čamotinje i zlovolje nekog somundžiju, rišćanina, što je prošao pušeći. Pokušali su da zavade, za zabavu, Arnauta i Gjerzeleza radi djevojke, ali uzalud, jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevnjivosti. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko vikne:
— Gle, Katinke! Kako si, Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema.
Kad ču Arnaut, samo što strignu očima i bez šuma, kao lasica, klisnu prema vratima. A Gjerzelez za njim. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu. A napolju nigdje nikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća; iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. — Svi su se dugo smijali. I Gjerzelez se smijao.
Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu, jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika,
Sutra popodne zateče Arnauta i Gigušu. Arnaut je kimao glavom.
— Hej, hej otišla, otišla!
— Otišla, bora mi, efendija, ima dva dana. Odveli je, kazuju mi, prije sabaha; i sad daj znaj, dušo, gdje je. Zapazili zar gdje se vrzete oko kuće, a mnogo vas je, pa vele, da sakrijemo djevojku. To je, dušo, ništa drugo. A sad daj je nadji.
Stara je snizivala i dizala glas, nišući glavom kao nad gubitkom. Arnautin je gledao preda se. Nije se nikako moglo znati šta misli.
Gjerzelezu udari krv u glavu. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od neki dan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu) uzbuni i prevrnu sve u njemu. Kao da se steže i smrknu halvedjinca; krvavi mu dodjoše i baba i Arnaut; okrenu se i kao slijep izidje na ulicu.
Nadimao se od gnjeva. Ne moći do te vlahinje; nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razliti! (Novi val krvi zapljusnu). — Ili da ovo
Išao je tup i ubijen. Nijedne misli u glavi, samo se crven oblak jedan za drugim diže i rasplinjuje. Nije se osvrtao, a za njim je ostajala bijela šutljiva kuća i mračna niska halvedjinca.
U Kršli su se vježbali trubači; jednolična melodija vojničkoga marša se svaki čas prekidala i ponavljala. Sunce je dobro sjalo. Odjednom ga steže oko vrata i proli znoj. Išao je niz Miljacku; ispod njega rakite i vrbe zelene, ali s tragovima još proljetnih poplava. — Dobro je da je put niz Miljacku tako ravan i tako dug; da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati.
Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo, sad već s jasnom namjerom, u donje Tabake. Tu udje u jedno malo dvorište s visokom kapijom. Pod njim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih poseta! U maloj i lijepoj sobi, u prigušenom svijetlu zavjesa od tanka bijela ćezećeta sjedila je, s mirnim očima i bijelim rukama, Jekatarina, kao da čeka.
Ta Jekatarina je bila kći jednog ljekara, koji je došao nekad iz Odese. Govorili su da jeGruzijanac
Gjerzelez ju je poznavao iz prijašnjih noći. Ona se iznenadi danjem posjetu; ustade, a on reče mirno, s vrata;
— Jekatarina, došao sam do tebe.
— Neka, neka, dobro došo! govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke.
Sjeo je na kratko šiljte, a ona ostade stojeći, malko prignuta. I odmah poče da ga raspasuje. —
Poslije je legao položivši glavu na njen skut, dok mu je ona milovala suncem opaljenu šiju. Pripio je lice uz tanko tkivo njenih dimija; pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene, ublažene i daleke.
I ta ruka što je osjeća na sebi, jeli to ruka žene? — Mlećauka u krznu i somotu čije se tijelo, vitko i plemenito, ne može ni zamisliti. Ciganka Žemka, drska i podmukla a mila životinja. Gojna udovica. Strazna a prevena jevrejka. I Katinka, voće koje nije u hladu. — Ne, to je ruka Jekatarine. Samo Jekatarine! Jedino do Jekatarine se ide ravno!
I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad do kraja ne domišljena a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žena tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pregje, a prelaze svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže? —
Mala ruka ne prestaje da ga gladi, vješto i znalaški, niz kičmu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u njemu. Govorio je kao u snu, nepomičan.
— Koliko sam svijeta vidio, Jekatarina! Koliko sam ja svijeta obišo. —
On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali; i prekinu se. Bio je miran u sanjivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i dogagjaji. Silom je sklapao oči. Htio je da produži taj čas bez misli želje, da što bolje otpočine, kao čovjek kom je dan samo kratak odmor i kome valja dalje putovati.