У ћелијама : ELTeC издање

српски Converted by checkUp script for new release Converted by checkUp script for new release

SVETOZAR ĆOROVIĆ

U ĆELIJAMA

ZAGREB 1919.

IZDANJE „MATICE HRVATSKE“

ŠTAMPA KUZME ROŽMANIĆA U ZAGREBU

Otac Melentije ostavi sasušene i izmrvljene trave, koje je mršavim prstima prebirao i razvrstavao. Podiže glavu. Uprijevši na oca Prokopija velike, vlažne oči, u čijim se zjenicama ogledao i svijetlio zlatasti plamen voštanice, što je dogorijevala na stolu, mučenički zavapi:

— Ubi nas Iguman, brate... Ubi nas... Ja znam, na priliku, da mi je suđeno da mlad preminem. Ali on će najmanje za godinu, za dvije, ubrzati smrt moju.

— Ubrzat će i našu, kuga ga umorila! — dočeka Prokopije živo, gladeći se po raščupanoj kosi, koja mu u širokim, kovrčavim pramenovima padala po licu i po ramenima. — Zakleo se krvnik da nas upropasti.

— On zna, da meni trebaju samo jaka jela, — nastavi Melentije bolano i spusti ruku na prsa, odakle se čulo oštro, testerasto škripanje, slično udaljenom škripanju nepodmazanih kola. — Zna, brate, pa mi, za inad, ne da mesa nego dva puta u nedjelji. Nagoni me nečovječno da postim sve poste, s petkom i srijedom po vrhu.

Prokopije dohvati počađale mumakaze, sa prebijenim držaljem, da usekne voštanicu. U zabuni useknu je prstima i, oprživši se, visoko izmahnu rukom i opsova nešto.

— Bre, nije meni do jela, — okresa nabusito. — Nek mi da suha hljeba, pa ću mu biti zahvalan. Ali stegu, stegu ovu ne mogu podnositi... Jesmo li robovi njegovi, šta li smo?... Udario stotinu nekakvih propisa i po tipiku i mimo tipik, pa daj da sve to čudo popamtimo i da se svemu pokoravamo!... Te ne smiješ se obući kako hoćeš, te ne smiješ ići kud hoćeš i kad hoćeš, te ne smiješ čitati šta hoćeš!... Ne smiješ se ni razgovoriti, ni razveseliti, ne smiješ opsovati, protestovati... Ubi nas, krvničku li mu mantiju njegovu!

— Jelo!... Jelo! — zašišta Melentije uzdišući, a blijeda donja usna trza se, a pramen brade ispod nje kostreši se kao da je jelo već na stolu pa mu se gadi. — I sjutra kupus!... Grah i kupus!

— Stega, bre!... Stega!

Iz najbližeg prikrajka, iz modrikaste polutame, tupo zagrmi surov i oštar glas nečiji:

— Onaki vama i podobajet, pasji sinovi!

Obojica se okrenuše i pogledaše tamo. Na krivoj tronožnici stisla se, skupila mrka prilika, golema, kudrava, razbarušena. Opustila preko uzdignutog koljena veliku, sličnu šapi, ruku, među čijim se prstima rumeni vrh pripaljene cigare kao oko u jarebice. Kako je bila okrenuta u stranu, lice joj se nije ni moglo zagledati. Samo je iz čupave brade visoko štrčao zakučast, mesnat nos, ispod koga je, kao iz dimnjaka, kutljao dim duhanski i, klizeći niz opušteni desni brk, povlačio se po sobi.

— Zar i ti, oče Janjićije, protiv nas? — zapita Melentije, naizmjence mirišući trave, sa kojih se lagano osipa sjemenje i kao sitan biser niže se na pregibima podvijene mantije, — Zar smo i tebi skrivili?

— Skrivili ste mi, čim ste rđe i rđakovići, — opet zagrmi glas iz prikrajka, a desno koljeno zaigra uzdižući se na više. — Od sagniglava i slapčina niko mi mrži nema!...

Prokopije, uvrijeđen, zareža:

— Zar mi sagniglave?

— Kukavica i ne zna ništa drugo nego kroz čitavu šumu vavijek zapomagati: kuku, kuku i kuku! — zahukta Janjićije uobljenim glasom, podražavajući glasu kukavice. — A ni vi ništa drugo ne radite nego zapomažete: kuku, kuku, kuku!.. Kuku će vam i biti, huncuti jedni!... Ko je naučio da vazda jauče, da Bog da i sveti otac Vasilije, jaukao do groba i nikada se ne utješio!... A ko hoće da zapjeva, svakom će se zlu muški oprijeti, svakoj sili odoljeti i zakliktat će naposljetku ko soko oštrooki, da ga začuju brda i planine!

Prokopije zapita podrugljivo:

— Pa šta ćemo raditi?... Hoćemo li se odmetnuti u hajduke, ko što si se i ti odmetao?

Janjićije se lagano izdiže, ispravi. Onako stasit, golem kao da zaprije glavom u crnu, počađalu tavanicu, iz koje se katkada polako točila crvotočina. Raširi snažne ruke, koje se izviše iz širokih rukava izblijedjele mantije i protegnu se, zijevajući.

— Odmetao sam se, jer sam bio čovjek, — izbaci ponosito. — Bog me nije stvorio da uzdišem, nego da se rvem sa svakom silom i nasiljem... Otac rođeni bio mi siledžija, pa sam se i njemu opirao. Oteo sam se i njegovoj sili. Kad je htio da me nemilom ženi, uskočio sam u kaluđere, za inad... Na tursku silu, čim mi dodijala, udario sam: prihvatio za pušku, otišao u goru i krvio se. Desetak zlikovaca, moleći Boga, opremih na onaj svijet i ne kajem se ni malo... Da smo mi bili slapčine kao vi sada, još bi Turci ovuda žarili i palili... Ali ih skrhasmo... I svačiju silu skrhat ćemo, ako zdravlja bude!

— Osim Igumanove, — dopuni Prokopije jetko, pa i on zijevnu.

— Ja se ne bojim Igumana, — muklo okresa Janjićije.

— On ti zapovijeda.

— Ne slušam ga.

— I ne možeš ga oboriti.

Janjićije se zaljulja prema svijeći da pripali novu cigaru. Zapita oštro, izazivački:

— Ja ne mogu?

— Ne možeš.

Melentije, bojeći se svađe, odstupi od stola i umiješa se među njih. Svoju suhu ruku, koja je bila žuća od voštanice, spusti na rame Janjićijevo. Nekako moleći protepa:

— Ostavite... Može nas čuti.

Janjićije zadrhta. Nozdrve mu se raširiše, sitni nabori oko očiju počeše se skupljati, a opušteni brk zaigra iznad čupave brade.

— Neka čuje. Hoću da me čuje! — viknu glasnije da bi ga i na avliji čuli.

— Kaznit će.

— Mene?... Mene da kazni? — I odiže ruku, kao da će smožditi Melentija. — Nema on te snage... Za bradu ću ga, pa pod noge.

— Ne smiješ, — opet će Prokopije, dražeći ga. — Izbacit će te iz manastira.

— Ja sa branio manastir od Turaka bolje od njega! — odgovori Janjićije vatreno.

— Svejedno... On nam je gospodar.

Janjićije opruži golemu šaku i sav se nage prema voštanici. Uze je i odiže iznad glave. Blijed odsijev zaigra mu po mrkom, smežuranom licu i osvijetli duboku zarezotinu na čelu, trag nekadanje rane, koja mu široku lijevu obrvu dijelila na dvije polovine i zbog koje mu lice i u ljutini uvijek imalo nekako nasmijan izraz.

— Tako mi Boga i svetog oca Vasilija, — reče svečano, — nikada mu se pokoriti ne ću. Okuša li silom, skrhat ću mu silu i oborit ću ga!

— Ne ćeš!

Janjićije, razljućen, izmahnu voštanicom i baci je Prokopiju na glavu. Prokopije, zarivši sve prste u kosu, brže-bolje odskoči. Izvi se i rasturi Melentijeve trave po ispljuvanom podu, koji je bio prošaran bezbrojnim pahuljama razderanih hartija i zgnječenim ostacima popušenih cigara, od kojih se neki još i sada dimili.

— Šta vam je?... Šta je? — bolno zastenja Melentije i s nategom podiže svijeću, koja je još i na podu gorjela. — Zar tako valja?

— Tako, — prezrivo odgovori Janjićije. — Nevjernicima treba voštanicama utjerivati pamet u glavu.

Neko tiho zakuca na vrata i nekako plašljivo prihvati za štekavicu.

— Ko je? — zapita Prokopije brzo popravljajući iskušljanu mantiju, na kojoj se, kao na uskršnjem jajetu, polako smrzavale šare od voska, što je malo prije nakapao sa svijeće.

— Iguman! — šapnu Melentije pogurivši se.

— Ko je?

Uski, napuknuti kanat otvori se škripeći i jajasta glava nečija, do obrva utonula u izlinjalu šubaru, promoli se iza njega. Grahoraste, lukave oči, koje su nekako kao po zejtinu plivale, zaustaviše se na Prokopiju.

— Smije li se tamo? — zapita ponizno, ulagujući se.

Prokopije, zadovoljan što baš njega pita, što ga drži za najstarijega, možda i za Igumana, isprsi se malo. Namrgodi se i naduveno zapita:

— Ko si ti?

— Ja sam Jevrem.

— Kakav Jevrem?

— Jevrem, koji želi da postane Jeremije, brat vaš isposnik.

— Ne rugaj se, pasji sine, nego ulazi i kaži šta tražiš, — okosi se ljutiti Janjićije i, zgrabivši ga iza vrata za zakopčanu jaku od košulje, uvuče u sobu. — Šta ćeš?

— Hoću da se zakaluđerim.

— Ti?...

Prokopije, ljutnuvši se što se Janjićije umiješao i time ga snizio u očima pridošlice, pristupi i pitomije zapita:

— Zboriš li ozbiljno?

— Ozbiljno.

Odgovarajući, Jevrem nikako nije mogao da gleda u oči pitaču. Lukavo, ispod oka, mjerio je čas Janjićijev nos i široki mu pojas, okićen drškom od noža, što je provirivao ispod razdrljene mantije, čas Melentijeve ruke, koje su neprestano razvrstavale razbacane trave, čas malo prozorče, u kome se ogledala čitava tijesna ćelija sa voštanicom na starome stolu i sa nejasnim siluetama kaluđera unaokolo.

— A znaš li ti, jadan ne bio, sve tegobe, koje te u ovom životu čekaju? — zapita Prokopije, hvatajući ga sa dva od duhana požutjela prsta za bradu. — Znaš li, da je ovo kao neka tamnica?

— Ja se tegoba ne bojim, — bezbrižno odgovori Jevrem i uzvi ramenima. — A ne bojim se ni tamnice.

— A znaš li da ti je bolje orati i kopati nego se ovdje sahranjivati? Kad oreš i kopaš, radostan si, nadaš se plodu, dok ovdje... čemu se imaš radovati i nadati?...

Jevrem pogleda u voštanicu i osmjehnu se. Neka neodoljiva želja povuče ga da je, iz potaje, utrne i da zgazi one Melentijeve trave.

— Mene je srce dovelo u manastir, — reče naposljetku, nakon duže počivke, opet se ulagujući. - Primjeri božjih ugodnika!

— Ne laži, pasjevino, i ne spominji božje ugodnike bez nevolje, — kresnu Janjićije iznenada i nemilosrdno ga gurnu u rebra. — Kaži: besposlen sam pa sam došao amo, da se za neko vrijeme sklonim i prehranim.

— Hihihi! — zasmija se Jevrem prigušeno i, uvlačeći glavu među ramena, bržebolje poklopi usta šakama. — Hihihi...

— Pogodio sam, a? — zadovoljno zapita Janjićije i podrugljivo pogleda na Prokopija.

— Hihihi!...

Jednako se smijući Jevrem zanjija glavom i pođe.

— Vidim da vas ne mogoh prevariti, — izbaci razvučeno, stiskajući zube. — Zbogom.

Janjićije mu prepriječi put, zaustavi ga.

— Pošten si, čim si odmah priznao, — reče mirno i dostojanstveno, tonom moćnoga zaštitnika. — Ostat ćeš ovdje!

— Ne može ostati, — opet se umiješa Prokopije, u želji da makar kako ostane pobjedilac i da ga bar Jevrem zapamti kao čovjeka, čija se riječ sluša i uvažava. — Ne će dozvoliti Iguman.

Janjićije ga presiječe:

— Iguman je zavrzan ko i ti... Ne ću ga ni pitati.

— Moraš.

— Ne moram.

Pa se okrenu Jevremu i zapovjednički podviknu:

— Za mnom!

II.

Ustavši ranije, Jevrem se izvuče iz ćelije polako, oprezno, starajući se da ne probudi Janjićija, koji je zbijen i zgrčen, na kratkom krevetu, sa duboko uvučenom glavom pod jastukom ujednačeno hrkao i šištao, da se činilo kao da neko nedaleko svira u starinske orgulje. Krenu prema manastirskoj česmi. Iz kadifastom mahovinom i mladim bršljanom prevučenoga zida izbijala su, pored velike avlijske kapije, dva duga vodena jezika, u širokim, blistavim mlazovima, koji se, drobeći se i pjenušeći prema suncu, prelijevali u svih sedam duginih boja. U mekoj, uspavljivoj muzici vode, koja se otakala, učini mu se kao da odnekuda odjeknu i zvonki glas Prokopijev... Zastade... Osluhnu...

— On je! — prošapta tiho.

I uputi se maloj, neuglednoj crkvici. Nekako pokunjeno, postiđeno šćućurila se ona, stara i oronula, na sredini avlije, sa mrkom, mermernom šubarom, iznad kamenih vrata, koja joj zamjenjivala zvonik i sa sakatim i iskrivljenim krstom na njoj, koji je, kako se činilo, nekada bio posrebren, a sad se ogoljen crnio kao prelomljena i sasušena grana. Prisloni se na vrata, uz hladni poboj, išaran imenima besposlene dječurlije i još besposlenijih posjetilaca. Poviri unutra. Kroz rastvorene dveri na polutrulom ikonostasu, okićenom kljastim i ubogim svetiteljima, — kojima se još jedva mogli raspoznati ostaci haljina, očiju, ruku ili nogu, — kroz mirisavi dim tamjana, što se povijao između dva žmirava kandila, opazi Prokopija. Nadnio se nad časnom trapezom pa, u isti mah, i služi i svađa se sa poslužiteljem Vasom:

— O blagorastvoreniji vozduhov, o izobiliji plodov zemnih... a što mi nijesi bolje raspalio kadionicu, sreća ti se okamenila... i vremenjeh mirnih, Gospodu pomolimsja...

— Raspalio sam koliko se moglo... Gospodi pomiluj! — otpijeva Vaso stršeći iznad naherene nalonje, visok i suh kao Jovan Pustinjak.

Jevrem se na prstima prokrade u crkvu. Zastade u dnu, poduprijevši ramenom prljavi zid, niz koji se sa vlažnog, potpuklog svoda neprestano cijedila voda. Obazrije se na sve strane, da vidi: ima li još koga od bogomoljaca? Nigdje nikoga. Zatim se lagano spusti na desno koljeno i želeći da obrati na se pažnju oca Prokopija poče se na glas moliti Bogu...

— Presvjatuju, prečistuju, preblagoslovenuju, slavnuju vladičicu našu i prisnodjevu Mariju... A rašta ti tako urani? — zapita Prokopije oštro, gledajući ga iza rastvorene knjige. —... So vsjemi svjatimi pomjanuvše sami sebe... Da te nije Janjićije, ruke mu usahle, poslao da me podražiš?... I drug druga i ves život naš Hristu Bogu predadim...

— Tebje Gospodi!... Eto Igumana! — zapjeva Vaso jače, pa se namah uozbilji i duboko se naklanjajući prema ikonama poče se krstiti.

— Iguman! — prošapta Jevrem nekako uplašeno, bržebolje kleknuvši na oba koljena. Smireno skrsti i ruke na prsima. — Iguman!... Gdje je?...

Malen, pogrbljen starčić, poklopljen dubokom kamilavkom, ogrnut u mantiju, kojoj su rukavi padali mimo koljena, sitnim, ubrzanim hodom prijeđe preko crkvice, opirući se o debeli štap sa srebrnom jabukom pri vrhu. Zaustavi se blizu nalonja. Prekrsti se dva tri puta, ispravi se malo i, žmirkajući, pogleda unaokolo.

Jevrem je tek sada mogao da mu zagleda gotovo mladićski svježe, rumeno lice, obrubljeno širokom sijedom bradom, kroz koju mu na prsima pogdjegdje provirivali krajevi pozlaćenoga krsta kao rogovi mjesečevi kroz snijegom zasutu jeliku. Ispod golemih bijelih obrva sitne oči živo su prelijetale s predmeta na predmet. Kada skliznuše preko Jevrema, čisto ga podiđoše trnci. Još se više uprepodobi i sve se češće poče krstiti:

— Ha, pomozi, Bože!... Ne pusti me, Bože!...

Pošto se služba svrši, Iguman pristupi Prokopiju. Snažno zveckajući brojanicama, koje je prebirao među prstima i lupkajući štapom o mermerni pod, nešto ga prekoravaše. Jevrem, i ako bješe naćulio uši, nikako nije mogao čuti, o čemu razgovaraju. Samo je vidio, kako otac Prokopije nevješto šeprtlji, neprestano pogleda u svod crkveni i desnu ruku prinosi prsima, dok se Iguman sve više žesti i sve jače zveči brojanicama.

— Propao sam, — pomisli, kad se Iguman okrenu prema njemu i oštrim ga pogledom premjeri svega. — Istjerat će me...

Pa onako klečeći pruži se po tlima i brzo dohvativši jedan kraj Igumanove mantije poče je cjelivati.

— No šta je?... Šta ti je?... — zapita začuđeni Iguman i malo odstupi. — Ko si ti, momče?

— Dopusti... dopustite da se naljubim odežde svetiteljske, — zavapi Jevrem, puzajući i uvijajući se kao crv. — Ne okreni lica tvojega, oče sveti, od mene grješnika!

Iguman, lukav i nepovjerljiv, lako ga odgurnu štapom i strogo zapita:

— Šta želiš?... Kaži!

— Želim da me pustite da čitava vijeka ljubim vaše stope, — odgovori Jevrem nekako utanjeno.

— To je uzgred... A glavno šta je?... Reci! — nemilosno osiječe Iguman, mrgodeći se. — No?

Jevrem skoči, ispravi se. Strese prašinu sa koljena i reče mirnije:

— Hoću u kaluđere!

Iguman se lukavo osmjehnu, skupi brojanice u šaku i razmislivši malo progunđa:

— Pođi za mnom!

Na sredini avlije kao da se prisjeti nečega i zaustavi se opet.

— A oklen si? — zapita nekako nebrižno i poče štapom po pijesku da veze zvijezdu sa polumjesecom.

— Iz daleka sam, sveti oče, — ubrza Jevrem živo, bojeći se da mu ne upanu u riječ i da ne počnu pitati podrobnije. — Siroče ostao, bez oca, bez matere... Milostivi me ljudi othranili... Oni me slali u školu... Znam čitati sve molitve, otpjevati čitavu jutrenju i leturđiju... Učitelji me vazda hvalili i htjeli da me šalju na visoke škole... Pisali za me nekakvu ruskom knezu, i on me zvao u Rusiju... „Sina nemam, sin da mi budeš“, pisao je...

Opazi, kako se Iguman mrgodi i namiguje desnim okom, pa kao da i sam osjeti, kako je pretjerao. Bržebolje sastavi ruke na prsima i prekloni glavu.

— A mene jednako srce vuklo u manastir, — otegnu prepodobno. — Hoću život da provedem u postu i u molitvi... Još kad sam čuo za vas, sveti oče, i za vaše dobrostivo srce, ta mi se želja učetverostručila... Savila mi se oko srca, pa joj odoljeti ne mogu. Ako me ne primite, ne ostaje mi drugo nego da skočim u vodu...

Iguman se osmjehnu podrugljivo, pa odiže štap iznad glave i srebrenom jabukom kucnu ga po čelu.

— Prepreden si, to vidim, - reče otežući, — a zato ću te i primiti... Takav mi katkad treba... Ne ćemo te sad zakaluđeriti, jer se to ne može, ali ćeš biti iskušenik... Pristaješ?...

— Pristajem na sve, sveti oče, kakogod vi odredite, — dočeka Jevrem oduševljeno pa opet pritrča da mu poljubi mantiju. — I na svemu sam vam zahvalan.

— Samo...

Iguman pogleda na sve strane: ne sluša li ih kogod? Uhvati Jevrema za ruku i reče mekše:

— Ne smiješ se mnogo družiti s kaluđerima... Nijesu dobri... Naročito nemoj sa Janjićijem, jer je to buntovnik i kavgadžija...

— Jest... Buntovnik je i kavgadžija. To sam odmah opazio, — potvrdi Jevrem, u želji da mu se što bolje dodvori.

Iguman, vrebajući kao jastrijeb naokolo, opazi kako omalen seljak, sa dugačkim mlatom preko ramena, gegajući se minu pored kapije. Nosio je u ruci, na zavijenu vrbovu šipčicu nanizane, tri velike ribe, kojima se mokre ljuske poput rastopljena srebra bjelasale prema suncu. Bržebolje prekide razgovor i dobacivši uzgred:

— 0 tome ćemo drugi put govoriti, — hitno se odmače i ode da stigne seljaka i da pogađa ribu.

Jevrem, ostavši sam na avliji, odahnu. Razgovor s Igumanom bješe ga zamorio i nimalo mu prijatno ne bi bilo, kad bi ga naskoro nastavio. Zato zaobiđe oko crkve i kroz tijesni kapidžik s protivne strane prođe u čuveni gaj manastirski.

Obrastao mladom, potkresanom hrastovinom i šatorastim borovima, u čijim se krunama pogonila i čavrljala čitava jata vrabaca, spuštao se on do velike poljane, odjevene u rascvjetani mak, koja se crvenila i pušila kao golemo razbojište, poprskano vrelom i svježom krvi. Uske i tijesne staze, oivičene zaprašenom travom, vijugale se poput crnokruga ispod drveća i kao da se obmotavale oko rasijanih kaluđerskih grobova, zaraslih u koprivu i odavno zaboravljenih. Na iskrivljenim krstovima njihovim, uvijenim u meki ladolež i oštru mrežu kupinovu, nisu se više ni natpisi mogli čitati.

— Bože, koliko li si ih pogubio! — šapnu, vadeći iz džepa ovelik lisičiji rep, koji mu služio mjesto četke, i otresajući njime prašinu sa rukava. — I koliko će ih još doći na red!...

Nešto crno, protegnuto promače iza manastirske pojate, koja se jedva nazirala kroz čvorugava hrastova stabla. Izgubi se u redu borova, što se zgusnuli u strani i rumenkastim vrhovima klanjali se prema suncu, pa se opet pojavi ispod krivoga jasena, ogrnutog plaštom bršljana. Uputi se grobovima.

Jevrem poznade Melentija. Izmoren i blijed, sa žućkastim pjegama na licu i modrim prstenovima ispod očiju išao je smjerno, pogruženo. U jednoj ruci drži otrgnut vlat nezrelog žita, a u drugoj omanju knjigu, kojoj su debele korice odavno izgubile boju i po sredini bile prelomljene.

— Dobro jutro, oče Melentije, — javi se Jevrem ponizno, snimajući šubaru sa glave i duboko se klanjajući. — Jesi li dobro spavao?

Melentije se, iznenađen, trže. Činilo se je da mu ovaj nenadni susret ne bješe povoljan. Na pozdrav ne odgovori ništa. Samo izmahnu glavom i htjede da pođe dalje. Pa se ponovo zaustavi i, ne gledajući mu u lice, tiho zapita Jevrema:

— Je li istina da slatka paprat liječi sve bolesti?

— A đavo bi ga znao, — odgovori Jevrem mirno, zabaciv ruke na leđa. — Nikad nijesam kušao, jer i ne pamtim da sam bio bolestan.

— Nikada?

— Ni dana.

— Blago tebi!

Pogledavši ga opet zapita:

— Sigurno ti otac nije bio pijanica?

— Bog da mu dušu prosti, nikad se gotovo nije ni trijeznio, — otpovrnu Jevrem kao preko volje.

— A mati?

— Mrzila je i vino i rakiju. Samo je ispijala kahve i pušila kao Turčin.

— Hm...

Melentije se zamisli i kao da računaše nešto.

— A nikad ti nijesu davali da piješ vodu sa ukuhanog vrijeska i kadulje?

— Nikada.

— I opet si zdrav?

Mutne oči njegove nekako pakosno sijevnuše. Pristupi Jevremu i, podrhtavajući, ošinu ga prelomljenim vlatom po zarumenjenom obrazu.

— Rašta si ti zdrav, rašta je Prokopije zdrav? I Janjićije i Iguman!... Svi zdravi, a ja bolestan! — uzviknu vatreno, a glas mu škripi, cvili nekako suho, žalostivno. — Kakva je to pravda?... Božja ili đavolja?... Rašta je to?... Rašta?...

Sav se skupi, naježi se. Laka, providna rumen razli mu se preko pjegavih obraza; modra žila jedna ispriječi se preko čela, između obrva; poblijedjele usne grčevito se trzale.

— Rašta se traži baš moja smrt? — nastavi žešće, zadihano, kao da se obračunava sa čovjekom, koji mu je mnogo napakostio. — Šta sam ja kome skrivio? Šta sam kome učinio?... Mlad, zelen da se skrham i posrnem međ ove puste grobove, gdje se toliki srušili tek pod bremenom godina?... Da mi crvi ispiju oči, koje se još ne nagledaše ljepota ovoga svijeta, da mi rastoče tijelo, koje ni saznalo nije za slasti života?...

Spusti se kraj jednog groba i, čupkajući se za bradu i mašući vlatom ispred očiju, prkosno, kao razdraženo dijete, poče buncati:

— Ne ću ni umirati!... Ne ću!... Ne ću!... Ne ću!...

— I nemoj, brate, i nemoj, — suho odgovori Jevrem, lagano se izmičući od njega kao od sumanitoga. — Rašta bi umirao prije vremena?

Melentije ga nije čuo. On je i dalje čupkao bradu, stisnutom šakom udarao po vlažnoj, zgnječenoj travi i kao svađajući se s nekim, šištao, gunđao, keseći trule zube.

Jedva se umirivši, lijeno se podiže, potkupi mantiju pod pazuho i pođe. Sudari se s Jevremom, koji ga je začuđeno posmatrao i, streknuvši, odstupi malo... I kao da se tek sada sjeti, kako je maločas razgovarao s njime. Nekako postiđeno obori glavu i tiho prošapta:

— Oprosti... Bolestan sam pa ne znam ni šta govorim ni šta radim. I lud sam, čini mi se... Čuda mi se svakakva priviđaju, strašni me snovi pohode... Bojim se noći, mraka se bojim, strahujem od njih... A radujem se danu i suncu ko što mu se svaka travka raduje... Iziđem da ga se nagledam, da se nagrijem, da mi svjetlost njegova rastopi crne misli...

— Uzmi ti dvije tri oke vina, udari malo uz tamburu i zapjevaj, pa će se same razletjeti, — dobaci Jevrem, kušajući da ga razveseli. — Čim mene snađe kakva nevolja, odmah zapjevam...

— Da pjevam?... Ja? — osmjehnu se Melentije bolno i zavrti glavom. — Nipošto!...

— Rašta?

Melentije ne odgovori. Rastvorivši knjigu poče prevrtati voskom pokapane listove i kao tražiti nešto. Jevrem se izmaknu i htjede da pođe. On ga uhvati za rukav i zadrža.

— Stani, — reče šapatom i unese mu se u lice, zadahnuvši ga zadahom lešine koja trune. — Kad si me pitao, treba i da ti ispričam. Pričao sam svima. Zašto bih i od tebe krio?

— Ako je duga priča, ne volim slušati, — osiječe Jevrem kratko, gadeći se i vrpoljeći. — Ništa tako ne mrzim kao duge priče.

— Nije duga. Nije, — ubrza Melentije i, bojeći se da ne pobjegne, uhvati ga čvršće. — I interesantna je mnogo.

Jevrem se poče mrštiti.

— Ne vjerujem, — reče. — Bit će žalostiva, a ni to ne volim.

— Slušaj!

Uze ga ispod ruke i povede među borove, gdje se, kroz bokorasto granje, koje je mirisalo na mladu smolu, lomili i drobili nasrtljivi mlazovi sunčani i plivajući, klizeći po nekošenoj travi, sakrivali se u nju.

— Bilo je to prije nekoliko godina, dok sam bio učitelj u jednom selu. Ne ću da kažem u kome selu, jer to i ne treba. Mogu samo, onako uzgred, reći, da mi je u njemu bilo ugodno, da sam bio potpuno zadovoljan. U staroj prizemljuši, od pruća opletenoj, oblijepljenoj zemljom crvenicom a pokrivenoj nagnjilom slamom, — svi su je zvali školom, — imao sam svoju sobicu, koju, vjeruj mi, ne bih promijenio čak ni za vladičinu, kamoli za igumanovu ćeliju. Komšiluka nijesam imao. Samo, na nekih pedeset koračaja daljine, tonula je u zemlju kuća seljaka Petra Rađušića. On je ujedno bio i školski poslužitelj, a njegov zvonki, muški glas, naročito u noći, često me trzao iza sna i napominjao mi, da nisam u kakvoj pustinji, da sam ipak medu ljudima. Uz Petra su još živjele žena Stanija i kći Janja.

— A o Janji ćeš samo i pričati, — upade Jevrem, — Dosjećam se.

Melentije potvrdi glavom.

— Dobra je cura bila, — uzdahnu, — Nikakva ljepotica. Ni kršna ni stasita. Naprotiv. Mršava, blijeda, sitna, sa tragovima ospica na licu i sa nekoliko kaplja znoja na čelu, koje kao da nikad nije ni otirala... Uvijek je, kao dijete kakvo, pristajala za ocem ili za materom. Ide za njima, gazi i vječito polupromuklim glasom pjevuši poneku pjesmicu ili kikoćući priča pokakvu priču veselu, nestašnu. I kao da ni otac ni mati nijesu mogli ništa ni raditi, ako ona nije bila blizu, ako je nijesu čuli.

Jedamput, sjećam se, dozvao sam bio Petra, da iznese klupe iz razreda i da očisti pod. Došao je odmah sumoran i ćutljiv kao vazda, i podvezavši usta čađavom maramom prihvatio za posao. Sa velikom mukom i nategom, zastajući, gunđajući i proklinjući iznio je jednu klupu, drugu. Kad se vratio po treću i odigao je, iznenada je odbaci i opsova nešto.

„Ne može se ovako“, okresa suho. „Zovnut ću Janju da pomogne“.

I ode po nju i dovede je. Čim zakorači u sobu, pođe i ona prema klupama, da uzme koju, da ponese. On odbi.

„Znaš ti tvoj poso“, reče nekako oporo i ukaza joj da stane kraj vrata.

Zatim, čim ona zapjeva, prekrsti se, zagrnu rukave i polegnu na posao. Za tili čas iznese sve klupe. Uze i metlu i očisti sobu, opra je, a da više ni počinuo ni huknuo nije. Svršivši uze je za ruku i, otirući znoj širokim rukavom od košulje, ode gotovo kaskajući.

I mazili je oboje neprestano. Petar se, doduše, čuvao da se to ne opazi, — kako ga ne bi prozvali ženskinjom, — te se češće i obrecivao i tobože korio je. A vazda je kupovao nova odijela, nakite, kolače, šećerleme. Svaku zarađenu paru trošio na nju. I ništa ga nije toliko radovalo, koliko kad bi je kogod pohvalio.

„Nema bolje djevojke od Janje“, govorio sam katkada, pažljivo ga posmatrajući ispod oka. „Onaku dušu još samo anđeli mogu imati...“

„Ne znaš je ti, gospodine. Huncut je ona“, odgovara on, smješkajući se i trljajući dlanovima o bedre. „Nije ona ko što se čini...“

„Ja sam je dobro upoznao. Ne možeš je skuditi“, opet bih ja, željan da ga navedem na opširniji razgovor o njoj. „Ništa bolje od nje!“

„Da Bog da“, čini se on kao da ne vjeruje i vrti glavom.

A toga čitava dana samo mi u oči gleda. Kao da pogađa želje prije nego ih spomenem. Nema, čini se, zapovijesti, koje tada ne bi poslušao.

Dva ili tri puta, kad sam išao u varoš, kupio bih poneke sitnice, — cvijet, ogledalce, češalj, — za Janju i predavao Petru da odnese. Ko ljutio se, korio me, grdio nju i nazivao huncutom, a ipak je, kao razbojnik plijen, sa raširenim zjenicama, u čudnoj žurbi grabio dar, gurao ga u njedra, nosio. Sjutradan dobijao sam već od njega, kao uzdarje, sira, mlijeka, kajmaka.

Jevrem, prislanjajući se uz stablo, zatrese jednim borićem i poplašivši čitavu četu vrabaca nekako pakosno izbaci:

— A ona ti se ničim nije odužila? Ne valja!

— Ona se, čim je prvi dar primila, počela nekako uklanjati ispred mene, sakrivati se, — tiho odgovori Melentije. — U školu nije više ni dolazila, kad god sam bio u njoj. Čim bi se susreli u putu, zaklanjala se za očevo ili za materino rame, sakrivala lice rukavom ili prekriva; ako sam je zatekao na livadi, sakrivala se među stogove, uvlačila u žito... Međutim, kad god nijesam bio u školi, čamila je, s materom zajedno, u njoj i nešto uređivala, raspremala. I sobu svoju zatjecao sam uređeniju. Prašina svuda počišćena, stolovi i stolice istrveni, ogledalo iskićeno svježim granama ruzmarina ili jorgovana. Čaršafi na krevetima mirisali su čistino; rublje u ormaru uvijek bilo uglađeno, čarape potpletene ili okrpljene.

— Oho! Baš kao prava domaćica! — nenadno upade Jevrem i ni sam ne znajući rašta, glasno se zasmija.

Melentije ga prijekorno pogleda. Uhvati se za bradu i poče je gladiti. Zatim okrenu dlane prema suncu i gledajući kako se zarumeniše, kao da pogađaše: jesu li danas providniji, nego su bili juče?... Jevrem ga pozva, da nastavi priču. On se ne odazva. Napošljetku malaksalo opusti ruke i kao za se prošapta:

— Sve tanji... tanji... tanji...

— Zar si svršio priču? — zapita Jevrem začuđeno, a već postao nestrpljiv: — šta li je dalje bilo?

— Priču?... Kakvu? — otegnu Melentije rasijano, gledajući nekuda iznad sebe, u prepleteno granje. Zatim, kao prisjetivši se, zapita brže: — A gdje sam stao?...

Pa lijeno uzmahnu glavom i opet nastavi:

— A što da pričam o sitnicama?... Tebe to i ne interesuje. Bolje odmah da prijeđem na glavno i da ti kažem, da se, nakon nekoliko mjeseci, razboljela... Jest, razboljela se... Nekih desetak-petnaest dana Petar nikako nije ni dolazio u škol; na moje poruke nije otporučivao ništa. Vidio sam ga samo kako se, dva ili tri puta, kao lopov kakav prokrade u školsku baštu, ustrgne nekolike ruže i bezobzirce trči, bježi natrag. Na moj prozor nije htio ni pogledati, ni osvrnuti se... Ni sam ne znam zbog čega ali, i ako me nešto vuklo, da ga zovnem i pripitam, nijesam mu se smio javiti ni upitati.

Jedne večeri, kasno, uljeze mi u sobu. Neobrijan, zapušten, sumoran. Zastade pokraj vrata, skide poderanu kapu i kušljajući je, pogleda me. Zausti da progovori nešto, da zapita... I stade... Pogleda me još jednom nekako postiđeno, poplašeno, otegnu vratom kao da guta pljuvačku... Pa se lijeno okrenu i izađe iz sobe. Ode.

„Petre, šta ti je?“ glasno poviknuh za njim i pođoh da ga stignem, zaustavim.

Odmahnu rukom, ne osvrnuvši se. Umače.

U jutro dođe opet. Izmoren, jadan. Drži u rukama nekolike uzabrane ruže, još pune rose, stiska ih na prsa i, gledajući preda se, ćuti.

„Šta je, Petre?... Kako je Janja?“

„Zlo“, jeknu on tupo, prigušeno.

„Ne ide na bolje?“

Ruže mu ispadoše iz ruke. Okrenu se prema zidu i na silu ušmrkujući muklo odgovori:

„Pri kraju je“...

Poklopi obraze dlanovima, poče trljati nos i brzo se okrenu da opet jurne kroz vrata.

Zadržah ga silom.

„Šta je?... Ti kao da imaš nešto da mi rekneš?“ zapitam meko, sokoleći ga.

„Ženski poslovi“, suho progunđa on i uzvi ramenima. „Ja ne bih, ali Stanija“...

Opet zanijemi.

„Šta hoće Stanija?“ zapitam jače, kupeći ruže sa poda i sastavljajući ih u kitu. „Ja ću učiniti sve, što mogu“.

„Stid me kazati“...

I blenuvši u tavanicu, pipkajući se oko pojasa nejasno, isprekidano promuca:

„Šta ću?... Nesretni otac!... Srce roditeljsko!... Od nevolje sam došo“... Pa prevuče rukom preko čela i očajno otegnu: „Bože moj!“...

„Zar sam ja tako rđav čovjek, te se čak bojiš isporučiti mi poruku Stanijinu?“ počnem ga prekoravati, računajući, da ću ga samo tako moći natjerati, da mi se povjeri. „Zar tako valja, Petre?“...

„Znam da ne valja... Znam“, ubrza on snebivajući se i kao pravdajući. „Ali ovo“... Zalomi prstima i pogleda me moleći. „Ne zamjeri, gospodine, što bolesnica trabunja... Sve govori o tebi, samo o tebi... Spominje nekakvu sobu, sprema se da ide, da uredi... Govori i o svadbi... Udat će se, kaže, za te i... Sve take trabuntije!... I pjeva, pjeva o svatovima“...

Uhvati se za džemadan na prsima kao da će ga rastrgati. Jeknu opet:

„Srce mi razdrije pjevajući ovo“...

„Što mi to nijesi prije rekao?“ prošapćem tiho i uzevši ga za ruku kao dijete povedem do stolice. „Ja bih joj se javio, poslao štogod“...

On skupi usne i namrgodi se. Kao da mi nije vjerovao.

„Kako ću?... Ti gospodin, pa da te mučim!“ suho odgovori. „Nijesam znao, šta ću od jada, nego joj nosio ruža i kazivao, lagao... oprosti, gospodine, ako Boga znaš... da su od tebe“... Sklopivši ruke kao u nekom zanosu uzviknu: „Bože, radosti njezine!... Smijeha!... Suza!... Ne pitaj!“...

Pa opet ustade, prekloni se i previ kao gudalo.

„Zove te, zove, zove“... zastenja... „i molim ti se ko Bogu da joj odeš... Svojom rukom da joj predaš te ruže... Ništa više!... Ako znaš šta je nevolja, pomozi!... Nemoj da ode na onaj svijet željna“...

Snažno me stište za ruku i povuče sebi:

„Pomozi!... Pomozi!“

„Hajdemo“, prekidoh ga uzbuđen, oblačeći kaput i žureći vratima. „Brzo!“

Melentije otpočinu malo. Pogleda Jevrema, koji ga netrenimice slušao i poče lakše:

„Petar, skinuvši kapu i naklanjajući se, uvede me u mračnu, memljivu sobu. Miris uzvarivanih trava i pečenih krompira zapahnu me na vratima. Cisto osjetih, kako malaksavam. Savladah se nekako i kročim naprijed.

Ugledam u kraju, ispod jednookog prozora, na kome je zamjenjivala staklo tanka, providna koža, sitnu, zgrčenu staricu, kako se nadnijela nad hrpu dronjaka i steže, drži nešto. Poznadoh Staniju. Pogledavši bolje zagledah, kako ispod onih dronjaka viri mala, mršava ruka, koju je Stanija prinijela svojim razdrljenim prsima i zagrijavajući je na usalim isušenim dojkama, miluje, miluje...

Dakle tu je Janja!... Bržebolje pristupim bliže i odigavši ruže gotovo do očiju, nazovem Boga.

Stanija streknu, prenu se. Iskrivi se, izvi i uplašeno me pogledavši, kao da htjede ciknuti. U isti mah između dronjaka izviri blijeda, obvehla glava. Čudno zasvijetliše dva sitna oka i poznat, promukao glas zašišta:

„Kazala sam... Evo ga, majko!“...

Čim sam se sageo i opružio ruku, glava se bržebolje sakri među dronjke. Tanka, djetinja ruka, kao sasušena trska, drhteći kušaše da se odigne i da prihvati ruže.

„Evo... došao sam... Jesi li me se zaželjela, Janjo?“...

„Hvala“, zašuštaše dronjci zadovoljno, tresući se.

„A što se sakrivaš?... - Šta ti je?... Pogledaj me“, zamolih pristupajući bliže i pokušavajući da joj otkrijem glavu.

„Nemoj... Nemoj... Danas sam još ružnija“, kao da iznenada zaplakaše dronjci. „Nemoj“...

Nijesam dugo sjedio. Počeo sam da pričam, da obećavam, lažem; kušao da je izazovem, da još što progovori. Uzalud. Mjesto odgovora dronjci su se tresli sve jače i mršava ruka sve grčevitije stezala ruže. Kad krenuh, Stanija se pruži po podu, obgrli mi nogu i nijemo, uvijajući se, poljubi u naprašene cipele. Petar se samo pokloni i kušljajući kapu u rukama, muklo izgovori:

„Hvala“...

Melentije zabaci kosu na čelu i ispravi se. Uhvati Jevrema za rame i nekako svečano izgovori:

— Eto toga dana ja sam se vjerio sa smrti... Nije Janja nego me sama smrt tada zavoljela i ja sam joj se obećao... Otada znam, da sam samo njezin.

— Ostavi, — okosi se Jevrem osorno. — Ludorije!

— Ne vjeruješ?... Ni ti ne vjeruješ? — izbaci Melentije uzbuđeno, uzmičući natraške. — Svima sam pričao i niko ne vjeruje! Svi misle, da sam izmislio priču, da...

Okrenu se od Jevrema kao da bi da pođe i opet se pripovrati. Izmahujući knjigom i kao prijeteći uzviknu jače:

— Ja... ja... vidio sam sjutradan i kako je nose, da sahrane. Vidio četvoricu okislih seljaka, kako su uprtili kratka, klimava nosila, prekrivena crnim pokrovom i ćuteći, kao sa kakvom ukradenom stvari, brzo izmiču, bježe... Ni popa, ni đaka, ni nikog više nije bilo... Samo Petar, gologlav, raspasan, mokar, spotičući se i posrćući kaska za njima, želeći da ih sustigne. A kiša lije po njemu; lije, šiba ga, goni... Jedan opanak spade mu s noge i ostade u glibu, — on to i ne osjeti; iskajišani pojas lepršao oko njega kao raščupano krilo i zaplitao mu se za noge, — on ga i ne dohvati... Samo što kaska, kaska i spotiče se... A niz ulijepljenu kosu i mrko lice cijedi se voda i slijeva na raskopčanu košulju i gola, razdrljena njedra...

Melentije obori glavu i nastavi tiše:

— Uvjerio sam se tada, da ni za me nema drugog puta, nego da idem za njom... Za njom!... Ona me zove i ne da da lažem... Kad sam, od straha i priviđenja htio pobjeći iz sela, sakriti se, — propljuvao sam krv... Kad sam, u varoši, počeo pristajati za drugom djevojkom, razbolio sam se i jedva ostao u životu... Ne da da lažem!... Zato sam i došao ovdje, da kao kaluđer sačekam suđeni dan... Zato i ne mogu zapjevati ni otresti se crnih misli... Nikada!

— Međer ti baš nijesi pri čistoj svijesti, — dočeka Jevrem meko, kao žaleći ga. — Bog neka ti se smiluje!

— Gdje ste zaboga? — iznenada povika Vaso klateći se na svojim dugačkim nogama kao na rđavo namještenim štulama. — Slomih se tražeći vas...

Pa se okrenu Melentiju i oporo kresnu:

— Zove te Igumanina!

Melentije pokupi mantiju u šaku i prigrlivši knjigu na prsa zađe prema manastiru. Vaso, pognuvši se malo, krenu za njim. Dugački tur od turskih čakšira, sličan raširenoj metli, odmahivao mu ujednačeno čas na desnu čas na lijevu stranu... Jevrem, pogledavši ga, umalo ne prasnu u smijeh. I po neodoljivom nagonu seoskog besposličara, koji je od djetinjstva naviknuo na bezazlene šale i šegačenja s drugim, odmah se odluči da se zaigra malo, da napakosti Vasi. Brzo se opipa oko pojasa, opipa po fermenu. Nađe pribadaču. Pa hitno izvuče lisičiji rep iz džepa, — svoju današnju četkicu, — pričvrsti ga za pribadaču. Potrča na prstima za Vasom i pažljivo, da ne bi osjetio, prikači mu rep za tur.

Stigoše među kaluđere. Iguman je stajao nasred avlije, opirući se o štap i razlagao nešto oštro, energično. Oko njega se ukipili: Prokopije sa oborenom glavom i sa uvučenim rukama za crnim pojasom, i Janjićije nakostrešen, surov, sa raskoračenim nogama i raširenim laktovima kao da će nekoga na megdan zvati.

— Evo oca Melentija! — nekako pobjedonosno uzviknu Vaso, pa se naglo ispravi i po vojničku pozdravi sijedoga Igumana. — Jedva ga nađoh...

Toga časa otac Janjićije kao da vrisnu. Oči mu zasuziše, lice nekako pomodri. Poče kao u grčevima odmahivati rukama oko sebe i kriviti se. Crveni mu pojas zaigra, zaigra... Vaso se, u čudu, nespretno okrenu da vidi: šta mu je?... Dok i Prokopije udari u smijeh... Poklopi velika usta objema rukama, začepi ih bradom, a ramena mu počeše odskakivati kao da će se istrzati... Vaso, zablenut, okrenu se i prema njemu... A Iguman ispusti štap na zemlju, odiže ruke u vis, zavrati glavu i kao da poče cičati, zviždukati. Osmjehnu se čak i Melentije, stisnuvši usne. Sva avlija kao da zahrza u neobuzdanom, obijesnom smijehu.

Vaso, raširiv ruke kao da će poletjeti, poče se okretati u kovitlac, tražiti nešto. Gledao ih sve razrogačenim očima i sam se blesavo smješkajući i kao pitajući se: šta je ovim ljudima?

— Rep! — napošljetku uzviknu Janjićije, ukazujući mu na tur i previjajući se. — Rep!

— Rep!... — zadavljeno potvrdi i Prokopije kroz zgusnute prste i upljuvanu bradu.

— Rep!... Rep!... Rep!... — kao da ponavljahu stotine njih iz crkve, iz zemlje, iz zidova avlijskih.

— Ženetina! — uzviknu Vaso razdraženo, jedva se dosjetivši i napipavši rep. — Ona se zaklela da će me obrukati!

Bijesno čupajući rep na sitne komadiće uputi se kuhinji. Prokopije pritrča da prihvati Igumana, koji kao da malaksavaše od smijeha.

III.

Neskladno i tupo zveče motike, udarajući u nejednakim, kratkim razmacima o tvrdu, sasušenu zemlju. Vreo i sparan miris udara u glavu, kroz sasušena usta hvata za grlo i davi, zagušuje. Klize uglačana držalja iz nažuljenih, znojavih šaka. Dug, iskrivudan niz pogurenih težaka, kao mrki karavan pretovarenih konja, lagano se miče, ugiba, ne zastajući, ne počivajući, a iznad zamršenih i naprašenih griva kao rastegnut pramen dima treperi roj mušica i rasipa se po njima.

Naprijed se izdvojio buljubaša, krepko, stasito momče. Polegutio se malo, povio po držalju i, izmahujući oštrom motikom, koja zasjenjujući oči odbljeskuje prema suncu, kao da se ruga ostalima, draži ih. Uprljana, znojava košulja prionula mu za obla ramena i oko jakih rebara, na mrkim, jedrim mišicama svijetle se kaplje znoja. On niti se otire niti othukuje. Samo izmiče, grabi naprijed, svijesan svoje snage i sav srećan, što je i drugima može pokazati... Ostali se upinju da mnogo ne izostanu za njim. Sokole sami sebe, upinju se. Tek ponekad ako se kome od umora ili od zavisti otme poneka psovka...

Razlijeva se sunce po njima. Peče, prži crne, razgolićene vratove i obnažena prsa. Tvrda zemlja odbija im ugrijane motike i zapahnjuje ih vrelom jarom, koja treperi pred očima. A hitra ševa jedna, plivajući iznad njih u bijeloj visini kao sitna pjega, klikće im, javlja se, pozdravlja.

— Možete li? — nekako podrugljivo pita buljubaša, zastajući pri vrhu vinograda i opirući se na motiku. — Sustaste li?...

— Možemo, možemo, — gotovo jednoglasno odgovaraju drugovi i, prkosno ga gledajući, i sami zastanu malo da zarđalim strugačem sastružu zemlju s motika ili da pljunu u dlanove. — Ne ćeš nam pobjeći!

— Ako ste sustali, a vi počinite!

— Ne ćemo!

Pristiže im i Prokopije sa Jevremom. Kao nadziratelj manastirskih radnika on je morao dopirati svuda i sve obilaziti: i vinograde, i njive, i livade. Svi ga smatrali kao najpodesnijeg za ove poslov; niko nije znao jeftinije pogoditi težaka niti ga znao natjerati da bolje i pažljivije radi. On je vodio i sve račune za njive i vinograde, na malim, nejednakim papirićima, koje nitko drugi nije znao pročitati osim njega. Samo, na veliku žalost svoju, nikad mu nijesu dali novaca u šaku. Nepovjerljivi Iguman sam je radnike isplaćivao i, svrh svega, redovno prebacivao Prokopiju za nekakve suvišne izdatke, makar što je znao da se nikako nije moglo potrošiti manje.

Došavši pred težake nazva im Boga. Ukaza Jevremu na hlad pod trešnjom, u strani, i naredi da tamo spusti torbu, u kojoj je bilo nešto jestiva i rakije. Pa se prekrsti prema istoku i, na široko razmahnuvši rukama, zbaci sa sebe i gornju i donju mantiju. Kamilavku odgurnu nogom pod obližnji trs... Ostade u košulji i tankim, iskrpljenim čakširama... Zatim prstima raščešlja bradu, zatrese gustim perčinom, koji se razasu niz ramena i, uzevši jednu motiku što je odbačena ležala u strani, stade prema buljubaši.

— Hajde, momče, da se ja i ti ogledamo! — reče veselo, izazivački.

— Ne mogu se ja s tobom nadmetati, oče, — nekako postiđeno izbaci buljubaša, gledajući ga ispod oka. — Ti bi me mogo u zubima ponijeti.

— Naprijed!

I, zabacivši široke rukave do na ramena, Prokopije zamahnu motikom. Udari u zemlju. Zemlja kao da zastenja, jeknu pod udarcem. Motika se zari duboko. On, nekako pobjedonosno, uzviknu, sage se gotovo do tala i, stegnuv šakama držalje da ne klizi, poče udarati bijesno i divlje... Buljubaša daleko zaosta za njim... Pognuvši se po motici i upinjući se da ga dostigne, isprekidano izbaci:

— Bogme ti, oče, ogladnio rada!... Oho!...

— Naprijed! — uzviknu Prokopije življe, a sav se predao poslu pa i ne čuje, što mu se govori. Snažni gušterovi na mišicama zabrekli mu, najedrali, košulja na leđima naduvala se u golem mjehur, čakšire na kukovima zategle da popucaju... A on samo kopa, kopa ne zastajući, ne osvrćući se. Samo što katkada, kad mu mokra kosa pane po očima ili ga bičevi od perčina poškaklje po vratu, uzmahne glavom ili ih odbaci rukom. Opet kopa, kopa dalje.

Jedan krezubi starčić, između težaka, odbaci motiku od sebe i reče zamoreno:

— Kršna li težaka u tebi obatali ta đavolja mantija, post joj se ohladio!... Mogo bi desetero djece ishranjivati.

— Prokleti otac! — zastenja Prokopije i zastade malo. — Otrže me od posla i luda mlada gurnu u kaluđere! Mislio zar da ću postati vladika!... Bog me stvorio da radim, živim i uživam, a on me zakopa u mrtvu kuću, u ćeliju, zemlja mu kosti izmetala!

I buljubaša odbaci motiku. Izvadi iza pojasa dugu, poderanu maramu i poče otirati znoj.

— Ne može se više, — huknu.

— Ne može se više, — odobriše još neki i pogledaše na sunce da vide, koje je doba.

— Da se odmorimo.

Prokopije se ispravi, protegnu. Puno, bucmasto lice čudno se rumenilo prema suncu, oči zadovoljno sjaktile. Između neuređenih dlaka provirivala mu dva niza jakih zuba, a bjelina im jako odudarala od crne razvijorene brade i nakostrešenih brkova. Debela donja usna crvenila se ispod njih kao makov cvijet, nedavno uzabran. Pogleda po svima i nasmija se. Zatim i sam baci motiku, savijenim kažiprstom zastruga znoj sa čela i, podbočivši se rukama o kukove, uputi se guravoj trešnji, gdje je u hladu počivao Jevrem.

— Slatko li će se ručati danas! — izbaci driješeći torbu i vadeći oveliku bocu sa rakijom. — Svaki zalogaj bit će medom preliven!

Prinese grlić ustima i dobro povuče. Ponudi i ostale. Pa, prekrstivši noge, sjede na zemlju i prihvati za hljeb. Oblimice poče gutati tvrde zalogaje, ne kvaseći ih ni ljudski žvaćući.

— Nema ljepše molitve od rada! — promumla veselo, daveći se zalogajima, a sitne mrve padaju mu po bradi i nižu se na njoj. — Ni nakon Vasilijeve leturđije, što se otegne ko gladna godina, ne jedem ovako... ko nakon motike... Hoj, hoj!...

Starčić se lukavo osmjehnu.

— Ni Janjićijeva molitva nije katkad loša, — reče otegnuto.

— Zar i Janjićije ima baška molitvu? — zapita Jevrem valjuškajući se na zemlji i zijevajući. — To, vidiš, nijesam znao.

— A šta ti znaš? — okosi se starac kočoperno i prezrivo ga pogleda. — Ti si još mlad... Nijesi se, možebiti, bio ni rodio, kad je u našem selu živio Aćim Spremo sa svojom Anicom. Aćim dobra duša, zlato od čovjeka, a ona zloja i jezička... Ni u deset je sela onake bilo nije... Svaki dan ga ružila, bestimala, podgrizala mu život ko što crv drvo podgriza... Udario jadnik na sto belaja s njome! Zalud molio prijatelje da je svjetuju, zalud tražio od hodže zapise, zalud plaćao Igumanu da drži denija. Ništa ne pomaže... A u ono doba otac Janjićije baš se spremao u hajduke, pa kako bio mlad i bijesan, poruči Aćimu da mu pošalje Anicu. „U mene“ kaže „ima jedna debela molitva, pa ako ona ne izliječi, ništa izliječiti ne će“... I Bog dade te se Anica prevari i dođe u Janjićijevu ćeliju. Krivo, doduše, bijaše Igumanu i ljutio se što će, mimo običaj, ženska glava u kaluđerskoj ćeliji. Ali ko je smio oca Janjićija prekoriti, kad ga se i Turci bojali ko munje?... I Janjićije lijepo sveza Anicu i iznese debelu toljagu od tri četiri li oke. Te molitvaj toljagom danas, te molitvaj sjutra, te tako svakog jutra našte srca za osam dana. Čula joj se pomaganja do u vrh planine... Deveti dan spremi je Aćimu mirnu i prepodobnu. „Očitao sam“, poruči, „onu najdeblju. Uslišit će je i Bog i Anica“... Otada, pričaju, nije bilo sretnijeg domaćina od Aćima...

— Da ja imam ženu, pa makar i zla bila, — uzdahnu Prokopije opljuckujući. — Eh, brate!... Eh prokleti otac, zemlja mu kosti izmetala!

Jevrem meškoljeći se otegnu:

— Dao je Bog, puno je selo žena!

Svi se nasmijaše. Buljubaša namignu starčiću i ovaj prijateljski kucnu Prokopija po ramenu.

— A tebe ni jedna ne gleda mrko, — reče polušapatom.

Prokopije, u zabuni, poduhvati bradu šakama i postiđeno poklopi oči njome. Zatim, hihikajući, procijedi kroz zube:

— A šta sam ja?... Zar nijesam čovjek?

Ne znajući, kako bi skrenuo razgovor na drugo, zaiska vode. Buljubaša poslušno skoči da dohvati žban. Ali ga nešto pretegnu. Zatetura kao pijan, premetnu se preko starčića i, ljosnuvši ničice, udari čelom o zemlju. Dok je sjedio i razgovarao, Jevrem mu, krišom, svezao konopcem nogu za stablo trešnjevo i to ga oborilo... Nastade svađa, prepiranje. Buljubaša, posramljen i uvrijeđen, crveni, bijedi sve unaokolo, jednoga po jednoga, i prijeti stisnutom šakom. Ostali, zlurado se smijući i gurkajući se međusobno, pravdaju se i preklinju da nijesu krivi. Napošljetku se diže Prokopije i da prekine inad, zapovjednički viknu:

— Na posao!

Svi se digoše lijeno, preko volje. Lagano, gegajući se, odoše do mjesta i opet prihvatiše za motike. Pljunuvši u dlane i prekrstivši se počeše ponovo udarati o tvrdu, sasušenu zemlju. I tupi, odmjereni udari motika opet se počeše nadaleko razlijegati kroz vreli, svijetli dan. Činjaše se kao da i odozdo od polja, koje kao novosakovana sablja presijeca srebrnasta rijeka, i ozgo sa modrih planina, niz koje kao da su protekli bijeli sunčani potoci, odazivaju se stotine i stotine njih, zvečeći, udarajući...

Jevrem je još neko vrijeme ležao pod trešnjom, ljuteći se i prekoravajući sama sebe, što je pošao sa Prokopijom. Nije znao ni šta će, ni kuda će. Čitavo tijelo nekako mu se raslabilo, malaksalo, žglobovi kao da se rastavili jedan od drugoga, glava oteščala. Hvata ga drijem a ne spava mu s; oči se same sklapaju, a gušterovi na bedrama lagano, lagano se trzaju, igraju... Osjeća kao da ga neko i škaklji i miluje... Dodijalo mu ležati, a ne može da se nakani i da ustan; ožednio, a mučno mu da opruži ruku i da dohvati žban...

Napošljetku s nategom, lomeći se, podiže se nekako. Ne pozdravivši se ni s kim krenu manastiru... Nekolike sitne, nasrtljive muhe okupiše ga, počeše mu se lijepiti po čelu i po obrazim; kupinove vriježe zapinjale mu za noge i hvatale ga za haljin; šibe zovine šibale ga po bedrama i greble po rukama. Nije gotovo znao, kud da se okrene ni od čega prije da se odbrani. A sunce peče pravo za vrat, vreo i truo zadah udara mu u lice i sasušuje mu grlo. Ispred očiju kao da prolijeću mrki i plavičasti, mršavi i ugojeni mjehuri i motaju se, prepliću, kolutaju. Ispod jedne suhozidine opazi kako se, kao zlatna grivna, savijena u klupče, sa visoko odignutom glavom blista golema zmija i dvostrukim, iglastim jezikom liska kroz vazduh. Lijena, sanjiva, ne poplaši se od njega niti pobježe... On bržebolje ustuknu, povrati se. Osvrćući se uzvjereno okrenu onda na drugu stranu.

Iznenada, u širokom vijencu divljih ruža, čiji se neuređeni džbunovi, ispod omanjeg vinograda, isprepleli i naježili kao raščupana kosa, zabijeli se nešto, zaleprša. Ukaza se i zajapureno, suncem opaljeno, vedro lice djevojačko, a ispod bijele okruge, kojom su joj pokrivena dva krupna oka, puna sunca, gorila kao dva crna cvijeta u ružinom vijencu.

— Ko li je ovo? — zapita Jevrem začuđeno i zastade na mjestu.

Djevojka mu se približivaše. Nosila je u rukama dva teška kabla sa mlijekom, koje se preljevalo preko čađavih ivica, o ramenu joj bila uprćena prepuna torba... Zdrava, jaka djevojka. Zategnuta, tanka košulja, kroz koju se provide pune, nabrekle prsi, kupi se, nabire pri hod; na obnaženim, čvrstim mišicama drhće mes; pod bosim nogama, koje se rumene ispod nešto odviše odignutih nogavica, kao da tutnji zemlja...

Susrevši se sa Jevremom ona obori oči. Nazva Boga i htjede da ga zaobiđe, da prođe.

On se naširoko raskorači i prepriječi joj put.

— Kud ćeš? — zapita zagušeno, a upro očima u nju, u bjelinu onu pod grlom.

— Nosim ručak radinima, — mirno odgovori djevojka ne dižući očiju.

— Zar ima ovdje vaših radina?

— U našem vinogradu... Blizu su...

Glas joj zvonak, čist i trepereći topi se u svjetlosti onoj... Najljepši otpozdrav ševi, koja se još, poput sitne pjege, leluja u visini i klikće življe, veselije!

A Jevrem samo tapka i gleda je... Sunce mu peče za vrat, pali ga. I iz prsiju njezinih, ispod tanke košulje, izbija čudna toplina neka i oštar miris znoja. Osjeti, kako mlada krv vrije u njemu i juri mu u glavu, a svega ga obuzima laka drhtavica.

— Ostani, — izgovori muklo i pristupi bliže. Luda ga želja obuze da je prihvati malo, da stisne za čvrstu, oblu mišicu. — Ne ćeš zakasniti.

— A ko si ti?... I ne znam te! — nekako prezrivo odgovori djevojka, ustupajući ispred njega. I opaziv, kako drhće i kako je užagrio očima, dobaci podrugljivo: — Eno ti vode!... Otrči pa se okupaj!

Njezin odgovor još više raspali Jevrema. Zabaci glavu unatrag, zamumla nešto, a na krajevima suhih usana izbi mu sitna, bjeličasta pjega. Raširivši ruke i pognuvši se nenadno, kao razdražen ovan kad hoće da bode, potrča prema njoj, nasrnu. Jedan joj kabao pade, prevrnu se i bijel potočić proteče mrginjom, da napoji ožednjelu zemlju.

Torba se spuze sa ramena i zaustavi se na laktu, okruga sa kose povi se i lepršajući prekri obližnje šiblje... Uhvati je oko pasa, stegnu, i kao gladna zvijer, zari joj oštre zube u mišicu, tresući se i trzajući.

— Ostavi!... Pseto!... — ciknu ona od bola i od ljutine i, pobrinuv se najprije, sa urođenim tvrdičlukom seljanke, da drugi kabao sačuva, spusti ga na zemlju. — Pusti!...

On ne odgovori. Zapjenušen, blijed, nesvijestan, samo je cičao, mumlao, stenjao, neumorno nasrćući. Previvši se gotovo do zemlje, posrćući i na koljena, omahivao je njome, grebao je, štipao, upinjući se da je savlada, obori. Okrvavi je na ruci i bijesno poče čupati, kidati pregaču, udarajući joj u bedre glavom, ramenima, prsima.

Smetena, iznenađena kao da se i sama poče podavati njegovoj požudi. Odbijajući ga, braneći se, ujedajući, poče se zanositi, malaksavati, posrtati. Obgrlivši ga u obrani, osjeti mu vreo dah na obrazima. I sva zadrhta, strese se. Krv joj udaraše u glavu i od topline poče je hvatati nesvjestica.

Tek kad opazi krv na ruci, vrisnu, otrže se. Sabra svu snagu, razmahnu i odbaci ga daleko među trsove. On pade ničice na tvrdu zemlju i jeknu kao izdišući.

— Da znaš, kopilane, koga si dirnuo! — uzviknu ona žešće, osvješćujući se. I, dohvativ nekoliko ovećih kamena, nemilosrdno mu ih sasu na leđa, udarajući iz sve snage. — Čekaj!...

— Kuku!... Zakasnih s ručkom! — glasno se prisjeti, pa bržebolje zabaci torbu na rame, popravi okrugu, uze i prazni i puni kabao i hitno pođe. — Zapamti me, nikogoviću! — podviknu, pošto je poprilično odmakla, osvrnuv se. — Nijesu ovdje jeftine djevojke!

Jevrem se pridiže. Slomljen, umoran, malaksao. Češući se po leđima i stenjući gledaše za njom. Uze kapu, koja mu ležala na zemlji, otrese je i, oborene glave, vukući nogu za nogom, krenu dalje.

— A plaha djevojka! — reče poluglasno, razmišljajući. — Snaga jedna!... Kad udara, baš ne žali!...

Približivši se manastiru, pričini mu se kao da čuje neku graju. U vazduhu, iznad glave mu, kao da se rastolijegaju, kavže, izmiješam, ispresijecani glasovi, krupni i sitni. Iznad sviju grmi, tutnji muški glas Janjićijev, sličan udaljenom mrmorenju medvjeda.

Jevrem naćuli uši i ubrza hod.

— Šta li je sad? — zapita šapatom, kaskajući. — Šta se to desilo?

Kod manastirskog gaja, na ravnoj, crvenoj poljani, opazi gomilu ljudi, zbijenu, skupljenu. Iznad glava joj, kao dva blijeda plamena svjetlucaju dvije oštre bajonete sa žandarskih pušaka. Između njih se uplela visoka kamilavka Janjićijeva i igra nekako, zaklanjajući čas jednu čas drugu bajonetu.

— Nešto je krupno, čim su žandari, — prošapta Jevrem i poče kaskati. — Sigurno otac Janjićije izazvao svađu... Treba pomagati!

Nije se prevario. Čim pristiže do njih, opazi pri zemlji nekakva seljaka, čivitastomodra u licu, polumrtva od straha. Zgurio se nad naramkom drva, užetom prevezanih. A visok, snažan žandar nadnio se nad njega, uhvatio ga rukom iza vrata, za razguljeni gunjac, i kao da hoće na silu da ga odigne i ispravi. Janjićije, ljutit, ispriječio se, dohvatio debelu cjepanicu i, zadržavajući jednom rukom drugoga žandara, koji se otimao, ustremio se na onoga, što drži seljaka. Melentije, blijed i poplašen, umiješao se među njih, ide od jednog do drugoga i zadržava, stišava.

— Da vidimo tu žandarsku silu, — pomamno viče Janjićije, stiskajući zube i starajući se, da kako odgurne Melentija. — Da vidimo, kolika je!... Ja se i hrvem sa silom... Sto je jača, milija mi!

— Janjićije!... Brate! — gotovo plačući moli Melentije i miluje ga po naprašenom rukavu. — Nemoj... Smiri se!...

— Ja sam carski službenik!... Ja vršim dužnost, — viče i žandar i kočoperi se zveckajući sabljom. — U ime zakona uhvatio sam lopova... Regula je regula!

— Ne priznajem ja ni tebe ni tvoje regule! — grmi Janjićije i žešće na visoko izmahuje cjepanicom. — Branio sam ja ovu sirotinju i od Turaka!

Drugi žandar izmaknu se malo u stranu, udari čizmom o čizmu i naduveno izbaci:

— Ko krade carsku šumu, nema mu pardona!

— Nije krao carsku nego manastirsku, — popravi ga Melentije blago. — Našu, brate...

— Carsku, — potvrdi žandar uporno. — Znamo mi! I

— Evo i ja kažem da je carsku, — opet će Janjićije prkosno. — Jest, baš carsku!... Pa šta ćete mu?... Hoćete li ga objesiti zbog naramka drva?

— Poslat ćemo ga u rešt.

— Ne ćete, dok sam ja živ!

Melentije lagano pristupi žandaru i prošapta moleći:

— Ostavite, gospodine... Siromah je... Bog nam zapovijeda, da se smilujemo na siromaha.

— Ne dam ja nikakva smilovanja!... Jok! — oštro ga prekide Janjićije. — Ne ću ja da se smiluju... Ne smiju oni njega voditi, pa to je!

Jevrem se neprimjetno umiješa među njih i stade pokraj Janjićija. Pogleda na žandara, na ufitiljene mu brkove i sjajna puca na novom kaputu. Zaboravivši namah na sve bolove u leđima, podsmješljivo skupi usne.

— Zgodno li bi bilo našaliti se s ovim gospodinom i čitavu svađu završiti jednom komendijom! — pomisli u sebi.

Pa, napraviv blesasto lice, kao prikradajući se uhvati Janjićija za rukav i, nekim poluglasnim šapatom, tepajući izbaci:

— Pusti ih, oče Janjićije, neka ga gone... Zbog naramka drva zaboravit će na onaj duhan u vrh pojate...

— Duhan?... Kakav duhan? — naglo zapita visoki žandar i sijevnu očima.

Jevrem se, tobože, prestravi... Nekako smeteno, luđački, pogleda u njih i slegnu ramenima.

— Noćas su trpali u pojatu, — zamuca skrušeno, — Bit će da je duhan...

Visoki se žandar osmjehnu i namignu na druga. Kakvih li sve budala nema u manastiru, kad gotovo javno pričaju o krijomčarenom duhanu!... I kakva li će nagrada biti, ako bude mnogo duhana!

— Ama o kakvom duhanu zboriš, nesretniče? — zapita i Janjićije iznenađen i namrgodi se. — Otklen duhan?

— Ne znam, — blesavo odgovori Jevrem, pa brzo uvuče glavu međ ramena kao da se nadao udarcu.

Žandari se sporazumješe pogledima. Ostaviše i seljaka i drva i žurno, gotovo trčeći, krenuše pojati.

— Koliko će ga biti? — zapita visoki, spotičući se.

— Možda tovar, dva?

— Uh!

Dotrčaše do pojate i zastadoše malo.

— On reče da je pri vrhu? — zapita visoki zadihan. — Je li?

— Jest.

— Znači, da se moramo pentrati uz merdevine.

— Ne može se drugačije.

Obojica prihvatiše za velike merdevine, što su ležale u strani. Izdigoše ih na ramenima, ispraviše.

— Naprijed!

Visoki se poče penjati prvi. Plašljivo, pazeći da se ne omakne i pridržavajući se za zid, uspuza se nekako gotovo do pod krov od pojate. Tu stade i pokuša da rukom otvori tijesna vratašca pod krovom. Uzalud. Snažno udari kundakom i vrata, tresući se, popustiše. Uvuče se. Ostaviv pušku u travi pođe i drugi za njim.

— Pst! Mirni budite! — šapatom zapovjedi Jevrem i Janjićiju i Melentiju, koji su začuđeni pristajali za njim i snebivali se. — Mirni!

— Ali ako nađu? — uplašeno zapita Melentije i sklopi ruke kao na molitvi.

— Ne bojte se!...

Jevrem se prikrade merdevinama, pažljivo obilazeći duboku vučiju jamu, pretrpanu čitavim gomilama šušnja, šiblja i odbačenog busenja. Uze ih i odmaknu ispred pojate. Položi ih na zemlju kao da se, tobože, same prevrnule.

— Bježimo!

Pa se naglo izmaknu i sakri se među borove. Kaluđeri pođoše za njim.

— Ama šta radiš, nesretni sine?... Imaš li pameti? — šapatom zapita Janjićije sustignuvši ga.

— Šta li će biti? — otegnu i Melentije zabrinuto. — Bruka!

— A zar bi oni ostavili seljaka, da im ne spomenuh duhan? — prkosno odgovori Jevrem i šćućuri se pod borove. — Zar bi pomogle vaše molbe i vaše prijetnje?

— Pomogla bi cjepanica! — s ponosom izbaci Janjićije. — Sila se samo silom nadbija...

Jevrem lukavo namignu:

— Zar?

Razgovor im presiječe oštar lom i silno šuštanje, puckaranje... Nešto kao da se sruši, razori... Začu se odmah i očajna, neobična pomaganja. Odonud, od pojate, vikahu, zazivahu u pomoć.

— Vi idite, a ja ne smijem, — mirno im reče Jevrem i leže po travi. — Vidite šta je!

Oba kaluđera, bez ustezanja, pohitaše prema pojati, pogoneći se. Pogledavši pod krov opaziše jednog žandara, gologlava, sa kosom od sijena i haljinama, prepunim trina, kao da je prenoćio u stogu. Promolio se kroz obijena vrata, sav se iskrivio i držeći se za dovratak, viče iz svega grla, doziva i psujući i bogoradeći ujedno. Kao tup, prigušen odjek iz jame mu se odaziva neko stenjući, cvileći poput išibana psa.

Kaluđeri pristupiše i pazeći da se i sami ne omaknu, kroz prolomljeni šušanj proviriše u jamu. Spaziše Visokoga. Savio se kao gusjenica na dnu, izgruvan i izgreban. Rukama obuhvatio koljena i njiha se, ječi, uzdiše.

— A što ne pritvrdiste merdevine, ubio vas Bog! — prekori ih Janjićije, a prepolovljena obrva izvija se i debele nozdrve šire kao da će namah prasnuti u smijeh. — One su iskrivljene i padaju, čim se ne pritvrde.

— Nijesmo znali, — bolno se odazva žandar ispod krova opružajući ruke kao žaba kad skače u vodu. — Nego ih namjestite opet, molim vas, da se spustim.

Janjićije namjesti merdevine i pridrža ih. A čim se žandar spusti, sva trojica prihvatiše za posao. Počeše razgrtati grane i šušanj da oslobode Visokoga.

— Sto nijesi pazio, jadan brate? — opet će Janjićije bolećivo, pružajući mu ruku, da ga prihvati. — Svako zna, da je tu vučija jama. Iguman je još zimus iskopao pred pojatom radi lopova... Eh...

— Jao, stukao sam se, — zašišta Visoki stiskajući zube i lagano se ispravljajući. — Ko bi znao za jamu!...

Čim nismo našli duhan, pošao sam, a... kad sam vidio da nema merdevina, skočio odozgo i... jao!...

Janjićije izvadi iz džepa bocu sa rakijom i stresajući mu lišće i prašinu sa haljina, ponudi ga:

— Odsrkni malo, pa će proći... Nijesi slomio ništa?... Nogu ni ruku nijesi uganuo?... Ispravi se.

Visoki, ječeći i uzdišući, ispravi se još malo.

— Pođi!

Visoki, šantucajući, pođe.

— Halt!... Stani!...

Visoki stade.

— E zdrav si ti, junače, ko i ja... Ništa nije bilo... Pala muha na medvjeda!... Odsrkni!

Žandar požudno prihvati za bocu. Iskapi.

— Na zdravlje!

Pa uze Melentija pod ruku, okrenu se od njih i ode u avliju.

IV.

Oštro, istrzano, divlje, u nekoj neobičnoj žurbi, kao svađajući se, zazvoniše zvona, jauknuše. Čitava avlija zabruja, zatrepta i zapjeva. Jevrem se trže iza sna, skoči sa kreveta i istrča pred ćeliju. Još prije dva dana prelistavao je kalendar i uvjerio se, da u ovoj sedmici nema nikakva većeg praznika. A kako su oba zvona zvonila samo o većim praznicima, nikako se nije mogao dosjetiti: zašto ga jutros razbudiše?.... Nije li Iguman krenuo na put?.... O tome jučer nitko govorio nije... Nije li, iznenada, došao Mitropolit?... A kakva bi nevolja mogla i njega ovako rano dotjerati?...

Zijevajući i prstima raščešljavajući neuređenu kosu pogleda prema zvoniku.

Pred crkvenim vratima, upravo kraj poboja, opazi čovječuljka nekog, mršava, gurava, jadna. Objema runjavim rukama grčevito uhvatio za konopce i poskakujući, kao u kolu, tegli iz sve snage... Obučen u same dronjke... Iskajišani, istruli ostaci kaluđerske mantije vijare se oko njega; prljavi tetrejici od pojasa padaju mu niz ispale kukov; kroz poderane seoske čakšire providi se mrka, izgrebana koža, naročito na bedrama. Na blatnjavim, okrvavljenim nogama obuće nije imao. Na glavi mu se klimala napukla i ulupljena kamilavka.

— Ko li je ovo? — zapita Jevrem Vasu, koji je neispavan i ljutit prelazio preko avlije, noseći ljuč od crkve uspravljen, kao svijeću, i muklo razgovarajući sam sa sobom. — I zašto zvoni?...

— Ko je?... Nikoletina! — odgovori Vaso osorno ne pogledavši ga. — Đavo ga donosi svakih deset dana te nas ovako budi. Bog mu, kaže, naredio da uvijek svoj dolazak oglasi zvonima.

Za čudo, kad se približi Nikoli, niti ga prekori, niti zadrža od zvonjenja. Gotovo sa nekim strahopoštovanjem zaobiđe oko njega. I gurajući kapu pod pazuho i krsteći se, zavuče ključ u ključanicu. Otvori vrata.

— A šta ti radiš dosada, nesretniče? — oštro zapita Nikola, pa pusti konopce. Sa nekom nasladom pogleda u zvona, koja posljednji put bolano jeknuše i još se njihajući zujahu zamoreno. — Zar ne znaš slovo Gospodnje da treba rano raniti?

Bržebolje kleknu na koljena i raširi ruke prema nebu. Krsteći se i klanjajući spusti čelo na prag. Ostade tu kao okamenjen.

— Kakav li je ovo bogomoljac? — šapatom zapita Jevrem i lagano, na prstima poče mu se približavati. — I otkuda je?

— Nikola! — nekako poplašeno i kao plačevno progovori mu neko iza leđa. — Na putu!

Jevrem poznade glas oca Melentija. Osvrnu se. Blijed, malaksao, stao on nasred avlije. Nekako tupo i strašivo gleda u Nikolu, a suhe mu ruke drhću, drhću...

— Šta ti je? — brzo zapita Jevrem i misleći zar da će pasti, poduhvati ga ispod ruke. — Bolestan si opet?

— Gledaj ga... na putu... — jedva promuca Melentije i prstom ukaza na Nikolu. — Kad god ja služim, on onako ispane i prepriječi mu put... Uvijek...

— Pa?

— Predznak je to... Rđav predznak!

— Bojiš ga se?

— Napominje mi smrt, blisku smrt, koja će mi prepriječiti put kroz život, — promuca Melentije nečujno. Opet zadrhta.

Nikola zar osjeti, kako neko iza njega stoji. Lagano se pridiže i mrko, nabrano lice, sve zaraslo u gustu dlaku, okrenu prema njima:

— Ti li si, oče Melentije? — zapita muklo, presijecajući ga pogledom. — Prolazi u hram Gospodnji i pomoli se Gospodu za nas grješne... I kad te pozove pred prijesto nebeski, a milostiv je i pozvat će te brzo, moli se za nas...

Melentiju kao da poklecnuše noge. Uhvati Jevrema za ruku i nasloni se na njega. Zatim lagano, zastajkujući gotovo na svakom koraku da predahne, prijeđe preko praga. Stupi u crkvu.

— Ko si ti? — oštro zapita Nikola Jevrema, kad pođe za Melentijem, i zaustavi ga na pragu. — Đak li si, iskušenik li si, putnik ili namjernik?... Štani!... Ne ulazi!... U tebe nije srce predano Gospodu, tvoje su misli grješne, pohotljive... Ne ćeš dugo skrasiti pod krovom manastirskim!...

I opet se poče krstiti i moliti. Opet spusti čelo na prag crkveni.

Međutim se i avlija poče puniti seljacima, radinima. Lagano, kao prikradajući se, ulazili su jedan za drugim kroz široku kapiju. Pobožno se klanjali prema crkvi i išli, zbijali se ispred ćelija. Neki su u malim, četvrtastim krošnjicama, po vrhu prekrivenim slamom, nosili jaja; neki držali za noge čvrsto uvezane po tri po četiri kokoši, koje su rakolile i drečale; neki gonili po janje ili razigrano kozle pred sobom... I svi su bili nekako zabrinuti... Šapatom su govorili među sobom. Čim bi im ko nepoznat pristupio, prekidali su razgovor i okretali se, silom se iskašljujući u stisnutu šaku ili šarajući prstima po ovlaženom pijesku.

Kad se pomoli Iguman, poskidaše kape. Duboko se pokloniše. On ih i ne pogleda. Ubrzanim korakom prođe dva tri puta po avliji, zaviri u sve budžake. Pođe i prema crkvi i opazivši Nikolu pred pragom, zastade. Opet se vrati prema seljacima, gurnu nogom u krošnjice sa jajima kao da bi da tako omjeri: jesu li pune? Poče odizati kokoši i mjeriti ih na ruci.

— Što ste imali najgore, meni ste donijeli, — osiječe oštro, mrgodeći se i gledajući nekuda u stranu. — Sve mršavo, slabo... Stoko!...

— A mršava nam i godina, moj lijepi Gospodine, — zapjeva nekakav starac, kojemu je glava bila obrijana gotovo do vrha. A sa vrha, sličan kravljem repu, pružao se dug, umotan perčin i padao na leđa. — Koliko smo i kako smo mogli, toliko i donesosmo.

— Ne pitam tebe... Znam, da umiješ i previše čavrljati, — okosi se Iguman i okrenu se drugom domaćinu. — Zar ne vidiš, da će ovo tvoje janje još danas krepati? — zapita jače. — Misliš li, da ga mi možemo izliječiti našim molitvama?

— Jutros je zdravo i veselo optrčavalo oko kuće, — odgovori seljak mirno i nježno obgrlivši janje poljubi ga u roščić. — A i sada, da ga pustim, trčalo bi...

Iguman se naljuti. Poče tući štapom o zemlju.

— Ne odgovaraj!... Ne ću da odgovaraš!... Svi vi znate lagati... Svi!... — viknu osorno.

Opet se okrenu starcu s perčinom. Štap sa srebrnom jabukom prihvati po sredini i odiže prema sebi kao žezlo kakvo. Ispravi se i nakašlja kao kad propovijeda.

— Zašto vi tako varate manastir, sinovi zločestivi, — zapita nekako svečano, jačim uobljenijim glasom. — Zašto grijeh pred Bogom na svoju dušu tovarite?... Svi znate, da se manastir izdržava od prihoda sa zemlje, koju vi obrađujete, i od priloga ktitorskih... Znate dobro, sinovi zločestivi, pa ste mi opet ljetos ukrali pet tovara žita i podmetnuli mi nagnjile krompire... Zakinuli ste me i na vinogradima i na prihodu od duhana... Sad ste, evo, okrenuli da donosite mršave kokoši i krepanu janjad... Eh, sinovi zločestivi!... Eh, stoko jedna!

— A rašta Boga ne umoliste da bude bolji rod, pa bi i manastiru svetom više prihoda bilo? — opet zapjeva starčić s perčinom komešajući se kao od studeni. — Kako je Bog odmjerio nama, tako smo i mi namastiru, ravnom mjerom...

— Muči, bogohulniče! — gotovo vrisnu Iguman i izmahnu štapom prema starčiću kao da će udariti. — Ni riječi više da ne progovoriš!... Ti ćeš i tako brzo poletjeti sa zemlje manastirske!

— Zar je ovdje zabranjeno i govoriti? — iznenada surovo zamumla Janjićije. Bješe izišao iz ćelije i pripalivši lulu, rashlađivao rakiju u vodi. — Po kakvijem li je to kanunima i paligrafima?

— U moje poslove neka se niko ne miješa, — odgovori Iguman preko ramena i opet pogleda u stranu.

— Nijesu tvoji poslovi nego manastirski, a sve, što je manastirsko, moje je ko i tvoje.

Iguman poče tapkati na mjestu i sve jače udarati štapom.

— Ja sam ovdje Iguman! — ciknu ponosito. — Niko drugi!

— Ako si Iguman, nijesi dželat, — odgovori Janjićije prkosno, opljuckujući preko lule. — Što mučiš ovu sirotinju, što li išteš preko mjere?... Ja znam, da su svi oni lupeži, pasji sinovi, i znam da će zakinuti, ali šta ćeš im?... Dobro je, kad su i ovoliko mogli donijeti.

— Igumane!... Naredi da mi se donese ručak! — nekako zapovjednički podviknu Nikola i na koljenima dopuzi do Igumana. — Gladan sam, a gladnog treba nahraniti po zapovijesti Gospodnjoj!

Pa se ispravi i oštro pogleda po seljacima... Svi nikom ponikoše. Nekako smeteno, poplašeno počeše se zbijati jedan uz drugoga kao uznemirene ovce pred oluju. Pokunjeno, oborenih glava, gledahu u zemlju.

— Svjat, svjat, svjat Gospod Savaot, — čudnim hrapavim glasom otegnu Nikola i odiže ruke prema nebu. — Pogledaj, Gospode, na Sodom i Gomor ovaj, pogledaj kako grješni ljudi odvratiše lice svoje od tvojih manastira i kako počeše varati!... Gospodi, udri grješnike, ne udri pravednike!... Ja vidim, kako ćeš poslati gladne godine, kugu i moriju, da sataru, da pomore na sve strane...

— Ne! — gotovo jauknu starac sa perčinom i ničice pade po zemlji. — Ne kuni, po Bogu!

— Ne kuni! — zapomagaše i ostali, preklonivši se. — Nemoj!

— Gospodi, poslušaj glas raba grješnoga... — otegnu Nikola jače. Ali ga snažna ruka Janjićijeva zgrabi za rame, a stisnuta šaka zaprijeti pod nosom.

— Ne laj, pseto!... Dosta je!...

Nikola se strese i zlobno pogleda Janjićija ispod oka.

— Ti si sluga nečastivoga, — oporo reče. — Ti ćeš svršiti na vješalima.

— Dosta!

— Sramota će osjeniti manastir ovaj črez tebe i strašno poruganije pretrpjet će...

Iguman, ne govoreći ništa, polako se primaknu Nikoli. Uze ga za ruku i povede manastirskoj kuhinji.

Janjićije, sa naduvenim obrazima, pogleda za njima i jetko zareža:

— Pseto pogano!

— Nemoj, oče, biti bezbožnik... Vaistinu je prorok i vidovit je, — zapjeva starac sa perčinom i zavrti glavom. — Tri put nam je prorekao grad...

— A meni prorekao smrt djeteta, — poplašeno dočeka drugi.

— A meni svadbu!

— A meni pomor u stoci!

Svi kao da se natjecahu: ko će više iznijeti primjera o Nikolinim proročanstvima. Svi su tvrdo vjerovali u njih. I bojali ga se neobično. Kad bi, prolazeći u manastir ili vraćajući se, na svom klempavom, ogubanom magarcu projahao kroz selo, pozdravljali ga ljubaznije nego Igumana. U kući, gdje bi svratio, dočekivali ga najponiznije, klanjajući se, ljubeći mu ruke. Ako je što iskao, donosili su odma; ako je počeo psovati, ulagivali se, umirivali ga ponudama, neprestano moleći da ne proklinje. Samo da ne proklinje!... A ako je u čijoj kući očitao molitvu, — vječito čameći po manastirima, naučio je silu molitava na pamet, — svi su bili presretni. Vjerovahu, da će se sva blagodat božija izliti na njih.

I makar što su voljeli oca Janjićija, krivo im bilo na njega, što je, jedini u manastiru, toliko nemilostiv prema Nikoli, što mu ne vjeruje i odbija ga od sebe. Zbog toga im, čak, izgledao kao neki bogohulnik, koji ni u što ne vjeruje. A to mu nikako nisu mogli oprostiti. Prekoravali ga uvijek i gotovo sa nekom zluradošću čekali: kad će se proročanstvo Nikolino ispuniti na njemu samome, na Janjićiju, i kad će primiti kaznu za bezvjerje svoje.

Kao za inad i Iguman je postajao sve ljubazniji prema Nikoli, ukoliko ga Janjićije više mrzio. Dopuštao mu i da zvonima objavljuje svoj dolazak i budi kaluđere. Hranio ga, davao mu duhana, katkad i novaca. Kad priložnici sa sela nisu bili dovoljno pažljivi i darežljivi, slao je Nikolu kao nekog egzekutora da kupi priloge. Nikada bez uspjeha.

I sada, kad ga „iz inada“ odveo u kuhinju, Janjićije je tvrdo vjerovao, da će ga nagovoriti na kakav novi „šeretluk“ i da će ponovo izmamiti nešto od seljaka.

On se htjede uputiti za njima da pazi, da prisluškuje... Iznenada ga zaustavi jedna žena, šapatom zamoli da je povede u ćeliju.

Sva je bila umotana u širok, šaren pokrivač. Samo joj nos provirivao ispod mjehuraste strehe na čelu i jedno veliko plavo oko svijetlilo se.

— A šta ćeš tu u ćeliji? — osorno zapita Janjićije, gledajući je s nepovjerenjem. — No?

— Da se ispovjedim...

On poćuta malo, počeka. Zatim se lijeno okrenu i, mahnuvši joj rukom, pođe. Ona, umotavajući se sve više i starajući se da je ne poznaju, pođe za njim...

Čim je zatvorio vrata od ćelije, uze sa čavla stari epitrahilj, koji je mirisao na tamjan, i rastopljen vosak i namače ga na vrat. Dohvati i stari, zelenkasti krst, izlizan od čestih cjelivanja, ispred ikone i visoko odiže.

— Da kradeš?... Ne kradeš... Da psuješ?... Ne psuješ... — sam poče i pitati i odgovarati, gledajući joj u glavu. — Da potvoraš?... Ne potvoraš... Da postiš?... Ne postiš...

Pa se nakašlja i uzviknu jače:

— Imaš li još što na srcu?... Govori!...

Žena hitno zbaci pokrivač sa sebe, pade na koljena. Prihvativ za kraj epitrahilja poljubi ga i pritisnu na čelo.

— Branitelju naš! — promuca uzbuđeno i udari u plač. - Samo Bogu i tebi smijem sve kazati... Nikome više!...

Janjićije je tek sada poznade. Bila to Smiljana, poznata lijepa udovica. O nju se, kako se pričalo, dosada otimali troji prosioci po izbor. Ni jedne nije htjela primiti...

Ugledavši je skrušenu i potištenu sažali mu se. Sage se nad nju i htjede ju podignuti. Ipak, predomislivši se, naglo trže ruku kao od vatre. Na silu poče kašljucati.

— No šta je?... Šta je?... — okresa suho, mrgodeći se i okrećući glavu da joj u lice ne gleda. — Kazuj!

Smiljana jecaše još neko vrijeme tresući se, grčeći. Pokuša, u dva puta, da progovori. I oba puta zagrca. Suze još jače navališe, obliše joj punačke obraze. Napošljetku sakri lice u epitrahilj, umota glavu njime.

— Grješnica sam ti, oče, — isprekidano izbaci na silu zaustavljajući jecaje, koji se na mahove još uvijek otimali i trzali joj glasom, kidali ga. — Zgriješih... Posrnuh...

— Šta?... Šta, nesretnice? — zagrmi Janjićije iznenađen i krstom izmahnu iznad glave joj. — I s tim si došla meni?... Meni?...

— Oče, ne goni grješnicu! — grcajući promuca Smiljana i, savivši se u klupče, očajno grebući rukama unaokolo poče da čelom udara, lupa u pod. — Ja ne smijem drugom!... Samo tebi!... Tebi i Bogu!... Ti znaš... ti razumiješ... ti ne cvijeljaš nesretnika.

Janjićije se ispravi sve jače izmahujući krstom, kao da goni, da se brani od nečega. Mrmljao je u bradu, romendžao, nejasno, isprekidano, nerazumljivo. Dođe mu da vikne, zagrmi, da je odgurne nogom. U isti mah nešto ga zagolica u grlu. Zamalo da i sam ne zaplaka, s njome zajedno. Opet se namrgodi i zakašlja u šaku.

— Dosta! — uzviknu jače othukujući i savlađujući se nekako. —- Dosta, satano!... Nijesam ti baba ni svekrva da mi tu jadikuješ... Prestani, pasja kćeri!

— Oče!

— Dobro, dobro... Čuo sam... — ubrza on življe ušmrkujući. — Ne plači!... Čuo sam, eto... S đavolom se svezala i s đavolom pogriješila... Ja... Sve vi tako... Sve se raspalite i tražite đavola, a kad ga uhvatite za rogove, onde kukate i pomažete... Ja... — I, lako je udarivši krstom po glavi, okresa: — A svi smo grješni... Svi... Ne plači više, velim ti... Samo je Bog bez grijeha... Samo on...

Pa odbaci kamilavku i rasplećući prosjedu kosu po ramenima reče svečano:

— Govori!

Smiljana kao da se pribra malo, stiša se. Stidljivo prikrivajući prsa rukama i gledajući u zemlju zamuca:

— Bog vidi, oče, da... da sam samo zgriješila što sam voljela.

— Ja, ja... Da se ne voli, ne bi se ni griješilo, — upade Janjićije jetko kao sveteći se. — Sve vi tako... Ja... Da nije med sladak, ne bi se muhe u njemu davile...

— Ali je on reko da će me vjenčati... Obećo je... On, Jovo Stankov... Ti ga znaš, oče...

Janjićije planu. Odbaci krst na krevet, udari se po bedri. Hitno ode u stranu i dohvati teški, čvornovati štap...

— I hoće da slaže, pasji sin! — uzviknu razdraženo, prijeteći. — Hoće li?... E ja ću da ga pitam i da ga vjenčam po svome zakonu, ugursuza jednog!... Da vidim, hoće li i meni slagati!...

— Ne laže, ne laže on, oče, — dočeka Smiljana živo i prućivši se ispred vrata, prepriječi mu put. — On je jednako na riječi... On bi me i sad uzeo sebi... Ali mu otac ne da...

— A što se ćelavi otac u to miješa? — okresa Janjićije bješnje i opet zakorači kao da će je pregaziti. — Ko će i njega pitati?... Ja ću njemu... Oba ću mu oka izbiti, ako i jednu progovori...

Smiljana sklopi ruke i lijepe, plave oči podiže prema njemu:

— Nemoj, oče... Gore ćeš učiniti, — prošapta smireno, moleći. — Ne će stari nikako popustiti... Ako bi za čas, pred silom, i popustio, opet bi nas ubrzo oboje otjerao...

Janjićije zastade i zamisli se malo.

— A što ne ostavi tako pogana oca? — podviknu vatrenije. — Što ne ostavi psa pa ne živi odvojeno?

— Ne može se tako, — pokunjeno odgovori Smiljana brišući mokro lice čistim, vezenim rukavom od košulje. — Ako ga ostavi, stari će sve svoje imuće predati manastiru. Ni pedlja zemlje, ni jednog papka, ne će njemu, Jovi, dati... Pa grjehota da nam toliki mal propane.

— Phi!... O svemu li računate! — zgadi se Janjićije i kao guja šiknu kroz široke, mesnate nozdrve. — Phi!... I sad si, zar, došla meni da vam i ja pomognem računati?... Phi!... Phi!.. .

— Mi mislimo da je bolje sačekati, dok stari omekša ili premine, — rastumači ona postiđeno.

Janjićije ne odgovori. Prošeta dva tri puta po ćeliji sa skrštenim rukama ispod epitrahilja. Nešto ga kopkalo da zapita, da sazna od Smiljane: kako je zgriješila?... Gdje je to bilo?... Kada?... Je li on dolazio, nametao se ili ona, sama?... Pogleda je dva puta oštro i ispitujući... „Ona je prva tražila đavola“, kao da mu šapnu neko. Zatim se, po treći put, okrenu da je nikako ne gleda i, prisloniv se uz prozor, muklo zapita:

— A dolazi li ti i sada?

— Jovo? — otegnu ona tiho, gledajući mu u leđa.

— Đavo!

— Dolazi katkad.

— Po noći?

— Po noći...

— I niko ga ne vidi?

— Čuva se on... A i kuća mi pri strani, osamljena...

Janjićije naduha obraze i golemim noktom počne grebati po zidu.

— Pa ti se za svoj grijeh ne kaješ, pasja kćeri! — otegnu jače, pakosno i sa zavišću nekom. — Zgriješila i ne kaješ se, kad ga ponovo primaš...

— A zašto ću se kajati, kad volim? — zapita ona začuđeno.

— Pa što si dolazila, plakala? — zapita razvlačeći.

— Da pomogneš, — nekako slobodnije odgovori ona. — Ti sve znaš... sve možeš... samo ako hoćeš...

— Nemam ja tu šta pomagati, — okresa on grubo i prezrivo odmahnu nogom kao da gura nešto ili odbacuje. — Traži ti mlađe, vještije... Hajde ocu Prokopiju... On se razumije u take stvari...

Ona nakrivi glavu i skrušeno progovori:

— Od oca Prokopija saznat će pola sela... A tada bruka!... Od tebe, oče, ne će saznati ni crna zemlja.

— Hm... Zar se to može sakriti?... Hm... — kao da sam sebe zapita i zamisli se.

Smiljana se opet oslobodi.

— Dosada nije saznao niko, — reče vatrenije. — Eto... i dijete će se naći kroz koji dan, a niko znati ne će... Čuvala sam, sakrivala...

— Dijete? — gotovo riknu Janjićije i nekako poplašeno odiže ruke u vis... O svemu je pitao, a na dijete ni pomislio nije!... Otkud sad dijete da dođe?... Zar i to po vrhu?...

Ona poklopi oči rukama i meko i malo zbunjeno primijeti:

— Zbog toga sam i došla.

— Misliš li da sam ja babica, krmačo jedna?... — podviknu on uvrijeđeno obzirući se unaokolo i opet tražeći štap. — Dijete!... Ja... Dijete, nego šta? — poče sam sebi odgovarati. — Hoćeš li meda, eto ti meda!... I sad da se priča Janjićiju pod epitrahiljom i časnim krstom, o djetetu! Ko da se Janjićije razumije u nečastive stvari!...

Smiljana pokuša da odgovori, ali on nije dao. Odmahivao je rukom, odbijao i, sve više padajući u vatru, grdio i proklinjao.

— Nemoj, oče... Poslušaj... — napošljetku uporno izbaci ona, hvatajući ga za mantiju i silom nagoneći da sasluša. — Mi ne mislimo zlo... Mi hoćemo... Zgriješili smo, ali hoćemo da je sve po zakonu... I dijete neka je, pred Bogom, po zakonu, nek nije nezakonito.

— Hm... Pa?

— Molimo te oboje da nas, krišom, vjenčaš noćas, u mojoj kući...

— Pa što odmah tako ne kažeš, pogani jedna? — dočeka on življe, namah se razvedrivši. Raspolovljena obrva izvi se, opušteni brk poče se lelujati. — Te grješnica sam, te plačeš, te lažeš, uvijaš se, — nastavi otegnuto, rugajući se. — A sakrivaš, što je glavno!...

Spusti joj ruku na tjeme i reče mekše:

— Eto tako valja!... Tako... Sad ti i dijete valja, i Jovo, pasji sin, valja!... Sve valja!...

Ona kao nakon kakva najteretnijeg posla odahnu. Premjeri ga svojim lijepim očima, — i tepajući zamoli:

— Ama niko da ne sazna za vjenčanje... Niko!

— Rašta? — začudi se on šireći nozdrve.

— Jer ako stari čuje, opet će nam propasti imuće... Svojeglav je pa će nas iz inada upropastiti... — I, videći kako Janjićije nikako ne može da je potpuno shvati, požuri se da protumači. — Mi ćemo se sad samo vjenčati pa i opet živjeti odvojeno ko i dosle...

— Ama kako će da se ne zna? — obrecnu se on na nju. — Ni kum da ne zna! — Zar može vjenčanje bez kuma?

Ona pretrnu, streknu. Sklopi ruke na prsima i duboko uzdahnu.

— Uzet ćemo Jevrema, — dosjeti se on sažalivši se i zadovoljno pogladi bradu. — Ne boj se!... Kršno je momče!... Jes’ čapkun i lomivrat, ama pošten... Ne boj se!...

— Ti ga znaš, oče, — promuca ona nejasno. — Ja Bogu i tebi...

— I tako smo svršili? — zapita on pa, želeći da je osokoli, osmjehnu se. — Makar što ste daleko, čak u trećem selu, noćas ćemo doći i svezati vas u debele lance. Eto... Gotovo!...

— Nije gotovo... Osta dijete na smetnji, — dočeka ona živo.

— Kako će na smetnji biti rođeno dijete, nesrećo nesretna? — strogo zapita Janjićije i udari je po ramenu. — Kome je još i dijete na putu bilo?

— Ako ono ostane u kući, svak će odmah pitati za oca. — Ne kažem li ništa — eto sramote!... Kazat će da nije zakonito... A kažem li istinu, čut će i stari i otjerat će Jovu i... Znaš šta će biti...

— Pa šta ćeš? — zamišljeno zapita Janjićije otirući znoj sa čela. — Da čujem...

— Morat ćemo dijete nekuda opremiti, — prošapta Smiljana skrušeno.

— Opremiti?... Kuda?

— Kuda?... Ni sama ne znam... — tužno odgovori Smiljana. — Ko bi od mene primio dijete, a da sačuva tajnu?... Ko?... Ja ga ne znam...

Janjićija kao da zamori toliki razgovor. Sjede na krevet, razmahnu nogama i reče oštro:

— Kada se nađe dijete, donesi ga amo... Tad ću smisliti, kome da ga dam...

I, kao prisjetivši se nečega, zapita jače:

— A zašto nije Jovo došao?... Što je poslao tebe?...

— On se bojao da ćeš ga istjerati ili izudarati, kad ti sve ispriča, — izbaci Smiljana nekako veselo i zasmija se. — A zna da na žensku glavu ne ćeš podignuti ruke.

— Hehehe!... — zadovoljno se osmjehnu Janjićije i pogleda na štap. — Kazo bih mu ja, pasjem sinu, kako će nevjenčan u zlo gaziti!... Hehe!

Pa se ponovo pridiže, isprati je do vrata i mirno pođe preko avlije.

— Gdje mi je Jevrem? — zapita Vasu susrevši ga blizu kokošinjaka. — Šta radi?

— Igumanina ga poslao u varoš da nešto pokupuje, — odgovori Vaso kao preko volje. — Vratit će se večeras.

A Nikola ispred kuhinje poče vikati:

— Oca Melentija pozvat će Gospod pred lice svoje i kazat će mu: „Poznaješ li oca Prokopija?“... „Poznajem, Gospode!“... „On ne podobajet hramu mojemu i doći će u ad vječni za teška sagrješenja protiv osme zapovijedi moje“... „A poznaješ li oca Janjićija?...“ „Poznajem, Gospode!“... „On će od ognja i vatre sagorjeti, jer nema vjere u srcu svom i nema počitanja prema starješinama!“...

Izišav iz crkve Vaso se, tresući prašinu sa haljina, odmah uputi u kuhinju. Odatle je, kroz širom otvorena vrata, izvijala tanka, providna para i mirisom dobro zamašćenih jela preljevala čitavu avliju... Poče se vrzati oko svoje žene, manastirske kuharice, Milice, i buniti je u poslu.

Kad god bi saznao, da će se prigotoviti kakav masniji ručak uvijek je hitao da joj tobože pomogne. Nametao se, miješao u poslove, potpasavši se i sam ovećom keceljom i zasukavši rukave do lakata. Poče, po običaju, psovati sluge koji se oznojeni i ljutiti vrzali oko vrata, noseći poklane kokoši, tukce, janjad. Poče goniti s puta svakoga i prihvatati čas za jednu čas za drugu stvar. Premještao se s mjesta na mjesto, išao, vrtio se, a uistinu ništa korisno nije mogao uraditi. Svakome je, naročito ženi, upravo kvario ono, što bi se uradilo.

Na njezine kletve i prijetnje nikako se ni osvrtao nije. „Neka viče i neka prijeti, koliko hoće“, pomisli u sebi, češkajući se, „samo nek kuha što bolje i neka sve dobro začini“... I kao nadziravajući: je li sve ukusno zgotovljeno, neprestano je podizao svaki poklopac i neprestano probao od svakog jela. Probao i redovno kudio, kudio i probao. Uzgred se zaljevao i rakijom iz oveće boce, koju je Iguman, kao neko mito, u vanrednim prilikama poklanjao Milici.

— Ne treba tebi rakijetina!... Opit ćeš se ko svinja, — odgovori joj mirno, kad ona, sva mokra od pare i zamašćena kao pečenica, navali na njega i pokuša da mu otme bocu. — Opit ćeš se pa ćeš mi okaljati obraz pred poštenim ljudima. Svako će reći: „Kakav je on čovjek kad pušta da mu se ženetina onako opija“?

— Ne laje kuca radi sela nego radi sebe. Zar se ti ne ćeš opiti, Ciganine? — zaciča ona uzbuđena i, žaleći rakiju, sve jače navaljivaše. — Zar se ne opijaš o svakom prazniku?...

— Čojek i treba da se opije... Bog je i stvorio rakiju za čojeka... Eno i otac Janjićije se napije, pa mu niko ne zamjera.

Milica se izvrnu i osu s kletvama na oca Janjićija. Držeći stranu kaluđerima i ponoseći se njima, kad god ih je Vaso pokudio, uzdizala je, obratno, i kovala u zvijezde Igumana, čim bi se Vaso usudio da koga od kaluđera pohvali. Zato joj sada Iguman bio „najzlatniji“ čovjek na svijetu, dobričina, anđeo nebeski, dok je Janjićija nazivala i razbojnikom i krvnikom i pijanicom, kakav se još nigdje ni rodio nije.

Ko zna, koliko bi se još kavžili i prepirali, da se iznebuha pred vratima ne pojavi kudrava, u dlaku zarasla glava Nikolina. Njegov promukli glas kao da zakrklja iza direka:

— Spremate li se za pir nečastivih, sinovi Satanini?... Danas je Nečastivi uzeo oca Igumana na svoju ruku i pirovat će s njime zajedno.

— Kakav Nečastivi? — zapita Vaso usplahireno. — Daleko mu kuća bila!

— Znam ja te ptice, — suho odgovori Nikola i, gledajući na tendžere, u kojima se kuhalo jelo, uhvati se prstima za nos, kako više ne bi osjećao toplog mirisa, koji ga dovodio u iskušenje. — Zbog toga danas ni mrve okusiti ne ću sa trpeze njihove... Oni ne dolaze da se pomole Gospodu Bogu svome, nego da jedu i piju... Jesti će i pit će kao firauni gladni, a ni groša priložiti ne će hramu Gospodnjem...

I, gunđajući odgega, odvuče se... Ni pogledati ne htjede na starog Igumana, koji kao da iz zemlje izniknu pred njim i, obzirući se ha sve strane, zastade na kuhinjskim vratima. Njegovo mladoliko, rumeno lice izgledalo je vedrije, sitne zelenkaste oči nekako veselije gledale ispod velikih, sijedih obrva.

Podiže glavu prema tavanici i, žmirkajući, kao da poče čisto njušiti. Zatim pogleda na Milicu, koja, kako se činilo, plivaše u oblacima dima i, nekako moleći, — a uvijek je s njome mekše govorio, — reče:

— Samo pazi, Milice... Samo pazi!... Ako mi osvjetlaš obraz, bit će još boca rakije.

Milica ne odgovori. Progunđa nešto u njedra zasuta brašnom, podstaknu vatru, koja je veselo puckarala i uskakala uz kotlove, i, suzeći od dima, poče ljuštiti obarene krompire.

— Na ribu naročito pazi, — nastavi Iguman tiše, pazeći da se ne zamjeri Milici i da je kako ne uvrijedi. — Zgotovi je onako... na slanu vodu... Kako ti već znaš... Zejtina ne štedi... Ni bibera ne žali... I pusti neka se malo razladi, nek se spitija, da se sok dobro upije u ribu...

— Znam ja svoj poso najbolje, — gordo odgovori Milica i, kao iz inada, sve ljuske od krompira baci mu pred noge.

— Znam ja, znam, Milice, — ubrza Iguman nekako veselo kao u šali. — Take kuharice ni jedan manastir nema... Ja ti ovo samo napominjem... I za janjetinu hoću da ti napomenem. Napravi je s majdonosom, zaprži dobro... i neka bude sočna!... Čuvaj samo da ne pregori. A mlade mahune uza nju, pa malo sirćeta, malo zejtina... Eh... Znaš ti to...

— Ama ko li će to doći? — lukavo zapita Vaso prilazeći mu i ulagujući se. — Vidim da je krupna zvjerka nekakva, čim zbog nje pogibe deseterak kokoši i tri janjeta.

Iguman odiže štap iznad glave i namignu.

— Ne pitaj!

— Da nije mitropolit?

— Krupnji!

— Ne će, zar, patrijark?

— General! — otegnu Iguman zadovoljno, gladeći se po bradi. I, podignuv glavu, oštro ga pogleda, ne bi li poznao: kako će ta kabasta riječ djelovati na njega.

Vaso, tobože preneražen, pljesnu objema rukama po koljenima i sav se povi u stranu:

— General!

— Jes’ jes’, — usitni Iguman živahno, neobično uživajući u Vasinu iščuđavanju... — Juče mi poslao pismo, fino gospodsko pismo... sve miriše... Piše: da će danas doći... Ide, kaže, u lov po našim planinama, pa će naročito amo svratiti da vidi i ovu starodrevnu zadužbinu i mene... Pomisli!... General jedan, pa sa mnom nedostojnim!...

— A počemu si ti nedostojan, oče? — kao poče se ljutiti Vaso radi tolike čednosti njegove. — Učevan si ko i on, gospodin si, pa... Ko mi je general?... Ne dam ja tvoga prsta za njegovu glavu!

— Mičite se!... Ne smetajte mi! — obrecnu se Milica jače, potpuno svijesna svoje vrijednosti i svoje vlasti danas. — S puta!

— Imaš pravo, imaš pravo, Milice, — dočeka Iguman meko, izmičući se natraške. — Idem ja, idem... A ti, sestro, samo pazi!... Samo pazi!

Opazi oca Prokopija i oca Melentija, kako se vraćaju sa šetnje. Oba u starim, iznošenim haljinama, koje se sikušljale i na više mjesta pozelenjele od trave, na kojoj su sjedjeli. Oko nakvašenih cipela prilijepile im se čitave grude zemlje crvenice. Zaigra od ljutine i, mrgodeći se, poče tapkati na mjestu:

— Šta vidim?... Šta vidim, bogohulnici? — viknu bjesomučno i štapom ukaza na mrki pojas Prokopijev, koji je umašćen virio ispod raskopčane mantije. — Zar da tako dočekate visokog gosta, koji nas udostojava svoga pohoda?... Taaako?... Imate li pameti imalo?... Znate li gdje ste?

- Zar ćemo i mi biti za trpezom? - zapita Prokopije živo i kao da zarza od veselja.

Iguman otegnu rugajući se:

- Za trpezom?... Za trrrpezom?... Vi da sjednete za trpezu sa jednom ekselencijom?... Zar vam nije dosta, što ćete stajati blizu trpeze?

- Ih! - snuždeno izbaci Prokopije i obori glavu. - Zar?...

— I zato treba da ste svečano obučeni, — presiječe ga Iguman oštrije. — Sveečano, čujete li?

— Ja sam bolestan... Ne mogu stajati... — mirno mu odgovori Melentije i pokaza na prsi.

Iguman ga prestrijeli pogledom.

— Niko danas ne smije biti bolestan, — okresa strogo.

I, kao prisjetivši se, brzo zapita Prokopija:

— A kamo onaj nesretnik, onaj Janjićije?... Ne smišlja li i sada nešto, kako će me obrukati?

— Preksinoć je nekud po noći švrljao sa Jevremom, — ponizno odgovori Prokopije, — pa se, zar, napio malo. Nikako i ne izlazi iz ćelije.

— Zovite ga!

— Jutros sam ga zvao, pa umalo što me ne premlati. Ne priznaje on, kaže, nikakva generala...

Iguman se uzvrati unatrag i zanjija se nekako kao da će posrnuti.

— Ne priznaje?... Generala? —zapijevajuči otegnu.

— Ne će on, kaže, s njime nikakva poznanstva, — smireno odgovori Prokopije.

— Huncut!... Huncut!... Huncut!... — zaciča Iguman nemoćno i, u ljutini onoj, poče trčkati po avliji. - Ja ću njega... ja ću sve vas... uh, đavo vas odnio, sinovi zločestivi!

Zausti da još nešto rekne, pa uzvi ramenom i ostavi ih. Pođe prema crkvi i opet se povrati. Zastade i držeći prst na čelu kao da nešto smišlja, doviknu Vasi:

— Čim se približi, da zazvonite u zvona, — reče zapovjednički.

— A hoćemo li mu i ruci pristupati? — stidljivo zapita Vaso, hotimično se starajući da izgleda što naivniji te da i na taj način pokaže, da vodi računa o visokome gostu.

— Zar da se tvoja pogana usta dotaknu ruke njegove?

I, prezrivo uzvivši nosom, Iguman prođe mimo njega. Prođe pa opet zastade.

— I zastavu da istaknete! — podviknu vatrenije. — Odmah!

— Odmah, — pokorno odgovori Vaso.

— I...

Zamisli se: šta bi još trebalo? Pa uze štap pod pazuho i pođe:

— Đavo neka vas nosi!

— I doći će dan i Nečastivi će pirovati kod hrama Gospodnjeg, — nekako svečano uzviknu Nikola, koji se dovuče odnekuda iza crkve. Keseći se iza Igumanovih leđa raspremi se i leže nasred avlije. — I Gospod će zapitati oca Melentija, kad ga zovne pred prijesto nebeski: „Poznaješ li oca Igumana?“... „Poznajem, Gospode“... „Okrenut ću lice svoje od njega, jer sagriješi i pir pirova sa Agarjaninom prokletim i tu se ne spomenu ime moje“!...

Melentije, uzdrhtavši, obgrli Prokopija:

— Čuješ li, kako mi proriče smrt? — tužno prošapta. — I pogodit će!... Ja je vidim, lijepo vidim, kako se primiče, silna i moćna... A otac Iguman hoće da ja, koji sam se vjerio s njome, stojim pred jednim nemoćnim generalom... Ludi otac Iguman!...

— Hajdemo Janjićiju, — predloži Prokopije tiho, bojeći se da Melentije i ne proplače pred njim. — Hajde da izmamimo malo rakije...

Silom ga povuče sa sobom. Nogom gurnu u rasklimana vrata, koja se, nekako jauknuvši, širom otvoriše... Pogleda unutra...

Na kratkom krevetu, prebacivši noge preko podnožnjače, napola obučen izvalio se Janjićije, sa lulom u zubima, a brada mu se rasula po uprljanom jastuku, sva zasuta duhanom i zadimljena kao da gori. Pored njega na stoličici, ležala je oveća boca sa rakijom, do polovice ispražnjena; žutjela se napukla čaša i izvrnuta pepeonica, iz koje kao da se još i sada pepeo osipao na pod. Ispod prozora, na sandučetu nekakvom, sjedio je Jevrem, pogrbljen. I dok mu, prepun prašine, širok mlaz svjetlosti klizio niz kosu, držao je debelu pjesmaricu na koljenima i po deseti put glasno čitao pjesmu, kako Marko pije uz ramazan vino.

— Još ima rakije! — veselo uzviknu Prokopije potkupljajući mantiju i obzirući se: gdje će sjesti... — Mogu se i ja napiti.

— Zar ni ti ne ćeš piti s generalom? — podrugljivo zapita Janjićije i preko lule opljunu na pod. — A golem je to gospodin!

— Iguman veli, da će samo on s njime piti i jesti, a mi, biva, samo da dvorimo ko sluge Golubani, mantiju li mu njegovu! — ljutito okresa Prokopije, spuštajući se na pod.

— Da dvore kaluđeri?... Generala?

Janjićije se bržebolje ispravi. Prekrstivši noge sjede na krevetu.

— Je li to istina?

— Iguman hoće tako, — muklo potvrdi Prokopije. — I hoće još da mu se svečano obučemo.

— E ja ću za inad ovako obučen sjesti generalu uz koljeno! — uzviknu Janjićije gnjevno udarajući se po koljenu.

— Ne ćeš, — prošapta Melentije tiho i prekorno ga pogleda. — To ne bi valjalo.

— Hoću!

— Ne ćeš, — brzo dobaci i Jevrem i mirno zaklopi pjesmaricu.

Janjićije spusti lulu pokraj sebe, ne brinući se hoće li mu čaršav progorjeti. Inadžijski prekrsti ruke na prsima.

— Ja ću za inad sve učiniti! — reče odlučno.

— Ne ćeš, — uporno odgovori Jevrem a dugačke mu trepavice ubrzano zatreptaše. — Nikako.

— Mislite li da se bojim?

Jevrem zakloni lice rukom i reče smijući se:

— General ne će ni doći!

— Neee će?

I svi se začuđeno pogledaše:

— Neee će?

— A otkud ti znaš? — zapita Prokopije muklo, točeći rakiju u čašu,

— Znam.

Prokopije se nasmija:

— Laži, laži, Jevreme!

— Je li vjera tvrda da me ne ćete odati? — vatreno zapita Jevrem i pridiže se. — Ne ćete li?

— Ko te oda, glavu ću mu razbiti! — zagrmi Janjićije sa kreveta i da potvrdi prijetnju, stisnutom šakom udari po bedrenjači. — Zbori!

Jevrem, stavivši prst na usta i lukavo uzvijajući obrvama, otegnu šapatom:

— General nije ni poslao nikakvo pismo... Nikakvo!... Pismo sam poslao ja, kad sam bio u varoši...

— Tiii?

Činilo se kao da ga proždiru pogledima. Čude se a ne mogu se načuditi.

— Svi odavna uzdišemo i jaučemo za jednim dobrim ručkom, — nastavi Jevrem življe, obraćajući se čas jednome, a čas drugome. — Zato sam htio da natjeram oca Igumana da nas sve počasti... A jesam li ga mogo zgodnije prevariti?... General ne će doći i čitav ručak ostat će nama...

Nisu mu vjerovali. Neka pakosna zluradost svima se ogledala na licu, svi kao da su bili gotovi da prasnu u smijeh i podrugnu se Igumanu. A svaki ipak kao da se snebiva, plaši... Ispod oka pogledaše jedan u drugoga kao da se dogovaraju. Niko ništa ne odgovori.

— Našao sam jednog jarana, — poče tumačiti Jevrem gotovo ljuteći se, — te smo kupili finog papira, onoga sa zlatnom ivicom... što miriše... Napisasmo pismo... On ima carski rukopis i kabastu pamet, pa zna da kiti baš ko i general!... Kad smo napisali, predali smo na poštu, a Iguman juče primio... Ko mu je kriv što je budala, te odmah povjerovao!

Prokopije, obradovan, skoči te zagrli Jevrema. Smijući se grohotom poklopi ga svim teškim tijelom svojim i umalo ne obori. Melentije spusti glavu na prsa i kao čovjek čija se smrt približuje ne smjede da pusti glasa. Samo razvuče usne. Janjićije se uzvali nauznačke i tamburajući nogama preko podnožnjače, kao da se ljuljuškaše na krevetu.

— Dobro je smislio, pasji sin, — jedva mogade izgovoriti poduhvatajući se za rebra. — Ljepota!

— A Iguman se još nada! — zahihika Prokopije kroz stisnutu šaku.

— I čeka!

— I uređuje!

Prokopije pođe vratima i spotaknu se preko sandučeta:

— Da ga vidimo! — viknu pakosno i poče provirivati.

— Da ga vidimo! — svi prihvatiše kupeći se oko njega.

I nagrnuvši na vrata, tiskajući se, iziđoše iz ćelije.

Iguman, obučen u novu mantiju sa postavom od crvene svile, šetao je po avliji uozbiljen, uspravljen, dostojanstven, opirući se o štap koga je držao odmaknuta pred sobom i kao probajući koju bi nogu malo izmetnuo naprijed: desnu ili lijevu?... I šaputao je nešto: pripremao se zar za govor ili za zdravicu. Opremio je bio glasnike na željezničku stanicu, da ga ranije obavijeste o dolasku, te je svaki čas pogledao na kapiju i kao očekivao ih. Vaso, polupijan, stajao je ukraj crkvenih vrata, silom pokušavajući da se drži uspravljeno i blesasto se smješkajući, — obično je, u piću, smijao se ili plakao, — a oko njega, poput počasne straže, stajala su četiri gologlava seoska momka, spremni da odmah prihvate generalova konja i da mu pomognu sjahati...

Kako je bio zabavljen sam sa sobom, Iguman nije ni primijetio kaluđere kad su izašli iz ćelije. Držeći ruke na ustima i čuvajući se da ne prasnu u smijeh, gledali su ga oni nekako zlobno i osvetnički... Tek kad Prokopije, koji se jedva savlađivao, prigušeno hihiknu kroz prste, podiže on glavu i pogleda ih.

— Vi ćete stati za mnom, kao svita, — reče nekako svečano ne zagledajući im više ni odijelo niti neočešljane brade. — Ne smijete pristupati sasvim blizu, nego odalje malo... na nekolika koraka...

Tek opazivši oca Janjićija kao da streknu malo i nabra obrve.

— A zar ti neobučen... Ti?... Zar taki da se pokažeš?

— Lijepo je meni i ovako, — odgovori Janjićije preko lule i zabaci ruke na leđa. — Neka...

Dok neko ispred kapije zaviteza:

— Eto glasnika!... Etooo!...

— Pazite!... Zvoni, Vaso!... — povika Iguman uzbuđeno i nemirno se poče osvrtati. — Zvoni!... Pazite!... U red!...

Nastade čitava uzbuna. Vaso se prepade, pa ušeprtlji. Drhćućim rukama prihvati za konope. Čim povuče prvi put, otrže mu se jedan iz ruke i ošinu ga po licu. Zvona zazvoniše nekako neskladno, promuklo, kao rugajući se. Prvo je nemoćno ječalo i uzdisalo, a drugo, dok je Vaso lovio izgubljeni konop, kao da se zacenjivalo od smijeha... Momci se uskomešaše, prepirući se poluglasno i gurkajući se. Kaluđeri, pridržavajući i sakrivajući se jedan za drugoga, istupiše naprijed i počeše se tobože uređivati...

— Pazite!...

Oznojen i zadihan utrča glasnik u avliju. Razmahnu na široko rukama kao da će poskočiti i zamoreno viknu:

— Nema generala.

— Neeema? — svi začuđeno zapjevaše i svi upriješe oči u Igumana tražeći razjašnjenje. U kaluđere nenadno udari kašalj i kihanje.

Iguman kao da ne ču dobro. Okrenu glavu prema glasniku, poleguti se i držeći utrubljenu šaku iza uva, zapita nestrpljivo:

— Ide?

— Nema ga nikako, — ljutito odgovori glasnik i pristupi mu bliže. — Gledao sam i čekao, čekao... Nema...

— Ne može biti! — okresa Iguman osorno i udari ga po bedri. — Nijesi pazio kako treba... Magarče!

— Pitao sam i kondoktora i svakoga, — dobaci glasnik upornije i otvoreno ga pogleda. — I svi kažu: da niko među njima nije general...

— Neeema ga?...

Iguman malaksa. Nekako postiđeno obori glavu, — u kaluđere nije smio ni pogledati, — i prekrstivši ruke na novom, prazničnom pojasu, bolno uzdahnu:

— Šta ćemo sad?

— Da si nam ti živ i zdrav, oče Igumane, a lako ćemo, — dočeka Prokopije meko, tješeći ga i tobože iskreno učestvujući u golemoj tuzi njegovoj. — Ako se brineš zbog ručka, možemo ga mi i bez generala pojesti.

Iguman opet uzdahnu i žalostivno prošišta:

— Jedite!...

Opirući se o štap kao kakav starac, kome je minulo i odviše godina, lagano, počivajući na svakom koraku pođe u trapezariju. Kaluđeri za njim. I Vaso htjede da ih prati i krenu s njima. Ali se zadrža blizu vrata. Ni sam ne znajući zašto udari u plač, dok se Nikola, uzvaljen nauznačke na oštrom pijesku, glasno i pakosno cerekao.

Trapezarija je bila okićena i ukrašena kao o najvećem prazniku. Slike mitropolitova, igumanova i nekakva starog ktitora sa mrkajastim fesom na glavi, obrubljene debelim vijencima od bršljana i zakićene granama maslinovim, smješkale su se ljubazno na svakoga kao ponoseći se novim nakitom svojim. U vrhu, među prozorima, crvenjela se, od cvijeća izvezena, nekakva kruna, grb li, majstorski zakićen sa tri nova barjačića. Između njih, kao izniklo iz svježega kovilja, veselo svjetluca malo, srmali kandilo. Na trpezi, prekrivenoj bijelim čaršavom od domaćega beza, šarenile se četiri goleme vaze sa cvijećem, blistali se srebrni noževi i viljuške, rumenile se dugačke boce sa starim, osmogodišnjim vinom. Ubrusci, rašireni poput lepeza, stršili su iz vezenih čaša. Kupe od hljeba stidljivo se šćućurile pokraj gizdavih začinjača sa soli, zejtinom i sirćetom, sakrivajući iza sebe sočne, razrezane limunove na malim šestoperim pliticama.

Iguman, žalostivno pogledavši po stolu, nakupi obrve i zaklima glavom. I iznenada se raspali, razljuti:

— General! — ciknu pomamo okrećući se kaluđerima i kao očekujući odgovor od njih. — Šta je on?... Ko mi je on?... Čudna mi čuda što nije došao!... Prrrokleti sin!... Misli, da je meni žao što ga nema?... Jok, bratac!... Vidio sam ja i krupnju gospodu, ručavao i večeravao s njima. I krupnju!... Prrrokleti sin!

I ljuteći se što ništa ne govore, uzviknu zapovjednički:

— Jedite!... Za inad nitkovu onome najedite se vi!... Uzmite!...

Sam, odgunđavši molitvu i odmahnuvši rukama kao da blagosilja, poče da prisrkuje čorbu... Ostavi... Nalakti se o sto i, čupkajući se za bradu, glavu poduprije rukama.

Melentije pogleda na Prokopija, kako se naklopio nad tanjire pa jede za trojicu. Uzima od jednog jela, od drugog, od trećeg, miješa, trpa goleme zalogaje u usta, a u vilicama mu kao da puca, lomi se nešto... I čudna, potajna mržnja, koja ga uvijek obuzimala kad pogleda na zdravo bucmasto lice Prokopijevo i na bakovski vrat njegov, i sada ovlada njime. Sa zluradošću nekom kao da je čekao: hoće li se udaviti zalogajem? I ne će li ga kaplja udariti onako sita, podnapita?... Uživao bi, čini mu se, bio bi potpuno srećan, kad bi gledao kako krklja na stolici, hropi, izdiše!... Samo da ga nadživi!... Nekoliko dana da nadživi tog jakog, zadovoljnog kaluđera!... Onako bezbrižan, vedar, misli zar da će vječito živjeti! I potajno se ruga, — tvrdo je vjerovao da se Prokopije ruga, — svakome ko je bolestan!

— Koliko jede! — napošljetku izbaci glasno, gadeći se. Poput Igumana odbaci i nož i viljušku. Ništa više nije mogao okusiti.

— A što ne piješ? — tiho zapita Janjićije koji je i treću ispražnjenu bocu spuštao pod sto (prazne boce nikako nije mogao gledati pred sobom) a drugom rukom prihvatio za četvrtu. — Popi čašu-dvije... Bit će ti lakše!

— Neka...

I Melentijeve mutne oči čudnovato sijevnuše. Dođe mu da i on prkosi smrti, da joj se naruga. Da svakome, — naročito Prokopiju koji ga sigurno drži za kukavicu, — pokaže kako se ne boji, kako je prezire... Ohrabri se nekako, prenu se. Drhćućom rukom uze najbližu čašu, prepunjenu. Ispi.

— Tako, — osokoli ga Janjićije zadovoljan i potapša po ramenu. — Tako treba!

Melentije prihvati i drugu čašu. Klimnuvši glavom prema Prokopiju, presijecajući ga pogledom, viknu nekako prkosno:

— Zdrav si!

Prokopije, čija su usta bila pretrpana, ne odgovori. Samo uzmahnu glavom i zamumlja nešto muklo, nejasno. Zatim, otegnuvši vratom, dohvati čašu vodenjaču. Iskapi.

— I ono je da pokaže kako je zdraviji od mene! — pomisli osjetljivi Melentije stisnuvši trule zube. — Poganac!

I, da ne izostane za njim, da se ne oda, uze i sam vodenjaču... Nategnu... Otpi dva-tri gutljaja i strese se.

— Daj mi cigar! — nestrpljivo zaiska od Janjićija, pipajući mu po džepu, tražeći. — Daj!

— Nije za te cigar, — mrko mu odgovori Janjićije. — Ostavi!

— Daj!... Hoću!... Dok se živi, nek se živi!... Daj!...

Uzevši cigar pripali ga. Odbi nekolika dima neprestano, izazivački gledajući u Prokopija. I zakašlja se. U prsima mu škripnu nešto... Crvene pjege pojaviše se na obrazima... Oči zasuziše...

— Ostavi!... Baci cigar! — uzviknu Janjićije prijekorno i udari ga po ruci. — Ne rekoh li ti?

— Ne ću...

Previjajući se od kašlja povuče dva-tri nova dima. Zali ih vinom.

Prokopije, podnapit, bećarski se uzvali na stolici. Prebaci nogu preko noge i uze tamburu. Zategnu žice, okuša ih. I, zabacivši zamršenu kosu unatrag, promuklo zapjeva:

Kiša pala rosulja, Na djevojci košulja...

— Šta? .. Šta? — kao prenu se Iguman uzvivši glavom i podižući se sa stolice. — Jesmo li u mehani?

— Pusti, oče Igumane, — dočeka Janjićije veselo i silom ga posadi na stolicu. — Nek se čojek razveseli... Ne će, zar, uz vino pjevati: „Plaču i ridaju jegda pomišljaju smert“?

— Ne smije, ne smije, ne smije, — zasikta Iguman žešće, jedva dočekavši da se na nekome iskali, osveti. — Ne dozvoljavam!

I, nezadovoljan što mu protivurječe, što se odmah ne pokore, bjesomučno dreknu:

— Ja sam ovdje domaćin!... Ja mogu zabraniti!... To su nepodopštine!...

— Ihuhuhu! — za inad vrisnu Janjićije i snažno udari o zid praznom bocom, koja se razbi u komade. Sitna, razdrobljena parčad stakla zazvečaše po podu. — Ihuhuhu!... Udri, Prokopije, sokole i zapjevaj mi onu:

Kaluđere đinđere, Ne đinđeri brade, Ne damo ti Mare...

— Nipošto!... Ne!... Ne dozvoljavam! — prošišta Iguman trčeći prema Prokopiju i prijeteći i glavom i stisnutim šakama... — Epitimiju ću... Kaznu... Bogohulnici!...

Iznenada se izvi i Melentije. Zavideći Prokopiju na jakom, silnome glasu, zaželi da ga nadviče, natpjeva. Izmahnuvši prepunom bocom iznad glave, naprežući se iz sve snage zakriješta:

Igra cura malena, Suknja joj je šarena...

I odmah pade, posrnu. Stolica jedna, najbliža, s treskom se izvrnu i on se izvali preko nje, sa opruženim rukama unaprijed. Glava, niz koju se opustio raščupan perčin, klonu kao u ubijene ptice, na usnama se zarumeniše kaplje krvi... Zastenja tužno.

— Umrije! — poplašeno uzviknu Prokopije i, prevrnuvši tri stolice, pritrča da ga prihvati. — Izdahnu!

Pritrčaše i ostali. Skleptaše se vičući, jadikujući... Raskopčaše mu mantiju, razgrnuše košulju pod grlom, počeše škropiti vodom. Odnekuda istrča i Vaso sa zapaljenom svijećom, istrča i Milica sa dobrim gutljajem sirćeta u fildžanu. Koseći se i na Igumana i na ostale, podnese mu sirćet pod nos i poče ga trljati po sljepočnicama.

— Kažem ja: ne puši, nije cigar za te! — vajkaše se Janjićije promuklo, pridržavajući mu glavu i lagano ga milujući po kosi. — Ne sluša, pasji sin!... Mlado pa tvrdoglavo!

— Opet treba trošiti na doktore, — primijeti Iguman suvo, računajući u sebi i vrpoljeći se. — A svemu ste vi krivi... Vi...

Jedva došavši sebi, Melentije otvori oči. — Pogledom poče tražiti Prokopija, paziti na njega. I, kao zgadivši se, otprsnu u stranu.

— Ne ću umrijeti! — zastenja iznemoglo, iskidano. — I kad mi duša ostavi tijelo, živjet ću!... Ima ljepši svijet, bolji...

Uhvati Janjićija za ruku i mucajući zapita:

— Ima li drugi svijet?... Ima?...

— Ima, brate, ima, — potvrdi Janjićije bolećivo, obgrlivši ga. — Sve ima...

— Nema!... Nema! Lažete!... — razdraženo jeknu bolesnik. — Ništa nema... Samo crvi... Ali ne ću ja umirati, ne ću!... — I skoči da se otme, da pobjegne. — Ne treba meni drugi svijet!...

I opet malaksa, zanese se.

Oni ga pažljivo prihvatiše na ruke i ponesoše u njegovu ćeliju.

VI.

Čitava tri dana i tri noći sjedio je sam Janjićije uz bolesnoga Melentija. Nikome drugome nije dozvoljavao ni da se upleće niti da njeguje „pasjega sina“. On mu i trave uzvarivao i davao lijekove i kupovao ponude. Sa doktorom, krupnim, sipljivim debeljkom, koji je svakog drugog dana naročito iz varoši dolazio, svađao se neprestano. Doktor je, tarući zamagljene naočari i tankom maramom brišući znoj sa ćele, izričito preporučivao da se bolesniku daju što lakša jela, najviše mlijeka. A Janjićije je opet tvrdio da će on tako „od gladi umrijeti“ i uporno zahtijevao da ga bez prestanka kljuka što jačom i masnijom hranom. I nikako se nije mogao načuditi: zašto doktor zabranjuje rakiju? Po njegovu mišljenju ona i krijepi čovjeka i liječi svaku bolest, a doktor ne da ni gutljaja jednog, ni kapi čak.

Svaki put prepirali se njih dvojica. Stanu jedan prema drugome naduveni, narogušeni i prepiru se:

— Ako ste vi bola doktor, — mucao je uvrijeđeni liječnik, smišljajući unaprijed svaku riječ i prežvakujući je nekako, — tak vi i lečite... Tu mene ne potrebno...

— Znam i ja da tu tebe nepotrebno, — odgovara Janjićije oštro, podražavajući njegovu govoru i, zar da ga bolje razumije, miješajući poneku tursku i njemačku riječ, koju je odnekle naučio. — Ama te zovem zbog adet... Frštec?

— Ho ho... Tak tak... Ja idem...

— Jok!... Sabur malo, efendum , — zadržava ga Janjićije i otima mu štap. — Sabur, stari!... Ja znam... tak znam... da je njemu lijek samo motika... Niks?... Samo motika!... Tak... Pa zašto da čojek ode gladan na oni svijet?... Niks?... Frštec?...

— Jo... jo... jo... Ale tak ne ide... To ne dobro...

— To musi!... Može... Ne ću ja da on sažali na me e ga nijesam nudio najljepšim jelima... Tak... Soganjdolma, japrak, červiš?... Šta veliš, stari?... Vas sogst du?...

— Ne... ne... ne... Kako vi...

Ne znajući kako bi rastumačio, doktor je crveneći razmahivao rukama i davao čudnovate znakove.

— Tak prsa... Tu slabo... Tu...

— Sakramentski stari!... Ne rozumiš ti ništa ko goveče, — zagrmi Janjićije, razdražen upornošću doktorovom...— Niks frštec... Varmi iladž za ovaki hastaluk? Jok!... Pa što mučiš bolesnika, ubio te Bog!

Jedanput se toliko zaboravio, da je čak izgurao doktora. Ali se odmah i pokajao. Sustigao ga na avliji i najljubeznije pozvao natrag, časteći najljepšim duvanom.

Kad se potpuno zamorio, pozva Jevrema da ga zamijeni. Prokopiju nije vjerovao. Znao je da bi on, kroz nekoliko minuta, zaspao na stolici i da ga ni oba zvona a kamo li iznemogli glas jednog bolesnika ne bi mogli razbuditi... Preporučivši Jevremu da se strogo drži i liječničkih i njegovih, Janjićijevih, odredaba, — koje se nisu mnogo slagale s doktorskima, — prekrsti se. Prekrsti i Melentija i ode u svoju ćeliju.

Melentije, koji se, gotovo uvijek, pričinjavao da spava, lijeno otvori oči i pogledavši Jevrema blago se osmjehnu.

— Ode li? — šapatom zapita kao plašeći se da kogod ne čuje.

— Ode.

Melentije se neobično pribojavao Janjićija. Za sve vrijeme dok ga je njegovao, morao mu se pokoravati slijepo, kao što se vojnik pokorava svome oficiru. Janjićije komandovao, on slušao... Nije smio ni riječi prozboriti, ni zastenjati, ni prevrnuti se bez njegove dozvole. Makar ne osjećao gladi, morao je jesti po komandi: makar mu se ne spavalo, morao je spavati; makar nekada i ne osjećao bolova, morao je, stisnutih zuba, podnositi da ga sirćetom tare po tijelu i, znojeći se od prevelike vrućine, trpjeti zagrijane cigle pod rogama... Sad kao da mu kamen spade sa srca.

— Kako si? — zapita Jevrem meko nadnoseći se nad njega i spuštajući mu ruku na čelo. — Dobro?

— Dobro... Oporavljam se... — šišteći odgovori Melentije i zahvalno ga uhvati za ruku. — Sad... evo... vjerujem da ću potpuno ozdraviti.

— Znao sam i ja da ćeš ozdraviti, — prihvati Jevrem življe kao da bijaše potpuno uvjeren o tome. — Bio si uobrazio neka čuda, a ovamo sve sitnice...

— Ko se zla ne boji?... Ko ne zamišlja ovaku bolest gore nego je u stvari? — tiho zapita Melentije. — Sad vidim da je to bila samo obična nahlada i ništa drugo.

I, kako bješe željan društva i razgovora, nalakti se na jastuk i reče ispresijecano:

— A toliko sam mislio o smrti!... I strašio se... Pomisli, bolan, kako ti je kad si svijestan da te ne će biti!... Svijet će ostati kakav i jest, lijep i krasan, a tebe biti ne će... Sunce će sjati, gora se zelenjeti, svaka travka božja mirisat će, a tebe biti ne će!... I drugi ljudi, onaki kao Prokopije, još će hodati i naslađivati se, a tebe biti ne će!... Ti ćeš nestajati, raspadati se, pretvarati se u prašinu... Ni traga od tebe ne će ostati... I tvoj nestanak značit će toliko koliko i one gusjenice što je nađeš i ubiješ na licu... Pljujemo na gusjenicu, a zar smo mi nešto krupnji?...

Predahnuvši malo prinese Jevremovu ruku uz svoju. Obje poče sravnjivati i zagledati.

— I mučila me misao, — nastavi lakše, — rašta sam živio?... Kome sam trebao?... Svijet je mogao biti i bez mene, ovakav kakav je, i da se nijesam rodio... Pa što me rodiše, što odgojiše?... Zato da živim, da napatim i sebe i drugoga, pa da umrem... Gusjenica, velim ti, gusjenica!... Čini mi se da je vrijeme da primim lijek, — dodade prisjetivši se. — Koliko je sati?

— Jedanaest i po, — odgovori mu Jevrem gledajući na sat.

— Jes’ vrijeme je... Daj mi... Eto ga, taj sa crvenom kartom na boci... Jednu kašiku!

Primivši lijek primiri se malo.

— Vičem na život, proklinjem ga, a drago živjeti, — reče i osmjehnu se. — Znaš da si nepotreban, suvišan... a ima li toga koji nije suvišan?... i opet ti drago živjeti... Neka se drugi muče zbog tebe, neka umiru, samo da ti živiš!... Zamisli, — dodade življe, — nekoliko puta šetajući, dolazila mi luda misao... Kao ja umro i saranili me... I dolazio odnekud Hristos, — silazio je jednom na zemlju pa zašto ne bi mogo i opet sići? — i viče: „Melentije, ustani!“... I ja ustajem i idem za njim... Ludo, je li?... A ja sam katkad i vjerovao u to i... to mi bila kao neka nada... Khi!... Zbog toga sam čitao sveto pismo po nekoliko puta.

— Ne silazi više Isus bez Strašnoga Suda, — mirno odgovori Jevrem, pa uze poderanu maramu koja je ležala pokraj uzglavlja i poče mu otirati znoj sa čela. — Sad bi i on bio suvišan i, možebiti, najsuvišniji... Opet bi ga razapeli...

Melentije ga pogleda sa sažaljenjem... I namjestivši se na jastuku ugodnije, nekako veselo uzviknu:

— Nego znaš šta sam još mislio!... Korio sam često sam sebe što nijesam učinio nešto krupno, veliko. Nešto zbog čega bi me spominjali... Neka tijelo truhne u zemlji a nek mi se ime spominje... I to bi mi bila kao neka utjeha... I makar što znam da nemam snage za velika djela, smišljao sam i pripremao se... I... pljunuo na sve!..

— Pljunuo? — kao začudi se Jevrem. — Ja, kad bih mogao, sve bih učinio da me i nakon smrti spominju.

Melentije odmahnu rukom, ljutit što ga prekidaju.

— Da te spominju?... A šta imaš od toga što će te spominjati?... I za koliko će te godina spominjati? — zapita podrugljivo. — Za krupna nekolika djela... ako ikako ima tih krupnih djela... spominjat će te dotle, dok drugi ne dođe, alal mu vjera, i ne stvori deset puta krupnja... A šta mi je to?... Nakon toga ćeš odmah polako... polako otići u zaborav... Od zaborava, od potpune smrti, nikako se ne možeš spasti, prije ili poslje...

I, sa uvjerenjem čovjeka koji je mnogo o tome razmišljao, ne osjećajući koliko je nedošljedan u govoru, odlučno završi:

— Nema, bolan, besmrtnosti!... I čitavi narodi nestat će i zaboravit će se a kamo li pojedini... Zato se ne brini šta će biti nakon tebe... Voli ovaj život, uživaj, radi za se, a ako možeš, i za drugog koji živi s tobom!... Oni iza nas imat će svoje ljude, bolje, silnije... I rugat će nam se nekada kao što se mi rugamo djeci i...

Zamoren mnogim govorom zakašlja se, zastenja. Uzvali se nauznačke, potpuno iznemogao, i sklopi oči... Pade u neki polusan.

Jevrem primače stolicu prozoru i zagleda se u noć. Široka krošnja starog, stoljetnog oraha, protkana mjesečinom, polako se njijala i kao naklanjala prema prozoru. Crni i zlatasti listovi potanko šušteći povijali se kao zgusnuti kolutovi dima. A pri samome vrhu kao veći komad rastrganog beza prelijevala mu se razrijeđena kruna u bjeličastu i otvorenoljubičastu boju. Dolje pokraj kapije šušketala je česm; negdje u kupini cvrčao cvrčak. Mlak vjetar pomilova Jevrema po obrazu i kao da ga zadahnu mirisom nagorjelog sijena.

— Phi!

Okrenuvši se od prozora, spusti ruku na bedru. Napipa u džepu, tvrdo, okruglo. Zavuče ruku i izvadi.

— Ogledalo! — prošapta poluglasno i nasmija se.

Mala, izvezena kutija, prepuna šećerlema, sa ogledalom na poklopcu! Svidjela mu se onomadne kad je bio u varoši i odmah je kupio. Kupio da pokloni curi što ga nedavno oborila i istukla kamenjem!

Otkud mu baš ona pala na pamet?... Zašto?... Ni sam ne bi znao odgovoriti. Ali čim spazio ogledalo odmah odlučio da kupi i da joj odnese... Čudna želja povukla ga da je opet vidi. Da se razgovori s njome. Kad odnese poklon, bit će zar ljubaznija. Ne će, valjda, kušati da se opet hrve i da se kamenjem nabacuje na tuđa leđa?

— A i kršna je! — prošapta opet. — Silna!

Kao da je i sad gleda onako zdravu, jaku. — U zategnutoj košulji kroz koju se provide nabrekle prsi, sa jedrim mišicama na kojima drhće meso, a ispod odignutih nogavica rumene se bose noge! Učini mu se da bi i sađ na nju. Da joj kao zvijer upije zube u mišicu, da i opet ujede i osjeti onaj znojav, razdražljiv miris mladog, vreloga mesa!

— Uh, brate!...

Kao da negdje poče mjaukati gladna i zaboravljena mačka, kao da prigušeno jauknu neko. Osluhnu. Jest, mačka. Sa strahom pogleda u Melentija: ne će li se probuditi?... Ustade i proviri kroz prozor. Sad tek jasnije raspoznade plač djetinji. Krešti, zavija, zacenjuje se. I u orahovoj krošnji kao da cvili neko. I iza česme kao da nešto pišti... Sve kao da glasno proplaka, ne bi li rasbudilo oca Melentija.

— Dijete?... Čije?...

I, kao prisjetivši se, udari se po čelu:

— Da nije kumče?

Bržebolje se izvuče, prokrade iz ćelije. Strča do kapije i, podignuvši erezu, otvori je... Minu pored česme i pođe prema prozorima osvrćući se, tražeći.

— Evo ga! — uzviknu zadovoljno, ugledav napošljetku kako se na uskom Janjićijevu prozoru bijeli i miče nešto drečeći, mjaučući. — Tu je! Nijesu smjeli ulaziti u avliju, nego ga ostavili na prozor...

Brzo pristupi i pažljivo uze na ruke čitavu hrpu pelena, koje se migale i trzale. Razgrnu ih malo, pogleda... Dijete!... Mali, rumeni komad mesa, gadan, smrdljiv, sav utonuo u pelenama. Vrišti, cvili...

— Šta ću sad?

Zao mu da probudi neispavanog, izmorenog Janjićija... A i što će mu?... Dogovorili se bili obojica da ga smjeste i kome da ga predadu?... Ali zar su znali da će ga donijeti ovako brzo, nenadno?... Melentijeva bolest još ih zbunila te i zaboravili na njega... Niti su šta pripremali, ni obavijestili Igumana...

— Iguman!...

Sad se tek Jevrem zapita: a šta će on? Kako li će se raspaliti, raždžilitati!... I zar će dozvoliti da dijete, kome se ne zna ni za oca ni za mater, i jednog dana ostane u manastiru?... Nije on Janjićije pa da se ne obazire na svjetske prigovore i da pljune na sve. Ne. On se boji zlijeh jezika više nego ičega. Plaši se od svjetske povike kao od groma. A kakvi se tek moraju pronijeti glasovi o manastiru, u kome se čuva i hrani tako jedno — čudo!

— Moramo za danas zbuniti Igumana, — odlučno okresa Jevrem, šetajući i razmišljajući ispod prozora, sa pelenama na rukama. — Barem... za danas... A pošlje — smislit ćemo...

Napošljetku se lukavo osmjehnu. Obzirući se da kogod ne gleda, ode pred prozor Igumanov. Polako, oprezno spusti on dijete tamo. Ostavi ga. I živo, časa ne časeći i ne osvrćući se nikud, potrča. Pođe da razbudi i Vasu i Prokopija i ostale momke. Da ih odmah obavijesti o čudnom pridobitku!

Nastade uzbuna, lomljava, trka. Bunovni, raščupani momci psujući upališe fenjere, svijeće, cjepanice luča. Neki dohvatiše i motke, toljage, sjekire, kao da su osjetili lopova. Pomiješaše se, sabiše u gomilu. Neobučeni, razdrljeni, bosi, sa neobičnom grajom i drekom nagrnuše na kapiju. I, sa čudnom zlobom nekom, jurnuše prema — plijenu.

Prokopije, u surim čakširama, koje mu labavo visjele o kukovima, sa raskopčanom košuljom ispod koje mu provirivala dlakava prsa, visoko odiže goruću cjepanicu iznad glave. Zaklanjajući dijete i prozor čitavim jakim tijelom, ispriječi se pred svima gord i uspravljen kao litica tvrda. Jaka i topla svjetlost padala mu po punom, bucmastom licu, zaigravala preko raščerupane brade i golemog, zamršenog perčina. Ispod nakostriješenih brkova kao da mu se rumenili čisti i svijetli zubi.

— Da utvrdimo, braćo, da je dijete nađeno na Igumanovu prozoru, — uzviknu nekako svečano, kao pri leturđiji, i pogleda po svima. — To neka se zna... Da se bude na čisto... I da svaku odgovornost skinemo sa sebe.

— Tako je! — svi jednoglasno zagrajaše, tiskajući se i navirući jedan na drugoga. — Da utvrdimo!

— Je li muško ili žensko? — zapita neko otraga, upinjući se iz sve snage, da nadviče ostale. — I to neka se zna!

— Muško je! — vatreno odgovori Prokopije kao mjereći dijete na svom širokom dlanu.

Pa ponosito, da ga svi vide, odiže maloga na prsa, obgrli ga. I kao u nekom triumfu ponese manastiru. Svi, pobjednički klikćući poput ratnika sa bojnoga polja, nagnuše za njim, osvjetljujući pute, igrajući se sa svijećama i sa fenjerima. I ova čudna bakljada, kakva se još nikad i nigdje vidjela nije, kao ognjena traka jedna, pojuri prema Igumanovoj ćeliji.

— Otvarajte! — zapovjednički viknu Prokopije, došavši do vrata i nestrpljivo kuckajući nogom o prag. — Brzo!

Neki, bez pogovora, zapriješe i plećima i ramenima u vrata. Navališe. Otvoriše.

— Šta je to? — ljutito povika Iguman, koga je neobična graja ova odavno probudila. Protežući se i zijevajući sjedio je na krevetu i baš se spremao da ustane. Sijeda, svilena brada talasala mu se po košulji, po ramenima mu se rasipali dugi bičevi rijetke kose, a brkovi mu se opustili, pali po ustima.

Svjetlost od luča zasjeni mu oči, pa nadnese ruku sa raskopčanim rukavom, koji mu se spuze do lakata, nad obrve i, posmatrajući ih, povika žešće:

— Šta je?

— Našlo ti se dijete, oče Igumane, — izbaci Prokopije nabusito i ispriječi se pred njim. — Evo pa ga vidi!

Iguman zatrepta očima.

— Dijete? — zapita začuđeno, ne razumijevajući. — Otkud?

— Muško, da je, sretno i čestito! — otegnuto zapjeva Vaso čija je pustinjačka glava visoko stršila iznad ostalih i blesavo se kesila na Igumana. — Sinčina!

— Ama kakvo dijete? — oštro zapita Iguman i kao da se poče pribirati. — Čije?

— Ako ti ne znaš čije je, mi ne znamo, — nekako zajedljivo odgovori Prokopije i, kao pri krštenju, golo golcato dijete odiže do pod tavanicu. — Na tvome ga prozoru nađosmo, a evo, biva, i svjedoka pa nek mi ne daju lagati.

— Na mom prozoru?... Tuđe dijete? — zbunjeno zapita Iguman samoga sebe. I naglo poče trljati oči kao da bi da se uvjeri: je li sve ovo san ili je java. — Šta će meni dijete?

— Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu pucaju, — zlobno se uplete i Milica, koja je neprestano provirivala iza Vasinih leđa i bezuspješno neprestano pokušavala da se progura naprijed — Znamo i mi, da ti nije trebalo, ama šta ćeš mu sad?

Iguman se skupi i zgrči. Opruži ruke prema njima, pa nekako i uvrijeđeno i kao prebacujući ciknu:

— Ama ti... vi mislite... da je ono... da ja...

I poplašiv se od sama sebe ne smjede do kraja dogovoriti sve što je mislio.

— Ako laže koza, ne laže rog, — opet dobaci Milica koja je uvijek a naročito u svađi voljela da upotrebljava narodne poslovice. — Zaklela se zemlja raju, da se tajne sve saznaju...

— Ali...

I nekako žalostivno, plačevno, pravdajući se zastenja Iguman:

— Otkud meni, braćo?... Što će meni?... U mojim godinama?... Da je na prozoru oca Prokopija osvanulo osmero djece ne bih se čudio... Ali meni...

— Boga mi si i ti jak i krepak, oče Igumane, — upade Prokopije živo kao želeći da ga ohrabri i povrati mu vjeru u zdravlje i snagu njegovu. — Da si nam živ i zdrav, a još se ti ne bi sakrio za kakva mladića!

— Nosite!... Mičite se!... Bacite ga, sinovi zločestivi! — dreknu Iguman nenadno, kao pomaman, i poče drhtati od uzbuđenja. Svileni jorgan okliznu se niz postelju i gola, žućkasta noga ukaza se ispod njega. — U vodu bacite... Na đubre!... Bezbožnici!...

Milica odgurnu Vasu i na silu prođe naprijed. Odvažno stade pokraj Prokopija:

— Zar ljudsku dušu da odbacimo? — zapita otegnuto i tobože meko, a iz svake joj riječi, iz svakog slova izbija oštra žaoka. — Zar ti, duhovni otac, da tako zboriš?... Mjesto da ga zagrliš i poljubiš, počeo ga se odricati kao Petar Isusa?

— Ja ga se ne odričem, — snažno zagrmi sa vrata i odjeknu kroz sobu promukao glas Janjićijev. I on se, prstima raščešljavajući bradu, pomoli na pragu, onako krupan, stasit, silan. — Kamo dijete? — oštro zapita tražeći ga pogledima. — Kad ne će niko, ja ću ga uzeti i ja ću se pobrinuti za njega!

Svi se ponizno razmakoše. Napraviše mu put.

— Tiiii?

Iguman se lagano popridiže na krevetu i, rukama se opirući o tvrde bedrenjače, zapita oporo:

— A šta ćeš ti?...

— Ja ću ga uzeti, — odlučno odgovori Janjićije i pristupivši Prokopiju mirno mu oduze dijete.

— I njegovati ga u manastiru? — otegnu Iguman jače.

— I njegovati ga u manastiru, pasjeg sina, — inadžijski izbaci Janjićije i, da pritvrdi obećanje, udari se u prsa.

Iguman stisnu zube, zažmiri:

— Oče Janjićije, jesi li pri sebi? — zapita zadavljeno.

— A jesi li ti pri sebi? — kao prekori ga Milica blago, okrećući mu leđa. — Em si kriv, em još drugog grdiš... Mjesto da zahvališ, a ti... ti...

Ne znajući kako bi završila, odmahnu rukama i brzo pođe iz sobe... Janjićije krenu za njom pažljivo noseći dijete i njijajući ga na rukama... Raziđoše se i ostali polagano, nerado, potpuno nezadovoljni, što se sve ovako obično svršilo... Samo Iguman osta zbunjen, utučen, jadan. Poduprt o bedrenjaču, modar u licu, sa rastvorenim ustima zablenuto je gledao za njima i samo mucao nešto... mucao samome sebi...

VII.

Nekoliko dana i u manastiru i u najbližem selu govorilo se samo o djetetu. Pitalo se, nagađalo: čije je, otkuda?... Spominjala se šapatom imena nekolicine poznatijih djevojaka, na koje se od prilike moglo posumnjati. Ali niko ništa nije smio ozbiljno da ustvrdi, niti da makne na svoju dušu tako tešku „potvoru“.

Jedino se o Igumanu govorilo smjelije i otvorenije. Šale i pošalice sipale se i nizale na njegov račun svakoga dana. Poneki mangupi dolazili mu noću i pod prozor i, utanjiv glas, vrištali kao djeca. Muževi su, u šali, zabranjivali ženama, da se ne ispovijedaju pred Igumanom. Žene su, kikoćući, odgovarale, da će odsada tražiti samo oca Prokopija, jer da je on ipak najbolji od sviju... Počelo se čak govoriti i o nekoj pjesmi, u kojoj se na dugo pripovijeda o „starcu Igumanu“... Ali se još niko usudio nije i da je zapjeva. Momci bi, tek kroz zube, propustili poneku riječ iz nje, — i to kada ih niko ne sluša; — djevojke bi crvenile i bježale daleko, čim bi se spomenula.

Vaso i Milica redovno se, svakoga jutra, svađali radi Igumana. Želeći da mu se dodvori i da se pokaže „pravi prijatelj u nevolji“ Vaso ga uvijek glasno branio, da svak čuje. Milica, kojoj bi i to bilo dovoljno pa da se digne protiv njega, imala je još nekakve svakako važne razloge, radi kojih je bila nemilosna u napadajima. Ona se, iz inada, sama ponudila Janjićiju, da bude kao neka dadilja djetetu, da ga čisti i pere. Sama ga nosila u selo i tražila ko će ga podojiti.

I čim bi se Vaso usudio da samo spomene ime Igumanovo, sva se kostriješila. Opružajući suve, košćate, slične kandžama, ruke, sa neobrezanim noktima, spremala se da juriša, da ogrebe.

— S kim si onaki si, — zborila je zajedljivo, pakosno, ne povisujući glasa, kao da govori o najobičnijim stvarima. — Nijesi pošteniji od njega, čim ga braniš... A kad bih ja bila Mitropolit, obrijala bih ga... Obrijala sjekirom na panju!

— Govori ti šta hoćeš, a on je svetac, — glasno je vikao Vaso, pogledajući ispod oka na Igumanovu ćeliju da vidi: sluša li ga? — Blago njemu i njegovoj duši, kad ga prava potvaraju.... Mrcinjaci!

— Za zlato rđa ne prijanja niti bi potvore prionule za dobra čovjeka, — dočekuje Milica vatrenije, upotrebljujući sva sredstva, da Vasu nadbije i razoruža. — I oklen dijete?... Okle?...

— Dijete je dijete, — pobija Vaso tvrdoglavo, ne popuštajući ni za dlaku. — Nije govor o djetetu nego o Igumanini!...

— Oklen dijete na njegovu prozoru?

— Oklen?... Bog ga dao.

— Ne spominji ime božije uzalud, nesretniče!... U ovom poslu Bog nema posla... Bježi on od Igumana ko đavo od krsta!

Iguman je ove i ovake razgovore slušao svaki dan. Ispočetka je bjesnio i ljutio se misleći, da će psovkama i prijetnjama sve potapkati i umiriti. Ali se prevario. Što god se više ljutio, svijet ga sve više i više ogovarao. Pošalice postajale sve oštrije i masnije. Sama Milica, — svijesna da joj baš sada ne može i ne smije napakostiti, — govorila je za deset drugih.

I on se ozbiljno prepade. Uvrti u glavu da se sve diglo protiv njega, da ga ponizi i obori. I kaluđeri, i posluga, i seljaci!... Kad ga susretnu, kad ga pozdrave, svi ga gledaju zlobno i kao da se podsmjehuju. Svaki kao da pogledom pita: a šta ćemo sa djetetom?... Đavolu i to mrsko, dijete i sve!...

A Janjićije ga pazi kao svoje!... Za inad!... Niko ne smije ni pomisliti, da ga sad otrgne od njega, naročito on, Iguman! Digla bi se bruka kakve nikada bilo nije. I bruka ova ne bi se sakrila ovdje, u manastiru, ni u selu, nego bi se pročula na daleko. Došla bi, možebiti, i do novina... A šta bi tada čovjek?... Kako bi?... Kako bi?... Ništa drugo ne bi ostajalo nego da se ubije ili da bježi čak u Ameriku.

Zatvori se u ćeliju i odluči, da za nekolika dana nikuda ne izlazi... A tad se, najedanput, sjeti Mitropolita. Šta će on, ako čuje?... Zar mnogi ne će jedva dočekati, da se koriste prilikom koja im se pružila i da sve opričaju Mitropolitu?... I šta tada?... Ne će li on, onako star, lakovjeran, sve povjerovati, odmah bez ispitivanja? Ne će li pozvati na odgovornost njega, Igumana?... „Oče Igumane, taki se i taki glasovi pronose o tebi... Pričaj šta je bilo?... Sramota za tvoje godine, oče Igumane!“... I šta mu tada on, Iguman, može odgovoriti?... Čime će se moći odbraniti?... Dijete, pogano dijete nađeno je zbilja na njegovu prozoru, — toliki svjedoci vidjeli su... „Podmetnuto mi iz pakosti“... „A kad si znao, da je podmetnuto iz pakosti, što mi odmah nijesi javio, oče Igumane... Što si pustio da saznam od drugih?... Tvoja je dužnost bila, da mi prvi javiš, oče Igumane“...

— Nije druge, moram mu sam ispričati makar u zemlju propao od stida, — reče Iguman glasno i duboko uzdahnu. — Moram se opravdati, dok dušmani nisu ugrabili da ocrne, ubiju?... Moram...

I, proklinjući i vajkajući se, poče se spremati za odlazak. I, starajući se, da ga ne primijete, pažljivo kao lupež, iskrade se iz manastira. Ubrzanim hodom krenu na stanicu...

Jevrem se, međutim, sa Janjićijem neprestano dogovarao o djetetu. Jednoga jutra, očekujući Milicu, da se sa malim vrati iz sela, sjedjeli su u ćeliji, jedan prema drugome i pušeći razmišljali: šta bi sad s njime, kuda bi?

— I meni su dodijah svakakvi razgovori, — izbaci Janjićije zabrinuto, — i krivo mi, što se svašta podmeće Igumanu. Ne žalim ga, pasjeg sina, jer nije zaradio da se žali... Ali mu ne treba ni podmećati u čemu nije kriv. Kad udaraš na čovjeka, udri ga s prsiju, pa ako ima snage nek se brani, a ne iza leđa... Ja...

— A zar bi Iguman pustio, da dijete držimo u manastiru, da se nijesmo ovako smeli? — zapita Jevrem tiho i, osjećajući se krivcem u ovoj stvari, kao da je želio da se sam pred sobom opravda. — Osim toga svijet se toliko okomio na Igumana, da i ne raspituje mnogo za mater djetinju... Tako se, nekako, i Smiljana izvukla iz nezgode. A njoj bi mogli nauditi, da se saznalo za nju, dok Igumanu niko nauditi ne će... Lukav je, lako će se opravdati gdje treba.

— Misliš?

— Sigurno.

Janjićije lagano spusti glavu među ruke, podnimi se i muklo zapita:

— Ama kome da damo maloga?... Ko će ga primiti?... I hoće li ga njegovati ljudski?... Ne znam ti reći zašto, — naglasi jače, — a to mi dijete nekako prionulo za srce. Gledam ga; malo, nejako, u šaku bi stalo. Ostavili ga, zbog pusta imuća, i otac i mati i sad, eto, nikoga nema ko bi se pobrinuo osim nas... I veseo, pasji sin, i razbacuje nogama ko da je u svojoj kući... Izjeo bih ga!... Pa kako da ga pustim nekome, ko ga ne će paziti!

— Ja ću i tako danas malo proći kroz selo, — dočeka Jevrem mirnije, — pa ću, zar, naći kakvu ženu koja bi primila... Ako ne nađemo danas, naći ćemo o hramovskoj slavi... Ni do nje nije daleko...

Pa se lijeno podiže i pođe u selo. Još juče je, kraj Melentijeve postelje — za čudo, baš je kod bolesnika koji se rastaje sa životom najviše i razmišljao o tome, — konačno odlučio da sve seoske kuće pažljivo obiđe. Ne radi djeteta da bi mu našao pomajku, nego upravo radi nje, radi djevojke iz vinograda... Od onoga dana, otkako su se, mladi i bijesni, rvali u mrginju, nikako je nije vidio. Manastiru kao da se nije ni primicala, u crkvu nije dolazila, na vinograde u kojima sad nije bilo kopača kao da potpuno zaboravila... Morala je, dakle, neprestano čamiti kod kuće, u selu. I, sigurno, nikad ni pomislila nije na njega!... Nikako... Ili ako je i pomislila, nije ga mogla po dobru pomenuti, bez podsmijeha, bez teške poruge!... Momak koga je savladala!... Koji se grčio, uvijao pod njezinim udarcima!... Slabotinja!...

Činilo mu se kao da toga časa čuje, kako ga glasno naziva slabotinjom. I krivo mu bilo, ljutio se što tako misli o njemu. Zar on slabotinja? On grđi od drugih? Ako se za čas raslabio, klonuo, nadražen vrelinom njezinom i mirisom čvrstoga mladog tijela, te ga oborila, zar da mu se vavijek ruga radi toga?... I da, možebiti, priča među drugaricama, hvališe se?

Ogledalo u džepu kao da ga odavno počelo žuljiti. Nosi ga uza se toliko dana, sa nadom da će je susresti i odobrovoljiti da ga sasluša. Uzalud! Spremao se u selo da joj ga kući odnese i da se tamo opravda. Ali ga bolesni Melentije zadržavao... I Janjićije mu smetao i dijete mu smetalo... Svi mu smetali... A sve ga jače žulje: i ogledalo i misao da mu se ruga, ruga, ruga...

Krupan, razdražen kudrov nečiji, ispred najbližih seoskih kuća, nasrnu na njega. Rutav, nakostriješen, okićen čičcima u prljavoj dlaci, zatrčao se preko neravne avlije, dižući prašinu snažnim zadnjim šapama. Preskoči preko oniske ograde na kojoj se sušilo nekoliko čađavih košulja. Bijesno lajući jurnu i kao da mu htjede uskočiti na vrat. Jevrem razmaknu omanjim štapom da se odbrani. Videći da ne pomaže, prihvati za kamenje i poče udarati. Pogođen u bedru kudrov podavi rep i, oštro skičeći, odšantuca za kuće... Jevrem se zadovoljno osmjehnu i nastavi put.

Oko njega, na obje strane, niske kućice. Skromne, šćućurene pod slamnjim krovovima, gledaju ga, nalik na krmeljave oči, svojim nikad nečišćenim prozorima. Kao razjapljena krezuba usta zijaju rastvorena vrata. Po neka domaćica stoji pred njima, raščupana, prljava, sa mutnim očima i ispijenim licem. Blenući u njega drži u naramku polugolo dijete, mršavo i prljavo kao i ona, koje se zacenilo od plača i čupa je, grebe po obrazima. U prašini, pod nogama materi, valjaju se ostalo dvoje-troje djece.

Po komšijskoj avliji čeprkaju kokoši. Oveća kvočka, u strani, pod prašnjavim dudom, leži sa raširenim krilima, a ispod njih proviruju mali, poplašeni pilići, dok joj se jedno popelo na leđa i kljucajući je u glavu nekako silno i žalostivo cijuče. Jedna svinja leži u gotovo sasušenoj lokvi kraj plota i grokće. Za plot privezana mršava kljusina, sa oštrim ispalim kukovima, griska ostatke od sijena i lijeno mašući repom brani se od muha.

— Gdje li je njezina kuća? — šapatom zapita Jevrem obzirući se na sve strane. — Ovdje ili na kraju?

Da zapita koga?... Kako će?... Ne zna joj ni imena... Zbilja, nije mu ni kazala imena!... Je li?... Nije...

Neko mu iza leđa zapovjednički uzviknu:

— S puta!

Projaha Nikola na svome sipljivom, gubavom magarcu, koji se pokunjio, opustio rovašene uši i ubrzano hodi... Nikola poderan, mrk, sav obrastao u dlaku, sa klimavom kamilavkom na glavi! Ima već nekoliko dana kako ga nestalo iz manastira, pa niti ko pitao za njega ni znao kud je otišao... Poznavši Jevrema doviknu podrugljivo:

— A šta se tamo dešava, kraj hrama Gospodnjeg?... I bruka i sram vječni!... Zli će dani nastanuti i morija će se spustiti zbog grijehova vaših... Kopile je oskvrnilo kuću Gospodnju!... Gnjev i prokletstvo njegovo navuklo se nada nju ko oblak gradobitni... Agarjani!... Hulitelji!

I ode, odjaha gunđajući i proklinjući, a magare mu, kusastim repom svojim, udara i sebe po butima i njega po mrkim, ranjavim nogama.

Jevrem samo ustrese ramenima i ništa ne odgovori.

— Aha!

Učini mu se da pored jedne kućice minu nešto bijelo, razbarušeno... Jest, ona!... Poznade je... Prekovanu, očišćenu motiku prebacila preko ramena na kome visjela torba. Pošla nekuda da kopa. Bijeli pokrivač vijori joj se oko glave, treperi, leprša. Obnažene mišice rumene joj se i čvrsto meso trese se na njima. Tutnji zemlja pod njom, ugiba se.

— Ona!

Ugledavši ga izvi se i zastade malo. Kao da mu se nadala, očekivala ga i sad joj se, eto, nada ispunila. U očima joj zasvijetli nešto radosno, pohotljivo. Ludi Jevrem ni pomisliti mogao nije da ženska ne zaboravlja lako na prvi strastan zagrljaj muški, pa makar i nasilan bio. Osmjehnu se i, preko ramena, kao podrugljivo dobaci mu:

— A svrbe li te i sad leđa, momčino?

— Da me nijesu svrbjela ne bih te se ni sjećao, — odgovori joj veselo i pozdravljajući poče mahati rukom. — A ovako vazda si mi bila na umu...

— Ja sam se i postarala da me ne zaboraviš, — živo dočeka ona igrajući se motikom. — Pošteno!

Jevrem izvadi ogledalo i, udešavajući prema suncu, staraše se da mu nestašni odsijev, sličan srebrnom leptiru, preleti i klizne niz obraz njezin.

— Hodi da ti pokažem kako sam te se sjetio, — otegnu meko, moleći.

— Šta je to? — začuđeno zapito ona i pripovrati se malo.

— Kupio sam ti... Evo... U varoši...

Ona lagano spusti motiku i, polaskana, nakrivi glavu prema lijevom ramenu.

— I baš meni kupio?

— Tebi, — odgovori Jevrem ponosito, — jer si me samo ti pobijedila... Drugi se niko, ni muško ni žensko, ne bi usudio da me obori.

Ona se glasno zasmija.

— Ako ćeš donositi poklone za bubotke, — okresa, — ja ću te i opet isprebijati.

— Okušaj!... Hodi!...

Pokazujući joj ogledalo zamoli opet:

— Hodi!

— Ne ću, — suvo odgovori ona i izmaknu se do pod jabuku čija je opuštena grana milovala po glavi. — Ne primakoh ti se više... Znam te kakav si...

— Hoćeš li da se zakunem da te ne ću ni dodirnuti?

— Ne vjerujem.

— Pa kako ću ti dati ogledalo kad ne ćeš da pristupiš? — zapita on življe i htjede da joj se približi.

— Baci mi ga!

Jevrem se jogunasto okosi:

— Psetetu se baca a čeljadi se daje...

— A ti ne daj... Ne treba mi!...

Zabaci motiku na rame i brzo pođe. On baci ogledalo za njom i doviknu je. Ona se ne osvrnu. Potrča da je stigne, zaustavi... Opet zastade...

— Inadžija je, — promuca poluglasno češkajući se i gledajući za njom... I, zabacivši ruke na leđa, vrati se manastiru...

Došavši do Janjićijeve ćelije, kao da začu razgovor neki. Uljeze. I odmah opazi Igumana kako se kao očerupan gavran presamitio prema Janjićiju, krotak, smiren. Opire se o štap sa srebrenom jabukom i zbori blago, gotovo tepajući:

— Sve sam kazao Mitropolitu i on je sve razumio... Ama sve... I lijepo mi kaže: „Ja razumijem, oče Igumane, i ne krivim nikoga... Svi ste vi čisti i nevini i ja svima vjerujem... Ali nipošto dozvoliti ne mogu da dijete ostane i dalje u manastiru... Ni-po-što, oče Igumane!... Moja je želja i moja je zapovijest da ga odmah uklonite!...“

— Ne slušam ja ni njegove želje ni njegove zapovijedi, — osorno odgovori Janjićije, sjedeći na svome krevetu i na široko razmahujući nogama. — Po njegovu računu svi smo mi pravi, a dijete je krivo!... Crv ovaj slabi, pa nekome kriv!... I ono da strada?

Iguman nabravši sijede obrve podiže šištavi glas i poče oštrije:

— Što Mitropolit želi, mora se ispuniti... Ja sam ovdje Iguman, ja za sve odgovaram... Postarat ću se da ga zadovoljim...

— Okušaj! — prkosno odgovori Janjićije i crne široke rukave zabaci do na ramena kao da će se rvati s nekim... — Dirni u njega, ako smiješ...

— U ime Mitropolitovo...

— Ni u ime sedam patrijarka, oče Igumane, ja se ne pokoravam! — brzo ga prekide Janjićije i odlučno stade pred kolijevku da odmah brani, bije se. — I, za inad vama obojici, zadržat ću ga uza se, odgojit ću ga ovdje... Za inad!...

Iguman se poplaši:

— Ali, oče Janjićije...

— Za inad vama, — dreknu Janjićije bješnje i kao da poče pjenušati, — ovog ću crva othraniti ovdje... I naučit ću ga da se svakoj sili opire, da se nikom ne pokorava!... On će mi biti odmjena!... On će moje djelo nastaviti, ovaj mali... Na strah vragam!

Bijaše pomodrio od ljutine i sa stisnutim šakama pošao prema Igumanu. A Iguman, zaklanjajući se za Jevrema i prestravljeno žmirkajući, naglo se izmaknu.

VIII.

Dugo je Iguman tražio Jevrema po ćelijama i po avliji, pitajući svakoga za njega, raspitujući. Napošljetku ga nadje kod poljane, ispod gaja, pod drvetom nekakvim. Sklonivši se u hladovinu, nasloniv se leđima na trulo stablo, sa prekrštenim rukama na prsima, glasno je vikao, kreštao, sokolio nekoga.

— Šta radiš, sine zločestivi? — ljutito ga zapita pristupajući i brišući maramom znoj sa pervaza stare kamilavke koju je nosio u ruci. — Izmorih se tražeći te...

— Liječim Vasu, — ponizno odgovori Jevrem i prekloni se do zemlje. — Prepio se noćas, pokvario želudac, pa ga liječim...

Iguman nadnesavši ruku nad oči, pogleda bolje. Uzviknu od čuda... Nu tvrdoj, goloj ledini, na oštroj zagorjeloj travi oprućio se Vaso koliki je dug, otegao se kao na raspeću. Stenje, jauče, ječi iz svega glasa. Košulje nikako i nema na njemu, — leži mu u strani odbačena — pojas otpasan, čakšire niz bedre na nisko opuštene. Gotovo go golcat peče se na suncu. Sav išaran i namazan, uzduž i unakrst, medom i pekmezom. Čitavi rojevi muva, pčela, osa, kolutajući se i nesnosno zuzukajući, oblijeću, zaigravaju oko njega. Prijanjaju za tijelo, kupe se oko usta i oko očiju, bodu ga, pecaju, ujedaju. On iznemoglo pomaže kao ranjenik, uzvija glavom i razmahuje rukama. One nasrću sve žešće i sve u gušćim rojevima. A sunce peče, peče, prži...

— Kuku!... Ne mogu više! — gotovo vrisne pokatkada očajno pogledajući u Jevrema i tupo škripajući krnjavim zubima. — Ne mogu!...

— Još malo, sokole!... Nemoj biti žena!... Pa ćeš se izliječiti i bit ćeš lahak kao ptica.

— Ama otkad ti posta doktor? — uzviknu Iguman u čudu sklapajući ruke i, ma koliko se usiljavao, nikako ne mogade da se uzdrži od smijeha. — Otkad nauči?

— Pričao sam ja Vasi da mi se i pokojni otac uvijek ovako sunčao i uvijek ozdravljao, — odgovori Jevrem nekako smireno komešajući ramenima i prenemažući se. — A i on je često prepijao i tužio se na želudac.

— Dosta, dosta... Ako je i kazna, mučna je, — okresa Iguman ozbiljnije, pa strogo naredi Vasi da se podigne i da odmah ide na posao. — A imam s tobom mnogo govoriti, — izbaci tiho okrećući se Jevremu. Mignuvši mu prstom dade znak, da ide za njim.

Čim su uljegli u ćeliju, Iguman zaključa vrata. Sjede na stolicu, nalakti se na sto i zamišljeno naslonivši glavu na ruke, reče poluglasno:

— O Janjićiju hoću da govorim i o djetetu onome.. .

Jevrem pokunjeno, kao krivac neki, obori glavu. Nemoćno opusti ruke niza se i, čupkajući se za čakšire, pažljivo slušaše.

— Ne znam zašto me otac Janjićije mrzi, a ne znam što me mrze i drugi, — poče Iguman nekako sjetno, neprestano gledajući u naprašeni vrh od cipele, koja mu provirivala ispod razlepušene mantije. — Zar sam ja zao čovjek?... A zašto sam zao?... Sto hoću red?... Pa, zaboga, naučio sam na red... Dosta sam se i ja pokoravao drugima i držao se reda, koga su mi propisivali; hoću sad da se mlađi drži i mojih propisa i naredaba... I šta bi bilo od manastira, kad ne bi bilo reda u njemu?... Šta bi bilo, pitam te?... Sigurno bi propao... A ja ne ću da pod mojom upravom propane... Ne ću, ne ću, ne ću...

Sitne zelenkaste oči sijevnuše kao varnice ispod golemih obrva. Mišići na desnom obrazu zaigraše mu.

— Oni me nazivaju zlim i što štedim, a ja i štedim zato da sačuvam manastir da ne propane, — nastavi življe. — Ništa ne uzimam sebi... Kad umrem i ovo šta se zove moje ostat će manastiru... Ali ja ne dam, da se rasipa kao što ni nereda ne trpim... Ovo je moje djelo, ovo je moje dijete, i hoću da ga sačuvam... Ja ga, doduše, nisam sazidao, ali sam ga branio i čuvao u najtežim danima. Otac Janjićije je dobar čovjek, pošten je, ama kavgadžija i jednoumac, brate!... Manastir bi radi njega, za turskog vremena, stotinu puta zapalili Turci da nije mene bilo. On se kavžio s njima, krvio se, dočekivao ih ubijao... Jesu li oni ubili jednog Srbina, on se starao da ubije dvojicu njihovih; jesu li zapalili jednu našu kuću, palio im je po tri po četiri čardaka... On se krvio s njima u gori, a oni se htjeli svetiti na manastiru, jer su znali, da je kaluđer... Mjesto da se sili pokori, protivio se, branio seljake, bunio... I samo sam ja, noseći mito, časteći, ulagujući se, umiljavajući odbijao sve navale i sačuvao ovaj hram božji... Ja, sokole!... Pustio bih im, neka čitavo selo zapale, neka porobe, samo da ostave manastir, ovu starodrevnu zadužbinu našu... I to ga spaslo!... To!

Pa ponosito podiže glavu i pogledavši u Jevrema kresnu:

— I sad da pustim da propane?... I još da pomažem njegovo propadanje podržavajući nered i raskoš?... Nipošto!...

Jevrem se nikako nije mogao načuditi: zašto će mu ovoliki uvod?... I zašto Iguman baš njemu da priča o svemu?... Je li on kakav sudija, šta li je?... Pa barem da ponudi stolicu i da kaže: „sjedi, Jevreme“... Kao da je prijatno slušati makar čije priče ovako stojeći!

— Otac Janjićije je pošten, ama ne trpi nikakva reda, — opet će Iguman tiho i kao da uzdahnu. — Dosta sam muke podnio s njime i ko zna koliko ću još podnijeti... Eto to prokleto dijete!... Koji ga đavo nagovori, da on uzima dijete i da ga njeguje?... Dolikuje li to njemu?... Po duši: dolikuje li?

Jevrem, u zabuni, promuca nešto nejasno, nerazumljivo.

— Eto vidiš?... Ni ti ne odobravaš, — živahno uzviknu Iguman i zadovoljno zaklima glavom. — Ni Mitropolit ne odobrava... I niko pametan ne će odobriti... A on se zainadio pa ga ne da i ne da... Hoće da podgoji odmjenu!... Krasna će to odmjena biti!

Jevrem mučenički prevrnu očima i sav se skupi. Dodija mu toliko pričanje, zamori ga...

— Hoće li svršiti jednom? — pomisli u sebi. — I hoće li prijeći na stvar, ako mu je uopće stalo da govori o kakovoj stvari?

Iguman kao da mu pogađaše misli. Zagleda mu se u lice i zlurado uspi usnama. Podsmjehnu se.

— Ne boj se, brzo ću svršiti, — reče nekako zajedljivo. — Znam da v... mladi ljudi... nerado slušate nas starce... A zvao sam te upravo, — naglasi jače, — da mi pomogneš u jednom poslu... Hoćeš li?

— U kakvom poslu? — zapita Jevrem razvučeno i oprezno naćuli uši. Bojao se kakve stupice.

— Ti si se nekako i suviše združio sa ocem Janjićijem... Doduše ja sam, čim sam te primio, preporučio da se ne družiš s njime... Nijesi me poslušao... Pamtim ja to... Ali svejedno... Sad si drug s njime i, ako hoćeš, možeš mi pomoći...

Iguman mu polako pristupi i za dva tanka prsta poduhvati ga za bradu.

— Obećaj, — reče šapćući i naglašujući svako slovo. — Hoćeš li?

— U čemu da pomognem? — smeteno zapita Jevrem i poče uzmicati. — Šta da učinim?

— Da ga nagovoriš, da otpremi dijete iz manastira.

Jevrem odlučno odgovori.

— Sad, nakon Mitropolitove zabrane, ne će poslušati.

— Ni tebe? — zapita Iguman strogo, ne vjerujući.

— Ni mene.

Iguman zaklopi jedno oko, zaškilji. Prinese kažiprst do nosa i kuckajući po njemu izbaci poluglasno:

— A ti pomozi, da ukrademo.

— Da ukrademo? — glasno uzviknu Jevrem i sav se previ unatrag. — Toooo?

— Lakše, prokleti sine!... Lakše! — dočeka Iguman prestravljen i brzo mu poklopi usta šakom. — Ti ćeš mi pomoći? — zapita lukavo. — Hoćeš li?

Jevrem se pažljivo otrže i odlučno odgovori:

— Ne mogu.

— Ne ćeš?

— Zar ja da se dignem protiv oca Janjićija, oče Igumane?

Iguman, sijevajući očima, poleguti se kao mačka kad vreba i naglasi osvetnički:

— Moraš... Moraš popraviti što si pokvario.

— Pokvaario? — tiho ponovi Jevrem zadnju njegovu riječ praveći se kao da ništa ne razumije. — Jaaa?

— Ti si, prokleti sine, i našao dijete i razbudio tolike ljude da bruku napraviš većom, — kresnu Iguman pakosno, podnoseći mu sve prste pod nos. — Ako si ga i našao na mom prozoru, trebao si ga ukloniti... I trebao si kazati samo meni... A ovako...

Jevrem nakrivi glavu.

— Zar ja imam toliko pameti da o svemu mogu razmisliti? — lagano odgovori Jevrem silom se starajući da izgledu što gluplji. — Zar sam ja znao da će se napraviti tolika galama?

— Ti?... Ti nisi znao? — I Iguman se strese. — Bogohulniče! — viknu jetko.

— Tako mi Boga...

— Šuti, ne kuni se!... Znam te, znam!

I izmičući se od njega otegnu podrugljivo:

— Nijesi, zar, imao pameti ni onda, kad si napadao djevojke u vinogradima, a?...

Jevremu poklecnuše noge. Malaksa.

— Ja...

—.... i kad si išao u selo da zagladiš sramotu ogledalom?

Jevremu se i usta zasušiše. Poče da izvija i oteže vratom kao da guta nešto. Poče se štipati za bedre...

— Znam ja, za sve znam, — odgovori Iguman ponosito, kuckajući se prstom po čelu. — Ja hoću reda i saznam za svakoga, ko mi taj red narušava... I samo radi te djevojke mogu te izbaciti iz manastira...

Iznenada planu i poče tapkati na mjestu:

— Sve ću vas izbaciti, sinovi zločestivi, koji mi kaljate ime manastiru i dajete povoda da se o njemu ružno govori!... Stotinu ću vas upropastiti, a zadužbinu ovu sačuvat ću!

Jevrem je stajao smrvljen, poražen, smeten. Niti je šta odgovarao, niti je znao šta bi odgovorio... „Otkud zna?... Otkud zna?“ samo se začuđeno pitao i tupo gledao u pod preko koga se tromo prevlačila dugačka stonoga jedna... I dođe mu da zgazi, satare onu stonogu. I da rekne Igumanu nešto drsko, uvredljivo... Da vikne, opsuje i pobjegne iz manastira, odmah, ovoga časa.

— Janjićije tebi najviše vjeruje i ti bi najvještije mogao ukrasti dijete... Niko kao ti... Prepreden si pa znaš... Sad o hramovskoj slavi... — opet će Iguman mekše, potpuno zadovoljan sam sa sobom što ga je ovako pritijesnio. — Poslušaš li, svi će ti se čapkunluci oprostiti... Biraj: ili to ili iz manastira!

— Ne znam... Vidjet ćemo, — suvo mu odgovori Jevrem i pribravši se malo slobodnije ga pogleda. Smislit ću!...

— Smisli se... Ostaju ti četiri dana na razmišljanje, — završi Iguman pobjedonosno i uzev ga za rame lagano izgura pred ćeliju. — Smisli...

Izišav u hodnik Jevrem se poplašeno poče osvrtati: nije li ga ko opazio? I ako nije ništa pouzdano obećao ni predao se, osjećao se ipak kao izdajnik neki već i zbog toga što je pustio Igumana da mu onake ponude stavlja, što ga ikako i slušao. I bi mu lakše što u hodniku nikoga nije bilo, što niko nije mogao ništa čuti ni prekoriti ga.

— Trebao sam se zasmijati, narugati, u lice mu pljunuti, — šapnu pogruženo, češkajući se. — Neka vidi s kim ima posla!...

Sjeti se i svog razgovora sa djevojkom iz vinograda i prijetnje Igumanove.

— Otkud zna?... Otkud zna? — opet se zapita i poče razmišljati. — Ko je vidio?... Ko je slušao?... Da nije ona pričala? Ili kakva drugarica?... Ili Nikola?... Ko je?

Pođe prema Janjićijevoj ćeliji i opet zastade. Treba li da mu sad ispriča čitav razgovor ovaj i da se ispovjedi?... Nipošto... Uzbunit će se, dignut će graju, pa učiniti gore...

— Neka!

Pa stisnu šaku i kresnu osvetnički:

— Lijepo, oče Igumane!... Obojica ćemo u krađu... Sjutra ćeš saznati za plan... Sjutra!... Vidjet ćemo ko će kome doskočiti!

Okrenuvši se, svrati u Melentijevu ćeliju.

— Njega ćemo i tako naskoro izgubiti, — prošapta otvarajući vrata, — pa da se barem još nagledam jadnika!

Melentije, sav utonuo u jastucima i pokrivačima, ležao je nauznačke, sa zavaljenom glavom. Disao je teško. Po žutim upalim obrazima, između čestih mrkajastih pjega, kao da se rasplele tanke plavičaste žilice i širile se, rastezale sve do debelih modrica ispod očiju. Po čelu, ispod ovlažene kose čiji se bičevi lijepili na sljepočnicama izbijale mu krupne kaplje znoja. Nos se utanjio, zašiljio, rasklopljene usne zasušile se, poblijedjele. Oči mu napola zatvorene. Ispod nesastavljenih trepavica jasno se providi mutna, zamagljena bjelina i čudno se stakli...

Miris lijekova i težak zadah samrtnikov udariše Jevremu u glavu. Zanese se kao u nesvjestici i neoprezno jače prilupnu vratima.

— Lakše, — šapnu Janjićije, koji je poguren sjedio iznad glave bolesnikove i ovlaženom maramom lagano razgonio muve. — Zaspao je...

— Zar i sad kod njega? — zapita Jevrem začuđeno i pristupi mu na prstima. — Zar...

— Pssst... Ne ću ga, zar, ostaviti sama?

Melentije kao da im je čuo razgovor. Promeškolji se, otvori oči... Pogleda na Jevrema i ne poznade ga odmah... On se nadnese nad postelju i tiho zapita:

— Kako si?...

— Dobro, — isprekidano, s mukom odgovori Melentije i iznemoglo zastenja... Sad me ništa ne boli...

— Spavaj, spavaj!... Ne ćemo te buniti...

Melentije poćuta. Mršavom rukom pipaše oko sebe, prikupljaše prljavi čaršaf. Namršti se i opet zastenje, jeknuvši:

— Opet zvone!

— Niko ne zvoni, — odgovori mu Janjićije mirno, izmahujući maramom. — Pričinja ti se...

— Pričinja?

I bolno pogledav na Jevrema zapita:

— Hoćeš li sa mnom?

— Kuda? — otegnu Jevrem meko pa mu polako namjesti pokrivač koji se bijaše spustio i pogladi ga po kosi.

— U Primorje... Čim se pridignem, idem ti u Primorje... Da se odmorim...

Sklopi oči... Prsi mu se nadimale cvileći; jabučica pod grlom nemirno šetala gori doli. Muva jedna spusti mu se na oko, u krmeljaču, kao da bi da ga ispije, iscijedi.

— Zvoni... zvoni... — prošišta uznemireno, lomeći se. — Čujete li?... Utrnite tu svijeću!... Utrnite!...

— Nema svijeće, — opet progovori Janjićije i tužno zaklima glavom prema Jevremu, kao da veli: blizu je kra. O kakvoj svijeći zboriš?...

Melentije se smiri. Opet zavali glavu i kao da se osmjehnu na Jevrema.

— A dolazila mi i Janja, — protepa mucajući. — Čista, bijela... Prekrivena svilenim prekrivačem... „Ne gledaj me“, veli, „ružna sam“... A na prsima joj cvijeće, moje cvijeće.

Trzajući se i nekako hropeći završi:

— Zove me... Zove...

— Izlazi!... Ne zagovaraj ga! — oštro podviknu Janjićije i snažno odgurnu Jevrema. — Idi!

Jevrem posluša. Izađe.

Krenu prema kapiji i susrete se sa Prokopijom. Sav razbarušen, mokar. Bio je neobično zadovoljan: nosio je punu torbicu ribe, koju je sam ulovio. Bucmasto, rumeno lice svijetlilo mu se, oko debelih usana igrao osmijeh. On potapša Jevrema po pleću, izbaci pokrupnju šalu na račun neke puštenice i glasno zarza.

Jevrem ne odgovori. Ispade kroz kapiju i sjede kod česme, na oveći kamen.

IX.

Široka manastirska avlija poče se pomalo pretvarati u čaršiju. Stigoše, skleptaše se gotovo u isto doba, sa raznih strana: pretrge sa prepunim sanducima, torbari sa torbom na ramenu i debelom toljagom u ruci, mehandžije sa bocama i buradima, limunadžije, škutori sa širokom zembiljom o vratu i snopom baštuna na leđima, Cigani...

I odmah prihvatiše za posao... Počeše čistiti, uređivati, namještati. Razbacaše po putu gomile motaka, kolaca, dasaka, konopa. Prekriše zidove čergama i starim ćilimima. Zakrčiše prolaze robom i sitnarijama nekakvim... Trčkajući, svađajući se kopali su, izbacivali zemlju, sadili motke, prekivali, prevezivali konopce. Na jednoj strani dvojica gotovo da se pobiju oko parčeta konopa prepirući se: čija je svojina. Na drugoj strani gologlav brkajlija psuje i pita: ko mu je ukrao čekić?... Ispred kapije gotovo glasno kuka i zapomaže neko zbog izgubljenog magarca. Jedan ćoravi Ciganin, sa uvezanom glavom, podnapio se ranije i pjeva iz svega glas; ukraj crkvenih vrata dreči izgrebano šegrče koga je majstor istukao i svakome se žali i pravda. Uz zveket klepetuša na rastovarenim konjima koji vrišteći i rzajući češu se jedan o drugoga, ujedaju se, uz ćurlikanje dipala ispod staroga oraha, uz klepet čekića i struganje testera, nicali su dućančići jedan za drugim, redali se uski, mali, tijesni, sa krovovima od mušeme, sa prozorima bez stakala, sa širokim vratima bez kanata! Kao maleni barjačići počeše se vijati na njima rupci, pojasevi, košulje, marame. Oko vrata šarenili se sanduci i zembilje sa voćem, limunovima, narančama. Pred mehane iznesoše i stolove, proste, rasklimane, sa izmašćenim stolicama i krivonogim klupama. Oko kavana namjestiše prazne sanduke sa polomljenim poklopcima.

Dok se, na jednoj strani, još jednako vikalo, svađalo, radilo, na drugoj se komšije već sprijateljile. Počeli razgovarati. Škutor sa snopom baštuna preko leđa zasio pred mehanom i laska mehandžiji, u nadi da će ga ponuditi čašicom rakije. Limunadžija ponizno moli kavedžiju za dozvolu da se sutra može smjestiti uz njegov dućan, uvjeravajući ga, da mu ništa smetati ne će niti konkurisati. Dvojica hamala dijele zaradu. Već su četiri puta nasrtali jedan na drugoga sa stisnutim šakama i četiri puta častili jedan drugoga sa čašom vina.

Kaluđeri se nikako nisu ni javljali na avliji. Iguman, sjedeći u svojoj ćeliji, naplaćivao je kirije za zemljište na kome su podignuti dućani. Neprestano se pogađao sa dućandžijama. Ucjenjivao ih drsko i bezobzirno, želeći da iskoristi priliku i da izvuče što može više... Janjićije, sa djetetom na krilu, čuvao je bolesnog Melentija. Prokopije je mirno potkresivao ražnje za pecivo i, oštreći nože, spremao se da kolje ovnove. Jevrem je bio otišao u varoš da pokupuje nekakvih stvari... Samo se Vaso neumorno motao između dućana. Na sve je, tobože, pazio, nadziravao. Videći kako Iguman ucjenjuje, guli dućandžije, mislio je da i on mora makar nešto ućariti. Zato je i postavio sam sebe za nekog čuvara reda i poretka. Onako visok, ispravljen, — glava mu, kao na kolac nabijena, visoko je stršila iznad krovova dućanskih, — zalazio je, obilazio svuda. Stavljao i primjedbe, prijetio. Mehandžiji je napomenuo da su stolovi na putu i tražio da ih ukloni. Nakon kraće prepirke i nakon ispijene polulitrenjače ipak se uvjerio da je „sve kako treba“... Kod jednoga bakala naišao je na „nezrele“ jabuke. Za čudo: nakon jednog običnog rukovanja sve odmah sazreše... Zamjerao je svima i svi ga, na lijep način, uvjeriše da je sve dobro. Samo jedan kasapin, divlji i neobuzdani, uvjerio ga je na nekakav svoj, kasapski način. Vaso je smiren i pokunjen otišao od njega, češkajući se po neobično zarumenjenom obrazu koji ga bridio i potajno uzdišući.

Praćeni podvicima i pošalicama stigoše i prosjaci. Neki u gomilama, a neki osamljeni. Nikola, kao ponosni vojskovođa, nekako pobjedonosno dojaha na svome magarcu koji je veselo skakutao. Sjahavši odmah se uputi zvonima da svoj dolazak oglasi... Dva slijepca, lagano, tabajući za svojim vođama, grdili su jedan drugoga i častili sa svakakvim nazivim; luda Ilinka, okićena žitom i kaduljom, sa vijencem od lozovine na glavi, nosila je zamotuljak od krpa na rukama i pjevala žalostive uspavanke koje se pjevaju djetetu uz kolijevku; hromi Šćepan veselo je izmahivao poderanom kapom iznad glave a drvena mu noga ujednačeno tuče po tvrdoj cesti. Neki išli skromno, pokunjeno, prikupljajući dronjke oko sebe i prikrivajući golotinju; neki glasno čitali molitve, popijevali... Nagrnuvši u avliju odmah se počeše svađati oko mjesta. Znalo se, obično, svačije mjesto pred crkvom; tu se zasjedne i traži milostinja od bogomoljaca. Ali se redovno, svakog praznika, mnogi otimali za tuđa, bolja mjesta. Radi toga redovno dolazilo do kavge i inada. Novajlije su, obično, gonili dalje, čak pred kapiju, a ni to nije moglo proći bez inada... Bosi, odrpani, prljavi, komešali se ispred crkvenih vrata, unoseći jedan drugom u lice nečiste, izgrebane šake, prijeteći štakama i štapovima. I jedini je Nikola bio u stanju da ih razvadi, umiri. Pazeći da ništa ne izgubi od svog autoriteta, sa odlučnošću jednog pravog starješine, svršivši svoje molitvanje on se ispriječi pred njima i podvikne strogo, zapovjednički:

— Na koljena pred hramom Gospodnjim, nikogovići!... Hoćete li da vas prokune i gurne u ad vječni, gdje će vam đavoli ognjenim grabljama meso čerupati?... Kako se ne stidite pred krstom časnim i pred dverima osveštanim?... Agarjani!... Dušegubi!...

I svakome je ukazivao na mjesto, oštro, proklinjući. I svi se pokoravali, povlačili režeći i gunđajući.

Sutradan u zoru ponovo zabrujaše zvona. Nekako življe, veselije. Treperavi, meki zvuci, puni toplote i mirisa, zasuti nježnim, plavkastim cvijećem koje se pregrštima krunilo sa precvjetalih grana, rasipali se kroz bjeličastu sumaglicu iznad gajeva i livada i tiho su zamirali dolje nad rijekom, u mladim vrbama i topolama, iznemoglo zujeći, kao zamorena pčela, između vlažnoga lišća. Na poziv njihov žurili su se prema manastiru seljaci i seljanke, iz bližih i daljih sela. Praznično obučeni. U čistom bijelom ruhu, sa rukovetima ružmarina za pojasom, sa dunjama i narančama u rukama, sa pretrpanim torbama o ramenu! Pored njih, grajući skakutala djeca, umivena, sa očešljanom kosom, koja se gotovo stakli od zejtina, i gegala se poneka baba sa šakom tamjana u marami i jeftinom voštanicom u ruci.

Zamirisa avlija jakim i oštrim mirisom, kada je napuniše oni. Miris tamjana i peciva na ražnju, koji se dosad razlijevali iz plavičastog dima, kao da se potpuno izgubiše. Zene, ljubeći se i pozdravljajući, krenuše prema crkvi u kojoj se već služila jutrenja. Neke se načičkaše oko dućančića. Muški odmah zasjedoše po dugim klupama ispred mehana i po rasklimanim sanducima ispred kafana...

Dućandžije, opazivši seljake, uzvrpoljiše se. Živo, osvrćući se na sve strane, počeše pokazivati robu, vikati, hvaliti. Hvatali su mušterije za ruke, za ramena, lovili ih. Silom ih opasivali pojasevima, gurali im u njedra — mladim snašama naročito — marame, ogrtali ih šalovima, šaleći se, uvijajući, lažući. Škutori su mirno i pažljivo obilazili oko pojedinih grupa. Vječito nepovjerljivi, u strahu da ne budu pokradeni, pokazivali su stvar po stvar: ogledalo, nožice, duvankutije, novčanike, ne dopuštajući nikome da sam nešto uzme i zagleda. Limunadžija, oznojen, bjesomučno je drečao, nudeći limunad; grlati kasapi vikali: „vruće meesooo“; alvedžija, zacenuv se, preporučivao alvu. A razigrana zvona sve veselije zvonila, klepetuše kloparale, negdje u blizini pištala tanka zurla i tužno cičalo promuklo ćemane nečije... Kroz svijetli i topli vazduh, visoko iznad širokih talasa gomile, koji se sa nekim podmuklim mumlanjem i šumorom lijeno njijali i povijali, odliježu i razliježu se bezbrojni povici, vrisci, usklici, lomljava... Kao da i sure klisure i plava nebesa i crvene doline ciče, praznuju, vesele se!...

Jevrem, vrativ se iz varoši, ranije se izvukao iz ćelije i pomiješao se među svijet. Išao kroz gomile gurajući se, tiskajući. Obilazio oko crkve, zastajao pred dućanima, slušao razgovore. Dva prijatelja, sjedeći za jednim stolom, časte jedan drugoga i tuže se na slabu godinu, na rđav rod. Osuđuju mlađi naraštaj kako se odmetnuo od vjere i zakona. Psuju šumara što im ni ciglog suharka ne da pokupiti u carskoj šumi. Žale se na skupotinju i težak život... Tuže se i ispijaju — osmi litar!... Nekakvo momče hvališe se kako može punih sto oka nositi na sebi „dva debela sahata“. Čika: ko će se s njime porvati... Gomila žena zbila se, stisla, pa sve gaču kao vrane. Ljubeći se po nekoliko puta, laskaju jedna drugoj, hvale se uzajamno i kude sve ostale koje se tu zadesile nisu... Jevrem, ni sam ne znajući zašto, htjede se umiješati u razgovor, našaliti se. Ali se naskoro okrenu i podje jednoj grupi gdje se momci nadskakivali... Zbacivši sa sebe i kape i džemadane i pojaseve, zatrčavali se izdaljega narogušeni kao jarčevi. Skakali su sa pika jedan za drugim vrišteći, uzvikujući, prepirući se. Željan da i sam okuša sreću, Jevrem se poče žurno otpasivati i pripremati se za skakanje. Poče izuvati i obuću.

A tada istom opazi kako se približuju nekolike djevojke. Uhvativši se za ruke i oslanjajući se jedna o drugu prolazile su zajedno, probijale se, gurale kroz zbijene redove svjetine. Glasno su podvriskivale i cičale kad bi ih neko, ko zna s koje strane, nenadno uštinuo ili poškakljao... Poznade među njima djevojku iz vinograda. Onako zdrava, jedra, čista i bijela isticala se između sviju kao krupna probrana ruža u lijepoj kiti cvijeća. I nešto kao da ga gurnu, neodoljivo povuče prema njoj. Probi se kroz gomilu i zapriječi joj put.

— A evo kaluđera! — jače uzviknu ona opazivši ga. I veselo se smijući ukaza drugaricama na njega. — Kaluđer, koji presreta djevojke po putu i koji im poklanja ogledala!

— Zar to on? — razuzdano zagraja cijela kita djevojaka. Sve se, gačući, skleptaše oko njega. — Ih, kakav je!

Jevrem se zbuni, porumeni. Dakle u istinu pričala je o njemu svima i svakome, hvalila se! Nije ni čudo što je Iguman saznao!... Nekako osvetnički sijevnu očima prema njoj i kao da bješe spreman da ponovo navali, da je napane.

— Nijesam ja kaluđer, — odgovori osorno i htjede da ih ostavi. — Ako tražite Prokopija, eno ga u crkvi!

— Hahaha... Zar nijesi obećao da ćeš se zakaluđeriti? — uporno dočeka ona i zadrža ga za rukav. — A ko se vjenčava za manastir ne trebaju mu djevojke.

Pogleda je, — pa se zasmija i on.

— A taka bi mi djevojka trebala! — izbaci obješenjački i brzo je štipnu za podvoljak. — I kaluđeri tako vole...

Svjetina, u motljanju, pritijesni ih, pribi jedno uz drugo, potisnu. Osjeti toplinu njezina tijela. Miris kalopera sa prsiju joj kao da ga opi... Zadrhta... Uhvati je za ruku i stište iz sve snage.

— Đavole! — gotovo vrisnu ona i naglo se otrže. — Pun si bijesa!

— A ti si puna vatre!

Djevojke ga počeše tapšati po ramenu, sokoliti ga.

— Treba da častiš što smo je doveli, kad ti je toliko draga! — uzviknu jedna obijesno, dražeći i nju i njega.

— Časti nas! — graknuše i ostale, hvatajući ga ispod pazuha. — Hajde!

— Da častim?... Čime?

I, pogledavši na nju, zapita življe:

— I tebe da častim?

— I mene, — odgovori ona živo i udari ga kaloperom po licu. — Kad si mi dao ogledalo, — ona pokaza na njedra gdje je zar čuvala ogledalo, — treba sad i da častiš...

— Šta?... Našla ogledalo i čuva ga! — pomisli srećni Jevrem i kao da htjede podskočiti od radosti. Dakle nije mu se rugala kad je pričala o njemu?... Nije ga ismijevala?... Jadi je znali, a da joj se nije svidio, zar bi nosila ogledalo uza se?...

— Da častim čime god hoćete! — viknu oduševljeno i sve ih povuče za sobom. — Alve, limunade, šećerlema!... Svega uzmite!... Birajte!... Ne žalite!...

Počeše dolaziti i varošani. Neko ih opazi i obavijesti Igumana. On bržebolje prihvati štap iz prikrajka, ostavi ćeliju i ubrzanim korakom, gurajući polupijane seljake s puta i proklinjući ih, pođe da dočeka. Ukrutivši se pored kapije uspravljen, neobično važan i ozbiljan, propuštao je po redu sve goste ispred sebe. Pozdravljao ih onako, kako to kome i priliči. Grupu kukurijekom okićenih zanatlija, koji u novom prvi put obučenom odijelu sa tamburama pod pazuhom i bočicama rakije u džepovima, prvi nagrnuše javljajući mu se, otpozdravi suvo, sa jednim običnim: „Bog vas pomogao...“ Trojici kancelista, koji redovno u godini izvedu čitave porodice na izlet i redovno se u polovici puta opiju, klimnu lagano glavom. Na gomilu žena i ljudi što su, pretovareni, nosili na sebi goleme zavežljaje prepune pita, peksimeta, hladnih kokošiju, ribe, — ne htjede ni pogledati. Sa četvoricom poznatih i kabastih gazda rukova se. Ljubazno se upita za zdravlje, žene im blagoslovi, dozvolivši da mu poljube obje ruke.

Jedva! — napošljetku zadovoljno izbaci i radosno zatrese glavom... Opazi kako iznad zgusnute gomile jedne između bezbrojnih crvenih fesova, kapa, šubara, promiče i probija se kicoški nakrivljen, bjeličast šešir kotarskog predstojnika. Opazi kako se blizu, odmah do njega, vijori i povija golemo zeleno pero na širokom šeširu milostive mu gospođe... I, zaboravljajući na ostale, na krupne i sitne, svom snagom navrije kroz gomilu. Naprijed udešavajući kako će mu osmijeh biti što pitomiji, podje im u susret.

— Milo mi je... Milo mi je, — zapjeva primičući se i pružajući ruke prema njima kao da će ih oboje, naročito gospođu, istopiti u čvrstom zagrljaju. — Čast... Čast... Čast... — zamuca nekako smeteno, vrpoljeći se, rukujući i klanjajući neprestano. — Izvolite... Izvolite... Izvolite...

Sam pođe pred njima da im put prokrči. Neprestano se osvrćući i neprestano vičući „izvolite“, nemilice je udarao ili laktovima ili štapom svakoga ko mu smetao. Čak se usudio da gurne i neizbježne žandare, osorne i nabusite, čije se oštre bajonete visoko stršeći nad stotinama glava blistale i odsijevale prema suncu kao dvije duge suze. Izgledalo je kao da je i sam predstojnik bio iznenađen ovolikom ljubaznošću i da mu ni malo prijatno nije bila.

Zazvoniše zvona, oglasiše početak leturđije. Iz crkve promuklo zagrmi snažni i muški glas Janjićijev, — koji je maloprije došao iz ćelije zaključav maloga u njoj, — i neskladno, piskutljivo pojanje dječije odgovori mu. Miris tamjana probi kroz uska vrata i razli se nad gomilom skrušenih bogomoljaka, koje se počeše krstiti i preklanjati... I dućandžije zastadoše za čas i prekrstiše se, na brzu ruku tek radi običaja. Odmah nastaviše posao i ne obzirući se više na crkvu pogađahu se s mušterijama, cjenjkahu. Kao natječući se s njima, zagrajaše i prosjaci nesnosno, kreštajući. Bogoradili su, preklinjali, popijevali, pružajući ruke, podmećući kape i tražeći milostinju od svakoga. Kasapi, već prilično promukli, još neumorno nudili „vruće mesooo“ ; alvedžija zacenjujući se hvalio alvu... U jednom kraju avlije bijaše nastala tučnjava. Po sreći, brzo se svršila. Nekakav starac, živ, okretan, kočoperan, sa razbijenom glavom i ulijepljenim obrvama od usirene krvi, pravdao se sa pogurenim trbonjom, koji mu ovećom čašom razbio glavu i još jednako prijetio. Prepirući se, sjedoše pred mehanu i domalo časteći jedan drugoga kao da se nagodiše.

Vaso je danas zaboravio i dućandžije i kaluđere, pa čak i crkvu. Otišao je u gaj, medju varošane i združio se, sprijateljio s njima. Oni se u omanjim grupama razuzurili i razmjestili između borova, u hladovini. Zasjeli po ćilimima što ih donijeli sa sobom i, udarajući uz tambure i popijevajući, jedu, piju, časte se. Ispražnjene, porazbijane boce, kosti od kokošiju, komadi hljeba i pite valjaju se unaokolo po travi. Anterije, fermeni, pojasevi, što ih sa sebe zbacili da im je „hladnije“, leže u gomilama iza njih, nabacani jedni na drugo, iskušljani. Seoska paščad, režući i ujedajući, otimaju se oko ostataka jela. Vesela, razuzdana djeca, napola razdjevena, sa drekom i vriskom trče, gone se, pentraju uz drveta. Neka se okupila i oko lude Ilinke, koja gotovo kroz plač moli da joj ne razbude njezino dijete. Gledajući ih razdragane i zadovoljne i Vaso se blesavo smješkao, pa smjerno pristupao čas jednoj čas drugoj grupi. Klanjao se svakome, pitao se za zdravlje. Kad bi ga ponudili pitom ili vinom, ko nećkao se. Izgovarao se kako je slab, kako „ne pije“, ali, bojeći se da mu ne povjeruju, brzo je pružao ruku i halapljivo prihvatao čašu. I, kao interesujući se bojom vina, zagledao je prema suncu. Pogledao i naglo iskapljivao, redovno napominjući svakoj grupi kako boljega vina „nikada okusio“ nije i kako bi moglo čak i carsku trpezu začiniti.

Po svršenoj leturđiji i Prokopije se umiješa u svjetinu. Naravno, odmah se nađe među ženama. Kao stari znanac i prijatelj pozdravljao se s njima, šalio, tapšući čas jednu čas drugu po gojnim plećima i po ramenima. Interesujući se zar za domaći bez mnogima je pipao nove košulje na čvrstim mišicama i nabreklim prsima; zagledao ih, hvalio. Uzgred je primao poklone: čarape, marame, košulje što ih one šile i udešavale naročito za kaluđere, da poklone o hramovskoj slavi. Vaso je jedanput, sasvim tačno, napomenuo, kako svi kaluđeri zajedno ne dobiju ni izbliza toliko poklona koliko sam Prokopije. Tako se i danas jedna gomila rublja izdizala pred njim. Dvoje odrpane djece morali su u dva u tri puta da ga odnose u ćeliju.

Ugledav Jevrema među djevojkama, sa tri mu prsta dobaci poljubac.

— Ašikuješ? — zapita obješenjački.

— Ašikujem, — veselo odgovori Jevrem dijeleći bez prestanka sitne šećerleme oko sebe i zalažući sočnim kriškama naranče svoju silnu, jaku djevojku iz vinograda.

Jedno beskrajno dugačko i promuklo Mnogaja ljeta mrtvački žalostivno odjeknu iz manastirske trapezarije i otegnu se iznad svjetine. I Jevrem i Prokopije osvrnuše se i pogledaše tamo.

— Iguman gađa zdravicom gospodina prestojnika a možebiti i prestojnikovicu, — pakosno izbaci Prokopije i, kao u šali, snažno obuhvati najbližu snašu oko pojasa. — Plaha gospoja!

Iguman se, zaista, častio u trapezariji i sa predstojnikom, i gospođom, i sa nekolicinom okrupnjih gazda, koji se češće sjećali manastira. Zasukavši rukave, kao podmlađen sam je optrčavao oko stola. Točio je vino, birao ljepše zalogaje, nudio. Sam je i zdravice držao, — a volio je u svakoj svečanoj prilici da tuče goste zdravicama i neobično se ponosio time, — i koliko je god gostiju bilo, svakome je morao da očati njegovu porciju. Svakome je izmišljao nebivale zasluge i svakoga toliko uzdizao, da se mnogi prepadoše od svoje veličine. Neki su čak i bježali iza stola, da se spasu od njegove ljubaznosti; oni su kašnje tvrdili, da ima ljudi čija se ljubaznost teže podnosi, nego nečija grubost...

Kad je pozvao goste da „pogledaju kolo“, svi olakšano odahnuše kao da su maločas tucali kamen. Predstojnik prvi prihvati predlog objeručke; gospođa mu kao da se zanese od radosti što će vidjeti tu „divnu narodnu igru“... Svi navališe na vrata kao da se bojali, da se Iguman kako ne predomisli i opet ih zadrži.

Primakoše se stolu gdje se kupili i zapisivali prilozi za manastir. Zastadoše malo. Nekoliko njih, što se u strani okupili, stali su više radi toga da vide koliko će ko priložiti nego li sami da prilože. Jedan gazda sa zlatnim zubom, — pakosnici govore da je izvadio zdrav zub samo da ga može zamijeniti zlatnim, — zapita Igumana: štampaju li se imena priložnika? Dobivši povoljan odgovor blaženo se osmjehnu, — naravno zbog zuba, — prignječi bradom glatko izbrijani podvoljak, i sa mukom i nategom izvadi iz njedara pupavi novčanik, nabiven bankama. Zatim, da svak lijepo može vidjeti, uze između dva prsta plavičastu stotinjarku i ponosito je spusti na sto, pogledujući ispod oka: gledaju li ga i čude li se?... Spustiše priloge još dvojica-trojica, dok se ostali sa predstojnikom na čelu izmakoše naprijed. Njih je više interesovalo kako se, uz oštre povike zatalasane gomile, hrvu dva čuvena hrvača, nose se. Oba se zacrvenjeli, zapjenušali. Kape im spale s glava, znojave košulje na leđima popucale, šalvare se opustile. Tvrdi gušterovi na golim mišicama nabrekli, naduli se; prsti se duboko zarili u tijela; kosti kao da škripe, pucaju. Na pijesku, pod nogama im, napravljen čitav vršaj; petama izrovana zemlja crni se na dva mjesta. Povijaju se, omahuju, izvrću, stenjući i zamoreno dahćući. Jednome se i krv otvorila iz nosa te curi na mokru košulju, a ne će da se preda, da popusti. I dok svjetina viče, sokoli, prepire se, oni se jednako nose, zainađeno, nemilosno, a zemlja im ječi pod nogama, šišti, a mlade kosti škripe i puckaju...

— Prostaci!... Neznalice!... Oprostite im što uživaju u tome, — šapnu Iguman predstojniku i, laktovima se probijajući kroz gomilu, povede ga naprijed... Oko njih, sa obje strane, bogoradili su prosjaci, vikale dućandžije, podvriskivali opijeni momci, cičale prignječene žene i djevojke, plakala djeca. Sve vrelo, komešalo se, šumjelo. Žandarske bajonete visoko se svijetlile iznad golemih perčina; nečija čutura blizu mehana kao da je skakala po pognutim glavama...

— Raspustilo se kolo, — šapnu predstojnik došavši do mjesta, gdje je malo prije igralo kolo. Momci i djevojke oznojeni, zadihani, hladeći se širokim maramama i hvatajući se za ruke, zbijali se sada, kupili oko užurbanog limunadžije, hitali prema mehanama. Nečija zurla, u blizini, još i sada je zaglušno pištala, a napukli bubanj sipljivo kloparao...

U silnoj stisci kao da neko povuče Igumana za mantiju. Umalo ne posrnu. Uhvativši se za predstojnikovo rame održa se nekako i začepivši uši rukama zavapi:

— Graja!... Graja!... Graja!... Okud im, sinovima zločestivim, tolika zvoncad i klepetuše?... I kako ne promuknu pjevajući i vičući?... O Bože!... Zašto stvori prostotu?...

Tek u sumrak, pošto se svjetina počela razilaziti, rastao se Jevrem sa svojom djevojkom iz vinograda. Sad joj znao i ime. Mara se zvala. Znao je da ima mater, nikoga više nego mater. I bio je veseo, zadovoljan. Nije, doduše, ni časa nasamo razgovarao s njom; nije joj kazivao ni da je voli, — s time kao da ni sam još nije bio sasvim na čisto, — niti pitao: voli li ona njega?... Nije uzdisao ni prenemagao se prema njoj. Razgovarali su o najobičnijim stvarima, opričavali najneznatnije doživljaje, šalili se, prepirali. I ni jednome nije bilo dugo vrijeme, niko se nije potužio na dosadu. Šta više, kad se približi čas rastajanja i on i ona začudiše se kratkoći dana... Rukujući se i stežući još se pomalo zadržavali, još imali da kažu nešto jedno drugome.

— Kršna je, nema fajde! — otegnuto izbaci kroz zube ulazeći u ćeliju. Baš jedra cura, žalostan ti sam za njom!...

Neko kao da prigušeno ciknu kad prekorači preko praga. Zastade. Pogleda i spazi oca Janjićija kako se savio na krevecu i pjevušeći cupka maloga na krilu. Nedaleko od njega, u ćošku, pribijena uza zid stisla se Smiljana i postiđeno zaklanja lice rukom.

— A zar si ti? — zapita slobodnije poznavši Jevrema pa sa nekim strahopoštovanjem pristupi, da se pozdravi s njime. — Ja mišljah da je kogođ drugi... Prepadoh se...

— Došla da vidiš maloga? — meko zapita Jevrem i naglo otrže ruku, koju je htjela poljubiti.

— Da ga vidim, — nekako smeteno odgovori ona i obori oči. — Nijesam mogla srcu odoljeti...

— Zdrav je, fala Bogu!... Ne brini se! — dočeka Jevrem življe i, da se dodvori, pomilova dijete po obrazu. — Bojim se samo, da ga Iguman kakogod ne opremi iz manastira, — dodade mekše i krišom namignu na Janjićija...

— Hehe... Bojim se i ja da ga ne ukrade, — dočeka Janjićije muklo i brže zacupka nogom. — Hehe...

— A ko zna... možebit da ću i ja, — zamuca Smiljana lomeći prste i snebivajući se. — Možebiti... Stari se razbolio onomadne, pa...

Učini joj se grješno što želi smrt starome radi djeteta. Odmahnu rukom.

— Kako Bog da!

Pa uze maloga sa krila Janjićijeva i odiže. Privi ga na prsi, snažno obgrli uzbuđeno drhćući, i poljubi, poljubi u oba obraza, dva puta, tri puta, vatreno i nekako halapljivo. Naglo ga spusti na krevet i pobježe iz sobe.

— Ona se nada, da će Stari umrijeti, — reče Janjićije meko, gledajući za njom i kao žaleći je. — Jadnica!... Kao da ne zna, da se on svake godine po dvaput razboli i vavijek ozdravi...

Zajednički položiše dijete na dušečić i utrnuše svijeću. Legoše obojica.

Negdje ispred ponoći iziđe Iguman iz svoje ćelije. Lagano, starajući se da ga niko ne čuje i ne opazi, krenu prema Janjićijevoj... Jevrem, koji je toliko zatezao i nećkao se napošljetku je pristao da ukrade i preda mu dijete krišom, po noći. Iguman je već smislio i način kako i kuda će ga opremiti, da se nikada više i ne vrati u manastir. Sav srećan što će se napošljetku oprostiti goleme bijede pristupi ćeliji i poče osluhivati.

— Ništa se ne čuje, — prošapta tiho zaustavljajući i dah. — Da me ne prevari prokleti sin? — zapita sam sebe. I odmah, da se utješi, ubrza sa odgovorom. — Ne smije. Zna on da ja ne prijetim džaba!

Prođe dva tri puta po hodniku, nemiran, nestrpljiv. Opet se zaustavi i osluhnu.

— Čuje se... čuje, — prošapta zadovoljno. — Šušti nešto...

U sobi se čuo lak i mekan šušanj kao da neko premeće gomilu haljina. Zatim kao da neko poče oprezno tabati, hodati. Nešto klepnu kao da se prevrnu svijećnjak... Iguman se strese.

— Pazi, nesretniče! — otegnu šapatom i ako je znao da Jevrem ne može čuti. — Pazi!

Začu se lako kloparanje oko vrata, kao kad miš nagriza dasku. Kanat se lagano odškrinu. Dugoljasta Jevremova glava, raščerupana i kao prestravljena, proviri iza njega.

— Jesi li tu, oče Igumane? — šapatom zapita.

— Tu sam... Pssst!... Lakše!

— Pazi!... On je krhka sna, pa se može probuditi.

— Psssst...

Dijete proplaka. Jevrem kao da se prepade, pa ušeprtlji... Brzo ga poče pružati Igumanu i nuditi, Iguman se nekako zbuni, pomete. U isti mah i kao da htjede prihvatiti maloga i zapušiti mu usta.

— A šta to, Iskarioti? — strahovito zagrmi iznenada promukli glas Janjićijev i teška ruka njegova spusti se na rame Jevremovo. — Šta to hoćete?

Jevrem se zanjija, poklecnu. Sa djetetom na rukama posrnu, zgrči se i otkotrlja u stranu jauknuvši iz svega glasa. Janjićije, riknuvši kao razdražen bik, teškim kasapskim nožem izmahnu iznad glave i naturi se za Igumanom... Skoči Iguman sav van sebe, — pomamno odbacujući i kamilavku i papuče. U zabuni svrnu na avliju, među dućane. Za njim se natisnuo Janjićije kao orlušina, pa kao da ne dodiruje zemlju. Samo što huče i razmahuje nožem!... Općeraše se oko dućančića jednog, koji im bio najbliži. Iguman napošljetku, kao da pribra, prikupi svu snagu. Razmahnuvši rukom đipi poput zeca i uskoči u ćeliju. Posrćući i teturajući zatvori vrata. Janjićije strašno opsovavši nešto zasiječe nožem po njima, pa se povrati.

Zatekao je Jevrema kako je pao po krevetu i previja se od smijeha. I, čudnovato, ugledavši ga tako i on odbaci nož i glasno se zasmija.

Uzalud su mnogi tražili i dozivali Igumana. Nikako nije htio da izađe iz ćelije. Niti je izlazio ni koga puštao sebi. Kad bi osluhnuli čuli su samo kako stenje, ječi i kako se prevrće po postelji. Svi su se pitali: šta mu je?... Niko nije znao odgovoriti... Mnogi su, doduše, čuli nekakvu graju noćas, ali ko bi mogao i pomisliti da se ta graja digla upravo zbog oca Igumana? Još kad se znalo, da se rijetko koja slava završi bez huke ili tučnjave i, ako niko drugi, a ono pijani Vaso izazvat će je i zametnuti!... Jedini Jevrem nije se mnogo raspitivao o Igumanu, niti se brinuo za njega. On je danas izgledao nekako tužan i pogružen. Svi su već čuli kako ga je otac Janjićije, — ko zna zašto, — istjerao noćas iz svoje ćelije. On se sad starao, da oni i povjeruju u to što su čuli...

— Kako li je danas sve pusto! — tiho prošapta gledajući oko sebe i zabrinuto zastajući kod mjesta, gdje je juče častio Maru. — Kako je neobično bez nje!

Nekolika radina razvaljivali su dućane, rušili ih. Opet smetale po putu gomile dasaka, konopa, kolaca; majstori se i sada svađali i prepirali. Ali ga njihova svađa nije više interesovala. Nije se htio ni osvrnuti na njih. Samo je gledao unaokolo po prljavoj, zanečišćenoj avliji i kao tražio nešto... Čitave hrpe kora od naranče, jabuka, ljuske od oraha, zgnječeno i svelo cvijeće, polomljene kutije i ogledala, razbijena staklad, valjali se svuda, zapinjali za noge. Ispod cipele mu, na mjestu gdje je stao, izviruje prelomljeno pero kaloper; za nogavicu od čakšira prionula jedna ćelava grana ruzmarina.

— Ima li ijedan njezin cvijet?... Je li njoj štogod palo?

Ali kako će pogoditi: koje je njezin cvijet?... Može li ga poznati?... Kad ga stisne u ruci, hoće li biti uvjeren da je baš on bio na njezinim prsima?

Lagano se odmače i pođe kapiji... Šta će da radi ovdje?... A ona, čini mu se, juče je spominjala kako će ići na rijeku da pere haljine, sa jaranicama?... Možebiti su već i stigle tamo?... Peru, šale se, zabavljaju!...

Odluči da pođe na rijeku.

Nekoliko veselih kiridžija, koji su u zakovanim sanducima gonili neprodanu robu, išli su zagrljeni pored svojih sitih i sporih konja. Obređujući se naizmjence sa čuturama prepunim rakije i pucketajući bičevima popijevali su iz svega grla. Za njima su žurno kaskala trojica dućandžija sa debelim štapovima u ruci i ispražnjenim torbama na leđima. Razgovarali se o jučeranjem danu, hvalisali. Opazivši Jevrema svi zaćutaše. Lanjske se godine, slučajno, isto tako hvalisali pred nekim, pa Iguman čuo i ove im godine povisio kiriju. Sad su bili pažljiviji. Nisu željeli da im kirija i do godine poskoči.

A Jevrem ih ni slušao nije. On je išao razvučeno, gegajući se, zastavši ponekad da novom maramom otare znoj sa čela ili da pritegne svezu na cipeli. Dva Cigančeta, goli, prljavi, iskrsnuše pred njega iza jednog grma. Počeše optrkujući i uskakujući mu na bedre, da mole, bogorade za koji sekser... Pokuša da ih odbije psovkom i prijetnjama. Uzalud!... Najzad baci petak obojici i krenu življe, praćen pogrdama i kletvama njihovim... Kad se, nakon nekoliko koračaja, osvrnuo, vidio je kako se oba uhvatili za kike. Najsvesrdnije se tuku i čerupaju radi njegova poklona.

Primičući se rijeci uspori hod. Pričini mu se kao da odnekuda čuje smijeh, kikot, klepet neki. Pogleda na lišće visokih topola koje je treperilo i lepršalo se u suncu kao srebrni snijeg. I kao da nešto i otuda zakikota! Vrbovo šiblje koje se povijalo po vodi kao da se treslo od smijeha, a u vlažnom mu lišću nešto neumorno klepeće, klepeće...

— To su one! — otegnu zadovoljno, nabijajući kapu na čelo. I poče smišljati kako da ih iznenadi i prepane.

Privuče se vrbama i proviri kroz šiblje. Blista se i svijetli široko i mirno ogledalo rijeke, obrubljeno zgusnutim zelenilom, modreći se po osijenčenim krajevima. Čitavi naviljci šiblja i treperavog lišća plivaju, vijugaju se kao pijavice po glatkoj površini i gnjure, tonu, zaigravaju ispod nje. Po sitnoj mrkajastoj pržini, po strani, širila se tri četiri mokra čaršafa, čisti i bijeli kao razbačeno perj; po obližnjim granama visjele nekolike košulje, gaće, marame. Iz njih se još cijedila voda i lagano kapala za vrat jednoj djevojci, koja se sa obnaženim rukama sve do ramena, previla preko ovećeg kamena, prekrila ga rubljem i mlati debelom pratljačom po njemu. Skvašena košulja prionula joj za oble, pune kukove i, zategnuvši, dobija boju mesa; čitav struk ispod jeleka izgleda kao go. Nedaleko od nje sa zagrnutim nogavicama do koljena, zagazile dvije plahe jaranice u rijeku. Ogledajući se u vodi, smijući se svojim nogama koje su se tamo nekako produžile i prelomile, prskajući jedna drugu, peru nekakve haljinice i trgaju ih. Ostale — četiri ih na broju, — sa užagrenim očima. razgrnutim njedrima kao da samo besposliče. Klepeću pratljačama po vodi, guraju se i bacaju se kamenjem prema koncu na kome je otac Prokopije pažljivo pričvrstio udicu željne da mu rasplaše ribe... Prokopije je sjedio u strani na podvijenoj i iskušljanoj mantiji, grohotom se smijao i prijetio im, tobože korio. Dva puta čak, zar da ih prepane, i ustajao je, hvatao ih oko struka i, uživajući u njihovu cičanju, bacao na pržinu.

— A gdje je ona? — tiho zapita Jevrem nadnoseći ruku nad oči i pogledajući bolje. — Da se nije sakrila gdjegođ?

I, vješto podražavajući glasu Igumanovu, nekako ljutito podviknu: .

— A šta tu radiš, sine zločestivi?

Djevojke vrisnuše. Rukama pokrivajući gola prsa potrčaše da se sakriju, sklone. Prokopije streknu i zanijemi. Blesasto pogleda iznad sebe u granje, zdrpi mantiju i u jednom momačkom skoku, preleti čak do topola. Dade se u bijeg.

— Stani, oče Prokopije! Stani! — viknu Jevrem za njim i potrča da ga sustigne. — Ja sam...

Prokopije ne posluša. Pogurio se, skupio i smeteno bježi ispod topola, ne obzirući se. A mantija se vuče za njim, zapinje za šiblje i kida.

— Stani, čovječe!... Kud ćeš?

Prokopije kao prenuvši se stade. Preplašen i umoran osvrnu se. Ugleda Jevrema.

— Kamo Iguman? — zapita dahćući i gledajući ga uzvjereno.

— Kakav Iguman? — kao začudi se Jevrem. — Nema ga ovdje...

— Ama glas... njegov glas...

— Samo sam se malo našalio s tobom.

Djevojke proviriše kroz šiblje i lagano se počeše izvlačiti. Okupiše se oko Prokopija tapšući rukama, rugajući se. Jedna ga čupnu za bradu i snažno uštinu za obra; druga mu skide kamilavku i ustaknu je sebi na glavu.

Umirivši se nekako on se i opet vrati obali. I Jevrem i djevojke za njim.

— A ti došao zbog Mare? — zapita jedna đavolasto nakrivivši glavu i opet prihvatajući za rublje, a bistra joj se voda u tankim mlazevima slijeva niz oštre laktove. — Nas se, doista, nijesi zaželio.

— A gdje je ona? — zapita Jevrem živo i poče se osvrtati. Kao da se nadao da će izbiti odnekuda i javiti mu se.

— Mati je zadržala kod kuće... Slutila zar da ćeš i ti doći na vodu, — veselo odgovori djevojka.

— Mati? — zapita Jevrem začuđeno. — Zar zna?

— Ona se zdogovara sa Igumanom, — izbaci djevojka jače i poče rastresati haljinu. — Zato je i zovemo Igumanijom.

Jevrem zaćuta. Obori glavu i pogleda kako se spori talasi razbijaju o jedre joj, rumene noge, zapljuskuju ih, a laki mjehurovi izlijeću ispod pratljača i vrte se, vrte i okreću oko nje. Miris vode, vlažnoga lišća i opranog rublja kao da ga osvježi malo. Rastvori usta i ubrza disanje.

— Šta ima Iguman s njome? — zapita samoga sebe čupkajući se za male tanke brčiće. — I rašta se miješa u tudje stvari?

Prokopije, uvidjevši da danas ne će uloviti ništa, lako se podiže. Skupi mantiju pod pazuho i podje. Pozva i Jevrema.

— E baš si me uplašio, lopove jedan! — reče mu prijekorno, čim su odmakli od djevojaka. — Mišljah: evo nesreće!... Nije mi drago ni u snu da ga snijem, a kamo li na javi da me u onakom društvu uhvati, mantiju li mu njegovu!

— Bogme ga se sad i ja pribojavam, — dočeka Jevrem razvučeno, zabaciv ruke na leđa. — Zbog Janjićija počeo je mrziti i mene.

— Nije zbog Janjićija, — kratko odgovori Prokopije sa puno uvjerenja.

— Nego zbog koga?

— Zbog Mare.

Jevrema kao da poče žuljiti nešto pod pazuhom. Popravi koparan.

— Zbog Mare? — zapita kao uzgred da ne bi Prokopije primijetio kako se čudi i koliko se interesuje.

Prokopije potvrdi glavom.

— Zbog nje ćeš naskoro ostaviti manastir, — dodade ozbiljnije.

— Ama šta ima Iguman s Marom? — zapita gotovo blesasto.

— On bi te istjerao i prije, — dočeka Prokopije mekše, — ali nije smio zbog Janjićija... A njemu ne smije ništa... Ni Mitropolit mu ne smije ništa, jer... jer ga narod voli...

— Pa?

— Pa je najprije htio da te zavadi sa Janjićijem, — osmjehnu se Prokopije i pogleda ga preko ramena. — Zato je i želio da baš ti ukradeš dijete... Tako bi, mislio je, i kutarisao se djeteta i izazvao oca Janjićija da te izbaci iz manastira...

Jevrem zanijemi. Išao je pored Prokopija oborene glave i kao razmišljao o nečemu. U stvari nije mislio ništa. Toliko je bio iznenađen i poražen da nije ni mogao misliti.

Prokopije kao da se sažali na njega. Spusti mu ruku na rame i blago zapita:

— A ti ništa pobliže ne znaš o Mari?

— Ne znam, — šapatom odgovori Jevrem. — Šta mi je ona pa da se raspitujem?

— Pa ti i ne znaš ništa, — kresnu Prokopije oštrije i lako ga odgurnu. — Njojzi je, bolan, Iguman kao neki tutor... Kad joj otac umirao, zovnuo njega da ga ispovjedi i preporučio mu da se stara o njoj... I ženi, Marinoj materi, naredio da u svemu sluša Igumana.

Jevrem, pažljivo ga slušajući, zapita nestrpljivo:

— I?...

— I Iguman se tobože i brinuo o njoj dok je bila dijete, — nastavi Prokopije i lijeno prebaci mantiju pod drugo pazuho. — A kad je porasla on joj našao i mladoženju, nekakva svoga bratića... Polakomio se na imuće, pa hoće da mu ga bratić dobije... Sve svoje što ima on će ostaviti manastiru, a bratić nek živi na ženinim glamnjama!

Jevrem ga uhvati za ruku i silom zaustavi.

— I ona ga voli? — zapita vatreno. — Voli li?...

— Ko će voljeti onog smetenjaka! — prezrivo izbaci Prokopije i opljunu u stranu. — Sitan je, kržljav, u džep li stao... Smeten, spleten... Kad se sastane s njome, govori o bezu, o pređi, o pletivu... Ko žena!

— I mati će je silom udati? — opet uzviknu Jevrem a već ne može da sakrije koliko je uzbuđen.

Prokopije uspi usnama.

— Mati sluša Igumana... Dobra, stara žena koja hoće da ispuni zavjet domaćinov. — Što Iguman rekne, ona odobrava.

I osvrnuvši se: ne sluša li tko, pristupi Jevremu i reče poluglasno:

— Nemoj misliti da on i juče nije našao ko će te pratiti i da ne zna za tvoje razgovore sa djevojkama. Zato joj i poručio materi da je ne pušta na rijeku... Zato nije ni došla...

— Poganov! — uzviknu Jevrem razdraženo. — Osvetit ću mu se osim ako ne umrem.

— Ne će dati da se osvetiš, — naglasi Prokopije povjerljivo. — Kroz koji dan protjerat će te iz manastira. Vjeruj mi!...

—Vidjet ćemo, — okresa Jevrem prkosno a oči mu zlobno sijevnuše. — Nijesam ja rđa pa da se tako pustim.

I zaćutaše obojica. Išli su lagano, priljubljeni jedan uz drugoga, kidajući lišće sa grana koje im smetale na putu i gnječeći ga među prstima. Sve je unaokolo bilo mirno i tiho. Jasno se moglo čuti kako im zagrijani pijesak hršti pod nogama.

Približivši se manastiru, obojica opaziše kako im usplahireni Vaso hita u susret. Razmahujući rukama oko sebe i ugibajući se ide, klati se kao na štulama. Izdaljega daje nekakve znakove i zove.

— Trči! Trči! — viknu ispresijecano i oca Prokopija nekako prijekorno pogleda. — Tražimo te!... Trči!

— Šta je? — zapita Prokopije uzbuđeno i odmah, kao po komandi, potrča. — Zbori!

— Umro otac Melentije!

— Umro?

— Umro... Bog da mu dušu prosti... Zovu: da ga opremite.

Jevrem se odavna nadao ovakome glasu. Ne začudi se niti uznemiri. Ne htjede ni potrčati za njima, ni što pripitati. Spusti se na kamen pored česme i zamisli se.

— Šta li će biti ako me Iguman još danas izbaci? — neveselo zapita sam sebe i spustivši ruke u krilo, zalomi prstima. — Ako još danas rekne: napolje. Ne ću imati vremena ni da što smislim, ni da se pripremim na borbu s njime... A baš bih volio da mu pokažem ko sam i šta umijem... Bez pomoći oca Janjićija! — Pa se udari po koljenu i očajno zašišta: — Ali ako sad odmah izbaci?... Kud ću?... Šta ću?... Opet zar po starom putu, na stare patnje?

Pošto se smrklo podiže se i krenu ćeliji oca Melentija... Kroz avliju se vrzala tri četiri poslužitelja, užurbani, smeteni, i nosili nešto, raščišćavali. Šaptali su međusobno kao da se boje da koga ne razbude. Luda Ilinka, u hrpi dronjaka, lutala je naokolo, njijala dijete na rukama poluglasno pjevajući. Nekakav pijani majstor oprućio se pored crkvenog praga, mrmolji kroz san i prigušeno hrče, šišti.

Jevrem se polako, kao strahujući da ga ne opaze, provuče u ćeliju. Zastade pokraj vrata.

Pogleda.

Na hromom, dugačkom stolu koga su prekrili crnom, voskom pokapanom čohom, na razguljenoj asuri, ležao je otac Melentije. Opružen, sav umotan u svoju suru mantiju, sa crnim epitrahiljem niz prsa, sa crnom kamilavkom na glavi. Ispijeno, žuto i svelo lice prekrili su vazduhom; samo stidljivo provirivala nekolika biča kose i jedna polovica raščešljane crne brade. U mršavim rukama, prekrštenim na prsima, drži evanđelje, staro i izlomljeno, i krupne žute brojanice koje se spustile niz mantiju. Iznad glave mu pred ovećom, u srebro okovanom, ikonom, koja neobično odudara od tolike crnine i neobično se blista, gore sitno praskajući, usađene u dva teška svijećnjaka, nekolike voštanice. Tanki im plamenovi povijaju se, lelujaju, raskošno rasipljući blijede i drhtave odsijeve po zidu, po podu, po mantiji pokojnikovoj, a rastopljeni vosak slijeva se u dugim zlatastim mlazevima i kaplje po čohi. Kroz voštanice providi se i svijetli novi epitrahilj Prokopijev crni se bujna brada, i rumeni bucmasto lice njegovo. Nekako neprirodno uozbiljen oborio oči i poluglasno mumlajući čita evanđelje, dok Vaso, iz prikrajka, gologlav, skrušen, držeći kadionicu u ruci poluglasno otpijeva, krsti se i klanja prema njemu.

— Smiri se i on, — tiho prošapta Milica koja je neprestano čistila pod i polako prikupljala nekakve razbacane artijice. — Jadnik!

I, makar što ga za života nemilosrdno grdila i neprestano se prepirala s njime, dodade meko:

— A bio je dobar ko dobar dan... Bolji i pošteniji od sviju... Volio me ko majku svoju, a ja njega ko sina rođenog...

I pristupivši pokojniku poljubi ga u mantiju.

— Pokoj ti lijepoj duši!...

Jevrem je dugo stajao nijem, pogružen, neveseo. Miličino prenemaganje učini mu se i lažno i neiskreno... Dođe mu da je odgurne od pokojnika. I iznenada kao da ga gurnu neko i sam pristupi odru i nakloni se. Prekrstivši se cjeliva evanđelje.

Nešto kao da ga, ne zna ni sam kako, steže u grlu, oči mu se odjednom navodniše i u njemu se javi neki neodoljivi osjećaj razmekšalosti. Jedva se uzdrža da ne brizne u plač. Rašta?... Kako? Ni sam ne bi znao kazati... Oca Melentija niti je volio mnogo ni mnogo drugovao s njime. Pa opet... Žao mu čovjeka. Jadnog, sićušnog čovjeka koji kao da je bio potpuno suvišan na ovome svijetu! Čiju je polovicu života ispunjavao jedan jediti krupnji doživljaj, a drugu pričanja i razmišljanja o njemu!... I ipak je žalio za takim životom!... Imao smjelosti da pomišlja i na velika djela!... I bojao se smrti, bježao od nje, otimao se!...

— I niko da ga oplače, niko da zažali za njim, — opet prošapta Milica kao pogađajući mu misli. — Bez oca, bez matere, bez ikoga rođenog leži ovdje...

— A zar mu nije svedno: plakao neko ili ne plakao? — otegnu Jevrem tiho kao odgovarajući samom sebi.— Sitni ljudi, koji nemaju toliko duševne snage da žive sami, bez čopora, boje se da i smrt dočekaju bez desetine djece, rođaka, prijatelja... Misle, zar, da će im biti lakši rastanak sa svijetom uz vrisak i naricaljke?...

— Jadnik!... Jadnik!... — zamoreno huknu Milica i zavrti glavom. — Ko će mu na grob doći?... Ko mu svijeću pripaliti?...

Prokopije, ražljućen, uzviknu glasnije:

— Milosti božija carstva nebesnago... ako hoćete da se razgovarate izlazite napolje!... i ostavlenije grjehov jego u Hrista besmertnago carja i Boga našego prosim...

— Podaj Gospodi!... Izlazi! — zapjeva i Vaso prema Milici i poprijeti prstom.

Janjićije stupi u sobu i pođe da zamijeni Prokopija. Ne govoreći ništa, ne osvrćući se, spusti golemu ruku svoju na ruku Melentijevu. Držaše je dugo. Odsijev voštanice zaigra mu na bradi, kliznu preko mrkog lica i zadrhta među obrvama. I svima se učini kao da se smješka starac, onako, kako se smješkaju svetitelji na trulom, starom ikonostasu. I svi se začudiše.

— Stari se đavo ni smrti ne boji! — dočeka Milica pakosno povlačeći se na leđa i izlazeći iz sobe. — Toliko puta gledo joj u lišce, tražio je, rugo joj se, pa je evo i sad zaziva, smije se...

Jevrem je, prekrštenih ruka, sa divljenjem i čudnom pobožnošću gledao u Janjićija. Kao u ikonu kakvu. I nikada mu se bolji, ni pitomiji, ni silniji učinio nije!

XI.

Dok su ostali pošljednji put opojavali i saranjivali Melentija, u gaju pod mladim borovima, kuda je najčešće hodio, Nikola je sam samcat neprestano zvonio, ne umarajući se, ne malaksavajući. Tek kad je čuo kako promukli glasovi ubrzano završiše i pošljednje „Vječnaja pamjat“, izmaknu se i ispusti konope iz ruka. Prekrsti se nekoliko puta metanišući na oštrom šljunku. I bijući čelom o prag crkveni svečano otegnu:

— Ješče molimsja o upokojeniji duši usopšago raba božija Melentija i o ježe prostitisja jemu vsjakomu pregrješeniju, volnomu že i nevolnomu...

Pa se naglo ispravi i raširivši ruke okrenu se ćelijama.

— Blago tebi, oče Melentije, i blago tvojoj duši, — uzviknu u čudnom nekom zanosu, — e ćeš vidjeti carstvo Gospodnje... I zapitat će te Gospod za hram svoj: „a kako je u hramu mojemu, oče Melentije?...“ A ti mu reci otvoreno: „zlo, Gospode!... Slabo se spominje ime tvoje i slabo se počituju zapovijedi tvoje... Nema više ugodnika tvojih da se mole i dan i noć i da umiru za vjeru hristijansku... Agarjani se nastanili u domu tvojemu“... I pomoli se, oče Melentije, za nas grješne pred Gospodom.

— Hajdemo u ćeliju oca Janjićija — pozva ga Vaso, laskajući i prolazeći mu iza leđa. — Hajde da popijemo koju u pokoj duše oca Melentija...

— Proklete usne koje se danas dotakle čaše, — suvo odgovori Nikola i odmaknu se od Vase. — Prokleto sjeme svačije koje se opije danas!

— Pusti ga, — oštro dobaci Prokopije, koji je, prebacivši i epitrahilj i odeždu preko ramena, gotovo trčao prema Janjićijevoj ćeliji. — Ako on ne će rakije mi, bogme, hoćemo... Ja sam odista ožednio.

Mala, tijesna ćelija Janjićijeva brzo se napuni. U vrhu, pokraj prozora, na omanjoj tronožnici, sjedio je on, Janjićije. Razbacio noge na široko i držao maloga na krilu. Škakljio ga je bradom, štipkao za rumene obraščiće, tobože udarao ga po golim nogama i rukama... A kad se dijete zasmije i počne se nogetati i tegliti ga za bradu, zasmije se i on. Odignuvši ga na dlanu ponosito ga pokazivao svima... Nedaleko od njega, na kratkom krevetu sjedio je Prokopije sa punom čašom u ruci. Polako, kao probajući, prisrkivao je rakiju. Pored njega i niže njega sjedio je Vaso sa još trojicom seljaka. Između njih kao da još bijaše ponajugledniji starac sa perčinom.

Ispočetka su gotovo svi ćutali. Pijuckali su nekako krišom kao stideći se jedan od drugoga. Prokopije je često pogledao na vrata. Pričinjalo mu se jednako kao da će, iznebuha, otac Melentije iskrsnuti odnekuda i pristupiti im. Vaso se češkao neprestano se pitajući: ko je uzeo prsten sa pokojnikove ruke, Milica ili Janjićije?... I zavidio im oboma... Jevrem je očekivao kad će ga Iguman pozvati i narediti mu da seli iz manastira... Starac sa perčinom razmišljao je: hoće li ih Janjićije ponuditi i kakvim jelima ili će se čitava daća razminuti na samoj rakiji?

— Ispijajte, ljudi! Što ne pijete? — uzviknu Janjićije jače hoteći da zapodjene razgovor. Pa i sam uze svoju vodenjaču, — on je samo vodenjačom i pio, — i odiže je.

— Ko se prestavio Bog mu dušu postavio u carstvo nebesko a ostatku život i zdravlje. Zdravi ste!

— Bog te živio!

Svi iskapiše.

Prokopije se uhvati za bradu i potegnuv iz sve snage zahvalno izbaci:

— Hvala ti, oče Janjićije, te nas pozva na ovako dobru rakiju, da spomenemo pokojnika i da mu poželimo mir vječni.

— Hvala ti, — zapjeva i starac sa perčinom i nespretno se pokloni.

— Doduše to je bila dužnost oca Igumana, — opet će Prokopije žešće, — ali on žali rakiju makar i za svog u Hristu brata... Kapi jedne ne da, mantiju li mu njegovu.

— Kuku onome ko njega dvori, — prošapta Vaso mučenički i poplašeno pogleda prema vratima: ne čuje li ga Iguman?...

Prokopije ispi još jednu čašu i snažnom rukom udari po stolu.

— Dok je bolovao samo ga je dvaput obišao, — reče, — a zdravu kravu obilazi po tri puta na dan... Preminuo je i nije ga htio mrtva cjelivati... Samo u crkvu došao da ga opoje... ništa više...

— Kad tako pošteno govoriš, ispit ću jednu u tvoje zdravlje, — dobaci starac s perčinom, uvijek tražeći povoda da može popiti još koju čašicu. — Živio!

— Živio!

Opet iskapiše.

— Pošto si platio ovu rakijetinu, oče Janjićije? — zapita Vaso otegnuto i zamlacka jezikom.

— Kad se pije, cijena se ne pita, — muklo odgovori Janjićije.

— Ako nije skupa ja bih, da oprostiš, nategao bocom, — obrazloži Vaso mekše umiljavajući se. — Čaše male pa se nikad napiti. A kakva mi je to daća ako se čojek ne napije?

Prokopije svuče mantiju. Gurnuvši je pod glavu uzvali se na krevetu.

— Tako je, Vaso, tako je! — odobri živo, tapšući ga po pleću. — Ni Kraljević Marko nije pio iz čaša...

I jedan i drugi nategnuše bocom.

— A ja ću vas i čašom natpiti, — izazivački uzviknu Janjićije gladeći se po bradi. — Da kušamo?

— Kušat ćemo!

Jevrem, koji je rakiju nerado pio, izvuče se iz ćelije. Izađe na avliju Opazi ludu Ilinku kako obilazi oko crkve kroz zube pjevajući. Približi joj se.

— Spava li mali? — zapita tiho, šapatom, tobože pazeći da ga ne probudi.

— Spava, — šapatom odgovori i ona. — Evo.

— Da nije gladan?

— Nije... Davala sam mu da sisa... Sssss... Tiho!

— A plače li kadgođ?

— Ne plače nikada... Tihooo!

Jevrem koji je dobro znao da se nikada ni udavala nije niti imala djece, zapita mekše:

— A muž gdje ti je?... Ovdje?

Ona odmahnu rukom:

— Dalekoooo!

— Sto konaka?

— Još!

— A hoće li doći?

— Čekam... Molim Boga... Doći će mi...

Onda se glasno zasmija. Zatim, kao prisjetivši se, obgrli one rutine i poče pućkati ustima:

— Miče se, — šapnu tiho. — Probudio se...

Iz ćelije, nenadno, odjeknu pjesma Prokopijeva:

Kaluđeri putovali, Među se su govorili: „A gdje ćemo konačiti?“

— Uh! Uh! — ciknu Ilinka poplašeno i sva se strese. — Prepast će mi se dijete!

I skakućući pobježe kroz kapiju.

Jevrem zastade malo. Slušaše kako Prokopije, uz vesele pokliče družine, završuje svoju pjesmu i kako starac sa perčinom nestrpljivo uzvikuje po treći put pokušavajući da priča o nečemu a niko ne će da ga sluša. Svaki put ga prekidaju sa zajedljivim upadicama.

— A, molim Vas, gdje je velečasni gospodin Iguman? — zapita iza leđa sitan, piskutljiv glas i prsti nečiji poškakljiše Jevrema po mekoj mišici. — Mogu li ga vidjeti?...

Jevrem se naglo okrenu. Pred njim je stajao nepoznat, modar, podbuho gospodin sa neobično crvenim nosom i neobično zakrvavljenim očima. Izgledao je izmoren, neispavan. Neprestano je čupkao podstriženi brk i neprestano lupkao cipelom o zemlju.

— A što li će vam? — tiho zapita Jevrem, premjerajući ga pogledom.

— Imam da mu isporučim jednu poruku od gospodina predstojnika.

Jevrem streknu. Neko kao da mu šapnuo: „Ovdje se možebiti i o tebi radi; ovaj će te čovo u ime zakona izbaciti iz manastira“... Bez velika razmišljanja odmah odluči da prisluškuje razgovoru ovoga došljaka sa Igumanom... Zato ga povjerljivo uhvati za ruku i zapita mekše:

— A poznajete li oca Igumana lično?

— Ne poznajem, — suvo odgovori gospodin i prezrivo slegnu ramenima. — Nijesam imao čast...

— Divan čojek! Divan!... Primit će Vas najljubaznije, — izbaci Jevrem nekako oduševljeno, a trepavice mu uznemireno zatrepetaše. — Još da nije onliko gluh...

— Gluh?... Hvala lijepo!... progunđa gospodin mrzovoljno i šiknu kroz nos.

— Gluh kao top, — dopuni Jevrem sa nekim sažaljenjem. — Morate vikati iz svega glasa ako želite da Vas razumije...

Zatim otrča i dozva Vasu koji se, polupijan, izvuče iz Janjićijeve ćelije...

— Hajde i kaži ocu Igumanu, da ga traži nekakav gospodin, — reče šapatom, naglašujući svaku riječ. — Nosi mu nekakvu poruku od predstojnika... Samo ne zaboravi napomenuti, da je gluh u oba uha. Treba Igumanovo grlo da zazvoni ko truba jerihonska, ako će da govori s njime...

I gurajući Vasu pred sobom sakri se u ćeliju pokojnog oca Melentija. Ona bila najbliža Igumanovoj; samo tanka pregrada dijelila ih. Tu je lijepo mogao čuti sve što se govorilo kod Igumana.

— Dobar dan, velečasni! — zadreča gospodin kao sa telalnice čim ga zbunjeni Vaso propusti u ćeliju. — Sluuga poniizan!

— Dobar dan, dobar dan, gospodine, — potegnu i Iguman iz petnih žila i umalo se ne zacenu.

Činovnik kao da prikupi još malo snage. Nastavi grlatije:

— Gospodin predstojnik su, na vašu molbu, izdali befel, da se svi kmetovi, koji nijesu uredno plaćali trećinu manastiru, imadu zbaciti sa zemlje...

— Hvala gospodinu predstojniku, — zakukurijeka Iguman polaskan, — kad se tako očinski brine za manastir, za ovu drevnu zadužbinu...

— Poslao je sa mnom i žandare da pročitamo befel, — otegnu gospodin gotovo promuknuvši, — i mi smo ga pročitali...

Gospodin odahnu malo, otpočinu. Čak se i na hodniku moglo čuti koliko je huknuo. Pa se opet pribra i zaviteza:

— Ali se neki seljaci nijesu htjeli pokoriti.... Oni su već svezani i otjerani u haps...

— Neka, neka... Nek se zna za red! — oduševljeno vrisnu Iguman i zatapša rukama...

Jevrem brzo ispade iz ćelije. Pođe na avliju. Uzbuđen, uznemiren prošeta ispred crkvenih vrata. Zatim se naglo okrenu i pođe ocu Janjićiju.

— Njemu se mora sve ispričati! — izbaci ubrzano. — On mora znati...

Zateče sve izmorene, gotovo besvijesne od pića. Prokopije nauznačke pao po krevetu, zavalio glavu i mrmljajući nešto nerazumljivo, blesavo bulji u tavanicu. Kosa mu se rasula po jastuku, brada nakvašena rakijom i zasuta duvanom skušljala se, skupila pod vratom, jedna se ruka opustila te udara o pod... Starac sa perčinom skupio se i brišući nos priča nešto seljaku do sebe, koji naslonjen na posrnulog druga spava. Vaso se ponovo sjetio oca Melentija i njegovih djela, čučnuo u kraju te plače, neutješno plače. Jedini Janjićije što se još drži na svojoj tronožnici, gord i uspravan. Cupka maloga na krilu i škaklji ga, štipka za obraze. Opazivši Jevrema pokaza na ostale i pobjedonosno namignu:

— Zar ih nijesam savladao?... Budale!... Oni da natpiju staroga hajduka!

Jevrem mu ne odgovori. Pogleda ga sa puno prijekora i obori glavu... Ima li smisla, da mu ovako podnapitu priča o svemu?... Zar je sad u stanju pomoći nešto, učiniti? A neodoljiva želja vuče ga, da ipak ispriča, kaže... Da on prvi bude koji će sve obavijestiti o krupnom događaju u selu... I Jevrem je bio od onih ljudi, koji osjećaju neku djetinjastu radost, što prvi mogu saopštiti neku važniju vijest, makar kako mrska i neprijatna bila!

Odluči se da kaže. Polako, okolišeći da kaže, kako ga ne bi odmah raspalio.

— A jesi li čuo, da se i u selu desilo nešto? — zapita mirno, savladavši se, kao da priča o kakvoj najneznatnijoj stvari. -— Malo čudo jedno...

— Čudo?... Kakvo čudo? — hladno odgovori Janjićije, uvrijeđen što mu nije odmah odgovorio i pohvalio ga. — Ti vavijek o nekim čudima pričaš...

— Iguman, u dogovoru sa predstojnikom, zbacili nekolika kmeta sa zemlje.

— Iguman? — naglo ga prekide Janjićije i nakostriješi se. Nape gotovo uši da bolje čuje. — On?...

Jevrem polako, razvlačeći i naglašujući svaku riječ, ispriča sve što je čuo.

— Kuku!... Pa to ni moja kuća nije ostavljena na miru! — očajno zapomaga starac sa perčinom i namah kao da se rastrijezni. — Kuku, kućo moja!...

— A?... Šta? ... — blesavo zapita Prokopije ne razumijevajući ništa i ne mogavši nikako da se pribere. — Šta?

— Pušku!... Dajte mi pušku! — viknu Janjićije bijesno i, spustiv maloga na stolicu, nemirno poče trčkarati po ćeliji. — Nož mi dajte!... Da zakoljem pasjeg sina!

— Puščetinu! — povika i Vaso, kao iza sna, junačeći se. I kao da se poče pripremati za napadaj promumla: — Kamo puščetina?

— Kuku li meni, teško li meni! — zapjeva starac sa perčinom gruvajući se u prsa. Pokuša da se digne i opet posrnu. — Kuku, djeco moja!

— Ko mi je sakrio oružje?... Gdje mi je oružje? — opet zagrmi Janjićije, prevrćući, lomeći stvari po putu, tražeći, zavirujući svuda. — Nož mi barem donesite!... Nož!...

Pođe prema vratima i namah zastade. Sjeti se nečega i, uhvativ se za čelo, bolno otegnu:

— A kako ću ja, pravoslavni Hristijanin, dignuti ruku na jedno duhovno lice, na Igumana svoga?... Kako ću?... Onomadne sam ga gonio s nožem, ali ono je bila šala... Ama sad?...

Pogleda na Jevrema tupo, nesvijesno. Kao da htjede zapitati za savjet kakav. Kao da je tražio od njega da još što progovori.

— Konja mi! — riknu bješnje lupivši nogom o pod. — Brzo!...

— Šta će konj? — zapita Jevrem tiho hvatajući ga za ruku i kao umirujući. — Rašta?

— Iđem da se poturčim!... Za inad da se poturčim! — surovo, sa upornošću jednoga pijanice, okresa Janjićije. — Odmah!

— Kako? — promuklo otegnu Prokopije i tupo, pijanački poče se cerekati. — U derrrrviše?... Hahahaha...

— Do danas sam bio Janjićije, — od danas Muharem... Sedlaj mi konja!

— Šta ćeš, zaboga? — uzviknu Jevrem uznemiren i prepriječi mu put. — Šta si smislio?

— Kad se poturčim ne će mi biti grijeh, da zakoljem vlaškoga Igumana! — dobaci Janjićije osvetnički i odgurnu ga s puta. — Da ga zakoljem ko janje, pasjeg sina!...

Povodeći se, posrćući pođe prema konjušnici. Jevrem potrča za njim...

XII.

Videći, da ga nikako ne može odvratiti od puta Jevrem pristade za Janjićijem... Kuda?... Ni sam nije znao. Opremi mu i zauzda staroga dorata, kojega je još uz ustanak preoteo od nekakva bega, pomognu da uzjaše. Dodavši mu i dijete, koje Janjićije nije htio ostaviti, krenu uz njega pješice, kaskajući... Ispočetka nisu ni razgovarali, ni pogledali jedan na drugoga. Janjićije, čvrsto držeći uzde i oštrom bakračlijom bockajući konja u slabine, jahao je ponosito, kao da ide na Kosovo. Samo ponekad, približivši se kakvu drvetu, koje im preprečavalo put, saginjao je glavu i poguren prolazio ispod njega, pazeći da mu koja grana ne zapne za haljine ili mu ne zbaci kamilavku s glave. Jevrem opirući se o štap što ga našao u konjušnici skakutao je pored njega, preskakao plotove i jaruge.

Kada se izdigoše iznad sela, čitava zgusnuta četa seljaka nagnu prema njima. Smeteni, usplahireni. U otrcanim starim haljinama, koje kao da su bile spetljane od samih zakrpa, sa zamašćenim fesovima na glavi, kojima se nikako nije mogla raspoznati boja. Raspasani, bosonozi, žurili su, hitali, razmahujući rukama, a iza njih po nakvašenoj zemlji otezala se i rasla čitava brazda od iskrivljenih stopa, sa jasnim tragovima tvrdih žuljavih prsta i ispucanih peta.

— Pomagaj! — zalelekaše neki još iz daljega dajući Janjićiju i glavom i rukama znakove da stane, da ih pričeka.

Janjićije se uzvi na konju i snažnom desnom rukom zategnu dizgine. Zaustavi dorata.

— Šta je? — zapita nestrpljivo prije nego su i pristupili, pazeći na maloga i podržavajući da se ne omakne. — Govorite!

Seljaci ga opkoliše sa svih strana i smireno poskidaše fesove. Gurnuvši ih u njedra i pod pazuha kao nadmećući se, promičući jedan mimo drugoga, navališe na konja. Počeše ljubiti i uzenđije i krajeve mantije Janjićijeve, koja se lepršala preko nabreklih bisaga.

— Ostavite, pasji sinovi!... Ne ljubite!... Nijesam ikona! — breknu on žestoko i zaprijeti im šakom. — Šta je?

— Ubiše nas!... Upropastiše! — sićano zapomaga nekakav čovječuljak, koji se u gustoj gomili onoj nije mogao ljudski ni vidjeti. — Iskopaše nam kuće, oče Janjićije! Ucvijeliše nas do srca, obrano naša!

— Ko vas cvijelja? — planu Janjićije nabusito, izdignuvši glavu. — Iguman?

— I Iguman i đendari, — promuklo odgovori neko kao ispod zemlje. — Hoće da nas oćeraju...

Janjićije nestrpljivo zatrese dizginima...

— I neka vas gone, huncuti jedni, — pakosno viknu, — i neka gaze, kad nijeste imali obraza i poštenja, da platite manastiru, što je manastirsko... Neka... Ja vas me bih gonio, nego bih vam trostrukom kandžijom cijepao kožu na kajiše!... Huncuti!...

Seljaci, odavna svikli na njegove grdnje i proklinjanja, ne saslušavši ga do kraja zapomagaše gotovo jednoglasno:

— I roblje nam odvedoše... Toliko momaka odvukoše u haps...

Raspolovljena obrva Janjićijeva izvi se, kroz široke nozdrve kao da udari para.

— Kakvi su to momci, koji se puštaju da ih vode kao stoku? — izbaci podrugljivo, gadeći se. — Ja za take nemam smilovanja!...

— Sila je sila, — opet dočeka onaj čovječuljak progurav se naprijed, a razbarušena sijeda kosa kao rukovet neočišćene vune pala mu po sitnim očima i zaklonila ih. — Svezaše ih, pa ih odvedoše...

Janjićije bekrijski naturi kamilavku na čelo. Oštro podviknu Jevremu:

— Da ih stignemo!

— Koga? — zapita Jevrem otegnuto i pristupi mu.

— Žandare... Da vide pasji sinosi kako će dirati u moje ljude...

— A rekoše nam: ne će vam pomoći ni otac Janjićije, — opet će neko kao ispod zemlje, nekako dražeći.

— Čuješ li? — riknu Janjićije darnut u najosjetljiviji živac i snažno zabode bakračliju u pretile trbuhe doratove. — Čuješ li šta su rekli?... Za mnom!

Jevrem lako uskoči, uvati konja za uzdu i silom zaustavi.

— Ne možemo ih stignuti, — reče odlučno. — Oni su već otišli željeznicom...

— Štaaa? — ljutito šiknu Janjićije i namrgodi se.

— Otišli su, — potvrdiše i neki seljaci, klanjajuči se. — Stigli su dosad i u varoš... — Vi ćete ostati na manastirskoj zemlji i niko vas oćerati ne može, — okresa Janjićije uspravljajući se na konju, dostojanstveno kao vlastelin kakav. — Ja ću se sa Igumanom za sve razračunati.

Pošto su odmakli od seljaka pogleda na Jevrema.

— Za tvoju šalu sa đendarima osvetiše se oni na seljacima, — jetko izbaci. — Ovo je osveta!... Ne znaš ih ti, pogance jedne! Sila njima treba, a ne šala...

Pa lagano poče pipati po bisagama, tražiti.

— A rakiju zaboravismo? — zapita jače.

— Zaboravismo bogme.

— Šteta!...

Projahaše pored čitava niza vinograda sa žutim, sparušenim lišćem koje se talasalo kao zamućena, široka rijeka... Minuše nekolike pokošene oranice koje se u svilenoj crnini, prekrivene čitavim jatima čavaka i vrana nekako tužno i stidljivo pružahu i kao sakrivahu za istrcane i salomljene plotove. Dohvatiše se šumarka, čije naprašeno polegnuto granje, kao pod teretom nekim, bješe se spustilo gotovo do tala.

— Da odsjednemo malo u hladovini, — zamoli Jevrem dahćući i pođe pod drveće. — Ne ćemo zakasniti...

— Da odsjednemo, — suvo odobri i Janjićije. Sjaha sa konja. Spustivši maloga, koji je spavao, na travu, sjede i prekrsti noge.

Sjede i Jevrem.

U granju iznad njih, tresajući im prašinu na glavu, zaleprša i zviznu kos. Negdje u blizini ubrzano zaklopara djetlić.

— Ptice božije žive i vesele se i niko ih ne goni, — otegnu Janjićije rastresajući duvan na dlanu. — A ljude slovesne stvorove, pa gone i dižu sa zemlje, koju obrađuju... Eh...

— I mog su oca izbacili iz kuće i sa zemlje, — mirno mu odgovori Jevrem čupkajući travu. — Četiri mjeseca, u pučini zime, živjeli smo pod pećinam...

Pa duge, oštre slamčice poče kidati zubima i izbaci jače:

— Nekome suđeno da jede i spava, ocu Prokopiju suđeno da se zaljubljuje, a meni zar suđeno, da me vazda izbacuju... I Iguman će me, čujem, brže izbaciti iz manastira...

Janjićije zahvati šmrkanj duvana sa dlana i poče potprašivati. Čim bi se opio uvijek je volio da potprašuje. Zar da iskija piće.

— Izbaciti?... Rašta?... — zapita mrko.

— Zbog jedne cure.

Janjićije, kinuvši, zasuzi i oštro uzviknu:

— Za tebe mi je cura, pasji sine!... I za te mi je ženidba!... — Pa se oduprije rukama o koljena i pakosno dodade: — Neka te izbaci odmah!... Ima i pravo!... I ja bih te izbacio!... Vidi ti momka i pogani jedne!... Hoće curu! Ja...

— Samo sam je zagledao, — zamuca Jevrem zbunjen i poče crveniti. — Ništa nijesam mislio ni zborio o ženidbi...

Janjićije se zdrnu.

— A kako ćeš zagledati da ne zboriš o ženidbi?... — izbaci začuđeno. — Rašta se gleđa cura nego radi svadbe?... Ja... I Iguman da zna o tome, a ja da ne znam ništa! — prijekorno šiknu. — Meni, pasji sine, nijesi smio ni spomenuti jer znaš da bih ti zube izbio... Gubo jedna!...

— Ali zaboga kako ću pričati kad sa djevojkom nijesam nego dva puta govorio? — poče se pravdati Jevrem vatrenije i nekako se prkosno isprsi prema njemu. — Nije još bilo ništa ozbiljno...

— Čim se dvaput govori, odmah je ozbiljno, — kresnu Janjićije žešće i sa čitavom šakom duvana zasu ga po kosi. — Ja sa svojom curom nijesam nikad ni progovorio, a bilo je ozbiljno... Vidio sam je i — svidjela mi se... Ni saznala nikada nije da mi se svidjela... A kad je otac htio da mi privjenča drugu, ostavio sam ga i, za inad, otišao u kaluđere... Ja... Tako je to, pasjevino!... A u vas ništa nije ozbiljno... Ni kad se oženite, ni onda vam nije ozbiljno, mrcinjaci!

Umirivši se malo zapita pitomije:

— A šta Iguman, pasji sin, ima s tvojom curom?... Što se on miješa u tvoje poslove?...

— Eto tako... Ima...

I Jevrem pogruženo slegnu ramenima:

— Izbacit će me a to je glavno!... Rašta da pričam za uzrok i da uzalud spominjem djevojku?

Janjićije odiže ruku i svečano, kao blagosiljajući, otegnu:

— Ne će te izbaciti dok je na meni glava! Tako mi časnoga krsta, zaklat ću ga pred crkvenim pragom ko pijevca...

Jevrem se jedva uzdrža od smijeha.

— Ne smiješ se ti više časnijem krstom zaklinjati, — dobaci nekako i lukavo i zajedljivo.

— Ne smijem?... Rašta?... — začudi se Janjićije koji odavna bješe zaboravio rašta i kuda je pošao.

— Turci ti ne mogu dozvoliti da se tako zaklinješ kad se poturčiš, — otegnu Jevrem peckajući. — Oni ne vjeruju u časni krst.

Janjićije izazivački udari se u prsi.

— I ja da ne smijem svoj lijepi časni krst spomenuti? — zapita jače, podvlačeći svaku riječ.

— Nije dozvoljeno.

— Turci da mi zabrane?

— Ni krsnu svijeću ne smiješ pripaliti, ni zvono ti ne smije zazvoniti...

Janjićije razdražen skoči. Poče se uređivati.

— Konja! — viknu surovo pa i sam pođe prema doratu. — Ne dam ja svoga časnog krsta za Carigrad njihov!... A sa Igumanom, pasjim sinom, lako ću svršiti!...

Dograbi maloga i uzjaha, pa okrenu prema manastiru.

XIII.

— Šta radiš, nesretniče? — grubo zapita začuđeni Janjićije, nadnesavši se nad Jevrema, koji je hitno, ne zastajući, kupio prljavo, neokrpljeno rublje svoje i nekako zlobno, razdraženo trpao ga u vreću jednu. Šta si to naumio?

— Meni više nema stanka u manastiru, — odgovori mu Jevrem preko ramena, sve življe nastavljajući posao i gnjevno udarajući po jednom neposlušnom rukavu koji se nikako nije dao sprtljati te neprestano zapinjao i ispadao. — Znam da me Iguman ne će ni dana više trpjeti u njemu... Volim sam ići nego da me išćera.

-— Kakav Iguman?... Ko pita Igumana? — obrecnu se Janjićije pa naglo prihvati za vreću i poče je otimati, gaziti. — Ti sjedi ovdje pa ako smije neka dođe i neka te izbaci.

Jevrem jogunasto odmahnu rukom, odbi ga.

— Mogao bih se ja i sam opirati i braniti, — okresa poluglasno. — Nijesam ni ja rđa... Ali sam smislio da je ovako, na lijep način, bolje...

Janjićije se nakašlja u bradu, svali se na tronožnicu i sklopivši ruke među koljenima, izbaci nabusito:

— O lijepu načinu ne može biti ni govora. Sagniglave i slapčine vazda traže lijep način, da bi se uklonili megdanu... Ostavi ti sve meni, pa ću ja odgovarati.

— Ali ako ja na silu ostanem, podići će se graja i svak će početi da spominje ime one cure, — odgovori mu Jevrem iskreno i slobodnije mu pogleda u oči. — Spominjat će je, a, možebiti, i ružiti... A ja ne ću da niko o njoj ružno govori, oče Janjićije... Volim ostaviti manastir, nego nadražiti svijet da nju pretresa i ogovara...

Janjićije se zavali uza zid i zasmija se. Nos mu se raširi, pomodri; široka brada se zatalasa. Uhvati se za kukove i kao da se poče prenemagati.

— Pa ti je voliš, pasji sine, čim tako govoriš, — viknu mu podrugljivo, dražeći ga. — Nije to onako... kako ono reče... neozbiljno!... Aferim, huncute, kad si muško, kad si, biva, osjetio kakva je duša djevojačka!

Jevrem opkorači oko napunjene vreće, pa, opipavši, sjede na nju. Podnimi se.

— Ne ću ja, — reče, — da ona zbog mene pati.

Zakuca neko na vrata nesigurno, poplašeno, kao prikradajući se. I prije nego što Janjićije i odgovori, stupi u sobu kršno, stasito momče. Dugački mu perčin na tjemenu bio razdijeljen na dvoje i premazan čistim maslom; na obrazu mu se crvenila zarezotina od brijačice zalijepljena tankim svaljutkom paučine. Obučen u čistom, prazničnom ruhu, sa strukom bosioka za desnim uhom i punom bocom rakije u ruci... Iza njegovih leđa, kao ispod pazuha mu, stidljivo je provirivala lijepa, rumena glava ženina... Dva svijetla, plava oka ispod bijeloga pokrivača gledahu poplašeno, tražeći nekoga. Janjićiju se pričini da zamirisaše ljubičice.

— Zdravo da si, kume Jovo, — radosno uzviknu Jevrem pa odmah pristupi i poljubi se s njime. — Kako si, kuma Smiljana?

Oboje uvede u sobu. Ponudi da sjednu na krevetac, namjestivši najprije jastuke pod bedrenjaču kako ih ne bi žuljila. Smiljana ne posluša. Opet pogledom potraži maloga i, opazivši, hitno mu pritrča. Zgrabi ga, ote, obgrli. Raširi njedra, ne stideći se, i male bijele ručice uturi mu među svoje bujne, razbrekle dojke. Proplaka.

— Šta je?... Šta je? — breknu Janjićije oštro i pritrča joj kao da bi da odgurne, udari. — Rašta si tu zaslinila?... Phi, pasja kćeri!... Ne stidiš se što te mi gledamo!

— Pusti je, oče, molim ti se, — ušeprtlji Jovo pričinjujući se da, kao muška glava, ne vodi računa ni o ženi ni o djetetu a ipak krišom pogledajući na njih. — Ženski poslovi!... Jedva zar dočekala, da ga slobodno može zagrliti i poljubiti.

Smete se i zamuca. Izvadi maramu i kao poče se brisati oko nosa.

— A Stari? — zapita Jevrem življe želeći da mu pomogne i izvuče ga iz neprilike. — Je li ozdravio?

Jovo lagano koraknu prema Janjićiju i pruži mu bocu sa rakijom.

— Ispite za pokoj duše njegove, — šapatom izgovori. — Preminuo je.

— Preminuo? — začudiše se i Jevrem i Janjićije. — Kada?

— Preksinoć.

Janjićije prihvati bocu za grlić, poče mućkati njome, ali ne nategnu.

— To ste vi došli da nosite maloga? — zapita muklo i nabra obrve.

— Jesmo, oče Janjićije, — ponizno odgovori Jovo, prevlačeći bosiokom preko brčića i kao mirišući.

— Ja...

Janjićije prošeta po sobi, keškajući vrhom cipele iskušljanu parčad hartije što se valjala po podu. Ode do prozora pa se opet vrati. Pristupi krevetu i poče zagledati kao da traži nešto... Opet se vrati... Izgledao je nemiran, uzbuđen, razdražen.

— Ja, — okresa kratko sam sebi govoreći. — Tako je to... Najprije dođete: „pomozi, oče Janjićije, primi ga, oče Janjićije“... A kad ga mahniti Janjićije primi i kad smisli da ga odgoji za pravog čovjeka, koji će se opirati svakoj sili i nasilju, onda vas đavo donese pa ištete: „vrati ga, oče Janjićije... To nije tvoje dijete... Naše je“... Ja...

Smiljana kleknu. Uhvativši ga za široki rukav od mantije poljubi pobožno, sa strahopoštovanjem.

— Oprosti, oče, — jedva promuca obarajući glavu. — Majka je majka!

Janjićije, naduvavši obraze, okrenu se prozoru. Provuče glavu napolje i, izmahujući jednom rukom iza leđa, ubrza nervozno, nestrpljivo:

— Nosi, nosi, nosi... Nosi odmah... Da ga ne gledam... Nosi!...

I ražljućen njenim oklijevanjem, zagrmi jače:

— Nosi!... Nosi!... Nosi!...

Smiljana, držeći maloga na obnaženim prsima, drhćući izgovori:

— Oprosti mu barem hranu što je kod tebe pojeo... Blagoslovi ga, oče!

— Nosi!...

— Oprosti mu...

— Bog neka oprosti!

Ispravljen, silan kao planina, uze odjednom nejako dijete na dlan. Ponese prema ikoni koja odavno istrula od vlage i zaudarala na plijesan. Prekloni se, prekrsti se i cjeliva ikonu. Prekrsti i dijete i poljubi ga. Osjetivši bradu na obrazu mali se poče smješkati, bacakati nogama... On ga gotovu baci materi na ruke. Svali se na stolicu i spusti glavu među dlanove.

Kad i Jovo krenu za Smiljanom viknu mu zapovjednički:

— Stoj!

— Šta ću?

— Ostani!

Raščešlja bradu prstima i poče je trpati u usta, gristi.

— Ja... I sad će opet Iguman reći da sam se pokorio... Kazat će da sam opremio dijete iz straha pred njim... — sumorno progovori. — Čak će i drugima pričati... Svakome...

Zovnu Jevrema i posadi ga sebi uz koljeno na pod.

— A rašta se miješa u tvoje stvari? — zapita spuštajući mu ruku na glavu. — Zašto te goni iz manastira? — Zbog cure?

— Pa... hoće da je uda za nekog svog bratića, — odgovori Jevrem uzdahnuvši. — Eto.

Janjićije se prisjeti. Ispravi se.

— A kako je ime djevojci?

— Mara.

— Znam je...

Snažno ga potegnu za uvo i odlučno izbaci:

— E ženit ćeš se, pasji sine... Igumanu za inad!... Drukčije biti ne može!

Jevrem ni sam ne znajući zašto glasno se zasmija i smijući se spusti mu glavu u krilo. Zasmija se i Jovo okrenuv se prema prozoru.

Janjićije se pridiže, rastrese mantiju.

Brzo izađe pred sobu i dozva Prokopija.

— Otvorit ćete crkvu, — oštro mu zapovjedi, — i pričekati me. — Niko nek se ne usudi da ode kuda, da se odmakne... Jesi li čuo?

— Čuo sam, — tiho odgovori Prokopije i čudeći se pogleda za njim kako zamače kroz kapiju.

— Šta li je sad naumio? — zapita otegnuto i okrenuv se crkvi poče se krstiti. — Kakvo li će opet čudo počiniti?

Ni Jevrem ni Jovo ne odgovoriše. Sad nisu smjeli ni pogledati jedan u drugoga. Kad god bi se pogledali, uvijek im obojici dolazilo da ponovo prasnu u smijeh. I što se više savlađivali golicalo ih sve više... Sve im izgledalo kao šala neka, čudna, neobična šala. I, kao očekujući da će se, svakoga časa, Janjićije povratiti posramljen i pokunjen, pogledali su češće na kapiju, gotovi da se narugaju podraže ga.

— Znaš li kud ode? — zapita Prokopije Vasu, koji se iznenada izvi ispod kapije zadovoljno se smješkajući. — Kuda?

— Reče mi samo da ćemo se opet napiti, — izbaci Vaso začkiljivši. Potegnu iza pojasa oveći ključ i prekrstivši se poče otvarati crkvu. — Bit će, kaže, vinine i rakijetine koliko nam drago!

Prokopije, protegnuvši se, htjede da pođe. Ali se sjeti Janjićijeve zapovijesti. Opet stade. Prisloni se leđima uz crkveni zid i, da ubije vrijeme, poluglasno poče popijevati „Glas Gospoden na vodah“... Zatim pristupi Jevremu i milujući ga po ramenu, zapita povjerljivo:

— A hoćemo li noćas na rijeku da lovimo ribu? — Bit će lijepo društvo.

— Hoće li biti i Joka? — zapita Jevrem zajedljivo i unese mu se u lice. — Ja ne ću bez nje...

— Zar i ti? — zapita Prokopije uvrijeđeno i okrenu mu leđa. — Zar i ti počeo polagivati?

Joka je bila krupna, gojazna seljanka, koju je čitavo selo ošecovalo na 110 kila težine, žena poznatog ribara Mitra Galebana. Bila je kroz prvih nekoliko godina nerotkinja. A to je davalo seljacima povoda da prave masne šale na račun Mitrov i da ga neprestano zadirkuju. Zbog toga im bila u kući vječita svađa i inat. Ona je nekoliko puta morala bježati iz kuće i noćivati po komšiluku; on je nekoliko puta nosio zavezanu glavu ili ruku. Tek se osme godine, pošto mu rodi prvo dijete, smiriše malo. A kada rodi i sina, priljubiše se jedno uz drugo. Mitar je noseći ribu ponosito prolazio kroz selo i svakome prkosno gledao u oči; gojazna Joka dolazila je crkvi svakoga praznika i, kao za inad svijetu, nosila obadvoje djece u naramku... Oca Prokopija obožavali su i jedno i drugo. Kuća njihova bila mu otvorena u danu i u noći. Tu mu se i rublje krpilo i najljepša se jela pripravljala za njega. Mitar ga naučio i ribolovu i vazda ga vozao po rijeci, u svojoj lađi. Otuda su i izbile pošalice da su Prokopije i Mitar ortaci u svemu; u ribi, u kući, u ženi, u djeci... Pakosni svijet nije mogao ni gledati kako se dva prijatelja vole i poštuju.

— Ali priznat ćeš da je ne gledaš poprijeko? — opet će Jevrem pakosnije i pristade za njim.

— Ljubite i vragi vašja, rekao je Hristos. A kako da ne volim prijatelje?

Vaso očistivši crkvu zastade na vratima. Zaiska od Jove cigar duhana.

— A mi nijesmo ni znali do jutros, — reče laskavo, — da smo tvoje dijete hranili u manastiru.

— Igumanu se skinuo golemi teret s vrata, — brzo dočeka Prokopije samo da se oprosti Jevrema i da okrene razgovor na drugo. — A baš bih volio da je još ostalo ovdje.

— Sreća je, — mirno odgovori Jovo, — što moj pokojni Stari nije mogao saznati ništa... Umro je a nije saznao. Sačuvah i dijete i imuće...

— Hvala Bogu, brate, kad ga meni nitko nije donio, — razvuče Prokopije i pogladi se po bradi, — e bi bilo svakakvih čuda i glasova. Ništa se tu ne bi moglo sakriti... Ali oca Janjićija počituju... Svak je ušutio čim je on prihvatio maloga... Svak je znao da on to ne čini bez nekog golemog razloga...

Zatutnja zemlja, zatrese se. Negdje kao da zazvečaše lanci. Nešto i kao da zagrohota, prolomi se, razori. Sitna stakla zaciliktaše, pijesak poče hrštati i kao osipati se... Kroz kapiju, bijesan i razigran, utrča dorat oca Janjićija, sa naćuljenim ušima, sa raširenim nozdrvama iz kojih bije para i kao snijeg rasipa se bijela pjena, sa zamršenom mokrom grivom. Po vratu mu se poznaju tragovi kamdžije, na trbuhu se crvene grebotine od oštre bakračlije, uzde iskidane, bisage iskrivljene. Na doratu se uspravio krupan i gord Janjićije. Gologlav, bez kamilavke. Prosjedi perčin sav zasut prašinom rasuo mu se po ramenima, dva tri biča spustila mu se i po čelu i zaklonila prepolovljenu obrvu. Mantija mu razdrljena, jedna nogavica od čakšira poderana. Velikim, crvenim pojasom snažno je pritegao uza se djevojku, koja mu jahala za leđima, na terkiji. Neuređena, raščupana, u istrzanoj haljini, uhvativši mu se rukama za ramena, poklopivši ga nekako, stidljivo je sakrivala glavu za široka mu pleća i previjala se.

Jevrem poznade Maru. I gotovo ciknu od čuda ili od radosti. Raširi ruke i kao okamenjen zastade prema njima.

— Amo dolazi, pasjevino! — oštro podviknu Janjićije prema njemu, otpasujući i prikupljajući mantiju. — Ako sam ti oteo curu, ne ću je, zar, još i s konja skidati?

Jevrem, pribravši se, radosno pritrča da prihvati Maru. Ona se, postiđena i smetena, otrže. Skoči sama. Odgurnu ga kad joj ponovo pristupi. I nekako uplašeno, uzvjereno, poče gledati oko sebe. Kao da je željela pobjeći, izmaknuti nekuda.

— Vaso!... Zvoni!... — dreknu Janjićije veselo i namignu na Vasu. — Što si stao?

Okrenu se Jovi i kresnu zapovjednički:

— Kume!... U crkvu!...

Pa, uhvativši Maru za ruku, povede je. I kao da zareža na Jevrema:

— Za mnom, pasji sine!

Vaso pogurivši se malo pljunu u dlane i potegnu za konope. Zvona zazvoniše.

XIV.

Prokopije, stojeći oslonjen na nalonju i ubrzano kroz nos pjevajući „Isaije likuj“, kao da proplaka. Gledao je srećnoga Jevrema kako se ispod svježeg vlažnog vijenca od mladog bršljanova lišća blaženo smješka na svakoga, vedar i svijetao kao proljetni dan. Gledao Maru krepku, zdravu i jedru kako je postiđeno oborila glavu i oblim, jedrim tijelom privija se, oslanja na Jevrema kao rascvjetana ruža na bor ponosni. I rastuži mu se. Pristupi Jevremu, uze mu glavu među ruke i vrele, mesnate usne spusti mu na čelo. Isprekidano čestitajući progovori:

— Blago tebi kad ćeš ostaviti ovu prokletu pećinu, zidine ove!... Blago tebi kad ćeš se smiriti u svojoj kući, na svome ognjištu, i raditi kao čovjek!... Blago tebi!... Znat ćeš rašta živiš... A mi?... A ja?... — Lice mu se zategnu, jaki zubi izbiše između neuređenih dlaka. — Eh prokleti otac, zemlja mu kosti izmećala!

Janjićije, nestrpljivo skidajući odeždu sa sebe, kušljajući je, poče se ljutiti.

— Šta je?... Što ste stali tako ko trupine? — podviknu podrugljivo. — Ti, pasji sine, što ne poljubiš nevjestu? Nije moja nego tvoja sada... Smetenjaci!

I smotan epitrahij bacivši Vasi na glavu grunu:

— A kamo ti puška, poganove?... Pjeva se „Isaije likuj“ a ti pušku ne opališ!... Phi!... Ko da ovo nije svadba i teferič jedan!...

Povede ih u ćeliju i razmjesti oko stola. Maru, koja se neprestano snebivala, sakrivala lice u bijeli prekrivač ili ga zaklanjala vezenim rukavom, postavi kraj vrata da stoji i da dvori „kao svaka mlada”... Jevrema „pasjeg sina“ nogom odgurnu čak u prikrajak „da ne bi pobjegao“... Gunđajući i prekoravajući ponudi svakoga rakijom, vinom, pršutom... Izvuče odnekuda i pušku, staru, tešku pušku sa izvezenim kundakom i zagleda je. Pa istrča pred ćeliju, napuni i opali. Brzo se povrati i, ne govoreći ništa, baci tamburicu u krilo Prokopiju.

— Pjevajte, ubio vas Bog! — gotovo vrisnu i kao pijan zatetura i poigra. — Kakva je svadba bez pjesme?

Dođe i Iguman. Iznenađen, preplašen pucnjavom, zbijen u mantiju i široke rukave. Još prije nego se i primakao ćeliji, nekako i pjevajući i prijeteći zapita:

— Ko je pucao?... Zašto?...

— Hodi da nam čestitaš, oče Igumane! — telalski povika Janjićije i sa raširenim rukama, kao da će ga obgrliti, pođe mu u susret. — Amo je veselje pa da se i ti proveseliš!...

— Veselje?... Kakvo veselje?

Prekoračivši preko praga, nadnese ruku nad oči i žmirkajući pogleda po svima.

— Šta li je ovo? — zapita začuđeno. — Bez moje dozvole?

— Moja je slava, oče Igumane! — okresa Janjićije, pokazujući unaokolo i punu bocu rakije podnese mu u bradu. — Oženio sam onog pasjeg sina pa častim svakoga... I tebe da častim, oče Igumane!... Sjedi!...

— Oženio? — zapita Iguman iznemoglo i ramenom mu odgurnu bocu. — Koga?...

Opazi Maru i naježi se. Uvuče ruke u rukave unakrst, opusti ih gotovo do koljena i previjen, saget kao da se spremaše da nasrne na nju.

— A ti?... Šta ćeš ti ovdje? — oštro je zapita i poče tapkati na mjestu. — Šta ćeš?

— Pa to je mlada, — odgovori Janjićije i primače se bliže. — I njoj da čestitaš, oče Igumane!...

— Šta ćeš ovdje?... Šta ćeš ovdje?... — zasikta Iguman osorno. — Ko ti je dozvolio?... Ko te doveo amo?...

— Ne pitaj nju nego mene pitaj, oče Igumane! — mirno, pokroviteljski odgovori Janjićije i kao gromom odvaljena crna stijena ispravi se ponosno pred Marom i zakloni je od Igumana. — Ja sam je oteo i doveo.

Iguman uzmičući na leđa i odbacujući rukavima kao da se od nekoga brani gotovo ciknu:

— Oteo?

— Našao je pred kućom, zgrabio je i bacio za se na konja, — hladno odgovori Janjićije i raširenom šakom udari se u prsa. - Jakako, oče Igumane!... I stari su nam tako radili!

— I smio si?... Smio?... — zapita Iguman ne vjerujući potpuno. Bojao se da se i sada ne radi o kakvoj prevari. — Znaš li da sam joj ja staratelj?...

— Nije ona dijete... Punoljetna je, — odgovori mu Janjićije.

— A znaš li da je isprošena?

— Ko prije djevojci, onoga i djevojka.

Iguman u nedoumici poče se osvrtati i kao tražiti gdje da sjedne. Dođe do kreveta pa zastade. Iskrivi se prema Janjićiju i pokazujući mu zlatan krst na prsima otegnuto zapita:

— Znaš li ko sam ja?... Znaš li da ću... da mogu... zločestivi sine... da ću...

Ne znajući šta bi još kazao, osjećajući se nemoćan, zbuni se. Od jeda što mu ponovo red narušili, od bola što mu pokvariše bratićevu svadbu, suze mu udariše na oči. Zaplaka.

— Ovog časa napuštam manastir, — reče ispresijecano i poče otresati peševima mantije kao da se odriče nekoga. — Ostavljam... Vi upravljajte... Vi radite... Ja ne ću više!...

Janjićije kao da se sažali, gledajući ga onako satrvena, poražena, slaba. Dođe mu, da ga kao dijete pridigne i uzme u zaštitu... Od koga?... Obori glavu i uzdahnu.

— Ostavi, oče Igumane, — reče meko, bolećivo, pristajući za njim. — Što je bilo bilo... Sjedi da pijemo!

— Idem ja... Idem... Ne ću više, — zadihano je govorio Iguman, izmičući između njih, bježeći iz ćelije, a suze mu još neprestano cure i kaplju na široku, neuređenu bradu. — Neka vas đavo nosi!... Ne ću!... Idem!...

Jevrem lagano pristupi Janjićiju... On je još stajao na mjestu, mrk, nepomičan, sumoran, sa opuštenim rukama i oborenom glavom. Disao je ubrzano; u nosu kao da mu šušketalo nešto, pištalo.

— Šta ti je? — tiho ga zapita.

— Ništa, — muklo odgovori Janjićije i okrenu se od njega. — Pokvari mi sve veselje, pasji sin!... Mislio sam dosad da se, kao i s Turčinom, svem sa nekom silom, sa vlasti nekom... I mislio sam da pobjeđujem i veselio se... A on — plače!... Muško pa plače!... Kukavac!... Kao da ima neke radosti kad čojek pobijedi kukavca!...

Zatrese glavom i muklo dodade:

— Nije druge... Trebat će tražiti novu, pravu silu za zvanje... Sve mi se čini, opet ću u goru, u koju hajdučiju...

Pocekaj malo, gospodine! Jela. Ima li lijeka za ovaku bolest?